1 | 2015

UniverzitetDonja Gorica

Glavni i odgovorni urednik: Dragan K. Vukčević

Urednik broja „Civilitet, modernosti i humanizam”: Milan Podunavac

Redakcija: 1. Đorđe Borozan (Podgorica); 2. Radule Knežević (Zagreb); 3. Ilija Vujačić (Beograd); 4. Dragica Vujadinović (Beograd); 5. Milan Podunavac (Podgorica); 6. Cirila Toplak (Ljubljana); 7. Mirjana Maleska (Skoplje); 8. Asim Mujkić (Sarajevo).

Savjet: 1. John Keane (Sidney); 2. Nenad Dimitrijević (Beograd); 3. Olga Breskaja (Vilnius); 4. Ana Krasteva (Sofija, Lyon); 5. Panos Ljoveras (Solun); 6. Dmitar Mirčev (Solun); 7. Đuro Šušnjić (Beograd); 8. Radovan Vukadinović (Zagreb); 9. Tonko Maroević (Zagreb); 10. Viljam Smirnov (Moskva); 11. Rudi Rizman (Ljubljana); 12. Alpar Lošanc (Novi Sad); 13. Vesna Kilibarda (Podgorica); 14. Stefano Bianchini (Bologna); 15. Lidija Basta Fleiner (Freiburg); 16. Hans-Georg Ziebertz (Würzburg).

Sekretar: Vuk Uskoković

Dizajn: Mile Grozdanić

Lektura i korektura: Vladimir Janković

Priprema za štampu: Bojan R. PopovićMedeon, Podgorica

Izdavač: HS, UDG

Podgorica,2015.

1 | 2015

DRAGAN K. VUKČEVIĆ Uvodna riječ Glavnog i odgovornog urednika /5/

DIO I TEMA BROJA: CIVILITET, MODERNOST, HUMANIZAMJOHN KEANE Civility and Democracy in Modernity: Why Read Tocqueville’s Democracy in America /9/ALEKSANDAR MOLNAR Savremenost Tocquevilleove teorije modernosti i paradoks slabljena demokratije /23/LORELLA CEDRONI Civility and Fear in European Political Discourse: Political Thought of Guglielmo Ferrero /41/ALPAR LOŠANC Civilitet u kontekstu odnosa između luksuza i vrlina /55/MILORAD STUPAR Demokratija i konstitucionalizam /75/RADULE KNEŽEVIĆ Načelo humanizma u postmodernoj političkoj teoriji: Lyotard, Derrida, Agamben /89/LJILJANA GLIŠOVIĆ Koncept druge moderne u političkoj sociologiji Ulricha Becka /131/

DIO II STUDIJEMILAN PODUNAVAC Konstitucionalizam, građanska prava i religija /143/BORIVOJE ĐUKANOVIĆ Ljudska prava i religija u Crnoj Gori /149/RADOVAN VUKADINOVIĆ Rusko-američki odnosi od partnerstva do sankcija /171/NIKOLA ŠARANOVIĆ O jednoj inicijativi: Duša za Evropu između norme i stvarnosti /183/

DIO III RECENZIJEThomas Meyer, Uvod u politiku, CID – Politička kultura, Podgorica – Zagreb, 2013. (Bojan Vranić) /197/Radule Knežević, Politička kultura, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2012. (Branko Bošković) /203/Lidija R. Basta Fleiner i Tanasije Marinković (ur.), Key Developments in Constitutionalism and Constitutional Law, tom 4: Democracy and the Rule of Law, Eleven Publishing House, 2014. (Mirko Đuković) /207/Saša Brajović, Njegoševo veliko putovanje: Meditacije o vizuelnoj kulturi Italije, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2015. (Tonko Maroević) /213/Gojko Čelebić, Barok Crne Gore, antologija, CID, Narodni muzej, Ministarstvo kulture, Podgorica, 2015. (Saša Brajović) /217/Žorž-Anri Sutu, Evropa od 1815. do danas, CID, Podgorica, 2015. (Nikola Zečević) /223/

SADRŽAJ

203

Radule Knežević, Politička kultura, Crnogorska akademija nauka

i umjetnosti, Podgorica, 2012. (Branko Bošković)

