Metode i modeli podučavanja

Model podučavanja

Predstavlja specifični klaster strategija podučavanja koje su dizajnirane da pomognu ostvarenju veoma specifičnih tipova ishoda učenja sa učenicima.

Nema pojedinačnog modela koji bi se mogao smatrati najefikasnijim načinom podučavanja. Nego, umjesto toga, efikasnost zavisi od umiješnosti nastavnika, odnosno njegovim ovladavanjem specifičnim modelom i njegovim ugrađivanjem u određeni model.

Važno je razviti sposobnost korištenja različitih modela.

Herbert Wahlberg-ov model podučavanja

Korištenjem tehnika statističke metaanalize ustvrdio je na osnovu 3000 studija, specifični značaj svakog pojedinačnog elementa u procesu učenja, te je tako sačinio listu od 7 najznačajnijih faktora:

1. Ispunjeno vrijeme akademskog učenja2. Primjena pozitivnog potrepljenja3. Sugestije i komentari4. Kooperativno učenje5. Atmosfera u razredu6. Postavljanje složenih pitanja7. Davanje organizatora unaprijed.

Ispunjeno vrijeme akademskog učenja

Studije su pokazale da vrijeme koje je potrebno za obavljanje jednog akademskog zadatka varira čak i do 40% od jednog do drugog razreda - vrijeme koje je potrebno nastavniku da razred pripremi za rad, može varirati od jedne do deset minuta, tako i način na koji se planira predavanje, kako da se organizuju digresije, rad na disciplini, ima značajan uticaj na način na koji učenici savladavaju gradivo.

Upotreba potkrepljenja Rezultati istraživanja pokazali su da pažljiva i konzistentna primjena

pokrepljenja, kako verbalnih, tako i neverbalnih pokazuje efekat veći od jedne standardne devijacije. Jako je važno da se u potkrepljivanju:bude konzistentan, ali i selektivan (za posebno zalaganje);da se potkrepljuje spontano, raznovrsno, da pruža učenicima informacije o njihovim sposobnostima ili vrijednostima njihovog rezultata,da usmjerava učenike da bolje cijene svoja ponašanja koja su usmjerena na zadatak i razmišljanja koja su usmjerena na rješavanje problema, Da forsira pohvalu onih ponašanja koja su dovela do cilja, nakon što je cilj ostvaren.

Sugestije i komentari

Primjena sugestija i komentara se do izvjesnog stepena odnosi na proces postavljanja pitanja. Putem sugestija, nastavnik pomaže učenicima pri davanju odgovora.

Postavljanje pitanja pomaže učeniku da konstruiše odgovor, a druga komponenta davanja sugestija bi se mogla podvesti pod “dobijanje na vremenu” i njena je suština u tome da učenik ima jedan vremenski prostor unutar kojeg može promišljati odgovor.

Kooperativno učenje

Pozitivni efekti kooperativnog učenja spadaju među najinteresantniji nalaz savremenog ispitivanja obrazovnog procesa. Suština ove strategije je u primjeni tehnika male grupe koje naglašavaju postavljanje kooperativnih ciljeva. Ova situacija ohrabruje angažiranje učenika, a što opet ima za posljedicu porast akademskog učinka.

Atmosfera u razredu

Atmosfera u razredu ima značajnog udjela u učenju. Istraživanja su pokazala da staromodni pristup učenju u školi koji insistira na disciplini i kontroli nije efektivan, kao što to nije ni “nonšalantni” pristup.

Umjesto toga, osjećaj kohezije, zadovoljstva, posvećenosti cilju i doživljaj razredne atmosfere kao izrazito prijateljske, stvaraju pozitivnu razliku u učenju.

Postavljanje složenih pitanja

Postavljanje uobičajenih pitanja prije liči na igru, nego na obrazovanje. Međutim rafalno postavljanje pitanja koja traže odgovore “kao iz topa” ne povećava rezultate. Očigledno je da način na koji se postavljaju pitanja značajno utiče na učenje. Postavljanje složenih pitanja je zapravo propitivanje koje od učenika zahtijeva analizu i davanje razumnog odgovora, a ne ponavljanje nastavnikovih riječi.

Davanje organizatora unaprijed

Sticanje znanja podrazumijeva upotrebu deduktivnog pristupa. Učenicima se obično kaže tema o kojoj će se razgovarati. Cilj davanja obavještenja unaprijed je, s jedne strane, način da se pomogne učenicima da usmjere pažnju na ključne činjenice, a sa druge strane, efekat je pozitivan mada ne naročito stabilan.

Generalno, to je dobar metod usmjeravanja.

