U punini vremena…od 25. prosinca 2018. do 19. siječnja 2019.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXV • CIJENA: 13 KN132018 Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXV • CIJENA: 13 KN13

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXV. (2018.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Punina i iščekivanje

naša tema: U punini vremena… 2 »A kada dođe punina vremena,

odasla Bog Sina svoga« (Gal 4,4), B. Murić

Božićno otajstvo slave, D. Volarević

otajstvo i zbilja 16 Biblijsko-teološka razmišljanja:

D. Tepert, I. Šaško, A. Vučković, I. Raguž, D. Runje, S. Slišković

Rođenje Gospodinovo. Božić – Polnoćka

Rođenje Gospodinovo. Božić – Danja misa

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Sveta Marija Bogorodica

Bogojavljenje

Krštenje Gospodinovo

trenutak 40 O kađenju Djeteta Isusa u jaslicama

13 • 2018 

Slika na naslovnici:»Kada dođe punina vremena,

odasla Bog Sina svoga.«

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   13–2018.

živo vrelo 1

VPunina i iščekivanje

Vrijeme u kojemu se zbio Kristov dolazak u tijelu na svijet, za novozavjetne je pisce jedinstveno, posebno vrijeme. Evanđelist Luka bilježi da »narod bijaše u iščekivanju« (Lk 3, 15), Marko

kaže da se »ispunilo vrijeme« (Mk 1, 14), a apostol Pavao govori o »pu-nini vremena« (Gal 4, 4). Ti se pogledi svetih pisaca međusobno ne isključuju i ne suprotstavljaju. Potrebno ih je promatrati kao vidike iste preobražene stvarnosti. S Kristom, jer je on sâm Punina života, Glava svemu, Dovršetak svega, nastupila je punina vremena, ispunilo se vri-jeme, ali smo i dalje »u iščekivanju«. U iščekivanju smo njegova pot-punoga očitovanja, ‘trenutka’ kada ćemo postati dionici njegova života u slavi, dionici Božje punine. Misao o vječnosti zgodno je stoga izraziti i riječju punina. Ondje je »Sve«, »sve« koje je oslobođeno od svega pro-laznoga i suvišnoga. Ovdje smo na putu prema Punini, na putu osloba-đanja od svega što nam priječi da zadobijemo Sve. Zato je iščekivanje za vjernika način uranjanja u puninu vremena.

Punina vremena u kojoj živimo nalik je ušću rijeke. Na ušću se ona širi, predaje se nepreglednosti oceana, ali i od samoga oceana prima njegovu toplinu, slanost, okus. Ponekad osjeti i strujanje koje ide su-protno od njezina usmjerenja, uzvodno, te se uzaludno opire nadmoć-noj snazi oceana. Tako ušće nije tek na jednome mjestu; rijeka ne uvire u jednome trenutku. Ona se predaje oceanu, postupno, mirno; biva za-grljena i preobražena oceanom prije negoli se utopi u njemu i postane jedno s njime. Ondje nije nestala, nego živi u njemu, njegovim životom.

Vrijeme punine upravo je takvo – u stalnoj ‘igri’ prolaznosti s vječ-nošću. Vrijeme se na trenutke spotakne o ‘kamen’ svijeta kroz koji teče te nakratko ‘zastane’, ali ipak teče dalje. Katkada pohita brzacem, hti-jući se u potpunosti osloboditi ‘tjesnaca’ svijeta i odmah se prepustiti beskraju vječnosti, a na trenutke opet osjeti strujanje vječnosti koja njegovu tijeku daje mirnoću, sigurnost, život… Katkada pak živimo i trenutke otpora vječnosti koja nas zahvaća. Tako naši trenutci u vreme-nu punine, premda prolazni, već žive neprolaznost. Vremenito će uro-niti u vječnost, jer vječno milosno teče našom vremenitošću. Živimo u punini vremena. Iščekujući.

Urednik

NAŠA TEMA U punini vremena…

2

EEmanuel, s nama Bog! Ovo Isusovo ime najbolje sažimlje bit božićnoga otajstva. Bog silazi s visina među nas ljude, ulazi u našu povijest, uprisutnjuje se među nama na jedinstven i

neponovljiv način: utjelovljuje se i postaje čovjekom, rađa se, postaje djetetom u skrovitosti i zabačenosti zabačenog Betlehema.

Koliko djeluje jednostavnim uprizoriti ove betlehemske događaje danas po našim crkvama i domovima, toliko je i teško u potpunosti prodrijeti u to otajstvo i razumjeti ga. Svako slavljenje i promišljanje o Božiću uvijek iznova razotkriva bogatstvo i širinu onoga što nam Bog danas nudi i govori. To bogatstvo otajstva Božića uprizorujemo sva-ke godine ukrašenim borom i jaslicama. Međutim, banalizacija ovih simbola često zasljepljuje i svojim blještavilom kao da odvlači od biti koju oni simboliziraju. Dok bor ili »Adamovo drvo« simbolizira novo rađanje u Kristu, utjelovljenoj Riječi, od paloga čineći obnovljenog Adama, jaslice simboliziraju način kako će se ta obnova – pobožan-stvenjenje – zbiti za čovjeka po skromnosti i teškoći neprihvaćanja od strane ljudi, ali i blagoslovnu zahvalnost dara novoga života koju iskazuju Marija i Josip, pastiri, mudraci.

U ovome kratkom promišljanju odmaknut ćemo se od vanjštine božićnih simbola i pokušati promisliti o onome što se krije u njima, s osloncem na izraz »punine vremena« kao darovanog vremena, u kojem se zbivaju obnova i blagoslovna darovanost novoga života.

Vrijeme kao teološka veličinaKršćansko promišljanje o značenju vremena usredotočuje se uz te-meljni izričaj vjere u utjelovljenje Sina Božjega i uskrsnuće Isusa Kri-sta, a opisano je biblijskim izrazima: punina vremena, sada ili ovo vrijeme i kraj vremena. Možemo kazati kako je kršćansko poimanje vremena određeno Božjim objaviteljskim događanjem kroz povijest, kako svjedoči i Poslanica Hebrejima: »Bog koji je nekoć u mnogo na-vrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu, koga je postavio baštinikom svega i po kome je stvorio svijet« (Heb 1, 1-2). U tome izričaju može se uočiti kako postoje dvije temeljne dimenzije samoočitovanja Boga u Kristu koje se međusobno isprepliću ili, baš, utjelovljuju: ono što se

»A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga« (Gal 4, 4)

Branko Murić

Kršćansko promišljanje o značenju vremena usredo-

točuje se uz temeljni izričaj vjere u utjelovljenje Sina

Božjega i uskrsnuće Isusa Krista, a opisano je biblij-

skim izrazima: punina vre-mena, sada ili ovo vrijeme

i kraj vremena. Možemo kazati kako je kršćansko

poimanje vremena određe-no Božjim objaviteljskim

događanjem kroz povijest, kako svjedoči i Poslanica

Hebrejima: »Bog koji je ne-koć u mnogo navrata i na

mnogo načina govorio oci-ma po prorocima, na kraju,

to jest u ovo vrijeme, pro-govorio je nama po Sinu,

koga je postavio baštinikom svega i po kome je stvorio

svijet« (Heb 1,1-2).

2živo vrelo 3

S Kristom je nastupilo vrijeme punine. Vrijeme i dalje prolazi, protječe, ali ostaje ‘ispunjeno’. Ne gubi se, ne nestaje u prolaznosti, jer je u Kristu sve zadobilo novi smisao i novu vrijednost.Đuro Seder: Betlehemska noć, 2003.

naziva povijesno-eshatološkom dimenzijom koje se može izraziti riječima »u ovo vrijeme koje je posljednje« i ono što se očituje kroz kozmičko-antro-pološku dimenziju izrečenu riječima »po kome je stvorio svijet«.

Ove dvije dimenzije objave koje se utjelovljuju u Riječi međusobno su povezane na način da prva pretpostavlja drugu jer Sin, koji je posrednik Božje riječi u povijesti i koji je baštinik svih stvari, jest ona Riječ po kojoj su sazdani svemir i čovjek (usp. Iv 1, 1-5).

Time je opisano iskustvo Božje riječi kako Staroga tako i Novoga zavjeta. U starozavjetnome kontekstu ona je prepoznata kao spasonosna, djelatna, oslobađajuća i upravo stoga pobožnik može iz te obistinjene Riječi prepo-znati i pripisati joj stvarateljski temelj svega. Tako i novozavjetna zajednica vjernika susreće i osvjedočuje se na prvom mjestu po otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Kristova u spasenjsku snagu te Riječi koja se na kraju očituje kao novo stvarateljsko Božje djelovanje: »Evo sve činim novo« (Otk 21, 5).

Ovo se čini obrnutom logikom od one koju naviješta i nameće svijet, jer logika vjere polazi od ponovnoga otkrića smislenosti i spašenosti kako bi se potom dalje razotkrivala i očitovala kao bit i temelj svemira i čovjeka. Svijet ide obrnutim putem: tražeći bit i temelj svega, želi otkriti u njima smisle-nost. Logika vjere ukazuje na put, na povijesni hod po kojem se Riječ Božja očituje kao smjerokaz kroz stvoreni svijet i kroz vrijeme, kako ističe Eugen Rosenstock, na kršćanstvo obraćeni židovski prijatelj Franza Rosenzweiga: »Objava je smjerokaz. Nakon objave u prirodi postoji ‘gore’ i ‘dolje’, koji su stvarni, više nerelativizirajući: ‘nebo’ i ‘zemlja’ […] i u vremenu postoji ‘prije’

NAŠA TEMA U punini vremena…

4

i ‘poslije’, stvarni, stabilni. Stoga u prirodnome prostoru i vremenu središte je uvijek točka u kojoj ja u određenom trenutku jesam […]; u prostoru-vre-menu-svijetu objavljeno je središte koje je, upravo, čvrsta nepomična točka, točka koju ne mogu pomaknuti ako se ja ne pomaknem ili se [od nje] ne uda-ljim: zemlja je središte svijeta, a univerzalna se povijest proteže prije i poslije Krista« (F. Rosenzweig, Il nuovo pensiero, Venezia, 1983., 19-20). Vrijeme i prostor su, u toj perspektivi, određeni Riječju. Određeni su s prije i posli-je događaja Isusa Krista. Utjelovljena Riječ postaje središtem povijesti. Ono ‘prije’ ispunjeno je po Riječi, ono ‘sada’ punine vremena ostvaruje se u tijelu Riječi, ono što nadolazi – objavljeno je u osobi i nazočno u Duhu Riječi: »Kr-šćanska objava doista je poput zvijezde vodilje čovjeku koji se kreće između uvjetovanosti imanentističkoga mentaliteta i tjesnaca tehnokratske logike; ona je zadnja mogućnost koju Bog nudi da bi se iznova potpuno otkrio ne-kadašnji naum ljubavi, započet samim stvaranjem. […] Ova objavljena istina već je anticipirano mjesto u ljudskoj povijesti onoga posljednjega i odlučnoga gledanja Boga koje je određeno za one koji vjeruju i traže ga iskrenim srcem« (Ivan Pavao II., Enciklika ‘Fides et ratio’ – Vjera i razum, br. 15). Tumačenje povijesti zbog utjelovljene Riječi može biti čitano za nas kršćane kao povijest spasenja, jer se vrijeme određuje iskustvom privremenosti bivanja na zemlji, a koje je određeno povijesnim događajem kojim je i kršćanin bezuvjetno za-hvaćen kao životnom orijentacijom darovanosti smisla.

Fragmenti iz ranokršćanskog promišljanja o utjelovljenom LogosuJedno takvo, univerzalno povijesnospasenjsko čitanje povijesti načinio je sv. Justin, konvergirajući povijest Staroga zavjeta i grčke filozofije u jednu točku Logosa: prije se logos očituje kao sjemenka »u polumraku« grčke mi-sli i židovskog zakona, a sada se u tijelu, potpuno dostupan »ispravnomu razumu«, očituje kao Krist, pravi Logos. Možemo kazati kako utjelovljeni Logos obgrljuje u sebi ono najbolje od logosa i nomosa – misli i zakona. I dok potkrjepljuje svoje tvrdnje izdašno navodeći kako najizvrsnije primjere grčke misli tako i starozavjetne teofanije i svjedočanstva koje smatra očito-vanjima Logosa, Justin upozorava da je nužan oprez pri uporabi pojmova o Božjem »rođenju« ili »proizlaženju«, kako se ne bi upalo u zablude gnostič-ke uporabe tih riječi. Tumačeći izvješće o Isusovu začeću (Mt 1, 20ss.; Lk 1, 31ss.) Justin ističe i uvodi pojam Božja sila (gr. dynamis), koji poistovjećuje s Duhom Svetim po kojemu se događa ovozemaljsko rađanje Logosa. Svrhu ovoga Justinovog tumačenja Logosa možemo sažeti jednim njegovim cita-tom u kojem se nalaze obje dimenzije Božjega samoočitovanja koje smo na početku istaknuli: »Otac svemira ima jednoga Sina koji je, kao Božji Logos i prvorođenac, također Bog. On se prvo javio Mojsiju i drugim prorocima u obliku vatre i bestjelesne slike. Sada, suprotno tomu, postavši čovjekom od djevice, po volji Očevoj, za spasenje onih koji vjeruju u njega, preuzeo je na sebe uvrjede i patnje, kako bi po svojoj smrti i uskrsnuću porazio smrt« (Apologia, I, 63, 15). U pozadini iskaza nalazi se pavlovski izraz o sličnosti i jednakosti (kristološki himan u Fil 2, 6-11: »Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni…«) te

4živo vrelo 5

ivanovski izraz o istobitnosti: »Tko je mene vidio, vidio je i Oca« (Iv 14, 9). Tako Krist, utjelovljeni Logos, postaje jasno vidljivo lice Boga Oca, postaje sjecištem i posredovanim jedinstvom Božjega stvaralačkog djelovanja i po-vijesnospasenjskoga poslanja Sina.

