7. gricka vjestica - buntovnik na prijestolju

7/29/2019 7. Gricka Vjestica - Buntovnik Na Prijestolju

http://slidepdf.com/reader/full/7-gricka-vjestica-buntovnik-na-prijestolju 1/377



- Uistinu će k nama!

- Kad ude, upalite svjetlo!-Veličanstvo, uspinje se!- Tiho!

Na otvorenom prozoru pomoli se crna silhueta. Podmuklo bulji u sobni mrak.Sluša.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA

iUNTOVNIK NA PRIJESTOLJU

Tišina. Nečujno silazi.Stoji.

Ništa se ne miče. Oprezno korača po sagu.

Svijeća plane u Rosenbergovoj ruci.Crna silhueta potrči k prozoru i naleti na careve ruke.- Kamo? Kamo žurite, gospodine? Kada ste me izvoljeli

prekinuti u diskusiji, dopustite mi da pozdravim gosta! Izvolite, gospodine, odložiti krinku, sjesti i posve prijateljski priopćiti svrhu vaše noćne vizite. Brzo, brzo, čeka me posao!

Neznanac šuti i čvrsto privija oko sebe crni ogrtač.- Dakle? Gospodine, pristojnost traži da se u tuñ oj kući

predstavite! Nećete? Gospodine dvorski meštre, predstavitega vi.Rosenberg pode da mu skine krinku.U tren oka prinese zakrabuljeni čovjek nešto k ustima. Mladi tajnik skoči iuhvati mu obje ruke. Na pod padne srebrna cijev. Crni ogrtač spuzne niz tijelo.Rosenberg podigne krinku.Car podupre rukama bokove.- Dakle, ovo je dražesno otkriće!Ispod dugih trepavica zure plamene crne oči izgubljenim pogledom. U savršenom licu žedne usne lako su rastvorene. Muško tijesno plemićko odijelo napadnoispoljava djevojačku ljepotu oblika. Carevje pogled odmjeri od vrha glave dosavršenih nogu, kraj kojih opazi srebrnu cijev. Podigne je i ogleda.- Htjela se ušutkati otrovom! Zanimljivo! Ali, madame, viste mi sami narinuli pravo da tražim razjašnjenje. Bilo kakvo

mu drago, ostavit ćete ovu kuću kao da niste u njoj ni bili,ako nam kažete istinu. Čitav tjedan, svake večeri kada diktiram gospodinu tajniku, smetao nam je pod prozorom vaš crni

plašt i klobuk. Izvolite nam to razjasniti!Žena stoji skrštenih ruku na bijelom svilenom prsluku što indiskretno pokriva

pupoljaste djevojačke grudi.

Velike crne oči, usijane zanosom, uprte su u neizvjesnu točku. Bjelina baršunaste puti prelivena je rumenilom ekstaze.- Tko ste?Rumene usne otvaraju se. Polako izgovori riječi:- On je sunce! On je to!

Nestrpljivo mahne car rukom i reče strogo:- Tražite li možda angažman u kazalištu?Oštrina njegova glasa lecne je. Pogled joj svrne k njemu. Tamne trepavicezasjene zjenicu kao crna koprena.- Govorite, što tražite ovdje?Ona nastavi monotono povišeno:

- Sunce je car, privlači me! Vidim ga! Slatko je umrijeti!

- Gospodo, samo su dva puta ovdje: u ludnicu ili u kaza



lište!- Veličanstvo, pogled joj je vrlo mutan - primijeti Rosen

berg.- Gospodine tajnice, vidio sam danas ovdje doktora Kal-

mana.- Jest, u laboratoriju je.- Molim vas neka doñ e. Izvolite sjesti, gospodo!Rosenberg joj ponudi stolac.Ona zatetura i pade.-Veličanstvo, to je nesvijest! Treba je položiti na divan.- U moju spavaću sobu! Podignimo je!Odnijeli su je u spavaonicu.- Nesvjestica pokazuje da uistinu s njom nije dobro.- Ne razumijem se u ženske nesvjestice!-Vrlo je lijepa!

- Da, lijepa je! Evo Kalmana! Pogledajte, doktore, našegačudnog gosta.- Duboka nesvijest.- Pobrinite se da se što prije probudi, a mi odosmo.

Rosenberg i tajnik vratili su se sa carem u malu radnu sobu.

MARIJA JURIC ZAGORKA

BUNTOVNIK NA PRIJESTOLJU

- Nepotreban intermezzo, ali originalan! Pogledajte, našega je mladog sekretara potresao!- Veličanstvo, osam dana obilazi vašu kuću. Ipak je to čud novato.- Vidjet ćemo što može doktor.Car uzme ispred tajnika ispisan papir. Neko je vrijeme čitao.Liječnik ude. Car podigne oči da sasluša njegov izvještaj.- Mlada dama se, doduše, probudila iz nesvijesti, ali imaveliku vrućicu. Neprestano bunca o suncu i caru.- Što predlažete? Možemo lije otpremiti u bolnicu?- Ako veličanstvo odredi, možemo.Luñ ački vrisak žene trgne ih. Svi požure u spavaću sobu.

Na podu stoji djevojka i kida sa sebe posljednji komadić rublja. Pred njima serazotkrilo tijelo savršene ljepote. Ruke je zabola u tamnu kovrčastu kosu,vičući:- U pomoć! Spasite ga! Spasite ga!Potrči k prozoru. Liječnik za njom. Uhvati je. Klonula je poput ptice kojoj su uletu prostrijelili krila.- Veličanstvo, dopustite da je položim u vaš krevet.

- Ali moja slamnjača neće biti ugodan ležaj. Molim vas,dragi tajnice, neka lakaj posudi svoj pernati jastuk- Donio bih iz laboratorija lijek, kad bi netko pripazio danam ne skoči kroz prozor.- Rosenberg, okušajmo se u ulozi bolničara! Žurite, doktore!Car i njegov dvorski meštar stali su pokraj kreveta. Promatrali su ljepoticu štoleži sklopljenih očiju, diše brzo i isprekidano.

Njene se usne otvaraju. Ponovo se čuje monoton glas:- Pričajte o njemu! Kako je lijepo! Josip osloboditelj!Pustite me! Hoću da ga vidim! Počela se otimati. Zatim opetklone. Ide! Pustite me!

Liječnik se vratio. Mokrim ru

čnicima veže joj glavu. Ona šap

će kao u snu:- Umrla sam u Josipovoj sobi! On ne zna da sam umrla

zbog njega. Zašto ne zna? Pusti me, ljubim cara!



Ustala je i htjela skočiti. Liječnik je polegne silom.- Stoje, doktore, s tom neznankom?-Veličanstvo, potres živaca, poremećaj uma! Mladoj ljepotici bit će jedvašesnaest godina. Očito se svom snagom zaljubila i poludila je!- Vi ćete je izliječiti?- Najsigurnije bije izliječio onaj kojega ljubi.- Sutra ujutro otpremite damu u bolnicu i brinite se za nju.- Čini mu se da je ova bolest momentana.- Pod vašom će njegom ozdraviti. Današnja pustolovinau kući samca mogla bi okrnjiti njen dobar glas. Pazite da toostane tajna!- Što da radim s njom ako ozdravi?- Treba istražiti čija je i predati je rodbini. Dok ozdravi pre

puštam je vama.Uhvativši Rosenberga ispod ruke krene u susjednu sobu.- Dakle nije teatar, nego ludilo! Hm, nesretnica je svojegaJosipa u ludilu zamijenila sa carem!- Sasvim isključeno! Iz riječi koje govori u ludilu i vrućicirazabirem da se zaljubila u vaše veličanstvo.- Zaista? Ja sam, dakle, simpatičan! Napokon žena koja

ljubi i mene! - nasmije se car ironično.- Vi ste nepravedni prema sebi, veličanstvo! Ako vas nijeljubila grofica Vojkffy, danas ih ima koje vas...- Točka! Nemam vremena da razgovaram o ženama. Polasata utrošili smo na bezvrijedne stvari! Idemo na posao, dragi moj prijatelju!

Vratio se u radni kabinet i stao šetati brzim koracima.



- Gospodine tajnice, umirite se! Smatrajte da je noćni leptir doletio na svijeću i nastavimo rad. Gdje smo stali? Dobro,dakle...Brzo koračajući car je diktirao:- ...Svakim danom želim dokazati narodima da nemam drugezadaće nego sav svoj život posvetiti samo dobrobiti naroda. Tojdobrobiti imaju se podrediti svi klasni, svi lični interesi, sve privilegije pojedinaca i staleža. Najviše pažnje treba posvetiti puku,a dosljedno tome njegovoj zemlji, iz koje sve proizlazi, u koju sesve vraća.

Nazor manjine da je primila svoje privilegije po milosti Božjoj u svoju vlastjednako je apsurdan kao što bi bio apsurdan vladar koji bi sebi utvarao dazemlja kojom vlada pripada njemu, a ne državljanima; kad bi si vladar utvarao da

su milijuni ljudi stvoreni za njega. Jer zapravo je vladar ovdje samo zato da milijunima služi! Vladar nije ništa drugo nego vrhovni činovnik države. Vladar,to nije čast, to je dužnost prema narodu, i tome načelu služit ću krijepošću i

primjerom do smrti.- Čekajte, tajnice, stoje to?Teški udar crkvenog zvona odjekuje u noć. Udarci u strahu ponavljaju se sveglasnije i brže. Sablasnim mrmorom zovu pomoć.- Negdje je vatra! Bit će da je opasno! Pričekajte, vratit ćuse i nastaviti.- Smijem li vas pratiti, veličanstvo?- Ostanite, možda bi Kalmanu trebalo pomoći kod luñ akinje.Lakaj je već stajao na vratima držeći grañ anski kaput i klobuk, dok je car

svlačio svoj ku

ćni frak. Nitko mu nije pokušao pomoći. Velikom spretnošću svrši toaletu za nekoliko

trenutaka i s Rosenbergom ostavi sobu.



Tajnik ustade i poravna frizuru. Mlad je, stasit i visok. Lice

blijedo, dugoljasto, nos ravan, plemenit, usne tople, oči pomalo žalosnog pogleda. Zagledao se kroz prozor u perivoj.Doktor Kalman uñ e tiho zatvorivši vrata. Snažan, čvrst muškarac s okruglim zdravim licem, sa svim obilježjima zdravog srednjeg čovjeka, priñ e sanjarskom

mladiću.- Car je, naravno, otišao vidjeti požar, a ti?- Nije me htio povesti sa sobom. Jutros sam ga pratio na

poplavu. Bilo je to klasično. Na splavi su spašavali jednuobitelj. Djeca su vrištala od straha. Caru se činilo da vukusplav odviše polako i on dohvati uže. Začas je splav bila priobali. Neki redar očito nije sanjao tko je taj dobrovoljac ireče mu: "Što se vi pletete ovdje?" Car će mu: "Vi se premalo

pletete!" Kada je obitelj izašla, dao joj je car 50 dukata inestao. Jedva sam ga našao medu stradalnicima. Oni mu

pričaju naširoko, a on se ne umara. Doktore, u tom času bioje taj strogi čovjek samo srce! Obožavam ga!- Tko ga ne bi obožavao? Ali jednom će ga kod tih zgodazadesiti nesreća! Ne bi se smio tako izlagati.

- Tko bi mogao njemu nešto nažao učiniti?-To ne, ali gdje je najopasnije tu je on! Hoćete li noćas još raditi?- Nismo dovršili. Bože moj, vječno razmišljam, odakle mutoliko snage, od jutra do kasne noći radi, radi i radi stotinu

posala!- Dragi moj, ne troši se on na ludosti. Gledaj, tamo jeljepotica koja je za njim poludjela, a on odlazi da gasi požarkuće!- Recite mi, doktore, zar je hladan prema ženama?- On? Misliš da od zabave spava na slamnjači? Ne pijeni kapi alkohola, jede govedinu i kloni se razdražujućih

pikanterija. Velim ti: trapi svoj strastveni temperament da bude što otporniji protiv ljubavi, jer zna što bi to značilo zanjegov život i rad.



- Ipak bez žene valjda ne živi?-Za takve momente smatra on dostojnim samo nimfe! Žena u njegovu rječniku imaznačiti tek posljednje slovo u alfabetu. To je odgonetka njegove nevjerojatneneumornosti u radu. Sretan sam što je tako, makar se čini da će u tome nastati

preokret, a mi koji očekujemo njegova velika djela teško bismo to požalili.- Zenit će se?- Ne vjerujem, ali izvrgnut je svakodnevnoj napasti da gazahvati ljubav, ako ga već nije. Ona je vraška cura! Ljiljan iñ avo u jednom biću a svaki mu je dan za petama!- Koju to mislite, skrbnice?- Budalo, zar je to teško pogoditi?- Ne znam koja je!- A gospoñ ica?- Što? Marica?- Gle, gle, tvoj glas izdaje zaprepaštenje! Da nisi moždati...? No, valjda nisi ludo zaglibio? Da ti postaneš carevim su

parnikom?

- Psihologija vas je izvoljela grubo prevariti! Moje srce jesasvim slobodno. Moja ljubav carevi su ideali, a moja srećada s njim radim.



- Tada se slažemo! O toj stvari šuti i budi oprezan! Drugovanje s tom gospoñ icom moglo bi te upropastiti. Sad idem k ludi.- Zar se uistinu zaljubila u cara?- To je jasno! Toliko ga svijet obožava i priča o njemu a, konačno, stasit je, zapravo lijep. 0 njegovim plavim očima pričaju se legende. Nije čudo da se mladoj djevojci pomuti pa

met! Idem, da mi ne uteče kroz prozor.Tajnik ostade sam. Naslonio se na pisaći stol i nujno se zagledao kroz prozor ustabla grane kojih su mirovale u noćnom snu.

Prene ga žurba, buka i svijetao, zvonak ženski glas. Vrata koridora su se otvorila.Proviri bijelim šeširićem obrubljeno lice.- Gospodine Davila, uistinu nema cara?

Mladić se pokloni.- Veličanstvo je otišlo k požaru.- Svejedno, čekat ću ga!I ona se okrene prema hodniku razgovarajući s barunicom Rosenberg, koja ju je

pratila.

- Slatka, zlatna barunice, čekajmo! Ne, neće se ljutiti! Moram s njim govoriti! Kažem vam da moram, baš danas!Djevojka povuče visoku damu u sobu tolikom snagom da se gospoda spotakla. Gotovoje pala i zlovoljno se namrštila.- Da sam slomila nogu?- Posudila bih vam svoju. Zlatna barunice, sjednite! Nesklapajte očice! Evo ga, ja ću vam pripovijedati pripovijesti. Hoćete o fratrima? Odaberite: dominikance, augustince,trapiste, karmelićane, no?- Gospoñ ice, zar ne vidite, gospodin tajnik sluša.- Nadam se da nema hrabrosti začepiti uši kad ja pripovijedam. Da ili ne?

Mladić se nasmiješio i plaho pogleda vrata, iza kojih je doktor Kalman čuvaonepoznatu damu.- Stoje? Zašto gledate tamo? Car je ipak ovdje?- Nije, gospoñ ice, u gradu je vatra.- Znam, ali pogledali ste u ona vrata kao da su tamo tricara.-Vi znate, gospoñ ice, da nemam razloga da se bojim.- Barunice, vama se sklapaju oči. Oh, želim dočekati cara.

Moram mu nešto važno reći. Odmah ću vas probuditi! Čujte:Tako je bio jedan gvardijan. Imao je krunicu od narezanihsuhih kobasica...



- Vi se ne smijete, barunice? Zgražate se? A gle, gospodinetajnice, zašto se vi ne smijete?On je šutio i plaho pogledao vrata što su ih dijelila od čudnog careva gosta.- Pustite, gospoñ ice, tajnika! On ima posla, a vi tu brbljatei plešete po sobi.- Ideja! Doñ ite, barunice, svirati! Plesat ću s gospodinom Davilom dok doñ e car.Tajnikov pogled ponovo se zaustavi na suprotnim vratima i on u neprilici

procijedi:- Glasovir je otpremljen, pokvario se.- Svirajte vi na violini, a plesat ću sama!



- Oprostite, gospoñ ice, ne smijem, moram raditi.- Onda radite! No, sjednite, molim vas, i pišite! Ja sam sada car! Tako!Ona počne hodati brzo gore-dolje, oponašajući cara, i stade diktirati:- Vaše veličanstvo, vaš tajnik gospodin Albin pl. Davila,koji je bio uvijek ljubazan i veseo kavalir, danas je nesnosno

mrtvo puhalo!... To je moj reskript.- Ali, gospoñ ice, što će reći car, kako to postupate s njegovim tajnikom, kojega on tako mnogo cijeni?

- A zašto gospodin Davila ne cijeni mene? Mladić ustade.- Gospoñ ice, čime sam zaslužio ovaj prigovor?

- Sad još pita! Hoću da svirate, da se mogu zabaviti dokdoñ e car! Želim plesati!- Gospoñ ice Marice - oglasi se barunica - svi mi plešemokada vi svirate.- Dajte mi violinu da pokušam. Gospodine tajnice, što jedanas vama? Kako se to držite?

Glasni ženski povik dopre u sobu. Djevojka pogleda vrata, zatim tajnika.

- Gospoñ ice, ne smijem nikoga pustiti u sobu!-Tamo je car?- Nije, ali mi je nareñ eno...Ona ga odgurne i uñ e u spavaonicu. U carevu krevetu sjedila je raščupanaljepotica i buljila preda se. Uz nju je bio liječnik Kalman.- Tko je ta dama?- Vaša milosti, neka moliteljica pala je pred carom u nesvijest!Bolesnica poviče:- To je ona! Van! On je moj! Van!Trenutak-dva gledala je Marica neobičnu, neviñ enu sliku, zatim je istrčala ukabinet.- Idemo, barunice, žurimo se!- Što vam je odjednom? Ljutite se što nema cara? Sutraćemo ponovo doći. ako želite.- Ne želim!

- Ljutite se na mene?-Ne, ne, ne! Idemo!- Na koga se ljutite?- Na gvardijana.Otvorila je barunici vrata i kad ona izañ e u koridor Marica dobaci tajnikuljutit pogled.- Zašto mi niste odmah rekli da ima posjetu?

- Oprostite, nisam smio. Ako želite, neću caru reći da ste bili ovdje.- Rekli ne rekli, briga me!

Marica s treskom zatvori vrata.Liječnik Kalman izjuri iz spavaonice u kabinet.- Zašto je nisi spriječio da ude?- Nisam je mogao zadržati, ušla je silom!- Kako je otišla?- Bijesna, uzrujana, zalupivši vratima. Zašto kimate glavom?

MARIJA JUR1C ZAGORKA




- Zato što njezino ponašanje potvrñ uje ono što sam prijerekao. Ljubomorna je! To je dokaz da ga voli. Sinko, zaboga,ti si problijedio. Zar uistinu nisi znao što ljudi već nekoliko

mjeseci govore? Upozoravam te u pravi čas. Mahni rukom isve je zaboravljeno! Takve žene ne ostavljaju dublje tragove.Tuda ljubovca nije nikada tako privlačna kao tuñ a žena!- Tko vam kaže da je ona njegova ljubovca?- Kažem da bi mogla biti. I njen anñ eo čuvar ne bi mogaoodoljeti takvoj koketeriji. Nije to čudo, ona je dijete zabave,i ništa drugo.- Ona je nezakonito dijete? Čije?- To ne znaju ni carevi prijatelji. Našli su je na putničkojstanici u Terezijendorfu. Neka žena doklatila se onamo. Posluživala je putnike kao konobarica i rodila je tu djevojčicu.

Navodno je otac neki otmjeni gospodin, čije ime i sama budala mati nije upamtila. Vidiš, dakle, taj roman gospoñ icu ni

malo ne preporuča.

- Zašto? Zar je ona kriva stoje njezin otac bezdušan lopov?Plemićka gospoda imala su pravo da zavedu djevojku. I to je bio jedan od privilegija! Podrezat će car krila i tome njihovu moralu!- Ne radi se sada o moralu, nego o gospoñ ici, o caru i tebi.Rekao sam ti, evo, da se čuvaš!- Vaše su opomene suvišne!- Kamo sreće da je tako!- Čujete? Car je stigao! Zaboga, ne recite mu da je gospoñ ica bila ovdje.- Zar si lud? Smije li se njemu lagati? Zbog te djevojke mogao bi ti i to? Pazi se!Car uñ e užaren i oznojen. Lakaj mu je donio kućni frak. Svlačeći grañ anski kaputopazi car Kalmana.- Kako je, doktore, vaša bolesnica? Bolje joj je?- Na žalost nije! Štetilo joj je ponovno uzrujavanje.

- Opet napadaj?- U času kad je ušla u sobu gospoñ ica Marica zahvatilo jedamu ludilo.- Gospoñ ica je bila ovdje? Smatrali ste potrebnim da jeuvedete u posjetu luñ akinji?- Gospoñ ica je čula njezin glas i prodrla je u sobu silom.- Dragi moj doktore, zašto niste upotrijebili svoj liječničkiautoritet?- Pred gospoñ icom kapituliraju svi autoriteti, osim vašega

veličanstva!- Situacija nije baš zgodna za mladu djevojku. A što jerekla?- Htjela je saznati ime te žene. Kad joj nisam znao odgovoriti otrčala je iz sobe i otišla ljutito.- Hm, gospodine doktore, mislim da biste našoj noćnoj leptirići učinili uslugu kad bismo je što prije oslobodili mreže ukoju je ušla. Možda još danas?- Nije moguće, dok se ne umiri.- Dobro. Svršit ću posao i otići na spavanje u dvor. Sutra ot

premite djevojku i, kako sam rekao, dok ne ozdravi povjeravam je vašoj brizi. Gospodine tajnice, nastavljamo!Kalman izañ e iz kabineta.

- Ubilježite, gospodine Davila, mojem blagajniku da sutraisplati pet stotina dukata za obitelj Schuchner, koja je izgubila u požaru smještaj.



- Dakle nisu sve spasili?- Nemoguće! Obrana je bila požrtvovna, ali zbog slabeorganizacije bilo je malo uspjeha. Našao sam jednostavnijii praktičniji način za gašenje. Diktirat ću i to. Sutra pošaljite

prijedlog komesaru, neka tome prilagodi gašenje.Car je šetao i sonornim basom brzo diktirao. Poslije pola noći zaustavi se.- Idite, dragi maj tajnice, i ležite! Danas sam vas izmučio.

MARIJA JURIĆ ZAGORKJ


- Kad bi vaše veličanstvo slutilo kakav je meni užitak raditi, ne bi se zabrinjavalo.-To rado slušam!Pola sata kasnije dvorski meštar Rosenberg pratio je cara u Burg pješke.- Što bi sve žrtvovali moji neprijatelji da saznaju današnju

pustolovinu s tom čudnom luñ akinjom? Bio bi to zabavan

pamflet!- Veličanstvo, u vašu kuću može se doista uvući svatko. Ne biste smjeli biti bez straže.

- Kad bi mi trebala straža, ne bih ni časa bio više car! Meñ utim, nije mi drago što je naša gospoñ ica odabrala današnju večer da posjeti svoga zaštitnika. Što je htjela tako kasno kod mene?- Menije to poznato.- Tako! Vi s njom iza mojih leñ a konferirate? Dakle, što ježeljela?- General Vojkffv odavno je dobio imenovanje, a gospoñ icaje htjela zamoliti vaše veličanstvo da ga premjesti u Beč. Želida grofica Vojkffv bude ovdje. Rado bi se oslobodila madameRosenberg.- Kamo će premjestiti generala Vojkffvja to je stvar komandanta Lasija. A on će ga staviti na mjesto gdje grofove vrline

mogu biti vojsci najpotrebnije.- Veličanstvo ne kani gospoñ ici uslišati molbu?- Dragi Rosenberg, vi znate da ne primam ničije intervencije. Nema iznimke!

VOJVOTKINJA OD BRABANTA Na praterskoj klupi, tik ceste što vodi u polje, sjedi djevojka odjevenagrañ anski, poput sobarice, samo ispod širokog šeši-

ra razabiru se plave oči gospoñ ice Marice. Uprte su u cestu. Iza nje zašuštigrm. Obazre se i ugleda pomno nacifranog kavalira. On se nasmije i priñ e joj.

- Moja mala slavujica opet čeka svoga slavuja!- To niste vi!- Ne utvaram si, ali ipak vas već treći dan nalazim ovdje,i uvijek se slučajno sastanemo. Neću popustiti dok lijepu sla-vujicu ne poljubim!- A ja neću popustiti dok poljubac ne uzvratim dlanom!-1 to bih smatrao poljupčićem, jer ne vjerujem da ipak nisam onaj kojega ovdječekate.-Vi ste zaista drsko uobraženi! Smije li mladi kavalir nagovoriti i smetati damuako doñ e sama i sjedne na klupu?- Damu ne, ali ovako predivnu, prekrasnu, preslatku...- Pre-pre-prestanite, ako ne znate govoriti duhovitije!- Ha, ha! Vi tražite duhovitosti? To je odviše!

- To je istina, odviše očekujem! Cipelar, kroja

či frizer str pali su na vašu spoljašnost svu svoju duhovitost. Dalje njiho

va kompetencija ne dosiže!



- Iz vaših ustašca i ova konfuzija riječi sasvim dobro zvuči! Ne puštam vas, gospoñ ice, ovo je ipak samo sastanak, jer ne biste inače ovdje sjedili tri dana uzastopce. Znam da čekate mene. Molim dokaz!-Vi ste smrtonosno nepristojni!- Ali, gospoñ ice, valjda ne očekujete da će kavalir mojegaroda s vama okolišati kao s nekom iz otmjenih krugova!- Šta-a? A, molim vas, kako vi to okolišate s damama iz ot

mjenih, bogatih krugova?- Njima udvaram samo izdaleka. Prireñ ujem serenade, razgovaram fino i duhovito, ali to vi, mala guščice, ne razumijete. Otmjenoj dami ne možeš naprečac predložiti sastanak,kao vama.- A, molim vas, po čemu znate da ja nisam dama iz višihotmjenih krugova?-

V*



- Ha-ha, dražesno pitanje! Po tome što se ne vladate fino,ne govorite duhovito, a haljina dokazuje da ste neka sobarica. No meni se sviñ ate, vrlo mi se sviñ ate, i makar sam otmjengospodin, ipak bih vas poljubio i zagrlio!- Ako ja ipak jesam dama iz otmjenih, bogatih krugova?

Ako sam uzela haljine svoje sobarice da se mogu po volji našaliti s gospodičićima koji se hvataju na suknje kao čički?Ona ustade, uzdigne glavu i reče savršenom francuštinom, s pojačanim patosom:- Vaša milosti, vaše ponašanje nuka me da skinem krinkusobarice i da se oslobodim nametljivosti! Moji izleti u Pratersamo su pustolovina odlične dame!- Madame, oprostite! Ja, ja sam to slutio jučer, i zato sam

bio danas nasilan, kako bih vas prisilio da se demaskirate.Tad tek skine kavalir šešir, izvede ceremonijalni okrug u zraku i podigne gauvis u znak počasti.- Dopustite, vaša milosti, ja sam preuzvišeni knez EugenKhevenhiller, najmlañ i sin slavnog nadmeštra preslavne carice, njezina veličanstva Marije Terezije, i molim da me počastite da me nazovete svojim slugom!Ona se pokloni oponašajući kavalira.- Vaše visokoroñ e neka izvoli primiti do visokog znanja dase nalazim u nepoznatom gradu i da želim ostati incognito.- Vaše gospodstvo nije iz Beča?

- Ne, ali moj slavni rodni dvorac ne leži odviše daleko.- Očito slavni djedovski dvor?- Jest, bogat milijunima i slavom, dvorac kao neka putna

postaja. Zaustavljali su se tamo svi putnici, dakako velikaši,da iskažu čast mojoj kući. Čak je i bavarska princeza bila jed nom naš gost!- Bavarska princeza? Slutim, vi ste vrlo, vrlo odlična obitelj! Ali, vaša milosti, ne biste smjeli ovako sami izlaziti! Mladoj bi gospoñ ici plemenitog roda to zamjerili...

- Ja sam, ah, udovica! Mlada udovica. Žalosno, zar ne? Vjenčala sam se samo s prokuratorom,1 dok je moj vjerenik bio u Egiptu i prije nego što se vratio umro je od groznice.

Udovica sam, a da nisam bila ženom! Moj brat, princ, Ligne,oh, gospodine, izdala sam se! Za ime Božje, ja sam ovdje incognito.



On skoči s klupe ushićen.- Visosti, evo polažem časnu riječ da ću čuvati vašu tajnu,dok vaša visost želi! - pri tom se pokloni ceremonijalno zaokruživši nogom i zaglibi izrezanom cipelom u malu baru.Ona priguši smijeh i pokloni se oponašajući diskretno njega-- Vaša preuzvišenosti, ja sam, ja sam udovica vojvode od Brabanta, Klaudija Teofila Mercedes Graziosa. Došla sam uBeč zbog vrlo delikatne stvari. Ne znam upravljati svojim golemim milijunima; ne znam razlikovati pile od teleta, žito od

bundeve, i zato me brat, princ Ligne, želi udati za nekog dvorjanina cara Josipa. Car to podupire, a ja želim prije upoznati to društvo. Vjerujte, teško mi je, jer bih se udala samo začovjeka kojega ljubim i koji bi mene ljubio. No, svakako bi morao biti dvorjanin, jer to mi pripada po visokom rodu. Mati mije bila princeza, otac princ.

Mladićeve sive, male oči igrale su, a šminka na njegovu licu nije mogla prikritinade koja je u tom času sijevnula.- Osjećam da me vaše visokoroñ e shvaća - nastavi ona pro

matrajući ga ispod oboda šešira - i zato ovako iskreno skidam veo s tajne svoga života. Želim upoznati svoga budućeg

muža, ali ovako na ulici, incognito. Čula sam da se car ovudačesto vozika, ali ova tri dana nisam ga vidjela. To mi je čudno,jer čak govore da se na toj šetnji uvijek sastaje s nekom lje

poticom.1 Prokurator - visoki činovnik koji je upravljao carskim zemljama u ime cara,namjesnik.



- Sada razumijem zastoje visost dolazila ovamo. Želite incognito upoznati cara. A mene je srce vuklo da vas oslovim!

Ah, visosti, kako sam sretan što smijem s vama dijeliti tajnu i, molim, zapovijedajte sa mnom! Posvećujem se vama i vašim zapovijedima!- Hvala, prijatelju! Oprostite ovu plebejsku riječ. Ja ću više

puta izaći incognito da upoznam meni odreñ enog zaručnika injegov krug, i ako mi se ne bude svidio odbit ću udaju.- Visosti, slutim da vam se današnji dvor i njegovi ljudi ne

mogu svidjeti. Carski dvor ne postoji, to je skupina prostihljudi s kojima mi, visoko plemstvo, ne možemo razgovarati.Car je samo grañ anin, što će tek biti dvorjanin?- Da bar nañ em drugoga! Takvoga koji je bio na dvoru u

prošlosti. Da samo ima dvorsku titulu. To sam dužna svome

visokom rodu.- Visosti, evo cara! To je on sa svojim tajnikom. Vidite li?

Vozi se u zelenim kolicima, i sam upravlja sa dva kljuseta!- Dva kljuseta, a mogao bi imati najplemenitije ždrijepce! Ioni bi uživali da ih dade goniti svome kočijašu! Je li, kneže?-1 te kakve plemenite ždrijepce! Car je posve ponizio carsko dostojanstvo. Jedesamo govedinu i kupus.- Kakvo prostačko jelo, fuj! Ne, neću ga posjetiti! Ne, ne,kupus, to nisam nikada u životu vidjela! Gledajte, druga kola.

Ah, gle, u kolima sjedi u crno odjevena ljepotica. (To je ona bezobraznica, ona i doktor). To će biti sigurno carev liječnik?- Ne poznajem ga. Vi poznajete damu?- Čula sam o njoj da je počela bulazniti u crkvi. Car ju je

poslao liječniku da je lije

či. Vrlo zanimljiva žena, ali sada sam vidjela cara i mogla bih se vratiti, je li?

-Visosti, spreman sam, dopustite mi da uzmem kočiju.



- Ne, voljela bih ići pješice. Od kolijevke do danas, uvijeksam u kočiji. Čeznem za tvrdim tlom pod nogama!

On ustade i širokom gestom pokloni se zaokruživši nogom po španjolskoj dvorskojetiketi.- Oh, visosti, presretan sam!Ona ustade i, oponašajući njegov poklon i glas, odgovori:- Preuzvišenom sinu preuzvišenog oca moja duboka zahvalnost!Poñ oše alejom Pratera.Po mraku stigoše u grad. Ona pokrije lice gustom bijelom koprenom.U vrevi svjetine opazi dva u smeñ a gospodska odijela obučena gospodina kako

prolaze ulicom. Unatoč njihovim tamnim grañ anskim vlasuljama prepozna cara itajnika Davilu. Vodila je svoga pratioca sve do osvijetljenih prozora kavane "Kzmiji".- Kneže, vaša služba počinje! Otpratite me u ovu prostačkukavanu. Umirem od gladi! Poznaju li vas, kneže, na dvoru?- Ne, ja sadašnji dvor, naime, bojkotiram! Ali moj otac bioje caričin pouzdanik, a ja sam kao dječak bio njezin paž. Uovu kavanu ne dolazi nitko tko bi me poznavao. Uostalom,

moj ogrtač je kao paravan. Zaklonit ću se njime.Polako su ušli u prizemnu prostoriju u kojoj su sjedili grañ ani. Neki sukartali, neki igrali domino, neki pušili lulice. Duhan je zaudarao.Oboje je sjelo u jednu udubinu tik željezne peći. Naručili su čokoladu. Mladiknez je okrenuo leda kavani, da ga nitko ne vidi, a ona je okrenula leñ a stoluza kojim je sjedio car i njegov tajnik. Tako ih je u ogledalu mogla krišom

promatrati.Car se nagne prema Davili.- Reći ću vam zašto sam došao. Žena mojega lakaja uBurgu tuži mi se da njen muž potroši sav novac na konobaricu ove kavane, a ona s djecom nema što jesti. Nisam slutio daje to moguće. Danas je tražio dopust. Vidjet ću da lije ženinatužba istinita.



Car uze bilježnicu i stade nešto bilježiti. Tajnik je gledao po dvorani. Uvelikom zrcalu sretne se s očima od kojih mu srce jače zakuca. Šešir i haljina

pokazivala je grañ anku, ali sličnost očiju privuče ga i on se zabulji uogledalo. Vidio je samo širok žuti šešir a pod njim bradicu, male usne i bijeliniz zubića.Car instinktivno podigne oči, poprati tajnikov pogled i zaustavi se takoñ er naogledalu stoje odražavalo šešir, koji se još dublje sagnuo i pokrio lice. Car se

okrene i ogleda djevojčin stas. Tada opazi muškarca koji je ušao u kavanu.- Moj lakaj! Vidjet ćemo što će učiniti. Molim vas, prošeći-te lokalom i zavirite u lice onoj tamo sa šeširom. Ali oprezno!Uz nju je plemićka frizura, pazite da je ne izazovete. Ako tudamu poznajete, budite još oprezniji. Stas i kretnje poznajem odviše dobro.Davila poñ e.Iza carevih leñ a netko je debatirao. Dvaput se čula riječ car. Budući da nije

mogao čuti, on ustade da ih vidi. Nad modrikastim stolnjakom naslonilo se na ruku debelo rumeno lice s jakim crvenoplavim brkovima. Njemu nasuprot iza velike čaše piva mrgodilo se vrloširoko podbulo lice s debelom donjom usnom.Car se pokloni.

- Oprostite, gospodo, vidim da ste domaći, a ja sam ovdjestranac. Htio bih vas zamoliti, ako dopuštate, za neke upute.

Ovaj sa crvenoplavim brčinama prijatno se nasmiješi.



- Samo vi sjednite, gospodine, nismo mi gizdavi! Svakomerado učinimo uslugu, ali i otkrešemo istinu!- To baš nije artikl na kojemu se dade mnogo profitirati, alija bih vas molio: dolazim iz Italije i, molim, recite mi kako bih

mogao doći k caru?- K caru? K njemu možete baš tako kao k meni! Idite u dvori kažite: "Hoću k caru!" Pustit će vas u "kontrolorgang", pa

mu možete reći što hoćete. Prošla su vremena kada su samo

napudrani bili gospoda. Car je s nama purgarima jednak. Nema gizdelina koji badava žderu naše žuljeve. Nema parada, nema ništa!- Kakvo je to carsko dvorjanstvo? - upita car.- E, nemojte vi tako! - živo će plavokosi. - Nije fino i sjajno, nema šesteroprega, dvorskih slava, dvorjana i paževa, aliima bolnica, sirotišta, kuća za gluhonijeme. Imamo rodilište,dapače i za neudate rodilje, škole i kuće za siromahe. Sada seoni ne skicu po ulicama kao nekad. Zar to nije bolje?- VViirth je zato tako oduševljen pristaša cara - uze tumačiti onaj s nabuhlim očima - što ima tvornicu koža! Otkada jecar zabranio uvoz strane robe, porastao je Wiirthu trbuh! U

početku je lajao na tu novotariju kao pas na praznu zdjelu!- No, da, ljudi su rekli da smo propali. A kad tamo, pomogli smo se. Nema strane robe, tvornice su se podigle prekonoći kao gljive, a nije li to pravo? Ti se nemaš na što potužiti!Trguješ više nego prije, dragi moj! Bunili smo se protiv carevih novotarija, a ipak je on u pravu!- Samo nema pravo utome što ne poštuje svece. Znate,gospodine - reče onaj nabuhlog lica caru - naš car naprostoukine blagdan, kao da su sveci dvorski paževi koje je on ot

pustio!- Što brbljaš? Zar nema svetaca koji nemaju blagdana, aipak su sveci?- Možda vaš car misli da i medu svecima treba da bude jed nakosti primijeti - car.-Vi ste pametan čovjek! Jest, tako je! Stoje manje svetaca, to više napravitvornica koža.-A ja manje prodam robe u dućanu! Molim vas, gospodine, kod vas u Italiji ljudisu pobožni. Pomislite, šta bi rekli da car ukine procesije i hodočašća? To susveti dani. Ljudi se mole.- Šta? - ljutio se njegov brkati drug. - Pili su i lokali kaosvinje! Djevojke i momci nisu molili krunice, a drugi dan nijenitko bio za posao. Kože su mi se kvarile!



-A koliko je propalo krč mara, licitara i trgovaca na proštenjima? To ne pitaš?- Ne brundaj! Dok je bio stari red, ti si krepavao, danas tije narastao dvostruki trbuh! Govoriš protiv cara zato što kod tebe kupuju gospodin nadbiskup Migazzi i dva smrdljiva baruna. Oni bi cara utopili u žlici vode, zato stoje kmetove proglasio slobodnima. Nije li to pravo? Čitava država nije imalatoliko žita i kukuruza koliko ga ima samo naša Austrija otka-da seljaci oru svoju zemlju.- Ne govorim protiv toga, ali se bunim zato što je car bezvjerac, luteran. Nema u crkvi svoje klecalo!- On se moli s drugim ljudima i stoji u crkvi kao svaki pur

gar. Znam to, rekli su mi ljudi koji su ga vidjeli svojim očima.Čovjek koji svakome pomogne, svakoga nadari, ne može biti

luteran i bezvjerac. Da on ne goni vatrogasce, već bi pola Beča



izgorjelo! Sve on radi! Istina, jedno mu i ja zamjeravam.- Što? - upita car.- Pogrebe! Pomislite, ne da pokapati ljude kao što Bog za

povijeda, u lijesu, nego samo onako, kao razbojnike, u plahti!Kaže da tijelo treba da što prije istrune i da je šteta drveta.Jeste li kada što takvo čuli, gospodine? - zapita on cara.- Čuo sam da su Krista umotali u plahtu i tako su ga poko

pali. Naše tijelo nije svetije od Kristova.- To baš nije laž! Znate, zapravo je meni svejedno kako će

mi trbuh poleći u zemlju, u lijesu ili u plahti, ali bogme svoju mater, tako mi poštenja, pokopat ću u lijesu, pa da mi carodreže glavu!- Svoju mater, zašto baš svoju mater? - upita Josip.- Gospodine, moja je mati bila prava mati. Ona se za mene

mučila. Gladovala je da me othrani i postavi na noge. Njoj ćudati pošten lijes, a bogme i svojoj ženi. Ne daj Bože da umre

prije od mene, i ona je zavrijedila pošten pokop. Odbila je bogataša da uzme mene siromaha. Mi smo dvadeset godinazajedno. Nikada od nje nisam čuo žalne riječi, pa da nju (ne

dao Bog da umre prije mene) pokopam u jamu kao pseto? Gospodine, cijeli život ne bih nigdje našao mira!- Tako? Hm, tko ima mater koja se za njega žrtvuje i ženukoja ga ljubi, dakako, to je teško!Car se zamisli a trgovac podbuhlih očiju započne:- Svaki dan novotarije, a sve stare običaje, sve lijepe starine car odbacuje!- Gospodine, a čime se vi bavite? - upita kožarski tvorni-čar cara.- Sabiranjem starina, starog željeza, starih grbova, perga-

mena i sličnog smeća.- A je li to donosi štogod?-To je lud posao!- Bilo bi pametnije - prišapne trgovac caru - da se sa mnom udružite i da krijum čarite datulje i smokve iz Italije.- To se ne smije! - reče car.- Ne smije se, ali tko je pametan može, a vi ne izgledateglupo.- Nisam sasvim glup, ali vi ste prije zagovarali trgovačkeinterese protiv carevih odredaba. Ako biste krijum čarili, oštetili biste svoje kolege za koje ste se toliko zauzimali. To je grijeh, a vi ste i pobožni.- Jesi li čuo? - nasmije se tvorničar kože. - Baš te obrisaotaj gospodin! Ali vi neprestano promatrate našu konobaricu.Gospodine, manite se, preskupa je!- Konobarice kod vas zabavljaju i gospodu?- Razumije se, ali to je samo za bogatije ljude. Kavanar ubi

re od svakoga kavalira i svoj porez!- E, sada zbogom! Hvala na društvu i ljubaznim uputama!- reče car i priñ e Davili koji je stajao u blizini stola.- Jeste li zavirili u lice gospoñ ici što nas promatra u ogledalu?- Sakriva ga šeširom i rukama.

I



- Svejedno! Poznajem je po stasu! Taje gospoñ ica Marica!



Aon?- Ne poznajem ga. I on se krije.- Ostat ćemo! Kavanaru, htio bih partnera za šah.Kavanar požuri da nañ e druga za igru, a car stade pričatiDavili:- Jeste li vidjeli mojega lakaja? Sjedi ovdje! Troši čitavu

plaću na konobaricu, a žena nema što jesti. I druge konobarice ne poslužuju goste samo kavom i pivom. Uredit ćemo to!Kavanar se ogleda, namigne mladom gospodinu u crnom baršunastom haljetku isaopći mu da neki gospodin traži partnera za šah. Mladić odmah pode k nepoznatom grañ aninu i pozdravi.Sjeo je k stolu i car započne igru.Tajnik se skutri pazeći na svaki Maričin pokret. Car se naoko preda igri, ali juje i on kriomice gledao.

Nakon dovršene igre car upre oči u svoga partnera.- Sudeći po širokom uvojku frizure i lošoj igri, vi ste umjetnik?- Mnogo bolje sviram glasovir. Uza sve to nemam uspjehau Beču.- Gdje ste bili dosada?

- U Innsbrucku, u nadbiskupskoj kapeli, ali me on ponizi-vao kao slugu.-1 došli ste u Beč.- Prije dva tjedna, ali ovdje moje skladbe ne nalaze odziva.Čuo sam da je car vrlo glazben. Htio sam pred njim odsviratikoju od svojih skladbi, ali mi kažu da ne drži mnogo do mojih kompozicija.- Možda ih ne razumije. Smijem li pitati za vaše ime?- Zovem se Amadeus Mozart.- Vi ste Mozart? Pokušajte, gospodine, otići ravno k caru i

pomognite mu da vas shvati! Ljudi koji čitav dan slušaju škri panje svoga pera ogluše za skrivene čari glazbe. Idite k nje-

mu i otkrešite mu: "Ja sam Mozart, umjetnik sam, slušajte me i sudite!"- To sam mu već i ja savjetovao - upadne od susjednog stola neki nasmijani dobroćudni grañ anin, koji je žvakao kobasicu. - Neka ide u "kontrolor", može tamo i odrpanac, kako ne

bi on! Kažu da je i car muzikant.- Nešto udara po glasoviru, kaže njegov nagluhi dvorski

meštar - nasmije se car. - Gospodine kavanaru, što se dogañ a? Zašto se ljudi okupljaju na ulici?- Kažu da će ovuda proći car, pa čekaju.- Tako? Ne biste li još jednu partiju, gospodine Mozart?- Idem da pogledam cara! Nisam ga još vidio. Ne biste li

pošli i vi, gospodine?- Hvala, ne zanima me!Purgar jedući kobasicu dobaci:

- Čujte, vi ste stranac, mogli biste pristojnije govoriti o našem caru. Nitko se ne brine za nas kao on!- To mu je dužnost!- No, vi sigurno spadate u one sa sedam rogova na grbu.Da mi se ne žuri opalio bih vam ja! - reče masnim ustima od lazeći iz kavane.

Marica takoñ er sa svojim kavalirom izañ e iz lokala na ulicu.- A zašto čekaju cara? - upita Josip kavanara.- Negdje se srušila stara kuća i pokopala ljude. Car će sigurno poći tamo. Mora ovim putem. Samo mi goste tjera izkavane!-1 mene, posljednjega! Doñ ite, Davila! Kada su izlazili, šapne Josip tajniku:- Moja je maska izvanredna! Ni kavanar me nije prepoznao!

Ovakoćemo odsada izlaziti! Dolazi ko

čija. Žurite se, trebamoje. Kalman se vozi s damom? Svejedno! Idemo!

- Ne možete dalje, ovuda će proći car! - vikali su ljudi ko-



čijašu.-



Purgari su zaustavili kola u kojima je sjedila dama u crnini s doktorom Kalmanom. Začas je car bio kraj kočije.- Madame, ja sam Ignac Salm, dopustite mi da sjednem uvašu kočiju sa svojim pratiocem. Dogodila se nesreća, moram tamo!- Molim, izvolite! - odgovori Kalman umjesto nje, prepo-znavši cara. Kočijaš potjera konje.- Stoje to? Što vi to? Stanite! Ovuda će car! Zaustavite ih!-vikao je netko.Kočija odjuri.

Marica je sakrivena u gužvi s knezom promatrala taj prizor. Zatim pode ususjednu ulicu i sjedne u fijaker.

- Oprostite, kneže, ne mogu vam odati svoj stan, ali kad vas ustrebam javit ću vam se na vašu adresu. Do viñ enja, dragi kneže!- Čekam zapovijedi vaše visosti!

Marica se odvezla. Na Herrengasse, pred velikom kućom "Modre golubice", izañ e iz kočije, požuri uzstepenice, ude u svoje sobe, tiho se preodjene i ode u salon kojim je uzrujanošetala barunica.- Gdje ste opet bili, gospoñ ice? Vi me upropašćujete! Što

bih učinila, što bih rekla da doñ e car i pita za vas?- Neće doći! On ima drugoga posla!- Što vam je? Plakali ste?- Pa stoje onda? Da, plakala sam! Kad mi je volja hihoćem,kad mi je volja plačem!- Gospoñ ice, vi ste posljednjih osam dana sasvim drugi.Stoje postalo od vas?- Udovica!- U-do-vica?- Dvostruka udovica!Barunica se nasmije.

- Vi se, barunice, smijete kad ne treba! Idem spavati! Lakunoć.- Ako doñ e car?- Recite mu da se na mene srušila kuća i pokopala me, ali

me nema tko spasiti.

U dvoru je tiho. Svjetla su pogašena. Tajnik Davila uspeo se u krajnje krilodvora za dvorsko osoblje i otvori vrata svoje sobe. Nad knjigama sjedio jeliječnik, barun Kalman.- Mene čekate, skrbnice?- Studiram jednu Van Swietenovu raspravu.- Mislio sam da ste otišli s onom ljepoticom s kojom ste nas

povezli k porušenoj kući.- Reci mi, jesi li ti cara savjetovao da se posluži našom kočijom ili je to bila njegova ideja?- On me u žurbi povukao. Zašto pitate?- Tako, zanimalo me. Znaš kako je bježao od te žene. Dokje ležala u bolnici neprestano me molila da je car posjeti, alise nije odazvao. Ona je jedino stvorenje koje on neće slušati,

a danas je uletio u kočiju kao ona u njegov kabinet.- Ne bojte se, to se dogodilo samo zato da što prije stigne na

mjesto nesreće. Neće se on opeci na njenim plamenim očima!



Kako su samo zurile u njega! Što je zapravo s tom ženom?- Ozdravila je i ne zna za svoju pustolovinu u carevoj kući.- Čija je? Tko su njezini roditelji?- Ne znam. Otkada joj se vratila svijest šuti, stanuje uunajmljenoj kući, ali tamo je zovu samo madame i nitko jojne zna pravo ime. Posjećujem je po carevoj i njezinoj želji.

Vozim je u šetnju, ali neće drugamo nego onim putovima kojima se vozi car. Do ludila ga ljubi! Zagonetna žena. No, recišto je bilo kada smo vas iskrcali iz kočije?- Otišli smo do porušene kuće. Bogami, bio je to strašan

prizor! Porušeni zidovi strše u noć, na njima stoje ljudi s fe--



njerima. Oko nas prestrašena lica publike. Iz ruševina čuješ grozno jaukanje.Pravi užas! Car se naprosto gurao u masu, jedva sam ga slijedio. Redar ga je

zaustavio: "Gospodine, samo oni mogu na mjesto nesreće koji se dobrovoljno prijave za pomagače!" Car je odgovorio: "Prepokorno se javljam dobrovoljcem!"Pustio nas je. Naišli smo na ljudsku glavu koja viri iz ruševina. Čovjek je bioživ. Car klekne i stade brzo odgrtati opeke s nesretnika i bodriti ga, da nesvisne od očaja. Pomagao sam mu. Kako sam se osjetio sretnim! Ja sam jedini uznjega!- Zanesenjače! Nije ga nitko prepoznao?- Nitko. Tada doñ e komesar. Kad mu je pogledao u očiznao je odmah koga krije crna grañ anska vlasulja. Komesarse sagne na poklon, a car mu dobaci: "Sagnite se radije k ovo

me jadniku!" Komesar se pošteno zbunio. Car je sve sam odreñ ivao i spašavao je ljude.- To je njegov tempo!- Vjerujte, svima je nestalo daha. Čim je posljednji bioizvučen ispod ruševina, opet smo se ugurali u masu koja nijeslutila da je najrevniji spasavalac u smeñ oj grañ anskoj odori

bio car. Nemate pojma kakvim je nježnim riječima tješio unesrećene i njihove obitelji. Bože moj, ljudi su plakali, a ujeda-red je netko poviknuo: "Pa to je, ljudi, car!" Masa kliče, hvataga za kaput, a on je izmaknuo.

Našli smo se na uglu ulice. Komesar ga je slijedio. A sada čujte: car sjedne ukočiju, uzme fenjer i na sjedalu kočije rješava sve. Kočija se pretvorila ucarski kabinet!- Kakve je odredbe izdao?- Da se unesrećenima isplati tisuću dukata i da se sve obitelji smjeste u dvorske gospodarske zgrade. Već sutra komisija će pregledati sve stare kuće i stanovnici trošnih zgrada

smjestit će se u samostanu augustinaca.

- Dobro je to, iako neće obradovati nadbiskupa Migazzija.Zatim ste se vratili u dvor?- Da, i radili smo.- Čuo sam u predsoblju kako ti je diktirao neku naredbu okrijum čarenju.- Da, zamislite, u kavani je saznao da ljudi unatoč njegovoj odredbi krijum čare, pa je odredio da se sva krijum čarenaroba uništi javno na trgu.- Još je nešto diktirao?- Jest, izdao je zabranu držanja ženske posluge u svim lo

kalima.- Opet će biti vike protiv njega! Gostioničari će graknuti.- Neka! Kod "Zmije" vidjeli smo na svoje oči da konobarice



zarañ uju i nemoralnom poslugom. Svoga lakaja otpustio jezato što troši novac na konobaricu. Dodijelio mu je penziju,ali će je podizati žena. Čas prije bila je ovdje i plakala je pred carem. On joj je doživotno odredio mjesečno osam forinti.- Znam ja da on ništa ne radi ako se sam ne uvjeri. Nego,htio sam te pitati što se dogañ alo kada smo se vozili u kočiji?Car te pitao: "Je li ona ostala u kavani ili je otišla?" Za kojuse ženu zanimao?-Ah, ne govorimo o tome!- Izdaješ se! Već u kočiji slutio sam da te pita za Maricu,samo mi se činilo čudnim da bi gospoñ ica dospjela u kavanu.- Bila je tamo preodjevena.- Oponaša careve navike preodijevanja i lutanja po gradu?Krasno!- Ne znam zašto to radi. U ogledalu je neprestano promatrala naš stol. Zašto?- Zašto? Uhodi cara!- Uhodi? Znači da ona ipak njega ljubi?-Valjda ne mene! No ti si uistinu neoprezan! Kada si danas u kočiji odgovarao nacareva pitanja o gospoñ ici, sain^i, sgJjfi.



denuncirao. I budala mogla je opaziti da si u nju zaljubljen. I car je to vidio.- Po čemu to sudite?- Rumenio si i blijedio, a glas ti je drhtao. Car je plemenit,širokogrudan, ali srce, znaš li stoje srce u ljubomori? Nemankoja grize bjesomučno! Ti si se izdao!- Car je opazio? Zaista je opazio?- Tobom vlada krv! Moje opažanje je hladno i velim ti: jestopazio je! Čak mi je namignuo i nasmiješio se.

Mladić obriše čelo.- Opazio je? A ipak me slao gore. Nemoguće! Ili me htioiskušati.- Kamo te poslao?- Kada smo se vraćali s mjesta nesreće zaustavi kola uHerrengasse i pošalje me gore k njoj s nalogom da ga najavim za deset sati uvečer. No barunica poruči da je gospoñ ica bolesna. On nije ništa rekao i odvezli smo se u dvor. Malo prijesvršenog posla dade mi pismo da ga pošaljem gospoñ ici.- Poslao je pismo? Čuješ li? Smućujete to pitanje? Da ganisi zadržao?- Držite li da sam podlac? Prema njemu? Skrbnice moj,

kako smijete...- Ljubomorno srce jače je od svih naših kreposti!- O cara se ne mogu ogriješiti niti zbog nje!- Pismo si, dakle, poslao?- Nalog glasi da ga šaljem sutra ujutro. Pismo je kod mene.- Hvala Bogu! Nisi ga dirao? Da ga otvoriš saznao bi gorkuistinu. Neizvjesnost je ipak nada.

Mladić je nijemo gledao preda se. Zjenice su se širile. S oba dlana pritisnetjeme glave.Kalman je udobno sjeo i nastavio:- Opet crv kopa u tebi! To valja dokrajčiti! Sjedni ovamok meni. Zakleo sam se tvojoj majci da ću te paziti kao sina;

znaš kako ona dršće nad svojim jedincem! Dakle, otvori karte! Stoje s tom djevojkom? Je li te smotala ili uzbudila strast? Govori, sinko, kao da se



ispovijedaš ocu! Je li ona kriva za tvoju omamu? Zaplela te? Mladić klone glavom na stol.- Skrbnice, ja sam strahovito nesretan!- Nesretnice! Otkada traje to i kako je počelo?- Kako? Ne znam! Kada ste me doveli u carevu službu on

me zavolio. Vodio me posvuda, čak i u Luksemburg. Tadasam vidio nju u bijeloj haljinici, s bijelim šeširom, ispod njega tamnoplave oči, kao dva kolutića neba u bijelim oblacima!Smijala se. Čavrljala je. Njezine su riječi bile orošeno cvijeće!- No, no, okani se cvijeća.- Prvi put kad sam veslao čamac s njom pitala me odaklesam, imam li majku i oca, i volim li cara. Svirao sam joj čestoviolinu. Hvalila me, razgovarali smo o caru, uvijek o njemu.To me nije uzrujavalo. Ako ga ja obožavam, kako ne bi ona,kad joj je zaštitnik? Oh, bio sam najsretniji čovjek na svijetu!

Volio sam ih oboje, obožavao sam ih, uživao sam, dok me prije osam dana, one noći, niste probudili iz predivnog sna.- Kamo sreće da sam to učinio prije! A sada, čuj, ti si u velikoj opasnosti da uništiš svoju majku. Čekaj! Ne skači! Ona od tvoje karijere kod cara očekuje ispunjenje svojih nada. Znaš

li da je vaš imetak propao? Jest, zato sam te doveo na dvor.Zbog majke, u njezino ime, pozivam te da se okaniš te djevojke. Moje sumnje ne moraju biti dokazi, ali sam uvjeren, porazličitim promjenama kod cara (a po njezinu vladanju možeš prosuditi i sam) da će je car uzeti (ako već nije) za ljubavnicu. Stoje, Davila? Smije li muškarac jecati?- Zašto, zašto ste mi to rekli? Vi ste me ubili!- Inficiran si tom ljubavlju. Pokušaj se bar liječiti. Gore glavu! Budi muž i sin! Konačno, možda se varam, možda nije sve-



onako kako mislim. Promatrat ćemo odsada tu stvar, razumiješ, i ako nañ emodokaze, tada će biti drugo.- Dokaze? - šaptao je mladić preda se. Ruka mu se instinktivno prisloni o džep. Od toga se strese kao pas kad ga zaroneu vodu. Pode k umivaoniku i nakvasi čelo vodom.- Tako, tako, to je dobro! Hladna voda budi! A sada idemo,sinko! Budi pametan, tko zna što se sve krije u tome. Neizvjesnost je dobra. Laku noć!- Čekajte, još trenutak!- Imaš mi još što reći?- Nešto bih vam dao.

- Zašto okolišaš? Reci, sinko moj, stoje?- Uzmite carevo pismo za nju.- Ipak bi ga otvorio?- Molim vas u ime majčino i svoje, ne osudite me! Neću gaotvoriti, neću! Bila bi to podlost. Odviše ljubim cara. Ipak neželim ostati s tim pismom čitavu noć sam!CRNI AN ðEO ČUVAR Stepeništem carskog dvora uspinje se svečano napirlitan knez Eugen Khevenhilleri vodi svog oca u svečanoj odori dvorskog nadmeštra. Pognut je, mršav, navoran,nalik osušenoj grani. Starčeve oči traže u pustom dvoru stari ugasli sjaj. Svakidrugi korak zaustavlja se.- A staje to, moj sine? Gdje je špalir lakaja? Dvorjani? Ne!

Ne mogu! Idem natrag! Neću da vidim ruševine starog car

skog dostojanstva. Neću...- Preuzvišeni oče, mislite na milijune vojvotkinje od

Brabanta i žrtvujte se.



negdje na putovanju.-Približite mi uho da vam nešto kažem. On je lud! Vjerujte! Čim je stupio na

prijestolje ja sam vidio prve znakove njegova ludila. Našao sam ga kako u peći pali državne obveznice, svoju baštinu! Dvadeset i dva milijuna što je državadugovala njegovu uzvišenom ocu on je poklonio državi! Lud je, lud!-1 zloban, kakav je bio uvijek! - šapne Bathyany u kneževo uho.- Već jedan sat čekam ovdje! Recite, kada smo čekali u

predsoblju da nas primi carica?Obojica su brisala suze.

U kabinetu je car brzim koracima šetajući gore-dolje govorio u pero tajniku:- ...i prema tome ubuduće se ima porez odmjeriti prema veličiniimetka, čime se državni doprinos podjeljuje na svakoga državljanina, bio on plemić ili svećenik. Neću više dopustiti nepravdu daterete snosi samo seljak, radnik, industrijalac i trgovac. Ova moja

porezna reforma ima se shvatiti kao neoboriv zahtjev prosvijetljenog čovječanstva, i ja ću ga provesti svom energijom koja proizlazi iz uvjerenja čiste savjesti da je dosadašnji poredak u plaćanju poreza nepravedan, jer plemstvo i svećenstvo oslobañ a svih

poreznih obaveza, a sve terete natovaruje većini naroda, koja je

najdragocjeniji faktor države, na seljaka i radnog čovjeka. Zatoće moje komisije izaći da zemljište strogo izmjere i svatko setome mora pokoriti, bio biskup ili maloplemić.Ude gospodin odjeven u generalsku uniformu. Njegovo lice oštrih crta i orlovskognosa smiješi se.- Ah, Lasi! - oslovi ga car. - Prekinut ćemo, Davila! Sjed nite, Lasi! Još uvijek izrañ ujem novi porezni sistem. Detaljizadaju mnogo posla.- Došao sam da upitam ima li veličanstvo za mene kakvihnaloga?Hvala Bogu, još ne! Turčin će još promišljati, što nam je draže. Htio bih prijenego s njim obračunamo štošta u našoj kući urediti, ali, dragi Lasi, moram vam ipak nešto priopćiti. Prekjučer sam bio u vojarnama. Našao sam šest prestrogih idvije nepravedne kazne. Još uvijek neki podoficiri boluju od starih pojmovavojačenja. Zatucite im u tikvu da vojarna nije kaznionica, nego zavod u kojemutreba reda, ali i topline. I još nešto. Obroci mesa odviše su markirani. Neštoobilnije! I mi volimo čestit komad govedine. Pazite na prste kuharima idobavljačima, da ne kradu. Ako se pronañ e što takvo, javite



mi. Kaznit ću ih nemilostivo. Vojnik ionako čezne za domom, neka se kod nasosjeti dobro, da se ublaži bol za kućom.

- Provest ću još danas najstrožu kontrolu! Neću vas zadržavati u poslu, samo bih još jedno želio riješiti. U okupljanjunajboljih sila u oficirski zbor manjkaju nam još uvijek odlučne sposobnosti grofa i generala Vojkffvja. Trebao bih ga uUgarskoj ili ovdje u Beču. Kamo da ga dovedem?- Tamo gdje vam najviše treba!Lasi pogleda cara značajnim pogledom i nastavi:- Veličanstvo, gospoñ ica Marica moli...- Oprostite što vas prekidam, ali znate da ne dozvoljavam

protekcije ni sa koje strane, i zašto opetovano tražite mojerješenje? Dragi Lasi, to me ozlovoljuje. Ne poznajem nikogatko bi se smio umiješati u državne interese. To sam rekao iRosenbergu. Ne razumijem, čemu opet to pitanje?

Lasi ponovo pogleda cara i tajnika, kao da bi htio nešto reći, ali se pred njim skanjuje.

- Znam, Lasi, u četiri i u deset očiju opetujem jednom



zauvijek da ne poznajem protekciju, ničiju, pa ni svojuvlastitu! Uvažite to!General Lasi se pokloni i ode. Car se obrati tajniku:- Davila, sad bi trebalo primiti oba kneza. Zovnite onogakoji dulje čeka. No, nije li gospoñ ica Marica prispjela u dvor?- U sekretarijatu se nije prijavila.- Nije? Dobro! Idemo dalje!Tajnik otvori vrata kabineta i uvede kneza Bathyanyja. Stao se klanjatisagibljući koljena. Car ga spriječi:- Ne, dragi kneže, ne sagibljite koljena! Ja sam samočovjek! Sjednite! Veseli me što vas vidim tako čilog i zdravog!Godine su vas poštedile.-Veličanstvo, nismo se vidjeli odavno!- Odavno. A što bi želio moj stari prijatelj?- Veličanstvo, ne kanim iscrpiti vaše dragocjeno vrijeme,htio sam zamoliti u vas veliku milost.

- Ako je u mojoj vlasti...- Sve je u carskoj vlasti.

- Ništa! Sve je u vlasti pravednosti, kojoj je šef careva savjest. Govorite!

- Veličanstvo sigurno nije zaboravilo kakvo sam povjerenje uživao kod vaše uzvišene majke, a ipak moj sin je jošuvijek samo poručnik. Uvjeren sam da to vašem veličanstvunije poznato, i molim veličanstvo da mu dodijeli pukovniju.

Veličanstvu je poznato da taj rang odgovara položaju mojeobitelji.- Dragi prijatelju, vaše zasluge bile su velike, ali kakve suzasluge vašega sina? Na svome dvoru ne poznajem prinčeve ikneževe. Sada mora svaki najprije služiti kao poručnik, i ako

mu je otac bio maršal. Kod mene stoji svatko na svome mjestu. Kad vaš sin pokaže sposobnosti, steći će pravo da bude

promaknut. Nadam se da mu priroda nije uskratila talent. Ali, vidim, niste zadovoljni.- Veličanstvo, bojim se da vaš odgovor proizlazi samo izantipatije prema plemstvu.- Nemam antipatije prema plemstvu, nego prema privile-gijama.- Zašto, veličanstvo, zašto? Što su skrivili naši privilegijivašem veličanstvu? - gotovo plačno će Bathyany.- Meni osobno ništa, ali državi i ljudstvu! Na račun tih privilegija plemstvo je uzelo sve koristi i dobrobiti života, a terete je ostavilo puku i grañ aninu. Priroda je dala svima jednako, nije mogla svoje duhovne i materijalne produkte odrediti samo jednom dijelu svoje djece. Svi imaju pravo da se ko

riste radom, prosvjetom, pravima čovjeka i državljanina, svijednako!- Neka Bog očuva veličanstvo da slijedeći ta načela ne učini nepravdu plemstvu i njegovim pravima!- Privilegijima ste htjeli reći, a rekoh da je privilegije imalasretna i bogata manjina nad nesretnom većinom. Manjina je-



nanijela većini drasti

čnu nepravdu, bijedu koja se strahovito o

čituje u bespravnosti i neznanju. Reći ću još više: privilegiji nisu samo stvarali

bijedu, nego su zaustavljali svaki umni napredak i razvitak ljudstva.



-Veličanstvo, kolike talente je dalo plemstvo!- Jest, dalo je, i cijenim ih, ali koliko bi ih dala ona većinaljudstva koja nema prava ni sredstava da se posluži prosvjetom? Plemstvo u svojoj sretnoj obilnosti samo uživa i zatonema pobude da zagrabi u znanost, osim zbog lične zabave.Prestankom privilegija isplivat će na površinu bezbrojni talenti i otkrit će nove stvari korisne za ugodan i sretan ljudskiživot. Meñ utim, pardon, mi smo prešli na ozbiljne stvari, a viste govorili o vašem sinu. Želim, dragi kneže, da vaš sin svojim radom obraduje nas obojicu!- Veličanstvo, ja sam se nadao...- Nadajte se da će vam sin zaslužiti promaknuće.Knez Bathvanv ustade. Car mu pruži ruku i ljubazno ga otprati k vratima. Zatim

pozvoni.- Gospodine tajnice, gospoñ ica Marica nije došla? Ako do

podne ne doñ e, predvest ćemo je silom. Molim vas, o podnese odvezite mojim kolima k barunici Rosenberg, neka doprati gospoñ icu smjesta ovamo. Vi ćete se vratiti s njima. Stoje?Zar vam je neugodno ako vam pružim mali odmor? Kao štosam rekao, dovedite je silom. Kako je u "kontroloru"?

- Sve je puno ljudi.- Idemo!Brzim koracima izañ e car iz kabineta u sekretarijat, gdje je radilo pet tajnika.Proñ e mimo zaposlenih ljudi i pobrza k vratima. Razgrne zastore i ude u dugihodnik. S obje strane nepregledan dvored molitelja. Svatko drži u ruci papir.Svi su utihnuli.Car je počeo redom, od prvoga čovjeka pokraj vrata. Jedva su svršili s prvim

moliteljem kada tajnik opazi kako se u dubi-

ni hodnika, iza špalira, sakriva ljepotica u crnini i nešto šapće s nekim muškarcem u vlasulji. Lice mu odaje pedesetu godinu. Oči velike, nos oštrosavinut. Njegove velike svijetloplave oči čudno su uprte u cara.- Koga to promatrate? - zapita car tiho.- Onu crnu damu. Čudno je što se krije. Zašto dolazi ova

mo kada je mogla jučer razgovarati s vama u kočiji?- Ako nam i ovdje ponovi scenu one noći u mojoj kući, audijencija će svršiti tragikomično. To ne želim!-Veličanstvo, da je odstranim?- Do sada nema razloga. Držite je na oku. Ako je spopadneludilo, odvest ćemo je brzo u kancelariju.- S njom je neki čovjek. Šapću.- Nešto sumnjate? Vi ste dijete! Svi ovi ljudi meñ usobnošapću, a da se i ne poznaju. Idemo, idemo dalje!- Kakva vas nevolja bije? - zapita car staru seljanku.- Teška, vrlo teška! Vi ste mi jedina nada. Muž mi je umro,a sina su mi uzeli u vojsku.- Obojicu ste izgubili? Je li vaš sin vrijedan momak?

- Suho zlato!- Neka vam zlati kuću! Dobit će otpust!

Na molbu napiše car nekoliko riječi i potpiše. Starica je proplakalazahvaljujući se, ali on pode dalje. Gospodin u crnoj odori s bijelim prslukom

pruži caru molbu. On je pročita i pogleda visokog gospodina.- Vas su svrgli sa službe savjetnika i sada tražite pomoć?Kakve imate škole?- Učio sam sve do "ius maturae".- Tako daleko?! Vi hoćete da vas postavim za savjetnikakraj tolikih sposobnih i mučnim radom školovanih ljudi? Evo,ne znate ni ortografski pisati!- Veličanstvo, uvažite, ja sam domaći sin, u Beču sam roñ en i odgojen.

- MARIJA JURIC ZAGORKA




- Da, da, ima više takvih koji su ovdje roñ eni, a najmanjesu sposobni. Da vam pružim prilike da pokažete sposobnostiimenujem vas pisarom! Pazite, pišite čitljivo i korektno, inačenećete zadržati ni to mjesto!

Na tajnikovim usnama sakrivao se smiješak. Car se sagnuo k dječaku:- Zašto plačeš, mali?Davila iznenada upadne:- Veličanstvo, nosio je vrpce na prodaju. Neki čovjek istrg-nuo mu ih je na ulici iz ruke. Slučajno sam to gledao sa prozora i uputio sam dječaka da doñ e k vama.Car se sagne:- A koliko su vrijedile te vrpce, dječače?- Oh, jako mnogo, cijelu forintu!- Zaista mnogo! Evo ti pet, i ne plači!- Pet? Moj Bože, to ne mogu uzeti! Mama će me otjeratikao da sam ih ukrao.

- A ti dovedi mamu k meni i ja ću posvjedočiti da ti ih jedao car. Jesi li zadovoljan? Mališan se smiješio. Držao je novac s obje ruke.- Ako vi mi svjedočite, uzet ću svih pet. Hvala! Vi ste jakodobri!- Ako si ti dobar, bit ćemo prijatelji. Sad idi brzo k mami!Tajnik je promatrao ljepoticu i njenoga pratioca.- Taj me stari izaziva! - šapne tajnik, a car se nasmiješi:- Strpite se dok stignemo do njega. Ne razumijem zaštovas uzrujava. Njegovo je lice vrlo zgodno i zanimljivo.Car priñ e mladoj djevojci:- Koga se bojite, gospoñ ice? Ne dršćite! Nisam krokodil!Dakle, stoje? Recite mi!-Velika sam sirota, veličanstvo! Volim poručnika vaše vojske. Roditelji su mezbog toga otjerali od kuće, a nema nikoga da mi pomogne.

Car pročita molbu, pregleda dokumente, pogleda Davilu i reče francuski:- Ljubav je suvišna zapreka našim lijepim osnovama!Bilježite: "Poručnik Korner ima kvitirati, dobiva službu policijskog činovnika sa 600 forinti plaće, uz uvjet da oženi gospoñ icu Minetu Huber." Evo, gospoñ ice, odnesite to vašim roditeljima i recite da sam vam odstupio oficira. Zbogom!- Što želite vi, gospodo? - upita dvojicu odličnih plemića.- Veličanstvo, molimo da biste prekrasni perivoj Augartenzatvorili za publiku.- Ja sam ga publici otvorio, a vi ga želite zatvoriti!-Veličanstvo, tamo danas zalazi svatko, i naše plemstvo ne

može uživati ljepote perivoja.- Neka ostane kod kuće!- Veličanstvo, htjeli bismo prirediti plemićku zabavu a danam ne doñ e u perivoj nitko od grañ ana.- Priredite zabavu u grobnici svojih pradjedova. Tamo ćete

biti sami. Augarten sam otvorio svom pučanstvu, jer preda mnom vrijedi pošteniji i radiniji, a ne rodom plemenitiji. Nedolazite mi s takvim glupostima!Car ljutito okrene leda moliteljima i poñ e k starici s košaricom u ruci.- Dobar dan, mamice! Vi ste došli po svoju mjesečnu rentu?Posegnuvši u džep izvadi car novac i reče:- Bilo vam u zdravlje! Do viñ enja!Pred njim se nade crna ljepotica.

- Madame, vi želite?- Otkriti veličanstvu povjerljivu, veliku tajnu.- Tajnu? Hm, pričekajte u sekretarijatu. Molim, ona vra



grdi vašu osobu i vaše novotarije.- Što se to vas tiče? Što on misli o meni, to je njegova stvar,a ne vaša. Nosite se s takvim nedostojnim denuncijacijama! A vi, mladi čovječe?- Veličanstvo, htio bih učiti visoke škole. Ovo su mojesvjedodžbe.-



- Lijepo! Vi ste talentirani! Ako je sve tako kako kažu svjedodžbe, dobit ćete od mene potporu. Raspitat ću se. A vi, gos

podo? Ako se ne varam udovica dvorjanina baruna Hagena?Sto želite?- Veličanstvo, vaša me naredba o dokinuću dvorske renteteško oštetila. Ja sam dobivala osim mirovine posebnu potporu iz dvorske blagajne.

- Žalim, ne postoji više! Imam samo svoj džep, a njega tre bam za sirotinju.- Veličanstvo, imam kćer. Od same penzije ne mogu živjetidostojno svoga staleža. Živim u bijedi.- Sirotica! Morali ste se odreći ekvipaže,3 lakaja i drugihudobnosti! Novcem za koji biste se vi vozili u ekvipaži hranitću godimice sedam ljudi.- Veličanstvo, i ja s kćerkom moram jesti, dostojno svogavisokog staleža.- Tada poñ ite k "Helferici", tamo se dobije objed za šest krajcara. Vjerujte! Menije prijao, bio je izvanredno tečan i obilat.- Veličanstvo, zaboga, ne mogu živjeti od penzije!- Pošaljite kćer u službu!- U službu? Barunićina kći...- Kada mogu ja, car, služiti vama, zašto ne bi služila vašakći? Zbogom! Gledajte, tajnice, ona moljaka ekvipažu i laka-je, a ovdje je žena sa sedmero gladne djece! Je li vam umro

muž, gospoñ o?- Umro, veličanstvo! - zaplače žena i prigrne oko sebe djecu. - Osudili su ga. Milost, veličanstvo!- Dajte molbu! Hm, vaš muž nije imao smilovanja premaobiteljima što ih je upropastio kradući njihov novac da može

piti! Država vam ne može dati ništa, ali vaša djeca dobivat ćeiz moje blagajne opskrbu dok ne uzmognu sama zarañ ivati.Pazite, da ste ih odgojili u poštenju i radu! Ne hvalite nego ra-3 Ekvipaža (franc.) - raskošna kočija, kola s konjima i poslugom.

dite kako sam rekao! Vaša će molba biti odmah riješena i prva potpora odmahisplaćena.- Bog vam platio!Car uzme molbu nekog gospodina.- Vi ste suspendirani učitelj? Dragi moj, tukli ste djecu kaošto ne biste smjeli tući marvu! Djeca nisu kamen koji se kleše,nego cvijet koji treba gajiti da raste kako mu je priroda odredila. Divlja se jabuka ne siječe nego se oplemenjuje. Je li tako?- Ako ne prima plemenitu srčiku?- Tada vi ne znate svoj posao!-Veličanstvo, oprostite, ja sam pogriješio samo zato što sam se naviknuo nastari sistem. Dosada su djecu uvijek odgajali šibom.- Odsada će ih odgajati samo dobrom poukom i dobrim

primjerom. Razumijete? Meñ utim, ne

ću da vaša obitelj trpizbog vaših grijeha i pružam vam priliku da se priviknete na

moj sistem odgoja bez šiba. Bit ćete pomoćna sila pod nadzo



rom kojega prosvijetljenog učitelja, a zatim ćemo vidjeti.- Hvala, veličanstvo!-A vi? Stoje s vama, starce? - upita poderanog i pogrblje-nog starca.- Dobri care, mene su istukli vaši redari, i još su me izložilina sramotnom stupu!- Što ste skrivili?- Oni su mislili da sam ukrao, a sutradan su našli pravoga.

Mene su pustili ovakvog. Zašto mi imamo našega cara, rekaosam, idem ja u "kontrolor", pa neka on sudi.- Sudit ću! Batine ću vratiti onome koji ih je dao, a raneće izliječiti moj liječnik. Davila, ubilježite sve i neka komesarsmjesta dade izvještaj. Ako starac govori istinu, neka mu seisplati deset dukata. Sada smo svršili. No još je netko ovdje!- opazi car i pristupi čovjeku s velikim svijetlim očima, kojije Davili zadavao brige. Tajnik se uznemiri i stade kraj cara,koji upita:-



- Što želite?-Veličanstvo, oprostite, htio sam vas samo vidjeti!- Tako? Ne izgledam li kao i svi drugi ljudi?- Da, ali želio sam vidjeti cara, jer nisam odavde.- Lijepo! Možda imate kakvu molbu? Što ste po zvanju?- Neke vrsti kurir za gospodu kojoj treba prenositi pisma ilikakve druge stvari. Nije to baš časna služba pod stare dane.

- Što ste bili u mladosti?-Veliki gospodin!- Hofrat, barun, grof?-Lakaj.Car se nasmije.- Uistinu velik gospodin. A tko je bio vaš gospodar?- Princ.- Dakle, mnogo manji gospodin od vas. A zašto vas nije opskrbio.- Jer sam ja opskrbio njega.- Vi? Čime?- Jednim sinom.- Trebali ste ga podsjetiti da vam je dužan zahvalnost! Nosada ste me vidjeli i vaša je želja namirena. To je bio najjeftiniji posjetilac "kontrolora"! - nasmiješeno će car tajniku i odeiz hodnika.

Davila nije mogao odoljeti. Zaostane i pristupi lakaju.- Zašto ste htjeli vidjeti cara?- Tako, zanimalo me.- Što vas je zanimalo?- To što mi ljudi kažu da...

- Što? Recite, to mene zanima!-Vele mi da nalikujem na njega!- Grubo su se s vama našalili, prijane moj!-Možda, možda...Tajnik požuri za carom u kabinet. Car upita:

- Tko je sada na redu?- Stari knez Khevenhiller.- Neka doñ e, a vi se odvezite po gospoñ icu Maricu i predaj



okrenulo! On je lud! Posve lud!- Oče, preuzvišeni, vojvotkinja će s njim brzo obračunati!Ona umije govoriti! Oh, kako umije govoriti! Molit čuje dadoñ e na koncert. Neka je pokuša odbiti!U carev kabinet iz sekretarijata je ulazila gospoñ a. Crna haljina upozorava narasnu ljepotu. Oči sijevaju.

- Dakle, madame, kakvu mi tajnu želite otkriti? - upita car.Promatrajući ga s izražajem zanosne ljubavi sklopi onaruke i prošapće:- Veličanstvo, sklonite se, ne izlazite medu publiku, neodlazite na požarne nezgode, i ne zalazite meñ u narod, jervas čeka zasjeda! Past ćete kao žrtva nezgode, a zapravo ćete

biti žrtva mržnje onih kojima vaša pravedna vladavina sprečava da uživaju časti i lagodan život.- Vi znate za njihove namjere?-Veličanstvo, ako izrečem riječ ogriješila bih se prema onima koji su mi vrlo

bliski.- Tada je trebalo da ostanete s njima i šutite!- Nisam mogla, jer... jer vi ste mi najbliži!

- Ja? Hm! Molim vas, madame, smijem li pitati za vašeime?- Da odgovorim, rekla bih krivo ime. Vama lagati ne mogu,zato šutim. Otkriće mojega imena značilo bi odavanje onihkoji su moja krv!- Pardon, madame, ne pitam više za to!- Veličanstvo, zaklinjem vas, ne izlazite! Opkolite se stražama, ne pokazujte se ni preodjeveni, posvuda na vas vrebaju oni koji vas mrze.- Vi izdajete nekoga tko je vaše krvi!- Znam, drukčije ne mogu!- Osjećate s novim idejama?- Ja osjećam samo sa carem, samo njega ljubim!- Vaš je ukus bolestan! Vitez na konju što juri niz strminu razjaruje svjetinu, skida s lomače, vitla oblake, to je ženiideal! Ja sam sasvim običan čovjek, filozof, radnik! Pogledajte me dobro, pa ćete ozdraviti!- Gledam vas i osjećam da je najveća sreća za vas trpjeti iumirati.- Madame, za mene se ne isplati ženi živjeti, a kamoli umirati. Za moj život nemajte brige. Ja se ne bojim nikoga!-



- Ako mi vaše veličanstvo ne obeća da neće izlaziti, ne prelazim prag ovoga kabineta živa!- Stoje s vama? Vi ste uistinu opet bolesni!- Birajte: ili vašu riječ ili moj život!Stala je kraj prozora, uspravljena, obasjana zamamnošću ljepote, snage iodlučnosti. Držala je u ruci bodež i okrenula ga prema sebi.Car ju je mirno gledao naslonjen na pisaći stol.- Šteta je što niste glumica, oteli biste glumačku slavu našoj Coltellini!- Još jednom kažem: birajte!- Dopustite da odaberem, ali malo izbližega!Car joj se stade približavati. Iznenada je obuhvati, čvrsto stisne ruku u kojoj

je držala bodež i otme ga.- Madame, sila se suzbija silom! Oprostite što sam vas dotaknuo, ali morao sam oteti bodež.



Došljakinja slomljena klone i čitavim tijelom prisloni se na cara. Njena glava padne mu na prsa, crne oči govore pogledom i izazivlju ga.On je mirno otkine od sebe i pomakne k naslonjaču.U dnu su se otvorila vrata. Ružičasta Maričina haljina zašu-šti. Djevojka stojizapanjena. Ljepotica u crnini opazi Maricu i zagleda se u nju. Car se nije na toobazirao, već otvori vrata sekretarijata i zovne Davilu:-Molim vas, odvedite damu k doktoru Kalmanu. Pozlilo joj je. Madame, molim vas,

potrudite se, bit će vam odmah bolje. Na priopćenju hvala!Dama je slijedila tajnika, ogledavši se na smrknutu Maricu. Car je oslovi:- A sada, gospoñ ice, da nas dvoje porazgovorimo! Čitavo

prije podne čekam vašu milost.- A, eto, došla sam u tako nezgodan čas!- Sto znači tvoja primjedba?

- Da govorim uvijek ono što mislim, kako ste me učili.- Bravo! Tako treba da nastavimo! Zašto me osam dana de

monstrativno izbjegavaš?- Da ne smetam, kao maločas.Kratka šutnja. On se zagleda u njene zagonetne tamnopla-ve oči i ljupko dražesno

lice.- Bivaš neshvatljiva! Uostalom, pozivam na odgovornost jatebe, a ne obratno! Što radiš preodjevena u kavani? Sve sam vidio! Ako to činim ja, ne moraš me imitirati. Ti si djevojka,tebi to ne dolikuje.-1 ja se moram negdje pozabaviti!- Dobro sam te odgojio! A tko je taj klipan što te tako do

bro zabavlja?- Moj budući muž!- Žalim što nisam vidio lice toga sretnika kojega si odabrala da bude tvojim mučenikom.- Svakako se nisam njemu nametnula kao što se namećeova crna ljepotica vama.- Opet skrećeš s teme. Sa mnom se ovako ne može! Ostanimo kod stvari. Ti si odabrala muža?- S nečim moram i ja prikratiti vrijeme.- Dobro odgovoreno! Ljubiš ga?

- Briga me! Zašto bih ga ljubila? I mene nitko ne ljubi!On je pogleda prodorno.- Zašto su ti oči suzne?-Toje moja tajna!

- Pardon! Ne pitam dalje. Meñ utim, gospoñ ice, pozivam teu srijedu na kućni koncert. Možda ćeš naći toliko zabave kaou kavani. Zašto se mrgodiš?- Tko će se ovdje brinuti za mene? U kavani sam imala ka

valira!- Još se i hvališ time, u oči svome skrbniku! Meñ utim, u srijedu ću te predstaviti društvu. Možda nañ eš bolju zamjenu.-



- A hoće li tamo biti vaše kneginje?- Kneginje neće imati prilike da ti dosañ uju, onemogućit ćeim to kavaliri, je li, mala zločesta djevojko?

Pri tom je pomiluje po licu. Na vratima je stajao Davila, blijed, i okamenjen.- Stoje tajnice?



- Veli-čan-stvo, vi ste zvonili?- Ah ne, to vam se pričinilo. Koliko je sati? Oh, kasno je!Idite, Davila, na objed. Za jedan sat se vratite. A ti ćeš, gospoñ ice, sada s barunicom kući. I da mi se u srijedu opremiš

po mojem ukusu!- Učinit ću po vašoj želji! - reče ona i vrati se u sekretarijat,gdje je car preda barunici i vrati se u kabinet.U kabinetu nañ e staru sijedu damu.- Madame, kako ste ušli ovamo?- Veličanstvo, oprostite, poslužila sam se varkom. Reklasam sekretarima da ste me poslali iz "kontrolora". Bojala sam se da me ne biste primili.- Strah je bio suvišan! Tko ste i što želite?- Veličanstvo, ja sam grofica Halm. Jedini potomak grofovskog roda osuñ en je na strašnu kaznu. Veličanstvo, smilujtese!- Tko je on?- Grof Szekeli. Ja sam mu kuma.- Žalim, ne mogu vam pomoći. On je državi pronevjeriostotinu tisuća forinti. Sud ga je osudio na osam godina

tamnice, a ja sam snizio osudu na četiri.- Ali ste naredili da okovan mete ulice kao običan krad ljivac.- Tat je tat, bio kojeg roda!- Novac nije on trošio, već gaje dao slobodnim zidarima.- Svejedno kome, ukrao je novac državi. Slobodni zidarnije smio obeščastiti svoja načela krañ om.

- Veličanstvo, zaboravili ste da je moje kum če bilo vaš pristaša, vaš pouzdanik.- Zato je njegov zločin dvostruko velik! On je na račun mojega povjerenja okrao državu. U mojoj prisutnosti počinio jekorupcioni zločin najprostije vrste. Ne, tu nema pomoći.- Veličanstvo, okrutni ste!- U pravednosti okrutan sam prema sebi i prema svima. Te

melj čovjekova morala jest poštenje! Žalim vas, madame, iskreno žalim što je vaš štićenik tako nisko pao, a žalim i sebešto sam nevrijedniku povjerio državnu svojinu. Ja sam je nadoknadio iz svojega džepa, a koliko sam sirotinje mogao tim novcem opskrbiti, koliko gladne djece nahraniti, koliko suzaotrti! Na to vi ne mislite!Iz staračkog lica osinu cara crne mrke oči. Doktor Kalman uñ e. Car ga pozove

bliže i šapne:- Promotrite dobro ovu gospoñ u... Dakle, madame, oprostite, kad bi vam trebala kakva potpora, dao bih vam je, alivama to ne treba.

Ona se nijemo pokloni i izañ e.- Doktore, ne čini vam se da naša crna luda nalikuje ovojdami?- Sličnosti nema, osim što su im oči crne. Baš nikakve slič nosti!- Znate li tko je ona? Grofica Halm, kuma osuñ enogSzekelija.- Ah, naša ljepotica nije mañ arske, prije je talijanske rase.- Mora da mi se pričinilo. Vi ste svakako u tome veći struč njak od mene.- Veličanstvo, došao sam vas izvijestiti da je ona ljepoticazdrava, posve zdrava, samo srce je bolesno, a za to nemam lijeka.

- Ni ja! Smješkate se! Vi ste moj dragi ugursuz!- MARIJA JURIĆ ZAGORKA




- Na vašem mjestu ne bih se baš toliko skanjivao da je usrećim za koji čas. Vidjeli ste je nagu. Ljepše tijelo ne može za

misliti ni kipar.- To je fakat, ali se ne kanim zaplesti u tu mrežu.- Mreža od konca lako se razdere.- Pokušajte vi! - nasmije se car.- Vrlo rado, ali na moju nesreću ona ljubi vaše veličanstvo.- Dakle je ipak luda! Stoje s onim starcem?- Izranjen je čestito! Ozdravit će za četiri tjedna. Smijem liupitati veličanstvo, zar naša ljepotica nije vama otkrila ime i

porijeklo?- Nije. Čemu? Idem na ručak. Recite Davili neka me pričeka, vratit ču se za pola sata.Davila je šetao po svojoj sobi. Objed je stajao na stolu netaknut. Barun Kalman,carev liječnik, uñ e.

- Izvijestio sam cara o luñ akinji. Staje? Do vraga, čemu juriš po toj sobi kao zvijer po kavezu? Nešto se strašno desilo? Mladić se baci na krevet i sklopi ruke.- Recite mi točno i jasno, mogu li u jednoj čovječjoj duši

biti dva karaktera, poštenje i podlost? Može li čovjek jednogate istog čovjeka obožavati i mrziti, biti mu vjeran rob i izdajica? Je li to put k ludilu ili k podlosti? Govorite, da ne siñ em suma!- Rekao sam već jednom da je ljubomorno srce podmuklaneman!- Tada je neman tu, tu!- Ne razbijaj svoja zdrava prsa, razbijat će ih život! Stoje

povod tome pitanju?- Što? Znam lija što pitam?- Povjeri mi se potpuno, pomoći ću ti!Uhvatio se za čelo. Crne oči gore mutnim plamenom i gledaju preda se.

- Što se dogodilo? U kabinetu pamflet! Crni se lijes s njegovim imenom! Dršćem za njega. U "kontroloru" zagonetničovjek. Opet dršćem za cara. Tada... tada doñ e ona...- Marica?- Ona ulazi k caru. Ostali su sami. Ja sam bio u svojoj sobici. U mozgu mi se muti. Uzmem neke spise zajedno s mjedenim utegom. Naprosto idem u kabinet. Stojim. On joj milujelice. U srcu, ili u mozgu, ne znam gdje se rodilo, ali osjetih da

mi se ruka otima i hoće podići i baciti uteg u njega. U njega!

Ja! Ja u njega! Trenutak-dva, ili deset, ne znam dokle je totrajalo, ali ja sam se uhvatio u strahovitom činu.- Činu? Mladiću!- Iskra misli, nije li to čin? Čin podliji od podlosti. Skrbnice,ja sam stajao kao lud. On mi reče da nije zvonio. Izadoh kao uomami. Ne, nije to bilo ništa! Utvara je bila, bolesna utvara!

Na pod padne nešto teško. Obojica su se trgla. Na sagu leži uteg za spise.Istina je, skrbnice, otkrio sam u sebi lupeža, lupeža!

Mladić se baci na krevet i zastenje. Kalman reče:- Moja teorija o zaljubljenom srcu nije samo riječ!Tajnik skoči s kreveta.- Ja sam propalica, luñ ak, bolesnik! Smilujte se, odvedite

me! Neću više da budem uz njega. Bojim se podlaca u sebi.

On je tu, ja gačujem! Izmilio je, probudio se! Kamo da utek-nem pred njim? Zašto, zašto sam hulja kad sam tako vjerno

ljubio svoga cara?



- Šuti! Zidovi slušaju! Bolestan si! Obolio si od careva nazora o čistoći poštenja. Car je u ličnom poštenju svetac. On sedoista očistio svojom filozofijom od svih ličnih egoizama, on

poznaje samo dobrobit čovječanstva, ali mi smo svi oko njega obični stvorovi prirode, a ona ne stvara apsolutne čistoće.Ljubav, vjernost i drugi rekviziti poštenja izloženi su nepogo--



dama života, kvarenju i gnjileži. Kad bi svaki od nas u tome sebe promatrao,osuñ ivao i kleo, tada bi se po zemaljskoj kugli kotrljali sami idioti i ludovi.Prirodna je pojava da se u tebi budi zlo kad car miluje nju, i da njegovodraškanje izaziva u tebi...- Što ste rekli? On mene draška? Nikad!- Nehotice, mislim, nehotice te izaziva! Zar ne znaš kakose on izruguje zaljubljenicima? Ti ga zabavljaš?

- Kalmane, kako vi to govorite o njemu?- Opet skačeš kao luda! Opazio je jučer u kočiji tvoju zabunu. Znaš kako se on smije kada se netko njega boji. Tako se onsmije ovaj put tebi, jer misli da strepiš da ne opazi kako ti senjegova gospoñ ica sviñ a. Sve je to njemu zabava!- Zabava? Ne, ne mogu to slušati! Nikada se on ne bi zabavljao tuñ om boli. Ne, ne!- Eto, s tobom se ne može razgovarati. Kažem: on nema

pojma da ti trpiš. Ah, nije vrijedno s tobom raspravljati! Doklesu te dovela careva načela o poštenju!- Vi se bunite protiv onoga stoje njegovo geslo, i vaše?- Tvoje shvaćanje posve je zatajilo! Evo što sam rekao: tinisi dozreo da misliš kao što misli on! Ti si dijete staroga vre

mena, ne shvaćaš novo, gutaš njegove ideje a ne žvačeš, pati je zapelo u grlu! Razumiješ li što hoću da kažem? Za novunauku treba razbora, a ti lupkaš, skačeš, hitriš. Rekao sam,car se ruga ljubavi, a ne tebi. Smatra tvoje raspoloženje pre

ma njoj onim što vidi svaki dan kod drugih. Eto, to je sve! Kad bi on slutio dubinu tvoga osjećanja, uvjeravam te, ne bi se za bavljao, jer ne bi ni časa htio imati uza se tako mladog i lije pog suparnika. Dakle, molim te, osvijesti se! Skini vlasulju igurni vrelu tikvu u hladnu vodu.- Svi slapovi ovoga svijeta ne mogu mi oprati s duše mrljukojom ju je zaprljala ona misao.

- Prestani! Smiri se! Dao bi ti za njega život, to znam.

- Oh, da mogu sad odmah umrijeti! Da ga tko sad napad ne, ja bih se bacio i primio bodež u srce. Samo krv moga srcaoprala bi mi dušu!- Mom če, vrijeme leti! Operi se, osvježi, uzmi malo jela.

Moraš, zapovijedam ti! Zatim idi u kabinet. Znaš da on istotako brzo jede kao što brzo radi. Nije potrebno da doñ e prijetebe u kabinet.Ta opomena trgne mladoga tajnika. Brzo se opere, uredi i pohiti u carevu radnusobu, ali ga već nañ e nad pisaćim stolom.

Vladarove plave oči uzdigle su se k njemu i nekoliko trenutaka mirno su ga promatrale.- Recite mi, Davila, jeste li vi zaljubljeni?

Mladić zadršće, ali odgovori glasno i čvrsto:

- Ne, ne ljubim nikoga.- Tim bolje za vas! Da, tim bolje! Imate majku? Ona vas je



mnogo voljela i vi je ljubite?- Da, veličanstvo!- Biste li vi vašu majku, kad umre, pokopali samo u plahti? Šutite. Ne? Hm, možda imate neke druge osjećaje. Vi biste htjeli nešto reći? Samo otvoreno! Sada ne razgovarate sasvojim šefom.- Veličanstvo, htio sam pitati, ako vi imate nekoga svoga,koga vi...- Ne, ja nemam nikoga.- Ali kad biste imali nekoga, i kad biste ga svom snagom duše ljubili, da li biste to drago tijelo položili onako u plahtiu blatnu zemlju?Bistar pogled carevih očiju skrene k prozoru. Duga šutnja. Zatim car poče brzokoračati. Mirno i hladno reče:- Treba da nastavimo posao! Uzmite listovni papir!Stade diktirati:



"Gospodine kancelaru! Vidim i danomice doznajem da su pojmovi živućih, na žalost, još uvijek vrlo materijalni i da polažu veliku važnost na to da im tijela poslije smrti štodulje ostanu u stanju truleži. Pošto sam se lično uvjerio da ljudi osjećajuvelik pijetet prema svojem truplu, to mi je sasvim svejedno kako državljani kaneučiniti ugodnim svoj ležaj poslije smrti i ovime ukidam svoju uredbu oukapanju."- Tako! A sada, gdje je moj lijes? Mislim na onaj plakat štosu ga poslali prije podne. Da, to! Neka visi ispod ove slike.Davila, pogledajte!Car pokaže plakat na kojemu se crnio lijes i bijelio natpis: "Josip II". Poduprerukama bokove pa se ironično nasmiješi:- Ja sam prvi pokopan u lijesu po novoj naredbi. Baš ovakav jednostavan drveni lijes odabrat ću za svoj posljednjistan!Tajnik je šutio.- Ne sviñ a vam se razgovor o posljednjem stanu? Imate

pravo! Život je pred vama još lijepa zagonetka. Vi očekujeteono što ljudi zovu ljubav, sreća, obitelj...- Kao i vaše veličanstvo!- Da, i ja očekujem sreću svoje obitelji, svoga naroda! Aliza taj cilj valja mi još mnogo, vrlo mnogo raditi. Idemo dalje!- Dva sata diktirao je car hodajući neumorno gore-dolje irješavao dospjele spise. Tada pogleda na sat.

- Pet sati. Dostaje! Poslije večere vidjet ćemo se opet. Pošaljite odluku o ukidanju naredbe kancelaru.Car izañ e iz kabineta. Davila gleda u pismo adresirano na kancelara. Vrata setiho otvore. Uñ e Kalman.- Šta si se tako zabuljio? Zar opet kakva neprilika?- Ukinuo je naredbu.- Svoju naredbu je ukinuo? Ne vjerujem!- Jest! Onu o pokapanju mrtvaca u ponjavama. Govorili

smo o ljubljenom biću koje bi trebalo da se spusti u blatnu zemlju. On je ljubi! Naredbu je ukinuo. Uzet će Maricu.- Jadni moj mladiću, ti si izgubio svaku nadu! Pazi, netkodolazi! Čekam ovdje cara, da znaš!

Užurbano uñ e general Lasi s dvorskim meštrom Rosen-bergom. Njihov hod, izražajlica, sve odaje uzbuñ enost.

- Davila, gdje je njegovo veličanstvo? - upita Lasi.



- Čas prije je izašao.Rosenberg pristupi Kalmanu.- A što radite vi ovdje, gospodine doktore? I vi čekate veličanstvo?- Da, i ja! Moram mu javiti neku važnu stvar, a držim da

bih to morao saopćiti najprije vama. Ne znam hoću li naći dovoljno pažnje kod cara.- Govorite, govorite, gospodine doktore! - ponuka ga on.- Ljepotica iz Augartena bila je opet kod cara. On mi ju je

poslao na liječenje. Nije više luda. Zaklinjala se posve razborito: ne bude li car obustavio svoje svakodnevne izlete, jednoga se dana neće više vratiti!-1 mi smo došli zbog toga. I kod nas je bila. Ne ostavlja dojam lude.-1 nije luda! Ona nešto zna. Cara narod ljubi, ali mi znamo koliko mu dobra želerazjureni fratri, jezuiti, a možda i tko drugi. Vi ćete sigurno učiniti sve daspriječite te izlete.- Nešto valja učiniti. Onome što ta žena govori može se podati važnost. Car nas mora poslušati.Davila je slušao izgubljen i blijed. Ude komornik Keglević.- Molim gospodu da izvole doći k njegovu veličanstvu, I vi,

gospodine tajnice. Samo brzo, car je mrk, zakašnjenje ga ne bi udobrovoljilo.- To nije najprijatnija vijest! Nad nama se oblači! - primijeti Rosenberg. - Idemo, gospodo!-



Nijemo su prolazili hodnikom. Uñ oše u carev salon. Šetao je brzim koracima.- Gospodo, vi ste u ozbiljnom raspoloženju?- Jer smo netom saznali za opasnosti.- Jest, gospodo, meni prijeti strašna opasnost! Stoga, gos

podo, apeliram na vašu vjernost, odanost i poštenje. Očekujem da čete mi pomoći u pogibelji.Plakat sa crnim lijesom i s natpisom "Josip II" svima je za-treperio pred očima.

Vidjeli su po gradu razasute smrtne klopke za svoga obožavanog cara. On ihzovne:- Doñ ite da pogledate opasnosti u oči!Pogledali su se.Car otvori vrata. Uñ oše u dvoranu.U sredini dvorski kapelnik spreman da odredi takt. Vladar priñ e bliže i uzmečelo.- Kapelniče, oprostite što sam zakasnio na pokus! Orkestarzasvira rekvijem.

Dvoranom se razlijegala tiha i tužna posmrtna melodija. Carev čelo vodi. Gospodakod vrata nijemo gledaju. Davila je blijed. Oči uprte u cara pune su suza.Četvrt sata i posmrtna tužaljka umukne.Tišina. Car ustade.- Nije bilo dobro? Nema pljeska?Smućeni tim pitanjem stadoše pljeskati.- Je li to iskreno, gospodo?

- Možete li u to posumnjati, veličanstvo? - oglasi seRosenberg.- Hvala! Vi ste me oslobodili strašne opasnosti da se u srijedu blamiram pred Havdnom i pred Mozartom, koje sam pozvao na koncert. Doñ ite u salon!

Pošli su za njim.- Rekvijem sam si odsvirao, a sad idem potražiti tu strahovitu smrt koja me čeka tamo negdje u gradskim predgrañ ima!



UROTNICI Marica je potrčala u dvorište, sjela u kočiju i odvezla se kući u Herrengasse.Pobrzala je gore u svoje sobe i šaptom dozvala sobaricu:

- Ani, Ani, brzo moju grañ ansku haljinu! Moram izaći, alito nitko ne smije saznati.- Što da kažem gospodi barunici, kamo ste otišli? Ljutit ćese što idete sami.- Recite da sam otišla u crkvu! Bar k gospodinu Bogusmijem sama. Evo karte. Nosite je knezu Khevenhilleru, alida ne kažeš gdje stanuje njezina visost vojvotkinja.-Voljela bih da si odgrižem jezik...- Još pištolj! Tako! Sad idi! Ne, nemoj, prije ću ja!Djevojka otprhne niz stepenice.

Na izlazu iz kuće zaustavi je glas:- Gospoñ ice, gospoñ ice, molim samo jednu riječ. Oprostite, vidite, nisam fin, ali sam pošten, čovjek siromah, koji ljubisvoga dobrog cara.- Gdje je? Gdje ste ga vidjeli?

- Nisam ga vidio, ali znam da mu se negdje nešto sprema,i ako hoćete čuti i vidjeti...- Hoću, hoću! Gdje je to? Je li daleko?- Morali biste se voziti kočijom.- Evo, ovdje su moja kola. Udimo! Recite kočijašu kamo davozi i kažite mi sve, samo brzo!Kočijaš krene.- Gospoñ ice, moj otac bio je lakaj na dvoru. Poznajem caraodavno, a sada sam čuvar kuće nekom gospodinu, daleko u

predgrañ u. Nikada ne stanuje tamo, uvijek sam posve sam.Posljednjih dana moj gospodin češće uvečer ili noću dolazi snekom gospodom. Zavuku se u salon, spuste zastore, zapale svijeće i nešto šapću kao da se ispovijedaju. Koji je to vrag,

mislim i prisluhnem. Čujem "car", pa opet "car" i "treba ga maknuti s puta".-Dalje!- Znam ja sve na dvoru, pa i to da vas je car negdje isku

pio. Vi ste mu sigurno zahvalni pa ćete se najprije pobrinuti

mmma&Nr



za njega. Eto me da vas pozovem da čujete što spremaju. Ja nisam školovan i ne mogu sve dobro razumjeti. Dugo sam razmišljao da li bih išao k vama ili ne. Mati mi je savjetovala da se odvažim. Danas će oni opet doći u osam sati navečer.- Ako me tamo vide?- Sakrit ću vas! Nitko neće slutiti da je tko nepozvan ukući.Promet se zaustavio. Bezbrojna kola iz predgrañ a u nepreglednom nizu ulazila suu grad. Kočijaš se zaustavi upravo pod uličnom svjetiljkom. Na kaldrmi opazi

Marica čovjeka u kažnjeničkom odijelu, okovanih nogu, s dugom metlom u ruci.- To je grof Szekeli! - reče Marici pratilac. - Grof u kažnjeničkom odijelu, okovan, mete ceste. Jeste li već čuli za to?- Znam. Nema više gospodskih iznimaka. Car je pravedan.Tko krade kažnjen je, bio grof ili sluga. Prije su gospoda ra

dila što ih je volja i nisu ih sudili, ali danas nema razlike. Tat,tat, ubojica, ubojica!- Zato narod i voli cara. Što siromašniji i bjedniji, to ga više



ljube, jer on svakome pomogne.Kočijaš krene dalje.U predgrañ u je pao mrak. Kuće i svjetiljke bivale su rjeñ e. Prozori kočijesasvim su potamnili.- Hrabra ste vi djevojka! Druga se ne bi usudila poći s ne

poznatim čovjekom. Mogao bih vas prevariti!- Savjetujem vam, ako ste me prevarili, da to odmah kažete, jer sa mnom nećete izaći na kraj. To upamtite! Dakle, je liistina što ste rekli, ili je zamka?- Kunem se majkom i ocem da je istina! Evo, već smo nacilju!Izašli su iz kočije. S jedne strane pusta poljana, s druge visoki zid, izakojega se razabiru tamni obrisi krova.- Kako se zove ova kuća?

- "Ševino gnijezdo" - reče on.Hrabro je ulazila. Čuvar je odvede u prvi kat. Pokaže joj stol. Oko njega kožninaslonjači. Na stolu svijećnjak.- Eto, vidite, ovdje se oni dogovaraju. Tamo je mali kabinetiz kojega se ulazi u moju sobu. Kad oni doñ u, vi ćete sjediti

u kabinetu i sve možete čuti. Kad odu, odvest ću vas opet ugrad. Samo budite tihi!Uz malu svijeću razmišljala je o onome što joj je on govorio. Ispod ogrtačadržala je pištolj.

Večer je bila tamna.Čula je ljude kako ulaze prijeko u sobu.Isprva su šaptali. Pomalo je debata bivala žešća. Muški glas reče:- On se uvijek gura medu publiku, i na zabavama i na šetnji. Gdje je veća gužva tu je car. Što je lakše nego uplesti se ineopaženo mu gurnuti bodež u srce!- U gužvi neće nikada nitko saznati tko je ubojica!- Ja sam, evo, donio bodeže.- Svaki od nas treba da ga nosi sa sobom.- Tko je pošten i odvažan, neka doñ e!Stolice su se pomakle. Neki grubi glas mrmljao je. Zatim se ponovo šaptalo.- Zakunite se! Od današnjeg dana svi ga mi slijedimo pre-odjeveni u grañ anska odijela.- Slijedit ćemo ga!- Tko mu doñ e prvi u blizinu izvršit će svoju dužnost.-Izvršit ćemo je!- Pojavi li se kod kakve nesreće, poplave ili požara, bit ćejoš lakše. Svaki neka ponese svoj bodež i neka vrši svetu dužnost za osloboñ enje.- Kunemo se na osloboñ enje naših prava!- Kunemo se!U Maričinoj duši odzvanjala je svaka riječ kao udarac mrtvačkoga zvona.



U sobi su ušutjeli. Čuju se koraci što se udaljuju.Djevojka potrči na hodnik. Niz stepenice pri svjetlu lojanice spuštale su setamne spodobe. Razabirala je samo crne plašteve. Podigavši pištolj vikne:- Stanite, ili ču vas sve postrijeljati!Svijeća se utrne. Šutnja i mrak. Odozdo se čuje glas sluge:- Oprostite, gospodaru, to je moja djevojka! Zaspala je i

misli da su provalili kradljivci!

Iza leda osjeti Marica da ju je netko uhvatio za nadlakticu i istrgao jojoružje. Lišena oružja i podržavana osjećajem da pod šakama ima nečiju glavu,udarala je rukama po njoj. Glava umakne u tminu.



Da su svi otišli to je čula unatoč uzbuñ enju. Ne znajući što da počne od Ijutine potrči prema vratima odakle je dopiralo svjetlo.Ude u sobu. Na stolu svijeća. Ogleda se. U kutu sobe, gotovo u polumraku, stojičovjeku nalik pojava u crnom plastu. Umjesto glave mrtvačka lubanja.- Zašto ste nataknuli lubanju? Mislite da ću pasti u nesvijest, glupane!

Ne dobije odgovora.- Pokazat ću vam ja odmah da se ne bojim! No? Sada sam

posve blizu. Dobro veče, gospodine mrtvace! A, briga me, dolje s tim plaštem! Modri frak! Takav nosi car! Baš sam glupa.Dolje s tom lubanjom!Uvis strši drvo.Slamnata careva lutka probodena bodežom!- Na njoj se vježbaju kako će ga probosti! - šapne iza njezinih leda sluga. - Oh, gospoñ ice, ako ljubite cara ne dajteda izlaže svoju svetu osobu ubojicama; ne dajte, draga gospoñ ice, da izgubimo našega dobrog cara!- Ne bojte se! Neće više izlaziti na ulicu! To je moja briga.Uzet ću sa sobom ovu lubanju, ne bi li mi vjerovao da je toistina.

Uzmite sve što hoćete. Ja sam ionako propao! Vi ste me odali kada ste ihzaustavili pištoljem. Otišli su ne sluteći što ste čuli. Misle da ste uistinu

moja djevojka koja se u snu prestrašila. Otpušten sam!- Neka. Car će vas nagraditi i namjestiti. Sad idemo! Vićete sa mnom.- Danas ne mogu. Moram k majci. Umrla bi od straha da jojne doñ em reći što se dogodilo. Sutra ću k vama, ako želite.- Svakako! Brzo! Zaboga, a moja kočija?- Poslao sam kočijaša u polje. Doñ ite! Dozvat ću ga. Oni suse već odvezli.Izveo ju je iz kuće i zazviždao tri puta.Iz tmine se čuo štropot kola. Ona sjedne i odveze se ponijev-ši u rubac umotanulubanju.

Na ulazu u grad iznenadi je zvonjava crkvenih zvona. Ljudi su trčali premazapadnoj strani grada.Pred kavanom "K zmiji" zaustavi kola. Knez Khevenhiller skoči u kočiju.- Čekam, visosti, otkada sam primio kartu!- Gdje je vatra? Idemo tamo. Ondje je sigurno. Mnogo će

biti ljudi, ali vi ste sa mnom.-Visosti, kako sam sretan! Toliko vam toga imam reći! Srce mi je prepunouzbuñ enja!-1 moje! Već smo blizu. Kako je nebo usijano. Vidite li dim i iskre? Ako gagurnu u vatru?- Koga, visosti?- Koga? Svetoga Florijana! On je zaštitnik vatre. Evo, već smo na garištu. Kakav plamen! Strašno!

- A vi ste tako divni u tom žaru! Kad biste znali kako misrce...-Plamti! Sve plamti! -1 duša i tijelo, visosti, osjećate li?-Vidim, sve je u plamenu. Osjećam, prijeti mu opasnost. O bože, stradat će!



- Vi ćete ga spasiti?- Hoću, hoću! Moram!

-Visosti, ja sam preblažen!-Pustite mi ruku!- Sidimo s kočije. Želim vidjeti izbliza.



- S vama idem i u vodu i u vatru.- Vatre ima dosta, ali vidite, vode im manjka! Čujte, iz katavrište djeca i žene... Ah, spasit će ih ljestvama! Tamo je sigurno i on.-Tko? -Vatrogasac!- Vas silno uzrujava vatra.- Modri frak! Modri frak! Vidite tamo modri frak? To je, toje! Vidim mnogo ljudi oko garišta. Oh, kako se ta djeca deru.

Vidite one ljude što trče gore. Nose vodu, odmah kraj štrcaljke. Tamo je modri frak. Vidite?U velikom uzbuñ enju stisne kneževu ruku.- Mala ručice! Za srijedu, visosti!- Netko trči k njemu gologlav. Vuče ga od vatre! Zašto gavuče? Ako...? Čekajte me!Ona spusti kneževu ruku i prodre u publiku. On je nije mogao dostići i zablenutoju je tražio očima.Krčila si je put silom, ne brinući se za psovke oko sebe. Ognjena greda s krovastrovali se na mjesto gdje se čas prije plavio frak.Krik mnoštva stopi se u val strave. Još nije zamuknuo posljednji odjek i već ga

poklope klicaji radosti.

- Bog čuva cara! Pravedan je! Živio! Marica zuri u gologlavog Davilu. On još drži carevu ruku kako ga je odvukaoispod ognjene grede.Svi su načas zaboravili vatru. Sve su oči usredotočene u cara i mladoga tajnika.Car brzo nestade medu spasavaocima.

Marica se progura u prve redove. Pritrči bliže i dohvati ruku mladog tajnika.On se obazre, prepozna ognjenim žarom orumenjeno lice i nijemo se zagleda u nju.Ona usklikne prigušeno:- Davila! Ja vas volim, vrlo vas volim!Omamljen, nijem gleda u njene žarom plamena osvijetljene oči.- Idite, Davila, k njemu! Pazite da ne doñ e u gužvu. Ne

pustite nikoga blizu! Nikoga! Sve ću vam drugo reći kasnije.Kada ste vi kraj njega nije me strah! Idite!Stisnula mu je čvrsto ruku i progurala se natrag u svjetinu. Plamen je umiraogutajući kuću.- Čekaj, vidjet ćemo cara! - šaptalo je dvoje pokraj nje.- Dijeli nešto vatrogascima. Sigurno dukate.- Nikada više ne rodi majka takvoga!- Da se bar oženi i ostavi sina!- Da se oženi? - ponavljala je Marica.Svjetina se gurala kličući caru. Djevojka zaboravi svojega kneza, skoči u kočijui odveze se.Carev komornik grof Keglević nemirno je šetao po blagovaonici očekujući povrataksvoga gospodara. Umjesto njega utrči u sobu Marica, zadisana i raščupana, ikratko reče:- Na garištu je! Odmah će doći!

- Već sam i ja počeo vjerovati onoj ludoj ženi!-Jaje ne trpim, ali govorila je istinu. Ne bojte se! Od danas živjet će car kao

pravi car. Dijelit će i darivati, ali neće izaći ni koraka! Ni koraka! Što se vismijete? Vidjet ćete da neće izaći! Samo neka se vrati! Alija sam strašnogladna. Nemate možda kruha? Ili careva kupusa?- Možda štogod nañ emo.

MARIJA J U R I Ć ZAGORKA


Donijeli su joj večeru. Jela je s apetitom. Zovne grofa:- Recite mi što se to dogañ a? Otkada je već grof Vojkffv ge

neral, a još uvijek sjedi u Zagrebu. Lasi mi je stalno obećavao



da će ga pozvati u Beč, a kada ga pitam izbjegava odgovor. Mislila sam da će to car odmah odrediti. Tada bi grofica živjela ovdje. Oh, što rade? Niti su što učinili niti hoće da o tomesa mnom govore.- Mnogo šta se otada promijenilo.- Na što vi nišanite?- Mislim da je vrijeme prošlo a car ima samo jednu brigu.Stigli su! Lako mi je u duši kad čujem careve brze korake. IRosenberg dolazi s njim.Užaren, zaprljan i cm od dima ude car i upita komornika:- Ima li što novo, grofe?- U kazalištu očekuju vaše veličanstvo. Danas je premijeratalijanske komedije.- Nakon ovako tužne reprize ne mogu gledati premijerukomedije. Drugi put! S ovako blatnim čizmama ne bih smiorazgovarati s damom, ali gospoñ ica mora kući.Ona upadne:- Ne prije dok vam ne otkrijem važnu tajnu!- Četvrt sata ženskih tajni uništilo je mojim prijateljima čitavo popodne. Draga mala gospoñ ice, dostaje!

Djevojka šuteći razmota rubac, izvadi mrtvačku lubanju i stavi je na stol. Carse nasmije.- Prije podne lijes od papira, sada mrtvačka glava! To jegroteska!Ona uvrijeñ eno ispruži ruke:-Ali ovo na mojim rukama Je li to groteska?- To su modrice. Od čega?- Tukla sam vašega urotnika!- Tukla urotnika? Taj zaista nije bio od papira! Modrice su

potkrvavljene! Ovo se ipak ne smije prezreti. Dakle, slušam!

Car je prikrivao smijeh.- Dobro, dobro, kad me saslušate nećete se smijati! Vidjelasam urotnike u kući "Ševino gnijezdo"!

Marica stade pričati. Rosenberg i Keglević slušali su s ozbiljnošću. Car nijeničim odavao svoje raspoloženje. Svršivši pričanje Marica slavodobitno dometne:-Vidite, veličanstvo, da to nisu ženske, nego muške tajne! Što kažete sada?- Da i te muške tajne ne smatram vrijednima da propustim vježbu za novu koncertnu večer u srijedu. Tebi, gospoñ ice,izričem udivljenje, a ujedno tražim obećanje da nećeš više nikada izaći a da mi prije ne kažeš.- Ne mogu obećati, jer bih vas prevarila. Vi štitite svačijuosobnu slobodu, samo moju ne.- Pardon, gospoñ ice, tvoju slobodu ne diram, ali te opominjem da se njome služiš onoliko koliko imaš snage da snosiš

posljedice. Od jedne urotničke glave ponijela si, za sada, mod rice. Što bi se dogodilo da te oni drugi nisu pustili na miru?

- Upamtili bi me! Izderala bih im oči!- Pričekaj me časak u salonu, otpratit ću te kući!- Dobro se držite! - šapnu Rosenbergu djevojka i ode.- Što kažete, nisam lije dobro odgojio? Djevojka koja nosi

mrtvačku glavu kao lepezu i tuče napadače...- Veličanstvo, ono što je gospoñ ica rekla podudara se sonim što smo mi danas čuli od one dame. Ja sam uvjeren daćete odmah odrediti neka se provede u toj kući premetačina ida se družba pohvata.- Moji tajni agenti obavještavaju me o svemu. Znam, dakle, i to da bi me fratri, bivši jezuiti i moji dragi velikaši, neiz

mjerno ljubili da odlučim sići u kapucinsku grobnicu. Recite,jesam li kada koga pozvao na red?

- Znam, veličanstvo, nikada niste iskoristili priop

ćenja vaših agenata, ali ovo što gospoñ ica pripovijeda, to je urota.

-





- Ja ću i najozbiljnijoj uroti odgovoriti osobno! U borbi protiv svojih neprijatelja ostajem uvijek samo borac, nipoštosudac. Branit ću se svojom snagom, a nipošto uzajmiti obranuod državne vlasti. Recite mi, dragi Rosenberg, nije li čudanovaj juriš s upozoravanjem na neku veliku pogibelj koja mečeka u saobraćaju s grañ anima? Vrlo dobro znam da mi mogusvaki čas zatjerati nož u prsa, kad god se nañ em u publici, ičemu upozorenja?- Svaki vladar, kad bi ga upozorili na pogibelj, ne bi filozofirao, nego bi proveo istragu i okružio se čvrstom stražom.- Alija ne! Tko nije zadovoljan s mojom upravom, neka midokaže da imam krivo, ili me neka ubije! U svakom času svakome sam na raspolaganju! Upamtite, bila to kakva mu dragourota ili pokušaj da me rastave s mojim pukom, neću učini

ti ništa. Toliko za vaše ravnanje! A sada doñ ite da otpratimogospoñ icu kući.SKRBNIK I NJEGOV ŠTIĆENIKCarev liječnik barun Kalman još je bdio. Na njegovu stolu leži čitava hrpaznanstvenih knjiga. Čita, bilježi i opet čita. Štićenik ude svjež i bodar.Pozdravi. Kalman podigne oči:- Kasno dolaziš danas!-Bioje buran dan.- Kada smo imali dan bez bure? Car je vihor, vitla sebe inas, i dobro je to, bar znamo da živimo. Ipak, danas popodne

prokleto me zastrašila ta ljepotica. Znam da nije luda. Kako bi sve to izmislila? Najstrašnija bila mi je careva zapovijed daga ne pratimo. Ti si je ipak prekršio!- Nisam mogao izdržati u kabinetu kada je ona otišla.- Marica te molila da ideš za njim?

- Nisam je poslušao, no kasnije: taj pamflet sa crnim lijesom... carevo mjesto uz pisaći stol prazno... tišina... neizvjesnost gdje se nalazi... Nisam mogao izdržati! Gonilo me neštoda ga tražim. Da znate kako me gonilo! Ništa nisam osjećao,samo strah i zebnju, i potrčao sam na ulicu.- Gdje si ga našao?- Na Dunavu. Sreo je na ulici nekoga čovjeka kojemu jedržavni ured otkupio brodicu i platio samo dvadeset forinti. Car ode u ured i pogleda u knjigu. Pronañ e da je činovnikupisao osamdeset forinti, a isplatio je čovjeku samo dvadeset.

Car mu dade isplatiti još šezdeset i doda iz svoga džepa istotoliko, a činovnika pošalje ravno u zatvor! Svjetina se okupilaoko ureda, a ja sam naišao u pravi čas. Oštro me ukorio. Rekoh

mu: "Makar me zauvijek otpustili, moram s vama!" Čini se daje bio ganut. Potapšao me po ramenu i rekao: "Mladiću, dvjesta koračaja iza mene možete ići, bliže nipošto!"- Što se dogodilo tada?- Pobilježio sam mnogo zgodica koje su nam se desile.

Najoriginalnije je bilo pred institutom za djevojke. Neka je gospoñ ica plakala i tužila se na cara, jer je kriv što je neće pri

miti u institut. Vi znate da je zabranio da se primaju u zavod djevojke koje nose steznike?- Da, to je vrlo zdrava odredba! Zatim?

- Mlada gospoñ ica ne znaju

ći s kim govori rezonirala je:"Šta car zna stoje steznik? On nema žene!" Car je odgovorio:

"Jer se boji da će dobiti ženu u stezniku kao suhu smokvu!"



usvoje društvo!- Samo šteta što prireñ uje zabave u toj kućici!- Zar ovdje nije lijepo? Saloni su ugodni. Dvorana je velika i svijetla.-Ali odviše jednostavna. Nema ništa svečano. Lusteri, stolice, slike i glasovir!Stoje to?- Valjda neće sobu natovariti kao ciganska kola! Meni jesve to upravo prekrasno!Grof Keglević se približi i reče Marici:- Vi danas divno izgledate! Oštro nastupate s reformom

mode!- Tako želi car! Nema krinoline, nema steznika i šminke,kao što vidite nemam se čime podičiti!- Rekao bih da ste sve to s užitkom odložili baš zato dauzmognete pokazati sve ljepote, koje bi rokoko-politura pokrila!



- Grofe, komplimente čuvajte za druge dame! Radije mi pomalo ogovarajte goste, da i ja nešto saznam o tome društvu. Zašto su ovdje toliki velikaši? Tko zna nije li medu njimakoji iz "Ševina gnijezda", gdje su se rotili protiv njega?- Vaša je glavica puna fantazija! Vidite, onaj čovjek koji vasje poveo u to urotničko gnijezdo nije vam se ni javio!- Možda su ga urotnici zatvorili ili ubili.-Ah, to su fantazije! Car se ljuti ako o tome govorite.- Predstavite mi izdaleka gospodu. Tko su ona dva gospodina natovarena briljantima?-Knezovi Liechtenstein. Iza njih je grof Palm. On je poklonio za sirotište pola

milijuna i car ga zbog toga uvijek zove. Zatim knez Esterhazv. Grofa Kolovrata poznajete. Savjetnik barun Sturmer.- A onaj s briljantnim pucetima? Nos i trbuh jednako su

mu debeli!- To je kicoš grof Colorado. Uvjerenje da se odlično razu

mije u glazbu. Iza njega stoji dvorski meštar careve sestre nizozemski grof Simon od Brabanta, uz njega grof Kinskv.- Brabanta? Ali u carevoj gardi muzikanata i literata vidim nepoznata lica. Ovi dolaze k caru na večernje razgovore, aline znam tko su.- Učenjaci. Onaj stari čovjek okruglog lica carev je prijatelj i glasoviti učenjak Martini. Onaj što se sada smije skladatelj Dieseldorf. Kraj njega, s bujnom vlasuljom, stoji skladatelj

Haydn, a onaj pokraj njega s dugim uvojkom iza uha, glazbenik Mozart. Kraj njega je pjevač Lelly.- Njega poznajem. Uvijek sa carem pjeva u duetu. Grofe,ja bih tako rado samo malo zavirila u salon da vidim carev

peterolist kneginja!Keglevič je smjesti tako da im je pogled u drugi salon bio otvoren.

- Bože, baš su napirlitane! Koliko svile, briljanata, šminkei brašna! Pogledajte onu u crnoj svili, vlasulja joj strši kao lavlja griva!- To je kneginja Karolina Liechtenstein. Kraj nje je sestraElvira, pa grofica Kinskv. Pokraj nje u sivoj toaleti mršava i vi

soka kneginja Clari i lijepa i mlada Suzana Liechtenstein. Toje peterolist carevih kneginja.- No ova Suzana nekako izgleda, ali druge! Zašto se



Suzana toliko nameće caru? Mislim da mu se neće ulaskati sasvojom prst debelom šminkom!- Car s njima rado pripovijeda, to mu je odmor, da ne mora

misliti.- Nisu naročito pametne kad uz njih ne treba misliti!Gledajte kako se car smije, sigurno je koja nešto blenula!- Gospoñ ice, pred drugima ne smijete briljirati svojom lju

baznom kritikom! Evo, dolazi princ Ligne! Oho, i mladi knezKhevenhiller.- Tko gaje pozvao?- Car. Vi poznajete gospodičića?- Ah ne, odakle?I ona se sakrije lepezom.Iz gospojinskog salona izañ e car u dvoranu i pozdravi redom goste. Princu Ligneuživo stisne ruku. Car ga povede k Marici, koju lepeza nije mogla sakriti njegovu

pogledu.- Moj prijatelj, princ Ligne!Djevojka se smela. Mladi knez Khevenhiller opazi je i brzo se približi.- Gospoñ ica je moja štićenica - reče car princu.Lice mladog kneza provirilo je iza prinčevih ramena zabezeknuto. Car ga

primijeti.- Ah, i mladi knez Khevenhiller je ovdje! Da vas predstavim dražesnoj gospoñ ici, mojoj štićenici!Knez se zagleda u nju. Car ga upita:



- A vaša milijunaška vojvotkinja, kneže? Želio bih je upoznati!

Marica je gledala u oči knezu, dostojanstveno uzdignuvši nosić.To ga sasvim zbuni. Njegovo neduhovito lice poprimi glup izraz. Izgubio jegovor. Car pogleda princa:- A propos, prijatelju, imate li vi sestru, vojvotkinju od Brabanta?- Ni sestru ni vojvotkinju, sir!Pune, rumene careve usne skupi smiješak.- Kneže, vaša je milijunaška vojvotkinja šaljive prirode! Daje došla, ja bih vam podijelio kakvu titulu u zamjenu za koji

milijun darovan zapuštenoj mladeži.Kneževa su usta ostala zatvorena. Bljedilo ga obaspe. Marica mu drsko dobaci

miran i gizdav pogled.- Nisam joj mogao predati poziv vašega veličanstva.- Morate se zadovoljiti večeras da zabavite damu s manje

naslova i mnogo manje milijuna - pokaže car Maricu i udaljise s princom.

Marica pogleda kneza suzdržavši smijeh.- Vi niste taj trik razumjeli, kneže? Princ i car su me zatajili, jer hoće da njihov kandidat za mojega muža, koji se nalaziovdje, ne sazna ništa o mojim milijunima.- Ah, sada razumijem!- Dugo je trebalo! Ali vi ste bili indiskretni! Govorili ste muo meni, čak ste tražili na moj konto titulu i došli ste ovamo!C”est un malheur!4- Vjerujte, doprinio sam veliku žrtvu kad sam došao ova

mo. Teško je pravom roñ enom carskom dvorjaninu gledatikako se car zabavlja jednako s velikašima kao i s kojekakvim

muzikantima, literatima i sličnim.* C”est un malheur! (franc.) - To je nesreća, šteta!



od vaših glasovira da Mozart uzmogne svoju umjetnost boljereprezentirati! Zar ne, vi ćete mi uzajmiti?

Aranžer koncerta carev dvorski pjesnik Časti, najavi:- Novi vodvilj, glume i pjevaju: Lelly, Coltellini, Coretre,Loren. Autor: Da Ponte.U pozadini otvorila se mala pozornica na kojoj se pojavio glumac u odori cara izXVII. vijeka, dvorjanke, carica i prestolonasljednik.Gluma je prikazivala satiru na staru španjolsku etiketu i život na dvorovima.

Gospoda i dame osjećali su se neugodno. Careve pristaše zabavljale su se veselo.Ipak se omara dosade spustila na dvoranu. Radnja je tekla sporo i krnjila jehumor.Kad je komad svršen ustade car i zamoli dame da podu u salon, gdje su lakajiservirali zakuske i piće.Car je uzimao s pladnja čaše i služio dame.- Moje dame - reče francuski - morao bih biti šampion udosjetljivosti da bih vas mogao odštetiti za strpljivo podnošenje torture sa carem na pozornici!Grofica Kinskv upadne:- Vaše veličanstvo izvoljelo se prevariti, vodvilj je prekra

san!-Ah, bilo je famozno! - uvjeravale su ga druge. Grofica Kinskv ponovo upadne:- Mene je do suza ganuo carev usklik: "Vječno ću ljubiti ovo krasno biće i zato nikad neće carski dvor imati carice!"-Vaše dragocjene suze padale su na loše sastavljenu igru!- Zašto? Ali dva su se pogleda u dvorani zaustavila na vašem veličanstvu! Sumnja pada na vas, sire, da ste vi sami izsvoga života napisali ovo pozorišno djelo.- Zar ja izgledam tako smiješan? Držite da bih mogao pisati kazališne komade?- Danas mnogi vladari pišu pjesme, novele i drame. Zar jeto smiješno?-I odviše smiješno!- Zašto?- Zašto? Kojim pravom neki čovjek, zato što je vladar, mislida može nepotrebno dangubiti stvarajući madrigale?- O, sire, vi se potcjenjujete!- Naprotiv, uzvisujem se! Ne packam po umjetnosti, negoje podupirem i činim joj time mnogo veću uslugu nego dasam za svojim pultom bulaznim sonete. Ali, moje kneginje, jasam upravo ponukao Mozarta da piše novu operu. Nadam se-



da će moj dragi "peterolist" našega maestra odsada propagirati medu svojim prijateljicama. -Veličanstvo, sretne smo što ste nas počastili tom misijom!- Koja se nameće ljudima vašega položaja kao dužnost!- Malo odviše skupocjena!- Vi govorite o skupocjenosti, dok vaše dvorjanstvo brojido trideset lakaja i komorkinja! Umjetnost je najvažniji zaku-sak života, vaš imetak omogućuje vam da ga potpuno užijete,a pri tom vam ostaje slava i užitak da služite geniju!- Sire, vi ste u svemu reformator!- Ovdje sam kućedomaćin! Izvolite možda limunade?- Car pruži grofici čašu i nastavi veselo služiti svoj "peterolist kneginja".

Knez Esterhazv pristupi carevu krugu.- Veličanstvo je toliki umjetnik na čelu da bi moglo ubiratilovore po svijetu!



Car se nasmiješi dvolično.- Ali kod kuće nisu svi zadovoljni s mojim muziciranjem!

No to mi da je nove snage! Kako vaše kazalište?- Sire, napreduje! Sada smo priredili Shakespeareova"Otela", kojemu je Haydn napisao popratnu glazbu.- Vrlo dobro! Kad zaželim čuti izvrsnu dramu ili operu,

moram doći u vaš dvorac. Vaša ljubav za umjetnost stvorila jeHavdna, i time ste postali neumrli!- Veličanstvo misli da u diplomaciji ne bih mogao steći takvo ime?- Kneže, o politici govorit ćemo sa carem u njegovu kabinetu! Dopustite da vas ponudim čašom vina!- Merci sire, vrlo rado!On uzme čašu žutog vina. Car posegne za vodom.- Veličanstvo konzekventno samo čistu vodu?- Cista voda i čista savjest moja su okrepa! Možda malo zakuske?

Car opazi Maricu, okrene se prema svojim damama i upita:- Dopuštate li da vam predstavim svoju štićenicu?

- Oh, molimo, obradujte nas!On se približi djevojci, povede je i predstavi svome "petero-listu". Gospode sunamjestile lornjone i promatrale vitku djevojku ljiljanskih oblika u bijelojhaljini.Skromni izrez oko grudi otkriva samo poprsje i bijeli vrat po kojemu su palismeñ i uvojci. Tamnoplave oči gledaju istražujući u nekom neprestanom prosvjedu

protiv svega stoje oko nje. Male i tanke rumene usne stisla je promatrajućidame, kojima se poklonila, ali ne sagnuvši pred njima koljeno.- Dražesno djevojče! - primijeti kneginja Suzana.- Bistro! - reče car. - Iskreno i prirodno. Kao što vidite,nema na njoj tragova razmaženog odgoja našega doba.Ta je pohvala uspravi. Njen ponos razvaganio se. Promatrala je dameslavodobitno.- Slika i prilika nastavne reforme vašega veličanstva! - pri

mijeti kneginja Suzana.- A moju novu modu vaše lijepe oči ne zapažaju? - nastavi car.- Sire, odreći se otmjene krinoline i diskretnog steznika?- Oprostite, ne tražim od vas da skidate oklope, samo žalim što njima pokrivate svoje prave draži.- Sire, sire! Odajete svoje poznavanje ženske ljepote!- Kao prijatelj umjetnosti volim lijepe statue!- Ne možete izbjeći, odali ste se! Amor kuca na vašim vratima!- Žalim, ne može dobiti audijenciju! Dozvolite, mesdames,da vam predstavim Mozarta. Prekrasno konverzira. Un peutimide,5 ali ga valja ohrabriti!

5 Unpeu timide (franc.) - malo sramežljiv, plašljiv.

MARIJA J U R I Ć ZAGORKA


Marica je iskoristila prigodu da se povuče u pozadinu, dok je car predstavljaokompozitora i ponukao ga da ostane u društvu.

Nasuprot carevu krugu povukli su se u kut salona njegovi pjesnici i glazbenici sglumcima i pjevačima. Antun Martini, čuveni pravnik, raspravljao je nešto s

prirodoslovcem i zvjezdo-znancem, profesorom Geronom. Car pristupi k njima.

- Zar kakav pravni spor izmeñ u ljudske pravde i zvijezda?- Veličanstvo, spor izmeñ u umjetničkih zvijezda i autora!

- Revolterima se pridružujem i ja! Da Ponte, samo časak!



Mali crnoputi pjesnik izañ e iz kruga.Car ga oslovi talijanski:- Maestro, vi ste sadržaj vodvilja naduvali nekim uzdasima"vječne ljubavi", zbog koje "dvor neće imati carice"!- Ja vjerujem u takvu ljubav! Ci credo!6- A ja ne vjerujem da niste imali tajnog suradnika. Po-rumenili ste! No, tko je taj vaš sudramatičar?- Veličanstvo, veže me zadana riječ, parola d”onore!7- Neću vas siliti na vjerolomstvo, ali da nije bilo kompanjona vi biste bili napisali dobru stvar, e vero?8 Pogledajte konkurent časti ne plače nad vašim porazom! I pravo je! nasmijese car.Uto se približi Rosenberg s arkom papira.- Veličanstvo je tražilo listu glumaca i svote honorara zadanašnju glumu.- Dajte da vidim. Malo! Svakoj brojci dodajem jednu ništicu. Za muku u ovako lošoj stvari zaslužili su glumci bolji honorar.Glumci i literati jedva suspregoše smijeh. Da Ponte upita tiho:6 Ci credo! (tal.) -Vjerujem!

7 Parola d”onore! (tal.) - Časna riječ, poštenja mi!8 E vero (tal.) - Istina je!

- Zašto je veličanstvo nezadovoljno s mojim sadržajem?- Zato što ima u dvorani gostiju koji misle da se careva"vječna ljubav" na pozornici odnosi na cara u gledalištu. Nijeli to za mene očajna blamaža? Vi ste slobodu štampe izrabili

protiv mene u mojoj vlastitoj kući! E vero?- Nisam slutio, oprostite!- Ništa, ništa, drugi put se manite suradnika! Ja ga znam!

Ma non importa!9 Nasmiješen obrati se Rosenbergu:- Molim vas, podvorite moju umjetničku koloniju što obi-latije, nakon Da Ponteove masaže prijat će im!- Kondoliramo - podraška nesretnog autora pjevač Lelly.Car im namigne prijateljski i vrati se u društvo dama.Čavrljanje se nastavilo.

Najednom se Rosenberg približi caru i nešto mu šapne. Car ustade.- Moje dame, molim da me ispričate! Nenadan posao.Odmah ću se vratiti.- Sire, to ipak ne ide! Vi odviše radite! - usklikne Suzana.- Još uvijek premalo da bih zavrijedio plaću kojom me honoriraju! - nasmiješeno će car.- Sire, država i vaše reforme odviše vas iscrpljuju - pridoda grofica Kinskv.-1 zato se tako rado sklanjam u vaše milo društvo, u kojemu me nijedna riječ ne

sjeća na zvanje! Grof Kolovrat, savjetnik Sturmer, princ Ligne, vama povjeravam svoje mile gošće!Lakim korakom udaljivao se car iz dvorane.Dame su zatražile leda. Grof Kolovrat s ostalom dvojicom ode da posluži gospoñ e.Kneginja Clary šapne:9 Ma non importa! (tal.) - Nije važno!



- Kamo je car opet odjurio? Letio bi da može!- Zašto uvijek govorite o ljubavi i državnim poslovima, kad znate da nas uvijek presiječe i otprhne?



- To je, dakle, novi duh odgoja?- Da, preuzvišenosti, car me učio da govorim uvijek onošto mislim.-



Djevojka se pokloni, ostavi smrknute kneginje i uputi se u drugu dvoranu. OpaziDavilu i priñ e mu.- Zašto vi ne dolazite k meni?On je šutio. Ona nastavi:- Ova zabava strašno je nezabavna! Gospoda se previjajukao vrbe na potoku, a gospode dižu nosove do stropa i ogovaraju kao babe na selu. Ali sam im otkresala! A gdje je car?- Ne smijete nikome spomenuti: na Dunavu se zapalio

brod i on je otišao. Već bi se morao vratiti.- I opet ide bez vas! Nešto ću vam povjeriti. Meni se sve

čini kao da sam čula meñ u tim velikašima iste glasove kojesam slušala u onoj urotničkoj kući. Mislite da su svi ovi velikaši u njega zaljubljeni! I njegove su kneginje protiv njegovihreformi!- On to zna i ne mari. S protivnicima druži se ljubazno, a ioni se ne mogu oteti velikoj moći njegove ličnosti.Barun Kalman ude u dvoranu i prišapne nešto Davili. On se oprosti i izañ e.Djevojka ih je slijedila ravno u carevu radnu sobu, gdje nañ e Rosenberga iKeglevića. Napali su Kalmana pitanjima:- Recite, doktore, što se dogodilo?- Nesreća! Mi smo izgubljeni! Cara su ubili!- Sto, što ste rekli?- Da su ga na Dunavu proboli! Marica se skamenila i pro-

blijedila!- Ne, ne vjerujem! - povikne Davila. - To je ludost, to nije

moguće! Tko je to javio?- Doñ ite, gospodo, na polju je teklić ispitat ćemo ga!- Proboli, proboli! - opetovala je Marica. - Pa to sam jasve unaprijed rekla! Zašto je pošao, zašto nije slušao, zaštose smijao?Gospoda su istrčala. Ona ostade u kabinetu sama. Čas bi sjela, čas opet hodalagore-dolje. Njeni jecaji mi ješali su se sa

zvucima glazbe iz dvorane. Tada sjedne k carevu stolu, uzme knjigu i privine jek licu. Suze su padale po sivim koricama. Stala je glasno moliti:- O bože, ako je istina da su ga ubili, tada ti pomažeš zleljude protiv njega plemenitoga, i ja te neću više nikada moliti.

Ne, ne, ti ga moraš opet dovesti!- Gospoñ ica već zapovijeda i gospodinu Bogu?Knjiga joj padne na stol, pogled joj se ukoči. Pred njom stoji car, zadihan irumen.- Stoje, dijete, zašto plačeš?Umjesto odgovora baci mu se oko vrata.- Bog me poslušao! Ja sam to znala! Vi ste opet ovdje!- Ne razumijem te!U meñ uvremenu su već ušla u sobu gsopoda i čuvši da se car vratio okružila suga.- Što vam je? Ona plače a vi ste svi snuždeni!- Neki čovjek donio je glas da su vaše veličanstvo ubili!- Tako? Očito je da sam živ! Netko se s vama našalio!

- Bio je ovdje nepoznat čovjek i priopćio vrataru da su vas proboli i da vas već nose u dvor - reče Kalman.



Veselije nego dotada zabavljao je car društvo. Program je uskoro nastavljen. Mozart je ponovo nastupio, a poslije programa razvila se živahna konverzacija. Marica se iskrala iz dvorane i sjela za pisaći stol u carevu kabinetu. Njeno je lice žalosno. Brzo piše na bijelom papiru:"Veličanstvo, vrlo sam nesretna što smetam vašem radu i vašem životu. Ne spadam u krug u koji me vaša milost podigla. Do smrti bit ću vam zahvalna za sve, i

molit ću Boga da vas očuva i brani. Marica."Složi pismo, ostavi ga na stolu, ode iz kabineta, uzme ogrtač i šešir, došuljase do izlaza iz kuće i zatvori za sobom vrata veže.U 12 sati zabava je završena. Gosti su odlazili. Car otprati dame do kočija iude u svoj kabinet.

Nade pratilicu svoje štićenice, barunicu Rosenberg.- Gdje je gospoñ ica?- Veličanstvo, upravo to sam došla pitati. Nema je nigdje.

Vratar kaže da je izašla.-



- Valjda nije sama otišla kući?- Vidim ovdje njezinom rukom napisano pismo - upozori

barunica.Car pogleda, otvori omot, pročita i smrkne se.- Moj patent za odgoj divno se razvija! Prigovorio sam iona me demonstrativno ostavlja! Niste pazili na nju?- Vidjela sam je posljednji put kako razgovara s knezom Khevenhillerom, zatim se izgubila medu gostima. Veličanstvo, nisam kriva! Ona neprestano govori o nekakvoj lič noj slobodi i ne da da joj se dirigira.-Ne recite nikome ništa. Tražit čuje. Moram je naći, a tada mi više nećeumaknuti! Molim, zovnite odmah Rosenberga.SKRBNIKOVA ZAMKA Odmah poslije koncerta požurio je Kalman u dvor i zavirio u sobu svogaštićenika. Našao ga je spuštene glave. Doktor pritvori vrata i sjedne.- Strahovito sam se danas uzrujao! Onaj probodeni dvojnik podnio je udarac bodežom koji je zapravo njemu namijenjen! Osjećaš li, to je isto kao da je on sam!- Toga sam čovjeka vidio u "kontroloru". Govorio je caruo svojoj službi kod nekog princa. Bio mu je lakaj i navodno jeon otac prinčeva sina, ali to je sigurno budalasta dosjetka.- Što je tražio u "kontroloru"?- Htio je vidjeti cara, jer su mu ljudi govorili da mu nalikuje. I to je budalaština. Plave oči. Što to znači? I ja nalikujem

na svakog s tamnim očima.- Ipak su toga čovjeka na Dunavu zamijenili sa carem!-To je istina. Možda postoji sličnost koju ja ne opažam. Ah,

posve sam smušen! Car se mora okaniti toga da šeće gradom kao običan privatnik.

