2013 - naslovna · 2013. 11. 25. · car konstantin veliki musei capitolini, rim. 4 naŠa tema...

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXX. • cijena: 13 kn102013

Liturgija i sloboda vjereod 6. listopada do 1. studenoga 2013.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXX. cijena: 13 kn

živo vrelo

2013 10God. XXX. (2013.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Kršćanstvo – povijest slobode

naša tema: liturgija i sloboda vjere 2 Sloboda ispovijedanja vjere

i liturgija Crkve, A. Crnčević

Liturgijski tragovi kršćanskoga poimanja slobode čovjeka, I. Šaško

Katolička Crkva i sloboda vjerovanja, Ž. Tanjić

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

Ž. Tanjić, I. Šaško, S. Slišković,A. Vučković, I. Raguž

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Trideseta nedjelja kroz godinu

Svetkovina Svih Svetih

trenutak: pisma čitatelja 40 Spomen svetca zaštitnika u Euharistijskoj molitvi

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Car Konstantin; bazilika Hagia Sophia,Istanbul, oko 1000.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 10–2013

PKršćanstvo – povijest slobode

P itanje o međusobnome poštivanju i snošljivosti kulturâ te o mogućem suživotu religijâ danas se promatra kao goruće političko pitanje, čije se rješenje pokušava tražiti pregovorima, »pravednim razgraničenjima« i »održanjem mira«. Takvi putovi prema miru nisu obećavajući. Oni čak ni u »pomirenim« stranama ne stvaraju potpuno povjerenje u mir. Vraćajući se na događaje koji se povijesno vežu uz cara Konstantina i uz godinu 313., od kada se u Rimskome carstvu prati razdoblje slobode udijeljene kršćanima za javno ispovijedanje vjere, otvara se niz pitanja o odnosu vjere i slobode te o mjestu liturgije u raznolikim zbiljama života.

Ponajprije korisno je pojasniti da vjera, kao nutarnji odnos s Bogom, ne može biti određena ili uvjetovana dopuštenjem ili »slobodom« kojom netko nastoji gospodariti, oduzimajući ju ili dajući ju. Vjera i sloboda u sebi su tijesno vezane. Vjera jest sloboda. Tko vjeruje taj je istinski slobodan jer umije živjeti zajedništvo s Bogom unatoč svim ugnjetavanjima, osporavanjima, prijezirima, lažnim osudama ili zabranama. Povijest je u mnogo primjera pokazala da se nutarnja sloboda ne može nikomu oduzeti. Zaprjeke i zabrane zapravo ne dotiču slobodu koju čovjek živi u sebi. Premda se povijest svijeta često opisuje kroz kronologiju dinastija, imperija, država i vladara, odnosno kroz povijest sukoba, ratova i političkih dominacija u kojima su ‘sloboda’ i suverenitet pojedinih naroda prelazili iz jednih ruku u druge, kršćanstvo pokazuje da je povijest ljudskoga roda moguće motriti drukčijim pogledom – kao povijest slobode koja nikada nije prestala živjeti u ljudima. Progonstva u kojima je Crkva živjela i kroz koja prolazi kroz čitavu povijest, pokazuju svoju nemoć pred slobodom koja se živi iz dara vjere. Samo Bog može biti darivatelj slobode. Kršćanstvo trajno potvrđuje Isusove riječi: »Ako vas Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.« (Iv 8, 36) Zato je jednostran i površan govor u kojemu se tvrdi da su nakon razdoblja progonstava kršćani u 4. stoljeću zadobili slobodu. Dogodio se obrat u kojemu je kršćanstvo, življenjem vjere kao dara slobode, oslobodilo Carstvo, vodeći ga na put istinske slobode. Ta sloboda, življena s uvjerenjem i u doba progonstava i u doba društvene naklonosti, oblikovala je svijet i stvarala temelje novoj kulturi i zajedništvu među svim ljudima i narodima.

U tome svjetlu nastojimo promatrati događaje koji se ove go-dine ‘slave’ pod naslovom 1700. obljetnice »Milanskoga edikta« kako bismo u onodobnim društvenim mijenama, koje su obilježile život Crkve i samu liturgiju, umjeli tražiti nadahnuća i rasvjetljenja za snalaženja pred izazovima i iskušenjima novih društvenih, krš-ćanstvu ne uvijek naklonih, prilika.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgija i sloboda vjere

PLiturgijska euhologija

govori o slobodi koja je dar Božjega Duha, uvijek u povezanosti s Istinom, sa spasenjem, s vjerom

koja čovjeka intimno sjedinjuje s Bogom.

Istodobno, ta »nutarnja sloboda«, nazvana

pravom i istinskom, jest zalog i snaga izgradnje

one slobode koja se u svijetu očituje kao mir, zajedništvo i pravednost

među narodima. Stoga, graditi slobodu,

ponajprije pretpostavlja živjeti slobodu koja nam

je u Kristu darovana.

P ovijesni razvoj kršćanske liturgije, njezinih obrednih oblika i misli o odnosu obrednoga čina i božanskoga otajstva, u sebi nosi i ocrtava »put spasenja« kojim Crkva kroči kroz zbilju svijeta prema punomu sjedinjenju s Bogom, prema spasenju. Litur-gija Crkve, gledano u kršćanskome shvaćanju povijesti, pruža nasta-vak »spasenjske povijesti«, uprisutnjenje i aktualizaciju Božjih djela spasenja. Razvoj liturgije kroz povijesna i kulturalna razdoblja mo-guće je promatrati i bez priziva na taj nutarnji i otajstveni smisao kulta, ali bi u tome slučaju svako vrjednovanje i prosuđivanje litur-gijskih oblika bilo lišeno temeljnoga ključa razumijevanja. Govor o kontinuitetu i diskontinuitetu liturgijskih forma, o povijesnim lomo-vima i reformama, o procvatima i nesnalaženjima pred izazovima vremena, nerijetko krije zaborav onoga što liturgija Crkve u sebi jest i što ima biti u svakome trenutku povijesti. Ako se o povijesnim lo-movima ili reformama liturgije govori samo zadržavajući se na odno-su načina slavljenja s prethodnom obrednom formom koju se obnav-lja ili reinterpretira, ili ju se promatra u usporedbi s načinom slav-ljenja iz nekoga »idealiziranoga« davnog razdoblja, onda je zacije-lo otvoren put krivim shvaćanjima i zastranjenjima, unaprijed sroče-nim osudama ili nekritičkim pohvalama. Liturgijska »predaja« ima zadaću čuvati i u život Crkve trajno unositi Kristovo otajstvo spase-nja. To je prvi prosudbeni ključ za razumijevanje i prosuđivanje mi-jena koje prate povijesni hod liturgije Crkve. »Doista, ja od Gospodi-na primih što vama predadoh« (1Kor 11, 23), potvrđuje apostol Pa-vao kršćanima u Korintu opominjući: »kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe« (11, 26). Stoga svaka »predaja« ili »tradicija«, kao i svaka obnova, imaju za-daću preispitivati se o onome što »od Gospodina primismo«.

U tome svjetlu valja nam razmišljati i o događajima koji se ve-žu uz razdoblje cara Konstantina Velikoga i uz tzv. »Milanski edikt« iz 313. godine. Tisuću i sedamstota obljetnica tih događaja prigoda je za nova istraživanja i promišljanja, pa i za razmišljanje o njima u svjetlu liturgijske povijesti kao i o samome nutarnjem odnosu litur-gije i povijesti.

Povijesna rasvjetljenjaKao što velike obljetnice u svome spomenu i slavljenju nerijetko po-miruju mnoge proturječnosti, tako je i u slavlju 1700. obljetnice tzv.

Sloboda ispovijedanja vjere i liturgija CrkveLiturgijska promišljanja uz 1700. obljetnicu »Milanskoga edikta«

Ante Crnčević

3

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo10201320131020131010201310»Milanskoga edikta«. Ozbiljnija povijesna istraživanja pokazuju, naime, da se uz pojam »Milanski edikt« veže niz nejasnoća, pa i netočnosti. U to do-ba, kada je upravljanje velikim Rimskim carstvom bilo podijeljeno u tetrar-hiji (između dvojice careva-augusta i dvojice cezara), nije lako, bez sigur-nih svjedočanstava, pratiti slijed događaja i tvrditi komu od suvladara pri-padaju pojedine odluke i inicijative. Među dokumentima koje je povijest sačuvala ne nalazi se, naime, nikakav carski edikt kojim bi car Konstantin, svojom odlukom, god. 313. dao kršćanima slobodu u javnom ispovijedanju vjere i u javnom vršenju kulta. Neizravno nam je prenesen tek reskript ko-jim car Licinije, koji je stolovao u Nikomediji kod Carigrada, 13. lipnja 313. odgovara na zamolbu upravitelja pokrajine Bitinije jamčeći kršćanima slo-bodu ispovijedanja vjere. Tekst nam je prenio Laktancije u djelu De mor-tibus persecutorum, a analogni tekst toga dokumenta, upućen upravitelju Palestine, sačuvan je u grčkoj verziji. Imajući u vidu te i druge povijesne či-njenice i okolnosti, mnogi autori pojašnjavaju da se pod pojmom »Milan-ski edikt« ne bi moglo govoriti o ediktu, nego o reskriptu kojim se odgova-ra na traženje; nije ga moguće nazvati milanskim jer nije potpisan u Mila-nu nego u Nikomediji, u današnjoj Turskoj; nije ga potpisao car Konstan-tin nego Licinije, premda se u tekstu ističe zajednička volja dvojice augusta; naposljetku, tim aktom iz god. 313. kršćanima nije prvi put priznata slobo-da ispovijedanja vjere i pravo na javne kultne čine jer je to kršćanima dopu-stio Galerije već u travnju 311. godine ediktom iz Serdike, današnje Sofije.

S velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti da je sadržaj Licinijeva reskripta dogovoren između Konstantina i Licinija prilikom njihovoga susreta u Milanu krajem veljače ili početkom ožujka 313. godine. Ne-ki autori pretpostavljaju da je postojao edikt koji bi bio izdan u Mila-nu te kasnije izgubljen. No, to su pitanja koja pripadaju nekim dru-gim raspravama. Ta pojašnjenja ipak ne dovode u pitanje važnost samih događaja za život Crkve i za razvoj njezine liturgije.

Uz naznake tih važnih povijesnih danosti, korisno je ovdje ra-svijetliti i duhovno okružje u kojemu se dogodila promjena sta-va naspram kršćana u Konstantinovo doba. Konstantin je dobro poznavao progone kršćana jer je, boraveći na Dioklecijanovu dvo-ru, bio svjedokom velikih progona koje je car pokrenuo 304. i 305. godine. Što se dogodilo da su Konstantin i njegovi suvladari radikalno promijenili odnos prema kršćanskim zajednicama? Među starim autorima (Euzebije i Laktancije) uočljiv je pomalo idealizirajući odnos prema Konstantinovu ži-votu i njegovu obraćenju na kršćanstvo. Na temelju te predaje bilo je uobi-čajeno misliti da su za obrat carskoga odnosa prema kršćanima od presud-ne važnosti bili događaji koje predaja uzročno povezuje: Konstantinovo vi-đenje Kristova križa s porukom »In hoc signo vinces« 28. listopada 312. i pobjeda nad suparnikom Maksencijem na Milvijskom mostu pred Rimom. No, ne zalazeći u analizu povijesne točnosti i moguće uzročnosti tih doga-đaja, oni ne mogu biti prihvaćeni kao glavni ili jedini motiv novoga stava koji je radikalno promijenio rimsko društvo. Razloge je potrebno tražiti du-blje, u rimskoj religijskoj kulturi, ali i u istini da su kršćani postali nezaobi-lazni dio društva.

Car Konstantin VelikiMusei Capitolini, Rim.

