Salijski zakonik

Glavne odrednice rimskog prava su bile važenje zakona na čitavoj teritoriji i visoko razvijen sistem jurisprudencije. Narodi koji su naselili teritoriju Rimskog carstva nisu bili tako sofisticirani, ali sigurno jesu imali zakone. Oni za izvor zakona nisu smatrali državu i vladara, odnosno nisu zakone shvatali kao manifestaciju njihove volje. Zakoni su bili običajni i razlikovali su se od zajednice do zajednice. Rezultat susreta sa rimskim poimanjem zakona jesu brojne kodifikacije običajnog prava od kojih je jedan od čuvenijih Lex Sallica (Salijski zakonik). Salijski zakonik predstavlja kodifikaciju običajnog prava Salijskih Franaka. Većina odredaba zakonika se odnosila na Franke, ali je jedan dio noveliranih propisa bio namijenjen Galo-rimskoj populaciji. Inicijalni proces kodifikacije odigrao se od 509-511. god. u doba kralja Klodovika i naslovljena je Pactus legis Sallicae. Za vrijeme Karla Velikog zbirka je izdata u pročišćenom tekstu kao Lex Sallica emendata. Zakonik je održavan u pisanoj formi na latinskom jezikuod strane komisije ovlaštene od strane monarha. Zakonik je vjerovatno pisan uz pomoć rimskih pravnika, ali on ipak uglavnom reflektuje franačku tradiciju. Zanimljivo je i to da se kroz ovaj zakonik može vidjeti kako se Franci odnose prema tome da je izvor vlasti i zakona kralj. Kada se zakonik pažljivo iščita može se zaključiti da je dobrim dijelom usmjeren da se suzbije krvna osveta. Namjera zakonika je bila da se krvna osveta dokine ako je to moguće ili bar svede na najmanju moguću mjeru.Glavnina odredbi odnosila se na građanske i krivično-pravne norme.Novčane kazne su u iznosu od jedne trećine išle u ruke dvora, nešto što bi danas bilo nakon suđenja. U Salijskom zakoniku najočitiji uticaj rimske pravne tradicije jeste uvođenje pravila „ko se pozove na sud, neka ide“. To je značilo da onaj ko se pozove na sud po kraljevom zakonu, a nema opravdan razlog izostanka, mora platiti kaznu (15 solida). Onaj koji poziva na sud treba sa svjedocima otići do kuće pozvanog, pa ako pozvani nije prisutan uručiti optužnicu ženi ili nekom drugom članu porodice. Ako je pak čovjek pod nekom obavezom u službi kralja, on se ne može pozvati na sud (I - O pozivanju stranaka na sud). Građanima je sudila porota sastavljena od velikaša.Zakonik navodi da osobe nisu pravno zaštićene ako ne pripadaju određenoj porodici.Ako trojica otmu slobodnu djevojku iz njene kuće ili radnog prostora, moraju platiti 30 solida. Ako je djevojka bila pod kraljevom zaštitom, kazna je 62 solida (XIII - O otmici slobodnog čovjeka ili slobodne žene).Zakonik također strogo zabranjuje ubistvo slobodnog čovjeka ili uzimanje žene čiji je čovjek još živ, pa je kazna za takvo djelo 200 solida (XV - O ubistvu i otmici tuđih žena).Kada su u pitanju rane, tu spada odredba da je onaj ko pokuša ubiti drugog čovjeka ali promaši obavezan platiti 62,5 solida, ista kazna je bila i za onoga ko pokuša pogoditi nekoga otrovnom strijelom (XVIII - O ranama).Zanimljivo je bilo to da nije bilo dozvoljeno dotaći ruku slobodne žene. Za to se plaćala kazna od 15 solida. Kazna za dodir iznad rasta je bila 30 solida (XX - O onome koji dodiruje šaku, ruku ili prst slobodne žene).Onaj koji ubije slobodnog Franka ili drugog barbara koji živi po Salijskom zakoniku treba platiti 200 solida, a ako je bio pod kraljevom zaštitom kazna je 600 solida (XLI - O ubistvima slobodnih ljudi).Poglavlje LIX govori o nasljeđivanju. Zanimljivost jeste da ženski članovi porodice nisu mogli biti nasljednici zemlje. Ipak, one su mogle naslijediti pokretne stvari pa se tačno kaže ako roditelji umru, a ostave braću i sestre oni će biti nasljednici. Hilperik I je vjerovatno negdje oko 570. godine dozvolio da žene nasljeđuju ukoliko su jedini nasljednici. Vremenom je uveden quasi salijski sistem nasljeđivanja u kome muški unuci nasljeđuju djeda umjesto njihove majke.Zakonik uređuje čak i slučaj kada nema niko ko bi trebao da preuzme kompenzacijski novac (krvarinu), onda ono pripada državnoj blagajni (fisku). Osoba koja nema dovoljno novca da plati kaznu propisanu zakonom mora sazvati 12 svjedoka i zakleti se da mu na zemlji niti ispod nje nema imovine kojom bi mogla isplatiti svoje obaveze.Salijski zakonik je danas sačuvan u pet verzija koje su iz perioda prije 800. godine. Tri verzije pripadaju merovinškom periodu i imaju tekst sa 65 članova dok su dvije verzije iz ranokarolinškog perioda podijeljene na 100 članova. Sačuvan je i jedan tekst iz 802. godine sa 70 članova. Taj tekst se u nauci naziva Lex Sallica Carolina. Ovdje se naravno podrazumijevaju tekstovi koji sadrže originalni (izvorni) tekst dok su brojniji tekstovi sa izmijenjenim, proširenim verzijama zakonika.