- Reci mu to, a nastoj nagovoriti i Maricu. Ja ću svoje učiniti kao liječnik, prijatelj i pristaša njegovih reformi. Mora slušati nas koji se za njega i uz njega borimo. A ti, zašto nisi ostaodo kraja programa?- Car mi je rekao da nećemo raditi i otišao sam. Neću to

moći podnositi!-Što?

- Što? Zar ne slutite što sam danas opet proživio? Ubilo me,ubilo! Gledati čovjeka kojega su proboli, jer su mislili da je on!I onaj jedan čas strepnje da on više ne živi... Umro bih bio za



njim na mjestu, a onda opet: ona na njegovim grudima!- Požalio si što je živ?- Ni trenutka! Ne, tako mi majke, ali nesreća divlja u meni.Skrbnice, ubijte me! Ne mogu to podnijeti! Ljubim nju, lju

bim njega! U času mrzim oboje. Raskomadan sam, rastrgan,razoren, ne mogu više. Moja je snaga iscrpljena!Sjeo je i naslonio glavu na ruke.- Pravo kažeš, ovako se dalje ne može! Mogla bi se desitinesreća. Obožavaš njega, a ljubiš nju. To vodi u katastrofu.- Skrbnice, ja odlazim! Napisao sam caru da me majka poziva kući.- Jesi li poludio? Ostavka? Nikada!- Ne mogu ostati ovdje ni jednoga trenutka. Nemam snage. Pobjeći ću.- Kad je tako, moram ti reći istinu. Imetak tvoje majke ras

pršio se. Znaš kako je bilo. Materi za volju doveo sam te nadvor. Tvoj talenat privukao je careve simpatije. Od toga očekuje tvoja majka sve. Znaš da ona boluje na srcu. Ako napustišsvoje mjesto, ubit ćeš je. Najmanje uzbuñ enje može njezinosrce zaustaviti zauvijek. Da, da, gledaj me koliko ti drago!

- O, smilujte se, smilujte se, skrbnice, dajte mi lijek koji ćeu meni obustaviti urlanje; dajte, omamite me!- Doñ i ovamo i slušaj. Kad sam danas gledao onoga starca-



kojega su htjeli ubiti zato stoje sličan caru, nametnula mi se ideja. Tasličnost...- Sličnost? Sličan je njemu? Možda i jest, pa što onda?- Sada se ne radi o sličnosti toga čovjeka, već mi je to na

metnulo drugu misao; malo čudnu, ali takvih je stvari bilo.Slušaj: za caričina života našla se neka djevojka za koju su govorili da nalikuje na pokojnu vladaricu. Meñ utim, bila je posve obična pustolovka koja je htjela od carice izmamiti novaca, i ništa drugo. Ali Marica ima plave oči kao i naš car, a kadačovjek hoće, sličnost se uvijek nañ e. Kad bih ja caru dokazaoda bi mu Marica mogla biti sestra po ocu, njegova bi se lju

bav pretvorila u bratsku a njezina u sestrinsku. Oboje bi bilispašeni, pa i ti!- To bi bila varka, nepoštena kao i pustolovkina.- Kad bismo time htjeli nekoga oštetiti. Alije obratno, najviše koristi imat će car. On se bori protiv svojih osjećaja pre

ma njoj. Htio bi uteći. Bije se sam sa sobom; malo promatraj

i vidjet ćeš što sve čini da se odhrva toj ljubavi. Ono što sam zamislio izgleda naoko spletkarski, ali on bi to prihvatio kaoosloboñ enje.- Kažete da se on bori protiv svoje ljubavi prema Marici?- Bori se divovskom snagom. Promatraj ga. Ja bih mu iznanstveno dokazao da mu je ona sestra, tim lakše kad sezna čija je. Samo bih trebao pečat pokojnog cara Stjepana, dauredim jedno pismo, kao neko priznanje pokojnog cara.- Krivotvoriti spis? Što vam je?- Ne srljaj u zrak, gledaj po zemlji! Ono što bi u drugom slučaju bilo lupeški, u ovom je plemenita dobrotvornost. Imai plemenitih prijevara.

Mladić je šutio.

- Sve je moja briga, samo mi treba na deset minuta pečat.U carevoj knjižnici nalazi se stakleni ormar u kojemu je

pohranjen pečat. Vidio sam ga mnogo puta. Ti zalaziš onamo i



mogao bi ga donijeti. Samo na deset minuta, i sve je svršeno!

Davila je šutio.- Ako podlegne ljubavi, izgubljen je za svoje velike planove. On se ne može dijeliti, strast njegove lične ljubavi lišit ćedržavu i nas svih velikoga cara reformatora.

Mladić je bio svladan i baci se na stolicu.- Što ste to rekli? Zar se za svete stvari smije počiniti prijevara?- Mora! Da ja mogu do carevih ormara kao ti, ne biste ni tini on znali što se dogodilo, već bi odjednom primijetio pro

mjenu u njemu i njegovu vladanju. Ne moraš danas odgovoriti. Promisli i odluči: hoćeš li da njega oslobodimo i da tebeusrećimo, da usrećimo tvoju majku. Kad se njegova strast pro

metne u bratski osjećaj, neće Maricu nikome tako rado datikao tebi! Misli o tome, i ništa više!Skrbnik ga udari po ramenu i izañ e iz sobe. Mladić se izgubi u mislima.U VUČJOJ SPILJIU gustoj tami sobe gibanje i glasovi. Netko šapne:- Tiho! Vani prolazi patrola!

Teški koraci odjekuju cestom.Disanje i šum kretnji odaje u tmini žive stvorove. Čekaju i šute. Tada se javiiz mraka prigušeni glas:- Patrola je otišla. Nastavimo! Danas se naš broj povećaosa trinaestim pristašom. Prije negoli počnemo ima novi član

pravo da zatraži razjašnjenje, ako ga snalaze kakve sumnje.Prigušeni muški glas reče:- Samo jedno. Zašto sjedimo ovdje u potpunoj tami? Zaštose meñ usobno krijemo? Je li to znak nepovjerenja? Bojite seizdaje?



Drugi odgovara:- Ne! Ovo je oprez! Njegovi špijuni mogli bi opaziti da ukuću "Vučja spilja" tajno ulaze ljudi koje viñ aju kako ulazei u "Josipovu kolibu" u Augartenu i kad bi "on" jednoga od nas za to pitao, svaki može zadati riječ da nije nikoga vidio!

Ako vas to ne zadovoljava, još se uvijek, gospodine, možete povući.- Ne! Shvaćam i ostajem!- A sada dalje. Moramo zaključiti nešto važno. Prije togaželim priopćiti onima koji nisu obaviješteni kakvu sam zamku

postavio našem luteranu.- Da čujemo! - šapću u tmini glasovi.- Historija je dokazala da protivnici najlakše strmoglave svlasti silnika pomoću zamamne, lukave, strasne žene. Ona je

bodež koji ubija sigurno i bez posljedica odgovornosti.- Nakanili ste cara zaplesti u takvu stupicu?Tihi glas nastavi:- Već sam poslao u njegov tabor ženu koja će nam donijetinjegovu glavu!- On se kloni metrese, baš zato da ga ne podjarmi. Nećeteuspjeti.- Varate se! Ne kipi li u njemu luñ ačka strast ideje? Znam daje prije dolaska na prijestolje strastveno ljubio. Ima ih koji

dnevno promatraju njegove nagone i vide kakvom željeznom borbom razbija svoju strastvenu prirodu. Kloni se ljubavi od straha pred samim sobom. Poznaje se. Dakle, tu je njegova



opasnost! Valja jurišati u toj borbi svom snagom ljepotice.Jednoga će dana rob ideje postati robom žene koja je naš saveznik i osvetnik svoga ljubavnika.- Ako to uspije, on bi propao! - odobrava neko šapćući.- Mora uspjeti! Muškarac, snažan, zdrav, u najljepšoj muževnoj dobi, u kojoj sve vri i kipi, mora pasti u vreli naručajstrasne ljepotice. A sada dolazi druga zamka! Rimski papa

putuje u Beč ne bi li ga privolio da obustavi pljačkanje crkvenih prava.- Papa već putuje? Je li to moguće? Duboki glas upadne:- Sramota! Nekoć su vladari odlazili u Rim na koljenima,

posuti pepelom, da mole milost, danas dolazi papa da moliluñ ačkog buntovnika na prijestolju da se smiluje!- Čitav Vatikan nije mogao odvratiti papu od te namjere,

pa čak ni sam car. On mu je po svom poslaniku Herzanu poručio da neće ništa postići, ali papa ne odustaje. Nada se daće ga omekšati, a nada se i tome da će narod, ugledavši rim skog papu kako dolazi da spašava crkvu, planuti protiv cara.Takva provala protiv njega skršila bi ga u crkvenim reforma

ma, a zatim...

- Vi se nadate provali? Od koga? - upadne mrmoreći prviglas. - Glupo seljaštvo obmanuo je oslobodivši ga kmetstva. A bečka ulica? A "kontrolor", u kojemu on razbacuje očevu baštinu i dijeli svoju seljačku pravicu? Noć i dan osedlan muje konj. Čim plane kakva gnjila kuća nad glavom smrdljivečeljadi u predgrañ u, on je spašava! Uličnjaci te uličnjačkeispade svoga uličnjačkog junaka obožavaju. Što vam pada naum? Tko će se dići na toga pelivana?- Pelivani koji ga sada obožavaju! Mi ćemo ga s ulice maknuti, "kontrolor" zatvoriti, natjerati mu strah u kosti. Strahza život, to je ono!- Ne vjerujem! - upadne mrki glas.- Slušajte! Jedno je učinila naša ljepotica, drugo njegovaštićenica! Namamili smo je u predgrañ e, priredili romantičanurotnički sastanak i ona je slušala dogovor kako ga kane naulici ubiti. Djevojka je u cara zaljubljena i čini sve da ga sklonineka se okani saobraćaja s masom. Još više, jedan čovjek neobično mu nalikuje. Za dobar novac on je sam sebe ranio, a jasam ga dao odnijeti u carevu kuću. Neka se naslañ uje da gleda čovjeka kojega su proboli, jer su mislili da je car! To mora-



djelovati. Njegova je moć u njegovoj ličnosti i kada se povuče od mase ona jenaša! Smjesta valja prirediti nove pamflete i podjarivati ljude kako se starisvetac mora poniziti i moliti luterana. Masa je prevrtljiva marva. Kad papastigne, sve će biti protiv cara!Žestoki glas upadne prigušenim bijesom:- Stoje to? Djetinjarija? On je lav a mi djeca! Stara plemićka krv razvodnila se! Udrimo, i sve je gotovo!U tmini tišina. Čuje se samo disanje. Javi se slab, otmjen glas:- Polako! Sve koji nisu izdali plemenitu krv svojih pradjedova, sve nas ogorčava njegovo luñ ačko razbijanje stoljetnihnaših i crkvenih prava. Čak i njegova roñ ena braća otuñ ila suse od njega. Ipak, kad bi netko digao ruku na njegov život,izgubili bismo povjerenje budućeg vladara. Naš bi položaj na

dvoru bio onemogućen. Budite oprezni! Kad bi on naglo nestao, sloboštinama zaluñ eni kmetovi opustošili bi za dvade

set četiri sata sva naša imanja. Pazite, bodež krvari, a krv se



ne da oprati.- Zar mora biti bodež? Ima nevidljivih uzroka smrti!- Pazite, kažem vam - opet se javi otmjen, tihi glas - masuje zaludio! Da ga udari kap, pala bi sumnja na velikaše i biskupe, fratre i bivše jezuite, da su ga otrovali. U Beču ulica,na selu kmetom poubijali bi nas sve! A svijet? Prošla su vre

mena kada se na taj način moglo isprazniti prijestolje. Čuvajte se mase! Toliko ga obožava da se usuñ uje stanovati u kućikoja nema straže.- Ali jučer je gledao u svojoj kući čovjeka kojega su proboli

misleći da je on! Tko od nas ne bi zadrhtao pred takvom strašnom slikom?- Kako je to djelovalo na njega?- Napadno se junačio, prema tome zazeblo ga je. Strah zaživot trese i prosjaka. Njemu koji ljubi vlast uvlači se u kosti.

Strah, strah, to je slabost pred kojom mora bježati svaki živi stvor!-Nije loše, nije loše!- Dakle, kakav je naš plan?- Evo ga: bijesnu zvijer sputati u lance lijepe krotiteljice,

natjerati ga u strah, omraziti ga narodu i činovništvu. A kadastigne papa, naš će visoki saveznik ispaliti veliki top!- A taj se zove?- Još je tajna našega visokog saveznika! On vam poručujeovo: huškajte masu, šutite o plemićkim privilegijama, udica za masu je vjera! Purgar će zagristi, progutati i uhvatiti se.Poslužimo se carevim oružjem. Sloboda štampe! Prikažite ga

bezvjercem, luteranom. "Dolje luteran!", to je lozinka za puč ku marvu.- Sasvim dobro!- Jest, to mora rasplamsati narod, pogotovu kad ugleda

papu. Vi znate cara, mrzi parade, svečanosti i ceremonije.To će uzeti kao izliku da papu ne dočeka kako bi dolikovaloBožjem namjesniku. Neće mu odati počasti suverena, a to tre

ba iskoristiti pred narodom. Car prezire i pljuje na vjeru! I onikoji ga obožavaju nisu u duši zadovoljni što se baca na crkvena prava. Kad vide carev prezir prema papi, planut će svi!- Nešto ćemo razdražiti, nešto platiti!- To je prava riječ! Gladna klatež prodaje i Boga za novac.Kada će papa ulaziti u grad moraju pasti poklici u masi:"Dolje luteran!" To je lozinka da provali vjerski bijes, a tadaga imamo. Istodobno treba da zastupnici svih nas kojima jeopljačkao privilegije budu na okupu.Snažan glas upadne:- Sve ste vi to dobro postavili, kad on ne bi imao još nekogatko ga obožava, a znači više od mase. Zna on zašto mazi i tovivojsku. Opremao ju je još za caričina života pod lozinkom:

"Jaka vojska najbolji je čuvar mira!" Odgojio je i generale da

JI



mu budu zalede kada se baci na naše privilegije, prava i zakone. Dolje ima puk,gore vojsku! Oni mu asistiraju dok ruši stoljetna prava plemstva i crkve, da nassve umijesi u svoj državni hljeb. Masu je lako kupiti i podjariti, ali vojsku?

- Dopustite mi da i na to odgovorim. Vi ste zaboravili moje priopćenje o nekom "topu". Izvolite upamtiti ove riječi i podati im najveću važnost. Naš visoki saveznik poručuje: "Na



stanoviti dan za papina boravka u Beču dovući ću protiv njega svoj veliki top koji ga mora pogoditi usred čela a da ne kapne kap krvi. Taj će top razoriti njegove moći. Dogodit će se nešto što mora od njega odvratiti i vojsku i puk i prijatelje, sve.- Zašto nam ne kažete stoje to?- Zato što i sam ne znam, ali naš je saveznik jamstvo da jeosnova velika i pouzdana. U času kada je bude izveo bit ćete

prisutni svi. Saznat ćete sve i trijumfirati. Dotle želi naš saveznik svoj naum zadržati u tajnosti. To je potrebno.- Pokoravamo se i čekamo! - odgovore u tmini svi glasovi.- Prije papina dolaska sastat ćemo se ponovo, dan uočiispaljivanja toga "topa".- Znak sastanka?- Na slici "Vučje spilje" što resi pročelje ove kuće opazitćete u desnom uglu crni kolut. Prema tome, naš je dogovorsvršen. Molim da se svi udaljite prema zajedničkom sporazu

mu: jedan po jedan, nijemo, da jedan drugome ništa ne kaže,da nitko nikome ne pogleda u lice. Put je otvoren prema vrtovima. Do novog sastanka, gospodo!U mraku tiho pomicanje stolica. Škripanje vrata. Koraci se gube u tmini.

Kad posljednji put zaškripe vrata zapita muški glas šaptom:- Jesu li svi otišli?- Svi. Sami smo. Judita je došla i čeka u hodniku.-Uvedite je, ali oprezno.U tmini se otvaraju vrata. U sobi šuštanje suknje.

Muški glas upita:- Madame, kako ste s njim?- Strepi preda mnom! Rekao je da se neće uplitati u "ovu

mrežu".- Znak da već pada! Što se jače bori, to biva slabiji, jer osjeća pogibelj u sebi. Jurišajte drskije!- Mogu li učiniti više nego da se svučem pred njim do na-gosti?- Možda niste dobro odglumili ludilo pa je progledao?- Pitajte mojega redatelja kako sam glumila! Obilazila sam njegove prozore osam dana. Napokon se uvučem u kuću krozotvoren prozor. Odigrala sam nesretnicu koja je poludila od ljubavi za njim, i u tom sam se ludilu svukla da mu pokažem svu ljepotu.-Aon?- Predao me liječniku! Svaki drugi muškarac zadržao biulogu doktora za sebe.- Vi niste klonuli?- Nikako, ali sam promijenila taktiku. Ozdravila sam i otišla u "kontrolor" da mu otkrijem "tajne urotnike". Odigralasam scenu s bodežom. Ni slavna Coltellinijeva ne bi se stidje

la toga prizora. Približio se k meni i mislila sam da je svladan,a kad tamo uzeo mi je samo bodež. Ja se čitavim tijelom privi-nem k njemu, klonem mu na grudi i čekam. Sad me mora zagrliti ako je muško! Uzalud! Posjedne me u naslonjač i pošaljek liječniku. Ponovo sam promijenila taktiku. Odem k njegovim prijateljima i zastrašim ih urotom koja se sprema. Zatim odem k njegovoj štićenici, zaprepastim je i pošaljem svoga

brata preodjevenog u slugu, a on je povede u predgrañ e gdjesu joj odigrali urotnički dogovor.- To znam. Nije koristilo. Zasada je najbolje da napustiteuzaludne pokušaje. Imamo nov plan.





- Vi imate nov plan, ali ja ostajem kod svoga! Hoću dasvom strašću zagrli ljubovcu grofa Szekelija kojega je osudioda mete gradske ulice! Hoću to, jer taj čas moja je osveta.- Veselio bih se da poludi za vama, baroneso, bio bi slabijikad ga opsjednemo mi, ali vam to ne uspijeva!- Uspjet će ako me uvedu u njegovo društvo da ga osvajam stidljivim obožavanjem njegovih velikih djela! Prokletogluñ aka hoću da imam pred nogama, a tada ću ga vezati lanci

ma kojima je okovao mojega Szekelija.- Ako ga vi dotjerate do toga, opet velim, olakšat ćete posao nama.- Klečat će preda mnom, ali moram doći u njegovu blizinu.Želim da budem uvedena u njegovo društvo i da mi se dadenovaca da razvijam sjaj u haljinama i nakitu.- Sve ćete dobiti! Vaš aranžer primit će sve što vam treba, avi se uzdajte u svoju moć i u Boga!- Bog je zaboravio da su sve njegove crkve i crkveno bogatstvo stvorili plemići, a on im uzvraća sve to s ovom nemani

na prijestolju.- Samo polako! Bog ne plaća svake subote! Gospodin kojije ovdje odvest će vas. Baroneso, oprezno! Ne dolazite sami.Poručujte sve po aranžeru koji je naš kurir. Neoprez bi ugrozio vašu osvetu!U tami se čuje hodanje. Vrata se zatvore. Po sobi odjekuju čvrsti koraci. Škripiključ u protivnom smjeru nego stoje ono dvoje otišlo, a odmah zatim čuje se tihi

poziv.- Doñ ite, Pelegrini, nema nikoga. Sada možemo razgovarati sami.-1 ovdje je mrak!- Ne mogu zapaliti fenjere. Vi znate njegove špijune, pro-ziru kroz zid. Dakle, imali ste danas prilike čuti gospodu ple

miće!- Kukavice! Nemaju odvažnosti da dignu protiv njega oružje. Boje se za svoja mjesta uz budućeg nasljednika. Vjerujte,

da im car vrati privilegije, oni bi podigli mačeve na nas; skočili bi na crkvu ina Boga.- Skakat će oni za mjesec dana na njega kao tigrovi, je li,Pelegrini?- Na to se kunem! Kad bik šeće arenom, valja ga nadražiti,a od mojega će razdraživanja mañ arski velikaši podivljati.- Dakle, Pelegrini, hoće li vaš mladi brat doista izvesti toopasno djelo?-Vjerujem u Siksta kao u sebe!- Ne sumnjam u njegovu vjernost, ali za to je potrebna

spretnost.- Sve smo pripravili. Siksto zna vrlo dobro mañ arski i vlaški, crnoputan je, crnomanjast kao da je tamo roñ en, brci su

mu već odavno porasli, a zna govoriti tako da bi premamio ivas!- Hoćete li ga pratiti?- To se razumije, ja i otac Antonije. Obojica uzimamo fratarske halje. Siksta smo strpali u kmetsko odijelo, nadjenuli

mu prezime Horja, meni Krsto, a ocu Antoniju Gruška. Uvućićemo se u Sedmogradsku i poput krtice ispod zemlje podro-vati sve.- Mogli bi vas izvući na sunce, a tada je svršeno.- Ako se ne vratim ja, ostat će drugi. Ima nas.

- Trošite novaca koliko god ustrebate. Do viñ enja! Si

ñ iteoprezno. Bog vas pratio!

- Bog će me dopratiti i natrag!



- Čuvajte se! Moj tajnik vas zna, pustit će vas da izañ ete.Duga tišina.

Netko uñ e u tamnu sobu i reče:- Judita je otišla. U čitavu kraju nema žive duše.- A gdje je naš dvorski kurir?- Govorio sam s njim dolje. Ne usuñ uje se ući u kuću. Kažedaje car poslije jučerašnjeg koncerta vrlo mrk.



- Ah, već gaje nagrizao strah! A pečat?- Careva je štićenica jučer nestala, a to otežava posao. Valjase strpiti.- Kako dugo da još čekam?- Dok nadu djevojku. Car je traži nestrpljivo.- Tada će opet nastaviti posao.

- To nije dovoljno, to ide odviše polako. Razumijete li? Pečat trebam!- Još nije sigurno da ćemo ga dobiti.- Što? Tada je propalo sve, sve, razumijete li? Pečat, to jesva nada! Sva! Jedina! Razumijete li? Ili ne, vi ne razumijete,ne znate i ne možete razumjeti. Kad biste razumjeli, iskopali

biste taj pečat iz čelične pećine. Moj ste povjerenik, moja desna ruka, i treba da znate sve, da možete učiniti sve. Slušajte

pomno! Recimo: bio je princ, imao je ženu caricu, ali noćuse prikradao drugim ženama. Neke večeri javi se bolestan.U svoj krevet polegne lakaja, ugasi svijeću i dade mu nalog:"Ako me žena zove, ti hrči!"Drugi dan princ je bio zlovoljan. Žena mu prišapne: "Jučer u noći, kad sam tidonijela lijek, bio si ljubazniji no ikad!" Lakaj nije hrkao! Prinčevoj se ženirodi sin. Danas je taj sin muškarac u najljepšoj dobi. Vladar je. I, evo, dolazičovjek i tvrdi: "Ja sam bio prinčev lakaj! Sin nalikuje na mene!" Nije li toizvanredno? To bi značilo da on nije legalni sin vladarske porodice!- I nema prava na prijestolje! Božanstveno! No tko će todokazati?- Očeva ispovijed koju je napisao ispovjednik jezuit.

Meñ utim, velikaši vjeruju u pečate. Udarite pečat na bundevu, smatrat će je legalnom poveljom. Trebam pečat pokojnogcara!- Nije vjerojatno da bi pokojnik potvrdio takvu ispovijed

pečatom!

- Nije? Slušajte! Car je bio dobavljač pruskog kralja kad

mu je žena ratovala s Prusijom! Imao je dakle razloga da se boji teških neprilika sa ženom caricom. Ta ispovijed služila mu je da svoju ženu drži u zamki. Kad bi ga htjela odstranitisa dvora, on bi joj prezentirao tu ispovijed i zaprijetio skandalom kakvoga nije čuo svijet. Je li to sada vjerojatno?-1 odviše, kad se time želi ukloniti neprijatelj s prijestolja!- Ispovijed će biti legalizirana, i to je moj veliki top kojisam uperio na njega za dolazak pape. Moglo bi se posumnjati i u lakajevu prisegu, ali u napisanu ispovijed ispovjednika,

potvrñ enu pečatom, mora se vjerovati. On će pasti s prijestolja a da ne kapne kap krvi! To je ono što ste objavili danas tojkukavnoj gospodi.- Sad razumijem. Pečat mora biti u vašim rukama. Ja ću

našem kuriru većsutra staviti pod vrat britvu: ili pe

čat ili

ćunjegova cara anonimno obavijestiti tko je taj gospodin.

- To sam htio! Pečat je ubojito tane, pečat trebamo!



- A rat s Turčinom? Jezuiti u Carigradu šapću sultanu dacareva vojska nije spremna, niti mu je odana. To mora sultanaskloniti da drskošću izaziva rat.- Ah šta, zapleli smo cara u spor s Nizozemskom, podigliga na oružje s Prusijom, a rezultat nikakav.- Odugovlačili smo reforme.- A jesmo li ih spriječili?- Rat s Turčinom na granici, prevrat unutar granice, to je

bio vaš plan.- Dok nisam imao ovaj s najsitnijim ali najsigurnijim sred stvom. Predočite sebi sliku: papa i plemići, a ja caru pred nji

ma pokazujem dokumenat s pečatom; lakaja sa sličnim licem, njegovu tvrdnju s prisegom. Što tada? To ne može progutati! Mora se zadaviti. Napolju se buni ulica, a u dvoru la-kajsko kopile. Pred tim mora i vojska položiti oružje!- Taje misao plod vašega genija!-



- Ne smijem se kititi tuñ im perjem! To je genij starog prognanog jezuite Pelegrinija, kojemu su bile poznate najintimnije stvari sa dvora nekadašnje carice. Ispovijed i sve to predložio mi je on. Dakle, sada ste nacistu: pečat je top! Ako ga ne

pribavite, ispalite u svoju glavu pištolj, ili u glavu onoga kojioklijeva.- Teško je s onim koji mora pečat ukrasti. Inficirani je jo-zefinac!-Alije zaljubljen u njegovu štićenicu! Rekli ste mi kako je sve udešeno, a sada?- Rekoh da je djevojka nestala. Čim je nadu sve je gotovo.- Ako taj mladi jozefinac kasnije prizna da je ukrao pečat?- Njegova je putnica na drugi svijet potpisana.- To je vaša stvar. Za sutra trebamo mnogo novaca, zlata idukata. Šaljem starog jezuita u Ugarsku.- Ipak niste odustali od stare osnove?- Sa svih strana pripraviti opsadu, to je moj plan. Ugarskai Nizozemska dvije su najjače naše pozicije, jer imaju najviše

plemića. Ugarska je u dobrim rukama, planut će kao vulkan. Nizozemska vrije, staleži od Brabanta suha su smola, samoiskra i planut će.- Možda, ali tamo je careva namjesnica njegova roñ enasestra.- Ne poznajete Mariju Kristinu? Častohlepna, tašta žena, a

mrzi brata Josipa od onoga dana kad je poklonio državi ba

štinu svoga oca. Tih trideset milijuna bila bi baštinila MarijaKristina i carev brat Leopold. Marija Kristina žedna je vlastikao i pokojna carica. Kao namjesnica Nizozemske učinila bištošta protiv cara, ako joj prišapnete da bi mogla samostalnozavladati pobunjenom pokrajinom.- Ah, tko bi se usudio što takvo reći vladarovoj sestri?- Grof Simon od Brabanta ne vrši samo ulogu njenogadvorskog meštra, a on vam je prijatelj.

- Razumijem!- Dakle, ratni plan je potpun! A sada treba da se mi izvučemo iz naše "Vučje spilje".

Nad prizemnom kućom u Gartengasse gusta no

ć. Iz ogra

ñ enog dvorišta izmilile sudvije tamne muške pojave. Ogrtači im dosižu preko koljena. Lica se utapaju u

gustom mraku što leži nad vrtovima dalekog predgrañ a.



CAREVA STRASTŠesti sat jutra javio se zvonkim udarcima u carevu kabinetu. Davila sjedi krajvelikog stola. Car šeće gore-dolje i diktira. Njegov duboki bas odzvanja

prostranom sobom:"...Zahvaljujem grañ anstvu grada Budima na meni namijenjenoj počasti da mi nasvom glavnom trgu podigne spomenik. Ja sam ujedinio državne urede zbog lakšegarada i time sam grañ anima pribavio slučajne koristi, a to ne zavreñ uje takoveliku počast. Kad odstranim sve duhovne i svjetovne zloupotrebe, kad uskrisim

prosvijetljenost, kad probudim industriju, dovedem u procvat trgovinu, opskrbim zemlju od jednog kraja do drugog cestama i plovnim kanalima, kao što to želim inadam se, tada bih možda smio primiti takav spomenik. Stoga molim da grañ anstvoodustane od nauma da mi podaje nezaslužene počasti.Josip II."- Što ste se zamislili, Davila?-Veličanstvo, kada je koji vladar odbio spomenik?- Spomenik je narodno priznanje za gotova djela. Moje jesamo u početku. Idemo dalje. Ovo su okružnice za državne

i J



urede. Valja ih umnožiti. Ovdje je ponovno tumačenje učiteljima o novom odgoju.Ovo ide komandantu Lasiju.- Veličanstvo je čitavu noć radilo?- Vi uistinu izgledate kao da noću radite. Čitav tjedan za

mišljeni ste i blijedi. Što je to? Neka vas zamijeni sekretarGunther.- Nerad bi mi bio samo na štetu. Molim vas, ostavite meovdje, veličanstvo! Molim!- Pogledajte mi u oči! Možda vas izjeda duševna borba?

Ne morate mi odgovoriti ako se radi o kakvoj intimnoj stvari. Vaša mi šutnja to potvrñ uje! Nemam prava u to zaviriti. No,nastavimo!Ušao je komornik Keglević.- Imate li kakvih vijesti o gospoñ ici? - upita car.-Veličanstvo, ništa! U Terezijendorfu nije bila. U okolici jojnema traga. Očito se ipak zadržava u Beču.- Valja je tražiti neprekidno i neumorno. Ni časa šuštati! Uzemlju nije propala. Kakvo je to tajno redarstvo, osam danane može pronaći jednu gospoñ icu.- Koja je lukava kao deset Kaunitza!- Hm, imate pravo! Kamo je nestala? Vi se, Davila, ne biste

mogli dosjetiti? Vas dvoje bili ste dobri prijatelji.- Da, ali nikada ne bih pogodio kamo je mogla krenuti - od vrati Davila prikrivši s naporom uzbuñ enje.- Nema druge, treba tražiti i ustrajati! - reče car. - Nastavimo posao!-Veličanstvo - upadne Keglević - kardinal Migazzi je upravo prispio.- Uvedite ga odmah. A vi, Davila, odnesite ove spise u sekretarijat. Vratite se kada kardinal ode.Keglević uvede kardinala i povuče se. Duga ljubičasta svilena reverenda spuštase u povlaku iza otmjene visoke pojave. Mirno pristaro lice odražava ozbilj-

nost i dostojanstvo. Car pode kardinalu u susret i ponudi naslonjač.- Čime smijem poslužiti vašoj uzoritosti? - zapita car.

- Veličanstvo, radi se o programu za dolazak njegove svetosti. Ako mi dozvolite, predložio bih program.

Kardinal pruži papir.



- Nije potrebno! Vaše crkvene svečanosti izvolite udesiti prema svojim propisima, u to se ne pačam.- Ne radi se o crkvenim svečanostima, nego o dolasku i boravku uopće.- Ah, to spada u moju kompetenciju kao kućedomaćina -ljubazno će car. - Kako vašoj uzoritosti služi zdravlje?- Bilo je oslabilo, ali sam opet zdrav i radostan. Saznajem daje vaše veličanstvo ukinulo naredbu o pokopu.- Mrtvima sarr/dao koncesiju, živima nikako i nigdje!- Vaše veličanstvo je mnogo dobrohotnije od svojih riječi iuvažit će pijetet živih prema vjeri i crkvi.- Ja toliko uvažavam vjeru da je želim očistiti od praznovjerja!- Veličanstvo očito ne želi ustvrditi da mi naučavamo praznovjerje.- Tvrdim nepobitnu istinu, da su se pojmovi o vjeri u očima

puka zbrkali. Ljudi ne očekuju više sreću na ovoj zemlji ni od svoje kreposti ni od rada ni od Boga, nego od svetaca na nebui na zemlji. Svecima drže duhovnike. To je praznovjerje.- Veličanstvo mi neka oprosti, ali za dušu može se brinuti

samo u duhu crkve odgojen svećenik.- Zato sam i dao puku svjetovnog prosvijetljenog svećenika; umjesto čudotvornih priča kanoniziranih ljudi, umjestovjerske nesnošljivosti prema inovjercima, moral. Vidite li dačuvam vjeru?- Svjetovni svećenici odgojeni u vašim svjetovnim semi-narijima neće nikada znati naučavati pravu dužnost čovjeka

prema Bogu, vjeri i crkvi.-



- Narodi žive ponajprije na ovom svijetu, prema tomeodgoj ih mora najprije naučiti dužnosti prema državi, zatim

prema bližnjemu i, konačno, prema Bogu.- Prema vašem veličanstvu, vjera i svećenstvo uopće bili

bi suvišni.-Vjera je potrebna svakome tko u njoj nalazi utjehu, a svećenstvo se trebavratiti k cilju koji mu je ostavio sam Krist. Svećenici mojega sistema brinu sesamo za život ljudi onkraj groba, a državni život ostaje na brizi isključivosvjetovnoj vlasti.-Veličanstvoje tokom svoje vladavine teško zasjeklo u crkvena prava!- Naprotiv, crkvena prava toliko poštujem da ih dijelim od državnih. Ne diram u vaše dogme, nego hoću da se crkva vra

ti u svoj djelokrug, i da napusti posjed države u koji je ušla.- Ne ulazi li veličanstvo u posjed države neprestanim raspuštanjem samostana?- Kad vrhovna državna vlast može samostane dozvoliti ine dozvoliti, može ih i dokinuti. Država ne smije dopustiti dajoj stotine tisuća snažnih, zdravih ljudi naprosto uteknu pred svim dužnostima. Ne rade ništa i žive na račun svojih bližnjih,i što su pobožniji to ih više pljačkaju.-Veličanstvo, to su strašne riječi!- Strasnija su fakta. Stotine tisuća fratara i opatica žive od

pljačke, samo malo njih radi, a takve puštam s poštovanjem u miru. To i sami znate.- Veličanstvo je ipak raspustilo tisuću samostana!

- Oprostite, tisuću tri stotine osamdeset i pet, a raspustitću ih još toliko.



- Neka mi dopusti veličanstvo da vas sjetim jedne nekon-sekvencije u načelu.- Dapače, molim da mi to kažete!-Veličanstvo naglašava u svojem odgojnom sistemu, u svojoj odredbi o slobodištampe i u svemu neku ličnu slobodu

du čovjeka, a tome nasuprot uskraćuje ljudima da se po svojoj volji i željiodijele od svijeta i da žive tihim pokorničkim životom.- Čovječji život pun je jada i nevolja. Bespomoćnosti djetinjstva i starosti, bolovi duše i tijela, nesreće, smrt, sve tozadaje svima nama mnogo muka, i tko te muke povećavadobrovoljnim mučilima, taj je lud! Luñ aku se ne može datiosobna sloboda, jer nema više ličnosti. Ako netko pred vamaudara glavom o zid, a vi ga silom otklanjate od zida, to ječovječanska dužnost a nipošto narušavanje osobne slobode,

pogotovu kada to lupanje po zidu skupo plaća vjernik zdravog razuma. Uzoritosti, otkrit ću vam jednu tajnu. Kad sam došao na vlast, odmah sam odredio da se svaka kuća u noćnodoba mora osvijetliti laternom. Neka grañ ane nitko ne pljačka u tami! To je bioza mene simbol. S tim idem dalje!

- Dakle se ništa nije promijenilo u nazorima vašega veličanstva?- Jednu malu koncesiju čovječjem truplu smatrate vi početkom mojega uzmaka: Žalim što vas moram razočarati!- Nadao sam se da njegovu svetost nećete razočarati. Bila

bi to strahota. Namjesnik Kristov moli samo Boga, ovaj putdolazi moliti vaše veličanstvo i...- Ne dolazi moliti, dolazi pregovarati!- A mi se nadamo da će pregovori svršiti sa zadovoljstvom svetoga oca.- To zna sveznajući!- Neću dulje zadržavati vaše veličanstvo. Kada doñ e svetiotac, tko zna što se sve može dogoditi!- Je li to prijetnja?- Veličanstvo, kako da se vama usudi prijetiti nadbiskupkojega je vaše veličanstvo ponizilo do običnog državljanina?- To sam i ja, s tom razlikom što snosim odgovornost pre

ma svakom čovjeku u državi, a vi nikakvu.-



- Veličanstvo osjeća potpun mir u duši?- Mir koji može pružiti čista savjest.

- Veličanstvo, odviše sam vas zadržao. Radi se o programu.Sveti otac je na putu.-1 neće me zateći nepripravnoga.- Veličanstvo, etiketa na papinskom dvoru ureñ ena je pre

ma najvišem položaju njegove svetosti.- Dvorjanstvo njegove svetosti imat će prigode da se ovdjedrži svojih propisa, a etiketa na mojem dvoru ureñ ena je uduhu prosvijetljenoga čovjeka.- Radi se o najvećoj počasti kojom njegova svetost počašću-je suverene da im pruži na poljubac ruku naime ribarski prsten. Visoke ličnosti ljube mu koljena, a drugi papuču.- Svatko neka bude na svome mjestu! A glede crkvenih svečanosti izvolite mi javiti samo datume da se znam ravnati.

- Još jedno, veličanstvo. Vaše su reforme moje dohotkeuvelike smanjile. Bit će mi teško držati tradiciju da dolazim k



vašem veličanstvu u svečanom šesteropregu.- Ah, to je najmanje! Lišavam vas svih dužnosti vizita, osim ako vi sami zaželite da se dovezete, a za to su sasvim dovoljnadva konja.Kardinalove oči uprle su se u cara ukočenim pogledom. Ljubičasta svila zašušti,

povlaka se pomakne. Kardinal je ustao i poklonio se. Car ga isprati do vrata iljubazno mu pruži ruku. Tek što je uzeo u ruke pero uñ e komornik i najavi:- Mladi knez Khevenhiller želi nešto važno priopćiti.-1 suvišni ljudi oduzimaju vrijeme! Uvedite ga!Tanani ukočeni knez duboko se sagne.- Cime mogu služiti? - upita car.- Vaše veličanstvo, izvolijevajte mi dozvoliti u najsmjernijem poklonstvu, u potpunom spoznanju dužnog pijeteta i vjerne odanosti...

- Kanite mi održati zdravicu?Knez zastade otvorenih usta.- Kratko i jasno: što biste htjeli?- Vaše veličanstvo, ja se želim vjenčati s vojvotkinjom.

- Sudjelujem kod svih nezgoda, izuzevši svadbe.

- Veličanstvo, ne, ja vas povjerljivo molim pomoć. Ja sam smućen.- Ta riječ ima jednu ortografsku pogrešku da bi točno označila vaše stanje. Govorite već jednom, što želite od mene?-Vojvotkinja kaže da je sestra princa Lignea, princ izvolije-va tvrditi da nemasestre. Dapače, nije je ni imao. Vojvotkinja mi nakon toga tvrdi da je to samoizgovor zbog njezinih milijuna. Molim vašu intervenciju, je li istina da živiincognito pod imenom obične gospoñ ice?- Obične gospoñ ice... vojvotkinja... milijuni... Čujete, kne-že, ona se s vama šali ili je pustolovka!- Veličanstvo, kako biste vi pustolovku uveli u vaše društvo?- Ja? U svoje društvo? Gdje, kada?

- U vašoj kući u Augartenu. Ona gospoñ ica koju ste vi predstavili kao gospoñ icu, ona je vojvotkinja i sestra princaLignea.- Sada napokon znam njezino pravo porijeklo! - i car prasne u smijeh.- Dakle je ipak vojvotkinja incognito?- Ona je zaista incognito vojvotkinja! To vam je fakinčić, pase s vama našalila. Ona je moja štićenica koju sam odgojio.Knez je trenutak gledao u cara.- Veličanstvo, tada, tada sve razumijem! Dopustite, sin

preuzvišenog kneza, slavnoga dvorskog meštra njezina pokojnog veličanstva moli ruku vaše štićenice. Ako i nije vojvot

kinja, vaše veličanstvo će svojoj štićenici podijeliti naslov dostojan mojega roda, a s njezinim milijunima vaše veličanstvoupravlja najbolje.



- Uvjeravam vas da su njezini milijuni u potpunom redu. Moći će od njih sagraditi najljepši dvorac u zraku! Meñ utim,vas ne treba plašiti. Nastojat ću da joj dadem najtočnije upu

te o staroj etiketi za kneževski dvor, i jednoga umirovljenogdvorskog meštra iz starog dvorskog arhiva. Tome mirazu dodat ću neki privjesak od materijalne vrijednosti. Nakon vaše



prošnje pitao bih jedino što kaže ona?- Veličanstvo, ona mi je poslije koncerta sama ponudilaruku. Htjela je da se sljedećeg jutra vjenčamo, ali ja sam to od godio da se prije infor...-Vi ste razgovarali s njom poslije koncerta? Ne biste li bili tako ljubazni i

priopćili mi kada ste s njom razgovarali? Gdje? Što?Pitanja padoše na kneza kao pljusak.- Ja, ja sam, ona mi je prije svršetka koncerta naložila daodmah dovedem u Augarten kočiju, i da čekam u aleji.- Vi ste nalog, dakako, izvršili. Dalje?-Vojvod... gospo... gospoñ ica vojvotkinja kriomice je izašla iz kuće, sjela sa

mnom u kočiju i rekla: "Car i brat Ligne hoće mi nametnuti muža, ali sam im otkresala i sada, eto, neću da idem kući! Ako hoćete, možemo se vjenčati!" Biosam presretan, ali sam ipak htio da se informiram, da dobijem očevu dozvolu. Ona

mi reče: "Vrlo dobro! Mi smo, dakle, zaručeni, ali čujte, ja se ne mogu vratitikući po novac. Evo, uzmite ogrlicu i posudite za nju novaca svojoj zaručnici.

Vratit će čim dobije svoje milijune". Posudio sam joj.-1 uzeli ste ogrlicu?- Nije drukčije htjela.- Kamo se odvezla? Gdje je?

- Odvezla se "K Crnom orlu". Uzela je sobu, a mene je pred vežom otpratila obećavši mi sastanak za drugi dan. Kadasam došao, reče mi gostioničar da je otišla. Ipak mislim da sesamo krije. Najposlije sam odlučio da vaše veličanstvo pitam,

jer moj život ovisi... U neizvjesnosti sam... Uzalud hodam "K Crnom orlu"...- Orlovi nisu njezin ukus, možda se preplašila pametne živine. Hvala, kneže! Pobrinut ću se da "vojvotkinju" nañ emo,a tada ćemo razgovarati o milijunima.-1 o mojoj dvorskoj tituli?- Ona je tražila od vas titulu?- Takvu koja bi bila dostojna njenoga porijekla.- Takvih titula ima dovoljno! Do viñ enja!U predsoblju je kneza čekao stariji brat i on mu slavodobitno navijesti:- Ona je careva štićenica! Nije vojvotkinja, ali će biti. Nema

milijuna, ali će ih dobiti. Mi smo opet rehabilitirani! Vraćamose na dvor! /Ispruživši se dostojanstveno pogleda grofa Keglevića koji je ulazio u carevkabinet. Car ga uhvati za rame i veselo šapne:- Danas popodne idemo u potragu k "Crnom orlu". Našaosam siguran trag. Krije se tamo! Divno je namagarčila ovogakneževskog idiota. Pripremite grañ anska odijela.- Bit će sve spremno. Stigao je knez Kaunitz.- Uvedite ga! Odmah, odmah!Keglević požuri. Car je čekao Kaunitza na pragu kabineta.- Kakvo iznenañ enje, kneže! Izvrsno ste se oporavili!Sjednite! Ni jednu vam godinu bolest nije ubilježila u lice!

Čvrsti ste.- Veličanstvo, neću priznavati svoj krsni list! Žene mi jošnisu o njemu govorile!- Malo prije vas bio je kod mene kardinal. Htio mi je na-rinuti svoj program za papin doček. Diskretno sam ga odbio.Pokušao je ispitati da li će me papin posjet omekšati i što ću

mu odgovoriti.- Ali njegova uzorita znatiželja morala se povući neutažena.- Tako je bilo! A što mi vi nosite?-





- Veličanstvo, naš poslanik, ministar Thugut, javlja izCarigrada uznemirujuće vijesti.- Turčina svrbi nos?- Oprema vojsku kao nikada dosada, a to je očito uprto

protiv nas i naše saveznice, carice Katarine. Javio sam knezuPotemkinu neka opreme vojsku.- Ali nešto solidnije od onih sela što mi ih je prezentiraokada sam bio u Rusiji.- Naš savez s Rusijom donijet će nam u budućnosti protivPruske i Engleske dobrih planova, ali sada donosi rat.- I osloboñ enje naše pomorske trgovine. Kada se nañ emou Zemunu, okupat ćemo beogradskog pašu malo u Dunavu,

malo u Savi i osloboditi Beograd. Dalje će ići ekspresno.- Kad bi se veličanstvo moglo podijeliti u stotinu tisuća mo

maka!- Moji će vojnici sa mnom svuda, ne bojte se! Uostalom,

mi smo spremni. Lasi je divno organizirao vojsku, a opremaje savršena.- To me potpuno umiruje. Mislim da će Turčin još neko vrijeme spremati svoje sile.

- To nam ide u prilog. A sada, kneže, priopćite mi svojukritiku o mojoj poreznoj osnovi. Sigurno ste je pročitali.- Na mjestu je! Svaka stranica očituje vaša velika načelajednakosti i...- Komplimenti u carskom kabinetu spadaju u prošlost.- Osnova je temelj novoga poretka i vaših načela, ali, veličanstvo, reforme dolaze jedna za drugom prebrzo! Trebali biste za tolike reforme veći vremenski razmak.- To mi kažete vi? Baš vi? Dobro! Istina, odviše žurim, azašto? Kneže, zašto smo morali izgubiti toliko divnih dana igodina u neradu? Vi ste jedini imali upliva na moju majku, viste je mogli skloniti na sve, a ipak?! Vi znate da se poslije očeve smrti htjela odreći vlasti i predati je meni. Vi niste smatrali

potrebnim da je u tome podržite, da joj ulijete povjerenje prema mojojvladavini. I vi niste imali povjerenja u mene, a vrijeme je jurilo... Danasžurim jer sam previše zakasnio. Hoću da nadoknadim izgubljeno vrijeme.Kancelarevo napudrano lice, vješto dotjerano, mrštilo se.-Veličanstvo, ovaj me prijekor boli!- To je samo odgovor na vaš prijekor. Mi smo jedan drugome već davno htjeli ovo reći, i dobro je da smo se izjasnili, jer je to učvrstilo naše odnose. Zar mislite, kneže, da sam

putovao u Pariz da se dosañ ujem na plesovima ili da upotpunim traljavo društvo svoje sestre Marije Antoanete? Ja sam ondje gledao, slušao, vidio i čuo: sa zapada se diže strašanorkan, on će doći uskoro i razbiti pozlaćene rokoko-figurice.Dočekat ću ga jak i čvrst! Sve što će tamo razjareni puk silom

razrušiti i što će dugo iznova graditi, ja namjeravam razrušitisam s prijestolja, bez ijedne krvave žrtve. Sagradit ću svimau miru nov život. Mnogo godina sjedio sam u neradu, moram sve to nadoknaditi. Žurim se, a pogledajte me: jak sam,snažan, odlučan! Moje ushićenje je beskrajno. U ovoj snažnoj

muževnoj dobi dogradit ću jaku, čvrstu državnu zgradu, pot puno je opremiti i urediti. Hoću da s državljanima zajednouživam, da se naslañ ujem što su jaki, imućni, prosvijetljeni isretni. To moram, to hoću, ništa i nitko ne može me spriječitida dovršim djelo. Potpuna sreća naroda moja je strast, zaustaviti je ne mogu i neću!- Ako narodi ne shvate sreću koju im namjenjujete i ako jene prihvate?

- Tadaću ih usre

ćiti protiv njihove volje!-To je opasna riječ!

- Vidio sam čovjeka zatvorenog u mračnom svinjcu, blat



rubu propasti, je li?- Ja sam već oženjen!- Katastrofa je svršena! Bojite se da vas Liechtenstein neotpusti?- Ne, veličanstvo, on ne zna o tome ništa, a veličanstvo će

moju tajnu čuvati.- Ne želim skriviti da se i drugi vesele vašem jadu.- Moja žena živi u predgrañ u. Unajmio sam kućicu. Zovese "K svetom trojstvu". Kriomice posjećujem ženu. Jučer sam imao izlaz. Kada smo sjeli u naš mali salon, unese u sobunova sobarica čokoladu. I ja i sobarica smo se prenerazili.- Bivši grijeh?- Bože sačuvaj, veličanstvo, nova sobarica moje žene glavom je gospoñ ica, vaša štićenica!- Marica? Stoje to? Od vojvotkinje sobarica! Što ste joj rekli? Kako se opravdala pred vama?-



- Zamolila me da šutim i rekla mi je da želi sama zarañ ivatisvoj kruh, kao i njezina mati. To me uvjerilo da nije otišla saznanjem vašega veličanstva.- Ona je, dakle, kod vas?-Još isti danje nestala. Tražili smo je šest dana, ali uzalud. Smatrao sam dužnošću da to kažem vašem veličanstvu.- U jednom satu dvije tako različite vijesti, ali se slažu. Dakle, kod "Svetog Trojstva" je nema. Valja je potražitidrugdje.- To je sve što sam imao veličanstvu reci.- Mnogo vam dugujem, dragi moj prijatelju, i ako knežev-ski kobac nanjuši vaše sretno gnijezdo, pozovite me u pomoć!Do viñ enja!Smjesta pozove tajnika i ispripovijeda mu što je čuo o Marici. Drhtavim srcem slušao je mladić jedva suzdržavajući uzbuñ enje.- Koliko odvažnosti u te djevojke! - usklikne car.- Sigurno se u njezinoj duši odigrala neka tajna tragedija- tiho će Davila.- Tragedija? Ne, za tragediju nema povoda. Nema! Obućićemo se u grañ anska lovačka odijela i odlazimo u potragu.Sada imamo dva traga. Koliko mi brige zadaje!Taj usklik parao je srce mladom tajniku i on uzme u ruke spise da nečim sa sebeodvrati carevu pozornost. Car se trgne.- Ah, idemo dalje! Neka doñ u referenti, svi ujedared.

Pregledali su izvještaje.Car se zadubio u posao, rješavao je spise svojom svakidašnjom žurbom.- Gospodine Hetzfeld, Univerza u Lavovu treba još dva profesora. Potražite ljude našega kova. Praška akademija umjetnosti dobiva potporu. Na Nizozemskoj univerzi valja zamijeniti neke reakcionarne profesore prosvijetljenim glavama. A ovo?

- Totalna mapa škola u čitavoj državi.Dugo je gledao u spise i tražio po razmotanoj mapi.- Još uvijek previše samostana a premalo škola! Meñ utim,uzmite ovo. Sastavio sam projekat zavoda za gluhonijemudjecu i proračun. Sutra mi recite svoje mišljenje.

Okrene se k drugom referentu. On priñ e.- Veličanstvo je tražilo izvještaje o uzrocima prečestih po

plava u selima. Ispostavilo se da te poplave nastaju zbog go-



spoštijskih ribnjaka.- Hm! Izdat ćete naredbu da gospoda svoje ribnjake uredetako da očuvaju sela od poplava i bit će obavezana platiti svuštetu koja zadesi ljude zbog njihovih ribnjaka.- Gospoštije će opet na to vikati.- Imaju dovoljno vremena! Ako im se baš hoće finih riba,neće ih jesti na račun čitavih sela! Idemo dalje! Stoje ovo?

- Potpuna mapa za vodene i kopnene putove u čitavojdržavi.- Najljepša slikanja što sam je ikada u životu vidio! Kada jeizvedemo u naravi, tada ću se dva-tri tjedna odmarati.- Ni dva-tri sata, veličanstvo, tada ćete pokušati uvesti zračni saobraćaj!- Mislite da ste izrekli paradoks? A sada da sastavimo proračun za ovu divnu sliku!

Nakon pola sata odlože akta. Car reče:- Ovo je moje evanñ elje! Sutra počnite. Davila, neki mije čovjek danas u "kontrolorgangu" htio nešto predložiti.Uvedite ga.

Visoki gospodin dugog, važnog lica uñ e.- Vi ste mi željeli nešto predložiti? Čime se bavite? Kakose zovete?- Barun Callisius. Bavim se znanstvenim proučavanjem

prirodnih pojava. Budući da znam kako veličanstvo svakogasaslušava...



- Otkrili ste kakvu novu pojavu? Izvolite objasniti.- Vaše veličanstvo, ja sam iz Komaroma u Ugarskoj. Svakegodine strada moj rodni grad od potresa. Proučavao sam tustvar i stvorio zaključak. U Egiptu nema potresa, i po tome seEgipat razlikuje od ostalih zemalja, ali i po tome što on ima

piramide!- Mislite da se takve piramide podignu kod vas za obranu

potresa?- To je moj najsmjerniji prijedlog veličanstvu koje se brineza dobrobit grañ ana. Uslobodujem se podnijeti plan kako bise imale graditi.- Jeste li proračunali troškove?- Nisam. Ali mislim da bi se za pola milijuna mogle sagraditi dvije vrlo lijepe piramide.

- Ima li grad Komarom toliko novaca?- Nema, ali se nadam da bi vaše veličanstvo, koje svima po

maže, pomoglo, a mi bismo mogli prikupljati sredstva.- Dobro. Pristajem. Ako grad Komarom ima zemljište koje

mu nije ni zašto drugo potrebno, gradite! Samo naprijed, gospodine! Kad vidim svojim očima sagrañ enu bar jednu pira

midu, izjasnit ču se o potpori. Do viñ enja, na piramidi!Gospodin ustane, uzme svoje planove i izañ e, očito obradovan i obodren.- No, tajnice, ovih četvrt sata profućkali smo uludo! Sadazaista ne znam je li on luda, ili mene smatra ludim.- Veličanstvo svakoga saslušava.- Moram biti spreman i na groteske. Imate pravo, ali boljeje saslušati deset glupana, nego odbiti jednu pametnu ideju.

Idemo da potražimo trag naše bjegunice. Začetvrt sata bit

ćudolje.



VESELI MIHAELU dvorištu Burga uzjašili su konje car, njegov komornik Keglević i tajnikDavila.Sva trojica odjevena su u grañ anska lovačka odijela, sa širokim klobucima kojisu im potpuno pokrivali oči. Potjeraše konje ispod veže dvora i izgubiše se uuličnoj vrevi kočija, jahača i pješaka. Krenuli su prema vrtovima i perivojima.Stigli su pred gostionicu "K crnom orlu".U vrtu sve vrvi općinstvom. Samo jedan stol je slobodan.Sjeli su, naručili piva i butine, i za cara vode.Car povuče šešir na oči i oslovi gostioničara.- Mi smo došli u posjete svojoj sestri, mladoj dami kojaovdje stanuje od prošle srijede.- Oh, već je otišla! Tražio ju je ovdje i jedan drugi njezin

brat.- Četvrti! Ima mnogo braće!- Bit će ta vaša sestra neka ñ avo lica! Oprostite, kupila jeod sobarice haljinu. Tko zna što joj je ušlo u glavu. Vratila se,na žalost, nije.Gostioničar ode da donese zakusku. Car primijeti:- Moji tajni agenti isto su tako slabi policisti kao i njihov

car. Zapravo nisam smio otkriti koga tražim. Možda gaje pod mitila da tako govori.- Da tobože tražim sobu? - ponudi Keglević. - Sobarica ćesigurno biti upućena.- To je već bolje! Kada založite, pokušajte otvoriti sobari-čina ustašca.Keglević i Davila morali su sami pojesti butinu i popiti pivo. Keglević je zatim otišao u prvi kat gostionice. Car je promatrao ispod oboda šešira publiku.



- Vidim potrebu nove reforme! Moram raspisati porez nakarmin, puder i steznike. Mogao bih sagraditi još jednu cestuod Karlovca do mora!-Vrlo vjerojatno! - odvrati Davila tiho.- Pazite, neki prekrasni debeljko ljulja se k nama.Čovjek snažan, debeo, sa crvenim, nasmiješenim licem,

pristupi i pokloni se.- Gospodo lovci, dopustite da sjednem! Nema mjesta, a vašstol je velik.- Nadam se da će vam jedna strana stola biti dovoljna -reče car vrlo ljubaznim tonom.- Bit će! Naručio sam užinu, a vi ste već svršili. Gospoda si

gurno dolaze iz lova?- Tek polazimo - odgovori car.Gospodin je smještao svoj okrugli trbuh, ogledao se i mahnuo momku koji je nosiotanjur sa čitavim pohanim piletom, salatom i komadom sira.- Vi imate apetit! - reče car.- Užinica, gospodine, posve mala! Popio sam kod "Zmije"kavu, pojeo tri peciva, a to je samo da nadražiš glad.Car je promatrao svoga susjeda koji je naprosto progutao pile, salatu i sir idao donijeti butine.- Koliko vi to jedete, gospodine?- A, ne jedem mnogo! Ujutro u krevetu kavicu sa tri-četiri

posve mala peciva. Kad ustanem jednu ili dvije male kobasice, ali onda do objeda ni kapi vode. Objedujem juhu, pečen-

ku, malo kuhanog mesa, malo kolača, sira i vo

ća. Ali opet dočetiri sata baš ništa. Onda kavicu, pa malo pileta. Do večere

postim. Večera je skromna: ribe, pečenja i kolača, a prije spa



vanja malo suhe butine.- To je sve?- Sve! O, ima proždrljivaca u Beču, i kakvih! Ja samo skrom no. Danas ću biti prisiljen još jednom užinati.

- Tako? Zašto?- Idem k "Veselom Mihaelu". Vi znate gdje je to? Tik opatica na Dunavu. Tamo danas carevi komesari raspuštaju sa

mostan. Ja sam jednom komesaru prijatelj, pa mi je to prišap-nuo. Bit će komedije, pa da je vidim!-1 ja bih htio sudjelovati u toj komediji, ako dopustite.- Molim, samo ne recite nikome da vam je to rekao fabri-kant Petar Satt.- Ja sam Pavao Hunger, fabrikant piramida - reče car.- Piramida? Sigurno nekakva novotarija?- Ja fabriciram samo novotarije. Dakle, dragi gospodinekolega, do viñ enja kod "Veselog Mihaela"!- Ja ću još popiti za put čašicu "elfera". Možda biste izvoljeli? Ne? Onda do viñ enja!

Davila je slijedio cara koji je brzo izašao iz vrta i stao onkraj ograde.- Da nije taj debeljković progutao i gospoñ icu Maricu?- Rupa bez dna! No Keglević je, čini se, unajmio ne samosobu nego i sobaricu.- Upravo dolazi!Grof je žurio da saopći caru:- Nisam saznao drugo nego da je gospoda vojvotkinja bilavrlo dobra i da je sobarici poklonila prsten.- Otmjeno! Platite naš račun pa idemo k "Veselom

Mihaelu", da vidim kako to moji indiskretni komesari ureduju u samostanu. Zatim ćemo navratiti u kuću "SvetoTrojstvo", možda nas gospoñ a Soliman uputi na trag.Odjašili su cestom prema Dunavu.Samostanska vrata širom su otvorena. Pred njima stoji nekoliko kočija i jahaćihkonja.Tri lovca su sjašila i uputila se u samostansku zgradu.



Prošli su tamnim hodnikom. Na širom otvorena vrata dopirala je buka. Car sezaustavi.- Stisnimo se ovdje iza stupa, vidjet ćemo i čuti sve. Car povuče pratioce iza stupa stoje držao svod.

Pružala im se potpuna slika. Velika dvorana, u sredini stol, nad nekim knjigamasagnut muškarac u ljubičastoj pelerini, sa crnom kapicom na glavi. Njemunasuprot muškarci sa frizurama, učešljanima u uvojke i plemićkim haljecima. Okonjih crno-bijele opatičke peče. Sve vrvi. Komešaju se kao zbunjene ovce. Skupinase raštrkala i opet se zgušćuje oko gospode. Sve nijanse ženskih glasovaodjekuju hodnikom:- Progonstvo kršćana! Neka nas baci u arenu divljoj zvjeradi!- Car bez srca! Ne poznaje milosrñ e!- Razbijač Kristove vjere! Tuñ e boli njegova su naslada!

Neka ga kazni Bog!- Što se derete? Ako odmah ne zašutite začepit ću vam gu

bice! - zavikne muški glas u svjetovnom odijelu.

- E, to ne ide! - plane car, zaboravi svoj incognito i pobrzau dvoranu, ravno k otmjenom gospodinu u tamnocrvenom haljetku. Njegove ispupčene usne zinuše u cara.



- Kolovrat, to ne ide tako! Tako se ne ureduje. Smjesta daste se opaticama ispričali!- Ali kunu i grde vas, veličanstvo.- Valjda mi neće pjevati himne. Ispričajte se i uredujte dalje. Krenuo je prema vratima, ali mu zakrči put visoka opatica finih crta lica.- Veličanstvo, zar se ne sjećate mene? Bila sam dvorskadama dobroj carici. Kada sam odlazila u samostan, vi ste mi,veličanstvo, kao prestolonasljednik kumovali.- Moguće, madame, posao prestolonasljednika uvijek jekumovanje načelima koja ne usvaja. Sada radim po svom uvjerenju.

Dvoranom odjekne oštar protest.-Vjerujem, vjerujem moje dame, vrlo je teško odreći se ovako udobnog života. Alija ću vas utješiti time što u ovu zgradu dolaze siromašna djeca.- Što da radimo mi?- Poñ ite k elizabetkinjama ili uršulinkama.-I njih tjeraju!

- Nije istina! Njih ne diram, jer rade. Uče mladež i njeguju bolesnike.- Mi koje smo ostarile u ovoj svetoj kući i ne možemo višeraditi?- Madame, nemoćne za posao dobivaju od novaca raspuštenih samostana mirovinu. Dakle, vaš nerad dao vam je sasvim nepravedno kamate!- Ali, veličanstvo - oglasi se opet dvorska dama - imajteobzira prema ovom samostanu u kojemu smo sve plemenitogroda.- Gospodin Bog ne priznaje plemstvo! Nije mi poznato daje Adamu i Evi podijelio kakve povelje. To je trebalo da naučite u samostanu.Opatice su se zgrozile. Bivša dvorska dama reče: -Veličanstvo, vi ste me uveli usamostan u svojoj kočiji, i...- No ako je samo do toga, madame, ja ću vas u svojoj kočijiiz samostana i izvesti!Komisija je izašla i uputila se u crkvu. Car ih je sa svojim pratiocimaslijedio. Gospoda su popisivala crkveni inventar.- Ne dam skidati zlato i dragulje sa svetaca i svetica Božjih!To je svetogrñ e!Ostarija opatica postavi se pred oltar.- Ali, madame - reče car - vi ste u strahovitoj zabludi.Sveci i svetice postali su svetima upravo zato što su odbacili taštinu raskoši i živjeli siromašno. A vi ste kitili Bogorodicuzlatom i draguljima, znakom razvrata, kojim se kite plesačicei metrese. To je gore od svetogrñ a, to je poganstvo!

MABIJA JURIĆ ZAGORKA Starica se zapanjila i side sa stepenica. Car pode s Kegle-vićem i tajnikom

prema sakristiji.Prolazili su potptino tamnim dijelom crkve. Nešto sušne pokraj zida. Pod drvenim klupama disanje.Davila se zaustavi i povuče Keglevića za rukav:- Zaustavite cara, netko ga čeka u zasjedi! Opatice su fanatične i...Keglević je stao. Car se obazre.- Ovdje se netko ili nešto krije!-Veličanstvo, vratimo se!- Opet vas hvata Stara bolest!

Car požuri prema oltaru, uzme svijeću, ogleda klupe sprijeda, kad na drugojstrani nešto zašušti. Car skoči onamo i posvijetli. Ispod klupe šuljala se

opatica da izmakne, i u tom času zateče je carevi svijeća.



Iz bijele opatičke peče gleda u njih poznato lice, široko rastvorene djetinjskeoči.Čas su gledali opaticu, čas pogledavali jedan drugoga.- Gospoñ ica Marica opatica! - usklikne Keglević.Davila je šutio. Car se sagne.- Časna majko, izvolite ostaviti vaše prijestolje pod klu

pom! Ovaj samostan se raspušta. Prisiljeni ste da nakon kratkotrajnog svetog života opet krenete u griješni svijet!

Marica se izvukla iz skloništa.- Što ste radili ovdje, časna majčice?- Pobjegla sam u crkvu da me ne opazi Kolovrat, a kad sam čula vaš glas...- Pobjegla si pod klupu! Upravo je stvorena za opaticu! Naj

prije odigra u "Crnom orlu" vojvotkinju, zatim u kući "Svetogtrojstva" sobaricu, a sad pri "Veselom Mihaelu" opaticu! Štokažete na to, gospodo?- Gospoñ ica sigurno nije sama vjerovala da bi mogla ovdjedugo izdržati - primijeti Keglević.

IUNTOVNIK NA PRIJESTOLJU

- Samo se vi rugajte, još biste i vi mogli medu fratre!- Reci, molim te, kako ti je palo na um da ideš u samostan?- upita car.- Kad me Soliman prepoznao znala sam da će to vama iz-

brbljati. Otišla sam i srela na cesti opatice. One su me poveleu samostan, jer sam im rekla da sam vojvotkinja.-- U toj se državi ne može ni k Bogu bez velikaške povelje! No šale je dosta!Preodjeni se, čekamo te!Otprhnula je. Oko nje zaleprša opatičko ruho. Car se uputi u sakristiju.- Raspuštam samostan, a moja štićenica odlazi medu redovnice! - nasmije se car. - Davila, molim vas, odjašite u Beč i pošaljite nam dvije kočije.

Mladić pode da izvrši nalog, dok se grof Kolovrat, predsjednik komisije,ispričavao.- Neka mi vaše veličanstvo oprosti što sam bio oštar premanjima, ali one su me izazvale.- One imaju razloga vikati, a vaša je dužnost da budete

prijazni. Neka se za svaku sastavi zapisnik kamo koja želi ići,da li u radni samostan, kući ili u kakav svjetovni posao. A mi,Kegleviću, idemo da dočekamo našu domaću časnu majčicu!Debeljko kod "Crnog orla" zaslužuje da mu pošaljem zdjelu

pohanih pilića!Dvije dvorske kočije stale su pred samostanskim vratima. Bivša dvorska dama je

pozvana i car joj galantno ponudi kola.- Stoje prestolonasljednik skrivio, to je, eto, car ispravio! Čujem da steodlučili da se vratite svojoj obitelji! Adieu!U drugu kočiju sjela je Marica u svojoj haljinici sobarice i Keglević, dok su

car i Davila uzjašili konje.

I

MARIJA JURIĆ ZAGORKA Predvečer stigoše u dvor. Car je primio u kabinetu izvještaj grofa Kolovrata ouredovanju u samostanu, zatim naredi Davili da dovede Maricu.

Vodio ju je predsobljem u kojemu je Kalman čekao careve odredbe.Djevojka je ušla i Davila zatvori za njom vrata.Kalman mu se približi i šapne:- Sada će biti medu njima razjašnjavanja! Zavjese sakrivaju vrata, tko zna koliku ćeš mu učiniti uslugu ako ne začepiš

uši!- U kabinetu se djevojka približi caru oborene glave. Carje gleda strogo:



- Najprije zaručnica, zatim opatica! Ti napreduješ!Ona ne odgovori.- Knez Khevenhiller te zaprosio! Gdje si se upoznala s tim umnim divom?- Trčao je za mnom po Prateru i počeo se rugati da sam prosta djevojka. Zato sam pravila od njega ludu. Govorila sam dasam vojvotkinja i milijunašica. To mu je imponiralo.- A zaruke?- To je bilo samo od jada.- Ali ti si mu ponudila da se odmah s njim vjenčaš!- To sam rekla samo zato da mi na račun mojih milijuna

posudi novaca, ali sam založila kod njega ogrlicu.- Divno se razvijaš! Iskupit ću ti ogrlicu, a od zaruka seiskupi kako znaš.

Marica je gledala u pod. Car je oslovi blago:- Doñ i bliže! Zašto si pobjegla?-Vaše je veličanstvo reklo da se moramo rastati.- Nisam mislio ovako, zauvijek.- Ako ne smijem doći k vama, to je zauvijek.Trenutak šutnje.

- Kako si mogla samo onako otići?

BUNTOVNIK NA PRIJESTOLJU-Tjerate me!- Ja? Zašto bih te tjerao?- Jer vam nisam više ništa.- Moje dijete, kad bi znala što si ti meni!Ona podigne glavu.- Što sam ja vama? Recite, dragi striče, što?- O tome se ne govori.- Zašto se ne govori?- Zato što svaki trenutak života trebam za rad i neću da govorim o stvarima koje... Dosta! Hoćeš li biti razborita?-Hoću, samo...- Opet uvjet?- Vi mi nećete dozvoliti da doñ em k vama?- Ako se nećeš više brinuti za moje stvari, sam ću te zvati.Izbij iz fantazije sve urote i urotnike!- Alija znam da postoje!- Ja ih se ne bojim, i tko se za mene boji smatra me kukavicom.- Vi ste najhrabriji čovjek na svijetu!- Prepusti urotnike meni. A sada budi dobra i obećaj mida nikada više nećeš počiniti ludorije koje su mi prouzročile

mnogo brige.- Obećavam!- Tako, mala moja! Doñ i da te s Rosenbergom otpratim

kući. Sutra ću te povesti u kazalište.U sekretarijatu sjedio je Davila izmučen i bijedan. Kalman mu priñ e.- Kako vidim, nešto si čuo?- Prisluškivao sam kao baba, kao lakaj, ah fuj, takva pod lost!- Za njega bi ubio i čovjeka, a kamoli učinio takvu "pod lost". Dakle, otkrio si?

1





- Da ste bili u pravu! On se bori. Istina je.- Stoje rekao?- Da ona i ne sluti što je njemu, ali neće da o tome govori,"jer svaki trenutak života treba za rad". Ona se čak zaručila sglupanom Khevenhillerom. Od očaja. I plakala je.- Razabireš li sada veličinu djela koje ćeš učiniti ako načasdoneseš pečat? Kada mu objasnim da mu je sestra, osloboditćemo strasti njega i nju. Kažem, uzmi pečat!Duga šetnja.- Dakle? - upita skrbnik. - Promišljaš?- Treba čekati prigodu da poslovno uñ em u knjižnicu.- Što prije! Ne zaboravi da je za njega!- Sada sam u to uvjeren.CAREVA MOĆ U otvorenoj kočiji stoji Marica, a iza njezinih leñ a carev tajnik Davila.- Koliko ljudi! Ne vidim ništa nego glave i glave. Valjda nitko živ nije ostao kod kuće! Vidite, gospodine Davila, i na prozorima, balkonima i po krovovima stoje ljudi! Bože, kako seguraju! Da zapadnem meñ u njih, zdrobili bi me! GospodineDavila, što ste se zamislili? Gledajte plemićke kočije! Čitava

vojska! Zašto se upravo ljudi tako guraju kao da se spremajuda nekoga tuku?- Uzrujani su! Stoljećima su ljudi hodočastili u Rim da vide

papu, a sada on dolazi sam. To razdražuje radoznalost.- Kad bi već jednom došli! Pogledajte ljude! Komešaju se.

Vidite? Imaju nekakve cedulje. Zamolite za jednu da i mi čitamo. I ovi kraj naše kočije čitaju.

Mladić se sagne prema gustoj masi glava i nešto reče. Netko mu pruži bijeli papir.

- Stoje? Da čitam i ja. Isuse! Jaja ću pasti!- Tiho, tiho gospoñ ice, to su nitkovi gurnuli ljudima uruke!- Morate obavijestiti cara, brzo!- Kako? Gdje je on? Mi smo u gužvi i što bi to koristilo? Ne

bojte se, ljudi neće slušati lopove. Odviše vole cara.- Vole ga, ali vidite što ovdje piše: "Nijedan luteran, nijedan Židov, ni jedan ñ avo nije strasnije popljuvao crkvu negoovaj car, kojega vi volite, kojemu kličete! Tko je s njim, izdajica je crkve i vjere! Sveti otac dolazi da spašava vjeru. Pomozite

mu! Kliknite: >Dolje luteran, dolje car! Živio papa!"<- Sada znam zašto su tako uzrujani, sada znam! Vikat će

protiv njega! Navalit će na njegovu kočiju! Ne mogu to dočekati! Idem!- Ne možemo se maknuti iz gužve ni pješke ni kolima.Ostanite, ja se nadam da neće nitko...

- Pogledajte ta lica! Bože, kako malo plavih haljina, plavihkaputa! Vi znate da Bečani na svečanosti nose odijela u bojicarevih očiju.-Ah, to nije važno!- Jest, to je važno! Njima je to važno, mora da bude i vamai meni! A plemići! Zloba im reži iz gubica. To rade oni, popovi! Oh, Davila!- Neće nitko, neće!- Zašto me tješite, kada sami blijedite od straha! Vidim jato!- Uzrujava me, istina, ali ne mogu vjerovati da će ovi ljudivikati protiv njega.- Siromašnog svijeta ima, a tamo, gledajte, čitava vojska

seljaka. Ne, nije moguće!- Kad bi bar već došli, kad bi došli!

Njene velike tamnomodre oči lutale su očajno iznad mora glava.



Dižu se ruke, kape, marame. Marici se čini da su šeširi glave, maramice krila, aljudi su produljeni do krovova kuća.- Živio naš sveti otac! Živio naš car!- Oh, slatki, dragi ljudi! Slatki! Sad ih čujem, Davila, čujem ih! Vidim cara. Gledajte, smiješi se, gleda ih. Sada nešto govori papi. Vidite, papa mu se smiješi. Hvala ti, Bože!

Marica stišće ruku mladog tajnika, ledenu i drhtavu.- Osjećao sam, znao sam, u dnu srca sam znao da ne može

biti drukčije!



- Da, sada je lako biti hrabar, a drhtali ste baš kao i ja, baštako! O, kako mi je sada lijepo! Pazite, papina pratnja! Kakavsjaj!- Da, gospoñ ice, javili su da će biti dvije stotine kočija.

- Koliko ljubičastih halja! Čitava sjenokoša šešira! To sukardinali i biskupi. Marica je uzalud pokušavala dohvatiti kraj povorke koja se iza papinih leda protezala kao beskonačna ljubičasta povlaka.- Davila, prisluhnite što govore ovi dolje kraj naše kočije.Čujete?Oboje se sagnulo da čuju razgovor.- Reci mi, kada je car za svoju paradu upregao šest parad nih konja? Kada se vozio u takvoj kočiji? Kada je naš car priredio takvu paradu? Nikada! A vidiš, danas se sve blista u čast

papi. Da je luteran, ne bi tako dočekao svetog oca.- Govorili su da je car luteran i da neće papi odati počasti,da će ga dočekati kao običnog princa.- Sta? Sada si vidio! Sam je car išao pred njega čak u Novo

Mjesto!- Nije li papu vozio u carskoj kočiji? Nije li car sjedio na lijevoj strani, a papu je pustio na desnu? - primjećuje netkotreći.- Je li se tako čeka obični princ?- Istina je, dočekao gaje kao kralja.-1 neće li stanovati u caričinim odajama, najljepšim što ih ima na dvoru? A jesili vidio kako se držao prema papi, kako fino i ljubazno?- Rekli su da će danas protiv cara vikati zbog toga stoje luteran. Dali su mi forintu da i ja vičem.-Tkoje to bio?- Što ja znam, nekakvi ljudi!- Jezuiti, fratri ili velikaši. Tko kaže da je car luteran, taj

je svinja!

- Sto puta svinja! - šapne Marica, a Davila primijeti:- Lopovi, htjeli su narod razjariti, ali nisu to budale, svatkoima svoju glavu!- Poljubila bih sve, sve!- Razilaze se. Sada će naša kočija biti slobodna.Čekali su da ljudi proñ u. Marica upita:- Vi ste sami došli po mene, ili vas je car poslao da me pratite?- On je odredio tako. Pratit ću vas i na veliku svečanostoproštenja grijeha.

- Otkako sam ono pobjegla car mi je dobar i mio kao nikad. Recite, nije li danas bio prelijep! Kad bi uvijek nosio paradnu uniformu bio bi ljepši nego u onom zelenom odijelu ili



plavom fraku.- Paradna odora najveća je žrtva koju on pridonosi. Zaštojoš uvijek dršćete?- Nešto u meni treperi. Vjerujte, nije sve svršeno! Papa će

biti dugo ovdje, još se može dogoditi i kakva nesreća!- Ne, gospoñ ice, ja sam sada posve siguran da se našem caru ne može dogoditi zlo!- Da, ali ja se bojim svojega straha! Vjerujte, uvijek osjećam unaprijed kada se približava kakvo zlo. Tada mi je kao daodnekud dolazi hladni dah, a ne znam odakle.- Kada se umirite nestat će tih utvara. Papa je sigurno već ušao u dvor. Sada moram poći!- Sta? Nećete me pratiti kući? No, to je lijepo! Vidite, barunica drijema. Nju ne zanima na svijetu baš ništa. Želim da dokuće još malo razgovaramo. Sada neću vidjeti cara, nikogaod sviju vas! Bit ću posve sama. Svi ćete biti zaposleni. Kakodugo ostaje papa?- Tri tjedna.- Tako dugo? Tri tjedna bit ću sama? - tužila se ona, dokje kočija prolazila ulicama. - Vjerujte, Davila - govorila je -

-* ft



carevi su neprijatelji potplatili mnogo ljudi. Sada istom vidim zašto se nisuuresili kao uvijek plavom bojom, i zašto su lica bila tako crvena i bijesna, alikada su ga vidjeli s papom prozreli su da pamfleti lažu.- Ne samo to, gospoñ ice, što je bio s papom. Čim su vidjeli njegovočovjekoljubivo lice, one modre oči, njegovu pojavu koja odaje da je taj čovjek

bliz, u srcima je nastao preokret. To je velika, neodoljiva moć njegoveličnosti.U PREDVEČERJE SUDBONOSNOG DANA Osam dana prošlo je otkako je papa stanovao u bečkom dvoru kao carev gost.

Mračni dan donosi kroz prozore sumorno, sivo svjetlo na carev pisaći stol. Punje ispisanih araka. Car podigne glavu i pogleda prema vratima, odakle sesvijetle male, prodorne Rosenbergove oči.- Uñ ite! Nešto novo? - upita car.- Za sutrašnju crkvenu svečanost dopremio je kardinal ucrkvu dva prijestolja, za papu i za vas.-I?- Vaše je stavio dvije stepenice niže od papinog!- Moja će stolica ostati prazna!

- Što ću sutra reći kardinalu?- Da mi je nenadano pozlilo i da ne mogu doći.- Napolju je vaš tajni agent Knecht. Nešto vam mora reći.- Zovnite ga, da čujemo!Dvorski meštar uvede mladog muškarca, okruglog i nasmijanog lica. Odjeven je u

plemićko odijelo s mačem.- Tko je vama, mladiću, podijelio plemstvo?- Staretinar iz Gartnerove ulice! Plemići ne diraju plemića.

- Oho, dakle oni su vam opasni? Donosite vijesti?- Nešto se sprema, veličanstvo! Iz Ugarske prispjelo je okočetrdeset plemića u svečanim narodnim odorama. Jučer sučitav dan hodali ulicama i izazivali svojim narodnim odora ma senzaciju. 0 podne bili su kod kardinala Migazzija, uve

čer kod kneza Bathyanyja. Oko pola noći izašli su. Četvorica



odoše pješice u Gartengasse. Ne običavaju plemići pješački, mislim ja, pa sam ih slijedio. Stali su pred prizemnom kućom zvanom "Vučje gnijezdo". Jedan je ušao u dvorište, zatim redom sva četvorica. Došlo je poslije još nekoliko muškaraca, aipak se nijedan prozor nije osvijetlio. Bilo mi je čudno: tolikiljudi u "Vučjem gnijezdu" a nema svjetla!- Vuci valjda nemaju u svojem gnijezdu lustera. Dalje!- U dva sata noću počeli su izlaziti, jedan po jedan, u velikom razmaku. Nabrojio sam ih trinaest.-Nesretanbroj! Dalje!- Nisam nikome mogao vidjeti lice. Duboko su navukli klo

buke i klonili su se lanterni.-Vuci se uvijek boje svjetla.- Kuća pripada gospodinu štamparu VVuchereru.- Izdavaču pamfleta protiv mene! Pamfletistički sastanak!- Sto da radim ako danas navečer gospoda opet doñ u nasastanak u "Vučje gnijezdo"?- Ono što ste radili prošle noći - ništa! Neka se vuci gnijezde u svome gnijezdu, ako provale u moje, dočekat ću ih!- Govorili nisu ništa? - zapita Rosenberg tajnog agenta.

- Razilazili su se jedan po jedan u velikim razmacima.Samo su dvojica dugo još bili u kući. Sakrio sam se kod vrtova i čuo kako šapću, ali razumio sam samo ove riječi: sutra,veliki top i luteran.- Već ih imam! Iz vučjeg su gnijezda izletjeli za papina dolaska protiv mene pamfleti!-



- Nisu uspjeli! - primijeti Rosenberg. - Već je osam dana štosjedi papa ovdje a da nisu mogli bilo što učiniti s pamfletima.- Sad fabriciraju topove, no ako i oni nisu od papira. Imateli još što, Knecht?- Usjekle mi se u pamet riječi: sutra, veliki top!- Možda to znači da će sutra ispaliti "veliki top" na "luterana". Vi ćete, Knecht, ostati potpuno pasivni. Vašim očima iušima dopuštam svu slobodu, ali izdaleka! Još što?-Veličanstvo, najnoviji pamflet protiv vas. Izvolite!- Industrija papira može biti zadovoljna sa svojim carem! -nasmije se Josip uzevši papir.- Što? - upita Rosenberg.- Da nisam htio papi na dočeku u Novom Mjestu poljubiti

ruku, i zato sam ga ponizio i uvrijedio.- Njima više imponira zagrljaj nego rukoljub, i upravo suveseli.-1 opet slijepi hitac! Čekajmo, topove! Sada idite, novopečeni plemiću! -nasmije se car svome agentu. Knecht se pokloni i udalji.Davila je sjedio u svojoj sobi pokraj kabineta i sreñ ivao knjige. Mladićuzadršću u rukama spisi. U sobu je ušao Kalman.- Donio sam caru izvještaj o bolnici. Želi je proširiti i dograditi.- Ne znam hoće li vas moći primiti.Kalman priñ e bliže.- Stoje? Osam dana prošlo je otkako je papa ovdje i mogaosi već uzeti pečat.

- Osam dana prošlo je otkako mi je ona rekla da se boji nekenesreće, da sluti zlo. To me steglo u grlu i još me uvijek guši.- Jer misliš samo o činu a zaboravljaš njegove plemenite po



sljedice. Baš sada, kada je ovdje papa, treba caru osloboñ enje

od strasti prema Marici, da nañ e snage koju pruža samo mir. Baš sada, kada će gaudariti sa svih strana.- Udariti? Tko?- Tko? Papa i kardinali uprijet će sve sile da sklone caraneka popusti u crkvenim reformama. Ne slutiš što to znači?Čitava Evropa upire oči u Beč i pita što će učiniti car reformator na kojega juriša u njegovu dvoru rimski papa i pola

Vatikana. Sav svijet veliko je gledište. Svi napeto čekaju hoćeli ga svladati, hoće li u carevoj duši uskrsnuti stoljetna odanost Habsburga rimskom papi. Pogibelj je velika! Tradicijekrvi su kao otrov. Dršćem i strepim, ne samo ja, svi mi kojismo stali pod njegovu zastavu. Lasi, kancelar Kaunitz, ministri, svi redom strepe. Ako car popusti samo malo, djelo refor-

macije se ruši! Treba mu snage kao nikada, a on koleba.- Koleba? Vidim da je miran, bistar i odlučan.- To vidiš ti, jer se on takvim prikazuje. Ja, njegov osobniliječnik, imam uvid u njegove živce. Jučer me zvao u spavaćusobu i zatražio lijek za umirivanje! Kada sam ga pitao zašto

se uzrujava, rekao mi je: "Imam duševnih boli koje strahovitoiscrpljuju snagu." Ne pamtim da je ikada tražio lijek za umirivanje. Nešto nagriza njegovu snagu.- Ljubav prema njoj! - dahne mladić očajno.- Tako je! Osam dana otkako je papa ovdje nije djevojku vidio, a ona mu neprestano piše pisma.- Ona mu piše? Kako to znate?-Vidim svaki dan u njegovoj spavaćoj sobi ta pisma. Našao sam ga jučer kako ihčita sav smušen i iznemogao. Poslala mu je čak i svoj medaljon.- Sto da radim, što?- Za ono što sam ti rekao krajnji je čas! Ili se odluči da gaspasimo, ili neka se sve sruši do vraga!- Ne, ne, on se ne smije srušiti, on neće klonuti!- Sam znaš kamo dovodi čovjeka strast. I on je čovjek! Akoga ljubimo, moramo ga osloboditi!-



- Hoću, vi znate da hoću, ali kada da idem u knjižnicu?Otkada ste mi to predložili nije me ni jedan jedini put poslaou knjižnicu. Sad da uzmem ključeve? Da me zateče? Samiznate, nikada se ne zna kada dolazi.- Svaki dan zavlačiš. Ili, ili! Sutra ti se pruža divna prigoda.

Nakon svečanosti oproštenja grijeha prireñ uje car u počast papi dine. U to vrijeme ne može sići u kabinet. Bit ćeš posvesam. Uzmi ključeve, otvori i začas je pečat naš. Ni živa te dušane može zateći. Sekretari jedva čekaju taj dine da mogu malona zrak bez ikakve pogibelji. Dakle, nema zapreke!- Dobro! Sutra popodne bit ću siguran da me nitko nećezateći. Donijet ću pečat!- Poštena riječ?- Poštena riječ!OPROŠTENJE GRIJEHA Ljudstvo se talasa oko crkve kao more oko pećine. U očima uzdignutim premacrkvenom balkonu gori nada, uspinje se mističnim visinama iz kojih izmučene dušečekaju traženi a nikada dohvaćeni mir, željenu a nikada dobivenu sreću,

naslućeno a nikada vi

ñ eno

čudo koje

će ledeni život obasjati toplinom i utažiti beskrajne težnje, dokrajčiti beskonačne patnje. Njihova je vjera velika, uprta

je gore u altanu na kojoj stoji rimski papa u ljiljanovoj bjelini.



Na dostojanstvenoj glavi iskri se trokruna tijara. Uz njega tri kardinala i dva biskupa u blistavom sjaju crkvenog ornata.Kardinalova je molitva odjeknula u ime puka za odrješenje svih ljudskih grijeha.Šutnja. Drhtavo očekivanje.Stoji papa. Narod pada na koljena kao da se uzgibano more spušta u dubinusvojega korita.

Papa stoji na rubu altane, žarkih, u nebo upravljenih očiju. Polako diže bijeleruke. S obje strane podupiru mu laktove kardinali, kao stupovi oltar.Svjetina gleda. Trne. Dršće. Kristov namjesnik poput biblijskog proroka pružaruke k nebu, obasjanom suncem, i doziva Boga.Zove ga gromkim vapijućim glasom u kojemu drhti plač, ganuće, zapomaganje,

pokajanje, vjera u čudo što će doći da uzme s ljudskih duša težinu vječitih patnja.Ljudi slušaju i zamiru. Riječ po riječ pada u duše ljudstva i uskrisuje nadu.Teški uzdasi. Tihi plač. K zemlji sagnute glave.Čekanje, ukočeno i skamenjeno.Papa spusti ljevicu na prsa. Diže desnicu.Blagoslivlje. Sagiblju se glave. Padaju suze. Ruke se krste, udaraju o prsa.Kardinal s balkona objavljuje:

- U ime Svetoga Trojstva, sveti otac da je svima odrješenjeod svih grijeha!Topovi zagrme.Ljudstvo se strese.Zvona bruje nad gradom.

Masa pada ničice k zemlji.Bjelina papine odore iščezne s balkona.Ljudstvo ustaje. Gleda gore. Stoji.Kao da još čeka ono čemu se nadalo a nije dočekalo. Tišina je.Zatim žamor. Masa se razlijeva trgom i ulicama.

Na balkonu ispred crkvenog prozora kleči Marica. Oko nje dvorjanici, barunicaRosenberg i Davila. Njen grozničav pogled prati ljudski mravinjak. Ledenim rukama drži Davilu.- Je li im sada lakše? Jesu li sada mirni, sretni, ili i sadanose svoje boli kao i ja?Dvorjanici napuštaju mali balkon.



- Zašto plačete, gospoñ ice? - pita Davila.- Ne znam! Sve dršće u meni! Umrla bih!- Zašto biste umrli? Draga gospoñ ice, zašto?- Ne znam, ne znam, samo me steže i boli. 0 da mogu leći

i nestati!- Ali uzrok, uzrok? Povjerite ga meni.- Ne mogu! Ne znam zašto sam nesretna.- Nesretni? Vi, vječna vedrina i beskrajni smiješak?- Sve se promijenilo! Ne mogu se više smijati, mogu samo

plakati.- Imate pravo, mnogo što se promijenilo! Prije ste mi bilidobri, povjerljivi.- A vi? Uvijek smo pripovijedali o svemu, o caru, vi meni ija vama, a odjednom ste se povukli i ušutjeli.-1 vi, gospoñ ice!-1 ja? Recite, zašto ste se povukli vi?- Zašto? Ne znam! Možda se uistinu promijenilo sve. Ne

plaćite! Bože moj,

čime da vas utješim?- Ne znam, ne znam, samo znam da me guši i boli. Ništa

nije više lijepo, sve je tužno, a ja sam se tako veselila da će



uvijek biti onako lijepo kao što je bilo.- Stoje to bilo tako lijepo?- Kada sam mislila da on...- Što, recite, što?- Ne znam ništa! Zašto nisam vječno ostala na onoj seoskoj

putnoj stanici kao malo bosonogo djevojče!- Gospoñ ice, past ćete! Vidite, mogli ste se okliznuti!Kada ju je pridržao na stepenicama pala mu je u naručaj.- Ne možete dolje sami! Iznemogli ste! Smijem li vas ponijeti?- Kako hoćete, ja ne mogu!Podigao ju je čvrstim rukama i ponio niz uske crkvene stepenice. Osjećao je kaoda mu je na rukama umrla.

Dolje je spusti na kameni pod i ponudi joj ruku.- Davila, nešto bih vas molila.- Bože, kakve su vam oči? Kao, kao da ste u ovom času nekoga ubili!- Čini vam se da su svi oko vas uzrujani, jer ste vi...- Što ste htjeli moliti?

- Bojim se nečega. Ne usuñ ujem se ostati sama kod kuće s barunicom. Car će popodne biti kod pape. Vi ste tada slobod ni. Molim vas, doñ ite k meni. Razgovarat ćemo, čitati ili svirati. Zar ne, doći ćete?- Danas popodne, gospoñ ice, ja sam zaposlen!- Gdje? Car neće diktirati. Ili možda idete kamo u vizite?- Nikoga ne bih pretpostavio vama, osim posao.- Ne vjerujem, ne govorite istinu! Ako imate ljepše zabave,tada ne treba! - i suze joj potekoše.- Gospoñ ice, nastojat ću odgoditi posao, svakako ću ga od goditi! Doći ću!- Čekam vas! Bit će mi sigurno lakše, jer menije...- Što? Recite mi!- Kao da će se danas dogoditi nesreća! Ali vi ćete doći i bitće mi lako!-Doći ću!

Napolju su stajale kočije. Marica se odveze sa svojom pratilicom. Davila jegledao za kočijom.Iz grupe dvorjana koji su čekali pred crkvom izañ e barun Kalman i šapne svomeštićeniku:- Zašto se uzrujavaš?- Strašno je plakala i drhtala. Nikada nisam vidio takvouzbuñ enje. Rekla je: "Bilo je tako lijepo kad sam mislila daon..."Tu se prekine.- Sam ti Bog nameće zadaću da tu muku dokrajčiš!



- Molila me da popodne doñ em, svakako; a ja sam uomaglici čitavu noć i dan! Samo da to brzo svrši! Kad budegotovo, idem k njoj!- Pazi da uhvatiš najbolji čas! Bit ću u tvojoj blizini.CAREV PECATPoslije svečanosti oproštenja grijeha uñ e dvorski meštar u carev kabinet.- Rosenberg, danas je velik i sudbonosan dan! Pucat će iz

"velikog topa"! Meñ utim, stoje?- Došao sam, veličanstvo, javiti o svečanosti oproštenja

grijeha.



- Ne trudite se! Bilo je sve lijepo i impozantno. Osobito mise sviñ ao u crkvi paradni plemićki špalir, ponajviše teatralneodore ugarskih plemića.-Veličanstvo, valjda niste bili prisutni?- Ne, car nije bio prisutan, jer mu je kardinal odredio stolicu dvije stepenice niže od pape, ali Josip je bio u dobroj maski

priprostog grañ anina i vrlo je udobno stajao u gužvi! Kakvouživanje! Osjećati se kapljom u moru mase i promatrati prazno carsko prijestolje, dvije stepenice niže od papinoga! Oko

mene za vrijeme mise neprestano su se svañ ali. Jedni su tvrdili da je papa veći gospodin na zemlji nego car, a drugi opetda su jednako velika gospoda.-1 gledali ste papu na crkvenoj altani?- Iz posljednjih redova mase. Papa je ili najčišća nebeska

pobožnost, ili najsavršeniji zemaljski glumac, ali vrlo simpatičan. Prizor je svakako djelovao veličanstveno. Vidio sam i vasna balkonu s gospoñ icom Maricom.- Ona je bila tako potresena i toliko je plakala da ju jeDavila moraonositiniz stepenice.

- Tako? Ne znam što je toj djevojci. U posljednje vrijeme mnogo plače. Nešto se u njoj krije, zagonetno i nejasno.- Možda ljubav!- Ljubav? Prema kome?- Prema kome? Ne znam!- Čudno! Molim vas, najavite gore njegovoj svetosti dasam ozdravio i da ću doći na dine. U tri sata neka mi serviraju

moju govedinu i malo pečenja.- Rimskoj gospodi bit će krivo ako veličanstvo bojkotiraobični dine.- Markirat ću! U svojoj svečanoj odori ne mogu ni disati,kamoli jesti. Maršalska parada najveća je tortura mojega carskog zvanja. U teatru to rado gledam, ako moram sam sudjelovati u takvoj komediji izvan kazališta, osjećam se kao Hans-vvurst po bijelom danu.Car otvori vrata sobe svojega osobnog tajnika, u kojoj je sjedio liječnik barunKalman.- Davila, idem! Ako mi tko donese kakvu važnu vijest, jasam u svome stanu, zatim na dineu kod pape. Dragi Kalmane,kanite mi podnijeti izvještaj? Poslije dinea molim!Tajnik se nijemo pokloni. Car zatvori vrata. Kalman se pri-šulja k vratima i

prisluhne.- Otišao je! Kada se preodjene poći će ravno k papi u prvikat. Putovi su otvoreni! Da te vidim, jesi li dovoljno sabran i

miran?- Osjećam kao da sam popio neke kapljice za umiranje. U

menije sve mrtvo.- Najbolji psihološki momenat da izvedeš stvar brzo i sigurnom rukom. Pazi!Jedan lakaj uñ e.- Posvuda traže gospodina doktora. Kardinalovu tajniku je

pozlilo. Moli da doñ ete i da donesete lijekove.- Javite da ću odmah doći i donijeti lijek!-



Lakaj ode.- Čekam te u svojoj sobi, Davila! Samo hrabro! U ime njegova osloboñ enja!



Carev sekretar trgne iz ladice ključeve, stavi ih u džep, pohiti k malim tapetiranim vratima i otvori ih.Kalman je stajao usred sobe i gledao za njim.Davila prijeñ e uskim koridorom, zaustavi se pred velikim drvenim vratima iotključa ih.

Vrata su se za njim zatvorila.Kalman na prstima pritvori tapetirana vrata i potrči iz Da-viline radne sobe u"kontrolorski" hodnik, otvori prozor, mahne klobukom u dvorište, opet zatvori

prozor i požuri niz stepenice u stan svojega štićenika da ga dočeka.BUNTOVNIK NA BARIKADAMA S Rosenbergom pošao je car u veliki sekretarijat, pogledao posao ostalihsekretara, ponešto primijetio, upozorio, odredio, a onda htjede izaći u hodnik,kada mu doñ e u susret prvi komornik grof Josip Keglević i tiho reče:- Veličanstvo, čitava deputacija mañ arskih velikaša ovajčas ušla je u vaše predsoblje.- Gle, gle, što žele?- Mole da bi veličanstvo primilo izaslanstvo Ugarskog sa

bora.- Recite: "Primam samo izaslanike velikaškog staleža!"

Neka mi izvole poslati četiri opunomoćenika. Koliko je sati?

No još imam vremena do dinea. Pričekajte me, Rosenberg,u mojoj toaletnoj sobi, vratit ću se u kabinet da čujem štožele.Krenuo je natrag.

Keglević uvede u jednostavnu carevu sobu četiri velikaša u odorama od svile igrimiza, opšivenima zlatnim gajtanima. Mačevi su okovani zlatom i draguljima.Bathyany se pokloni:- Veličanstvo, dopustite da vas pozdravim i da vam pred stavim gospodu: grofovi Palfy, Erdodv i Esterhazi, izaslaniciUgarskog sabora.- Izaslanike ugarskog plemstva pozdravljam. Izvolite, gos

podo, sjesti i priopćiti mi razlog dolaska.-Veličanstvo, članovi sabora...- Sa članovima velikaškog staleža ne govori car negočovjek! Izvolite neusiljeno, iskreno i otvoreno izložiti sve štovam je na duši.- Veličanstvo, mnoge su nas boli ponukale da doñ emo pred vaše lice.- Molim, redom iskreno i otvoreno, kao što ću ja odgovarati.- Veličanstvo zna da čitava Ugarska ne može prešutjeti svoju duboku žalost što se kruna svetoga Stjepana još nije dotakla čela vašega veličanstva.- Mislite da bi od toga dodira moja uprava bila još bolja?-Veličanstvo, prolaze godine da nemamo okrunjenog kralja na prijestolju, a štosmo mi sagriješili da nam veličanstvo uskraćuje toliko put smjerno podastrtu

molbu da se svečano okruni?- Drago mi je što me to pitate ovako okom u oko. Prigodom

preuzimanja carske službe naglasio sam da je krunidba suvišna ceremonija i parada. To mnijenje stekao sam u mladostikad su me krunili kao rimskog cara. Bile su mi dvadeset trigodine, dakle dob u kojoj takve parade mladiće zabavljaju,ali i tada sam se u toj carskoj opremi teškoj trideset funti osjećao kao pelivan u cirkusu.-Veličanstvo to nije mislilo ozbiljno.





- Kako ne! Vi, Bathyany, znate da sam to pisao i pokojnojcarici. Vi ste konsternirani? Gospodo, ne živimo u srednjem vijeku! Puste parade i krunidbe gutaju milijune kojima može

mo sagraditi državljanima ceste i kanale.Gospodu oblije rumen negodovanja. Bathyany nastavi mirno:-Veličanstvo, krunidbena diploma jedini je zakonski doku-menat vladalačkih pravana ustav.- Koliki su vladari krivo prisegli na ustav, ali poštenju nakoje sam ja prisegao sebi i narodu ne može se prisizati krivo!- Veličanstvo, narod vruće želi da se obavi krunidba.- Narod? Koji narod?- Narod krune svetoga Stjepana!- Ne, gospodo, narod to ne traži, jer ga vi za to niste nikada

pitali! Narod je za plugom, s motikom u ruci; narod radi teškou tvornicama, gradi gospodske dvorce, žulja ruke i tegli, to jenarod od kojega živimo svi! Kad taj narod to zatraži od mene,krunit ću se, ali njemu ne treba ceremonija, njemu su potrebni kruh, nauka, pravda i ljudske slobode.

- Veličanstvo velikaše isključuje iz pojma naroda?- Nipošto, ali uvijek mislim i govorim o većini naroda, a tonisu staleži.- Duboko žalim što veličanstvo svojim nazorima i uredba

ma ne uzima u obzir stoljetna prava visoka staleža.- Vi znate da ih držim nesuvremenima i nepravednima.

Moje je mnijenje da nije pravedno da u državi velikaši i plem stvo, dakle mala skupina, sačinjavaju poseban privilegiransoj nad milijunima; da vuku probitke, a dužnosti snosi maličovjek koji tegli za sve nas. Je li pravda da gospodin možeukrasti i ubiti a ne biva kažnjen kao svaki drugi, dok se na

protiv, po tamnicama povlači plebs, jer nije došao na svijet iz plemenite utrobe? Zašto je krañ a izvedena plemićkom par-fimiranom rukom manji zločin nego ako ju je izvršila žulja-

va ruka? Ili je ljudski život pod plemićkim bodežom izgubio cijenu? Ili je pravedno da seljak, hranitelj svih nas, nema ni grañ anskog ni osobnog prava;njegova zemlja, njegov život, njegova koliba, njegovo domaće ognjište, čak injegova zaručnica pripada prvu noć vama! To je, gospodo, nepravda koju želim izbrisati! Staro je doba završeno!Čovjek je čovjek, najviše biće, za njega je priroda stvorila sunce, zrak,slobodu i život jednako, a ja sam sebi postavio kao čvrstu zadaću da dužnostidržavljana budu jednako podijeljene medu sve.- Veličanstvo, to su nazori, ali prava visokih staleža odreñ uje stoljetni zakon.- Zakon? Tko je stvorio taj zakon?- Veličanstvo, najviši forum države, sabor!

- Da sam vaših nazora i ja bih odgovorio tako, ali čovjeknazora koje sam vam čas prije iskreno razložio pita, tko sačinjava taj sabor?-Veličanstvo, staleži!- Plemićki staleži! Čitav grañ anski stalež ima samo dvaglasa, dok jedna velikaška obitelj unosi u sabor dvanaest iosamnaest glasova, i ti glasovi kroje zakone, odreñ uju sud

binu milijuna. Kojim pravom postaju oni zakonodavci? Nitisposobnostima niti znanjem, nego pukim slučajem prirode,jer su pali u plemićku zipku. U Engleskoj i Švedskoj dobivaju

pojedinci pravo zakonodavstva bar po veličini posjeda, a kod nas u Ugarskoj kao nigdje pod suncem ima netko, zato što serodio kao plemić, ma bio on idiot, pravo krojiti zakone mili

junima. Respektirao bih sabor u kojemu bi svi slojevi državeimali svoje ponajbolje sinove, da svojim znanjem izvršavaju potrebe sviju jednako. Ovaj vaš sabor, iskreno kažem, ne pri



znajem, jer to nije sabor, to je skupština gospodara koja krojizakone protiv svojih slugu!



- Veličanstvo - usklikne Bathyany - teška bol mi razdiregrudi! Zar je moguće da zaboravljate visoke staleže koji su

branili prijestolje svojim četama, svojim novcem?- Tko je sačinjavao te čete? Vaši kmetovi, seljaci, grañ ani!Tko vam je priradio taj novac? Seljak, vaš kmet. Gospodo

moja, prošlost je pripadala privilegiranim klasama, sadašnjost i budućnost čovjeku! Prošlost je pripadala šljemu, buzdovanu i maču, budućnost pripada motiki, radnom oruñ u inauci, za svejednako!Gospoda su ustala. Grof Erdodv klikne:- Veličanstvo, strahovita je nepravda da stoljetna prava

izjednačujete s kmetom i grañ aninom i da prelazite preko našeg ustava i zakona!- Istina, prelazim preko njih, jer se protiv takvog ustavai zakona koji zaštićuje samo bogate staleže buni moj moral, moral prosvijetljenog čovjeka. Moj nazor rezultat je stoljetnih patnji i robovanja većine izmučenog i iscrpljenogčovječanstva. Gospodo, shvatite i pogledajte oko sebe: privi-legijama je kraj! Nastupa čovjek i traži jednakost. Vidite, i

mene je slučaj prirode postavio na vlast kao i vas, ali ja sam tospoznao i odlučio da taj slučaj iskoristim za sreću puka, da gaoslobodim i podignem na dostojanstvo čovjeka. Bilo je carevau Rimu koji su vlast iskoristili gazeći sreću ljudi, ja svoju vlastiskorištavam da im stvorim sreću.Rumena lica, plamene oči i drhtanje nosnica odavalo je krajnje uzbuñ enjegospode, dok je car govorio žarom dubokog uvjerenja,- Veličanstvo, zar je moguće da se čista, plemenita carskakrv može tako udaljiti od velikaškog staleža iz kojega je potekla?- Još nisam čuo da je znanost pronašla razliku izmeñ u krvikoja teče iz seljačkih i one iz plemićkih žila. Čovjek je čovjek!U mozgovima ima razlike; jedan je bistrina, drugi idiot. I u

poštenju ima razlike: netko je hulja, drugi je poštenjak. Moja krv nije carskanego ljudska, i moje srce otvoreno je slabijemu, opljačkanom i porobljenom.-Veličanstvo, okrivljujete nas da smo kmetovima uzeli njihovu zemlju?- Valjda ne kanite ustvrditi da su gospoda bila gospodari

prije nego što su postojale sluge? Zemlja je pripadala čovjeku,

samo čovjeku, sve dok nisu bezobrazniji i jači oteli slabijima. Mi smo dva oprečna svijeta, gospodo, i žalim što vas još uvijek ne mogu uvjeriti da je istina na mojoj strani.- Veličanstvo, nikada vladari nisu ovako usrećivali sebe isvoje prijestolje.- I nije potrebno, jer sreću ne tražim za sebe niti za prijestolje. Prijestolje nije svrha, ono je samo sredstvo; ono nijekumir budala nego utočište narodima, nije izvor države negogarancija za poštenu upravu.- Veličanstvo je ipak dalo odnijeti krunu svetoga Stjepanaiz dvora u Pečuhu.- Jer je smetala sirotištu koje sam tamo uredio, a kako stra-žar svoju kokardu mora imati uza se, tako sam je dao spremi

ti kod sebe.-Veličanstvo, ako se jednom bude konstatiralo da ste se prevarili u svim svojim nazorima s kojima izvolijevate vladati?



- Ako se ja varam, sa mnom će se prevariti čovjek, njegoveideje i njegove težnje. Ali to se ne može dogoditi. Nikako!Gospoda su nervozno pogledala u vrata.- Čini se da gospoda nekoga čekaju?- Veličanstvo ne, samo moramo sa žalošću ustanoviti danemamo vašem veličanstvu više šta reći.- A ja veselo konstatiram da ste mi pružili prigodu da vam kažem sve. Ne radim ništa sakriveno i prikriveno, naprotiv,otvoreno i jasno ispovijedam svoja djela i namjere koje odgovaraju sadašnjosti.-



- Veličanstvo, teškim srcem se opraštamo! - rečeBathyany.Hladno, ledeno pokloniše se gospoda, ostaviše carev kabinet i uñ oše u

predsoblje, gdje su čekali ostali plemići.Erdodv mahne rukom i šapne mladom, u crno odjevenom plemiću:- Nepokolebivo ostaje na svom stanovištu, dakle, naprijed!- Lijek još nije ovdje. Kardinalov tajnik poručuje da se str

pimo do dinea kod pape.- Bit će mu to posljednji carski dine!U ODAJAMA MARIJE TEREZIJE

Medu raskošnim, zlatom optočenim rokoko-stolicama, medu sjajnim ogledalima sazlatnim okvirima, etažerima od slonove kosti, vazama od porculana i goblenima saslikama iz života galantnog doba stajala je u nevjerojatnom kontrastu visoka

pojava rimskog pape, snažna, čvrsta, zakopčana u snježno bijelu halju od kašmira. Na glavi mu purpurno crvena torzotska kapica. Ispod nje vire guste

prosijede kose. Velike oči i lijep orlovski nos pokazuju rijetku staračkuljepotu. Usne mu se smiješe, ruke miruju, samo oči dižu se i padaju promatrajućioko sebe vijenac ljubičastih i purpurnih svilenih halja kardinala i biskupa.

Vrata sa strane hodnika rastvore dva carska lakaja. Papa, prelati i kardinaliokrenu se prema ulazu.Ulazi car. Čvrst, snažan čovjek, zakopčan u maršalsku uniformu, Bijela svečanaodora sa crvenim nakitom, zlatnim pu-cetima, preko prsiju široka carska vrpca,na lijevoj strani prsi-ju dvije zlatne zvijezde. Plave oči gledaju mirno,

provedrene smiješkom.

Iza njega ulazi knez Kaunitz, od pete do glave urešen s toliko pedantne pažnje,s toliko raskoši, da se svi pogledi obraćaju njemu. U pozadini stoje carskinadmeštar Rosenberg i komornik grof Keglević.Brzim i lakim koracima polazi car prema papi. On mu nekoliko koraka izañ e ususret i zagrli ga.

- Vaša presvetosti, dozvolite mi da vam predstavim svojega prijatelja i savjetnika kancelara kneza Kaunitza.Knez se pokloni. Papa mu pruži ruku s ribarskim prstenom na poljubac. Knez

prihvati ponuñ enu ruku, ali umjesto da je poljubi srdačno je i prijateljskistrese.Prelati, kardinali i biskupi stali su kao ukopani. Teška, nesavladivakonsternacija prelazi ljubičastim haljama. Nešto teško palo je u čitavu okolinu.I lukavi rimski viceregent svojim otmjenim, inteligentnim obrazom nije mogao

prikriti zaprepaštenje. Vidjevši da mu knez ne kani poljubiti ruku papa je mirno povuče. Licem mu preleti laka zabuna.Car, kao da to nije vidio, predstavi kneza rimskom vicere-gentu i sjedne kraj

pape.- Vaša presvetosti, sretan sam što mogu opet malo vreme

na proboraviti u vašoj blizini!- Vaše veličanstvo obasiplje me tolikim udobnostima ičastima, tolikom brigom i nježnošću, da sam u dnu duše ga



nut. Nisam se tome nadao. Oprostite što sam posumnjao uvašu ljubaznost na temelju vaših odredaba u crkvenim stvarima. Sada sam se uvjerio da je vaše veličanstvo mnogo boljeod svojih odredaba i osjećam da ćemo se sporazumjeti.- Vaša svetosti, moja jedina briga da vam boravak u mojem dvoru bude ugodan. Pokojna majka nije slutila da će njezineodaje počastiti vaša presvetost!- Nadam se, veličanstvo, da ćemo se potpuno zbližiti ovdjeu ovim odajama, pred slikom njezina veličanstva, koje nas,evo, tako toplo motri kao da zove svojega sina da bude premacrkvi blag i popustljiv.

i



- Toplinu koju vaša presvetost osjeća u očima portreta moje majke, mora otkriti i u meni. Ponosim se svojim visokim gostom i dok god bude boravio ovdje, a želio bih da to budešto dulje, sva će moja briga biti posvećena ugodnosti i miruvaše presvetosti.- Veličanstvo, bio sam uvjeren da nas samo usmeni pregovori mogu zbližiti i želim da vaše veličanstvo osjeti spremnostnašega srca da budemo vašem veličanstvu uslužni i da uskladimo poslove crkve s pravima vašega carskog veličanstva.- Vaša presvetosti, mi ćemo zbog prevelike važnosti stvari

poslije dinea održati konferenciju u prisutnosti pouzdanikakoje izabere vaša presvetost i ja.

Vrhovni papinski dvorski ceremonijar Josip Dini u svečanoj crveno-crnoj odorinajavio je početak dinea.Papa i car krenuše. Svečana pratnja za njima. U carskoj dvorani uskrsnula je izarhiva raskoš carice Marije Terezije.

Na prostrtom stolu iskri se zlato, srebro, kristal, najfiniji porculan. Lakaji u baršunu, papinski dvorjanici, komornici, prelati, biskupi i kardinali savili suoko stola nikada viñ en vijenac društva.Car sjedi s lijeve strane papi, na čelu stola s najvećim zanimanjem ljubaznorazgovara sa svojim visokim gostom i njegovom pratnjom.Kardinal Migazzi spokojno je razgovarao sa svojim susjedom, rimskim prelatom, isvakoga trenutka kad bi tko ušao pogledao bi pogledom punim očekivanja premavratima.Ude visok mlad opat. Kardinal upita:- Imate lijek?- Prave ga, čeka se, bit će za koji čas, bit će.

- Plemstvo čeka?- Čeka poslije audijencije u predsoblju.- Dakle, poslije konferencije s papom. Najavite me Rosen-

bergu u audenciju kod cara. Poslije konferencije.

Sat kasnije ulazio je papa u prvom katu u carev veliki kabinet za primanje.Papa je sjedeći u naslonjaču izrekao govor o crkvenim pravima i zabludama u kojesu mnogi upali krivo prosuñ ujući crkvena prava. Govor je trajao čitav sat. Carje pažljivo slušao.Kad papa dovrši, car ustade i odvrati ozbiljnim tonom:- Nisam teolog, premalo se razumijem u kanonsko pravo. Vaša svetost neka oprostišto ne mogu odmah odgovoriti. Molim vašu svetost da mi sve prigovore izvoli

priopćiti pismeno. Moj će kancelar na njih točno i ministarski odgovoriti, a jaću ih štampati i objelodaniti, jer narod mora biti obaviješten o svemu što se udržavi dogañ a.



Teška željezna šutnja pala je meñ u njih. Carev odgovor presjekao je svaku mogućnost pregovora.Tešku omaru dokrajči papa. Ustade, podijeli caru blagoslov pa se sa svojim

pratiocima povuče u odaje carice Marije Terezije.OSLOBO ðENJEUznemireno šetao je Kalman po sobi svojega štićenika, pogledavao na sat,

prisluškivao i opet šetao.Hodnikom su odjeknuli koraci. Davila uñ e u sobu i sruši se na divan.- Sinko, za ime Božje, izgledaš kao da si utekao iz lud nice!On mahne rukom.- Netko te zatekao?- Jest!-Tko?- Car!- Propali smo!-



- Nismo, nismo! Spasio me!- Kako te spasio kada te zatekao?- Baš zato što me zatekao, baš zato!- Mladiću, saberi se, što se dogodilo? Reci brzo, brzo! Vidiosam kako si ušao u knjižnicu.- Da, ušao sam!- Je li tko bio tamo?

- Nitko! Ja otvorim ormar i uzmem pečat.-1 on ude?- Zatvorim, izlazim...-Izlaziš, no...

- Izlazim, čini mi se, tijelo moje su iskrice, dršću, vrcaju. Trepećem, plamtim, nestajem. Tada mi se probudi sluh.Čujem mukli odjek vlastitih koraka u mrtvoj tišini. Netko meudari po sljepoočicama.- On te udario?- ...Tada tek osjetih krv i srce. Čujem njegovu kriku, dozivanje.- Govori suvislo! Kada te zatekao?- U pravi čas!- U pravi čas si utekao?- Da, utekao!

- Ne razumijem sve to, kako se zbilo, govori, osvijesti se,reci sve!- Vratim se iz knjižnice u svoju radnu sobu kada začujem izkabineta njegov dubok glas. Ostao sam prikovan. Stojim i slušam. Govore mañ arski velikaši. Prigovaraju, zahtijevaju svoje

privilegije, a on odgovara. Razgaljuje im svoje uvjerenje, odaje im svoja načela, u potpunoj nagosti.- No, dobro, ali dalje!- Riječi njegove padaju po mojoj duši. Osjećam da me zahvaća val, velik kao svemir, i nosi me k njemu! Oko mene bivasvjetlo. Dani se. Stojim pred samim sobom i pitam se: "Za

koga ti nosiš taj pečat? Lažeš, ne za njega, za sebe, za svoju ljubav!"

-Gdje je pečat?- Ne, cara ne treba oslobañ ati! On stoji na vrhuncu kao div.

Gore će se savinuti u dolinu, a on ostaje kao hridina! Čuo sam



ga kako govori...- Reci već jednom gdje je pečat? Što se dogodilo?

Mladić skoči:- Skrbnice, on me zahvatio, probudio, pridigao, spasio! Pečat ću vratiti!- Dakle si ga uzeo?- Htio sam ga odmah odnijeti natrag, ali ude Keglević.Čekao je cara u mojoj sobi. Pobjegao sam da ne vidim caradok mi je pečat u džepu. Tada bih mu sve priznao.- Daj mi pečat!- Sta? Vi me ne razumijete? Odustao sam od svega. Njemunaša pomoć nije potrebna.-1 ti ćeš izgubiti Maricu zauvijek?- Izgubit ću sve, sve, ali nikada počiniti takvu lupeštinu!On je moju dušu zasijao svojim mislima. Dosegnite nebo,

pogasite mu zvijezde! Ne, ja sam osloboñ en, pročišćen!- Smiri se! Prenapetost živaca. Daj mi pečat, udarit ću gana dokument i djevojka je tvoja.- Ne, ne, ne!- U njegovo ime zapovijedam ti!

- Nikada!Davila sune uvis i poñ e k vratima.Skrbnik mu zakrči put i uhvati ga za ruke. Mladić se stade otimati. Lavljom snagom nastoji se istrgnuti iz kliješta u koja ga hvata jači skrbnik.Dahtanje ispunjava sobu. Bacaju se naprijed, natrag, zabodeni jedan u drugoga,kao dva tigra.



Pod snagom skrbnika Davila pada. U posljednjem času zagrize u zglob njegoveruke. Kalman popusti, mladić se oslobodi, baci se natrag i dohvati naslonjač dase brani.- Daj pečat!- Neću! Ubijte me, neću!- Posljednji put, poslušaj!- Nikada!

Na vrata ude lakaj.Kalman je blijed ali miran.

Mladi tajnik skoči k vratima. Kalman ga uhvati za ruku.- Ostani, ne boj se! Znam da je sve bila šala!Davila se istrgne i pobjegne u hodnik.- Gospodine - reče lakaj - poslali su me opet da donesetelijek tajniku njegove presvetosti.

- Boca se, eto, razbila! Neka još samo malo čekaju; samo malo, donijet ću!Kalman pojuri u hodnik za Davilom.POSLIJE HISTORIJSKE KONFERENCIJEČim je rimski papa sa svojim pratiocima izašao iz careva kabineta ude Rosenberg.-Veličanstvo je vrlo dobre volje. To me raduje!- Izgubio sam dva sata vremena. Ali dine me ipak oštetio.Papa je najotmjeniji i najljubazniji gospodin. I njegova dva

pouzdanika, rimski viceregent Marenezzi i atenski biskupContesini učeni su i otmjeni ljudi. Vrlo dobro osjećaju da sam u pravu. Dakako, nisu ludi da mi to priznaju. Sada neka gospoda s nama korespondiraju!- A vaše će veličanstvo svetog oca voziti na šetnje i pratiti

u crkvu bude li vaša stolica smještena na istoj stepenici kao injegova?



-Točno!- Veličanstvo, za vrijeme dinea najavio je kardinal Migazzihitnu audijenciju.- Sto taj želi tako hitno? Izvolite mu javiti da ga čekam!Rosenberg se uputi kardinalu u prvi kat.Car pogleda prema vratima i opazi mladog lakaja nasmijanog lica.- Knecht! Jučer plemić, danas lakaj! Preskakujete u zvanjakao naša Marica! No?- Veličanstvo, u predsoblju sam vršio službu dvorskog lakaja.- Je li se isplatilo?- Donekle! Velikaši su nešto vrlo uzbuñ eno čekali. Kada suona četvorica izašla iz vašega kabineta ostali su na okupu i

pogledavali se. Kad je netko otvorio vrata razbudili su se kaoose. Ušao je gospodin u ljubičastoj halji. Nisam ga nikada dosada vidio. Pristupio je grofu Erdodvju i nešto rekao o nekakvoj boci s mlijekom koja je pala i razbila se. Zatim sam čuo riječi: "Ne može izmaknuti!" Nato je neki mladi gospodin prišao bliže i upitao: "A veliki top?" odgovorili su mu: "Još nijesasvim pripremljen!"

- Došli su da čuju moju posljednju, i kada su htjeli da palenešto je zapelo. Čekam!- Još se nešto dogodilo. Vidio sam gospodina Davilu.Trčao je hodnikom i uletio u tajničku sobu. Za njim gospodinKalman. Za četvrt sata vratio se Davila vrlo blijed i pao je na

moje ruke.- Jadni mladić, odviše ga mučim radom! Gdje je?- U sekretarijatu. Jedan mi lakaj reče da je našao Kalmanai tajnika u njihovu stanu kako su se hrvali.- Dragi Knecht, vi ste počeli inspicirati hrvačke produkcije

mojih pouzdanika? Time gubite vrijeme! Vi ste pametan mladić, ne zapadajte u pogreške službene policije.-



Car pozvoni. Komornik se pojavi. Najavljena je njegova uzoritost kardinal Migazzi.Kardinal stupi pred cara strahovito mrk.- Što se dogodilo, uzoritosti? Zle ste volje?- Veličanstvo, vaš dvorski meštar ne dopušta nijednoj de

putaciji svećenika da se pokloni njegovoj svetosti.- To je razumljivo. Deputacije smrtno umaraju, a ja bih biovrlo neuljudan kućedomaćin kad bih dopustio da se uznemi

ruje moj mili visoki gost.- Valjda veličanstvo ne drži te deputacije demonstracijama?- Još i to, da u mojoj kući demonstriraju protiv mene! Umirite se, već sam objavio svim crkvenim dostojanstvenicima daću ih sljedeći tjedan predstaviti u svojoj kući svome visokom gostu. Ima li vaša uzoritost još kakvu želju?- Upravo danas dopala mi je u ruke brošura protiv fratara,i molim da je veličanstvo zabrani.- U državi vlada sloboda štampe.- Veličanstvo, molim poslušajte samo nekoliko izreka togdrzovitog spisa i sudite.-Molim, slušam!- Uvod u taj pamflet glasi:

"Što je fratar? Fratar ječovjeku sli

čna, mantijom pokrivena žedna životinja. Onje dvonožac, ali nečista životinja. Živi od grabeža i lihvarstva. Ne ženi se, a

djecu izlaže u šumi. Reži na svoju vlastitu pasminu. Ne ubija uši, ali se tuče s



- Njegovo veličanstvo s velikom radošću očekuje vašu visost. Dvorski meštar pruži princezi ruku i povede je uz stu

bište.Josip je pošao svojoj sestri u susret i polako je poveo do naslonjača.- Ovaj me dolazak, Marija Kristina, iznenañ uje!Ona se pokloni.- Vaše veličanstvo, možda nisu sasvim nevažni uzroci zbogkojih sam morala da vašem veličanstvu...- Koliko se sjećam mi smo braća! Mani se tih naslova,Kristina! Premlada si za starovječne forme. Budi ljubazna,sjedni i reci mi sestrinski stoje dovelo namjesnicu Nizozemsketako nenadano u Beč?Sjedila je ukočeno.- Došla sam da te upozorim sa svoje strane i sa strane svoga muža na velika nezadovoljstva koja se javljaju zbog crkvenih reformi.- Narod je nezadovoljan? Ne vjerujem, taj se narod zaFilipa II. odupro revolucijom popovskom i velikaškom ugnjetavanju. Filip ih je pokorio vojskom, a sada ja donosim pukuono zbog čega se prije mene neuspješno revoltirao.

- Nisam govorila o puku, nego o onima koji su uzdanica prijestolja.- Kristina, nisi mnogo razmišljala o mojim reskriptima.Prijestolje nema uzdanice, naprotiv prijestolje treba da budeuzdanica puku.- U Nizozemskoj smatraju se mjerodavnim samo velikaškii svećenički staleži.- Ali ne kod mene! Meñ utim, očito nisi došla na akadem ske rasprave.- Ne. Moram ti nešto priopćiti. Stavio si svećeničke seminare pod svjetovni nadzor i imenovao svoje profesore. Na tosu odgovorili pitomci seminara kardinala Michelma time danijedan gojenac nije došao da prisustvuje predavanju.- Svi su gojenci djeca plemića.-1 smatraju da si napao vjeru.- Čuj, Kristina, poštujem vjeru svakoga čovjeka, i ako onnalazi u njoj utjehu smatrao bih zločincem onoga tko bi muje pokušao oduzeti. Svojim reformama samo pročišćavam Kristovu nauku. Vjera je samo izlika da velikaši i crkveni staleži na meni osvete oduzimanje svojih privilegija. Meñ utim,dalje?- Univerza u Lowenu buni se što si povukao s katedre teološke profesore.- Neka popovi predaju teologiju, a filozofiju i druge svjetovne nauke predavat će svjetovni profesori. Znanost je do

voljno dugo bila pritisnuta crkvenim dogmama. Sada je tomekraj!- A ñ aci univerze ne dolaze na predavanja, jer traže natragsvećeničke profesore.- Kad jednom seljačka i grañ anska djeca doñ u na univerzu,

bit će to drukčije. No s tim ću gospodičićima već obračunati.- Upozoravam te da su svi staleži velikaša na strani kardinala, biskupa i gojenaca koji traže da se ukine svjetovni nad--





zor nad seminarijima, da se zbaci sistem nove školske obuke i nove knjige, te dase uspostavi stari red. Kardinali i biskupi tvrde da samo oni imaju pravoodgajati mlade seminarce po svojoj školskoj osnovi.- A moja je dužnost kontrolirati kako oni odgajaju narod,da ga ne zaluduju i ne zaglupljuju, i da ga tako onesposobeza realan život. Želim da narod bude prosvijetljen, a vjeru želim očuvati od praznovjerja. Evo ti moje poruke! Reci kardinalu Michelmu i njegovim biskupima neka izvole kontrolirati

moje školske naukovne knjige i ako misle da je u njima štogod protiv vjere, neka mi to pismeno podastru. Reci da ne na

mjeravam dirati u vjeru, ali nikada neću dozvoliti da pod fir mom vjere stvaraju državljane nesposobne za život na ovom svijetu. Želim da prisustvuju i predavanjima mojih profesorai mojega svećenstva, i neka mi jave u čemu se griješi protivvjere.- Ako se neće tome odazvati, a seminarci i dalje ne pohañ aju predavanja?- Tada ću naprosto zatvoriti seminare i univerze, dok po-

povsko-plemićkom kabinetu ne sine malo svjetla.- Strah me da će to dovesti do pobune

- Zar ovo što rade nije pobuna?- Mislim na pobunu ulice.- Moj prijatelj princ Ligne takoñ er je Nizozemac a običava

mi se rugati: "Vi imate uza se sve galerije, sva pučka gledališta, samo nemate kabinete!" Zadovoljan sam ako su sa mnom galerije i "pučka gledališta". Ona sačinjavaju većinu naroda,a s kabinetima ćemo lako obračunati.

Marija Kristina sluša bez jedne jedine kretnje. Njezina bijela ruka počiva nasvilenim naborima tamnocrvene haljine, a bademaste oči mirno gledaju u cara.- Kristina, državom ne može vladati šaka velikaša i popova! Ja sam započeo reformu najprije kod sebe. Proglasio sam

se slugom države, prema tome živim i radim za puk. To je tvoj putokaz uvladavini Nizozemske.- Prema tome, ne kaniš ni u čemu popustiti?-Ni za vlas!Ona ustade.- Još jedan razlog doveo me ovamo. Htjela bih da se poklonim svetom ocu papi i da od njega primim oproštenje grijeha.- Nadam se da nisu brojni i veliki! Predstavit ću te njegovoj svetosti sutra, a danas te pozivam na malu vožnju u Augar-ten. Održava se pučka maskerada. Bečani su zadržali običajda u proljeće i ljeti prireñ uju karneval, pa ćeš malo osvježitidavne uspomene.LJETNA MASKERADA

Veče je vedro. Dvoprežna kočija prolazi alejom perivoja Augarten. Zdesna carusjedi Marija Kristina. Car joj s oduševljenjem pokazuje aleje i nasade i

podrobno tumači rodoslovlje svakoga pojedinog stabla.- Ti si vrtlar toga perivoja? - upita princeza.- Nadam se da će i moja država biti tako divan perivoj!- Zašto se ti, Josipe, ne voziš šesteropregom?- Zašto? Dva su konja dovoljna!Kratka šutnja.

- Čudi me što nemaš ljubimca konja, psa ili kakvu druguživotinju. Svi vladari ih imaju.- Čitav život ispunjavaju mi ljudi. Pozivam te na šetnju

meñ u publikom.-Ah, ne, hvala! Pričekat ću te u kočiji. Neka doñ e moj dvorski meštar.Car zaustavi kočiju. I kočija što ih je slijedila stane. Mlad, visok gospodin, u

bogatoj odori nizozemskog velikaša, siñ e i

I





na carev mig sjedne nasuprot njegovoj sestri. Davila i Rosen-berg takoñ er sidu.- Dajte naše ogrtače, gospodo! - reče im car. - Idemo! Doviñ enja, Kristina!Rosenberg i Davila pratili su cara, skrenuvši prečacem prema buci koja jedopirala sa zapadne strane perivoja.Car i njegova dva pratioca ušli su u bučnu aleju. Kroz granje vire šarolikicrveni i modri lampioni. Veseli, nasmijani ljudi vrve uokolo. Svaki drugi čovjekodjeven je u kostim s krinkom, ili je lice premazano šminkom. Veselo mnoštvo

podaje se glazbi, smijehu, nabacivanju, karnevalu pod vedrim nebom.Redaju se karnevalske karikature.

Alejom strka. Voze kolica. Prepuna su akata. Navrh sjedi muškarac u maskistarovječne dvorske lude. Hvata akt za aktom ivice:- Reforme, najnovije reforme, dame i gospodo, tko želi ku

piti reforme? Neki mu kroz smijeh dobacuju:- Glupane, imamo ih i badava previše!- Ganz frische Ware!10 Od ove noći! U zoru bit će opetsvježi!- Svakog jutra svježe kifle i svježe reforme! Svi se smiju idobacuju šale.Car stoji kraj stabla i smije se. Prišapne svojim pratiocima: -Vidite kako seBečani izruguju mojem noćnom radu! Sve im je smiješno! Ali meni nisu ni oni!Proslijediše put kloneći se svjetla. Jedan muškarac s redarskim znakom upozoriih:- Nije slobodno gaziti cvijeće, izañ ite na put!- Molim, molim, oprostite! - uljudno će car. - Ovaj momak

pošteno vrši svoju dužnost!10 Ganz frische Ware! (njem.) - Sasvim svježa roba!

Ponovo su se umiješali u vrevu. Nova strka ih zaustavi. Napadno otmjenu kočiju ne voze konji nego dvije maske: fratar i jezuit.U kočiji sjedi čovjek u izvezenoj plemićkoj odori. Umjesto ljudske glave nosigolemu volovsku glavu. Na prsima mu velik natpis:"Ja se bunim protiv napretka čovječanstva!"Graja i smijeh ori se naokolo. Publiku zahvaća grohot.- Neki naš ugursuz polemizira s karikaturama protiv vas! -šapne Rosenberg caru.Davila ih je slijedio poput sjene, šuteći, zavučen u sebe. Tada na cara naletiženska maska i šapne:- Ni koraka dalje! U gužvi vreba na vas maska koja će vas

izvrgnuti sramoti pred svim ljudima!Car promjeri visoku pojavu u maski crnoga noćnog leptira i šapne:- Noćna leptiriće, kaniš li uistinu opržiti krila?

Ali ona priñ e još bliže.- Strahovita urota sprema se protiv vas! Doñ ite sa mnom uvašu kuću, sve ću vam otkriti i predati vam urotnike!- Hvala na daru! Nemam se čime revanširati!- U ime Božje, doñ ite da vam objasnim!- Menije sve jasno!- Zaklinjem vas svojom ljubavlju, doñ ite sa mnom! - šapneona, privinuvši se k njemu indiskretno, silom primičući razgaljene grudi.- Madame, hvala! Ne večeram meso! - izmakne on i pri

hvati ispod ruke Davilu.Rosenberg je išao s druge strane. Mladić zadršće.- Ova me žena progoni kao i graditelj piramida!



- Kad vas je prepoznala - oglasi se konačno Davila - značida vas svuda prati.-



- Budala ljubavi! - šapne Rosenberg. - Neće vas nikada pustiti na miru!- Hoće, jam čim vam, samo pričekajte još koji dan.- Veličanstvo je nešto zamijetilo?- Da, ali o tome drugi put. A gdje je vaš zaštitnik, Davila?Kalman nije ovdje?- Mislim da će doći.- A naša gospoñ ica demonstrativno izostaje. Izričito sam joj poručio da doñ e. Gle, opet karikatura! Bečani su strastveni karikaturisti.U susret im dolaze kola. Vuku ih poderani momci. Na kolima su pričvršćene

dvokrake ljestve. Na vrhu sjedi muškarac sa frizurom, u modrom fraku caraJosipa. U ruci drži štrcaljku za gašenje vatre. Pod njim sjedi vatrogasac itrubi na požar.Car pogleda u ljestve i na vrhu svoju karikaturu.- Kao vatrogasac sviñ am se i sam sebi!Publika navali na kola i zaustavi ih. Buka, svañ a, vika.- Dolje! Prokleta fakinaža! Bog će vam zapaliti kuće! Već ćete trčati po cara! Gadovi!- Smjesta dolje!- Lopovi! Rugaju se caru što nam pomaže u takvoj strahoti! Magarci! Fakini!Pade nekoliko šumara. Vatrogasac u modrom fraku i njegovi ortaci pobjegoše,ostavivši kola nasred aleje. Carevo je lice sjalo.- Jeste li vidjeli? Treba li meni redarstva, straže, cenzora? Nije li to znak prave ljubavi? No, ovo je kao svježa čašavode!

Veseo i vedar gurao se car sa svojim prijateljima kroz karnevalsku gužvu.

PUTOVI SUDBINEKomandant vojske Lasi ušao je u carevu sobu. Knez Kau-nitz sjedio je i srkaojuhu.- Ah, kneže, vi doručkujete?- Car mi je odredio okrepu. A vi iz Češke? Kako ste putovali?- Žurio sam da nañ em ovdje papu, na žalost prekasno je!- Njegova svetost je otputovala.-Kakoje bilo?

- Znate stoje careva ljubežljivost! Upravo je raskošno rasi pao milotu svoje neodoljive ličnosti.- Vjerujem, ali kako su tekli pregovori?-Nije ih bilo!- Kako, nije ih bilo? Zbog pregovora je papa i došao. Što surazgovarali o reformama?- Niste nikada slušali kakvom milinom umije car odgovarati da ne odgovori? Kakvom virtuoznošću umije prerezatitemu koju ne želi raspredati? No da, tako je činio i s papom.

Nikada nije bio u tome dražesniji.- Što su radili mjesec dana?- Car je pokazivao papi sve stoje u Beču lijepo i zanimljivo,a o reformama su izmeñ u prvoga kata i meñ ukata korespon

dirali! Kada smo javno objelodanili prve pregovore, Vatikanje dopisivanje obustavio i papa je otputovao.- Uvrijeñ en?



- Ah, kako uvrijeñ en? Car je papu otpratio do MarijinihToplica. Zagrlili su se i izljubili, a kada se car vraćao odmah je

putem skrenuo s komisijom u prvi samostan i raspustio ga!- Prema tome je papina posjeta bila trijumf reformacije.- To je njegovoj svetosti rekao i sam Migazzi, što služi načast njegovoj dalekovidnosti. Stvar je, dakle, dovršena!-



- Kamati kapitala pali su na carev račun. Prenuo ih je carevdolazak. Pratio gaje Rosenberg.- Dobar dan, gospodo! Lasi, dolazite u pravi čas!- Kneže, molim vas da prihvatite moje poslove.- Veličanstvo putuje?-1 to smjesta, u Ugarsku. Molim vas, obavljajte sve državne poslove za mojegodsustva. Odredio sam mjesto gdje me vaši kuriri imaju čekati. Put treba ostati

potpunom tajnom, da me nitko ne prepozna. Za jedan sat moja su kola spremna.- Tko će pratiti veličanstvo? - upita Rosenberg.- Samo moj sekretar Davila i gospodin Kalman.- Hvala Bogu da jednom ipak uzimate na put liječnika.- Nipošto zbog kontrole svoga čvrstog zdravlja, ali Kalmanima u Ugarskoj dvorac, pa me naročito zamolio i ponudio seda će vršiti službu drugoga sekretara. Dakle, uzimam samoDavilu, a u zamjenu za drugoga sekretara doktora. Da uredi

mo najpotrebnije!Sat kasnije car je otputovao.- Zašto je car tako nenadano otputovao? - pitali su sekretari i šefovi.- Nitko ne zna, kao da gaje odnio vjetar.- Nešto se dogañ a, nešto se iza brda valja!Lasi napusti dvor. Na stepenicama sretne Maricu.- Kamo, gospoñ ice? K caru? Otputovao je!- Otputovao? Bože moj, kamo?- Zabranio nam je o tome govoriti. Ostavio je za vas pismo.Upravo sam htio kvarna. Izvolite!Ona pročita pismo i smrkne se.- Kako mi je žao što nisam stigla prije! Da sam ga bar vidjela!- Smijem li malu žalosnu gospoñ icu otpratiti kući?

- Samo ako mi odgovorite na jedno pitanje.- A to bi bilo?

- Gospodine Lasi, zašto još nije odlučeno kamo će general Vojkffv?- Vi ne znate? Još prije svoga odlaska u Češku potpisaosam dekret.- Oh, i niste mi javili? On će u Beč, zar ne?- Žalim, nije bilo moguće, premješten je u Ugarsku.- Što? Tako je odredio car?- Ja sam tako odredio.- Vi? Ne, to ne vjerujem! Vi biste ga pozvali u Beč, meni zavolju. To je htio car. Uzalud ga branite, on je to htio, znam!Dakle, grofica Nera neće biti u Beču! Jaje neću svaki dan vidjeti. To je ružno, vrlo ružno od cara. Ljutim se!- Siromašni car! Kad bi znao kakva mu opasnost prijeti...

- Uh, ne znate vi kakva sam ja kada se razljutim!- Znam! Prije odlaska pripovijedao je o tome car meni iknezu. Bojim se, ali uza sve to riskirat ću da vas pratim!



- Svi vi nemate srca za mene! Da je ovdje grofica Nera, bila bih sretna i vesela! Car mi je to obećao. Znate kad? URosenbergovu dvoru kada sam bila mala djevojčica, kad nasje grofica ostavila i otišla sa svojim mužem. Sada mi car nećeispuniti tu jedinu želju! Alija znam zašto, zbog one, one koja

mu se vješa i on je... Uh, bijesna sam, bijesna!- Nemojte, gospoñ ice, grof Vojkffv morao je u Ugarskuzbog vojničkih interesa.- Znam ja kakvi su to vojnički interesi!-



U KLIJESTIMA NEPRIJATELJA Prozor jednokatne generalske palače širom je otvoren. Mladi oficir gleda doljena malogradski trg kojim dolazi kočija prema veži.- Koga to promatrate tako oduševljeno? - upita glas iza nje

govih leda. Mladi oficir se obazre.- Gospodine kapetane, generalica se dovezla s jutarnje šetnje. Svakoga je dana očekujem na tome prozoru. Sa mnom čitav vaš grad. Vidite publiku, okupila se na trgu kao na Božić! Sedmogradska je presretna pokrajina! Osam dana imanajljepšu generalicu svijeta!- Prekrasna je! Da, sada u rascvaloj dobi još je ljepša negokada je bila djevojka!- Vi je, gospodine, kapetane poznajete od ranije?- Služio sam s njezinim mužem kod slavonskog bataljonakada se borio za njezinu ljubav.- Bome, i ja bih se borio!- Ali bi vam trud bio uzaludan, kao i mnogim drugima!Ona ljubi generala!- Nije teško ljubiti tako krasnog muža! Odakle su zapravo

pali u taj naš provincijski grad?- Iz Hrvatske.- Iz Hrvatske u Sedmogradsku? Ovakav divni par morao bireprezentirati u kojem velikom gradu.- Komandant Lasi poslao gaje ovamo.-1 baš je zagazio usred ove grozne pobune!- Kao da je Lasi slutio koliko će generala ovdje trebati!- General je sposoban vojnik?- Potomak je legendarnih junaka grofova Vojkffvja, a onaje nećakinja grofa Keglevića, careva komornika.

- Pa ipak ga nisu premjestili u Beč, nego u naš zabitnikraj.- Očito zato što car ne dozvoljava protekcije.- Ili možda nešto drugo?- Vidim već dva dana da mi vi nešto želite kazati, ali kao danemate odvažnosti.- Istina je, gospodine kapetane, i to s razlogom, jer ste vi

prijatelj generalu i ne znam neću li sam sebe zakopati.- Zadajem vam časničku riječ da ću šutjeti.- Vi znate, gospodine kapetane, da sam u dobrom prijateljstvu s jednom damom iz dvora grofa Bathyanyja. TajBathyany je nećak kneza Bathyanyja i pouzdanika pokojne

carice koji mnogo što zna.- Govorite otvoreno!- Saznao sam od svoje ljubavne veze zanimljive stvari o na



šem novom generalu. Kada je prije osam dana stigao i preuzeokomandu u našem kraju, sastali su se kod grofa Bathyanyjaneki plemići. Točno se ne zna što su govorili, jer ni ona damanije čula sve, ali su se vrlo radovali dolasku grofa Vojkffvjausred naše bune, jer tvrde da general Vojkffy mrzi cara.- O tim njegovim osjećanjima nisam obaviješten. Moždaga mrzi kao i svi velikaši, ali on je njegov časnik.- Ne radi se o politici! Stari knez Bathyany, koji je upravo

prije osam dana bio u posjeti kod svoga nećaka na dvoru, pri povijedao je da su za vrijeme caričina života naš general grof Vojkffy i tadašnji prestolonasljednik, današnji car, ljubili istuženu. Čini se da je to njegova sadašnja žena, ali ne znam je lisve točno.- O tome mi zaista nije ništa poznato, ali je vrlo zanimljivo. Nastavite!- Današnji general, koji je tada bio kapetan u caričinoj gardi, silno ljubomorne ćudi, smrtno je zamrzio prestolonasljed nika, današnjega cara. Car nije htio da se grof stacionira u-



Beču, jer nema u njega povjerenja, i zato su ga doveli ovamo, a da nisunaslućivali pobunu. Sada se pobunjenici raduju što je ovdje general Vojkffv,koji ima mnogo razloga da ne bude caru odan.- Znate li to pouzdano?- Da, posve pouzdano. Ali još nešto. Plemići su saznalida je general već dva put zatražio u Beču i Požunu da moženavaliti na buntovnike, meñ utim, još nije dobio odgovor.Plemići kažu da car oteže s pomoću velikašima samo zato da

buntovnici što temeljitije poharaju plemićke dvorove, a kadasve sravne sa zemljom, tada će tobože priteći u pomoć s vojskom. General je, naprotiv, sav na iglama i želi da ide protiv

buntovnika, da pomogne plemstvu. To je očit znak mržnje prema caru. Kažu, dapače, još više...- Ne bojte se, zadao sam vam riječ!- Kažu da je grof Bathyany već došao u vezu s generalom i on će za volju velikaša i bez ikakva naloga navaliti na buntovnike.

