Haskić Adis 67-10/VNI Prof. dr Nedim Smailović

Računalna grafika, skraćeno RG, je polje vizualnog računarstva koje rabi računala za stvaranje slika i uklapanje i mijenjanje slikovnih i prostornih podataka koji su uzeti iz stvarnosti. Sam naziv 'računalna grafika' prvi je u upotrebu uveo William Fetter, Boeing (1960). Prvi veći napredak u računalnoj grafici napravio je Ivan Sutherland 1962. kada je stvorio program Sketchpad s kojim je omogućeno prvo interaktivno stvaranje grafičkog sadržaja.

Grafika je vizualna prezentacija na nekoj podlozi, kao što je npr.: zid, platno, računalni zaslon, papir, ili kamen, kojoj je cilj da informira, ilustrira ili zabavi....

Primjeri su: fotografije, crteži, grafikoni, diagrami, tipografija, brojevi, simboli, geometrijski oblici, karte ili slično. Grafika obično kombinira tekst, ilustraciju i boju. Grafike može biti funkcionalna ili umjetnička.

Postoje dvije vrste računalne grafike: rasterska grafika - gdje je svaki pixel (točkica) 

posebno definiran (kao u digitalnoj fotografiji) i vektorska grafika - gdje se upotrebljavaju

matematičke formule za crtanje linija i oblika.

bitmape (paint ili rasterska grafika)vektorske (drawn grafika)

Bitmape: sastavljene od pojedinačnih točaka - pixela

(picture element) svaki pixel iste veličine rezolucija (razlučivost) - broj piksela određuje

kvalitetu slike matrica za pohranjivanje informacija o svakom

pixelu koji čini sliku (lokacija, boja

Kako slike velike rezolucije mogu zauzeti veliki prostor na disku, često je potrebno da se oni kompresuju. Postoji određeni broj tehnika za kompresiju, od kojih neke narušavaju kvalitet slike, a neke ne. Ako šema za kompresiju koja se koristi zasmještanje slike može biti potpuno obrnuta , tako da je dekompresovana slika digitalno identična kompresovanoj, kaže se da je šema za kompresiju bez gubitaka.

Ako je to nemoguće, radi se o kompresiji sa gubicima. Skoro uvijek postoji mogućnost da se zamijeni kvalitet slike za efikasnost u prostoru. Međutim, postoji nekoliko metoda za kompresiju bez gubitaka i jedan od njih je tehnika poznata kao run-length encoding (RLE)

Postoji veliki broj formata koji mogu drastično smanjiti prostor potreban za smještanje slike, ako je korisnik spreman da prihvati određeni gubitak u kvalitetu slike. Vjerovatno najpopularniji od ovih formata je onaj koji koristi šemu kompresije koju je definisao Joint Photographic Experts Group.

Za ovakve slike se kaže da su smještene u JPEG formatu. Jpeg format ima veliki broj prednosti. Najprije, on radi posebno dobro nad slikama koje potiču sa filma ili videa, dijelom zbog toga što su

artefakti koje on proizvodi dizajnirani tako da se manje primijete u područjima koje imaju određenu količinu šuma.

2D računalna grafika je računalno stvaranje digitalnih slika. Termin se koristi i za granu računalne znanosti koja obuhvaća takve tehnike, ili za modele same. 2D računalna grafika se većinom koristi u aplikacijama koje su u originalu razvijene nakon tradicionalnog printanja i tehnologija crtanja, kao što su tipografija, kartografija, tehničko crtanje, oglašavanje itd.

U tim aplikacijama, 2D prikaz nije samo reprezentacija stvarnog objekta, nego je nezavisna rukotvorina sa dodanom semantičkom vrijednošću; 2D modeli su stoga više preferirani, jer daju direktniju kontrolu slike nego 3D grafike, čiji pristup je srodniji fotografiji nego tipografiji.

3D računalne grafike su grafike koje koriste trodimenzionalnu reprezentaciju (predočenje) geometrijskih podataka pohranjenih u računalu zbog svrhe izvođenja izračuna i renderiranja 2D slika.

U softveru za računalnu grafiku, razlika između 2D i 3D je često nejasna; 2D aplikacije mogu koristiti 3D tehnike kako bi postigle efekte poput osvjetljenja, a primarno 3D mogu koristiti 2D tehnike renderiranja.

3D računalne grafike se često spominju kao 3D modeli. Za razliku od renderirane grafike model je sadržan u grafičkoj podatkovnoj datoteci. Međutim, postoje razlike. 3D model tehnički nije grafička jedinica sve dok nije vizualno prikazan.

Animacija se odnosi na temporalni opis objekta, npr. kako se kreće i deformira tijekom vremena. Popularne metode uključuju keyframing, obrnutu kinematiku i gibanje na snimci, iako se mnoge od ovih tehnika upotrebljavaju u vezi jedna s drugom. Kao i kod modeliranja, fizička simulacija je drugi način navođenja kretanja.

Računalna animacija je umijeće kreiranja pokretnih slika upotrebom računala. To je podkategorija računalne grafike i animacije. Ponekad je meta animacije računalo samo, ali ponekad je meta i drugi medij, kao film. Također se za nju koristi termin CGI (Computer-generated imagery or computer-generated imaging) posebno kada se koristi u filmu.

Renderiranje ili iscrtavanje konvertira model u prikaz bilo simuliranjem transporta svjetla da bi se dobile fotorealistične slike, ili primjenom tipa stila kao u ne-fotorealističnom renderiranju.Dvije osnovne operacije u realističnom renderiranju su:* transport (koliko svjetla dode od jednog mjesta do drugog)* raspršenje (kako povrsina reagira sa svjetlom).

Tijekom procesa 3D renderiranja, broj refleksija “svjetlosnih zraka” može biti iskrojen da bi se postigao željeni vizualni efekt.

Haskić Adis 67-10/VNI Prof. dr Nedim Smailović