Preko sv. Ireneja, koji će potvrditi Justinovo premještanje pojavka-oči-tovanja Boga u područje mogućnosti ljudske spoznaje Boga, te potom alek-sandrinaca, osobito Klementa Aleksandrijskog, razvijat će se ideja o unutar-njem svjetlu, o Logosu Pedagogu, onome koji prosvjetljuje, te se naglasak sve više stavlja na spoznajnu stranu vjere. Ovo postaje osobito važnom te-mom u pogledu razvoja teološke misli kao znanstvene, gdje se pobija pojed-nostavljivanje pojma vjera kao nečega nevjerodostojnoga jer pistis (vjera) je prihvaćanje prvih principa dokazivanja koji su nedokazivi te je ona time sveobuhvatnija od episteme koja se temelji na razumskim pretpostavkama. Spoznajom se poput prosvjetljenja, mističnim putem, doseže Boga: svetac je vođen Logosom, koji je svojim utjelovljenjem postao unutarnje sunce duše, putem zajedničkog gledanja Boga (usp. Klement Aleksandrijski, Stromata, VII 3, 14,1; Protr., 121, 1).

Zadržimo se ovdje još na jednome aleksandrincu koji je jedan manji spis posebno posvetio utjelovljenoj Riječi. Riječ je o sv. Atanaziju Velikom, koji u svome djelu De incarnatione Verbi Dei (kao drugi dio djela Contra gentes; ov-dje ćemo se služiti talijanskim izvatkom djela: Atanasio, L’incarnatione del ver-bo, Roma, 1976.) brani kršćansku vjeru i spoznaju o otajstvu utjelovljenoga Lo-gosa. Ovo Atanazijevo djelo zanimljivo je i stoga što je bilo rašireno i dobro prihvaćeno i čitano u ono vrijeme; za-nimljivo je i stoga što je pisano s dušom i brigom istinskoga pastira Crkve, naj-vjerojatnije u vrijeme Atanazijeva prvog progonstva, s nakanom da potakne ka-ko vjernike tako i nevjernike da pristupe otajstvu utjelovljenja po proučavanju Svetoga pisma i po čistoći svojih života. Dok se dugo vremena mislilo kako je riječ o antiarijanskome spisu, danas se stručnjaci slažu kako je najvjerojatnije Atanazijevo pastoralno pisanje ipak bi-lo usmjereno protiv viđenja kršćanstva kakvoga je predstavljao Euzebije Ceza-rejski. O čemu se zapravo radi?

Euzebije Cezarejski, kao veliki apolo-getičar »novoga kršćanstva«, onoga koje se rađa iz stanja nastaloga Konstantino-

Zagledanost u Onoga koji daje smisao svemu.Vladimir Blažanović: Rođenje u Betlehemu.

NAŠA TEMA U punini vremena…

6

vim ediktom, smatra kršćanstvo univerzalnom religijom koja poziva sve ljude da se poklone jedinomu Bogu u duhovnome bogoštovlju te se svrha utjelovlje-nja Logosa promatra kroz tu prizmu: njegovo djelo je objaviti pravoga Boga, podučiti pravome kultu i dati norme ispravnog provođenja života. Za Atanazi-ja, naprotiv, smisao kršćanstva je u dolasku Božje Riječi u tijelu, kojega je svrha obnoviti čovjekovu spoznaju Boga koja je korumpirana grijehom te povratiti besmrtnost i izvornu neraspadljivost, obnavljajući u čovjeku izvornu usklađe-nost i sličnost slike Božje. Isus Krist nije samo učitelj nove religije, nego je i nje-zin subjekt. To znači da je kršćanstvo očitovanje Riječi u tijelu kako bi iznutra preobrazilo čovjeka i svijet. Tek iz te unutarnje preobrazbe mogu se promatrati novi kult i novi moral kao posljedice.

Na početku djela možemo naći cijeli sažetak argumenta: »Spasitelj […], premda po naravi bivajući netjelesan, i Riječ-Logos, zahvaljujući dobrostivosti i dobroti svoga Oca, nama se pojavio u ljudskome tijelu za naše spasenje« (De incar., 1). To jasno pokazuje i struktura djela koja poznaje vrijeme prije utjelov-ljenja, opisano kroz stvaranje i pad čovjeka, te vrijeme od utjelovljenja koje se jednim imenom može opisati pobjedom nad smrću: obnova čovjekove sličnosti slici Božjoj koja se događa po objavi božanstva Riječi po čudesima, po spase-

nju prolaskom kroz smrt, zatim po daru neraspadljivosti po uskrsnu-ću Kristovu. Stoga se Atanazijeve antropološke postavke kreću iz-među dva pola govora o stvoreno-sti i neraspadljivosti slike. Čovjek po naravi ima sklonost rastočiti se u ništavilo, što Atanazije naziva destrukcijom čovjeka, dočim ga prilikovanost, kao njegova distin-ktivna vlastitost, stavlja u poseban odnos s Bogom. A ta vlastitost jest dar koji se duguje pobožnom stavu spram Boga i njegovu milosrđu, to jest riječ je o čistome Božjem da-ru. Bog ne može napustiti svoje stvorenje koje mu sliči samo zbog toga što je ono ogrezlo u negaciju samoga sebe, nego odlučuje da-rovati se u svojoj dobroti i time opravdati svoju Riječ. Stoga smrt, koja je ovladala čovjekom, može biti pobijeđena samo jednakim sredstvom – posredstvom Rije-či Božje koja je postala čovjekom (Atanazije, De incar., 10; naš autor tu ukazuje na 1Kor 15, 21-22: »Do-ista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih!«).

Krist se u punini vremena objavio kao »Put, Istina i Život«.Mozaik u Nadbiskupskoj kapeli

sv. Andrije, Ravenna, 6. st.

6živo vrelo 7

Važnost ovog prvoga motiva obnove sličnosti slici Božjoj za Atanazija je od iznimne važnosti jer je Spasitelj slika Oca. Čovjekova je situacija ap-surdna jer se nalazi u negaciji samoga sebe i svoje sličnosti te, mogli bismo reći, sama teološka misao o Bogu dolazi na kušnju: kako Bog istovremeno može/mora kazniti čovjeka te istovremeno ga spasiti i očuvati istinitost svo-ga obećanja i svoje riječi? Čini se da se tu nalazi jezgra onoga pitanja koje će si kasnije u skolastici postaviti dvije velike teološke struje: skotisti franjevač-ke škole i tomisti dominikanske škole. Drugim riječima: je li svrha Božjeg utjelovljenja u spasenju čovjeka, pa je time uvjetovana grijehom, ili je svrha u obnovi cijeloga stvorenja kao nešto unaprijed određeno od Boga? Glede toga pitanja mnogo je napisano, ali čini se da je jedini istinski odgovor za-državanje na stvarnome događanju povijesti spasenja i činjenici da je grijeh stvarno počinjen i da spasenje dolazi po utjelovljenoj Riječi uskrsloga, baš kako argumentira Atanazije. Upravo je to bila svrha i nakana Atanazijeva prikaza, pokazujući s jedne strane opravdanost mogućnosti da se netjele-sna Riječ utjelovi te da, s druge strane, ukaže na stvarni razlog utjelovljenja, temeljen na činjenici spasenja i obnove slike čovjekove sličnosti Bogu po besmrtnosti i nepokvarljivosti.

Tu su ujedno i granice Atanazijeva odgovora. Može se postaviti pitanje je li Atanazije dostatno odgovorio na prigovor zbog čega smrt gubi svoj žalac te na prigovor zbog čega moramo čekati konac svijeta i zašto se konačna pobjeda ne zbiva odmah sada? Atanazije još ne raspravlja na tim pitanjima te se zadovoljava tvrdnjom kako tijelo utjelovljenjem Riječi ponovno posta-je hramom koji vodi prema pobjedi besmrtnosti i neporočnosti (De incar., 26). Argument koji Atanazije daje nije toliko ‘razuman’ koliko je odraz ‘ra-zložnosti vjere i nade’ (usp. 1Pt 3, 15): »Svi učenici Kristovi obezvrijedili su smrt idući protiv nje i nisu je se više bojali, nego su ju sa znakom križa i s vjerom u Krista pregazili kao mrtvu.« (De incar., 27). Djela Krista uskrsloga koja se nastavljaju očitovati u njegovim svjedocima, koji vjeruju da je on život, za Atanazija ostaju dostatnim argumentom jer: kako je moguće da mrtav nastavlja poticati spoznaju Boga u živima?

Punina vremena – Kristovo vrijeme i vrijeme bivanja kršćanimaPosljednji nas upit dovodi ponovno do naše početne tvrdnje koju sada mo-žemo sažeti u Pavlov iskaz: »I kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga« (Gal 4, 4). O kakvome je ovdje vremenu riječ, jasno nam je iz prethod-nih uvida: vremenu prije i vremenu koje nadolazi, vremenu Zakona i vreme-nu određenom Logosovom puninom koja kvalitativno utječe na daljnji tijek povijesti, jer od te punine »svi mi primismo« (Iv 1, 16). Uporaba pojma Sin ovdje je također od velike važnosti jer njome se ukazuje kako u punini vreme-na postajemo posinjeni, a to je razlog Božjega slanja Sina. Punina vremena postaje središtem vremena. S puninom vremena, o kojoj ovdje Pavao govori, najvjerojatnije ponavljajući temeljni pra-obrazac vjere, otvara prostor onomu što će postati jasnije po Kristovu poslanju kada govori o »svome času« koji je zapravo čas ispunjenja Očeve volje. Taj čas je nepoznat, ulazi u prostor Isu-sova predanja kao Sina, a bit mu je, po svome posluhu, uključiti sve u Božje sinovstvo. To se osobito vidi u četverostrukome značenju i obliku ‘predanja’.

NAŠA TEMA U punini vremena…

8

Za novozavjetnu teologiju osobito je značajno glagolsko značenje izraza predati – predanje (grč. paradidónai). Prvo značenje (nazovimo ga: preda-ja 1) koje se može istaknuti jest ono ‘izdati-predati’ čovjeka nasilju drugoga čovjeka. U izvještajima vezanima uz Isusovo rođenje oblik toga predanja vidimo u Herodovu nalogu da se pobiju prvorođenci. Tu Herod postaje an-titip Jude i njegove izdaje: »onoga koji me izdao« ili »moj izdajnik« (Mt 26, 46). Dakle, predaja je shvaćena kao predanje, izdaja, izručenje pravednika u ruke ljudi.

Drugo značenje (predaja 2) čin je Božjega predanja ili izručenja vlastito-ga Sina »za sve nas« (Rim 4, 25 i 8, 32), »u punini vremena« (Gal 4, 4). Tre-će značenje (predaja 3) jest predanje kao dar kojega Krist čini »za nas« (Ef 5, 2), »za Crkvu« (Ef 5, 25), »za mene« (Gal 2, 20). I kao četvrto značenje (predaja 4) može se istaknuti predanje kao prenošenje, daljnje upućivanje po obećanome Duhu (usp. Iv 7, 37-39; 14, 25-26). Punina vremena tako po-staje otvoren prostor Božjega vremena dinamičnosti i isprepletenosti ovih četiriju oblika predanja. Stoga punina vremena postaje ‘prigodom’, ‘pravim časom’ (kairos) osobnoga susreta i ulaska u otajstvo Božjega spasenja. Ono se ostvaruje po bivanju u ovome svijetu.

Time dolazimo do druge naznake mogućeg odgovora. Prva kršćanska za-jednica živi od živoga iskustva susreta s utjelovljenom Riječi (prvi naraštaj učenika), njihova navještaja onoga što su »vidjeli i čuli« (usp. 1Iv 1,1-2) i ne-prestane napetosti spram iščekivanja drugoga dolaska. Napetost se ostva-ruje po onom već sada ispunjenome i onome što još nije, što je nadolazeće, pri čemu se nikada ne smije izgubiti iz vida trajnost obećanja prisutnosti imanentnoga eidos-a, Gospodinove sakramentalne nazočnosti (usp. H. U. von Balthasar, Teologija povijesti. Kerigma i sadašnjost, Zagreb, 2006.).

Kristova prisutnost, sadašnjost u vremenu, ono »sada« punine vremena povijesti postaje punina vremenâ osobne i crkvene povijesti susreta s njime. Logika utjelovljene Riječi vodi prema tome da se pra-ideja njegove vječne nazočnosti, očitovane kroz kairos Božje riječi u tijelu njezine povijesnosti prije i poslije, sada pokazuje kao istinsko ostvarenje vječnosti kroz vrijeme i vremenitost u sakramentalnoj nazočnosti. »Po izabirućoj se ljubavi vječnost unaša u srce uzaludnoga vremena koje teče prema smrti«, zabilježio je H. U. von Balthasar u djelu Cjelina u odlomku. Vidovi teologije povijesti (Za-greb, 2012., 70), što zapravo znači da Isusova izabiruća ljubav čini »sada« i »danas« kvalitativnu promjenu vremena u smislenost života, ispunja vrije-me slobodom unaprijed raspoložive budućnosti kroz predaju i prolijevanje vlastitoga bića. To je sakramentalni silazak, ili opet s von Balthasarom, uni-versale concretum et personale in re utjelovljenja Riječi.

Zaključne misliKako bi naše vrijeme postalo kairos u kojemu se naš čas povezuje s Kri-stovim časom, potrebno je spremno bdjeti poput mudrih djevica, duhom poniznim i poslušnim biti spremni čuti Riječ Djeteta po njegovu pojavku u tišini, graditi stav ‘siromašnih duhom’ kako bi se nazrelo i primilo nadola-zeće kraljevstvo, osjećati žeđ za pravednošću koja je žeđ za njegovom Riječi i rad u njegovu vinogradu, gajiti mirotvornost kako bi se njegova Riječ čula

8živo vrelo 9

u svijetu po blagosti i blagotvornosti prodora vječnosti u vrijeme našega pu-ta iščekivanja konačne pobjede. Time rođenje postaje odrednica i čovjeka i kršćanske vjere: Božić rađa novim životom i novom vjerom. Čovjek rađa-njem novoga života sudjeluje u Božjem djelu stvaranja, a Bog utjelovljenjem i očitovanjem Sina ulazi u čovjekov život pobožanstvenjujući ga i sebe čineći trajno nazočnom vječnošću u vremenitosti.