4

NAŠA TEMA Liturgija i sloboda vjere

Rimljani su, naime, od Etruščana baštinili ideju o pax deorum, prema kojoj su vladavina mira i prosperitet u carstvu/državi bitno ovisni o umije-ću čuvanja skladnoga odnosa s bogovima. Religija i kult bili su, stoga, jed-na od velikih briga države/carstva, pa je imperatorskim zakonima i ured-bama bila zajamčena sigurnost očuvanja mira s bogovima. U svakom ne-djelu kojim bi se netko protivio religijskoj disciplini gledala se ugroza sigur-nosti društva i cijeloga carstva. Iz takvoga gledanja moguće je, barem dije-lom, razumjeti optužbe da su kršćani, narušavajući pax deorum, bili kriv-ci nevoljama i katastrofama s kojima se carstvo suočavalo (potresi, požari, poplave, ratovi…). No, nakon što je zbog raznih razloga, a osobito zbog raši-renosti kršćana i njihove miroljubivosti spram svih, postalo jasno da se i kr-šćanstvo može ugraditi u program očuvanja pax deorum i stabilnosti car-stva, ono isto načelo, građeno na postavkama politeizma, stvorilo je pret-postavke za odnos tolerancije prema kršćanima i njihovoj vjeri, priznajući ju kao religio licita. Dopuštajući kršćanima slobodu kulta rimski su carevi, nastojeći izbjeći srdžbu bogova, pa tako i kršćanskoga Boga, htjeli ponaj-prije osigurati mir i sigurnost carstva. Pomaci prema stavu koji je išao dalje od same tolerancije – a što se prepoznaje u proglašenju kršćanskoga Dana gospodnjeg blagdanskim danom za sve građane (god. 321.) te proglašenje kršćanstva religijom Carstva – dogodili su se nešto kasnije. Događaji s po-četka stoljeća svoj vrhunac imaju u odluci cara Teodozija koji god. 392. za-branjuje poganske kultove. U tom razvoju naklonoga stava prema kršćani-ma vidljivo je također da je ta naklonost postala, u nekoj mjeri, instrumen-

tum regni. Naklonost i privilegije dane Crkvi očitovale su istodob-no brigu carstva za rastuću kršćansku zajednicu, ali i određe-

ni oblik kontrole nad njom. Ne produbljujući dalje ovu zanimljivu i iznimno

slojevitu tematiku, isprepletenu političkim igra-ma, povijesnim okolnostima i rastom Crkve, ra-

spravu usmjeravamo prema pitanju na koji se način u tim novim okolnostima razvijala li-turgija rimske tradicije. Riječ je o važnom pitanju jer su u razdoblju od Konstantino-va doba do osmoga stoljeća mnogi elemen-ti zadobili stalno mjesto u rimskoj liturgij-skoj tradiciji, pa se obnoviteljski zahvati u kasnijoj povijesti vrjednuju i prosuđuju u suodnosu s liturgijom iz toga »tipskoga« razdoblja. Način slavljenja liturgije iz to-ga doba naziva se »klasičnom« ili »čistom rimskom liturgijom« (liturgia romana pura, B. Neunheuser), ali tu »čistoću« va-lja razumijevati u smislu naglašavanja au-tentičnih rimskih obrednih matrica i ele-menata naspram liturgije kasnijega doba (od 8. st.), kada rimska liturgija poprima elemente galske liturgijske tradicije.

Moć i slava Rimskoga carstva.

Zlatna kaciga iz Berkasova kod Srijemske Mitrovice, 4. st.;

Muzej Vojvodine, Novi Sad.

4

tum regni. Naklonost i privilegije dane Crkvi očitovale su istodob-no brigu carstva za rastuću kršćansku zajednicu, ali i određe-

ni oblik kontrole nad njom. Ne produbljujući dalje ovu zanimljivu i iznimno

slojevitu tematiku, isprepletenu političkim igra-ma, povijesnim okolnostima i rastom Crkve, ra-

spravu usmjeravamo prema pitanju na koji se način u tim novim okolnostima razvijala li-turgija rimske tradicije. Riječ je o važnom pitanju jer su u razdoblju od Konstantino-va doba do osmoga stoljeća mnogi elemen-ti zadobili stalno mjesto u rimskoj liturgij-skoj tradiciji, pa se obnoviteljski zahvati u kasnijoj povijesti vrjednuju i prosuđuju u

ga doba naziva se »klasičnom« ili »čistom

pura,lja razumijevati u smislu naglašavanja au-tentičnih rimskih obrednih matrica i ele-menata naspram liturgije kasnijega doba (od 8. st.), kada rimska liturgija poprima elemente galske liturgijske tradicije.

5

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo10201320131020131010201310

Liturgija i »sloboda vjere«Govoreći o promjenama koje su se u životu Crkve dogodile za Konstan-tinove vladavine, često se govori o slobodi vjere. Pritom je ipak po-trebno pojasniti da slobodu vjere, shvaćenu u užemu smislu riječi, ni-je ispravno vezati za izvanjske (društvene i političke) okolnosti, nego uz vjeru u samoj njezinoj biti. Slobodu nitko ne može dati. Sloboda je osobno raspoloženje, stav, htijenje. Pojam libertas ima zajednički ko-rijen s pridjevom libens, koji označava onoga koji je voljan, radostan, prostodušan, iskren, koji rado i s veseljem nešto čini. Sloboda, shvaćena u tome smislu, može biti poštivana ili povrijeđena, ugrožena, ali ne može biti ni oduzeta niti dana jer čovjeka bitno iznutra određuje, kao nutarnja vlastitost bića. Tako su vjera i sloboda u sebi nerazdvojne. Tko vjeru-je, taj je istinski slobodan. Vjera potvrđuje i izriče slobodu srca, neo-visno o ugrozama koje priječe njezino ispovijedanje, slavljenje (kult) ili djelatno očitovanje u javnome životu.

Konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila o božanskoj objavi po-jašnjava da čovjek vjerom »cijeloga sebe Bogu slobodno (libere) izru-čuje iskazujući potpun posluh uma i volje Bogu objavitelju i dragovolj-no (voluntarie) pristajući uz objavu koju je on dao« (DV, 5). U tome govo-ru ključna je riječ fides, koja govori o nečijemu uvjerenju ili povjerenju koje pojedinac nekomu iskazuje. Kada se pak u crkvenome nauku i u liturgijskoj euhologiji govori o »slobodi vjere«, temeljna riječ postaje religio, pri čemu se misli na »slobodu religije« ili »vjersku slobodu« i pod čim se razumijeva »slobodno prakticiranje religije u društvenoj zajednici« (liberum in societa-te religionis exercitium, DH, 1). Poteškoće u izričaju, a time i u razumijeva-nju, nastaju zbog nepostojanja riječî kojima bi se u hrvatskome jeziku razli-kovale fides i religio, koje prevodimo jednim pojmom – vjera.

Za razjašnjenje i potvrdu prethodnih misli mogu poslužiti uvidi u litur-gijsku euhologiju. U molitvama iz Rimskoga misala susrećemo niz izriča-ja kojima se priznaje da je Bog »začetnik naše slobode i spasenja« (liberta-tis nostræ auctor es et salutis). Otajstvo spasenja predstavljeno je kao dar savršene slobode (perfecta libertas), kao istinska sloboda (vera libertas) i dar trajnoga spasenja (in libertate filiorum Dei). Za Crkvu se moli da uvi-jek pruža živo svjedočanstvo istine i slobode (vivum testimonium exsistat veritatis et libertatis) te raste u slobodi (incrementa libertatis accipiat) te da svi po Kristovu djelu spasenja prispijemo k pravoj slobodi (ad veræ per-veniamus præmium libertatis). U obredu odreknuća u liturgiji krštenja su-srećemo pitanje: »Odričete li se grijeha da živite u slobodi djece Božje (in libertate filiorum Dei)?«, dok se za krizmanike moli snaga Duha da pred svijetom očituju slobodu Božjega posinstva (coram mundo tuæ libertátem adoptionis iugiter manifestent). Otajstvo euharistije kojom se hranimo na-zvano je cijenom i darom naše slobode (pretium libertatis). Za one koji se odlučuju živjeti životom u redovništvu Crkva moli bratsko zajedništvo i slo-bodu duha (spiritalis libertas).

Kada je pak riječ o molitvama u kojima se moli za blagostanje, mir me-đu narodima i »slobodu vjere«, susrećemo zazive s ključnim izričajem li-bertas religionis (primjerice u Sveopćoj molitvi na Veliki petak). U tome

Govoreći o promjenama koje su se u životu Crkve dogodile za Konstan-

prostodušan, iskren, koji rado i s veseljem nešto čini. Sloboda, shvaćena u tome smislu, može biti poštivana ili povrijeđena, ugrožena, ali ne može biti ni oduzeta niti dana jer čovjeka bitno iznutra određuje, kao nutarnja

, 5). U tome govo- koja govori o nečijemu uvjerenju ili povjerenju koje

Proglasivši kršćanstvo povlaštenom religijom u Carstvu, rimski carevi kršćanski kristogram (XP) stavljaju na carski novac, javno znakovlje, vojničke štitove…

6


smislu susrećemo i obras-ce u kojima se moli za Cr-kvu da u slobodi izgrađuje Božje kraljevstvo (tuum in libertate regnum ædificet æternum) te Kristovu slo-bodu (libertas Christi) pro-širi među sve narode.

Povezujući dva nave-dena značenja slobode uo-čavamo da je sloboda, ko-ja je dar Božjega Duha, uvi-jek u povezanosti s Istinom, sa spasenjem, s vjerom koja čovjeka intimno sjedinju-je s Bogom. Istodobno, ta »nutarnja sloboda«, nazva-na pravom i istinskom, jest

zalog i snaga izgradnje one slobode koja se u svijetu očituje kao mir, zajed-ništvo i pravednost među narodima. Stoga, graditi slobodu, ponajprije pret-postavlja živjeti slobodu koja nam je u Kristu darovana. Time se potvrđu-ju Isusove riječi: »Ako vas Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.« (Iv 8, 36) Doista, »za slobodu nas Krist oslobodi« (Gal 5, 1).

Slijedeći tu mudrost možemo reći da je upravo snaga vjere (fides), koja je u vremenima progonstva bila življena i neustrašivo svjedočena kao istin-ska sloboda za Boga (libertas vera), stvorila preduvjete za libertas religio-nis, za slobodu javnoga ispovijedanja vjere, za slobodu kulta, kao i za pra-va koja su neotuđiva u miroljubivome društvu. Kršćani su, dakle, unatoč progonstvima i ugnjetavanjima, društvu u kojemu su živjeli pružili spozna-ju istinske slobode i svima, pa i svojim progoniteljima, omogućili da uistinu postanu slobodni.

U svemu tome postavlja se pitanje kako je moguće unutar ljudske povi-jesti, duboko obilježene zlom, nasiljem, ratovima i svakovrsnim podjelama, promatrati razvoj »svete povijesti« i njezin hod prema konačnomu spase-nju svega u Kristu. Može li se uopće govoriti o »kršćanskome društvu« i »kršćanskome svijetu« i u kojoj je mjeri društvo u kojemu živimo kristija-nizirano? Pri tome valja pojasniti da se »događaj spasenja u konačnici ne odnosi na svjetsko-povijesna carstva, na nacije i narode, nego na spasenje svake pojedine duše« (K. Löwith), ali istodobno se ne može dovesti u pita-nje da se Bog u »odgajanju ljudskoga roda« na neki način služi i općim ra-zvojem svijeta usmjerujući njegov hod prema punini koju mu je u svome promislu namijenio (H. U. von Balthasar).

Izazovi i iskušenja slobodeNeosporno je da je kršćanska liturgija u okvirima tolerancije i slobode krš-ćanstva kao »priznate religije« u Rimskome carstvu zadobila nove okvire ko-ji će utjecati na njezin razvoj i oblikovanje. Povijesni razvoj liturgije, naime,

Car Konstantin prima od pape Silvestra znakove

svjetovne moći.

