2007 issn 1331-2170 4 živo vrelo...2012/03/13 · simbolika cvijeća, koju vidimo u imenici...

živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

4444444442007od

22.

trav

nja

do 1

9. s

vibnj

a 20

07.

Naša tema:

Cvijeće u liturgiji

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vreurednikova riječ

Ubrana ljepota

naša tema: Cvijeće u liturgiji

Kultura cvijeća kao kultura života,C. Valenziano

Govor cvijeća u kršćanskoj liturgiji,A. Crnčević

Cvjetni izražaj otajstva Uzašašća i Pedesetnice, I. Šaško

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: A. Vučković, I. Raguž, S. Slišković, I. Šaško, Ž. Tanjić

Treća vazmena nedjelja

Četvrta vazmena nedjelja

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo

Riječ i Pismo

Uzašašće – Kristov uzlazak u slavu Očevu,M. Cifrak

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Neliturgijski pozdravi u liturgiji

2

14

34

1

40

»Liturgijska umjetnost istinita je i lijepa kad svojim oblikom odgovara vlastitome zvanju: u vjeri i klanjanju dočaravati i slaviti transcendentno Božje otajstvo, uzvišenu ljepotu istine i ljubavi, koja se pojavila u Kristu, ‘odsjevu njegove slave i otisku njegove biti’ (Heb 1,3). Prava liturgijska umjetnost vodi čovjeka klanjanju, molitvi i ljubavi prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju, Svetomu i Posvetitelju.«

(Katekizam Katoličke Crkve, 2502).

Liturgijskome govoru umjetnosti pridružujemo i govor cvijeća. Ono govori živim jezikom. Ne izlaže očima vjernika svoju ljepotu nego objavljuje ljepotu Stvoritelja, Ljepotu koja je uredila svijet. Cvijeće u liturgiji nije tek ures prostora. Ono nas poziva da se dademo uresiti Ljepotom koju nam liturgija objavljuje.

38

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ4živo vrelo 2007

Ubrana ljepotariga za ljepotu liturgijskih slavlja – očitovana u estetici prostora, umje-tnosti, ruha, glazbe, govora, obrednih čina – proistječe iz brige za sâmu li-turgiju. Liturgija se definira kroz objavu i doživljaj Ljepote. Stoga ljepota i sklad liturgijskih obreda nisu podložni samo kriterijima ljudskoga osjećaja za ljepotu. Čovjekovi kriteriji ljepote podložni su brzim mijenama svije-ta i društva. Kršćanska liturgija, kao zbiljnost Boga i njegova spasenja,

‘usklađena’ je redom božanske ljepote. Stoga ljepota koju čovjek unosi u liturgiju može biti zastiranje Ljepote koja se nudi kroz Božju riječ i slavljeno otajstvo.

Govoriti o ljepoti kršćanske liturgije znači prije svega govoriti o temelju i izvoru ljepote: u liturgijskome činu Krist se daruje kao dar spasenja, dar uspostave skla-da stvorenja sa Stvoriteljem. Iskonski sklad čovjeka s Bogom, grijehom narušen, po Kristovu djelu spasenja opet je uspostavljen, a u liturgiji Crkve uvijek se izno-va oživljava. Egzistencijalna potreba za Ljepotom, koja je ruho sklada stvorenja sa Stvoriteljem, iziskuje ljepotu samoga liturgijskoga čina. Liturgijski je obred zaodije-vanje Crkve u božansku ljepotu. Liturgija je sakrament Ljepote.

Čovjekovo divljenje pred stvorenim svijetom zamjećuje cvijeće kao vrhunac lje-pote. Sam Krist, promatrajući cvjetove ljiljana, kaza da se »ni Salomon u svoj svo-joj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih« (Mt 6,29). Ljepota kojom je Stvoritelj zaod-jenuo cvijeće otkriva ljepotu kojom Bog želi zaodjenuti čovjeka: »Ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malo-vjerni?« (Mt 6,30). Cvijeće u liturgiji stoga ima zadaću govoriti o Ljepoti koja nas iz-nutra odijeva. Nebriga i neosjetljivost za ljepotu liturgijskoga čina može se, prema Kristovim riječima, nazvati malovjernošću. Snažna vjera ima potrebu ljepote litur-gijskoga čina.

Vještina cvjetnoga urešavanja prostora danas je veoma razvijena. No, tragom liturgijskoga puta otkrivanja Ljepote spoznajemo da smještanje cvijeća u liturgij-ski obredni kontekst iziskuje posebnu umješnost. Praksa nerijetko pokazuje krivi i siromašni pristup cvijeću pa nam – uz puno truda, ali nepotrebno – omogućava sla-viti liturgiju u cvijeću umjesto da nam omogući doživjeti cvijeće u liturgiji kao po-sebni oblik govora i objave Ljepote. Prije govora o tehnikama i načinima urešavanja cvijećem potrebno je govoriti o liturgiji samoj, o otajstvu koje se slavi, o Božjoj riječi koja se naviješta… Zato cvijeće ne ispunja svoju zadaću njegovim smještanjem u liturgijski prostor. Potrebno mu je dati mjesto u samoj liturgiji jer i sam liturgij-ski prostor ima svoje vlastito ‘mjesto’ u liturgiji i njezinome obrednome govoru. Cvijeće u liturgiji ne govori o svojoj ljepoti, još manje o vještini onoga koji ga skla-dno raspoređuje. Cvijeće je cvjetno ruho Ljepote koju slavimo i u koju nas Gospo-din zaodijeva u liturgiji Crkve. Razmišljanja sabrana na ovim stranicama vođena su tom teološkom istinom i ljubavlju prema liturgiji, sa željom da nam slavlja spase nja kroz govor cvijeća omoguće ubrati Ljepotu obećanog neba. Cvijet, ubran u vrtu i smješten u obredni govor, omogućuje nam ubrati spasenje i uresiti se njime.

Urednik

riga za ljepotu liturgijskih slavlja – očitovana u estetici prostora, umje-tnosti, ruha, glazbe, govora, obrednih čina – proistječe iz brige za sâmu li-turgiju. Liturgija se definira kroz objavu i doživljaj Ljepote. Stoga ljepota i

ta i društva. Kršćanska liturgija, kao zbiljnost Boga i njegova spasenja,

2

NAŠAtemaC

VIJE

ĆE u

liturg

ijiu

liturg

iji

Cvijet u sebi nosi dvostrukost značenjā, od prolaznosti do sklada što ga kulture traj no njeguju. U Svetome pismu susrećemo jas-

ne primjere toga dvoznačja. Kod proroka Izaije, koji opisuje uzvišeno bogatstvo i neprolaznost Bo žje riječi, čitamo: »Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka.« (Iz 40,8). Sli čno i Psaltir, u usporedbi tjeskobne sličnosti cvijeta i ljudskoga života, izriče misao: »Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga do-takne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.« (Ps 103,15-16). Odjek takvoga razmišljanja odzvanja i u katoličkim poslanicama (usp. Jk 1,10-11; 1Pt 1,24).

U Pjesmi nad pjesmama, međutim, nalazimo za nosnu pjesmu zaručnika ljubljenoj zaručnici: »Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi, jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala. Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja do-đe.« (Pj 2,10-12). Zaručnica pak odgovara: »Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja… da vidimo pupa li lo-za, zameće li se grožđe, jesu li procvali mogranji. Tamo ću ti dati ljubav svoju.« (Pj 7,12-13).

Misao o prolaznosti cvijeta priziva na, nažalost tragičnu, svagdašnjost i običnost. Pogled na nje-gov sklad, iako prožet dramatikom, priziva na di-menziju slavljeničkoga i blagdanskoga. Određeni oblici uporabe cvijeća pokazuju da je njegova dvo-značnost živo prisutna u ljudskoj svijesti. U samo-stanima kontemplativnih monaških zajednica klau star – unutarnje dvorište u kojem se odvija re-do viti tijek monaškoga života – obli kovan je kao vrt s livadskim biljem, s travom i grmljem, ali bez biljaka cvjećarica. U crkvi pak, gdje se zajednica okuplja na liturgijsko slavlje i gdje provodi trenut-ke koji su slavljenički prekid sva kidašnjega tijeka života, nalazimo cvijeće.

Govor cvijeća jest govor slavlja jer je cvijet uvijek na razmeđu između budućega – koje je do vršetak jednolične i mučne priprave i rasta – i

početnoga, odnosno klijanja u kojem je ishodište napornoga rada i rasta. Zamamnošću obećanja, koje se pokazuje u veličanstvu boja i u opojnosti mirisa, a još više u zrenju ploda, cvijet prekida svag-danju jednoličnost života do te mjere da stvara iz-vanrednost, štoviše slavlje. Cvijet je slavljenička i radosna objava ploda koji se iščekuje kroz mučnu redovitost života. Nije bez razloga nastala izreka koja djecu naziva cvijećem! Posebnost cvijeta za-vodljiva je mirisnim oblicima i živopisnim boja-ma. Cvijet nas zapravo osvaja akumuliranjem svo-jih estetičkih moći: u prostoru kroz osjet mirisa i gledanja, a u vremenu kroz doživljaj sjećanja i želje. Naše mjesno i vremensko okruženje, mjes-nost i vremenitost, prodahnuti mirisom cvijeća, postaju divote u samima sebi. Nastojanja u ko-jima izvanjskom prisilom narušavamo bioritam cvijeća, osiromašujući njihov miris i deformirajući oblike, ne idu u prilog samome cvijeću te stoga cvijeće, kao ništa drugo, pokazuje nakaznost tak-vih ljudskih nastojanja.

Cvijet – između zemlje i nebaNe čudi nas da uobičajena estetička tumačenja stvaraju simboliku i alegoriju cvijeća. U mnogim kulturama simbolizacija polazi poglavito od cvije-

Kultura cvijeća kao kultura životaAntropološki pogledi na višeznačnost simbolike cvijeća

Crispino Valenziano

Izrastajući iz blata i težeći za Suncem lotosov je cvijet simbol čovjekova života na zemlji.

3

4živo vrelo 2007C

VIJEĆEu liturgijiu liturgiji

ta i njegovih oblika, a alegorizacija od cvjeto va i njihovih boja. Oblik cvijeta nadahnuo je stvara nje simbolizma čaške, koja je simbol primanja (di-menzija zemaljskoga) plodnosti (dimenzija nebe-skoga): kiša, rosa… Prema drevnoj egipatskoj estetici cvijeća svijet je nastao, o pojavku boga Sunca, iz lotosova cvijeta, »cvijeta vode i zemlje«: on se, naime, iz blata izvija prema svjetlu, simbo-lizirajući čežnju za besmrtnošću.

is pravno reći da je u toj poietici alegorizacija neop-hodna. Štoviše, potrebno je istaknuti da – čuvajući onu temeljnu simbolizaciju ženskoga elementa, koja se u našemu slučaju, na tragu teandričkoga liturgijskoga govora, izjednačava sa simbolikom zarukā Crkve – ne treba biti alegorizirano ništa drugo osim božansko-ljudskoga odnosa. Po mo-me mišljenju, liturgijska poietika cvijeća u liturgij-skome prostoru vrši svoju zadaću na sličan na čin kao i poietika liturgijskih boja unutar slavlja, sa sli čnom umjerenošću i profinjenošću. Štoviše, bit ćemo spremni učiti od drugih kultura koje su, u kult nom i izvankultnom kontekstu, izgradi-le vlastite simboličke i alegorijske izričaje cvijeća, ali ćemo ih rabiti u onoj najmanjoj mjeri koja je nužna za liturgijsku umjerenost i profinjenost. Na sličan ćemo način vrjednovati i rabiti i primjere simbolike i alegorije cvijeća koji su nastale u pre-thodnim razdobljima kršćanske liturgije, ali ćemo ih svesti na nužnost koja je potrebna za izricanje simbolike božansko-ljudskih zaruka.

Ikebana – cvjetni put životaPoseban način izricanja florealne poietike, gotovo bez premca među drugim tehnikama aranžiranja, razvio se u tehnici čarobne ikebane, doslovno »cvijeće u životu«, a koja je u japanskoj umjet-nosti izvorno izrasla iz monaške duhovnosti.

Na početku 7. stoljeća poslije Krista Ono-no--Jmoko ravnao je u Kini japanskim veleposlanst-vom te je ostao duboko dirnut kineskom kultu-rom i religioznošću. Vrativši se u Japan i postavši monahom budizma, koji je stoljeće ranije uveden u Japan, uzeo je ime Senmu te ubrzo postao po-bornikom posebnoga duhovnoga puta, zvanog kadô, »put cvijeća«, a koji su slijedili mudraci u traženju mira. Samostan u kojemu je Senmu bo-ravio zvao se Ike-no-bô, doslovno »samostan na jezeru«. Posebna tehnika oblikovanja cvjetnih uresa, koju su stvorili monasi toga samostana i proželi je elementima japanske florealne estetike i poietike, ubrzo je po tome samostanu dobila ime. U temelju takvoga aranžiranja stoji duhov-nost koja razmišlja nad istinom da je Bog uredio svijet na način da je uz čovjekovu pomoć usposta-vio sklad između neba i zemlje. Cvijeće, oblikova-

Simbolika cvijeća, koju vidimo u imenici (po-jav nosti) cvijet, još je razgovjetnija u glagolu cvje-tati, akciji koja traje. I ovdje nam Sveto pi smo do nosi pri mjere: osim što imenica cvijet nosi ra-zli čita značenja, od prolaznosti do sklada, tom vi-šeznačnošću bremenit je i glagol cvjetati, i to na još jasniji način: »Sići će kao rosa na travu, kao kiša što natapa zemlju! U danima njegovim cvje-tat će pravda i mir velik – sve dok bude mjeseca.« (Ps 72,6-7). Grčki prijevod Septuaginta i latinska Vulgata izriču da će mesijanski izdanak (mladi-ca) izbiti ili isklijati: »Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbiti iz njegova korijena« (Iz 11,1; Rim 15,12). Stoga su crkveni oci Krista nazi-vali »Davidovim procvatom«, a njegove učenike »Jakovljevim procvatom«: »Dolaze dani kad će Izrael procvasti«.

Iz simbolizacije koja se oslanja na formu cvije-ta proizlazi i alegorizacija koja daje važnost boji cvjetova. No, alegorizacija teži za isticanjem flore-alne poetičnosti, dok simbolizacija cvijeću nastoji pridružiti prije svega njegovu estetičnost.

Redovitome liturgijskom govoru, komuni ka -ciji koja se događa na razini gledanja i slušanja, pridružuje se i florealni govor koji je u prostoru do -življajan kroz gledanje i osjet mirisa, a u vremenu kroz probuđeno sjećanje i želju. Liturgija zbog to-ga može i treba imati takvu florealnu poietičnost (događajnost), umjetnost cvijeća koja će biti ra -s položiva da je liturgija ucijepi u cjelokupni euha-ri stijski (slavljenički) kontekst. Nije međutim

Cvijet nas osvaja akumuliranjem svojih estetičkih moći: u prostoru kroz osjet mirisa i gledanja,

a u vremenu kroz doživljaj sjećanja i želje.

4

NAŠAtemaC

VIJE

ĆE u

liturg

ijiu

liturg

iji

no i aranžirano na način da u svojoj ljepoti poka-zuje sklad između duha i materije, postaje za čo vjeka objava i nadahnuće iskonskoga sklada. U aranžiranju koje je nadahnuto takvom duhov-nom mišlju, cvijeće postaje ključ kodifikacije i de-kodifikacije univerzalnoga božanskoga sklada.

lu Sen-n-Rikyua koji, koristeći visoke vaze, želi za nemariti sāmi način raspoređivanja cvijeća te pro micati jednostavno, gotovo spontano, stavlja-nje cvijeća u vazu, od čega i samo ime nageire, »ubaciti unutra«.

Krajem 18. st. pod vodstvom Ippo Mishôsa-ja razvio se stil shôka, »živo cvijeće«. Riječ je o redu ciranom stilu rikka, a karakterističan je po pojedno sta vljenim kompozicijama, na način da se ne gubi os novni modul. Krajem 19. stoljeća, pod utjecajem uvoza u Japan cvjetnih vrsta sa Zapada, Un shin Ohara razvija stil moribana, »nagomila-no cvijeće«, karakterističan po velikim vijencima i kratkim stapkama, za što se koriste plitke posude.

U 20. stoljeću, kao što je to slučaj i u čitavoj umjetnosti, od arhitekture do glazbe, i unutar svih kultura, međusobno prožetih, ikebana se pojavljuje u do tada neviđenim oblicima: dvade-setih godina u ‘slobodnome stilu’, a pedesetih u ‘avangardnom’…

Cvijet – objava spasenjaNaša uporaba cvijeća u liturgiji bez sumnje je obo-gaćena ovim utjecajima. Dovoljno je vidjeti vrijed-nost razmišljanja nad duhovnim »putem cvijeća« (kadô). Međutim, tek ako govor cvjetnih kompozi-cija u našoj kršćanskoj liturgiji uspijemo izdi gnuti iznad ove osnovne teandričke simbolike i dati im jasnija obilježja slavlja u našim(!) kršćanskim za-jednicama, te će kompozicije pokazati ikonička obilježja nas samih u korjenito novom odnosu ljudskoga i božanskoga – prema riječima Pisma: »pravednici, zasađeni u Domu Gospodnjemu, cvatu u dvorima Boga našega« (Ps 92,14). Proces cvjetanja poziva nas na procvat, a što je znak Božjega izabranja i svetosti onoga tko je pozvan.

U zavjetnom kovčegu, pohranjenom u Sveti nji nad Svetinjama (Heb 9,4), bila je čuvana »zla tna posuda s mànom, ‘hranom s neba’ (Ps 78,24-25; 105,40), hranom pripravljenom bez ljudskoga truda, kadrom zadovoljiti svačiji ukus. Ta hrana s neba bila je znak Božje ljubavi prema njegovoj djeci; svatko je prema svome ukusu doživljavao njezinu slast se je preoblikovala u ono što je tko želio« (usp. Mudr 16,20-21). Kovčeg je sadržavao i ploče Saveza te Aronov štap koji bijaše procvao:

Kršćanska liturgija izdiže značenje cvijeća iznad osnovne simbolike cvijeta

i razumijeva ga kroz simboliku objave kristološke povezanosti zemlje s Nebom.

U razdoblju od 8. do 12. stoljeća ikenobô se po stupno proširio na carske i plemićke dvorove te među narodom. To je sa sobom nužno nosilo i prijelaz određenih elemenata s kulta na širu kul-turu, ali i utjecaj kulture na sami kult, iz čega su nastala preoblikovanja, pojednostavljenja i stilske promjene. Prodorom u Japan budističke zen škole (‘meditacija’), koja insistira na jednostavnosti, ike-bana ne ostaje pošteđena te biva u velikoj mjeri pojednostavljena. Tako nastaje novi stil, zvan cha bana, »cvijeće uz čaj«, stil aranžiranja koji se počesto svodi na samo jedan cvijet, po mogućnosti još u pupanju.

