blazsetin.doc · web viewmarko dekić najplodniji je i najpopularniji pjesnik književnosti hrvata...
TRANSCRIPT
1
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet
31000 Osijek, Lorenza Jägera 9.
Poslijediplomski sveučilišni studij „Književnost i kulturni identitet“
István Blazsetin
Strukture moderniteta u korpusu hrvatskoga pjesništva u Mađarskoj
doktorski rad
Mentor: prof. dr. sc. Goran Rem
Osijek, 2013.
2
THE JOSIP JURAJ STROSSMAYER UNIVERSITY OF OSIJEK
FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES
Literature and cultural identity
István Blazsetin
MODERNITY STRUCTURES IN THE CORPUS OF
CROATIAN POETRY IN HUNGARY
Doctoral Thesis
Osijek, 2013.
3
Mentor: Dr. sc. Goran Rem, redoviti profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku
4
Povjerenstvo za ocjenu doktorskoga rada:
1. prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, predsjednik, Filozofski fakultet u Osijeku
2. prof. dr. sc. Goran Rem, mentor, Filozofski fakultet u Osijeku
3. doc. dr. sc. Zoltan Medve, Filozofski fakultet u Osijeku
3.
5
Sažetak
Predmet ovoga rada je istraživanje modernosti korpusa hrvatskoga stvaralaštva u Mađarskoj.
Preciznije, proizvodnja hrvatske književnosti u Mađarskoj će biti istražena preko omjeranja s
mogućnošću da ju se prepozna najzahtjevnijim parametrima matične hrvatske povijesti
književnosti u bavljenju aktivnim rekapitulacijskim projektima. Predmet ovoga rada je dosada
gotovo previđen u obzorima matične hrvatske povjesnice, na neki je način slijepa pjega uvida
brojnih dosadašnjih pa i recentnih povjesnica. Rad će nastojati sagledati načine za
osporavanje ovoga stanja previda, posebno s obzirom na pojavu tendencija modernosti koje su
komparativna značajka novije produkcije predmetnog podkorpusa. Ponajviše se nastoji
ukazati na postojanje estetske zalihe koja jest priključiva matičnoj recepciji upravo s gledišta
evaluacijskih opažanja. Stoga će rad kombinirati podatke o recepciji i poetičke raščlambe
kako bi ukazao na stanje u tekstovima kao uvjerljivu ponudu hrvatskome matičnom tijeku
književnosti. U središtu interesa ovoga rada je pjesništvo pošto je ono najzahtjevnije otišlo u
modernistički pa i postmodernističkim istraživanjima u dosada objelodanjenoj produkciji
hrvatske književnosti u Mađarskoj.
Ključne riječi: nacionalni korpus i podkorpus, poetičko-pjesničke odrednice, modernitet -
postmoderna, panonizam, stvaralaštvo podnebne osjetljivosti.
6
Summary
Subject of this research is literary creation of croatian literature in Hungary. More
specific, this research will try to prove that the part of croatian production in Hungary is
modernistic and with this intention is allready ready to be accepted in contemporary croatian
reception. This literary work, this specific subcorpus, is in the way of reception of whole
history od croatian literature something like a blind spot of Croatian literary corpus. This
thesis will be based on researching of possibility how to contextualise production of croatian
writers in Hngary to mainstream of croatian literature. The main goal of research is to achieve
interpretational signals for recognation of the next step in a life of croatian corpus of literature
produced in Hungary. This thesis analyzes basic historical and poetic-poetry determinants of
literary production of the main croatian writers from Hungary. In the focus of the thesis
argumentation is poetry production, because this part of croatian literature in Hungary is
mostly spread in researching of not only modernistic but also the postmodernistic poetical and
aesthetical expiriences.
Keywords: national corpus and subcorpus, poetic-poetry determinants, postmodernism,
panonism, literature of geografical sensibility
7
KAZALO
1. Uvod
2. Hrvatska nacionalna manjina u Mađarskoj
3. Književnost Hrvata u Mađarskoj
3.1. Pristup književnosti Hrvata u Mađarskoj
3.2. Karakteristike književnosti Hrvata u Mađarskoj
3.3. Povezanost književnosti Hrvata u Mađarskoj s književnošću i kulturom matične
zemlje
3.3.1. Primjer prvi: „Hrvatski leksikon“
3.3.2. Primjer drugi: Dubravko Jelčić: „Povijest hrvatske književnosti“
4. Posebnosti književnog sustava
4.1. Nakladništvo u književnosti Hrvata u Mađarskoj
4.2. Časopisi Hrvata u Mađarskoj
4.2.1. „Riječ“
4.2.2. „Pogledi“
4.2.3. „Hrvatski kalendar“
5. Od časopisa do književnosti Hrvata u Mađarskoj
5.1. Časopisi i pojava prvih književnih imena (1945-1969)
5.1.1. Roza Vidaković
5.2. Književna djelatnost nakon objavljivanja antologije „U kolo“ (1969-1984)
5.2.1. Josip Gujaš Džuretin
5.2.2. Marko Dekić
5.2.3. Stipan Blažetin
5.2.4. Mate Šinković
5.2.5. Marija Vargaj
5.2.6. Branko Filaković
5.3. Književna djelatnost nakon izlaska antologije „Gde nestaje glas?“ (1984 - )
5.3.1. Jolanka Tišler
5.3.2. Đuso Šimara Pužarov
5.3.3. Ljudevit Škrapić
8
5.3.4. Matilda Bölcs
5.3.5. Đuro Pavić
5.3.6. Stjepan Blažetin
5.3.7. Timea Horvat
5.3.8. Katarina Gubrinski-Takač
5.3.9. Matija Kovačić
5.4. Ostala produkcija na stranicama književnih časopisa
5.4.1. Prijevodi
5.4.2. Književnopovijesna istraživanja
5.5. Časopisi i dijalektalno pjesništvo
5.6. Kontinuitet proznog i dramskog stvaralaštva
5.7. Dječja književnost Hrvata u Mađarskoj od 1945. do danas
5.8. Pogled na usmena književnost Hrvata u Mađarskoj
5.8.1. O bajkama u zbirci Latice ivančice
5.8.2. Kršćanski motivi u pripovijetkama Hrvata u Mađarskoj
5.8.3. Iz usmene u pisanu književnost: Jozo i Jela u prepjevu Đuse Šimare
Pužarova
6. Zaključak
7. Literatura
8. Izvori
9
1. Uvod
Cjelokupna književnost Hrvata u Mađarskoj nastaje na rubu hrvatskog etničkog
prostora, a nakon Prvoga svjetskoga rata Hrvati će se naći u inojezičnom (mađarskom)
okruženju, u položaju nacionalne manjine, bez izgrađenog školskog sustava, bez kulturnih i
znanstvenih institucija a sve do 60-ih godina XX. stoljeća bit će skoro u potpunosti odsiječeni
od matičnoga hrvatskoga naroda, od hrvatske književnosti. Život pa onda i književnost
hrvatske nacionalne zajednice u Mađarskoj bitno će određivati povijesno-političke prilike u
mađarskoj državi. U takvim uvjetima trebalo je izgraditi segmente institucije književnosti kao
što su književni časopis, nakladništvo, distribucija knjiga, književna kritika, književni susreti,
književne nagrade itd. Dok se u Hrvatskoj od sedamdesetih godina XX. stoljeća propituju
odnosi unutar institucije književnosti a u osamdesetima već se jasno postavljaju pitanja krize
njezinih funkcija, književnost Hrvata u Mađarskoj tek uspijeva iznjedriti svoje prve književne
časopise, antologije i povijesne preglede. U trenutku kada se u hrvatskoj i mađarskoj
književnoj javnosti (prije svega u književnopj produkciji ali i u znanosti), s kojima je
književnost Hrvata u Mađarskoj u izravnom kontaktu, u skladu s postmodernističkim
postavkama, govori o krizi tradicionalne institucije književnosti, Hrvati u Mađarskoj tek
nastoje izgraditi i učvrstiti upravo te tradicionalne segmnete institucije književnosti na
temeljnim vrijednostima kao što su baština, običaji, nacionalni identitet, zavičajna privrženost
itd. Budući da institucija književnosti među Hrvatima u Mađarskoj nije bila izgrađena i
učvršćena nije moglo doći ni do njezine izrazite krize, takvi su poticaji mogli postati
djelotvorni tek nakon uspostavljanja boljih kontakata i komunikacija s Hrvatskom.
U ovakvim uvjetima nastali pjesnički opusi tek rijetko napuštaju obzor očekivanja
čitateljske publike odrasle na kalendarskom štivu i pučko-običajnim priredbama. Značajnije
promjene donijet će pojava književnih časopisa (Glas, Riječ) krajem osamdesetih i u
devedesetim godinama te sve redovitija kulturna komunikacija s hrvatskim književnim
prostorom nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Jačanjem dijaloga s kulturnim
prostorom hrvatske države, ali i pokazivanjem stanovite otvorenosti prema suvremenoj
mađarskoj književnosti u pjesničkoj praksi nekih autora (Josip Gujaš Džuretin, Stipan
Blažetin, Matilda Bölcs, Ladislav Gujaš, Timea Horvat) doći će do prevladavanja zavičajno-
romantičarske lirike, opterećenosti prosvjetiteljskim koncepcijama i nacionalno-identitetnim
problemima te će se pojaviti elementi modernitetnih istraživanja. Pored tradicionalnih lirskih
10
tema sve će se češće pojaviti zaokupljenost jezikom ne kao pukim sredstvom za prijenos
raznih poruka, već kao medijem u kojem lirski protagonist postoji, samopotvrđuje ili se
rastvara te gubi i posljednje elemente autoritarnosti. Time se otvara prostor za jezične igre, za
još uvijek stidljivu pojavu ludističke svijesti i nastajanje humornih, ironijskih pa čak i
autoironijskih tekstova.
11
2. Hrvatska nacionalna manjina u Mađarskoj
Nakon Prvog svjetskog rata dolazi do državno-političke reorganizacije
srednjoeuropskog prostora. Raspadom i raskomadanjem središnje države na tom prostoru,
Austro-Ugarske Monarhije, „versajski krojači“ novoga zemljovida, koji deklarativno nastoje
uzeti u obzir i etnički princip pri razgraničavanju novih državnih tvorevina, zbog nacionalne
izmiješanosti stanovništva nisu u stanju stvoriti nacionalno homogene države, premda je
svako nacionalno izaslanstvo kao maksimalan cilj postavio želju da se po mogućnosti svi
pripadnici istoga naroda nađu unutar zajedničke države. Dijelovi pojedinih naroda koji su se
povlačenjem novih granica i potpisivanjem Trianonskog mirovnog ugovora našli izvan
matične države velikim dijelom sačinjavaju današnje nacionalne manjine. Na taj način
dijelovi hrvatskoga naroda poslije Prvog svjetskog rata dospijevaju u druge države formirane
pretežito upravo na području bivše Austro-Ugarske Monarhije (Austrija, Čehoslovačka,
Mađarska, Rumunjska i Kraljevina SHS). Hrvati su u Austro-Ugarskoj Monarhiji bili narod s
atributima državnosti pa gdje god živjeli unutar te države, njihovu identifikaciju s hrvatskim
narodom, hrvatskom kulturom i jezikom nije sprječavala državna granica. Drugim riječima,
prostor Austro-Ugarske Monarhije bio je jedinstveni kulturni prostor svih naroda u toj državi
u kojemu su ideje, kulturna i gospodarska dobra, barem teoretski, nesmetano kolala, što je
važilo i za Hrvate iako Hrvatski sabor nije imao političke ingerencije nad Hrvatima preko
Drave.
Nakon Prvog svjetskog rata raspada se taj jedinstven srednjoeuropski kulturni prostor,
što će pogubno djelovati na Hrvate u Mađarskoj1, a posebice će pogoditi gradišćanske Hrvate,
baranjske Hrvate (Šokce) i bačke Hrvate. Zbog svega će toga 1918. godina (1921. kada je 1 „Dijelovi hrvatskog naroda koji su se naselili unutar etničkog teritorija Madžara oblikovali su sljedeće etničke ogranke, određujući ih s vremenom i posebnom etnonimijom: 1) Zapadnougarski Hrvati. Taj ogranak je raspadom Austro-Ugarske i razgraničenjem između novih država koje su tada nastale razbijen na austrijski, madžarski i slovački dio. Od 1921. godine nazivaju se etnonimom Gradišćanski Hrvati. 2) Bunjevci i Šokci. Nastavali su južne i jugoistočne županije. Raspadom Austro-Ugarske i oni su razbijeni na madžarski, jugoslavenski i rumunjski ogranak. 3) Bošnjaci. Žive u Pečuhu i okolici. 4) Bunjevački ogranak koji se nalazi pored Budimpešte koristi etnonim (ili mu je nametnut) Iliri, odnosno Raci. 5) Dalmatini. Mala hrvatska etnička enklava u Sentandreji, središtu kulture srpskoga naroda u Madžarskoj. 6) Toti. Mala skupina Hrvata nastanjenih nedaleko Balatona u županiji Somogy. Do danas su materinski jezik sačuvali jedino najstariji pripadnici ogranka. 7) Hrvati uz Muru i Dravu, bez lokaliziranog etnonima.”Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 25-27.
12
potpisan mirovni ugovor u Trianonu i konačno utvrđene državne granice Mađarske) doista
značiti prekretnicu u životu Hrvata u Mađarskoj. Hrvati koji žive na području današnje
Mađarske doselili su se na ova područja mahom tijekom XVI. i XVII. stoljeća, ali prema
nekim istraživačima među njima ima i autohtonih etničkih ogranaka.2 Promijenjena
državnopolitička slika Srednje Europe zapravo na neki način ’stvara’ nacionalne manjine u
suvremenom smislu riječi3 pa od tog trenutka možemo govoriti i o hrvatskoj nacionalnoj
manjini u Mađarskoj. Raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije sličnu
sudbinu proživljavaju Hrvati u Vojvodini (Srbiji)4, Crnoj Gori i Sloveniji5.
Kako ističe Đuro Vidmarović, narodne manjine dijelovi su jednog naroda koji su se
stjecajem povijesnih prilika odvojili od matičnog etnikuma i nastavili svoj povijesni razvoj
unutar tuđeg etničkog prostora i njegove državne organizacije.6 U znanosti, kao i u politici,
kako u Mađarskoj tako i u Hrvatskoj, supostoje termini narodna manjina, nacionalna
manjina, narodnost.7 Termin narodnost ima dva značenja: svijest o pripadanju narodu i
etnička skupina, dio naroda u jednoj državi koji ima svoju matičnu državu, nacionalna
2 „Jedan dio istraživača nastoji dokazati da su Južni Slaveni, u prvom redu Šokci i podravski Hrvati potomci starosjedilaca, koji su se u južne krajeve naše domovine (Županija Baranja, Somogy, Zala i Bács-Kiskun) naselili još u VI-VII. stoljeću i da su ih Madžari za vrijeme osvajanja domovine zatekli u ovim krajevima. Druga grupa trvdi da nakon dolaska Madžara a prije najezde Turaka (X-XVII. stoljeće) na pomenutoj teritoriji nije bilo južnoslavenskih naselja.“Šarošac, Đuro. 1977. Južni Slaveni u Mađarskoj. Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj (Studije) 2. Poduzeće za izdavanje udžbenika – Demokratski savez Južnih Slavena u Mađarskoj. Budimpešta.Zvonimir Bartolić o pomurskim Hrvatima piše sljedeće:„(...) ti Hrvati se u ove krajeve nisu doselili kao što je to slučaj s Hrvatima u zapadnoj strani Ugarske oko Körmenda, Kőszega, Novoselskog jezera i Šoprona, koji se doseliše u ove krajeve poslije Mohačke bitke (1526. godine) i koji su sobom donijeli iz Slavonije i Bosne svoj jezik i običaje. Ovi prekmurski Hrvati su starosjedioci i s ostalim Hrvatima kajkavcima sačinjavaju jedinstveno etničko područje.”Bartolić, Zvonimir. 1959. Prilog historiji govora Međimurja. Međimurska revija 1. str. 55.O tome vidi još: Pavičić, Stjepan. 1953. Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji. Zagreb; Kerecsényi, Edit. 1982. Povijest i materijalna kultura pomurskih Hrvata. Poduzeće za izdavanje udžbenika. Budimpešta.3 „U velikoj većini europskih ali i izvaneuropskih država političke granice ne podudaraju se s etničkim granicama razlika u njima stvara nacionalne manjine.”Joó, Rudolf. 1984. Nemzetiségi kérdés - kisebbségi egyenjogúság napjainkban: Együtt a nemzetiségekkel: Nemzetiségi politika a mai Magyarországon. Kossuth Könyvkiadó. Budapest. str. 140.4 „I sljedeći kuriozitet čini nam se značajnim: raspadom su bivše SFRJ Hrvati iz vojvođanskog dijela Srijema po prvi puta u svojoj povijesti dospjeli u položaj nacionalne manjine. S druge strane, sve su etničke skupine vojvođanskih Hrvata, dakle i Hrvati u Bačkoj i Banatu, po prvi puta u svojoj povijesti odvojeni državnom granicom od svoga matičnog naroda.”Žigmanov, Tomislav. 2012. Izazovi – sabiranja, sumjeravanja i tumačenja. Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Pečuh. str. 75.5 Hrvati u Sloveniji ni danas nisu priznati kao nacionalna manjina. O tome vidi detaljnije: Hrvati u Sloveniji.1997. Ur. Mirjana Domini. Institut za migracije i narodnosti. Zagreb.6 Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 9.7Mogli bismo dodati i termine etnička, vjerska, jezična manjina ili zajednica, ali one su relativno jasno definirane pa se rijetko miješaju s terminima navedenim u tekstu, premda ih katkad upotrebljavaju i u značenju nacionalna manjina.
13
manjina.8 U socijalističkim zemljama termin narodnost (mađ.: nemzetiség)9 bio je u općoj
uporabi u značenju nacionalna manjina. Ovim terminom željele su se izbjeći eventualne
negativne konotacije riječi manjina10, a ujedno pružiti rješenje onim zemljama koje nisu bile
sklone priznati činjenicu da na njihovom državnom prostoru žive i dijelovi drugih naroda.
Između Prvog i Drugog svjetskog rata u Mađarskoj se pretežno koristi termin nacionalna
manjina. Od 1945. godine do demokratskih promjena 1989. u službenim dokumentima vlasti i
hrvatskih (’južnoslavenskih’) organizacija (primjerice, Demokratskog saveza Južnih Slavena
u Mađarskoj11) pretežno se rabi termin narodnost (narodnosno školstvo, prava narodnosti,
Samostalno odjeljenje za narodnosti Ministarstva prosvjete i kulture itd.). Znanstvene
rasprave i međunarodni dokumenti, međutim, govore o različitim, a onda i o nacionalnim
manjinama.12
8 Rječnik hrvatskoga jezika. 1991. Ur. Anić, Vladimir. Novi Liber. Zagreb. str. 370.Zanimljivo je napomenuti da u Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ nema niti natuknice ’narodnost’ niti natuknice ’nacionalna manjina’.9 „U europskim socijalističkim zemljama narodnostima nazivamo onu društvenu formaciju ili grupu koju međunarodna politika i pravo naziva (nacionalnim, etničkim, jezičnim itd.) manjinama. Međunarodni dokumenti pojam „manjina“ smatraju točnijim i daju mu prednost u odnosu na „narodnost“ jer je riječ narodnost u više jezika dvoznačna: istovremeno označava državljanstvo i narodnost.”Joó Rudolf. 1984. Nemzetiségi kérdés - kisebbségi egyenjogúság napjainkban: Együtt a nemzetiségekkel: Nemzetiségi politika a mai Magyarországon. Kossuth Könyvkiadó. Budapest. str. 140.10„Osim ostalog, iz naše terminologije izbačen je naziv nacionalne manjine kao nepogodan za samoupravnu zajednicu, u kojoj čovjek ne treba da se osjeća pripadnikom nekakve nacionalne većine niti pak nacionalne manjine.“Šuvar, Dr. Stipe. 1970. Nacije i međunacionalni odnosi. Naše teme. Zagreb. str. 120.„Mislim da nije ništa čudnovato što su se članovi naših nacionalnih manjina pobunili na naslov ’manjina’ u Ustavu i što se smatraju građanima ove zemlje, bez dodatka manjina.“Iz intervjua V. Bakarića danom „Magyar szóu“ 8. 2. 1964. 1978. Nacionalno pitanje u djelima klasika marksizma u dokumentima i praksi KPJ/SKJ. Prir. Kobasa, Leopold; Koprivnjak, Vjekoslav; Šaškar, Ines. Naklada cdd. Centar društvene djelatnosti Saveza socijalističke omladine. Zagreb. str. 463.„Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne upotrebljava više termin „nacionalna manjina“, umjesto njega koristi termin „narodnost“ čime konačno ukida njihov dotadašnji neravnopravni položaj.Szeli, István. 1983. A magyar kultúra útjai Jugoszláviában. Kossuth Könyvkiadó. Budapest. str. 100.„Prema tome, u kapitalističkim državama kod kapitalističkih naroda obično govorimo o manjinama, dok u socijalističkim državama kod socijalističkih naroda govorimo o narodnostima koje žive na zajedničkom prostoru.“Kővágó, László. 1981. Nemzetiségek a mai Magyarországon. Kossuth Könyvkiadó. Budapest. str. 32.1119. svibnja 1945. godine održan je prvi kongres Južnih Slavena na kojem je osnovan Antifašistički front Južnih Slavena. 5. listopada 1947. na II. kongresu Južnih Slavena ova je organizacija preimenovana u Demokratski savez Južnih Slavena u Mađarskoj (DSJS) a za predsjednika je izabran Kosta Šević. DSJS je postojao do 1990. godine kada sve tri nacionalne manjine (Hrvati, Srbi, Slovenci) utemeljuju vlastite organizacije. Savez Hrvata u Mađarskoj osnovan je na skupštini u Sambotelu (Szombathely) 2. i 3. studenog 1990. godine. Slovaci su 1948, Rumunji 1949, a Nijemci tek 1955. osnovali svoje zemaljske organizacije (saveze).12U Mađarskoj postoji pozamašna literatura o problematici nacionalnih manjina pa tako i o terminološkom problemu. Uzrok tomu leži u činjenici da veliki dijelovi mađarskog naroda žive u susjednim zemljama. Npr.: Gáll, Ernő. 1978. Nemzetiség, erkölcs, értelmiség. Szépirodalmi Könyvkiadó. Budapest; Kővágó, László. 1977. Kisebbség-nemzetiség. Kossuth Kiadó. Budapest; Kővágó, László. 1981. Nemzetiségek a mai Magyarországon. Budapest; Stefka, István. 1982. Hol a haza? Nemzetiségek Magyarországon 1945-1980. Szépirodalmi Könyvkiadó; Tilkovszky, Loránt. 1998. Nemzetiségi politika Magyarországon a 20. században. Csokonai Kiadó. Budapest.
14
Poslije demokratskih se promjena u Mađarskoj 1989. ponovno sve više upotrebljava
termin nacionalna manjina o čemu svjedoči i naziv Zakona o nacionalnim i etničkim
manjinama13 koji je prihvaćen 1993. godine. Međutim, mađarski je parlament 2011. godine
prihvatio novi zakon o nacionalnim i etničkim manjinama14 koji u uporabu ponovo vraća
termin narodnost (nemzetiség) koji se od tada dosljedno koristi u svim zakonskim aktima i
službenim vladinim dokumentima pa je preuzimaju i nacionalne zajednice u Mađarskoj.
Slične tendencije možemo primijetiti i u Hrvatskoj, s tom razlikom što se ovdje kod nekih
autora alternativno pojavljuje i termin narodna manjina,15 premda zakon koji je 2002. donio
Hrvatski sabor govori isključivo o nacionalnim manjinama16. U međunarodnoj praksi najviše
se koristi termin nacionalna manjina (Nacional minority ili nacional and ethnic minorities),
stoga je i dokument Ujedinjenih naroda posvećen toj problematici naslovljen Deklaracija o
pravima nacionalnih, etničkih, vjerskih i jezičnih manjina17. U ovom tekstu pod terminom
nacionalne manjine18 razumijevaju se dijelovi jednog naroda koji ne žive u državi matičnog
naroda već na teritoriju druge države. U skladu s ovakvim određenjem ovakvo određenjem
Hrvati u susjednim zemljama pa tako i u Mađarskoj dosita nacionalna manjina.
13Točan naziv zakona na mađarskom jeziku: 1993. évi LXXVII. törvény a nemzeti és etnikai kisebbségek jogairól, u prijevodu na hrvatski jezik: Zakon LXXVII. iz godine 1993. o pravima nacinalnih i etničkih manjina.Zakon odmah na početku definira što se u Mađarskoj smatra nacionalnom ili etničkom manjinom:Glava I. članak 1. (2) U smislu ovoga zakona nacionalna i etnička manjina ( u daljnjem tekstu: manjina) je svaka narodna grupa koja na teritoriju Republike Mađarske živi autohtono najmanje sto godina, koja je u odnosu na stanovništvo zemlje u brojčanoj manjini, čiji su članovi mađarski državljani a od ostalog dijela stanovništva razlikuje se po vlastitom jeziku, kulturi i tradiciji i istovremeno izražava svijest o zajedničkoj pripadnosti, koja je usmjerena na očuvanje svega navedenoga, te na izražavanje i zaštitu interesa povijesno nastalih zajednica.Zakon nabraja priznate nacionalne manjine u Mađarskoj:Glava IX. članak 61. (1) U skladu s ovim zakonom autohtonim narodnim grupama u Mađarskoj smatraju se sljedeće: bugarska, ciganska, grčka, hrvatska, poljska, njemačka, armenska, rumunjska, rusinska, srpska, slovačka, slovenska i ukrajinska. (2) Ukoliko osim navedenih u stavku (1) daljnja manjina želi dokazati da odgovara uvjetima koje sadrži ovaj zakon, najmanje 1000 građana s biračkim pravom, koji sebe smatraju pripadnikom te manjine, svoju narodnu inicijativu mogu podnijeti predsjedniku zemaljske skupštine. Kod tog postupka potrebno je uvažiti propise zakona XVII. iz g. 1989. o referendumu i narodnoj inicijativi.Kisebbségi értesítő: Bilten za nacionalne i etničke manjine u Mađarskoj. 1993. Nemzeti és Etnikai Kisebbségi Hivatal. Budapest.14 Zakon CLXXIX iz godine 2011. o pravima narodnosti. http://net.jogtar.hu/jr/gen/hjegy_doc.cgi?docid=A1100179.TV (pristupljeno 22. rujna 2013.)15 Vidi: Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 9-20.16 Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. http://www.zakon.hr/z/295/Ustavni-zakon-o-pravima-nacionalnih-manjina (pristupljeno 22. rujna 2013.)17 Vukas, Budislav.1990. Pravni položaj Hrvata u Mađarskoj. Migracijske teme. 6/3.18 „Dio nacionalne cjeline koji je zbog povijesnih ili političkih razloga ostao izvan granica područja/države na kome živi većina pripadnika toga naroda i koji ima svijest o pripadnosti naciji kao posebnu društvenom kolektivitetu.”Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja. 1998. Ur. E. Heršak. Institut za migracije i narodnosti – Školska knjiga. Zagreb. str. 160-161.
15
3. Književnost Hrvata u Mađarskoj
Književnost Hrvata u Mađarskoj moguće je promatrati unutar vlastitoga korpusa, ali
ona, po samoj svojoj prirodi pripada korpusu cjelokupne hrvatske književnosti, premda je to
na razini opisa često nedovoljno osviješteno i nedovoljno vidljivo.19 Sve do danas hrvatski
književnopovijesni se diskurz nije ozbiljno pozabavio problemom hrvatske književnosti izvan
prostora Republike Hrvatske, nije ponudio općeprihvaćena terminološka i metodološka
rješenja.
Ako za označavanje Hrvata izvan hrvatske države upotrebljavamo riječ dijaspora,20
onda bi književnost koju oni pišu bila hrvatska književnost u dijaspori.21 Ovisno o
čimbenicima napuštanja domovine od strane pojedinih dijelova hrvatskog naroda i razlozima
njihovog odlaska, možemo govoriti o različitim vrstama dijaspore. S obzirom na razloge
napuštanja domovine Đuro Vidmarović na sljedeći način razvrstava hrvatske zajednice izvan
Hrvatske
Imamo, dakle, povijesnu dijasporu. To su hrvatske narodne manjine u susjednim
zemljama, imamo ekonomsku dijasporu u Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji i
Novom Zelandu. Nadalje imamo najnoviju ekonomsku dijasporu koju nazivamo tzv. radnici
19 Tek rijetka književnopovijesna djela evidentiraju postojanje književnosti Hrvata u Mađarskoj što primjećuje i Z. Bartolić: „Na žalost, matična hrvatska književna kritika i povijest književnosti ne mogu se pohvaliti praćenjem i valorizacijom književnog i kulturnog života Hrvata u susjednim europskim zemljama, Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj, Moravskoj, Rumunjskoj i Italiji.“Bartolić, Zvonimir. 1991. Impresivni lirski dijarij: Kronika jednog kritika. Matica hrvatska. Čakovec. str. 214.Đ. Vidmarović istim povodom piše: „Sa žaljenjem moramo istaći da književna baština te narodne manjine nije prisutna u antologijama, pregledima povijesti hrvatske književnosti, u udžbenicima svoga matičnog naroda.“Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 154.Potrebno je ipak napomenuti da se poslije demokratskih promjena u Hrvatskoj i književnosti hrvatskih nacionalnih manjina pridaje veća pozornost. Tomu, nema sumnje, mnogo pridonosi i Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Utemeljenjem te sekcije nastoji se i istraživanju književnosti hrvatskih nacionalnih manjina dati institucionalizirani oblik.20„Dijaspora - termin koji označuje raseljavanje pripadnika nekog naroda, neke vjerske zajednice i sl. u krajeve izvan njihove postojbine, a da pri tom zadržavaju svoju vlastitu kulturu, vjeru, tradiciju, običaje itd.(...) Hrv. d. su npr. Gradišćanski Hrvati.“Opća enciklopedija:C-Fob 31977. Ur. Šentija, Josip. Jugoslavenski leksikografski zavod. Zagreb.21 Za označavanje hrvatske književnosti izvan Republike Hrvatske od prigode do prigode koriste se brojni termini: emigranstka književnost, književnost u egzilu, književnost u izbjeglištvu, književnost u dijaspori, književnost u iseljeništvu, književnost između dviju domovina, književnost nacionalnih manjina, hrvatska književnost izvan Hrvatske.
16
na privremenom radu i odsustvu i naravno, kao sve socijalističke zemlje do sada koje su se
krstile demokratskim na najvišem nivou, imali smo i političku emigraciju.22
Vidmarović sve Hrvate izvan Hrvatske obuhvaća terminom dijaspora koji pak se
nerijetko koristi kao sinonim za iseljeništvo23, u literaturi često nije sasvim jasno određeno što
se podrazumijeva pod terminom emigrantska književnost ili književnost u izbjeglištvu itd.
Vinko Brešić u studiji Hrvatska emigranstka književnost (1945-1990)24 Hrvate izvan Hrvatske
dijeli u dvije skupine: stabilne (nacionalne manjine u susjednim zemljama) i nestabilne
(migranti i emigranti). Cjelokupnu književnost koja nastaje izvan Hrvatske naziva egzil-
literaturom pri čemu bi ovaj termin obuhvaćao književnu djelatnost obiju nacionalnih skupina
– stabilnih i nestabilnih, dok bi se pojam emigrantske literature odnosio samo na nestabilnu
skupinu.25
Današnje hrvatske nacionalne zajednice na srednjoeuropskom prostoru ’posljedica’ su
ranijih migracija (XVI. i XVII. stoljeće), njih, kako smo vidjeli, Vidmarović zove povijesnom
dijasporom, a Brešić stabilnom skupinom. Od doseljavanja u nove prostore te su hrvatske
zajednice živjele na području Ugarske sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije pa je, barem
potencijalno, postojala mogućnost izravne komunikacije sa središnjim tokovima nacionalne
kulture i književnosti. Uspostava ’novog europskog poretka’ nakon Prvoga svjetskoga rata,
učvršćivanje i vojni nadzor državnih granica te nepovoljne političke prilike imat će za
posljedicu skoro potpunu izolaciju ovih hrvatskih zajednica od kulturnih i književnih zbivanja
u matičnome narodu.
Od 90-ih godina XX. stoljeća hrvatska književna historiografija sve više govori o
emigrantskoj književnosti, pri čemu se najčešće misli na književnost koju su stvarali hrvatski
književnici koji su pred komunističkim teorom 1945. napustili svoju domovinu. I u prvom i u
drugom slučaju radi se o pojavama koji se uglavnom vežu za XX. stoljeće. Ukoliko se
pristupa sveukupnoj hrvatskoj književnosti XX. stoljeća i želi se naznačiti razlika između
hrvatske književnosti koja nastaje na ’središnjem nacionalnom prostoru’26 i hrvatske
književnosti koja nastaje izvan središnjega nacionalnoga korpusa, svrsishodno je hrvatsku
22 Vidmarović, Đuro. 1990. Narodnosne manjine i matična zemlja. Narodne novine. 1990/34.23 U Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića pod natuknicom ’dijaspora’ kao naknadno dobiveno značenje navodi se i sljedeće: „ekonomska i politička emigracija, ljudi na radu u inozemstvu; iseljeništvo.“Rječnik hrvatskoga jezika. 1991. Ur. Anić, Vladimir. Novi Liber. Zagreb.24 Brešić, Vinko. 2001. Teme novije hrvatske književnosti. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb.25 Isto, str.180.26 Ovamo se, dakako, ubraja i hrvatska književnost koja nastaje u Bosni i Hercegovini!
17
književnost koja nastaje izvan središnjeg nacionalnog korpusa (izvan Hrvatske) nazvati
hrvatskom književnošću u dijaspori ili hrvatskom književnošću izvan Hrvatske. Prema do sada
rečenome ova se književnost dalje dijeli na hrvatsku književnost u iseljeništvu27 i književnost
hrvatskih nacionalnih manjina.
Razlozi takve podjele prepoznaju se u činjenici da ekonomska i politička emigracija te
ljudi na privremenom radu u inozemstvu doista čine iseljeništvo jer posjeduju manje-više
sačuvanu svijest o iseljavanju, u njihovom javnom diskurzu često se naglašava mogućnost
povratka u domovinu (premda se nerijetko radi tek o virtualnom ili hipotetičnom povratku),
druga ili treća generacija nerijetko gubi svoj materinski hrvatski jezik i često je vrlo izražena
želja za integracijom u sve sfere društvenoga života države u kojoj se nalaze. Nasuprot tomu
hrvatske nacionalne manjine u europskim državama više nemaju svijest o iseljavanju ili je ono
samo sjećanje na pradomovinu, na novim prostorima žive 300-400 godina, svo to vrijeme su
sačuvali svoj materinski jezik, kulturu, običaje, etnički (nacionalni) identitet te državu u kojoj
žive smatraju svojom domovinom28, a Hrvatsku matičnom zemljom. Za njih ne postoji pitanje
povratka, dok je za iseljenike to realna mogućnost, osobito nakon demokratskih promjena u
Republici Hrvatskoj29.
27 U predgovoru povodom izlaska prve knjige planirane serije Ante Sekulića o hrvatskim piscima ugarskog Podunavlja pod naslovom Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju od početaka do kraja XVIII. stoljeća Stjepan Šešelj upotrebljava dva termina: ’književnost u hrvatskom iseljeništvu’ i ’hrvatska književnost izvan Hrvatske’. čini se da termin ’hrvatska književnost izvan Hrvatske’ zapravo pokriva isto što i naš najširi termin hrvatska književnost u dijaspori. Termin ’književnost u hrvatskom iseljeništvu’, međutim, sudeći po ovom tekstu označava i književnost hrvatskih nacionalnih manjina u susjednim zemljama, premda autor nekoliko redaka ranije izjavljuje da ’se oni(tj. nacionalne manjine - S. B.) ne osjećaju doseljenicima/iseljenicima’.Sekulić, Ante. 1993. Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju od početaka do kraja XVIII. stoljeća. Sekcija Društva hrvatskih književnika – Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Zagreb28 „Hrvati su se u tim podunavskim predjelima odavna udomaćili. Nerijetko su stvarni starosjedioci u usporedbi s mnogim pripadnicima drugih naroda koji uz njih žive. Također odavna se oni ne osjećaju doseljenicima/iseljenicima.“Šešelj, Stjepan. 1993. Uz drugu knjigu Prinosa za povijest književnosti u Hrvata u Sekulić, Ante. Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju od početaka do kraja XVIII. stoljeća. Sekcija Društva hrvatskih književnika – Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Zagreb. str. VII.29 Problematici je slično pristupio i dr. Zdravko Sančević ministar iseljeništva u Vladi Republike Hrvatske 1992. „Hrvati koji se nalaze izvan područja Republike Hrvatske mogu se podijeliti u tri skupine:1) Hrvatske manjine u okolnim zemljama; u Austriji, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj, Rumunjskoj, Italiji, Vojvodini (Bačkoj), Kosovu (Janjevu), Turskoj i Srbiji (Zemunu, Beogradu i Sandžaku)2) Hrvatsko iseljeništvo koje se nalazi u nizu zapadnoeuropskih zemalja, Sjevernoj i Južnoj Americi, Južnoj Africi i Srednjem Istoku3) Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini te hrvatske zajednice u Srijemu i Boki Kotorskoj.Kad napravimo sažetak svih triju spomenutih grupacija Hrvata izvan Republike Hrvatske, mogli bismo reći, da se u Hrvate u dijaspori može uključiti prva i druga grupa hrvatske manjine i hrvatsko iseljeništvo(...)“Sančević, dr. Zdravko. 1992. Hrvati u dijaspori i hrvatsko Ministarstvo iseljeništva. Hrvatski iseljenički zbornik 1992. Hrvatska matica iseljenika. Zagreb. str. 21-22.
18
Povjesničari mađarske književnosti unutar književnosti u iseljeništvu razlikuju i
emigrantsku književnost. Termin emigrantska književnost tada posjeduje političke konotacije,
ističe suprotstavljanje književnika i književnosti koju oni stvaraju prema vladajućem
ideološkom, političkom itd. konceptu u domovini30. U svakom slučaju, književnost Hrvata u
Mađarskoj dio je hrvatske književnosti u dijaspori, odnosno one njezine grane koju smo
nazvali književnošću hrvatskih nacionalnih manjina.
30„Az emigráns jelző politikai minősítést és megkülönböztetést tartalmaz, a különállást és a szembenállást hangsúlyozza; csak a nyugati irodalom első egy-másfél évtizedére talál ez a fogalom, amikor a külföldi magyar irodalom íróinak döntő többsége száműzöttnek vallotta magát; a kifejezés a hatvanas évektől kezdve fokozatosan érvényét vesztette.“Béládi, Miklós; Pomogáts, Béla; Rónay, László. 1986. A nyugati magyar irodalom 1945 után. Gondolat Könyvkiadó. Budapest. str. 15.
19
3.1. Pristup književnosti Hrvata u Mađarskoj
Kulturni život svake nacionalne manjine najčešće izravno ovisi o političkim prilikama
u zemlji u kojoj nacionalna manjina obitava. Političke su prilike, dakle izvanknjiževni
čimbenici, književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas često sputavale, lomile ili
usmjeravale mimo književnih zbivanja u hrvatskoj i mađarskoj književnosti. Veze s matičnom
zemljom, matičnim narodom, a onda i s hrvatskim književnim prostorom, zbog istih razloga,
bile su sporadične, neredovite, a često i potpuno prekinute31. Hrvatski književnik u Mađarskoj
bio je ( a djelomice i danas jest) prepušten sam sebi, vlastitoj svijesti i tradiciji. Te će
okolnosti presudno utjecati na književni život i književnu produkciju.
Pristupiti istraživanju nacionalne književnosti podrazumijeva uvažavanje estetskoga
načela te neprestanog uspostavljanja hijerarhije vrijednosti koje su u danom sinkronijskom
presjeku karakteristične za određenu nacionalnu književnost. Pojedini književnik i/ili
književno djelo može biti veoma značajno za promatranu nacionalnu književnost, ali u
usporedbi s književnim trenutkom tadašnje Europe može igrati sasvim marginalnu ulogu.32
Književnost hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj izgradit će hijerarhiju vrijednosti
unutar vlastitoga sustava, ali ju je istodobno nužno uključiti u vrijednosni sustav cjelokupne
hrvatske književnosti.33 Drugim riječima, potrebno je neprestano imati na umu funkcioniranje
određenog književnog djela kako unutar književnosti Hrvata u Mađarskoj tako i unutar
cjelokupne hrvatske književnosti.34 Također ne treba smetnuti s uma književnost većinskog
31 „Između dva svjetska rata Hrvati u Madžarskoj izloženi su potpunoj asimilaciji. Politikom odnarođivanja dovedeni su na rub etnocida. Ne samo da su im bili zabranjeni svi oblici organiziranog čuvanja etničke samobitnosti, već je bio zabranjen i njihov materinski jezik. Hrvatska osobna imena su zabranjena, a prezimena pomadžarena. Školski sustav bio im je potpuno razbijen.“Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 29.32 „S toga gledišta valja zabilježiti razliku između dijakronijske i sinkronijske vizure: dok je u sinkroniji hijerarhizacija vrijednosti ne samo moguća nego i nužna (jer ni jedna kultura bez vrijednosnih postulata ne može opstojati), u dijakroniji estetičkoga stupnjevanja ne može biti - iz istog razloga. Povijest književnosti nije povijest bilo kakvoga estetskoga napretka; djela ne postaju ni bolja ni lošija, nego naprosto drukčija.“Žmegač, Viktor. 1982. Književnost i zbilja. Školska knjiga. Zagreb. str. 22-23.33 U tom kontekstu valja napomenuti da usporedbe s književnostima ostalih nacionalnih manjina unutar zemlje (u ovom slučaju Mađarske), a i s književnostima nacionalnih manjina u drugim zemljama (npr. književnost Mađara u Hrvatskoj, Rumunjskoj ili Vojvodini) mogu biti veoma korisne i poticajne.34 „Naši književnici jezički i etnički pripadaju književnostima Jugoslavije. Ali ne pripadaju njihovoj književnoj atmosferi, objektivaciji. S druge strane, geografski i politički pripadaju Mađarskoj. Ali opet: stoje van mađarske književne atmosfere.“Milošević, Petar. 1991. O značaju jedne knjige: Ogledi i kritike. Biblioteka Dunav. Tankönyvkiadó. str. 22.Slični procesi karakteriziraju i književnost vojvođanskih Mađara:
20
naroda, dakle mađarsku književnost, ali niti europski (svjetski) književni trenutak.35 Na taj
način neće se izbjegavati valorizacija hrvatske književnosti u Mađarskoj u sklopu cjelokupnog
hrvatskog književnog korpusa i istodobno moći će se bez većih prepreka uzeti u obzir i
kulturno-povijesni značaj te književnosti.36 Tek kombinacijom navedena dva pristupa dobit će
se realna slika o književnosti Hrvata u Mađarskoj, a uključivanjem te književnosti u
cjelokupni hrvatski književni kontekst otvorit će se mogućnost njezina sumjeravanja s
aktualnim hrvatske književnog prostora.37 Ukoliko se ignoriraju estetska, a u obzir uzimaju
isključivo kulturno-povijesna načela, književnost nacionalne manjine neprirodno se izdvaja iz
„Sada je već u pitanju samostalnost ili stupanj samostalnosti u odnosu na ’matičnu književnost’, uklopljenost u književnost ’većinskog naroda’ ili približavanje prema njoj, odnosno, opasnost od neželjene ’izolirane književnosti’.(...) na apstraktnoj razini teško je odrediti samostalnost književnosti nacionalne manjine kao i povući njezine granice.“Szeli, István. 1983. A magyar kultúra útjai Jugoszláviában. Kossuth Könyvkiadó. Budapest. str. 103-104.35 Da takva tvrdnja nije pretjerana, potvrđuje i Ivo Smoljan:„Hoću reći da ima razloga govoriti ponešto i o tome, kako nam se čini iz ovoga Izbora, da je možda hrvatska iseljenička poezija gradila neki most na relaciji: domovina-svijet.(...)Neka i ovaj Izbor pripomogne tim pokušajima, pa da u buduće češće dođe do ovakvih izdanja, koji bi i naše iseljenike inkorporirali u skupnu panoramu hrvatske kulturne baštine.“Smoljan, Ivo. 1980. Hrvatska iseljenička poezija od 15. stoljeća do danas. Hrvatski Odisej: Antologija hrvatske poezije o iseljeništvu. Matica iseljenika Hrvatske. Zagreb. str. 329.Sličnim povodom Imre Bori piše:„Početkom šezdesetih godina postala je neosporna trojna određenost književnosti jugoslovenskih Mađara. Ona nije bila određena samo onim duhovnim izvorima kojima se napajala literatura jugoslovenskih Mađara (univerzalna mađarska literatura, literatura svih naroda Jugoslavije i moderna svetska književnost), već je upozoravala i na sopstvenu specifičnost, ističući u prvi plan i svoj autonomni karakter.“Bori, Imre. 19792. Književnost jugoslovenskih Mađara. Matica srpska. Novi Sad. str. 230.36 „Kada se radi o pripadnicima narodnih manjina, tada stih sročen na materinskom jeziku nema samo književno značenje, već i više od toga: potvrđuje postojanost i samobitnost manjine, potvrđuje da se povijesna svijest manjinskog stanovništva još nije ugasila. Poeziji dakle pripada velika zadaća u čuvanju te svijesti. Povezanost pjesničke riječi i etničkog identiteta manjina sasvim je uočljiva.“Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 35. „(...) manjinski pisac je odgovorniji od bilo koga drugoga za čuvanje vlastitoga jezika i kulture, za osiguravanje njezinoga postojanja.“Szentteleky, Kornél. 1933. Akácok alatt: Délszlávországi magyar írók novellái. Novi Sad - Subotica.37 Autori koji su se doticali problema književnosti hrvatskih nacionalnih manjina uočili su ovdje iznesenu problematiku.„Imajući u vidu specifičnost pojave i razvitka tih tokova, njihov konkretan estetski doseg ostvaren u bližoj ili daljnjoj vezi s matičnom književnosti, antologičar je odabrao kao jedini moguć kriterij istovjetnost selekcije matičnog i izvanmatičnog dječjeg pjesništva no imajući istovremeno pred očima i konkretne uvjete nastanka te poezije, kao i njezinu, podjednako užu estetsku i širu društvenu funkciju u određenoj sredini.“Skok, Joža. 1987. Antologičareva riječ na kraju ili u potrazi za genezom i identitetom hrvatskog dječjeg pjesništva. Lijet Ikara: Antologija hrvatskog dječjeg pjesništva. Naša djeca. Zagreb. str. 271.„Ne razumjeti svu složenost nastanka toga pjesništva, te njegovu sudbinsku povezanost uz materinski jezik, a preko njega uz opstanak manjine, znači svesti ga na razinu provincijalizma i periferije. U toj pogrešci krije se opasnost da se matični narod liši jedne specifične književnosti, da se ne uvidi njezino mjesto u cjelokupnom razvoju duhovne nadgradnje hrvatskog naroda.“Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 34.
21
ocrtanog šireg konteksta, što može prouzročiti zatvorenost u vlastite okvire, povlađivanje
čitateljskoj publici i moguće snižavanje estetskih kriterija u prosudbi promatranog korpusa.38
Središnja je zadaća tradicionalne povijesti književnosti linearizacija i periodizacija
književnih pojava u vremenu. Pomoću njih sustav reducira vlastitu kompleksnost. Koji će se
selekcijski mehanizmi primijeniti pri redukciji ovisi od okoline sustava, od cjelokupnog
konteksta.39 Ukoliko se pokuša književnost Hrvata u Mađarskoj opisati kao mijena stilskih
formacija ili stilskih razdoblja neće se daleko stići jer su takve promjene minimalne i
odigravale su se veoma sporo. Književni je izraz i stilska orijentacija hrvatskih književnika u
Mađarskoj uglavnom konzervativna, opterećena čuvarskim kompleksom40 i prosvjetiteljskim
pristupom te će rezultirati tekstovima romantične orkestracije. Književnost koja nastaje u
takvim okolnostima naglašavat će svoju društveno-političku funkciju u smislu održavanja
materinskoga jezika, vlastite tradicije i nacionalne svijesti u inojezičnom okruženju.
Prihvaćanje te zadaće udarit će pečat skoro cjelokupnoj književnosti Hrvata u Mađarskoj sve
do najnovijih vremena. Pri periodizaciji književnosti Hrvata u Mađarskoj stoga se ne može
poći od imanentne logike književnoga stvaranja. Ipak, koliko god je to moguće, čvorišne
godine treba prepoznati u nekim književnim činjenicama važnima za književnost Hrvata u
Mađarskoj čak i onda kada su te činjenice determinirane drugim društvenim pojavama.
Jasno je sagledavanje spomenutih problema od iznimne važnosti za književnost Hrvata
u Mađarskoj, ali i za književnost svih nacionalnih manjina, barem u određenom povijesnom
razdoblju postojanja njihove književnosti. Želi li se, dakle, proučavati književnost Hrvata u
Mađarskoj, mora joj se prići kao relativno samostalnom sustavu.41
38 Vojvođanski Mađari bili su svjesni tih opasnosti:„(...) a hazai magyar irodalom e ’kisebbségi’ koncepciója, amit a folyóirat képviselt, egy redukált irodalmi kriteriumhoz vezetett el, s ezért a dilettantizmus melegágyává lett, mert a ’kisebbségi néplélek’ igényeit akarta kielégíteni azzal a jelszóval, hogy ’kevesen vagyunk, és ezért egy-két dilettánsnak mégiscsak meg kell bocsátanunk. (...)’Többször érzem annak a vádnak az igazságát, hogy dilettánsokat nevelek, de másrészt a felelősség nagyon nagy: nem riasztok-e el keményebb kritériummal egy olyan - talán kezdetben nehezebben kibontakozó - tehetséget, aki később értékes munkása lenne nyelvünknek és kultúránknak? ’“Szeli, István. 1983. A magyar kultúra útjai Jugoszláviában. Kossuth Könyvkiadó. Budapest. str. 47.39 Usp. Biti, Vladimir. 22000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Matica hrvatska. Zagreb. str. 408-417.40 Sintagmu „čuvarski kompleks” Josip Pavičić koristi u svojoj knjizi Ispod jezika. 2001. Naklada Pavičić. Zagreb.41 Do istih je zaključaka došao Đuro Vidmarović u svojoj knjizi o pjesništvu Hrvata u Mađarskoj:„Pjesništvo Hrvata u Madžarskoj dio je povijesti borbi za čuvanje narodne samobitnosti toga dijela dijaspore hrvatskog naroda. To je dalo obilježje poeziji. Pjesnici su prolazili složene procese, nalazeći se često razapeti između književnih i ideoloških stremljenja većinskog i matičnog naroda. Zbog toga potraga za uporištem književnoga vrednovanja poezije ne smije zanemariti povijesne okvire u kojima je hrvatska manjina živjela.“ Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 37.
22
3.2. Karakteristike književnosti Hrvata u Mađarskoj
Tijekom svoje povijesti narodi na ovim srednjoeuropskim prostorima često su se
morali boriti za vlastiti opstanak, nerijetko i protiv fizičkog istrebljenja, živjeti pod tuđom
vlašću i u neprestanoj ugroženosti. U takvoj situaciji trebalo je angažirati i iskoristiti
cjelokupni duhovni potencijal naroda u borbi za opstanak. Stoga književnici, umjetnici
najčešće nisu ignorirali društveno-političku zbilju vlastite zemlje, vlastitoga naroda pa je
književnost tih naroda vrlo često bliska prosvjetiteljskoj koncepciji književnosti.42 Primjera za
to ima napretek i u hrvatskoj i u mađarskoj kao i u ostalim srednjoeuropskim književnostima.
Svjedoči o tome, između ostalog, i bogata hrvatska domoljubna poezija od Marulića,
Gundulića preko Šenoe, Matoša i Krleže pa sve do najnovijih vremena.
Ako su narodi na tim prostorima bili često ugrožavani, onda to za nacionalne manjine
vrijedi višestruko. Može se slobodno ustvrditi da nacionalne manjine žive u stalnoj
ugroženosti, čak i onda, kada žive u relativno povoljnom političkom okruženju, kada su im
osigurana „sva prava“ prema međunarodnim konvencijama. Dovoljno je imati na umu
neizbježnu i nezaustavljivu prirodnu asimilaciju koja pod utjecajem agresivnih medija,
globalizacijskih tendencija i ostalih socioloških promjena, od 70-ih godina XX. stoljeća
poprimila velike razmjere. Književnik, pripadnik nacionalne manjine u takvim prilikama
osjeća odgovornost prema vlastitoj zajednici, ne želi ostati naprosto književnik, najčešće
preuzima na sebe ulogu duhovnog vođe vlastite nacionalne manjine kako bi tako pridonio
čuvanju i jačanju nacionalne svijesti.43 Takve okolnosti književnika pripadnik nacionalne
Milorad Stojević, govoreći o književnosti gradišćanskih Hrvata, ističe:„Zato, uvijek valja voditi računa o tome da se gradišćanskohrvatska književnost mora promatrati iz njezinih vlastitih struktura, problema, itd., jer upravo te razine čine tu književnost takvom a ne drugačijom, tojest manje ili više sličnom nekoj književnosti za uspoređenje, a ponajlakše je to učiniti s književnošću stare domovine ili srednjoeuropskim književnostima njemačkoga i mađarskoga, možda i latinskoga, jezičnog izraza.“Stojević, Milorad. 1994. Ignac Horvat. Libellus. Rijeka. str. 22.42Termin koristi i afirmira Cvjetko Milanja. Vidi: Milanja, Cvjetko. 1991. Doba razlika. Stvarnost. Zagreb. Milorad Stojević u knjizi posvećenom Ignacu Horvatu, gradišćanskohrvatskom književniku, također upotrebljava isti termin u gorenavedenom smislu, označavajući njime karakter književnosti hrvatske nacionalne manjine u Austriji.„Na praktičnoj pak ravni elaboracija živi od premisa (izgubljena povijesnost) čiji će se neki izgubljeni segmenti (narodna svijest, jezik, revitalizacija općenito, književnost, itd.) reaktualizirati putem posrednika (novinarstvo, književnost, umjetnost uopće, kulturna društva, škole, pojedinci) u narodnu svijest, tojest čvrst narodni identitet, što će, opet, biti temelj budućnosnim projekcijama. Budući da je cilj tako velik, jasno je da kolektivni identitet u svojim strukturama dobiva ono što prijenosnici, zbog postizanja toga cilja, gube. Ovdje se zapravo pokazuju sve mane i vrline prosvjetiteljskih koncepcija.“Stojević, Milorad. 1994. Ignac Horvat. Libellus. Rijeka. str. 31-32.43Pišući o knjizi Ljudevita Škrapića Droptine, Zvonimir Bartolić napominje: „Materinski hrvatski jezik očito i kod Škrapića posjeduje vrednote dostojne pjesničke inspiracije, što nam govori da se svaki hrvatski pjesnik u
23
manjine naprosto guraju prema prihvaćanju prosvjetiteljske koncepcije književnosti gdje
primarna zadaća književnog teksta nije estetski užitak već njegova društvena, didaktička,
pedagoška funkcija. Čuvanje materinskoga jezika i nacionalne samosvijesti doživljava se kao
dužnost, kao neka vrsta poslanja. Bit će to jaka pozicija subjekta (neka vrsta poete vatesa) koji
smatra da je pozvan usmjeravati ostale članove zajednice. Otuda proizlazi želja za
prosvjećivanjem, česta didaktičnost i utilitarizam u književnosti nacionalnih manjina te
njihovo posezanje za književnim uzorima iz XIX. stoljeća, navlastito iz vremena
romantizma.44
Autorske intencije umnogome određuje čitateljska publika, njezina obrazovanost,
čitateljske navike itd. Većina hrvatskog pučanstva u Mađarskoj nakon 1918. godine, a
zapravo sve do danas živi na selu, osim malobrojnog hrvatskog svećenstva i učitelja
desetljećima neće biti izgrađenog intelektualnog sloja, a malobrojno će hrvatsko gradsko
stanovništvo (Baja, Mohač) nakon Prvoga svjetskoga rata brzo iščeznuti 45. Želi li književnik
pripadnik nacionalne manjine udovoljiti zadaćama kojih se prihvatio, mora pisati tako da ga
postojeća čitateljska publika, pretežno seosko pučanstvo formirano uglavnom na
usmenoknjiževnoj baštini, romantičarskoj književnosti i pismenosti kalendarskoga tipa, može
razumjeti. Ukoliko će uvažiti receptivnu moć publike kojoj se svojim djelima obraća46, dijaspori nalazi, htio ne htio, u ulozi nacionalnog preporoditelja.“Bartolić, Zvonimir. 1991. Još dva imena bezimena: Kronika jednog kritika. Matica hrvatska. Čakovec. str. 149.44 Milorad Stojević u svojoj knjizi o Ignacu Horvatu utvrđuje da je prosvjetiteljska koncepcija trajno nazočna u književnosti gradišćanskih Hrvata:„U čemu god se okušao na prvome mjestu Horvatu je bila pragmatičnost nakane, odnosno prosvjetiteljski poriv. Jednako se to osjeća i u književnim i u neknjiževnim tekstovima. To nije ništa novo u gradišćanskohrvatskoj književnosti. Od svojega početka, uskrsne pjesme i očenaša zabilježena rukom svećenika Jurja Vukovića u Klimpuškom misalu, do današnjih dana te su tendencije imanentne gradišćanskohrvatskoj književnosti, pa čine bitni strukturni njen sastojak.“Stojević, Milorad. 1994. Ignac Horvat. Libellus. Rijeka. str. 89.45 „Iznenađuje što mi nismo nikada imali svoje hrvatsko građanstvo u Bačkoj. Imali smo gradove: Baju. Sombor, Suboticu i druge. Ali, nismo imali građanski stalež, svoje trgovce i obrtnike, nismo - ili jedva smo - imali svjetovnu inteligenciju.“Sekulić, Ante. 1970. Književnost bačkih Hrvata. Kritika. Sv. 5. str. 60-61.46 Djelovanje Ignaca Horvata to bjelodano potvrđuje:„Receptivna distribucija i interakcija tih čimbenika izgledala bi ovako: polazište su seljaci kao osnovni nositelji identiteta u kulturi i jeziku; seljačka su kultura i jezik temelj hrvatsko svjesnim intelektualcima da rekreiraju tu kulturu i jezik, da ih samo s tom sviješću umjetnički realiziraju, ali ne dalje od duha i receptivne moći sela; tako se rekreirana kultura, kao vraćanje zaborava, sa svojim specifičnim duhom i minimalnim jezičnim mijenama sada natrag nudi selu, kako bi ono sve to prihvatilo kao svoje zaboravljeno blago, kao svoj i općegradišćanskohrvatski identitet.“Stojević, Milorad. 1994. Ignac Horvat. Libellus. Rijeka. str. 32.Đuro Vidmarović pišući o Marku Dekiću dolazi do sličnih zaključaka: „U uvjetima kada jedna narodna manjina polagano gubi svoj materinji jezik potrebno je pisati onako kako to zahtijeva čitalačka publika: jednostavno, razumljivo, melodiozno, pomalo u duhu narodnog stvaralaštva, ali nipošto banalno i ispod stanovitog estetskog nivoa.“Vidmarović, Đuro. 1979. Marko Dekić pjesnik među Južnim Slavenima u Mađarskoj, Matica. Iseljenički kalendar. Matica iseljenika Hrvatske, Zagreb. str. 224.