Freska u Oratoriju sv. Silvestra pored crkve Santi Quattro Coronati,

Rim, 1246.

7

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo10201320131020131010201310neodvojiv je od razvoja društva i njegove kulture jer liturgija po svojoj nara-vi uvijek ucjepljuje i urezuje Božje djelo spasenja u ljudsku zbilju, u tkivo kul-ture. Takav pogled na »mjesto« liturgije u povijesti društva u kojemu živi kr-šćanska vjera iziskuje oprez s površnim tvrdnjama o jednostranome utjecaju kulture i društvenih prilika na razvoj kršćanske liturgije i njezinih oblika, kao da bi se u pozadini kristijanizacije društva događalo jednostavno »prevođe-nje božanstava« iz poganstva u viziju kršćanske objave, odnosno kao da bi kr-šćanska liturgija bezuvjetno preuzela iz poganstva religijske i društvene mo-dele i dala im kršćanski predznak i smisao. Istina o Bogu ne može biti odvoje-na od istine o dobru, o zlu, o lijepom, što pak stoji u temeljima kulture. Budu-ći da su »tri pitanja – o istini, o Bogu, o dobru – samo jedno jedino pitanje« (J. Ratzinger), prihvaćanje kršćanske vjere (fides) ne događa se bez preobraz-be kulture, pa ni onda kada se iz njezine baštine (religio) preuzimaju elemen-ti koji bivaju ugrađeni u liturgiju kršćanske zajednice.

Različitost liturgijskih oblika kao i postojanje raznih »liturgijskih obite-lji« odnosno »obreda«, vezanih za pojedina zemljopisna područja i kultural-na podneblja, nastali su »upravo u odnosu na poslanje Crkve« (KKC, 1202). Različitosti u načinu slavljenja, vlastitosti obrednoga simbolizma, posebno-sti u liturgijskim formama, specifičnosti u teološkom shvaćanju slavljenoga otajstva kao i sve »kulturalne obilježenosti« liturgije, proizlaze iz jedinstva poslanja Crkve koja – vjerna Apostolovoj pouci »lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom« (2Tim 1, 14) – donosi Kristov dar spasenja svim narodima u svim kulturama i u svakome vremenu.

Neosporno je da su nove društvene okolnosti utjecale da u liturgiji Cr-kve pronađu mjesto brojni elementi koji su bili vlastiti rimskomu društvu, carskomu ceremonijalu i rimskoj religijskoj baštini. Moguće je razlikovati formalne i idejne elemente koji se nastanjuju u liturgiji. Dostatno je spome-nuti nagli razvoj obrednih elemenata, uvođenje gesta i raznih stavova tijela, oblikovanje liturgijskoga ruha, obredne poklike; možemo spomenuti i ra-zne oblike pozdrava i iskazivanje časti (sveti cjelov), geste poklonstva, pro-cesije, naslove koji se pridijevaju Kristu kao i one kojima se oslovljava pa-pu i biskupe, znakove i simbole koji se vežu uz crkvene i liturgijske službe… Unatoč tom naglomu i brzomu razvoju obrednih forma, može se govoriti o jednostavnosti i odmjerenosti liturgijskih literarnih obrazaca koji su na za-divljujući način čuvali jasnoću kršćanske istine, pretočene u molitvu hvale i ucijepljene u sakramentalni spomen-čin Kristova spasenjskoga djela. Dok su obredne forme bile u nekoj mjeri »propusne« naspram elemenata, vla-stitih rimskomu ‘poganstvu’, liturgijski molitveni obrasci, pa i kada preu-zimaju izričaje iz različitih sfera života (na primjer iz vojničkoga, medicin-skoga i pravničkoga rječnika te iz rječnika vlastitoga životu na carskome dvoru), u zadivljujućoj jasnoći čuvaju istinu o Kristu. Liturgijska molitva Crkve, iščitavana iz najstarijih euholoških obrazaca, gotovo je neizostav-no usmjerena i upućena Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetom, a u molitva-ma se nedvojbeno prepoznaje eklezijalni identitet liturgije. Nutarnja struk-tura molitvenih obrazaca čuva: spomen na Kristovo djelo spasenja, izričaj hvale Bogu zbog toga djela, molitveni zaziv za Crkvu koja slavi te, napo-sljetku, nadu u konačno zajedništvo s Kristom u Očevoj slavi. Ta ista struk-

8


tura ocrtava i definira Crkvu, njezin identitet i poslanje koje joj je povjere-no u svijetu.

Život kršćanskih zajednica u razdoblju koje nazivamo »liturgia romana pura« oblikovao je tri obredne forme slavlja euharistije: svečanu ‘postajnu’ (‘stacionalnu’) liturgiju koju predvodi biskup u nekoj zajednici vjernika ko-ju pohađa na određeni dan prema stalnom godišnjem rasporedu; euharisti-ju kojom predsjeda svećenik u crkvi koja je povjerena njegovoj brizi; misa s manjom grupom vjernika, okupljenih u nekoj posebnoj prigodi. Ono što je korisno iz toga doba posebno istaknuti jest komunitarnost liturgijskih sla-vlja. Praksa ne poznaje »privatna« slavlja, pa ni onda kada je riječ o manjim vjerničkim skupinama. Oslanjajući se na prvu među spomenutim formama, izdvajamo nekoliko elemenata komunitarnosti: slavljem predsjeda biskup, okružen svojim prezbiterijem (svećenstvom), zajednica vjernika sudjeluje u slavlju ne na način da svi čine sve; razvijene su liturgijske službe – zbor pje-vača, čitači, akoliti; vjernici donose darove za euharistiju, a zajedno s nji-ma i darove za potrebe kršćanske zajednice i siromaha; ne postoje osobne ili »privatne« molitve koje bi tko (predsjedatelj ili tko drugi) izgovarao kao čin osobne pobožnosti za vrijeme slavlja; svi koji sudjeluju na euharistijskom slavlju pristupaju i pričesti…

Zaključujući misli o značenju događaja koji su u rano do-ba slobode krš ćanstva utjecali na liturgijski život Crkve, iz-dvajamo tek jednu pouku za Crkvu današnjega (i svakoga) vremena. Naklone društvene okolnosti uvijek postaju sret-nom prigodom u kojima liturgija može jasnije izricati i obli-kovati svoju vlastitost i svoju zadaću u životu i poslanju Cr-kve, ucjepljujući na životniji i privlačniji način Kristovo otaj-stvo u zbilju svijeta. No, te okolnosti postaju ujedno i isku-šenjem da se liturgija, posežući za širinom mogućnosti i iza-zova, raspline u obrednom i idejnom dijalogiziranju s kultu-rom, s društvenim temama, s ‘trendovima’ vremena, poka-zujući tako svoju ‘suvremenost’ i ‘blizinu’, ali ne zadirući ti-me u tkivo kulture i u život ljudi. Pokušaji »kulturalne po-mirbe« liturgije s modernim gibanjima – u načinu govora, glazbi, umjetnosti, arhitekturi, u pokušajima stvaranja ‘ne-formalnih’ i ‘spontanih’ slavlja, u novim oblicima stvaranja zajedništva, kroz intimu malih skupina… – nerijetko kriju tek nemoć kršćanske zajednice da bude svijetu izazov (pa i po cijenu prijezira i osude), pa se stoga odabire lakši put ‘dodvoravanja’ i površnoga približavanja. Takav stav potpu-ne otvorenosti očituje zapravo našu nutarnju neslobodu, ne-sigurnost u Istinu i nejasnoću u razumijevanju značenja li-turgije za život vjere. Možda se takvim postupcima i jesmo u nekoj mjeri približili svijetu, ali ne mogu biti uvjeren da taj ‘iskorak’ unosi ljude u otajstvo Krista i u otajstvo Crkve, a što jest smisao svakoga liturgijskoga slavlja. Konstantinov-ska »mudrost svijeta« uvijek nosi i blagoslovljenu moguć-nost, ali i iskušenje za »evanđeosku mudrost« kršćana.

Prijepor o Istini.

Manfred Grund: Isus pred Pilatom. Križni put u crkvi u Hersfeldu (Frauenberg).

9


KKršćanstvo i njegova teologija uvelike su

promijenili dotadašnje poimanje slobode,

ne povezujući ju više s političkom ili osob-nom slobodom, nego stavljajući je u suprot-nost s nutarnjim rop-stvom, prouzročenim grijehom. Tako se do slobode u konačnici

ne dolazi ljudskim na-stojanjima, nego Božjim milosnim darom. U Kri-

stu čovjek biva prepo-rođen na novi život, ali uvijek postoji i napetost s grješnošću i sa zemalj-

skim nagnućima koja otklanjaju od istinske

slobode za dobro.

Kršćanstvo i njegova teologija uvelike su promijenili dotadaš-nje poimanje slobode, ne povezujući ju više s političkom ili osobnom slobodom, nego ju stavljajući u suprotnost s nutar-njim ropstvom, prouzročenim grijehom. Tako se do slobode u konač-nici ne dolazi ljudskim nastojanjima, nego Božjim milosnim darom; milost po Kristovu vazmu odlučujuća je za oslobađanja čovjeka. U Kristu čovjek biva preporođen na novi život, ali uvijek postoji i nape-tost s grješnošću i sa zemaljskim nagnućima koja otklanjaju od istin-ske slobode za dobro, tako da potpuna sloboda nije ostvariva u okviri-ma zemaljskoga života, nego samo u nebeskoj stvarnosti.

U promišljanjima je tako potaknuto pitanje kakav je odnos izme-đu ljudske slobode, njegove slobode izbora i milosti, što je uvelo u dugu teološku raspravu koje su predstavnici: sv. Augustin, Eriugena, sv. Toma Akvinski, Erazmo, Luther i mnogi drugi. No, u ovome nas prilogu na prvome mjestu ne zanimaju naglasci i suptilnosti razvija-nja misli i nauka o slobodi, nego baština koja je sačuvana u liturgij-skim tekstovima, jer upravo oni mogu ponovno probuditi osjetljivost za izvornost kršćanskoga slavlja otajstva u koje je utkana specifičnost kršćanskoga poimanja i življenja slobode. Susret s tekstovima tim je zanimljiviji, jer se upravo u razdoblju 4. i 5. stoljeća događa obliko-vanje liturgijskih i obrednih obitelji s njihovim posebnim bogosluž-nim obilježjima. Susret s liturgijskim izražajima poseban je trenutak pronalaženja temeljnoga sloja (koji zovemo zakonom vjerovanja – lex credendi) iz kojega su se razvile posebnosti.

U rimskoj se tradiciji suočavamo s procesima inkulturacije kr-šćanstva u odnosu prema obilježjima Rimskoga carstva i s onim što u širemu kulturološkom smislu zovemo romanitas. Govoreći o tzv. ‘Milanskom ediktu’ nije bez utemeljenja i važnosti pokušati vidjeti je li to što se dogodilo na izvanjskome planu ostavilo traga ne samo na vanjskim očitovanjima slobode, nego i na nutarnjim oblicima sadrža-ja molitava. Može se postaviti i puno šire pitanje: Koliko je liturgija utjecala na oblikovanje svijesti i govora o slobodi?

Liturgijski tragovi kršćanskoga poimanjaslobode čovjekaUz 1700. obljetnicu tzv. »Milanskoga edikta«

Ivan Šaško

NAŠA TEMA

10


đu njima ne treba zanemariti činjenicu da je u njegovo doba sazvan Nicejski sabor (325.), na kojemu se snažno potvrđuje vjera u bo-žanstvo Isusa Krista (»istobitan s Ocem«), što uvodi u veliko bistrenje pojmova u kristo-logiji sljedećih dvaju stoljeća.