Zbirka Sendeshô, najstariji sačuvani priručnik priređivanja ikebane, nastala u razdoblju 15. i 16. st., navodi pede setak florealnih kompozicija pred-viđenih za različite prigode, od onih za vjenčanje (uvijek i svugdje privilegirano mjesto florealne umjetnosti) do onih za odlazak samuraja u rat. U tom je razdoblju Ikenobo Senkei stvorio stil rikka, »vitki cvjetovi«, stil koji na ideji ‘čežnje za visina-ma’ ujedinjuje tri nezaobilazna elementa tradicio-nalne ikebane – ten, nebo; jin, čovjek; chi, zemlja – raspoređenih u kompoziciju raznostraničnoga trokuta. Takve kompozicije izriču čežnju svije-ta za božanskim, čežnju zaručnika za zaručnicom i obratno, kao i slične odnose čežnje, a nerijetko bivaju rađene u velikim dimenzijama, za pagode i palače. God. 1693. u Nari, pred Velikim Budom, bijaše postavljena cvjetna kompozicija rikka viso-ka 12 metara, u posudi visokoj dva metra.

Sredinom 16. stoljeća objavljen je Sermo ku-den, najslavniji priručnik priređivanja ikebane, či-me započinje stil nageire. Vjerojatno je riječ o dje-

5

4živo vrelo 2007C


»Štap onoga čovjeka koga ja (Gospodin) izabe-rem propupat će. I gle: štap Aronov propupao! Potjerala mladica, procvjetao cvijet i sazreli bade-mi.« (Br 17,20.23).

Prisjećam se svoje katedrale koja u božićnoj no -ći bijaše urešena cvjetnim granama badema, oku-panima prvim svjetlom zore i mirisom nagorke rose… »I dođe mi riječ Gospodnja: ‘Što vidiš, Jere-mija?’ Odgovorih: ‘Vidim granu bademovu.’ Ta-da mi Jahve reče: ‘Dobro vidiš, jer ja bdim nad riječima svojim da ih ispunim!’« (Jr 1,11-12). Bdje-ti s Gospodinom nad riječju da bude ispunjena! Kao badem koji baca cvjetove na proljetnom sun-cu koje se žurno pojavljuje u kasnim danima zime. Na znamenitom Ormaru sa srebrenim predmeti-ma fra Angelico je naslikao Isusa u molitvi u Get-semaniju, prikazavši ga zapravo pred turnjem (pre šom za masline) na podnožju Maslinske gore, a njegove učenike pozaspale – no ne u masliniku nego u vrtu ispunjenu rascvjetalim bademima. Uostalom, dolina potoka Cedrona bila je, a još i da-nas je, polje koje, ispunjeno stablima badema, sto-ji nasuprot maslinama što su na Gori.

Kakvu je poruku moguće izvući iz ovoga? Po-ruke su mnoge. Ambrozije Milanski u Heksame-ronu ruže je pridružio mučenicima: »kao ruža što niče na obali toka vodenog« (Sir 39,13). Raba-nus Maurus u djelu De universo Isusa (dobrog pa-stira) uspoređuje s ljiljanima: »…on pase stado me đu ljiljanima…« (Pj 2,16; 6,3). No, srednjovje-kovno čitanje Pjesme nad pjesmama po marijan-skome ključu ljiljan je dalo Mariji. »Ja sam (kaže

Zaručnica) ljiljan u dolu. Što je ljiljan među trnjem (kaže Zaručnik), to je prijateljica moja među dje-vojkama.« (Pj 2,1-2). Marijansko razumijevanje Mudrosti Mariji je pripisalo i ružu: »Uzrastoh (go vori Mudrost) kao ružičnjak u Jerihonu« (Sir 24,14). U liturgijskoj ikonografiji pak simbolika cvijeća slijedila je oduvijek zaručničku ikonologiju Krista i njegove Crkve…

Zašto cvijeće u liturgiji?Pitanje nije bez smisla. Štoviše, želi li se promovi-rati florealnu umjetnost za liturgiju, to pitanje nije moguće izbjeći. Potrebno ga je zato svesti na pi-tanje smisla umjetnosti, svake umjetnosti unutar liturgije. Iako je u samoj praksi potrebno paziti da se ne upadne u puki ‘iluminizam’, kako kod ove tako i kod drugih oblika umjetnosti, ipak bi bilo pogrješno ako ne bismo tražili odgovore.

Postoje odgovori koje je moguće pronaći u rije-či, razmišljajući o njoj u srcu i kontemplirajući nad njom. Postoje odgovori koje je moguće pronaći u ikonizaciji, koja je u liturgiji ponajbolja kontempla-cija umjetnosti; ili pak u himnodiji koja je za riječ isto ono što je slika za oko. Postoje odgovori koje je moguće pronaći u kršćanskoj transsignifikaci-ji kulturalnih elemenata koje je moguće ‘prenije-ti’ iz jedne kulture u drugu, poštujući ujedno i svo-ju kulturu i kulture drugih; to više što se kulture danas susreću nepovratno, i to prije svega zato što smo razumjeli da su kulture vrijeme i prostor u kojima se događa blještava igra objave Božjega spasenja. Postoje i odgovori koje ćemo pronalazi-ti u izvornome stvaralaštvu, raspoznavajući ga i vrjednujući ga.

Onaj tko traga za takvim stvaralaštvom trebao bi pred očima imati dvoje: na polju estetike: cvijeće za liturgiju prolazi kroz našu molitvu u kojoj je nužno razlikovati ono što je plod osobne medita-cije od onoga što je liturgijsko; na polju poietike (stvaralaštva): izbjegavati davanje alegorijskih tumačenja cvjetnih aranžmana i ne graditi sustav oblikā i bojā u svrhu neke ‘simbolike’ koja bi bila strana kršćanskoj kulturi i liturgijskoj zbilji.

C. VALENZIANO, uvod u knjigu: F. PLATANIA, Arte flo-reale nella liturgia, San Paolo, Cinisello Balsamo 1998., 5-14. Prijevod i prilagodba A. Crnčević.

»Proklijat će mladica iz panja Jesejeva…«Navještaj Mesijina dolaska oslikan je životom prirode.

6

NAŠAtemaC

VIJE

ĆE u

liturg

ijiu

liturg

iji

Simbolički govor cvijeća, pri njegovoj upora-bi u tre nucima svečanosti, u trenutcima od-mora ili pak u svagdašnjosti potrebnoj mi-

ra, ne zaokružuje se zapažanjem njegove ljepote ili osjećanjem mirisa koji nam pruža. Prva riječ govo-ra cvijeća, ili općenito bilja, jest život. Prijateljeva-ti s cvijećem znači prijateljevati sa životom, s nje-govim počet kom, rastom, plodom i umiranjem... Briga za cvijeće potiče na brigu za život. Kratko-trajnost i prolaznost čovjekova života prispodob-ljena je cvijetu, a čovjekova dugovječnost stablu koje broji vjekove.

Tijesna povezanost cvijeta i života, prisutna u gotovo svim kulturama, nalazi svoju potkrjepu i u biblijskoj tradiciji. Svetopisamski opis nastanka svijeta na početak života na Zemlji stavlja bilje, iz-raslo snagom Božjega Duha iz trostrukoga izvora života: iz zemlje, vode i svjetla (usp. Post 1,1-11). Takav slijed razvoja života, koji ima početak u ze-lenilu koje pokriva zemlju, potvrđuje i suvreme-na paleobiologija. Cvijeće, stoga, nije samo ures. Njegova simbolika, duboko prisutna već i u naj-starijim civilizacijama, govori o životu.

I sama riječ ikebana podsjeća na florealnu simboliku života: sastavljenica je od ike (živjeti, dati život) i bana (cvijeće). Ikebana, pa i u najši-remu značenju riječi – kao skladna rasporedba rezanoga cvijeća – ima zadaću govora o životu. Prisutna u kontekstu kršćanske liturgije ikebana usredotočuje pažnju vjernika na iznova darova-ni dar života, na Život sām koji se daruje za život vjernika. Cvijeće će, stoga, u liturgiji o temi Života koji se otajstveno događa govoriti na način na ko-ji govori i samo slavlje. Na jedan će način govori-ti u slavljenju otajstva utjelovljenja, na drugi način u slavljenju Kristova uskrsnuća ili pak u slavlje nju sakramenta krštenja ili ženidbe. Iz toga proizlazi osnovno i polazno načelo: cvijeće ne pripravlja-mo za crkvu, kao ures prostora, pa niti za oltar ili ambon, iako je ondje najčešće smješteno, nego ga

pripravljamo za liturgiju. Prije nego što cvjetnom aranžmanu pronađemo prikladno mjesto u litur-gijskome prostoru, nužno je razumjeti da je sama liturgija osnovno mjesto u čiji ćemo otajstveni go-vor ucijepiti i govor cvijeća.

Govor cvijeća u kršćanskoj liturgijiSmjernice za razumijevanje i smještanje cvijeća u liturgijski kontekst

Ante Crnčević

Cvijeće – povratak k IzvoruUporaba cvijeća, kao i drugih florealnih elemena-ta u kršćanskoj liturgiji, kao npr. palminih ili ma-slinovih grana u liturgiji Cvjetnice, u dubljemu razmišljanju nas vraća k temi života, odnosno k temi ‘prirode’ kao govorljivoga znaka života. Sam Isus, opominjući učenike da ne budu tjeskobno zabrinuti za život i pozivajući ih na pouzdanje u Božju providnost, koristi primjer prirode koja živi od Stvoriteljeve snage: »Promotrite poljske ljilja-ne, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?« (Mt 6,28-30). Još je go-vorljivija Isusova riječ o sjemenu koje umire da bi donijelo stostruki rod (Mt 13,1-8). Cvijeće, zaodje-nuto darovanom ljepotom, poziva liturgijsku za-jednicu na promatranje života i zamjećivanje lje-pote koje nam je darovana iz Stvoriteljeve ruke.

Takva interpretacija florealne simbolike nado-gradnja je na naravnu religioznost koja je od sa mih početaka u bilju, osobito u stablima, prepoznavala znak prisutnosti Svetoga. Stablo, ponajprije zbog svoje vertikalnosti (axis mundi) i životne snage koju u sebi krije, u najstarijim mitovima biva pre-poznato kao spojnica koja ujedinjuje zemlju i ne-bo, materiju i energiju. Odmor pod stablom, kao tipična ladanjska slika, u drevnim kulturama nije

Cvijeće ne pripravljamo za crkvu,kao ures prostora, pa niti za oltar ili ambon,

iako je ondje najčešće smješteno,nego ga pripravljamo za liturgiju.

7

CVIJEĆ

Eu liturgijiu liturgiji

bio paradigma fizičkoga odmora ili zaštite od sun ca u hladu krošnje, nego je bio shvaćan kao paradig-ma i mjesto metafizičke okrjepe, kao isku stvo su-sreta sa Svetim od kojega dolazi snaga života. Bo-ravak pod stablom bio je shvaćan kao povratak na izvorište života. Hrast, maslina, lipa, palma, smok-va… stabla su koja redovito nose takav simbolički kôd. U istočnoj Aziji pored pagoda i hramova re-dovito je zasađena gigantska smokva, zvana ficus religiosa, koja doseže visinu i do trideset meta-ra. Njezine se grane spuštaju do zemlje i u zem-lju puštaju korijenje pa se spuštena grana uskoro razvija kao zasebno stablo te od jednog zasađenog stabla uskoro nastaje šuma… Visoka debla ikoni-ziraju stupove ‘hrama prirode’, a njihove ujedinje-ne krošnje njegov ‘svod’. I sām Abraham susreće Gospodina kod hrasta Mamre (Post 18,1).

Iako su mnogi crkveni oci, opirući se kulturi koja je gajila kult prirode, bili strogi u osudi korištenja florealne simbolike među kršćanima, kršćanstvo će naslijeđenu ‘kulturu bilja’ ubrzo reinterpretirati u svjetlu Kristova djela spasenja. Kršćanski pisci ističu da jedino stablo koje je vrijedno štovanja bilo jest Kristov križ (arbor vi-tae). Već starozavjetna tradicija vrjednuje kultu-ralno naslijeđe Bliskoga istoka. Književna slika edenskoga vrta sa stablom spoznaje dobra i zla u središtu, te slika čovjekova izgona iz vrta, izričaji su iskonskoga sklada i bogočovječnoga jedinstva koje je raskinuto grijehom. Vrt predstavlja red, sklad, kozmos, kao protutežu prapočetnome ‘ne-redu’ (kaos), oslikanom u slici šume. Grijeh je čovjeka izveo iz vrta, kozmosa, i vratio ga u nered, kaos, ‘u šumu’.

Proročki navještaji Mesiju će oslikavati kao »novi izdanak« koji će izniknuti (Iz 11,1), a sam dar spasenja kao ponovni susret s Gospodinom u vrtu. Kao što je u starozavjetnoj duhovnosti odabrani narod bio nazvan »navodnjenim vrtom« (Jr 31,12), slično će i novozavjetni vidjelac obećanu vječnost opisati slikama vrta, »novoga Jeruzalema«: »I po-kaza mi rijeku vode života, bistru kao pro zirac: izvire iz prijestolja Božjeg i Jaganjčeva. Posred gradskoga trga, s obje strane rijeke, stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjese ca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima… I neće više

biti nikakva proklet stva.I prijestolje će Bo žje i Jaganj-čevo biti u gra du i sluge će mu se njegove kla njati i gle dati lice njegovo, a ime će im nje go vo biti na če li ma.« (Otk 22,1-4). Biblijska knji ževnost nadah njivat će kršćansku tradiciju koja ideju vrta provlači kroz arhitekturu, simboliku, ornamen-ti ku, teološku misao, liturgijsku molitvu… Arhi-tektura ambonskoga prostora antičkih bazi li ka bila je koncipirana na ideji vrta u kojem se do ga-đa navještaj Kristova uskrsnuća. Plastičan pri mjer pruža i gotička arhitektura koja stupovljem (debli-ma stabla) i snopovima ukriženih svodova ( koji ocrtavaju razvedenu krošnju) progovara o čovje-kovoj čežnji za ‘vrtom zajedništva’ s Gospodinom. Liturgija koja se događa pod ‘kro šnjom’ toga ‘sta-bla’ ubire plod što dolazi s visine, postajući antici-pacijom konačnoga ulaska u eshatološko (vrtno) zajedništvo s Ocem nebeskim.

Kultura i teologija vrta pružit će u srednjemu vijeku pogodno tlo razvoju kršćanske florealne sim bolike, osobito simbolike cvijeća, vidljive u ar-hitekturalnoj plastici, u mozaicima, vitrajima, a na osobit način u minijaturama i na inicijalima litur-gijskih knjiga. Lako je izdvojiti znak ruže koja u arhitektonskoj stilizaciji progovara o idealiza ciji kršćanskoga života: velike rosete na proče lji ma katedrala, ujedinjujući simboliku kruga sa sim bo-likom arhetipskoga cvijeta, ruže, mjesto krš ćan-skoga slavljenja definira kao mjesto iskustva no-voga svijeta. U središtu ruže redovito je lik Kri sta (Pantokratora, Jaganjca ili božanskoga Djeteta u krilu Djevice): usredištenje Krista u strukturu ro-zete jasno pokazuje da je On tvorac darovanoga savršenstva (kruga). Uz simboliku ružina ‘savr-šenstva’ osobito će biti vezan lik blažene Dje-vice Marije, žene bez grijeha, nazvane »otajstve-nom ružom« (rosa mistica). Valja ipak priznati da je u vrijeme kasnijih umjetničkih stilova izvor-

Promotrite ljiljane poljske! Ako Bog njih takoodijeva, koliko li će više vas, malovjerni?

4živo vrelo 2007

bio paradigma fizičkoga odmora ili zaštite od sun ca u hladu krošnje, nego je bio shvaćan kao paradig-

metafizičke okrjepe, kao isku stvo su-sreta sa Svetim od kojega dolazi snaga života. Bo-ravak pod stablom bio je shvaćan kao povratak na izvorište života. Hrast, maslina, lipa, palma, smok-va… stabla su koja redovito nose takav simbolički kôd. U istočnoj Aziji pored pagoda i hramova re-dovito je zasađena gigantska smokva, zvana ficus

biti nikakva proklet stva.I prijestolje će Bo žje i Jaganj-

Promotrite ljiljane poljske! Ako Bog njih takoodijeva, koliko li će više vas, malovjerni?

8

NAŠAtemaC

VIJE

ĆE u

liturg

ijiu

liturg

iji

na kršćanska simbolika cvijeta ostala zapretana i neizražena pod ‘rascvjetalom’ ornamentalnom plastikom koja je prekrivala veliki dio arhitekton-skih elemenata.

Cvijeće u liturgiji ili liturgija u cvijeću?Zauzimajući se za istinski doživljaj liturgijsko-ga slavlja kao iskustva spasenja, liturgijska obno-va uvelike vrjednuje znakovni govor, a na osobit način znakova uzetih iz prirode. »Kruh i vino, vo-da i ulje, kād, pepeo, vatra, cvijeće, kao i svi dru-gi elementi uzeti iz reda stvorenja imaju u litur-giji svoje mjesto kao prinos Stvoritelju te ujedno doprinose dostojanstvu i ljepoti samoga slavlja.« (Ivan Pavao II., Vicesimus quintus annus, 10). Razumijevanje liturgijskih znakova nije moguće bez traženja njihova mjesta u liturgijskoj obredno-sti koja je uvijek dinamička zbiljnost. Stavljanje cvijeća u prostor slavlja stoga ne smije biti vođeno idejom obredne ‘kulise’, koja ostaje na razini statičnosti, a time i liturgijske nevažnosti. Željena ‘dinamika cvijeća’ ne postiže se razigranošću bo-ja, kompozicijskih oblika i volumena, nego prije svega nastojanjem da cvijeće bude shvaćeno kao obredni element, utkan u obrednu dinamiku. Sto-ga će cvjetna kompozicija, svojom bojom (ili bo-jama), izborom mjesta, pažljivim odabirom obli-ka i mjere, svojim vlastitim jezikom interpretirati otajstvenu dinamiku spasenja i na taj način biti ucijepljena u ‘događanje’ slavlja. Cvijeće u litur-giji nije zato da bude interpretirano nego da in-terpretira. Usredištenje na otajstvenu liturgijsku zbiljnost nadahnut će nas da unutar slavlja zabo-ravimo ‘značenja’ koja pojedinim vrstama cvijeća nude psihologija ili drugi pristupi, pozorni na utjecaje okružja na ljudsko doživljavanje. Prisut-nost cvijeća u liturgiji otvara nas novome iskust-vu, onome što ga nosi liturgija sāma.

