Religija u sekularnim društvima

Uvodne napomene

Otvarajući ovaj Modul rekao sam da su muslimani pomogli kršćanskim

misliocima da usklade prividno dva proturiječna principa koja

predstavljaju spiritus moven ljudske povijesti: vjerujem i znam, i time

podstakli razvoj modernih eksperimentalnih, posebno humanističkih

nauka. Nažalost, u kasnijoj zapadnoevropskoj povijesti 18. 19. 20. st.

doći će do suprotstavljanja vjerovanja i znanja (fideizam, deizam,

ateizam), do sličnih disonantnih tonova unutar zapadnoevropske

religijske slike svijeta doći će i kasnije u 20. i početkom 21. stoljeća

(nova religija i Civilna religija u SAD-u)

To će biti predmet predavanja danas i sljedeći put. Govorit ćemo o krizi

religije izazvane sekularizacijom moderne kulture, odnosno krizom

religije pojavom Nove religioznosti postmoderne.

Teme današnjega i narednoga predavanja su komplementarne. Prosto

zato što fenomen NOVE RELIGIJE ime svoja povijesna ishodišta u

ranijim etapama razvoja moderne historije. Istraživači ih nalaze u

povijesnome procesu SEKULARIZACIJE. Zato najprije govorimo o

sekularizaciji, koja će proizvesti duboku krizu religije i religioznoga, a

nakon toga, posljedično, o fenomenu SAKRALIZACIJE svjetovnoga

svijeta (BUĐENJA RELIGIOZNOGA) koja proizvodi NOVU krizu

tradicionalnih formi religioznosti, i koja ide ruku pod ruku sa krizom

moderne znanosti i pojavom alternativne religije kao takve.

1

Da biste lakše pratili moje izlaganje najprije ćemo definirati pojmove:

a) sekularizacija

b) modernitet

c) postmodernitet

Obično se ovi pojmovi u raspravama pojednostavljeno, pogrešno tumače,

ponekada i poistovjećuju. Novinari, publicisti, stručnjaci različitih profila

veoma često ih pogrešno koriste. Međutim, stručno gledano oni su jako

složeni, podrazumijevaju i određene veoma važne nijanse značenja, i među

njima postoje i značajne razlike.

1) Postavlja se pitanje, povijesno gledano, šta jedno drugome prethodi?

Mnogi ih vide kao UZROK I POSLJEDICU. Ako je to tako šta bi bio

UZROK, a šta POSLJEDICA?

2) MODENITET: skup različitih vrijednosti- znanstvenih, filozofskih, ,

kulturnih i političkih itd. nastalih u razdoblju između prosvjetiteljstva

pa do pred kraj prošloga stoljeća. (razdoblje koje otpočinje u znanosti

sa prosvjetiteljstvom, ekonomiji sa kapitalizmom, u politici sa

Francuskom revolucijom)

3) Da li je MODERNITET nužno ili u osnovi antireligiozan? Skloni

smo to tako gledati. No, nemožemo reći da razvoj moderne znanosti i

kulture nije bio (izuzimajući jedan relativno kraći period ateizma kada

se pokušavalo religiju definirati kao jednu od društvenih pojava)

religiozno konotiran, samo što se smisao i značenje tih konotacija

vremenom mijenjao, koje su se kretale od početnog oduševljenja

novim znanstvenim otkrićima koja su potvrđivala datosti obajve

(APOLOGETIKA) do konačnog odbacivanja objave kao takve, u

2

korist znanstvene spoznaje svijeta, prirode i čovjeka. Sve većim

povjerenjm u moć znanosti i znanstvene spoznaje (moć razuma),

dolazilo je do sve većeg nepovjerenja prema kršćanstvu, a kasnije i

prema svakom obliku religioznosti.

4) Dok je prva generacija prihvaćala prirodnu i objavljenu religiju, dotle

je druga generacija deista prihvaćala samo prirodnu religiju, buneći se

protiv objavljene religije, da bi treća generacija deista odbacila svaki

oblik religije kao suvišan pored objektivne znanosti.

5) Radikalni skepticizam prema religiji preobrazit će se u 19. stoljeću u

AGNOSTICIZAM, koji nije bio neprijateljski raspoložen prema

religiji, metafizičkim i teološkim pitanjima, nego je prešutno prelazio

preko pitanja o BOGU.