Nastala je šutnja. Oba su se časnika zagledala u prozor. Meñ utim, uñ e vojnik i preda kapetanu pismo.- Za generala? Tko vam je dao to pismo?- Neki sluga u livreji. Čini se da je s nekoga dvora, ali jeodmah otišao.

- Dobro. Potražite generala u njegovu stanu. Časnici su sešutke gledali.

Vojnik ode hodnikom u drugo krilo palače.Kraj prozora generalova stana stoji Nera. Naslonila se na svoga muža.- Strahovit je pogled na zapaljene plemićke dvorove. U loši smo čas došli u ovajkraj! Zašto nas je komandant Lasi zapravo odveo tako daleko od naše domovine?

- Pisao mi je da to traže interesi vojske, makar je u Beč pozvao nekoliko mladih generala. Da nisu i mene onamozvali, znak je da sam car tako želi.- Zašto, Siniša?- Da ne izgleda kao da želi imati u blizini tebe.

- Ah, moj dragi, ako je nekad nešto osjećao za mene, to sugodine izbrisale! Sve je zaboravljeno!

- Misliš? Zaboravljeno? Ne vjerujem! Ne znaš ti što znači



ljubiti tebe!- Pretjeruješ! Ima mnogo ljepših od mene!- Možda, ali u tebi je nešto što nije ljepota, već nešto štozahvaća kao sunce. Znaš li što sam ti nekoć govorio: "Zemlja

mora usahnuti kad ugasne sunce!" To sunce si ti meni, a bilasi očito i njemu.- Otkada smo ovdje neprestano govoriš o tome. Zašto?- Blizu smo njega i zato što sam uvjeren da nisi ljubila

mene, ljubila bi njega!-I to ti je žao?On je privine k sebi tako čvrsto da je ciknula.- Prokleta čarobnice, ti dobro znaš da bih postao ubojicom i veleizdajicom za tebe!Ona se odjednom prepane pokazujući na prozor:- Gledaj, zaboga, na istoku se ponovo diže požar! Sto ćešučiniti s buntovnicima?To ga probudi. Zamišljeno je počeo hodati po sobi.- Ne znam se dosjetiti razlogu zašto mi još uvijek ne šaljenalog da ukrotim buntovnike. Uistinu. Nera, buna je vrlo tajnovita, nerazumljiva, sumnjiva!

- Zašto sumnjiva?- Ti si uvijek bila moj savjetnik i odat ću ti čudnu tajnu:voñ a bune izdao je proklamaciju, sasvim državnički sastavljenu proklamaciju, s potpisom cara Josipa, a ta proklamacija

poziva seljake na bunu protiv plemića. Sadržajem je sasvim uduhu carevih načela!-



Nera se zapanji. Gledala je u svoga muža, ali tada se naglo okrene.- Ne, to nije moguće! Kakvu bi svrhu imao car da seljakevodi na gospodu? Ta on je sam ukinuo privilegije, a da nije pritom trebao proliti krv!- Da, ali plemići se bune i ne slušaju. Za papine posjete čaksu prijetili caru. Kad bi, dakle, on podigao protiv njih seljakena bunu, koja sada harači plemstvo, značilo bi da ih je posve

pokorio. Plemići bi drhtali i nijemo se pokorili svakoj carevoj odredbi. Takva buna imala bi veliko značenje U carevoj

politici.- Siniša, čovjek kao što je on, kakvoga sam ja poznavala,da priredi takvo krvoproliće?- Možda nije kanio proliti krv, ali kada se kmetovi užare,ne može ih nitko zaustaviti. Konačno, tko zna, ljudi se na pri

jestolju mi jenjaju! Pa i ta okolnost da još uvijek nemam naloga da navalim...- Na prijestolju se ljudi mi jenjaju? - ponavljala je Nera. -Čitajući njegove poslanice i reskripte ne nalazim promjene.Obratno, njegova su se načela učvrstila.- Eh, ali politika zahtijeva štošta što nije u skladu s načelima.- Ne mogu u to vjerovati!- Ti ga braniš s uvjerenjem?- Jest, jer je to nevjerojatno!- A znaš li što najavljuje proklamacija? Da će sam car doćiovamo u Sedmogradsku da podupre i upravlja kriomice buntovnicima protiv plemstva. Buntovnici ga očekuju!

- To se kaže u proklamaciji? Strašno, ali se ipak ne moževjerovati!- Ako car ne doñ e, tada ću i ja potpuno usvojiti tvoje mni



jenje. Ako doñ e, tada... Netko pokuca na vratima. Sluga javi da generala očekuje gospodin kapetan u uredus nekim važnim pismom.

Siniša se oprosti sa ženom i pohiti dugim hodnikom u svoj ured.Kapetan mu pruži pismo. On ga pročita i zamisli se. Zatim se obrati časniku.- Imate li kakvo plemićko odijelo?- Imam, gospodine generale, u stanu.- Molim vas, uzajmite mi bar haljetak. Vaš će mi pristajati.Treba da nekamo odem. Možda ću naći uzroke bune. Dotleostanite u uredu. Molim vas ujedno da moja žena ne sazna otome ništa. Mislim da ću za dva sata biti opet kod kuće.Kapetan s generalom izañ e iz palače.

Niz obalu rijeke Maroš jaši Siniša odjeven u plemićku odoru. Grad je davnoostavio za sobom. Pred sobom daleko vidi gustu šumu i udari ravnim putem onamo.Za jedan sat jurnjave najbržim galopom približi se podrtoj pastirskoj kolibi

pokraj rijeke.Pred njom stoji za stablo vezan jahaći konj. Siniša side sa svoga vranca.

Napola pričvršćena vrata kolibe otvorila su se. Stariji gospodin u crnoj plemićkoj odori pozdravi i ponudi Siniši kretnjom ruke da ude.

- Vi ste me zvali u ovu kolibu? - upita Siniša.- Da, ja! - odvrati gospodin.Kad su obojica ušla u kolibu Siniša pogleda oštro gospodina i zapita:- Vaše ime?- Barun Klementv!- Zašto niste došli ravno k meni?- Možda me tkogod od vaših časnika poznaje. Kad bi mevidjeli da konferiram s generalom, morali bi posumnjati uvas, što mi ne bi išlo u račun.- U mene imate povjerenja?- Tako su me uputili!-



- Možda nišu bili u krivu. Radi se o buni?- Gospodine generale, oni ljudi kojima sam ja poslanik ponajprije računaju da vi, velikaš, ne možete mirnodušno pro

matrati palež i razbojstva što ih čini kmetska horda po Sed- mogradskoj. Generalska čast nije mogla u vama razoriti sa mosvijest o pravu plemića. Barun je načas ušutio.- Ako su oni koji vas šalju valjano računali?- U vašim je rukama život, posjed i spas plemićkog staleža!Još više, u vašim je rukama spas čitave države. Ako vi hoćete,

za dvadeset četiri sata mi smo svi osloboñ eni!- Smjela pretpostavka! Sve to zvuči vrlo nevjerojatno i zakučasto.- Gospodine, rekli su mi: "Grof Vojkffv je držao riječ i kadasu mu naložiti da ide u Parmu, zbog nekog posla, i da se vratina stratište gdje su ga imali strijeljati." Ponajprije treba da seosiguram. Možete mi zadati riječ na potpunu šutnju i u slučaju da nam ne biste pružili pomoć?- Zadajem, gospodine!- Prema tome, izvolite saslušati! Vama je poznata prokla

macija Ivana Horje, voñ e buntovničkih kmetova?-Poznata mi je!- Ona dokazuje da iza ovog strahovitog napadaja na ple

miće, koji su izgubili stotine dvorova, stoji netko drugi, a nekmetovi.

- Potpuno se slažem s vama!



Siniša uzjaši, podbode vranca i jurne kraj obale prema gradu.Barun se uspne na konja i odjaši galopom protivnim smjerom.Siniša se vratio u grad, odjene u stanu svoga kapetana ponovo generalsku odoru ikrene u kasarnu.Časnici su se okupili oko njega. Očekivali su zapovijedi. Ali general je govorioo svemu samo ne o kakvom pothvatu protiv buntovnika.Razgledavši zgradu i mom čad zatraži da mu predvedu graničarsku posadu.Obišao je svakog pojedinog momka i oslovio ga. Njihova su se lica vedrila kadasu čuli svoju riječ. Tada se general vrati u svoj ured.Kapetan ga dočeka s nijemim pitanjem.Siniša shvati i reče:- U ovom času ne mogu još ništa reći. Vidjet ćemo kadanam stigne odgovor iz Beča, ili možda sam car.- Car? Bože sačuvaj! Da se pojavi, nitko više ne bi zadržaoseljaštvo. Ni vojska nam ne bi dostojala! Ali u sve to ne vjerujem.

- Nešto se dogañ a što bi se moglo pretvoriti u strahovitukatastrofu.

- Za cara, buntovnike ili plemiće?- Za sve nas zajedno!Kapetan je oklijevajući pogledao mrko Sinišino lice, ali nije imao odvažnosti da

mu priopći stoje čuo od mladog časnika. Odlučio je da pričeka dok mu generaldade povod da govori.Čitavo poslijepodne nije Siniša ulazio u svoj stan. Zatvorio se u uredu i nitkonije znao što radi i što je povod njegovu neraspoloženju. Kad je nastao mraknaredio je kapetanu:- Molim vas, čim stigne i najmanja vijest zovnite me!Tada ode preko hodnika i uñ e u salon generalskog stana,vrlo mrk i šutljiv.

Nera je pokraj prozora promatrala udaljene zapaljene dvorove što su se uvečernjem sutonu svijetlili poput krijesova.- Neka neugodna vijest?- Nikakva, upravo to me zabrinjuje!

- Računala sam vrijeme. Tvoj kurir nije se mogao još vratitiiz Beča, a tko zna nisu li ga zatekli buntovnici?- Možda! Ova buna neće dobro svršiti!- Siniša, to nije razlog da se najednom tako smrkneš. Ti siipak nešto drugo saznao?- Sve više se širi uvjerenje da je car na putu ovamo.Razumiješ li, Nera, da sam zbog toga zamišljen.- Odviše te dobro znam da bih vjerovala.- Zamisli moju situaciju ako doñ e car!- Neće doći!Sluga prekine razgovor.

- Gospodine generale, dovezla su se dva strana gospodina.- Sto žele?- Da ih primite u stanu.- Ako su znanci, uvedi ih ovamo.- Da nije tkogod iz Hrvatske? - primijeti Nera.-H" **





Jedva to izreče, kad sluga otvori vrata. Iz hodnika ude mlad muškarac u putnom odijelu. Iza njega ude gospodin u dugom ogrtaču, s kapucom na glavi koja mu je

pokrivala pola lica.Zatvorivši pomno vrata stao je kao ukopan promatrajući ispod kapuce čas Sinišu,čas Neru. Ne reče ništa. Samo se nijemo pokloni.General zapita:- S kim imam čast?Onaj s kapucom još se jednom pokloni Neri.- Madame, čini se da me ne prepoznajete - i skine kapu-cu s glave.Protrnuvši zagleda se Nera u njegovo lice. Nekoć je bilo preliveno blagom,toplom patničkom melankolijom, sada je oštro, tvrdo. Oči mirne i jasne, mudre,ali plamene. Dah joj je zastao kada je dobacila pogled mužu. Ostavila ju jeodvažnost da štogod reče.Siniša je prikrivao uzbuñ enje.- Ili me uistinu ne prepoznajete, ili sam došao u vrlo nezgodan čas? Tada molim za oproštenje!- Gotovo se ne usuñ ujem vjerovati da ste to vi, veličanstvo!- reče Siniša.- Samo barun Riechenau!

Usupnuto je stajala pred njim ne znajući što da kaže.- Grofice, vidim da sam vas uzbunio, molim za oproštenješto vas inkomodiram. Uistinu nisam namjeravao. Neću vam ni trenutka biti na teret! Mogu li s generalom razgovarati ukojoj uredskoj sobi posve neviñ en?

Nera porumeni do čela. Siniša se zbuni. Ona potrči k vratima na koja je car htioizaći, sklopi ruke i reče tiho:- Veličanstvo, zaboga, ne smijete mi nanijeti toliku bol!Poslije toliko vremena prvi put vas vidim ovako nenadano,ovako...- Promijenjenoga, postaranoga! - nasmiješi se on.

- Ne, veličanstvo, vi ste ušli kao vizija. To nas je oboje smelo. Sada, kad vidimo da ste to uistinu vi... Mi smo bili takoiznenañ eni, jer smo čas prije vašega dolaska govorili o vama.To je tako čudno da ste gotovo u isti tren ušli; molim, ne uskratite nam sreću...- Ja ne nosim sreće, ali...

Nera priñ e bliže i pruži ruku.Car je galantno poljubi, pruži desnicu generalu i mahne rukom svome mladom sekretaru, koji je sa strane gotovo zaboravljen promatrao taj sastanak.- Dopuštate mi da vam predstavim svoga osobnog tajnika,gospodina Davilu.

Mladić poljubi ruku grofici i smjerno primi generalovu ruku.- Dopustite da vam skinem ogrtač - reče Siniša, koji se tektada sjetio dužnosti kućedomaćina.- Zapravo bih seja morao zapanjiti - reče car. - Nisam ni u

snu slutio da ste ovdje. Dovezli smo se ravno pred palaču, aja sam, naravno, pitao samo za generala, misleći da je ovdjeHunvadi.- Prije osam dana zamijenio sam ga po nalogu njegove pre-uzvišenosti komandanta Lasija.- Nadam se da je tom odredbom zaštitio državne interese.Rekavši to car pogleda Sinišu čvrsto u oči. Nera osjeti u tome

pogledu obojice muškaraca neku nevidljivu meñ usobnu igru.Dok je carevo držanje pokazivalo mir i odlučnost, Sinišine suoči odavale zbunjenost.- Vi me očito ne razumijete - nastavi car. - Ali idemo dalje! Generale, zamolio sam da me primite u svome stanu, i

molim za oproštenje što vam smetam. Neću da me itko od časnika prepozna, pa molim groficu samo malo strpljenja.a vas, generale, da mi objasnite što se ovdje dogañ a. Putem

sam saznao za neku bunu i to me priklonilo da promijenim



- MARIJA JURIĆ ZAGORKA


smjer putovanja. Ovdje je izbila neka buna? Objasnite mi to potanko.- Hoću, veličanstvo!- Nikakvog naslova, molim! Gospodin tajnik Davila pisatće sve što mi vi kažete. Želim uvijek o svemu imati točne pis

mene bilješke. Nera je sjela kraj prozora. Car je stajao i gledao u Sinišu, a Davila se pripremio da bilježi.- Dakle, generale, izvolite!Siniša je mirno pričao:- Prije dva mjeseca osvanuo je u gospoštiji Szalatan neki

mlad stasit muškarac i radio tamo kao sluga. Nitko na dvorunije slutio da taj kmet, imenom Horja, zalazi u sedmograd-ska sela i da drži ljudima noću govore o tome kako treba oteti

svu zemlju plemićima i potući ih. Cesto su dolazila na te noć ne sastanke i dva fratra, jednome je ispod habita virila ple mićka odora, izvezena zlatom. Horja je seljacima rekao dase pod tom fratarskom haljom sakriva visoka ličnost iz Beča,koja dolazi u ime onoga što diže ovu bunu. Taj stari fratar daje ministar.- Ministar? To zvuči romantično! - prekine car.Siniša nastavi:- Prošlu nedjelju sastali su se vlaški seljaci, većinom kmetovi vlastelinstva Szalatan, na obali rijeke. Govorilo se da ćedoći neki odličnik da govori i tako su se sakupila i ostala sela.

Na ledini podno dvorca Kovenv bilo je mnogo stotina ljudi.Doñ oše fratri, zatim voda Horja. Njegovo je odijelo bilo opši-veno zlatom. Prsluk, remen, puceta, sve suho zlato. Oko vrata zlatan lanac. Horja je ljudima pokazao zlatnim slovima pisanu proklamaciju.Davila je pisao. Nera je pratila svaki carev pogled i svaku promjenu njegovalica, dok je Siniša pripovijedao:- Narod je stao šaptati da je Horja sigurno kakav princ! Onim je držao plameni govor i zatim pročitao proklamaciju koju

su u meñ uvremenu štampali i raširili po svim selima. Kada je pročitao tekst, svisu seljaci digli u zrak šešire i stali vikati neka im dade oružje. On ih pozovesa sobom u šumu, gdje im je podijelio svu silu oružja.Siniša se povuče natrag, pogleda Neru, koja nije odvraćala očiju od cara, izvučeiz džepa papir i reče:- Proklamacija glasi:

"Hrabrom i vjernom sinu mojih hrabrih Vlaha u Sedmogradskoj! Objavljujem vam dasam po svojoj duši i srcu protivnik rimokatoličke crkve, da sam odredio vlaškojvjeri prvo mjesto u ovoj državi, a sve vjere imaju se vama podložiti!Objavljujem vam da isto tako kao i vi mrzim gizdave silovite vlasteline, koji suvam ukrali vaša zemljišta, a vas su podjarmili kao sluge. Vaše su muke i mučila

bila samo zato tako strahovita što su sva vlastela rimokatolici, djeca prokleteinkvizicije! Meni ta vlastela prijete smrću, jer sam vas i vašu vjeru oslobodiood progona rimokatolika. Zato vas pozivam da ustanete na obranu svoju i moju.

Navalite na sve vlastelinske dvorove. Sve što nañ ete zarobite i zaplijenite, sveje to vaše. Razdijelite ono što pripada od pamtivijeka vama. Ja ću vam sve to

potvrditi. Sam ću doći k vama da uništimo plemićke privilegije, da osvojimo svedo Rima i da obnovimo rimsko carstvo. Dok ja osobno ne stignem k vama, imenujem za svoga odabranika Horju. - Rex Daciae!11 Do svoga skorog dolaska šaljem vam

carski blagoslov!Car Josip Drugi."Davila je spustio pero i trgnuo se zureći u cara.



Car je spustio glavu u naslonjač i zagledao se ravno preda se nepomičnim pogledom.Siniša i Nera pratili su svaku njegovu kretnju.

Nekoliko teških sekunda prošlo je u potpunoj tišini, kad car zapita:- A oblasti nisu ništa učinile?uRexDaciae! - Kralj Dacije!



- Poslale su tri suca s nekoliko redara da ljude umire, ali seljaci su na njih navalili. Suce i pratnju ubili su na mjestu.- Ubili na mjestu? - ponavljao je Josip.- Da! Horja je za nekoliko dana okupio oko sebe šesnaesttisuća seljaka i objavio im da bi car već bio ovdje da osobnovodi bunu, ali su ga mañ arski velikaši prestrašili da u Sed-

mogradskoj vlada kuga. Tako Horja sada pljačka i pali. Do

sada je spalio 164 plemićka dvorca i ubio 43 plemića.Car ustade, udari nogom o pod, zaboravivši na sve oko sebe, i počne hodati posobi kao da ga gone.- A vojska? Sto vam je naredio komandant?- Ništa? Nisam dobio odgovora. Moj hitni kurir nije sevratio.- Štaa?Carev glas bio je taman i hrapav.- Josipe, Josipe, kakav si ti razbojnik! Dižeš seljačke bune,

pališ, pljačkaš, ubijaš... i ne dolaziš u pomoć!Pogled mu se zaustavi na prozoru što je otvarao vidik na krijesove u daljini.- Stoje to, gospodine generale?- To su zapaljeni plemićki dvorovi.Tišina. Car stoji i nijemo bulji u daljinu. Gornja usna mu je drhtala. Griskaoju je zubima. Samo Davila znao je da to pokazuje vrhunac nutarnjeg uzbuñ enja.- Ja sam to zapalio, ja sam voda bune! Gospodine generale,ima li čovjeka zdravog razuma koji može u to povjerovati?General nije odgovorio. Nerine su lijepe baršunaste oči bile upravljene u cara učasu kada je pogledao nju, pa opet Sinišu. Nešto je istraživao.- Ljudi u to vjeruju?- Kad bi znali da ste vi ovdje, prisizali bi na to! - odgovori Siniša.

- Tako? Sada razumijem vaše zaprepaštenje, grofice, kadasam ušao! Prije nego što bi ona mogla odgovoriti upadnegeneral:

- Moja žena uporno je vjerovala da je to spletka, i da se viniste promijenili.

Nešto je u carevoj zjenici sijevnulo i on zahvati pogledom njene baršunaste očičvrsto, zamišljeno, ali odmah sagne glave i poljubi joj ruku:- Hvala vam! Ja se uistinu nisam promijenio!Siniša je šutio. Car uze proklamaciju.- Taj kmet umije latinski, poznaje historiju Rimskog Carstva,zna nastupati u moje ime, ima fratra ministra, to znači?- Da duh crnoga kabineta i snaga srednjovječne kamarilejoš živi!-Vrlo ste dobro primijetili, grofice! Taj Horja je vrlo blizu školi crnih duša!- Netko je od njih podigao seljake na noge da vas optužii za taj grijeh pred svijetom, a možda i zato da vas što više

omrazi u plemstvu - reče Nera.- Generale, u grofici se krije spretan ministar! A sada,

Davila, uzmite pero! Odmah ću vam diktirati svoju pravu pro



klamaciju:"Ustanicima Sedmogradske!S velikom boli u duši slušam da ste se dali zavesti od nekih zlotvora koji su,zlorabeći moje ime, poveli sve vas u strašne zločine. Pozivam vas da se smjestavratite kućama! Tko me posluša bit će pomilovan za počinjene zločine, a tko neće

poslušati bit će uhvaćen, zatvoren i nemilosrdno kažnjen. Ujedno objavljujem daću sve štete nastale od ove bune, na kojoj bilo strani, nadoknaditi do

posljednje forinte iz svojih sredstava. Tko se u toku 24 sata ne vrati u svojeselo, ne može mu se više oprostiti."- Tako! Generale, molim da smjesta pošaljete ovu prokla

maciju u buntovnički logor i da pripremite čete, ali budite

MARIJA JURIĆ ZAGORKA obzirni i pažljivi. Pokušajte ustanike umiriti. Zavedeni su, štedite njihoveživote. A sada, druga proklamacija. Nera ustade.- Smijem li se nadati da ćete nas počastiti i podijeliti snama večeru?- Hvala, grofice, nikada ne večeram. Meñ utim, danas nismo objedovali, jer sam se žurio i nisam htio prekinuti vožnju. Bit ću vam zahvalan za malo mlijeka.

- To bi bilo odviše mršavo! A smijem li se pobrinuti za vašu pratnju?- Sa mnom je moj sekretar. Molim vas da ga pozovete, aline na mlijeko! Doputovao je i doktor Kalman, ali on nije mogao izdržati glad, pa smo ga iskrcali kod prve gostionice ugradu. Imam još jedino kočijaša i sobara.- Svi će biti opskrbljeni!- Vrlo sam vam zahvalan! - reče car poklonivši se i ostanetako dok je ona izlazila.Čim Nera zatvori vrata poče car hodati gore-dolje brže nego ikada i diktirati

posebnu proklamaciju plemićima, javljajući da im štete nastale od pobune želinadoknaditi. Zatim naredi:- Osim toga, smjesta pošaljite potragu za izgubljenim kurirom kojega ste poslali po nalog. To se sve mora istražiti! A sada, gospodine generale, smijem li vas zamoliti da se malouredim?Siniša povede cara i njegova sekretara u veliku sobu i ostavi obojicu na samu.Dok je sluga pripremao vodu za umivanje pričao je car sekretaru:- Pazite, Davila, grofica koju ste vidjeli miljenica jegospoñ ice Marice. Želite li steći simpatije kod gospoñ ice,zabavljajte groficu što bolje umijete.- Učinit ću sve po želji vašega veličanstva!- Nisam danas raspoložen. Žrtvujte se i pričajte što višestvarčica o gospoñ ici, zanimat će groficu.

BUNTOVNIK NA PRIJESTOLJUPola sata kasnije ušao je car sa svojim tajnikom u generalovoj pratnji u

blagovaonicu. Nera dočeka goste u jednostavnoj bijeloj večernjoj haljini. Pepeljastim uvojcimaokruženo lice i baršunaste tamne oči prodahnute su čarobnom milotom. Naklasičnim rastvorenim usnama lebdi smiješak, njena tajnovita snaga.Pred njom stajao je car u priprostoj grañ anskoj odori, snažan, čvrst, muževan,

miran i zamišljen.Domaćica mu odredi naslonjač na čelu stola.- Vi valjda ne predmijevate da bih mogao učiniti takvuneuljudnost i zauzeti mjesto koje pripada jedino vama! - rečei prihvati njezinu ruku da je povede na čelo stola.- Ako mi dozvolite počast da sjednem s bilo koje strane uvašoj blizini?

Nera ponudi desni naslonjač.

Siniša sjedne nasuprot, kraj njega tajnik Davila. Večera je prolazila učavrljanju. Tajnik se odazvao carevoj želji da pripovijeda Maričine pustolovine.

Zaredao je sve. Nera se čudila i smijala.



Car se, naprotiv, nije smijao. Davila je kadšto zamijetio njegov odsutni pogled.Poslije večere pojavi se na vratima vojnik. Siniša izmijeni s njim nekolikoriječi i pode k caru.- Neki glasnik želi mi priopćiti potankosti o buni.- Molim, generale, bilježite točno. Kako rekoh, želim imati sve na papiru.- Poći ću s generalom da odmah konceptiram - ustadeDavila. - Bolje poznajem želje veličanstva.- Da, molim gospodina tajnika - upadne Siniša - vi ćete

bolje bilježiti. Vojnici nisu dobri sastavljači!Davila sa Sinišom izañ e. Car je stajao s Nerom.

I



Gledao je preko stola u otvoren prozor odakle su na dalekim brdima svijetlilevatre. On reče mirno:- Samo školovan zločinac mogao mi je podmetnuti takvuzasjedu! U moje ime gore domovi, u moje ime gube žene muževe i sinove!- Dobro su to smislili. Podlaci odviše dobro poznaju vašesrce. Pogledi su se sreli. Bili su mirni.- Ova je država tako natrunjena reakcionarnim duhom dasam očekivao najljuću borbu protiv svojih naprednih reformi,ali sam bio uvjeren da će borba biti poštena. Meñ utim, ona jezločinačka! Mojim se neprijateljima pridružuju ljudi koji su uslužbi provedbe moga djela, pa mi štete nerazumijevanjem izlobom.- Vjerujem, jer najmanja nekorektnost tih ljudi biva uočima neprijatelja vaših reformi velik zločin.-Vrlo dobro! Razlog da to naglašavate?- Razlog je u onome što se dogañ a oko našega bana Balaše.

Nazivlju ga razvratnikom. Možda to i jest, kao što su drugagospoda velikaši u još većoj mjeri, ali je vaš pouzdanik i njegove se slabosti sto put povećavaju. Možda i pravi nekorektnosti za koje vi ne znate, no budući da mrze vaše reforme,okrivljivali bi Balašu i da je najidealniji.- Uistinu dobro govorite! Imate li kakvih podataka o njegovim nekorektnostima?- Stvarno ne znam ništa nego što velikaši govore o njemu.- Balašu sam postavio banom, jer mi ga je preporučioKaunitz kao pristašu prosvijećenosti. Kada sam ga poslao u

Hrvatsku već sam bio upoznao vaš narod na putovanjima itada sam banu strogo naložio da bude prema svima jednako

pravedan, i prema protivnicima i prema pristašama mojih reformi, da se brine za blagostanje Hrvata, da gaji lijepe šume,gradi putove i ceste, da razvija svilarstvo, koje je i te kako važno; da zatraži od mene sve što je potrebno za procvat trgovi-

ne na Jadranskom moru. Kao što vam je poznato, sagrañ ena je trgovačka luka uKarlobagu, cesta koja Hrvatsku spaja s morem; uvedene su nove škole, ali neću dato nabrajam kao neku zaslugu, jer su to moje dužnosti, ali morale bi se upisatiu račun banovih uspjeha.- Svi su protiv njega! Spočitavaju mu i to što nije Hrvat.- Tako? To me čudi. Nikada nisu gospoda na dvoru isti

cala svoju naciju. Uvijek su nastupala s ugarskim staležima,kao ugarski velikaši. To je konstatirala jednom i pokojna carica. Nisu prosvjedovala protiv njegove narodnosti nego pro



tiv ukinuća privilegija koje je on objavio. Reći ću vam iskreno svoje mišljenje: tri put sam putovao Hrvatskom i opaziosam da je vaš puk neobično bistrouman, ali je podjarmljenreakcionarnim velikašima, reakcionarnom svećenstvu i praznovjerju. Kad bi se taj narod oteo tome uplivu, podigao bi se

mnogo brže od svih ostalih naroda u državi. To dokazuje i povijest. Seljačka buna Matije Gupca, makar strahovito krvava,ipak je pokazala da je u tome vašem puku probila spoznajačovječanskih prava na slobodan život, mnogo prije mene.- Kada biste jednom opet prošli Hrvatskom i mimo Balaše

proučili narod?- Grofice, ta mi se ideja sviñ a! Vi, žena, prvi ste digli glas

protiv strašnoga praznovjerja, i zbog toga ste zamalo stradali na lomači. Šteta je što niste muškarac, vas bih postavio banom! Ne smiješite se, šala ima ozbiljan refren! Neću zaboraviti vaš prijedlog! Najprije ću naučiti dobro hrvatski, što mineće biti teško, jer potpuno vladam češkim jezikom, i poći ćuopet u Hrvatsku, bilo prije rata bilo poslije.- Rata? - začudi se Nera. - Zar počinje rat?- To je stara pjesma, grofice, vama očito nepoznata. Tri su

stvari od kojih se moram osloboditi: velikaških privilegija, reakcionarnog popovstva i Turčina! Tek tada ćemo lako disati! Mnogo je to zadaća, a odviše protivnika, dapače i medučinovništvom.-



- Zar je to moguće?- Jest! Poslao sam komisije da mjere zemlju i pobroje pučanstvo zbog novoga poreskog sistema kojim želim odrediti

pravedan razrez i stigne mi pouzdana vijest u Beč da neke ko misije u Ugarskoj provode svoj posao loše. Postupaju s narodom brutalno i ne razjašnjavaju mu moje plemenite namjere.Krenuo sam potajno u Ugarsku da ih sam kontroliram, a eto,našao sam bunu koja se vodi u moje ime!- I ako se sada pokažete narodu, ili ako otkrijete svoju prisutnost, nitko ne bi mogao seljacima izbiti iz glave da prokla

macija nije vaša, i da voda kmetova Horja nije vaš poslanik!- Da, to je teška istina! Meñ utim, vidjet ćemo. Možda general sazna nove podatke. Želim samo to da buna bude smjesta svladana.- Veličanstvo, moj muž bit će sretan da vam se može odužiti za sve što ste mu vi tako plemenito...

Car upadne:- Dvije su žene s kojima govorim o politici, moja sestra, na

mjesnica Nizozemske, i vi. No ipak oprostite što sam vas toliko izmučio politikom!- Naprotiv, neizmjerni mi je užitak govoriti o tome, a bit će

mi još veći kad moj muž svlada bunu i pokaže vašem veličanstvu koliko vam je zahvalan.- Grofice, još jedno me vrlo zanima. Kakav ste sud stekli o

Marici nakon onoga što je pričao moj tajnik?- Divno djevojče, kao ono u djetinjoj dobi! Sjećate li se koliko nam je briga zadavala u djetinjstvu?- Nisam mogao doznati njeno porijeklo, ali to ništa ne znači, porijeklo je sporedno.

- Niste li većmislili o Mari

činoj udaji?- Možda, ali to prepuštam njenom srcu.

- Neki opažaju u njoj prve znakove ljubavi.



-1 vi ste čuli za to? Od koga?...

- Od Keglevića. Piše mi da Marica ljubi odličnog muža.- Kako? Vi znate više nego ja!- Naslućujem iz njegova pisma i bojim se, jer ljubav prematoj ličnosti bila bi za nju nesreća.- Zašto?- Zato što joj on ne uzvraća osjećaje.- Ne vjerujem! Koga ona zahvati svojim očima i svojom divnom dušom, taj je mora ljubiti!- Nisam se dobro izrazila. Ta ličnost, taj muž, ili sam nijesvjestan da je ljubi, ili neće da to prizna sam sebi, pa ni njoj.- Smijem li znati tko je taj o kome piše Keglević?- Možda ne bih smjela to reći vama.Trenutačna šutnja. On je presiječe:- Dobro činite! Nitko nema prava ispitivati tuñ e tajne.Smijem li pitati - i on pokaže na zidni portret - tko je tajdječak?- Moj sin!

- Dopustite! - reče on, ustade i poñ e bliže.Promatrao je dječakovu sliku čudnim pogledom, tako dugim da se Nera smela. On se pomakne:- Prekrasno mom če! Recite mi, grofice, njegujete li glaz

bu? Da? Menije to jedina razonoda. Smijem li zamoliti note.Zanimaju me vaši miljenici.- Izvolite! Ovaj glasovir pripada generalskom stanu. Nijeosobit, ali je dragocjenost u pomanjkanju boljega.Car ogleda note.- Odlični glazbenici! Vama to i dolikuje. Dopustite da vam napišem jednu malu Mozartovu kompoziciju.Stojeći kod glasovira pisao je i razjašnjavao smisao melodije.



ZAMKA Siniša je sa carevim tajnikom stigao u svoj ured da preuzme vijesti o buni. Noumjesto glasnika prepozna Klementvja.- Gospodine generale, želim s vama razgovarati na samu!- naglasi barun.- Molim, odmah! - odvrati Siniša i izvede Davilu u

predsoblje.- Ovaj neće da govori pred svjedokom! Gospodine tajnice,

izvolite pričekati. Bude li što važno, bilježit ću sam.Siniša ostavi Davilu i vrati se u svoju uredsku sobu. Klementv mu šapne:- Nisam li rekao? Car je stigao večeras i ovaj čas nalazi se uovoj palači! Krije se preodjeven. Došao je k buntovnicima.- Tko vas je tako dobro uputio?- Naš pouzdanik!- U ovom gradu?- Oprostite, veže me riječ! Ali čujte, tek što sam priopćiodrugovima vaše obećanje, već nam je stigla vijest da su careva kola stala pred generalskom palačom. Naravno da su me

poslali ravno k vama. Sada je sve na kocki! U vašoj je rucisve!- Govorite brzo!

- Kakav je carev putni plan?- Još ne znam ništa. Nismo dospjeli razgovarati o tome.- Nama treba samo jedno: saznati točno kada će, u koje



doba dana ili noći, car napustiti vašu palaču i kojim smjerom kani krenuti dalje.- To je najlakše, ali svojem savezniku valjda morate objasniti što kanite?- Ne bojte se, neće se proliti krv!- Ako sve ovisi o mojoj pomoći, moram znati u što se upuštam, inače ne mogu ništa, i neću!

- Razumijem! Ja ću vam i to priopćiti. Postoji spis koji dokazuje da car nije legitimni sin cara Franje Stjepana, a to znači da nije legitimni nasljednik prijestolja!- To je odlično, ali ako spis nije krivotvoren?- Proviñ enje potpisom i pečatom pokojnoga cara!- Tada nema sumnje o istinitosti dokumenta. No u kakvojje to vezi sa carevim putovanjem?- Nekoliko plemića odlučilo je žrtvovati sebe da spase

privilegije svemu plemstvu. Dakle, kada znamo kamo ide ikada, dočekat će ga na pustoši izvan grada, zatočiti u jednom dvoru i pokazati mu taj spis. Bit će prisiljen da potpiše

odreknuće od prijestolja. Istodobno polazi deputacija uToskanu k njegovu bratu Leopoldu da ga zamoli neka primi prijestolje, a to će on rado dočekati. Dakle, spas države ivelikaške moći u vašim je rukama!- Opasno, gospodine, ali pokušat ću! Možda vam mogu već sada priopćiti nešto o planu careva, putovanja, samo malo

pričekajte. Ovdje ste sami. Službujući oficir je u prizemlju.Idem k caru i nastojat ću saznati što kani. Odmah ću vam donijeti glas o tome.- Grofe, ako nam možete već sada reći carev putni plan, zaslužili ste časti i odlikovanja kad opet doñ u na vlast velikaši.-Čekajte!- Čekat ću!Siniša za sobom zatvori vrata ureda, a barun priñ e k otvorenom prozoru, pogledadolje na trg, uzme maramicu i učini u zraku neku okruglu kretnju.Dolje ispod kestena izmili neki muškarac, pode polako trgom i zaokrene na cestu,gdje je u mraku stajao čovjek koji je držao konja. Šapne mu:- Sve će biti onako kako želimo! Stoj ovdje makar do zore.

Ako izañ e iz palače, zviždat će barun tri put polako, jedno izadrugoga. Pazi!



U predsoblju sjedio je Davila duboko zamišljen i čekao dok general dovrširazgovor s glasnikom.

Napokon se vrata generalove sobe otvoriše. Siniša izañ e, uzme sa stolasvijećnjak, prijeñ e preko čitave sobe, otvori druga vrata i reče tajniku da ude.

Nañ oše se u komorici s okruglim svodom, posve praznoj, kao u nekoj tamnici s malim prozorom i visokim rešetkama.Siniša zaključa vrata.- Ovdje su nekoć pod mučilima saslušavali vojnike.

Nemam stolice da vam ponudim, kao što vidite ni svijećnjaknemam gdje položiti.Sve te okolnosti iznenade Davilu. Siniša reče:- Ovdje nas ne može nitko smetati ni čuti. Gospodine tajnice, iz nekih carevih izjava razabrao sam da vas vrlo voli. A

vi njega?- Život bih dao za njega! - odvrati Davila sluteći da se nešto teško svaljuje na njega.



- Tada sigurno poznajete careve namjere, njegove odluke,kao na primjer što bi u stanovitom času učinio, a što ne bi.- Da, gospodine, nadam se da ga poznajem.- Molim vas, recite mi što bi car uradio kad bi mu sada tko

priopćio da mu je postavljena zamka?- Ni časa ne bi oklijevao da joj odvažno poñ e u susret!- U to ste uvjereni?- Uvjeren! U Beču su mu javili da ga čeka smrt, a on je bašzato otišao sam samcat na ulicu.

Mala šutnja. Svijećnjak u Sinišinoj ruci se nagnuo.- Gospodine generale, molim vas, recite mi što sve toznači?- Gospodine, znači da mi morate pomoći!- U čemu?

- Odabrao sam put da cara navedem u zamku!Davila skoči prema generalu.- Tada nećete živi izaći iz ove komore! - i povuče iz džepa

pištolj.- No, hvala Bogu, moj gospodine! Sada mogu otvoreno go

voriti. Vidim da ste caru iskreno odani.To Davilu nije smirilo i on čvrsto stisne oružje. Siniša se nasmiješi.- Čujte, mladiću, ja umijem baratati mačem kao i lukavo-šću! Carevi neprijatelji odabrali su mene da ga dovedem uzamku. Vi ćete mi pomoći i povesti cara mimo zamku!- Gospodine generale, ja vas ne poznajem, a vaše čudnodržanje...- Morao sam se uvjeriti da ste uistinu caru vjerni, jer ovošto ću vam reći vratolomna je tajna. Slušajte pomno. Hoće dacara dočekaju, da mu pokažu neki dokumenat s pečatom pokojnog cara koji potvrñ uje da nije njegov zakoniti sin.- Pečat pokojnog cara? - krikne Davila i nasloni se na zid,gotovo se onesvijestio i padne na koljena.- Što vam je?Davila blijed ponavlja drhtavo:- Carev pečat da nije carski sin; pečat, pečat!- To nije najgore, nego to da ga žele dočekati i zatočiti!Savjetujte, da caru kažem što kane ili da ne kažem?Davila uzdigne ruke:- Ne, generale, nipošto! To on ne smije znati! Ići će im u susret sam samcat i zabraniti da ga pratimo.- Ustanite! Dršćete kao da vas vješam! Što vam je?- Pečat na dokumentu, velite? Oni imaju pečat pokojnogcara, recite je li tako?Siniša osvijetli mladićevo očajno lice.- Nešto znate o tome pečatu?



- Generale, taj je pečat ukraden i utisnut na lažni spis; to jeisto što i proklamacija. Pečat su ukrali, znam, čuo sam u Beču.

Noću je netko želio taj pečat.- Zašto ste tako zbunjeni? Tko je taj čovjek?- Još ne znam, ali ću saznati. Istražit ću to a tada jaonjemu!- Dobro, učinite to, ali saberite se! Sada se radi a tome da

caru priopćimo što mu spremaju, ili da ga povedemo mimozamku da i ne nasluti?

- Tako, tako ga jedino možete spasiti, jer on će im poći u



šake goloruk!- Dakle treba da ga što prije otpravimo odavde.Razumijete? Što prije! A gospodina koji čeka da mu izdam cara zadržat ću na svoj vlastiti račun. Doñ ite, čekajte u pred soblju, slušajte i gledajte!Siniša otključa, izvadi ključ i stavi ga izvana. Tada zovne iz hodnika vojnika i

postavi ga u predsoblje, ude u svoj ured, vrati se s barunom i povede ga ukomoricu.- Gospodine - reče mu - smatrajte se mojim uhićenikom!Kada mi odate svoje ortake, bit ćete slobodni!Barun problijedi i poviče:- Vi pljujete na zadanu riječ?- Obratno! Jaje iskupljujem! Rekao sam vam poslije pod ne: radit ću po svojem uvjerenju kao pravi velikaš, a pravom velikašu dolikuje da ne podupire podlace koji su me htjeli

predobiti za svoje osnove i oklevetali poštenu i čistu ženu.- Koja vas je obmanula i obdarila sinom koji nije vaš!- Za ovu uvredu odgovarat ćete mi sutra! Sada ste konačnoi sami uvjereni da sam pošteno radio kad sam vašu podlu ponudu nadmudrio. Odavde nećete moći pobjeći. Budite mirni i

čekajte. Gospodine, spas ove države uistinu je u mojoj ruci.Siniša izañ e, zaključa komoru i postavi vojnika da stražari pred vratima.

Tada se dogovori s Davilom neka caru kaže da glasnik nije rekao o buni ništadrugo nego ono što mu je već priopćio Siniša.

Vratiše se u blagovaonicu. Našli su Neru kako s carem raspravlja o glazbi.Pošto su izvijestili cara prema dogovoru, zapodjene Siniša razgovor o

proklamaciji i o pogibelji koja bi nastala kad bi seljaci saznali da je car uSedmogradskoj.- Jest, u interesu je svladavanja bune da se udaljim. Davila,idite po Kalmana i recite mu da odmah putujemo. Žalim ga, noon je dobrovoljno stupio u službu zamjenika sekretara, nekadakle povuče konsekvence. Sa mnom se ne putuje udobno!

Mladić izmijeni pogled sa Sinišom i ode.- Da ipak prospavate, veličanstvo? - reče Nera. - Počinak

bi vam bio potreban!- Počivati za mene znači umirati! Generale, molim vas, izvršite sve što sam vam naložio; nastojte saznati tko i što stojiiza ove bune i donesite mi izvještaj osobno u Beč.- Veličanstvo, moj je cilj da iskupim riječ koju sam vam jed nom zadao!- Kao što sam rekao, donesite mi izvještaj u Beč. Grofice,vrlo se veselim što sam vas našao u cvatu i sreći. Moja bi radost bila potpuna da je nije zamračila ova strašna iluminacija. Hvala vam, a sada dopustite da se pripremim za put.Kad je izašao, Siniša priñ e ženi.- Nera, danas sam otplatio prvi dug za sreću koju mi je dao

vrativši mi vjeru u tebe!- Što se dogodilo?- Čut ćeš kad budemo sami. Dokazao sam da vjerujem utvoju čistu ljubav i to mi pruža novu sreću. A sada mi reci kakav je dojam ostavio?-Vrlo prijatan. Stekao je gotovo željeznu duševnu snagu.- Nisi opazila da još misli na tebe?

i





- Naprotiv, čini mi se da Keglević ima pravo, on osjeća nešto vrlo duboko za Maricu. Htjela sam izazvati razgovor njoj u prilog, ali ga je izbjegao. Čim sam zapodjela temu o njoj, ili o bilo čemu u prošlosti, on je nevjerojatno gipko iodlučno prekinuo i počeo govoriti o nečem drugom. A sva ga prošlost ipak veže s

Maricom!Davila se požuri u mali gradski hotel, upita za Kalmana i pokuca na vratimanjegove sobe. Nade ga u krevetu.- Skrbnice, car vas zove!- Sada? Zašto?- Ne znam! General mi je dao carev nalog da idem po vas.Žalim što morate ostaviti krevet.- Za njega bih ostavio i oca i mater!-Vi ga uistinu volite, gotovo više nego ja!- Čudim se kako odjednom to uviñ aš.- Već sam nekoliko puta sam sebi spočitnuo da nisam biokonsekventan kad se radilo o pečatu.- Pravo ti budi!- Sada je kasno! On će sigurno vjenčati Maricu!-Vjenčao ili ne, bit će njegova. U stvari je svejedno. Ne pačam se u to. Htio sitako... Moja toaleta je svršena. Ne znaš zašto me zove?

- Možda mu nije dobro. Za vrijeme večere tužio se na glavobolju.- Idemo!Šuteći prolazili su pustom ulicom. Davila je vodio skrbnika u zalede generalove

palače i obišao je tako da su banuli upravo pred vežu, pred veliku zatvorenuupregnutu kočiju.- Što? Valjda ne kani putovati?- Meni nije ništa rekao.- Da, putovat ćemo! - oglasi se sobar s visokog sjedalakočije.

Kalman reče:- Tada moram natrag u hotel. Ostavio sam tamo taba-kijeru.- Ne možete se vratiti, car dolazi!- Gdje? Nema mu traga, bit ću odmah ovdje.- Razbjesnit ćete ga! Zar ne čujete njegov glas?- Ništa ne čujem. Moram platiti račun u gostionici.Davila ga uhvati za ruku i povikne sobaru:- Potrčite gore i recite da je doktor Kalman ovdje. Sobarskoči niz stepenice.Kalman se iskine Davili.- Stoje tebi? Zašto me navlačiš? Moram otići!- Zar ga želite razgnjeviti? Račun će platiti general. Čekajte!- Čekat ću ga.Kalman stade šetati pred kočijom. Zviždao je neku melodiju.

- Vi ste, skrbnice, prešli iz velikaške etikete u kočijašku.Zašto zviždite?- Jer se dosañ ujem.- Evo sobara. Zove vas gore.Štićenik ugura skrbnika u palaču i odvede ga u carevu sobu. Zatim potražigenerala u blagovaonici. Našao gaje u živom razgovoru s Nerom.- Gospodine generale, zar nije ipak pogibeljno da ide sada,noću?- Nije mi nakraj pameti da ga pustim ovako! Već sam izdaonalog. Slijedit ću kriomice vašu kočiju.- Hvala Bogu! Bojim se! Čuo sam nekakvo čudno zviždu-kanje. Možda je slučaj, a opet... Budite oprezni, da car neopazi!

- Umirite se, mladi gospodine, i pouzdajte se u moju lukavost. Od baruna Klementvja saznat ću za ortake, a vi nastoj--





te naći kradljivca pečata. Čim svladam bunu, po carevoj želji moram u Beč sizvještajem, a tada ću svoja i vaša otkrića smjesta otvoreno razložitiveličanstvu.- Da, gospodine. Vaša milosti... - i mladić poljubi Neri ruku pa pohiti k caru.Uskoro je car sišao u generalovoj pratnji i sjeo u zatvorenu kočiju. Za njim tajnik i doktor Kalman.Kočija krene cestom. Davili je drhtalo srce. Sjedio je u kutu nasuprot caru.Zabrinut pogled šuljao se kroz prozor, ali u mraku nije mogao opaziti kako ihizdaleka prati Siniša. Kalman se kraj njega nije micao. I car je mirovao. Davilaje drhtao i čekao dan.Prozori kočije posivjeli su u jutarnjim sjenama. Davila se oprezno nagne kstaklu i pogleda u ledinu, ali se opet povuče. Vidio je da ih Siniša još uvijek

prati.-Vi niste spavali, Davila? -javi se carev duboki glas iz kuta kočije.

- Mislio sam da veličanstvo spava.- Samo Kalman je hrkao. Meni su odnijeli san sedmograd-ski ustanici. A vama?- Mislio sam kako da se čovjek obrani od ljudske podlostiako je maskirana poštenjem?- Demaskirat će se! Zlo je samo prema sebi najindiskretni-je. Ako služite dobru, morate biti spremni da će se zlo buniti.To je život. Utakmica dobra i zla, poštenja s nepoštenjem. Jošnedavno borili su se ljudi mačevima da pokažu snagu, mi se

borimo idejama i odlučuje naša duhovna snaga.Ponovo su ušutjeli. Kočija je štropotala. Kalman je očito duboko spavao.Sjene na prozorima su pobijelile. Polako se pomaljalo sunce. Davilini pogledikradomice su se osvrtali na Sinišu koji se

nazirao u sve većoj daljini. Još uvijek pratio je kočiju, ali je polakozaostajao, zatim nestade. Kočija je drndala duž ceste. Sunce je natopilo

poljane.- Ulazimo u požunsko područje - primijeti car.- Da, veličanstvo.Kalman otvori oči.

- Dobro jutro! - oslovi ga car. Samo bez briga može se ovako spokojno spavati. Niste li opet gladni?- Moram priznati da jesam.- Do podneva ćemo postiti. To je zdravo.Prolazili su sati.

Najedared se kočija počela zaustavljati.

- Stoj! - viče nekoliko glasova.Davila problijedi.Zaustavili su se. Neki glasovi čuli su se sprijeda. Car otvori vrata i siñ e. Nacesti stoji dugi niz seoskih kola, krcatih punim vrećama. Seljaci su zaustavilikočiju da maknu svoju povorku kola i da naprave mjesta.Josip priñ e seljaku koji se nešto ljutio, potapša ga po ramenu i reče:- Zašto se ljutiš? Što radite svi vi ovdje?- Čekamo, gospodine!- Što čekate?

- Vozimo carsko žito što je došlo iz Beča za postradale u požaru pa moramo ovdje dangubiti i čekati. Glavar carskogaureda neće preuzet teret.

- Otkadačekate?- Od sinoć.

- Tako? No hajde da vidimo gospodina glavara!



On se uputi k maloj jednokatnici na kojoj je natpis pokazivao da je to ured. Caruñ e. Sluga ga zaustavi:- Nema nikoga! Gospodin glavar ima danas imendan.- Recite mu da želim čestitati!-


IUNTOVNIK NA PRIJESTOLJU

Sluga ude u sobu iz koje je čuo žamor društva. Mrk debeo gospodin s gustim brcima izañ e i omjeri stranca.- Tko to viče u mojem uredu?- Ja, gospodine glavaru! Izvolite smjesta preuzeti žito od ovih ljudi!- Što se to vas tiče?- Isto toliko koliko i vas! Smjesta uredujte!- Koliko ste dobili od seljaka za ovu intervenciju?- Tako, dakle, kada državljanin traži svoje pravo mora vas

platiti?- Car me ne plača toliko da bi mi bilo dovoljno.- Od čega vam je narastao trbuh?- Od mita, gospodine!- Čovječe, gdje vam je poštenje?- Ne brinite se, moje je poštenje vrlo dobro ukonačeno - iudari se po trbuhu.-1 nije vas stid dičiti se time?- Budite kao ja, pa će i vama porasti trbuh.- Kako se zovete?- Gustav Kardoš.- Dakle, Gustave Kardošu, car je odredio da u ovoj državiimaju svi državljani jednaka prava na pošten postupak i smjesta preuzmite žito.- U Mañ arskoj su samo gospoda državljani, makar se car

postavio na glavu!- On će vas postaviti na trbuh!Čuvši prepirku izašla su dva mlada gospodina iz susjedne sobe. Car ih oslovi:- Vi ste ovdje činovnici? Preuzmite žito u ime cara! Ja ću

pomoći!Osupnuti što stranac govori u carevo ime poslušali su. Car pozove Davilu da radezajedno sa činovnicima. Jedan od činovnika neprestano je pogledavao na sat. Car

mu reče:

- Meni nije nikada predugo raditi u dobrom društvu! Nastavimo!Za sat je posao bio obavljen. Car ustade i pogleda Kar-doša.

- U ime carevo skidam vaš čestiti trbuh s mjesta glavarai postavljam privremeno starijega od ove dvojice. Ostalo ćedoći.Car s Davilom izañ e iz zgrade i naredi Kalmanu da naruči u gostionici zajutrak.Sobaru reče da promijeni konje, a on s Davilom pode u selo da vidi kako jekomisija u ovom kraju izmjerila zemlju i popisala pučanstvo.

Naišli su na skupinu seljaka što su stajali na ledini i nešto ogorčenoraspravljali.To pobudi carevu pažnju.- Tajnice, pridimo bliže da čujemo što govore. Mañ arskisam zaboravio još u mladenačkoj dobi, ali ponešto još znam.- Pomoći ću vam, veličanstvo, moja majka je roñ ena Mañ arica. Otac je bio iz Hrvatske.

- Budite mi tumač.Seljaci su mahali rukama, pokazivali na kuće i sve se jače uzrujavali.

- Psuju mene! - Oslovi seljake: - Što vam je, ljudi, skrivio



car?- Taj još pita! Nije li i vama dao izmjeriti zemlju?Car reče Davili što da odgovori.- Dakako da je izmjerio zemlju, tako da se vidi tko imaviše, jer će plaćati više poreza. Odsada će velikaši plaćati

mnogo više nego vi - reče Davila.- Mladi gospodine, izmjerio je on zemlju zato što će svako

me uzeti trećinu za državu.-Toje laž, ljudi!- Je li i to laž da nam je pobrojio glave?- Jest, ali zato da se zna koliko ima pučanstva u državi!-



- Koješta! Na kuće nam je prikovao brojeve, od svake tablice platit ćemo porez, pa onda još od glave, od marve, od

preslice...- Tko vam je to rekao?- Gospoda koja su mjerila zemlju i gospoda u komitetu.- Ljudi, prisižem vam da su lagali, da su vas zaveli, sve jeto laž i podvala!- A tko ste vi da nam tako govorite?- Ja sam carev tajnik.Seljaci su mjerili mladića od pete do glave, znatiželjno i sumnjičavo.- Ne vjerujte mu! - upadoše neki povici.- Govori istinu! - oglasi se car.Dubok glas, snažna lijepa pojava i bistre oči djelovale su na ljude uvjerljivo.Stali su mladog tajnika ispitivati. On im je objašnjavao kako su gospoda lagalada ih podjare protiv cara koji štiti seljake, a car se polako uplitao slušajući

mañ arsku riječ.Ljudi su pomno slušali, slijegali ramenima i pomalo su se smirili, jer im obećaše da će im car sam to proglasiti iz Beča.-Vidite, Davila, sada znam zašto djelo preporoda tako sporo napreduje! - rečecar na povratku. Činovnici zlonamjerno iskrivljuju za narod najkorisnijeodredbe. I oni su djeca privilegiranih klasa. Kada ću dočekati da grañ anskisinovi zasjednu na ta mjesta? Ali dočekat ću i to! Put mi je otkrio same

podvale. Neće, neće tako, makar opet morao proputovati čitavu državu od jednogakraja do drugoga, makar morao polovicu činovnika otpustiti! Neće me zaustaviti,neće!Stigli su u gostionicu i uzeli doručak. Zatim car dade svome kočijašu nalog:- Što brže u Beč!

SUDBONOSAN SUSRET

U carevim kancelarijama u Burgu radi se podvostručenom snagom. Referenti ulaze iizlaze i čekaju na audijenciju. Oko doktora Kalmana, u sobi careva osobnogtajnika Davile, okupila su se gospoda i šefovi ureda s pitanjima:- Vama bi, doktore, moralo biti poznato zašto se car vratios puta nezadovoljan?- Nije mi poznato. Možda gaje ozlovoljila buna ili što drugo. Gospodin Weber mogao bi to bolje razjasniti.Oslovljeni slegne ramenima:- Znam samo da je car izdao izvanredno strogu okružnicu upravnom činovništvu. Spočitava mu da njegove odredbezlonamjerno iskrivljuje, a narod krivo obavještava o njegovim namjerama. Prijeti da takvi činovnici nisu vrijedni da sjede nasvojim mjestima. Bit će da je na putu otkrio nekorektnosti.

- Možda - odvrati drugi šef. - Poslije povratka svakogadana dolazi iz careva kabineta po nekoliko suspenzija.- I pravo je tako! - oglasi se od svoga stola tajnik Davila.



- Dolazi dan kada će mnoge lažne careve pristaše pred njim stajati demaskirane.- Misliš da ima i takvih? - upita Kalman.

- Ima! - odvrati on i dobaci skrbniku prijeteći pogled.Doktor mirno odvrati:- Zaslužili bi da vuku splav ili da metu ceste kao Szekelv.-1 hoće! - odreže štićenik skrbniku.

Na vratima se pojavi grof Keglević, pjesnik Da Ponte i Marica. Ušla je u lakoj plavoj haljini, vedra i nasmiješena. Gospoda joj se smjerno poklone.Davila otvori vrata careve sobe:- Gospoñ ice, veličanstvo vas očekuje!Ona proñ e ispred gospode poput male kraljice koja s uživanjem djeteta prima

poklonstvo kavalira.



Ušla je u kabinet. Car ispusti pero iz ruke, ustade, ponudi joj naslonjač i pogleda njenu dražesnu pojavu.- Opet plava haljina! Znaš li da to ne volim!- A meni tako dobro pristaje! Svaki bečki šegrt nosi halje-tak u "kaiserblau", jer vas ljubi, a ja ne smijem?- Ne! Želim da tvoje srce bude prema meni stalnije od ove

boje. Zvao sam te zbog one crne ljepotice. Čujem da si za mojega izbivanja s njom šetala u Augartenu.- Kad nije bilo vas nametala se meni i posjetila me kod barunice. Htjela je ispitati kako da vam se što više svidi. Već govori kao da ste zaljubljeni u nju!- Nećeš joj vratiti posjetu! Ako ti se pridruži na šetnji recida ja svojoj štićenici odabirem društvo.- Vi, dakle, nju ne volite? - klikne ona.- Ja? Kakvo je to pitanje, Marice? Ako se pojavi, pokaži jojvrata! Neću da vidim tu pelivanku!- Oh, zašto nije ovdje da vas čuje! No priuštit ću si lijep danako doñ e. Iskomplimentirat ću je! - usklikne ona radosno.Car nastavi:- Osim toga knez Khevenhiller traži odgovor, on je tvoj"zaručnik".- Ali, veličanstvo, ja sam mu se samo rugala! Vi to znate irecite mu da je glupan. To je moj odgovor. Ja se neću nikadaudavati, nikada!- Tako? Zašto?- Zato što... što neću! Promatrao ju je prodornim pogle

dom. Vjede s dugim trepavicama prekriju joj oči.- Mi smo se sporazumjeli. Gospodinu knezu izrazit ću sau-češće. U subotu ćemo se vidjeti na soareji.12 Do viñ enja, mala

moja!2Soareja (franc.) - svečano večernje primanje, svečana zabava.

Marica se oprosti. Car joj otvori vrata Daviline sobe. Opazivši medu gospodom pjesnika Da Pontea upita ga:- Stoje? Manuskript? Doñ ite!Pjesnik ude.-Veličanstvo, tekst za novu Mozartovu operu.- Da vidim! Kako? "Figarov pir"? Dramu s tim naslovom skinuo sam s repertoara zato stoje odviše frivolna za mladež,

a ja želim da i mladež dolazi u kazalište.-Veličanstvo, lascivitete sam izostavio.- Tada bi mogla ići! Mozartu se sviñ a?



- Glazba je već gotova.- Javite odmah Mozartu neka večeras u 10 sati doñ e k

meni s partiturom. Pozovite interpretatore glavnih uloga isvu umjetničku gardu.Pjesnik se povuče. Davila zastade na vratima čekajući naloge.Car se obazre. -Idemo dalje!- Neka doñ e gospodin sekretar Stock!Davila ude u predsoblje i vrati se sa sekretarom Stockom. Carev ga oštri pogled odmjeri:- Barun Heinau sklopio je s grañ anskom djevojkom "braksavjesti", zatim ju je napustio. Ona mi se potužila, a gospodin

barun dao vam je sto dukata da mi ne predate njezino pismo.Dukate ste primili i pismo ste zatajili. Saznao sam to ovaj času "kontroloru" od gospode. Što kažete na to?Sekretar ne reče ništa. Problijedi i obori glavu. Car poviče:- Dok ja čistim korupciju po čitavoj državi, sekretar je uvodiu moju kancelariju! To je perfidija! Vaša žena i dijete su nevinii dobit će od mene penziju, ali vi se smjesta nosite odavde!Sekretar otetura. Car se ushodao po sobi.- Davila, diktirat ću!

Tajnik se pripremi. Car počne:



"Naš zakon dozvoljava neoženjenom muškarcu da se oženi sa jednom neudatom ženom koja nije s njim u rodu u zabranjenom stupnju. Pradjedovska oholost i društvene

predrasude iznašle su mariages de conscience,13 ženidbe savjesti. Takve ženidbene smiju ubuduće postojati, odnosno sa svim svojim posljedicama imaju sesmatrati sasvim ravnopravnima ostalim ženidbama. Tko takvu ženu ostavi da uzme"ravnopravnu", smatrat će se krivcem dvoženstva.Djelo zbog kojeg se crvenimo ako ga počinimo javno ne smijemo počiniti potajno!

Ako netko, uvjeren u svoju sreću i zadovoljstvo, odluči da uzme takvu ženu mora biti dostatno postojan da prkosi predrasudama."- Tako! Neka se to odmah publicira. Idemo dalje! Zovitegrofa Kolovrata.Davila otvori vrata predsoblja.Elegantan grof stajao je pred carem. Car podupre bokove i priñ e grofu.- Lijepo ste se ponijeli! Vi, predsjednik komisije kojemusam povjerio zadaću da s najvećom ozbiljnošću i pristojnošćuraspušta samostane, vi ste u Klagenfurtu prigodom uredovanja koludrice nazivali prostim imenima, a vaši su ih komesarištipali. To je zločin! - vikao je car ljutito.- Veličanstvo, to su neprijateljske klevete!

- Ne! Taj izgovor ne prihvaćam. Bio sam svjedokom kadaste u samostanu kod "Veselog Mihaela" vikali na koludrice.

Više volim otvorene neprijatelje nego nekorektne prijatelje. Neprijatelji mogu protiv mene raditi što ih je volja, ali protiv prijatelja koji iznevjere moje djelo bit ću neumoljiv kao pre ma Szekelvju.-Veličanstvo, on je pronevjerio državni novac!- A vi ste pronevjerili ugled moje reforme! Novac mogudržavi nadoknaditi iz svoga džepa, ali čime da ispravim vašu13 Mariages de conscience (franc.) - ženidbe savjesti.

nekorektnost? Je li to rad u duhu moje devize: "Radi krijepo-šću i dobrim primjerom?" Sramota! Da znate, priorat samostana u Klagenfurtu podigao je proces

protiv vas zbog sramotnih uvreda izrečenih koludricama. Neka to riješi sud! Akose nećete moći posve valjano opravdati, ne vratite se više nikada! Idemo dalje!

Grof se povuče iz kabineta očiju punim bijesa.



Car je nestrpljivo šetao ne obazirući se na lakaje koji su donijeli jelo. Sinišaje kazivao svoj izvještaj. Davila bilježi. Car reče:- Ponajprije, zašto vaš kurir nije donio nalog što se ima činiti protiv buntovnika?- Ustanici su ga uhvatili!- Dakle i to! Idemo dalje!Siniša nastavi:- Ustanici su se poslije proklamacije vašega veličanstvastali vraćati u sela i napuštati voñ u bune. Ostalo mu je pet-sto ljudi. Odlučih da ga živoga uhvatim i uzeh nekoliko svojihgraničara. U šumi smo se sakrili popevši se na krošnjata stabla. Prije jutra opazih na puškomet daljine dva fratra. Stariji jenešto prijetio, a mlañ i kao da se molio Bogu. Kraj njih je stajao Horja držeći uzde konja. Mi smo udarili prema njima i uhvatili Horju prije nego stoje mogao skočiti u sedlo. Stariji fratar nestao je kao u zemlju. Mlañ i je bježao prema rijeci Marosi bacio se u valove.- Što je kazao voñ a bune?- Samo to da su mu proklamaciju dali fratri. Odakle su, tonije htio reći. Predali smo ga oblasti. Kada su mu objasnili da

će biti teško kažnjen, zatraži da ga pošalju k vama u Beč, jerće samo vama reći istinu. Drugi dan našli su ga u zatvoru mrtvog. Netko gaje otrovao.

Najzanimljivije je, veličanstvo, da je u lešini fratra koji se utopio moja žena prepoznala jezuitu, oca Antonija, koji je svojedobno bio u Terezijanumu.- Tako? Duh crnoga kabineta bdije nada mnom! Koliko žrtava i koliko nesreće, a zašto? Generale, vi ćete četiri danaostati u Beču da sve pripremim. Želim da ponesete novac, od štetu za popaljene dvorove i sela. Za četiri dana! Nadam seda mi gospoñ a grofica neće zamjeriti ako se vratite četiri dana kasnije.



- Naprotiv, njoj će biti drago da uzmogne ta četiri dana provesti s gospoñ icom Maricom. Naime, i ženu sam doveou Beč. Nisam je htio u tako opasno doba ostaviti u nepoznatom kraju.- Prema tome, iz ove ustaničke nesreće gospoñ ica Maricaizvukla je svoj adut i uživa grofičino društvo. Ali ja sam vaszapravo pozvao na ručak!Car pogleda očajnog Keglevića koji je čekao u prikrajku.- Konačno je red na vama, grofe! Neka serviraju! I vi ćete,

Davila, s nama.Sjeli su k objedu. Car se stao ispričavati Siniši:- Oprostite, generale, što vas ne mogu ponuditi gospod skim ručkom. Plemići mi se rugaju da štedim, ali vam moram

priznati da ne spadam u red onih ljudi koji se drže današnje mode i pripravljaju svečane orgije svome ukusu. Ja sam rad nik, trebam zdrave živce i mirnu krv, i jedem jednostavno.

Ne prireñ ujem svečane gozbe na dvoru zato što smatram tedinee seansama za oglupljivanje duha i razdraživanje tijela.S tako ušteñ enim novcem idem radije u "kontrolor", gdje imavrlo mnogo gladnih.Lakaji su servirali juhu, govedinu s varivom, pečenje s ukuhanim voćem itjesteninu sa sirom.

Za pola sata objed je dovršen. Car naredi tajniku neka dade osedlati konje,oprosti se sa Sinišom i ode.Davila prišapne generalu:



- Morao sam vas zamoliti da se prije sporazumijemo. Jesteli otkrili urotnike? Što vam je rekao barun Klementv?- Na žalost ništa! Kada sam ušao u komoru nañ oh ga na

podu mrtvoga. Kraj njega je ležala cjevčica s otrovom.- O Bože, s kolikom sam željom očekivao da će vam otkritiime onoga koji im je dao pečat!- Zar ga vi niste pronašli?- Gospodine generale, ja sam vam rekao da sumnjam nanekoga, ali nemam dokaza.

- Jeste li poslije povratka iz Sedmogradske vidjeli pečat?- Nisam imao prigode da doñ em u knjižnicu.- Na koga sumnjate?- Generale, ne mogu vam priopćiti ime dok nisam siguran.Zatekao sam toga čovjeka nakon povratka iz Sedmogradskekada je podvečer išao iz dvora i razgovarao na ulici s nekim lakajem koji je jednom bio ranjen nožem. On kaže da je služiokod nekog princa i postao ocem njegova sina, a tvrdi i to da jenalik caru. Sličnost je vrlo dvojbena. I jest i nije sličan.

- Vi ste odviše mladi, tajnice, i ja vas ozbiljno molim da mi kažete ime čovjeka koji je izazvao vašu sumnju timešto vodi razgovore s tobožnjim carevim dvojnikom. Ja sam iskusniji i mogu mu postaviti stupicu. Prije negoli odem dužan sam caru bezuvjetno saopćiti što sam čuo od barunaKlementvja.Davila je pogledao kroz prozor da sakrije zbunjenost, malo je razmišljao, zatim se ponovo okrene prema generalu:- Dajte mi tri dana vremena!- Zašto?- Generale - reče Davila pogleda uprtog ravno u oči - s tim čovjekom stradat će drugi koji je pošten i iskreno ljubi cara,ali je bio zaveden.- Ako je uistinu pošten, on će nam vrlo dobro poslužiti.- Da, on će nam poslužiti. Izvršit će svoju dužnost potpuno.- Sve to opravdava moj zahtjev da mi ništa ne zatajite.- Dužan sam zavedenom čovjeku dati vremena da kaže štozna i da se časno ubije.-To nije potrebno!- On tvrdi da mu preostaje samo tane. To će i učiniti. Molim vas zatraženi rok, a tada će vam biti sve jasno!- Dobro! Dakle, za tri dana!Siniša se oprosti. Tajnik drhtavom rukom uhvati sljepooči-ce, grozničavi pogled upre u prozor i prošapće sam sebi:



- Davila, tvoji su dani odbrojani! Da, to se više ne može podnositi, ne može, ne može! Svoju čast pred carem možeš oprati samo svojom krvlju!Lakaj javi da car silazi u dvorište. Davila potrči niz stepenice.Uskom ulicom valja se publika u gustoj nepreglednoj povorci, u neviñ enom šarenilu: bečke gospoñ ice u širokim haljinama, muškarci odore kojih krojevimaoznačuju staleže. Izmeñ u njih gura se poneki Kinez, Turčin, Mañ ar i hrvatskigraničar.Svi hite na hodočašće u perivoju Augarten. Nitko u žurbi ne opaža cara i njegovatajnika kako se svojim konjima potiskuju kroz svjetinu i promatraju šarenu

uličnu vrevu. Da se uklone gospodskim ko

čijama povukoše se sa ceste na

čistinu pred protestantskom crkvom. Car opazi na crkvenim vratima oglas.

- Pamflet! Skinite ga, Davila, da se zabavim dok proñ u ko



čije. Tajnik pruži caru žuti papir, on pročita, nasmije se i spre mi ga u džep.Začudi se, kad je car okrenuo konja natrag i za četvrt sata se zaustavi, siñ e,

preda mu uzde, naredi mu da čeka, a on pohiti pješke nekoliko kuća dalje i stane pred žutom jednokatnicom. Na pročelju ploča s natpisom "Moritz VVucherer".Car otvori staklena vrata i uñ e u knjižarski dućan. Iza pulta stajao je omalenčovjek s malim lukavim očima.Car ga oslovi:- Dobar dan, gospodine VVuchereru! Kako ste, kako poslovi?-Veličanstvo, slabo! Svaki dan slabije!- Kako? Zar vam ja više ne donosim ništa? To je krah moje

popularnosti. Pošto sam lijesove opet uveo u modu, mogli

biste pokazati Bečanima kako se ukapa "majmun na prijestolju".-Veličanstvo, zaboga, taj pamflet nisam ja tiskao! Tako mi Boga, gospodine!- U ime vašega Boga protestiram da ga zovete na krivosvjedočanstvo. Poslovi su slabi? Eto i mene u pomoć! Imam jedan pamflet protiv sebe. Mislim da će to biti dobar posao.Skinuo sam ga s vrata bivšeg samostana koji sam prodao pro

testantima da sagrade svoju crkvu. Čitajte! VVucherer stade čitati:"Ovo je nekoć bio stan djevica. Podigli su ga najpobožniji habsburški vladari.

Ali je svete koludrice rastjerao zatornik vjere, luteran Josip II. Prezirući božansku milost koja ga je podigla na prijestolje, prezirući sve zakone svetekatoličke vjere, prigrlio je na grudi sve krive vjere. Taj bezvjerac čudo jesvih stoljeća! Ovaj sveti stan prodao je luteranima i pretvorio ga usastajalište svih krivo vjerskih grozota, čarolija i ñ avolskih orgija."- Dakle - reče car - taj će pamflet biti dobar posao. Tiskajte

mi pet tisuća primjeraka. Prodavat ćete ga po šest novčića.Utržak dajte protestantskom župniku, neka ga podijeli siro

masima. Kada sam prosjačenje zabranio, moram se sam brinuti za prosjake, a vama eto opet posla.- Veličanstvo - zaprepašćivao se VVucherer - ja da tiskam što takvo? Ne i ne!- Nećete mene kao naručioca? Uzmite me tada za kompanjona.- Veličanstvo, mene su oklevetali! Vi ste Židovima daligrañ anska prava i slobodu.- Zato ste odmah počeli širiti pamflete uperene protiv

mene. Pošto sam vas time obogatio, tiskat ćete pamflet ili ćuvam zatvoriti tiskaru! Evo!

VVucherer se previjao udarajući se u prsa, ali car krene k

I



vratima. Tada opazi damu u grañ anskoj haljini, s kapišonom na glavi.Car joj zakrči put. Stajao je izmeñ u pulta i nje. Pokloni se vrlo duboko inasmijan reče:- Madame, oboje dolazimo k Wuchereru s istim poslom!- Veličanstvo - usklikne dama - kakav sretan slučaj! Nisam slutila kolika me sreća čeka ovdje!- Madame, vi se šalite! Ja vam uistinu nisam priredio nijednog časa sreće. Evo, i ja danas stupam u red VVuchererovih

suradnika i suradnica. Ali, pardon, ne kanim vam smetati. Adieu, madame!Galantno se pokloni, izañ e iz knjižare i pobrza k Davili, uzjaši i reče:



- Augarten!Jedva su nekoliko minuta jašili kad im na zaokretu upadne na put kočija u kojojsu sjedile dvije dame.- Veličanstvo - upozori Davila - gospoñ ica Marica s groficom Vojkffv!- Lijevo! Hoću da izmaknem susretu!- Veličanstvo, već je prekasno. Gospoñ ica vam domahuje izaustavlja kola.Kočija je prošla mimo njih i stala. Ispod ružičastog šešira upirale su se u caravelike tamnoplave oči.- Njoj ne može nitko pobjeći! - šapne car i upravi konja

prema kolima.Kraj Marice sjedila je Nera u zelenoj haljini, s bijelim širokim šeširom na

pepeljastoj glavi. Tamne oči izražavaju radosno iznenañ enje.- Kakva radost! - reče ona. - Marica je gotovo iskočila izkočije kad vas je opazila. Uzalud sam je opominjala da vas nesprečava na vašem putu.- Veličanstvo, buna zbog koje ste se vi toliko ražalostili

menije donijela groficu! Ne puštam je više u Mañ arsku, nikako!

- 0 tome nas dvoje ne odlučujemo! - nasmiješi se car i za počne novu temu.- Grofice, izvještaj gospodina generala sasvim me zadovoljio. Šteta stoje otac Antonije izmakao na drugi svijet.- Slutila sam tko se krije iza one proklamacije... Ali nećuvaše veličanstvo dulje zadržavati.- Ne, ne, još nešto! - upadne Marica. - Ja sam zato zaustavila kočiju da vas, veličanstvo, nešto lijepo zamolim.- A to bi bilo?- Molim vas, pozovite groficu na glazbenu soareju.- Ali, Marice - upozori Nera - kako smiješ njegovu veličanstvu nametati...- Naprotiv, grofice, ja sam vas htio pozvati pismeno.- No, vidite, ja sam to znala. Kako bi car mogao propustitida vas ne pozove, kad ste u Beču? - klikne djevojka.- Idete u Augarten? - upita car Neru.Umjesto nje odvrati Marica:- Da, u perivoj. Doñ ite s nama, veličanstvo. Ionako idetetamo.- Neizmjerno bih se radovao da mogu pratiti tvoju gošću,ali posao me zove kući. Do viñ enja na koncertu! - pozdravicar i digne klobuk. Kočija krene.Davila je iz pozadine promatrao i slušao razgovor, zadubljen i zagnjuren u tminusvoje duše, po kojoj se kotrljala odluka da dokrajči svoje patnje. Kad se carvratio k njemu probudi se iz misli.

- Veličanstvo ne kani ići u Augarten?- Ne! Krenut ćemo na poljane, da udahnemo zraka. I vamaje potrebno da se provjetrite. Loše izgledate. Molim vas, poručite gospodinu Rosenbergu da pošalje generalu i njegovojženi poziv za soareju. Gospoñ ica me dovela u veliku nepriliku. Nisam generala zvao na koncert, uvjeren da ga ne zanima,a pred groficom je to izgledalo kao da je nisam htio pozvati.-



- Ne, veličanstvo, ona vam je tako iskreno odana da ne bito mislila. Ona je ostala postojana u svojoj vjeri da vaše veli



čanstvo uistinu nije imalo bilo šta zajedničko s onom prokla macijom.- Vi ste gotovo zaljubljeni u nju!- Sviñ a mi se njena vjera u vaše veličanstvo.- Ne govorimo o ženama!Car podbode konja.TRODNEVNI ROKKada se tajnik sa carem vratio u dvor radili su u kabinetu do devet sati. TadaDavila krene u svoju sobu. Nekoliko put proñ e gore-dolje, zatim oštrim koracima

prijeñ e hodnik i potraži svoga skrbnika.Doktor Kalman ležao je na divanu i čitao neku knjigu. Opazivsi došljaka odbaciknjigu i sjedne. Upirući u njega mrk pogled započne:- Otkada smo se vratili iz Sedmogradske nisi zavirio u

moju sobu. Sto znači tvoje ponašanje?- Gdje smognete mir da me to pitate!Kalman ustade, prekrsti ruke na leñ ima i stisne duge guste obrve.- Mladiću, dalje tako ne ide! Poslije puta u Sedmogradskutvoje se ponašanje prema meni ne da podnijeti. Otkada smostigli u Beč neprestano me uhodiš. Tvoj me pogled neprestano prati. Šibaju me dvolične riječi. Što mi spočitavaš?

- Da ste razbili mir moje savjesti! Poslali ste me da ukradem pečat!- Nije trebalo da privoliš.- O Bože, ovako mi on odgovara! Zašto ste uštrcali u mojukrv strast ljubomore?

-Ja tebi? Ti si lud!- Bio sam lud, jer vas nisam prozreo. Iz dana u dan vi ste

mi zlonamjerno rasplam ćivali maštu prikazujući kako će car milovati nju a ja ću biti prisiljen da sve to gledam! Gurnuli ste me u strahovitu propast. Stidim se. Vrištim u očaju kad gledam careve oči, kad sretnem nju, kad slušam kako on odbacuje od sebe nekorektne pristaše. Sve to muči mi dušu samo-

prijekorom.- Pa ti si pečat vratio. Nije se dogodilo ništa.- Ako se ipak što dogodilo?- Što bi se moglo dogoditi?- Skrbnice, tako vam svega što je sveto, recite zašto vam jetrebao taj pečat?- To znamo oboje: da caru prikazem kako je Marica njegova sestra i da ga oslobodim strasti.- Lažete! Vi ga niste htjeli osloboditi!- Sumnjaš u moju vjernost caru?- Vidjeli ste gdje sam uzeo ključeve kada sam onoga nesretnog dana pošao da donesem pečat. Čujte me, pred vama stojivaš štićenik koji je obračunao sa svojim životom. Pitam vas,što ste učinili s pečatom?

- Bulazniš? Uzmi vode! Kako bih ja dolazio u knjižnicu?- Skrbnice! Došao je čas obračuna! da jem vam vremena tridana da mi kažete što se dogodilo s pečatom. Tada ću povjeriti sve carevu prijatelju. On će vas uhvatiti za vrat i povesti

pred njega.- Misliš da ćeš ti izbjeći krivnju?- Ja ću tada već biti mrtav. Vas će stići sudbina grofa Sze-kelvja.Kalman se uspravi. Iz blijedoga lica sukljaju oči.- Sad mi je dosta! Iza mojih leda rotiš se protiv mene, da

me spremiš čistiti ulice? Dobro! Iz ove sobe idem ravno k nje mu i sve ću mu reći. Neka sudi tko je od nas pošteniji: ti ili ja!

MARIJA JURIĆ

ZAGORKA BUNTOVNIK NA PRIJESTOLJU



-Ni koraka!- Strepiš, je li? Nećeš mu priznati, a mene sumnjičiš!- Strepim da bi saznao moj grijeh prije nego što umrem.

Velim vam: tri dana!- Ni tri minute! Neka zna i neka odbaci i mene i tebe!Kalman izleti kroz vrata i potrči hodnikom. Davila nagneza njim. Stigao ga je pred carevim odajama da mu spriječi ulaz, ali ga onodgurnu i ude. Mladić pode za njim, ali obojica ostadoše kod vrata. Okoglasovira u sredini dvorane stoje pjesnici Časti, Da Ponte, pjevač Lelli,njegove kolegica Coltelini, komponist Mohlersdorfer i mladi Stefani. Mozartokreće caru listove partiture. Njegov dubok bas, pun toplog osjećaja, diskretnose razlijegao dvoranom.Skrbnik i štićenik ne slušaju.Davila gleda Kalmana spreman da radije sam prizna caru nego da dopusti njemu dagovori. On je, naprotiv, miran i čeka da car dovrši.

Melodija utihne. Mozart stade pljeskati. Car ga uhvati za ruku.- Ja moram pljeskati! Bravo! Opera je prekrasna! Da

Ponte, predajte je kopisti. Neka se odmah vježba! A što kažunaši pjevači?- Pjevačke partije odviše su teške - oglasi se primadona.- Čujte, maestro, pjevači su mi prišapnuli da ima previšenota!- Samo toliko koliko je potrebno!Car se nasmije:- Sada ste čuli, madame! Ravnajte se prema tome. Maestrone komponira za vas nego za čovječanstvo, a ja se ponosim što sam prvi Mozartovu operu svirao i pjevao. Nadam se da ćeslava ipak zabilježiti moje ime u historiji.- A vaše djelo preporoda, veličanstvo?- Dragi Mozarte, moje djelo predano je na milost i nemilost muzikanata koji nemaju srca ni ljubavi! Ali kad vi svoje

djelo predate svojim muzikantima, oni osjećaju s vama, prenesu se u vas islijede vas. Jedino je umjetnik pravi vladar.Pokraj vrata stoji i čeka Kalman. Njegov štićenik ne pušta ga s oka.Pod carevim prstima ponovo zastruje dvoranom zvuči partiture, ali najednom

prestane svirati i reče Mozartu:- Vaše lice, maestro, odaje da nešto nije dobro.- Sire, dobro je i točno, ali prebrzo.- Prebrzo? Neki mi državnici govore: "Prebrzo, prebrzo!"

Meñ utim, jedino vi, gospodine Mozarte, imate pravo! Dakle, polaganije!- Jedino na glasoviru nalazi polaganiji tempo - šapne DaPonte Castiju.

Igra svrši. Kalman korakne naprijed. Davila htjede za njim, ali protrne i na pola puta posrne.Svi su ustali, a Kalman pridrži štićenika šapćući mu:- Pokoravam se!Doktor ga izvede iz dvorane u susjedni salon, gdje je pao u naslonjač,sklopljenih očiju, na granici nesvjestice. Iz dvorane doñ e car.- Stoje to s njim, doktore?- Slabost od duševne borbe.- Već sam nekoliko puta opazio da se muči, ali zbog čega?- Nesretna ljubav!- Tako? Zbog toga on danomice propada?

Mladić je slušao kako njegov skrbnik predočava caru uzroke njegova klonuća udvorani. Ljubav je kriva svemu što je počinio i zbog čega sada toliko pati.

Brzo se oporavio, pridigao glavu i sukobio se sa carevim pogledom.-Vi ste, Davila, u nekoj ženi usredotočili svoju životnu sreću? Što vam je palona um?



- Zahvatilo me protiv volje!



- A ona?- Ljubi drugoga i on ljubi nju - reče promatrajući sa strep-njom kakav će dojam proizvesti te značajno naglašene riječi.Car je mirno gledao u mladića. Glas mu je zvučio ozbiljno:- Saberite se i zaboravite!- Nastojim svom voljom, ali čežnje...- Ušutkajte ih!-Viču, viču!-Ne odazovite se!

Mladić čvrsto pogleda carevo lice i upita značajno:- Ima li pod suncem koga tko bi se mogao odhrvati čežnjama velike, duboke ljubavi?

-Ima! Ima!Josipov glas bio je odlučan.- Slušajte, mladiću moj - nastavi car -jedinu pravu srećunalazimo u samosvijesti da svojim radom i životom koristimodrugima.

Vrati se u salon.Skrbnik i štićenik se pogledaju.Kalman mu doñ e blizu:- Tvoji računi su s njim pročišćeni. On ljubi Maricu, ali setoga odrekao. A naši računi? Kakav odnos nastaje izmeñ u nasdvojice poslije ovoga dogañ aja?- Sto hoćete? - odvrati Davila i obori pogled u pod.- Gledaj mi u oči, ne sakrivaj misli! Ono što sam riskiraoza tvoju sreću dobacio si mi u lice kao sumnju. Pazi, stvar može ostati naša tajna ili je moramo otkriti izravno caru. Ja sam odabrao ovo posljednje. Ti se tome protiviš. Znaš li da je šutnja prema njemu nepoštena? Mene to grize, ali zbog tebe pridonosim tu žrtvu. Zato tražim zadovoljštinu da mi otkriješuzrok sumnje i da je zauvijek odbaciš.- Sumnja je došla, ne znam kako, poput priviñ enja. Sadavidim da sam bio u zabludi.

- Zašto si mi dao trodnevni rok?- Da se što prije oslobodim neizvjesnosti.- Možda si pao u ruke grofu Vojkffvju? Upozoravam te, tajgospodin želi se caru dodvoriti ne bi li napravio karijeru i dos

pio u Beč. Zato je i doveo sa sobom ženu, kojoj je car jednom bio bliz. Pazi da te on ne iskoristi ne bi li se dočepao nagrade. Čim opazim najmanji znak sumnje, idem caru i neka nasobojicu baci van kao Kolovrata i Stocka. Bolje će biti i to negoda živim pod udarom sumnje onoga zbog kojega sam caruzatajio našu zajedničku lopovštinu. Dragi moj, da sam poslije tebe dirao pečat ne bih danas imao odvažnosti da poñ em

pred cara. Prije bih si prosvirao tanetom glavu. To upamti!S tim riječima ostavi mladića, utučenoga i slomljenog.- Ako ipak nije on krivac, nego tko drugi? Ako generalu zatri dana ne dam razjašnjenje, hoće li caru reći što je čuo od Klementvja? Što će se dogoditi ako pečata u knjižnici nema?Znoj mu je oblio čelo, grižnja savjesti i strah opali mu nesretnu dušu.

- Imam li drugi izlaz nego smrt? Ne!CAREVA LJUBAV



Zapušteni carski dvorac svečano je rasvijetljen. Svi saloni su otvoreni. Velikom dvoranom s ružičastim tapetama, zlatnim girlandama i stolicama od svilenog

brokata zašuštale su svečane večernje haljine dama s naprašenim frizurama.Gospoda generali i plemići, carski gosti sa svojim svečanim odorama, izvezenim zlatom i draguljima, uokviruju grupe gospoda, šapću im, udvaraju i pričajuanegdote. Peterolist carevih kneginja rasprostro se po rokoko-stolicama, paispod svojih lepeza diskretno šapuću indistretne primjedbe.



- Sada mi je jasno - kaže grofica Kinski - zašto nije priredio ovu soareju u svojoj kolibici u Augartenu. Pozvao je gotovo sve najstarije i "najreakcionarnije" plemstvo, kako ga onzove, a u kolibici je ipak premalo mjesta.- Pitala sam ga zašto ne prireñ uje soareju u Burgu ili Schon-

brunnu, a on mi odgovori: "Nemam dvora ni dvorjanstva, a

Schonbrunn je nametljivo raskošan za običnog čovjeka."Time on pokriva pravu istinu. Tamo bi morao potrošiti odvišenovaca, pa mu ne bi dostajalo za njegove prosjake i pelivane.Šteta što nije predsjednik ubožnice!-Ali ga pristaše zovu "okrunjenim čovjekoljubom"!- A protivnici "carem prosjaka i kraljem seljaka"!- Ma chere princesse,14 čudnovato, zastoje pozvao Parfvje,

VVindischgraetze, Schwarzenberge i sve te velikaše, otvorene protivnike.- Pozvao je i Grasalkovicha, koji mu je jednom za caričinaživota prišapnuo da je u našem društvu samo "trpljen".- Vous avez raison,15 nešto namjerava.- Ah, ma chere, šteta ga je, šteta! Pogledajte kako je pristao, kako ljubazan! Gotovo je nevjerojatno pomisliti da je

prekjučer izbacio iz kabineta i Kolovrata i Sturmera.-Vrlo je nepromišljen! Sam mobilizira protivnički tabor.- Tiho, dolazi k nama!Lakim i hitrim korakom dolazio je car vedra lica, kao da je s njega skinuo maskustrogosti i da ga ništa drugo ne zanima do zabave. Zeleni haljetak s bijelim čipkama ispod vrata priljubio se uz njegovu čvrstu gipku pojavu. Sa smiješkom

priñ e gospoñ ama.- Čavrljaju li moje ljubazne knjeginje o mitologiji, filozofijiili o socijalnoj ekonomiji?14 Ma chere princesse (franc.) - moja draga princezo.15 Vous avez raison (franc.) - imate razloga.

- Divimo se kako je vaše veličanstvo danas osobito dotjerano.- Moj će sobar biti presretan kad mu prenesem tu pohvalu! Govorio sam, madame Clary, s vašim sinom. Eno ga tamou krugu dama.- Ah, sire, on je divan dečko! Upravo se vratio s velikog

putovanja. Baš sam vas htjela zamoliti da ga pridijelite nekojvašoj pukovniji.- Tako divnog dečka izložiti zimi, vjetru i suncu da uči

momke? Pustite ga neka putuje, qu”il s”amuse.16- Sire, kao pukovnik ne mora vršiti takvu službu.- Ah, vi se šalite, madame! Vaš sin još nije bio ni poručnik.

Vidite, on divno ukrašava svoj visoki stalež. Mais est-ce que je

vois bien?17 Kneginja Suzana je sama? Vi ste mi pisali da imategošću i odgovorio sam vam da je možete povesti sa sobom.- Sire, hvala vam na ljubaznosti, ja sam se njome poslužila.



Evo, dolazi! Ona ljepotica u plavoj haljini! Charmante, n”est--ce pas?18 Kao da se Venera zaogrnula plavetnilom neba!Začuñ eno pogleda car svoju crnu ljepoticu što se približavala u prekrasnoj

modroj svili, s modrom vrpcom i briljantnom kopčom u crnoj oprašenoj kosi.Suzana je predstavi.- Baronesa Klotilda Clausenfeld.Car se pokloni kao da ju je sreo prvi put. Ponudi joj naslonjač kraj sebe, ireče tiho da druge ne čuju:- Madame, napokon znam vaše ime! Meñ utim vi ste očitoželjeli doći na dvor ne biste li kod mene našli nekoliko dojmova za suradnju s gospodinom VVuchererom?-Veličanstvo, ljuto se varate! Tiskam kod njega svoje sonete, posvećeneherojskom junaku čija su politička djela moje evanñ elje.16 Qu”il s”amuse (franc.) - Neka se zabavlja.17 Mais est-ce queje vois bien? (franc.) - Čini se da je dobro?18 Charmante, n”est-cepas? (franc.) - Šarmantno, zar ne?



Gledala gaje vrelim očima, punim obožavanja.- Madame, u svojoj politici doživjeli ste potpun slom! Vašaljepota imat če uspjeha na drugom polju. A bientot, mes-dames!19Car se okrene drugim damama, koje su poglede uprle u vrata, odakle je dolazioSiniša u generalskoj odori vodeći Neru.Sve grupe prekinu razgovore i obazru se prema ljepotici. Oko vitkog stasa spuštase vjenčićem opšivena ljubičasta svila. Pepeljasto plavi uvojci padaju joj po

bijelom vratu. Velike tamne baršunaste oči gledaju produhovljenim pogledom.Opazivši gošću car joj pode u susret i pozdravi je s punim počitanjem kavalira.Kneginje su sagnule glave i pokrile usta lepezama. Grofica Kinski navijesti:- To je ona koju je car ljubio za caričina života!- Sada je jasno zašto se tako uredio!- I meni je jasno - šapne baronesa Klotilda Suzani - zaštose uzalud naprežem da ga osvojim.- Misliš da je još ljubi? Koješta! Na njeno je mjesto došlanjegova mala kravarica. Pogledaj siroticu u ružičastoj haljini!Kako je glupa! Sada si uvedena u dvor i možeš jurišati sa svim trikovima. Budi hrabra!- Nestrpljiva sam. Szekelv čisti bečke ulice, a car se ovdjezabavlja. Zašto nisam zmija da ga ugrizem!Lakaji postaviše stolice sredinom dvorane. Gosti zauzeše mjesta.Dvorski orkestar započne program. Zatim nastupiše redom glazbenici na violini,čelu i glasoviru. Tada najavi Da Ponte čuvenog gosta Victora Clementija, koji je

stigao iz Italije.Josip namigne Mozartu, posjedne ga kraj sebe i šapne:- On je gost, treba da svira prvi. Vi ćete ga ionako nadvisiti.19 A bientot, mesdames! (franc.) - Uskoro, dame!

I

Svi pozorno slušaju sviranje i nagrañ uju gosta simpatijama.- Allons, Mozart - šapne car - sada vi!Odsvirao je svoju kompoziciju i pobijedio je. Car mu intimno namigne. Poslijetoga oba glazbenika preludirala su na dva glasovira jednu temu. Utakmica izazovedebatu o pobjedniku.Za vrijeme pauze pozove Josip komponistu Mollersdorfa:

- Što kažete vi, tko je bolji?- A što kaže vaše veličanstvo?- Hm, nisam zvan za takve kritike, ali ću povući paralelu.



Obojica su dvije umjetničke izrañ ene tabakijere. Ona iz Engleske odlična je umjetnina po solidnoj jednostavnosti. To jeClementi. Druga je pariška umjetnina s prekrasnim umjetnič kim ukrasima. To je Mozart. Ako nisam pogodio, ispravite me.- Nemam što ispraviti, veličanstvo!Priñ e Da Ponte posve preplašen.-Veličanstvo, dogodila se nesreća! Haydn ne može izvoditi svoju kompoziciju.

Njegova žena razderala mu je note i napravila papilote za kovrčanje kose!- Sada ima muzikalne uvojke!- Pobožnu dušu i zlobno srce! Haydn je mučenik Ksantipe.Kad biste vi, veličanstvo, intervenirali kod njegove žene...- No, maestro, na tom polju nemam kuraže nastupiti s reformom! Za deset minuta nastavite program s našim "velikim topom".Dvoranom se sve jače pronosi žamor pauze. Siniša je prišao tajniku Davili udubini dvorane.- Danas ističe trodnevni rok, gospodine Davila!Probuñ en iz misli pogleda Davila generala s izražajem mrtvila. Buljeći prekostolice u doktora Kalmana, koji se zabavljao s baronesom Klotildom, odvrati

mladić generalu:

- Onaj drugi zavedeni nesretnik još mi nije dao priznanje.- Tada mi ne preostaje drugo nego da saopćim što znam.-



Molim da me najavite sutra ujutro kod cara u hitnu audijenciju. Recite da imam važna otkrića.- Poslat ću vam sutra rano u hotel pismenu ispovijest drugoga. Prisilit ću ga da kaže sve, pa morao se i ubiti.- Uistinu je počinio takvo zlo da ga mora iskupiti smrću?- On tvrdi na nema izlaza, jer kad car sve sazna odbacit ćega. I ja bih se u takvom položaju ubio. Car me zove! Poslijevelikog odmora sklonit ćemo se negdje da se podrobno dogovorimo za sutra.Tajnik pode prema caru. Siniša se vrati svojoj ženi s kojom je čavrljala Marica:- Pogledajte, grofice, onu crnu ljepoticu sa carevim knegi-njama. To je ona o kojoj sam vam pripovijedala. Gle, kako senameće caru! Uh, da imam štogod bacila bih joj u glavu! Teobojane njuške laskaju oko njega, a ogovaraju ga kao urotnici!

Na malu pozornicu doñ e pjesnik Da Ponte i najavi da će se izvoditi nova šala ujednom činu, prevedena iz francuske literature. Naslov "Ministar njegovaveličanstva Pluta".

Naslov izazove pažnju.

Vratovi su se ispružili. Oči su uprte u pozornicu. Napeta radoznalostusredotočena je na rubu zastora.Suzana šapće grofici Kinski:- Taj naslov miriše po senzaciji!Zastor se rastvori. U dvorani je sve utihnulo, kao da je društvo prestalodisati. Samo se izmjenjuju značajni pogledi.

Na pozornici sjedi u crnoj mantiji tipičan jezuit i nešto piše. Čuje se kucanje.Jezuit: "Slobodno!"Bučnim kretnjama, s lisnicom ispod pazuha, ude ñ avo.

Vrag: "Moj najdublji naklon, vaša milosti! Čast mi se predstaviti. Ministar sam uzvišenoga vladara pakla Pluta. U naše kraljevstvo dopro je glas da se vašrastjerani red želi ponovo uspostaviti, a to je vjerski, kulturno, socijalno,ekonomsko,

prosvjetno, politički važna stvar za snagu i procvat našega paklenog carstva, sgledišta naše unutarnje i vanjske politike."



Nera se zabavljala pregledavajući album. Kad podigne oči opazi pred sobom cara:- Grofice, Marica mi je prišapnula da ste zaželjeli sklonitise daleko od društva. Po dužnosti domaćina moram vas zapitati, nije li vam možda neprijatno?- Ne zamjerite, ima ovdje ljudi koji me poznaju iz doba doksam bila dvorska gospoda, i ne želim s njima razgovarati.- Gdje je general?- On je našao znanca pa se negdje zadržao.- Dopustite mi da vršim dužnost domaćina dok se vrati gospoñ ica. Htio bih saznati kako je na vas djelovala scena vraga i jezuite.- Kao da nije prevedena, nego pisana ovdje!- Pogodili ste! Odgovorio sam na njihove pamflete protiv

mene! Jezuiti ih pišu, VVucherer ih tiska, a velikaši plaćaju!Lijepo udruženje, zar ne?- Ipak vas nimalo ne smućuju.- Kako vi to znate?- Vidim vaš siguran, čvrst stav meñ u ovim ljudima koji vasokružuju. Oni žive u prošlosti, vi u budućnosti, a razabirem vašu postojanost takoñ er iz svih vaših okružnica i objava re

formi.- Vi ih čitate?- Da, veličanstvo! Vaše poslanice moja su objavljenja, moj

ponos. U njima se očituju vaše davne osnove, o kojima ste minekoć tako zanosno govorili, u njima se očituje sva vaša velika snaga.- U Sedmogradskoj sam iskusio snagu svojih neprijatelja, asada i Nizozemska trubi u neprijateljske trube.- Sve to ne može vas ustrašiti! Vaše će ih djelo nadvikivati, vi ćete narod prosvijetliti i nema neprijatelja koji bi mogaoda se bije s vama.- Prosvijetliti! Da, samo kada? Vrijeme se žuri! Uvijek se

pitam hoću li dospjeti?-



-Veličanstvo, zaboga, pred vama je još čitav vijek života!- Ali ima mnogo šta da se posije, iskorijeni, nanovo zasadi.I još se treba boriti s neprijateljima.- Znam, ali rekoh da je pred vama još niz godina, a u to vrijeme treba vaše snažno zdravlje čuvati. Trebalo bi da netkoima tolik upliv da vas primora da na koji čas odahnute. To bi

morao učiniti kancelar Kaunitz.

- Poštujem samo njegov velik um, ali njegov karakter (jedino vi znate) mene je razočarao. Za caričina života prikazao se

mojim istomišljenikom, a nije iskoristio upliv kod carice da miishodi mogućnost rada. On je labav karakter, nikada ne znaššto misli iskreno a što ne, i kamo nišani. Kako rekoh, umanje,i to u njemu cijenim, a poslušati nečiji savjet možemo samoako vjerujemo da je iskren i kada ga volimo. Meñ utim, čini seda i vi mislite kako ja svoje reforme provodim prebrzo!-Veličanstvo, ne prebrzo, nego prenaporno. Treba da odah-nete i vi i drugi. Jasam čvrsto uvjerena da uspjeh vašega djela ovisi o umjerenosti tempa, naime, otrajnosti snage vašega zdravlja. Vi ga samo trošite a ništa mu ne dodajete. Vašedjelo uspinje se sve više uzbrdo, a na to se troše sile. Treba vam...- Treba mi pokretača!

- Obratno, zavirača! - nasmiješi se Nera ljupkim smiješkom. Nikada nije podnosio prigovore, meñ utim, njoj nije protuslovio niti jednom

kretnjom. Neka čudna tugaljiva sjena pala mu je na oči dok je govorio:



- Da ste vi moj kancelar, usudio bih se s vama posavje-tovati.Glas mu je bio taman, tih, kao da govori sebi. Nera htjede odgovoriti, ali je onspriječi. U sobu bane Marica. Iza nje dolazio je lakaj noseći zakuske i

poslastice. Car prihvati živo:- Evo, gospoñ ica Marica dolazi naoružana! Dopustite,grofice, da vam uzvratimo gostoljublje koje ste nam pružili

u Ugarskoj! - primijeti car, kao da se želi ispričati što je poslužuju.Uz zakusku nastavili su raspravljati poluglasno i mirno.- Veličanstvo - primijeti Marica - vi ste žalosni?- Tvoja je fantazija doista velika kad opažaš u meni žalost.

Ali gdje je general, Marice?- Nisam ga vidjela.- On ima za čitave pauze dopust - reče Nera šaljivim glasom i pogleda na otvoreni prozor u noć. - Prekrasno je ovdje,veličanstvo!- Da, perivoj i jezero pružaju lijepu sliku.-Veličanstvo - klikne Marica - pauza će dugo trajati, doñ ite

malo ispred dvorca, da grofica vidi jezero na mjesečini.

- Što ti pada na um, Marice? Veličanstvo ima dužnosti pre ma društvu! - opomene Nera.- Ali samo deset minuta, veličanstvo!- Imaš pravo, Marice, deset minuta zavrijedila je naša grofica. Rosenberg me zamjenjuje. Poslije tako iskrenog prijateljskog razgovora bio bi ulaz u društvo odviše težak kontrast.Obići ćemo dvorac.Prolazili su ispod lukova. Car je pokazivao svaki vidik:- Vidite, grofice, u svakom luku kao u okviru romantičnanoćna slika perivoja. Gusto granje, protkano mjesečevim svjetlom. Bijeli mostić obasjan mlazom mjesečine. Nad obalom vrbe. Čamac s ostavljenim veslima. Sve to ima svoju dušu.- Vi je shvaćate?- Ponekad - reče car sjetno sniženim glasom - kada nañ em

malo vremena, dolazim ovamo i mislim, stvaram, radim,smišljam i nadam se. Sanjam o dovršenom djelu. Dočaravam ga kao ratar u očekivanju ploda svoje oranice, kao graditeljna prvim temeljima započete tvrñ ave. Fantaziram da je oko

mene sve veselo, zadovoljno i sretno.-1 osjećate zvukove vaše vlastite sreće koja će tada biti potpuna?



- Potpuna! Što bih više smio željeti? Njegov glas postade čudno mekan, sjenovit, tih, kao da dolazi iz velike daljine.- Ništa više ne biste smjeli željeti - uzdahne Marica žalosno. - Baš ništa drugo.- To je tako mnogo, moja mala, da se ne može izmjeriti.- Ipak...Ona ušuti.Svo troje zagledalo se u jezero u kojemu dršću zrake mjesečine.Svo troje šuti. S njima šuti noć, jezero, perivoj, spušteno lišće drveća. U tojšutnji leži nijema okamenjena slutnja, čekanje nepoznate zasjede.

Nera se pomakne. Pode tminom ispod luka. Ujedared krik-ne i zanijemi kao da sujoj prekinuli dah života. Padne unatrag. Car je dočeka rukama, podupre je da ne

padne i pri tom osjeti čudnu težinu. Uhvati je čvrsto. Njena glava pade mu na

prsa. Marica skoči zaprepaštena.- Grofice, grofice! - zove car.



Nera ne odgovara. Bespomoćno joj klonuše ruke i tijelo.- Što se dogodilo? - pita Marica.-U nesvijesti je.- Pogledaj brzo ima li gdje klupa, da je polegnemo.Djevojka trčkara uokolo po tmini ispod lukova, traži, glavinja, vraća se bez daha.- Nigdje klupe ni stolice! Na zemlju je ne možemo položiti.- Držat ću je! Namoči brzo rupčić u jezeru!Djevojka istrgne iz njedara čipku, umoči je i preda caru. On kvasi Nerinesljepoočice.- Veličanstvo, ona umire!- Ne govori budalaštine!

- Zašto vam glas dršće? Bojite se da...- Potrči što brže možeš po doktora Kalmana. Reci generalu, ali nikome drugom! Brzo!- Oh, da ne bi izdahnula na vašim rukama! - govorila jedjevojka već u trku.

Jakim rukama drži Josip tijelo, nježno i vitko, u kojemu nema znaka života, inapeto prisluškuje odjek Maričinih nogu po kamenom taracu.Tišina nad jezerom i oko njega.Čvršće zahvati klonulu ženu ljevicom, pritisne je na prsa i desnom rukom otarenjeno čelo mokrim rupčićem.-Grofice!Još se uvijek ne miče. Leži mu u naručju kao mrtva. Car prinese uho njenom srcui sluša.Tada je makne iz tmine na mjesečinu da joj zagleda lice.

Mjesečeve trake otkrivaju ukočene crte u kojima i u nesvjestici leži zagonetna milota. Minute prolaze u nepomičnom gledanju. Oči traže znak života. Gleda mjesečinom obijeljeno lice. Vjede su joj sklopljene. Usne, vječni njen čar, napolarastvorene, kao da nešto traže, govore, očekuju, zovu, dozivlju.Polako joj lice pokrije sjena njegove glave.Trenutak dva i opet mjesec miluje njene blijede obraze.Careva se glava trgla uvis. Ogledava se, nestrpljivo gleda prema dvoru.Kraj jezera puca granje i šušti lišće.- Tko je? - viče on. - Brzo ovamo!Tišina. Pucketanje je zastalo.- Tko je tamo? Neka doñ e brzo u pomoć! Ne odgovara nitko.On čeka.Taracom se čuje trka.Car se okrene.



Muška silhueta izañ e iz mraka.- Kalman, gdje ste tako dugo? Pomozite, doktore!- Odmah ispred dvora nalazi se stolica.On donese vrtni naslonjač. Oprezno je posjedoše. Glava joj klone. Liječnikizvadi iz džepa bočicu s mirisom, umoči u jezero rubac i polije je vodom.Car je pretraživao lukove i bijesno odvrati:- Evo stoje! Iz zida viri željezna šipka. Udarila je glavom,kriknula i pala mi na ruke.

-To je nesreća!- Ali samo nesvijest, je li, doktore? Samo nesvijest?

- Veličanstvo, čemu taj strah? Vi ste bijedi od nje!



- Kakva odgovornost prema njezinom suprugu! Molim vas, zovite profesore Sturka i Quarina.- Sve ću učiniti, bude li potrebno. To je samo duboka nesvijest.S Maricom dotrči iz dvora Siniša.- Što se dogodilo?- Ne bojte se, nesvijest.Iz tmine ispod luka oglasi se car:- Generale, volio bih da sam razmrskao svoju glavu!- Ja sam krivac! - zaplače Marica. - Ja sam vas vukla da joj

pokažemo jezero na mjesečini.- Jedanput poslušaj ženu i...- Ali, veličanstvo - upadne Kalman - nesvijest nije tragedija.- Samo da ne bi bilo teških posljedica? - upita Siniša.- Posljedica? - ponovi car kao u snu.- Posljedica - preuzme Kalman ozbiljno. - Svakako opasnaokolnost. Vidjet ćemo! Nije li možda pala na zemlju i zadobila kakvu ozljedu?

- Nije - reče Josip.- Car ju je uhvatio na ruke i držao čitavo vrijeme - reče Marica.

- Hvala za brigu! - okrene se Siniša.- Pustite, pustite! - gotovo se okosi car. - Doktore, smjestas njom u prvi kat. Polegnite je u krevet, pozovite profesore ijavite mi kako je.Siniša podigne svoju ženu poput perca i ponese je. Kalman je pošao s njim iuputio ga na malu vežu. Marica je gutala suze.- Zašto sam je zvala na šetnju?!- Zašto si me prisilila da je uopće pozovem na koncert? To

mi nije trebalo! - okomi se car mračnim glasom.- Vije niste htjeli pozvati?- Nisam! Generala uopće ne zanima glazba. Nije mi to tre

balo. Da nisam išao k tom VVuchereru, ne bih bio sreo vašu kočiju. Sada je prekasno! Doñ i! Nitko ne smije ništa o tome saznati.

Marica ga nije mogla stizavati tako je žurio. Ušao je u predvorje i zapovjediolakaju:- Čašu vode!Odmah ga posluže. Car iskapi vodu i ude u dvoranu.

Marica se povukla iza grupa dama i gospode. Turobnim, zamišljenim licem promatrala je cara kako je prišao crnoj ljepotici, nešto joj govorio i nasmijaose.Grofica Kinski mu se približi:

- Sire, vaše su oči baklje, a liceje mrtvački blijedo. Da vam nije pozlilo?- Merci, madame, vaša brižljivost me dira. Samo sam serazljutio.- Na koga, sire?- Na samoga sebe!- Mora da ste mnogo skrivili!- Mnogo! Ostavio sam vaše milo društvo.

Ali odmah je ostavi.Brzao je od jedne grupe do druge, kao da želi nadomjestiti izbivanje trostrukom ljubaznošću.





Kneginja Suzana sumnjivo ga prati pogledom i primijeti svojim drugaricama:- Ne opažate li, moje dame, čudnu promjenu? Blijed je inervozan. Gledajte, vrlo je nervozan. Neprestano se ogledavana vrata. Nekoga čeka?- Nešto mu se neobično dogodilo. Nikada ga još nisam vidjela tako rasijanog. Ide uokolo kao da traži svoju glavu!- Ili možda novu reformu!Uto se iz salona pojavi Klotilda i približi se Suzani.- Car je bio u perivoju s lijepom groficom!- Ah, zato je takav! - zadivi se grofica Kinski.

- Tko kaže da je bio s njom vani?-Onaj tko je vidio!- Tiho! Car dolazi k nama. Instinktivno osjeća...

- Madame - priñ e Josip Kotildi - nećete li nam recitiratikoji od vaših soneta?- Ovdje, pred drugima? Ne, veličanstvo, ako mi dopusti

te koji drugi put. Možda sutra, kad god zaželite i gdje god zaželite.- Sutra, ako to više biće dopusti! Ne znam brine li se onouopće za mene?- Možda se veličanstvo ne moli dovoljno gospodinu Bogu.- Madame, vi ste žongler! Najprije nastojite govoriti o politici, a sada me kanite ispovijedati. Hvala! Imam kancelara isvog ispovjednika, ali izvinite, program valja nastaviti!I već ode dalje, zovne pjesnika Da Pontea i odredi da se koncert nastavi.- Skratite program! Dosta mi je!Dok se izvodila gudalačka produkcija car je slušao, ali protiv običaja ogledavaose prema vratima. Kad opazi doktora Kalmana namigne mu. On se približi:- Kako je grofici, doktore?- Osvijestila se. Boli je glava.

- Što su rekli profesori, neće li biti posljedica?- Još uvijek nije izvjesno, to se ne da ustanoviti. Svakakotreba da leži. 0 putovanju u Sedmogradsku nema ni govora.- Ostanite uz nju.Poslije gudalačkog orkestra imala je nastupiti pjevačica Coltelini.Da Ponte priñ e caru.- Sire, primadona Coltelini nije došla. Posvañ ala se s direktorom i podvečer otkazala predstavu. Morali su vratiti publici novac.- Opet? To prevršava mjeru! Zašto je direktor smjesta neotpusti?

- Učinio je to, ali sat kasnije povukao je otkaz, jer se princLigne zauzeo za nju.-1 toga mi je dosta! Recite princu i njegovoj prijateljici da raspuštam talijanski teatar! Koliko god ga volim ne mogu dopustiti da gospoda Colteliniharači. Ostale pjevače angažirat ćemo u novoj operi. Svršite program drugom tačkom, a kada svi odu čekajte me u predvorju.U prvom katu dvorca leži Nera. Kraj nje bdije Siniša i promatra je zabrinutim

pogledom. Blijeda je, ali se blago smiješi.- Nemaj straha, Sinišo, boli me glava od udarca, inače minije loše.- Osjećam prikor što sam tako dugo razgovarao zbog onihstvari sa carevim tajnikom. Čim se samo malo maknem od tebe, mila moja, već se došulja nesreća.

Milovao joj je i cjelivao ruku.- Prekosutra morao bih putovati, ali te ostaviti neću, makarse car i ljutio na mene. Čemu smo danas došli na taj koncert?



Nije nam to trebalo!

.1



- To je rekao i car - oglasi se iza njih Marica.Oboje se obazru. Djevojka se očito prepala svojih riječi i pokušala jeispraviti:- Rekao je: "Nije nam to trebalo; da te nisam poslušao i poveo groficu iz dvora, ne bi se to dogodilo!" Car je vrlo zabrinut. Molim vas, generale, da se javite Rosenbergu. Grofica nesmije putovati, pa treba da zatražite od Lasija dopust.Siniša izañ e da potraži Rosenberga. Marica sjedne k Neri i nastavi čavrljati odogañ aju. Najednom joj poteku suze.- Zašto plačeš? Nisi znala da ću se tako nespretno udariti.

Nije mi ništa. Čemu suze? Što ti je?- Nesretna sam!- Nesretna, ti, mlada, lijepa careva štićenica.- Kamo sreće da nikada nisam došla na dvor!- Svi te na dvoru vole.- Nije mi stalo do toga.- Nije ti stalo do ljubavi kojom te obasipa car?- Ah, ja mu uvijek smetam! To mi je već rekao. I danas mije spočitnuo da sam ja kriva što ste se vi udarili.- Nije tako mislio! Ne ljuti se na tebe.- Ali ja se ljutim na njega! Čim je opet ušao u dvoranu,odmah se smijao i zabavljao s onom crnom sojkom koja muse nameće!

- Tebi je žao da se tvoj skrbnik zabavlja s njom?-Jest, žao mi je!- Zašto?

Velike nevine djevojčine oči uprle su se u Neru.- Ne znaš odgovoriti? - upita ona.- Znam, ali neću!- Nemaš majke ni sestre, trebalo bi da to kažeš meni.- Baš vama ne mogu!- Zašto baš meni ne možeš?- Jer ne mogu, nikako ne mogu!

- Meni se čini da naslućujem pravi uzrok tvojih suza i

šutnje.- Ne! Nikada ne biste pogodili!- Ti nekoga nesretno voliš!Djevojka se uspravi. Velike plave oči izražavaju ljutinu.- Ne, ne, ne volim! To nije istina! Vama se to samo čini.

Neću više plakati. Vidite da ne plačem!Dok je to govorila, oči joj se ponovo napune suzama.- Ovo te odaje protiv tvoje volje!

Marica udari svilenom cipelicom o pod i neustrpljivo reče:- Nije to, nije, vi ne znate da slutim svako zlo unaprijed, pasam zato žalosna.- Što slutiš?- Da se danas dogodilo, ili se dogañ a, nešto što znači ne

sreću. Kad smo bili dolje kraj jezera promatrala sam vas kakostojite sa carem i osjetila sam vrlo veliku žalost.

- Žalost? Zašto?



- Ne, znam, ja bih samo plakala! Tako mi je bilo jednom kada je papa dijelio oproštenje grijeha. Tada smo mislili da ćecarevi neprijatelji podjariti narod i ja sam se bojala.- A danas, čega se danas bojiš?- Danas sam mislila kako bi mnogo šta bilo lijepo kad, ah,ne znam se izraziti.- Jer nisi iskrena! Vidim da si zaljubljena?- Nisam! Što bih ja, u koga bih bila zaljubljena? Nije mi nakraj pameti! Samo da vi ozdravite, bojim se za vas!- Nije mi ništa!- Ja ću ovdje s vama prenoćiti! - i odmah ode u susjedni

budoar da odredi sobarici neka joj spremi krevet.Siniša se vratio.- Ostat ću s tobom dok budeš mogla putovati. Sutra ću tePrenijeti u hotel, ako ti bude dobro.- Osjećam se i sada dobro, osim što me boli kost od udarca.-



- Zašto si tako blijeda? To me zabrinjuje. Blijeda si i zamišljena.- Mislim o Marici. Ona uistinu ljubi cara!- Priznala je?- Izričito ne, ali ljubomora na onu crnu ljepoticu vrlo jejasno odaje.- Siromašna mala!- Nemaš je razloga žaliti. Držim da je car ljubi.- Drukčije se ponaša muškarac kad ljubi, to je samo nježnaljubav. Car ne ljubi nikoga, ili još uvijek tebe!- Siniša! Ti si mu u Sedmogradskoj dao dokaz da si na njegove osjećaje prema meni zaboravio, kao što ih je zaboravioon.- A sad me, eto, opet podsjeća na to i počinjem vjerovatida te još uvijek ljubi. Nije se odao ničim, ali nešto me nuka da

mislim o tome.- On je danas raspravljao sa mnom u salonu iskreno i prijateljski.- Nisi u njegovim očima i glasu opazila sjenke iz prošlosti?-Vidjela sam samo njegovu veliku ozbiljnost, katkada protkanu melankolijom mislioca. Takav je bio uvijek!- Tko zna stoje u njegovoj nutrini.- Nije potrebno da istražujemo, dragi moj!On stade milovati njene ruke.

Oko dvorca u Laksenburgu potpuna tišina.Perivoj miruje. Krošnje stabala sanjare na mjesečini. Jezero počiva. Prskajusamo srebrne kapljice s vesala u carevim rukama. Pjesnik Da Ponte upravljačamcem što odmiče od tamnih zidina.Lusteri se gase. Samo tri prozora, iza kojih leži Nera, još svijetle.Kad su bili podaleko od dvorca car prestade veslati i reče pjesniku:

- Ovaj mali izlet poslije koncerta osvježuje! Zvao sam vasda mogu ugodno spojiti s radom. Slušajte, Da Ponte, rekli ste

mi da uzalud tražite tekst za operu. Čitao sam još u mladostineku talijansku novelu i danas mi je pala na um. Bila bi prikladna za libreto, tim više stoje ljubavna.

- Publika to voli, pa i komponisti. Mjesečina je, bilježit

ću!- Pokušat ću se sjetiti pojedinih prizora. Dakle, Leonardo

Francesco, čovjek mlad, poletan, pun zanosa za novu nauku



je primorao da provede veče s njom u društvu. Kada je opet snjom razgovarao o svome djelu napala ga je teška melanko-

lija. Njegov rad oko izuma ometale su različite zapreke. To je obično, ali ona mu je s nekoliko riječi dočarala spoznaju da gaje sudbina prevarila što mu nijedala ženu koja je bila potrebna njegovu djelu kao stoje potrebno sunce danu.Pošli su u lov. Ona je pala s konja i onesvijestila se.- Sada dolazi tragični konflikt! E vero, sire?- Da. Sjećam se još vrlo živo toga dijela novele. On je držina rukama. Neće je položiti na zemlju. Drži je prislonjenu nagrudima. Nigdje nikoga. Slugu je poslao da traži pomoć. Onase ne miče. Svladava ga strava da je možda umrla. Prisluškujenjezino srce. Prislonio je jedva zamjetljivo uho na njene grudi da se uvjeri da li joj srce kuca. Nije ništa osjetio do spoznaje kako mu je njen život neizmjerno drag. Drži je u naručju.

Ni trunka strasti ne osjeća. Drži je kao mati svoje dijete, gleda joj u mjesečinom obijeljeno lice. Glava mu se polako približila njenoj. Gubi kontrolu nad sobom. Kada joj gleda lice, gotovo mrtvo, oko njega pada magla u kojoj se gubi sve: svijet,spoznaje, dužnosti, njegovo djelo; sve zapreke koje ga dijele

od nje. Sve nestaje, ostaje samo u naručju ona a u srcu produbljena ljubav. Zahvatila gaje i potopila. Njegova glava klone na njezine usne, ledene i rastvorene. Besvjesno dodirnete usne cjelovom beskrajnog obožavanja. Bio je to čas potpuno pijane sreće. Oprostite što se tako izražavam, ali ne znam kako je to pisac okrstio.- Comprendo, razumijem, veličanstvo, to je bio cjelov.- Da, bio je to cjelov na ledene bešćutne usne. Možda jetrajalo pola sekunde, ali njemu se činilo da je prošla vječnost.

Već slijedećeg trenutka udari ga spoznaja čina željeznim čekićem u glavu. Osjetio je grižnju savjesti i samoprijekor. Bijesna samoga sebe uhvati ga za šiju. Kada je došla pomoć predao je ženu mužu i činilo mu se da mora pred njim propastiu zemlju. Požurio je u društvo, lutao je od gosta do gosta kao

mjesečar. Strah za nju i užas od njegova čina progonili su ga.-



- Veličanstvo, vi ste to pjesnički ocrtali!- Ja? Caro Da Ponte, ja natucam nešto prema autoru. Ja i

pjesma, ja i ljubav, to bi bila groteska! Ali da nastavimo! Sadadolazi svršetak.- Zanima me kako će to svršiti.

- Kako to svršava? Eh, nikako mi ne pada na pamet svršetakte novele! Zaboravio sam, ali svejedno, to ćete vi smisliti, ilinas dvojica zajedno. Ponajprije meni nije razumljivo kakočovjek, kada ženu toliko ljubi i poštuje je kao svetinju, kakoje može u času nesvijesti poljubiti?- To je razumljivo, veličanstvo!- Ako je pošten, a taj Leonardo Francesco poštenje do kosti, kaže autor...- Da, veličanstvo, baš zato što je tako pošten osjetio je sa-

moprijekor.- Ali što gaje moglo navesti na cjelov, njega koji je velikom snagom svladavao ljubav?- Baš zato što ju je godinama svladavao, zato što je prije

nego što se s njom sastao u lovučuo iz njezinih usta mnogorazumijevanja i zanosa za svoje djelo, njen zanos i njen duh

rasplamsao je iskru. Zamislite, u času kad je on tako bolno



osjetio da ga je sudbina prevarila što mu nije dala da ga tažena ljubi i potpomogne, u tom času, to jest nekoliko trenutaka kasnije, ona mu leži na rukama gotovo mrtva. Bilo bi ne

prirodno da nije učinio ono što jest! Spoznaja što bi ona bilanjemu, i strah da je sada mrtva, utisnuli su taj cjelov koji je

bio vrhunac čiste, produhovljene zaboravi. Divna pojava, divna kreacija! Nešto novo, što nije trubadurski, a ipak je velikoi prepuno ljubavnih ljepota!- Manjka samo svršetak. Mislim ovo: Leonardo Francescoje pošten. Njemu preostaje jedino da ode k mužu i da mu prizna grijeh.- Tako mislite, veličanstvo? Što bi bilo od toga?

I

- Već prema tome, ako siže stavimo u prošlo doba, bit ćedvoboj u kojemu Leonardo Francesco pada. Ako stavimo rad nju u naše novo vrijeme, mislim da bi muž morao Francescasmjesta ustrijeliti.

- Zbog jednoga cjelova koji ona nije uzvratila? Veličanstvo,to psihološki nije moguće. Leonardo Francesco nije počiniogrijeh. On je u tom trenutku bio samo žrtva najsvetijeg osjećaja.- Uistinu nemam literarne spreme, dragi Da Ponte, i ne kanim vam soliti pamet, ali po svome ja bih već sutradan poslaoLeonarda Francesca k mužu da mu sve prizna. A vi? Kako

biste vi to riješili? Ali molim da ne uzmete u obzir kazališniefekt, nego samo moral i poštenje.-Već imam dva svršetka: Leonardo odlazi, kao što vi kažete, k mužu i priznaje

mu. Muž je ljubomoran i počinje sumnjati da nesvijest nije bila drugo negoobmana, naime, da je njegova žena samo hinila nesvijest da izmami približavanječovjeka za kojega zna da je postojano ljubi.- To je strahovito što vi govorite, Da Ponte! Zar nije dovoljna jedna tragedija? Želite izazvati novu?- Da, to bi značilo novu tragediju i slom njene sreće.- Slom njene sreće? To se ne smije dogoditi! Bilo bi nepravedno da ona strada.- A kako bi bilo, sire, da učinimo ovako: Ona je tokom godine osjetila da je počela ljubiti Leonarda Francesca i želiiskušati ljubi li on nju. Zato je hinila nesvijest.- Ne, to ne bi bio svršetak, već nova tragedija. Ne znate ništa drugo? Ta vi ste dosjetljivi!- Imam svršetak, sire!- A taj bi bio?- Leonardo Francesco šuti, ne priznaje taj čin mužu, već

pati i mirno nastavlja rad, nastavlja djelo kojemu da je svu

ljubav, svu snagu svoje duše i tijela. I jednoga dana (to bi bilo-



u posljednjem činu opere) on ipak saznaje da ga ona u dnu duše ljubi.Tišinom noći čudno vibriraju pjesnikove riječi. Jezero je tiho i glatko. Udaljini se sjaje prozori dvorca.- Ne, nikako! Što vas je spopalo? Čemu to? On nastavljasvoje djelo, šuti i kaje se za tu svoju slabost.

- Ali publika traži efektan svršetak!- Dobro, još ćemo o tome konferirati. Sada govorim kaogalerija! - nasmije se car. - Nemojte se ljutiti što sam tako že



stok i što se toliko pačam u ovaj siže. Nemojte još započeti,još ćemo razmišljati o tome. No na jedno vas upozoravam:nitko ne smije za to saznati, čak ni Rosenberg! To je naša literarna tajna!- Veličanstvo, moja diskrecija i moj život!- Ne želim da mi se tko nasmije da se kanim okušati u vašem poslu. Htio sam vam samo pomoći da doñ ete do libreta. Dok vam ne kažem, nemojte početi. A sada, vratimo se!Davila me čeka u Burgu. Moram još koješta riješiti. Divnanoć! Prozračio sam se. Boljela me glava, ali sada mi je bolje.

Davila je razdirao pečate a car je čitao, kad ujedared plane:- To je odviše! Odviše! Koliko smo žita slali u Češku, mogao bi se nahraniti čitav Beč, a ipak još vlada glad. Tu se opetkrije lopovština! Hm, moglo bi pomoći samo jedno, da odjurim sam onamo kao u Ugarsku, tiho i kriomice! Sutra u zoruodlazim! Za osam dana se vraćam. Vi ćete sa mnom na put.

Mladićevo lice se izobliči.- No? Stoje? Ah tako! Izgledate lijepo! Žena zbog koje sevi razapinjete na križ živi u Beču i vidjeli ste je na soareji?

- Da, veličanstvo.- Zato prihvatite zgodu da možete putovati i smiriti se. Naprijed! Idite i prospavajte. U sedam sati da ste spremni za put! Mladić je stajao neodlučan.-Veličanstvo, general Vojkffv zamolio je za sutra ujutro audijenciju, jer uvečer

putuje.- Ne primam ga! Nije potrebno. Ne putuje. Dobio je dopusti ostaje u Beču. Grofica nije sasvim zdrava. Dakle, u sedam sati neka je sve spremno za put. Idite!I otišao je.

Kasna je noć. Davila u svojoj sekretarskoj sobi piše pismo, dugo, beskrajno.Katkada podigne glavu i opet nastavlja:"...Ne znam je li moj skrbnik kriv, ali ja ga sumnjičim. Tražili ste, generale,od mene istinu. Evo je! Ne mogu živ dočekati carevu osudu, a on će me osuditi iodbaciti, to znam. Vidio sam kako je odbacio svoje prijatelje zbog manjegagrijeha nego stoje moj. Ta ja sam ga htio obmanuti krivim dokumentom da mu je

Marica sestra..." Napolju su se začuli brzi koraci. Davila skoči, smota pismo, gurne ga u džep i brzo uñ e u carev kabinet. Car ga dočeka:- Dugo sam izbivao, no svršit ćemo posao brzo. Dajte mi popodnevnu poštu.

"FIGAROV PIR"Stotine svijeća s velikog lustera osvjetljuje raskošnu sliku napudranih glava,

bijelih vlasulja, svilenih i baršunastih odora.Gledalištem kazališta struji toplina i miris cvijeća. Parketom i ložama lepršajulepeze od čipaka poput krila velikih leptira što se graciozno uzdižu i opetspuštaju oko grudi dama. Prigušen žamor, šuštanje svile, miris parfema.Kada se koja loža otvori, glave iz gledališta okreću se gore. Nastaje šaptanje,

podizanje lornjona.



Očekivanje prolazi

čitavim gledalištem.U prostranoj loži u blizini pozornice sjedi grofica Nera u zelenoj svili. Njene

tamne oči, pepeljasti uvojci, baršunasta put lica, privlači sve poglede. Kraj



nje sjedi Marica, sva bijela. Ko-prenasti volani oko grudi neprestano trepere,kao i njene zagonetne plave oči što promatraju gledalište. Rumene usne neumaraju se šaptanjem lijepoj susjedi:- Otkada ste ozdravili mnogo ste ljepši, grofice, zato vas svigledaju. Gospodin general bit će ljutit - i pri tom se obazre naSinišu što stoji iza njih u svečanoj generalskoj odori. Njegovecrne oči nisu ljubomorne, ali su budne.

Ne dobivši od njega odgovor preleti Marica ponovo pogledom gledalište i opet prinese glavu bliže grofici:- Bože, koliko plavih haljina! A mladež, vidite, svi nose

modre rukavice, svi su oni careve pristaše! Nijedno mjestonije prazno. Hoće li dovoljno pljeskati? Zar ne, gospodine generale, vi ćete snažno aplaudirati!- Moji dlanovi jam če uspjeh!- Kome je namijenjen tvoj velik interes za "Figarov pir"?

Mozartu ili kome drugome? - upita Nera.- Ako premijera uspije, bit će car izvanredno dobre volje.Pogledajte, grofice, kako su se dame strahovito napirlitale!- Meni se čini da u Beču ima odviše dragulja - primijeti

Nera.

- Beč ima sada samo jedan dragulj - nasmiješi se Siniša idobaci svojoj ženi zaljubljen pogled.- Vi udvarate, gospodine generale, svojoj ženi kao da nisteoženjeni! Lijepo je to!-1 tebi će biti tako - odgovori Nera - kada odabereš.- Mene nitko neće! Kako da biram?- Kada ne vidiš onoga tko te voli, znak je da ga ne voliš.- Ja nikoga ne volim i neću da volim!U pozadini otvori se njihova loža. Na vratima stoji mladić u bijeloj plemićkojodori, ukrašenoj crvenim i zlatnim vezivom.

Gusta napudrana kosa unatrag učešljana, lice vrlo blijedo, tamne oči vlažne, blistaju kao da su se okupale u suzama.- Vi, gospodine Davila? Kako je lijep. Gledaj, Nera, tko biga prepoznao u toj paradi! - upozori Siniša.Davila kao da ne sluša komplimente i pozdravlja dame. Marica mu nehajno odgovori

pokretom glave. Mladić priñ e Neri i poljubi joj ruku.- Dopustite da izrazim radost što vas vidim tako svježe ioporavljene poslije bolesti.- Recite radije poslije maženja! Mjesec dana drži doktor

posve zdravu ženu pod strogom pažnjom bolesnice! Već bih bila mogla davno otputovati da moj muž nije stupio u doktorovu stranku.- Znam ja što činim - odvrati Siniša. - Putno drndanje svakako bi ti štetilo, u tome se posve slažem s Kalmanom.-1 ja - odvrati Marica lukavo. - Tih mjesec dana bilo mi je divno. Čitav dan svama, grofice, kako je to lijepo?

- Sto ste vi radili za to vrijeme? - upita Nera Davilu.Onoga jutra poslije laksenburškog koncerta pratio sam cara u Češku. Veličanstvoje konstatiralo da su glad prouzročili lihvari žitom i zato su strašno kažnjeni.Kada smo se vratili car me poslao u Požun i Peštu.- Poslije vašega povratka očekivao sam vas u hotelu, gospodine Davila - značajno reče Siniša.- Nisam imao ni trenutka vremena. Od jutra do kasne noći

morao sam raditi. Car neprestano vijeća, dan i noć je u Burgu.Zato će i današnja mala soareja poslije premijere biti u Burgu,jer veličanstvo očekuje važnog kurira iz Carigrada. Sigurnoste primili, grofice, dvorski poziv?- Car je poslao usmeni poziv po meni - upadne Marica ne

pogledavši mladoga tajnika. - Grofica će doći meni za ljubav!

Zar ne da hoćete?- Tebi se ne može ništa odbiti, no, gospodine Davila, smi

je li se saznati kakvoga kurira očekujete iz Carigrada? Mnogo



- On nikada ne sjedi u carskoj loži - odvrati Marica. - Vidite tamo onu malu ložu? To je njegova abonirana loža, alise krije u pozadini.U gledalištu nastade tišina. Gibanje ispunjeno očekivanjem. Lepeze polakoiščezavaju u svilenim skutima dama. Iz orkestra dopiru prvi zvuči opere. Tihaglazba prolazi živcima dama u svilenim rokoko-haljinama i gospode sa čipkama okovrata.

Na pozornici se odigravala premijera Mozartove opere "Figarov pir".Kada je završen prvi čin pojavi se iza grimiznog zastora Mozart u tamnoj odorisa čipkastom naprsnicom i povlači na



poklon u bijelu čarapu odjevenu nogu s izrezanim crnim cipelama lakoćom igipkošću rokoko-kavalira. Iz gledališta su svi lornjoni upravljeni u njega. Onse pokloni prema maloj, skrovitoj loži.

Iz parketa i stajaće galerije sva se mladež ispružila prema toj loži saspontanim poklikom:- Živio car prosvjetitelj! Živio car Josip!Grañ ani su prihvatili buran aplauz. Plemstvo je pljeskalo većinom iz udvornosti.

Malo kasnije ulaze u Nerinu ložu Da Ponte i Davila.- Car je ushićen uspjehom! -javi Davila.- Drugi čin svidjet će se još više! - saopćava Da Ponte. -

Mozart je primio od cara prekrasan dar i 200 dukata.- Čujem da se ženi - primijeti Siniša.- Da, on je vrlo sretan!- Čudno uzdišete, gospodine Da Ponte, kao da biste htjelislijediti svoga prijatelja?

- Nemam sreće, grofice! Tko zna koga ljubi ona! Marica se okrene k njemu.- Zastoje niste pitali, gospodine? Vi je jako ljubite?- Više nego čitav svijet i sve stoje na njemu lijepo!-Blago njoj!Taj usklik ušutkao je načas čitavo društvo. Nera i Siniša su se značajno

pogledali. Da Ponte zirne k Marici. Davila se stisne u mrak lože.- Uskoro će nastaviti - prekine Nera neprijatnu šutnju.- Do viñ enja na dvoru! - reče Siniša.

MALI MEFISTOPoslije premijere careva štićenica ude u njegov modri salon u Burgu. Car ju ječekao. Ona upita:- Veličanstvo, vi ste me zvali?

Mrk pogled je prestraši.- Ti si pozvala groficu Vojkffv na današnje veče u dvor?Tko ti je to dopustio?- Tako, dakle, vi je toliko mrzite da je ne želite vidjeti? -usklikne ona napola plačnim glasom. - Znala sam to! Vi jene trpite zbog one koja vam se nameće; odavno znam što sedogañ a.- Ti znaš što se dogañ a? To je zaista nerazumljivo! Što sedogañ a? Govori!- Ne, neću! - i htjede da ode plačući, ali je car uhvati zaruku.- Dalje tako ne ide! Govori što znaš? Zašto sada plačeš?

Nećeš izaći dok ne kažeš istinu! Što znaš?

- Od onoga dana kada sam prvi put vidjela u vašoj sobi onucrnu ljepoticu znam zašto niste htjeli da grofica Vojkffv doñ eu Beč. Zaljubili ste se u onu drugu, a groficu ste zaboravili.



- Dosta, o tome se ne govori!- 0 tome se ne govori? Zato što se pojavila druga?- Svaki trenutak života trebam za rad. Nemam kada mislitio takvim sitnarijama.- Sada je to sitnarija a nekoć ste je ljubili! Znam to! Oči suvam bile suzne kada je odlazila. Meni ste obećali da će doćiu Beč kada grofičin muž bude general a ja velika gospoñ ica.Sada je nećete vidjeti zato što volite onu drugu! - govorila jeu dubokoj boli i zaplakanih očiju.- Nečuveno! Ti mi spočitavaš da ne volim groficu?-Jest, spočitavam!



- Ljubomorna si?- Jest, ljubomorna sam na onu bezobraznicu koja vam senameće.-Ah, treba da se to razjasni. Govori istinu! Ti si podmetnula Da Ponteu unjegovoj glumi u Augartenu onu priču o "carevu sinu" koji se ne ženi, jer vječnoljubi dvorsku gospodu.- Ja sam mu rekla da tako napiše.- Ti si mi poslala one večeri prije maskerade u Augartenusvoj medaljon u kojemu je slika grofice Vojkffv. Ti si me prisilila da je pozovem na koncert u Laksenburg, ti sije pozvaladanas na soareju. Sve to ti radiš, ali zašto? Zašto?- Zato što hoću da groficu ne zaboravite. Vi ste je ljubili.-Nije istina!- Jeste, jeste, ja to znam, makar sam bila djevojčica! Jeste,ljubili ste je i zaboravili, a ja sam htjela da je uvijek ljubite,vjerno, vječno!- Neviñ eno! Neshvatljivo! Što bi ti imala od toga da ja njuvjerno i vječno ljubim?- Sto? - vikne ona suznim očima i plačnim glasom. - Imala

bih uvjerenje da postoji vjerna i vječna ljubav.- Sto će tebi to uvjerenje?- Kada sam čitala roman, barunica Rosenberg tulila mi je uuši da muškarac ne može vjerno i vječno ljubiti, a ja sam mislila: "Ne, car ljubi groficu vjerno, on misli na nju tiho, sakriveno; misli i ljubit će je do groba. Dakle će tako i on vjernoljubiti mene."-Tko?

- Ne znam. Mislila sam da će se netko naći.- U meni si tražila jamstvo za nadu da ćeš biti ljubljena?Tada već znaš tko je taj. Ah, sada shvaćam, on je očito u mojoj okolini.- Nije, nije, on ne postoji!- Postoji! Već i drugi nešto o tome znaju.

- Ne znaju! Ne mogu znati!- Doñ i bliže! Mala, budi iskrena! Ti nekoga ljubiš, on ti je

možda govorio o svojoj ljubavi i povukao se.- Nije rekao ni riječi.- Odala si se! On je konkretna osoba; ti voliš i patiš.

-Ne, ne, ne!- Tvoje očajno poricanje to još očajnije potvrñ uje! Dijete moje, možda se "on" ne usuñ uje priznati ljubav. Povjeri se



meni.- Nemam što povjeriti. Nadala sam se ljubavi a sada vidim da vjerne ljubavi nema.- Tko ti kaže da je nema?- Vi! Nekoć ste plakali a sada groficu izbjegavate.- Ne spominji je! Zar ne vidiš koliko je kompromitiraš?- Što vam je stalo do nje?Šuteći proñ e on sobom. Zatim sklopi ruke.- 0 dijete! Kakvo dijete! Da sebi stvori dokaze za postoj-nost trajne ljubavi, ona se hvata mene, ona mi pripravlja sveto. Marice, znaš li što si mi učinila nametanjem grofice?- Što? - preplašeno će ona. - Ispravit ću!- To se ne može ispraviti nikada!- Striče, ako sam učinila zlo, oprostite mi! Ne ljutite se, nisam htjela, ne odbacite me!

Marica zaplače.Položio je ruku na njenu glavu.- Kako bih te odbacio kad si mi ti...- Što sam vam ja? Recite, to će me usrećiti!- Ti si mi jedina uspomena na moj lijepi, prolazni san o

suncu.- Striče, vaše je lice tužno, oči su vam vlažne kao one noćikada sam bila mala i kada smo gledali kako grofica odlazi.Striče, dočekali smo je! - šapne ona. - Sada je ona ovdje!- Marice, ona je sretna žena drugoga čovjeka. To bi bilosvetogrñ e,-

MARIJA JUR1Ć ZAGORKA


- Da mislite na nju, u tišini, slikovito, idealno, vječno? Oh,kako je to lijepo!- Šuti! Ne znaš što si rekla, još ne znaš!- Vi je ipak ljubite?- Ne! Nikoga ne ljubim! Upamti, ne spominji više njenoime u vezi sa mnom. Razmisli da bi mogla uništiti njezinu sreću. Ne traži u meni jamstvo za svoje sanje, ja imam samo jed no srce, a trebam ga za svoje narode. Sada idi k društvu. Štosmo govorili, to je naša tajna, je li, mala moja?- Naša tajna! - šapne ona, ne mogavši zaustaviti suze.

Malo kasnije oboje je ušlo u dvoranu prepunu gostiju. Car priñ e umjetničkoj gardi.Pjesnik Da Ponte pokaže mu smotan papir.- Maestro, što je to?

- Jedan posve kratak prijedlog, veličanstvo.- Kratak prijedlog na čitavom arku folio-papira?Car primi golem papir na koje je bilo napisano samo ovo:21 ,22"Proposizioni, ognuno farle puo.2 II punto sta nell” accettarle o no.":- "Prijedloge može svako podnijeti, drugo je pitanje hoće liih se prihvatiti" - ponovi car. - Zgodni ste vi, Da Ponte! A kakav je vaš prijedlog?- Veličanstvo, raspuštanjem talijanskog kazališta ostalo je

mnogo obitelji bez kruha. Molim da teatar prepustite meni.- Evo, ovdje je popis bogatih ljudi koji su obećali novčane

prihode. Kada bih po engleskom uzoru dobio abonente, sve bi obitelji bile spašene a ljubitelji talijanske glazbe namireni.

- Da Ponte, zašto seja s vama uvijek dobro razumijem?- Zato što ja razumijem vaše veličanstvo!- Šteta što nemate talenta za državnika! Dakle, prepuštam



vam teatar i pristupam k vama kao abonent sa deset tisuća fo-21 Proposizioni, ognuno farle puo. (tal.) - Svatko može činiti prijedloge.22II punto sta nell” accettgrte o no. (tal.) -Stvar je u prihvaćanju ili ae,",.,.."UJ.,_

rinti godišnje, ali pazite: ako madame Coltelini zatraži kakav privilegij, nekaide!