24
ponovo će nastati tekstovi u znaku angažirane književnosti opterećene čuvarskim
kompleksom te budničarskim i didaktičnum karakterom. Na taj način književno će djelo često
u odlučujućoj mjeri uvjetovati izvanknjiževni čimbenici, što u velikoj mjeri odvraća
pozornost autorske svijesti od imanentnih književnih, žanrovskih, jezično-izražajnih pitanja te
sprječava implantaciju avangardističkih i neoavangardističkih elemenata i ulazak
postmodernističkih istraživanja u prostor hrvatske književnosti u Mađarskoj. Autorska svijest
u takvoj situaciji misli da ne smije ignorirati čitatelja i iznevjeriti njegov obzor očekivanja47
niti se njime poigravati. Opisani procesi koče ili, u najmanju ruku, usporavaju ulazak novih
stvaralačkih postupaka i tehnika48 u književnost nacionalne manjine. Oni se teško (ako i
uopće) ukorjenjuju u književnosti Hrvata u Mađarskoj između ostalog i zbog relativno
siromašne vlastite književne tradicije.
Ovako uvjetovan književni prostor nakon Drugoga svjetskoga rata suočava se sa
nedvosmislenim ideološki usmjerenim zahtjevima socijalističkoga društva prema književnoj
produkciji. Brzo, bez većih se otpora prihvaća socrealistički koncept koji naglašava
društveno-etičku i idejnu funkciju književnosti, koncept koji je svojim mimetičkim pristupom,
utilitarnošću i jakim subjektom bio blizak većem dijelu hrvatskih književnika. Zapravo,
trebalo je samo teme i motive prilagoditi „službenim“ zahtjevima. Pored toga Hrvati su pa
onda i hrvatska književnost u Mađarskoj gurnuti u tzv. južnoslavensko zajedništvo gdje će,
unatoč brojčanoj inferiornosti Srba, jasno doći do izražaja upravo srpske hegemonističke
težnje, ponajprije inzistiranjem na srpskoj književnoj tradiciji i „srpskohrvatskom“, zapravo
srpskom jeziku kao jedinom standardnom jeziku. Ove će okolnosti odrediti relativnu
konzervativnost književnosti Hrvata u Mađarskoj, njezinu privrženost baštini, tradiciji i
tradicionalnom načinu izražavanja ( usmena književnost i folklor, književnost XIX. stoljeća)
što će uzrokovati golem raskorak između suvremenih kretanja u književnosti i književne
produkcije Hrvata u Mađarskoj. Navedene će karakteristike neko vrijeme prožimati cijelo
književno stvaralaštvo, umjetnički, kulturni i duhovni život hrvatske nacionalne manjine u
47 „Književno djelo i kad se ukazuje novim, ne prezentira se kao apsolutna novost u obavijesnom vakuumu, nego predisponira svoju publiku nagovještajima, otvorenim i skrivenim signalima, dobro znanim obilježjima ili implicitnim uputama za posve određen način recepcije. Ono budi uspomene na već pročitano, dovodi čitatelja do određenog emocionalnog stava i već svojim početkom utemeljuje očekivanja za ‘sredinu i kraj’, koja se u nastavku lektire mogu po određenim pravilima igre, što ih donosi rod ili vrsta teksta, podržavati ili mijenjati, preusmjerivati ili razrješavati ironijski.(...)Novi tekst evocira čitatelju (slušatelju) iz prijašnjih tekstova dobro znani obzor očekivanja i pravila igre koja se zatim variraju, korigiraju, preinačuju ili pak samo reproduciraju.“ Jauss, Hans Robert. 1985. Povijest književnosti kao izazov znanosti o književnosti . Suvremene književne teorije. Ur. Beker, Miroslav. Sveučilišna naklada Liber. Zagreb. str. 256-257.48 Rečeno se odnosi na stvaralačke postupke kao što su, primjerice, različite vrste intertekstualnosti, citatnost, autoironija, tematizacija književnog žanra, različite pripovjedačke strategije itd.
25
Mađarskoj. Grčevito čuvanje tradicije i strah od bilo kakvih promjena djelomice proizlazi iz
spontane obrambene reakcije ugrožene zajednice koja na taj način reagira na sve jače, često i
nasilne, asimilacijske tendencije pa je zatvaranje u vlastiti tradicijski prostor možda u
određenom smislu odigralo pozitivnu ulogu.49 Upravo će zato u književnosti Hrvata u
Mađarskoj sve do 70-ih godina XX. stoljeća dominirati romantičarski elementi, a usmena će
književnost najčešće biti jedinim uzorom u književnom stvaranju. Od 70-ih godina XX.
stoljeća gubi na snazi prosvjetiteljska koncepcija s natruhama socrealizma pa se književnost
polako oslobađa ideoloških i budničarsko-didaktičnih zadaća, postaje svjesna sebe i svoga
položaja te se, stekavši na taj način izvjesnu literarnu samosvijest, približava hrvatskoj,
mađarskoj i uopće cjelokupnoj svjetskoj književnosti. Prijeđeni put književnosti Hrvata u
Mađarskoj posjeduje tako niz obilježja koji ju odvajaju od dominantnih tijekova hrvatske
književnosti te joj, dakle, valja prići kao samostalnom sustavu.50
49 Do istog su zaključka došla i sljedeća dva autora, prvi govoreći o bačkim, a drugi o gradišćanskim Hrvatima:„Paradoksalno je, ali - barem po mojoj ocjeni - istinito, da je zaostalost kao negativni element u oazama raseljenih Hrvata pozitivno djelovala na čuvanje narodne pripadnosti.“Vujkov, Balint. 1971. Predgovor. Cvjetovi mećave: Hrvatske narodne pripovijetke iz Mađarske, Rumunjske, Austrije i Čehoslovačke. Matica hrvatska. Zagreb. str. 17.„Shvaćen je konzervativizam ovdje kao očuvanje onih vrijednosti gradišćanskoga hrvatstva koje su temelj identiteta, a bez takva identiteta nemoguć je bilo kakav razgovor, ili program, za modernu reanimaciju i budućnost hrvatstva na suvremenoj osnovi. Pod konzervativizmom Horvat, i ostali pisci hrvatskoga Gradišća, uvijek zapravo podrazumijevaju obnovu izgubljenog, na osnovi čega se tek može dograđivati identitet u budućnosti. Stoga, konzervativizam sadrži u sebi obnovu svih izgubljenih, ne samo kulturnih, razina života gradišćanskih Hrvata.“Stojević, Milorad. 1994. Ignac Horvat. Libellus. Rijeka. str. 12-13.50 „Pjesništvo Hrvata u Madžarskoj dio je povijesti borbi za čuvanje narodne samobitnosti toga dijela dijaspore hrvatskog naroda. To je dalo obilježje poeziji. Pjesnici su prolazili složene procese, nalazeći se često razapeti između književnih i ideoloških stremljenja većinskog i matičnog naroda. Zbog toga potraga za uporištem književnoga vrednovanja poezije ne smije zanemariti povijesne okvire u kojima je hrvatska manjina živjela.“ Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 37. „Zato, uvijek valja voditi računa o tome da se gradišćanskohrvatska književnost mora promatrati iz njezinih vlastitih struktura, problema, itd., jer upravo te razine čine tu književnost takvom a ne drugačijom, tojest manje ili više sličnom nekoj književnosti za uspoređenje, a ponajlakše je to učiniti s književnošću stare domovine ili srednjoeuropskim književnostima njemačkoga i mađarskoga, možda i latinskoga, jezičnog izraza.“Stojević, Milorad. 1994. Ignac Horvat. Libellus. Rijeka. str. 22.
26
3.3. Povezanost književnosti Hrvata u Mađarskoj s književnošću i kulturom matične
zemlje
Književnost je Hrvata u Mađarskoj dio cjelokupne hrvatske književnosti bez obzira na
njezine brojne posebnosti. Unatoč tomu, uključenosz ove književnosti u sveukupni hrvatski
književni i kulturni prostor još i danas iznimno slab. Ponajprije, bitno je uočiti da u Hrvatskoj
ima iznimno malo informacija o Hrvatima u Mađarskoj. Osamostaljenjem hrvatske države
situacija se ponešto izmijenila, ali uključivanje hrvatskih nacionalnih zajednica sa
srednjoeuropskoga prostora u kulturni i književni život matične zemlje odvija se sve do danas
otežano. Za hrvatsku je književnu javnost književnost Hrvata u Mađarskoj manje-više
nepoznata, djela hrvatskih književnika iz Mađarske samo u rijetkim slučajevima ulaze u
hrestomatije i antologije te povijesne preglede hrvatske književnosti, nisu često ih prešućuju
leksikoni nema ih u udžbenicima.
Promjenom društveno-političkih prilika, raspadom sovjetske imperije, Jugoslavije,
Čehoslovačke, kao i nestankom bipolarnoga svijeta, države, narodi pa onda i nacionalne
manjine srednjoeuropskoga prostora našli su se u novim prilikama. Oslobodivši se
sovjetskoga, a u slučaju Hrvatske jugoslavenskoga, tutorstva i ideoloških nametanja u tom
smislu, sami su krenuli u izgrađivanje svoje države, određivanje vlastitih ciljeva, razvojnih
pravaca itd. Dotadašnja je slika svijeta učas nestala, no na njezino mjesto nije postavljena
nova koja bi mogla barem djelomice zamijeniti prethodnu paradigmu. U skladu s
demokratizacijom društva i širenjem individualnih sloboda, svaka slika svijeta, barem u
početku, iako najčešće samo prividno, postaje ravnopravna. Posljedica tih procesa bila je kriza
i nestanak starih vrijednosnih sustava na brojnim područjima ljudskih djelatnosti, pa u taj
kaotičan prostor bez čvrstih vrijednosnih sustava počinju prodirati vrijednosni sustavi iz
zapadnoeuropskih zemalja i Amerike, sustavi koji nerijetko nisu imali nikakvu uporišnu točku
u tradiciji i kulturi srednjoeuropskih naroda. Upravo se iz navedenog razloga na
srednjoeuropskom prostoru istovremeno odigrava kriza identiteta pojedinca i nešto što bi se
moglo nazvati krizom identiteta pojedinih naroda. Ta je kriza u novoformiranim državama
kao što su, primjerice, Češka, Slovačka, Slovenija, Hrvatska itd. još jača nego u drugima te je
naprosto zahtijevala i nametala ponovno definiranje sebe, svoje samobitnosti, vlastitosti. U
27
tom traženju bilo je logično okrenuti se vlastitoj prošlosti, tradiciji i kulturi, prevrednovati ih51
i tako pronaći one činjenice koje mogu činiti elemente jednog novog vrijednosnog sustava, tj.
aktivirati sile koje djeluju integrativno u nacionalnom smislu. Iz navedenih razloga još više će
se povećati značaj nacionalne povijesti, književnosti, jezika, ali i drugih disciplina: od 90-ih
godina i u Hrvatskoj izlaze brojni rječnici, gramatike, pravopisi, povijesti književnosti,
antologije, ponovno se tiskaju djela starijih autora, pišu se leksikoni, pokrenuta su “Stoljeća
hrvatske književnosti”, na televiziji se ponovno emitiraju stari hrvatski filmovi, dokumentarci,
posvećuje se pozornost do tada zanemarivanim vrijednostima, pa tako i regionalnoj
književnosti i regionalizmu uopće, rubnim pojavama u društvu i umjetnosti kojima se do tada
nitko nije bavio. U sklopu toga procesa raste interes i prema hrvatskoj dijaspori, pa tako i
prema hrvatskim nacionalnim manjinama u susjednim zemljama. Premda je sve više
informacija o hrvatskoj književnosti koja je nastajala (nastaje) u dijaspori i bila (jest) velikim
dijelom nepoznata, pa i nedostupna čitateljskoj publici u Hrvatskoj, do značajnijih pomaka u
integriranju te književnosti u “svehrvatski” književni kontekst, sve do danas učinjeno je vrlo
malo. Istodobno, ali s puno manje intenziteta, raste interes i prema književnostima susjednih,
prije svega srednjoeuropskih. Dakle, pomalo paradoksalno, usred stalno naglašavane potrebe
za uključivanjem u integracijske procese, prije svega, naravno, na razini politike, ali i u
drugim sferama života, narodi na ovim prostorima okreću se prema sebi i vlastitom identitetu.
Pored traženja identiteta čini se da je na djelu i neka vrsta samoobrane pred sve agresivnijim
globalizacijskim tendencijama, kao i u slučaju nacionalnih manjina, aktivira se već dobro
poznati čuvarski kompleks koji rješenje vidi u čuvanju i konzerviranju tradicionalnih
vrjidnosti.
Vrlo spor, ali manje-više kontinuirani ulazak novih informacija o do tada
zanemarivanom ili prešućivanom dijelu hrvatske povijesti i kulture te malo poznatoj hrvatskoj
književnosti u dijaspori52 zahtijevali su (ili još uvijek zahtijevaju) novi pristup, novo
osmišljavanje ili neku vrstu revizije cjelokupnog hrvatskog književnog i kulturnog prostora.
Svjesni spomenute situacije, stručnjaci i izdavači pokreću razne projekte, a, između ostalih, i
leksikografske.
51 Naravno, u tome se nerijetko pretjerivalo, ali čini se ne uvijek zlonamjerno, već iz želje za dokazivanjem vlastitih nacionalnih vrijednosti.52 Ne radi se samo o povijesti, kulturi i književnosti hrvatskih nacionalnih manjina već i o hrvatskoj iseljeničkoj književnosti, o prešućivanim vjerski (katolički) orijentiranim autorima, o tzv. regionalnoj književnosti itd.
28
3.3.1. Primjer prvi: „Hrvatski leksikon“53
Urednici u Predgovoru dvotomnog Hrvatskog leksinona naglašavaju:
Uredništvu Hrvatskog leksikona pripala je povijesna čast objelodanjivanja prvoga
hrvatskoga nacionalnoga leksikona u slobodnoj hrvatskoj državi. (…) Zato je i zadaća ovog
leksikona bila rekapitulacija prošlosti, njezinih putokaza i stranputica, radi poznavanja
sadašnjosti i ostvarivanja samosvjesne budućnosti. Stoga leksikon ne dijeli činjenice koje
prezentira na dobre i loše, nego na znane i neznane; on ne daje nacionalne vrijednosne
prosudbe, nego nudi činjenice koje služe za stvaranje potpunije nacionalne vrijednosne
prosudbe. (…) On ne daje prikaz svjetske književnosti, umjetnosti, znanosti, nego daje prikaz
svega toga i drugoga vezanog za Hrvate i Hrvatsku. (…) Uz Hrvatsku kao zemlju i državu, tu
su i hrvatske zemlje i hrvatska dijaspora.54
Iznesena koncepcija potvrđuje kako Hrvatski leksikon nastoji obuhvatiti cjelokupni
hrvatski književni i kulturni prostor pa prema tome i Hrvate u Mađarskoj. Hrvatski leksikon
sadrži oko 18 000 natuknica, od kojih dvadesetak tematizira Hrvate u Mađarskoj. Vrlo se
kratko, najčešće u 400-500 karaktera opisuje djelatnost desetak pisaca, znanstvenika,
prevoditelja i kulturnih djelatnika, dok su ostale natuknice općenitije naravi. Za primjer neka
posluže dvije natuknice:
Karagić, Antun, kult. djelatnik i dramski pisac (Gara, 1913-Pečuh, 1966). Pisao
vedre kaz. komade i pučke igrokaze o bunjevačkom seoskom životu. Osnovao brojne
amaterske kaz. skupine u dijelu Bačke i Baranje te u Mađarskoj, boreći se za očuvanje
hrv. nac. Svijesti.55
Vjerojatno u skladu s koncepcijom i prostornim ograničenjima, kao brojne druge i ova
je natuknica vrlo štura, ali nažalost, a to je puno važnije, donosi niz poluinformacija.56 Naime,
ako za nekoga tvrdimo da je dramski pisac, potrebno je navesti barem naslov jednog
53 Hrvatski leksikon. 1996-1997. Ur. Antun Vujić. Naklada leksikon d.o.o. Zagreb.54 Hrvatski leksikon. Predgovor. 1996-1997. Ur. Antun Vujić. Naklada leksikon d.o.o. Zagreb. str. VII-VIII.55 Hrvatski leksikon. 1996-1997. Ur. Antun Vujić. Naklada leksikon d.o.o. Zagreb. str. 569.56 Potrebno je ovdje skrenuti pozornost i na nedovoljno točnu formulaciju “u dijelu Bačke i Baranje te u Mađarskoj”iz koje proizlazi da u Mađarskoj nema niti Bačke niti Baranje, što, naravno, nije točno. Dio nekadašnje Baranje danas je u Mađarskoj, a dio u Hrvatskoj. Slično je i s Bačkom. Sjeverni dio Bačke danas se nalazi u sklopu Mađarske, a južni u sklopu Vojvodine (Srbije). Autor natuknice možda je htio govoriti o Mađarskom dijelu Bačke i Baranje, ali nije bio dovoljno precizan.
29
dramskog teksta57, a spomenuti Antun Karagić napisao ih je više od petnaest, od kojih je
brojne tiskao u godišnjaku Danici58 a neke i kao samostalne knjige u Subotici tijekom 1944.
godine.
Dekić, Marko, pjesnik (Santovo, Mađarska, 22. IX. 1937). Maturirao na hrv.
učiteljskoj školi u Budimpešti (1957), radio kao učitelj i novinar budimpeštanskih
Narodnih novina, gdje je još 1953. objavio svoje prve stihove. Njegova obilna
pjesnička produkcija (od 1989. član DHK) uključuje pjesme za djecu, slijedi
uvriježenu zavičajnu (Sunčana polja, 1980) i intimnu (Tišine i ljubavi, 1986) motiviku,
te predstavlja prilog očuvanju kult. identiteta mađ. Hrvata.59
Natuknica donosi podatke o školovanju Marka Dekića te se navode dvije njegove
knjige. Knjiga Sunčana polja zbirka je dječjih pjesama, a ne zavičajna poezija kako tekst
sugerira, a pored toga u toj su knjizi zastupljena još dva autora (Stipan Blažetin i Ljubinko
Galić). Govori se o obilnoj pjesničkoj produkciji, a navode se svega dvije knjige60.
Slični su tekstovi i o ostalim autorima (Antunović, Ivan; Benčić, Nikola; Blažetin,
Stipan; Csuka, Zoltan; Evetović, Ante; Karagić, Mijo; Lőkös, István; Mandić, Mijo; Mandić,
Mišo; Petreš, Ivan; Šarošac, Đuro; Tordinac, Nikola; Vujičić, Stojan). Dodamo li tomu da su
izostali brojni važni autori iz književnosti Hrvata u Mađarskoj, kao što su, na primjer, Josip
Gujaš Džuretin, Đuso Šimara Pužarov, Jolanka Tišler, Mate Šinković i drugi te da se ne
spominju važni sakupljači hrvatske usmenoknjiževne baštine u Mađarskoj (Đuro Franković,
Ruža Begovac ili Živko Mandić), vrsni etnografi, znanstvenici i drugi brojni kulturni
djelatnici, nije teško zaključiti da Hrvatski leksikon ne pruža ni približno realnu sliku o
Hrvatima u Mađarskoj.
U okviru natuknice mađarsko-hrvatski odnosi ovoj je temi posvećen tekst pod
naslovom Hrvati u Mađarskoj, koji je, nažalost, više nego marginalan te u jednoj kartici
govori o doseljavanju Hrvata na prostore današnje Mađarske, kao i o općim političkim 57 Najznačajniji autor hrvatskih pučkih igrokaza u Mađarskoj, poznatije su mu drame Katica (1944.), Rastatkinja (1944.) te Svijest koja je bila nagrađena na “XII. natječaju za najbolju pučku glumu Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca” u Zagrebu 1942. Prije Drugog svjetskog rata utemeljio je Društvo bunjevačkih kazališnih dobrovoljaca, a poslije Rezolucije Infrombiroa zbog svoje kulturne djelatnosti i političkog angažmana bio je proganjan i više puta zatvaran.58 Godišnjak Danica ili Kalendar za Bunjevce, Šokce i Hrvate koji žive u Magjarskoj je izlazio između dva svjetska rata u Budimpešti.59 Hrvatski leksikon. 1996-1997. Ur. Antun Vujić. Naklada leksikon d.o.o. Zagreb. str. 238.60 Marko Dekić doista jest najplodniji hrvatski pjesnik u Mađarskoj s najviše objelodanjenih zbirki pjesama: Duga nad zavičajem (1979.), Tišine i ljubavi (1986.), Stopama djetinjstva (1989.), S bačvanske ravnice (1997.) Mirisi vrbika (2001.), Pruži mi ruku (2010.).
30
prilikama i popisom (opet netočnim) nekih hrvatskih institucija u Mađarskoj a broj Hrvata se
procjenjuje na sto tisuća.61 Nažalost, nema riječi o književnosti, nakladničkoj djelatnosti ili
časopisima.
Naravno, moguće je krenuti i suprotnim smjerom te pogledati, primjerice, natuknice
poput književnost, nakladništvo, književni časopisi, kazalište i sl., no pod tim natuknicama
nema niti riječi o Hrvatima u Mađarskoj iako bi to bio jedan od prijeko potrebnih načina
uključivanja, integriranja, ubaštinjenja hrvatske manjinske kulture u svehrvatski kontekst.
Ukoliko se usporedi kako Hrvatski leksikon pristupa Hrvatima u Mađarskoj i ostalim
hrvatskim nacionalnim manjinama, može se zaključiti da je najviše prostora posvećeno
gradišćanskim Hrvatimam naime, njima je posvećena posebna, vrlo pregledna i informativna
natuknica od četiri stupca (autor teksta: Milorad Stojević), a svoju su natuknicu dobile i
brojne gradišćanskohrvatske ličnosti (pedesetak natuknica). Gradišćanskim Hrvatima
pristupilo se jedinstveno, bez obzira na sadašnje državne granice62. Isto tako, posebna je
natuknica posvećena moliškim Hrvatima (moliški (molizanski) Hrvati), Hrvatima u Slovačkoj
(Slovačka, Hrvati), Srbiji (Srbija, Hrvati) i Rumunjskoj (Rumunjska, Hrvati i Krašovani), ali
o Hrvatima u Crnoj Gori ili bokeljskim Hrvatima nema niti riječi.
61 Prema popisu pučanstva iz 1990. godine u Mađarskoj je bilo 13.570, 2001. 14.345, a 2011. 14.362 Hrvata.62 Raspadom Austro-Ugarske Monarhije i povlačenjem novih granica nakon Prvoga svjetskoga rata gradišćanski su Hrvati razbijeni u sljedeće tri države: Austraija, Čehoslovačka, Mađarska.
31
3.3.2. Primjer drugi: Dubravko Jelčić: „Povijest hrvatske književnosti“63
Povijest književnosti kao žanr oblikuje se u XIX-om stoljeću a svoja je glavna
obilježja, bez obzira na brojne promjene u pristupu književnoj popvijesti, zadržala sve do
danas. Glavni junak takve povijesti književnosti bit će zapravo narod, ideja povijesnog,
nacionalnog, kulturnog i književnog jedinstva i razvoja, s jasnom integrirajućom zadaćom.64
Istodobno, teoretičari književnosti već od ruskih formalista potkopavaju postulate
tradicionalne povijesti književnosti, a od 80-ih godina XX. stoljeća govori se o njezinoj
potpunoj krizi. Unatoč tome, i pomalo paradoksalno, ali prije svega zahvaljujući na početku
skiciranoj situaciji i svojoj imanentnoj logici, popularnost povijesti književnosti ni danas ne
jenjava. Uostalom, svako vrijeme ima, ili traži svoju povijest književnosti koja onda i nosi na
sebi obilježja toga vremena jer povijest književnosti i nije ništa drugo, već gledanje unatrag iz
neke povlaštene točke gledišta koju za sebe zadržava povjesničar književnosti pokušavajući
prepoznati sustav ili unijeti nekakav red u književnost prošlih razdoblja.
Zbog povijesnih (ne)prilika u kojima je Hrvatska stoljećima nalazila, zbog
rascjepkanosti hrvatskog nacionalnog (etničkog) prostora u nekoliko država, hrvatska je
književnost ili možda još više „priča“ o hrvatskoj književnosti bila prostor gdje je bila
moguća (barem virtualno) integracija svih hrvatskih krajeva. Većina tzv. cjelovitih povijesti
hrvatske književnosti65 sve do stvaranja Kraljevine SHS manje-više prate djelatnost hrvatskih
autora na cjelokupnom hrvatskom nacionalnom prostoru. Međutim, kada u kronološkom
izlaganju stižu u razdoblje između dva svjetska rata, a naročito poslije 1945., vjerojatno zbog
raznih ideoloških i političkih pritisaka, nestaje želja za opisom cjelokupne hrvatske 63 Jelčić, Dubravko. 1997. 22004. Povijest hrvatske književnosti. Naklada Pavičić. Zagreb.64 „Izvodeći se iz hegelovske filozofije povijesti, dakle, i povijest književnosti sudjeluje u učvršćivanju ključne legende zapadne civilizacije (Waswo 1993) po kojoj duh neumoljivo napreduje iz svojeg nepovijesnog, barbarskog, despotskog i istočnog stanja u svoje povijesno, civilizirano, demokratsko, reflektirano i zapadno stanje.“Biti, Vladimir. 22000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Matica hrvatska. Zagreb. str. 370-371.65 Misli se na cjelovite književno-povijesne sinteze koje prate hrvatsku književnost od njezinih početaka do autorova vremena a uključuju, barem djelomice i XX. stoljeće:Ježić, Slavko. 1944. 21993. Hrvatska književnost od početka do danas (1100-1941). Grafički zavod Hrvatske. Zagreb.Barac, Antun. 1959. Jugoslavenska književnost. Matica hrvatska. Zagreb.Šicel, Miroslav. 1982. Hrvatska književnost. Školska knjiga. Zagreb.Frangeš, Ivo. 1987. Povijest hrvatske književnosti. Nakladni zavod Matice hrvatske – Cankarjeva založba. Zagreb – Ljubljana.Lőkös, István. 1996. A horvát irodalom története. Nemzeti Tankönyvkiadó. Budapest.Jelčić, Dubravko. 1997. 22004. Povijest hrvatske književnosti. Naklada Pavičić. Zagreb.Novak, Slobodan Prosperov. 2003. Povijest hrvatske književnosti. Golden marketing. Zagreb.
32
književnosti. Ivo Frangeš u svojoj Povijesti hrvatske književnosti, koja izlazi iz tiska u osvit
stvaranja samostalne hrvatske države, 1987. godine, ne spominje hrvatsu književnost koja u
iseljeništvu, ne spominje hrvatske književnike iz Bosne i Hercegovine, a, dakako, u njegovom
pregledu nisu našle svoje mjesto niti književnosti hrvatskih nacionalnih manjina u europskim
državama.66
Nakon osamostaljenja hrvatske države prvi cjeloviti književnopovijesni pregled
objavljuje Dubravko Jelčić67. Pod naslovom Književnici u izbjeglištvu u prvom je izdanju
svoje Povijesti hrvatske književnosti jedno poglavlje posvetio iseljeničkoj književnosti koju u
tekstu naziva još terminom emigrantska književnost. Na desetak stranica govori se ponajviše o
autorima koji su napustili Hrvatsku u strahu pred komunističkim terorom, ponijeli sa sobom
književni trenutak 40-ih godina XX. stoljeća koji su u iseljeništvu konzervirali, čuvali i
nastavili stvarati u tom duhu.68 O književnosti hrvatskih nacionalnih manjina nema spomena,
ali su u poglavlju Drugi naraštaj („razlogovci“) dva hrvatska autora iz Vojvodine (Srbije):
Jasna Melvinger i Petko Vojnić Purčar.
Drugo, znantno prošireno izdanje Jelčićeve knjige izlazi 2004. godine u kojoj su
učinjene važne promjene. Autore kojima je u prvom izdanuj posvetio poglavlje Književnici u
izbjeglištvu i tako pomalo neprirodno izdvojio iz svoje inače kronološki koncipirane povijesti
u proširenom izdanju donosi u onim poglavljima gdje vremenski pripadaju. Za Hrvate je u
Mađarskoj i ostale hrvatske nacionalne manjine u Europi puno važnije što je Jelčić drugo
izdanje proširio i kao pretposljednje poglavlje u svoju knjigu unio tekst pod naslovom
Hrvatski književnici u susjednim zemljama. Velika je zasluga Dubravka Jelčića u tome, što je
prvi puta progovorio o književnosti Hrvata u Mađarskoj na stranicama jednog cjelovitog
pregleda hrvatske književnosti od početaka do sredine 90-ih godina XX. stoljeća. Od desetak
stranica otprilike dvije tematiziraju književnost Hrvata u Mađarskoj, šteta što je u njemu
podosta nejasnoća, nepreciznosti pa i pogrješaka. Ni sam naslov nije sretno odabran, naime,
66 (...)a Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti ozbiljno se prigovaralo zbog svođenja nacionalne književne baštine u okvire aktualnih nacionalnih politićkih granica.“Brešić, Vinko. 2001. Teme novije hrvatske književnosti. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 276.67 Prvi je cjeloviti književnopovijesni pregled nakon osamostaljenja hrvatske države zapravo objelodanjen u Mađarskoj: Lőkös, István. 1996. A horvát irodalom története. Nemzeti Tankönyvkiadó. Budapest.68 „Ali, premda je hrvatska književnost u emigraciji pratila sve što se događalo u domovinskom, matičnom nyenom dijelu, ipak gotov ništa od toga nije slijedila; čak ni stilske tendencije u njoj. Modernistička strujanja, izražajne i oblikotvorne eksperimente krugovaša književnici u emigraciji pozdravljali su kao znak ideološkog otpora komunističkoj diktaturi, ali se u taj proces sami nisu uključili, kao što se nisu povodili za sličnim kretanjima u književnostima zemalja u kojima su se udomili, osjećajući posve ispravno, da to ne bi bili autentični pokušaji nego pusto oponašanje vanjskih poticaja.“Jelčić, Dubravko. 1997. Povijest hrvatske književnosti. Naklada Pavičić. Zagreb. str. 330.
33
svima je jasno da Austrija, gdje živi veći dio gradišćanskih Hrvata, Hrvatskoj nije susjedna
zemlja, pored toga, gradišćanski se Hrvati čas tretiraju jedinstveno, bez obzira na državne
granice, čas pak uzimajući u obzir granice, odvojeno. Poglavlje ima svoju vlastitu ali
nejedinstvenu kronologiju jer se književnost rubnih hrvatskih prostora jednom prikazuje od
XVII. stoljeća (podunavski Hrvati), drugi put od XIX. stoljeća (gradišćanski Hrvati), a treći
put se uglavnom ograničava na XX. stoljeće (Hrvati u Mađarskoj).
Nakon Jelčićeve Povijesti hrvatske književnosti je postalo jasno da hrvatska književna
historiografija više ne smije ignorirati niti hrvatsku književnost u iseljeništvu niti književnost
hrvatskih nacionalnih manjina. To djelomice potvrđuje i Povijest hrvatske književnosti
Slobodana Prosperova Novaka, premda je književnost Hrvata u Mađarskoj iz njegovoga
pregleda izostavljena.
Osamostaljenjem hrvatske države i zahvaljujući modernim informacijskim
mogućnostima, od 90-ih godina XX. stoljeća hrvatski je književni prostor postao nešto
otvoreniji i dostupniji. Ponajviše empatije prema hrvatskoj književnoj produkciji u Mađarskoj
pokazuju područja koja su unutar hrvatskog književnog prostora rubna (Slavonija). Pregledi
regionalne književnosti, razne hrestomatije i antologije sve više uključuju i hrvatske autore iz
Mađarske, pojedini istraživači objavljuju knjige i studije o hrvatskoj književnosti u
Mađarskoj, ona se tematizira na znanstvenim skupovima što je od iznimne važnosti za njezin
opstanak.69
69 Usp.: Grbić, Jadranka. 1994. Identitet, jezik i razvoj. Istraživanje o povezanosti etniciteta i jezika na primjeru hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj. Institut za etnologiju i folkloristiku. Zagreb. Sekulić, Ante. 1996. Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću. Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Zagreb. Tomić, Helena Sablić-Rem, Goran. 2003. Slavonski tekst hrvatske književnosti. Matica hrvatska. Zagreb. Tomić, Helena Sablić-Rem, Goran. 2008. Hrvatska suvremena književnost. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Filozofski fakultet u Osijeku. Osijek. Vidmarović, Đuro. 2008. Teme o Hrvatima u Mađarskoj. Naklada Bošković. Split. Urbani Šokci 3. Ugledni Šokci i Bunjevci. 2009. Prir. Tomić, Helena Sablić; Erl, Vera. Šokačka grana Osijek. Osijek. Rem, Goran-Rem, Vladimir. 2009. Šokci u povijesti, kulturi i književnosti. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Filozofski fakultet u Osijeku. Osijek. Vulić, Sanja. 2009. Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj. NIU Hrvatska riječ-Matica hrvatska, Ogranak Subotica. Subotica. OS lamnigu – peti. Poetika prostora. 2010. Ur.Rem, Goran. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Filozofski fakultet u Osijeku. Osijek. Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara. Zbornik XII. 2010. Ur. Ćurić, Mirko; Francem, Robert. Matica hrvatska Ogranak Đakovo – Društvo hrvatskih književnika Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski. Đakovo. Jukić, Sanja-Rem, Goran. 2012. Panonizam hrvatskog pjesništva I-II. Filozofski fakultet Univerziteta Eötvösa Loránda-Ogranak DHK slavonskobaranjskosrijemski-Filozofski fakultet u Osijeku. Budimpešta-Osijek.
34
4. Posebnosti književnog sustava
Uključivanje književnosti nacionalnih manjina u cjelokupnu književnost matične zemlje iz
koje manjina potječe pretpostavlja živu vezu s tim književnim prostorom. Hrvati koji su
nakon I. svjetskog rata ostali u granicama današnbje Mađarske (Austrije, Slovačke,
Rumunjska) prije 1918. živjeli su u zajedničkoj hrvatsko-mađarskoj državnopj zajednici.
Kulturološki kontekst u kojem nastaje hrvatska književnost na tim prostorima prije i poslije
1918. umnogome se razlikuje. Hrvatska se književnost na području današnje Mađarske, ali u
sklopu Austro-Ugarske Monarhije, ili još ranije, u okvirima Habsburškoga Carstva, dakle, u
sklopu povijesne Ugarske nastajala u posve drugačijim uvjetima. Premda su Hrvati (njihovi
preci) koji danas obitavaju na prostoru današnje Mađarske i u Ugarskoj živjeli na rubnim
područjima hrvatskog etničkog prostora, ipak, nisu bili državnim granicama odvojeni od
hrvatskog kulturnog prostora. Hrvati, koji će nakon I. svjetskoga rata, točnije od 1921. godine
kada je zaključen i potpisan mirovni ugovor u Trianonu, ostati na području trianonske, dakle,
manje-više današnje Mađarske, od toga vremena imat će status nacionalne manjine, a što je u
odnosu na prethodna razdoblja jedna posve nova situacija. Nove će granice razbiti do tada
relativno kompaktne skupine hrvatskoga pučanstva te će gradišćanski Hrvati biti razbijeni u
tri države: Austriju, Mađarsku i tada stvorenu Čehoslovačku; Bunjevci i Šokci također u
dvije, Mađarsku i tada stvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasniju Kraljevinu
Jugoslaviju, a podravski i pomurski Hrvati izgubit će svoje prirodno zaleđe. Na taj način
prekinut će se stoljećima izgrađivane veze među hrvatskim naseljima, za Hrvate u Mađarskoj
izgubit će se važni kulturni centri (kao što je bila, primjerice, Subotica za bunjevačke Hrvate).
Pored toga, u posttriannonskoj će se Mađarskoj Hrvati naći u izrazito nepovoljnim političkim
i kulturnim prilikama što će se djelomice održati i za vrijeme komunističke diktature, naročito
od 1948. do 1956. u doba Mátyása Rákosija70. U takvim uvjetima književnost Hrvata u
Mađarskoj funkcionira kao svojevrsni rezervat, izoliran, s jedne strane, od matične
književnosti, pogotovo u maloprije spomenutom razdoblju kada su u skladu s Rezolucijom
70 Mátyás Rákosi (1892-1971) komunistički političar, diktator, generalni sekretar Komunističke partije Mađarske, kasnije Mađarske radničke stranke od 1945. do 1956. Razvio je snažan kult ličnosti, 1956. preselio se u Sovjetski Savez gdje je ostao do kraja života.
35
Informbiroa71 prekinute skoro sve državne, političke i kulturne veze sa tadašnjom
Jugoslavijom, a s druge strane, slijedom mađarskih prilika i od zapadne književnosti.
Kada se danas govori o književnosti, u fokusu istraživanja najčešće se nalazi knjiga, tj.
književno djelo sa svim svojim brojnim aspektima. Pri tomu se nerijetko zaboravlja da je
konkretni tekst samo jedan, doduše možda najbitniji, element književnosti kao sustava koju
osim njega čini još čitav niz drugih elemenata kao što su autor, nakladničke kuće, časopisi,
književna kritika, znanstveni diskurs o književnosti, književne nagrade, književno tržište itd.
Književnost danas – kako ističe Viktor Žmegač – to je sklop koji nije određen samo pitanjima
konkretne teksture; stvaralačke težnje imaju svoje mjesto u sustavima širega,
nadindividualnog raspona.72 Tekst, prije svega, treba napisati, zatim pronaći nakladnika koji
će rukopis tiskati, potrebno je organizirati distribuciju, prodaju, književne večeri, reklamnu
kampanju i još mnogo toga kako bi književno djelo u obliku knjige pronašlo put do čitatelja.
Jedan od bitnih značajki hrvatskih autora u Mađarskoj je da su njihova zanimanja u
znatnoj mjeri obilježila njihov odnos prema književnom stvaranju, shvaćanju prirode
književnosti, njezine zadaća itd. Naime, kako su bili pretežito svećenici i pedagozi, gotovo svi
autori osjećali su potrebu didaktičkog odnosa prema narodu, ustrajanju u namjeri jačanja
njegove nacionalne svijesti te njegovu usmjeravanju i vodstvu. Zbog prirode i prihvaćanja
navedene angažirane pozicije uvijek će voditi računa o tome kome se obraćaju te će svoje
poruke nastojati relativno jasno i jednostavno izraziti da bi ih i najširi slojevi hrvatskog
pučanstva u Mađarskoj mogli razumjeti. I to će biti jedan od razloga zašto neće
eksperimentirati i rijetko će pratiti suvremena kretanja u mađarskoj, hrvatskoj ili europskoj
književnosti. Tako će književnost Hrvata u Mađarskoj biti relativno konzervativna i privržena
tradiciji i tradicionalnom načinu izražavanja, što je bila, a i danas jest, karakteristika
cjelokupnog umjetničkog, kulturnog i duhovnog život hrvatske nacionalne manjine u
Mađarskoj.
71 Rezolucija je donesena 28. lipnja 1948. godine u Bukureštu. „Odbijanjem da sudjeluje u radu drugog zasjedanja IB, KPJ je i formalno okončala svoje članstvo u njemu. Tobožnja ’ideološka kritika’ KPJ u rezoluciji Informbiroa ubrzo se pretvorila u brutalan pritisak istočnoevropskih socijalističkih zemalja na Jugoslaviju svim raspoloživim sredstvima državne politike.”Opća enciklopedija:Foc-Iw 31977. Ur. Šentija, Josip. Jugoslavenski leksikografski zavod. Zagreb. str. 626.O kobnim posljedicama Rezolucije Informbiroa na Hrvate u Mađarskoj Ernest Barić piše:„A onda da zlo bude još veće, iza Drugog svjetskog rata Hrvati su u Mađarskoj bili pogođeni i famoznom odlukom Informbiroa, čime su ionako labavi kontakti između Hrvata u Mađarskoj i u Hrvatskoj u cijelost i prekinuti, zamrli, a dio svjesnih Hrvata odveden na prisilni rad u Hortobágy (mađarski Goli otok)“Barić, Ernest. 1996. Hrvatski književni jezik i govor Hrvata u Mađarskoj. Riječki filološki dani: Zbornik radova 1. Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci. Rijeka. str. 248.72 Viktor Žmegač, Književno stvaralaštvo i povijest društva, Zagreb, 1976.
36
Hrvatski čitatelji u Mađarskoj jesu ljudi koji žive u Mađarskoj, znaju hrvatski i čitaju
hrvatske knjige iako je takvih, barem prema posljednjem popisu pučanstva, vrlo malo (u
Mađarskoj je 2011. godine 15.597 osoba smatrala hrvatski svojim materinskim jezikom)73. Tu
razmjerno malobrojnu čitateljsku publiku moguće je podijeliti u dvije skupine: u prvom redu
tu su starije generacije čiji su pripadnici rođeni negdje do pedesetih godina prošloga stoljeća.
Njihove su čitateljske navike formirane prije svega na usmenoj književnosti, na ne previše
zahtjevnom kalendarskom štivu, na književnosti XIX. stoljeća, na tekstovima koji prednost
daju sadržaju i poruci koju književno djelo treba prenijeti svome čitatelju. Predstavnici
spomenute generacije odrasli su pretežito na selu, određeni ruralnom kulturom, izvrsno
govore svoj materinski jezik (svoj jezični idiom, ne standard); u njihovoj mladosti hrvatski još
nije bio potisnut gotovo isključivo na razinu obiteljske komunikacije. U drugu skupinu
ubrajaju se pripadnici mlađe populacije među kojima je sve veći broj onih koji su odrasli u
gradovima te posjeduju određeno urbano iskustvo i književno obrazovanje temeljeno prije
svega na školskoj lektiri74. Vezuju se za nešto suvremeniju književnu tradiciju, no njihovo je
znanje hrvatskog jezika najčešće slabo, stoga nerijetko vrlo teško uspostavljaju bilo kakvu
komunikaciju s književnim tekstovima na hrvatskom jeziku, osobito sa suvremenom
produkcijom. Nažalost, niti jedna strana čitateljske publike (jedna u književnom, a druga u
jezičnom pogledu) nije dovoljno kompetentna niti spremna za komunikaciju sa suvremenim
književnim djelima.
Djela hrvatskih autora u Madžarskoj mogla bi čitati i čitateljska publika u matičnoj
domovini, ali zbog već spomenutih teškoće, nesređene distribucije i minimalnog interesa te
publike u Hrvatskoj tek pokoji stručnjaci i entuzijasti dolaze u dodir s knjigama hrvatskih
pisaca iz Mađarske.
73 Prema podacima Središnjeg statističkog ureda (Központi Statisztikai Hivatal) 1990. 17.577, a 2001. 14.345 osoba je smatrala hrvatski svojim materinskim jezikom u Mađarskoj.74 Ovdje mislim prije svega na hrvatsku književnost. Naime, Hrvati u Mađarskoj jedino preko škole i školskih knjižnica (ili privatnom inicijativom) mogu doći u kontakt s hrvatskom knjigom. Knjižnice posjeduju zastarjeli knjižni fond, školski programi minimalno prostora posvećuju suvremenoj književnosti, a stanje je osobito problematično kada se radi o tekućoj književnoj produkciji.
37
4.1. Nakladništvo i književnost Hrvata u Mađarskoj
Nakon objave književnog djela ono započinje svoj samostalan život, a živjet će
onoliko koliko će čitateljska publika, književna kritika, književna povijest i stručnjaci
pokazati interes prema njemu. Od dvadesetak autora kojima je u razdoblju od Drugog
svjetskog rata do danas izašla barem jedna knjiga, tek se nekolicina okušala u pripovjedačkoj
prozi ili drami. Žanrovska se jednoličnost te književnosti dijelom može objasniti nikakvim ili
vrlo skromnim izdavačkim mogućnostima, ali i zamršenom jezičnom i političkom situacijom
u kojoj su hrvatski autori u Mađarskoj tek tražili svoj put, vlastito mjesto, uzore i tradiciju.
Hrvati u Mađarskoj sve do najnovijih vremena nisu imali niti svoju nakladničku kuću
niti svoj književni časopis. Između dva svjetska rata osim Bunjevačkih i šokačkih novina75
koje su izlazile 1924. nepunih godinu dana te kalendara pod naslovom Danica ili kalendar za
u Ugarskoj živeće Bunjevce, Šokce, Hrvate, Bošnjake i Dalmatince76 koji je izlazio od 1924.
do 1944. godine, nije bilo nikakvih mogućnosti za publiciranje književnih djela ili bilo kakvih
tekstova na hrvatskom jeziku. Situacija se nije bitno promijenila niti poslije Drugog svjetskog
rata. Postojao je jedan tjednik, u početku zajednički za sve Slavene, pod naslovom Sloboda77,
zatim Naše novine za Hrvate, Srbe i Slovence, koje su kasnije preimenovane u Narodne
novine te jedan godišnjak pod naslovom Naš kalendar ili Narodni kalendar.78
Knjigoizdavaštva takoreći nije ni bilo, a prva knjiga hrvatskih književnika nakon Drugoga
svjetskoga rata u Mađarskoj objelodanjena je tek 1969. godine kada je u izdanju
Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj izašla antologija U kolo.79 Situacija će se
bitnije promijeniti tek nakon 1976. godine kada će tadašnja mađarska vlada zadužiti
Tankönyvkiadó Vállalat (Poduzeće za izdavanje udžbenika) za tiskanje izdanja na jezicima
nacionalnih manjina. Na taj će način u nepunih četrdesetak godina ugledati svjetlo dana blizu
150 hrvatskih naslova, od kojih otprilike polovicu čine književna djela hrvatskih književnika
u Mađarskoj.
75 Mjesečnik koji je u Budimpešti izdavao Bunjevački i šokački narodni odbor. Izlazio je od 1. siječnja do 1. prosinca 1924. godine76 Godišnjak je također izdavao Bunjevački i šokački narodni odbor u Budimpešti.77 Slobodu je pokrenuo Antifašističkog fronta Slavena, prvi je broj objavljen 9. lipnja 1945.78 Tjednik Naše novine i godišnjak Naš (Narodni) kalendar pokrenuo je Antifašistički front južnih Slavena 1946. godine, a naslijedit će ih Demokratski savez južnih Slavena. Naše će se novine 1957. preimenovati u Narodne novine i izlaziti do 1991. kada će Hrvati u Mađarskoj pkrenuti svoj tjednik, Hrvatski glasnik.79 U kolo. Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj. 1969. Demokratski savez Južnih Slovena u Mađarskoj. Budimpešta. 1969. (U knjizi nije naznačena godina izdanja.)
38
1989. godine utemeljeno je Društvo hrvatskih, srpskih i slovenskih književnika u
Mađarskoj. Društvo je djelovalo nepune dvije godine, a njegov je najveći uspjeh pokretanje
časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Glas.
Demokratskim promjenama u Mađarskoj i stvaranjem samostalne hrvatske države
otvorile su se nove mogućnosti koje Hrvati u Mađarskoj pokušavaju iskoristiti. Među takve
pokušaje svakako valja ubrojiti i pokretanje Riječi, prvog hrvatskog književnog časopisa u
Mađarskoj. Kako Goran Rem navodi, „Riječ“ iz Budimpešte je krajem 90-ih godina odigrala
elitnu ulogu etabliranja postmodernog stanja u osjetljivosti vrlo profiliranog kulturnog i
znanstvenog prostora hrvatske manjine u Mađarskoj.80 Prvi je broj objavljen 1996. godine, a
do 1999. izašlo je devet brojeva, nakon čega se časopis ugasio. Zahvaljujući općoj
demokratizaciji mađarskoga društva pored Nemzeti Tankönyvkiadóa pojavljuju se i druge
organizacije i institucije81 koje objavljuju djela na hrvatskom jeziku, a ne treba zaboraviti niti
brojne lokalne inicijative; štoviše, danas već postoje i privatni nakladnici čiji je glavni profil
izdavanje hrvatskih knjiga. U skladu sa zakonskim propisima kojima je mađarski parlament
postavio okvire unutar kojih službena mađarska politika podupire nacionalne zajednice pa
onda i Hrvate u Mađarskoj, a u sklopu izgradnje kulturne autonomije, Hrvatska državna
samouprava od svoga postojanja nastoji ojačati institucionalnu pozadinu Hrvata u Mađarskoj
te 2000. godine utemeljuje Croaticu, prvu hrvatsku nakladničku kuću u Mađarskoj.
Pokretanjem Pogleda 2002. godine, novoga časopisa za kulturu i društvena pitanja, ponovno
je otvoren prostor i za objavljivanje književnih djela.
Navedene su činjenice od izuzetne važnosti: naime, ukoliko postoji manje-više stalna
izdavačka djelatnost, distribucija knjiga, književni časopisi, književna kritika, manje-više
izgrađena čitateljska publika, tada postoje preduvjeti za kakav-takav književni život, za
funkcioniranje institucije književnosti. Zahvaljujući navedenim okolnostima 90-ih godina
prošlog stoljeća na književnoj sceni pojavilo se nekoliko novih autora, prevoditeljska
djelatnost postala sve značajnija, nastaju prijevodi s hrvatskog jezika na mađarski i obrnuto.
Treći važan segment književne samosvijesti čine književnopovijesna istraživanja.
Rezultati tih istraživanja vidljivi su prije svega u objavljivanju panoramskih pregleda i djela
starijih autora. Nastoje se iskoristiti i mogućnosti koje pruža tehnika pa se pored brojnih CD-
80 Tomić, Helena Sablić-Rem, Goran. 2008. Hrvatska suvremena književnost. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Filozofski fakultet u Osijeku. Osijek.81 Hrvatski institut – Pečuh, Hrvatski znanstveni zavod – Pečuh, Hrvatski klub August Šenoa – Pečuh, Savez Hrvata u Mađarskoj – Budimpešta, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj – Pečuh itd.
39
ploča s izvornom narodnom glazbom uglazbljuju pjesme nekih hrvatskih pjesnika, snimaju
dokumentarni filmovi o njihovom životu i radu itd. Istovremeno i Hrvatska pokazuje sve veći
interes prema Hrvatima u Mađarskoj: organiziraju se predstavljanja knjiga, djela nekih
hrvatskih autora u Mađarskoj ulaze u antologije hrvatskog pjesništva, no hrvatska javnost i
dalje ima vrlo malo informacija o toj književnosti. Povjesničari književnosti u Hrvatskoj tek
iznimno spominju književnost Hrvata u Mađarskoj, a kako je ranije spomenuto, nema je u
hrvatskim udžbenicima, dok različite enciklopedije ne donose nikakve ili tek vrlo površne
informacije.
No iako su uvjeti za funkcioniranje hrvatske književnosti u Mađarskoj u usporedbi s
prijašnjim povijesnim okolnostima relativno povoljni, književna je produkcija oskudna, a
rijetka čitateljska publika nestaje iz dana u dan. Da bi se održala kultura čitanja, osobito kada
je o izdanjima književnosti nacionalnih manjina riječ, potrebno je raditi na kontinuiranoj
komunikaciji s čitateljskom publikom. Značajnu ulogu na tom polju u književnosti Hrvata u
Mađarskoj odradit će časopisi.
40
4.2. Časopisi Hrvata u Mađarskoj
Časopisi82 su od izuzetne važnosti za književni, kulturni i cjelokupni javni život svake
zajednice. Danas na mađarskom tržištu postoji mnoštvo različitih specijaliziranih časopisa
koji se bave svim mogućim i nemogućim temama od mode do znanosti, ali, naravno, na
mađarskom ili nekom od svjetskih jezika.83 Časopisi se okreću sasvim određenoj čitateljskoj
publici i na taj način zapravo svjesno ograničavaju svoj recepcijski prostor. Vrlo je malo
takvih časopisa koji nastoje udovoljiti što je moguće širem sloju čitateljske publike, a kako se
medijski prostor sve više širi, časopisi se specijaliziraju za određena područja.
U skladu s rečenim, hrvatski časopisi u Mađarskoj u odnosu na cjelokupni časopisni
prostor Mađarske specijalizirali su se ponajprije jezično jer se obraćaju čitateljskoj publici
koja zna hrvatski. Časopis pisan hrvatskim jezikom u Mađarskoj svoju publiku prije svega
traži među hrvatskom populacijom koja je u Mađarskoj relativno malobrojna. Istina, takvi bi
časopisi mogli naći svoje čitatelje i u Republici Hrvatskoj, ali, s jedne strane, nije riješena
njihova distribucija, a, s druge strane, minimalan je interes te čitateljske publike za teme i
događaje koji zaokupljaju hrvatsku zajednicu u Mađarskoj. No bez obzira na brojčano stanje
potencijalne hrvatske čitateljske publike u Mađarskoj, ona je isto toliko raslojena po dobi,
razini obrazovanja, socijalnom statusu itd. kao i mađarska čitateljska publika; usmjerena je
prema različitim i mnogobrojnim sadržajima, a njezino raslojavanje uvjetovano je i jezičnom
situacijom (poznavanje hrvatskog standardnog jezika ili isključivog lokalnog jezičnog
idioma), što još više usložnjava ionako zamršenu situaciju.
Hrvatske („srpskohrvatske“) periodične publikacije u Mađarskoj sve do kraja 80-ih
godina prošlog stoljeća nastoje udovoljiti raznim slojevima hrvatske čitateljske publike te
objavljuju tekstove raznih sadržaja i žanrova.
Prvi znaci potrebe za književnom periodikom na hrvatskom jeziku pojavili su se
početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Vrijeme je to kada diktatura poprilično slabi, kada
mađarski medijski prostor, a u sklopu kojega je i hrvatski (hrvatsko-srpski, „južnoslavenski“),
82 „Časopis – povremena publikacija zabavnog, književnog, znanstvenog, umjetničkog, političkog, privrednog, religioznog i sl. karaktera, srodna novinama, od kojih se donekle razlikuje time što obično nije izričito vezana na kronološko odvijanje događaja te prikuplja građu relativno trajnih vrijednosti, što izlazi u većim vremenskim razmacima (ponajviše polumjesečno, mjesečno ili tromjesečno) i što ima često vanjski oblik knjige ili brošure. Časopisi koji su redovito glasila neke knjiž., umj., polit. ili ideološke skupine, organi javnih i privatnih ustanova i stručnih i profesionalnih organizacija, imaju u društvenom životu svih civiliziranih naroda osobito važnu ulogu kao kontinuirani odrazi javnog mišljenja, umj. ukusa, znanstvenog napretka, političkih nastojanja i kao snažno oružje propagande.“Opća enciklopedija. 31977. Ur. Šentija, Josip. Jugoslavenski leksikografski zavod. Zagreb.83 Istina, sve do demokratskih promjena i mađarskih časopisa bilo je relativno malo.
41
počinje zahvaćati demokratizacija te se pojavljuju brojni novi časopisi, kao i prva mađarska
izdanja poznatih europskih i svjetskih časopisa. Zbog relativno žive književne produkcije
1982. godine Narodne novine pokreću Neven, prilog, podlistak „za kulturu, književnost i
umjetnost.“84 Do 1988. objavljeno je 14 brojeva Nevena, što je bio početak književnog
časopisa, odnosno eksperiment koji je trebao odgovoriti na pitanje ima li uopće potrebe za
jednom takvom publikacijom. Iz današnje je perspektive pojavljivanje Nevena logična
posljedica dotadašnjega razvoja na polju hrvatske književnosti u Mađarskoj.
Ubrzo nakon Nevena pojavio se i prvi stručni specijalizirani časopis na hrvatskom
jeziku u Mađarskoj. Institut za pedagogiju županije Baranje 1984. pokrenuo je Našu školu85,
polugodišnjak, časopis za metodička pitanja koji se bavio ne samo školstvom, njegovom
poviješću, metodikom nastave književnosti i gramatike, nego i folklornom građom Hrvata i
Srba u Mađarskoj (pripovijetke, junačke pjesme i balade). Časopis je uređivao uređivački
odbor čiji se sastav više puta mijenjao, a sačinjavali su ga dr. Ernest Barić, Stjepan Blažetin,
Đuro Franković, Stevan Popović i Mile Preradović. Posljednje je brojeve uredila Marija
Prakatur, a časopis je izlazio do 1998. godine.
Pojavom je Nevena, a zatim i Naše škole, stidljivo započelo raslojavanje hrvatskog
časopisnog prostora u Mađarskoj. Prvi časopis u punom smislu te riječi pojavio se 1989.
godine, a nosio je naziv Glas86 Društva hrvatskih, srpskih i slovenskih književnika u
Mađarskoj. Izašlo je svega četiri broja, ali se konačno pokazalo da i u toj sredini može
postojati časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja. Glas je bio podijeljen na četiri
cjeline: književna produkcija, esej, kritika i prijevodi. Što se književne produkcije tiče,
možemo reći da se mahom radi o poeziji, ali je objavljeno i nekoliko proznih tekstova te jedna
jednočinka.87 Od osam eseja objavljenih u Glasu, dva se bave hrvatskim temama: esej Janje
Prodan pod naslovom August Šenoa u retrospektivi mađarsko-jugoslavenskih književnih
veza88 i onaj Mije Karagića pod nazivom Antiratna lirika Mate Meršića Miloradića89.
Spomenuta četiri broja sadržavala su svega dvije kritike od kojih je jedna posvećena hrvatskoj
književnosti (Petar Milošević u tekstu U kompletnoj instrumentaciji govori o pjesničkoj zbirci
84 Uređivački odbor činili su Mijo Karagić, Marko Marković (odgovorni urednik), Petar Milošević, Predrag Stepanović, Đuro Šarkić (grafička oprema) i Stojan Vujičić (predsjednik).85 Od 1989. do 2000. izašlo je ukupno 13 brojeva.86 Glas je uređivao uređivački savjet, a urednici su bili Mijo Karagić i Predrag Stepanović. 1989. izašao je broj 1 i dvobroj 2-3; 1990. broj 1.87 Stipan Blažetin, Ivan Horvat, Marga šarac, Ladislav Gujaš, Zoltan Gatai, Lajoš Škrapić, Marko Dekić, Đuro Pavić, Mijo Karagić, Branko Filaković, Đuro Franković.88 Glas, 1990/1.89 Glas, 1989/1.
42
Jolanke Tišler V modrini neba90). Zanimljivo je da ima dosta prijevoda djela iz mađarske
književnosti91 prevedenih na hrvatski ili srpski jezik.
Nakon političkih promjena u Mađarskoj i osamostaljenja Hrvatske postalo je jasno da
zajedničke hrvatske i srpske („južnoslavenske“) institucije, organizacije i udruge više nemaju
osnove za postojanje. Tako je zapravo nestalo s književne pozornice netom utemeljeno
Društvo hrvatskih, srpskih i slovenskih književnika u Mađarskoj zajedno s časopisom Glas.