6) U takvom kulturnome okruženju pojavit će se pozitivizam koji je za

svoj program imao pretvaranje filozofije u pozitivnu filozofiju, tj. u

filozofijsko priznanje da je jedina i ISTINSKA SPOZNAJA ona koju

omogućava moderna znanost. POZITIVIZAM SE najsnažnije

obračunao sa TRADICIONALNOM METAFIZIKOM. Pozitivizam

će izvršiti snažan zamah razvoju filozofije 20. stoljeća, a samim time

proizvest će uvjerenje da su znanja i spoznaje pozitivne znanosti

objektivni, pa se objektivnost svakog znanja i spoznaje, misleći

posebno na religijsko i metafizičko, mora mjeriti mjerilima poziotvne

znanosti.

7) Posljedice pozitivne znanosti, tzv. drugog vala moderne znanosti

pojavit će se kasnije u vremenu velikih kriza, posebno ekološke i

duhovne krize našega doba. Umjesto da je čovjeku donijela

3

blagostanje i odvela ga u raj, ona ga je uplela u mrežu nerješivih

zagonetki, čovjek se okreće od takve znanosti i nalazi puteve

vlastitoga traganja za smislom. Stvara novu religiju, kao alternativu

službenoj znanosti. No, to je tema za naredno predavanje!!!

8) Dakle, modernitet je pripremio ili stvorio prostor za pojavu

SVJETOVNOGA SVIJETA odnosno svjetovnosti u društvu (Pažnja

će biti više usredsređena na ovaj svijeti i čovjeka).

SEKULARIZACIJA: u svakoj suvremenoj raspravi o sociologiji

religije, fenomenu religije i religioznosti gotovo neizbježno je pitanje

o procesu sekularizacije, desakralizacije svijeta. ONA UVODI

ČOVJEČANSTVO U DUBOKU KRIZU RELIGIJE SVOJIM

NAČELOM "REDUKCIJE ili SUŽAVANJA", najprije u mišljenju

(fideizam, panteizam, deizam, agnosticizam, pozitivizam): U

političko-pravnom smislu (1734. Johan Gottfrid von Maier) strogo

institucionalno razdvajanje vjerske i svjetovcne sfere; u

kulturološkom smislu proces slabljenja utjecaja vjere na društvena

kretanja i praksu (obrazovanje, odgoj, kultura, znanost itd.). Ova

kulturološka definicija sekularizacije za naše predavanje je važnija,

jer ona zapravo otvara prostor za pojavu tzv. RESTRIKTIVNE

RELIGIOZNOSTI (osporen društveni značaj i svedena na privatnu

stvar svakoga pojedinca), a samim time i do ozbiljne krize

religioznoga u modernim građanskim društvima. OVAKAV

PRISTUP RELIGIJI NIJE BIO POZNAT SVE DO NOVOGA

DOBA!!! Ni u paganskim holističkim, a ni u objavljenim religijama.

OBJASNITI OVE DVIJE KONCEPCIJE!!!

4

9) Postavlja se pitanje koja je razlika između moderniteta i sekularizacije

vis a vis fenomena religije? Ili bolje vis a vis islamske društvene i

religiozno-socijalne filozofije? Premda se u mnogim obilježjima

poklapaju, modernitet je mnogo širi pojam. Kao takav on u sebi sadrži

određene islamske karakteristike, dok ih sekularizacija ne posjeduje.

Stoga je za vjernike modernitet (moderna znanost u prvome valu

razvoja) prihvatljivija pojava od sekularizacije, makar je ova potonja

samo društveni proces, a ne ideologija, to jest sekularizam (kada

sekularizam hoće da zauzme ulogu koja po prirodi stvari pripada

religiji: odgajanje ljujdi)

10)OBJASNITE: Šta biste u eri moderniteta mogli identificirati

islamskim, apstrahirajući od njegove agnostičke, panteističke,

deističke ili čak antiteističke koncepcije? a) Više intelektualnog

zahvaćanja u religiju; b) manje sujevjerja i raznih formi apstraktne i

nežive religioznosti (razumna vjera); c) Insistiranje na prirodnosti i

svjetovnosti religije ( otuda je islam u vremenu prosvjetiteljstva bio

prijemčiva religija).

11)PITANJE: Šta bismo mogli unutar evropskog i uopće zapadnjačkog

svijeta izdvojiti kao pozitivne karaktersitike procesa sekularzizacije?

a) demitologizaciju kršćanstva, tj. pokušaj da se kršćanstvo

razumijeva u racionalnim i povijesnim kategorijama ( kada se otvara

proces znanstvenog i kritičkog proučavanja kršćanstva odnosno

ponovnoga oživljavanja ideje multilateraliteta). Zato je vjera kršćana

teže podnijela udarce sekularizma nego vjera islam. Zbog svoje

prirodnosti i inzistiranju na cjelini odnosno nepodijeljenome

življenju. Zvanično: muslimanski intelektualci nisu nikada nekritički

prihvaćali proces razdvajanja SVETOG i PROFANOG, za razliku od

5

Crkve koja je često, zbog nesposobnosti, bila u konfrontaciji za

znanstvenim istraživanjima, ili je paktirala sa ideološkim autoritetima

koji su se razvijali na matrici mopderne znanosti kao takve (Naknadna

rehabilitacija Galileja i Bruna od strane Ivana Pavla II samo jer znak

nesposobnosti Crkve da kontinuirano prati povijesne događaje, ili da ih

usmjerava.) ONA MORA NA SEBE PREUZETI TU

ODGOVORNOST DANAS.