Visok, otmjen princ Ligne stajao je postrance i prišapne caru:-Veličanstvo, dopustite mi, primadona je...- Ne! - presiječe car. - Ja sam samac i nisam nikada uzeotakvu metresu, jer znam da se te žene pletu u stvari koje nisuu vezi s njihovim zvanjem. Možete raditi s tom primadonom što vas volja, ali ona ne može raditi u teatru drugo nego štorade drugi pjevači, koji ne uživaju vaše prijateljstvo. Bez za

mjerke, prijatelju moj!Da Ponte priñ e pjesniku Casteu.- Sve je u redu! Taj divni car stvarao bi čuda kad bi ljudiznali s njim govoriti. Ili su Švabe lude, pa ga ne shvaćaju, ilisu zlobnici koji uživaju da sprečavaju sve njegove krasne na

mjere.

- A što je s glumačkom školom?- To je gotova stvar, ako je ne odgodi rat.Približi se grupi glazbenika. Car je govorio Mozartu:- Ne mogu dati za umjetnost sve što bih htio i morao, jerimam milijune ljudi koji stradavaju. Vidite, moram paziti dasve grane na drvetu budu jednako njegovane, ali podupiratću vas stoje više moguće. Da vam to dokažem, imenujem vaskapelnikom svojega orkestra.

Veselje obuzme umjetničku gardu. Car nastavi:- Napokon, ja sam još mlad, ne kanim umrijeti uskoro, nadam se da ću dospjeti na sve što sam zamislio i na umjetnič kom polju. Meñ utim, Mozart ima sutra premijeru pred oltarom!- Da, veličanstvo, ženim se.- Želim vam na tom polju više uspjeha od vašega jadnogkolege Havdna.Smijeh poprati primjedbu.



Lakaji su servirali hladne zakuske. Car požuri da obavi domaćinske dužnosti iodmah se nade medu damama. U jednostavnom zelenom haljetku bez čipaka i učizmama čudno se ispoljavao u krugu krinolina dama i svilenih čarapa gospode, s

izrezanim cipelama i bijelim rukama, oko kojih su lepršale duge svilene čipke. Marica je pratila njegove korake očekujući hoće li se i kako će se približiti Neri. Najposlije je došao. Miran i malko opor poklonio se:- Oprostite, grofice, što nisam prije obavio sve svoje domaćinske dužnosti. Htio sam naći vremena da vam dulje smetam. Raduje me što ste ozdravili.- Bolest mi je zapravo nametnuo doktor Kalman u svojoj

prevelikoj brizi.- To mu je zanat! Veseli me da je dobro!- Sve je, hvala Bogu, prošlo bez posljedica - reče Siniša -

makar doktor Kalman tvrdi da nesretan slučaj u Laksenburgu može još uvijek dobiti epilog.

- Bože, tko je tajčovjek? usklikne Marica, a svo

četvoro seobazre k vratima.



- Evo ga, uz pečat mojega oca! Čudno! Već davno nisam trebao obiteljski pečat, nije moguće da bih ga ostavio u takoneurednom stanju.- Veličanstvo je uvijek pedantno.- Da nije možda magarac koji sprema polupao staklo ionda razgledavao?Carev pogled padne na Davilino lice.- Ilije svijetlo krivo ili vi uistinu izgledate vrlo loše? Moždaste se prestrašili što uzimam obiteljski pečat? Pogodili ste! Toznači da kanim pisati oporuku. Vidjeli ste Thugutha, dakleje sve jasno, a prije nego čovjek ode u rat treba ostaviti sve uredu. Odsada ću vam diktirati uz gruvanje topova!- Hoće li mi Bog podijeliti tu sreću?- Melankolični ste. To ne valja. Sve što vam otimlje dušuvašoj volji treba uništiti. Gaziti i bježati. To, doduše, izgleda kukavno, ali vjerujte, čovjek može vazda biti tvrd, vazdaje kao kamenita gora, samo u jednom jedinom je priroda snama infamna: u ljubavi nas podmuklo izigrava, izrugujenam se. Zaustavi u tren oka svu volju i misao i ostavlja nas

bespomoćne izmeñ u neba i zemlje, makar samo na jedan tre-

nutak. Jedna sekunda dovoljna je da te izbriše, pretvori u sretnika ilizločinca. U ratu ćemo zaboravili sve! Doñ ite, idemo u društvo, naši su dani uBeču izbrojeni! iŠiroki su prozori otvoreni. Svjež zrak struji po razgaljenim bijelim grudimagospoda što su se okupile oko glasovira i slušaju. Car se s tajnikom vraća udvoranu.- Nikome ni riječi! Neka uživaju još nekoliko trenutaka

mira! - šapne car.- Da, još nekoliko trenutaka i sve je svršeno!- Kakav je to tragičan ton? Valjda se ne bojite ići sa mnom u rat?- Veličanstvo, smatrao bih da nisam suvišan na svijetu kad

bih život mogao dati za vas.- Vjerni moj mladiću, za sebe neću ništa, ali za svoje djelojoš ću mnogo šta trebati od vas.

Mladić je pošao prema Neri koja je sjedila s Maricom, a iza njih je stajaoSiniša zabavljajući svoju ženu. Davila ga zamoli za trenutak i prišapne mu:- Gospodine generale, pečat je bio ukraden, utisnut na krivotvoren dokument i opet bačen u ormar, ali u drugu kutiju!- Vidjeli ste?- Prije nekoliko minuta! Sutra recite caru sve!- Smijem li zamoliti da s gospoñ icom progovorim nekoliko riječi?- Kako ne! Idi, Marice!- Zašto da se udaljim? Gospodin nije moj tajnik!- Razljutit ćeš me ako ne udovoljiš uljudnoj molbi gospo

dina sekretara!Ustala je i odlepršala nekoliko koraka dvoranom. Davila Je stajao u pozadini i

promatrajući njene čudne prkosljive oči stade šaptati:



- Gospoñ ice, sjećate li se onoga poslijepodneva kada ste nacrkvenoj altani za vrijeme oproštenja grijeha gorko plakali,kada ste predosjećali neko veliko zlo? Ono popodne dogodila

se zaista strahovita nesreća. Propustio sam da do

ñ em kvamai toga sam dana pregazio sam svoj život! Sada mi ostaje samo

jedna jedina molba: oprostite mi!





- Utvare! Plod tvojih sumnji i ništa drugo! Ali, naravno,tako je sve izgledalo i morao si sumnjati. Što sam kriv, rekaosam. Spreman sam umrijeti. Da caru priznam ionako bi tebei mene odbacio i poslao nas u društvo Szekelvju. Napisat ćuistinsku ispovijed, sam, svojom rukom, potpisati i umrijeti.

Mladić je dugo razmišljao, zatim reče:- Kada ste priznali kradu pečata i kanite poći u smrt, vjerujem vam da vas je neki prijatelj izvarao i da su moje sumnje uSedmogradskoj bile zablude slučaja. Možda je na dvoru nekadruga izdajica koja je javila carev put.-A ima ih mnogo izvan dvora koji paze na svaki njegov korak. Dijete moje, evo

me!Kalman sjedne. Njegova je ruka mirno vodila pero. Pisao je svoju ispovijest.

Svršivši doda još nekoliko riječi pokajanja i molbe da mu car oprosti i pruži pismo štićeniku:- Evo, uzmi! Ovo će priznanje spasiti cara, ako bi mu tko

podmetnuo kakav dokument!-Neće! GrofVojkffyzna!- Sto zna?- Da postoji krivotvorevina kojom žele cara maknuti.- Ipak se on družio s tobom i sa mnom.- O našem činu ne zna ništa.- Sutra će znati i to. Doñ i da uzmemo otrov.- Vi ćete uistinu sa mnom umrijeti?- Imam li kakav drugi izlaz nakon onoga što sam počinio.- Ne! Želim samo vidjeti da lije to vaša ozbiljna nakana.-Vidjet ćeš!Davila je pratio doktora u njegovu sobu. Tromim kretnjama Kalman izvadi papir,napiše oporuku, zapečati je i stavi u ladicu.- A sada idemo, mladiću!- Kamo?

- Zar da obeščastimo svojom smrću carev dvor?- Razumijem! Nismo vrijedni da umremo ovdje!Kalman stade šaptati:

- Svojom smrću ne smijemo ostaviti tragove, da pogani jezici njegovo ime dovode u vezu s nama!- Poñ imo u neki hotel.

- Ja sam se dulje od tebe spremao na smrt. Moj plan je daidemo na obalu Dunava. Sjest ćemo u čamac, uzeti otrov, vezati oko vrata teške utege i baciti se u rijeku. Nestat će nas,

potpuno sigurno, netragom!- Pravo imate: Neka nas nestane netragom! On će nam poslije smrti možda oprostiti.- Idemo, sinko, dok se oni zabavljaju!Kalman uzme ogrtač. Mladić povuče na čelo klobuk i omota se tamnom pelerinom.Stigli su u dvorište.Kroz otvorene prozore dopirao je veseo žamor gostiju. Nekoliko svijetlih ženskihglava pojavi se i opet iščezne s prozora.Davila je pogledao gore okamanjen.- Srce mi plače i nijemi krik ispunjava mi grudi za njom!

Kalman odgovori tiho:- Kad bi car slutio da nas nikada više neće vidjeti!- Kad bi ona slutila kakav sam zločin počinio zbog ljubavi



prema njoj, još bi me više mrzila! Molio sam cara u pismu da me pomiluje i prešuti joj sve.Trenutak je još stajao šuteći, zatim usklikne:- Zbogom, mala Marice, velika, preteška boli moja!Zbogom!Potrči dvorištem. Kalman za njim.

Vratar ih pusti da izañ u. Velika veža zatvorila se za njima.



General grof Vojkffv stigao je sa svojom ženom sa dvorske soareje u hotel "Kcrnom orlu". Sobarica je odjenula Neru u kućnu haljinu i raščešljala njezinudugu, bujnu pepeljastu kosu.S ulice dopre do njih tiha melankolična glazba.Sobarica pogleda dolje.- Opet sviraju serenadu. Vaša milosti, gospodin general je

sišao dolje. Razgovara s njima. Nera priñ e prozoru i prisluhne.U tmini ispod staroga kestena svirali su glazbenici. Opazi Sinišinu silhuetu izačuje njegovo pitanje:- Tko ste vi, gospodo glazbenici?Umjesto odgovora povuče ga svirač s violinom podalje od drugih i reče:- Gospodine generale, ja sam Haydn!- Vi, u ovakvoj uličnoj serenadi?- Mi smo, gospodine, vrlo sretni kada tkogod naruči serenadu svojoj obožavanoj!- Da, da, ali tko je ta obožavana kojoj već tri tjedna svirate?- Gospodine generale, oprostite, u ovom slučaju nisam mislio u "onom smislu obožavanoj", ali svakako jest netko tkouzalud sanjari o prekrasnoj vašoj gospodi.- Htio bih se s njim naći okom u oko! Izvolite mi reći tkoje taj?- Gospodine generale, to ne znam!- Tada ne biste ovdje svirali!- Vidim da ne poznajete život u Beču. Došao je nepoznatčovjek u livreji i donio mi teških zlatnika, s narudžbom dasvake večeri gospodi generalici, dok god se nalazi u Beču, sviram serenade. Takvih anonimnih narudžbi imam najviše.- Nije li vam vaš anonimus ni približno rekao tko je naručitelj?- Samo toliko da je neka odlična ličnost sa dvora.

- Danas ima tako malo ličnosti na dvoru da ih možeš u pola

sekunde izbrojiti! Cijenim vas i molio bih da se toga okanite.Za nagradu dopustite da vas odštetim.Siniša izvadi novčanik.-Vašoj se želji svakako moram odazvati!General ostavi glazbenike i uñ e u hotel.Haydn je pozvao svoje drugove i pošao niz ulicu.- Kad smo tako dobro prošli i zaslužili bez muke mnogonovaca, treba da to proslavimo! Hajde, momci!Haydn postavi svoja tri glazbenika svakoga pred drugu kuću. Svakome odredi druguskladbu. On stade pred vežu četvrte kuće.Svi počnu svirati, svaki nešto drugo.Čudna, nevjerojatna zbrka serenada izmami na prozore probuñ ene i napola golegrañ ane:

- Lopovi! Gadovi! Kakva je to dernjava? Ali glazbenici nastave.- Otale! Patrola! Patrola!



Psovke padaju na glazbenike kao kiša. Svi se prozori otvoriše. Grañ ani su grdilii tjerali ih, ali oni se ne miču. Svaki svira svoje.Ulicom dotrčaše noćobdije.Glazbenici su se razbježali u tamu.

Nakon toga veselog intermezza grañ ani opet usnuše mirnim snom. NETKO ĆE UMRIJETIŠest sati ujutro. U carskim uredima sve je živo. Sekretari ulaze tiho i nastoje

pospana lica osvježiti hladnom vodom. Tiho se tuže:- Ako to uskoro ne svrši, poludjet ću! - primijeti visok sna-



žan sekretar. - Već dva tjedna dan i noć se radi takvom brzinom!- Ipak, mi se izmjenjujemo, a car? Tko njega zamjenjuje?- On je kao kamen nad kojim jure stotine godina bez traga,kao da je od jučer.

- Ali mi smo krv i meso. Njegova je pogreška što misli dasmo svi na njegovo brdo tkani, a konačno, za nas postoji nasvijetu osim posla i nešto drugo.- Evo, samo kroz prozor, kao iz neke tamnice, vidiš da jevani sunce.Svi podigoše glave.- Stoje? Car ne običava zvoniti!Drugi sekretar požuri prema vratima careva kabineta i uñ e:- Veličanstvo zapovijeda?- Gdje je Davila?- Nije bio u sekretarijatu.- Uvijek je točan. Pogledajte u njegov stan, možda jeobolio.- Odmah, veličanstvo!Sekretar izañ e. Pojavi se Rosenberg.- Ne biste li se malo odmorili, veličanstvo? Čitavu noć stevijećali.- Poslije današnjeg vijećanja nema više odmora! Turskoj jenaviješten rat!

Vrhovni dvorski meštar gledao je svoga cara nijemo.- Tako je kako sam rekao!Jedan komornik najavi:- Veličanstvo, general Vojkffy moli u vrlo važnoj stvari.Časak je šutio, zatim će zlovoljno:- Hm, što ima tako važno za priopćiti? Neka doñ e!Rosenberg i komornik povukoše se iz sobe.Siniša je smjerno pozdravio cara.

- Ako je zaista važno, generale, molim vas budite kratki!- Veličanstvo, govorit ću bez ikakvog uvoda. Bilo je to uSedmogradskoj prigodom vašega dolaska. Tamošnji izaslanik nekih plemića pozvao me na tajni sastanak i uvlačio me uspletku protiv vas. Poslužio sam se lukavstvom i pristao sam.Siniša zastade.-Govoritejasnije, generale! Otvoreno, bezobzirno!Ponukan prikaže Siniša caru spletku koju su spremali s dokumentima onezakonitosti njegova porijekla.Car ga nije prekidao i vrlo je ozbiljno slušao. Kad je Siniša završio, car upita

mirno:

- Zašto mi to govorite tek danas?- Ponajprije zato što mi je plemić utekao na drugi svijet panisam od njega ništa mogao saznati, zatim, tako sam ugovo



rio s tajnikom Davilom.- S Davilom? On je to znao?- Veličanstvo, uputio sam ga u to jer mi je trebao njegovsavjet. Meñ utim, saznao sam da on nešto zna o pečatu.- O pečatu? Što?- Da netko kani ukrasti pečat iz vaše knjižnice. Dogovorilismo se da šutimo dok god ne konstatiramo je li pečat tkodirao. Kada ste jučer bili s njim u knjižnici, uvjerio se u to.Dakle, pečat je bio ukraden! Netko je očito krivotvorio spis!- Zato je Davila bio tako prestrašen kada sam opazio da je

pečat netko premjestio.- Jest, to ga je zaprepastilo.- A što bi bilo da mi je prije toga netko predložio kakav krivi dokument?- Davila je pomno pazio na svakoga, i bio bi to odmah rekao veličanstvu. On će sve to posvjedočiti.- Ne sumnjam, generale, samo se informiram da mi sve

bude jasno. Još nešto: vi ste lukavošću izmamili nešto čimeste stekli povjerenje onoga plemića u Sedmogradskoj. Što jeto bilo?

JL



- Moram li na to odgovoriti, veličanstvo?-Potrebno je!- Netko nepoznat uvjerio je plemića da ću jedva dočekati prigodu da se bunim protiv vašega veličanstva zbog ličnograzloga iz prošlosti.Gledali su se oko u oko. Car upita:- Zašto mi to niste rekli one večeri?- Davila je tvrdio da ćete poći u susret protivnicima, samii goloruki.- On me poznaje. Bio bih to doista učinio, da vidim podlace. Mene neka vuku po blatu koliko hoće, ali mrtve, to nećudopustiti! - i udari nogom u pod.

Nakon duge šutnje okrene se car opet prema Siniši:- Taj barun se utekao smrti. Drugoga branitelja ne trebam.

Vi ste radili pošteno.- Mogu li otići, veličanstvo?- Ne, pričekajte svakako dok doñ e Davila.Uñ e sekretar Giinther.

- Veličanstvo, Davile nema! Sluga kaže da nije spavao kod kuće.- Tako? Zovite Kalmana!Sekretar izañ e. Car je hodao po sobi kao po kavezu.- Čudno je to! Nikada nije izostao s posla, a noćas moj tajnik nije spavao kod kuće!U Sinišinoj duši rañ ao se nejasan nemir. Dolazili su i odlazili referenti saspisima i nalozima. Vratio se i Giinther.- Veličanstvo, doktora Kalmana nema u dvoru. Vratar kažedaje za vrijeme jučerašnje soareje izašao s tajnikom i nije sevratio.- Stoje to? Valja čekati! - reče sekretaru, pode k stolu i stade otvarati pisma. - Idemo dalje!

Siniša se pokloni da se oprosti.- Generale, ostanite dok doñ e Davila ili Kalman! Možda ih



je neki neobičan slučaj negdje zadržao.Careve su ruke brzo razdirale omote. Čitao je pismo za pismom svrstavao ih irješavao. Otvore se vrata. Na pragu sobe stajao je gospodin, blijed, krvavih i

mokrih očiju, vrlo svečanog izražaja lica.Car usklikne:- Kalmane, što je to? Davila nije spavao kod kuće, niti jedošao na posao?-Veličanstvo... moram...-Vi ste uzrujani? Zašto Davila ne dolazi?- On više neće doći!Siniša se lecne. Car ispusti pisma na stol i pode prema liječniku.- Nisam vas nikada vidio u takvom stanju! Sto se dogodilo?- Veličanstvo, sinoć me Davila silom odvukao sa soarejeu svoju sobu. Izgledao je smušeno. Mučio sam se da saznam uzrok. On padne na krevet i reče: "Ne mogu to više podnositi: Ljubim je! Ne mogu živjeti bez nje!" Nije mi htio reći tko jeona, samo je naglašavao da će se ubiti.- Ah, to neće učiniti! - upadne car.- Veličanstvo, jednom, kada je bio ovdje papa, ja sam se snjime hrvao u sobi. Porušili smo pokućstvo, dok sam mu odu

zimao pištolj. Zatekao sam ga s pištoljem na sljepoočici. Zatosam se jučer pobojao. Htio sam psihološki djelovati na njega.Poveo sam ga sa sobom u noćno zabavište u Gartnerovu ulicu, uvjeren da će momentano uzbuñ enje proći. Slušali smoglazbu i gledali komedijaše. Tada on izañ e, ali se dugo ne vrati. Stadoh ga tražiti. Nestao je. Neki čovjek reče mi u lokaluda je mladi gospodin iz mojeg društva otišao cestom premaDunavu. Teška me slutnja mučila. Jurio sam čitavu noć cesta

ma oko rijeke. U zoru, putem uz obalu...-Dalje, dalje!



- Našao sam šešir, njegov zeleni šešir, i zatim lisnicu. Ležala je u travi. Iz nje su ispala neka pisma, ali nema traga kakvih oproštajnih redaka. Na obali Dunava neki čovjek reče mida je noću čamac što je bio vezan uz obalu otplovio dalekona rijeku. On ga dovuče natrag, ali su nestali utezi kojima ječamac bio opterećen.- Vi zaključujete da... - car nije dovršio.Kalman proslijedi.- Spopala me slutnja da je on sjeo u taj čamac i bacio se u

poznati vir na sredini rijeke. Tražio sam ga obalom kao mah

nit. Ja sam mu drugi otac. Povjerila mi gaje majka. U njemuona usredotočuje svrhu svoga života. Strahota je to! Vratih seu dvor. Pojurih u naše sobe i u svome ormariću opazih da jenestala boca s otrovom. To me potpuno zaprepasti, jer večer

prije toga ispitivao me mladić da li otrov može čovjeka ubiti. Nisam tada slutio što namjerava. Sada me progoni misaoda je na obali uzeo otrov i bacio se u rijeku. Ubila ga nesretna ljubav!Carevo se čelo navoralo, oči su se ovlažile.- 0, jadan mladić! Zbog ljubavi? Je li to moguće?- Sjećate se, veličanstvo, one večeri kada ste svirali Mo-zartovu partituru, tada se gotovo onesvijestio.

- Da. Rekao mi je jasno da mnogo trpi, ali da bi tako...Car je šutio. Zatim je upitao:- Tko je ta žena? Možda je njoj štogod pisao?



- Ne znam, veličanstvo - odvrati Kalman - i ne slutim. Nije mi odao ime.Siniša je slušao sakrivajući zaprepaštenje koje gaje zahvatilo dok je slušaoKalmana. Sjećao se Davilinih riječi o nekom drugom krivcu koji cara ljubi, alije zaveden, koji će Siniši poslati priznanje i ubiti se. Obuzima ga slutnja daje taj drugi sam Davila. Ipak šuti.Car ponovo upita:

- S kojom je damom tajnik jučer razgovarao? Ako je pobjegao sa soareje tamo je bila i ona.To pitanje Sinišu probudi iz sumnji.-Veličanstvo, jučer je na soareji Davila zamolio gospoñ icu Maricu za kratakrazgovor. Moja je žena primijetila njegovu bljedoću i korila je gospoñ icu zbognjega.- Tako? Neka Keglević odmah ode po gospoñ icu!-Veličanstvo, ona je danas gost moje žene i sada je kod nasu hotelu. Sjećam se da je gospoñ ici moja žena nešto govorila o tajniku.- Generale, biste li groficu u moje ime zamolili da s gospoñ icom doñ e u dvor? Sam bih pošao k vama, ali nije zgod no takve stvari rješavati u hotelu.

- Za pola sata bit ću s damama ovdje! - reče general i od mah se uputi iz dvora.Car je ostao s Kalmanom.Liječnik pokrije lice rukama i okrene se k prozoru.- Nesretni mladić, što nam je to učinio! - reče car dubokotronut.- Sto će reći njegova majka? Što da joj kažem? - progovoriKalman drhtavim glasom.- Razumijem, doktore, vaša je odgovornost velika.Car je šetao po sobi.- Izgubio sam možda najvjerniju dušu! Toliko se zanijetiza ženu!- Veličanstvo, vi niste nikada ljubili, vi to ne možete razu

mjeti.- Da, ja to ne mogu razumjeti - odgovori - okrenuvši leñ adoktoru i zagledavši se u pisaći stol.

- Posao zove! Idemo dalje! U "kontroloru" me čekaju.Kada doñ e general s damama uvedite ih u modri salon. Doćiću onamo.- Molim, veličanstvo, neka se ne govori o Davili, da ne bitko pisao njegovoj majci. Moram je pripraviti na to.-



- Samo se po sebi razumije! Osim Rosenberga i Keglevića ne smije nitko ništasaznati. Reci ćemo da je bolestan i da je otišao na liječenje. Sirota majka!U tamnomodrom carevu salonu čekalo je društvance. Doktor Kalman zabavljao jegroficu Neru, diskretno promatrajući njenu proljetnu haljinu od svijetlosivogkašmira s vrpcama od crnoga baršuna i šeširić sa bijelim perjem na pepeljastojglavi.

Marica je razgovarala s Rosenbergom i generalom. Igrala se bijelim čipkama svojedražesne haljinice i neprestano je ravnala koketni šeširić koji nije htiospokojno stajati na njenim smeñ im uvojcima.

Ude car i pozdravi Neru.- Vi ćete mi oprostiti što vas nisam mogao dočekati!Trebalo je primiti sto pedeset posjetilaca. Molim da mi ne za



mjerite što sam vas zamolio za ovu posjetu. Želim nešto pitatisvoju štićenicu i zamoliti od vas, grofice, razjašnjenje.

Maričine plave oči provire ispod bijelih čipaka šešira široko i radoznalo.- Gospodin Davila jučer je na soareji s gospoñ icom neštorazgovarao.- Da, veličanstvo - odvrati Nera.Car upita Maricu:- Sto si s njim razgovarala?Djevojka prkosno namršti usne:- Nešto je trabunjao, nešto se ispričavao.- Hoću da znam što si s njim razgovarala!-Ah, on me pred vama ocrnio? To je ružno!- Nimalo podesan trenutak za takve primjedbe!Carev glas zvučio je tako strogo da se ona odmah ispravila:

- Rekao mi je neka oprostim što se jednom nije odazvao mome pozivu.-1 ništa drugo?- Ništa drugo!- Smiješ li mi pogledati u oči?

- Da, još mi je spomenuo da je onoga popodneva "pregaziosvoj vlastiti život".- Što si mu odgovorila?- Da... da mi nije stalo, dapače, da mi je drago što nije došao, jer bi smetao meni i onome kojega volim.- To si mu rekla? Zatim?- Ništa, on mi je odgovorio: "Bog vam dao sreću!" i otklip-sao je s dugim nosom.

- Da, da, otklipsao je zauvijek!Djevojka razgorači oči.- Da, da, otklipsao je, razumiješ? Mrtav je!Djevojka sune uvis. Ispruži ruke prema caru. Lice joj pro-blijedi.- Ne, ne, ne! - vikne ona zahvaćena užasom kao da je netko vuče na stratište, dok su je drugi začuñ eno gledali.

Njene ruke uhvate carev prsluk tražeći uporište u omaglici koja je baci nanjegove grudi.On je prihvati i posadi na divan. Glava joj se spusti na naslon. Oči suzabuljene u cara. Blijede usne se otvaraju.- Nije! Nije mrtav! Zovite ga! Hoću da ga vidim! Zovite ga!- Neće čuti, mrtav je!U njenom ukočenom pogledu odrazile su se prestravljene misli.- Sto je? - upita car spočitavajućim oštrim glasom. - Zaštosi se zaprepastila? Što je tebi stalo do njega?- Meni, menije stalo.Čeljusti joj stadoše drhtati. Duge trepavice pale su po suznim očima.



- Ja ga volim, ja ga volim!Svi priskoče i zagledaju se zapanjeno u djevojku.- Ti ga voliš? Kako bi tako bezdušno postupala s njim daga voliš?- Ljutila sam se što on mene nije volio!Svi su se pogledali.- Nisi mi to htjela priznati kada sam te jučer pitao.

- Biste li vi priznali da ljubite, kad vam se ljubav ne uzvraća?Odgovor pade medu njih kao opeka sa stropa.



Nera gleda u djevojku, car u pod. Sinišin se pogled prikradao caru. Rosenberg jenepomičan. Kalman stoji u pozadini okrenut k prozoru.- Ne bavim se takvim tričarijama - reče car. - Hoćeš li mi

priznati u četiri oka što je bilo meñ u vama?- Hoću, hoću! - odvrati Marica gušeći se u očajnom jecanju.Ostali su izašli u susjednu sobu. Car ostade s njom.- Sada mi reci: vas ste dvoje bili dobri prijatelji? Što sezbilo?Jecajući Marica je pričala caru kao kažnjeno dijete materi:- Uvijek smo razgovarali lijepo, veselo, o vama, o svemu.Uvijek mi je svirao na violini. Pričao mi je o vama. Obožavalismo vas, veselili smo se i činilo mi se da se volimo. Ali odjed nom one večeri u vašoj kući u Augartenu nije se veselio

mome dolasku. Smeo se. Gledao je u neka vrata kao da musmetam. Nije mu bilo pravo što sam došla. Tada začujem ženski glas. Vidjela sam onu ženu u vašoj sobi. Znala sam, čuvanju! Bijes me spopao.- Bila si ljubomorna na njega?- Na vas zbog grofice, na njega zbog sebe. Činilo se da ona

žena samo hini ludilo, zato što sam ja tamo, a Davila je čuva

za vas. Bjesnila sam. Te večeri on se promijenio. Izbjegavao me. Ja sam i njegai vas uhodila u Prateru kada ste se vozikali. Ona žena bila vam je uvijek za

petama. Zato sam se upoznala s Khevenhillerom da me prati kad vas uhodim. Tadaste se iz kavane obojica odvezli s onom ženom. Vidjela sam da nema vjerne,vječne ljubavi u vama i ne može je biti u njemu. On je vjetrogonja, on je

posrednik u vašoj nevjeri prema grofici i...- Ostavi nju, govori o njemu!- On ne mari za mene. Ne može, kad ga vi tako učite.Uvjerila sam se da ne bi bio došao da me prati na doček pape,nego ste ga vi poslali. Bilo mi je sve jasno. Zaboravio me kaoi vi groficu.- Ne spominji nju, odgovori mi na pitanje. Kada je papadijelio oproštenje grijeha ti si plakala. Zašto?- Zato što sam bila nesretna. Osjetila sam da me nitko nevoli. On dolazi, eto, na vašu zapovijed. Vidjela sam da nikoganemam. Dok sam se nadala da vi vjerno volite samo groficu

bila sam uvjerena da će i on isto tako vječno i vjerno voljetisamo mene.- Zvala si ga da te posjeti? Molio te za oproštenje? Zašto siga zvala i zašto nije došao?- Kad me nosio niz stepenice čula sam kako mu srce lupa.Tako mi je bilo kao da me privinuo k sebi. Zaboravila sam sve i zaželjela sam da doñ e. Obećao je a nije došao. Zašto,ne znam. Čitavo popodne plakala sam i zaklela se da ga višeneću pogledati!

- On ti nije nikada govorio o svojoj ljubavi?- Ne riječima, ali onako, izdaleka... meni se činilo kadahvali vas da je to upućeno meni. Ali one nesretne večeri u

Augartenu, kada je tamo bila ona žena, kao da je sve presječeno.- Možda se nije nadao i zato te izbjegavao. Da si mu pružila nade...-



- Striče, ja sam mu rekla!- Što si mu rekla?



- Na požaru kad vas je spasio ispod goruće grede zaboravila sam da se ljutim na njega i rekla sam mu: "Davila, ja vasvolim, jako vas volim!"-Aon?- Samo me gledao. Pobjegla sam, ali sam čekala sutradan i prekosutra da će mi pisati ili nešto reći. Ništa! Ni riječi!Izbjegavao me još više nego...- Govoriš li čistu istinu?- Čistu! Potpunu! Marica vam ne može lagati! - i ona upreu nj djetinjski očajan pogled.-Jučer mi se najednom ispričao. To sam jedva dočekala da mu se osvetim, pa murekoh: "Volim nekoga i na maskeradi sam na vama iskalila svoj bijes zbog njega!"Striče dragi, recite gdje je? Umrijet ću ako je mrtav!- Po svoj prilici se otrovao i bacio u Dunav.- On se ubio? On? Zašto?

- Zbog tebe!Ona skoči:- Ne, nije istina! Nije! On je znao da ga volim!Car se zamisli. Pobrza i pozove u salon druge. Kada su ušli reče im:

- Gospoñ ica uporno tvrdi da se Davila nije imao razlogaubiti zbog nje. Ona mu je sama rekla da ga voli.- Nešto je drugo, drugo! - vikne Marica.Siniša protrne. Njegova sumnja ponovo oživi. Car pogleda Kalmana.- Kažete da ste mu na dan oproštenja grijeha popodne oti

mali iz ruke pištolj, doktore?- Da, tako je bilo, veličanstvo.Djevojka krikne:- To popodne molila sam ga da doñ e, baš to popodne, i nijedošao.

Šutnja.Car upita Kalmana:- Što vam je to popodne govorio, doktore? Možda biste sesjetili?- Da ne može živjeti, ne može podnijeti... Buncao je da nijevrijedan "njega" i "nje"... Mislio sam da ljubi ženu svoga prijatelja...- Doktore, vi uistinu drugo ništa ne znate?- Tako mi časti i vjernosti!- Prema tome, zagonetka ostaje. Ah, čekajte! GospodineRosenberg, zovnite Knechta!Kada je meštar izašao, car povuče Sinišu k prozoru.- Vi ste mi rekli da je moj sekretar u Sedmogradskoj, čuvšiza krivotvoreni dokument i pečat, na nekoga sumnjao. Što jerekao kada ste stigli ovamo.- Da nije ništa pronašao. Ne može baciti sumnju na bilo

koga, niti je mogao kontrolirati je li pečat u knjižnici. Jučerna soareji doñ e k meni i nenadano mi javi da ste vi, veličanstvo, primijetili razbijeno staklo i da ste pečat našli u drugojkutiji.-Bio je uzrujan?-Vrlo! Sjećam se da su mu ruke drhtale.Siniša nije mogao mrtvoga mladića osumnjičiti i zataji caru sve ostalo. Šutio jei zbog Maričina očaja. Nera ju je uzalud nastojala umiriti.Konačno ude Rosenberg sa carevim povjerenikom Knech-tom.Bez uvoda upita car:- Vi ste mi, Knecht, priopćili za vrijeme papina boravka daje moj sekretar Davila blijed i raščupan trčao hodnikom, daje ušao u svoju radnu sobu pokraj mojega kabineta i zaključao se.- Da, veličanstvo, tako je bilo.

-





- Što vam se činilo?- Daje uzrujan. Poslije je došao gospodin Kalman, ali nije

mogao uči.- To se dogodilo prije scene, kada sam mu oteo pištolj.- Sasvim se slaže - odvrati car. - Knechte, dalje se niste brinuli za Davilu?- Nisam. Pola sata kasnije vidio sam ga kako izlazi iz maloga hodnika ispred tajne knjižnice.- U knjižnici nije bio?- To ne znam. Vidio sam da dolazi iz hodnika ispred knjižnice. Možda je izašao iz nje, ali to nisam vidio. Ako je bio utom hodniku očito nije mogao drugo nego da ulazi i izlazi izknjižnice.- To je logično - zamišljeno će car, otpusti Knechta i okre

ne se Kalmanu:- Je li vam, doktore, rekao da je toga dana bio u knjižnici?Recite mi istinu!- Veličanstvo me poznaje dugi niz godina. Prisižem nasvoju čast da ne znam ništa više nego što sam rekao. Mladić je bio prema meni u posljednje doba nepovjerljiv, uvučen usebe, zbog čega smo se i rječkali. Jedva sam iz njega izvukaoonih nekoliko riječi o nesretnoj ljubavi.- Ne, nije bila nesretna, bilo je nešto drugo! - poviče Marica. - Ja sam mu rekla da ga volim, na požaru, znao je! Da je

mene volio, rekao bi mi! Morao bi mi reći!

- Gospoñ ica nabacuje ideju koja nije nemoguća - iznenañ eno će Kalman. - Duboko sam uvjeren da je uistinu nekoga ljubio, možda upravo gospoñ icu. Možda gaje nešto drugosprečavalo da joj to prizna?- Sto drugo? - zapita Nera.- To je tajna koju je jadnik ponio sa sobom - odgovoriKalman.Car šapne Siniši:

- On je nešto znao ili je nešto manipulirao s tim pečatom.To je očito.- Veličanstvo, uvjeren sam da vam je do dna duše odan, ali

možda je nehotice što pogriješio. Jer da vam je bio odan tosvjedoči...

-1 Szekelvje bio odan. Jednom rukom bio je spreman ubiti onoga tko bi dirnuo mene, drugom je krao državnu instituciju. A opet, Davila je patio, to je biloočito. Možda zbog kajanja?- Možda - odvrati general. - Tko zna što se dogodilo.Kalman pogleda cara suznim očima.-Veličanstvo, ako sumnjate da gaje natjerao u smrt kakav grijeh, disponirajte sa

mnom.- Umirite se. Čovjek posumnja i opet se trgne. Bilo bi odviše strašno da uistinu nema poštenja.

Marica potrči u sredinu sobe i pogleda cara.U njenim modrim iskrenim očima ležala je duboka vjera:- Nikada vas nitko nije tako odano i vjerno ljubio kao oni ja! Nitko! Nitko! Drhtao je za vas, krišom vas je pratio, to

znam ja, znaju to i..Zaprepašteno se prekine, zagleda se nekamo daleko kao da je ugledala sablast ivikne:



- U Dunav, kažete? U Dunav?- Doktor je našao njegov šešir i lisnicu.Očajno zalomi rukama i zaviče glasom u kojemu se osjećala jeza:- Ubili su ga! Ubili! Ubili!Svi su se zagledali u njeno ukočeno lice i osjetili kao da je u tišinu salonaušla njegova nevidljiva smrtna sjena, uhvatila ih ledenom rukom za prsa,

pritisnula o zid i bacila pred njih optužbu.Carev liječnik pokroči bliže. U njemu je olovni mir. Samo glas mu je zapanjen:



- Gospoñ ice, vi znate nešto više od nas?- Govori, Marice, govori! - nukao ju je car.- Ljubio vas je više od svih. Otkad sam mu pripovijedala ouroti u "Sevinu gnijezdu" nosio je uza se bodež i pištolj da vasobrani ako bi vas tko dirnuo. On vas je spasio od smrti pod

gorućom gredom. To su vidjeli svi. Da nema njega ne bi ni vas bilo. To znaju oni.- Tko? - upita Siniša.- Urotnici!- Posvuda su posijani, posvuda! Oni su ga ubili da mogulakše do vas! Oni su ga ubili, ubili su ga!Lice joj prekrije smrtno bljedilo. Zatetura i polumrtva padne na Nerine ruke.Priskočili su drugi, podigli je i polegli.- Doktore, pomoć! - reče Nera.Liječnik izda naloge.Za pola sata stajala su kraj djevojke tri careva liječnika. Bulaznila je držećičvrsto Nerinu ruku. Kada se načas probudila i prepoznala groficu, suze su jojcurile licem. Šaptala je:- Ne ostavite me! Umrijet ću ako odete! Samo vas hoću!Ubili su ga! Ja znam!- Ali tko?- Carevi neprijatelji! Ne ostavljajte me!Kada su liječnici poslije pregleda otišli k caru i u kabinetu ga izvijestili o

bolesti njegove štićenice, naglasili su da bi morala uz nju ostati grofica Vojkffv.Kada su otišli, car ode opet u svoje odaje.U salonu nade Neru i Sinišu.- Nada mnom lebdi taj dogañ aj kao teška magla - reče car.- Volio sam mladog sekretara, a doživio sam toliko razočaranja kod prijatelja.- Ne vjerujem da bi se taj mladić ogriješio, osim nehotice!- reče Nera.

- Nema nikakvih vijesti? - zapita Siniša.- Ne. Poslao sam Knechta u potragu u noćno zabavište i naDunav. Nešto nije u redu. Davila je imao nešto na duši stojetajio i prikrio nesretnom ljubavlju. Marica mu je tako otvoreno rekla svoje osjećaje da bi mogao reagirati kada i ne bi

bio zaljubljen. On je imao nešto na duši. Da to nije bila kakva nesvjesna pogreška najbolji je dokaz što se nije povjerioskrbniku.- On je očajan - primijeti Siniša, a car razjasni:- Prijatelj je Daviline majke. Nju će vijest o smrti ubiti.- Pravo ste rekli, veličanstvo, čovjek se u tome dogañ aju

osjeća kao da luta po gustoj magli i ne usu

ñ uje se krenuti nina jednu stranu, jer nema nade da će naći izlaz.

- Da, grofice, to me smućuje. Da bar nije Marica stradala!



- Sada mi je njeno napadno neprijateljstvo prema sekretaru razumljivo. Mislila sam da ljubi nekoga drugog...

- Koga, grofice?-Veličanstvo, vas!Car se zapanji.- Sto vas je navelo na takvu misao?- Njena ljubomora prema nekoj ljepotici.

Na te riječi car obori pogled.- Ah, znam! Ona me voli kao oca i ljubomorna je na svakoga kao dijete na majku. Kad bi što prije ozdravila!- Veličanstvo je obaviješteno da ona želi uza se imati

mene? - upita Nera.- Nemam prava da vas molim.- Ostajem dok ne mine pogibelj. Moj muž ima još osam dana dopusta.- Možda posljednje dane što ćemo ih proboraviti zajedno!Za koji dan odlaze prve čete na bojište.Te careve riječi pale su kao olovna točka svemu što bi još htjeli reći. Nitkonije pokušao bilo što reći. Kao da sve troje obilaze zastrašene misli. Iz

susjedne sobe čuo se glas:



- Grofica, gdje je grofica?- Zove me! - reče Nera.Car ustade i na oproštaju dobaci:- Ja stanujem u Augartenu. Maricu ne možemo prenijetikući. Nitko vam neće smetati u dvoru. Odredite sve što nalazite shodnim, kao da ste u svojoj kući. Neizmjerno žalim štosam prinuñ en da primim vašu požrtvovnost.Poslije nekoliko meñ usobnih udvornosti ostavi car supruge na samu.Pošli su u carevu spavaću sobu, gdje je ležala Marica u velikom krevetu.

Nera se obrati Kalmanu:- Doktore, strunjača pokrivena jelenskom kožom nije ležajza bolesnicu!- Car nikada ne spava drukčije. Izvolite odrediti da se krevet uredi po vašemu.Razgovor probudi djevojku. Oči upire u Kalmana i s izrazom strave govori: -Nećuvas! Idite!- Dušo, to je doktor! - umirivala ju je Nera.- Neću ga! Neću! - i klone opet u nesvjesticu.- Podsjećam je na Davilu! - šapne liječnik.

- Bolje će biti da izañ ete iz sobe. Neka dolazi drugi liječnik,zar ne? Vi biste to sami odredili?- Bezodvlačno! Moja blizina podsjeća je na njega. Čudnovata djevojka! Tko bi ikada slutio da ona voli mojega nesretnog štićenika! Oh, da sam to slutio, danas bi on bio živ i sretan. Grofice, ostavljam je vama. Vaša prisutnost jamstvo je daće brzo ozdraviti.Liječnik se povuče.Zamalo se djevojka opet probudi i uhvati Nerinu ruku:- Grofice, ne ostavite me onom čovjeku!- Dijete, to je carev liječnik Kalman!

- Ne trpim ga!

Izrekla je to s tolikom strašću da su se Siniša i Nera pogledali. Marica sklopioči kao da je mrtva.

- Sve je to tako jezovito neprijatno! - šapne Nera mužu.



-1 ja osjećam tako, Nero, i ja. Sova je uistinu sjela na krov njene kuće! Daviluje u smrt nagnao grijeh.- Šuti, šuti! Jadni mladić, okajao gaje!OPROŠTAJ Pet dana ležala je djevojka u teškoj groznici, bulaznila je neprestano oubojicama koji na Dunavu vuku lešinu mladog sekretara.Zatim se pridigla.Osmi dan već je u bijeloj haljinici sjedila kraj prozora. Nera ju je nastojalazabaviti.- Hoćeš, dušo, da štogod čitamo?- Hoću, hoću, grofice! U onom ormariću ima car knjige.Citat ćemo samo da ne mislim ni na šta.- Ne bismo smjeli dirati careve knjige - upozorava grofica.- On se neće ljutiti kada vi uzmete knjige; vi i ja - popravi se.

Nera joj učini po želji. Otvori ormarić. Iz njega ispadne kutija i rastvori se.Po podu se prospe lanac sa zlatnim medaljonom. Nera podigne kutiju i nakit.- Taj medaljon poslala sam tebi, Marice! Kako je dospio ucarev ormar?- Ah, kada sam htjela pobjeći poslala sam mu to za spomen.

- Moju sliku u medaljonu?- Nisam tada mislila na to da je vaša slika u medaljonu. Nera je šutjela. Htjede medaljon smjestiti u kutiju, ali nadnu opazi pismo pisano Maričinom rukom. U pregibu se na-



stavljala izreka: "...i vi ste sa mnom čekali dok budem velika gospoñ ica, a njen muž general... da će ona doći u Beč i ostati uvijek s nama, pa da budemosretni... I vaše oči neće više biti pune suza..."

Na tome mjestu pismo je bilo složeno, a ona ga nije htjela izvlačiti iz kutije.- Zašto ste zamišljeni, grofice? - reče Marica.- Ni zbog čega, spremam medaljon.Stavi ga na pismo, okrene pokrov i kutija se sama zatvori mehanizmom.

Nera stavi sve natrag u ormar.- Nismo smjele dirati njegove knjige!- On ih čita kad ide spavati.- Svejedno, kad bi znao, mogao bi misliti da smo kopale

po njegovim stvarima. Razumiješ, to ne smije znati ni on niitko drugi.- Čujem njegov glas! U salonu je. Oh, rado bih ga vidjela!Dolazi k nama! Kad sam bila teško bolesna stajao je s vamakraj moga kreveta. Bio je žalostan. Sada imamo ja i on jedna

ke boli, oboje volimo nesretno.Preplašena ušuti.Zamalo doñ e Siniša i pozove Neru u salon. Car joj poljubi ruku.- Hvala na njezi, ozdravila je!-Ali srce nije!- Srcu pomaže samo vlastita njega i snaga! Htio sam vam

priopćiti što ona ne smije znati. Moj čovjek je teškom mukom pronašao ovo: Davila i Kalman izašli su one noći ravno u noć ni lokal, kao stoje liječnik sam pričao. Zatim je izašao iz lokala sam Davila. Kasnije je vidio redar na istom putu dvojicu,jednoga u ogrtaču, drugoga u pelerini. Za njima su žurila jošdvojica u crnim ogrtačima. To je bilo opravdano za sumnjuubojstva, pa i to da je noćobdija čuo noću na Dunavu muški

povik. Možda to nije bio Davila, a možda i jest. Ne zna se.



- Što kaže doktor Kalman na sve to?- Sve se to slaže s onim što nam je rekao. On je izašao

mnogo kasnije iz lokala. Svakako je doktoru nestao otrov, ato opet svjedoči na samoubojstvo. To je vjerojatnije, gotovosigurnije. On je mrtav, uzrok i način smrti još su uvijek zagonetka i neću je dospjeti riješiti. Dužnost me zove na ratište.- Sirota Marica! U svakom slučaju, nikad više neće vidjetisvoj ideal! - primijeti Nera. - Bolno je to!Car prekine tu temu.- Gospodine generale, i vama imam nešto priopćiti. Ovdjeje moja oporuka. Želim da budete upućeni u onaj dio koji seodnosi na Maricu.On pročita iz oporuke izreku:"...Štićenici Mariji, koju sam iskupio i odgojio i dužan sam se brinuti za nju,ima moj nasljednik plaćati godimice 1000 forinti, bilo da ostane na dvoru ili dase uda."- Toliko za vaše ravnanje, grofice. Osim toga sam na njezino ime položio u banku veću svotu i molim da uložnicu primite u pohranu. U slučaju da padnem na bojištu vi ćete preuzeti

pažnju. A sada bih htio razgovarati s njom.

Nera ode u sobu i dovede Maricu.U bijeloj haljinici, blijeda i žalosna, bila je kao odsjev one vesele, prpošne i prkosne djevojke. General i Nera ostave ih na samu. Marica zagrli svogaštićenika i zaplače:- Striče, kako me boli! Ja sam nesretna, ja ne mogu...- Moraš, moraš! Sve se zaboravlja!- Zaboravlja? Jeste li sada rekli pravu istinu?- Pokopa se, a to je kao zaborav!- Ne, nije! Na grobu se plače, plače...- Dijete moje, život je vrlo okrutan. Samo ga lijepe brige-



poljepšavaju. Vidiš, sada ću na bojište. Tamo me čekaju velike i teške dužnosti,i zato zahvaljujem životu za ovaj dar. A što ćeš ti?- Ja sam već odlučila. Idem u samostan, tamo gdje njeguju

bolesnike. Liječit ću vaše ranjenike. Ako mi to ne dozvolite, plakat ću dan i noć.- Marice, ako Davila nije vrijedan tvoje žalosti?Prenula se i ustala:- Kada biste vi posumnjali u njega, više mi ne bi bilo do života!- Ti si čvrsto uvjerena da se nije ogriješio o vjernost pre

ma meni?-Vjerujem u to kao u sebe!- Želim da je tako! Oporavi se pa ćemo vidjeti kamo ćeš.- U samostan, koludricama. Drugo neću. Nemojte mislitida nisam ozbiljna. I ja hoću da imam dužnosti kao i vi.- Dijete moje, to me dira iskreno i duboko! Preselit ću te k

barunici. Doktor Kalman dolazit će svaki dan.- Ne, neću! Ne trpim ga!- Sto ti je učinio taj jadni stari gospodin?- Ništa. Nikad ga nisam trpjela. Ne znam zašto, ali ne trpim ga od onoga dana kada sam ga upoznala.- Čini se da odviše ljudi uživa tvoju nemilost, ali sada si jošslaba. Kada budeš jaka, prosuñ ivat ćeš mirno.

- Ali nikad neću odustati od toga da budem koludrica kojanjeguje vaše ranjenike.

- A ti traži svoj mir u pozivu koji si odabrala!



Car je nježno poljubi u čelo i vrati se poslu.Bilo je rano jutro. Car je stajao u kabinetu opremljen za put. Kraj njega stojiLasi. U pozadini Rosenberg. Car mu izdaje naloge:

- Rosenberg, kad već hoćete, uzimam vas sa sobom, ali Keg-lević ima ostati na dvoru da bude od pomoći gospoñ ici i grofici Vojkffv. Sa mnom polazi šest sekretara i doktor Kalman.Ostali dvorski liječnici odlaze s vojskom. Još jedno, Lasi, grofa Vojkffvja stavite u zalede.- Upravo me molio da ga pošaljem na bojno polje.Car pogleda prijatelja, stavi mu ruku na rame i šapne:- Šaljite ga u zalede! To zahtijeva moj moral! A sada, Lasi,idemo. Oporuku sam predao državnoj kancelariji na čuvanje.Čekam pobjedu, ali ona se može platiti glavom, a kad bi nastala pogibelj da me Turčin zarobi, ubio bih se sam.Car se vozio gradom i opraštao se sa znancima, kneginja-ma i kancelarom Kaunitzom. Naposljetku se odveze u Her-rengasse k svojoj štićenici.Kod nje je našao Neru.Djevojka je bila bodrija. Malo se zarumenila, ali tiha tuga ležala je u ljupkom lišcu, od čega je bila još ljupkija.

Nera je, naprotiv, bila neobično blijeda. Car nije ni sjeo.- Imam samo toliko vremena da vam kažem zbogom! Marica nije mogla govoriti. Stezalo ju je u grlu. Osjećala jeda se oko nje počinje rušiti lijep san vedre, vesele mladosti, malih boli ivelikih radosti, a u daljini se ukazuje tmina, puna nejasnih strahota.Bacila mu se na grudi.On je nježno zagrli. Nera je šuteći oborila glavu.

Maričine ruke držale su cara čvrsto i dugo.- Uvijek ću biti s vama, i njegovat ću ih sve! - reče čudnoozbiljnim, turobnim glasom, sa suzama u očima.- Vjerujem u tvoju snagu, hrabro moje dijete! Vjerujem utebe i bit ću ponosan kada budem vidio da si mirna.Tada se okrene k Neri, pokloni se oborenog pogleda i reče:



- Ne znam što me čeka, dopustite mi da vas zamolim zaoproštenje ako sam vam što zgriješio, svjesno ili nesvjesno!- Vi meni ne možete zgriješiti - odvrati ona, pruži mu rukui doda:- Veličanstvo, do viñ enja poslije pobjede!

Njegov pogled utone u njezine baršunaste, ovlažene oči. Činilo se da je to suza. Možda je zato predugo, preduboko gledao, ponovo se poklonio i utisnuo na ruku

kratak, sustez-ljiv cjelov.-Hvala! Zbogom!Izašao je.One su gledale za njim kada je ulazio u kočiju. Nije se obazirao.Ulicama je prolazila neviñ ena vojska. Sto četrdeset tisuća opremljenih momakastupalo je izmeñ u gustoga špalira grañ ana. Na čelu povorke stupao je car sLasijem. Ljudi su mu klicali, bacali su cvijeće i mahali vičući:- Bog te pratio! Sretno se vratio!

Vojska je prošla.Ljudi su zamuknuli.Kao da su se tek tada sjetili da to nije bio paradni mimohod, već put k smrti.U ljudskim dušama ostala je mukla tišina i tajna zebnja.

NA ZEMUNSKOJ RAVNICI

Beskrajna noćna pustinja. Po njoj se pomi

ču dva stvora, odmjereno, jedan spram drugoga. Sastaju se, šute, okreću, nastavljaju svoj nečujan hod po tmini i opet

se vraćaju. Bodeži strše uvis. Ujedared su se zaustavili kao na zapovijed.



- Čuješ li topot konja?- Čujem, tamo od kapelice svetoga Antuna.- Mrak je kao u grobištu.- Možda kakav oficir inspicira bojište?- Sada je tiho. Da bar nije tamno!- Uskoro će izaći mjesec.- Da bar on pomogne!

Nad njima se po obzorju valjaju oblaci poput crnoga valovlja. Opet je tiho. Vojnici čekaju.Oblaci su se raskinuli. Mlaz mjesečeva svjetla pade na osed-lanog konja pred kapelicom.Dvije vojničke silhuete napeto gledaju.- Bit će kakav kurir. Navratio je valjda u kapelicu da se po

moli.- Evo ga, izlazi!- Gle, bradat čovjek u dugoj halji.- Skače u sedlo.- Kreće natrag.

- Stoj! - viču dva glasa gotovo u isti mah.Konjanik potjera konja. Dva hica prasnuše za njim.Oblaci opet uhvatiše mjesečevo lice.Ponovo je sve u tmini.Straže pred bojištem užurbale se.- Stoje? Zašto ste pucali?- Netko je bio u kapelici i pobjegao je lijevo u šumu.- Za njim!Čuje se odjek konjskih kopita.- Misliš da je uhoda?- Pošten nije kada na poziv bježi!

Momci se opet razdvoje i nastave hod po tami. Samo katkada prevari mjesec načasoblake, ispliva na čistinu, da bude opet potopljen.Bojište spava. Sve se smirilo u gluhoj noći. Za sat vremena konjanici sevraćaju.



-Stoj!Oni stanu, izmijene nekoliko tihih riječi sa stražom i pojure niz poljanu.Zaustave se pred dugom prizemnom zidanicom. Vojnici s bodežima stoje pred tamnim

prozorima. Izmijene lozinku. Jedan jahač ude u kuću.U velikoj sobi s niskim svodom na tramovima sjedi oficir u pukovničkoj odori. Na

drvenom neolaštenom stolu gori svjetlo. Ulazi mladi poručnik.- Gospodine pukovniče, nepoznat jahač bio je u crkvici.Izašao je ali se nije odazvao straži.- Čuo sam pucnjavu. Gdje je sada?- Nestao je u šumi. Uzalud smo ga hvatali. Crkvicu smo

pretražili, ali nigdje ništa. Baš je mjesec izašao ispod oblaka,straža je vidjela tamnu halju i širok klobuk, kao da je fratar.- Lijepo! Da je pred nama, rekao bih da je turska uhoda,ali iza leda našega bojišta? Uzmite deset momaka, presijecite

put poprijeko i tražite ga u šumi dok ga ne nañ ete. Pretražitečitavu okolicu.Još poručnik nije izašao kada se začuo dolazak novih jahača.U sobu ulazi oficir u kapetanskoj odori.

- Kapetan Kessler! - usklikne pukovnik. -Vi iz Beča?- Ravno! Daleko je taj vaš Zemun. Evo, nosim caru držav

nu poštu. Čuli smo sa strane Save pucnjavu i požurili smo.



- Da, netko se nije odazvao pozivu straže. Sjednite!- Zar nije ovdje?- Nije.- U Futoku su mi rekli da je ovdje.- Nikad ne znaš gdje je i kada će doći. Obilazi bojište uzduži poprijeko. A što radi Beč?- Malo planduje, malo se zabavlja, malo prigovara što s bojišta nema vijesti o pobjedama.

- Sjednite! Niste gladni?- Više sam željan saznati što je novo na bojištu.- Kao što vidite, mi ovdje u Zemunu mirujemo. Turci

prijeko u Beogradu slatko spavaju.- Kako to?- Ne znam! Car je u najbržem tempu (vi znate kako on nesmiljeno brzo putuje) došao na ratište i rekao: "Požurit čemo,neka naši narodi božićuju u miru." Meñ utim, čekamo... čekamo!- Što čekate?

- Ne znam. Komandant Lasi je nešto spremao, kada su donijeli glas da je Liechtenstein jurišao kod Dubice i bio bačennatrag, a pri tom je izgubio pet stotina ljudi. Donijeli su caruvijest i kao da su ga maljem udarili po glavi. "Pet stotina ugaslih života!" uskliknuo je. Vi znate kako je car razgovorljiv.Toga dana, meñ utim, nije govorio ni s kim. Zatvorio se u ovusobu. Nije ni jeo. Samo je buljio preda se. Iz Beograda su Turci

provalili na "savski šiljak", ali smo ih protjerali. Poneki maliokršaj, i to je sve! Prolaze tjedni a da nismo još ništa uradili.- Dakle, ratujete u defanzivi?- Zapovjednik Lasi smjestio je vojsku na takvoj osnovi. Onje velik organizator i hrabar vojnik. Dakako, takvo manevriranje umara vojnike stare škole i one koji očekuju što bržeuspjehe.- Osobito Bečane koji šeću po Prateru i uživaju pohane piliće! Što zapravo kanite?- Car očekuje pomoć od Crne Gore. Tamo je poslao ka

petana Vukasovića, odličnog i lukavog hrvatskog ratnika sačetiristo Hrvata da dignu Crnogorce protiv Turaka. Pošto seskadarski paša nešto svañ ao sa sultanom očito se nadaju daće paša okrenuti protiv sultana, a to bi nama osiguralo zauzeće Beograda.- Ali veliki vezir Jusuf-paša već dolazi iz Sofije. To sam čuou Glavnom stanu.-



- Dapače, već je povukao i svoju bojnu liniju: lijevo krilo prema Nišu a desnim na Vidim, zato bi danas juriš na Beograd bio bezuspješan. Prije mjesec dana bila je situacija za taj

pothvat mnogo bolja.-A što radi naša saveznica Rusija? Kako ona napreduje protiv Turčina?- Na to će vam najbolje odgovoriti princ Ligne. Njega je car

poslao na rusko bojište kao svoga pouzdanika. Pisao nam je pismo. Kakvo pismo! Ono će vam prikazati situaciju na bojištu naše saveznice. Čitajte što piše:

"Veličanstvo! Stigao sam na rusko ratište knezu Potemkinu. Predao sam mu vašratni plan i pitao ga za njegov. Čekao sam punih 14 dana dok mi je donio svoj

plan. Bila je to vjerno prepisana vaša ratna osnova!



Veličanstvo, mi bismo s ruske fronte marširali kad bismo imali vojnika, mi bismo prešli rijeke kad bismo imali mostove, opsjedali bismo da imamo tanadi i bombi.Knez Potemkin upravo je na te stvari zaboravio. Sada je sve naručio poštom.Ruska carica pitala me pismom je li turski paša već otišao iz Beograda.Odgovorio sam joj: "Paša je prevelik kavalir da bi se udaljio bez vaše dozvole!"

Veličanstvo, nakon dugog čekanja spočitnuo sam Potemkinu da ništa ne radi. Već četvrt sata nakon toga stigla su njegova četiri kurira s vijestima da jeizvojevao veliku bitku i da je pet tisuća Turaka palo kod Kinburna. Rekao sam muda se oduševljavam s kolikom sam se pokrio slavom. Tada sam ozbiljno zaprijetioda ću mu prirediti veliku sramotu. Rekoh: "Moj car poslat će u Rusiju šesttisuća Hrvata. Oni će smjesta zauzeti Očakov." Hrvati i ovdje uživaju izvanredanugled. Potemkina je to tako prestrašilo da je odmah otišao u šator i dozvaostručnjake da grade most preko rijeke Bug. Oni su došli da grade, a kada jePotemkin počeo s njima o tome raspravljati, rekoše da su gradili mostove samo na

platnu. Oni su, naime, slikari!Potemkin se strahovito smijao i rekao im: "No ništa, ništa! Ničevo! Idite u vaššator. Poslat ću vam onamo jelo." U tome stadiju je danas ruska ratna linija,veličanstvo!

VašLigne."_

- Sve je kao zakleto! To je stanje opasno!-1 očajno! Vrlo očajno, tim očajnije što se od cara očekivala u ratu hitnja kaoi u reformama.- Tko zna, možda ima posebnih osnova koje mi ne može

mo dokučiti, pa samo žalimo za izgubljenim vremenom.- Možda je car htio pričuvati vojsku za dolazak velikog vezira Jusuf-paše. On vodi velike čete.- I to je moguće. Lako je nama kritizirati. Tko zna kakveteškoće biju cara.- Zli jezici u Beču šire glasine da je sva vojska pobijena izato s ratišta ne dolaze vijesti.- Ljubičaste mantije i velikaške mondure siju tamo lažikoje su isto tako opasne kao i turčinov kolac.- Kažu i to da je vojska caru otkazala poslušnost.- Nikada nisu podanici ljubili ikog kao naši vojnici svogacara. Uopće ga i ne zovu "car", nego "naš otac", a to on jest,

možda i odviše.- U Beču šire pamflete da cara nijedan vojnik ne pogleda ine pozdravlja.- Lopovi! Lupeži! Gledajte, pogledajte, molim, ovu carevuzapovijed! Morate u Beču paralizirati te lopovske laži. Eto, tuje carska zapovijed. Čujte:- "Na bojnom polju, gdje svaki vojnik mora počivati, ukidam sve vojničke počasti pretpostavljenima, dakle i caru.

Nikakvog salutiranja! Tko jede neka nastavi jesti, tko sjedineka ostane sjediti, tko leži neka ostane ležati!"- Razbojnici su ovu plemenitu zapovijed infamno iskrivili!

- Jeste! Car se brine za vojnike kao za svoju djecu. Svakogatjedna dva put sva vojska dobiva iz careve privatne blagajne dobar ručak. Osam stotina liječnika na bojištu uzdržavaon sam, ne bi li ih što jače obavezao da budu požrtvovni. A kako on živi? Kako stanuje? Gledajte: ovaj stol od dasaka njegov je radni kabinet, ova slamnjača njegovje spavaći salon. A -



garderoba? Eto, visi na klinu pokrivena plahtom, jer neće da traži po Zemunuormar. Svaki dan sjedi s vojnicima kao kaplar. Kad bi ljubav i odanost vojnika

prema caru mogla sama



0 sebi pomoći da pobijede, već bismo bili svu Srbiju, Bosnu iHrvatsku očistili od Turaka. U ovo doba trebalo bi onemogućiti pamflete. Da je meni samo jedan dan vlasti, ukinuo bihslobodu štampe i zatvorio bih sve tiskare.Izvana dopre topot konja.- Netko dolazi! Da nisu iz Crne Gore?Zamalo mlad poručnik široko otvori vrata. U sobu čvrsto stade muškarac u odorikonjaničkog momka.Lice opaljeno vjetrom i suncem pokazuje vojnika koji ma-lokad ima krov nad glavom. Samo modre oči, smeñ i zavinuti uvojak kraj uha i hitar hod odaje cara.- Iza njega je pratnja: zapovjednik Lasi sa dva pobočnika,Rosenberg, mali Mefisto (ministar Thuguth), liječnik Kalman1 sekretar.Pukovnik i kapetan pozdrave cara. On se zaustavi pred kapetanom Kesslerom:- Donosite poštu? Dajte je ovamo! Kako je u Beču?-Veličanstvo, neprijatelji šire svakojake laži! Trebalo bi im demolirati tiskare!-Ali jezike ne možeš demolirati! Lasi, na laži treba da odgovorimo istinom.Šaljite izvještaje s bojišta. A sada dajte poštu!- Veličanstvo - umiješa se Kalman - treba da otpočinete,

bili ste na konju dan i noć!- Ne podnosim komande civilista! - nasmiješi se car. -Izmeñ u dana i noći na bojištu nema razlike! Iz Crne Gorenema još vijesti? - okrene se pukovniku.- Još uvijek ništa.

Na vratima netko pokuca. Ude mlad oficir.- Jeste li ga uhvatili? - upita pukovnik.- Nigdje mu nema traga!

- Kome? - upita car.- Veličanstvo - reče pukovnik - straža je pucala na nekogkonjanika koji je izišao iz kapelice i na poziv da stane odjurioje u šumu.- Gdje je to bilo? - upita car.- Čini se da je to moja kapelica - upadne carev liječnik barun Kalman - u kojoj sam jednom noćio, na rubu dečanskešume. Još me veličanstvo ukorilo što spavam u crkvi.- Da, tamo - odgovori pukovnik. - Poslao sam da ga traže,ali uzalud!. Vojnici tvrde da je upravo u taj čas izišao mjesec

pa su vidjeli čovjeka u crnoj halji sa širokim klobukom, kaodaje fratar.Razdirući omot jednog spisa reče Josip:- Pred nama Turci, za nama fratri! Čestito smo opsjednuti!U kapelici bi trebalo stražariti, a ne spavati!

Neki poručnik ude i opazivši cara zastade. Pukovnik ga ohrabri:- Stoje, mladiću? Govorite!

- Ponovo sam pretražio kapelicu. Sve sam isprevrtao i pod nogama svetoga Antuna našao sam bočicu s nekom tekućinom.Svi pogledi sukobili su se na maloj crnoj staklenki u oficiro-voj ruci. Samo secar nasmije:- Ratno vijeće zabrinuto je nad jednom bočicom!

Mali Mefisto kosih očiju promrmlja:- U takvoj bočici može se potopiti više ljudi nego u Savi!- Thuguth se ne javlja nikada bezrazložno! - primijeti car.- Pomozite, doktore, odgonetnuti stoje to.Kalman je podigao bočicu prema svijeći i omirisao je. Njegovim spokojnim licem

preleti upitni izražaj. Pukovnik upita:- Kakvog je okusa?

- Miris me nimalo ne potiče da je okusim! Mora se istražiti!-





-Predajte, poručnice, bočicu našem ljekarniku, neka oprezno iskuša stoje to -naloži pukovnik. Kalman nabora čelo pogledavši cara:- Fratar u kapelici u kojoj sveci sakrivaju sumnjive bočice...- Ako je uistinu sumnjiva stvar, tada su sveci s nama, jersmo staklenku našli, ali sada molim gospodu da se upute ukoji drugi "salon". Treba da obavim posao. Očito vam spremaju i kakvu okrepu.Gospoda su otišla. Sekretar Giinther i Rosenberg ostali su sa carem koji jeotvarao pisma, čitao, diktirao i opet čitao.

Nakon dvosatnog rada otpusti sekretara i pokaže Rosenbergu nekoliko pisama.- Ima i privatne pošte. Sa dvora dolaze vijesti. Čujte što mi

piše Da Ponte, kako turobno slika život kod kuće:"Veličanstvo, tužno je na dvoru, pusto i žalosno! Ugasnuo je vedri smješakdvora. Gospoñ ica Marica dopustila je da joj odrežu čarobne svilene uvojke. Njeno

milo lišće okružuje bijelo opatičko velo. U crkvi, uz groficu Vojkffv, gledao

sam taj neobjašnjeni i tako tužni prizor. Gospoñ ica je prošla kraj našegaklecala blijeda i šutljiva poput melankolične mjesečeve zrake. Za njom se zatvo-riše vrata sakristije...

Menije kao da je ušla u grob. Tišina je oko nas, bolna, nakvašena suzama. Vedrije smješak dvora ugasnuo, sire!"- Siromah mladić, ljubi je i ne sluti zašto se to dogodilo! Ogrofici ne javlja ništa? - upita Rosenberg.

Na kraju pismo kaže:"Grofica je poslije Maričina odlaska u samostan nestala. Rekla mi je da će se

posvetiti njezi ranjenika. Bila je vrlo blijeda i tužna."- Ona jedina nema razloga da bude žalosna - primijetiRosenberg. - Mužu joj ne prijeti opasnost.Car na to ne odgovori, već uzme drugo pismo:- Rosenberg, čujte Maricu, kakvo je nježno dijete! Onakaže:

"Srce je moje žaloban cvijetnjak u kojemu cvate jedna jedina ruža: žalost a ponjoj pada rosa iz mojih očiju. Veličanstvo, samo me vi možete utješiti, ako mijavite da u vašem srcu nema sumnje prema nesretnom Davili i ako dopustite da selizabetkinjama doñ em na bojište da njegujem vaše vojnike..."- Rosenberg, javite Marici da joj ne dopuštam da dolazi na

bojno polje. Neka ostane u zaleñ u, daleko od bojišta. Malo kasnije zagleda se car u pisaći pribor:- Vjerujte, Rosenberg, kad god sjedi pokraj mene sekretarGiinther uvijek vidim Davilino lice. Možda je Maričina vjera

pravi glas srca, a možda je samo odraz njezine čistoće. Tko bi to znao. Da nisam saznao od generala Vojkffvja onu stvar

s carevim pečatom, moja bi vjera bila isto tako velika kao injena.- Tko zna što se dogañ alo u duši toga mladića. S pečatom je svakako bio u vezi. Držim da se sam ubio!- Žalim duboko što je Marica cilj života potražila u samostanskoj pustoši.Ujedared ustade car i pode oštro po sobi.- Ari, to je svršeno! Druge stvari ulaze u moj život, mnogonovih, teških tereta! Kaunitz mi piše da se nadao mojem jurišu i na bojnom polju!Rosenberg je šutio. Car nastavi značajno: -1 vi, zar ne? I ja, dragi mojRosenberg! I ja! Zamišljen ugasi svjetlo na stolu, ode k prozoru, otvori ga i

pogleda u noć.

U daljini vide se tamni obrisi beogradskih utvrda.- Gledajte, Rosenberg, privilegiji su kao ovaj grad koji sunepravedno zaposjeli Turci. Ali kada jurišam na bedeme pri



vilegija oko ruševina klija nov život milijuna. Kada budem jurišao na ove bedeme životi će gasnuti. Poslije poraza u Dubiciosjećam da mi na prsima leži pet stotina mrtvaca. Tište me.- Ali ratovati i štedjeti živote, to nije moguće, veličanstvo!-



- Znam! Pa ipak, treba čuvati čovjeka! Čovjeka! Čekam samo zato da prikupim štoviše pomoći. Čekam Crnu Goru, čekam provalu saveznice Rusije, čekam ustanakskadarskoga paše, čekam srpske dobrovoljce, da zajednički očuvamo što višeljudskih života.

Naslonjen na prozor majurske sobice zagledao se car u tamne obrise beogradskihkuća, iza kojih su bijelile prve predzor-ne sjene."PANDURENSTREICH"Jutarnje svjetlo razotkrilo je ravnicu osutu šatorima.Iz majura izlazi car u haljetku običnoga vojnika i u sivom šeširu. Ruke je

gurnuo u džep i polako obilazi šatore. Ništa se u njima ne miče. Ponegdje viriobuća vojnika. Nekoliko momaka čvrsto spava izvan šatora. Car pogledom obuhvatigranice zemunskog bojišta.Iz puste ravnice diže se sunce. U daljini ljeska se Sava.Cestom zabijeliše oblačići prašine i dolaze sve bliže.Iz zgrade izañ e Kalman. Opazivši cara priñ e mu i reče:- Veličanstvo, zašto tako rano?Pokazujući vojnike, car opomene doktora:- Tiše! Ne budite ih! Možda snivaju o kući, a kada se pro

bude ugledat će topove! Zašto ste vi tako uranili? Moje zdravlje ne treba nadzora, vidite kako sam jak i čil. Možda ste htjeli k svetom Antunu, da molite za oproštenje što ste spavali ucrkvi?- Istina, htio sam tamo. Zanima me kako je tamo dospjelaona bočica.- Nemate ozbiljnog posla? Premjestit ću vas iza fronte u

bolnicu.- Radije molim ozbiljan rad uz vaše veličanstvo.

- Brinite se da vojnici dobiju što bolju vodu. Svaki dan pregledajte jelo i kruh, da ne dobivaju što pokvareno. Ovo jegrozničavo tlo. Budite na oprezu i učinit ćete mi veću uslugunego da dijelite opomene zdravom čovjeku.Četa vojnika brzo se približavala.- Eto, dolaze! To su moji hrabri Hrvati koje sam slao u CrnuGoru. Cestom jaši do četiri stotine snažnih ljudi.Car ostavi Kalmana i pode prema njima.

S konja skoči visok i čvrst čovjek. Iz širokih ramena izbija snaga. Tamne očigledaju bistro i lukavo. Jake brčine spuštaju se po crnoj bradi. Kosa ikapetanska odora pokrivena je prašinom. S užitkom promatra car hrvatskogakapetana pa upita dubokim i zvonkim glasom:- Gospodine Vukasoviću, prispjeli ste ne obavivši ništa?Još dublji glas odvrati:- Veličanstvo, samo mojoj lukavosti mora ova kapa zahvaliti što još pokriva moju glavu.- Uvjeren sam da vaša kapa može biti ponosna na stalak!Dakle, što se dogodilo u Crnoj Gori?- Veličanstvo, stigao sam sa svojim Hrvatima u Crnu Goru.

Nijednome nije ni vlas pala s glave. Kada ja s mojim ljudimau manastir, začudim se. Vladika Petrović prima me kao stran

ca, da ne kažem kao neprijatelja! E, progutao sam ja to; progutao bih da pomognem osloboditi našu zemlju od Turčina,i tane! Razložih vladiki kako bi trebalo da Crna Gora, koja



stenje pod Turčinom, digne ustanak, tim lakše što se skadarski paša sam buni protiv svojega gospodara sultana. Tako biCrna Gora i moja četa pomogla vašem veličanstvu da jurišana Beograd.- A što je rekao vladika?- Mudro je slušao i još mudrije šutio. Dao nam je počasnustražu, a ta počast je bila zarobljeništvo! Nije me pustio ni koraka iz kuće da okupim pučanstvo oko sebe i da ga zovem na-



Turčina. Ali sam vidio da on sam nešto pregovara sa skadarskim pašom.- Tako? Ovlastio sam vas da vi s njime pregovarate i da mu

predate našu ponudu.- Poslao sam tri časnika da pregovaraju s pašom.- Nije ih primio?

- Primio ih je, čak ih nije više htio poslati natrag! Odsjekaoim je glave i nataknuo ih na skadarske zidine!Careve se usne trgnu i zagleda se snažnom kapetanu u mrko lice.- Jesu li časnici imali obitelji?Kapetan pogleda zabezeknuto.- Obitelji? Nisam za to pitao. U ratu se pita za pobjede i poraze, a ne za obitelji.

Na trenutak obori car oči, kao da riječi snažnog ratnika po njemu posipljunevidljivu ironiju. Zastidi se i brzo upita:- A Crnogorci?- Čuvali su nas opkoljene u manastiru, dok je skadarski

paša pregovarao s vladikom i tražio da mu izruči i mene i moju četu. Zaželio je paša prekrasan vijenac od četiri stotinehrvatskih glava, da njima ovjenča skadarske zidine. Vladikaode da se dogovara sa Crnogorcima što bi učinili, da li bi nas

predali ili ne. Šezdeset naoružanih ljudi ostavi da nas čuvaju.Provalismo iz manastira i sve ih povezasmo. Jedan uperi u

mene pištolj, ali prije negoli ga je dospio opaliti, skresah ga.Tjerali smo vezane ljude pred sobom da nam pokažu put niz

planine. Tako smo ostavili Crnu Goru, da svoje glave donese mo ovamo, veličanstvo. Kad već negdje mora da vise, nekaodu bar za osvajanje Beograda.- Osvajanje Beograda, to je velika riječ! Dakle, vladikaPetrović igrao je dvoličnu ulogu?- Zovu ga svecem. Ne znam s kojim je svecem u rodu, aliznam da odande pomoći nema. Mi smo ovdje i molimo veličanstvo da nam zapovijeda i to što prije.

- Hvala vam! Vi ste izvršili svoju dužnost!- Smijem li, veličanstvo, upitati je li istina da smo u Dubici

pretrpjeli poraz?- Na žalost!- Slutio sam da nas čekaju crne vijesti, čim sam ugledaofratra. Jednaka je nesreća sresti fratra kao i babu.- Kakvoga fratra?- Kada smo u zoru putujući ovamo izašli iz Bresnice, naišli smo na nekoga fratra s dugom bradom kako juri na konju

prema selu.- Opet fratar! Zar su se svi fratri sklonili u Hrvatsku?

- Veličanstvo, hrvatski je narod dobroga srca pa fratri do bro žive.

- Dobro srce ponekad je čovjeku i narodu jedini neprijatelj!



Idite, odmarajte se!- Samo molim da to ne bi trajalo dugo. Previše odmaranjaubija ratnika! Dugo čekanje velik je gubitak!Te prostodušno izrečene riječi ozbiljno osupnuše cara. Gledao je dugo u brkatolice što je odavalo potpun mir i sreñ enost.- Čekanje je gubitak? Možda ste u pravu. Do viñ enja!Čvrstim koracima kapetan ode k četi, dok je car stao šetatigore-dolje kao da ga netko goni.Poručnik Palresti priñ e:-Veličanstvo, dobrovoljci su prispjeli.-Ah, to je dobro! Evo me! Zovite Lasija i gospodu.Bojište se probudilo. Vojnici su stajali u opremi.Lasi, Rosenberg, ministar Thuguth i pukovnik Pernett poñ oše za carem.Zaklonjeni hambarima stoji pet stotina momaka.

Visoki su i snažni. Kratki brčići i duge brčine. Lica su vedra, držanje ponosito, samosvjesno.Kapetan, mlad smeñ okos muškarac, zapovijeda odavanje počasti.



Svi su uprli oči u komandanta Lasija.- Zar ne vidite, tamo je car! - opomene ih kapetan.Ipak oni dalje gledaju Lasija, a jedan će momak drsko:- Ako si kapetan, nećeš praviti od nas budale!Kapetan priñ e caru:- Veličanstvo, ne vjeruju da ste vi vladar.- Imaju pravo! Ja sam ovdje vojnik.Tada priñ e bliže i potapša prve momke po ramenu.- Bog s vama, junaci! - pozdravi car hrvatskim jezikom srpske dobrovoljce.

Njihove oči kliznule su po njegovoj prostoj odori i od vjetra i sunca opaljenom licu. Opkoliše ga dižući kape u vis. U svim je licima sjao zanos.Car priñ e feldmaršalu Lasiju smiješeći se.- Veličanstvo, prepokorno javljam, to su dobrovoljci izSrbije. Vidite, sa zanosom su došli da ginu za osloboñ enjesvoje domovine. Dao sam im kao voñ u kapetana Mihaljevića.On zna njih i njihov jezik i uvjeren sam da je svakome pojedinome simpatičan.Pozdravi još jednom vojnike, uhvati Lasija ispod ruke i povede ga u svoj ratnikabinet.

Nekoliko trenutaka obojica su šutjela.

- Lasi, odlučio sam da počnemo juriš na Šabac. Vukasović će poći sa Hrvatima. Srpski dobrovoljci pridružit će se našoj

posadi pred gradom.- Veličanstvo kani jurišati?- Možemo li dulje čekati? Osjećam na svim stranama ne

mir neizvjesnosti.- Veličanstvo mi je dosada uvijek govorilo: "Štedite ljude!" Ja sam štedio i ostajem u defanzivi. Juriš na Šabac nedržim sretnom idejom. To bi bio hrvatsko-srpski "Panduren-streich".- Ja ću ga s njima izvesti!

- Možda biste to odgodili?- Nikako!Pozove pukovnika Pernetta i naloži mu:



Car pozove pukovnika koji je vani čekao i izda nalog da u fratra preodjevenuženu dade otpremiti u Beč.

- Veličanstvo, ova je žena uhoda! Dopustite da je pretražimo.- Nemamo ovdje žene da to obavi, a mi smo odviše kavalirida to sami izvršimo.-Veličanstvo, barun Kalman je liječnik, on je može pregledati.- Dobro, neka bude na vašu! Poslaše po liječnika.Kalman doñ e posve sam. Zaprepašten pogleda cara, pa ženu u fratarskoj mantiji.- Opet naša "luda" iz Augartena! - ironički će car. - Pogledajte da li ima uza se što sumnjivo. Mi ćemo pričekativani.Car s pukovnikom izañ e iz šatora. Nisu dugo čekali. Za nekoliko trenutaka doñ eKalman i pokaže gospodi pismo.- To je neka vrst oporuke - tumačio je liječnik. - Piše da jedošla zato što traži smrt od neprijateljskog taneta. Postala jerobom ljubavi. Uistinu potpuno histerična žena, veličanstvo!

- Nisam toga mnijenja! - upadne pukovnik. - Sve je to izlika. Ova vrši neku crnu misiju. To je fratar što su ga vidjeli ukapelici svetoga Antuna, gdje se našla bočica. Vi znate, doktore, stoje ustanovljeno analizom.- Sto? - upita car.- Da je to neki tajanstveni otrov koji ne poznaje nitko od ljekarnika - odvrati Kalman. - Ako mislite, gospodine pukovniče, da je ova žena donijela tu bočicu, znat ćete što vam je snjom uraditi.-Zatvorit ću je!- Ali, pukovniče, tko će dokazati da je baš ona donijela bočicu? Konačno, u koju svrhu? Da otruje našu posadu? U čijeime? To su tlapnje! Kako da je otruje? Na koji način? Kažuda otrov ne pozna nitko. Tko jam či da jest otrov? Je li ga tkookusio?- Nema hrabrosti baš nitko! Nismo se usudili pokušati ni saživotinjom. Šteta je konja ili kakvo drugo blašče.-



- Ostavite to, gospodo! Takvim sitnicama ne možemo se baviti uoči sutrašnjega pothvata. Neka otprate ovu ženu doBeča i s time je svršeno.

Kad su je izveli stajala je oborenih očiju i spuštene glave kao pokajnica.- Madame - reče car -ja vas prijateljski upozoravam da seviše ne pokazujete na bojnom polju, jer neću imati vlasti davam darujem život i slobodu. To je moja posljednja!JURIŠ NA ŠABACBlijede sjene šuljaju se šumom.Čete stoje mirno, ukočeno kao stabla. Uspravljena nepomič-nost njihovih tijela injihovih glava odaje neko pritajeno vrebanje, očekivanje dogañ aja u kojem je uovaj čas usredotočena svaka njihova misao i svaki kucaj srca. Samo tijelo stojitu, svijest njihova je tamo na opkopima, negdje ispred šume, što ih vide samo uslutnjama.Diže se ruka. Tihi znak, tiha kretnja. Pod nogama šušti lišće i gdjegdje zvekneoružje.

Bodeži su se nagnuli. Kao da su ljudi postali manji.Čete se razvla

če u dvijeduge zmije što puzeći nečujno nose ubojiti otrov. Izvlače se iz šume. Prva

jutarnja zraka zadrhtala je na bodežima.



Turci se iznenañ uju. Brane se iza utvrda od napadaja Hrvata i dobrovoljaca Srba.Dva su se lava sudarila. Jedan mora da proždere drugoga. U dimu baruta, ugrmljavini topova, u zveketu mačeva, u vici i buci pucnjave uspinju se Hrvati isrpski dobrovoljci na utvrde. Lasi diže mač, komandira i dovikuje vojniku kojise penje na opkop:

- Zaboga, kako smijete, kako možete...Riječ zaguši grmljavina. Potrči za vojnikom. Uhvati ga za haljetak.-Veličanstvo, ta vi ste zaboravili tko ste!

Ne dobiva odgovor. Velikom snagom lomi car ogradu, baca daske u vodu. Sve se povelo za njim. Vodom se kotrljaju bačve i oruñ e i ljudi, zatim se opet uspinju poput vjeverica nazidine.

Vika izbija iz oblaka dima. Na nekom zidu stoji stari maršal i mačem da jezapovijed. Zatim se opet spusti dolje i klone. Car dotrči k njemu, povuče bačvuiz vode i postavi je na zemlju.- Sjednite, maršale, odmah će vam biti bolje!- Ah, taj "Pandurenstreich" stajat će državu vaše glave!Ostanite!Dalje nije car čuo. Nestao je meñ u vojnicima.

Lasi silom svladava nesvjesticu. Gleda u zidine i ne vidi ništa. Čuje samokomešanje, kreševo, kletvu i viku. Trese se. Jedan oficir dotrči do njega.- Zar vas je pogodilo tane?- Tane nije, ali odgovornost jest! Car je pomjerio pameću, trči naprijed kao izvidnica. Ovako se ne može, ne može!Zadržite ga silom, na moju zapovijed!Lasi ustade i potrči. Vidi samo tanad što pada po zemlji oko cara kao da se

prosiplju kruške. Tada ga opazi kako se popeo na zidine. U suncu zabljesneturski mač prema njegovim prsima. Lasiju se zamagli pred očima. Krik strave

prijeñ e mu kroz kosti. Vid mu je oslabio, oči se raširile. Na usnama zamreriječ. Nijem, bez daha, gleda kako pada čovjek u prostom vojničkom odijelu nizzidine. Rukom pokrije oči i promrmlja:- Prokleti hrvatski panduri! To je njihova ludost! Oni su muzabili u glavu taj Šabac. Gottverpfluchter Pandurenstreich!23Gottverpfluchter Pandurenstreich (njem.) - prokleti zahtjev pandura.



Neka imaju i mene! Potrči do zidina, očajan uleti pod tanad kao da su nebeskarosa, kuneči:- Gottverpfluchter Pandurenstreich!Iza zidina zaleprša bijela zastava. Lasi se uspravi. U tom je času samozapovjednik.

- Stanite! - viče on. - Turska se posada predaje!- Predaju se! - viču Hrvati unutar opkopa.Ljudi što su nasrnuli na turske zidine polako se zaustavljaju u drhtavoj,

bijesnoj navali.Puškaranje se stišava. Zveket oružja zatihne. U oblaku prašine i dima čuje seteško soptanje, zadisani i oznojeni ljudi što izgledaju kao da su ih izvukli izdimnjaka. Drugi pužu iza opkopa kao miševi izvučeni iz vode.Izaslanici turske posade izlaze noseći bijelu zastavu i predaju se. Lasi čujeglas:- Lasi, stoje s vama?Okrene se za tim glasom. Pred sobom opazi cara, bez kape, zaprljanog i blatnog.- Sveti Bože! Meni se činilo da su vas...- Da, naciljao je na mene i ne znam što se dogodilo da me

nije zahvatio!Tursko izaslanstvo je stiglo i zamolilo cara da dozvoli predaju oružja. Carodvrati:



- Samo ženama i djeci bit će dozvoljeno da odu!Turska je posada predala Šabac.Josip je ušao sa svojim oficirima i vojnicima unutar osvojenoga grada. Nasred trga zaglušno bubnjanje. Časnik čita carevu proklamaciju:"Svakom podaniku Turske koji ostane na osvojenom zemljištu jam či se potpunasloboda osobe, imetka, zanata i vjere. Bjeguncima koji se vrate bit će oproštenasvaka kazna. Sa zarob-

ljenicima postupat će se kao s ljudima koji su izvršavali svoju dužnost, a nekao s neprijateljima kojega se progoni."Tada su pozvali turske žene i djecu, nahranili ih i pustili da se povuku uunutrašnjost turskog područja.

Vojska se sreñ ivala u osvojenom gradu. Car je stajao na trgu i gledao pokretetrupa.Prolazili su vojnici noseći mrtvaca i pred njim ga polože na zemlju. Pitajućim

pogledom zaokruži on vojnike. Kapetan Mihaljević pristupi i reče:- Veličanstvo, to je vojnik koji je opazio da Turčin nišani navas i uhvatio je vama poslanu smrt svojim prsima.

Mišice na carevu licu stale su se trzati.Spusti se na koljena i pokrije oči rukama. Ustao je, napravio nekoliko koraka i

obazreo se. Vojnici su poklekli oko mrtvaca i ljubili mu ruke.- Hvala ti, brate, što si nam svojim životom spasio cara!Josip okrene glavu od njih. Njegov se vlažan pogled izgubinegdje u daljini...Pobjednička večer spustila se nad Šapcem. Na trgu vojnici pale kriješ radosti.Hrvatski vojnici i srpski dobrovoljci uhvatili su se oko vatre u kolo.Car je davno zabranio paljenje krijesova, ali je molbi hrvatskih vojnika isrpskih dobrovoljaca udovoljio.Odsjev vatre titra po kućama pred kojima stoje žene, djeca i starci i slušaju

pjesmu.Podaleko od njih, pod starom lipom, sjeo je car. Uz njegov fenjer Lasi, pukovnikPernett i kapetan Vukasović stoje vedri i veseli.- Oprostite, veličanstvo - govori Lasi - što sam prigovorio navali. Bio sam uvjeren da će ta pandurska pustolovina svršiti zlo.



- Drago mi je da smo mi, panduri, izvojštili vaše priznanje!- smiješi se on. - No, koliko je mrtvih?Tu riječ izrekao je car sa zebnjom.- Veličanstvo, samo trideset.- Samo, kažete? Trideset žrtava, trideset obitelji, tridesetudovica, a tko zna koliko siročadi!

- Kada veličanstvo vojuje s pandurima treba da od njih nauči zaboravljati obitelji i siročad!Zamislio se i nije odgovorio.Priñ e Rosenberg s nekim pismom.-Veličanstvo, redovitom poštom stiglo je ovo pismo za vas.Car uzme zapečaćeno pismo, pogleda adresu, podigne oči k Rosenbergu i reče:-Dobro, dobro!Rosenberg se primakne oficirima dok Josip približi papir fenjeru i stade čitati:"Veličanstvo!Otkada ste otišli moju dušu pritište velika bol. Ne mogu naći

mira...Znam što se zbilo one večeri pred dvorcem. Osjetila sam...Trpim i mislim samo na vas...

Doći

ću, jer moram... Makar se prolomila zemlja poda mnom. Vi ćete saznati sve...

sve...



Tako je moralo biti! Nera."Fenjer znatiželjno baca zrake u njegovo zapanjeno lice i pogled što se upro utamnu daljinu.Iza njega se ori pjesma. Pleše se i gori kriješ.

Niti što čuje niti vidi. Nešto mu je misli i čitavo biće odvuklo daleko.- Sto mu je? - šapću u klupko stisnuta gospoda obazirućise prema njemu.

- Dobio je neko pismo - objasni pukovnik.- Čini se da to pismo juriša na njegov mir - dometne Lasi,

pogledavši Rosenberga.Rosenberg je šutio promatrajući cara kako drži u ruci papir, a ukočeni pogled traži uzalud razjašnjenje.Pred njim lebdi njena slika... dolazi na bojište donoseći mu nešto što morasaznati.Stoje to? Stoje ona osjetila? Cjelov u noći?Zadršće mu srce i tijelom mu preleti nešto, napola strah napola želja da je vidii sazna što je to.

Trgnuo se, ustao i prišao gospodi.- Idemo dalje!U BOLNICIPred gostionicom sjede časnici i gospoda u plemićkim odorama. Krč mar ih dvoriokrepom, nosi vino, ulijeva u čaše i hvasta se:- Ovo je moje najbolje vino! Ne bih ga nikome dao, samogospodi časnicima!Jedan od njih digne glavu i upravi u njega plave oči.- A zašto ga ne biste nikome dali?- Jer je sestra Elizabeta naložila da najbolje vino šaljem zaranjenike.- Tako? Hm, lijepo! A koliko ima odavde do bolnice?- Ni pola sata hoda.Gospoda nastave razgovor.Dvije su žene zastale pred gostionicom, skinule s glave košare i radoznalo

promatrale gospodu.- Što nosite, žene? - zapita ih kršan brkat časnik. - Nosimojaja i rakiju sestri Elizabeti.- A ne biste li meni prodali jednu bocu?-



- Sestra Elizabeta naručila je to za bolnicu.

I neki dječak zaustavio se nasred ceste. Na glavi mu puna košara krušaka. Gotovo bleji u strance, kao da je prikovan.- Daj, mali, ovamo kruške! - zove ga brkati časnik.Dječak neodlučno stoji i gleda.- Što bi rekla sestra Elizabeta? Ona to treba za ranjenike!Gospoda su se uzvrpoljila.Onaj s plavim očima se nasmije.- Čini se, gospodo, da je u ovom rajonu preuzela našu ko

mandu neka sestra Elizabeta. Nasmijali su se, platili i odjašili. Pomolile su se kuće nekoga mjestanca.Prošli su pokraj župnog dvora i stali pred plavo obojenom kućom. Sva je okruženavrtom.Siñ oše s konja i uspeše se na malu uzvisinu.

Po ledini leže vojnici blijedih lica. Opazivšičasnike ho

će da ustanu, ali ihjedan od njih zaustavi:

- Samo mir! Bolesnicima nije dostojno iskazivati počasti.



Kako vam je? Je li vas dobro dvore?- Hvala, vrlo dobro! - odgovori stariji vojnik. - Sestra Elizabeta nas dobro drži i pazi.- Opet Elizabeta! Idemo, gospodo, da je vidimo! Taj ko

mandant zaslužio je da mu iskažemo počast.Stigoše pred kuću. Na pragu se pojavi mlada opatica, bijela, nježna. Gleda

pogledom punim iznenañ enja i raskrili ruke:- Vi, drago moje veličanstvo!

Njegov se pogled nijemo upio u dražesno biće. Njegova ruka posegnula je zanjezinom bijelom ručicom.- Marice, ti si ovdje? Kako to?- Dobila sam dozvolu od gospodina Lasija! Ovdje smo trisestre, jedna stara i dvije novicijatkinje.- Vodi nas k sestri Elizabeti.-To sam ja!

- Ah, to sam se morao dosjetiti po onome što sam čuo o ko mandi sestre Elizabete! Ti si zakomandirala čitavim selom. Nisu nam htjeli prodati ni kruške.Šalom je nastojao car prikriti tronutost kada je gledao Maricu u opatičkoj

haljini tako milu, požrtvovnu, sa smiješkom potpunog odricanja na rumenim malim usnama. Ostala su se gospoda povukla podalje od njih.- Mili moj striče - šapne ona - kako sam sretna što vas vidim! Bože, jedva bih vas prepoznala! Kako vam je lice opaljeno! I ruke su vam tvrde.- Uvijek su bile tako ružne.- Ne, ne, bile su mi drage.- Otkada si ovdje?- Mjesec dana. Došla sam odmah poslije vaše slavne po

bjede kod Šapca. Molila sam gospodina Lasija da vam o tomene govori.-1 on se tvojoj komandi vjerno pokorio.- Ah, nemojte ga zbog toga grditi, morao je jer ja sam tohtjela. Doñ ite, pogledajte moje bolesnike!Car pozove gospodu.- Bože - šapne ona - i mali Mefisto je ovdje! Kako me pogled na njega steže u srcu. Došao je one večeri kada sam posljednji put vidjela Dav... - i ona ušuti.Rosenberg pozdravi malu opaticu, za njim ostala gospoda, a zatim i barun Kalman.Ušli su u bolnicu, čistu i zračnu. Na krevetima ljudi blijedih lica. Umorni.Redom od kreveta do kreveta prolazi car, tješi, posiže u džep i dijeli dukate.Kada je sve obišao i kada je s pratnjom odlazio sve su se oči blijedih ranjenikaosvrtale za njim. U tim očima leži čudna, djetinjska odanost.Gospoda su se našla u Maričinoj vrlo maloj sobi, bijeloj i čistoj kao crkvica.Jedni se stisli u uzanom prostoru, na di-



vanu, na stolicama, drugi su sjeli na prozor. Car je ispitivao malu opaticu o bolesnicima. Časnici su pratili njezine odgovore s užitkom.Rosenberg sjedeći na prozorskoj dasci iznenada primijeti:- Dolazi neka dama. Vrlo je otmjena.

Marica pogleda na otvoren prozor.- Ah, ta dama stigla je jučer kočijom u župni dvor. Reklaje župniku da mora naći glavni stan i govoriti s vašim veličanstvom. Očito je vidjela gospodu da prolaze kraj župnikove

kuće pa se nada dobiti uputu.I barun Kalman je sjedio na prozoru. Opazivši gospodu, pohiti k caru i nešto mu

šapne. Car ustade iznenañ enog lica.



- Znam tko je ta dama! Neka umjesto mene s njom razgovara doktor Kalman. Mi ćemo s našim komandantom u vrt,da još malo porazgovorimo s ranjenicima.

Marica se začudi.Gospoda su poslušala. Car zaostane i tiho će Kalmanu:- Kako ona dolazi na bojište?- Njen je dvorac u Hrvatskoj - odgovori Kalman. -Svakojako sam se izvinjavao u pismu samo da ne kažem pravu istinu o sinu. Energična mati odlučila je očito da potraživas i da sazna što je s Davilom. Ako joj kažemo istinu, veličanstvo, imat ćemo sprovod!- A vi učinite što znate! Samo upamtite, Marica ne smije saznati da je ovdje Davilina mati. Taj susret otvorio bi jojrane.Car požuri iz sobe. Kalman je u hodniku dočekao damu, visoku, pristani, ali sočitim tragovima ljepote.Barun je uvede u sobicu, primi je za ruku, ali je ona ustegne.- Stoje, zaboga, Nineto? Zašto tako neprijateljski, bez pozdrava?

Okrenuvši k njemu blijedo lice pogleda ga tamnim očima izazovno:-Gdje je moj sin?- Koliko put sam vam pisao da je otišao na liječenje!- Gdje je? Zašto mi ne piše?- Sjednite, Nineto! Smirite se, već ću vam reći!Pala je na divan. On sjedne kraj nje i stade joj govoriti blago, toplo, gotovonježno:- Pa to je razumljivo, htio sam pred vama zatajiti njegovu

bolest! Bila je teška, ali se sada već oporavlja. Niste se smjeliizvrgnuti umoru putovanja.- Odlučila sam potražiti cara, jer su mi vaša pisma ulijevalasumnju da se s njim nešto dogodilo. Sada govorite! Jao vamaako ne kažete istinu!On se primakne još bliže.- Davila je bio kao u nesvijesti. Prestrašio sam se za vas itajio sam. To je razumljivo.- Pao je u ratu? Ilije umro? Govorite!- Ne, naprotiv, oporavlja se u Češkoj.Pogled joj padne na džep njegova haljetka što se gotovo doticao njene haljine.Iz džepa viri pištolj. Glavom joj sine misao! U tren oka sagne za oružjem,odmakne se podalje od njega i uzbuñ eno dobaci:- Govorite istinu, ili ću se pred vama ubiti!Zatečen skoči Kalman sa stolice.- Da mi se niste primakli, dok mi ne kažete istinu!

- Nineto, molim vas, odložite oružje! Reći ću vam sve! -stade šaptati. - U času kad vam otkrijem istinu izdat ću obo

žavanoga cara.- Izdali Boga ili ñ avola, hoću istinu!On je stajao blijed ali miran i nastavi prigušeno:- Vi znate da pariški puk vrije. Ljudevitovo se prijestoljedrma. Žena je njegova Marija Antoaneta, careva sestra. Car je



W

odlučio poslati u Pariz potpuno povjerljiva čovjeka da sazna u kakvoj mu jesestra pogibelji. Car je prema meni povjerljiv i dobar, a ja sam prihvatio zgodu



da vašem sinu pribavim zasluga za karijeru i savjetovao sam caru da pošaljenjega. To putovanje mora ostati potpunom tajnom. Vaš sin morao je obećati caruda se neće nikome javiti, ni vama. Eto, zato sam vas zavarao bolešću.- Već se mogao vratiti!- Nije! Nalog glasi da pričeka dogañ aje u Parizu i da donese točne informacije. Eto, to je sve! Vama sam povjerio najveću carevu tajnu.

Njena glava padne u naslon divana, kao da joj je odlanulo. Spusti oružje pokrajsebe i uzdahne.- To je čitava istina?- Kunem se, Nineto! Ne znam zašto ste ujedared prema

meni nepovjerljivi?- Zato što sam saznala da umijete lagati i pretvarati se preda mnom!- To kažete vi, vi koju sam toliko godina ljubio!- Griješnom ljubavlju želite dokazati vašu ispravnost?Obratno, obratno! Ja sam bila žena drugome, a vi ste me progonili svojim očitovanjima. Da moj pokojni muž nije upravovas oporučno ostavio skrbnikom mome sinu, nikada ne biste

mogli prekoračiti prag moje kuće!

- Ne razumijem, Nineto, što vas je ponukalo da mi danasiskazujete toliko neprijateljstvo?- Saznala sam kako ste se pretvarali kada ste počinili bez-dušni grijeh. Gledajte me koliko vam drago, saznala sam sve!- Ne znam kakav zločin krije ta riječ "sve"?- Vaš je šumar prije dva mjeseca umro. U bolesti rekao mije ono što ste preda mnom krili.- Ne znam da bih vam ikada što sakrio.

- Znate li kakvom sam se kršćanskom dužnošću obavezalakćeri svoga sluge, koji je spasio život mome mužu?- Vi vodite računa o vašoj sobarici Betiki.- Jeste, o sobarici Betiki, kojoj je otac umro za mojega

muža. Sjećate se kako je nekoga dana nestala iz dvora i kakoste se strahovito čudili tome? Čak ste mi pomagali da je tražim. Dijelili ste sa mnom brigu. Bože, koliko ste žalili mojuzabrinutost, a ipak ste znali gdje je ona! Tek prije dva mjesecasaznala sam kamo ste je poslali vi, vi...- Jaje nisam nikamo poslao! Moj šumar je bulaznio na sa

mrtnoj postelji i vi to vjerujete?- Nećete izmaći! Vi ste djevojku zaveli i da je možete od straniti iz moje kuće opsjenili ste je da je želite vjenčati daleko, u drugoj zemlji, gdje vas nitko ne pozna. Poslali ste jes vašim šumarom izvan Hrvatske. On ju je ostavio na nekoj

putnoj postaji kraj Beča i predao trudnu djevojku njenoj sud

bini. Kada je nestala, hinili ste mi veliku brigu i tražili je zajedno sa mnom. Kada sam to saznala, zahvatilo me nepovjerenje prema vama i ja sam, eto, došla da saznam stoje s mojim sinom.Tamne oči pune gorčine uprle su se u Kalmana koji je spustio ruke na stol ioborio glavu.- Da, priznajem da sam to učinio, priznajem, ali saslušajte me!- Neću da čujem bilo šta!- Morate slušati da vam bude jasno. Dolazio sam dnevnosa svoga imanja k vama. Stradavao sam, jer ste me odbijali.Kada sam saznao da je vaša sobarica, kojoj ste vi skrbnica,trudna, morao sam je odstraniti da ne biste to saznali. Poslao

sam je u Austriju. Kada ste je vi tražili, morao sam se pretvarati, jer sam vas ljubio.- Šutite! Mene ste ljubili, a uništili ste djevojku i bacili na



cestu nju i svoje dijete!-



- Moje dijete? Možda je njezino, a ne moje. Dok nije carukinuo tjelesno vlasništvo, morao je kmet dovesti svoju mladu prvu noć, ako se plemiću prohtjelo. Kada su kmet ili ple

mić samo pomislili da je prvo dijete njegove žene plemiće-vo dijete? Tada bih morao pola sela smatrati svojom djecom!

Vi, ponosita plemkinja, ne biste takvo štene smatrali mojim djetetom da vam to nije poslužilo kao izlika da se otresete

mene.- Za koju drugu ne bih se nikada domislila da vam to spo-čitnem. Zbog Betike pribavili ste mi grižnju savjesti. Kada jenjen pokojni otac umirao ja sam se pred župnikom zaklela daću se brinuti za nju. Otkada je nestala, nemam mira. Nisam

održala zakletvu, a to ste krivi vi!- Umirit ću vas! Jednom sam bio s pokojnim carem na proštenju kod samostana "Marijinih kćeri" u Tereziendorfu.Tamo sam iznenada opazio Betiku, ali sam izmaknuo. Mnogogodina kasnije saznao sam da je rodila kćer i umrla. Iskupioju je visoki gospodin i dobro je odgojio. Budite uvjereni da sesudbina i odviše dobro pobrinula za to čeljade koje vi zovete

mojim djetetom.-Znate gdje je?- Saznao sam slučajno. Pripovijedali su mi na dvoru o porijeklu gospoñ ice koju car odgaja kao svoju štićenicu, i dosjetio sam se. Razabrao sam u njezinim crtama i nešto svoga, aliupravo to me odvraća od nje.- Ona je careva štićenica?- Dakle, sada vidite, Nineto, da nisam skrivio grižnju vašesavjesti, nego naprotiv! Taj kmetski otpadak tako je naletiona sreću da mi morate zahvaliti.- Ako je njoj tako dobro, smirena sam. No, ipak, kada sesjetim vašega zavaravanja, hinjene brige i zabrinutosti kadaje Betika nestala, uzdrma se vjera u vas i počinjem sumnjatida ste mi sina...

- Što? - upita on odlučno.- Da ste mi sina zaveli krivim putem. Ilije štogod takvo počinio da mu je uništena karijera ili je pao u ratu. Govorite, jeli istina da je u Parizu?

- Molim vas da se strpite dok se vrati i da mirno čekatenjegove vijesti. Zamolit ću cara za dozvolu da vam se mladić javi, makar bilo kojim putem. Za nekoliko tjedana stići ćevam pismo. Umirite se i dopustite da vas otpratim bar do pola puta.- Ne, sama ću kao što sam došla. Ali znajte, ako se ne obistini vaše obećanje, doći ću bilo na ratište bilo u Beč i potražiti sina kod cara.- Ako mi još uvijek ne vjerujete, mogu vas odvesti k caru.On sada boravi u Futoku. Recite mu da sam vam izdao njegovu tajnu, pa neka odbaci i mene i vašega sina. Vi ne znatekako on kažnjava i najvjernijeg čovjeka ako se ne drži njegove odredbe. Čuli ste što se dogodilo s grofom Kolovratom, va

šim roñ akom?- Znam, pisala mi je njegova žena.

- Dakle, molim vas, ako vam je do toga da vaš sin postigne



karijeru veću nego sve njegove pristaše, poñ ite mirno kući. Jaću nastojati da vaš mir bude trajan.Ustala je očito smirena. Kalman nastavi:- Dozvolite mi bar da vas otpratim do župnika. Nineto, nekada nisam mislio da ćete me jednom sažgati takvim strašnim okrivljivanjem. Ne, to nisam mislio! - govorio je tiho, ali

mu ona ne odvrati, već brzo otvori vrata i izañ e. Slijedio ju jei dostigao na vratima hodnika. Oprezno se ogledao i poveo jeuskim puteljkom niz ledinu, da izbjegne sastanak sa carevom

pratnjom.Dotle je u maloj sjenici od divljih ruža car slušao pričanje svoje štićenice.



Njezine su oči bile pune suza. Rumena ustašca su drhtala.- Slutim da su Davilu ubili, ništa drugo nego ubili, zbog

vas, jer vas je branio, jer vas je volio. Zašto mi na to ne odgovarate? Zašto su vaše dobre oči tako pune sumnja?- Dijete moje, odviše me razočaranja snašlo u životu.

Napustili su me mnogi koje sam volio.- Znam na koga mislite, striče! Vjerujte, ja uvijek mislim davas grofica ipak voli.- Ne spominji nju, mislim na druge.- Na nju, na nju mislite! To osjećam baš sada, kad sam i jatako nesretna kao i vi. Kada sam bolesna ležala u vašoj sobi uBurgu grofica me njegovala. Tražila je knjigu i našla u vašem ormaru moj medaljon i svoju sliku. Kako je bila blijeda, kako

blijeda i tužna!- Ona je to vidjela? Bože, zašto sam zaboravio da ti vratim

medaljon!- Niste zaboravili! Čuvali ste njenu sliku! Jeste, znam!Kada ste odlazili na ratište i opraštali se s njom oči su joj bilesuzne. Plakala je za vama.- Nije plakala za mnom, nego od straha za muža. Dosta! Toje za mene zauvijek pokopano, razumiješ li?- I Davila je zauvijek pokopan pa ipak, kad god sam posvesama, mislim samo na njega.- Kaniš ostati u samostanu?- Zauvijek! Godi mi da drugima činim dobro. Tako ste mevi učili.Uhvatio je njenu ruku i stisnuo je.- Dama odlazi s Kalmanom - primijeti Marica. - Tko jeona?

- Neka obiteljska stvar jednog oficira koji je pao, pa sam odredio da Kalman to s njom obavi umjesto mene.Izadoše iz sjenice i približiše se ostaloj gospodi koja su čavrljala.

1

Za jedan sat vrati se Kalman. Car ga zapita:- Što ste polučili?- Umirio sam je i privolio da se vrati kući.- Ne maknite se odavde dok nije otputovala!- Učinio sam sve. Već je na putu.Povukli su se iza kuće u hladovinu. Marica je pošla u bolničke sobe da nadgledadijeljenje ručka ranjenicima.

Kada je obavila taj posao ode u svoju sobu, u kojoj je Kalman razgovarao sgospodom Davilom i stade rediti razmaknute stolice i ispreturane jastuke na



divanu. Pri tom joj ruka dotakne nešto tvrdo. Bio je to pištolj. Marica uzmeoružje i trgne se od iznenañ enja.- Isuse, moj pištolj koji mi je oteo urotnik u Beču, u kući"Sevino gnijezdo"! Urotnik u tami kojega sam tukla. Moj pištolj sa srebrnom pločicom na dršku.Oči joj igraju kao što joj lete misli. Pištolj stavi u ladicu, uzme iza pojasaključeve, zatvori je i stade kao da je prohra-nila veliko blago. Zatim potrči kvratima koja su se otvarala u bolničku sobu i gotovo se sukobi s mladim

poslužiteljem.- Franjo, tko je bio u onoj sobi?- Neka strana gospoda i gospodin.- Znam, ali tko je poslije ulazio u sobu? To moraš znati, tisi zato ovdje da to znaš.- Ja sam ovdje da budem ovdje, ali nisam bio ovdje, jer su

me zvali časnici i ne znam ništa.-Tiho!

Marica se okrene prema izlazu, otprhne na prstima, objesi opatičku peću navrata, dade momku znak ali ga on nije razumio, pa je u istom času učinio kretnjukao da će poći, ali u tren stade.

Manca otvori vrata sobice.

Kalman je stajao nagnut nad divan i tražio.- Gospodine doktore, nešto tražite? Što ste izgubili?.ZranJ9..doñ i.4a tražiš]



Momak uñ e u sobu, baci se na pod tražeći i njuškajući kao pas, makar nije znaošto traži.- Gospodine doktore, što ste izgubili? - zapita gospoñ ica

mekim glasom.- Ja ništa, ali ona dama...Kalman je prevrtao jastuke i sagibao se, spotičući se o momka čija je glavakružila po podu.- Izgubila je - nastavi Kalman - neki spis, ali kao što vidim nema ništa. Možda gaje ostavila negdje drugdje, ili gaje ponijela sa sobom, strpala ga u džep, a sada ga traži. Meñ utim,nemam vremena. Veličanstvo se želi oprostiti. Nastavljamo

put u Zemun.- Ja odoh! - reče Marica.Kalman je prvi izašao iz sobe. Momak je na podu još uvijek ustrajno tražio. Kadaga Marica oslovi, uspravi se i zauzme pozu vjernog pseta.- Franjo, odmah potrči k župniku i dovedi damu koja je

bila ovdje! Da mi ne doñ eš bez nje!

Mladić odleti kao list kad ga nosi vjetar. Opatica izañ e u vrt.Josip je ustao, pošao joj u susret i pružio joj ruke pogledavši je dugim

pogledom:- Ostavljam mirna srca svoje vojnike našem malom ko

mandantu! Do viñ enja!Bila je odviše uzrujana otkrićem da bi mogla što odvratiti. Svi su se redom od nje oprostili. Kada ju je pozdravljao Kalman osjeti nešto neprijatno i povučeruku.Časnici su uzjahali i krenuli cestom. Skinuli su kape i pozdravili.Dok su odlazili Marica ih je pratila pogledom.Dugo je stajala na uzvišici i čekala poslužitelja Franju.

Ne dočekavši ga vrati se u sobu. Ponovo izvadi oružje i zagleda se u dalekusliku čudne noći u bečkoj kući u kojoj pišto-

ljem zaustavlja urotnike. Netko je hvata za laktove, oduzima joj oružje inestaje u tami.



"Tko je to bio?" pita se zureći u prozor.Prene je kucanje na vratima. Oružje gurne u rublje i obazre se. Momak je ušao.- Gdje si tako dugo? Gdje je dama?- Sestro Elizabeto, oprostite, rekli ste da ne smijem doći

bez nje, ali nisam mogao s njom, jer je otputovala. Gospodinžupnik je ovdje.

Marica otvori vrata i zovne župnika. Rumeno i prijazno lice smiješi se iz crnehalje.- Oprostite, sestro, gospoñ a je otputovala!- Ah, kako mi je žao! Nešto je zaboravila. Kako se zove tadama i odakle je!- Ona je udovica posjednika iz Hrvatske, Albina plemenitog Davile.- Da-vile? Molim vas, ima li ona sina?- Da, ima. Poznajem obitelj. Sinjoj je sekretar na bečkom dvoru.U Maričinoj duši sve je drhtalo i treperilo.- Hvala, hvala, gospodine! Sutra doñ ite pogledati naše ranjenike.- Kad god zaželite, sestro, vazda sam spreman na vašu za

povijed! - govorio je župnik nasmijano.Jedva je čekala da može za njim zatvoriti vrata. Tada klone i zagleda se kroz prozor.Poslužitelj uñ e tiho i opazivši je pritrči uznemiren:- Časna sestro, što radite s tim oružjem? Pištolj je pun!

Mogli biste se ubiti!- Ah, ludo, razumijem se u oružje! Možda su njega ubiliovim oružjem.- Njega? Koga? Tko gaje ubio?.-Nekoga su ubili, ubili, ali tko? ...w^^..",-^,.,



- Ovim pištoljem? Vi to ne znate?- Ne znam, ali znat ću! Idi!Kada je ostala sama podupre glavu rukama. Po pištolju kapale su suze.TURCI SPRIJEDA - IZDAJICE IZA LE ð A

Velika niska soba zemunskog majura parni je kotao. Kao da zidovi izdišu vrelu paru. Izmučenih lica ulaze i izlaze časnici teškim, sumornim koracima.Za stolom sjedio je car u plavom kaputu. Otvara spise, čita, piše, diktiradvojici sekretara. Na stolu gomila spisa biva sve veća.Postrance sjedi feldmašar Lasi. Po oštro izbočenim kostima njegova lica plaziznoj. Ne briše ga, privikao se tome.

Car dohvaća novo pismo, otvara ga, čita, mršti se; ustaje, šeće, zastaje.Lasi prati njegovo ponašanje zabrinutom znatiželjom. Najposlije car progovori:- Kaunitz javlja da plemstvo u Tirolu prijeti da će uskratiti porez, ako im nevratim privilegije. Odabrali su rat da me pritisnu o zid. Neće, neće mezastrašiti! Idemo dalje!

Nastavi diktirati. U mrtvoj omari njegov glas zvuči svježe, snažno i strogo.Sekretari blijede. Znoj im se mi ješa sa crnilom. Car šeće kao usred zime brzo i

polako diktira u beskraj.Pred trošnim poluotvorenim vratima stoji vrućinom izmučen časnik i javlja:-Veličanstvo, grof Solten iz Nizozemske.Car omjeri prašnog gospodina u putnoj odjeći.Čizme mu preko koljena, bijela vlasulja napudrana prašinom, lice užareno.

- Što se dogodilo, grofe, da su vas poslali tako daleko?Sjednite, kod nas je vrućina, je li?



- Doista, strahovita vrućina! Kada sam se približavao Ze munu činilo mi se da ulazim u pakao.- Zemunčani kažu da se i najstariji ljudi ne sjećaju takvevrućine. Jadni moji vojnici! Ali što mi donosite? Pričajte sažeto, vidite koliko još imam državnih poslova.- Znam, veličanstvo, i neću vas mučiti opširnim opisivanjem. Stvar je tako ozbiljna da iziskuje kratkoću.- Tako? Govorite! - reče car i okrene glavu prema došljaku, dok je Lasi i dalje sjedio u svom kutu, rezigniranog izražaja lica.Grof Solten započne:-Veličanstvo, vi ste po njezinoj visosti Mariji Kristini poručili nizozemskom kardinalu da pregleda školske knjige što ste ih izdali za seminarije.- Rekao sam da kardinali i biskupi prisustvuju predavanju

mojih profesora u seminariju i ako ima kakvih prigovora, akose štogod ne slaže s vjerskim dogmama, neka mi to pismeno

podnesu.- Da, to je veličanstvo poručilo, ali su oni odbili. Nisu htjeli doći na predavanja. Mislili smo da je sve u redu. Meñ utim,dogodilo se ovo. Jedne večeri u gradu Lowenu izašli su pi-

tomci kardinalova seminarija koji ste stavili pod svjetovnukontrolu i prošli ulicom vičući:"Ljudi, grañ ani, svjetovna vlast bacila se na vjeru! Grañ ani, spasite vjeru!"- Dalje, dalje!- Crna povorka prolazi gradom, viče i zove protiv vašegaveličanstva. Ljudi su se okupljali i slušali kako im mladi se-

minarci u svojim crnim haljama propovijedaju kako se diglahorda bezvjeraca na svetu katoličku vjeru, kao nekoć rimskicar Neron. Svjetina je slušala mirno. Po uglovima pojavili suse proglasi u kojima se govori koješta.-



- Imate li plakat?- Imam, veličanstvo!- Dajte ga ovamo!Car pročita glasno:"Car je oduzeo biskupima pravo da odgajaju svećenike, jer hoće da ih odgoji usvome bezbožnom duhu. Car je ponizio biskupe i nazvao ih državljanima, usporedioih s kmetovima i klateži. Drznuo se dirnuti u sveto dostojanstvo onih koje jeBog odabrao da na ovom svijetu naučavaju njegovu nauku. Car progoni velikaše ioduzima im povlastice, samo zato što nisu htjeli s njim zajedno udariti navjeru. Car je razorio sva mučilišta samo zato da opet uskrisi zle demone, da

ohrabri i pozove natrag vještice i od njih stvori duhovnu vojsku koja ćeiskoristiti svetu vjeru."- Perfidno su iskrivili moje reforme! Idemo dalje! Govorite,što je bilo?- Osim toga bacili su seminarci na ulicu pamflete da je vojska vašeg veličanstva doživjela velike poraze, jer se Bog razgnjevio na državu koja dopušta da se pljuje po njegovoj svetojvjeri. Oni zovu sve patriote da se okupe u dobrovoljačke četekoje će braniti svetu vjeru. Seminarci se kite nizozemskom kokardom i prolaze ulicom vičući: "Sve što vjeruje u Boganeka ide s nama!" Svaki dan skuplja se više ljudi.- Izruguju seminarsku gospodu?- Isprva su samo slušali, ali od utorka do subote već su se

seminarcima približili ljudi iz različitih gra

ñ anskih slojeva.- Grañ ani? To nije moguće! Izdao sam proklamaciju da že

lim nadzirati seminarije zato što želim očuvati Kristovu vjeru



čistu, i neću dopustiti da je iskrivljuju romantičnim pričamakoje štete zdravom razumu i moralu.- Da, veličanstvo, seminarci su nalijepili po uglovima nekeoglase u kojima tobože vi, veličanstvo, objavljujete da vjeraupisuje na račun Božji sasvim prirodne pojave s kojima Bognema posla, da vjera zaluñ uje puk, da popovi omamljuju na-

rod vjerom, a čovjek zdrave pameti danas više ne vjeruje u vjerske bajke, i tomeslične stvari. Sve sam te spise donio u kovčegu.- Sve to meni iza leñ a na bojištu! - zagrmi car. Kakvo raz

bojstvo!Okrene se grofu i upita:- Što kažu ljudi? Recite mi istinu?- Zavladalo je uzbuñ enje. Ljudi izlaze na ulicu, viču, nosenizozemske kokarde u znak prosvjeda protiv vas i pozdravljaju plemstvo.-Tko pozdravlja? Spomenite staleže!- Grañ anstvo, puk. Vide se i najsiromašniji ljudi gradaLowena. U Bruxellesu već su seminarci počeli dizati nemire.Carevo se čelo naboralo.

- Grañ ani? Puk protiv mene? Oni kojima sam dao slobodurada, slobodu nauke, ravnopravnost državljana? Nemoguće!Seminarci su plemićka djeca, oni su povukli za sobom plaćene preodjevene sluge ne bi li se mislilo da su grañ ani.- Veličanstvo, mnoge su zaludili lozinkom ugrožavanjavjere!- Dakle, pritisak s leñ a! Odbit ću ga! Smjesta ću izdati novu

proklamaciju. Svatko tko kaže da napadam vjeru, zlonamjerni je buntovnik. Ovdje puk izgiba na bojištu, a oni tamo hoćeda spašavanjem vjere iznude privilegije. Hoće da im opet dadem na milost i nemilost pošteni puk, tisuće njegovih talenata, njegovu slobodu i njegov život. Nikada! Dok sam živ ne!Postavljam generala Murava za diktatora! Neka zaposjednesva mjesta u Nizozemskoj u kojima su nemiri. Neka zatvorisve seminarije i univerzu. Neka pohapsi sve huškače, skine

plaćenicima kokarde kojima ne znaju smisla. Neka proglasida sve te istupe smatram veleizdajom. Ujedno neka proglasiopću amnestiju za sve što su počinili, ako se vrate svojoj nauci i dužnostima. Te ću vam naloge dati pismeno. Odnijet ćeteih ravno u Nizozemsku. Dotle se odmorite.-



Kurir izañ e. Car se okrene Lasiju:- Najprije Tirolci, sada Nizozemci! To znači pomagatiTurčina!- To je revolucija iza leda, veličanstvo, i zato ne bih proglasio amnestiju za počinjene izgrede.- Lasi, mladež je zavedena, treba joj dati prigode da se sa

bere i opameti. Uzdam se u njezinu zdravu pamet i ljubav prema zemlji u kojoj se rodila.-Veličanstvo, takva izdaja ne zaslužuje vašu plemenitost!- Savjest mi nalaže da pokušam s dobrim.- Umjesto da vojsku koncentriramo protiv Turčina, mora

mo je dijeliti da zaštitimo zalede.- Ipak ću dati amnestiju. Ljudi će se trgnuti i ostaviti huš-

kače.Komandant je šutio rezignirano.

Sluga donese caru doručak od zelenja i govedine.



".. .Istinske su me vijesti uvjerile da vaše veličanstvo s turskim zarobljenicima i turskim pučanstvom na osvojenom području postupanajplemenitije, te sam se osjetio obaveznim da zauzvrat tolikoj velikodušnosti

prvi put, protiv naših stoljetnih običaja koji propisuju da svaki Turčin dobivaza odsječenu glavu neprijatelja dukat, raspišem deset dukata nagrade svakom Turčinu za život neprijateljskoga zarobljenika!"- Ah - usklikne Lasi - veličanstvo, vi ste prvo biće na ovojzemlji koje je polučilo da krvoločnu tursku zvijer svojom ple-

menitošću prometne u čovjeka! Spasili ste tisuće očeva i sinova njihovim obiteljima! Odsele, dakle, neće Turčin sjeći glavenašim zarobljenicima!- Kako me to osvježuje! Čini mi se kao da sam se okupao ugorskom vrelu!- Odmah ću to proglasiti vojnicima! To će pasti na njih kaokiša iz vedrog neba!- Kada je Lasi objavio vijest vojnicima, njihove su se kapenašle u zraku, kao da ih je k sebi privuklo kipuće sunce.

LEONARDO FRANCESCOUžarena nebeska kugla tone u ravnicu. Zemlja sijeva. Izdiše danju upijenu

vreloću. Spušta se mrak. Nebom dršću krijesnice i kroz maglu teških para sumornozure u izmučene ljude na pijesku. Ne može se disati pod šatorom, ne može se micati na čistini. Ljudi su svuklihaljetke i pokrili vruć pijesak da legnu.

Nad njima ukočena noć. Ni daška vjetra.U carevoj sobi gori svjetlo. Ušli su Kalman i Rosenberg.- Veličanstvo, trebalo bi da bar na bojištu večerate. Strahoviti napori iziskuju više hrane.- Večera prouzrokuje nemirne sne. A vi, doktore? Je li kojivojnik opet obolio od groznice?- Jedanaestorica. Vi ste, veličanstvo, dvanaesti! Vjerujte

mi, kada ste mi danas ujutro pružili ruku osjetio sam da imate groznicu.- Moj gospodine, u Beču ste konstatirali kod jedne žene daje luda, a glumila je! Ja ne glumim, na čemu, dakle, vaša liječ nička znanost gradi tvrdnju da imam groznicu?-Veličanstvo, znanost nije svemoguća! Ludilo se može si-mulirati, ali groznicane. Zašto veličanstvo neće zaboraviti ono u Augartenu?- Pogodismo se, zaboravit ću, ali ne smijete postavljati dijagnoze o mojoj bolesti.- Teško je to prihvatiti. Zamolio bih, veličanstvo, da uzmete čašicu tokajca!- Opet mi nudite tokajac? U toj vrućini? Idite, dragi moj,

brinite se za vojnike!Dobroćudno se Kalmanovo lice nasmiješi. Slegnuvši ramenima izañ e.Rosenberg izvadi iz džepa pismo i pruži ga caru.



Kao da se boji uzeti, ne prihvati pismo, već pogleda Rosenberga.- Stiglo je redovitom poštom na vašu adresu!- Poznajete ovaj rukopis?- Grofica Vojkffy.- Ostavite ga na stolu - reče car i prošeće sobom.- Smetam li, veličanstvo?- Naprotiv, ostanite! Treba da vidim što nam piše. Da joj

nije obolio muž? Intervenirao sam kod Lasija da ga ne uzmena frontu. On ne smije doći u opasnost da u ratu padne! Onnikako!



Car uzme kuvertu, razdere pečat i upre pogled u gusto pisane retke:"Veličanstvo!

Ne bih mogla naći izražaja okom u oko. Zato vam moram ovim putem objasniti sve prije nego što ću stati pred vas! Nad vama na bojištu svaki dan lebdi opasnost koja me ispunjavastravom. To me nagnalo da razotkrijem tajnu koju dugo krijem i

pred sobom. Ono što se dogodilo one večeri pred dvorcem da je mi hrabrost... Nisam bila sasvim bez svijesti, nisam...Serenade pred hotelom razumjela sam. Oh, sve znam, sve!Znajte ivi...

Neka mi Bog oprosti taj grijeh, ali dulje ne mogu.Dosada me vezala dužnost, ali otkada vi izlažete glavu smrtnoj

pogibelji ne mogu... Veličanstvo, jednoga dana otišla sam iz Beča i slijedila svoga muža. Nitko do Boga nije znao da me na to prisilila dužnost.Srce moje pripadalo je vama, samo vama!Zatomila sam svoje boli, šutjela sam i pretvarala se da sam sretna.U dnu duše čuvala sam svoj grijeh, veliku ljubav prema vama.

Ne mogu to dulje tajiti.

Opasnost koja prijeti vašem životu svladala je moju snagu.Otkrivam vam izmučeno i ispaćeno srce.

Nesreća što bije vas i mene sa svih strana vodi me k vama. Baca me u vašnaručaj. Izmučeni ste patnjama, nevjerom i nezahval-nošću ljudi koji nisuvrijedni da za njih odricanjem žrtvujete život, sreću i ljubav, svoju i moju. Jasam izrekla, a vi mi odgovorite kad stupim pred vas."Osupnuto gledao je Rosenberg carevo lice u kojemu su drhtale sjene. Polako jespustio papir na stol i pošao k prozoru. Leñ ima okrenut svome dvorskom meštruzapita:- Jeste li vidjeli groficu Vojkffv kada smo odlazili na ratište?- Nisam, veličanstvo!- Marica mi u drenovačkoj bolnici reče da je grofica plakala. Svakako se boji da bi joj muž mogao na ratištu pasti. Taj jestrah suvišan. Njenu sreću poštedjet ću, ona uistinu silno lju

bi muža. Jeste li to opazili u Beču?-Veličanstvo, ona svoje osjećaje ne pokazuje ljudima.- Da, uvijek je zagonetna, povučena. Bila mi je odana prijateljica. Možda je i danas.- Neko sam vrijeme bio uvjeren da njezini osjećaji prekoračuju granice prijateljstva prema vama, meñ utim, uvjerensam, kada ne bi ljubila muža, mogla bi ljubiti samo vas.- Ah, bajke! Prevarili ste se. Ovako je bolje. Žena bi mismetala.

Vrati se k stolu, uzme kuvertu i pokaže je Rosenbergu:- Držite da je to uistinu pisala njezina ruka?

- Na prvi sam pogled prepoznao njezin rukopis. Pismo jojje isto tako osebujno kao i ona sama.- Mislite da ga ne bi mogao tko drugi imitirati?- Sasvim isključeno!Car mu pokaže na sekundu čitavo pismo. Rosenberg us-klikne:- Ah, to je ona! Vidite i njezin potpis. Ovi ukrasi, sve je to! Nema o tome sumnip. Čini SP rta srp n rlvnihi? .. ," ...

jl iL





- Razabirem da je pismo doista njezino, ali sadržaj neodgovara onoj koju sam poznavao.-Vrijeme mi jenja ljude. -Mijenja? Ne, ne!- Sadržaj pisma uzrujao je vaše veličanstvo?- Zato što ga ne razumijem, ali - idemo dalje! Ima još pisa

ma koja nisam pročitao.Uzme sa stola nekoliko pisama i stade mirno čitati.- Da Ponte mi piše da je Mozartova opera "Don Juan" imala velik uspjeh u Pragu. Javite mu neka je odmah uči našaopera. Da Ponte piše novi libreto. Javlja mi sadržaj. Hm,glavna junakinja, udata žena, pričini se da je onesviještena i

pada u naručaj nekoga umjetnika, Leonarda Francesca, kojije odavno ljubi, a čini to da izmami od njega priznanje. Kakvaludost pada na um našem pjesniku! To je ipak odviše nevjerojatno i nemoguće.- Kod žena je sve moguće!- Tako?- Vaše veličanstvo nema u tome iskustva kao naš pjesnik.On se više bavi ženama. Što sve ne čini žena kada nekogaljubi!

- Da Ponte je zanesen za taj siže.Josip preleti pjesnikovo pismo i zaustavi se kod izreke:"...molim, veličanstvo, dopustite da dovršim ovaj libreto... Leonardo Francescoradi, radi, a najposlije saznaje da ga ona ipak tajno ljubi... i to..."Car prekine čitanje, baci pismo i stade pisati."Dragi maestro, ostavite jadnog Francesca na miru! Studirajte radije "DonJuana". Leonarda Francesca ostavite za svršetak rata. Nije vjerojatno da bi gaona nakon toliko godina počela ljubiti. To je moje mnijenje, ali kad bi to i

bilo moguće, on to ne bi smio saznati, ne, maestro, nikako, jer bi to bila zanjega velika tragedija, odviše velika, ili katastrofa, ili što hoćete, to je svezbrka u koiu se ia ne razumijem"

Nato reče Rosenbergu:- Neka se Da Ponte nateže s libretom Leonarda Francescakako zna. Mi ovdje pišemo svoj libreto krvlju, i tko zna kakoće svršiti.- Pobjedom, veličanstvo!-Tako je, pobjedom! Ali kasno je. Idite, dragi prijatelju, na počinak!Josip je ostao sam, prišao prozoru i dugo gledao u noćnu pustu ravnicu.Zatim se baci na slamnjaču pokrivenu jelenskom kožom. Otvorenim očima zuri utminu. Nemirno se okreće, opet ustaje, sjeda k stolu, šeće, pritišće prstimasljepoočice.Uzima Nerino pismo i ponovo ga čita.Zadubljuje se.Pozove službujućeg časnika i naloži mu:- Neka osedlaju konje! Obići ću bojište! Za pola sata krenuli su.

DVA TJEDNA KASNIJEDvorski meštar Rosenberg i ministar Thuguth udaljili su se sa bojišta i sjeli nauzvišicu.- Što mislite, gospodine ministre, sprema li car navalu? -

pitao je Rosenberg.- Ne znam - promrsi mali Mefisto suho.- Jasno je da ne znate, ali već dva tjedna car putuje bojištem. To ima neko značenje.- Svakako.- Drago mi je što ga nema ovdje, u Zemunu. Groznica kojaovdje vlada vrlo je opasna. Kalman kaže da je car već nekoliko put imao groznicu, ali nije htio priznati.-1 neće! Odviše se izlaže ratnim patnjama. Zatuvio sije u glavu da mora živjeti

kao običan vojnik, ali njegov organizam





uza sve zdravlje nije vičan takvom stradavanju. Uzalud ga opominju. Tko bi ga mogao odvratiti od toga?- Žena!- Žena? Koja?- Tražite je.- Mislite, kad bi imao ženu...-1 ljubio.

- Šteta, vječna šteta što je tako osamljen! Da, žena bi ga mogla očuvati.- Zašto se niste pobrinuli?- Neće ni govoriti o tome.- O ženi se ne govori.- Zar da mu je podmetnem?-Naravno!

- Progonila gaje ljubavlju prekrasna crnka. Nije vjerovao.Uvukla se u njegovu kuću u Augartenu i htjela se otrovati.Car je dao analizirati srebrnu cijev s tekućinom i pronašlo seda u njoj nije bio otrov. Dakle je netko pokušao jurišati na njega sa ženom.- Očito protivnici.- Svima je poznato da njega ne može nijedna osvojiti, jerse kloni svih.- Razlog?- Možda je jednom ljubio, a nije bio ljubljen.-Ili strah...- Da bi ga žena mogla odviše osvojiti i uplitati se u politiku? I to tvrde neki prijatelji, ali kad bi imao ženu koja bi korisno djelovala na njega, bila bi to sreća. Ne bi prosipao životi zdravlje, bio bi...- Nepobjediv!-1 vi to držite? I ja! Bojim se da će ga ovakav divlji rad i tvrdokornostradanje u naporima mladoga baciti u grob.- Dajte mu ženu!

Cestom se dizala prašina.- Čini se da su to časnici.Obojica su ustala i gledaju prema cesti kojom je dolazilo nekoliko jahača.Prvi suton pada po zemunskoj ravnici.U pozadini crne se beogradske utvrde. Prašni oblaci približavaju se cestom. Mali

Mefisto upozori:-To je car!

- Kako je omršavio!-Napori!Ušutjeli su i pošli u susret caru.Skočio je živahno s konja i pozdravio gospodu.- Kako je? Je li mom čad zdrava?-Veličanstvo, groznica je muči!- Groznica? Gdje su liječnici? Želim pogledati bolesne.Pošao je ravno u šatore bolesnika.Izašao je vrlo mrk.- Ima li kakvih vijesti? - upita Rosenberga- Stigao je kurir iz Rusije.-Vrlo dobro! Lasi, doñ ite!Ušao je u svoj šator.

U njemu stol od dasaka, drvena stolica, pokraj nje ležaj od slame pokrivenjelenskom kožom. Ponudi komandantu Lasiju stolicu, a sam sjedne na ležaj.U šator ude kurir iz Rusije.



- Hvala Bogu, gospodine L6wenstein - primijeti car - dačujemo kako je na bojištu naše saveznice! Jeste li dugo putovali?-Veličanstvo, strašne su ceste u Rusiji, ali sam se progurao. Princ Ligne vas

pozdravlja i šalje vam ovo pismo.- Ako mi javlja da je Rusija okupirala Očakov i prešla Bug,

mi ćemo na Beograd, makar sunce palo s neba na zemlju.Lasi se približi i obojica stadoše čitati izvještaj s ruskog bojišta.



"Veličanstvo!Knez Potemkin označuje svoje linije i pozicije na karti dijamantima. Danas jeležalo pred njim skupocjeno runo vrijedno sto tisu-ča rubalja. Ne znam da li mije time htio natuknuti da bi on nagovorio caricu Katarinu da zlatnim runom

počasti mene, ako bih javio da Potemkin radi punom parom, ili me htio podsjetiti

da bi on sebi poklonio to runo, ako bi mu vaše veličanstvo poslalo za to vrpcu. Meñ utim, navijestio mi je da turska posada iz Očakova bježi pa je odlučioosvojiti tvrñ avu. Radostan pošao sam s njim i s njegovom armijom.Trebalo je da stignemo do Očakova za dva dana, ali četiri smo proveli na

plovidbi, jer smo morali često pristajati da uzmemo finih riba za dine. Knez jetakoñ er posjetio pobjedničku flotu. Kada smo došli do Očakova nitko nije bježaoosim nas! Rekao sam mu da treba navaliti, ali Potemkin odgovori: "Neka najprijevaš car prede Savu u Beogradu!" "Ali, kneže, odgovorih ja, ne stojimo pred vratima salona da pravimo komplimente tko će prije ući. Moj car da je vam

prednost!" Potemkin me tada zapitao: "Mislite da bi mi car dao Križ MarijeTerezije?" Obećao sam mu za Očakov križ, i ako vam olakša zauzimanje Beograda,Stjepanov red. Ako mu poklonite zlatno runo, on je vaš zauvijek!Savjetovao sam mu da s jedne strane fingira napad na Očakov, a s druge strane

baci u zrak opkope. Knez mi odgovori: "Zar mislite da je to Šabac?"Povrijeñ en rekao sam da govori s počitanjem o zauzeću Sapca, gdje je moj carosvojio utvrde stojeći usred kiše tanadi. Sutradan najednom opazih Potemkinagologlava. Turska tanad pada. On mi ponosito reče:"No, je li vaš car bio kod Sapca hrabriji nego ja ovdje?" Veličanstvo, tri danaknez je trčao onamo gdje je najjače zviždala tanad i ja sam mu dao komplimenat:"Vas se može udobrovoljiti samo ako se na vas nišani topovima!" Sire, knez jenajneobičniji čovjek stoje ikada živio pod suncem!

Sada opsjedamo Očakov, sire, ali sam konstatirao da su opsje-datelji opsjedani.Knez Potemkin odvažio se graditi most preko Buga, a odabrao je za to najdivniju

mjesečinu. Turci su očito mislili da je to šala, pa nisu držali potrebnim da pucaju. Knez izdaje naloge i protunaloge, gubi tisuće momaka bez razloga, zatim plače za njima. Taj plač nije namješten. Rekao mi je da svoja poniženja stavlja

pred noge raspela. Ja kraj svega toga stojim kao metresa ili kao ispovjednik,koji nije ni za što odgovoran. No prijeti nam velika nesreća! Smušena glavašvedskoga kralja navela ga je na razuzdanost da prihvati tursko mito i sprema seudariti Rusiju s leda. Tako će dio armije i flote suzbijati napad švedskoga

plaćenog veličanstva. Molim vas, veličanstvo, da me obranite od srdžbe vašegaRatnog vijeća što ne javljam ništa o našem radu. Mi, naime, ne radimo ništa.Želim vam, sire, više sreće!Svaki se mišić u carevu licu skrutio. U očima blista gnjev. Počeo je koračatikao da će šetati, ali na malom prostoru može učiniti samo dva koraka. To gauzbudi i krv mu udari u lice, na kojemu je put od vjetra i sunca ispečena itvrda poput kore.- Švedsko veličanstvo je, dakle, prestalo bulazniti stihove iuzelo je u ruke plaćenički mač! Taj će mu pothvat donijeti isto

toliko slave kao i stihovi, ali mnogo više koristi. Gnjiloća njegova karaktera zaudarala mi je uvijek na milje daleko. Sada

treba da mu se samo još pridruži naša saveznička Rusija.



-1 Francuska - dobaci Lasi.- Ne znam liječnika koji bi mogao spasiti Francusku! Njusu nagrizli plemići i popovi, ali Rusija, naša saveznica, onanam je opasna. U miru me Potemkin - kažu zabavljao fingira-nim selima, u ratu me podupire gradeći svoje pozicije na karti dijamantima.- Da je Potemkin kod nas, sigurno bi s oduševljenjem nazemunskom suncu pekao ribe! - reče Lasi.~ Odgovorit ću Ligneu - obrati se car kuriru.



Kurir izañ e iz šatora.- Lasi, pokušat ćemo prijeći u Beograd, makar nas sunceispeklo kao Potemkin ribe. Vojsku ubija čekanje više od neprijateljske tanadi. To kažu hrvatski oficiri, a to sam i sam opa

zio. Sve nas ostavlja. Treba da ne ostavimo sami sebe.Donijeli su juhu i kuhano voće.- Poñ ite, Lasi, treba da se okrijepite i da legnete. Sutra uzoru doñ ite k meni.

Vojskovoñ a izañ e.Josip uzme večeru, zatim zovne sekretara i počne rješavati iz Beča pristiglespise.Kad svrši posao otpusti sekretara. Uñ e sluga.- Veličanstvo želi leći?- Kasnije, kasnije! Ne da se spavati u toj vrućini. Pozvat ćute.Sluga ode.

NA KALVARIJI ISKUŠENJECar je ostao sam.Pod tamnim šatorom plamsa na stolu svijeća. Josip leži na jelenskoj koži

prostrtoj na zemlji. Ruke je podvinuo pod glavu.Žućkaste sjene svjetla igraju se na njegovu blijedom licu. Pune usne rastvorenesu. U licu mrtvilo. Oči se ljeskaju.Oko šatora teška tišina. Nadignuta krila šatorskog platna otvaraju mu vidik unoć. Tiho je i nepomično kao da je sve stoje poleglo po toj zemlji zaspalovječnim snom. Na obzorju zvjezdana magla, a pod njima kruta omara i mrtvačkaukočenost.

Na otvoru šatora zastao je časnik i gledao u cara.-Što je, poručnice?

Časnik se približi i šapne:- Veličanstvo, neka dama stoji pred stražom i moli da je

primite.On ne odgovara, ne miče se, kao da je usnuo. Časnik čeka. Prošle su dvije

minute. Car ustane s ležaja i upita:- Je li stigao brod s vodom iz Schonbrunna?- Očekujemo ga sutra ujutro.- Čim stigne neka se svim bojnicima napune boce.Časnik je stajao neodlučan. Misleći da je car zaboravio prijavu posjeta ponovio je:-Veličanstvo, dama moli da je primite.- Kako se zove?- Nije htjela reći ime.- Kako izgleda?- Liceje zastrla bijelim čipkama.

- To je ona koju smo otkrili u fratarskoj halji. Uhitite je.- Čini se da nije ona. Ona je bila crnka, ovoj ispod čipakaviri plavi uvojak.



Car okrene leda časniku ali se brzo obazre.- Zašto je niste otpratili?-Veličanstvo, zaklinjala me da se radi o jednom životu.- Jednom životu? Dovedite je!

Mladi časnik ode.Josip obori glavu. Nepomično bulji u zemlju.Prolazi vrijeme. Napolju se čuju koraci i šuštanje svilene suknje.Car pogleda u otvor razmaknutog šatorskog platna. Ulazi žena, nečujno, kao duh ucrnom ogrtaču. Glava joj je pokrivena bijelim čipkama. Dugi rubovi padaju dozemlje.Kroz čipke svijetli se plava kosa.Car je gleda i šuti.Časnik spusti zastor i udalji se.



Žena makne s lica čipkastu svilenu koprenu. Iz bijelog okvira gleda smrtno blijedo lice. Pepeljasti uvojci padaju po čelu. Njen očajan pogled uprt je unjegove oči.On ne može pozdraviti, pokloni se, kao da ga nešto sledilo.Ona je okamenjena. Na poluotvorenim usnama lebdi neiz-rečena riječ.Stoje kao dva kipa u polutamnom šatoru. Žižak svijeće na stolu ispružio sezaprepašteno.Primakla se bliže. Šuštanje suknje ispunjava tišinu punu strepnje.

