Akreditacija: Ministarstvo prosvjete i kulture RS broj: 6-01-353/05; registracija, Osnovni sud Banja Luka. Tel: 00387 (0) 51 349 580 fax: 349-581; dekanat: 00387 (0) 51 349 582, Management 322 850, Odjeljenje u Bijeljini 00387 (0) 55 225 999; Odjeljenje u Travniku 00387 (0) 30 517 454

Predmet: Socijalna psihologija SEMINARSKI RAD

Agresivnost i privrenost kao fenomeni ponaanjaBanja Luka jun 2009 godineSadraj:

1. Uvod

32. Pojam agresivnosti

33. Teorije agresivnosti

33.1. Freudova teorija

43.2. Teorija Ericha Fromma.

43.3. Etoloka teorija Konrada Lorenza

43.4. Frustracijske teorije agresivnosti

53.5. Agresivnost kao naueni oblik ponaanja

64. Vrste agresivnog ponaanja

65. Razvoj agresivnosti i polne razlike

86. Privrenost

96.1. Privrenost kod adolescenata i odraslih

106.2. Stilovi i dimenzije privrenosti

117. Agresivnost i privrenost

127.1. Agresivnost i privrenost kod srednjokolaca

158. Zakljuak

169. Literatura

171. UVOD

Agresivno ponaanje kao drutveno neprihvatljiv oblik ponaanja, biljei u naoj sredini stalan porast, posebno meu populacijom djece i adolescenata. Kako bi mogli utIcati na smanjenje agresivnosti mladih, potrebno je poznavati initelje koji utjeu na razvoj ovih oblika ponaanja. Mnogobrojna istraivanja pokazala su da na razvoj agresivnog ponaanja djece i adolescenata znatno utie roditeljsko ponaanje te emocionalni odnos koji se razvija izmeu roditelja i njihovog djeteta. Ipak, karakteristike emocionalnog odnosa uspostavljenog s roditeljima dijete prenosi i u svoje kasnije odnose sa sebi bliskim osobama. Zbog toga je za oekivati da e i kvaliteta bliskih prijateljskih odnosa adolescenata biti povezana s razliitim oblicima agresivnog ponaanja.

2. POJAM AGRESIVNOSTINa poetku rasprave o agresivnosti i o tome to je agresivno ponaanje valja zapoeti s definicijom ovoga fenomena. Razliiti autori koji su se prolih decenija bavili prouavanjem agresivnosti sloili su se da to ponaanje definiu kao ono kojim se drugoj osobi nanosi teta bilo koje vrste . Ono oko ega se nisu mogli sloiti bilo je pitanje treba li definisanje agresivnog ponaanja ukljuiti postojanje namjere da se drugoj osobi nanese teta. U svom sveobuhvatnom objanjenju agresivnosti uul namjeru nanoenja tete smatra neizostavnom te definie agresivno ponaanje kao "svaku reakciju (fiziku ili verbalnu) izvedenu s namjerom da se nekom drugom nanese teta ili povreda bilo koje vrste, bez obzira da li je ta namjera do kraja realizirana". U novijoj literaturi iz podruja socijalne psihologije takoe se navodi da je namjera kljuna stvar te se agresivno ponaanje odreuje kao "namjerno ponaanje kojem je cilj nanoenje fizike ili psihike boli". 3. TEORIJE AGRESIVNOSTIMnogobrojna istraivanja agresivnog ponaanja rezultirala su veim brojem razliitih teorija koje nastoje objasniti uzroke i okolnosti nastanka takvog ponaanja. Veina tih teorija mogla bi se svrstati u tri skupine.

U prvu skupinu ulaze teorije koje agresiju posmatraju kao ponaanje koje je uroeno ili odreeno instinktom. Najznaajniji autori koji u svojim teorijama podravaju ovakvo gledite su Sigmund Freud, Erich Fromm i Konrad Lorenz.

3.1. Freudova teorija.

Freud je smatrao da se sva ljudska bia raaju s dva osnovna instinkta, a to su: Eros, instinkt ivota i Thanatos, instinkt smrti. U kategoriju instinkata smrti ubrojio je i agresivni nagon koji je bioloki odreen. Agresivnost je tenja samounitenju koja nastaje zbog djelovanja Thanatosa, ali zbog djelovanja Erosa biva blokirana i usmjerena na neki izvanjski objekt koji predstavlja supstituciju za samog sebe . Dakle, prema Freudu ovjek je bioloki determinisan da unitava druge, a ako ne moe druge onda unitava sebe. Ova mrana i pesimistina teorija agresivnosti nikada nije nauno potvrena.

