Esad Duraković:

Univerzum Hiljadu i jedne noći

ROBERT IRWINPRVI DIO

UVOD

U povijesti arapske književnosti “Noći” ( riječ noć Irwin upotrebljava kao naziv za “Hiljadu i jednu noć” u bilo kojim njenim ranijim ili kasnijim recenzijama) su spominjane vrlo kratko, a na području modernog Srednjeg istoka, uz neke izuzetke, arapski intelektualci “Hiljadu i jednu noć” ne smatraju književnošću uopšte. Tačno je da književna vrijednost priča iz ovog zbornika varira, a do izvjesne mjere to je stvar i ukusa, ali je tačno i to da pored onih priča koje su naivne i vulgarne, u ovom zborniku postoje i priče koje su znalački i umjetnički sastavljene i zapravo su visoko sofisticirana književnost. Tako većina priča ovog zbornika zavrijeđuje da se čita kao proizvod visoke književne kulture. Upravo je jedan od prvotnih ciljeva Irwinova djela “Hiljadu i jedna noć na Zapadu”, bilo osvjetljavanje tog zaleđa “Hiljadu i jedne noći”, kako bi se zapadnim čitateljima dočarala sama čudnovatost arapske književne kulture i ukazalo na postojanje cijelih žanrova nepoznatih zapadnoj književnoj tradiciji. Autor ove knjige nastojao je pružiti i opis različitih načina na koje je ovo djelo proučavano, istražiti ciljeve autora ovih priča, način na koji je publika percipirala ovo djelo s protokom vremena, kako su te priče prevođene, tumačene i parodirane u Evropi i Americi, te pružiti nekakvu ideju o onome na čemu su ljudi koji su se bavili “Hiljadu i jednom noći” bili angažirani. Prilikom otkrivanja odgovora na jedno pitanje autor je nailazio na druga zagonetnija pitanja, a ovaj Priručnik nam je pružio kao vodić kroz taj univerzum iz kojeg je teško pronaći izlaz, a iz kojeg se po njegovom mišljenju ne bi ni trebalo poželjeti izaći. Nakon mnogo oklijevanja i sumnje, Irwin je odlučio da se prilikom pisanja svoga djela, pored brojnih drugih, koristi i poziva na Burtonov prijevod ovih priča. Burtonov prijevod bio je prvi put štampan u periodu 1885 – 1888. Njegovo izdanje je vrlo opsežno, neatraktivno i s priličnim brojem grešaka u prijevodu, ali je ipak mnogo tačnije i učenije nego kasnija Mordus/Powys Mathersova verzija. Naslovi poglavlja u Irwinovu Priručniku su onakvi kako su dati prema Bartonu. Za arabiste, pa čak i za one profesionalne, bar za većinu njih, može se reći kako su zapravo čiste neznalice sadržaja “Noći”. Za ovo djelo arapske književnosti se obično smatra da je zbirka arapskih bajki, nešto kao “orijentalni ekvivalent” bajkama Braće Grimm. Teza da u “Noćima” ima bajki je tačna, ali je tačno i to da ova zbirka obuhvata i sadrži nešto mnogo šire od bajki. Ova zbirka sadrži herojske epove, mudronosnu književnost, basne, kozmološku fantaziju, pornografiju, proste šale, mistične bogougodne pripovijesti, hronike o niskom životu, retoričke rasprave i mnoštvo poezije. Neke priče su jako duge, čak i na stotine stranica, dok se neke druge svojom duljinom protežu tek na jedan paragraf. Naslov ove zbirke priča na arapskom je ( Alf Layla wa Layla – “Hiljadu i jedna noć”), ali engleski prijevod Gallandove (Galanove) francuske verzije nosi naslov “Zabavne priče Arapskih noći”. Među brojnim različitim izdanjima “Noći” postoji jedna jedina stvar koja im je zajednička, a to je pretpostavka da u svima priče pripovijeda Šeherzada kralju Šahrijaru. Iz “Noći” saznajemo da je car Šahrijar, po

1

otkrivanju nevjerstva svoje žene sa robom tu ženu ubio, i kako bi spriječio naredne seksualne izdaje, svaku je noć u svoju postelju uzimao djevicu koju je odmah nakon razdjevičavanja ubijao odrubivši joj glavu narednog jutra. Nakon što je isto ponavljao izvjesno vrijeme, ubijajući nedužne djevojke, pojavljuje se Šeherzada, vezirova kćerka, koja se svojevoljno nudi da bude sljedeća djevojka u kraljevoj postelji. Ona svojom hrabrošću, umnošću, odvažnošću i lukavstvom nastoji izmijeniti svoju sudbinu i sudbinu svih onih djevojaka koje su živjele u strahu i neizvjesnosti. Šeherzada je od kralja dobila dopuštenje da njezina sestra Dunjazada bude sa njom. Šeherzada je Dunjazadu pripremila, da odmah nakon što je kralj razdjeviči, od nje zatraži priču. Upravo tako je i bilo, te je Šeherzada pričom o trgovcu i ifritu/demonu, započela dug put svoga pripovijedanja. Budući da nije te iste noći do kraja ispričala priču koju je počela pričati, Šahrijar je odgodio njezino pogubljenje kako bi čuo kraj priče naredne noći. Naredne noći Šeherzada priču nastavlja, ali ne završava, nego vrlo vješto u sam kraj prethodne upliće početak naredne priče, a zora koja je već svitala uskratila je Šeherzadi mogućnost da ispriča kraj nove priče. Takav razvoj događaja se nastavlja nekoliko godina, tačnije dvije godine i dvjesto sedamdeset i jedan dan. Šeherzada iz noći u noć priča novu priču kako bi spasila svoj život. Repertoar Šeherzadinih priča je bogat i raznolik, a njezino umijeće pripovijedanja izuzetno. Upravo to umijeće je od nje učinilo majku nekoliko Šahrijarove djece i nagnalo kralja da odustane od svoje prvobitne namjere da pogubi Šeherzadu.

U izvornom rukopisu sve priče se završavaju riječima: “Ali, jutro zateče Šeherzadu, i ona utonu u šutnju.” A zatim njezina sestra reče: “Sestro, kakva zabavna priča!” Šeherzada bi odgovorila: “ To nije ništa uspoređeno sa onim što ću ti ispričati sutra navečer!” Kod mnogih kompilatora i prepisivača “Hiljadu i jedne noći” nema takvih napomena na okvir Šeherzadina pripovijedanja priča Šahrijaru i Dunjazadi, nego kod njih priče slijede jedna za drugom, bez napomena unatrag. U ovom velikom zborniku priče ne pripovijeda samo Šeherzada nego i neki likovi u njezinim pričama kazuju priče, a opet i neki likovi u njihovim pričama pripovijedaju priče. Tako se sve te priče mogu predočiti u vidu koncentričnih krugova od kojih onaj veći uokviruje manje priče koje se opet pojavljuju unutar njega kao zasebne priče i bivaju okvirnom pričom nekih manjih priča, a sve zajedno ih uokviruje jedan ogromni koncentrični krug sa Šeherzadinom pričom kralju Šahrijaru. Najpoznatiji primjer te tehnike zatvaranja i uokviravanja priča jeste ciklus priča o Grbavcu. Tu, između ostalog, krojač pripovijeda priču koju mu je kazao hrom mladić, a opet, priča ovog hromog mladića unutar sebe sadrži priče brijača, a brijačeve priče sadrže priče njegove šesterice nesretne braće.

Što se tiče pitanja kada je “Hiljadu i jedna noć” napisana, odgovor na njega se ne zna tačno. Kratak odgovor na to pitanje bi mogao biti da postoji izvjesna verzija ove zbirke priča koja je u opticaju već u 10.st. po Isa a.s. premda je tada bila naslovljena riječima “Hiljadu noći”, a ne “Hiljadu i jedna noć”. Ova zbirka priča iz 10.st. crpila je priče iz starijih priča, te su se naredne priče prvotnom korpusu dodavale zadugo sve do ranog 19.st. Sami autori “Hiljadu i jedne noći” nisu nam poznati.

Treba istaći da važnost ovog djela nije samo književna, nego da je “Hiljadu i jedna noć” i vrlo važan izvor za društvenu historiju Srednjeg istoka u srednjovjekovnim i modernim vremenima. Sam zbornik pored mnoštva priča o preljubnicima, ukrotiteljima i šarmerima zmija, čarobnjacima, vračarima, sadrži i veliki broj pobožnih i moralno didaktičkih priča o svetim ljudima i izuzetnim mudracima koji čine čuda, kao što sadrži i odgojne basne koje zapovijedaju čvrstinu, pažnju, darežljivost itd.

2

Na kraju treba još spomenuti i to da je Robert Irwin u ovom svom Priručniku na neke predmete o “Hiljadu i jednoj noći’ samo aludirao, a neke uopće nije spominjao. Među njima se nalazi poezija u Noćima, ilustratori Noći, basne i mudronosna književnost u Noćima, politička teorija u Noćima, misticizam i vjera u Noćima, zatim igre, drame, filmovi i muzika koju su Noći inspirirale, te utjecaj Noći na modernu evropsku i perzijsku književnost. Autor se tih predmeta nije prihvatio, ne zato što nisu bitni, nego zbog toga što nije imao namjeru stvoriti knjigu po obimu veliku kao 1001 noć, niti je htio imati Priručnik koji je tako dugačak da ga niko ne može pročitati a da prethodno ne osjeti želju da odustane. Robert Irwin je htio stvoriti jedno djelo koje će biti dobar putokaz svim čitocima Noći, a svima nam je sasvim jasno da je u svojoj namjeri ovaj veliki znalac bio i više nego uspješan. Zanemarivane na Bliskom istoku,Arapske noci bile su tako siroko i cesto prevodjene na zapadne jezike a najvise na engleskom ili francuskom jeziku. Nedavni prijevod,koji je uradio Husain Haddawy,jeste i ispravan i tacan ali je to prijevod tek prve 271-noci.Svaki prijevod sa arapskog posjeduje probleme sa kojima se ne susrecemo u prijevodima sa evropskih jezika,a prevodjenje Noci ima zasebne teskoce. Arapski jezik je tezak,cudan i tackast alfabet koji mnogo zbunjuje nearabiste. Ovdje cemo navesti tek nekoliko tih ozbiljnih problema oko prevodjenja.Prevodilac u starijim arapskim rukopisima i tekstovima uopce ne nalazi ubiljezene tacke.Recenica ide sve samog kraja nekog paragrafa ako ne cak i do kraja same knjige.Drugo odsustvo velikih slova moze dovesti do toga da se vlastita imena prevode pogresno kao stvari.Jedan od najvecih problema sa kojim se prevodilac sa arapskog susrece jeste ustanoviti da li nekoja zamjenica pripada subjektu,objektu ili nekom drugom instumentu u nekom ulomku.Postoje i leksicki problemi i jos nemamo zadovoljavajuci rijecnik predmodernog araposkog jezika.Jedan od najboljih oradjenih rijecnika je Arabic-English-Lexicon(1863-1893)od Edvarda Lanea.Buduci da ne postoje opsezni rijecnici ili gramatike posvecene iskljucivo srednjoarapskom jeziku,naucniku koji se poduhvaca prevodjenja dijelova Noci nedostaju neke od naelementarnih vrsta pomoci u njegovom radu,rani prevodioci kao Galland i Lane morali su raditi cak sa jos manje upustva.Razina problema potjece iz arapske rigidne sintakse i izgovora sto ga cini teskim,premda i ne apsolutno nemogucim,registriranje kolokvialne i regionalne govorne upotrebe rijeci.

Ogranicene sintaksicke forme i uobicajna gradnja oblika rijeci po uzorcima doprinose da se rima i metar relativno lahko postizu u arapskom jeziku. Arapska rimovana proza koristena je da se pobudi i prizove sjecanje na raskosne ceremonije,zestoke bitke,izvanredno ljepotu itd. Sto se tice poezije zbijenost i preobilje rimujucih imetrickih uzoraka ne moze se prikriti u engleskom bez poteskoca.

Premda ima mnogo stihova u nocima i likova imaju malo teskoce da poeziju deklamiraju pa cak i onda kad su suoceni sa brodolomom,plackom ili smrcu. Premda su svi prijevodi sa prijemodernog arapskog moraju suociti sa problemima,prijevodi Noci moraju se suociti i sa posebnim problemima.

Jedna je stvar,recimo,da puki opseg ove zbirke sprijecava arabiste da cak i razmisljaju o zapocinjanju prevodjenja. Povrh toga mnoge price su bile pisane kako bi se glasno citale i protezu se kroz ponavljanje i rekapituliranje. A najvaznije od svega jeste to da je nedostajanje jednog jedinstvenog ustanovljenog teksta stvaralo probleme svim dosadasnjim prevodiocima.

3

Antoine Galland je prvi evropski prevodilac Noci i on je odigrao veliku ulugu u otkrivanju svih nastalih prica.On je rodjen u Picardiyu i studirao je klasicni,grcki,i latinski na kraljevskom koledzu i na Sarbonnei u Parizu.Od 1670-e-1675-e je bio na leventu,radeci prvo kao prevodilac i uceci turski i moderni grcki,a potom arapski i perziski jezik.Galland je tragao za rijetkim rukopisima,kovanim novcem i dragim kamenjem.Po povratku u Francusku bio je postavljen za kustosa kraljevske zbirke kovanog novca i medalja.On je napisao djelo"BIBLIOTHEQUE ORIENTALE",i ovo je dijelo bilo uradjeno u vrijeme kad se na Srednji istok nije gledalo kao na ne razvijeni Treci svijet.Medjutim najvecu slavu dostigao je kada je izvrsio prijevod 1001.Noci.On je objavio Sinbadove pripovijesti a to je objavio 1701god.Te iste godine zapoceo je i rad na prevodjenju "Noci"imavsi rukopis koji mu je poslan iz Sirije.Prvi i drugi svezak hiljadu jedne noci objavljeni su 1704-te,dok 12-i i posljedni se pojavljuju 1717-te.Kao temelj za svoj prijevod koristio je rukopis od tri ili cetiri sveska,koji je datirao iz 14-og i 15-og st.Gallandov prijevod,kad je bio dovrsen ukljucuje mnogo vise prica negoli sto sadrzi rukopis koji se cuva u njegovom djelu.1790-e Galland je upoznao Hanna Diaba,krscanskog Arapa iz Helapa kojega je doveo u Pariz Gallandov prijatelj,putnik Paul Lucas,Diab je radio kao Gallandov informant i izdiktirao mu po sjećanju 14. pripovjesti od koji se sedam kasnije pojavilo u Gallandovom izdanju Noći.U vrijeme Francuske renesanse,humanisticki prevodioci knjizevnosti klasicne starine-prevodjene "Lijepih nevjernika"tvrdili su da dobar ukus ima prvenstveno pred strogom tacnoscu u prijevodu.Gallandov cilj u prevodjenju nije bio toliko da prepise tacno pravu teksturu srednjovekovne arapske proze,koliko da izbavi iz nje one dijelove za koje je prosudio da ce oduseviti salone Francuske 18-og stoljeca.Cak i prije nego li je posljedni Gallandov svezak bio objavljen u Francuskoj,neke su njegove price bile prevedene na engleski i cirkulirale kao jeftine knjizice na popularnom trzistu.Svi prevodi koji su se pojavili kasnije bili su Gallandovo dijelo.Premda se za mnoge verzije "Noci"tvrdilo da su nezavisni prijevodi uradjeni izravno sa arapskog,malo ih je ustvari bilo.Radnje su to bile prerade Gallanda,s povremenom dodatnom gradjom crpljenom iz drugih izvoraJoseph von Hammer-Purgstall bio je austrijski orijentalist,koji je,s vremenom,naučio deset jezika i koji je služio kao tumač,zatim kao prevodilac i vodič na Levantu.Jedna od njegovih ranih dužnosti u Istanbulu bila je da godine 1799,istraži rukopisnu kopiju noći.U tome je doživio neuspjeh.Bio je uposlen i u austrijskom sudu Lorda Kancelara sve do 1835.godine,kada je otišao u penziju i počeo se baviti pisanjem.Habichtov Tunižanski rukopis jeste tek jedan od brojnih „rukopisa gosta“čije je navodno postojanje začaralo i izazavalo poteškoće toga što je u bilo kojem slučaju, kompleksna priča o prenošenju noći. Gustav Weil,kao i Habicht,studirao je u Parizu i sam je uradio djelimični prijevod Noći na njemački jezik .Nije to bio potpuni prijevod ,jer je Weil ispustio rimovanu prozu i poeziju u pričama.Weil je kasnije stekao veliku slavu po svojoj monumentalnoj povijesti o arapskom halifatu,ali usprkos njegovom statusu učenog historičara,njegov prijevod Noći zadobio je malo odobravanja,čak i u Njemačkoj. Jonathan Scott naučio je arapski i perzijski u Indoneziji.Njegov prijevod bio je prvi književni prijevod na engleski iz Gallandova djela,i bio je u vremenima koja su uslijedila široko korišten kao osnovica za popularna,djeci namijenjena izdanja Noći na engleskom iz kojih su izbačena „nepristojna mjesta“.

4

Edward William Lane,otišao je u Egipat namjeravajući da zarađuje za život radeći litograf i tragajući za pitoresknim materijalima za reprodukciju.Po povratku u Englesku godine 1828.Lane se prihvatio posla da uradi vizuelni i pisano zapis onoga što je vidio prilikom svog boravka u Egiptu.Premda je Lane u djelu Manners and Customs zabilježio da su rukopisi Noći bili skupi i teško dostupni ,on je također formirao pogled da priče Noći izvrsno odražavaju i ilustriraju način života koji se još živi u gradu.Po povratku u Kairo,započeo je raditi na prijevodu sa arapskog.Laneov prijevod pojavljivao se u mjesečnim dijelovima,prije negoli se pojavio u uvezanoj verziji od tri sveska.Premda je njegov prijevod bio vec značajan poduhvat,on se odmah prihvatio čak većeg pregnuća i od 1842-1849.radio je u Kairu na Arapsko-engleskom rječniku.Lane je ove mnogotomne rječnike sravnjivao ,aranžirao arapske korijenske odrednice prema logičkom sistemu vlastotog domišljanja pritom,pribavljajući engleske ekvivalente arapskim riječima.Laneov prijevod Noći je bio produžetak njegovog ranijeg rada na slikanju i objašnjavanju manira i običaja modernih Egipćana,za koje je Lane smatrao, da se manje ili više ,nisu mijenjali od srednjeg vijeka.Zato što je imao cilj da uradi jedno uvodno djelo,njegov prijevod sadrži veliki dio podnožnih napomena-o mirođijima ,grobljima,sedri ,šahu,zakonima o nasljedstvu,znojenju,smetljištima itd.Nalik mnogim koji su ga slijedili, Lane se osjetio obaveznim da rasčisti prostor za vlastiti prijevod ocrnjujući dotadašnji rad na prevođenju 1001 noći.On izjavljuje:“Tvrdim da je Galland pretjerano izopačio ovo djelo.“ Kasnije,Laneov nećak i posmrtni izdavač,Stanley Lane –Poole,slijedio je ovu optužbu ,ukazaujući na „sakatost,siromaštvo,ubogost i nemoralnost“ Gallandova prijevoda,za koji je osjećao da je krivotvorenje i patvorenje duha originala.Laneov vlastiti stil nastoji biti grandiozan i teži biti stilom koji oponaša Bibliju.Red riječi je često i bezrazložno preokrenut.Gdje stil nije raskošno bombastičan ,on je često bolno i nenadahnuto doslovan.Laneov je prijevod začinjen latinizmima.

Jedan argument protiv izjašnjavanja za Laneov prijevod kao najbolji jeste i taj da to nije prijevod cjelovitih Noći.Lane je oblikovao svoj prijevod za porodično čitanje.Prema tome odstranio je „nepoćudna“erotska mjesta ili je preinačio i preradio odjeljke za koje je mislio da su nepogodni za dječije i čedne uši.U slučajevima kada je opazio da su cijele priče bestidne i nepristojne ,on ih je sasvim izostavljao.Ne samo,da je Lane pretjerano cenzurirao svoj tekst,nego je u slučajevima gdje je smatrao da su priče dosadne,da se ponavljaju ili da su neshvatljive,te priče također sasvim izostavljao.Laneov je književni sud bio krivudav i nepouzdan i njegovo izdavanje Noći proizvoljno.Neke vrlo dobre priče u Laneovoj su verziji bile odstranjene.K tome,on nije uvijek naznačio gdje padaju ta njegova odsijecanja priča,i odbacio je većinu poezije.Usprkos svemu ovom,Laneov prijevod je bio zanosno primljen.

John Payne je rano pokazao darovitost za strane jezike i poeziju.Godine 1877.Payne je sa krugom prijatelja ustanovio društvo Villon ,i upravo je to društvo objavilo Payneov prijevod Noći. Ne samo da je to društvo pomoglo financirati ovo izdanje,ono je također pružilo neku mjeru zaštite za Paynea protiv optužbi za nepristojnost,jer se moglo tvrditi da su izdanja tog društva bila samo za njegove članove koji su se pretplatili.

Premda je Payneov prijevod bio mnogo potpuniji od Laenovog,to još nije bio puni prijevod arapskog tektsa,jer je Payne uključio samo pornografske pasaže ukoliko su se nalazili u Bulaqovoj i Breslauvskoj verziji.Payne nije zapravo,lovio nepristojnosti i pretjerivao u bestidnostima koje je našao u arapskom originalu.On je pokušao iskazati

5

bestidne pasaže u aluzivnim parafrazama,tako da ne bi naljutio svoje čitateljstvo.Međutim,on se poduhvatio poezije 1001 noći mnogo ozbiljnije nego su to njegovi predhodnici učinili ,i svu je poeziju preveo.Payne je o svojemu prijevodu 1001 noći mislio kao o djelu kniževnosti,a ne kao o nekoj vrsti enciklopedije o orijentalnim manirima i običajima.Prema tome,on se nije mučio i brinuo da pribavi bilo kakve bilješke.Payneu je trebalo šest godina da dovrši svoj prijevod 1001 noći.Payne je imao neku čežnju i zanos za opskurnim i arhaičnim rijrčima.Premda je marljivo radio na svome prijevodu arapske poezije,malo se nje doima zadovoljavajuće modernom oku.Payne je bio tvrdoglav i borben i odgovarao je na kritike uperene na njegovo djelo od pristaša Laneova prijevoda.Payne je dobio snažnu podršku u svojoj borbi od Sir Richarda Burtona. Sir Richard Fransis Burton ( 1821. – 1890. ) bio je slavan kao pisac avanturist i istraživač. Izgledao je uglađeno i nadareno, a mlađi pjesnik Swinburne, njegov učenik veli : ' Burton imade čeljusti đavola i čelo božanstva ' . Prema njegovom prijatelju Lordu Redesdaleu, Burton je ' bio jedini čovjek koga sam ja znao koji je mogao pucati, sa ramena i bez odmora, iz staromodne puške za slonove. Njegova je snaga izdržljivosti bila naprosto čudesna, a mogao je piti brendi s heroizmom koji bi zadovoljio i dr. Johnsona ' . Bio je britanski konzul u Santosu, Damasku i Trstu. Pisao je naširoko o temama kao što su mačevalačka vještina, lov sa sokolima, indijske javne kuće, mormonska sekta i afrička geografija. Bio je iznad svega poznat po svojemu putovanju, u zabranjena mjesta Hidžaza. Neke vrste izvještaj sa ovog putovanja objavio je 1885. godine pod naslovom Hodočašće u Mekku i Medinu. Burton je prvi put doznao da Payne predlaže da uradi prijevod Noći podsredstvom pisma koje je Payne poslao u časopis Atbenaum 5. novembra 1881. godine, i u kojem je reklamirao pretplatu. Odmah je napisao pismo Payneu, nudeći se da izvrši korekturu njegova prijevoda i da mu pomogne na bilo koji drugi način. Sam je Burton tvrdio da je započeo pripremni rad na jednom nezavisnom prijevodu Noći već od 1852. godine kad su on i istraživač Steinhauser raspravljali o ovom projektu u Somalilandu. Ustvari, malo je dokaza da je Burton učinio bilo koji značajan dio prijevoda sa bilo koje verzije Noći prije osamdesetih godina prošlog stoljeća, mada Lord Redesdale, koji je posjetio Burtona 1871. godine, kad je Burton bio konzul u Damasku, tvrdi da mu je tada Burton pokazao prva dva ili tri poglavlja svoga prijevoda. Ipak, Payne je prihvatio Burtonovu pomoć, kako u savjetima kod težih pasaža na arapskom, tako i u pružanju podrške u polemici koja je bijesnila u književnim novinama o odnosnim vrijednostima dvaju prijevoda, Payneova i Laneova. Uspostavivši kontakt sa Payneom, saznao je da je Payne stekao oko četiri hiljade funti od svog prijevoda, ali Payne je odlučio da više ne objavljuje daljnja izdanja svog prijevoda. S Payneovim dopuštenjem, Burton je odlučio da uradi ' vlastiti ' prijevod. Njegovo izdanje Noći u deset svezaka, objavljeno je 1885. godine. Koristio je sredstva pretplatničkog društva, s ciljem sabiranja novca i smanjivanja rizika da bude gonjen zbog bestidnosti ( opisa iz Hiljadu i jedne noći ) . Burtonovo izdanje se pojavilo pod znakom Kama Shastra Društva, Benares. Društvo su osnovali Burton i Arbuthnot, s namjerom da bi objavljivali klasike indijske erotike. Društvo je objavilo djela Ananga Ranga i Kama Sutra. Burtonov ponovni prijevod klasičnog djela o arapskoj erotici, naime Mirisni Vrt je također objavljen od istog izdavača. Nakon što je Burton završio svoj pregled Kalkutanskog teksta II, on je, kao i Payne, nastavio prevoditi i objavljivati priče nađene u drugim tekstovima, da bi ih objavio u periodu 1886. – 1888. godine. Veliki dio Burtonova ' prijevoda ' tijesno ovisi o

6

Payneovoj ranijoj verziji. Tako naprimjer, u početnoj '' Priči Drugog Kalendera '' , gdje Payne ima ' sedam škola ' , Burton ima ' sedam čitanja ' , a gdje Payne ima ' nauku o zvijezdama ' i ' rukopis ' Burton to nadomješta riječima ' zvijezdoznanstvo ' i ' kaligrafija ' . Burton je pokušao osluhnuti rimovanu prozu saj'a. Preveo je neke priče prije Paynea, među njima ' Zayn al – Asnam ' i ' Alauddin ' , koje je kasnije i Payne preveo. Burton je u usvojio izvjestan katolički pristup, tako da je zauzeo jasnu distancu spram apokrifa u Hiljadu i jednoj noći. Sličnosti u stilu između verzija Paynea i Burtona jesu do izvjesne mjere razumljive usljed činjenice da su ova dva čovjeka dijelila iste književne ukuse i prijatelje. Burton je dijelio Payneov entuzijazam za arhaičnim i zaboravljenim riječima. Stil koji je Burton prihvatio može se opisati nekom vrstom kombiniranog rugajućeg gotičkog stila, sastavljenog još od elemenata srednjoengleskog jezika, zatim autorizirane Biblije i jakobinske drame. Većina će modernih čitatelja zapaziti neskladnost Burtonovih viktorijanskih vulgarizama, naprimjer ' obični Joe Millers ' , ' Čarlijevi ' i ' crveni cent ' . Burtonov prijevod Noći može se zasigurno preporučiti svakome ko želi povećati svoje izražajne mogućnosti. Tako on često koristi riječi : ' hajkanje ' , ' herojaški ' , ' potresni nemir ' , ' bistrenjak ' , itd. Riječi kao što su ' nekoć ' i ' odnosno ' su standardne u Burtonovom vokabularu. Razina ovog vokabulara je šira i čudnija od Payneovog, teturajući između eruditskog i jasno naturalističkog, tako da Harun al – Rashid i Sinbad šetaju i pričaju u nekoj jezičkoj Nikad Nikakvoj Zemlji. Burton je dijelio Payneov entuzijazam prema Rableovu djelu Gargantua i Pantagruel. Čeznuo je za prve tri knjige ovog Rableovog djela, budući da ih je 1653. godine preveo škotski lingvistički teoretičar Sir Thomas Urquhart. Fraze i riječi koje je koristio u prijevodu Rablea – kao što su ' pokrevetni čaršaf ' , ' pjandura ' , ' zdepasti učenjak ' – opet izranjaju u Burtonovim Arapskim noćima. Urquhartov ' engleski ' koji izražava Rablea bio je rastegnutiji, s više boja i bestidniji od francuskog izvornika. Burton je slijedio sličan postupak pokušavajući da unaprijedi, nadmaši svoj arapski izvornik. Primjerice, u pristupnoj okvirnoj priči gdje se, kako stoji u arapskom izvorniku, veli da je Šahrijarova žena sebe dala ' crnome robu ' , ali u Burtona taj čovjek postaje ' veliki slinavi crnonja sa kolajućim očima koje su isticale bjeloočnice, uistinu grozan pogled ' . Frančesko Gabrijeli, koji je kasnije preveo Noći na italijanski, cinično komentira da je često nužno konsultirati arapski izvornik da bi se shvatio Burtonov engleski. Međutim, Jorge Luis Borges ( Borhes ) , u svojemu nadahnutom eseju ' Prevodioci Hiljadu i jedne noći ' branio je Burtonov prijevod. Borges je zaključio da je Burtonov prijevod najbolji engleski prijevod Noći. Burtonove Arapske noći jesu doista jedan od kurioziteta engleske književnosti. Burton je želio postići priznanje u svijetu nauke kao antropolog ili naučnik o svačemu, ali je Laneovo izdanje sa svojim teškim zabilješkama, učinilo sve što je trebalo kazati nevičnom čitatelju o muslimanskim manirima i materijalnom životu. Lane je objasnio i više negoli bi obični čitatelj Hiljadu i jedne noći i poželio znati ! Burton je bio rasist. ' Crnonje ' , Jevreji i Perzijanci zadobili su grub tretman u njegovim bilješkama. Također je bio i misoginist ( ženomrzac ) , s naglašenim nevoljenjem oštroumnog ženskog društva. Bio je antikršćanin i smatrao je da je islam bolja religija, zbog toga što je islam bio racionalniji i korisniji kao instrument društvene kontrole. Burton je za sebe vjerovao da je ekspert za seks ! Zbirno posmatrano, njegove se bilješke pretvaraju u jednu enciklopediju ozbiljne seksualne učenosti. Lahko je zapaziti da su Burtonove bilješke o seksu jednostavno pohotne, slikovite i osebujne, još je lakše prisjetiti se da je on bio pionir koji je o ovome pisao prije Havelocka Ellisa i Sigmunda Freuda. Burton je tvrdio da su Perzijanci bili rođeni pederi. Seks i homoseksualnost u Burtonovim

7

bilješkama jesu parada jedne šašave erudicije, isprepletene sa ulomcima njegove autobiografije. Uzmimo, recimo, slijedeći primjer : Bab je arapska riječ za ' vrata ' ili ' poglavlje ' . Postupajući neobično u dvije trećine svoga devetog poglavlja, Burton je u stanju da ovoj riječi posveti naučnu pažnju i na tom tragu ističe da ona ima i jedno rijetko, varijantno značenje ' koptske grobne izbe ' . Bilješka o šejhu u prvom svesku, govori nam da je, prema islamskom nauku, Ibrahim ( Abraham ) , bio prvi čovjek koji je skratio svoju kosu i koristio čačkalicu. Prema autoru po imenu Rana Kabbani, Burton snosi tešku odgovornost za osnaživanje mita o erotskom i iskoristivom Istoku. Tačno je da je Burton posegnuo za rasističkim i seksističkim elementima u Noćima i da ih je prenaglasio. Međutim, on te priče nije izmislio. Burtonov prijevod i djelo bilo je napadnuto, kao što je bio napadnut i Payneov prijevod, od pristaša Laneova prijevoda. Orijentalisti koji su savjetovali i podržavali Paynea, podržavali su i Burtona u novoj rundi polemika o ovom predmetu. Payne je smatrao da je Burton imao grubo uho za poeziju. Što je još važnije, smatrao je da je Burtonovo usredsređenje na bestidne pasaže pretjerano ! Burtonova verzija je preživjela sve napadaje sasvim dobro, a njegova kritika Laneove selektivne procedure i postupaka bila je u cjelosti opravdana. Njegov sud o odnosnim vrijednostima i promašajima pojedinačnih priča bio je, u cjelini uzev, dobar i imao je mnogo razboritije gledanje na vjerovatnu povijest nastanka korpusa Noći, negoli Lane.

Nije iznenađujuće da je Gallandov prijevod očuvao svoj moćan uticaj na osjećanja svojih zemljaka Francuza,i sve do predvečerje dvadesetog stoljeća nije se pojavio novi pokušaj za prijevod Noći.Čovjek koji se poduhvatio zadatka tog novog prijevoda Noći na francuski nije bio Francuz! Mardrusov djed bio je neki Mingrelićanin,rođeni Kavkažanin,koji se borio sa muslimanima pod Šamilovom vlašću kako bi se oduprli ruskoj aneksiji Kavkaza.Nakon konačnog poraza Šamila,porodica Mardrus bježi u Egipat,a vođa roda Mardrusa postao je i vođa mingrelijanske zajednice tamo.Joseph Charles Mardrus rođen je u Kairu 1868.godine i odrasto je u sredini gdje se govori arapski,ali,kako će to postati očito,arapski nikada nije bio njegov prvi jezik.U vremenima koja su uslijedila mladi Mardrus odlazi u Francusku i nastoji postići karijeru u medicini.Njegov se prijevod Noći pojavljuje u periodu 1899.-1904. (Vrlo čitljiv engleski prijevod Mardusova francuskog prijevoda Noći pojavio se 1923. iz pera Pouysa Matersa).Mardusov prijevod Hiljadu i jedne noći (le liure des mille nuits et une nuit) u šesnaest svezaka, imade kratak predgovor koji se razmeće svojom krajnjom, knijževnom riječ- za – riječ tačnošću. U vrijeme njegove pojave, ovaj je prijevod bio pozdravljen kao trijumf! Oni koji su aplaudirali pojavi prijevoda bili su kniževnici, a ne naučnici. Mardrusov prijevod (koji je bio zapravo više od klimave i labave adaptacije) pogodio je književnu modu toga vremena. Andrej Gide (Žid) bio je Mardrusov lični prijatelj, i u jednom članku posvećenom Hiljadu i jednoj noći dr. Madrusa ('Les Mille nuits et une nuit du Dr. Madrus').Andre Gide je tvrdio Gallandov senzibilitet da oblikuje, te njegov uvijek prisutni bon gout, toliko su utjecali na njegov prijevod da nam on, zapravo, više govori o svijetu Luja XV negoli o svijetu Haruna al- Rashida. Mardrus je uzeo elemente koji su bili u izvornom arapskom, i preradio ih, pretjerujući i izmišljajući, oblikujući Noći na takav način kao da se priče pojavljuju u vremenima da ih je pisao Oscar Wilde ili Stephane Mallarme.

8

Madrursova verzija ovih arapskih priča bila je zakašnjeli produkt fin- de- sicle ukusa, portret fantazije Orijenta, sastavljen od opijuma maštarija, ukrašene raskalašenosti, izgubljenih rajeva, melanholičnog obilja i djevica robinjica naslonjenih u zlatnim krletkama!Kad je Mardrus započeo svoj prijevod, tvrdio je da prevodi s "najbolje" verzije Noći, teksta izdanog u Bulaqu. Nakon svega toga tvrdio je da prevodi iz jednog sjevernoafričkog rukopisa Noći koji potječe iz sedamnaestog stoljeća, za kojeg je on tvrdio da je poslužio kao osnovica za tekst Bulačkog štampanog izdanja Noći! Sasvim je jasno da je Mardrus lagao i da taj njegov rukopis nikada nije postojao.Općenitije govoreći, on je spravljao sve vrste "poboljšanja" na pričama, njegovi izumi često teže ka vilenastim ili ironičnim.Andre Gide smatra da je kratki odlomak dijaloga između Šahrijara i Šeherzade posebno očaravajući. To je u onom dijelu gdje Šahrijar pita Šeherzadu kojim to jezikom govore životinje."U najčistijoj arapskoj poeziji i prozi",odgovara Šeherzada,ali to je stvarno ono što Mardrusa čini smiješnim,jer se ova razmjena riječi ne pojavljuje niti u jednom originalnom arpskom rukopisu ili tekstu! Mardus ispušta neke pripovijesti a druge preudešava, eda bi odgovarale njegovom ukusu.Mardrusov prijevod stvarnog arapskog,tada kad je stvarno prevodio sa arapskog,također je navukao kritiku.Mardrusova nepopustljiva doslovnost dovela ga je do toga da preokreće savršeno obični arapski jezik u najgroteskniju formu francuskog jezika. Na primjer, arapska riječ ayn,koja znači "oko",a može također značiti i "izvor","zdenac" ili "bit","suština".U kontestima gdje ayn jasno označava "zdenac" ili neki drugi izvor vode, Mardrus i tada riječ ayn prevodi kao "oko vode" !!! Riječ din znači i "vjera" i "dug", ali Mardrus općenito prenosi značenje te riječi kao "vjera", bez obzira da li je to tačno u danom kontekstu ili nije. D. B. MacDonald, za kojeg je vjerovatno da se posebno pretrgavao u iskrenom odnosu prema Mardrusu, dovoljno je bio učtiv da jednom prilikom izjavi da sve Mardrusove greške nisu bile Mardrusove! Neke su od njih bile izravno prepisane od Gallanda! MacDonald je bio prisiljen da zaključi da je "arapsko obrazovanje dr. Mardrusa ispod kritike". Suhayr al- Qalamawi, autor jedne od najboljih studija na arapskom o Noćima, napominje o Mardrusovom prijevodu slijedeće: "Sa velikom žalošću, ne možemo ovaj prijevod smatrati naučnim zbog njegove vulgarnosti i nakaznosti."Premda su ključni prijevodi Noći bili na engleskom i francuskom, ove su priče, bile prevedene i na većinu svjetskih pisanih jezika (premda ne uvijek izravno sa arapskog). U dvadesetom stoljeću njemački su čitatelji bili dobro posluženi Littmannovim kompletnim i vrlo umješnim prijevodom u šest svezaka (pojavili su se u periodu od 1921. do 1928.). Littmann je preveo cijele Noći, izuzev poezije, premda je preveo i većinu opscenih/ bestidnih mjesta, ali ne na njemački već na latinski. Usprkos ovoj djelomičnoj ovisnosti Littmanna o Burtonu, Borhez priznajući da je Littmannov prijevod bio ozbiljan i perfektno naučan, ipak ga osuđuje zbog njegove bezbojnosti:"U Littmanna Washington nesposoban lagati nema ništa drugo doli njemačkog poštenja. To je malo, to je tako malo. Razgovor između Noći i Njemačke trebalo je da proizvede nešto više."U Italiji je uvaženi arebist Francesk Gabrieli predsjedavao jednome timu anonimnih prevodilaca koji su preveli Bulačko izdanje, sravnjeno sa Kalkutanskim II. Gabrieli je zauzeo čvrst kritički stav spram građe koja se prevodila, kritizirajući priče zbog njihova navodnog intelektualnog siromaštva, njihove djetinjastosti, psihološke površnosti, pomanjkanja unutarnje logike, te zbog toga što priče, navodno, isuviše izbjegavaju

9

magiji i čudima. Ovo Gabrielijevo gledanje na priče Hiljadu i jedne noći jeste pretjerano nisko.Rusko je čitateljstvo, očigledno, dobro usluženo-barem kad je posrijedi prijevod M. A. Saljea, koji se pojavio godinama 1929.-1933.Ovaj je prijevod objavljen u izdanju Akademia izdavačke kuće u Moskvi, pod patronatom Maksima Gorkog.Kako je napomenuto u Uvodu, odnedavno imamo prijevod Noći na engleskom koji je uradio Hasain Haddawy sa Mahdi izdanja jednog Gallandovog rukopisa.Objavljen 1990., Haddawyjev prijevod obuhvata samo 271 noć, završavajući sa "Pričom o Džallunar,iz mora rođenoj",ne uključuje niti jednu "priču siroče",niti bilo koju priču Noći apokrifa.Haddawyjev prijevod je kako prilježan, tako i ugodan za čitanje.Mahdijev tekst, iz kojeg Haddawy prevodi, sadrži mnoge umjetne detalje, koji su bili izgubljeni u verzijama štampanim u Kalkuti i Bulaqu.Ali onima koji žele okusit Noći i dobiti istinski utisak o stilu i umjetnosti ovih pripovijesti, Haddawyjev se prijevod ne može visoko preporučiti.

KNJIGA BEZ AUTORA

Istraživanje izvora priča Hiljadu i jedne noći, istraživanje vremena njihova kompiliranja i identiteta mogućeg autora tek započinje sa ranim desetljećima devetnaestog stoljeća. Znači ozbiljno proučavanje Noći vremenski se podudara sa razvojem orijentalizma kao akademske discipline. Šejh Širvani, kompilator prvog štampanog arapskog teksta Noći-Kalkutansko izdanje I, je vjerovao da je priča iz Hiljadu i jedne noći prvobitno dao neki sirijski Arap radi toga da ih koriste ljudi koji uče arapski jezik. Louis Mathieu Langles, osnivač Škole za orijentalne jezike u Parizu, sugerirao je da priče Noći imaju indijsko porijeklo.Ovaj njegov prijedlog razvio je kasnije Baron von Hammer-Purgstall koji je naglasio ulogu Perzije i perzijskog jezika kao prijenosnika kojim su indijske priče dospjele u arapske zemlje.Baron Silvestre de Lacy urednik i zdavač, ekspert za tekstove, nije bio impresioniran argumentima von Hammer-Purgstalla. On je smatrao da su priče u Noći naglašeno arapske i naglašeno islamske, te nikad ne bi mogle kao takve dospjeti iz Indije. Silvestre de Lacy tvrdi da su Noći sastavljene u Siriji u trinaestom stoljeću po Isau a. s., ali da ih je njihov autor ostavio nedovršeneLaneovo vlastito mišljenje jeste da su Noći djelo jednog ili dvojice autora koji su pisali u Egiptu negdje pri samom kraju kavkanskog mamelučkog perioda-to jest negdje oko 1500. godine.Kad je Burton uradio svoj prijevod napao je ovu Laneovu teoriju tvrdeći da jezgra ovih priča potječe iz Perzije, odakle je došla u arapske zamlje. Po njemu priče nisu imale jednog autora, već su bile djelo mnogo ruku tokom dugog perioda vremena, a posljednje su dopune vjerovatno urađene u šesnaestom stoljeću. Burtonu, za koga se sad može smatrati da je imao bolji argument, uveliko je u dolasku do ovakvih zaključaka pomoglo prijateljstvo sa Hermannom Zotenbergom. Zotenberg koji je tragao za orijentalnim rukopisima bio je prvi naučnik koji je pokušavao dati obuhvatan pregled i usporedbu preživjelih rukopisa Noći. Za većinu tih rukopisa Zotenberg je identificirao da su napisani u Egiptu, nekoličina je urađena u Siriji, a jedan rukopis čini se da je kopija bagdadskog prototipa i stoga od velikog značaja, jer se većina naučnika saglasilo da prva arapska verzija Noći mora da je sastavljena u srednjovjekovnom Iraku.

10

Ibn al Nadim je bio prodavač knjiga i kompilator jednog kataloga svih knjiga za koje se znalo da su napisane do njegovog vremena. Prema njemu, pisanje i sabiranje zabavnih priča prvo je bila moda u predislamskoj sasanidskoj Perziji. On kaže prva knjiga koja je bila napisana sa ovakvim zabavnim sadržajem bila je knjiga Hazar Asfaneh što znači "Hiljadu priča". Osnovica za ovo ime jeste u tome što je jedan od kraljeva imao običaj oženiti ženu, provesti jednu noć sa njom i potom je sljedeći dan ubiti. To se dešavalo dok kralj ne oženi inteligentnu i domišljatu konkubinu kraljevske krvi koja mu je hiljadu noći pričala priče, usljed čega mu rodi sina i zadobi njegovo srce. Zvala se Šeherzada, a u njenom naumu joj je pomogla kraljeva upraviteljica dvorske posluge Dinar Zad. Čini se vjerovatno iz svega navedenog da je ova perzijska zbirka priča Hazar Asfaneh bila prevedena na arapski u osmom ili ranom devetom stoljeću pod naslovom Alf Khurafa prije negoli je u vremenima koja su uslijedila prenaslovljena u Alf Layla. Većina se naučnika složila u tome da su Noći bile iz više dijelova sastavljeno djelo, te da su najranije priče u Noćima došle iz Indije i Perzije. Vjerovatno u ranom osmom stoljeću po Isau a. s. ove su priče bile prevedene na arapski jezik pod naslovom Alf Layla ili "Hiljadu noći". Ova je zbirka kasnije formirala osnovicu Hiljadu i jedne noći ili Alf Layla wa Layla. Izvorna jezgra priča bila je sasvim mala, potom u Iraku u devetom ili desetom stoljeću, ovoj su izvornoj jezgri dodate arapske priče-među njima neke od priča o halifi Harunu al Rashidu (Haruni Rešid). Također, možda negdje od desetog toljeća ovamo, prvobitno nezavisni ciklusi saga i priča bili su dodati ovoj kompilaciji, kao što su epo Omeru ibnal-Nu'manu i Sindibadnama. Potom od trinaestog stoljeća naovamo, u Siriji i Egiptu bio je dodat širi sloj priča, mnoge od njih pokazuju preokupaciju magijom ili prezrenim životom. U ranom modernom periodu, pridodato je još priča egipatskoj zbirci Hiljadu i jedne noći, tako da je u znatnoj mjeri nabujao obujam i masa teksta da bi dostigao svoju duljinu do punih 1001 ispripovijedanu noć, kako je to obećano i u samom naslovu knjige. U isto vrijeme starije su priče modernizovane kroz tričave načine , tako da čovjek nalazi u njima napomene o puškama, kafanama i duhanu, koje sasvim sigurno datiraju prije izuma ili otkrića ovih stvari. Rasprava o porijeklu i ranoj formi Noći nije ovisila samo o dokazima nađenim unutar samih rukopisa. I druga srednjovjekovna djela ukazivala su na postojanje Noći ili nečeg vrlo sličnog u srednjm vijeku, jer su pojedine priče iz Noći bile uključene u srednjovjekovne i renesansne zbirke priča.

Tehnike uključene u izdvajanje srednjovjekovnih rukopisa temelji se na onim pionirskim u radu na izdavanju književno klasične starine.Ove tehnike ovise o onom što se može nazvati psihopatologijom prepisivačke greške.Tekstualni kritičar nastoji rekonstruirati što je moguće ispravnije,moguću pojavu izvorskog rukopisa.On to radi ustanovljavajući stablonosno porijeklo ili pretpostavljenu lozu po kojoj neki rukopisi pokazuju da potiču od nekoliko ranijih rukopisa.Zajedničke greške u rukopisu jesu od sržne važnosti u pomoći ustanovljavanja uzajamne ovisnosti rukopisa o nekom zajedničkom izvoru,dok pisarske pogreške mogu biti posljedica koincidencije. Mnogo je vjerovatnije da je kasniji rukopis bio izravno prepisan od ranijeg rukopisa,ilida dva rukopisa imaju zajedničko roditeljstvo i da vuku svoje pogreške iz nekog rukopisa iz koga su oba bila prepisana. Zajedničke greške u rukopisnoj psihopatologiji uključuju: -haplografiju-pisanje jednom onoga što treba pisati dvaput.

11

-ditografiju-pisanje dva puta onoga što treba pisati jedan put.-saut du meme au meme- kretanje do iste riječi ili fraze dalje,podnu stranice.Kroz otkrivanje zajedničkih grešaka ustanovljava se porodično stablo rukopisa.Tekstualni kritičar ide za tim da ustanovi koji je rukopis najstariji.Najstariji rukopis nije nužno i najbolji rukopis.Kritičar rukopisnog teksta nastoji ustanoviti i datirati arhetip rukopisnog stabla.Arhetip nije nužno i nije često isto što i sama prva verzija rukopisa.Tekstualna kritika je po svojoj naravi naslućujuća nauka i posljedice koje ona proizvodi često su kontraverzne.Nekoliko je tekstualnih kritičara zabilježilo čestu produkciju dvojnih rukopisnih stabala od strane tekstualnih naučnika.E.J.Keny je utvrdio da se jedna skupina tekstova tretira kao glavni nasljeđujući lanac,dok se svi ostali lanci stavljaju zajedno na hrpu u jednu divergentnu grupu.Vrijedno je spomenuti da su veliki pioniri tekstualne kritike,radile na tekstovima koji su imali jednog autora i koji su imali jedan prvotni rukopis iz kojeg su svi preživjeli rukopisi u kajnjemu izvedeni(Bentley,Pasquali i Lachman).Ovi su naučnici radili na autorima kao što su Homer,Kalimahije i Lukrecije.Prepisivači njihovih djela su uložili znatan trud da bi ih ispravno prepisali.Muhsin Mahdi je naslijedio projekt koji je prvo zamislio Mcdonald izdavanje Gallandovog rukopisa i rekonstruiranja arhetipskog rukopisa Noći.Ovaj ga je posao uvukao u godine napornog rada.Rad je započeo 1959,a rezultat rada je objavljen 1984.Za svoj temeljni tekst uzeo je trosvezačni sirijski rukopis koji je koristio i Galland.On ga je usporedio s drugim preživjelim sirijskim rukopisima,poklanjajući pažnju varijantnim formama i greškama.Usporedio je sirijsku porodicu rukopisa sa paralelnom porodicom egipatskih rukopisa.Mahdi je bio u stanju rekonstruirati zajedničkog rukopisnog pretka svim sirijskim rukopisima očišćenog od svih kasnijih dodataka i kvarenja.Prema Mahdiju MAJKA IZVOR je proizveden u Siriji, i utemeljen je na jednoj ranoj verziji Noći.Prvi je put jedan autentičan srenjovjekovni tekst Noći arabistima bio dostupan.Mahdi tvrdi da je ovaj rang arapskog jezika produkt dizajna,te je autor prilagodio svoj jezik prema društvenom kontekstu priča i rangu svojih govornika.On ne vjeruje da je konpilator sirijskih Noći bio neinteligentan ili da je djelovao po nervu pukog slučaja.Priče u sirijskoj recenziji su povezane jedna s drugom da bi odgovarale jednom dizajnu koji počiva ispod površine.Sržna osnovica je uokvirivanje i oblikovanje jedne od ličnostu koja govori da bi spasila život.U ovom slučaju to čini Šeherzada.Tako čine i šejhovi koji pripovijedaju priče džinu,da bi spasili trgovčev život;tako čine i gosti u kući triju gospođa bagdadskih;a tako čine i oni koji su uhapšeni nakon smrti Grbavca.Kršenje neke zabrane stavlja priču u kretanje ili je održava u kretanju.Podzemni prostori asocirani su uz sex,opasnost i pogibelj.Autor ima šaljivu,nestašnu i ludomradujuću sklonost da obeća priče koje nikad ne ispriča.Nemoguće je dokazati postojanje zajedničkog autora.Prema Mahdijevom mišljenju,stara ideja da Noći nemaju izvornog oblikovatelja i da je njihova stuktura oduvijek bila fluidna,temelji se na nedovoljnom istraživanju.Mahdi je vjerovao da Gallandov rukopis sadrži sve što je bilo raspoloživo u ranom menelučkom periodu,40 priča povezanih sa više od 282 noći i zapisanih u Siriji.U Egiptu je dodato sve više i više priča da bi pristajao broj priča samom naslovu-Hiljadu i jedna noć.Mahdi pokazuje da je Bagdadski rukopis,koji je bio prepisan od libanskog prepisivača Michaela Sabbagha u ranom XIX st.,bio krivotvorina.Sabbagha je svoj rukopis prepisivao iz različitih egipatskih i sirijskih rukopisa Noći.