Divno je to otajstvo koje nas ispunja radošću i blagostanjem jer gledajući Sina, malenoga u jaslama, gledamo Oca nebeskoga: On je »odsjaj slave i otisak bića Božjega« (Heb 1, 3). I sâm će za sebe posvjedočiti: »Otac i ja jed-no smo« (Iv 10, 30). Rađanjem Božića povezani smo s Bogom najtješnjim vezama, što pred nas stavlja odgovornu zadaću: hoćemo li ostati u svojoj sebičnosti i nerađanjem novosti života postati Bogu »Ne-narod-moj« (Hoš 1, 9) brišući se s lica zemlje ili ćemo prihvaćanjem rađanja postati Božji mi-ljenici i sudionici u Njegovom životu?

O nama i našoj vjernosti savezu, koji s Bogom sklapamo svaki put ka-da se okupljamo na njegov poziv, ovisi hoće li čas Božića postati i naš čas rađanja u novosti života!

Sva povijest hodi prema vječnosti u Kristu.Claude Monet: Izlazak sunca, 1872.

10

NAŠA TEMA U punini vremena…

10

BBožić je redovito poiman kao blagdan radosti. Ta odrednica, iako je točna, može zamagliti drugi vidik koji božićno otajstvo želi prenijeti čovjeku – slavu. Slava je čest pojam u božićnoj

liturgiji, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što na svetkovinu Gospodinova rođenja svečano odjekuje himan Slava Bogu na visini nakon što četiri tjedna nije bila pjevana ili recitirana u nedjeljnim euharistijskim slavljima. Ovim razmišljenjem približit ćemo se zbilji slave u bogoslužjima božićnoga vremena. Krenuvši od pojma slava u suvremenome profanom značenju, preko izvornoga svetopisamskog značenja, pokušat ćemo barem dijelom osvijetliti stvarno značenje slave u liturgiji božićnoga vremena liturgijske godine, ali i više od toga.

Biti slavanU današnjoj se kulturi pojam slava rabi kao označnica za poznate oso-be ili skupine. Čini se da je po medijskome shvaćanju slavan netko tko je izdvojen, čiji stil života nije uobičajen i u skladu sa stilom živ-ljenja većine, bilo u pozitivnome bilo, nažalost, u negativnome smislu. Dakle, slava tih pojedinaca ili skupina može izvirati iz njihova rada, ostvarenja ili uspjeha koji ih je doveo do ‘poznatosti’ ili ‘slave’ (šport je uobičajen primjer za to). Nerijetko nailazimo i na ‘slavne’ koji su to samo zato jer na sebe svraćaju pozornost nečim šokantnim. U profa-nome vidiku slave, kako možemo zaključiti, slavni su izdvojeni, jer se po nečemu značajnome što je većini zanimljivo, a možda i vrijedno, razlikuju od svih ostalih, od te većine. Upravo ta izdvojenost u pozitiv-nome smislu trebala bi biti oznaka slave, tako da bi slavan mogao i tre-bao biti samo onaj tko se može postaviti kao prikladan uzor, primjer.

U svetopisamskome kontekstu slava izvorno ne znači toliko čuve-nost, koliko visok društveni položaj i ugled. Stoga, u mjeri međuljud-skih odnosa, slava, više nego ikomu drugom, pripada kralju (1Kr 3, 9-14). Na tome tragu razumijevanja lako je shvatiti zašto je slava čest Božji atribut: Bog Kralj slave, kako veli Psalmist.

Božja slava Slava ljudska ipak je nestalna i prolazna. Bilo da se odnosi na čuve-nost, bilo da se oslanja na nečiji položaj u društvu, slava je prolazna vrijednost. Psalmist zato upozorava: »Ne boj se ako se tko obogati i ako se poveća blago doma njegova: kad umre, ništa ne će ponijeti sa sobom, i blago njegovo (dosl. slava njegova) ne će s njime sići« (Ps 49, 17-18). Ovo nas navodi na zaključak da je uzornost jedna od

Božićno otajstvo slaveili: Božja slava koja proslavlja čovjeka

Domagoj Volarević

U kršćanskome razumije-vanju prvi je uzor uvijek

Bog! Stvoritelj. Dakle slava pripada najprije, pa i jedino, Bogu ali se nje-zino djelovanje i njezina

ljepota može prenijeti i na ljude. Bog ih svojim milosnim djelovanjem

može učiniti dostojnima slave, dionicima slave u kojoj je on. Može ih do-vesti do proslave. Sâmo

stvaranje objava je Božje slave jer čovjek je stvoren »na sliku Božju«. Iz toga

proizlazi da je i čovjek odsjaj slave Božje. Ipak je

ta Božja slava, darovana čovjeku, kasnije zasjenje-

na grijehom.

10živo vrelo 11 10

Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.Reljef na crkvi Bl. Dj. Marije od krunice, Nenagh, Irska.

normâ slavnosti ljudske na zemlji. U kršćanskome razumije-vanju prvi je uzor uvijek Bog! Stvoritelj. Dakle slava pripada najprije, pa i jedino, Bogu ali se njezino djelovanje i njezi-na ljepota može prenijeti i na ljude. Bog ih svojim milosnim djelovanjem može učiniti dostojnima slave, dionicima slave u kojoj je on. Može ih dovesti do proslave. Sâmo stvaranje objava je Božje slave jer čovjek je stvoren »na sliku Božju«. Iz toga proizlazi da je i čovjek odsjaj slave Božje. Ipak je ta Božj a slava, darovana čovjeku, kasnije zasjenjena grijehom. No, i dalje je prisutna i djelatna, kroz cijelu povijest spasenja. To zorno pokazuju događaji iz povijesti spasenja: objava Mojsi-ju u gorućem grmu (Izl 3, 1-15), Izaijino viđenje (Iz 6, 1-8), kao i Ezekielova viđenja Jahvinih kola i knjige (Ez 1, 4-3.15).

U Novome zavjetu već samo Kristovo rođenje, kako svje-doči evanđelist Luka, jasna je objava »slave Gospodnje«. Pastire je, kad im se nakon Isusova rođenja ukazao anđeo, obasjala slava Gospodnja (Lk 2, 9). Kod preobraženja na Gori apostoli Petar, Ivan i Jakov ugledali su slavu Gospodnju (Lk 9, 32). Kao znak slave pojavljuje se oblak iz kojega čuju rije-či: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« (Lk 9, 35).

Slava Jahvina, slava Gospodnja, u Starome zavjetu označuje samoga Bo-ga koji se objavljuje u svome veličanstvu, moći, sjaju, svetosti. To je Božja epifanija koja se objavljuje po njegovim velikim djelima i u njegovim očito-vanjima. Najgovorljiviji primjeri očitovanja slave Gospodnje, najprije kao njegove moći, u Starome zavjetu su prelazak preko Crvenoga mora (Izl 14) i Božje očitovanje Mojsiju na Sinaju (Izl 33, 18-23). Izaijino viđenje očitova-nje je kraljevske slave (Iz 6).

Novi Zavjet, na tragu starozavjetnih očitovanja, epifanijsku dimenziju slave Gospodnje povezuje s Isusovom osobom. Primjer je Proslov Ivanova evanđelja: »I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca pun milosti i istine« (Iv 1, 14). Da je Božja namjera po slavi Kristovoj učiniti ljude ponovno ‘slav-nima’, to jest dionicima Božje slave, svjedoči proroštvo starca Šimuna koji u djetetu Isusu prepoznaje »svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga Izraelskoga« (Lk 2,32). To će potvrditi i sam Isus: »Oče došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad sva-kim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao« (Iv 17, 1-2).

Božja epifanija i Božje veličanstvo dosežu vrhunac u vazmenome otajstvu. Po njemu čovjeku se otvaraju vrata Božje slave koja ga pobožanstvenjuje. Bož-ja slava nastavlja živjeti u svima koji su po vjeri Kristu pritjelovljeni, u Crkvi. Krist se sâm proslavlja u svojoj Crkvi, a to objavljenje slave najizvrsnije je za-počelo otajstvom Gospodnjega utjelovljenja i rođenja. Božićno je otajstvo sto-ga uvod u konačnu Kristovu proslavu. Vrhunac joj je u vazmenome otajstvu. To nije kraj proslave, jer se ona nastavlja i aktualizira u Crkvi – sve do konca vremena. Proslava u Crkvi je zajednička, živi ju se u zajedništvu vjere, a uvijek se iznova daruje u liturgiji, koja uprisutnjuje Kristovo djelo spasenja, njegovo ‘proslavljanje čovjeka’. Svako liturgijsko slavlje u svome je temelju proslava Boga i posvećenje čovjeka; u liturgiji čovjek postaje dionik Gospodnje slave.

NAŠA TEMA U punini vremena…

12

Slava u molitvenim obrascima božićnoga vremenaPojam slava često se susreće u liturgijskih euhološkim obrascima, čak toliko da je po-stao ‘uobičajen’ te ga katkada i ne doživimo na pravi način, odnosno ne dotiče nas njego-va snaga i značenje. Činjenica da se riječ sla-va u liturgijskim slavljima često ne primijeti ili prečuje, ne umanjuje njezinu snagu i sim-bolizam koji je stalno prisutan. Bog je ta-kođer izdvojen, neizmjerno izdvojen, iznad nas, ali opet tako blizak da nam svoju slavu približuje i daruje.

U božićnome ciklusu liturgijske godine susrećemo brojne molitvene obrasce koji nam to posvješćuju. Tako Božja slava koja se objavljuje čovjeku donosi i plodove. Temelje-ni su na iskustvu koje su donijeli sveti pisci. Svetopisamski izvještaji su živi, konkretni. Njima su nadahnute molitve i pjesme bo-žićnoga vremena. Rođenje Božje početak je konačnoga Božjega nauma da u svoju slavu privede sve ljude jer, kako veli sv. Ivan Krstitelj, svako će tijelo vi-djeti spasenje Božje. Jedan od mogućih prijevoda ovoga retka, u kojemu Ivan preuzima Izaijino proroštvo, kazat će da će ‘svako tijelo vidjeti slavu Božju’. Upravo tako nam navodi i sam Izaija (usp. Iz 40, 5). Liturgijom se ne samo sjećamo toga otajstva, nego ga održavamo živim, kako bismo od njega mogli uvijek primati plodove – slavu Gospodnju!

Spasenje naviješteno još u Starom Zavjetu, po božićnome otajstvu započi-nje konačnu aktualizaciju i ispunjenje. Put prema slavi koji je nakon prvoga grijeha bio zatvoren, nakon kojega čovjek nije više mogao neposredno vidjeti slavu Božju, sada je otvoren. U osobi Isusa Krista, Novorođenoga Kralja, Slava se Božja postupno očituje njegovim naučavanjem i čudesnim znakovima, ka-ko ih naziva sv. Ivan apostol, da bi svoj zemaljski vrhunac imala u vazmenome otajstvu. Stoga je Gospodinovo rođenje, ili kako je u ambrozijanskoj liturgiji to lijepo sročeno u naslovu lekcionara Otajstvo Gospodnjega utjelovljenja, početak vazmenoga otajstva. Nakon ispunjenja Kristova djela na zemlji, put prema slavi kao i predokus te slave aktualizira se dalje u obnavljanju spome-na i proslavi njegovih otajstava. Aktualizira se u liturgiji. Svako liturgijsko slvalje, a ne samo božićno, put je k slavi, objavljenje, odsjaj slave Gospodnje koja je na nebesima. Oni koji slave liturgiju, Kristov spomen i žrtvu na zemlji, kušaju predokus te slave. U tom smislu zborna molitva subote drugoga tjedna došašća veli: »Svemogući Bože, nek nam u srcu sine sjaj tvoje slave, te dolazak tvoga Sina rasprši svaku noć i tamu i očituje da smo sinovi svjetla.« Ovdje su krsni (sinovi svjetla) i eshatološki vidik (dolazak tvoga Sina) zgodno ujedinje-ni, a slavljem liturgije imamo udioništvo na njima već ovdje na zemlji – sjaj tvoj slave. Ovdje u kontekstu liturgijskog vremena i njegova teološkog znače-nja, slava se odnosi na drugi slavni Kristov dolazak (usp. Mt 25, 31).

12živo vrelo 13

Liturgija je udioništvo u Božjoj slavi.Iz jednoga liturgijskoga kodeksa, Italija, 16. st.

Kako se tijekom došašća približavamo svetkovini Božića, tako se u euhološkim obrascima sve jasnije izražava značenje Božje slave koja se objavljuje i daruje ljudi-ma. Tako u Četvrtu nedjelju došašća zborna molitvi izrijekom mole za neke vidove slave: »Gospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina. Molimo te: ispuni nas svojom milošću i mu-kom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća.« Zborna nas molitva upućuje i nedvosmisleno poučava da je cilj Gospod-njega dolaska u tijelu proslava u Uskrsnuću. Slava Uskrsnuća, dakle Vazmeno otajstvo! Popričesna molitva iste nedjelje usmjeruje misao na svetkovinu Gospodinova rođenja: »Svemogući Bože, u ovoj smo pričesti pri-mili jamstvo vječnog otkupljenja. Molimo te: s blizinom božićnih blagdana nek raste i naša spremnost da dostojno slavimo otaj-

stvo rođenja tvoga Sina.« Ono što nam je zborna posvijestila kao cilj, tj. vazmeno otajstvo, u popričesnoj se aktualizira kao spremnost da dostojno slavimo otajstvo rođenja Gospodinova. Valja nam primijetiti da se izriči-to naglašava proslava otajstva rođenja, ne samo kronološkoga blagdana. Ispravno shvaćanje otajstva rođenja Gospodinova stoga nas sve više pribli-žava plodovima na koje nas ta svetkovina poziva. Jedan od plodova očito-vanja Božje slave u tijelu jest nebeska slava sviju, a što izriče i popričesna molitva mise polnoćke na Božić: »Gospodine, Bože naš, radosno slavimo rođenje svoga Otkupitelja. Molimo te da živimo po uzoru Kristovu te mu se zauvijek pridružimo u nebeskoj slavi.« Ovdje na zemlji participiramo na toj slavi liturgijskim slavljem. Slavimo otkupljenje, odnosno početak otkuplje-nja. Teologija otajstva rođenja Gospodinova tu ne staje, nego se slavljima božićnoga vremena dalje razvija. U tome smislu zborna molitva Druge ne-djelje po Božiću u svjetlu bogojavljenjskog otajstva veli: »Svemogući vječni Bože, ti prosvjetljuješ sve koji u te vjeruju. Ispuni čitav svijet svojom slavom i jasno se očituj svim narodima.«

Božja želja je, kako su to oci prepoznali, da njegova slava bude prisutna već na zemlji, kako bi ljude privukao sebi. Ulazak u Božju slavu i njezino ‘kušanje’ rađaju radošću već ovdje na zemlji: »Bože ti nas svake godine ve-seliš dočekom rođendana Tvoga Sina. Sada ga s radošću primamo kao Ot-kupitelja: daj da ga bez straha ugledamo kao Suca« (zborna molitva mise bdjenja na Božić). U tome svjetlu možemo reći da se i aktualizira zaziv kojim započinje himan Slava: Slava Bogu na visini a na zemlji mir ljudima dobre volje. Osim radosti, očitovana slava Božja ljudima donosi i mir. Mir i radost, kao priprava slave, plodovi su čovjekove zahvaćenosti Božjom slavom. Iz toga susreta rađa se zahvala Bogu, koju je Predaja prerekla u svečanu pjesan Bogu u njegovoj slavi.