3.2. Teorija Ericha Fromma. Fromm razlikuje dvije osnovne vrste agresivnosti benigna i maligna. Za benignu agresivnost smatra da je uroena, normalna obrambena reakcija koja je nuna za opstanak jedinke i vrste, dok maligna agresivnost nije odreena nasljeem, bioloki je tetna i za napadaa i za rtvu te ju izaziva elja za razaranjem i unitavanjem, a ne vanjska opasnost. Dok se benigno agresivno ponaanje moe mprimijetiti i kod ljudi i kod ivotinja, malignom agresivnom ponaanju skloni su iskljuivo ljudi. Uprkos velikoj popularnosti, Frommova je teorija sa naunog stanovita veim djelom neprovjerljiva te stoga i neprihvatljiva. 3.3. Etoloka teorija Konrada Lorenza. Lorenz agresivnost shvaa prema principima hidraulikog modela. Smatra da se agresivna energija neprestano nagomilava u organizmu i kada dosegne kritini nivo, dolazi do eksplozije bez obzira je li podraaj prisutan . Prema tome, vanjski podraaji i situacije u kojima se nalazimo ne izazivaju agresiju, ve pojedinac trai ili stvara objekte na koje bi mogao ispoljiti u sebi ve postojeu agresivnu energiju. Lorenz, za razliku od Freuda, agresivnost ne smatra destruktivnom funkcijom ve adaptivnom, tj. takvom koja slui samoodranju jedinke i vrste. Shvaanje agresivnosti prema hidraulikom modelu nema naunu podrku, a ni zakljuivanje o kompleksnom ljudskom ponaanju na temelju promatranja ivotinja nije prihvatljivo. Na ovome mjestu treba pomenuti i istraivanja u kojima se pokuava nai fizioloka osnova agresivnog ponaanja, a koja se kreu u tri pravca: neuralni uticaji istraivanja su pokazala da nema samo jednog podruja u mozgu za koje bismo mogli rei da je odgovorno za pojavu agresivnosti jer je agresivno ponaanje kompleksno te zavisi i o situaciji. Dokazano je da postoje neuralni mehanizmi koji facilitiraju ili inhibiraju agresivno ponaanje. genetski uticaji pokazalo se da se nasljeuje osjetljivost nervnog sistema na agresivne znakove, a ne "agresivni gen". biohemijski uticaji istraivanja su pokazala da je agresivnost povezana s vikom mukog polnog hormona testosterona. Ta povezanost testosterona i agresivnosti djelom objanjava i poveanu sklonost mukaraca agresivnom ponaanju, u odnosu na ene. Viak testosterona moe dovesti do poveanja agresije; slian uinak moe imati i manjak serotonina. Naime, ini se da serotonin, hemijska materijakoja se prirodno izluuje u srednjem mozgu, ima inhibirajue djelovanje na impulzivnu agresiju. Kod ljudi je pokazano da nasilni kriminalci imaju vrlo nisku razinu prirodno stvorenog serotonina

3.4. Frustracijske teorije agresivnosti

Druga grupa teorija su frustracijske teorije agresivnosti. Prema klasinoj frustracijskoj teoriji agresije (F-A hipoteza), iji su autori Dollard, Miller, Doob, Mowrer i Sears, agresivno ponaanje se uvijek javlja kao odgovor na frustracijsku situaciju (nema frustracije bez agresije, niti agresije bez frustracije). Frustracija se definie kao onemoguavanje postizanja cilja i pritom je vea kada su motivacija i oekivana gratifikacija vee, a onemoguavanje postizanja cilja potpuno. Ovakvu teoriju bilo je nuno modifikovati jer svaka frustracija ne dovodi do agresije, kao to ni svaka agresija nije rezultat frustracije. Prema Berkowitzevoj modifikaciji F-A hipoteze frustracija ne izaziva direktno agresiju ve emociju srdbe, koja zatim, zavisno o karakteristikama vanjske situacije i postojanju agresivnih znakova u okolini (npr. oruja), izaziva agresiju. Berkowitzeva teorija je prola brojne eksperimentalne provjere i smatra se uglavnom dokazanom . 3.5. Agresivnost kao naueni oblik ponaanja

Meu teorijama koje agresivnost posmatraju kao naueni oblik ponaanja, najznaajnija je Bandurina teorija socijalnog uenja agresije. Naime, prema njegovoj teoriji agresivno ponaanje se moe javljati i bez postojanja prethodnih emocionalnih promjena u organizmu, odnosno moe predstavljati samo ispoljavanje nauenog ponaanja. Takoe je utvrdio kako do uenja agresivnog ponaanja ne mora doi kroz vlastitu aktivnost nego se ono moe nauiti i na osnovu ponaanja drugih osoba ("vikarijsko uenje"). Dakle, posmatranje ponaanja neke druge osobe dovoditi e do pojavljivanja takvog ponaanja kod posmatraa, ukoliko je posmatrana osoba za to ponaanje nagraena; odnosno, do redukcije takvog ponaanja, ukoliko je posmatrana osoba bila kanjena. Pri tome je vano naglasiti da to je model realniji, blii i sliniji posmatrau, to e njegovo ponaanje imati vei efekat na ponaanje posmatraa. Agresivni modeli su sastavni dio svakodnevnog ivota, a mogu se nai ve i u vlastitim porodicama pa i openito u kulturi koja na razne naine glorificira nasilje. Ovom teorijom moemo objasniti uticaj agresivnih filmova i video-igrica na agresivnost djece jer se djeca identifikuju s agresivnim junacima i postanu udeena na pojavu agresije, tj. ne doivljavaju je kao nepoeljno ponaanje. Prigovor Bandurinoj teoriji je taj da djeca imitacijom mogu nauiti tehniku agresivnog ponaanja, to ne znai da su stvarno postala agresivna. Osim toga, Bandura podcjenjuje uticaj emocija i emocionalnog uzbuenja na pojavu agresije te ne pravi razliku izmeu razliitih vrsta agresivnosti.