12

Nemajući arapski izvornik za Alauddina,on je preveo francusku verziju ove priče na arapski,kao i Chavis.Rukopis Ali Baba je iznova preveden natrag u arapski iz njezine Gallandove francuske verzije.Na Hiljadu i jednu noć se ne može gledati kao na kanonski tekst koji zaslužuje posebnu brigu,niti je ovo djelo bilo pisano da bi ga čitali naučnici.Nije vjerovatno da su srednjovjekovni prepisivači rukopisa Hiljadu i jedne noći imali bilo kakvo veliko poštovanje za tekst koji su prepisivali.Hiljadu i jedna noć nikad nije bila zapisana u prvome redu na čistom klasičnom arapskom jeziku.Vjerovatno je da su mnogi prijepisi Noći bili napisani da bi se čitali glasno,bilo od profesionalnih ili od amaterskih kazivača priča,te je moguće da kazivač nemadne potrebu za cjelovitim tekstom.Kazivač priča imao je potrebu samo za nacrtom neke priče,a potom bi taj nacrt on kitio i uljepšavao.Gallandov rukopis je najstariji preživjeli rukopis Hiljadu i jedne noći.Klasična kritika teksta nastoji proizvesti rukopisno stablo koje vodi natrag ka jednome izvoru koji ima jednoga autora-i to je rezultat koji je Mahdi postigao.Noći mnogo nalikuju Novom zavjetu gdje se ne može pretpostaviti jedan rukopisni izvor,niti se može pozicionirati jedan izvorni fiksirani kanon.Mahdijevo rukopisno stablo sugerira da postoji vrlo malo rukopisa Noći iz XIIIst.,jer se rukopisno stablo svodi na jedan rukopisni izvor.Njegovo rukopisno stablo zavisi od rukopisa koji se nalaze u evropskim bibliotekama –najveći dio ovih rukopisa sakupili su evropski putnici po Egiptu i Siriji.Svi rukopisi imaju tri starca koji nude da pričaju zapanjujuće priče džinu da bi spasili trgovčev život.Dok niti jedan sirijski rukopis ne daje priču trećeg starca,a rukopisi u egipatskoj tradiciji to čine.Ovo sugerira da se egipatska tradicija temelji na potpunijem izvoru.Sirijska grupa rukopisa započinje priču o Kameruzemanu,ali je prekida u 283. noći,jednom pričom koja jedva da počinje.Tačno je da bi datiranje iz XIIIst.moglo biti sugerirano jednim događajem u Priči o Brijaču,u kojoj brijač koristi svoj astrolab da bi ustanovio horoskop u muslimanskoj godini 653.,a što odgovara 1255. godini po Isau a.s.,a druge reference u Gallandovom rukopisu sugeriraju da nije nikako mogao biti pisan prije XVst.U Priči o jevrejskom ljekaru, postoji napomena o jednoj velikoj kući u Damasku,poznatoj kao kuća Sudun Abdurahmana.Ukoliko se kuća pogrešno pripisala S.A.i ukoliko je trebalo pročitati Sudun min Abd al-Rahmanu,onda se ova napomena odnosi na ime Sayf al-Din Sudun min Abd al-Rahman koji je postao upravitelj Damaska 1424.god.,i umro 1438.Najuvjerljiviji je podatak taj da se u Priči jevrejskog ljekara plaćanje obavlja u Ešrafi dinarima,što je kovani novac koji je prvi put stavljen u opticaj 1425.,u vrijeme vladavine Sultana al-Ashraf Barsbaya.Čini se da postoji dokaz da je postojala verzija Noći na rumunskom jeziku. Ova je rumunska verzija prevedena sa grčkog,a grčka sa sirijačkog,a sirijačka je verzija bila utemeljena na arapskom prijevodu koji je sa perzijskog uradio Musa ibn Isa al-Kasrawi,prepisivač iz Ixst.Odgovor na pitanje koliko je stara Hiljadu i jedna noć zavisi od puno toga,npr.otkad se broji postojanje prve verzije Noći.

13

OKEANI PRIČA

Dvije hulje, nastojeći da budu trgovci,prišipetljali su se nekojem putujućem trgovcu,prethodno se saglasivši da od njega opljačkaju sve što ima.Međutim,svaki je od ove dvojice lopova donio odluku prigrabiti cijeli plijen samo za sebe te tako svaki zatrova hranu ovog drugog.I tako oni umriješe,a onaj trgovac nastavi zdrav i čitav svojim putem.Ovako izgleda priča,,Trgovac i dvije varalice''u Hiljadu i jednoj noći.Verzija u biti iste priče,koja je jasnije i uvjerljivije struktuirana,pojavljuje se u Kanterberijskim pričama pod naslovom,,Praštaočeva priča'',u kojoj tri izgrednika kreću da bi našla Smrt koja je ubila četvrtog čovjeka u njihovom društvu.Neki misteriozni stari čovjek kazuje im da će naći Smrt pod tim i tim drvetom.Ali,umjesto smrti,oni nalaze blago ispod tog drveta.A onda svaki poče snovati da ubije svog druga.Priča se završava njihovim uspjehom,i smrću sve trojice njih!Jedna ranija i prostija verzija priče ovakvog tipa nalazi se u drevnoj indijskoj zbirci priča poznatoj kao Jataka.Također priča o ženi koja je ,,smjestila''mužu,nagovorivši drugu ženu na sastanak s njim kako bi ga naučila lekciju.Nekakav čovjek prišao jednoj staroj prostitutki zamolivši je da mu ugovori sastanak sa nekom ženom u gradu.Stara je prostitutka imala jednu ženu na umu,ali je problem bio u tome što je ova žena bila njegova supruga.A onda stara prostitutka smisli lukavštinu.Ona skuha kolače pune bibera i nahrani njima nekakvu kuju,tako da su joj oči kipjele suzama.Povede kuju sa sobom kad je pošla u posjetu toj ženi.Kad ova žena upita zašto pseto lije suze,prostitutka joj reče,da je ovo pseto zapravo neka žena koja je čarolijom pretvorena u pseto,jer je odbila ponude nekog mladića,pa stoga pas uvijek lije suze kad se prisjeti svoga prijašnjeg stanja žene i slasti koje je tako nerazborito odbila.Na ovaj način dotad krijeposna supruga bi navedena da da privolu staroj prostitutki da joj ova zakaže sastanak sa onim čovjekom.Kad nastupi čas sastanka,užasavanje ove supruge bijaše kad otkri da je čovjek s kojim se trebala sastati njen vlastiti muž.Ali ona sačuva prisebnost i stade ga hitro grditi tvrdeći da mu je ona namjestila da bi ga provjerila i naučila lekciji.Muž obeća da će se popraviti i ostati vjeran svojoj ženi.Ova se priča koja se zapravo sastoji iz dva povezana elementa priče,varke sa plačućom kujom i ženinog brzo smišljenog lukavstva,nalazi u Hiljadu i jednoj noći pod naslovom,,Priča o ženi koja je htjela prevariti muža,jednoj od priča iz ciklusa o Sinbadu.Međutim,obje se polovice ove u biti iste priče nalaze i drugdje u pripovijesti Katha Sarit Sagara na sanskrtu iz XI st.,te u Dekameronu XIVst. Neki naučnici vjeruju da sve velike priče tamo započinju-sa Jataka zbirkom priča u Indiji na pali jeziku,koja sadrži 547 bajki,priča,romansi,izreka i legendi.Ove su priče uglavnom moralne tematike,sa etičkom svrhom.Priča o biku i magarcu,te s njom povezana priča o trgovcu i njegovoj ženi, nalazi se u zbirci Jataka,ali i u jednoj okvirnoj priči u Hiljadu i jednoj noći.(Vezir priča sve ove priče svojoj kćeri Šeherzadi,u pogrešnom uvjerenju da će je to zastrašiti i odvratiti od ponude da postane Šahrijarova nova nevjesta). Pančatantra ili petoknjižje sastavljena je na sanskrtu, ne kasnije od VI st.,jeste zbirka priča u kojoj je okvirna osnova to da neki mudri brahman daje savjete trojici mladih prinčeva o mudrosti koji mraju naučiti,ukoliko nekad žele dobro upravljati.Pripada žanru ogledala za prinčeve. Pančatantra je popularni ciklus priča koji je u VI st. Preveden na staroperzijski jezik pod naslovom Bidbaijeve bajke.A u VII st. Ibn-al Mugaffa preveo je ovo djelo na arapski pod naslovom Kalila wa-Dimna.I prevedena je na druge evropske jezike.

14

Priče Pančatantre su vremenom bile umetnute u djelo Katha Sarit Sagara koju je iznova podesnije objavio Norman Penzer pod naslovom,,Okean priče''.U ovoj engleskoj verziji djelo domaša deset debljih svezaka.Vjerovatno zbog toga što je ovo neobično djelo bilo prevedeno kasnije nego Hiljadu i jedna noć,počiva razlog zato što je ono steklo manju slavu na zapadu od arapskih Noći.Ovu Katha Sarit Sagara sanskrtsku zbirku moralnih,smiješnih i zastrašujućih priča prvobitno je sastavio Somadeva,dvorski pjesnik iz XI st.Jedna od najočitijih crta djela jeste njegovo ženomrstvo.Žena posjeduje prevrtljivost uraslu u njezinu prirodu poput proplamsaja munje,veli se u Katha Sarit Sagara.Žene ubojice,nevjernice,rospijei svadljivice obiluju ovim djelom. Sedamdeset papagajevih priča sastavljene su u Indiji,ne kasnije od XIIst.Papagaj koji pripovijeda lanac priča,sprječava neku ženu da počini preljubu.Papagaj kazuje priče da bi sačuvao ženinu čednost,veliki se broj priča koje papagaj pripovijeda odnosi na prepredene,nevjerne žene.Ova zbirka doprla je na Srednji istok preko prijevoda sa sanskrta na perzijski jezik u XIV st. Ideja da je krajnji predak Noći bila jedna indijska zbirka priča ima dugu povijest. Von Himmer Purgstall je tvrdio da je djelo Hazar Afsaneh,taj pretpostavljeni perzijski izvornik jezgra najranije verzije Noći,bilo i samo adaptacija ili prijevod nekojeg indijskog izvornika.Difuzionizam-shvatanje da aspekti kulture započinju od jednog izvora i odatle se šire do drugih civilizacija-i ta je teorija nastojala smanjiti mogućnost da stvari mogu biti izumljene nezavisno u nekoliko civilizacija. Tekst od Seng Huija za koji je Cosquin smatrao da je preveden sa sanskrta,sadrži priču o princu koji je nesretan zbog zlog ponašanja svoje majke.On biva ozaren kad nalazi brahmana čarobnjaka koji čuva svoju ženu zatvorenu u lo ncu koji on može progutati i ispljuvati.Ali i ona ima takve skrivene moći,da može tajno držati svog ljubavnika.Postoji sličnost između ove priče i avantura Šahrijara.Šeherzadino pripovijedanje ima svoju prethodnicu u legendi o Kanakamanđari,koja održava ljubav spram svog kralja šest mjeseci pričajući mu priče svake noći na način da će se one završiti sljedeće noći.Arapi su preuzimali kniževnost mudrih kaža,priča i izreka,te basne od svojih jevrejskih,grčkih i iznad svega perzijskih prethodnika,te je tako srednjovjekovni kršćanski svijet preuzeo mnogo ove građe od Arapa.Prvobitna domišljanja Hiljadu i jedne noći nalazila su se u kniževnosti faraonskog Egipta,čini se vjerovatnim da su neki dijelovi ovih priča doprli do Arapa.Sindibadnama ili spletost i pakost žena nije preživjela u predislamskoj perziskoj verziji i najstariji preživjeli rukopis jeste na sirijačkom jeziku.Iz sirijačkog je prevedena na hebrejski i mnoštvo evropskih jezika.Prevedena je na arapski i uvedena u Hiljadu i jednu noć.Druga perzijska zbirka priča uključena u Noći je kralj Džaliad iz Hinda i njegov vezir Šimas,koja oponaša priče iz Sindibadname.Argument ovog poglavlja bio je da ne postoje uvjerljivi temelji za mišljenje da iz Indije potječe okvirna priča o Šeherzadi i Šahrijaru ili prvobitno jezgro priča sadržanih u tom okviru,niti postoje osnove da je to sve preneseno posredstvom Perzije na Zapad,zato što je i sama Indija primala priče kao i prenosila.Tačno je da će slične okolnosti doprinjeti da se pojave slične priče.Dopustimo,naime,da su srednjovjekovne arapske zbirke priča slobodno pljačkale i potkradale od sanskrtskih i perzijskih prethodnika.Ali

15

transmisija narodnih priča i slične građe kroz kulture jest globalna crta i kako ćemo vidjeti i sama je evropska književnost potkradala arapsku iti u istoj mjeri koliko su i arapi prekapali po spisima svojih susjeda i pljačkali ih !

2.Premda je prevođenje djela iz drugih jezika započelo sa umejadskim halifama, Ibn al – Muqaffa, mogao je biti prvi koji je preveo jedno djelo iz književnosti ( perzijsku verziju Kalila wa – Dimna ) u arapski. Nakon toga je prevodilački pokret uzeo maha pod halifom al – Ma'munom. On je osnovao Bayt al – Hikmah ili Kuću Mudrosti. Jedna od glavnih aktivnosti ovog instituta za istraživanje i biblioteke bila je prevođenje knjiga iz grčkog, indijskog, perzijskog i drugih jezika. Djela kojima je ovaj tim prevodilaca dao prednost bavila su se matematikom, hemijom, filozofijom i drugim predmetima koji su smatrani korisnim. Al – Ma'mun i njegovi nasljednici nisu bili zainteresirani za sponzoriranje prijevoda velikih svjetskih djela književnosti, i razvoj arapske zabavne književnosti čini se da malo ili, pak, nimalo ne duguje halifskom patronatu.Perry je zaključio da množenje i širenje pripovjedačkih djela na Bliskom istoku u vrijeme abbasijskog halifata ( 750 – 1258. po Isau, a.s. ) nije bilo posljedica uvoza građe ili modela iz Indije, kako se to često pretpostavlja, već je posljedica priznavanja prozne književnosti na njezinom vlastitom osnovu kao jedne legitimne forme literature, koja je nastala i uslijedila sa novom perzijsko – arapskom kulturom.Arapske verzije perzijskih djela rijetko su bile nezavisni prijevodi. Kada je Ibn al – Muqaffa preveo djelo Kalila wa – Dimna sačinio je sa svoje strane supstancijalne dodatke i dopune. Njegov je prijevod, potom, inspirirao mnoge kasnije arapske autore da pokušaju svojim umijećem proizvesti zbirke basni, sa moralnim ili političkim porukama, u kojima govore životinje. Ugled djela Kalila wa – Dimna bio je neizmjeran, te se od svakog dvora ili dvorskog službenika očekivalo da zna priče i uzrečice ove knjige. Tokom srednjeg vjeka ovo je djelo naširoko priznavano kao jedno od dva najveća književna djela na arapskom.Drugo je veliko djelo bilo, bez sumnje, Maqamat, ili 'Sjednice', 'Zasjedanja', od al – Haririja. To djelo je bilo inspirirano, i labavo oblikovano, jednim sličnim djelom s istim naslovom od al – Hamadhanija. Njegovi Maqamat – i su, vjerovatno, prvo cjelovito prozno književno djelo na arapskom, ali, uprkos velikom uspjehu ovog djela kod al – Hamadhanijevih savremenika, njegova će slava biti pomračena al – Haririjevim elaboriranijim i dovršenijim uzorkom ovog žanra. Maqamat žanr obuhvata epizodna anegdotalna djela književnosti, pisana rimovanom prozom, u kojoj zasjedanja ili epizode oblikuju predtekst za izlaganje domišljatosti i elokvencije.Kalila wa – Dimna i Maqamat bila su dva klasična djela za koja se moglo očekivati da ih je svaki civilizirani Arap čitao. A ukoliko je civilizirani Arap slučajno čitao Hiljadu i jednu noć, o tome je vjerovatno šutio, budući da je vulgarnost tematika tog djela i, štaviše, vulgarnost njegova stila, ovo štivo je prikazivala bezvrijednim za ozbiljno razmatranje.Pa ipak, ukoliko Noći nisu bile smatrane književnim djelom, nisu u tom smislu shvaćeni ni sofisticiraniji takmaci Noći, jer u srednjevjekovnom arapskom nije bilo riječi za književnost. Naime, moderna riječ za književnost, adab ( edeb ), također se koristi i u smislu ukazivanja na strožiji smisao odgojne literature, posebno na belles – lettres ili lijepu književnost , književnost koja odgaja. Edeb je prvotno označavao umnu – duhovnu disciplinu, pravilo ponašanja, uljudno znanje, postignuće i nadarenost. S vremenom i proširenjem značenja, edeb se počinje primjenjivati na književnu kulturu, kulturu

16

ponašanja i kulturu razgovora nekog gospodina i posebno na intelektualni repertoar ljudi iz kategorije nudama, ili prisnih prinčevih pratilaca. Od dvorskih se pisara, isto tako, očekivalo da su ovladali edebom, što je obuhvatalo, među ostalim stvarima, poznavanje protokola, historije, geografije, poezije, poslovica, pristojnih šala i zabavnih priča. Međutim, premda je poznavanje priča moglo sačinjavti dio edeba, književnost je, općenito imala vrlo nizak status u srednjovjekovnom arapskom svijetu. Priče, kakve su one koje se nalaze u Noćima, bile su razvrstane kao laži ili fantazije, te priče prikladne za žene i djecu, i podesne samo za to da se pričaju u večernje vrijeme kad je ozbiljan posao već bio obavljen. Noći, budući da su bile pune laži i fantazija i najvećim dijelom pisane u sasvim jednostavnoj prozi koja je bila krcata kolokvijalizmima, imale su nizak status u srednjovjekovnoj arapskoj književnosti. Gotovo da je sigurno da je tek događaj ranog prevođenja Noći na francuski, te činjenica da su Noći naišle na naklonost evropskog ukusa osamnaestog stoljeća, spasili ovu zbirku priča iz tmine nepoznatosti i od mogućeg zaborava. Čak se i danas, s izuzetkom nekih pisaca i akademika, na Noći s prezirom gleda u arapskom svijetu. Međutim, usprkos niskom statusu Noći, ova zbirka priča je imala nekoliko takmaca u abbasijskom periodu.Ibn al – Nadim donosi predanje da je neki Muhammad ibn Abdus al – Džahšijari, poštovan pisac o politici i vezirski savjetnik, inače ponajbolje poznat po svojemu biografskom rječniku vezira, započeo sastavljenje knjige u kojoj je sabrao hiljadu priča iz pripovijesti Arapa, Perzijanaca, Grka i drugih. Svaki je odjeljak ( priča ) bio zaseban, nevezan za bilo koji drugi. Pozvao je k sebi pripovjedače priča, od kojih je dobijao najbolje stvari koje su oni znali i što su dobro pripovjedali. On je također odabrao ono što ga je zadovoljavalo iz knjiga sastavljenih od priča i basni. Kako je pripadao superiornom tipu ljudi, to je za njega sabrano četiri stotine i osamdeset noći, svaka je noć bila kompletna priča, koja je sadržavala manje - više pedesetak stranica. Smrt ga je pretekla prije nego što je izvršio svoju namisao kompletiranja hiljadu priča.Čini se da ništa nije preživjelo od ove al – Džahšijarijeve moćne zbirke priča, premda bi je mnogi poistovjetili sa djelom ' Priče o Začudnom i Vijesti o Stranom '. Ovo anonimno djelo održava se u životu u jednom rukopisnom primjerku urađenom vjerovatno u 14. stoljeću po Isau a.s. Al – Tenukhi, umirovljeni sudac stanovnik Bagdada, bio je poput al – Džahšijarija, sakupljač priča. Njegovo najznačajnije djelo, ' Olakšanje nakon nesreće ' , jeste zbirka priča o temi obećanoj samim naslovom, i ona crpi kako književne pisane, tako i usmene izvore. Od 9. stoljeća naovamo, knjige o temi 'veselje nakon žalosti', počinju sačinjavati podvrstu arapske književnosti, premda je al – Tanukhijeva zbirka najpoznatiji uzorak ovakve podvrste. Ova utješna književnost bavi se oporavkom nakon bolesti, bogatstvom nakon siromaštva, pobjedom nakon poraza... Mnogi naslovi u Noćima jesu o temi uživanja i veselja nakon jada i žalosti.Kad su se egipatski prepisivači i kopilatori upustili u posao povećavanja obima Noći, čini se da su oni slobodnim učinili korištenje priča iz al – Tanukhijevi antologija.Usljed nekih razloga koji su daleko od jasnih, prvi val zbirki priča sastavljen je u Iraku u 9. i 10. stoljeću po Isau a.s., ali otada nastaje obnovljena moda za ovakvim antologijama u Siriji i Egiptu u poznatom mamelučkom periodu. Moguće je da su u mamelučkom periodu ovakve zbirke priča udovoljavale književnim ukusima mamelučke elite. Al – Ghuzuli bio je Berber koji se pokrenuo iz Sjeverne Afrike u mamelučki Damask i koji je pisao na arapskom. Njegovo djelo 'Uzdižuća mjesta uštapa na postajama radosti' , jeste

17

edeb rasprava čija su poglavlja posvećena stvarima koje radosno dragaju osjetila, među njima su recimo cvijeće, povjetarci, hrana, piće, druženja, muzika, žene i robinje. Jedno od njegovih poglavlja posvećeno je musamari, ili pričama koje se pričaju noću. Od sedan priča ili noći pripovjedanih u ovom poglavlju, barem četiri imaju paralelne verzije u Hiljadu i jednoj noći! Tu i tamo postoje još neke priče za koje se može reći da su zajedničke sa Noćima. Ne samo da su te priče u biti iste, već ponekada postoji podudarnost riječ za riječ, i čini se vjerovatnim da su kopilatori kasnijih recenzija Noći potkradali al – Ghuzulija baš kao što su potkradali i al – Tanukhija.Ibn Arabshah, kojeg se danas uglavnom sjećaju po njegovom djelu 'Pakosni Timurlenkov život' , utkao je u to djelo jednu priču koja se također nalazi u Noćima.El – Ibšihi, uradio je opsežnu i bujnu zbirku oplemenjujućih priča, predanja, poslovica, basni i moralnih refleksija za vrijeme mamelučkog perioda.Neke od ovih priča zajedničke su i Noćima, i vjerovatno je da su on i kasniji egipatski sakupljači rukopisa Noći crpili neki zajednički izvor. Neke su antologije posvećene isključivo poučnim temama. Jedna takva antologija je 'Bašča slatkog bosiljka u Pričama o Dobrim Ljudima', od al – Yaf'ija. Njegovu zbirku poučnih i čudesnih pripovjesti sufija i o sufijama potkradao je i el – Ibšihi, a i oni koji su oblikovali glavni dio Noći.

3.Nakon kraja mamelučkog perioda, postojalo je tek malo arapskih pisaca vrijednih spomena u bilo kojem žanru sve do poznog osamnaestog (XVIII) stoljeća po Isau, a.s. A zatim je el- Džeberti (al- Jabarti, umro 1825.), jedan od najvećih arapskih historičara, započeo svoju majstorski napisanu povijest Egipta od osmanske okupacije 1517. godine do njegovih vremena. On je, također, bilježio u obliku hronike, francusko osvajanje Egipta pod Bonapartom, 1798. El- Džeberti se susreo sa nekim francuskim naučnicima u njihovom institutu u Kairu. Radoznalost koja je tokom prošlosti iznesena u nekim arapskim zbirkama priča možda zaslužuje spomen. Takva je zbirka Contes du Cbeykb el-Mobdy ( 1835.), koja hoće biti (francuski) prijevod neke arapske zbirke priča s naslovom « Dar probuđenom neženji za užitak snenom spavaču», koju je napisao izvjesni šejh Muhammed el- Mehdi, savremenik el- Džebartija.Ovo je djelo preveo Jean – Joseph Marcel, neki arabist koji je pratio Napoleona Bonapartu u Egiptu 1798. Okvirna priča kojom se započinje zbirka odnosi se na nekog mladića koji svoje slušateljstvo nastoji uspavati svojim pričama. Ovaj mladić toliko iritira ljude da na kraju završava u Kairskoj bolnici ili ludnici, koja postaje bizarni ambijent za još veće pričanje priča. Navedeni primjer je donekle puki slučaj koji za uzorak uzima nekada poznate, ali sada uglavnom zaboravljene pisce abbasijskog, mamelučkog i osmanskog perioda. Ovi fragmentovani dokazi sugeriraju da priče sadržane u Noćima nisu bile isključivi posjed anonimnih pripovjedača. U mnogim su slučajevima priče bile poznate i prenosili su ih učeni ljudi i književnici lijepe književnosti u znatnoj osebujnosti u antologijama koje su bile namijenjene da ostvare učinak veći od zabavljanja besposličara po kafanama. Usprkos mišljenju do kojeg općenito drže Arapi, da je proza bila u podređenom položaju u odnosu na poeziju, i usprkos njihovom često proklamiranom omalovažavanju prozne književnosti, očito je da su neki članovi elite bili zainteresirani za pripovjedanje priča. Posebno je uočljivo da su učeni ljudi imali dobru ulogu u uvođenju novih i stranih elemenata u repertoar arapskog pripovjedanja.

18

Al- Ghuzuli je bio berberskog porijekla, al- Ayni (el-Ajni) je bio Turčin, a Ibn Arabšah je bio poliglot koji je proveo dosta svog života u kulturnim središtima gdje se govori turski i perzijski jezik. Ovi su pisci napisali svoje priče samo u smislu njihovog prepisivanja (ili u najboljem slučaju njihova adaptiranja).Ovi pisci nisu izmišljali priče – ili su, ako i jesu, o tome šutjeli. U srednjovjekovnom arapskom društvu čovjek se nije ponosio izmišljanjem priča, naprotiv, čovjek je tvrdio samo da priče prenosi! ( Šeherzada i sama ne izmišlja priče, ona samo prenosi to što je čula. To bismo trebali shvatiti u smislu da joj je podareno odlično pamćenje, prije negoli kreativna imaginacija).Priče koje je uredio, recimo, al- Tanuhi ili ibn Arabšah, obično bi bile prihvatljive samo obrazovanoj i sofisticiranoj eliti. Ukus za njihova djela, a zapravo čak i za priče Hiljadu i jedne noći, bio je potamnjen popularnošću velikih proznih epskih djela. Jasno je da su se epska djela obraćala sasvim nesofisticiranom slušateljstvu. Sjeverno-afrički jevrejski poligraf iz XII stoljeća, Samwal ibn Yahya al- Maghribi ( el-Magribi), zabilježio je svoje ushićenje popularnom epikom još kad je bio učenik:

U godinama između desete i trinaeste, mnogosu me privlačile historijske informacije i priče.Bio sam revnostan u čitanju onoga što se dogodilou drevnim vremenima, htio sam saznati ono što sedogodilo u prošlim stoljećima. Čitao samrazličite zbirke priča i anegdota. Odatle samstekao naklonost za druge, maštovite priče, a potomi za druge pripovijesti, kao što su one o Antari,zatim Zu l- Himmahu, al- Battalu, zatim pripovijesto Aleksandru Zu l- Karnejnu (’dvorogom’), te potompriče o al- Anga (ptici feniks), i Taraf ibn Ludhanu,i drugima.

Samwal ibn Yahya je prešao sa ovih romantičnih pseudo- povijesti na ozbiljno proučavanje povijesti islama, i impresioniran tom poviješću, na kraju je prešao na islam!Borbene srednjovjekovne sage crpile su mnogo svoje inspiracije, prvo, iz pograničnih ratova sa Bizantom od sredine osmog stoljeća naovamo, i, drugo, iz borbe protiv križara od 1090. godine po Isau, a.s. naovamo.Priča o Omeru bin el- Nu’ manu’, koja započinje kao nezavisno djelo, ali je napokon našla svoj put u Hiljadu i jednu noć, upravo je tipična za ovaj žanr. Ova bujna epika nudi pseudo-povijesni izvještaj o ratovima iz sedmog stoljeća po Isau,a.s., između muslimanskog kralja i Kršćanskog kralja u Konstantinopolu, te protiv kršćanskog kralja Cezareje.U poglavlju o pripovijedanju priča u djelu Maniri i običaji modernih Egipćana, Lane je zapazio da su usmena recitiranja iz Noći u Kairu u ranom devetnaestom vijeku bila radije rijetka, mnogo su popularniji kod pripovjedača i njihovog slušateljstva bili epovi posvećeni junačkim djelima Ebu Zejda, ez- Zahira Bajbarsa i Antare. Ebu Zejd, prema pripovjedačima priča, bio je crnoputi sin jednog arapskog poglavara plemena Hilali. Romansa o Ebu Zejdu (ili, bolje kazati, romanse, jer ih ima nekoliko različitih verzija)

19

posvećene su podvizima Arapa iz plemena Hilali i njihovim pobjedama nad Berberima u Sjevernoj Africi u jedanaestom stoljeću po Isau, a.s.Djelo «Životopis ez- Zahira Baybarsa» bilo je slijedeći najpopularniji ciklus pripovijesti u Kairu devetnaestog stoljeća. Ova saga, zasnovana na junaštvima stvarnog života sultana ez- Zahira Baybarsa I u Egiptu. Maglovita sjećanja o ratovima ovog sultana protiv križara i Mongola isprepliću se sa avanturama iz života sirotinje, mističkim fantazijama i čudima općenito.Nasuprot ova dva epa, koji su u svakom pogledu bili popularni, Antarova Sira , pitoreskna romansa o jednom predislamskom pjesniku i ratniku, poluarapu i poluabesincu, nije se mnogo tražila. Lane kaže da je slušateljstvo po kafanama smatralo poeziju pomalo teškom. Siratu Antar je uglavnom rimovana proza, ali Antarine pjesme, koje broje oko deset hiljada stihova, utaknute su u tu rimovanu prozu. Jedna druga neprijatna crta ove Sire mogla bi biti njezina dužina.Međutim, idući na Zapad teritorijama Sjeverne Afrike, jedna rivalska i također slična zbirka čini se da je bila mnogo popularnija. To je Stotinu i jedna noć. Ova zbirka sadrži priče koje su slične ili povremeno identične pričama koje se nalaze u Hiljadu i jednoj noći, toj obimnoj i poznatijoj zbirci priča.U okvirnoj priči Stotinu i jedne noći pod naslovom « Cvijet Vrtova», neki je mladi čovjek, kojemu je i ime Cvijet Vrtova, blagoslovljen sjajnim, lijepim licem, ali lice gubi svoju ljepotu kad čovjek otkriva preljubu svoje žene. Lice Cvijeta Vrtova iznova zadobija svoj prethodni sjaj onda kad Cvijet Vrtova saznaje kroz potonje iskustvo (špijunirajući kraljicu i njezine pratioce) da su sve žene nevjerne. Cvijet Vrtova opominje kralja, svojega domaćina, da ga kraljica pravi rogonjom. Na to kralj brzo ubija kraljicu i nakon toga uzima svake noći djevicu u postelju, odrubljujući joj glavu već narednog jutra, sve dok se u njegovoj postelji nije obrela Šeherzada i uspjela prekinuti ciklus odrubljivanja glava tek razdjevičenih djevojaka! Stotinu i jedna noć također uključuje priču « Grad od mjeda», zatim «Konja od ebanovine», ciklus priča o Sindibadu, ali su neke priče Stotinu i jedne noći bile nepoznate kompilatorima Hiljadu i jedne noći. Ova sjevernoafrička zbirka je mnogo kraća od svoga istočnoga prototipa, jer Šeherzada samo priča priče nekih osam mjeseci, dok nije bilo sasvim očito da je trudna. Ova epska i kraća književna djela koja se nalaze u velikim zbirkama priča snabdjela su islam mitskom prošlošću.Zamišljeni motivi i događaji sa znatnom lahkoćom prelaze kulturne granice, Arapi su ih pozajmljivali od, između ostalih, Hindusa, dok su ih davali u zajam, među ostalima Bizantincima!Premda je izvjesna količina građe bila prevedena u Bizantiji, Španija i Sicilija su bile glavni koridori za prevođenje i prenošenje arapske učenosti i arapske zabavne književnosti u srednjovjekovnoj Evropi. Premda je Kur' an bio također preveden na latinski 1143., ovaj je prijevod naravno bio namjeren za upotrebu u protumuslimanske polemike. Vjerovatno je prvo latinsko djelo, koje je uveliko crpilo iz arapske književnosti, bilo Disciplina clericalis. Ovu je antologiju sastavio Petar Alfonso u Toledu, dvanaesto stoljeće.Petar Alfonso bio je Jevrej koji je dobro poznavao arapski jezik i koji je konvertirao u kršćanstvo 1106. godine. U djelu Disciplina clericalis Alfonso je sakupio trideset četiri egzemplarne priče u jednu okvirnu strukturu. U prologu, Alfonso najavljuje da je on uradio ovo djelo da bi ljudima dao bolje znanje o njihovom stvoritelju i da bi ih vodio ka

20

krijeposnom životu. On je knjigu izdijelio na male odjeljke kako bi spriječio dosadno zgusnuće radnje, te tvrdi:

“ Uzeo sam u obzir činjenicu koja veli , da bi se omogućilo podsjećanje o onome što se naučilo,da pilula mora biti glatka i zaslađena različitim sredstvima ( da bi bila tako probavljiva)... Iz tograzloga, dakle, ja sam i sastavio ovu knjigu, i todijelom od izreka mudrih ljudi i njihovih savjeta,dijelom od arapskih poslovica, savjetovanja, basnii pjesama, a dijelom od primjera prenesenih basnama u kojima govore ptice i životinje.”

Djelo Disciplina bilo je bezmjerno popularno. Ono je široko prevođeno i postalo je sredstvom za prenošenje mnogih arapskih priča koje se nalaze u kasnijim evropskim pripovjedačkim zbirkama. Glavnina građe djela Disciplina umetnuto je u djelo Gesta Romanorum, koje je urađeno vjerovatno u Engleskoj u trinaestom stoljeću po Isau, a.s., i navodi uglavnom legendarne živote svetaca iz rimskih vremena.Nećak Alfonsa Mudrog, kraljevski princ Don Juan Manuel, sabrao je pedeset i jednu egzemplarnu pripovijest pod naslovom Conde Lucanor. Prilično naivna okvirna pripovijest jeste ona o tutoru koji daje upute mladom učeniku Lucanoru. Ovaj Juan Manuel znao je arapski i crpio arapsku književnost za mnoge svoje priče s moralnom porukom. Priča o vračaru Don Illanu i kanoniku od Santiaga bila je u potonjim vremenima iznova otkrivena od argentinskog pisca kratkih priča Jorge Luisa Borgesa( Horhe Luis Borhes). Borges je ovu priču iznova ispričao pod naslovom « Zapostavljeni vračar». Moguće je da je, u ovoj Borgesovoj priči, Don Illan osoba koja pripovijeda, koja upravo kao i vračar, može odmotati cijeli ljudski život za manje od jednog sata!Nuđenje motiva ove priče u Noćima nalazi se u « Priči o čarobnjaku i Mladom Bagdadskom Kuharu». Juan Manuelova priča o kralju koji želi da provjeri svoja tri sina nalazi se kako u Svjetskoj povijesti povjesničara al- Tabarija ( Taberi), tako i u Noćima, gdje je naslovljena kao « Priča o sultanu al- Yamanu i njegova tri sina».Djelo Conde Lucanor, također, sadrži varijantu priče o brijaču i njegovom petom bratu.

4.Katalonjanin Ramon Lul pisao je poeziju u stilu trubadura, a kao mladić živio je prilično razuzdanim žinotom, ali se kasnije obratio i postao franjevački redovnik. Otada, sve što je napisao bilo je s namjerom da unaprijedi vjeru. Uradio je ogroman broj dijela – prema jednoj procjeni, 243 knjige! Studirao je arapski ( s namjerom da tako privodi vjeri nevjernike muslimane ) i ovaj jezik sasvim dobro upoznao, da je na njemu mogao pisati i knjige. Knjiga o životinjama je zbirka basni u kojima zbore životinje, za mnoge se čini da imaju orjentalno porijeklo. Lul je sasvim sigurno koristio knjigu Kalila wa - Dimna bilo u njenoj arapskoj verziji ili u njenom španskom prevodu. Jedna intrigantnija Lulova knjiga ima verziju Priče o trgovcu i njegovoj ženi, koja u mnogome nalikuje onoj priči koja je okvirna u Noćima, gdje se Šeherzada obraća svome ocu, veziru. K tome, moguće je da je i groteksno romantičko dijelo Život je san, koje je napisao veliki španski, dramski pisac Kalderon de la Borka, moglo u krajnjem biti izvedeno iz Spavaoca ili Probuđenog spavača ( kako je ova priča poznatija ). Međutim, dok je priča iz Noći samo zabavljajuća

21

farsa, dotle ova drama Kalderonova propituje narav ljudskog identiteta, a kao njezin protagonist, princ Sigismundo uči razlikovati san i buđenje, uči razlučivati istinu i stvarnost. Jedna mnogo lakša prerada plana Probuđenog spavača, može se naći u prvom činu Šekspirova dijela Ukroćena goropadnica. Uticaj arapske književnosti na srednjovjekovnu europsku književnost ne ograničava se samo na španiju. Motivi i planovi koji izgleda da su morali biti preuzeti iz priča na arapskom, bili su identificirani u kratkim pričama 12. i 13. stoljeća po Isau a. s. (ove su krate priče bile stihovane, tretirale su obično predmete / lica koji su komični). To vidimo u dijelu Lais od Marie de France.Jedna njemačka epska pjesma iz jedanaestog stoljeća, Herzog Ernest, ima detalje koji su neobično slični detaljima u avanturama Simbada Moreplovca. U 13. stoljeću anonimno djelo Nibelungelied, kao i djelo Parsifal od Wolframa von Echenbacha, crpili su isto tako orijentalne motive. U Engleskoj, u Kanteberijskim pričama Geoffreya Chausera ( Čosera ) priča pod naslovom Vlastilinova priča opisuje nekog mehaničkog letećeg konja od mjeda, na kojem neki arapski vitez putuje na dvor kralja Kambuskana. Čoser je mogao biti naveden na ovaj motiv pričom o konju od ebanovine iz djela Adeneta Le Roija, Cleomades. Međutim, ovo nije jedini element arapskog porijekla Vlastelinove priče, jer i epizoda u kojoj princeza Cenacee ( koja je primila magični prsten koji joj omogućava da razumije jezik ptica ) prisluškuje jednu sokolicu koja pripovjeda o svojemu bijegu uz pomoć sokola, ili jastreba, mora se u krajnjemu izvoditi iz Priče o Tadžu l – Muluku i princezi Dunji iz Hiljadu i jedne noći ( a do Engleske ova je priča vjerovatno došla preko francuskog djela Pierre de Provence et la belle Maguelonne ). K tome, Trgovčeva priča , prostačka priča o rogonji, ljubavnicima i kruškinom stablu, ima perzijskog preteču u Mesneviji, kao i jednog arapskog preteču u Priči o glupanu mužu u Hiljadu i jednoj noći. Priča o kruškinom stablu i ljubavnicima također se odslikava i u jednoj drugoj velikoj zbirci okvirnih priča, uređenoj u četrnaestovjekovnoj Evropi, naime u Bokačevom Dekameronu. Ovo djelo jedvo da pretendira na orginalnost po sadržaju. Dekameron ima mnoge priče zajedničke sa Hiljadu i jednom noći i sa drugim arapskim zbirkama priča. Npr. Bokačova priča o tome kako je Calendrino nasamaren, kad je nagnan da misli da je trudan, vjerovatno se izvodi u krajnjemu iz priče Hiljadu i jedne noći pod naslovom Kadija koji je imao dijete, upravo kao što i priča o Federigu i sokolu, ima svoju preteču u jednoj starijoj arapskoj priči o legendarnoj derežljivosti pod naslovom Hatim Tajji. Isto tako u djelu Masucia Salernitana, Novelino zbirci nekih 50 priča iz 15. st. iz južne Italije koje su stavljene u labavoj imitaciji Dekamerona, nalazi se Priča o zlokobnoj lešini, što u biti priča je istovjetna priči o Grbavcu koja sačinjava okvir ciklusa priča o Grbavcu u Hiljadu i jednoj noći. Evropske verzije priča koje sačinjavaju ranije jezgro Hiljadu i jedne noći, kao što su priča o Kameruzemanu ili Priča o Grbavcu, jesu mnogo rjeđe – mada – kako sam istaknula naprijed, čini se da postoji veza između priče o Kameruzemanu i djela Pierre de Province et la belle Maguelone, te između priče o Grbavcu i jedne od Salernitovanih priča. Međutim, nije postojalo ništa što bi spriječilo da ove priče budu uvezane u Evropu, možda kroz usmenu tradiciju, naime u formi nezavisnih, samostalnih priča. Možda je značajnije da je nešto nalik okvirnoj priči Hiljadu i jednoj noći čini se bilo poznato u srednjovjekovnoj Italiji. Djelo Novele od Giovanija Sercambija sadrži 155 priča koje pripovijedaju likovi koji su napustili mjesto Lucca, bježeći od kuge 1374. godine. Očito je da je Sercambi preuzeo ideju okvirne priče iz Dekamerona, a nekoliko njegovih priča također je preuzeo od Bokača i nisu mnogo zanimljive. Međutim, priča pod naslovom Novella d` Astrofa trebalo bi da zaintrigira proučavatelja arapske književnosti. U ovoj se priči kralj oporavlja od melanholije do koje

22

je došlo jer ga je žena napravila rogonjom ( imala je preljubu sa nekim drugim muškarcem ). Kralj se, dakle, oporavlja uspjevši se zaljubiti u neku ženu koja je bila držana u kovčegu nekog sienskog trgovca. Nakon što ju je obljubio, kralj joj daje svoj prsten. Ovdje imam nepogriješive odjeke okvirne priče iz Hiljadu i jedne noći i odjeke avanture Šahrijara i Šahzamana sa gospođicom koja ja čuvana u kovčegu od nekog džina.Budući da nalična verzija ove priče postoji u jednoj mađarskoj folklornoj priči, moguće je da je ona doprla do Italije preko nekoje balkanske verzije prije negoli izravno iz nekog arapskog teksta. Čini se da postoje daljni odjeci avantura o Šahzamanu i Šahrijaru u Aristrovom majstorskom djelu, epskoj pjesmi Orlando Furioso.U 28. pjevanju neki gostioničar pripovjeda Rodalfu pripovjest o kralju ( po imenu ) Jacondo, koji se sa svojim bratom Astalfom otisnuo na put u kraljevstvo ovog potonjeg. Ali, budući da je nešto zaboravio, neočekivano se vraća kući da bi vidio svoju voljenu ženu u rukama jednog paža priprosta roda! Jedva se suzdržao da ovo dvoje ne ubije, umakao je potom i pridružio se Astolfu na putu. Nedugo, međutim, nakon što su stigli na Astolfov dvor, Jocondo je otkrio da je i žena njegovog brata Astolfa također preljubna i da uživa u zagrljajima nekog grbavog patuljka! Jocondo, ozaren otkrićem da nije jedini kojeg žena pravi rogonjom, sve otkriva svom bratu.Kada se Astolfo smirio, saglasio se da, sa svojim bratom, krene na istraživačko putovanje na kojemu bi se pokazalo da nešto takvo, kao što je vjerna žena, ne postoji! Potom glavni pravac ove priče do nekle skreće od onoga u Hiljadu i jednoj noći, premda je zaključak taj da, bez obzira kakve se predrostrožnosti, poduzele, nemoguće je stražariti nad ženinim spolnim uzdržavanjem!U djelu Orlando Furioso, spomenuti Rodolfo priziva moral i veli:

„Vjerujem da ne postoje granice ženskim spletkama, niti bi sve knjige na svijetumogle pobilježiti ma i malehni dio tih spletki.“

Druge refleksije priča Hiljadu i jedne noći, te ostalih arapskih antologija, nastavljaju se pomaljati u evropskim zbirkama priča 16. i 17. stoljeća, kao što su Piacevoli notti od Gianfranncesca Straparole, zatim Hepatemeron Marguerite od Navare i Pentamerone od Giambatiste Basilea. Pedeset priča djela Pentamerone jesu uglavnom bajke i priče o čudima, podjeljene na odjeljke od deset noći. Premda je Basile crpio folklor južne Italije, i sam je bio uveliko književni plemić kad je posrijedi ljubav za fantastičnim. Basile je bio jedan od pionira bajkolike priče. U predmodernim vremenima, žanrovi književne fikcije i narodne priče, ili bajkolike priče, nisu bili jasno razdvojeni. Vjerovatno je da su mnoge bajke koje su kolale u srednjovekovnoj i ranoj modernoj Evropi, bile usmeno preneseni odjeci reminiscencije i podsjećanja na pojedinačna književna ostvarenja, dok su s druge strane, kompilatori književnih djela ( kao što su Dekameron i Kenterberijske priče ) crpili kako književne tako i usmene narodne izvore. Basile je bio jedan od pionira bajke. S objavljivanjem djela Contes de la mere l´ Oye ( Ili Priče Majke Guske ) Šarla Peroa, bajkolika priča se pojavila jasnije kao odijeliti žanr. Ova zbirka osam priča, navodno onakvog tipa kakvog su francuski seljaci imali običaj pričati svojoj djeci, stvorila je modu za ovakve priče na dvoru i u salonima otmjenih dama.

23

Ova moda za pričama o bajkama i drugim čudima stvorena pojavom djela Contes de la mere l´ Oye bila je dio zaleđa za povoljnu recepciju koja je iskazana spram Galandova prijevoda Hiljadu i jedne noći.Premda su Pero i njegovi francuski imitatori crpili građu iz seljačkog i usmenog izvora, nisu oklijevali da poboljšaju i dopišu taj materijal, da bi ga učinili pogodnim za tankoćutne književne ukuse. Braća Grim učinili su slično kad su objavili svoju zbirku narodnih priča, prepisanu od usmenih informanata, pod naslovom Kinder und Hausmarchen. Većinu su ovoh priča Braća Grim, potom u narednim izdanjima preudesili. Priče Braće Grim bile su produkt doba romantizma, u Njemačkoj to je doba Wielanda, Herdera i kult srednjevekovnog i narodnog pjesništva. U Njemačkoj je kult folklornog bio specifičnije kult Njemačkog folklora ( Volk ) i njegove komunalne, tj. općinske duše. Njemački folkloristi iz 19. stoljeća iamli su cilj podariti Njemačkoj, podijeljenoj kakva je i bila između stotina kneževnih država i nezavisnih općina, osjećaj kultnog identiteta i mitske prošlosti.Braća Grim su tvrdili da su sabrali svoje priče iz široke oblasti Njemačke, da su pronašli nepismene ili barem slabo obrazovane seljačke informante i da su prepisali tačno ono što su čulu, bez sređivanja ili poboljšavanja tih materijala na bili koji način. Premda su ova pravila morala imati koristan uticaj na kasnije folkloriste, Braća Grim nisu, u stvari, prakticirali ono o čemu su govorili. Grimovi su i sami identificirali Hiljadu i jednu noć kao krajni izvor za osam priča koje su im ispričane. K tome, Morski zec vjerovatno vodi porijeklo iz Priče o princu Kalafu i Princezi iz Kine, koja je objavljena u djelu Mille et un jours ( Hiljadu i jedan dan ), jednoj orijentalnoj zbirci koju je sabrao Petis de la Croix. (Priča o princu Kalafu, također je nadahnula Gozijevu dramu i Pucinijjevu operu Turandot). Namjerno književno potkradanje iz Hiljadu i jednu noći od zapadnih novelista i pisaca kratlih priča jeste predmet jednog narednog poglavlja. Vraćajući se glavnoj temi ovog poglavlja, u Evropi su uspon proučavanja folklora i novi entuzijazam za sabiranje basni i bajki ( čemu su Braća Grim po meni dali ogroman poticaj ) bili konkurentni sa usponom nacionalizma i razvoja filološke nauke. Kako je Ernest Gelner istakao: „ Arapski nacionalizam definira sebe u granicama nacije u odnosu na drevnu pismenu Visoku Kulturu i u opoziciji spram svojih folklornih varijanti , dok je to u srednjoj i istočnoj Evropi bilo u sasvim suprotnom pravcu.“Arapi su se sporo zainteresirali za usmenu proznu priču, premda folklorne institucije postoje danas u Bagdadu i Kairu. Hasan eš – Šami direktor arhiva pri kairskom folklornom centru, primjetio je da su moderne nacionalističke ideologije uklonile s puta narodne dijalekte i drže da je arapski jezik najvažnija ujedinjujuća sila među zemljama koje govore arapskim jezikom.Nije iznenađujuće da su se novele, roman i kratka priča pojavili tek u poznom 19. stoljeću, kao izravno presađivanje / transplantiranje iz evropske književnosti.Ipak, kako ovo poglavlje može sugerirati, te kao što će naredno poglavlje potvrditi, paradoks je baš u tome što sam način kako su se evropski roman i kratka priča razvili, dugije ogroman udio Hiljadu i jednoj noći i drugim arapskim književnim i folklornim djelima.