12)POSTMODERNITET: kontroverzan pojam, bez obzira na različita

tumačenja je li riječ o nastavku MODERNE, tj. da se u naše doba

modernost zbiljski ostvaruje, ili jednom posve novom kulturno-

historijskome trendu, svi se slažu u tome da je POSTMODERNU

najlakše definirati kada pođete od MODERNE i kada uglavite njihove

(suprotnosti) opreke: a osnovan opreka jeste u tome što se

postmoderna iskazuje kao kriza glavnih mitova moderniteta: razuma,

znanosti, napretka i demokracije. Sve ono što je bilo karakteristično

za modernu u eri postmoderniteta dobija posve suprotna značenja.

Ako se nekada vjerovalo u znanost, sada to više nije slučaj; ako se

poroizvodilo sada se troši, ako se nekada vjerovalo u moć

tradicionalnih religijskih institucija sada to više nije tako itd., ako se

nekoć imalo bezuvjetnoga poštovanja prema autoritetima sada to više

nije tako. Ako se nekada imalo vremena (iako se mnogo više radilo),

sada ga više nema (iako se daleko manje radi): dokolica, gubljenje

vremena samo su neke karakteristike postmodernoga mentaliteta.

6

Restriktivna religioznost

-kao izraz krize religije u sekularnim društvima-

1. Kriza temeljnih mitova moderniteta uvodi nas u razgovor o fenomenu

restriktivne ili redukovane religioznosti u sekularnim društvima.

Napisane su brojne knjige koje govore o čovjekovoj dubokoj

intelektualnoj i duhovnoj krizi, koja ide ruku pod ruku sa sveopćom

materijalizacijom svijeta. Rene Guenon, predstavnik geteanističkoga

duhha u evropskoj kulturi- spoj Istoka i Zapada. Dakako, nije riječ samo

o krizi znanosti, filozofije, politike, prava i umjetnosti, kako to obično

vjernice misle, riječ je istovremeno i o krizi religije, religioznosti i

pobožnosti, koja je uslovljena brojnim povijesnim i kulturološkim

razlozima.

U čemu se ogleda kriza religije u modernom svijetu?

1. Moderna kriza religije i religijskoga izazvana je ODVAJANJEM

RELIGIJE i religijskih načela od SVETOG PREDANJA.

POSTUPNIM ODVAJANJEM svijeta i čovjeka od Boga kakvog

poznaju objavljene religije (Ajnštajn je rekao da vjeruje u Spinozinog

boga koji se manifestira ili samoobjavljuje u stvorenom prirodnom

svijetu, ali mu je dalek bog koji se zauzima za ljude i brine o njihovim

sudbinama"), ČOVJEKA od prirodnoga svijeta. Pojednostavljeno

rečeno ona se odgleda u razdvojenosti i suprotstavljenosti SVETOG i

PROFANOG, odnosno razorenosti cjeline vjerskoga iskustva koje se

događa u najdubljim slojevima čovjekova bića i koje zahvaća,

modernim jezikom kazano čovjekovu AFEKTIVNU, KOGNITIVNU

i DJELATNU dimenziju. TAKVO ISKUSTVO JE BILO

7

NEPOZNATO U RANIJIM CIVILIZACIJAMA. Zbog toga se kod

definiranja i vrednovanja religijskoga iskustva uvijek suočavamo sa

velikim teškočama. U literaturi o religiji te teškoće ćete lahko

identifikovati, POSTOJI NAJMANJE STOTINU RAZLIČITIH

DEFINICIJA RELIGIJE.

2. Dakle u predmodernim društvima religija je imala centralno i

neupitno mjesto u životu sa različitim formama utjecaja na javni

život. Religija kao takva pruža zaokružen sistem vrijednosti koji

obuhvata čovjekov život u cjelini, sistem vrijednosti koji je blizak

čovjekovoj prirodi kao stvorenju Božijem. CREDO-RITUAL-

OBREDI-KULTURA-CIVILIZACIJA. Hinduistički principi Ying i

Yang, islamska ideja tewhida, kršćanska ideja Krista kao

utjelovljenoga Boga, snažno profiliraju socijalnu, pravno-političku

filozofiju hinduističkih, muslimanskih i kršćanskih kulturnih naroda.