4. VRSTE AGRESIVNOG PONAANJA U veini savremenih shvatanja agresivnosti navodi se distinkcija izmeu dva osnovna oblika agresivnog ponaanja jedno motivisano emocionalnim promjenama u organizmu, a drugo tenjom za postignuem odreenih vanjskih ciljeva. Meutim, razliiti autori upotrebljavaju razliite nazive za svaki od ta dva oblika agresivnog ponaanja. Tako se emocijama izazvana agresija naziva: neprijateljska, impulzivna, benigna, filogenetska, emocionalna, provocirana, reaktivna i sl., a za vanjskim ciljem motivisana: instrumentalna, intencionalna, maligna, ontogenetska, smiljena, proaktivna i sl. uul u svom modelu agresivnosti, koji objedinjuje veinu ranije spomenutih teorija, razlikuje impulzivnu i instrumentalnu agresiju. Instrumentalna agresivnost predstavlja nanoenje tete i/ili ozljede nekomu ili neemu, a u svrhu postizanja nekog vanjskog cilja. Ta se agresija ne javlja radi sebe same, ve kao instrument koji slui postizanju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe. Ona nije rezultat nekih emocionalnih promjena, ve spoznaje da se agresijom moe postii neki cilj te motivacije da se taj cilj ostvari. Kod ovakvog oblika agresije ne radi se o postojanju jedinstvene osobine linosti, nego o cijelom nizu karakternih osobina linosti. Impulzivna agresivnost predstavlja tenju za napadom na nekog ili neto, do ega dolazi zbog emocionalnih promjena u organizmu (pojave emocije srdbe), a do kojih dolazi u provocirajuoj situaciji. Do agresije e doi u situacijama koje pojedinac percipira kao provocirajue, bez obzira radi li se o frustracijskim, averzivnim ili nekim drugim situacijama koje se doivljavaju kao provocirajue (npr. takmienje ili samodokazivanje). Za razliku od instrumentalne agresivnosti, tendencija pojavljivanja impulzivne agresivnosti smatra se stabilnom osobinom linosti .