Polazeći od osnovne liturgijsko-teološke posta-vke da je sveukupna obrednost – od okupljene za-jednice, prostora i obrednih čina pa do samoga vremena u kojem Crkva slavi – teološki razum-ljiva jedino u sinergiji s otajstvenim događanjem Kristova djela spasenja, koje čini bit liturgije, lako dolazimo do spoznaje da i cvijeće, kao obredni ele-ment (a ne samo ures!) treba biti utkano u tu litur-

gijsku sinergičnost. Snaga (energeía) pojedinoga obrednoga elementa proizlazi iz njegove sinergije (synenergeía) s Otajstvom.

Osvrt na način, volumen i mjesto (ili mjesta) rasporedbe cvijeća u našim crkvama kazuje nam da u velikoj mjeri nedostaje potrebnoga gleda nja na međusobnu prožetost svih obrednih eleme-nata. Čini se da su cvjetni aranžmani ponekad vođeni željom za slavljenjem liturgije u cvijeću, a ne idejom gajenja zadaće cvijeća u liturgiji. Ta in-

Cvijeće u liturgiji nije zato da bude interpretirano nego da interpretira. Čini se da su cvjetni aranžmani

ponekad vođeni željom za slavljenjem liturgije u cvijeću, a ne idejom gajenja zadaće cvijeća u liturgiji.

verzija dovodi do prenaglašavanja jednoga obred-noga znaka, cvijeća. Kad jedan obredni element umjesto vlastite zadaće koja mu pripada u mozai-ku obrednosti, preuzme funkciju ‘okvira’ cjeloku-pnoga obrednoga događanja, tada nastaju komu-nikacijske smetnje koje mijenjaju interpretacijski kôd i samoga elementa i cjelokupnoga slavlja. Kao što liturgijski prostor nije tek ‘mjesto’ slavlje-nja, nego i obredni ‘element’ uključen u obredno događanje, tako i cvijeće ne može biti svedeno na dojmljivo ili ambijentaliziranje obrednih čina.

Liturgijska estetika ne počiva na izvanjskoj lje-poti, nego na otkrivanju Ljepote koja se daruje. Pri tom se prisjećamo priznanja svetoga Augustina da su mu ljepote svijeta priječile put za spoznaju Lje-pote: »Kasno sam te upoznao, Ljepoto tako stara i tako nova (pulchritudio tam antiqua et tam no-va)!« (Conf., X, 27,38). Isti će mislilac i mistik za-mijetiti da istinski možemo ljubiti samo ono što u sebi nosi trag te darovane Ljepote (»Nisi possu-mus amare nisi pulchra.«, De musica, VI,13,38). Taj augustinovski »red ljubavi« (ordo amoris), koji je inspiriran Ljepotom koju otkrivamo u stvo-renjima, nadahnjuje nas da i liturgiju oblikujemo i doživljavamo kao via pulchritudinis, kao iskustve-ni put ljepote koja otkriva Ljepotu. Liturgija će bi-ti istinski ljubljena jedino ako bude omogućavala susret s Ljepotom koja spašava svijet. Usuđujemo se na tom liturgijskome ‘putu ljepote’ gledati i ele-ment cvijeća.

9

4živo vrelo 2007C


Istinitost slavljenja cvijećemPotrebno je, na kraju, istaknuti i nekoliko smjerni ca koje nisu sustavan vodič za liturgij-sko aranžiranje cvijeća, ne go prije svega odgo-vor na ‘najglasnija’ pita-nja sadašnje prakse u našoj Crkvi.Hvalospjev cvijeća. Cvjetno izricanje otaj -stva što ga kršćan ska zajednica u liturgiji slavi nema za cilj izazvati divlje-nje ljudi, nego dati slavu Sve-višnjemu i ljude pozvati da se pridruže tome »hvalospjevu stvorenja«. Otajstva spase-nja slavimo cvijećem kao što ih slavimo pjesmom, poklikom, stavom tijela, svečanim ruhom, prino-som dara… Stavljanje cvijeća u liturgijski prostor iziskuje odricanje, odvajanje od onoga što nam stva ra ugodu i doživljaj ljepote. Ono u čemu nam je Stvoritelj udijelio spoznaju Ljepote, taj isti dar uzvraćamo njemu, kao jedini znak zahvalnosti. Što mu možemo pružiti, a da nam on sam to nije već dao? Tim odricanjem od najljepšega izričemo slavljenje Boga.

Radi vjerodostojnosti našega slavljenja cvije-ćem bit će uputno da cvjetna kompozicija bude iz-rađena od rezanoga cvijeća, cvijeća koje »žrtvu je-mo« da bismo dar ljepote i slave, kojom se cvijet zaodijeva, u potpunosti darovali Njemu. Cvijeće ne posuđujemo onomu komu ga pru žamo nego ga darujemo, postaje darom.

Liturgija u Crkvi ne živi od ponavljanja obred-nih slavlja nego od uprisutnjenja jedinstvenoga Božjega djela spasenja. Zato je liturgijsko slavlje, pa i kad slijedi istu obrednu matricu, u sebi jedin-stveno i neponovljivo. Tu jedinstvenost i nepono-vlji vost lako je izraziti cvijećem, odabranim i da rovanim (ubranim) baš za to slavlje. Biljke lon-čanice, na neko vrijeme prenesene iz prostora svagda njega boravka u prostor liturgi je, nisu izraz potpunoga darivanja i slavljenja. Umjetno cvijeće, ma od kako dragocjene tvari bilo izrađeno, ne može biti ucijepljeno u liturgijski govor jer mu ne-

dostaje osnovna dimenzija – život, a time i nemoć da izrazi život-

nost naše hvale i životnost (zbilj nost) Božjega samo-

darivanja.Mudrost izbora i mjere. Da bi cvijeće u liturgiji moglo jasnim jezikom ko municirati ljudsko sla vljenje Gospodina i

ujedno Božji objavitelj-ski (epifanijski) odgo-

vor, potreban je i osjećaj za pravu mjeru. Kao što se sna-

ga ljudske riječi može izgu biti u mnoštvu riječi i žamoru ljudi, tako i

govor cvijeta može biti ugušen ‘zaglušnim’ go-vorom cvi jeća. Mudrost Istoka može i ovdje bi-ti inspirativna: Neki je car kanio pohoditi vrt ne-koga slavnoga vrtlara, poznatoga po iznimnoj umješnosti gajenja cvijeća. Očekujući cara vrtlar je, unatoč svoj ljubavi utkanoj u uređeni vrt, po-čupao sve cvijeće i ostavio samo jedan odabrani cvijet, da bi carevo oduševljenje moglo biti veće. Ta mudrost mjere i mudrost izbora potrebna je i u iščekivanju liturgijskoga Gospodinova pohoda kršćanskoj zajednici.

Zanimljivo je uočiti kako u izvanliturgijskome govoru cvijeća ljudi redovito imaju osjećaj za mje-ru i za pravi izbor: zaručnik će zaručnici dati oda-brani cvijet, možda samo jedan, da bi izrazio svu svoju ljubavi i radost. Nesnalaženja u liturgijs-komu komuniciranju cvijećem pokazuju da nam nije stran govor cvijeća nego da ne znamo što bis-mo cvijećem komunicirali. Bez prethodnoga me-ditiranja nad liturgijskim otajstvom i nad Božjom riječju u kojoj se otajstvo objavljuje, nije moguće pronaći ‘poruku’ koja bi bila utkana u samo slavlje. Bez jasnoće sadržaja koji je cvijeću potrebno dati, cvijeće u liturgiji postaje nalik praznim riječima.

Skladba cvijeća. Među osnovnim postulatima dobroga cvjetnoga aranžiranja jest gajenje skla-da. Kad su Mozarta, dok je još bio dijete, pitali ka-ko uspijeva komponirati, odgovorio je: »Tražim dvije note koje se ljube.« U ‘glazbi cvijeća’ umjet-nik sa-bire cvijeće i kom-ponira sklad među boja-

Istinitost slavljenja cvijećemPotrebno je, na kraju, istaknuti i nekoliko smjerni ca koje nisu sustavan vodič za liturgij-sko aranžiranje cvijeća, ne go prije svega odgo-

Cvjetno izricanje otaj -stva što ga kršćan ska zajednica u liturgiji slavi nema za cilj izazvati divlje-nje ljudi, nego dati slavu Sve-višnjemu i ljude pozvati da se pridruže tome »hvalospjevu stvorenja«. Otajstva spase-

dostaje osnovna dimenzija – život, a time i nemoć da izrazi život-

nost naše hvale i životnost (zbilj nost) Božjega samo-

darivanja.Mudrost izbora i mjere.

ujedno Božji objavitelj-ski (

vor, potreban je i pravu mjeru

ga ljudske riječi može izgu biti u mnoštvu riječi i žamoru ljudi, tako i

Liturgijska arhitektura posuđuje jezik cvijećada bi iskazala radost Crkve u slavljenju spasenja!

10

NAŠAtemaC

VIJE

ĆE u

liturg

ijiu

liturg

iji

je potrebno naglasiti da je simbolički neverbalni govor, u čiji red ubrajamo i govor cvijeća, snažniji i doživljajniji od verbalnoga govora (npr. liturgijs-ke euhologije), te je potrebno trajno imati pred očima da govor cvijeća ne smije biti negacija ili proturječje molitvi Crkve i navještaju Božje riječi.

Prepuštanje cvjetnoga urešavanja crkava nov-čanoj moći pojedinaca ili skupina ili pak slobodi onih cvjećarā koji nemaju razvijen sluh za otajstve-ni govor kršćanske liturgije, suočava nas s nere-dom koji u velikoj mjeri priječi istinski doživljaj otaj stva. Suvišno je ponavljati da u kršćanskoj litur-giji sakramenta ženidbe element cvijeća ne može ima ti istu poruku kao i cvijeće na stolu gradske vijeć nice ili u dvorani svadbene gozbe. Za aranžera u liturgiji sakramenta ženidbe ne bi smio biti inspi-rativan stupanj svečanosti, nego prije svega Riječ koja se naviješta i sakrament koji zaručnici slave. Obredna knjiga Red ženidbe, iako ne donosi nika-kvih naznaka o cvjetnom urešavanju liturgijsko-ga prostora, ostaje prvi i nezaobilazni priručnik za onoga koji preuzima zadaću aranžiranja cvijeća za to slavlje.

Praksa da se crkva urešena za slavlje sakra-menta ženidbe ostavlja i za druga slavlja – npr. za ne djeljno euharistijsko slavlje vjerničke zajednice – pokazuje da nedostaje istinskoga razumije vanja govora cvijeća i njegova obrednoga dijaloga sa svim elementima pojedinih slavlja.

* * *Liturgija ne govori o cvijeću nego govori cvijećem, objavljuje se govor cvijeća. Kao što glazbenik svo-jim umijećem pretače glazbu u govor zvuka, tako umjetnik cvijeća liturgijsku zbilju izriče govorom cvijeća. Prisutnost cvijeća u liturgiji ne znači da je ono samom prisutnošću ‘uglazbljeno’ u litur-gijsku simfoniju (suzvučnost) obrednoga hvalos-pjeva Bogu. Katkad ostaje samo neodsviranom i neotpjevanom dionicom… Potrebno je razvija-ti i odgajati umijeće izricanja cvijećem ali i sposo-bnost razumijevanja njegova govora.

ma, oblicima, sklad s prostorom, liturgijskim vre-menom, vlastitošću slavlja, s kulturom… Cvijeće je potrebno u-glazbiti (usu-glasiti) sa svim osta-lim ‘glasovima’ liturgijske obrednosti.

Na obredno suglasje cvijeća s ostalim liturgij-skim elementima potrebno je na osobit način pazi-ti kod urešavanja oltara. Istina da je Krist prvi ures oltara postaje imperativom da se u cvjetnom urešavanju gaji potrebna umjerenost. Zato cvijeće i neće biti smješteno na oltaru nego u njegovoj bli-zini (pored ili ispred), u jasnom suglasju s liturgij-skim vremenom (došašćem, korizmom, vazmenim vremenom) te stupnjem svečanosti slavlja. U re do-vitim slavljima nedjeljne euharistije cvjetne kom-pozicije trebale bi naglašavati liturgij sku kristo-središnjost, prostorno vidljivu u oltaru, pa stoga cvjetni aranžmani na drugim mjestima u crkvi (pred svetohraništem ili pred likom blažene Djevi-ce Marije) ne bi nipošto smjeli premještati obredni naglasak s oltara na ta mjesta i te sadržaje.

Primjeri nesklada, izrečeni cvijećem, nisu rijet ki. Možda su najrječitiji u slavlju sakramenta ženidbe, slavlju u kojem se baš najviše pokušava govoriti o skladu i zajedništvu. Za slavlje sakra-menta ženidbe nerijetko se crkve pretvaraju u cvjet ne aleje, a da cvijeće pri tom uopće ne pro-govara o međusobnom darivanju dvoje ljudi, o za jedništvu…, još manje o sakramentu ženidbe u sli ci Kristove ljubavi prema Crkvi. Prenaglašeno kićenje crkvene lađe u odnosu na liturgijska žarišta samoga slavlja – ambon, kao mjesto navještaja riječi, i oltar pred kojim je redovito pripravljeno mjesto za zaručnike – preusmjerava pozornost sa središnjih dijelova obrednoga slavlja na one ma-nje važne (na svečani ulazak zaručnika u crkvu). Nekada će se raskoš iz crkvene lađe prenijeti i na oltar i ambon, no bez osjećaja za ‘homiletsku’ i in-terpretacijsku zadaću cvijeća u liturgiji riječi i u li-turgiji sakramenta. Tako liturgijski ordo (ob-red), koji uspostavlja pravi odnos i usklađenost svih elemenata i dijelova slavlja, prerasta u ne-red, koji priječi mistagogijski doživljaj samoga čina. I ovdje

u litu

rgiji

u litu

rgiji

CVI

JEĆ

E u litu

rgiji

u litu

rgiji

u litu

rgiji

u litu

rgiji

u litu

rgiji

u litu

rgiji

u litu

rgiji

u litu

rgiji

u litu

rgiji

u litu

rgiji

u litu

rgiji

u litu

rgiji

11

4živo vrelo 2007C


Ima uistinu puno vjernica i vjernika koji su dio svoga života posvetili kićenju crkava, kapelica, groblja i naročito cvijećem i cvjet-

nim uresom vjeru izricali do mjere svoje rascvje-tane radosti u Bogu. Svatko od njih želi učiniti najljepše i najbolje. Ipak, da bi to bilo i liturgij-ski najljepše i najbolje, treba krenuti istim pu-tem koji vrijedi za svaku drugu liturgijsku umje-tnost – polazeći od svetopisam skih tekstova i liturgijskih knjiga. To bih želio ovdje ukratko naznačiti: kako kititi crkvu, pojedine njezine dije love u povezanosti s otajstvom koje se slavi. Liturgija uči da i kićenje crkava pretpostavlja upoznatost s tekstovima i sadržajima slavlja. Dakle, kititi s liturgijskim knjigama (ili sa Živim vrelom) u ruci.

znak obespravljenosti, oplijenjenosti, samo-poniženja Boga koji svija nebesa i silazi na ze-mlju; on, Stvoritelj neba i zemlje.

Kršćanska vjera ispovijeda još jedan sila zak: onaj Kristov nad pakao, pri čemu razva ljuje vra-ta i u život vraća praroditelje i pravednike ko ji su živjeli prije njega, a to je znak cijeloga čovje-čanstva, otkupljena njegovom krvlju.

Dvostrukomu silasku (utjelovljenju i sila-sku nad pakao) odgovara dvostruko uzlaženje: a) anastasis, odnosno Kristovo uskrsnuće, ža-rište naše vjere, bez koje bi vjera bila uzalu-dna; b) Kristovo uzašašće u nebo, usko pove-zano s prvim silaskom, s utjelovljenjem, jer sa mo onaj koji je izišao od Oca može se k Ocu i vratiti (usp. Iv 3,13; 16, 28).

No, uzašašće označuje ujedno i tre nu-tak ka da se konačno obećanje Isu-sa Krista po činje ostvarivati: silazak Duha, svetoga i po-svećuju ćega. Taj silazak no si bo žanski način nje -gove uprisutnjenosti u Crkvi i u svijetu, sve do kona čnoga slavnog po-vratka. Osim toga, es -ha tološki poticaj koji su navijestili anđeli u uzašašću objavljuje još jedan silazni trag: »Gali-lejci, što stojite i gledate u nebo? Onaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako do ći kao što ste vidjeli da odlazi na ne bo.« (Dj 1,11). Tako je moguće go voriti o nekoliko sila zaka i uz la zaka: a) silazak: utjelovlje nje i sila zak nad pakao; b) uzla zak: uskr-snuće (anastasis) i uza šašće;

Cvjetni izražaj otajstva Uzašašća i PedesetnicePoticaji za konkretna ostvarenja s liturgijskim knjigama u ruci

Ivan Šaško

Liturgija uči da i kićenje crkava pretpostavlja upoznatost s tekstovima i sadržajima slavlja.

Liturgijski obrednik i knjiga Božje riječi zato su prvi priručnici aranžiranja cvijeća za liturgiju.

Vjera Crkve koja je vjerovana, slavljena i življena u liturgiji oduvijek dobiva svoju kru-nu Kristovoga vazmenog otajstva u njegovu Uza šašću u nebo i u događaju Pedesetnice, »krštenja u Duhu Svetome«, događajima koji označuju početak novoga doba – vrijeme Crk-ve. Biblijski i euhološki tekstovi kao i ikone do-tičnih slavlja na jednoznačan nam način daruju poruku prepunu soteriološke dinami ke i eko-nomije. Podsjećam ukratko na neke odrednice tih silaznih i uzlaznih dinamizama u povijesti spasenja, a koje liturgija oživljuje slaveći ih u otaj stvu.

Gledajući samo Novi zavjet, vidimo da je božanski silazak po utjelovljenju Sina Božje ga

Struktura cvjetne kompozicije može bitiobjava Božjega silaska u liturgiji Crkve.

12

NAŠAtemaC

VIJE

ĆE u

liturg

ijiu

liturg

iji

c) silazak: pede setnica i paruzija (ponovni do-lazak). Ako je utjelovljenje vječne Riječi omo gu-ćilo dodir i susret svijeta s Bogom promijenivši na taj način tijek povije sti – kaže Adrien Nocent – on-da Kristovo uzašašće proslavljenim tijelom i slanje Duha Svetoga dopu štaju svima koji vjeruju da do-dirnu Krista, da spo znaju Boga gledajući ga i da žive njegovim ži votom, po sjedujući sigurne ele-mente susreta s Go spodinom.

Te okosnice liturgijske teologije važne su za shvaćanje pozadine na koju se mora smje-sti ti umjetnost cvijeća u službi liturgije i u li-turgijskoj primjeni na slavlje Uzašašća i Pede-setnice. Dakle, Kristovo uzašašće u njego vu slavnome tijelu usko je povezano s pedesetni-com, s krštenjem u jednome Duhu, da bi krš-ćani bili jedinstveno eklezijalno Kristovo tijelo.