Demokratizacijom nakladničke djelatnosti i medijskog prostora postalo je jasno da bez
hrvatskih časopisa i raznih radijskih i televizijskih emisija na hrvatskom jeziku hrvatska
zajednica u Mađarskoj ne može na adekvatan način pratiti društvene, političke, kulturne i
ostale promjene na svom materinskom jeziku. Upravo je zato od iznimne važnosti postojanje
vlastitih specijaliziranih časopisa na hrvatskom jeziku, što je, razumije se, neostvarivi ideal jer
ne postoji za to izgrađena infrastruktura, nema tržišta, odnosno čitateljske publike koja bi
mogla osigurati barem minimalan gospodarski prosperitet takvim pokušajima. Zbog toga
pokretanje časopisa na hrvatskom jeziku u Mađarskoj izravno ovisi o državnoj potpori. Želi li
se na neki način parirati sveprisutnom mađarskom jeziku u medijima, treba nastojati osigurati
pristup medijskom, pa tako i časopisnom prostoru matične zemlje. Uvoz časopisa iz Hrvatske,
naravno, ne može nadomjestiti vlastite časopise Hrvata u Mađarskoj jer svaki časopis (i oko
pojedinih časopisa okupljene radionice) izuzetno pridonosi jačanju i afirmiranju hrvatske
zajednice unutar same sebe, kako u odnosu na većinski tako i u odnosu na matični narod.
1990. izašao je posljednji broj Glasa, ali i prvi broj Zornice, lista za Hrvate katolike,
čime je hrvatska časopisna produkcija u Mađarskoj postala bogatija periodikom vjerskoga
karaktera. U prvom broju Zornice koji je objavljen uoči Božića 1990. godine Uredničko
vijeće ovako je obrazložilo ciljeve i zadaće časopisa:
Zornica je i jutarnja misa koja se održava za vrijeme došašća, adventa. Zornica nas
poziva na pripravu za božićne blagdane, na intimniji i milosni susret sa Kristom.
Karakteristike došašća – ozbiljna priprava ili pokora, i radosno iščekivanje – ujedno su i
karakteristike kršćanskog života. Ove karakteristike želimo unijeti u svaku obitelj, želimo
pomoći u savladavanju svakodnevnih poteškoća.
90 Glas, 1990/1.91 Prevedena su djela sljedećih autora: István Eörsi, János Pilinszky, László Gyurkó, Gergely Rákosi, György Spíró,Sándor Csoóri, István Koncz i István Örkény.
43
Pokušat ćemo izvještavati u prvom redu o vjerskom životu Hrvata katolika u
Mađarskoj, kao i o životu drugih naroda.
Želimo se ograditi od svake stranke, važno nam je ono što je ljudsko, mi smo za vječite
vrijednosti humanizma.92
Zornicu koja je izlazila u Pečuhu (najprije četiri, zatim tri, a pri kraju po dva broja
godišnje), uređivala Milica Klaić Tarađija sve do 2002. godine. Časopis je 2011. godine
obnovoljen i ponovo izlazi pod nazivom Zornica nova.
1998. godine Hrvati u Mađarskoj pkrenuli su i svoj prvi znanstveni časopis. Hrvatski
znanstveni zbornik je bio časopis Hrvatskoga znanstvenoga zavoda iz Pečuha. U razdoblju od
1998. do 2002. izašla su tri broja i jedan dvobroj. Cilj časopisa bio je pružiti prostor za
publiciranje znanstvenih rezultata prije svega hrvatskih istraživača u Mađarskoj.93
Hrvatska samouprava u Pečuhu 2008. godine pokrenula je časopis Pečuški/Pécsi
Horizont. Riječ je o „višejezičnom” časopisu koji donosi znanstvene i publicističke tekstove
te književna djela. Suradnici su mahom hrvatski i mađarski autori iz Pečuha ili su na neki
način povezani s Pečuhom. Od 2008. do 2009. izašla su tri broja.
92 Zornica, 1990/1.93 1998/1 Urednica: Janja Prodan, 1999/1 Urednik: Živko Mandić, 2000/1 Urednik: Đuro Franković, 2001/2002/1-2 Urednik: Đuro Franković
44
4.2.1. „Riječ“
Prvi doista suvremeno koncipirani časopis na hrvatskom jeziku u Mađarskoj bio je
časopis za književnost i kulturu Hrvata u Mađarskoj pod nazivom Riječ. Nastao je na privatnu
inicijativu utemeljitelja Matilde Bölcs, Stjepana Blažetina, Ladislava Gujaša, Šandora
Horvata, Stjepana Lukača i Dinka Šokčevića. Prvi broj izašao je u jesen 1996, nakon kojeg su
uslijedila još četiri broja 1997, 1998. godine nije izašao niti jedan broj, a nakon četiri broja
1999. godine časopis se ugasio zbog nesređene financijske situacije.
Časopis Riječ nastojao je pružiti prostor za povezivanje hrvatskih manjinskih etničkih
skupina u srednjoeuropskom prostoru, kao i hrvatske manjinske zajednice s matičnim
narodom te biti vezom između hrvatske i mađarske književnosti i kulture. Ovi značajni ciljevi
većinom su uspješno ostvareni. Koncepciju časopisa sačinjavali su sljedeći dijelovi: na
početku svakog broja nalazio se intervju94, zatim književna produkcija, prijevodi te studije i
eseji. Pored hrvatskih autora iz Mađarske i mađarskih kroatista u časopisu su se javljali
hrvatski pisci iz Austrije, Vojvodine te, naravno, iz Hrvatske. Obrađene su brojne teme,
obilježene obljetnice, značajni događaji itd. Riječ je bio prvi pravi hrvatski književni časopis u
Mađarskoj. Obraćao se književno obrazovanoj, zahtjevnoj publici te su ga nerijetko nazivali
elitističkim časopisom, ne samo zbog tekstova koji su objavljeni na njegovim stranicama već i
zbog izgleda i grafičkog dizajna. Detaljna valorizacija Riječi još predstoji, no sa sigurnošću se
može reći da zahvaljujući Riječi pojavilo se nekoliko novih autora, od kojih su neki već
objavili i svoju samostalnu knjigu.
4.2.2. „Pogledi“
Nakon prestanka Riječi prošle su tri godine do pokretanja Pogleda, časopisa za
kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj. Prazninu koja je nastala nakon što se Riječ
ugasila osjetila je cijela hrvatska zajednica u Mađarskoj, pa i politički čimbenici, te su
Hrvatska državna samouprava, Hrvatska samouprava glavnoga grada i Savez Hrvata u
Mađarskoj odlučili utemeljiti novi časopis. Prvi broj Pogleda izašao je 2002. godine, 2003.
izašla su četiri broja, 2004. dva, 2005. jedan, 2006. jedan dvobroj i 2007. dva broja. Do 2005.
časopis je uređivao Đuro Franković, a od 2005. Stjepan Blažetin i Dinko Šokčević. Pogledi
nisu više u tolikoj mjeri okrenuti književnosti, stoga se u časopisu mogu naći tekstovi koji u 94 Laszló Hadrovics, István Lőkös, István Nyomárkay, István Fried, Csaba Gy. Kiss, Nikola Bencsics, Branko Čegec, Jolanka Tišler.
45
užem smislu pripadaju novinarskim žanrovima, a dosta je i memoarske proze. Prijevodne
književnosti u Pogledima gotovo da i nema, ali zato časopis redovito donosi prikaze knjiga
objavljenih prije svega na hrvatskom jeziku u Mađarskoj. Nažalost od 2007. godine Pogledi
više ne izlaze.
Danas je očito da hrvatska zajednica u Mađarskoj osjeća potrebu za časopisima
različitih profila, ali ponajprije zbog skučenih financijskih mogućnosti i nedovoljne
organiziranosti časopisna je produkcija vrlo slaba, prestankom Pogleda ponovo nema
književnoga časopisa. Osim Hrvatskoga glasnika, tjednika Hrvata u Mađarskoj, Hrvatskog
lalendara, godišnjaka u izdanju nakladničke kuće Croatica d.o.o. i ponovo pokrenute Zornice,
u Mađarskoj nema druge periodične publikacije na hrvatskom jeziku.
46
4.2.3. „Hrvatski kalendar“
I kalendari su nesumnjivo odigrali važnu, nerijetko i ključnu ulogu u pismenosti
(književnosti) Hrvata u Mađarskoj. Nekada su knjige takve vrste bile jedino štivo na
materinskom jeziku za hrvatsko pučanstvo na tim prostorima pružajući kakav-takav prostor za
objavljivanje književnih djela, stoga su na taj način doprinijeli održavanju kontinuiteta
hrvatske knjige.
Etimološki riječ kalendar nastaje iz latinskoga Calendae, kako su stari Rimljani zvali
prvi dan u mjesecu95. U Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića96 pod natuknicom
“kalendar” stoji sljedeće: 1. tablica, popis dana i mjeseci u godini, 2. način računanja
vremena, 3. raspored obaveza (po kalendaru). U Rječniku hrvatskoga jezika97 koji je uredio
Jure Šonje navode se sljedeća značenja: 1. skup pravila o određivanju vremenskih razmaka –
dana, tjedana, mjeseci, godina: Mjesečev kalendar, Sunčev kalendar, 2. tabelarni prikaz
kalendarske godine: katolički kalendar, stolni kalendar. Očito je da navedena značenja ne
pokrivaju, odnosno pokrivaju samo manji dio onoga što za hrvatsku zajednicu u Mađarskoj
znači riječ kalendar.
U Općoj enciklopediji98 pod natuknicom kalendar nalazi se opširan tekst koji
objašnjava nastanak i povijest različitih kalendara, koji između ostaloga navodi: Kalendari
kao godišnje publikacije, uz podatke o tekućoj kalendarskoj godini, sadržavaju najrazličitiju
građu informativnog, poučnog, zabavnog karaktera, a namijenjeni su pripadnicima različitih
zvanja i zanimanja. Katkad je naziv kalendar samo sinonim naziva godišnjak te označuje
periodičku godišnju publikaciju stručnog, literarnog, umjetničkog karaktera, koja uopće i ne
donosi podatke o kalendarskoj godini. Taj se navod može bez ikakve zadrške primijeniti i na
hrvatske kalendare objavljene između 1990. i 2010. godine. U kalendarima za 1991, 1992,
1993. i 1994. stoji naslov „godišnjak za hrvatsku narodnost u Mađarskoj“, čime se točno
određuje vrsta publikacije (godišnjak), ali i čitateljska publika kojoj je kalendar namijenjen
(Hrvati u Mađarskoj). Od 1995. toga određenja više nema. Samo, pak, određivanje čitateljske
publike u naslovu ili podnaslovu kalendara ima dugu tradiciju: nakon Prvog svjetskog rata
prvi kalendar na hrvatskom jeziku u Mađarskoj objavljen je 1923. godine pod naslovom
Kalendar za bunjevački i šokački narod, dok se od 1945. godine kalendar pobliže označava
95 Otud potječe i riječ koleda (obredne pjesme koje su se izvorno pjevale oko Božića i Nove godine).96 Rječnik hrvatskoga jezika. 1991. Ur. Anić, Vladimir. Novi liber. Zagreb.97 Rječnik hrvatskoga jezika. 2000. Ur. Šonje, Jure. Leksikografski Zavod Miroslav Krleža - Školska knjiga. Zagreb.98 Opća enciklopedija. 31977. Ur. Šentija, Josip. Jugoslavenski leksikografski zavod. Zagreb.
47
pridjevima narodni ili naš. Tek od 80-ih godina prošloga stoljeća pojavljuje se određenje
“Godišnjak za hrvatsku, srpsku i slovensku narodnost u Mađarskoj” u kojemu nije teško
prepoznati utjecaj tada aktualne političke situacije.
Godišnjak kao „vrsta knjige”, odnosno zaseban „žanr” ima nekoliko karakterističnih
značajki: donosi tematski i žanrovski raznovrsne tekstove za razne slojeve čitateljske publike
od najjednostavnijih ljudi do znanstvenika, čime igra golemu ulogu u izgrađivanju čitateljske
publike u promatranoj sredini, a što je, između ostaloga, od izuzetne važnosti za književnost
nacionalnih manjina. Godišnjak pruža veliku slobodu u odabiru različitih tekstova, ali budući
da želi stići do najširih slojeva čitateljske publike, mora uzeti u obzir njihova očekivanja i
želje. Čini se kako svi spomenuti kalendari nastaju upravo u procjepu između uređivačkih
nastojanja oko objavljivanja kvalitetnih tekstova i čitateljskih želja kojima se nastoji
udovoljiti. Kada se pronađe prava mjera između tih, u svojoj biti suprotnih, tendencija,
kalendar uspijeva izvršiti prvobitnu funkciju: čitatelji će ga prihvatiti jer sadrži tekstove koji
ih zanimaju, koji dotiču njihovu svakodnevicu, a, s druge strane, naći će se i tekstovi koji će
ih obrazovati i proširiti njihovo znanje iz hrvatske kulture. Želi li se u navedenim tekstovima
postići recepcijski uspjeh, potrebno je sagledati značajke potencijalnih čitatelja kalendara.
Naime, u prošlosti (kao i danas) većina hrvatskog pučanstva u Mađarskoj živjela je na selu te
je određena ruralnom, pretežito tradicijskom kulturom folklornoga tipa. Ukoliko, dakle,
kalendar želi stići do najširih slojeva hrvatskih čitatelja u Mađarskoj, trebao bi, prije svega,
udovoljiti njihovim čitateljskim navikama. U skladu s tom namjerom u kalendaru će se naći
tekstovi iz usmene književnosti, napisi o različitim običajima i događajima iz prošlosti.
Budući da u Mađarskoj živi više hrvatskih etničkih skupina (gradišćanski Hrvati, pomurski
Hrvati, podravski Hrvati, Šokci, Bošnjaci, Bunjevci, Raci itd.) i da se njihov dijalekt,
tradicijska kultura i folklor razlikuju, problem je vrlo kompleksan.
Valja, međutim, upozoriti i na to da je posljednjih desetljeća, a naročito od 90-ih
godina prošloga stoljeća, sve manja razlika između ruralne i urbane kulture. Suvremene
informacijske tehnologije omogućavaju pristup informacijama, globalizacijski su procesi
toliko jaki da danas svi slušaju istu glazbu, čitaju iste knjige i gledaju iste filmove. Mlađe
naraštaje puno manje zanima tradicijska kultura i folklor, stoga je taj problem jedan od
ključnih izazova na koji bi Hrvatski kalendar, ali i cijela hrvatska zajednica u Mađarskoj
trebali što prije odgovoriti i ponuditi moguća rješenja kako ne bi izgubili čitatelje.
Svi se ovdje naznačeni problemi bjelodano reflektiraju u svescima Hrvatskoga
kalendara. Velike društvene i političke promjene koje su zadesile srednjoeuropski prostor u
48
posljednjem desetljeću XX. stoljeća izravno su određivale sudbinu Hrvata u Mađarskoj.
Istina, te se promjene ne reflektiraju uvijek jasno u tekstovima kalendara, čemu uzroke s jedne
strane valja tražiti u tome da je svaki kalendar u izvjesnom smislu autorski rad urednika te se
u njemu zrcali autorovo viđenje hrvatske zajednice u Mađarskoj, njegov svjetonazor itd, ali i
u činjenici da su manjinske zajednice obično konzervativnije (čuvarski kompleks) te se
mijenjaju puno sporije negoli većinsko društvo u cjelini jer im se čini da svaka promjena
ugrožava njihov identitet i opstanak.
Hrvatske kalendare uređivali su brojni urednici (Mijo Karagić, Stipan Karagić, Živko
Mandić, Janja Horvat, Milica Klaić-Tarađija, Branka Pavić Blažetin), a izlazili su u nakladi
Savez Hrvata u Mađarskoj, Zemaljska samouprava Hrvata u Mađarskoj koja je kasnije
preimenovana u Hrvatsku državnu samoupravu i Croatica d.o.o-a. Svi kalendari imaju
pretežito istu strukturu: na početku knjige je kalendarij, zatim su poredani različiti tekstovi
iako se ne može uvijek nazrijeti po kojoj koncepciji. Fotografije se donose uz pojedine
tekstove te su najčešće vezane za njihov sadržaj ili su u blokovima koji predstavljaju
svojevrsnu kroniku protekle godine u slikama. Na koncu dolaze dvije relativno stalne rubrike,
jedna namijenjena djeci (Za našu djecu ili Za naše najmlađe) te jedna koja donosi obično
liječničke savjete, recepte, viceve, nešto s područja mode, povrtlarstva, znanstvene
zanimljivosti i slično pod naslovom Za svakoga ponešto. Ovakva se struktura može pratiti
manje-više u svim kalendarima nakon 1945.
Većinu tekstova moguće je svrstati u sljedeća tematska područja: 1. Književna djela, 2.
Povijesni tekstovi i obljetnice, 3. Etnografski tekstovi, folklor i usmena baština, 4. Tekstovi
vjerskoga karaktera, 5. Politički tekstovi. Pored navedenih tema, gotovo u svakom kalendaru
nalaze se recepti, vicevi, razni praktični savjeti, no rijetko nailazimo, primjerice, na sportske
sadržaje, nema tekstova o zabavnoj glazbi, filmovima, glumcima, pjevačima, modi,
automobilima itd.
Tijekom godina mijenjala se i zastupljenost pojedinih tematskih područja pa je unatoč
raznim uređivačkim koncepcijama moguće razabrati nekoliko zanimljivih tendencija.
Početkom 90-ih godina prošloga stoljeća književna djela (naročito pjesme) nisu
poredana po nekom smišljenom planu nego najčešće služe za ispunjavanje bjeline, praznoga
prostora kalendara. Od ove koncepcije bez koncepcije odvajaju se oni stihovi koji se vezuju
uz neki tekst, ilustriraju ga ili potkrepljuju. Približno od druge polovice tog desetljeća, od
Hrvatskog kalendara za 1995., uočava se težnja da književna djela (prije svega pjesme) budu
grupirana u zasebne cjeline čineći tako svojevrsnu minijaturnu “antologiju”. Sastavljanje
49
antologije pretpostavlja određene kriterije (estetske, tematske i slične) po kojima nastaje
izbor, no ovdje najčešće nije moguće prepoznati takve kriterije zbog čega pjesme, pa i
književna djela koja se nalaze u kalendaru, ne daju pravu sliku o književnosti Hrvata u
Mađarskoj. Takve blokove nalazimo u Hrvatskom kalendaru za 1995, 1996, 1999 i 2000.
Među književnim je djelima najviše pjesama, nađe se tu i pokoja pripovijetka, a postoje i
svega dva dramska teksta (Anuška Vidaković-Babić, Đuvegija moje snaše, 1994. i Mladen
Širola: Čekanje i čežnja, Sveta božićna noć, 1999). Autori su mahom hrvatski književnici iz
Mađarske, književnici iz Vojvodine, austrijskoga Gradišća i matične zemlje. Od 1991. do
danas može se iz kalendara u kalendar pratiti smanjivanje broja književnih tekstova i
zastupljenih autora, dok je najmanje književnih djela u kalendaru za 2000. godinu. U prvom
desetljeću drugoga milenija književnost se ponovo sve više vraća na stranice Hrvatskog
kalendara čemu nedvojbeno pridonosi i nestanak književnih časopisa.
Suprotno književnim tekstovima, kako se približavamo kraju tisućljeća, broj političkih
tekstova raste i svoj vrhunac postiže upravo u Hrvatskom kalendaru za 2000. godinu.
Postupnim izgrađivanjem političkog i javnog života Hrvata u Mađarskoj raste i broj tekstova
koji se bave manjinskopolitičkim pitanjima, hrvatskim samoupravama, ustanovama,
školstvom itd. Ipak, začuđuje činjenica da je vrlo malo tekstova o manjinskim izborima, o
izbornom i manjinskom zakonu, financiranju manjinskih ustanova, asimilacijskim
tendencijama i sličnim krupnim problemima Hrvata u Mađarskoj. Od 1996, kada nakladnik
Hrvatskog kalendara postaje Zemaljska samouprava Hrvata u Mađarskoj, iza kalendarijskoga
dijela obično slijedi neka rodoljubna pjesma, nakon čega slijede pozdravne riječi, neka vrsta
uvodnika predsjednika ZSHM-a. Uvodnik najčešće nabraja političke ciljeve i postignute
rezultate zastupničkog tijela Hrvata u Mađarskoj i nerijetko je građen upravo kao
programatski tekst (do sada učinjeno, ciljevi i zadaće). Nakladnik, najviše političko tijelo
Hrvata u Mađarskoj, nastoji kalendar iskoristiti u svoje ciljeve i propagirati svoju djelatnost.
Dok je Savez Hrvata u Mađarskoj bio nakladnik, dakle jedna civilna udruga, nije bila toliko
izražena potreba za jasnim artikuliranjem političkih ciljeva. Politizacija manjinskog života,
izgradnja manjinskog samoupravnog sustava, stvaranje “manjinskih političara” zahtijevaju
okrenutost prema sadašnjosti, pa se posljednji kalendari neusporedivo više bave suvremenim
pitanjima i problemima negoli prijašnji.
Hrvatski su kalendari s početka 90-ih godina prošloga stoljeća vrlo “muški”. Autori su,
osim nekoliko pjesnikinja, redom muškarci, pa su i teme pretežito prilagođene njima: bitke,
obljetnice legendarnih povijesnih ličnosti, značajni svećenici, prosvjetitelji, književnici, a
50
među njima, razumije se, veoma je malo žena. Na kraju gotovo svih kalendara nalaze se
recepti i pametni savjeti za kućanske poslove. Ženi je, dakle, mjesto u kuhinji, pored glačala
ili usisavača. Istina, možda zahvaljujući tomu da od 1997. Hrvatski kalendar uređuju žene,
godišnjak se pomalo mijenja i u tom smislu. Sve je više autorica i tema, a u kalendaru za
1999. godinu nalazi se tekst pod naslovom Hrvatice na koje smo ponosni99. Navedeno pitanje
ne bi trebalo olako shvatiti s obzirom da većinu čitateljske publike čine žene, a po
istraživanjima su puno „vjernije“ knjizi od svojih muških kolega.
Vjerski i etnografski tekstovi te usmenoknjiževni oblici podjednako su nazočni u svim
kalendarima. Kalendari su u prošlosti imali puno lakšu zadaću nego danas. Naime, kao što
smo već napomenuli, bilo je vremena kada su na ovim prostorima bili jedina tiskovina na
hrvatskom jeziku. Ta je nesreća ujedno značila da u tadašnje vrijeme kalendari nisu imali
nikakvu konkurenciju, pa je bilo lako postati “najčitanijim našim štivom”. Od 90-ih godina
XX. stoljeća broj je hrvatskih publikacija ipak veći negoli prije dvadesetak godina (Hrvatski
glasnik, Zornica i danas već ugasle periodike kao što su Riječ, Pogledi, Hrvatski znanstveni
zbornik, Naša škola itd. te brojne lokalne publikacije u kojima se s vremena na vrijeme
objelodanjuju i tekstovi na hrvatskom jeziku), mnogo je teže udovoljiti zahtjevima. Osim
toga, porasla je i razina obrazovanosti čitateljske publike, a time i njezina očekivanja. Zbog
razvoja svih oblika komunikacija danas mnogo veći broj ljudi dolazi u dodir s kalendarima i
publikacijama iz matične zemlje, što također ukazuje na potrebu stalnoga poboljšanja
kvalitete Hrvatskoga kalendara.
Hrvatski kalendar tražeći traži svoje mjesto između tradicije i zahtjeva koje nameće
suvremeni način života, nezamislivi razvoj telekomunikacija, opća uniformizacija i snažne
globalizacijske tendencije u posljednjem desetljeću XX. stoljeća, pratio je promjene u
društvenom i političkom životu onoliko koliko je to bila u stanju pratiti hrvatska zajednica u
Mađarskoj. Govoreći u kontekstu te publikacije potrebno je na ruševinama jednog prošlog
svijeta, ili svijeta u nestajanju, izgraditi novi sustav vrijednosti, pronaći one modele koji će
biti u stanju odgovoriti na izazove suvremenog svijeta.
99 Heka, Ladislav. 1998. Hrvatice na koje smo ponosni. Hrvatski kalendar 1999. Ur. Milica Klaić-Tarađija. Zemaljska samouprava Hrvata u Mađarskoj. Budimpešta. str. 163.-167.
51
5. Od časopisa do književnosti Hrvata u Mađarskoj
Hrvatska književnost koja je nastajala i nastaje i izvan prostora hrvatske
države, nerijetko se nalazi u sasvim osebujnim prilikama. Jasno je, radi se uvijek o hrvatskoj
književnosti koja se ostvaruje, između ostalog i u raznim regionalnim književnostima, no
govoreći o njima zasigurno ne možemo u potpunosti primijeniti one metode, a pogotovo
vrijednosne sustave, koji su općeprihvaćeni za hrvatsku književnost u matičnoj zemlji.
Točnije, potrebito je povući razliku između funkcioniranja određenog književnog djela u
okvirima književnosti Hrvata u Mađarskoj, odnosno unutar korpusa cjelokupne hrvatske
književnosti. Sasvim je, naime, jasno kako stihovi, primjerice, Marka Dekića znače jedno za
Hrvate u Mađarskoj, dok se posve drugačije poimaju u kontekstu cjelokupne hrvatske
književnosti. Ukoliko smo svjesni ove dvostrukosti, možemo izbjeći često neosnovane,
paušalne izjave o periferijalnom značaju ove književnosti. Time se ne želi reći da književnost
Hrvata u Mađarskoj ne treba vrednovati u sklopu cjelokupne hrvatske književnosti, štoviše,
potrebno ju je ubaštiniti, a to je moguće jedino putem estetskog vrednovanja književnih djela.
Iz do sada izloženoga nameću nam se dva zaključka:
1. za književnost Hrvata u Mađarskoj važi takav vrijednosni sustav kakvog može producirati
sama ta književnost;
2. budući da je književnost Hrvata u Mađarskoj dio cjelokupne hrvatske književnosti, valja
je uključiti i u taj vrijednosni sustav.100
Književnost Hrvata u Mađarskoj prešla je relativno samostalan put od 1945. do
danas, koji je, naravno, uvjetovan manjinskim položajem. Kulturni život svake nacionalne
manjine u izravnoj je ovisnosti od političkih prilika u zemlji u kojoj nacionalna manjina
obitava. Tako je i razvoj književnosti Hrvata u Mađarskoj bio često puta sputavan, lomljen ili
usmjeravan izravno pod utjecajem izvanknjiževnih činjenica. Veze s matičnom zemljom,
matičnim narodom, pa onda i s hrvatskom književnošću, zbog istih su razloga bile sporadične,
100Autori koji su se doticali problema književnosti hrvatskih nacionalnih manjina uočili su ovdje iznesen problem. "Imajući u vidu specifičnost pojave i razvitka tih tokova, njihov konkretan estetski doseg ostvaren u bližoj ili daljnjoj vezi s matičnom književnosti, antologičar je odabrao kao jedini moguć kriterij istovjetnost selekcije matičnog i izvanmatičnog dječjeg pjesništva no imajući istovremeno pred očima i konkretne uvjete nastanka te poezije, kao i njezinu, podjednako užu estetsku i širu društvenu funkciju u određenoj sredini." Joža Skok, Antologičareva riječ na kraju ili u potrazi za genezom i identitetom hrvatskog dječjeg pjesništva , Lijet Ikara, Naša djeca, Zagreb, 1987., 271. str."Ne razumjeti svu složenost nastanka toga pjesništva, te njegovu sudbinsku povezanost uz materinski jezik, a preko njega uz opstanak manjine, znači svesti ga na razinu provincijalizma i periferije. U toj pogrešci krije se opasnost da se matični narod liši jedne specifične književnosti, da se ne uvidi njezino mjesto u cjelokupnom razvoju duhovne nadgradnje hrvatskog naroda." Đuro Vidmarović, Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991., 34. str.
52
neredovite, a nerijetko i potpuno prekinute. U nedostatku organiziranog književnog života
(književni časopis, književna kritika, izdavačke mogućnosti, izgrađena čitateljska publika itd.)
hrvatski književnik u Mađarskoj bio je prepušten sam sebi, vlastitoj svijesti i tradiciji. U tim
okolnostima književnost Hrvata u Mađarskoj, s jedne strane, bit će prožeta željom za
očuvanjem materinskog jezika i nacionalne svijesti te će se zadržati unutar tradicionalnih
okvira s dominantnom prosvjetiteljskom koncepcijom, dok će, s druge strane, prijeđeni put od
1945. do danas postati oslobađanje od spomenute koncepcije, kao i stjecanje literarne
samosvijesti i konstituiranje književnosti u punom smislu te riječi.
Pri uspostavljanju periodizacije književnosti Hrvata u Mađarskoj od 1945. do
danas susrećemo se s brojnim poteškoćama. Ukoliko pokušamo ovu književnost opisati kao
mijenu stilskih formacija, nećemo imati puno uspjeha, a kako bismo ipak, koliko god je to
moguće, čvorišne točke prepoznali u nekim književnim činjenicama važnima za književnost
Hrvata u Mađarskoj (objelodanjivanje dviju antologija: U kolo, Gde nestaje glas?101),
najsvrsishodnije je razlikovati tri razdoblja:
1. od kraja II. svjetskog rata do objavljivanja antologije „U kolo“ (1945-
1969);
2. od objavljivanja antologije „U kolo“ pa do antologije mladih pjesnika
„Gde nestaje glas?“ (1969-1984);
3. od objavljivanja antologije „Gde nestaje glas?“ 1984. do danas.
101U kolo. Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj. 1969. Demokratski savez Južnih Slovena u Mađarskoj. Budimpešta. 1969. (U knjizi nije naznačena godina izdanja.) i Gde nestaje glas? Antologija mladih pesnika. 1984. Ur. Molišević, Petar. Preduzeće za izdavanje udžbenika. Budimpešta.
53
5.1. Časopisi i pojava prvih književnih imena (1945-1969)
Neposredno nakon II. svjetskog rata pa sve do rezolucije Informbiroa 1948.
godine politička atmosfera u Mađarskoj bila je relativno povoljna za nacionalne manjine te se
javljaju u Našim novinama i Našem kalendaru102 prvi autori sa svojim prvim književnim
radovima. Polet je kratko trajao, tek su se Hrvati počeli organizirati, tek što su svoj rad
započeli prvi učitelji, polaznici prvih tečajeva, došla je 1948. godina sa zlokobnom
rezolucijom Informbiroa O stanju u KPJ.103 Nakon rezolucije mnogi čelnici, intelektualci i
nacionalno svjesni Hrvati bili su proganjani. Uslijedila su teška vremena, politički veoma
nepovoljna za Hrvate u Mađarskoj jer i puka identifikacija s vlastitim narodom mogla je biti
uzrokom dugogodišnjih robija.104 pa nakon 1948. jedva da ima književne produkcije.
Niz je autora izravno osjećao na vlastitoj kožirepresiju mađarskih vlasti. Antun
Karagić kulturni djelatnik, pisac pučkih igrokaza, organizator kazališnog života u Bačkoj bio
je osuđen na montiranom procesu i osuđen na dugogodišnju robiju, kući se vraća slomljen.
Sličnu je sudbinu imao i Matija Kovačić koje je također više godina proveo u mađarskim
zatvorima. Stradala je i marija vargaj kojoj je bilo zabranjeno raditi u svojoj struci, a pod
teretom represija još će i Roza Vidaković prestati objavljivati. U sveopćem strahu pjesništvo
je skoro nestalo sa stranica Naših novina pa urednici 1950. raspisuju natječaj za iznalaženje
književnih talenata105. Književnu produkciju u tom razdoblju možemo svesti na pjesništvo;
pjesme koje se objavljuju najčešće nisu napisane iz estetskih razloga već nastaju s
neprikrivenim ciljem političke agitacije, stoga su deklarativne, parolaške i ideološki potpuno
usmjerene.
Krajem 50-ih godina pojavljuju se pjesnička imena od kojih ćemo se s nekima
susretati sve do današnjih dana (M. Šinković, M. Dekić, M. Vargaj, S. Blažetin, K. Varga, K.
102Naše novine, kasnije Narodne novine bile su tjednik Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj, a Naš, kasnije Narodni kalendar, pak, Savezov godišnjak.
103Rezolucija je donesena 28. lipnja 1948. godine u Bukureštu. "Odbijanjem da sudjeluje u radu drugog zasjedanja IB, KPJ je i formalno okončala svoje članstvo u njemu. Tobožnja 'ideološka kritika' KPJ u rezoluciji Informbiroa ubrzo se pretvorila u brutalan pritisak istočnoevropskih socijalističkih zemalja na Jugoslaviju svim raspoloživim sredstvima državne politike."Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1977., 3. izd., 626. str.104 "A onda da zlo bude još veće, iza Drugog svjetskog rata Hrvati su u Mađarskoj bili pogođeni i famoznom odlukom Informbiroa, čime su ionako labavi kontakti između Hrvata u Mađarskoj i u Hrvatskoj u cijelosto prekinuti, zamrli, a dio svjesnih Hrvata odveden na prisilni rad u Hortobágy (mađarski Goli otok)" Ernest Barić: Hrvatski književni jezik i govor Hrvata u Mađarskoj, Riječki filološki dani, Zbornik radova 1, Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka 1996., str. 248.
105Naše novine, br. 2., 12. siječnja 1950.
54
Kovač). Sve do sredine 60-ih godina pjesništvo je prigodničarsko (proznog i dramskog
stvaralaštva gotovo da i nema), pjesme nastaju povodom blagdana, državnih praznika ili su
posvećene godišnjim dobima, školi, školskom životu, pionirskim četama, socijalističkoj
izgradnji itd. Od tog vladajućeg tematskog usmjerenja odvajaju se samo ljubavne pjesme sa
svojom intimističkom atmosferom.
Pri kraju toga razdoblja, naročito pjesmama Josipa Gujaša Džuretina, uvodi se
slobodni stih u pjesništvo Hrvata u Mađarskoj, što donosi sa sobom i promjene na tematskom
planu. Dotadašnje pretežito objektivističko pjesništvo (osim, možda, ljubavne lirike) prestaje
biti vladajući model te ustupa mjesto subjektivističkom, intimističkom pjesništvu u kojem se
lirski subjekt neće više skrivati iza kolektivnog identiteta.
55
5.1.1. Roza Vidaković
Estetski najrelevantnije pjesništvo neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata
donosi lirika Roze Vidaković106, čije su pjesme objelodanjene posthumno (1986) pod
naslovom Iz dubine. Kako je Đuro Vidmarović zamijetio, R. Vidaković pjeva u vibrantnom
zanosu, ali bježi od parolaštva, ne prekoračujući granicu koja poeziju pretvara u retoriku.107
Njezin pjesnički svijet prije svega naglašava čistoću vizualnosti, pejzaža koji nosi poneki
nemirni trzaj, nagovještaj svakodnevice, ali koji je (ipak) oaza druge, drugačije zbilje.
Dominantna bjelina uobličena u motiv snijega (pjesme Snijeg, Zov, Pod snijegom) aludiraju
na stvarnost novih početaka/nadanja, prožetu nježnom ženskom vizurom, stilom koji
rimovanim postupcima stvara mirnu melodiju života, prizora, trajanja. Subjekt svojim Nad-Ja
okom odmjerava prolaznost i zaustavljenost vremena u isto vrijeme, stope u snijegu uvijek su
mogućnost nečeg nadolazećeg novog, ali i skrivenost, zaboravljenost onoga što bogato diše u
svojoj neprimjetnoj egzistenciji:
Snijeg
Lete, lete pahuljice
Snježne, lake, čile,
Pred prozorom kolo vode
Kao bijele vile.
Lete snježne pahuljice,
Zastru zemlju, kuće krov,
Nježno kriju žitne njive,
koje nose život nov.
Šuti selo, snijeg je na njem
kao ogroman bijeli sag,
106 Roza Vidaković rođena je 1922. u Čavolju gdje je završila osnovnu školu. 1960. zapošljava se u mjesnoj poljoprivrednoj zadruzi. Završava ratarsku stručnu srednju školu u Baji. 1980. odlazi u mirovinu, preminula je 1981. u Baji. Djela: Iz dubine – pjesme (1986.)107 Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 6.
56
Kuda vodi, u kom smjeru,
Rasut lakih stopa trag?
Usporedno sa snijegom mirnoće stoji i snijeg lječitelj, onaj koji spomenuti nemir
sakriva, hladi, smiruje, skriva u prolaznosti:
Pod snijegom
Pokrij, sniježe, sve što je ranjavo,
Mekim plaštem blistave dobrote,
Zavij grane izlomljene blago
U iskrive, kristalne omote.
Nek smrzava krvca u žilama,
Nek presahnu životni sokovi.
To je tek čas – proći će omama,
Proljeće će donijeti život novi.
A sad dođi, sniježe, lječitelju,
Umoreno neka sad počine;
Sve su boje u životnu želju
U bjelini tvojoj sjedinjene.
57
5.2. Književna djelatnost nakon objavljivanja antologije „U kolo“ (1969-1984)
1969. godine objavljena je antologija U kolo, prva knjiga hrvatskih književnika
od 1945. U knjizi je zastupljeno deset pjesnika (S. Blažetin, M. Dekić, B. Filaković, Lj. Galić,
J. G. Džuretin, K. Kovač, M. Šinković, A. Šokac, K. Varga, M. Vargaj), od kojih jedan
pripada srpskoj nacionalnoj manjini (Lj. Galić) premda to na temelju jezika nije uvijek
jednostavno zaključiti. Antologija pruža presjek tadašnjeg pjesništva (književnosti) Hrvata u
Mađarskoj, a pjesnici koji su se pojavili krajem prethodnog razdoblja antologijom U kolo
stupaju na književnu scenu, točnije rečeno, tu scenu sami stvaraju. Ta knjiga nosi na sebi sve
one karakteristike koje smo zamijetili u prethodnom razdoblju, ali istodobno najavljuje i
novo.108 Od pjesnika iz ove antologije u ovom razdoblju objelodanit će se zbirka pjesama Mati
Šinkoviću, Marku Dekiću, Stipanu Blažetinu i Josipu Gujašu Džuretinu, nažalost, posthumno.
108 „Ne može se poreći da je uticaj romantičarske poezije prošlog veka, naročito kod starijih pesnika, i danas još uvek jak, da prosto potiskuje, koči dalji razvitak. Istovremeno, međutim, kod mladih se već jasno može videti da se ideali današnjice i u formi slobodnije javljaju i južnoslovenska lirika ne uklapa u stihove samo osećanja jednog prohujalog doba, nego i po formi i po sadržaju daje novo.“ Zoltán Csuka. 1969. Predgovor. U kolo. DSJS. Budimpešta.
58
5.2.1. Josip Gujaš Džuretin
Zbirka pjesama Josipa Gujaša Džuretina109 Povratak u Podravinu (1977)
prva je samostalna knjiga nekog hrvatskog književnika u Mađarskoj od 1945.110 Gujaševo
pjesništvo raskida s romantičarskim kalupima, njegovo „govorenje“ nije više naivno već
samosvojno i samosvjesno. Izbjegava jasna ideološka opredjeljenja, okrenut je problemima
suvremenog čovjeka, pojedinca i njegove egzistencije, tjeran u tom pravcu dijelom i zbog
neizlječive bolesti. On ne nastupa u ime kolektiviteta, u ime svih Hrvata u Mađarskoj, ne želi
izravno podučavati i posredovati „gotove istine“ već traži svoje mjesto u društvu, u svojoj
užoj sredini, pa i među Hrvati u Mađarskoj, no uvijek svjestan svoje odgovornosti. Zbog tih
osobina Gujaša možemo smatrati prethodnikom mlađe generacije koja će se pojaviti krajem
70-ih godina. Kako bi Vidmarović istaknuo, taj pjesnik i znanstvenik zacrtat će nov pravac
narodnosnoj poeziji, obračunavajući se sa starim i okoštalim shvaćanjima, lomeći
opterećenost tradicijom i strahove zbog mogućeg modernizma. Pritom je i sam bio slaman.
(...) Po svom talentu, pjesničkom senzibilitetu i posebno književnom obrazovanju Gujaš se
odvojio od ostalih narodnosnih pjesnika. Svojim stvaralaštvom postao je predvodnik u borbi
za prihvaćanje suvremenih književnih tijekova, za potpunu autonomiju književnog rada, za
pisanje bez straha i ograničenja. Bio je svjestan da narodnosno pjesništvo stagnira u nekoj
svojoj historijskoj čahuri, da zaostaje za suvremenim tijekovima, kako madžarske, tako i
jugoslavenske poezije.111
Naime, istraživači književnosti Hrvata u Mađarskoj pjesništvo Josipa Gujaša
Džuretina smatraju najznačajnijom pojavom od 1918. godine do danas. Svoje prve pjesme
objavio je početkom 1960-ih godina na stranicama Narodnih novina. U antologiji U kolo
zastupljen je s 24 pjesme od kojih će veći dio ući u njegovu posthumno objavljenu zbirku
109 Josip Gujaš rođen je 1936. u mađarskoj Podravini u selu Martinci. Nakon završene osnovne škole gimnaziju je pohađao u Pečuhu i Sigetu gdje je maturirao 1954. Studije je započeo na Višoj pedagoškoj školi u Segedinu i Pečuhuodakle prelazi na Filozofski fakultet Sveučilišta „Eötvös Loránd“ u Budimpešti, gdje 1961. diplomira iz povijesti i „hrvatskosrpskog jezika i jugoslavenske književnosti“. Zapošljava se u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj gimnaziji gdje radi do 1967. godine, a dvije je godine ranije i doktorirao. Zbog narušenog zdravstvenog stanja 1970. odlazi u invalidsku mirovinu. Umro je nakon duge i teške bolesti u Budimpešti 1976. u četrdesetoj godini života. Sahranjen je u svom rodnom selu. Svoje prezime Josip Gujaš potpisivao je na više načina: Gujaš/Guljaš/Gulyás. Naknadno je dodao svome imenu nadimak Džuretin. Djela: Povratak u Podravinu – pjesme (1977.), Iverje/Forgácsok – pjesme (1991), Iz pozadine (2011).110Njezino objelodanjivanje bilo je omogućeno time što je 1976. Poduzeće za izdavanje udžbenika (Tankönyvkiadó Va'llalat) iz Budimpešte zaduženo za tiskanje izdanja nacionalnih manjina.111 Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 71.
59
pjesama Povratak u Podravinu, inače prvu objelodanjenu knjigu u književnosti Hrvata u
Mađarskoj od 1945. godine. Nije uvijek precizirao datume svojih pjesama, često ih je
prerađivao, a zbirka Povratak u Podravinu izbor je iz Gujaševa pjesništva sastavljen nakon
njegove smrti. Pored rodnog kraja, Podravine112, smrt je drugi stalan motiv Gujaševog
pjesništva. Ipak, ishodište i kraj njegovoga pjesništva jest Podravina, zavičaj, rodno selo,
djetinjstvo provedeno u ljubavi roditeljske kuće, stari prijatelji. Rodoljublje se u pripadnika
narodnih manjina mora promatrati kroz prizmu njihove povijesne svijesti. Ono se manifestira
u složenom odnosu koji pripadnik manjine mora uspostaviti kako prema svojoj stvarnoj
domovini i većinskom narodu, tako i prema zemlji svojih predaka i svome matičnom narodu.
U Josipu Gujaša-Džuretina sve te relacije bile su naglašene i emotivno neobično snažne.113
Prostor je to prošlosti, melankoličnog kroćenja sjećanjem, lirski subjekt u košmaru svojih
nekad doživljenih koordinata, ali uvijek izgubljenih za ono sada. Bilo da se radi o mjestu koje
mu je namijenio otac ili tek o vlastitom lutanju, zacrtanom putu kojemu se nije nadao ili ga
nije do kraja odabrao/htio, protagonist Gujaševog teksta sjetni je promatrač samoga sebe,
uvijek korak dalje od onoga što se promotriti da, a time i, možda, odabrati:
Svome ocu
1.
Čekićem si zabio
zvezdu na nebo
Rekao si:
šaljem te
da je slediš
i bio si malo
tužan:
osećao si
da ću promašiti
Tvoj San
112 „Zavičajna komponenta u pjesništvu Josipa Gujaša zauzima centralno, gotovo sudbinsko mjesto. Rodna Podravina, Gornji Martinci gdje je rođen, okolna mjesta, poznati predjeli djetinjstva, roditelji... obilježeni su snažnim stihovima i nema im premca u cjelokupnoj našoj poeziji.“ Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 84.113 Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. str. 91.
60
2.
U meni
još plače oguljeno drveće
Srce mi strahuje
kada pomislim
da Te moj život
duboko vređa
3.
Vrbike si mi ucrtao
u mozak
Šum Drave dao si mi
u dar
da ga ponesem na put
4.
Obgrlili smo zajedno
sunčanu Podravinu
Svaki dan
pozdravljali smo
Dravu
Obrali smo osmeh
sunčanih vrbika
Pecali smo ribu
Sreću smo vrebali
u dravskim talasima
Djetinjstvo i sjećanje na bezbrižne dane provedene u roditeljskoj kući preselit će se u
uspomene i biti stalni pokretač želje za povratkom, iz čega se, pak, rađa pjesništvo s
uvjerenjem da je izgubljeni sklad moguće naći i uspostaviti jedino u pjesmi. Navedeno je
razlog zbog kojega Gujaš smatra da je ono preduvjet postojanja, način života, što posljedično
vodi prema iskrenosti ispovjednog tona i izrazitom subjektivizmu njegovih pjesama.
61
Obrisi iz detinjstva
I.
Propevale su u meni
mesečeve senke
U povorci vidim na zidu
svoje godine
Usamljeni marš beše
ovo priviđenje
II.
Stare žene
posle pozdravnog zvona
poslale nas
na spavanje
Gledali smo
senke po zidovima
i slušali smo
muziku cvrčka
u polusnu
III.
Zašto su nam rekle
stare žene
da se mrtvi vraćaju po žive
Zašto su nas
plašile
IV.
To nisu bile bajke
To su bile pripovetke
o konjaniku
62
po mesečini
što je dolazio
k dragoj iz groba
To nisu bile šale
to je bilo usađivanje straha
u naše mlade duše
kada još nismo videli
mrtve
V.
Čak iz sela
slušali smo reku
kako nam priča
prastare pripovetke
što je pokupila
sa svoga vijugavog puta
Uplašeni
rekli smo
bože
što će biti od nas
kada
odrastemo
Na pragu dječaštva odrasli pripremaju svoju djecu za životne izazove te se naznačava
prostor u kojem neće više biti zaštitničke roditeljske brige, put je to u neizvjesnost odakle
više, možda, nema povratka. U pjesmi Svojim roditeljima u Martince dalje se razvija metafora
puta, lirski je protagonist sada odvojen od prostora djetinjstva, otrgnut od svoga zavičaja, od
svojih roditelja što će rezultirati egzistencijalnim promišljanjem takve situacije.
Svojim roditeljima u Martince
Ali vam eto
jako retko dolazim u krug vaš
63
u čarobni kut gde sam odgojen
Retko posećujem
hladovine u našoj bašti
gde ste me dugih noći
skrivali i čuvali
bojeći se od aviona tamo gore
Retko ja sedim
na počasnom mestu za stolom
što ste mi ga odredili
Vi stalno čekate mene
sina svoga
da vam dođem
Prolaze hladne jeseni
Ciče zime
Odlaze bujice rekama
Proleća se razvedre
Leta pevaju o plodnosti zrele pesme
I vi čekate
čekate
jer sina imate
negde u svetu
i u srcu
i ja se spremam stalno
k vama
samo još ne znam
kada ću vam doći
Pjesma nije podijeljena u strofe, ali se jasno mogu razgraničiti dva dijela. Prvi dio
pjesme sve do stiha Vi stalno čekate mene naglasak stavlja na prostor u kojem nema lirskoga
protagonista. Taj nas stih uvodi u drugi dio gdje je naglasak na prolaženju vremena. Već je u
naslovnoj sintagmi naznačeno konkretno naselje (Martinci), autorovo rodno selo, koje se u
prvom dijelu teksta rastvra u manje prostore, pokazujući intimne detalje: krug vaš, čarobni
kut, hladovina u bašti, počasno mjesto za stolom. Naglasak je ovdje stavljen na činjenicu da je
64
lirski protagonist rijetko na tim mjestima, da njega tamo nema. On je tamo nazočan upravo
svojom nenazočnošću. Drugi dio pjesme naglasak će staviti na vrijeme Prolaze hladne
jeseni...
Pjesma ne definira prostor u kojem se nalazi lirski protagonist, on može biti bilo gdje
(sina imate negde u svetu), okrenut je prema onima koje je ostavio a time možda i iznevjerio.
Kretanje ide od apstraktnoga, nedovoljno definiranoga prema sasvim konkretnim detaljima
zavičaja (počasno mesto za stolom). Pjesma počinje stihovima Ali vam eto/jako retko dolazim
u krug vaš. Veznik ali svakako uključuje tekst koji je prije izgovoren, napisan, ali je za nas
nevidljiv. Nešto je dakle prethodilo ovom tekstu, možda je to dio razgovora, ili je tekst samo
replika na nešto ili dio razmišljanja tipa: Ja znam da bih trebao, ali ipak... Tekst tako ne samo
naslovom, već i na ovaj način želi aktivizirati sugovornika, čitatelja, podsjeća na pismo –
lirski se protagonist obraća roditeljima, okrenut je prema sugovornicima, tekst implicira
dijalog, naglašen je odnos ja-vi, što ga dinamizira. Gujašev protagonist je svjestan fatalnosti
svoga povratka, zna da više nema nazad, da putem kojim je krenuo mora ići dalje i kad dođe
vrijeme povratku, taj će povratak biti konačni, sudbinski: i ja se spremam stalno/k vama/samo
još ne znam/kada ću vam doći.
Kod Gujaša se posebno izdvajaju pjesme čija je tema pjesništvo, književno stvaranje
ili književnost uopće. Za Gujaša pisanje nije zabava, njegove pjesme ne nastaju po narudžbi
već iz nasušne potrebe. Kada uspije kanalizirati primarni poriv za pisanjem, kada uspije
ukrotiti „inspiraciju“ i pažljivo, znalački baratati riječima, nastaju njegove najbolje i
najoriginalnije pjesme:
O pesnicima i pesništvu
I.
Sija nam plamen
na rukama
delotvorno
II.
Nije lako ispirati zlato
u potrazi za sobom
lomiti noge
65
potcrtati tamo gde je jezgro
i dozivati odjek
sa planina
Nije lako kratko reći kolebanja
i tražiti sebe
u sećanju majke
Ali – kako kaže P. Milošević – čim Gujaš podrobnije piše o poeziji – kao da čitamo
nekog romantičara iz 19. veka. Poezija je za njega „bela kći noći“, „dar s vedra neba“,
javlja se „na mesečini“ i „opija“. (...) Po svoj prilici anahronično je danas govoriti o
„pesniku/što se prihvatio nepopularnog posla.114 Gujašev lirski subjekt unutar tako
postavljenih koordinata neprestano traži svoje mjesto u svijetu ispisujući lirski dnevnik tog
traganja. (...) njegova je poezija pre svega autobiografska, sasvim lična, što u sebi nosi mnoge
opasnosti, ali i prednosti za pesnika. Opasnosti su pre svega u banalizaciji i
pojednostavljivanju života, u stalnom kukanju i ponavljanju motiva, a prednosti su u prisnosti,
iskrenosti, toplini. Ima kod Gujaša i jednog i drugog, ali su mu najbolje one pesme, pre svega
kratke, u kojima je imao daha, i u kojima je uspeo da izmiri pominjane krajnosti.115
Kada dotiče teme od šireg društvenog značaja, u prvom redu mislim na položaj
hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj, Gujaš im prilazi sa subjektivističkog stajališta. On
ne želi govoriti u ime svih Hrvata u Mađarskoj, ne želi biti vođa, ne želi parolama i frazama
podučavati svoje sunarodnjake, već pokušava pronaći svoje mjesto u javnom, kulturnom i
umjetničkom životu Hrvata u Mađarskoj. Za razliku od Dekića i Blažetina koji prihvaćaju
ulogu duhovnog vođe među Hrvatima u Mađarskoj i istupaju u ime cijele zajednice, Gujaš
najčešće istupa u svoje ime pa su mu riječi subjektivno intonirane. Tako će u pjesmi „Akordi
o Hrvatskoj“ biti vidljivi svi složeni elementi ljubavi jednoga manjinskog pjesnika prema
zemlji svojih predaka, ali i prema svojoj stvarnoj domovini.116 Tako izrazitu manifestaciju
hrvatske nacionalne svijesti u pjesništvu (izuzev pjesme Mate Šinkovića „Hrvat sam!“) ne
možemo naći u književnosti Hrvata u Mađarskoj sve do najnovijih vremena:
114 Petar Milošević, O značaju jedne knjige, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991., 27. str.115 Šandor Pal, Crne slutnje povratka/O poeziji Josipa Gujaša Džuretina, Narodne novine, br. 22., 29. svibnja 1986.116 Đuro Vidmarović, Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991, str. 91.
66
Akordi o Hrvatskoj
I.
Hrvatska
odavno je samo reč
–kažu
Ima i takovih
koji joj pogrebni venac
slažu
Ali ja znam
da će nam ona
i ovako bleda
po celom svetu
razastrta
oko svoje jezgre
još dugim vekovima
živeti
kao
Hrvatska
II.
Kroz plodna polja
Mađarske
voz juri
prema jugu
zelena polja
se njišu
u nedoglednosti života
samo se crveni makovi
crvenom bojom svojom
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
67
Kroz plodna polja
Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedna za drugim
potištena stolećima
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim
čudi se jako
što se tome svetu
tako raskošnom
samo hladno divim
Kroz plava polja
Mađarske
voz juri prema jugu
i samo mi se čudi
oduševljenje očekuje
a ne zna
da ja u svom snu
nosim samo
Hrvatsku
III.
Jedan razgovor
68
nije mnogo
jedan buket reči
toliko je bilo sve
ali je bilo baš dosta
da se u meni
potom
probude
sve domaće boje
Ono veče osećao sam
da neko misli na nas
da smo narod i mi
a ne tuđa stoka
Osećao sam negde pod pepelom
negde duboko
na dnu duše
da postoji Hrvatska
Jedan razgovor
nije mnogo
ali ja sam osećao
da je u meni na dnu duše
jedan izvor proplakao
Svest moja
već odavno zna
da Hrvatska
živi
ali sam je ja
dosada
samo retko osećao
Jedan razgovor
nije mnogo
ali svakako
nije bez interesa
da je na tlu Mađarske
69
takav trag
ostavio
IV.
Gledao sam
kao dečak
sa nasipa kraj
našega sela
kako se preko Drave
naselja od vatre crvene
kako se žuta polja
u plamenu žare
i pitao sam se
da l’ odavde smo mi
Gledao sam kao dečak
sa nasipa našeg
kraj sela
kako Drava
u koritu svom vrbake ostavlja
i čudio sam se
zašto me ona
od crvenih polja odvaja
Gledao sam kao dečak
sa nasipa
kraj sela našeg
kako dolaze
izbeglice
iskorištavajući
iznad Drave led
Posmatrao sam to
stalnim čuđenjem
a nisam znao
da se
70
tamo preko
Nova Hrvatska
stvara
V.
Pamtim vašu priču
o Šibeniku
Ona gordost budi
u svakom
ko je barem pustio
u vlastitu starinu
Pamtim
tu priču
i sve što ste rekli
o Šibeniku
Pamtim
tu priču
Ona je od onih
što me podstiču
da se držim čvrsto
za svoju koreniku
VI.
Vekovi nas spajaju
u jednu celinu
kao Hrvate
iako nisu ista polja
iako smo po celom svetu
razastrti
ali istom krvi
kroz vekove duge
spajaju nas
u družinu
71
istu
VII.
Naše nijanse
žive samo
u nama
Po njima smo
drugo nego ostali
Ili si u vozu
što u monotonom ritmu
daljine ostavlja
ili u rudniku
ugljen kopaš
Belgijancima
ili si infiltracijom
u telu drugog naroda
ili se biješ u Teksasu
sa huliganima
ili jedeš tuđi hleb
ili svoj kod kuće
Te nijanse
su ti uvek
domovina
One su
Hrvatska
Kada o istim ili sličnim problemima govori u prozi, bez poetske transpozicije,
nestaje subjektivan ton i veoma jasno uočava i artikulira probleme i zadaće koje Hrvati u
Mađarskoj moraju riješiti na kulturnom, a posebice na književnom planu. Reč je dakle o tome
da naša nacionalnost, bolje reći naši Južni Sloveni u Mađarskoj budu obavešteni o svim
pitanjima književnosti, književnog jezika i uopšte, kulture, a za to nije dosta samo rad
narodnih ansambla i pozorišnih sekcija. (...) Treba da naša južnoslovenska sredina svestrano
izgrađuje književnim i umetničkim ostvarenjima – mislim, po mogućnosti – svoju savremenu
72
manjinsku bit i da za takva ostvarenja bude mogućnosti publikacije. Treba da naši pesnici,
pisci i umetnici, kao i drugi kulturni radnici svestrano reagiraju na sve ono što se kod nas i u
svetu događa, da na sve budemo podučeni od sebe i od naših stručnjaka i da budemo vođeni
od onih koji zastupaju politiku naše partije u našoj sredini (...) jednom rečju da se izgradi
kulturna bit naše inteligencije i naših ljudi, da se snađemo u savremenoj kulturi sredstvima
koja su nam data, i mogućnostima kojima raspolažemo.117 Tekst objavljen u „Narodnim
novinama“, odakle su uzeti gornji citati, djeluje poput programatskog članka u kojemu je
Gujaš progovorio i o književnosti Hrvata u Mađarskoj. Napredak vidi jedino u okretanju
prema suvremenoj književnosti, u prihvaćanju estetskih kriterija i približavanju književnosti
Hrvata u Mađarskoj suvremenoj mađarskoj i hrvatskoj („južnoslovenskoj“), a tako i europskoj
književnosti. Moram ovde da kažem da na ovom polju smatram najvažnijim to da treba
govoriti i pisati o savremenom na savremeni način, vlastitim pesničkim izrazom. (...) Mi
moramo dati savremeno i moramo znati što je to savremeno, a to se može samo onda ako se
gradimo na savremenoj poeziji, jer je u svemu tome dato ono što moramo znati o današnjem
svetu pesničke reči.118 Iz današnje perspektive može se zaključiti da je Gujaš predosjećao (ili,
možda točnije, znao) kamo kreće književnost Hrvata u Mađarskoj. Ipak, zbog nedovoljnog
poznavanja prilika u kojima je pjesnik stvarao, odnosno u kojima je nastajala književnost
Hrvata u Mađarskoj, pri prvom susretu s Gujaševim pjesmama mnogi su šokirani zbog jezika
kojim piše. S današnje točke gledišta, jezik je Gujaševih pjesama srpski iako je on sam mislio
da piše hrvatskim jezikom119. Pisao je slobodnim stihom koji je nerijetko na granici proze tako
da je ponekad samo grafički oblik onaj pouzdani znak na temelju čega zaključujemo kako se
ovdje ne radi o prozi već o pjesništvu. Tek tu i tamo možemo naći pokoju pjesmu s
tradicionalnom formom i rimama (npr. „Mojom rukom posađeno drvo“, „Bele noći u
Martincima“). Nerijetko, naročito u kraćim formama (minijaturama), izbjegava interpunkciju,
117 Dr. Josip Gujaš, Nekoliko reči o našem književnom delovanju i o našim književnim i kulturnim potrebama, Narodne novine, br. 35, 30. prosinca 1971.118 Isto.119 „Iz do sada navedenih razloga kod Josipa Gujaša Džuretina nikada nije postojala dilema u pogledu jezika, opredijeliti li se za književni jezik ili za vlastiti organski idiom. Otuda bih se priključio onim kritičarima koji se ne slažu s tvrdnjama da je Gujaš dijalektalni, regionalni pjesnik koji je izričaj podravinskoga kraja, a posebice martinački govor, smatrao okvirom u kojem bi se trebao i tematski i jezično kretati u svom pjesničkom iskazivanju. Prije bi se moglo ustvrditi da je pisao tadašnjim prestižnijim unitarističkim srpskim jezičnim standardom, u koji je svjesno unosio, zavisno od tematike, lekseme hrvatskoga književnoga jezika, odnosno dijalektizme, tipične za martinački govor. Ovdje bi valjalo i posebno istaći problem refleksa jata. Budući da martinački govor pripada grupi slavonskih ekavskih govora, a u vrijeme kada je Gujaš stvarao postojala je u tadašnjim „južnoslavenskim“ intelektualnim krugovima izražena averzija prema ijekavskom izgovoru, sam je pjesnik u svom jeziku inzistirao na ekavici kao integralnom izgovoru hrvatskoga standardnoga jezika.“ Dr. Ernest Barić, Dijalektizmi u pjesmama Josipa Gujaša Džuretinog i pitanje hrvatskoga književnog jezika , Književnost i jezik Hrvata u Mađarskoj, Hrvatski znanstveni zavod, Pečuh, 1996, str. 13.