Politika kao aktivnost i pokušaj regulacije međuljudskih odnosa prisutna je od kad je čovječanstva. U različitim oblicima zajedni-ca i društava, dobijala je mjesto koje je variralo od perifernog do centralnog. Takođe, smisao politike imao je poseban značaj uzi-majući u obzir ciljeve koji su se političkim aktivnostima trebali postići. Razumijevanje odnosa konteksta, aktera djelovanja, meto-da, ciljeva i postignutog u politici je moguće kroz pojam politič-ke kulture. U knjizi „Politička kultura” autor R. Knežević polazi od premise da politička kultura u sebi objedinjava upravo pome-nute elemente društveno-političke aktivnosti, povezujući dva poj-ma od kojih svaki od gore navedenih elemenata zavisi, a to su po-litika i kultura. Politički kulturu smješta između svih disciplina, vezanih za izučavanje oblasti političkog i na taj način ukazuje na dva zaključka: ako želimo imati potpunu sliku političke zajednice koja nas zanima, politička kultura postaje nezaobilazna disciplina u izučavanju savremenih društava; i, politička kultura obuhvata dva pojma koji ne moraju uvijek biti komplementarni, samim tim pokazujući koliko je teško dati potpuno određenje discipline, po-gotovo imajući u vidu savremene društvene tokove.Autor politiku vidi kao djelatnost koja za cilj treba da ima slo-

bodu. Područje političkog treba da bude konstituisano na način da sloboda djelovanja ljudi mora biti krajnji cilj. Ipak, znajući da ne-ograničena sloboda nije stanje koje može donijeti dobrobit za po-litičku zajednicu u cjelini, politika u opštem smislu, treba da ima antički predznak, posebno aristotelovski, da bude obilježena prije svega vrlinom. Politika u stvari tek konstituiše političku zajedni-cu, dajući joj smisao u djelatnostima koje će je staviti u centar de-šavanja, ali ne stvarajući tako polje dominacije nad svim ostalima. Javnost postaje kategorija koju konstituiše H. Arent, a Knežević je prihvata pokazujući da depolitizacija vodi u totalitarne režime jer se gubi javnost, ističući potrebu trajne djelatnosti i aktivizma ka-ko društvo ne bi upalo u političku apatiju i svelo politiku na peri-fernu djelatnost. Napokon, autor ovakvo viđenje politike smješta u savremeni kontekst, imajući u vidu drugačije okolnosti u kojima se politički proces odvija, ali naglašavajući da je srž političkog ostala ista tj. da sa stanovišta ideala ona zadržava svoju suštinu.

204

Kulturu autor posmatra između dva pola: kao ovladavanje priro-dom i sticanje duhovnog bogatstva. Kultura zato ima oslobodilački i emancipatorski karakter: ona djeluje na način da ljude oslobađa početnih razlika, pogotovo onih koje se odnose na status i nasleđe. Zato kultura u izvjesnom smislu ima i egalitarizujući karakter, jer omogućava ljudima da prevaziđu prirodne razlike koje su im na-metnute i da kroz kulturu stiču duhovno bogatstvo kojim prevazi-laze početne pozicije. Kultura omogućava prevazilaženje početnih i prvih oblika ljudskog djelovanja i stvara okvir izdizanja iz prirod-nih oblika ponašanja. Kutlura je zato i humanistička jer obuhvata sve oblasti ljudskog djelovanja i daje okvir u koji treba smjestiti sve druge oblike aktivnosti, pa i političku.

Politička kultura je nova disciplina, makar u poređenju sa dru-gim društvenim naukama, ali baš kao što je slučaj i sa njima, njeni obrisi se mogu posmatrati u istorijskoj ravni. Autor dobro primje-ćuje da već od Platona postoje obrisi pristupa koji se mogu sma-trati da pripadaju političkoj kulturi a onda i kasnije, npr. kod Ma-chiavellija. Ipak, Almonda i Verbu uzima kao osnivače discipline kao naučno utemeljene. Ovakvim pristupom autor potvrđuje libe-ralno-racionalistička obilježja političke kulture kao konstitutivna i neodvojiva, koja s druge strane korespondiraju sa demokratskim uređenjem savremenih država. Uzimajući ovakvo teorijsko polazi-šte za utemeljenje, autor nepristrasno predstavlja političku kulturu kao problematičnu, koja je često kritikovana, kako zbog metodo-loških nedostataka tako i neobjektivizacije značajnih problema koje su druge srodne discipline istakle. Politička kultura predstavljena je u aktivnoj koncepciji, obuhvatajući tako i sociološki aspekt odnosa društvo-pojedinac i dotičući se nerješive dileme odnosa struktura i aktera. S druge strane, politička kultura „funkcioniše” u različi-tim društveno-političkim miljeima, što autor pokazuje kroz od-nose različitih uređenja, kako konstitucionalizma tako i regulacije unutar-društvenih odnosa. Sve ovo potvrđuje da je autor politič-ku kulturu smjestio u centar društvene teorije, potvrđujući potrebu svakog društva koje pretenduje da bude demokratsko da mora iz-graditi ne samo zasebnu političku kulturu nego i da ona mora biti demokratska. Zato savremena društva, po mišljenju autora mora-ju biti participativne demokratije koje će se zasnivati na slobodnoj komunikaciji kao neizostavim elementom. ‘Civilna’ i ‘državna’ po-litička kultura se miješaju, povezujući formalno i neformalno, stva-rajući odnose slobode i legitimacije na kojima će se društvo graditi.