NAŠA TEMA U punini vremena…

14

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Svjetlo istinsko dođe na svijet i tama ga ne obuze.

John Piper: Navještaj Kristova rođenja pastirima, 1973.

’Slava Bogu na visini‘Pojam slava vrlo je čest pojam u liturgiji božićnoga vremena. Češći i od pojma radost, koju redovi-to vezujemo uz božićno otajstvo. Zapravo, kako smo mogli vidjeti, liturgijski nam obrasci govore da je i sama radost, kao predokus slave, put k vječnoj slavi. Ipak u božićno vrijeme, a posebice u Božićnoj os mini, osim u molitve-nim liturgij skim obrascima pojam slava i molba da se slava Božja i očituje i donese svoje plodove, po-navlja se u himnu Slava Bogu na visini. Re dovito ponavljan tekst ovoga himna, odnosno izvjesna navik nu tost na njega, možda nam

dovoljno ne ocrtava njegovu pravu snagu i ljepotu. S povijesnoga gledišta himan je vrlo drevan. Početne riječi su preuzete iz ‘anđeoske pjesme’ prigo-dom Isusova rođenja, kako nam svjedoči Lukino Evanđelje (Lk 2, 14). Stoga mu je u starini čest naziv bio i hymnus angelicus – anđeoski himan. Istočni ga kršćani nazivaju i velikom doksologijom (od grčkoga doxa, slava). Napo-menimo da želja za očitovanjem plodova objavljene slave Božje nije samo u ovome himnu, već i tzv. maloj doksologiji koju smo u širu uporabu preuzeli kao jednostavnu molitvenu formulu: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu… Ta-ko se na neki način svaki dan možemo spomenuti želje za očitovanjem slave Božje, za aktualiziranjem otajstva koje je započelo u Kristovu utjelovljenju.

Podrijetlo himna Slava Bogu na visini je s Istoka. Tradicionalno se sma-tra da ga je u liturgijsko slavlje u Rimu (tada još uvijek na grčkome jeziku) uveo papa Telesfor (umro oko 137.) u prvoj polovici drugoga stoljeća, i to sa-mo za božićnu misu! Prvo razmjerno sigurno svjedočanstvo o ovome himnu kao dijelu Božićne liturgije ostavio nam je sv. Leon Veliki (+461.) u svojim propovijedima. U svakom slučaju, simboličko značenje himna, poglavito zbog njegova početnoga retka, lako je povezati s otajstvom Kristova utjelovljenja jer je redak preuzet iz perikope Lukina Evanđelja (Lk 2, 1-14) koja se u rim-skoj liturgiji još od starine naviješta na božićnoj misi izvorno slavljenoj u crkvi svete Marije Velike, a koja je preteča božićne Mise polnoćke. Krenemo li od temeljnoga pojma i daljnje nadgradnje himničkoga teksta, lako je uočiti da je slava pojam, čak i dio biti osoba Trojstva. Aktualizacija slave na zemlji do-gađa se kada ju ljudi spoznaju. Iz te spoznaje proizlazi zahvala: »Hvalimo te. Blagoslivljamo te. Klanjamo ti se. Slavimo te. Zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje.« Svemogući Bog Otac, po Sinu svome jedinorođenome, Isusu Kristu, Jaganjcu koji oduzima grijehe svijeta, tu slavu objavljuje ljudima.

Himan daje najviše prostora isticanju djelâ Druge božanske osobe, Sina, ali lako je uočljivo da su sve tri osobe Trojstva u toj slavi i njezinome očitovanju. Dakle, imaju jednaku čast jer su dio jednake slave, a to pokazuje završni re-

14živo vrelo 15

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR P R O S I N A C

25 U ROĐENJE GOSPODINOVO26 S SV. STJEPAN PRVOMUČENIK, blagdan

Dj 6,8-10; 7,54-60; Ps 31,3c-4.6ab.7b.8a.17.21ab; Mt 10,17-22

27 Č SV. IVAN, apostol i evanđelist, blagdan1Iv 1,1-4; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Iv 20,1-8

28 P NEVINA DJEČICA, mučenici, blagdan1Iv 1,5 – 2,2; Ps 124,2-5.7b-8; Mt 2,13-18

29 S Peti dan Božićne osmine1Iv 2,3-11; Ps 96,1-3.5b-6; Lk 2,22-35

30 N SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 31 P Sedmi dan Božićne osmine

1Iv 2,18-21; Ps 96,1-2.11-13; Iv 1,1-18

S I J E Č A N J 2 0 1 9 . 1 U SV. MARIJA BOGORODICA 2 S Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, spomendan

od dana: 1Iv 2,22-28; Ps 98,1-4; Iv 1,19-28 3 Č Svagdan; ili: Presveto Ime Isusovo

1Iv 2,29 – 3,6; Ps 98,1.3cd-6; Iv 1,29-34

4 P Svagdan: 1Iv 3,7-10; Ps 98,1.7-9; Iv 1,35-42 5 S Svagdan: 1Iv 3,11-21; Ps 100,1b-5; Iv 1,43-51 6 N BOGOJAVLJENJE 7 P Svagdan; ili: Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter

1Iv 3,22 – 4,6; Ps 2,7-8.10-11; Mt 4,12-17.23-25 8 U Svagdan: 1Iv 4,7-10; Ps 72,1-4b.7-8; Mk 6,34-44 9 S Svagdan: 1Iv 4,11-18; Ps 72,1-2.12-13; Mk 6,45-52 10 Č Svagdan: 1Iv 4,19 – 5,4; Ps 72,1-12.14.15bc.17;

Lk 4,14-22a 11 P Svagdan: 1Iv 5,5-13; Ps 147,12-15.19-20; Lk 5,12-16 12 S Svagdan: 1Iv 5,14-21; Ps 149.1-6a.9b; Iv 3,22-30 13 N KRŠTENJE GOSPODINOVO 14 P Svagdan: Heb 1,1-6; Ps 97,1.2b.6.7c.9; Mk 1,14-20 15 U Svagdan: Heb 2,5-12; Ps 8,2a.5-9; Mk 1,21-28 16 S Svagdan: Heb 2,14-18; Ps 105,1-4.6-9; Mk 1,29-39 17 Č Sv. Antun Opat, spomendan

od dana: Heb 3,7-14; Ps 95,6-11; Mk 1,40-45 18 P Svagdan: Heb 4,1-5.11; Ps 78,3.4bc.6c-8; Mk 2,1-12 19 S Svagdan: Heb 4,12-16; Ps 19,8-10.15; Mk 2,13-17

dak: »Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste. Sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca.« Trojstveni Bog je onaj komu slava pripada po samoj naravi, jer samo ju on po-sjeduje. On sam jest u slavi, on sam jest slavan, on sam tu slavu može priopćiti drugima. Priopćava ju ljudima. U susretu s Božjom slavom čovjek ne može ostati njome nedotaknut. Dodirnutost slavom mijenja čovjeka i on dalje može svjedočiti slavu Gospodnju, kako smo vidjeli na gornjim primjerima.

U božićnome otajstvu slavimo Riječ koja se učinila djeliteljicom Očeve slave na korist ljudima. Slava Božja živi je čovjek – vivens homo – a nje-gov se život sastoji u gledanju Boga (Irenej Lionski). Slava Božja očituje se, dakle, u spasenju čovjeka, kojega je Bog toliko ljubio »da je dao svoga Sina Jedinorođenca« – kaže evanđelist Ivan – »da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3, 16). Na taj nam način anđeoski navještaj zvuči i kao poziv: »neka bude« slava Bogu u visini, »neka bude« mir na zemlji ljudima, miljenicima njegovim. Jedini način proslave Boga i izgradnje mira u svijetu sastoji se u poniznome i pouzdanome prihvaćanju dara Božjega utjelovljenja: ljubavi. I taj dar uprisutnjuje slavu Božju među ljude. Anđeoska pjesan tada može postati molitva koju valja često ponavljati, ne samo u božićno vrijeme. To je hvalospjev Bogu u visini i žarka molitva za mir na zemlji, molitva koja se ima pretočiti u zauzimanje oko izgradnje mira među ljudima, u svijetu. Mir na zemlji postaje očitovanje Božje slave. I, kako veli papa Benedikt XVI., to je zadatak što nam ga Božić povjerava.

OTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: 382.1 Radujmo seili: 403 Veselje ti navješćujemili: 401 Svim na zemljiOtpj. ps.: 386 Danas nam se rodioPrinosna: 404 Rodio se Bog i čovjekPričesna: 410 U to vrijeme godištaZavršna: 812 Veseli se, Majko Božjaili: 420 Narodi nam se

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Prvo čitanje Iz 9, 1-6Sin nam je darovan.Čitanje Knjige proroka IzaijeNarod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen. Jer teški jaram njegov, batinu plećâ njegovih, šibu njegova goniča slomio si ko u dan midjanski. Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je i nazvan je imenom: »Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira« – da poraste vlast i mir bez kraja na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu te se učvrsti i utvrdi u pravu i pravednosti od sada pa dovijeka. Privržena ljubav Gospodina nad vojskama to će učiniti!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 96,1-3.11-13Pripjev: Danas nam se rodio Spasitelj –

– Krist, Gospodin!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo!

Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo,kazujte poganima njegovu slavu,svim narodima čudesa njegova!

Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!Neka huči more i što je u njemu!Nek se raduje polje i sve što je na njemu,neka klikće šumsko drveće!

Neka klikće pred Gospodinom jer dolazi,jer dolazi suditi zemlji.Sudit će svijetu po pravdii narodima po istini svojoj.

Drugo čitanje Tit 2, 11-14Pojavila se milost Božja svim ljudima.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola TituPredragi: Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 2, 10-11

Javljam vam blagovijest, veliku radost: danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.

Ulazna pjesmaRadujmo se svi u Gospodinu: Spasitelj se naš rodio. Danas nam s neba pravi mir siđe.

Zborna molitvaBože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom. Mi smo na zemlji upoznali otajstvo svjetla: daj nam u nebu uživati njegovu radost. Po Gospodinu.

Darovna molitvaNek ti omili Gospodine, prinos ove svetkovine: po ovoj svetoj razmjeni darova obnovi nas na sliku Isusa Krista u kom je naša ljudska narav sjedinjena s tvojim božanstvom. Po Kristu.

Rođenje Gospodinovo. Božić

25. prosinca 2018.

Misa polnoćka

16živo vrelo 17

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, u ovoj presvetoj noći Bog nam šalje svoga Sina da nas izvede iz tame grijeha i obasja svjetlom spasenja. S pouzdanjem se utecimo Ocu nebeskom da i nas učini dionicima svoje slave i obdari nas svojim nebeskim mirom.1. Za tvoju svetu Crkvu: da bude živa zajednica

vjernika koji će svojim životnim svjedočenjem svim ljudima pronositi radosnu vijest spasenja, molimo te.

2. Za sve one kojima si povjerio vodstvo svoga svetoga naroda: da budu pastiri koji će se dati voditi betlehemskim svjetlom i tako sve ljude privoditi Kristu Spasitelju, molimo te.

3. Za braću i sestre koji zbog svojih tjelesnih ili duhovnih boli ni noćas ne osjećaju radost Božića: pohodi ih Gospodine svojom mirom i njihovu tjeskobu preobrazi u radost života, molimo te.

4. Za naše obitelji: da nas u božićnome okupljanju i zajedništvu obnoviš svojom ljubavlju te postanemo dostojan dom tvomu Sinu, molimo te.

5. Za nas, tvojom milošću ovdje okupljene: da svakim danom budemo sve više otvoreni tvomu Duhu te se mir božićne noći pretoči u naš svagdašnji život, molimo te.

6. Za našu pokojnu braću i sestre: da dar života što si im ga ovdje na zemlji udijelio, po Isusu Kristu bude preobražen u vječni život s tobom u slavi, molimo te.

Svemogući Bože, ti si rođenjem svoga Sina raspršio tamu grijeha i rasvijetlio čovjeka svjetlom božanskoga života. Otvori nam oči srca da možemo navijek živjeti kao djeca svjetla te zavrijedimo biti dionici tvoje vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Popričesna molitvaGospodine, Bože naš, radosno slavimo rođenje svog Otkupitelja. Molimo te da živimo po uzoru Kristovu te mu se zauvijek pridružimo u nebeskoj slavi. Po Kristu.

Evanđelje Lk 2, 1-14

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to pr-vi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Si-rijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazare-ta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vri-jeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođen-ca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gos-podnja obasja! Silno se prestrašiše. No an-đeo im reče: »Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Da-nas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaOn, Riječ, tijelom postade, i vidje-smo slavu njegovu.