24

PRIPOVJEDAČEV ZANAT

To su bile riječi koje za mene nisu sadražavale nikakva značenja, iskovane vatrom i silnim pritiskom. Ali, za čovjeka koji ih je izgovrao riječi su bile dragocjene i njima se ponosio. Raspoređivao ih je u ritmu koji me je uvijek pogađao kao visoko osoban. Ako bi pravio stanku, ono što bi uslijedilo potom bilo je sve moćnije i uznositije. Osjećao sam svečanost nekih riječi i neiskrenu revnost drugih. Laskavi komplimenti djelovali su na mene, baš kao da su meni upućeni! U pogibljenim situacijama priče bio sam prestravljen. Sve je bilo pod nadzorom, najmoćnije riječi su letjele baš do one daljine dokle je pripovjedač i želio!

Elias Canetti, The Voices of Marrakesh ( „Glasovi Marrakeš“)

Kad Elias Canetti, romanopisac, posmatra pripovjedače na djelu na trgu Marrakeš, čini se da je obuzet meditiranjem o misterioznim počelima vlastite umjetnosti. Odnos između usmenog pripovjedanja i pisane književne fikcije kompleksniji je negoli se na prvi pogled čini. Često se smatra da su priče sabrane u Hiljadu i jednoj noći izvedene iz usmenog pripovjedanja. Ali kako smo vidjli ova je predpostavka samo djelomično tačna. Smatralo se da su priče u Noćima sačinjavale dio ustaljenih priča profesionalnog pripovjedača na ćošku ulice. Malo je ili nimalo sistematskog istraživanja poduzeto da se istraži povijest pripovjidanja na Srednjem istoku, te je ta povijest doista vrlo tamna. Od samog je početka pripovjedanje priča bilo nisko rangirano, ozloglašena aktivnost. Premda zasigurno ništa nije poznato o pripovjedanju priča u prva dva stoljeća islama, vjerovatno je ovo zanimnje imalo dvostruko porijeklo, vjersko i svjetovno. Na vjerskoj strani,narodni propovjednik bio je jedan od pretača pripojedača priča. Hatib čovjek koji je držao pobožne besjede i vazove u glavnoj džamiji petkom o podnevu, bio je, obično, čovjek zapažen po svojoj pobožnosti i učenosti. U ranim stoljećima islama uz hatibe također su bili popularni pripovjedači, qussas, koji su se specijalizirali u pripovjedanju vjerskih priča po džamijama. Qussas su odstranjeni iz džamija na trgove, najgori mađu njima doista nisu mogli biti razlikovani od lakrdijaša ili prosijaka. Dok su pripovjedači zabavljeli svoje slušateljstvo sa ridajućim pričama, njihovi su ortaci zalazili u publiku skupljajući pare. Ibn al-Dževzi opisao je ovakve popularne pripovjedače u Beogradu iz trinaestog stoljeća po Isau, a.s i prokomentirao da je njihovo pripovjedanje očigledan način spravljanja priča kao izvora za život, za sticanje milostinje i poklona od tiranskih prinčeva i za zgrtanje sličnih stvari od sakupljača nedozvoljenih poreza.. neki od pripovjedaća odlaze na groblje gdje raspredaju naširoko i nadugo, nastojeći djelovati na slušatelja i tobože se opraštajući s prijateljima, što je izazvalo jecaje žena, ali ih nije podsticalo da se opomenu. Ovi qussas natjecali su se za područje svog djelovanja. Odatle i izreka : „ Jedan pripovjedač ne voli drugog pripovjedača.“ Druga crta islamskog pripovjedanja izvodi porjeklo izravno iz glume i glumljenja. Sve donedavno mislilo se da nije postojao živi teatar u islamskom svijetu do devetnaestog stoljeća. Jedini poznati dramski tekstovi na arapskom jeziku koji su preživjeli iz srednjeg vijeka, jesu dramski zapis o igrama sjenki!Klasični naučnik profesor B.E. Perry smatra da su

„...mnoge (su) glume, lakrdijašenja i oponašanjakoja su igrana u poznom stadiju aleksandrijskih

ili za ranih rimskih vremena, sastavljena u

25

narativnu formu, umjesto dijaloga, i čitala bi se uvelikokao duhovite priče o preljubničkim intrigama, prevarenim

i narogonjenim muževima, o duhovitim smicalicama ženapustolovnim avanturama skitnica i hulja, varkama pripravljenim

lahkovjernim ljudima od strane varalica, itd., a što nalazim Hiljadu i jednoj noći i u Sinbadu.“

To što se ovdje podrazumjeva jeste mogućnost da su se neke stare farse i lakrdije nastavile igrati i u islamskim vremenima, te da je nešto od sadržja Hiljadu i jedne noći zatemeljeno na radnjama tih komada. Dr. Shumel Moreh razotkrio je dokaz o preživjelom komadima i o posebno dokaz o preživjelom komadima i posebno dokaz o klasično izvedenim predstavama glume u arapskim zemljama. Gluma se u svom izvornom grčkom i rimskom smislu ne odnosi na dramu bez riječi, u kojoj glumci koriste samo svoje pokrete/ gestove i izraze lica da bi izrazili značenje drame. Naime,klasična gluma bila je kratki komad često o svakodnevnom životu ili se barem radili o lakrdijaškoj i prostoj verziji svakidašnjeg života u kojem su gumci koristili.Glumci su često zabavljali svoju publiku mističkim,oponašajući naglaskom i onrascim govora nekih društvenih tipova,kao što su doktori,seljaci i barbari.Oponašatelji iz družine glumaca,zapravo nisu iščezli s dolazkom Arapa.Naime bikaya u modernom arapskom jeziku znači priča,ali prvobitno,ta je riječ značila oponašanje,a bakiya je bio oponašatelj.Bakiya nije bio u prvom planu pripovjedač priča.U srednjovjekovnim arpskim zemljama profesionalni je arapski pripovjedač uživao(u koliko je to prava riječ)vrlo nizak status.On se za pažnju i pozornost,te za novac svjetine natjecao se sa omađionačima zmija i guja,sa sajmišnim mađioničarima,šatrovačkim besjednicima i pripovjedačim šarlatanskih lijekova.Poput svih drugih nisko cijenjenih zabavljača mnogi pripovjedači u Kajru iz12.st. po Isau,a.s. nalazili su se na lokalitetu zvanom BEJNE L-KASREJN(između dviju palača).Sjeverno predgrađe Kaira,al-Hu-Sayniyya,područje nastanjno Kurdima i Turcima,bilo je jedno drugo omiljeno,doznačeno tlo pripovjedača i kazivača priča u srednjovjekovno gradu Fezu pripovjedača se moglo naći sa savim normalnom kako rade svoj posao tik uz gradske kapije.Njihova su pričanja,kazivanja i pripovjedanja bila praćena muzikom,a marokanski pripovjedači poekda su dodatno popunjavali svoje zarade prodavajući svoje zapise.Zbog niskog sastusa pripovjedača,historičari i kompilatori biografskih riječnika rijetko su zabilježili ili spomenuli pojedinačne pripovjedače priča.Profesionalini pripovjedavač priča i rijetko se pomalja u samoj Hiljadu i jednoj noći.Burton nije nikad čuo da je ijedna pripovijest Hiljadu i jedne noći bila recitirana u Tandžeru.Edward Lane je taj koji oslanajući se na svoj drugi boravak u Kairu,daje najpotpunije i najkorisnije informacije o pripovjedaču priča i njegovom odnosu spram Hiljadu i jedne noći prema Lanu.Tad je postojalo tek nekoliko primjeraka Hiljadu i jedne noći koji su se mogli naći u Kairu i možda zbog te činjenice bilo je tek nekoliko recitatora pripovijesti iz Noći.Očito srednjovjekovne Noći bila su neka vrsta kulturnog vodozemca .Tačno je da su mnoge priče Noći prvo cirkulirale kao usmeno prenesene narodne priče prije negoli su zapisane,ali stvar je u tome da su te priče bile zapisane i da su im oni koji su ih zapisivali gotovo redovito davali knjiženi oblik.S vremena na vrijeme moguće je ući u trag ritmovima usmenog saopćavanja u prozi ovih pripovijesti,i David Pinault idnetificirao je preživjele karakteristike usmenog saopćavanja u nekim dijelovim teksta Noći.Međutim,postoje samo povremeni tragovi u Noćima takvih važnih crta usmenog prenošenja i saopćavanja,kao što su stereotipni adjektivi,mnemoničke formulacije i

26

ponovna rekapituliranja do tad pređenog sadržaja.Tačno je da su vćinu priča ispričali pripovjedači nepismenom slušateljstvu,ali,kako smo vidjeli,pripovjedači su obično radili po pisanom tekstu.Poezija je uživala najviši status u srednjovjekovnoj arapskoj kulturi,kao i modernoj kulturi,a pjesme su bile privatno češće recitirane negoli čitane.Svijet je redovno bio upućen u poeziju,znao je enormne količine stihova napamet.Također jedini pravi nači predanja koji se odnose na Poslanika Muhammeda,a.s. i njegove savremenike,mogao biti dostavljen studentima i proučavateljinma Hadisa bio je način usmene riječi,nije to bila misao primljena jednostavno zahvatanjem sve te vjerske građe iz knjiga.Vrlo je teško povući bilo kakvu vrstu granice između „visoke“ arapske i „niske“ kulture; vulgarno opscesne priče tipa mujun nisu cirkulirale isključivo unutar neke vrste arapskog lumpenproleterijata, budući da se i od nudama, ili drugova halifnih i sultanovih s kojima su oni pili, obično se očekivalo da su upućeni i da napamet poznaju takve priče i da ih kazuju na povečernjim zabavama. Ne samo da su pripovjedači sa uličnih raskršća sakupljali svoju građu iz školskih knjiga, već su umnici učeni i pismeni ljudi sami sobom prepisivali i prerađivali glavninu građe koja je bila pohranjena u svrhu prodaje kod pripovjedača. Informacije o profesionalnom arapskom pripovjedaču priča u prijemodernim vremenima su prilično rijetke i raštrkane, dok su aktivnosti njegovog turskog i perzijskog takmaca dokumentirane su bolje.Turski pripovjedač priča meddah mogao bi biti nasljednik ašika, mnogi turski pripovjedači kazivali su svoje priče po kafanama. Pripovjedač je obično govorip sa stolice u kafani koristeći rubac i štap kao pomagala. U Egiptu dvadesetog stoljeća istraživanja folkloriste Hasana El- Shamyja zbilja su otkrila da su nestvarne i maštovite prtiče pričale žene drugim ženama ili djeci. Pričanje priča često je držano aktivnošću u kojem se traći vrijeme te je zbog toga pričanje smatralo nečim grešnim i nečim što bi moglo privući džine. Eto radi toga su pripovjedači priča morali započinjati svoje priče nekom vrstom formula koje su odvraćale zlo od sebe.

ULIČNE ZABAVE

Više je priča u Hiljadu i jednoj noći o prinčevima i sinovima bogatih trgovaca negoli o uličnim ćoškarošima, besposličarima i sitnim lopovima. Moglo bi se, stoga, tvrditi da to pruža više razloga da se Noći koriste kao izvor visokog života bogataša i moćnika, negoli niskog sloja društva. Međutim, kad su arapski pripovjedači opisivali svijet dvora, njegove rituale, intrige i njegovo bajoslovno bogastvo, bilo u drevnom Bagdadu ili Pekingu, oni su prizivali fantastičnu viziju života velikih – viziju ceromonija održavanih iza visokih zidova,viziju harema u koje se ne može ući bez rizika da se bude uhvaćeno i pogubljeno, i iznad svega drugoga, viziju dana provedenih bez ama baš ikakva posla! Kad, međutim, pripovjedači govore o malim trgovcim, sitnim dućandžijama, sitnim lopovima i prosjacima, mogli su u tome crpiti vlastito životno iskustvo. K tome, što je još značajnije, moderni proučavatelji srednjovjekovnog Bliskog istok mogu naći pregršt drugih izvora koji im govore o životima prinčeva, vezira, emira i članova trgovačke oligarhije. Ali, vrlo je malo izvora koji ikoliko osvjetljavaju živote običnih ljudi (još manje onih izvora koji govore o uličnim zabavljačima, ćoškarošima, šibicarima i lopovima) u islamskim zemljama prije modernog doba. Kad su posrijedi pripovijesti Hiljadu i jedne noći, a mnoge se bave životom nižih slojeva naroda i napisane su imajući takvu publiku

27

na umu, one su jedan istaknut izvor, premda ne, kako ćemo vidjeti, i jedini. Ali, premda su Noći fantazija, ipak. postav stvari - zgrade i njihova unutrašnjost, odjeća, ulični život i gestovi - sve to jesu, ili, bolje kazati bile su, činjenice nama vjerno riječju prenesene. Sitne stvari na detaljima sasvim u pozadini, kao što su mešetarski porezi kojima su obrtali kršćanski brokeri i posrednici, ili, pak, grbavčev visoki zeleni šešir, sa čvorovima od žute svile nakljukanim ambrom, korištene su upravo da bi se dala vjerovatnost bizarnim pričama u kojima se takvi detalji opisuju.Pripovijesti Hiljadu i jedne noći jesu urbane pripovijestr,pisane većim dijelom od ljudi u gradovima o ljudima u gradovima za ljude u gradovima! Urbanu narav Hiljadu i jedne noći kao cjeline dobro ilustriraju teme kao što su 'Abu Kir bojadžija i Abu Sir brijač, pripovijest o dva lukava i prepredena arapska gradanina, koji ostavljaju Aleksandriju i otplovljavaju iz Egipta u potrazi za svojom srećo. Oni, napokon, u nekojem čudnom ne islamskom gradu, ostaju bez prebijene pare, ali nakon raznih okuka, spletki i iznenadnih obrata kojekakvih muhanja, Abu Kir, koji je prvi stekao i izgubio sreću uvođenjem drugačije obojenih boja i nijansi u tom gradu, napokon zadobija naklonost kod kralja i stječe svoju sreću gradnjom prvoga hammama ( javna banja, javno kupatilo) u tom mjestu. Seljak i nomad pojavljuju se tek povremeno kao lilkovi u pripovijestima Hiljadu i jedne, a i kad nomadski Arap ili Kurd imaju kakvu ulogu u ovim pripovijestima, ta je uloga često neugodna. Naprimjer u priči“Vragolanstva Dalile i njezine kćerke Zejnebe“ Dalila je nagovarala nekakvog bezazlenog beduina da se s njom zamijeni mjesta, dakako na prijevaru, u nadi da će tako osigurati nekoje medene odreske. Neki Kurd u priči „Ali Šar i Zumurruda“ jeste podli kradljivac. U priči „Alija Perzijanac“ jedan Kurd je skitnica i varalica. Istina je da u priči „Seljak i njegova opaka žena“ imamo živu sliku seoskog života - oranje, sijanje, žetvu, mljevenje i pečenje - ali je ova priča gotovo jedina i u bilo kojem slučaju ne spada u priče rane jezgre Hiljadu i jedne noći. Naime, izvorna jezgra priča jeste prvenstveno ustanovljena u Bagdadu, Kairu i Damasku.Mnoge veličanstvene ljubavne priče u Noćima, kao što je „Priča o robinji djevojci Anisi l-Dželis i Nurudinu Ali ibn Haqanu“, odaju znakove da su sastavljene u abbasijskom Bagdadu.U godinama 762.-766 abbasijski. halifa el-Mensur podstakao je gradnju savršeno okruglog grada Bagdada na obalama Tigrisa.Bio je to planski napravljen grad, a esejist el - Džahiz (al-Jahiz) napomenuo je: "Bagdad je takav kao da je izljeven u kalufu i gipsu". U središtu grada bila je halifina palača, Palača Zlatnih Vrata. Kupola ove palače imala je, navodno, kao krunu na samom vrhu, konjanika od bronce, čije je koplje bilo usmjereno u pravcu odakle se sljedeća nepri-jateljska invazija mogla očekivati! Izvan zidina palače, različiti kružni sektori grada bili su u prvom redu rezervirani za rezidencije određenih funkcionera, kao što su dvorski stražari, vodonoše i mujezini. Teško je razlučiti istinu od legende u najranijim opisima grada, i, zasigurno, ostataka od prvotnog Bagdada ima onoliko koliko i od mitskog Grada od mjeda! Bagdad je u cijelosti izrastao i razmahao se ponad ovih zidina, a s vremenom formalne izrade plana staro središte grada je potkopano i preko njega se gradio novi dio, sa ulicama koje su poprimile nesređen plan što je karakteristika i mnogih drugih srednjovjekovnih islamskih gradova.Bagdad je u doba svoje najveće slave imao barem pola miliona stanovnika, što ga je činilo najvećim gradom zapadno od Kine. Velike sirotinjske četvrti koje su iznikle potpale su pod nadzor grupa dangubnika i hulja. Što se tiče stanovnika sirotinjskih četvrti, preživjeli su popisi o nedozvoljenim zanimanjima u abbasijskom Bagdadu -

28

nedozvoljenim bilo zbog nemoralnosti dotičnih ljudi, ili zbog galame, buke i smrada svojstvenog poslu tih ljudi: kovača, potkivača, mesara, čarobnjaka, mađioničara, policajaca, noćobdija, štavljara kože, spravljača ženskih cipela, sakupljača đubreta i balege, kopača bunara, ložioničara u kupatilima, masera, golubara i igrača šaha! U priči „Haruni Rešid i Abu Hasan (Ebu Hasan) trgovac iz Omana“, ovaj je trgovac opisan kako odlazi u javnu kuću u ulici Safron, u kvartu Karkh. Međutim, dok pripovjedači često, čini se, znadu svoj put po Kairu ili Damasku, rijetko se zapaža čak i nešto malo detaljnijeg znanja o topografiji Bagdada. Kad čovjek sazna pripovijesti Noći čija se radnja odvija u Bagdadu za vrijeme Haruni Rešida, pojmovni postav stvari treba čitati kao izljev nostalgije za izgubljenim zlatnim dobom, lociranim u ranom devetom stoljeću po Isau, a,s., kad su Arapi još kontrolirali svoju sudbinu vlastitim rukama, prije negoli su Turci preuzeli kontrolu nad vojskom i administracijom, i kad su gotovo sve islamske zemlje bile ujedinjene pod jednim vladarem, abbasijskim halifom. Premda je Bagdad tema u priči 'Nosač i tri djevojke', i premda se ova priča mogla po ,svoj prilici sastaviti u tom gradu u abbasijskim vremenima, bilo bi prijevarno zaključiti da je to i bio slučaj. Na kraju, ova priča pokazuje znakove preudešavanja koja su se zbila i drugdje osim Bagdada. Naime, sumnjičavo je kako je .gospođicina vrećica za kupovinu, koju nosi nosač na početku ove priče, ispunjena sirijskim proizvodima (hebronskim breskvama, jasminom iz Helepa i slično) te se čini kako gotovo nijedno od jela ne dolazi iz Iraka ili tačaka pošavši dalje na istok. Sa poznim dvanaestim stoljećem, Bagdad je već bio u punom opadanju. Španski muslimanski putnik Ibn Jubayr (Ibn Džubejr), koji je posjetio Bagdad godine 1184., napominje: „U usporedbi sa svojim predašnjim stanjem, prije negoli ga je nesreća zadesila i oči zlokobne u njega pogled uprle, Bagdad je nalik na potamnjelu ruševinu, na propale ostatke ili na statuu nekakove utvare! Bagdad ne posjeduje ljepotu da bi privukla oko, niti poziva onoga ko je skrhan umorom da pristane, da nakratko zanemari svoje poslove i da s divljenjem posmatra.“ Od kasnog trinaestog stoljeća, grad Kairo, u kojem su upravljali mamćlučki sultani, bio je stvarna vjerska i intelektualna prijestolnica islama. Očigledno je da su mnogi autori Hiljadu i jedne noći poznavali i voljeli Kairo, i pokazali da, do u detalje, poznaju njegovu topografiju. Naprimjer, u „Priči O kršćanskom mešetaru“, u ciklusu pripovijesti o Grbavcu, kaže se za ovog mešetara kako je stanovao u karavansaraju al-Jawli (el-Dževli), te kako je došao slušati priču od nekog čovjeka odsječene ruke, te kako je ovaj čovjek stanovao u karavansaraju Masrur (karavansaraj Masrur bio je veliko svratište, odnosno han, uglavnom su ga koristili putujući trgovci, i bio je lociran na prostoru Bejne l - Kasrejna. ili današnjeg širokog središnjeg autoputa koji prolazi posred starog fatimijskog Kaira). Zatim je ovaj kršćanski mešetar novcem prešao Bejne l-Kasrejnu i došao do Džerdžes trga, gdje je pokušao prodati svoje izradevine. Kasnije je ovaj mladić, ugovorivši sastanak sa nekakovom tajanstvenom gospođom, prošetao kapiju Zuvejla, te se zaputio ka četvrti Habanija, sve u potrazi za kućom Nedžiba Barquta Ebu Šamaha, koji je bio blizu uličice i prolaza et - Tawqa. Premda ne sva, većina ovih mjesta mogu se locirati pomoću starih priručnika ili mapa Kaira. Ovaj pripovjedač Hiljadu i jedne noći bio je siguran da njegovo slušateljstvo neće imati nikakve poteškoće u vizualiziranju teme njegove priče, smještajući je u urbanu sredinu koju su, vjerovatno, svi poznavali. K tome, u „Priči jevrejskog ljekara“ rođaci tog mladog čovjeka iznose tvrdnje o tome koji je najljepši grad na svijetu. Neko predlaže Bagdad. ali mladićev otac snažno naglašava da nigdje ne postoji grad ravan Kairu, te navodi stihove u slavu i pohvalu Nila i Etiopskog ribnjaka zadovoljstva, prije negoli što zaključuje:

29

A šta je sve to u usporedbi sa zvjezdarnicom i njezinim čarima, o kojoj svaki vidjelac koji se prikuči kaže: „Ovo je mjesto prepuno čudesa“. A akoli govoriš o noći svetkovine plavljenja Nila, otvori tad kapije poplave riječi i oslobodi pramac, a akoli vidiš er-Revda park u sjeni kasnog popodneva, bit ćeš ushićen čudom i dragošću, a akoli stojiš na obali rijeke, kad sunce zapada i kadli Nil oblači odoru od oklopa i štita, osvježit ćeš se dubokom i prostranom sjenom i finim, lagahnim povjetarcem.“Početkom četrnaestog stoljeća Kairo je imalo možda četvrtinu miliona stanovnika. Grad je bio bujno rastuća i slabo nadzirana aglomeracija komercijalnih i rezidencijalnih četvrti. Kalkulira se da je više od pola njegovih uzanih i zamršenih zavojitih ulica završavalo u čikmama (ćorsokacima)Natkriljujući južni dio Kaira, tvrđava obuhvatala je u svoje zidine ne samo sultanovu palaču, već takoder i vojarne elitnih mamelučkih robova vojnika. Ispod citadele bijaše prostor za parade i tržište oružja. Pošavši ka sjeveru, na kraju se dođe do Bubu z-Zuvejle. Prema lokalnom folkloru, Babu z-Zuuejla, jedna od kapija koje vode do središta starog Kaira, bila je nevidljivo sjedište Kutaba{ (Qutba), , mističke ličnosti koja je predsjedavala tajnom bratstvu sufijskih svetaca. Otvoreni prostor prije ove kapije bijaše mjesto javnih pogubljenja, a odrubljene glave bile bi stavljane na šiljke iznad kapije!Čudno je da ovo nije vodilo ozloglašenosti, jer je Babu z - Zuvejla Kairlijama bilo jedno od najomiljenijih mjesta susretanja. Ovdje se moglo kupiti muzičke instrumente, pitati za savjet astrologe i konsultirati ih, učiti mačevalačkoj borbi i slušati priče iz Hiljadu i jedne noći i drugih zbirki.Zuvejla kapija bila je na južnom kraju Bejne l-Kasrejna.Bejne l-Kasrejn doslovno'znaci „između dvije palače“, i u ranijim vremenima ovaj široki javni put doista se i protezao izmedu palača fatimijskih halifa. Međutim, u vrijeme kad je sagovornik onoga kršćanina mešetara ustao prošetati ovim putem, prostor je bio povezan džamijama, medresama i dućanima. Velike vjerske institucije osiguravale su i davale jednu impozantnu pozadinu mamelučkom ceremonijalu. Bejne l-Kasrejn bila je najveća kairska šoping-ulica i, prema hroničaru el-Makriziju (Cal-Maqrizi) iz petnaestog stoljeća po Isau, a.s., pripovjedači priča i zabavljači nalazili su se diljem ove ulice. Također, tu bijahu i radnje za serviranje kuhanih jela. Premda su restorani bili manje ili više nepoznati u srednjovjekovnom Kairu, mnogi sugrađani uzimali glavni obrok iz restorana za večeravanje, obrok bi konzumirali nastavljajući šetati ili bi ga zgotovljenog uzimali svojim kućama.Manje uličice koje su vodile od Bejne l-Kasrejna osiguravale su pristup specijaliziranim trgovinama, među njima trgovinama prodavača noževa, knjiga, svijeća. i drvene građe. Takve je trgovine i markete dobro opisao Lane:Ove se ulice na arapskom zovu „sukovi“, a mi ih obično nazivamo „bazari“ . Cije1a ulica ovakvog izgleda, ili dio jedne takove ulice, obično obuhvata, ili uglavnom. obuhvata, prodavnice podesne za poseban zanat, posebnu trgovinu, tako se ta ulica ili njezin dio naziva 'suk tog i tog obrta\trgovanja. Uzeto općenito, radnja je mala udubina u zidu ili ,ćelija, visoka oko šest ili sedam stopa, a široka između tri i četiri stope, čiji je pod ravan, sa postavljenim sjedištem od kamena ili cigle, i to se (kamen ili cigla) naziva „ma-stabah“, koja je visoka, između dvije ili tri stope, a tako isto je i u širinu, i na njoj obično dućandžija sjedi. Prednji dio dućana opremljen je roletnama koje se, kad se noću spuste, osiguravaju drvenom bravom.Ovakovi dućani daju glavni postav onog što je lajtmotiv u Noćima, priču koja započinje sa dućandžijom, koji se brine i vodi svoj posao u svojemu dućanu, kadli neka tajanstve-

30

na žena zastaje da bi ispitala njegovu robu. Trg robljem ili suku r –rekik, obično je poprimao formu pravokutne zgrade s otvorenim dvorištem u središtu, sa redovima robova poredanih oko dvorišta. Zirkalima je pristup bio osujećivan, te je tako samo onima, za koje se procijenilo da su dovoljno bogati da bi bili ozbiljne potencijalne mušterije, bio dopušten pristup ovom trgu. U „Priči o djevi Tuhfet al-Kulub“, Haruni Rešid odlazi da posmatra kupovanje i prodaju u krug ljudi koji se have kupoprodajom roblja, a što bijaše zgrada dugačkoga zida i prostranih stambenih prostora, sa ćelijama za spavanje i izbama unutra za izvjestan broj robinjica djevojaka i za narod koji je sjedio na drvenim klupama. Donekle javnija aukcija robova, meeđutim, opisana je u „Priči o Ali Šaru i Zumurrudi“ i u „Priči o Ali Nurudinu i Mirijami, djevojci pojasarki“.Nastojalo se prodavnice \ dućane i trgove okupiti tik do središnje ose Bejne l-Kasrejna, dok su rezidencijalne četvrti bile locirane podalje. Uobičajeno je bilo da su kuće bogatih bile zatvorene u sebe, odajući malo znakova o bogatstvu ili čak i komforu prolaznicima na ulici. Unutra, međutim, bilo je sasvim drugačije, kako se tu otkriva u „Prici o nosaču i trima djevojkama“.Ona što je kupovala i nosač uniđoše, a čuvar kapije zaključa vrata i pođe za njima sve dok ne stogoše do prostrane, dobro namještene, divne dvorane. Dvorana je imala zasvođene pregratke i niše sa izrezbarenom stolarijom, imala je paviljon na kojemu su izvješene zavjese, imala je sobice i ormare prekrivene zarovima. U sredini dvorane bijaše veliki bazen dupke ispunjen vodom, sa fontanom u središtu, a na samome kraju bijaše nekakav ležaj od crnog drveta smrekova, ukrašenog biljurima, biserima i sedefima, sa prekrasnom zavjesnom mrežom od crvene svile, što tu bijaše stavljena protiv komaraca, te koja bijaše pričvršćena sedefima velikim kao lješnjak ili čak i većim! Sama je ta zavjesa bila odriješena.Kad se čovjek udaljavao od središnjeg puta Bejnel- Kasrejnas, ulice su postajale uže. Uske krivudave ulice, aleje koje su se penjaje prelazeći u skaline i česte ćorsokake sve je to značilo da je neoprezan putnik uvijek bio izložen riziku nailaska na lažne vodiče i lopove. S druge strane, ovakav obrazac uličnog plana omogućavao je da se lahko zabarikadiraju dijelovi grada u vremenima građanskih nemira i da se zaštite respektabilnija susjedstva od grupa siledžija, razbijača i prosjaka koji su dominirali vanjskim sirotinjskim četvrtima. Najgore sirotinjske četvrti bile su locirane na sjevernim i zapadnim obrubima Kaira, iza starih fatimijskih zidina. Tu su kuće ili straćare bile sagrađene od na suncu ispeče ne cigle i palmina pruća. Četvrtima e/- Husejnija i Bab al-Luq vladale su lopovske grupacije, o čemu ćemo raspravljati kasnije u ovom poglavlju.Groblja, koja se u Kairu uglavnom prostiru istočno od grada, bila su mjesta za pobožno meditiranje, ljubavne susrete i mjesta za džeparoše. Ljubavnici su ugovarali sastanke u ovim nenadziranim grobljima. K tome, ljudi koji nisu mogli naći kuće niti doma drugdje, spavali su u zakloništima grobnica u Gradu Mrtvih i prosjačili ili obavljali svoju sramotnu trgovinu tamo. Oni su svoj prostor dijelili sa utvarama i prikazama. Također, istočno od grada bila su ogromna brda smetlja koja su priskrbljivala nekakvu vrstu životnog izdržavanja za strvinare, kako životinjske tako i ljudske.Niz bazena, ribnjaka ili ugodnih mlaka nalazio se zapadno od grada, između Nila i Kairskog kanala. Ezbekijski ribnjak, koga je iskopao 1476. ,godine mamelučki emir zvani Ezbek, postao je najpopularnije mjesto zabave u vremenima kasnog srednjeg vijeka. Narod je uobičajio odlaziti tamo poslije podnevne molitve\džuma-namaza petkom da se odmara.

31

Južno od bazena Ezbekijja bio je Slonov bazen, koji je bio po postanku prvi, iskopan u fatimijskim vremenima, ali se tokom potonjih vremena isušio trebalo ga je iznova kopati. Opisuje se da su površinu ovog bazena prekrivali čamčići i splavovi za uživanje i žuti vodeni ljiljani. Iza ovog bazena bila je staza za konjske trke, koja se spominje u priči o „Sejfu I-Muluku i Bedi'u l-Džemalu“. Kuće elite bile su poredane rubom ovog bazena.jedna od ovih zgrada, Kuća Kafurova, bila je poznata kao sablasno mjesto kojemu bježe džini da bi se spasili od čarolija vračara. Dalje na jug bilo je Karunovo jezero, vrijedno spomena po neobičnim avanturama koje je imao ribar Ožudar sa trojicom Magrebljana vračara na njegovoj obali. Još dalje na jug bila je Etiopska mlaka. Kako smo već napomenuli, ugode i ljepote Etiopskog bazena do neba su hvaljene od jednog oca u „Priči jevrejskog ljekara \ vidara“. Ovaj otac,štaviše, recitira niz stihova, počinjući sa parom:„O kakav li prekrasan dan pokraj Etiopljanskog jezera. Provedosmo između sjena i svjetla,potom zaključuje:Mehki ćilimi prostrti i rašireni nama za odmor, Tako sjedismo dodajući među se okrepljujuće vino Koje od svih opojnih stvari u žalosti najbolje djeluje, Pijući duboke gutljaje iz velikih, do ruba napunjenih njenih čaša

Jer samo takovi pehari mogu zgasti našu žeđ usplamtjelu!“Perivoji i javni prostori vrvili su od raznovrsnih zabavača, kazivača pripovijesti i njihovih takmaca. U svojoj vanrednoj raspravi o filozofiji povijesti, Ibn Haldun (Ibn Khaidun, mislilac iz XIV stoljeća po Isau, a.s.) sugerira da zabavljači cvjetaju kad civilizacija propada:„Zabavljači postaju neumjereni kad se civilizacija razvija neumjereno. Tako saznajemo da ima Egipćana koji podučavaju nijema stvorenja poput ptica i domaćih magaraca, koji proizvode zadivljujuće spektakle koji pružaju iluziju da su predmeti transformirani, te koji podučavaju oponašanju pojanja kamiljih goniča, te kako da se pleše i hoda po konopcima u zraku, kako da se podigne teške životinje i kamenje, i druge stvari.Ovim zabavljačima koje nabraja Ibn Haldun mogu se također dodati i pripovjedači priča, šarmeri zmija, „zmija ljudi“, „gumeni ljudi“, glumci glumišta sjenkama, žongleri, sajmini madioničari, hrvači.

2.

U "Priči o ženinim lukavstvima" u Hiljadu i jednoj noći (koja je napisana u Damasku) nekakva prepredena i lukava žena daje upute nekojem memluku ( robu vojniku) sljedećim riječima: "Ustani i zaputi se pravo mjestu Taht el-Kal'ah, izaberu tamo sve Benu Sasance, plesače sa majmunima, ljude koji vode medvjede, bubnjare i frulaše." Taht el-Kal'ah bio je otvoren prostor ispod Damašćanske tvrđave gdje je narod odlazio zabavljati se. Benu Sasan ili Djeca Sasanova bio je termin korišten da se označi labava zajednica zabavljača iz niskog života (muktaši, džabaroši, prosjaci i lopovi). Članovi Benu Sasana nisu se istaknuto bavili vjerskim tekstovima, pravom i historijom koje je proizvela islamska vjerska elita. Nekoliko je dugih pjesama preživjelo koje podsjećaju na sasanidska postignuća. Napisane su i rasprave koje određuju varke skitnica i hulja. Najpoznatija među ovim raspravama je Kashf al-Asrar ( Kešf l-Esrar) ili Otkrivanje tajni, autora al-Jawbarija ( el-Dževberi), koji je ovo djelo napisao za kraljevsku komisiju u Iraku u trinaestom stoljeću po Isau, a.s. El-Dževberijevo djelo napisano je kao upozorenje

32

krijeposnima i kao opomena mudrima i razboritima, može biti malo sumnje u to da je njegovo prepričavanje poznatih uvjerljivih trikova, namještaljki i praktičnih šala bilo napisano za zabavu. Žanr koji je pisao el-Dževberi blisko nalikuje književnosti na engleskom iz XVI i XVII st. posvećenoj djelima hvatača kunića, ljudima koji su priređivali prostačke lakrdije, prosjačugama i drugim potvrđenim huljama i lopužama. U Kešf l-Esraru, el-Dževberi izlaže ne samo varke mađioničara, naširoko protumačene, već također izlaže i prepredenosti samotnjaka koji su spravljali čudesa razbludnih i pederastih sufija, putujućih propovjednika, alhemičara, šetača po žeravici, prostitutki, nadri-ljekara, najzačudnijih probisvjeta i lovaca na skrivena blaga. U jednom poglavlju posvećenom varkama Benu Sasana, el-Dževberi priča kako je, kad je bio u gradu Harranu, vidio nekakvog čovjekolikog majmuna čiji ga je vlasnik izvježbao da učini ljudsku gestu pozdrava, da izvršava obredna čišćenja, da, neuzubillah, klanja i da plače! Vlasnik je majmuna doveo, zajedno u pratnji sluga u indijskoj odori, do nekoje džamije gdje je majmun izvršio obredna čišćenja i klanjao! Kad ga je neki radoznali čovjek iz toga skupa pritijesnio da objasni ovo čudo, vlasnik tog majmuna je odgovorio da se ne radi o majmunu već o nekojem začaranom indijskom princu! Kralj, koji je bio otac tog princa, vjenčao je za princa neku princezu. Sve je u braku išli dobro dok prinčeva žena nije postala ljubomorna, sumnjičeći ga da se zaljubio u neku robinju. Njegova su protivljenja bila beskorisna, i u navali gnjeva ona upotrijebi nekoje čini da bi ga pretvorila u majmuna.Sve od toga trenutka princ luta po Svijetu u ovom nesretnom obliku. Potom je vlasnik uzeo skupljati novac u korist princa. El-Dževberi tvrdi da je bio očevidac ovom svemu ovom, ovaj događaj nosi posigurnu ličnost sa "Pričom drugog derviša" u Hiljadu i jednoj noći. Otvoreno je pitanje da li je Hiljadu i jedna noć inspirirala profesionalnog varalicu ili je bilo obrnuto.Mađioničarstvo ili ša'bezeh, izmrijestilo je specijaliziranu literaturu o samom sebi. U predgovoru svojemu djelu Cvjetovi bašči koji se tiču znanja mađioničarske vještine, ulični mađioničar iz XV st., po imenu al-Zarkhruri (ez-Zehruri), piše da je vidio mnogo djela o svojemu zanatu. Ez-Zehrurijeva rasprava pribavlja upute za izvođenje impresivnog niza varki, od kojih su neke sasvim pomno izložene. Npr., on opisuje kako malu voštanu figuru čovjek drži u ruci svitak pergamenta mađioničar može baciti u bazen vode. Mađioničar, pritom, tvrdi da je otposlao ovu figuricu kao izaslanika Kralju Džina. A potom, kako ova lutka ne uspijeva da se iznova pojavi iz vode, mađioničar ti se pretvara i hinji ozlojeđenost i, potom, brzo odašilje drugu voštanu figuru, ovaj put naoružanu mačem, da bi kaznila onu figuricu izaslanika zbog njegove sporosti. Ne prođe mnogo vremena, a voda ti u onom bazenu postane sva crvena, dok se na površini pomalja ona figurica što je bila sa mačem, držeći odsječenu ruku one figurice izaslanika! Idući kraju svoje ozbiljne studije, ez-Zarhruri ukratko opisuje neku vrstu takmičenja s kojom se imao susresti ulični mađioničar u srednjovjekovnom Kairu sa članovima svog zanata između Benu Sasanaca. Prvo spominje profesionalne lovce na skrivena blaga. Potom su tu bili alhemičari, koji su se pretvarali da prave zlato od gipsa, a imali su i mnoge druge varke iz svojih rukava. Ponekad je mađioničarstvo bilo izvođeno u pobožne svrhe, kao što sufijski propovjednici mogu izvoditi varke da bi privukli publiku kojoj žele pridikovati. El-Halladž (al-Hallaj), veliki irački mistik iz X stoljeća po Isau a.s., znao je proizveati, naoko se činilo iz praznog zraka, nekakvu jabuku i govorio je svijetu oko sebe da ju je upravo ubrao sa drveta u raju! Kad je nekakav čovjek, oštrijeg oka negoli u ostalih, prokomentirao da ta rajska

33

jabuka čini se ima crvljive rupe u sebi, el-Halladžov odgovor je bio hitar: "A i kako bi moglo biti drukčije? Ubrao sam jabuku sa drveta u Prebivalištu Vječnosti i donio je u Kuću Prolaznosti, eto zašto ju je pogodilo kvarenje!" Riječ la'ab koja doslovno znači 'igra', korištena je da se njome označi i mađioničarstno i opsjenarstvo. Prema onim tako misterioznim enciklopedistima iz desetog stoljeća po Isau a.s., Čistoj Braći opsjenarstvo nije ništa drugo doli munjevitost pokreta i prikrivenost pomagala kojima se varke vrše….Varke zasmijavaju, ali razmišljanje se divi vještini izvođača. Havi ili 'šarmer zmija', 'ukrotitelj zmija' jeste onaj koji opsjenjuje zmijama. Maxime du Camp, uvrstio je jedan živ opis zmijošarmerovg modus operandija (tj. načina kako ukrotitelj zmija radi) u jednu pripovijest svoga putopisa. Neki mladi čovjek, nakon što je dopustio da mu se zmija mota okolo tijela nekoliko puta, pljunuo joj u usta i pritisnuo joj glavu, tako da gmaz postade ukočen (ukočen baš onako kako su faraonovi vračari pretvorili zmijurine u štapove u Starom Zavjetu). Du Camp zaključuje da je i on bio obmanjen mađioničarskim trikom.Rifa'ijski derviši, naročito su se specijalizirali u rukovanju zmijama, idući toliko daleko da su jeli te gmazove koje su držali u rukama. Ovi su derviši imali i jedan unosan sporedan posao hodanja po žeravici (sva su njihova 'čuda' bila priređivana za novac). U ranom XIV st. fundamentalistički vjerski mislilac Ibn Tejmijja pokrenuo je kampanju protiv ovih rifa'ijskoh derviša u kojoj je otkrio kako to ovi 'čudotvorci' mažu žablje salo, komade narančine ljuske i milovke po svojim tabanima da bi se zaštitili od užarenog ugljena!Tu su bili i tzv. bahluvani, tj. pehlivani (riječ bahluvan znači šampion). Bahluvan bi mogao biti akrobat, šetač po zategnutom užetu ili pak onaj koji je ovladao ovim ili onim smionim umijećima. Hrvanje je naročito bilo popularno u vrijeme mamelučkog perioda.Živo glumište nije bilo u cijelosti nepoznato u islamskim zemljama, ali su predstave čini se bile vulgarne stvari i afere, koje nisu bile pod patronatom elite, niti su tretirane kao sastavni dio arapske visoke kulture. I ono malo dokaza koji postoje o živoj drami u srednjovjekovnom arapskom svijetu sugerira da su mnogi komadi bili neprobavljene predstave, koje se nisu mnogo razlikovale od priča narogonjenim muževima, vragolijama i niskom životu koji obiluje u Hiljadu i jednoj noći, i kako smo vidjeli moguće je da barem neki komadi i priče vuku svoje porijeklo iz tema koje su bile prvo razvijene u helenističkoj drami pozne antike. Jedna od rijetkih književnih napomena o glumcu nalazi se u pjesmi koju recitira Zumurruda u priči 'Ali Šar i Zumurruda':

'Odlaziš s jednom bradom i vraćaš se s drugom, Kao da si jedan od izvođača hajala'

Igre sjenki čini se da su bile iznošene češće na pozornicu negoli drame u kojim se koriste glumci. Oba su ova tipa predstave bila igrana od prostaka koji su bili poznati po vulgarnom i onom što obično sadrži prostačku razuzdanost koja karakterizira lakrdijaše, nasamarene muževe, svodnike i svodnice i uživaoce hašiša. Predstave sjenki su izvođene u hanovima ili tavernama. Tekstovi o igrama sjenki iz XIII st. po Isau a.s. kaje je napisao Ibn Daniyal, jesu važan izvor o uličnim zabavljačima i niskom životu opće. Ibn Daniyal (1248.-1311.) po zanimanju oftamolog, imao je reputaciju ozbiljnog pjesnika i bio prijatelj mamelučkeelite u Kairu. Imao je on uz sebe još jednu stranu, napisao je rukopise o igrama sjenki, a tri su takva rukopisa preživjela. Njegova predstava Ajib wa Garib (Adžib ve Garib) prikazuje prljave stanovnike na trgovištima. U ovoj predstavi,

34

likovi se pomaljaju jedan za drugim pred Zuvejla kapijom. Garib (doslovno znači stranac) jeste lažni okulist, koji jedva sastavlja kraj sa krajem prodajući krivotvorene talismane, krivotvoreno pokazujući epileptičke napadaje da bi izmamio kakvu milostinju, zatim je zaljepljivao svoje očne kapke jedan za drugi da bi simulirao sljepilo, potom je dresirao ljudolike majmune, te izvodio druge slične sumnjive vještine.Njega slijedi Adžib ('što znači Zadivljujući', onaj koji zadivljuje), poluobrazovana spodoba i maštoviti propovjednik, čiji propovijedi imadu kao glavni cilj dizanje para za sebe! Potom dolazi ukrotitelj zmija, zatim prodavač narodne medicine, pa onda travar, zatim hirurg, zatim neka osoba koja hoda po zategnutom koncu, tu je i mađioničar, prodavač zapisa, pripitomitelj lavova, čovjek koji dresira mačke i miševe da postanu prijatelji….Sva ova bulumenta drži govore, u kojima otkrivaju varke svoje trgovine i potužuju se na svoju tegobnu sudbinu! Drugi je komad pod naslovom Tayf al-Khyal ( Tajful-hajal –doslovno 'Sjenka imaginacije'), zapravo imade jedna predstava u kojoj neki vojnik, Emir Wisal, upao u neodgovarajući brak; ali, ova predstava je sredstvo satire, odnosno ismijavanja savremenih manira i događaja kakvi su bili mnogo objavljivani pokušaji mamelučkog sultana Baybarsa da zabrani hašiš, krčme i prostituciju. Treći Ibn Daniyalov preživali komad, pod naslovom Al-Mutayyam ('Pogođeni ljubavlju'), jeste ozbiljna pripovijest koja se bavi homoseksualnom ljubavi al-Mutayyama i niza životinjskih borbi koje on i njegovi voljeni priređuju. Zajedno sa djelima Ibn Daniyala i el-Dževberija, te nekim raspravama i poslanicama o adabu i manje poznatim rivalskim zbirkama priča, Hiljadu i jedna noć jeste jedan od malobrojnijih izvora o beznačajnim, o otrcanim i nebitnim ljudima. Glavnu tematiku, kao i gavninu publuke u Hiljadu i jednoj noći sačinjavaju nosači, brijači, Džudar ribar, lađar i skeledžija na Nilu, narogonjene kadije, prevareni profesori o kojima se u buljucima govori na stranicama Noći. Uz već spomenute književne izvore postoji također i opsežni i ozbiljni arhiv poznat kao Geniza. Ova velika zaliha dokumenata, više od deset hiljada komada papira, otkrivena je u jednoj zapečaćenoj prostoriji za stare stvari u nekoj staroj Kairskoj sinagogi tokom 1890-tih godina. Usljed dubokog srednjovjekovnog jevrejskog poštovanja imena Božijeg, Jevreji su se bojali bacati bilo šta što bi moglo nositi Njegovo ime. Dakle, ovi papiri i komadi papira, pisani na arapskom jeziku, ali u hebrejskom alfabetu, sačuvani su srećom, i nisu bačeni na gomilu smetlja. Geniza sadrži dokumente svih vrsta- testamente, popise rublja iz praonice, pisma, pjesme, isprave o prodaji i pazaru, bračne ugovore, molitve, pravne ugovore itd. Sadrži čak i najranije napomene o punom nazivu Hiljadu i jedne noći. Geniza se pokazala kao iznimno bogat historijski izvor o svakodnevnom životu u Egiptu od desetog do trinaestog stoljeća. Dokaze da Geniza daje briljantno je rasporedio i protumačio S.D. Goiten u svojoj magistralnoj petotomnoj sintezi pod naslovom "Mediteransko društvo: Jevrejske zajednice arapskog svijeta opisane u dokumentima Kairske Genize".Hiljadu i jedna noć, zatim drugi književni izvori i Geniza dokumenti nude beskrajno široke uvide u materijalni život i mentalite srednjovjekovnog arapskog gradskog svijeta.Priče Hiljadu i jedne noći su bogat izvor poslovica koje ukrašavaju svakodnevne tokove društvenog razgovora. Evo nekoliko poslovica i uzrečica:

Da su sve pameti iste, ništa se na trgu ne bi prodalo!Ne zaboravi da u svakom čovjeku uvijek malko izmeta imade!Budi dobar naročito spram onog ko je prema tebi nepravedan!

35

U ljubavi su svi jednaki!Ćup se ne može dva puta prodavati!

NISKI ŽIVOT

U predislamskoj Arabiji pljačkanje kamila nije se shvaćalo krađom, i uspješne krađe kamila često su se slavile u poeziji. Općenito uzev, krađa se nije smatrala visoko pokuđenim zlodjelom. Međutim, sa dolaskom islama i obznanjivanjem šerijata, ili vjerskog prava, bile su ustanovljene određene kazne za krađu. Ustrajan lopov, ukoliko je bio uhvaćen, bio je podložen kazni odsijecanja jedne ili obje njegove ruke. Međutim, spomenuti odnos prema lopovima je optrajavao i u kasnijim vremenima, te su lopovi u nekim krugovima bili omiljeni i slavljeni. Hiljadu i jedna noć obiluje pričama o lopovima i profesionalnim varalicama. Premda je Bagdad povremeno nominalna pozornica ovih priča, većina ovih priča bila je, čini se, sastavljena, ili makar prepisana i preudešena, u Egiptu u vrijeme mamalučkog i perioda Osmanlija.Mnoge su priče ispričane o ingenioznim dovitljivostima glavnog lopova iz devetog stoljeća, el-Ukaba (al-Uqab – što zapravo znači „orao“), između ostalih priča o opkladi koju je on imao s nekakvim doktorom oko toga da će on, al-Uqab, za kratko vrijeme ukrasti nešto iz doktorove kuće. Premda je kuća bila strogo čuvana, al-Uqab je opio stražare i uspio je da pokrade doktora.Srednjovjekovne rasprave o zločinu poznavale su nekoliko kategorija lopova. Jedna grupa provalnika, jazbinjara, naprosto bi prokopavala svoj put kroza ćerpični zid eda bi tako napravili ulaz u kuću koju su htjeli pokrasti. Drugi su lopovi koristili kukaste motke i višekrake željezne ruke zavezane za užeta kojima su zakvačili stvari i iznosili ih kroz prozore. Drugi su lopovi, opet, koristili kornjače sa upaljenom svijećom, postavljenom na njenim leđima. Odašiljali su ovo stvorenje ispred sebe u kuću koju su predvidjeli pokrasti. Imadne li u tom vremenu nekoga u kući, onda bi vlasnik zasigurno zavrištao od iznenađenja što vidi kornjaču, a lopovi bi tako bili opomenuti. A akoli je, međutim, kuća bila prazna, u tom slučaju svijeća na kornjačinim leđima bila je od pomoći vodeći lopove kud su htjeli u ovoj njihovoj raboti. Kornjača nije bila jedino stvorenje upotrebljavano za profesionalni kriminal. Čini se da je bilo uobičajeno u srednjovjekovnom Bagdadu da se umirovljeni, penzionirani lopovi pridruže policijskim snagama kao tevvabun (tawwabun – pokajnici). Prema povjesničaru iz desetog stoljeća po Isau, a.s., ovi pokajnici bijahu stari lopovi koji su, kako su zalazili u godine, ostavljali to svoje lopovsko zanimanje. Kad bi nekoji zločin bio počinjen, oni bi znali ko ga je počinio i mogli su ukazati na vinovnika i krivca. Međutim, često se događalo da su oni sudjelovali sa lopovima u plodovima njihove krađe.Al-Mas`udi opisuje kako su ajjaruni stupali u borbu gotovo goli, noseći samo kratke hlače ili gaće. Oni su sebi pravili nekakvu vrstu šljemova/kaciga koji su bili izrađeni od upletenog palmina lišća, i to su zvali buz. U mamelučkom su Egiptu pisane popularne priče o huljama oba spola koji su navodno nicali kao iz zemlje za vrijeme abbasijskog halifata. Nekoje od ovih priča našle su svoj put u kasnije kompilacije Hiljdu i jedne noći. Međutim, Kairo samo bilo je poprište mnogih spektakularnih zločina, zločina koji su bili uzrok čuda i izvor inspiracije za pripovjedače priča. U vremenima gladi i oskudice, međutim, ljudi su u Kairu bili ubijani zbog mesa koje su imali na svojim tijelima.