Društvene discipline ne mogu prenebregnuti pomenute svete ideje, ni

sociologija kulture, ni geografija religije, ni sociologija spoznaje.

3. PITANJE: kada je proces razaranja cjeline religijskoga fenomena

otpočeo? Prosvjetiteljstvo pokreće proces slabljenja ove centralne

pozicije religije. On nije započeo procesom sveopće racionalizacije

evropskih društava (Max Veber),-klasična sociologija religija konac

19 i početak 20. st., kako se to obično misli, nego:

a) u srednjem vijeku došlo je do oštre podjele između razuma i osjećaja,

a fenomen religijskoga koji podrazumijeva cjelinu, reduciran je na

spoznajni ili racionalni proces (1.SVOĐENJE VJERE NA

RACIONALNU SPOZNAJU

b) Njemački idealizam ovu racionalizaciju i redukciju religije vodi još

dalje do tvrdnje da Bog ne prodire u čovjekovu iskustvenu spoznaju. U

8

svojoj kritici Schlaiemera Hegel osporava svaku mogućnost iskustvenoga

doživljavanja vjere. Religijski doživljaji ostaju na nivou osjećaja koji

ništa ne dokazuju. RELIGIJSKI OSJEĆAJI ostaju biti dvoznačnima, , ne

mogu se objektivno provjeiri niti dokazati, zbog čega se vlastiti religiozni

doživljaji uvijek moraju zadržati za sebe

(2. TIME RELIGIJA POSTAJE PRIVATNA STVAR SVAKOG

POJEDINCA

c) scijentizaciji znanja to jeste u vremenu afirmacije objektivnoga ili

pozitivnoga znanja (važi samo znanstvena spoznaja), čime proces

odvajanja Svetog od Profanog ulazi u svoju završnu fazu. Njoj prethodi

NAPREDAK PRIRODNIH ZNANOSTI i VJEROVANJE U PROGRES.

4. Iz toga možemo ZAKLJUČITI: da se u ovoj DVOSTRUKOJ

REDUKCIJI, krije svako sekularizirano mišljenje o irelevantnosti religije

u društvu (svođenje na racionalnu spozanju-proizvod društvenoga

razvoja; privatna stvar svakoga čovjeka). Kod nas na Sarajevskom

univerzitetu se još uvijek tako razmišlja.... A nužno je izučavati religiju

na katedrama za filozofiju, sociuologiju, politologiju, pravo, historiju itd.,

čak i medicinu (nova antrpologija i nova medicina).

ZANIMLJIVO JE: da su komunisti znanstvenu kritiku religije, kao jednu

od najznačajnijih civilizacijskih tekovina modernog doba, jedino prihvatli

sa Zapada, sve drugo su odbacivali...

5. Zbog toga će religija u protekla dva stoljeća uglavnom završavati:

a) ili u nerazumnoj, iracionalnoj i apstraktnoj religioznosti (FIDEIZAM)

b) ili u krutome legalitarizmu (formalizmu, konformizmu, nekoj vrsti

normativne religioznosti koja je iszgubila svaki osjećaj za intelektualnost

9

c) ili u modernim formama panteističke, deističke i gnostičke

religioznosti, potkraj prošloga stoljeća.

POSLJEDICE:

a) pad vjesrke prakse posebno u urbanim, ali i ruralnim sredinama

b) beživotnost religije, RELIGIJE NISU VIŠE bila sposobne motivirati

ljude

c) disolucija dogmatskoga vjerovanja, iz sistema vjerovanja prihvaćate

samo ono što vama odgovora ( a RELIGIOZNO ISKUSTVO HOĆE

CIJELOGA ČOVJEKA (ILI/ILI), vjerska spoznaja obavezuje, dok

filozofska ne obavezuje.

d) kriza porodice, kriza Zajednice vjernika (džemaat), ona će još

snažniju krizu doživjeti pojavom NOVE RELIGIJE, a upravo

porodična sredina (PRIPADANJE) ima prvenstveni značaj za kvalitet

religioznoga življenja.

KRATKO: ta sužena i restriktivna religioznost najočitije se iskazuje ( i

danas naravno) u JEZIKU i SVAKODNEVNOME PONAŠANJU

vjernika (muslimana). Ambivalentnost i podvojenost njihovih ličnosti

(religioznih ljudi), koja je uzrokovana neskladom između cjeline

islamske spoznaje i njenoga SUŽAVANJA, odnosno neskaldom između

duše i tijela, snažno se reflektira u našoj svakodnevnoj praksi, i savaki

vjernik je iskazuje na svoj način.