(Iv 1, 14)

»Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!« Iz Evanđelistara Henrika II., Reichenau, Njemačka, početak 11. st.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

P rorok Izaija govori: »Narod koji je u tmi-ni hodio svjetlost vidje veliku.« U nasta-vaku dodaje: »Jer, dijete nam se rodilo,

sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.« Ove riječi podsjećaju na veličan-stvenu povijest Božje objave u njegovu narodu. Dovoljno je samo sjetiti se Händelova Mesije. Uvijek je poseban doživljaj odslušati prvi dio toga oratorija dok se iščekuje polnoćka. Ondje su najprije preuzete Izaijine riječi: »‘Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča,

da mu je krivnja okajana’… Glas viče: ‘Pripravi-te Gospodinu put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek’ se povisi svaka dolina, nek’ se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno nek’ se poravna, strmine nek’ posta-nu ravni. Otkrit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.’« To su prorokove riječi narodu koji se nalazi u progonstvu, u beznađu, riječi koje otvaraju put nadi jer sada treba pripraviti put kroz pustinju kako bi se Bog, kao vođa cijeloga naroda, mogao vratiti iz ‘progonstva’ i opet na-staniti u Obećanoj zemlji, u Jeruzalemu.

Oratorij dalje preuzima riječi proroka Ha-gaja: »Ovako govori Gospodin nad vojskama: ‘Zamalo, i ja ću potresti nebesa i zemlju, i more i kopno. Potrest ću sve narode da dođe blago svih naroda.’« Prorok podsjeća narod na Boga koji nije nezainteresiran nad sudbinom ljudi, nego ulazi u povijest, zahvaća i mijenja. To se događa po snažnim znakovima koji sliče potresu, a sve to izvodi Bog koji je, kao »Gospodin nad vojska-ma«, nalik velikom vojskovođi i ratniku.

Slično je i dalje u riječima proroka Malahije: »Evo šaljem glasnika da put preda mnom pri-pravi. I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj lje-vačev. Očistit će sve sinove Levijeve da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.« Opet je riječ o snažnome i uzvišenome Bogu koji se objav-ljuje u moći i sili, a susret s njime može probu-diti strah i jezu. Tako su na početku velebnoga oratorija prisutne snažne proročke riječi koje govore o neizbježnom Božjem zahvatu u povije-sti naroda. Bog se objavljuje kao moćan i prave-dan, pa nema te sile koja bi ga mogla nadjačati.

Händelov Mesija donosi potom tekstove ne što drukčijega tona. Vraća se opet proroku Izaiji koji govori: »Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel – S nama Bog!« Slijedi još nekoliko Izaijinih proroštava

Božić – Misa polnoćka

Dijete koje sve mijenja

U poklonstvu pred jaslicama. (Rachele Biaggi)

18živo vrelo 19

koja govore o svjetlu koje će odagnati tamu, pa i ovo o narodima koji vide veliku svjetlost. Ora-torij završava niz proročkih tekstova Izaijinim riječima: »Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.« Najednom je tu, umjesto slike moćnoga i ne-pobjedivoga Boga, slika bespomoćnoga djete-ta, no to dijete postaje svjetlo koje svijetli ne samo u Jeruzalemu, ne samo u Izraelu, nego među svim narodima, po cijelome svijetu.

Nasuprot velikim riječima i djelima, najavi moći i slave, pred nas je stavljen Sin. Na Božić ga promatramo u jaslicama kao maleno dijete.

Dijete u jaslama kao da kaže najprije Mariji i Josipu, potom mudracima s Istoka i pastiri-ma, potom svim ljudima, miljenicima Božjim: »Trebam vas!« Rodio se u krhkosti i malenosti kao svako djetešce, pa mu zato i treba ljudska pažnja i briga. Ova potreba nije prestala. Bog i danas treba čovjeka. On je cijeli svijet stvorio radi čovjeka, uputio je ljudima svoju riječ radi njih samih, poslao je svoga Sina da se rodi u Betlehemu radi cijeloga čovječanstva.

To je ljubav koja ne može ostati zatvorena u Bogu, nego se mora darovati. Istodobno, to je ljubav koja želi biti ljubljena, koja se nada uzvraćanju, premda je spremna prihvatiti i odbijanje i to baš zato što je ljubav. To je lju-bav koja je ljubljena kad čovjek ljubi drugog

čovjeka, kad je spreman prepoznati potrebe drugoga, osobito onoga koji si ne može ili ne zna sam pomoći. Tada Bog kaže: »Trebam te!« Taj vapaj čuje se u siromasima, bolesni-ma, napuštenima, osamljenima, prognanima, prezrenima, u svima koji su na rubu društva, u svakome koji traži smisao, tko je obuzet tje-skobom i strahom, u svakome tko trpi nasilje. Kad čovjek odgovori na taj božanski vapaj, ono svjetlo koje je prepoznao u Bogu postaje njego-vo vlastito svjetlo i počinje svijetliti u svijetu, razgoni tamu, a svijet postaje bolje mjesto.

Bog koji vlada svijetom, koji u vlasti ima ži-vote svih ljudi, koji na svome dlanu drži cijeli svemir, postaje čovjekom! Ne moćnikom, ne silnikom, ne intelektualcem kojem se klanjaju filozofi i svijet, nego djetetom na slamnatoj po-stelji, čovjekom i Bogom koji je donio nadu, po-učio ljude kako istinski ljubiti, svojom ih smrću i križem otkupio. Nasuprot velikim najavama, Bog dolazi ranjiv i stavlja se u ljudske ruke, s po-vjerenjem u čovjeka. Bog se na Božić objavljuje kao prvi vjernik – jer vjeruje čovjeku.

Bog se objavljuje pastirima, a ne moćnicima. Daruje se protiv svih očekivanja i iznenađuje. Danas kaže svakomu čovjeku: »Dopusti da te iznenadim! Dopusti da ti se darujem!« Čovjek je pozvan i osposobljen prepoznati dar Boga, dar u kojemu Bog daruje samoga sebe.

Darko Tepert

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…Marija »porodi sina svoga, prvoro-đenca, povi ga i položi u jasle«. Jasle u koje biva položen Bogočovjek slika su siromaštva i neprihvaćanja. No, one ovdje imaju i dublje značenje. Jasle su hranilište. U njih biva polo-žen onaj koji je sebe nazvao »Kruhom koji s neba silazi«. I ime Betlehem znači »Kuća kruha«. U svakome slav-lju euharistije nalazimo se u ‘Betlehe-mu’, za ‘jaslama’ u kojima nam se da-ruje Kruh s neba. U otajstvu utjelov-ljenja Bog se daruje nama za hranu, da bismo imali život. Istinski život.

Rođen od Djevice Marije, u špilji u Betlehemu, Isus biva po-ložen u jasle. Ikonografija Kristova rođenja često prikazuje

Isusa položena na tlo, na zemlju. To je zbilja njegova dolaska, na-vještaj njegova konačnoga silaska – u smrt, u zemlju, u ukopanost s čovjekom. Božansko dijete i njegova položenost na zemlju, poziv su nam na poklonstvo pred tako čudesnim događajem. Poklonstvo pretpostavlja i zahtijeva poniznost. Svatko tko želi istinski susresti Krista, treba se prignuti, sagnuti se, osloboditi se oholosti i samo-dostatnosti, napustiti predrasude o Bogu koji spašava i otkupljuje silom: on, svemoćni Bog, Spasitelj i Otkupitelj, dolazi u obličju ne-moćna djeteta. Time dotiče našu nemoć, našu potrebu za drugim. Bog u liku djeteta otkriva naš zaborav da smo pred Bogom djeca, i još više: da smo djeca Božja – potrebiti da nas Netko uzme na ruke, podigne, nahrani, i da ‘sačuva’ život koji je u nas milosno udahnut.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: 384 Dijete nam se rodiloili: 402.1 i 2 Radujte se, narodiOtpj. ps.: 387 Svi krajevi svijeta vidješe Prinosna: 402.1 i 2 Radujte se, narodi Pričesna: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420 Narodi nam se

25. prosinca 2018.

Rođenje Gospodinovo. Božić

Ulazna pjesmaDijete nam se rodilo,sina dobismo, na plećima mu je vlast.Ime mu je: Anđeo velikoga savjeta.

Iz 9, 6

Zborna molitvaBože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav. Koji s tobom.

Darovna molitvaNek ti, Gospodine, ugodi spomenžrtva današnje svetkovine: ti nam u njoj daješ potpuno oproštenje, a mi tebi iskazujemo savršeno bogoslužje. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 52, 7-10Neka svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.

Čitanje Knjige proroka IzaijeKako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-6Pripjev: Svi krajevi svijeta vidješe

spasenje Boga našega.Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijetavidješe spasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbala;uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!

Drugo čitanje Heb 1, 1-6Bog nam progovori u Sinu.

Početak Poslanice HebrejimaViše puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno,u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelâ koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.Riječ Gospodnja.

Danja misa

20živo vrelo 21

Nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu…

Bizantska freska, Kristovo rođenje.

Braćo i sestre, Bog je po Kristovu utjelovljenju uzeo našu ljudsku narav da bi nas obdario božanskim životom. Oživljeni Riječju po kojoj je sve stvoreno, iskrenom se molitvom utecimo Ocu nebeskom:

Neka te slavi, Gospodine, život naš.1. Gospodine, svjetlom božanske Riječi rasvijetli

put svojoj Crkvi da po vjerodostojnosti života bude dom ljubavi svim vjernicima i mjesto susreta za sve koji te traže, molimo te.

2. Gospodine, obdari mudrošću Duha Svetoga papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire svoga naroda, da u Crkvi i svijetu budu ustrajni navjestitelji evanđelja života i nositelji tvoje blizine svakom čovjeku, molimo te.

3. Gospodine, otvaramo ti vrata svojih domova i svojih obitelji: izliječi nam srca od svakoga opiranja tvojoj Riječi i nastani se u svima nama, molimo te.

4. Gospodine, ti si se u Kristu na čudesan način darovao svim ljudima. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u bližnjima te i sami budemo tvoj dar za ljude koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

5. Gospodine, zazivamo tvoju dobrotu nad našu pokojnu braću i sestre: iskaži im svoje milosrđe i obdari ih radošću zajedništva s tobom u vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, rođenjem svoga Sina očitovao si nam svoje neizmjerno milosrđe i u nama obnovio sve što je grijehom ranjeno. Vodi nas svojim Duhom da uvijek budemo dostojan dom tvomu Sinu. Koji živi.

MOLITVA VJERNIKA

Pričesna pjesmaSvi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.

Ps 98, 3

Pjesma prije evanđeljaDan nam sveti osvanu:Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu,jer danas siđe na zemlju svjetlost velika.

Evanđelje Iv 1, 1-5.9-14 – kraća verzijaRiječ tijelom postade i nastani se među nama.Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ,i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše životi život bijaše ljudima svjetlo;i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaDobri Bože, Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja. Molimo da nas privede i vječnom životu u nebu. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Božić – izvorište ‘entuzijazma’

Božić – Danja misa

B ožić je lijep i kao ozračje u kojemu su-srećemo razne oblike oduševljenja; i to – što je neobično – pred malenim

stvarnostima. Dolazeći do jaslica, učimo djecu vidjeti Božju dobrotu, učimo ih diviti se ljuba-vi bez mjere. Za nas odrasle jaslice mogu ostati bez govorljivosti tako da pred njima i u njima ne osjećamo poticaj izazovnosti Božje blizine, ‘ludost’ Božje ljubavi koja se položila u ljudske ruke: od nježnoga dodira roditeljskih ruku koje povijaju do grubosti ljudskih ruku koje pribijaju na križ. Danas slavimo ljubav Stvo-ritelja koji se povjerava i predaje u ruke svojih stvorenja!

Bog položen u ruke, misli, riječi, djela…U tome se nalazi odgovor na pitanja: Zašto se radujemo; zašto je danas naše srce šire? Ra-zlog su dvije predivne istine: da nam je Bog blizu i da nas voli. Na takav odgovor lako čuje-mo i prigovor u suvremenosti, hranjen uvijek novim nasiljem i bijedom širom svijeta: A za-što Bog to dopušta?

Ipak, lako primjećujemo da takvi prigovo-ri najčešće dolaze od onih koji Boga ne žele ni priznati ni prepoznati, a onda – kada čovjek bez Boga za sobom ostavi bijedu i pustoš – op-tužuju Boga zašto to dopušta, zaboravljajući pritom da je i Bog, po svojoj utjelovljenosti u povijesnu zbilju, udaren istim nasiljem, za-

hvaćen istom ljudskom pustoši, jer je upravo Božić otajstvo Boga u čovjeku: poniženom, is-ključenom, udaranom, prognanom.

On dolazi u obličju čovjeka, jer nas voli. A onaj tko ljubi, želi biti najbliže što može ljublje-nomu. Da može, nikada se ne bi udaljio od nje-ga. Bog koji je beskrajno drukčiji, želio je biti beskrajno našim; svemoćan postaje bespomo-ćan. Tu zastaje ljudska misao, a prihvaća vjera.

Bog je u svojoj ljubavi postao ranjivim. To je i lijepo i sablažnjivo istodobno: Bog koji dopušta da ga vrijeđamo, da mu upućujemo psovke, da ga zanemarimo. Tko ljubi izlaže se i daje se drugima, ne tražeći ništa zauzvrat. Isti Bog koga su Marija i Josip stavili u jasle za-pravo je sebe položio u njihove ruke. Isus sebe polaže u naše ruke. To isto čini i danas i činit će do svršetka svijeta: polažući se u naše ruke u ovome sakramentu ljubavi, u euharistijsko-me daru kruha i vina.

Zato je proslava Božića povezana s euha-ristijom i od nje neodvojiva. Ne zbog toga jer to pripada propisanomu; jer je to običaj, ne-go zbog toga jer je euharistija najizvrsniji su-sret, događaj ljubavi Boga i čovjeka. Pozvani smo primiti ga poput pastira, pokloniti mu se s divljenjem i učiti djecu pred jaslicama pre-poznavati ljepotu onoga što čine Marija i Jo-sip, pastiri i mudraci. On se polaže u ljudskost onako kako ispovijedamo da vjerujemo i da

Otajstvo čovjeka doista postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi. Adam, prvi čovjek, bio je naime pralik budućega, to jest Krista Gospodina. Krist, novi Adam, u samoj objavi Oca

i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samome i objavljuje mu njegov poziv. […] Svojim se utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Rođen od Marije Dje-vice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu. Prolivši slobodno svoju krv, nevini nam je Jaganjac zaslužio život. U njemu nas je Bog pomirio sa sobom i među nama te nas istrgnuo iz robovanja đavlu i grijehu, tako da svaki od nas može reći s Apostolom: Sin me Božji »ljubio i predao samoga sebe za mene « (Gal 2, 20). Time što je za nas trpio, nije nam dao samo pri-mjer da idemo njegovim stopama, nego je i put utro. Dok njime stupamo, život se i smrt posvećuju i dobivaju novi smisao. […] Po Kristu i u Kristu, dakle, rasvjetljuje se zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova evanđelja, zastire.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Konstitucija o Crkvi u suvremenome svijetu ‘Gaudim et spes’, 22.