73
a u jednoj relativno konzervativnoj književnosti kakva je bila književnost Hrvata u Mađarskoj
Gujaševo pjesništvo djelovalo je gotovo revolucionarno. Mnoge od njegovih pesama nisu
naišle na razumevanje, ali je bilo jasno da je on jedini od mladih južnoslovenskih pesnika koji
se otrgao uticaja romantičara, koji teži stvaranju svog stila, modernom izrazu.120 Ovakvu
ocjenu iznosi i Đuro Vidmarović: Svojim stvaralaštvom postao je predvodnik u borbi za
prihvaćanje suvremenih književnih tijekova, za potpunu autonomiju književnog rada, za
pisanje bez straha i ograničenja. (...) Gujaševa poezija predstavlja vrhunac pjesničke riječi
madžarskih Hrvata.121 Stavimo li, međutim, njegovo pjesništvo u širi kontekst, nameću se
zaključci koje je izrekao Šandor Pal: Njegove forme, arhitektonika njegove pesme nije
moderna, on nije eksperimentator u oblasti jezika, on ne pravi kalambure i ne piše hermetične
pesme. On nije inovator, ali je sasvim dovoljno iskren i napaćen da bi bio dobar pesnik, da bi
zaslužio da se o njemu govori.122 Vrijednost Gujaševog pjesništva zapazili su i u matici: on je
od 1945. godine do danas prvi hrvatski književnik iz Mađarske koji je uvršten u jednu opću,
reprezentativnu antologiju hrvatskog pjesništva.123 Na razmeđu tradicije i modernosti Josip
Gujaš Džuretin u svojim najboljim pjesmama progovorio je autentično, s iskonskom snagom,
usmjeravajući književnost Hrvata u Mađarskoj prema suvremenim poetskim kretanjima124.
Pored pjesništva Gujaš se često javljao člancima i kraćim studijama na
stranicama „Narodnih novina“. U njima se pretežno bavi pitanjima književnosti, filozofije i
povijesti. Njegov znanstveni interes, dok ga u tome nije spriječila podmukla bolest, bio je
usmjeren na hrvatsko-mađarske povijesne veze. S tog je područja publicirao nekoliko
znanstvenih studija u Hrvatskoj i Mađarskoj.
*
120 „U kolo”, Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj, Demokratski savez Južnih Slovena u Mađarskoj, Budimpešta 1969. (u knjizi nije naznačena godina izdanja), 97. str. Tekst je citiran iz kratkog prikaza urednika Milutina Stevanovića.121 Đuro Vidmarović, Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991, str. 71. i 79.122 Šandor Pal, Crne slutnje povratka / O poeziji Josipa Gujaša Džuretina, „Narodne novine“, br. 22, 29. svibnja 1986. 123 Stijepo Mijović Kočan, Skupljena baština, Suvremeno hrvatsko pjesništvo 1940-1990, Školske novine, Zagreb, 1993. 562-564. str. U knjigu su uvrštene sljedeće pjesme: U teškoj bolesti V, Spomen, Želim imati drugove, Ja hoću nešto.124 „Pa ako je pjesništvo Josipa Gujaša, živo i čitano, već deo istorije naše književnosti, uticaj, motorna snaga njegove poezije i danas je integralna nit i živa snaga u našoj savremenoj književnosti.“ Petar Milošević, Josip Gujaš Džuretin, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991, 29-30. str.
74
Osim Gujaša do kraja toga razdoblja tiskat će se zbirka Marka Dekića Duga
nad zavičajem (1979.); zajednička zbirka dječjih pjesama trojice autora, S. Blažetina, M.
Dekića i Lj. Galića, pod naslovom Sunčana polja (1980.); zbirka Stipana Blažetina Srce na
dlanu (1981.) te zbirka Mate Šinkovića Na našoj Gori (1981.). Te su samostalne zbirke
pjesama izbori iz dotadašnjeg stvaralaštva pojedinih autora, stoga svjedoče o svim onim
mijenama koje je književnost Hrvata u Mađarskoj prošla od 1945.
75
5.2.2. Marko Dekić
Marko Dekić125 najplodniji je i najpopularniji pjesnik književnosti Hrvata u
Mađarskoj: do danas jedino on ima tri objavljene samostalne zbirke pjesama. Počeo je
objavljivati vrlo rano, njegove prve pjesme tiskane su krajem 50-ih godina na stranicama
Narodnih novina i Narodnog kalendara, a od tada kontinuirano piše i objavljuje. Od deset
autora u antologiji U kolo, zastupljen je s najviše pjesama (37), među kojima se nalazi i 12
„Dečjih pesmica“, kako su naslovljene u knjizi. Veći dio tih pjesama naći će se 10 godina
kasnije, 1979, u samostalnoj zbirci pod nazivom Duga nad zavičajem126. Iduće godine sa
Stipanom Blažetinom i Ljubinkom Galićem objavljuje dječje pjesme pod naslovom Sunčana
polja127. Dekićeva druga zbirka pjesama nosi naslov Tišine i ljubavi128, a svoje dječje pjesme
sakupio je u knjizi Stopama djetinjstva129. U dosadašnjem pjesničkom stvaralaštvu Marka
Dekića možemo razabrati dvije faze. Prvu fazu obilježavaju pjesme iz antologije U kolo i veći
dio pjesama iz zbirke Duga nad zavičajem. Druga faza nastupa zbirkom Tišine i ljubavi, ali
poetski izraz karakterističan za ovu fazu već se nazire u posljednjem ciklusu (Jesenje slutnje)
prve Dekićeve pjesničke zbirke.
Kao Josip Gujaš i Dekić je neraskidivim nitima vezan za svoj zavičaj, za
bačvansko selo Santovo, ali za razliku od Gujaševih tragično intoniranih pjesama, Dekićev
lirski subjekt, vraćajući se u zavičaj, pun je sjećanja na sretne danje djetinjstva s primjesama
melankolije i sjete. Tek ponegdje izbija na površinu svijest o prolaznosti sretnih trenutaka, što
ga približava poeziji Mate Šinkovića, s tom razlikom što Dekićeve pjesme ne posjeduju
šinkovićevski svečani ton slavljenja rodne grude, već odražavaju intimnu povezanost pjesnika
sa svim sitnicama zavičaja. Pretežno su to opisne pjesme u kojima jedva možemo razabrati
125 Marko Dekić rođen je 1937. u bačvanskom selu Santovu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a maturirao je u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj učiteljskoj školi 1957. Za učitelja je postavljen u Kemlji (Kimle), gradišćanskohrvatskom selu u županiji Győr-Moson-Sopron. Od 1959. do 1978. radi u Demokratskom savezu Južnih Slavena u Mađarskoj kao viši referent za kulturna pitanja. Od 1979. radi u uredništvu „Narodnih novina” kao novinar, a 1989. primljen je u Društvo književnika Hrvatske. Nakon osnovanja „Hrvatskog glasnika”, tjednika Saveza Hrvata u Mađarskoj, radi kao zamjenik urednika tog lista. Djela: Duga nad zavičajem – pjesme (1979.), Tišine i ljubavi – pjesme (1986.), Stopama djetinjstva – dječje pjesme (1989.), S bačvanske ravnice – pjesme (1997.), Mirisi vrbika – pjesme (2001.), Pruži mi ruku – pjesme (2010.)126 Marko Dekić, Duga nad zavičajem, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1979.127 Stipan Blažetin – Marko Dekić – Ljubinko Galić, Sunčana polja, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1980.128 Marko Dekić, Tišine i ljubavi, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1986.129 Marko Dekić, Stopama djetinjstva, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1989.
76
lirskog subjekta: pesnik je sasvim povučen. No, i kada je prisutan, u takvim pesmama on je
pasivan promatrač prirode, ne remeti njeno samoniklo postojanje i trajanje130
Kiša
Sunce je zašlo veće,
Ljubičast zapad se žari.
Suton dvorištem trepće
I hladnim kril’ma krstari.
Za čas će stići veče
I prostrt svoj crni veo.
Susjed lancem zvekeće,
Bit će da je stoku izveo.
Daljina mrmlja, sijeva,
Odjek se čuje sve više
Slušam kako priroda pjeva
Uz pratnju proljetne kiše.
Potpun i nepomućen sklad čovjeka i prirode, idila koja je mogla nastati samo iz
kontrasta velegradske vreve i smirenosti, jednostavnosti seoskog života. Lirski subjekt ne želi,
ne smije ništa učiniti kako ne bi poremetio mir i red stvari u prirodi s kojom je stopljen, koju
prihvaća takvu kakva jest, pa tako za njega problemi ne postoje. Sklad je savršen.
Pjesme s ljubavnom tematikom nisu naročito upečatljive, međutim, dok su
opisne pisane pretežno zatvorenom formom s obvezatnim rimama, u kratkom ciklusu Tebi
sam pjevao (svega pet pjesama) nalazimo pjesme ispjevane slobodnim stihom (Žicama
starim, Divlji cvjetovi, I sada). Sam sadržaj nalagao je jasniju nazočnost lirskog subjekta, a
time i potrebu zauzimanja stava prema događajima koji ga se izravno tiču. Istog trenutka
sklad je narušen, a lirski subjekt postaje svjestan časovitosti sreće:
Divlji cvjetovi 130 Petar Milošević, Obrisi sećanja, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1991, 37. str.
77
Podrhtavale su mi ruke
dok joj se kosa
previjala pod nježnim draganjem.
Opijala me težina strasti
i tako onesviješćen zabrodih vodama sreće.
Onaj mir, njena toplota,
zarazno me ošine.
Branit se nisam znao.
Ličila je na divlji cvijet šume,
kojeg se još dobro sjećam
tamo, iza našeg bostana.
Ljuljajući se kao crvena papuška131,
baš isto kao one u zelenilu djeteline,
na kraj žita
Svaki njen pokret je zvao.
Taj dan je bio najkraći od svih
koje sam do tada znao,
al’ ipak mi je najviše dao.
Omiljele su mi se papuške,
ti ljupki makovi crveni
do sada neprimjetni, divlji cvjetovi.
Pomahnitalo sam srkao
njihovo treperenje i baš kao da sam
čuo šapat. A taj šapat,
davno slušan, gdje je?
A gdje je crvenkast cvjetić
i gdje su latice s njega?
U nizu pjesama Dekić se obraća svojim sunarodnjacima, a za njega su to svi
Južni Slaveni u Mađarskoj, i slavi njihovo zajedničko kolo. Dekić osjeća pripadnost svim
južnoslovenskim narodnostima: Hrvatima (Šokcima, Bunjevcima), Srbima, Slovencima. Ne
131 Papuška je crveni mak u santovačkom narječju.
78
sumnjajući u ličnu iskrenost tih osećanja i priznavajući vrline stvarno poetskih stihova
rođenih iz njih, ponekad mi se čini da ima u takvim stihovima – pedesetih godina kod nas
itekako potrebnog – „narodnosnog internacionalizma“, pa nije slučajno da je Dekićeva
pesma, u ovom smislu najviše deklarativna i programska: U kolo! poslužila kao naslovodavna
za našu već spomenutu antologiju.132 I te pjesme svjedoče o versifikacijskoj umješnosti
pjesnika (Sviraj, sviraj, Dokle j' kola, Oj, Baranjo), ali ne dosežu estetsku vrijednost ostalih
Dekićevih ostvarenja:
Sviraj, sviraj
Sviraj, sviraj, tamburice,
Tvoji glasi k srcu mile.
A te tvoje tanke žice,
Neka ječe iz sve sile.
Sviraj, sviraj, tamburice,
Zaboravit hoću jade,
I mlađano srce moje
Bolu da se ne predade.
Sviraj, sviraj, tamburice,
Nek se čuje jače, jače. –
Nek s’ veseli mlado srce,
I nikada nek ne plače.
Sviraj, sviraj, tamburice,
Tvoji glasi srcu mile,
A te tvoje tanke žice
Neka ječe iz sve sile.
Navedeni stav utjecao je i na jezik Dekićevih pjesama. Uvjetno rečeno, pokoje
pjesme pisao je na hrvatskom književnom jeziku, pokoje, pak, na srpskom. Takav pristup 132 Petar Milošević, Obrisi sećanja, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1991, 36. str.
79
rezultat je jakih jezično-unitarističkih tendencija u tadašnjoj Mađarskoj. Pod nazivom
„srpskohrvatski“ zapravo se mislilo na srpski jezik koji je bio favoriziran u školama i javnom
životu Hrvata („Južnih Slavena“) u Mađarskoj. Valja ipak ustvrditi kako je često bio u pitanju
samo refleks jata. Od kraja 80-ih godina svoje pjesme piše na hrvatskom književnom
jeziku133. Položaju hrvatske nacionalne manjine Dekić ne pristupa problemski, kako to čini,
primjerice, Josip Gujaš, pa su ti stihovi vedri, odišu bezbrižnim veseljem i željom za
pjesmom, za zajedničkim kolom. Ovdje možemo svrstati i velik broj politički izravno
angažiranih pjesama (1945, Oktobarska zora, Čovek u svemiru), kakvih će od 70-ih godina
biti sve manje, ali neće potpuno iščeznuti iz pjesništva Marka Dekića. Sličnog su karaktera i
razne prigodničarske pjesme ispjevane u čast Dana žena, 1. svibnja, početka nove školske
godine itd. Od njih je urednik zbirke, Stojan D. Vujičić, uključio svega nekoliko, ali ih
možemo podosta naći na stranicama Narodnih novina i Narodnog kalendara. Te su pjesme
mahom bez veće estetske vrijednosti i govore o duhu vremena koji je zahtijevao od pjesnika
da nerijetko bude i „praktičar“.
Dekić je počeo pisati pod snažnim dojmom srpskih i hrvatskih romantičara (B.
Radičević, P. Preradović), naslanjajući se na bunjevačko-šokačku književnu tradiciju (Ante
Evetović Miroljub, Ivan Petreš) te na bogatu usmenu književnost svoje rodne Bačke, ali i svih
Hrvata (Južnih Slavena) u Mađarskoj. Istodobno ne smijemo zaboraviti ni mađarske pjesnike
koji su također mogli poticajno djelovati na Dekićev pjesnički rad. Sve se to jasno očituje u
prvoj fazi Dekićevog stvaralaštva: bira tradicionalne romantičarske teme (rodno selo, zavičaj,
domovina, ljubav, opisi prirode) s odgovarajućim versifikacijskim modelima (osmerac i
deseterac s obvezatnim rimama i podjelom u strofe).
Nov pristup pisanju i pjesništvu Marko Dekić najavljuje posljednjim ciklusom
(Jesenje slutnje) svoje prve pjesničke zbirke i time nas uvodi u dugu fazu svoga poetskoga
stvaralaštva. U pjesmama ovoga ciklusa lirski subjekt više nije toliko „siguran u sebe“, nestaje
samouvjeren stav, nema više idiličnih tonova, bezbrižnih raspoloženja. Sumnja se polako
uvlači u stihove, a spoznaja o prolaznosti sreće ostavlja gorčinu u ustima. Stih je i dalje pun
ritma, ali ritma koji je kanaliziran, bez kićenosti i suvišnih ornamenata, plijeni svojom
jednostavnošću:
133 U antologiji U kolo te u zbirkama Duga nad zavičajem i Tišine i ljubavi nalazimo pjesme napisane i hrvatskim i srpskim književnim jezikom. Pjesme u dječjoj zbirci Stopama djetinjstva već su napisane na hrvatskom jeziku. Sve novije pjesme koje Dekić objavljuje u hrvatskom tisku u Mađarskoj također su pisane hrvatskim književnim jezikom.
80
San
I san se izgubi
kroz mutno pjenušanje
morskijeh vala
da se razbije
o hridi stvarnosti
k’o prazno
obećanje.
Prolazim
Prolazim putom
kojim se možda
nikada više
vratiti neću,
no slutim da ću
još dugo čuvat
sićušne kamenčiće
i travu
što miriše.
Koliki je to zaokret u Dekićevom pjesništvu zorno pokazuje i pjesma Žica sam u kojoj
lirski subjekt sumnja i u smisao vlastitog pjevanja, odnosno pokazuje koliki je raskorak
između samouvjerenog promatrača (koji se skladno uklapa u predočenu sliku prirode) i
sumnjičavca (čiji su vrijednosni kriteriji odjednom potpuno zbrkani):
Žica sam
Žica sam
što neprekidno bruji
i kadgod je netko dodirne
nježno, toplo, s osjećajem ljepote
81
bez gnjeva i crne misli
preobražavam se u pjesmu,
u besprekidno pjevanje,
slatko, čežljivo.
Želim samo da pitam
ima li tko razumije sve to
što iz mene niče
nije li tuđ za vas
ovaj moj ritam?!
Zbirka Tišine i ljubavi samo potvrđuje dosad rečeno. Dugogodišnji verni
sledbenik i učenik naših velikih romantičara, Branka, Zmaja, Preradovića i drugih, Marko
Dekić se nije u potpunosti odrekao te tradicije, samo ju je sveo na raspoloženja tuge i bola, a
odbacio romantičarsku lepršavost.134 Javljaju se pretežito iste teme i motivi kao i u prethodnoj
zbirci, ali lirski subjekt ima promijenjen odnos prema njima. Vraćanje zavičaju ni sada ne
može izostati, ali su se konkretne slike izgubile, sklad je potpuno narušen, nesigurnost je
tolika da je i samo postojanje dovedeno u pitanje.
Već je više puta zaključeno da se zavičajni prostor često pojavljuje u pjesništvu
hrvatskih pjesnika u Mađarskoj pa tako i u Dekićevom stvaralaštvu.
Mirisi 135
Jutros su
na prozoru sjećanja
zatandrkali tramvaji
i razmahale se
čelične bandere
ispreplitane
žičanim mrežama
134 Predrag Stepanović, Dugine boje, mirisi prolaznosti, „Neven“ (prilog „Narodnih novina“), br. 9, proljeće 1986.135 Pjesma Mirisi najprije je objelodanjena u zbirci Tišine i ljubavi (1986.), a kasnije i u zbirci S bačvanske ravnice (1997.) ali je tamo razbijena na dvije cjeline, prve tri strofe čine jednu pjesmu pod naslovom Jutros su... a četvrta i peta čine posebnu pjesmu, ali pod istim naslovom Jutros su... Tako u toj zbirci nalaze se dvije pjesme pod istim naslovom koja je ranije objavljena kao jedna.
82
davnašnjih doživljaja.
Jutros su
zagugutali golubovi
nad pragom
usamljenog doma
što bliješti
na tračnicama mašte
konačnog povratka
u dvore korova
usplahirenog djetinjstva.
Jutros su
kilometraže prošlosti
zagegale u pohode
bačvanskim ravnicama
u zagrljaj širok
koji se lepršavo lako
i ubitačno teško
nadnio nad
mene.
Jutros su
neshvatljivo nabasale
na mene uznemirene sjenke
seoskih drugara
uz neku bahatu galamu
i propinjanje vranaca
sićanih glasova tamburica
koje je disonantno
narušavao rezak zvon
razbijenih čaša.
83
Jutros su
prsnuli zavoji
rumenila nekadašnjih rana
zapljuštali mirisi
seoskih bagremova
i razlili se brzaci
usplahirene sjete
dvorištima i bostanima
razlomili se plotuni
željnoga vraćanja
u sokačić mog postojanja –
voljenoj Bodolji.
Pjesma je podijeljena na pet strofa i svaka počinje stihom Jutros su. Na taj način svaki
put se određuje vrijeme iz kojega se polazi na put koji lirskoga protagonista treba odvesti u
zavičaj koji je sintagmama i riječima poput dvori korova, bačvanske ravnice, dvorišta, seoski
bagremovi, bostani, sokačić, Bodolja naznačen. Toponimom Bodolja konkretiziran je prostor,
naime upravo tako se zove dio Santova, autorova rodnoga sela. U prvoj je strofi označen i
prostor u kojem se lirski protagonist nalazi. Sintagme poput zatandrkali tramvaji, čelične
bandere nedvosmisleno asociraju na (vele)gradsku sredinu. Dakle Dekićev lirski protagonist
kreće iz Bodolje, stiže u grad i želi se ponovo vratiti, svakoga jutra se želi vratiti u prostore
svoga djetinjstva. Kretanje je određeno sasvim konkretnim prostorom. Osim prve ti su
prostori na neki način apostrofirani u svim strofama. Pjesma neprestano podsjeća čitatelja na
vremensku dimenziju (Jutros su), na ono što se događa trenutno, sada i ovdje. Svi ti događaji i
stanja u lirskoga protagonista bude želju za povratkom, asociraju ga na rodni kraj, dovode u
sjećanje idilične slike s konjima (propinjanje vranaca), glazbom (sićani glasovi tamburice)
bagremovima, razbijenim čašama itd. Sve se to odvija u sjetnom raspoloženju, u želji da se
vrati u usplahireno djetinjstvo gdje nema napetosti, nema odgovornosti, gdje je izgledalo sve
lijepo i skladno. Želje su tu, ali je jasno kako ih je nemoguće ostvariti. Lirski je protagonist
sam sa svojim uspomenama i željama, tekst je monolog, spor, statičan, a statičnost razbija
jedino uvijek iznova izricana želja za povratkom u zavičaj. Povratkom u zavičaj Dekićev
lirski protagonist nastoji pronaći životnu snagu, određen je melankolijom, sjetom i
nostalgijom za onim što je bilo i što više nikada neće biti.
84
U Tišinama i ljubavima Dekić pjesmu traži i pronalazi u sebi, u uspomenama, u
rodnom kraju. Dekićev pesnički glas se stišao i produbio. Godine su donele valjda, lična i
zajednička iskustva dovela možda do toga da je pesnički subjekt u Dekićevim novijim
pesmama – za razliku od njegove ranije poezije – više zainteresovan za sebe nego za
zajednicu.136 Množe se pitanja na koja više nema jasnih, jednostavnih i jednosmislenih
odgovora, ostala je tek maglovita slutnja i saznanje kako više nema natrag. Na trenutke
osjećamo i tragične tonove nezamislive u prvoj fazi pjesnikovog stvaralaštva:
* * *
Srušile se nade,
Nestali su snovi,
Utonule želje u duboki vir.
Uzalud sve snage
Osjećaja novih
Kad već prostre krila
Težak mučni mir.
Srušile se nade,
Val se s valom bori.
Dušom burnom vlada čam
Što ne prepoznaje
Suze, bol i vjernost,
Jednog srca plam.
Subjektivni, katkad ispovjedni ton i meditativni karakter ovog pjesništva
zahtijevao je i adekvatan izraz koji se očituje u napuštanju (ponekad samo djelomično)
vezanog stiha. Nova sadržina zahteva i novu formu, i Marko Dekić je pored već savladanog
vezanog, otkrio za sebe mogućnosti slobodnog i, rekao bih, poluslobodnog stiha. Što naravno
ne znači da se potpuno odrekao rimovanja i slaganja vezanih slogova.137 U zbirci „Tišine i
ljubavi“ Dekićeva versifikacija je na razmeđu vezanog i slobodnog stiha (koji je sasvim nešto
136 Petar Milošević, Nov pesnički glas Marka Dekića, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1991, 42. str.137 Predrag Stepanović, Dugine boje, mirisi prolaznosti, „Neven“ (prilog „Narodnih novina“), br. 9, proljeće 1986.
85
drugo od Gujaševog govorenja), vezane i slobodne forme uopće. Premda su, naime, pjesme
pretežito pisane slobodnim stihom, sama zbirka ustrojena je prilično strogo, poštujući
simetričnost. U sredini zbirke nalazi se sonet Tišine i ljubavi, a s obiju strana ove središnje
pjesme nalaze se po 24 pjesme (prva nosi naslov Ljubavi, a posljednja Tišine). Na taj način
posljednja nas pjesma vraća na početak jer su „ljubavi“ nerazdvojive od „tišina, kako to stoji
u naslovu središnjeg soneta, a i cijele zbirke. Dekićeve pjesme u toj su knjizi ponovno
uklopljene u „strogu formu“, samo na drugoj razini – razini ustrojstva cjelokupne zbirke.
Pjesma „Tišine i ljubavi“ jest sonet, što je rijetkost u književnosti Hrvata u Mađarskoj, a
pripada i onim rijetkim sonetima te književnosti koji mogu izdržati i stroži estetski sud.138
138 Prvi sonet („Sonet“) objavio je Ištvan Čikoš u „Narodnim novinama“ br. 46. 12. studenoga 1958. godine.
86
5.2.3. Stipan Blažetin
Stipan Blažetin139 najsvestraniji je književnik Hrvata u Mađarskoj. Svoj
književni rad započinje pjesmama koje objavljuje od kraja 50-ih godina prošloga stoljeća. U
antologiji U kolo nalazi se 15 njegovih pjesama, a svoju je samostalnu zbirku pjesama pod
naslovom Srce na dlanu objavio 1981. godine. Kako je već spomenuto, piše i za djecu (zbirka
pjesama trojice autora pod naslovom Sunčana polja). Bodoljaši, prvi roman (ujedno i prvi
dječji roman) u književnosti Hrvata u Mađarskoj objavio je 1986. godine. U knjizi Tralala,
tralala, propjevala svirala… objavio je 1991. godine dječje pjesme i radio-igre. Okušao se i u
pripovjednoj prozi140 bez do sada većih rezultata. U najnovije vrijeme pokušava oživjeti nekad
značajnu dramsku tradiciju u književnosti Hrvata u Mađarskoj. U časopisu Glas objavio je
jednočinku Bila jednom ljubav jedna i dramu Korenje koje će kasnije naći svoje mjesto u
knjizi Korenje s radiograma za djecu. Svoju posljednju zbirku pjesama pod naslovom Suncu u
oči objelodanjuje 1999.
Bez obzira na svoju raznovrsnu književnu djelatnost, Blažetin je ipak u prvom
redu pjesnik, a njegov prvi značajniji istup u književnosti bilo je, kako je spomenuto,
sudjelovanje u antologiji U kolo. Većina pjesama iz te antologije nastala je pod utjecajem
socijalističkog realizma, tada još uvijek vladajućeg poetskog modela u Mađarskoj. Nerijetko
su politički izravno angažirane, ali redovito posjeduju i određeni subjektivni prizvuk, katkad i
iskreno oduševljenje (Davno je bilo, Tahia el džezair, Čekali smo te, Radnici). Drugu skupinu
čine pjesme intimnih raspoloženja (Srcu, Moja je majka..., Pismo majci). Pjesme su pisane
pretežno u vezanom stihu, pojavljuje se rima, ali je već ovdje nazočna Blažetinova tendencija
prema slobodnom stihu i diskurzivnom tonu izlaganja (Pismo majci).
U zbirku Srce na dlanu autor nije uključio niti jednu pjesmu objavljenu u
antologiju U kolo. To je tim značajnije što je Blažetin, za razliku od ostalih autora, sam
139 Stipan Blažetin rođen je 1941. u bačvanskom Santovu (Hercegszántó), gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1959. u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj učiteljskoj školi. S učiteljskom diplomom odlazi u Serdahel (Tótszerdahely) među pomurske Hrvate. Uz rad diplomira na Visokoj nastavničkoj školi u Pečuhu, a zatim završava slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta „Eötvös Loránd” u Budimpešti. 1989. primljen je u Društvo hrvatskih književnika. Posebno se bavio metodikom nastave hrvatskog jezika, bio je jedan od vodećih stručnjaka za školska pitanja Hrvata u Mađarskoj. Preminuo je 2001. u Pečuhu. Djela: Srce na dlanu – pjesme (1981.), Bodoljaši – dječji roman (1986.), Tralala, tralala, propjevala svirala… – dječje pjesme (1991.), Korenje – drame (1998.), Suncu u oči – (1999.), Josip Cvenić: Word Perfect mesék – prijevod (2000.).140 Stipan Blažetin, Sove bez kandža, „Narodni kalendar 1979“, DSJS, Budimpešta, 1979, str. 228-229; Priča o Kati Kerčmarevoj, „Narodne novine“, br. 11, 15. ožujka 1984.
87
sastavio svoju prvu pjesničku zbirku141, koja je izbor iz njegove dotadašnje poezije. Stječemo
dojam kako je zbirka brižljivo sastavljena od predgovora autora (Dragi prijatelju!) pa sve do
posljednjih stihova. P. Milošević primjećuje ostvarivanje dvaju načela: Kompozicija
Blažetinove zbirke paralelno ostvaruje tematski i hronološki princip sastavljanja. (...) S druge
strane redosled tih ciklusa ujedno odražava i hronološki razvitak Blažetinove poezije koja se
prema tome kretala od neposredno angažovanih i rodoljubivih pesama k određenim vidovima
misaone poezije.142
Prvi ciklus Vi ste ponijeli prvi zastave u znaku je politički angažirane poezije i
premda nastavlja ton sličnih pjesama iz antologije U kolo, tu su teme uzete gotovo isključivo
iz stvarnosti Hrvata (Južnih Slavena) u Mađarskoj te su samo dvije pjesme (Pođi, druže i
Crveni stjegovi) izrazito u znaku socijalističkog realizma. Te su pjesme posvećene uzorima,
borcima za hrvatsku („južnoslavensku“) nacionalnu manjinu, učiteljima i ljudima koji ne
zaboravljaju svoju dužnost prema svome narodu, prema svojoj domovini i čovječanstvu uopće
(Vi ste ponijeli prvi zastave, Uspomene pjesniku, Bili ste avangarda).
Sljedeća dva ciklusa (Pomurje, Pjesma zemlje slavnih pradjedova) obilježena
su posve drugačijim tonovima i ugođajem. Nestaju egzaltiranost i patetika, a njihovo mjesto
zauzimaju smireni tonovi pretežno opisnih pjesama. Za razliku od Dekića i Gujaša, Blažetin
se rijetko vraća u svoj zavičaj, u svoje rodno Santovo (za razliku od dječjeg romana). Živeći
dugo među pomurskim Hrvatima srastao je s njima, njihovim svijetom i krajem. Pored
pomurskih pejzaža (Slamnata klet, Mura), lirski subjekt osjeća težak i često tragičan život
tamošnjih ljudi (Hoška, Stric Jožo, Baba Bara, Bosa po cesti), prepoznajući u njima
arhetipove ljudske sudbine i ljudskog stradanja. Ima u tim stihovima neke oporosti, surovosti,
često i rezignacije. Nema pobune i svatko bespogovorno ali prkosno prihvaća svoj križ.
Mura
Blagom dolinom titra u suncu.
Vijuga ko zmijurina
kad leži na travi
i zablista bojom zelenih šmaragda.
141 „U dosadašnjoj praksi zbirke su sastavljali stručnjaci, dobri poznavaoci naše poezije. Gujaševu je sastavio Stojan Vujičić, Šinkovićevu Mijo Karagić (obe zbirke su sastavljene i objavljene posle smrti pesnika), a Dekićevu je sastavio takođe Stojan Vujičić.“ Petar Milošević, U izboru samoga pesnika, Ogledi i kritike, Biblioteku Dunav, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1991, 44. str.142 Isto, 44-45. str.
88
Hrli!
I njeni kolutovi vrli
ljube obalu nemirnim poljubcima
nevjerne drage.
Prigrlila je bezbroj otočića
ko majka dojenčad na krilo
i tajanstveno šumi.
Obalu njenu razbacano grmlje kruni
i kiti tepih bojama jeseni.
Jedan uz drugog,
ko neki stražari u redu
jablani drevni plaču
u vjetru i kiši.
Bespokojno
klečuć na koljenima;
Mole!
Da ih ne goni bura
Da rijeka mira bude Mura!
Baba Bara
U maloj kućici sa dva prozora
i crnim rascvalim dimnjakom
živi baba Bara.
Živi bez para.
I prođe eto, već pedeseto ljeto
otkako kara onu noć,
kada je Vince trebao poć...
I živi tako baba Bara – živi bez para.
Al svakog jutra vrata otvara
(gledajuć cestu i dalek drum)
i ne zatvara ih kad će noć...
...mogo bi možda na veče doć...
89
Ciklus Pjesma zemlje mojih pradjedova sastoji se od 17 opisnih pjesama
posvećenih matičnoj zemlji. Sumorni, pomalo melankolični tonovi iz prethodnog ciklusa
nestaju, a njihovo mjesto zauzimaju slavljenje i ponos koji ispunjavaju lirskog subjekta pri
pomisli na Hrvatsku. Posebno se ističu pjesme inspirirane zagrebačkim predjelom (Ilica,
Maksimir, Zrinjevac, Tržnica). Čitajući ih stječe se dojam da se radi o razglednici grada:
Ilica
Ilica –
To je ulica u gradu.
Duga-preduga.
Puna reklama.
Kao neka dama u sjaju se ruga
drugim ulicama.
Prolazniku koji bulji
u nakite njene
staklom, suknom, mirisom
odjevene.
Ilica –
To je ulica.
Ljudi prolaze kroz nju
nakon rada.
Ilica
Ulica
Dama
Zagreba grada.
Ciklus Ti predstavlja nam nemirnog lirskog subjekta koji često mijenja
raspoloženja te stoga teško kontrolira svoje osjećaje. U nastojanju da se što vjernije opišu
takva stanja, autor traga za najadekvatnijim izborom. Čini se da je za njega ljubav toliko
uzvišena tema da se „plaši“ jednostavnih rješenja, diskurzivnosti, kao da slobodni stih nije
90
dostojan takvoga predmeta te često nepotrebno i nefunkcionalno inzistira na nekim stilskim
figurama i zvukovnim podudaranjima:
Zuji zvukom zeleno živo žute žuči jesenjih snova,
jesenjeg srca
sunčanom sjenom toplote.
*
I sanom suza srca, srčanim suznim snovima
spliće savjest.
(Pjesma o kosi)
Stihovi u kojima se tako gomilaju suglasnički skupovi rijetko se skladno uklapaju u
cijelu pjesmu. Svojom agresivnošću privlače čitateljevu pozornost iako je u semantičkom
smislu njihov značaj često zanemariv. Kada Blažetin izbjegava takvu suvišnu „orkestraciju“
stihovi mu teku glatko, skladno i jednostavno:
Noćas sam bio mjesec
Noćas sam bio mjesec
vitorog, zlatan i budan
brodih morem neba.
Primakoh se zemlji
ko dijete na majčine grudi
te sisah miris života
kroz okna
prozora tvog stana.
Vidjeh te ko zvijezdu noći
gdje crne kose češljaš
sama.
Nečujno primakoh se tebi
i pomilovah mirno snove želja.
Ja mimoiđoh sve ljepote
tvog tijela i žedan pih
91
i žedan pih...
Noćas sam bio mjesec
vitorog, zlatan i željan
da postanem čovjek,
postanem bog
bijelog tijela
tvog.
Dvostrukost Blažetinovog poetskog jezika koju s jedne strane karakterizira
nefunkcionalno i stoga suvišno inzistiranje na zvučnoj orkestraciji stiha, a s druge jednostavan
jezični izraz, može se uočiti i u posljednja dva ciklusa (Razmišljanja, Srce na dlanu). Znači li
to da je pjesnik na putu prema jezičnom izrazu koji mu najviše odgovara, tek će se vidjeti.
Nesumnjivo je, međutim, da su stihovi u navedenim ciklusima do sada najzrelija ostvarenja
autora143. U tim pjesmama, fragmentima jednog te istog govorenja, stvarnost je jednom
objektivna datost, a drugi se put kao stvarnost prihvaća isključivo ono što se prelama u svijesti
lirskog subjekta. Unatoč saznanju o prolaznosti svega ovozemaljskog, unatoč sumornim
raspoloženjima i često neobjašnjivim postupcima, lirski subjekt još uvijek vjeruje u sebe i u
djelatnu snagu čovjeka. Suvremeni način života i aktivan stav prema njemu jednostavno ne
dozvoljava mirovanje. Nema više spokoja, on je nekad možda i bio moguć, ali je nepovratno
nestao u prošlosti:
Iz ciklusa „Srce na dlanu”
* * *
Mirisi sijena lutaju prostorom kojim jurim.
Svježi otkosi. Sunce ih jedva opržilo.
A oni tako nježno mire srca.
Bilo bi dobro leći, mila, na svježi naramak sijena
Disati, disati, udisati...
143 „Blažetin je u izboru pjesama, uvrštenih u ovu knjigu-prvijenac (što je za narodnost događaj od prvorazredne kulturne važnosti), upravo naglasio razvoj svog lirskog izraza, od socrealističkih kanona obvezatnih u poratnom vremenu, do najnovijih pjesama u kojima se autor predstavlja kao moderan i samosvojan lirik.“ Đuro Vidmarović, Rodna ikavica i melodična kajkavica, Školske novine, br. 32, Zagreb, 1982.
92
Tu dušu što se u smrti trave javlja.
Bilo bi dobro leći, draga...
...i usnuti san, koji smo toliko puta snili.
Ako osjećajima nije moguće premostiti jaz između želja i stvarnosti, preostaje razum,
preostaju ciljevi koji nisu uvijek posve jasni, koji zahtijevaju često nadljudske napore i
prometejske žrtve. Blažetinov lirski subjekt upravo u žrtvovanju za druge nalazi smisao života
i postojanja.
* * *
Mi dijelimo naše sate drugima, kao da ih imamo na pretek.
Velikodušno steremo pokrivače vremena,
neka hodaju po njima drugi. Neka gaze...
A oni grizu.
I zagrisci ih osvježavaju.
Cerekaju se i rugaju tim prostrtim tepisima naše dobroćudi,
znajući da nam piju krv...
Mi prodajemo našu sreću mjereći je u sekundama i treptajima
i razdajemo ih u milijardama za nezahvalne krvopije...
Neka se raduju...
Neka uživaju u sreći, neka se kupaju u našoj krvi,
u našem bilu, u našem ritmu...
Mi razdajemo našu sreću drugima, dijelimo je s drugima
gubeći užitke zagrljaja i noći iščešljane i ispredene
na livadama i sjenokošama uz rijeku...
...Mi dijelimo, dijelimo i titraje i trzaje
i letove visokih dalekovidnih lahora...
Mi dijelimo... dijelimo... dijelimo
SREĆU drugima.
A nitko ne sumnja da od te diobe
UMIREMO.
(Iz zbirke „Srce na dlanu“)
93
Zbirka Srce na dlanu svjedoči o činjenici da je Blažetinova poezija prošla sve one
etape koje možemo razabrati u književnosti Hrvata u Mađarskoj od 1945. do danas. Njegov
pesnički put od manifestno angažovane poezije do misaonog pesništva, paralelan je i duboko
povezan s razvojem naše narodnosti od razdoblja u kojem smo bili prinuđeni da se manifestno
dokazujemo, do danas, kada se manifestno dokazivati više ne moramo, ali imamo bezbroj
predmeta i povoda za pesnička i drugačija razmišljanja.144
Pjesnička zbirka Suncu u oči nastavlja put koji je autor zacrtao u posljednjim
ciklusima knjige Srce na dlanu. Devedesetak objelodanjenih pjesama uvrštenih u tri ciklusa
(Sunce, oblaci, sjene, sjete; Trče dani; Unukijada) u tematskom pogledu ne donose velike
promjene, autora i nadalje prije svega zaokupljaju ljubav, sloboda, priroda, domoljublje, dječji
svijet itd. Dvostrukost Blažetinovog poetskog jezika koji se očituje, s jedne strane, u
nefunkcionalnom i stoga suvišnom inzistiranje na zvučnoj orkestraciji stiha, a s druge strane,
u jednostavnom jezičnom izrazu, kako u zbirci Srce na dlanu, tako i ovdje možemo uočiti. U
ovim pjesmama kao i u posljednjim ciklusima zbirke Srce na dlanu, najčešće pratimo
fragmente jednog te istog govorenja. Stvarnost je jednom objektivna datost, a drugi put, kao
stvarnost prihvaća se isključivo ono što se prelama u svijesti lirskog subjekta. Unatoč
saznanju o prolaznosti svega ovozemaljskoga, unatoč sumornim raspoloženjima (oblaci,
sjene, mrak) i često neobjašnjivim postupcima, lirski subjekt još uvijek vjeruje u sebe i u
djelatnu snagu čovjeka (sunce, svijetlo, sreća), ili, možda točnije, shvaća da jednoga bez
drugoga nema. Stoga više nema spokoja, on je nekad, možda, bio moguć, ali je nepovratno
nestao u prošlosti. Ipak, ono što simbolizira SUNCE, najčešće se nalazi u sferi htijenja i želja i
pitanje je može li se uopće dohvatiti, koliko treba žrtvovati da život proživimo pod njegovim
znakom.
Vode kada se zalede
i polja prestanu hodati u goste šumama...
Kada staze pokriju tijela lisnatim pokrivačem
opijene srebrnastim injem...
Kada trave zamru u prazninu zemlje ledene i tvrde...
i noći probiju labava opna dana...
I kada sunce zažudi sjaj i toplinu ljeta144 Petar Milošević, U izboru samog pesnika, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991, str. 47.
94
koju je imao u džepu
i carovao s njom poput krvnika...
Pjevat će vjetar pjesmu iznad svijeta
i blebetati o proljeću,
i kako bjehu ljeta i jeseni...
kada se skrivao iza granja i šikare,
po parkovima, iza stabala...
i nije smio otkriti sreću
koja mu obuzme srce.
Očito sve je više sumnje i nesigurnosti, kao da je svijet sve teže pojmiti razumom,
odnosno, ostaju samo trenuci u kojima odjednom sve postaje jasno da bi časak kasnije ponovo
sve postalo mutno i nedokučivo. Čini se, kako lirski protagonist više ne može pojmiti cjelinu,
ne može pojmiti svijet, dostupni su mu samo fragmenti, krhotine koji žive ravnopravno u
suvremenom svijetu bez velikih objedinjujućih smislova. Što onda čovjeku preostaje?
Preostaje svakodnevni život, njegove sitnice, njegovi problemi, teškoće i radosti, te zavičaj i
djetinjstvo kao sigurna uporišta, slike, u kojima se ipak nalazi i zrno onih velikih ideja u ime
kojih nekad se bučno istupalo. Ovakav pristup nije ostao bez posljedica ni na planu izraza.
Uočljivo je, naime, da se u ovoj zbirci nalazi relativno velik broj kraćih pjesama, što je u
skladu sa promijenjenom optikom lirskoga subjekta. Ako su, naime, našoj svijesti dostupni
samo dijelovi nekih velikih istina, onda se to na planu izraza odražava u nekoj vrsti
fragmentarnosti, ili sažetosti.
u beskrajnoj njivi kukuruza
jesenji ječam se žuti
oko njeg sve živi
a on skoru smrt sluti
Osjećaj te fragmentarnosti samo pojačava činjenica što većina pjesama nema naslov,
kao da su sve one dio nečega većega što se ne može zahvatiti. (Od toga se odvajaju pjesme
trećega ciklusa, koje inače čine relativno zasebnu cjelinu.) Ako nam je kao tema ostao „samo”
svakodnevni život, više nema potrebe za „velikim riječima”, kićenim izrazom i gomilanjem
riječi. Međutim, reducirani izraz ne znači i smisaono osiromašenje, već se time otvara prostor
95
čitatelju koji mora naći ključ, odškrinuti vrata i „ući” u pjesmu. Lirski protagonist je postao
svjestan da ne može sve reći, da možda ne zna ništa više od čitatelja, da je zarobljen u medij
jezika, u svijet koji se mijenja iznimnom brzinom, čitatelji su neprestano bombardirani novim
informacijama pa im je potreban prostor za kretanje.
Prva dva ciklusa Sunce, oblaci, sjene, sjete i Trče dani zapravo nije potrebno
strogo dijeliti, međutim, na kraju drugoga ciklusa nalazimo pregršt pjesama u kojima se
prepoznaje konkretan prostor a to su rodno Santovo, pomurski krajevi, Hrvatska. Ove pjesme
imaju i naslov, što opet svjedoči o tome da lirski subjekt traži svoja uporišta u njemu
poznatim mjestima. Treći ciklus pod naslovom Unukijada sadrži pjesme inspirirane unucima
koje pokazuju u čemu je moguće ponovo pronaći smisao.
Većina Blažetinovih pjesama pisana je u slobodnom stihu koji katkad prelazi u lirsku
prozu, ne eksperimentira jezikom, ali katkad pokušava iskoristiti grafičke mogućnosti. U
najboljim pjesmama uspio je kanalizirati svoj pjesnički izraz, očistiti ga od nepotrebne
kićenosti i jednostavnim jezičnim sredstvima uspostaviti sklad između izraza i sadržaja.
Pjesme su mu upečatljivije i sugestivnije kada se nalaze u sferi konkretnoga i doživljenoga. U
njima se zrcali pjesnikov osebujan stil koji i danas dograđuje. Blažetin se uputio u potragu za
nepoznatim pjesničkim putevima, ponirući u vlastitu ličnost i nalazeći ondje dileme,
nedoumice, traume, svoje snove, nade i želje, svoju ljubav za sve ljude.145 Tragamo li za
pjesničkim uzorima, možemo s P. Miloševićem zaključiti da se Blažetin opredeljuje za svežije
tradicije: otprilike za međuratni period hrvatske lirike. Ali u tom razdoblju njega ne privlači
avangardistički modernizam (ekspresionizam), nego pesništvo socijalne literature i lirski
tradicionalizam (Cesarić), odnosno, i možda pre svega, poezija narodnooslobodilačke borbe
(I. G. Kovačić).146 Ne treba zaboraviti ni kontakte s mađarskom književnošću (Radnóti
Miklós, József Attila), a Đ. Vidmarović ističe: On poznaje književne tijekove u matičnom
narodu kao i hrvatski književni jezik. Po tome se danas izdvaja iz redova većine narodnosnih
intelektualaca.147
145 Đuro Vidmarović, Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991, str. 105.146 Petar Milošević, Stipan Blažetin (1941.), Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991, str. 48.147 Đuro Vidmarović, Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991, str. 106.
96
5.2.4. Mate Šinković
Svoje prve pjesme Mate Šinković148 objavljuje krajem 50-ih godina u
„Narodnim novinama“ i „Narodnom kalendaru“.149 Literarna ostavština Mate Šinkovića
obuhvaća stotinjak pjesama od kojih se većina nalazi u zbirci „Na našoj Gori“150. Ta je poezija
nikla na obroncima rodnog Koljnofa noseći na sebi pečat usmenih narodnih pjesama i velikog
uzora Mate Meršića Miloradića. Pisao je jednostavno, bez velikih pretenzija, s iskrenom
željom da putem pjesme djeluje na svoje sumještane, sunarodnjake. Šinkovićev lirski subjekt
želi voditi svoj narod, dijeli savjete i opominje nemarne, nastupa u ime zajednice, optimistički
i iskrenom vjerom u bolju budućnost. Često puta to i nije književno djelo u smislu strogog
estetskog određenja, već iskrena poruka napisana na materinskom jeziku. Šinković je prije
svega pisao, a tek onda mislio na umjetnički nivo napisanoga. Čini nam se da je bio svjestan
toga da je to u datom momentu najefikasniji put na polju buđenja nacionalne svijesti i
očuvanja nacionalnog identiteta.151
Hrvat sam!
Znajte da sam ja Hrvat!
Hrvat su mi Otac i Mat.
Hrvat kanim ja živiti,
i kod Hrvat umriti.
Vidil sam ja pervi dan,
kodi mali Gradišćan,
ča uz nimški ocean,
148 Mate Šinković rođen je 1927. u Koljnofu (Kópháza). Nakon osnovne završava građansku školu u Šopronu te se zapošljava kao radnik u ciglani, a zatim kao zidar. Poslije 1945. završava gimnaziju u Šopronu te je primljen na Višu pedagošku školu u Budimpešti, ali zbog lošeg zdravlja prekida studij. Vraća se u rodno selo gdje radi kao knjigovođa u mjesnoj poljoprivrednoj zadruzi. Više nije napuštao svoj rodni kraj, a preminuo je 1972. godine. Djela: Na našoj Gori – pjesme (1981.)149 „On je bio jedini među gradišćanskim Hrvatima u Mađarskoj koji se na svojoj lijepoj čakavštini usudio preko Narodnih novina i kalendara javiti kao pjesnik.“ Mijo Karagić, Narodni pjesnik iz Koljnofa, predgovor knjizi Mate Šinkovića „Na našoj Gori“, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1981, str. 7.150Mate Šinković, Na našoj Gori, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1981.151Mijo Karagić, Narodni pjesnik iz Koljnofa, Predgovor knjizi Mate Šinković: Na našoj Gori, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1981., 7. str.
97
kanim biti slobodan.
Ovde j’ stala moja zipka,
ljuljala ju j’ majka mila.
Pesme i jačke nunala,
nek hrvatske mi jačila.
Perva knjiga, početnica,
hrvatsku rič su usnica.
Govorila naša ditca,
veselila kodi ptica.
Kašnje pak junak, divojka,
kad nas zove naša vojska.
Hrvat šaljem iz daleka,
naša pisma v naš jezika.
Teplo gnjazdo, mili dom,
veran ostat bit ću tvom.
V šalom dobrom ino zlom,
ovo je moj slatki Dom.
Jezik si neć zatakati,
ako me ubiju tati.
Hrvat ću se svenek zvati,
ovo mora vsaki znati.
Hrvati su narod mali,
preotci su zano spali.
I s kervljom su očuvali,
v starom časi naš broj mali.
Kod ptičicam, lastavicam,
98
ostavite siroticam.
Domoljubav slobodu nam,
ovo je naš hrvatski san.
Kad mi tukne zadnji čas,
hrvatski mi je zadnji glas.
Gradsko polje, Gradski klas,
Umrit ću kod Hrvat vaš.
Najuspjelije su opisne pjesme Šinkovića gdje je lirski subjekt zanesen ljepotama
zavičajnog krajolika i gotovo u himničkom raspoloženju crta konture jednog idealiziranog
prostora u kojem se život odvija obasjan suncem, u potpunom skladu s prirodom i njezinim
mijenama („Protuliće“, „Jesen II“, „Na našoj Gori“):
Na našoj Gori
Stojim na Gori i gledam krajinu
pod kum su kosili nezdavno još travu.
Va lipa krajina stoper je sad cvala,
i voj lipoj gori korunu je dala.
Jedan uz drugoga kod vojaki – vinogradi,
ki su letos čuda grozja rodit dali.
Ovde, onde jedna ušušena briska,
malo ji je bilo zato nas ne stiska.
V nebo kaže strašno orihovo kiće,
od koga sad spadje sedmerasto lišće.
Plug diboko riže brazde ino grude,
da nam k letu kruha ništo veće bude.
Na vrdirskoj kući jedna sraka kara,
oh, ti lipa Gora, kako si ur stara.
Vidim da sad gonu krave domon s paše,
na šopronski brigi sunce črljeno jaše.
Delači po ciesti trudno koracadu,
99
kad konac nastane jesenskomu danu.
Ure slabo biju kaj dalekom turmu,
sova se jur javlja, a mačkice durmu.
Mrzli zrak poteže i magla se brodi,
prebližna noćica veli sad ur hodi.
Kada se usred općeg svečanog raspoloženja i ushićenja ipak potkradu pokoji
disonantni tonovi, kada lirski subjekt na tren postaje svjestan vremenitosti svega opisanog,
uspješno bilježi čarobnost trenutka u kojem se još osjeća ljeto, ali već jesen gospodari:
Na koncu leta
Uz jarak pelja zgažena staza,
suhne jur trava i šara loza.
Brižić ur suro nujno gleda,
lišće još podigne divlja jagoda.
Uz potok je vidit žablje korenje,
žutu liliju i od malina stene.
Ovde, onde jednu zabludnu čelu,
retko i gavrane na plavom nebu.
Noć se nagiblje dobro zaranije,
zeleno polje je sad se černije.
Na trnuljnom grmu, prazno je gnjazdo,
pod njim počiva projduće leto.
Poseban tematski krug čine pjesme posvećene roditeljima, prijateljima, ženi (gdje je
središnji motiv, dakako, majka). Premda nemamo pravo sumnjati u iskrenost pjesnikovih
osjećaja, ipak moramo ustvrditi kako se ove pjesme najčešće gube u općim mjestima, praznim
frazama i već svima znanim poukama. Iznimku čine pjesnička ostvarenja u kojima su
oživljeni konkretni doživljaji lirskog subjekta („Moj otac“, „Samohotno suđenje“).
100
Moj otac
Delal je čuda na polji,
Bil je svenek va nevolji.
Popil dost suz
i slanoga pota!
Prez špota –
Siromah je bil!
Deržal je čversto plug,
Oral je zemlju na lug.
Prigne se teško –
došla je starost.
Prošla j’ mladost,
dojt će žalost.
Oči diboko jur sidu,
Vlasi potiho jur bilu.
Obraz je z oran,
jako poderan.
Sedmu desetku
gazi i lovi!
Doba došla je jur zate,
da živiš ne na rate!
Vse bolje čekaj
vesel se žitku.
Dobro ćeš jimat –
i mir uživat!
Svoj književni rad podredio je borbi za očuvanje nacionalnog identiteta gradišćanskih
Hrvata. Za njega je pjesma ne samo deskripcija nekog događaja, data vlastitim pjesničkim
viđenjem, nego i poklič da se jezik kojim piše sačuva i za naraštaje koji će doći. Stih je ovdje
101
branič jezika, a pjesnik je bard, u Šinkovićevu slučaju ne onaj koji grmi, nego onaj koji blago
kazuje pokušavajući na taj način ganuti čitatelja na razmišljanje i akciju.152
*
Sredinom 70-ih nestaju iz književnog života (ukoliko stranice „Narodnih
novina“ možemo tako imenovati) tri pjesnikinje: Katica Kovač, Angela Šokac i Katica
Varga. Nakon antologije „U kolo“ još će se povremeno javljati na stranicama „Narodnih
novina“ i „Narodnog kalendara“. Ipak, njihovim nestajanjem neće iščeznuti osjećajna "ženska
lirika" iz književnosti Hrvata u Mađarskoj jer će se, naime, pojaviti nova imena pjesnikinja:
Anica Kutvelđi i Katica Sendrei. Spomenute pjesnikinje spaja i činjenica da niti jedna neće
objaviti samostalnu zbirku pjesama. Slična je sudbina i Marije Vargaj koja je također
zastupljena u antologiji „U kolo“, no iako je prestala objavljivati, nije prestala pisati.
152Stjepan Krpan, Mate Šinković 1927-1972, Gradišćanski portreti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., 246. str.
102
5.2.5. Marija Vargaj
Marija Vargaj153 krajem 80-ih godina ponovo postaje nazočna na stranicama
„Narodnih novina“, a kasnije i „Hrvatskog glasnika“. Autorica čiji opus karakteriziraju stihovi
ljubavnog i domoljubnog predznaka i tradicionalne rimovane forme, svoju će liriku tematsko-
motivski usmjeriti prema naglašenoj emociji vezanoj upravo za domovinu, majku, ljubavnog
adresata ili, pak, prirodu i egzistencijalnu nemoć pjesnika da promijeni stanje u kojem se
nalazi. Izrazom jednostavna i topla, Marija Vargaj svoj će opusni svijet kreirati nostalgičnim
vraćanjem u prošlost, posebice onu domoljubno slavnu koja se kontrasno ispisuje uz tamu
sadašnjosti i budničarski vrišti nadu u herojsko sutra:
Crveno zlato
I opet gine narod moj
Na pravdi Boga nedužan
Sam diže k nebu stijeg svoj
U moru naroda opet sam.
I na tom svijetu tko li zna za to
Kol’ka se hrvatska krv prolila,
A krv je Hrvata crveno zlato
Najdraže blago, najdublja zbilja.
Lila se krv za Arpadoviće
Za Anžuvince i Korvine,
Crvenog zlata krvoproliće
Za Habzburge, Karađorđeviće.
Talijane, Nijemce, poturice
153 Marija Vargaj rođena je 1921. u Slavonskom Brodu. Školu je pohađala u Brodu, Zagrebu i Osijeku. Za vrijeme II. svjetskog rata zatekla se u Budimpešti. Svoju rodbinu pronašla je u Pečuhu gdje je završila učiteljsku radničku školu i radila kao učiteljica. Između 1948. i 1957. bila je više puta zatvarana pod lažnim optužbama. Preminula je u Pečuhu 1994. Djela: Plime i oseke – pjesme (1992.)
103
Hrvatska krv to zlato crveno,
Vlastite crne izdajice
Sve je s tom krvlju otkupljeno.
Dobrodušna ta hrvatska duša
Koju sad toči ogavna crv,
Lelek koji nitko ne čuje, sluša
Lije se lije zlaćana krv.
Svakom dušmanu nek’ je do znanja
Za svaku kaplju crvenog zlata,
Braneći dom svoj i svoja zdanja
Satrt ćemo i zadnjeg tata.
Presveta krvi, zlato crveno
Nećeš se liti uzaludu,
Od Boga bit ćeš blagoslovljeno
Za tako dugu sreću hudu.
Iz svake kaplje istočene
Nova nek rađa hrvatska duša,
O dođi, dođi sveto vrijeme
Da za Hrvata ne bude kušnje.
Naglasak na nostalgičnom kreiranju svijeta uvijek je povezan s analogijom prolaska
vremena, bilo da se radi o vraćanju u djetinjstvo (u pjesmi „Ruke moje majke“ slikovito
dočarano dinamičnim motivom majčinih ruku tematizira se prolazak vremena, a toplinu izraza
dočaravaju sličice, izrezani kadrovi iz obiteljskoga života što u svakoj novoj dionici pjesme
počinju stihovima Ja pamtim... kojima se najavljuje niz sjećanja lirskoga subjekta), kao i pri
tematiziranju ljubavnih osjećaja/sjećanja lirskoga subjekta. U takvim stihovima stil se
glazbeno ocrtava nizanjem bajkovitih (ali i često već viđenih) motiva (vila, ljiljan, orao itd.).
Njezine pjesme (osim onih koje su inspirirane domovinskim ratom), ukoričene u zbirci „Plime
i oseke“ (1992) i po sadržaju i po formi pripadaju tom razdoblju.