Konkretni prijedlozi i ostvarenjaA) Pripremajući cvjetno tumačenje otajs tva Kri stova uzašašća, najbolje je započeti osmi-šljavanje počevši od euholoških tekstova, kon-kretnije, od predslovlja (Uzašašća Gospo dnjega, I): »Gospodin Isus, Kralj slave, po bjednik nad grijehom i smrću uzašao je na nebesa na udi-vljenje svih anđela. On, Posre dnik Boga i ljudi, Sudac svijeta i Gospodar svega stvorenja uzašao je k tebi: nije nas napustio, nego nam je dao na-du da ćemo kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je on, naša Glava i prvijenac.«

Jasno je da će nosivost imati vertikalnost cvjetnoga rasporeda, no može se razmišljati i o drugim, ovdje naznačenim temama: po bjeda nad grijehom; udivljenje anđela; go spodstvo nad stvorenjima; nada; ljudi u Božjoj slavi. Bu-dući da je u oltarnome prostoru prisutna us-krsna svijeća, moguće je u podnožju svijeće sta viti bouquet, pri čemu valja voditi brigu da svijeća kao spomen-znak bude jasno vi dljiv simbol prisutnosti Uskrsloga u zajednici. Za takav aranžman potrebno bi bilo pripremiti: bijele i žute ljiljane; bijele tulipane; žute i svje-tlo-ružičaste gerbere; bijele margarete, nekoli-ko palminih grana. Ako se u pliću posudu sta-vi palmina grana (pričvršćena žicom, kako bi stajala uspravno), tada se na tu stožer nu kon-strukciju mogu rasporediti cvje tovi na stupnje-vit način, čuvajući naglasak na okomici. Možda se ta okomica može ostvariti i na neki drugi način u crkvi, a da ostane povezana s vazme-nim otajstvom.

Razumljivo je da se za svaku kompoziciju može dati mali poticaj, kako bi se pomoglo maštovitosti i kreativnosti te osobnoj moli-tvi, ostavljajući svakomu umjetniku slobodu u izražavanju vlastite doživljajnosti i »cvje tne vjere«.

»Kad je napokon došao dan Pedesetnice…eto iznenada šuma s neba,kao kad se digne silan vjetar.Ispuni svu kuću u kojoj su bili.« (Dj 2,1-2).Govor cvijeća u liturgiji preriče govor naviještene Riječii govor otajstva koje Crkva slavi.

13

4živo vrelo 2007C


TRAVANJ 22. N TREĆA VAZMENA NEDJELJA 23. P Svagdan; ili: Sv. Juraj; Sv. Adalbert Dj 6,8-15; Ps 119,23-24.26-27.29-30; Iv 6,22-29 24. U Svagdan; ili: Sv. Fidel Sigmaringenski Dj 7,51–8,1a; Ps 31; Iv 6,30-35 25. S SV. MARKO EVANĐELIST, blagdan 1Pt 5,5b-14; Ps 89,2-3.6-7.16-17; Mk 16,15-20 26. Č Svagdan; Dj 8,26-40; Ps 66; Iv 6,44-51 27. P Bl. Ozana Kotorska, spomendan Dj 9,1-20; Ps 117,1-2; Iv 6,52-59 28. S Svagdan; ili: Sv. Petar Chanel; Sv. Ljudevit Marija Grignion; Dj 9,31-42; Ps 116,12-17; Iv 6,60-69 29. N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 30. P Svagdan; ili: Sv. Pijo V., papa Dj 11,1-18; Ps 42,2-3;43,3-4; Iv 10,1-10SVIBANJ 1. U Svagdan; ili: Sv. Josip Radnik Dj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30 2. S Sv. Atanazije, biskup, spomendan Dj 12,24–13,5a; Ps 67,2-3.5-6.8; Iv 12,44-50 3. Č SV. FILIP I JAKOV, apostoli, blagdan 1Kor 15,1-8; Ps 19,2-5; Iv 14,6-14 4. P Svagdan; Dj 13,26-33; Ps 2,6-11; Iv 14,1-6 5. S Svagdan; Dj 13,44-52; Ps 98,1-4; Iv 14,7-14 6. N PETA VAZMENA NEDJELJA 7. P Svagdan; Dj 14,15-18; Ps 115; Iv 14,21-26 8. U Svagdan; Dj 14,19-28; Ps 145; Iv 14,27-31a 9. S Svagdan; Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8 10. Č Bl. Ivan Merz, spomendan Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11 11. P Svagdan; Dj 15,22-31; Ps 57,8-12; Iv 15,12-17 12. S Sv. Lepold Bogdan Mandić, spomendan Dj 16,1-10; Ps 100,1b-5; Iv 15,18-21 13. N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 14. P SV. MATIJA, apostol, blagdan Dj 1,15-17.20-26; Ps 113,1-8; Iv 15,9-7 15. U Svagdan; Dj 16,22-34; Ps 138; Iv 16,5-11 16. S Svagdan; Dj 17,15.22–18,1; Ps 148; Iv 16,12-15 17. Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO, svetkovina 18. P Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa Dj 18,9-18; Ps 47,2-7; Iv 16,20-23a 19. S Svagdan; Dj 18,23-28; Ps 47; Iv 16,23b-28

LITURGIJSKIkalendarB) Sugestija za cvjetno izražavanje otajstva

Pedesetnice može polaziti od teološko-litur-gijskoga sadržaja cjeline podijeljene na dva dijela, kao što to govori tekst predslov lja: a) dovršetak vazmenoga djela spasenja i slanje Duha Svetoga; b) Crkva se predstavlja svijetu, kako bi Bog bio slavljen na svim jezicima. U središtu je ove svetkovine lako prepoznatljivi nosivi elementi: otajstvo Duha Svetoga i otaj-stvo Crkve. Tako se kao nosiva tematika cvjet-nih aranžmana nameće izravnost davanja bo-gatstva karizmā i ostvarivanja jedinstva u lju bavi. Izlijevanje Duha, »ognjene jezike« mo-že tematizirati jedan aranžman postavljen na stanovitoj visini iznad zajednice, iznad oltara, kako bi se pokazao dar odozgor. Na koji će na-čin biti uobličeno ‘paljenje’ srdaca, prelijevanje ognja, milosne rijeke na vjernike ostaje zahtje-vnost za umjetničke ruke.

Taj prvi aranžman treba biti u suodnosu s drugim koji je slika ‘zapaljenosti’, duhovskoga zamaha, vjetra koji pokreće i ruši zaprjeke, rasta u zajedništvu, širi se u raznolikosti… Iz-među dva aranžmana treba postojati ‘razmje-na’. Silazni put pronalazi odgovor u uzlaz noj ‘plodnosti’ življenja po Duhu.

Drugi aran žman je zapravo slika Crkve ko ja se artikulira na mnoštvo načina i taj aranžman gotovo da mo že ‘iskoračiti’ iz oltarnoga pro stora, rasuti se euharistijskom dvoranom ili biti na-značen u malim cvjetnim poveznicama s gla-vnim aran žmanom.

Za to bi mogle poslužiti (grimizno) crvene ruže, višebojne frezije, crvene, narančaste, žu-te gladiole, nekoliko grana bijelih orhideja, or-namentalno zelenilo. No, nije čak niti bi tan materijal i nabrajanje ‘sirovine’. Ako se u aran-žerkama i aranžerima rodi slika, miris, do ga-đaj, sami će naći vrstu cvijeća i bilja koja od-govara tomu sadržaju. I ovdje je bitno započeti od svetopisamskoga izvješća, preko prostor-nih zadanosti do liturgijskoga ozračja konkret-ne zajednice.

Prema knjizi: Francesco Platania, Arte floreale nella liturgia. Bouquets per l’anno liturgico, i sacramenti, i santi, Cinisello Balsamo 1998.

14

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeDj 5, 27b-32.40b-41

Čitanje Djela apostolskihU one dane:Veliki svećenik zapita apostole: »Nismo li vam strogo zabranili učiti u to ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukomi hoćete na nas navući krv toga čovjeka.«Petar i apostoli odvrate: »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za začetnika i spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događajai Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju.« Tada zapovjede apostolima da ne govore u ime Isusovo pa ih otpuste. Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 30, 2.4-6.11-12a.13b

Otpjev: Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio!Veličam te, Gospodine, jer si me izbavioi nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,zahvaljujte svetom imenu njegovu!Jer samo za tren traje srdžba njegova,a cio život dobrota njegova.Večer donese suze, a jutro klicanje.

Drugo čitanjeOtk 5,11-14

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. Klicahu iza glasa: »Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo,i mudrost, i snagu, i čast, i slavu,i blagoslov!« I začujem: sve stvorenje,i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom,i u moru – sve na njima i u njima govori:

Ulazna pjesmaPs 66,1-2

Kliči Bogu sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova,podaj mu hvalu dostojnu, aleluja

Zborna molitva

Bože, nek se tvoj narod vazda raduje što si mu obnovio mladost duha.Vratio si mu dostojanstvo svojih sinova i kćeri:utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Primi, Gospodine,darove svoje raspjevane Crkve.Ti si uzrok tolikom veselju:daj da nam prijeđe u vječnu radost,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 21, 12-13

Isus reče svojim učenicima:»Hajde, doručkujte!«I uzme kruh i dade im, aleluja

Popričesna molitva

Pogledaj, Gospodine, svoj narod.Ti si ga obnovio otajstvima vječnoga života:daj mu da dostigne slavu neraspadljivostiu uskrsnuću tijelapo Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 131 Kliči Bogu zemljo svaPripj. ps.: Veličam te, Gospodine (vidi prilog!)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 242 O sveta gozboZavršetak: XIX Radujte se kršćani

Treća vazmena nedjelja 22. travnja 2007.

TREĆ

A VA

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaTR

EĆA

VAZ

MEN

A nedj

elja

TREĆ

A VA

ZM

ENA

15

4živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBraćo i sestre, nebeskome Ocu, koji nas krijepi na stolu riječi i na stolu euharistije, obratimo se iskrenom molitvom da nam ovo zajedništvo s Kristom bude snaga za novi život u Kristu.1. Bože, tvoj je Sin snagom raspete ljubavi

sazdao Crkvu, novi narod Božji: daj da Crkva bude zajednica ljubavi te nikad ne prestane ljubav darivati svakom čovjeku, molimo te.

2. Bože, učenici su uskrsnuloga Gospodina susreli na jezeru dok su bili obuzeti svojim životnim brigama: otvori oči svojim vjernima da Krista prepoznaju u braći ljudima; ne dopusti da im svakodnevne brige zapriječe put k tebi, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin na jezeru čudesno nahranio gladne učenike: okrijepi i naš život vjere, molimo te.

4. Bože, kao nekoć apostolu Petru, oprosti i nama nemoć vjere i trenutke zatajenja; daj da nikad ne posustanemo u življenju tvoje riječi, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas čudesnim darom svoje ljubavi oslobodio od grijeha i smrti. Neka novi život što si ga u nama začeo trajno blista u nama, tebi na slavu, po Kristu, Gospodinu našemu.

»Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!« I četiri bića ponavljahu: »Amen!« A starješine padnu ničice i poklone se.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja

Uskrsnu Krist koji je sve stvorioi smilovao se ljudskom rodu.

EvanđeljeIv 21,1-14

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru.Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar:»Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa. Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?«Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!«Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata. Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite ribâ što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin.Isus pristupi, uzme kruh i dade im,a tako i ribu. To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.Riječ Gospodnja.

TREĆA VAZ

MEN

Anedjeljanedjelja

TREĆA VAZ

MEN

AnedjeljaTREĆ

A VAZM

ENA

U čudesnome ulovu učenici prepoznaju Isusa, ali on im sâm pripravlja hranu. Ne žive od svoga ulova, nego od njegove hrane.

Mar

co Fa

bbri,

1964

.

16

OTAJSTVO i zbiljaTR

EĆA

VAZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

TREĆ

A VA

ZM

ENA ne

djel

jaTR

EĆA

VAZ

MEN

A

Nakon šutnje kojom učenici pokazuju da znaju tko im je pripravio doručak, nakon zajedništva u tišini i doručka od kruha i

ribe iz Učiteljevih ruku, Isus započinje razgovor s Petrom. Započinje ga pitanjem: Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Petar je smješten u svo-je obiteljsko podrijetlo i u svoje odnose s drugima. Isus ga je već u prvom susretu prepoznao kao sina Ivanova. Tada mu je dao novo ime: Kefa, Petar, Stijena. No, Šimun Ivanov još nije postao ono što mu je Učitelj navijestio na početku. Između prvo-ga susreta i ovoga razgovora dogodilo se mnogo. Najvažnije i najteže između Učitelja i Petra je iz-daja Učitelja. Izdaja je ranila Učitelja i zarezala se u Petrovo srce. Na početku razgovora Učiteljevo je srce puno ljubavi. Kao i uvijek. Po tom ga učenici i prepoznaju. Petrovo srce, pak, još nije izliječeno. U njemu su pomiješane ljubav i izdaja.

Petar je Učitelja izdao u društvu Isusovih protivnika. Izdao ga je tako da se učinio sličnim njegovim protivnicima. Približio se protivnici-ma svoga Učitelja. Oponašao ih je. Bio je s njima oko iste vatre i htio umanjiti razlike između se-be i njih. Trudio se biti im što sličnijim. No, od-nos prema Učitelju je već bio toliko jak da Petar nije bio u stanju prekriti svoju povezanost s njim. Izdaja je i bila u tome što Petar pred drugima nije imao hrabrosti pokazati po čemu se njegov odnos s Učiteljem razlikuje od njihova. Na Petru su svi vidjeli njegovu pripadnost Učitelju. Petar je, na-ravno, znao za nju, ali nije javno pristao uza nju.

Pitanja o ljubaviIsus ga tog uskrsnoga jutra, pred drugima, javno, pita o njegovoj ljubavi. Iz Petra, u kome je ljubav pomiješana s izdajom, Učitelj svojim pitanjima na svjetlo javnosti izvlači njegovu ljubav. Ako se Pe-tar izdajom činio sličnim Isusovim protivnicima, Isus ga svojim pitanjima čini različitim od drugih koji ga isto tako ljube. Uočavamo kako izdaja, zlo, ljude teži učiniti što sličnijima. U istom zlu. Zlo je sila koja hoće sve učiniti sličnim sebi. Ljubav je snaga koja pokazuje razlike. Razlike u ljubavi.

Uskrsli i ljubav

U zlu postoji strah od razlike s drugima. U ljuba-vi postoji žudnja za jedinstvom s drugim, bez ob-zira na razlike. Zlo nameće privid jedinstva među različitim ljudima. Ljubav stvara jedinstvo bez straha zbog razlika. Petru je, da bi se oslobodio posljedica javne izdaje Učitelja, potrebno da ja-vno iskusi svoje izricanje ljubavi prema Učitelju. Tako će se moći obraniti od zla koje u javnosti pri-siljava na izjednačavanje stavova i mišljenja i ne dopušta razlike.

Kad se Petar našao pod silom zla, onda mu je ono oduzelo sposobnost da pokaže dobrotu ko-ja postoji u njemu. Isus, usprkos izdaji, ili bolje, zbog izdaje, iz Petra na svjetlo izvlači njegovu ljubav. Nema nikakva spomena izdaje. A ipak, posljedice će ozdravljati tek Petrovim izricanjem ljubavi. Kada ga Učitelj pita o ljubavi, Petar odgo-vara potvrdno. No, ne poziva se na svoja djela ko-jima bi mogao pokazati ljubav. Ne poziva se ni na svoje srce. Poziva se na Učiteljevo znanje. Petro-va ljubav je najvidljivija u Učiteljevu znanju. Po-tvrda da Petar uistinu Učitelja ljubi više nego dru-gi ne dolazi ni iz Petrova srca, niti njegovih djela, niti njegovih riječi. Petar zna da je njegovu ljubav prema Učitelju najlakše vidjeti u Učitelju. Kao što je Isus u prvom susretu u Petru vidio ono što ni-tko drugi nije vidio, ono što Petar sam nije mo-gao vidjeti u sebi, tako i sada Petrovu ljubav naj-

Nahranjeni Kristovom okrjepom, kršćani sami postaju znak Krista.(Marko I. Rupnik, 1980.)

17

4živo vrelo 2007

Lijek ljubaviGospodine, ti si, željan iskrene ljubavi,htio iskušati ljubav apostola Petra.Njegovo zatajenje i njegova malovjernostnisu te priječili da ponovno zaiskaš njegovu ljubav.Ne bojiš se primiti ljubavod onih koji te zanijekaše.Štoviše, ti od njega tražiš još veću ljubav:»Petre, ljubiš li me više nego ovi?«Ti opraštaš i opet ljubiš,unatoč našim slabostimai unatoč neuzvraćenoj ljubavi.Učiš nas da se samo snagom ljubavimože nadjačati grijeh.Zapali u nama, Gospodine,novu snagu ljubavii uščuvaj nas u ljubavi svojoj.Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

TREĆA VAZ

MEN

Anedjeljanedjelja

TREĆA VAZ

MEN

AnedjeljaTREĆ

A VAZM

ENA

jasnije vidi Isus. S jednom razlikom. Sada i Petar, a ne samo Isus, razumije kako njegova ljubav pre-ma Učitelju ne dolazi od njega, nego od Učitelja. Zašto ga onda Isus pita o njegovoj ljubavi ako on o njoj zna više od Petra samoga? Zbog Petra. Pe-tru je potrebno da ljubav nadvisi izdaju. Petru je potrebno da se njegova ljubav prema Učitelju pokaže javno. U Isusovim pitanjima o više ljubavi i zadatku da pase njegovo stado ni jednom riječju nije spomenuta izdaja, ali je njezina prisutnost sasvim jasna.

No, pitanje o ljubavi i odgovor na nju nisu do-voljni za ljubav. Ona treba postati plodnom. Od nje se trebaju moći hraniti drugi. Ljubav se ne is-crpljuje u međusobnom odnosu. Ona se prelijeva na druge. Ljubavi nije dovoljno da se prelijeva iz srca u srce, pa ni to da se pokazuje u javnosti. Ona uvire u hranu trećima. Pasi jaganjce moje! Pasi ovce moje! Dočim Petar dopusti ljubavi da zaživi, Učitelj ga upućuje da njome hrani druge. Od nje-gove ljubavi prema Učitelju trebaju preživjeti treći. Isusovo stado.

Petar u Učitelju nalazi svoju ljubav. Učitelj u Petru nalazi onoga tko će u njegovo ime pasti nje-govo stado. Usporedba s drugima i pitanje ko-je traži više ljubavi od drugih nije ni psihološko ni moralno. Ono je pitanje vjere. Onaj tko je zata-jio više od drugih sada je pozvan na veću ljubav. Riječ je o iskustvu odnosa Boga prema čovjeku u kojem se sabire starozavjetno iskustvo. Grješnik nema nikakve druge zaštite i utočišta osim Boga protiv koga je sagriješio.