36

Općenito govoreći, kult lukavstva, prepredenosti i varki prožima arapsku književnost, i priče o prepredenim lopovima ili huljama i nitkovima sačinjava jedan pod žanr u sklopu jednog šireg žanra koji slavi lukavstvo vojnika, žena, nezvanih gosta i čak - životinja. Slavljenje i hvaljenje umjetnosti li majstrorski izvedenih varki, bilo to u činjenju zločina, u čuvanju postavki zakona, ili to bilo u umetanju i ubadanju igara riječi u pjesme, jeste jedna od najistaknutijih crta srednjovjekovne arapske kulture. U srednjovjekovnom Bagdadu nezvano gostinstvo bilo je organizirani način zarađivanja za život, i profesionalni tufayliyyun (tufejlijjun). U priči Hiljadu i jedne noći pod naslovom „Ishak iz Mosula i trgovac“, Ishak opaža neku pjevačicu na ulici, zaljubljuje s u nju i prati je do kuće gdje se održava večera. Domaćin, koji otkriva da je Ishak „nezvani gost“ samo primjećuje: „E ovaj je parazit (tufayli); ali, on je ugodan pratilac, stoga s njime postupajte s uvažavanjem“. Dok su drumski razbojnici i dr. pljačkaši izvan gradova obično predstavljeni u pričama Hiljadu i jedne noći i u dr. pričama kao ljepuškasti glupaci.Hijerarhija poštovanja i uvažavanja među lopovima data je u nagovještajima u priči Hiljadu i jedne noći pod naslovom „Trgovac sandalovim drvetom i varalica“, u kojoj trgovca, koji je bio prevaren, savjetuju da ode posjetiti nekog Šejha Lopužu, starog čovjeka „verziranog u prijevare, magiju i lopovluk“, istaknutog među svim gradskim varalicama po svojoj prepredenosti, te koji napokon presuđuje i dijeli pravdu o podivzima svojih mlađih članova.U Hiljadu i jednoj noći, riječ šatir nastoji se upotrijebiti u širem smislu „vještog hulje“. Naprimjer, Egipćanin Živični Alija (Ali zaybaq) opisuje se kao šatir. Onaj kojemu je uvijek za petama policija. Živični Alija je možda najveći od svih šuttara (specijalist sa arbalestom). Jer, krađa Alia Zaybaqa je prava umjetnost, on krade i od kolega lopova naprosto da im pokaže svoju vještinu u umjetnosti krađe. U jednoj priči Hiljadu i jedne noći izvan ciklusa priča o Aliji Zejbeku, naime u „Priči o Nurudinu Aliji i njegovim sinu“nekakav dobrotvorni kuhar koji spravlja kolače u Damasku, i koji prima nekog Bedrudina Hassana, jeste bivši šatir i lopov: „...ali Allah je od njega primio pokajanje, odvratio zlo s njegovih staza te je otvorio javnu kuhinju“. Usprkos svome pokajanju, očigledno se vidi iz ove pripovjesti da je ovaj čovjek još bio zastrašujuća ličnost, a ne vrsta osobe s kojom bi se željelo zapodjenuti bitka.

2.

Svijet prosjaka bio je prodoran i sve vrste varalica i lopova primani su da bi ostali u životu. Neki prosjaci uzmali su krv iscijeđenu iz kamiljih krpelja mješali su je sa gumiarabikom prije nego što su je mazali po očnim kapcima,i vijeđama radi prijevarnog pokazivanja urođenog sljepila. Drugi prosjaci su pokazivali da su nijemi ili ludi ili da su ranjeni u ratu protiv neprijatelja. Iz ovog se razvio književni žanr pod nazivom adab al-kudyah(edebu l-kudyah) ili pravila ponašanja u prosjačenju. U ovom žanru prosjaci instruiraju kako da obavljaju svoj posao kako da varaju ili traže novac od prolaznika. U El-Harurijevim Mekamama Ebu Zejd drži pridike svome sinu o vrijednostima prosijačkog života i govori svom sinu da uvijek bude oprezan,prepreden i uvijek u pokretu.

37

Al-Jahiz (El-Džahiz) napisao je raspravu o prosjacima i njihovim varkama on tu govori da je skitanje plemenit,zabavan poziv,skitnice uživaju bezgraničnu sreću,lutaju po svijetu,idu kud hoće i nemaju brigu za svoju porodicu i posjed.Bezosjećajan opis kairskih prosjaka dao je Lane u svom djelu “Maniri i običaji Egipćana”. Prema Laneu mnogi prosjaci su većinu svog dobitka trošili da bi kupili hašiš. Hašiš se nekad koristio kao sastojak ljekovima. Uzimanje droge nije postalo popularno sve do 19-tog stoljeća odnosno,13-tog stoljeća po Isa a.s. Religijski polemičar Ibn Tejmija žigose uvođenje droga u Siriju po ulasku Mongola na Bliski Istok. U Hiljadu i jednoj noći “Priča o Kadiji i Izjelici Bhanga” sultani se raspituju za hašiš. A njegov vezir mu odgovara :”Hašiš je sastavljen od konopljenih listaka,pritom mu dodaju aromatične korjene i ponešto šećera,a potom iskuhavaju i pripremaju kao neku vrstu ukuhanog slatka koje jedu.” Mnogi bogati ljudi i vjernici,na uzimanje hašiša gledali su s gnušanjem,a muslimanska zajednica je zabranjivala uzimanje alkohola i opojnih sredstava. U 14-tom stoljeću prodaja hašiša je bila nisko rangirano zanimanje i za njim su išli i iz njega dobit izvlačili sokolari i dreseri pasa. I u Hiljadu i jednoj noći u priči “Nestašluci Dalile i njezine kćerke Zejnebe” opisan je jedan uživalac hašiša. Tu se kaže :”Taj i taj gonič magaraca,on je smetljar koji nije bio na poslu sedmicu dana,i on je,povrh toga,izjelica hašiša.” U Gornjem Egiptu hašiš je bio skup i neki ugledni ljudi su ga kupovali. Iako su pobožni ljudi osuđivali droge koje su povremeno zabranjivali i sami sultani,većinu vremena droge su se prodavale i javno konzumirale. Al-Fuzuli napisao je raspravu u pohvalu hašiša. Ova poslanica je tvrdila da uzimanje droga može priskrbiti jedan umjetno potaknut okus božanske ekstaze,te da poremećenje uma može uživaoca droga približiti Bogu koji nadilazi svu racionalnost. U Hiljadu i jednoj noći droge se opisuju u dva konteksta. Prvo u kontekstu banja (bendž,henbana ili hašiš) i opijuma na koje pripovjedači naivno ukazuju kao na neku vrstu drogerskog alkoholnog pića ili na rani oblik hloroforma koji je bio na raspolaganju za korištenje huljama i lopovima. Npr.u priči Hiljadu i jedne noci, “Ali Sar i Zumurruda” zlosudni i zlokobni kršćanin Nazarićanin koristi bendž(hašiš) pomješan sa opijumom dajući ga silom Zumurrudi da bi je mogao savladati i oteti. U “Priči o začaranom kralju” ovog princa savladuju hašišom nekoliko noći zaredom,hašiš mu daju potajno podsredstvom njegove monstruozne žene. Smatra se da su pljačkaši i razbojnici koristili hašiš i druge droge kao bi savladali svoje žrtve te u bili poznati kao mubaniji,a i El-Dževberi pribavlja znatne detalje o njihovim aktivnostima. U svojoj faktičkoj zbirci varki i hulja tvrdi da su kidnaperi djece upotrijebili hašiš kako bi umirili svoje žrtve. Postoji podžanr u Pričama iz Hiljadu i jedne noći iz poznog egipatskog perioda posvećen lakrdijaštvu prostih ljudi koji su izgubili pamet zbog droga. Npr. u “Priči o Kaziju i jedaču biljke Bhang” neki hašišar brka odsjev mjeseca na tlu sa rijekom i brka psa s ribom. Bilo je mnogo jeftinije opiti se hašišom nego vinom,i u Hiljadu i jednoj noći nastoji se opisati prinčeve i trgovce kao one koji se odaju vinu! Alkohol je formalno zabranjen u islamu,ali su ovu zabranu široko zanemarivali ležerniji vjernici. Neki su tvrdili da je Kur’anom samo vino od grožđa zabranjeno tako da je bilo dozvoljeno napiti se alkohom načinjenim od smokava! Ebu Nuvas (Abu Nuvas),pjesnik iz 9-tog st bio je najveći od svih pjesnika koji su slavili uživanje u vinu i ljepoti dječaka koji su služili to vino. Ebu Nuvas opisan je u nekoličini

38

priča u Hiljadu i jednoj noći kao heroj u nekoliko nemoralnih avantura,a nekoliko njegovih pjesama je umetnuto u ove priče. Pijenje vina i pederastija nastoje ići ruku pod ruku barem u književnosti. Sufijski pjesnici pisali su pjesme u pohvalu i slavu vina i lijepih dječaka. Srednjovjekovni muslimani kockali su se i za pare,natjecali u mnogim stvarima,uključujući konjske trke,trke golubova zatim igrama trik-trak itd. Dok su neki muslimani opravdavali igru šaha,drugi strožiji su je zabranjivali. Moguće je da je u kultu kriminala u popularnoj književnosti bio dat dodatni podsticaj kroz nepopularnost sudskih i policijskih snaga. U pričama Hiljadu i jedne noći kao što su :”Djevojka i njezinih pet prosaca”,zatim “Priča o Kadiji i onome koji je jeo biljku Bhang”,sudije su nemilosrdno ismijane kao pokvareni,prevarani,nekompetentni ili lascivni. Ni policija nije dobila bolji tretman u Hiljadu i jednoj noći,policijske snage su općenito poznate kao tiranskei upravo je to riječ kako ih neki mladić u “Priči o kršćanskom mešetaru” naziva. (U ovoj priči ovog su mladića koji je bio nagnan da ukrade,da bi pomogao svojoj gospodarici,uhvatili i njegova mu je desnica odsječena.) Proizvoljna hapšenja,skidanja i mučenja koja je prouzrokovala policija opisuju se često u Hiljadu i jednoj noći. U ranom srednjem vijeku bilo je mnogo policije koja je opraštala lopvima. Policijskim snagama ili šurtom kako su ih obično zvali ravnao je valija koji je pisao redovne izvještaje sultanu. Muhtasib ili tržni inspektor nadgledao je utege i mjere kao i kvalitet robe na tržištu i proganjao je one koji ne vraćaju dug. Muhtasib je imao i policijske dužnosti bio je odgvoran za javni moral. Pokušavao je osigurati da svi muslimani prisustvuju džumi namazu petkom u glavnoj džamiji,muhtasib je takodjer ubirao i trgovačke poreze. Prilike za korupcijski profit bile su beskrajno velike i položaj muhtasiba bio je plaćen izravno od sultana. U priči “Ali Nuruddin i Miriam Pojasarka” ova Miriam,koju prodaju kao robinju na trgu,navrat-nanos,sastavlja nekakve stihove koji ismijavaju muhtasiba koji je moćan čovjek u tom gradu. U ranom mamelučkom periodu,Kbizanat al-Bunud (Hizanetu-l-Bunud, doslovno Riznica Zastava) bio je glavni zatvor za obične(tj.nepolitičke) zatvorenike. Hizanetu-l-Bunud bio je što je malo apsurdno,službeno sankcionirano središte za dopuštenu prostituciju i mjesto prodaje vina i svinjetine. Bio je običaj da se zatvoreniku ispostave troškovi za zatvorsko uzdržavanje. Oni zatvorenici koji nisu mogli naći potporu od vlastitih porodica bili su pod obavezom da budu odaslani napolje povezani u lance da prose na ulici za svoje uzdržavanje u zatvoru. Alternativno,mogli su biti upotrebljeni na građevinskim radovima,ili im se povjeravalo organiziranje prodaje vina u zatvoru.

Zatvorenička populacija u prijemodernim muslimanskim društvima bila je obično malobrojna,a novčane globe,šibanje i amputiranje ruku bili su dio arsenala društvene kontrole. Mladiću u “Priči o kršćanskom mešetaru” odsjecaju ruku kod Zuvejila kapije,što i jeste bilo mjesto za pogubljenje i kazna amputiranja u Kairu,te mu daju času vina nakon što je operacija obavljena. U abbasijskim vremenima bila je opća praksa izvrgnuti javnom ruglu manje krivce koji ne zaslužuju smrtne kazne,te ih privezati za nekakav okvir pričvršćen za grbe baktrijske kamile koja se potom izvrgavala pogledima svijeta po gradu. Ovaj je okvir bio poznat pod nazivom lu’bab,lutka (tj,predmet ismijavanja). Mameluci koji su bili okrutni imali su običaj raspinjati kriminalce i političke promašenjake na kamilje samare.

Pogubljenja su bila oblik uličnog glumišta i bila su visoko popularna. Nakon što je Tumanbey,posljednji mamelučki sultan Egipta,bio obješen pred Zuvejla kapijom 1517

39

god. Njegovo su smaknuće reproducirali stručnjaci za glumište sjenki,i to uveliko na zadovoljstvo novog egipatskog vladara,osmanskog sultana,Selima Okrutnog.

SEKSUALNE KNJIŽEVNOSTI

1.Priče iz Hiljadu i jedne noći koje su preživjele u narodnom pamćenju, barem na Zapadu, jesu priče nalik Ali Babi, koje imaju malo ili nimalo seksualnog sadržaja. Ali, seksualne teme – rodoskvrnuće, preljub, sadizam i tako dalje – prožimaju Hiljadu i jednu noć.

Šeherzadine beskrajno duge priče namijenjene su da kako, odgodi njezina pogubljenja i jenjavanju kraljeva bijesa.Ali, ove su priče također namijenjene i da poduče, te upada u oči koliko mnogo priča Hiljadu i jedne noći govori o ženama preljubnicama, o ženama snalažljivicama, o ženama nadmoćnicama, o ženama pronicljivicama…Iz nekojih pripovijesti Šahrijar može naučiti da ipak imade takvo što kao što je vjernost u ljubavi i braku.Iz drugih pripovijesti on može zaključiti da su žene beskrajno strastvene, pohotne i bludne i da će, samo ako mognu zavoditi svoje muževe, te kralj Šahrijar može iz svega ovog izvesti melanholičnu vrstu utjehe.A potom, nakon što čuje nekoje druge pripovijesti Šahrijar se može naprosto smijati i zaključiti da sam seks niukom slučaju nije tako ozbiljna stvar.U jednoj studiji o načinu na koji su zapadni autori i umjetnici oslikali i obično karikirali Srednji istok.Rana Kabbani tvrdi da su priče Hiljadu i jedne noći bile prvobitno pričane jednom u cijelosti muškom slušateljstvu željnom prostačke zabave.Međutim, R. Kabbani nastavlja tvrditi da žene u ovim pričama potpadaju pod dvije kategorije:

- s jedne strane su preljubnice, čarobnice i prostitutke, lascivne i mnogo opake,

- i s druge strane, pobožne, smjerne i mudre žene «koje nisu izazovno seksualne» i čije su vrednote obično dekorativna folija za glavnu crtu priče, i koje nisu od velike dramske vrijednosti.

Lally Hollbecque tvrdi da zbirka priča Hiljadu i jedne noći ima jednog jedinog autora kompilatora i da je, šta više, taj autor bio gorljivi feminist.Šeherzada, kako je predstavlja Lally Hollbecque, poučava posredstvom priča, a to čemu ona poučava iznad svega opravdava i slavi žene i njihove vrijednosti!Šeherzada pokreće Šahrijara na ljubav i ona ga civilizira.Preljuba se često koristi kao radnja koja je pokretač u pripovijestima Hiljadu i jedne noći, (zapravo poput Ujak Tominih srebrenih kravljih vrhnji u pričama P.G. Wedehousea), te nam tako učestalost preljube u ovim pripovijestima govori malo ili nimalo o učestalosti preljubei brakolomstva u srednjovjekovnom društvu.

Hiljadu i jedna noć nije jedina zbirka priča sa jakim seksualnim sadržajem.

40

Naprimjer, djelo Hikayat al-Ajiba wa'l-Akbbar al-Gbariba (Hikajatu l-Adžibe ve l-Abbaru l-Garibe, Priče o zadivljujućem i vijesti o čudnom'), koje je vjerovatno sastavljeno u desetom stoljeću po Isau a.s., jeste zbirka koja sadrži nekoliko visoko erotskih pripovijesti.

Najosobenija od svih je «Priča o četrdeset djevojaka», u kojoj neki princ, tumarajući pustinjom, slučajno nailazi na nekakvu palatu, u koju ulazi . Mjesto je pusto, premda se tu nahodi četrdeset prijestolja, a u samom središtu velike odaje je zlatni sto sa hranom i vodom, sve to postavljeno za četrdeset ljudi.Princ uzima malko hrane i vode sa svakog mjesta.Kadli odjednom, uznemiri ga topot konjskih kopita i pogledavši kroz prozor, ugleda četrdeset konjanika kako se približavaju u punoj opremi.Princ se, potom, skriva i uhodi ove ratnike. Tek kad ratnici odložiše svoju opremu, princ otkriva da su oni, zapravo, žene.

Sve su odreda bile lijepe i hurije (bur al-ayn). (Žena koja je bur al-ayn ima oči u kojima postoji jak kontrast između crnog dijela oka i bionjače koja okružuje crni dio. Biti bur al-ayn jeste jedno od svojstava hurija u raju).

Kad ovih četrdeset žena sjede da večera, otkriše da je njihov kruh razlomljen i zbog toga se uznemiriše.Ali, nakon što jedna od njih obeća da će ispitati stvar, one provedoše noć pijući, recitujući stihove i pripovijedajući priče sve dok ne nastupi praskozorje. A zatim se trideset i devet ovih djevojaka opremi u svoju odjeću da bi se otisnule u lov, dok jedna između njih četrdeset ostade u dvorcu da bi riješila misteriju.Kad mladić izađe da bi sa trpeze uzeo još hrane, ona se na njega okomi.!Ona je prvo bila u neizvjesnosti da li je on ljudsko ili džinsko biće, ali su potom jeli i pili zajedno i dijelili postelju.Narednog je dana princ imao u biti istu avanturu, ali sa različitom djevojkom, i to je tako potrajalo dok on nije odvojeno i tajno spavao sa svakom od ovih žena u ovom dvorcu i učinio da sve one zatrudne.

Priča o četrdeset djevojaka je veselo i živo slavljenje spolnog općenja. Moguće je da se ove priče o dvorcu žena (ovaj se motiv nalazi i u Hiljadu i jednoj noći) zasnivaju u krajnjemu na muslimanskim fantazijama o tome šta se događa u ženskim samostanima.Djelo Hikayat al-Ajiba zasigurno zaslužuje da bude prevedeno na engleski.Hiljadu i jedna noć i Hikayaj al-Ajiba jesu mješovite zbirke priča, mnoge od njihovih priča jesu savršeno osebujne, neke su čak moralno poučne.Međutim, priče Hiljadu i jedne noći morale su se natjecati sa tzv. kutub al-bab literaturom ili sa knjigama posvećenim pornografiji, u formi bilo seksualnih priručnika ili zbirki isključivo erotskih priča.Autor jednog takvog djela bio je Ahmed Yusuf al-Tayfashi (Tajfeši). Koji je rođen u Tunisu, ali se nastanio u Kairu i tamo umro 1253. godine. Njegovo djelo Nuzbat al-Albad («Okrijepa srca») jeste bestidna zbirka pogleda, razmatranja, pripovijesti i pjesama o raskalašenosti.Tajfeši je naročito bio zainteresiran za priče o homoseksualcima i pederima, a neke se njegove odviše slobodne anegdote tiču imenovanih savremenika.

41

Tajfešijevoj knjizi, usprkos njezinoj bestidnosti, namijenjena je uloga edeba – to jest njegova je knjiga djelo poučne književnosti, belles lettres, koja pribavlja pogodan materijal za razgovor za stolom – a bila je pisano u vrijeme kad su homoseksualnost i homoseksualno ponašanje, čini se, bili u modi u intelektualnim krugovima.

Za razliku od Tajfešija, Ali al-Baghdadi (el-Bagdadi) se osobno isključivo bavio ženama.Gotovo se ništa ne zna o njegovom životu.Njegova knjiga «Kitab al-Zabr al_Aniq fi'l-Bus wa'l-Ta'niq («Knjiga krasotnog cvijeća koje se tiču cjelivanja i gljenja») predstavlja kompendij od dvadeset i pet poglavlja o ženskim smicalicama («kayd al-ni-sa») i bavi se trikovima koje žene koriste u zavođenju svih muževa i zaljubljenika.Naracija je pisana u vulgarnom srednjoarapskom jeziku, a seksualni su susreti opisani detaljno i s uživanjem.El-Tajfeši i Ali el-Bagdadi izmišljali su ili kompilirali /sastavljali izmišljotini i fikcije za zabavu. Međutim, najpoznatiji od svih pornografskih priručnika napisanih na arapskom jeziku Rawd al-Atir ( ili «mirisni vrt») bio je prvobitno instruktivni priručnik, sa poglavljima o različitim položajima koji se mogu koristiti pri snošaju i savjetima o stvarima kao što su sterilnost i impotencija, zatim o povećanju dimenzije penisa, te oslobađanja od neugodnih zadaha pazuha!Autor ovog priručnika; Šejh al-Nafzawi (živio oko 1410) napisao je na arapskom i dao predgovor za ovo djelo s pobožnom muslimanskom apologijom koja slavi spolni snošaj i slavi žene kao divna djela Božija.Međutim, «Mirisni vrt» je jasno pod utjecajem važnog indijskog žanra seksualnih priručnika, među kojima je Kama Sutra najpoznatiji primjer.Upravo kao i njegov indijski prethodnik «Mirisni vrt» daje visoko tehničke i ponekada zastrašujuće atletske odnosno vježbovne opise mogućih seksualnih položaja.Ipak, čak i «Mirisni vrt» nosi teret anegdotalne i izmišljene građe.Jasno je da snažan senzualni, čak pornografski sadržaj Hiljadu i jedne noći može paralelno pratiti i druge u arapskoj književnosti.Prema tome, crpeći iz rivalskih djela erotske književnosti i iz seksualnih priručnika kao i iz Hiljadu i jedne noći, može se doći do iste impresije o preovlađujućim seksualnim praksama i predrasudama srednjovjekovnog islamskog svijeta.U svojoj odličnoj knjizi Arapsko slikarstvo Richard Ettinghausen sugerirao je da se srednjovjekovna arapska predstava o idealnoj ženi može rekonstruirati iz rane arapske poezije.«U ovim ljubavnim pjesmama čitamo da idealna arapska žena mora biti tako omašna da ona gotovo pada u san, da mora biti nezgrapna kad ustaje i da gubi dah kad brzo hoda; da joj njezine grudi moraju biti jedre i zaobljene, te, opet njezin struk mora biti vitak i dražestan, njezin trbuh mora biti mršav, njezina bedra kosa, a njezina stražnjica tako mesnata da zapriječi prolaz na vratima.

Za njezine noge kaže se da su poput mramornih stupova, vrat joj je nalik gazelinom, dok su joj ruke opisane kao dobro zaobljene, sa mekahnim i nježnim laktovima, sa punačkim zglobovima i dugačkim prstima.Njeno lice sa svojim bijelim obrazima ne smije biti ispijeno, oči su joj kao u gazele u kojima je bionjača jasno označena».U biti isti se lelujavi lik može rekonstruirati iz Hiljadu i jedne noći.

42

Kad se u Priči o Omeru bin el-Nu'manu' muslimanski ratnik Šerkan hrve sa kršćanskom princezom Abrizah, on zapaža da su vršci njegovih prstiju potonuli u mekahne nabore njezina struka, koji su pobuđivali čežnju! «Šerkan je bio toliko nadvladan željom da je izguvio ovu hrvačku borbu, jer Abrizah je iskoristila njegov plahi zanos, bacila ga na zemlju i sjela bokovima na njegove grudi i zakrila obraze nalik pješčanim dinama.U Hiljadu i jednoj noći velika je pažnja posvećena ženskim stražnjicama,Kad Hasan Basranski uhodi princezu na jezeru, on zapaža da najljepša među njima imade bedra velika i debela, nalik paru mramornih stuboa ili nalik jasucima nabijenim sa paperjem od noja ta'ena'.Poklonjena je pažnja i muškoj stražnjici, također,Struk princa Kameruzemana 'bio je tanahniji od paučine, a njegova stražnjica neznatnija od dvije gomilice pijeska, srce ja bacala u košmar svojom mehkoćom.Praznovjerni pobožnjaci opominjali su muškarce da ne sjedaju na mjesto koje je netom zagrijano ženskom stražnjicom, sve iz bojazni da ne bi mogla odatle uslijediti nekoja vrsta nezakonitog seksualnog zadovoljstva.

2.

Dva kralja okvirne priče Šahrijar i Šahzeman otkrivaju da su njihove žene preljubnice, zbog čega Šahrijar odlučuje svaku noć spavati sa drugom djevojkom koja ujutro biva pogubljena.Bila je to njegova osveta ženskom rodu.Kada se u njegovoj postelji nađe Šeherzada, koja je inače svjesna svoje neizbježne smrti, ona pribjegava lukavstvu, te svojim pričanjem odlaže svoje pogubljenje- pričanje prekida dolaskom zore, ali ne uspijeva ispričati priču do kraja, zbog čega je kralj ostavlja u životu do iduće noći, kako bi čuo kraj njene interesantne i zabavne priče.Svojim pričama, tokom 1001 NOĆI, Šeherzada priča Šahrijaru razne priče : o ženama preljubnicama, o ženama snalažljivicama, nadmoćnicama... , čime je htjela reći kralju da ima i da još postoji vjernost i ljubav u braku. Ona ga time pokreće na ljubav, ona ga svojim pričanjem civilizira.

Priče iz 1001 NOĆI prožete su seksualnim temama: preljuba, sadizam, homoseksualizam itd, što izaziva čuđenje svakog onog koji ne zna sljedeće:

1. da mnoge priče iz Noći nisu islamskog porijekla, da su samo prevedene na arapski, islamizirane, da su likovima data arapska imena, mjesto radnje je pomaknuto u Bagdad ili Kairo itd.

2. da je na osnovu velikog broja pisanih tragova, dokazano da je npr. život u Kairu , u to vrijeme, bio u neskladu sa vjerskim idealima, da su sultani više voljeli oporezovati rad javnih kuća , nego li ih zabraniti, da je svakodnevno nošenje vela bilo moguće samo ženama iz bogatijih krugova, dok je ženama iz seoskih sredina to bilo nepraktično zbog njihovih svakodnevnih poslova itd.

Pored mnogih dijela erotske književnosti i seksualnih priručnika iz tog vremena , i proučavanje priča iz 1001 NOĆI može nam dati predstavu o seksualnim praksama i predrasudama srednjovjekovnog islamskog svijeta.

43

H O M O S E K S U A L I Z A M

Junakinje u 1001 NOĆI su upadljivo čile, aktivne, dok su junaci po imenu lijeni i pasivni. Tako npr: Dunja baca vezira o zid, Budur postaje kralj i prijeti svom ljubljenom sodomijom, Mirjana –Merjema spašava Ali Babu i udešava smrt 40 lopova, ona spašava i svog dragog iz zarobljeništva itd. Takve žene ratnice marširaju stranicama NOĆI. Ovakav ukus za žene nalik mladićima odražava ukus Kairskih muškaraca, čega su njihove drage izgleda bile svjesne, te su na svaki mogući način oponašale atraktivne mladiće, kako bi na takav način pokušale sačuvati svoje muževe. Ovakav ukus Kairskih muškaraca upućuje nas na homoseksualnost.Postoje mnogi dokazi da je u srednjovjekovnom arapskom društvu bila prisutna homoseksualnost, te da se ista shvatala raznoliko:

- kao prihvatljiv način oslobađanja od seksualne napetosti , s tim da su prezirani oni koji bi uz to gajili i ženske osobine:oblačenje, ponašanje i sl. ,

- kao čestito ponašanje,- smatrana je vidom bolesti,- bila je čak i u modi, u književnim krugovima Egipta i Sirije u 13 vijeku,- strogo ju je zabranjivala vjera , kažnjavajući kastriranjem pa i smrću itd.

Nekoliko mamelučkih sultana bili su poznati kao homoseksualci, koji su za mlade i lijepe robove davali silno bogatstvo.U priči iz 1001 NOĆI Muškarčeva rasprava sa učenom ženom u pogledu relativne izuzetnosti muška i ženska, otvoreno se raspravlja o homoseksualnosti. Muškarac tvrdi da je bolje voljeti muškarce nego žene, jer oni su superiorniji, oni su aktivni , a žene su kao pasivne, one mogu ostati trudne, a muškarci ne, muškarci su uvijek dostupni za seks, a žene ne itd.Žena mu počinje pričanje o ženskoj ljepoti, ljepoti zbog koje mnogi kraljevi protraćiše silna bogatstva i imetke, za uživanje žena ima mnogo toga više za ponuditi od muškarca, a za kraj mu navodi izreku Božijeg poslanika a.s. : «Tri stvari cijenim na ovom svijetu: miris, namaz i žene».Ljubav između homoseksulaca se u NOĆIMA nigdje ne pominje, ali je često pominjano proganjanje golobradih mladića, još uvijek dječaka koji su strepili od «zlokobnih muških zavodljivaca».U Priči o ljubavniku i ljubavnici, iz 110 noći , Šeherzada priča:

«Čula sam ,sretni care, da je Tadžulmuluk Haran, sin cara Sulejman-šaha,postao vješt jahač, nadmašujući ljepotom svoje suvremenike.Čim bi izašao kakvim poslom, bili su očarani svi koji su ga vidjeli, tako da su o njemu pjesme pisali i slobodni ljudi su se sramili zaljubljujući se u njegovu blistavu ljepotu, baš kao da je o njemu pjesnik kazao:

44

Zagrlih se s njim-dah njegov me opio, On je kao mlada grana kojom se lahor omamio

Pa je pijan premda vino nije okusio, Već se vlagom s njegovih usana opio.

Pokazivao je sin ljepotu koju je zaplijenio I zato je sva srca mladić taj omamio.

Allaha mi , neću ga nikad zaboraviti Dokle živ sam , al/ ni poslije smrti.

Poživim li , zbog njegove ljubavi ću živjeti, A umrem li , divnom ću smrti umrijeti! «

L E Z B E J S T V O

Pored homoseksualnosti , spominje se i lezbejstvo, koje je povezivano sa čarobnjaštvom i zloglasnim krugom vračara koje su djelovale u Fezu u 15.vijeku.Tako se u priči Omer bin el-Nu/ man i njegovi sinovi spominje vračara, udovica, trovateljka i hrvačica Zatul-Dawahi. Ona je prepredena, lukava, nečista zadaha, namrgođena, a njezina smrdljiva pazuha učinila su je , na njenu žalost, nepopularnom među ženama harema.U Priči o zlataru Hasanu Al-Basriju, iz 805.noći, Šawwahi je «djevojka zlih kobi», vračara i lezbijka, o kojoj Šeherzada kaže:

«Čim uđe, žena odloži oružje, skinu oklop i veo.Hasan odloži svoje oružje pa pogleda drugaricu i vidje da je plavooka i velikog nosa-nesreća nad nesrećama i najružnije ljudsko stvorenje.Lice joj je bilo rohavo,obrve opale,zubi polomljeni,obrazi izbrazdani i kosa sijeda,usta slinava- kao da je o njoj pjevao pjesnik:

U borama lica njena devet nesreća se krije:Od Džehennema samog svaka od njih strašnija je.

Lice joj je nakazno i sva je odvratna;Svinji koja žvače –eto kom/ je slična.

Bila je ćelava poput pjegave zmije.»

45

P J E V A Č I C E , Z A B A V LJ A Č I C E , P R O S T I T U T K E

Česte priče u NOĆIMA su priče o pjevačicama, zabavljačicama, koje su ne rijetko veoma inteligentne i vrhunski stihotvorci. One su mogle biti slobodne žene ili robinje.Svoju pjesmu pratile su lutnjom. Tako je robinja Tevedduda, dovedena pred Haruni Rešida, odsvirala i otpjevala jedan te isti uvod na 12 različitih načina, čime je izazvala divljenje svih prisutnih. Djevojke pjevačice cvjetale su u mamelučkom periodu, dok su neke , manje cjenjene, živjele na granici između pjevačice i prostitutke.Bila pjevačica ili prostitutka, morala se registrirati u zavodu za obradu poreza i sve dok uredno plaća svoje obaveze može nesmetano obavljati svoju djelatnost.U Priči o zapovjedniku policije Kaira , spominje se javna kuća u koju on zalazi tražeći dvojicu lopova za koje je čuo da su tu redovno svraćali.U Priči o Haruni Rešidu i Ebu Hasanu , omanskom trgovcu , trgovac posjećuje javnu kuću gdje se standardna tarifa kretala od 10-40 dinara.Bez obzira na sve prethodno navedeno, većinu priča iz 1001 NOĆI doživljavamo kao romantične priče koje teže da se završe sretno, sa voljenima, lijepim mladićem i prelijepom djevojkom, koji se nakon nevjerovatnih i brojnih avantura sastavljaju u istoj postelji.

UNIVERZUM CUDA «Pero je najmoćniji vračar.»

Balinus

Jorge Luis Borges(Borhes)u eseju «Pripovjedačka umjetnost i magija»usporedio je sporohodni i realistični roman sa avanturističkim romanom i kratkom pričom u kojima,kako on kaže,vlada red koji nije utemeljen na razumu već na asocijaciji i sugestiji,odnosno drevnoj svjetlosti magije.Borges tvrdi da su pripovjedači i vračari srednjeg vijeka,da bi postigli željeni efekat ,koristili paralelne trgovine i zanate,radili u njima i svojim riječima i frazama manipulirali ljudima,dok se islamski vračar koristio knjigom.Kao ilustracija ovoj tvrdnji navodi se priča «Džudar i njegova braća» vračara Magribije koji govore o djelu (svesku) pod naslovom «Bajke DREVNIH/STARIH ljudi-vremena»koje kao da su iz nekog drugog svijeta ali od izuzetnog značaja i neprocjenjive vrijednosti.U toj knjizi navedena su sva skrivena blaga zemlje i riješene sve tajne.

46

A u «Hiljadu i jednoj noći»islamski vračar,pripovijedač priča «Priču o veziru i mudracu Dabanu»,gdje lahkoumni kralj osuđuje na smrt jednog mudraca koji mu kao oporuku ostavlja knjigu za koju tvrdi da će mu i nakon odrubljivanja glave,izvršenja smrtne kazne ,ipak,omogućiti da govori.Međutim,mudrac je kralju ostavio knjigu pisanu zatrovanom tintom od koje kralj kasnije i umire.(Pojam «zatrovana knjiga»kasnije će upotrijebiti i Umbert Eca u svom romanu «Ime ruže»(The Name of the Rose). Borges tvrdi da su pripovjedaći priča i vračari zaista profesionalci koji poznaju moć fraze,rečenice ,riječi i slova i da obično prava riječ (mot juste) može razlikovati život od smrti.Na primjer…Iz pogibljene pećine,Ali Baba se uspijeva spasiti magičnom lozinkom «Sezame ,otvori se!»,a njegov brat zbog svoje nesnalažljivosti nestaje.Za mnoge pripovjedače i vračare Borges tvrdi da imaju i privilegiju proricanja budućnosti a kao primjer navodi priču iz Hiljadi i jedna noć,»povijesti o Muhammedu,kairskom sultanu»,gdje vračar Magribija zainteresiranim prolaznicima na trgu, pomoću lišća iz prirode,sa natpisima,slovnom magijom koja je bila jedna od važnijih podnauka u islamskom okultizmu, proriče budućnost.U «Priči o mudracu i učenjaku»,mudrac pomoću magije slova kontrolira džina i obavlja nadprirodna djela.Stoga Borges pripovjedače priča i vračare smatra trgovcima iluzija i takmičarima na tržištu i da je onaj ko ovlada iluzijama spreman svojim mušterijama(žrtvama) ponuditi i ono čega nema,što ne postoji.Ustvari,vračar postaje tvorac fikcije.U modernoj evropskoj književnosti pojam magije više ne postoji,a ako se ipak negdje i upotrijebi –to je samo u smislu metafore,kao što je slučaj u «Magarećoj koži»čiji je autor Onore de Balzak i Robert Lois Stevensonovoj priči «Duh iz boce».U obje ove priče važi izreka «On što zaželiš ,biće ti i ispunjeno!».Znači i dalje vlada moć magije,posebno u situaciji kad čovjek stari i polako gubi moć uspjeha.Smatra se da u Evropi danas moć magije uspijeva samo kod djece,npr.u ciklusu priča Edith Nesbit o bastable djeci,zatim C.S Lewisov ciklus priča Narnia,te djelo Ursule Le Guin «Trilogija o zemljanom moru».Djela su posvećena dejci mada ih i odrasli rado čitaju.Tanya Luhrmann u svojojprodornoj i obuhvatnoj antropološkoj raspravi o modernom britanskom čarobnjaštvu ,pod naslovom «Osvjedočenja o čudotvorčevom zanatu»(Persuasions of the Witch,s Craft,tvrdi da magija čuda čini a «magijske knjige ohrabruju obuhvatnu,snoliku aspiraciju,odijeljenu od sanjarenja o zmajevima,moćima i višim carstvima»,a osjećanje imaginativne apsorpcije je glavni smisao magijske književnosti.Kardinal Newman je u svom autobiografskom djelu Apologija pro Vita Sua (1864) naveo da je uvijek htio da priče iz Hiljadu i jedne noći budu istina.To je uspjeh magije,osjećaj da možeš postići što želić,ostvarenje želja iz djetinjstva.

Na prijemodernom Srednjem istoku priča o magiji i natprirodnim pojavama mogla je biti nešto besmisleno štoće očarati samo dječju populaciju dok su odrasli tu samo prepoz navali činjenice iz svakodnevnog života.Magija i vrač primjenjivani su posebno u lovu na blago u Bagdadu i Kairu,te prilikom planiranja putovanja sportskih dešavanja.

Moć magije i džina potvrđena je i u svetim knjigama,posebno u Kur,anu (…i slijede ono što su šejtani pripovijedali…šejtani su nevjernici…)-Sura el-BekareU Kur,anu još stoji:

47

Reci:»Utječem se Gospodaru svitanjaOd zla onoga što on stvara,

i od zla sumraka kada tamnine razastire,i od zla onih koji pušu u uzlove,

i od zla zavidnika kada zavist ne krije!»

Sura el-Felek,1-5)

U ovoj vrsti društvenog iintelektualnog konteksta,granice između okultne fikcije i nefikcije bile su neprimjetne i nalazimo priče koje ne odgovaraju zbirci hiljadu i jedna noć,uvrštena u takva neknjiževna djela kao što su vračarski priručnici.U jednoj nerazumljivoj knjizi iz 11.st. po Isau alejhiselamu ili vračarevom priručniku «Cilj mudraca - Gajetu l-Hakim),kasnije prevedeno na latinski po naslovom Pikatrix,ispričana je priča kako su obožavatelji šejtana u gradu Harranu kad hoće znati šta će se desiti u budućnosti,morali uhvatiti tamnoputa čovjeka spojenih obrva i plavih očiju,skinuli bi ga do gola i potom ga potapali u bure sezamovog ulja tako da mu samo glava viri van.Obavljali bi za to vrijeme razne rutuale omamljujući čovjeka raznim mirisima i drogama.Ritual bi trajao četrdeset dana dok se od sezamovog ulja čovjeku nebi nebi odvojilo tkivo od kostiju.Potom bi plavookom čovjeku otkinuli glavu kod prvog pršljana i ona bi služila za dalja proročanstva Filozof i historičar Ibn Haldun (Ibn Khaldun) ovu vrstu vračanja smatra gnusnim,ali u isto vrijeme tvrdi da je ono,zapravo dokaz kakve sve izuzetne stvari postoje u ljudskom životu,svijetu…Interesantno je to da neke stvari koje se pojavljuju u pripovijetkama Hiljadu i jedna noć i znače zabavu i razonodu u drugim djelima označavaju ozbiljne stvari,događaje,npr. «Halifa el-Ma,mun i piramide Egipta»,priča o nedostižnim riznicama smještenim u pramidama i magijskim čuvarima određenim od drevnih ljudi da štite te riznice,jeste samo ponovo pričanje jedne od standardnih priča o čudima u vezi sa piramidama,priča koje se nalaze posvuda u srednjovjekovnim arapskim historijama i topografijama.

U «Priči o sihirbazu i mladom bagdadskom kuharu,neki vezir na nagovor sihirbaza, ulazi u kotao pun vode i tokom kratkog,vremenskog boravka u toj vodi,navodno je iskusio čitave godine drugog života.Vezirovo fiktivno suđenje pred Bogom je paralelno sa,navodno,istinskim iskustvom egipatskog sultana al _Ashraf Qaybay(el-Ešref Kajbej) .

Sultana Kajbeja iz 15.st. posjetio je sufijski šejh al –Dashtuti(Daštuti)i oni su rapravljali o tome da li je bilo moguće da Muhammed,alejhiselam,na krilatom konju posjeti sva nebesa za jednu noć.da bi dokazao da je to bilo moguće,el-Daštuti je namjestio da sultan zaroni glavu u bocu vode.Za posmatrače to se desilo u trenutku,međutim sultan je,nakon što je digao glavu rekao da je bogatiji za nekoliko životnih iskustava.Pretpostavlja se da ova priča potiče iz jedne indijske bajke,budističke ili o iluzornoj prirodi vremena.U srednjovjekovnim arapskim zemljama je bio fantastičan stil tako razvijen da je prouzrokovao nastajanje i posebnog književnog žanra,NAIME(«aja,iba- adža,ib)odnosno književnosti koja je opisivala čuda.Pisane su knjige o čudima Egipta,Indije i kosmosa kao cjeline.(Knjigu o aja,ibu je napisao Roy Mottahedeh) .Ove knjige sadrže nevjerovatne informacije o zapanjujućim spomenicima starina,čudnim

48

slučajnostima(koincidencijama),čudnim moćima nekih biljaka,o kamenju i životinjama,kao i magijskim podvizima.

Mnoga od ovih čuda mogla su se prvo naći u neknjiževnim vrstama,a potom su našla put u «Hiljadu i jednu noć».Dokaz možemo naći u ciklusu priča o Sinibadu moreplovcu i srodnim islamskim pomorskim nevjerovatnim pričama,književnoj preradi koja je nastala od nevjerovatnih priča pomoraca o čudima koja se nalaze u Indijskom moru (wak-wak drvo koje ima ljudske glave kao svoje plodove,stari čovjek iz mora i riba dugačka kao jedno ostrvo.

Pisci i čitaoci u srednjovjekovnom kršćanskom svijetu uživali su u čudima pa stoga nije ni čudo da su voljeli pisati i čitati o nemanima,čudovištima i natprirodnim događajima.Međutim,u islamu nije bilo tako,najbolja ilustracija su priče koje govore o duhu i vještacu,te Priče o duhovima i prikazama.U kršanskim zemljama duhovi su zamišljani kao neispovjeđene duše koje teže ka osveti,odrješenjem grijeha ili kršćanskom sahranom od strane živih ljudi.Kršćanska doktrina o čistilištu podrazumijeva da molitve i djela živih mogu pomoći mrtvima,a nesmirene duše koje se obraćaju živima osiguravaju valjano svjedočanstvo o ispravnosti gledanja katoličke crkve na život poslije smrti.U muslimanskom vjerovanju u život poslije smrti ne postoji čistilište.Iako duhovi nemaju nikakvu ulogu u islamskom gledanju na svijet,kršćani na Srednjem istoku vjerovali su u postojanje duhova pa su su njihove priče i strahovi ponekad uticali i na susjedno muslimansko stanovništvo.U Kairu je tako bio običaj da se obavezno napusti kuća u kojoj se dogodi ubistvo ili samoubistvo,nije se niko usuđivao suočiti sa izmučenom dušom,(duhom ubijene osobe).

Felix Fabri kršćanski hodočasnik koji je posjetio Egipat u 15.st po Isau,a.s.opisao je kuću na obalama rijeke Nil čijeg su vlasnika pokupile «nimfe»,noćni dusi koji su prvo bacili namještaj iz kuće a potom vlasnika i njegovo društvo,nakon čega niko vije htio živjeti u toj kući.Ali ,pošto se tvrdilo da su sitničave nimfe ostavljale mjesečnu rentu vlasniku,čovjek dolazi u iskušenje da ovakve podstanare okarakterizira kao duhove,ali to bi bila greška.Burton smatra da ovakve ,sablasne kuće na Srednjem istoku zakupljuju demoni,džini i druga natprirodna bića,a ne pravi duhovi.Čovjek u Arabiji može živjeti godinama a da ne čuje za riječ tayf,što se može prevesti kao duh,prikaza,avet,sablast ili pak kao mašta,utvara,fantazija.

Riječ khayal znači sjenka.Uglavnom unutarnje značenje obje ove riječi moglo bi se protumačiti kao:

«Ono što se gledalo nije stvarno tu, ne postoji!»

Srednjovjekovno kršćanstvo bilo je proganjano strahom od vještica.Vještice i vješci bili su brojni i opasni.Oni su letjeli noću,oni su uništavali stoku i domaće životinje,susreću se u vještičijim skupinama i daju besramnu počast đavolu.Kršćanska Inkvizicija uložila je velika sredstva na lovljenje,uhićenje,ispitivanje i spaljivanje vještica.Na Srednjem istoku,međutim,nije postojala institucija usporediva sa Inkvizicijom.Niti je na Srednjem istoku bilo opsesivnog straha od vještica.Ipak,postojalo je mišljenje da ima vještica u srednjovjekovnom Bliskom istoku.(umjesto metle letjeli su na ćupovima).Dva tipa vjštičijeg lika ocrtavaju se u pričama «Hiljadu i jedne noći»,i svaki tip predstavlja seksualnu prijetnju muškarcima.S druge strane,neka okultna bavljenja uveliko su bila

49

popularnija na Srednjem istoku u Evropi.U Evropi je magija bila uptrebljavana povremeno da se nasluti gdje otprilike jeste zakopano blago.Mag kraljice Elizabete, John Dee i njegov prijatelj-sjenka Edward Kelly,potratili su velik dio vremena u potrazi za navodnih deset velikih riznica blaga koje su lordovi kralja Arthura pokopali u Britaniji.U arpskim zemljama, međutim,lov na zakopana blaga bio je kako sofisticirana okultna nauka,tako i popularna opsesija.Brojne priče o ovome pojavljuju se u «Hiljadu i jednoj noći»da nam to posvjedoče.Lov na zakopano blago-potraga i pogibeljna iskušenja koja traju za vrijeme hoda k ovom cilju-bila je popularna tema i u zapadnom pripovijedanju.Treba se samo prisjetiti knjiga kao sto su «The High Quest of the Holy Grail»(Uzvišena potraga za Svetim Grailom),zatim «The Gold Bug»(Zlatni kukčić) Edgara Allana Poea, «Treasure Island»(Ostrvo sa zakopanim blagom) od Roberta Louisa Stevensona,te J.R.R Tolkienovo djelo «The Hobbit»(Hobit,viljenjak),kao i filmova poput «The Treasure of the Sierra Madre»(Blago Siera Madre).Ono sto se,međutim, ističe kad je posrijedi ova tematika u arapskoj književnosti jeste da okultno znanje ima središnju ulogu u potrazi za zakopanim blagom.

Alauddin ili Čudotvorna svjetiljka jeste zasigurno najpoznatija priča od svih u Hiljadu i jednoj noći po motivu lovca na pohranjeno blago.U ovoj priči, Magribija, derviš koji je također i čarobnjak određuje po astrologiji da je dječak, Alauddin,jedina osoba koja može iznijeti nekakvu hrpu blaga iz mjesta gdje je blago i pohranjeno.Ovaj vračar odnosi dječaka Alauddina do astrološki određenog mjesta i izvršava obred cijanizacije(obred raskuživanja plinom)sa tamjanom da bi stvorio rupu na zemlji.A zatim ovaj čarobnjak konsultira svoji geomantsku tablicu.Pomalja se bakrana halka pripojena za mramornu ploču,sa otvorom otškrinutim na zemlji.Vračar zapovijeda Alauddinu da podigne ploču(jer samo to ovaj dječak može učiniti)i da se spusti u bezdane podrume dolje!Podrumi su ispunjeni blagom, ali je Alauddin opomenut da ne dotiče nista od toga,ili,ako li dotakne,bit će pretvoren u crnu stijenu-jer,zapravo,vračareva potraga nije poduzeta zarad pukog srebra ili zlata vec zarad magične svjetiljke koja podaruje moć nad džinima!Ima mnogo priča koje prikazuju lov na pohranjena blaga u «Hiljadu i jednoj noći»,među njima Kralj Ibrahim i njegov sin, «Grad od mjeda», «Priča o gradu Labtaitu», «Kraljica zmija», «Me'mun i egipatske piramide», «Zejnu L-Asnam» i «Hasan Basranski».Većina je ovih priča egipatskog porijekla jer je Egipat,gdje su pljačkasi grobova hiljadama godina tragali za izgubljenim faraonskim riznicama blaga.bio istknuto mjesto ovih «mutalibuna» ili profesionalnih lovca na pohranjena blaga.Lov na pohranjena blaga u srednjovjekovnom Egiptu nije samo predmet fantazije i fikcije.Ustvari,lov na pohranjena blaga bio je i okultna nauka i profesionalna okupacija.Kao nauka,lov je zahtijevao od svojih studenata poznavanje drevne učenosti i čarobnjastva! Kao profesija,lov je zahtijevao hrabrost.Univerzalno je bilo poznato da se «mutalib» upustio u visoko rizično zanimanje.El-Dzevberi je upozorio,u svojoj raspravi «otkrivanje tajni» iz trinaestog stoljeća po Isau,a.s.,na stvarne pogibelji s kojima bi se mogo suočiti lovac na skrovita blaga.Čitateljstvo Kesfu L-Esrara instruira se kako da izbjegne vatrene stupice upotrebom magičnih sprava za cijanizaciju,te probadanjem tla ispred sebe kakvim šiljkom,da bi se tako izbjeglo pokretanje pijeska koji se aktiviraju pomjeranjem pločastog kamenja!Lovac na pohranjena blaga potrebuje strpljenje,hrabrost,okultno znanje i majstorsko umijeće.Dok je sam El-Dževberi bio «mutalib»,i poštovao umijeće i vještinu pravih lovaca na pohranjena blaga,on je također

50

opominjao na opasnosti koje sa sobom nosi povjerenje varalica koje se pretvaraju da su lovci na pohranjena blaga.Dok je postojalo mnogo prijevara vezanih za lov na pohranjeno blago,niko nije sumnjao da je tu bilo i prave sreće da se ono dobije.Uz opasnosti koje dolaze od predmeta smještenih povrh vrata da padnu prvom došiljku na glavu,čim ih ovaj otvori,te opasnosti od džina, «mutalib»,često je morao susresti se i sa spravama i automatima ubojicama.Prema narodnom vjerovanju ovakvim je automatima moć dospijevala od magije;i naširoko se vjerovalo da su drevni kraljevi,čarobnjaci i vješci magično pokretali automate da bi te naprave čuvale njihove zalihe skrovitog blaga.Automat,stvorenje koje nije ni živo ni mrtvo,kao motiv javlja se često u «Hiljadu i jednoj noći».Iz automata u «Hiljadu i jednoj noći»vidimo da svi oni simuliraju život,premda u njima nema života.Izmišljeni su u većini slučajeva od gospodara koji su već dugo mrtvi,ove su naprave ostaci oskudno shvaćene i,prema tome opasne prošlosti.Da bi se pronašlo pohranjeno blago,mora se tajnovito tragati,baš kao što se s pomoću vilinskih rašlji traga za vodom!Lovac na skrovitu riznicu mora pribjeći potporama koje su vezi s astološkim naukama i geomantijom.Kad su je mudraci sa dvora halifina propitivali,učena djeva,robinja Tevedduda,junakinja jedne priče u «Hiljadu i jednoj noći»koja nosi njezino ime,daj lekciju bez ikakve pripreme o mjesečevim mijenama,o dobrohotnim i kobnim aspektima planeta o sretnim i nesretnim danima u sedmici.Međutim,ona brižno pazi na to da se ne izruše granice proricanja. «Jer,sudbinsko znanje rezervirano je samo za Boga jedinog!» U književnosti,međutim,sve sto su prorekli astrolozi uvijek se dogodilo!

