Nastavni predmet: Moderna i suvremena svjetska književnostŠK. god. 2011/12.Izvori: D.B.K. i A. Car-Mihec, Uvod u genologiju; S. Blažanović, Rječnik hrvatskog književnog nazivlja; V. Biti, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije; D. Detoni-Dujmić i dr. Leksikon stranih pisaca; B. Klaić, Rječnik stranih riječi; F. Petre i Z. Škreb, Uvod u književnost; B. Petz et al., Psihologijski rječnik; M. Solar, Rječnik književnoga nazivlja; M. Solar, oba udžbenika za kolegij svjetske književnosti; R. Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva; Z. Škreb i dr., Rečnik književnih termina; Z. Škreb et al. Uvod u književnost;

Pojmovnik Akmeizam (prema grč. vrhunac, zrelost, savršenstvo) književni pravac u ruskoj književnosti s početka 20. stoljeća. Suprotstavlja se simbolizmu, naglašavajući konkretnost slika i izvorno značenje riječi te kritizirajući prekomjernu uporabu simbola i metafora, ali se također zalaže za načelo „umjetnost zbog umjetnosti“, što omogućuje da ga se svrstava u šire okvire esteticizma. Najglasovotiji se predstavnici Ana Ahmatova i Osip Mandeljštam.

Akter u najširem smislu sudionik u nekom događaju, nositelj radnje, netko tko igra neku ulogu, pa tako i glumac u drami i sudionik u radnji osobito dramskih, ali i pripovjednih tekstova. U naratologiji uglavnom ima uže značenje jer se prema aktantskom modelu drži da odgovara konkretizaciji jednog ili više aktanata u konkretnom pripovjednom tekstu.

Aktant sudionik u radnji u pripovjednim tekstovima, prema tzv. aktantskome modelu kojim se sve temeljne mogućnosti radnje mogu svesti na međusobne odnose šest bitnih likovapodijeljenih u parove prema načelu binarnih opozicija: subjekt/objekt, pošiljatelj/primatelj i protivnik/pomagač. Zamisao je razvio Algirdas Julien Greimas, nastojeći da temeljne funkcije koje određuju djelovanje likova – kako ih je načelno razradio već Vladimir Propp u Morfologiji bajke – svede na sve moguće logične odnose prema shemi koja odgovara zahtjevima teorije strukturalizma. Pojam se često rabi u naratologiji jer se uglavnom drži da je točnije određen od pojmova lika, karaktera i aktera koji bi se u tom smislu mogli shvatiti kao pojedinačni, individualizirani oblici ponavljanja jednog ili više aktanata.

Antiteatar naziv za tip drame i kazališta u epohi modernizma, oštro suprotstavljen dominirajući tradiciji europskog kazališta i tako povezan s avangardom. U istom smislu rabi se i nazim „antidrama“, a zbog prevladavajućeg dojma besmislenost svijeta i života povezuje se i s pojmom apsudra, pa otuda i nazivi „kazalište apsurda“ ili „drama apsurda“ kojima se, međutim, obično daje i nešto šire značenje. Glavni su predstavnici Samuel Beckett, Eugene Ionesco i Arthur Adamov, u čijim djelima dolazi više do izražaja napuštanje načela završne radnje i smislenog nositelja određenih stalnih etičkih i psiholoških osobina. Takav se tip kazališta oslanja i na neke „alternativne“ vidove europskoga kazališta, pa i na neke tradicije izvan njega, naglašavajući vrijednost same igre i gesta, prepoznatljivost određenih tipova ljudi i izravnu, najčešće i podsvjesnu, komunikaciju s gledateljima. Tragični i komični elementi pri tome se uglavnom povezuju u tzv. crni humor.