Kršćansko naglašavanje istinitosti vjere brzo uvodi u susret s drugim religijama de-mitizirajuću snagu koja razgrađuje dvojno-sti, osobito pokušaj razdvajanja javnoga bo-goštovlja i osobnih stavova, dajući prostora spajanju religije i ‘razuma’, dvaju putova spo-znaje koji oblikuju življenje. U tome se nala-zi kršćansko suprotstavljanje praznovjerju, negativnoj strani mita, kao i davanja božan-skih obilježja zemaljskoj vlasti. Time se očitu-je istina da čovjek ima svoje podrijetlo dublje od bioloških korijena i da nije rob zemaljske moći. Ovisnost o Bogu znači slobodu čovje-ka od drugih ljudi na razini vladanja i dubo-ku povezanost na razini ljubavi i poštovanja. Bit ljudskoga bića je sloboda, to jest odnos s beskrajnim i vječnim. Granica svake zemalj-ske moći i vlasti je istinska religija koja ču-va ljubav prema slobodi čovjeka. Tako posri-jedi nije neka snošljivost (tolerancija), nego sloboda.

Liturgijski spis iz pretkonstantinovskoga doba: svjedok kršćanske slobodeIz prethodnih polazišta lakše je razumjeti da će se u liturgiji susretati s raznim kulturološ-kim oblicima, izvanjskim izražajima, usvaja-njem i reinterpretacijom običaja, ali će jez-gra, sadržaj biti isti, Kristov, evanđeoski. Isti-na je da se tijekom povijesti, zbog prenagla-šavanja pojedinih kulturoloških elemenata i sastavnica u liturgijskome obredu, dogodilo da je bio zatamnjen sam sadržaj, ali je on bio prisutan. Budući da se oslanjaju i imaju svo-je izvorište u Svetome pismu, moguće je vi-djeti molitvene tekstove koji su u liturgiji pri-sutni tijekom svih stoljeća. Zapravo, onaj ne-promjenjivi sloj koji se odnosi na slobodu kr-šćanskih vjernika življen je različito u pro-mjenjivim povijesnim okolnostima. Tako u svome sadržaju liturgija ostaje ista proslava

Sloboda koja izvire iz Boga izražena u CrkviDok se, s jedne strane, redovito govori o ‘da-vanju’ vjerske slobode kršćanima, o dopu-štenju za slobodno ispovijedanje vjere, o slo-bodi vjeroispovijesti, s druge dolazi do pre-poznavanja slobode savjesti koja se prikla-nja onoj religiji koju smatra najprikladni-jom (prema formulaciji carskoga dokumen-ta: »Qui ei religioni in mentem sua dederet quam ipse sibi aptissimam esse sentire.« – »Svatko će moći slijediti religiju koju osjeća najprikladnijom svojoj savjesti.«; ili prema drugoj vrlo sličnoj: »Ut daremus et cristia-nis et omnibus, liberam potestatem sequ-endi religionem quamquisque evoluisse.«). Zadivljuje jasnoća i suvremenost kako sta-va, tako i formulacije. To ne samo da je ot-klon od državnoga bogoštovlja i njenoga for-malizma, nego prepoznavanje i priznavanje druge razine, izvorišta koje ne pripada dr-žavi, nego postaje temeljem za istinsku laič-nost države i za zdrav odnos prema religiji. Time se niječe vlast države nad etičkim pita-njem kao i laičnost koja bi se svodila na rav-nodušnost prema religijskome fenomenu. Tako religijska sloboda nije neki ustupak ko-ji bi proizlazio iz države; ‘Ediktom’ se prizna-je da ta sloboda proizlazi iz ljudskoga bića, iz njegove stvorenosti.

Što se tiče slobode bogoštovlja, ona ni-je samo pravo pojedinca već je priznata kao zajedničko pravo jednoga društvenoga tije-la – Crkve. U tome je smislu Konstantin su-vremeniji od velikoga broja suvremenih za-konodavnih rješenja i na razini europskoga zakonodavstva. Tim se carskim dokumen-tom kršćanima priznaje da budu Crkva i da izražavaju svoje izvorište.

Ipak, pritom ne smijemo zaboraviti da je sloboda Crkve za Konstantina u okvirima di-namike koju obično zovemo političkim rea-lizmom, s naglašenom nakanom ujedinjava-nja i osiguravanja velikoga Rimskoga carstva. Za njega je očito puno toga sredstvo za posti-zanje toga cilja. Bilo bi pretjerano kad bismo pitanja katoličke vjere smatrali ključnima za toga cara, jer su ona ipak rubna, premda me-

11

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo10201320131020131010201310Kristova vazma i u katakombama i u najra-skošnijim bazilikama.

To nipošto nije sporno i lako je potvrdivo. Istinsko pitanje koje se postavlja jest koliko je kršćanski sadržaj mijenjao i u kojoj je mje-ri svojim sadržajem oblikovao kulturu i život ljudi koji su ga prihvaćali. Zato je važno kr-šćansko načelo da u liturgiju ne može ući ni-šta što je protivno Isusovu nauku i njegovu primjeru. Tako iz društvenih i političkih su-stava nije moguće unijeti u liturgiju ništa što bi bilo na tragu nepravde, što bi ponižavalo drugoga čovjeka, što bi zanemarilo kršćan-sku ljubav i obescijenilo vrijednost čovjeka. Vidi li se to u liturgiji? To je izazov, ali nas može oduševiti istina da i u trenutcima kada su se pojedinci ili skupine u Crkvi udaljili od izvora kršćanskoga poimanja otajstva života i slobode, lako uviđamo da je liturgija čuvala svoj poklad i bila svjedokom iste snage koja preobražava svijet.

Stoga je dragocjeno vidjeti ne samo na prjelasku iz 3. u 4. stoljeće, vođeni malobroj-nim tekstovima koji su sačuvani, baš tu lje-potu kršćanstva koje nije pozivalo na izrav-no, političko ili vojno mijenjanje društvenih okolnosti, nego na nasljedovanje Krista i osluškivanje njegova Duha, na prianjanje ži-votom uz istine vjere koje su trajno izložene i mogućemu nasilju od strane onih koji nisu susreli Krista.

U spisu ‘Apostolska predaja’ (Traditio Apostolica) za koji se drži da je nastao oko 215. godine, dakle stotinu godina prije priznavanja slobode savjesti i dopuštanja kršćanima jav-noga očitovanja svoje vjere bez prijetnja ka-znama, ostao je zapisan opis pristupanja u kr-šćanstvo, priprema za sakramente kršćanske inicijacije. Taj spis koji se odnosio na široko mediteransko, ali i druga područja Rimskoga carstva, u sebi nosi kršćansku osjetljivost za tadašnje prilike u kojima su živjeli ljudi željni Kristove Radosne vijesti, ljudi duboke želje da postanu kršćanima.

U 15. i 16. poglavlju koje se odnosi na pred-stavljanje kandidata vidljivo je da tadašnja Crkva računa na okolnosti robovlasničko-

ga društva koje je izvanjska stvarnost u ko-joj ljudi žive. Kršćanstvo ne poziva na oru-žanu pobunu, revoluciju, izravnu promjenu društvenih ustroja ili svrgavanje nositelja vlasti. Kršćanstvo u tim okolnostima nastoji biti socijalno osjetljivo i naučavanjem ned-vosmisleno. Lako je vidjeti što je kršćanstvu prihvatljivo, a što neprihvatljivo. To je slo-boda koju ne može nadzirati niti jedna ze-maljska vlast.

Preobražajna snaga kršćanstva u društvuKandidati se predstavljaju pred službeni-kom, koga spis naziva učiteljem (grčki di-daskalos), radi katehetske poduke koju žele primiti. Njih su doveli prijatelji, a učitelj (ta-dašnji kateheta) te prijatelje ispituje o kan-didatima koje dovode, o njihovu identite-tu, o njihovu ćudoređu. Ispitivanje se pro-vodi na temelju svjedočanstva kojega dono-se poznanici koji smatraju da su kandidati prikladni da postanu kršćanima. U tome je

Kristovo vazmeno otajstvo, izvor pomirenja i slobode za sve ljude.Manfred Grund: Raspeće. Križni put u crkvi u Hersfeldu (Frauenberg).

NAŠA TEMA

12


predstavljanju važno vjerodostojno obraće-nje, s navođenjem razloga za pristupanje kr-šćanstvu (radi čega netko želi biti kršćanin – propter quam).

Ispituje se o načinu življenja. I baš tu vi-dimo neobičnosti. Tako tekst govori o tome da ako je netko u vlasti poganskoga gospo-dara, treba ga naučiti da se svidi gospoda-ru. Nema poziva na otpor, na sukob, kada je u pitanju običnost življenja, premda u okol-nostima izvanjske neslobode. Ono što istin-ski mijenja društvene okolnosti jest ljubav, a ne nasilje. Gospodar koji susretne ljubav, lakše će susresti Krista, a susresti Krista vo-di u nepovezivost svoga života s gospodare-njem nad drugima.

U broju 16. se zabranjuju poslovi i zani-manja koja su bila proširena u ono vrijeme. Ako je netko pornoboskós (danas bi to obu-hvatilo široko područje bavljenja pornogra-fijom, svodništvom, držanjem javnih kuća, trgovanje ljudima radi seksualnoga iskori-štavanja ili sličnih poslova), kršćanstvu je to neprihvatljivo. Takav kandidat treba pre-stati s takvim ponašanjem ili ne može ići putem priprave za krštenje. U nepovezivo-sti posla i kršćanstva začuđujuće su se naš-la i neka zanimanja koja danas ne izgleda-ju spornima (ali ne sasvim): slikari, kipari, scenografi, glumci, učitelji…, dakle prostor umjetnosti, odgoja i obrazovanja; područ-ja u kojima se promicalo idolopoklonstvo, mnogoboštvo. Dobro je spomenuti i nazna-ku koja govori o dirljivoj osjetljivosti. Nai-me, za učitelja se kaže da (premda je trebalo poučavati u skladu s poganskim učenjem), ako nema drugoga zanimanja, neka mu se dopusti poučavanje.

Za kršćane su bila neprihvatljiva i slje-deća zanimanja: utrkivanje kolima, igre na stadionima, gladijatorstvo (kao bor-ci, učitelji, kao čuvari zvijeri i lovci u are-ni ili pak drugi službenici povezani s gla-dijatorstvom). Upozoravalo se vojnike da kada se nađu u okolnostima da imaju moć ubiti drugoga, to ne učine. Ako dobiju ta-kvo naređenje, ne će ga izvršiti niti će da-

ti prisegu (jer se odnosila na cara). Ako to ne žele poštovati, nisu mogli biti primljeni među kandidate za kršćane. To se odnosi-lo i na zakonodavnu i na izvršnu i na sud-benu vlast. Onaj tko je imao »moć mača« (potestas gladii), tko je bio sudac ili drugi službenik (prepoznatljiv po grimiznoj odje-ći), nije bio prikladan. U takvim se sluča-jevima radilo o obescjenjivanju Boga. Po-pis kao neprikladne izravno spominje još i bludnike, eunuhe (one koji se kastriraju) i one koji »čine nešto o čemu nije lijepo go-voriti«. Ne smije se dopustiti primanje me-đu kandidate ni vračevima, vidovnjacima, astrolozima, tumačima snova ili onima koji uznemiruju puk, krojačima (koji su izrađi-vali likove idola) ili proizvođačima amule-ta (medaljona koji 'donose sreću'). I ponov-no nailazimo na napomenu o priležnicama koje su ropkinje i koje uzdržavaju djecu, a pripadaju samo jednom gospodaru. Zani-mljivo je da se njima dopuštalo slušanje ka-teheza i primanje među kandidate. Odakle Crkvi u starini takva odluka? Vidjeli su da nesloboda tih jadnih žena, njihovo življe-nje, nije njihov izbor, a posrijedi je i briga za djecu. No, u odnosu na one koji su ima-li priležnice odredbe su bile stroge. Njima nije dopušteno pristupanje kršćanstvu: tre-bali su se oženiti prema zakonu, a ako nisu htjeli, bili su odbijeni.