JEZIK: umjesto da govore i pišu jezikom vjere, koji podrazumijeva ono

što je stalno i univerzalno, vjernici i intelektualci već dugo vremena

govore i pišu ISKLJUČIVO (naglašavam ovo isključivo) JEZIKOM

NAUKE O VJERI, tj. jezikom znanosti, religiologije, teologije,

10

filozofije, povijesti, sociologije, psihologije itd.,, znanostima koje su

zaokupljane onim što je u svakoj religiji prolazno ili ono što je u

religioznom iskustvo mjerljivo. NARAVNO, time ne želim reći da je

znanstveni pristup religiji nepotreban. Nego da isključivo znanstvena

verifikacija religioznoga nije moguća. RELIGIJA IZMIČE

ZNANSTVENOME OBUHVATANJU!!!

DA JE TO TAKO SVJEDOČI NAM MODERNA LITERATURA i

ORTOPRAKSA NAŠIH ALIMA: usporediti sa onima koji su pisali iz

vlastitoga iskuzstva Boga, onima koji su nastojali da svoju vjeru misaono

oblikuju (Gazali, recimo).

6. U tom sklopu postavlja se pitanje naše odgovorne religiozne i ljudske

komunikacije. Može li iko od profesora tvrditi da dok drži predavanje

studentima otkriva ili svjedoči vlastito iskustvo Boga, i osnovnih istina

islama. Može li se za profesore medresa, fakulteta, za muftije, imame i

hatibe reći da su, dok govore jezikom drugoga o vjeri, istodobno i

odgajatelji (murebbi), kao što su nekoć bili klasični mislioci..

To je problem modernih vaiza i učitelja, budući da je njihova vjera

svedena ili na EMOCIJE (osjećanja) ili na MIŠLJENJE ili NA GOVOR,

njihova predavanja ne ostavljaju neki veliki učinak, ona ne pobuđuju, ne

motiviraju, ostaju hladna, jer jezik hladnog i površnog zahvaćanja u svete

sadržaje, ne posjeduju potpuno iskustvo vjere, da bismo to posjedovali

vjera nas mora zahvatati u cjelini, u suprotnom naš govor o vjeri NIJE

NAŠ VLASTIT, to je GOVOR koji dolazi iz vana, a vjera je

STVARNOST KOJA NAS ZAHVAĆA iZNUTRA!

11

Šta vrijedi moje predavanje o islamu ako njegovi sadržaji neodgovaraju

mojemu vlastitom duhovnom, spoznajnom i praktičnom habitusu, mojim

vlastitim ŠUHUDATIMA, DEREDŽATIMA i MEKAMATIMA, i ako u

vama ne proizvode neki osjećaj ili pozitivnu vjeru koja pokreće vaše

emocije, vaša čuvstva, ako mene a i Vas u apsolutnom smislu ne

obavezuje. A RELIGIJA JE, kao što sam već naglasio, jeste specifično

iskustvo koje obiuhvaća čovjeka u cjelini i traži odgovore krajnje

isključivosti: ili/ili.

Koja je razlika između profesora islamske teologije i b bilo kojeg

profesora (Espozita, Lewisa, ili recimo Filipovića) koji o islamu govore

kao hladni racionalizirajući istraživači!!!

PRAKSA: Umjesto da prihvataju cjelovit sistem duhovnih vrijednosti

vjernici su iz vlastitog religijskoga učenja prihvaćali ono što njima

odgovara, drugim riječima prihvaćane islamske vrijednosti nastojali su

oblikovati prema vlastitome ukusu (NEKE ISLAMSKE ŠARTE, ILI

SAMO NEKE SAKRAMENTE.)

Umjesto da žive, vjernici su počeli trošiti religiju. Ona je postala očiti

tržišni fenomen. TAKO U PROCESU RAZARANJA NEPODIJELJENE

VJERSKE SUPSTANCIJE, a samim time sužavanju vlastite religije i

religijske tradicije sudjeluju čak i oni koji se javno deklariraju kao

vjernici. Što je svojevrsni paradoks.

TAKO će biti sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća kada se

otvaraju procesi oživljavanja religije i religioznoga, odnosno ponovnoga

sociologijskoga propitivanja njene uloge u društvu.

12

Prema fenomenu "Nove religije"

-kritika klasične sociološke teorije o nestanku religije-

Uvodne napomene

Unatoč dubokoj krizi religije koju je proizveo proces sekularizacije

( restriktivne i privatne religije) pred kraj prošloga i na početku novoga

milenijuma u cijelome svijetu, bez obzira na nivo ekonomske, socijalne i

intelektualno-kulturne razvijenosti pojedinih njegovih dijelova, otpočeo je

proces snažnijega oživljavanja religijskoga fenomena. (Zato se vode suvremene

diskusije o «povratku religije» odnosno o značenjima religije u modernim društvima

kako u evropskim zemljama jednako tako i u Sjedinjenim Američkim Državama:

ZASNIVAJU SE NOVE DISCIPLINE-geografija, fenomenologija).