Flanders-ov sistem: povezivanje modela

Flanders je sa saradnicima izveo detaljne opservacije nastavnika u razredu koji predaju na različitim stupnjevima i različite predmete. Nađeno je da se verbalno ponašanje nastavnika može klasificirati u sedam kategorija:

1. Prihvata osjećanja – prihvata i pojašnjava kvalitet osjećanja kod učenika na način da ne izaziva strah. Osjećanja mogu biti pozitivna i negativna. Predviđanje ili prisjećanje osjećanja također je uključeno.

2. Nagrađuje i podstiče – nagrađuje ili podstiče ponašanje učenika. Stvara humor koji opušta tenziju, ali ne na račun drugih. Klima glavom u znak odobravanja ili daje komentare tima “hm-hm” ili “da čujemo dalje”.

3. Prihvata i koristi ideje učenika – pojašnjava, gradi ili razvija ideje učenika.

4. Postavlja pitanja – postavlja pitanja o sadržaju ili postupku sa namjerom da dobije odgovor učenika.

IND

IRE

KT

NI

UT

ICA

J

5. Predavanje – daje činjenice ili mišljenje o sadržaju ili postupku; saopćava vlastite ideje, postavlja retorička pitanja.

6. Usmjeravanje – daje usmjerenja, instrukcije i naređenja za koja se od učenika očekuje da ih izvrše.

7. Kritiziranje ili opravdavanje autoriteta – iznosi stavove koji imaju za cilj da loše ponašanje učenika zamijene prihvatljivim; obrazlaže zašto nastavnik radi to što radi; posjeduje izrazitu samokritičnost.

DIR

EK

TN

I UT

ICA

J

MODELI PODUČAVANJA

1. Prenosilac znanja

2. Induktivno istraživanje

3. Interpersonalno učenje

1. Prenosilac znanja

Podučavanje se posmatra kao transmisija znanja Ovaj sistem pretpostavlja da postoji određena količina znanja iz koje

nastavnik izabire neke činjenice i pojmove i potom ih prenosi na učenike.

Naglašava se potreba davanja učenicima osnovnih činjenica i informacija prije nego se od njih zatraži da sami razmišljaju. Oni moraju usvojiti ono što se od ranije već zna, prije nego iznesu neke nove ideje koje bi se mogle uklopiti u postojeće znanje.

Neposredno nakon prezentacije uopćene ideje, nastavnik mijenja nivo apstrakcije i prelazi na konkretne primjere. Pravila i principi izneseni su na početku, veži su pripremili učenike. Njihova kognitivna pažnja već je usmjerena. Konkretni primjeri pomažu im da razumiju vezu između činjenica i teme o kojoj se govori.

1. Prenosilac znanja

Model prenošenja znanja uz primjenu unaprijed datih organizatora, obezbjeđuje jasan i sistematičan pristup podučavanju. Jedan od nedostataka ovog modela je taj što je najveći dio učenja pod kontrolom i usmjeravan od strane nastavnika.

Uspješna primjena unaprijed datih organizatora i vođenih instrukcija mora biti organizirana tako da održi aktivnost učenika. Ukoliko nastavnici nisu dovoljno pažljivi, učenička pasivnosti može upadljivo porasti, posebno među onim učenicima koji nisu postizali dobre rezultate.

2. Induktivno istraživanje

Ističe da je u procesu obrazovanja osnovni zadatak nastavnika da upoznaje učenike sa fundamentalnom strukturom discipline koju predaje. Osnovna ideja sadržana u ovoj definiciji je da se podučava pojmovima ili procesu istraživanja, a ne činjenicama. Ovo je podućavanje strategijama rješavanja problema koje nam pomažu da rješavamo probleme razumijevanjem okvira i strukture pojmova.

U skladu sa ovim modelom, intelektualno uzbuđenje koje prati otkriće razloga skrivenih događaja, motivira učenike za dalju aktivnost i istraživanje.

3. Interpersonalno učenje Za razliku od prvom i najpoznatijeg modela

koji stavlja naglasak na učenje činjenica, drugog koji naglašava oktriće pojmova, traži i najsavremeniji model, stavlja naglasak na stvaranje tople ljudske komunikacije između nastavnika i učenika. Ukoliko je nastavnik u stanju da prenese iskrenu toplinu i empatiju, to će doprinijeti stvaranu ugodne atmosfere u razredu koju će učenici uvijek nositi sa sobom. Kvalitet ljudske interakcije, ključni je element za stvaranje idealne sredine za učenje.

SINTETIZIRAJUĆE PODUČAVANJE

Sa razvojnog stajališta, svaki od tri modela ima svoje prednosti i nedostatke.

Nužno je koristiti raznovrsne modele podučavanja, umjesto oslanjanja na isključivo jedan model, predlaže se sintetizirajući metod.

Nastavnici moraju usvajati različite vještine koje zahtijeva svaki od modela kako bi time povećali uspješnost podučavanja.