U «Priči trećeg derviša»,neki princ,skriven na nekom ostrvu,kaže Adžibu ibn Hasibu «kako astrolozi i mudraci,znajući moj dan rođenja,čitaju moj horoskop» i potom njegovom ocu govore «tvoj ce sin živjeti petnaest godina,nakon čega ce biti spajanje/stjecaj zvijezda,pa akoli mogne izbaviti se,živjet će.» Međutim,nema izbavljenja od sudbine astrologa;i premda Adžib ibn Hasib ne imade želje da ubije princa,ipak ga ubija baš kako su astrolozi i prorekli.

U kršcćanskim i muslimanskim zemljama astrologija je bila čvrsto vezana za geomantiju.U mamelucim zemljama,proricatelji su obično imali običaj koristiti se kombinacijom geomantije i astrologije da bi formulirali svoja proročanstva. «Ja sam knjiga tablica s gotovim rezultatima,ja sam onaj koji bilježi,ja sam onaj koji znade skrovite puteve onoga koji traži i onoga sto se traži,ja sam savršeni čovjek nauke ,ja sam astrolog savršen u iskustvu!Gdje je onda onaj koji traži.» Ovo je povik junaka u kojemu je «Priča o Kameruzemanu» dobila ime,kad on,da bi se domogao kraljeve kćerke,navlači na sebe odjeću geomanta i tumara ulicama,noseći dragocjena sredstva svoje trgovine: «zlatnu geomantsku ploču na čitavim setom astoloških instrumenata i sa srebrenim astrolabom,k tome jos pozlaćenim.» Na svojoj najmanje sofisticiranoj razini,geomantija je uplitala proricatelja u ništa više doli da naslućuje budućnost iz nasumičnih znakova u pijesku.U priči Hiljadu i jedne noci.Ali sar i Zumurrada.Zumurradi,koja pretendira da bude geomantičarka,potrebno je ništa više doli jedna plitica pijeska i mjedeno pero da bi mogla predvidjeti figuru pavijana iz nasumičnih markiranja svojim perom po pijesku.Geomantijski lik oblikovan je obrazovanjem četiriju nasumičnih ili četiriju nizova tačaka.K tome broj tačaka u svakom nizu broji se da se odredi da li je niz paran ili neparan.Kombiniranje parnih i/ili neparnih nizova stvara jednu od šesnaest mogućih geomantičkih figura.U Hiljadu i jednoj noći,geomantija je najraširenije korišteno sredstvo raskrivanja nepoznatog.Vješta Dalila baca neku

51

geomantsku figuru da bi otkrila živu Alijeva istinskog identiteta.Geomanti proriču budućnost Zejnulesnama.Geomantija otkriva vračaru da je Alauddin još živ.

Firasa,fiziognomatsko predskazivanje proricanje bila je nauka ili vještina na rubu okultnog.Praktičari firase morali su posezati za okultnim znanjima da bi izveli neprotumačive podvige zaključivanja,ali su oni također koristili zdrav razum i dosadni detektivski rad.Riječ Firasa dolazi iz istog korijena kao i rijec feres(konj) i moglo bi biti da su vještinu firase prvi razvili beduini da bi procjenjivali konje i prozreli prijevare prepredenih prodavaca konja.

U briljantnom i široko obuhvatnom eseju,historičar kulture Carlo Ginzburg raspravlja o srodnim tehnikama umijeća dobrog poznavanja,psihoanalize,detekcije i firese.Kako Ginzburg primjećuje.Drevna arapska psihognomotika bila je ukorijenjena na firasi,slojevitom pojmu koji općenito znači sposobnost da se preskoči od poznatog do nepoznatog kroz zaključivanje na temelju znakova .

U hiljadu i jednoj noći dvije priče govore o firasi, «Kralj koji je poznavao suštinu stvari» i «Priča o sultanu el-Jemanu i njegova tri sina.» U prvoj priči,kralj, koji je izgubio svoje kraljevstvo i sam sebe morao prodati kao roba,u stanju je zapanijeti svog nasljednika na tronu svojom sposobnošcu da odredi,jedino posredstvom gledanja, da li je nekoji biser istočen, «crvljiv» iznutra,zatim da površne pojave izlaze na suprotno, naime,da je neki stariji par konja ponuđen za prodaju bolje kupiti(nego li mlađi par),te da je,napokon kralj,njegov gospodar,pekarev sin!

U «Priči o sultanu el-Jemanu i njegova tri sina», tri nadarena princa,tumarajući po pustinji,u stanju su da zaključe da je nekakva jednooka,bezrepa kamila,natovarena halvom i ukiseljenim povrćem prošla tim putem prije njih.Napomene o firasi nalaze se u izobilju i drugdje u «Hiljadu i jednoj noći».U priči «Noć avanture sultana Muhammeda iz Kaira»,sultana u prerušenim haljinama razotkrila je najmladđa od djevojaka koje je on posjetio,a razotkrila ga je jer je u njega zurila «okom fiziognomicara».Neznalicama ovakva zaključivanja mogu izgledati kao prava čuda,ali ova su zaključivanja često bila samo stvar priljeznog promatranja spojenog sa logičnim razmišljanjem.Međutim,neki su sufijski šejhovi naučavali kako se unutarnje istine mogu deducirati posredstvom okultne intuicije,mistik,naime,sebe može transformirati u «uhodu srca»,a firasa lahko može nadmašiti čitanje misli.Vanjske pojave,vanjski izgled odaje unutarnje istine,i u «Hiljadu i jednoj noći»jedno od općih mjesta je «da je čovjekova sudbina zapisana na njegovu čelu.» Opširna nauka o predskazivanju i naslućivanju obuhvatala je neke sasvim čudne podspecijalnosti, kao što je urinomansija (proricanje po mokrači, opisano u "Priči o tkalcu koji je postao bogat", gdje ovaj tkalac nastoji ovladati vještinom urinomancera, ali zapravo koristi šira umijeća psihognomičara), zatim proricanje po otkucajima srca, naslućivanje po ranama, zatim proricanje po lijepim šarama i linijama, a tu je bila i qiyafab (kijafa, "slijeđenje traga", ali i "suđenje po vanjštini i izgledu").

Čak i proricanje i predviđanje padanja kiše kroz ispitivanje izgleda neba bilo je klasificirano kao proricanje .Međutim, uz astrologiju i geomantiju, tumačenje snova bilo je vjerovatno najuobičajenije primijenjena tehnika raskrivanja tajni budućnosti. Uprkos sablasnom i snolikom kvalitetu mnogih priča u Hiljadu i jednoj noći, snovi koji su opisani u ovim pričama radije su jednostavni, i lahko ih je tumačiti. Naime, odlika je popularnih priča da snovi koje sanjaju likovi i junaci uvijek nose poruke koje su istinite. Kada u " Povijesti o Garibu i njegovom bratu Adžibu" Garib sanja da su njega i njegova druga, u

52

nekoj dolini, dvije ptičurine ščepale, onda sadržaj ovog sna nije sadržaj mistične zagonetke , već se upravo to tako i događa.

San je u srednjovjekovnom arapskom pripovijedanju bio pripovijedačev izum, korišten da bi se unaprijed zacrtalo ono što će se dogoditi, ali uvijek i nije bilo tako.Naime, u Hiljadu i jednoj noći radi se o tome da su snovi ti koji su omogućili samu priču, a nije priča omogućila snove. Naprimjer, u priči "Upropašteni čovjek koji je opet postao bogat posredstvom sna", radi se o čovjeku koji je napusti svoj rodni grad Bagdad, te došao u Kairo, gdje će tu negdje otkriti nekakvo pohranjeno blago. Zbog nesrećnih događaja završava u tamnici. Svoj san pripovijeda policijskom zapovjedniku. Policajac mu se ismijava i govori kako je on bas pod jednim šadrvanom u Bagdadu zakopao blago. Zatvorenik po opisu zaključuje da je taj opis kuće, šadrvana i dvorišta ličio na njegov. Čim je pušten, dolazi kući i pronalazi blago. (Varijanta iste priče u engleskom folkloru poznata je kao priča o Preprodavaču od Swaffhama).

U srednjovjekovnoj islamskoj stvarnosti, naspram književne fikcije, nauka o tumačenju snova bila je visoko sofisticirana, i nisu se svi snovi smatrali istinitim, dok snovi koji su dospijevali od Dragog Boga i koji su bili dio poslanstva, muslimani su smatrali da ne mogu biti lažni.

Snovi su također rangirani prema statusu sanjača. Prema tome, u kraljev san se više vjeruje, nego u san običnih ljudi, muškarčev je san pouzdaniji od žene, itd...Prema jednoj drevnoj arapskoj pripovijetci, jednoga jutra neki čovjek šetao ulicom i ugledao Smrt. Sav preplašen, pobježe u rodni grad, tražeći da se smjesti na što udaljenije mjesto, što dalje od Smrti. Kad je stigao na to mjesto, Smrt da je već čekala. Struktura priče "Sastanak u Samerri" u biti je ista kao i u priči o "Upropaštenom čovjeku koji je opet postao bogat kroz san". Ovakve priče nude savršene primjere tajanstveno zadovoljavajućih simetrija / podudarja između sudbine i iluzije.

Al-Tanukhijevo djelo Feredž ba'de š-Šiddeti ili "Olakšanje nakon tegobe", zbirka priča iz desetog stoljeća, koje objašnjava djela Božijeg proviđenaja, bilo je sastavljeno s ciljem inspiriranja svojega čitateljstva da zaprti svoje jade, patnje i nevolje sa unutarnjom snagom i pobožnom odstupnicom. Hiljadu i jedna noć sadrži mnoge priče i bajke koje sudjeluju u pristupu "ne možeš poraziti sudbinu" i brane nekakvu vrstu religijskog kvijetizma(vjerske staloženosti, ravnodušnosti).

"Povijest hodže Hasana el-Habbala", naprimjer, usredsređena je o i na raspravu između dva susjeda oko toga da li teški, mukotrpni rad ili, pak, sreća obogaćuje čovjeka. Ova priča zaključuje da "bogatstvo dolazi ne bogatstvom, već da smo milost Allaha Veličanstvenoga čini da siromak postane bogataš". Općenitije gledano, upada u oči kako mnoge priče u Noćima opisuju heroje koji su besposleni , nemoćni i nesnalažljivi, ali koji dolaze do velikih dobitaka posredstvom dobre sreće. Alaudin je najbolji primjer ovakvih heroja.U Hiljadu i jednoj noći sudbina je kapriciozna i favorizira ponizne, netalentirane i besposlene. Naprimjer, Ali Baba, obućar Ma'ruf i čitav niz siromašnih ribara koji hvataju i u boci nose džina, razgovaraju sa ribama i raspolažu magičnim prstenjem.

53

"Junak" u književnom djelu, kako je njemački pjesnik Novalis tajanstveno primijetio, "jeste sudbina". Novalis je vjerovatno mislio da svaki pojedinac, kroz upražnjavanje svojih posebnih kvaliteta i slijeđenjem vlastitih posebnih ambicija, jeste arhitekt svoje sreće i nesreće.

U Hiljadu i jednoj noći, međutim, osjećanje ove jednakosti između junaka i sudbine je obrnut, jer kako Cvetan Todorov primjećuje u jednom eseju o "Les Hommes-Recits", 'junaci, likovi' kao što su Sinbad i Ali Baba čini se da nemaju osobnosti , nemaju unutarnje dubine, niti psihološke konzistencije.

Iz pripovijesti Hiljadu i jedne noći učimo da je sudbina 'ono što je zapisano na čelu'. Sudbina je mektub, zapisana. Ali, sudbina je u Noćima u cijelosti fikcija, književna stvar. Pjesnik Zuhayr ibn Abi Sulma jednom je usporedio sudbinu sa 'devom slijepom u noći'. Prema tome, mada je sudbina uveliko nevidljiva, ona je vodeći lik , glavni junak Hiljadu i jedne noći. U priči "Priča o kralju Ibrahimu i njegovom sinu", kralja opominju astrolozi da će njegovoga sina, kad bude dostigao sedam godina, napasti lav, štaviše akoli dječak preživi nasrtaj lava, odrast će i stasati i ubiti vlastitog oca, kralja. Kralj je osamio sina i pažljivo ga čuvao, kako bi to spriječio. Nakon sedam godina lav se pojavljuje, ubija dadilju, sin bježi, zatim se pojavljuje kasnije i ubija oca. Ovim, vidimo da sve ono što je određeno čovjeku mora mu se bezuvjetno dogoditi. Tako i u priči "Trgovčeva kćer i princ od Iraka", trgovca opominje neki glas da će njegova kćerka zanijeti nezakonito dijete sa nekim iračkim princem. Da sve to izbjegne trgovac sakriva kćerku na neku zabitu planinu. Ali, jednog dana irački princ odlazi u lov, te prateći vranca, stiže do djevojke. I tako se posredstvom sudbine ova priča nastavlja.

Sudbina u pričama Hiljadu i jedne noći voli simetriju i ekonomiju. Jedan od načina da pripovjedač postigne ekonomiju jeste kroz prepredeni, promućirni razvoj podudarnosti, koincidencije. U romanu Juliana Barnesa, Flaubert's Parrot (Flaubertov papagaj), ovaj pripovjedač oštro osuđuje podudarnosti.

U priči "Džulunnar iz mora rođena i njezin sin", princeza Dževhera bježi sa pobune na dvoru do nekakvog ostrva i skriva se u neko drvo. Ali, 'sudbina unaprijed predodređena', donosi Bedrulbesima, koji bježi spašavajući svoj život upravo na to ostrvo gdje je i princeza potražila utočište, te Bedr legne da se odmori pod ono isto drvo. Koincidencija je apsurdna, i Barnesov bi je govornik mrzio, ali bez koincidencije ne bi bilo priče.

Italijanski filmski reditelj Pier Paolo Pasolini, jedan je od najinteligentnijih modernih tumača Hiljadu i jedne noći, primjećuje da svaka prica u njoj započinje sa 'pojavom sudbine koja se očituje kroz neku anomaliju, neprirodnost i jedna neprirodnost generira drugu. Svjesno ili nesvjesno, Pasolinijeve refleksije o sudbini odjeknule su i pažljivo su obrađene u razmišljanjima Waltera Benjamina, teoretičara društva i kulture, koji je u eseju ' Sudbina i junak u književnosti' primijetio da nesreća jeste kategorija sudbine, ali da je sreća, radije, ono što se oslobađa čovjeka od zapletanja Sudbine i iz mreže svoje vlastite sudbine.

U "Šansi i nužnosti", Jacques Monod, raspravljajući o tome koje se deje najvjerovatnije nastavljaju u ljudskim glavama i tako preživljavaju, tvrdi :"Ono što je vrlo jasno, međutim,

54

jeste da ideje, koje imaju najvišu osvajajuću moć, jesu one koje objašnjavaju čovjeka tako što mu doznačuju mjesto u nekoj imanentnoj sudbini, u nekoj sigurnoj luci gdje njegova tjeskoba nestaje".

Svaki čovjek ima vlastitu sudbinu i sudbina jednog čovjeka može pobijediti drugu. U "Avanturama Živičnog Alije iz Kaira", zlokobni čarobnjak, Azariah, otkriva posredstvom geomantije da će Alijina sreća savladati njegovu, pa ga ne ubija, već pretvara u magarca.Zato možemo reći da su se često pojavljivale ove magične moći, pa se mogu naći crte i opisi o magiji.

Ibn Iyasova historija mamelučkog Egipta govori kako je neki magrebski vračar začarao neki vrt koji je prodao nekom građaninu Kaira, a prodaju je obavio prije negoli je nestao zajedno sa vrtom.

U priči Hiljadu i jedne noći bio je neki vračar 'Hasan iz Bassore'.Kako se zna ,nije bilo lova na vještice. Vračar, vještac, bez obzira koliko on opak i zločest mogao biti, u islamu nije bio smatran slugom đavola, već je prije smatran gospodarom džina.Džini su smatrani natprirodnim bićima sa tijelima od plamena. Bili su nevidljivi, ali u Noćima se često prikazuju. U "Priči o Zaynu al Asnamu", ovoga Zayna neki džin je prevezao preko jezera, a imao je slonovu glavu i lavlje tijelo. Džini su poprimili i oblik prepredenih prikaza i utvara, kako se razaznaje iz bitke utvara i prikaza u "Priči drugoga derviša". Neki smatraju Iblisa, đavola, džinom, dok neki smatraju da je anđeo, melek. On se rijetko pojavljuje u Noćima . Džini često posjećuju nužnike i klozete, tako u "Priči o Nurudinu Aliji i njegovom sinu" iftir pomalja se iz nužničkog rezervoara da bi progonio grbavca.Mnogi džini koji se susreću u Hiljadu i jednoj noći bili su utamničeni u boce ili kamene stupove.Srednjovjekovni muslimani nisu tako lahko odbacivali postojanje džina, jer džini su u nekoliko navrata potvrđeni u Kur'anu.

U potonjim vremenima, džini su u književnosti pozajmili mnoge aspekte i moći, kako od demona pozne antike, tako i iz indijskog panteona.Coleridge, razmišljajući o dječijim počelima njegove vlastite poetske imaginacije, smatra da 'od mojega ranog čitanja bajki i džina, itd. itd.-moj je um bio sviknut na Ogromnost, na Prostranstvo'.Brian Stableford iznio je tvrdnje o knjizi Frankenstein Mary Shelly kako je to prvo istinsko djelo naučne književnost, jer je to prvo djelo koje jasno ustrajava na distinkciji između nauke i magije, i prvo koje je dato u formi romana.Srednjovjekovno slušateljstvo priča o čudima i moderni čitatelj naučne fikcije, koji se dive obujmu i slojevitosti Univerzuma, i koji spekuliraju o tome kako bi on mogao biti drugačiji, dijele jedno izvjesno stanje duha.Djela aja'iba, ili čuda sačinjavaju odjeliti žanr u srednjovjekovnoj islamskoj književnosti. Sastavljači ovog djela sabrali su priče o čudima grčke, rimske, faraonske i sasanindske starine. Sakupljali su detalje bizarnih podudarnost i opisali su čuda poznatog univerzuma, istina i bajka miješaju se u njihovim opisima fantastičnih putovanja.

Žanr maštovitih putovanja seže unazad barem do drevnog sumerskog Epa o Gilgamešu.

55

U Hiljadu i jednoj noći u 'Avanturama Bulukiye' ovaj je aspekt fantastičnog putovanja najočigledniji. Čudo se gomila na čudo. Bulukiya, u svojoj potrazi za biljkom besmrtnosti susreće aždahe i gmazove koji govore i koji su veliki poput deva, on zarobljava Kraljicu Aždaha, hoda po površini mora, otkriva mezar Sulejmana a.s., posjećuje začudne i rajske otoke itd.. Balukiya potom posmatra morske vile, ulazi u Bašču Edensku, biva protjeran odatle u audijenciju kod kralja Džina i ovaj ga upoznaje o prirodi neibrojivih paklova Allahovih, te saznaje mnoštvo drugih stvari i spoznaja.

Dok "Sinbad" zasigurno crpi motive na izvještajima stvarnih arapskih moreplovaca po Indijskom okeanu, dokumentarni element u Sinbadovim putovanjima ne teba da je pretjeran. Naime, kapetan Buzurg, u svojoj kompilaciji iz desetog stoljeća pod naslovom The Book of the Wonders of India-Kitab fi Aja'ib al-Hind, tvrdi bda se devet desetina svjetskih čuda nahodi na istoku. U svojoj knjizi kapetan Buzurg crpi spoznaje na stvarnim opisima moreplovaca i trgovaca, opisima onoga šta su oni vidjeli u Indiji, Kini, Javi, i možda čak u Japanu.Ali, sva se naučna književnost ne događa u prostoru. Romani Žila i Verna i Edgara Ricea Burrougha, naprimjer, maštaju o mogućnosti života pod vodom. Ali, i u ovome su pripovjedači Hiljadu i jedne noći anticipirali Žila Verna i Edgara Ricea B.U priči 'Džullunar iz mora rođena', kralj Šahriman doznaje od sirene-morske vile Džullunar o ljudima koji žive pod vodom . Međutim, priča Hiljadu i jedne noći 'Abdullah ribar i Abdullah vilac' pokušava predstaviti jedno alternativno podvodno društvo ponešto detaljnije. Na poziv Abdullaha vilca, Abdullah ribar napušta svoju zemlju da bi posjeti mnoga mora. Budući da je natrljao svoje tijelo nekakovim čudotvornim ribljim uljem, Abdullah ribar nalazi da je u stanju disati pod vodom. Bolje kazati, gotovo sve je različito, jer samo nekolicina vilaca su muslimani, kao što je musliman i Abdullah ribar. Međutim, ova priča stvarno ne iznosi nekakav politički program.

Predskazanja holokausta i spekuliranja o postholokaustskom društvu istaknuto će se opisivati u naučnoj fikciji. Imaginarna društva naučne književnosti su obično smještena u budućnosti. U Hiljadu i jednoj noći, naprimjer, ta su društva smještena u prošlosti a autori priča Noći spekuliraju o izgubljenim tehnologijama i katastrofama koje su svaladale ta društva. Kur'an obiluje primjerima zajednica koje su isčezle i koje je Bog uništio, i na ovu se temu aludira u otvarajućem poglavlju samih Noći, u kojima se zahvala upućuje Bogu.Slušateljstvo Hiljadu i jedne noći mora razmisliti o oholoj uznositosti i ponosu onih koji su nastojali stanovati u Iremu; kralj Šeddad je proveo pet stotina godina gradeći ovaj grad ali kad se pripremio da u njega stupi Povik Gnjeva anđela-meleka smrti ubi i njega i njegove sljedbenike.Ovakva su čuda također opomene onima koji bi da razmišljaju, a osjećaj za čuđenje je početak filozofije!

FORMALNA ČITANJA

Knjiga Todorova „Fantastično: strukturalni pristup književnom žanru“-The Fantastic: A Structural Approach to a Literari Genre- bila je pokušaj da se demarkira žanr i otkriju

56

njegova osnovna pravila.Todorov je htio definirati fantastično po njegovoj dubokoj strukturi prije negoli po njegovim vanjskim ukrasima- to jest nije htio definirati fantastično po duhovima, škripećim dvorcima, vješticama, džinima, magičnim prstenjem, i tako dalje. Prema Todorovu, fantastične priče smještene su u svijet u kojem se zakoni pomaljaju da bi bili prekršeni. Međutim od čitatelja se očekuje da se upita da li su ovi zakoni doista prekršeni. Nejasnoća je sržna stvar za fantastičnu priču, i u najistinskijoj formi fantastične priče, nejasnoća se nikad ne riješava. Ako se nejasnoća priče riješi, onda će se to kako se ona riješi odrediti da li se nekoja priča treba okarakterizirati kao 'sablasna' ili 'čudesna' . Ako na kraju priče doznamo da nijedan prirodni zakon nije bio zbilja prekršen ( naprimjer, duhovi su bili ljudske varalice ), onda je priča 'sablasna'. Akoli su prirodni zakoni prekršeni, onda je priča 'čudesna'. Većina priča u Hiljadu i jednoj noći pretvaraju su u priče o čudesnom , u čudesne priče. Opake žene nastupaju uokolo stvarno da bi bile pretvorene u pse; Abdullah Ribar stvarno putuje u kraljevstvo pod morem; Konj od Ebanovine stvarno leti. Stalne fraze Hiljadu i jedne noći jesu nedvosmisleno čudesne – to čudesno utemeljeno je na hiperboli ( naprimjer, Sinbad i veliki ribar ) i na egzotičnom ( naprimjer, Sinbad i nosorog ), te na instrumentalnom (naprimjer, leteći ćilim ).

Triloogija čudesnog koju je dao Todorov podesna je za neke priče sasvim dovoljno , ali teško je vidjeti kako ova tipologija pristaje, recimo za ' Priču o Grbavcu ' ,zatim za priču ' Spavač i Probudjeni ', ili za ' Lažnog Halifu '. U priči ' Priče Drugog Derviša ', koju Todorov po karakteru svrstava kao priču o preobražajima i magijskim moćima, Todorov tumači džina koji čovjeka pretvara u majmuna, kao personifikaciju zle sreće kod čovjeka. Natprirodna bića često stoje namjesto sudbine i slučajne okolnosti u pričama Hiljadu i jedne noći.

Utjecaj Proppa i Todorova je očigledan na egipatskog pisca Ferijala Ghazoula i na njegovo djelo ' Arapske noći: strukturalua analiza '. On tvrdi da priče Hiljadu i jedne noći imaju pravila, ali unutar tih pravila moguće je konstruirati beskrajan varijatet priča. U slučaju Hiladu i jedne noći, redaktori su koristili stare komadičke i dijelove priča da bi sastavili nove priče.

David Pinault, u djelu 'Tuhnike pripovijedanja priča u Arapskim noćima', ima posve drugačiji pristup. Jedna od njegvih glavnih preokupacija bila je otkrivanje usmenih karakteristika u književnim verzijama Hiljadu i jedne noći.Kao i mnogi drugi autori istraživao je granicu izmedju usmenog i pisanog, a crpio je spoznaje iz djela Parryja i Lorda. Milman Parry studirao je tekstove Ilijade i Odiseje. Nakon njegove smrti,djelo koje je on započeo završio je Albert B. Lord i objavio pod naslovom 'Pjevač Priča'. Ova je knjiga proučavala karakteristike epiteta koji se javljaju u formulama (formulistički epiteti ), koriste se za opis izazova, sukoba, bitaka, galija, ljudi i tako dalje. Takvi formulistički pridjevi i fraze koje je bilo lako zapamtiti omogućili su pjevačima da improviziraju izvedbe i nastupe. Perry i Lord našli su potvrdu svojim homerskih teza u Jugoslaviji u dvadesetom stoljeću. Oni su tamo snimili i analizirali nastupe nepismenih srpskih guslara, ili narodnih pjevače. Na ovaj su način stekli razumijevanje o tome kako radi pamćenje narodnog pjevača i kako su guslari mogli recitirati druge epove, bez traženja pomoći pisanog teksta, posredstvom improviziranja i korištenja na brzu ruku zagotovljenih fraza. Također, Parry i Lord su tvrdili da su Homerova dva epa nastala

57

povezivanjem dviju kraćih balada, koje su prvobitno nastale na improviziranim predstavama narodnih pjevača. Pinault tvrdi, da su, uveliko na isti način na koji su grčki narodni pjevači koristili na brzu ruku zagotovljene epitete i fraze, i oni koji su sastavljali Hiljadu i jednu noć crpili prethodno postojeću građu i preraspoređivali je, te da je 'sistem opetujućih formula također na djelu i u Arapskim noćima, premda prije na ravni priče nego ravni epiteta ili fraze'. U 'Priči o Ribaru i Demonu'- redaktor...jasno igra sa motivom dobrohotnog džina koji ispunjava želje, koji nam je poznat iz drugih pripovijesti ovog žanra. Međutim, u ovom naročitom primjeru, redaktor obrće konvenciju čineći da ovaj demon ili džin, postane vrlo nedobrohotan. Pinault nastavlja istraživati 'Priču o Kralju Junanu i Mudracu Dubanu', koja je uokvirena u 'Priču o Ribaru i Demonu '. Ove su dvije priče tematski povezane, jer, kako god ribaru prijeti demon, tako i mudracu prijeti nezahvalni kralj,ali Pinault pokazuje kako su povezane upotrebom Letsatz-a (ili ključne rečenice) 'Poštedi me i Bog će tebe poštedjeti!'. Nahodi se čak i djelotvornija upotreba Leitsaatz-a u rečenici 'To je opomena za one koji će se opomenuti', na sto nailazimo u 'Gradu od Mjeda'. Pinault također proučava upotrebu skovanu od Leitwort-a (leitwort- vodeća riječ) od strane redaktora Hiljadu i jedne noći. Leitwort u Hiljadu i jednoj noći jest riječ trokonsonantnog korijena, koja u svojim različitim formama generalizira riječi srodnog značenja. (Većina riječi arapskog jezika formirana je dodacima na korijensku formu koja se sastoji od tri slova). Ovako povezane ključne riječi mogu se upotrijebiti da se stvori stilistički efekt ili da se naglasi poruka priče.

Mia Gerhardt, za razliku od Davida Pinaulta, nije arabist. Pa ipak njezina knjiga 'Umijeće Pripovijedanja Priča' jest jedna od najboljih književnih studija o Hiljadu i jednoj noći, a k tome, također i najčitanija. Međutim, studija Gerhardtove nije metodološki nategnuta, niti je pristup te studije ozbiljno pod pritiskom morfoloških razmatranja. U djelu Pensee mythique, ideologie et aprirations sociales dans un conte des Mille et une nuits:Le Recit d'Ali du Caire, te u nekoliko kraćih studija iz pera Patrice Coussonet, nailazimo na poduhvat priležnog čitanja Hiljadu i jedne noći, u kojem se naročito ima u vidu datiranje pojedinih priča. Svaka se priča mora shvatiti na temelju njenih vlastitih vrijednosti. Na kraju djela The Fantastic, Todorov primjećuje da je 'psihoanaliza zamijenila a time učinila i beskorisnom književnost o fantastici. Danas nema potrebe pribjegavati đavolu da bi se govorilo o pretjeranoj seksuolnoj želji, niti vampirima da bi se označila privlačnost koju koriste lijesovi. Psihoanaliza,i književnost koju je izravno ili posredno psihoanaliza inspirirala, bavi se onim stvarnim u neprerušenim formama.' Međutim, postoje nesuglasice oko Todorove teze da je fantazija zastarjela. Bruno Bettelheim zaključuje da su djeca prirodno slušateljstvo bajki, i tvrdi da je uloga bajki da educiraju djecu za zrelost. Bajke, dramatiziraju u prerušenim književnim formama teškoće s kojima će se djeca sresti u životu. Bajke, tako kako ih je interpretirao Bettelheim, posjeduju lateralni, skriveni, pojavni i manifestni sadržaj! Premda je većina njegovih pokaznih tekstova uzeta od Grimma i Perraulta, priče iz Hiljadu i jedne noći također su crpljene iz njegovih argumenata. Tako u priči 'Sinbad Moreplovac' i 'Sinbad Kopnenjak', dva Sinbada predstavljaju opozitne,nasuprotne dijelove ljudske ličnosti, jer Sinbad Kopnenjak utjelovljuje ego, dok Sinbad Moreplovac utemeljuje id. Na način kako Bettelheim čita okvirnu priču Hiljadu i jedne noći, Šeherzada predstavlja srednjovjekovnog psihoanalitičara a Šahrijar je njezin pacijent! Šeherzada njmu priča

58

mnoge velike priče da bi ga izliječila, i zbog toga ni jedna priča ne može biti dovršena, jer su naši politički problemi isuviše slojeviti i teški za rješavanje. Ona uzima skoro tri godine kontinuiranog pričanja bajki da bi oslobodila kralja iz njegove duboke depresije, da bi postigla svoje izlječenje. Prema Battelheimu, Šahrijar je uznemireni id, dok je Šeherzada 'superego-vladajući ego'. Na taj način, noćni susret Šeherzade i Šahrijara postaje postaje parabola sjedinjavanja inteligencije. Međutim, nigdje u srednjovjekovnim tekstovima Šahrijar nije opisan kao lud i nigdje nije rečeno da Šeherzada njega liječi. Akoli pristupimo onom što ta okvirna priča čini se kazuje, onda je Šahrijarovo viđenje svijeta općenito i žena posebno, široko rečeno, ispravno. Bettelheimovo tumačenje priča Hiljadu i jedne noći kao malih drama u kojima igra id, ego, superego čini se depresivno klaustofobičnim i reduktivnim.Propp je primijetio da 'bajke, poput svakoje žive stvari, može rađati samo forme koje su njoj samoj slične'. Povodeći se za primjerom genetičara Ričarda Dawkinsa, moglo bi biti korisno razmišljati o priči kao o 'sebičnom lancu riječi', na pravcima sebičnog gena. Ovaj lanac riječi nema vlastitu volju, ali je ipak nesvjesno angažiran u slijepoj borbi za preživljavanje. Dvije se priče mogu povezati da bi povećale svoju šansu za preživljavanjem. Slično tome kad se priče umeću u širi okvir priče, onda, vjerovatno je da će manje priče preživjeti ukoliko preživi ta šira okvirna priča. Tako su preživjele sasvim tupave i suhoparne priče pod kišobranom Šeherzadina pripovijedanja. Pri tome, priče se moraju prilagoditi kulturi u kojoj se zateknu (tako su specifično indijske crte priča uzete iz Katha Sarit Sagara- naprimjer, indijska imena i napomene o hinduskim božanstvima- naprosto isplijevljene i kao korov odstranjene u verzijama Hiljadu i jedne noći. Kao i u pravoj genetici, tako i u pripovijedanju priča, greška ili mutacija može povremeno pospješiti održivosti priča (naprimjer, greška prenošenja koja je bila uzrok da Pepeljugine krznene pepuče postanu na kraju staklene.).

Priča Hiljadu i jedne noći 'Sinbad Moreplovac i Sinbad Kopnenjak' mnogo je slojevitija i sofisticiranija negoli njezin faraonski prototip, 'Priča o mornaru koji je doživio brodolom' . Prostije forme, kao što su, naprimjer, bajke i anegdotska mudronosna književnost, gotovo da su sasvim izumrle u modernom zapadnom društvu. Premda avanture Allauddina u znatnom opsegu dobro preživljavaju u modernoj popularnoj svijesti, priča o Teveddudi, sa svojim teškim tovarom islamske učenosti i teške zastarjele naučne teorije, zadržava tek nesigurno mjesto u pamćenju malog broja akademika. U Hiljadu i jednoj noći priče su sredstvo za spašavanje života- naprimjer priče koje kazuje Šeherzada.

«Jer on je bio instruktivan kao i Miltonov ugodni arhanđeo;i sa nekakovim arhanđeoskim manirom pripovjedao joj je kako se poduhvatio da pokaže da su svi mitski sistemi ili nestalni mitski fragamenti u svijetu bili iskvarenja tradicije koja je prvobitno objavljena .Stekavši jednom pravu pozicijui zauzevši tamo čvrsto uporište ,ogromno područje mitskih konstrukcija postalo je razumljivo,štaviše,jasno svatljivo sa reflektiranim svjetlom podudarnosti.Ali, sakupljanje ovih plodova istine nije lahak niti brz posao»

George Eliot,Middlemarch

59

Začarani dvorci,ruke koje domahuje iz naglovito obasjannnnih kapije,kanibalstički demoni ribe koje govore,konji koji lete,pećinski razbojnici,jednoruki derviši...ovo će vjerovatno biti čitateljeva impresija o beskrajnoj raznolikosti priča u Hilijadu i jednoj noći i o slobodno lebdećoj imaginaciji ili imaginacijama,koje oblikuju te priče!Ali, postoje naročiti problemi u proučavanju književnosti koja je djelom književnost,a djelom folklor,i koja sadržava osobine kako pisane tako i usmene kulture.Mi doisto ništa ne znademo o autorima pripovjesti sabranih zajedno u Hiljadu i jednu noć, pa ipak mnoge ove pripovijesti imaju neporješive književne kvalitete.Neizvjesnost oko sustava Hiljadu i jedne noći i nepoznavljanje miljea u kojem su ove pripovijesti sastavljenje uspostavili su branu ozbiljnom proučavanju ovih pripovijesti,branu kako književnim kritičarima,tako i folkloristima.Uz objavljivanje bajki,braća Jacob i Wilhelm također su prokročili puteve ozbiljnom proučavanju folklora u ranom devetnaestom stoljeću.Prva su folklorna proučavanja u Njemačkoj i Francuskoj nastojala biti čvrsto povezana sa fiziologijom i sa teorijama o arhijevskim izvorima evropskih jezika i mitologija.Max Muller tvrdio je da je mitologija bolest jezika i da su narodne priče nanos,odron drevnih mitova.Kontinentalne teorije o širenju kulture (tzv.di-fuzionizam ) i o folkloru kao degeneriranom potomku mita napao je Andrew Lang (1844-1912),škotski književnik,proučavatelj mitologije i expert za Homerove epove,Lang je mogao ukazati na potencijlne izvore za bajke i druge stavke folklora u kulturama drevne Grčke i Egipta.Lang je uglavnom danas poznat po djelu Plava knjiga bajki,i po njezinim različito obojenim nastavljačima.Lang je,također,uradio i jedno izdanje Hiljadu i jedne noći,godine 1898.,utemeljeno na Gallandovom francuskom prijevodu.Lang je sebe izdržavao pisanjem,i njegovo izdanje Hiljadu i jedne noci,kao i mnogim drugima donijelo zaradu novca.U 19.stoljecću Finska je bila zamlja gdje započinje ozbiljan rad na klasificiranju tipova priča.Finska je prva zemlja u svijetu koja je imala društvo posvećeno svom nacionalnom folkloru.Nacionalni je imdetitet u Finskkoj bio čvrsto poistovjećen sa jednim nacionalnim epom,pod imenom Kalavela.Mnogi su finski naučnici dijelili Langovo nezadovoljstvo tedencijom Benfeya i drugih koji su nastojali upratiti trag svakoje priče unazad,sve do njezina hipotetičnog počela u Indiji.Međutim,finski su folkloristi djelili difuzionističke preokupacije u otkrivanju polazišni mjesta za priče.Antti Aarne sakupio je pgroman broj priča,klasificiro ih u nekakvu vrstu improviziranog redoslijeda i doznacio svakoj predmetnoj jedinki broj.Njegovo djelo «Popis tipova bajki» bio je sistematski katalog uglavnom finskih predmetni jedinki i priča, ali je Aarne uključio mnoge napomene o paralelnim i ranjivim verzijama za ove finske priče iz Rusije,Skandinavije,Njemacke i drugih zemalja. «Tip price»definirao je Stith Thompson kao «narativnu sposobnost održanja nezavisne egzistencije u nekoj tradiciji».Thompson je poslije otišao dalje proširivši videokrug projrkta finske škole uradivši»indeks motiva»u pričama.Za razliku od klasifikacije tipova priča,način na koji je indeks motiva sastavljen ne nosi ugrađenu pretpostavku da je bilo koja ili da su sve jedinice nabrojane pod nekim naslovom genetski srodne.Naprotiv indeks motiva samo pobraja motive po vrsti logickog redosljeda,labavo nalično Deweyevom decimalnom sistemu bibliotečke klasifikacije ili Rogetovom Thesaurusu.Međutim vraćajući se tipovima priče i indeksima motiva kakvi danas postoje,njihova važnost za proučavanje Hiljadu i jedne noći,je u najboljem slučaju,tek djelomično zbirka folklornih priča.Noći su od znatnog obima hotimičnia i promišljena književna kompozicija,koja je crpila druge,starije književne kompozicije.Drugo Hiljadu i

60

jedna noć sastavljena je u semitskom kulturnom području i ,kako smo napomenuli.Aarneova i Thompsonova tipologija priča nije bila namjerena da se koristi u proučavanja semitskog folklora.Jedan raniji pokušaj da se proizvode indeks motiva kojeg se poduhvatio Arthur Christensen,specijalist za perzijske legende i književnost,bio je nezadovoljavajuće ocijenjen od većine kritičara na ovom polju.Premda su djela Aarnea,Thompsona i Christensena prevalila dug dio puta ka zadovoljavanju osjećanja potrebe da se organizira ova ogromna masa građe,njihova su djela bila taksonomijska i malo su učinila na proučavaju dubine,mehanizma koji rađaju književnost i žanrovskih ograničenja,a,napokon,malo su učinila da formuliraju opća pravila koja su izvediva iz poznavanja priča.Kritika ovakvog taksonomijskog pristupa koju je iznio ruski formalist,ekspert za folklor,Vladimir Propp,od posebne je važnosti.U djelu Morfologija bajke Morfologija Skazki,koje je objavljeno 1928.,Propp je kritizirao proizvoljnnost kategorija u djelu The Types of the Folktale,te također krizitirao često brkanje priče i motiva koje se nahodi u spiskovima ovog djela.Propp je tvrdio da su proizvoljna razlučivvanja često pravljena između priča koje su bile u biti iste,na temelju trivijalnih vanjskih crta.Propp je i sam zauzeo vrlo različit pristup u svome pručavanju ruskih narodnih priča.On je kao osnovicu za svoje istraživanje uzeo djelo Narodnya Russkye Skazki.Propp je vjerovao u prvenstvo mita,to jest vjerovao je da su narodne priče i bajke koje je on proučavao bile iskrivljeni,izvrnuti i degenerinani potomci ranijih paganskih mitova i rituala.Uovome je na Proppa izvršio uticaj novelist i pjesnik.Propp je za svoj radni uzorak uzeo skupinu rurskih narodnih priča od kojih sve potpadaju pod brojeve od 300. do 749.u Aarneovom i Thompsonovom djelu Types of the folktale-to jest,bile su to priče o čudima,narodne priče koje su uključivale magiju ili natprirodno.A potom,umjesto o likovima, Propp više voli razmišljti o sferama nadležnosti likova.Sfera nadlešteva, moguće je da bude ličnost,mada to može biti životinja ili stvar .Postoji sedam temeljnih sfera nadležnosti : 1) junak; 2)lažni junak; 3)neprijatelj; 4)darivatelj; 5)pošaljilac;6)pomoćnik;7)princeza.

Bilo kako mu drago,kombiniranjem sfera nadleštava i funcije moguće je,prema Proppu,iznijeti na vidjelo razvoj priče o čudu u nekoj vrsti algebaskog bilježenja.Propp je vjerovao da su sve bajke uniformne po svojoj strukturi.

Čini se da je Proppove poglede na bajku djelio filmski direktor Pier Paolo Palolini koje,govoreći o pričama u Hiljadu i jednoj noći,napominje da svaka priča počinje sa pojavom nekakve nenaravnosti,nekakve anomalije,a završava kad se ta nenaravnost,ili bilo koje potonje anomalije,uklone i odstrane,i kad se vratimo sretnoj snenosti svakodnevnog života.Proppova tipologija odgovara sasvim dobro nekim pričama iz Hiljadu i jedne noći.U djelu Sedam priča Hilijadu i jedne noći francuski arabist zvani Andre Miquel pokazao je da priča Abu Muhammad zvani lijene kosti jeste doista priča o čudu koja slijedi uzorak koji je otkrio Propp u ruskim pričama.David Pinauld,u djelu Tehnike pripovijedanja priča u Hiljadu i jednoj noći,Story-Trelling Techniques in the Arabians Nights,napominje da Muhammedova pripovijestu priči Hiljadu i jedne noći Patvoreni halifa slijedi upravo jedan od tradicionalnih obrazaca koje je istraživao Vladimir Propp u svome djelu Morphology of the Folktale.Priča Hiljadu i jedne noći slijedi ovako: Muhammed je prisiljen da se zakune da nece napuštati svoju postelju sa svojom gospodaricom Dunyom,ali Muhamed pozvan od žene Haruni Rešida,Zubejde,napušta kuću.Kad Dunya otkriva njegovu neposlušnost dala ga je žestoko pretući i ona ga izbacuje iz svoje kuće

61

Međutim nesumična primjena Proppa na Hiljadu i jednu noć doista nije puno zadovoljavajuća. Neke priče hiljadu i jedne noći nalikuju ruskim pričama,ali druge mne nalikuju,i Proppov ograničeni niz funkcija i sfera nadleštva ne može se prilagoditi Noćima.Proppove kategorije ne vrijede za sve tipove priča,niti su one za sve tipove namijenjene.Propp je formulirao svoje kategorije za ograničeni rang ruskog folklornog materijla,a kritičari su istaknuli da čak i unutar ovog ranga ruske priče o čudima postoje svekolike vrste radnji koje ne potvrđuju Proppova strukturalistička pravila i teško ih je registrirati u sklopu njegovog simboličkog obilježavanja.Pa ipak,teoretičari književnosti formalističkog ili strukturalističkog uvjerenja bili su oduševljeni načinom n koji je Propp izvršiosvoju zadaću,a neki su čvrsto odlučili primijeniti Proppove uvide na širim kjiževnim područjima..

Claude Bremond,u svojem djelu Lagique du reci pokušao je pojednostaviti Proppove kategorije i primjeniti ih,između ostalih tipova pripovijedanja,i na priče Hiljadu i jedne noći Bremond je smatrao da je Proppov trideset i jedan plan funkcija preopširan,i on ih je nadoknadio središnjim funkcijama,tačkama gdje se radnja može nastaviti u različitim pravcima.Bremond je također nadomjestio Proppovih sedam sfera nadleštva sa uzročnicima,bolesnicima,utjecateljima,popravljačima i korisnicima.Bremond je upotrijebio središnje funkcije i različite tipove aktivnih i pasivnih likova,kao i posrednika.da bi ocrtao radnju tako kako ona izgleda apstraktno,što je sve pobrojano nalik prepozicijama u Wittgensteinovom djelu Tractatus.Jedan od primjera ovdje jeste nekoji pljačkaš i razbojnik u Gallandovoj verziji Al Babe.Ovaj je razbojnik pokušao ostaviti znak na raspoznavanja na Al babinu kuću,ali ga je Merdžana nadmudrila i kasnije ga je bio podvrgnuo pogubljenju jedan od njegovih drugova pljačkaša.Bremondova metodologija može se iskoristiti da se proizvedu nevjerovatno komplicirani dijagrami radnji u pričama.Međutim nije jasno što se još s tim može uraditi.Njegove središnje funkcije dopuštaju toliko mnogo fleksibilnosti da postaje moguće bilo šta,a Proppovi pršljenovi čini se da su se rastvorili u žele.

Djeca Hiljadu i jedne noći

Pitanje o utjecaju Noći na zapadnu književnost pomalo je nalik pitanju o utjecaju jedne druge velike zbirke orijentalnih priča na zapadnu književsnot, Biblije. Odgovor na pitanje koliko je Biblija uticala na zapadnu književnost može uključiti obraćanje na Božanstvenu komediju , Privatne memoare i ispovjesti opravdanog griješnika, Middlemarch, Apologia pro Vita Sua, Anu Karenjinu, Josipa i njegovu braću, Ben Hura i Veslajmo za početnicima. U nekim slučajevima, Biblija je vršila stilski uticaj. U drugim Bilblija je pribavila likove i uporišta za nevjerovatne priče. A u nekim posebnim slučajevima, proučavanje biblijskog teksta pred pisce je postavilo moralne i intelektualne probleme koje su oni potom nastojali riješiti u književnoj i poetskoj fromi.

Antonie Galland uradio je svoj francuski prijevod Hiljadu i jedne noći u toku razdoblja 1704.-1717. U Francuskoj je neposredan uspjeh ovog Gallandova prijevoda bio označen grubim imitacijama.Anthony Hamilton (1642.-1720.) , irski kavaljer i jedna od dvorskih ličnosti Čarsla II (Charlesa II) , pišući na francuskom, proizveo jeftine književnosti s kojima je javnost bila visoko oduševljena u to vrijeme. Na stranicama Hiljadu i jedne noći, u Francuskoj

62

početkom osamnaestog stoljeća, čitatelji su našli jedan oblik oslobađanja, bijeg iz ukočenog držanja i zanemarivanje uvjerljivosti. Priča o glogovom cvijetu , bila je napisana stilom za koji je Hamilton tvrdio da je « arapskiji negoli stil Arapa samih» . U tom dijelu Šeherzada pripovjeda o tragajućem mudracu, Pooh Poohu, muzičkoj kobili, blistavom šeširu i lijepoj djevojci koja ubija na sam pogled. Hamilton ima Dunjazadu koja kritizira Šeherzadu za razvučenost govora i konfuziju njezine priče Orijentalne primjese u Hamiltonovoj izmišljenoj nesuvisloj mješavini jesu površne.Frivolni (tričavi) ton Hamiltonovih priča odjeknuo je u mješavinama Krebijona sina (njegov otac, teža i mračnija ličnost, bio je također pisac) Krebijon sin (1707.-1777.) također se specijalizirao u pisanju erotske književnosti.U okvirnoj priči djela Le Sopha (1742.), neki sultan čije su velike strasti vezenje i krpljenje, naređuje Amanzeiu, jednom od svojih dvorjana, da ga zabavlja pričama. Amanzei je bio u stanju prisjetiti se prethodnih života, posebno perioda kad je bio inkarniran u nekoliko sofa.Amanzei priča sultanu šest priča o voljenima čijim je sladostrasnim igrama bio intimni svjedok i potpora.