Njegova se ramena trzaju i povlače natrag kao da bi htio bježati. Pogled mu jezamračen. Odvraća se i opet se podiže k njoj. U licu mu treperi neka nejasna

mješavina uzburkane, uzvitlane nutrine.Hrapavo i muklo pitanje upravo se okomi na nju:- Zašto ste to učinili?S njezinih se usta otkida odgovor, čudno monoton:- Odreñ eno je bilo davno!Šator kao da se pretvorio u grobnicu šutnje. Čelo mu se rosi. Lice mi jenja

boju. Ruka uhvati naslon stolice, kao da bi htio njome tresnuti o zemlju.- Grofice, vi ste pisali ona pisma?-Ja!- Svojom rukom?- Svojom!- Svojim riječima?-Da!On je gleda.Preko suknenog haljetka osjeća se njegovo drhtanje. Šuteći gleda u zemlju.I ona šuti. Nalik je osuñ eniku u smrtnom času.Tada se Josip strelimice okrene k njoj. Lice mu je tamno, usne bezbojne. U očima

zdvojnost.

- Zašto ste mi ono pisali? Zašto? Vjede joj pokriše oči, liceje kao od bijelog mramora. Ne odgovara.- Zar ste me htjeli kazniti i narugati se?-Ne!- Nije istina, nije istina što ste pisali!Oči su joj upravljene u zemlju. Usne se rastvore, ali ne može ništa reći.Zahvatio je opet naslon stolice i stisnuo ga čvrsto.- Što to radite, što činite?- Ponižavam se.- Jeste li to vi?-Ja sam!

- Što sam skrivio, da, skrivio sam, ali nesvjesno. Zašto sveto? Govorite zašto ste došli?



- Došla sam. Njen glas zvuči kao zvuk umirućeg posmrtnog zvona. U licu joj ukočen led, očikao staklo.Odvratio se od nje. Mahne oštro rukom, stisne pesnice kao da nešto drobi. Usnese stežu. Naglo se obazre.

Njegov glas dršće kao plamen baklje što je zahvatio dah.- Kada bi bilo istina što kažete u pismu, ne biste smjeli to

meni pisati, ne biste smjeli doći...- Više me ne ljubite?S obje ruke uhvati se Josip za glavu.- Stoje to? Što se dogañ a? Vi ste posuli mene i sebe prijezirom!- Ja? - usklikne ona kao da se probudila.- Vi, vi ste mi onim pismom i vašim dolaskom dali posljed nji udarac. Samo prijezir prema sebi mogao vam je nametnuti misao da bih ja vas, vas koji ste bili jedina ljubav mojegaživota, uzeo kao svoju ljubav... Zašto ste mi oduzeli jedinuljepotu u koju nisam sumnjao, vjeru u čistoću vašega srca,čistoću koju sam toliko obožavao, vas koju sam u dnu srca...-



Zapne. Uspomena na onaj trenutak pred Laksemburgom proleti njegovim mislima izaustavi se kao strahovita prikaza.- Vi ste znali što sam učinio, osjetili to i izazvali? Ah! - i onudari po stolici. - Na kakve me strašne misli navodite, na kakve misli! Zar vi, vi?

Njene se oči sklope. Uhvati se za stol i pokoleba se.On se ne makne, ne priñ e bliže, nego se povuče još dalje u kut šatora i gledakako joj se koljena sagnuše. Hvata se rukama za glavu, bori se s nesvjesticom,

posrne i klone.Pun sumnje zavukao se u kut. Njegovo lice odaje razočaranje.Čini se kao da ga je netko udario, da ga je ubio. Samo još dršču zjenice.Ona polako diže glavu i opet je spušta na ležaj. Pokušava ustati, ali opet pada.Kruta gorčina, oštri cinizam iskrivi mu usne. Rukom zamahne kao da je neštoodbacio. Nesmiljeno ironički dobaci joj:- Dakle, i vi ste kao i druge!

Nastala je tišina kao poslije teškoga pada. Medu njima ispoljio se olovni zid.Pokušala se pridići. Okrene prema njemu blijedo lice i očajno dahne:- Nema Boga!- U ovom času i ja sam ga izgubio!Plakala je. Njena se vitka pojava skutrila u klupko boli, ali on nema za sve tosućuti. Bijesno promrsi:

- Takve sam scene već vidio!Kao da je u tome času izdahnula, okamenila se. Jedan je trenutak prošao poputvječnosti.- Idite, grofice, duže ne možete ostati ovdje!Polako se pridizala. Sva njena savršena ljepota skrhana je.Pridržavala se za stol. On je pratio njezine slomljene kretnje. Dršćuće rukesklopi i upre u njega strahovito očajan pogled.

- Slušajte me!- Ne mogu, zbog vas!

Napolju se čuju koraci. On pohiti k izlazu iz šatora.- Tko je napolju?

- Veličanstvo, hitni kurur.- Pričekajte trenutak.

Okrene se prema Neri:



- Pokrijte lice. Odredit ću da vas časnik odvede s bojišta.- Ne mičem se odavde dok me niste saslušali.

- Veličanstvo - čuje se napolju pukovnikov glas - vrlo jehitno.- Dolazim!

Ne ogledavši se na nju jurne pred šator.- Idemo k Lasiju, gospodine pukovniče! - reče car pošavši

prvi. Gotovo je trčao prema komandantovu šatoru.Pukovnik i kurir poñ oše za njim.Lasi je sjedio u košulji. Brzo obuče kaput i ponudi caru stolicu, ali on ostanestajati i pogleda mladog kurira čija je praš-na odora pokazivala da je došao sdalekog puta.- Što je? Odakle dolazite?- Iz Sedmogradske.- Kakve vijesti nosite?- Veličanstvo, veliki vezir Jusuf-paša sagradio je preko Dunava most.- Most? I?- Prešao je Dunav, upao u Sedmogradsku i u Banat. Našu je

vojsku zadesio poraz i bježi u unutrašnjost zemlje.Lasi i car gledali su se nijemim pogledom dubokog razočaranja. Kurir jenastavljao:- K tomu je iznenada došlo strahovito nevrijeme, prolo

mi oblaka od kojih su nabujale rijeke i potoci. Poplavljeni suveliki kompleksi. Vojska se spašava i davi se u vodi i blatu.

Mnogim je selima odnijela bujica sve i ljudi nemaju što jesti.Liječnici kažu da se pojavila kuga.



Nijema tišina teška je u malom, vrelom šatoru. Car stoji ukočen. Nijedne kretnjeili treptaja očiju. Opaljeno lice blijedo je i gotovo upalo.- Vojskovoñ a čeka zapovijedi vašega veličanstva.- Dobit ćete ih. Čekajte dok vas pozovem.Sumoran carev glas prekriven je maglom.Kurir izañ e. Careve su oči uprte u mali otvor šatora, iza kojega je nestalocrnoga glasnika. Lasi šuti spuštene glave.Obojica su pritisnuti nekom strašnom težinom, koja ih zatrpava.Guši ih početak umiranja.Josip sjedne na drvenu stolicu i pogleda u bojnu kartu na stolu.- Na svim našim pozicijama izvjesila je nesreća svoje zastave. U Zemunu Turci, sunce i groznica; u Banatu Turci, voda i

kuga. Saveznica Rusija sjedi i označava pozicije dijamantima.Iza naših leda mañ arska, tirolska i nizozemska buna. Ima li sejoš što strovaliti na mene?- Veličanstvo, da je Potemkin opsjedao Očakov, da je prešao Bug, ne bi se Turčin usudio prijeći u Sedmogradsku, a mi

bismo bili u Beogradu.Car se zagleda u pod.- Da nemam iza leñ a druge neprijatelje, već bi Turci biliu Carigradu! Znadu oni da je gospodska histerija ove države izbečila na mene svoje ralje. Znadu oni da moram čuvatizalede od domaćeg Turčina. Ne, Lasi, ne vjerujem da su ljudiodbacili od sebe ono što sam im dao; nisu zaboravili da svojživot i sebe da jem njima. To me drži, Lasi! Strahovit poraz

mene bi ubio da nema vjere u puk. Nećemo klonuti, Lasi! I mismo učinili pogrešku što nismo odmah jurišali u početku, ali

sve ćemo ispraviti. Moramo to ispraviti! Neka se spremi stoje



Zastoje u šatoru tako mirno? Otišla je? Ili čeka? Zašto, zašto sve to? Nešto ga povuče naprijed i pode brzo, gotovo trčeći. Činilo mu se da ga netkovuče.

Na ulazu u šator stane, udahne ohlañ eni zrak i razgrne zastor. Na stolu počiva glava, pepeljasta glava, kao da je otkinuta od tijela.Za sobom zatvori zastor.

Stoji, čeka, ali glava je ukočena. Tijelo sjedi na stolici, ruke su ispružene postolu.Priñ e bliže. Opet stoji. Gleda.Glava se podigne sa stola kao mrtvačka maska s odra. Tako izgleda mrtvac. Ukočentamni pogled i bijela ledena usta.

Nešto ga povuče natrag. Poražen je tim pogledom. Monotone, bešćutne riječi otkinule su se iz njezinih usta:- U vas ima samilosti za svačiju nesreću, zar samo moju želite ostaviti nesaslušanu?- Nesreću? - pita on tiho, nepovjerljivo, a ipak blaže.Povukavši se u dubinu šatora, odvrati tiho: - Slušam vas!U zvuku tih riječi osjeća se slutnja nečega pred čim je zadrhtao.Upirući glavu o ruke govorila je polako, pogleda uprtog u svijeću. Njegove oči

upile su se u to strahovito ukočeno lice i široko rastvoren pogled, od kojega i plamen podrhtava.Ona govori i govori.Svaka riječ pada na njega kao tursko tane.- Vi ste, veličanstvo, otišli na ratište. Mojega muža poslašeu Sedmogradsku. Otišli smo.

Muž mi je umirao od želje da vidi sina. Ljubi ga kao što nikada otac nije ljubiodijete.Grof Meško, kojega smo zamolili, došao je i dijete dopratio k nama uSedmogradsku.Sve je bilo dobro. Tada stigoše vijesti: "Turci dolaze!"

Muž me prisili da sa sinom odem u Beč. Otpremi nas onamo. Nekoliko dana živjelasam u Beču posve mirno, s nekom sobaricom u malom stanu koji sam unajmila.Jedne večeri igrala sam se sa svojim sinom i čula sam kako zvoni. Čula sam kakoje sobarica puštala nekoga i kako je vrisnuh.Potrčim prema vratima da vidim stoje. Na vrata banuše tri gospodina umotana utamne plašteve.



Na glavi trouglasti klobuci, na licu krinke. Prvi uperi na mene pištolj i počnegovoriti:- Grofice, kažu da ste hrabra žena, dokažite to! Niste se bo

jali sudaca i lomače! Moj dječak je stajao kraj mene.- Što želite? - upitam.- Najprije da šutite.Tada jedan od njih pograbi mojega sina. Dijete se stane otimati, ali on ga nosivan. Vikala sam i požurila za djetetom.- Mamice, ne daj me! - viče mališan.Hoću da ga otmem. Posrnem. Dvojica me uhvate i začepe mi usta. Onaj s dječakom nestane. Treći, visok, pognut, reče mi:- Vašem sinu neće se ništa dogoditi ako ušutite i učinite što

budem od vas tražio.- Sto? Brzo, govorite! - rekoh ja. - Učinit ću sve!Pustili su me, ali su mi zakrčili put. Sve se sruši preda mnom. Sva sam ledena ičekam što žele. Zapovijedaju mi da uzmem papir i crnilo.

Činim sve što traže, brzo, hitrije nego što oni traže.

- Diktirat ću vam dva pisma - reče mi hrapavi starački glas



- Zaslužila sam vašu osudu. Oh, ulazila sam k vama pod mačevima strahovite prijetnje zlotvora.- Samo kad sam opet našao vas, onakvu kakvu sam vas nosio u duši! Sada ćemo ići dalje mnogo lakše!Ustao je i upitao:- Recite mi što znači u pismu ovo: "Znam što se dogodilo

pred dvorom... osjetila sam?"- Ne znam, diktirao mi je.

- On vam je to kazivao? Vi ne znate za dogañ aj u dvorcu?Znam da sam se udarila i onesvijestila.- Kada ste se zapravo osvijestili? Još dok sam vas držao?

- Ne. Našla sam se u krevetu. Uz mene je bio Kalman i moj muž.- Nije li vam bilo čudno da vam zakrabuljeni čovjek diktirao nekom misterioznom dogañ aju?Bila sam tako uzbuñ ena da nisam ništa shvaćala. Ja i ne znam što sam pisala.

-Još jedno, kakvu su to spomenuli serenadu?

- Serenadu? Možda onu što ju je pod mojim prozorom svirao Haydn s drugovima, navodno po nalogu neke dvorske lič nosti.- Dokle dosiže gnjusoba mojih neprijatelja! Zagrabili su utajnu na dnu moje duše. Ali kako su to iskopali? Bit će da jenetko iz starih vremena poznavao tu moju tajnu, možda onajstarački glas koji vam je diktirao u pero?- U to sam uvjerena!- Traže da razorim djelo svoga života. Zašto ne traže mojuglavu, zašto traže glavu vašega sina? Luñ aci! Zar nije mnogosigurnije uzeti moju glavu? Mogli bi mirno rušiti moje djelo!- Ali oni traže da vi sami rušite, vi sami, i da odete!- Kad biste znali stoje sve danas palo na mene: tisuće mrtvaca, tisuće osamljenih sirota, tisuće nevjera, sve to leži na

mojim prsima, a sada, eto, vaša sreća i vaš sin! Previše je toza mene! Kakva vražja stupica! Zatjerali me u stotinu jazova, stotinu jazova poniženja! Ne, još nije u meni dogorjelo!

Nastavljam borbu! Idemo dalje!- Veličanstvo, ako ima Boga, mora sada pokazati svoju pravednost i pomoći vam da mi izbavite sina i da ih porazite.- A da mi to ne pode za rukom?

- Tada bi mi preostala samo smrt!Gledao je u zemlju. Malo poslije upita:- Da li možda slutite tko je bio pod onom krinkom?- Svakako otmjeni, školovani ljudi.- A onaj koji vam je diktirao pismo?

- Govorio mi je naizust. Kroz krinku je izbijala crna lukavost. Njegov je glas odzvanjao u mojoj uspomeni. Možda jeutvara, možda zabluda, ali kao da sam čula glas koji je toliko

puta na dvoru propovijedao kršćansku ljubav.- Tko? Tko?- Pelegrini! Možda već nije živ, ali tako sam osjetila.-



- Dakle, još uvijek živi duh crnih kabineta i crnih kamarila prošlih vjekova? Pelegrini! Ako živi, on je jedini znao tako dik



tirati pismo. On je bio upućen!-1 taj koji je diktirao bio je upućen. Moja sumnja ima opravdanja.- Jest, ima! Posvuda ista metoda: u Sedmogradskoj, u

Nizozemskoj i ovdje, gdje su me uhvatili ognjenim kliještimaza srce. Da, htio sam pitati, jesu li vam dali rok?- Jest, odredili su ga.- Koliko?- Dva mjeseca.- Vi se, dakle, morate vratiti u Beč.- S odgovorom!- Kako kane dobiti taj odgovor, pismeno ili će doći sami?- Ne znam, nisu rekli.- Pisat ću svome pouzdaniku, vrlo spretnom agentuKnechtu.- Veličanstvo, zasjeda bi mogla upropastiti mojega sina.- Knecht je oprezan. Razgovarat ćete s njim. Vi se vraćateu Beč. Oni će se javiti za odgovor. Recite im ili pišite, kako ćeveć tražiti, ovo: "Uspjelo mi je! Za dva mjeseca bit će vaše želje ispunjene!" To im javite i pokazujte se veselom. Oni će vasuhoditi, a vaše dobro raspoloženje uvjerit će ih da ste uistinu

sve rekli.- Razumijem.- Neću se pokoriti, a vašega ću sina razbojnicima oteti!- Umrla bih da me ne podržava ta nada!- Oprostite što se opet vraćam na onaj čudan "dogañ aj"

pred dvorcem.U carevu se sjećanju probudi čudna slutnja. Kada ju je držao u naručju lomilo segranje negdje u šikar-ju kraj jezera.- Sve mi se čini da je netko one večeri bio u blizini. Netkonas je vidio da šećemo. Jedan zlotvor morao je biti na soareji.

- Tko zna koliko ih je bilo!- Grofice, možete li jahati do prvoga sela?- Moram.- Ne smije vas zateći ovdje nitko. Dat ću vam pouzdanogčasnika da vas otprati do Beča. Poslat ću instrukcije Knechtu.Dva mjeseca? Dotad se može učiniti mnogo, vrlo mnogo.Obećajte mi da ćete mirno čekati odlučni trenutak.- Obećavam!- Svaki vaš korak u moju blizinu donosi vam nesreću. To

moram popraviti. Ja ću to popraviti. da jem vam riječ! Zna livaš suprug što se dogodilo?- Ne! To bi ga ubilo! On je u Sedmogradskoj.Ostao je naoko miran da joj ne oda vijest o teškoj bojnoj nesreći.-Vaš muš je u zaleñ u. To je glavno. Pokrijte lice i pričekajte dok se vratim.Otišao je u veliki časnički šator. Časnici su se pripremali za carev odlazak u

Banat. Josip zovne svoga vjernog pouzdanika, izda mu naloge i naredi da otpratiženu njegova generala u Beč.- Pazite, kapetane, da ne sazna za katastrofu uSedmogradskoj i u Banatu. Muž joj je tamo, tko zna što se

moglo s njim dogoditi. Dakle, kako sam rekao!Osedlaše konje. Car se vrati u šator.- Sve je spremno, grofice! Za koji sat bit ću spreman za velik i težak čin koji mi otvara put k vašem sinu. Pobjedu moram izvojevati! Vi ste mi vratili vjeru u ljude, u čista srca. Neslutite kako mi je bilo potrebno. Sada vjerujem još jače učistoću svoga puka i on me neće razočarati. Vi ste mi tu vjeru

podvostručili. Idite, čekajte strpljivo i nadajte se do posljed njeg časa da ću osloboditi vašega sina.

- Kad biste znali s koliko se pouzdanja vraćam ku

ći, i koliko vas poštujem, koliko vas više volim!

-





Slušao ju je osvijetljen nekim fanatičnim, čistim ushićenjem.Tada je izvede iz šatora.

Nera je odjahala u kapetanovoj pratnji.Car se vrati u šator, puhne u svijeću i baci se na ležaj da pričeka polazak na

put.U šatoru mrak i tišina.Sat kasnije krenuo je s malom pratnjom u Banat.

NOVA KATASTROFA Gusti oblaci izlijevaju mlazove vode i spajaju nebo sa zemljom.Dolina Karansebesa pretvara se u vir što izdire iz temelja kuće i staje, gušiljude i životinje. Gromovi svemira sukobljavaju se s grmljavinom topova. Stravaje rastrgala redove carske vojske. Turci gone careve vojnike. Oružje im pada izruku, ili ga bacaju da spase glavu pod pljuskom neba i Turčina. Gaze ljudi vodui blato. Kad nalete na more u dolini bacaju se u vodu, plivaju i tonu. Smrtni

krikovi dopiru do oblaka.Turčin je stao pred bujicom što se razlijeva po carskom bojištu i viče: "Alahu budi slava!"Slavuje posvetio umiranjem.

Mrak se spušta. Voda strahovitim šumom dere zemlju, nosi lešine i oružje, valja kola i uginulekonje, i zaustavlja ih pred malom uzviši-com oko sela Obada.Blatnim poljem projurila je voda i ostavila tragove razaranja. Bjegunci, mokri,

poderani i razoružani trče sve dalje i dalje. U luñ ačkom bijegu gaze preko mrtvaca i oružja, preko vodom raskvašenog i s muljem pomiješanog kruha i bježe,kada su već spasili glavu.

U malom gradu trepere svjetla kao svjećice na groblju. Ljudi strepe na ulicama.Strah s njihovih lica zuri u dobjeg-le vojnike, gleda ih i pita:- Hoće li Turci u Karansebes?

Vojnici ne odgovaraju. Ne znaju ili ne mogu.Donijeli su glave, a to im je dovoljno.U komitetskoj kući stoje časnici. Mokri su, blatni do vrata. Careva pratnja

pomalo se okuplja. Mali ministar Thuguth izgleda kao da su ga namočili u blatnom jezeru. Mrke, kose oči gledaju vražjim bijesom. Stišće svoj civilski mač. SRosen-bergova haljetka vise krpe.Ulazi stariji časnik i obreda pogledom gospodu.- Gdje je car?- On je bio kod topnika.Časnik potrči iz sobe i opet se vrati sa zapovjednikom topnika.- Kapetan kaže da je car bio s vama kod topova!- Bio je, ali je pošao naprijed u prvi odjel, kojim je zapovi

jedao poručnik Hartl.- Poručnika amo, brzo!- Ne mogu ga dozvati.- Zašto ne?- Ne bi me čuo. Uništen mu je sluh.- Car je bio s njim?- Jest, s njim.Komešanje u sobi nalikuje na natjeranu masu.- Gdje je car? - viču svi u isti mah.

Nitko ne zna ništa.Rosenberg i ministar Thuguth očajavaju.- Čim je počeo boj otišao je u liniju - sa zebnjom je konstatirao Rosenberg.

Pred kućom po naslaganim cjepanicama leže prokisli, polumrtvi vojnici.

^^^^^^^^^^^ttUttSšmm^





- Ima li topnika meñ u vama?- Ja sam - oglasi se netko zamirućim glasom.- Donesite ga u sobu! - komandira pukovnik.Časnici izjure napolje, podigoše iznemoglog momka i po-sjednu ga na stolicu.Glava mu pada lijevo i desno, kao da mu je polomljen kra-lježak. Lice nalikujena mesnati kostur.- Jesi li vidio cara?- Meni je komandirao. Kraj nas je palo tane. Dvojicu ubi-še. Ne znam koga. Mene je ošinulo, ne znam je li strijela ilivrući prah.- A car, gdje je car?

Vojnik se zamisli, pogleda časnike i odvrati:- Sveti Bože, on je bio taj drugi!

Ta riječ pade meñ u časnike kao hitac turskog topa. Rosenberg se uhvati za zid.Thuguth prokune. U sobu ude časnik koji nije bio blatan. Generalska odora nije promočena.- Ja sam general Vojkffv - predstavi se komandantu. -Prispio sam ovaj tren s pojačanjem.- Hvala Bogu! Odmah ćemo srediti naše ljude.- Čekam vojskovodine zapovijedi!- Generale, car je nestao! - navijesti zapovjednik. - Mora

mo ga naći bilo kako!Siniša upadne:- Nestao? Gospodo, spreman sam da ga tražim po bojištu!- Ali gdje, gdje da ga tražimo?- Tko gaje vidio posljednji?- Ovaj topnik. On tvrdi da su dva topnika pala i da je tajdrugi bio car. Nosio je odijelo konjičkog vojnika.Iz kuta sobe čuje se gorki plač. Rosenberg prepozna careva slugu i navali nanjega pitanjima.- Nisam ja njega, on je mene ostavio! Rekao mi je da bi mogao pasti, a pritom ne treba moje pomoći.

- Tko ide sa mnom? - upita general Vojkffv.-Ja! -vikne sluga.Javljaju se časnici redom.- Uzimam samo one koji nisu bili u ovoj bici.General da donijeti obnemoglom topniku rakije i stade ga ispitivati gdje je

posljednji put vidio cara.Uzeše kartu da odrede poziciju. Čitava se družba časnika i momaka spremi. Siniša

ih razmjesti na različite strane. Svakom odredi smjer. Zatim napuste zgradu, dase vrate na mjesto poraza.U MRA Č NOJ NOĆIOblaci su se iskalili nad zemljom.

Nebo je čisto. Zvijezde spokojno trepere.Razbojištem se šuljaju tamne sjene. Gaze vodu do koljena.Svatko ide svojim smjerom. General Vojkffv udario je sa carevim slugom sredinom.

Voda im doseže do koljena.Oprezni Siniša krije fenjer pod ogrtačem da ga ne bi primijetio Turčin u dalekom noćnom logoru.Čizma mu se zadjene za neko gvožde.- To je top! - šapne sluga.Oprezno idu dalje.

- Nešto strši iz vode, gospodine generale!- Ne vidiš da su to prevrnuta kola? Mrtvaci što plivaju po vodi zapinju im za noge.



- Isuse, zapleo mi se mrtvac, ne mogu dalje!Sluga raširi ogrtač da sakrije fenjer. Siniša osvijetli mrtvačko lice što viriiz vode. Sluzi zastane dah.- Isuse, Isuse, gdje mi to tražimo mojega dobrog gospodara!- Hvala Bogu, ovaj nije! - reče Siniša.- A ovaj drugi, treći? O-o-o!-



- Ovdje su topnici. Sjećaš li se gdje je ostao? Kako? Kada?Reci mi još jednom.- Kad je bitka bila najstrašnija topnici prestadoše pucati.Počeli su bježati. Car me ostavio i potrčao k njima. Neki su došlinatrag. Sjećam se da je to bilo na uzvišici. Vidio sam mu leda.Sagibao se i opet uspravljao. Vidio sam kako je pala neprijateljska granata. Nestao je u dimu. Drugo ne znam ništa. Počelo je

pljuštati, sam ne znam iz neba ili iz turskih topova - pričao jesluga a suze su curile licem i kapale u kaljužastu vodu.- Daje bar dan, mogao bih pogoditi gdje je to bilo.Stali su.- Sklopi oči, ali posve! - Kada ih opet otvoriš lakše ćeš sesnalaziti u tami.- Jesam, gospodine, ali ipak ne vidim! - zajeca sluga gorko.- Zašto smo morali doći ovamo? U Zemunu je peklo sunce,ali je car bio na suhom. I Turci nisu bjesnili! Znao sam da neće

biti dobro - govorio je sluga kroz plač - znao sam. Čim žena prijeñ e prag, sve ode k vragu!- Kakva žena? Praznovjerje!- Nije, gospodine, dok nije bilo te žene na bojištu, sve je

bilo dobro.- Žena na bojištu? Gdje?- Kraj Zemuna bila je u carevu šatoru neka dama. Drugidan on je otputovao i eto zla! Žena je nesreća! da je bar pričekao koji dan!- U carevu šatoru bila je dama? Baš na bojištu?- Da, na bojištu, u njegovu šatoru. Vidio sam svjetlo. Misliosam da je car ostavio zapaljenu svijeću. Podoh je ugasiti. Kad ja bliže, zavirim u šator, a tamo dama, lijepa kao Bogorodica.Car kleči pred njom.- Kleči? To ti se pričinilo!- Isprva sam i ja tako mislio, ali kad duže gledam, car jojljubi ruke. A imao je i zašto! Lijepa, velim kao Bogorodica.Kosa plava, čudno plava, i kao da je posuta pepelom.

Siniša odjednom stane. -Ti sanjaš, čovječe!- Ah, što bih sanjao, vidio sam joj u svjetlu oči. Tamne,Bože, kao alem! Oko lica gusti uvojci, velim, kao da je plavukosu posula pepelom. Znam da sam je jednom vidio.-Gdje sije vidio?- Kada je car odlazio i opraštao se s gospoñ icom Maricom,

poveo me sa sobom. Nosio sam gospoñ ici neku kutiju. Tadaje tamo bila i ta dama. Car joj je poljubio ruku, a ona je imala suzne oči.- Nju si vidio na bojištu?- Da, nju! Zar vas, možda, to ljuti, gospodine generale?- Ljuti? Ne! Samo sam očajan što ne možemo naći uzviši-

cu koju tražimo.- Ne bismo li nastavili, gospodine generale? Ako cara nenañ emo živoga, da ga nañ emo bar mrtvoga - odvaži se sluga



izreći i zaplače kao dijete.- Kažeš da je bila ona ista koju si vidio kod gospoñ ice Marice? Car je pred njom u šatoru klečao?- Da, klečao je. Ja sam se brzo povukao i legao daleko od šatora.-Kadaje izašla?- Dugo je bila unutra, vrlo dugo, do poslije ponoći. Tada jeodjašila u Zemun. Pratio ju je neki oficir.- Kasnije je nisi vidio?- Mislim da je odmah otputovala u Beč. Poslije su došli kuriri iz ovoga prokletog kraja. Car je smjesta sjeo na konja i otputovao. Čim žena prijeñ e preko praga, sve propada! Ne bih janikada dopustio ženi da korakne na bojno polje. Najstariji ljudi pripovijedaju da je uvijek nesreća snašla vojskovoñ u kad

mu je došla u susret žena, pa bila lijepa i mlada kao ova. Voda je šumorila oko njegovih nogu. Spoticali su se o mrtvace i neke tvrde predmete.



- Vas je prodrmala hladnoća, gospodine generale?- Stojimo u vodi!- Nećemo ići dalje tražiti?

Nije odgovorio. Vjetar zapiri nad bujicom. Voda kotrlja ljude, kola, ponjave,hljebove.- Tražit ćemo do zore! - odgovori general.Gazili su vodu, ogledali svakog mrtvaca i nastavljali. Kad god bi posrnuli na

prevrnutim kolima, morali su se držati da ih bujica ne povali.- O, kako tužan put! - šaptao je carev sluga.-Voda je plića - primijeti Siniša - uspinjemo se. Pazi, možda je to onauzvišica!- Oh, Bože, smiluj se!- Ne plači nego pazi oko sebe!- Top, jedan top! - klikne Sinišin pratilac.Ulazili su blatnom ledinom. Topovska kola strše uvis.- Na uzvišici smo!- Da, tu su mogli biti topnici! - reče sluga.- Bili su! Topovi su razvaljeni. Čekaj, da vidimo! Samo ću

malo posvijetliti. Raširi oko fenjera kabanicu.Sluga posluša.Siniša puže, zaustavlja se.- Ovdje je netko! Mrtav topnik. U zemlju zaglibljen top.Kabanicom pravi sluga oko Siniše šator da prikrije svjetlo a

on puže blatnom ledinom četvoronoške i traži.- Opet top! - upozori Siniša. - Samo idi za mnom.Sluga ga prati s raskriljenim ogrtačem. Siniša ga zaustavi:- Stoj! Ovdje netko leži!Fenjer prinese čovjeku u vojničkoj odori. Leži licem prema ledini. Siniša gaokrene, osvijetli i pogleda u carevo blijedo lice.- Isuse! - krikne sluga - Isuse!- Ne viči! Drži kaput! Pazi!

Sinišin glas i ruke dršću.- Izgubio sam ga, zauvijek izgubio! - plače sluga, zaštićujeSinišu i cara ogrtačem kao zastorom.Siniša brzo otkopča carev haljetak. Traži ranu. Nigdje ništa. Osluhne srce.

- Ugaslo je, ugaslo je to veliko srce svih sirota! Ili nije?Gospodine slušajte ponovno!- Šuti, pusti me da slušam!



Opet osluškuje. Zbunjuje ga jako kucanje vlastitog srca.- Ranjen nije, ali je, čini se...- Mrtav?Sluga zaplače.- Suze ne pomažu! Mrtav je! Vrati se i potraži one koji su

pošli desno. Bit će nam najbliže. Pazi da ne zalutaš. Dopre mite nosila, čamac, splav, što li... Nesretni sluga side opet u vodu i pode tražiti časnike. Suzama je natapaokaljužu.Siniša je ostao sam. Zurio je u noć. Misli, misli, pa opet prisloni k srcu uho i

prisluškuje.Diže glavu. Gleda. Rukom posiže u džep, izvadi nešto, podigne carevu glavu,ulijeva mu u usta neko piće, trlja sljepo-očice. Tare mu ruke i prsa, puše ulice i opet ulijeva u usta žestoko piće. Uzalud.Ponovno natare careve sljepoočice nekom mirisavom tekućinom i ulijeva mu piće.

Vjede se careve otvore. Gleda u mrak.Uspravi oči k nebu i kao da se probudio u svome krevetu htjede ustati.- Polako, veličanstvo, polako! - šapne Siniša.On sjedne i pogleda Siniši u lice, ali ga ne vidi.- Generale, vi ste to! Poznajem vas po glasu!

- Sto se dogodilo s vama, veličanstvo? Ranjeni ste?- Ranjen? Ne znam!-



Opet pogleda oko sebe.- Molim vas, zar je fronta probijena?- Vojska se razbježala, ali nismo uništeni. Voda je Turčinaspriječila da ide dalje. Topovi su propadali u kaljužu. Povuklismo se u Karansebes.- Je li mnogo ljudi stradalo?- Još ne znam. Jedva smo stigli u Karansebes i pošli smotražiti vas.- Ah, menije dobro!- Jeste li ranjeni, veličanstvo?- Sjećam se da je granata prsnula. Vidio sam da topnik

pada. Drugo ništa ne znam.- Boli vas, veličanstvo?- Nije važno! Mislim da ovdje ležim dugo.- Onesvijestili ste se od eksplozije.- Možda. Ja sam čovjek kao i drugi. Idemo dalje.Car htjede ustati podupirući se o top.- Obavijestio sam naše drugove koji vas traže drugdje. Voda

je velika, ovako ne možete prijeko. Doći će, pričekajmo!- Čekat ću! Samo kad ste vi živi, generale!- Ah, ja! Vaše veličanstvo, vi, vi!Car i Siniša sami su na uzvišici. Nad njima noć, niže njih poljanom šumi bujicanoseći ostatke propale bitke.Car je nijem. Ni disanje se ne čuje.Zaronio je duboko u sebe i ne da je znaka da želi govoriti.Pokraj njega stoji Siniša, šuti i čeka hoće li ga osloviti. Ne vide lica. Tminaim sakriva odsjev nutrine. Obojica su u crnom mraku usjekli poglede jedan udrugoga, ili samo slute dodir zjenica u kojima nešto čeka, vreba.Kao da obojica osjećaju porugu sudbine koja ih je na tu uzvišicu dovela zajednoi ostavila na samu, jednoga prema drugome, potpuno ih predala na milost inemilost nečega što oni osjećaju kao čas obračuna.

Josip sjedi na prevrnutim kolima.



Silhueta njegova tijela pokazuje rezignirani mir. Kraj njega visoka, mrka pojava mladog generala, uspravljena poput sunca, a njegova crna pelerina na vjetru kaoda navješta drugu bitku izmeñ u dva srca, dva muža, dviju duša.U šutnji koja viče glasnije od svih krikova osjećaju jedan i drugi da se medunjih uvlači sablast optužbe, priznanja, razjašnjenja, odmazde.

Nepomičnost Sinišine mračne pojave širi oko sebe nešto prijeteće, što čeka okom u oko.Pod njihovim nogama šumi bujica, prijeteća i zastrašujuća kao i njihova šutnja.

Mirno i odmjereno javi se odjednom carev glas u tmini:- Vi ste me, generale, dozvali k svijesti?-1 vaša snažna priroda!- Mogli ste me baciti dalje u bujicu, i nema me više!- Ja? Veličanstvo, zašto bih to učinio?- Da ste mi protivnik, neprijatelj...- Nisam li dokazao da ne spadam meñ u njih?- Dovoljno je bilo dokaza!Ponovno zanijemiše.Jedan drugome ne vidi pogled a obojica ih osjećaju. U tmini čini im se da se

medu njima rastvara zemlja, prokopava jaz. Tmina zastire njihove poglede štogovore strašnim nijemim riječima.

Šute dugo.U Josipovoj duši iznenada se probudi nemir. Muči ga uspomena na onu večer udvorcu. Samoprijekor što ga je one večeri nagonio da Siniši sve prizna,spriječen samo filozofijom pjesnika Da Pontea, obnavlja se u ovom trenutku kad osjeća uza se Nerina muža, koji ga spašava od smrti."Istinu, istinu traži od mene ovaj čas, ova noć, ovaj pošteni muž!" govori Josipu sebi.



Okrenuo je glavu prema Siniši. On se trgne. Naslućuje blizinu nečega što imadoći, što je teže od svih topova i ubojitije od tanadi.- Generale, da li vam je poznato da ima poštenih ljudi kojisu ipak podreñ eni zakonu prirode, načas izgube glavu i pogriješe?- Da, može biti.U tmini zvuči njegov glas teško.- Poštenje nas uzdiže nad sve stvorove u prirodi. Poštenje,to je oznaka čovjeka kao i njegov um. Pošten čovjek ne možeučiniti drugo nego da svoju pogrešku ispravi. Nije li tako, generale?- Više puta takvo priznanje postaje dvostruko umorstvo.Ubojita šutnja padne opet medu njih, šutnja pred lom-

njavom.Zureći preda se u tminu car nastavi:- Ako je priznanje samo pogreška, a ne zločin, tada ne moramo ubiti onoga koji priznaje, ali s potpunim pravom može

mo izvestFodmazdu. Ako priznanje vrijeñ a drugoga, ima mu pravo suditi. I mora!- Mora?- Uvjeravam vas, ako pošten čovjek griješi, iskupljuje svoju

pogrešku čitav život samoprijekorom koji je strasniji od smrtne kazne.

Nagla Sinišina kretnja prema caru odgovara zaprepaštenim očekivanjem. Car seopet javi:- Moram vam nešto reći, generale!

- Znam sve!- Znate? Što?- Moja je žena bila kod vas u Zemunu!



Uzeo je ogrtač, umotao se i polako ustao.-Idemo dalje!Rasporedili su se oko splavi i teško je progurali kroz gomilu ostataka razorenog

bojišta.SUSRET S MRTVIM U općinskoj kući svjetlo. U njoj se smjestio carev glavni vojni štab. Nakonvijećanja gospoda ostaju zajedno i kore Josipa stoje počinio tako velikunesmotrenost i upravljao topovima.- Da nisam bio na toj brežuljčini, sada bih se negdje kupaou bujici - odvraća car smiješeći se.- A sad molim veličanstvo da legne! - reče Lasi.

- Ležao sam cijelo veče na topu! No, ne ljutite se, nastavitću sada na krevetu. Samo idite!Kad su ga ostavili samoga ušao je sluga, presretan što ga opet može podvoriti.- Veličanstvo, doktor Kalman moli da smije doći.Josip kimne glavom. Začas se liječnik našao pred njima i opipao je caru bilo.-Veličanstvo, tuče prebrzo!- Bolje je i to nego da kuca odviše polako!-Veličanstvo ima groznicu!

- Ali nema ona mene! To je važnije!- Molim, veličanstvo, malo tokajca!- Opet tokajca? U Zemunu mi se ogadio!- Potrebno je, veličanstvo, potrebno je da popijete bar čašicu!- Dajte, samo da vas se riješim! - nasmiješi se car.-Veličanstvo, prije spavanja jedan kinin!- Još i to! Vi od mene kanite napraviti bolesnika?Popivši pola čašice, car otpusti doktora.- Oskar - reče sluzi - pogledaj ima li pošte!- Veličanstvo, zar ćete raditi? Nakon tolike nesreće?- Hoću da se opet pomirim sa srećom. Reci časniku kojiima noćnu službu da mi donese poštu.Car je šetao po sobi kao da se nije ništa dogodilo. Ude časnik, visok, upaloglica. Pokloni se i stavi na stol pisma. Car zaustavi na njemu pogled.- Doñ ite bliže! Vaše me lice sjeća na nekoga za koga su rekli da je umro.- Taj sam ja, veličanstvo!- Sto? Princ Ernest od Zvreibiirgena?- Da, veličanstvo!- U tužno smo se doba sreli! Otkad ste na bojištu?- Došao sam s dobrovoljcima da vršim dužnost i da umrem časnije nego prvi put!-



- Kako ste prvi put umrli?- Od svoga hica u glavu!- Tako? Zbog čega?-Tužna je to priča.

- Htio bih je čuti. Sjednite i recite što se dogodilo. Sjednite.Dakle, što vas je snašlo?- Veličanstvo, ljubio sam vašu sestru, princezu Amaliju!- To sam znao. Zastoje niste isprosili?- Jesam. Njezino veličanstvo pokojna carica privoljela je.

-No?- Vi znate da je princezu Josipu isprosio vojvoda od Parme.Kada su svatovi iz Parme došli u Beč, ona nenadano oboli od



crnih kozica i umre, ali njezino veličanstvo je htjelo da zaJosipu dade zamjenu, drugu kćer. Bile su još neudane samo

princeza Amalija i Marija Antonija. Budući da je Amalija bilastarija, carica odredi da će ona postati vojvotkinja od Parme i

povuče svoju privolu.-A vi?- Odlučio sam oteti princezu Amaliju. Dugo je premišljala. Na posljetku odluči, upravo posljednje dane prije vjenčanja. Netko nas je izdao. Princezu uhvatiše još na dvoru, pre-odjevenu u komorkinju, mene pred dvorom, gdje sam čekao.Odveli su me pred caricu. Odigrao se bučan prizor i ja sam

pred njom ispalio hitac u glavu. Odnijeli su me kriomice izdvora da samoubojicu zakopaju provizorno u šumi, kako

princeza ne bi saznala gdje sam. Rekli su joj da sam se oženio i otputovao i da sam zadao riječ da je neću nikada viševidjeti.- Nisu vas zakopali?- Tane me nije usmrtilo. Duboku nesvijest smatrali susmrću. Kad su me dva tajna agenta donijela u šumu i iskopali mi grob, osvijestih se i podigoh na nosiljci. Strah ih potjera

i oni pobjegoše glavom bez obzira. Našao me kovač lijesova

Wolf i odveo k sebi. Kod nekoga ugljenara njegovala me njegova kći Mirni. Lutaosam kojekuda. Neću o tome govoriti. Jednoga dana otputovao sam u Parmu irazgovarao s vojvotkinjom.- U koju svrhu?- Htio sam je ugrabiti. Pristala je.- A nije pošla.- Bila bi, ali ju je spriječio on.-Vojvoda? To je razumljivo!- Ne vojvoda, nego njen faktični muž.- Koliko znam, vjenčala se s vojvodom.

- Koji je bolovao od nastranosti prema nekom grofuPierreu. Uvečer, na dan pravoga vjenčanja u Parmi, stupio je

pred princezu njen mladi dvorski meštar, Španjolac Rivera, pouzdanik španjolskog kralja.- Govorite bez straha!- On je vojvotkinji otkrio sve to, i tešku bolest vojvodinekrvi. Grof Rivera se još u Beču zaljubio u princezu, poslije vojvotkinju, i zato joj povjeri strašnu nesreću u koju srlja bude liuistinu vojvodina žena. I pouči je. Opijala je razvratnog vojvodu, podupirala njegovo nastrano prijateljstvo s Pierreom itako se očuvala od vojvode i od bolesti.

- Ali ona je imala dvoje djece.Blijed je princ šutke oborio glavu.

- Želim čuti sve!- Toj djeci bio je otac grof Rivera.- To vam je priznala ona?- Da, ona! Ljubomorni španjolski grof spriječio je da vojvotkinja pobjegne sa mnom.Car je slušao ispovijest.- Ludovao sam, trpio i plakao od ljubomore. Živio sam nasvome imanju u Češkoj, kraj Praga. Osim jednoga pisma nisam nikada dobio od nje glasa. Danas mirnije prosuñ ujem





sve. Grof Rivera, njen dvorski meštar, bio je zapravo njen spasitelj. Bio sam zamolio njeno veličanstvo caricu da joj dopusti da doñ e u Austriju, ali joj jeto bilo zabranjeno za sva vremena. Mislio sam da će vojvotkinja Amalija kasnijezamoliti vaše veličanstvo da poništi taj izgon.- Nije mi nikada pisala ni riječi, ni onda kad su joj umrladjeca.- Snašla se i zaboravila je.- Jadni moj prinče, da ste imali većih dužnosti ne biste život utrošili samo u ljubav!- Slabić sam, priznajem! Zato sam se javio u rat i ovdje vo-jujem! Neka bar moja smrt bude nečemu od koristi, kad mojživot nije imao svrhe.- Brazgotina na vašem čelu potječe od toga hica?- Da. Od neprijatelja sam zadobio dvije rane u bedro.- Kugle nemaju u vašem tijelu odviše sreće! No tim bolje!- Smijem li nešto zamoliti, veličanstvo?- Samo odvažno!- Da mi kažete jeste li u posljednje vrijeme od bilo kogadrugoga dobili kakvih vijesti o vojvotkinji?- Nisam! Ne znam ništa! Moja braća i sestre nemaju in

teresa za mene - odvrati Josip s gorčinom. - Možda je tomekrivo što ne održavam na dvoru carsku raskoš, ali ne držim da je carski dvor pozornica za parade i ne mogu drukčije.Dvorjanstvo i raskoš privilegij je koji sam ukinuo i sebi i svojoj braći! Amalija mi možda ne piše zato što je još za životanjezina veličanstva carice pisala da prekida s bečkim dvorom za sva vremena svaki saobraćaj. Poslije roñ enja njenog sinadošlo je do pomirbe, ali samo na papiru. Nisu joj dopustili dadoñ e.- Mislili su da se više ne bi vratila u Parmu, nego bi ostalasa mnom.- Da se obratila meni, bio bih ukinuo odredbu pokojne carice, ali ja se ne namećem braći koja su me izopćila. Žalim

što vam o Amaliji ne mogu ništa reći. Vidim, i nju nije sreća odviše mazila.Strašne su te dinastičko-političke udaje. To su zločini protiv osobne slobode.Svaka sobarica i svaki sluga ima više slobode i prava na sreću nego vladarskadjeca! I ja sam iskusio grozotu političkog braka, ali ostavimo to. Vi ste se

promijenili.- Ostario sam, umorio sam se i rezignirao. Želim tursko tane, da mi uljepšasmrt.-Ali vam ne ispunjava želju! Dragi moj prijatelju, pokušajte s veseljem raditi,smrt ionako neće zakasniti. Javite mi se kadgod, vaša tragedija, povezana s

mojom sestrom, mene se iskreno dojmila. Pokušat ću obilaznim putem saznatištogod o Amaliji, ali joj ne želim smetati. Kao što sam rekao, moja braća isestre izopćili su me. Jedina Marija Kristina ima veze sa mnom, ali i taje vezasamo poslovna.

HRVATI DOLAZEU carevom glavnom stanu živo kretanje. Svi su časnici na okupu u bojnoj opremi.Stoje u grupama i čekaju. Adutanti i službujući ulaze u carevu sobu i izlaze,nose akta i bojne karte. Ulaze i izlaze kuriri. Žurba. Trka. Svi očekuju velikdogañ aj o kojemu nitko ništa ne zna.U carevu sobu ušao je Lasi blijed i tronut. Car mu odmah ponudi stolicu, alivojskovoñ a ostane stajati. Carevo ozbiljno lice navijestilo je veliku odluku.

Mirno upre Josip svoje plave oči u Lasija.- Slušajte, prijatelju, pametan čovjek kad učini pogrešku ima dvije dužnosti: daje najprije prizna sebi, a zatim dolazi dužnost prema onima kojima je odgovoranda pogrešku ispravi. Lasi, taje dužnost danas zadesila nas obojicu.





- Razumijem, veličanstvo!- Tako je, dragi moj Lasi. Sreća nam nije služila na bojnom

polju, i nebo i ljudi urotili su se protiv nas, kad nam je sprijeda stajao neprijatelj a straga buna! Vi ste mi pomogli stvoriti divnu vojsku, i taje vaša zasluga vječna. I naša nova vojna znanost nije nam poslužila. Moramo to muževno shvatitii dopustiti da se okuša čovjek koji se proslavio u davnijim ratovima.- Znam, veličanstvo.- Pozvao sam feldmaršala Laudona.- Dobro ste učinili, veličanstvo.- Dakle, vi me zbog toga niste zamrzili?-Vas, veličanstvo? Nikada! Samo vas molim da me pošaljete na bojište. Želim da

pod Laudonovom komandom iskupim ono što nisam mogao učiniti kao voda!- To je muževna riječ! Ispunit ću vam želju! Obojica ćemodati živote za obranu naše države! Laudon će istjerati Turčinaiz zemlje, a ja odlazim u Beč da obračunam s izdajicama.Poñ ite u susret starom Laudonu!

- Dao Bog, u sretan čas!Zagrle se i pruže si ruke. Lasi izañ e. Vani su ga oficiri s velikim uzbuñ enjem gledali kad je sjeo na konja i odjašio.

Napeto očekivanje je raslo. Za pola sata opaziše dolazak male grupe oficira. Načelu im Lasi i stari, čudan, mrk, ružan poznati vojskovoñ a iz davnih ratova

Marije Terezije, pobjednik koji vodi Hrvate.Prošli su pokraj generala i drugih časnika i stigli pred cara.On dočeka starca ozbiljnog lica i pruži mu šutke ruku.Sedamdeset godina života nije moglo starcu pognuti šiju. Njegova ružnacetverouglasta glava s licem što gaje priroda neprijatno išarala drži seuspravno i ponosito.- Laudon - reče car - što da vam kažem? - Vi ste sami vidjeli da je bilo mnogo nesreće i velikih pogrešaka. Pouzdajem

se u vašu iskušanu vojnu spremnost. Vi ćete te pogreške ispraviti. Žalim štonisam ranije dao zapovjedništvo u vaše ruke. Priznajem i činim to sada. Nadam seda ćete izbaviti državu od Turčina.Stari feldmarašal gledao je cara spokojno. Njegovo ružno lice ulijevalo jestrah.- Veličanstvo, primam iz vaše ruke sreću da poslužim ple

menitom idealu, osloboñ enju od turskog gospodstva. Molim jedino da mi dopustite da svoju prvu bojnu liniju sastavim sHrvatima.- Oni vas vole. Znam to. Svaki je njihov vojnik heroj.Upoznao sam ih. Kad jednom završi rat i uzmognem se vratitisvome redovitom radu, oni će upoznati moje štovanje i mojesrce. Laudon, pozdravljam vas i vaše Hrvate!

Časnici glavnog stana stajali su pred zgradom kad je car izašao s Laudonom iLasijem.Zaustavi se pred frontom generala, pukovnika i ostalih časnika, i reče:- Gospodo, predstavljam vam našeg novog vojskovoñ u,starom slavom ovjenčanog feldmaršala Laudona. On će voditi novu vojnu protiv Turčina. S njim je stara slava, iskustvo isvi mi. S njim dolaze Hrvati.Časnici kliknuše pozdrav i izrukovaše se. Odmah poslije toga održao je car bojnovijeće i dao je Laudonu potpuno slobodne ruke.Kada je opet bio sam, pozove k sebi Rosenberga.- Prijatelju, putujemo u Beč! Dok će ovdje Laudon tamanitineprijatelja, ja se idem tući s domaćim Turčinom.- Veličanstvo želi svladati bune?

- Da mogu što više vojske poslati Laudonu! Sam ću na mjesto bune u Nizozemsku, Tirol i Ugarsku.

- Kada treba da se pripremimo za put?



- Za dva dana.-



- Kojim smjerom putuje veličanstvo?- Preko Hrvatske. U Karlovcu čemo se zadržati jedan dan.- Dobro, veličanstvo!- Da, uistinu, Marica je sada u brodskoj bolnici i moli meneka joj dopustim da me posjeti, jer mi mora otkriti neku veliku tajnu, odati neke skrovite neprijatelje.-To joj se mora vjerovati. Ona je vrlo ozbiljna.- I ja osjećam da njezino priopćenje nije tlapnja, ali budući da odlazim ne bi me više našla ovdje. Zato šaljite najbržegglasonošu s porukom da me dočeka u Karlovcu.- Učinit ću to, veličanstvo, smjesta! Tko će biti u vašoj pratnji, veličanstvo?

- Osim vas, dva časnika, moji sekretari i ministar Thuguth.On me molio da ide u Beč. Kalman će ostati ovdje.- Veličanstvo, ako mi niste ispunili nijedne želje, ovu mi neodbijte. Jedan liječnik mora s vama.- Nisam bolestan.- Omršavjeli ste.- Veličanstvo, put je naporan. Imali ste groznicu, mogla bise vratiti na putu.Car nije htio privoljeti na prijedlog.- Liječnike treba bojište.Rosenberg se uteče lukavosti i već drugi dan tužila se čitava careva pratnja nagroznicu. To ga prinudi da povede sa sobom liječnika. Rosenberg odabere Kalmana.U KARLOVCUKraj puta u grad Karlovac nalazi se mala kućica. Na pročelju je natpis:Gostionica k bijelom kokotu. Nad tom pločom kočio se bijelo obojen limeni kokot.

U prostranoj sobi sjede tri gosta. Gostioničar im toči vino, pa opet trči k prozoru i pogleda na cestu. Grañ anski odjeven krupan čovjek iskapi vrčić inasmije se gostioničaru:- Što se ti Lukiniću, zalijećeš neprestano k prozoru? Valjdaneće car kod tebe odsjesti. Spremili su za njega sobe u tvrñ avi.Bit će da su nešto gospodskije od tvoje gajbice.- Budalo, kako bi kod mene odsjeo car? Kod mene odsjedaju samo bitange kao što si ti! - smijao se gostioničar. - Ali htio

bih ga vidjeti kad bude prolazio.- Samo ti mirno sjedi! Doći će sutra. Nama Karlovčanimajavili su to kuriri - ponosno reče karlovački purgar, osobito

naglasivši riječ "kuriri".- Kuriri? A kakvi su to ljudi?-Eto, ništa ne znaš!- Kako ja ovdje izvan grada mogu naučiti gospodske riječi?Reci, što je to glasonoša?- Kurir, to ti je čovjek, to je čovjek koji javlja svemu svijetušto car hoće i što kani.Začuo se smijeh. Ogledaše se. U kutu sjedi mladić u popovskoj halji. Crna gustakosa začešljana unatrag, kao da svakome napadno pokazuje neobično visoko čelo.Lice mu crnpu-rasto, oči crne i žarke, nos orlovski zavinut.- Zašto se vi, velečasni, smijete? - upita ga krupni grañ anin.- Oprostite, zabavlja me vaše tumačenje o kuriru. A što to

kaže vaščestiti gra

ñ anin iz Karlovca, da

ćemo još dugo

čekaticara?

-1 vi ga čekate?



- Da, htio bih ga jednom u životu vidjeti. Zato sam doputovao.- Bit će da je vrlo lijep, snažan i sav posut zlatom - govorioje gostioničar. - Bit će parade u Karlovcu kao nikada!- Neće je biti! - odgovori crnoputni pop u kutu. - On netrpi parade. Time biste ga otjerali.-



- Ne trpi parade? Kakva šteta! - požali krč mar. - Koliko biljudi došlo gledati parade, koliko bi ljudi pošlo kroz moju gostionicu!- Bogami, dolazi kočija! Da to nije netko od careve pratnje?Svi priñ u prozoru i gledaju.- Kakva kočija! - posprdno će krupni grañ anin. Prosta gospodska kočija. U takvoj se kočiji ne vozi carev postolar, ka

moli careva pratnja.- Ali možda je to kurir - upozori gostioničar. - Pazite, oni ukočiji gledaju mojega bijelog kokota. Gledaju, gledaju mojega kokotička, o gospode! Stat će! Imaju kovčege. Stranci su.O moj bijeli kokot je zakukurikao i ne da im dalje! Silaze!- No to nisu odviše fina gospoda!- Ne trebaju biti fina, samo neka mnogo jedu i piju.Krč mar potrči iz sobe, začas se stvori pred kočijom i duboko se klanja.Iz kola izañ e Josip u plavom haljetku, mršav, opaljen suncem. Iza njega jeRosenberg. Car šapne francuski:- Zgodna krč mica! Dočekat ću ovdje pratnju.- Svakako incognito, veličanstvo.-Naravno!Ušli su u gostionicu.

Vlasnik "Bijelog kokota" ustrčao se oko njih i pita čime da ih posluži.- Ponajprije vrč vode! - reče car.- Molim, ako se gospoda žele oprati, imam posebnu sobu.- Da, i to trebamo, ali donesite vode za piće.Gostioničar se zabezekne- U vas nema vode? - upita car.- Ima, da, ali nikad još nitko nije od mene tražio vode, gospodine!- Dopustite, dragi prijane, da to učinim ja!Gostioničar donese vrlo kiselog lica vrč svježe vode. Carispije do polovice.

- Voda vam je izvrsna!- A tek vino, gospodine! - hvalio je krč mar. - Nema ga donakraj svijeta! Tko ga okusi otvara mu se raj nebeski!- Ja ostajem u zemaljskom! A gdje je ta vaša soba? Molim vas, budite tako ljubazni!Dok su se drugi podsmjehivali gostioničaru zbog njegova vodenog utrška, onodvede goste u malu sobu, stane rediti stolice i pripremati posudu za umivanje.- Molim vas - zapita car gostioničara - pokraj vaše gostionice idu svi ljudi u grad i niste li vi možda vidjeli ovih danakakve opatice?- Dakako da sam ih vidio! Kod mene su se zadržale čitavsat i raspitivale se za carev dolazak. Otišle su u grad.

- Molim vas, zovnite nekoga momka!Gostioničar dovede slugu. Car mu da pismo i uputu. Momak pohiti u grad da tražiopatice.



Car izvadi iz kovčežića britvu, uzme gostioničarevo ogledalo i stane se brijati.Rosenberg je sjedio i promatrao ga.

Vlasnik "Bijelog kokota" dobacivao im je neprestano poglede i počeo obilazitigoste.- Žele li gospoda kod mene prenoćiti? Imam vrlo fine perine od samoga guščjeg perja.- Nemate slamnjače? - upita car.- Slamnjače? Imam, ali za slugu.- Ovome gospodinu možete dati guščje perine, a meni posudite slamnjaču.- A, molim, odakle su vaše milosti?- Dolazimo sa bojišta.- Ah, i car se vraća sa bojišta i bit će sutra u Zagrebu.- Tako je rekao?- Možda je gospodin u carevoj službi?- Da, kod njega služim.- Ah, to mi je drago! Vidi se odmah! - reče promatrajućiJosipa kako se brzo brije i upita:



- Molim vas, a što vi radite kod cara?- Ja ga brijem.- Carev brijač? Odmah sam mislio da ste nešto takvo. A jasam počeo sumnjati da ste vi carev kurir.- Katkad sam i carev kurir. Dolazim uvijek prije njegove

pratnje i javim da dolazi.- Radite i druge poslove kod cara?- Radim sve što mi on zapovijeda, a zapovijeda mnogo.- Tako? A ljudi kažu da je vrlo dobar, da je duša za svakoga siromaha.- Prema meni nije dobar!- Kako? Koliki bi ljudi bili sretni da ga mogu brijati!-1 budite uvjereni da ga briju, pošteno ga briju! Katkad ga i raskrvare!- Oh, da mi gaje vidjeti! Što bih dao za to!- Ne bojte se, ja ću vas protežirati. Vidjet ćete ga kao sada

mene.- Ako mi to učinite, dat ću vam holbicu24 najfinijeg muška-ta. A kada biste mi isposlovali da car gucne mojeg vina, dao

bih vam...- Vi me želite podmititi, moj prijatelju! Car ne pije ni kapivina.- Ne pije? Car ne pije? Car je veliki gospodin, a kakav je to

gospodin koji ne pije?- Car nije veliki gospodin, on je sluga svih državljana.- Nemojte vi u mojoj kući protiv cara!- Ja samo kažem da radi za svakoga od nas.- To je istina, prava istina, sada vas razumijem! On uistinuradi za sve, ali to nije odviše ugodan zanat.- Bolje je vama, dragi moj prijane, pod sjenom vašega bijeloga kokota. A sada se, molim vas lijepo, pobrinite za mojegakočijaša. On je sigurno gladan.24 Holba - stara mjera za tekućinu, pinta.

- Ako je gladan, bit će i žedan!

- Dajte mu holbicu, ali ni kapi više!Krč mar Lukinić izañ e u gostionsku sobu, gdje ga dočekaše podrugljivim smijehom zlobni gosti iz Karlovca.



- Gospodine, sretan sam što sam vas upoznao! Vi ste za pravo istinski borac za slobodu ljudi. Jest, čovjeka valja oslo boditi od srednjovjekovnog ropstva, to je u današnje doba jedini cilj prosvjetiteljstva!- Mladi moj čovječe, ono što sam čitao u vašim djelima na

meće vam dužnost da služite općem dobru. Želio bih vam utrti put prema tome radu. Noja ću s vama još o tome razgovarati. Sada bih htio izjašiti u okolicu da pogledam sela i ljude.Kraj prozora mrštio se ponositi vlasnik gostionice "Bijeli kokot"."Prokleti pop, on mi je donio nesreću u kuću, gosti ne piju i ne jedu!"Još se jače uzbunio kada je vidio da su gosti ustali.- Ne biste li pošli sa mnom da malo prošećemo, ako vam jeto ugodno? - reče car Martinoviću.- Dapače, gospodine, vrlo ugodno! Vi ste simpatičan čovjek.To nije kompliment nego moje iskreno mnijenje, gospodine!

- Iskreno vam zahvaljujem!Izašli su na cestu i šećući nastavili debatu.Stigli su na raskršće oko kojega je stajalo mnogo ljudi.

Neki seljak držao je uzde lijepog mladog konja.

- Lijep konj! Upravo mi treba - reče car Rosenbergu i pri bliži se seljaku.- Ne biste li mi prodali konja!- Ne bih!- Ovaj odgovara lakonski! Možda ipak, kad bih dobro platio?- Ne možete ga platiti!- Mislite da nemam novaca?- Ne možete mi toliko platiti, jer ga čuvam za cara, da muga poklonim.- Zašto biste ga njemu poklonili?- Zato stoje dobar čovjek!- Čovjek. To ste lijepo rekli! Ali, slušajte, što bi bilo da sam ja car?-Vi! Koješta!- A da pokažem pod kaputom carsku zvijezdu?- Svatko si može prilijepiti zvijezdu, a nije car!- U njemu se krije gotov diplomat! - okrene se car Martinoviću. - Pravo kažeš, čovječe, ali slučajno ovaj put nemam zvijezde, a jesam car!To otkriće Martinovića je smelo jednako kao i seljaka.- Gospodine, pomozite mi, moja se znanost u jeziku iscrp-la! - reče car Martinoviću. - Budite mi tumač!Seljak se zaprepasti.- Kako bi car ovako hodao po cesti s običnim klobukom?Gdje vam je carski banderij?- Sami ste rekli da car nije onaj koji nosi zvijezdu, a ne mora,takoñ er, car biti onaj koji ima banderije i krunu na glavi.

- To je istina. Ipak, car ima sjajnu pratnju i ne trpi popove,a vi idete s popom.-



Nasmijali su se. Napokon su seljaka uputili da ide k "Bijelom kokotu" i da tamo čeka cara.Ljudi su prolazili, okupljali se i slušali pogañ anje. Graničar izañ e, promjericara od glave do pete i reče mu:

- Ako vi znate daće car do

ći, molim vas, recite mi ho

će liuslišati moju molbu?

- Što biste željeli?



- Prije četiri dana rodili su mi se dvojci. Četiri su dana pogani, jer ih ne krstim. Čekam cara. Htio bih ga zamoliti da mikumuje.

Martinović prevede graničarevu želju. Josip reče:- Kako ne, car će vrlo rado primiti kumstvo!- Oba su dječaka snažna, čovjek bi im odmah dao pušku.Jednome bih htio dati ime Josip, a kako da krstimo drugoga?- Jednostavno! Onome koji je došao prvi na svijet dat ćemoime Josip prvi, a onome koji je došao na svijet drugi, Josipdrugi! Svaki će dobiti od kuma pedeset dukata. Kad buduimali osam godina kum će ih školovati. Budu li pametni mogli bi postati ministri.Graničar se smješkao.- Sutra u jedanaest sati prije podne donesi svoje dječake utvrñ avu, čar će osobno doći da obavi kumovsku dužnost.Rekavši to car pozdravi i pode dalje. Martinović se zaustavi:- Oprostite, nakon onoga što ste rekli seljaku neka me slutnja podilazi da govorim s veličanstvom.- Rekli ste mi u gostioničkoj sobi: "Vi ste vrlo simpatičančovjek!" U tome trenutku bio sam vrlo sretan. Najveći naslov

što se može dati meni jest: čovjek! Više mi je stalo da budem ljubljen nego čašćen. Nesreća i poniženje mojega položajajest u tome da svi izrazi simpatije dolaze na račun položaja,ništa na račun moje osobnosti.

- Veličanstvo se vara. Nikada nije vladar bio tako ljubljenkao vi.- Niti više progonjen ni omrznut. Ah, evo, vidim kočiju izgrada. To će biti opatica koju sam pozvao ovamo. Malo ječudno da se sastajem s opaticom i s popom? - nasmije se oni vrati u gostionicu, gdje je u maloj sobi dočekao svoju štićenicu.Kada su se pozdravili zagleda se Marica u njega gotovo zaprepašteno.- Bože, vi ste bolesni! Polovica vašega tijela ostala je na

bojištu!- Samo kad je ovdje druga polovica! Sjedi, dijete moje!Željela si mi prije nego što odem u Beč nešto reći. Morao sam te pozvati ovamo. Što se dogodilo tako važno?

Ne časeći časa Marica izvuče iz džepa svoje opatičke haljine pismo i počne pričati tiho i povjerljivo: - Dok ste vi bili u Banatu naši su ljudi, negdje u blizini moje bolnice, na cesti našli onesviještenoga staroga čovjeka. Nije bioranjen. Nosio je grañ ansko odijelo, ali sam ga primila u bolnicu i pozvalanašega liječnika. Rekao mi je da starac boluje od tifusa i da neće ozdraviti.

Njegovala sam ga. Lice me na nekoga podsjećalo. Mnogo je bulaznio i tako sam čula da katkad izgovara riječ Szekelv. To me streslo. Stala sam pozornijeslušati. Nesuvislo je izgovarao svakojake riječi. Osim Szekelvja spomenuo je još

riječ "fratar", zatim "car", pa "baronesa". Molila sam liječnika da ga svakako privede k svijesti, ali uzalud. Umro je da mu nismo saznali ime. Nije imao uzase bilo kakvih spisa, već samo novaca. Kad bi u buncanju otvorio oči, pričinilo

mi se da je sličan onome kojega su jednom donijeli u vašu kuću u Augartenu.- Onome kojega su proboli misleći da je car?-Da!- Tako? To je zanimljivo!

li....





- Bit će još zanimljivije! Kada je umro, poslužitelj Franjo htioje oprati njegovo odijelo i napipao je u podstavi neko pismo.- Čije pismo?- Otvorila sam ga i odmah razabrala da je čovjek nekomeu Beč nosio ovu pismenu poruku. Ne razumijem je potpuno.

Nema naslova ni potpisa. Po svemu sam sudila da je bio kurirnekih vaših neprijatelja koji su bili oko vas na bojištu, ali gajena putu snašla bolest i smrt.- Da vidimo stoje u pismu!Stala je čitati polako i pažljivo:"Porazi na svim pozicijama. Rusija ga je ostavila na cjedilu. Vojska umire od svakojakih bolesti. U Banatu kuga. Vojska se raspršila. Odmah javite u svekrajeve.On gine iz dana u dan. Sve ide kako treba. Pepeljasta plavuša bila je kod njegau šatoru do zore. Njegov odgovor ne znam. Nešto sprema, jer je predaozapovjedništvo "starom ñ avlu". Veliki oprez! Baronesa je odviše zaokupljenasudbinom svojega ljubavnika. To je opasno. Savjetujem da joj oduzmete grofica.Potrebno je sigurnije zaklonište. Odgovor iza kipa Sv. Antuna. Ono poslati polakaju, jer baronesa ne smije više ovamo."Dok je čitala on je koračao po sobi. To je upozori da pismo na njega snažno

djeluje. Čekajući njegovo mnijenje promatrala gaje mršavog i zaplašeno zapita:- On gine iz dana u dan, zar time misli na vas?- Svejedno je na koga misli. Kažeš da je buncao i izgovarao ime Szekelv.- Szekelv, fratar, baronesa, to sam dobro razumjela.Brzom kretnjom uzme joj pismo iz ruke. Velike tamnoplaveoči pratile su izražaj njegova lica i zamijetile da mu glavom huje misli.- Moje dijete, nikada nisi bila pametnija nego kad si mi ovodonijela! Njihova kurira predala je smrt u tvoje pametne ručice!

Koliko god joj je godila njegova pohvala, nije se radovala. U mislima joj jeostala samo jedna jedina izreka: "On gine iz dana u dan."- Što znači ta izreka? - upita ponovno.- Da se nadaju mojem svršetku! Kada je moj organizam sveto podnio, što je bilo do sada, od željeza je! Treba ga samo

malo prekovati pa će opet biti kao nov!- Tko bi to mogao s ratišta pisati u Beč?- Tko? Ove crte pisma nisam nikada vidio. Medu onim tisućama zar je moguće pronaći onoga koji je to pisao? Pa i to nijevažno, nego stoje pisao, a to, hvala Bogu, znamo. Prekosutranastavljam put u Beč, i tada ćemo vidjeti.- Veličanstvo, jednu veliku molbu: Ne recite nikome ni riječi o tome pismu, ni vašim prijateljima ni vašoj pratnji, samogospodinu Rosenbergu, samo njemu! Nikada se ne može znati tko je kakav.- Tvoje su bojazni čudnovate. Tada bih morao imati oko

sebe sumnjive ljude, neprijatelje. To bi ipak bila prevelika ironija sudbine.Opazila je kako su mu oči smrknute i to je prepadne. Brzo pokuša ublažiti dojam svojih riječi.- Nisam tako mislila, ali dvorjani uvijek rado ćeretaju, ato su velike tajne. Ne, molim vas ne kažite to nikome, samoRosenbergu i Kegleviću, ali drugom nikomeZamišljeno je promatrao njeno lice, u kojemu su tako jasno sijevale sumnje.U drugoj sobi se čulo neko komešanje. Na vratima kucanje.Rosenberg se pojavi i priopći da je prispio dio pratnje. On ju je zaustavio nacesti.- Veličanstvo, ministar Thuguth i doktor Kalman stigli su ičekaju vaše odredbe.

- Neka ostanu. Objedovatćemo zajedno. Predve

čer možemo u grad. Meñ utim, nipošto nemojte navijestiti moj dola-





zak! I naša će sestra Elizabeta s nama ručati - doda on i izañ e u gostinskusobu. Ugledavši Thugutha i Kalmana stavi prst na usta da šute. Naruči kod gostioničara ručak za sve pristigle ljude. Kada to svrši opazi u kutu

Martinovića i priñ e k njemu.- Imam u Beču laboratorij u kojemu radi vrlo pouzdan stari učenjak ijedan asistent. Htio bih vas uzeti kao drugog asistenta. Tamo možete raditi na svom zrakoplovu, što bi mevrlo zanimalo. Je li vam pravo?- Sreća me dočekala na cesti!- Ne znam koliko sreće donosim ljudima, ali da je želim donijeti, toga sam svjestan. Dakle, putujte s nama!

Marica je čekala cara u maloj sobi kod prozora otvorenog u vrt. Odjednom opazikako dolazi ministar Thuguth s Kalmanom i kako ubiru gostioničarevo cvijeće.Brzo se povuče od prozora da je ne primijete i da ne mora primiti njihov

pozdrav.Do nje je dopirao razgovor gospode. Približi se prozoru i svaka se riječ razabirala.- Gospodine Thuguth, vi nikada mnogo ne govorite, aličitav put jedva ste mi odgovorili na koje pitanje.- Šutjeti jedino znači mirno živjeti.- Ipak, vi izgledate kao da za nekim tugujete.- Da, tugujem.- Nekoga ste izgubili na ratištu?- Jesam.- Koga?- Svoje pseto!- Pogodilo gaje tursko tane?- Kršćansko. Prijateljsko.- Pobjesnilo je od vrućine, pa su ga ubili?- Nije pobjesnilo ono nego je zemunski ljekarnik htio iskušati sumnjivu tekućinu iz one bočice što su je pronašli u crkviSv. Antuna i ulio je u jelo mojega psetanceta nekoliko kapi.

-1 odmah je uginulo?- Nije, ali je svaki dan polako ginulo. I uginulo je. Ljudi su

mi oteli jedinog prijatelja.- To je doista zločin.

Marica se zgurila kraj prozora i pratila je razgovor. Svaka riječ pala je nanjenu dušu kao neko novo otkriće. Što je Thuguth pričao o svome psetu koje jeginulo iz dana u dan ona je usporedila s tajnovitom izrekom u bolnici uhvaćenog

pisma. Nekoliko puta je opetovala u mislima:

"On gine iz dana u dan!"Sve to budilo je u njoj tešku sumnju. Užas joj prodre na oči i sva protrne.Takvu je nañ e car vrativši se u sobu.- Zašto si tako blijeda?- Nisam sasvim zdrava. Nemojte me loše shvatiti, ali htjelasam vas već zamoliti da me povedete sa sobom u Beč, samona nekoliko tjedana. Opet ću se vratiti da obavljam svoju dužnost.- Tvoja me odluka, dijete moje, raduje! I ti si omršavila, ačudiš se meni! Uredit ću da se tvoja prijateljica sama vrati u

bolnicu. Ti ćeš sa mnom. Marica se začudila nad svojom brzom odlukom koju je izazvao razgovor ministraThugutha sa carevim liječnikom. Njezina je želja bila velika i nepokolebljiva.

Htjela se vratiti da traži dokaze. Vlasnik "Bijelog kokota" bio je toga dananajsretniji čovjek. Nakon obilatog ručka, u kojemu su sudjelovali svi članovi pratnje, isplaćena mu je dvostruka cijena.



Car je uzeo graničareva konja i bogato obdario čovjeka protiv njegove volje.Odlučio je projahati okolicom prije nego što krene u grad. Kada se opraštao sastarim krč marom, on mu ponizno reče:- Molim vas, gospodine, kada ćete opet brijati cara, pri-šapnite mu da ga pozdravljam iz svega srca i da bih bio naj-



sretniji čovjek kad bi samo načas posjetio moju gostionicu. Vjerujte, moj limeni bijeli kokot zapjevao bi!- Ne bi. Car je ovdje, a kokot ne pjeva!Krč mar se gotovo onesvijestio od sreće i blaženstva. Lunjao je uokolozagledajući u svoje zlobne goste i s ponosom napola izbezumljen govorio je:- Svijetli care, Bog vas blagoslovio, pa ako još doñ ete...- Do proljeća vidjet ćemo se sigurno, ako poživim!"Ako poživim", opetovala je Marica drhtavim srcem.

Pratnja je krenula u grad, dok je car sa jednim časnikom ijednim vodičem odjašio u daleku okolicu. Navečer je stigao u grad, poslijedočeka pratnje.

Nitko nije slutio da je car u gradu. Drugo jutro pošao je u crkvu i kumovaograničarevim dječacima. Po njegovoj želji nije bilo službenog dočeka.Kad je riješio poštu različitih kurira, koji su ga dočekali, diktirao je svometajniku ovo pismo:"Dragi podmaršale De Vius!Bijeda koju sam putujući vidio u obje banske pukovnije, a naročito kod prve,traži brzu pomoć, ne samo za sjeme i usjeve, već i za uzdržavanje ljudi, jer

mnoge kuće i mnogi pojedinci nemaju prigode da što zasluže nadnicama.Dužnost i ljubav prema ljudima zahtijeva od mene da vam dadem ovaj nalog da seodmah, bez najmanje gubitka vremena i bez štednje kakvih troškova (bilo to uSisku, Karlovcu ili gdje mu drago), kupe plodine i podijele meñ u najsiromašnijeza usjev i kruh, jer bi ta nevolja mogla biti mnogo veća i posljedice gorenegoli provala Turaka. Ta je bijeda postigla najveći vrhunac, tako da ljudi od gladi umiru. Krivnja je vlade da se tome prije nije doskočilo. Želim ispraviti

propuste i zato neka se ovaj moj nalog smjesta izvrši."Pred njegovim konakom okupili su se siromasi, jer je bilo proglašeno da svatko

može doći caru da što moli ili da mu se

tuži. Čim se pojavio, stadoše mu klicati. On im, meñ utim, mahne rukom i rečehrvatski:- Ne vičite! Dajte mi radije svoje molbe!Svaki je osobno izrekao molbu. Car je smjesta sve riješio i svakoga pojedincaobdario novčanim darom. Kad se oprostio sa svojim kumom, darovavši svakomedjetetu 50 dukata, krenuo je sa čitavom pratnjom na put. S njim je pošao i

Martinović. Marica se stisla u njegovoj kočiji u kut, noseći zatomljenu sumnju i smišljajućikako da nade dokaze s kojima bi mogla izaći pred cara.U BEČUU malom salonu pokraj prozora stoji Nera. Iza zastora proviruje na bečku ulicu.Lanterne na kućama gube se u jesenskoj magli. Ljudi prolaze kroz maglu, kočijejure ulicom. Od njihova štropota tresu se prozori.

Neka u tamni ogrtač umotana ženska prilika ude u vežu. Na hodniku zazveči zvono,oštro i čvrsto.Sobarica uñ e i najavi opaticu.- Ušla je, gotovo provalila, i ne da se otpraviti!Došljakinja je već otvorila vrata i ušla.- Marice! - usklikne Nera zapanjeno. Sobarica se povuče.

Djevojka odloži dugi ogrtačs kapucom.- Ti si u Beču? Ovako sama uvečer?



- Stigli smo sa bojišta i ja sam došla ravno kvarna, grofice. Morate mi pomoći!- Plačete? Grofice, zaboga, zar nas je sve pokosila nesreća? Što je vama?- Ne mogu reći, dijete, to su odviše teški udarci. Radije reciu čemu da ti pomognem?-



- Moram ostati izvan samostana. Moram! Tražit ćete od elizabetkinja da me dodijele vama za njegu. Vi ste bolesni,javit ćete da ste bolesni i da trebate njegovateljicu. Tako ćudoći k vama.- Učinit ću to, ali zastoje to potrebno?- Zašto? Moram nekoga uhvatiti, na nekoga paziti. Moram svake večeri stajati pred dvorom preodjevena i čekati. Hoću

vidjeti kamo uvečer zalazi Kalman. Pogledajte ovo oružje. Tosu mi oteli urotnici one noći, vi znate, pripovijedala sam vam u dvorcu. Da li se sjećate? A to je oružje Kalman zaboravio u

mojoj bolnici! Sve ću vam ispričati potanje. Sumnjam da onizdaje cara i da je ubio Davilu!Govorila je u jednom dahu. Zjenice su joj gorjele, na licu je titrala duša.- Dijete, to zvuči kao grozničav san!- Strašna istina je to, znam, osjećam! Pa ono pismo što gaje nosio čovjek u podstavi, i onaj pas koji je ginuo i uginuo,o Bože!- Govoriš nesuvislo. Ruke ti zebu. Doñ i, ugrij se!- Mislite da brbljam u groznici? Nije to groznica, nije, samo

me trese, jer se nisam imala kome povjeriti. Car ne bi vjerovao i uzrujao bi se. Sve ću vam reći, sve, i sudite. Slušajte, slušajte! Stala je pripovijedati redom, Nera je slušala i blijedila.- Marice, kad bi tvoje sumnje bile opravdane, bila bi to ne

pravda, nesmiljena nepravda! Ali čuj, ti ne možeš sama obilaziti dvor kao kakav policajac!- Kome da povjerim ove sumnje? Kome? Nema nikoga,ne vjerujem nikome, svi su zli! Recite, zašto? Zašto ga toliko

mrze da ubijaju i one koji ga vole? Zar nije činio uvijek samodobro? Svima!- Umirite se pa ćemo o tome raspravljati.- Gdje je vaš suprug?- Na ratištu.

- Ne! Lasi mu je dao dopust! Tako je htio car.- Dopust? Tada bi mogao stići!-Vise toga bojite?

- Bojim se! Ne, ne pitaj me! Reci radije je li mi car što poručio?- Poručio? Da, rekao je neka vas pozdravim i da će on učiniti sve stoje potrebno, da zna dužnost prema vama, tako nešto. Strašno sam uzrujana i nisam dobro čula. Isuse!Obje su kriknule istodobno.U drugoj sobi stajao je muškarac zaogrnut vojničkim kaputom i očito slušaonjihov razgovor.Gotovo bez daha gledale su u toga čovjeka.

On se nije pomaknuo. Nera je ustala, ali se nije mogla maknuti s mjesta.- Tko je tamo? - šapne Marica. Nera ne odgovori.



Muškarac doñ e iz tmine k njima u salon.- General! - zalomi Marica rukama. - General! Hvala Bogu,kako nas je prestrašio! Bože, zašto ste se tako tiho uvukli? Sva dršćem!

Ne slušajući njezine riječi prilazio je Neri. Čudom gleda Marica Neru, jer se ne miče, ne baca mu se u naručaj, ne raduje se.On stoji i gleda ženu. U očima mu čudno pitanje:- Moj dolazak te ne raduje, Nero?Umjesto odgovora ona se uhvati za čelo pribirući snagu. Ponovno ga pogleda iosmjehne se:- Nisam mogla vjerovati svojim očima, dragi!Tek tada priñ e i zagrli ga.On je otkine od sebe i držeći čvrsto njene ruke pogleda joj u oči.- Ne, taj sastanak nije naš! U tvojim očima nema radosti,

Nero!



Marica tek tada osjeti da se nešto zbiva što ona ne zna i povuče se u drugusobu.Siniša pogleda ženu pogledom od kojega su joj zaklecala koljena.- Koliko sam dana i noći dočaravala tvoj povratak!-I ja!Glas mu je treptao. Ona se privine i pogladi mu lice. Iz njegovih očiju bukneoganj ljubavi pomiješan s nekim strahom.- Zašto si tako tmuran, Siniša?Taj glas ga je milovao i načas ga probudi iz ukočenosti. Uzvrati joj zagrljaj.Pritom mu padne pogled na portret dječaka stoje nasmijano gledao iz zlatnogokvira.Krv joj zabruji žilama i zatim se sledi.- Ivica spava?- Ivicu sam odvezla kući, u naš dvorac.- Kući? Zašto?

- Nije mu prijao zrak. Pobolijevao je pa sam se prestrašilašto bi mi ti rekao da dijete oslabi, oboli i možda...- Nero, tvoje riječi nešto prikrivaju! Ne možeš lagati, ne

možeš!Blijedeći sjela je na divan. On je ostao kao udaren u zatiljak.- Ako je obolio, ako... Osjećam da ono što bi mi moralareći siječe kao turski mač.Svlada je očajno jecanje. Snaga je bila iscrpljena.- Sto se dogodilo s našim sinom? - upadne on i uhvati je za

ruke. - Reci, Nero! I ja ću plakati s tobom, samo reci; neka meubije, samo ne polako, reci brzo, odjednom!Zaprepaštena njegovim glasom koji je odavao bol htjede se ponovno snaći.- Bio je bolestan, teško bolestan. Pretrpjele patnje, eto, isada me gone u očaj kad je već zdrav i oporavlja se, ali mislilasam već na najstrašnije.

Njihovi se pogledi sukobiše. Ona odluči zadržati mir i silom da ga izvojšti.- Dragi, ti mi više ne vjeruješ? Zar nisi rekao da je tvoja vjera u mene velika? Onako je kako ti rekoh!Sa čudno ozbiljnim licem sjedne k njoj i upita:- Što si radila u Zemunu kod cara?Pitanje je udari posred čela.

Zdvojno pribirući snagu pogleda mu ravno u o

či.- Dakle znaš?

- Znam!



Taj glas zvučio je kao loše uhvaćena žica i razdirao joj je živce.Ustade i pode po sobi srediti misli i smogne odlučnosti. On ju je pratio očima.

Nera mu se približi: - Siniša, odgovori mi na jedno pitanje: da li se u tebirodila kakva sumnja?- Od onoga što sam čuo od indiskretnog čovjeka zamaglilo

mi se. Jedne noći na bojištu bio je njegov život sasvim u mojoj ruci, ali ja sam ga spasio. da je u meni bila prava sumnja,obojica se ne bismo više nikada vratili! Nero, od naivnog sluge čuo sam nešto i zamaglilo mi se, ali omaglica nije nesvijest. Vjerujem, Nero, vjerujem u tebe, vjerujem, makar znam daje klečao pred tobom!Razabrala je kako mu dršću ruke i kako se plamteće oči zabadaju u nju.- Klečao je iz zahvalnosti što se nije prevario u mojem poštenju - reče ona. - Ti me gledaš zapanjeno. Sinišo, još jed nom te pitam: vjeruješ li u mene potpuno?-Vjerujem, vjerujem! - govorio je drhtavim glasom.- Tada ćeš dočekati hrabro ono što ti moram ispovjediti.Sinišo, njegovi neprijatelji himbeno su oteli našega sina!Skočio je smrtno blijed.- Nero, je li to istina, ili me pripremaš za njegovu smrt?

- Istina je! Ali sada čuj dalje.- MARIJA JURIĆ ZAGORKA


- Reci mi tko, gdje, kada? Izvući ću ih iz jazbine, izderatiim s kostiju meso!- Car mi je poručio po Marici da zna svoju dužnost i obećaoje da će dijete izbaviti. No, slušaj, još te nešto čeka.Počela je ispovijest. Ispričala mu je noćnu otmicu sina i mirno, tiho i vjernoiznijela sve što se odigralo u carevu šatoru.Sve žarče ju je gledao, pio joj je iz usta svaku riječ. Klonuo je na divan kaoda izgiba u bolima i jezi.Rekavši sve ušuti. Po prozoru je pljuštala kiša, monotono i neprijatno. Nera jegledala muža s izražajem samosvijesti, čiste savjesti.- Do tebe je da mi vjeruješ ili da me ubiješ!- Nero, Nero, ti si heroj! Ti si htjela spasiti naše dijete, jer gaja tako silno ljubim, jer obožavam u njemu sreću svoje ljubavi.

Njegov očajan pogled bio je ovlažen suzama.Svlada je ganuće i ovije mu ruke oko vrata. Lica su se priljubila, suze su sesmiješale. S portreta na zidu gledao ih je vedar, nasmiješen mom čić.Siniša se trgne.- Kad ističe rok koji su postavili lupeži?Oklijevajući Nera odvrati:

- Još samo deset dana!

- Deset dana? O Bože! Ne mogu stajati ni trenutka prekriženih ruku! Ni trenutka!- Slušaj, carev agent, gospodin Knecht, dolazio je k meni;

preodijevao se svakojako, tražio i njuškao da nade trag djetetu, ali uzalud. Car mi je zadao riječ da će mi dijete vratiti.

Vjerujem u njegovo obećanje. Oh, kad bi ti znao što sam pretrpjela, ali nadam se još uvijek.- Kako si im priopćila odgovor?- Kada sam prolazila ulicom prišao mi je neki mladić i rekao: "Vašem sinu je dobro. Recite brzo, stoje rekao car?" Ja

mu zatečena i iznenañ ena, drsko zaustavljena, odvratih: "Bit

će kako želite u odreñ enom roku!" "Tada ćete dobiti vaše dijete!" odvrati on ismjesta se izgubi meñ u ljudima.



Sobarica najavi nekoga gospodina sa dvora.Supruzi potrčaše k vratima. Uñ e Rosenberg.-Vidim, generale, vi već znate.- Znam, gospodine barune.- Veličanstvo je ovaj trenutak saznalo da ste stigli i moli vasda ne poduzimate ništa.- Zar da sjedim u sobi?- Svaki vaš korak pokvario bi carevo nastojanje. On vas

moli da se ne pokazujete na ulici. Neka nitko ne sluti, jer bise vas prestrašili i dijete bi odnijeli dalje. Zasad znamo da jedijete u Beču.- Oh, Bože! - usklikne Nera.

- U interesu je djeteta da se pritajite. Car će vam ga vratiti. Nada je uznemirila Nerino srce kao i bol.- Samo sam to došao javiti - reče Rosenberg i oprosti se.Siniša mu na oproštaju reče:- Priopćite veličanstvu da mu moj život i srce uvijek leže

pred nogama.Dvorski meštar izañ e iz kuće.

- Vidiš, on se brine! - šapne ona.- Slutio sam tamo u onoj strašnoj noći da spašavam najple menitijeg čovjeka svijeta. Nera se približi mužu.- A nisi me pitao što bi bilo da on nije kakav jest i da je prihvatio moju žrtvu?- Ne, za takvo pitanje nemam snage!- Makar sam znala da on to neće prihvatiti, pošla sam sodlukom: kad bi se to dogodilo, spasila bih sina i ubila bih se!Taj ga odgovor ushiti i on je obujmi snažnim rukama i zagrli kao nikada.- Nero, ljubim te! Nikada ti neću moći iskazati kako te lju

bim!



U DVORUU mračnom predsoblju dvorskog kabineta stoji pjesnik Da Ponte i žalosno promatrajesensku kišu. Rosenberg je žurio predsobljem kad opazi pjesnika.- Stoje, Da Ponte, zašto tako tužno?- Sve je tužno, i napolju i u dvoru. Car je sa bojišta doniotumornost koja nam ulijeva bojazan.- Zašto bojazan?- Vi, koji ste s njim bili dnevno, ne opažate kako se pro

mijenio. Kamo je nestao onaj čvrst, zdrav muškarac? Svi suzaprepašteni njegovim izgledom. Ljudi prolaze dvorom, šap-cu, snebivaju se, kao da je na bojnom polju ostavio samogasebe.- Sam sebi neću priznati da je tako!- Ipak, on je još uvijek snaga! Pridići će se opet, pouzda-jem se ja u jakost njegove prirode. No, moram k njemu. Doviñ enja!Rosenberg ostavi pjesnika i ude k caru. Sjedio je za pisaćim stolom i zadubio seu misli.-Veličanstvo, trebate doručkovati!- S kakvim me sitnicama prekidate! Tko bi mislio na doručak u ovakvoj situaciji, moj priajtelju? Ne ljutite se, ali to me

uzrujava.- Veličanstvo, situacija biva sve povoljnijom. Laudon osvaja izgubljene krajeve.



- I to je utjeha? Nadao sam se da ću se vratiti s pobjedom,s uspjehom. Dobivamo natrag ono što smo izgubili, a za toje žrtvovano sto osamdeset tisuća ljudi! Sto osamdeset tisuća obitelji! Koliko hrabrosti, koliko žrtava, a zašto? Da senañ emo gdje smo bili u početku! Tih sto osamdeset tisuća lju-

di prešlo je preko mojega tijela, preko mojih prsiju. Pod tim bi se teretom savinulo i željezo.- Počinjem vjerovati da u ratu odlučuje više od hrabrostisreća, kao u kartama.- Da, protiv mene je nesreća mobilizirala sve svoje sile, svusvoju veliku vojnu snagu. Kolika masa mrtvih, bezbroj udovica i majki... Ah, strašna slika! Rosenberg, odredio sam da

blagajnik isprazni moju osobnu blagajnu. Nastojte ponovnosmanjiti dvorske izdatke. Kad drugi stradaju, ne mogu živjetikao gospodin.- Sve ću učiniti što veličanstvo želi, ali vas molim jedno: viloše izgledate i trebali bi se podvrći liječničkom pregledu.- Da pronañ u neku bolest koju nemam? Neće nikada otkriti bolest koju ja posve dobro poznajem. Vjerujte, ne treba mi

liječnika nego iskrenih suradnika, mnogo njihove ljubavi. Toće mi pomoći da zacijelim rane, da uspostavim mir i što prijesretno završim taj rat. Vidite, to je moja bolest! Ne pomažu nisvi liječnici svijeta!Lakaj uñ e i najavi gospodina Knechta.- Neka doñ e! Čut ćemo, Rosenberg, stoje otkrio.

Vedro i rumeno lice careva tajnog agenta unijelo je u kabinet vedrinu.-Vi ste dobre volje? Našli ste je?- Kod VVucherera sam je opazio i slijedio sam je. Stanuje uvili "Lijepa lanterna", ali nitko od ukućana ne zna bilo što okakvom dječaku.- A jeste li govorili s njom?- Došao sam sasvim ravnodušno i rekao joj: "Čujte vi, fraj-lice, kod mene se nalazi neki stari čovjek. Došao je s bojišta,teško je bolestan i želi vam predati neku poruku." Naravnoda sam vrlo ozbiljno ispričao slučaj kako sam se s njim sastao,kako je pao u nesvijest i kako gaje moja velikodušnost primila u kuću.-



- Kako je to na nju djelovalo?- Bila je mirna. Ipak je htjela odmah poći sa mnom. Meñ utim izvukao sam se govoreći da sam postolar, da trebam kože i moram najprije po robu. Kad se vratim doći ću po njudaje povedem k starcu.- Za koliko ste sati dogovorili sastanak?- Za četiri. Molila me da ne zakasnim.- Zakasnit ćemo! Uredite sve! U pola četiri bit ću spreman.

Ako se dogodi štogod novo, javite mi odmah.Knecht izañ e. Uñ e Da Ponte.- Stoje, maestro?- Veličanstvo je sigurno konstatiralo da jučerašnja premijera Mozartova "Don Juana" nije imala najbolji uspjeh kod

Bečana.- U Pragu je, naprotiv, imala velik uspjeh.

- Kako se sviñ a opera vašem veličanstvu?



- Ne biste li, možda, pokušali s njim kod kakvog zlatara iliurara?Oba plemića zapanji odgovor, tim više stoje car krenuo dalje, prema ženi koja je

plakala.-Veličanstvo, izgubila sam muža! Imam petoro djece!- Ne plačite, dobit ćete penziju i pomoć za djecu - upao jojje u riječ kao da se boji slušati jadikovke.- Ah, neću to nikada dobiti! - odgovori ona.- Tko vam je to rekao?- Svi tako govore!Zamalo ga okruže žene iz predgrañ a i sela, zaplakanih žalosnih lica, tužeći se:- Rekli su nam da nema potpora i penzija.- Nije moguće da su to rekli, ja sam naročito dao proglasitida će dobiti penziju čak i zaručnice, ako su ozvane.- Zašto nam gospoda činovnici govore da penzija neće

biti?U Josipovoj duši podigne se bijes i ogorčenje. Umjesto odgovora vidjele su žene

bljesak u carevim očima i nabore na čelu.- Doñ ite sa mnom! - zovne ih i poñ e u sekretarijat.- Gospodo, za dvadeset četiri sata neka se riješe sve molbe

za ove penzije! Izdat će se nova objava o penzijama. Izvoliteje sastaviti, gospodine Gunther, i spomenuti: tko god je pro pustio proglasiti narodu što sam glede toga odredio, počinioje zločin protiv državljana i kaznit ću ga nesmiljeno!- Car opet ode u "kontrolorgang". Brzo je rješavao molbe.U krugu jadnih i siromašnih osjećao je duboko ganuće, jače

nego ikada prije. Tih nekoliko dana poslije povratka sa bojišta kao da jezaboravljao i svoje neprijatelje. Neprestano se vraćao u hodnik i dijelio jenovac, pomoć i penzije udovicama.Kada je pred sobom vidio vojnika koji je došao zahvaliti što je njegovoj majci isestri dao pomoć, car se razvedri i potapša ga po ramenu, ne rekavši ništa.Iz skupine izañ e neki odrpan čovjek i povuče ga za rukav kao što bi učinio svomedrugu.Josip se obazre. Čovjek reče prostodušno:- Gospodine care, oprostite, ja bih nešto dao vama.- To mi se rijetko dogañ a! Daj mi!- Ne smije nitko vidjeti ni čuti.- Doñ i sa mnom.

Vodio je odrpanca kroz sekretarijat u svoju radnu sobu.- Dakle, što mi želiš predati?Otkopčao je haljetak i prsluk. Posegnuo je u košulju i izvukao pismo.Car otvori, pročita, pogleda čovjeka, pa opet pismo:- Tko te šalje?- Da vam pravo kažem, ne znam!- Pismo nije u tvoj džep palo s neba!-Skoro da je tako!

- Onda razjasni, pripovijedaj, da li iz oblačnog ili vedrogneba?- Gospodine care, ja sam siromašan sluga. Idem uvijek ucrkvu, to mi je sve. Poslije večernjice izlazim iz crkve. Bila jetama i odjednom pred sobom opazim nešto crno. U ruci mu

bijelo pismo. Reče mi: "Ako odneseš ovo caru u "kontrolor", bit ćeš od mene i njega nagrañ en i do kraja života sretan.Pazi, nikome nego caru! I upamti, ovo je pismo tvoja sreća!"Zatim je nestao u tami iza samostanske crkve.-Kadaje to bilo?- Prekjučer. Mislio sam bih li, ne bih li pošao k vama. Rekoh, kad može svatko, zastoja ne bih mogao?





- Ali ja ne znam da li si govorio istinu kada tvrdiš da neznaš tko te šalje?- Da vi niste bezvjerac, zakleo bih se!Pogleda čovjeka sumnjičavo i upita:- Tko ti kaže da sam bezvjerac?

- Gospodine care, tako kaže prečasni i njihove gospodske milosti kod kojih služim.- Kod koga služiš?- Kod njegove milosti carskog savjetnika Sturmera.- Tako? On ne zna što si mi donio?- Bože sačuvaj, onaj je čovjek rekao da ne smijem nikomedati, nikome reći, i onda ću biti sretan.- Ako si rekao istinu, pozvat ću te ponovno ovamo. Dobitćeš nagradu.Car pozove sekretara, da ubilježi slugino ime, otpusti ga i pošalje po

Rosenberga.Dvorski meštar je uskoro ušao u kabinet.- Rosenberg, tajanstvena stvar! Pogledajte, to mi je donioneki sluga. Zagonetno je. Neznanac mi javlja:"Veličanstvo!Put vodi kroz samostansku crkvu, zatim kroz nekoliko soba. Kad se stigne u

posljednju, treba otvoriti vrata i onda sedam stepenica niže... Potpun mrak.Katakombe. Mrak kao u grobu. Desno oltar.Lijevo kavezi, zatvoreni lokotima. Veličanstvo, otkrit ćete strahote! Ovo vam javlja čovjek koji ne bi imao glave da se potpiše imenom."Car i Rosenberg gledali su se začuñ eno.- Zaista sumnjivo! Veličanstvo nije donositelja dalo pritvoriti?- Nemam stvarnog povoda. Taj služi kod mojega prijateljai pristaše Sturmera. I on mu je rekao da sam bezvjerac! To su

moje pristaše, članovi moje vlade! Ah! - mahne rukom i crvenilo ljutine oblije mu lice.- Da to nije stupica? - upozori Rosenberg.- Možda mi kane negdje na tajanstvenom mjestu pokazatisvoj dokument s ukradenim pečatom.Bojim se samo jednoga, da nije šala!- Šala? I to je moguće!- Čudno zvuči: sedam stepenica niže... katakombe... mrakkao u grobu... desno oltar, lijevo kavezi s lokotima... U sred njem vijeku to bi bilo prirodno, danas zvuči pamfletistički.- Ilije možda tamo negdje sin grofice Vojkffv?

- Mislite? Ako spojite izvještaje nañ ene u podstavi moganepoznatog "dvojnika" i njegove riječi kad je buncao, vrijedila bi dosadašnja kombinacija, ali tko zna, možda smo krivokombinirali i tko zna nije li taj sluga dobro iskušani glumac,kao i crna ljepotica? Više se ne usuñ ujem ni u šta vjerovati.Knecht će biti ovdje u pola četiri. S njim ćemo raspravljati otome kako da se spustim niz onih sedam stepenica.- Knecht ima genijalan nos!- Valjda se u njega smijem pouzdati?- Veličanstvo, pesimizam nije bio u vašem rječniku.- Napisali su mi ga na korice! Baš zato hoću da idem niz tihsedam stepenica!BARONESIN SAVEZNIK

Pred dvokatnicom stao je običan fijaker.

Četiri muškarca u svagdašnjim grañ anskim odijelima siñ oše i poñ oše u kuću.

- Molim desno! - poziva ih najmlañ i i otvara im vrata.



Ulaze u polumračnu sobu. Pod niskim stropom zadah starog pokućstva. Gusto poredani ormari i stolići. Po njima sitnarije, a sve se jedva razabire krozcvijeće u loncima.



Kroz otvorena vrata pruža se vidik u drugu sobu, manje načičkanu.-Veličanstvo, to je Knechtov stan. Gazdarica mi je odstupila za danas poslije

podne sve svoje sobe.- Da pogledamo!Pošli su u drugu sobu. Knecht tumači:- U ovoj komorici mogu se gospoda skloniti. U toj sobi bitće "bolesnik", a prva soba je, naravno, salon u kojemu postolar prima "damu". Mogu li sada otići?-1 nastojte da se što prije vratite, da ne čekam dugo na sastanak.Knecht je potrčao, sjeo u kočiju i odvezao se.

Gospoda su razgledala sitnarije po sobi, ormare, slike i cvijeće.- Koliko priprostog umjetničkog osjećaja u sastavu tih malih ukrasa i cvijeća! - primijeti car. - Kakav divan osjećaj uovakvom malom carstvu u kojem čovjek živi s nekim svojim i nije ga briga za što drugo. Ima skromnih, lijepih, sretnih života medu ovim ljudima.Zabavljali su se razmatranjem.

Vrijeme je prolazilo. Car bi svaki tren pogledao na sat pa iza bijeloga platnenog zastora na ulicu.I Rosenberg i Keglević osjećali su napetost u svim živcima.- Hoće li doći ili neće?To zavisi o Knechtovoj spretnosti.- On nije nikada pogriješio.Car šeće gore-dolje. Čekanje ubrzava njegove korake. Pozornost mu jeusredotočena na sat, na prozor i slušanje gibanja u hodniku.- Dolaze! - šapne Rosenberg.Sva trojica udu u drugu sobu. Rosenberg i Keglević se povuku u komoru. Carostaje u sobi i zatvori vrata.

Knecht uvede damu u cvijećem ukrašenu sobu. Zastrta je gustom koprenom izaogrnuta tamnim ogrtačem. Stoji i gleda.- Izvolite, gospodo, u drugoj je sobi! - ponudi Knecht neo

bično hrapavim i tvrdim glasom. - Samo otvorite, neću vam smetati. Moram odnijeti kože u radionicu. Vi ćete se već s nji

me zabaviti.- Bolesnik je pri svijesti?- Dakako, potpuno je pri svijesti. Samo izvolite, vidjet

ćete!Ona lako pokuca i istodobno otvori vrata. Ude u usku po-lutamnu spavaću sobu.Jednim pogledom je ispita. Na krevetu nikoga. Njezine kretnje postadošesumnjičave. U tami kuta s divana ustaje čovjek odjeven grañ anski, no držanje muje odviše gospodsko. Ona ga gleda, pode dva koraka naprijed i zastade.Car se pokloni vrlo galantno.- Madame, oprostite, vi ste jednom bili tako ljubazni da mevarkom posjetite u mojoj kući u Augartenu, oprostite što sam se poslužio vašom metodom.- Namamili ste me u stupicu?- Obratno! - nakloni se on. - U naručaj prijateljstva, ilikako hoćete... No, molim, sjednite da mogu i ja sjesti.

Nije sjela, već je nemirno istraživala sobu.

- Madame, vi ste jednom u mojoj kući bili mnogo hrabrijinego danas, ali budite uvjereni da će moja kavalirština i da

nas ostati u granicama koje sami označite. Danas ne morate



oblačiti crni kostim da probudite moj interes. Kao što vidite,ovaj čas potpuno je posvećen vama!- Vi ste me ovamo namamili!- Kao vaš saveznik!Pokazala je sumnju.



- Madame, porumenit ćete od svoje sumnje, kad vam do-kažem protivno. Ja sam posve prešao na vašu stranu, protivvaših saveznika. Molim vas, ne uzmičite! Evo, ja sam u službivašega kurira!

Velike crne oči ljepotice nalikuju na crno staklo.- Izvolite mirno slušati. Budući da je vaš kurir, moj čestiti"dvojnik", na bojnom polju u svojoj misiji slavno poginuo, toje prije smrti počastio mene povjerenjem da u podstavu haljet-

ka ušijem jedno pismo za vaše prijatelje.Stisnula je pesnicu. Car je predusretne:- Molim, nikakve scene ludila! Stvar je posve razumna. Jasam bio indiskretan, pismo sam pročitao i pošto sam pronašao u njemu grdnu izdaju, prema vama, dami koja me počastila tako izvanredno iskrenom sklonošću, to sam za revanšodlučio da vam saveznike stavim na raspolaganje.- Zašto me šibate tom ironijom?- Varate se! Govorim sasvim ozbiljno. Evo, odmah ću dokazati! Vaši prijatelji smatraju da ste nepouzdani, zato što steodviše zaokupljeni sudbinom svoga ljubljenog...Svaku je naglašenu slovku osjetila kao ognjenu kap kiše. Stisnula je zube. Ispod dugih trepavica kao ispod crnih oblaka sijevaju munjevite zrake.-1 zato vas kane izigrati, zajedno s vašim ljubljenim.- Majstor ste u zatezanju duhovnog mučila!- Eto, pogledajte! - i on joj pokaže pismo. - Poznajete tajrukopis?-Ne!- Od vaše izvanredne glumačke vještine ne bih smio očekivati drukčiji odgovor.- To je pismo djelo vašega tajnog redarstva!-Ali, madame, kako bi moje redarstvo došlo na tako pametnu ideju? Redarstvo je

pod mojim vodstvom, a ja sam odviše nevješt u tako genijalnim manipulacijama.Budite uvjere-

ni, da ste muško mogli biste biti ministrom policije svagdje, samo ne kod mene!Dakle, ne poznajete taj rukopis? Dobro, prepoznat će ga vaš ljubavnik.

Kao da joj je netko strgnuo s lica krinku. Poskoči k caru, ali se zaustavi u pozi bijesne lavice: - Još vam nije dovoljno njegovih muka? Vi ste bezdušni,krvavo okrutni! Prolazili ste ulicama samo zato da se razdragate pogledom nanjegove okove.I riječ i lice gorjeli su. Bila je kao uzavrelo ulje. Iz usta šikne joj bijeskao žar iz usijanog kotla. On ju je mirno promatrao:- Baš ste nepravedni! Sasvim obratno! Ljubavnika vam kanim pokloniti!Pogled je zahvatio njegovu zjenicu.- Szekelv, Szekelv će biti slobodan? - pitala je kao da govori sa sobom.Okrenuo se od nje da sakrije veselje. Kao da mu je odlanu-lo. Opet se obazre ireče mirno i povjerljivo:

- Slušajte, nudim vam pošten ugovor: ja vama Szekelvja avi meni mladog grofica!Skrutila se kao vruće olovo poliveno vodom.



- Da, tako je! Zamijenit ćemo pred svjedocima, i uz pošteno jamstvo, svoje zarobljenike na lojalan način.Pogledom potraži pismo što ga još uvijek drži u ruci.- U tome pismu je sve! Vi ste očito shvatili situaciju pa ćete

pristati na zamjenu. Vaši prijatelji, kao što ova izreka pokazuje, svakako kane uzeti grofica, jer u vas nemaju povjerenja. Kad već niste imali uspjeha da sa Szekelvjem zamijenite

mene, pristanke da ga zamijenite s dječakom! Drugo od vasne tražim. Ne tražim razjašnjenje što ste radili na ratištu i kakve ste vijesti pronašli (a možda i kakve bočice) - i pritom jeoštro pogleda u oči, mirne ali odlučne. - Ništa drugog ne tražim nego dječaka, a vi Szekelvja, s kojim možete otići kamovas je volja!



- Dobro! Predat ću vam dječaka. Tražim jamstvo da ćeteodržati riječ.-Vrlo rado!Car otvori komoricu iz koje su izašli Rosenberg, Keglević i Knecht.- Gospodine Kegleviću i gospodine Knechte, kad vam dama preda grofica, vi ćete s njom u uze da joj predate pomilovanje koje se Szekelvju mora smjesta izdati.Josip izvuče iz džepa spis, pokaže ga gospodi i preda ga Knechtu.U očima joj je zaigrao bljesak i krv joj šikne u lice.- Ali, madame, upozoravam vas da dječak treba biti predan zdrav. U protivnom slučaju morao bi Szekelv vašu nevjeru dugo okajavati. Nadam se, madame, da ćemo nas dvojejedno s drugim biti zadovoljni.Knecht je otvorio vrata i izašao s njom i s Keglevićem. Svo troje sjedoše ukočiju. Za njima je izašao car s Rosenbergom.Carev tajni agent sjedio je mirno i hladnokrvno nasuprot crnookoj ljepotici iKegleviću. Nestrpljivo je čekao da stignu u vilu.Kočija ude u pratersku šumicu.U prvom večernjem mraku svijetle se prozori.- Neka kočijaš stane! - reče ona.- Dječak je u vašoj vili? - zapita Knecht.-Da!- Služinčad dobro čuva tu tajnu?- Novac otvara i zatvara sva vrata i sve tajne. Doñ ite sa

mnom.Prošli su kroz vrt do kućnih vrata. Ona ih otvori, uvede Knechta u rasvijetljenraskošan salon i pozove sobaricu.

- Dovedite maloga!Djevojka se strese. Rumenilo njezina lica iščezlo je kao da bi ga tko odpuhnuo.

- Kako? Vaša milost poslala je po dječaka još poslije podneijasamga...Dama je uhvati za kosu i stane vikati:- Ja? Kako ja, prokleta mrcino, gdje je dječak?Djevojka je drhtala kao pile u jastrebovu kljunu.- Došao je po njega gospodin.

- Koji gospodin? Kakav gospodin? Jesam lija ovdje gospodarica?- Onaj stari gospodin koji gaje doveo kvarna.

Tako je navlačila djevojku da je Knecht prisko

čio i oslobodio pletenice izgospodaričinih ruku.

- Molim smirite se, gospodo! Neka djevojka kaže što se do



godilo. Reci nam sve redom! Nesretna djevojka odgovarala je gušeći se u plaču:- Došao je taj gospodin koji ga je doveo k vama i rekao:"Gospoñ a je poručila da dječaka pošaljete krojaču." Ja sam odgovorila da mi niste ništa rekli, ali on me gurnuo, ušao usobu i stao govoriti malome: "Sad ćemo k tvojoj mami!"Kao zvijer zaleti se gospoñ a u nju.- Nisam li ti rekla da ne smiješ nikome otvarati!- On mi je govorio da ste ga vi poslali, a kad sam otvorilaodgurnuo me.Lijepa je crnka ciktala. Knecht otpremi sobaricu i upita:- Tko je taj čovjek koji vam je doveo dječaka?- Znam li mu ja ime ili stan? Nije lud da mi to kaže!- Oprostite, to je nevjerojatno!- Mnogo što je nevjerojatno. Velim vam da ne znam ništa.Da znam, već bih jurila k njemu.- Madame, vi ipak poznajete bar nekog od vaših prijatelja.

Možda biste mogli naći kakvo oruñ e protiv njega, neku prijetnju kojom bismo ga uhvatili?- Možda, možda, ali me morate pustiti da idem sama, po

sve sama, da me ne slijedite. Ako to učinite, izgubljeno je sve.Idemo k caru!-



Požurili su iz vile. Ona krene ravno k drugoj kočiji koja je stajala podaleko od zgrade. Otvorivši vrata kočije šapne:- Odveli su ga!- Katastrofalno za mene, madame, ali mnogo katastrofal-nije za vas!- Pitam još jednom, je li to stupica da uhvatite svoje neprijatelje, ili vam je uistinu do dječaka?- Madame, kako vidim, niste vični ljudima koji ne gaze riječ. Deset Szekelvja dat ću za ovog dječaka, razumijete li?- Zajam čite mi da me nitko neće slijediti.- Jam čim vam opet riječju i svojim interesom. To vam jedostatno.- Sutra o podne imat ćete dječaka ili nekoga drugoga.- Budite oprezni! Želim samo dječaka. Knecht, ostavite kočiju dami i doñ ite s nama.Poslušao je i kad se ona odvezla sjede Knecht nasuprot caru, Rosenbergu iKegleviću. Car upozori svojeg pouzdanika:- Knecht nije li vas prevarila? Ona je glumica!

- Ali sobarica nije glumica i ne bi dala da joj čupaju kosu! Neki je gospodin dječaka odveo, iskoristivši njezino odsustvo.Sada će ih loviti žena mnogo uspješnija od deset Knechta. Toje ujedno dokaz da je mimo onog pisma stigla i druga obavijest; istovjetna s ovim pismom, ili je netko osobno stigao iupozorio ih da uzmu dječaka. Bit će da je ona već zaprijetila ito baš na bojištu, kad im je služila kao fratarski kurir.

Nakon kratke šutnje reče car:- Sutra moramo sići onih sedam stepenica, bila to šala ilistupica!- Ili izdaja slična ovoj, u koju je zapala baronesa.- Bit će da je i njoj buncao moj blagopokojni "dvojnik".- Bilo tko mu drago, ona će otvoriti i provaliti paklena vra

ta za svojega dragana. Mnogimaće ova no

ćoteti san.

Kad stigoše u dvor car podsjeti Knechta:



- Dakle, sutra prije podne.- Veličanstvo, bit ću točan.IZGONAŠICA Počeo je jutarnji rad u carevim uredima.Sekretari ulaze i izlaze sa spisima. Kad se vrata kabineta otvore prodire u sobesekretarijata carevo diktiranje. Prekida ga komornik i najavljuje šefove ureda.Donose referate. Car sluša, tumači, čita spise, konferira i odlučuje.Sati prolaze u neprestanom šumu rada. Tada se car trgne, pogleda na sat i upitatajnika:- Ima li u "kontroloru" ljudi?-Vrlo mnogo!- Najviše ratnih udovica, je li?- Bit će, jer sam vidio mnogo žena.- Idem! Ako doñ e Knecht, neka čeka ovdje.Govoreći to izlazio je iz sobe, prošao sekretarijatom i krenuo ravno u"kontrolor".Isplakane oči siromašnih žena zaustavile su se na carevu licu s izrazom bolnenade. Zaredao je s obje strane molitelja. Uzimao je molbe, ispitivao, tješio,darivao. Lice i glas odaju suzdržanu sućut, koja prelazi u bol.Pod tamnim svodovima čuje se tiho jecanje žena i carev zamagljen glas. Konačno

je stigao do kraja hodnika. Tu stoji žena odjevena u otrcanu gospodsku haljinu.Lice joj sakriva gusta siva koprena.- Što želite, madame?Ona šuti, pruža ruku kao da želi predati molbu, ali je opet Povuče.



- Koga imate na groblju? Ne odgovara. Koprena na licu dršće.- Razotkrijte mi što vas bije?Umjesto odgovora žena zatetura i pade. Ljudi priskoče. Žena je ležala nepomično.- Jadnica! - šapne car.

Muškarci je podigoše.- Unesite je u predsoblje! - zapovjedi car, poñ e za njima ireče da pozovu liječnika.Donesoše vode. Car joj skine s lica veo. Zapanjen pogled odavao je sekretarimašto su stajali uokolo da je njen obraz na cara duboko djelovao. Gledao je njeno

blijedo lice ne rekavši ništa.Uskoro doñ e Kalman. Car šapne:- Otpremite gospoñ u u moje odaje.Taj je nalog odmah izvršen.U carevu modrom salonu dozvao je liječnik neznanu damu k svijesti. Otvorivši oči

pogleda oko sebe, uzdahne duboko i zapadne u mrtvilo.

- Samo prolazna nesvjestica! - izvijesti Kalman cara.- Hvala, doktore! Ostavite me s njom.Doktor izañ e.Josip je stajao pred gospoñ om promatrajući upalo, blijedo lice. Oko usana duboke

bore. Oči mutne i ugasle. U nabo-rima otrcane svile gotovo se posve izgubilosuhonjavo tijelo. Odavala je bogatu i lijepu damu koja je izgubila bogatstvo,ljepotu i mladost.Sućutno priñ e Josip bliže i šapne:- Takvom se susretu nisam nadao, Amalijo!- Ni ja! - odvrati ona.- Kakva se to vraćaš?- Kao svaka izgonašica.- Pisao sam ti sa bojišta.

- Nije me stiglo pismo, davno sam otišla iz Parme.



- Davno? Gdje si bila do danas?- Posvuda! Potucam se kao sve izgonašice!- A tvoja djeca?- Mrtva su.-Vojvoda te nije opskrbio?-Vojvoda? Ah, tako, vi mislite na vojvodu! Ne, nije! Bio je u pravu! - Zaštokažeš da je bio u pravu?- Jer mu nisam bila ništa. Njemu ništa.-Zar je istina?- Otac djece bio je grof Rivera, moj dvorski meštar.- Uistinu on?

- Moj nezakoniti muž, moj spasitelj, i ujedno tamničar ujednoj osobi.- A gdje je grof?- Valjda u Parmi.- Napustio te?- Naprotiv, poslije vojvodine smrti držao me zarobljenu,strahovito zarobljenu.- Ipak si ovdje, i to u vrlo lošem stanju.

- Da. Djeca su umrla, kao da im je dodijao ovakav život.Oboljelo je oboje i zaspalo. Spremila sam svoje dragulje ičekala. Moj tamničar grof Rivera bijaše pozvan k španjolskom kralju. Kad je otputovao ja sam potajice sa svojom so

baricom ostavila dvor, prešla granicu Parme i lutala po Italiji,skrivajući se pod različitim imenima.- Zašto nisi odmah krenula k meni?- Mrzila sam Beč i sve koji u njemu žive. Htjela sam bitišto dalje od toga dvora koji mi je proigrao život, ali me uhvati groznica koja mi je razrušila zdravlje i ono malo mladosti iljepote što mi je preostalo. Dragulji su ponestali. Strepila sam osjećajući da uskoro neću imati krova nad glavom. Misao daću umrijeti na ulici od gladi strahovito me potresla. Imala-



sam dva puta: vratiti se k Riveri i moliti ga da me milostivo primi, ili poći uBeč i moliti da mi brat udijeli koricu kruha.- Nisi računala na moje bratske osjećaje?- Bratske osjećaje? Zar se u našoj obitelji ikad govorilo okakvom osjećaju? Mi osjećaje ne poznajemo! Nismo nikadaznali što je obiteljski osjećaj. Interes politike, to je bila našaobiteljska ljubav i cilj za koji smo se rodili. Osjećaj, to je u rječ

niku naše obitelji nepoznat pojam.- Zašto, zašto? - tiho će car.- Ona koja nas je rodila bila je samo carica - s mržnjom ćeona.- Samo carica. Zar smo mi, caričina djeca, zato odijeljenijedni od drugih ledenim zidom? Svi smo se rasijali svijetom ine veže nas bilo kakva toplina, ništa...- Zato sam dugo oklijevala. Prešla sam granicu Austrije,sakrivala se i napokon, u trenutku kad sam prodala posljednji

prsten, došla sam u Beč. Rekli su mi da car Josip prima svakogodrpanca, svakog izgonaša, i prešla sam prag "kontrolora" da

molim, ali me to odviše potreslo. Ja, nekoć bogata i slavljena princeza ovog dvora, zatim izgonašica svoje majke carice, do

lazim prositi kruha! To je odviše gorko. Nisam se mogla svladati i ostavila me svijest.- Jadna Amalijo! Stoje podgrizlo tvoju mladost i snagu?



- A budućnost?- Pustinja kroz koju vodi samo jedan put do groba!Upro je žalosne oči u nju.- Amalijo, tom bismo pustinjom lakše prolazili zajedno.Ona ga pogleda začuñ eno:- Ja? Ovakva? Gledaj me!- A ti pogledaj mene!Ona odvrati:-Dvije ruševine!- Ali još uvijek nismo grobnica! Amalijo, uvijek sam se nadao da ćeš jednom doći. Već sam te vidio kao sijedu staricukako prolaziš zelenim alejama mojega skromnog dvora, sa

mnom starcem, i živimo život u sjećanju pustih mladih sanjarija. No ipak si došla mnogo prije starosti.- S ljagom pale žene što te od mene odvratila - reče onaspočitavajući.- Bila je to mlada, uvrijeñ ena ljubav. Zbog toga sam podrugi put zaželio prostrijeliti glavu.- Erneste, prošlo je to!- Nije, Amalijo! Rosenberg mi reče da ti je car dao na volju

da odabereš grad u kojemu ćeš živjeti. Odaberi Prag.Šuteći obori oči, isplakane nad grobom izgubljenih dana mlade ljubavi.- Oboje smo se izmučili, Amalijo, jedno od drugoga otki-nuli... Sudbina nam nuda da se zajedno odmaramo.

Njegov molećiv pogled bio je vlažan.- Ti si uistinu mene čekao sam?- Čekao sam te neoženjen, samac.Zapanjeno je gledala preda se.

Vani su se čuli koraci. Začas je ušao Rosenberg. Poklonio se i rekao Amaliji:- Njegovo veličanstvo moli visost da mi kaže što je odlučilo, gdje želi imati dom, i da mi dade naloge za pripremanje

putovanja.- Recite caru da sam odabrala Prag.Rosenberg se pokloni i izañ e.Ernest spusti glavu na Amalijine ruke.- Tome sam se uvijek nadao, Amalijo, uvijek! O tome sam sanjao!Dvorski meštar je otišao k caru i izjavio mu odluku njegove sestre. Tome doda:- Veličanstvo, princ je bio nazočan kad je pala odluka.- Tako? Onda bi to imalo značiti da je utjecao na odluku.- To sam razabrao po izražaju prinčeva lica kada je spomenula Prag.- Sigurno će se vjenčati. Zapravo sam to slutio, ali ona je

preda mnom takvu ponudu i razgovor odbila. Možda je toženska taktika, ne znam. Uglavnom, to je jedini pametannačin njezina života. Princ je odviše princ i poštenog srca.

Amalija je gola i bosa, kao što i sami vidite. Trebamo da jeobučemo i spremimo, ne carski, ali toliko da može živjeti kaoneovisna skromna gospoda. Za tri dana može putovati. Dotleje smjestite u mojoj kući u Augartenu.Prekine ih tajnik, najavivši careva pouzdanika Knechta. -Ali, napokon! Čekam nanjega čitavo prijepodne!Znatiželjno je istraživao car Knechtov izražaj lica, ali mu nije odavalo ništa

pozitivno i nestrpljivo zapita:- Je li crna saveznica došla ili nije?- Dosad nije, niti je štogod javila.-Prevarila nas je?





- Ili je krivac prevario nju i ščepao je za vrat.- Što da radimo?-Veličanstvo, trebamo strpljivo čekati!- Strpljivo? To možete vi, ja ne!Rosenberg se smješkao riječi "strpljivo".- Vidite, i Rosenberg se smije vašoj pretpostavci - reče car.- No govorite, što bi se sve moglo dogoditi? Da su je uhvatili na izdaji ona bi se borila rukama, nogama i svim ženskim sposobnostima da ispuni uvjet pod kojim če dobiti svoga lju

bavnika.- Ako ne uspije?- Obećala je ili mladog grofica ili nekoga drugog.- Ja trebam dječaka!- Ako imate onoga drugog, imat ćete i dječaka.- Dvojbena utjeha!- Napokon, imamo još jednu nadu, da bi mogla doći.- Blijeda nada! - mrko će Josip i pogleda kroz prozor u pusto dvorište.

- Za uvečer je sve spremno? - zapita trenutak kasnije mladoga Knechta!- Sve! Savjetujem da poñ emo čim padne mrak.- Ići ćemo!- Veličanstvo - oglasi se Rosenberg - ako se ne požuritena ručak, nećete uvečer moći čvrsto prokušati "sedam ste

penica".- Tko o čemu, Rosenberg o ručku! Neka je po vašemu!Poslije ručka rasla je careva nestrpljivost sve jače. Od crnesaveznice nije bilo glasa. I Knechtovo se lice mračilo od ljuti-ne, ali jeustrajao u čekanju do mraka.- Vidite - reče mu car - nisam je smio pustiti!- To što ste je pustili najveći je udarac neprijateljima, vjerujte, veličanstvo. Ljutim se što ne ide glatko, ali ona će doći,na to polažem svoju reputaciju. Meñ utim, tko zna što nas

čeka podno onih stepenica? Možda tamo nañ emo trag, jer tajnoviti pisac obećavaveliko otkriće. Ja ga već naslućujem. - Pouzdajemo se u vaš njuh!"SEDAM STEPENICA"

Vlažno jesensko veče leži nad gradom.Ulicom štropoću dvije obične unajmljene kočije, jedna iza druge, pa se čini daih nešto veže. Obje su natkrivene. Voze uobičajenom brzinom. Zaokreću pred kapucinski samostan.

Vrata kola se otvaraju. Šest muškaraca izašlo je i uspelo se stepenicamasamostana. Jedan povuče željezni držak zvona. Metalni zvuk zaječi izmeñ usamostanskih zidina, kao da je čitava zgrada prazna.U zgradi mir. Zatim se začuju koraci. Na veži se otvara pro-zorčić i čuje se

pitanje:- Tko je vani?- Komisija njegova veličanstva!

Nekoliko trenutaka trajala je stanka. Kao da je onaj iza vrata propao u zemlju.Potpuna tišina. Gospoda su se zbila u klupko. Rosenberg ponovno podigne glas:- Komisija njegova veličanstva želi ući!Tada se razabere kako onaj s druge strane struže ključem po bravi. Vratazaškripe i polako se otvore. Mlad debeo fratar osvijetli fenjerom gospodu.- Hvaljen Isus i Marija! - reče prepoznavši Rosenberga.- Navijeke hvaljen! - odgovori on.Fratar pogleda došljake. Svi su odjeveni u zeleno ruho carskih činovnika.Gospoda znatiželjno upiru poglede u fratra i počeše ulaziti.- Molim vas, najavite da carev dvorski meštar želi razgova

rati s glavarom samostana - vrloće uljudno Rosenberg.





Kada je fratar zatvorio vežu pode hodnikom da svijetli.- Molim, neka gospoda izvole!Uvede ih u veliku prostranu dvoranu, potpuno tamnu. Samo na klecalu gore dvijesvijeće, a nad knjigom spustio je glavu redovnik.- Otac glavar upravo moli! - upozori mladi fratar gospodu.Rosenberg dobaci pogled caru koji se povukao u pozadinui reče:- Čekat ćemo!Sporo diže gvardijan glavu, pogleda prema gospodi, prekriži se i ustade.Strogo pristaro lice presijeca snažan nos. Tvrde su usne upale. Stoji i promatragospodu spokojnim mirom.- Dobro došli! Čime smijem poslužiti vašoj preuzvišeno-sti? Možda biste se udostojali podijeliti sa mnom skromnuvečeru?- Hvala na gostoljubivosti! Dolazimo poslovno.

- Molim, vaša preuzvišenosti, potpuno sam na raspolaganju.Rosenberg se nakloni u znak zahvalnosti i reče:- Vama je poznato da njegovo veličanstvo od vremena dovremena kontrolira samostane.- Da, poznato mi je. Naš je samostan milostivo počašćen iodlikovan da čuva uzvišena tjelesa vladarske kuće, pa...Rosenberg priñ e bliže.- Predsjednik komisije želi pregled provesti samo formalno, zato smo k vama stigli za mraka, nakon pregleda u drugim samostanima. Dakle, obavit ćemo ga na brzu ruku.- O, vaša preuzvišenosti, kontrolna komisija silno me raduje, jer mi može samo donijeti novu pozornost njegova veličanstva!- A ja se radujem što ću biti posrednikom vašega novogodlikovanja. Molit ću da nam pokažete prostorije.

- Neka se vaša preuzvišenost izvoli strpjeti dok dovedem ključara.Poklonivši se izañ e gvardijan iz dvorane koracima pravednika.Rosenberg se obazre i pogleda cara. Stajao je posljednji, u dugom sivom ogrtaču.

Na glavi mu raščupana uzdignuta vla-sulja carskog dvorjanina, koja mu se spuštaduboko na čelo i pokriva uši. Lice je napudrano. Jake obrve suzio je tintom.Ovratnik ogrtača podignut je do ušiju. S njim stoji Knecht u zelenoj odorikomesara, našminkan kicoš.Keglević je zaodjenuo odoru carskog komesara. Druga dvojica carevi su gardisti,takoñ er obučeni u komesarske odore.

Čekali su nekoliko trenutaka razgovarajući o običnim sitnicama, da zametu tragonome za što su im vezane sve misli. Što će vidjeti? Postoji uistinu "sedam stepenica", ili je to kakva stupica?Glavar se vrati s debelim fratrom čije je lice još uvijek zapanjeno. On nosiključeve i fenjer. Duboko se klanja hodajući prema vratima, otvara ih isvijetli.Komisija ga slijedi.- Što želi vaša preuzvišenost najprije vidjeti? - upita glavar.Keglević kao tobožnji predsjednik komisije javlja se umjesto Rosenberga:-Administrativne prostorije, knjige i tako dalje!Pošli su redom. Glavar je sve razjašnjavao i pokazivao mnogo točnije nego što suoni željeli. Zavirili su svakamo, pregledavali sve ćelije i uredske knjige.

Kad su se našli u hodniku, reče Keglevi

ć:- Pokažite nam kuhinju!



Gvardijanova ljubaznost na sekundu nestane protiv njegove volje, ali odmah progovori:- Molim, gospodine komesaru, i kuhinje su u redu.- Tim bolje! Mene osobno ne zanimaju, ali kad se pregledava, mora čovjek i njih vidjeti. To je dužnost.-



- Naravno, naravno, izvolite! Mali debeli fratar primivši gvardijanov nalog pode prema kuhinji i otvori ješirom.Komisija ude.Fenjer je osvijetlio dugi kuhinjski prostor zasićen vrelim zrakom. Posudespremljeno i ureñ eno, stolovi čisti, kotlovi i lonci na policama. Dok sukomesari hvalili čistoću, Knecht je kružio budnim očima po kuhinji i opazivši

mala niska vrata upita posve mehanički, kao od dosadne dužnosti:

- A to? Što je ondje?- Praonica - odvrati mali fratar.Knecht zijevne i promrmlja:- Otvorite i to, pa smo svršili!Izgovarajući se dosadom Knecht je pazio na gvardijana i njegova ključara i

primijetio je da su im se uplašeni pogledi sreli. To je čovjeku od tajnogaredarstva bilo napadno i nastojao je da pokaže što manje interesa za praonicu.- Upravo je tamo prljavo rublje - odvrati gvardijan. - Sutrase pere. To nije baš ugodno.- Ah, ništa, svi mi peremo prljavo rublje. Time smo pregledali sve, zar ne?- Da - odvrati gvardijan i brzo krene prema vratima nakoja su ušli u kuhinju.

Ali Knecht je stajao pred vratima praonice, lupkao po njima i čekao ključara da mu otvori. I on je već bio pošao prema izlazu.- Gospodine - dobaci mu Knecht - vi ste zaboravili da jačekam?- Oprostite - opomene ga glavar - mislio je da je svršeno.- Da, s praonicom bit će svršeno.

Mali ključar podigne teške ključeve, ali nikako nije mogao otvoriti. Mučio se,otključavao, uzalud. Knecht je promatrao, kad mu iznenada uzme ključeve,zaokrene lako, gurne vrata i prijeñ e prag.

Mala komora, velika kada, ali nema rublja. Ta okolnost učvrsti Knechtove sumnje.Gvardijan stoji kod vrata i ne ulazi.- Gospoda će se zaprljati! - ljubazno opominje gvardijankomesare.

- Mi smo navikli da nailazimo na prljavost - čulo se carevo poluglasno mrmljanje.On je još uvijek nastojao da ga fratri ne prepoznaju. Knecht je istražujućim

pogledom pronašao u stijeni praonice mala, ali vrlo debela vrata.- Što je iza ovih vrata?- Ko-ko-morica za smeće - odgovori ključar.Kao da mu je pritom zapeo dah.- Hajde da vidimo i smeće, pa smo svršili! - i pogleda glavara na vratima.- Smeće? - začudi se ključar. - Oh, nemam ključ, kod kuć noga je sluge. Znate, on manipulira smećem, a upravo je do

bio dopust do sutra.- Pričekat ćemo ga! - reče Knecht. - Do sutra nije vječnost!

Mali se fratar obazre na gvardijana, koji se prislonio na zid.-Vaša se milost šali! - ljubazno će gvardijan. - Otvorio bihkomoricu da imam ključ!



-Vidite, ja ću ga imati za dvije minute! - i okrene se malom fratru: - U imecarevo, otvorite!Rosenberg opazi da je gvardijan problijedio.Fratar rezignirano podigne ključeve. Knecht ih uzme i stane tražiti pravi. Jedanod brojnih je pristajao. Ključanica popusti. Debela vrata se otvore. Svi digošeglave, ali iza vrata nema ništa do guste tame.Knecht posvijetli u mrak i usklikne:- Sedam stepenica! - i pogleda cara.Gvardijan zatetura i htjede pobjeći, ali ga uhvati jedan gardist.Podigoše fenjere što su ih donijeli pod ogrtačima i zapale ih.



Knecht se gotovo glasno nasmije vidjevši kako je ključar zirnuo u svjetlo. - Naprijed, naprijed! - reče mu. - Vodit ćete nas da vidimo vaše smeće!Fratar je stao teturati. Za njim je silazio Knecht.- Stepenice! - opomene ostale. - Pazite: jedan, dva, tri,četiri, pet, šest, sedam. Uistinu sedam! Goreći od znatiželjesilazili su u tamni prostor rasvijetljen njihovim fenjerima.- Katakombe! - šapne Knecht i gleda preda se.

Vlažan zrak načas ih zaustavi. Zatim svi dižu fenjere i prolaze uskim hodnikom.- Desno je mali oltar - konstatira Rosenberg.- Točno kao u onom pismu! - oglasi se car. - Idemo dalje!- Lijevo vrata. Jedna, dvoja, troja, četvera, petera, šesteravrata.Debela su. Hrastova.

Na svakim vratima visi željezni lokot. Ne čuvaju jaganjce.- Ključaru, koga čuvaju ovi lokoti? - upita Rosenberg debelog fratra koji je u tami nastojao izmaći, ali ga Knecht uhvatiza halju.-Jaja, ne znam... Knecht se nasmije:- Ne znate? Hajde zavirite i vi iza njih! Gle, na vratima su

prozorčići.On posvijetli, ali s one strane rešetki nije vidio ništa.- Otvorite, mladi kolega svetoga Petra!-Nemam ključa!

- Nemate? - reče Knecht. - Onda idemo! Odvest ću vask caru pa ćete njemu reći gdje su ključevi! - i pograbi ga zaruku.- Gospodine, pustite me! Zar ne vidite da tražim ključ?- Dakako da mora biti ovdje!Fratar traži i traži. Ruke dršću, noge klecaju, što još jače razbudi Knechtovuznatiželju.

- Brzo, brzo! Dolje lokote! - zapovijeda Knecht potpuno preuzevši komandu.Sve ih je obuzela zebnja i u isti mah želja da saznaju što će naći podno tihsedam stepenica.

Mali se fratar pokorava. Tresu mu se ruke. Zubi mu cvo-koću.

- Vas zebe? U tim je katakombama zaista ledeno! - ruga mu se Knecht.Lokot padne. Knecht odškrine vrata. Komisija ulazi. Fenjeri lebde u tmini.



Knecht vuče za sobom ključara.Razabire se četverouglast prostor bez prozora. Zrak je smrdljiv. Na gnjilojslami, u kalu i blatu, leži stvorenje nalik čovjeku, u fratarskoj halji.Sijeda kosa pada po leñ ima. Blatna brada dopire do pojasa. Oči male, kao dvijesitne rupice. Do njega vrč i velika kora hljeba.U prvom trenutku gospoda gledaju, šute i skamenjuju se od čuda. Na licu togastvorenja odražava se nijem užas. Gleda u njih, miče se; čini se da ih ne vidi ine čuje.- Stoje to? Tko je to? Zastoje ovdje? - nabaci Josip nestrpljivo tražeći odgovor od ključara.

Njemu klecaju noge. Masno se tijelo trese. Ne odgovara.- Tko ste vi? - zapita Knecht starca na ležaju.Usta se miču ali ne govori. Ispod vjeda vire dva mala oka kao da su izgubilavid.- Ne vidi nas, svjetlo ga boli! - razjašnjava Keglević.Prijeteći približi se Knecht fratru:- Govorite istinu, da vas ne stigne careva kazna! Ako sveiskažete, bit ćete pomilovani.- Ja nisam kriv, ja sam...- Govorite, tko je taj, stoje s njim? Zastoje ovdje?

Drhtavim usnama stane ključar govoriti: .,__,..



- Pater Florentinus učinio je strašno zločinstvo.- Opsovao je patra gvardijana, nije se htio pokoravati i daoje glavaru čušku.- Zato je zatvoren?- Da, zato!- Tko ga je zatvorio?- Gvardijan.- Kada?- Ne znam. Kad sam preuzeo ključarstvo, reče mi glavar daje ovaj zatvoren u ćeliji četrdeset dvije godine.Gospoda su se zapanjila. Car oštro trgne rukom.- Četrdeset dvije godine živi čovjek u toj jezovitoj tami? -usklikne car uzrujano. - "Sedam stepenica niže" i naći ćeš seu potpunom srednjem vijeku! To je gadno, sramotno, zločinački! Idemo dalje!Car izañ e iz ćelije a za njim i ostali. Okružiše ključara koji je otvarao drugilokot.

Nestrpljivo očekujući što će vidjeti iza drugih vrata upravo su nahrupili u prostoriju.

U četverouglastoj rupi nañ oše raščupanog čovjeka s dugom bradom, prljavog lica ismušenih očiju. Rosenberg primijeti:- Jednaka slika kao i prijeko!- Tko je taj? - zagrmi Knecht nad fratrom.- Petar Nemezijan.- Zašto je zatvoren?- Dopremili su ga, ne znamo odakle. Ovdje leži trideset godina. Tako kaže gvardijan. Kaže da je bio mahnit i zato su gazatvorili. Prigovarao je negdje fratrima i nešto je napisao.- Tako? I pobožna su ga braća zatvorila! Sada mi je jasno- govorio je car Rosenbergu. - Netko je od fratara saznao zaove zatvore i pisao je anonimno, jer se bojao osvete. Idemodalje! Fratar sune van da otvori i treća vrata.

Ista slika i slična prikaza: muškarac sjedi na zemlji i zaprepašteno gleda ugospodu.



reče sa strepnjom, ne usuñ ujući se izreći "godina".- Koliko je vremena u zatvoru? - upita car maloga fratra.- Devet godina.Utamničeni fratar padne na slamnjaču i zajeca:- Devet? Udala se!Poklik je zvučao očajno. Čovjek je ležao na svome devetogodišnjem trulom ležajui plakao kao da su ga ponovno ba-

cili na devet godina u tamnicu. Ljudi oko njega čudno su se pogledavali, kao daga pravo ne razumiju. Rosenberg će, kim-nuvši glavom:- U toj strahovitoj rupi, živ zakopan devet godina, mislioje taj čovjek samo na svoju ljubav. Sada mu je najvažnije je lise ona udala.- Zašto plačete? - ukori ga Knecht. - Potražit ćemo mi vašuLotu, samo se saberite!Sva utjeha nije ga mogla smiriti. Plakao je gorko i potresno.- Trebamo otkriti još dvije tragedije iza jednog lokota! -opomene Knecht.Izlazili su. Jedan preodjeveni gardist čvrsto je držao ključara, koji je opet

pokušavao izmaći. Kod drugih vrata ponovno se mučio s ključem, ali ih je konačno

ipak otvorio i oni su s pojačanom radoznalošću ušli u petu ćeliju. Stali su pred gotovo jednakom slikom. Na ležaju iz kojega je zaudarao nepodnošljiv smrad, ležao je čovjek u kalu. Kosesu slijepljene blatom, lice pokriveno takvom prljavštinom da su gotovo odskočiliod njega. Zaudarao je kao lešina. - Tko je taj? - zapita car ključara.- Samo sam čuo da je bio neprijatelj bivšega gvardijana.On je glavara uhvatio na sastanku s nekom udanom damom ihtio ga zbog toga optužiti, ali mu je glavar začepio usta.- Kako dugo šuti u tome kavezu?- Čuo sam da je ovdje 50 godina. Bio je mlad kada je dos

pio ovamo.-1 još može živjeti! - usklikne car iz skupine tobožnjih komesara.- Ubiti ih ne smijemo, to bi bio grijeh - osmjeli se ključar.- Ovako zatvoriti ljude nije grijeh?- Kada to čini glavar, valjda nije - odgovori ključar naivno,a da se nije moglo razumjeti misli li tako uistinu ili se praviludim.-



- Znate vi obavljati svoj posao! - odbrusi mu Knecht! - A kako ste s njima postupali?- Kako mi je bilo naloženo. Kroz ovaj prozorčić dadem im

kruha, gdjekad i kakvog variva i vode. Za drugo me nije briga.- Nikad im niste otvarali vrata?- Da me pograbe i uguše?- Vi ste sami čuvali ove ljude?- Posve sam. Prisegao sam da ću šutjeti do smrti.- Druga braća ne znaju za ove zatvore?- Nitko ne zna ništa.- Ipak netko zna - šapne car Rosenbergu - inače ne bi bezimeno pismo dospjelo meni u ruke.

Netko je od fratara morao nanjušiti...- Još jedna ćelija! - reče car i povuče za sobom mladogafratra.On se ponovno pretvarao da ne može naći ključ.

Nestrpljivost kojom je car pratio otvaranje začudila je Knechta. Osjetio je kaoda carevo srce jače udara.



Lokot padne na kamen. Zveket je prešao carevim živcima, jer se trgnuo i potisnuonaprijed. Rosenberg i Knecht pustili su cara da se pogura sasvim k vratima. Kaoda ga nešto goni. Vrata su jedva izvukli iz okvira. Svi pružiše fenjer i stadošetražiti po mračnom prostoru.- Nema nikoga. Ležaj je prazan - primijeti Keglević.Začuo se Knechtov poziv:- Ovdje je netko ili nešto, ovamo!Osvjetljujući kut nagrnuli su k njemu. Knecht je držao fenjer nad nekim klupkom,savijenim poput svežnja na mokrom pijesku.- Pridržite mi, molim vas, fenjer! - zamoli Knecht Keglevića.On uzme svjetlo, a Knecht uhvati svežanj i opipa ga.- Ovo je klupko živo, poštenja mi! Kosti su, ali tople i

miču se!

I

Poklekne i pokuša to klupko okretati, ali osjeti da mu se snažno opire. Knechtokrenu svežanj. Gospoda zastadoše nijema i ukočena. Pred njima na zemlji smotanje živ kostur. Noge i ruke vezane su uz tijelo remenjem, tako da su to stvorenje

mogli samo kotrljati. Kad ga je Knecht okrenuo podigla se glava. Zaokružila ju

je gusta duga smeñ a kosa nalik na lavlju grivu. Lice je obrasla brada. Ustaklenim očima nema ljudskog shvaćanja i čini se da je u kosturu duša mrtva.Dok su ga gledali otvore se nijema usta. Glas kojim je stao vikati stvarao jeiluziju životinje.- Nesretnik je lud! - konstatira Knecht.- Bjesomučan! - dometne Rosenberg.- A još tako mlad! - uzdahne Keglević.- Tko je taj? - zapitaju ključara.- Ne znam. Toga su doveli ne znam odakle. Ne znam, da

me ubijete.-1 on ima fratarsko ruho, moraš znati!- Znam samo da sam ga jedne noći našao ovdje.- Ako ti je glavar govorio o drugima, nije ti prešutio niovoga.- Rekao je samo da imamo "novoga lava".- Kakvoga lava?- Tako zovemo glavar i ja one koji dolaze ovamo, jer hoćeda tamo gore - i pokaže strop samostana - budu lavovi, pa ihonda moramo ukrotiti.- Živine, zašto ste ga ovako vezali?- Zato što me je jedne noći, kad sam mu donio jelo, pokušao ubiti! Kad sam mu davao jelo kroz prozorčić pograbio me.