4. ZAŠTO JE TO VAŽNO??? U zapadnome svijetu ( zapadna Europa i

donekle Amerika), dugo vremena se mislilo da će sa jačanjem procesa

sekularizacije doći do eklipse religije i religioznoga ( svetoga); tj. da

će vjerske bogomolje ( crkve, džamije, sinagoge i razni hramovi) biti

prazne, da će se prepoloviti broj članova religijskih zajednica i da će,

konsekventno tome, doći do postupnog slabljenja utjecaja religijskih

institucija na društvena kretanja. Jedan opći pogled, međutim, otkriva

veoma drukčije stajalište.

5. U sociologiji religije sekularizacija je dugo vremena bila dominantno

okvirno načelo za tumačenje razvoja religije. Danas se sve više govori

o oživljavanju ili renesansi religioznoga. Religija i religiozno će,

13

krizom sekularne kulture, krizom moderne (službene znanosti), i

krizom institucionalne (crkvene) religije, ponovno stupiti na povijesnu

scenu. Zapravo, važno je naglasiti da se s promjenom društvenih,

političkih i religijskih prilika krajem 19. i s početka 20. stoljeća,

polahko mijenja odnos evropskih intelektualaca spram fenomena

sekularizacije i njenih implikacija na velike svjestke religije.

6. Šezdesetih godina prošlog stoljeća američki teolog Harvey Cox u

svojoj knjizi « The secular city» postulira za naše predavanje veoma

interesantnu tezu, a to je da su pojava urbane civilizacije i kriza

(kolaps) tradicionalnih formi religioznosti u biti dvije dominantne

karakteristike prošloga stoljeća i da su ta dva procesa neraskidiva.

Naravno, on je, kao i mnogi drugi, preuzeo teze pomenutog

njemačkog sociologa Maxa Webera kooji je razvoj zapadnoevropskih

društava vidio kao ireverzibilan proces sekularizacije. On je duboko

vjerovao da će proces racionalizacije dovesti do «razčaravanja»

svijeta i konačno do potpunog nestanka religije iz svijesti ljudi i

društva.

7. Nakon Coxa, Peter L. Berger (1967.) objavio je svoje veoma

utjecajno djelo «The Sacred Canopy». U njoj autor nastoji ponuditi

teorijska objašnjenja sekularizacije. Berger je tada smatrao da se

procesom sekularizacije dijelovi društva i kulture postupno

oslobađaju dominantnoga utjecaja religijskih institucija i simbola.

Vidjet ćemo da će od ovakve teorije odustati kasnije u zrelijoj fazi

svojega razvoja, zapravo će kritički govoriti o već sada klasičnoj

teoriji sekularizacije kakvu je poznavala sociologija od sredine

prošloga stoljeća.

14

8. Ovaj proces moguće je pratiti historijski primarno u

industrijaliziranim zapadnim društvima i najjasnije u protestantizmu.

Njegovi najdubljui korijeni, međutim, se nalaze u judaizmu, gdje se u

starijim vremenima, prema Bergeru, Boga predstavljalo u radikalnoj

ili apstraktnoj transendenciji (DEUSA ABSCONDITUSA)i gdje su

etike bile racionalizirane. ( Vidjeti Markešićev tekst o Bergerovoj

fenomenologiji religija).

9. Posljednjih godina klasična teorija o sekularizaciji, o neraskidivoj

povezanosti ili uslovljenosti modernizacije i sekularizacije bit će

polahko kritički osporavana ( bit će dovedena u pitanje). Istraživači će

poćeti shvaćati da sekularizacija nije IRE/VEĆ REVERZIBILAN

PROCES. Nezavisno od novih teorijskih pristupa religioznome,

političke promjene u svijetu će tome dobrano doprinijeti. Revolucija u

Iranu 1979. bit će crv sumnje koji će početi nagrizati ranije neupitne

tvrdnje o prirodnoj uslovljenosti modernizacije i sekularizacije, a u

krajnjoj konsekvenciji i relativizacije i nestanka religije. Teritorijalno

širenje islama koje će uslijediti, pojava međunarodnog terorizma

koga se obično dovodi u vezu sa religijskim vrijednostima idu u

prilog kritičkim nastojanjima današnjih autora.