Apsurd naziv kojim egzistencijalizam u filozofiji i književnosti označuje temeljni, nerješivi nesklad i sukob između čovjeka kao svjesnog bića i neobjašnjivog i neshvatljivog svijeta. U širu uporabu uveo ga je Albert Camus u eseju Mit o Sizifu, u kojem apsurd shvaća kao svijest o nesavladivom raskoraku između ljudske potrebe za smislom i stvarne besmislenosti života i svijeta, pa sudbinu antičkog junaka Sizifa, osuđenog u Hadu da gura na brdo kamen koji se uvijek nanovo strovaljuje u podnožje, čini simbolom opće ljudske sudbine. Takvu spoznaju, međutim, Camus ne drži razlogom beznađa – kako je ona ponekad u popularnom egzistencijalizmu tumačena – nego uvjetom

1

svojevrsne humanističke etike, koja odbacuje svaki transcedentalni smisao, ali se baš zato u njemu može razabrati prkos, pobuna, pa i uzvišenost. naziv je kasnije preuzela i teorija drame, pa se „kazalište apsurda“ rabi usporedno s nazivom „antiteatar“.

Avangarda – kopirati iz Solara

Beat/ beatnici/bitnici (prema engleskome beat – tući, udarati, ali i glazb. ritam; pristaša određenog pokreta i stila života, nalik boemi, beat generation generacija bitnika) skupina američkih pjesnika i pripovjedača pedesetih godina 20. stoljeća, osobito u New Yorku i San Franciscu, koji su barem u nekoj mjeri skloni svojevrsnom kulturnom pokretu nazvanom beat, što je zastupao prezir prema konvencijama građanskog života, otpor prema industrijskoj civilizaciji i određene stavove bliske ranoj avangardi, zahtijevajući traganje za ekstazom, vizionarstvom i mističnim iskustvom. Kao preteče obično se spominju osobito Henry Miller i Norman Miller, a kao predstavnici koji su stekli veći ugled Jack Kerouaac, Allen Ginsberg, Geory Corso i Gary Snyder.

Dadaizam (prema dječjem tepanju „da, da“ u francuskome, koje može značiti traženje igračke, ali se najčešće drži primjerom prvobitnog, značenjski još neoblikovanog govora) književni pravac ili prema nekim mišljenima samo pokret, koji je osnovao Tristan Tzara 1916. u Zürichu kao izraz kranje pobune i otpora prema svakoj književnoj, pa i kulturnoj tradiciji u cjelini. zalagao se za veličanje besmislice, paradoks u izrazu i u stajalištima, sarkazam, ironiju i crni humor, a predlagao jedini svojevrsni nihilizam u spoznaji i anarhizam u politici. U radikalnom osporavanju svega i svačega išao je tako daleko da je i samog sebe osporavao kao bilo kakav smisleni književni i/ili umjetnički pravac. Oko 1920. raspao se kao književni pokret, ali je dio njegovih zamisli, sklonost i postupaka preuzeo nadrealizam.

Deus ex machina – (prvotno uz Hamleta...) (doslivan prijevod s latinskog: „bog iz stroja“) naziv postupaka u antičkom i baroknom kazalištu, koji se sastoji u tome što se pred kraj predstave posebnim mehanizmom spuštalo na scenu božanstvo čijom bi intervencijom završavala drama. Izraz se danas rabi za bilo koji rasplet do kakvog u nekom književnom djelu ne dolazi do logike same radnje nego zbog upletanja nekog vanjskog, nepredvidljivog činitelja.

Ekspresionizam - kopirati

Epistolarni roman – nema u Solaru

Epsko kazalište naziv koji je uveo njemački kazališni pisac i teoretičar Bertol Brecht (1898-1956) u pokušaju da oblikuje i teorijski obrazloži novi tip drame i kazališta koji odstupa od tradiocionalne dramaturgije i nastoji povezati određene bitne elemente epike i drame. Takav tip kazališta nastoji dramsku strukturu prilagoditi našem „dobu znanosti“ i to na taj način što naoko prirodne, a zapravo društveno uvjetovane događaje i karaktere prikazuje iz neprirodnih i neobičajenih aspekata te tako izaziva misaoni kritički stav prema položaju čovjeka u određenim društvenim sustavima. Brechtove drame tako nižu slike i prizore bez izrazitog zapleta, prekidajući radnju raznovrsnim komentarima (često i posebnim pjesmama, tzv. songovima), ne dopuštajući izravno uživljavanje gledatelja u radnju i poistovjećivanje s likovima, nego potičući njihov kritički stav.