Agresivnost kao osobina linosti moe se ispoljavati na dva nivoa kao latentna tendencija za napadom na percipirani izvor provokacije i kao manifestno agresivno ponaanje. uul latentnu agresivnost definie kao: "relativno trajnu i stabilnu karakteristiku pojedinca da u provocirajuim situacijama reaguje porastom emocionalne tenzije i pojavom tendencije za napadom na izvor provokacije (tj. agresivnom motivacijom)". Pojava latentne agresivnosti ili agresivne motivacije jo ne znai da je ona otvorena, odnosno da se kod pojedinca "nakupila" kritina doza emocionalnog uzbuenja. Ali, ako je agresivna motivacija jaa od agresivne inhibicije, najvjerovatnije e doi do direktne agresije. Agresija moe biti i indirektna, tj. pomaknuta na objekte ili osobe koje nisu prvobitni cilj agresije. Do takvog premjetanja agresije dolazi kada nam je prvotni cilj iz nekog razloga nepristupaan, kada se bojimo sankcija do kojih bi moglo doi ako na njega usmjerimo agresiju ili ako smo nauili da agresiju usmjeravamo prema odreenim osobama. Direktna i indirektna agresija su manifestni oblik agresivnosti kojeg uul definie kao: "relativno trajnu i stabilnu karakteristiku pojedinca da u provocirajuim situacijama reaguje fizikom ili verbalnom agresijom usmjerenom, ili na izvor provokacije, ili na neke supstituirajue ciljeve". Osim po nivou izraavanja, uul razlikuje agresivnost i po nainu njenog izraavanja. Po tom kriteriju mogue je razlikovati verbalnu od fizike agresivnosti. Takvu distinkciju smatramo vrlo vanom budui da se uz pojam agresivnog ponaanja najee veu fiziki oblici tog ponaanja dok verbalne oblike agresivnosti nismo tako lako spremni percipirati i proglasiti agresivnima.Naime, ini se da smo spremniji fiziko agresivno ponaanje proglasiti agresivnim, a posljedica toga je da su ljudi tolerantniji na verbalne oblike agresivnosti. 5. RAZVOJ AGRESIVNOSTI I POLNE RAZLIKE Razliite vrste agresivnosti javljaju se u razliitim omjerima meu osobama razliitog uzrasta i pola. Postoje dokazi da fizika i instrumentalna agresija prevladavaju u mlaoj dobi, dok se verbalna i neprijateljska agresija ee javljaju od kolske dobi nadalje. Mnogobrojna istraivanja pokazuju da polne razlike u iskazivanju agresivnog ponaanja postoje od najranijeg djetinjstva. Djeaci su agresivniji u predkolskoj dobi i tokom osnovne kole. U viim razredima osnovne kole pojavljuje se bitna polna razlika u obliku manifestacije agresivnosti muka agresija prema drugim djeacima postaje izrazito fizika, dok agresija djevojica postaje socijalne prirode (npr. traanje, nazivanje pogrdnim imenima, ignorisanje). Navedena polna razlika nastavlja se i u adolescenciji. Istraivanje koje je Rajhvajn provela na srednjokolcima pokazalo je veu manifestnu i latentnu verbalnu agresivnost djevojaka, te veu manifestnu fiziku agresivnost mladia. Na uzorku slinom po starosti Razum takoe dobija veu manifestnu i latentnu fiziku agresivnost mladia. U oba istraivanja nije naena polna razlika u ukupnoj agresivnosti. to se tie istraivanja na odraslim ispitanicima, pokazalo se da su mukarci i fiziki i verbalno agresivniji pol, a razlike su izraenije kod fizike agresivnosti. Iako se manifestacije agresivnog ponaanja znaajno mijenjaju s godinama, istraivanja pokazuju da je agresivno ponaanje vrlo stabilno tokom vremena. Shvatimo li agresivnost kao linu ili crtu linosti, koja je relativno stabilna i formirana dosta rano u ivotu pojedinca, opravdano je pretpostaviti da e porodica, kao najznaajniji posrednik socijalizacije svakog ovjeka, imati bitnu ulogu u njenu formiranju. Nain na koji se roditelji ponaaju prema djetetu povezan je s djejim ponaanjem i razvojem. Schaefer i Baumrind istiu da su kljune dimenzije roditeljskog ponaanja emocionalno prihvaanje/odbijanje te visoka/niska kontrola. Na osnovu tih dimenzija mogue je razlikovati etiri stila roditeljskog ponaanja: autoritarni, autoritativni, permisivni i indiferentni. Indiferentni roditelji, koji zauzimaju niska mjesta i na kontinuumu roditeljske kontrole i na kontinuumu roditeljske topline, su nemarni, slabo kontroliu svoju djecu te ih ili odbacuju ili zbog vlastitih problema nemaju vremena i energije za njih. Ovakav roditeljski stil ima za posljedicu ogorenu, neprijateljsku, te socijalno nekompetentnu djecu, sklonu delinkventnom ponaanju. Takva djeca u razliitim situacijama reaguju neadekvatno ili pretjerano, zbog ega se moe oekivati da e i u provocirajuim situacijama reagovati "burnije", odnosno biti skloniji agresivnim oblicima ponaanja. Istraivanja pokazuju da je indiferentan stil roditeljskog ponaanja povezan s problemima u ponaanju te s delinkventnim, impulzivnim i agresivnim ponaanjem adolescenata. Osim toga, indiferentni roditelji ne obraaju panju na potrebe svoje djece, nepristupani su, ignoriu potrebu djece za njihovom pomoi, panjom ili brigom i ne odgovaraju djetetovim emocionalnim potrebama. Takve karakteristike roditelja esto dovode do razvoja nesigurne privrenosti kod njihove djece.

6. PRIVRENOST John Bowlby bio je prvi koji uvodi pojam privrenosti i naglaava vanost emocionalne povezanosti koja se razvija izmeu novoroneta i njegovog primarnog pomonika, a to je najee majka. Prema Bowlbyjevoj definiciji privrenost je afektivna veza koju karakterie tendencija da se trai i odri bliskost s odreenom osobom, pogotovo u stresnim situacijama. Zavisno o ponaanju majke prema novoroenetu, kvaliteti njihovog odnosa, senzitivnosti odnosno majinom primjeivanju i tanom interpretiranju signala djeteta, prikladnom odgovaranju, brizi i njenosti stvara se jedan od tri tipa privrenosti djeteta prema majci-objektu privrenosti: sigurna, izbjegavajua i anksiozno-ambivalentna privrenost. Ipak, osim prema majci, dijete razvija odnos privrenosti i prema ocu, lanovima porodice, a kasnije i prema svojim prijateljima, supruniku/ci i drugim osobama s kojima postoji dugotrajna emocionalna veza. Prema Bowlbyjevoj teoriji rani odnosi privrenosti se internaliziraju te postaju radni modeli koji slue kao prototip za kasnije odnose sa znaajnim drugima izvan primarne porodice. Unutranje reprezentacije odnosa roditelj-dijete postaju vaan dio linosti i slue kao set oekivanja vezanih za dostupnost osobe kojoj smo privreni, vjerovatnost dobijanja podrke kao i naina interakcije s objektom privrenosti. Ova slika postaje temelj za budue bliske odnose tokom djetinjstva, adolescencije i odrasle starosti. Dakle, ono to proizlazi iz teorije privrenosti je pretpostavka da radni modeli (veinom automatski i nesvjesno) odreuju i organizuju nae ponaanje u interakcijama s novim osobama. Posljedica toga je dugotrajni uticaj rane privrenosti na prirodu bliskih odnosa i cjeloivotni lini razvoj .