Didro (Denis Diderot, 1713.-1784.) je navodno napisao djelo Les Bijoux indiscrets (1748.) za četrnaest dana za opkladu, kako bi pokazao kako je bilo lahko napisati priču na Kerbijanov način. U Didroovoj pornografskoj satiri o manirima i ugodama francuske aristokratije, junak Kukufa, neki zli džin, daje sultanu magični prsten koji posjeduje snagu koja nagnava da seksualni organi njegovih podanika govore i da otkriju šta su sve činili!

Upotreba orijentalnih motiva u važnim moralnim pripovjestima bila je jednako tako traljava i površna. Djelo Les Letters persanes (Perzijska pisma) koje je objavio Montesquieu (Monteskje) 1721. god, jeste epistolarni roman (roman izražen u pismima) u kojem autor koristi izum pisama koja pišu i izmjenjuju dvojica perzijskih putnika koji putuju Evropom, po imenu Usbek i Rica. Cilj pisama je, zapravo, izlaganje Monteskjeovih vlastitih pogleda na religiju, politiku i pravo.

Voltairovo djelo Zadig ili sudbina objavljeno 1748.god. Radnja smještena u Babilon, na rijeci Eufrat, u tamnom predislamskom orijentu. Govori o avanturama mudrog, mladog čovjeka Zadiga, o njegovoj potrazi za srećom i o nesrećama koje on kuša kroz prevrtljivost i nepostojanost monarha i žene. Ova satira je iznad svega rasprava u književnoj formi o prirodi slučaja i sudbine. Zadig zaključuje da je sve ili iskušenje ili kazna, nagrada ili predodređenje.Povećana potrošnja opijuma u osamnaestom stoljeću čini se da je išla ruku pod ruku sa zanimanjem za orijentalni imaginarij. Trgovačke i vojne avanture Britanije i Francuske u Indiji podstakle su zanimanje za indomuslimansku kulturu.

Engleski pisci koji su radili po orijentalnoj modi nisu uspjeli dostići umješnost i odlučnost svojih francuskih savremenika. Većina engleskih orijentalnih priča nastojala je biti beživotno moralna.Esejist Joseph Addison (1672.-1719.) sa svojim moralnim pričama je uljudno skeptičan, premda nikad do tačke na kojoj bi doveo u pitanje kršćanske istine. Njegov najljepši esej u orijentalnom žanru je «Mirzina Vizija».Mirza posmatra veliki most života preko kojeg

63

čovječanstvo mora proputovati. Mirzi je rečeno da posmatra «onaj Dio Vječnosti koji se naziva Vrijeme, dio koji se mjeri Suncem i koji seže od početka Svijeta do njegova Svršetka». Adison stapa orijentalnu fantaziju sa kršćanskom molitvom: «Doista, čovjek nije drugo doli sjena i san.»Djelo Samuela Johnsona – Rasselasi Princ od Abesinije (objavljeno 1759.g.) Slavni princ napušta Sretnu Dolinu u Abesiniji i ide gledati dugo bijede svijeta, jer je to po njegovom mišljenju nužno za sreću. Teški teret moraliziranja i društvene satire i u Johnsona i u Voltairea jeste nešto što je sasvim stvarno izvornim arapskim pričama.Na isti način dosadne, premda poboljšane, gluposti i tričarije uradile su i mnoge druge ruke – Reverend James Ridley, Hugh Kelly, Maria Edgeworth. Premda gnjavatorska, ovakva djela bila su popularna u svoje vrijeme.Djelo Francesa Sheridana, Nurdžahad, izdvaja se po začudnosti i izvornosti svoje ideje i zamisli. Nurdžihadu je džin obećao besmrtnost, ali ga opominje da će ponekad utonuti u san na duži period vremena – nekoliko godina ili desetljeća. Nurdžahad nije uplašen, on prespava rođenje sina, smrt žene. Mlađi i ushitni članovi njegovog harema utjelovljuju Poslanikove žene, ali kad se on probudi vidi da su djevojke postale pogrbljene i uvehle starice. Ta je priča parabola o temi vremena kao razoritelja svih čovjekovih nada.

Beckfordovo djelo Vathek je moralno poučna pripovjest koja ima stvarnu i trajnu književnu vrijednost. William Beckford (1760.-1844.) bio je sin jednog od najbogatijih trgovaca Engleske. Kao dijete, bio je fasciniran Hiljadu i jednom noći, i počeo je sakupljati orijentalne crteže. Njegov rani interes za Bliski istok bit će osnažen kasnije od njegovog učitelja crtanja, slikara Alexandera Cozensa. Roditelji su mu umrli još dok je on bio dijete. Pod kolebljivim vodstvom učitelja bio sviknut da ima svoje ekstravagantne i proizvoljne ukuse kojima udovoljavao bez oklijevanja. Povodom zabave kojom bi se označilo njegovo stupanje u zrelost, postavljena scena, u kojoj su Loutherbourgovi magični svjetlosni efekti transformirali porodičnu kuću na Fonthilu u Wiltshireu. Umijeće namještanje pozornicei prostorija pomoglo je da se ovoj Fonthislkoj kući da uzvišen izgled labirintske slojevitosti Hljadu i jedne noći. Ova maskarada inspirirala njegov roman Vathek. Vathek, mlađi abbasijski princ, odrasta u raskalašenosti, pod uticajem majke vračare, Karathis. Ne poznaje drugog dobra osim zadovoljenje svojih želja. Kad je ljut, jedno mu oko postajalo užasno, mogao ubiti pogledom. Indijski kaur (nevjernik) nudi Vatheku blaga i riznice ako ubije pedesetoro nedužne djece. On to učini, zatim se otiskuje prema gradu Istakaru. Putujući odmara kod emira Fahruddina. Vathek zavodi njegovu kćerku i bježi kradom sa njom. Stigli su na dogled dviju stijena nalik kulama koje su oblikovale neku vrstu prolaza do doline. Spuštajući se mramornim skalinama i prolazeći kroz vrata od ebanovine, njih dvoje zakoračuju u Palaču Podzemne vatre.U poznom XVIII st.uspjeh kultova kao sto je martinizam i svedenborgizam, kao i uspjeh karijera takvih ličnosti kao što je Casanova i Cagliostro, može se, do izvjesne mjere, smatrati dokazom pobune protiv vrijednosti prosvjetiteljstva. Rad Chavisa i Cazottea na „Hiljadu i jednoj noći“ prevedeno je na engleski, prijevod je uradio Robert Heron, pod naslovom The Arabian Talis, or a Contiunation of the Arabian nights. Upravo je iz prevedenog teksta pjesnik Robert Sothey uzeo fabulu za svoju epsku poemu Thalaba the Destroyer. Southey je izjavio : „ Ove arapske priče zasigurno obiluju genijem, one su izgubile svoje metaforičko smetlje prolazeći kroz filter francuskog prijevoda“. Ovaj pjesnik koji je smatrao da je arapska umjetnost bezvrijedna preobrnuo je fantastičnu priču u alegoriju o kršćanskoj dužnosti i trudu.

64

Cazotteovo djelo „ Habedil- Kalib“ Southey je krstijanizirao, a Thalaba se otiskuje u borbu sa vračarima, susrećući sve vrste čuda koja se nalaze i u „ Hiljadu i jednoj noći“, prije svog konačnog trijumfa. Usprkos Southeyevom neprijateljstvu prema islamu i njegovom prijeziru prema arapskoj književnosti, ipak je ostao fasciniran orijentalnim temama i u djelu „The Curse of Kehama“ je prekalemio temu Lutajućeg Jevrejina u hinduistički postav stvari.Njegova poetska izvedba orijentalnih priča bila je i mnogo kritizirana i nisu se dobro prodavale za razliku od djela „Lalla Rookh“ Thomasa Moora koje je bilo beskrajno popularno. Moor je zasigurno bio nadahnut divljinom i imaginarijem „Hiljadu i jedne noći“. Sa ranim XIX st. pisci nisu bili više toliko ovisni o „Hiljadu i jednoj noći“ kao svom izvoru orijentalne inspiracije. Oni su također inspiraciju nalazili i u cvatućoj masi pseudoorijentalne književnosti, u djelima koja su napisali Anthony Hamilton, Frances Sheridan, Jacques Casotee, William Beckford i dr...U XIX st. engleska djela „orijentalističke“ književnosti kao što su „ Anastazije“- Thomas Hope, „Hadži Baba iz Isfahana“- James Morier, „Eothen“- Aleksander Kinglake...su crpila mnogo iz putovanja njihovih autora po osmanskim zemljama. Kinglake ocjenjuje da su „Hiljadu i jednu noć“ umijesto orijentalaca pisali Grci. Neki autori danas smatraju da je „Hiljadu i jedna noć“ nešto što djeca trebaju čitati kada dostignu svoju zrelost.Coleridge je vidio tamne stvari u ovim orijentalnim pričama. Premda zadubljen u „Hiljadu i jednu noć“ Coleridge je također nalazio inspiraciju i u pseudoorijentalnoj književnosti. Orijent je za Coleridgea bio spremište sablasnih i noćomornih likova i ponad tog imaginarija izvor nečeg uzvišebijeg i nestvarnog. Čitanjem „Hiljadu i jedne noći“ njegov je duh bio priviknut „na Beskrajnost, na prostranstvo“.Poput Coleridgea i Thomas de Quincey kao dijete bio je isprepadan „Hiljadu i jednom noći“. On je smatrao da ovim pričama nedostaje psihološka dubina i umjetničko jedinstvo. Npr. spominje Simbada, govoreći da to uopće i nije priča, već puki niz avantura, koje nemaju jedinstvo interesa. Međutim, u svojoj „Autobiografiji“ on izuzima Aladina po jednom posebnom događaju u toj priči, koji ga je zastrašio kad je bio mlad, te ostavio utjecaj na obrasce njegovog zrelog mišljenja. De Quinecey stalno pridružuje „Hiljadu i jednu noć“ prizorima užasne i očajne neizostavnosti. On kaže: „Čini se, dakle, da sam ja čitao legendu koja se tiče samog mene u „Hiljadu i jednoj noći“. O meni se kontempliralo u simbolima hiljadu godina prije na obalama Tigrisa. Užas i žal potaknuli su tu misao“.Edward Said primjećuje nešto ogorčeno; tj. da je „Hiljadu i jedna noć“ obično pridruživana uz djetinjstvo dobrohotne fantazije što se može poistovijetiti sa pasažima kakvi se nalaze u petoj knjizi Wordworthova djela „ Preludij“.Charles Dickens nalazi snažnu vezu između „Hiljadu i jedne noći“ i izgubljenih zadovoljstava nevinog djetinjstva. Edward Gibbon je zapazio da je „Hiljadu i jedna noć knjiga koja će uvijek obradovati pokretnom i živom slikom o ljudskim manirima i prividnim čudima. Dok je „Hiljadu i jedna noć“ vršila utjecaj na imaginaciju pjesnika, romanopisaca i drugih u viktorijanskom dobu, pisanje orijentalnih priča, onako kako su radili Hamilton i Beckford, sasvim je izašlo iz mode u Britaniji. Jedini cjeloviti nadorijentalni roman vrijedan spomena koji je objavljen u ovom periodu bio je ekscentrično i sada malo čitano djelo „Šagpatovo brijanje“- arapska zabavna priča.George Meredith je čitao „Hiljadu i jednu noć“ još kao dijete. Bila je to njegova omiljena knjiga a djelo „ Šagpatovo brijanje“, njegov prvi roman, bilo je pisano po uzoru na Noći. U predgovoru on kaže da je ova njegova knjiga pokušaj da se reproducira stil i način

65

orijentalnih pripovjedača priča. Danas je „Šagpatovo brijanje“ zaboravljeni roman koga je napisao romanopisac koji više nije u modi. Ako se ovaj roman shvati kao miješavina i parodija „Hiljadu i jedne noći“, onda to nije dobra parodija. Kao priča o avanturi, djelo je konfuzno i nesuvislo. Ako se čita kao alegorija, kako su učinili mnogi kritičari, onda je to tamna i nejasna alegorija. „Šagpat“ očito ima ulogu tlačenja koje se temelji na moći iluzije, ali bilo da je to tlačenje društveno i klasno utemeljeno ili da ono počiva na nekom obliku intelektualne obmane, ili na pridržavanju preživjelih ideja, tlačenje je nejasno, i daljnji detalji ove alegorije nedokučivi su.Od kasnog XIX st. na dalje „Noći“ su prestale biti dio opće književne kulture odraslih. Djeca danas čitaju izabrane i uveliko prečišćene verzije ovih priča, iz kojih su odstranjena „nepoćudna mjesta“. Robert Louis Stevenson pisao je i za djecu i za odrasle i teško je odrediti kome su njegove priče bile namijenjene. Na jega su snažan utjecaj izvršile Meredithove knjige. U XIX st. utjecaj „Noći“ na američku književnost bio je relativno slab. Međutim, unatoč tome ipak ga je bilo. Washington Irving je jedan od plagijatora koji je koristio Potockog. Knjige „Osvajanje Granade“ i „Legende Alhambre“ je djelo dopunjeno i prošireno i temelji se na njegovom tromjesečnom boravku u Španiji 1829. godine. „Legende Alhambre“ je knjiga nalik fotografijama i uspomenama. W. Irving je bio opčinjen starim svijetom i tragovima iščezlih civilizacija.Edgar Allan Poe je objavio jednu zbirku priča naslovljenu „Priče groteske i arabeske“. Unatoč tome, utjecaj noći na njegovo pisanje čini se da je odlučujuće površno. U karakteriziranju nekih svojih priča kao „Arabeski“, Poe nije namijenio neko specifično značenje, već samo koristi termin arabeska da bi ukazao na zakučasto klišeirane priče (zakučaste su kao što je zakučast i dizajn orijentalnog ćilima) u kojima središte interesa počiva u prepredeno domišljenoj radnji i fabuli prije nego li u izlaganju likova u pričama. Kratko rečeno takve riječi su bile samo u tom vremenu uobičajeni sadržaji književnog ukrasa sa kulturnog trijema.Kratko djelo „Hiljadu i druga Šeherzadina priča“ jeste lagani, premda dobro obrađeni skeč u kojem Šeherzada započinje pričati Šahrijaru nekakvu priču, jednu još neispričanu Sinbadovu avanturu, opisujući tu oklopljeni parobrod, automatski igrač šaha, Babbageov kalgulator, telegraf, itd... Šahrijar zapaža da je njena priča o tehnološkim čudima civilizacije XIX st. tako napadna da on više ne može izdržati, gubi strpljenje i izdaje naređenje da Šeherzadu zadave!

Dzevad Karahasan

Jezik i govor vrta u 1001 noći

Pjesnik Figani koji je jednim distihom protestirao protiv postavljanja kipova Hrekula, Dijane i Apolona u blizini hipodroma, pa je zbog toga protjeran kroz samo središte Istambula na magarcu, licem prema repu, 1526godine.Svoj protest Figani je zasnovao na najvišem mogućem teološkom, autoritetu ('Prvi Ibrahim je rušio idole,a ovaj drugi ih podiže', glasio je distih koji se, kao sto se vidi, poziva na prvog božijeg poslanika, Ibrahima, čijom zabrnaom idolopoklonstva, kopja je u islamu proširena na zabranu

66

likovnog prikazivanja ljudskog lika, Figani ukazuje na grijeh Sulejmanovog velikog vezira Ibrahima).

Radilo se o metalnim kipovima koje je Ibrahim, nekadašnji rob, kojega je Sulejman Veličanstveni uzdigao do vezirske časti i obdario beskonačnim povjerenjem, nakon osvajanja Budima ponio kao ratne trofeje i njima ukrasio ukras u svoju palaču blizu hipodroma. Figani je upozorio na teološku zabranu takvog ukrašavanja i zbog toba je bio kažnjen.

Naravno, Finanijevo stradanje se relativno lahko može objesniti razlikom u vrsti između njegovoga i Ibrahimovog prestupa: Ibrahimov je prestup metafizički (grijeh), pa će i negova kazna biti metafizička, dok je Figanijev prestup 'ovozemaljsi' (pobuna protiv vlasti, zločin), pa je i njegova kazna ovozemaljska. Ali i Ibrahim je bio kažnjen na ovom svijetu kao i Figani, nakon sto je jednu vojnu zapovijest potpisao kao ''sultan serasker'', tako je ušao u sveti krug sultanovog naslova, pa je morao biti zadavljen u prostorijama Sulejmana Veličanstvenog.

Međutim, to se Figanija malo tiče, posto se događalo poslije njegovog prolaska kroz Istamul na magarcu.

Vlastodrzac će uvijek prije kazniti pjesnika nego vezira, pa je zato kadija osudio Figanija.

Ali, to su objašnjenja kojim se moze zadovoljiti sociologija, možda historija(kao učiteljica života), i sigurno politologija.Ovome riješnju, današnji bi se pravnik možda nasmijao, pošto je Ibrahim napravio puno veći prestup od Figanija.

Figanijevo stradanje, možda malo manje ponižavajuće, ali isto tolko kobno, moglo je stići i Aliju Nur-ad-Di-na, Hakanova sina iz ''Hiljadu i jedne noći'' (''Priča o dvojici vezira i Anisi-al-Džals'') koji je sa svojom robinjom zalutao u Vrt uveseljavanje ispred Dvora zadovoljstva i slika Halife i Haruna-ar-Rašida(''čini sto hoćeš sa svakim koga nađeš pored vrtnih vrata'', rekao je Halifa čuvaru toga vrta, koji nad usnulim Alijom i Anesom-al-Džalis kaže:''oni nisu znali da mi je Hlifa dopustio i naredio da pobijem sve one koje nađem ovdje''. A ovdje je u oveme slučaju prostor ispred vrtnih vrata, što barem posredno ukazuje na ono što bi strance snašlo da su ušli u sami vrt). Doduše, Alija nur-ad-Din, i sam vezirski sin, nije pogubljen, nego je dopao velike časti, ali on je u velikaški vrt ušao samo u priči, a ne u stvarnosti kao stvarni pjesnik Fiani.

Uostalom, ''Hiljadu i jedna noć'' kao i Figanijevo stradanje, kreće iz vrta i zbog povrede Harema:u vrtu cara Šahrijara cirni rob je obljubio njegovu ženu, što je vidio Šahrijanov brat, pa je car, da sačuva nepovredivost harema, dakle da održi Bogom zadan poredak u svijetu, počeo svake noci uzimati novu dijevojku, koju je ubijao nako što bi joj oduzeo djevičanstvo, sve dok mu vezir, ne našavši u gradu drugu djuevojku, nije dove svoju kćerku Šeherzadu, koja je svoga muža i cara hiljadu i jednu noć zavodila pričama, odgađajući tako svoje pogubjene. Sve priče se događaju i likovu: trg (i ulice kao njegova konjotacija), put (morski ili kopneni, more sa svojim otocima ili pustinju sa oazama, što je u svakom slučaju put, metaforicno i bukualno) i vrt. To su stalna kompoziciona sredista, to su tri jedina prostora kojima de motivira zaplet, u kojim se likovi susreću i uspostavljaju međusobni odnosi(zaljubljuju se, postaju prijatelji ili neprijatelji,varaju ili pomažu jedni druge, ulavnom otvaraju neke račune koje će tokom priče zatvoriti i namiriti). Četvrti i stalni prostor je dvorac u koji se dolazi na kraju, da se sretni nagrade, zaljubljeni ožene, nepravedni kazne, u dvorcu se raspleću niti koje su se zaplele u vrtu, na putu ili na trgu, dvorac je prostor u kojemu se svode računi, određuju nagrade ili kazne, nagrađuje pravednost i dodjeljuje sreća. Sve ono što krene sa vrta ili

67

sa trga, i dospije na put, neminovno stiže do dvorca i tu dobija svoju sudbinski neopozivu i božanski pravednu ocjenu, upravo onako kako se ovja svijet i život, sa svojim zapletima i mutnim računima, neminovno kreće prema Sudnjem danu u kojeme će sva djela biti neopozio vrednovana i sve nagrade pravedno podjeljene, sve nepravde ispravljene i svi grijesi kažnjeni po apsolutno tačnoj mjeri.Vrt se, ipak, izdvaja kao dominantno i, reklo bi se, gotovo presudno kompoziciono tvorište, ne samo statistički, po tome sto prektično i nema priče u kojoj se vrt ne spominje i u kojoj bar neka zbivanja nisu smještena u vrt, nego i po načinu na koji funkcionira u sklopu priče i značaj koji ima za konstrukciju sižea. Činjenica je da su gotovo sve priče u ''Hiljadu i jednoj noći'' svojevrsne pika reske put čini samo razumljivim i ne zaobilaznim elementom konstrukcije koji služi za razvoj sižea, a ne za stvaranje njegovog impulsa. Prema tome,ni put nije kompozicijsko čvorište, nije jezgro iz kojeg se izvodi siže niti prostor u koje mu se temeljni odnosi uspostavljaju i zapleću, u kojemo se formulira cilj i nagovještava željena presuda dvorca, nego je ''međuprostor'' , prostor u kojemu se samo razvija već formulirana sižejna jezgra, dakel doslovno put od želje do cilja, prostor u kojemu se stiču zasluge za konačnu sreću, u kojemu se iskušava intenzitet želje snaga i sposobnost da se želja ostvari.

U vrtu se može susresti svako sa svakim, u vrtu se mogu dogoditi ljubav i mržnja, prijateljstvo i neprijateljstvo. Kompozicione funkcije vrta i način na koji on sudjeluje u konstrukciji priča veoma ilustrativno pokazuje ''Prica o Omaru Ibn-an-Numanu i njegovim sinovima'', koja bi se preciznije u kompozicionoj shemi sigurno primerenije mogla nasloviti kao ''Roman o Šar-Ka-nu''. Iako je rođen od careve zakonite žene, Šar-Kan gubi krunu u korist mlađeg polubrata rođenog od robinje, iako je po svemu bio sasvim bogougodan čovjek i živio u potpunom skladu sa odredbama vjere i dobrim običajima, obljubio je sestru i s njom dobio kćerku, iako je osvojio u Bagdad Abrizu, kćerku rumunskog cara, dajući joj riječ da će biti siguran i visoko poštovan, izgubio je riječ i nju pošto ju je na prevaru obljubio njegov otac, neostavljajući mu, zbog apsolutnosti roditeljskog autoriteta i zbog apsolutnosti carske vlasti, koja po svim zakonima polaže pravo na ono sto želi od svojih podanika.Š ar-Kan se dva puta nalazio u vrtu prvi put kad se susreće sa Abrizom, čime se roman otvara, i drugi put kad susreće Zai-ad-Dava-hi, Abrizinu babu koja ga ubija čme se roman praktičo zatvara, jer se Šr-Kanovom smrć rasplet takoreć zavrsava.

Zaplet romana konstruira se oko Šr-Kanovog odnosa sa Rumunima (iako bi mož bilo preciznije rećisa Rumunkama jedine kntakte ima isključbvo sa žnskim predstavnicama toga naroda), odnose u kojemu Šer-kan odsamog počtka jedino gubi:najprije rpbinja Rumunka rada Omaru sina kojemu ćekasnije pripasti očevakruna(koja bi po logici trebala pripasti Sar-Kanu), nakon toga Omar salje vojsku na Rumune, a na ce3lo vojske se postavlja Sar-Kan, koji se susrece sa Abrizom,rumunskom princezom, i zavoljevsi je, vraca se s njom i nepocevsi rat, ljubav sa Abrizom okoncala se tako da ju je Omar na prevaru obljubio, sto znaci da je i u tome odnosu Sar-Kan porazen, drugi rat sa Rumunima vodi se da e osveti car Omar, kojega je ubila Abrizina baba Zat-ad-Davahi da osveti osramocenu unuku; u tom ratu na mjestu koje neodoljivo podsejca na vrt u kojem je sreo Abrizu, Šar-Kan drugi put susrece staru carobnicu koja ce ubiti i njega. Njegov brat Dau-al-Makan vodi uzaludni rat nebi li osvetio svog brata Šar-Kana. Nakon sto jeutaborio ocevu vojsku u nekoj dolini Šar-Kan je zaspao i probudio se tek kada ga je konj donio na neku livadu, na kojoj ej vidio kako tece rijeka, ptice leprsaju krilima i trce kosute. U tom vrtu Šar-Kan je vidio Abrizu kako u

68

hrvanju pobjeđuje svoje pratilje i svoju zlu babu Zat-ad-Davah, tu se uspostavlja i nejgov neposredni odnos sa Rumunima, i u tom vrtu pocinju njegovi porazi u odnosu sa Rumunima. U tom vrtu su uvedeni i sastavljeni svi osnovni elementii nosioci zapleta. Odatle je Šar-Kan otisao sa Abrizom u njihov dvor, a zajedno i sa njima događaji koji ce uspostaviti odnose koji ce uzrokovati nove događaje. Drugi Šar-Kanov ulazak u vrt opet je s vojskom, ali ovaj put ne da proslavi vec da osveti oca.

Paralelizam sa prethodnim boravkom ocigledan je i naglasen velikom slicnoscu mjesta posto se opet radi na livadi. Na tom mjestu ce Šar-Kan drugi put sresti Zat-ad-Davah sada prerusenu u isposnika koji joj je cilj da ga na kraju ubije.

Paralelizam dvaju ulazaka u vrt je vrlo ocigledan njima se motiviraju zapleti i raspleti, povezuju i međusobno preplicu sudbine svih likova, organiziraju svi događaji i preokreti koji cine siže price. Poseban aspekt funkcioniranja vrtova u ovom romanu otkriva uzajman odnos dvaju Šar-Kanovi ulazaka u vrt, istovremeno su identicni i suprotni, oba ulaska u vrt motivirana su ratom, ali se prvi zavrsava u ratu bez ijedne bitke, a drugi u ratu sa obiljem bitaka i preokreta. Oba puta Šar-Kan susrece u vrtu Rumijku, prvi put to je prlijepa Abriza, a drugi put nakaza Davah, oba puta susret sa Rumijkom određuje njegovu sudbinu, prvi put ljubav drugi put smrt. Ova igra je obrnute simetrije određuje odnos između pocetka i zavrsetka romana, prenosi se na sizejne tokove i likove koje ih nose.

Odnos između Šar-Kana i nejgovog polubrata Dau-al-Makana vidi se kao igra obrnute simetrije, dva brata se vide se vide kao lik i njegov odraz u ogledalu identicni i potpuno suprotni. Obojica su carski sinovi, ali je jednom majka carica, a drugom robinja, obojica su veliki junaci, ali je Šar-Kan posvecen junastvu dok je njegov polubrat posvecen vjeri i '' drugom svjetu''. Oboica su dobili mnogo, ali je Šar-Kan dobijao po pravu i manje od zasluga, a njegov brat od milosti i srece. Sudbine dva brata teku paralelno, Šar-Kanov borakavnu dvorcu i vrtu je ogranicen dok Dau-al-Makan u tim prostorima gotovo i ne boravi. Šar-Kan je glasovit i poznat dok Dau-al-Makan vise od pola romana provodi u gladi neprepoznatosti. Šar-Kan je među likovima ''Hiljadu i jedne noci'' izuzetan po tome sto ej ejdini lik cijele knjige cija sudbina nemoze biti definirana trijadnim modelom ''Vrt-Put-Dvorac'', posto je on jedini lik koji neluta i nema ni jednu krizu, u njegovom zivotu se opce ne javlja Put.

Kad bi u Islamskoj kulturi bio bi moguc tragicki junak. Šar-Kan bi to sigurno bio zbog nezadovoljene ambicije da svoju sudbinu uzme u svoje ruke i da je odredi svojim djelima, svojom voljom. Ali on je gotovo tragi-komican, jer se njegova djela pretvaraju u tuđe pobjede,a njegova sudbina se potpuno razilazi sa njegovim djelima i namjerom.

Dva puta otac izokrenu Šar-Kanova djela u njihove parodije i okrene ih protiv njega samog, dok je sudbina tri puta sakrila tajnu od njega koju niej mogao dokuciti. To otkriva temeljni Šar-Kanov grijeh kojim je motivirana tragicna ironija njegovog lika, htio ej odgonetnuti neodgonetljuvi tajnu , zagospodariti svojom sudbinom kojom gospodari ta neodgonetljiva tajna. Htio je izbjeci iskusenja koja nosi zivot, zaboravljajuci da zivot i jeste samo iskusenje i da nista drugo nemoze biti. Iz njegove ambicije da ucini ono sto je po definiciji nemoguce praistice tragicka ironija Šar-Kanovog lika, koja kulminira u cinejnici da je on prakticki uspio u svojim nemogucim namjerama izbjegao je iskusenje, ali je u svemu porazen, kao da nije zivio. Njegov brat Dau-al-Makan je i vise nego iskusan kao djecak je sa sestrom pobjegao na Hadž tamo se izgubio, obolio dugo zivio od milostinje, pa krenuo sa karavanom u Bagdad i usput prepoznao sestru, sreo ocevog

69

vezira koji je ponio krunu Šar-Kanu koji je svehtio dok Dau-al-Makan nece nsita, pogotovo nadmudriti sudbinu ( sto je bila Šar-Kanova osnovna zelja). Za razliku od Šar-Kana koji je nastojao vladati svojim zivotom Dau-al-Makan zivi sa vjerom u visu mudrost zbog cega mu se događa svasta. Tako dva brata svojim zivotima ispisuju jedan cjelovit model karakteristican za junake ''Hiljadu i jedne noci'', model ''Vrt- Put- Dvorac'' . iz analize kompozicionog modela ''Prica o Omaru-Ibn-An-Numanu'' moze se naslutiti centralno mjesto vrta u ''Hiljadu i jednoj noci'' koja je i krenula iz vrta. Podrobnija analiza bilo koje price otkrila bi i neke druge funkcije, ali je ona na koju se ovdje zeli ukazati je funkcija kompozicionog sredista, mjesta iz koje zaplet price krece jasna i iz letimicnog pogleda naspomenutu pricu. Gotovo sve price iz ''Hiljadu i jedne noci'' povezuju vrt i dvorac. Time naprosto ponavljaju osnovni kompozicioni modeli knjige u cjelini, posto '' Hiljadu i jedna noc'' krece iz vrata preljubom Sahrijarove zene da bise zavrsila na dovorcu, slavljem na kojem na Sahrijar zahvaljuje sudbini za Šeherzadu. Na planu kompozicije ''Hiljadu i jedne noci'' se definira kao krug krugova-svaki segment jeumanjen model citave figure. Prica o Hasanu Basranskom jasno pokazuje superiornost vrta kao motivacijskog sredstava nad trgom kao socijalnim prostorom. Prica o Hasanu naprsoto ponavlja pricu o Džanšahu. U obje price se susrecu isti motivi-motiv ljubavi izmedju covjeka i ptice-djevojke (džinovska princeza je pretvorena u pticu djevojku), i motiv uzleta na nebo. U oba slucaja uzlet na nebo ostvaruje se uz pomoc velikih ptica koje junake (Hsana i Džanšaha) na planinsek vrhove uznuse zatvorene u zivotinje (Hasana u kozu deve, a Džanšaha u devinu utrobu. To nije tesko prepoznati preobrazaje u drugo bice. Boravkom u zivotinjskoj utrobi junak je postao nesto drugo zbog cega i moze dospjeti u vrtove džinovskih princeza dakle moze vise od ostalih ljudi. U pricu o Hasanu motivi su obrađeni u okviru samostalne price i u toliko izvedeni nesto jasnije, dok u prici o Džanšahu dvostruko uokvireni drugim pricama tj. to je prica o prici. Razlika je i u tome sto je Hasanova ljubas sretna, a Džanšsahova nesretna. Hasan je svoju dragu potpuno preveo u ovaj svjet dok je Džansahova bila malo u vom malo u onom svjetu. Ono po cemu je prica o Hasanu kakteristicna i znacajna na ovom mejstu je kompoziciona shema koja ukazuje na centralno mejsto vrta u konstrukciji zapleta i jasno ukazuje na njegovu superiornost nad trgom: u ovoj prici je trg samo motivacijsko serdstvo kojim se Hasan dovodi u vrt gdje se stvara zaplet i gdje se uvodi centralni motiv price (ljuba covjeka i ptice djevojk). Vrt omogucuje susret dvaju svjetova vidljivog i nevidljivog, ljudi i duhova, stvarnog i nestvarnog, posto je vrh granicni prostor u kojem se susrecu dva svjeta, međusobno jasno razdvojena vjecnim poredkom univerzuma. U vrtu se susrecu pojedinac i drustvo, licnost i kultura materijalno i imiganirano, moguce i neporecivo. To je osnovna razlika između vrta i trga, trg je prostor socijalnog opcena i susretanja, biac jedne vrste dok je vrt prostor svih mogucih susreta. Na trgu se covjek susrece sa covjekom, a vrtu se covjek susrece sa drustvom. Unatoc tome sto u okviru istog motiva ( ljubav prema ptici djevojci) postupaju potpuno identicno Hsan i Džanšah su međusobno beskrajno razliciti. ''Hiljadu i jedna noc'' je primjer knjizevnosti sa naglasenom socijanom funkcijom, primjer ove vrste knjizevnosti koja artikulira sredisnje snove probleme ili traume cijele kulture ciji se tekstovi konstituiraju od elemenata kulture i postaju elemntima kulture vec u trenutku svog nastanka. Proces dezintegracije kulture i slabljenje osjecaja kolektiva i jedinstq drustva u ''Hiljadu i jednoj noci'' se nemoze ni naslutiti, u noj nema malog covjeka jer ne nastoji razumjeti covjeka i objektivizirati njegov izdvojeni i usamljeni duhovni svjet. Motivacijski sistemi u ''Hiljadu i jednoj noci'' su sizejni: lik se u pricu integrira ne svjescu o sebi nego svojim odnosom prema

70

događajima, dale svojim postupcima kao svojim objektiviranim bicem. ''Hiljadu i jednu noc'' zanimaju, mnogo vise nego covjek, mehanizmi koji upravljaju njegovom sudbinom, stim da se ni ti mehanizmi ne nastoje razumjeti, jer kako da covjek razumije Sredisnju Volju i Najvisi um. Individualnost likova zasniva se na izuzetnosti njihove sudbine, a ne na cinjenicama njihove svjesti i njihovom dozivljaju svoje sudbine likovi 'Hiljadu i jedne noci'' mahom su relativno visoko induvidualizirani svojom sudbinom sto preciznije definira znacenje ''socijalne funkcije ove vrste knjizevnosti''. Nije to socijalna knjizevnost jer njezin interes nije socioloski nego ako bise tako moglo reci metafizicka, jer je nejzin interes antoloski. Tu knjizevnost ne zanimaju mehanizmi drustva nego mehanizmi postojanja. Likovi ''Hiljadu i jedne noci'' su izrazito socijalizirani. Oni ponavljaju paradoks prepoznat kao osnovno obiljezje u funkcioniranju vrta koji je kao zatvoreni prostor centralno motivacijsko sredstvo za ostvarivanje neocekivanih susreta, pozornica slozenih cestoo bizarnih zapleta. Poput likova,vrt je u svojoj zatvorenosti socijalanh i svojoj socijalnosti omogucuje ostvarivanje krajnje pojedinacnosti. Elementi od kojih se gradi ova knjizevnost su pojedini oblici govora, sto jue iz primjera vrta vise nego ocigledno. Ulogu vrta u islamskoj kulturi jasno pokazuje cinjenica da je vrt bozanska nagrada za bogo ugodan zivot. Zahvaljujuci predodzbi rajskog vrta, zemaljski vrtovi u islamskoj kulturi funkcioniraju kao govori, postoje kao govor i jesu govor. Samim svojim postojanjem, vrt upucuje na nesto izvan sebe, izlazi izvan svojih granica obi9cne materijalnosti i proizvodi drugo znacenje. Bez idealno posojaceg sistema rajskog vrta, zemaljski vrtovi bi funkcioniralai kao bilo koji kulturni krug. Mnogo toga bi vrt mogao reci i bez predodzbe rajskog vrta u sredistu kulturnog sistema kojeg grade vrtovi, ali je svako stvoreno znacenje naprosto prelazak u drugi krug. Gledano iz prespektive ''Hiljadu i jedne noci'' to bi znacilo da vrt u konstukciji price moze ono sto i trg-motivirati ''susrete prve vrste''. U vrtu bi se kao i na trgu mogla sresti dva covjeka, ali nikad covjek i duh, dvojica zanatlija i trgovaca, ali nikad zlatar i dzinska princeza kao u prici o Hasanu. Vrt bi najkrace receno bio iskljucio socijalni prostor u kojem se dokazuje drustvo kao sistem, ali ikako ne bi mogao biti prostor u kojem se istovremeno afirmiraju pojedinacnosti i drustvenosti.Vrt u ''Hiljadu i jednoj noci'' funkcionira onako kako Don Qihot funkionira njegovo ludilo-kao sretstvo kojem se motivira vertikalno kretanje, kao prostor koji odvodi i u ono sto nije niti moze biti materijalno izrazeno. Zemaljski vrt je dakle stvarno govor- kulturni oblik koji unatoc svojoj drustvenosti omaogucuje potpuno ostvarivanje i objektiviranje pojedinacnosti. Njegov jezik je rajski vrt kao idealno postojeci sistem koji postoji jedino kao svojina cijelog drustva. Kao sto su svijet i jezik materiojalno povezani govorom, tako su i priroda ili Boziji svijet i Raj medusono povezani zemaljskim vrtom. Najmanje se spominju i najmanje ih u konjizi ima javnih vrtova. Njihova izrazita socijalna finkcija odnosno naglasena pragmaticnost koja nalaze jednostavnost i funkcionalnolt iskljucuje estetsku informaciju u govoru toga vrta i zabra nuuje svaki oblik zatvorenosti i subjektivnosti. U Prici o Nur-Ad-Dinu i Marjami Pojasarki govori se o tome da se trgovacki sin Nur-Ad-Din napio i sgrijesio blud na javnom vrtu pa tako pijan izbio ocu oko i pobjegao od kuce, pa se natrgu sreo sa Marjemom i time pao u zaplet price. Vrt je dakle zato sto je javni mogao posluziti kao sretstvo kojim se motivira junakov dolazak na trg, upravo suprotno od price Hasanom. Najbrojniji i najznacajniji su licni vrtovi.Zahvaljujuci svojoj zatvorenosti oni su izrazito ''subjektivni'' zato sto najpreciznije formuliraju vlasnikov dozivljaj raja. Pristup u licni vtr u pravilu imaju oni koje vlasnik pozove ali ni ulazak nepozvatih nije kaznjiv, sto veoma jasno pokazije Prica o Masruru i Zejn-al-Mavasifi u kojoj Masrur nepoznat iulazi u tudi vrt i zavodi tudu zenu padajuci pri

71

tom i sam u ljubav. Licni vrt u koji se ne smije uci bez poziva i u koji pristup imaju samo posveceni jeste velikaski odnosno vladarev vrt koji je redovno harem. Tasj vrt fnkcionira kao krajne zatvoreni govorni zanr, npr. Kao magijska formula ciji smisao mogu razumjeti samo posveceni. Svaki ne posveceni koji prisustvuje magijskom obredu mora stradati od sila koje se pritom oslobadaju ili dozivaju, bez obzira da li su to ciste ili ne ciste sile. Medu vrtove spada i Rajski vrt, ali se njega ne moze posmatrati kao govorni zanr zato sto jue on sav jezik smjesten u ilealnoom prostoru. Onjemu se ne moze govoriti u kategorijama ''otvorenosti'' i ''zatvorenosti'' posto se o njemu ne moze govoriti o kontekstu ostalih vrtova. Rajski vrt u odnosu na zemaljski je izrazito najmocniji: on ih sve zadrzava i omogucuje, jer su oni samo ostavrenje njegove ideje. Istovremeno ih sve iiskljucuje jer ce se on ''otvoriti'' tek kad nestane vremena, dakle tek kad isceznu ovi zemaljski vrtovi. Upravo bi se ovako moglo reci za odnos govora i jezika, posto jezik s jedne srtrane omogucuje govor, a s druge ga cini suvisnjim, jer su u jeziku vec sadrzani svi moguci govorni iskazi. ''Hiljadu i jedna noc'' spominje i taj vrt jer bi bez njega ''citanje vrtova'' bilo nemoguce. U pici legendarni grad Irem grad stubova pripovjeda se kako je Abd-Allah-Ibn-Abu-Kiljaba trazeci kroz pustinu deve koje su mu bile pobjegle, usao u grad za koji je od prvog pogleda bio siguran da je Raj koji nam je obecan u buducem zivotu. Kasnije saznaje da je to Irem grad stubova, koji je izgradio Sedad sin Ada starijeg koji je zelio da na zemlji izgradi nesto slicno raju. Sehdad je smijesan zbog ambicije koju nije samo ne moguce zadovoljiti nego ju jr nemouce i osjetiti kao zelju:izgraditi raj na ovom svijetu. Ulazak u raj znaci ulazak u sferu cistog jezika, u svijet potupune sutnje i u svvijetizvan vremena. Tu ne moze biti posvecenje za ulazak u harem vladarskog vrta to ne mogu podnijeti ni posveceni nego samo izabrani.

Nije li onda Figani ipak umro greskom? On nije zavirio u raj nego u vrt nije izgovorio konacno potpuno bozije ime nego

magijsku formulu ciji smisao nije znao. U ''Hiljadu i jednoj noci'' u hareme se ulazi kao od sale bez ikakavi poslijedica po zdravlje a kamoli po zivot uljeza.

Možda je Figani pretjerao u iscitavanju te knjige, mozda joj je suvisnje naivno povjerovao i shvatio je kao cistu istiinu o ovom svijetu.

Ona kolicina magijske energije koja prici moze mnogo koristiti pa cak i uspostaviti njezinu duhovnu vrijednost za malo slabijeg covjeka moze biti smrtonosna.

Predgovor Esada Durakovića

BAGDADSKA I EGIPATSKA REDAKCIJA

Priče indijsko-perzijskog ciklusa, u koje spadaju mahom fantastične bajke prekrivene nanosima arapskog kolorita, dospjele su na vrlo podesno tlo u arapski hilafet gdje su već kružile slične priče. U vrijeme prijevoda perzijskog zbornika Arapi su tokom 9. i 10. vijeka u Basri i njenoj okolini već imali mnoštvo ''vlastitih'' basnoslovnih priča.

Zahvaljujući dragocjenom djelu Murudž Mesudija iz 10. vijeka raspolažemo pouzdanim podacima o nekim pričama u Bagdadu abasidske epohe. U prijestolnici hilafeta u Bagdadu bile su veoma popularne ljubavne priče, kao i one koje se odnose na zakulisne dvorske događaje. U abasidskom Bagdadu bilo je naročito mnogo

72

anegdotskih priča o lukavstvima i smicalicama bagdadskih hrsuza i obješenjaka među kojima je bio jedan dio onih koji su se ''pokajali'' pa su pokajnički sarađivali sa policijom. U današnjoj verziji Hiljadu i jedne noći postoji obilje takvih priča koje će čitaoca do suza nasmijati.

Može se reći da su bagdadske priće pridodate indijsko-perzijskom ciklusu u 10. ili početkom 11. vijeka i da je time oformljena bagdadska redakcija Hiljadu i jedne noći u čiju sadržinu nemamo potpun uvid, budući da nije dospjela do naših dana. Bagdadski autor Džahšijari, po obrascu Hezarefsane počeo je u 10. vijeku sastavljati poseban zbornik pod naslovom Hiljadu noći ili Hiljadu i jedna noć. U taj zbornik uvrstio je najbolje indijsko-perzijske priče iz Hezarefsane dodajući im i bagdadske. Pri tome se nije služio samo postojećim rukopisima, već je priče bilježio i od kazivača, a sastavljačevo nedovršeno djelo nastavio je njegov učenik.

U vrijeme krstaških pohoda, bagdadski zbornik Knjiga o hiljadu i jednoj noći dospio je u Egipat gdje je po svemu sudeći bio znatno popularniji nego u drugim islamskim zemljama. Najstariji podatak o zborniku u Egiptu smješta se u 12. vijek, a nalazi se u djelu historičara Ibn Saida.

Nije poznato u pojedinostima u kakvom stanju je stigla bagdadska redakcija zbornika koji je najveću popularnost dostigao u Egiptu u vrijeme vladavine Mameluka (14. i 15. vijek).

Priče pristigle iz Bagdada dobijale su u procesu usmene predaje nijanse lokalnog egipatskog kolorita. Njima su dodavane izvorne egipatske priče kojih je bilo u izobilju, a sežu čak do onih staroegipatskih priča poznatih s papirusa. Tim pričama drevnog Egipta bavio se i preveo ih G. Maspero.

U egipatsku redakciju uvrštene su i veoma duge priče koje orijentalisti nazivaju romanima, te poučne priče iz moralizatorskih zbornika. Naučnici nisu saglasni o tome kada je tačno nastala egipatska redakcija zbornika. Neki smatraju da je redakcija završena čak u 15. vijeku, što je po svemu sudeći prerano.

Veći dio naučnika pomjera sastavljanje zbornika u 15. vijek, a prevodilac Lane sastavljanje i obradu zbornika situira čak u 16. vijek. Sumirajući raspravu o vremenskom situiranju zbornika ne možemo zanemariti jedan detalj koji upućuje na to da je redakcija Hiljadu i jedne noći kakvom raspolažemo danas završena početkom 16. vijeka. Zbog sasvim oskudnih izvora koji su nam na raspolaganju, ne možemo ulaziti u podrobnije analize naučnih istraživanja o Hiljadu i jednoj noći i nije nam omogućen uvid u najnovije naučnoistraživačke radove o našem zborniku.

ARAPSKA IZDANJA ZBORNIKA

Postoji velik broj rukopisa Hiljadu i jedne noći, a otkrivanje novih nije okončano, te je moguće očekivati nova značajna saznanja o historiji zbornika na temelju pretpostavljenog otkrića dosad nepoznatih rukopisa, upravo kao što su i do sada obogaćivana saznanja o njemu zahvaljujući temeljnom poučavanju rukopisa.

Gallandov rukopis zbornika, preko koga su ove priče stupile u Evropu, smatra se jednim od najznačajnijih odlomaka sačuvanih do našeg vremena. Orijentalisti nisu saglasni o tome kada je tačno i gdje nastao Gallandov rukopis.

Zanimljivo je da Gallandov prijevod sadrži neke bajke kojih nema u njegovom rukopisu, niti u bilo kojem kritičkom štampanom izdanju zbornika. Istovremeno te bajke

73

spadaju u nekoliko najljepših, što je kasnije prevodioce obavezivalo da ih uključuju u svoje prijevode. To su prije svih priča Alauddin i čarobna lampa, te Ali Baba i 40 hajduka.

Zatanber je na osnovu rukopisne građe u pariškoj Nacionalnoj biblioteci došao do zaključka da postoje tri kategorije rukopisa Hiljadu i jedne noći.

Prvu kategoriju sačinjavaju rukopisi iz azijskih islamskih zemalja i najčešće sadržavaju samo početni dio Hiljadu i jedne noći. U drugu kategoriju spadaju brojni rukopisi kasnijeg datuma, nastali u Egiptu, a treću sačinjavaju prijepisi koji se razlikuju od prethodnih, ali se razlikuju i međusobno.

Nema sumnje da su vijekovima nastajali rukopisi zbornika Hiljadu i jedne noći, naporedo sa pričama u usmenoj predaji, i vjerovatno naučnicima predstoje uzbuđenja koja će prirediti otkrivanja novih rukopisa bacajući više svjetla na povijest zbornika.

Pronalaskom i proučavanjem novih rukopisa ili verzija, Hiljadu i jedna noć moglo bi biti podvrgnuta novim provjerama. Danas poznata kritička izdanja:

Izdavanje cjelovitog štampanog arapskog teksta Hiljadu i jedne noći prvi put se pojavilo 1825 – 1843. godine u dvanaest knjiga. Habichtovo izdanje zbornika, u nauci poznato pod nazivom breslavsko, zapaženo je kao prvo, ali nije stvorilo status široko rasprostranjenog izdanja.

Najrasprostranjenije i najčešće korišteno kritičko izdanje je bulačko (kairsko) koje je tako nazvano po znamenitoj štampariji u kairskom predgrađu Bulak.

Bulačko izdanje koristili su najpoznatiji svjetski prevodioci, na engleski jezik preveo ga je Edward Lane, na njemački Max Henning, na talijanski Francesko Gabrieli, na francuski J.C. Mardrus. Na bosanski do sada nije preveden integralni tekst bulačkog izdanja.

Također je cijenjeno kalkutsko izdanje zbornika koje se prvi put pojavilo 1839 – 1842. godine.

Najzad, jezuitsko bejrutsko izdanje (1880-1882.) uvršteno je u kritička izdanja, mada su u njemu, za razliku od prethodnih, izvršena moralistička prečišćavanja. Naime, erotski detalji kojih nije malo i koji su mjestimično vrlo pikantni izbačeni su u bejrutskom izdanju. Uprkos tome valja odati priznanje arapskom filologu Salhaniju koji je bejrutskim izdanjem zbornika veoma doprinio popularizaciji priča iz Hiljadu i jedne noći u savremenom arapskom svijetu među najširom publikom, te je i s tog aspekta moguće razumjeti njegove intervencije u tekstu izvornika.

UNIVERZUM HILJADU I JEDNE NOĆI(priča kao vrhovni princip univerzuma)

Bogata arapska književna tradicija, u kojoj se arapski genije, prikraćen u razvoju u drugim umjetnostima, nesumnjivo najpotpunije izrazio, do danas je neadekvatno predstavljena zapadnom civilizacijskom krugu. Poezija u toj književnoj tradiciji, koja je već u 6. vijeku dostigla stanje perfekcije zavodeći svojim autoritetom mnogovjekovnu strahovladu normativne poetike, do danas je ostala predominantan oblik književnog stvaralaštva. Međutim, skoro da je uzbudljiva i za naučnike bi morala biti izazovna činjenica da tu uistinu raskošnu književnu tradiciju ne predstavlja na Zapadu bilo koje pojedinačno pjesničko djelo, niti poezija u cjelini, već prozne umjetničke vrste čije

74

odsustvo sve do kraja prošlog i tokom ovog vijeka jeste upravo kakteristika date historije.

Tako je i prozno djelo Hiljadu i jedna noć izvršila onaj čudesni pohod u zapadnu tradiciju kakvi se događaju jedva nekoliko puta u povijesti, sabirući na tome pohodu u svoju moćnu maticu, na veličanstven i nezamjenjiv način, mnoštvo rijeka i potoka ka okeanu svjetske kulture.

