1.5 Osnovna filozofska pitanja i pojmoviFilozofske discipline: Praktična filozofija

1. Uvod u filozofiju odgoja

Aristotel je odredio predmet praktične filozofije kao “ono što može biti i drugačije nego što jest”, za razliku od teorijske filozofije čiji je predmet “ono što je nužno, vječno i nepropadljivo.”

Filozofska antropologija

Heraklit: Ja sam proučio sama sebe.

Gnóthi seautón. (“Spoznaj samog sebe” – natpis na Apolonovom hramu u Delfima)

Kant: “Polje se filozofije… dade svesti na sljedeća pitanja:

1. Što mogu znati?; 2. Što trebam činiti?; Čemu se smijemnadati? Što je čovjek? …Ali u osnovi bi se sve to moglo uračunati u antropologiju,jer prva se tri pitanja odnose na posljednje. “

Za razliku od različitih empirijskih antropoloških disciplina (biološka, medicinska, socijalna, kulturna, psihološka, paleontološka, etnološka a.), filozofska antropologija ima za predmet čovjeka kao cjelinu.

Postoje dva oprečna stajališta o odnosu antropologije i filozofije: 1.svaka filozofija govori na neki način o čovjeku pa je stoga filozofija uvijek antropologija, ili filozofija čovjeka u širem smislu (kod Kanta a. obuhvaća čitavu filozofiju)2.antropologija je kao filozofska disciplina striktno nominirana u 16. i 17. stoljeću, kao dio tradicionalne metafizike

Neki je smatraju teorijskom, neki praktičkom disciplinom.

U užem smislu, filozofska antropologija kao disciplina započinje objavljivanjem knjige Maxa Schelera “Položaj čovjeka u kozmosu” (1928.)

Filozofska antropologija s ontološkog stajališta nastoji osvijetliti ontičku strukturu ljudskog bića i njegovu esencijalnost koja se očituje u svim svagda promjenljivim oblicima njegove egzistencije kojima se čovjek razlikuje od drugih bića u svijetu. (Filozofijski rječnik, ur. Vladimir Filipović)

Osim problema razgraničenja filozofske antropologije u odnosu na druge filozofske discipline, u njoj je prisutan i problem povezivanja raznolikih znanstvenih spoznaja o čovjeku i filozofije čovjeka.

Obzirom na povijesnu promjenljivost oblika čovjekove

egzistencije, filozofska antropologija je naročito povezana s filozofijom povijesti.

Riječ je o pitanju smisla progresa u povijesti, tj. odgaja li se čovječanstvo kroz povijest?

“Iz kvrgavog drva kao što je ono iz kojega je napravljen čovjek ne može se načiniti ništa potpuno ravno.” (Kant)

Je li zadatak da se bude čovjekom – tj. da u različitim prilikama ozbiljimo svoje ljudske mogućnosti – doista uvijek isti?

“Biti čovjekom znači postajati čovjekom.” (K. Jaspers)

“Čovjek beskonačno nadmašuje čovjeka.” (Blaise Pascal)

Usporedba čovjeka i prirodnog svijeta (naročito životinja) klasična je tema filozofske antropologije. Reći kako je čovjek prirodno biće – naravno – nije netočno, ali ipak ne pogađa bit čovjeka u dovoljnoj mjeri.

Čovjek nije naprosto u svijetu, već je ujedno suprotstavljen svijetu. Svijet je čovjekov predmet (“pred-metnuti”), čovjek je predmetno biće. S druge strane, životinja nema nikakvih predmeta, te ekstatično uranja u okolinu koju nosi (“kao pužsvoju kućicu”) kao svoju strukturu svuda gdje prispijeva.

Čovjek je slobodno od okoline, svijetu otvoreno biće.

Utoliko je čovjek ”pozicionalno ekscentrično biće”. (Helmuth Plessner)

Čovjek je “vječni protestant zbilje”. (Max Scheler)

Čovjek je “nespecijalizirano biće”. (Arnold Gehlen)

Čovjek je “bolesna životinja”. (F. Nietzsche)

Čovjek je “neutvrđena životinja”. (F. Nietzsche)

“Čovjek je životinja koja može obećati”. (F. Nietzsche)

“Priroda je opća bludnica, uvijek teži za novim formama.”(Francis Bacon)

“Prirodu treba svezati i napraviti je ropkinjom, natjerati ju da ti služi.” (Francis Bacon)

René Descartes je smatrao kako su životinje kompleksni organski strojevi, čije se sve radnje mogu objasniti bez uključivanja ikakvih misaonih operacija.