MU

DR

OST

CR

KV

E

22živo vrelo 23

griješimo. On se polaže i predaje našim misli-ma, riječima, djelima i propustima; polaže se u naše trenutke i u našu vječnost.

Nitko nije samKaže se da su ljudi naročito deprimirani na blagdane, jer snažnije osjećaju samoću. Tako se stvara dojam da je dobro dok se čeka, dok postoji neko ozračje napetosti, a kad treba slaviti dočekanô, kao da se uvuče nelagoda i praznina. Čini se da je čekanje punije od do-čekanoga. Zato se brzo nakon Božića, osobito medijskom promidžbom, prelazi na nove sadr-žaje. Ostavi se Božić i okreće Novoj godini, mi-sleći da se time rješava traženje čovjeka. Božić nije takvo slavlje koje bi za sobom ostavilo sa-moću i ispraznost. Slaviti Boga znači slaviti za-jedništvo bez kojega ne ostaje nijedan čovjek, naizgled i najosamljeniji na ovome svijetu. Svaka samoća poziv je nama vjernicima da stvaramo zajedništvo. Ali i onda kada nema čovjeka, u Božiću nitko nije sam.

Pravo je pitanje, dakle: Što i koga čekamo? Čekanje Božića ima svoj cilj i svoju ispunje-nost. I to čekanje ima smisla, jer je nošeno lju-bavlju. A ljubav je nestrpljiva. Tako je i čekanje lijepo, ali je dočekano neizmjerno ljepše.

Istina je da u sadašnjemu društvu živimo pomalo – kako netko reče – kao ‘neizlječivi pesimisti’, premda ima i onih kojima je govor o optimizmu profesija; isprazan govor, ali ra-

širen. Dio te ideologije je i rečenica koja kaže: Uvijek treba misliti pozitivno. Zvuči lijepo, privlačno, ali mi kršćani to prevodimo u slje-deći stav: Znamo da je Bog uvijek prisutan i da nas ne napušta. Sjetimo se i one biblijske: Kad bi koja majka i zaboravila svoje dijete, ja tebe zaboraviti ne ću (usp. Iz 49, 15).

Kao kršćani ne živimo od ‘pozitivnih mišlje-nja’, nego od Božje prisutnosti. Pozitivno mi-šljenje želi dokinuti svaku prisutnost otajstva zla, želi maknuti ne samo tamne oblake, nego i sjene. A znamo da život nije takav; ako nema sjene, ne postoje ljudi, druga bića, ni predmeti. Onaj tko sa sobom ne donosi sjenu, ne ostavlja trag, nema života. Mi smo pred Bogom sa svi-me što nosi svjetlo i sa svim svojim sjenama.

Zato kršćanstvo nije ‘kultura optimizma’, nego kultura novosti života, kultura ispunje-nosti Duhom Svetim; kultura oduševljenja. Ni-smo pozvani biti optimisti, nego entuzijasti, jer ta riječ – entuzijazam – preuzeta iz grčkoga do-slovno znači: ‘biti u Bogu: en + theos; en theo einai. Bog nam daruje da budemo oduševlje-nici ili, doslovnije, ‘ubožnici’. Ta riječ u božić-nome rječniku ne označuje bijednika, nego nas Božić uči kako biti ‘u-Bogu’, kako biti ‘ubogi’, kako biti siromašni i bogati u Bogu – entuzija-sti. I kršćanske institucije koje su najjasnije go-vorile o entuzijazmu bile su ‘ubožnice’. Danas to zvuči pomalo teško, opterećujuće, ali svaka je kršćanska zajednica pozvana biti – ubožnica.

Naša hrvatska božićna pjesma Radujte se narodi pjeva: »I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.« Na slami je entuzijazam – ljudskost u Bogu i Bog u ljudskosti. A što radi naša su-vremenost? Želi maknuti Boga, istodobno mičući entuzijazam, odričući se oduševljenja i glumeći radost. A radosti ima samo tamo gdje je Bog prepoznat u čovjeku i gdje čovjek zna da bez Boga ne može; da bez ljubavi nema ni Božića ni ljudskosti. I dok danas prilazimo jaslicama, ne zaboravimo da slavljem euha-ristije živimo najveću Božju prisutnost i da postajemo njegovim Tijelom, preobraženi njegovim Duhom, da budemo svjetlo svijeta i sol zemlje u ljepoti dara.

Ivan Šaško

Radost bogočovještva.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: 382.2 I pohitješe pastiriili: 422 Nebo i zemljaOtpj. ps.: Blaženi koji prebivaju (ŽV 1-2006) Prinosna: 404 Rodio se Bog i čovjekPričesna: 407 Dvorani neba ili: 829 Djetešce nam se rodilo Završna: 422.4 Nebo i zemljaili: 402.3 Radujte se, narodi

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

30. prosinca 2018.

Sveta obitelj Isusa, Marije i JosipaUlazna pjesmaI pohitješe pastirite pronađošeMariju i Josipai Novorođenče.

Lk 2, 16

Zborna molitvaBože, ti nam u svetoj Obiteljidaješ divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi.Daj da je nasljedujemo te postignemo vječnu radostu tvome domu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 1Sam 1, 20-22.24-28Čitanje Prve knjige o SamueluNakon onih dana: Ana zatrudnje i, kad bî vrijeme, rodi sina koga nazva imenom Sa muel, »jer sam ga«, reče, »izmolila od Gospodina«. Poslije godine dana uziđe njezin muž Elkana sa svim domom svojim da prinese Gospodinu godišnju žrtvu i da izvrši zavjet. Ali Ana ne pođe s njim jer reče svome mužu: »Neću poći dok se dijete ne odbije od prsiju, a onda ću ga odvesti da se pokaže pred Gospodinom i da ostane ondje zauvijek.« Čim je dječaka Samuela odbila od prsiju, povede ga sa sobom uzevši uz to trogodišnjeg junca, efu brašna i mijeh vina; i uvede ga u dom Gospodnji, u Šilo. A dječak je bio još vrlo mlad. Tada zaklaše junca, a majka dječakova pristupi k Eliju i reče: »Dopusti, gospodaru! Tako ti života tvoga, gospodaru, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kraj tebe moleći se Gospodinu. Molila sam za ovo dijete, i Gospodin mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Gospodinu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Go spo di-na.« I pokloniše se ondje Gospodinu.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 84, 2-3.5b-6.9-10Pripjev: Blaženi koji prebivaju

u Domu tvome, GospodineKako su mili stanovi tvoji,Gospodine nad vojskama!Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim.Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.

Duša mi gine i čezneza dvorima Gospodnjim.Srce moje i moje tijelokliču Bogu živomu.

Blaženi koji prebivaju u domu tvomeslaveć te bez prestanka!Blažen komu je pomoć u tebidok se sprema na svete putove!

Drugo čitanje 1Iv 3, 1-2.21-24Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo, primamo od njega jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago. I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prikazujemo ti žrtvu pomirenja i usrdno te molimo: po zagovoru Djevice Bogorodice i svetog Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. Po Kristu.

24živo vrelo 25

Svemogućemu Bogu, koji nas primjerom svete nazaretske Obitelji uči da Isusa stavimo u središte svoga osobnoga i zajedničkoga življenja, uputimo svoje iskrene molitve: 1. Gospodine, svoju si Crkvu sazdao kao obitelj

svih naroda: obnovi ju u vjernosti tvojoj riječi i u zajedništvu ispovijedanja vjere, molimo te.

2. Gospodine, svijet je danas ranjen prijetnjama i razdorom, a toliki trpe nepravde, siromaštvo i progonstvo: rasvijetli svojim Duhom sve odgovorne u svijetu da budu služitelji mira koji nam u Kristu daruješ, molimo te.

3. Gospodine, povjeravamo ti svoje obitelji: umnoži u njima iskrenost ljubavi i predanja; roditelje i djecu združi u zajedništvo molitve i čuvaj ih u poučljivosti tvomu Duhu, kako bi radost našla mjesto u svakome domu, molimo te.

4. Gospodine, svima koji žive sami, bez topline obiteljskoga doma, i svima koji su zbog životnih neprilika odvojeni od svoje domovine, ti budi sigurnost u životu, a nas nadahni na djela kršćanske ljubavi prema svim potrebitima, molimo te.

5. Gospodine, našu pokojnu braću i sestre pridruži obitelji svetih i izabranih u tvojoj vječnosti, molimo te.

Milosrdni Bože, tvojoj dobroti povjeravamo svoj život, svoje obitelji i našu domovinu. Pomozi nam da uvijek znademo Krista staviti u središte naših životnih traženja i nastojanja te tako iz dana u dan postajemo sve jasnijom slikom nebeske Crkve. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

» Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?«Isus u Hramu, Foto: Shutterstock.

Pjesma prije Evanđelja Dj 16, 14bOtvori, Gospodine, srce naše da se priklonimo riječima Sina tvoga!

Evanđelje Lk 2, 41-52Čitanje svetog Evanđelja po LukiRoditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dva na-est godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali nje go-vi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slu -šahu bijahu zaneseni razumnošću i odgo vori-ma njegovim. Kad ga ugledaše, zapa njiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im po slušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus na predovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBog se na zemlji pojavio i među ljudima se udomio.

Bar 3, 38

Popričesna molitvaDobri Oče, ti nas hraniš nebeskim otajstvima. Daj da se trajno ugle damo u svetu Obitelj te se poslije nevolja ovoga života njoj pridružimo u vječnoj slavi. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Marija i Josip, Isusovi roditelji svake su godine odlazili u Jeruzalem o blagda-nu Pashe. Isus živi u ozračju redov-

noga odnosa svojih roditelja s Bogom i vjernič-kom zajednicom. Naravno je da dijete ulazi u životni ritam roditelja i da se u njemu oblikuje. Koliki i kakav utjecaj roditelji imaju na svoje dijete, vidi se kasnije, kada dijete odraste. Slož-nost roditelja, usklađenost s Bogom i ritmom zajednice vjernika rađa vidljivim ravnovjesjem u životu djeteta.

Dijete i novi odnosiLuka izvješćuje o događaju s Isusom kada mu je bilo dvanaest godina. Nakon blagdanskih dana roditelji su se vraćali kući, a Isus je, bez njihova znanja, ostao u Jeruzalemu. Na pragu između djetinjstva i mladenaštva Isus odluču-je sâm. Njegova prva samostalna odluka jest da ostane u Jeruzalemu, zapravo u Hramu, bez znanja njegovih roditelja. Oni, pak, žive u svijetu u kojem imaju povjerenja i u svoje dijete i u rodbinu i znance. Njihovo je povje-renje toliko da im treba cijeli dan da opaze ka-ko Isusa nema među ostalima koji se vraćaju u Galileju. Tek nakon dana hoda opažaju da ga nema i vraćaju se tražiti ga u Jeruzalemu. Tražili su ga tri dana. Kroz ta tri dana Marija i Josip prolaze kroz roditeljsku dramu odno-sa prema djetetu. Čije je dijete? Kamo će kre-nuti? Gdje će i kako otkriti svoj životni put?

Roditeljska se drama proteže između nužde da skrbe za svoje dijete i obveze da ga puste da bude slobodno. Između te dvije krajnosti oblikuje se odnos s djetetom.

U Lukinu izvješću, međutim, ima još jedan odnos. On postaje sve važnijim. Jednom će po-stati odlučujući. Roditelji nalaze Isusa u Hra-mu. Do tada je odnos s nebeskim Ocem išao preko roditelja i njihovoga vjerničkoga ritma. Sada Isus taj odnos gradi bez njih. Oblikuje ga uz pomoć Hrama i učiteljâ u njemu. Odnos s učiteljima je dvosmjeran: sluša ih i pita. Svi koji su ga slušali bili su zaneseni Isusovom ra-zumnošću i odgovorima. Među učiteljima po svoj prilici ima i onih koji će ga slušati dvade-setak godina kasnije kada Isus bude odrastao i kada sâm bude naviještao u Hramu. Tada će se među njima stvoriti sasvim drukčiji odnos. Sada su zaneseni. Između njih nema nikakva suparništva. Na Isusu ne vide nikakvu prijet-nju ni sebi, ni svomu nauku ni svomu položa-ju. To će se kasnije promijeniti. Sada je njihov odnos neopterećen pitanjima moći, zavisti i straha. Između njih je otvorena komunikacija. Pitanja i odgovori nalaze se s obje strane.

Luka nam tako opisuje Hram kao mjesto na kojemu nema ni zabranjenih pitanja, ni uskraćenih odgovora. Gdje god postoji otvore-nost prema Bogu, a Hram je najbolja slika za nju, ljudi su u stanju izreći svoja pitanja i čuti odgovore. Gdje te otvorenosti nema, komuni-

Sveta Obitelj

Hram kao škola

Isusov je odgovor na majčino pitanje silan: Kako? Zar ste me tražili? Niste li znali gdje sin mora biti? Da mora biti u kući očevoj, »u onome što je Očevo«? Isus roditeljima kaže: ja sam točno tamo gdje

pripadam – kod Oca, u njegovoj kući. U ovome je odgovoru poglavito važno dvoje: »Otac tvoj i ja žalo-sni smo te tražili.« Isus ju ispravlja: Ja jesam kod Oca. Nije Josip moj otac, nego netko drugi – sam Bog. Njemu ja pripadam, kod njega sam. Može li se Isusovo božanstvo jasnije izreći? S time je neposredno povezano drugo. Isus govori o »morati«, kojemu se pokorava. Sin, dijete, mora biti kod Oca. Grčka riječ deî, koju Luka ovdje rabi, u evanđeljima se uvijek pojavljuje kad se govori o odredbi Božje volje, kojoj se Isus podlaže. On »mora« mnogo trpjeti, biti odbačen, ubijen i uskrsnuti – kaže svojim učenicima nakon prve Petrove ispovijesti (usp. Mk 8, 31). Ovo »mora« vrijedi već i u ovome ranom času: on mora biti kod Oca, i tako postaje jasno da ono što se pojavljuje kao neposlušnost ili kao nedolična sloboda spram roditelja, zapravo je izraz njegove sinovske poslušnosti. On u Hramu nije buntovnik protiv roditelja, nego zapravo Onaj koji sluša, istom poslušnošću koja vodi križu i uskrsnuću.