6.1. Privrenost kod adolescenata i odraslih Nakon djetinjstva dolazi do dvije velike promjene u sistemu privrenosti. Prva se odnosi na mijenjanje hijerarhije objekata privrenosti u adolescenciji. Iako roditelji ne prestaju biti objekti privrenosti, niti e prestati to biti i u kasnijim ivotnim periodima, Weiss navodi da oni polako postaju "figure privrenosti u rezervi", a mladi postaju usmjereniji prema vrnjacima. U djetinjstvu privrenost ima karakteristiku asimetrinosti, to znai da jedna osoba daje (npr. majka), a druga prima (dijete). Tek u odrasloj dobi privrenost je reciprona. Razvoj recipronog bliskog odnosa u kojem jedna osoba drugoj osigurava zatitu i podrku, odnosno slue jedno drugom kao kljuna osoba (objekt) privrenosti, predstavlja drugu bitnu promjenu u sistema privrenosti. Razvojne promjene u privrenosti tokom adolescencije su oekivane jer je upravo adolescencija period kada se poinje raditi na vanom zadatku nezavisnosti i autonomije od roditelja i razvoja prijateljstava koja su bliskija i vanija. Predstavnici teorije privrenosti smatraju da se bliski prijatelji tokom adolescencije nalaze na vrhu ljestvice i da zamjenjuju roditelje s prvog mjesta. Hazan je utvrdio da je 75% 17-godinjaka navelo da vide prijatelje kao izvore emocionalne podrke i one koji razumiju njihove potrebe. Istovremeno, njih 55% smatra da su roditelji i dalje vano sigurno utoite. Zbog relativne nestabilnosti u romantinim odnosima adolescenata, potpuni privreni odnos s ljubavnim partnerom uglavnom se javlja tek ulaskom u odraslu dob. Naime, u ranoj adolescenciji na ljubavnu vezu gleda se kao na mogunost zabave, seksualnog eksperimentisanja i ostvarivanja eljenog statusa u grupi vrnjaka. Tek u kasnoj adolescenciji javlja se i privrenost u romantinom odnosu.

6.2. Stilovi i dimenzije privrenosti Ainsworth i saradnici su identifikovali tri tipa odnosa izmeu dojenadi i njihovih primarnih pomonika (najee je to majka). Dojenad sa sigurnim stilom privrenosti obino imaju nekoga koji spremno reaguju na njihove potrebe i koji u interakciji s njima pokazuju pozitivne emocije. Ova dojenad vjeruju svojim pomonicima, nema straha od naputanja te smatra sebe vrijednim i prihvaenim. Dojenad s izbjegavajuim stilom privrenosti obino imaju nekoga koji su suzdrani te odbijaju pokuaje djeteta da uspostavi intimnost zbog ega ova dojenad ui potisnuti potrebu za bliskou sa njima. Dojenad s anksioznim/ ambivalentnim stilom privrenosti tipino ima nekoga koji su nedosljedni i nametljivi. Ova djeca su izrazito anksiozna jer nikada ne mogu predvidjeti kada e i na koji nain reagovati na njihove potrebe . Hazan i Shaver preuzimaju i proiruju djeju paradigmu tri tipa privrenosti na ljubavne veze odraslih. Sigurno privrene pojedince karaktere povjerenje prema ljudima te se lako zbliavaju s drugim pojedincima; anksiozno privreni imaju izrazitu elju za emocionalnim stapanjem s drugom osobom, ali se boje da nisu dovoljno voljeni; izbjegavajue privreni pojedinci izbjegavaju bliskost s drugim ljudima i ne vjeruju im. Bartholomewova smatra da postoje dvije razliite forme izbjegavanja privrenosti. Jedna je motivisana odbrambenim mehanizmom samodostatnosti te se naziva odbijajua privrenost, dok je druga motivisana strahom odanticipiranog odbijanja od strane drugih osoba te se naziva plaljiva privrenost. Osim to je uoila navedenu razliku, Bartholomewova polazi i od Bowlbyjevog teoretskog okvira prema kojem pojedinci internaliziraju svoja iskustva s odgajaocem stvarajui pri tome tzv. radne modele sebe i drugih ljudi. Model slike o sebi i slike o drugim ljudima ine osnovne dimenzije iz kojih proizlaze etiri tipa privrenosti, zavisno o tome ima li pojedinac pozitivan ili negativan model slike o sebi, odnosno, pozitivan ili negativan model slike o drugima.