10.Tu odmah valja naznačiti i pojavu vjerskoga fundamentalizma i

njegova narastanja u svijetu. Zašto i kada se pojavio vjerski

fundamentalizam? Vjerovatno znate da je ta riječ prvi puta upotrijebljena u

američkoj protestantskoj theologiji. O geografskim implikacijama

fundamentalizma u islamu, kršćanstvu, hinduizmu, sikizmu, judaizmu

itd. ozbiljna istraživanja vršio je STUMP (2000). No, da se ne bi

krivo shvatilo, kako samo ovi negativni i brutalni oblici religijskoga

izražavanja nagovještvajau renesansu religioznoga u svijetu. Naprotiv,

15

religijske promjene se događaju posljednjih desetljeća u

latinoameričkim zemljama. One su plod paktiranja katoličke ( ali i

drugih crkava) sa ideološkim autoritetima posebno onih unutar

diktatorskih režima. Ali, promjene u svijesti religioznoga čovjeka

najviše će uzrokovati dva toka mišljenja koji će iz Moderne nastaviti

svoj put u postmodernoj: to su individualizam i pluralizam

postmoderne. O tome ćemo posebno govoriti!!!!

11.Tu je rimska katolička crkva imala stoljećima monopol. No, ona u

zadnje vrijeme gubi jedan veliki broj svojih članova. Pojavit će se

novi religiozni pokreti, koje u literaturi označavamo «New Ageom».

Oni nam svjedoče da religija nije na zalasku, nego da ona doživljava

transformaciju, da dobija nove forme iskazivanja, da svoj utjecaj

širenja imaju na posve novim geografskim prostorima ( slučaj Bosne i

susjednih zemalja) i kulturnim zonama.

12.I američki religijski i društveni kontekst teško da se može objasniti

primjenom pomenutih teza o sekularizaciji. Suprtono od europskih

zemalja, sa izuzetkom Francuske, US kontinuirano provode načelo

odvojenosti religije i države. Personalna pripadnost nekoj crkvi ili

religijskoj zajednici izraz je slobodne ljudske volje i nije

determinirana «geografskom sudbinom rođenja». Sve američke

crkvene zajednice se finansiraju nezavisno od Države, iz vlastitih ili

privatnih izvora finansiranja. Berger smatra da su američke crkve

karaketristične po «unutarnjoj sekularizaciji» koja se samo

marginalno razlikuje od sekualrizacije u Europi. Jer, recentne i

relevantne komaparativne studije pokazuju da je religija prisutnija u

američkom nego li u društvima zemalja Europske Unije. Ovo

jednako važi za religijsko vjerovanje i religijsku praksu. Ako

16

slijedimo poznate teze o sekularizaciji, proces sekularizacije trebao bi

biti najizražajniji u SAD-u jer je Amerika zemlja koja ima vodeću

ulogu u procesu modernizacije suvremenog svijeta. Ali nije tako, jer

broj ljudi koji su pripadali religijskim organizacijama ili institucijama

u Americi je sa 17% (1776) porastao na 62% (1980). FINKE i

STARK ( 1992.) su skovali termin «churching of America»-

crkvenizacija ili eklezijalizacija Amerike.

13.USPUT DA ZNATE: Ovdje je zanimljiva sociologijska karta

europskoga i američkoga kršćanstva. Usporedbe su jako zanimljive,

ali i samo stanje religijskoga fenomena. Moramo govoriti o razlikama

između prilika kršćanstva u Europi i SAD-e. Tamo gdje je europsko

društvo danas tačno došlo- barem kada je u pitanju religija- američko

se nekoć bilo uputilo. Dok je kršćanstvo u modernim vremenima svoj

put započelo ratovima i političkim sukobima, a završilo pluralizmom i

općom snošljivošću različitih religija, u američkim prilikama to je išlo

u posve obrnutome smjeru, sve je počelo s konfesinonalnim

pluralizmom i vjerskom tolerancijom, a danas, sasvim je moguće,

očekivati i ozbiljnije sukobe s obzirom na porast desnih religioznih

snaga u američkom društvu koje imaju utjecaja i na politiku

Pentagona. No, to pitanje je posebno i o njemu ovaj put nećemo

govoriti.

14.Razlike treba tražiti u različitim društvenim uvjetima. Sjeverna

Amerika je bila zemlja bez opterećenja prošlosti (izostala je ona

memorija mržnje koja je u vjerskim sukobima karakterizirala

Europu). Štaviše, tamo su stigli žrtve i prognanici nesnošljivosti na

starome kontinentu, pa su se čuvali da ne ponove slična iskustva i

strahote vjerskih podjela u Europi. Ti došljaci-kvekeri, puritanci i

17

baptisti bili su gorljivi branitelji ljudskih sloboda, a ne vjerske

isključivosti.