U povezanosti sa sakramentima i s li-turgijskim slavljem nije teško uočiti nu-tarnju dinamiku kršćanstva. Ono je jedno-stavno slijedilo nauk Isusa Krista i stavljalo ga pred konkretne ljude. Kada se pogleda na što se sve odnosi prikladnost, odnosno neprikladnost za kršćansko življenje, za primanje u Crkvu, lako je zaključiti da su pokrivena sva društvena područja, a u sre-dištu je uvijek sloboda prožeta ljubavlju. To je snaga koja mijenja nepravedne od-nose, koja promiče istinu da su ljudi Božja stvorenja sa svojim pravima koja ne dolaze od države ili vlasti, ali da kršćanski dopri-nos društvenomu životu može biti odluču-juć, jer nije vođen sebičnošću.

13


Za slobodu oslobođeniU susretu s konkretnim liturgijskim teksto-vima i prije i nakon vremena Konstantinova vladanja i odlukâ, jasno je vidljivo da se mo-lilo za slobodu, ponajprije od grijeha, od ne-prijatelja koji je uvijek u povezanosti s Bož-jim neprijateljem, đavlom, a zatim i za slobo-du od svega što udaljava čovjeka od Boga, što ga uvodi u kušnju i sprječava življenje rado-sti (ratovi, bolesti, neprijatelji, razne potre-be, zlo općenito).

Kao primjer donosim molitvu iz Veron-skoga sakramentara (Ve 609): »Fidelem populum, quaesumus, Domine, potentiae tuae muniat invicta defensio, sanctumque sibi caelesti dispensatione percipiat; ut pio tibi semper devotus affectu, et ab infestis li-beretur inimicis, et in tua iugiter gratia per-severet.« Moli se Boga da svoj narod učvrsti nepobjedivom obranom svoje moći i vodi ga nebeskim vodstvom u svetosti, te da ustra-je u milosti, oslobođen neprijatelja. Molitva ne ulazi u konkretne odnose i ne imenuje ne-prijatelje, ali se odnosi na sve što se proti-vi svetosti, a pod tim se podrazumije-va grijeh, ali i izvanjske prijetnje.

Što se tiče slobode Crkve, ona nije ograničena na neko vrijeme niti na neku vlast. U jedno-me predslovlju (Ve 530) nalazimo izri-čaj: aeclesiae li-bertas quam habet in Christo – slobo-da koju Crkva ima u Kristu. Ali u to-me se predslovlju spominju nasilni-ci koji uništavaju domove i odvode u ropstvo, čine dje-la koja se proti-ve ljudskoj slobo-di, postavljajući u predslovlju sveto-pisamsko pitanje:

Ako je svjetlo u tebi postalo tamom, kako li su samo te tame tamne?

Navodim i izraz iz još jedne molitve (Ve 425): »ut destructis adversantibus univer-sis secura tibi serviat libertate« – »da ti Cr-kva, nakon što budu uništene sve protivšti-ne, služi sigurnom slobodom«. Svakako da govor liturgijskih molitava ostaje izvrsnom riznicom za raščlambu pojmova o slobodi, a u kasnijim je razdobljima (kada kršćanstvo iznutra prožima i pokušava oblikovati ono što zovemo societas christiana) još vidljivi-ji utjecaj na izvanjsku slobodu čovjeka i zala-ganje za njega i njegova društvena prava. Iz toga drevnoga sakramentara proizlazi da je u prvome planu uvijek ono što je svedivo na slobodu u Kristu.

Bilo bi poželjno da se osobito mladi ljudi upoznaju s tim blagom i produbljuju tu tema-tiku, jer je istina u tim pitanjima najbolji put za skidanje krinke s ideologije koja Crkvu ne pred-stavlja u pravome svjetlu, kao istinsku promi-cateljicu slobode čovjeka. Kako to na različite

načine govori sveti Pavao: Krist nas je oslobodio da bismo u svemu bi-

li slobodni, a i onda kada smo u okovima evanđelja, ta je

‘okovanost’ najveća sloboda.

nepobjedivom obranom svoje moći i vodi ga nebeskim vodstvom u svetosti, te da ustra-je u milosti, oslobođen neprijatelja. Molitva ne ulazi u konkretne odnose i ne imenuje ne-prijatelje, ali se odnosi na sve što se proti-vi svetosti, a pod tim se podrazumije-va grijeh, ali i izvanjske prijetnje.

Što se tiče slobode Crkve, ona nije ograničena na neko vrijeme niti na neku vlast. U jedno-

Ve 530) nalazimo izri-

aeclesiae li-bertas quam habet

– slobo-da koju Crkva ima u Kristu. Ali u to-me se predslovlju spominju nasilni-ci koji uništavaju domove i odvode u ropstvo, čine dje-la koja se proti-ve ljudskoj slobo-di, postavljajući u predslovlju sveto-pisamsko pitanje:

skidanje krinke s ideologije koja Crkvu ne pred-stavlja u pravome svjetlu, kao istinsku promi-cateljicu slobode čovjeka. Kako to na različite

načine govori sveti Pavao: Krist nas je oslobodio da bismo u svemu bi-

li slobodni, a i onda kada smo u okovima evanđelja, ta je

‘okovanost’ najveća sloboda.

vi svetosti, a pod tim se podrazumije-va grijeh, ali i izvanjske prijetnje.

Što se tiče slobode Crkve, ona nije ograničena na

oslobodio da bismo u svemu bi-li slobodni, a i onda kada smo

u okovima evanđelja, ta je ‘okovanost’ najveća

sloboda.

Krist nas je oslobodio da bismo u svemu bi-li slobodni, a i onda kada smo u okovima evanđelja, ‘ta je okova-nost’ najveća sloboda.

Nikola iz Verduna: detalj oltarnog antependija, 12. st.

NAŠA TEMA

14


DSloboda shvaćena

kao samoostvarenje i samoopravdanje

danas sve više pokazuje svoje granice jer je

neuvjetovanost slobode zamijenjena vlastitom

apsolutnošću koja se kroz kritiku mnogih, posebice postmodernih, mislioca

otkrila kao ona koja je od samoga čovjeka učinila objekt koji treba služiti vlastitoj volji za nikada dovršenim ostvarenjem projekta te iste slobode.

Takvo je shvaćanje slobode lišeno bilo

kakvoga odnosa s vrijednostima koje se smatraju čovjeku nametnutim izvana.

Deklaracija Dignitatis humanae o slobodi vjerovanja nastala je u okruženju posebnoga povijesnog trenutka Drugoga vati-kanskoga koncila koji, baveći se ovim pitanjem, iznova otkri-va svu važnost dostojanstva ljudske osobe. Ova izjava može zvučati paradoksalnom ako se zna da je Crkva za sebe oduvijek tvrdila da se bori za čovjekovo dostojanstvo i njegovu slobodu u svjetlu Evanđelja. Ali, ona je samo naizgled takva jer otkriva svu dubinu nesporazuma koji se dogodio između Crkve i modernoga društva.

Sloboda kao autonomijaModerno je društvo nastalo na načelu shvaćanja čovjeka kao mjere za cjelokupnu stvarnost, kao sredstva i kriterija odnosa s cjeloku-pnom tradicijom, pa tako i onom religijskom. Moderna svijest polazi od shvaćanja čovjeka kao onoga koji autonomno oblikuje svoj život te i slobodu shvaća prvenstveno kao autonomiju, sposobnost i mo-gućnost samoodređenja. Za razliku od cjelokupne dotadašnje tradi-cije, moderno doba slobodu pomiče iz tradicionalnoga metafizičkog i teološkog konteksta i shvaća ju kao vrjednotu koja sama određuje vlastite zakonitosti, sama prosuđuje i stavlja na kušnju svaku ljudsku instituciju i ljudski projekt.

Tako shvaćena ideja slobode donijela je čovjeku uistinu nesluće-ne mogućnosti i perspektive, ali isto tako je pokazala svu svoju am-bivalentnost i bijedu. Sloboda shvaćena kao samoostvarenje i samo-opravdanje danas sve više pokazuje svoje granice jer je neuvjetova-nost slobode zamijenjena vlastitom apsolutnošću koja se kroz kritiku mnogih, posebice postmodernih, mislioca otkrila kao ona koja je od samoga čovjeka učinila objekt koji treba služiti vlastitoj volji za nika-da dovršenim ostvarenjem projekta te iste slobode. Takvo je shvaća-nje slobode lišeno bilo kakvoga odnosa s vrijednostima koje se sma-traju čovjeku nametnutim izvana. Među takve heteronomne veliči-ne moderna je svijest svakako ubrojila i Crkvu koja u sebi nosi shva-ćanje da je kršćanska Objava i kršćanska vjera jedina prava i istinita vjera i to upravo u onom obliku u kojem se povijesno pokazuje u je-dinoj pravoj Crkvi, onoj Katoličkoj.

To se kosilo s modernim shvaćanjem slobode koja se u tome po-gledu odredila i pokazala kao anti-crkvena. U takvome je ozračju uči-teljstvo devetnaestoga stoljeća, počevši s papom Grgurom XVI. i nje-govom enciklikom Mirari vos te s Pijom IX. i njegovim Syllabusom,

Katolička Crkva i sloboda vjerovanja Složeni odnosi u modernom vremenu

Željko Tanjić

15


Sloboda naviještanja vjere.

Z. Šulentić: Prorok Jeremija. Zbirka samostana franjevaca trećoredaca, Zagreb – Ksaver.

oštro osudilo racionalistički i antikršćanski liberalizam, ali i njegove »katoličke forme« kao što je to bio slučaj s F. R. de Lamennaisom. Razvijen je nauk o odnosu Crkve i države, koji je svoj vrhunac doživio s Lavom XIII., a koji se teme-ljio na kritici shvaćanja slobo-de kako ju je razvijala moder-na svijest. Crkva se okrenu-la razvijanju sustava konkor-datâ koji su joj trebali pomo-ći ne samo ostvariti određe-ne političke ciljeve, slobodu u djelovanju i radu, nego su tre-bali na drugačijim osnovama potvrditi neke od bitnih po-stavkâ u sučeljavanju s libera-lizmom i modernizmom.

Razvijajući teoriju o »konfesionalnoj« ili »kršćanskoj« državi stvoren je racionalni sustav koji je polazio od toga da pravo mora biti ontološki veza-no samo uz istinu, što pak, kada je država u pitanju, znači da ona mora uvi-jek promicati istinu i dati pravo javnosti samo istini. Na području religije po-stoji samo jedna prava istina, a to je ona objavljena u Isusu Kristu, koju svje-doči i naviješta Katolička Crkva. Stoga samo ona ima pravo javno promicati vlastiti nauk i pravilno odgajati savjesti građana. S obzirom da ono što je po-grješno nema nikakvih prava, to znači da se ni jedna druga religija ili kult ne smiju javno promicati i manifestirati, a isto tako savjest koja je pogrješna ni-je imuna od represije kada je u pitanju javno pokazivanje vlastitih stavova. Naravno da se savjest, nutrina pojedinca, ne može suditi i nije objekt repre-sije, ali nema nikakvoga prava na socijalnu i društvenu dimenziju.