Doručak s Učiteljem i razgovor o ljubavi s Pe-trom uviru u jasan zadatak hranjenja onih ko-ji pripadaju Isusu, a gladni su. Nazire se mjesto i svrha Euharistije. Susret s Uskrslim, društvo s njim, hrana, otkriće ljubavi usprkos izdajama i zadatak unošenja ljubavi u svijet.

Ljubav i poslušnostPrije nego Isus pozove Petra da ide za njim, govo-ri mu o onom što ga čeka. Na mjesto mladenačke sposobnosti izbora dolazi životna nužnost suče-ljavanja sa smrću. U razlici slobode (sam si se opasivao i hodio kamo si htio) i neslobode (dru-gi će te opasivati i voditi kamo nećeš) krije se

razlika vjere oslonjene na vlastitu snagu i vjere iz poslušnosti Učitelju. Petar u ovom razgovoru uči odricati se svoje volje. Kada se oslanjao na nju, završio je u izdaji. Kada krene za Učiteljem, poslušan njegovoj zapovijedi, dospjet će do križa. Oslonjen na svoju volju Šimun Ivanov nikada ne bi postao Petrom. Postaje Kefom, Stijenom, on-im što je Učitelj vidio u prvom susretu, tek ka-da pristane ići za Učiteljem i biti poslušan njego-voj volji. Hod za Učiteljem nije samovolja, nego poslušnost. Učitelj mu veli da će ga drugi opasi-vati i voditi. Taj drugi je sam Učitelj. On ga poziva da krene za njim.

Susret s Učiteljem na obali Genezaretskoga jezera, susret uz lomljenje kruha i u zajednici s drugima, susret ispunjen izricanjem ljubavi i pri-stankom na poslušnost Učitelju do smrti, vrije-me je Petrove nutarnje preobrazbe, ozdravljenja i pristanka na poslušnost, na preuzimanje zadatka, pristanka na hod za Učiteljem. U njemu se nazire i živa mogućnost preobrazbe svakog čovjeka.

Ante Vučković

18

OTAJSTVO i zbilja


Ulazna: 558 Pobjedni dan (1. i 5. kitica)Pripj. ps.: Njegov smo narod (vidi prilog!)Prinosna: 238 Dan GospodnjiPričesna: 543 Uskrsnu pastir dobriZavršetak: 853 Isus usta slavni

Prvo čitanjeDj 13,14.43-52

Obraćamo se, evo, poganima.

Čitanje Djela apostolskihU one dane:Pavao i Barnaba krenuše iz Pergei stigoše u Antiohiju pizidijsku. U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli. I mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za njima, koji su ih nagovarali ustrajatiu milosti Božjoj.Iduće se subote gotovo sav grad zgrnu čuti riječ Gospodnju. Kad su Židovi ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljali su se onomu što je Pavao govorio. Na to im Pavao i Barnaba smjelo rekoše: »Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja.Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima. Jer ovakonam je zapovjedio Gospodin:’Postavih te za svjetlost poganima,da budeš na spasenje do na kraj zemlje.’«Pogani koji su slušali radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni. Riječ se pak Gospodnja pronese po svoj onoj pokrajini. Ali Židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz svoga kraja. Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. A učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 100,2.3.5

Otpjev: Njegov smo narod i ovce paše njegove!Kliči Gospodinu, sva zemljo!Služite Gospodinu u veselju!Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem!

Znajte da je Gospodin Bog:on nas stvori i mi smo njegovi,njegov smo narod i ovce paše njegove.

Četvrta vazmena nedjelja 29. travnja 2007.


Puna je zemlja dobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana,aleluja!

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, dovedi nas u društvo nebesnika:nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodihrabri Pastir. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Udijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima. U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma

Uskrsnu Pastir dobri koji život svoj položi za svoje ovce, aleluja.

Popričesna molitva

Pastiru dobri, pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake,po Kristu, Gospodinu našemu.

ČET

VRTA

VAZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

19

4živo vrelo 2007

19

Molitva vjernikaBraćo i sestre, nebeski nam je Otac u svomeSinu darovao dobroga pastira koji s ljubavlju brine za svoje stado. Molitvom se utecimoOcu nebeskom da nas očuva vjernimau Kristovu stadu:1. Prati, Gospodine, očinskom brigom svoju

Crkvu da, po evanđelju koje naviješta i po svetim otajstvima koja slavi, svi u njoj mogu susresti Krista, dobroga pastira, molimo te.

2. Daruj, Gospodine, pastirima svoga svetoga naroda snagu Kristove ljubavi da se zdušno zalažu za spasenje svih te ne propadne nitko od onih koje si im povjerio, molimo te.

3. Ohrabri, Gospodine, snagom Duha Svetoga sve koje si pozvao na put svećeništvada spremno prihvate tvoje poslanjei vjerno ga žive, molimo te.

4. Zajednici koja je sabrana na ovo slavlje podaj otvorenost svojoj Riječi da nikada ne odbaci dar života koji joj po njoj nudiš, molimo te.

5. Našoj pokojnoj braći i sestrama, koji su se za života odazvali glasu svoga nebeskog Pastira i slijedili njegov put, daruj radost vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Nebeski Oče, po ljubavi svoga Sina ti nikadne prestaješ skrbiti za dobro svoga stada. Ponizno te molimo, daruj nam vjernosti ustrajnost na putu kojim nas vodiš, te jednom prispijemo u nebesko zajedništvo s tobom,po Kristu, Gospodinu našemu.

Jer dobar je Gospodin,dovijeka je ljubav njegova,od koljena do koljena vjernost njegova.

Drugo čitanjeOtk 7,9.14b-17

Jaganjac će biti pastir njihovi vodit će ih na izvore vodâ života.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh: eno velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme imu rukama. I reče mi jedan od starješina:»Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služemu dan i noć u hramu njegovu, i onaj koji sjedi na prijestolju razapet će šator svojnad njima. Neće više gladovati ni žeđati,neće ih više paliti sunce nit ikakva žegajer – Jaganjac koji je posred prijestoljabit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog svaku suzus očiju njihovih.«Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 10,14

Ja sam pastir dobri, govori Gospodin, ja poznajem ovce svoje i mene poznaju moje!


Ja ovcama svojim dajem život vječni.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus:»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugra-biti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabitiiz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«Riječ Gospodnja.

ČETVRTA VAZ

MEN

Anedjeljanedjelja

»Ovcama svojim ja dajem život vječnii nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. «

Raou

l Vist

oli, 1

955.

20

OTAJSTVO i zbiljaČ

ETVR

TA V

AZM

ENA ne

djel

jane

djel

ja

Ovce moje slušaju glas moj… Ta Kri-stova riječ, izdvojena iz evanđeoskoga odlomka današnje nedjelje, nuka nas

na razmišljanje o slušanju, o načinu vjerni-čkoga slušanja Krista i o dubini do koje nje-gova riječ prodire u naše slušanje.

Slušanje kao nasljedovanjeVeliki njemački mislilac Meister Eckhart ovako progovara o slušanju i njegovoj važnosti za od-nos prema Bogu: »Slušanje više unosi, gledan-je naprotiv više van upućuje… Jer se slušanje vječne Riječi zbiva u meni, a čin gledanja od-lazi od mene; uz to slušanje podnosim, a gle-danje pak činim… Da, Bog je iz neizmjerne ljubavi naše blaženstvo stavio u podnošenje; jer mi više podnosimo nego što činimo, i pri-mamo kudikamo više nego što dajemo… Bog treba djelovati, a duša treba podnositi.« Teško je naći ljepše riječi o slušanju od upravo nave-denih. One nas mogu odlično uvesti u poru-ku današnjega odlomka iz Ivanova evanđelja, koji započinje: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom.« Prema Eckhartu, slušanjem dopuštam drugomu da djeluje u meni, unosim drugoga u sebe. To znači da je slušanje vrhunski čin intimnosti, dopuštanje da glas drugoga, a s njim i čitava njegova osobnost, uđe u mene.

Ako se to događa u svakomu činu slušanja, koliko li tek u onomu najizvrsnijem: u ljuba-vi? Tko u ljubavi sluša drugoga, unosi u cije-losti drugoga u sebe, prima drugoga, »podno-si ga« u ljubavi. Iz toga slijedi da kršćani mogu biti ‘ovce’ Krista pastira jedino ako slušaju njegov glas. To je temeljni uvjet nasljedovanja Isusa Krista, odnosno slušanje jest nasljedo-vanje. Slušanjem njegova glasa, kršćani unose Isusa Krista u sebe, dopuštaju da on djeluje u njima. Mogli bismo reći: bez podnošenja Bo-ga i njegova djelovanja (contemplatio) nema kršćanskoga djelovanja (actio).

Protiv Kristovih plaćenika

Prestati biti Kristovi plaćeniciU prethodnom odlomku (Iv 10,12-13) Krist je upozorio na opasnost najamnika, odno sno plaćenika (mercenarius). Plaćenik je onaj ko-ji ne ljubi Boga zbog njega samoga, već zbog sebe i svojih interesa, zbog plaće-nagrade koju će primiti. Pastir plaćenik tako se od-nosi i prema ovcama: čim nastane nevolja i mogućnost da više ne primi svoju interesnu plaću, plaćenik bježi (10,12). No, isti taj pro-blem može nastati i kod samih ovaca. I ovce mogu biti plaćenici, ići za pastirom Kristom opet zbog svojih interesa. Takve ovce prije ili

Pripadati Kristovu stadu znači ići Kristovim putem, uspinjući se do križa koji objavljuje Očevu slavu.

21

4živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Jedno s OcemGospodine, željan našega spasenja,ti se ne bojiš sebe nazvati pastirom,vjernim slugom stada.Objavljuješ nam se kao pastir dobrikoji nikad ne napušta svoga stada.U slici pastira i stadati nam slikaš vez ljubavi s tobomi vez ljubavi među nama samima.Kao što si jedno s Ocemželiš da i mi budemo jedno s tobom i među sobom.Ozdravi, Gospodine,naše ranjeno zajedništvo.Daj nam radosno prihvatiti križ stada, križ ljubavi za druge,križ brige za druge,jer samo ljubav otkrivaradost življenja.Udijeli nam dar ljubavi za drugeda u ljubavi s njimabudemo jedno s tobom,kao ti s Ocem.Ljubavlju pastira okrijepi ljubav svoga stadada navijek rastemo u ljubavi tvojoj.Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

ČETVRTA VAZ

MEN

Anedjeljanedjelja

kasnije zalutaju ili budu ugrabljene od onih koji im daju veću plaću.

Danas molimo na poseban način za sveće-nička i redovnička zvanja. Postoji velika opa-snost da mnogi svećenici, redovnici i redovni-ce budu plaćenici, da ne ljube Krista zbog njega samoga, već zbog raznih interesa: nu-tarnji duhovni mir, društvena situiranost, politička moć, novčana sigurnost, prehran-jivanje rodbine itd. Takvi su pastiri-plaćenici i ovce-plaćenici već ugrabljeni (Iv 10,28), navedeni interesi već su ih rastavili od pastira Isusa Krista. Stoga treba moliti Gospodina za svećenike, za redovnice i redovnike koji će osluškivati glas Krista pastira iz ljubavi, a ne zbog plaće, koji će biti ugrabljeni Gospodi-nom (1Sol 4,17), a ne svojim interesima.

Isus Krist slušatelj i uslišatelj čovjekaKrist utemeljuje svoj zahtjev za slušanjem svo-jim odnosom prema Ocu: »Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabi-ti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.« Krist je po svojoj božanskoj naravi Riječ, Očeva riječ, budući da je proizišao od Oca. Ali, on je Očeva riječ, jer trajno osluškuje Oca (Lk 22,42; Heb 5,8). Zapravo, njegovo slušanje Oca dokaz je njegove božanske naravi: budući da savršeno sluša (podnosi) Oca, Otac je potpuno u njemu, unesen je u njegovo cjelokupno biće.

To božansko iskustvo slušanja Oca Isus prenosi na svoje vjernike. On savršeno sluša, osluškuje čovjeka, njegovu bijedu, slabosti, grijehe. Slušanjem ih unosi u sebe, nosi ih na ramenima svoga srca. Još više, Krist tako snažno sluša čovjeka da je spreman dati život za njega (Iv 10,11; Fil 2,8). Budući da pastir, Krist savršeno sluša svoje ovce, jedino ih on i poznaje (Iv 10,27). Tako Isus Krist djeluje u nama, ukoliko nas prije sluša, podnosi te unosi u sebe. Stoga je on jedini naš istinski slušatelj i uslišatelj.

Ivica Raguž

Isus se objavljuje kao pastir koji ‘ovcama’ svo-jim daje »vječni život da nikad ne propadnu«. On okuplja stado onih koji hode prema vje-čnosti. Nije pastir stada koje se želi hraniti sa-mo zemaljskom hranom. Ne očekujemo li od Isusa da nam bude ‘zemaljski pastir’ koji će nam priskrbljivati dobra svijeta, lagodnost ži-vota? Crkva, ‘stado vječnosti’, živi od hrane ne-ba i ljubavi nebeskoga pastira.

A. C.

22

OTAJSTVO i zbilja


Ulazna: 554 Isus je uskrsnuoPripj. ps.: 124 Blagoslivljat ću dovijekaPrinosna: 558 Pobjedni dan (1. i 4. kitica)Pričesna: 544 Na gozbu Kralja JaganjcaZavršetak: XXI Na nebu zora rudi

Prvo čitanjeDj 14,21b-27

Pripovjediše Crkvi što sve Bog učini po njima.

Čitanje Djela apostolskihU one dane:Vratiše se Pavao i Barnaba u Listru,u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjerijer da nam je kroz mnoge nevolje ućiu kraljevstvo Božje. Postavljali su impo crkvama starješine te ih,nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. U Pergi navijestiše riječ pa siđu u Ataliju. Odande pak odjedriše u Antiohiju, odakle ono bijahu povjereni milosti Božjojza djelo koje izvršiše.Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 145,8-13ab

Otpjev: Blagoslivljat ću dovijeka ime tvoje, Bože, kralju moj!

Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Nek objave ljudskoj djeci silu tvojui slavu divnoga kraljevstva tvoga.Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno,tvoja vladavina za sva pokoljenja.

Peta vazmena nedjelja 6. svibnja 2007.


Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

Zborna molitva

Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje.Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 15,1.5

Ja sam pravi trs, vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

Popričesna molitva

Budi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima: daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život. Po Kristu Gospodinu našemu.

PETA

VAZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

PETA

VAZ

MEN

A nedj

elja

PETA

VAZ

MEN

A

23

4živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBraćo i sestre, sabrani u nedjeljni susrets Kristom Gospodinom u sakramentu njegove ljubavi, molitvom zazovimo nebeskoga Ocada dar njegove ljubavi trajno živi u nama: 1. Daj da Crkva, vidljivi znak tvoje prisutnosti

u svijetu, neprestano pružajasno svjedočanstvo tvoje ljubavi prema braći ljudima i da te svojim djelovanjem trajno proslavlja, molimo te.

2. Okrijepi snagom Duha Svetoga pastire svoga svetoga naroda da se rese vjerodostojnošću života te se nikad ne umore učvršćujućiu vjeri one koje si im povjerio, molimo te.

3. Osnaži vazmenom radošću braću i sestre koja su lišena ljudske ljubavi. Ne dopusti da samoća koja ih prati bude zapreka da spoznaju ljubav kojom ih ti ljubiš, molimo te.

4. Ojačaj vjeru u srcima naših mladih da pruže novo lice tvojoj Crkvi i svijetu u kojem žive, molimo te.

5. Nas ovdje sabrane, učini dostojnim hramom Duha Svetoga kojeg si nam darovao,molimo te.

Bože, vrelo ljubavi i dobrote, ti si žrtvom svoga Sina potvrdio svoju ljubav prema grješnome čovjeku. Usliši nam smjerne molitve i daj da život naš bude uvijek dostojan tvoje velike ljubavi, po Kristu, Gospodinu našemu.

Drugo čitanjeOtk 21,1-5a

Otrt će im Bog svaku suzu s očiju.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu;ni mora više nema. I sveti grad,novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s nebaod Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: »Evo šatora Božjegs ljudima! On će prebivati s njima:oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka,ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.«Tada onaj što sjedi na prijestolju reče: »Evo, sve činim novo!«Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 13,34

Zapovijed vam novu dajem:ljubite jedni drugekao što sam ja ljubio vas!

EvanđeljeIv 13,31-33a.34-35

Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuPošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako bu-dete imali ljubavi jedni za druge.«Riječ Gospodnja.

PETA VAZM

ENAnedjeljanedjelja

PETA VAZM

ENAnedjelja

PETA VAZM

ENA

Riječ na rastanku: »Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.«(Psaltir iz Saksonije, početak 13. st.)

24

OTAJSTVO i zbiljaPE

TA V

AZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaPE

TA V

AZM

ENA ne

djel

jaPE

TA V

AZM

ENA

Pri pokušaju da Crkva kao institucija dobije snažniju ulogu u društvenom životu vr-lo često se pozivamo na popis pučanstva

u kojemu se većina građana Hrvatske izjasnila katolicima. Kad treba pred javnošću ili savješću opravdati financijska sredstva koja iz državnog proračuna stižu na račune crkvenih ustanova on-da se ponovno dosjetimo ranije spomenute stati-stike. Usporedbe sa župnim kartotekama zasigur-no bi dale drukčiju sliku, a posjećenost nedjeljnih i blagdanskih liturgija dovoljno je rječita.

Jedan od razloga je neaktualnost Crkve. Sta-ra je, nezanimljiva i nedovoljno privlačna, dok čitanja ove nedjelje ne prestaju govoriti o novosti. Djela apostolska izvješćuju o prijelazu kršćanske poruke iz ruralne Palestine u snažno urbanizirani grčko-rimski svijet Mediterana, od Židova k po-ganima. Otkrivenje spominje »novo nebo i no-vu zemlju«, novi narod, »sve novo«. U evanđelju Isus najavljuje novost u životu učenika jer je »još malo« s njima, a daje im i »novu zapovijed«. Kršćanstvo bi, prema tome, trebalo biti uvijek no-vo, a ipak izgleda staro.

Brojni ili vjerodostojni?