15.Međutim, čak i u različitim europskim zemljama situacija nije ista.

Postoji značajna diskrepancija između strogo sekualriziranih zemalja

kao što su Holandija i Istočne Njemačke te Irske i Poljske koja

kontinuirano zadržava religijski društveni okvir. Naročito ako

pogledamo zemlje Istočne Europe, moguće je govoriti o «povratku

religije» počev od 1989/90. Smjenom komunističke društvene

paradigme dolazi do snažnog oživljavanja religijskoga, barem u

njegovom vanjskom i fenomneološkom iskazivanju. Dolazi do

otvaranja vjerskih bogomolja, religijske grupe snažnije utječu na

politička zbivanja, naprosto dolazi do značajnoga oživljavanja

religijskih uvjerenja i prakse. Za Zapadnu Europu poznata

francuska sociologinja Harvier-Leger observira određeno «gubljenje

religije», no ona odbija primijeniti termin sekularizacija. ( Ovdje se

misli na tzv. crkvenu i institucionalnu religioznost koja karakterizira

Europu proteklih stoljeća) Ona također vidi i «novi procvat vjere» u

mnogim i različitim manifestacijama, izazvan traganjem za dubljim

značenjem života koje očito ne može biti ponuđeno od strane

modernističke ideologije progresa. ( Prelazak sa tzv. društvene

( pripadajuće) na individualnu religioznost koja karakterizira ne više

pripadanje nekoj instituciji, nego traganje za vlastitim putovima

dolaska do Svetoga, vlastitim putevima izlaska iz duboke krize

IDENTITETA.

18

16.U međuvremenu, zastupnici klasičnih teza o sekularizaciji kao što su

recimo Cox ( 1995.) i Berger (1999). ( koji pripadaju tzv.

supstancijalnoj teoriji religije, vidi Markešić, str. 8), i sami su počeli

svoje gledanje na religiju unutar modernog svijeta polahko revidirati.

COX će nastojati da kritički promisli svoje vlastito gledanje u susretu

sa naglim porastom pentakostalno-karizmatičkog kršćanskog

pokreta, dok će BERGER početi govoriti o procesu

«desekularizacije». (Disertacija pod naslomom BiH između

sekularizacije i desekularizacije-ABAZOVIĆ). Luckman Thomas-

zastupnik funkcionalističke teorije religije ( 1967.), koji je svoja

istraživanja uglavnom vršio u Americi, termin sekularizacija

isključivo primjenjuje na društvo kao cjelinu i kategorički odbacuje

njegovu primjenu na pojedinačnoga čovjeka.

17.Naspram teza o sekularizaciji on postavlja teze o individualizaciji: u

svojoj knjizi « The Invisible Religion» on poentira tezu da religija

kao takva nije naprosto nestala; radije ona je samo promijenila forme

svojega izražavanja ( bolje došlo je do radikalne transformacije u

percepciji religijskoga i religioznoga). Crkve i druge religijske

zajednice i institucije počinju polahko gubiti svoj utjecaj u smislu

tradicionalnoga i institucionalnoga ispoljavanja religioziteta.

Naprosto, religija postaje privatna stvar svakog pojedinca. Dogmatski

sistem vjerovanja ( CREDA) koja su slijedile crkve sve manje biva

prihvaćan i biva zamijenjen tzv. «krpež-religijama» često

sinkretičkim i individualnim odnosno vlastitim religijama. Poput

drugih organizacija u društvu ( kao što su političke partije i trgovačke

korporacije), crkve iskušavaju kako ljudi gube povjerenje u njih bez

19

da se lišavaju svojih religijskih uvjerenja. Tu je riječ o vjerovanju

bez pripadanja. Ono što je nekad karakteriziralo religioznost ljudi

sada se to gubi ili transformira u jedan posve drugačiji kodeks

ponašanja.

O TOME U NASTAVKU PREDAVANJA!!!!

Napomena: Tekst se ne može umnožavati niti štampati, možete ga iskoristiti

isključivo kao materijal za pripremanje Pisanoga testa!

Pored ovog teksta pročitati još:

1. al-Attas, Islam i sekularizam, Sarajevo, 2005.

2. Adnan Silajdžić, Muslimani u potrazi za identitetom, Sarajevo,

2007.

3. Adnan Silajdžić, Kriza religijskoga identiteta u današnjem

svijetu, Sarajevo, 2006.

4. Jakov Jukić, «Sekularizacija religije», iz hrestomatije tekstova

«Savremene akaidske teme», Fakultet islamskih nauka,

Sarajevo, 2007., str. 21-51., priredio Adnan Silajdžić.

20