Osim teorijskog uobličavanja političke kulture, autor posebnu pažnju posvećuje i savremenim društvenim pojavama, tokovima i problemima. Pišući u kontekstu sve veće povezanosti svijeta i delo-kalizacije, prevashodno kroz globalizaciju, ukazuje na moguće pro-bleme i načine na koji se nastajuće nejasnoće i nedefinisani odnosi mogu riješiti. U mreži novonstalih okolnosti i različitih oblika tra-ženja legitimnosti, autor posebno problematičnim vidi pitanje iden-titeta. Identitet prikazuje kroz normativno-psihološke odnose, uka-

205

zujući na okvire koji su doveli do aktuelizacije pojma u XX i XXI vijeku. Identitet postaje zaštitna čaura i pokušaj stvaranja novog se-be ali i novih zajednica, u pokušaju borbe protiv globalizacije ko-ja ima tendenciju da ih briše. Suprotni efekti globalizacije su tako-đe dobro prepoznati od strane autora jer ukazuje na nove oblike identiteta, posebno nadnacionalnih i metanacionalnih, potvrđuju-ći otvorenost svog teorijskog pristupa i važnost razumijevanja razli-ka i afirmaciju različitosti.

Na kraju svog rada, autor se osvrće na političku kulturu Crne Gore, prikazujući savremene tokove kao posljedicu istorijske spe-cifičnosti i okolnosti koje su u pojedinim momentima bile isuviše komplikovane da bi danas mogli uopšte govoriti o demokratskoj političkoj kulturi u Crnoj Gori. Česti i razni oblici nedemokrat-ske vlasti i liderski orijentisani populus uzroci su specifičnog naci-onalnog identiteta koji je oblikovao političku kulturu na način da je ona dugo imala zatvarajući kakarter i isključivo nacionalna obi-lježja. Samim tim, zatvorenost je prepoznata kao jedna od ključ-nih determinanti oblikovanja političkog identiteta i političke kul-ture u Crnoj Gori. Autor ipak identifikuje slobodu kao trajni cilj svih oblika političkog udruživanja u Crnoj Gori, pogotovo istorij-ski posmatrano. Odnos država-društvo, kao dominantni oblik svi-jesti koji je obilježio političku kulturu u Crnoj Gori, je često spu-tavao efektivnost slobodarske tradicije, što bi po mišljenju autora trebalo da se promijeni u bliskoj budućnosti.

U ovom radu, R. Knežević je podstakao razmišljanje o politič-koj kulturi kao i dalje nedovoljno istraženom polju, uprkos posto-janju brojnih djela koja navodi. Ovo je slučaj iz razloga što su sa-vremeni društveno-politički odnosi isuviše dinamični, pa je, kao i u većini društvenih nauka, neophodno stalno unapređivanje. Poli-tička kultura treba da otvori nova polja razumijevanja odnosa po-litika-društvo-kultura, što je posebno slučaj na našim prostorima. Osim teorijske dubine i razumijevanja pojmova i odnosa kako je već navedeno, ova knjiga ima dodatni značaj zato što je pionirski rad u oblasti političke kulture, u Crnoj Gori posebno. Nedostatak radova iz ove oblasti je evidentan pa bi rad R. Kneževića mogao da posluži kao odskočna daska za dalja istraživanja, posebno imaju-ći u vidu teorijsku elaboraciju koja svima može predstavljati odlič-nu osnovu za dalji rad. Osim toga, mnoštvo metodoloških pristu-pa i autora koje pisac pominje su početak otvaranja polja političke kulture za crnogorske okvire. Zato se na kraju može zaključiti da je osim uobičajene naučne vrijednosti doprinos knjige R. Kneže-vića i iznad toga, da je ona postavila temelj istraživanju političke kulture u Crnoj Gori.