Vodič prema smrti ili put k vječnosti?Biblijski gledano, starost je put zalaza prema smrti, ali istodobno i staza napredovanja prema vječnoj sreći. Slično je i s novošću. S jedne strane znači biti svjež, mlad i nov u vremenu, a s druge strane biti nov u svojoj naravi, tj. kvalitativno bo-lji. Promatrajući one koji su redovito na misama, osobito svakodnevno, Crkva najčešće izgleda kao »last minute« agencija za put prema smrti. Slično je i sa starosnom strukturom crkvenih službenika. Svake je godine prosječna dob sve veća. Plašeći se takvog stanja ne prestajemo govoriti o potrebi okretanja Crkve mladima i njezina pomlađivanja. Pastoral mladih je od istinske potrebe postao svo-jevrsnom ‘floskulom’ kojom popunjavamo dne vni red naših sastanaka. No, sve to znači zaustavlja-nje na prvoj dimenziji starosti i novosti. Rješenje se nalazi u njihovoj kvalitativnoj mjeri. To je ono o čemu nam govore današnja čitanja.

Evanđeoski odlomak uzet je iz oproštajne večere Isusa s učenicima. Juda je već izišao tražiti one koji će Isusa uhititi, mučiti i ubiti. Isus to zna. Ostalo mu je još malo vremena. Dragocjeni su to trenuci. Čovjek na kraju nastoji kazati ono što je najvažnije, napraviti sažetak svega i još jednom ponoviti kako bi sigurno bilo upamćeno. Isus ne govori o vjeri, o Bogu i propisima, nego o ljubavi. Sav svoj život, djelovanje i učenje sveo je na zapo-vijed ljubavi. Time nam poručuje da se u ljubavi krije novost ili starost Crkve. Po njoj se mjeri vjer-nost Kristu. »Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas… Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«

Nazivajući ih »dječicom«, Isus učenicima is-kazuje ljubav, ali im ujedno daje zadaću da budu njegovi nasljedovatelji u ljubavi. Krist ne traži lju-bav kao emociju, jer je to psihološki nemoguće i nije u čovjekovoj volji. Njegova je zapovijed da se s ljubavlju odnosimo jedni prema drugima. To je onda veći čin ljubavi nego bilo što drugo. Lako je ljubav iskazati onome koga voliš, ali iskazati je ne-komu tko ti je antipatičan ili tko te povrijedio i na-nio ti zlo, to je čin ljubavi. Biti ‘djetešce’ znači dok

Samo ljubav može razumjeti trpljenje. (Marko I. Rupnik, 1986.)

25

4živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Ljubav za drugePrije rastanka s učenicimati nam, Gospodine,ostavljaš poziv ljubavi.U poziv ljubavi sažimašsve svoje riječi,sve svoje propovijedanje.Ljubav je prva riječu školi nasljedovanja tvoga puta.Tvoj se učenik prepoznaje po snazi ljubavi.Potrebni smo, Gospodine,ljubavi istinske,ljubavi vjerne,ljubavi nesebične,ljubavi kojoj je umiranjejedina mjera i jedina cijena.Obdari nas snagomljubavi svojeda te ljubimo u braći našoj,u onima koji nas ljubei u onima koji nas sude.Samo ljubav može pomiriti svei prihvatiti sve,bez zlopamćenja.Ljubav sve zaboravljai svemu se nada.Ogrij nam srca ljubavlju svojom.Amen.


PETA VAZM

ENAnedjeljanedjelja

PETA VAZM

ENAnedjelja

PETA VAZM

ENA

te razapinju moliti: »Oče, oprosti im!« Novost Isu-sove ljubavi je da nema nemoguće ljubavi, ma kar se suočili s ignoriranjem, indiferentnošću i odba-civanjem jer su možda baš to vapaji za ljubavlju!

Tražiti ljubav i ako često čuješ negativan odgo-vor, ako se vratiš poražen, ako zbog toga budeš i raspet. Upravo to čine Pavao i Barnaba, kako nas izvješćuje prvo čitanje. Vraćaju se u gradove iz ko-jih su morali pobjeći. Tu su ih prvo slavili, a onda prognali. Promjena raspoloženja prema njima go-tovo je identična događaju Isusova ulaska u Jeru-zalem i razapinjanja. Ista usta s jednakim inten-zitetom kliču »Hosana« i »Raspni ga«. Sveto Pismo tako pokazuje da je sudbina učenika jednaka sud-bini Učitelja, ali i da su kršćani oni koji nastavlja-ju Kristovo djelo i službu, da je naš život ‘mjesto’ Kristove objave, nazočnosti i djelovanja na ovom svijetu. Ujedno je to oznaka i druge novosti Isusove ljubavi, a to je da ona nema granica. »Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život…«. Lju-bav bez kompromisa, ljubav do smrti.

Svjedoci ljubaviTakva je ljubav moguća zahvaljujući Kristu i nje-govoj definitivnoj pobjedi, što je središnja te-ma Otkrivenja. Bogatstvo rječnika i slikā čini je uvijek aktualnom i poželjnom. Njihova simboli-ka u današnjem čitanju nosi snažnu poruku. Ne-bo je u Svetom Pismu obitavalište Božje. More je ostatak prvotnog kaosa, simbol zla, bezdan. Ta se dva svijeta susreću i nadmeću na zemlji. U njihov sukob nužno je uključen čovjek, zemljan, od ze-mlje. Novost koja dolazi s Kristom je da »mora više nema«. Kaos, zlo i vlast đavla nestaje po Isu-sovoj ljubavi koja je jača od smrti.

Gdje god kršćani budu živjeli takvu ljubav ne-stat će »suza… smrti… tuge… jauka… boli«. S tak-vom se ljubavlju gradi ‘novi Jeruzalem’ i nastaje novi narod Božji. Uz takvu ljubav Crkva će biti no-va i mlada. Stoga je nužno Crkvu od ‘bratovštine lijepe smrti’ pretvoriti u put k vječnosti, od one koja traži nove snage okrenuti onoj koja traži do-bro, njezinu zemaljsku dimenziju osvijetliti sja-jem vječnosti. To je put novosti i mladosti Crk-ve. Jedino po našem svjedočenju ljubavi Crkva će postati privlačna te svojom vjerodostojnošću, a ne samo brojnošću, zauzeti mjesto koje joj pri-pada u društvu.

Slavko Slišković

Posljednje trenutke zemaljskoga života Isus pro-vodi daleko od mnoštva, u zajednici najbližih. I tek pošto Juda izađe, Isus svojim najbližima po vjerava zapovijed ljubavi. Isusova se ljubav može razumjeti samo srcem koje je spremno lju-biti. Možda još nismo razumjeli Isusovu ljubav.

N. N.

26

OTAJSTVO i zbilja


Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuPripj. ps.: 109 Neka te slavePrinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 273 Ja sam s vamaZavršetak: 556 Krist iz groba ustade

Prvo čitanjeDj 15,1-2.22-29

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Siđoše neki iz Judeje u An-tiohiju i počeše učiti braću: »Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.« Kad između njih te Pavla i Bar-nabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k aposto-lima i starješinama poradi tog pitanja.Tad apostoli i starješine zajedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to Juda zvani Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom. Po njima pošalju ovo pismo:»Apostoli i starješine, braća, braći iz pogan-stva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji – pozdrav!Budući da smo čuli kako vas neki od naših, ali bez našega naloga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše, zaključismo jednodušno izabrati neke muževe i poslati ih k vama zajedno s našim ljubljenim Barna-bom i Pavlom, ljudima koji su svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista. Šaljemo vam dakle Judu i Silu. Oni će vam i usmeno priopćiti to isto. Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva te-reta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 67,2-3.5-6.8

Otpjev: Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave!Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Ulazna pjesmausp. Iz 48,20

Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

Zborna molitva

Udijeli nam, svemogući Bože,neoslabljenim zanosom slaviti ove daneu čast uskrslom Gospodinu, da Kristov spomen bude djelatan u našem životu i radu.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 14,15-16

Ako me ljubite, zapovijedi moje čuvajte,govori Gospodin. I ja ću moliti Oca,i on će vam dati drugoga Branitelja, da bude s vama zauvijek, aleluja.

Popričesna molitva

Svemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljašza vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srcesnagu ove spasonosne hrane.Po Kristu, Gospodinu našemu.

ŠEST

A VA

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

ja

Šesta vazmena nedjelja 13. svibnja 2007.

27

4živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBraćo i sestre, nebeski nas je Otac obdariodarom ljubavi i okrijepio snagom svoga Duha. Obratimo mu se smjernom molitvom da uvijek budemo vjerni suradnici Duha Svetoga.

Daj nam svoga Duha, Gospodine.1. Neka Duh Sveti bude vođa i nadahnitelj

tvoje Crkve i svih vjernika u životu vjerei u zauzimanju za dobrobit svijeta i društva, molimo te.

2. Prodahni mudrošću Duha Svetogasve koji naviještaju tvoju riječ:daj da budu vjerni sluge Duha Svetogai istinski svjedoci tvoje ljubavi, molimo te.

3. U svima onima koji će u našoj župnoj zajednici pristupiti svetom sakramentu potvrde probudi živu želju za tobom da budu svjedoci Duha kojeg im daješ, molimo te.

4. Sve kršćane koji teže za obnovom života Crkve, sve molitvene skupine, kršćanske zajednice i pokrete, ujedini svojim Duhomi njihova nastojanja usmjeri putemistinskoga življenja evanđelja, molimo te.

5. Nas, sabrane u tvoje ime, ispuni svojim mirom i učini nas nositeljima tvoje ljubavi prema svima koje susrećemo, molimo te.

Bože, ljubitelju ljudi, u daru Duha Svetoga dao si nam Branitelja koji u nama čuva istinu tvoje riječi. Daj da naš život bude život istine, u snazi Kristove ljubavi, po Kristu, Gospodinu našemu.

Drugo čitanjeOtk 21,10-14.22-23

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaAnđeo me prenese u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata:na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih.Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac!I gradu ne treba ni sunca ni mjesecada mu svijetle. Ta slava ga Božja obasjalai svjetiljka mu Jaganjac!Riječ Gospodnja.


Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušatenije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravios vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vaso svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocujer Otac je veći od mene. Kazao sam vamto sada, prije negoli se dogodi,da vjerujete kad se dogodi.«Riječ Gospodnja.

ŠESTA VAZM

ENAnedjeljanedjelja

»Duh Sveti, koga će vam Otac poslati, poučavat će vas o svemu.«(Collectarium, Opatija Ottobeuren, Njemačka, 12. st.)

28

OTAJSTVO i zbiljaŠE

STA

VAZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

Isus, opraštajući se od svojih, ohrabruje ih, obećavajući im da će im poslati Duha kao znak svoje trajne prisutnosti u svijetu – Duha Sve-

toga. Duh Sveti, taj nepoznati, taj pomalo ‘zabora-vljeni’ ili kako ga neki zovu ‘siromašni rođak’ u obi-telji Presvetoga Trojstva, svu svoju važnost dobiva upravo u trenutku u kojemu se na njega zaborav lja. Rekao bih – a zvuči proturječno – da postajemo sv-jesni toga Duha u trenutcima ‘kada ga nema’, ka-da ga ne osjećamo i ne prepoznajemo. Upućujemo na njegovu nezamjenjivost u svijetu, u Crkvi, u našemu osobnom životu baš dok dodirujemo nje-govu nenazočnost.

Postoje životne ‘nenazočnosti’, znakovitije i dublje od bilo koje nazočnosti. Mogu se navesti tek neke od posljedica koje su izazvane kada se ne vo-di briga o Duhu Svetomu te ga se ne osluškuje i ne računa na njegovu pomoć, svjetlo, snagu, radost...

Prikrivena bezduhostPrvi mogući stav svakako je stav obrane, kada se izgrađuju prostori zamišljene vlastite sigurnosti; kada se podižu zidovi, kako bi se nekoga ili nešto sačuvalo od vanjskoga svijeta. Neprijatelji se vi-de posvuda, a pokušava se stati na put i dahu Du-ha koji je odviše neugodan za uobičajenost navika i življenja.

Odjednom se u suprotnosti i sučeljenosti nađu politička zauzetost i kontemplacija; sveto i profa-no; Crkva i svijet; tradicija i obnova; vlast, autoritet i odgovornost; poslušnost i savjest; naravno i nad-naravno; molitva i ljubav prema bližnjemu; a Duh ostaje načelo jedinstva i spajanja dobra.

Ako se ne kani graditi istinski odnos prema Duhu, naglašava se isključiva važnost institucije. Institucija je neizostavna, jer čuva vrijednosti, ali Duh je duša Crkve. Ako se zanemaruje duša, da bi se sačuvala cjelovitost, teži se k jačanju oklopa ko-jemu prijeti da izgubi svoju svrhu. I nikakvo čudo da se i u krilu Crkve, redovito iz dobrih namjera, umnažaju odbori, vijeća, ustrojenost koja pokušava nešto ‘oduhoviti’, ali tomu procesu snažno prijeti

bezduhost. No, opasnost ne bi bila tako velika, da se ujedno ne zanemari život koji jednostavno želi živjeti i nužno traži pukotine, stvarajući još veće procjepe i raspore. I svi mi osjećamo da nešto može biti savršeno ispravno, ali da tomu ‘savršenstvu’ često nedostaje duša.

Upravo zato što nam život postaje previše redovitim, posloženim, ne dopušta da se neredo-vito javi u mnogostrukosti oblika i lica istoga Du-ha; nedostaje spektar iskustava; od proroštva se zazire; istraživanja i nesigurni koraci se obeshra-bruju, a konformizam guta otvorenost duha, ko-ja se tumači kao nepobožnost i sablazan. Ovo nije nipošto uporište neprijateljima Crkve za njihove još bezdušnije napadaje, nego upozorenje nama, da ništa u Crkvi i ne pokušavamo bez Duha ili bez snage pročišćenja Duhom.

Ta ‘nepoznata’ osoba Duha Svetoga i dalje osta-je čamiti pred vratima, jer se bojimo stranca. Možda se udaljenost povećava, jer mi odlazimo od njega, da bismo ga najviše osjetili kada ga nema, jer nam nedostaje nešto što bismo trebali ugrađivati u svoje posjedovanje; jer naša sigurnost bez njega niječe ne samo sigurnost, već i nas same.

Traži život i naći ćeš njegov oblikIsus o Duhu govori u pojmovima spomena i ma-štovitosti: »Duh će vas prisjećati, dozivati vam u pamet sve što vam rekoh... Imam još mnogo to-ga za reći vam, ali još niste sposobni nositi taj te-ret, ali kada dođe Duh on će vas uvoditi u svu isti-

‘Zaboravljeni’ Duh kojiu pamet doziva Riječ

Nevidljiva snaga Duha prožima život vjernika.(Giovanna Cremona, 1950.)

29

4živo vrelo 2007

Obećanje DuhaSvoje učenike, prije rastanka na zemlji,krijepiš, Gospodine,obećanjem Duha, Branitelja.Uzlaskom k Ocu ostaješ među namau snazi Duha, uvijek bliz,vidljiv onima koji gledaju očima vjere.Koliko li smo puta, Gospodine,vapili za tvojom blizinom,ne znajući da smo postali slijepiza tvoju blizinu!Koliko li smo puta tražili lice tvoje,a ti si sjao u licu onih koje odbijamo,u licu onih od kojih pogled odvraćamo.Zaboravili smo, Gospodine,tvoje lice jer smo zaboravili gledati očima vjerei živjeti dahom tvoga Duha.Razbistri nam, Kriste,pogled vjere i okrijepi nas snagom Duhada umijemo čuvati riječ tvoju,čistu i neokaljanu,u srcima našim.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

ŠESTA VAZM

ENAnedjeljanedjelja

nu«, on će vam naviještati buduće stvari. Duh nam omogućuje pogled unatrag, da bismo se sjećali, ali i pogled unaprijed, kako bismo plodonosnije živjeli zbilju pred nama. Spomen, kršćansko sjećanje ne pripada isključivo području nostalgije, već se prošlost posadašnjuje i pripravlja budućnost. Spomen ne čini nikoga zarobljenikom i robom prošlosti, već oslobađa za danas. Zbog toga me fas-cinira definicija Léona Bloya koji veli da je prorok čovjek koji se prisjeća budućnosti. Tu su smještena dva pojma koji se suprotstavljaju: sjećanje i predo-kus, anticipacija. Bez maštovitosti, bez fantazije, sjećanje postaje zatvorom. Bez sjećanja, fantazija postaje pokretačem ludosti. Djelo je Duha dove sti u ravnotežu te dvije nosive zbiljnosti.

Dobro se prisjetiti kako je naša snaga čuvanja proporcionalna sposobnosti obnove i kreativnos-ti. Tek je pobožna iluzija da se krutošću vanjs-kih forma može nedodirnutim sačuvati sadržaj evanđeoske ili neke druge poruke. Život se čuva sa-mo životom i življenjem, a ne vanjskim okvirima i oblicima. Traži život i naći ćeš njegov oblik. Traži oblik, traži formu i pronaći ćeš smrt. Gledanje u prošlost je ispravno i nužno, ali to promatran-je prošlosti treba biti aktivno (-kontemplativno), djelatno, a ne pasivno-kontemplativno. Tlo koje nije sposobno proklijati novim sjemenjem, nije pri-kladno ni za čuvanje ni za hranjenje onih biljaka koje na tome tlu već rastu. Drugim riječima, ne ra-di se o ‘čuvanju onoga što se može sačuvati’. Da bi se sačuvala sadašnjost, treba jamčiti budućnost.

Osim toga, kada Isus kaže da će Duh uvo-diti i poučavati u svu istinu, tada nipošto ne želi reći da je njegov nauk nepotpun, da postoje ‘pra-znine’ koje bi trebalo nadopuniti. Djelovanje Du-ha poglavito je pounutarnjenje. Zahvaljujući pou-nutarnjenju riječ se prihvaća u dubini osobnosti i Duh omogućuje odgovor koji nazivamo ljubavlju. Osim toga, Duh omogućuje da u Crkvi sve dublje shvaćamo tu riječ, da ju primamo kao progresiv-nu inteligenciju, kao otkrivanje novoga značenja s praktičnim posljedicama.

»Ako me tko ljubi…«Kršćanstvo izrasta iz nutarnjega iskustva. Čuvati Kristovu riječ i dopustiti da ta riječ prožima život

pokazuje da evanđelje ne može biti djelotvorno u slučaju da ostaje u prostoru izvanjskoga. Vazmena vjera jest vjera proživljenosti susreta s Bogom u ko-jemu i riječ poslušnost dobiva svoju podudarnost u našoj najnutarnjijoj čežnji.

Ljubiti Krista sa sobom povlači i imati stan kod Oca. Kršćanski Bog je Bog kojega otkrivamo kao darovano otajstvo naše želja za puninom života; Bog koji nas čini bliskima s našim ljudskim pozi-vom. Njegova volja i naša čežnja nisu dvije različite stvari. Štoviše, on želi boraviti u nama, kako bismo uočili i živjeli njegovu volju kao ono što i sami naj-dublje želimo. Kršćanima ne postajemo tako što ćemo prignuti vrat pred Bogom nad nama, nego po tome što mu dajemo prostora u nama, kako bi se nastanio kod nas i sjedinio svoju volju s našom radošću. To je put ‘nastanjivanja kod Oca’.