Razliiti autori na osnovu rezultata svojih istraivanja sugeriu da se u osnovi privrenosti nalaze razliite dimenzije. Kao to je prethodno navedeno Bartholomew navodi dimenzije slike o sebi i drugima; Collins i Read bliskost, zavisnost i anksioznost; a Brennan dimenzije izbjegavanja i anksioznosti. U ranijem razdoblju istraivanja privrenosti prevladavao je kategorijalni pristup prema kojem su se ispitanici svrstavali u jednu od tri ili etiri uzajamno iskljuive kategorije privrenosti. U skladu s takvim pristupom razvijali su se i odgovarajui mjerni instrumenti kao to je Mjera privrenosti kod odraslih Hazanove i Shavera ili Upitnik veza Bartholomewove. Ipak, pokazalo se da takav pristup ima brojne nedostatke. Na taj se nain ne moe utvrditi stepen u kojem izabrana kategorija obiljeava ispitanike niti interindividualne razlike unutar svake kategorije. Osim toga, takvo svrstavanje dovodi do rezultata samo na jednoj kategoriji, to ne mora biti opravdano jer ispitanike moe najbolje obiljeavati spoj dva ili vie stilova. Danas istraivai preporuuju dimenzionalni pristup u istraivanju privrenosti odraslih prema kojem se stilovi privrenosti shvaaju kontinuiranim mjerama ime je omogueno utvrivanje intenziteta privrenosti te se time opravdano moe usporediti privrenost s drugim kontinuiranim mjerama. Brennan i saradnici 1998. godine objavljuju svoju skalu temeljenu na jedinstvenoj faktorskoj analizi svih dotad poznatih skala samoprocjene privrenosti primijenjenih na velikom uzorku odraslih ispitanika. Brennanov Inventar iskustava u bliskim vezama IIBV , kao i njegova modificirana i skraena verzija Inventara privrenosti prijateljima , uz to to je dimenzionalan omoguuje i odreivanje stila privrenosti. Zbog prethodno navedenog smatra se trenutno najboljim instrumentom za mjerenje privrenosti.