PAPA BENEDIKT XVI., Djetinjstvo Isusovo, 140-141.

MU

DR

OST

CR

KV

E

26živo vrelo 27

kacija postane jednosmjerna. Odgovara se na nepostavljenja pitanja, a postavljena se preču-je. Strah od pogrješke zatvori usta i pitanja ne iziđu vani, a odgovori se sve češće pretvaraju u klišeje. S malo riječi Luka je opisao idealnu sliku ljudskih odnosa u Hramu: otvorenost Bogu i jedni drugima.

Učiti od djece, u hramuIsusovi su roditelji zapanjeni onim što vide i čuju. Prvi put vide svoje dijete u ulozi koju ne poznaju. Marijina je reakcija razumljiva. U njoj izriče i svoje i Josipove osjećaje, ali i po-učava svoje dijete. Isus, doduše, treba pronaći svoj životni put, ali treba znati i da se njego-ve odluke tiču njegovih roditelja. Marija mu posvješćuje žalost s kojom su ga ona i Josip tražili. Isus će u svom odgovoru roditeljima posvijestiti ono što oni ne vide, a on misli da bi trebali: »Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (Lk 2, 49).

Lukina opaska da roditelji nisu razumjeli što im Isus govori nije tek slučajna. Ona dodi-ruje srce razlike generacija koje žive zajedno u istoj obitelji. Nitko ne poznaje svoje dijete tako dobro kao roditelji. Pa ipak, u trenutku kada dijete počne otkrivati svoj životni put, roditelji to ne razumiju.

Dijete svoj put može otkriti na različite na-čine. Neki to čine upravo iz odnosa s roditelji-ma. No, neki ga otkrivaju iz odnosa s nebeskim Ocem, iz odnosa u Hramu. Roditelji ne moraju

razumjeti što pokreće njihovo dijete. To nije nikakav nedostatak. Roditeljska uloga i nije u tome da uvijek i u svemu razumiju svoje dije-te. Oni skrbe za njega, žive svoj svakodnevni životni ritam tako da dijete u njemu može rasti i otkrivati svijet, grade odnos povjerenja u ko-jemu svatko smije izreći svoje emocije i smije jasno reći što vidi ili ne vidi na drugome, kao i to što misli da drugi ne vidi ili ne razumije. Ro-ditelji grade dvosmjernu komunikaciju sa svo-jim djetetom, ali dijete će na pragu odrastanja sâmo pronaći svoj odnos s nebeskim Ocem, ko-jega ni jedan ljudski odnos ne može zamijeniti.

Isus će se, nakon što su ga roditelji pronašli, s njima vratiti u Nazaret. Učitelji u Hramu su bili zaneseni, ali nisu mlado i nadareno dijete prisvajali ili tražili kako da ga pridobiju za se-be. Susret u Hramu odiše otvorenošću i slobo-dom. Marija je pamtila sve što se dogodilo. To će kasnije ispričati Luki, a on će prenijeti svima koji će u Isusu prepoznati Mesiju. Po povratku u Nazaret Isus je napredovao u mudrosti, dobi i milosti i kod Boga i kod ljudi. Rast je moguć samo ako je dijete smješteno u dobre, otvorene, slobodne ljudske odnose i ako mu nije zaprije-čen ili otežan odnos s nebeskim Ocem.

Kada se vjernici saberu oko riječi i stola Gospodinova, tada najčešće i uglavnom ne dolaze kao izolirani pojedinci, nego kao lju-di povezani svojim obiteljskim odnosima. U Hramu otkrivaju kako im odnos s nebeskim Ocem osvjetljuje njihove ljudske odnose. Nadasve uče opažati opasnosti koje im prije-te kad god nisu jasni odnosi prema Bogu ili jednih prema drugima. Djeca uče da njihova čežnja za istinom i dobrotom ima mjesta i u Hramu i u njihovu životu te otkrivaju slobodu iz odnosa s Bogom. Roditelji uče kako stvarati odnose povjerenja i kako nositi nerazumije-vanje svoje djece. Službenici u Hramu, pak, uče kako u sebi probuditi zanesenost razbori-tošću i mudrošću onih koji dolaze u Hram i, nadasve, koliko je njima, pozvanima govoriti, važno slušati, ulaziti u otvoren dijalog i stva-rati ozračje u Hramu u kojem će svatko moći pronaći svoj odnos s nebeskim Ocem.

Ante Vučković

Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni Éric de Saussure: Dvanaestogodišnji Isus u Hramu, 1968.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 385 Zdravo, sveta RodiljoOtpj. ps.: Smilovao nam se Bog (ŽV 13-2011)Prinosna: 811.1 i 3 O pastiri, čudo novoPričesna: 396 (397) Od istoka sunčanogaili: 411 (410) U se vrijemeZavršna: 812 Veseli se, Majko Božja

1. siječnja 2019.

Sveta Marija BogorodicaUlazna pjesmaZdravo Sveta Rodiljo,Majko Kralja vječitoga,komu ruka ima vlastiznad svijeta čitavoga!

Zborna molitvaBože, ti si plodnim djevičanstvom svete Marije ljudskom rodu darovao vječno spasenje. Po njoj smo primili tvoga Sina, začetnika novog života: molimo te da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor.Po Kristu.

Prvo čitanje Br 6, 22-27Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.

Čitanje Knjige BrojevaReče Gospodin Mojsiju: »Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:

Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!

Tako neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67, 2-3.5-6.8

Pripjev: Smilovao nam se Bogi blagoslovio nas.

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Gal 4, 4-7Bog posla Sina svoga, rođena od žene.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Kad dođe punina vremena,odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!«Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Heb 1, 1-2Više puta i na više načinaBog nekoć govoraše ocima po prorocima;konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu!

Darovna molitvaBože, ti svako dobro počinješ i dovršuješ. Danas se radujemo svetkovini svete Bogorodice i zahvaljujemo za rođenje Isusa Krista: daj da s radošću postignemo puni plod njegova spasenja, kojemu slavimo početak. Po Kristu.

28živo vrelo 29

MOLITVA VJERNIKA

Začetnik života darovan plodnosti Marijina djevičanstva.Bizantska ikona »Salus populi Romani« (Spasenje rimskoga puka); bazilika sv. Marije Velike, Rim.

Braćo i sestre, po rođenju svoga Sina iz krila presvete Djevice Bog je dao novi smisao našemu vremenu i našemu životu. Zajedničkom se molitvom utecimo Bogu, proseći milost darovane novosti:

Daruj nam, Gospodine, novost života.1. Za svetu Crkvu Božju: da uvijek bude vjerna

navjestiteljica Kristova evanđelja i donositeljica tvoga mira i blagoslova svim ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da budu hrabri navjestitelji evanđelja života te sva Crkva raste u spoznaji Krista i u ljepoti ljubavi koja obnavlja svijet, molimo te.

3. Za sve koji upravljaju narodima i državama: daj da se uvijek zalažu za uspostavu evanđeoske pravednosti te na čitavome svijetu zavlada mir koji nam u Kristu daruješ, molimo te.

4. Za nas sabrane oko Kristova stola: prodahni nas svojim Duhom da poput Majke Gospodinove umijemo tvoju riječ čuvati u srcu, kako bi ona bila put i svjetlo našemu životu, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: po svome milosrđu nagradi ih zajedništvom s tobom i s tvojim svetima kod nebeskoga stola, molimo te.

Gospodine Bože svemogući, s pouzdanjem u tvoju dobrotu danas primamo dar života i vrijeme koje stavljaš pred nas. Milošću svojom rasvijetli naše dane i svojom pomoću prati naša djela da uzmognemo biti pronositelji tvoga mira i graditelji tvoga kraljevstva među ljudima koje susrećemo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje Lk 2, 16-21Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče.I nakon osam dana nadjenuše mu ime Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohra njivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.Kad se navršilo osam dana da bude obre-zan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaIsus Krist jučer i danas isti je –– i uvijeke!

Heb 13, 8

Popričesna molitvaGospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sina i Majka Crkve. Molimo te da nam nebeska otajstva, koja smo primili, koristeza vječni život. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Da bismo mogli, barem donekle, razu-mjeti, diviti se i živjeti veliko otajstvo majčinstva Blažene Djevice Marije,

potrebno je ukratko reći nešto o majčinstvu općenito. Naime, pokušat ćemo ukratko od-govoriti na sljedeća pitanja: Koja su svojstva majčinstva? Što se sa ženom zbiva u majčin-stvu? Što je s današnjim majčinstvom?

O majkamaKao prvo, osnovno svojstvo majčinstva jest gostoprimstvo. Čovjek je, općenito gledajući, gostoprimac. Čovjekov život nezamisliv je bez gostoprimstva: u gostoprimstvu ljudi pruža-ju jedan drugomu prostor unutar sebe (srce) i izvan sebe (stanovanje) za susret, za ljubav, prijateljstvo, druženje, zajedničke interese. No, svi ti vidovi gostoprimstva beskonačno zaostaju, šepaju za onim gostoprimstvom ko-je svaka majka pruža svojemu ‘gostu’, djetetu. To je gostoprimstvo koje se događa iznutra, u utrobi. ‘Gost’, dijete, dolazi iznutra, zadire u ti-jelo, mijenja tijelo i širi ga. Odnosno, žena je ta koja dopušta da joj se tijelo, utroba, širi, mi-jenja. Jednom riječju, žena sama, njezin duh i tijelo, jesu gostoprimstvo. Tako uviđamo da čovjekov život u svojoj srži dolazi iz izvornoga, majčinskoga gostoprimstva, čovjekov je život opečaćen tim gostoprimstvom. To ima za po-sljedicu sljedeće: čovjek, određen majčinskim gostoprimstvom, želi li ostati čovjek, i sam tre-ba biti gostoprimac.

Kao drugo, to neobično gostoprimstvo svake majke dovodi nas do drugoga svojstva, a to je hranjenje. Majka je hraniteljica. I opet vrijedi isto. I čovjek je hranitelj, hrani druge, žena hrani i svojega muža, oni koji se ljube također hrane jedni druge. Ali, nitko ne hrani kao majka. Majka hrani svoje dijete sobom: svojim tijelom, utrobom, svojim grudima. U majčinskim se grudima izriče nešto veličan-stveno: to je vrhunsko hranjenje, hranjenje samim sobom. Majka doji svojim grudima dijete, ono sisa njezine grudi. Nije ni čudo da

su nage ženske grudi simbol hranjenja, veliko-dušnosti, ljubavi, predanosti. Ah, u današnje žene nestale su grudi! Ideal više nisu majčine grudi koje hrane, doje druge, nego jedva vidljive, manekenske grudi koje ne doje i ne hrane: žene bez grudi. Čarobno je to iskustvo majčinstva, majke kao hraniteljice, dojiteljice, neki čudesan i neraskidiv spoj vlastite moći, užitka i radosti. Da, sve troje, i to zbog i jedino zbog toga što se drugomu, djetetu, stvara i da-je život. I opet. Budući da je čovjek u svojoj sr-ži određen majčinskim hranjenjem, dojenjem, on ostaje čovjek samo ako i sâm biva hranitelj i dojitelj drugoga.

Kao treće, biti majka uključuje i gubitak, spremnost na gubitak djeteta. Dijete se rađa i u tome činu rađanja već raskida sraslost s majkom. Dijete se može razvijati i rasti samo tako što gubi svoju sraslost s majkom, samo tako što ono nije majka, samo tako što je ono drugo, drukčije biće. Neobično je to iskustvo u svake majke, iskustvo neizmjerne bliskosti, a opet neizmjerne stranosti. Loše su one maj-ke koje stavljaju prevagu na jednu ili na dru-gu stranu. Prve doživljavaju svoje dijete kao posjed, kao produžetak svojega vlastitoga ja, svojih želja i potreba. Time guše razvoj i sa-mostalnost djeteta, doslovce proždiru dijete svojim majčinskim egoizmom. Druge su pak vječito odsutne (posvećene karijeri, bavljenju svojim tijelom, izgledom) i ne pružaju djetetu osjećaj gostoprimstva, topline i zajedništva, čine svoju djecu vječito napuštenom u ovome svijetu. Istinsko pak majčinstvo, da se vratimo prvoj opasnosti, jest spremnost na gubitak: pustiti djetetu da odrasta kao potpuno nova osoba, pustiti ga da ode, da ide svojim putem, da zasnuje svoju obitelj te da pronađe samoga sebe na svoj vlastiti način. Tako je majčinstvo, u svojem izvornom značenju, gubitak, (bolno) odreknuće od ‘posjedovanja’ djeteta, puštanje djetetu da bude svoje, u konačnici, da dijete više ne bude vječito dijete svoje majke, nego odrasla osoba.

Sveta Marija Bogorodica

O majčinstvu

30živo vrelo 31

O MajciImajući navedeno u vidu, možda sada može-mo donekle razumjeti, diviti se i živjeti veliko otajstvo Marije kao Bogorodice.