104
5.2.6. Branko Filaković
Branko Filaković154 također desetljećima neće biti nazočan u književnosti, da
bi se u drugoj polovici 80-ih godina vratio svojom lirskom prozom na stranice „Narodnih
novina“, a 1991. - nažalost i opet posthumno - objavljena mu je knjiga pod naslovom „Zatajiti
korijene tuge i duge“. Ta je knjiga specifična pojava u književnosti Hrvata u Mađarskoj. U
njoj se nalaze raznovrsni prozni tekstovi od kojih mnoge možemo svrstati u poetsku ili lirsku
prozu, a pored njih nalazimo i dnevničke zapise, kratke priče, mini-intervjue, reportaže, lirske
slike, skice, vijesti, anegdote, poslovice, viceve itd. Kako Leona Sabolek zaključuje, čak i u
njegovim reportažama, bez obzira na dužinu, izbija prepoznatljiva, ničim sputana pjesma u
prozi. Izlazak samostalne knjige ZATAJITI KORIJENE TUGE I DUGE (Pečuh, 1991.) nije
doživio. Ona objedinjuje sve što je pisao: reportaže, zapise, kratke crtice, nadahnute sentence,
pjesme i vrlo je neujednačena, ali i kao takva ukazuje na talent čovjeka koji se naprosto igrao
jezikom.155
Pjesme u prozi najvrjedniji su doprinos spomenute knjige, pri čemu je važno
istaknuti da je učinjen veliki propust prilikom uređivanja knjige; naime, da se vodilo računa o
velikoj raznovrsnosti tekstova, pravim bi izborom istih knjiga „Zatajiti korijene tuge i duge“
bila prva zbirka pjesama u prozi u književnosti Hrvata u Mađarskoj („Mojoj majci“, „Epilog
bez naslova II“ itd.):
Epilog bez naslova II.
Oblaci su mu šaptali ime, i tješili ga.
Orlovski letovi kroz vjetrove nisu urodili plodom. Izjalovili su se.
Htio je i želio živjeti.
Za druge.
Pošao je u zoru koja ga je progutala.
Osamdesetogodišnjaci u bajskoj bolnici. Drže se za ruke. 154 Branko Filaković rođen je 1942. u Santovu (Hercegszántó). Nakon završetka Hrvatskosrpske učiteljske škole u Budimpešti radio kao učitelj u Koljnofu (Kópháza). Od 1963. živi u Pečuhu gdje završava Visoku nastavničku školu, a kasnije i novinarsku akademiju. Bio je urednik radio-emisije na hrvatskosrpskom jeziku, kao i prvih manjinskih emisija na Mađarskoj televiziji. Preminuo je 1991. u Pečuhu. Djela: Zatajiti korijene, tuge i duge – proza, pjesme (1991.)155 Leona Sabolek, Jezične igre Branka Filakovića, Panonska ljetna knjiga, Panonski institut, Güttenbach/Pinkovac, 1996, str. 290.
105
Majka bi po svaku cijenu kući.
Njen životni drug još više.
U potaji provire i suze.
Posjetioci ih tješe i zapitkivaju, pa zašto ste nestrpljivi?
Starica jedva vidi i kaže: da se nagledam svog Čovjeka...!
Mojoj majci
Moja majka nema oči.
Jedva ih ima.
Volimo, presretni smo što nas, iako škuro,
ipak vidi i bez pravog vida. Miluje nas i očima.
*
Lirskom prozom početkom 70-ih javio se i Đuro Franković, svoj je poetski
govor ubrzo pretočio u stihove, a od 1975. javlja se samo sporadično. Kao i ranije spomenuti
Branko Filaković, i Franković je tu književnu vrstu njegovao više nesvjesno negoli s jasno
izraženim književnim stavom o njoj.
Tih godina u književnosti Hrvata u Mađarskoj pojavljuje se pripovjedna proza.
Svoju prvu pripovijetku Mijo Karagić objelodanio je u „Narodnim novinama“ 1974. pod
naslovom „Sudbina“, a tri godine kasnije, 1977, uslijedit će sljedeća pod naslovom „Prvo
polivanje“156.
Drugi autor koji se okušao u prozi jest Stipan Blažetin koji na stranicama
„Narodnih novina“, objavljuje dječji roman „Bodoljaši“ u nastavcima. Blažetin, kao i
Karagić, upotrebljava tradicionalnu realističnu metodu pripovijedanja.
Povoljnije izdavačke mogućnosti plodonosno su utjecale na književnu
produkciju. Pored spomenutih autora već 70-ih godina javljaju se nova imena koja će snažnije
istupiti 80-ih, u prvom redu zahvaljujući pokretanju rubrike „Narodnih novina“ „Zbornik i
album naše poezije“.157 U toj će rubrici biti predstavljeni svi pjesnici koji će kasnije ući u
156U ovom razdoblju Karagić će objaviti još sljedeće pripovijetke: Učiteljica, Dim u očima, Jesen, Crvene ruže. Sve će one ući u zbirku pripovijedaka pod naslovom Slobodni putovi(1987).157Rubrika se prvi put javila u 13. broju Narodnih novina 13. ožujka 1980., a osmislio ju je i uređivao Petar Milošević.
106
antologiju „Gde nestaje glas?“, ali će biti otvorena i za starije, već 'afirmirane' književnike.
Upravo će ona pokazati kako se poetski izraz pjesnika iz antologije „U kolo“ približava
poetskom izrazu mlađih pjesnika.
Od 80-ih prevladava slobodni stih, pjesnici se oslobađaju prazne retorike, bit će
sve manje prigodničarskih pjesama, a lirski subjekt postat će sve nesigurniji u sebe i u smisao
svijeta.
Paralelno je s narastanjem književne produkcije sve više nedostajala književna
kritika bez koje o književnom životu i ne možemo govoriti. Kao prvog vjesnika književne
kritike valja spomenuti članak J. G. Džuretina „Nekoliko reči o našem književnom delovanju
i o našim književnim i kulturnim potrebama“158. To je neka vrst programatskog istupa Gujaša
koji napredak vidi jedino u okretanju prema suvremenoj književnosti, u priznavanju estetskih
kriterija i približavanju književnosti Hrvata u Mađarskoj suvremenoj mađarskoj, hrvatskoj
(„južnoslovenskoj“), a tako i europskoj književnosti.
Krajem 1980. i početkom 1981. došlo je do prve - i do sada jedine - književne
polemike u književnosti Hrvata u Mađarskoj. U njoj su sudjelovali Petar Milošević159 i dr.
Ljubomor Tomić160. Danas možemo reći kako je vrijeme pokazalo ispravnost Miloševićevih
postavki, jer su predstavnici mlađe pjesničke generacije (čije je pjesništvo Tomić negativno
ocijenio) krajem 80-ih i 90-ih godina objavili svoje samostalne knjige. Ostanemo li, međutim,
na pitanjima književnog izraza (jezik i stil), dijelom se moramo složiti s Lj. Tomićem koji je
naglašavao nedovoljno ozbiljan, često i neodgovoran odnos, pogotovo mlađih književnika,
prema vlastitoj materiji i prema jeziku.
U usporedbi s prethodnim razdobljem književni se život razmahao, čemu su
nedvojbeno pridonijele i bolje izdavačke mogućnosti. Postalo je jasno kako bez književnog
časopisa daljnji razvoj nije moguć. Kako bi ispunili tu prazninu, 1982. godine rodio se
„Neven“ kao prilog za kulturu, književnost i umjetnost u „Narodnim novinama“.
158Narodne novine, br. 35., 30. prosinca 1971.159Mladi pesnici i stari otpori, Narodne novine, br. 6., 5. veljače 1981. i nastavak u br. 7., 12. veljače 1981. Utuk u utuku, Narodne novine, br. 15., 9. travnja 1981. i nastavak u br. 16., 16. travnja 1981.160Pjesnici i poezija, Narodne novine, br. 51-52., 18. prosinca 1980. Voda u situ, Narodne novine, br. 11., 12. ožujka 1981.
107
5.3. Književna djelatnost nakon izlaska antologije „Gde nestaje glas?“ (1984 - )
Početak toga razdoblja, kao i prethodnog, obilježen je pjesničkom antologijom
pod naslovom „Gde nestaje glas?“. U antologiji je zastupljeno deset autora od kojih su šestero
Hrvati: A. Bunjevac, L. Gujaš, T. Krekić, V. Marjanović, Đ. Pužarov i J. Tišler. Od navedenih
je autora do danas troje objavilo samostalnu zbirku pjesama: Jolanka Tišler: „V modrini
neba“ (1988); Đuso Šimara Pužarov: „Stojim pred vama“ (1989) i „Djeci a ne samo...“
(1991); Ladislav Gujaš: „Dodir vremena“/“Az ido" e'rinte'se“ (1992). Pojavom spomenutih
pjesnika književnost Hrvata u Mađarskoj izlazi iz dječje dobi, oslobađa se naglašenog
prosvjetiteljskog usmjerenja, didaktizma i tendencioznosti te na taj način stječe literarnu
samosvijest koja je, međutim, još uvijek krhka i ne dozvoljava jači prodor suvremenih
književnih tehnika u književni izraz. Tu još uvijek nema ironijskog glasa, nema autoironije,
nema intertekstualnih postupaka ili se javljaju tek povremeno i nisu upotrijebljeni svjesno.
Kako bi se udomaćili i takvi načini izražavanja potrebna je i odgovarajuća razina književnog
života te izgrađena, spremna čitateljska publika. Činjenica da se postojeća čitateljska publika
hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj formirala pretežno na romantičarskim,
tradicionalnim, nacionalno angažiranim i utilitarno usmjerenim književnim djelima, hrvatskoj
književnosti u Mađarskoj ne dozvoljava pjesničku slobodu kakvu nalazimo u okvirima
nacionalnih književnosti.
108
5.3.1. Jolanka Tišler
Jolanka Tišler161 objavljivala je u „Narodnim novinama“, „Narodnom
kalendaru“, a u antologiji „Gde nestaje glas?“ zastupljena je s 22 pjesme koje će kasnije biti
uvrštene u zbirku „V modrini neba“. Na taj način nakon J. Mihovića koji je sredinom 70-ih
godina probio led i objavio nekoliko pjesama na kajkavskom dijalektu, poezijom Jolanke
Tišler kajkavska riječ pomurskih Hrvata afirmira se i u pisanoj umjetničkoj književnosti.
Knjiga „V modrini neba“ sadrži 84 pjesme od kojih je 60 napisano na kajkavskom dijalektu
(kajkavskim idiomom sela Serdahela), a 24 na hrvatskom jezičnom standardu. Pjesme u zbirci
nisu razdvojene po jezičnom načelu, već su svrstane u četiri ciklusa koji ne označavaju stroge
granice, o čemu Petar Milošević piše: I nema potrebe da se razdvajaju jer dve jezične
varijante na kojima nastaju pesme Jolanke Tišler nisu spoljno-formalna obeležja, niti
lingvistički kuriozitet, nego nešto jako bitno, suštinski organsko u tkivu pesme: ubeđen sam,
na primer, da pesmu „rođenu“ na kajkavskom ne bi mogla naknadno (možda bi umela ali ne
bi mogla) da speva na književnom jeziku, niti obratno. A sasvim je jasno da nije u pitanju
znanje ili sposobnost, nego je u pitanju razlika između strukture pesničkog doživljaja. Izgleda,
najdublji, elementarni sloj pesničkog subjekta zakovan je za reči prvobitnog kajkavskog
narečja. Otud su pesme pisane na dijalektu znatno jednostavnije, „elementarnije“, neko će
reči čistije, u kompoziciji, u ravnoteži izjavnog i slikovitog.162
Razvrstavanje pjesama u cikluse treba zapravo shvatiti uvjetno: zbirka, naime,
djeluje koherentno i teško je naći nit koja odvaja jedan ciklus od drugoga. Iznimka je, možda,
posljednji ciklus, Murski sutoni, koji se pretežno sastoji od opisnih pjesama vezanih za
zavičaj, za maglovite obale Mure, gdje sve postaje sjetno, tragično i pomalo sudbinski
predodređeno. Unatoč tomu, možda upravo taj posljednji ciklu sadrži najviše optimizma koji
se ostvaruje u svojevrsnom prkosu („Kajkavska ruža“, „Naveke su te šibali“):
Kajkavska ruža
161 Jolanka Tišler rođena je 1948. u Serdahelu (Tótszerdahely), gdje je završila osnovnu školu. Maturirala je u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj gimnaziji, a diplomirala na Visokoj nastavničkoj školi u Pečuhu, da bi kao vanredni student završila slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta „Eötvös Loránd” u Budimpešti. Zapošljava se u rodnom selu kao nastavnica, zatim radi u Keresturu (Murakeresztúr), a trenutno je ravnateljica osnovne škole u Serdahelu. Djela: V modrini neba – pjesme (1988.), V zrcalu rodice/Szivárványtökürben – pjesme (1998.) 162 Petar Milošević, U kompletnoj instrumentaciji, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Budapest, 1991, str. 65.
109
Ona je nekaj od smrti vekše
I od življenja i pesme žmekše
/Božica Jelušić/
Kajkavska ruža je ne dišeča
Nit je cifrana, nit gizdava
Kajkavska ruža je vrela misel
Bistrička bogica, trnena krunica
Soza bogečka, grana horgovana
Kmica i svetlost, jutro i nočka
Kajkavska je ruža kak jogen žareči
Kak rosna sinokoša i vodica ka žeđ gasi
Ruža je kajkavska gospa mesečevog dvora
Kajkavska je ruža nit sončevoga žara
I beteg, i zdravije, i glas gosle
I rana zapečena gliboko v srce
Slobodu je piti želela čez jezero let
Kmetska srca, bokce siromašne,
Kruheka kukuruznoga, megle i zime
Terpela je navek
Neje kralica verčaka gizdavoga
Zrasla je na sinokošaj
I bila je najlepši divje cvet
Kak slobodna misel se zdigla, rano i veselo
Da pravicu deli sakom poštenom čoveku
Kajkavska ruža, reč vu vencu rodice
Živa žar v dušaj kre Mure i Drave
S tobom se v tabore išlo, harcuvalo,
Na krst, v Ameriku i na sprevod išlo
Si sni vu te su prešli
Se lubavi i slobode s tobom su rasle
Ti si od smrti vekša
Od soze, življenja i popevke žmekša
110
Nazočnost hrvatskokajkavske književnosti uočavamo u sličnosti s tonom Krležinih
„Balada Petrice Kerempuha“ zahvaljujući povremenom gomilanju riječi, nabrajanju,
aluzijama na hrvatsku prošlost. Pjesma „Fala ti“ djeluje poput parafraze Domjanićeve pjesme
„Fala“. Osim spomenutih književnih uzora, na Jolanku je Tišler utjecala i usmena književnost
pomurskih Hrvata – pjesma „Spi sinek“ napisana je poput uspavanke.163
Cijela zbirka djeluje poput lirskog dnevnika ili intimne ispovijedi. Osim u
nekoliko pjesama, neprekidno je prisutna Ona, On ili svijet kojih iz zarobljava fizički, u
sjećanju ili predmetima bliskima lirskom Ja. Poimanje ovoga pjesništva kao isključivo
ljubavnoga bilo bi, međutim, drastično pojednostavljivanje. Ljubav doista jest jednim od
najbitnijih motiva ovih stihova, ali se ona uzdiže do sveopćeg principa života, postaje glavni,
odnosno, jedini način postojanja.164 Postići sklad putem ljubavi neskladnom vremenu usprkos,
postići savršenstvo u nesavršenom svijetu moguće je tek na trenutak, moguće je u pjesmi, u
stihu, a to je golema pokretačka snaga pjesništva Jolanke Tišler. No kako ljubav nije moguća
zbog bešćutnosti svijeta, nakon neuspjeha, ali s iskustvom sreće i jasnim osjećanjem njezinog
nedostatka javlja se želja za nepomućenim nevinim mirom koji je postojao prije onog kobnog
trenutka, prije grijeha, prije spoznaje ljubavi:
Ukradena tišina mira
Rukama otimaš tišinu drobnog mira mog
Odnio si je da je zgaziš u guste močvare
Iz kojih smrdljivi mjehur puše
Nema izlaza
Močvara olovnom snagom vuče
163 „Upravo poradi te činjenice, naime da je Jolankina poezija – usustavljena u zbirci V modrini neba (Budimpešta, 1988) – prva kajkavska zbirka na tom prostoru, da prethodnika nije imala, logično bijaše da joj je jezično-umjetnička i motivska naslonjenica usmena pjesma. (...) Forma, stih i obilje originalnih slika i ukupan ugođaj svjedoče o individualnom pjesničkom zamišljaju, iako u isti mah ukazuju na široke korijene u usmenoknjiževnom izrazu. Oni se, korijeni, ogledaju u leksik – svijet prirode i intime (protuletje, listek, fijolice, kruhek, grličica, rečka...), u narodnoj, formulaičnoj sintagmatici (drftajoča roka, travica mefka, drobne ftičice), u sklonosti svojevrsnom florocentrizmu (čovjek = priroda), u upućivanju na usmenu strukturu („Spi sinek“ – uspavanka, „Jezik“ – paremiološka inicijacija) te u općem ugođaju i određenom elegičnom tonu u nizu pjesama.“ Stjepan Hranjec, O kajkavskoj književnosti pomurskih Hrvata, „Kaj“, god. XXIV., br. 2-3, Zagreb, 1991, str. 48-49.164 „Kao par exellence ženski pesnik, ona je prvenstveno usredsređena na doživljaj jedne isključive, totalne i beskompromisne ljubavi koja – zato što je sama po sebi totalna – određuje i njen odnos prema onome što globalno zovemo 'životom', 'svetom' ili valjda tačnija: postojanjem.“ Petar Milošević, U kompletnoj instrumentaciji, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991, str. 62.
111
Na dno jalovo i masno blato bara
Glinenih obala
Pravo jačeg je tvoje
Pravo crvenih ruža
Zelenih polja
Presahlih jagoda
Providnih prozora
Tvoje je pravo nad pravima
A moje želje su u guste šume zalutale
A moje želje napetih žila viču:
Vrati mi tišinu drobnog mira mog!
Tražeći svijet u ljubavi i ljubav u svijetu, a ne nalazeći ih, ostaju sjećanja na lijepe
trenutke koje ipak zasjenjuje osjećaj neuspjeha. Tko je za njih kriv, tko je kriv za neispunjene
želje, zašto ljudi ne shvaćaju naše postupke, zašto je i sam svijet nerazumljiv, pitanja su na
koja pokušavaju odgovoriti brojni stihovi:
Kako ti je
Zatajio si ljubav našu
i stavio me golu na trnovit
trg tuđih dlanova poput
kipa kamenoga
Kako ti je kad me gledaš
da me psuju, pljuju i kolju
Kako ti je kada vidiš
da ni suze ne mogu da liju
Spoznaja da je za sve već kasno, da je vrijeme prohujalo, ali da prošlost nosimo
vječito u sebi, da smo njome određeni, vodi od pjesama kao što su „Umor“ i „Jer ja tugu
nosim u očima“ do mirenja sa sudbinom, do opraštanja svakom („Prez mržnje“), do neke
112
fatalističke rezignacije jer je sve tako moralo biti („Umornim ulicama“). Krajnja točka tako
shvaćenog življenja očituje se u činu dobrovoljne žrtve:
Ako...
Ako paneš
Roku ti bodem
Dala
Ako te plunu
Lice ti bodem
Prala
Ako te bičuvali bodu
Telom te bodem
Skrila
Samo mi više naj
Noči mešati
Z jutrom
Svjesno prihvaćanje uloge žrtve postaje smisao života, sveopći princip postojanja,
zakon koji je prisutan u prirodi, u čovjeku i u svim sferama ljudske djelatnosti. Na toj točki
ljubav postaje bezrezervno žrtvovanje za drugoga:
Korenje
Grane nanizane
Belem zlatom
Gacija gizdavo
Stoji
Popevle popevku
Zamamlenu
113
Za nju je stvorjen
Ves svet
A korenje trpi
Znoji se
Krvavom mokom
Prebira mrvice
Zemle
Za to
Belu
Lepotu
Time je završen krug, postignuta je najviša razina nesebične ljubavi koja opstaje veća
na samoj granici religioznosti – davati treba, čak i onda kada te gađaju kamenjem. A ljubav
kao tema Tišleričina pjesništva nadilazi ono što obično podrazumijevamo pod tim pojmom,
ona je, naime, uzdignuta do jednog od glavnih načina čovjekova postojanja, kao jedna od
njegovih glavnih osobina, ono što ga odvaja od ostalih živih bića. Na taj način ljubav zapravo
postaje metaforom života i zalogom humanosti u svijetu.
114
5.3.2. Đuso Šimara Pužarov
Na književnoj sceni Đuso Šimara Pužarov165 pojavljuje se već 70-ih godina, no
snažnije istupa pojavom antologije „Gde nestaje glas?“. Sve pjesme iz spomenute antologije
naći će svoje mjesto i u prvoj zbirci autora pod naslovom „Stojim pred vama“. 1991. godine
izlazi mu zbirka „Djeci a ne samo...“, dok će se zbirkom „Iverje/Forgácsok“ Pužarov
predstaviti i kao prevoditelj pjesama Josipa Gujaša Džuretina na mađarski jezik. Kako je
Pužarov našao vlastiti izraz koji više nije značajnije mijenjao, od prvih pa do posljednjih
pjesama moguće je pratiti fragmente jednog te istog govorenja, poglavlja jednog lirskog
dnevnika ili, kako to imenuje P. Milošević, pesničkog životopisa koji je obilježen ispovjednim
tonom. Pužarovljev lirski subjekt ne pita se o društvu, zajednici ili hrvatskoj nacionalnoj
manjini u Mađarskoj, kako to čine predstavnici starije generacije. Ova poezija tematizira
općeljudske probleme i ontološka pitanja, a karakterizira ju svijest o stalnom prisustvu smrti,
životu ispunjenom bolju, neiživljenom ljubavlju i gubitkom majke koji ostavlja prazninu.166
Svijet, univerzum za lirskoga subjekta započinje i završava s majkom. Majka ga je donijela na
ovaj svijet, čime je započeo život pun gorčine i boli:
165 Đuso Šimara Pužarov rođen je 1949. u Martincima (Felsıszentmárton), gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Šeljinu (Sellye), a maturirao je 1968. Nakon mature zapošljava se u jednom građevinskom poduzeću u Pečuhu. U djetinjstvu je prebolio meningitis, a od posljedica bolesti postao je doživotni invalid. Preminuo je 1994. u Šiklošu. Djela: Stojim pred vama – pjesme (1988.), Djeci a ne samo… – pjesme (1991.), Još uvijek snivam – pjesme (2001.)166 Ispovjedni ton Pužarovljeve poezije i njegov prividno suženi svijet na vlastito ja ponukali su P. Miloševića da toj poeziji priđe s biografskog aspekta, premda iz njegovog teksta postaje razvidno kako je interpretacija i bez tog segmenta potpuno funkcionalna: „U poimanju prosečnog čoveka bolest je anomalija, prestup, izgred iz 'normalnog' koloseka zdravog života, nešto prelazno. Za takvo poimanje život je nešto apsolutno i prvobitno. Za Đusu Pužarova, od ranog detinjstva, i bez šanse bitne promene, bolest je konstantno, dato, 'normalno' stanje, na samom rubu smrti, dakle bolest kao varijanta smrti, koja je ustaljena. U toj perspektivi život je relativan, slučajan, postoji samo kao alternativa. Ovu opštu, apstraktnu istinu iz apokaliptičkih, proročkih i filozofskih knjiga, Đuso Pužarov doživljava kao privatnu životnu sudbinu, i kao jedinu suštinu svoga života. Na tom stepenu su, i u intimnoj sferi, važne samo suštine; njih nema mnogo, ali one su sve.“ Petar Milošević, Život kao alternativa, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991, str. 78.Navedeni pristup Đ. Vimarović dovodi u pitanje te u svom tekstu naglašava upravo nadindividualne kategorije Pužarovljeve poezije: „Ne bih se složio s mišljenjem da osobne nedaće određuju njegovo pjesništvo. Ljudska osobna drama može biti velika, ali ako nije estetski oblikovana i misaono transponirana u općevažeće iskustvo, tada ona postaje običan govor pojedinca koji, kao takav, nema ništa bliskog s iskonskim poetskim govorom.“ Đuro Vidmarović, Životna bol kao tajna, „Narodne novine“, br. 43, 25. listopada 1990. Premda spomenuti autori zapravo polaze sa suprotnih stajališta zaključci njihovih interpretacija ne razlikuju se u bitnim crtama. Valja napomenuti kako je i sam Pužarov dao povoda za biografsko tumačenje njegovih pjesama: „Prijatelji mi često predbacuju da su moje pjesme pune pesimizma. To je donekle i istina. Ali treba imati na umu i razumjeti da sam ja mnogo patio od bolesti, zato sam se između ostalog na početku tako podrobno taknuo baš ovih teških momenata u svom životu koji su ostavili crne slike u meni.“ Ernest Barić, Razgovor sa Djusom Š. Pužarovim, „Narodne novine“, br. 52, 23. prosinca 1971.
115
u zavoju
u zavoju
meke ljubavi
zajaukala je
paralizirana
kletva
i zajecala
žila nesretna
stolice su
rasle
do vedroga
neba
postelje
od dasaka
visjele su
obješene
po zidovima
iz tuševa
majčine
tople suze
su padale
na polumrtvo
golo tijelo
„tamo” je sve
čisto
i bijelo
sjaj i tamo
je sjaj
proljeće također
116
samo ljubav
nije ista
Pužarovljev lirski subjekt pokušat će sve učiniti ne bi li pronašao svoje mjesto u
svijetu, ne bi li pronašao svoj mir:
novogodišnji savjet
nastaviti
ali
na čistoj
stranici
biti dobar
kao
svagdanji
kruh
mirno se
uklopiti
među
listove
životne
knjige
te
konačno
pronaći
samoga
sebe
Nakon uzaludnog traganja za skladom, nakon razočaranja, nesreće u ljubavi, na ovom
svijetu utjehu može pružiti, kako to ova poezija poručuje, samo majka ili sjećanje na nju.
Saznanje kako je nemoguće bilo što promijeniti rezultirat će rezignacijom, svečanim
117
prihvaćanjem sudbine sa sviješću o konačnom povratku počecima. Krug je završen, pobune
više nema, put je jasan, sudbina se ne može izbjeći. Smisao je nađen u ponovnom susretu s
majkom, prvo u sjećanju, zatim u snovima i, konačno, onkraj ovoga svijeta:
stijene
želje moje
žalošću povite
a nad njima
usirena noć
u lubanji
dostojanstvo
vuče
pa mi dere
pjesničku moć
visoke su
stijene
svuda oko
mene
pokriva me
ljubav
moje mrtve
majke
žarke mi
misli
sve su
opkoljene
premda sam
dijete
rosice majske
čelom bih
srušio
118
tamnicu ovu
ali
ne vrijedi
toliko već
znam
jer našao bih
tamnicu novu
ni tada
ne bih
stigao van
U tako definiranom pjesničkom prostoru majka (ili MAJKA) središnja je točka,
odnosno središnja svijest svijeta lirskoga Ja. Svaka manifestacija tog lirskog subjekta –
svejedno radi li se o boli, ljubavi, razočaranju, nesreći, nemoći, patnji ili smrti – u krajnjoj
liniji vraća ga ishodištu, vraća ga majci. Možda nije slučajno da se u knjizi od sedam ciklusa
(ciklusi ukratko, o sebi kao o nekom drugom, neznano, majka i ja, još nije kasno, džuretinu i
ostalim poznanicima, stojim pred vama), u središtu nalazi upravo ciklus majka i ja. Posljednji
dio zbirke priča i pripovetka ne uklapa se organski u knjigu, a u tom se dijelu nalaze i dvije
pjesme pisane na martinačkom jezičnom idiomu s narativnom strukturom („Priča moj ded“,
„Jozo i Jela“).
U svoj pjesnički svijet Pužarov ugrađuje kršćanske motive i biblijsku
simboliku čime cijela zbirka dobiva jednu drugu dimenziju. Autor zapravo pokušava
definirati svoj odnos prema Kristovom životu i nauku, s tim da težište stavlja na odnos majka
– sin (Bogorodica – Isus) i time naglašava važnost ljudske dimenzije u priči o Isusu, a u čemu
prepoznaje i arhetip vlastite sudbine.167 U hijerarhiji lirskoga subjekta majka (Bogorodica) jest
na prvom mjestu, u njoj nalazi smisao života, jedino mu ona pruža sigurnost i utjehu, dok otac
(Bog) razmišlja u posve drugim, nadljudskim dimenzijama i zanemaruje patnju, dopušta
stradanja i velikodušno dijeli oprost svakom pokajniku:
ubogi anđeli
167 Pužarov lirski subjekt poistovjećuje se s Kristom. Time se pronalazi ključ za njegovu ljudsku poziciju, a patnja o kojoj piše dobiva svoje eshatološko određenje.“ Đuro Vidmarović, Životna bol kao tajna, „Narodne novine“, br. 43, 25. listopada 1990.
119
ne moli majko
boga
sin ti je vidio
anđele s plavim
glorijama
otrcanim krilima
kako sa štakom
drežde
po smrdljivom kamenju
starih ulaza
majko
meni ne treba
zahvalnost
„nektibogplati”
ni blistavi ham
na slijepoj
kobili
samo
zato što je nov
majko
meni je potpuno
dovoljan
tvoj osmijeh
onaj
čudesni ton
koji mi uvijek
došapne ga
gdje mi je dom
Upravo ta ambivalentnost božanskoga i ljudskoga, duhovnoga i tjelesnoga obilježava
velik broj Pužarovljevih pjesama. Za njega Bogorodica predstavlja ono ljudsko, „zemaljsko
120
načelo“ (ta ona rađa Isusa kao i svaka druga žena svoje dijete), a Otac (Bog) predstavlja ono
duhovno, „nebesko načelo“. Tako će se lirski subjekt neprestano vezivati za majku (vjerojatno
jedna od najčešće spominjanih riječi u zbirci), želeći živjeti ljudskim životom, nastojeći
pronaći smisao života prvo u ljubavi (ciklus neznani), zatim u kontaktima s drugim ljudima
(ciklus džuretinu i ostalim poznanicima), da bi nakon svih neuspjelih pokušaja ostala majka
(ciklus majka i ja) sve dok se i ona ne preseli na drugi svijet:
ponoćka
božić je
u tijelu
samotan
u duši
sa majkom
sjedim
među
bijelim
zidovima
preda mnom
živa
iza mene
mrtva
ponoćka
u očima mi
ljubazan
osmijeh
plavetna
plašta
121
u ušima
pastirska
pjesma
repate
zvijezde
onda je još
tako bilo
da neću
nadživjeti
majku
onda je još
tako bilo
božić je
u tijelu
samotan
u duši
sa majkom
iza mene
mrtva
preda mnom
živa
ponoćka
Time je izgubljena i posljednja spona koja je vezivala lirskoga subjekta za ovaj svijet i
sve se odjednom razbistrilo, postalo jasno, nestale su nedoumice jer iz okvira u koji smo
stavljeni ne možemo, kao što ne možemo promijeniti, kako se da iščitati iz Pužarovljeva
pjesništva, niti ono što nam je suđeno:
122
korak
za korakom
idem
polako
po
određenom
putu
uvjeren sam
da jednom
moram stići
na
određeno
mjesto
(„selidba 9“)
Druga Pužarovljeva zbirka „Djeci a ne samo...“ ne donosi nova rješenja u
poetskom smislu. Neke pjesme objavljene u prethodnoj zbirci tiskane su i u ovoj knjizi
(„bijela pjesma“, „kamen-pjesma“, „san o majci“, „priča starog borca“168, „jozo i jela“).
Zbirka je, barem deklarativno, namijenjena djeci, ali te pjesme ulaze samo u veoma široko
shvaćene okvire dječje poezije. Pored uspjelih „pravih“ dječjih pjesama („jutro“, „stube“)
nalazimo i one koje su poprilično daleko od dječjeg poimanja svijeta („mala zafrka“,
„bezbožna postelja“). Najuspjeliji su oni stihovi u kojima imitira pučke bajalice i razbrajalice:
stube
stube
vode
dolje gore
po njima
168 Ista pjesma u zbirci „Stojim pred vama“ objavljena je pod naslovom „Priča moj ded“.
123
djeca skaču
gore dolje
tko u podrum
tko na kat
ti ćeš gore
jer si jak
U takvim tekstovima na površinu izbija upravo praiskonska snaga riječi koja je
karakteristična za cjelokupnu Pužarovljevu poeziju. Njegov je jezik jednostavan, „sirov“,
posuđen iz onog dijela usmenog stvaralaštva podravskih Hrvata koji nastaje vjerom u
magijsku moć riječi (zagonetke, bajalice, razbrajalice, pučke molitve), zbog čega te riječi ne
mogu biti „istrošene“ bez obzira na njihovu frekventnu uporabu. Pužarov piše slobodnim
stihom koji je u pjesmama iz antologije „Gdje nestaje glas?“ organiziran po principu
izgovornih cjelina. Stihovi istih pjesama u zbirci „Stojim pred vama“ razbijeni su u manje
cjeline zbog čega cijelu zbirku odlikuje izrazito kratak stih. Takav grafički raspored ističe i
osamostaljuje gotovo svaku riječ, zahtijevajući od čitatelja percepciju i „pomno čitanje“.
Kako se ti kratki stihovi ne suviše osamostalili, Pužarov ostavlja signale koji pomažu čitatelju
u percepciji forme. Česti su šesterci, osmerci, koji doduše nisu poređani po prethodno
izabranoj shemi, nego su rasuti po sluhu. A najomiljeniji rekvizit Đuse Pužarova je – po mom
improviziranom terminu – udaljena rima. Ona dolazi neočekivano, kasno, ali uvek veoma
čisto i ritmički naglašeno, ne retko zato što se rimuju jednosložne reči s posebnim
akcentom.169 Pužarov je, nesumnjivo, puno naučio od svog zemljaka i pjesničkog uzora Josipa
Gujaša Džuretina. I njegovo je govorenje izraslo iz Podravine, ali zavičaj se jedva razabire
pod teretom teških i sudbonosnih pitanja ljudskog postojanja. S Pužarovim književnost Hrvata
u Mađarskoj iskoračuje iz dotadašnjih okvira određenih pretežito prosvjetiteljskim
koncepcijama.
169 Petar Milošević, Život kao alternativa, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991, str. 87.
124
5.3.3. Ljudevit Škrapić
Od sredine 80-ih godina velika većina hrvatskih književnika u Mađarskoj piše
hrvatskim književnim jezikom. I stariji pisci, među kojima je bilo i takvih koji su onodobno
prihvatili jezični unitarizam, sada se okreću hrvatskom književnom jeziku. Drugu mogućnost,
pisati na dijalektu (mjesnom govoru), prihvatilo je njih troje. Nakon Mate Šinkovića javio se
drugi gradišćanskohrvatski pjesnik, Ljudevit Škrapić, zbirkom „Droptine“.
Premda je Ljudevit Škrapić170 rođen 1938. godine, u književnost ulazi
relativno kasno, tek 80-ih godina prošlog stoljeća. Njegova poezija nastaje na tragu
Šinkovićeve, ali i sveukupne gradišćanskohrvatske književnosti. Njegovi stihovi jamče
kontinuitet suvremene gradišćanskohrvatske književnosti u nas, jer nakon nagle smrti Mate
Šinkovića na ovome smo polju osjetili veliki jaz.171 Zbirka pjesama „Droptine“ sadrži 29
originalnih, 14 prevedenih pjesama iz mađarske i jednu iz ruske književnosti. Razvrstane su u
5 ciklusa (posljednji ciklus čine prijevodi) koje obrađuju već tradicionalne teme
gradišćanskohrvatskih pjesnika: rodni kraj, materinski jezik, ljubav prema roditeljima i
prijateljima te nekoliko pjesama posvećenih djeci. Iz njih izbija aktivni, budničarski,
preporoditeljski duh lirskog subjekta koji nas neprestano opominje kako je jedino važno
ostaviti trag.
42 lit
Šest put sedam,
sedam put šest:
vrime biži
kot poljski zec.
Letu lita –
ptice naše:
170 Ljudevit Škrapić rođen je 1938. u Petrovom Selu (Szentpéterfa). Osnovnu je školu pohađao u rodnom selu, a gimnaziju u Sambotelu (Szombathely), gdje je maturirao 1957. Iste godine upisuje studij matematike i fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta „Eötvös Loránd” u Budimpešti gdje 1962. diplomira. Zaposlio se na matičnom fakultetu gdje je do svoga umirovljenja radio na Katedri za opću fiziku. Djela: Droptine – pjesme (1988.), Obračun – pjesme (1996.)171 Mijo Karagić, Ljudevit Škrapić: Droptine, „Narodne novine“, br. 21, 26. svibnja 1988.
125
stari kosač
bliže jaše.
Ako jaše,
neka jaše!
Završimo
dilo naše
da na zadnje
kad se žanje
i za nami
što ostane.
Slično Šinkoviću i Škrapić posvećuje materinskom jeziku najviše pozornosti. Najbolje
su mu one pjesme u kojima lirski subjekt polazi od sebe, govori o sebi, govoreći tako o svim
ljudima istodobno. Povijesnim vihorima u suvremenoj urbanizaciji na ovim srednjoeuropskim
prostorima razbijeni su narodi, zajednice, pojedinci, razbijeni su životi, vrijeme i samo
trajanje, stoga gotovo da ih ne možemo skupiti u cjelinu. Ostaju tek fragmenti od kojih
očajnički želimo sastaviti vlastiti život, vlastitu povijest, vlastito trajanje, kako bismo sebi i
drugima dokazali da ipak, usprkos svemu, postojimo:
Droptine
Lita: hipci u vrimeni
– droptine.
Braća moja, rasijana
med narodi
– droptine.
Žitak ocev zarobljenih
u logori svitskih bojev
– droptine.
Jačke moje, odspivane;
sirotice naše riči
126
– droptine.
Ptice moje, mraz je, zima:
pokljuvajte, saberite
droptine!
Premda se možemo složiti s ocjenom da Škrapićevo djelo pripada dijelu
gradišćanskohrvatskih književnika čije djelo ima edukativnu i preporoditeljsku funkciju,172
valja naglasiti kako u nekim pjesmama Škrapić nikako ne zaostaje za pjesničkom
produkcijom Hrvata u Mađarskoj.
U posljednjem ciklusu, kako je spomenuto, skupljeni su Škrapićevi prijevodi o
čijim bi se estetskim dometima moglo govoriti tek nakon iscrpne analize. Valja, međutim,
napomenuti kako su njegovi prijevodi iz mađarske književnosti prvi značajniji pokušaji te
vrste književnosti Hrvata u Mađarskoj. Bilo je i do njega nekih pokušaja, ali redovito se radilo
o svega nekoliko pjesama ili o ponekoj noveli, čime je aktualizirano do tada zanemarivano
područje na kojemu bi književnici pripadnici hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj mogli
odigrati ključnu ulogu. Naime, snažnijom prevoditeljskom aktivnošću oni bi doista mogli
povezivati dva naroda, dvije kulture, dvije književnosti.
172 Đuro Vidmarović, Ljudevit Škrapić: Droptine, „Hrvatski kalendar“, Savez Hrvata u Mađarskoj, Budimpešta, 1992, str. 198.
127
5.3.4. Matilde Bӧlcs
Književnim radom Ljudevita Škrapića nastavljena je tradicija
gradišćanskohrvatske književne riječi i u mađarskom dijelu Gradišća, a najnoviji plod te
književnosti jest zbirka Matilde Bӧlcs173 „Jantarska ciesta“. M. Bӧlcs također 80-ih ulazi u
književnost, ali za razliku od Škrapića (koji je tradicionalistički usmjeren), njezino pjesništvo
nosi u sebi sva obilježja suvremene poetske riječi. Unosi sasvim nove tonove u književnost
gradišćanskih Hrvata, ali i u cjelokupnu književnost Hrvata u Mađarskoj. Dobro je to uočio i
Nikola Benčić: Nije to nikako svakidašnja hrana našega literarnoga žitka, nego zalogaj na
svetačnom stolu naše kulture. (...) To nije ono na što smo navikli u zadnji desetljeti s ove
strane granice. To je novi, drugačiji put na našem literarnom polju, stazica ka ide krez divlje
rožice, gloginje i trnule, gramlje koje čuva žarka, šarena lipa, po sijenu i žetvenom tegu
dušeća polja u našem današnjem, zapušćenom i podivljenom narodnom polju.174
Zbirka pjesama „Jantarska ciesta“ sadrži 45 pjesama, a kako nastaje u
multikulturnom okruženju, pratimo lirskog subjekta koji, polazeći od vlastitog
egzistencijalnog položaja, neprestano proširuje obzor, sagledavajući sebe u sve širim
kontekstima, od Židana preko Gradišća i Srednje Europe pa sve do univerzalnih, općeljudskih
razina. Rezultat je takvoga izleta porazan: vrijeme je bešćutno, kaos prijeti, a u općem rasulu i
razočaranju više ni zavičaj ne pruža utjehu. Premda izvana sve izgleda mirno i stoljećima
nepomično, ustaljene vrijednosti padaju u zaborav i sve je teže naći smisao života jer su ljudi i
najviše ideale iznevjerili, prizemljili, obeščastili:
Židanski turam
Ako dojdeš Židan
/a Židan si rado dojdu/
prik lozie pune bukva
/iako su i lozu ur posikli/ 173 Matilda Bӧlcs rođena je 1949. u Sambotelu (Szombathely). Osnovnu školu završila je u Hrvatskom Židanu (Horvátzsidány), a školovanje nastavila u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj gimnaziji. Nakon mature upisuje slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta „Eötvös Loránd” u Budimpešti. Nakon stečene diplome radi u Hrvatskosrpskoj gimnaziji. Trenutno je profesorica na Katedri za hrvatski jezik i književnost Visoke škole „Berzsenyi Dániel” u Sambotelu. Djela: Jantarska ciesta – pjesme (1992.)174 Nikola Benčić, Matilda Bӧlcs pjeva po „Jantarskoj ciesti...“, „Hrvatski kalendar 1994.“, Savez Hrvata u Mađarskoj, Budimpešta, 1994, str. 48-49.
128
vidit ćeš krove stare i nove
/a tice imadu rado stare/
Med njimi sidi kad bieli kad žuti
/zavisno od volje mojara/
prelipi turam židanski
/Čut ćeš i zvone diboke/
kako zovu viču škripu
molu daju i šalju
/čega je do vridan/
Pod turmom se ide na cimitor
/poljivat podnoć ali na krajnji počinak/
pod njin je človik nevidljiv mali
/ne more bit drugačiji/
Stalo se je kad su zvoni
turam ustavili a kašnje se pak
va njega opet doselili
/da su se ljudi razlepurili/
nad turam narasli i
siromaški prez njega ostali
A Židan /to mi moraš verovat/
prez turma – ni čuda vridan.
Ovdje više nema didaktičnosti, nema želje za poučavanjem, ne prihvaća se
prosvjetiteljski koncept. To je često hladna, oštra i beskompromisna dijagnoza čovjekovog
života krajem XX. stoljeća. Nema više idiličnih tonova, sklada između lirskog subjekta i
prirode, stidljivih prigovaranja kako se Hrvati ne brinu za svoj jezik. Tu su činjenice, tu je
stvarnost koja nije lijepa, ali kojoj, konačno, moramo pogledati u oči175:
Idemo prik...
175 „Kroza svaki red se probija neka vrsta nostalgije, tužna zdvojna, do dna diboka nostalgija, ka ne išče, ne kriči za pravicom, ali govori o njoj i bori se protiv kaosa višesložnoga svita u kojem mudri starci nimaju ništ govorit jer se ne sluša na nje (...)“ Nikola Benčić, Matilda Bӧlcs pjeva po „Jantarskoj ciesti...“, „Hrvatski kalendar 1994.“, Savez Hrvata u Mađarskoj, Budimpešta, 1994, str. 48.
129
Išli su naši na Štajere
miesto škole
suhi konjić je dosukal do Kiršlaga
Oni natezali gladne vrate
prik brigov čekali
čudo i spasenje
a dostali pladanj černe supe
da bi bosi veselije pasli krave
Nedilju su se pak dovlikli
Svetoj Mariji i zahvalili
na zasluženim šoljinam i prateži
Idu naši prik
brat djagode i tergat grozje
Stolećima tako puzimo
po zemlji esterajskoj
Sad nam rižu vlaku na granici
a mi ćemo se opet riedit prik
aš nismo ni Ugri nismo nit Hervati
neg duše
kie se kupuju á la ruski
kie ćedu i mertve plaznit
prik... va Esteraj
Kako se da iščitati iz stihova Matilde Bӧlcs, teška je sudbina u panonskom kotlu, gdje
se krvlju kupuje i krvlju plaća sloboda, ali prečesto i goli opstanak. Bez obzira na česte
pesimističke tonove, samo postojanje zbirke svjedoči da je moguće ostati čovjekom, ostati
Hrvatom u Židanu ili bilo gdje drugdje usprkos nesklonom vremenu. Takvom sadržaju
odgovara opori, trpki jezik poezije koja i nije nego pjesničko govorenje složeno u slobodne
stihove nad kojima se, odgonetnuvši ih, trebamo zamisliti.176 Čini se kako poezija Matilde
Bӧlcs ponovno aktualizira i jasnije postavlja neka pitanja koja je još Josip Gujaš Džuretin
osjećao, pitanja koja su u njegovoj poeziji implicitno prisutna, a ovdje eksplicitno postavljena.
Nema sumnje kako pored Pužarovljeve zbirke „Stojim pred vama“ i „Jantarska ciesta“ 176 Stjepan Krpan, Hrvatski stihovi iz Mađarske, Nova matica, Hrvatska matica iseljenika, god. XLIII, br. 1, Zagreb, 1993.
130
svjedoči o činjenici da je književnost Hrvata u Mađarskoj izašla iz dječje dobi i stekla
literarnu samosvijest te se na taj način približila suvremenoj hrvatskoj i europskoj
književnosti.
*
Istodobno u ovom periodu stvaranja djeluju i književnici starije generacije.
Marko Dekić objavljuje zbirku „Tišine i ljubavi“ (1986) te stihove za djecu „Stopama
djetinjstva“ (1989). Stipan Blažetin objavljuje roman za djecu „Bodoljaši“ (1986) koji je prvi
roman, a do tada i prva knjiga proze književnosti Hrvata u Mađarskoj te zbirku pjesama za
djecu „Tralala, tralala, propjevala svirala“ (1991).
Do danas jedini pravi pripovjedač jest Mijo Karagić koji je objavio zbirku
pripovijedaka „Slobodni putovi“ (1987) u kojoj je sakupio već ranije objelodanjene
pripovijetke, ali i dotada neobjavljene. Kako je u početku pjesništvo Hrvata u Mađarskoj bilo
u znaku romantizma, tradicije i prosvjetiteljskih koncepcija, slično je i s počecima proznog
stvaralaštva, s tom razlikom da će tu kao model funkcionirati realistička pripovjedna formula
s jasno izraženom didaktičkom usmjerenošću.
Put koji je pjesništvo već velikim dijelom prevalilo, od prosvjetiteljskih
koncepcija do literarne samosvijesti, prozi tek predstoji. U tom kontekstu treba promatrati i
knjižicu Zoltana Gátaija, najmlađeg prozaika među Hrvatima u Mađarskoj, naslovljenu
„GA'TAI versus GRAIĆ“ (1992). Pokušaj je to suvremene, mogli bismo reći,
postmodernističke proze, čiju je književnu vrstu nije lako odrediti. Svjestan zakonitosti
pripovjednih tekstova, Gátai se poigrava pripovjednim tehnikama te na taj način unosi nešto
novo u prozno stvaralaštvo promatrane književnosti.
Neprestano nazočna želja hrvatskih književnika u Mađarskoj da istupe pred
mađarsku čitateljsku publiku u navedenom je razdoblju posebno došla do izražaja. 1988. je
godine objavljena antologija „Másszóval“ u kojoj, pored ostalih, nalazimo pjesme devetero
hrvatskih autora u mađarskom prijevodu. U izbor su ušli svi autori iz antologije „Gde nestaje
glas?“ pa je mađarska čitateljska publika dobila uvid u najnovije hrvatsko pjesništvo u
Mađarskoj.
5.3.5. Đuro Pavić
131
Zbirka Đure Pavića177 „Dosta“/“Ele'g“ (1990) već najavljuje duh novih
vremena na polju knjigoizdavaštva među Hrvatima u Mađarskoj. Djelomično je dvojezična:
naime, nisu sve pjesme prevedene na mađarski jezik, a Pavić je u njoj sakupio pjesme i
prijevode nastale između 1971. i 1989. godine. Osebujna je pojava u književnosti Hrvata u
Mađarskoj, njegovo pjesništvo obilato koristi mogućnosti ironije, šalu, dosjetku, pa i igru
riječima:
Mala ars poetica
Neću riječ s r a t i
Da je poslije ne moram
p r a t i.
Aforizam
Ima tko laže,
Ima tko neće,
Vjetar će otpuhnuti
Prljavo smeće.
U njega nema izrazitog angažmana niti u pjesmama iz 70-ih godina, a zanimljiva je i
činjenica da jedino on i Matilda Bölcs nisu ušli u dosadašnje dvije antologije, a objavili su već
svoje knjige.
*
Knjiga „Iverje“/“Forgacsok“ (1991) prva je potpuno dvojezična knjiga u
književnosti Hrvata u Mađarskoj. Sadrži 21 pjesmu Josipa Gujaša Džuretina u izboru i
prijevodu Đuse Šimare Pužarova. Ladislav Gujaš svoju knjigu „Dodir vremena“/“Az idő
érintése“ objavljuje 1992. godine. Zasad je on jedini autor koji je za života objavio potpuno
dvojezičnu zbirku pjesama, no, nažalost, na te pokušaje ni mađarska čitateljska publika niti
književna kritika nisu reagirale.177 Đuro Pavić rođen je 1940. u Salanti. Završio je Visoku nastavničku školu u Pečuhu, nakon čega je radio kao nastavnik u salanstkoj školi. Sada je u mirovini, živi u Pečuhu. Djela: Dosta/Elég – pjesme (1990.)
132
5.3.6. Stjepan Blažetin
Pjesmama pod naslovom "Krhotine" u knjizi „Generacijska antologija“
(1991) predstavio se i Stjepan Blažetin178. Pjesme L. Gujaša i S. Blažetina nisu više u znaku
prosvjetiteljskih koncepcija, oni su napustili preporoditeljsku zadaću, oslobodili se limitiranja
koja iz te zadaće slijede i zaplovili su svojim pjesničkim barkama u potragu za 'astralnim
krhotinama'.179 Stjepan Blažetin piše poeziju u kojoj traganje lirskog subjekta za
prostorom/vremenom/pripadnošću ne skončava u Drugome, u referiranju na prošlost, predahe
svakodnevice ili budućnost:
Iz ciklusa „Krhotine”
* * *
čim dođoh na svijet
bez snova
posegnuh za riječima
i od tada svaka
me žulja kao
u nokat
zaboden
čavlić
* * *
vjeruj mi
nisam htio zauzeti
tvoje mjesto
valovlje me nanijelo 178 Stjepan Blažetin rođen je 1963. u Nagykanizsi. Osnovnu školu završio je u Serdahelu (Tótszerdahely), maturirao u Hrvatskosrpskoj gimnaziji u Budimpešti, a kroatistiku završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1988. 1996. uspješno brani magistarsku radnju pod naslovom „Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas”. Radi na Odsjeku za kroatistiku Sveučilišta u Pečuhu. Djela: Krhotine – pjesme u „Generacijska antologija” (1991.), Miklós Radnóti: Neskladnom vremenu usprkos – prijevod pjesama (1997.), Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas – studija (1998.), Tvrtko Vujić: Paklene priče – prijevod reportaža (2001.)179 Đuro Vidmarović, Književnost Hrvata u Mađarskoj u funkciji čuvanja etničkog identiteta u „Književnost i jezik Hrvata u Mađarskoj“, Hrvatski znanstveni zavod, Pečuh, 1996.
133
jednog proljeća
kada se snijeg počeo
ranije topiti
nego obično
* * *
ne spavam
ni noću
tijelo prepuštam
mogućnostima
koje danju iščezavaju
* * *
kada sam stigao
upravo si se tuširala
gledajući te kroz ključanicu
osjećao sam se
kao riba pred udicom
poželjeh da budem tvoj sapun
Konstantna potreba za re-kreiranjem onoga što se pokušava naći drugdje uvijek se
ciklički namjerava na početnu točku lirskog Ja, njegovu rubnost u tekstualnim okvirima,
njegovo promatranje prolaznosti i kroćenje motivskim gestama Smrti: grobljima, jamama,
uvelim/umjetnim cvijećem, rukama koje su ostale negdje u zraku, u (ne)mogućnosti,
vremenskom vakuumu. Promatrač je to koji promatrajući druge gubi i ušutkava sebe, spreman
na borbu i ljubav prema riječima, spreman jednako i na šutnju i na gestu gađenja nad
uništavanjem svega što je sveto, bilo da se uništavačem naziva ratna 1991.-zbilja ili ruka
vremena koja odnosi/mijenja to drago/sveto:
Croatia 1991.
zavaljen
u fotelju
134
buljiš
u ekran
uživaš
u vatrometu slika
ne slutiš
da između dvije reklame
krv curi u potocima
močvare od krvi i mesa
smrskane lubanje
krevelje se na mjesečini
mučnina u trbuhu
ukleti užas
raste u utrobi
riganjem rađaju
homo sapiensi
gazimo staze
krvlju natopljene
gazimo staze
naših predaka
gazimo staze
i ne znamo
kako da zbacimo
križ s leđa
Stilski u dosluhu s najsuvremenijim kretanjima hrvatske književnosti, Blažetin
je jedan od autora koji noviju generaciju pjesnika hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj i
svojim umjetničkim radom približava matičnoj zemlji i estetskim kriterijima nametnutima
vladajućim časopisnim punktovima. Iako su časopisi ključni za recepcijsko-autorske poteze, i
njihovo će izostajanje itekako napraviti tragove u stvaralaštvu bilo koje, a osobito književnosti
nacionalne manjine. Upravo će zato tek dobra informiranost/povezanost s djelovanjem
književnih imena u Hrvatskoj i njihovih časopisnih okupljališta biti onom niti vodiljom zbog
135
koje će i književnost Hrvata u Mađarskoj otvarati svoja vrata prema suvremenim strujanjima
pjesničke, ali i ostale književne produkcije. Tomu svjedoči i pjesničko, ali i šire kulturno
djelovanje Stjepana Blažetina i najmlađe generacije umjetnika s područja djelovanja
promatrane nacionalne manjine.
*
Dugo zanemarivana dramska književnost ponovo će oživjeti krajem 80-ih
godina. Stipan Blažetin u prvom broju „Glasa“180 objavljuje svoju jednočinku „Bila jednom
ljubav jedna“, a u posljednjem broju istog časopisa dramu „Korenje“, čime je nakon Antuna
Karagića ponovno živnula dramska književnost i to na sličan način: naime, i ovi su dramski
tekstovi pisani za amaterske kazališne družine.
O književnoj kritici među Hrvatima u Mađarskoj zapravo ne možemo govoriti.
Nitko se time nije bavio sustavno, katkad su se pojavljivali pojedini književnici prigodnim
prikazima, ali bez većih pretenzija. Književnost Hrvata (i Srba) u Mađarskoj jedino je Petar
Milošević pratio sustavno. Njegovi radovi s tog područja objavljeni na stranicama „Narodnih
novina“, „Nevena“ i „Narodnog kalendara“ ukoričeni su u knjizi „Ogledi i kritike“ (1991).
Demokratskim promjenama u Mađarskoj i stvaranjem samostalne hrvatske
države otvorene su nove mogućnosti koje Hrvati u Mađarskoj pokušavaju iskoristiti. Među
takve pokušaje svakako valja ubrojiti i utemeljenje časopisa „Riječ“181, prvog hrvatskog
književnog časopisa u Mađarskoj od 1945 do danas. Svi oni koji se na bilo koji način bave
književnošću znaju da su književni časopisi neophodni preduvjet književnoga života.
Ukoliko, naime, postoji manje-više stalna izdavačka djelatnost, distribucija knjiga, književni
časopisi, književna kritika, manje-više izgrađena čitateljska publika, onda postoje preduvjeti
za kakav-takav književni život, za funkcioniranje književnosti kao sustava. Stvoriti te
preduvjete u okvirima jedne nacionalne manjine nije nimalo lak zadatak. Zahvaljujući novim
prilikama, od pojave „Riječi“, bez obzira na činjenicu da danas i o njoj možemo govoriti samo
u prošlom vremenu, posljednjih godina hrvatska književnost u Mađarskoj pokazuje da je
prešla u zrelu dob. Na književnoj sceni pojavilo se nekoliko novih autora, od kojih su neki već
došli do svojih prvih pjesničkih zbirki. Riječ je, prije svih, o Timei Horvat i njezinoj zbirci
180Glas je bio časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja Društva hrvatskih, srpskih i slovenskih književnika u Mađarskoj. Tiskano je svega četiri broja, 1989. tri (jedan dvobroj) i 1990. jedan, nakon čega časopis se ugasio.1811996. izašao je jedan broj, 1997. četiri, 1998. niti jedan, 1999. četiri. U nedostatku materijalnih sredstava časopis od 1999. ne izlazi.
136
pjesama „Ako nisi tu“ (1999) te o Katarini Gubrinski-Takač koja je pod naslovom
„Dragoljubi i krizanteme“ (2000) objelodanila prvu zbirku haiku pjesama Hrvata u
Mađarskoj.
5.3.7. Timea Horvat
Timea Horvat182 počela je početkom 90-ih godina prošloga stoljeća
objavljivati pjesme u hrvatskom tisku u Mađarskoj i Austriji. Njezinom pojavom gradišćanski
odvojak hrvatske književnosti u Mađarskoj dobiva četvrtog autora s objelodanjenom zbirkom
poslije Drugog svjetskog rata. No želimo li njezinu poeziju smjestiti u naznačeni kontekst,
treba biti oprezan. Naime, gradišćanskohrvatska je poezija u Mađarskoj do sada nastajala
pretežno na lokalnim jezičnim idiomima. Mate Šinković, Lajoš Škrapić pa i Matilda Bölcs
pišu mjesnim govorom Koljnofa, Petrovog Sela i Hrvatskog Židana.183 Timea Horvat, osim
nekoliko pjesama kao što su, primjerice, „Virostovanje“ i „Neka im reći“, piše standardnim
hrvatskim jezikom. Nadalje, u spomenutih autora jedva ćemo naći ljubavnu poeziju, a
pogotovo onu vrstu intimne lirike s izričito naglašenim ispovjednim tonovima koje njeguje
Timea Horvat. Prije bismo mogli zaključiti da njezina poezija korespondira s onom vrstom
pjesništva koju su 70-ih godina njegovali Katica Sendrei i Anica Kutvelđi, ili nešto kasnije
Angela Šokac, Jolanka Tišler te dijelom Ladislav Gujaš i Stjepan Blažetin.
Zbirka „Ako nisi tu“ sadrži 50 pjesničkih tekstova podijeljenih u tri cjeline.
Prve dvije označene su jednostavno, rimskim brojevima, dok treća nosi naslov „Ukratko“.
Posljednja cjelina čini se najkoherentnijom, a spomenuta pjesma „Virostovanje“ s početka
drugog dijela jednom od ključnih pjesama zbirke:
Virostovanje
Nad mrtvimi nakinčenimi kameni teške tajne
samo ja virostujem u škuroj daljini.