Na temelju takvoga razmišljanja pravnici su usavršili model koji je omogućavao Crkvi da u zemljama u kojima je većina katolička pokušava uspostaviti pravo javnoga kulta samo za Katoličku Crkvu. Država je pri to-me trebala imati ulogu stvaranja etičkoga reda u društvu, reda koji odgo-vara istini. One koji su imali pogrješnu savjest, a takvima se na ovome po-dručju smatralo one koja nisu bili u stanju uvidjeti »jasnu« istinu o vera re-ligio, moglo se tolerirati, ali nikako promovirati. Takvo je razmišljanje do-bilo poznati naziv »teza-hipoteza«, a stav Katoličke Crkve po mnogima je otvoreno označen kao makijavelistički jer je u zemljama s katoličkom ve-ćinom za sebe tražio sva prava javnosti ne dajući ga drugima, dok je tamo gdje su katolici bili manjina za sebe tražio ista prava koja su imale većinske zajednice i religije.

Ovaj je prikaz dosta pojednostavljen, ali dobro oslikava stanje i situa-ciju u tome razdoblju s tim da je važno istaknuti da se Crkva nije u svemu opirala shvaćanju važnosti slobode, ali je pred jednom vrstom diktature ra-

16


zuma i racionalizma, koji je pokušao izbrisati svaki drugačiji način razmišljanja, sama stvarala i oblikovala vlastite prostore njezino-ga definiranja i to u razdoblju apsolutizma XVIII. stoljeća kao i u razdoblju gotovo potpune hegemonije liberalne kulture XIX. sto-ljeća, prostore slobode koji su u mnogočemu upozoravali na grani-ce i opasnosti ekstremnih oblika razmišljanja koji negiraju bilo ka-kvu transcendentalnu dimenziju čovjekove osobnosti.

Prvi i Drugi svjetski rat posvjedočili su svu ambivalentnost po-imanja slobode i razuma jer su pokazali svu bijedu važnih i nepo-bitnih dimenzija ljudske osobe lišene njene transcendentalne di-menzije. Nakon Drugoga svjetskoga rata situacija se promijenila na političkoj kao i na ekumenskoj sceni, a time sve više i na unu-tarnjem crkvenom planu. Totalitarizmi fašizma, nacizma i komu-nizma, koji su u ovome zadnjem obliku još uvijek bili prisutni u mnogim zemljama, doveli su do toga da je još jasnijim postala sre-dišnja važnost dostojanstva ljudske osobe u svim njezinim dimen-zijama, što je posebice postalo evidentnim kroz Deklaraciju UN-a o općim ljudskim pravima iz 1948., u kojoj je istaknuto i pravo na religijsku slobodu kao temeljno ljudsko pravo i jedan od važnih

elemenata stabilnosti u svijetu. Osim toga, ekumenski je pokret sve više ja-čao i time i Katoličku Crkvu doveo pred sučeljavanje o pitanjima prava dru-gih kršćanskih Crkava i zajednica, kao i drugih religijskih zajednica u ze-mljama u kojima je Katolička Crkva većinska. Na tome su pitanju posebi-ce inzistirale protestantske zajednice. Sve je to, kao i mnogi drugi elementi, dovelo do toga da se i među većinom katoličkih teologa, a i među mnogim biskupima, stvorila atmosfera pogodna za promišljanje novih pristupa pro-blematici religijske slobode.

No, takvi stavovi i takva otvorenost nisu bili prisutni u rimskoj Kuriji. Kardinal Ottaviani, prefekt Sv. Uficija, održao je 1953. god. na Lateranskom sveučilištu predavanje pod naslovom »Obveze katoličke države spram reli-gije« u kojemu je i dalje zastupao ideju o katoličkoj državi i dvostrukom kri-teriju, jednom za istinu, a drugome za pogrješku. Papa Pio XII., premda je prvi govorio o zdravoj laičnosti, spremao se objaviti dokument čije je objav-ljivanje spriječila njegova smrt, a u kojemu se govorilo: o nepromjenjivom katoličkom nauku temeljenom na nepromjenjivim Božjim pravima, o razli-ci između Crkve i civilnoga društva, o podređenosti ciljeva toga društva ci-ljevima koje zastupa Crkva, kao i o pravu Crkve da intervenira u vremeni-ti red stvarnosti kada se radi o nadnaravnim ciljevima, o obvezi civilne vla-sti da podržava pravu religiju i da se ne ponaša indiferentno, o izbacivanju iz zakonodavstva svega onoga što Crkva smatra suprotnim njezinim nasto-janjima kao i o važnosti podržavanja svih onih dimenzija života koji olakša-vaju pristup božanskoj istini s priznanjem da takvo što može biti postignu-to samo u jednoj katoličkoj državi.

Nakon njegove smrti na Petrovu stolicu dolazi bl. Ivan XXIII. koji odlu-čuje sazvati Drugi vatikanski koncil i time pokreće cijeli niz događaja i pro-mjena, pokreće »aggiornamento« i s obzirom na odnose Crkve i države te slobode vjerovanja i tolerancije.

Stvarajući kršćansko lice društva.

Paul Klee, 1918.

17


Tema slobode vjerovanja u teološkim promišljanjimaprije i u vrijeme Drugoga vatikanskog koncilaU komentarima koji se ozbiljnije bave problematikom promišljanja pitanja slobode vjerovanja na Drugome vatikanskom koncilu postoji gotovo jedno-dušno mišljenje da se u predkoncilskim raspravama, a onda i tijekom Kon-cila, iskristaliziralo nekoliko temeljnih strujanja koja su u svim svojim ni-jansama usmjeravala raspravu i bila razlogom prijepora među koncilskim ocima i stručnjacima. Te temeljne pristupe može se podijeliti u tri grupe: klasični pristup, američki model i francuski model.

Što se tiče klasičnog i američkog modela, za njihovo je opisivanje i ra-zjašnjenje najzaslužniji američki teolog, isusovac John Courtney Murray, profesor na Woodstock Collegeu, koji se nakon Drugoga svjetskoga rata po-svetio problematici ljudskih prava, dobio zabranu objavljivanja od strane Sv. Uficija, a 1963. postao koncilskim stručnjakom koji je dao izniman do-prinos izradi Deklaracije. U članku Problem religijske slobode, koji je obja-vio s namjerom da razbije previše pojednostavljenu shemu i način suprot-stavljanja između »konzervativnih« i »progresivnih« na Koncilu, Murray ističe da je temeljni problem u raspravi nastao u shvaćanju uloge javne vla-sti u religijskim pitanjima.

»Prvo mišljenje«, kako on naziva klasični pristup problemu religijske slobode, i dalje zastupa tezu kako pogrješna savjest ne može zahtijevati imunitet od represije u slučaju javnoga, društvenoga djelovanja. Naravno da civilne vlasti mogu dopustiti takav imunitet, ali samo kao čin toleran-cije. Takvo razmišljanje svoje uporište nalazi u obrani vrhovnoga pravno-ga principa, a to je ekskluzivno pravo istine na promicanje i javno djelova-nje. Ovakav apstraktni, apovijesni i deduktivni stav bio je preprjeka svako-mu daljnjem promišljanju o religijskoj slobodi polazeći od povijesne situa-cije sve veće pluralnosti društva, dostignute svijesti o dostojanstvu ljudske osobe i njezinih prava te načina uređenja modernih država. On je polazio od pretpostavke da je cjelokupno učenje Crkve o tome problemu završeno s Lavom XIII. i da je pretočeno u kanonsko pravo putem shvaćanja odnosa Crkve i države kroz ius publicum.

S druge strane, tijekom godina, posebice nakon Drugoga svjetskoga ra-ta, oblikovalo se tzv. »drugo mišljenje« koje je prigrlila većina koncilskih otaca i koje se i samo dijeli na dvije različite škole promišljanja. Prva ško-la je poznata kao »francuska«, koja je posebice bila prisutna u izradbi pr-vih dviju shema koncilske deklaracije. Ona shvaća slobodu vjerovanja kao pojam koji pripada teološko-moralnom području te tek u drugome koraku ima posljedice u pravnome sustavu temeljnih zakona jedne države. Ova je škola pokušala naći sustavno-teološko i biblijsko utemeljenje slobode vje-rovanja, čega je izričaj bio i govor o »božanskome pozivu« u drugoj shemi. No, po Murrayevom mišljenju, patila je od gotovo beskorisne diskusije o pi-tanjima »pogrješne savjesti« i stalnoga pitanja prava »vječne istine«. Time se našla u opasnosti da i samo shvaćanje slobode vjerovanja »hiperteologi-zira« i promatra gotovo idealistički.

Američka škola i način razmišljanja koje je ponajprije zastupao sâm Murray, a u Europi je njemu uvijek bio pridodavan kao stručnjak i istomišlje-

18


nik Pietro Pavan, svoje je stavove o slobodi vjerovanja smještala prvenstve-no u okvir ustavnoga prava, u okvir koji ne polazi od promišljanja o savjesti, koja postaje gotovo nebitnom u ovakvom načinu razmišljanja. U toj viziji po-četnu točku svakako predstavlja »povijesna svijest« koja uočava konkretno stanje i potrebe današnjeg čovjeka i politike kao i obnovljenu svijest i shvaća-nje Crkve o samoj sebi. Sloboda vjerovanja, kao jedno od temeljnih ljudskih prava, na taj se način više ne promatra u ozračju shvaćanja »teza-hipoteza«, u odnosu na istinu i njezino pravo, nego u kontekstu slobodnoga, osobnoga i javnoga življenja vlastite vjere na temelju govora o dostojanstvu ljudske oso-be. Naravno da je i ova škola, kao i njezin utjecaj na izradu dokumenta, bila višestruko kritizirana i to posebice zbog toga što je izbjegavala teološko ute-meljenje govora o slobodi vjerovanja, koje bi trebalo poći od biblijskoga nau-ka o oslobođenju čovjeka u Kristu za puninu ostvarenja Božjega plana.

Važnost deklaracije »Dignitatis Humanae«Sva su ta razmišljanja utjecala na izradu Deklaracije Dignitatis Humanae, za koju je papa emeritus Benedikt XVI. u svojim govorima i spisima koji se od-nose na Drugi vatikanski koncil više puta istaknuo da zajedno s Nostra aeta-te i Gaudium et spes, pored temeljnih tema koncila kao što su liturgija, Crkva, objava, ekumenizam, tvori trilogiju čija se važnost pokazala tek u desetljeći-ma nakon Koncila. U predgovoru sveska njegovih opera omnia koji govori o Drugome vatikanskom koncilu Benedikt XVI. ističe jednu zanimljivu činjeni-cu koja još više naglašava važnost ovoga dokumenta. Po njegovom mišljenju susret s velikim temama modernoga doba nije se dogodio u Gaudium et spes, nego u dvama manjim dokumentima od kojih je jedan Dignitatis humanae. Tako papa emeritus ističe: »Doktrina tolerancije, kako ju je u detalje razra-dio Pio XII., nije se više činila dostatnom pred razvojem filozofske misli i na-činom shvaćanja moderne države. Radilo se o slobodi izbora i prakticiranja religije, kao i o slobodi da se ona mijenja, ukoliko je temeljno pravo ljudske slobode. Iz svojih najintimnijih razloga, takvo shvaćanje nije moglo biti stra-no kršćanskoj vjeri koja je ušla u svijet sa zahtjevom da država ne može odlu-čiti o istini i ne može zahtijevati nikakvu vrsta kulta. Kršćanska vjera zahtije-vala je slobodu za religijsko uvjerenje i svoju kultnu praksu, bez kršenja pra-va države u njezinome vlastitom redu: kršćani su molili za imperatora, ali ga nisu častili. S ove točke gledišta može se potvrditi da je kršćanstvo, svojim ro-đenjem, donijelo u svijet princip slobode. Ipak, interpretacija ovog prava na slobodu u kontekstu moderne misli bila je još uvijek teška zato što se moglo činiti da moderna verzija slobode vjerovanja pretpostavlja nemogućnost čo-vjekova dohvata istine te osim toga pomiče religiju iz njezinoga temelja u po-dručje subjektivnog. Bilo je uistinu providonosno da je trinaest godina nakon zaključenja Koncila stigao papa Ivan Pavao II. iz jedne zemlje u kojoj je slobo-da vjerovanja bila osporavana od marksizma polazeći od posebne forme mo-derne državne filozofije. Papa je dolazio iz situacije koja je gotovo sličila onoj antikne Crkve, tako da je ponovno postala vidljivom usmjerenost vjere spram teme slobode, posebice slobode vjerovanja i kulta.«