Ivan Šaško

30

OTAJSTVO i zbilja

Ulazna pjesmaDj 1,11

Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, kao što ste ga vidjeli da odlaziu nebo, isto će tako doći, aleluja.

Zborna molitva

Svemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava. Koji s tobom.

Darovna molitva

Prinosimo ti, Gospodine, ovu žrtvuo časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaMt 28,20

Evo, ja sam s vama u sve danedo svršetka svijeta, aleluja!

Popričesna molitva

Svemogući vječni Bože, ti nam već ovdje na zemlji daješ udjela u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Kristkao prvi čovjek sjedi tebi s desna. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Prvo čitanjeDj 1,1-11

Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uzne-sen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazaoda je živ, četrdeset im se dana ukazivaoi govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jed-nom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«.Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podre-dio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćetemi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judejii Samariji i sve do kraja zemlje.«Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su ne-tremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledateu nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesenna nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 47,2-3.6-9

Otpjev: Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje!Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista 17. svibnja 2007.


Ulazna: 526 Galilejci, što stojitePripj. ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: XVI Nosimo darePričesna: 542 Evo ja sam s vama (ŽV 4/06)Završetak: 563 Kako krasno svršuje se

UZ

AŠAŠ

ĆE G

ospo

dino

voG

ospo

dino

voU

ZAŠ

AŠĆ

E Gos

podi

novo

UZ

AŠAŠ

ĆE

31

4živo vrelo 2007

Molitva vjernikaKrist Gospodin svojim je uskrsnućem uzašao u slavu Očevu da bi nama pripravio mjesto u vječnosti. S pouzdanjem zazovimo Krista Gospodina da u nama obnovi božanski život. Molimo zajedno:

Oživi nas svojim Duhom, Gospodine.1. Ti si pred očima učenika uzašao u slavu

neba: daj da Crkva, zajednica tvojih vjernika, nikad ne zaboravida je zajednica onih kojima je pripravljeno mjesto u vječnosti, molimo te.

2. Ti si svoje vjerne učenike poslao da budu svjedoci velikih djelā tvoje ljubavi:daj da svi tvoji vjernici budu svjedocitvoje prisutnosti u svijetu, molimo te.

3. Ti si iz trpljenja i smrti uzašao u novi život:svima koji trpe rasvijetli smisao križa, molimo te.

4. Ti si prije uzašašća k Ocu svoje učenike učvrstio u vjeri: učvrsti vjeru ove svoje zajednice i usmjeri nam životputem spasenja, molimo te.

5. Ti si svojim vjernima u nebu pripravo mjesto: primi u nebesko blaženstvonaše drage pokojnike, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, svojim uzašašćemk Ocu postao si na nov način prisutan među nama. Razbistri nam pogled vjere da tvoju blizinu možemo uvijek prepoznati i da naš život bude put k slavi koju si nam pripravio, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Drugo čitanjeEf 1,17-23

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini nje-govoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, koja je tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 28,19a.20b

Pođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vamau sve dane – do svršetka svijeta.

EvanđeljeLk 24,46-53

Svršetak svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeru-zalema.’ Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u silu odozgor.«Zatim ih izvede do Betanije, podiže rukepa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bî na nebo.Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijemeu Hramu blagoslivljahu Boga.Riječ Gospodnja.

31

UZ

AŠAŠĆEG

ospodinovoG

ospodinovoU

ZAŠAŠĆ

EGospodinovo

UZ

AŠAŠĆE

Rasta se od njih i bi uzneseu na nebo, u slavu Očevu.

32

OTAJSTVO i zbilja

Premda je teško prihvatiti stvarnost opisa Kristovog uzašašća na nebo, današnja li-turgijska čitanja daruju nam blago Božje

Riječi koje otkriva posebnost otajstva koje slavi-mo. Pose bice ako se pitamo koju nam to novu i drukčiju dimenziju u slavljenju vazmenog otaj-stva otkriva svetkovina Uzašašća.

Naše nedoumice i naša pitanja kao da svo-ju potvrdu nalaze u upitu koji odzvanja Djelima apostolskim: »Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo?« Upućeno od dvojice ljudi u bijeloj odjeći ovo pitanje upućeno je ne samo apostolima, za koje Pismo kaže da su bili svjedoci toga događaja, nego i nama, učenicima današnjega vremena.

Što stojite i gledate…?Učenici stoje i gledaju u nebo. Zagledani su u Kri-sta koji izmiče njihovom pogledu. Njihovo is-kustvo zajedništva s Gospodinom toliko je blisko da su taj odlazak doživjeli kao još jedan teški ra-stanak. Upra vo iz iskustva blizine i zajedništva s Uskrslim, koje je bilo prožeto čežnjom za kra-ljevstvom Božjim, rađa se pogled koji ne luta i ne traži okolo, nego je usmjeren u jednu točku: na Krista Uskrslog.

Stati i zagledati se u nebo. Kako se to čini lako, a zapravo je zahtjevno i teško! Kada smo zadnji put

Pogleda uprta u nebo

pogledali u nebo? Obično to činimo u rijetkim tre-nutcima odmora kada nam pogled u noći slučajno zaluta spram zvijezdama osutog svoda. Zapljus-nuti ljepotom prizora, ko ji nam za trenutak nutri-nu ispuni osjećajem us hi ta i ljepote, kao da i svoj život u dje liću sekunde vidi mo sa svim druga čijim očima. Ali to traje samo trenu tak. U hipu naš se pogled vraća u horizontalu, prema zemlji kako binaš pogled počinuo na svjetlima gradova i sela ko-ji nam ionako ne dopuštaju da primijetimo zvje-zdano nebo. Ta nas svjetla zaslijepe, ali nam se čine poznatima, provjerenima i stvarnima. Ne želimo izdati stvarnost, ne želimo izdati zemlju. Čini nam se da jedino njoj trebamo biti vjerni i da samo s njom možemo računati.

Usmjeriti pogled prema nebu – to je poziv da-našnje svetkovine. Ne biti stalno pognute glave i gledati u zemlju i ispred sebe. Stvarnost se čini do-hvatljivom, ali i besciljnom, bezizražajnom i pra-znom. Pogled stalno kruži i ne može se smiriti. Životne brige, poteškoće, govor o stvarnosti koju se mora gledati u oči i koju ne želimo izdati. Ali prem-da se čini da se tako ostaje vjernim zemlji i da se jedino tako gleda daleko, pogled se zaustavlja na uskim obzorima koji ne dopuštaju da vidimo cje-linu. Teško nam je podići pogled jer se bojimo da bi nas ono što vidimo moglo iznenaditi i izbaciti iz uobičajenih predodžbi o životu, a bi nam se moglo otkriti kako se vjernost zemlji može živjeti tek ako se gleda u nebo.

Zajedništvo i blizina s Uskrslim, koji nam se daruje kroz euharistijsko blagovanje, usmjerava naš pogled prema nebu. I premda se čini da su i dvojica anđela željela odgovoriti učenike od toga pogleda, njihov upit i odgovor koji nude smješta njihovu usmjerenost na nebo, u obzor uskrsne vjere. Isus je nebeskom Ocu sa sobom po nio i našu tjelesnost, našu stvarnost, naše životne pu-tove. Naša je narav s njime uzdignuta, kako to reče Leon Veliki, »iznad nebeskih stvorenja svih razina, nadišla je anđeoske redove i uzdigla se iz-nad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospod-stva« (usp. Ef 1,21).

UZ

AŠAŠ

ĆE G

ospo

dino

voG

ospo

dino

voU

ZAŠ

AŠĆ

E Gos

podi

novo

UZ

AŠAŠ

ĆE

Ne izgubiti pogled u nebo da bismo novim očima gledali svijet.(Giampaolo Milani, 1971.)

33

4živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Prisutnost OdsutnogaPrije rastanka od učenika svojihti ih, Gospodine, snažiš svojim blagoslovom.Ostavljaš ih blagoslovljene,ispunjene tvojom blizinomi slavom u koji si uzašao,da sami budu nositelji tvoje blizinei tvoje slavesvima kojima ih šalješ.Zaodijevaš ih u snagu obećanog Duhada tvoje ime pronesu do nakraj zemlje.Daj nam, Gospodine, čisti pogled vjereda ti se možemo već sadaklanjati u tvojoj slavi,da možemo već danas gledati lice tvojei živjeti radost zbog slave tvoje.Slava pripada tebii Ocu s kojim si jedno.Ne dopusti, kod Oca proslavljeni,da tražimo korisnost vjere,utjehu života i nutarnji mirbez da pružimo slavu tebi.Nek slava iskazana tebibude razlog našega mirai radosti naše.Orosi nam srca toplinom Duhada navijek možemo slaviti ime tvoje.Amen.


Gledati zemlju očima nebaKrist je uzdignut sa zemlje, uznesen u slavu, i time je i nama pokazao i otvorio put nade i slave. Sve što je naše biti će uzdignuto ako je prožeto vjer-om u Uskrsloga. Naš pogled uprt u Onoga koji je uzašao na nebesa i sjedi s desne Ocu, znak je da je i naše srce uzašlo s njime. Ništa što je učinjeno u njegovo ime i snagom njegovoga Duha, koje-ga je obećao svojim učenicima, neće propa sti. Uzašašće je stoga svetkovina nade koja bistri pogled, učvršćuje korak i veseli srce. Premda se često osjećamo izgubljeni, usamljeni i napušteni, Gospodin je s nama.

Poziva nas da podignemo pogled, da se ne da-mo zavesti od onih koji nam kažu da nema potre-be dizati pogled prema nebu jer dosta blještavila dolazi sa zemlje i da ćemo, ako podignemo po-gled, naći prazno nebo i izdati zemlju. Naš pog-led uprt u Onoga koji je uzašao na nebesa i sjedi s desne Ocu znak je da je i naše srce uzašlo s njime. Stoga sv. Augustin s pravom može reći: »Kao što je on uzašao i nije se udaljio od nas, tako smo i mi gore s njime, iako se u našem tijelu još nije do-godilo ono što nam je obećano. (…) Ako dakle on uzlazi na nebo, mi se ne dijelimo od njega. Onaj koji je sišao s nebesa ne oduzima nam nebesa; nego nam na jedan način kaže: ‘Budite moji ud-ovi, ako želite uzaći na nebo.’«

Uskrsli Gospodin, koji je Ocu s desne, pozi-va nas da budemo svjedoci te nade tako što ćemo u svim životnim situacijama ostati njego-

UZ

AŠAŠĆEG

ospodinovoG

ospodinovoU

ZAŠAŠĆ

EGospodinovo

UZ

AŠAŠĆE

vi, ne vlastitom snagom nego milošću Duha ko-jeg nam je obećao. Biti svjedoci. To je ono što proizlazi iz pogleda uprtog u nebo. Ne izdajst-vo zemlje, povije sti, brige za bližnjega. Ne san-jarenje niti bijeg. Pogled uprt u nebo, pogled is-punjen svjetlom Duha Svetoga, pogled je koji zemlji, povijesti, bližnjemu, snovima i lutanji-ma daje smjer i smisao. To je pogled koji nam kaže da nismo izgubljeni i napušteni i da naša povijest ima smisla, smisla koji nadilazi i u ko-ji je uključeno zemaljsko. Jer to je pogled koji je usmjeren na Krista, začetnika života.

Željko Tanjić

Ukazujući se učenicima na mjestima na kojima je nekoć s njima dijelio zemaljski život, Isus uče-nicima otkriva da slavu u koju je uskrsnućem uzašao ne treba tražiti u nebeskim visinama, u nedohvatljivosti neba, nego, naprotiv, u svag-dašnjosti života, življenoj u zajedništvu s Uskrs-lim. Duh koji je učenicima dan ispunja njihovu svagdašnjost slavom Uskrsloga. Kršćaninovo je nebo zemlja oživljena Duhom uskrsloga Krista.

prema E. Leclercu

34

RIJEČ IPismo

Uzašašće – Kristov uzlazak u slavu OčevuNovozavjetna teologija Kristova uzašašća

Očito zapostavljanje uzašašća u prvoj Crkvi (sve do 4. stoljeća) možda se opravdavalo činjenicom da su ga no-

vozavjetni pisci spominjali vrlo raštrkano. Odlomci koji govore o Kristovu nebes-kom »sjedenju« s Ocem bez spominjanja uzašašća prilično su brojni (npr. Rim 8,34; 10,6; Ef 1,20-21; Kol 3,1). Drugi se opet pozi-vaju na uzašašće kao na teološku stvarnost ne pozivajući se na njegove vremenske i tje-lesne aspekte (npr. Iv 6,62; 20,17; Ef 4,8-10; 1Tim 3,16). Samo Luka pripovijeda o uzašašću kao prijelazu – vidljivome, povije-snome, provjerivome gledanjem sa zemlje prema nebu (Lk 24,50-53; Dj 1,9-11).

Uzašašće – znak nove blizineIsusov put završava uzašašćem. To ističe evanđelist Luka u uvodu Djela apostolskih kad govori o svom evanđelju kao o prvoj knjizi ko-ju je sastavio »o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen« (Dj 1,1-2). Jednako tako za Luku u Dj 1,21 naknadno izabran apo-stol treba biti svjedok cijeloga Isusova puta, od krštenja Ivanovog do uzašašća Isusova. Također Lk 9,51 gleda Isusov put u Jeruzalem pod vidom uzašašća. Konačni kraj Isusova puta nije smrt na križu, nego uzašašće na nebo. Luka je sklon gle-dati život Isusov kao put kroz muku i križ sve do uskrsnuća i uzašašća kao jedinstveni put. Nara-vno da je Luka svjestan da je smrt kraj, jer ovako slušamo Uskrsloga u Lk 24,44: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama«. Tako smrt postaje označnica kraja. Ali nauk Uskrsloga nastavlja nauk Isusa koji je hodio zemljom (usp. Dj 1,1). U tom kontekstu važno je primijetiti da za Luku to Isusovo »odlaženje« u uzašašću ne vodi Kristu koji je odsutan, nego, a to objašnjava

i radost učenika u Lk 24,52, kako kaže H. Sch-lier: »povlačenju u veću blizinu«.

Osim toga Lukina prikazivanja ukazanja su tako realistična da bi čitatelj mogao imati dojam da Isus i poslije svoga uskrsnuća živi među svojim učenicima. Luka je razumio važnost te činjenice za same učenike, koji su proveli godine služenja s Isusom i postali su na izvanredan način primatelji redovitih ukazanja uskrsloga Gospodina. Budući da je Luka naglasio tjelesnost uskrsnih ukazanja, bilo je nužno da objasni izričito da takva uka-zanja i takva prisutnost uskrsloga Gospodina nisu bili držani u svakom slučaju pravilom kršćanskog iskustva. Odatle proizlazi osjećaj konačnosti koji prožima oba izvještaja o uzašašću. G. Lohfink to ovako sažima: »Lu-ka se drži što više može strukture ukazanja uskrsnog vremena, ali ga pretvara u vrije-me prisutnosti i vidljivosti Isusove. Drži se toga da je egzistencija Uskrsloga potpuno drugačija od one Isusa koji je hodao zemlj-om, ali usprkos tomu produžuje život Isusov na osobit način preko smrti i uskrsnuća. I to produženje se sastoji u tome da je uzašašće predstavljeno baš kao kraj zemaljskog Isus-ovog djelovanja.«

Zajednički pogled na zemaljski Isus-ov život i vrijeme ukazanja baca svjetlo i na »četrdeset dana« u Dj 1,3 (usp. Dj 13,31). Ponovno valja naglasiti da je četrdeset dana ukazanja u korist učenikā, tako da događaj uskrsnuća koji je nužno nevidljiv može biti pokazan izvan svake sumnje pomoću ukaza-nja. Na isti način učenici i Lukini čitatelji tre-baju biti uvjereni u jednako nevidljivo Isuso-vo uzdignuće i njegovo kraljevstvo zdesne Očeve, i to je potvrđeno vrlo dramatično u

KRIS

TOV uz

lazak

u s

lavu

uzlaz

ak u

slav

uuz

lazak

u s

lavu

uzlaz

ak u

slav

uuz

lazak

u s

lavu

KRIS

TOV uz

lazak

u s

lavu

KRIS

TOV

Mario Cifrak

35

4živo vrelo 2007

izvještajima uzašašća. Uzašašće je vidljivi i konkretan iskaz Isusovog ‘statusa’. Isuso vo gospodstvo prikazano pripovijedanjem uza-šašća nije samo prikladan ‘vrhunac’ evanđe-lja, nego nužni element, zato što gospodstvo daje značenje cijelome evanđelju, štoviše da-je korisnu točku s koje ga se može razumjeti u njegovom punom značenju. Slično tomu, po-vijest Crkve biva ispravno shvaćena samo u svjetlu uzdignuća raspetoga Isusa koji jedna-ko sada kraljuje s Ocem, tako Dj 1 jasno poka-zuju da Djela apostolska nisu jednostavno »povijest Crkve«, nego ponajprije navještaj evanđelja o uzdignutom Kristu. Luka ne zavr-šava svoje evanđelje pripovijedanjem koje govori samo o stvarnosti uskrsnuća, nego uza-šašća, a njime započinje i Djela apostolska.

Život kršćanske zajednice gleda se u svjetlu Isusa uzašlog u slavu, a ne samo uskrsnuća na novi život. Isus nije samo uskrsli Gospo-din; on je uzašli Gospodin i stoga će aposto-li primiti Duha Svetoga koji je vodio Isusov život i poslanje (usp. Dj 2,33). Uzašašće se ta-ko vrlo intimno odnosi na život zajednice ko-ja moli i klanja se (evanđelje), kao i na njezino poslanje (Djela apostolska). Da bi se posvetili slobodno i velikodušno i jednome i drugome, kršćani su trebali znati da će se Krist vratiti (usp. Dj 1,11), ali je bila kriva njihova zabri-nutost o točnosti trenutka njegova dolaska; Otac je tu odluku pridržao sebi (usp. Dj 1,7). Oni moraju radije imati nakanu ispunjenja svoje vlastite uloge u povijesti, za koju ih je pripremao Isus i opunomoćio Duh Sveti.