7. AGRESIVNOST I PRIVRENOST Rano formirana nesigurna privrenost vodi osobu onim obrascima ponaanja koji se oituju kao nepovjerljivost, nezadovoljstvo, socijalna anksioznost to pak uzrokuje odbacivanje od strane vrnjaka. Ovakva odbacivanja onemoguavaju stvaranje adekvatnih socijalnih vjetina i povjerenja prema drugima, ali i prema samom sebi. Zbog ne posjedovanja adekvatnih socijalnih vjetina, pojedinac u razliitim situacijama reaguje neadekvatno ili pretjerano. Nedirektan uticaj roditelja na uenje agresivnosti ogleda se kroz vrstu odnosa koji roditelji imaju prema djeci. Kao to je prethodno ve navedeno, u djejoj psihologiji uglavnom se istiu dvije dimenzije tog odnosa: roditeljska toplina (koliina podrke, ljubavi i ohrabrivanja koju roditelji pruaju, nasuprot neprijateljstvu, postiivanju ili odbacivanju) i roditeljski nadzor (stepen u kojem je dijete nadzirano, disciplinovano i upravljano, nasuprot tome da je ostavljeno ili nenadzirano). Kombinacija ove dvije dimenzije proizvodi etiri optaa stila roditeljstva, za koja je utvreno da dovode do razliitih ishoda kod djece . Najagresivnija su djeca hladnih i permisivnih, tzv. indiferentnih roditelja. Ti roditelji postavljaju malo ogranienja svojoj djeci, ali pruaju im i malo panje, zanimanja i emocionalne podrke. Takav ravnoduni stil ne potie zdravi socijalni razvoj. Djeca ravnodunih roditelja zahtjevna su i neposluna i ne sudjeluju primjereno u igri i socijalnim interakcijama. Kada je u pitanju djeja privrenost, razliite studije pokazuju izrazitije prosocijalno ponaanje sigurno privrene djece, njihovu manju agresivnost i iskazano neprijateljstvo. Istraivanje Main i Goldwin pokazalo je da se nesigurno privrena djeca ponaaju agresivnije prema svojim majkama od sigurne djece. Turner svojim istraivanjem pokazuje da su djeca koja su nesigurno privrena svojim majkama u kasnijoj dobi agresivnija i sklonija delinkventnom ponaanju od sigurno privrene djece. Bowlby navodi da je pojava emocije srdbe svrhovita protestna reakcija do koje dolazi zbog negativnog ponaanja objekta privrenosti te da nesigurna privrenost funkcionalnu srdbu (srdbu nade) pretvara u disfunkcionalni odgovor (srdbu oaja). Ustanovljeno je da nesigurni adolescenti ispoljavaju vie disfunkcionalne srdbe za vrijeme interakcije s majkama od sigurno privrenih adolescenata. Bowlby navodi da je veza izmeu ispoljavanja srdbe i privrenosti naroito izraena u odrasloj dobi kod pojedinaca s iskustvom nesigurne privrenosti u djetinjstvu. Primjeuje da iskustva iz djetinjstva kod anksiozno-ambivalentnih osoba dovode do djelomino nesvjesne ogorenosti. Ta ogorenost se nastavlja kasnije u ivotu te je pojedinac usmjerava uglavnom od roditelja prema nekom slabijem ( npr. branom partneru ili djetetu). U skladu s ovim nalazima, Ainsworth i saradnici su ustanovili da nesigurna dojenad izraava vie srdbe u kunom okruenju prema svojim odgajateljima od sigurno privrene dojenadi. Kobak i Sceery izvjetavaju da su izbjegavajue privrene odrasle osobe percipirane od strane svojih prijatelja kao vie hostilne. Izbjegavajue privrene osobe ue potisnuti aktivaciju svog sistema privrenosti te se bore protiv toga da postanu zavisni o drugima kako bi "izbjegli bol zbog odbacivanja i kako bi izbjegli obavezu da se o nekome brinu". Osim toga, iskazivanje srdbe izbjegavajue privrenih odraslih osoba trebalo bi nadvladati, odnosno, potisnuti njihovu relativno malu zabrinutost oko otuenja od svog trenutnog objekta privrenosti. Zato se oekuje da e izbjegavajue privrene osobe ispoljavati srdbu direktno i intenzivno. Ambivalentno (ili zaokupljeno) privrene osobe ele postii i zadrati bliskost sa svojim objektom privrenosti, istovremeno se bojei da e ih isti napustiti. Zbog toga se iskazivanje srdbe kod visoko ambivalentnih osoba moe oekivati kada im njihov objekt privrenosti ne prua dovoljno panje ili podrke. Ipak, prema Bowlbyju za ambivalentno privrene pojedince sama pomisao da iskau srdbu izaziva zabrinutost zbog mogunosti da takav postupak dovede do otuenja ili naputanja objekta privrenosti. Ukoliko pokau previe srdbe predirektno, rizikuju da e doi do onoga ega se najvie boje, da izgube objekt privrenosti. Zbog toga u mnogim situacijama anksioznost nadvlada srdbu, odnosno srdba se potiskuje ili se iskazuje indirektno. Sigurno privrene osobe ispoljavaju vie topline, stabilnosti i zadovoljstva u bliskim odnosima, to umanjuje vjerovatnost destruktivnog ponaanja pa i onda kada se nalaze u provocirajuim situacijama. Mikulincer dolazi do zanimljivog podatka vezanog uz izbjegavajue privrene osobe. One su pokazivale poveanu sklonost agresivnosti, ali je iskazana agresivnost bila manja nego li to je to izrazita emocionalna pobuenost, izraena razliitim fiziolokim mjerama, pokazivala, sugeriui poveani stepen kontrole agresivnosti izbjegavajuih osoba. U tom istraivanju anksiozno-ambivalentni pojedinci su bili skloniji suzdranim oblicima ispoljavanja srdbe, kao i agresivnosti. Sigurni ispitanici su u veoj mjeri otvoreno ispoljavali srdbu (verbalne prijetnje, uvrede). Ispitujui odnos izmeu agresivnosti i privrenosti Razum nalazi potvrdu za hipotezu o povezanosti dimenzija privrenosti i razliitih aspekata agresivnosti. Rezultati njegovog istraivanja upuuju na poveanu agresivnost anksiozno-ambivalentnih osoba i to u latentnim oblicima agresivnosti (verbalnim i fizikim), u indirektnoj te ukupnoj agresivnosti. Za sigurno privrene osobe se pokazalo da preferiraju u provocirajuim situacijama reagovati verbalno manifestnom agresivnou, dok su im najneprihvatljiviji oblici fizike latentne agresivnosti. Za izbjegavajue privrene osobe se pokazalo da su u provocirajuim situacijama skloni fizikim (latentnim i manifestnim) te indirektnim oblicima agresivnosti. Ako se u istraivanju koriste provocirajue situacije, koje esto"opravdavaju" agresivno ponaanje, postavlja se pitanje to nesigurno privrene osobe sprjeava da ne iskazuju jo veu agresivnost. Mogui odgovor je da je to kod anksioznih zaokupljenost odnosima i vjera da samo u odnosu s drugima mogu zadovoljiti svoju potrebu za intimnou, a kod izbjegavajuih to je potreba da se distanciraju od problema, odnosno da ne aktiviraju svoj sistem privrenosti 7.1. Agresivnost i privrenost kod srednjokolaca Mnogobrojna istraivanja prouavala su agresivno ponaanje na razliitim starosnim skupinama, ukljuujui i adolescenciju. Adolescencija je razdoblje u kojem mladi ovjek trai sebe i stvara svoj identitet te se ee koristi agresivnou kako bi se izborio za svoj poloaj u drutvu. Iako adolescenti imaju vei raspon strategija rjeavanja sukoba nego djeca, jo nisu toliko socijalno vjeti kao odrasli. Osim toga, djeca su danas izloena nasilju na razliite naine, kako u vlastitom socijalnom okruenju (porodica, djeji vrti, kola, vrnjaci) tako i kroz crtane filmove, video-igrice i openito medije koji ue djecu da se agresijom mogu uspjeno postii razliiti ciljevi. Zbog svega navedenog dananji adolescenti postali su mnogo tolerantniji na pojavu agresije te su i sami spremniji iskazati agresivno ponaanje smatrajui ga u mnogim situacijama nunim i opravdanim. Specifinost uzorka naeg istraivanja je u tome to se radi o adolescentima koji su u svom najranijem djetinjstvu (1.,2.,3. godine starosti) na direktan nain u svom okruenju bili suoeni s ratnim zbivanjima, a i kasnije tokom djetinjstva odrastali u poslijeratnom okruenju koje je na vie naina (relativna deprivacija, prisutnost i dostupnost oruja) moglo pogodovati poveanju njihove agresivnosti. Zbog toga je vanopogledati koliki je nivo agresivnosti koju izraavaju nai sudionici te ga uporediti s postojeim normama i istraivanjima slina naem.