182 Timea Horvat rođena je 1967. u Sambotelu, gdje je završila srednju školu, a zatim diplomirala 1989. na Pedagoškoj visokoj školi u Sambotelu iz knjižničarstva i slovenskog jezika te literature. 1995. završava studij hrvatskoga jezika i književnosti također u Sambotelu. Početkom 90-ih je novinarka u županijskim novinama “Vas vármegye”, a od 1994. radi za „Hrvatski glasnik”. Živi i djeluje u Petrovom Selu, na jugu Gradišća. Djela: Ako nisi tu – pjesme (1999.)183O tome opširnije u studiji Milivia Gulešić, Zsuzsanna Mersich, Elementi hrvatskoga standardnog jezika u trima gradišćanskohrvatskim pjesničkim zbirkama u Mađarskoj (Šinković. Škrapić, Bölcs) u Nyelvi tudat, identitástudat, nyelvhasználat, BDTF, Szombathely, 1996.
137
Lijeno otpodne vličem za sobom
i prez svitla nakvasim tijelo.
Do kosti me grize nepoželjna krivica
našega nevrimena.
Kadgod me odzamu strašne ćuti.
Okolo mene gluhi predmeti
dobrohotno muču.
Smih me požge dokle katalogiziram lice
gvišne, napušćene, izmučene, zbudjene
u praznom oceanu očekivanja.
Po danu grčevito zduram u sanjariji,
dokle na štiga škurine samo ja virostujem.
A s manom neće jur nigdor.
U njoj se, naime, mijenja optika lirskoga Ja: ono više ne govori isključivo o sebi i
odnosu prema drugome nego o neizmjernoj samoći u potpuno otuđenom svijetu. Već naslov
zbirke otkriva glavne preokupacije lirskoga Ja: radi se, prije svega, o ljubavi prema Njemu,
koja je u mnogim pjesmama vrlo jasno, transparentno izražena, čemu pridonosi i nerijetka
uporaba zamjeničkih parova ja-ti ili ja-on. U tim stihovima naglasak je na odnosu između
lirskoga Ja i Njega („Ako nisi tu“, „Ti“, „Komu“). Svijet (univerzum) sveden je, sužen na tu
relaciju ili, točnije, lirsko Ja zanima svijet i univerzum samo utoliko ukoliko oni utječu na
odnos kojim je trenutno određen. Kroz brojne stihove pratimo upravo mijene tog odnosa: od
stidljivih priznanja i plamteće ljubavi do prvih sumnji i propitkivanja, ali i do očajničkih
krikova kojima se želi zaštiti pravo na ljubav i onda kada ona nije uzvraćena:
Imam pravo
Zaključaj vrata preda mnom
ostavi me na ulici
zovi me bludnicom
prljavim imenom
koristi moje tijelo
po svojoj volji
138
psuj, kudi i lomi
beskrajno
i to su samo
riječi i pokreti
kojima tako znaš tući.
Drogirana sam
šaka puna ljubavi
na papiru slomljene riječi
a ćutim i znam
imam pravo tebe voljeti...
I dok u većini pjesama nalazimo sugovornika u smislu spomenute relacije, dakle
Njega ili nekoga kome se lirsko Ja izravno obraća, u nekolicini pjesama nema više onoga
drugoga, nema sugovornika, ostaje samo lirsko Ja sa svojom neizmjernom samoćom i
očajničkom željom i potrebom za voljenom osobom, za sugovornikom, za drugim, za
čovjekom jer s nekim želi komunicirati u svijetu koji je bez Njega postao prazan i izgubio
svaki smisao, u svijetu koji nije skrojen prema zamislima i očekivanjima lirskoga Ja. Upravo
je ta želja za komunikacijom bitna dubinska komponenta promatrane poezije: lirsko Ja jedino
uporište nalazi u ljubavi, u vjeri u taj najuzvišeniji ljudski osjećaj. Kada, međutim, ona
nestaje, ostaje neizmjerna praznina i pitanja na koja lirsko Ja za sada na nalazi odgovor, iz
čega, logično, proizlazi rezignacija, pasivnost i već na početku ovoga napisa spomenuta
promjena u stajalištu lirskoga Ja koje tu promjenu prepoznaje, imenuje, dakle evidentira svoje
stanje, samoću u otuđenom svijetu koji više ne pruža mogućnost za istinskom
komunikacijom. Poremećeni sklad u odnosu ja-ti ili ja-on lirsko Ja jednostavno tjera na
prelazak tih relativno uskih okvira te se ono nalazi pred sudbonosnim promjenama. Nestao je
smisao svijeta u kojemu su postojale ustaljene vrijednosti, u kojemu se lirsko ja snalazilo i
gdje je sve bilo jednostavno, a na njegovo mjesto stupio je kaos iz čega treba ponovo stvoriti
red, ponovo stvoriti univerzum. No, lirsko ja nema snage išta učiniti, promijeniti nastalu
situaciju, izbjeći to nepodnošljivo stanje, jer kako nam i posljednji stih zbirke svjedoči Nema
izlaza!
Slična raspoloženja sugerira i omot knjige. Na naslovnici je fotografija na kojoj se vidi
ženski lik i prozor, doduše mali, tek toliko da dopire do nje vanjski svijet, ali je to ipak
dovoljno za uspostavljanje komunikacije između čovjeka i svijeta. Posljednja je stranica
139
knjige potpuno crna. Čini mi se da ni to nije slučajno, ili, možda točnije, i ona ima simboličko
značenje; crnilo bez prozora i svjetla, još jednom, dakle, Nema izlaza! Omot je, kao i cijela
knjiga, ilustriran fotografijama Klaudie Völgyi, a koje sukladno atmosferi pjesama također
odražavaju očajničku želju usamljenoga čovjeka za iskrenim ljudskim odnosima na pragu
XXI. stoljeća.
140
5.3.8. Katarina Gubrinski-Takač
Iako poznata po svojim pripovijetkama za djecu, Katarina Gubrinski-Takač184
autorica je i prve haiku zbirke pjesama u književnosti Hrvata u Mađarskoj. Osim haiku forme,
pisala je i pjesme u kojima se igra tradicionalnijim (rimovanim) stihovima, kao i one u kojima
se izražava slobodnim stihom. Pjesme su joj najčešće pisane standardnim hrvatskim jezikom,
a na tematsko-motivskom planu karakteriziraju ih slike iz prirode kojima se pojačava
nježnost, mekoća lirskoga Ja. Poezija je to u kojoj prevladava mirna vedrina, ton u kojemu se,
poput onoga u haiku pjesama, može promatrački uljuljkati:
Čekanje
Umorna zima
senilno sije
sumorne sjemenke mrzovolje.
Pada.
A trešnjin kostur ka nebu pruža
ledenim lakom posute ruke –
moli.
Zamišljam na njima
bujne dlanove zelena lišća
koji me vabe,
mašu.
Na dlanu nude
darove ljeta,
ukrase zamazanih, dječjih lica –
osmijeh.
184 Katarina Gubrinski-Takač rođena je 1941. u Boñanima (Vojvodina), djetinjstvo provela u Baču, Jankovcu i Budimpešti. Maturirala je u Budimpešti gdje je završila i Višu školu za odgojiteljice. Radila je kao odgajateljica u Pomazu i Budimpešti, sada je u mirovini, živi u Pomazu. Djela: Vrteći vrtić– pripovijetke za djecu (1994.), Dragoljubi i krizanteme – haiku pjesme, (2000.)
141
* * *
List dragoljuba
ziba kišnu kapljicu.
Blista dijamant.
* * *
Suncokretu sam
stala za leđa: sunce
nam ljubi lice.
* * *
Što vjetar šuška
to jablan vrhom piše
na plavo nebo.
* * *
Noću drveće
pod gradskim svjetiljkama
besano bdije.
* * *
Golo drvo na
okruglom, žutom sagu,
boji se vjetra.
* * *
142
U pukotine
kamenoga mosta se
popela trava.
* * *
Žeravice se
po mraku kotrljaju
sa nadvožnjaka.
* * *
Baciš bumerang.
Ne vrati li se, neka
Nije valjao.
* * *
Stalno čekamo
da zle minute minu:
pa prođe život.
* * *
Šezdeset i šest
razloga imam: moram
tiskati knjigu.
*
Uz nova su imena i stariji autori vrlo aktivni. Marko Dekić objavljuje dvije
zbirke pjesama, „S bačvanske ravnice“ (1997.) i „Mirisi vrbika“ (2001.), u kojima ne
nalazimo značajnija odstupanja od njegove dosadašnje poetike. Stipan Blažetin u knjizi
143
„Korenje“ (1998.) sakupio je svoje dramske tekstove, a zbirkom pjesama „Suncu u oči“
(1999.) obogatio svoj lirski opus.
144
5.3.9. Matija Kovačić
Matija Kovačić185, umirovljeni učitelj, sakupio je svoje raznorodne tekstove u
knjizi „Mrvice mog života“ (1999.) u kojoj nalazimo pjesme, usmene pripovijetke, članke,
sjećanja, prigodne govore, najčešće bez većih estetskih vrijednosti. Sudbina Matije Kovačića
po mnogočemu je znakovita za jedan dio hrvatske inteligencije u Mađarskoj nakon Drugoga
svjetskoga rata. Od četrdeset i tri polaznika tromjesečnog učiteljskog tečaja koji je započeo
20. lipnja 1946. u Pečuhu polovica je stradala u Rákosijevim zatvorima, na prisilnom radu
samo zato što su s velikim zalaganjem uspjeli organizirati hrvatske škole i čuvati svoj
materinski jezik.186 Hrvatski su se intelektualci, pisci, pa i obični ljudi nadali da će nakon
Drugog svjetskog rata doći do korjenitih promjena u životu Hrvata u Mađarskoj. Ubrzo su na
vlastitoj koži osjetili svu brutalnost nove vlasti, jedne pogrešne politike koja je bez oklijevanja
uništavala ljudske sudbine u interesu tko zna kakvih ciljeva. Od hrvatskih je književnika u
Mađarskoj nekolicina stradala od represije komunističkoga režima. Antun Karagić187 bio je
zatvoren, Rozi Vidaković188 onemogućeno je školovanje, Marija Vargaj189 bila je također više
puta zatvarana, a nije se mogla vratiti niti svom učiteljskom pozivu. Oni su određeni istom ili
sličnom sudbinom te čine posebnu skupinu autora unutar korpusa hrvatske književnosti u
Mađarskoj. 185 Matija Kovačić rođen je 1921. u vojvođanskom Bačkom Brijegu. Zajedno s još 40 polaznika 1946. završio je tromjesečni učiteljski tečaj u Pečuhu te je imenovan za pripravnika (pomoćnog učitelja) u Fancagi (Bajaszentistván). 1949. uhitila ga je zloglasna Služba državne sigurnosti (ÁVH) i optužila za vršenje protudržavne djelatnosti te je na montiranom procesu osuđen na osam godina zatvora. Pušten je na slobodu 1956. nakon sedam godina i petnaest dana robije, a rehabilitiran 1958. 1960. završava Hrvatskosrpsku učiteljsku školu u Budimpešti te do smrti radi kao pedagog i prosvjetni djelatnik u Mohaču, gdje je, između ostaloga, obnovio drevni pokladni običaj mohačkih Šokaca, tzv. ophod bušara, utemeljio zakladu za školovanje šokačke mladeži i sve do svoje smrti pratio život hrvatske zajednice u Mađarskoj. Preminuo je 1999. u Mohaču. Djela: Mrvice mog života – pjesme i proze (1999.)186 Marin Mandić, Utemeljenje hrvatskoga manjinskog školstva u Mađarskoj. Hrvatski znanstveni zbornik. Pečuh, 1998. I/1.187 Antun Karagić rođen je 1913. u Gari. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu a dalje se nije školovao već je ostao raditi na zemlji. Zbog svoje kulturne djelatnosti 1941. je uhićen s nekolicinom suseljana i interniran na neko vrijeme. 1944-1945. nalazi se među bačvanskim partizanima. Nakon 1945. aktivno sudjeluje u javnom životu Hrvata (Južnih Slavena) u Mađarskoj. Nakon rezolucije Informbiroa (1948) lišen je slobode i osuđen na montiranom procesu na višegodišnju robiju. S robije se vratio slomljen, umro je 1966. u Pečuhu, a pokopan je na groblju Sv. Roka u Baji. Najpoznatiji kazališni komadi: Rastatkinja, Katica, Pošteni varalica, Svijest, Kasina.188 Rođena je 1922. u Čavolju gdje je završila osnovnu školu. 1960. zapošljava se u mjesnoj poljoprivrednoj zadruzi. Završava ratarsku stručnu srednju školu u Baji. 1980. odlazi u mirovinu, preminula je 1981. u Baji. Posthumno joj je objelodanjena knjiga pjesama pod naslovom Iz dubine (1986).189 Rođena je 1921. u Slavonskom Brodu. Škole je polazila u Brodu, Zagrebu i Osijeku. Za vrijeme II. svjetskog rata zatekla se u Budimpešti. Svoju rodbinu pronašla je u Pečuhu gdje je završila učiteljsku radničku školu i radila kao učiteljica. Između 1948. i 1957. bila je više puta zatvarana pod lažnim optužbama. Preminula je u Pečuhu 1994. Objelodanila je knjigu pjesama pod naslovom Plime i oseke (1992).
145
Dakle, Matija Kovačić nije bio književnik u užem smislu riječi, ali zbog slične
sudbine možemo ga priključiti spomenutoj grupi autora. Po vlastitom priznanju pero je uzeo u
ruke da bi otrgnuo od zaborava neke običaje, priče, legende koje su mu se činile zanimljivima
i poučnima. Pripada onim piscima kojima je književno djelo prije svega bilo sredstvo za
prenošenje poruka, za buđenje nacionalne svijesti i za prosvjećivanje vlastitoga naroda.
Svoju knjigu pod naslovom „Mrvice mog života“, a koja je u izdanju Hrvatske
državne samouprave objavljena 1999, nažalost, nije mogao dočekati. Osim kratkog
predgovora u knjizi maloga formata od 92. Stranice, nema nikakvih podataka niti o autoru niti
o njegovim tekstovima. U njoj se nalaze raznovrsni tekstovi od pjesama („Tamburašu“, „Pod
orahom“, „Izađi na Dunav“) preko pripovijedaka („Doživljaji jednog vodeničara“, „Božić
jednog robijaša“, „Sinko, a grobovi?“) pa sve do svečanih govora održanih prigodom nekih
obljetnica („Prigodom 90. obljetnice Šokačke čitaonice“) ili otkrivanja spomen-ploča („Na
otkrivanju spomen-ploče Stipi Pavkoviću Patku“). Svojevrsna je to ispovijed čovjeka čiji je
život uništila povijest, politika, vlast, ljudska glupost što ne poznaje granice, ispovijed
čovjeka koji se ne predaje, koji se unatoč svim nedaćama bori za svoje pravo, za svoje ljudsko
dostojanstvo, za svoj narod i njegovu budućnost.
U pjesništvu Matije Kovačića naglasak je, a kako je rečeno i u odnosu na njegov
cjelokupan raznorodni opus, upravo na identitetu kolektiva, vezanosti uz prostor kojega se
nužno mora (o)čuvati, na toponimima što u sebi sadrže dio tog kolektivnog subjektiviteta,
upisanosti u zbilju koja ne nestaje. Sve je to, dakle, osnovom i pjesničkog dijela opusa Matije
Kovačića, a koju pjesništvo nacionalnih manjina i inače stavlja u prvi plan: isticanje
pripadnosti subjekta jednom većem, važnijem Ja (Mi), a ujedno i smještanjem u taj množinski
kontekst očuvanja prostora koji personificirano čuva jednu višu tradiciju postojanja:
Pod orahom
Sidim pod orahom pa te dugo gledam,
Zamišljen i tužan, ja te riko, pitam:
Jesu l’ izbrijeni Šokadije dani?
Reci mi, Dunave, prijatelju stari.
Da l’ je to sudbina mojega naroda
Da nestane, ode kao tvoja voda?
146
Hoće l’ se utopit, ko mulj na dno stići,
I više ga neće, nikad neće biti?
Il’ će se prenuti, konačno osvistit
Prigrliti svoje, taloga očistit
Kao tvoji hitri i ponosni vali
Na piščanoj našoj mohačkoj obali?
Hoće li ostati malih, nježnih klica
Koje će osnažit blažena kišica?
Moraju poniknit, u život kreniti,
Zatim ojačati, brzo se razviti!
Od velike tuge duševno izmučen,
Zazivljem, preklinjem, molim, zovem, vičem:
“Duni južni vitre, podigni valove,
probudi nam kćeri, šokačke sinove!
Uzburkaj svu vodu, za izrod ne mari,
Dunave moj plavi, prijatelju stari.
A kad se razbistri tvoja voda plava,
Ponovo nek stasa Šokadija prava.
Onda ćemo reći da je vridno bilo
I da će nam mirno opočinut tilo.
Nisu zalud bili zatvori i muke,
Zato, moji Šokci, neka tako bude!
Budi i ti uz nas, snagom nas obdari,
Dunave moj plavi, prijatelju stari!”
Obraćanje prirodi izjednačeno je s toplim dijalogiziranjem s čovjekom kojega se
didaktički oplemenjuje, osvještava, o kojemu se signalom zajedništva brine. Nezaobilazna je
147
tu motivacija tješiteljsko-kreativnih motiva koji potiču na suzdržanu akciju očuvanja
identiteta, kao i na odolijevanje neupitnoj asimilacijskoj sili koju nesigurnost subjekta
eventualno ima na umu. Kovačić će svojim stihovima zadržavati i gurati to aktivno
postojanje, a čitateljstvo kojemu će namijeniti svoj rad pretpostavljat će u svojoj svijesti
zajedničku kreativnost motiva kao što su Dunav, most, toplina, potomstvo, Šokadija, duša:
Izađi na Dunav
Kad ti srce boli,
Kad si ost’o sam,
Kad te tuga mori,
Il’ ti crni dan,
Izađi na Dunav!
Na čist, friški zrak.
Nestat će za tebe
Teški, tužni mrak.
Sjaji još i za nas
Jesensko sunce,
Ogrijat’ će dušu.
Toplinu pruža
Ta tijana rika,
Kadno koji val,
Tam’ ćeš vidit, brate,
Da ti nisi sam.
De, utišaj dušu,
Ne napreži živce.
Radio si dosta,
Sad već ne mož’ više.
Obazri se samo
Pa ćeš vidit mosta
148
Što si izgradio
Za tvog potomka.
Vidiš, to je Dunav.
Utiče na nas,
Umiruje živce,
Ublažuje san.
U njegovom društvu
Nije crni dan.
Nestaje samoće,
A život je blag.
Uzima li čitatelj u ruke njegove „Mrvice mog života“ ne smije očekivati književnost
visokih estetskih vrijednosti, izvanredne stihove i briljantne pripovijetke. Sve je tu
jednostavno i mirno, bez suvišnih riječi i nepotrebnih ukrasa te će i najobičniji čitatelj lako
uspostaviti komunikaciju s tim tekstovima koji zbog svoje iskrenosti i neposrednosti djeluju
doista autentično. Govore o čovjeku, pojedincu koji je živio i nadživio pravo «epsko» vrijeme
koje bi mu dalo za pravo pisati o herojskim podvizima, ali on, upravo suprotno, piše o sitnim i
malim detaljima, svakodnevnim trenucima koji određuju ljudsku sudbinu, sugerirajući, kako
jedino o sebi, o svome životu, o svojoj „povijesti“ možemo svjedočiti iskreno i vjerodostojno.
Čini se kako je više intuitivno nego svjesno osjetio da je velikim pričama došao kraj, ali,
naravno, nije se mogao osloboditi nacionalne patetike, nostalgije za prošlim vremenima, za
starinama, svijetom u nestajanju. No nije to plač za prošlim vremenima već putokaz mladima
i budućim pokoljenjima kojima, po Kovačiću, mora biti jasno da bez dobroga poznavanja
prošlosti nema ni budućnosti. U skladu s tim, najbolji tekstovi „Mrvica mog života“ („Božić
jednog robijaša“; „Sjećanje jednog robijaša“; „Sinko, a grobovi“) govore upravo o
pojedinačnoj sudbini maloga čovjeka koji se, ni kriv ni dužan, našao u metežu njemu često
nejasnih događaja.
*
149
Svojim dječjim romanom „Židanski dičaki“ (2001.) Ivan Horvat obogatio je inače
vrlo mršavu proznu produkciju književnosti Hrvata u Mađarskoj. Tu je i posthumna zbirka
izabranih pjesama Đuse Šimare Pužarova „Još uvijek snivam“ (2001.) koja u odnosu na
prethodne njegove zbirke donosi šest novih pjesama. Jolanka Tišler objavljuje svoju novu
zbirku „V zrcalu rodice“/“Szivárványtükörben“ (1998.) koja u odnosu na njezinu prvu knjigu
donosi jedan novi ciklus pod naslovom „Tajne školjke“. Razlog što su sve pjesme iz prve
zbirke ponovo objelodanjene jest u tome što su prevedene na mađarski jezik, pa je tako
njezina poezija postala dostupna i mađarskoj čitateljskoj publici. Prijevode je načinio Stjepan
Lukač.
150
5.4. Ostala produkcija na stranicama književnih časopisa
5.4.1. Prijevodi
Spomenuti prijevod Stjepana Lukača činjenica je koja potvrđuje da je sve
značajnija prevoditeljska djelatnost Hrvata u Mađarskoj: prevodi se s hrvatskoga na mađarski
i obrnuto. Na stranicama „Riječi“ redovito su se našli i prijevodi iz suvremene mađarske
književnosti. Pored zbirke J. Tišler, i haiku pjesme K. Gubrinski-Takač objavljene su
dvojezično. Prevoditelj je i u ovom slučaju bio Stjepan Lukač. Janja Prodan prevela je
grotesku Mire Gavrana „Pacijent doktora Freuda“ (1997.), a Stipan Blažetin priče Josipa
Cvenića „Word Perfect mesék“ (2000.). Stjepan Blažetin preveo je pod naslovom
„Neskladnom vremenu usprkos“ (1997.) četrdesetak pjesama Miklósa Radnótija na hrvatski
jezik.
151
5.4.2. Književnopovijesna istraživanja
Pored književne produkcije i prevoditeljskoga rada treći su važan segment naše
književne samosvijesti književnopovijesna istraživanja. Tu prije svega treba spomenuti
novopokrenutu ediciju „Hrvatski književnici u Mađarskoj“. Do sada su objelodanjene tri
knjige: „Ivan Petreš“ (priredio: Marin Mandić – 1999.), „Mišo Jelić“ (priredio: Živko
Mandić – 2000.) i „Ante Evetović Miroljub“ (priredio: Marin Mandić – 2001.). U sva tri
slučaja radi se o sabranim djelima, a mnogi su tekstovi u tim knjigama objelodanjeni prvi
puta. Osim toga, objavljena je i knjiga Stjepana Blažetina „Književnost Hrvata u
Mađarskoj od 1918. do danas“ (1998.) koja pokušava ponuditi jednu sintezu hrvatske
književnosti u Mađarskoj. Knjigom „Hrvatska drama na mađarskoj pozornici“ (1997.)
István Póth stvorio je nezaobilazno djelo za buduće istraživače sudbine hrvatske dramske
riječi u Mađarskoj. Sve navedene činjenice svjedoče o promijenjenom odnosu prema vlastitoj
književnoj baštini, ali i o tome da su danas izdavačke mogućnosti sasvim drugačije negoli
desetak godina ranije.
Ne treba zaboraviti i kontinuirani interes prema usmenoj književnosti Hrvata u
Mađarskoj. Pored redovitoga izlaženja „Etnografije Hrvata u Mađarskoj“ u posljednje
vrijeme objavljene su dvije knjige usmenih pripovijedaka „Šalje pismo Sibinjanin Janko…“
(sakupio: Ernest Eperjessy – 1998.) i „Krikus-krakus“ (uredio: Đuro Franković – 1999.).
*
Dijelom zahvaljujući i Hrvatskom znanstvenom zavodu iz Pečuha koji okuplja
značajan broj hrvatskih znanstvenika u Mađarskoj i objelodanjuje njihove znanstvene radove,
očit je napredak i na drugim znanstvenim područjima (jezikoslovlje, etnografija, povijest,
sociologija itd.). Hrvati u Mađarskoj nastoje iskoristiti i mogućnosti koje pruža tehnika. Pored
brojnih CD-ploča s izvornom narodnom glazbom, uglazbljene su i pjesme Đuse Šimare
Pužarova i objavljene pod naslovom „U blatu tragovi“. Pored toga snimljeni su i
tridesetminutni dokumentarni filmovi o četvorici hrvatskih književnika u Mađarskoj (J. G.
Džuretin, Stipan Blažetin, Marko Dekić i Đ. Š. Pužarov), koji su prije svega namijenjeni
školskoj djeci.
152
Pregled književnosti Hrvata u Mađarskoj od 1945. do danas svjedoči o tome
kako hrvatska književna riječ nije prestala postojati niti u najtežim trenucima za hrvatsku
nacionalnu manjinu u Mađarskoj. Zbog nepovoljnih je prilika njezina sloboda bila često
sputavana, što je dovelo do nekih osebujnih pojava. Smatrajući jednom od najvažnijih zadaća
književnosti očuvanje nacionalnoga identiteta, književnici su pretežito prihvaćali
prosvjetiteljske koncepcije književnosti te su svoja djela najčešće podređivali izvanestetskim
ciljevima. Prijeđeni put književnosti Hrvata u Mađarskoj od 1945. do danas pokazuje se kao
put koji vodi do stjecanja literarne samosvijesti i funkcioniranja književnosti kao sustava.
Hrvatska književnost ne smije sebi dopustiti ignoriranje bilo kojeg autora, bilo koje
regionalne ili “marginalne” književnosti. Upravo suprotno, treba upoznati autore i književna
djela i hrvatskih nacionalnih manjina, osigurati im “svehrvatski književni kontekst” kako bi i
oni sami mogli definirati svoj položaj unutar sveukupne hrvatske književnosti. Osim toga,
književna djela koja nastaju u manjinskim prilikama katkad mogu biti vrlo zanimljiva i
poticajna jer nastaju u dvojezičnoj, dvokulturnoj sredini pa su za neka pitanja osjetljivija od
drugih.
153
154
5.5. Časopisi i dijalektalno stvaralaštvo
Hrvatska dijalektalna poezija nastaje na hrvatskim dijalektima, dakle, na kajkavskom,
čakavskom i na štokavskom dijalektu. Podjela na dijalektalnu i „ne-dijalektalnu“ književnost
(književnost na standardnom jeziku) uvjetovana je jezičnom uporabom. Za književnost,
književnu povijest, za kritičku, estetsku ocjenu književnoga djela jest načelno irelevantno na
kojem jeziku (dijalektu, idiomu) ona nastaje. Ako zavirimo u povijesti hrvatske književnosti,
podjelu na dijalektalnu i „ne-dijalektalnu“ književnost možemo sresti samo u iznimnim
slučajevima. Moglo bi se reći da je naglašavanje dijalektalnosti u književnosti rezultat manje
ili više izraženoga regionalizma, neka vrsta identifikacijskoga koda. Stoga pitanje dijalektalne
i „ne-dijalektalne“ književnosti prije svega zanimljivo s jezikoslovnog i stilističkog aspekta.
Hrvati koji obitavaju na području današnje Mađarske doselili su se na ove prostore
prije formiranja jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika. Oni su iz starog zavičaja sa
sobom donijeli svoj govor (jezični idiom) i svoju kulturnu i književnu (najčešće
usmenoknjiževnu) baštinu. Danas su u Mađarskoj prisutna sva tri spomenuta hrvatska
narječja.190 Hrvatske su etničke skupine dospjele na periferiju hrvatskog etničkog prostora
udaljenu od hrvatskih kulturnih i duhovnih središta te je komunikacija s njima bila nerijetko
otežana. Kako do XIX. stoljeća hrvatska književnost nastaje paralelno na sva tri hrvatska
narječja (pa i poslije, ali u bitno drugačijim uvjetima), to će biti karakteristično i za Hrvate u
Ugarskoj, s tom razlikom da će i nakon standardizacije hrvatskog jezika ta područja u
književnosti, pa i u ostalim sferama života, njegovati gotovo isključivo vlastiti jezični
idiom.191 Nakon I. svjetskog rata Hrvati u Mađarskoj bit će i državnom granicom odvojeni od
matičnog naroda, čime će se još više oslabiti ionako sporadične veze. Hrvati u posttrianonskoj
Mađarskoj neće imati izgrađen školski sustav, imat će malo učitelja i vrlo tanak sloj
inteligencije. U okolnostima kada ne postoji institucionalno zaleđe, kada se hrvatski jezik
190„U govorima (u sedamdesetak naselja) zastupljena su, kao i u Republici Hrvatskoj, sva tri organska narječja: čakavsko (u mađarskom dijelu Gradišća), kajkavsko (u mađarskom dijelu Pomurja i nekoliko naselja u mađarskoj Podravini) i zapadnoštokavsko (dijelom u Podravini, u Baranjskoj županiji, oko Pečuha, u selima uz mađarsko-srpsku granicu te u nekoliko sela oko Kaloče i Budimpešte), uz opću napomenu da većina Hrvata u Mađarskoj govori štokavski.“, Ernest Barić, Hrvatski književni jezik i govori Hrvata u Mađarskoj, Riječki filološki dani, Zbornik radova 1, Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1996, str. 247.191„Do sredine 18. stoljeća završava doseljavanje Hrvata u mađarske krajeve, što će biti presudno za njihovu kasniju sudbinu. Naime, upravo zbog tih okolnosti hrvatske etničke skupine u Mađarskoj – da ih navedem redom kako sami sebe nazivaju: gradišćanski Hrvati, podravski Hrvati, pomurski Hrvati, Šokci, Bošnjaci, Bunjevci, Raci – nisu bile zahvaćene i uključene u proces stvaranja i oblikovanja nacionalne samosvijesti, toliko značajne za postojanje i opstojanje mnogih, posebno manjih europskih naroda u 19. i 20. stoljeću, pa tako i za Hrvate u Hrvatskoj.“ Isto, 247-248. str.
155
naprosto nema gdje koristiti i gubi svoje bitne funkcije te nestaje iz javnoga života
funkcionirajući gotovo isključivo u obiteljskoj sferi, Hrvati u Mađarskoj naprosto nemaju gdje
i od koga naučiti hrvatski standardni jezik, odnosno, mogu ga naučiti i savladati isključivo
vlastitom inicijativom.
Nakon 1945. godine, u skladu s mađarskom državnom politikom, Hrvati su u
Mađarskoj, kao i u Jugoslaviji, gurnuti u „srpskohrvatsko-jugoslavensko“ jezično, kulturno i
političko zajedništvo, a nakon Rezolucije Informbiroa iz 1948. stanje se još više pogoršalo jer
su međudržavni odnosi između Mađarske i Jugoslavije bili u potpunom prekidu ili samo
sporadični sve do sredine 60-ih godina prošloga stoljeća, zbog čega nije moglo biti nikakve
pomoći od matičnog naroda. Istina, nakon 1945. otpočela je izgradnja hrvatskog
(„srpskohrvatskog“) školskog sustava, ali se ondje mogao naučiti jedino „srpskohrvatski“
(zapravo srpski) jezik.
Doda li se tomu da Hrvati u Mađarskoj sve donedavno nisu imali svoju nakladničku
kuću niti književni časopis te da osim stranica jednoga tjednika („Naše novine“, kasnije
„Narodne novine“) i jednoga godišnjaka („Naš kalendar“, kasnije „Narodni kalendar“) na
hrvatskom („srpskohrvatskom“) jeziku, gotovo da nisu imali gdje objaviti svoja književna
ostvarenja, odmah će postati jasno da putem pisanih medija (radijske emisije tada još nema na
hrvatskom jeziku, a o televiziji se još i ne sanja) nije se mogao (a niti je itko želio) nametnuti
hrvatski jezični standard ili hrvatski književni kanon, ali se zato inzistiralo na
„srpskohrvatskom“ jeziku, poznavanju ćirilice itd. Pretpostavka je da je takva situacija
pogodovala upravo dijalektalnoj književnosti, ali su zbog skučenog prostora za objavljivanje i
nametanja „srpskohrvatskog“ jezika dijalektalni pokušaji bili najčešće osuđeni na neuspjeh.
Problem je osjetio i Petar Milošević, no interpretira ga nešto drugačije: Posebno je i
složeno pitanje jezika ove književnosti, tekstova u ovoj antologiji. Ispitivanje dijalekata
srpskohrvatskog jezika u ovim krajevima jeste samostalna naučna tema. U vezi sa književnim
stvaralaštvom, treba obratiti pažnju na sledeće činjenice. Srbi u Mađarskoj govore štokavski
i, većinom, ekavski, Hrvati koji sebe nazivaju i posebnim imenima (Bošnjaci, Bunjevci,
gradišćanski Hrvati, Dalmatinci, Raci, Šokci, Toti) – govore štokavski, kajkavski i čakavski, u
raznim kombinacijama s ekavštinom i ikavštinom (broj ijekavaca je najmanji). U nastojanju
da se nad tim šarenilom stvori jedan, jedinstven i zajednički jezik za javnu upotrebu
(društveno-politički život, štampu, prosvetu i nastavu), u prvoj polovini 1950-ih godina u svim
oblastima zvanične upotrebe uveden je tzv. 'južnoslovenski' jezik (štokavsko-ekavski,
156
uglavnom s istočnom leksikom). Više naraštaja pripadnika Srba i Hrvata u Mađarskoj učilo je
škole na tom jeziku, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost i zavičajni jezik (dijalekt).192
Hrvatski su književnici u Mađarskoj na različite načine reagirali na ovdje skiciranu
jezičnu situaciju. Neki su počeli pisati na svom narječju – organskom idiomu (Mate
Šinković), neki su prihvatili hrvatski standardni jezik (Stipan Blažetin), neki su se, pak,
sasvim (Josip Gujaš Džuretin) ili djelomično (Marko Dekić) poveli za jezično-unitarističkim
idejama. Pri izboru je vjerojatno odlučivalo više čimbenika, kao što su, na primjer,
književnikov senzibilitet, poznavanje hrvatskog standardnog jezika, svjesni ili nesvjesni izbor
čitateljske publike itd. Jezično-unitarističke su ideje najviše štete nanijele gradišćanskim
Hrvatima te u kajkavskim selima Pomurja i Podravine jer su se govori tih Hrvata najviše
razlikovali od „srpskohrvatskog“ jezika.193
Gradišćanski Hrvati imali su iza sebe relativno značajnu književnu tradiciju na
gradišćanskohrvatskim govorima194 pa su pjesme Mate Šinkovića i na stranicama Naših i
Narodnih novina od početka objavljivane na dijalektu, ali uz obilate lektorske intervencije.
Hrvati kajkavci u Mađarskoj nisu imali takvu snažnu pisanu književnu tradiciju, nisu bili
dovoljno svjesni niti svoje bogate usmenoknjiževne baštine (ona se počela sakupljati i
zapisivati relativno kasno u odnosu na druge hrvatske etničke skupine u Mađarskoj), stoga
mjesni kajkavski idiomi, osobito u susretu s favoriziranim i nametanim „srpskohrvatskim“
jezikom, nisu imali nikakvu prestižnu vrijednost te su smatrani manje vrijednim jezičnim
izrazom. Iz toga su razloga književni tekstovi na kajkavskom dijalektu nastali relativno kasno.
O općoj klimi i odnosu uredništva „Narodnih novina“ prema dijalektima i dijalektalnoj
književnosti uopće jasno govore pokušaji da se kajkavske usmene narodne pjesme
„prepjevaju“ na „srpskohrvatski“ književni jezik.195 Od sredine se 80-ih godina izravno više 192Petar Milošević, Na drugoj obali, Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991., 192. str.193„Tako će npr. u čisto hrvatskim sredinama djeca morati učiti riječi za koje ranije nikad čula nisu: supa, hleb, pasulj, sveska, dockan, hartija...“ Ernest Barić, Hrvatski književni jezik i govori Hrvata u Mađarskoj, Riječki filološki dani, Zbornik radova 1, Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1996, str. 249.194 O tome vidi detaljnije u Nikola Benčić, Književnost gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921., Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, Zagreb, 1998. i Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas, Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, Zagreb, 2000.195Kasni sneg
Gusto padaš, sve pokrivaš Pod mekanim pahuljamaBeli, sipki snežak, Njiva se odmara,Tiho mi na zemlju padaj, A kad sunce nju probudi,Ne budi joj težak. Daće mnogo dara.
Ona treba da počiva, Zato kad na zemlju padašDavno nije spala; Ne budi joj težak -
157
neće osjećati jezično-unitarističke ideje, no posljedice su i danas vidljive. Većina će
književnika pisati hrvatskim jezičnim standardom, ali i na narječjima (mjesnim idiomima).
Hrvatsku dijalektalnu poeziju u Mađarskoj obilježit će prije svih gradišćanski i pomurski
Hrvati.
Premda su povjesničari književnosti skloni promatrati gradišćanskohrvatsku
književnost kao jedinstvenu cjelinu bez obzira na državne granice, u posttrianonskom
razdoblju, a naročito poslije 1945. godine, mogu se razabrati neki elementi koji u stanovitom
smislu ipak odvajaju književnost gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj od cjelokupne
gradišćanskohrvatske književnosti. Tu prije svega mislim na jezik kojim pišu
gradišćanskohrvatski književnici u Mađarskoj koji se pretežito služe jezičnim idiomom svojih
rodnih mjesta196, a ne danas manje-više prihvaćenim i kodificiranim gradišćanskohrvatskim
jezičnim standardom, kako to čini većina gradišćanskohrvatskih autora u Austriji.197
Tendencije karakteristične za cjelokupnu književnost Hrvata u Mađarskoj jasno se razabiru i u
njezinom gradišćanskohrvatskom „odvojku“. Od jasnog i svjesnog prihvaćanja
prosvjetiteljske koncepcije književnosti u djelu Mate Šinkovića i Ljudevita Škrapića preko
pjesama Matilde Bölcs, koja se dijelom, doduše, naslanja na gradišćanskohrvatsku književnu
tradiciju, ali se, istodobno, opredjeljuje za suvremene pjesničke koncepte, do intimističkog
senzibiliteta Timee Horvat.
Poezija Lajoša (Ljudevita) Škrapića nastaje na tragu Šinkovićeve, pa i sveukupne
gradišćanskohrvatske književnosti.198 U književnost ulazi relativno kasno, svoje prve pjesme
Lane nam je dobra bila Tiho padaj, milujuć je,I svega nam dala. Sitni, beli snežak
Ispod tvoga belog plaštaDrema svetak šari,Pa će onda, kad nam odeš,Pokazat sve čari.
S kajkavskog narečja prepevao I. M. („Narodne novine“, br. 3., 15. siječnja 1959.)196„Odstupanja pjesnika od uzusa mjesnih govora nisu česta, a uglavnom su u funkciji pjesničkog izraza (npr. zbog broja slogova u stihu, rime, nepostojanja odgovarajuće riječi u mjesnom govoru). S obzirom na obim proučenog korpusa, možemo reći da elementi hrvatskoga standardnog jezika nisu česti i da ne dovode u pitanje autohtonost čakavskoga pjesničkog izraza. U pjesmama s zavičajnim motivima interferencija je manja nego u prepjevima (kod Ljudevita Škrapića) i u pjesmama s općeljudskom tematikom (kod svih triju pjesnika).“ Milvia Gulešić, Mersich Zsuzsanna, Elementi hrvatskoga standardnog jezika u trima gradišćanskohrvatskim pjesničkim zbirkama u Mađarskoj (Šinković, Škrapić, Bölcs), Nyelvi tudat, identitástudat, nyelvhasználat, Bibliotheca Slavica Savariensis III., Szombathely, 1996., 80. str.197Možda upravo iz tih razloga nije uključen u dvojezičnu hrvatsko-englesku antologiju suvremenog gradišćanskohrvatskog pjesništva Ptići i slavuji/Hawks and Nightingales, (Beč, 1983.) niti jedan gradišćanskohrvatski pjesnik iz Mađarske.198„Njegovi stihovi jamče kontinuitet suvremene gradišćanskohrvatske književnosti u nas, jer nakon nagle smrti Mate Šinkovića na ovome smo polju osjetili veliki jaz.“ Mijo Karagić, Ljudevit Škrapić: Droptine, Narodne novine, br. 21., 26. svibnja 1988.
158
objavljuje početkom 80-ih godina. Do sada su mu izašle dvije pjesničke zbirke: „Droptine“199
i „Obračun“200. Zaokupljaju ga tradicionalne teme gradišćanskohrvatskih pjesnika: rodni kraj,
materinski jezik, ljubav prema roditeljima i prijateljima. Iz njegovih stihova izbija aktivni,
budničarski, preporoditeljski duh lirskog subjekta koji nas neprestano opominje kako je jedino
važno ostaviti trag, sačuvati svoj osobni i nacionalni identitet, što nije nimalo lak zadatak jer
su povijesnim vihorima i suvremenom urbanizacijom razbijene zajednice, životi, vrijeme,
uspomene. Ostaju samo fragmenti od kojih očajnički želimo sastaviti vlastiti život, vlastitu
povijest, vlastito trajanje kako bi dokazali sebi i drugima da ipak, usprkos svemu, postojimo.
U svojim se knjigama Škrapić predstavio i kao prevoditelj. Posebno je zanimljivo da je
pjesme mađarskih klasika, kao što su, na primjer, Petőfi, Arany, Vörösmarty, presadio na
mjesni jezični idiom rodnoga Petrovoga Sela. Škrapićevi su prijevodi iz mađarske
književnosti prvi značajniji pokušaji te vrste u književnosti Hrvata u Mađarskoj poslije 1945.
godine. Bilo je i do njega nekih pokušaja, ali se uvijek radilo o svega nekoliko pjesama ili o
ponekoj noveli. Time je aktualizirano do tada zanemarivano područje na kojem bi književnici
pripadnici hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj mogli odigrati ključnu ulogu. Naime,
snažnijom prevoditeljskom aktivnošću oni bi doista mogli povezivati dva naroda, dvije
kulture, dvije književnosti.201
Poezija Matilde Bölcs unosi sasvim nove tonove u književnost gradišćanskih Hrvata,
ali i u cjelokupnu književnost Hrvata u Mađarskoj. Dobro je to uočio Nikola Benčić: Nije to
nikako svakidašnja hrana našega literarnoga žitka, nego zalogaj na svetačnom stolu naše
kulture. (...) To nije ono na što smo navikli u zadnji desetljeti s ove strane granice. To je novi,
drugačiji put na našem literarnom polju, stazica ka ide krez divlje rožice, gloginje i trnule,
gramlje koje čuva žarka, šarena lipa, po sijenu i žetvenom tegu dušeća polja u našem
današnjem, zapušćenom i podivljenom narodnom polju.202 Svojim se prvim pjesmama Matilda
Bölcs javila početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, a do sada je objavila jednu zbirku
pjesama pod naslovom „Jantarska ciesta“203. Lirski junak te poezije polazi od vlastitog
egzistencijalnog položaja da bi sagledavao sebe u sve širim kontekstima od rodnog sela preko
Gradišća i Srednje Europe do univerzalnih, općeljudskih razina. U informacijama pretrpanom 199Ljudevit Škrapić, Droptine, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1988. 200 Lajoš Škrapić, Obračun, Nakladni zavod „Etnikum“, Budimpešta, 1996.201Tu su mogućnost, doduše u bitno drugačijim prilikama, uvidjeli i iskoristili vojvođanski Mađari koji su bili glavni prevoditelji književnih djela iz hrvatske i srpske književnosti na mađarski jezik. (Ne treba se, stoga, čuditi da je na mađarski jezik prevedeno daleko više srpskih nego hrvatskih književnih djela.)202Nikola Benčić, Matilda Bölcs pjeva po „Jantarskoj ciesti...“, Hrvatski kalendar 1994, Savez Hrvata u Mađarskoj, Budimpešta, 1994., 48-49. str.203Matilda Bölcs, Jantarska ciesta, Savez Hrvata u Mađarskoj, Gradišćanski ogranak SHM, Hrvatski institut, Pečuh, 1992.
159
modernom svijetu bez čvrstih oslonaca, u općem rasulu i razočaranju više ni zavičaj ne pruža
utjehu. Premda izvana često sve izgleda mirno i stoljećima nepomično, ustaljene vrijednosti
padaju u zaborav, sve je teže naći smisao života jer su ljudi i najuzvišenije ideale iznevjerili,
prizemljili, obeščastili. U ovoj poeziji više nema izravne didaktičnosti, nema želje za
poučavanjem, nema idiličnih tonova niti sklada između lirskog subjekta i prirode, nema
stidljivih prigovaranja kako se Hrvati ne brinu za svoj jezik. Ovdje su činjenice, stvarnost koja
nije lijepa, ali kojoj se, konačno, mora pogledati u oči. Teška je sudbina u panonskom kotlu
gdje se krvlju kupuje i krvlju plaća sloboda, ali prečesto i goli opstanak. Bez obzira na
pesimističke tonove, samo postojanje ove zbirke svjedoči: moguće je ostati čovjekom,
moguće je ostati Hrvatom u Židanu, u Mađarskoj, Europi ili bilo gdje drugdje usprkos gorkoj
sudbini i nesklonom vremenu. Ako je moguće govoriti o srednjoeuropskom kulturnom
kontekstu, o srednjoeuropskoj književnosti, ta poezija to zasigurno jest, bez obzira, ili upravo
zato što nastaje na lokalnom jezičnom idiomu Hrvatskog Židana, a ipak zadire u bitna pitanja
sveukupnog ljudskog postojanja.
Timea Horvat poslije Drugoga svjetskoga rata četvrti je autor „gradišćanskoga
odvojka“ hrvatske književnosti u Mađarskoj s objavljenom zbirkom pjesama. No za razliku
od ostalih gradišćanskohrvatskih autora, pjesme u njezinoj zbirci „Ako nisi tu“204 pisane su
pretežito standardnim hrvatskim jezikom. Svojim pjesmama, a kako je već ranije rečeno,
pokazuje da pored čuvanja materinskog jezika, nacionalnog identiteta, običaja itd. poezija ima
i druge zadaće: ona je prije svega prostor za čovjekovo samoizražavanje. Želja za
komunikacijom bitna je komponenta njezine poezije.
Jedina je „kajkavska ruža“ hrvatske poezije u Mađarskoj Jolanka Tišler. Nakon J.
Mihovića205 koji je sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća probio led i objavio nekoliko
pjesama na kajkavskom dijalektu te drugih manje značajnih pokušaja, zbirkama „V modrini
neba“206 i „V zrcalu rodice/Szivárványtükörben“207 Jolanke Tišler, kajkavska riječ pomurskih
Hrvata afirmirala se i u pisanoj umjetničkoj književnosti. Važnost navedenoga primijetio je i
Živko Mandić kada je predstavio zbirku „V modrini neba“ u „Narodnim novinama“: Kad
govorimo o zbirci pjesama Jolanke Tišler, treba naglasiti da je njezin objavak međašnji
datum u našoj domaćoj hrvatskoj književnosti, naime, ona je prva knjiga u nas pisana jezikom
kajkavskih Hrvata. Koliko god bila nevjerojatna, ta je činjenica neprijeporna, a od mogućih
204 Timea Horvat, Ako nisi tu, Pannonisches Institut, Güttenbach, 1999.205 U Narodnom kalendaru za 1979. (DSJS, Budimpešta, 1979., 178-181. str.) godinu objavio je sedam pjesama 206 Jolanka Tišler, V modrini neba, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1988.207 Jolanka Tišler, V zrcalu rodice/Szivárványtükörben, Zala Megyei Önkormányzati Közgyűlés Nemzeti és Etnikai Bizottsága, Zalaegerszeg, 1998.
160
uzroka takvome stanju najbitniji je zacijelo onaj koji je posljedica predugog zapostavljanja
naših dijalekata, nijekanja njihove upotrebe u književnosti, kao i onaj koji je rezultat
uvjerenja da je kajkavsko pjesništvo pojava bez posebnog uporišta.208
Kako to čini svaki pjesnik, a zapravo i svaki čovjek, lirski protagonist J. Tišler definira
sebe u odnosu na tri bitne odrednice čovjekova života: prema drugom čovjeku, prema
zajednici u kojoj živi i prema prirodi. U prvom slučaju radi se prije svega o ljubavi koja u
ovom pjesništvu postaje glavni način čovjekova postojanja, metaforom života. U drugom je
slučaju glavni motiv jezik, prije svega kajkavski dijalekt kao simbol jedinstva s hrvatskim
narodom, s pomurskim čovjekom, sa zavičajem, prošlošću, tradicijom. Odnos prema prirodi
zrcali se kroz pomurski pejzaž koji je nerijetko melankoličan, sumoran, maglovit, nejasan i
tajnovit, ali postojan, vječan sa svojim zakonitostima protiv kojih je čovjek nemoćan, no od
kojih može puno naučiti. Slično Matildi Bölcs, svojim pjesmama Jolanka Tišler dokazuje
kako je moguće, štoviše, neophodno povezati modernost i tradiciju, suvremeni senzibilitet i
običaje, suvremene poetske pravce i arhaičan jezik, jer se i tako može stvoriti autentičan lirski
govor, što je jedan od sigurnih putova prema opstojnosti Hrvata u Mađarskoj.
Situacija u kojoj su se našli hrvatski književnici u Mađarskoj nakon 1945. danas se
potpuno preokrenula. Naime, sredinom XX. stoljeća dijalekti su, mjesni idiomi, još bili živi u
našim hrvatskim naseljima, nije bilo mogućnosti da se institucionalizirano uči hrvatski
standardni jezik, ali književnici su ipak nastojali pisati standardnim hrvatskim (ili nametanim
„srpskohrvatskim“) jezikom, koji je pogotovo za gradišćanske i pomurske Hrvate otežavao
komunikaciju s tekstovima. Danas, kada je hrvatski jezik u nestajanju, kada ga jedva ima u
svakodnevnoj komunikaciji, kada se mjesni idiomi nepovratno gube, a djeca dolaze u tzv.
hrvatske škole s minimalnim ili nikakvim znanjem hrvatskoga jezika da bi učili standardni
hrvatski jezik, jedan dio autora nastoji pisati na dijalektu. Time je komunikacija s njihovim
tekstovima ponovo otežana jer nove generacije, ako i znaju hrvatski, znaju pretežito
standardni hrvatski jezik.
5.6. Kontinuitet proznog i dramskog stvaralaštva
Iz do sada iznesenog razvidno je da u književnosti Hrvata u Mađarskoj od
1918. pa sve do danas preteže lirika, puno je manje pripovjedne proze, a dramske književnosti
takoreći i nema. U razdoblju između dva svjetska rata djeluje mali broj hrvatskih književnika
208 Živko Mandić, Obnovljena riječ, „Narodne novine“, br. 22., 2. lipnja 1988.
161
u Mađarskoj209, a kako Hrvati nisu imali svoje stalno kazalište, tekstovi su pisani prije svega
za amaterske kazališne družine te se u to vrijeme razvio kazališni amaterizam u mađarskom
dijelu Bačke. Što se stalnog hrvatskog kazališta tiče, sve do najnovijih vremena stanje se nije
promijenilo, zbog čega je istinita tvrdnja Petra Miloševića iz 1984. godine: teško [je] zamisliti
makar iole razvijenu dramsku književnost u sredini u kojoj uopšte nema pozorišnog života
(delatnost malobrojnih pozorišnih amaterskih grupa ograničena je na popularne, u
bukvalnom smislu 'amaterske' predstave šaljivih komada; od kojih se i ne može očekivati da
budu nosioci stvarnog pozorišnog života sa minimalnim kriterijumima glumačkih, redateljskih
i ostalih tehničkih uslova).210 Utemeljenjem se Hrvatskog kazališta (1995)211 u Pečuhu ta
situacija izmijenila. Konačno postoji stalno hrvatsko kazalište koje na svoj repertoar redovito
stavlja kazališna djela i domaćih autora.
Antun Karagić212 prije svega jest poznat kao pisac pučkih kazališnih komada,
no za razliku od dramskih tekstova od kojih je Karagić objelodanio sedam, pripovijetke su
ostale u rukopisu213. Kazalištu i dramskoj književnosti pridavao je osobit značaj i pokušavao
je stvoriti takve organizacijske oblike koji će osigurati stalnu nazočnost kazališnog života
među Hrvatima u Mađarskoj. 1930. utemeljuje Društvo bunjevačkih kazališnih dobrovoljaca
u Gari što je dalo motivaciju i drugima za utemeljenje sličnih organizacija. Upravo o tome
govori i članak Marije Vidaković pod naslovom „Naša prela“, objavljen 1946. na stranicama
„Naših novina“: Istina da igrokazi, koji su se predavali u zadnje vrijeme bili su najviše
prevedeni sa mađarskog, ali to nije smetalo. Glavno je bilo da se čula naša riječ, naša
pjesma. Odkako je naš nezaboravljeni Ivan Petreš umro, teško je bilo doći do našeg pravog
narodnog igrokaza, do takvog gdje je narod osjećao, da je to uzeto stvarno iz njegovog
života.214
209Nakon Trianonskog mirovnog ugovora mnogi će intelektualci i pisci optirati u Kraljevinu SHS.210Petar Milošević, Pogovor antologiji Na drugoj obali, Milić Rakić i Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, Valjevo-Beograd, 1984., 156. str. 211Hrvatsko kazalište u Pečuhu počelo je raditi kao odjeljenje Malog kazališta 1992. da bi se 1995. osamostalilo i dobilo svoju stalnu zgradu i proračun.212Antun Karagić rođen je 1913. u Gari. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a dalje se nije školovao već je ostao raditi na zemlji. Zbog svoje kulturne djelatnosti 1941. uhićen je s nekolicinom suseljana i interniran na neko vrijeme. 1944-1945. nalazi se među bačvanskim partizanima. Nakon 1945. aktivno sudjeluje u javnom životu Hrvata (Južnih Slavena) u Mađarskoj. Nakon rezolucije Informbiroa (1948) lišen je slobode i osuđen na montiranom procesu na višegodišnju robiju. S robije se vratio slomljen, umro 1966. u Pečuhu, a pokopan je na groblju Sv. Roka u Baji.213Stjepan Blažetin imao je uvid u sljedeće pripovijetke ljubaznošću gospodina Đure Frankovića: Crne kobile, Razbojnik, Đuvegija, Doktor Toni, Pored velikog jezera, Anka Berićeva, Služavka, Dančo Zomborčević. Stjepan Krpan u svojoj knjizi Hrvatski uglednici u mađarskom Podunavlju navodi iste pripovijetke s napomenom da se one nalaze u Institutu za književnost i teatrologiju JAZU, Odsjek za teatrologiju, pod naslovom Devet igrokaza i osam novela, kutija AK.214 Naše novine, br. 7., 22. prosinca 1946.
162
Karagićevo prvo tiskano djelo bili su „Zaručnici“ (vesela igra u dva čina)215.
Slijedila je „Zloba“ (igrokaz iz narodnog života u dva čina)216, „Svijest“ (gluma iz
bunjevačkog narodnog života u tri čina)217, „Katica“ (gluma u tri čina) i „Kasina“ (šaljiva igra
u jednom činu)218, „Rastatkinja“ (gluma u tri čina)219 te „Ženina ljubomornost“ (šaljiva igra u
jednom činu)220. Veći dio Karagićevih dramskih tekstova ostao je u rukopisu221, no vjerojatno
su i oni bili izvođeni.
Premda je Karagić bio samouk i pisao bez većih pretenzija, ipak se ne može
reći kako nije bio svjestan nekih zakonitosti književnog stvaranja i dramske tehnike. On je,
kao i Petreš, neprestano imao pred očima čitateljsku (ili kazališnu) publiku i njezine
recepcijske mogućnosti. Bilo je teško prilagoditi se ukusu publike, ali i prosvjećivati,
podučavati je, ukazivati na njezine mane, zastarjela shvaćanja i nebrigu za vlastitu
nacionalnost. Htio sam prikazati mome ovdašnjemu zapuštenom rodu njegov život onakvim,
kakav doista jeste. Samo sam to htio. Drugo ništa. S time je moja savjest čista. Jer mi je i onaj
najprostiji gledalac, nakon ondašnje svečane predstave, potvrdio 'da je to sve tako i u
samome životu'.222 Ta dvostrukost udarila je pečat gotovo svim Karagićevim djelima. Upravo
kada naziremo pravog dramatičara koji sjajno vodi svoje likove prema konačnom raspletu,
odjednom toliko pojednostavljuje postavljene probleme da se konflikt raspline, dramska
napetost nestaje, a djelo se brzim potezima privodi nerijetko ne baš logičnom kraju. Karagić
dobro uočava probleme sela, seoskih gospodarstava i bunjevačke zajednice, ali gubi se u
detaljima i ne nalazi prava rješenja. Motivi se stoga neprestano ponavljaju, likovi pripadaju
istim tipovima bez vlastitih karakternih osobina. Temelj fabule uvijek čini ljubavni zaplet u
kojem likovi moraju savladavati određene prepreke kako bi ispunili i ostvarili svoje želje i
215Danica, Budimpešta, 1937.216Danica, Budimpešta, 1941.217Gara, tiskano u Subotici, 1943. "Svijest i Šepa šaljive igre u jednom činu, bile su nagrađene na XII. natječaju za najbolju pučku glumu Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca u Zagrebu 1942." Stjepan Krpan: Antun Karagić (1913-1966) u Hrvatski uglednici u mađarskom Podunavlju, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991., 186. str.218Katica i Kasina su objavljene u jednoj knjizi. Gara, (Bajski trokut), 1944. Knjiga je tiskana u Subotici.219Društvo bunjevačkih kazališnih dobrovoljaca u Gari, 1944. Knjiga je tiskana u Subotici. Hrvatsko kazalište - koje od 1995. godine, djeluje kao samostalno kazalište u Pečuhu - 1993. povodom 80. obljetnice rođenja autora, ponovo je stavilo na scenu Karagićevu Rastatkinju a kasnije i Katicu.220Subotica, 1944.221U rukopisu su ostali sljedeći dramski tekstovi: Anka Berićeva, Bogataševa sluškinja, Iznenađenje, Najedared/Najednom se razboljela, Pošteni varalica, Švajcarka, Gospođica Zorka, Općinski načelnik, Faun, Šepa(?). Stjepan Krpan tvrdi da je jednočinka Šepa tiskana zajedno s "glumom" Svijest, dok Ante Sekulić navodi da je Šepa u rukopisu. Vidi: Stjepan Krpan, Antun Karagić (1913-1966) u Hrvatski uglednici u mađarskom Podunavlju, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991. 185. str. Ante Sekulić, Književnost bačkih Hrvata, Posebno izdanje Kritike, Sv. 5., Zagreb, 1970. 318. str.222Antun Karagić, Umjesto predgovora, Rastatkinja, Društvo bunjevačkih kazališnih dobrovoljaca u Gari, 3. str.
163
čežnje. Dramska napetost proizlazi najčešće iz sukoba pojedinca s moralnim normama
zajednice kojoj i on pripada, ali koja ne prihvaća ništa izvan njezinog vrijednosnog sustava.
U Karagićevom dramskom svijetu majke najčešće imaju pozitivnu ulogu, dok su očevi
(glave obitelji) oličenje zaostalog, patrijarhalnog, okoštalog i konzervativnog shvaćanja
svijeta koji ne dopušta (osim u krajnjoj nuždi) bilo kakve promjene. U sukobu generacija
(roditelji – djeca), majke uvijek lakše prihvaćaju duh novih vremena. Pokretač je radnje, ili
uzrok zapleta, gotovo uvijek žena. Muškarci puštaju da stvari idu svojim putem ukoliko to ne
vrijeđa njihovo dostojanstvo. U tako ustrojenom dramskom svijetu grad i sve što iz grada
dolazi ima negativan predznak i loše utječe na seosku mladež koja se ne snalazi u
promijenjenim uvjetima i teško se prilagođava novom načinu života:
JULKA: Idite mama, ja sam njega zato voljela, što je uvijek plesao sa mnom - tango,
foxtrott, rumba...