Mislio je da će mi oteti iza pojasa ključ. Prevario se. Prozorčić je premalen a ja sam brz. Javio sam to glavaru. Dao mu je ujelo nešto što gaje omamilo. Tada smo ga vezali. Kada je opetdošao k svijesti, našao se u položaju u kojemu je danas.- U takvom je stanju poludio.



- Valjda mu nije bilo ugodno - reče ključar s naivnim cinizmom.- Odvežite ga! - zapovjedi car.Ključar odskoči dršćući od straha.-Pobit će vas sve!- Ne bojte se za nas! A što će biti s vama, to neka odluči

luñ ak! Mladi fratar stao je moliti, sklapati ruke i plakati, bacati se pred noge

komesarima, da ga ne bi ostaviti na milost i nemilost utamničeniku. Rosenberg je



upozorio gospodu da bi bilo opasno razvezati zatvorenika. Nesretnik se staokotrljati i vikati neprijatnim životinjskim glasom.- Uistinu je bjesomučan! - reče car i priñ e mu sasvim blizu.- U tim se očima potpuno ugasila svijest! - šapne on i uhvati čovjeka za blatnu glavu, ne mogavši otkinuti od njega pogled. Što gaje duže gledao to se bliže k njemu sagibao, dok ječovjek u njega upirao izgubljene oči i iscerio zube, neobičnojake i bijele.Knechta je careva pažnja iznenadila. Odjednom ga vladar zovne:- Doñ ite ovamo! Brzo! I vi! - reče Rosenbergu i Kegleviću.- Ovamo svjetlo! Pogledajte ove oči, obrve, zube; gledajte, alidobro.Fenjeri se podigoše.Lud čovjek zapao je u apatiju. Knecht nabora čelo i oštro istražuje luñ akovolice.Smeñ e velike oči, obrve pune i gotovo srasle.- Zubi, dva neobična reda zubi.-1 zube, zube! - dometne car. - Govorite! Neću vam sugerirati, sjetite se! -nukao je car nervozno.- Bili su ti zubi i obrve osobine jednog mladića koji je bio

na dvoru, ali sada je mrtav.- Zaboga - usklikne Rosenberg - što vi mislite?

Knecht se posve približi, zabode pogled gotovo u lice luñ aka i odjednom klikne:-Da, to je sekretar!- Dakle i vama se čini! - klikne car.Rosenberg zapanjeno dobaci pitanje:- Davila?- On je! - potvrdi Knecht.- Nevjerojatno!Osjetili su da se neka jezovita tajna nadvila nad njima. Pogledi su im sesastali. Rosenberg se dvoumio:- Možda se varate. Njegovu lisnicu i šešir našli su na obali Dunava.Carev pogled odražavao je sumnju.- Ta, tako je. Ipak, gledajte, crte su, doduše, izobličene, aliobrve, oči, zubi, nos, sve je njegovo. Tu čovjeku staje pamet.Sto je to?- Možda sličnost - odvrati Rosenberg.- A ove obrve? - upozori Knecht. - To je tipično kod njega.I ovi gornji zubi. Kad ga obrijemo i ošišamo, vidjet ćete. On je,

makar se sto put utopio u Dunavu.- Idemo dalje, dalje! - odjednom će car. - Odmah zovnitefratre da pomognu nositi sve te nesretnike u refektorij, a ovog

mladića neka razvežu i dva gardista neka ga ponesu gore.Razjasnit ćemo sve odmah.Smjesta skoči Knecht da pozove četiri fratra.

Fratri su se gotovo onesvijestili ugledavši groznu sliku zatvora ispod svogasamostana. Dvojici je pozlilo pa su ih morali zamijeniti.

Nosili su jednoga po jednoga u samostan, dok su mladoga luñ aka preodjevenigardisti oslobañ ali remenja.Kada su mu odvezali ruke, zabode ih u njihova prsa. Iz usta mu je curila pjena.Oči su se strahovito širile. Zubi su cvokotali.



- Držite ga dok mine napadaj! - zapovjedi car. Mladićeva snaga se natjecala s jakošću dvojice vojnika. Odmah priskoče drugi, da mu drže glavu, ruke i noge. On samo zavija glasom koji podsjeća na rikanje



životinje. Vlažnim očima, punim sućuti i suzdržane jeze, promatrao je tolomatanje car.- To je djelo divljeg zvjerstva! - reče zgražajući se. - Grozno, nevjerojatno! Nikada ne bih to mogao vjerovati!Knecht je predložio:- Valja mu ipak vezati ruke i noge, jer će sam sebe izraniti.Evo, razdire si lice!

Vezali su mu ruke.- Nosite ga gore! - zapovjedi car.Knecht poñ e prvi i stane komandirati značajno:- Sedam stepenica gore!- Jao krivcu iznad tih sedam stepenica! - šapne RosenbergKegleviću uspinjući se za carem.Prošli su kroz kuhinju u hodnik i ušli u biblioteku. Na stolovima su ležaliutamničeni redovnici izvučeni, napola mrtvi iz samostanskih uza.Starac s bradom do pojasa gleda preda se apatično. Drugi sklapaju ruke. Trgovac

plače:- O ljudi, ljudi!

Mladi luñ ak lupa po stolu glavom. Car je uhvati da je ne razbije i nalažegardisti kako da ga čuva. Zatim upita:

- Gdje je gvardijan?Knecht požuri s odgovorom:- Htio je pobjeći, ali ga je zadržala naša straža pred vrati

ma. Nije znao da smo kriomice opkolili samostan.- Dovedite ga! On će razjasniti da li se varamo u osobi toga

mladića.Radoznalo su očekivali što će čuti.Uvedoše gvardijana. Kukavno ponikne glavu.

Car gaje dugo promatrao, zatim s gnušanjem reče: -Vi ste zvijer u svetoj halji?Što ste radili s ljudima?- Bjesomučni su. U ludnicu ih nisam mogao poslati.- Branite se lažju! Dozreli ste da u okovima vučete na Dunavu lañ e. Fratar je zadrhtao. Car pokaže mladoga luñ aka udubini sobe.- Pogledajte toga mladića! Tko je on?- Ne znam. Doveli su ga ovamo iz jednoga samostana, već ludog.

- Laž! Nikada nije bio fratar, niti u samostanu.-Jest, zareñ en je.- Upozoravam vas, govorite istinu! Kada je dospio kvarna?- Ne znam točno, možda prije dvije godine.- Kako je dospio ovamo?- Doveo gaje prior samostana iz Ugarske.- S vama se mora postupati zvjerski. Zatvorit ću vas u vašetamnice dok ne progovorite istinu.

Vidjevši da su gvardijanu klecnule noge, car nastavi:- Naprotiv, budete li već sada govorili istinu, zatvorit ćuvas samo u ćeliju. Birajte!- Milost! Reći ću istinu!- Nikada čovjek ne zna kada fratar ne laže, ali govorite

brzo!- Govorit ću. Jedne večeri pozva me u crkvu ključar, rekavši da čekaju ljudi koji se žele ispovjediti. Doñ oh i kleknuh uispovjedaonicu, kad preda me stupe dvojica u kapucama ikrinkama na licu.Pokazaše mi ovoga mladića, vezanog, začepljenih usta. Otimao se. Jedan od dvojice priñ e k meni i šapne mi: "Mladić hoće oženiti neku služavku i zato gaotac šalje u fratre. Zatvorite ga negdje odakle ne može uteći. Otac želi da

upotrijebite silu." Još mi reče da s njime dobiva samostan dvadeset tisu

ćaforinti ijedno imanje. Često se dogañ a da silom





dovedu mladića u samostan i uzeo sam ga. Unijeli smo ga u samostanski zatvor. Mislio sam, smirit će se i postati fratar, ali on se opirao. Napao je ključara ihtio je pobjeći. Tada smo ga omamili i vezali. Poludio je.- Hm, ovo se slaže. A kada su ga doveli?- Jedne noći, tjedan ili dva prije rata.- Tako, to je važno. Tko vam gaje predao? - Ne znam, imali su krinke, tako mi Boga!- Prisega je lažna kao i ona kojom ste se zavjetovali da ćeteživjeti svetim životom. Još vas jednom pitam, znate li tko suoni koji su doveli mladića?- Ne znam. Ti ljudi odmah su mi dali novac i otišli su rekavši da će sutradan doći otac zbog prijenosa imanja na samostan. Tada ću saznati koga sam primio. Rekli su da je mladić iz odlične obitelji, a oni su iz visokoga plemstva pa se ne mogu

demaskirati ili reći svoja imena. Meñ utim, prevarili su me zaimanje, jer se nisu nikada vratili niti se pojavio taj otac.- To je sve što znate?- Da do smrti ne vidim sunce, drugo ne znam.- Dobro. Ostajete u pritvoru ovdje, a sutra će vas otpratitiu svjetovne uze.- Za mene je nadležan samo svećenički sud.- Vaš će zločin suditi oni koji sude svim razbojnicima. Nosite mi se ispred očiju, divlja zvijeri!Josip odredi da ga se odmah povuče u ćeliju, postavi stražu i naloži da se

pozovu svi fratri u veliku dvoranu.Potpuno neupućeni i začuñ eni stali su redovnici u dva reda. Josip uñ e, pogledafratarski špalir i reče: - Gospodo, u ovom je momentu otkriven zločin. Neka vaša

braća doživjela su ogavne srednjovjekovne kazne. Recite: vama to nije bilo poznato?- Nije! - odvrate redovnici sasvim usplahireni.

- Vaš je glavar suspendiran, a sada... - Josip izvuče iz dže pa pismo i pročita: - "Sedam stepenica niže..." Tko je pisaoovo pismo? Neka se javi ako je ovdje!

Nitko se ne miče.- Neka ga ne bude strah, jer je pod mojom zaštitom.Jedan fratar istupi.- Vi ste to pisali? - upita car.- Jesam, veličanstvo!- Kako vam je ime?- Zovem se Fessler.

- Pisac Fessler, koji je napisao knjigu "Novo doba"?- Ja sam.

Niste stradali zbog toga slobodoumnog pisanja.- Premještali su me iz samostana u samostan i konačnosam prije dva mjeseca dospio ovamo.- Očito zato da vas mogu premjestiti k "lavovima". Kakoste saznali za te strahote o kojima ste pisali?- Gvardijanovim neoprezom. Jedne noći probudi me ključar i reče da poñ em s njim, jer me zove gvardijan. Zbog pisanja me mrzio i mislio sam da me vode na sud. Putem sretoh

prijatelja fratra i šapnuh mu mañ arski, što ključar nije razu mio: "Ako me sutra ne bude k molitvi i k ručku, javi to mojim prijateljima. Bit ću ili u zatvoru ili mrtav! Vode me na fratar

ski sud!" Pošao sam hodnikom. Ključar me odvede u mra

čnu praonicu i vikne: "Sedam stepenica niže!" Mislio sam da je sa

mnom svršeno. U podrumu otvori u tami ćeliju i reče: "Ovdje



umire kažnjeni fratar Madžar. Traži ispovijed. Dajte mu posljednju utjehu."Pošto ja jedini znam mañ arski bili su prisiljeni da mene pozovu da gaispovjedim.U strahovitoj rupi ležao je u blatu starac kojega sam morao ispovjediti. Bijaše

prekasno. Htio mi je nešto reći. Njegov



moleći pogled silno me potresao. Usne su se micale, ali je već umirao.Kad sam se vratio u svoju ćeliju zapovjedi mi gvardijan da prisegnem da ćušutjeti. Dugo sam smišljao i domišljao se, i napisah ono pismo vašem veličanstvu. Tražio sam čovjeka da ga pošaljem. U crkvi sam promatrao ljude iopazio sam nekoga odrpanca što dolazi svaki dan. Iskrao sam se načas za njim izcrkve, uvjeren da će on pismo predati veličanstvu u "kontroloru". Kao što vidim,izvršio je obećanje. Pisao sam zagonetno. Ako pismo dospije u tuñ e ruke neka

izgleda kao priča ili ludorija.-1 djelovalo je tako, a ipak ozbiljno!Car se okrene prema redovnicima:- Nitko vas neće smetati u vašem miru. Do daljnjega preuzima upravu samostanavaš brat Fessler. Dat ćete otpremiti one nesretnike u gradsku bolnicu. Ja ću se

brinuti za njih.Car izañ e. Fratri su sa stravom gledali svoje unesrećene drugove. Zatim su udvorištu upregli konja i ukrcali nesretne fratre da ih voze u bolnicu.Car odredi da mladića kojeg je držao Davilom otpreme u dvor. Knecht je morao

pratiti fratre i odnijeti carevu poruku upravitelju bolnice neka se za njih pobrine.U dvorištu Burga stajale su dvije kočije. Iz jedne siñ oše car, Rosenberg iKeglević. Iz druge dva gardista koji poniješe vezanog mladića. Čvrsto je spavaoi mogli su ga oprezno unijeti u činovničko krilo, gdje je doktor Kalman imaosvoje sobe. Car je pratio nosače s obojicom pouzdanika.Išli su polutamnim hodnikom za Keglevićem koji pode naprijed i otvori bivšuDavilinu sobu. Tu ga polože u krevet.- Potražite Kalmana - naredi car - ali mu ne recite ništa, da vidimo hoće li ga

prepoznati.

S uzbuñ enjem čekao je Josip svoga liječnika da mu potvrdi otkriće.Kalman uñ e ništa ne sluteći, mirnim, komotnim hodom. Opazivši cara u toj sobi

pogleda začuñ eno, ali car ne reče ništa, već samo pokaže na krevet. Kalmanokrene glavu onamo.Svi šute i prate svaki liječnikov pokret. Miran, je, kao drven. Promatra mladogčovjeka dok su svi gledali u njega. Car opazi da Kalmanovo lice blijedi, daobrve počinju drhtati, da mu se brada trese kao od zime. Pokrije oči nesigurnom

rukom, u nesvjesnoj obrani od te slike.- Što kažete na to? - zapita car nestrpljivo.Pitanje osine Kalmana i on se lecne, uhvati se za glavu i zaprepašteno prošapće:- Veliki bože, osjećam da nisam lud, a ipak vidim mrtvogaDavilu živoga!- Jest, vidite, živ je! Nije se ubio!- Gospodine veliki na nebesima! - klikne Kalman potresnim glasom i pokrije blijedo lice dršćućim rukama. Njegovouzbuñ enje odavalo je najdublje ganuće.- Tome se niste nadali? I mi smo ga jedva prepoznali.- Gdje je bio? Što se s njim dogodilo? - upita Kalman. Činilo se da suzdržava jecaj.- Našli smo ga u samostanskom podrumu. Kako je tamo

dospio, što se s njim dogodilo, to ne znamo.Kalman priñ e krevetu. Mladić se probudi i stane bjesniti vičući i lomatajući,ali vezan se nije mogao baciti s kreveta.



- Kriste, on je lud! - zaviče Kalman, i klone kraj njegovihnogu. Jadni nesretni mladiću! Sirota mati!Tada naglo ustade i pohiti k caru:- Tko ga je zatvorio u samostanski podrum? Veličanstvo,ja vam unaprijed kažem da ću postati ubojica ako mi dospije u ruke!- Taj je već u mojim rukama!-



Hvala ti Bože! Ali, veličanstvo, tu se nešto strašno krije! Kako su dospjeli naobalu Dunava njegov šešir i lisnica? Otrov je nestao iz mojeg ormara. Davila je

prijetio da će se ubiti. Kakav je to nerazrješiv čvor?- O tome sam razmišljao uzaludno čitavim putem u dvor.Gvardijan mi kaže da su ga dovela dva gospodina, jer ga otacsilom želi zatvoriti u samostan zato što se htio oženiti služav

kom. Gvardijanu je isplaćeno dvadeset tisuća forinti i obećano mu je imanje. Prema tome, netko gaje one večeri uhvatioi zatvorio.- Ali tko? - uzrujano će Kalman.- Ljudi koji ga dovedoše gvardijanu bili su zakrinkani.- To je luñ ačka izmišljotina toga lopova! Laž! Valja ga staviti na mučila, samo na mučilima priznat će istinu!- Kakva ludost! Mučila sam ukinuo, i ako nije rekao istinu

pod mojom vladom neće mu nitko moći na taj način otvoritiusta. Vi ste sami nekoć slavili ukinuće mučila, a sada se ovako zaboravljate!Liječnik spusti ruke. Istinsko uzbuñ enje izviralo je iz njegova glasa, bljedoćelica, drhtanja glasa i užarenih očiju.- Veličanstvo, oprostite, nisam mislio što govorim. Vaše seveličanstvo ne bi nikada latilo toga sredstva. Moje su riječi

bile nesvjesne, a ipak, nije li strašno da smo nemoćni pred gvardijanom koji sigurno zna više?- Vjerojatno je da zna, no može biti da su gospoda iz opreza i njemu zatajila imena i zakrinkala lica da se što bolje sakriju. Spretni su lupeži uvijek oprezni. Ako gvardijan ne kaženi pred sudom više no stoje rekao, ostat će krivci i motiv zbogkojega su mladića upropastili vječnom tajnom.- Neće, neće, veličanstvo! Saznat ćemo, pa bili lupeži kojisu ga zatvorili ma kako oprezni!- Kako da saznamo istinu?- Davila će ozdraviti! - reče uzbuñ eno Kalman.

- Kad bi se to moglo dogoditi, tada...- Mora! Provalit ću u dno svih znanosti. Moram pronaćilijek.- Veću mi uslugu ne biste mogli učiniti, ali gledajte jadnika, u njemu je čovjek umro.- Uskrsnut će! Znanost je ovdje, valja samo tražiti, istraživati, proniknuti... Iskušat ću i posljednja sredstva!- Da se tom jadniku probudi svijest mnogo što bi se razjasnilo stoje poslije njegova nestanka bilo zagonetno, a sada sezamrsilo do bezglavosti - reče Josip.- Jest, saznalo bi se i saznat će se! To će mi biti cilj života.Uspjet ću! - naglasi liječnik s toliko ozbiljnosti da su Rosen-

berg i Keglevićpristali uz njegovo uvjerenje o sekretarovuozdravljenju.



Odjednom se Kalman približi caru važnog izražaja lica: -Veličanstvo, onaj dankad je nestao kao da je u vama ostala neka sumnja. Smijem li danas molitirazjašnjenje?- Da, bila je to sumnja da se nije ubio zbog ljubavi negozato što je počinio tešku nekorektnost s nekim pečatom.- Pečatom? Što je to, veličanstvo?- Ništa. Možda sam se prevario. To spada u drugo poglavlje. Sada je važno da se htio ubiti, ali vidimo da se nije ubionego su ga drugi odrezali od svijeta i živoga zakopali. Razlog

mora da je važan.

- Veličanstvo, Davila nije mogao počiniti nekorektnost.Uvjeren sam da se nešto dogañ alo iza naših leñ a što ne može

mo ni slutiti. Ali sumnja vašega veličanstva zapovijeda mojojvolji i mojoj duši da od prirode iznudim silom ili milom njegovo ozdravljenje. Dopustite mi da ga njegujem. Mora uskr-snuti, da se tajna razotkrije!- To bi nam možda otkrilo i tajnovite neprijatelje, o kojimaje govorila gospoñ ica Marica, sestra Elizabeta - reče Keglević.-1 tvrdila je da su ga oni ubili - doda Rosenberg.



- Čudnovato, njezina se tvrdnja napola dokazala - zamišljeno će Josip. - Nije znala ništa kao i mi, ali je slutila. Onoga

popodneva poslije svečanosti dolaska pape, kada Davila nijedošao k njoj, ona je plakala. Sjećate se, gospodine Rosenberg?Davila joj je kasnije rekao da je "toga poslijepodneva pregazio svoj život".- Da, ona je pravo slutila - ozbiljno će Kalman. - Osjećalaje da ga žele ubiti. Što će reći kad sazna za ovu katastrofu?- Ona sada njeguje bolesnu groficu Vojkffv. Kad grofica ozdravi, vratit će se opet u samostan. Nitko joj ne smije reći niriječi. Ionako ga oplakuje. Neka ostane tako.- Veličanstvo, vi i ne računate da bi mogao ozdraviti? Kažem vam da ću ga vratiti u život!- Pokušajte, ali dao sam pozvati i doktora Stručka i Gua-rina, pa ćemo čuti što kažu oni. Sada ga uredite i pretvoriteopet u čovjeka. Neka vam sluge pomognu.Car izañ e iz sobe. Keglevića ostavi da nareñ uje slugama, a Rosenberg gaje

pratio. Došao je u kabinet i upita svojega sekretara:- Je li me tko tražio? Neka dama?- Veličanstvo, nije.

- Niti kakve poruke?- Ne, veličanstvo.- Dobro. Idite kući. Hvala što ste čekali.Sekretar ode. Car sjedne u naslonjač, podupre izmučenu glavu s obje ruke izamisli se. Zatim pogleda Rosenberga.- Od baronese ni traga ni glasa! To je, čini se, izgubljeno.- Ne vjerujem. Ona će se javiti.- Nikad ne vjeruj ženi!Dugo nisu govorili. Tada se opet javi car.- Siromašni moj Davila! Možda je ipak Marica u pravu daje nevin. Ključar u samostanu reče da mu je htio kroz prozor-čić oteti ključeve. Kad bi mu bilo uspjelo pobjeći prije negolije poludio, tko zna što bismo sve saznali!

- Mislite li, veličanstvo, da to nikada nećemo saznati?



- Nikada! Gvardijan ili zaista nije vidio onu gospodu, ili ihneće odati, a Davila je bjesomučan. Nikada još nisam čuo da

bi takvog nesretnika iz koje ludnice otpustili zdravoga.- Možda Kalman učini čudo. Utuvio si je u glavu da ga

mora privesti k svijesti.- Ne vjerujem u liječnička čuda. Sirota Marica, ne smije obnoviti boli i neka ne sazna. Pola sata kasnije došli su k caru liječnici i obavijestili ga o pregledu mladoga sekretara.- Gospodo, što mislite, može li mu se vratiti zdrava svijest?-Veličanstvo, mladost, snaga i priroda često je jača od nas,ali ipak ima vrlo malo nade.- To i ja znam, iako nisam učio medicinu!

Malo smeteni tim odgovorom liječnici su nastavili:- U ovakvim duševnim bolestima znanosti je teško davati

precizne odgovore.- Vjerujem vam, i moj odgovor nije bio spočitavanje. Žalosti me što i ja nemam nade.- Bilo bi dobro da ga pošaljemo u zavod za umobolne.Imao bi odgovarajuću njegu.- Doktor Kalman kani se potpuno posvetiti bolesniku.

- To bi, dakako, bilo vrlo korisno - rekoše liječnici.Kad su otišli uñ e Knecht. Car ga oslovi mrko:- Baronesa se ne javlja?- Strpljivost, veličanstvo, javit će se!-Vi se odviše pouzdajete u žene.

- Kad su zaljubljene kao ona, učine sve, dapače, izvrše iobećanje!- Što kanite poduzeti?- Poći ću još danas u njezin stan. Ako se nije vratila podićiću svu policiju na noge i tražiti je. To će lopove (ako su je zatvorili) prepasti.- Stoje s nesretnicima koje ste odveli u bolnicu?-



Knecht je izvijestio da su ih uzeli na njegu i liječenje. Car mu zapovjedi dačeka dok svrši posao. Detektiv se povuče u pozadinu do Rosenberga. Car stanesekretaru diktirati otkriće u samostanu na adresu svoga istomišljenika, biskupaPe-rarija, odredbom da odmah povede istragu.Svršivši diktiranje Josip se okrene Knechtu:- Kalman je odmah prepoznao Davilu. Prema tome, nema

sumnje o identitetu njegove osobe. Menije stalo da razriješi mo tu tajnu. Jeste li o tome razmišljali?- Jesam veličanstvo. Stvar je jasna: Davila se, po pričanjudoktora Kalmana, htio ubiti. On ga je poveo u noćni lokal daga rastrese. Davila je izašao i više se nije vratio. Kad je izašao

pao je u ruke neprijatelja ili gaje pod kakvom izlikom odma- mio netko tko ga je htio odstraniti, i tako su ga doveli u sa mostan.- A šešir i lisnica na obali Dunava?- Ili su Davilu uhvatili negdje na obali (kamo je iz lokalaKalmanu pobjegao, možda u namjeri da se ubije) pa su izgu

bili šešir i lisnicu, ili su podmetnuli to na obalu da se mislikako je stradao nesrećom ili samoubojstvom.

- Ta je okolnost sporedna. Naprotiv, važno je zašto su gahtjeli odstraniti i tko je to htio.- Gospoñ ica Marica, sada sestra Elizabeta, tvrdila je u pr



vom trenutku da su ga ubili kako bi se lakše mogli dočepativašega veličanstva.- Nemaju li mene svaki dan gdje god ih je volja? - nasmije se car. - To je utvara! Marica je jedino pogodila da se neradi o samoubojstvu. Trebate poći tragom te tajne. Gdje biste

počeli?- Ishodište je samostan, fratar ključar, a pogotovu gvardijan. Nešto sam već započeo. Neka mi veličanstvo oprosti, alina povratku iz bolnice, bez vaše dozvole, otišao sam natrag usamostan, zamolio novoga upravitelja Fesslera jedan habit i

uvukao se tobože kriomice kroz straže k gvardijanu. -Vraški ste čovjek! -1 štose dogodilo?- Predstavio sam se kao poslanik nadbiskupa Migazzija,koji ga želi osloboditi. Zaplitao se kojekako.-1 zapleo se?- Veličanstvo, toga fratra neće saplesti svi detektivi pakla.

Vidio sam da mi ne vjeruje. Odgovorio je izvlačeći se i ničim nije odao da zna tko je Davilu doveo u samostan. Ali da su tovaši neprijatelji, u to ne sumnja.

- Zašto bi oni odstranili mojeg sekretara? Zar je on mojstražar? To je apsurdno!- Možda je kojim slučajem znao kakvu njihovu spletku.- To je vjerojatnije.Uvjeren sam da ljudi koji su Davilu sklonili u podrum nisu daleko od onih kojisu grofici Vojkffv ukrali sina. To se dogodilo u kratkom vremenskom razmaku, a

metoda je jednaka.- Što želite time reći?- Da put do grofica vodi kroz gvardijanova usta!- Tim će ih jače stisnuti.-Veličanstvo, treba ih silom otvoriti! Malo torture...- Tko vam je to stavio u usta? - povisi car glas i pogledaRosenberga, koji je sjedio u kutu kabineta i strpljivo čekao.Knechtov prijedlog probudi dvorskog meštra iz njegova spokoja.- Jeste li čuli? - obrati se car njemu ne dočekavši agentovodgovor, ali odmah obnovi pitanje: - Je li vas na to uputiodoktor Kalman? Da ili ne?-Veličanstvo, ne! Iz bolnice sam otišao u samostan, odande ravno u vaš kabinet.da jem poštenu riječ da Kalmana nisam vidio, niti sam slutio da je i on mojega

mnijenja.- On se u uzrujanosti zaboravio, ali kad bi iza mojih leda svama pregovarao da na mene u tom pogledu izvršite pritisak,

morao bih ga smatrati osobnim neprijateljem.



- Veličanstvo, doktor Kalman se zaboravio u očinskom osjećaju prema svome štićeniku, a ja sam to predložio u vrućoj želji da u roku od dva dana nañ em sina grofice Vojkffv.Gvardijanovo priznanje bila bi jedina mogućnost.- Prema tome, nema mogućnosti! - odreže car odlučnošćukoja nije agentu dopuštala da nastavi.I Rosenberg da Knechtu znak da šuti. Nekoliko sekundi čuli su se samo lakicarevi koraci po kabinetu. Tada se zaustavi i reče blažim glasom:- Ovo što je sada bilo izbrisat ću kao da niste ništa rekli.

Idite u baronesin stan. Nastojte saznati gdje se nalazi. Imamojoš dva dana. Učinite, Knecht, sve, samo ne ono što ja ne bihdopustio.



Nezadovoljan time, ali pokoravajući se izañ e Knecht iz sobe. Car nastavi šetnjugovoreći Rosenbergu: - da je takva ideja pala na um tajnom agentu razumljivo je,ali kako je to smio reći Kalman?- Stoljetna navika, veličanstvo! Kad tko nije htio govoriti, otvorili su mu usta mučilima. To je još u krvi. Kalman je uuzbuñ enju izrekao ono što je nesvjesno diktirala krv.- To ga jedino ispričava. Takav prijedlog za mene je uvreda.- Veličanstvo, vrlo je kasno, valja ići na počinak.- Vi ste umorni, idite. Mene muče brige.- I mene, veličanstvo. Bio sam danas prije podne kod grofice Vojkffv.- Sto veli ona?- Plače. Očajava. U mašti vidi dijete mrtvo.- Mrtvo? Kakva strašna riječ!Zureći preda se namrštenog čela zaustavi se car i reče:- Ne vjerujem. Takvo djelo ipak neće počiniti.Kad mu Rosenberg nije odgovorio, upita:- Vi ne dijelite moje nade?- Nemam zapravo o tome mišljenje.

- Dva dana i rok ističe! Ah, ne može, ne može se to...Šuti, ali se opet dosjeti:- Ne mogu vas duže zadržavati. Želim da legnete.Otpustio je Rosenberga, otišao u svoju spavaću sobu i staokraj prozora. Kiša je prskala po staklu. Kapljice su se iskrile u odrazusvijeća. Dugo je gledao kroz prozor u kišovitu tamu i opet počeo hodati,spustivši glavu i pitajući se:"Što će biti od njezina djeteta? Zar su uistinu odlučili da me udare takostrahovitim udarcem? Da svoje djelo rušim za život njezina djeteta? Ne, idem radije ja!"Snalazio gaje sve jači nemir i mučile su ga tegobe. San nije mogao svladati.

Mnogo put bi ustajao, sjedio i sam sa sobom debatirao:"Svoje djelo ne dam, ali im da jem glavu! Njome ću spasiti dijete i djelo!"FRATROVA LJUBAV Drugi dan našao se car ranije nego obično u kabinetu i bacio se na posao s

pravom strašću, u želji da utuče brigu za grofičina sina. Brzinu rada podvostručio je zatraživši najvažnije izvještaje i do tri put je ulazio u"kontrolor", ispitivao molitelje još podrobnije nego inače o njihovim željama i

prilikama. Zatim bi žurio u kabinet, pograbio spise, zagnjurio se u njih,konferirao i diktirao tolikom brzinom da ga tajnici nisu mogli perom slijediti.Kad god bi ušao komornik pitao je za Knechta. Saznavši da ga nema nevoljko seokrene i nastavi rad. Tako je odmaklo prije podne u neprestanoj napetosti rada ičekanja.Poslije podne najavi komornik Keglević mañ arskog kancelara Palffvja.- Što to znači? Zašto taj dolazi danas? - pitao je car više sumnjičavo negolizačuñ eno.



Keglević nije znao odgovoriti.- Baš danas? Valjda to nije u vezi s dvodnevnim rokom?

Neka ude! - odredi najposlije. Mañ arski velikaši izazvali su u njemu srdžbu, koja je dvostruko porasla kada ječekao grofa. Grof se pokloni prema starom ceremonijalu, što cara još jačerazgnjevi, pa je šutio i dugo fiksirao grofovo narodno ruho od crnoga sukna,

izvezeno zlatom i porubljeno krznom, a onda ga oslovi:- Oprostite, grofe, vaša je odora tako sjajna da sam gotovozaboravio na vas! Upravo sam sračunao da bi od jedne takve



odore moglo živjeti godinu dana sedam obitelji, svaka sa petero do sedmoro djece. Molim, izvolite sjesti, gospodine grofe!Pozdrav je grofa uvrijedio i ostane stajati ne prihvativši mjesto koje mu caroznači pokretom ruke.- Molim, izvolite sjesti! - opetuje car. - Nikad ne govorim ni s kim ako stoji a ja sjedim.Grof se spusti na stolicu.- Dakle, stoje novo, gospodine grofe? Čini se da nije slučajda dolazite danas, uoči nekoga zanimljivog roka?Grof je izdržao sumnjičavo bijesan pogled i odvrati:- Vaše veličanstvo neka mi oprosti, ne znam o čemu seradi.-Ah, ne znate? Molim, nisam znao. To je neka šala a vi ne izgledate šaljivo.Dakle, molim, stoje novo?- Veličanstvo, ništa novo, staro je sve: narod je nezadovoljan!- Naprotiv, to je novo! Narod je nezadovoljan što ne morarobovati državi i visokim staležima? To do danas nisam čuo.Želi da mu opet uzmem sva prava i da sve dam velmožama?Ili ste možda riječ "narod" zamijenili s velmožama?

Te ciničke riječi oštro pogode grofa, on se smrknu i prkosno reče:-Vaše veličanstvo, po dužnosti sam došao podastrijeti molbu da uspostaviteukinuta županijska prava i...

Car ga prekine:- To je stara pjesma! Dakle, ništa novo? Imate li za menekakav intimno-privatno-državni prijedlog?- Veličanstvo, imam savjet. Uspostavite županijski sabor,centralizam nije održiv u ovoj državi.

Neprestano sumnjajući da je razgovor samo prividan uvod u nešto drugo, što imadoći, Josip je govorio polako i živo.- Moj centralizam nije cilj, nego sredstvo. Uzeo sam kao zadaću svoga života da ovu državu demokratiziram, učinim je

pučkom, domovinom svih naroda, svih grañ ana sa jednakim pravima. Zar da možda provedbu svojih načela povjerim žu panijskim skupštinama u kojima su sjedili privilegirani staležii najveći protivnici mojih pučkih načela? Bio bih uistinu kome-dijant. Hoću da preporodim državu i zato mičem sve stoje pre

porodu na putu. Nije moj centralizam zbog ideje; centralizam je uveden zato da svojom rukom mogu provoditi svoja načela,jer ih vi, županije i sabori, niste htjeli prihvatiti. Da su staleži

prihvatili moje nove ideje prosvjetiteljstva i pučkih prava, ne bi ih trebalo ukidati, nego bi mi svi oduševljeno pomagali.- Veličanstvo nije došlo pred sabor i predložilo svoje reforme.- Da ih javno pred saborom odbijete i nadglasate? No, takoglupim ipak me ne bi smio taksirati ni neprijatelj. Velmože ižupanije, sve oblasti u kojima sjedi plemstvo, svi su protivni

mojim načelima. Ne mogu im, dakle, prepustiti da autonom no rade protiv mojih intencija. Biste li vi ikada u saboru ili užupaniji prihvatili ukidanje kmetstva?- Ne bih, jer su te privilegije naše najstarije pravo.- Eto, vidite, zato sam vlast provedbe svojih načela uzeo usvoje ruke.-Veličanstvo, nemojte da vam mogu spočitnuti da ste maknuli ove zakone i...- Ah, ti su zakoni čizma kojoj je ispalo stopalo. O tome sam vam već govorio. Svjestan sam da formalno nešto uzimam,





ali moralno i formalno da jem velike probitke za većinu naroda. Već sam jednom gospodi rekao: bilo je u povijesti vladara, silnika i krvnika, koji su vlastsilom izrabljivali protiv puka; eto, ja sam jedan koji silom iskorištavam vlastza sreću puka. Nitko i ništa, nikakve privatne spletke, nikakve stupice, neće meodvratiti od tog puta.Grofov pogled bio je miran ali uvrijeñ en, dok je car nastavljao:- Mogu dati glavu, ali nikada neću dati načela. Dok živim u

potpunoj svijesti to se neće dogoditi. Imate li što drugo pred ložiti?- Vaše veličanstvo, imam - odgovori grof.- To sam slutio. Molim i slušam.-Vaše veličanstvo, narod je teško ožalošćen time što državne oblasti i gradskavijeća vode rasprave njemački.- Hoću da kontroliram sve sam i da pazim kako gospodarade u mojem duhu i načelima. To odavno znate - nadoveže,jer je očekivao sasvim drugi prijedlog.Grof nastavi, ali ni tada ne ispuni Josipovo očekivanje:- Veličanstvo, to izaziva veliko nezadovoljstvo.- Ali je uprava brza i dobra, a to može biti samo ako

meñ usobno oblasti ne korespondiraju prijevodima svojih do

pisa. Budite uvjereni da je grañ aninu glavno da mu upravanjegove stvari brzo i glatko rješava, pa bilo na ne znam kakvom jeziku. Glavno je da uprava funkcionira.- Veličanstvo je izvolijeva varati. Hoćemo brzu i dobruupravu, ali na svom jeziku. Naši narodi ne plove vodama novih riječi o internacionalizmu nekog Rousseaua i Voltairea.- Ti skorojevići vladari su svijeta i bit će na stoljeća u budućnosti.- Kod nas ne! Mi odviše ljubimo svoju domovinu da bismose povodili za idejama tudinaca, koji s našim osjećajima i prilikama nemaju nikakvih veza. Naše se patriotsko osjećanje

protiv njihovih nauka internacionalizma buni i opire. Tudinci nas neće učiti.- Hoće, dragi grofe! Više volim pametnog tudinca negoglupog patriotu. Ti tudinci naučavaju da se svijet preobražava i traži nove putove svojem poretku i životu.- Veličanstvo, narodi Ugarske bili su sretni i bit će samo uokviru onih prava koja su živjela stoljećima.- Kada je velikaš mogao slugu objesiti zato što mu nije do

bro očistio čizme.-Vaše se veličanstvo izvolijeva sa mnom kruto šaliti.- Ako me u tome ne slijedite, što dakle želite? - zapita

mrkim pogledom. - Čemu obnavljate što smo već davno objasnili?- Želim vašem veličanstvu priopćiti da odredba o njemačkojupravi teško tangira našu ljubav prema mañ arskom jeziku.- A tko vam otimlje vaš jezik?

- Naredba vašeg veličanstva!- Ne odnosi li se ona samo na državnu administraciju?

- Da, veličanstvo, a upravo to je ono što nam oduzimajezik.- A kojim ste jezikom, molim vas, gospodine, uredovali dosad u svojim oblastima? Kojim ste jezikom raspravljaliu svojim gradskim i županijskim skupštinama i saborima? -stane car govoriti žučljivo, ustavši sa stolice. - Možda svojim narodnim jezikom? Ne, nego latinskim, jezikom svetogaRima, kojemu ste potpuno predali sebe i narod. Što sam vam,dakle, uzeo u upravi i vijećnicama? Latinski jezik! Samo latinski! Znam da me okrivljujete za germanizaciju; mene koji

sam odgojen u duhu francuskog jezika, mene koji uzdržavam u Beču teškim novcem talijanski teatar i operu, mene koje mu ste maločas spočitnuli da uvodim internacionalni duh



Voltairea i Rousseaua.- Kako ste dugo uredovali u tom dragom latinskom jezikui, čudnovato, nikada se nije vaša patriotska duša sjetila da bi-



ga trebalo zamijeniti narodnim, ali sada, kad sam ja maknuo riječ vašega pravogBoga, Rima, ujedared se u vama rodila ljubav puna patriotizma. Neka, i ta izlikaneće me spriječiti da nastavim svoj posao i da grañ ane i puk i prosvjetiteljstvo

postavim na mjesto na koje spadaju. Gospodine grofe, tko da je državi više svojesnage, taj ima u njoj više prava! U tome se mi nikada nećemo složiti, i ako stedošli samo zato, ponovno konstatiram, morate biti zadovoljni.Ispod tamna grofova brka razvukla se usna u jedva zamjetljiv zlurad ineprijateljski podsmijeh.- Veličanstvo, moja je dužnost bila da upozorim, jer zaeventualne posljedice ne odgovaram.

- Posljedice? Kakve posljedice? Čime prijetite? Izvolite seizjasniti, što su to posljedice? - nervozno će car promatrajući grofa.- Mislim na nezadovoljstvo.- Je li to sve što ste mi htjeli reći?-Veličanstvo, sve!- Tada prepustite odgovornost i posljedice meni. Svoj ću

plan provesti protiv svega što bi me sprečavalo. Jam čim daova država neće živjeti u opoziciji protiv mozga čitave Europe.Ona treba imati zalihe da svoju pamet Europi uzajmljuje.Grof se nakloni i reče:- Sve je u Božjim rukama.- Ako je točna vaša tvrdnja, Bog je sa mnom, jer mu Duhsveti, najviše prosvjetljenje, ne bi dopustilo da se priklanjanepismenosti.

Ni časak više grof nije oklijevao. S dubokim, ali neobično hladnim poklonom, i bez ijedne riječi, oprosti se i povuče iz sobe.Car je pozvonio i dao dozvati Rosenberga. Ponukao ga je da doñ e posve blizu iupitao ga tiho:- Je li taj došao ravno iz Pešte ili je već koji dan u Beču?

- Saznao sam od njegova tajnika da su stigli prekjučer.- Napadno mi je što dolazi s tužbama s kojima je bio kod

mene prije godinu-dvije i dobio je negativan odgovor. Moždaje to samo igra živaca, pa mislim da je i u tome neka veza slupežima koji su mi pripremili tajnu stupicu. Rok ističe sutra,

a on dolazi danas.- Izvještajem grofa Vojkffvja dokazan je pokušaj uSedmogradskoj da se u Mañ arskoj stvori grupa velikaša koji

bi mogli pokušati sve i sva, pa i ovakav čin kao što je ovaj sagrofičinim sinom. Konačno, nismo daleko od onoga doba kad su protivnika naprosto maknuli s puta jednom gestom bodeža. A ipak, možda se varamo da je grof izravno u tom polju.

Možda je slučaj da se baš sada nalazi ovdje.- Snebiva me što se potužio na stare stvari. Ali natovariose zlatnom narodnom odorom i s ushićenjem je govorio o lju

bavi prema svome narodnom jeziku, kojim nikada ne govori.Sav svoj patriotizam ta su gospoda utjelovila u zlatnim resa

ma. Čini mi se kao da su cirkuski lakrdijaši koji imaju unifor

mu, da ih publika ne bi držala ozbiljnim ljudima. Vjerujte mi,Rosenberg, kad bih tim velikašima patriotima danas rekao:"Evo, vraćam vam privilegije, a vi priznajte svojim materin



skim jezikom kineski", oni bi me progasili nacionalnim Bogom.Sve je to laž i pretvaranje. Bili su uvijek sluge svakome vladarukoji je štitio njihovo blago i davao im časti. Još ću im otvorenoreći u lice: "Gospodo, vlast bivših gusara utrnula je!"Rosenberg nije ni pokušao da carevo uzbuñ enje stiša, jer mu se to činilo potpuno

bezuspješnim.Josip je pogledao kroz prozor i rekao ozbiljno:- Danas je zaista loš dan, vrlo loš. Živim pod udarom nekakvog roka koji mi nepoznati lupeži nametnuše da se odrečem životnog djela. I još mi nameću kao prijetnju život jednogadjeteta. Kad bi se to znalo, mislim da bi moj položaj ljudi ismijali, a ja se ipak uzrujavam. Ne zbog roka, nego zbog onoga



nevinog stvora koji je dospio u tu situaciju. Hm, ipak je moja glava još uvijek

na mojem ramenu. Nju mogu još uvijek dati. Eh, idemo dalje! - reče i pode brzo k pisaćem stolu. Uskoro se zadubi u posao. Pritom bi kadšto pogledao na sat, štoje više odmicao približavajući se ranom jesenskom predvečerju.Sluga javi molbu doktora Kalmana da ga primi. Car podigne glavu i pogleda premavratima. Doktor je ušao pognut i blijed. To cara podigne sa stolice.- Stoje s mojim sekretarom? - zapita doktora s očitim strahom.-Veličanstvo, došao sam vam javiti da su napadaji sve žešći, a to koleba i mojunadu.- Jaje nisam ni imao. Što namjeravate?- Molim vaše veličanstvo da moga štićenika ne otpremi uzavod za umobolne. Dopustite da ga njegujem. Ako napadajine prestanu, moj posao neće biti dugotrajan.- Dobro, neka ostane na vašoj njezi. To me dira. Ne moguizbrisati iz sjećanja njegovo strahovito lice. Što je skrivio daje morao tako izgubiti svoj lijepi i mladi život? Što se s njim dogodilo?- Bojim se da će tu tajnu ponijeti u grob. Još jedno, veličanstvo, vi ste izvoljeli naglasiti da sestra Elizabeta ne smije saznati što se s njim dogodilo. Ja bih vas molio da tu svojuodredbu ne promijenite ni onda kad bi bio na umoru. Bojim se da bi na nježnu dušu to saznanje djelovalo katastrofalno. Iona bi mogla šenuti umom.- To sam i ja mislio. Odredio sam da nitko ne zalazi u onokrilo dvora i ne bojte se, nastojat ću da Marica pode što prijenatrag u svoj samostan, gdje je neće dostići glas o toj nesreći.Zbogom, doktore! Javite mi sve što će se dogoditi.

Kalman se tronuto zahvali i ode.Prvi se mrak već uhvatio u prozore careva kabineta kad se na vratima pojavi,nijem i šutljiv, agent Knecht. Bez riječi požuri Josip k njemu, uvuče ga u sobui reče tiho i uzrujano:

-Govorite! Govorite!-Veličanstvo, u njezinu stanu nema joj traga. Posvuda smo je tražili. Propala jeu zemlju.Oštrim udarcem noge o pod oda car krajnju uzbuñ enost, dok je agent nastavljao:- Gvardijan je saslušan. Rekao je ono što već znamo. BiskupFerrari poveo je istragu, dok je kardinal Migazzi poručio da sene radi ni o čemu drugom nego o prekoračenju disciplinskekazne nad fratrima i žestoko se zauzima za gvardijana.

- Dobro, dobro - prekine ga oštro car - ima li što drugo?- Onaj stari s dugom bradom danas je u bolnici umro.



Ostala trojica su tamo. Bivši trgovački pomoćnik neprestano uzdiše za svojom Lotom i leži u groznici. Kad me opazio,sklopljenim me rukama molio da odem k Loti i da pogledam da li se udala. Taj nema druge brige.- Ostavite to! Imate li kakav prijedlog o potrazi za dječakom?- Ako mi veličanstvo dopusti da ga izrečem do kraja...- Kratko i cjelovito!- Neka mi veličanstvo dopusti s vašom odredbom poći ukaznionicu i na samu razgovarati sa Szekelvjem, priopćiti

mu vašu pogodbu s njegovom zaručnicom, i to da je nestala. Neka zna da sada njegovo osloboñ enje ovisi o životu dječaka.Dat ću mu prigode da može po kome hoće izvijestiti kojega

prijatelja. Možda on zna kakav izlaz.- Nije ni zlo ni dobro! Ali čekajte me na malim stepenica

ma i ne recite nikome ništa. Vičan tako kratkim nalozima agent izañ e i ode na uske stepenice.Za četvrt sata čuo je na hodniku brze korake. Obazrevši se opazi da dolazi car,odjeven u jednostavni grañ anski kaput sa širokim suknenim šeširom i štapom uruci. Uz njega je Rosen-berg, takoñ er u grañ anskom odijelu.



Ne rekavši ništa Knechtu, pobrza Josip niz stepenice. Agent pode za njim. Prošlisu dvorištem, zatim pokraj palače grofa Palffvja, koja je zatvorila unutarnjidio dvora, i iza-doše u malu, vrlo usku ulicu, u kojoj su kuće na obje strane

meñ usobno udaljene jedva tri stope. Male lanterne osvjetljavale su im put.- Treba da nañ emo kakva kola - reče car. - Pješke je predaleko do kaznionice. Idemo dok ne sretnemo kakav fijaker.Iza velikih baroknih palača promolile su se male jednokatnice. Sto su prolazilidalje to su se kuće, prozori i njihovo osvjetljenje smanjivali.- U ovom kraju ljudi samo pješače! - reče Rosenberg.- Ići ćemo do prve gostionice, tamo sigurno imaju kakvakola. Pazite, stoje to?Odnekud je dopirao bučan glas mase. U tren oka car skrene za tom bukom ne

brinući se za to da je htio poći do gostionice. Niz ulicu nosio je vjetar žamor. S prozora neke kavanice pada svjetlo po gustostisnutim glavama na ulici.Povučen magičnom silom svjetine car požuri.Zaustavili su se iza velike skupine ljudi. Muškarci, žene i mladež zaokružili susuhonjavog mladića, groteskno nama-ljanog lica, koji se kotrljao po nekakvom odrpanom sagu i savijao svojim tijelom smiješne i po svome uvjerenju vratolomneslike. Ljudi su s ushitom pratili njegove grimase i tjelesne vrtuljke, pljeskali

mu i bacali poneki novčić u njegovu kapu, vičući:- Bravo! Bravo!To je pelivana tako razveselilo da ispruži tijelo hodajući na rukama. Togledatelje ushiti. Car sa svojim pratiocima stade i zagleda se u vještog momkakoji se spušta na glavu pa opet na ruke i okreće se.

Svjetina udari u viku. Lica ljudi su razdragana, rumena i razbuktalih očiju.Josip primakne usne Rosenbergovu uhu i šapne:- Žongleri su ideal Bečana! Idemo!- Možemo i ovdje potražiti kakvu gostionicu - predložiKnecht.Otišli su u drugu ulicu iskušati sreću. Ujedared se Knecht zaustavi:- Ovo je kuća fratrove Lote. Evo, nad portalom je slika bije

le ovčice. To je njezin raj zemaljski. Tri su prozora osvijetljena. Tko zna kakav se junak koči na mjestu jadnog fratra i ko

liko već Lota ima malih Lotića! Vidite firmu: "Prodaja žita na



veliko". Ona sigurno ima i dvije kočije.- Da vidimo! - reče car. - Firma je dobra izlika. Deset minuta možemo žrtvovati. Možda nam uistinu iznajmi kola.Prešavši prag veže, u kojoj je stajao sluga udvarajući nekoj kućnoj pomoćnici,

pošli su do stepenica i pozvonili na prvim vratima. Prozorčić se otvori i pojavise muška glava.- Fratar je propao! - reče Josip. - To je suprug!

Muškarac upita što gospoda žele.- Da li ovdje stanuje kći pokojnog trgovca Haissa, Lota?- Da. Gospoda žele kupiti žita? - odgovori muškarac.Car mu brzo odvrati:- Da, da, želimo nekoliko vozova. Nismo iz grada i ne možemo čekati.Ključanica škripne. Pred gospodom je stajao visok muškarac srednje dobi ugrañ anskom odijelu, s kapom na glavi.- Neka gospoda izvole! - reče i otvori vrata.

Nañ oše se u lijepoj grañ anskoj sobi.- Gospodo - reče kućedomaćin - naša je tvrtka poznata učitavu gradu, naše je žito najbolje. Najodličnija gospoda dolaze k nama, to sigurno znate. Koliko želite žita i pošto pla

ćate?



- Plaćamo koliko hoćete, unaprijed. Uzet ćemo dva voza - prekine ga Josip - samo molimo da nam donesete uzorke.Gospodin otvori druga vrata i ode u susjednu sobu. Knecht se ušulja za njim iopazi kako da je nekome znakove i šapće:- Idi, pazi da ne bi štogod posmaknuli!To je Knechta nagnalo na smijeh pa se povuče natrag, tim brže što je u sobuulazila žena, stara oko dvadeset šest godina, blijeda, strogog pogleda i mrka.- Fratar može biti sretan što se udala! - primijeti Josip šap-tom francuski.Žena je jedva odzdravila gospodi, sjela k prozoru i tobože gledala na ulicu, aliočito pazila na njihove prste. Knecht se približi:- Gospodo, oprostite, mi smo ušli pod izlikom da smo kupci! Tražimo kočiju, a pritom smo vam htjeli nešto priopćiti štoće vas zanimati.Ona ustane i povuče se.- Ne bojte se, dok vaš gospodin donese uzorke trebam vam javiti vijest o vašem bivšem zaručniku.Jedva agent izreče tu riječ kad ona skoči zaprepašteno:- To je laž, on je umro!

-Alije uskrsnuo! Njena inteligencija nije podnijela takvu formu razgovora. Problijedila je od straha i pokušala je pobjeći, ali je Josip zadrži.- Gospodo, ne bojte se, nismo mi luñ aci! Moj drug nijevam stvar dobro razjasnio. Tko vam je rekao da je vaš zaruč nik umro?- Gvardijan. Pokazao mi je i grob, i ja ga svakoga dana posjećujem.- I plaćate gvardijanu svete mise za pokoj zaručnikoveduše? - upita car.- Svake srijede i subote.

- To vam samostan mora vratiti, s kamatama! On je živ makar će to možda biti krivo vašem mužu.- Nemam muža - upadne ona.



- Onaj je gospodin vaš prijatelj?- Vi ste drski. On je moj ujak.- Niste se udali? - upita Josip.- Ostala sam starom gospoñ icom, tako sam se zaklela nagrobu - odgovori ona tiho.- Dopustite da vam ponudim ruku, ne svoju, Bože nas oboje od toga očuvaj, nego ruku vašega zaručnika.-Vi niste pri svijesti!- Ja potpuno, ali vaš zaručnik nije. Njega devet godina

mori jedna jedina želja, da vas oženi. Nenavikla takvom načinu govora, bila je uvjerena da su to opaki ljudi i ponovnohtjede pobjeći. Knecht joj zakrči put:- Gospoñ ice, mi nismo lopovi. Tako mi svih svetaca Božjih,govorimo istinu! Poñ ite u novu gradsku bolnicu, tamo ćetenaći zaručnika.

Agentova zakletva je umiri, ali još uvijek nije ni izdaleka vjerovala, pa upita:- Kako vi znate tko je moj zaručnik?- To bi bilo predugo da sada razjašnjavamo.Pojavi se ujak s uzorcima. Knecht mu odmah reče zbog čega su zapravo došli. LiceLotina ujaka odrazi veliku ljutinu.

-To je laž! Nije istina! Taj o kome govorite laže, on je pustolov i hoće imetak moje nećakinje.-1 oduzima ga vama? - upadne Josip.- Imetak je ionako moj. Ona se obavezala da se neće udati iostavlja sve meni, dakle taj pustolov neće ništa dobiti.- Tako? No, meñ utim, gospodine, vi ste svoju nećakinjunaveli na taj zapis. Zapovijedam vam da ga smjesta predate

meni.- To mi nitko ne može zapovjediti!-



- Može car, a taj sam ja!Čovjek se prepao. Pogleda Josipu u licu, ali ga je frizura i mršavost posveizobličila.- Gospoñ ice - obrati se car Loti -jeste li od svoje volje na

pravili takav zapis?- On me nagovorio.- To sam slutio! Sutra doñ ite k meni u dvor. Vama, gospodine, ne bih preporučio da budete nepristojni prema njoj. A sada, gospoñ ice Loto, ne plačite nego se radujte. Vaš je zaruč nik živ i ozdravit če uskoro. Nego, molim vas, učinite mi uslugu: trebam odmah kočiju.

Smetena od sreće i nenadanih dogañ aja, koji su joj ostali nerazjašnjeni, potrčala je van, ali se odmah vratila usplahirena:- Kočijaš je otišao. Na ulici je nekakva strka. Oprostite,

poslala sam po njega. Molim da malo izvolite pričekati. Oh,kako sam smušena! Recite mi što se dogodilo s njim?U sobu dopre vika. Pelivan je pred kavanom počeo igru s tanjurima, na prevelikuradost publike. Odjednom presiječe tu radost ženski povik:- U pomoć, tat, tat!Te su riječi djelovale kao štrcaljka. Sva publika potrči za tim glasom u maluulicu.

Neka je žena trčala pred njima vičući:- Tamo je tat, uhvatite ga!Blesasto žonglerovo lice poprimi ozbiljan izražaj. On pograbi svoju skoro praznu

kapu, prokune i pogleda za svojim ribicama što su mu s udica otplivale u tamu. No znatiželja povlači i njega za ljudima. Razabire da se nešto dogañ a. Svi prozori su otvoreni, a na njima glave. Masa se okupila pred dvokatnicom. S



prozora drugoga kata spušta s neka tamna kontura. Raširene ruke i noge pokazujuda je ljudsko stvorenje. Dolje stisnute glave. Ljudi otvorenih usta hvatajuonoga kojega netko s prozora spušta dolje i šapću:

- .1.

- Kradljivci!- Okrali su nekoga, a sada će baš u naše šake!- Hop! Pazi, zaustavio se na prvom katu. Pobjeći će!- Hanswurts, žongler! Zgrabit će ga!Dok se gore uže zaustavilo i čovjek je ostao visjeti, Hans-wurts opazi da bi

mogao doživjeti neočekivanu slavu, skoči do žlijeba i uspne se.Lanterna je obješena vrlo nisko i onaj što se spušta u potpunoj je tami.Hanswurst uz kriku publike dopuže gore. Kratka stanka. Publika gleda i čeka.- Da se Hansvvurst ne bi s njim pogodio i pustio ga na prozor prvoga kata?- Koga vraga radiš tako dugo?- Što radiš, Hansvvurst? Dolje! Siñ i, vrag te odnio!Hansvvurst se spušta. Uže visi u zraku, ali bez onoga što je

bio o njemu vezan. Hansvvurst se spušta žlijebom i nešto nosi u naručju. Publikase gura k zidu. Čeka željna da sazna stoje. Kad je pelivan dospio u blizinu prizemlja palo je svjetlo lanterne po njemu i njegovu teretu.- Dijete! - uskliknu žene zapanjeno.-Jest! vikne Hansvvurst stupivši na zemlju i postavi na pločnik dječaka u

bijelom suknenom odijelu.- Sto je to? - uzbune se ljudi pomalo razočarani što im jeoduzeta mogućnost da šake ispraše na lopovu, ali i dijete ihje stalo zanimati. No mališan nije odgovarao na njihova pitanja.- Još jedan, još se jedan spušta! - vikne netko.Opet pogledaše gore i opaze da je uže palo do zemlje, a po njemu netko klizi.- Žena je, žena! -viču ljudi.To uzruja masu. Žena i dijete, to im se činilo romantičnim dogañ ajem.



Hanswurst dohvati s užeta ženu kojoj su se u spuštanju ras-plele kose. Ona pružiruku za dječakom koji se pritisnuo o zid u bojazni pred tolikim ljudima.Držala gaje za ruku dršćući. Čekala je da stekne snage, jer su joj od uzbuñ enjaklecale noge.

Nije mogla odgovoriti na stotine pitanja kojima su je oba-sule žene i muškarci. Najednom osjete ljudi oštre laktove pod rebrima. Neki visok muškarac gurao se

meñ u njih i prodro je do žene i dječaka. Ona s vriskom zaštiti dijete, alineznanac ga uhvati, podigne ga i htjede bježati.- Ne dajte! - vrišti žena. - Otimlje mi dijete, moje dijete!

Nešto od znatiželje da sazna što je to, a nešto ponukanatim riječima svjetina se čvrsto zbila oko njih.Raščupana žena uhvati čovjeka za ruke i ugrize ga kako bi ga prinudila da pustidječaka, ali on prkosi oštrim zubima.- Moje dijete, ne dajte mu moje jedino dijete! Žene, majke,očevi, smilujte se! -viče žena kao pomamna.- Ne pustite ga! - odazove se oštar muški glas.

Muškarci se uhvate čvrsto da silom zadrže visoku ljudeska-ru staračkog lica. Vidjevši da ne može uzmaknuti zaustavi se neznanac i poviče:- Ne vjerujte, ljudi, pustolovki! Laže! Saveznica je razboj

nika koji kradu djecu. Ukrala ga je za svoju bandu da mogutražiti otkupninu.



Razjašnjenje je djelovao ublažujuće. Publika se pokoleba u simpatijama premaženi. Pojam razbojnika koji kradu djecu i traže otkupninu vrlo je prihvatljivnaivnim dušama.- Pustite ga, on je otac! - predlažu neki.- Ljudi, on mi je ukrao dijete i zatvorio u ovoj kući. Ja sam

mu majka, ja...Ljudi su se okrenuli prema dječaku kojega je muškarac držao željeznim rukama.

Mali je vikao i udarao nogama.

- Ljudi, ona glumi! Ne dajte da mi dijete uzme i osakati. Snjim će prosjačiti. Tako rade ovakve žene.- Smilujte se! Majke, očevi - viče žena - smilujte se majcikojoj zlikovac hoće oteti dijete!- Mir, ljudi! Vidjet ćemo. Ja ću napraviti reda - oglasi seneki grañ anin dignuvši ruke, pa se obrati ženi u vrlo ozbiljnoj pozi:- Zašto ti ovaj hoće oteti dijete?- Da me tako prisili na sramotan čin!- Drolja! - viče muškarac. - Laže i hoće s djetetom pobjeći!

Mališan oslobodi ruku i stade tući otimača.-Vidite ljudi, dijete se brani! Tuče ga! Nije njegovo! To je ponukalo muškarceda zakrče čovjeku put i da ga zaustave.- Čekaj, nećeš tako!- Jesi li njezin sin, mali? - pitaju dijete, ali dječak ne odgovara, makar ga pitaju po deseti put.- Kako da bude njezin sin kad ne govori majčinim jezikom!- viče muškarac držeći dječaka koji se otimao nogama i rukama.- Ja sam Francuskinja!- Govor je odaje da laže! - viče muškarac razarajući u svjetini njezinu obranu.Ljudi su neodlučni. Muškarac vikne opet:- Hoćete li dati ovog krasnog dječaka drolji da ga osakati ivodi po ulicama da njegovom nesrećom puni svoje džepove?To ona hoće, to! Pustite me, ljudi, s djetetom!- Neka se pogode kako znaju! - čuju se glasovi neodlučnih.- Ne mi ješajte se!Ljudi su izgubili vjeru u ono stoje govorio on i u ono stoje govorila ona. Tokolebanje išlo je u prilog njemu. Žena nastoji iznova predobiti vjeru.- Tako mi Boga oca i Bogorodice, dijete je moje! Moje!



- Stoje to nas briga! Idite, pustite ih! Zar da na dušu uzme mo tuñ e dijete? Masa je uzmakla. Žena je uzdisala. Muškarac pograbi dječaka i pode, kad se u masu progura Knecht i vikne:- Ljudi, ne dajte mu dječaka, on je zlikovac!To je palo u masu kao iskra i u jednom se trenutku promijenila. Svu je vjeruopet poklonila ženi. Kao da su to jedva dočekali svi su bili protiv neznanca.Svi su se muškarci dali u potjeru za njim. On u krajnjoj pogibelji pusti dječakai jur-ne u tamu.Ljudi su mališana doveli pred Knechta, koji je stajao pokraj očajne raščupanežene i govorio:- Svjedočim da je to njezino dijete. Ja i moja dva druga po

znajemo nju i njezinoga sina.U mraku, podalje od lanterne, stajali su Rosenberg i car. Nitko nije slutio tkosu ti svjedoci.



- Jest, to je njezin sin! - oglase se car i Rosenberg.- Znala sam ja! - vikne jedna žena. - Samo prava majka

može ovako vikati za svojim djetetom.-1 dečko gaje tukao, zar niste vidjeli? - doda druga.- Uzmite svoga sina, gospodo - okrene se Knecht - i poñ ites nama. Mi ćemo vas odvesti kući. A gdje je tat?Svi su se obazirali, ali ga više nigdje nije bilo. Dva su momka dotrčala

priopćivši da je nestao u tamnoj uličici.Kao da caru nije bilo do zlikovca, da znak Knechtu da smjesta doñ e.- A otimač?- Veže me riječ da neću istraživati!Knecht je pomogao ženi da ustane i kada je uzela za ruku dječaka ostavesvjetinu, žureći se da što prije budu sami.- Baroneso, vi ste pravi heroj! - prišapne ženi Knecht vodeći je za carem.

Vraćali su se prema kući fratrove Lote, nedaleko od mjesta gdje se odigrao taj prizor.

Car stane, kao da mu uzbuñ enje ne da poći dalje. Šaptao je uprijevši pogled usvijetle prozore.

- Lota, Lota! Fratrova ljubav me spasila!- Da se niste, veličanstvo, kod nje zaustavili ne bismo mogli biti svjedoci ovoj hajci - nadoveže Knecht.- Lota ne sluti zašto će dobiti od mene dragocjen svadbenidar. A sad brzo kola!Uñ oše ponovno u kuću fratrove zaručnice.Dok su vani opremali kočiju, car je sjedio nasuprot dječaku i promatrao njegovolice u kojemu se odražavala udružena Sinišina i Nerina ljepota.- Čim smo stigli onamo, ja sam ga prepoznao. Vidio sam njegov portret u Sedmogradskoj kad sam bio gost generala

Vojkffvja. Gospoñ ice Loto, imate li kakvu želju? Htio bih jeispuniti.- Samo jednu. Ako je moj zaručnik živ, tada je fratar, zareñ eni fratar. Oslobodite ga.- On je prevaren i njegova zakletva ne vrijedi. Sutra ćuodrediti da ga moj biskup odriješi od svake obaveze.Lota ja zaplakala od radosti. Kočija je zaštropotala pred vežom. Svi siñ oše.Josip sjedne kod kočijaša. Kočija krene. U tami kola upita car baronesufrancuski:- Možete li mi reći što se s vama dogodilo otkad smo se rastali?- Samo toliko da sam se poslužila varkom. Pronašla sam otmičara i ušla u njegovo skrovište, ali me onaj lopov zatvorio. Razmišljala sam što da radim, kad danas predvečer iznenada naiñ e netko u kuću. Čula sam kako je uzbuñ eno kliknuo: "Kod kapucina se nešto dogodilo!" Odjurio je iz kuće,zaključao stan i pred vratima ostavio stražu. Ja se domislih i

pokušah vratoloman bijeg, ali je on došao odnekud i zamalo mi ponovno ugrabio dijete.-



- Madame, odsad ću biti velik poklonik vaše glumačke vještine! - reče car. - Njoj treba da budem zahvalan!- Mali se branio kao lav. Očeva krv! - primijeti Rosenberg.- Kamo me vozite? - zapita žena.

- Najprije želim predati dijete.- Kada ćete mi predati ucjenu?- Kad biste sada imali razloga sumnjati, bio bih besprimjer



no nepošten.To je očito umiri.

Mom čić je šutio, slušao i kod svake lanterne koja bi bacila u kočiju malosvjetla crnim sjajnim očima zirkao je u nepoznatu gospodu.Kočija je drndala ulicom.

Mukla tišina vlada u stanu supruga Vojkffv. Na stolu gori svjetiljka iosvjetljava mali salon. Nera leži na divanu, slaba, iznemogla. Baršunaste očinabrekle su od suza. Pokraj nje Siniša, drži je za mršavu ruku i tješi:- Ne zdvajaj, drago moje, u meni još ima nade!- Odakle crpiš nadu kad je rok što su mi ga dali lupeži naizmaku.- Knecht je danas bio dva puta ovdje i osokolio me. On jeuvjeren da će baronesa razvaliti sve zidine kako bi doprla donašega djeteta. Svaki čas može doći s njim.- Oh, kako vrijeme leti, a ne javlja se nitko. Strahovito jetiho.- Bdjet ću uza te čitavu noć, Nero, tko zna neće li nam sutrašnji dan donijeti naše malo sunce u kuću.- Tješiš me, a trpiš više od mene. Znam, vidim. Bdiješ i

mršaviš, sve od straha i od žalosti za njim. Napolju odjekne

zvonce. Oboje se lecnu. Siniša ustane. Njihovi pogledi uprlisu se u vrata na koja ude mala pojava zaogrnuta dugim ogrtačem i s kapucom na glavi.

- Ti si to, Marice! - reče Nera razočarano.- Da, ja sam. Vi opet ležite, grofice! Oslabit ćete!Siniša joj dade znak da šuti o tome i započne drugu temu, upitavši Maricu:- Bili ste uzalud na straži?- Da, bila sam pred dvorskim vratima. Car je izišao s Knech-tom i Rosenbergom, preodjeven. Nešto su važno razgovarali.

Nisu primijetili moju sivu služinsku haljinu.

- Uzalud vaše uhoñ enje! Nećete ništa pronaći protivKalmana. Vaše sumnje nisu ispravne. da je griješan, već bi ganetko na dvoru progledao - odgovorio je Siniša.- Pravi zlikovci ne bi mogli postati zlikovcima da svojim nastupom ne ulijevaju povjerenje i simpatije. Otkad ste

mi povjerili Daviline muke zadnjih dana njegova života, ja bih založila glavu da Kalman nosi na duši strašan zločin, alinemam dokaza. Kad sam odala caru sumnje, branio ga je.

Nikoga nema da mi pomogne.- Tvoje sumnje nisu vjerojatne - oglasi se Nera.- Oh, grofice, vi ih sve ne poznajete. Kad biste znali kakvaje još u meni sumnja!Supruzi se pogledaše. Nera upita:- Još jedna sumnja?

- Car je bio tako jak i zdrav, a kakav je sada! Nisu li mu uratu štogod davali da je takav?- Sestro Elizabeto, što vam pada na um? - prekine je Siniša. - To nije moguće, to se ne može samo tako. Vaše su misli

plod fantastičnih utvara.- Siniša pravo govori - potvrdi Nera. - To je sasvim isključeno. Car je okružen iskrenim prijateljima i obožavateljima.-1 Kalmana ubrajate medu njih?- Zaboga, vaše su misli bolesne! - ukori je Siniša.- Ti Kalmana mrziš i zato ga sumnjičiš. Ne daj se zaslijepitineutemeljenom antipatijom.-





- Ne sumnjam zato što ga mrzim, nego ga mrzim zato što moram sumnjati. Istina je, mrzila sam ga od prvoga trenutka.- Dakle, vidiš, sama si u protuslovlju.- Možda, ali ipak ne mogu drukčije nego sumnjati.- Zašto ste ga zamrzili od prvoga sastanka? - upita Sinišada zadrži tu temu, kako Nera ne bi opet govorila o sinu.- Zašto sam ga mrzila? - zamišljeno će Marica. - Nije bilostvarnog razloga. Predstavili su mi ga i nije mi se sviñ ao. Osjetila sam neku antipatiju. Barunica mi je odmah rekla: "Ima

plave oči kao i vi!" Stresla sam se.- Možda vas je ljutilo što su mu oči tamnoplave, a to je vaš

monopol! - reče Siniša.-Vi me vrijeñ ate! Ponajprije, njegove su oči drukčije, a on me tako gledao kaoda mu se gadim. I on se meni ogadio. Nisam ga više mogla vidjeti.- Često se dogañ a da nekoga zamrzimo prvoga časa, alikasnije... Stoje to? - trgne se Nera prekinuvši rečenicu i pri-sluhne.- Netko je došao - reče Marica i odmah izañ e u hodnik,

odakle je dopiralo komešanje. Nera je protrnula i blijedila u nekom predosjećaju.Siniša ju je stao smirivati. Njen se pogled nije mogao odvr-nuti od vrata kojase polako otvaraju. Nešto se zabijeli u tamnom okviru. U sobu uñ e dječak držećiruke uvis i vikne:- Mamice, ja sam! Nije mi ništa!

Nerin krik pronio se kućom. Ustala je napola besvjesna i pruži ruku premadjetetu.Siniša je takoñ er skočio. Dijete je palo u salon kao sunčana zraka i oboje ihobezumilo.Dječak skoči k majci i obujmi je. Ona ga privine na prsa i padne omamljena nadivan.- Mamice, ja sam, Ivica! Tvoje zlato je došlo! - vikao je

mali.

Otvorivši oči Nera zagleda dijete i zapadne u grčevit plač. Na otvorenim vratimastajao je Rosenberg. Supruzi su milovali svojega jedinca, koji se ponosnoisprsio:- Tukao sam onoga staroga gada. Branio sam se hrabro kaotata. Nije me bilo strah. A ona gospoñ a bila je dobra, uvijek

me tješila kad sam plakao. Napokon uñ e Rosenberg i ispriča roditeljima što se dogodilo s dječakom i kojim su se slučajem sreli s njim na ulici.- Careva strast da ne propusti bilo koju uličnu strku navelanas je da promijenimo smjer i naišli smo na žonglerove pred stave. Tada smo pošli drugim putem i zadržali se kod fratro-ve zaručnice o kojoj ću vam pričati kasnije. Kada smo kod nje

čuli s ulice viku, car je opet ostavio sve i pohitio u gungulu.Tako je Bog prevario lupeža.

Nera sklopi ruke na nijemu molitvu zahvalnosti držeći na koljenima sina.Dvorski meštar čekao je da mine prva omama sreće. Malo kasnije ogledao seoprezno po sobi, sagnuo se k Neri i Siniši i govorio šaptom:- Htio bih vam priopćiti jedan dogañ aj, ali vrlo povjerljivo,da ne čuje Marica.- Govorite, ona sigurno čeka vani da može s vama razgovarati o caru.Rosenberg nastavi:- Najprije ću vam reći sve ukratko. Našli smo Davilu u sa

mostanskom podrumu u bjesomučnom, beznadnom stanju,ali umrijet će. Nema nade. Napadaji su sve češći. Car vas moli

da pošaljete Maricu što prije u samostan da ne bi saznala zanesretnika.To im se činilo bajkom i jedva su mogli vjerovati.



Dok je Nera čvrsto držala svoje dijete, upita poluglasno:- Gdje se nalazi nesretnik?



- Na dvoru. Kalman je uz njega dan i noć.- Ne, ne, Marica to mora saznati. Morate joj reći. Kažitecaru da ona mora saznati. Neka joj on priopći, to je potrebno.

Njeno je pravo da zna - reče Nera.Rosenberg zaniječe glavom.- Car joj želi prikratiti muke da ga po drugi put oplakuje.Umrijet će. No sada moram ići, čeka me kočija.Siniša pode s Rosenbergom, koji mu zataji da se u kočiji nalazi car.

Marica se raspitala za carevo zdravlje i vrati se u salon. Radosno priñ e Neri:- Ja sam ga prva vidjela na hodniku! Zamalo sam vrisnula.Oh, vidite, car je obećao da će ga vratiti i vratio gaje!

- Mamice - reče mali - tko je ova gospoñ a? - i pokaže Maricu.- To je moja štićenica.- Mamice, je li to Marica?- Da, tako su je zvali prije.- A što joj to onaj gospodin koji je otišao neće reći? Zaštojoj neće kazati?- Ništa, dijete moje!

- Ali ti si mu rekla da joj mora reći. Marica pogleda Neru:- Što to mali govori?- Nije shvatio. To se nije odnosilo na tebe. Rosenberg je pričao o baronesi. Kod nje je bilo dijete.

Nerin smiješak i ta isprika uvjerili su Maricu da su govorili o njoj i da jojnešto taje.Dohrli Siniša. Zagrljeni sjedili su milujući dijete.

Marica je sjela k prozoru i gledala u noć zamišljenim pogledom.

Car je čekao u kočiji sjedeći nasuprot crnoj ljepotici. Šutjeli su. Nije je htioispitivati, držao se ugovora.Kada je Rosenberg izašao iz Sinišina stana i ušao u kola zapovjedi car da gavoze u tamnicu.- Madame, sada dolazi red da primite nagradu.

Nije odgovorila, a on nije započinjao razgovor.Kroz tamu jurila su kola izvan grada. Odjednom se oglasi u tamnoj kočiji

baronesa:

-Veličanstvo je poslalo potragu za otmičarom?- Ne, rekao sam da neću poduzeti ništa.- Da ste poslali Knechta gore u stan, ne biste ionako našlinikoga. Kuća je pusta. U njoj ne stanuje nitko, a pripadačovjeku koji živi negdje drugdje u Beču, pod krivim imenom.

Ni to nije cara nagnalo da ispituje.- Držim se zadane riječi. Ne pitam i prepuštam vama da mikažete ono što sami želite.- Kad bih više rekla nego što znate, optužila bih i sebe.- Madame, a vi šutite!

Više se nije oglasila. Vožnja je trajala četvrt sata. Pred velikom tamnom zgradom zaustavili su se.Knecht skoči s kola i pozvoni na vratima.

- Rosenberg, uzmite ovo pismo - reče car. - Vidite, madame, dva dana nosim u džepu vašu sreću! Pokažite to upra

vitelju kaznionice.



Rosenberg uzme pismo i skoči dolje. Za njim side baronesa. Car joj reče tiho:- Madame, želim vam sreću!-Veličanstvo, zahvaljujem!

Njezina silhueta izgubi se s Rosenbergom koji je već ulazio u vežu kaznionice.Uskoro su se našli u tamnom kutu dvorišta. Ravnatelj je čekao dok doveduokovanog kažnjenika Szekelvja i pročitao pomilovanje. Stražar im je svijetliofenjerom.



Tada se u tmini pojavi uznik. Baronesa zadršče.- Samo tiho, molim! - šapne joj Rosenberg.Ljepotica stisne zube i baci se u naručaj svome ljubavniku, ukočenom, nijemom strašču.- Slobodni ste! -javi upravitelj uzniku. - Posljednje dvijegodine veličanstvo vam je oprostilo!

Szekelv je bio nijem od iznenañ enja.Upravitelj naloži stražarima da ga otkuju i reče da tiho, neopaženo ostavikaznionicu.Za četvrt sata bivši kažnjenik stigao je u stražarsku sobu odjeven u svoje ruho.Rosenberg se nakloni dami:-Vašje cilj postignut. Zbogom, madame!- Car je održao riječ - odvrati ona, primakne se njegovuuhu i šapne: - Recite caru da mu za održanu riječ javljam ovuvijest: Čovjek koji je sve to zasnovao - oteo dječaka, diktirao grofici ona pisma, poslao ih na ratište, i koji mi je danas

pred svijetom htio oteti dijete - zove se Pelegrini! Zbogom gospodine!Dvorski meštar pohiti napolje i sjedne u kočiju kraj cara. Krenuli su.- Sve je izvršeno u redu? - upita car.- Po vašoj želji. Szekelv je bio iznenañ en, ali je šutio. Onaga je zagrlila. Nikada nisam vidio takav zagrljaj.- Tako ja svoje neprijatelje usrećujem.Obojica su šutjela. Vidjevši da car ne kani govoriti, Rosenberg započne:- Veličanstvo - reče Rosenberg - vi ste mi u Zemunu reklida čovjek koji vas je udario ñ avolskim udarcem, otevši grofici dijete, vrlo dobro poznaje vašu prošlost. Pogodili ste. Baronesa vam kao posljednju zahvalnost šalje njegovo ime.- Tko je? - napeto će car.- Pelegrini!

Dvorski meštar začudio se što car ništa ne odvraća. Drugo se nije čulo dodrndanje kočije. Zatim dopre do Rosenberga vrlo čudan glas:

- Crne sjene lete za mnom kao crni gavrani za lešinom! Nekoliko sekundi kasnije glas mu se već promijeni i razvedri:- Uhvatiti me ipak neće! Pelegrini i gvardijan moraju danas gospodinu Bogu spočitnuti da je napustio njih, pobožne,i skrenuo na stranu bezvjerca Josipa. Nadam se da će ostatiuza me!Kad su stigli u dvor car je stao hodati po svojoj radnoj sobi. Govorio jedvorskom meštru i prijatelju:- Osjećam se kao onaj koji je ostao visjeti nad ponorom itek kad je sretno prešao u sigurnost razabrao je kakvoj je pogibelji utekao. No, idemo dalje! Uzmite sa stola spise.- Veličanstvo, idemo spavati! - uzvrati Rosenberg smije

šeći se.-Vi ćete ići, ja moram malko uživati u pobjedi.

- Onda mi dopustite da užitak podijelimo, ionako vam mo



ram predati generalovu poruku.- Hvala, ne primam. Izvršio sam dužnost.- Još nešto, veličanstvo. Grofica vas moli da ne uskratite

Marici vijest o Davilinoj sudbini.- Kad bi bilo nade u ozdravljenje, ali napadaji su učestali,a to znači brzi konac. Da joj priredim toliku bol? Nikako! Kad umre možemo joj reći da je ne muči neizvjesnost, ali prije nikako. I Kalman je mojega mnijenja.-1 ja - reče Rosenberg. - Bolje je tako.- Ona neće saznati. Strogo zabranjujem da joj se o tomegovori. Prenesite grofici moju odluku.



Drugi dan našao se car u gradskoj bolnici kraj kreveta svojih oslobodenika.Starac sa sijedom bradom umro je a da nisu saznali njegove muke. Druga su

dvojica ležala. Kad ih je Josip obilazio, upita:- Kad ozdravite, hoćete li opet u samostan?- Moramo! - odvrati jedan. - Da mogu, pobjegao bih!- Nije potrebno da bježite, možete ostati u svijetu.Obojica raskolače oči u čudu:- Gospodine, fratri bi nas razapeli na križ!- Nisam li vas ja iz zatvora izbavio?

- I zato ćete odgovarati pred popovima i pred sudovima,dobri gospodine.- Radio sam po carevu nalogu - reče Josip.- Po carevu nalogu? Tada će vama i njemu carica zapapriti.Ona će reći da je gvardijan u pravu, a svi smo mi drugi krivcii trebalo nas je zatvoriti.Car pogleda Rosenberga značajno i utješi fratra:- Vi ste, dragi moj, pali u tamnicu prije nekoliko desetakagodina, pa mislite da je sve kako je tada bilo. Uvjeravam vas,

možete birati po volji kako i gdje želite živjeti. Sve će vam serazjasniti. Ako želite kakvu civilnu službu, prema svojim sposobnostima, dobit ćete je. To je moja briga.Obojica izraze želju da nikada više ne predu prag samostana. Josip im obeća

posao i uputi se u drugu sobu, gdje je ležao treći fratar. On nije bio sam.Kraj njega je sjedila njegova bivša zaručnica Lota. Josip i Rosenberg promatralisu ih iz prikrajka. Fratrovo lice odavalo je podatni raznježeni osjećaj. Držaoje Lotinu ruku i gledao djevojku kao neko blaženstvo. Ona ga je već obavijestilao promjeni na prijestolju.Čim su opazili svojega izbavitelja i dobrotvora, fratar us-klikne:

- Cijeli život molit ću Boga samo za zdravlje vašega veličanstva.- I to nešto vrijedi! A gospoñ ica Lota neka doñ e k meniu "kontrolor" da joj predam svadbeni dar, odrješenje od zakletve i poderani zapis koji mi je dao njezin ujak. Sada je,gospoñ ice, vaše sve: imetak i zaručnik!- Sretna sam, vrlo sretna! - reče ona suznih očiju.SESTRA ELIZABETA Čitave dane i noći ne može se Siniša odijeliti od sina. Noću primakne njegovu

posteljicu k svojem ležaju, danju prolazi sobama i nosi ga na rukama, ili ga posjedne na koljena i mali mora pripovijedati što je radio, kako je s njim

postupala strana gospoñ a, je li mislio na njega i majku. Dje

čak je s užitkom ponavljao svoju priču.



Sinišina sreća vraćala je Neri mir, snagu i zdravlje. Vesela vika unijela je uživot supruga melodiju potpune ljubavne dragosti. Sve se oko njih razvedrilo,raskliktalo i osunčalo.Samo se Marica nije ogrijala na njihovu suncu. Prolazila je kućom tiha,zamišljena, gotovo utučena. I Nera i Siniša bili su uvjereni da je mori nekaslutnja, a nisu imali snage da razgovaraju s njom.Rosenberg im je javio carevu želju da joj zataje što se dogañ a s Davilom i

pokorili su se, makar je Nera tome bila u duši protivna.Svakog dana podvečer Marica je odlazila preodjevena pred carski dvor i pazila naKalmana, što Nera nije mogla spriječiti.

Napokon ipak odluči razgovarati s njom.- Marice, kako bi bilo da povjeriš uhoñ enje doktora Kalmana Knechtu? Bit ćeuspješnije.



- Nikako! Agent bi to rekao caru, a vi znate kako on vjeruje u doktora.- Ti nisi našla ništa što bi opravdalo sumnje?- Ništa! Sad više i ne izlazi podvečer iz dvora. Ne znam zašto. Kao da je nestao.- Zašto si tako žalosna?- Ne znam.- Car je poslao poruku da doñ eš k njemu.- On me zove, zašto?- Ne znam, dijete moje, ali želi s tobom razgovarati.- Idem odmah! - odvrati ona i stane se spremati za od lazak.Pozvali su kočiju i mala opatica odveze se u dvor.

Nestrpljivo se uspinjala u carev kabinet. Čim su je najavili otvori Josip vrata predsoblja. Kada prijeñ e prag zastane i zagleda se u carevo lice.- Stoje? Zašto me tako gledaš, mala moja? - upita car.- Striče, ne izgledate dobro, bolesni ste - reče ona s nekim čudnim prizvukom u glasu.- Nisam, dijete drago! Osjećam se posve dobro.

Nije mu vjerovala, ali on je posjedne ne dopustivši joj da nastavi tu temu.- Marice, sestra nadstojnica treba tvoju pomoć. Ima mnogo bolesnika kojima je potrebna njega.- I grofica Nera me treba.- Ona se već oporavila. Nju ima tko njegovati. Sestre eliza-

betkinje porazdijeljene su po bolnicama, zato je nadstojnicazamolila da te pošaljem.

Nije shvaćao nezadovoljstvo koje se odrazilo na njenom licu.

Marica reče odlučno, značajno ga pogledavši u oči:- Veličanstvo, vi mi nešto tajite?

Naglasak kojim je to izrekla probudi u caru sumnju da je nešto o Davili ipaksaznala i to ga se nemilo kosne.

- Ne, dijete moje, ne tajim ništa.- Oprostite, ali ja znam!- Što znaš? - upita.- Rosenberg je zabranio grofici da mi kaže, ali...Prekinula je rečenicu u namjeri da uvjeri cara kako joj je grofica ipak rekla. Pogledavši njegovo namršteno lice, nastavi:- Vi mi imate nešto važno reći.

- Grofica ti je govorila?- Dječakje čuo kad je Rosenberg pričao grofici, a ja sam gaispitivala.



Razljutio se nad tim otkrićem, a nju je to ponukalo da ne popusti.- Da, znam da se nešto dogodilo što ste odlučili preda

mnom zatajiti. Neću izaći iz ove sobe dok mi ne kažete.- Dječak ne može shvatiti Rosenbergove riječi.- Tim se izgovorom isprva branila grofica. Striče, neke teške slutnje ne daju mi spavati, i zato što mi tajite mučim sejoš više. Da nije važno za mene i vrlo teško, ne biste zabranili da mi kažu. Hoćete li da i nadalje trpim? Znam da se radio Davili.

Ne odgovorivši car je nekoliko puta prošao po sobi gore--dolje. Ona mu iznenadazakrči put i pogleda ga moleći:- Striče dragi, zaboravili ste da ste me voljeli!Toliko nježne prošnje bilo je u tom glasu da joj on obujmi glavu, zagleda se unjene modre oči i reče tiho:- Moja mala, baš zato što te volim nisam htio da saznaš.- Zar nisam od vas čula najstrašnije što me moglo zadesiti? Ima li što gore?

Nije mogao odgovoriti. To probudi njen instinkt i zapita otežući:- Našli su njegovo truplo?- Sada više nema zatajivanja! Marice, jednom sam upo

znao u tebi hrabro srce i jaku dušu. Ako mi dokažeš da nisiobična žena, koja pada u nesvijest i očaj, reći ću ti.



- Evo, gledajte, mirna sam kao muškarac! Govorite! Ako ne podnesem mirno, smatrajte me nedostojnom svoje ljubavi!- Imam vijesti o Davili!Problijedila je, ali je zadržala vanjski mir. - Našli su njegovo truplo, je li?Car joj priopći očinski:- Truplo u kojemu još ima života.- Života? - šaptala je i uprla se čvrsto rukama o stol, da ne

bi zateturala ili pala.- Ali taj je život samo fizički. Duševno je umro. Jesi li hra

bra ili nisi? - naglasi on oštro podsjetivši je na obećanje.Pritisnuvši grčevito ruke o stol sklopi oči. Borila se sa čitavim bićem i svom svojom mladom ljubavlju.- Jesam, hrabra sam! Vidite da jesam, i ostat ću. Samo strpljivosti, srce, sve ću podnijeti.S dubokim bolom u dušu gledao je Josip borbu njenih sila s očajem. Tada ona

prošapće: -Gdje je?- Na dvoru, u svojoj sobi.- Bože! - uzdahne od muke boreći se s nesvjesticom.

- Striče moj mili, dragi, ja sam jaka, idem k njemu. To mora biti! Vična sam svakojakim bolesnicima s ratišta. Zar da budem sada kukavica?

Vidio je bljedoću njenih obraza, ukočenost pogleda i silom izvojštenu vanjskusnagu. Slušao je djetinju, nježnu, a ipak odlučnu molbu. Pokušaje odvratiti od te želje.- Marica, stavljaš na kušnju moju savjest!- Bit ću hrabra! Evo, gledajte, ni proplakati neću!- Već plačeš! Kalman kaže...- Kalman? On je pokraj njega?- Da, on ga njeguje.U tom trenutku presuše njene suze. Brzo obriše oči i uspravi se, kao da je u tom trenutku njen stas postao višim, a

neka nevidljiva moć prosula se čitavim bićem nevjerojatnom snagom.- Molim, pogledajte me! Mirna sam! Svladala sam se.



Nisam li život posvetila njezi bolesnika? Neću postidjeti sebeni vas. Davila je najveći bolesnik na svijetu, možda je zbog

mene takav, i ja ću ga njegovati! To je moje pravo i dužnost!Zadivila ga je njena iznenadna promjena, njen mirni i čvrsti govor i suhe oči.- Kad bi uistinu osjetila snagu da toj dužnosti udovoljiš, ne

bih te odgovarao. Ali bojim se da nećeš izdržati. Kalman se plaši da bi mogla stradati kad bi ga vidjela.- Ah, doktor me ne poznaje. On se boji za mene, ali ja vam zadajem riječ da mi jedino to pruža mir da ga njegujem. I doktor će biti zadovoljan. Dat ću vam prigode da se ponosite djetetom koje ste odgojili.

Nikada još nije vidio Maricu tako mirnu, odlučnu, razboritu. Činila mu se gotovoherojskom. Glas joj je zvučao potpuno sreñ eno, kao da se već sasvim uživila utešku sudbinu. To svladavanje osvoji ga, makar mu nije bilo jasno odakle tolikasnaga.- Dijete, osjećam, krivo bih uradio da ti ne ispunim tu želju. Doñ i!Car je primi za ruku i povede u drugo krilo dvora.Susprežući drhtavo srce slijedila je careve brze korake, prikupljajući snagu.Kad je stigla pred Davilinu sobu osjeti napetost u čitavu tijelu.

Car je još jednom pogleda i vidjevši njen mir i spremnost otvori vrata.Kalman ustane i ne reče ništa. Nijemo je gledao Maricu. Njene se oči sudare snjegovim, nesvjesno, čvrsto. Sekundu--dvije bili su njihovi pogledi stopljeni.Tada ona okrene glavu prema polukosturu-polučovjeku, nekoć lijepom mladom njenom

prijatelju.



Nije kriknula niti se bacila na krevet. Uprla se čvrsto na nogama. Oči su joj bile suhe, samo liceje bijelo kao redovnička peča. Mladićeve su tamne oči širom razvaljene. Bulje u strop. Usne se razvlače. Bijelizubi neprijatno se ispoljavaju, što ga ružno izobličuje. Ona gleda nijema,drvena, mrtva.- Kako je, doktore? - zapita car Kalmana.- Svaki dan gore. Moja je duša izgubila nadu.- Zašto se priroda ne može pobijediti?- Koliko sam se tome nadao, a eto, stojim postiden i poražen.Glas mu je zvučao ganutljivo. Marica ga dodirne pogledom koji je probadao kao

bodež, ali brzo obori oči i prošapće:- Ne, doktore, ne smijete gubiti nadu! Vaša je znanost velikakao i vaša ljubav prema njemu. Moramo ga dozvati u život.- Vi, sestro, ne možete ostati uz tako strašnog bolesnika.

Kad ga zahvate napadaji, sami biste oboljeli.- Ne znate vi mene, gospodine doktore! Vidjet ćete!Liječnik pogleda cara zabrinutim licem. Car mu razjasni:- Sestra Elizabeta preuzet će službu bolničarke. Uvjerila

me da je tome dorasla.- Ako sestra može to podnijeti - odvrati Kalman - obojećemo se brinuti za njega. No, veličanstvo, ja ne preuzimam odgovornost.Car pogleda Maricu kolebljivo.- Veličanstvo, mi smo na ratištu imali bjesomučnike kojisu poludjeli od vrućine. Sve sam to vidjela. Sad pati onaj kojega ljubim. To je strano, ali ja sam ovdje samo sestra njegovateljica.

-Čujete li, doktore? Tako govori prava hrabrost! Dakle,neka se sve udesi da može ostati uz njega i da joj bude udob

no. Marice, neka ti urede jednu sobu.



1!

- Možda ovu, pokraj njegove - upadne Marica. - Je li, gospodine doktore? - upita pogledavši Kalmana. - Moram bitiuvijek pri ruci.On je odgovorio vrlo tronuto:- Već vidim, vi imate praktičnog znanja. Vaša njega udružena s mojom mogla bi učiniti čudo.- Njegovu majku niste pozvali? - upita car i prekine ih.- Nisam. Da ga vidi, šenula bi umom. Pričekat ćemo.- Činite kako je najbolje. A ti, Marice, reci grofici što smoodlučili.- Ostajem odmah ovdje. Naredit ću da mi dovezu stvari.Grofici ću napisati pismo.- Slažem se. Uredi si sobu udobno. Ako što trebaš, reciRosenbergu.Car se povuče i ostavi Maricu s Kalmanom na samu.Iscrpila je mnogo snage da ne iskaže strahovit očaj koji je divljao njenom nutrinom kad je gledala Davilu u tako groznom stanju. Kada je car izašao brzo

sjedne i nasloni glavu, licem okrenuta Kalmanu.- Gospodine doktore, kako se dogodila ta nesreća?- Veličanstvo vam nije reklo?- Nije imao kada, jer mu nisam dala vremena. Htjela sam ga odmah vidjeti. Recite mi vi gdje je bio?- Jedne večeri bila je carska komisija na pregledu u samostanu. Tamo su ga našli zatvorenog u podrumskoj ćeliji.- U samostanu, u podrumu? Kako je to moguće?- To objašnjenje mogli bismo dobiti samo da uspijemo dozvati mladića k svijesti. Fratri su hulje i šute.- Neprijatelji carevi! Mislila sam da su ga ubili tjelesno, aoni su to izveli duševno - govorila je Marica.- Da, sestro, vaše slutnje bile su zapravo ispravne. Oh, kad

bi ozdravio, jao krivcima! Mirno je gledala u njegov tužan obraz i pitala je ozbiljno:



- Hoćemo li ih, doktore, ikada moći uhvatiti?- Kad bi ozdravio! Ali i da ne ozdravi mi bismo ih već imalidaje car prihvatio moj prijedlog.- Kakav prijedlog?- Da gvardijana stavi na muke. Ja sam ga molio, ali se silno

razljutio. Kad biste ga vi pokušali nagovoriti...Govorio je s tolikom iskrenošću da se ona začas zapanjila i pokolebala u svojojsumnji, ali se opet prenula.- Ne, car to ne bi nikad dopustio!- Tako! Eto, nismo slutili da ćemo se naći pokraj njegovakreveta! - uzdahne ona, priñ e Davili i nadvine se nad njegovu glavu.Suze su padale po njegovu licu, izobličenom stradanjem, bradom i ukočenim

pogledom. Prigušivala je žalost. Obazrela se opet prema Kalmanu:- Napadaji dolaze često?- Vrlo često! Kad biste znali kako je to grozno! To je upravo

priljepčivo, kod toga bismo mogli poludjeti i vi i ja!- Izdržat ću, ne bojte se!

- A ja sečesto bojim za sebe. Kako se ne bih bojao za vas?- Pozovite još kojega liječnika.

- Profesor Sturck dolazi. Kad sam iscrpio svo znanje, za



molio sam ga da on propisuje lijekove.- Ne pomaže?

- Ne, sestro! No, eto, upravo dolazi Sturck.Profesor Sturck ude, pozdravi i pogleda bolesnika.- Hoće li ozdraviti? - upita Marica.- Dvojim! Napadaji su svaki dan sve češći.- Nema sredstava za umirenje?- Propisao sam mu, ali ne koristi. Sve je izlišno.Te riječi pogodiše joj srce i zamalo je vrisnula. Svladavši se priñ e profesoru:

- Smijem li zamoliti gospodina profesora malu pouku, štosve treba da činim i kako da radim, jer ću zamjenjivati gospodina doktora Kalmana.Profesor joj da upute, oprosti se i ode. Marica pogleda Kalmana i stane mugovoriti glasom potči-njene njegovateljice:- Gospodine doktore, dopustite da vas upozorim, vi izgledate vrlo umorno, a ja sam svježa i ispavana. Danas ću bdjeti ja.- Hvala, sestro, bit ću vam zahvalan.

- Ah, to je dužnost i prema vama koji se toliko žrtvujete zanjega.- Dao bih život kad bi ga Svemogući htio primiti u zamjenu za njegov.- Hvala vam u njegovo i moje ime!- Moram priznati, bojao sam se za vas, ali vidim da ste sposobni da mi pomognete i olakšate njegove patnje.- Na to me nuka duboka ljubav prema njemu i vaše iskreno očinsko srce.Duge trepavice prikrile su izražaj njenih zjenica. Napola spuštenih vjedagledala je preda se kao da je ne zanima doktorovo lice.Dok joj je srce razdirala patnja izgubljene nade u mladićevo ozdravljenje,razapinjale su je sumnje, nejasne, neodreñ ene, neizvjesne.Doktor Kalman nastavi:- Dakle, odlučili ste me zamjenjivati?- Svaku drugu noć bdjet ću ja.Doktor Kalman prihvati njenu ruku vrlo tronuto.- Sestro, Elizabeto, vi unosite nadu u moje ucviljeno srce.Te riječi izazovu njenu pozornost. Njihovi pogledi susrelisu se kao da si meñ usobno žele provaliti u dušu i iz nje izvući skrovite misli.



SUMNJECarski uredi nalikovali su na stroj koji nevidljivi upravljač goni divljom,luñ ačkom snagom. Sekretarska pera jurila su bijelim papirima, konceptisti nisunalazili vremena da odah-nu, sluge su nosile spise amo-tamo; referenti, šefoviureda, hitro su ulazili k caru i opet izlazili. Sve radi bez daha, nitko ne znakad počinje jutro, a kad svršava dan.Carev pjesnik Da Ponte prolazi uredima tajnika Gunthera. Tajnik ga površno

pogleda i nastavi sreñ ivati spise.- Želite k caru, gospodine Da Ponte?- Da, moram mu nešto predati.- Oprostite, ne usuñ ujem se nikoga najaviti. Dovrh glaveje zatrpan poslom.- Uvijek je bilo tako, gospodine, pa nas je sve primao.

- Ali sada su se običnim državnim stvarima pridružili ratni poslovi. To znači još jednom više posla. Zatim, stižu nepresta

no tužbe velmoža iz Ugarske i iz Nizozemske. Tamo je sve u



groznici. Bune se protiv reformi. Svaki dan odnose i donosekuriri stotinu araka ispisanih carevim odredbama. To carev

posao silno umnožava.- Da, da, znam, ali ima i drugih koji rade.- Nema sitnice koju ne kontrolira sam. Da je živio u sred njem vijeku proglasili bi ga čarobnjakom. Inače ne bi moglishvatiti mogućnost da na sve dospije.- Vijesti s ratišta su loše?- Naprotiv! Po čemu ste sudili?- Ovih dana bio je car vrlo zabrinut i nervozan.- To smo svi opazili, ali uzrok ne znamo. Možda su bile ne

povoljne vijesti iz Ugarske ili iz Nizozemske. Meñ utim, sadaje opet mirniji, pa utapa u poslu sebe i nas. Svi polako tone-

mo. Voda nam navire u grlo. On uvijek pliva, pliva. Hoće li preplivati sretno taj ocean?

*"¦¦* ¦

- Vrlo loše izgleda, a nitko to i ne vidi.

- Kako ne vidi? Vidimo svi! Rosenberg je zabrinut, ali ne preostaje mu drugo nego da nastavi desperirati. Car juri dalje ne obazirući se ni na sebe ni na druge. Nije to prigovor. Za

mor ugrožava naše živote. No ja ću izdržati dok ne padnem pod pisaći stol, kao što se dogodilo s Davilom.- Odavno nisam ništa čuo o njemu.- Otpremili su ga bolesnog na liječenje. Liječio se mjesecei mjesece. Sada šapću da su ga doveli u dvor neizlječivo bolesnog. Umire!- Umire u dvoru?- Da, ali Kalman nikoga ne pušta k njemu. Careva štićenica, sestra Elizabeta, takoñ er ga njeguje.

- Što kažete? Nisam ništa o tome znao. Ona njeguje Da-vilu? Sigurno je tako želio car.- O tome nema sumnje. Zastoje ta čarobna djevojka zapravo otišla u opatice?- U tu tajnu nemamo pravo zaviriti.Pjesnikov uzdah izazove tajnikovu pozornost i on se nasmiješi:- Rekli su da je u nju bio zaljubljen jedan od dvorskih pjesnika.- Prepustite vi to pjesniku, dragi sekretaru. To ne spada udržavne poslove. Dakle, nećete me najaviti?- Nemam odvažnosti. Car se toliko žuri s poslom da je ukinuo tituliranje, jer se time gubi vrijeme.- Onda odnesite caru ovaj spis.Tajnik uzme čitav snop papira i uñ e u kabinet.

- Sto je? - pitao je car ne podigavši oči sa svojega posla.- Da Ponte vam šalje ovo.Josip pogleda naslovni list, na kojemu je pisalo: "Leonardo Francesco, teksttragične opere u tri čina". Odmah baci pero i zagleda se u naslov.



- Da Ponte je ovdje? Zovite ga! Minutu kasnije stajao je mladi pjesnik pred carem.

- Napisali ste tekst za operu?- Po noveli koju smo razmotrili davno, još prije rata, učamcu na jezeru.



- Nisam li vam naredio da ne pišete dok vam ne dam dozvolu?-Ali Rosenberg mi je s ratišta javio: "Car vam poručuje da izradite siže kakoznate."- Imao sam posebnog razloga da to kažem Rosenbergu. Viste to shvatili doslovce.- Uvijek sam spreman izvršiti vaše naloge.- Hm! A zastoje zovete "tragičnom operom"?- Nesretna ljubav Leonarda Francesca...- Ljubav nije tragedija!- Čitav dogañ aj je tragičan.- Tako? Možete mi ukratko reći kako ste obradili sadržaj?- Mogu. Glavni junak Leonardo Francesco uzeo je kao životnu zadaću da usreći čovječanstvo velikim djelom. To jeizum koji svladava prirodu, sputava je u lance i podreñ ujesreći ljudi. Francesco ljubi ženu koja bi mu bila u tom djelunadahnuće i oslonac, ali doživi razočaranje, jer ta žena lju

bi svoga muža. Leonardo Francesco zatomljuje ljubav, ostajesam sa svojim djelom, u koje ulaže svaki dah života i svaki kucaj srca, svu snagu tijela i duše.

- Da, tako je. To mi se sviñ a. No to nije tragično, to ushiću-je, to je poletno! On se u svoje djelo pretopi, uživi i oživotvori ga, zar ne?- Obratno! Ja sam obradio drukčije.- Drukčije? Zašto? Kako ste obradili?- U tihim trenucima noći, kad Leonardo Francesco liježeda se odmori, oblijeću ga turobne uspomene njegove ljubavii onoga jedinog cjelova.

- Kakvog cjelova? - upadne car.- Onoga o kojemu smo raspravljali, stoje veličanstvo prenijelo iz novele.- Da, da, zaboravio sam. Dalje!- Dakle, naš junak...- Zašto kažete "naš"?- Zar mi veličanstvo nije dalo siže?- Ah, reproducirao sam novelu! Nastavite!

- Leonardo Francesco spominje se svoje ljubavi koja jošživi u njemu, spominje se onoga cjelova što ga je utisnuo tojženi na usne u času nesvijesti.- Svršetak, samo svršetak želim čuti.- Jednoga jutra nañ u Leonarda Francesca nad nedovršenim djelom mrtvog.Josip ustane i reče:- Kako nad nedovršenim djelom mrtvog? Ah, to je ludost!

To nije psihološki moguće. Neću tako! On ga mora dovršiti.Kad bi se dao tako srvati bio bi kukavica, ne bi bio snažan i ne

bi imao poziva. On djelo mora dovršiti. Kakav bi to bio glavnijunak da umre ne izvršivši svoj poziv?- Koliko ih umre tako tragičnom smrću i u životu, ne samona pozornici?- Ali ovaj ne smije umrijeti!

- Da preudesim?- Ja vas samo upozoravam da mi se takav svršetak nimalone sviñ a. Nije vrijedno za takav siže pisati glazbu.- Neka Leonardo djelo dovrši sjajno i uspješno! Recimo,ljudi mu kliču, ali on ne čuje. Kad dolaze k njemu nalaze ga

nad dovršenim djelom mrtvoga.- Opet mrtav? Vi ste tvrdokorni ubojica! Čemu da umre?Zašto mu ne ostavite bar malo sreće od uživanja u dovrše



nom djelu?- To ne bi bilo u skladu s njegovim prijašnjim životom s ti

pom koji sam izradio.-



-Kakavje to tip?- Čovjek koji leti visoko nad oblacima, iznad svih realnosti, i ljudi ga ne razumiju. On je sam. Osamljen je i ne može

biti sretan.- Zašto čovjek ne bi mogao biti sretan nad djelom koje dovrši?- To je takav tip. Njegov je život, doduše, rad, zanos, djelo.On stvara i stvorio je svoj izum, ali je prolazio pustinjom, jernikada nije bio ljubljen, nije imao žene, sina, obitelji, nikoga.

Nije imao sunca, svjetlosti, tople ruke, nijednoga pogleda koji

nam odaje da imamo jedno srce, nečije misli, svu požrtvova-nu odanost.- Prestanite, Da Ponte, s tom pjesmaricom! Govoriterealno!- Ali, veličanstvo, i najrealnijem čovjeku treba sunca, kao iklasju u polju! Leonardo Francesco u svom radu nema sunca.To je njegova tragedija.- Klasju treba sunca da bude od njega kruh. Da, to je sveistina, ali zašto on nad svršenim djelom umire?- Zato što nije imao topline, sunca i odmora. Radio je luñ ački i rad gaje ubio.- To je prava pjesnička hipoteza. Rad ne ubija, on oživljuje.

Molim vas, podajte Leonardu Francescu nad njegovim dovršenim djelom užitak! Zaslužio ga je kad je usrećio čovječanstvosvojim izumom. Ne dajte mu tako osamljenu smrt. Vjerujte, toće publiku ožalostiti, jerje to nepravedno, posve nepravedno.- Ali, veličanstvo, efekt...- Zbog pukoga efekta glorificirati nepravednost?

- Dobro, neka se svrši kako vi hoćete. Uživat će svojedjelo.- To mi se sviñ a! Uostalom, ostavite mi manuskript. Uzetću ga u spavaću sobu da čitam - i on uzme snop papira pa gagurne u džep. Razočaran pjesnikov pogled pratio je tu gestu.

- Mozart čeka da piše.

- Neka dotle radi što drugo. Razgovarat ćemo još.Car nastavi pisati. Da Ponte se povuče. Kad je došao u predsoblje, gdje gaječekao Mozart, reče mu:- Bojim se da nećemo više vidjeti ovo djelo. Odviše ga je

brzo gurnuo u džep. Ne znam zašto se opire tekstu za koji jesam dao gradu?Dok oni šapću ude u veliko predsoblje kancelar Kaunitz s nekim velikašem. Važnihsu se lica pripremali da odu u carev kabinet. Keglević ih najavi i odmah im otvori oba vratna krila.Prvi ude knez, za njim velikaš u putnom odijelu. Knez ga predstavi:-Veličanstvo, dopratio sam glasnika nizozemske vlade, grofa Solisborna.Car se začudi i upita poluglasno:- Vlada vas šalje, grofe? Sto to znači?

- Veličanstvo, sigurno me ne bi poslali da nema važnih dogañ aja.

- Hm, uzbuna je počela dok smo bili na ratištu, stišala se,



i posljednja korespondencija što sam je izmijenio s vladom bila je povoljna.- Da, posljednje pojave su nas sve umirivale, a ipak se svenenadano promijenilo.- Prva je pobuna izbila kad sam bio na ratištu. Tada sam dao buntovnicima amnestiju. Namjesnica Marija Kristina izvijestila me da su duhovi smireni.- Činilo se tako, no očito je mir bio prividan.- Po čemu to sudite?Čas je oklijevao, ali se odlučio nastaviti:- Sad se vlada uvjerila da su amnestiju buntovni seminar-ci iskoristili kao primirje, da prikupe nove sile. Sva plemićka

mladež, seminarci i sveučilištarci, u potaji je spremila dobrovoljačke čete koje su nazvali patriotima. Naoružali su ih.



- Vlada nije o tome ništa znala? - oštro upita car s prizvukom sumnjičavosti, što ponuka grofa da zastane.Grof obori pogled, no brzo ga opet podigne i odvrati: -Veličanstvo, o tome nisam obaviješten. Sigurno je da vlada nije znala.- Krasno stanje! Nastavite! Što se dogodilo?- Jedne večeri iznenada pojavili su se seminarci ponovnona ulicama grada Lowena i demonstrirali su protiv...- Protiv mene! Samo dalje! Što su vikali?-Vikali su: "Dolje zatornik vjere!", "Dolje razarač starih pravica!", "Doljehulitelj Boga!", "Dolje rušitelj zakona!" i slično.- Lijepo! Vrlo lijepo! Vlast je tu plemićku mladež stjeralaured?- Nije mogla.- Sto? Nije mogla? Zašto nije mogla? - zagrmi car.- Pridružilo joj se grañ anstvo i puk.- Grañ ani, puk? To nije istina! - vikne car.Glasnik pogleda kneza Kaunitza, pa opet cara, i sagne se vrlo duboko.- Veličanstvo, žalim što mojim riječima...- Komplimente i titule otklanjam! Hoću istinu, čistu istinu!- prekine car.- Grofe, nastavite! - upadne knez Kaunitz. - Nakon takvihvijesti ne može veličanstvo ostati mirno!Grof proslijedi hladnije:- Demonstracije su bivale sve žešće. General Muray pokušao je ljude zaustaviti, ali masa je rasla, dok se nije generalova vojska krvavo sukobila s plemićkim takozvanim patriot

skim četama, koje su nosile narodne kokarde. Pucalo se.General je bio s njima boj. Dotle su druge plemićke patriotske čete u kolima dovezle školske knjige za seminarije, koje jeizdalo vaše veličanstvo.- Što su učinili s njima?

- Stali su vikati: "U prah i pepeo krivovjerska nauka!" Zatim su ih spalili uz silnu viku.- Spalili?Car pogleda Kaunitza.- Da, veličanstvo, spalili su ih.- No, dalje!

- Zatim su plemićke

čete suzbile generala Murava i projurile ulicama. Došle su sa svjetinom pred namjesničinu palaču

i stale klicati: "Dolje nezakonite novotarije!", "Živjele stare



pravice!"- A moja sestra?- Njezina visost, namjesnica Marija Kristina pojavila se na

balkonu i stala govoriti.

- Umirila je masu?-Da, umirila ju je.- Zašto oklijevate? Stoje rekla?- Da sve reforme vašega veličanstva povlači, uspostavljasva plemićka prava i sve stare uredbe i stari ustav.Ošinut tom viješću car se trgne, problijedi i stane poput kipa. Ukočenim

pogledom gledao je u glasnikovo lice, kao da njegove izjave drži ludima.Grof je nastavio:- Svjetina je urlikom pozdravljala namjesnicu. Ona se tadaodveze u kazalište, gdje su nju i njezina muža obasuli ovacijama. Poslije predstave sjela je u kočiju. Seminarci su ispreg-li konje i vozili je čitavim gradom u trijumfu, kličući: "Po

bijedili su Bog i pravo!", "Vjera je spašena!", "Bog je pobijedio!", "Slava Bogu i vjeri", "Živio stari ustav!", "Živjele stareuredbe!", "Živjela kraljica Nizozemske!" Čitav grad bio je na

nogama. Sve je klicalo, staro, mlado, žene, muževi, gospoda i grañ ani, radni puk. Namjesnicu su dovezli pred palaču.Zahvalila se s balkona i u gradu je nastao mir. Namjesnica jeodredila da general Muray povuče čete i on je to učinio.



Car je slušao, nijem i ukočen. Iz njegovih očiju sijevale su strijele. Gornja seusna nadigla, i bijeli zubi su zablistali.Kaunitz nije prozborio ni riječi nego je sa zanimanjem promatrao cara, koji se

poslije duge šutnje okrene glasniku:- Do večeri dobit ćete naloge!Grof se pokloni i izañ e.Car priñ e kancelaru:- Svi me varaju! Svi! Namjesnici javite da smjesta doñ e s

mužem u Beč. Oni su me izdali! Generala Murava, koji je slijedio njezin primjer, smjenjujem. Postavit ću diktatora! Nekazaposjedne sve buntovne krajeve. Povlačim amnestiju. Proglašavam sve privilegije svega plemstva svih oblasti ništavnim.Kneževe su se oči širom otvorile. -Veličanstvo, to će uzrujati narod!- Narod? Koji narod? Zar ne vidite da su taj puč poveli ple

mići i njihova djeca?- Grof je donio objavu vlade da je sudjelovala masa puča

na i grañ ana.- Ne vjerujem! Ne vjerujem! To je krivotvoreni izvještaj.

Više nemam u Nizozemskoj nikoga tko bi istinski služio mojim reformama. Ni moja sestra.- Ipak, veličanstvo, preporučio bih vam da najprije ostavitesve u miru. Stroge će mjere upotrijebiti plemići kao uspješnohuškanje protiv vas. Popustljivost jedino može pomoći.- Izjasnite se konkretnije.- Nizozemska gospoda hoće stare uredbe, svoja stara prava. Neka im budu.

Nagli carev okret odao je iznenañ enje. Zagleda se u kancelara.- Kneže, što je vama? Takvim se riječima nisam nadao od vas. Niste li vi zajedno sa mnom od početka moje vladavine

propovijedali da svi zakoni, sve stare državne uredbe, nisudrugo nego nasilje, proizašlo iz plemićkih privilegija; da su



nesuvremeni, nedostojni, i valja ih maknuti? Niste li vi sami najoduševljenije pristali uza me da rušimo privilegije i sve njihove državne tvorevine? A sadaovako! Stoje to?- I sada dijelim to mnijenje, do posljednje točke, kao i nekoć, ali sam tome mnijenju pridometnuo: Veličanstvo, sve jeto prebrzo! Što se sa stoljećima udomilo, ne može se odstraniti tako brzo.- Brzo? Stoje trebalo da čeka? Zar narod nije klicao mojim reformama? Prema tome, teško ih je čekao.- Danas se, eto, taj narod priklonio svojim tlačiteljima.- Ne vjerujem, jer bi to bilo neprirodno, apsurdno. Znateli vi što se radi u Francuskoj? Evo, odat ću vam. Kneže, čim sam stigao u Beč poslao sam u Pariz svojega laboranta Mar-tinovića, prosvijetljenog čovjeka, da izvidi što se dogañ a.

Vratio se i donio mi vijesti. Francuska će za koji mjesec planuti revolucijom. Svako dijete viče: "Dolje plemićko-popov-ska vlast!" Svaki pučanin traži osloboñ enje. Muž moje sestre

Marije Antonije bori se uz plemstvo protiv puka. To će uroditikatastrofom. Puk želi svoja prava, što su ih dosad nepovlasnouživali plemići. Zar da ovdje traži jaram?

- Nahuškan je i bori se protiv onoga što ste uveli za njegovo dobro.-Vi ste u zabludi. To je laž! Stupica! Misle da će me natjerati na popuštanjeako mi lažu da puk želi stari jaram. Ne, i sto puta ne! To im neću vjerovati.Zar da se ovdje puk buni protiv onoga što u Francuskoj hoće steći svojom krvljuna barikadama? To bi razum okrenulo naglavce. Uvjeren sam u dnu duše da je narod sa mnom, jer sam ja s njim. U Francuskoj će uzeti svoju sreću krvlju na

barikadama, a tu sreću da jem mu ja s prijestolja.- Jednom sam veličanstvo upozorio: što će biti ako tu sreću narod ne primi?- A ja sam odgovorio da ću roba silom istrgnuti iz njegovakala, očistiti ga, iznijeti na sunce i uvesti u blagostanje.-



-1 to će oni smatrati silom.- Zar revolucija na barikadama, kad ruši i razara stoje narodu mrsko, nije sila?- Sila odozdo smatra se osloboñ enjem, a silu odozgo, kojanosi i najveće ideje, smatra puk apsolutizmom. Veličanstvo,eto, sreću koja se diže iza barikada puk smatra vrijednom krvi

i zove je osloboñ enjem, a sreću koja silazi s prijestolja pratisumnja da je nezakonito dijete, roñ eno u preljubu sa silom vlasti, i zato je odbacuje, makar i na svoju štetu. Dogañ aj u

Nizozemskoj dokazuje da je tako.- Ne! Puk ove države u početku prima moje odredbe kao sneba palo osloboñ enje. Zar da to sada vraćaju? Nije moguće!

Nahuškali su možda budale, ali one koje sam oslobodio nisu mogli. Čvrsto vjerujem da je puk sa mnom, jer sam ja s njim.Zato ne povlačim odredbe.- Ne preuzimam odgovornost, jer bi me veličanstvo kasnijeukorilo što sam supotpisao.- Kako? Vi se opirete?- Veličanstvo, izvolite me otpustiti, no ne dijelim uvjere

nje da prevrat u Nizozemskoj nije proveden uz sudjelovanje puka. Slijepac ide uludo protiv samoga sebe.- Kneže, vi zdrav narodni razum vrlo nisko taksirate. Ja



obratno! Uvjeren sam da će puk i grañ ani, osjetivši da im je povlačenje mojih reformi opet nametnulo stare terete, nepravednu razdiobu poreza, kmetovanje i vlast plemića, dići bunu

protiv privilegirane klasne stare uredbe i tražiti opet uspostavu mojih uredaba.Te su riječi zažvale u kneževu licu zapanjenost i on odrješito odvrati:- Veličanstvo, neće se buniti.- Ja velim da hoće!"On je lud!" Taje misao lebdjela na kneževu licu. Car kao da je to osjetio i

primijeti značajno:

- Mislite o meni što vam drago, ostajem kod svojih odredaba, jer ostajem uz svoja uvjerenja. Rezultat će pokazati dasam u pravu.- Čekajmo rezultat! - odgovori knez, nakloni se i izañ e izkabineta.Kad se knez oprostio ude dvorski meštar cara pozvati na doručak. On ga zovne

posve blizu i reče ozbiljno:- Rosenberg, ne car već prijatelj postavlja prijatelju jedno

pitanje i moli iskren odgovor. Što mislite vi, u slučaju da me i plemstvo i puk ostave, što bi učinio knez Kaunitz?- Pošao bi za većinom.- Bio sam, dakle u pravu što nikada nisam toga čovjekavolio, makar sam njegov um visoko cijenio. Što je on? Odgovorite!- Profesionalni diplomat.- Profesionalni diplomat, a ne oduševljeni slobodoumnik i

moj suradnik?

- Makar je bio slobodoumnik, služio je dva sistema: najre-akcionarniji, jezuitski, i vaš, najprosvjetljeniji.- Jezuitskom sistemu nije se usudio opirati, a mogao ga jeskršitidajehtio.- Bilo je opasno caričinim nazorima otvoreno oponirati.Zadovoljio se malim uspjesima. Kaunitz smatra svoj velikium svojom profesijom, koja ga drži na vlasti.- Te oštre riječi nisam htio izreći sam. Dakle, uistinu nemam nikoga u svojoj okolini tko bi me iskreno podupirao? Dobro!Puk i grañ anstvo su sa mnom i idemo dalje, hrabro i odlučno!- Veličanstvo, doručak će se ohladiti!- Ne smeta! Mene je ugrijala Nizozemska. Slušajte, prijatelju moj...Stao mu je pričati priopćenja nizozemskog glasnika. Rosenberg je slušaozapanjen. Car dovrši s ogorčenjem:- Marija Kristina me izdala! Moja roñ ena sestra! Vikali sujoj: "Živjela nizozemska kraljica!" To otkriva sve! Pod njezi-

j



nim je protektoratom organizirana ta pobuna. Ah, Rosenberg, boli me to, aliidemo dalje. U subotu kanim otputovati na ratište. Laudon priprema veliki napad na Turčina u Beogradu. Bit će to krvava bitka. Hoću sudjelovati, hoću se boritis Turčinom ispred naše fronte, sam, glavom. Istjerat ćemo ga iz Hrvatske, i izčitave Srbije. Tada

ću Tur

čina imati iza svojih leda. Osje

ćam u sebi beskrajnusnagu.



Dvorski meštar odvrati glavu da sakrije misli koje su ga snašle dok je gledaocarev mršav lik i blijedo lice.- Niste zadovoljni? - upita car.- Trebali biste se za takav pothvat bolje oporaviti. Samozdravlje vam treba da izvedete svoje osnove! - naglasi on.- Nisam li zdrav? Omršavio sam, da, ali to je od briga. Noosjećam se zdravim, ali ništa me neće toliko učvrstiti kao bojište.- A Nizozemska? Kanite lije prepustiti knezu?- Poslat ćemo onamo maršala Lasija. On mi je vjeran, on će

mi reći istinu. Bojni uspjeh u Beogradu oslabit će moje protivnike, a narod ojačati u vjeri prema meni. Odredite da mi sesve spremi za put.- Učinit ću to, no molim, doručak se već sledio.

- Tim će mi bolje ovako užarenom prijati! Idemo dalje!Pošao je k vratima, ali ga zaustavi sekretar:- Veličanstvo, dogodila se nesreća.- Gdje? Kakva nesreća? Zar se gdjegod bune?

- Dunav je probio nasipe i razlijeva se strahovitom brzinom. Sva je okolica potopljena. Ljudi i kuće plivaju u vodi.- Konja, odmah!- Odviše pljušti. Kočiju, veličanstvo! - primijeti Rosenberg.

- Svejedno što, samo brzo!Sekretar otrči. Rosenberg zamoli:- Uzmite bar nešto toplo prije nego što odete.- Taj Dunav mi oponira kao i Nizozemska! - reče ne slušajući njegove molbe.

Dok su mu tražili ogrtač car je stojeći ispio toplu juhu. Doručak je ostavionetaknut i s Rosenbergom je otišao u predsoblje.U predsoblju opazi fratra Fesslera, koji mu je otkrio tajnu podruma, a on ga je

postavio na čelo samostana. Zaustavivši se kod njega oslovi ga:- Vi ste ovdje. Oprostite što vas ne mogu primiti u kabinetu. Zove me dužnost. Kako je s istragom protiv gvardijana?- Kardinal Migazzi se najživlje zauzima za njega. On kažeda se u samostanu moraju ljudi disciplinirati - govorio je Fes-sler uzbuñ eno.-1 ubijati! Recite mu da neću dopustiti takvu povredu morala. Gvardijan je ubiodva čovjeka. Dvostruki ubojica dolazi pred sud. Dok sam ja ovdje neće fratarskahalja privilegirati ubojice!- Veličanstvo, vaše je stanovište i po mojem uvjerenju navisini ljudskog i vjerskog morala.- Imamo bar jednog pristašu u halji! Meñ utim, čujte, djelašto ste ih napisali jednom su me ponukala da vam ponudim

profesorsko mjesto. Vi ste ga tada odbili. Valjda ste bili uvjereni da vam to nudi razvratni hulitelj morala, Boga i ljudi.- Veličanstvo, nikako, htio sam znanstveno raditi u tišinikoju mi da je samostan. Imam samo jednu želju: da vaše veličanstvo vlada ovom državom bar još trideset godina. Tada ćesvaki pošten čovjek u zemlji imati svoje mjesto.-To bi za mene bila jedina sreća, ali pomozite mi. Odgajajte mladež. Primit ćetese profesorskog mjesta? Dobro? Navečer ću potpisati dekret. Poslat ću vas nasvoju univerzu u La-vovu. Jeste li zadovoljni?- Više nego što sam zaslužio!- A sada mi oprostite, moram na poplavu.

Na vratima sretne car blagajnika i upita ga:- Jeste li uzeli sa sobom dovoljno novaca za nastradale?

Neka se priredi u mojoj kuhinji što više tople okrepe i mlije- MARIJA JURIĆ ZAGORKA




ka za djecu. Bit će ih mnogo koji su ostali gladni, bez krova i kuće. Idemo,idemo!Brzo izañ e iz predsoblja i gotovo potrči niz stepenice.U CARSKOM LABORATORIJU

Marica je ušla u predsoblje careva kabineta i naišla na Da Pontea. Pjesnik sezbunio. Krv mu udari u lice i nijemo se pokloni.- Vi ste ovdje, Da Ponte! - oslovi ga ona. - Davno vas nisam vidjela!- Davno - odvrati on tiho i turobno.- Mnogo šta se otada promijenilo.- Sve se promijenilo, sve!-Vi ipak nosite caru manuskripte? On se još zanima za kazalište?- Samo uzgred. Odviše je zaposlen.-1 bolestan - reče ona žalosno.- Takav se vratio s ratišta.

- Ali poriče svaku bolest. Bojim se za njega. Zašto ga ne privolite da zove liječnika? Vi, Da Ponte, možete utjecati nanjega.- Uzalud mu govorim, neće slušati. Pokušajte vi, sestro - za

peo je promatrajući je tužnim pogledom. Kao da to nije shvatila, reče:- Molim vas, najavite me caru.- Upravo je otišao. Dunav je probio nasipe i poplavio čitavo

predgrañ e. Car ne popušta u odluci da ode sam na mjesto nesreće.- Po tom pljusku? On se uništava!- To vidimo svi. Čemu sve to?

L

- Kakvi tužni dani, gospodine Da Ponte!- Otkad ste vi ostavili dvor nestalo je života i radosti.

Njegov glas i pogled rekli su više nego stoje htio.- Ja sam se posvetila njezi nemoćnih nesretnika.- Nikad niste pomislili na to da ste u svijetu ostavili nesretnike koji tuguju za vama?Pogledala gaje začuñ eno i odvratila:- Nemam kada misliti na što drugo osim na svoju dužnost. Recite, molim vas, je li doktor Kalman bio tren prije kod cara?

- Nije.- Možda prije nego što ste vi došli u predsoblje?- Čekao sam ovdje čitav sat, ali Kalman nije dolazio.- Htjela sam saznati što mu je car rekao, hoće li se podvrćiliječničkoj njezi. No budući da nije bio, moram opet na dužnost. Do viñ enja, gospodine Da Ponte!Odlazila je iz predsoblja, a on ju je pratio žalosnim pogledom. Njenu dražestnije moglo sakriti ni opatičko ruho.

Marica ode hodnikom u kojem nije bilo nikoga, spusti se niz nekoliko stepenica iuñ e u veliku prostoriju.

Mlad, crnoputan muškarac crne kose, visokog čela i crnih očiju, u crnoj radnojhalji, okružen fizikalnim spravama, začuñ eno je gledao u Maricu.-Vidim, vi se čudite mojoj posjeti, gospodine Martinoviću.

- Poslije našega zajedničkog putovanja iz Karlovca u Be

č nisam vas imao čast vidjeti.

- Slušajte, gospodine, znam da vas car voli i štuje, i zato



dolazim, zato se pouzdajem u vas. Želim vas nešto pitati.- Nećete se razočarati.- To se nadam. Nemam nikoga kome bih se mogla povjeriti, s kime bih mogla porazgovarati o tome. Vidjevši kako vascar štuje odlučila sam govoriti s vama, ali vrlo povjerljivo.Smijem li očekivati da nećete nikome govoriti o tome što ćuvam reći?-



- Obvezujem se!- Vjerujem vam. Slušajte: imam bolesnika kojemu je potamnio um. Liječnici nemaju nade. Bjesomučni napadaji pojavljuju se vrlo često. Jednoga dana doveo je neki bolesnikov

prijatelj (vrlo odlična ličnost) nekoga mladog profesora izZavoda za umobolne, koji je već mnoge izliječio.

- Smijem li znati ime toga mladog profesora?- Zove se Hubert.- Čitao sam. Vrlo učen čovjek. On bi mu mogao pomoći.- Rekao je da će pokušati sa svojim osobitim lijekom i već osam dana dolazi.- Rezultat?- Vrlo čudnovat. Napadaji su doduše popustili, ali bolesnikje u potpunoj odsutnosti svijesti. Iz dana u dan propada, ginei gine.- Tada mu očito nema pomoći. Umrijet će.Teško svladavši uzbuñ enost Marica nastavi:- Kada je danas mladi profesor odlazio pošla sam za njim ina hodniku sam ga pitala što će biti. Rekao mi je: "Sestro, neznam! Još mi se nije dogodilo ni u kojem slučaju da bolesniktako rapidno propada. Mislim da sam bio pozvan prekasno.Pouzdavao sam se u njegovu mladost, ali moj lijek djeluje nanjega kao otrov. To mi uništava nadu."- Sto kaže liječnik Hubert, to je ispravno.- Možda nije.- Što mislite, sestro?- Mislim da se dogañ a nešto strašno.- Smijem li pitati za podrobnije razjašnjenje?- To se ne usuñ ujem nikome povjeriti. Vi se bavite ljekar-skom znanošću. Čula sam kada ste razgovarali sa carem o različitim stvarima, i zato vas želim pitati ima li takvih sredstavakojima bi netko mogao polučiti da čovjek gine a da se ipak ne

može otkriti otrov?

-Naravno da ima!- Ima? - dahne ona i ustane. - To sam slutila.- Ali, zaboga, valjda ne sumnjičite profesora Huberta?- Njega ne.- Nekoga drugog? To bi bio zločin!-Jest, zločin!

- Ima li tko interesa da bolesnik umre, a da ne doñ e ksvijesti?- Da, ima neki njegov roñ ak... Sumnjičim ga da je skrivionjegovo ludilo i želio je da bolesnik nikada ne ozdravi, da neoda njegov zločin.

-1 zato ga želi spremiti na drugi svijet? -Da, tako je!- Recite to profesoru Hubertu.- Ah, nemoguće! Taj bolesnikov roñ ak je takva ličnost da bi



profesor mislio da fantaziram.- A vi mu razjasnite zašto se htio osloboditi bolesnika.- Rekao bi da sam šenuta umom. Taj čovjek koji se želi osloboditi bolesnika je liječnik.- Liječnik? Tada, naravno Hubert neće vjerovati. Taj liječ nik dolazi k bolesniku?- Dapače, da je mu profesorov lijek. On me zamjenjuje.Svaku drugu noć bdije uz bolesnika.-Vrlo neprilično!- Kad ja bdijem on me dolazi kontrolirati i uvijek on sam

priprema lijek.- Niste opazili da bi mu davao što drugo osim lijeka?- Pratim svaki pokret, ali uzalud.- Opaža se da teško čeka bolesnikovu smrt?- Naprotiv, jadikuje za njim tronuto, brine se oko njega i

pazi na nj kao da strepi nad njegovim zdravljem.- Mislim da se ipak varate.- Što biste rekli ako se ne varam?-



- Ako njegova pažnja nije iskrena, taj je čovjek genijalanzločinac.- Zločinac, da, to je on.- Kani li se dočepati bolesnikova imetka?- Mnogo više! Kad bi bolesnik ozdravio, taj bi čovjek pao ustrahovitu sramotu, u nemilost, tamnicu.

Nekoliko trenutaka promatrao je mladić Maričine oči. Ona usklikne:- Vi mi sve to ne vjerujete?- Sve što mi pričate nije nemoguće, ali katkad se čovjekuuvuče u dušu sasvim kriva pretpostavka i tada sve tumači u

prilog sumnji koje su često plod različitih upliva. Niste li možda pod dojmom takvog utjecaja?- Gospodine Martinoviću, mrzim tog čovjeka. Oprostite,

moja opatička haljina ne može me osloboditi te mržnje. Biloje trenutaka kad sam sama sebi spočitnula što sumnjam u

mržnji, ali otkad je profesor Hubert rekao ono, sumnje me progone i nemam daha.- Trebalo bi steći bar kakav dokaz da se razuvjerite.- To sam htjela, i zato sam došla k vama.- Kako da vam pomognem?- Zamislila sam sve, ako vi pristanete.- Učinit ću što bude moguće.

- Vi to možete, samo vi možete.- Predložite mi što da radim.- Zato sam i došla. To što ću vam predložiti vaša je i mojatajna. Ni car ne smije o tome ništa saznati.- Dajem vam riječ!Ogledavši se još jedanput po laboratoriju htjede mu nešto reći, ali u taj čas setrgne. Čuli su se koraci.- Netko dolazi! Pričekat ćemo, gospodine Martinoviću.Jedva je dorekla kad se u laboratoriju pojavi doktorKalman, miran, s vječno dobroćudnim licem, nasmiješen.

- O, sestra Elizabeta se bavi kemijskom znanošću? - reče

on ljubaznim glasom.- Varate se - odgovori ona. - Još na putu iz Karlovca zainteresiralo me pričanje gospodina Martinovića, ali ne o kemi



ji. Ta je znanost za mene prevelika tajna. Mene više zanimačarobnjaštvo gospodina Martinovića.

Martinović se nasmiješio i očito napeto očekivao njezina razlaganja. Kalman gazapita napola šaljivo:- Vi ste čarobnjak?- Zar vam nije rekao car - upadne Marica - da gospodin

Martinović kani uskoro loviti po zraku vještice? On spremaneko čudo koje će letjeti.- Ah, da, on će konstruirati zrakoplov.

- Da - odvrati Martinović. - Njegovo veličanstvo me podupire.- A ja sam došla da vidim koliko je zrakoplov napredovao.To me zanima.- Još je u modelu - naglasi Martinović.-Vi ste, gospodine doktore, sigurno došli po drugom poslu - reče Marica - pa vasneće zanimati zrakoplov.- Htio sam u laboratoriju iskušati najnoviji lijek, naravno,uz pomoć gospodina Martinovića. Već sam vam o tome govorio.

- Da - naglasi Martinović - vrlo ću vam rado biti na usluzi. Marica se pripremila za odlazak. Pogledavši značajno Martinovića reče:- Drugi put ću pogledati zrakoplov. Do viñ enja, gospodo!Izašla je brzim korakom.



POPLAVA Kiša pljušti po prozorima careve kočije što juri prema Dunavu. Kraj vladarasjedi Rosenberg, a njemu nasuprot blagajnik i tajnik. Promatraju dubokuzabrinutost što se odražava na Josipovu licu. On se neprestano naginje k prozorui nastoji kroz zamagljeno staklo nazrijeti okolicu. Tada pred njim pukne ravnica

prelivena vodom. Car se zguren zagleda u žalosnu sliku.Ravnica posuta kućama, jednokatnim i prizemnim, koje oplakuje voda kao velikojezero.- Neka tjera brže, brže! - naloži car.Kočija pojuri dvostrukom brzinom i približi se poplavljenom kraju.Za pola sata stigli su na cilj. Na uzvišici pokraj ceste stoje ljudi. Carzaustavi kočiju, otvori vrata i skoči u blato, ali se odmah zaustavi.Kuće su u vodi. Kaljužasti valovi tuku ih i savijaju se oko njih kao divljaživotinja. Na prozorima u gornjim katovima i na krovovima stisnuti ljudi.Lomatajući rukama dozivlju pomoć i sa strahom i užasom gledaju u divlju vodenu

neman koja prijeti da proguta sve na što naiñ e.Čupanje kose, mahanje rukama i zapomaganje nosi vjetar nad valovima sablasnom grozotom k uzvišici ceste, odakle se otiskuje poneki čamac i splav. Car sastrepnjom promatra žive otoke usred bujice.- Ovo zadire bodež u srce - reče poraženo Rosenbergu stojeći u pljusku - ali treba raditi. Gdje je komesar, gdje su gospoda inženjeri?

Neki gospodin mokar i usopljen dotrči na zov dvorskog meštra. Car ga bez ikakvoguvoda zapita:- Što radite?- Spašavam pokućstvo što smo ga pokupili po valovima.

- Gdje vam je pamet? Kakvo pokućstvo? A ljudi? Zar nevidite?

- Oni koji su se spasili prijete mi, ako pustim da njihova



imovina propadne u vodi...- Nemate svoje glave? Imovina se dade nadoknaditi, ljudine! Gdje su vam vojnici? Zašto niste na vrijeme sve to zatražili? Smjesta spašavajte ljude!- Veličanstvo, oni viču za imovinom!- A ja vam zapovijedam da spašavate ljude! Imovinu ću im nadoknaditi. Strašno je to kad nitko ne radi s mozgom!- Ljudi su uzrujani.- Zar to nije razumljivo? Oni gube sve, ali zato vi ne morate izgubiti prisutnost duha.Cestom su se pojavili vojnici sa splavima i čamcima, s užadi i alatom zaspašavanje.- Zar niste mogli razabrati da će Dunav provaliti nasipe? -ljutio se car na inženjere. - Sve ste to trebali prije naručiti.Car pohiti vojnicima.- Vidite li svoju braću u životnoj pogibelji? Tko spasi samojednoga čovjeka, dobit će od mene sto cekina. Na posao! Tkohoće da se obogati, evo mu prilike!Začas su se vojnici bacili na splavi i čamce. Nastane jurnjava i borba srazdraženom bujicom. Iz kuća su vikali ugroženi ljudi dozivajući one u čamcima i

na splavima.U buci i galami čuo se carev dubok glas kako izdaje odredbe sad ovomu sad onomu.Sve se razbudilo, hitalo ovamo i onamo. Uskoro je sve muško na obali imalo svoj

posao.Iz grada je dolazilo sve više ljudi. Car bi svakom muškarcu nudio nagradu zasvakoga spašenog čovjeka, a onda je stao na blatnoj obali i sa zebnjom čekaosplavi koje su se približavale donoseći iznemogle žene, djecu i muškarce. On bi

primao djecu, mokru i rasplakanu, dodavao ih drugima i odreñ ivao da ih nose uobližnje kuće.



Na cesti zadrndaše velika dvorska kola s kodovima punim toploga mlijeka i juhe.Josip pobrza prema kolima i naredi kuharu:- Nosite ih odmah u prvu zgradu. Dijelite najprije djeci iženama, ali najprije djeci! Trebat će mnogo više jela. Jeste liodredili da ga donesu? Ljudi su izmoreni, uništeni, treba im okrepe.- Veličanstvo, uskoro će doći druga kola s kodovima.Otrčavši opet k obali, pograbi Josip uže sa čamca krcatogženama i djecom. One su plakale i naricale:- Moja kuća! Moje pokućstvo!- Svega će biti, ne plačite! - reče car. - Neka ste spasili gla

vu i djecu!Pljuštala je kiša. Izlijevali su se mlazovi vode s obzorja kao da su zlodusiodlučili uništiti čitav kraj.Uz obalu su ljudi hvatali ormare, stolove i posteljinu što su je valjali valovi

pa su je naokolo slagali, dok su žene glasnim plačem pratile pokućstvo što pliva po vodi.Oko stvari na obali okupili su se polubosi i polugoli ljudi. Žene plaču i naričua muževi proklinju.

Najednom vrisnuše kao da ih je opekla munja. Neka kuća, opkoljena vodom, prepunaljudi, ruši se. Zidove i ljude prelijeva bujica.Car stoji. Pogled mu se usjekao u katastrofu. Nijedna riječ ne prelazi njegoveusne. Zapao je u šutnju. Sekretar se naglo povuče k Rosenbergu šapćući:- Zaboga, careve su oči pune suza!

Dvorski meštar polako poñ e naprijed i pogleda u careve o

či, velike i modre,zasjenjene suzama.



Činilo se da je vladar zaboravio sve, pa i ljude koji ga gledaju, i dopustio da mu na oči navru suze. Nekoliko trenutaka nijemo je pratio nesreću, zatim seokrene prema blagajniku:- Zašto ovdje stojite? Idite, dijelite svakome koliko može-

te. Zabilježite koliko je tko izgubio. Teško je to gledati, kamoli pretrpjeti.Zatim opet skrene pogled na mjesto katastrofe.- Bože, splav se približava obali!Car potrči da ga dočeka. Najednom mu dopre do ušiju buka onih koji su stajali uzsvoje spašeno pokućstvo. Trenutak pri-sluhne. Čuo je očajne riječi:- On je kriv, on je svemu kriv!- Da, on! Bog nas kažnjava, jer on pljuje na vjeru!Car zastane, ali se ne obazre. Svu pozornost svrati na uzbuñ ene povike u puku.- Kako nas ne bi Bog kaznio kad on plijeni crkve, svete oltare, svete samostane.- Razagnao je svete ljude i opatice, koje su se za nas molile Bogu.- Oplijenio je svece i svetice Božje! Bogorodici je skinuokrunu!- Luteran je! Okorjeli luteran!

- Zar je čudo da nas Bog tako kažnjava kad imamo cara luterana?-1 Turčina nam je poslao Bog zbog njega! Neka žena raširi ruke i pogleda crnim oblacima zasjenjeno nebo:- Smiluj se, Bože, nismo mi krivi što nam je car poganin!Iza njega vikne muški glas:- Sada ga imate, vašeg obožavanog cara, luterana, bezvjer-ca! Vrag je s njim!- Oslobodio vas je kmetstva. Što imate od toga? Još vam jegore nego stoje bilo.- Istina je! Sad se moramo brinuti što ćemo sutra jesti. Doksmo bili sluge, brinuo se gospodar!- A što mislite, zašto vas je oslobodio kmetstva? - upadneneki drugi glas. - On mrzi plemstvo. A zašto ga mrzi? Samo

I



zato što je ono čuvar Božje vjere, zato što je pobožno, što je pomagalo svetesamostane.- Da, samo zato! Svaki dan udara on po Bogu i Božjim ljudima.

- A što će biti još od rata? Glad i skupoća!- Vodi vojsku na Turčina jer se prodao Rusu, krivovjercu!

Nije Turčin navalio na nas, nego je on navalio na njega, i vodinaše ljude na klanje za krivovjernu državu!- O, sveti Bože, poslao si nam potop da uništiš Sodomu iGomoru!- Jeste li ikada čuli da koji drugi vladar plijeni crkve i sa

mostane? Nigdje toga nema, samo kod nas!- Kako nas ne bi Bog ostavio kada imamo cara koji ide naBoga!Josipova je pratnja dršćući slušala. Car stoji u vodi i blatu posred jarosnesvjetine. Po njemu pada pljuštavica bodeža. Osjeti u čitavu tijelu žarku bol izaprepašteno razočaranje.

Rosenberg ne vidi carev obraz. Sa strahom gleda u njegova leda, nepomična isledena. Izmijenio je poglede s ostalom carevom pratnjom. U njihovim je očima



očaj i strah. Čekaju prvu carevu kretnju kao rasipanje pećine pod kojom su netom upalili dinamit.

Minute prolaze. Josip još uvijek stoji u pljuštavici kletvi, psovki i molitviljudi koji se križaju pri spomenu njegova imena. Stoji kao da je zaglibio uzemlju i pretvorio se u stup.Očajne trenutke proživljava Rosenberg. Carev mir razapi-nje u njegovu srcuzdvojnost. Porušene kuće, propadanje imovine i zapomaganje ljudi na živim otocima stapa se sa strahovitom elementarnom nesrećom. Rosenbergu se čini da jesve to ujedared zasulo cara i da ne stoji na svojim nogama. Mislio je da jeizdahnuo pod težinom koja se survala na njega.Car se naglo okrenuo. Lice mu je blijedo, gotovo sivo, oči upale, trepavice

mokre od suza. Usne su blijede, pogled izgubljen. Ne govori ništa. Pode čudnoteškim korakom prema cesti.