Esteticizam - kopirati

Fantastičari/fantastična književnost – u najširem slislu sva književna djela koja se ne grade na potrebi iluzije zbilje, pa ne poštuju razliku između stvarnog i izmišljenog, mogućega i nemogućega, sna i jave. U užem smislu poseban književni žanr zasnovan na čitateljevoj sumnji u mogućnost da se

2

opisane pojave mogu racionalno objasniti. Posebnom skupinom unutar fantastične književnosti ponekad se smatra razgranata znanstvenofantastična književnost.U najširem smislu cjelokupna se mitologija može uvrstiti u fantastičnu književnost jer u njoj ne postoji razlika između prirodnog i neprirodnog kakva je u temelju suvremenog shvaćanja svijeta i života. Svim književnim vrstama koje se oslanjaju na mitologiju kao bajke, legende ili sage, može se tako dati oznaka fantastike, no u daljnjem razvoju književnosti zapaža se ne odveć jasno određena skupina djela u kojima pretežu elementi maštovitosti, snova, nestvarnog i čudesnog, pa je osobito romantizam sklon umjetničkim bajkama, prepletanju mašte i zbilje te prirodnog i čudesnog, a nadrealizam je opet, oslanjajući se na diktat podsvijesnog i simboliku snova, izrazito fantastična djela držao upravo na vrhuncima književnosi uopće.Kao poseban žanr fantastika se može razlikovati od svekolike fantastične književnosti takvom strukturom koja zahtijeva stalnu čitateljevu dilemu o stvarnom značenju ispričanoga, njegovu sumnju u moguće prirodno objašnjenje i nedoumicu oko razlike između prirodnog i neprirodnog poretka u svijetu i životu.

Fin de siècle – konac stoljeća ili «prijelaz vijeka», odnosi se na prijelaz 19. u 20. stoljeće i književni prekid s dotadanjim konvencijama; vidi Secesija; Jugendstil

Fokalizacija (prema francuskom focalisation) naziv i pojam koji je uveo francuski teoretičar Gerard Genette, odredivši ga u polemikama oko tipova pripovjedačeva gledišta okvirno kao „način gledanja“. Pretpostavio je, naime, da podjela pripovjedačeva gledišta isključivo prema „onome tko govori“ nije dovoljno precizna, jer se ravna prema „glasu“ – govori u prvom, drugom ili trećem licu – a zapostavlja koncentraciju pripovjedačeve svijesti na „fokus“ u kojemu se sažima način na koji se on odnosi prema svemu što govori. Predložio je podjelu fokalizacije na nultu, koju imaju uglavnom tradicionalni tekstovi u kojima je položaj pripovjedača nadmoćan likovim do te mjere da se konceptualno žarište svijeta djela ne može odrediti, zatim unutarnju, u kojoj se pripovjedač ograničuje na perceptivni obzor pojedinog lika, i vanjsku, koja se ograničuje na ponašanje likova bez ulaženja u njihove misli i osjećaje. Pojam se rabi u međusobno teško uskladivim naratološkim analizama uz brojne razrade i varijacije.