Novozavjetna slika uzašašćaU Dj 1,22 istaknuti su kriteriji s obzirom na osobu koja će zamijeniti Judu u zboru dvanesto-rice, a jedan od kriterija je da ta osoba mora bi-ti »svjedok uskrsnuća«. Tu je Luka formulirao apstraktno ono na što je mislio u stvarnosti: oso-ba koja će zamijeniti Judu mora biti netko tko je bio svjedok uskrsloga Gospodina, tj. onaj ko-me se Uskrsli ukazao (slično u Dj 4,33). Novi za-vjet nikada ne predstavlja uskrsnuće Isusovo kao ‘ustajanje’, tj. povratak prijašnjem načinu fizičke i zemaljske egzistencije, kao kad se, re-cimo, govori o Lazaru (usp. Iv 11,43-44; 12,1-2). Isus nije nikada oslikan u Novom zavjetu kao da bi kroz četrdeset dana stanovao na zemlji ili kao onaj koji bi se ukazivao narodu kao netko tko se skriva iza zavjese. Doduše, on putuje od Jeruza-lema u Emaus sa Kleofom i njegovim drugom: trebalo bi se možda pitati odakle se Isus njima ukazuje na tom putu? Što je bio »terminus a quo« toga ukazanja? Nikada se ne kaže izričito u Novom zavjetu odakle se Isus ukazivao svojim učenicima za vrijeme svojih uskrsnih susreta. Redovito se kaže na početku tih susreta samo da »im se ukaza«, ali na kraju, kamo odlazi? Neki trag, doduše, skriven je u pripovijedanju puta u

KRISTOVuzlazak u slavuuzlazak u slavuuzlazak u slavuuzlazak u slavu

KRISTOVuzlazak u slavu

KRISTOV

Uzašašće Kristovo.(Centro Aletti, cappella Redemptoris Mater, Vatikan)

36

RIJEČ IPismo

Emaus, a na koji se većina čitatelja i ne osvrće. U jednom trenutku Isus reče dvojici učenika: »Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« (Lk 24,26). Tako na isti dan uskrsnuća Luka se poziva na Isusa kao onoga koji je ušao »u svoju slavu«, tj. slavu Očeve prisutnosti. Po sebi je razumljivo, dakle, da se raspeti i uskrsli Krist ukazuje svojim učenicima iz slave, tj. iz sla-vne prisutnosti nebeskoga Oca s čije desne je već postavljen. U toj povezanosti može se prizvati u pamet ono što Pavao kaže o Kristu da on »sla-vom Očevom bi uskrišen od mrtvih« (Rim 6,4). Prostorno uzet dakle »terminus a quo« svih uka-zanja uskrsloga Krista svojim učenicima bijaše slava Očeve prisutnosti.

Sada se možemo posvetiti razlici između ukazanja uskrsloga Krista »Kefi, dvanaesto-rici…« (1Kor 15,5-6) i njegova ukazanja Pa vlu na putu u Damask (usp. Gal 1,12.16; ta kođer Dj 9,3-5; 22,6-8; 26,13-15). Jedina razli-ka bila je vremenska. U Pavlovom slučaju ukazanje je bilo poslijeduhovsko, dok je u slučaju svih drugih ono bilo predduhovsko, ali u oba slučaja prostorni »terminus a quo« ostaje isti. Uskrsli Krist koji se ukazuje svo-jim učenicima inzistira na svom identitetu usprkos slučaju o kojem nam Novi zavjet ka-že da se dvojici učenika, dok su bili na pu-tu u selo, ukazao »u drugome obličju« (Mk 16,12). Ta je činjenica iznesena u ‘dodatku’ Markovoga evanđelja, ali bi mogla biti uze-ta kao razlog zašto oči Kleofe i njegova dru-ga bijahu nesposobne prepoznati ga (usp. Lk 24,16) i zašto je Marija Magdalena mislila da je vrtlar (usp. Iv 20,15). Kristovo uskrsnuće je oblikovalo dio prvobitne palestinske ke-rigme (navještaja, usp. 1Kor 15,4), židovsko--kršćanskog podrijetla, gdje su mnogi Židovi (osobito farizeji) vjerovali u uskrsnuće mr-tvih (usp. Dn 12,2; Dj 23,6). Ta je kerigma morala sa sobom nositi obilježje tjelesnog uskrsnuća.

Prethodna razmišljanja stvaraju pozadi-nu prijelaza Isusa Krista od »smrti na križu«

u položaj uzdignuća u slavi Očevoj na koju se odnosi predpavlovski himan u Fil 2,8-11.

Uspinjanje/uzašašće znači kretanje uvis. U Novom zavjetu pripovijedanje o Isusovom uzašašću opisano je kao njegovo kretanje uvis, kroz nebesa ili nebeske sfere (usp. Ef 4,10; 2Kor 11,2). To je način razmišljanja uvjetovan vremenom s obzirom na to gdje je Bog i koji je doveo do uporabe »apocalyptic stage-props« (apokaliptičkih scenskih rekvi-zita), da se opiše Isusovo uspinjanje: »bi uz-dignut njima naočigled i oblak ga ote njiho-vim očima« (Dj 1,9).

Razumjevši te temeljne novozavjetne na-čine pripovijedanja o Kristu uskrslom/uza-šlom, možemo vidjeti da njegovo uzašašće nije ništa drugo nego ukazanje iz slave u kojem se Krist konačno oprostio od zajednice svojih sljedbenika – njegov posljednji »addio« zaje-dnici sljedbenika: »Kad to reče…« (Dj 1,9). Krist se više ne želi duže pojavljivati među nji-ma u svojoj tjelesnosti; od sada na dalje nje-gova ‘prisutnost’ među njima biti će jednako po »Očevu obećanju« (Lk 24,49; Dj 1,4), ko-je on kao uzdignuti izlijeva (usp. Dj 2,33), ili »u lomljenju kruha« kako nam to pojašnjava događaj na putu u Emaus (Lk 24,35): »kako ga prepoznaše u lomljenju kruha«.

Konačno, to objašnjava zašto Luka, Ivan i Markov dodatak govore o Isusovu ‘uzašašću’ kao o aspektu njegova ulaska u slavu koji je povezan s danom uskrsnuća. Ako Kristo vo uzdignuće ili uzašašće olakšava razumijevan-je razdoblja u kojem se očitovao kao Uskrs-li svojim prvim sljedbenicima, vidimo da se uskrsli Krist može ukazati svojim učenicima u bilo kojem trenutku, u dan uskrsnuća ili »kroz mnogo dana« kasnije (Dj 12,31). Lu-ka nije uzeo ‘uzašašće’ kao nešto različito od Isusova uskrsnuća, ali ga je ‘historizirao’, prije svega uvodeći vremensku odrednicu »četrdeset dana«.

Luka je to učinio zbog svog interesa za po-vijesnu perspektivu, koju je unio više od ostalih

KRIS

TOV uz

lazak

u s

lavu

uzlaz

ak u

slav

uuz

lazak

u s

lavu

uzlaz

ak u

slav

uuz

lazak

u s

lavu

KRIS

TOV uz

lazak

u s

lavu

KRIS

TOV

37

4živo vrelo 2007

evanđelista u svoj oblik prvobitne kršćanske kerigme i u Isusovu povijest, pokušavajući ta-ko izraziti ono što je neizrazivo.

Zaključujući ova razmišljanja koja se ti-ču Novoga zavjeta moramo naglasiti da je Kristovo uzašašće jamstvo kršćanske sudbi-ne (usp. Dj 1,11). Pavao to isto čini u 1Sol 4,16-17, gdje, ne manje od Luke, koristi »apokaliptičke scenske rekvizite« da uvjeri svoje kršćanske sljedbenike u njihovu sudbi-nu: »i tako ćemo uvijek biti s Gospodinom«. Na svoj način onda i autor Poslanice Hebre-jima jednako dijeli to uvjerenje (usp. Heb 6,19-20).

Prema Lk 24,50 konačni Isusov »addio« pratila je svećenička gesta: »podiže ruke pa ih blagoslovi«. Odlazak uskrsloga Krista pri-ziva nebeski blagoslov na zajednicu njegovih sljedbenika i zaključuje liturgiju velikog Da-na pomirenja (Lk 22 – 24).

Zaključne misliDrugo i konačno uskrsno ukazanje završava Isu-sovim uzašašćem na nebo. Promjena scene u oko-lici Betanije ograničuje završne retke evanđelja kao prikladni završetak ili kao ‘vrhunac’ cijele knjige. Samoidentifikacija, pokazivanje udova, blagovanje ribe, ponavljanje preduskrsnog nau-ka, tumačenje Pisama, i sada iskustvo uzašašća zajedno su služili konstruiranju čvrstog temelja za uskrsnu vjeru.

Da bi nam prikazao tu malu epizodu Lu-ka se obilno služi tekstom iz Sir 50,20-22 gdje se koristi blagoslov velikog svećenika Šimuna za ‘vrhunac’ i zaključak razmišljanja o velikim herojima vjere; ali Luka, koji je već uputio Isusov »addio« čitateljima u Lk 22 i premještajući tako zaključne elemente na pripovijedanje o uzašašću, sposoban je po-vezati cijelu muku, uskrsnuće i Isusov odla-zak ovom »inkluzijom« pozdrava u Lk 22, koju zatvara Isusov odlazak po modelu hero-ja u Lk 24 u kojem odzvanja i drugo pogla-vlje evanđelja djetinjstva.

Lk 24,50-53 može se objasniti kao re-zultat scene odlaska po liniji biblijskog iz-ricanja pozdrava i prikazane u Djelima apostolskim (Dj 1,9-11) po formalnim ele-mentima uobičajenim za pripovijedanja ne-beskih uznesenja.

Znakovito je da Luka o tome govori u evanđelju na isti dan uskrsnuća, dok iz-vješće Djela apostolskih govori o tome kao događaju koji se dogodio četrdeset dana poslije uskrsnuća. U evanđelju je jasno da uskrsnuće uključuje već slavu uzašašća zde-sne Očeve. Po sebi uzašašće označava »uspi-njanje uvis«, kroz »nebesa« (Ef 4,10) ili nebeske sfere. To je sigurno način govora uvjetovan vremenom. Bitna tvrdnja o uza-šlom Kristu je da je on sa svojim nebe-skim Ocem u »slavi« (Lk 24,26). Premda je izražen vrlo kratko, prijelaz u nebo meta je prema kojoj se upravlja evanđelje od Lk 9,51. To vodi punom posjedovanju slave pri-kazane već u Lk 9,32 (usp. Lk 24,26), iste slave u kojoj će doći kao Sin čovječji (usp. Lk 9,26), koji je otputovao u daleku zemlju da primi kraljevski naslov (usp. Lk 19,12). To je sudbina koju je navijestio sam Isus (usp. Lk 22,69).

Poslije svih sumnji i nesigurnosti učenici dolaze do zrele vjere u Uskrsloga baš ondje gdje je otišao od njih u uzašašću. Učenici su puni radosti, Isusu se klanjaju, što je u evanđelju po Luki prvi čin njihova klanjanja pred Isusom. Učenici znaju da se sada mo-raju angažirati u poslanju koje im je povjere-no, kao svjedoci.

Povratak učenika u Jeruzalem označava njihovu poslušnost (usp. Lk 24,49). Više predani vjeri svojih otaca štuju zanosno Bo-ga u Hramu dok čekaju Očevo obećanje, ko-je će pokrenuti sljedeći stadij njihovog djelo-vanja. Uzašašće Isusovo na nebo je zaključilo njegov zemaljski posao; poslanje Duha Sve-toga započet će njegov posao s neba, koji će biti izvršen po njegovim učenicima.

KRISTOVuzlazak u slavuuzlazak u slavuuzlazak u slavuuzlazak u slavu

KRISTOVuzlazak u slavu

KRISTOV

38

U DUHUi istiniG

LAZ

BEN

I prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI pr

ilog

GLA

ZBE

NI

Ve

li

- čam

- te,

Go

spo

- di

- ne,

- jer

si

me

iz

ba

- vi

-

o!-

Ps 30 (29)

2. Pjevajte Gospodinu, pobožnici1. Veličam te, Gospodine, jer si me

3. Slušaj, Gospodine, i smiluj se

meni:

izbavionjegovi,

Gospodine,zahvaljujte svetomi nisi dao da se raduju

imenubudi mi

nada mnom

njegovu!dušmani.

na pomoć!

3. Okrenuo si plač moj u2. Jer samo za tren traje srdžba1. Gospodine, izveo si mi dušu iz

igranje,njegova,Podzemlja

cio životna rubu groba ti

Gospodine, Bože moj,

me odobrotadovijeka ću te

živio.

hvaliti!njegova.

-

Veličam te, GospodineOtpjevni psalam za treću vazmenu nedjelju

D. Bubalo

39

4živo vrelo 2007G

LAZBEN

Iprilogprilog

GLAZ

BENIprilog

GLAZ

BENI

Umjereno

Nje

gov

- smo

na

rod

- i

ov

ce

- pa

še

- nje

go

-

ve!

-

2. Znajte da je Go3. Jer dobar je Go

1. Kliči Gospodinu

spo

svaspo

--

dinzem

-ljo!

din,Bog;

-

-

dovijeka jeon nas stvori, iSlužite Gospodinu

umilju

ve

bavsmo

-

se

njenje

-

gogo

--

lju!vi,va

-

--

od koljena do koljena

Pred lice mu dođite s ranjegov smo narod i ovce

vjer

dopa

- -

šenost

snim

-

--

klinjenje

cagogo

---

njem!ve.va.

---

I. Andrić

Njegov smo narodOtpjevni salam za četvrtu vazmenu nedjelju

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A

Poštovano uredništvo, dolazak novoga sve-ćenika u našu župu, u meni je probudio neka pitanja o prikladnome načinu slavljenja mi-se. Nedjeljom, na primjer, on misu započinje riječima »Dobro jutro« ili »Dobro došli«, a završava pozdravom »Želim vam ugodno ne-djeljno poslijepodne« ili slično. Može li to biti prikladan pozdrav u svetoj misi?

Maja L., Zagreb

Primjeri koje naša čitateljica dovodi u pitanje potiču na razmišljanje o smislu dijaloga u kršćanskoj liturgiji. Do saborske liturgijske

obnove, liturgijski dija log imao je samo formalnu dimenziju, a u samome načinu izražavanja bio je zaodjeven u svećenikov monolog. Veći dio reda mi-se svećenik je izgovarao sām, a u dijaloškim dijelo-vima odgovarao mu je samo poslužitelj (ako je bio prisutan). Tako je dijalog počesto ostajao samo mo-nolog.

Višestoljetno liturgijsko ‘monologiziranje’ osta-vilo je traga u nerazumijevanju liturgijskoga dija-loga. Stoga i danas, nakon posaborskoga zaokreta u načinu slavljenja i u nastojanju za uključenjem za-jednice u liturgijske čine, formalni liturgijski dija log još uvijek nije doživio puni izraz vjerničkoga susla-vljenja liturgije. Neosjetljivost za istinski dija log i za njegovo prenošenje s verbalne na obredno-do-življajnu razinu izričaja, osjeća se i kod svećenika i kod vjernika. Tako, na primjer, predsjedateljev li-turgijski poziv »Pomolimo se« kao stvarni poziv na molitvu ne doživljavaju uvijek ni neki svećenici slavitelji (pa nakon svečano izrečenog poziva ne-će ostaviti potrebni prostor šutnje) ni mnogi vjer-ni ci (ne shvaćajući da su pozvani ujediniti se s riječima svećenika slavitelja koji izgovara molitvu slavljeničke zajednice).

U nedostatku razumijevanja liturgijskoga go-vora i dijaloga i u nespremnosti da se takav dijalog u liturgiji istinski ostvari, pojedini slavitelji posežu za unošenjem dijaloških elemenata iz svagdašnjega života. Žele biti kreativni – reći će za takve postu pke. No, takve ‘kreacije’ najčešće dovode do svođenja li-turgije na svagdašnjost, na običnost, redovitost,

Neliturgijski pozdravi u liturgiji

priječeći samoj liturgiji da bude svečani doživljaj darovanog spasenja i blagdanski susret s Gospo-dinom. Ako svećenik za liturgijski obred odijeva posebno ruho, ako liturgija gaji posebnu glazbu, ako svete čine slavimo na posebnim mjestima, zar, nakon svih tih i mnogih drugih liturgijskih ‘poseb-nosti’, i sam liturgijski govor ne treba biti poseban govor. Riječ je o ‘posebnosti’ koju kršćanska (i ne samo kršćanska) tradicija naziva svetošću. Pojam sacer (svet), primjenjiv na sveukupnu obrednu ele-mentarnost, izvorno znači poseban, izdvojen. Kult je potreban obredne forme koja će se odlikovati posebnošću i ‘svetošću’ (sacrum) da bi svaki dio-nik obreda u toj posebnosti mogao iskusiti novost života te i sam postajati svet (sanctus).

Liturgijska i obredna forma je potrebna jer li-turgija ima zadaću izdignuti nas iz formalnosti života. Svako ozbiljnije razmišljanje o površnim i nedomišljenim liturgijskim ‘inovacijama’ daje nam spoznati da takvi elementi običnosti i svagdašnjosti u liturgiji zajednicu još više pasiviziraju jer joj ne dopuštaju doživljaj novosti spasenja. Novost života doživljava se kroz posebnost ‘životnog obreda’.

Važno je, na kraju, postaviti i još važnije pita-nje: Događa li se u liturgiji dijalog između zajedni ce i svećenika, ili pak između zajednice i Gospodina? Rimski misal za početak mise navodi nekoliko obra-zaca ‘svećenikova’ pozdrava. Svi navedeni obrasci, ne bez razloga, preuzeti su iz Svetoga pi sma. Oni su Gospodnja riječ: »Milost Gospodina našega Isusa Krista…«, »Mir vama«, »Milost vam i mir od Bo-ga, Oca našega«. Smisao je dakle jasan: svećenik je služitelj svetih čina, on svoj glas posuđuje Gospo-dinu koji pozdravlja i krijepi okupljenu zajednicu. I na kraju slavlja opet Gospodinova riječ posla nja: »Idite…«. Tom liturgijskom ‘mandatu’ prikladno je pridodati i kra tko proširenje, uvijek nadahnuto naviještenom Božjom riječju, na primjer »Idite u miru, blagoslivljajte Gospodina svojim životom« ili »Idite u miru, budite glasnici Kristova uskrsnuća«. Smisao ‘otpusta’ jest pozvati zajednicu na život primljene svetosti. Pozdrav uzet iz svagdašnjosti i nepriro dno stavljen u liturgijski (blagdanski) čin ne govori o novosti života koju nam liturgija daruje.

živo vrelogod. XXIV. (2007.) br. 4

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Sani Bošnjak

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

BiH, SCiG : 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

preporučujemo:

Svi budimo jedno srce.Liturgijski molitvenik

za prvopričesnike.128 str.

25 kn

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenik za puk,

1110 str. 120 kn

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: [email protected]

I. Dugandžić, U radosti naviještene Riječi.

Homiletska razmišljanjauz čitanja godine C.

228 str.65 kn

Naša tema:

Cvijeće u liturgiji

Ako Bog ljepotom zaodijeva svoja stvorenja,koliko li će više svoje vjerne zaogrnuti slavom

koju nam je pripravio!

2007 issn 1331-2170 4 živo vrelo...2012/03/13 · simbolika cvijeća, koju vidimo u imenici...

Documents