“Da životinje misle kao i mi, imale bi besmrtnu dušu poput nas. To nije vjerojatno, jer nema razloga to vjerovati samo za neke životinje umjesto za sve, a mnoge su od njih – poput kamenica i spužava – previše nesavršene da bi se u to moglo povjerovati.” (R. Descartes)

“Dovršeni naturalizam = humanizam = komunizam”(Karl Marx)

Je li razlika čovjeka i životinje gradualna (tj. pitanje razlike u stupnju inteligencije) ili je to esencijalna razlika?

Antropološki pesimizam:“Ljudi su glupi, nerazboriti, naivni, egoistični, skloni zlu. Treba im usaditi strah i silom nad njima vladati”(Niccolo Machiavelli)“Prirodno stanje ljudi, prije nego što su se okupili u društvo bio je rat, i to ne rat uopće, nego rat svih protiv sviju.”(bellum omnium contra omnes)

(Thomas Hobbes)

Čovjek je djelatno, stvaralačko i samostvaralačko biće.

Kao povijesno biće, čovjek je budućnosti otvoreno biće, koje simultano proživljava prošlost, sadašnjost i budućnost.

Čovjek je slobodno biće, sloboda je bit čovjeka. (Je li čovjek doista nedeterminirano biće za razliku od životinje?)

“Čovjek je osuđen da bude slobodan… Čovjek je odgovoran za ono što on jest.” (Jean-Paul Sartre)

Razlikuje se “sloboda za” (tzv. “pozitivna sloboda” ili sloboda kao samoodređenje) i “sloboda od” (tzv. “negativna sloboda” - od prepreka na putu naše volje)

Erich Fromm, Bijeg od slobode (knjiga sadrži kritiku pasivnog prihvaćanja postojećeg u suvremenim društvima)

Etika

“Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.”(Stari zavjet)

“Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.” (Novi zavjet, Lk 14, 26)

Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji reguliraju međusobne odnose ljudi i oblike ponašanja u nekoj društvenoj zajednici.Moral ima normativni karakter, on postavlja pravila i propise da nešto “treba biti”, osim što deskriptivno potvrđuje postojeće odnose u nekoj zajednici.

Moral je društveno-povijesno uvjetovan, relativan je, pa i unutar istog društva.

Postoji li univerzalni moral?

Projekt Weltethos (“svjetska etika”) njemačkog teologa i filozofa Hansa Künga pokušaj je ocrtavanja minimalnog skupa pravila koja bi svi poštovali, na temelju onoga što je zajedničko svjetskim religijama.“Neće biti mira među narodima bez mira među vjerama. Neće biti mira među vjerama bez dijaloga među vjerama.”(Hans Küng)

Amoralizam=ignoriranje morala i etike u cjeliniImoralizam=suprotstavljanje postojećem moralu, no ujedno i pokušaj utemeljenja novog morala (npr. Nietzsche – “prevrednovanje svih vrijednosti)

Od morala kao objektivne kategorije razlikujemo moral čovjeka pojedinca koji je uvijek i nešto osobno, kao svjesno i slobodno prihvaćanje ili neprihvaćanje određenih normi međusobnog ponašanja. Objektivni i subjektivni moral mogu biti u suglasju, kao i u nesuglasju, ili čak sukobu.

“Ne sudite da ne budete suđeni!” (Mt 7,1-2)

Kao dio osobnosti moral se očituje u svijesti i savjesti pojedinca (tj. u zadovoljstvu i ponosu, ili kajanju i grižnji savjesti).

Savjest (lat. conscientia) je osjećaj moralne odgovornosti, skup načela moralnog procjenjivanja postupaka kao dobrih ili loših.

Etika je filozofska disciplina koja ispituje podrijetlo, kriterije i svrhe moralnog djelovanja i vrednovanja.

Postavlja pitanja slobode volje, pravog i krivog, dobra i zla, i dr.

Etika je filozofija morala, ispituje njegove izvore i utemeljenost.

Filozofija se u svojim počecima u staroj Grčkoj bitno razvijala kao kritičko propitivanje ustaljenih običaja i morala, koji su tradicionalno smatrani prirodnima, “zdravo za gotovo”.

“Zakon je silnik nad prirodom čovjeka.” (Hipija)

“Etike dobara” svrhu ljudskog djelovanja vide u ostvarenju nekog “dobra”, koje se obično smatra ujedno i nekom vrstom sreće (grč. eudaimonia).