U ovakvom svom razmišljanju Joseph Ratzinger nije promijenio svoj stav još od vremena kada je kao mladi teolog bio peritus na Drugome va-

19


Liturgijski kalendarL I S T O PA D 1 U Sv. Terezija od Djeteta Isusa, dj. i crkv. nauč., spomendan

od dana: Zah 8,20-23; Ps 87,1-7; Lk 9,51-56 2 S Sveti Anđeli Čuvari, spomendan

vl.: Izl 23,20-23; Ps 91,1-6.10-11; Mt 18,1-5.10 3 Č Svagdan: Neh 8,1-4a.5-6.7b-12; Ps 19,8-11; Lk 10,1-12 4 P Sveti Franjo Asiški, redovnik, spomendan

od dana: Bar 1,15-22; Ps 79,1-5.8-9; Lk 10,13-16 5 S Svagdan: Bar 4,5-12.27-29; Ps 69,33-37; Lk 10,17-24

6 N DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 7 P Blažena Djevica Marija od Krunice, spomendan

vl: Dj 1,12-14; Otpj. pj.: Lk 1,46-55; Lk 1,26-38 8 U Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 130,1-8; Lk 10,38-42 9 S Svagdan; ili: Sv. Dionizije, biskup i mučenik;

Sv. Ivan Leonardi, prezbiterJon 4,1-11; Ps 86,3-6.9-10; Lk 11,1-4

10 Č Svagdan: Mal 3,13-20a; Ps 1,1-4.6; Lk 11,5-13 11 P Svagdan: Jl 1,13-15; 2,1-2; Ps 9,2-3.6.16.8-9; Lk 11,15-26 12 S Svagdan: Jl 4,12-21; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Lk 11,27-28

13 N DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 14 P Svagdan; ili: Sv. Kalist I., papa i mučenik

Rim 1,1-7; Ps 98,1-4; Lk 11,29-32 15 U Sv. Terezija Avilska, djevica i crkvena naučit., spomendan

od dana: Rim 1,16-25; Ps 19,2-5; Lk 11,37-41 16 S Svagdan; ili: Sv. Hedviga, redovnica;

Sv. Margareta M. Alacoque, djevicaRim 2,1-11; Ps 62,2-3.6-7.9; Lk 11,42-46

17 Č Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik, spomendanod dana: Rim 3,21-30a; Ps 130,1-6b; Lk 11,47-54

18 P SV. LUKA EVANĐELIST, blagdanvl.: 2Tim 4,10-17b; Ps 145,10-13b.17-18; Lk 10,1-9

19 S Svagdan; ili: Sv. Ivan Brebeuf, Izak Jogues, mučenici;Sv. Pavao od KrižaRim 4,13.16-18; Ps 105,6-9.42-43; Lk 12,8-12

20 N DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU 21 P Svagdan: Rim 4,20-25; Otpj. pj.: Lk 1,69-75; Lk 12,13-21 22 U Svagdan: Rim 5,12.15b.17-19.20b-21; Ps 40,7-10.17;

Lk 12,35-38 23 S Svagdan; ili: Sv. Ivan Kapistranski

Rim 6,12-18; Ps 124,1-8; Lk 12,39-48 24 Č Svagdan; ili: Sv. Antun Marija Claret, biskup

Rim 6,19-23; Ps 1,1-4.6; Lk 12,49-53 25 P Svagdan; ili: Svetkovina posvete vlastite crkve

Rim 7,18-25a; Ps 119,66.68.76-77.93-94; Lk 12,54-59 26 S Svagdan: Rim 8,1-11; Ps 24,1-6; Lk 13,1-9 27 N TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU 28 P SV. ŠIMUN I JUDA TADEJ, apostoli, blagdan

vl.: Ef 2,19-22; Ps 19,2-5; Lk 6,12-19 29 U Svagdan: Rim 8,18-25; Ps 126,1-6; Lk 13,18-21 30 S Svagdan: Rim 8,26-30; Ps 13,4-6; Lk 13,22-30 31 Č Svagdan: Rim 8,31b-39; Ps 109,21-22.26-27.30-31;

Lk 13,31-35

S T U D E N I 1 P SVETKOVINA SVIH SVETIH 2 S Spomen svih vjernika pokojnika, spomendan

iz Reda sprovoda: Job 19,1.23-27a; Ps 27,1.4-5.7.8b.9a.13-14; Rim 5,5-11; Iv 6,37-40

tikanskom koncilu. Tako u zapisima o trećemu koncilskom zasjedanju, objavljenim 1965., govoreći o ovom dokumentu veoma jasno i nedvosmi-sleno ističe kako je malo toga Crkvi »u posljednjih sto i pedeset godina to-liko naškodilo kao uporno držanje zastarjelih državno-crkvenih pozicija. Pokušaj da se sredstvima državne zaštite obrani vjera ugrožena modernom znanošću, vjeru je tek zapravo iznutra ispraznio i mnogostruko je omeo u nužnoj duhovnoj obnovi. (…) Brkanje vjere u apsolutnu istinu, objavljenu u Kristu, s apsolutnim unutarsvjetskim pravom vlastite institucije te nespo-sobnost da se povrh vlastite vjerske situacije shvati situacija drugoga, kojeg se ne smije mjeriti njemu stranim mjerilom, stoljećima je postajala ustraj-na navika razmišljanja koja je sve dosada prožimala crkveni nauk o odno-su države prema Crkvi.«

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: VII Velik je GospodinOtpj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: 226.2 i 3. Od sva se četiri vjetraPričesna: 188 Na Isusov se spomen sam ili: 241 Oče naš dobri, slavimo ti ImeZavršna: 183.1 i 6 Ti, Kriste, Kralj si vjekova ili: 612 Kraljice svete krunice

6. listopada 2013.

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti. Ti si sve stvorio, nebo i zemlju, cijeli svemir, ti si Gospodar svega.

Est 13, 9.10-11

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, bolji si nego što zaslužujemo i želimo. Budi nam milosrdan: otpusti grijehe kojih se savjest plaši,a daruj i ono što ne umijemo moliti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi žrtvukoju si ustanovio. Otkupi nas i posveti otajstvima, što ih dužnim poštovanjem slavimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Hab 1, 2-3;2,2-4Pravednik će od svoje vjere živjeti.

Čitanje Knjige proroka Habakuka»Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!« Tada Gospodin odgovori i reče: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 95, 1-2.6-9Pripjev: O da danas glas Gospodnji

poslušate, ne budite srca tvrda!

Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš,a mi narod paše njegove,ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,kao u dan Mase u pustinjigdje me iskušavahu očevi vaši,iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Drugo čitanje 2Tim 1, 6-8.13-14Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.

Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola TimotejuPredragi:Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova.Nego zlopati se zajedno sa mnomza evanđelje, po snazi Božjoj. Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.

Riječ Gospodnja.

21

O da imate vjere…Bernard Brussel-Smith, 1975.

Pričesna pjesmaDobar je Gospodin svima što se u nj uzdaju, duši kojaga traži.

Tuž 3, 25

Popričesna molitvaSvemogući Bože, daj da se opojeni i nahranjeni ovim otajstvima preobrazimou ono što smo primili.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja 1Pt 1, 25Riječ Gospodnja ostaje dovijeka;ta pak riječ jest evanđeljekoje vam je naviješteno.

Evanđelje Lk 17, 5-10O da imate vjere!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu:»Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati:»Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Ne će li mu naprotiv reći:’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog nam je u Kristu pokazao da se prava vjera očituje u iskrenoj ljubavi i služenju. S pouzdanjem u Božju dobrotu molimo za snagu radosnoga služenja. Recimo zajedno:

Umnoži nam vjeru, Gospodine.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

da bude ustrajna u slušanju tvoje riječi te umije čuti vapaj onih koji te traže, molimo te.

2. Svim krštenicima otvori, Gospodine, oči vjere da te prepoznaju u svojim bližnjima i u njima ti radosno služe, molimo te.

3. Svojom dobrotom obdari braću koju smo zaposta -vili svojom sebičnošću i sve kojima nismo pružili dužnu kršćansku ljubav, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: ojačaj nam vjeru i ispuni nas snagom svoga Duha da vjerno slijedimo put evanđelja, molimo te.

5. Za braću i sestre koja u vjeri usnuše: otvori im vrata vječnoga blaženstva, molimo te.

Primi, Gospodaru života, naše usrdne molitve. Prati naš životni hod svojom milošću da snagom vjere i kršćanskoga služenja budemo ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.


22

Umnoži nam vjeru!

Dvadeset i sedma nedjelja

Snaga gorušičina zrna.

P. Nash

Vjera je tema koja povezuje današnje pr-vo čitanje i evanđelje. U prvom se čita-nju govori o vjeri koja je stavljena na kušnju zbog Božje šutnje i njegove nedjelo-tvornosti, o vjeri koja je pozvana biti ustrajno iščekivanje, puno povjerenje u Božje obećanje. Tako čak i u »mračnim vremenima« pravednik nalazi život zahvaljujući vjeri. U evanđelju se govori o vjeri koja nije kvantitativna, mjerljiva stvarnost, nego kvalitativna, obilježena odno-som predanja i punog povjerenja u Gospodina.

Vjera je darDanašnjem evanđeoskom odlomku, koji za-počinje petim retkom sedamnaestoga poglav-lja Lukinoga evanđelja, prethode tre ći i četvrti redak u kojima Isus poziva na sedmerostruko opraštanje onomu tko griješi. Nakon toga apo-stoli mole Isusa da im umnoži vjeru. Tako po-kazuju da su dobro shvatili kako opraštanje ni-je čisto i prvenstveno etički i moralni čin, ne-go je eshatološki događaj, dar Duha Svetoga, prisutnost Božjega kraljevstva među ljudima. Pokazuju da su shvatili da je zajedništvo u krš-ćanskoj zajednici – u kojoj je temeljan stav praštanje – moguće jedino zahvaljujući vjeri koja omogućuje da Gospodin u zajednici bu-de djelotvorno prisutan. Istovremeno moleći Gospodina za dar vjere, apostoli pokazuju ka-ko su shvatili da je vjera dar; ona u Gospodinu ima svoj početak i izvor.

I još nešto apostoli pokazuju: da nisu go-spodari ni svoje vjere ni vjere drugih. Ona se ne može nametnuti, nego se može prihvatiti sa zahvalnošću i hraniti molitvom. Osim toga postaje jasno da čak ni za njih, za dvanaesto-ricu, za apostole koje je Isus osobno izabrao, vjera nije nešto samorazumljivo. Zapravo, vje-re je »uvijek malo« i učenici su uvijek iznova »malovjerni«, nesposobni za odnos potpuno-ga predanja, zahvalnoga i uvjerljivoga, poni-znoga i ustrajnoga, istovremeno nježnoga i odlučnoga predanja, jednom riječju nespo-sobni za ljubav koja je u temelju moći vjere.

Samo je vjera u temelju autoriteta aposto-la: Isus kaže da bi apostoli mogli zapovijedati i drveću kada bi imali vjere koliko je zrno go-rušičino. Samo vjera omogućuje navjestitelju, učeniku, da – po svome djelovanju i riječima – postane odjek djelovanja Božje riječi te ta-ko u onome komu se obraća izazove pristanak vjere, a ne pripadnost vlastitoj osobi.