Tanahni prozni lirski zapisi Halila Džubrana, u kojima je zapad upoznao najbolje orijentalsko izdanje ničeanske umnosti u zanosnoj lirskoj ekspresiji, prevedeni su gotovo na sve jezike svijeta u nepreglednom broju primjeraka i izdanja, a posljednjih decenija su, upravo kao iznenadni bljesak, potpuno zasjenili sve arapske razložno samodopadljive pjesme koje su dosad u nas prevedene. Premda se Džubranovo djelo već komotnoa smjestilo u povijesti arapske književnosti, ono kod arapskih čitalaca ne izaziva ushićenje jednako onom kakvo izaziva kod čitalaca na Zapadu.

Monumentalno djelo Hiljadu i jedna noć također nikada nije u arapskom svijetu uživalo ugled kao na Zapadu.

Arapi su vijekovima bili opčinjeni svojom filotehničkom poezijom, njenim semantičkim nepregledom i raskošnim ruhom forme, a Hiljadu i jednu noć su pretežno prepuštali pučkom ukusu, pomalo uvrijeđeni i jezičkim nemarom čudesnog Šeherzadinog pripovjedanja, dok su se najveći književnici na Zapadu dičili odsjajima kojima je uistinu neponovljivo djelo ozarilo njihovu umjetničku imaginaciju osvajajući status nezanimljivog učitelja i nadoknađujući svojom monumentalnošću cijelu bibilioteku. Hiljadu i jedna noć jeste postala na istoku na kome je apsorbirala najveće književne vrijednosti, ali je potpunu književno-historijsku valorizaciju, puni sjaj i afirmaciju doživjela tek onda kada je u svome već spomenutom pohodu u kulturu Zapada izručila tome novom-starom svijetu sve ljepote koje je vijekovima neumorno sabirala.

Jedna od prvih odlika djela koju književni ukus čitaoca sa Zapada doživljava kao senzaciju jest skladan suživot i saradnja proze i poezije na jednom mjestu, u univerzumu Hiljadu i jedne noći, gdje se gordost klasične arapske poezije izvanrednim kreativnim moćima naratora utkiva u uzbudljivu raskoš Šeherzadinog svijeta.

Arabijski duh arapske književnosti, kao i ritam plemenitog ljudskog života uopće, tako je istaknut na najbolji način: najvrijednija djela umjetničke proze kao i najljepši predjeli ljudskih osjećeja, pozlaćuj se stihovima i unose tonusom poezije. Poezija kao dominantan oblik umjetničke književnosti nikada nije zamarala Arape, između ostalog i zbog toga što je arapskom svijetu bila nepoznata evropska podjela na elitističku kulturu njegovanu na feudalnim dvorovima i u zamkovima koji su bili fizički izolirani od puka, te na pučku, razvijanu podalje od tog svijeta. U arapsko-islamskom svijetu dovorovi su se nalazili usred grada. Osim poezije, u Hiljadu i jednoj noći jasno su prepoznatljivi mnogi drugi oblici književnog umjetničkog stvaralaštva među kojima su forme, rimovana proza, uzbudljive erotske priče, nezaboravne anegdote, antologijske basne. Sve to opstaje i jednome skladu – upravo kao u neponovljivom univerzumu – zahvaljujući u prvome redu magičnoj moći veoma rastegljive okvirne priče u kojoj Šeherzada zadivljujućom umješnošću razvija nepregledni niz drugih okvirnih priča po prinicipu koncentričnih krugova.

Osnovna i najšira okvirna priča je Šeherzadino pripovjedanje caru Šahrijaru mnoštvo priča koje tokom Hiljadu i jedne noći uspješno odlaže vlastito smaknuće.

Garancija Šeherzadi da će doživjeti novi dan jeste dovoljno zanimljiva priča i bujna pripovjedačka mašta.

75

Noćno pripovjedanje Šeherzadina nužno se svršavaju pred sami cik zore pred čijom svjetlošću kao najozbiljnijom opasnošću za pripovjedačko tkanje uzmiču da bi već naredne noći ponovo uzmahnula moćna krila imaginacije.

I tako iz noći u noć – hiljadu noći – pa još ona jedna poetična i sudbonosna, posljednja i trijumfalna noć iza koje se, najzad, konačno i neopozivo zabijeli dan stvarnosti, te se i noćna čarolija mašte najzad svršava. Ona znamenita rečenica ''Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju'', hiljadu puta ponovljena, a nikada ne zvuči monotono, sama kazuje o granici između dva stanja čovjekova duha, o granici koju potcrtava upravo stvarnosni cik zore, ali također kazuje na način na koji je to kadra samo Hiljadu i jedna noć o uzajamnim uticajima mašte i stvarnosti, ili noći i dana, o njihovome preplitanju i sudbinskom uticaju, te o svemoći noćne mudrosti postavljene u inverzivnu poziciju u odnosu na danju pragmu.

Boreći se, dakle, da spasi vlastiti život i da odgodi carevu riješenost da osvetnički pogubljuje žene, Šeherzada je dovedena u izvanrednu poziciju, da iz noći u noć nadmašuje samu sebe i da na ivici života i smrti ponavlja očaranim slušaocima – caru Šahrijaru i sestri Dunjazadi: ''Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći...''.

Očaranost svršenom pričom jeste velika, ali čitalac nema vremena da se zadržava diveći joj se jer je daleko moćnija radoznalost prema novim predjelima Šeherzadinog svijeta. Rasplet se odlaže do one tačke na kojoj je čitaočeva radoznalost dovedena u stanje blisko neizdržljivosti, ali ga kao dostojna nagrada očekuje potpuno zadovoljenje i smirenje u spoznaji o Šeherzadinoj besprijekornoj pripovjedačkoj koncentraciji. Najraznovrsnije i najtegobnije životne situacije spretno se rješavaju pripovjedačkim timom, te se čitaocu brzo ukazuje volšebna inverzija u kojoj je priča važnija od samog života, jer je uvijek u stanju da odlučuje o njemu; o nepreglednom nedmetanju smrti i priče. Ova potonja se pokazuje moćnijom i spretnijom jer ne samo da će trijumfirati poštedom Šeherzade nego i u mnogim drugim okvirnim pričama sam svevišnji život je inferioran pred nadmoćnom pripovjednošću. Teško da postoji djelo poput Hiljadu i jedne noći u kome ste tako sretni samim sobom, budući u svijetu koji pripada najdubljoj intimi, koji vas vraća u osunčane predjele djetinjstva i koji vam, opet srečom ne dopušta da nepovratno odraste, ili tačnije koji vam omogućava da se kao odrastao odvažno vraćate djetinjstvu i zatomljenom djelu svoje unutrašnje zbilje.

U krajnjim konsekvencama, dolazimo do nedvosmislenog, a iznenađujućeg zaključka: ideja priče u Hiljadu i jednoj noći vrhovna je ideja i princip na kome je sazdan taj univerzum.

Za svijet Zapada i za svjetsku kulturu u cjelini sretna je ona godina na samom pragu 18. vijeka kada se siromašni i anonimni francuski orijentalist Jean Antoine Galland umoran vratio sa Istoka noseći arapski izvornik Hiljadu i jedne noći, a vjerovatno i njihovu maronitsku verziju obogaćenu pričama kojih nema u danas poznatim kritičkim izdanjima zbornika.

Siromašni Galland vjerovatno ni slutio nije kakvo blago nosi u svom skromnom prtljagu, na požutjelim listovima ispisanim hamajlijskim arapskim pismom.

Gallandovim prijevodom djela Hiljadu i jedne noći otpočela je nova epoha u viševjekovnom pohodu ovog djela od daleke i drevne Indije, preko Perzije i arapsko-islamskog halifata, preko Egipta – u Evropu u kojoj Šeherzada, s novim žarom i preporođena, za otmjenim damskim stolovima i u studenim evropskim noćima tiho i dostojanstveno kazuje svoje tople orijentalne priče.

76

Prije nego što osvjetlimo otkriće Hiljadu i jedne noći na Zapadu, prirodno bi bilo zainteresirati se za njen postanak i stasanje na Istoku.

PORIJEKLO HILJADU I JEDNE NOĆI

Najveći broj naučnika saglasan je u tome da otkrivena priča ima indijsko-perzijsko porijeklo. Gotovo bez izuzetaka orijentalisti navode da je u prijeislamskom Iranu na srednjeperzijskom jeziku postojao zbornik iranskih fantastičnih priča pod naslovom Ilezar efsane što znači ''hiljadu priča''.

Otprilike dvije stotine godina nakon arapskog osvojenja Perzije, Ilezar efsane je prevedena na arapski jezik pod preuzetim naslovom Alf layla (Hiljadu noći). Dakle, već u 9. vijeku imamo osnovu zbornika na arapskom jeziku prevedebu sa srednjoperzijskog.

Uvaženi orijentalist Joseph von Hammer je 1823. godine iznio postavku o perzijskom porijeklu Hiljadu i jedne noći, i ta postavka do danas nije uvjerljivo osporena.

Folkloristi koji su izgleda superiorni u razrješavanju ovog zamršenog pitanja bez kolebanja nas upućuju u daleku i drevnu Indiju iz čije literature je otkrivena priča stigla do perzijske literature, a preko nje i do arapske, te je u klasičnom obliku sačuvana u Hiljadu i jednoj noći.

E. Cosquin je naveo niz analogija iz indijske literature dokazujući da u njoj i u Hiljadu i jednoj noći postoje isti osnovni motivi. Neki motivi potiču već iz 3. vijeka, a jedan od njih je gotovo identičan okvirnoj priči našeg zbornika.

Francuski arabist i šef katedre na Sorboni, baron Silvestre de Sacy, odlučno je poricao perzijsko porijeklo zbornika temeljeći svoj sud na tome što priče imaju izrazito ''muslimanski duh''. Zbornik je, smatra baron, zagonetno nastao u Siriji, a djelo je jednog autora koji je, ''po svoj prilici'', umro prije nego što je okončao rad, pa ga je dovršio njegov nastavljač.

Engleski prevodilac Hiljadu i jedne noći, Lane, koji je u sklopu priprema za svoj veliki prevodilački poduhvat u više navrata odlazio u Egipat, izložio je u napomenama uz vlastiti prijevod zaključke u osnovi slične baronovima.

Nakon stogodišnjeg proučavanja historije Hiljadu i jedne noći, bilježimo ekstremno negativnu kritiku svih zatečenih rezultata o tome naučnom pitanju.

Ruski akademik Krimski ide korak dalje, korak koji je zaista neočekivan i nije nam poznato da je još neko kročio u tom pravcu, a koji Hiljadu i jednu noć određuje kao ''uklet'' proces, kao djelo kome je suđeno da zauvijek ostane nedovršeno.

Izvjesno preobražavanje i putovanje priča iz Hiljadu i jedne noći započeto neznatno kada u Indiji u formi okvirne priče vjekovima je trajalo preko Perzije i Bagdada do Egipta gdje su priče fiksirane u danas poznatom obliku. Iako je to putovanje znatnim dijelom do danas ostalo zamagljeno, valja baciti svjetlo na njega u onoj mjeri koliko nam omogućavaju rezultati dosadašnjih istraživanja.

77

PRIJEVODI NA EVROPSKE JEZIKE

Prijevod na francuski jezik

Francuski arabist Galland počeo je po povratku u Pariz prevoditi priče iz Hiljadu i jedne noći ne znajući da radi posao od epohalnog značaja i da će time njegovo ime biti ovjekovječeno. Godine 1704. u pariškoj knjižari Barben pojavio se prvi svezak Gallandova prijevoda i za kratko vrijeme je rasprodat. Najveći broj kasnijih prevodilaca i orijentalista smatra da je Gallandov prijevod, sa stanovišta današnjeg poimanja književnoprevodilačkog rada, najnepouzdaniji i toliko slobodan da vjerovatno ne bi bilo pretjerano nazvati ga prijevodom – interpretacijom. Za žaljenje je što Galland u svoj prijevod nije uključio mnoštvo stihova, a i one koje je zadržao preveo je prozom ne izdvajajući ih od ostalog teksta.Znatno poslije Gallanda, kada se u Evropi već pojavilo više prijevoda na francuskom jeziku, 1899. godine objavljen je znameniti prijevod Madarusa koga su dugo kitili epitetom ''najvjernijeg prevodioca'' priča iz Hiljadu i jedne noći. Madarus je znao u prijevod ubacivati čitave međuigre, dodavati nebitne pojedinosti, te unositi obilje vlastitih emocija i eksplicirati vlastiti stav prema stvarima i pojavama. Madarusovi opisi znatno su raskošniji i u življim tonovima nego što su Šeherzadini. Madarusov prijevod ne može izdržati naučničku kritiku. On je bio opsjednut idejom da sačini prijevod izuzetnih književnih vrijednosti nadmeno se odnoseći prema relativno siromašnom štivu izvornika, i ne mareći ni najmanje za naučničke preciznosti.

Prijevod na engleski jezik

Dvadeset godina nakon Gallandove smrti rodio se engleski prevodilac Hiljadu i jedne noći Edward Lane. Potpuno se poistovjećujući sa Arapima, živio je s njima danonoćno, upražnjavajući sve arapske običaje i marljivo učeći jezik, te je tokom tih 5 godina temeljito savladao arapski jezik i detaljno upoznao egipatske naravi.Budući da je zaista dobro poznavao muslimanske običaje i egipatski folklor Lane je neumorno ispisivao tumačenja demonstrirajući učenost i objašnjavao je način oblačenja, jelovnika, vjerske obrede, igre; sve do teksta o kapilarnosti nogu kraljice Belkise.Laneova naučnička strogost i akribija, izvrsno poznavanje araspkog jezika i običaja, čitavi zborovi sramežljivih, a glagoljivih fusnota u dnu stranice kojima je zadatak da opravdaju inkvizitorski progon erotike iz arapskog zbornika i naravno etnografska dimenzija djela pribavili su ugled njegovom prijevodu koji je, recimo, još podržavao jezik Biblije.Laneov odnos nepodnošljivosti prema erotici u Hiljadu i jednoj noći ozbiljno je iritirao drugog značajnog engleskog prevodioca, konzula Richarda Francisa Burtona, koji je počeo prevoditi Hiljadu i jednu noć odnoseći se prema izvorniku tako da možemo reći kako je njegov prijevod ''uperen'' protiv Laneovog. On je svoj prijevod u deset knjiga također snadbio mnoštvom primjedbi, ali je za razliku od sramežljivog Lanea s posebnim užitkom prevodio erotske detalje trudeći se da od svih mogućih varijanti pronađe najskaredniju.Neuobičajeno energični Burton koji je ostavio sedamdeset i dva sveska djela sačinio je prijevod Hiljadu i jedne noći s takvom srčanošću i otvorenošću kako to niko prije njega nije učinio: sočni prijevodi erotskih detalja i obilje primjedbi koje svjedoče o njegovoj

78

velikoj samouvjerenosti više nego o učenosti za mnoge su bili dovoljno jak razlog da s poštovanjem govore o Burtonovom prijevodu.Na engleskom jeziku je zapažen i Payneov prijevod Hiljadu i jedne noći. On je naučio arapski jezik samo da bi preveo Hiljadu i jednu noć. Payne je također prepjevao stihove, a o tom njegovom poduhvatu ruski prevodilac Salje izražava se negativno, jedva suzdržavajući bijes i optužujući ga da je ''svjesno'' uveo u zabludu čitaoce koji je ne znaju arapski jezik. Zamjera mu što je stihove preveo ''običnim evropskim metrom'' koji ima malo zajedničkog sa metrom originala.

Prijevodi na njemački jezik

Prvi prijevod na njemački jezik potpisao je Gustav Weil objavivši ga u četiri knjige. On je svjesno obavio posao, a uz njega bilježimo i prijevod Maxa Henninga, lajpciškog arabista i prevodioca Kur'ana. Obim Henningovog prijevoda je prevelik jer je, sastavljajući vlastiti zbornik, koristio više izdanja među kojima i Zotenbov rukopis i Burtonov dodatak Hiljadu i jednoj noći.Littmannov prijevod u šest svezaka dočekan je uz sveopće pohvale. Stihove je preveo poput Burtona i Paynea na njemački metar navodeći s pravom i možda ciljajući na drukčije prevodioce da bi zvučalo čudno, kao prijevara, kada bi nakon bezbroj puta nagovještenih stihova, uslijedio prozni filološki i estetski neutralni zapis sjajnih stihova izvornika. Drugi prevodioci, naročito oni rani, ali je bilo i potonjih – nisu marili za takva razočarenja koja su priređivali čitaocima, vjerovatno zbog toga što su bili svjesni svoje književničke i prevodilačke inferiornosti u odnosu na pjesničku perfekciju izvornika.Sve u svemu, čini se da je njemačka čestitost u Littmannovom prijevodu na najboljinačin ostvarila susret sa plemenitim arapskim izvornikom.

Prijevodi na talijanski jezik

Sticajem okolnosti na koje smo ranije ukazali, nemamo podataka o prijevodima Hiljadu i jedne noći na talijanski jezik osim o onome iz pera najpoznatijeg talijanskog arabista Francesca Gabrielija u čiji rad smo imali i neposredan uvid. Gabrijelov prijevod je naučnički temeljito i ozbiljno urađen.Stihovi u njegovom prijevodu ničim ne podsjećaju na stihove, a iz proznog teksta izdvajaju se samo drugom vrstom sloga.Osnova Gabrielijevog prijevoda je bulačko izdanjem , a povremeno je konsultirao kalkutsko. Najzad, ugledni talijanski arabist povodio se za brojnim prethodnicimakoji su osnovama svojih izdanja dodavali priče posuđene iz drugih rukopisa ili redakcija.Gabrieli je dodatku svog prijevoda predložio priču Aladin i čarobna lampa koje nema ni u bulačkom ni u kalkutskom izdanju.

Prijevodi na ruski jezik

Ruska prijevodna literatura je začuđujuće dugo ostala bez prijevoda Hiljadu i jedne noći neposredno s arapskog jezika. Čak se i ruska orijentalistika, koja je u postrevolucionarnom Sovjetskom Savezu postala veoma jaka, nedovoljno zanimala za taj zbornik.

79

Ruska bibliografija o Hiljadu i jednoj noći stiže veoma kasno, iz pera akademika Krimskog koji ju je priložio uz prijevod na ruski jezik prevedenog Oestrupovog djela o izučavanju Hiljadu i jedne noći. U tom radu Krimski navodi četiri glavna ruska prijevoda:''Dobar prijevod'' na ruski jezik potpisao je Ju. Dopeljmajer, ali s francuskog jezika, tačnije preveo je Gallandov rad. Izdanje se pojavilo u 3 toma sas cijenjenim predgovorom akademika Veselovskog drugom tomu.S ''neuljudnog'' francuskog prijevoda pojavio se prijevod na ruski jezik u 4 tomaLaneov prijevod na engleski jezik prenijela je na ruski L. Šelgunova. Izdanje se pojavilo u 2 toma u Moskvi i doživjelo je dva izdanja.Prvom prijevodu sa arapskog jezika je pristupio M. A. Salje. Saljeov prijevod za nas ima poseban značaj zbog toga što je preveden na srpskohrvatski.

PRIJEVODI NA BOSANSKI, HRVATSKI I SRPSKI JEZIK

Ni na jedan od navedenih jezika nije preveden integralni tekst Hiljadu i jedne noći s arapskog jezika.Alija Bejtić je poznati bošnjački orijentalist u čijem opusu se nalazi i manji dio prijevoda Hiljadu i jedne noći s srpskog jezika. Prvi prijevod se pojavio u Zagrebu pod naslovom Tisuću i jedna noć. Nije poznato koji arapski izvornik je koristio A. Bejtić, te je teško prići mu kritički.Osman Nuri Hadžić i Fehim Spaho prvi su u nekadašnjoj Jugoslaviji pristupili prevođenju Hiljadu i jedne noći s arapskog jezika. Njihovi prijevodi su objavljeni u listu ''Behar''. Prijevod je bio sasvim dobar, međutim, ni ovi prevodioci ne navode poratke o svom izvorniku.Besim Korkut objavio je više prijevoda Hiljadu i jedne noći premda je i to veoma malo u odnosu na arapski izvornik. Prevodiočevo sjajno poznavanje arapskog jezika na takvom je nivou da nam se čini kako nadmašuje poznavanje vlastitog jezika. Što se tiče stihova, Korkut im pristupa odvažnošću učenog arabiste, razumije ih sasvim dobro, ali blago ritmiziranje ne prikriva sasvim odsustvo poželjnog pjesničkog afiniteta. Stihovi nisu rimovani i prevoeđni su u blokovima, a ne u distisima ili u strofama.Marku Vidojkoviću pripada velika zasluga za prvi prijevod integralnog teksta Hiljadu i jedne noći. Ni prije ni poslije njega naša publika nije imala prilike da se upozna sa cjelovitim zbornikom. Po značaju i učestalim izdanjima na drugom mjestu je u nas prijevod iz pera Stanislava Vinavera. Naš prijevod Hiljadu i jedne noći nstajao je u doba sudbonosno za bosansku državnost i za bošnjački narod u cjelini. Što se tiče stihova nastajali nastojali smo da im damo formu u kojoj će ostavljati utisak makar blizak onome koji ostavljaju u originalu, premda smo svjesni da je izrazito filotehnička srednjovjekovna arapska poezija neprenosiva u punome sjaju na bilo koji jezik svijeta.

80

Hiljadu i jedna noć (Interpretacija okvirne priče)

Arapska književna tradicija je do danas neadekvatno predstavljena zapadnom civilizacijskom krugu. Poezija je u toj tradiciji već u VI stoljeću dostigla stanje perfekcije, s toga je naročito interesantna činjenica da ovu tradiciju na Zapadu predstavljaju prozne umjetničke vrste, čije je odsustvo sve do kraja 19 stoljeća bilo karakteristika ove tradicije. Upravo to prozno djelo koje je na Zapadu doživljeno kao vrhunsko umjetničko djelo nikada nikad nije u arapskom svijetu uživalo taj ugled. Status koji danas ima u arapskoj književnosti moguće je tumačiti kao povratni uticaj njegove neslućene afirmacije na Zapadu- dakle, u sklopu onog neobičnog procesa koji je označen kao orijentalizacija Orijenta. Pomalo uvrijeđeni jezičkim nemarom Šeherzadinog pripovijedanja, Arapi su to djelo pretežno prepustili pučkome ukusu. Tako da je Hiljadu i jedna noć, iako nastala na Istoku, potpunu književnu valorizaciju, puni sjaj i afirmaciju doživjela na Zapadu. Hiljadu i jedna noć je nastala između devetog i četrnaestog stoljeća, po zaključcima savremenih naučnih istraživanja može se smatrati da je konačan oblik Noći nastao na arapskom govornom području, i to u Egiptu. Premda se pojedini motivi mogu pratiti u drevnu starinu, konačni oblik je nastao u šesnaestom stoljeću, kad su Osmanlije osvojile Egipat. Pretpostavlja se da je osnove Noći prijevod perzijske zbirke Hiljadu priča. U toj je zbirci osnovni okvir vrlo sličan. Takav je okvir postojao u Indiji još u trećem stoljeću p. n. e., pa je vrlo lahko moguće da je indijski osnovni motiv došao na arapsko govorno područje i mimo perzijskog teksta.

" Ništa nije tako zbiljski povezano sa književnošću i njenom plahom tajnom kao pitanja koja podstiče prijevod"

Zapadni svijet je upoznao s Noćima najprije Francuz Galland svojim slobodnim prijevodom zbog kojeg je i bio optuživan- a možda je zbog toga bio najčitaniji… a da bi paradoks bio potpun, Gallandov prijevod je preveden na arapski jezik. Dvadeset godina poslije njega engleski prevodilac Edward Lane odlazi u Kairo, gdje je živio pet godina da bi naučio arapski jezik i običaje. Za razliku od Gallanda on ispušta dijelove za koje je smatrao da su previše vulgarni za prevođenje. Burton radi upravo suprotno, prevodio je djelo tako da je za erotske dijelove s užitkom nalazio jednako vulgarne sinonime. Čak je u posljednjoj knjizi u pogovoru napisao poseban odjeljak naslovljen –pornografija-. Kako tad, Hiljadu i jedna noć je i danas veliki prevodilački izazo

Hiljadu i jedna noć je veliki zbornik priča različite vrste: bajki, basni, anegdota, fantastičnih, pustolovnih, erotskih, didaktično poučnih, ljubavnih, horor i drugih priča, rimovane proze, itd., a od kojih neke imaju dužinu pravog romana. U ovom djelu je naročito interesantan harmoničan suživot i suradnja proze i poezije. Tj. proza je sasvim kongruentna sa poezijom, što je Zapadu bilo neobično i novo. Međutim, poezija je kod Arapa bila izraz emocionalnih stanja, tamo gdje prozno kazivanje učini nedovoljno ekspresivnim, nastupa poezija koja "kultivira duh i osjećaje čitatelja". Poezija je u arapskom svijetu bila dominantna, posebno kod društvene elite: njegovana je na dvorovima- na zamkovima, možemo reći da je dominantna čak i danas. Upravo zbog funkcije poezije u ovom djelu kao i zbog statusa u društvu, u nekim je pričama proza

81

podređena poeziji, to su tzv. priče pjesmarice. One najčešće počinju sa: "A o tome je pjesnik kazao divne stihove…". Pa i u samoj okvirnoj priči nalazimo poetski govor:

"Ona sinu u jutro rano i dan bljesnu,Sjajem njenim drveće se ogrnu;

Iz njenog sjaja samo sunce sijaKad nema ni zvijezda ni mjeseca;

Pred njom sva stvorenja ničice padajuČim se pojavi i velovi se s nje poskidaju;

Kad joj oči kao munja sijevnuBujice suza istog trena briznu."

Ovdje poezija dočarava opis džina kojeg sreću Šahrijar i brat Šahzeman. Što se, pak, priča tiče, možemo ih najopćenitije svrstati u četiri kategorije:

Najstarija kategorija su zasigurno fantastične priče (npr. priča o Aladinu, ili Sindbadu pomorcu), one po svojim sadržajima sežu duboko u starinu i mogu se slijediti čak do Indije i Perzije, ali-konačna redakcija im je ipak arapskog karaktera. Fantastične priče imaju sasvim realan okvir, tek kada junak napusti svoj dom, počne sanjati ili krene na put sva čuda postaju moguća, a povratkom kući (ili buđenjem) se fantastičnost završava, što odgovara savremenoj definiciji fantastične priče.

Drugu popularnu grupu priča čine gradske novele koje su zasigurno nastale u Kairu, premda im se radnja dešava u Bagdadu, a centralni lik je Harun al Rašid, kalif, koji luta preobučen Bagdadom i upoznaje se sa životom svojih podanika, doznaje razne zgode i priče. Čini se da je Harunov lik sasvim idealiziran, jer je sam bagdadski kalifat imao veliki ugled u arapskom svijetu. Lik Haruna al Rašida je preuzet iz zbiljske historije. On je stvarno bio kalif od 786.-809. godine. No, nimalo ne liči liku opisanom u Noćima, jer je 786. ubio brata kako bi postao kalif. Za vrijeme njegove vladavine je kalifat bio ekonomski, politički i kulturno na vrhuncu svoje moći. Harun je vladao u vrijeme Karla Velikog, interasantna je činjenica da je Harun poklonio Karlu slona. Kako je on vladao opisuje dokument iz 807. godine u kojem on zahtjeva da svi Židovi i Kršćani na odjeći nose prepoznatljivu značku. Umro je 809. godine u jednom od svojih mnogobrojnih pohoda na susjedne zemlje. Vjerovatno je da mit o ljubaznom, altruističnom Harunu al Rašidu vuče korijene od njegovih nasljednika.

Treća grupa su: erotske priče u kojima je zabilježen najveći broj citiranih stihova., a najstariji stihovi su iz dvanaestog stoljeća.

I zadnju grupu čine historijske novele – odnosno anegdote koje su vjerojatno umetnute da bi se upotpunio broj noći, a izvore im nalazimo u povijesnim antologijama.

Okvirna priča:

82

Priča o caru Šahrijaru i njegovom bratu caru Šahzemanu

Osnovna i najšira okvirna priča je priča o caru Šahrijaru i njegovom bratu Šahzemanu. To je priča koja uokviruje sve ostale priče unutar Hiljadu i jedne noći. Priča počinje riječima:

''Priča se da u davna i pradavna vremena bijaše jedan car iz carske loze Sasana i taj car je imao dva sina: Šahrijara i Šahzemana… "

Početak priče je tipičan za bajke, čime nas pisac bajke upozorava da ono što

će nam ispričati nije realno, "bajkovito" je. Potom se nastavlja opisivati idilična atmosfera u kojoj su živjela i vladala braća, sve dok Šahrijar nije otkrio da ga žena vara s robom, te on odluči da će s bratom poći putovati po carstvu da se uvjeri da nisu sve žene grešnice. No, naišli su na džina koji ih uvjeri u suprotno, džin je žena koju su oteli za prvu bračnu noć, no ona je do sad sakupila 570 prstenja koje je dobijala svaki put kada je zavela muškarca. Potom Šahrijar donese odluku da će od tad svaku noć uzimati po jednu djevicu da bi je ujutro ubijao.to je tako trajalo tri godine, dok nije vezirova kćerka Šeherzada zamolila oca da ona ide caru smislivši plan kako da spasi sebe i kćeri muslimanske.

Interesantno je prije svega kako je Šeherzada okarakterizirana u ovoj priči: "Šeherzada je čitala knjige, ljetopise, biografije drevnih careva i predanja o starim narodima. Pripovijeda se da je sakupila hiljadu knjiga iz oblasti historije starih naroda, bivših careva i pjesnika." Kroz taj kratki opis autor nam govori da je Šeherzada bila vrlo dobro pripremljena za svoje priče, da je ona vrlo obrazovana, moglo bi se čak reći jedan vid intelektualca za to vrijeme. A i ne samo to, navodeći da je čitala biografije careva, ona je bila upoznata sa načinom na koji razmišljaju i djeluju carevi- pa i sam Šahrijar. Poznavala je psihologiju takvih ličnosti što joj je omogućilo da nadmudri cara. A činjenica da je spremna žrtvovati svoj život da bi spasila ženski rod pokazuje koliko je humana , osjećajna i altruistična. Pretpostavlja se da je kao podloga za formiranje ovakvog lika poslužio stvarni lik i to lik majke Rašida al Haruna, kraljica Homay, kćerka Bahmana; koja je imala epitet ČEHERZAD tj. uzvišenog izgleda. Tako je mudra i lukava Šeherzada započela svoje priče koje je pričala kroz hiljadu i jednu noć, svaki put nadmašujući samu sebe u toj borbi za opstanak. Keoz te mnogobrojne priče ona vodi cara do saznanja, ona utječe na njega, na njegov sistem vrijednosti, vjerovanja, uvjerenja… Polako, Šeherzada dobija povjerenje cara koji je zamrzio cijeli ženski rod, pričajući mu bezbrojne priče u kojima su osnovne teme ŽIVOT i SMRT, a između njih stoji sreća, odnosno put do nje i prepreke koje nam se u tom putu isprječuju. Ono što je naročito interesantno, a rijetko spomenuto jeste da su sve priče koje Šeherzada priča proizvod odnosa, napetosti između nje i cara, koji se razvija od prijetnje smrću do ljubavi. Te priče nastaju kao plod atmosfere, osjećaja i ugođaja u Šeherzadinom zbiljskom svijetu, ona svoje priče prilagođava carevom raspoloženju date noći, kao i njihovom trenutnom odnosu. S toga svaku od priča možemo interpretirati sa dva aspekta: prvo, kao priču samu za sebe, a drugo, kao odraz atmosfere Šeherzade i Šahrijara. I pored toga što neki kritičari tvrde da su te priče ''nabacane u rupu'' i da bi se mogla ''ubaciti bilo koja druga priča, te da bi ona našla svoje mjesto u Noćima'', može se reći da ipak postoji barem prividno razlog zbog kojeg Šeherzada baš u određenom trenutku priča određenu priču. Tako Šeherzada svoje pričanje započinje pričama o

83

ljudima koji su svoje živote spasili pričanjem priča, baš kao što i ona nastoji. Dakle, može se reći da sve te priče imaju svoju unutarnju logiku koju određuje okvirna priča. Šeherzada svoje priče priča isključivo noću, a završava ih u cik pred zoru, ne samo zbog toga što car preko dana radi, već i zbog atmosfere: koja je tajanstvena, čarobna- magična. Koja čini da čuda o kojima Šeherzada priča učine se mogućima pa makar samo te noći dok uživamo u fantastičnom svijetu kojeg riječima gradi darovita mlada vezirova kćerka. Na kraju Noći, Šahrijar je zadivljen Šeherzadinim umijećem, koja mu je u međuvremenu rodila tri sina, i odustaje od svoje prvobitne namjere da je ubije.

U noćima je vrlo interesantno i miješanje ICH i ER forme. Šeherzada svoju priču počinje pričajući o juneku (Er forma) da bi taj junak preuzeo ICH formu pričajući o drugom u er formi i tako se nižu priče i junaci.

Medju prvim pricama koje je Galland preveo bila je „PRICA O ALADINU I CAROBNOJ LAMPI“.Treba spomenuti da je svjetlost Aladdinove lampe uistinu carobna i cudesna,jer vijekovima vec bljestavo obasjava djeciji svijet kome se i odrasli ljudi rado vracaju-upravo onako kako se svaka plemenita dusavoli vracati djetinjstvu i zavicajnostiu kojima se granice izmedju „zbilje“ i „maste“ ukazuju samo kao nejasni i sasvim nestabilni obrisi. Blagotvornost te svjetlosti svima je dragocjena.PRICA O ALADDINU I ČAROBNOJ LAMPI

Seherzada i ovu pricu pocinje sa:“Cula sam cestiti care“.Ove noci prica mu pricu o „Aladdinu i čarobnoj lampi“. U jednom kineskom gradu nekad je zivio siromasni krojač.Imao je ženu i sina po imenu Aladdin.Kako je bio siromasan,sina nije mogao slati u skolu ili na zanat.Htio ga je podučiti krojačkom zanatu .Aladdin je bio nestasan i kao takav vec navikao da se igra sa djecom iz mahale te nije htio s ocem da radi. Samo je hvatao prilike da istrci iz dućana i ode s djecom da se igra.Nije htio da uci zanat niti da sluša roditelje te se zbog toga Aladdinov otac razboli i umre a Aladdin ni tad se ne promjeni. Majka,sirota sad i bez muža,kad vidje da Aladdin nece htjeti da održava zanat odluci da proda dućan i posveti se predjenju pamuka.To je bio jedini način da prehrani sebe i sina.Tako je bilo sve do Aladdinove petnaeste godine.Kao i svaki drugi dan,Aladdin se igrao sa djecom iz mahale,kad se iznenada pojavio nekakav marokanski dervis,koji zastade osmatrajući djecu a onda poče pazljivo da motri Aladdina i predano proucavati bas njegov lik mimo sve druge djece.Taj dervis bijase sa zapada i zapravo je bio takav čarobnjak da je svojim čarolijama mogao natjerati planinu na planinu.Potnavao je sve vrste vradzbina.Posto je dobro osmotrio Aladdina zovnu jednog djecaka u stranu i upita ga za Aladdina.Potanko se raspita o svemu vezanom za njega a onda ga pozva i upita:“Sinko,nisi li ti sin toga i toga krojaca?“Aladdin je odgovorio da jest ali mu je rekao i to da je njegov otac poodavno umro.Kad je to čuo čarobnjak,pohrli Aladdinu zagrli ga i poče ga ljubiti plačući i lijući suze na mladićev obraz.Aladdin sav u čudu upita ga zasto plače a carobnjak mu rece kako nebi plakao kad mu je brat umro.Rekao mu je kako mu je gubitak brata nanio veliku bol ,ali se sudbini ne moze pobjeci ,niti se Allahovoj mudrosti moze izvrdatiDao je Aladdinu deset zlatnika.Pitao ga je gdje mu je majka,gdje im je kuca?Aladdin mu je pokazao put do njihove kuce.Čarobnjak a sad i Aladdinov amidza rece da poselami majku i kaze kako se on vratio iz tudjine.Majka Aladdinu nije vjerovala. Rekla je kako je njegov dajdza davno umro. Drugi dan čarobnjak je Aladdinu

84

dao dva zlatnika i rekao da za njih majka pripremi veceru za njega. Kad majka ču da ce Marokanac doci na večeru poče da pravi jela.Prije noci pojavi se carobnjak sa slugom koji je nosio puno voca i povrca.Poselami se sa Aladdinom i njegovom majkom te sjedose. Počeo je da priča o svom zivotu i kako ga sjeta za domovinom povuče da s e vrati.Da bi prica o tome da je on zaista Aladdinov amidza bila jos uvjerljivija,kroz pricu carobnjak je poceo i da place za „bratom“. Nakon vecere pitao je Aladdina jel ga otac poducio kakvom zanatu a Aladdin od srama pocrveni i obori glavu... Majka rece kako je on samo danguba i da po cijeli dan samo sa mahalskom djecom hoda. . Na to carobnjak rece kako ce ga on poduciti radu sa skupocijenim tkaninama i da ce mu on kupiti ducan da radi. .Vec sutradan su krenuli u grad da malo razgledaju ducane. Svratili su i do jedne ascinice da jedu i da Aladdin upozna trgovce i ljude iz tog posla.Zatim ga carobnjak povede da razgleda vrtove i poznata setalista. . Sve je to Aladdinu bilo novo i melem za njegove oci. . Nakon nekoliko vrtova Aladdin se pozali da ga je umor savladao te da bi se vratio. Kad carobnjak osjeti da ako ne pusti Aladdina da se vrati da je on spreman pobjeci,udari ga po glavi.Od silnog udarca Aladdin pade. Carobnjak mu je objasnio kako ce ako ostane vidjeti sto nemaju svi carevi svijeta. . Carobnjak je izgovorio cudne rijeci i pred njima se otvori zemlja. Zatim je Aladdinu dao jasne upute kako da dodje do kraja tunela.Tu se nalazila lampa koju je trebao donijeti...Rekao mu je da ce proci pored mnogo zlata,srebra i drugih dragocijenih stvari ali da cak ni odjecom nesmije dodirnuti nista od toga..Tako je i bilo.Aladdin je slusajuci carobnjakove upute dosao do lampe i krenuo prema izlazu. Do komplikacija je doslo kad je na izlazu carobnjak htio da mu Aladdin da lampu.Aladdin je nije mogao izvaditi iz kosulje.Carobnjak se naljuti i ponovo izgovori carobne rijeci nakon cega se zemlja zatvori.Aladdin osta zatocen a carobnjak razocaran ode u Zapadne zemlje,otkud je i dosao..Kad je shvatio prevaru Aladdin poce moliti Allaha da mu pokaze pravi put do izlazaTako sam i zatocen u toj zamci,slucajno je potrljao onaj prsten sto mu je dao carobnjak pri ulazku u tunel,kad iz njega se pojavi duh i rece mu“ja sam tvoj rob i ispunit cu svaku tvoju zelju“.Aladdin u cudu,zahvali Allahu sto mu posla spas te zamoli duha da ga izvuce na slobodu. . .Neprodje ni tren kad se Aladdin nadje u istim onim vrtovima kojima je prolazio sa onim zlim carobnjakom. . sav sretan podje kuci majci koja je oplakala sve ove dane koliko ga nije bilo. Majka mu dade rucak i on joj se sve isprica. Isprica joj prevaru onog prevaranta i lazljivc Rekao joj je i kako ga je htio ubiti zbog lampe. Majka se zahvali Allahu sto joj je sin uopste ziv te odose na pocinak.Aladdin je spavao naredna 2 dana.kad se probudio opet je trazio jesti a kako mu majka nije imala sta dati Aladdin potrlja lampu a pred njima se pojavi sofra sa 12 razlicitih jela. Uzivali su i jeli koliko su mogli a ostalo ostavise za drugi dan.Kad su sve pojeli Aladdin je oidnio srebrene tanjire na pijacu da ih proda.Neznajuci koliko vrijede,na prevaru ih je kupio neki Jevrej za po jedan zlatnik.Drugi put mu se posrecilo pa mu je neki posteni zlatar platio svaki tanjur po 70 zlatnika. . O n i majka su tad imali dovoljno novca ali nisu rasipali i previse trosili. Aladdin se poceo druziti sa ucenim ljudima i svasta naucio o svemu. Saznao je i da ima dragulje koji vrijede vise od bilo kojeg carstva. S njima je zelio da isprosi prelijepu princezu Bedr Buduru. Njegova majka se tome protivila jer su oni iz siromasne porodice i govorila je da je nemoguce da car svoju kcer jedinicu da nekom siromahu.Aladdin se nije obazirao na majcine rijeci i bio je uporan s tom idejom da ozeni princezuAladdinove zelje su se na kraju i ostvarile. Nakon svih carevih prohtjeva koje je Aladdin uz pomoc lampe bezprijekorno obavio car je dozvolio zenidbu sa prelijepom princezom.Svadba je trajala nekoliko dana. I Aladdin i princeza su bili

85

prelijepi i svi su bili ocarani njihovom ljepotom.Car je bio presretan kad god vidi svoju jedinicu princezu kako se smije. Bila je sretna sa svojim muzem Aladdinom . Svaki dan su se sve vise voljeli.Da bi Seherzada sto duze ostala ziva ,nastavi pricu dalje razvijati.Cula sam cestiti care. . .Onaj carobnjak (marokanac),jednog dana razgrnu pjesak da se uvjeri da je lampa jos uvijek pod zemljom i da je na sigurnom.Iskreno se nadao i tome da se Aladdin nije spasio i da je taj „izdajnik“mrtav. .Kad razgrnu pijesak silno se razocara.Vidje kako se Aladdin spasio i odnio lampu sa sobom. Istog trena odluci da krene na put i uzme lampu za sebe.Cim stize u zemlju u kojoj je Aladdin zivio poce se raspitivati o tom mladicu.Svi su se divili njegovoj moci,njegovoj hrabrosti,njegovoj sreci sto mu je car dozvolio da ozeni princezu Bedr Buduru.Carobnjak je bio toliko zavidan,da je iste veceri otisao u jedan ducan i kupio sve lampe koje je trgovac imao.Cim je osvanulo jutro,carobnjak se zaputi prema Aladdinovom dvoru. Kroz mahalu je vikao:“dajem novu lampu za staru“,a djeca su isla za njim i jednako glasno vikala :“budala,budala“.Kad je cula princeza sta taj „siromah“vice i sama se nasmijala ali da bi se uvjerila da nelaze naredila je slugama da donesu Aladdinovu staru lampu i da je zamjenu. . Neznajuci da je ta lampa zasluzna za svu njenu srecu dade je carobnjaku za novu ali bezvrijednu.Carobnjak sav sretan,jer je uspio u svom naumu,odmah potrlja lampu i zazeli da se Aladdinov dvorac i sva posluga prebaci u njegov kraj. .taqko i bude. .Car je poludio cim je sljedece jutro primjetio da nema dvorca na starom mjestu. .Hitno je naredio da dovedu Aladdina i neznajuci da nije on nista kriv naredi da mu odrube glavu-. Aladdin ga zamoli da objasni i kad car shvati da nije kriv ,pustise ga na slobodu. Aladdin je pomocu carobnog prstena saznao gdje mu je dvorac i zena i odmah krenuo na put,. . na prevaru je vratio lampu ,ubio carobnjaka i opet sretan sa svojom zenom vratili se u Aladdinov kraj. . To bi bio sretan kraj da se nije pojavio carobnjakov brat i opet im poceo zagorcavati zivot. Na svu srecu brzo su ga otkrili te su i njjega ubili te sad napokon zivjeli sretno dok ih smrt nije rastavila. . .

. Pisao je naširoko o temama kao što su mačevalačka vještina, lov sa sokolima, indijske javne kuće, mormonska sekta i afrička geografija. Bio je iznad svega poznat po svojemu putovanju, u zabranjena mjesta Hidžaza. Neke vrste izvještaj sa ovog putovanja objavio je 1885. godine pod naslovom Hodočašće u Mekku i Medinu.

Burton je prvi put doznao da Payne predlaže da uradi prijevod Noći podsredstvom pisma koje je Payne poslao u časopis Atbenaum 5. novembra 1881. godine, i u kojem je reklamirao pretplatu. Odmah je napisao pismo Payneu, nudeći se da izvrši korekturu njegova prijevoda i da mu pomogne na bilo koji drugi način. Sam je Burton tvrdio da je započeo pripremni rad na jednom nezavisnom prijevodu Noći već od 1852. godine kad su on i istraživač Steinhauser raspravljali o ovom projektu u Somalilandu. Ustvari, malo je dokaza da je Burton učinio bilo koji značajan dio prijevoda sa bilo koje verzije Noći prije osamdesetih godina prošlog stoljeća, mada Lord Redesdale, koji je posjetio Burtona 1871. godine, kad je Burton bio konzul u Damasku, tvrdi da mu je tada Burton pokazao prva dva ili tri poglavlja svoga prijevoda. Ipak, Payne je prihvatio Burtonovu pomoć, kako u savjetima kod težih pasaža na arapskom, tako i u pružanju podrške u polemici koja je bijesnila u književnim novinama o odnosnim vrijednostima dvaju prijevoda, Payneova i Laneova. Uspostavivši kontakt sa Payneom, saznao je da je Payne stekao oko četiri hiljade funti od svog prijevoda, ali Payne je odlučio da više ne objavljuje daljnja izdanja svog prijevoda. S Payneovim dopuštenjem,

86

Burton je odlučio da uradi ' vlastiti ' prijevod. Njegovo izdanje Noći u deset svezaka, objavljeno je 1885. godine. Koristio je sredstva pretplatničkog društva, s ciljem sabiranja novca i smanjivanja rizika da bude gonjen zbog bestidnosti ( opisa iz Hiljadu i jedne noći ) . Burtonovo izdanje se pojavilo pod znakom Kama Shastra Društva, Benares. Društvo su osnovali Burton i Arbuthnot, s namjerom da bi objavljivali klasike indijske erotike. Društvo je objavilo djela Ananga Ranga i Kama Sutra. Burtonov ponovni prijevod klasičnog djela o arapskoj erotici, naime Mirisni Vrt je također objavljen od istog izdavača. Nakon što je Burton završio svoj pregled Kalkutanskog teksta II, on je, kao i Payne, nastavio prevoditi i objavljivati priče nađene u drugim

87

NARATOLOŠKI ASPEKTI Hiljadu i jedne noći

1. U V O D Čovjek osjeća da postaje izgubljen u Hiljadu i jednoj noći, zna da

ulaženjem u tu knjigu može zaboraviti vlastitu hudu ljudsku sudbinu; može stupiti u jedan svijet sazdan od arhetipskih figura, ali također i od pojedinaca.

Borges, „Hiljadu i jedna noć“1

Hiljadu i jedna noć je veliki zbornik priča različite vrste: bajki basni,

anegdotafantastičnih, poučnih, pustolovnih i humorističnih priča, od kojih neke imaju dužinu pravog romana. Svoj konačni oblik, u kojem je došao do našeg vremena, zbornik je dobio u Egiptu negdje u XV stoljeću. Međutim, izgleda da je njegova „okvirna priča“ još staroindijskog porijekla, o čemu svjedoči zbirka indijskih pripovjedaka „Kalil i Dimna“, koja ima sličan okvir. (Tu zbirku priča uobličio je muslimanski autor perzijskog porijekla Ibn al-Mukaff, za koga se zna da je umro 759.godine.)

Osim toga, još u prijeislamskom Iranu, negdje u VII stoljeću, postojao je zbornik fantastičnih priča indijskog i perzijskog porijekla pod naslovom „Hezar efsene“, što nsrednjeperzijskom (pehlevi) jeziku znači „Hiljadu priča“, koji je dvjesto godina nakon arapskog osvojenja Perzije preveden na arapski jezik i ubrzo postao veoma popularan u cijelom islamskom svijetu. Taj zbornik, međutim, nije u cjelini sačuvan, ali se pouzdano zna da je sadržavao mnoge priče koje su kasnije ušle u „Hiljadu i jednu noć“. Prema tome, priče iz „Hiljadu i jedne noći“ započele su svoje putovanje neznano kad u Indiji, kao usmene priče, pa su, stalno se preobražavajući, nastavile putovati, vjerovatno sad već i usmenim i pisanim putem, preko Perzije do Bagdada, gdje su, negdje početkom XI stoljeća, prvi put okupljene u jedinstven zbornik, koji je predstavljao prvu, izgubljenu verziju „Hiljadu i jedne noći“. A ta je verzija s arapskim osvajanjem Egipta stigla do Kaira, gdje je zbornik, vjerovatno početkom XV stoljeća, dobio konačan, danas poznati oblik Krajem XVII stoljeća francuski arabist Galland donio je iz Egipta prijepis „Hiljadu i jedne noći“ i objavio ga u Parizu 1704. u svom prijevodu na francuski jezik. Od tada Šeherzadine priče ne prestaju da očaravaju čitaoce širom svijeta.

1 Jorge Luis Borges, “The Garden of the Forking Paths“.objav. u Borges.Labyrinths (London, 1970.)

88

2. 1001 NOĆ U KONTEKSTU ARAPSKE KNJIŽEVNOSTI

Bogata arapska književna tradicija, u kojoj se arapski genije, prikraćen u razvoju u drugim umjetnostima, nesumnjivo najpotpunije izrazio, do danas je neadekvatno predstavljena zapadnom civilizacijskom krugu. Poezija u toj književnoj tradiciji, koja je već u VI stoljeću dostigla stanje perfekcije zavodeći svojim autoritetom mnogostoljetnu strahovladu normativne poetike do danas je ostala predominantan oblik književnog stvaralaštva. Međutim, skoro da je uzbudljiva i za naučnike bi morala biti izazovna činjenica da tu uistinu raskošnu književnu tradiciju ne predstavlja na Zapadu bilo koje pojedinačno pjesničko djelo, niti poezija u cjelini, već prozne umjetničke vrste čije odsustvo, sve do kraja prošlog i tokom ovog stoljeća, jeste upravo karakteristika date tradicije. Tako je i prozno djelo Hiljadu i jedna noć izvršilo onaj čudesni pohod u zapadnu tradiciju kakvi se događaju jedva nekoliko puta u povjesti, sabirući na tome pohodu u svoju moćnu maticu, na veličanstven i nezamjenjiv način, mnoštvo rijeka i potoka ka okeanu svjetske kulture.