Gaučansko pjesništvo – nema u Solaru

Haiku stalni oblik u japanskoj poeziji, trostih sa stihovima od pet, sedam i ponovno pet slogova. Prvobitno je nastao kao prva strofa veće pjesme, ali se razvio u samostalnu, krajnje sažetu i samostalnu lirsku pjesmu, s mnogim metričkim, tematskim pa u neku ruku i svjetonazorskim zahtjevima koje teško mogu zadovoljiti prijevodi na druge jezike. Smatra se da ga je do vrhunskog stupnja umjetničke vrijednosti doveo matsuo Basho (1644-1694), a postao je omiljen pjesnički oblik, koji se drži i tipičnim za japanski način shvaćanja ljepote i umjetnosti, sve do danas. U novije vrijeme, zahvaljujući mnogim pokušajima prijevoda, ušao je kao stalni oblik u mnoge europske, pa i u hrvatski književnost.

Hermetizam – nema u Solaru Imažizam – nema u Solaru

Impresionizam (prema latinskome impressio, dojam) naziv književnoga pravca ili samo određene stilske tendencije krajem 19. stoljeća, koji je nastojao slijediti određene nazore i preuzeti neke postupke karakteristične za pokret impresionizma u slikarstvu. Kako se, naime, impresionizam u slikarstvu temelji na slobodnom ostvarivanju osobnog dojma svega viđenog, a suprotstavlja se konvencijama prikazivanja osobito u tzv. akademizmu, i u književnosti se moeže govoriti o

3

postupcima koji se zasnivaju na neposrednome opisivanju predmeta, ljudi i pojava te na izražavanju dojmova koje izazivaju neposredni poticaji, bez posebne misaone obrade, bez pokušaja zaključivanja i bez uvođenja bilo kakvog reda koji bi odgovarao propisanim i određenim književnim konvencijama. U smislu neposrednog, izravnog i detaljnog opisivanja književni se impresionizam tako često izvodi iz stila i estetskih dojmova pa se u tom smislu do te mjere približava teoriji i praksi esteticizma da ga se najčešće kao poseban pravac i ne izdvaja iz tog razdoblja.

Intertekst – Tekst ili skupina tekstova koji su u nekom bitnom odnosu prema drugim tekstovima. Naziv je uveo i počeo rabiti u nešto užem smislu-poststrukturalizam, naglašavajući neodređenost svakog znakovnog sustava i bitnu ovisnost svakog-značenja o odnosima unutar-znakova. Tako se u poststrukturalističkim teorijama tekstu, koji je bio tradic. shvaćen kao određena smislena cjelina i u velikoj mjeri poistovjećen s knjiž. djelom, osporava vezanost za izvanjezičnu stvarnost, za nešto što bi on opisivao ili izražavao, nego se drži da njegovo značenje uvijek proizlazi samo iz novih kombinacija već ranije postojećih tekstova. Zbog toga se u poststrukturalizmu smatra da je svaki tekst zapravo intertekst, pri čemu onda i pojam intertekstulanosti dobiva novo značenje i posebnu vrijednost.

Intertekstualnost u šierm smislu bitna ovisnost tekstova jednih o drugima. U nešto užem smislu označuje takav odnos među književnim-tekstovima u kakvom je za razumijevanje jednog bitno poznavanje drugoga(npr. Poznavanje Homerove Odiseje bitno je za razumijevanje Joyceova Uliksa ili poznavanje Verrgilijeve Eneide za razumijevanje Brochove Vergilijeve smrti.) Premda takav odnos prožima cjelokupnu književnu tradiciju-koja se upravo i shvaća kao ,,nadovezivanje'' jednih djela na druga-tek ga je u novije vrijeme naglasio-postmodernizam u skladu sa svojim shvaćanjem-interteksta. U tradicionalno orijentiranoj-znanosti o knjiž., naime, odnosi među tekstovima proučavani su uglavnom ili u uskom obzoru nekih izdvojenih postupaka(citat-parafraza-travestija, parodija) ili pak preko istraživanja o preuzimanju-tema, motiva, -likova-ili žanrova, što se uglavnom shvaćalo kao utjecaj jednih djela na druga. Poststrukturalizam je intertekstualnosti dao novo značenje, pretpostaviviši da se-značenje jednog djela uvijek i jedino može tumačiti u njegovim odnosima s drugim djelima. Proučavanje takvih pojava postalo je tako danas vrlo važnim zadatkom cjelokupnog proučavanja književnosti.