8. ZAKLJUAK Nasilja i agresije su destruktivne reakcije, aktivnosti i ponaanja koja se ispoljavaju u formi napada na prepreke-fizike objekte i ljude. Etiologija nasilja i agresija je sloena, Motivi, tok i ishod nasilkja i agresije su brojni, razliiti po modalitetima, izrazito stresogeni, a esto katastrofini to uslovljava njihovo interdisciplinarno istraivanje, detektovanje, praenje, procjenu, prevenciju i sankcionisanje.Ovim radom elio smo ispitati postojanje povezanosti izmeu agresivnosti i dimenzija privrenosti u odnosu s najboljim prijateljem/prijateljicom. Takoe, elio smo ispitati polne razlike u privrenosti prema najboljem prijatelju/prijateljici te u agresivnosti na uzorku srednjokolaca. Kada se situacija sagleda u cjelini moe se zakljuiti da postoji statistiki znaajna povezanost izmeu dimenzija privrenosti i agresivnosti kod djevojaka. Izvrenim razliitim istraivanjima dobijene su niske pozitivne korelacije izmeu rezultata postignutih na dimenziji anksioznosti i subskala manifestne verbalne, latentne verbalne i fizike latentne agresivnosti, te ukupne agresivnosti. to se tie dimenzije izbjegavanja, dobijena je statistiki znaajna negativna korelacija izmeu rezultata postignutih na toj dimenziji i subskali verbalne manifestne agresivnosti. Na uzorku mladia nije naena niti jedna statistiki znaajna korelacija izmeu dviju varijabli.

Mladii i djevojke razlikuju se statistiki znaajno s obzirom na obje ispitivane varijable. to se tie privrenosti, djevojke imaju statistiki znaajno vie rezultate na dimenziji anksioznosti, a mladii statistiki znaajno vie rezultate na dimenziji izbjegavanja. Ispitujui polne razlike u agresivnosti, pokazalo se da mladii u prosjeku daju statistiki znaajno vie procjene na skalama fizike (manifestne i latentne) agresivnosti, a i ukupno su agresivniji u odnosu na djevojke.

9. LITERATURA1. Kamenov, . i Jeli, M. (2003). Validacija instrumenta za mjerenje privrenosti u razliitim vrstama bliskih odnosa: Modifikacija Brennanovog inventara iskustva u bliskim vezama, Suvremena psihologija, 6 (1), 73-91. 2. Prof.dr.sci.med. Aleksandar Mili, ovjek i njegov socijalni svijet, Banja Luka 2009 godine

3. Kereste, G. (1999). Agresivno i prosocijalno ponaanje kolske djece u kontekstu ratnih zbivanja: provjera posredujueg uticaja roditeljskog ponaanja. Doktorska disertacija. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

4. Marani, T. (1988). Odgojni stil roditelja i stepen agresivnosti njihove djece. Diplomski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

5. Neki, M. (2005). Socijalna i emocionalna usamljenost u adolescenciji: uloga osobina linosti, privrenosti, socijalnih zaliha i socijalnih strategija. Neobjavljeni magistarski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

6. Radumilo, A. (1999). Percipirano roditeljsko prihvaanje-odbijanje i agresivnost srednjokolaca. Diplomski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

7. uul, M. (1989). Agresivno ponaanje Psihologijska analiza. Zagreb: Radna zajednica Republike konferencije Saveza Socijalistike omladine Hrvatske.