Nekoliko “etika dobara”: -hedonizam (dobro kao užitak, zadovoljstvo, naslada, ugoda; grč.= hedoné) -utilitarizam (dobro kao korist; Jeremy Bentham: vrhovno dobro je najveća sreća za najveći mogući broj ljudi; sreću je moguće izračunati; takav stav kritizira J. S. Mill: “Bolje biti nezadovoljan čovjek nego zadovoljna svinja”)- perfekcionizam (dobro kao usavršavanje ili postizanje savršenstva)- egoizam (vlastito dobro je iznad svih ostalih interesa; suprotno: altruizam)

Immanuel Kant u svojoj “Kritici praktičnog uma” kritizira sve etike dobara kao heteronomne etike, u smislu da kod njih objekt volje propisuje volji moralni zakon.Prema Kantovoj autonomnoj etici dužnosti zakonodavan može biti samo um – a ne nešto izvan njega – koji određuje volju u skladu s općevaljanim i nužnim moralnim zakonom (tzv. kategorički imperativ: “Radi tako da možeš htjeti da maksima tvog djelovanja postane opći zakon”). Heteronomna etika ravna se pak prema hipotetičkom imperativu (“ako želiš ovo, onda moraš uraditi ono”).

Drugim riječima, dobra može biti samo volja, a ne nešto što se njome ima postići (kao kod tzv. konsekvencijalističkih etika, u kojima se moralnost čina mjeri prema pozitivnim posljedicama).

Filozofija politike

“Kažem da pravednost nije ništa drugo nego korist jačeg.”(Trazimah u Platonovoj Državi)

“I zato ja, dok u mislima promatram i razmišljam o državama koje danas u svijetu postoje, svuda vidim, tako mi Boga, samo neku zavjeru bogatih, koji se, tobože za račun i u ime državnih interesa, bore jedino za svoje lične interese.” (Thomas More, Utopija)

“Čovjek se rađa slobodan, a ipak je posvuda u lancima.”(Rousseau, Društveni ugovor)

“Država je najhladnija od svih hladnih nemani.” (Nietzsche)

“Tko ne može živjeti u zajednici ili je čak ne treba, jer je sam sebi dovoljan, taj nije član države, i prema tome je ili zvijer ili bog.” (Aristotel, Politika)

Zoon politikon (Aristotel je čovjeka definirao kao društveno i političko biće, tj. “životinju”)

Pojam politike (grč. ta politiká) označava ukupnost poslova vezanih uz državu kao zajednicu građana. Dakle, još u antičkoj Grčkoj upućuje na javnu djelatnost koja se tiče sviju, za razliku od bavljenja privatnim interesima.

“Mi imamo ustav koji se ne ugleda u zakone susjeda, nego smo mi sami štoviše uzorom nekome a ne da bismo se ugledali u druge. I nazvan je imenom pučka vlada, jer se ne oslanja na malo njih, nego na mnoštvo, a oni imaju jednakost pred zakonima. Što se pak tiče javnog dobra, svako se poštuje kako je u čemu na dobru glasu, ne po pripadnosti jačoj državnoj stranci, nego po vrsnoći; nitko opet nije zbog siromaštva spriječen neznatnim ugledom, ako samo može učiniti državi što dobro… Isti ljudi brinu se jednako za domaće poslove kao i za državne, a i oni, koji se posvetiše drugim poslovima, nisu nevješti državnoj upravi. Mi jedini držimo onoga, koji ne sudjeluje u državnim poslovima, ne dokonim, nego beskorisnim članom”(Periklov govor, u: Tukidid, Povijest peloponeskog rata)

Osnovna razlika suvremene i klasične demokracije je u tome što je prva predstavnička (reprezentativna), a druga direktna ili neposredna. Također, antička je demokracija

postojala u društvu u kojem je tek manjina imala pravo

glasa (npr. u vrijeme Perikla atenski odrasli muškarci –

dakle, isključene su žene, robovi i stranci – kojima su oba

roditelja atenski građani).

U novom vijeku – praktično od Machiavellijeva Vladara

(odvajanje etike od politike) – politika se shvaća kao sila i moć (“suverenitet”) nadređena društvu i odvojena od njega.I kroz kritiku apsolutizma i otuđenja političke moći provlači

se takvo shvaćanje (kod Lockea, Rousseaua, Marxa i drugih).

Potraži značenje pojmova:

Totalitarizam

Utopija

Distopija (antiutopija)