Monumentalno djelo Hiljadu i jedna noć nikada nije u arapskom svijetu uživalo ugled kao na Zapadu. Status koji danas ima u arapskoj književnosti moguće je tumačiti i kao djelomični povratni uticaj njegove neslućene afirmacije na Zapadu – dakle, u sklopu onog neobičnog procesa koji bismo mogli označiti kao orijentalizaciju Orijenta. Arapi su vijekovima bili opčinjeni svojom filotehničkom poezijom, njenim semantičkim nepregledom i raskošnim ruhom forme, a Hiljadu i jednu noć su pretežno prepuštali pučkome ukusu, pomalo povrijeđeni i jezičkim nemarom čudesnog Šeherzadinog pripovijedanja, dok su se najveći književnici na Zapadu dičili odsjajima kojima je uistinu neponovljivo djelo ozarilo njihovu umjetničku imaginaciju osvajajući status nezamjenjivog učitelja i nadoknađujući svojom monumentalnošću cijelu biblioteku. 2

Hiljadu i jedna noć vrijedan je izvor za društvenu povijest Srednjeg istoka u srednjovjekovnim i modernim vremenima. Mora se imati na umu da velika većina abasijskih halifa i mamelučkih sultana nisu bili vračari, čarobnjaci, ukrotitelji i šarmeri zmija, uživaoci droga i preljubnici. Same Noći sadrže i veliki broj pobožnih i moralno poučnih priča o svetim ljudima i izuzetnim mudracima koji čine čuda, kao što sadrže i odgojne basne koje zapovijedaju čvrstinu, pažnju, darežljivost i tako dalje. Međutim, ima mnogo knjiga o herojima, učenjacima i dobrim ljudima srednjovjekovnog islama. Arapske hronike i biografski rječnici slave postignuća velikih i dobrih ljudi u znatnom obimu. Uveliko je teško, međutim, pronaći bilo šta o kriminalcima, lopovima, nesposobnjakovićima, klovnovima, prosjacima i ostalom beznačajnom narodu u Bagdadu i Kairu, o onim ljudima koji nisu bili ni puno pompezni niti toliko pobožni. Hiljadu i jedna noć je važan izvor o takvima stvarima, kao svojevrsnom islamskom podsvijetu, i o srednjovjekovnom privatnom životu (premda je Hiljadu i jedna noć, dakako, izvor s kojim treba rukovati s oprezom).

Poezija je bila najplemenitija i najizazovnija književna forma, ono što je privlačilo najambicioznije, najsofisticiranije i najsmionije arapske praktičare Noći, budući da su bile pune khurafa (laži ili fantazija) i najvećim djelom pisane u sasvim jednostavnoj prozi koja

2 Esad Duraković, „Univerzum Hiljadu i jedne noći- priča kao vrhovni princip univerzuma“, u: Hiljadu i jedna noć, s arapskog preveo Esad Duraković,knjiga I,Sarajevo,1999.

89

je bila krcata kolokvijalizmima, imale su nizak status u srednjovjekovnoj arapskoj književnosti. Ukoliko je civilizirani Arap slučajno čitao Hiljadu i jednu noć, o tome je vjerovatno šutio, budući da je vulgarnost temata tog djela i, štaviše, vulgarnost njegova stila, ovo štivo prikazivala bezvrijednim za ozbiljno razmatranje. Gotovo da je sigurno da je tek događaj ranog prevođenja Noći na francuski, te činjenica da su Noći naišle na naklonost evropskog ukusa osamnaestog stoljeća, spasili ovu naročitu zbirku priča iz tmine nepoznatosti i od mogućeg zaborava! (Čak i danas, s izuzetkom nekih pisaca i akademika, na Noći se s prezirom gleda u arapskom svijetu. Priče Hiljadu i jedne noći redovito se još uvijek žigošu kao štivo koje je vulgarno, nevjerovatno, djetinje i koje je, iznad svega, loše napisano). Međutim, usprkos niskom statusu Noći, ova zbirka priča imala je nekoliko takmaca u abbasijskom periodu. 3

2.1 Porijeklo Hiljadu i jedne noći Perzijski prijevod Hezar efsane, sačinjen na arapski jezik u IX stoljeću, po

općem uvjerenju modificiran je na taj način što su izvorno arapske priče postepeno potiskivale one perzijskog porijekla, ili su same perzijske priče bojene lokalnim koloritom i „depaganizirane“ su sa ideoloških pozicija novih pripovjedača. Činjenica da je postojao pisani prijevod Hezar efsane nije bila dovoljno moćna da se odupre tome procesu jer su priče živjele i razvijale se u usmenoj predaji, naporedo s postojećom redakcijom Hezar efsane. Tako je logično pretpostaviti da je prva redakcija priča, ako izuzmemo sami prijevod Hezar efsane, ona u kojoj je perzijski zbornik ostao kao osnova u koju je ušao znatan broj priča arapskog porijekla.

Priče indijsko-perzijskog ciklusa, u koje spadaju mahom fantastične bajke prekrivene nanosima arapskog kolorita, dospjele su na vrlo podesno tlo - u arapski hilafet gdje su već kružile slične priče. Nije bez osnova pretpostavka da su neke priče iz hipotetičnog indijsko -perzijskog ciklusa već živjele u usmenoj predaji Arapa u vrijeme prijevoda Hezar efsane, pa i prije toga. Naime, u vrijeme prijevoda perzijskog zbornika Arapi su tokom IX i X stoljeća u Basri i njenoj okolini već imali mnoštvo „vlastitih“ basnoslovnih priča.

Korisno je imati u vidu da je Basra u to doba bila međunarodni trgovački centar, pa bi baš bilo čudno da u nju nisu dospijevale priče ili motivi iz okolnih i dalekih zemalja. Priče o Sindabadu Moreplovcu, naprimjer, poznate su već u to vrijeme u Basri, a početkom XI stoljeća koriste se kao repertoar za pjesnička poređenja .

U prijestolnici hilafeta - u Bagdadu - bile su veoma popularne ljubavne priče, kao i one koje se odnose na zakulisane dvorske događaje. U abasidskom Bagdadu bilo je naročito mnogo anegdotskih priča o lukavstvima i smicalicama bagdadskih hrsuza i obješenjaka među kojima je bio jedan dio onih što su se „pokajali“, pa su pokajnički sarađivali s policijom.4 U današnjoj verziji Hiljadu i jedne noći postoji obilje takvih priča koje će čitaoca do suza zasmijati.

Na osnovu raspoloživih dokaza, može se reći da su bagdadske priče pridodate indijsko-perzijskom ciklusu u X ili početkom XI stoljeća i da je time oformljena bagdatska redakcija Hiljadu i jedne noć. Nije poznato u pojedinostima u kakvom stanju je stigla bagdadska redakcija zbornika koji je najveću popularnost dostigao u Egiptu u 3 Robert Irwin, Hiljadu i jedna noć na Zapadu, preveo Enes Karić, Sarajevo, 1999.

4 Vidjeti: Mesudija, Murudž, t.VIII ,pp. 164 - 175.

90

vrijeme vladavine Mameluka (XIV i XV stoljeće). Ono u šta nema sumnje jest činjenica da je u Egiptu, kao i ranije u Bagdadu, zatekao obilje priča koje će također apsorbirati, primiti ih u moćnu i jedinstvenu maticu što je na svome veličanstvenom pohodu od Indije do Kaira primala folklorne „pritoke“ raznih civilizacija i stoljeća. U tome su veličina i izuzetnost Hiljadu i jedne noć, u tome je njen univerzaliza

1. Izdanje cjelovitog štampanog arapskog teksta Hiljadu i jedne noći prvi put se pojavilo 1825-1843.godine u dvanaest knjiga. Prvih devet izdao je breslavski profesor Maximillian Habicht, a preostale tri izdao je poznati arabist Fleischer nakon profesorove smrti. U Habichtovim izdanjima nema nekih priča koje sadrže ostala izdanja.

Najrasprostranjenije i najčešće korišteno kritičko izdanje je bulačko (kairsko) koje je tako nazvano po znamenitoj štampariji u kairskom predgrađu Bulak. Bulačko izdanje koristili su najpoznatiji svjetski prevodioci: na engleski jezik preveo ga je Edward Lane, na njemački Max Henning, na talijanski Francesko Gabrieli, na francuski J.C.Mardrus. Na srpski i hrvatski jezik do sada nije preveden integralni tekst bulačkog izdanja.5 Najznačajniji prijevod Hiljadu i jedne noći u Bosni i Hercegovini neosporno je prijevod cjelovitog teksta Hiljadu i jedne noći s arapskog na bosanski jezik Esada Durakovića. Ovaj prijevod konačno je otvorio vrata recepciji Hiljadu i jedne noći u bosanskohercegovačkoj sredini, kakva dolikuje djelu književne vrijednosti već potvrđene u svjetskim kulturnim krugovima, i ocijenjen je kao „kapitalna izdavačka, prevodilačka, književna i kulturna činjenica savremene Bosne“6.Prvi put čitatelj na bosanskom jeziku može upoznati integralni tekst Šeherzadinog svijeta, što je već po sebi podvig kojim se ne mogu podičiti ni mnoge nacionalne kulture koje obično smatramo velikim.

3. NARATOLOŠKI ASPEKTI HILJADU I JEDNE NOĆI

3.1 Priča kao postupak izgradnje unutarnjeg svijeta književnog djelJedan od osnovnih načina na koji se u književnom djelu „oživljava“ njegov unutarnji svijet svakako je priča ili narativ(< lat. naratio,“pričanje“). Ali priča nije isključivo književni fenomen. Ona je način na koji ljudi i inače spoznaju svijet i izmjenjuju svoje spoznaje. Ona je jedan od najkarakterističnijih vidova ljudske komunikacije. Sva živa bića međusobno komuniciraju na ovaj ili onaj način, ali samo ljudi mogu izmjenjivati priče. Zašto? Zato jer samo oni mogu komunicirati u prošlom vremenu.Preterit, ili „prošlo vrijeme“, vrijeme je priče. Čak i kad je zbivanje smješteno u budućnost, pričanje o njemu je u prošlom vremenu. Ta sposobnost da govori u prošlom vremenu i da tako čuva sjećanje na ono što je vrijedno sjećanja kod čovjeka se razvila u duboku i neodoljivu potrebu za pričom i pričanjem.7

Ćamil Sijarić u jednom intervjuu dr.Hasniji Muratagić –Tuni je rekao:“Tamo gdje se teško živi - lijepo se govori“. Empirija nas uči da su ove Ćamilove riječi kao iz svetog zavjeta,

5 Esad Duraković, “Univerzum Hiljadu i jedne noći - priča kao vrhovni princip univerzuma“, u: Hiljadu i jedna noć, s arapskog preveo Esad Duraković, knjiga I, Sarajevo, 1999.

6 „Šta bi Zapad bez Alibabe i Aladina“, intervju sa Esadom Durakovićem, razgovarao Nerzuk Ćurak, Nezavisni magazin DANI, broj 113, Sarajevo, 30.juli / srpanj, 1999.

7 Zdenko Lešić, “Teorija književnosti“, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2005.

91

potvrđene nebrojeno puta u svim vremenima od pamtizemana do danas. Kad teret života pritisne da se jedva odolijeva, onda se za priču i od priče živi. Jedino to ostaje ljudima kao utjeha i nada. Svoju žudnju za pričom, za razgovorom, pamćenjem i besjedništvom tako slikovito, toliko višeslojno, filozofsko - sociološki utemeljeno iskazao je jednom jedinom rečenicom, koja je tako nedvosmisleno izrazila i žaljenje i tugu, a prije svega čovjekovu nemoć u mijenjanju onoga što je među zvijezdama zapisano o sudbini svega živog što Planetu nastanjuje, a čovjek je od svih tih bića krhkiji, osjetljiviji, nemoćniji: „Eh,što se ne živi bar dvjesta godina pa da se lijepo ispričamo“Da, zaista je malo jedan čovjekov vijek da bi ispričali sve ono što nam dušu tangira, ranjava, vrijeđa, a tek sve ljubavi, sve erotske prohtjeve, snove, želje… Možda je Sijarić bio previše skroman - meni se čini i trista godina bi bilo malo da se žudnje srca zadovolje, da merak bude posve ostvaren.Iz te iskonske čovjekove potrebe za pričanjem možda se i razvila književnost. Jer, u osnovi gotovo svega onoga što nazivamo književno umjetničkim diskursom, s izuzetkom lirske poezije, redovno se nalazi priča: ep i roman, balada i novela, bajka i vic, anegdota i moralna pouka, ljetopis i autobiografija - u krajnjoj liniji su tek različite vrste pričanjaAli priča nije samo verbalni čin. Onu primordijalnu čovjekovu potrebu za pričom i pričanjem nalazimo realiziranu i u drugim medijima, a ne samo u jeziku. Nalazimo je u baletu, u operi, u pantomimi, u slikarstvu, u stripu, u filmu. Skoro da bi se moglo reći da se priča nalazi u osnovi svega onoga čime čovjek iskazuje sebe.Ta činjenica, odavno poznata, u drugoj polovici XX stoljeća na sebe je privukla takvu pažnju da se iz interesa za fenomen priče i pričanja razvila cijela jedna nova znanost, naratologija, “znanost o pričanju“8.

3.2. Šta čini priču?

„Priče o svijetu su bezbrojne.“ Tako glasi prva rečenica iz jednog članka koji je postao poznat, i kojim je Rolan Bart (1966) unio nov razvoj u teoriju fabule (poznatu i pod nazivom - teorija priče). Uprkos bezbroju različitih formi, činjenica je da se priče (ili narativni tekstovi), prepoznatljive kao takve, nalaze u svim kulturama, svim socijalnim slojevima, svim zemljama i svim periodima istorije čovječanstva; Bart je zaključio da svim tim pričama, u osnovi, mora biti zajednički jedan model koji ih čini prepoznatljivim kao priče. Struktura tog opšteg modela je od tada istraživana u raznim zemljama istovremeno i do sada je dala nekoliko zanimljivih uvida oko kojih se istraživači u manjoj ili većoj mjeri slažu. Mišljenje da priče i njihovo pripovjedanje jesu transkulturalni oblik izražavanja uopšte ne podrazumjeva da se priče u svim kulturama podudaraju u formi, sadržaju i funkciji. Isto kao što opšta lingvistika pokušava da formuliše opšte principe strukture i upotrebe jezika a da pri tome ne poriče evidentnu razliku između jezika, tako se i naratologija trudi da ponudi opšte principe, čime kulturne razlike upravo mogu postati jasnije i detaljnije predstavljene9. Mnogi naratolozi smatraju da je tzv. narativni diskurs („pričanje) jedna posebna vrsta govora, koji se zasniva na isto tako čvrstim formalnim strukturama kao što su gramatičke strukture. Tako je Roland Barthes, u vrijeme svoje strogo strukturalističke faze, smatrao da se sve priče mogu svesti na jedan osnovni strukturalni model, koji se 8 Zdenko Lešić,“Teorija književnosti“,Sarajevo Publishing,Sarajevo,2005.

9 Mike Bal,“Naratologija-Teorija priče i pripovjedanja“,Narodna knjiga,Alfa ,Beograd,2000.

92

može smatrati univerzalnim. Po Barthesu, svaka priča sadrži jedan „nukleus“, ili sinopsis, u kojem se nalaze svi bitni elementi svake priče. 10

Povodeći se za primjerom genetičara Richarda Dawkinsa,moglo bi biti korisno razmišljati o priči kao „sebičnom lancu riječi“, na pravcima sebičnog gena.11 Ovaj lanac riječi nema svoju vlastitu volju, ali je ipak nesvjesno angažiran u slijepoj borbi za preživljavanje kroz ponavljanje. Riječ „ponavljati“ koristi se svjesno. Lanci riječi prenose se od kafane do kafane, i iz biblioteke u biblioteku. Međutim, mnogi problemi ostaju da se riješe Kako se događa „postanak“ priče? I šta je jedinica ponavljanja? Da li je to priča? Ili je to motiv priče? Kad je posrijedi motiv, da li je priča samo način da se motiv priče reproducira? Ako se priče jedne s drugima natječu za pozornost publike i tako za preživljavanje, koje će forme prilagođavanja pojačati memorabilnost priče, i pomoći u njezinom prenošenju i preživljavanju? Priče moraju ponuditi nešto svojim ljudskim domaćinima da bi napravile sržni sok iz pamćenja u pamćenje ili sa stranice na stranicu. Jedan od načina kako priča može sebe preporučiti svojemu domaćinu jeste ako domaćin mogne živjeti od pripovjedanja priče (i ovdje priče arapskih prosjaka o legendarnoj darežljivosti jesu posebno uvjerljiv slučaj na djelu). Inače, priča može pospješiti preživljavanje jedne grupe pospješivanjem njezine kohezije i osjećanja zajedničke historije ( saga kao što je ona o Omeru bin al - Nuomanu može poslužiti kao primjer). Dvije se priče mogu povezati zajedno da bi povećale svoju šansu za preživljavanje (tip priče o „cvilećoj kuji“ povezuje se sa pričom „Bistar ženin odgovor“, da bi se tako formirala „Priča o ženi koja je htjela zavesti svoga muža“, jednoj od priča iz ciklusa o Sinbadu).

„Nekakav čovjek prišao je jednoj staroj prostitutki zamolivši je da mu ugovori sastanak sa nekom ženom u gradu. Stara je prostitutka imala nekakvu ženu na umu, ali je problem bio u tome što je ova žena bila krijeposna supruga. A onda stara prostitutka smisli lukavštinu. Ona skuha kolače pune bibera i nahrani njima nekakvu kuju, tako da su kujine oči kiptjele suzama. Zatim stara prostitutka povede kuju sa sobom kad pođe posjetiti onu krijeposnu ženu. Kad ova žena upita zašto pseto lije suze, prostitutka joj reče da je ovo pseto zapravo nekakva žena koja je čarolijom pretvorena u psa, jer je odbila ponude nekog mladića, pa stoga pas uvijek lije suze kad god se prisjeti svoga prijašnjeg stanja žene i slasti koje je tako nerazborito odbila. Na ovaj način ona dotad krijeposna žena bi navedena da da privolu staroj prostitutki da joj ova zakaže susret sa onim čovjekom. Kad nastupi čas sastanka, užasavanje ove supruge bijaše veliko kad otkri da je čovjek s kojim se trebala susresti licem u lice – njezin vlastiti muž! Ali ona sačuva prisebnost, i stade ga hitro grditi tvrdeći da mu je ona namjestila ovu stupicu da bi ga provjerila i naučila lekciji. Muž obeća da će se popraviti i ostati ubuduće vjeran svojoj ženi12“.

10 Zdenko Lešić,“Teorija književnosti“,Sarajevo Publishing,Sarajevo,2005.

11 Dawkinsove ideje o sebičnim genima nalaze se u djelu“ The Selfish Gene“,Oxford,1976.

12 Esad Duraković, „Hiljadu i jedna noć“, s arapskog preveo Esad Duraković, knjiga III, Sarajevo, 1999.

93

Kad se priče umeću u širi okvir priče, onda, vjerovatno je da će manje priče preživjeti ukoliko preživi ta šira, okvirna priča! Tako su preživjele sasvim suhoparne priče pod kišobranom Šeherzadinog pripovjedanja. K tome, priče se moraju prilagoditi kulturi u kojoj se zateknu (tako su specifično indijske crte priča uzete iz Katha Sarit Sagara - na primjer, indijska imena i napomene o hinduskim božanstvima - naprosto isplijevljene i kao korov odstranjene u verzijama Hiljadu i jedne noći!). Kao i u pravoj genetici, tako i u pripovijedanju priča, greška ili mutacija može povremeno pospješiti održivost priča ( na primjer, greška prenošenja koja je bila uzrokom da Pepeljugine krznene papuče postanu na kraju staklene.). Priča Hiljadu i jedne noći „Sinbad Moreplovac i Sinbad Kopnenjak“ mnogo je slojevitija i sofisticiranija priča negoli njezin ( hipotetički) faraonski prototip,“Priča o mornaru koji je doživio brodolom“. Vjerovatno je da slijepi lanci riječi, ili priče, poprime slojevite oblike usljed tog što ove slojevite forme imaju veću preživljujuću vrijednost u slojevitim društvima današnjice u kojima stare priče neizvjesno i nejasno cirkuliraju. Nasuprot tome, prostije forme, kao što su, na primjer, bajke i anegdotska mudrosna književnost, gotovo da su sasvim izumrle u modernom zapadnom društvu. Premda avanture Alauddina u znatnom opsegu dobro preživljava u modernoj popularnoj svijesti, priča o Teveddudi, sa svojim teškim tovarom islamske učenosti i zastarjele naučne teorije, zadržava tek nesigurno mjesto u pamćenju malog broja akademika Ali, upuštati se u književnu biologiju je, naravno, samo igra s metaforom.13

„Alauddin“ ili „Čudotvorna svjetiljka“ jeste zasigurno najpoznatija priča od svih u Hiljadu i jednoj noći po motivu lova na pohranjeno blago. U ovoj priči, Magribija (tj. čovjek iz Magreba, Sjeverne Afrike), derviš koji je također i čarobnjak, određuje po astrologiji da je dječak, Alauddin, jedina osoba koja može iznijeti nekakvu hrpu blaga iz skrovita mjesta gdje je blago i pohranjeno: „Gdje se takav dječak može naći? Gdje ga treba tražiti? Vračar znade: on prislanja svoje uho na zemlju, sluša bezbroj šumova topota stopala koja u trenutku njegovog eksperimenta muče površinu zemlje, i među njima svima, na udaljenosti od šest hiljada milja, dok se igrao na ulicama Bagdada, vračar izdvaja naročite korake Alauddina.“14

Ovaj vračar odnosi dječaka Alauddina do astrološki određenog mjesta i izvršava obred cijanizacije (obred raskuživanja plinom) sa tamjanom da bi stvorio rupu na zemlji. A zatim ovaj čarobnjak konsultira svoju geomantsku tablicu. Pomalja se bakarna halka pripojena za mramornu ploču, sa otvorom otškrinutim na zemlji. Vračar zapovijeda Alauddinu da podigne ploču (jer samo to ovaj dječak može učiniti) i da se spusti u bezdane podrume dolje! Podrumi su ispunjeni blagom, ali je Alauddin opomenut da ne dotiče ništa od toga, ili, ako li dotakne, bit će pretvoren u crnu stijenu – jer, zapravo, vračareva potraga nije poduzeta zarad pukog srebra ili zlata, već zarad magične

13 Robert Irwin,“ Formalna čitanja Hiljadu i jedne noći“ , Odjek,broj 1-2,proljeće-ljeto,1999,str.95-105.

14 Esad Duraković, „Hiljadu i jedna noć“, s arapskog preveo Esad Duraković, knjiga II, Sarajevo, 1999.

94

svjetiljke koja podaruje moć nad džinima! Ovdje nema potrebe dalje slijediti razvoj ove slavne priče. Priča o „Džavdaru, sinu trgovca Omera, i njegovoj braći“, međutim, zaslužuje da se bolje zna negoli je sada slučaj. Ova priča je zanimljivija od „Alauddina“ i uspjeva bolje u stvaranju ozračja sablasnosti i tajanstvenosti. Džavdar je neki mladić koji peca ribu da bi pomogao svojoj porodici. Jednoga ti dana on odlazi pecati ribu na jezero Karunovo, na rubu Kaira, ali prije negoli smogao snage zabaciti svoju mrežu po vodi, priđe mu onaj derviš Magribija (Magrebljanin), koji Džavdara pozdravi poimenice, i zamoli ga da mu učini jednu uslugu: „Sveži mi ruke i čvrsto zategni gajtan. Onda me baci u jezero i pričekaj malo. Ako vidiš da sam ispružio ruke iz vode prije nego što se cio pojavim, baci mrežu na me i brzo me izvuci. Ako vidiš da se iz vode pojavila moja noga, znaj da sam mrtav. Ostavi me, uzmi mazgu i bisage, pa idi na trg. Tamo ćeš naći Židova po imenu Šumaja. Predaj mu mazgu, a on će ti dati stotinu dinara. Uzmi ih, sakrij i idi svojim putem.

Džavdar čvrsto sveza čovjeka dok je on govorio: - Stegni jače! – a onda reče: - Guraj me dok me ne baciš u jezero. Džavdar ga pogura i baci u jezero. Čovjek potonu. Džavdar je čekao neko

vrijeme, a onda se ukazaše čovjekove noge i po tome je znao da je mrtav. On uze mazgu, a ostavi stranca.“15

Tako započinje duga i slojevita priča o Džavdarevoj upetljanosti sa četvericom braće vračara sa Magreba, koji se koriste knjigom poznatom po naslovu „Bajke drevnih ljudi“, da bi ih ta knjiga odvela do magičnih riznica blaga eš – Šamardalova. Na kraju, pokazuje se da je, baš kao i Alauddin, samo Džavdar i jedino on taj koji se može spustiti dolje, da bi izgubljeno blago riznica eš – Šamardala iznio na izvan. Naizmjenice posmatrano, ovu priču o Džavdarovim pogibeljnim avanturama moguće je čitati kao tankim plaštem prekrivenu psihodramu o silasku u nesvjesno da bi se čovjek tamo suočio sa nemanima koja onamo čekaju prije nego li se dostignu riznice zrelosti!16 U Hiljadu i jednoj noći priče su sredstvo za spasavanje života – naprimjer, priče koje kazuje Šeherzada, ili priče koje kazuje stari čovjek da bi spasio život onog trgovca koji je nehatom ubio džinskog sina odbačenom datuljinom košticom. U Hiljadu jednoj noći poznavanje priče i sposobnost da ju se saopći može osigurati opstanak pojedinca. Analogno tome, može biti da u realnom životu preveliko poznavanje priča pomaže opstanku zajednica ili pojedinaca unutar tih zajednica. Jacques Monod je vjerovao da priče koje otklanjaju sumnje i umiruju čovjeka spram njegove sudbine imaju posebnu vrijednost preživljavanja.

3.3. Privlačnost pripovjednog Naratologija proučava narativne tekstove.A narativni tekst je tekst u kojem netko nekome priča o jednom ili više događaja, koji mogu biti stvarni ili fikcionalni. Drugim riječima, naratologiju zanima isključivo samo pričanje, i to kao vrsta diskursa, a ne kao oblik ljudskog ponašanja. Da bi se uopšte moglo govoriti o naratologiji, važno je 15 Esad Duraković, „Hiljadu i jedna noć“, s arapskog preveo Esad Duraković, knjiga III, Sarajevo, 1999

16 Robert Irwin, Hiljadu i jedna noć na Zapadu, preveo Enes Karić, Sarajevo, 1999.

95

spomenuti neke njene najznačajnije termine - priča, diskurs, narativ, pričanje, zaplet, glas, fokalizacija, događaj, pripovjedač… Uobičajena je binarna podjela narativa na plan izraza i plan sadržaja; na planu sadržaja narativa nalazi se priča (ona odgovara na pitanje šta?), a na planu izraza postoji diskurs (kako?).17 Narativni tekst jeste jedan od načina na koje mi govorimo, jedna od velikih kategorija u kojima razmišljamo. Zaplet je nit njegovog ustroja i njegova aktivna oblikovna snaga, proizvod našeg odbijanja da dopustimo privremenosti da bude besmislena, naše tvrdoglavo insistiranje na stvaranju smisla u svijetu i našim životima.18

Kada jedna knjiga postane simbol priče i svekoliko pripovjedanja kao što je to slučaj sa Hiljadu i jednom noći, onda nije nimalo slučajno što joj se u nauci o književnosti dodjeljuje status priče nad pričama. Hiljadu i jedna noć stoljećima nakon svog nastanka djeluje jednako svježe i neponovljivo kao i prvog dana, ona i danas opčarava i čitatelje, i pisce, i teoretičare književnosti. Pokretački motiv svake priče u Hiljadu i jednoj noći jeste naracija, tako da je sama Hiljadu i jedna noć oličenje principa narativne žudnje. Peter Brooks smatra da narativni tekstovi poput Hiljadu i jedne noći, govoreći o žudnji istovremeno pobuđuju žudnju i koriste se njome kao pokretačkom silom značenja, jer je žudnja zapravo želja za krajem, za ispunjenjem koje mora biti odloženo da bismo ga shvatili u vezi sa porijeklom i sa žudnjom po sebi. U Hiljadu i jednoj noći Šeherzadino pripovijedanje usmjereno je na žudnju koja se otela kontroli – Sultanova žudnja, pomjerena nevjerstvom njegove žene, postaje sadistička i diskontinuirana, tako da ljubavnica noći mora ostati bez glave ujutro - i liječi je tako što je prolongira, tačnije, narativizira je. Žudnja se ponovo uspostavlja u pripovjedanju i slušanju priča, ona se rekonstituira kao metonimija - tokom hiljadu i jedne noći - dok Sultan ponovo ne postigne normalno erotsko stanje, ženeći se Šeherzadom, koja tako realizira svoje ime kao „spasiteljica grada“.

Naracija u ovoj alegoriji shvata se kao životodavna, u smislu da ona budi i održava žudnju, osiguravajući da će kraj koji ona istovremeno odgađa i doziva ponuditi ono što bismo mogli nazvati lucidnim spokojem, a žudnju istovremeno i smiriti i nagovjestiti joj perspektivu.

Narativni tekstovi slikaju pokretačke strojeve žudnje koji upravljaju svojim zapletima i troše ih, a također ogoljavaju i prirodu naracije kao oblika ljudske žudnje: potrebu da se ispriča primarni ljudski poriv što teži da zavede i osvoji slušatelja, da ga uključi, da ga uključi u navalu žudnje koja nikad ne može do kraja izgovoriti svoje ime - nikad ne može sasvim doći do suštine - ali koja insistira da uvijek nanovo govori o svome kretanju prema tome imenu.19

U napetosti tih dviju suprotnih želja i krije se privlačnost upravo Hiljadu i jedne noći, za koju Esad Duraković u predgovoru kaže da odlaže rasplet “do one tačke na kojoj je čitaočeva radoznalost dovedena u stanje blisko neizdržljivosti, ali ga kao dostojna nagrada očekuje potpuno zadovoljenje i smirenje“:

17 Zdenko Lešić,Hanifa Kapidžić Osmanagić,Marina Katinić Bakaršić,Tvrtko Kulenović,“Savremena tumačenja kniževnosti“, Sarajevo Publishing,Sarajevo 2006.

18 Peter Brooks, „ Narativna žudnja u Hiljadu i jednoj noći“, Odjek,broj 1-2,proljeće-ljeto, 1999, str. 110-112

19 Peter Brooks, „ Narativna žudnja u Hiljadu i jednoj noći“, Odjek,broj 1-2,proljeće-ljeto, 1999, str. 110-112

96

Istovremeno ova nam knjiga kazuje kolika je moć Priče i Pripovjedanja: Šeherzadi je zahvaljujući pričanju poklonjen život, a caru Šahrijaru vjera u ljude i ljubav. Nije li takvo razrješenje zapravo razvijena metafora o snazi naracije i književnosti uopće? Na tragu ove misli nalazi se i prevodilac Esad Duraković, naslovljavajući svoj predgovor riječima Priča kao vrhovni princip univerzuma, a samoj Šeherzadi kao pripovjedačici s pravom dodjeljuje ulogu stožera toga univerzuma. 20

G.Genette naglašava da u Hiljadu i jednoj noći prvi narator, tj.ekstradijegetički narator A, proizvodi „balon“ – prvi narativ sa njegovom dijegezom, u kojem se pojavljuje Šeherzada kao intradijegetički narator B (i prije nego što počne pričati, ona je već lik u narativu koji ne priča ona sama) i istovremeno heterodijegetički (priča priče koje nisu o njoj, npr.priču o Sinbadu kao liku C). Evo kako je Genette prikazao crtežom i balonima poput onih iz stripa takve razine dijegeza i pripovjedača / - ica: ( Genette 1988: 85 – 86 ) Marina Katnić-Bakaršić u svom kratkom eseju „Narativne čarolije Hiljadu i jedne noći“ ukazuje na složeni odnos čitaoca i pisca, pripovjedača i slušaoca, koji je izuzetno značajan za recepciju djela, er kao što postoji potreba pripovjedača za slušaocem, postoji i potreba slušaoca za pripovjedačem, traganje za Idealnim Čitaocem i Idealnim Autorom Pripovjedačem, a sve se to isčitava u Hiljadu i jednoj noći i transponira u raznim varijantama danas. Princip arabesknog struktuiranja, od kojeg je sazdana Hiljadu i jedna noć, omogućava da se ovo djelo čita s uživanjem u svakom trenutku, usmjeravajući čitaoca na to da mu krajnji cilj bude osjećanje zadovoljstva, a ne stizanje do kraja. “Štaviše, navikavajući se na to kružno, koncentrično rasprostiranje priča, čitaočevom sviješću postepeno ovladava strukturni princip djela i on povremeno, zatim sve češće, zaborvlja Šeherzadinu sudbinu - zbog nepreglednog niza drugih sudbina. Time se početna žudnja transformira u radost, jer je čitalac shvatio, u poodmakloj fazi čitanja, da može bilo kada obustaviti čitanje sa osjećajem zadovoljstva i zaokruženosti.“21

U toj se strukturi izdvaja jedna okvirna pripovjest - Šeherzadino pričanje priča caru Šahrijaru tokom Hiljadu i jedne noći, a iz te okvirne pripovjesti kako kaže Esad Duraković, razvija se niz drugih okvirnih priča „po principu koncentričnih krugova“. Svaki od tih krugova uklapa se u predhodni, a istovremeno u sebi sadrži naredni, oni se prelijevaju jedan u drugi, tvoreći djelo neobične arhitektonike. U ovom djelu fragmentirana poetika samo je segment cjelovitog narativnog sistema koji nastaje pred zadivljenim čitateljevim očima. Čitave studije mogle bi se posvetiti načinima povezivanja priča i njihovom smještanju u te koncentrične krugove, a pogotovo postupcima stvaranja napetosti, iščekivanja, odlaganja raspleta. Na formalnom planu isčekivanje uvijek iznova izaziva Šeherzadina rečenica:

„Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći...“ dok priču po pravilu na naročito uzbudljivom mjestu prekida ista formula: „Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju“.

20 Marina Katnić-Bakaršić,“Narativne čarolije Hiljadu i jedne noći“, Izraz,broj 7,proljeće,2000.

21 Esad Duraković i Marina Katnić- Bakaršić,“Poetika arabeske“ Izraz,broj 27-28,januar-juni,2005.str.178.

97

Ovakav ustaljeni završetak svake noći svojevrsni je tekstualni konektor, sredstvo za indirektnu najavu onoga što slijedi, još bolje, još intenzivnije, naredne noći. 22

Eric Pape (1870-1938.): Sheherezada, 1923 U svjetlu postmodernističkih tumačenja književnosti, neki autori

naročitu pažnju posvećivali su liku i ulozi Šeherzade u Hiljadu i jednoj noći. Jedan od njih je Ivo Svetina, koji prati proces Šeherzadinog razvitka, u kojem ona od sasvim obične žene postaje despot, vladar jezika i njegovih riječi, jer je to jedini način na koji se može oduprijeti sultanovom tjelesnom despotizmu. Odnosi smrti i života, duše i tijela, smrti i tame, odnosno vladara smrti i vladara tame, i smrti kao nadsvođaja svega živog na ovome svijetu, sveprisutni su, smatra Svetina u Hiljadu i jednoj noći.23 U ovom kontekstu je i rad Marc Soriona „Šta još kaže Šeherzada“, u kojem Sorion Šeherzadin glas osjeća kao glas žene koja priča o izvrnutom svijetu što ga podrazumjevaju sami muškarci, a u kojem ona prihvaća profil žene pretpostavljen od samog Šahrijara, istovremeno rehabilitirajući ženu koja se očituje svojim držanjem i nema nikakve potrebe za onim što pretpostavlja Šahrijarov model žene. Sorion dodaje da Hiljadu i jedna noć nije samo zbirka pripovjedaka, već je to ujedno i zbirka poslovica koje se u podjednakoj mjeri odnose na odlike ljudskih bića i na njihov odnos prema Bogu i sudbini.24 Evo nekojih poslovica i uzrečica:

Da su sve pameti iste, ništa se na trgu ne bi prodalo! Slomi on koplje baš pri svom prvom napadu! Ne zaboravi da u svakom čovjeku uvijek malko izmeta imade! Budi dobar naročito spram onog ko je prema tebi nepravedan! U ljubavi su svi jednaki Ćup se ne može prodati svaki put! Laž može spasiti čovjeka, ali je istina bolja i spasonosnija!

Značaj Hiljadu i jedne noći u Bosni i Hercegovini naročito je reaktualiziran u postmodernističkoj misli, koja je na neki način otkrila nove poticaje u tom dijelu i nova pitanja koje je moguće sagledavati iz perspektive današnjice. S ovakvim usvajanjem djela iz prošlosti i iz strane književnosti došlo je do kontinuiranog povezivanja minule i savremene umjetnosti, strane i nacionalne književnosti, tradicionalnih vrijednosti i aktualnog preispitivanja književnosti, što je neminovno rezultiralo stvaralačkom recepcijom djela.

22 Marina Katnić-Bakaršić,“Narativne čarolije Hiljadu i jedne noći“, Izraz,broj 7,proljeće,2000.

23 Ivo Svetina, “Šeherzada“, Odjek, broj 1- 2 ,proljeće-ljeto, 1999, str.106-109.

24 Marc Sorion, “Šta još kaže Šeherzada“, s francuskog preveo Rešid Hafizović, Odjek,

broj 2, proljeće, 1995, str.14 i 15

98

3.4. Magija Orijentalne priče Začarani dvorci, ruke koje domahuju iz maglovito obasjanih kapija, kanibalistički demoni, ribe koje govore, konji koji lete, pećinski razbojnici,j ednoruki derviši...ovo će vjerovatno biti prva čitateljeva impresija o beskrajnoj raznolikosti priča u Hiljadu i jednoj noći i o slobodno lebdećoj imaginaciji, ili imaginacijama, koje oblikuju te priče! Ali, nakon malo vremena, čitatelj započinje shvaćati stvari – takve kao što su recimo, koliko je mnogo junaka Hiljadu i jedne noći koji se rađaju starim roditeljima koji dragog Boga mole za dijete, te kako će se mnogim takovim junacima kazati: „Ma šta činio, ne otvaraj ova vrata! (ali zaludu je to govoriti, jer junak će ih zasigurno otvoriti), ili, pak, koliko često katastrofe i izgledne prilike idu zajedno!

Neko vrijeme nam se čini da svakojaka priča nalikuje drugoj priči, i čitatelj počinje raspoznavati obrasce i promjene.25

Jedan od nezaobilaznih motiva u Hiljadu i jednoj noći jeste motiv puta i putovanja. Metaforom putovanja, koje se u velikom broju priča predstavlja kao nešto neodvojivo od ljudi, Sulejman Grozdanić predstavio je Hiljadu i jednu noć kao jedno veliko „planetarno i prostorno putovanje“, kako po svojoj sudbini tako i po svom bogatom i raznovrsnom sadržaju.„Odjek priča iz Hiljadu i jedne noći u svekolikoj svjetskoj umjetnosti je gotovo bez premca u odnosu na druga književna djela. To se posebno odnosi na Šeherzadu, Ali babu, Sinbada Moreplovca, Aladina...Teme priča su korištene u muzici, baletu, pozorištu, slikarstvu, vajarstvu, poeziji, pripovjetkama ...26 Grozdanić je pisao i o putovanju Hiljadu i jedne noći kroz savremenu arapsku književnost i utjecaju ovog djela na misaone drame arapskog književnika Tawfiga al-Hakima.27 O umjetničkoj vezi ovog arapskog književnika sa Hiljadu i jednom noći pisala je i Emina Memija u radu „O Hiljadu i jednoj noći“, koji se sastoji iz dva dijela, od kojih je prvi baziran na okvirnoj priči i motivu Hiljadu i jedne noći, dok se u drugom dijelu autorica bavi dijalogom savremene arapske književnosti s ovim djelom, tačnije stvaralačkom recepcijom Hiljadu i jedne noći Tawfiga al - Hakima, odnosno njegovom dramom Šeherzada (1955), čija je fabula uzeta iz Hiljadu i jedne noći.28

4. STVARALAČKA RECEPCIJA HILJADU I JEDNE NOĆI Da bi proces recepcije strane književnosti - kako u prošlosti tako i u sadašnjosti - bio potpun, neophodno je sagledati odnos između nacionalne književne tradicije i recipiranog djela strane književnosti u orginalnom književnom procesu. Djelovanje jednog umjetnika ili jednog djela na stvaralaštvo drugih umjetnika jeste stvaralačka

25 Robert Irwin, “Formalna čitanja Hiljadu i jedne noći“, Odjek, broj 1-2, proljeće-ljeto, 1999, str. 95-105.

26 Sulejman Grozdanić , „Neuhvatljivi put bajke“, Odjek, broj 9, 1-15 maj, 1989.str.7.

27 Sulejman Grozdanić, “Misaone drame Tawfiga al-Hakima“ u : Na horizontima arapske književnosti, Sarajevo, 1975, str. 109-142

28 Emina Memija, “O hiljadu i jednoj noći“, Putevi, broj 3, maj-juni, 1964, str 245-252

99

recepcija i zahvaljujući njoj ostvaruje se dijaloški odnos djela s nacionalnim književnim stvaralaštvom. Stvaralačka recepcija Hiljadu i jedne noći u Bosni i Hercegovini naročito je izražena u savremenoj bošnjačkoj književnosti, a najsnažniju vezu s ovim djelom ostvario je književnik Dževad Karahasan. Cjelokupan prozni opus ovog autora protkan je obilježjima i specifičnostima orijentalnog književnog izražaja, počevši od naracije po principu arabeske, inače karakteristične za orijentalnu književnost, pa do tema, likova i radnje smještenih u orijentalno-islamsko okruženje. Kao kruna orijentalizacije Karahasanovog stvaralaštva nastaje njegovo djelo Knjiga vrtova, čime je između ostalog, približio bosansku književnost svjetskim tokovima kada je u pitanju recepcija Hiljadu i jedne noći.29

Središnja tema Knjige vrtova jeste vrt, koji je ujedno i središnja tema islamske književnosti i kulture, o čemu svjedoči niz djela arapsko- islamske književnosti, a među njima naročito Hiljadu i jedna noć. Analizirajući topos vrta u književnosti, Karahasan ističe Hiljadu i jednu noć u kojoj se vrt izdvaja kao dominantno i gotovo presudno kompozicijsko čvorište, ne samo po tome što nema priče u kojoj se vrt ne spominje i u kojoj barem neka zbivanja nisu smještena u vrt nego i po načinu na koji funkcionira u sklopu priče i značaju koji ima za konstrukciju sižea.30 Već samom upotrebom množine imenice vrt u naslovu djela, Karahasan upućuje na mnoštvo, bogatstvo i beskrajnu raznolikost značenja koja riječ vrt okuplja u sebi. Neka od tih značenja su: vrt ili harem kao fizička ali i metafizička granica u prostoru; zatim harem kao mjesto u kojem nastaje život, s obzirom na to da u arapskoj tradiciji žene žive u haremu i tu donose svoju djecu na ovaj svijet; ali i harem kao prva stanica u odlasku s ovog svijeta, jer se tako naziva prostor na kojem se ukopavaju umrli. Svaki razgovor o vrtu Karahasan neraskidivo vezuje za Hiljadu i jednu noć, jer smatra da nema knjige o svjetskoj književnosti koja bi se tako iscrpno i iz tako mnogo perspektiva bavila vrtom, i koja uvjerljivije govori o neizbježnosti ljudske sreće ako se izbjegne zaborav. „Gotovo svaki junak u toj knjizi, bez obzira na socijalni status i životni put, dospijeva na kraju u svoj vrt i u njemu nalazi sreću.“31 Život i smrt su dvije glavne teme u pričama Hiljadu i jedne noći, a između njih je tema sreće, koje u ovim pričama ima na pretek. Na putu potrage za srećom junacima Hiljadu i jedne noći isprječava se Sudbina, „tako da se može sasvim legitimno tvrditi kako je Hiljadu i jedna noć štivo u kojem Sudbina pretvara sve u priču i sjećanje“.32

"Jesu li ovozemaljski vrtovi sjene što ih rajski vrt baca na zemlju? To ne možemo znati, način postojanja raja i svega u njemu izmiče našem znanju, ali možemo znati, jer je to sasvim očigledno, da vrt tijesno korespondira s rajskom stranom ljudskoga bića, dakle s onim u nama što nam omogućuje da zamišljamo raj i sanjamo o njemu, s onim dijelom nas koji nas oslobađa podudarnosti s ovom, zadanom nam, eksistencijom i usmjerava nas prema drugačijem (prema rajskom?) načinu postojanja. U vrtu se manifestira naša sloboda, jer vrt oblikujemo izborom iz onoga što nam Božiji svijet nudi, a izbor je, kao što

29 Dževad Karahasan,Knjiga vrtova, Sarajevo,2004,str.8

30 Ibid.,str.8

31 Ibid., str.202.

32 Haris Silajdžić, „Beskrajno čudo ˙Arapskih noći’“, Večernje novine, 29juni/lipanj, Sarajevo,1999, str.4

100

znamo, osnovni nezaobilazni oblik slobode. Od svih korisnih i ukrasnih biljaka što rastu u jednoj klimatskoj zoni, od svih minerala, vrsta kamena i građevisnkih materijala do kojih možemo doći, od svega što nam nama poznati svijet stavlja na raspolaganje, mi biramo ono od čega ćemo sklopiti svoj vrt. Ali se u vrtu manifestira i najviši oblik slobode za koji smo u ovom životu sposobni – kod oblikovanja vrta mi prevladavamo naše prirodne porive da radimo ono što služi našem opstanku i našoj koristi, kod oblikovanja vrta mi iskazujemo i potrebu našeg duha za ljepotom, a time iskazujemo slobodu koja nam nije data od prirode nego je dugujemo duhu. Sjećate li se? Duns Scotus nam je lijepo objasnio da smo uistinu slobodni tek onda kad ne služimo svom opstanku (tad smo puko postojanje) i ne služimo samo svojoj koristi (tada smo robovi), nego radimo nešto čime sebe otvaramo prema drugim ljudima, prema drugim oblicima postojanja, prema svijetu. Vi ste uistinu slobodni, uči nas Duns Scotus, samo onda kad prevladate svoju prirodnu sebičnost radeći recimo iz ljubavi za nekoga drugoga, iz potrebe da slijedite svoj ideal radite u općem interesu, ili iz potrebe za ljepotom radite nešto što ljudskom razumu izgleda beskorisno.

Vi ste uistinu slobodni naprimjer onda kad ne pravite njivu nego vrt, onda kad ste, usprkos oskudici, dio svog posjeda zasadili biljkama koje vas ne mogu nahraniti ali svojom ljepotom mogu radovati vaš duh. Hoću reći da se u vrtu iskazuju najniži i najviši stupanj naše slobode – mogućnost da biramo i mogućnost da prevladamo prirodu i izaberemo ono što nije korisno našem opstanku nego nas oslobađa od jednakosti s pukim postojanjem. Utoliko je vrt nesumnjivo dokaz da mi u sebi imamo, da možemo imati, nešto od raja."33

Tragajući u vrtovima Hiljadu i jedne noći za odrazima rajskih vrtova, Karahasan podsjeća da su hurije, rajske djevojke, nezaobilazni dio nagrade koja vjernika čeka na drugom svijetu, tako da su žene, kao ovozemaljski ekvivalent hurija, dio raja na Zemlji, odnosno, uz vrtove, ajkonkretniji oblik prisutnosti dženneta na ovome svijetu. Esej „Žena kao vrt (Šeherzadina škola ljubavi)“ posvećena je svim ženskim likovima u Hiljadu i jednoj noći predvođenim Šeherzadom. Promatrajući ženu i njezinu ulogu u društvu, islamskoj književnosti, kulturi i Kur'anu, Karahasan žene vidi kao „nositeljice tajne“ koja prožima čitavo njihovo biće i izdvaja ih iz svijeta svedenog na društvo i njegove zakone, te ih vezuje s oblicima i sferama postojanja koje su ljudskom oku nedostupne. Šeherzada je, pripovjedajući,

Šahrijaru pokazala kako se voli i uživa žena i time ga je, na razini smisla, dovela u vrt pokazavši mu da se žena i vrt kao smislovi preklapaju.34 Promatrajući Hiljadu i jednu noć iz ženske perspektive Karahasan upućuje na jedan oblik jedinstva koji uglavnom ostaje neprimjećen,a to je tematsko jedinstvo knjige, odnosno radnja koja okuplja i povezuje sve njezine elemente. “Zaboravlja se da cijela Hiljadu i jedna noć nastaje u polju napetosti između Šeherzade i Šahrijara i da je cijela knjiga samo proizvod njihovog odnosa koji se razvija od prijetnje smrću do ljubavi, od Šeherzadine spremnosti na žrtvu do Šahrijarovog saznanja i njegove spremnosti na ljubav.“35

33 Dževad Karahasan, Knjiga vrtova, Sarajevo, 2004

34 Dž.Karahasan, op.cit., str.79.

35 Ibid., str.69.

101

5. ZAKLJUČAK Hiljadu i jedna noć je djelimično zbirka folklornih priča, a znatnim obimom je hotimična i promišljena književna kompozicija koja je crpila druge, starije književne kompozicije, i većina ovih priča zavrjeđuje da se čita kao proizvod visoke književne kulture, jer najbolje priče Hiljadu i jedne noći jesu znalački i umjetnički sastavljene i jesu visoko sofisticirana književnost. Analiza historijske i estetske implikacije u odnosu Hiljadu i jedne noći i bosanskohercegovačke publike pokazuje da se razumjevanje prvih čitalaca Hiljadu i jedne noći bogatilo u jednom lancu recepcije, od generacije do generacije, što govori o historijskom značaju ovog djela i otkriva njegov estetski rang Hiljadu i jedna noć već s prvim prijevodima ušla je u kulturnu tradiciju Bosne i Hercegovine, opstajući kroz vrijeme i vrednujući se mnogo puta, unatoč tome što se njezin izgled neprestano mijenjao, zavisno od promjene jezičke norme, novih književnih pogleda, uspostavljanja novih društvenih odnosa i drugačije hijerarhije vrijednosti ili, pak, promjene estetskih normi. Prijevod Esada Durakovića Hiljadu i jedne noći potpuno je izmjenio horizont očekivanja bosanskohercegovačke publike koja je do tada Hiljadu i jednu noć doživljavala prvenstveno kao dječiju lektiru, te je utjecao na artikuliranu književno-kritičku svijest izabranih autoriteta koji uspostavljaju književne norme i standarde, i kroz pisanu formu ostavljaju tragove o svojim stavovima, uvjerenjima i kritičkim reakcija Iako Hiljadu i jedna noć u Bosnu i Hercegovinu dolazi iz strane sredine, uzimajući u obzir cjelokupnu političku i kulturnu prošlost, svijest o toj prošlosti, materijalnu i duhovnu kulturu, kao i odgovarajuće ustanove, bosanskohercegovačkim čitaocima relativno su bliske i razumljive teme i motivi koje susreću u ovom djelu. Hiljadu i jedna noć svrstana je u kanonizirana djela svjetske književnosti,i kao takva je i u bosanskohercegovačkoj književnoj tradiciji pronašla odgovarajuće mjesto.

102