JANJA: Ćuti! Ni riječi više! Znaš dobro da ni čuti ne volim o tome prokletome.
Razumiješ?! Znaš dobro, da su mi krvave sve te današnje proklete igre. Ta kakvi su vraga
fostroksi...tanguri...trumba...i šta ti ja znam... Ta da, gdje je to, bože prije bilo... To današnje
djevojke i vodi u pakao...a i odnijelo ih je već nekoliko..."
(ulomak iz „Rastatkinje“)
Za razliku od Petreša, Karagićevi likovi ne govore "čistim", narodnim, bunjevačkim
jezikom. Karagić svoj jezik približava hrvatskom jezičnom standardu pa, primjerice, umjesto
ikavskog izgovora upotrebljava ijekavski, ali ne dosljedno. Za takvom stilizacijom nije bilo
nikakve potrebe jer – kako je to primijetio Stjepan Krpan – Radnje Karagićevih igrokaza
događaju se „u jednom bačvanskom selu“, „u Bajskom trokutu“, „u jednom selu Bjaskog
trokuta“, „u gornjoj Bačkoj“.223 Upravo zato likovi situirani u taj prostor trebaju govoriti
jezikom toga kraja, što ni sam autor ne može izbjeći jer u tekstovima nalazimo niz izreka,
poslovica i fraza iz govora bunjevačkih Hrvata.224 Karagić je katkad vješto iskorištavao
mogućnosti koje pruža jezik u karakterizaciji svojih likova:
223Stjepan Krpan, Antun Karagić (1913-1966) u „Hrvatski uglednici u mađarskom Podunavlju“, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991., 183. str.224Radi li se, možda, o svjesnom pokušaju Karagića da se jezik bunjevačkih Hrvata približi hrvatskom jezičnom standardu, ostaje pitanje na koje se vjerojatno neće moći naći vjerodostojan odgovor.
164
PRIMAŠ: Ta štrpi še, brate, kažem, to što ti želiš nije laka štvar, to moramo i mi
osjetiti ne samo kroz žice nego i kroz - šrce.
(ulomak iz „Rastatkinje“)
Poruke izravno namijenjene publici Karagić jest stavljao u usta likovima koji su
najčešće pisci ili prosvijećeni, obrazovani ljudi. Uvođenje takvih likova nesumnjivo ima i
autobiografski karakter:
IVO (dobro mu je, sjedne): Znaš, Julka, tako mi je već dosadilo to prokleto momčenje,
da ti ne možem ni reći: kako... A gdje i ne bi: ta kad čovjek prijeđe dvadesettreću, onda je
najpametnije da se oženi... Ja sam se, Julko, kad sam bio vojnik, za onih dugih sati na straži,
kad čovjek hoće da poludi od dosade... toliko mislio i mislio... i sve najedared smislio: da mi
baš zato najviše tako naglo propadamo nestajemo... što je našim momcima deveta briga -
ženidba... Imaju - kada... čekaju gdje-koji i tridesetu i četrdesetu, a mnogi i - omatore, pa se
tako, kukavci jedni, ni ne ožene... Uživali bi, hulje! Zato im smrdi - ženidba...
(ulomak iz „Rastatkinje“)
JOSO (odmahne) (...)Luđaci... mule... svi smo mulasti što god nas ima... Nerazumni...
Slušaj ti, Perka, mene, ja ako sam danas pio... zato znam šta divanim. Možda imam više
pameti u malom prstu nego ti svi, luđaci, u glavi... (uzdahne). Nisam ja kadgod pio... Perka,
nemoj ti misliti... Ni kapi... Ali sad... moram... vjeruj mi, moram... kad sve jasno i točno
vidim... šta se to sve oko nas radi... kaki smo svi mulasti... kako svi nerazumno... kao marva
živimo...
(ulomak iz „Katice“)
MIJO (mudro): Na to nije slobodno, snaša Mare, ni pomisliti: da u tome ima neke
razlike. Ona je, istina, sirota sluškinja, ali njezino zdravlje, njezina krepost, njezin način
mišljenja, njezin duh, ili da to učeno kažem: njezin mentalitet, više vrijedi nego, recimo, tisuću
lanaca zemlje. Zemlja se može nabaviti i potrošiti, ali ovo je, snaša Mare, dar božji, ovo je
život, koji je vječit. Materijalno dobro nikada nije slobodno usporediti sa duševnim dobrom,
jer materijalno dobro dođe i prođe, kao da nije ni bilo, a duševno - ostaje, ono je, kažem,
vječito. Lijepo je kad ima netko, recimo, tisuću lanaca zemlje, ali s time se nije slobodno
ponositi: - što ja imam, a onaj drugi nema. Neizmjerna je to glupost, snaša Mare, kada se
165
netko tako misli: omalovažava sirotinju i sve materijalno niže od njega samo zato, što on ima
- tisuću lanaca...
(ulomak iz „Katice“)
Pored dramskog je stvaralaštva Karagić pisao i pripovijetke, ali one su ostale u
rukopisu.225 Pripovijetke nam se čine kao predradnje ili skice za Karagićeva dramska djela.
Poneki dio teksta djeluje poput prave didaskalije:
Na vratima se pojavi crna silueta kapelanova. On je u reverendi. Ima okruglo
ženskasto lice i naočare.
(ulomak iz pripovijetke „Nikola i Marta“)
Mnoge pripovijetke, kao, primjerice, „Đuvegija“ ili „Dančo Somborčević“, djeluju
nedovršeno. Sve one predstavljaju isti svijet koji možemo upoznati i u dramskim tekstovima
Karagića, s tom razlikom da je ovdje posebice naglašen erotski element. Likovima najčešće
upravljaju nagoni (strasti). što više i ne žele skrivati nego pokušavaju živjeti prema svojim
primarnim porivima („Crne kobile“). Njihove postupke pisac pokušava psihološki motivirati,
ali bez većeg uspjeha. Karagićeve novele su slobodniji naturalistički opisi stvarnih događaja,
bez dubljeg poniranja u psihologiju osoba, no svakako zanimljiv pokušaj da se taj naš živalj i
kraj uvede u svijet književnosti.226 Umjesto humora koji odlikuje Karagićeve dramske
tekstove, tu nalazimo tragičan ton koji proizlazi iz općeg moralnog propadanja prikazanog
svijeta i nestajanja seoskih zadruga, nestajanja tradicionalnog bunjevačkohrvatskog sela.
Autor obično dobro uočava problem, ali ostaje na razini anegdotskog pričanja.
Od svojih likova ne uspijeva načiniti karaktere, stoga oni predstavljaju samo određene tipove
(slično kao u usmenim narodnim pripovijetkama), dakle nisu pojedinci. Ima, međutim, u tim
pripovijetkama nešto od onoga duha koji je već Josip Kozarac zabilježio u svojoj „Teni“,
„Miri Kodolićevoj“ i drugim sličnim pripovijetkama.
Cjelokupni Karagićev rad zapravo na čudan način fiksira sudbinu bunjevačke
zajednice koja ne može ići ukorak sa svijetom, ne može se prilagoditi promjenama pa se
225To su sljedeće pripovijetke: Crne kobile, Razbojnik, Đuvegija, Doktor Toni, Pored velikog jezera, Anka Berićeva, Služavka, Dančo Zomborčević. Stjepan Krpan u svojoj knjizi Hrvatski uglednici u mađarskom Podunavlju navodi iste pripovijetke s napomenom da se one nalaze u Institutu za književnost i teatrologiju JAZU, Odsjek za teatrologiju, pod naslovom Devet igrokaza i osam novela, kutija AK.226Stjepan Krpan, Antun Karagić (1913-1966), Hrvatski uglednici u mađarskom Podunavlju, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991., 190. str.
166
pokušava grčevito držati tradicije jer jedino u njoj vidi zalog svog postojanja. Koliko je taj
strah od "novoga" bio opravdan, svjedoči današnje stanje u hrvatskim selima Bačke. Kazališni
amaterizam preživjet će i Drugi svjetski rat, međutim, približno od druge polovice 1947.
godine doći će do promjena u repertoaru kazališnih družina Hrvata u Mađarskoj. Dok su
tijekom 1946. i u prvoj polovici 1947. na repertoaru gotovo isključivo djela I. Petreša i A.
Karagića uz prijevode iz mađarske književnosti, od jeseni 1947. do ljeta 1948. od 21
zabilježene predstave tek je jednu napisao domaći hrvatski autor (I. Petreš: „Dva bila
gavrana“), a veći dio čine djela srpskih autora kao što su J. S. Popović, Kosta Trifković i
Branislav Nušić227, čime se zatire tradicija hrvatskog pučkog kazališta, a nakon Antuna
Karagića dramska će djela postupno iščeznuti iz književnosti Hrvata u Mađarskoj.
Kao što smo već napomenuli, Stipan Blažetin napisao je dva dramska teksta,
jednočinku „Bila jednom ljubav jedna“ i dramu „Korenje“. Praktična namjena zajednička je
osobina tih dvaju dramskih tekstova, a pisani su za amaterske kazališne skupine i za školske
potrebe, zbog čega je tekstove trebalo podrediti danim uvjetima i postojećim mogućnostima
(dvorana, scenski rekviziti, mogućnosti glumaca amatera itd.). posljedica navedenog je u
činjenici da je većina tih dramskih tekstova prije izvedena negoli objelodanjena u tiskanome
obliku.228 Autor često koristi upute kojima želi olakšati posao onima koji će uprizoriti njegove
tekstove, no one su ponekad suviše detaljne, a možda i nepotrebne jer iz teksta već proizlazi,
primjerice, kome se obraća određeno lice itd., ali zato svjedoče o tome da je pri pisanju ovih
dramskih tekstova autor uvijek imao pred sobom glumce amatere koji možda nemaju nikakvo
glumačko iskustvo.
Drama „Korenje“ izranja iz usmene tradicije pomurskih Hrvata. Pisana je
kajkavskim narječjem Serdahela, a tema je zabranjena ljubav između siromašnog poštenog
mladića i imućne djevojke. Ustaljene društvene konvencije zabranjuju njihovu ljubav koja
tako tragično završava, ali zato živi i nakon smrti. Himna je to ljubavi koju niti ljudska ruka
niti smrt ne može prekinuti. Nije stoga slučajno što drama završava sljedećim stihovima
usmene narodne pjesme pomurskih Hrvata:
227 Usporedi: Ljubomir S. Lastić, Demokratski savez Južnih Slovena u Mađarskoj u periodu od oslobođenja do godine preokreta (1945.-1948.), Iz naše prošlosti, Budimpešta, 1980, 82. str.228 Drama „Korenje“ izvedena je na Festivalu amaterskih kazališnih družina u Pečuhu 1986. i dobila prvu nagradu te pravo sudjelovanja na Susretu kazališnih amatera Hrvatske (SKAH) 1987. u Filipjakovu. Jednočinku „Bila jednom ljubav jedna“ postavio je na scenu KUD „Batanja“ 1987, a igrokaz „Ima jedan razred, ima jedan sat“ izveden je na Susretu dječjih dramskih družina u Budimpešti 1989.
167
Skupa su vumerli, skupa pokopani,
Na grobu je zrasel, barbarik zeleni.
Barbarik se jovil, ružicu je povil,
Vičte, glečte ludi, preveliku lubav.
Predložak za jednočinku „Bila jednom ljubav jedna“ dijelom je također uzet iz usmene
tradicije, no ovaj se put radi o santovačkim Šokcima. Na nastanak teksta utjecali su i stvarni
događaji. I navedeni je tekst pisan narječjem (santovačka ikavica), a tema, kao i u ranije
spomenutoj drami, ponovno je ljubav. Konvencija koja stoji na putu Miloradovoj i Marijinoj
sreći nije imovinska razlika nego različita vjera, odnosno pripadnost različitim narodima (u
tekstu se problematizira i pitanje santovačkih Srba). Roditelji u početku žele spriječiti naum
dvoje mladih, ali im na kraju ipak daju blagoslov. Okvirnim razgovorom dvojice starih
prijatelja, Milorada i Marina, na početku i na kraju jednočinke, u kojemu saznajemo kako
obojica žive u sretnim brakovima sa svojim izabranicama, autor podvlači ispravnost
roditeljske odluke o izostanku njihovoga upletanja u ljubav mladih. U završnoj sceni Milorad
je to ovako formulirao: E, to je! Jer ljubav je ljubav što granice nema.
Obilje folklornih elemenata, poznate usmene narodne pjesme i plesovi
santovačkih Šokaca i pomurskih Hrvata osiguravaju pravi scenski doživljaj Hrvatima u
Mađarskoj. Ipak, čini se kako je dramski rad za Blažetina tek kratki izlet i ostaje dojam kako
su tekstovi nastali više zbog nedostatka adekvatnih dramskih ostvarenja za hrvatske amaterske
kazališne družine u Mađarskoj.
Premda je pred Ivanom Petrešom229 bila sjajna karijera, ostao je sa svojim
narodom u Mađarskoj230 i u teškim uvjetima Horthyjevog režima razvio svestranu književnu i
kulturnu djelatnost. Petreš je književnik kompletnog dara, jer se pročuo i kao pjesnik, i kao
pripovjedač i dramski pisac.231 Za svoja književna ostvarenja teme uzima iz usmene narodne
229Ivan Petreš rođen je 1876. u Kaćmaru gdje je završio pučku školu. Niže razrede gimnazije pohađao je u Baji, a više u Kaloči gdje je maturirao 1896. Iste godine upisuje se na Bogoslovni fakultet Sveučilišta "Pázmány Péter" u Budimpešti. Fakultet je završio 1900. te je 1. srpnja zaređen za svećenika. Službovao je najprije u rodnom Kaćmaru, a zatim i u mnogim bačvanskim mjestima, da bi od 1912. pa sve do svoje smrti službovao u Čavolju. Umro je 1937. u Baji, a pokopan je u Čavolju.230"Poslije I. svjetskog rata i nadalje je ostao uz svoje voljene Bunjevce u Čavolju. On je bio zapravo jedini kulturno-prosvjetni radnik Bunjevaca koji je svoj život i sudbinu vezao za Bunjevce i Šokce u Mađarskoj, te neumorno s perom u ruci vodio borbu protiv nepravde, za nacionalnu ravnopravnost i za kulturno uzdignuće svoga roda." Marin Mandić, Mjesto Ivana Petreša u bunjevačkoj prozi, Prilozi kulturnoj i književnoj povijesti Srba i Hrvata u Mađarskoj, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1982., 182. str.231Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, 213. str.
168
književnosti, iz narodnih običaja i narodnog života uopće. Pisao je u skladu s
prosvjetiteljskom koncepcijom književnosti, imajući u vidu najčešće izvanestetske ciljeve,
naslijedivši u tome hrvatske (pa i bunjevačkohrvatske) preporoditelje. Proučavati narod,
buditi u njemu narodnosnu svijest i odgajati ga u ljubavi prema svojoj domovini - to su bila
glavna načela Ivana Petreša.232 Dvije teme zaokupljaju Petreša kao pjesnika: domoljublje i
ljubav. Njegove domoljubne pjesme nastaju s ciljem da bude nacionalnu svijest Bunjevaca pa
se ne odvajaju od tada uobičajene poezije te vrste. S ljubavnim pjesmama je, međutim,
drugačije. Do Petreša smo tu i tamo susretali po koju ljubavnu lirsku pjesmu, ali s njegovom
zbirkom Moje jadi (Subotica, 1912.) hrvatska religiozna književnost je obilježila ozbiljniji
prodor u najkompleksniju tematiku života uopće – ljubav, koju do erotskih usijanja i
uzbuđenja pjesnik dočarava lakim stihovima i lijepim kao san.233 Erotsku nabijenost te poezije
naglašava i Marin Mandić, a tumači biografskim činjenicama: Volio je život u punom smislu
riječi, ali ga zbog svećeničkog poziva nikada nije mogao u izobilju uživati. U duhu te vječite
suprotnosti u srcu, napisao je niz pjesama koje je 1912. godine izdao pod naslovom Moje
jadi. Sve pjesme ove zbirke ispjevane su u tuzi za neizžljivljenim životnim strastima.234 Ipak,
čini se da je i navedena zbirka podređena prosvjetiteljskim ciljevima. Petreš je birao takvu
temu i takve motive kojima je mogao zaintrigirati čitateljstvo, privući njihovu pozornost i na
taj ih način usmjeravati prema vrijednostima bunjevačkohrvatskog jezika.
Dok su pjesme najčešće pune nacionalnog patosa, dotle će glavna
karakteristika pripovijedaka biti humor. Petreš nije objavio niti jednu zbirku pripovijedaka235,
ali nam je ostavio pripovjedne proze i za više zbirki, koje je potpisivao svojim pseudonimima:
Čudomil i Čongradac, pa je stoga i tako malo poznata.236 Među njegovim mnogobrojnim
pripovijetkama ističu se „Vino do groba“, „Prokleta tintaroška“, „Polivanje“ i „Svidodžba“.
Ti Petrešovi prozni radovi nisu zapravo pripovijetke u klasičnom smislu riječi nego su
pretežno anegdote anegdotu, kada je priča protkana humorističnim elementima uspijeva
stvoriti izvanredno štivo.237
232Marin Mandić, Mjesto Ivana Petreša u bunjevačkoj prozi, Prilozi kulturnoj i književnoj povijesti Srba i Hrvata u Mađarskoj, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1982., 188 str.233Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, 129. str.234Marin Mandić, Mjesto Ivana Petreša u bunjevačkoj prozi, Prilozi kulturnoj i književnoj povijesti Srba i Hrvata u Mađarskoj, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1982, 186-187. str.235U međuvremenu su od održavanja Riječkih filoloških dana 1998. objelodanjena sabrana djela Ivana Petreša, Ivan Petreš, prir. Marin Mandić, Nemzeti Tankönyvkiadó, Budapest, 1999.236Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., 213. str.237"Ne može biti sumnje da je Ivan Petreš u svoje vrijeme bio najbolji književni prozaik, koji je počeo s romantičnim legendama o nesretnoj ljubavi Lipa Mara, dok je u svojim najzrelijim godinama napisao više desetina vrijednih poetskih novela.", Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb,
169
Boraveći i živeći među hrvatskim življem u Mađarskoj te osjećajući pogubne
posljedice asimilacije, Petreš je uvidio značaj žive hrvatske riječi u čuvanju materinskog
jezika pa je posebnu pozornost poklanjao amaterskom kazalištu. Od šest igrokaza, koliko ih je
napisao, tri je objelodanio u knjizi „Tri igrokaza“ 1932. godine u Subotici („Dva bila
gavrana“, „Teška vrimena“ i „Dositna ljubav“), a dramski tekstovi „Poštenje i marljivost sve
savladava“, „Kasno cvatanje“ i „Graničari“ ostali su u rukopisu. Petrešovi igrokazi možda
najjasnije pokazuju njegovo shvaćanje književnosti: svoj književni izraz i izbor teme potpuno
je podredio zahtjevima publike kako bi nesmetano mogao prenijeti svoje poruke narodu i tako
ga poučavati. Posljedice tolikog uvažavanja recepcijskih mogućnosti publike vidljive su na
svakom koraku, no publika je urnebesno prihvaćala taj i druge komade jer je u zbivanjima na
pozornici prepoznavala sebe, bilo dotični naraštaj, bilo pretke, s kojima je kolektivnim
pamćenjem održavana veza.238
Pripovijetke Mije Karagića239 bilježe sljedeći stupanj nestajanja
bunjevačkohrvatske seoske zajednice. Svoju zbirku proze „Slobodni putovi“240 objavio je
1987. godine, a sadrži devet pripovijedaka: „Sudbina“, „Stranac“, „Učiteljica“, „Čovjek na
poljskom putu“, „Majstor Marko“, „Jesen“241, „Slobodni putovi“, „Bijeli karanfili“242, „Dim u
očima“. Osim nabrojanih, Karagić je do danas objavio još dvije pripovijetke: „Prvo
polivanje“243 i „Zec“244.
1971., 213. str.238 Stjepan Krpan, Ivan Petreš (1876.-1937.), Hrvatski uglednici u mađarskom Podunavlju, Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1991, 151. str.239Mijo Karagić je rođen 1945. u bačvanskom selu Gari. Gimnaziju završava u Budimpešti te se upisuje na Visoku vojničku školu koju ubrzo napušta zbog bolesti. Diplomira na Visokoj nastavničkoj školi u Pečuhu. Zapošljava se kao nastavnik prvo u bačvanskom Kaćmaru, zatim u Budimpešti, a naposljetku u gradišćanskohrvatskoj Undi. Već kao vanredni student završio je slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta "Eötvös Loránd" u Budimpešti, a u isto vrijeme počinje sustavno istraživati književnost gradišćanskih Hrvata te 1984. uspješno brani doktorsku disertaciju pod naslovom Razvoj pismenosti i književnosti Gradišćanskih Hrvata. Nakon pedagoškog rada od 1976. radi kao službenik DSJS-a na različitim funkcijama. Od utemeljenja Saveza Hrvata u Mađarskoj (1990) je tajnik te organizacije a nakon prvih izbora za samoupravna tijela nacionalnih manjina u Mađarskoj (1994) izabran je za predsjednika Zemaljske samouprave Hrvata u Mađarskoj.240Mijo Karagić, Slobodni putovi, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1987241Pripovijetka Jesen objavljena je najprije pod naslovom Marija, to si ti, Narodne novine, br. 8., 20. veljače 1986.242Pripovijetka Bijeli karanfili nosila je prvobitno naslov Crvene ruže i objelodanjena je u prvom broju „Nevena“ (prosinac 1982.). U skladu je s promjenom naslova autor sintagmu "crvene ruže" svuda zamijenio sintagmom "bijeli karanfili".243Mijo Karagić, Prvo polivanje, Narodni kalendar 1977.244Mijo Karagić, Zec, „Glas“, časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja, Budimpešta, God. 1., br. 2-3., 1989.
170
Karagićeve pripovijetke nasljeđuju tradicionalni realistički model
pripovijedanja koji se djelatnošću Petreša i A. Karagića već udomaćio u bunjevačkohrvatskoj
književnosti, ali povremenim psihološkim opservacijama i uvlačenjem esejističkih elemenata
u tkivo teksta Karagić nastoji modernizirati svoj književni izraz. Fabule nisu zamršene,
pretežito su jednolinijske s umetnutim retrospekcijama, redovito počinju kratkom slikom iz
prirode ili odmah nastupa glavni lik koji je prikazan u presudnom trenutku svoga života.
Neophodne podatke za razumijevanje pripovijetke čitatelj najčešće saznaje putem već
spomenutih retrospekcija. Tenzija ili dramatičnost pripovijedaka proizlazi iz sukoba glavnog
lika s njegovom okolinom, društvom te, u krajnjoj liniji, sa svijetom oko njega. Rješavanje
sukoba između subjektivnog i objektivnog principa, između pojedinca i zajednice ili društva
jest ono što najviše zaokuplja Karagića kao pisca.
Ljubav kao motiv jest presudan pokretač glavnih likova Karagićevih
pripovijedaka te im nerijetko predodređuje budući život („Jesen“, „Bijeli karanfili“).
Međutim, ljubavna je priča katkad samo izlika za pripovjedača kako bi mogao progovoriti o
problemima s kojima se susreću mladi hrvatski intelektualci u suvremenom mađarskom
društvu. No ona je nužna radi čitatelja kojega autor mora na taj način zainteresirati i njegovu
pozornost zadržati na tekstu kako bi uspio u svojoj nakani, čime se otvara drugi značajan
tematski kompleks Karagića: položaj intelektualca, pripadnika hrvatske nacionalne manjine u
vlastitoj domovini. Ta su dva tematska kompleksa toliko isprepletena da ih je gotovo
nemoguće lučiti. Autor nerijetko pokreće (dotiče) toliko problema unutar jedne pripovijetke
da ih ne može riješiti u zadanim okvirima te tekstovi tako ostaju fragmentarni.
U Karagićevoj vizuri hrvatski intelektualci u Mađarskoj, podrijetlom sa sela,
svoje su škole i studije završili u gradu, a na selo se vraćaju s novim životnim shvaćanjima i
novim načinom života. Kako se više ne mogu do kraja identificirati sa seoskom sredinom, a
grad ih ne prihvaća u potpunosti, postaju ljudi bez korijena. U nastojanju da ponovo izgrade
svoj život, pronađu izgubljeni smisao, izgubljenu harmoniju, nerijetko dolaze u sukob sa
svojom okolinom. Na taj je način i u književnosti Hrvata u Mađarskoj problematiziran odnos
selo-grad koji je od epohe realizma stalno nazočan u hrvatskoj književnosti.
Karagićev književni rad s jedne strane nastavlja bunjevačkohrvatsku
pripovjednu tradiciju koja se očituje u angažiranom stavu, u često izraženoj jasnoj piščevoj
poruci i prihvaćanju prosvjetiteljske koncepcije književnosti.245 Osim toga, narodnosna 245U intervjuu Pitamo Miju Karagića o našem književnom trenutku na pitanje Živka Mandića „Što je uloga jednog narodnosnog pjesnika ili pisca?“ Mijo Karagić odgovara: "Uloga i zadatak narodnosnog književnika ne razlikuje se od uloge zadataka književnika koji pripadaju jednom brojčano većem narodu. (...) Narodnosni
171
zadaća pisca nametnula mu je didaktičnost, odnosno obaveznost određene, društveno
konstruktivne poruke djela.246 Možda je baš zato Karagić sklon jasnom formuliranju poruke
koja redovito dolazi na kraju pripovijetke i poprima oblik pouke, pri čemu autor često poseže
za poslovicama i izrekama kako bi potkrijepio izneseni zaključak.
S druge strane, pisac pokušava modernizirati svoju pripovjedačku tehniku
uvođenjem unutrašnjih monologa, esejističkih elemenata i poniranjem u svijest likova
(„Čovjek na poljskom putu“). Karagić je najbolji kada se ne udaljava previše od
tradicionalističkog načina pripovijedanja i kada nastoji temu iscrpsti, a fabulu zaokružiti
(„Stranac“, „Majstor Marko“, „Bijeli karanfili“). Zacijelo je i Ž. Mandić mislio na te
pripovijetke kada je ustvrdio: Sve je u njima besprijekorno ispričano, čitljivo i primjereno
našoj čitateljskoj publici.247 Čini se, kako je intencija autora bila s jedne strane pisati za
Hrvate u Mađarskoj, o njihovim problemima, o njihovim svakodnevicama na njima primjeren
način, a s druge zadovoljiti estetske kriterije i približiti se proznom stvaralaštvu matičnog
naroda.248 Kada uspijeva pomiriti te dvije u svojoj biti suprotne tendencije ili ih barem
približiti, nastaju najbolja Karagićeva ostvarenja. Ne uspijeva li u tome, pripovijetke djeluju
nezaokruženo, fragmentarno, tema nije dovoljno razrađena pa nam se čini da čitamo skice ili
predradnje za neko sveobuhvatnije djelo koje tek treba nastati.
Nakon kratkog pregleda pripovjedačke umjetnosti trojice autora nameće se
zaključak da zajedničke crte i osobitosti njihova stvaralaštva omogućuju govoriti o
bunjevačkohrvatskoj pripovjednoj tradiciji. Prije svega valja reći kako sva trojica prihvaćaju
prosvjetiteljsku koncepciju književnosti, stoga su za njih, prije svega, važni izvanestetski
ciljevi (očuvanje vlastitog jezika i nacionalnog identiteta) koji su nerijetko formulirani sasvim
jasno u obliku poruke. Upotrebljavaju realistički pripovjedni model naslijeđen iz XIX.
stoljeća s jednostavnom nerazgranatom fabulom, često na granici anegdote. Dramski
intenzitet pripovijedaka proizlazi iz sukoba likova s okolinom, društvom i njegovim pisanim i
nepisanim zakonima. Na tematskoj se razini najčešće radi o ljubavnoj priči koja kod Antuna i
Mije Karagića dobiva i erotski naboj. Kako bi se ostvarila ljubav između dvoje mladih, oni
moraju svladati određene prepreke koje sprečavaju ostvarenje njihove ljubavi, a to su najčešće
književnik pišući na svom materinskom jeziku dokazuje i pokazuje bogatstvo duha te vitalnost svoga naroda."Neven (prilog Narodnih novina), br. 12., ljeto 1987. 246Đuro Vidmarović, Iz bunjevačkih tradicija, Vjesnik, Zagreb, 14. srpnja 1987.247Živko Mandić, Mijo Karagić: Slobodni putovi, Narodne novine, br. 21., 21. svibnja, 1987.248Karagić je poznavao suvremena kretanja u hrvatskoj prozi, pa i u hrvatskoj književnoj kritici. "Ni Stanko ne reče ništa jer osjeti da to nije neka zlonamjera, već možda kućni red za odrasle... Pa i literatura do Flakera, a u nas do Miloševića bila je bez traperica... Škole su prema tome još konzervativnije." /Stranac, 27. str./
172
konvencije prihvaćene od dane zajednice. Pored toga, sva trojica tematiziraju odnos selo-grad.
Istina, svaki od njih drugačije pristupa tom pitanju: Petreš se prije svega usredotočuje na
anegdotsko pričanje gdje nerijetko smiješnom ispada seoska poluinteligencija, Antun Karagić
ima uglavnom negativan odnos prema svemu onome što dolazi iz grada jer razara
bunjevačkohrvatsku seosku zajednicu, a odnos selo-grad Mijo Kragić promatra kroz
problematiku hrvatske inteligencije u Mađarskoj. Ona, naime, potječe sa sela, školuje se u
gradovima, a nakon diplome ne može se u potpunosti uklopiti niti u seosku zajednicu niti u
gradsku sredinu – likovi postaju ljudi bez korijena.
173
5.7. Dječja književnost Hrvata u Mađarskoj od 1945. do danas
Prve tekstove iz dječje književnosti (književnosti uopće) Hrvata u Mađarskoj
trebamo tražiti na stranicama novina i kalendara jer su praktično sve do 70-ih godina prošloga
stoljeća bili jedina mogućnost za objelodanjivanje književnih ostvarenja. 20. listopada 1946.
godine izlazi prvi broj „Naših novina“, lista Antifašističkog fronta Južnih Slavena u kojem su
tekstovi na hrvatskom, srpskom („hrvatskosrpskom“ ili „srpskohrvatskom“) i slovenskom
jeziku, a nastavljajući dotadašnju praksu taj će se tjednik 1957. preimenovati u „Narodne
novine“. Već su „Naše novine“ imale rubriku za djecu pod naslovom „Danica“, koju su i
„Narodne novine“ zadržale. U „Danici“ se javljaju i prve dječje pjesme u književnosti Hrvata
u Mađarskoj. Najplodniji je Marko Dekić, ali dječju poeziju pišu još Mate Šinković i Stipan
Blažetin. Kao i ostala poezija, i dječja je prigodničarskog karaktera sa snažno izraženom
pedagoškom tendencijom. Pored tradicionalnih tema dječje poezije iz XIX. stoljeća (škola,
kućni ljubimci, godišnja doba, blagdani itd.) pojavljuju se pjesme koje aktualiziraju tadašnji
društveni kontekst (primanje u pionire, radne akcije, taborovanja itd.). Dobro se to vidi i u
antologiji „U kolo“249, gdje je pored ostalih pjesama Marko Dekić objavio izbor od 12 dječjih
pjesama pod naslovom "Dečje pesmice"250. Te su pjesme prva značajnija manifestacija dječje
književnosti među Hrvatima u Mađarskoj.
Paralelno s narastanjem književne produkcije i boljim izdavačkim
mogućnostima251, dječja književnost postupno zauzima mjesto koje bi joj u normalnim
književnim uvjetima trebalo pripadati. Ipak, do prve knjige izrazito namijenjene dječjoj
čitateljskoj publici čekalo se sve do 1980. godine, kada je objelodanjena skupna zbirka dječjih
pjesama trojice autora, S. Blažetina, M. Dekića i Lj. Galića pod naslovom „Sunčana
polja“252. M. Dekić kreće se stazama utrtim u antologiji „U kolo“, o čemu svjedoči i činjenica
da je većinu pjesama iz antologije uključio i u ovu knjigu. S. Blažetin je u knjizi zastupljen s
31 pjesmom od kojih neke ne možemo ubrojiti u uže shvaćenu dječju poeziju. Međutim,
istodobnim unošenjem humora i igre kao najbitnijeg elementa dječjega poimanja svijeta, u
svojim najboljim pjesmama (npr. „Zekin doručak“, „Roda i moda“) Blažetin čini stanovit 249U kolo, Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj, Demokratski savez Južnih Slovena u Mađarskoj, Budimpešta, 1969. (U knjizi nije naznačena godina izdanja.)250Već i sami naslovi pokazuju u kojem se tematskom krugu kreće autor: Stiže nam Deda Mraz, Ciča zima, Na Međunarodni dan dece, Oktobar, Dok pahulje sitne lete itd.251Mađarska je vlada 1976. zadužila Poduzeće za izdavanje udžbenika iz Budimpešte za tiskanje izdanja nacionalnih manjina. Naziv poduzeća u originalu glasi: Tankönyvkiadó Vállalat, Budapest.252Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1980. (Ljubinko Galić je srpske nacionalnosti.)
174
odmak od do tada uvriježene poetike dječje pjesme. Time se približava suvremenoj hrvatskoj
dječjoj poeziji i ujedno pokazuje pravac prema kojemu će ubuduće težiti.
Hrvatski književnici u Mađarskoj, svjesni svoga položaja i odgovornosti prema
svojoj nacionalnoj manjini, okreću se najmlađim čitateljima jer im je jasno kako se čitateljska
publika ne stvara od danas na sutra, treba je izgraditi, odgojiti, pripremiti za recepciju
složenijih književnih ostvarenja. Vjerojatno je iz sličnih pobuda nastala i dječja poezija Mate
Šinkovića. U njegovoj posthumno objelodanjenoj zbirci „Na našoj Gori“253 nalazi se 15
dječjih pjesama na gradišćanskohrvatskom jeziku. Dječje pjesme Šinkovića kreću se unutar
tradicionalističke dječje lirike u duhu XIX. stoljeća. Motivi su, kao i kod većine ostalih
autora, uzeti iz školskog života ili se tematiziraju veći praznici, pa čak i neki kršćanski
blagdani („Sv. Nikola“, „Božić“ itd.), što se kod ostalih ne javlja. Pjesme su najčešće
opterećene jasnom pedagoškom tendencijom i izravnim porukama. Šinkoviću je i ovdje bilo
najviše stalo do odgoja i poučavanja. Kada, međutim, na tragu usmenoknjiževne baštine
(brojalice i bajalice) svoga zavičaja prihvaća igru kao bit dječjeg viđenja svijeta, nastaju
njegove najbolje dječje pjesme („Mikula“, „Rebac“, „Zimsko veselje“). Šinković piše
jezičnim idiomom svog rodnog Koljnofa, čime također naznačuje kome su u prvom redu
namijenjene te pjesme.
Zimsko veselje
Snig sad padje
tiho, laglje,
pod puni se
belo je sve.
Dica viču,
rado kriču,
sanke najper
z briga hajder!
Doli fuzat,
drhtat, luzat,
bukte z sniga
253Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1981.
175
brcat v biga.
Ruljat deda
z sniga z leda,
smrzle curke
prebost Turke.
V snigi valjat,
vse podrapat,
ložit oganj,
uz vrbov panj.
Oganj puhat,
ruke hukat,
borno drivo
to božićno –
ono skončat
cukor nošat.
Vo su šale
dive male,
radost zimske,
od vse dice.
Kao što je poslije 1945. cjelokupna književnost Hrvata u Mađarskoj u znaku
poezije, tako je, vidjeli smo, i s dječjom književnošću. No početkom 80-ih godina nastaju
prve promjene, a pojavom romana za djecu „Bodoljaši“254 Stipana Blažetina već možemo
govoriti i o dječjoj pripovjednoj prozi. Dječjim se romanom „Bodoljaši“ autor vraća u svoje
rodno selo i opisuje događaje iz svoga djetinjstva pa djelo ima autobiografski karakter.
Roman obrađuje već tradicionalnu i popularnu temu dječjih romana: sukob i suparništvo
među dječjim družinama. Pisac primjenjuje realističku pripovjednu tehniku s jednolinijskom
fabulom koju gradi stupnjevito. Svakim se poglavljem (ima ih 17) približavamo "konačnom
obračunu" dviju dječjih družina (Bitka u Bodolji) čime roman završava. Fabula je vješto
vođena, a likovi duboko ukorijenjeni u svoju okolinu. Ta je činjenica potkrijepljena i
uporabom dijalekta (santovačkog mjesnog idioma) u dijalozima. Premda nas roman podsjeća
254Bodoljaši su najprije objavljeni u nastavcima u Danici, dječjoj rubrici Narodnih novina. Prvi nastavak je objavljen u br. 36. 3. rujna 1981., a posljednji u br. 20., 20. svibnja 1982. godine. Roman je kasnije objelodanjen i u knjizi: Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1986.
176
na „Dječake Pavlove ulice“ Ferenca Molnára ili na romane o dječjim družinama Mate
Lovraka, jednostavnošću je i iskrenošću autor uspio često rabljenu temu ispričati na svoj
osobit način čemu santovačka ikavica daje posebnu čar. Treba također naglasiti kako su
„Bodoljaši“ do danas jedini roman u književnosti Hrvata u Mađarskoj. Objavljujući neke
ulomke, autor je najavio i drugi dio romana255.
Pored zbirke dječje poezije „Sunčana polja“ i romana „Bodoljaši“, treće je
značajno ostvarenje iz prve polovice 80-ih godina knjiga Marge Šarac „Svet oko mene“256.
Prožeta je školom i školskim duhom uopće, a neskrivena je želja autorice podučavanje i
odgajanje. Priče i nisu ništa drugo negoli ilustracije odgojnih ciljeva, one pružaju primjer
djeci, odnosno, pokazuju kako se treba i kako ne treba ponašati. Zbog takvog stava nikad ne
izostaje jasno formulirana pouka, a fabule su, pak, izmišljene samo radi njih. Najuspjelije su
one priče u kojima autorica opisuje dječju igru i nestašluke, ali je pedagoška tendencija i tamo
previše nazočna. Posebno je pitanje jezika kojim autorica piše: naime, sve su priče napisane
pretežito srpskim jezikom, a radovi Marge Šarac objavljeni od kraja osamdesetih godina
svjedoče o njezinom okretanju prema hrvatskom književnom jeziku.
Kao i M. Šinković i drugi gradišćanskohrvatski pjesnik Ljudevit Škrapić
uključio je nekoliko dječjih pjesama u svoju prvu zbirku pod naslovom „Droptine“257. Gotovo
su sve pjesme sakupljene u ciklus "Našoj dici" tematski vezane za životinje. Najveća je odlika
te animalističke poezija stanovita doza humora, odnosno uvođenje igre u pjesnički tekst.
Pjesma pod naslovom „Igra“ već je na tragu onih suvremenih dječjih pjesama koje se temelje
na jezičnoj igri. Nažalost, u svojoj drugoj zbirci pod naslovom „Obračun“258 Škrapić nije
objelodanio niti jednu dječju pjesmu, premda se čini kako je krenuo u dobrom pravcu.
1989. godine Marko Dekić objavljuje zbirku dječjih pjesama pod naslovom
„Stopama djetinjstva“259. Od samoga je početka pisao i objavljivao dječje pjesme, ali za
razliku od pjesništva za odrasle, nije prošao izrazitu evoluciju. Dio je njegovih dječjih
pjesama objavljenih u antologiji „U kolo“ kasnije prenesen u knjigu „Sunčana polja“, da bi
svoje mjesto našle i u „Stopama djetinjstva“ uklopivši se nesmetano među pjesnikova novija
ostvarenja. Po motivima i temama to pjesništvo najviše podsjeća na hrvatsko dječje pjesništvo
s kraja XIX. stoljeća (A. Harambašić) i na stvaralaštvo Jovana Jovanovića Zmaja. Pedagoški
255Stipan Blažetin, Škula, Ulomak iz romana Bodoljaši II, Hrvatski kalendar 1992, Savez Hrvata u Mađarskoj, Budimpešta, 1992., 212-214. str.256Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1984.257Tankönyvkiadó, Budimpeša, 1988.258Nakladni zavod "Enikum", Budimpešta, 1996.259Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1989.
177
poziv i učiteljske godine udarile su pečat Dekićevoj dječjoj lirici, pa zbog poriva za
poučavanjem ne uspijeva prikriti pedagošku tendenciju svojih pjesama, štoviše, jasno
formuliranim porukama ju ponekad i sam ističe. Pjesme dokazuju kako je Dekić vješt
versifikator, majstor ritma i rime, ali zbog čestog variranja istih tema neizbježno dolazi do
ponavljanja („Zimska pjesma“, „Zima“, „Prvi snijeg“, „Zimska“ itd.). Pored već spomenute
školske tematike, godišnjih doba, Dekić piše i animalističke pjesme u kojima "glavnu ulogu"
igraju zečevi, žabe, medo, jelen, papiga itd. Životinje su najčešće prikazane antropomorfno u
priči koja je katkad nezanimljiva, neinventivna, dok su idealizacija dječjeg svijeta, nedostatak
prave dječje igre, nestašluka, nedostatak igre jezikom (ili u jeziku) i jezičnih kalambura glavni
nedostaci toga pjesništva. Među Dekićevim dječjim pjesmama najuspjelije su one u kojima se
vraća u vlastito djetinjstvo („Stari orah“)260, obraća dragim osobama („Najdražem biću“,
„Moja je baka bila“, „Sinu“, „Jednom djedu“) ili artikulira neki svoj stvarni doživljaj
(„Papagaj Zorba“, „Šibeniku“).
Knjigom „Tralala, tralala, propjevala svirala“261 Stipan Blažetin postao je
drugi autor koji je objavio samostalnu knjigu dječjih pjesma. U dječjoj književnosti Hrvata u
Mađarskoj njemu pripada posebno mjesto, a osim dječjih pjesama i dječjeg romana
„Bodoljaši“ napisao je jedan igrokaz („Ima jedan razred, ima jedan sat“) i četiri radioigre za
djecu koje su obrade poznatih priča („Lane“, „Djed i repa“, „Medvjed, svinja i lisica“, „Dva
gramziva medvjeda“). Objavio je šezdesetak dječjih pjesama u knjigama „Sunčana polja“ i
„Tralala, tralala, propjevala svirala“. Po motivima i temama najveći dio tih pjesama pripada
tradicionalnoj dječjoj poeziji. Pedagoški poziv, kao i kod ostalih autora, obilježio je navedene
pjesme: teme najčešće uzima iz školskog života. I dok s jedne strane opisuje taj život
(„Zdravo školo“, „Kućni red“), s druge strane želi pomoći učenicima u svladavanju pojedinih
jezičnih poteškoća putem stihovanih gramatičkih pravila („Što se piše velikim početnim
slovima“, „Rečenica“) ili gomilanjem riječi u kojima se nalaze suglasnici i suglasnički
skupovi čiji pravilan izgovor stvara poteškoće kod učenika („Ljuljanje“, „Čiča i čvorak“). Taj
drugi pristup podsjeća na dio Nazorovih dječjih pjesama nastalih iz sličnih pobuda.
Drugu skupinu čine pjesme s tradicionalnim animalističkim motivima („Zekin
doručak“, „Roda i moda“, „Micko i Gricko“). Najbolje su među njima one humoristično
260"U tim lirskim ostvarenjima poput crvene niti provlači se autorova duboka psihološka veza s rodnom grudom, koja mu je ispočetka bila uporištem u prvim koracima u život, a u zrelosti ostala utjehom." Ž[ivko] M[andić], Laka krila sjećanja, Narodne novine, br. 48., 30. studenog 1989.261Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest 1991.
178
intonirane ili one koje sadrže neku dosjetku, šalu, a upravo je neusiljen humor i igra ono što
daje svježinu i modernost najboljim Blažetinovim dječjim pjesmama:
Roda i moda
Juče sam djeco ugledo rodu,
Kako po polju gazi vodu.
Crvene čizme,
Haljina crno-bijela.
Kao i prije!
Ništa se promijenila nije.
Juče sam djeco ugledo rodu,
Kako po polju gazi vodu.
Gledah je gledah,
Mišljah i pitah,
Upitah rodu.
Zar rodo stvarno ne znaš za modu?
Na tragu suvremene hrvatske dječje poezije (G. Vitez, Z. Balog) uvodi, premda još
uvijek skromno, jezičnu igru u dječju poeziju Hrvata u Mađarskoj:
Moje škole
Prvo se trebalo
A onda zadaću
Poneke misli
A što mi vele,
Sve bilježnice
Što nisam znao,
Nedovršeno
Kako mi brzo prođe
Kako da bude
I što sam rekao:
UPISATI,
PISATI,
SPISATI,
ZAPISATI,
ISPISATI,
PREPISATI,
DOPISATI.
OPISATI.
PROPISATI.
POTPISATI.
Zadnji ciklus zbirke Suncu u oči (1999) pod naslovom Unukijada sadrži pjesme
posvećene unucima. U svojim dosadašnjim dječjim pjesmama autor se najčešće zadržavao u
sferi „javnog” dječjeg svijeta (škola, tabori, dječje zajednice itd.) dotle je sada u prvom planu
„privatni” ili čak „intimni” svijet djece i odraslih koji ih okružuju. Teme ovih pjesama uzete
su iz svakodnevnog, običnog, „privatnog” života, takoreći iz „empirijske stvarnosti” što
lirskom protagonistu osigurava uporišta u suvremenom jurećem svijetu. Najčešće je ispričana
neka zgoda, mali događaj koji se završava poantom ili nekom humorističnom dvosmislenom
dosjetkom. U ovim tekstovima rijetko ima pedagoških poriva, njima se izravno ne poučava.
Najuspjeliji tekstovi podjednako govore djeci i odraslima, zapravo o njihovom zajedničkom
svijetu. Blažetin se kreće prema višeslojnoj dječjoj poeziji koja uključuje humor, igru, ali i
osebujno viđenje svijeta iz dječje perspektive:
Daljinski upravljač
Kada je Tomislav počeo da se kreće
Četveronoške po cijeloj sobi da se šeće,
Prvi put oko malenog stola,
Obiđe skoro od sobe pola.
Smeđa ga polica knjiga privuče,
Da koju knjigu sa nje povuče.
Dođe do peći, ormar ručicom takne,
Pa se do zrcala zatim odmakne.
A onda ležaj široki slijedi,
Na kojem Dida, komotno sjedi.
Tad Didin trbuh posta mu meta,
Kao na vrhu iznad svijeta.
Al kad na ležaju daljinski spazi,
Krene brzinom, svakog da zgazi.
Jer to je čudo baš s neba palo,
Do njega mu je najviše stalo.
Ručicom brzo daljinski zgrabi,
Kao da njime program vabi.
I gle, prstićem gumbek pritisne,
Te zatim bučno, dugačko vrisne.
A na ekranu spiker se javi:
„Tomislav majstor je, majstor je pravu.“
A onda drugim kanalom hoda,
Zna da je danas baš takva moda.bo
Sjediš u sobi, u fotelji,
Kanale mijenjaš po svojoj želji.262
O vrijednosti Blažetinove dječje poezije govori i činjenica da su mu pjesme uključene
u dvije antologije hrvatske dječje poezije.263
Zbirkom Djeci a ne samo...264 i Đuso Šimara Pužarov okušao se u dječjoj
lirici. Već i sam naslov knjige pokazuje kako se i sam autor kolebao u određivanju svojih
pjesama. I doista, uzmemo li u ruke zbirku, odmah će nam postati jasno kako je tu ipak
naglasak na onom a ne samo... iz naslova. Pored uspjelih "pravih" dječjih pjesama („jutro“,
„stube“), nalazimo i takve koje su poprilično daleko od dječjeg poimanja svijeta („mala
zafrka“, „bezbožna postelja“). Najuspjeliji su stihovi u kojima, poput već spomenutih
gradišćanskohrvatskih pjesnika (M. Šinković, L. Škrapić), imitira pučke bajalice i
razbrajalice.
Nakon kratkih priča za djecu Marge Šarac javila se još jedna autorica sličnoga
usmjerenja. Objelodanivši knjigu „Vrteći vrtić“265 Katarina Gubrinski-Takač njezinim je
estetskim oblikovanjem približila hrvatsku dječju knjigu suvremenim tendencijama. Knjiga je
to velikog formata, lijepo opremljena i sa slikama u boji. Svojim vanjskim izgledom
uspostavlja standarde do tada nedosegnute u knjigoizdavaštvu Hrvata u Mađarskoj. Priče su
uzete iz svakodnevnog života, a redovito opisuju i neku jednostavnu igru i iako je i tu
naglasak na odgojnoj komponenti, prihvaćanjem igre kao najvažnijeg sastavnog elementa
dječjega shvaćanja stvarnosti autorica uspijeva stvoriti štivo blisko dječjem poimanju svijeta.
I iz ovog kratkog pregleda razvidno je kako dječja književnost Hrvata u
Mađarskoj, koja se pojavila već u antologiji „U kolo“ („Dečje pesmice“ M. Dekića) te nešto
kasnije u zajedničkoj knjizi trojice autora (Blažetin, Dekić, /Galić/) „Sunčana polja“, prestaje
biti slučajan, usputan književni proizvod na stranicama novina te se od 80-ih godina afirmira
kao poseban dio književnosti. Objelodanjene zbirke dječjih pjesama svjedoče o golemom
262 Stipan Blažetin, Daljinski upravljač, „Hrvatski katolički kalendar 1994.“, Savez Hrvata u Mađarskoj, Pečuh, 1994, str. 127.263Vidi: Joža Skok, Lijet Ikara, Antologija hrvatskog dječjeg pjesništva, Naša djeca, Zagreb, 1987. Ivo Zalar: Antologija hrvatske dječje poezije, Školska knjiga, Zagreb, 1994.264Mladost, Klub August Šenoa, Savez Hrvata, Pečuh, 1991.265Mikszáth Kiadó, Horpács, 1994.
napretku i na planu književnog izraza i na planu sadržaja. Premda je još uvijek nerijetko
nazočna jasno izražena pedagoška tendencija, sve veću ulogu dobivaju igra, mašta i
fantastika. Igre riječima katkad se pretvaraju i u nonsensnu igru, toliko karakterističnu za
hrvatsku dječju poeziju nakon Grigora Viteza, a paralelno u njezin repertoar ulazi i ljubavna
tematika. Na taj se način dječja književnost Hrvata u Mađarskoj osuvremenjuje i približava
hrvatskoj dječjoj književnosti, ponajviše u poeziji, ali i u ostalim žanrovima. Prve tekstove iz
dječje poezije (književnosti uopće) Hrvata u Mađarskoj, dakle, treba tražiti na stranicama
novina i kalendara. Prva knjiga izrazito namijenjena dječjoj čitateljskoj publici objelodanjena
je tek 1980. godine („Sunčana polja“), a do danas su izašle svega četiri samostalne zbirke
dječje poezije. Zbog posebnih uvjeta u kojima nastaje književnost Hrvata u Mađarskoj, dječja
poezija ima neka svoja obilježja koja nisu karakteristična za dječju poeziju u matičnoj zemlji.
No čini se kako u razmatranom razdoblju dječja poezija Hrvata u Mađarskoj u velikim crtama
i ubrzano prelazi one faze koje je hrvatska dječja poezija prošla od XIX. stoljeća do danas.
5.8. Usmena književnost Hrvata u Mađarskoj
Već je u XIX. stoljeću započelo sakupljanje usmenoknjiževnog blaga Hrvata s
područja koja su danas u Mađarskoj (npr. Nikola Tordinac). Sakupljački rad intenzivirao se
od 60-ih godina XX. stoljeća pa je dobar dio te bogate baštine i publiciran u hrvatskim
izdanjima u Mađarskoj.266 Ipak, cijeloj se problematici sve do današnjih dana nije prišlo
sustavno, a za sakupljena i objavljena djela zaslužni su pojedinim istraživačima koji nisu
poklanjali podjednaku pozornost svim hrvatskim etničkim skupinama u Mađarskoj.
266 Đuro Franković, Drvo nasred Podravine, Tankönyvkiadó, Budapest, 1986.Đuro Franković, Na ’vo mlado ljeto…, Pečuh, 1998.Đuro Franković, Krikus-krakus, Pečuh, 1999.Dr. Ernest Eperjessy, Šalje pismo Sibinjanin Janko…. Hrvatski znanstveni zavod, Pečuh, 1998.Balint Vujkov, Zlatni prag, Tankönyvkiadó, Budapest, 1990.Miroslav Vuk, Jačke gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj, Tankönyvkiadó, 1991.Ruža Begovac, Idem spati Boga zvati i Mariju milovati…, Hrvatski institut, Pečuh, 1993. Itd.
5.8.1. O bajkama u zbirci “Latice ivančice”
Knjiga „Latice ivančice“267 upoznaje nas s dijelom usmenoknjiževne baštine Hrvata u
Mađarskoj. U podnaslovu knjige navodi se kako se radi o “Narodnim pripovijetkama
šokačkih Hrvata u Mađarskoj”, dok u prvoj rečenici predgovora Živko Mandić ističe kako je
sakupio nasljeđe naših pradjedova, izbor pučkih pripovijedaka šokačkih Hrvata u
Madžarskoj. Unatoč takvom žanrovskom određenju tekstova koji se nalaze u spomenutoj
knjizi, sakupljač u kazalu ovako naslovno dijeli tekstove: Basne i pripovijetke o životinjama,
Bajke, Legende, Šaljive pripovijetke, Anegdote, Novelističke pripovijetke i Pripovijetke o
raznim vjerovanjima. Uočava se određena nedosljednost u žanrovskom razvrstavanju
usmenoknjiževnih pripovjednih oblika jer je, naime, očito da se priređivač pri razvrstavanju
sakupljenih pripovjednih tekstova služio dvama kriterijima. Jednom su uzeti u obzir
oblikotvorni kriteriji pojedinih žanrova, dok se drugi put koristi tematsko određenje. Prema
žanrovskom se kriteriju u knjizi nalaze basne, bajke, pripovijetke, legende, anegdote, a
pripovijetke su po tematskom kriteriju dalje podijeljene na pripovijetke o životinjama, šaljive
pripovijetke i pripovijetke o raznim vjerovanjima. Svi su ti tekstovi, kako je već rečeno,
nazvani u podnaslovu knjige pripovijetkama, no već i taj letimičan pregled ukazuje na
problem klasifikacije usmenih pripovjednih tekstova. Danas ne postoji općeprihvaćena
klasifikacija usmenih pripovjednih oblika. Naime, Tvrtko Čubelić, primjerice, za usmenu
pripovjednu prozu koristi naziv pripovijetke koje dijeli na bajke, legende i predaje, novele i
anegdote te novele o životinjama i basne.268 Premda je ova klasifikacija relativno jasna, neke
od gore iznesenih primjedbi važe i za nju.
Od 123 teksta, koliko ih knjiga sadrži, priređivač je čak 33 uvrstio među bajke koje
čine gotovo polovicu knjige, čime i bajke šokačkih Hrvata u Mađarskoj potvrđuju kako je
bajka najdulji narativni oblik: njezina je struktura kompleksnija od ostalih pripovijedaka
proznih tipova.269 Pregledamo li spomenute tekstove, možemo zaključiti da svojom
strukturom doista pripadaju bajkama. Pripovijedanje obično počinje in medias res, bez
ikakvog uvoda, ili se tek naznačuje pripovjedna situacija.
267 Latice ivančice, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budapest, 1984.268 Usp. Tvrtko Čubelić, Povijest i historija usmene narodne književnosti, Zagreb, 1988.269 Josip Kekez, „Usmena književnost“ u Uvod u književnost, Grafički zavod Hrvatske, 1983. str. 243.
Znate, kad sam ja još bila taka manja divojčica, stari su mlogo znali pripovidaka. Svit
je onda još u svašt virovo. Posidamo mi, dičina, oko našeg dide, tako kad je veče pa nam on
onda pripovida. Vrlo je zno pripovidat. Ove pripovitke se još sićam.270
Imo otac tri sina.271
Bio jedan čestiti i valjani čovek koji je živio sa tri kćere.272
Fabula je jednolinijska, teži prema svome cilju, a na putu do cilja stoje prepreke koje
glavni junak mora svladati. Opisa nema, prostor i vrijeme ne možemo razaznati.273 Kao što je
početna formula karakteristična, tako je i završetak tipičan. Uz završnu formulu nerijetko
dolazi i pouka koja redovito sadrži neku moralnu istinu.
Lipo i srićno su živili a kad im se štogod potrošilo, momak se pritvorio u čegagod,
tičicu jel drugo i od bogati’ sve nabavio i tako imali su svačega u kuće, ali i drugim
siromasima su uvik dali.274
Onda je ona postala kraljica, jel je ona to velikim strpljenjem i radem i zaslužila. Nije
zaboravila svoju mamu, već ju dovela k njoj. Ni dužje, ni kraće, već ko male mačke gaće.275
Također je karakterističan završetak kada se na naslovom postavljeno pitanje izravno
odgovara završnom formulom. Pripovjedač na taj način želi podsjetiti slušateljstvo (čitatelja)
da je cijela bajka ispričana zato da bi odgovorila na postavljeno pitanje. Istovremeno, bajka se
na taj način zaokružuje, poremećena ravnoteža ponovo je uspostavljena.
Tako je siroma momak posto kraljev zet i uvik je pomago siromake i bio je jako
pravedan. Žena mu je bila dobra i sretno su živeli sve do smrti.276
270 Vilenjak i čoban, str. 35.271 Vilinsko kraljevstvo, str. 44.272 Srebrna zdilica i rumena jabučica, str. 56.273 „Bajka je apsolutizirala vrijeme i prostor, pa je poput poslovice ageografična i ahistorična.”, Josip Kekez, „Usmena književnost“ u Uvod u književnost, Grafički zavod Hrvatske, 1983. str. 243.274 Momak pritvarač, str. 64.275 Tija voda ladna, str. 52.276 Kako je siroma momak posto kraljev zet, str. 87.
Neke bajke, kao što su, na primjer, „Vilinsko kraljevstvo“ ili „Zmijajle Majle“ imaju
nešto složeniju fabulu. U „Vilinskom kraljevstvu“ nalazi se cijela jedna umetnuta priča, čija je
funkcija, naravno, rješavanje prepreka kako bi glavni lik mogao doći do ključnih informacija
za postizanje svoga cilja. U bajci je „Zmijajle Majle“ pripovjedač otišao korak dalje: postoje
dvije priče i dva glavna lika. U prvom dijelu pratimo zmiju koja se pretvara u momka i
obrnuto, kako se osvećuje svojoj majci te kako se uspio oženiti najljepšom djevojkom u selu.
U drugom dijelu glavnu ulogu preuzima njegova žena koja kreće u potragu za svojim
odbjeglim mužem. Oni su zapravo zamijenili uloge: dok je u prvom dijelu djelatan on, u
drugom je dijelu to ona. Bajka je vjerojatno nastala spajanjem dviju odvojenih tekstova u
jedan.