Vjera i beskorisnostU ovoj prispodobi Isus prvo uspoređuje apo-stole s gospodarima koji imaju sluge, a zatim izravno sa slugama, i to beskorisnim. Autoritet u Crkvi pokazuje se kao služenje te isključuje svaki odnos moći i prisile. Prijelaz od »ima-ti slugu« prema »biti sluga« vrlo je znakovit: u zajednici ne postoje gospodari i sluge, nego braća i sestre koji služe jedinomu Gospodinu i učitelju. Autoritet u Crkvi treba prijeći prag poniznosti i služenja kako se ne bi pokazao i nametnuo kao moć koja skriva jedino pravo gospodstvo, ono Kristovo.

To je situacija u koju je stavljen svaki apo-stol u kršćanskoj zajednici: njegov autoritet počiva na istini da je poslan kao sluga, da radi na polju Gospodnjem. Njegov autoritet leži u poslušnosti Božjoj Riječi. A svijest s kojom je pozvan vršiti svoje služenje jest svijest o bes-

23


Pravednik živi od vjere Hab 1, 2-3; 2, 2-4Prorok Habakuk, koji je djelovao šesto godina prije Krista, uzvraća Bogu pitanjem koje uznemi-ruje ljude svakoga vremena: »Zašto dopuštaš svu tu patnju, svo to zlo?« Tračak nade postoji za one koji se usprkos svemu pouzdaju u Boga. U ovom odlomku Bog odgovara proroku obećanjem koje će se kasnije ispuniti, a podržava naše uspješno djelovanje: »Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.« Na taj način postaje jasno da Bog nije samo onaj koji nagrađuje i kažnjava, nego da će si svatko postaviti istinu vlastitoga života i ispaštati posljedice svoga djelovanja. Za onoga koji žali svoje bližnje zbog nasilja to ne znači skoro rješenje i oslobođenje od moći zla, nego mogućnost da se živi od obećanja bolje i pravednije budućnosti bez nasilja. Pisanje ovog proročkoga navještaja jača pouzdanje u Božju vjernost i daje sigurnostda on ispunjava svoju riječ. Mario Cifrak

korisnosti. Ne znači da je njegovo djelovanje beskorisno; od služitelja u kršćanskoj zajedni-ci iziskuje se slobodna i oslobađajuća svijest koja ga prožima u svemu što obavlja, nadah-njujući ga da ništa ne pripisuje sebi nego sve upućuje Gospodinu koji je izvor svakog pozi-va, poslanja i plodnosti službe.

Vjera i zalaganjeU promišljanjima uz današnja čitanja Josip Turčinović, hrvatski teolog i jedan od osnivača Kršćanske sadašnjosti, čije se godišnjice smrti spominjemo 3. listopada, kaže: »Zanimljivo je da se u Svetim pismima vrlo malo – ne da ni-je i to prisutno – govori o mijenjanju struktu-ra ili vanjskih uvjeta koji određuju čovjekov ži-vot, političkih socijalnih i tako redom. Ne da bi Sveta pisma bila za to neosjetljiva, nego iz njih proizlazi da zbiljska pitanja za čovjeka idu mno-go dublje. Jer sve te strukture su kao kad si sa-gradimo dom, koji danas jest a sutra ga može-mo srušiti. U pitanju su, ne okviri nego stanari. U pitanju je što ste vi jedan drugom iznutra, a to nikada ne može početi od drugoga. I u tome su Sveta pisma uporna: od tebe to počinje, nemaš pravo reći i nisi istinit ako samo prokazuješ zlo, ako vikneš: to je nepravedno. Prava pitanja po-činju: Činim li pravdu? Što sam ja? Preuzimam li odgovornost? Prorokujem li, živim li, teme-ljim li svoj život na tom ulaganju koje počiva na vjeri?« Ovaj je pisac cijeli svoj život djelovao u uvjerenju da smo »zvani na više nego što je ono u čemu smo se zatekli, što smo naslijedili, zva-

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

ni smo da Bogu povjerujemo da tako živjeti ima smisla. I da se tako pred Bogom ostvarujemo. I postajemo zreli, punoljetni pred njim, ostvare-ni…« Josip Turčinović je znao da tako življen ži-vot iz vjere, život koji vodi do toga da ispunjeni Duhom Svetim u poniznosti priznamo da smo beskorisni, znači i proći kroz mnoštvo nevolja. Stoga u svom promišljanju o ovoj nedjelji pi-še i sljedeće: »Nigdje u Pismima nije izgovore-no, i tu je možda naša varka, da život znači za-vjetrinu, ugodu, ugodnost. Život je uvijek neka kvaliteta, on je za one koji doista žive život naj-češće, kako Pisma svjedoče, razdrt život, upre-gnut život, ali stvaralački, založen, predan život, za koji nema drugoga temelja nego da vjeruješ da ima smisla, da vidiš da je to ispunjenje. Onda se to temelji na tvojoj vjeri, onda si samostva-ratelj, uosobljen, subjekt, zreo, narastao, Bogu odgovoran, a ljudima solidaran, predan, doga-đa se nešto što je više od krvi i mesa, od zateče-noga. Od toga ćeš živjeti, to će biti život i čitav Novi zavjet će nam tumačiti: nema ti života, ni-šta novo plodno neće doći ako zrno ne umre…« I na kraju nam poručuje: »Pravednik će od svo-je vjere živjeti. To znači izdržati. Srce će mu re-ći što je pravda i pravo. Izdržat će i kad je bez oslonca – oslonjen na svoju vjeru. A u svetim se Pismima kaže da je ta vjera: nada u ono što još ne vidimo, što još nismo iskusili, što će tek doći, ali što s vjerom uprisutnjujemo da već sada biva tu. Vjera zaista stvara novo. Ona je pobjeda nad svim. Pa i nad smrću.«

Željko Tanjić


24

13. listopada 2013.

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Ako se, Gospodine,grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje,Bože Izraelov.

Ps 130, 3-4

Zborna molitvaGospodine, nek nas tvoja milost uvijek nadahnjuje i pratite budemo sveudilj usmjereni na dobro.Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Kr 5, 14-17Naaman se vrati čovjeku Božjemi prizna Gospodina.

Čitanje Druge knjige o KraljevimaU one dane:Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja, čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se od svoje gube!Vrati se on Elizeju sa svom svojom prat-njom, uđe, stade preda nj i reče mu: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.« Ali on odgovori: »Živoga mi Gospodina, komu služim, ne primam.« Naaman navaljivaše da primi, ali on ne htjede. Tada Naaman reče: »Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-4Pripjev: Pred poganima Gospodin obznani

spasenje svoje.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje 2Tim 2, 8-13Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuPredragi: Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, molitvei prinose svojih vjernika,da po ovoj svetoj službiprijeđemo u nebesku slavu.Po Kristu.

Ulazna: 78.3 O Bože, spasi meOtpj. ps.: 115 Pred poganima objaviPrinosna: XVI Nosimo dare ili: 231 Jedan kruhPričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik

25


Pjesma prije evanđelja 1Sol 5, 18U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.

Evanđelje Lk 17, 11-19Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine,ti nas hraniš tijelomi krvlju svoga Sina:daj da postanemodionici božanske naravi. Po Kristu.

Jedan od desetorice ozdravljenih vrati se slaveći Boga…

Zahvalni Bogu na svakome daru njegove dobrote, pouzdanom molitvom zajedno zazovimo njegovu milost za Crkvu i za čitavi svijet.

1. Prožmi, Gospodine, svoju Crkvu snagom vjere da ti trajno zahvaljuje za djelo otkupljenja i svojim te životom proslavlja, molimo te.

2. Obnovi, Gospodine, milost vjere u svim krštenicima: ozdravi nas od svakoga grijeha da možemo ustati iz svoje nemoći i vjerno slijediti put spasenja, molimo te.

3. Pogledaj milostivo, Gospodine, sve koji trpe: iskaži im svoju očinsku ljubav da iznova otkriju radost življenja, molimo te.

4. Neka, Gospodine, riječ kojom nas sada krijepiš urodi plodom dobrih djela i životom dostojnim tvojih darova, molimo te.

5. Pokojnu našu braću i sestre obdari darom najvećim – životom vječnim, molimo te.

Svemogući Bože, sve što je dobro od tebe je. Daj nam uvijek otkrivati darove tvoje dobrote te radost tvoje ljubavi pronositi među svim ljudima koje susrećemo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika


26

Dvadeset i osma nedjelja

Euharistijski povratak – put potpunoga ozdravljenja

svoju zahvalu. I svi će reći kako je to primjer krjeposti zahvale. No, ima li još nešto?

Bila su desetorica. Poslana u Jeruzalem, na mjesto neke vrste klinike za kožne bolesti – da ih provjere, da pregledaju njihovu bolest. Na tome putu ozdravljenje je stranca prisjetilo da nema smisla ići k svećenicima jer bi ga, najvje-rojatnije, s negodovanjem izbacili. Jedini put kojim se mogao vratiti bio je onaj prema Isusu, put zahvale. A Isus ga pita gdje su ostali, osta-lih devet. Znao je gdje su: u svojim poslovima, na poljima, s obiteljima i prijateljima…; pripo-vijedaju o promjeni – nepromijenjeni.

Ozdravljena im je koža, površina, ali su u sebi ostali kakvi su i bili. Isus pak Samarijan-cu kaže: »Vjera te je tvoja spasila.« Spasila – ne kožu, već njega; ne površinu, već srce. De-seti se gubavac, stranac, vratio, ali ne na stari put. S Kristom je živio novi život.

Prvih je devet podvrgnuto provjeri staroga svijeta prema pravilima svećenika u Hramu. Proglašeni su čistima da bi se vratili staromu

Ne znam jeste li neočekivano sreli neko-ga tko vam je obnovio vjeru, tko vam je pružio novo oduševljenje. Za razliku od ljudi koji su po usvojenim kriterijima na mene trebali ostaviti jak dojam, ponekad mi je net-ko od koga to nisam očekivao i tko mi je na mo-jim životnim putovima izgledao poput stranca postao Jordanom na kojemu sam mogao očisti-ti rane, izići s udivljenjem na trag početka koji obnavlja. U tome me svjetlu dočekala riječ o de-set gubavaca koje je Isus ozdravio na putu pre-ma Jeruzalemu između Samarije i Galileje.

»Kada krećete na put u stranu zemlju nau-čite barem dvije riječi na jeziku koji se govori u toj zemlji: hvala i oprosti«, govorili su nam mudri učitelji. »Reci: Hvala«, kažu roditelji djeci kada im netko nešto daruje. Djeca, za-gledana radosnim i ushićenim očima, obi čno ili baš iz prkosa šute. Ne sviđa im se zahva-la po naredbi. Roditelji se osjećaju neugodno ako ne čuju istisnutu riječ zahvale, ne uviđaju-ći da su upravo velike dječje oči i blagi ili veliki osmijeh pred darom zapravo najveća zahvala.

Teško izlječiva nepromjenjivostPred nama je danas Radosna vijest ozdravlje-nja desetorice gubavaca... Bili su tamo, uspra-vljeni, na propisanoj udaljenosti od svijeta zdravih. Združila ih je bijeda, sjedinila: de-vetoricu Židova i jednoga Samarijanca. De-vet njih koji su pripadali izabranomu narodu i koji su se smatrali bližima Bogu i jedan stra-nac. Gubavcima je bilo zabranjeno približiti se drugima te im je ostao jedino krik s udaljeno-sti: »Ozdravi nas!« I odmah je naš život stav-ljen pred upitnik bez opterećujućega moralizi-ranja: Koliko je onih koji tek s udaljenosti mo-gu viknuti svoju riječ molbe prema nama, ko-liko je onih kojima je preostao samo krik kao sredstvo komunikacije sa svijetom sigurnih i zdravih? Nakon što im je Isus – poštujući pro-pis

2013 - naslovna · 2013. 11. 25. · car konstantin veliki musei capitolini, rim. 4 naŠa tema...

Documents