Jugendstil – nema u Solaru

Kafkizam/kafkijanstvo – nema u Solaru

Kazalište apsurda – nema u Solaru

Konkretno pjesništvo/ letrizam/typokombinatorika/aleatoričko pjesništvo – Konkretna poezija – naziv za – poeziju koja pokušava rabiti jezik prvenstveno ili isključivo na način likovnih umjetnosti. Pritom je temeljna pretpostavka da se poezija može razumijevati isključivo simultano, pa se uobičajena govorna situacija može zamijeniti grafičkim oblicima(različite vrste slova, raspored stihova koji sugerira neke predmete ili matematičke konstrukcije i sl.), riječi se uzimaju izdvojeno od bilo kakvih gramatičkih veza, pa se pjesma ne organizira u sekvencijama nego u ,,konstelacijama'', što omogućuje ,,pokazivanje'' umjesto iskazivanja. Podrijetlo je takvih nastojanja još u-simbolizmu, a osobito ga zagovaraju–dadaizam i futurizam.

Kostumbrizam – nema u Solaru

Kronotop (prema grčkome vrijeme i mjesto)

4

Naziv koji je u znanost o književnosti uveo ruski teoretičar Mihail Bahtin, označivši važnost oblikovanja vremena i prostora u književnoj tehnici, napose tehnici-romana. Prema njegovom mišljenju na temelju analize kronotipa mogu se odrediti ključni tipovi romana, čak je moguće razlikovati roman od ostalih književnih vrsta, je shvaćanje i oblikovanje vremena i prostora u njemu igra osobito važnu ulogu u cjelokupnoj tehnici pripovijedanja. Magijski realizam – nema u Solaru

Mal du siècle – bol(est) stoljeća; u engl., franc. i njemačkome (pred)romantizmu pesimističko osjećanje života, izrazita melankolija; tematiziranje srednjovjekovnih ruina kao ruina duše; usp. autobiografski roman Alfreda de Musseta Ispovijest djeteta svojega vijeka (1836.) u kojemu govori o «bolesti stoljeća», pasivnosti i sebičnosti suvremenika te nestanku ideala;

Mit o Sizifu (Camus) v. Egzistencijalizam – kopirati

Moderna književnost/suvremena književnost – MODERNA naziv književnog pokreta, često i razdoblja u hrvatskoj književnosti, otprilike između 1890. i Pvoga svjetskog rata, određenog reakcijom na realizam i naturalizam, sklonošću prema esteticizmu, većom raznolikošću žanrova i intenzivnijim odnosima s drugim europskim književnostima. Često se uspoređuje sa secesijom, a obično se smatra i novim razdobljem u povijesti hrvatske književnosti s visokom razinom umjetničkih vrijednosti, osobito u poeziji (Matoš, Vidrić, Galović).Naziv se rabi i u širem smislu povijesne, pa i književne epohe, premda je danas uobičajeno da se književna epoha naziva „modernizam“. Dok se naziv „moderna“ pretežito rabi u smislu koji označuje veliko povijesno razdoblje, vrlo različito određeno, najčešće dulje od književne epohe modrenizma.

Modernitet – začetnik toga izraza Baudelaire (1859. godina) stanje duha karakterizirano strahom, bezizlazjem, slomom žarko žuđenoga idealiteta koji se povukao u prazninu, biti ukletim (pjesnikom), biti sve udaljenijim Bogu (H. Friedrich); nositi težinu «opsjednutosti», težinu «sudbine»; simptomi «moderniteta» su i «rastvaranje» i «prostitucija» a razumiju se kao napuštanje sebe, nedopustivo odustajanje od duhovne sudbine, bijeg prema drugima, izdaja putem rasipanja; osjećanje kraja kulture i civilizacije, tzv. zadnji dani civilizacije ili kraj Povijesti; tzv. eshatološka svijest koja se Europom provlači od 18. stoljeća; Baudel. svoje Cvjetove zla naziva neskladnim proizvodom muza zadnjih dana. Modernitet za Baudel. jest progresivno opadanje duše, progresivno gospodstvo materije, kao atrofiju duha;