Rosenberg, blagajnik i tajnik otpratiše ga do kočije. Tada se okrene k blagajniku:- Što je? Zašto dolazite za mnom? Zbrinite sve i svakoga.Dijelite novac, ali ne recite nikome da je moj.Komesar je dotrčao. Car stane govoriti polako, kako nikad nije govorio:- Izvještaj o štetama i spašenima dostavite u moj kabinet.

Ljude odvedite pod krov u dvorce. Ako ne bi htjeli, smjestiteih u privatne kuće na moj račun. Ne spominjite nigdje mojeime. Razumijete? Nigdje moje ime!Glas mu je ohrapavio. Još jednim pogledom zahvatio je čitav potopljeni kraj,zatim se popne u kočiju.Rosenberg i sekretar sjedoše nasuprot caru. Kola krenuše.Duboka šutnja obuzela je sve. Car se zavuče u kut i sklopi oči. Rosenberg nemaodvažnosti da mu što kaže. Stislo mu se srce i čini se da to nije onaj carkojega je poznavao; čini mu se da je u kutu kočije utučen, uništen čovjek, sjenanekoga jadnika u kojemu je sve ugaslo.Čitavim putem nije se situacija promijenila. Car je nijemo sjedio zatvorenihočiju sve dok nije kočija stala pred dvorskom vežom. Tada se tek car prene,

pogleda Rosenberga s izrazom teške boli, uzdahne, slegne ramenima i side.Uspinjao se stepenicama teškim i sporim koracima. Nikad ga još nisu vidjeli takokoračati. Njegov mir, šutnja i teške kretnje prouzrokovale su u Rosenberguočajnu zabrinutost.Stigli su u kabinet. Sekretar je stajao i čekao odredbe. Rosenberg ostade kod vrata nijem.Car se zagleda u prozor po kojemu pljušti kiša. Nekoliko trenutaka kasnijeokrene se i opazivši Rosenberga reče muklo:- Dakle, tako!Dvorski meštar htio je odgovoriti, ali mu riječ zastane u grlu. Carev pogled

padne na pisaći stol na kojemu su ležali spisi. To ga oživi:- Idemo dalje! Gospodine sekretaru, pišite!



Šetao je po sobi i stao diktirati:"Gospodine kneže, odlučio sam smjesta, već sutra u zoru otputovati na ratište.

Ne odlazim kao car, nego kao vojnik. Molim vas da preuzmete kontrolu moje vlade,i da me o svemu obavijestite. Nesreća prigodom poplave mora se potpunoispraviti, i to samo mojim privatnim sredstvima. Neću se vratiti s ratišta dokne izvoj-štim pobjedu, ili dok ne umrem! Moja je odluka čvrsta i nepokolebljiva.Sada sva moja snaga pripada samo osloboñ enju od Turčina, a tada..."Riječ mu zapne u grlu. Rukom podupre čelo. Stoji i šuti kao da traži misli.Sekretar i Rosenberg stoje smeteni. Car pokroči naprijed i zanjiše se. Sekretar

priskoči. Car mu mahne rukom da sjedne i pokuša nastaviti, ali kao da gaje netkoudario pade na pod.

Zaprepašteni tajnik uzvikne.



Obojica su u prvom času izgubila svaku misao. Sekretarov povik dopre usekretararijat. Vrata se otvore i ljudi nagrnu u sobu.Car je ležao bez svijesti.Zaprepašteni prijatelji opaze da mu iz blijedih usta teče krv.Čitav sekretarijat zgrnuo se oko njega. Podigoše ga s poda i položiše unaslonjač. Glava mu padne na grudi.- Brzo po doktora Kalmana! - viče Rosenberg. I po doktora Sturcka. Samo brzo,

brzo!U potpunoj nesvjestici odnesoše cara u njegovu spavaću sobu i smjestiše ukrevet.U dvorskim hodnicima i predsobljima zavlada tiha strka dvorskih činovnika, slugui carevih prijatelja. Dotrčali su u predsoblje, stisli se kao preplašeno stado inijemo čekali odgovor pred zatvorenim vratima careve spavaće sobe.

Oko kreveta bili su liječnici. Dobroćudno Kalmanovo lice odavalo je brigu. Mudrolice profesora Sturcka ozbiljno je i hladno. Podalje od njih, s izrazom dubokogočaja, prati Rosenberg raspoloženje liječnika i njihovo nastojanje da cara

privedu k svijesti. Tišinu katkad prekid poneka riječ liječnika. Car ležinauznak potpuno upalih očiju i obraza, nalik na mrtvaca.Kalman podigne ruku prema Rosenbergu. Znak da se nešto dogañ a. Rosenberg je htio

prići bliže, ali ga doktor zadrži zamahom ruke. Njegove su se male prodorne očiupile u carevo lice i opazi da mu se miču nozdrve i usta. Lice poprima život.- Opet je ovdje! - reče profesor Sturck. - Dozvali smo ganatrag!Kalman sklopi pobožno ruke i pogleda u nebo, ne rekavši ništa. Rosenberg je

počeo disati punim plućima i punim srcem nade.Proñ e deset minuta i vjede se podignu sa carevih očiju. Pogledom krstari po sobii zaustavi se na Rosenbergu. Podigne glavu i usklikne:- Stoje, zar sam zaspao?- Ne, veličanstvo, nije vam bilo dobro.Skupivši obrve i naboravši čelo trenutak je razmišljao. Dosjeti se što sedogodilo i brzo upita:- Zaboga, je li Dunav pao?-Jest, veličanstvo. Poplava jenjava.- Hvala Bogu! Neka mi odmah donesu izvještaj o postra-dalima. Pritom pokuša ustati, ali se pogledom sukobi s liječ nicima.-Veličanstvo, ne možete ustati! Snašla vas je nesvjestica.- To je lako moguće. Ima, hvala Bogu, i od čega, ali sadavaljda ne poričete da sam pri svjesti?- Veličanstvo - reče Kalman - bezuvjetno je potrebno da

mirujete.-



- Kako vi znate da je meni potreban mir, kad se osjećam potpuno odmorenim i sposobnim za rad?- Oprostite, veličanstvo, ali u nesvjestici ste krvarili nausta.- Tako? Je li bila crvena?- Dakako! - odvrati doktor Sturck smeteno.- Čudno, nije dakle plava, makar sam carski sin! Teoriju o

plavoj krvi nisam pobio samo idejom nego i fizički! No, oprostite gospodo, moram se obući. Čeka me dužnost.Sasvim bodar ustade i poče se odijevati. Liječnici su ga bespomoćno promatrali,dok mu je Rosenberg pomagao.

Obukao je frak,čizme, sve kao obi

čno; zakop

čao ogrlicu oko vrata i pogledaogospodu, kao da bi htio reći: "Sto vi još čekate?" Glasno im je dobacio:

-E, idemo dalje!



Jedva su ga nagovorili da ne idu u meñ ukat, nego da mu donesu posao u njegovu privatnu radnu sobu prvoga kata.- Da nešto bude po vašem, pristajem! - reče car. - A sadado viñ enja!Liječnici se udaljiše. Josip je ušao u malu radnu sobu pokraj modrog salona. Daoje pozvati referenta za poplavu i sve druge redom. Nastavio je rad kao da seništa nije dogodilo.- Bude li ovako radio - upozorio je profesor Sturck dvorskoga meštra - oboljet će opasno.- Odakle dolazi, gospodine profesore, ona krv?- Trebalo bi ga podvrći pomnom pregledu. To je sumnjivo.

Ne razumijem, tako snažna priroda, tako divno zdravlje, asada najednom takav preokret.Rosenberg odvrati:- Ne znam čemu to treba pripisati. Možda je uzrok oskudi-jevanje na ratištu. Spavao je pod šatorom kao i njegovi vojnici,u vrućini, kiši i zimi, u najnezdravijem kraju zemunske okolice. Tvrdokorno je odbijao posebno pripravljanje jela. Hranio

se samo onim što su jeli svi njegovi ljudi. Jedva gaje gospodin doktor Kalman

katkad nagovorio da uzme čašicu tokajca.- Moguće je da mu je ratište naštetilo - odvrati profesorSturck- makar je taj čovjek bio vrlo čvrst, zdrav i otporan. Gotovo je teško vjerovati da bi ga jednostavna hrana i spavanje

pod šatorom mogli tako uništiti. Kad je došao s ratišta, ja sam se zaprepastio. Meñ utim, nastojte ga prisiliti na mirovanje.- Tko bi to mogao? - uzdahne Rosenberg. - Nema čovjekakoji bi na njega mogao utjecati!- Zlo je što nema žene ni djeteta, ni brata ni sestre, nikogasvoga, a rad je njegova razornost. Ipak, pokušajte s njim razgovarati. Valja ga pregledati i liječiti.Grof Keglević najavi dolazak kneza Kaunitza.- Javili ste mi, gospodine dvorski meštre, da se dogodilanesreća.Priopćiše mu dogañ aj. Knez je slušao, zatim upita:- Kako mu je sada?-Već radi u svojoj sobi.- Nečuveno! Mogu li k njemu?Rosenberg ga najavi. Kad je knez ugledao cara u njegovu modrom fraku, s potpunoupalim, gotovo zelenim licem i crnim podočnjacima, zaprepastio se. Ali car

pozdravi kneza:- Dobro je što ste došli. Feldmaršal Laudon napreduje. Rusija se pomakla. Knez Potemkin ipak je odlučio ići u vizituOčakovu. Samo kada se on jednom maknuo s mjesta! Osjećam da fronta dobro stoji!Začuñ eno je slušao knez carevo priopćenje i propenta:- Mislio sam da veličanstvo miruje.

- Još ne. Bit će za to dovoljno vremena kad umrem. Upravosam vam u kabinetu diktirao pismo. Kada ste ovdje tim bolje.Odlazim na ratište i želim se s vama sporazumjeti.- Na ratište? - zaprepašteno zapita knez. - To nije moguće,veličanstvo! Vi ste slabi!-



- Liječničke fraze i ništa drugo! Pitanje je kako se osjećam.

Budući da se osje

ćam dobro, idem!

Čuda li velikoga što sam se onesvijestio! Zar nisam i ja čovjek?

- Veličanstvo, ipak vas se usuñ ujem zamoliti da to ne či



nite, jer...- Zato što sam bacio malo krvi? Ah, molim vas, pustite to!Želim prolijevati krv na bojnom polju, a ne na parketima udvoru! Molim da o tome ne govorimo. Ima mnogo ozbiljnijih stvari.Prihvatio je spise i stao knezu razjašnjavati što treba činiti za vrijemenjegova izbivanja. Govorio je brzo, kao uvijek. Kad su završili, knez seoprosti.U predsoblju je zatekao Rosenberga i Maricu u živahnom razgovoru. Priopćio im jecarevu odluku da pode na ratište.Tiho su se posavjetovali, zatim se Marica uputi u carev kabinet.Tiha žalost odražavala se na njezinom licu kad je pogledala svoga zaštitnika.- Striče - primakne se ona k njemu - molim vas, nemojte

mi odbiti jednu prošnju.- Samo uz uvjet da bude kratka, jer me čeka mnogo posla.- Baš to sam vas htjela zamoliti da ne radite.- Znaš da nismo živjeli u najboljem slaganju kad si se pačala u moje poslove.- Ali liječnici kažu da morate obustaviti rad.- Liječnici su ovdje da prate ljude na drugi svijet, a ja još

ne kanim onamo.- Zato što želim da što duže ostanete na ovom mjestu molim vas da dopustite da vas njegujem.- Zašto? Nisam bolestan! To možda tvrde liječnici. Na

pokon, to je njihovo zvanje. Znanost im ništa ne vrijedi kad čovjeku treba vratiti zdravlje.- A narušiti bi ga znali?- Kako to misliš? - začudi se car.

Marica se smete i odgovori:- Mislim da lakše pomažu umirati nego uskrisivati.- Prešla si u moju stranku. Ne vjerujem liječnicima. Sve je

priroda i snaga. Ona može svladati sve. Dok ima zalihe otpora u organizmu, nema pogibelji. Kada ta snaga nestane, liječ nici su izlišni. Ja osjećam snagu!- Ako samo priroda vlada našim životom i zdravljem, mora

biti dobro. Ozdravit ćete obojica, vi i Davila. On mora ozdraviti zbog mene, a vi zbog naroda koji vas treba.- Narodu, kojem sam narodu potreban?- Što ste rekli? Zaboravljate one koji vas ljube?- Koji mene ljube? Koji su to? "Bože oprosti nam, mi nismokrivi što imamo takvog cara!", "On je kriv za našu nesreću"...Tako govore.- Striče, što to ujedared govorite? Tko je to rekao?- Možda su njihove riječi samo kapi krvi što su se prosuleu času nesvjestice. Možda su bolesni. I oni će ozdraviti. To ćeučiniti priroda i razum.

- Dragi, mili striče, vi ste bolesni!- Ne osjećam boli.- Ni u duši? Nemate u duši kakvu bol?- Stotinu! Mnogo je toga, i odviše. Ne možeš dohvatiti dnaonome što mene razdire. Zadrli su mi nož u prsa. Kako to

boli!Prestrašena štićenica pogladi mu čelo i zamoli ga:- Recite mi što vas boli, tko vam je što učinio?- Nitko ništa!Kao da se sabrao prijeñ e rukom preko čela i u tili čas poprimi njegovo liceozbiljan izražaj.- Dijete moje, idi! Čeka me mnogo posla. Njeguj onoga jad nika. Kako mu je?

- Uvijek jednako. Gubim nadu, a ipak se još uvijek nadam!Grof Keglević ude u kabinet i javi Marici da je u laboratorijučeka Martinović. Ona se smete i porumeni. Car se nasmije.





- Gle, ti se zanimaš za pokuse gospodina Martinoviča?- Zanima me njegov zrakoplov. Rekao mi je da ćete mu datisredstava kako bi se uskoro mogao uzdići.- Kolikima sam dao sve da se uzdignu, a oni su sišli jošniže. Idi, dijete moje!- Još samo jedno pitanje, i odmah ću otići. Istina je da kanite otići na ratište?- Zašto to pitaš? To je moja dužnost!- Znam, samo bi trebalo da se ipak prije oporavite.- Rekoh ti već jednom, bit ćemo uvijek dobri prijatelji akose ne uplićeš u moje poslove!

- Ali vaše zdravlje, to je i moj posao.

Opet joj se nasmiješi.- Zasad još nije moje zdravlje tvoj posao! Dovidenja!Uznemirena izañ e Marica iz careve sobe. Vani obavijesti Ro-senberga o razgovoru. Oboje carevih prijatelja ostalo je poraženo i snuždeno.OTAC I KĆI

Na dvoru je potpuna tišina. Sve je pozaspalo. U sobi tajnika Davile gori malosvjetlo. Plahe zrake dosižu blijedo mladićevo lice. Tamne oči smušenim izražajem zure u strop. Sluga sjedi kraj prozora i bori se s drijemežom.Iz pokrajnje sobe tiho se primiče bijela opatica. Došavši do kreveta nadvije senad bolesnika. Njegov luñ ački pogled uporno bulji u jednu točku na stropu. Tihošušti Maričina redovnička haljina. Odmiče se od bolesnika, prilazi stoliću sljekarijama, ogleda bočice i ponovno ih stavlja na mjesto. Obaz-re se premasluzi:- Je li bio ovdje gospodin doktor Kalman?-Jest, bio je.- Što je rekao?

- Da će doći prirediti lijek.- Dobro je. Danas ne mogu spavati. Bdjet ću i čekati doktora. Ti idi i lezi.Sluga se duboko nakloni i zadovoljan izañ e iz sobe. Marica stoji, sluša, gleda ukrevet pa opet u bočice, zatim žustro ode u susjednu sobu. Začas se opet vrati svelikom tamnom kutijom, stavi je na stol, otvori, uzme iz nje pisma i sličice.Sve to pobaca po stolu čudnom brzinom, kao da krade. Pritom prisluškuje. Oči jojtrepte, pogled leti sad ovamo sad onamo. Nešto namješta po stolu i opetosluškuje, kao da se sprema na nešto veliko, opasno, teško.

Vrijeme prolazi u potpunoj tišini. Sat kuca odmjereno. Njezine oči prate kazalo pa se spuštaju na kutiju. Ruke joj neprestano premještaju neke sitne stvarčice.Bolesnik je sklopio oči i odmjereno diše u nesvjesnom stanju.U hodniku odjekuju polaki mirni, odmjereni koraci. Marica brzo dohvati neko

pismo, prinese ga svjetiljci, kao da čita, ali u stvari gleda u vrata. Upravoupija odjeke koraka što se približavaju. Lice joj se žari, čitavo tijelo

podrhtava. Nastane mir. Potpuna tišina. Napolju su utihnuli koraci. Gleda u kvaku. Tihoškripnuše vrata.

Marica se ispravi. Skoči kao da je prikupila svu snagu. Trepavice se spustiše,dršću, zatim se i one umire. Sva se zadubi u pismo.Tiho, odmjereno otvaraju se vrata. U sobu ulazi doktor Kalman. Marica se

pretvara kao da ga ne vidi.

- Dobro veče, sestro! - pozdravi doktor poluglasno.- Ah, vi ste doktore! - primijeti ona, kao da se probudila iz

nekog sna.



- U nešto ste se zadubili?- U stare uspomene, dragi doktore! - uzdahne ona žalosno.- Zanimalo bi me što naziva "starim uspomenama" ovako

mlañ ahno stvorenje?-



- Što? Koješta! Pisma, sličice.- Suho cvijeće! - nasmiješi se doktor.- Cvijeća nema, ali križić...

Marica uzme križić i upre pogled u Kalmana.- Križić? - nasmiješi se dobroćudni doktor. - Sigurno dar?- Ostavština moje majke. Križ, to je jedino što imam od nje.Bit će da je bila siromašna.- Sigurno se sjećate majke.- Kao u snu. Možda neću nikad ništa više o njoj saznati.

- To je sudbina, draga sestro - sažalno će Kalman. - Ne tre bate na to misliti. Prošlost ne treba iskapati. Treba se boriti sasadašnjošću, a onaj tamo jadnik, to je vaša sadašnjost.Ona ga nije slušala. Kopkala je po sitnarijama u kutiji.- Danas ste potpuno zadubljeni u vaše "stare uspomene" -

primijeti Kalman.- Imam ih mnogo. Danas su me čitav dan salijetale. Čestoih razgledavam za turobnih tihih večeri.Doktor priñ e bliže i pogleda u kutiju.- Kao što vidim, ima ih mnogo.- Da. Vidite, ovaj rupčić dar je nekog vojnika koji je umrou bolnici.

Marica uzme rupčić iz kutije, u kojoj zablista držak pištolja. Pokazujući rupčić Kalmanu gledala ga je u oči. Ugledavši rubac Kalman spusti pogled na pištolj iupita posve mirno: -1 to je uspomena iz bolnice?- Mislite na pištolj? Da, i to je uspomena!Gledali su se okom u oko. Njene su se oči uprle u njegov miran i nehajan pogled.

Nastojala je silom iznuditi bilo kakav drhtaj u njegovu licu. Uzalud. Ostao je potpuno dobroćudan i spokojan. Ona nastavi:-Vama je čudno što čuvam pištolj kao uspomenu? S tim je oružjem vezanaromantična zgoda.- Oho, to je zanimljivo!

- Sjećate se da sam jednom otišla u neku osamljenu kućui slušala dogovor urotnika koji su se pripremali da svrgnucara? Onu večer imala sam taj pištolj uza se.

- Izgubili ste ga?- Naprotiv, uprla sam ga u urotnike. Utrnuli su svijeću, netko se u tami prišuljao i uzeo mi to oružje.- Očito je bio kavalir pa vam ga je poslao natrag - nasmiješi se doktor.- Naprotiv! Kada sam bila na bojištu jednoga popodnevanašla sam ga u bolničkoj sobi!- Uistinu? To je čudo! - mirno će Kalman.- Da - reče ona gledajući mu ravno i čvrsto u oči. - Bilo jeto upravo ono poslijepodne kad ste bili sa carem u bolnici.- Gdje ste ga našli?- U onoj sobici gdje ste vi tražili spise, što li. Rekli ste da ihje izgubila ona dama. Ja sam kasnije, kad ste otišli, saznala

daje to bila gospoñ a Davila. Htjela sam na

ći izgubljene spise, ponovno sam pretražila sobu i umjesto spisa našla sam pod

jastukom taj pištolj.



- Netko ga je tamo sakrio?- Svakako carev urotnik - odvrati ona odlučno.- Možda je meñ u bolesnicima bio netko od njih.- Tko zna zašto gaje sakrio u onu sobicu. To ostaje tajnom.Tako je pištolj postao mojom uspomenom - dovrši ona i pogleda ga djetinjastim modrim očima naivno i bezazleno, kaoda iza njenih riječi nema sumnji.Smjesta prekine temu i bijelim prstićima stane razmatati ostale uspomene ukutiji, pokazivati ih Kalmanu i tumačiti kako je ovo ili ono primila od nekog

bolesnika za uspomenu. Najednom samoprijekornim glasom reče:- Ja vas ovdje zadržavam, a vi ste došli prirediti lijek našem bolesniku. Bože moj, kad će mu biti bolje? Ah, doktore,to je naša zajednička bol!



- Imam još jednu strahovitu zadaću: reći sve to njegovoj majci! Ona će doći, i to neću preživjeti. Njegova mati bila jejedina žena koju sam volio.- Njegova mati? - zapanji se djevojka.- To nije tajna. Drugovima sam upravo jučer priopćio uzroke svoga očaja nad tom katastrofom. Molio sam ih da ga spase oni, kad ne mogu ja.- Što su rekli?- Da su iscrpli sve.- Vi, dakle, nemate nade?- Sestro Elizabeto, moram se nadati, jer bih inače poludio,ili bih se ubio.- Mene ostavljaju sve nade!- Zaboga, ne izrecite tu riječ! Moramo prisiliti prirodu da

mu vrati svijest.Slušala je zapanjeno osjećajima prožetu riječ uprvši pogled nekamo daleko, alise opet vrati i zagleda se Kalmanu u oči:- Priredite lijek, doktore, a ja ću pospremiti svoje maleuspomene.Stala je sabirati po stolu sitnarije, okrenuvši leda liječniku koji je prilazioormariću s bočicama. Oboje je šutjelo. Marica je bila napeta. Čitavo joj jetijelo ukočeno, samo trepavice nervozno trepću. Sluh i sve misli uperene su uKalmana.Bočice zazveče. Taj zveket proñ e joj živcima kao da je dodiruje munja. Ledenim rukama stegne križić što ga je htjela staviti u kutiju i govori mirno,

poluglasno:- Nije dobro što razgledavam ove uspomene!Pritom je stajala nepomično okrenuta leñ ima prema njemu kao da čitav svijet isva sreća ovisi o tome da u tom trenutku ostane čvrsta i nepokolebljiva.- Bolje će biti da čitate kakvu knjigu - odazove se on. -Čitajući čovjek sve zaboravi, a uspomene bude u nama nepotrebne žalosti.

. iA^L.,,

- Pravo kažete, doktore! Vi ste iskusan čovjek. Neću više obnavljati prošle dane ovim uspomenama - odvraća ona a da senije pomakla sa svoga mjesta, dok pogled pokazuje napetost,

drhtavost duše i hitrinu mračnih misli. Strahovita sumnja lebdi u njenom biću. Samo se glas prikazuje kao da se ni za što

drugo ne brine nego za svoje sitnice u kutiji.



Trenuci joj se pričinjaju vječnošću. Zveket bočica zabada joj se u srce.- Tako! Lijek je gotov!- Hvala, doktore! - prošapće ona.- Čim se probudi dajte mu što sam naredio. Pazite da se ne

prolije. Oprezno mu ulijte u usta.- Uvijek zaboravljate da sam njegovateljica bolesnika - govorila je ona još uvijek okrenuta leñ ima, prignuvši se kutijisamo da ne mora podići oči prema njemu.Kad on priñ e stolu Marica brzo rasklopi knjigu i stane listati.- Čini se da vam nije dobro? - reče on.- Zašto, doktore? - pogleda ga začuñ eno.- Blijedi ste, a maločas bili ste ružičasti.- Rekoh vam da nije dobro odviše promatrati ovaj crni križić što mi gaje ostavila mati. Od njega blijedim.- Zašto baš danas toliko spominjete majku?- Danas je njen smrtni dan. Tko zna gdje se skice hulja kojaje skrivila njenu smrt.- Na koga mislite?- Na onoga koji ju je zaveo, svoga oca.- Vašeg oca? Ah, vi ga zovete ocem?

- Ne bih ga smjela nazivati ocem. Makar ne slutim tko je, mrzim ga iz dna duše.- Imate pravo da ga mrzite, potpuno pravo. Ne znate kakvoga je roda?- Krč marica je pripovijedala caru i grofici Vojkffv da je taj nitkov odličan gospodin. Mogao se brinuti za majku i za mene.-



- Vi, drago dijete, ne trebate se tužiti, vaša je majka prošla mnogo lošije.- Da, sirota! Oh, kad bi mi Bog dopustio da se s njim jed nom u životu sretnem, osvetila bih se, vjerujte!- Ne mislite o tome. To je sudbina nezakonitog djeteta. Ne

mislite o tome, radije se brinite za onoga koji je živ, a ipak mrtav.Pritom se doktor Kalman okrene prema krevetu na kojemu je spavao Davila.- Da, pravo kažete, treba da se brinem za žive, jer, gospodine doktore, i car je bolestan. Što kažete o njegovoj bolesti?- Kad bih ga mogao pregledati znao bih vam reći neštoviše, ali ovako sam nemoćan.- Nije li čudno da tako jak i zdrav muškarac odjednom pro

pada?

- Sestro Elizabeto, car mrzi liječnike i neće dopustiti da ga pregledamo. Zato vam na to pitanje ne mogu odgovoriti. Svakako je njegov organizam oslabio. To me zabrinjava. Pokušajtega nagovoriti da se podvrgne liječničkom pregledu.- Učinit ću to. A sada laku noć, doktore! Ja ću bdjeti i čitati.-Lakunoć, sestro!Okrenuvši lice bolesniku, Marica uzme knjigu. Vrata su se za Kalmanom zatvorila.

Marica je bila čudno ukočena. Njen se pogled usjekao u ormarić s lijekom.- Zidni sat kuca monotono. Bolesnik diše odmjereno. Uhodniku potpun mir. Trepavice joj nemirno žmirkaju. Oči sestapaju sa čašom na ormariću.Spusti knjigu na stol i ustane. Trenutak još gleda u vrata, zatim se prišuljastoliću. Nagne glavu. Osluškuje kao kradljivac na djelu. Uzme čašu s lijekom i

požuri k stolu. Opet sluša. Tada povuče iz džepa praznu bo

čicu i u nju uliječašu s lijekom. Ruka joj zadršće. Nekoliko kapljica padne na stol, ali Marica



svom snagom prisili ruku da miruje i ponovno ulijeva. Čaša je prazna. Začepi bočicu i sakrije je u džep opatičke halje.Instinktivno pogleda u vrata, ravno u rupu ključanice. Osjeća nečije oči, ali to

pripiše mašti. Pograbi čašu da je stavi na mjesto. Vrata se naglo otvore. Maricazadršće. Kalman zastane pred stolom.Blijed je. Debele obrve čudno se trzaju. Ona se čvrsto uhvati za stol. Odlučno

mu gleda u oči što su uprte u prevrnutu čašu na stolu.- Što ste uradili s lijekom? - strogo je pita.- Razlio se. Nisam pazila.

Njegov glas opasno je drhtao.- Pitam vas što ste uradili s lijekom? Zašto ste ga prolili?- Zašto ste se vratili, doktore?- Zašto ste prolili lijek? - nastavi on. - Možda zato da on ne

bi ozdravio, da se ne bi saznalo kako ste ga vi nagnali u ludilo? - bijesno će Kalman.

Njegovo okrivljavanje rasplamti joj oči. Osjećala se kao mačka kojoj se približio miš i već je sigurna da će ga zahvatiti. On je nastavljao sve jačim bijesom:- Izlili ste lijek da ne ozdravi, da se nikad ne bi saznalokako ste ga vi natjerali u nesreću. Sada znam zašto mu lijek

ne koristi!Taj glas je prijetio. Oči su gorjele mržnjom.- Sada znam - vikne ona - zašto mu lijek ne koristi! Znam,znam!U tom se času Kalman preobrazi kao da mu je s lica pala glumačka maska. Zaškripizubima. Oči se podliju krvlju.- Amo bočicu! Sakrili ste je u džep!- Otkuda vi to znate? Gledali ste kroz ključanicu? Zašto?Čemu ste me uhodili? Recite!- Bio sam siguran da me sumnja ne vara. Vi ga želite uništiti, vi nećete da ozdravi! - plane on.-Ja? Vi, vi!



-Vidjet ćemo tko radi o njegovoj glavi! Ovamo s bočicom! - vikne on i htjedeobići stol da je otme silom.Tvrda odluka zasja u njenom licu. Stoji poput u zemlji za-bijenog stupa. Čvrstoi sigurno podigne pištolj.- Da se niste približili!Rekavši to uprla je pištolj u njega. On se zaustavi -neodlučan i zatečen.- Natrag! - vikne ona. - Ubit ću vas!- Vidim, vaše su riječi odraz čvrste odluke, ali ja se ne bo

jim. - Amo bočicu!- Nikad! Prije ću vas ustrijeliti!- Onda ćete bočicu položiti pred njegovim veličanstvom,da vidimo što ste radili s lijekom.- Ne usuñ ujte se spomenuti carevo ime!- Doñ ite k caru, kod njega ćemo raščistiti tko je vrijedannjegove milosti, a tko je nezahvalno kopile.- Gade! Izdajice! Urotnice! Vi ste njegov zatornik! Vi ste gatrovali na ratištu! Vi, vi!Oči mu trepću. Disanje se usporava. Te su riječi pale u njegovo čelo kaokrhotine rasprsnute bombe. Steže obrve, stišće šake. Okrene se, i kao da sesvladava.- Sestro, medu nama je nastao strahovit jaz. Vi sumnjate u

mene, ja sumnjam u vas. Sve je to nastalo zbog prevelike lju bavi prema ovom jadniku. Pričekajmo do sutra. Neka nas veličanstvo čuje. Neka sudi on. Sutra u zoru doñ ite k njemu.



- Da, neka sudi car!- Sutra u zoru naći ćemo se kod njega.- Sada idite!- Idem. Meñ usobno razjašnjavanje ne bi nam koristilo. Alidržim da bi bilo potrebno zbog objektivnih stvari da bočicukoju ste sakrili predate nekom trećem licu na čuvanje.

- Ne dam je iz ruke dok sam živa.Trenutak-dva šutnja.- Dobro. Zadržite je, ali bolesnik ne smije ostati bez lijeka.

- Još imate obraza da se brinete za njega? Van iz ove sobe!-viče ona. -Van!Kalman se smiješio podbočivši bokove.- Vi ste pravo dijete! Čini se da ćemo se sutra pred carem u to uvjeriti i pružiti si prijateljski ruke. Možda smo oboje u

bludnji kad sumnjamo jedno u drugo.Izrekavši to svojom poznatom dobrodušnošću izañ e. Vrata su se za njim posve

mirno zatvorila. Ona je slušala korake. Čula je štropot vrata na njegovoj sobi ikako škripi ključ u bravi. Zatim se sve smirilo.

Marica je još uvijek slušala ne bi li čula kakav sušanj. Čuje samo žestokekucaje svoga srca ispunjenog mržnjom.Sve to u njoj razvija snagu neslomljive odlučnosti.Jedna jedina misao pokreće je svu. Držeći u ruci pištolj priñ e vratima i sluša.Posvuda olovni mir. Dotakne kvaku i posve nečujno otvara. Gleda u

polurasvijetljen hodnik. Izlazi. Desnom rukom drži pištolj, lijevom pribiresuknju da ne šušti. Pogleda natrag i naprijed. Sa jedne i druge strane pokazujejoj se slobodan put. Krene opreznim, ali odlučnim korakom. Hoda kao da leti.Prati je tišina. Spušta se u meñ ukat. Odabire stranputicu, obazire se natrag i

ponovno istražuje put pred sobom.Stigla je do vrata "kontrolora". Ulazi polako. Tama i tišina. Kroz rešetke

prozora na kameniti pod pada mjesečina, a tamo dalje je tama. Marica prhne popločenim hodnikom. Naglo se zaustavi. Mjesečeva zraka uprta u zastor nad vratima otkriva joj neštošto joj sprečava put. Zastor se miče kao da ga je uzgibao nečiji dah. Srce jegoni naprijed. Pištolj u ruci spuštenoj niz haljinu drži čvrsto i odlučno.Gibanje zastora je postidi. Pode naprijed. Ponovno pogleda rub zastora i potrči.Iza zastora sune čovjek. Njezine se oči zaprepašteno otvore. Natrči na zid.Zagleda se u čovjeka.U mjesečevu svjetlu razabere se Kalmanovo lice, čudno izobličeno. U ruci mu

pištolj uperen u nju.



- Ovamo bočicu, ili ću te na mjestu ubiti, djevojčuro! Marica odskoči natrag. Sva osjetila dojavljuju joj da u desnici drži svoj pištolj.Oči joj bljesnuše. Neustrašivo zapita:- Ako niste krivi, što će vam bočica?- Gaduro, daj amo, ili...- Ne možete me ubiti! Car će saznati sve!- Saznat će da ste počinili samoubojstvo od žalosti za Da-vilom! Ledeni srsi joj proñ u tijelom, ali ostade prisebna.- Idemo k caru! - vikne ona.- Dajte bočicu!- Samo pred njim!

Tišina. On pokroči k njoj i upre joj u grudi pištolj.Ona strelimice podigne svoje oružje.

Stoje jedno pred drugim kao pantere.



Kroz hodnik debelih starih zidina prasnuše uzastopce dva hica. Ništa se ne miče. Tišina se zaprepastila.Iz sekretarijata muklo udari sat. Sablasno mrmore željezni odjeci. Ledene pustezidine hodnika kao da nešto očekuju sa strepnjom.Kraj prozora nešto tiho sušne. Diže se neko živo stvorenje. Plahi, nesigurnikoraci zaštropoću po kamenom podu.U svjetlu mjesečine bljesne samrtničko lice opatice. Stvara joj u tijelu

mrtvilo. Noge joj klecaju. Sagiblje se. Na podu leži Kalman, nijem, nemoćan,razoružan. Tamne dubine hodnika odišu gluhom tišinom. Marica čuje samo svojedisanje.Tada potrči hodnikom, otvori jedna vrata, ude u polutam-nu sobu, trči dalje,otvara drugu prostoriju, stane i sluša.Kroz pukotine viri svjetlo. Bez daha pokuca.

Vrata se otvore. Djevojka bane u velik osvijetljen laboratorij. Martinović stoji pred njom i pita:- Jeste li donijeli?- Jesam! - šapne ona i gleda mladića istražujućim očima.

- Sad ćemo vidjeti jesu li vaše sumnje ispravne.

- Vi, gospodine Martinoviću, niste ništa čuli?- Čuo? Što?- Kako sam vas zvala.- Nisam čuo. Zašto ste me zvali?- Bojala sam se. Nisam mogla otvoriti vrata. Trčala sam po"kontroloru" i bilo me je strah.- Ah, da sam to znao ja bih vas tamo čekao. Da nije moždaliječnik opazio što ste uradili?- Da, gospodine Martinoviću, on je vidio da sam izlila lijeku bočicu. Zatekla sam ga kako viri kroz ključanicu.- To je znak krivnje. Čudim se da vas nije spriječio na putuk meni, jer ako je sve vidio, odmah bi morao pogoditi o čemuse radi.

Nekoliko trenutaka stajala je neodlučna. Da kaže što se dogodilo, ili da zataji? Martinović je prekinuo njezino razmišljanje tražeći bočicu.- Dajte mi brzo lijek da ga analiziram.

Marica izvadi staklenku, pruži mu je i požuri k vratima.- Zar nećete pričekati dok svršim?- Ne. Pretražite lijek i doñ ite k caru.- Sada? Sigurno spava.- Ja ću ga probuditi. Moram ga probuditi. Doñ ite za mnom k njemu, ali svakako, gospodine Martinoviću. Molim vas, otvorite mi ona vrata, neću se vraćati kroz "kontrolor". Kroz sekretarijat je bliže.- Otpratit ću vas, ako želite.- Ne treba, ovuda me nije strah.Otvorio joj je vrata s druge strane i ona ode.

Dršćućim srcem vratila se u bolesnikovu sobu. Davila je spavao. Brzo probudislugu i naloži mu da bdije uz umobolnika, a onda proleti hodnicima kao pahuljicakojom vitla bura. U carevu predsoblju srela je lakaja.



- Veličanstvo ne spava?- Veličanstvo radi.- Najavite me, odmah!

Sluga nestane iza vrata. Zamalo se vrati i pokaže joj rukom da ude.- Doći će gospodin Martinović iz laboratorija. Odmah ga pustite k caru - naredi Marica sluzi i požuri u carev privatni



kabinet.Začuñ eno pogleda car malu nježnu djevojku u opatičkom ruhu, blijedu, s neobičnoraširenim zjenicama.- Što se dogodilo, dijete moje?

Marica potrči k njemu, gleda ga velikim vjernim očima tražeći zaštitu i baci sena koljena.- Dijete, zar te snašla nesreća?- Ubila sam ga! Ubila sam ga! - ponavlja ona.-Ti si ubila? Dijete, bulazniš!- Istinu govorim, ubila sam ga!- Koga?- Njega. Doktora.- Kalmana? Za ime Božje, zašto?- Ubila sam ga, ubila sam ga! - ponavlja Marica ne znajućišto drugo da kaže.

Na carevu licu odrazi se ukočenost. Zuri preda se i čini mu se da je djevojka poludjela.- Striče dragi, slušajte me, moram vam se ispovjediti.- Uistinu si ga ubila? Govori, što se dogodilo?Glava joj klone na njegova koljena.

- Ustani, sjedni i pričaj.- Ne mogu ustati.Opazivši kod nje klonulost pridigne je i posjedne u naslonjač.- Govori iskreno, što si učinila? - nukao ju je Josip.- Sve ću priznati. Bilo je to u bolnici na ratištu. Kalman je

bio s vama. Tražio je nešto u sobi. Našla sam pištolj, svoj, svoj,

onaj isti koji su mi oteli urotnici u Beču, u onoj kući. Bilo mi je čudno štoKalman traži i sumnjala sam da je tražio pištolj.- Tvoje su riječi nesuvisle.- Sve ću razjasniti - naprezala se ona da pribere dogañ ajeu mislima.- S ratišta sam ponijela sumnju da je Kalman onaj urotnikkoji mi je oteo pištolj.- Dijete, mržnja te zavela.- Čekajte, dok svršim. Sumnjala sam da je kriv za Davilinusmrt. Otkada je Davila pronañ en počela sam sumnjati da jedoktor kriv što on ne može ozdraviti. Jest, profesor Hubertse čudio što nema rezultata s njegovim lijekom. Povjerila sam strah, ali ne imena, Martinoviću u laboratoriju. Dogovorilismo se da ćemo ispitati lijek koji Kalman prireñ uje Davili.- Djevojko, progoni te mašta!- Još malo i čut ćete! Dogovorila sam se s Martinovićem.Danas je bilo odlučeno da učvrstim ili razbijem sumnje. Pokazala sam Kalmanu svoj pištolj. Pripravila sam sve to i znala sam što će mi se dogoditi. Dok sam prelijevala lijek da gaodnesem u laboratorij on je pazio kroz ključanicu što radim.

Ušao je i htio mi je oteti bočicu u koju sam ulila lijek što gaje priredio, ali ja sam dohvatila pištolj.-1 pucala si.- Ne. Rekao je da ćemo se sastati pred vama sutra ujutro.

No htjela sam odmah odnijeti lijek Martinoviću koji je čekaou laboratoriju. Kalman je otišao i ja tiho pohitam u laboratorij, ne sekretarijatom nego "kontrolorom", da izbjegnem susret s njim ili s kim drugim. Prevario me. Zatekao me na putu,uperio u mene pištolj i tražio je bočicu.- Zaboga, to su bolesne utvare!- Nisu, nisu! Uperio je u mene pištolj! U prvi tren sam se ska

menila. Zatim se podigne moja ruka u kojoj sam držala oružje.Oboje smo pucali u isto vrijeme. Moje je tane pogodilo.

- MARIJA JURIĆ ZAGORKA




- Mrtav?- Leži u "kontroloru". Mislim da je mrtav.Sklopivši ruke gledao je car u Maricu zaprepašteno.- On je pucao u tebe?- Nikad nisam lagala. Prisižem vam.- Zašto bi pucao?

- Zato što je znao da nosim u laboratorij lijek koji je pri premio.- Nemoguće! Kako bi se opravdao da te je ubio?- Javio bi da sam se sama ubila od žalosti za Davilom. Sam

mije to rekao.- Što se to dogañ a iza mojih leñ a? - usklikne car uzbuñ eno.- Ti vodiš istrage, a meni to prešućuješ!- Vi biste me prozvali fantastom i maknuli od bolesnika, aja sam htjela znati...

- Sad, eto, ne znaš ništa drugo nego da je mrtav.- Samo trenutak i saznat ćemo i ja i vi da je bio zločinac.Spočitnuo je da sam razlila lijek zato što neću da Davila ozdravi. Oh, Kalman, dokazao bi da sam gaja unesrećila.- Bio on mrtav ili ne, znaš li što si učinila?- Znam. Činite sa mnom što vas je volja.- A Martinović? Zna li on što se dogodilo u "kontroloru"?- Ne zna. Zidine su debele, a laboratorij dijele dvije prostorije od "kontrolora". Ništa nije čuo.- Bila si kod njega?- Da, dala sam mu lijek. Donijet će ovamo analizu.- Ostani ovdje. Idem da pogledam je li taj čovjek ubijen ilije možda nastrijeljen.Car ustade, ali sluga najavi Martinovića.U crnoj laboratorijskoj halji uñ e mladić s bočicom i ispisanim papirom. Sva se

Maricina duša u tom trenu stopila s bijelim papirom u Martinovićevoj ruci. Njegovo je lice bilo mirno, pogled uprt u Maricu.

- Moja štićenica vam je nešto povjerila - reče car.-Veličanstvo, kunem vam se: nikad u životu ova tajna neće

prijeći preko mojih usta.-Vjerujem vam i zahvaljujem. A sada recite stoje?- Veličanstvo, u tekućini koju je sestra donijela nije bilo nikapi lijeka koji je propisao profesor Hubert.

Marica krikne poluradosno i poluočajno.- A što je bilo? - zapita car.- Bila je voda. U njoj sam pronašao neke omamljujuće kap

ljice.Uzrujano uzme car Martinoviću papir. -Ovo je analiza?- Da, veličanstvo.Pročitavši nalaz obrati se Josip Martinoviću:- Dakle, te kapljice prouzrokuju ludilo?-Da.- Ah! - povikne Marica. - Bože, ja sam znala, ja sam slutila!

Martinović je razlagao.- Ima tu otrovnih mješavina koje se ne mogu lako analizirati, ali analize pokazuju supstance koje ubijaju svijest i razaraju organizam.- Razaraju i oslabljuju, je li? - navali Marica a pritom joj

pogled padne na carevu mršavu pojavu.- Svakako razaraju, ali u prvom redu pomućuju um. Akose bolesniku vraća svijest, ovo ga je moglo podržavati u sta



nju besvijesti.Car spusti glavu i zagleda se u pod. I Martinović i Marica razabrali su da ga jeto razjašnjenje teško pogodilo. Josip brzo podigne glavu i pogleda u tamne

poštene oči mladog laboranta.- Učinili ste mi veliku uslugu. Hvala! Držim da sam lošeučinio što vaše znanje izrabljujem za sebe. Kad dovršite zra-



koplov poslat ću vas na univerzitet u Lavov. Još jednom vas molim: ovo što sedogodilo i što ste pronašli neka bude zauvijek pokopano.-Veličanstvo, do moje smrti!

Martinović izañ e iz sobe. Marica padne na careva prsa.-Vidite, striče, ne bulaznim!- Bože moj, zašto bi Kalman sve to učinio? Morao bi imativažnog razloga.

-Važnoga, i te kako važnoga! Davila ne smije ozdraviti jer bi vam odao tajnuKalmanovih zločina.- Marice, o čemu govoriš? Kakvih zločina?- On je vaš izdajica, on je naša nesreća! - Marica zaplače.- Zašto me toliko nagovarao da sekretara ne otpremim uzavod za umobolne?- Jer bi ga profesor Hubert već bio izliječio!- Kalman, taj dobroćudni, čuvstven čovjek koji je znaotako iskreno plakati nad Davilom? Što je to? Zar sam uistinuokružen samim lašcima, varalicama i neprijateljima? O, Josipe, zar se baš sve ruši pod tobom i oko tebe?- Srušila se samo jedna izdajica.- Izdajica? Živim okružen izdajstvima prijatelja!- Samo je on izdajica, samo on!- Ako ih ima više? Oh, da vidim, možda je još živ.- O Bože, daj da je živ, usliši me! Daj da sve prizna, sve,sve! - molila je Marica sklopivši ruke. Dotle je car sam samcat

prolazio hodnicima i uputio se u "kontrolor". U svjetlu mjesečine našao je svojega liječnika ogrezlog u krvi. Lice mu nalikuje na mrtvaca.

Nekoliko trenutaka pažljivo gaje ogledavao, zatim se opet vratio istim putem. Marica ga dočeka ukočena.- Svršeno je! - reče on. - Mrtav je!- O Bože, zašto me nisi uslišao? - usklikne ona.

Careve su se oči uprle u djevojku.- Marice, dijete moje, vjerujem ti da je on pucao u tebe i da

si se ti samo branila, ali njegova smrt ne može se prešutjeti. A što čeka u tom slučaju tebe i mene?- Vas? Vi niste krivi. Ja sam ga ubila.- To je za mene teža nesreća nego da sam ga sam ubio.- Zašto, striče?- Da sam ga ja ubio odgovarao bih lako. Ne smijem praviti iznimke koje bi bacile sjenu na moju pravdu. Ona je za svejednaka: i za mene i za tebe.- O, ja ću rado odgovarati svima i svakome. Ne bojim se.- Ti si pred svojom savješću i preda mnom čista i neokaljana. Zabašuriti ne smijem, a tebe ne dam voditi pred sud.- Svima ću reći što se dogodilo.- To neću dopustiti!

- Što kanite?- Čuj, nitko osim nas dvoje ne zna što si učinila. Dakle, počinitelj će se promijeniti. Onaj koji se branio od Kalmana piš



toljem bit ću ja!-Vi, striče? Car ubija Kalmana. Isuse, nikada! Ja ću cijelom svijetu vikati dasam ga ubila!On joj rukom pokrije usta i uhvati je za glavu.-Šuti! Čekaj!

Marica se stane otimati. Vidjevši da će izvršiti prijetnju, a u predsoblju stojisluga, pokuša car molećivim glasom:- Imam drugi prijedlog. Hoćeš li šutjeti?

Ne mogavši odvratiti riječima, jer joj je čvrsto držao ruku na ustima, ona pristanak označi kimanjem glave. Čim je odmaknuo ruku upita ona:- Kakav prijedlog imate?Prošao je po sobi spuštene glave. Nervozan hod pokazivao joj je da je vrlouzrujan. Brzo je koračao, da bi se nenadano zaustavio pred njom.



- Marice, zar bi ti meni mogla pripraviti strahovitu doživotnu bol da priznaš?- A vi biste mogli iskopati grob svojem djelu i dati neprijateljima prilike da vas napadaju?- Ja ću se braniti.

NOVI SEKRETAR Po visokim dvorskim prozorima hvataju se snježne pahuljice. Oko velike pećicareva predsoblja griju promrzle ruke njegovi sekretari.- Gospodo, ne bismo li na posao? - opomene ih najmlañ i -nije lijepo da u carevoj odsutnosti ljenčarimo.- Odmarati se, ne znači ljenčariti - odvrati stariji gospodin.- Kako će još dugo izbivati?- Ne znam. Već je četvrti tjedan u dvorcu.- Pravo je čudo da se ipak odlučio ostaviti kabinet i otići nasvjež zrak. Onaj kome je uspjelo da ga na to skloni može biti

ponosan na svoj utjecaj. Visok, suhonjav tajnik sagne glavu i stane šaptati:- Znate li tko je to? Grofica Vojkffv, generalova žena! Kažuda ih veže prijateljstvo, možda i što drugo, ne znam, ali ona

mu je pisala i on je odmah dao spremiti kovčege. Otputovaoje da se oporavi od bolesti.- Pravo kažu ljudi: žena mu manjka! - doda treći tajnik.- Car je bio bolestan?

Na to se pitanje svi obazru prema mladom elegantnom gospodinu, koji se ispriča:- Oprostite, ja sam u Beču tek tri tjedna.- Da, zaista - primijeti stariji sekretar. - Car je stigao s ratišta vrlo mršav. Liječnici su neprestano spominjali visoku

temperaturu, a on im je rekao: "Temperatura će se već sniziti

kad legnem na odar!" Jednog dana pao je u kabinetu obliven krvlju. Vi, gospodineHagen, uistinu niste još bili naš kolega kada se to zbilo?- Prema tome, njegova je bolest opasna? - upita ovaj.- To ne znaju ni liječnici, jer se nije dao pregledati, niti ih je

poslušao da se okani napornog rada, dok se nije pojavio doktor u osobi lijepe grofice.- Još je uvijek u Beču? - upitaju ostali sekretari znatiželjno, a stariji mršavi gospodin autoritativno ih upućuje:- Dakako! Njezin muž javio se već dva puta da ide na frontu. Čuo sam na svoje uši kako mu je car rekao: "Vaše su sposobnosti potrebne zasad u Vojnom odjelu u Beču."

- Ili možda njezine.U pozadini se otvore vrata i ude prvi carev tajnik, Gunther. Svi su ustali i pošli mu u susret. -Vi ste u Beču? - začude se.



- Čini se da vam nije drago.- Ah, mi obavljamo svoj posao savjesno i kad nema nadzora. Što radi njegovo veličanstvo?- Upravo se u svojoj sobi preodijeva.- Što-o? Car je stigao?- Da, moja gospodo!- Smijemo li pitati kako se osjeća?- Izvrsno! U četiri tjedna nevjerojatno se oporavio. Čitavedane plandovali smo perivojem oko jezera, a kasnije je poduzimao šetnje na konju. Lice mu se zarumenilo, ispunilo; sasvim se osvježio, vidjet ćete. A staje novo kod vas?- Zapravo ništa, osim da smo dobili novoga sekretara, gospodina Eduarda pl. Hagena.Elegantan mladi gospodin nakloni se prvom sekretaru. Gunther mu pruži ruku.- Vi ste iz obitelji plemića Hagena? - reče Gunther.- Da, gospodine sekretaru.-



- Prema tome ste roñ ak pokojnog baruna Kalmana?-Da.-Vi se očito čudite što to znam. Kad smo putovali na ratište zabavljao me Kalmanšalama što ih je izvodio sa svojim bratićem Imbrom pl. Hagenom i njegovim sinom Eduardom. Vi ste taj mladi Eduard?- Da, moja malenkost.- Siromah Kalman! Kolika tragedija! Nikada nisam mogaoto pretpostavljati - govorio je Gunther, a novi sekretar prihvati živahno:- Tko god gaje poznavao ne može to razumjeti. Nikad nijeništa shvaćao tragično. Kad su svi izgubili glavu, on je sačuvao prisebnost, mir i dobru volju. Što je moglo toga čovjekanatjerati da se ubije, to je nerazumljiva tajna.- Tajna? Niste upućeni u motiv njegova čina?- Nisam, gospodine sekretaru.- Vama je poznato da je pokojnik bio skrbnik mladogaDavile, koji je iz nepoznatog razloga umno obolio. Kalmanje to zatajio majci, ali ona mu je pisala da će doći u Beč, jerželi vidjeti sina. Kalman je plakao kao dijete i pričao liječnicima: "Neću preživjeti ako ona doñ e i zatraži sina!" I sluzi jerekao: "Ovaj će dečko biti moja smrt!" To je, eto, motiv njegova čina.- Od straha pred gospodom Davilom...- On je gospodu volio. To je sam priznao svome drugu, pro

fesoru Hubertu. Mladi plemić zaklima glavom. Gunther nastavi:- Još vam se uvijek čini nevjerojatnim?- Kalman nije poznavao sentimentalne ljubavi ni premaženi ni prema kome drugome. Svi su se prevarili. Meni to sa

moubojstvo zvoni u ušima kao neka priča.- I meni, a ipak je tako. Uostalom, što bi moglo biti drugonego samoubojstvo?

- Da, tako je. Ako čovjeka nadu mrtva, samo su dvije alternative: ili se sam ubio, ili gaje ubio tko drugi.Tajnici zapanjeno pogledaše svoga novog druga. Gunther pode nekoliko koraka

prema njemu i zagleda mu se u oči:

- Sumnjate da se dogodilo ovo drugo?- Ne, ja vjerujem što vi kažete i što su pronašli komesar i liječnici, ali njegova obitelj...



- Njegova rodbina ne vjeruje u samoubojstvo?- To ne bih mogao ustvrditi. Raspravljaju o tome i ne mogushvatiti, kao što ste maloprije i vi izvoljeli naglasiti da vam seto samoubojstvo čini nevjerojatnim.- Naravno. Kad bi Kalmana našli gdjegod u gradu mrtvog,

moglo bi se posumnjati da gaje netko ubio, ali ovdje, u samom "kontroloru", u dvoru, to je ipak sasvim nemoguće. U dvorusu ga svi izvanredno voljeli. Ovdje nije imao neprijatelja.- Sasvim jasno, gospodine tajnice. Razlog da nam se svimasamoubojstvo čini čudom jedino je u tome što Kalmana svi

poznajemo kao čovjeka koji se nikad ne bi sam lišio života,jer ga je neizmjerno volio. A opet nitko ni izdaleka ne može

posumnjati da bi ga tko drugi ubio kad su ga ovdje svi voljeli i poštivali.- I da se nije ispostavio jasan i nedvoumni čin samoubojstva, ne bih nigdje mogao naći čovjeka na kojega bi se moglo

posumnjati. On je bio ljubimac dvora - reče Gunther.- Bit će da je Kalman nosio u sebi duboko skrivenu tajnukoju nitko ne sluti.U tom se trenu otvore vrata. Car ude u predsoblje. Svi se lecnuše i pokloniše.

- Dobro jutro, gospodo! Prekinuo sam vas u nekom vrlo zanimljivom razgovoru - nasmiješi se car.- Veselim se što smo se opet našli i nadam se zajedničkom radu.Car krene u svoj kabinet. Sekretar Gunther gode za njim.



Na stolu je ležala pošta. Josip dohvati snop pisama i stane ih otvarati.Odjednom se zaustavi, podigne oči i upre ih u sekretara.- Ne običavam ispitivati o čemu govore moji sekretari, aliovaj put učinio bih iznimku. Kad sam ušao, vi ste se smeli.

Možete li mi kazati što se dogañ alo u predsoblju?- Veličanstvo, razgovarali smo o smrti doktora Kalmana.- Ah, o mojem jadnom doktoru. Kalman je bio svima sim

patičan i nije čudo ako ga šest tjedana poslije smrti spominju. Ali to ne može biti povod smetenosti.Sekretar obori oči. To pobudi carevu sumnju. Otvarajući pisma nastavi posvenehajnim glasom:- Dragi sekretaru, vi ste zbunjeni, a to znači da ste mi nešto zatajili.- Veličanstvo me nije pitalo što se govorilo o Kalmanu.Čitajući neko pismo car odvrati:

- Kad ste sami sebi postavili pitanje, možete na njega i od govoriti, ako vas je volja.-Veličanstvo, novi pomoćni sekretar Eduard pl. Hagen raspravljao je o Kalmanu,naglašujući kako doktor nije bio karakter koji bi se rado rastao sa životom.Car odvrati ne podigavši pogled s pisma:-1 ja sam toga mnijenja.- Pričao je kako se raspravlja u njegovoj obitelji o Kalma-novoj smrti.Josip je slažući akta pitao:- Koja je to njegova obitelj?- Novi sekretar rodom je plemić Hagen, a oni su Kalmanoviroñ aci.- Tako? No, dobro. Ako je mladić sposoban napredovat će,

ali još uvijek ne znam zašto ste se svi smeli kada sam ušao ikad sam vas za to tren prije pitao.



- Znam da je veličanstvo voljelo doktora i nisam želio davas podsjetim na njega. Osim toga, novi tajnik sumnja da biKalman sam sebi oduzeo život.- Da nisu stručnjaci, komesar i liječnici, ustanovili samoubojstvo, morao bih i ja posumnjati da se u "kontroloru" dogodilo nešto drugo.Careve se rumene usne nasmiješe:-Vidite kako je neumjesno da ljudi pred svojim pretpostavljenim bivaju smeteni.

Nikad nisam branio ljudima da u trenutku odmora raspravljaju o bilo čemu, pa makar da govore i protiv mene. Dakle, čemu smetnje koje čovjeka navode na krivezaključke? No, idemo dalje!Car stane otvarati poštu.Radio je puna dva sata. Tada pošalje tajnika da pozove Rosenberga u kabinet. Kad je došao zatvori pomno vrata i reče tiho.- Prijatelju, imam novog pomoćnog tajnika, nekog Hagena.On je roñ ak doktora Kalmana.- Tko gaje doveo u vaš sekretarijat?- Ne znam. Došao je za vrijeme moje odsutnosti. Čudanslučaj, zar ne?

- Veličanstvo misli da nije slučaj?- Ne mislim ništa, ali taj mladić sekretarima izražava sum nju da se Kalman ubio.-To je značajno!- Čujte, vama sam povjerio tu tajnu iz opreza. Nesretni dogañ aj one noći mogao bi tkogod iskopati, osobito kad bih jaumro. U tom slučaju trebalo bi Marici zagovornika koji svezna, jer ako padnem na bojištu, tko zna neće li Marici biti potreban zaštitnik. To možete biti samo vi, a eto, još za mojega života netko iskapa tajnu u "kontroloru". Ili je to moždasamo slučaj?



- Kako je taj mladić dospio u sekretarijat? Valja istražiti tkogaje preporučio, tko gaje namjestio.- Odmah ćemo to saznati - odvrati car i dade pozvati u ka

binet novog sekretara.Otmjen mladi kavalir, odjeven u odoru od najfinijeg sukna, duboko se pokloni.Car ga oslovi:- Kako ste dugo ovdje?- Tri tjedna.Stoje vaš posao u sekretarijatu?

- Radim u Vojnom odjelu kabineta vašega veličanstva.- Bili ste vojnik?- Nisam, veličanstvo.- Tada su vas mogli poštedjeti od vojničkih stvari. Nije litako?- Mene veseli svaki rad i uputio sam se u posao.- Vrlo lijepo. Meñ utim, vi ste očito bolji jurist. Jeste li svršili pravo?- Nisam, veličanstvo.- Možda ste se osposobili za ekonomiju?- Veličanstvo, nisam.- Ah, pardon, vi ste valjda samo pisar.Rumenilo obaspe mladićevo lice. Pogled obori u pod. Car nastavi:

- Naravno, kao pisar možete raditi svagdje, ali vaša skupocjena odora oponira takvom namjestenju. Čini se da ne živitesamo od plaće.



- Ja sam plemić iz porodice Hagen.- Kako? Roñ ak ste pokojnog doktora Kalmana? - napad no ljubazno će car. - O, to nisam znao. Vi ste roñ ak mojeganesretnog prijatelja. Pobrinut ću se za vas. Premjestit ću vasu odjel u kojemu vas neće toliko prenatrpavati poslom. Bitćete zadovoljni, a budem li i ja, slijedit će promaknuće. Do viñ enja, mladi gospodine!

Kao u snu izañ e novi sekretar iz kabineta, a odmah poslije njega doñ e glavni šefcareva sekretararijata.- Kakvih je sposobnosti mladi pomoćni sekretar Hagen?- Veličanstvo, manjkavih.- Manjkavih? To niste primijetili čitava tri tjedna?- Veličanstvo, imao je vašu preporuku.- Moju? Tko to kaže?- Mladić je došao s pismom doktora Kalmana, datiranim tri tjedna prije njegove smrti.- Stoje bilo u pismu?- Doktor piše svome roñ aku neka odmah doñ e u Beč. Onje već govorio veličanstvu da ga primi u posao svojega osob

nog tajnika, umjesto gospodina Davile. Veličanstvo je pristalo. Pošto vas nije bilo ovdje, poslao sam ga na vlastitu molbuu Vojni odjel.- Tako? Ali kad je nesposoban dajte ga u koji lakši odjel,svakako ne u vojni, tamo trebamo zrele ljude.Šef sekretarijata ode. Car stade šetati govoreći tiho:- Kalman mi je uistinu govorio o nekom mladiću koji bi za

mijenio Davilu. Rekao sam da to ovisi o njegovim sposobnostima, i ništa više.- Dok ste boravili u dvorcu taj gospodičić s Kalmanovim

pismom uvukao se u dvor. Ako je Kalman imao kakvih veza svašim neprijateljima oni ga poznaju i ne vjeruju u njegovo sa

moubojstvo, pa su odlučili iskopati tajnu te smrti.- Tada bi stradala Marica. Molim vas, recite Knechtu da

pazi na svaki korak novog tajnika, a nju ću smjesta poslati uinozemstvo.- Ne vjerujem da će se maknuti od bolesnog Davile.- Sto da čeka? Do danas se nije pokazalo poboljšanje.- Trebalo bi je otpremiti varkom.- Učinite što znate, ali ona mora otputovati, i da ne znazbog čega.-



Ude sekretar Gunther i najavi:-Veličanstvo, "kontrolor" je krcat moliteljima. Ljudi su saznali da seveličanstvo vratilo i ne daju se otpraviti.- Otpraviti? Tko se usuñ uje da ih otpravlja? Idemo!Elastičnim hodom proñ e Josip sobama tajništva i uñ e uhodnik.Gusto zbiti ljudi nadahtali su zrak zagušljivim zadahom. Sve su oči radoznaloistraživale carevo lice.- Dobro izgleda! Ozdravlja! - šaptali su i prilazili sa svojim

pisanim i usmenim molbama.On se sagibao, pitao, rješavao, tješio i darivao, kad ga u tome prekine drugisekretar:

-Veličanstvo, glasonoša s ratišta!- S ratišta? - ponavlja car.

Glas mu lako zadršće.



- Pričekajte, vratit ću se! - obrati se moliteljima oko sebe i požuri kroz špalir tako da su se ljudi jedva stigli maknuti.Ušavši u svoj kabinet nade muškarca u pukovničku odijelu i ne odgovorivši nanjegov pozdrav zapita gotovo nervozno:- Što mi donosite, smrt ili život?- Život, veličanstvo!- Dajte mi ga!Kurir pruži zapečaćeno pismo.Brzo razdere pečat, preleti pogledom sadržaj, podigne oči prema stropu iusklikne:- To je spas! Spas! Uistinu život! Moj stari, divni Laudonoteo je Turčinu Beograd!- Da, veličanstvo.- Prvo se poglavlje moga životnog sna ispunilo! Dragi mojstari vojskovoñ a, koliko me usrećio!U očima mu zasja nov život.- Sjednite, pukovniče, i pripovijedajte mi sve detaljno, dase u ovom času potpuno naužijem.

Nije mogao sjesti i prisilio je pukovnika da sjedeći pripovijeda, dok je on

stajao pokraj njega pijući svaku riječ o pobjedi i osvajanju Beograda.Kad je kurir završio, car mu je postavljao pitanja, a zatim je pritrčao vratima, pozvao sekretara i naložio mu da odmah sazove ministre i vojničke ličnosti.Diktirao je pisma i sazvao ministarska i vojna vijeća za poslijepodne.Obasuvši kurira ushićenim ljubaznostima zapovjedio je da se smjesta podeodmarati. Zatim zovne dvorskog meštra.Čim je Rosenberg ušao u kabinet opazio je neviñ enu promjenu u čitavu carevu

biću. Pomalo zapanjeno gledao je njegovo srećom ozareno lice. Car ga zagrli.- Prijatelju, poslali su mi nov život, novu snagu! Laudon jeotvorio vrata mojem djelu!- Što se dogodilo, veličanstvo, da ste tako neizmjernosretni?- Turčin je istjeran iz Beograda! Put ga vodi sada u njegovu zemlju. Mi ćemo pobijediti! Ratna truba će zanijemiti!Grañ anima ću vratiti mir i sreću. Sve ću rane zacijeliti i udariti temelje vječnom miru. Naša domovina bit će zauvijek osloboñ ena barbarina. Znate li vi što to znači za sreću, prosvjetui blagostanje puka? Znate li što to znači? Turčin sprijeda bježi, a onaj iza mojih leñ a mora položiti oružje. Sada je situacijaopet u mojim rukama! Istina plovi k svojem cilju! Turčina ćustjerati pod njegov vlastiti krov, a crnomantijaše razoružati.Tada će putevi djelu prosvjetiteljstva biti sa svih strana otvoreni. Sa svih strana! Možda sam i slutio da me čeka ovdje tolika sreća kad sam danas zorom tako uporno savlañ ivao vašotpor da se vratim na posao. Pogledajte me i recite nije li miovaj čas donio potpuno ozdravljenje?- Priznajem, nikada vas još nisam vidio tako blistava i

sretna.-



-A ja se nikada još nisam osjećao tako snažnim, odlučnim, kao u ovom času.Zaboravljam sva razočaranja, sve podvale, sva izdajstva. Kao da ih nije bilo.

Našao sam sebe. Sad, Rosen-berg, idemo dalje, i neću šuštati ni jednog jedinogtrenutka dok ne dovršim djelo.U kabinet uñ oše pozvani šefovi ureda i primiše careve naloge izrečene vedrinom

kakvu nikada nisu u njega zamijetili.Činilo se da u njemu sve kli

če, pjeva ikipi, da su nekim čudom njegovo tijelo i njegov duh započeli ponovno živjeti

snagom prve mladosti.



Tada izda posljednju zapovijed:- Neka se razašalju kuriri u sve gradove i sve krajeve našedržave i neka navijeste pobjedu nad Turcima. Neka se narod veseli i slavi. Sutra uvečer - okrene se k Rosenbergu - prireditćemo u gradu i na dvoru svečanost. Prepuštam sve to vama.Popodne održat ću ministarsko i vojno vijeće, a vi se sami po

brinite za sve ostalo.Svi su pohitili da izvrše careve odredbe. Rosenberg primijeti:- Veličanstvo, kasno je, smijem li vas moliti za doručak?- Danas me možete nagovoriti i na dva doručka, ali prije

mi podijelite dopust za "kontrolor". Uhvativši dvorskog meš-tra ispod ruke izañ e u predsoblje. Tu opazi svoga pjesnika DaPontea i dovikne mu:- Da Ponte? Leonardo Francesco uživat će u sreći koju je

posijao i umrijeti nad dovršenim djelom! To je svršetak našega teksta. Sazovite moju pjesničku gardu da ispjeva Laudonuslavu. Kompozitori trebaju izraziti oduševljenje melodijom.Doñ ite navečer svi. Danas ćemo nastaviti gdje smo prije ratazastali.Ostavi mladića u potpunoj zapanjenosti. Rosenbergu se činilo da ga vodi ispod

ruke neki mladić, razjogunjen neobuzdanim zanosom.

Takav se vrati u "kontrolor", nastavi primati molbe i stane darivati ljudedvostruko.Tamna zimska večer pala je na dvorište Burga. Rasvijetljeni prozor gleda u mrak,gdje se na bjelini snijega odražavaju dvije pojave, muško i žensko, stisnute izakamenitih kipova nad-svoñ ene veže što vodi u drugo, osvijetljeno dvorište. Iznjega dopire odjek koraka dvorskog gardiste. Ženska silhueta hitro se pomakneiza kamenog kipa u mrak, ali je muška zadrži.- Ostani, nestašna djevojko! Da sam na tvojem mjestu ponosio bih se da mi udvara gospodin tako plemenitog roda kaošto sam ja.- Ali kad bi mene bacili na ulicu, ne znam bi li vaša kesa

bila tako plemenita kao što vam je rod. Poznajem plemenitugospodu! Svi ste jednaki!- I doktor Kalman? Ti si dolazila u njegovu sobu, čuo sam to.- Jučer ste me takoñ er to pitali o doktoru, ne biste li me danas pitali za kojega drugog starog gospodina?- Imaš pravo, to nije razgovor za naš sastanak, ali pokojni je doktor bio moj roñ ak. Volio sam ga i teško mi je što jeumro.- Nije on umro nego se ustrijelio.- Da mi je znati zašto.- Nitko to ne zna, osim možda moj Francek.- Tvoj Francek? Tko je on?- Sluga u dvoru. Posluživao je pokojnog doktora. Bio je s

njim prije nego stoje doktor izašao iz svoje sobe i nije se viševratio.- Zanima me sve o mojem roñ aku. Ako mi s tvojim Fran-cekom ugovoriš sastanak, dobit ćeš od mene cjelov.- To mogu dobiti i od njega.-



- Mislio sam da je poljubac plemenitog gospodina skupo

cjeniji od novca.- Hvala na časti, ali novac mi je draži!- Nemaš mnogo ukusa, evo forinte. Mogu li se još danas sa



stati s Francekom?- Ni danas, ni sutra, ni prekosutra, ali zatim svaki dan. Ima

mo mnogo posla. Sutra će biti parada u dvoru, valjda znate.- Znam. Nikako ne može prije? Možda ipak prekosutra?Evo ti još jednu forintu.- Za dvije se mogu potruditi.- Jesi li s doktorom tako trgovala?- Nisam imala s njim posla. Sve je laž što brbljaju.- Ti braniš doktora. Voljela si ga?- Bio je dobar. Svi su ga na dvoru voljeli.- Svi? Možda je imao i neprijatelja.- Za muške ne znam, ali žene su ga voljele sve, osim jednejedine koja ga nije trpjela.- To znači da ga je ljubila.- Hvala na takvoj ljubavi!- Tko je bila ta žena?- Careva gospoñ ica. Kad joj je nekom prilikom pozlilo polegli su je u carevoj sobi. Ja sam došla namjestiti krevet, a onaje neprestano vikala neka doktor izañ e iz sobe, jer ga ne trpi.

Morao je otići.

- Nikad nisam čuo za tu gospoñ icu. Je li mlada i lijepa?-1 jedno i drugo, ali vama malo koristi od toga. Otišla je u samostan.- A car? Kako je to dopustio ako je voli?- Nije mi o tome pripovijedao - nasmije se ona. - Ispitujetekao baba.- Gle, ti si drska!- Nemam vremena. Pustite me.- Dakle, prekosutra neka tvoj Francek doñ e u moj stan, alio tome nikome ni riječi. Evo ti još dvije forinte za šutnju.

l.

-Vi ste ljubazni, gospodine sekretaru! - odvrati ona, uzme novac i smijući seode u vežu. Mladić se izgubi u tami dvora, potrči stepenicama carevih ureda iude u sekretarijat.- Gdje ste tako dugo, gospodine Hagen? - zapita Gunther.- Evo, čitav snop spisa treba još danas prepisati. Da, još danas. Kod nas se radi i noću ako je potrebno.- Oprostite, krivo ste me shvatili, spreman sam raditi i dojutra.- Ta vam se želja može ispuniti.

Novi sekretar sjedne i počne raditi.Iz careva kabineta izašao je Rosenberg, prošao je pokraj njega i pogledavši gaispod oka ode koridorom i malim spoj-nim hodnikom u desno krilo dvora. Pred jednim vratima nade lakaja koji se duboko pokloni.- Najavite me sestri Elizabeti - reče dvorski meštar.Lakaj se odmah vrati i otvori Rosenbergu vrata.

U prostranom salonu dočeka ga mala opatica i pruži mu ruku:- Istina je da se car vratio?- Jest, upravo me šalje da ga ispričam što nije mogao ugra

biti ni trenutka da vas posjeti. Na prvom koraku u kabinet zasuo ga je posao. Donijeli su vijesti, vrlo radosne vijesti o po

bjedi kod Beograda.Sklopila je ruke uskliknuvši:- Hvala ti Bože, sada je sretan!- Doista, opojen je blaženstvom. Nikad ga nismo vidjelitako zadovoljnog i sretnog.- A kako izgleda? Je li istina, što ste mi pisali, da se oporavio?- Kad ga vidite iznenadit će vas.

- Oh, obistinila se moja slutnja daće se oporaviti. Vrlo bihga rado vidjela.

- Danas ima ministarsko i ratno vijeće. To će trajati do ka



sne noći. Sutra će vas sam doći vidjeti i vašega bolesnika.-



Meñ utim, šalje po meni prijedlog i moli da do sutra o njemu razmislite.- Prijedlog? Da čujem!- Saznali smo prije nekoliko dana da Francuska ima neki

posve nov zavod za umobolne u kojemu bolesnike njeguju ponekoj novoj metodi. Mnogi su ozdravili. Car vam predlaže daotputujete onamo i naučite taj način njege. Možda bi koristila našem sekretaru.- Gospodine Rosenberg, nije potrebno da idem. Doñ ite i

pogledajte u onu sobu, ali ne recite ništa.Otvorivši vrata pokaže mu rukom gdje je na divanu ležao mladić u prsluku, bezvlasulje, sklopljenih očiju. Tek časak dopustila je da ga promatra, zatim

pritvori vrata, povede ga na drugu stranu salona i tiho upita:

- Što kažete, kako izgleda?- Pravo čudo. Ali što to koristi kad mu je svijest još mrtva.- Možda nije sasvim! Jučer u noći kad je bio kod njega sluga, Davila se trgnuo, stao je oko sebe gledati i posve je nor

malno rekao momku: "Gdje je Kalman? Obuci me, moram k njemu!" Sluga je izgubio prisebnost i nije došao po mene.Odmah je ponovno zaspao. Ujutro nije bio pri svijesti, meñ utim, profesor Hubert mi je odlučno rekao da se sada nadaozdravljenju.- Nakon toliko nesretnih, napokon jedan sretan dan - rečedvorski meštar.- Bog je probudio pravdu i ona se opet vraća k nama!- Sada počinjem i ja u to vjerovati.- Tiho! Čujete? Njegov glas!Ona odleprša k vratima i oprezno ih otvori. Mladić se podigao iz ležećeg

položaja, sjeo je i gledao po sobi kao da nekoga traži. Na prstima prilazila jek njemu, dok je on pogledom kružio po namještaju govoreći sa sobom:- To nije tamnica. Nema fratra ni lupeža.

Sluga se povukao. Marica mu da znak da miruje. Davila iznenada zapita momka:- Gdje je doktor Kalman?Sluga ne odgovori. Mladić stane ponovno široko rastvorenim očima promatrati

pokućstvo. Kao da se probudio iz teškog sna prošapće sam sebi:-To je moja soba!Hvatajući se za glavu i tarući oči opet je promatrao pokućstvo, zidove, prozor.Dugo je zurio u okno, kao da sabire u svojoj sumornoj svijesti daleke uspomene.Dobacivši pogled momku zapita ga:

- Zar sam bio bolestan?- Jest, Davila, bili ste bolesni - upadne Marica nježnim glasom i sagne se k njemu, uhvativši ga za ruke.Daviline oči zastale su na njezinu licu. Čudna drhtava igra misli odražavala seu tim očima, i čuñ enje i nerazumijevanje i strah pitanja, potpun kaos umornih inejasnih uspomena što su u njegovu mozgu ustajale od mrtvih. Marica ga promatratoplim pogledom punim želje da mu ulije spoznaju i silom zadrži netom probuñ enusvijest.Rosenberg je stajao kao ukopan i čekao što će se dogoditi.- Davila, poznajete li me?Taj glas uzbudio je njegovu dušu. Gledao je zapanjeno. Načas mu vjeñ e pokrijuoči, ali su se opet podigle prema bijeloj opatici što ga tako milo zove.- Zar se bojite? Ja sam Marica!

Od te se riječi strese. Ruke se podignu i rašire.



Liječnik se trudio oko svoga bolesnika, razgovarao s njim i nastojao gaodvratiti od neke sumorne misli koja ga je očito umarala.

Nije prošlo četvrt sata kad je Marica začula na hodniku brze čvrste korake kojeje dobro poznavala. Istrči napolje i baci se caru u naručaj.- Striče, dragi moj striče, ja sam vrlo sretna! Vi ste ozdravili, a on je uskrsnuo!- Dijete moje! - zagrli je on i povede je u njen salon.- Pošao sam upravo da te vidim, kad mi javiše tvoju poruku.- Osvijestio se, ali teško govori i nešto razmišlja. Upornoje tražio da ga odvedu k vama. Sigurno vam kani mnogo štoreći. Striče, to i ja moram čuti.-



- Tvoja prisutnost mogla bi ga smesti.

- Sakrit ću se iza zastora i šutjeti kao da me nema. Dopustite mi to.- Dobro, dijete moje, ali mi obećaj da se nećeš javiti dokne kaže sve.Pozvavši iz sobe liječnika car zatraži razjašnjenje i zapita:- Neće li mladića uzrujavati bude li mi pričao o uzrocimasvoje bolesti?- Obratno! Nešto ga tišti i to mora iskaliti. Tada će se pre

poroditi.- Dobro. Molim vas da me ostavite s njim na samu. Do viñ enja, dragi profesore! Zadužili ste me, budite uvjereni! - istisne mu srdačno ruku.Liječnik izañ e. Car se sporazumio s Maricom. Pošao je u mladićevu sobu i ostaviovrata otvorena, dok se ona sakrila iza debelog zastora.Prikrivajući uzbuñ enje priñ e Josip svome sekretaru. Davila ustade očito

potresen. Josip mu pruži ruku. Davila klone na koljena i stade jecati.- Stoje to, zaboga, pridignite se! Želim da se smirite. Akovam je što na duši, otkrijte mi, ne kao caru, nego kao ocu.

Nije se mogao pridići. Car mu pomogne i posjedne ga na divan.- Tako! Sada se smirite. Dogodilo se što mu drago, sve mogu razumjeti i oprostiti.- Veličanstvo, čini mi se da sam bio negdje daleko i da sam se vratio slomljen.- A mi smo vas dočekali kao stari prijatelji.- Nisam to zaslužio!-Možda ipak...- Veličanstvo, molim da me saslušate. Dok god ne saznate

ono što vam imam reći ne mogu živjeti.- Evo me da vas slušam. Govorite iskreno, pa bilo i najteže.

- Neka veličanstvo sudi.Tihim glasom počeo je mladić svoju ispovijed, od one večeri kad je u carevu sobuušla nepoznata luda ljepotica i kad je zatim došla Marica da traži cara, aKalman mu je ulio u dušu ljubavne patnje.Čuvši za njegovu ljubomoru zagleda mu se car u lice i činilo se da predviñ a štoće slijediti.Davila je nastavio ne sluteći da iza nepomičnog zastora druge sobe prisustvujenjegovoj ispovijedi Marica.Sumorno je otkrivao caru svoje patnje. Nije opazio na carevu licu iznenañ enje i

njegov pogled koji se prikrao tamnom zastoru kad je spomenuo ljubav prema Marici. Potpuno je utonuo u pričanje.



Pokajnički razjašnjavao je mladić kako mu je Kalman otrovao dušu ljubomorom,kako mu je skrbnik predočavao pogibelj što prijeti caru ako podlegne svojojljubavi prema djevojci i njezinom caru, kako gaje pozivao da spasi svoga cara izte opasnosti i kako je predložio da sastave dokument koji bi caru dokazao da muje Marica sestra, kako ga je gonio da uzme carev pečat.Pri toj riječi car se napregne očekujući težak udarac. Svu pozornost priklonioje priči o pečatu. Davila je govorio brzo, da se rastereti teškog bremena što seskotrljalo s njegove na carevu dušu.Pričao je kako je uzeo pečat i opet ga vratio, kako je počeo sumnjati u skrbnikau Beču i kako su te sumnje učvršćene u Sedmogradskoj. Pričao je stoje čuo od generala Siniše Vojkffvja o namjeri carevih neprijatelja da mu podmetnu krividokument s ukradenim pečatom, da ga svrgnu s prijestolja lažnom objedom da jenezakoniti sin, a to mu je otkrilo zašto je Kalman od njega tražio taj pečat.Ocrtao je caru svoje strepnje, grižnju savjesti i odluku da ubije sebe i Kalmanaone noći uoči proglašenja rata, kad je sa carem pošao u knjižni-



cu i vidio da je pečat opet netko dirao. Konačno ispriča kako su se našli unjegovoj sobi, gdje je htio suditi svom skrbniku. Turobnim glasom nastavi:- Nesretnik me tada ponovno savio snagom svoje neprozirne lukavosti kojom je sve ljude oko sebe hvatao kao leptire u

mrežicu. Povjerovao sam njegovoj tronutosti i opravdanju dagaje prevario prijatelj i da želi sa mnom umrijeti, jer i on voli

biti mrtav negoli da ga odbacite. Otišli smo iz dvora i ponijeliotrov, s odlukom da ga uzmemo i bacimo se u Dunav.Davila sklopi umorne oči.- Niste pošli u neki lokal u Gartnerstrasse? - zapita car.- Da. Putem mi je predložio da će napisati pismo svojoj sestri. Pristao sam. Kad je počeo pisati zamoli me da izañ em, jerga moja prisutnost raznježuje. Čekao sam napolju dugo. Kad je izašao povede me u kapucinski samostan da preda gvardijanu pismo, jer će samo tako biti sigurno otpremljeno. Ušlismo u crkvu. Nisam se u onom času sjetio da u to doba crkva nikad nije otvorena. Bio sam potpunu odsutan mislima.Jedva udosmo kad osjetih da su me pograbili neki muškarci izavezali mi usta. To se dogodilo tako brzo da mi se u tami pričinilo kao san. Sabrah se i stadoh se otimati. Uzalud! Vezalisu me. U strašnom uzbuñ enju čuo sam razgovor gvardijana iKalmana, zatim osjetih da me nose, ne znam kuda, nisam vidio. Luñ ački sam se opirao vezanim tijelom, dok ne osjetihoko sebe pljesniv zadah. Opazih malog debelog fratra s fenjerom. Vidjeh crne podrumske zidine. Mene vuku dva zakrin-

kana čovjeka u plemićkim odijelima. Na stubama iza mene jeKalman. Vikao sam. On mi je odgovorio:- Ako nemam odvažnosti da te maknem sa svijeta, znaj danećeš nikad u životu imati prilike svome caru otkriti da sam uzeo pečat.Kriknuo sam i pao na zemlju urličući beznadnim očajem u tmini podrumske ćelije.Oni su nestali, a ja sam ostao živ zakopan.

- Niste li jednom pokušali da se oslobodite ključara?- Da - začuñ eno pogleda mladić cara - snovao sam bijeg,

makar ga morao ubiti, ali tada su me vezali u klupko. Takosam ležao, ali ne znam kako dugo. Sve stoje bilo kasnije osta

lo je za mene tajna, kao da sam bio mrtav. Da, još se nečegasjećam. Bila je tama a meni se činilo da ležim u krevetu, da vi

dim kraj sebe Kalmana. Gledao me zaprepašteno i pitao:



- Priseban si? Poznaješ li me?Podigao sam glavu i nešto odgovorio, ne znam što. On me pritisne natrag i činilo

mi se da sam osjetio pod nosom mokar rubac. Tada opet nastade mrak. Ne znam ništa od časa kad sam ugledao pokraj kreveta momka i zatim gospoñ icu.- Jadni mladiću - reče Josip - svi smo mi bili žrtve Kalma-nove lukavosti, a vi njegove sugestije.- Ja ću to okajati!-1 odviše ste okajali!- Veličanstvo, molim da mi uslišite molbu i da moj grijehnikad ne priopćite njoj.- Marici? - i pogled mu se opet prikrade zastoru. Zatim nastavi: - Mislim da biste joj morali sve priznati.- Ne mogu priznati ljubav ženi koja me prezire.- Hm, vidjet ćemo. No zašto niste, kad sam vas pitao štovam je, povjerili svoju ljubav meni?- Kako bih to mogao, kad znam da je veličanstvo ljubi.- Samo očinskim osjećajem. Vjerujte! Zar to niste mogliodmah prosuditi?- U početku, kad sam upoznao gospoñ icu, bio sam u touvjeren, ali kasnije mi je Kalman razjašnjavao vašu pažnju

prema njoj.- Lagao je, uvjeravam vas.-1 njena ljubomora bila je bjelodana.- O tome nisam vlastan govoriti.- Car pode prema zastoru, ali se opet vrati.-



- Strašno je što sam od vas čuo. Pokušat ćemo sve zaboraviti. U toj nesreći našao sam ipak jednu radost, da se mojesumnje nisu ispunile.- Sumnje prema meni? - zapita Davila bez daha.- Priznajem, bile su se pojavile. Sve se činilo čudnim i dvoličnim.- Kalman je vaše sumnje pojačavao. Veličanstvo, predajtega meni, ja mogu s njim obračunati.- To je učinila sudbina. Našli su ga mrtvoga. Smrt pištoljem. Stručnjaci su ustanovili samoubojstvo.- Veličanstvo, ako se on uistinu ubio, tada ga je netko uhvatio na činu, netko gaje imao u šakama iz kojih nije mogao

pobjeći.- Da, bilo je tako. No, idem sada na posao. Preporučujem vam mir. Želim da što prije nastavimo rad u kabinetu.

- Nisam vrijedan! - upadne mladić gušeći se u jecanju.- Zavrijedili ste to, zaista! Zbogom, mladi prijatelju! Doviñ enja! Vaše vas mjesto u kabinetu čeka - govorio je car tronuto i brzo nestade iza zastora.

Marica je već stajala kraj stola krijući svilenim rupčićem suze. Zatvorivši zasobom vrata bolesnikove sobe priñ e car svojoj štićenici:- Dijete, tvoje čisto srce mrzilo je Kalmana u nesvjesnojslutnji istine.- Osjećala sam da je Davila nevin.- Hvala Bogu da si bila u pravu. Prepuštam ga tebi. Menezove posao.Iz njenog salona požurio je car u svoje odaje. Dao je pozvati dvorskog meštraRosenberga, pomno je zatvorio vrata i povjerio mu stoje čuo od mladog tajnika.

Dvorski meštar sklopi ruke u zaprepaštenju, dok je car nervozno hodao po sobi.- Odakle ljudima ta željezna snaga da nose u duši tako velik i prljav teret laži? Odakle im ta snaga, prijatelju? Znao



sam da imam meñ u onima kojima se moja vladavina ne sviñ a neprijatelja, ali daoko mene, meñ u prijateljima i istomišljenicima, sjede najveći dušmani, to jeodviše. Odviše! Tko još od sumišljenika nije moj neprijatelj? Doskora ću moratisam sebe pitati: "Josipe, nisi li možda i ti carev neprijatelj?"-Veličanstvo, mnogo ste sami skrivili. Na sve pokušaje svojih neprijateljasmijali ste se, a vaš je najopasniji neprijatelj neprispodobiva liberalnost. Onaje dala vašim neprijateljima snagu. Vi ste im naprosto otvorili sva vrata, daliim svu slobodu i doviknuli: "Radite protiv mene koliko god hoćete!" I oni suradili!- Bio sam uvjeren da će ih sve pobijediti istina, pravda irazum. Kad bi mi danas najavili deputaciju, izašao bih pred njih goloruk. Ne mogu protiv samoga sebe. Takav sam. Drugovam ne znam kazati.- Zlo je što ste takvi, tim više što ste car. Veličanstvo, otjerajte sve sumnjive osobe iz svoje okoline i sa svih važnijih

mjesta.- Stanite, zaboga, Rosenberg, koliko će mi tada ostati ljudida radim? Ipakja idem dalje! Danas sam jače no ikad uvjerenda istina i poštenje moraju pobijediti. Inače bi bila idiotska

budalaština boriti se za istinu, dobro i poštenje. Kad ono ne bi pobijedilo, ideje bi bile samo besramna komedija ili utvara luñ aka. A lud nisam! Pobjeda u Beogradu brod je koji me

mora dovesti u željenu zemlju dobra, istine i poštenja. Mora!Ušuti načas, da bi se opet okrenuo prema prijatelju:- Maricu želim zaštititi, za svaki slučaj.- Sad nema mogućnosti da biste je mogli poslati u inozem stvo. Ali sekretara Hagena možete odstraniti sa dvora.- Smjesta ću to i učiniti. Kad se radi o njoj poslužit ću sei tim sredstvom. O ostalom ćemo razmisliti poslije sutrašnjesvečanosti.Car požuri u kabinet i prione na posao.



- Anñ eo! - oglasi se on. - Anñ eo koji me branio od zlotvora.-Vas, cara i svoj život. U duši nosim još jednu strašnu sumnju. Na bojištu uZemunu otkrili su u nekoj crkvi bočicu s tekućinom. U Karlovcu sam slušalarazgovor doktora Kalmana s ministrom Thuguthom i razabrala sam da je ljekarnikhtio iskušati sumnjive kapljice. mi ješao ih je u jelo ministrovu psu. Pseto je

počelo slabiti i uginulo je.-Vi držite...- Ne znam, ali ipak je čudno. Car je bio snažan i zdrav. U

Zemunu je stao mršaviti. Pao je u groznicu. Meni se poslijetoga razgovora u Karlovcu uvukla u dušu sumnja. Možda sevaram, dao Bog da se varam, ali me progoni misao da mu jeKalman davao neki otrov.- Ne dao Bog da je tako! Zar careva ideja da uskrsne dostojanstvo čovjeka, traži njegovu glavu?- Kad bi se to dogodilo, njegova bi ideja bila podla izdajica.- Nisu plemenite ideje krive ako se na njih bace gladne živine. Bojim se da je živina Kalman nagrizla njegov život. Vi neznate da je car bio bolestan. Bacao je krv. S ratišta se vratioslab. Otkad je Kalman mrtav, car se oporavio. Svi se dive njegovu ozdravljenju. Ozdravit će kao što ste i vi ozdravili.Šutnja ih smete. Ona ustane, a on zapita:

- Odlazite?- Treba li vam još moja njega?- Bez vas ja sam vječni bolesnik.



- Imate li mi još što da mi kažete?- Da vas neizmjerno i vječno ljubim.-I ja vas, Davila!Taj odgovor zvučao je kao priznanje djeteta.

Ništa ih u tom času nije vuklo da se zagrle. Samo su se gledali, opijeniosjećajem što je u njima pjevao svoju nečujnu melodiju.

Slugin dolazak prekine šutnju.- Jedna dama želi govoriti s mladim gospodinom. Kaže daje majka gospodina tajnika.- Ah, zaboravila sam vam priopćiti! - klikne Marica. - Već odavno leži u Kalmanovoj sobi pismo vaše majke da će doćiu Beč, jer hoće znati stoje s vama. Primite majku, gospodineDavila, a ja odlazim. Do viñ enja!

Marica naloži sluzi da dovede gospoñ u, a ona ode u svoj salon. Odatle izañ e u mali koridor i prijeñ e u prednji dio dvorca.Potražila je cara u kabinetu. Bio je sam, zatrpan aktima. Pogledao ju jezačuñ eno.- Stoje, dijete moje?- Smijem li vam nešto reći?

- Smiješ. Dakle?- Striče, neću više biti opatica.- Tako? To sam očekivao. A nije mi ni krivo.- Vi znate da moja nadstojnica neće biti vašega mnijenja.

Ne može se uzeti redovnička haljina i preko noći svući.- Mnogo ih je koji redovničkom haljinom pokrivaju svoje zločine. Ti si njome htjela pokriti svoju svetu bol, i kada teona minula, haljinu skidaš. Ja tako hoću. No, jesi li se uvjerilada ipak ima vjerne i vječne ljubavi?-Da, striče, ima je!- Samo ja je nisam imao! - promrmlja on.- Imate ljubav milijuna.- Gdje su sretna vremena kad sam i ja u to vjerovao dje-tinjskim ushitom kao i ti! Ah, ne dam se oslabiti tim mislima!Ipak idem dalje!-



MATI I SINGore u sobi grlila je gospoda Davila svoga jedinca ispitujući ga što se s njim dogañ alo toliko vremena da joj se nije javljao.

Mladić je odlučio da zataji majci zločin svoga skrbnika, da ne dotakne tajnunjegove smrti.

Govorio je o svojoj teškoj bolesti kojoj ne zna uzroka. Ona se smirila, sretnašto gaje našla. Najposlije je spomenula Kal-mana:- Kad sam bila kod kuće stigla nam je vijest o samoubojstvu. Nisam mogla to vjerovati. Zašto bi on sam sebi oduzeoživot koji mu je bio tolika naslada?- Kažu da se bojao tebi priznati moju katastrofu, jer su liječ nici tvrdili da nikad neću ozdraviti.- Meni bi se to bojao priznati? Sasvim isključeno! On je

bio odviše drzak. Neka mu Bog oprosti, bio je grub, cinik bezosjećaja. Neprestano me varao pismima, dok konačno nisam odlučila doći u Beč, pa makar morala ići i pred cara. Reci mi,sinko, što je s tobom? Hoćeš li postići na dvoru karijeru?- Nisam to nakanio. Ako je naše imanje propalo, ja ću ra

diti.- Propalo? Tko ti je to rekao?- Kalman mi reče da živiš oskudno i da će sve pasti na



dražbu.- Ne znam zastoje to slagao. Naša se imovina povećala!- Uistinu? - usklikne on. - Kad bi znala kako me to raduje!- Nešto se sumnjivo veseliš. Nakanio si se ženiti?-Jesam, majčice!- To bi bio najradosniji dan mojega života. Već si odabrao?Reci, kakva je!- Oh, stvorena da je mazimo, ljubimo i milujemo. Dragaje, ljupka, a odvažna kao mali junak. Nigdje na svijetu nematakve djevojke.

- Tvoje ushićenje pokazuje da si baš temeljito zaljubljen, štonije sasvim pametno. Meñ utim, nadajmo se da si dobro pro

mislio i računao koga ćeš uvesti u kuću. Dakle, reci čija je?U svome oduševljenju nije prozreo majčine misli i prosto-dušno odgovori:-Tko joj je otac ne zna ni njen skrbnik, a majka je bila neka ostavljena sirota.Djevojku su našli dok je bila dijete, na putnoj postaji, odgojili je i sada jena dvoru.Gsopoda se zaprepasti.- Careva štićenica?

- Da, majčice!- Zaboga, sinko, što je rekao na to Kalman? Ili si mu zatajio svoju nakanu?- Naprotiv, rekao sam mu da je ljubim.- On je znao! Znao je, a nije ti rekao da je ta djevojka kći

moje pokojne sobarice!To otkriće nije u Davili izazvalo bilo kakvu promjenu.- Ne, majčice, to mi nije rekao. Zašto si tako uzrujana?- Zašto? Ti još uvijek ne razumiješ? Kalman ti je to prešutio. Lopov! Tolika zloba ne može sama sebe zadaviti.- Majčice, razjasni mi!- Moram ti reći istinu. Petnaest godina progonio me Kal

man za života mojega muža da mu budem ljubavnica. On, pobjednik svih žena, bio je odbijen. Iz osvete prešutio je tebidaje ta djevojka sobaričina kći i plod njegove zabave.Davilino se blijedo lice ukočilo. Neka nejasna misao priti-sla mu sljepoočice.- Što si rekla? Plod njegove zabave? Zar to znači da je on,Kalman, bio njen otac?- Zapravo se ne zove otac. Dok su plemićka prava bila navlasti, svako prvo dijete kmetove zaručnice moglo se nazvati djetetom vlastelina. To uopće ne ulazi u račun. No, ako već hoćeš njezino roñ enje sravnjavati s roñ enjem plemića, Kal

man je njezin otac, ali to je sporedno.

. il



Mladić problijedi i prekine majku:- Njen otac? Majko, tko ti je to rekao?- Kalmanov namještenik. I sam mi je to sasvim otvoreno

priznao kad sam bila na bojištu.Davila sklopi oči i s obje ruke podupre glavu.- Kalman je njen otac, otac...- Ne razumijem tvoju zdvojnost.- To ne možeš razumjeti. Bože zašto si to dopustio?

- Stoje dopustio? Nešto mi kriješ? Njezina sumnja osvijesti ga. Zagrli majku i stade joj govoriti:- Sama si rekla da mu je srce bilo kruto neosjećajno, da je



bio cinik. A vidiš, majko, meni je bio zao, vrlo zao. Takav je bio i prema njoj, makar je znao da mu je kći. Samo jedno te molim, majko, prisegni na grob mojega oca da joj nikad nećešreći da joj je Kalman otac. Zar ne, majčice, da joj nećeš reći.Obećaj mi to!- Nadam se da mi nećeš dati prilike da s njom razgovaram.- Kako? Ti ne bi htjela razgovarati s mojom zaručnicom?-Valjda mi ne kaniš dovesti u kuću kćer moje sobarice, makar sto puta bilacareva štićenica. Pod tu cijenu ne trebam tvoje dvorske karijere.- Majko, ako mi je car dade, ja ću je vjenčati.- To neću dopustiti! Nikada!- Zar bi htjela da nikad ne prijeñ em prag našeg doma?Gospoda ustane i porumeni. Oči joj se ispune ljutinom.- Zato sam te ljubila, putovala, strepila, plakala; zato sam utrošila život, da budem svekrva djetetu svoje sobarice. Velim ti, nikada!Zapanjeno zagleda se Davila u majku.- Nisam računao s tvojim nazorima. Majko, zar si još uvijekžrtva starih plemićkih predrasuda?

- Predrasuda? Što ti je? Postao si žrtvom novih ludovanja?Dok će biti plemstva, nitko ne može izbrisati iz naše krvi ple

meniti bitak. Ti se ne osjećaš plemićem?- Ja se osjećam čovjekom.- Prekrasno! Čovjek: kočijaš, kmet, sluga! Umjesto sjajnedvorske karijere pokupio si nove nazore, budalaštine, halucinacije luñ aka koji će zakrenuti vratom čitavoj svojoj vladavini.- Majčice moja, nove ideje prometnule su se u strahovit jazizmeñ u tebe i mene.- Biraj izmeñ u mene i kmetice!- Za ime Božje, ti si žena, majka...-Ali plemkinja!- Dakle: vlast kmetskog imetka, njegove ličnosti, njegovatijela, gaženje djevojačke časti, prezir prema djetetu stoje nastalo po pravu i vlasništvu gospodara da uzme djevicu i da jeodbaci, a njeno dijete da smatra svojim otpatkom, to se zove

plemstvom? To se zove plemićkim bitkom kojim se ponosiš?Fuj! Meni se to gadi. Uzet ću tu djevojku, najveću plemkinjukoja se rodila pod suncem!- Kad je tako plemenita neka se odrekne mladića kojemunije rodom dorasla. Hoću govoriti s njom. Reći ću joj sve i neka odluči.- Ne, nikada! Ona ne smije saznati za tvoj otpor ni tko jojje otac, nikad, do smrti.

- Tvoj očajni strah da sazna za oca vrlo je sumnjiv!

On klekne pred majku i zamoli je:- U ime uspomene na oca u grobu, molim te, ne reci joj to!

- Ako se ne odrekneš te ženidbe, saznat će od mene. Da, potražit ću je.- Majko, odjeni crninu! Izgubila si sina!- Ti uistinu kaniš plemenito ime svojega oca i majke, roñ ene barunice, obeščastiti sa sobaricom?- Posvetiti, posvetiti!-





- Zaklinjem se da će saznati za svojega oca!- Zaklinjem se, ako ona od toga umre, ubit ću se! Ja poštujem sobaricu, majku svoje ljubljene!- Tako? Pravo su mi rekli prijatelji: "Ne dajte sina na dvor,taj car okužit će ga svojim kočijaškim idejama i kmetskom

mržnjom prema plemstvu."- Majko, neizmjerno te štujem i ljubim, ali ni časa ne mogudopustiti da ovako govoriš o caru, idealu mojega života, zakoji ću živjeti i umrijeti.

Mržnja i bijes razdirao je njenu dušu što se zrcalila u gorućim očima iizobličenim crtama lica.- Da, tvoj car i tvoja odabranica oboje su jedno drugogavrijedni. \- A ja ću dati svoj život da budem vrijedan njih oboje.- Kmetsko kopile otelo mi je sina! Upamti, moja će osveta

pasti na nju!- Čuvat ću je, majko, da je tvoja osveta ne dotakne.- Vidjet ćemo tko će biti jači: ja ili ti.Bez ikakva pozdrava oholo izañ e iz sobe i ode. Marica se vratila u svoju sobu idala je otpremiti stvari u drugo krilo dvora. Zatim ode k Davili da mu to javi.

- Sada je moj bolesnik zdrav. Ne treba više opatice.- A čezne za dragom malom ručicom - ali mu riječ zamrekad se zagleda u ruku za koju Marica ne sluti tko je pod njom izdahnuo dušu.- Davila, vi ste se prestrašili. Sjetili ste se onog čina? Znam,više put mi srce čudno zakuca. Noću u mislima vidim togčovjeka kojega sam uvijek mrzila i bude me strah, jako strah,ali nisam htjela, voljela bih da sam ga predala caru živoga.- Morate sve to zaboraviti, jer...- Nastavite, nastavite! - bodrila gaje ona ljupko.- Ne smijem izreći što sam mislio u trenutku kad sam rekaoda čeznem za vašom dragom ručicom.

- Smijete, smijete reći sve.On nije našao riječi, a ona ga pogleda širokim djetinjim pogledom:- Imate li mi još što reći?- Marice da li bismo mi ikada mogli biti svoji?- Da, kad vi ne biste toliko oklijevali!- Oh ja, ja ne smijem ni sanjati tu božansku sreću.- Car će na sve privoljeti.- Mi ćemo, dakle, ipak biti svoji? - zapita on kao da sam uto ne vjeruje.- Može li nas tko razdvojiti?- Ne može, ne smije, neće!

Negdje daleko ukazivala mu se crna silhueta majke, za kojom odjekuje prijetnjaosvete.- U vašem glasu, Davila, osjećam strepnju. Niste posve si

gurni.- Sreća je moja tako velika da me strah. Marice, draga, vječ na ljubavi moja!SVETKOVINA OSVAJANJA BEOGRADA Kroz noć kulja masa.Prema balkonu carskog dvora okrenute su tisuće ljudi jedno do drugoga,nasmijanih, ozarenih refleksima lampiona što ih nose visoko uzdignutim rukama.Bučna glazbala sviraju svečanu, uzbudljivu koračnicu vukući za sobom svjetinu,izmamljujući urnebesno, radosno klicanje.Tada glazba utihne. Klicanje odjekuje.

Masa se razmiče u dva reda.Čvrsti koraci. Baklje plamte. Ponosito korača pločnikom vojska, cvijećem iskićenih kapa. U ruci vojnika baklje. Masa baca klobuke, maše rupcima i kliče:





- Živjela vojska! Živjeli pobjednici! Živjeli pobjednici kod Beograda!

Vojnici prolaze ispred balkona, dižu visoko baklje i kape, a frenetični njihoviusklici obasiplju carevu pojavu na balkonu.- Živio naš car! Živio Josip!Iz grudi vojnika ori se gromki poklik:- Živio naš car! Živio osloboditelj puka!Car stoji otkrivene glave. Vojnici viču, prilaze sve bliže balkonu i dovikuju:- Bog te čuvao! Bog ti dao zdravlje, naš branitelju!Glava se careva sagiblje k njima, dok se u svjetlu žare njihove oči i lica, okrenuta prema njemu.Topovi grme. Glazba, pjesma i klicanje mi ješaju se ujedan jedini povik radosti.Povorka vojske prolazi pokraj balkona i klicanje se gubi u drugom dvorištu.Bakljada je završena. Narod se polako razilazi. S balkona carskog dvora povlačese svi u dvoranu. Prozori Burga zatvaraju se. Velikom dvoranom šušte svilenehaljine, zveče ostruge i blistaju vezeni haljeci gospode. Generalske odore

potisnule su ih u pozadinu. Društvo je zabavljeno promatranjem cara, koji jošuvijek s balkona prati vojnike. Uz njega stoji Rosenberg.- Ne, oni ne lažu! - tiho prozbori car svojem dvorskom me-štru. - U njih vjerujem. Moram vjerovati. Nitko im nije ko

mandirao da mi kažu one tople riječi, zar ne?- Ne dajte se, za ime Božje, i tu zahvatiti sumnjama, veličanstvo. Nisu li to govorila srca, topla, odana, puna ljubavi?- Da, ja im vjerujem i sretan sam što im smijem vjerovati.Oni su mi vratili zdravlje. Oni su me obnovili. Sutra ćemo otvoriti novu epohu rada. Velim vam, moj je plan gotov. Još večeras proboravit ću ovdje medu gostima, a sutra počinje novodoba. Kako teško čekam sutrašnji dan. Čini mi se da ću letjetinad čitavom državom noseći im novu sreću, nove uredbe koje

moraju u njihovim srcima uskrsnu ti vjeru u mene. Moja poti-

štenost bila je samo rezultat bolesti. Sada sam opet svoj. Gle, naši će se gostiuvrijediti, trebam ih zabaviti. Zaboravio sam na ulogu kućedomaćina.-Veličanstvo, u Beču je gospoda Davila. Poslala je u sekretarijat poruku da želirazgovarati sa svojim roñ akom Ha-genom.- Prekasno. Poslao sam ga kao brzog kurira u Prag. Već jena putu.- Kamo sreće da ste uvijek svoje neprijatelje slali na put!

Ako me veličanstvo može načas otpustiti, otišao bih k gospoñ ici. Stiglo mi je prije pola sata pismo s odredbom da ga predam njoj.- Od grofice Vojkffv?- Ne, ali je pisano ženskom rukom.

Car pogleda omot pisma i vrati ga Rosenbergu.- Ne znam tko bi to mogao biti, ali predajte joj. Evo, dolazi

princ Ligne. Doñ ite sa mnom.Povukavši ga dublje u balkon nešto mu tiho reče, zatim se uputi k gostima.Rosenberg ode u drugo krilo dvora. Sobarica mu javi da se gospoñ ica nalazi u

bolesnikovoj sobi. Nade je u svečanoj ružičastoj haljini. Odrezanu opatičku kosu pokrila je bijelom vlasuljom. Iz snježne bjeline gledale su velike tamnoplave oči.- Nosim carevu poruku gospodinu Davili. Najprije mi izvolite odgovoriti na pitanje: Jeste li, gospodine tajnice, dovoljno jaki da za osam dana putujete?- Tijelo je zdravo a duh je već u mojoj vlasti!- Car želi da otputujete u Pariz i da tamo studirate neke

stvari kojeće veli

čanstvu biti od velike koristi.- Spreman sam, samo neću imati mira ni spokoja - i pogle

da zabrinuto Maricu.



Rosenberg se okrene k njoj.- Gospoñ ice, pitam vas u ime carevo, biste li vi pošli s gospodinom tajnikom kao madame Davila?



- Idem, ako on hoće!-Vrlo kratko i jasno! - nasmiješi se Rosenberg. - Dakle, gospodine Davila?- Putujem kamo god veličanstvo želi, ali samo s njom!- Sada je sve u redu. Car želi da putujete za osam dana.Rumen od sreće udari u lice mladog tajnika. Rosenberg nastavi:- Javit ću odmah veličanstvu. Oprostite, čeka me dužnost.Da, još nešto - i Rosenberg posegnu u džep svojega svečanogkaputa. - Imam pismo od neke dame.To priopćenje instinktivno lecnu Davilu, i makar je Rosenberg gledao Maricu,

koja je sjedila podaleko od njih, mladić stane izmeñ u nje i dvorskog meštra protiv svih pravila, okrenut njoj leñ ima. Opazivši adresu pograbi omot i pogledaRosenberga tako zdvojnim pogledom da nije mogao nastaviti, već je ušutio idopustio da mu Davila uzme pismo iz ruke.- Ah, to je za mene, od moje majke - reče on pogledavšioštro Rosenberga. Vidjevši da se nešto dogañ a pokloni se on

Marici i krene prema vratima. Davila ga je ispratio u hodnik.Kad su se udaljili od vrata raskine Davila pečat i brzo preletina Maricu adresirano pismo u kojemu joj njegova majka otkriva da je kći njene sobarice i doktora Kalmana te je poziva dase okani njenoga sina.- Što je, gospodine Davila, problijedili ste? - zapita ga Rosenberg.- Gospodine, moram caru priopćiti nešto važno.- Danas to neće biti moguće.- Gospodine barune, molim vas, uredite da Marica ne

može primiti bilo kakvo pismo od moje majke. Ako bije sama potražila, ne dajte da se sastanu. O tome ovisi mnogo višenego što vi mislite.- Pouzdajte se u mene. Neće se sastati.Dvorski meštar pohiti dalje, a Davila ude u sobu.

- Imate s dvorskim meštrom neke tajne? - upita ga ona.- Tajne koje znate i vi.Stajao je pred njom i zagledao se u njene oči.- Ne slutite kako je u mojem srcu!

- Bit ćemo opet sretni kao u početku, prije negoli vas je Kal- man trovao.- Mnogo više, draga! - i obujmi joj ruke, zagledavši se ponovno u njeno lice. Ona ga probudi od zanosa.- Ja sam još uvijek vaša njegovateljica! Dakle, u krevet! Jaodoh u svoj novi stan. Sutra ću se preseliti grofici Vojkffv.- Ne, ne mičite se iz dvora! Ostanite ovdje. Ne bih mogao

mirovati da niste tu.- Danas vam još dopuštam, ali ubuduće komandirat ću ja ivama i caru. Čuvat ću vas obojicu, ali ne bojte se, bit će nam lijepo, vrlo lijepo!Otevši mu ruke otprhne iz sobe, dok je on upro pogled u mjesto gdje je prijestajala, i svim mlañ ahnim zanosom usklik-ne u duši:

"Bože, imaš li srca dopustiti da razore mir duše ovog anñ ela, da mi otmuljubav?"

UDARAC



Rosenberg se vratio u dvoranu i povukao se s Keglevićem u pozadinu, odakle su promatrali društvo okupljeno oko cara.- Ne mogu se nadiviti kako je car dobre volje - reče Keg-lević. - Upravo blista od sreće. Rumen je kao djevojka. Višenije bolestan. Liječnici su se zaista prevarili.- Ja bih im zato podijelio kolajnu za znanost! - odvrati Rosenberg!-1 gosti su zapanjeni njegovim izgledom. Mnogi su, valjda i nesretni zbog toga.



- Neka, neka! Zatrubit će on toj reakcionarnoj gospodi.Samo da je zdrav, to je važno. Već sam se bio pobojao: Jedino

bolest može oboriti njegovo djelo. U zdravlju nema sile koja bi ga mogla pobijediti.- Da Ponte vodi k caru nekog mladića. Tko je to? - prekine

Keglević temu.- Novi kompozitor. Zove se Beethoven. Nova akvizicija zacarev umjetnički život. To mu je potrebno kao hrana, san izrak.

Nastaviše promatrati šarenu skupinu oko cara koji se kretao s ležernošću što senapadno razlikovala od sagibanja gospode u strogom rokoko-stilu. S nekom tihom ironijom na usnama jednostavno, prirodno oslonjen o visok naslon stolice,govorio je car živim pokretima glave, očiju i ruku.Knezovi Liechtenstein, Esterhazv, grofovi Kinski i sva sila velikaša, generali i

ministri, živahno su sudjelovali u razgovoru, dok su dame sjedile u krugu i promatrale cara. Kneginja Liechtenstein i grofica Kinski, zastirući usnelepezama, dobacivale bi poneku primjedbu.Princ Ligne i Lasi pratili su konverzaciju šuteći.Car ih pogleda nasmiješenim očima:- A vas dvojica? Sanjate o bojnoj slavi? Dragi moji, čim smo nas trojica otišli s bojnog polja, sreća je promijenila ras

položenje. Sve mi se čini da mi je providnost poslala bolestkako bi mi spriječila put na bojište.- Veličanstvo - upadne grof Palm - i sreća ima svojih mušica. Traži mira.- Sad mi je jasno zašto se sa mnom ne može sastati. Meñ utim, Laudonove pobjede nisu njezino djelo, već uspjeh roñ enogratnika, koji se zna s njom pobiti i preko Turčinove glave.- Ne čini pravo - šapne grofica Kinski kneginji Suzani - štose ruga sreći.- Zašto, grofice?- Suspregnite znatiželju!

Kao da osjeća razgovor o sebi carev pogled svrne prema gospoñ ama.- Kad dame šapću iza naših leda, gospodo, nešto se ruši!- Naprotiv, gradi se! Ovaj put to je nada u potpuno ozdravljenje vašega veličanstva!- Tek danas sam se počeo liječiti. Uzeo sam prvu kapljicusvoje medicine iz beogradskog zdenca!Idemo dalje, idemo dalje, jer i ja idem!- Kamo? - začudiše se dame i gospoda.On se okrene prema gospodi.- U hodočašće narodima. Vidite, gospodo, kad moji ljudisilom krivo poučavaju narod o namjerama reformi ja ću bitisam apostol svoje ideje. S prijestolja sići ću na tribinu i pozva

ti puk dačuje pravu istinu.- Veličanstvo se šali - primijeti Esterhazv.

- Vjerujem, čudna metoda, ali čovjek koji osjeti da su ga



apostoli njegove ideje prevarili, i da krivo naučavaju, moraići sam da svoju ideju usadi u srca. Vidite, i u Augartenu počeli su moji vrtlari saditi mladice kestena. Ja sam ih sve povadio i stao sam saditi visoka stabla. Smijali su mi se, a eto sadaimaju grañ ani divan perivoj, pod čijim se krošnjama odmaraju. Tako ću odsad raditi i sa svojim idejama: sadit ću ih neposredno, sam!Jedva su sakrili čuñ enje.- Veličanstvo - usklikne grof Kinski - uvjeren sam, kad ljudi čuju iz vaših usta vašu vjeru, nosit će svi plave kokarde!- Zašto baš plave?- Vi znate da su Bečani prozvali plavu boju vašom.- Mislim da sam jednom već rekao: "Obojene ideje potpadaju pod zakon razbojavanja!" Ideji treba ostaviti njen prirodni izgled, svjetlo. Bečani su je obojili plavom bojom, kojanajbrže izblijedi.-Veličanstvo, i nebo je plavo - umiješa se kneginja Suzana.



- Zato je tako često sivo kao i vaša prekrasna haljina, knegi-njo, kojom ste danas posebno ukrasili svoje tamne lijepe oči.

Moje dame, dopustite mi da vas nakon malo preduge stanke podvorim slatkišima, ili možda ukuhanim voćem.Dade znak lakaju i stade dame nuditi okrepom. Srčući slatko grofica Kinski

primijeti:- Ne sjećam se, veličanstvo, da ste ikad izgledali tako vedri i sretni kao danas. Očito je tome uzrok što se nadate da ćevaše ideje...- Da ću opet svakoga tjedna uživati nekoliko minuta u vašem društvu! - ljubazno će on i pogledavši prema prozoru do-

metne: - Moji umjetnici danas ne sudjeluju u našem veselju.Izvolite, moram ih obodriti.Priñ e gardi pjesnika i skladatelja.- Ovdje se ili nešto ruši ili rada?- Rada, veličanstvo! - reče Da Ponte. - Beethoven nam je

pripovijedao o djelu koje kani komponirati.- A to bi bilo?

Mladi Beethoven odvrati:- Himna čovjeku!- Čovjek, čovjek, najveći naslov, najuzvišeniji pojam! Vašaće kompozicija biti uzvišena, gospodine!- Zamišljena je prema tekstu napisanom vašim čovječan-

skim radom, veličanstvo.- Mladi prijatelju, po mojemu tekstu prosuli su naumicetintu, ali ništa, priredit ću novo izdanje. Hoću, uistinu hoću!Ušuti, zamisli se i zaokruži pogledom umjetničku grupu oko sebe.- Čudno: niti sam pjesnik niti skladatelj, niti romantičanniti sentimentalan, a ipak, zašto me baš vi tako dobro razu

mijete?- Zato što smo mi samo ljudi - odgovori Beethoven.Josip posegne za njegovom rukom i čvrsto je stisne.

L

- Teško čekam dan kada ću slušati vašu himnu. Gospodo,

sutra vas molim za malo muzičko ve

če, samo za nas, kao onou boljim vremenima.

Kneginje se uzvrpolje.



- Oprašta se - šapne kneginja Liechtenstein promatrajućicara. - Ni riječi više o tome.- Čudno, baš je danas tako veseo, kad...- Šutite, kneginjo, dolazi!Započeo je koncert orkestra kojemu je dirigirao Mozart.U pauzi gosti su se grupirali u dvorani. Car je obilazio sve redom. Zadržao se s

mnogima u veseloj konverzaciji, izrekao poneku duhovitu šalu, a zatim je prišaogospodi generalima. Slušao je s užitkom pričanje Laudonova glasonoše koji jedonio vijest o pobjedi, a sada je opisivao prizore s bojišta, hvaleći osobitojunaštvo Hrvata.- Da - reče car - upoznao sam ih u Zemunu. Nikad ih nećuzaboraviti. To je karakter, odvažnost, dobrota i poezija, sve ujednom srcu.Osjetivši da netko stoji iza njegovih leda obazre se.- Vi ste to, Rosenberg! Čini se da mi nešto imate reći?- Ne bih vas htio, veličanstvo, otimati društvu.- Ako je važno, morate!Car izañ e iz grupe, prošeće se dvoranom s dvorskim meš-trom i upita: -Dakle,stoje?- Grof Salisborn je stigao.

- Nosi vijesti iz Nizozemske? Možda nova ljekovita kapljica. Do zore natkrit ću zdravljem predratnog Josipa! - usklik-ne i pode ravno k izlazu iz dvorane.S Rosenbergom ude car u modri salon s krilatim slutnjama da se sreća posljednjihdvaju dana nastavlja.Uz grofa Salisborna stajao je visok gospodin u tamnoj plemićkoj odori, blijed,drven.

Nasred sobe zaustavi car hitri korak i zagleda se u došljaka.



- Guverner Nizozemske u Beču? To je razumljivo!- Volio bih ležati u grobu nego ovaj trenutak stajati pred licem vašega veličanstva.- Odgovor je u mol-akordu!Šutnja. Sva trojica se zagledaju čudno dugim pogledom. Car ponovno oslovi

plemiće:- Gospodo, pauza označava uvijek jak refren. Molim, istresite ga!- Veličanstvo, čim su vaše odredbe stigle u Nizozemsku,staleži od Brabanta i svo ostalo plemstvo našlo se kriomice uvelikoj palači grofa Simona Jude od Brabanta, dok su semi-narci i sva mladež krenuli ulicama. Sve se to dogodilo u jed

nom satu.- Što se dogodilo?- Plemstvo je svečanim načinom proglasilo da...- Što govorite!

Velikaš nastavi:- Nizozemska svrgava s prijestolja vaše veličanstvo i proglašava se samostalnom. Sve što je živo izašlo je na ulice.Seminarci i plemići dijelili su nizozemske kokarde i klicali

plemstvu.Car je nijem. Nijedna kretnja, nijedan treptaj očiju. Stoji kao čovjek kojemu suzarinuli u srce smrtonosan nož. Srce je prestalo kucati a da nije osjetilo bol.Guverner i njegov pratilac šute. Rosenberg iza carevih leda blijedi i trne. Čekada car udari nogom o pod, da mu se uzdigne gornja usna u znak najvećeg gnjeva,

ali ništa. Šutnja i ne-pomičnost ispunjavaju srce careva prijatelja stravom kakvu nikad još nije osjetio.

Punih pet minuta stajali su svi kao u mramor pretvorene figure.



Tada se car okrene k Rosenbergu:- Zovite Kaunitza!

Dok je dvorski meštar izlazio car je prišao polakim koracima prozoru i zagledaose van. Nizozemci su stajali kao vezani nevidljivim lancima.Knez u crnoj odori, s bijelim hlačama, svilenim čarapama i briljantnim kopčamana izrezanim cipelama, ude dostojanstveno, gotovo koketno.Car se obazre prema njemu.Kaunitzove oči zaustavile su se na bljedilu njegova lica.- Kneže, ispitajte gospodu i pobrinite se za pogreb.Ledena ironija kao da je namješteno prikrivala ono štoosjeća. Knez stane ispitivati svrhu dolaska Nizozemaca. Oni su odgovarali. Carje šutio. Rosenberg im dade znak da podu s njim.Gospoda izadoše iz salona. Car ih nije ni zamijetio. Zureći preda se izgubio seu mislima.Knez je čekao gotovo ravnodušnog lica.- Niste iznenañ eni?- Veličanstvo, prorekao sam da će puk poći za plemstvom.Oni se nisu bunili zbog vaših reformi. Rekao sam vam da neće

pristati uz vas.

Opet duga šutnja.Knez promatra cara i približi mu se. -Veličanstvo, rekao sam vam predvečer da jeugarski ministar Palfyjutros stigao i da sutra dolazi kvarna. Carev pogled usiječe se u kneževo lice.- Pa? Čekam ga. Ili ne, vidim da već znate što hoće. Želiteli mi reći?- Bolje je da saznate sve zajedno nego da se postepeno uzrujavate.Oštrom kretnjom ruke da car znak da govori.- Veličanstvo, grof Palfy donosi tešku poruku ugarskog

plemstva.- Samo recite, recite kad je već pogreb.-



- Ako veličanstvo ne povuče sve reforme i ne sazove sabor,ako vlastelu ne uspostavi u starim vlastima i povlasticama,zaključeno je da će se otcijepiti od države.Car digne glavu i zagleda se u strop, ukočeno, kao da je obezumio.- Gradovi, sela, sve je naoružano. Seljaci kliču velikašima- nastavi knez.- Seljaci! Seljaci! Koji seljaci? - opetovao je car takvim tonom da je Rosenberg postrance plaho pogledao u njegove

oči.- Veličanstvo, čini se da je u Ugarsku doprla ruka Prusije.Govori se da su ugarski plemići u dogovoru s nekim stranim dvorom. On bi Ugarskoj dao jednog člana svoje dinastije, ataj bi smjesta bio proklamiran vladarom. To nije spomenuto uslužbenom izvješću grofa Palfvja, ali to će vam priopćiti sutraknez Esterhazv. On, kao što znate, nije sklon vašim reforma

ma, ali je još manje sklon Prusiji.Car je sjedio očiju uzdignutih k stropu, kao da čeka padanje kamenja.- Položaj je strahovito težak, veličanstvo.Poslije šutnje car dobaci knezu čudan pogled i upita ga:- Što vi želite primijetiti?- Spasiti se može samo ako sve reforme povučete.

Šutio je i gledao u strop.Potpun mir. Knez ne čuje ni carev dah.Iz koncertne dvorane potisnuše se kroz zatvorena vrata zvuči koračnice.



Knez zlovoljno namršti lice i pogleda u vrata kao da bi htio ušutkati glazbu.Careva glava se odjedanput spusti kao da gaje netko udario po tjemenu.Kancelar je šutio i gledao ga mirno. Konačno car podigne oči k njemu. Gledaogaje dugo. Napokon ga oslovi:- A što na sve to kaže kancelar caru?

- Nema odvažnosti da odgovori što bi htio.- Dajem vam odvažnost. Recite što god hoćete.- Veličanstvo, da sam na vašem mjestu, meni se to ne bi

moglo dogoditi.- Tako? Zašto?- Jer bih radio drukčije.

Nekoliko trenutaka promatrao gaje, zatim mu reče ledeno:- Kako biste radili da ste vi car?- Ovaj poziv znači da moram reći sve. Da sam ja car radio

bih ovo: Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi mi donijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi

mi predložili. Potvrdio bih sve privilegije što ih ima historija.Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće

i sve popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordeni ma. Iskitio bih njihova prsa, a onda bih radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bih iz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svim zanosom uvjeravao ih kakoje sve to laž. U korist velikaša i plemića i popova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti; odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulamakao pokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnim povorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda biuživala, a narod zadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima.Da, veličanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne jed nostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više im

ponira sjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više im ponira carska krunidba, za koju se potroše milijuni, i paradau kojoj se pregazi desetak majki s djecom, nego stotinu tisuća

bijelih hljebova kojima biste nahranili sirote. Ja bih bio na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bih vezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bila sigurna.

- To bi bilo carstvo VVenzela Kaunitza, a ne Josipa II.- Priznajem! No Josip II pošao je ravnim putem. Objavio jesvima namjere. Rekao je svima u lice da će im uzeti privilegije-



i vlast nad pukom, izjednačiti ih s njihovim kmetom. Ukinuo je dvorsku nošnju,titule i časti. Obdario je puk sloboštinama, a neprijatelje je pustio da radešto ih volja. Dao im je u ruke slobodu tiska i kretanja, i eto, tolikofavoriziran puk poveli su neprijatelji protiv vas!Car se nije ni maknuo dok je slušao razlaganje svoga kancelara, niti ga je

prekidao, a on, kao da je teško očekivao taj trenutak, nastavi:- Vi ste, veličanstvo, na svoju zastavu napisali lozinku:"Sreću čovjeku u jednakosti svih staleža!" i postali ste njezinim mučenikom. Niste se htjeli okruniti zlatnom krunom izato vas je vaša ideja okrunila trnovom. Pristaše su vas izdale, prijatelji nazivali "okrunjenim buntovnikom", neprijatelji

velikaši, plemići i popovi "buntovnikom na prijestolju". Menineshvatljivim fanatizmom gazili ste preko samoga sebe. Živ

jeli ste i radili za druge a sebi ste oduzimali sve, čak i osobnu



udobnost, samo da štedite i da gradite ceste, da hranite sirotinju. U zahvalu su vas oni za koje ste dali sebe, život i imovinu, ostavili i pristali su uz svoje tlačitelje. Veličanstvo, vi nistecarevali, vi ste čovjekovali. Zato su vas ostavili.Ukočen, okamenjen, stajao je Josip pred Kaunitzom. Iz njegovih usta padoše dvijeriječi, namočene u gorku ironiju:-Himna čovjeku!Okrenuo se, prošao nekoliko koraka po sobi, ali kao da je u njemu nešto

provalilo, naglo se obazre: - Dakle, ja sam krivac?- Veličanstvo, kriva je priroda. Prerano ste se rodili za ovodoba u kojemu živimo. Trebalo je da doñ ete na svijet sa svojim idejama i sa svojom metodom bezgranične iskrenosti

mnogo kasnije, kad će izgubiti svoju svesilnu moć lukava laž isjajni šesteropreg. Hoće li to ikada biti, ne znam.Teška šutnja. Car gleda u pod. Knez ravnodušno promatra njegovo blijedo lice, nakojemu se trzaju mišići. Car reče ledeno muklo:

- Ovu koračnicu sviraju meni!Ponovno zapadne u šutnju. Uzalud je Kaunitz čekao odgovor. Nekoć bi se bioraspalio i zanosno izgovorio dug govor u obranu svojih misli. Sada šuti i

Kaunitzu se čini da je ta šutnja opasna. Carevo lice gubilo je boju i mračilose.- Veličanstvo, imate li kakav nalog?- Hvala, ne! - odgovori glasom koji Kaunitza prenerazi i polako izañ e iz salona.U privatnom kabinetu zaustavi se Josip i uhvati za sljepo-očice.U pozadini pojavi se zabrinuto lice dvorskog meštra. Polako priñ e bliže.-Veličanstvo, što vam je?- Zasut sam, zasut! Neka svi idu kući! Neka se spreme zasprovod. Idite! Neka me ne čekaju. Recite gostima veselu vijest: da su me vidjeli posljednji put! Idite, obradujte ih!-Veličanstvo, ne mogu vas ovako pustiti. Vama je pozlilo.- Od čega bi meni pozlilo? Idite, da mi duže ne sviraju!Rosenberg zatvori za sobom vrata. Car sjedne kraj prozora.

Nepomično zuri u mrak.U dvoru se sve stišalo. Svjetla utrnuše.Tiho uñ e Rosenberg i potišten stane pokraj njega. Car je počeo govoriti kao usnu:- Čemu je bilo potrebno da uopće dolazim na ovaj svijet?Zašto me priroda posjela na prijestolje, a stvorila me samočovjekom? Zašto mi je dala srce, a onima oko mene kamen?Zašto je dala ljudima pamet otporniju od pećine? Čemu me

posjela na prijestolje kad ljudi ne trebaju čovjeka? Zašto?- Veličanstvo, vi ste u groznici. Čelo vam oblijeva ledenznoj. Dopustite da pozovem liječnika.- Mrtvozornika zovite! Meni su odsvirali moju koračnicu.- Uslišite moju molbu i ležite.

- U krevet da idem? Ne, dragi prijatelju! Zovnite mi, molim vas slugu.-



Rosenberg otvori vrata. Sluga ude.- Spremite mi moje kovčege! - naloži car. - Sutra putujemo!Kad se sluga udaljio Rosenberg se ponovno približi caru:

- Stoje odredilo veličanstvo?- Idem na bojište! Hoću da tamo umrem!

- Ali, veličanstvo, vi sami osjećate da vas je zahvatila groz



nica.- Ne osjećam! Zaista ne osjećam ništa. Molim vas, ako ste

mi prijatelj, ostavite me na samu. Carev je prijatelj bespomoć no gledao kako se trza u groznici i zatim se povuče u pred soblje.Car je buljio u tminu, duboku i pustu.U GROZNICI

Nekoliko dvorjana stoji u predsoblju carevih odaja. U licu im nijemi strah.Čekaju nešto čega se boje. Katkad pogledavaju na dva velikaša u madžarskojsvečanoj uniformi, što ravnodušno sjede u baršunastim naslonjačima. Pokatkad nešto prišaptavaju i pogledavaju prema vratima.Iz hodnika čuju se koraci, tihi i oprezni, kao da svi u kući hodaju na prstima.

Vrata se careve sobe otvore. Rosenberg izañ e u predsoblje. U licu mu očajno beznañ e. Ide ravno prema gospodi u madžarskim uniformama.- Gospodine grofe, nije moguće, ne mogu vas najaviti.- Ne zaboravite, svaki sat i dan što ga gubim uzalud možedonijeti odcjepljenje Ugarske. Moramo razgovarati s vladarom.- Nemate smilovanja. Ujutro iza prekjučerašnje svečanostinašao sam cara u naslonjaču. Mislio sam da je mrtav. Kao da

je deset godina ležao u grobu. Ni prepoznali ga ne biste, to-

talno porušen. Temperatura je strahovita. Dva put gotovo ga je ugušila krv.- Vrlo žalimo, ali vaše oklijevanje moglo bi prouzročiti jošveću katastrofu. Zapitajte liječnike možemo li k njemu.- Odbio ih je. Molio sam ga da ih zove. Rekao sam: "Veličanstvo, vi bacate krv!" a on tek slegne ramenima: "Znak dasam od krvi i mesa!"- U krevetu je?- Ah, tko bi ga spremio u krevet! Sjedi u svojoj sobi i rješava akte.- Znači da nas ipak može primiti.- Ali vaš susret s njim mogao bi mu strahovito štetiti. Togase bojim.- Bit ćemo oprezni. Najavite nas.

Na vratima se pojavi Marica zaplakanih očiju i pode ravno k Rosenbergu.- Smijem li k njemu, gospodine Rosenberg?- Gospoñ ice, nemojte, silno bi ga uzrujalo. Pozvao je Da-vilu. On je sada uz njega. On će vam sve reći. Samo vas molim da ne ulazite. Što li ćemo još doživjeti!Stisnula je svoje male usne da zataji jecaj i okrenula se da sakrije suze.Uputila se k vratima. Rosenberg pobrza za njom.- Jeste li sve spremili za putovanje?- Zar da sada mislim na sebe, na vjenčanje? Što vam padanaum?- Ali on to želi.- Ne mogu, ne mogu! Neću!

- Odredio je ujutro da se grof Vojkffv sa svojom suprugom vrati u domovinu i da mu se dade dopust. Pozvao je oboje danas u audijenciju.- Čemu sve to? - zaplašeno će ona.- Ne znam. O svemu vodi računa, za sve se brine, sve ureduje, kao da piše oporuku! Idite, gospoñ ice, ne plačite! Mo--



gao bi izaći i vidjeti vas. Davila je kod njega. Nešto mu diktira. Sve

će vam onsam reći, samo izañ ite iz predsoblja. Izašla je gušeći se u plaču.



Car stoji pokraj užarene peći i grije drhtave ruke. Nad pisaćim stolom sagnulose Davilino blijedo lice. Car se obazre i pode prema njemu. Pritajenom strepnjom

promatra mladić njegove upale oči, izobličeno lice, zelenosivu put, na kojojgore crvene mrlje.

Mirno stavi ruke na leda i stade šetati gore-dolje po sobi, jednakom žurbom kaokada je Davili diktirao u kabinetu. Čudom ga gleda mladić, čas se trgne, čas seobmanjuje nadom prateći njegov hitar hod.- Ne umaram li vas, Davila?- Oh ne, veličanstvo. Osjećam se sasvim zdrav.- Zvao sam vas zato što nemam više ni u koga povjerenja.Ono što kanim diktirati moje je osobno. Vjerujem u vas i to jerazlog da sam vas molio. Gle, što to Rosenberg pregovara u

predsoblju? - reče car čuvši dvije-tri riječi i pode prema vratima.- Čini se da gospoda - i car pogleda prema madžarskim velikašima - žele sa mnom razgovarati? Pustite ih, Rosenberg!

Ne mogu mi učiniti ništa nažao. Znam sve! Recite grobarimada mogu doći.Povukavši se opet u svoju sobu reče Davili:- Možete ostati ovdje. Ono što ćete čuti nije tajna.

Mladi tajnik ostade i povuče se s tihom boli k prozoru. Grof Palfy i Esterhazvuñ oše i stadoše podaleko od cara, vidljivo iznenañ eni njegovim izgledom. Činilose da gledaju sjenu nekadašnjeg cara, odjevenu u njegov mrki frak. On ih oslovi

mirnom ironijom:- Samo odvažno, gospodo! Izrecite nadgrobni govor! Kau-nitz me u sve uputio!

Ugarski ministar izvijesti cara o svemu što mu je rekao Kau-nitz, i doda:-Veličanstvo, svaki je čas dragocjen. Smjerno se usuñ ujem preporučiti da

povučete sve reforme za Ugarsku, dok ne bukne prevrat.- Pogledajte me, gospodo? Zar ne biste izvoljeli pričekatidok se maknem sa svijeta? Nećete dugo čekati. Tada mogu gospoda moju zgradu mirno i veselo rušiti.- Veličanstvo, zgrada se već raspukla. Čekati znači prepustiti rušenje tudincu.Car se okrene k prozoru. Začas se opet obrati njima:- Dakle, gospoda su me osudila na najveću pogrdu, da sam rušim svoje djelo?- Veličanstvo, strašna se opasnost sprema nad državom:drugo otcjepljenje, koje bi moglo vlast Prusije proširiti na jug.Prevrat je na pragu.- A to sam skrivio ja! Velik sam zločinac, vrlo velik! Učiniosam pogrešku kad sam dokinuo smrtnu kaznu. Lišio sam zločince velikoga čovječanskog dobročinstva!- Odgovor, veličanstvo?-Odgovor? Ja...Uhvati ga omaglica.

Gospoda i Davila priskočiše.- Hvala! - reče car. - To je osuda velike prirode, njoj se pokoravam rado!Ponovno stade šetati, ali noge su klecale.Davili se činilo da se svakim korakom približava grobu. Dok su gospoda šutećičekala, car izañ e, ne rekavši ni riječi.Josip ude u spavaću sobu i padne na stolicu. Nesvjestica mu zamračuje vid. Sluga

potrči po Rosenberga.S njim je dohitao i Davila. Podmetnuše mu pod nos jak miris. Doskora seosvijesti i nasmiješeno reče:- Jednoga jutra naći ćete me mrtvog! Ljudi će kazati dasam otrovan!

MARIJA JURIC ZAGORKA BUNTOVNIK NA PRIJESTOLJU



Te su riječi potresle Daviline živce. Prispio je liječnik Sturck i zamoli carada legne.- Nemam vremena, ležat ću dovoljno dugo.U prsima osjeti bol, u tijelu klonulost. Sklopio je oči. Ro-senberg i Davilastajali su iza njega bespomoćni i očajni. Kad otvori oči reče:- Doktore, hvala, ne trebam vas!Liječnik ode.Car uzme bočicu mirisa i natare sljepoočice.- No? Što ste se prestrašili? - nasmiješi se Rosenbergu i Davili. - Sve je prošlo! Tko je sada na redu?Kao da je zaboravio na ugarskog ministra, brzo ustane i reče:- Da, pozvana je grofica Vojkffv s mužem. Uvedite ih u salon, odmah! Nemam mnogo vremena.Pode opet hitro u salon, kao da se ništa nije dogodilo. Rosenberg uvede generalaSinišu i Neru. Svijetla haljina, rascvalo lice i sjaj očiju unese u turobnostsalona težak kontrast. Iza nje ulazi Siniša u generalskoj odori.- Veličanstvo - progovori Nera teško svladavajući dojam

što ga je izazvalo carevo skrhano tijelo - izvoljeli ste nas počastiti.- Želim da se oboje vratite u domovinu. U mojoj bliziniuvijek ste izvrgnuti napadima moje vjerne drugarice nesreće.Generale, odredio sam da vam dadu dopust.- Veličanstvo, želim se vratiti na bojište.- Bar se vi ne kanite urotiti protiv mene. Dok ja živim uvijek prijeti opasnost svima koji su mi prijatelji, koje volim. A vaš sin - promijeni on temu - divno je i hrabro mom če. Boriose s otimačem ljudski. Junak kakav mu je i otac!

Nera je šutjela. Siniša nije mogao govoriti. Car zaustavi pogled na Siniši, kaoda ga prvi put vidi. Promatrao je njegove plamene crne oči, crnoputno lice,široka

ramena, stas obavijen žarom ljepote iz koje vrije burna krv i vratolomnostjunaštva.

Nasuprot carevim očima visi portret, njegov vlastiti. Miran filozofski pogled,skromno držanje, misaono čelo. Jednostavan čovjek.Sve to preleti mislima u nekoliko sekundi. Zjenica mu se smanji.

Nera osjeti da se u njemu nešto dogañ a. Da skrene njegove misli drugim pravcem upita:- Veličanstvo, kad će se obaviti vjenčanje gospoñ ice

Marice?- Što prije, da mogu mirno umrijeti.- Veličanstvo - reče Siniša - zar takva mala bolest...Car upadne:- Velika bolest kojoj nema lijeka, jer se zove poraz!

- Te riječi ne pristaju u vaša usta, veličanstvo! - primijeti Nera. - Vaša snaga je velika.- Snaga običnog čovjeka - reče car pogledavši Sinišu - obič nog čovjeka, filozofa, fanatika, omraženog pastorka sreće!Kao da se pokajao i probudio, nasmije se:-To ne govorim ja, grofice, nego groznica, a ona ima svojih ekstaza kojima se

moram pokoriti. Meñ utim, kad me udostoji ostaviti na miru, bit ću opet svoj.- To će biti uskoro! No, veličanstvo, trebate ipak počinuti i

malo odahnuti od rada - prihvati Nera.- Odahnut ću. Grofice, molim vas, budite Marici moja za

mjena. To sam vas htio zamoliti. A sada, grofice i generale, putujte i budite sretni!

Pritom uzme Nerinu ruku i dotakne je grozničavim ustima.- Zbogom!



Gotovo ih je istjerao iz salona. Izadoše u predsoblje suznih očiju, sa stravom uduši. Rosenberg uñ e opet u salon i nade cara kako zuri u svoj portret. Ne čujega i ne opaža.



Nije mogao razumjeti što je privuklo carevu pozornost na tu sliku što gaje prikazivala u snazi i zdravlju. Dvorski meštar pode sa štropotom prema prozoru.- Rosenberg, vi ste. Slušajte iznenadno otkriće. Koliko srećei ljubavi zadobiva gdjekoji čovjek, jer je donio sa sobom na svijet čar junačke ljepote. A drugi, obično neznatno lice, skrom nog tijela... sa čitavim rojem lijepih velikih ideja, koje mu,ne samo nisu donijele vlastitu sreću, nego su mu otele životi bacile na nj porugu. Zašto se netko rodi sa svijetlim umom,drugi glup? Jedan je lijep, drugi kljast, grbav. Dok jedan nosisa sobom sve uvjete nesreće, drugi sve uvjete sreće, po svom

roñ enju. I ništa ne treba sam pridonositi da zavrijedi sreću,da stekne uspjehe, sve mu nosi igra slučaja, po roñ enju. I priroda dijeli privilegije! Zar je nejednakost života, dioba sreće,

privilegij prirode? I ona u koju sam toliko vjerovao, toliko jeobožavao?Uskoro nastavi:- Zar je moja borba protiv nejednakosti i privilegija društva i državnog poretka utopija, kao što bi bila borba protiv nejednakosti koju dijeli priroda?Rosenberg nije imao kad odgovoriti jer car proslijedi:- Zar su privilegije, nepravednost u podjeli ljudske sreće,

moć koja će vladati svijetom dok bude ljudi? Sama prirodasvojim stvorovima nepravedno i nejednako dijeli po slučaju,a ne po pravu, da svi stvorovi jednako uživaju ono malodobroga što život da je? Ah, kakvo bolno otkriće, danas, na

posljednjoj stepenici izmeñ u života i smrti!- Veličanstvo, nije posljednja, ako vi to hoćete!- Ja? Oni hoće tako, oni! Gurnuli su me u jednom trenu nizsto mojih stepenica. Pogledajte, Rosenberg! Moj sobar nećetrebati da mi na odru napudra vlasulju! Pogledajte! Dvije su

me noći pobijelile! Eh, ali idemo dalje! Čeka me posao. Imali koga u "kontroloru" tko hoće primiti iz mojih ruku kruha?Ima? Idem!

-Veličanstvo, molim vas, bar dva-tri dana odgodite posao. - Ah, za dva-tri dana mogao bih već svršiti, pa da ih provedem uludo? Idem!Davila i Rosenberg stajali su zapanjeni kad je car otišao u "kontrolor". Mladić

je očajno pitao:- Gospodine dvorski meštre, dokle će to tako? Zaboga, netko ga mora prisiliti da legne i da primi liječnike. On ide okolo kao živi mrtvac, u neprestanoj groznici, kao da naumicetroši zdravlje.- Pokušao sam sve, ali uzalud.- Grof Palfy još uvijek čeka u predsoblju kao grobar. Ne dase odstraniti.- Neka ide do vraga!- Knez Kaunitz takoñ er čeka. Bože moj, kako je taj čovjekravnodušan! Gospodine Rosenberg, je li on ikada caru bioiskren?- Dragi prijatelju, Kaunitz je jak um, ali slab karakter. On je

bio predstavnik najreakcionarnijeg jezuitskog smjera za vladavine carice Marije Terezije i najgorljiviji pristaša najpros-vjetljenijeg i najnaprednijeg Josipova smjera. Kaunitz je vrlo



tašt. Bio je vičan da ima vladara pod svojim uplivom, kao caricu. Njezin sin Josip nije se dao upregnuti, nego je sam vodioreforme, zato Kaunitz nije nikad potpomagao cara pravim savjetima, iz puke taštine što on nije glavni faktor.- Ja sam više puta zamijetio u njega zlobno veselje kad caru nije nešto uspjelo.- On je lija, umna i tašta, zadovoljan kad bi sve pošlo po zlusamo zato što on nije vodio vladu.- Osjećao sam da nije pravi pristaša carevih ideja.- Za caričina života nosio joj je pismene potvrde da se ispovijedao. U njezinoj prisutnosti poljubio bi ruku glavaru jezuit--



skog reda, kao što je stisnuo ruku papi. Da pokaže svoju na-prednost, kad jevidio da car donosi novi duh, pridružio mu se, ali ne iz uvjerenja. On može biti

sve: reakcionar i napredan prosvjetitelj; za sve mu dostaje sjajnog uma i sjajne prilagodljivosti, bez uvjerenja i zanosa. On će raditi i za i protiv sjajnim svojim umom; ne da stvara, nego da briljira.- Što se dogañ a vani? - prekida Davila dvorskog meštraupozorivši ga na štropot hitrih koraka i zatvaranje vrata.- Nešto se dogodilo! - reče Rosenberg i htjede izaći da vidišto se dogañ a. Na vratima se sukobi s Keglevićem. Zadihan i

blijed uhvati on Rosenberga za lakat.- Zaboga, doñ ite! Car je izašao iz "kontrolora" teturajući.Odveo sam ga u njegove odaje. Liječnik je kod njega. Teškodiše. Temperatura je strahovita. Rosenberg, bojim se da...