Bajke imaju sve rekvizite uobičajene za taj žanr. Tu su vještice, krilati konji, vile,
zmajevi, životinje koje govore, kraljevi i kraljice, siromasi, zle maćehe itd. Pojavljuju se i
poznati motivi. Primjerice, u bajci „Mama krava“ ponavlja se poznati motiv s cipelicama iz
„Pepeljuge“, na drugom mjestu glavni lik neće smjeti pogledati krunu koja mu je potrebna za
savladavanje prepreke jer će oslijepiti; nije teško prepoznati mitološku priču o Meduzi. Tu su
i razne metamorfoze te pojedini predmeti pomoću kojih svatko može pozvati pomoć. Bajke
započinju s nekom realnom situacijom gdje je najčešće riječ o siromaštvu i nepravdi. Kako bi
se čovjek riješio siromaštva, potrebni su mu nadljudski napori, dobre sile koje će mu na neki
način pomoći, riječju, potrebna su čuda. A čudo, čudnovatost, kako to kaže Andre Jolles,
jedna je od temeljnih karakteristika bajke.277
Bajke šokačkih Hrvata u Mađarskoj posjeduju, dakle, sve one elemente književne
strukture koje žanr bajke zahtijeva. One, osobito ako su vjerno zabilježene, čuvaju i izvorni
govor hrvatskih etničkih skupina u Mađarskoj. Priređivač zbirke „Latice ivančice“ vodio je i o
tome računa: Ove usmene tvorevine, odraz iskustva života našega puka, priopćujem bez
ikakvih izmjena ili dotjerivanja, s nakanom da se sačuvaju sve osobenosti kazivačeva jezika,
stanovite arhaičnosti i osebujnost govora. Te tekstove pravo na takav način mogu koristiti i
lingvisti.
277 “…cjelina (bajke) ne znači ništa drugo osim da se osjećaj pravde nekim stanjem ili nekim zgodama pokolebao i da se sad nekim zbivanjem osebujne vrsti, nekim nizom zgoda iznova dovodi u ravnotežu, zadovoljuje. (…) Ovo očekivanje – kako bi se zapravo u svijetu moralo zbivati – čini nam se mjerodavnim za oblik bajke: ono je duhovna zaokupljenost bajke.“ Andre Jolles, Jednostavni oblici, Zagreb, 1978. str. 170.
5.8.2. Kršćanski motivi u usmenim pripovijetkama Hrvata u Mađarskoj
Promatrajući detaljnije prirodu tekstova koji pripadaju usmenoj književnosti,
nedvojbeno se nameće razmišljanje o temeljnim motivima i tematskoj poveznici koja se u
promatranoj ostavštini proteže. Razmišljanje o tim djelima nužno se spaja s pitanjima o
kontekstu tradicije kojoj pripadaju. Zapitamo li se, naime, na čemu počiva europska
civilizacija, s velikom sigurnošću možemo navesti dva ili tri temeljna stupa. Jedan stup
predstavlja sve ono što baštinimo od starih Grka i Rimljana (pa i sve što je došlo njihovim
posredništvom), drugi je upravo kršćanstvo, a treći narodna predaja. Rečeno metaforičkim
jezikom, naša kultura počiva na Homeru i Bibliji. U tom smislu, sva je književnost, umjetnost,
pa i cjelokupna naša djelatnost, određena kršćanstvom. Štoviše, možda nije pretjerano
ustvrditi da nerijetko i nekršćani (koji žive u kršćanskom okruženju) sebe definiraju u odnosu
na kršćanstvo.
Kršćanskih elemenata u književnosti Hrvata u Mađarskoj od 1945. do danas gotovo
uopće nema, dok se i u usmenoj književnosti teško može definirati sam predmet istraživanja.
Naime, u tekstovima je neusporedivo lakše detektirati eksplicitne kršćanske elemente nego
implicitne jer se može poći od biblijskih likova, mjesta radnje, kršćanskih simbola itd, iako i
pri takvoj definiciji promatranja navedenoga književnog korpusa postoje mnoge dvojbe.
Što se eksplicitnih kršćanskih elemenata tiče, u usmenim pripovijetkama katkad se
pojavljuju upravo biblijski likovi, a među njima često lik Svetoga Petra, jednog od najvećih
kršćanskih svetaca. U četirima zbirkama usmenih pripovijedaka Hrvata u Mađarskoj nalazi se
14 tekstova u kojima je jedan od glavnih likova spomenuti svetac. U zbirci „Latice
ivančice“278 priređivača Živka Mandića radi se o tekstovima „Škrtodžija Petar“ i „Putovanje
po pustinje“, u zbirci „Zlatni prag“279 Balinta Vujkova radi se o tekstovima „Zašto sveti Petar
voli dide“, „Od trišnje pečurka“, „Uvik je na Petru red“, „Bog spari“ i „Suđeno-neobiđeno“.
U zbirci priređivača Nikole Tordinca „Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz
Pečuha i okolice“280 radi se o tekstu „Pripovijetke o Bogu i Petru“ (sedam kraćih tekstova bez
naslova). U knjizi, pak, Đure Frankovića „Drvo nasred Podravine“281 niti u jednoj pripovijetki
Sveti Petar nije jedan od likova.
278 Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1984.279 Tankönyvkiadó, Budapest, 1990.280 Tankönyvkiadó, Budapest, 1986.281 Tankönyvkiadó, Budapest, 1986.
Te su tekstove i Živko Mandić i Balint Vujkov uvrstili među legende kojih je u tim
zbirkama relativno malo282. Legenda kao književni (jednostavni) oblik nastaje kao životopis
svetaca i trebala je poslužiti kao primjer ispravnog, primjerenog načina života, odnosno onoga
koji je vrijedan oponašanja. No kako bi postalo jasno što je vrijedno oponašanja, publika treba
imati konkretnu svijest o tome što ne smijemo oponašati. Nasuprot svecu mora stajati
antisvetac, nasuprot legendi antilegenda283. Budući da se Petar pojavljuje u svim našim
legendama s Isusom ili Bogom, on preuzima ulogu negativnoga primjera. Drugim riječima,
Petar u ovim tekstovima još nije svetac, on je tek učenik, sljedbenik Isusov sa svojim manama
koje ga približavaju običnom čovjeku.
Lik je Petra (Šimuna) u Bibliji prikazan pomalo dvojako. S jedne strane on je Isusov
najbliži učenik, budući utemeljitelj Crkve, ali s druge strane on je taj koji će ga zanijekati. U
našim pripovijetkama, razumije se, Isus je taj koji pokazuje primjer, poučava, taj kojega treba
slijediti. Za razliku od svetačkih legendi, u tim tekstovima, kao i u bajkama, vrijeme i prostor
apstrahirani su pa bi se opisani događaji mogli dogoditi bilo kada i bilo gdje. Naravno, ni o
Petru ni o Isusu nema posebnih informacija, one nisu niti potrebne jer tekst pretpostavlja da
publika (koja sluša legendu) ima sve potrebne informacije o njima. Fabulu čini fikcija
putovanja, kao što je i Isusov život, prikazan u Bibliji, zapravo put u smrt i uskrsnuće.
Tri su glavna motiva koji se pojavljuju na tim putovanjima: 1) motiv lakomosti ili
škrtosti („Od trišnje pečurka“, „Škrtodžija Petar“); 2) što Bog odluči nitko ne smije
promijeniti ili svatko mora imati svoga para („Bog spari“, „Suđeno neobiđeno“, „Putovanje
po pustinje“); 3) ono što je čovjeku suđeno ne može se izbjeći („Uvik je na Petru red“).
Katkad su dva motiva spojena u jednom tekstu („Bog spari“ – svatko mora imati svoga para,
ono što mu je suđeno nitko ne može izbjeći), a većina tekstova posjeduje i stanovitu humornu
notu koja ih nerijetko, pogotovo kada je riječ o tekstovima koje je sakupio Nikola Tordinac,
približava anegdotama.
Putujući dođu do jedne kuće, al u toj kući mrtvac. Lati Bog onog mrtvaca, isiče ga na
komade i metne na stol, dune na njeg i oživi ga – i puk virovo da je Bog.
U drugoj kući bio mrtvac. Petar otišo pa i on isiko mrtvaca na komade, a komade
zbaco na hrpu, diše na njeg, al mrtvac ko mrtvac. A puk lati Petra pa ga dobro nabije.
Vidivši Bog to čudo upita ga:
- Šta si radio?
282 Mandić: 6 od ukupno 123 tekstova, Vujkov: 9 od ukupno 180 tekstova.283 Andre Jolles, Jednostvani oblici, Zagreb, 1978, 41. str.
A Petar kroz plač odgovori:
- Šta sam od tebe vidio, to sam i ja radio.
- E, moj Petre, nemoj se u ono mišat, što ne znaš!
I Petar se zakleo da neće nikad više radit, što mu Bog ne kaže.284
Pored Svetog Petra postoji legenda o još jednom svecu, Svetom Iliji, a u brojnim
šaljivim pripovijetkama pojavljuje se i pop koji je najčešće predmet ismijavanja. Posebnu
kategoriju čine pripovijetke o raznim vjerovanjima u knjizi Živka Mandića „Latice ivančice“,
gdje se na poseban način miješaju elementi kršćanske vjere s prastarim vjerovanjima koja
potječu iz najstarijih razdoblja. Tu bismo doista s pravom mogli koristiti sintagmu kršćanski
elementi jer u tom slučaju ona upućuje na različitost pretkršćanskih vjerovanja i kršćanske
vjere.
284 Nikola Tordinac, Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz okolice Pečuha
5.8.3. Iz usmene u pisanu književnost: „Jozo i Jela“ u prepjevu Đuse Šimare
Pužarova
Usmenoknjiževni je tekst, kako je poznato, određen kategorijom usmenosti.
Pjesničkom preradbom usmene pripovijetke „Jozo i Jela“ od strane Đuse Šimare Pužarova,
navedeno je djelo prešlo u pisanu književnost. Na sam nastanak usmenog i pisanog
književnog teksta pored mnogih sličnosti utječu i različiti uvjeti285. To znači da usmeni način
izražavanja nužno drugačije komponira književni tekst od pisanoga.286 Usmenoknjiževni
način izlaganja uvijek vodi računa o mogućnostima recipijenta (slušatelja) što se kod
pripovijedaka u prvom redu pojavljuje kao problem ekonomije vremena, mogućnost slušanja i
duljina ili kratkoća trajanja.287 Pisana književnost ne mora imati u vidu ova ograničenja jer je
tekst pred čitateljem koji može dvaput, triput pročitati književno djelo, može se bilo kada
vratiti na nejasne dijelove itd. takvih mogućnosti pri usmenom izlaganju nema.288 Iz tih
temeljnih razlika između usmenog i pisanog načina izražavanja proizlaze i ostale stvari koje
se daju uočiti na površinskoj razini. Druga razina prijenosa obilježena je pretvaranjem
proznog teksta u stihovani, pri čemu je polazni tekst usmena pripovijetka, po samoj svojoj
prirodi narativni tekst s jednostavnom fabulom gdje i događaji bez posebnih prepreka i
promjene vremenskih perspektiva teže svome kraju.
„Jozo i Jela“ duža je pjesma koja se sastoji od 17 strofa koje su odijeljene refrenom
kojim ujedno pjesma i započinje. Valja napomenuti kako se tijekom pjesme jedan dio refrena
nekoliko puta mijenja u skladu s tonom izlaganja:
Sedam noći, sedam dana,
Divno cveće jorgovana.289
285 „Žanrovske, stilske, društvene i ostale razlike među usmenom i pisanom književnošću nastale kao rezultat dvaju različitih tipova književne komunikacije.“ Maja Bošković-Stulli, Usmena književnost u knjizi „Povijest hrvatske književnosti“, knjiga 1, Liber, Mladost, Zagreb, 1978, str. 12.286 Josip Kekez, Usmena književnost u Škreb, Stamać, „Uvod u književnost”, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1983.287 Tvrtko Čubelić, Povijest i historija usmene narodne književnosti, Zagreb, 1988, str. 166.288 „Pripovjedač ne može da radi kao pisac i da se zadržava tamo gdje bi htio, nego mora voditi računa o interesu neposredne, nazočne publike i mora imati razumijevanja za mogućnosti, koliko ga oni mogu dugo slušati; što će im privući pažnju, a što će ih u njegovu pripovijedanju odbiti od njega i razbiti im koncentraciju pažnju. Prisutna je publika kod pripovjedača vrlo važna komponenta u njegovu stvaralačkom naporu; štaviše, njegov se posao (stvaranje i pripovijedanje pripovijetke) ne može bez publike ni zamisliti.“ Tvrtko Čubelić, Povijest i historija usmene narodne književnosti, Zagreb, 1988, str. 233.289 Mijenja se sintagma divno cveće, umjesto koje dolaze sljedeće zamjene: vene cveće, pupa cveće, miris cveća, hlapi miris, rosno cveće, rosna grana.
Posluživši se refrenom Pužarov je posegnuo za karakterističnim sredstvom usmene
lirike te na taj način unosi element primjeren pjesništvu iz usmene književnosti u pisani tekst.
Svojim zlokobnim tonom i ponavljanjem broja sedam refren povećava dramatičnost i ima
ulogu intenzifikatora.
Kako je autor prepjevao pripovjedni tekst, morao je naći takvu pjesničku formu
kojoj nije strana fabula, a niti sadržaj djela. Čini se kako je traženo pronašao u baladi jer
pjesma „Jozo i Jela“ ima ostvarenu fabulu, a i završetak je dijelom tragičan290. Pužarov ne
mijenja fabulu pripovijetke, osim jednoga mjesta. Naime, u spomenutim varijantama žena čiji
muž strada u ratu odlazi kako dozvati svoga muža. Savjeti su od strane stare žene, tete, stare
babe uvijek određeni vradžbinama (donijeti ljudske kosti iz devet grobova, iskopati ljudsku
glavu itd. te poslije skuhati), a umjesto tih vračanja Pužarov u svoj tekst unosi molitvu i snagu
ljudskog srca u istom smislu.
Nada leži
još u srcu
sa molitvom
zove Jozu.
Usmena je tradicija nedvojbeno starija od pisane te čuva elemente
pretkršćanskog razdoblja kao što su i vjerovanja u vradžbine. Europska pisana tradicija,
dakako, puno mlađa od usmene, u znaku je religije, kršćanstva, stoga molitva u ovom slučaju
zamjenjuje okultne radnje prizivanja duhova.
Jela je nositelj radnje, glavni lik balade. U svim je pripovijetkama ona supruga
poginulog vojnika, dok je u Pužarovljevoj pjesmi ona nevjesta, mlada djevojka koja je još u
stanju toliko voljeti svoga dragog da ga snagom svoje ljubavi i uz molitvu (Božja pomoć)
uspijeva dozvati. Pored Jele u baladi imenuje se i Jozo. U usmenim pripovijetkama, poglavito
u bajkama, likovi nisu imenovani vlastitim imenima, pa se tako pojavljuju žena, divičica, muž,
čovek, itd.291 Čim se, međutim, baci pogled na pisanu tradiciju, možemo lako uočiti kako
290 „Balada pjeva o stradanjima i nesrećama polaganijim ritmom koji nosi tužnu intonaciju. Neka unutarnja nelagoda redovno prožima njene junake, a tragična smrt junaka njen je uobičajeni završetak.“ Milivoj Solar, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1982, str. 155.291 „Ona (bajka) je apstrahirala i sve konkretne podatke, npr. geografska imena kojima se likovi kreću, imena likova, bilo koje društvene ili povijesne realije. (...) Bajka je apsolutizirala vrijeme i prostor, pa je poput poslovice ageografična i ahistorična.“ Josip Kekez, Usmena književnost u Škreb, Stamać, „Uvod u književnost”, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1983.„Da bi pripovijedanje bilo življe i manje zamorno, da bi ga se moglo lakše obuhvatiti i slijediti, narodni, usmeni pripovjedač ne opisuje vanjštinu likova, ili prirode, ili životinja, niti zbivanja ne opisuje detaljno. (...) Slušaoci ili čitaoci sami svojom maštom oživljavaju likove i pozornicu zbivanja radnje, iz rezultata, iz dojmova koje sami
likovi najčešće imaju svoja vlastita imena, oni su ličnosti, karakteri s izraženim osobinama i
osjećajima. Pužarov želi prikazati ličnosti pa zato svoje likove i opisuje. Imena Jela i Jozo
česta su u Podravini, pomalo i tipična, stoga u određenom smislu mogu simbolizirati bilo koju
ženu ili muškarca. Posebnu pozornost autor pridaje opisu njihove ljubavi, stoga se u drugoj i
trećoj strofi ništa ne događa, odnosno nema radnje, što je u usmenoj pripovijetki nezamislivo.
One, kako ističe Tvrko Čubelić, počinju in medias res na taj način, što se radnja prikazuje već
u zapletu, a ne počinje se od detalja i pojedinosti. Sam rasplet radnje vrši se također izravno,
bez oklijevanja, ulazi se u akciju bez zatezanja.292 Pored toga, u baladi se u jednom od
najdramatičnijih trenutaka Jozo obraća Jeli i optužuje ju jer na kraju, ipak, bježi od njega i ne
želi s njim u grob:
Sram te bilo!
Sram te bilo,
nesretnico,
ti najveća
mlada kurvo!
Groba si mi
otvorila,
a na kraju
odbežala!
U pripovijetkama toga nema jer takav razgovor ne bi donosio ništa novoga u
razvijanju fabule. Navedenim razgovorom Jozo se „oživotvoruje“, kao da na trenutak prestaje
biti duh i postaje iznevjereni čovjek koji ima osobnost, karakterne crte kakvima likovi
usmenih pripovijedaka nisu obilježeni.
Svoju baladu Pužarov ne počinje fabulom već refrenom, iza kojega se u prvoj
strofi nalazi kratka najava onoga što će uslijediti, a što je, pak, karakteristično za usmene
pripovijetke. Počeci i završeci pripovijedaka su tipični i karakteristični. Da bi se pažnja
slušalaca privukla i koncentrirala na pripovijetku, pripovjedač mora što prije i neposrednije
reći ili nagovijestiti o čemu će pripovijedati293:
likovi u pripovijeci doživljavaju.“ Tvrtko Čubelić, Povijest i historija usmene narodne književnosti, Zagreb, 1988, str. 234.292 Isto, str. 234.293 Isto, str. 234.
Cvrkut ptica,
vrabac skače,
mlada ljubav
rascvetat će.
Rosna trava,
meki snovi,
po jezeru
priča plovi.
Čujem šapat,
blage reči
kako tonu
sve u sreći
što blistaše
kao svila,
tako draga,
tako mila
melodija
tamburice,
melodija
iz „Mrtvice“.
Nije izostao ni karakterističan završetak u kojem pripovjedač zaokružuje,
završava pripovjednu situaciju. Pužarov svoj tekst završava bez ikakvog zaključka i utvrđuje
jedino da je priči kraj. Usmeni pripovjedač, međutim, redovito donosi zaključak.
Zamiriše
divno sveće,
ovde je kraj
moje priče,
melodije
tamburice,
melodije
iz „Mrtvice“.
Živa otišla i živa ostala, al više nije štela da vidi svojega čoveka.
Funkcija i jednog i drugog teksta jest ista, oni djeluju poput epiloga. Pored početka i
završetka, Pužarov unosi tipičan pripovjedačev komentar u svoju pjesmu koji ima funkciju
„prelaznih formula“, još jednog elementa usmenih pripovijedaka.294
Sudite mi
bilo kako,
nastavit ću
sad ovako.
Stih Pužarova jest četverac koji je zapravo razbijeni simetrični osmerac omiljen u
usmenoj lirici, naročito ljubavnoj, ali i u hrvatskoj pisanoj književnoj tradiciji. Refren je
uvijek u osmercima čime je i grafički odvojen od strofa. Pužarov obilato rabi leksik usmene
lirike (Belo telo,/bela lica; rosno cveće/žarka ljubav; teške suze; bolni jad itd.). Bitno je
naglasiti kako je u zbirci „Stojim pred vama“ Pužarov jedino pjesmu „Jozo i Jela“ objelodanio
na mjesnom govoru rodnih Martinaca te tako preuzeo jezik predloška (pretpostavljene usmene
narodne pripovijetke).
Zaključiti je da je Pužarov sretno odabrao baladu kao pjesničku vrstu za
preradu usmene pripovijetke. Uglavnom nije iznevjerio konvencije lirsko-epske vrste, osim
možda kratkoćom svojih stihova jer je za balade karakterističniji duži stih. Ipak, svojim
kratkim stihom – što je i inače osobina Pužarovljevog pjesništva – uspio je ubrzati ritam i tako
dinamizirati pjesmu „Jozo i Jela“.
294 „Budući da su bajke dulje i složenije u svojoj građi i kompoziciji, pripovjedači se moraju posebno snalaziti kad prelaze s jedne zaokružene cjeline, ili s jednog zaokruženog dijela na drugi. Oni se i na tim mjestima, slično kao na početku i svršetku pripovijetke, služe određenim prelaznim formulama. Oni umeću ili neko pitanje postavljeno izravno slušaocu ili umetnu kraći tekst koji nije u vezi sa samim pripovijedanjem, te tako unose veću živost u svoje izlaganje i svraćaju pažnju publike na daljnja izlaganja. Prelazne se formule osobito čuju izravno od pripovjedača, dok se u zbirkama pripovijedaka često izostavlja.“ Tvrtko Čubelić, Povijest i historija usmene narodne književnosti, Zagreb, 1988, str. 236.
6. Zaključak
U ovom je radu književnost Hrvata u Mađarskoj promatrana s jedne strane unutar
vlastitih granica, a s druge strane stavljena je u svoj prirodni kontekst te se razmatra u korpusu
sveukupne hrvatske književnosti. Budući da se hrvatski književnopovijesni diskurz sve do
najnovijih vremena nije ozbiljno pozabavio problemom hrvatske književnosti koja nastaje
izvan prostora Republike Hrvatske bilo je potrebno precizno odrediti predmet. Za
označavanje sveukupne hrvatske književnosti koja nastaje izvan Republike Hrvatske, izvan
središnjeg nacionalnog korpusa, koristi se termin hrvatska književnost u dijaspori ili hrvatska
književnost izvan Hrvatske. Dva su temeljna tipa hrvatske dijaspore pa je književnost koja
nastaje u njihovim zajednicama nazvana prema tomu. Ekonomska i politička emigracija te
ljudi na privremenom radu u inozemstvu doista čine iseljeništvo jer posjeduju manje-više
sačuvanu svijest o iseljavanju pa književnost koju stvaraju te zajednice moguće je nazvati
iseljeničkom književnošću. Hrvatske nacionalne manjine u europskim državama (tzv.
povijesna dijaspora) više nemaju svijest o iseljavanju, zemlju u kojoj žive smatraju svojom
domovinom a Hrvatsku matičnom zemljom. Književnost koja nastaje u tim zajednicama
nazivamo književnošću hrvatskih nacionalnih manjina. Prema tome, književnost Hrvata u
Mađarskoj dio je hrvatske književnosti u dijaspori, odnosno one njezine grane koju zovemo
književnošću hrvatskih nacionalnih manjina. Posebno je pitanje Hrvata i hrvatske književnosti
u Bosni i Hercegovini čime se ovaj rad ne bavi, no, čini se da književni povjesničari hrvatsku
književnost iz Bosne i Hercegovine danas smatraju dijelom središnjeg književnog korpusa.
Hrvati u Mađarskoj nalazili su se, a i danas se nalaze na periferiji hrvatskog etničkog i
kulturnog prostora, a od 1918. godine odijeljeni su od matice državnom granicom koja je
nerijetko bila nepremostiva prepreka, otežavala ili katkad naprosto sprečavala normalnu
komunikaciju. Popuštanjem ideološke kontrole, poboljšanjem kulturne komunikacije s
književnim i kulturnim prostorom hrvatske države, književnost Hrvata u Mađarskoj osvaja
prostor slobode u koji ulaze strukturni elementi moderniteta a nešto kasnije, istina vrlo
stidljivo, i postmoderniteta. Izbjegava se do tada prenaglašena odgojna i društvena funkcija
književnosti, ona postaje prije svega umjetnost i nastaje radi sebe same. U pjesništvu nestaje
autoritarni subjekt, prestaje dominacija zavičajno-romantičarske lirike a nacionalno-identitetni
problemi stavit će se u drugi plan. Zahvaljujući književnim časopisima, prije svega Glasu i
Riječi koji su nastojali biti medij u hrvatsko-hrvatskoj ali i u hrvatsko-mađarskoj komunikaciji
te suvremenim komunikacijskim mogućnostima modernizirao se i dugim godinama pomno
čuvan i konzerviran tradicionalni književni prostor Hrvata u Mađarskoj. Tako se otvario
prostor za jezične igre, za još uvijek stidljivu pojavu ludističke svijesti i nastajanje humornih,
ironijskih pa čak i autoironijskih tekstova.
Zahvaljujući dijelu kroatista od sredine devedesetih godina XX. stoljeća postoji
stanoviti interes hrvatske književnoznanstvene javnosti, naročito sa slavonskoga prostora, i
prema književnosti Hrvata u Mađarskoj što je vidljivo u trajnom nastojanju da što širi krug
stručnjaka dobije informacije o književnosti Hrvata u Mađarskoj. Ovakvim pristupom pruža
se dragocjena podrška relativno slabom, ali ipak postojećem znanstvenom potencijalu Hrvata
u Mađarskoj za nastavak istraživanja.
7. Literatura
Akácok alatt: Délszlávországi magyar írók novellái. 1933. Ur. Strelitzky, Dénes.
Jugoszláviai Magyar Könyvtár. Subotica.
Anyanyelv - "államnyelv": Tanulmányok a nemzetek és nemzetiségek nyelvének
egyenrangú használatáról Vajdaságban. 1976. Ur. Dr. Rehák, László. Forum Könyvkiadó.
Újvidék.
Barac, Antun. 1959. Jugoslavenska književnost. Matica hrvatska. Zagreb.
Barić, Ernest. 1996. Hrvatski književni jezik i govori Hrvata u Mađarskoj. Riječki
filološki dani: Zbornik radova 1. Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci. Rijeka.
Barić, Ernest. 1971. Razgovor sa Djusom Š. Pužarovim. Narodne novine. 1971/52. 23.
prosinca 1971.
Barić, Ernest. 2006. Rode, a jezik?!. Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Pečuh.
Bartolić, Zvonimir. 1991. Kronika jednog kritika. Matica hrvatska. Čakovec.
Bartolić, Zvonimir. 1959. Prilog historiji govora Međimurja. Međimurska revija.
1959/1. Čakovec.
Batušić, Nikola-Kravar, Zoran-Žmegač, Viktor. 2001. Književni protusvjetovi. Matica
hrvatska. Zagreb.
Beker, Miroslav. 1985. Suvremene književne teorije. Sveučilišna naklada Liber.
Zagreb.
Benčić, Nikola. 1993. Matilda Bölcs pjeva po "Jantarskoj ciesti...". Hrvatski kalendar
1994. Savez Hrvata u Mađarskoj. Budimpešta.
Benčić, Nikola. 1998. Književnost gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921.
Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje
književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Zagreb.
Benčić, Nikola. 2000. 22010. Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921 do danas.
Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje
književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Zagreb.
Béládi, Miklós; Pomogáts, Béla; Rónay, László. 1986. A nyugati magyar irodalom
1945 után. Gondolat Könyvkiadó. Budapest.
Biti, Vladimir. 22000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Matica
hrvatska. Zagreb.
Blažetin, Stipan. 1984. Antologija mladih pesnika. Narodne novine. 1984/44. 1.
studenog 1984.
Blažetin, Stjepan. 1992. Hrvatska književnost i udžbenici književnosti za gimnazije s
’hrvatskosrpskim’ nastavnim jezikom. Naša škola. Institut za pedagogiju županije Baranja.
4/1. Pečuh.
Blažetin, Stjepan 1993. Iz problematike manjinske književnosti s posebnim osvrtom
na hrvatsku književnost u Mađarskoj. Magyarok és szlávok. Szeged.
Blažetin, Stjepan. 1996. Kajkavska ruža Jolanke Tišler. Književnost i jezik Hrvata u
Mađarskoj. Hrvatski znanstveni zavod. Pečuh.
Blažetin, Stjepan. 1998. Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas. Matica
hrvatska Osijek. Osijek.
Blažetin, Stjepan. 1996. Nacionalna svijest i djela hrvatskih književnika u Mađarskoj
od 1945. do danas. Riječki filološki dani. Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci. Rijeka.
Blažetin, Stjepan. 1991. Neki problemi u proučavanju manjinske književnosti.
Nemzetközi Szlavisztikai Napok IV. Szombathely.
Blažetin ml., Stjepan. 1989. Poslijeratna književnost Hrvata u Mađarskoj. Forum
1989/9-10. Zagreb.
Blažetin, Stjepan. 1996. Pregled književnosti Hrvata u Mađarskoj od 1945. do danas.
Godišnjak Hrvatskog glasnika. Zrinski d.d. Čakovec.
Bori, Imre. 1979. Književnost jugoslovenskih Mađara. Matica srpska. Novi Sad.
Bošnjak, Branimir. 1998. Modeli moderniteta. Zagrebgrafo. Zagreb.
Brešić, Vinko. 2001. Teme novije hrvatske književnosti. Nakladni zavod Matice
hrvatske. Zagreb.
Čizmić, I[van]. 1968. O bunjevačkoj književnosti u Madjarskoj. Narodni kalendar
1969. DSJS. Budimpešta.
Čović, Danilo. 1968. Uz pjesme pripadnika hrvatske narodnosti u evropskim
zemljama. Matica: Iseljenički kalendar 1969. Matica iseljenika Hrvatske. Zagreb.
Dani Balinta Vujkova dani hrvatske knjige i riječi. 2011. Ur. Katarina Čeliković.
Hrvatska čitaonica. Subotica.
Dani Balinta Vujkova dani hrvatske knjige i riječi. 2013. Ur. Katarina Čeliković.
Hrvatska čitaonica. Subotica.
Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara. Zbornik XII. 2010. Ur. Ćurić, Mirko;
Francem, Robert. Matica hrvatska Ogranak Đakovo - Društvo hrvatskih književnika Ogranak
slavonsko-baranjsko-srijemski. Đakovo.
Egyazon ég alatt Pod istim nebom. 1958. HNF és a Magyarországi Délszlávok
Demokratikus Szövetsége. Budimpešta.
Együtt a nemzetiségekkel. Nemzetiségi politika a mai Magyarországon. 1984. Kossuth
Könyvkiadó. Budapest.
Filipović, M; Šokčević, M. 1957. Ivan Petreš. Narodni kalendar 1958. DSJS.
Budimpešta.
Frangeš, Ivo. 1987. Povijest hrvatske književnosti. Nakladni zavod Matice hrvatske -
Cankarjeva založba. Zagreb-Ljubljana.
Gáll, Ernő. 1987. Nemzetiség, erkölcs, értelmiség. Szépirodalmi Könyvkiadó.
Budapest.
Grbić, Jadranka. 1994. Identitet, jezik i razvoj. Istraživanje o povezanosti etniciteta i
jezika na primjeru hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj. Institut za etnologiju i
folkloristiku. Zagreb.
Gujaš (Džuretin), Josip. 1971. Nekoliko reči o našem književnom delovanju i o našim
književnim i kulturnim potrebama. Narodne novine. 1971/35. 30. prosinca 1971.
Gyurok, János. 1998. A magyarországi horvátok. Gálos Nyomdász Kft. Pécs.
Horvat, Ladislav. 1987. Spominak na Matu Šinkovića. Narodni kalendar 1988. DSJS.
Budimpešta.
Hranjec, Stjepan. 1991. Jedna kajkavska ruža. Hrvatski kalendar 1992. Savez Hrvata
u Mađarskoj. Budimpešta.
Hranjec, Stjepan. 1991. O kajkavskoj književnosti pomurskih Hrvata. Kaj. XXIV/2-3.
Zagreb.
Hrvati i Mađari u svjetlu prožimanja kultura i jezika, 1997. Hrvatski znanstveni
zavod. Pečuh.
Hrvati u Mađarskoj. 1990. Migracijske teme. 6/3. Zagreb.
Hrvatski leksikon. 1996-1997. Ur. Antun Vujić. Naklada leksikon d.o.o. Zagreb.
Iz hrvatske baštine u Mađarskoj. 2005. Ur. dr. Janja Prodan. Znanstveni zavod Hrvata
u Mađarskoj. Pečuh.
Iz naše prošlosti 1. 1997. Poduzeće za izdavanje udžbenika. Budimpešta.
Iz naše prošlosti 2. 1980. Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta.
Jelčić, Dubravko. 1997. 22004. Povijest hrvatske književnosti. Naklada Pavičić.
Zagreb.
Ježić, Slavko. 1944. 21993. Hrvatska književnost od početka do danas (1100-1941).
Grafički zavod Hrvatske. Zagreb.
Jukić, Sanja-Rem, Goran. 2012. Panonizam hrvatskog pjesništva I-II. Filozofski
fakultet Univerziteta Eötvösa Loránda-Ogranak DHK slavonskobaranjskosrijemski-Filozofski
fakultet u Osijeku. Budimpešta-Osijek.
Karagić, Antun. 1946. Seosko kazalište u Bajskom trokutu. Sloboda. Antifašistički
front Slavena u Mađarskoj. Budimpešta. 16. veljače 1946.
Karagić, Mijo. 1989. Bogatstvo hrvatske književne dijaspore. Forum. JAZU.
XXVIII/9-10. Zagreb.
Karagić, Mijo. 1988. Ljudevit Škrapić: Droptine. Narodne novine. 1988/21.
Budimpešta. 26. svibnja 1988.
Karagić, Mijo. 1987. Mate Šinković Capa. Narodne novine. 1987/51-52. Budimpešta.
17. prosinca 1987.
Karagić, Mijo. 1986. Roza Vidaković: Iz dubine. Neven (podlistak Narodnih novina).
br. 10. ljeto. Budimpešta.
Kerecsényi, Edit. 1982. Povijest i materijalna kultura pomurskih Hrvata. Poduzeće za
izdavanje udžbenika. Budimpešta.
Kikić, Geza. 1971. Antologija poezije bunjevačkih Hrvata. Matica hrvatska. Zagreb.
Kikić, Geza. 1971. Antologija proze bunjevačkih Hrvata. Matica hrvatska. Zagreb.
Književnost i jezik Hrvata u Mađarskoj. 1996. Hrvatski znanstveni zavod. Pečuh.
Kovač, Zvonko. 1978. Pjesništvo narodnosti. Oko, br. 155. Zagreb. 23. veljače, 1978.
Kővágó, László. 1977. Kisebbség-nemzetiség. Kossuth Könyvkiadó. Budapest.
Kővágó László. 1981. Nemzetiségek a mai Magyarországon. Kossuth Kiadó.
Budapest.
Krpan, Stjepan. 1988. Antun Karagić. Narodne novine. 1988/35. Budimpešta. 1. rujna
1988.
Krpan, Stjepan. 1993. Hrvatski stihovi iz Mađarske. Nova matica. XLIII/1. Zagreb.
Krpan, Stjepan. 1991. Hrvatski uglednici u mađarskom Podunavlju. Biblioteka Dunav.
Tankönyvkiadó. Budapest.
Krpan, Stjepan. 1988. Gradišćanski portreti. Kršćanska sadašnjost. Zagreb.
Krpan, Stjepan. 1987. Lajoš Škrapić/Nacrt pjesničkog portreta. Narodne novine.
1987/22. Budimpešta. 28. svibnja 1987.
Kujundžić, Ivan. 1968. Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata. Matica
hrvatska. Zagreb.
Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja. 1998. Ur. E. Heršak. Institut za migracije
i narodnosti – Školska knjiga. Zagreb.
Lončarević, Juraj. 1993. Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor. Školske novine.
Zagreb.
Lőkös, István. 1996. A horvát irodalom története. Nemzeti Tankönyvkiadó. Budapest.
Lukač, Stjepan. 1987. Kratak vijek „Déli Csillaga“. Narodni kalendar 1988. DSJS.
Budimpešta.
Mandić, Marin. 1998. Utemeljenje hrvatskoga manjinskoga školstva u Mađarskoj.
Hrvatski znanstveni zbornik. Hrvatski znanstveni zavod. I/1. Pečuh.
M[andić], Ž[ivko]. 1989. Laka krila sjećanja. Narodne novine. 1989/48. Budimpešta.
30. studenog 1989.
Mandić, Živko. 1987. Pitamo Miju Karagića o našem književnom trenutku. Neven
(podlistak Narodnih novina). br. 12. ljeto. Budimpešta.
Mandić, Živko. 1987. Sit gladnu ne vjeruje. Narodne novine. 1987/47. Budimpešta.
22. studenog 1987.
Mandić, Živko. 1987. Mijo Karagić: Slobodni putovi. Narodne novine. 1987/21.
Budimpešta. 21. svibnja 1987.
Mandić, Živko. 1990. Tko čeka, taj - ne dočeka. Narodne novine. 1990/41.
Budimpešta. 11. listopada 1990.
Mikó, Imre 1981. Változatok egy témára: Tanulmányok. Kriterion Könyvkiadó.
Bukarest.
Milanja, Cvjetko. 1991. Doba razlika. Stvarnost. Zagreb.
Milanja, Cvjetko. 1989. Skica moguće tipologije poratnog hrvatskog pjesništva.
Republika, XLV/11-12. Zagreb.
Milošević, Petar. 1981. Mladi pesnici i stari otpori. Narodne novine. 1981/6.
Budimpešta. 5. veljače 1981. i nastavak 1981/7. 12. veljače 1981.
Milošević, Petar. 1991. Ogledi i kritike, Biblioteka Dunav. Tankönyvkiadó. Budapest.
Milošević, Petar. 1981. ’Panoramski snimak’ našeg pesništva. Narodne novine. 1981/50.
Budimpešta. 17. prosinca 1981.
Milošević, Petar. 1987. Pitamo Jolanku Tišler o zavičajnom dijalektu u poeziji i o
ženskom lirskom glasu. Narodni kalendar 1988. DSJS. Budimpešta.
Milošević, Petar 1981. Utuk u utuku. Narodne novine. 1981/15. Budimpešta. 9. travnja
1981. i nastavak 1981/16. Budimpešta. 16. travnja 1981.
Mokuter, Ivan. 1985. Suvremeno pjesništvo Gradišćanskih Hrvata. Narodne novine.
1985/ 9. Budimpešta 28. veljače 1985. i nastavak 1981/10. Budimpešta 7. ožujka 1985.
Nacionalno pitanje u djelima klasika marksizma u dokumentima i praksi KPJ/SKJ.
1978. Priredili. Leopold Kobasa; Vjekoslav Koprivnjak; Ines Šaškar. Naklada cdd. Centar
društvene djelatnosti Saveza socijalističke omladine. Zagreb.
Na drugoj obali. 1984. Milić Rakić-Kulturno-prosvetna zajednica Srbije. Valjevo-
Beograd.
Novak, Slobodan Prosperov. 2003. Povijest hrvatske književnosti. Golden marketing.
Zagreb.
Opća enciklopedija. 31977. Ur. Šentija, Josip. Jugoslavenski leksikografski zavod.
Zagreb.
OS lamnigu – peti. Poetika prostora. 2010. Ur. Rem, Goran. Sveučilište Josipa Jurja
Strossmayera u Osijeku. Filozofski fakultet u Osijeku. Osijek.
Pal, Šandor. 1986. Crne slutnje povratka O poeziji Josipa Gujaša Džuretina. Narodne
novine. 1986/22. Budimpešta. 29. svibnja 1986.
Pavičić, Stjepan. 1953. Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji. JAZU. Zagreb.
Pjesnici studenti Više nastavničke škole u Pečuhu. Rijek. 1981/1. Pedagoški fakultet u
Osijeku. Osijek.
Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj. 1992. Hrvatski esperantski savez. Zagreb.
Pomogáts, Béla1982. Az újabb magyar irodalom 1945-1981. Gondolat. Budapest.
Prilozi kulturnoj i književnoj povijesti Srba i Hrvata u Mađarskoj. 1982. DSJS -
Poduzeće za izdavanje udžbenika. Budimpešta.
Podravski Hrvati 1. Studije. 1988. Tankönyvkiadó. Budapest.
Podravski Hrvati 1. Studije. 1990. Tankönyvkiadó. Budapest.
Póth, Ištvan. 1987. Stazama prijateljstva. Članci i studije. Tankönyvkiadó.
Budimpešta.
Póth, István 1997. Hrvatska drama na mađarskoj pozornici. Hrvatsko kazalište -
ZSHM i dr. Pečuh-Budimpešta.
Prodan, Janja. 2008. Dijalogom kroz stoljeća. Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj.
Pečuh.
Prodan, Janja. 1995. Mjesto suvremenog pjesništva Hrvata u Mađarskoj u književnosti
većinskog i matičnog naroda. Nemzetközi Szlavisztikai Napok V. Berzsenyi Dániel
Tanárképző Főiskola Szláv Filológiai Tanszékcsoport. Szombathely.
Rem, Goran-Rem, Vladimir. 2009. Šokci u povijesti, kulturi i književnosti, Sveučilište
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Filozofski fakultet u Osijeku. Osijek.
Rječnik hrvatskoga jezika. 1991. Ur. Anić, Vladimir. Novi Liber. Zagreb.
Sančević, Zdravko. 1992. Hrvati u dijaspori i hrvatsko Ministarstvi iseljeništva.
Hrvatski iseljenički zbornik 1992. Hrvatska matica iseljenika. Zagreb.
Savremena poezija Hrvata u Mađarskoj. 1981. Priredio Luka Šteković. Izdanje
sastavljača. Virovitica.
Sekulić, Ante. 1991. Bački Hrvati. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Zagreb.
Sekulić, Ante. 1994. Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju do
1918. Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje
književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Zagreb.
Sekulić, Ante. 1993. Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju od početaka do kraja
XVIII. stoljeća. Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za
proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Zagreb.
Sekulić, Ante. 1970. Književnost bačkih Hrvata. Kritika. Sv. 5. Zagreb.
Sekulić, Ante. 1996. Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću. Sekcija Društva
hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom
iseljeništvu. Zagreb.
Stepanović, Predrag. 1986. Dugine boje, mirisi prolaznosti. Neven. (podlistak
Narodnih novina). 1986/9. Budimpešta. proljeće 1986.
Stevanović, Milutin. 1958. Vredno je o tome razmisliti. Narodne novine. 1958/17.
Budimpešta. 24. travnja 1958.
Stojević, Milorad1994. Ignac Horvat. Libellus. Rijeka.
Stojević, Milorad. 1997. Nekoliko teza o gradišćanskohrvatskoj književnosti.
Panonska ljetna knjiga 1997. Panonski institut. Güttenbach/Pinkovac.
Suvremene književne teorije. 1985. Ur. Beker, Miroslav. Sveučilišna naklada Liber.
Zagreb.
Szeli, István. 1983. A magyar kultúra útjai Jugoszláviában. Kossuth Könyvkiadó.
Budapest.
Stefka, István. 1982. Hol a haza? Nemzetiségek Magyarországon 1945-1980.
Szépirodalmi Könyvkiadó. Budapest.
Sziklay, László. 1987. Együttélés és többnyelvűség az irodalomban. Gondolat.
Budapest.
Šarošac, Đuro. 1977. Južni Slaveni u Mađarskoj. Etnografija Južnih Slavena u
Mađarskoj (Studije) 2. Poduzeće za izdavanje udžbenika. Demokratski savez Južnih Slavena
u Mađarskoj. Budimpešta.
Šicel, Miroslav. 1982. Hrvatska književnost. Školska knjiga. Zagreb.
Šinković, Mate. 1972. Iz pravoga srca, za materinski jezik. Narodni kalendar 1973.
DSJS. Budimpešta.
Škvorc, Boris. 2005. Australski Hrvati. Mitovi i stvarnost. Hrvatska matica iseljenika.
Zagreb.
Šteković, Luka. 1974. Panorama suvremene poezije Hrvata u Mađarskoj. Revija. br. 5.
Osijek.
Šteković, Luka. 1977. Poezija Hrvata u Mađarskoj. Riječi. V/3. Sisak.
Tomić, Helena Sablić-Rem, Goran. 2008. Hrvatska suvremena književnost. Sveučilište
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Filozofski fakultet u Osijeku. Osijek.
Tomić, Helena Sablić-Rem, Goran. 2003. Slavonski tekst hrvatske književnosti. Matica
hrvatska. Zagreb.
Tomić, Ljubomir. 1976. O kome, kome. Narodne novine. 1976/15. Budimpešta. 8.
travnja 1976.
Tomić, Ljubomir. 1980. Pjesnici i poezija. Narodne novine. 1980/51-52. Budimpešta.
18. prosinca 1980.
Tomić, Ljubomir. 1981. Voda u situ. Narodne novine. 1981/15. Budimpešta. 12.
ožujka 1981.
Urbani Šokci 3. Ugledni Šokci i Bunjevci. 2009. Priredili Tomić, Helena Sablić-Erl,
Vera. Šokačka grana Osijek. Osijek.
Urosevics, Danilo. 1969. A magyarországi délszlávok története. Hazafias Népfront
Országos Tanácsa. Budapest.
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. http://www.zakon.hr/z/295/Ustavni-
zakon-o-pravima-nacionalnih-manjina
Valentić, Mirko. 1980. Funkcija historijske svijesti u kolektivnoj zaštiti prava
narodnih manjina. Iseljenički kalendar 1980. Matica iseljenika Hrvatske. Zagreb.
Valentić, Mirko. 1970. Gradišćanski Hrvati od XVI. stoljeća do danas. Povijesni
muzej Hrvatske. Zagreb.
V[idaković], M[arija]. 1946. Naša ’prela’. Naše novine. 1946/7. Budimpešta. 22.
prosinca 1946.
Vidmarović, Đuro. 1979. Dva naša pjesnika u Mađarskoj. Susreti. br. 22-23. Umag.
Vidmarović, Đuro. 1996. Gradišćanskohrvatske teme. Libellus. Rijeka.
Vidmarović, Đuro. 2009. Hrvatsko rasuće. Naklada Bošković. Split.
Vidmarović, Đuro. 1995. Ignac Horvat ponovo među „Hrvaćanima“. Hrvatska revija.
XLV/1-2. Zagreb.
Vidmarović, Đuro. 1987. Iz bunjevačkih tradicija. Vjesnik. Zagreb. 14. srpnja 1987.
Vidmarović, Đuro. 1993. Između ikona i krhotina. Matica. 1993/6-7. Zagreb.
Vidmarović, Đuro. 1996. Književnost Hrvata u Mađarskoj u funkciji čuvanja etničkog
identiteta. Književnost i jezik Hrvata u Mađarskoj. Ur. Blažetin, Stjepan. Hrvatski zananstveni
zavod. Pečuh.
Vidmarović, Đuro. 1992. Ljudevit Škrapić: Droptine. Hrvatski kalendar 1992. Savez
Hrvata u Mađarskoj. Budimpešta.
Vidmarović, Đuro. 1979. Marko Dekić najpopularniji pjesnik među Južnim Slavenima
u Mađarskoj. Matica. Iseljenički kalendar 1979. Matica iseljenika Hrvatske. Zagreb.
Vidmarović, Đuro. 1990. Narodnosne manjine i matična zemlja. Narodne novine.
1990/34. Budimpešta. 23. 08. 1990.
Vidmarović, Đuro. 1993. Opasnost zaborava. Hrvatski kalendar 1994. Savez Hrvata u
Mađarskoj. Budimpešta.
Vidmarović, Đuro. 1993. Opstati u vremenu. Matica. 1993/6-7. Zagreb.
Vidmarović, Đuro. 1991. Pjesničko djelo bez potrebnog odjeka. Nova matica. 1991/8-
9. Zagreb.
Vidmarović, Đuro. 1982. Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj. Matica - Iseljenički kalendar
1982. Matica iseljenika Hrvatske. Zagreb.
Vidmarović, Đuro. 1982. Rodna ikavica i melodična kajkavica. Školske novine.
1982/12. Zagreb.
Vidmarović, Đuro. 1992. Rodoljubivost kao sastavni dio suvremenog pjesništva
Hrvata u susjednim zemljama. Hrvatski iseljenički zbornik 1992. Hrvatska matica iseljenika,
Zagreb.
Vidmarović, Đuro. 1991. Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata. Nakladni
zavod Matice hrvatske. Zagreb.
Vidmarović, Đuro. 2008. Teme o Hrvatima u Mađarskoj. Naklada Bošković. Split.
Vidmarović, Đuro. 1990. Životna bol kao tajna. Narodne novine. 1990/43.
Budimpešta. 25. listopada 1990.
Vidović, Jelisaveta. 1959. Jedna mlada Bunjevka u Budimpešti. Narodne novine.
1959/9. Budimpešta 26. veljače 1959.
Virág, Zoltán. 2007. Odnosi i glasovi u tranziciji. Matica hrvatska, Ogranak Osijek.
Osijek.
Visszhang. Zalai irók, költők antologiája. 1983. Zala megyei Levéltár. Zalaegerszeg.
Vujkov, Balint. 1971. Cvjetovi mećave. Matica hrvatska. Zagreb.
Vulić, Sanja. 2009. Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj. NIU Hrvatska riječ-Matica
hrvatska, Ogranak Subotica. Subotica.
Vukas, Budislav. 1990. Pravni položaj Hrvata u Mađarskoj. Migracijske teme. 6/3.
Zagreb.
Zakon LXXVII. iz godine 1993. o pravima nacinalnih i etničkih manjina.
Zakon CLXXIX iz godine 2011. o pravima narodnosti.
http://net.jogtar.hu/jr/gen/hjegy_doc.cgi?docid=A1100179.TV
Zalar, Ivo. 1994. Antologija hrvatske dječje poezije. Školska knjiga. Zagreb.
Zbornik radova znanstvenog skupa Zlatni danci 2. Prinos Osijeka dječjoj književnosti.
2000. Ur. Pintarić, Ana. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera Pedagoški fakultet Osijek –
Matica hrvatska Ogranak Osijek. Osijek.
Žigmanov, Tomislav. 2006. Hrvati u Vojvodini danas,. Hrvatska sveučilišna naklada-
Pučko otvoreno učilište Zagreb. Zagreb.
Žigmanov, Tomislav. 2012. Izazovi – sabiranja, sumjeravanja i tumačenja.
Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Pečuh.
Žmegač, Viktor. 1982. Književnost i zbilja. Školska knjiga. Zagreb.
8. Izvori
Blažetin, Stipan; Dekić, Marko; Galić, Ljubinko. 1980. Sunčana polja. Poduzeće za
izdavanje udžbenika. Budimpešta.
Blažetin, Stipan. 1989. Bila jednom ljubav jedna. Glas. DSJS. 1/1. Budimpešta.
Blažetin, Stipan. 1986. Bodoljaši. Poduzeće za izdavanje udžbenika. Budimpešta.
Blažetin, Stipan. 1990. Korenje. Glas. DSJS, 2/1. Budimpešta.
Blažetin, Stipan. 1998. Korenje. Hrvatski znanstveni zavod - Zemaljska samouprava
Hrvata u Mađarskoj. Pečuh.
Blažetin, Stipan. 2011. Na istom kolosijeku. KLD Rešetari-ARCA d.o.o.-Znanstveni
zavod Hrvata u Mađarskoj. Rešetari-Pečuh.
Blažetin, Stipan. 1984. Priča o Kati Kerčmarevoj. Narodne novine. 1984/11.
Budimpešta. 15. ožujka 1984.
Blažetin, Stipan. 1978. Sove bez kandža. Narodni kalendar 1979. DSJS. Budimpešta.
Blažetin, Stipan. 1981. Srce na dlanu. Poduzeže za izdavanje udžbenika. Budimpešta.
Blažetin, Stipan. 1999. Suncu u oči. Hrvatski zananstveni zavod-Hrvatska državna
samouprava. Pečuh.
Blažetin, Stipan. 1991. Tralala, tralala, propjevala svirala. Biblioteka Dunav.
Tankönyvkiadó. Budapest.
Blažetin ml, Stjepan. 1991. Krhotine. Generacijska antologija. Srpski demokratski
savez i Mladost. Pečuh.
Blažetin, Stjepan. 2003. Porcija besmisla. Hrvatski znanstveni zavod. Pečuh.
Blažetin, Stjepan. 22010. Rasuto biserje. Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj.
Pečuh.
Blažetin, Stjepan. 2010. Sjajna igra. Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Pečuh.
Bölcs, Matilda. 1992. Jantarska ciesta. Savez Hrvata u Mađarskoj - Gradišćanski
ogranak SHM - Hrvatski institut. Pečuh.
Dekić, Marko. 1979. Duga nad zavičajem. Poduzeće za izdavanje udžbenika.
Budimpešta.
Dekić, Marko. 1979. Jedno letnje popodne. Narodne novine. 1979/8. Budimpešta. 22.
veljače 1979.
Dekić Bodoljaš, Marko. 2001. Mirisi vrbika. Croatica. Budimpešta.
Dekić Bodoljaš, Marko. 2010. Pruži mi ruku... Croatica. Busimpešta.
Dekić, Marko. 1997. S bačvanske ravnice. Etnikum Kiadó. Budapest.
Dekić, Marko. 1989. Stopama djetinjstva. Biblioteka Dunav. Tankönyvkiadó.
Budapest.
Dekić, Marko: Tišine i ljubavi, Tankönyvkiadó, Budapest, 1986.
Filaković, Branko. 1991. Zatajiti korijene tuge i duge. Savez Hrvata u Mađarskoj.
Pečuh.
Franković, Đuro. 2009. Izgubljeni zeleni raj. Panonski institut. Pinkovac.
Gátai, Zoltan. 1992. GÁTAI versus GRAIĆ. Mladost - Hrvatski institut - Savez Hrvata.
Pečuh.
Gde nestaje glas? Antologija mladih pesnika. 1984. Ur. Molišević, Petar. Preduzeće za
izdavanje udžbenika. Budimpešta.
Gubrinski Takač, Katarina. 2000. Dragoljubi i krizanteme/Sarkantyúkák és
krizantémok. Croatica Kiadó. Budapest.
Gubrinski Takač, Katarina. 2006. Potražimo sunce. Croatica Kiadó. Budapest
Gubrinski Takač, Katarina. 1994. Vrteći vrtić. Mikszáth Kiadó. Horpács.
Gujaš Džuretin, Josip. 1991. Iverje/Forgácsok. Klub August Šenoa – Mladost. Pécs.
Gujaš Džuretin, Josip. 2011. Iz pozadine. Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj.
Pečuh.
Gujaš Džuretin, Josip. 1977. Povratak u Podravinu. Tankönyvkiadó. Budapest.
Gujaš, Ladislav. 1992. Dodir vremena/Az idő érintése. Mladost - Savez Hrvata - Klub
August Šenoa. Pečuh.
Horvat, Ivan. 2008. Pjesme. Panonsli institut. Pinkovac.
Horvat, Timea. 1999. Ako nisi tu. Pannonisches Institut. Güttenbach.
Horvat, Timea. 2010. Petrovisko pero. Panonski institut. Pinkovac.
Hrvatska mlada lirika. 1914. Društvo hrvatskih književnika. Zagreb.
Karagić, Mijo. 1987. Slobodni putovi. Tankönyvkiadó. Budimpešta.
Karagić, Mijo. 1989. Zec. Glas. DSJS. God. 1/2-3. Budimpešta.
Kovačić, Matija. 1999. Mrvice mog života. Hrvatska državna samouprava. Budapest.
Másszóval. Magyarországi horvát és szerb költők magyar nyelven. 1998. Baranya
Megyei Művelődési Központ. Pécs.
Mijović Kočan, Stijepo. 1993. Skupljena baština. Školske novine. Zagreb.
Pavić, Đuro/Pávics, György. 1990. Dosta/Elég. Baranya Megyei Művelődési Központ.
Pécs.
Skok, Jože. 1987. Lijet Ikara. Antologija hrvatskog dječjeg pjesništva. Naša djeca.
Zagreb.
Smoljan, Ivo. 1980. Hrvatski Odisej. Antologija hrvatske poezije o iseljeništvu. Matica
iseljenika hrvatske. Zagreb.
Šarac, Marga. 1984. Svet oko mene. Tankönyvkiadó. Budimpešta.
Šimara Pužarov, Đuso. 1991. Djeci a ne samo... Mladost - Klub August Šenoa - Savez
Hrvata. Pečuh.
Šimara Pužarov, Đuso. 2001. Još uvijek snivam. Frankovics és Társa Kiadói Bt.
Pečuh.
Šimara Pužarov, Đuso. 2009. San o majci. Croatica Nonprofit Kft. Budapest.
Šimara Pužarov, Đuso. 1989. Stojim pred vama, Biblioteka Dunav. Tankönyvkiadó.
Budimpešta.
Šinković, Mate. 1981. Na našoj Gori. Poduzeće za izdavanje udžbenika. Budimpešta.
Škrapić, Ljudevit. 1988. Droptine. Tankönyvkiadó. Budimpešta.
Škrapić, Lajoš. 1996. Obračun. Nakladni zavod „Etnikum“. Budimpešta.
Škrapić, Lajoš. 2012. Po dugoj cesti. Hrvatska samouprava Petrovo Selo. Petrovo
Selo.
Tišler, Jolanka. 1988. V modrini neba. Tankönyvkiadó. Budimpešta.
Tišler, Jolanka. 1998. V zrcalu rodice/Szívárványtükörben. Zala Megyei
Önkormányzati Közgyűlés Nemzetiségi és Etnikai Bizottsága – Balaton Régió Európa Pont
Közalapítvány. Zalaegerszeg.
U kolo. Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj. 1969. Demokratski savez
Južnih Slovena u Mađarskoj. Budimpešta. 1969. (U knjizi nije naznačena godina izdanja.)
Vargaj, Marija. 1992. Plime i oseke. Savez Hrvata u Mađarskoj - Baranjski ogranak
SHM. Pečuh.
Vidaković, Roza. 1986. Iz dubine. Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta.
ŽIVOTOPIS:
Stjepan Blažetin (u mađ. dokumentima Blazsetin István ) (Velika Kaniža, 7. siječnja 1963.) je priznati hrvatski pjesnik u Mađarskoj, književni teoretičar, književni povjesničar i kritičar, antologičar, kroatist i prevoditelj. Prevodi s mađarskog jezika. Među ostalim, preveo je s mađarskog na hrvatski "Paklene priče" Tvrtka Vujića i "mađarskog Šimića" Miklosa Radnotija.
Sin je hrvatskog pjesnika iz Mađarske Stipana Blažetina. Ni on ni njegov otac nisu smjeli dobiti hrvatsko ime kad su se rodili, jer je bilo dopušteno samo mađarsko, pa su obojica u dokumentima "István"[1].
Studirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na kojem je 1988. diplomirao jugoslavistiku, a 8 godina poslije je magistrirao na temi Književnosti Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas.
Djelatnik je kroatističke katedre na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Janus Pannonius u Pečuhu [2] . Znanstveni je tajnik Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj.
Povremeni je sudionik je Međunarodnog znanstvenog skupa "Riječki filološki dani", na kojima je sudjelovao s izlaganjima na temu "Mađarske antologije hrvatskoga pjesništva od II. svjetskog rata do danas", ""Kiklop" Ranka Marinkovića na mađarskom jeziku".
Pisao je i za tradicionalni godišnjak Hrvatske državne samouprave iz Budimpešte Hrvatski kalendar.
Pjesnički se aktivirao 1991., a prvo objavljeno izdanje je zajednička zbirka sa srpskim pjesnikom iz Mađarske Dragomirom Dujmovim. Pjesmama Stjepana Blažetina je hrvatsko pjesništvo u Mađarskoj ušlo u postmodernu.
Autor je triju znanstvenih i stručnih monografija.