Modernizam – kopirati

Nadrealizam (Surrealizam)- kopirati

Nahuatl – nema u Solaru

Novi (francuski) roman (prema franc. Nouveau roman) naziv-romana skupine franc.romanopisaca, nastalih pedesetih god.20.st., koji su u izrazitoj opreci prema konvencijama realističkog romana rabili nove književne tehnike, podređujući-fabulu suptilnim analizama svijesti, osobito pojedinca izgubljenog i dezorijentiranog u suvremenoj civilizaciji. Najvažnijim predstavnicima obično se smatraju Nathalie Sarraute, Michel Butor i Alain Robbe-Grillet, a pribrajaju im se često i Samuel Beckett i Claude Simon, koja kasnija kritika drži pretečama pa i utemeljiteljima-postmodernizma.

5

Otvoreno djelo – naziv koji je uveo tal. književnik i teoretičar Umberto Eco, upozorivši na izrazitu sklonost-modernizma da odluku o konačnom-značenju književnoga djela prepusti-čitatelju. Razlika između zatvorenih i otvorenih djela pri tome nije posve jasno određena jer svako djelo u nekoj mjeri konačni smisao prepušta čitatelju, no Eco drži da je modernizam izrazito sklon djelo ostaviti nedovršenim ili pak čitatelju namjerno ponuditi više mogućnosti razumijevanja. Kako pojava osobito dolazi do izražaja u – postmodernizmu, naziv je postao pojmom koji se često rabi u analizama postmodernističkoga književnog postupka.

Pesoizam/ pesoisti – nema u Solaru

Postmoderna – kopirati

Postmodernizam – kopirati

Proza u trapericama – nema u Solaru

Roman «ceste» - nema u Solaru

Roman struje svijesti (prema engleskom stream of consciousness, struja svijesti) vrsta-romana u kojem dominira književna tehnika izravnog zapisivanja dojmova i razmišljanja pripovjedača. Naziv je nastao zbog pretpostavke psihologa Williama Jamesa da sviješću neprestano prolazi struja dojmova i najčešće nevezanih zamisli, a u smislu književne tehnike takav se roman zasniva i na shvaćanju-nadrealizma o automatskom pisanju. Kao poseban književni postupak takvo je izlaganje prisutno još u dijelu Tostojee Ane Karenjine, avirtualno ga je rabio Joyce u posljednjem dijelu romana Uliks. Kao književna tehnika struja svijesti u nekoj je mjeri prepoznatljiva još u ranije rabljenim unutarnjim-monolozima, pri čemu se danas obično razlikuju izravni unutarnji monolog, u kojem se dojmovi i razmišljanja bilježe bez obzira na gramatička i pravopisna pravila, neizravni unutarnji monolog, u kojem se ipak poštuju elementarna pravila, te solilokvij, koji označuje jedino pripovjedačev govor kakav nije namijenjen drugima. Glasoviti su predstavnici, osim Joycea, Virginia Woolf, William Faulkner, Hermann Broch i Samuel Beckett.

Roman s ključem – književni žanr naročito korišten u renesansi i baroku, preteča te književne «tehnike/postupka» Dante s Božanstvenom komedijom; cilj toga postupka jest eskamotiranje (zabašurenje) stvarnih suvremenika koje se fabulira i sankcionira raznim peripetijama s namjerom da (ipak) od čitatelja budu prepoznati; danas: Orwelova Životinjska farma, Joyceov Uliks, Mann, Boodenbrookovi;

Ultraizam – nema u Solaru

Vergilijanizam (američki)- nema u Solaru

Vorticizam – nema u Solaru

6