Ne odgovorivši pohiti dvorski meštar iz sobe, za njim Keg-lević i Davila. Svatrojica uñ u u carevu sobu i zaustave se zabrinuto kod vrata.Liječnik stoji iza carevih leñ a, a on sjedi u velikom naslonjaču. Oči su uprte ustrop. Govori dubokim glasom, kao da nekome diktira:- Bune se protiv mene! Ostavili su me. Jure za kočijom svojih tlačitelja. Čovjek? Gdje je čovjek? U kome je ponikla idejada oslobodi roba i učini ga čovjekom?Davila i Rosenberg pogledaju liječnika zaprepašteno. On im šapne: - Groznica jetako jaka da glasno misli. Proći će. Car je neprestano gledao u strop, a usne suse micale:- Ideje! Ideje, utvare, oblak, dim, krijesnice kojima se ukrašavaju bludne majske noći! Ideje, nakit poštenih žena kojim vabe ljubavnike. Daleki meteori što zasjaje i utrnu da se koket-na priroda prikaže tajanstvenom. Ideje, maska za put valova!Svi tronuto slušaju njegove mukle riječi:- Pristaše, prijatelji, sljedbenici, to su rente. Podmićuj, ca

re, ideju, sljedbenike, suradnike, oduševljenike, apostole, pro-

svjetitelje, osloboditelje; daj časti, odlikovanja, sjaj, raskoš, dajšesteropreg. Šesteropreg! Poštenje, što je to? Put u progonstvo, sramotno

progonstvo! Gdje je moj puk kojemu sam skidao okove? Gdje su grañ ani koje sam pozvao k stolu države? Gdje su sirote kojima sam dijelio haljine? Glas postanenujan.- Luteran! Bezbožac! "Sve zlo pada na nas, jer nam je oncar!" Tako mi pljuju u lice.Glava klone na prsa.Davila i Rosenberg gledaju što se zbiva. Josip opet prozbori:- Bune se i odriču se mene; vraćaju mi hljeb i slobodu, bacaju mi u lice sve što sam dao. Privilegije hoćemo! Privilegije!

Zato smo ovdje da gospoda uživaju a mi da patimo, zato smoovdje da jedni budu sretni i ljubljeni, drugi bijedni i neopa-ženi, osamljeni. Neprijatelji puka voñ e su njegove. "Kokarde



nam dajte! To su zastave našega robovanja!"Uspravi glavu i ustade. Oči mu gore, usne su modre, lice posuto tamnim crvenim

mrljama.- Pa neka im je! Neka! Uñ ite opet u tamu! Natrag u jaram!Uzmite ponovno lance i okujte se njima! Da, i oprostite štosam se drznuo da vam ih začas skinem!- Veličanstvo, vi ste u groznici! - reče liječnik. - Molim vasda legnete!- Nemam vremena. Moram rušiti što sam sagradio. Nekadoñ u gospoda grobari. Neka doñ u! Zovite gospodu iz Ugarske! Brzo!Rosenberg pode u predsoblje i odmah se vrati s ugarskim ministrom i grofom Esterhazvjem.Stajali su prema etiketi i čekali. Car ih je gledao dugo. Čulo se samo njegovoteško disanje. Oslovi gospodu pojačanim glasom čovjeka koji bulazni:- Dakle, narod, puk neće moje reforme?-Veličanstvo, svi očekuju da ćete ih povući - odgovori ugarski ministar. - Obećao sam donijeti akt u Peštu i samo tako je



odgoñ en prevrat. Svaki tren može planuti buna i prolijevat će se krv.- Ja sam krvnik! Davila, uzmite pero! - poviče Josip takoda su se svi stresli. Zapanjenost obuzme Rosenberga, mladogtajnika i liječnika.Kao obično u svojem kabinetu, u doba zdravlja, car stane diktirati reskript.Dubok glas čas se uzdiže čas spušta:- ...i jer vidim da narodi nisu zadovoljni s mojim uredbama, dane žele slijediti moje nazore, da ne žele ono što sam im dao, učvrstom uvjerenju i u namjeri da ih usrećim, povlačim sve svoje uredbe...Davilina je ruka drhtala. Morao je nekoliko puta prekinuti da smogne snage.Rosenberg se stisnuo k prozoru dršćući čitavim tijelom. Car se zaustavi u šetnjii pogleda u pisaći stol. Čas mučnog, strahovitog očekivanja razapinjao je i onekoji su taj reskript čekali s veseljem i one koji su ga slušali sa zebnjom.Davila i Rosenberg pogledaju se pogledom nijemog očaja.Josip priñ e pisaćem stolu i uzme pero. Davila ustade i povuče se k Rosenbergu.Obojica su uprla pogled u carevu ruku stoje držala pero kojim je trebalo da

potpiše akt. Činilo im se da se pero pretvara u mač koji probada careva prsa.Josip sjedne. U tišini zaškripi pero.Davila stisne Rosenbergu ruku, rekavši šaptom:- Potpisao je! Car Josip II povukao je svoje prosvjetiteljskereforme!

Rosenberg poražen odvrati:- Ne, to nije učinio car Josip II, učinila je to groznica. Zdrav,normalan, on bi prije ubio sebe nego svoje djelo. Pošao bi unarod i na barikade, ali nikada ne bi kapitulirao! Zdrav, nor

malan nikada! Car Josip ne bi to nikad potpisao! Cara JosipaII više nema. Ovdje sjedi samo njegova bolesna sjena.

Car gleda u svoj potpis kao da ga ne prepoznaje. Svi su nepomični, kao da stoje pokraj čovjeka koji je ovaj čas izdahnuo. Vrata se naglo otvore. U tišinu bane iznenada Da Ponte s manuskriptom u ruci. U prvi čas nije opazio nikoga i ne sluteći što se dogañ a pokloni se i reče.- Veličanstvo me izvoljelo pozvati u ovaj sat s manuskriptom Leonarda Francesca, zbog svršetka.

Grozničave o

či bolno su gledale mladoga pjesnika. Car baci pero na stol.- Da, zvao sam vas zbog svršetka. Već sam ga napisao. Leo-

nardo Francesco neće umrijeti nad dovršenim djelom. Njega



su prisilili da prije smrti svoje djelo sruši sam. Sam!Glas mu je zvučao sablasno, oči su gasnule, crvene mrlje na licu postale sutamne.Rosenberg dade pjesniku koji je upao u sobu znak da se udalji. Da Ponte se

povuče ne shvativši što se dogañ a. Car pogleda mañ arskog ministra.- Dakle? Stoje? Zašto ne pucaju salve u ovom velikom trenutku moje slavne historije? Ponosito, pobjedonosno uspinjese plemićki privilegij opet na vlast, prihvaća uzde u šestero-

pregu; uzima vlast, udobnost, sreću, užitak. Milijuni seljaka igrañ ana prihvaćaju dužnosti, okove, neznanje, bijedu i batine. Zašto ne pucaju topovi, gospodo? Služite Te Deum! Slavaje to! Historijska slava! Mogli ste je veselije proslaviti nad mojim lijesom. Htjeli ste da prisustvujem svojem pokopu i kar-

minama. Eto, ovdje sam, i to mogu, gospodo, i to. Rušim i pokapam samoga sebe! Imate li još što za mene?

Nijemo su stajala gospoda oborenih očiju, nijemo su se poklonila i izašla sacarevim reskriptom iz sobe. On je gledao za njima i stisnuo usne. Klonulost ga

potpuno obuzme. Sjedne.- Veličanstvo - počne Rosenberg - smilujte se vašem starom vjernom prijatelju, dopustite da sazovem liječnički kon-

zilij. Smilujte se! - govorio je gušeći suze.



- Da konstatiraju što znam i sam?- Možete ozdraviti!- Ne mogu! Ne smijem! Moje djelo leti eksplozijom u zrak ija idem s njim. Idem s njim! Sam sam, eto, stavio dinamit pod svoje djelo i pod sebe. Da sam zdrav bio bih danas na barikadi. Možda sam ipak tamo spadao.Zapadne u šutnju.- Veličanstvo, dopustite da pozovem liječnike.- Zovnite ih!Jedva dočekavši tu riječ pohiti Rosenberg u predsoblje, gdje su već dva danauzalud čekali liječnici da ih car primi.Ušli su i zamolili cara da im dopusti da ga pregledaju. Josip skine gornjeodijelo. Liječnici su pomno radili svoj posao. On nije prozborio nijedne riječi.Kad su završili započne prvi dvorski liječnik Sturck:- Veličanstvo, potreban vam je mir, odmor, njega, a priroñ ena snaga učinit će svoje. Ozdravit ćete.- Govorite ozbiljno?-Posve ozbiljno!- Hvala! Do viñ enja! Gospodin doktor Guarin neka ostane.

Ostali liječnici smušeno izañ u iz sobe.

- Nisam zvao gospodu da me liječe - reče car mirno kad susvi izašli. - Nakon službene objave doktorske "istine" želim čuti čovjecansku, ali poštenu istinu. Pitam vas, kakva je moja

bolest? Apeliram na vaše poštenje i uvjeravam vas da će nagrada biti dostojna vas. Neću da me snañ e smrt nespremnog.Govorite!- Veličanstvo to želi?- Da! Govorite istinu, golu istinu. Hoću znati kako me dugo ovo tijelo može podnositi? Koliko vremena? Upamtite: želim to znati!Upitani je šutio gotovo zaprepašten, ali ga Josip ponuka:

- Ne bojte se, doktore! Izvolite mi odvažno pročitati smrtnu osudu! Recite, kada ću umrijeti? Čekam spremno!



-Veličanstvo, vaš se organizam polako razarao. Vjerojatno ste na bojištuzadobili plućnu bolest koja nije izlječiva.- Dobro. Želim da mi kažete kako dugo može to potrajati?

Mogu li ovakav dospjeti na bojište živ?-Ne.- Dakle, uskraćena mi je posljednja želja, da me ubiju Turci. Ni to mi nije dano! Prema tome, recite mi, kad bi nastupilasmrt: za dva-tri tjedna, dana, sati?- Možda za koji tjedan, možda za nekoliko dana.- Osam, pet, tri ili manje? To je važno, da uredim za vre

mena svoje stvari. Recite mi dan i sat u koji će nastupiti smrt,to me zanima.- Veličanstvo, tako daleko ne dosiže moja znanost. Rekaosam sve što sam znao. Sve drugo bila bi laž.

- Hvala! Vašoj ću iskrenosti biti zahvalan.Liječnik je zapanjeno gledao njegov mir.- Pozdravite svoje kolege. Vama ću se odužiti. Zbogom!Dvorski liječnik izañ e.Davila je stajao u privatnom kabinetu i čekao naloge, kad odjednom uñ e car,

potpuno odjeven, u modrom fraku i čizmama. Koračao je hitro kao u doba zdravlja.Činilo se da se sprema na posve obično rješavanje poslova.- Davila, molim vas, bilježite: liječniku Guarinu, u znakzahvalnosti za njegovu poštenu iskrenost, podjeljujem naslov

baruna i dvadeset tisuća forinti nagrade. Mladi tajnik piše ne sluteći zašto to čini.- Tako, a sada trebamo urediti oporuku i sve druge mojestvari - naglasi car.Tajnikova ruka zadršće.- Mladiću, htio sam biti osloboditelj, danas trebam osloboditelja, smrt! Odviše su velike moje boli. Otrovan sam otrovom koji se zove slom i poruga! Kad umrem neka me stave uobičnu škrinju s natpisom: "Ovdje leži vladar kojega je stigla



najveća poruga nesreće: da je uoči svoje smrti morao srušiti djelo za koje je proživio cijeli život." To je sve što će ostati od mene. Sve! Mladić nije mogao suspreći suze. Car usklikne:- Kako će malo suza pasti na moj grob! 0 Bože, kako malo!

Ne plačite prerano, Davila, još ima koji dan vremena!- Veličanstvo, plačem samo nad vašim bolima, ne nad vašim životom. Vi šećete gore-dolje kao prije bojišta, kad ste dik

tirali svoje reforme. Vi ćete ih još diktirati.- Diktirat ću, ali oporuku. Ovaj tren pao sam u... Što ćeona reći?... Danas me ne razumiju, hoće li me razumjeti onikoji će doći? Ali ne mogu trošiti vrijeme! Sat odmiče, ne čeka

me! Idemo dalje!Otvori vrata i reče sluzi u predsoblju:- Neka doñ e moj blagajnik.Kad se vratio u sobu zamoli ga Davila:- Veličanstvo, morate leći, morate se odmarati.- Nemam vremena. Moram umirati.Stade slagati svoje spise.Ude blagajnik.- Gospodine - reče mu car - trebam iz osobne blagajne mi

lijun forinti. Donesite novac odmah ovamo.Blagajnik ode. Car nastavi:- Davila, trebam dvadeset kuverata za sortiranje nov



ca. Ima ljudi kojima sam obavezan zahvalnost jer su bili sa mnom strpljivi. Naložite da doñ u sluge i moja stara kuharica,koja me hranila tako dobro govedinom i kupusom.Kad je blagajnik donio novac car ga otpusti i počne puniti kuverte, dok je

mladić stajao postrance boreći se sa suzama.Dolazili su dvorjanici pojedinačno. Svakome pruži po jedan omot s novcem iriječima:- Dopustite, danas imam svečani dan, želim vam iskazatizahvalnost. Bili ste mi dobri. Hvala!

Ljudi su primali i izlazili ne shvaćajući što to car slavi, da ih tako bogatodariva. Davila nije slutio što se sve dogañ a. Okolnost da se car tako mirno ilako kreće nije ga mogla navesti na misao da se s ljudima oprašta.- A ovo su kuverte za moje umjetnike - reče Josip tajniku. - Isporučite im. To je mali dar za proslavu buduće himnečovjeku.Car pruži Davili ruku. Mladić osjeti neprijatnu vreloću.- Idite! Sutra čekam vas i nevjestu. Želim da se ujutro vjenčate. Htio sam prisustvovati obredu, ali bit će bolje da ostanem. Moja prisutnost ne donosi sreću. Šutite i slušajte: sutra

uvečer putovat ćete u Pariz. Moglo bi se dogoditi da izdah-nem. Tada bi Marici mogla zaprijetiti pogibelj. Vi me razumijete. Sad idite. Ako vas tko upita zašto sam podijelio novac,recite da slavim veliki dogañ aj. Danas sam jednu iskrenost ku-

pio novcem.JEDNA JEDINA USPOMENA U predsoblju carevih odaja sjedi mladi par. Marica je u bjelini. Svilena koprena

pokriva joj glavu i spušta se po ramenima do ruba povlake. Velike tamnomodre očiuprte su u turobno lice mladoga tajnika što je stao pred njom u svečanoj modrojodori.- Reci mi, zar se uistinu ispovjedio i pričestio? - pita ona.- Jučer mu je Kaunitz natuknuo da ga čeka ispovjednik.Car se nasmiješi i odgovori: "Dragi, ja sam čitav život branioKristovo naučavanje da smo svi jednaki. Moj Bog i ja uvijeksmo se dobro razumjeli. Moj Bog ne traži formalnosti. Vičansam činiti sve za druge. Neka doñ e. Tada je naredio da mu se

podijeli pričest. Odreñ ivao je i kako ima dolaziti povorka s pričešću. Kad su ušli, on je ustao i pogledao da li povorka ide prema njegovu nalogu. Kleknuo je pred klecalom.-



- Bože moj, on uopće ne leži u krevetu! Možda ipak nije

tako jako bolestan?- Ni časa nije legao. Svaki dan dolazi potpuno odjeven,u čizmama i modrom fraku. Hoda gore-dolje, kao nekoć, idiktira.- Oh, Bože, Bože hoćeš li ga spasiti?- Ne plači, mila, ne plači. Ne smije vidjeti tvoje oči zaplakane.Svojim čipkastim rupcem otare joj suze i nastavi:- Čuo sam da je Rosenberg prije tri tjedna poslao glasnika k carevu bratu Leopoldu u Toskanu, da odmah doñ e. Carje sam želio s njim razgovarati, ali Leopold je izjavio da nećedoći. Marija Kristina nalazi se u Beču, a nije nijednom došlak njemu. Čitava gaje obitelj zapustila.

- Zašto? Zašto ga roñ aci ne vole?- Zato što je radio samo za narod, a ništa za njihove tašte

želje.



- Mariju Kristinu postavio je namjesnicom. Ona je samakriva ako je izgubila tu čast.- Ah, Marija Kristina kriva je za dogañ aje u Nizozemskoj.Sapću da je carev brat Leopold ohrabrio ugarsko plemstvo nauzbunu.- Zar su uistinu pobijedili nad njim popovi i velikaši? A gdje je puk koji ga ljubi?- Oh, mila moja, puk je nesretna čeljad koja nema znanjani snage da se odupre velikašima i jezuitskim zavodnicima.

Vidim, to te uzrujava. Mila, prestanimo pričati o tome. Morašdoći k njemu vedrog lica. Sada su kod njega Ligne i Lasi. Onje došao iz Pešte. Donio je caru izvještaj o dojmu njegova tužnog reskripta. Čim izañ u, ulazimo. Saberi se.- Drukčije sam sanjala naš vjenčani dan.- Zlato moje, svladaj se!

Lasi i princ Ligne sjedili su u kabinetu. Car je stajao izlažući se njihovim žalosnim pogledima. Činilo se da je neka nevidljiva sila u tjedan dana sa carasvukla njegov lik.Strašno mršavo lice i upale oči prikazuju sliku čovjeka razorene duše, a tijelo

ruševinu bivše zdrave snage. Lasi je pripovijedao pokunjeno i zapinjući. Car gaje slušao držeći se svom snagom uspravno.- No, Lasi, dalje, dalje! - nukao gaje. - Što se dogañ alo kad su u Pešti saznali da sam opozvao reforme? Govorite! Zaštoste zapeli? Hoću znati sve!- Velikaši su priredili veliko slavlje - odvrati Lasi.- Valjda i biskupi?- I oni. Pjevao se Te Deum. Održana je velika skupština i

parada.- Parada? To je ono pravo! Parada! Dalje!-Velika povorka kretala je put Budima. Svjetina se okupila na trgu i klicalaosloboñ enju.- Osloboñ enju od mene!- Tako su vikali, ali valjda nisu...- Ne, ne, mislili su na mene. Dalje!

- Sve je nosilo mañ arske kokarde: djeca, odrasli, muško,žensko, seljak i grañ anin. Neviñ en urnebes...- Kakva šteta što nisam pristao na spomenik što su mi gajednom nudili grañ ani Budima. Imali bi bar moj kip da ga gaze. Dakle, oni slave?- Da, veličanstvo! - dovrši Lasi izvještaj.- Tako, tako - okrene se car princu Ligneu - vidite, dragi prinče, danas na bojištu svojega života označavam pozicije kamenjem od ruševina svojega djela! Devet godina radiosam da čitav rad u desetoj moja vlastita ruka ruši uz urnebesne ovacije.

Oba su prijatelja šutjela. On je govorio:- Pjesnik kaže: "Strašan je prijelaz s prijestolja na odar!" A ja kažem da kod mene nije tako! Ne osjećam gubitak prijesto-



- Nije. On je više nesretan nego bolestan, više bolima poražen nego bolešću uništen.Uto ude u predsoblje dvorski meštar i zamoli Maricu da mu dopusti da Davili

nešto službeno priopći. Obojica iza

ñ u u koridor.- Možda je opet ovdje moja majka? - zapita Davila.

- Bila je. Rekao sam da ne možete ni za trenutak ostavi



ti cara. Ponovno je zamolila da je prijavim carevoj štićenici.Odgovorio sam joj da je otputovala u Pariz. To ju je umirilo.Svakako je potrebno da sutra otputujete. Izdao sam naloge isve je spremno.Kod drugoga prozora stajao je mlad muškarac u sivom odijelu plemićkog kroja.Rosenberg prekine razgovor. Zovne ga pokretom ruke da se približi i upita ga:- Što je novo, Knecht? Možete govoriti pred gospodinom sekretarom.Knecht je šaptao:- Vaša milost zapovijedila mi je prije nekoliko tjedana da

pazim na sekretara Hagena.- Da, pa? Otputovao je službeno u Češku. Vaša je službatime završena.- Da, meñ utim, danas sam ga vidio u gradu. Upravo je silazio s poštanskih kola. Saznao sam da se dovezao iz Češke i danosi službene poslove u carsku kancelariju.- Sigurno će se prijaviti u sekretarijatu. Slijedite, molim vas, svaki njegov korak.- Legao je spavati. Umoran je od puta. Vraćam se smjestanatrag.

- Ne puštajte ga s oka, makar morali uzeti masku duha. Ijavite mi bude li što važno, pa bilo pola noći.Knecht požuri. Rosenberg će zabrinuto:- To je onaj Hagen o kojemu sam vam pričao.- Taj nam je trebao! Vratio se! Možda i sasvim legalno, vidjet ćemo. Ali ne govorite caru o njegovu povratku. To bi ga

uzrujalo. Prepustite toga mladog gospodina Knechtu i meni. Vi se skrbite samooko toga da svoju mladenku za sutra spremite na put. Kako je caru?- Čudno! Kao da od jednoga do drugoga trenutka prevaljuje godine. Svaka minuta oduzima mu godinu života. Njegovotijelo nestaje pred našim očima.Rosenbergove oči se ovlaže.- Tko bi ikad naslutio da će se onako zdravo tijelo u najljepšim godinama raspasti.-1 takva snaga klonuti.- Snaga duha zavisna je o tijelu, o zdravom tijelu, mladiću moj! Pero što je precrtalo njegov rad bilo je u onom časučekić kojim je sam razbio sebe. Da nije izgubio zdravlje, dakle normalnost duha, ne bi izgubio snagu da se bori. On bi ili

pobijedio ili pao, ali u okršaju, a ne bi počinio samoubojstvo.To znam ja i svi mi koji ga poznajemo do kosti. Hoćete li danas k njemu?- Da. Pozvao me da mi poslije podne nešto važno diktira.- Dobro. A sad idite k svojoj mladoj ženi. Tužna svadba,

moj mladiću!-Vrlo tužna! Rastadoše se.

POSLJEDNJI DIKTATRano zimsko predvečerje. U dvoru je tiho. Pred carevim privatnim kabinetom stražari sluga. Dvorski meštar Rosenberg i komornik Keglević došli su čuti štocar radi. Sluga im odvraća:- Veličanstvo diktira.- Još uvijek? Jesu li mu donijeli večeru?- Jesu. Veličanstvo je zamolilo da ne bi gospoda ulazila, jerima važnog posla.-



- To je poruka za nas - upozori Rosenberg Keglevića. - Va



lja se pokoriti. A ti pazi, ako nas car ustreba bit ćemo u mojem uredu - reče dvorski meštar i povede sa sobom komorni-ka Keglevića.U carevu kabinetu je toplo. Svjetlo je sumorno.Sa stropa visi luster s gorućim svijećama. Na pisaćem stolu upaljen svijećnjakosvjetljuje Davilino blijedo, izmučeno lice.Čas piše, čas opet pogledava za carem što hoda po sobi u fraku i čizmama. Mladom tajniku se čini da su carevu sjenu obukli u radnu odoru. Sjena se kreće hitro,gipko, kao nekoć tijelo. Lice mu se načas pričinja mrtvačkom lubanjom iz kojeizvire ljudski glas: "...Budući da sam potpuno uvjeren, gospodine knežeKaunitzu, da se više neću moći služiti vašim umnim darovima kojima ste me obilnoobdarili, sasvim se mirno podvrgavam tome sudu, ali molim vas da vaše velikeumne sposobnosti žrtvujete sreći države. Bdijte, ne dajte da narodi izginu!Opraštam se s vama..."Davilina ruka zadršće i zapne.- Moj mladiću, hrabrosti! - reče car mirno.

Ali Davila nije mogao preuzeti nešto od careva mira. Jedva je držao pero.- Svršili smo priličan posao. Molim vas, strpite se još samo

malo. Idemo dalje!Opet je carev dubok, hrapav glas diktirao, hladno, mirno, katkada s prizvukom

ironije:"Mesdames!Dijeleći se sa svijetom ne mogu propustiti da se vama, peterolistu mojihkneginja, ne zahvalim na svakom ugodnom trenutku što ste mi svojim ljubaznim društvom pružile. Potpuno rezignirano ostavljam život i kličem vam: Adieu!"

Mladi tajnik osjećao je da na tim mučilima neće izdržati do kraja.Josip je nastavljao kao da rješava hitnu poštu.- A sada, Davila, veći papir! Molim vas, požurite, dragi!

Tajnik uzme veći papir koji je u njegovoj ruci drhtao, dok car proñ e po sobi i ponovno stane govoriti u pero, ali mu se glas neprestano snizivao:"Mojim dragim vojnicima, braći mojoj koja su tolikim žrtvama podnosila sve zloza državu, za domovinu, za sve nas! Mojim vjernim vojnicima koji su mi u

posljednjim danima poslali jedinu utjehu, pobjedu nad Turcima! Svojim dragim vojnicima, mojoj dragoj mom čadi što sam je ljubio svim srcem oca i čovjeka,šaljem posljednji zbogom!"Carev glas zadršće. Riječ mu zapne. Korak zastade.Josip naglo sjedne. Oči lutaju. Sve se oko njega gubi u nekoj magli.Tajnik baci pero. Nešto ga stislo u grudima kad je promatrao carevo izobličenolice, ali car zgrabi bočicu sa stola, izlije po čelu i sljeopoočicama tekućinu,snažno udahne njen miris i napola podrugljivo reče:- Samo još trenutak molim, madame Smrti, samo se tolikostrpite da svršim posao!Svaka riječ prolazila je tijelom mladoga tajnika kao bodež. Upirući pogled ucara razabere kako se opet vraća u život.- Tako! - reče Josip. - Sad opet vidim sve jasno. Osjećam sedobro. Čudno se to zabavlja priroda s nama. Idemo dalje!

Kao da je zaboravio da mu je trenutak prije pozlilo, Josip ustade, pode korakom po sobi i ponovno stade kazivati u pero:"Moj dragi Rosenbergu!Prijateljstvo obično ima granica, ali vaše je bilo bezgranično! Dragi moj stari

prijatelju, zar bih mogao dovršiti život, a da vam ne ostavim posljednji dokazzahvalnosti? S vama sam proživio velik dio mladosti i svu muževnu dob. Vi ste

bili moj mudri savjetnik, vjerni prijatelj, sudionik svega što je ispunjavalo moj život. Dragi moj prijatelju, hvala! Sad više nemam na svijetu ničega što





bi me vezalo uz zemlju. Jedino žalim što ostavljam malo, vrlo malo vjernih prijatelja, kojima sam svojim životom pripravljao uvijek samo neugodnosti. Grlim vas, prijatelju, svim srcem, svim uspomenama, svim dobrim stoje u meni. SjećajteseJosipa."Tišina. Car zuri u pod kao da nešto prisluškuje. Davila kriomice otire suze.Sat odbija deset otkucaja. Svaki udarac zaustavlja kucanje Davilina srca.Kabinetom struji nevidljiva jeza careve šutnje.Odjedanput zabaci Josip oštro glavu uvis:- Još imam posla, još samo da uredim neke poslove!Čvrsto pode po sobi kao da nekome prkosi. Prekrstivši rukena leñ ima nastavi šetnju kabinetom.-Idemo dalje!Davila opazi da se ujedared zaustavio, uhvatio rukom za naslonjač i upravio

pogled prema njemu. Nasmiješi se i reče gotovo ironično:- Ne, ne, idemo dalje!U mladićevu pogledu odrazi se zaprepaštenje. Car se drži za stol i ponavljarezignirano:- Tako je kao što sam rekao, idemo dalje!Sjedne u naslonjač tako teško da se Davili činilo kao da ga spuštaju u lijes.

- Veličanstvo, vama nije dobro?- Bit će mi uskoro bolje! Doñ ite bliže! Znam zašto sam seovim pismima oprostio sa svima, i s Rosenbergom, koji jesamo nekoliko vrata udaljen od mene.Tajnik htjede nešto reći, ali ga car pretekne:- Ni riječi! Ne gubimo dragocjene kratkotrajne trenutke!Slušajte, već sutra u zoru treba da otputujete. To od vas zahtijevam zbog Marice i vas. Zakunite mi se da ćete nastojati steći privolu svoje majke i njezino prijateljstvo, neka naša malai brižnu matet.

- Veličanstvo, to nije moguće. Prisiljen sam vam priznatišto sam dosad tajio.- Zar ima još nešto što ne znam?- Nisam vas htio uzrujavati. Moja mati priopćila mi je da je

Marica kći njene sobarice i doktora Kalmana.Careva glava klone u naslonjač kao od udarca. Ukočenim očima gleda preda se idiše duboko, teško.- Oh, kakva tragedija nad glavom mojega djeteta! Kakvatragedija! Koliko cinizma sudbine! A zašto sve to? Čemu se snama taj život tako besramno poigrava? Zar je to uvjet života: okrutna besramnost igre s ljudskom srećom? Ah, filozofijane pomaže! Davila, zar bi vaša majka mogla Marici priopćitiočevo ime?- Time i prijeti. Zato sam zamolio gospodina Rosenbergada joj nijedno pismo moje majke ne doñ e u ruke.

- Tim prije putujte! Zakunite mi se da ćete Maričinu tragediju tajiti do groba.- Tu sam zakletvu sam sebi položio i sada je pred vama obnavljam.- Vjerujem vam! Sada idite!- A sutra, veličanstvo, kad bih došao?- Sutra vas više neću trebati.To mladića slomi. Zajeca i spusti se na koljena.- Idite, idite! Čuvajte našu malu. Nitko ne smije k meni.Recite liječnicima i svima da ih ne trebam. Neka legnu. Ne

plačite, suze ne dolikuju muškarcu. Vi ste me iskreno voljeli.Davila, hvala vam, vjerni moj sine! Hvala! Idite k Marici i šutite o svemu.

- Dopustite da ostanem uz vas.- Ne, hoću da budem sam.



Teškom mukom mladić je izašao u predsoblje i zapitao slugu za Rosenberga.Zaplakan otrči u ured dvorskog meštra.Josip ostane sam. Dugo je gledao preda se. Pogled mu je odraz mrtvoga bola. Kad ustane noge mu zaklecaju. Dovuče



se k pisaćem stolu i uzme pero. Ruka mu dršće. Dugo gleda u papir i onda poče pisati:"Grofici Neri Vojkffv,Prijateljice, u svojem posljednjem trenutku mislim na vas. Sjećam se svega, sjećam se vas, i pitam sudbinu, Boga, ljude: zašto..."Pero zapne. Glava klone. Nagne se na stol.Polako uzme započeto pismo i podigne ga k svijeći. Plamen zahvaća papir. Riječ

po riječ postaje pepelom u njegovoj drhtavoj ruci.Pozvoni. Sluga ude i stoji pred svojim gospodarom.

Josip ustane i reče potpuno rezignirano:- Napokon, moj prijatelju, idem ležati!Uputio se prema vratima. Obazre se prema pisaćem stolu, kao da je neštozaboravio. Zatim izañ e prošaptavši:- Uz taj stol ostavio sam...- Što, veličanstvo? - upita sluga.- Sve! Doñ i, umoran sam! Prvi put u životu umoran...Kad su ušli u spavaću sobu, car se sam svuče.- Tako - reče car - sad je svršeno. Idi. Kad te zatrebam,zvat ću.Sluga na prstima izañ e u susjednu sobu, gdje se sukobi s Davilom, Rosenbergom iKeglevićem.Teški olovni mir posvuda. Car leži nauznak. Oči su mu poluotvorene. Misli jurehitrinom munje, a osušene usne obnavljaju muklo gomile razderanih listića što seukazuju u vrućicom rasplamsanoj mašti bolesnika.- ...Živote! ...Živote! Što si mi dao? Pozlaćena kolijevka!Raskošan dvor! Gizdavi dvorjani! Plaćene dvorjane. Plaćene

besćutne duše sade u moju dušu svoju nauku. Meni se gade!Gade!Imam svoju vjeru, svoje ideje; svoje, svoje! Kako je pusto oko mene! Na

prijestolju sjajnom sjedi divna žena. Kažu da je moja majka. Majka, stoje to majka?

Hm! Klanjaju se napudrane perike. Ulizice gladuju za novčanikom. Mene zebe.Sunca hoću, topline!Kakva zima u sjajnom hermelinu, kakva pustoš u sjaju!Što sam ja, stranac? Pao sam na svijet medu strane ljude. Nitko nije moj! Nitko

ne razumije što govorim. Pusto je, samotno. Sunca, sunca, topline! Tko je todošao? Ona! Ona, ona zna moje misli, ona s njima druguje kao Sunce sa Zemljom.

Nisam osamljen stranac u svijetu! Ona je tu! Kakva sreća! Raditi hoću, raditi,dijeliti sreću! Zašto se smijete, grofice? Je li da dobro činim?...San, prelijepi, prebolni san! Neka, neka, ja hoću samo dijeliti sreću,

milijune milijunima. Ne sebi, zaboravit ću na sebe, hoću usrećiti sve druge.Zašto ovdje vlada takva samoća? Nikoga nema na ovom svijetu?Čekajte, čekajte vi koji ste oko mene, ja živim za vas, ja ću vas osloboditi.Sreća vaša, to je moj život. Doñ ite sve sirote, odbačene, zarobljene, neuke,išibane nepravednošću. Amo! Amo, k meni! Ja sam takoñ er bijedan i siromašan, jaću s vama trpjeti, ja ću vam graditi sreću, mir, dom, dom...Što je? Zašto odlazite? Zašto me ostavljate? Ne razbijajte darove, ne drobiteih, ne gazite ih! Prokleli ste me. Pogrdili. Zašto?

Sreća je iz mojih ruku gorka, prokleta, a ja sam vas sve tako ljubio. Zar vam nisam to razumljivo rekao? Jedan jedini život imam i taj sam dao vama, a vi ste

ga odbacili s gnušanjem.



Na čas pridigne vrelu glavu i kao da govori nekome živome.- Živote, zašto? Čemu sam služio? Odgovori! Čemu? Zašto si mi dao ideju, zanos,strasni zanos, snagu, um, carsku vlast, ako nisi htio da ih iskoristim za srećunaroda, kako sam to i zamislio, za čim sam čeznuo. Zar mi nisi dao sve stoje

potrebno? Zatajio si mi zlobno još koju tajnovitu vrlinu? Reci, govori! Zaštosam vladao devet godina?



Devet godina! Devet zanosnih života, devet muka, devet rana, devet poruga, devetsmrti.Kriste, ti si umro na križu, o pobjednice, ja umirem na mu-čilima pobjednika,zdrobljenog i poraženog, sam u tmini. Ni jedne svijetle uspomene, nijednog atomaideje koja se hranila mojim životom. Ničega, ništa nemam na samrti! Kamo je sveto nestalo, gdje je, gdje?Što sam ponio sa sobom u grob od tebe, tajna, ljubljena, kruto pregarana, što?

Cjelov na nesvjesne hladne usne. Cjelov neuzvraćeni. Ukradeni! Cjelov, jedinasreća i jedina ljaga moje muževnosti. Jedan trenutak sretne zaboravi, jedini, bio je samo moj, nikada njezin. Nije bio naš! Hladni ukradeni cjelov, i taj mije ostavio samo grižnju savjesti.Kako je pusto oko mene! Nijedne lijepe uspomene. Ni ljubavi matere, žene,naroda, ničega!Živote, što si mi dao za uzdarje? Strast ideje, da me rastoči!- Šesteropreg traže ljudi - kaže Kaunitz. - Korbač trebaju narodi! Zbog svojih ideja, Josipe, umrijet ćeš kao izopće-nik! Dakle, rekla je istinu! S pustih ruševina svojih odlazim ugrob, od života opljačkan, od naroda prezren, od svih ostavljen, zaboravljen, sam, sam, sam!Oči se sklope. Glava klone. Olovni mir leži u odaji.Rosenberg i Davila stoje na otvorenim vratima, slušaju i čekaju.Poneki uzdah sa careva kreveta pokazuje im da spava. Ura odbija. Car se prene,

podigne glavu i zovne slugu. Sluga do-hiti iz druge sobe.- Koliko je to sati odbilo? - Tri sata noću.- Tri sata? Ja još živim?-Veličanstvoje spavalo.- Spavao sam? O samo još malo, zaspat ću brzo!Ponovno padne u san. Za jedan sat se probudi i prošapće:- Osjećam kako se smrt približava. Pozdravite...

Pade nauznak ne izrekavši stoje htio.Davila istrči u predsoblje i probudi liječnike, koji su po carevoj želji legli.Pet sati ujutro. U carevoj spavaćoj sobi tišina. Liječnici stoje oko kreveta.Rosenberg i Davila povukoše se u pozadinu.

Careva glava počiva na jastuku. Oči su širom otvorene. Gleda u nešto što drugine vide.- Agonija - šapću liječnici.Usne se otvaraju. Mukao, dubok glas govori riječi isprekidane, ali jasne:- Tisuće... naroda... trče za šesteropregom... Viču: "Prokleti osloboditelj, luteran! Živjeli tlačitelji koji se mole Bogu!.. .S neba silazi crna mantija. Pokriva svod, zemlju, puk. Za-gušit će ga,zagušit će ga!"Ušuti. Oči su uprte u strašnu viziju. Teško diše. Gleda. U sobi tišina, turobna,smrtna.Careve oči se mute. Usne se otvaraju. Ukočenim monotonim glasom reče:- Sve je crno, crno...Ta riječ ukoči mu usne. Glava padne na jastuk. Tri put tržne tijelo, kao da se

trznuo od kašlja, i više se ne pomakne.Liječnici navijeste dvorskom meštru ceremonijalno:- Car je zauvijek smiren.



U ŽALOSTISvanulo je jutro, mračno, oblačno.Bečke sirotice i udovice, ljudi različitih staleža, nagrnuli su dvorskim stepenicama da po običaju mole milostinju. Čekali su strpljivo do deset sati

prije podneva, ali car nije došao. Oko jedanaest sati pojavi se u "kontroloru"carska garda i podigne prema ljudima bajunete.



- Van! Smjesta van iz dvora!Ljudi stadoše rogoboriti:- Mi idemo u "kontrolor" k caru!- Nema više "kontrolora", nema cara! Umro je!- U srijedu je još bio u "kontroloru".- Danas ga nema. Marš, skitnice!Zaprepaštene ljude izgurali su iz "kontrolora" i zatvorili ga.

U dvorskoj kapelici presvučenoj crnim baršunom plamtjelo je oko careva odradvije tisuće voštanih svijeća.U običnom drvenom lijesu, presvučenom baršunom, ležalo je carevo tijelo u

maršalskoj uniformi.Oko odra plemićka straža.Davila i Marica u kutu crkve stišću se uza stup i guše bol. Osjećaju seosamljeni, izgubljeni. Ona primakne glavu:- Odjenuli su mu paradnu maršalsku uniformu koju je zaživota držao najvećom torturom.- I velikaške straže oko njega, ironija u njegovoj smrti.Doñ i, draga, idemo! - nukao je Davila Maricu. - Ne mogu togledati.Ona posluša i oboje izañ u iz dvorske kapelice na dvorište, iz kojega je stražatjerala ljude vičući im pogrde.- Stoje to? - zapanji se Davila. - Dakle, i ta poruga...- Što to znači? Zar Rosenberg to dopušta?- Oh, dijete moje, on više nije gospodar u dvoru. Danasujutro stigao je sin Leopolda, careva brata, koji će naslijediti prijestolje. Sada on upravlja dvorom dok doñ e otac. Zato,

molim, idemo. Ja sam sve tvoje i svoje kovčege dao otpremitiu gostionicu. Mila, doñ i, zakleo sam mu se jučer da ću te jošdanas odvesti iz ove zemlje.- Da, idemo! - turobno će ona. - Naš je otac mrtav, mi smosirote!Davila uhvati ispod ruke svoju mladu ženu, koja je jučerašnje vjenčano ruhozamijenila crninom, i dignuvši je u kočiju, prislonivši njenu jglavu na svojerame, reče:

Rosenberg će doći i donijeti nam putnice. Alija prije negoli ga pokopamo nećuići.Osvane dan pogreba.Čitav je Beč izašao da vidi carev posljednji put u kapucin-sku grobnicu.

Marica i Davila pošli su preodjeveni u grañ ansko ruho. Ona se zastrla gustom koprenom. Da ih nitko ne prepozna uputili su se u gomilu grañ ana, držali su seza ruke i šuteći čekali povorku. Slušali su kako oko njih Bečani raspravljaju,zapanjeni, zatečeni, iznenañ eni njegovom smrću.

Vojska i redari odbijaju masu koja je htjela biti što bliža povorci.- Stoje to? - viču ljudi. - Zašto nas tjeraju?- Za života smo mogli k njemu kad smo htjeli, zašto nas tje

raju od mrtvoga?- Možda se boje da bi nam njegovo truplo prišapnulo kakoje umro - čuo se gromki glas.



- Nije on umro kako Bog zapovijeda! - odvraća netko izgomile.Ljudi su se još jače natisnuli oko čovjeka koji je nabacioove riječi:- Otrovali su ga! To je jasno kao na dlanu!- Fratri i jezuiti davali su mu otrov od kojega se najprijeoboli, zatim se polako gine i umire - pričao je neki vojni invalid. - Znamo mi što su s njim radili na bojištu.- Što su radili? - pitaju ljudi radoznalo.- Trovali su ga! mi ješali su mu nešto u jelo.- A što su mu mi ješali?- Vrag bi znao, ali su momci u mojoj regimenti govorili:"Ne gine on jer Bog tako hoće! Gospoda i popovi to žele!"- Svakoga cara balzamiraju, zašto nisu njega? - pita invalid.



- Nisu ga parali? - čude se drugi.- Nisu. Rekli su da je on tako odredio, a to nije istina. Otrovan je i zato ga ne paraju. Izmislili su da je to on htio. Laž!Otrovali su ga, zato što je branio siromahe od okrutne gospode!- Čuješ, Davila - šapće Marica stišćući mu ruku - mojesumnje!Ljudi su nastavili: -Otrovanje!- Onda su ga otrovali oni kojima je žrtvovao život! - uple-te se Davila.- Tko je to, mladi gospodine? - zapita više glasova.- Svi vi koji ste ga ostavili i okrenuli se protiv njega.- Zašto bismo mi bili protiv njega? Nego on je bio protivBoga i vjere.- To su vam lagali!- Ah, što se vi prepirete? - upadne debeli glas plećatoggrañ anina. - Nije on ni umro!- Kako nije? - čude se ljudi.- Kad bi on ležao u lijesu, ne bi nas onako gonili od njega.- Sta velite, on nije u lijesu? - uzrujali se ljudi okograñ anina. - A kamo su ga metnuli? - Popovi i velikaši zatvorili su ga u tvrñ avi. On živi!- Onda će opet doći!Razgovor se prekine. Ljudi nagrnu na kordon.Jednostavna žalobna povorka prolazi cestom.

Marica i Davila prate redom svakoga čovjeka. Sprovod vode konjanici s korotnim znakom i tri kapetana dvorske garde. Slijedi ih mom čad blijeda, žalosna. Suzeteku niz lice svakom pojedincu. Turobno sjede u dvorskim kočijama carevidvorjani, ozbiljno gledaju kapetani dvorske garde, blijed je i ukočen komandantLasi. Sam u kočiji sjedi Rosenberg, blijed, stisnutih usana. Svećenik pjevaopijelo.

- Migazzi! Kardinal Migazzi - šapću ljudi. - On ga prati ugrob!- Čini se da je vrlo zadovoljan - primjećuje netko u blizini.Ljudi silovito nagrnuše naprijed. Dolaze pogrebna kola,jednostavna, crna. Na njima lijes, pokriven crnim suknom.- To je i sada njegov posljednji ukras. Crno sukno i ništa

više - prošapće Marica kroz suze.- Gledaj - šapne netko kraj nje - oko lijesa mañ arska garda

s golim sabljama.



- Stražare da ne ustane! - odgovori invalid.Dolazila je kompanija grenadira, zatim nitko više.- Iza lijesa nitko, nitko, ni brat ni sestra! - šapće Marica,

privija se k Davili i pod velom sakriva lice obliveno suzama.Pred kapucinskom crkvom povorka se zaustavi. Lijes skinu s kola i polože ga pred vrata. Vrhovni dvorski meštar Rosenberg pokuca na željeznim crkvenim vratima.Iznutra se čuje glas:- Tko je vani?Rosenberg odgovori muklo:- Truplo cara Josipa Drugoga!Iza željeznih vrata trenutak šutnje, zatim ponovno pitanje. Rosenbergu se činiglasnije, svježije, vedrije: -Tko je vani?- Truplo cara Josipa Drugoga! - s mukom odgovaraRosenberg vršeći pogrebne propise vrhovnoga dvorskog meš-tra i kuca po treći put. Po treći put čuje se iznutra pitanje.Pričinja se da je treće pitanje kliktaj sreće i zadovoljstva. Kad

po treći put najavi dvorski meštar došljaka, u željeznim vrati ma zaškripi ključ. Na pragu se pojavi gvardijan. Rosenberguse čini da mu ispod halje dršću mišići od prevelikog naporada prikrije radost.

Jednostavan drveni lijes otvaraju. Rosenberg vrši ceremoniju i oslovi fratra:



- Izvolite se uvjeriti da tu doista leži truplo cara JosipaDrugoga.Kapucin odgovara:- Vidim zdravim očima da je to uistinu truplo cara JosipaDrugoga.Svi se odmaknu. Lijesu pristupa kardinal Migazzi. Oko njega biskupi i kanonici.Kardinal uzdigne oči k nebu i stane glasno pjevati molitvu tužaljku.Rosenbergu se čini da je pjevaju tempom himne radosti. Kad dovrše blagoslov,Rosenberg posljednji put pogleda u ledeno ukočeno lice svojega cara i

prijatelja. Posljednja suza kapne na njegovo maršalsko ruho, a onda se pokrovspusti. Dvorski meštar zaključa lijes i preda jedan ključ kapucinu, a drugi uzmesa sobom da ga stavi u ruke novoga vladara.Grobari ponesu cara u grobnicu. Lijes stave u jednostavnu željeznu škrinju i

polože pod noge carici majci i caru Franji.Rosenberg i Lasi uñ oše u grobnicu. Stali su i zagledali se u blistav caričingrobni stan, nalik zgradici od srebra. Na krovu leži srebrn lik cara i carice.Sve je urešeno srebrom i zlatnim anñ elima, vijencima i srebrnastim rezbarijama.- A ispod bogatstva prosta željezna škrinja, bez ijednogukrasa! - šapće Lasi. - Kao sanduk za otpatke pred stepenica

ma raskošne palače!- Strogo mi je naredio da bude tako priprosto. I ovdje, utoj grobnici, ostali su mati i sin dva oprečna svijeta. Ovaj sjajod srebra i priprosti sanduk ležat će jedno uz drugo kao vječ ni prosvjed.Čas su postajali brišući suze i rastali se sa svojim prijateljem zauvijek.Turobna, mutna večer. U sobi bečke gostionice sjede Marica i Davila jedno uzdrugo, tuguju i čekaju Rosenberga.

Oštro kucanje najavi im njegov dolazak. Čim je ušao i pozdravio zamoli Maricuneka mu dopusti da s mladim tajnikom bude trenutak na samu. Ona se povuče udrugu sobu. Rosenberg pomno zatvori vrata.- Mladi gospodine, evo, ovdje vam je putnica! Otputujte

još prije zore!- Hagen je nešto poduzeo?- Slušajte, Knecht ga je slijedio i našao kako raspravlja s



nekim Kalmanovim roñ akom o njegovoj zagonetnoj smrti. Ali mu je pametni roñ ak rekao: "Pusti to, mladiću, sada to višenije važno! Htjeli smo naći kakav dokaz da gaje car, ili kojinjegov pristaša, natjerao u smrt. To bi nam bilo poslužilo u

borbi protiv cara. Sada je on u kapucinskoj grobnici i ne trebaviše trošiti u to svoje sile, nego valja misliti kako da stekne-

mo karijeru kod cara Leopolda." To je rekao Kalmanov roñ ak.Dakle, sada vidite da s te strane ne prijeti Marici zlo. Čim jecar zaklopio oči nagrnuli su velikaši u dvor da ponude uslugesinu novoga cara Leopolda i prijestolonasljedniku Franji. Cinise da nam ni odatle ne prijeti pogibelj, ali od vaše majke...- Opet je tražila Maricu?- Saznala je da ste je vjenčali i odlučila je zamoliti kardinala Migazzija da se u Rimu ženidba proglasi ništetnom.- Ona će to učiniti?- Osobito sada kad je car umro mogla bi pokrenuti sve davašu ženidbu obezvrijedi. Kad biste ostali ovdje još koji dan,

pokušala bi sve da vašoj ženi otkrije očevo ime. Radili ste pa metno, moj mladiću, kad ste sve to poslije careve smrti povjerili meni. Štitit ću vas koliko budem mogao. Tko zna, možda

će sve nas, njegove pristaše, car Leopold progoniti. On je tokadar. Sada je važno samo jedno: da svoju ženu sklonite preko granice.- Putujemo još noćas! Nitko neće rušiti mir i sreću moježene, pa ni moja mati!-



Poslije tog razgovora pozvali su Maricu u sobu.- Nešto se neugodno dogodilo kad mi to tajite? - upitaona.- Ne! - odgovori Rosenberg. - Priopćio sam mu neke poslovne careve stvari. Evo vam putnice. Ja ću s vama do granice.Ona žalosno spusti glavu.- Nikad nisam slutila da bismo zato što ga ljubimo morali

bježati. To je ružna poruga sudbine.- Najružniju porugu doživio je car pred kapucinskim vratima, kad mu je najveći neprijatelj, Migazzi, otpjevao posljed nje opijelo. Slavio je trijumf srednjovjekovnog duha nad njegovim. Ali čemu mi o tome govorimo? Valja se žuriti na put!Rosenberg se oprosti.

Mladi par pogleda se žalosnim očima. Davila priñ e k Marici:

- Ne plači, mala moja, on je umro, ali živjet će u nama. -Zatim je privine kao majka dijete, da ga utješi: - Smiri se,

mala, sada sam ja tvoj skrbnik.- I moj otac! Budi mi ti otac, kao što je bio onaj koji jeumro! - reče ona obujmivši ga rukama, nasloni glavu na njegova prsa i šapne mirno: - Tako mi je lakše, mnogo lakše!

MRTVI SE BUDEU tihom, zabitnom Prigorju na brežuljku leži mala kurija okružena šljivikom.Dolje na cesti zaustavila su se kola. Mlad crnoputan muškarac u svećeničkojhalji side, pobrza prema kuriji i upita slugu pred vežom:- Je li to dvorac gospode Davile?- Da, gospodine, izvolite ući.Sluga uvede stranca u veliku prostranu sobu, duž koje se cajdi svgčano prostrt

stol. Oko njega resi stolnjak mlañ ahna

dama, a mlad muškarac dodaje joj cvijeće. Oboje zapanjeni pogledaše u stranca.



- Madame, oprostite što sam ovako banuo. Dolazim po želji gospodina Rosenberga - reče on.- Gospodin Martinović! - usklikne ona i potrči k njemu. -Dobro mi došli! Ah, to je divno! - i obrativši se mladom gospodinu reče: - To je moj muž Davila, bivši sekretar našegadragoga pokojnika. Doñ ite, sjednite! Kakvo iznenañ enje!Rosenberg vas šalje? Kako mu je? Što se dogodilo? Valjda ne

prijeti kakva pogibelj?- Moja mala žena zasula vas je, gospodine, pitanjima! - na-smijehne se Davila. - Bit će teško da se iz njih iskopate!- Ipak ću pokušati! - odvrati Martinović pogledavši mladunježnu ženu. - Ponajprije, Rosenberg je u svome dvoru i živi

misleći na prošlost. Drugo mu ne preostaje. Saznao je od nekoga vašeg znanca da ste ovdje. To gaje iznenadilo i zabrinulo.- Zabrinulo? - Začudi se Marica pogledavši Davilu. - To biga moglo samo radovati. Vi muškarci opet nešto tajite?- Mala moja, što ti pada na um? Rosenberg je kao dobra tetka, koja je uvijek zabrinuta za svoje nećake, i kad im ne prijeti pogibelj.- Mlada gospoda je i danas pravi detektiv, kao ono na dvo

ru - reče osmjehnuvši se Martinović. - Meñ utim, Rosenbergželi saznati što vas je ponukalo da napustite Francusku? Možda revolucija?- Ne, nipošto! - prihvati Davila. - Mi smo za vrijeme revolucije bili već u Švicarskoj. Dopisivali smo se s groficom

Nerom i ona mi je javila da moja majka leži teško bolesna. Da Maricu ne izložim teškom putu ostavio sam je u Švicarskoj isam otputovao kući. Ja sam se, naime, prije vjenčanja s majkom zbog neke obiteljske stvari zavadio. Kad sam stigao ova

mo, uistinu sam našao majku na samrti. Izmirila se sa mnom i poslala mojoj ženi blagoslov. Umrla je. Evo, zato sam ostavio inozemstvo. Recite to gospodinu Rosenbergu. Ja bih mu-



pisao, ali sam čuo još u Švicarskoj da se kod nas drsko kontroliraju pisma prijatelja pokojnog cara Josipa.- A odakle ste došli, gospodine Martinoviću? - upita Marica ljubopitno.- Ja sam profesor u Lavovu. Morao sam kući u Vinkovcezbog nekih poslova. Putem sam svratio do Rosenberga, našto

me zamoli da saznam što je s vama. I on nema odvažnosti da piše, zbog vas. Svuda se razvija špijunaža, osobito otkad je

umro car Leopold.- Bog gaje kaznio - upadne Marica - zato stoje huškao ljude protiv Josipa. I eto, jedva je zasjeo na Josipovo prijestolje,

morao je umrijeti!- Bio je ipak pristojniji od svog sina Franje. On se ne žaca nijednoga sredstva da uguši u zemlji svaki dah slobodne misli.Zato neće proći dobro.Sluga utrči u sobu i najavi:- Dolaze gosti, vaše milosti!To je prekinulo razgovor i domaćini ustanu.- Molim vas, gospodine Martinoviću - živo će Marica - dolaze nam vrlo mili gosti, ali vi ćete ostati kod nas. Morate!- Ne bih htio da me tko vidi ovdje, zbog vas.

- Zbog nas? Što vam pada na um?- Morate ostati! Oni koji će doći mogu vas vidjeti, dapače ičuti! Njihovi osjećaji i misli i danas pripadaju caru.



Istrčala je van, dok je Davila malo zaostao, rekavši Martinoviću:- Molim vas, gospodine, pred mojom ženom ni riječi o Kal-

manu. Ona je, naime, uvjerena da je taj doktor otrovao cara.- Možda je u pravu, možda nije.-1 vi sumnjate da je njegova bolest bila posljedica zločinačkih ruku?- Tko zna od čega ljudi umiru na carskim dvorovima. To mije odgovorio na slično pitanje gospodin Rosenberg. A on si-

gumo ima za to razloga. Čitav Beč ne vjeruje da je taj zdrav i jak čovjekzadobio bolest na ratištu samo zbog napora, premda neki koji su bili s njim tvrde da su ga ubili napor i nepogode kojima se izlagao.Izvana se čuo Maričin zov. Davila pobrza iz sobe pred kuću. Oboje su stali na

brežuljku domahujući kolima što su se uspinjala prema maloj kuriji.Junačka snažna muška pojava side i pruži ruku lijepoj stasitoj ženi.- Grofice draga! - klikne Marica grleći Neru. - Kako sam sretna da ste mi uzvratili posjet! Mi ćemo se odsad uvijek posjećivati, zar ne?Bučno kličući povede mladi par svoje goste u sobe što su pripremljene za njih.Gosti su se uredili i preodjenuli, a onda uñ oše u blagovaonicu gdje su ih čekali

mladi kućedomaćini i predstavili Martinovića. Kad je Marica ispripovijedala

koliko ga je car volio, sjedoše k doručku. Čavrljali su i obnavljali uspomene.Davila je zabavljao goste nestašnošću svoje Marice, a Nera je pridodavala prokšenosti njezine mladosti.- A eto kako se razvila u ovo vrijeme što se nismo vidjeli!- reče Nera.- Gospodin Davila divno izgleda, sav se zasjao. Samo seu sreći tako cvate! - doda Siniša i pomiluje Neru pogledom.Davila odvrati mladenačkim zanosom:- Nikad nisam slutio da na svijetu ima tako lijepe, tihesreće.

Marica ponosno podigne prpošnu glavu:- A to je sve moja zasluga, gospodine tatice!- Taj naslov možete ostaviti za poslije - nasmije se Nera.- Ne, grofice, on mi je sada uistinu majka i nježni tatica. Jaga nemam, i čini mi se kao da ga nisam nikada imala. Nije lito tužno?-



- Kad god spominješ svojega nepoznatog oca, vazda se žalostim - ukori je Davila - jer mi se čini da nisi zadovoljna sa

mnom.- Dobro, neću ga nikada spominjati. Tko zna kakav je bio.

Možda je bolje da ga nisam poznavala i da ne znam ništa onjemu. Meni se često čini da je bio opak, jer ne bi majku takojadno ostavio. Ne, neću da mislim na to, da ne žalostim svojega Davilu, a on me voli. I ja njega! Oh, grofice, kako je lijepokad smo svi zajedno. Bio bi pravi raj da je s nama i on.Pritom okrene glavu prema susjednom salonu. Svi su slijedili njezin pogled. Kaona poziv ustali su i polako ušli u prostranu sobu.

Na zidu je slika cara Josipa. Šuteći promatrali su portret s kojega su gledalečudne modre oči dubokog pogleda.- Da je on živ - primijeti Davila - to bi uistinu bio raj, nesamo za nas nego i za narod.

Martinović se primakne k mladom kućedomaćinu:- To smijete reći samo u ovoj seoskoj tišini. Vani, medu lju

dima, ne biste smjeli tako misliti.- Kako? - začudi se Nera. - Zar se o njemu ne smije rećidobra riječ?



Martinović se galantno pokloni i reče:-1 vi živite, grofice, kako sam prije čuo, u seoskoj tišini vašega Zagorja te ne

brinete ni za što. Ali ja dolazim iz grada gdje vrije život i znam mnogo što, pa mi je dužnost upozoriti vas kako se o caru Josipu ne smije spomenuti nijednadobra riječ. To se smatra izdajom. Budite oprezni, grofice! Kvarna sigurnodolaze gospoda velikaši.- Naša gospoda hrvatski velikaši! - ponovi Siniša ironično.- Sa slavljem su odbacili njemački jezik, a u zamjenu dali su

Mañ arima obećanje da će na Požunskom saboru primiti unaše škole mañ arski. Zato sam se zakleo da se neću maknutis imanja. Živim za svoju ženu i sina i odbijam svaki pokušajda me uvuku u političke borbe.

- Vrlo razborito, gospodine grofe - reče Martinović - tim više što ste bili zajedno s groficom carevi prijatelji.- I ostat ćemo do konca života! - odvrati Nera suznim očima.Opazivši to Marica uzdahne u sebi: "Zašto nije za života saznao da će ona

plakati za njim!"

- Eh, da je vladao samo polovicu onoga vijeka što je vladala njegova mati - klikne Martinović - odgojio bi sebi pučkuinteligenciju da s njom radi i primao bi njezine savjete.- I da ga nije snašla bolest u trenutku kad mu je zdravlje

bilo najpotrebnije - reče Nera.Davila prihvati živo:- Pošao bi tada u narod i propovijedao sam, pitao ga štohoće a što neće. Ah, tragedija je to! Plemstvo i svećenstvo gaje rušilo, jer je ukidao njihove privilegije, a oni za sreću kojihje to činio nisu ga razumjeli. Jednom mi je to spomenuo uočismrti i uskliknuo: "Hoće li me razumjeti historija?"- Historija? - usplamti Martinović čudnim žarom. -Plemićki historičari pisali su protiv njega. Ono stoje u njemu

bilo najplemenitije izruguju, jer ga ne mogu u njegovu ple menitom djelovanju ocrniti. Vjerujte: da je popio samo kapvina, pisali bi da je pijanica; da je imao samo jednu ljubovcu,kakvih imaju svi carevi na desetke, pisali bi da je imao harem;daje samo jednoj ženi za volju nekoga osudio, što carevi činesvaki dan, pisali bi da je po željama metresa krojio reforme;da je kartao, kao što je Marija Terezija hazardirala, pisali bislavni historičari da je zakartao crkvena i samostanska dobra.Da nije poklonio baštinjene milijune državi, pisala bi gospoda da ju je okrao. Zato što je štedio u privatnom životu, dadijeli sirotinji, gospoda pišu da je bio škrtac. da je uzdržavao40.000 dvorskih ulizica kao njegova majka pisali bi da je razvratnik koji plaća svoje miljenike. Da je imao samo jednu od slabosti svoje majke, koju obasiplju slavom carskoga savršen-



stva, izvukli bi ga iz kapucinske crkve i proglasili da ne može ležati u blagoslovljenoj zemlji.- Bože moj, uvijek sam mislila da će biti slavan vladar -reče Nera.- Da je proizašao sa svojim idejama i sa svojim kristalnim

poštenjem iz puka, i stavio mu se na čelo, bio bi ostavio iza

sebe neumrlu slavu najidealnijeg pučkog tribuna.Promatrali su carev portret. Kao da je svatko bio zabavljen svojim mislima.

Tišinu prekine Marica:



- Ali ja sam ipak uvjerena da ima mnogo ljudi koji danas misle na njega i koji će ga dozivati i slijediti. Martinović je začuñ eno pogleda:- Ovo što ste sad rekli, gospodo Davila, plod je savršenstvavašega predosjećaja.- Što time mislite? - zapita ona znatiželjno.- Mislim da je car umro, ali njegova pučka načela ostala suu životu, u vama, u meni, u mnogima drugima. Jednoga ćedana uskrsnuti.Te je riječi tako naglasio da su ga svi pogledali i zamijetili u njegovim očimatajanstven plamen.Sutradan su se gosti spremali na odlazak. Nera i Siniša se oproste s mladim

parom. Zagrlivši Maricu, prišapnejoj Nera:- Ne ljuti se, mala, ne mogu duže izdržati bez svojeg sina.Doñ ite oboje što prije, da u našoj miloj samoći izmijenimo us

pomene. Marica se nije mogla rastati s Nerom dok je ne odvuče od nje Siniša:- Uistinu sam već ljubomoran, gospodo Davila! Što zapravo imate još reći mojoj ženi?

- Oh, tek sam počela!- Kod kuće čeka još jedan koji je strahovito ljubomoran nasvoju majku i mrzi svakoga tko mu je otimlje!- Čini se, grofe, da to govorite u svoje ime, ali ja sam neustrašiva! Za danas ipak popuštam.Izljubivši se s Nerom, Marica se povuče od kočije u koju je sjeo bračni par ikrenuo kući.Davila i Marica gledali su za njihovim kolima. On je pozdravljao klobukom.

Marica tiho uzdahne:- Koliko je ljubi Siniša i danas! A koliko ju je ljubio. Nije mirekao, ali ja to slutim: ima vjerne vječne ljubavi, no samo zaodabrane.-1 ti si jedna od tih, i ti! - odvrati Davila. Martinović izañ e pred kuću u

putnoj opremi.- Vaša kola još nisu spremna - upozori ga Davila - a želio

bih nešto poručiti gospodinu Rosenbergu.Povede ga natrag u kuću, ravno u svoju sobu, pa mu reče tiho i oprezno:- Gospodine profesore, kažite Rosenbergu ovih nekolikoriječi. On će razumjeti što znače. Recite mu da mu poručujem: "Sve je u redu. Nad tihom srećom moje male žene lebdi tajna tragedija, a ja ću je vjeran svojoj zakletvi ponijeti ugrob!" Još nešto. Ako vaše naglašene riječi o uskrsnuću Jo-sipovih pučkih ideja imaju neko važno značenje, uvijek računajte sa mnom.- Car vam je ostavio zadaću da usrećite dijete njegova srca.U to ne smije dirati nitko, ni vi ni ja! Ostajte mi zdravi i upam

tite: ako vi, ili grofovski par koji je netom otišao, jednom štočujete o meni, ne recite nikada nikome da ste moji znanci i dasam bio u vašoj kući.- Gospodine profesore, vaše me riječi zbunjuju. Nešto sedogañ a.- Mirujte u svome gnijezdu, to je sve što vam danas mogureći. Zbogom!-


Kada se odvezao Marica reče mužu:- Čudne su oči u toga čovjeka! Nešto plamti u njegovoj zjenici, kao da nešto veliko smjera. Je li da je tako?

- Što sve ne smišlja mala slatka glava! Ne znam što misli Martinović. Doñ i da uberemo cvijeće i svježim vijencem oživimo carevu uspomenu. On već počinje živjeti iznova!



Pošli su procvalim poljanama, obasjanim suncem. Kad ona obori zamišljeno glavu,Davila je pridigne i naglasi odlučno i zanosno:- Ne misli ni o čemu, draga! Hoću da budeš vesela i sretna!KONAC

STROJ ZA PROIZVODNJU PRIČ A I.

Ni danas, gotovo pola stoljeća nakon smrti Marije Jurić Zagorke, nema potpunesuglasnosti o njezinu mjestu i ulozi u nacionalnoj književnosti i kulturi.Proturječja koja su našu prvu profesionalnu novinarku i najpopularnijuspisateljicu pratila tijekom života nastavljena su i kasnije. Brojne bijele

mrlje iz njezine biografije - uključujući čak i točan datum roñ enja - nisurazriješene ni do današnjega dana. Doduše, u meñ uvremenu je nekoliko radovanesumnjivo bacilo nešto više svjetla na pojedine etape njezina života i nadetalje iz njezinih raznolikih aktivnosti, ali Hergešićeva konstatacija,napisana prije točno četrdeset godina u predgovoru Zagorkinim Sabranim djelima,vrijedi, nažalost, i dalje: nedostaje nam bibliografija Zagorkinih književnih inovinarskih radova, nemamo njezinu isrcpnu biografiju, nemamo monografiju onjezinu književnom radu i o vremenu u kojemu je djelovala.1Ipak, dogodila se jedna važna promjena: promijenio se općeniti odnos prema

Zagorkinu književnom stvaralaštvu i modelu pripovijedanja koji je zastupala.Kako je rastao interes za popularnu književnost, kako se mi jenjalo mišljenjeakademskih krugova prema ustroju i društvenoj funkciji trivijalnih romana, takoje rasla i cijena Marije Jurić u književnoj historiografiji. Dugo sustavno

prešućivana, osporavana i estetski diskriminirana, proglašavana autoricom "šunda" koja u svojim djelima podilazi najnižim čitateljskim instinktima, MarijaJurić Zagorka danas je nezaobilazno ime ne samo kad se govori o procesu širenjahrvatskoga čitateljskog kruga, nego i o razvijanju jednoga tipa proznog pisma

bez kojega bi hrvatska književnost bila bitno osiromašena. No iako je postala autoricom vjerojatno najopsežnijega opusa u hrvatskojknjiževnosti, Zagorka je počela pisati književna djela gotovo slučajno. Karijeruje započela kao novinarka, privukavši

pozornost javnosti već prvim (anonimnim) člankom Egy Percz (Jedan časak) 1896.godine. Zalaganjem biskupa Josipa Jurja Strossmavera u studenome iste godine

primljena je u redakciju zagrebačkoga dnevnika "Obzor", dakako, uz otvorenozgražanje i negodovanje muških kolega. Novinarstvo i politika bili su tadaisključivo u djelokrugu muškaraca i trebalo je uložiti silnu energiju da se tadruštvena zabluda razbije. Žena novinar bila je u to vrijeme rijetkost i u punorazvijenijim sredinama od Hrvatske pa je Zagorka pobuñ ivala pozornost i izvangranica svoje domovine. Novinar pariškoga lista "Figaro" Dubover upoznao ju jekao parlamentarnu izvjestiteljicu u Budimpešti i tom prilikom u svojim novinamazapisao:"Jedna neobičnost iznenadila me je u mañ arskom parlamentu. Tamo sjedi mladaHrvatica, izvješćuje zagrebački "Obzor", informira svoje mañ arske, njemačke,ruske, talijanske, engleske, poljske i ostale kolege - pa i mene - i žarko

politizira u korist svoje domovine. Neko malo čudovište talenta i sposobnosti,

koje je hrvatski parlament učinilo najnaprednijim u srednjoj Europi."2Zagorka se u "Obzoru" izražavala uobičajenim novinarskim formama, kao što suizvješća, vijesti, politički komentari, reportaže, ali nerijetko je prelazila iu granična područja izmeñ u književnosti i žurnalizma pišući feljtone, humoreske,crtice i satire. No odlučujući poticaj za pisanje romana dao joj je biskupStrossmaver. Uz njegovu materijalnu potporu tiskana su i ra-spačavana prvaZagorkina djela: kratki roman Roblje (1899.) i "izvorna pripoviest izzagrebačkoga života" Vladko Šaretić ("Obzor" 1903., iste godine i kao samostalnaknjiga). To su djela s grañ om iz suvremenoga života, s likovima intelektualacakao protagonistima, pisana pod očitim utjecajem Šenoe i Gjalskoga. Jasne aluzijena aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj i jak pro-tumañ arski stav - koji se

provlači kroz oba romana - pribavili su autorici prilične probleme: vrijeme jeto Khuenova banovanja, pojačane cenzure i policijskih pritisaka. Zagorka će se u

jed-nom trenutku zbog svoga političkog angažmana naći čak i iza zatvorskih rešetaka.



Zbog toga je trebalo promijeniti tematiku romana i pronaći novu narativnuformulu pomoću koje će se uspješno zaobići cen-zorske škare, a pritom postićijednak učinak na čitatelja.Ideju tematskog zaokreta opet je iznio biskup Strossmaver. Na jednome od svojih

proputavanja kroz Zagreb 1903. godine biskup je na sastanak s videnijim intelektualcima pozvao i Zagorku i predložio joj pisanje romana s gradom izhrvatske povijesti: "Trebalo bi uzeti radnju iz hrvatske povijesti, jer je tucenzor gotovo nemoćan, a Zagorka će svojem borbenom peru u toj povijesti naćivanrednih dogañ aja." Naveo je i konkretan primjer koji čeka umjetničku obradu:vrijeme progona vještica na temelju inkvizitorskog spisa Malleus maleficarum,strašnu epohu koju je obilježilo praznovjerje prema ženi i njezina potpunadegradacija.3 Ta bi tema, u primjerenom narativnom obliku, mogla probuditi ponosuvrijeñ ene žene, utjecati na njezino osvještenje i pobuditi borbenost u njezinojduši. Zagorka je već bila vatreni borac za prava žena i Strossmaverov se

prijedlog savršeno uklapao u njezine preokupacije. Stoga nije nimalo čudno štoće se upravo motiv progona vještica naći u središtu njezina najpoznatijega

povijesnog romana Gricka vještica.Strossmaver je, nadalje, u povijesnim romanima vidio i moćno propagandnosredstvo pomoću kojeg će se istisnuti tuñ inski, uglavnom njemački romani. Oni suu svijest hrvatskoga čovjeka unosili strani duh, mišljenje i poglede. Biskup je

Zagorku na pisanje povijesnih romana ohrabrio riječima:"Vaša je zadaća, da svojim historijskim romanima prisilite hrvatske čitaoce dadobrovoljno napuste to pogubno njemačko štivo. Uzalud je pisati članke kojima ih

pozivljete, da napuste njemačku knjigu. Uzalud je grditi i dokazivati nasastancima i u novinama, uzalud vam je bila vaša inače izvrsno provedenaorganizacija protiv njemstva, ali kad hrvatski čitatelj dobije u ruku hrvatskoštivo, koje će privući njegovo zanimanje za domaće hr-

vatske dogañ aje, onda će on okrenuti glavu njemštini i svim interesom prihvatitihrvatsko štivo. To ćete s vašim umijećem postići u historijskim romanima."4II.Zagorka je prihvatila prijedlog biskupa mecene, bacila se odmah na proučavanjehrvatske povijesti u Zemaljskom arhivu, a kao rezultat nastala su brojna djelakoja su stekla iznimnu popularnost medu najširom čitateljskom publikom, od Gričke vještice (1912. - 1914.), koja ujedinjuje romane Tajna Krvavog mosta,Kontesa Nera, Malleus malejicarum, Suparnica Marije Terezije, Dvorska kamarila

Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju, preko Republikanaca (1914. - 1916.),Kćeri Lotrščaka (1921. - 1922.), Kaptolskog antikrsta (1925.), Modrog ñ avola(1926.),Plamenih inkvizitora (1928.-1929.),Krijeposnihgriješ-nika (1929. -1930.), Gordane (1934. - 1935.), Viteza slavonske ravni (1937. - 1938.),Kraljice Hrvata (1937. - 1939.) do Male revolucionarke (1939. - 1940.) iJadranke(1953.).

Većina tih romana izlazila je u nastavcima, kao podlistak u različitim novinama:na primjer, Gricka vještica u "Malim novinama", Kaptolski antikrst i Modri ñ avou "Hrvatskoj metropoli", Republikanci u "Ilustrovanom listu", a Plameni križari(poslije preimenovani u Plameni inkvizitori) u "Jutarnjem listu" (u 620nastavaka). Često su tiskani i u tzv. sveščićima koji su izlazili periodično

(najčešće tjedno). To je važno napomenuti jer su se ro-mani-feljtoni čitali sdrukčijim odnosom i očekivanjima publike negoli kad su bili jednom definitivnofiksirani u knjizi. Budući da su bili prisiljeni svoje djelo "isjeckati" nastrogo odmjerene čitateljske "obroke", pisci feljtonskih romana razvili su,slijedeći stari uzor Šeherezadina načina pripovijedanja iz Tisuću ijedne noći,

posebnu tehniku rasta napetosti, odgañ anja razrješenja zagonetke i prekidanjaradnje pojedinoga nastavka u najnapetijem trenutku kako bi održali čitateljsku

pozornost.5 Takvu narativnu strategiju preuzima i Zagorka pa je radnja njezinihro-

mana epizodična, dok su duljina epizoda i njihova struktura odreñ eni prostorom unovinama i ritmom izlaska pojedinih nastavaka. Već i bombastični naslovi

pojedinih poglavlja govore o promišljenoj strategiji zavoñ enja i zarobljavanjačitatelja. Tako u romanu Tajna Krvavog mosta nalazimo ove naslove poglavlja:"Živi zakopani", "Krvavi pir", "Na dnu groblja", "Sudbonosni dragulj", "Vražje

ždrijelo", "U crnoj neizvjesnosti", "Koban susret", itd.



Zagorkini povijesni romani nastali su kao rezultat savjesna pripremanja iskupljanja autentične grañ e po zagrebačkim, bečkim i peštanskim arhivima.Strossmaver, nažalost, nije dočekao njihovo izlaženje: umro je 1905., dokspomenuta Tajna Krvavog mosta, prvi roman budućega romanesknog ciklusa Grickavještica, izlazi u sveščićima i u nastavcima u "Malim novinama" 1911. - 1912.godine. Uspjeh je bio golem: ljudi su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke,naklade novina su rasle, urednici su zadovoljno trljali ruke. Već šest mjesecinakon izlaska prvoga nastavka Gričke vještice knjižar Sokol javlja da je nakladanjemačkih romana u sveščićima pala za sedamdeset posto i da dalje ra-pidno

pada.6 Potaknuta reakcijama čitatelja, ali i stalnim pritiscima urednika ivlasnika novina, Zagorka nastavlja s pisanjem. Uzmemo li u obzir da seknjiževnošću dugo vremena bavila tek nakon stoje izvršila svoje dnevnenovinarske obveze, njezina je produktivnost upravo nevjerojatna.Roman pod naslovom Gricka vještica izlazi u "Malim novinama" od 28. srpnja 1912.do 24. kolovoza 1913. Ubrzo se pojavljuje i u sveščićima i u obliku knjige. U

prvobitnom izdanju roman se sastoji iz tri dijela koji nisu bili posebnonaslovljeni. Kasnije Zagorka proširuje djelo: dodaje mu kao prvi dio već objavljenu Tajnu Krvavog mosta, prvobitnu Gričku vješticu sažimlje u dva dijela

pod naslovom Kontesa Nera i Malleus malejicarum, a zatim piše još tri dijela(koji izlaze u nastavcima u "Novostima" i "Večeri"): Suparnica Marije Terezije,

Dvorska kamarila Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju.7 Tako je, pod za-

jedničkim imenom Gricka vještica, nastao popularni šestodijelni romaneskniciklus i on se od tada redovito objavljuje u tom obliku. Dijelovi romana

meñ usobno su labavo povezani. Tako je, recimo, Tajna Krvavog mosta, roman otajanstvenim ubojstvima plemića u Zagrebu, kompozicijski gotovo neovisnacjelina, a s ostalim dijelovima povezan je tek nekim likovima koji se - u ne bašvažnim ulogama - pojavljuju i kasnije (npr. Jurica Meško). Roman Gricka vještica

bio je, na poticaj tadašnjega ravnatelja Drame Josipa Bacha, i dramatiziran te svelikim uspjehom izveden 1916. godine na pozornici Hrvatskoga narodnogkazališta. Kasnije je na istoj sceni dramatiziran i nastavak, roman Suparnica

Marije Terezije.III.Radnja Gričke vještice smještena je u burno 18. stoljeće. Raz-granatu i vrlozamršenu fabulu pojedinih dijelova nije ni moguće, a niti je potrebno

prepričavati. Uz osnovnu povijesnu priču, začinjenu ljubavnim zapletima iintrigama, Zagorka redovito da je i široku panoramu hrvatskoga društva i njegoveklasne raslojenosti, dok ideološka previranja i borbe na dvoru znalački povezujesa suvremenim stanjem. Povijesni je roman bio, od VValtera Scotta nadalje,"velika škola aktivizma",8 a upravo na tome inzistira i Zagorka: pomno biradogañ aje iz hrvatske prošlosti koje sustavom analogija dovodi u vezu sastvarnošću svoga vremena te tako djeluje na svijest suvremenika u borbi protivnacionalnih neprijatelja. U tome samo slijedi stari Šenoin naputak: "Uhistoričkom romanu moraš analogijom medu prošlosti i sadanjosti narod dovesti dospoznaje samoga sebe."9

Mnogi su joj prigovarali da falsificira povijest i da iz nje bira samosenzacionalne teme, bilo je čak i mišljenja da je i progon vještica izmislila,

no prava je istina da je povijesne dogañ aje -provjerene u autentičnim vrelima -samo prilagodavala zakonima priče, stoje legitiman postupak kojim se koriste sviautori historiografske fikcije. Zbivanja, dakle, po pravilu imaju uporište

u povijesnim izvorima (na koje Zagorka ponekad upozorava čak i u fusnotama), noautorica se koristi i apokrifnim podacima te nepouzdanim izvorima, kao što sufolklorna predaja ili legende.Konkretno, za roman Gricka vještica, proučila je spise Ivana KrstiteljaTkalčića, zagrebačke ljetopise, privatna pisma grofice Sermage-Rauch u zagorskom dvorcu Šanjugovo, kao i sudske zapisnike o progonima i suñ enjima "vještica",zapisnike koje je -uzgred rečeno - ban Khuen-Hedervary dao izbaciti iz arhiva. Uskupljanju grañ e pomagali su joj i poznati povjesničari (Bojničić, Laszovvski).Poznati novinar i kulturni povjesničar Josip Horvat objavio je u "Jutarnjem

listu" 4. travnja 1930. posebnu izjavu u kojoj potvrñ uje autenti

čnost podataka uZagorkinu romanu: "Autorica je s historijskog gledišta unijela u radnju puno

istine. Naravno da njoj kao piscu pripada >licentia poetica", ali gospoda krivo



misle da je radnja izmišljena. Pozadina njezinih romana je apsolutno vjerno prikazana."10Poznato je da je Zagorka, da bi stekla što vjerniji dojam i postigla efektautentičnosti, osobno obilazila sredine i prostore koje će u romanima opisivati.Zanimljivo je da i brojni likovi imaju svoje stvarnosne "predloške": tako je kao

model za lik Nere poslužila Marija Keglević-Malatinski, a za lik Siniše grofSigismund Vojković Vojkffv. No povijest je u njezinim romanima tek "prozirnakrinka iza koje se skriva simplificirana sadašnjost".11 U prvom su planu uvijekstrastvene ljubavne veze i političke spletke povezane s nacionalnom i socijalnom

problematikom. Iako se u raspravama o trivijalnim romanima redovito ističenjihov umjetnički konformizam, društveni eskapizam te kolektivna stabilizacijskauloga, za brojna Zagorkina djela upravo je karakteristična intencionalna

politička subverzivnost: pro-tuaustrijsko i protunjemačko stajalište, kritikaKhuenova aparata, borba za nacionalnu neovisnost, osuda odnaroñ ivanja, angažmanu borbi protiv društvenih nepravdi. Sama je smisao svoga stvaranja vidjela u

borbi na tri fronte: protiv mañ arona i mañ aronske politike, protiv njemstva i protiv postojećeg nepisa-

nog zakona da ženi nema mjesta u javnom radu.12 Taj se trostruki angažman osjećau svim njezinim djelima.

Upravo u vezi s romanom Gricka vještica treba osobito istaknuti i Zagorkinfeminizam, tj. borbu za prava žena. I sama je u memoarskom tekstu Kako je bilo(1953.) napisala da su njezini romani "trebali da probude historijskim dogañ ajima borbenost u ženskoj duši". Odatle i izbor provokativne teme progonavještica, odatle i odabir slobodoumne glavne junakinje, mlade kontese Nere kojahrabro štiti svoju služavku proglašenu vješticom, a na pitanje suca je li se isama bavila vračanjem i liječenjem, prkosno i samosvjesno odgovara: "Ja sam nastojala liječiti samo jednu bolest, a to je glupost! Ali kako vidim, nije miuspjelo." Nosioci idejne potke Zagorkinih feljtonskih romana najčešće su upravožene, a u ženama je vidjela i idealne čitatelje svojih djela.IV Zagorkini povijesni romani obiluju dinamičkim motivima i gotovim arhetipskim situacijama i formulama posuñ enima iz tradicije: iz ljubavnih, sentimentalnih,avanturističkih, gotskih, pikarskih i viteških romana. U konstrukciji narativnihsekvenci slijedi paradigmu trivijalnoga povijesnog romana senzacionali-stičkog

predznaka koju je u hrvatsku književnost prvi uveo Higin Dragošić (Reichherzer)svojim popularnim feljtonskim romanom Crna kraljica (1898.). Kasnije će tu istunarativnu matricu nastaviti M. Mayer, V Deželić st., R. Habeduš - Katedralis idr.Brojne se situacije i opisi u Zagorke ponavljaju i prenose iz romana u roman:shematičnost i redundantnost u takvim se djelima podrazumijevaju i ugrañ eni su uhorizont kao očekivanja čitateljske publike. Fabule su zasićene energijom iaktivizmom, a značajnu ulogu imaju prokušani rekviziti i sredstva za pokretanjeradnje te stvaranje i zadržavanje napetosti: dvoboji, otmice, zagonetnaubojstva, pokušaji trovanja, spas u zadnji čas, preru-šavanja (npr. Stanka uTajni Krvavog mosta pretežiti dio romana preodjevena je u muškarca), uvoñ enjelikova koji mi jenjaju iden-

titet, kobne slutnje koje se obistinjuju, nagli i neočekivani obrati, različitiefekti iznenañ enja, krañ a važnih pisama, "oživljavanje" već mrtvih likova,

pojava duhova, stalna iskušenja glavnih junaka i si. Sustavnim uvoñ enjem romanesknih zapleta i situacijskih napetosti, gomilanjem zagonetki i ekscesnihsituacija, ulančava-njem pustolovnih sekvenci, stalnim kretanjem naprijed (izjedne krize u drugu) nastaje pravi sižejni labirint, beskonačno narativno tkanjekoje golica čitateljevu maštu.

Na niz prokušanih načina koje je tijekom vremena razvila zabavna literatura uZagorkinim se povijesnim romanima stimulira identifikacija čitatelja s glavnim junacima. Autorica i računa s empatijskim efektom: Siniša i Nera, Meško iStanka, Hrabren i Krasenka, Manduša i Divljan... svi oni voñ eni sigurnom rukom i

pomno smišljenim postupcima sveznajućega pripovjedača postaju zapravočitateljevi intimni uzori, idealni likovi želja. On se uživljava u njihov položaj, neposredno proživljava njihovu sudbinu, strepi za njihov život.



Likovi su plošno atribuirani i strogo polarizirani, s unaprijed zadanim karakternim osobinama: ili su dobri ili zli, dakle bez psiholoških nijansi. Onizapravo obavljaju samo odreñ ene funkcije u priči, a njoj su pak podreñ eni svielementi strukture. Siniša je npr. tipska figura idealiziranog viteza bez mane,konte-sa Nera ("prekrasna djevojka savršene ljepote"), kao uzor moralne čistoćei postojanosti, odgovara poznatom tipu tzv. ugrožene nevinosti, dok je odvjetnikDvojković oličenje pohlepe za novcem. Zagorka je u historijske likove

projicirala svoje neostvarene težnje, svoje sklonosti i mržnje.13 Tako se iradnja - uvijek podvrgnuta zakonima akcije - u biti svodi na putanju dobra izla, na stalnu borbu antagonističkih parova, crnih i bijelih figura, baš kao ušahu. Sižejna igra ipak redovito (nakon brojnih "odgañ anja" i lažnihkulminacija, u čemu je Zagorka bila pravi majstor) okončava sretnim završetkom:nakon svih mogućih iskušenja, bezizlaznih situacija, napora i svladanih brojnih

prepreka idealni junak ostvaruje svoj cilj. Fabularno razrješenje tako

potvrñ uje uspostavu etičkoga reda: pobjedu dobra, pravde, krje-posti,domoljublja - ukratko, tradicionalnih moralnih vrednota. Pritom je važno da sam čin kazne za zlikovce stigne prije sretnog kraja kako se njime ne bi pomutilasreća glavnih likova.14I na drugim razinama romana osjeća se shematičnost i odabir konvencionalnih

sredstava. Tako je vrlo česta uporaba topo-sa idiličnoga, ljupkog krajolika sobvezatnim cvijećem, žuborom potoka, povjetarcem i pjesmom slavuja, dok suljubavni prizori (sastanci i rastanci) redovito praćeni sentimentalnim, larmoa-jantnim i naglašeno patetičnim izljevima, uzdasima i suzama. Isto su tako iscene pogibelji u kojoj se zatječu glavni junaci obilježene tipskim rješenjima i

pretjerivanjima. U opisima i karak-terizaciji prevladava načelo kontrasta, dokse u distribuciji atributa i Zagorka, kao i drugi pisci popularnih romana, radosluži ponavljanjima, intenziviranjima i kumulacijama. No te verbalne "ukrase" itipizirane lirske "dodatke" treba jednostavno prihvatiti kao konvenciju takvatipa klišejizirane literature pa se na njih ne smiju primjenjivati estetski

parametri koji vrijede za tekstove kanonizirane književnosti. Ipak, Zagorka je ite kako poznavala žanrovska pravila i konvencije, ali je unutar zadanih okviraznala činiti zanimljive pomake i "iskorake".

Nasuprot uvriježenim mišljenjima kritike da autor zabavne literature operirastrogo ograničenim brojem sižejnih varijabli, upravo Zagorkin slučaj pokazuje danije uvijek tako. Pisala je, doduše, lako i brzo, ali njezino stvaranje ipaknije bilo lišeno uobičajenih muka i dilema. O tome je jednom napisala: "Kad bi

moji ustrpljivi čitatelji znali koliko patim od dvojba, nesigurnosti, sumnja itreme, svaki put, svaki dan kad iznosim pred njih svoj roman - oni bi me imaliskoro neizmjerno požaliti. To je moj beskrajni kržni put - kojim idem dobrovoljno."15

V Zagorka se okušala i u drugim formama popularne literature. Ona je autorica inašega prvog uspjelog kriminalističkog ro-

mana - Kneginja iz Petrinjske ulice, koji je izlazio u nastavcima u "Hrvatskim novostima" 1910. godine. Radnja se zbiva u prepoznatljivim zagrebačkim

prostorima, a istragu vodi prvi domaći detektiv - inspektor Šimek. I u tom jedjelu pokazala da je u potpunosti svladala "zanat", tj. tehnologiju pravljenjakrimića. Pisala je i avanturističko-fantastične romane, poput Crvenog oceana("Jutarnji list", 1918. - 1919.), političke trilere, poput romana iz zagrebačkogdruštva Tozuki ("Dva sata", 1922.) i satirične romane, kao što su Pustolovinenovoroñ enog Petrice Ke-rempuha (1939. - 1940.). Literarnim kvalitetama izdvajase Zagorkina romansirana autobiografija Kamen na cesti, koja je izlazila u"Ženskom listu" 1932. - 1934. (pod naslovom Na cesti) i u "Hrvatskom dnevniku"1936. (pod naslovom Na mučiliš-tu), dok je kao knjiga izišla 1938. godine.Potresna i dramatična ispovijest o licemjerju, laži i bračnoj patologiji odišeiskrenošću koja zadivljuje, a problem ženske samosvijesti, slobode odlučivanja i

potrebe ekonomske samostalnosti prvi puta ulazi u hrvatsku književnost.Sve u svemu, napisala je tridesetak romana, no oni su samo dio njezina ukupnoga

društvenog angažmana, prosvjetiteljskog i domoljubnog žara i aktivne borbe zanacionalnu nezavisnost. Bili su zamišljeni, prema autoričinu priznanju, kao adutu pro-tunjemačkoj kampanji. Priča je, dakle, u njima samo sredstvo za postizanje



sasvim konkretnih ciljeva. Odatle i njihova politička obojenost, neskrivene budničarske pretenzije, snažna oslonje-nost na nacionalnu mitologiju tenaglašena zavičajnost i kroato-centričnost.Sama se nikada nije smatrala književnicom, nego "samo" novinarkom, a na

prigovore kritičara da piše samo za široke mase i njihove niske strastiodgovorila je s pozornice Hrvatskoga narodnog kazališta prigodom premijereGordane (1940.):"Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve - jer sam dio njihov iništa drugo. Jest! Istina je! Pogodujem instinktima publike širokih slojeva, jersu njihovi i moji. A koji su to instink-

ti njihovi i moji? Sloboda! - Pravica! - Čežnja za poštenjem! -Želja za dobrotom i tvrdo uvjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću! A tko je ta publika?I tko su ti široki slojevi, kojima sam pisala i kojima pišem? To su oni, kojinose ideale - nose zastave, koji se za njih dadu zatvarati, za njih strijeljati!To su vrlo, vrlo uzvišeni slojevi i njima služiti, njima smjeti i moći pisati,vrlo je velika čast i golema milost."16Zagorka je u pisanju slijedila Horacijevu maksimu po kojoj literatura mora irazveseljavati i koristiti (prodesse et delectare). Bila je neiscrpneimaginacije, a izmišljanje i kombinatorika u samoj su biti njezine naracije.

Bila je i veliki, u nas još nedosegnuti majstor u stvaranju zapleta i održavanjufabularne neizvjesnosti (suspense). Tajna je njezine popularnosti ukomunikativno-sti, u upravo hipnotičkom učinku njezinih priča, u znalačkom korištenju arhetipskih situacija i lako prihvatljivih pripovjednih konvencija teu stvaranju fabularnih shema čije praćenje ne iziskuje ni napor, a ni nekeosobite intelektualne dispozicije.17 Osim toga, njezini su romani podcrtavalikontrast izmeñ u prozaične grañ anske stvarnosti i zavodljivoga svijeta avantura,tajni i opasnosti. Bila je majstor u konstruiranju situacija koje su začitatelje značile "realizaciju njihovih skrovitih želja i snova(Wunschtrdume)".1H Značenje njezinih romana uvelike nadma-šuje njihovu estetskuvrijednost: oni su širili hrvatsku čitateljsku bazu i uzdizali nacionalnusvijest. A to je i bila osnovna intencija najčitanije hrvatske spisateljice.KREŠIMIR NEMEC

BILJEŠKE:1 Ivo Hergešić, Marija Jurić Zagorka - "Gricka vještica", Sabrana djela, sv.1.,Stvarnost, Zagreb, 1964., str. X2 Marija Jurić Zagorka, Kako je bilo. Izdanje redakcije zabavnog romana,Beograd, 1953., str. 323 Usp. o tome: Vladimir Bayer, Ugovor s ñ avlom. Zora, Zagreb, 1969.4 Kako je bilo, str. 64 - 655 Usp. Volker Klotz, Abenteuer-Romane. Reinbek, 1989., str. 29 - 306 Usp. Bora ðorñ ević, Zagorka, kroničar starog Zagreba. Stvarnost, Zagreb,1965., str. 1197 Usp. Ljerka Sekulić, Gricka vještica u borbi protiv mračnjaštva."Umjetnost

riječi" XVII/1973., br. 2, str. 104 - 1058 Ivo Hergešić, op. cit., str. XV 9 Usp. August Šenoa, Zabavna knjižnica. I. dio. Kamorčica. U: Sabrana djela.Knjiga XI. Znanje, Zagreb, 1964., str. 10310 B. ðorñ ević, op. cit., str. 12011 Branimir Donat, Zagorka na tragu Šenoe, Tomića i Gjalskog. U knjizi:Drukčije.Eseji i feljtoni. Znanje, Zagreb, 1990., str. 9012 Kako je bilo, str. 1713 Usp. Ivo Hergešić, op. cit., str. XX14 Usp. Hans-Herbert VVintgens, Trivialliteratur filr die Frau. Burgbiicherei

VVilhelm Schneider. Baltmannsvveiler, 1979., str. 9315 Zagorka, Što sve čeka čitatelje "Plamenik križara". "Jutarnji list", br.

5733,1928., str. 916 Kako je bilo, str. 88



17 Usp. Ljerka Sekulić, Gricka vještica u borbi protiv mračnjaštva."Umjetnostriječi" XVII/1973., br. 2, str. 11118 Mira Sertić, Povijesni roman na rubu književnosti. "Umjetnost riječi"XVII/1973., br. 2, str. 128

JEZIK VREMENA MARIJE JURIĆ ZAGORKE Vrijeme prijelaza 19. u 20. stoljeće vrijeme je početka javnog djelovanja MarijeJurić Zagorke. Jezik njezinih tekstova slika je stanja u stilovima hrvatskogaknjiževnoga jezika onoga doba.U tih stotinjak godina otkako je počela pisati ta naša velika književnicanajvažnija promjena u hrvatskom jeziku - kao i u drugim jezicima - bila jeupravo eksplozija količine objavljivanja tekstova. Današnji čovjek koji čita,čita neusporedivo više različitih tekstova, a vjerojatno i veće količine - od onih pisanih na papiru do onih na televiziji i teletekstu te onih posredovanihračunalom. Zagorkin suvremenik od javnih je govorenja mogao čuti takoreći samosvećenika u crkvi i glumca u kazalištu; nama današnjicima u javnomu govorenju

prevladavaju radio i televizija.Povijest našega današnjega, novoga hrvatskoga književnoga jezika "počinje" - ako

baš moramo tražiti početke, jer početci su bili i prije "početaka" - sredinom 18. stoljeća, u vremenu kada se znatnije širi knjiga, u vrijeme kada se i uHrvatskoj, koja je većinom zemlja pod habsburškim vladarima, objavljuju iškolski udžbenici na domaćem jeziku. Za vrijeme otprilike do Gaja i 111-raca,

možemo reći da imamo dva kruga književnoga jezika: kajkavski i štokavski, s timeda štokavski ima i svoje potkrugove (Slavonija, Dalmacija, Dubrovnik).Od Gajeva vremena uglavnom se pisalo na način koji se prije nazivao pisanjem etimološkim, no danas ga znanstveno preciznije i jasnije nazivamo morfonološkim:u takvu se pisanju čuva osnovni oblik morfema. Zato se pisalo podpis, izčitati isi., kako bi se razlikovali elementi pod-, pis-, odnosno iz-, čit-, itd. Takvoje pisanje zapravo bilo bez tradicije, ono je odabrano po češkome i inim slavenskim uzorima, kako bi i Hrvati time bili bliže svojoj slavenskoj braći,jer se u to vrijeme - vrijeme kada se nije pravo razumjelo što su narodi, a

pogotovo ne u današnjem sociološkom smislu - meñ u Slavenima gledalo na sveSlavene kao na jedan velik narod.1

Ugledajući se na neke elemente češkoga i poljskoga pisanja te na pisanje predšasnika kao što je bio Pavao Ritter Vitezović, Gaj uvodi nova slova, i nakonkratkih početnih lutanja ustalila su se slova čćšž te e (neka su druga slova

bila kratka vijeka). Tako se u prvoj polovici 19. stoljeća prešlo s nekolikonačina pisanja2 na jedan.U drugoj polovici 19. stoljeća pojavljuju se u većem broju razni školskiudžbenici i druge knjige za opću ili za užu naobrazbu, na hrvatskom jeziku. Srazvojem znanosti i tehnike sve ih je više, pojavljuje se nazivlje tih novihznanja, i tamo su novi temelji naših današnjih terminologija. Izmeñ u ostalih,važne su knjige Rječnik znanstvenoga nazivlja Bogoslava Šuleka (1874. - 1875.)te knjige Novovjeki izumi I. - II., s prilozima raznih autora (Mijo Kišpatić,

Ljudevit Rossi, Ivan Šah, Bogoslav Šulek; 1882. -1883.). Naravno, tu su i novinei časopisi, a veliku je pak ulogu u promicanju književnoga jezika u gradovimaimalo kazalište.U jezikoslovlju u svjetskoj znanosti, važne su težnje proučavanje narodnogajezika, jezika puka. Takvih je pogleda u nas bilo takoreći uvijek, pa onda opetod iliraca nadalje. Smatra se da je pučki jezik čist, neiskvaren, i da on treba

biti uzor za književni jezik. A književni jezik - to nije ono što nam je prvo na pameti danas, to nije jezik književnosti. To je jezik knjige, jezik znanja, aznanje se piše. To je vrijeme kada u nas gotovo nema knjiga koje ne bi bile iliknjiževnost, ili znanost, ili tehnika.Potkraj 19. stoljeća hvata se korak s težnjama u književnosti, u glavnim europskim tokovima. Takoñ er, želi se da književni jezik bude blizak svima.Što se tiče pisanja, 1877. jedna pravopisna komisija počinje razmatrati i neke

nove mogućnosti. Me

ñ u novinama što ih je ona predložila jest ta da bi sezanijekani glagoli trebali pisati s odvojenom niječnicom, a ostale riječi sa

spojenom niječnicom kao i dotad (dakle nečovjek, nemio itd.). Dotad se pisalo



nemogu, neželim, neću, i komisija je dakle predložila ne mogu, ne želim, ne ću(ali nemoj spojeno). Neko se vrijeme u raznim tekstovima pojavljivalo ijedno idrugo pisanje.

Pojednostavnjeno rečeno, od sredine 19. stoljeća pa prema njegovu kraju, bila sudva pogleda na to kakav treba biti književni jezik, a oba su polazila od toga dase on treba ugledati na narodni jezik, da književni i narodni jezik moraju bitišto bliži.Jedan je bio taj da se ugleda u tradiciju, ma što da se smatralo tradicijom.Radilo se zaista o očuvanju onoga što se kako--tako učvrstilo početkom 19.stoljeća. - Zadarska filološka škola skupina je oko Ante Kuzmanića, koja sezalagala za to da za općehrvatski književni jezik treba odabrati štokavskiikavski. No već šezdesetih godina od toga se odustaje, priklanja se novim zamislima iz Zagreba. - Riječku je filološku školu predvodio Fran Kurelac, kojije put prema jedinstvenom književnom jeziku vidio u odabiru takve stilizacije ukojoj se odabiru i oživljuju stariji jezični elementi. - Najjača je od tihtradicijskih bila zagrebačka filološka škola, čiji su začetnici bili LjudevitGaj, Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, a za njima jaki zagovaratelji Adolf

Veber Tkalčević i Bogoslav Sulek. Neke od glavnih značajki toga jezika bili su padežni nastavci u množini, npr. dat. jelenom, lok. jelenih, instr. jeleni, u

pisanju gen. mn. s grafijskom oznakom -h {konjak; neki su to -h i izgovarali, notakvo je označavanje bilo put prema našemu današnjemu -a i -a). Osim drugih,jedna važna značajka ondašnjega pisanja poslije Gajeva e (slovo jat) na mjestuodraza prahrvatskoga e bilo je prvo ie, a zatim ie za duge slogove i je zakratke.Drugi je pogled htio da je za književni jezik najbolje da bude najbliži većini,

pa da i on bude ureñ en po onome kako govori većina. Predstavnici takva gledanja bili su ondašnji ugledni jezikoslovci i filolozi. Oni su se zalagali za to da seodaberu jedinstveni padežni nastavci u množini, tipa dat.-lok.-instr. jelenima,s obrazloženjem da tako govori većina štokavaca. Takvi su se oblici pojavljivalii u tekstovima onih koji su se zalagali za neka druga rješenja, različita od rješenja zagrebačke škole, pa su oni zaista potkraj 19. stoljeća posve

prevladali. Zbog mišljenja da je riječima tipa bijel, mi jena to ije zaistadvosložno, s vremenom je odab-

rano pisanje upravo ije (od vremena poslije Gajeva e, iako su već ondašnjigramatičari bili na tragu toga da se u takvim riječima radi o jednom slogu, o

posebnu dvoglasu. Uglavnom, radi se o rješenjima toga drugoga pogleda, onihjezikoslovaca i filologa koje ponekad nazivamo hrvatskim vukovcima jer su seugledali i na jezična istraživanja srpskoga jezikoslovca Vuka StefanovićaKaradžića. On se za Srbe zalagao za to da oni uvedu novi književni jezik,zasnovan na narodnome, za razliku od jezika kakav su do početka druge polovice19. stoljeća upotrebljavali Srbi, slavenoserpskoga, umjetnoga jezika s jakim elementima staro-crkvenoslavenskoga i ruskocrkvenoslavenskoga. No Karadžić jeshvatio da je rješenje zaista u narodnom jeziku, i pri tome se ugledao nahrvatsku književnost.Dakle, jedna vrsta kompromisa izmeñ u tih dvaju pogleda bilo je pojednostavnjeno

tumačenje - da književni jezik treba biti štokavski ijekavski, jer tako govorivećina, i tako se u Dubrovniku govori i tako se tamo govorilo i pisalo. No udetaljima prevladao je drugi pogled, pa su se osobine kakva danas osjećamo kaoknjiževni jezik zapravo učvrstila upravo potkraj 19. i početkom 20. stoljeća.Prema kraju stoljeća prevladalo je takozvano fonetsko pisanje (danas bismo reklifonološko), za koje su se zalagali Tomo Maretić i drugi. Ono je za jezik kakavje hrvatski veoma praktično, a što se tiče takozvanoga etimološkoga pisanja(danas kažemo da je ono morfonološko), u nas takve tradicije nije ni bilo, jerje, kao što je već istaknuto, pisanje tipa podpis, izčitati u vrijeme od Gajanadalje imalo inojezične uzore, a ne hrvatsku tradiciju.3Takvo fonološko pisanje - dakle potpis, iščitati - odabrao je ðuro Daničić zaveliki Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Jugoslavenske akademije znanosti iumjetnosti.4 Zamišljeno je da taj veliki hrvatski povijesni rječnik skuplja svu

gradu, od najstarijih pisanih tekstova i zapisa, takoñ er i iz dijalekata.5Za potrebe toga rječnika Daničić je 1878. uveo slova g d / n (za dž d Ij nj),

kako bi se razlikovali slučajevi kao npr. bilje, inje



od moljen, ranjen, ili nade {-.naći) i nadje (madjeti). Mnogi tekstovi uizdanjima hrvatske akademije pisali su se s tim slovima (isprva svi), neki još isredinom 20. stoljeća. Za ta se slova Daničić ugledao i u ondašnje jezikoslovlje(pojednostavnjeno: u njemačko jezikoslovlje, upravo u Grimmov njemački rječnik)i u upotrebu takvih slova u drugim jezicima. Za slovo d piše da ga "imaju flekiriemački sjeverni jezici" (danas bismo rekli germanski6), no očito je da seDaničić ugledao i na starija rješenja, pa tako i na ona Pavla Rittera

Vitezovića, koji je više od stoljeće i pol prije imao takvih slova s takvim ilisličnim dijakritičkim znacima. Prema tomu je slovu d bilo u običnu pisanju

podosta otpora, i nakon što ga je uveo u Hrvatski pravopis Ivan Broz, 1892.7,jer je slovo s takvom ulogom zaista bilo potrebno (radi razlikovanja od sklopadj, koji se dotad, i često i poslije, do u današnje dane, upotrebljavao i za/dj/ i za /d/) - jedno je bio otpor ovakav ili onakav i prkos, a drugo pak jevjerojatno bila i tromost tiskara.U vezi s promjenom odabira padežnih nastavaka usporedimo što piše Zlatko Vince ostavovima Pera Budmanija iz 1885.:"Pored pravopisnog pitanja, drugi "najznamenitiji znakovi na našem književnom

polju jesu raznoliki oblici u dativu, lokativu i instrumentalu množine uimenica, pridjeva i nekih zamjenica." Neki su smatrali da su raznoliki oblici za

te padeže bolji "jer se tako medu sobom padeži ne mi ješaju". Ali već Budmanitakvo opravdanje ne prihvaća: "Zar se štokavci medu sobom teže razumijevaju? Zarnije lako svagda razumjeti što piše Vuk ili Daničić?" Kako noviji oblici nesmetaju razumijevanju, a k tome su osobitost "današnjeg štokavskog dijalekta",Budmani se već zalaže upravo za te oblike."8To bismo mogli okrenuti ovako: kako u tekstovima naših pisa-telja iz 19.stoljeća stariji oblici ne smetaju razumijevanju, a k tome ti su osobitost tihnaših predšasnika, nije u redu da mi jenjamo jezik tih pisatelja.9

Nakon više gramatika raznih autora koje su zapravo konvergirale prema današnjemuoblikovanju i opisu našega grama-

tičkoga sustava, 1899. pojavila se ondašnja najznatnija -Gramatika i stilistikahrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića,10 no na širečitateljstvo utjecajnija je bila njegova Gramatika hrvatskoga jezika za nižerazrede srednjih škola (od 1899. nadalje, i s drugačijim naslovima). Objavljenjei Rječnik hrvatskoga jezika Ivana Broza i Frana Ivekovića (1901.), koji dodušezaista nije sadržavao mnoštvo riječi hrvatskih književnika i drugih pisatelja skraja 19. stoljeća, ali je i on načelno utjecao na daljnji razvoj hrvatskogajezika.Praksa mi jenjanja jezika predšasnika u nas nije nova - takvih "prilagoñ ivanja"

bilo je i u Gajevo vrijeme, i u vrijeme zagrebačke filološke škole, i potkraj19. stoljeća... Nekako se uvriježilo mišljenje - posve krivo mišljenje - dadanašnjemu pismenomu čovjeku nije razumljiv jezik koji je udaljen možda samodva-tri pokoljenja."U Hrvata se došlo do jednoga apsurda bez premca u svjetskoj književnosti: u nasse literatura druge polovice 19. stoljeća prilagodava suvremenim jezičnim (daklene samo pravopisnim) uzusima i normama, iako bi i originalne verzije Augusta

Šenoe ili Ante Kovačića bile današnjemu čitatelju posve razumljive, a izdaju seu jezično autentičnom obliku djela iz prijašnjih stoljeća, bila nam danasrazumljiva ili ne. Suvremena publika zapravo i ne zna kako su pisali Senoa iKovačić, ali zato misli da je Preporod značio pravi jezični jaz. Na početkunašega stoljeća takve su adaptacije predstavljale namjerno preinačivanje jezika,

poslije smo se na njih navikli i počeli smatrati da je to prirodno stanjestvari."11

Naročito je to mi jenjanje izraženo u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti,koji je objavljivan od 60-ih do početka 90-ih. Iako bi to trebalo biti oglednoizdanje, za pisce s kraja 19. i početka 20. stoljeća, to nije njihov jezik.

Nažalost, mnoga novija izdanja nekih književnih djela polaze upravo od toganiza, pa se taj tuñ i jezik i dalje umnaža. Pjesme su prolazile bolje nego proza:rime su sačuvale jezik pjesama... Pa imamo i taj apsurd, na koji se upo-

zorava: da današnjiku izgleda kao da su neki pisci pisali na dva različita"jezika" - pjesme jednim, prozu drugim.12



Što se mi jenja?U posljednjih pet desetljeća uglavnom se prvo ide na interpunkciju, pa se

ponajviše brišu zarezi jer da "nisu po pravopisu"13. Mijenjaju se neke riječi s ije-je, jer je norma prihvatila drugačije oblike,npr. prije je bilo povjest, svijetlo, sada je povijest, svjetlo.14 Praksa danas

prihvaća tako reći samo oblik bljesak, a prije je bio blijesak.15Stariji padežni nastavci dativa, lokativa i instrumentala množine mi jenjaju seu novije, današnje.

Mijenja se nenaglašeni akuzativ ju i oblik je.16Oblici s pridjevom na -ći (tipa Sjedeći Bik - Bik Koji Sjedi) takoñ er su naudaru mjenjača, no često pak ih ne primjećuju pa ti pridjevi ostanu pošteñ eni.Prepravljaju se glagoli na -iti u one na -jeti, ako prerañ ivač smatra da je to

potrebno.Glagolski prilozi prošli na -v pretvaraju se u oblike na -vši.

Mnogi sklopovi da + prezent mi jenjaju se u infinitiv, iako se ne radi o istim značenjima.17Promjene zahvaćaju neke priloge, veznike i druge male riječi, pa se npr.akoprem, jerbo, nu, toli mi jenjaju u premda, jer, no, tako, a veznik bo posvese izostavlja. Ne zna se pravo što bi se s jednoć, nekoć i jednoč, nekoč:

počesto to prireñ ivači mi jenjaju u ono drugo, a uvijek oblike njekoč/njekoć (i

njeki, njegda i druge) mi jenjaju u one s početnim ne-. Mijenjaju se neke riječi, npr. dogodaj u dogañ aj (ali usp. današnje ugoñ aj), potvoriti (se)18 i druge, ponekad bez vidljiva razloga.19Ima i raznih drugih promjena.Zanimljivo pak je da prireñ ivači novih izdanja naših "starijih" književnika ne

mi jenjaju starije oblike imperativa 3. lica u oblike s neka - dakle, npr.oprosti (on, ona, ono) - neka oprosti,20 iako je to isto toliko "starinsko" kaoi oni padežni nastavci.21

L

Takoñ er, pune riječi prireñ ivači obično ne mi jenjaju, nego možda dodaju kakavtumač "manje poznatih" riječi.U Zagorkinu jeziku današnji će čitatelj primijetiti riječi koje su mu poznateslabo ili mu uopće nisu poznate, no one pripadaju onomu vremenu, onda su bilečeste i obične.Primjerice, riječ hartija za nas je današnjike dijalektalna; u njezino vrijemeto je bila riječ obična, uz papir. U popularizator-skoj knjizi Novovjeki izumiII (1883.) prvo poglavlje (napisao ga je Bogoslav Šulek) ima naslov "Papir", i unjemu posve prevladava riječ papir, no kaže se na jednome mjestu: "Egjipatski

papir zvao seje grčki chartes, a odtudaje postala latinska charta i našahartija, artija.". U Seljačkoj buni August Šenoa ima triput riječ papir i triputriječ hartija (Sabrane pripoviesti W, 1885.). Tako je i s riječju hiljada, kojaje nama danas razgovorna i dijalektalna (iljada, ijada)22, a nju je izstandardnoga jezika na koncu posve potisnula riječ tisuća, u posljednjihtrideset i nešto godina.Osim što je hrvatski jezik u svim svojim ondašnjim oblicima djelovao na njezin

osobni jezik, na Zagorkino su pisanje djelovali i urednici i drugi ljudi iznjezine okoline - u novinama, u knjigama. Nije uvijek lako rekonstruirati kakoje Zagorka zaista bila napisala, jer jezik novijih izdanja njezinih djela ima islike stanja u hrvatskomu književnomu jeziku i u osobnim jezicima djelova-teljaiz doba poslije Zagorke, i pogleda tih djelovatelja na hrvatski književni jezik.

Naš je čitatelj još uvijek čitatelj radnje - malo je tko od onih zaista mnogobrojnih čitatelja Zagorkinih djela obraćao pažnju na takve "sitnice"jezične. Doduše, njezin lepršavo jednostavan no relativno bogat stil sigurno jedjelovao i na mnogi osobni jezik.23Zagorkina Gricka vještica sigurno je jedno od najčitanijih književnih djelahrvatskoga jezika,24 i ono je djelovalo na pokoljenja i pokoljenja, na mlado istaro.Evo usporedbe teksta iz 1912., iz Malih novina, i iz 1963. Razlika je više nego

očita...



No usporedimo jezik iz 1912. s onim što prosječan današnji čovjek osjećadanašnjim jezikom. Što bi možda primijetio kao drugačijosti?

Vjerojatno današnjik ne bi primijetio aorist zaurlaše i imperfekt sukobljivahuse, jer se ta vremena upotrebljavaju i danas, u književnosti, pa ih možda iosjećamo knjiškima, bez ikakvih negativnih značenja toga pridjeva knjiški. Tu je

množinski oblik koksa za imenicu kolo, no neki bi pak prije očekivali sklop mlinski kotač nego mlinsko kolo: kroz desetljeća je zaboravljena ta riječ, kolo.Reći da su prolomljeni oblaci, to bismo možda shvatili kao stilsku figuru, iakonam je obično da kažemo prolom oblaka, no glagola prolomiti u takvu bi sklopuvjerojatno rijetko tko upotrijebio. Riječ zaklop zvuči obično, i čitatelj jedanas vjerojatno ne bi ni primijetio, čitao bi dalje. Ponetko bi se sjetio"savjeta" da se ne može reći mala kućica, pa bi primijetio malo okance, no to uknjiževnom tekstu zaista nije ništa neobično. Ili - ništa neobična? Neki jezičnisavjetnici osuñ uju takav sklop s genitivom, kao ništa nova / ništa novoga, no toje zaista dio hrvatskoga tekstovnoga naslijeñ a, pa eto nam i u Zagorke neštostrašna. Boltek gleda u svoj vrč za vino, a danas eto ljudi piju pivo iz krigle.

Vjerojatno bijedna od neprimijećenih riječi bio pridjev žutkast, prema danasobičnu žućkast. Mnogi bi ljudi umjesto gri-ješnik ustrajali na obliku grešnik,no zbog specifičnosti upotrebe kruga oko riječi grijeh, tu je uvijek bilokolebanja, i današnja norma dopušta oblik grešnik i grješnik - taj je drugi

oblik u jednom smislu sustavniji nego griješnik. Neki savjetnici osuñ ujuupotrebu si {coprnice su si zaplesale kolo), no to si možemo vidjeti i kao pojačajnicu, dakle kao stilski izbor autora. Zamijetio bi čitatelj i pisanje neće,25 jer se posljednjih godina dosta pisalo o neću / ne ću. Zanimljivo je da

mnogi današnji književnici ne iskorišćuju odnos izmeñ u futura prvoga i drugoga, pa to pred-buduće vrijeme ne upotrebljavaju - a eto ga lijepo u Zagorke: Ako budeš pod mojim krovom spominjao vještice, bacit ću te u potok! Pažljiviji bičitatelj primijetio riječ napisanu ustne: još

se dugo, pa eto i u drugom desetljeću 20. stoljeća, dvadesetak godina poslije prvoga izdanja Brozova pravopisa, i u onih koji su pisali "fonetski", nahode i"etimologijski" zapisi.26 Riječ pljušta-vica jednostavna je, čitatelj bi ju

možda primijetio (zbog pljuska i pljuštanja). Još jedna vjerojatno neprimjetnariječ bila bi ozvao se (glas trublje, koja je eto postala truba), no čitatelj bi

pak za oblik poZnoć valjda pomislio da je to omaška u pisanju, a to da je pljusak upirao u prozorčić, vjerojatno takoñ er ne bi primijetio. No uočio bi pisanje dj za d, te niemo, uzki; riječ svetiljka vjerojatno je tako napisanaisto omaškom. Takoñ er, neki bi vidjeli da su božji i bogorodica napisani tako, s

malim slovom.Lijevo vidimo kakav je objavljen 1912., a desno se vidi kakav je objavljen uknjizi 1963.

1912.1963.I. Prvi od devetoriceI. Prvi od devetorice

U dubokoj noći crni oblaci. Munje sijevaju po gričkim krovovima i kaptolskim kulama. Odsjev bljeska pada po tamnom mostu nad nabujalim potokom koji dijeligrad na brdu od Kaptola. Tutnje gromovi crnim nebom, zemlja se trese. Ljudi ukućama ne spavaju, pale svijeće, krste se; strahuju nije li propast svijeta.Početkom ožujka godine 1775. na dan svetoga Tome apostola spustila se nad Zagrebom strašna noć.

1912.1963.Silni valovi vjetra lomeći se i kidajući bijesnom silom preko kuća i drvećazaplesaše divlji ples i zaurlaše smrtnu glazbu. Divljim bijesom sukoblji-vahu senad Mlinovima silni udari vjetra s Griča i Kaptola i spuštahu se kao teški

udarci šibe božje na Medveščak.



Potok je nabujao, a voda brzo poput strijele, hitila niz korito kao bijesnazmija, zadira-la strašnim šumom o panjeve, što ih je bujica naplavila, štrcala uvis, zapjenila se i opet se srušila u korito, noseći sobom uzdisaje prestrašenihi ugroženih mlinara i purgara, čija je imovina bila izložena njezinom divljem

bijesu.

Kolesa svih mlinova su povezana, ali teško da će izdržati navalu vode, što se preko njih ruši, kao da se stotinu prolo-mljenih oblaka izlilo u potok.

Na cesti nema ni psa. Željezna vrata purgarskih kuća su zatvorena, prozorizaklopljeni željeznim zaklopima, a iza njih se stisnuli purgari, i mole se bogo-rodici i zazivaju sv. Iliju, da odvrati od njih zlo i nesreću.

1912.Samo iz malog okanca iza željeznih rešetka u mlinu kuma Matijaka, koji je prviiza Krvavog Mosta prema Sljemenu, vidi se svjetlo.

Mlinar je još na nogama. Stoji uz prozorčić male poput dimnjaka zadimljenesobice i zuri u strašnu noćnu buru. Cijelim tijelom sagnuo se k staklu i kao daočekuje nešto strašna.

U kutu kraj stola sjedi kovač Klement i vuče iz drvene lule oblake dima. Izočiju, zaraslih obrvama, viri mu pritajeni strah. Starina postolar Boltek, položio svoje ruke na debeli trbuh i polako drijema. Pred njim stoji prazan vrč.-Bura jauknu jače nad krovom mlina, kao da zove u pomoć. Boltek se lecne,

pogleda oko sebe, pa onda na vrč.- Oj kume, moj pehar se presušio!

Mlinar se trgne i pridje od prozora k stolu. Iz guste žut-kaste brade, koja muje obrasla preko polovice crvenog lica vire mu dva crna oka, koja se srditoupiljiše u Bolteka.

1963.I kum Matijak bdije u svome mlinu na gričkoj obali potoka, u blizini mosta. Snjime su znanci.U kutu sjedi kovač Klement. Iz mrkih, obrvama zaraslih očiju viri mu strah.Stolar Boltek nemoćno je složio ruke na koljenima. Pred njim je prazan vrč. Buradivlja nad krovom. Boltek se trese, pa će Matija-ku, čvrstom i snažnom mlinaru:- Oj kume, moj je pehar presušio!

1912.1963.- Zar ti nije dosta, kaptolska mlako?! U to doba ne idem ja nikome po vino. Tkozna, možda ćemo za koji čas svi zajedno s mlinom plivati u potoku.- Još ti nije dovoljno, kaptolska mlako! U to doba ne silazim nikome po vino, a

možda ćemu začas zajedno s mlinom plivati u potoku.- Kad već moram "v diku nebesku, onda bar ne ću da idem žedan", odvrati Boltek.- Kad već moram u diku nebesku, tada bar neću poći žedan, jer...

- Stari griješnik, još ga ni sad nije Boga strah - zamr-mlja kovač Klement i baci svoje velike koštunjave dlanove na stol, podupre se i ustane.- Koji vam je vrag, ta nije božji sud! Ako su si coprnice zaplesale malo svojekolo, ne će nas zato pogušiti!

- Ako budeš pod mojim krovom spominjao vještice, bacit ću te u potok! -zaprijeti se ozbiljno mlinar.

- Tko bi se bojao coprnica,zašto bi ih se bojao. Ja se ne

boj



Bolteku zamre riječ na debelim ustnama. Nad krovom prasne prasak, a strašantutanj zagluši im uha. Sav se mlin iz temelja potresao kao da u zemlju propada.Klement i Ma-tijak se lecnu i problijede, aBolteku zamre riječ na usnama. Tutanj zagluši uši. Mlin se potrese. Trojica

blijedih ljudi se preneraze.

1912.1963.Boltek ostade sjedeći, raskola -či oči i prošapće:

- Udarila je strijela!

- Ne sjećam se, da su u ožujku pucali gromovi.

-To je zlo! Ovoga će ljeta biti krvi i rata - ili kolere - promrmlja poluglasno mlinar.

Vani je tek sada udarila prava pljuštavica kao da se iz kabla razlila nad mlinom.

- To ne će dobro svršiti -sve će nas poplaviti. Ne sjećam se takve bure već odavna - zabrinuto će Klement.Opet tutanj groma, a zatim udari pljuštavica kao da se nebo razlijeva nad

mlinom.- Neće dobro svršiti! - reče Matijak. - Ne sjećam se takve bure.- Morali su nekoga objesiti ili ubiti - reče Matijak. - Ili su spalili kakvuvješticu.- Meni se čini, da je grom udario u Patačićev dvor. Tamo je danas ples. Grom jeupravo ošinuo s one strane dvora.- Morali su nekoga objesiti! - šapne Boltek.

- Čini mi se, da je grom udario u Patačićev dvor, tamo danas plešu.- Tko zna nije li ih bog htio kazniti. Može li kršćanska duša u korizmi

priredjivati plesove? Cijelu zimu nisu naša gospoda na Griču ništa drugo radilanego plesala, opijala se i kartala. I još im nije dosta!- Valjda ih je bog htio kazniti što u korizmi prireñ uju plesove! - žučljivo ćeKlement. - Cijele zime nisu ta gospoda drugo radila nego plesala, opijala se ikartala.

1912.- A kad oni rade što drugo?! - srdito će mlinar. - Tolikih slava, plesova i

parada nije još nikada bilo kod nas kao ljetos.

1963.- A kada oni rade što drugo? - primijeti Matijak. -Tolikih slava, plesova i

parada nije još nikada bilo na Gri-ču kao ove godine.

- Ne, nikada nije bilo togana Griču! Priredila bi se katkada svečanost, kad bi bandolazio iz Varaždina u posjete Griču. Tada bi se dovukli zanjim i velikaši, a inače su onisve orgije slavili tamo u onom zagorskom Parizu, kako ga već zovu. Lakaji i trgovci koji dolaze odanle pričaju da je u Varaždinu dan i noć pijaca, gozba,

ples, muzika i ludovanje.- E, baš mi je netom pripo

vijedao jedan o njihovoj slavnoj družini "Pinta". Kažu da sevisoka gospoda zatvore, sama



samcata, loču po pet i osam dana, piju i padaju pod stolove kao zaklani. Mora da je gad no biti takva izjelica i ispičutura! Čovjek se i napije, kao misubotom uvečer, pa onda u nedjelju malo prospava. Vino jestvoreno za piće ali da se dani noć loče, ždere i opet loče, otome je ružno i misliti. Sva tise zemlja okreće. Pa kako sesamo odijevaju tamo u tom

1912.U taj čas oglasi se trublja noćobdije.- Siromak Andraš, kako može po toj buri trubiti - uzdahne Boltek i zagleda sežalosno u prazni vrč.Sva trojica ušute. Trublja noćobdije gubila se polako u daljinu. Dvanaest put seozvao njezin glas.- Polnoć je - tiho će Kle-ment. Njegov šapat pronio se po sobi kao tajna

slutnja.Sve troje ušuti i zagleda se u prozorčić, o koji je upirao pljusak, kao da će garazbiti.

Na vratima mlina nešto kucne. Mlinar, Klement i Boltek nie-mo se pogledaju.

1963. Varaždinu! Kuća do kuće plemićka, pravi plemićki otok usred zagorskog mora, asad su oni htjeli malo promijeniti zrak i eto ih na Grič lokati!Dok su tako pričali oluja je jenjavala.Glas noćobdijine trube dopre do njih.- Andraš je trubio dvanaest puta, ponoć je! - prošapće Kovač kao da se nečega

pre-strašio.Sva trojica zašute i zagledaju se u prozor.

Na vratima mlina začuje se kucanje. Matijak pogleda svoja dva druga, ali oni šute.

1912.1963.Opet netko kucne: dva - tri - četiri puta [.]Kucanje se ponavlja dva, tri, četiri puta, sve jače.- Što je to? Kucanje se nastavi sve jače.

-Polnoćje!...

- Čekajte - tiho će Boltek - opet kuca!

- Duhovi nisu, to kuca čovjek!- Ajde da vidimo tko je -poluglasno će Matijak.-Da vidim tko je! - primijeti Matijak i uzme svjetiljku.Klement i Matijak ponesu svetiljku [,] otvore vrata sobe te izadju u mali uzkihodnik.Svi zajedno izadoše na hodnik.- Tko je božji?- Tko je napolju? - zapita kućedomaćin.- Prijatelji. Otvorite!- Ljudi koje je zatekla bura, otvorite nam! Platit ćemo!

Jezik Marije Jurić Zagorke, prve hrvatske žene novinarke i zaista i te kako popularne književnice27, dio je i povijesti i današnjice hrvatskoga književnoga



jezika. Ako nam se što u njezinu jeziku čini neobičnim, pomisliti nam je da jeto možda nešto što je u njezino vrijeme bilo obično, i što je poslije, možda inepravedno, potisnuto, zanemareno ili zaboravljeno. Takvu osobu, ipak i snažneličnosti, s obzirom na njezino vrijeme -poštujmo, pa poštujmo i tekst i jeziknaše Zagorke.

_ ALEMKO GLUHAK

BILJEŠKE:1 Usporediti npr. u pripovijetki Jedan Božić Ksavera Šandora Gjalskoga [Diljem doma, 1899.):"Poslije odpjevane pjesme "Narodil se je kral nebeski" pohitismo mi djecanajprije u "palaču", da vidimo prostrtu slamu pod stolom i od slame složen križna stolu - pod stolnjakom.(...)(...) Mala se Poljakinja sasvim priviknula. Nije dugo potrajalo, pak smo juvodiliu svakakvim igrama po svim sobama. Nismo se po jeziku sasvim razumjeli, ali- napokon djeca i neučen sviet imaju toliko u sebi od ljudskeuniverzalnosti,da ih razni jezici ne diele tako kao odrasle ljude, a posebice k tome još - bila

ona i bili mi od slavenskog stabla, gdje opet - ni za djecu ni za puk nema jošonih različnih slavenskih jezika, kako ih odrasli i učeni Slaveni imaju posvojim gramatikama i književnostima za svaki gotovo milijun duša, - več je još gotovoista ijedna skupna slavenska rieč, koju onamo od Ledenog mora do ovamo našegjuga razumije svako diete i svaki seljak!(...)Družtvo je bilo dosta brojno. Bilo susjeda vlastelina, činovnika, bilo gospodeizgrada i nekoliko mladića djaka. (...)(...)U to je moj otac ustao sa stolice i uzeo govoriti. Pozdravio je braću slavenskuiz dalekog sjevera - od briega Neve, Visle i Vltave (bio u družtvu i jedan Čeh,službujući kao mjernik u županiji), slavio sretnu zgodu, da se pod njegovim drevnim hrvatskim krovom sastaju tri brata, za koje stara sveobća slavenska

priča govori, da su im se djedovi odselili upravo iz ovoga zagorskoga kraja, ionda je nazdravio slavenskoj slozi, slavenskoj medjusobnoj ljubavi i onojsretnoj

budućnosti, koja će se roditi iz ovih bratskih osjećaja svekolike djece velikeSlavije!Sve se u družtvu diglo sa stolica. Mladi ljudi pravnici, što su iz Zagrebadošli,zanosno su zapjevali: "Oj Slaveni jošte živi", a od čela stola išao ruskištacrat istrancu Poljaku, zagrlio ga - i rastavljena braća izljube se!Otac franjevac pak digao ruke i zapjevao iz svega grla: "Narodil se je kralnebeski", - i zbilja bilo je, te je kao samo božje diete došlo u taj čas pod

starihrvatski krov, da blagosivlje tu ljubav jednokrvne braće....Poslije toga progovorio je Rus, a za njim Poljak i Čeh. I u tim sjenama staroghrvatskog doma, pod tim stropovima, medju tim zidovima i tamnim kutovima

pravog hrvatskog gniezda odjeknulo glasovima dosele neslušane slavenske rieči,a opet - kao da se nije ništa strano, ništa neobično, ništa nepoznato donjihaloidolebdjelo na valovima tih glasova. Tako povjerljivo, tako prilježno složili seoviglasovi k staroj kući i ona k njima!(...)I mnogo - mnogo liepih sam badnjih večeri - ili kako mi kajkavci volimo reći- badnjaka u životu svom sproveo, ali ne znam, je li mi se ikoja tako duboko

usadila u dušu, kao ova večer sa bra

ćom sa slavenskog sjevera. (...)" (str. 226- 229).



2 Sjedne strane npr. cz eh sz, s druge c cs s za /c/ /č/ /s/, i dr. O tomenpr. u knjizi

Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1993., detaljnije oupotrebi slova kroz vrijeme u članku Milan Moguš i Josip Vončina, Latinica uHrvata, Radovi Zavoda za slavensku filologiju (Filozofskoga fakulteta u Zagrebu)11, 1969., 61 -813 Neki neznalci hoće takvo pisanje jer da je ono tobože tradicija, kao štoonivide "etimološko" pisanje u engleskom i francuskom jeziku. Koliko je tradicija,eto nije, a ta dva jezika Ci u drugima, npr. u njemačkome) pisanje odražavaizgovor prije nekoliko stoljeća. Izgovor se kroz vrijeme mi jenjao, no pisanjesenije mi jenjalo (a pisalo se, prema današnjici, mnogo više nego u nas), ili senije

mijenjalo istom brzinom. Ne piše se riječ Schere ž. u njemačkom tako zato što bi Nijemci pisali za /š/ sch, nego se ta riječ u prošlosti izgovarala s početnim skh (aeh bilo je oznaka za kh) - uostalom, sjetimo se srednjovjekovne posuñ enice uhrvatski: mi danas imamo riječ škare.4 Imajmo na umu da je Akademija znanosti i umjetnosti južnih Slavena

(Academiascientiarium et artium Slavorum meridionalium), odnosno Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, imala svoje temelje u zaključku hrvatskoga saborada se osnuje "učeno društvo", da je preteča Akademije Društvo za jugoslavensku

povjestnicu što ga je 1850. osnovao Ivan Kukuljević Sakcinski. Akademija jeutemeljena 1860. - 1861., a potvrdio ju je car i kralj Franjo Josip I. 1866.Zbognjezinih temelja u vremenu iliraca i narodnoga preporoda, prvotno je zamišljenoda to bude akademija južnoslavenskih naroda, no cijelo je to vrijeme, odonda

pa naovamo i danas, ona bila i jest hrvatska akademija, pa se od 1991. i zoveHrvatska akademija znanosti i umjetnosti (tako se zvala i 1941. - 1945.).5 Objavljivanje 1880. - 1976., svesci 1 - 97, u dijelovima I - XXIII.5 Tu se misli prije svega na staronordijski/staronorveški/staroislandski i drugeskandinavske jezike, te na staroengleski i staroniskonjemački (starosaski), saslovima d ð odnosno ñð. Danas par 3 ð imaju islandski i farerski, a ñ L> ima npr.vijetnamski. Slovo 3 poznato nam je iz meñ unarodnoga fonetskoga alfabeta (kamoje eto dospjelo iz starih germanskih latiničnih pisama), gdje je služilo zaoznačavanje izgovora u engleskim riječima kao što su the, this, that.7 U današnjim pravopisnim rješenjima zapravo slijedimo osnove Brozova pravopisa.Poslije njega, bio je pravopis Dragutina Boranića, pa zajednički hrvatski isrpski (i muslimanski i crnogorski) "novosadski" (s amalgamom rješenjaBoranićeva pravopisa s hrvatske strane i Belićeva pravopisa sa srpske), zatim nakratko Stjepana Babica, Božidara Finke i Milana Moguša (1971.: zabranjen, no

mnoga su se njegova rješenja otada provodila u praksi), onda Vladimira Anića iJosipa Silića (1985.). - Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata u Nezavisnoj DržaviHrvatskoj vratilo se na morfonološko pisanje od prije 1892. (a tek 1944.objavljenje Hrvatski pravopis koji su za Hrvatski državni ured za jezik

sastavili Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić; prije toga su vlasti NDHzabranile fonološki pravopis te dvojice i Petra Guberine iz 1941., pa taj nijeni objavljen). U partizanskoj Hrvatskoj (1944. sekretar hrvatske komunističke

partije Andrija Hebrang nazvao ju je slobodnom Federativnom Državom Hrvatskom, azvala

se još i Federalna Država Hrvatska, Federalna Hrvatska; od 1945. NarodnaRepublika Hrvatska) na snazi je bio Boranićev pravopis. Pedesetih godina radilose na novom pravopisu, koji bi naslijedio Boranićev, no ta su rješenja ugrañ enaonda u "novosadski". - U 90-im godinama i nadalje objavljivana su nova izdanjaHrvatskoga pravopisa S. Babica, B. Finke i M. Moguša (62002.; taj pravopis imaodobrenje ministarstva prosvjete za uporabu "u osnovnim i srednjim školama") i V

Anića i J. Silića, sada s novim naslovom, Pravopis hrvatskoga jezika (20000-

8 Zlatko Vince, Norma u hrvatskom književnom jeziku potkraj 19. stoljeća, 53{Jezik 30(1982/83):2, 51 - 57). Budmanijev članak jest "Pogled na istoriju

naše gramatike i leksikografije od 1835. godine", objavljen u Radu JAZU, knj.



80, 1885., 165 - 1859 Protiv mi jenjanja jezika naših književnika, pisali su mnogo u 90-im godinama učasopisu Jezik i drugdje Stjepan Babić, Sanda Ham, Stjepko Težak i drugi, a i

prijenpr. i Vladimir Anić (o jeziku Ante Kovačića), Dalibor Brozović, RadoslavKatičić,

Milan Moguš, Ivan Sović (o jeziku Gjalskoga) i drugi. U 90-im godinama počelo jeobjavljivanje niza Stoljeća hrvatske književnosti, s načelom da se autorov jezikne

mijenja, no toga se tamo ne drži dosljedno (primjerice, sastavljeno pisanjeneću,nemogu, neželim sustavno se pretvara u ne ću, ne mogu, ne želim). - Prosječančovjek u nas uopće ne zna kako su zaista pisali August Šenoa, Evgenij Kumičić,Josip i Ivan Kozarac i drugi autori s kraja 19. i početka 20. stoljeća.10 Drugo je izdanje objavljeno 1933., treće 1963. Ta je gramatika utjecala na

buduće gramatičare.11 Dalibor Brozović, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskihi drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mi jene kao jezika hrvatskeknjiževnosti, 75; u knj. Aleksandar Flaker, Krunoslav Pranjić (un), Hrvatska

književnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 1978., 9 - 8312 Karakterističan je primjer kako je - i uz ovakvu napomenu: "Jezičnaredakcija provedena je samo u usklañ ivanju sa suvremenim pravopisom. Nekistariji oblici ostavljeni su zbog starinske stilske intonacije i gdje takveosobine

pridonose osobitosti izražavanja." - Nedjeljko Mihanović, prireñ ivač djelaFrana Mažuranića 1966., u jednoj kratkoj crtici o pravopiscima iz 1888., kojaima oko dvjestotinjak riječi, s tisuću znakova (s razmacima), proveo dvadesetak

promjena! - Ili, ovaj paradoks. 1946. objavi se zbirka pripovjedaka IvanaGorana Kovačića Dani gnjeva (urednik je bio Dragutin Tadijanović) isto onakokako je objavljena 1936. U 60-ima urednik Vlatko Pavletić uredi tekst u skladusazajedničkih hrvatsko-srpskim pravopisom, "novosadskim". U 80-ima DragutinTadijanović za sabrana djela Ivana Gorana Kovačića uzme kao osnovicu toPavletićevo izdanje. Godine 2000. Pavletić kao urednik objavljuje opet Danegnjeva, ali se vraća jeziku iz 1936. - Tako je to bilo...13 Primjerice, u Pričama iz davnine i u Šegrtu Hlapiću Ivane Brlić-Mažuranić

mnogi zarezi služe za to da označe pripovjedačevu stanku. Kada se neki zareziuklone (a i te kako su uklanjani!), čitač više nema oznake za te stanke pa akoih on sam ne stvori, slušač će slušati pomonotonjeni jezik.

14 Prije je bilo i svjetlo, pa je do oko 1960. bilo svijetlo, pa ondasvjetlo. Usp. naslovdjela Josipa Kozarca Medju svjetlom i tminom 1891., ali Medu svijetlom i tminom 1950. U tom novijem izdanju promijenjeni su i padežni oblici, izostavljeni suili

promijenjeni neki veznici.15 Na budućnost toga izbora sigurno velik utjecaj ima naziv vojno-redarstveneakcije Bljesak, 1-2. svibnja 1995., kojom su osloboñ eni okupirani dijeloviPosavine i zapadne Slavonije.16 U zadnjem nastavku u Malim novinama, na kraju Meško kaže Stanki o sreći:Svuda ju osjećam gdje si ti! Te rečenice nema 1963., ali usp. u toj knjizi

Nestrpljivosu čekali da je vide (seljaci Stanku; te pak rečenice nema 1912.).17 O tom razlikovanju pisao je još 1953. Dalibor Brozović, 0 vrijednostiinfinitivai prezenta s veznikom "da" (Jezik II(1953/54):1, 13 - 18). Na to se nadovezao

Miroslav Kravar, člankom O "razlici" izmeñ u infinitiva i veze da + prezent (br.2,

43 - 47, i br. 3, 70 - 74). - Ovdje imamo u Zagorke to mi jenjanje, 1912. Boltekkaže Kad već moram "v diku nebesku", onda bar ne ću da idem žedan., a 1963.



Kad već moram u diku nebesku, tada bar neću poći žedan, jer... Brozović ističe itoda "nije ista emocionalna sadržina". Naravno, dogañ a se da ljudi to nehote (jerne znaju) brkaju.18 Preda mnom si se potvorila da činiš pokoru, polazila u posjete u samostan

Milana, a pošla si u Trakošćan, vjerila se s drugim... (Male novine 24. ožujka1912.) - Preda mnom si se pretvarala da činiš pokoru i odlazila si tobože u

Milano,a zapravo si bila u Trakošćanu i zaručila si se ondje s drugim. (1963., 413).19 Usp. Najednom se vrata sa malih stuba otvoriše, a u sobu banu dvie crne

prikaze,s plaštevima i kapucama na glavi. / Pavao ih prvi opazi, pohiti do vratiju,zatvori ihi poviče: / - Jurica! Jurica! (Male novine 24. ožujka 1912.) - Otvorila su sevrata

malog stepeništa i u sobu banuše dvije crne prikaze pod plaštevima, s kapucamanaglavi. Pavao ihjeprvi opazio i poviče: / Evo ih, Jurica! (1963., 411).20 Tako npr. u cijeloj Seljačkoj buni Augusta Šenoe, koji roman ima oko 300kartica

(oko 540.000 znakova, gotovo 100.000 riječi), ima 187 imperativa trećega lica(od ukupno 1103 imperativa; o tome sam pisao u članku Starinski oblik za trećelice imperative u hrvatskom jeziku, Filologija 33(1999.), 55 - 74).21 Mnogi ljudi upotrebljavaju neke od takvih imperativnih oblika, no nisusvjesnidaje to to. Npr., u Očenašu imamo sveti se (ime tvoje) doñ i (kraljevstvo tvoje),

budi (volja tvoja), što znači neka se sveti, neka doñ e, neka bude. Zatim je tu pozdrav Bog daj/ bogdaj/ daj Bog/ dajbog, ili hvalje Isus - vazda budi i slično.Ima i nekih ustaljenih izraza, kao Bog sačuvaj, Bog znaj. Tu je i rijetko budikoji(budikoji) i drugo, s imperativnim budi prema bilo koji s optativnim bilo.22 Eno je u predzadnjem nastavku Tajne Krvavog mosta: Dapače grof Keglević jeimao taj dan pobjeći s tom ženom i uzeo deset hiljada. (Male novine 24. ožujka1912.). Poslije: Grof Keglević trebalo je da na svoj smrtni dan pobjegne s tom ženom i uzeo je sa sobom deset tisuća talira. (1963., 410). I druge su razlikezanimljive...23 Sjetimo se i Zagorkina posredna utjecaja na povećanje učestalosti imena

kao Gordana, Siniša, Damir... O takvu utjecaju na skup imena v. npr. u: PetarŠimunović, Naša prezimena, Zagreb, 1985., 232 - 25324 Zanimljiva je omaška - u Hrvatskoj enciklopediji (5, 2003.) piše da jeGrickavještica izlazila u Malim novinama 1912. - 1914., a evo, Tajna Krvavog Mosta utim je novinama objavljivana od broja 1912:122, 6. svibnja 1911. do 26. ožujka1912. (od broja 11:122 do broja 111:82). Naslov je onda pisan tako, danas bismoga pisali Tajna Krvavog mosta.25 Na zadnjoj stranici zadnjega nastavka Tajne Krvavog mosta, u Malim

novinamaod 26. ožujka 1912., u desnom stupcu imamo Neću kočiju, osedlaj konja moga,a odmah u lijevome i Ja ne ću da je ostavim i Vidiš, ti si mi obećala da te ovonećežalostiti.26 Godine 1911., dakle ni dvadeset godina poslije prvoga izdanja BrozovaHrvatskoga pravopisa, u zbirci Humoristična knjižnica objavljena je Zagorkinaknjižica Zagrebačke silhouette - na 26 stranica, pet zgodnih crtica. Prva,Rendez--vous!, ima, na pet stranica i trećini, 228 redaka, s najduljim redcima s 35 -

7. gricka vjestica - buntovnik na prijestolju

Documents