Kakva li čudesna otajstva da je Marija po-stala gostoprimateljicom samoga Boga! Bog s Marijom i Marija s Bogom nije izvana, kao što je kod nas slučaj. Bog je s Marijom i Ma-rija s Bogom iznutra, u utrobi, tijelo s tijelom, potpuna sraslost. Nitko nije tako primio toga ‘Gosta’, Boga, kao Marija, Marija kao majka: i duhom i tijelom. Marijino je gostoprimstvo spasilo svijet jer ono je primilo Spasitelja koji spašava svijet. I kako da nam onda Marija ne bude zagovornica i uzor u našemu vjerničkom životu, nama, slabim gostoprimcima kojima Spasitelj, Isus Krist, uvijek ostaje izvanjski, izvan naše ‘utrobe’ duha i tijela, vječiti stranac kojega nismo nikada primili iznutra. Zato na početku nove godine hrlimo Mariji, Bogorodici da nas poduči kako biti marijanski gostoprim-

Bartolomeo Vivarini: Maria lactans, oko 1450.

ci, kako ući u ‘drugo stanje’, u ‘blagoslovljeno stanje’ svojega života, napustiti ‘staru godinu’, stari način življenja da bismo začinjali i rađali Isusa Krista iznutra, u ‘utrobi’ svojega duha i svojega tijela.

Kako li je divno otajstvo Marije kao hrani-teljice i dojiteljice samoga Boga! Bog je dopu-stio da ga Marija hrani, da ga doji svojim gru-dima. Prava je šteta što su nestala ona vremena kada se i Marija u svetoj umjetnosti prikazivala kako doji Isusa (Maria lactans), kada smo mo-gli zadivljeno gledati Marijine majčinske grudi koje doje, doje Isusa i nas. Ni danas duhovno ne možemo stasati, sazrijevati i odrasti u vjeri, ako ne dopustimo da nas Marija hrani svojim grudima, ali i grudima Majke Crkve.

Marija nas podučava da i sami, želimo li biti Marijini, a time Kristovi, trebamo imati grudi, grudi u ovom vremenu čovjeka bez grudi! To su grudi koje hrane drugoga, poput sv. Pavla: »Ali bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu.« (1Sol 2, 7). Grudi su to koje hrane drugoga sobom, svojim rije-čima, djelima, cijelim svojim životom. Jadan je i bijedan čovjekov život bez grudi! Otkrijmo grudi u svojem duhovnom životu!

Kako li je duboko otajstvo Marije kao Ža-losne Majke, kao gubitnice samoga Boga! Ne postoji veći gubitak, veća bol od Marijina gu-bitka i boli, jer Marija gubi samoga Boga. Gu-bi ga već kao dvanaestogodišnjaka u hramu, gubi ga na križu. Marija kao da doživljava što znači kada duša gubi Boga, upravo zato što ima Boga: on je njezin Sin, a opet nije njezin Sin (on je Očev Sin). Marija nas uči da Boga možemo imati samo tako što ga ‘gubimo’, tako što ga puštamo da on bude Bog: da istodob-no bude potpuno moj i ne bude potpuno moj! Marija nas uči da drugoga u ljubavi možemo imati samo tako što ga ‘gubimo’, puštamo da bude drugi: da bude potpuno moj i da ne bude potpuno moj. Marijino nam majčinstvo po-kazuje kako se u svetoj ljubavi uvijek provlači bolno (u ovome životu) i nježno sveti gubitak. Sveti gubitak koji izriče ono što je bit same lju-bavi: tko izgubi svoj život poradi mene…

Ivica Raguž

OTAJSTVO I ZBILJA

32

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: 382.3 Evo, dolaziili: 402 Radujte se, narodiOtpj. ps.: 391 Klanjat će se tebi, GospodinePrinosna: 408.1 i 4 O Betleme Pričesna: 392.2 Vidjesmo zvijezdu njegovuili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420.1 i 8 Narodi nam seili: 424 Tri Kralja jahahu

6. siječnja 2019.

BogojavljenjeUlazna pjesmaEvo, dolazi Gospodar, Gospodin; u ruci mu kraljevstvo, moć i vlast.

Usp. Mal 3, 1; 1Ljet 19, 12

Zborna molitvaBože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca. Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju tvoje nebeske ljepote. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 60, 1-6Čitanje Knjige proroka IzaijeUstani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svje-tlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad to-bom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svje-tlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze si-novi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k te-bi će poteći bogatstvo mora, blago narodâ k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 72, 1-2.7-8.10-13Pripjev: Klanjat će se tebi, Gospodine,

svi narodi zemlje.Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno,siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravdai mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do morai od Rijeke do granica svijeta.

Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,vladari Šabe i Sebe danak donositi.Klanjat će mu se svi vladari,svi će mu narodi služiti.

On će spasiti siromaha koji uzdiše,nevoljnika koji pomoćnika nema;smilovat će se ubogu i siromahui spasit će život nevoljniku.

Drugo čitanje Ef 3, 2-3a.5-6Sada je objavljeno da su i poganisubaštinici obećanja.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 2, 2Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa dođosmo pokloniti se Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, neka ti budu mili darovi tvoje Crkve. To nije zlato, tamjan ni smirna, nego se danas prinosi i za hranu daje Isus Krist, koga ti darovi označuju. Koji živi i kraljujeu vijeke vjekova.

32živo vrelo 33

MOLITVA VJERNIKABraćo i sestre, nebeski je Otac vodio mudrace da se poklone njegovu Sinu. Molitvom se obratimo istomu Ocu da i mi umijemo prepoznati svjetlo kojim obasjava naš životni put.

Budi nam, Gospodine, svjetlo života.

1. Za Crkvu u svijetu: da bude trajno otvorena vodstvu tvoga Duha te svoju moć ne traži u vladanju nego u služenju i u poklonstvu tebi, molimo te.

2. Za papu Franju i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da uvijek znaju slijediti svjetlo koje dolazi u snazi tvoje riječi i u poticajima tvoga Duha te uvijek budu mudri predvodnici tvoga naroda na putu prema novome susretu s Kristom, molimo te.

3. Za sve one čijoj je odgovornosti povjerena briga za svijet: da u evanđeoskim nastojanjima Crkve prepoznaju dobrobit cijeloga društva, molimo te.

4. Za ljude koji znanošću istražuju tajne svijeta i života: obdari ih istinskom odgovornošću za čovjeka i za sav stvoreni svijet, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: da poslušni tvomu Duhu uvijek umijemo prepoznavati putove koji nas vode do susreta s tobom, molimo te.

S našim prošnjama primi, Gospodine, i naše poklonstvo pred tobom. Nek naš život bude trajni hod u tvome svjetlu. Po Kristu.

Slijedeći zvijezdu, nađoše Dijete i pokloniše mu se.Andrija Buvina: Poklonstvo mudraca,

vratnice katedrale sv. Dujma, Split, oko 1214.

Evanđelje Mt 2, 1-12

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s isto-ka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih is-pitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu od-govoriše: »U Betlehemu judejskome jer ova-ko piše prorok: ’A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među knežev-stvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pâsti narod moj – Izraela!’«Tada Herod potajno dozva mudrace i raza-zna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga na-đete, javite mi da i ja pođem te mu se po-klonim.« Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred nji-ma sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mje-sta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijez-du, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, maj-kom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Hero-du, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svjetlom. Htio si da se pričestimo ovim otajstvom: daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim srcem. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

I Bog koji se objavljuje i čovjek koji prima Božju objavu imaju jednu zajedničku kre-post: poniznost. Božja je objava nenamet-

ljiva. Ona se događa bez ikakve fizičke, moral-ne, intelektualne ili emocionalne prisile. Tako ju se i prihvaća.

Na svoj način o tome govori odlomak o po-klonstvu mudraca s Istoka koji su tražili i našli novorođenoga židovskoga kralja. Oni su vidjeli izlazak »njegove zvijezde«, koja se gotovo stid-ljivo pojavila i nestala. Ponizno se povukla ka-ko bi ostavila mudracima slobodu da razmisle kako će prihvatiti njezin pojavak. Ponovno će se pojaviti tek kada mudraci dođu u Jeruzalem i ondje dobiju svetopisamsku uputu o Kraljevu rođenju. Zvijezda će ići pred mudracima tek posljednju dionicu njihova puta, a oni će ju sli-jediti s velikom radošću.

Čudesnost neznatnostiPonizno je i svjedočanstvo Pisma koje mudraci primaju u Jeruzalemu. Evanđelist Matej preo-blikuje odlomak iz proroka Miheja obraćajući

Bogojavljenje

Božji dolazak u poniznosti

Upućeni u snu, vratiše se drugim putem u svoju zemlju. Iluminacija iz kodeksa iz Canterburyja, oko 1140.; The British Library.

se Betlehemu na način koji otkriva da su se Be-tlehemci osjećali manje vrijednima pred sta-novnicima ostalih gradova. Dok prorok Mihej kaže: »A ti Betleheme, Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim…« (Mih 5, 1), evanđe-list Matej to mijenja ovako: »A ti Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim…« (Mt 2, 6). Mnogi ve-liki gradovi čine takvima i svoje stanovnike, ali Krist će se roditi u mjestu koje ne pruža priliku za uznositost. U jednome će takvom beznačaj-nom mjestu i odrasti, pa će se neki čuditi govo-reći: »Iz Nazareta da može biti što dobro?« (Iv 1, 46). Ni Nazaret ni Betlehem nisu Isusa uči-nili velikim, ali je on učinio velikim njih, kao što Bog čini velikim i jakim sve (1Ljet 29, 12).

Ponizan je i prizor koji su mudraci ugleda-li kada su ušli u kuću nad kojom se zaustavila zvijezda. Ugledali su dijete s njegovom majkom Marijom. Novorođeni židovski kralj, pred ko-jim je drhtao Herod i sav Jeruzalem, predstav-ljen je kao dijete ovisno o majčinoj brizi. Ništa drukčije od ostale malodobne djece kojih je tada bilo u mnogim betlehemskim kućama. Je-dina posebnost u tome prizoru bila je zvijezda koja je stajala povrh mjesta gdje bijaše dijete.

S njom je počela pripovijest o mudracima s Istoka koji predstavljaju ponizne bogotra-žitelje. Bez navođenja njihovih imena i bez ikakvoga opisa njihova dotadašnjega života, evanđelist Matej jednostavno kaže da su se u Jeruzalemu pojavili mudraci s Istoka i raspiti-vali se o novorođenome židovskom kralju. Je-dino na temelju toga što su vidjeli njegovu zvi-jezdu, zaključujemo da su bili promatrači neba čiji je pogled tražio više od onoga što su mogli vidjeti golim očima. Očito je da sami mudraci nisu bili Židovi, pa stoga nisu poznavali Božju objavu u Svetome pismu. Ali baš zato njihovo promatranje neba ističe vrijednost toga da je i priroda knjiga Božje objave, u kojoj se nalazi put kojim Bog čovjeka vodi k sebi.

Put kojim je Bog vodio naše mudrace išao je preko Jeruzalema. Za Jeruzalem nije nimalo

34živo vrelo 35

neobično da se u njemu pojave ljudi iz razli-čitih krajeva svijeta, a za one koji traže novo-rođenoga židovskoga kralja, Jeruzalem je kao središte židovstva, posve logično odredište. Nije neobično ni to što su mudraci govorili kako su vidjeli njegovu zvijezdu, jer je u ono vrijeme bilo sasvim uobičajeno vjerovanje da svaki čovjek ima ‘svoju’ zvijezdu. Zato su mu-draci mogli bilo koga mirno upitati zna li gdje se nalazi dijete čiju su zvijezdu vidjeli.

Poniznost – način prepoznavanja KraljaNo, njihovo mirno raspitivanje uznemirilo je kralja Heroda. To je također razumljivo, jer je Herodova okrutnost prema svakomu za koga je samo pomislio da mu može uzeti prijestolje bi-la nadaleko poznata. Mudraci se ipak odazivaju na njegov poziv i informiraju ga o tome kada se pojavila zvijezda. Poslušali su i njegovu uputu, utemeljenu na proroštvu proroka Miheja i otiš-li u Betlehem gdje su pronašli traženo dijete s njegovom majkom. Poklonili su se novorođe-nomu Kralju i predali mu svoje darove. Među-tim, nisu poslušali Herodov himbeni nalog da se vrate i jave mu gdje je dijete, kako bi mu se i on otišao pokloniti. Iskrenim tražiteljima istina nikada ne ostaje dužna. Ona se često baš poput

zvijezde pokazuje kao svjetlo u tami. Mudraci su upućeni u snu da se ne vraćaju Herodu, pa su se drugim putem vratili u svoju zemlju. U Evanđelju po Mateju san nam je već poznat kao stanje u kojemu se raspršuju sumnje i ne-staju strahovi. Marijinu mužu Josipu anđeo Gospodnji ukazao se u snu i rekao mu neka se ne boji uzeti svoju ženu jer je dijete koje je u njoj začeto doista od Duha Svetoga (usp. Mt 1, 20). San mudraca nije tako detaljno opisan. Ne spominje se ni anđeo ni njegove riječi, ali je s najvećom jednostavnošću rečeno da su mudra-ci poslušali dobivenu uputu.

Nakon podatka da su se vratili u svoju ze-mlju, u ostatku Evanđelja po Mateju naši mu-draci više se nikako ne spominju. Ali čitatelj ih ne može tek tako zaboraviti. Kada na samom kraju Evanđelja uskrsli Isus bude slao svoje učenike da učine njegovim učenicima sve na-rode (Mt 28, 19), sjetit ćemo se da je negdje na Istoku već moralo biti poznato svjedočanstvo mudraca koje je njihovo ponizno traženje isti-ne dovelo do Isusa. Zato navještaj Isusa Krista svim narodima zemlje nije poništavanje njiho-vih dotadašnjih traženja, nego ponizna objava da je on onaj kojega svi traže.

Domagoj Runje

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…Mudraci s Istoka, koji dolaze pokloniti se Isusu kao Kralju, ne otkrivaju Isusa svojom mudrošću, nego po znaku zvijezde, po svjetlu koje ih vodi i koje se zaustavlja nad Betlehemom. Oni su stoga slika onih koji tragaju za istinom, ali u poniznosti, zna-jući da je njihovo znanje nedostatno, da ih Istina nadilazi. Put istinske spoznaje stoji u otvaranju Onomu koji je početak i dovr-šetak svega, Onomu koji je Smisao svemu, Logos. Put spoznaje uvijek hodi putem po-niznosti. Tako se spoznaje onkraj vlastitih mogućnosti, onkraj granica predvidljivoga i očekivanoga. Vjera, hodeći putem poni-znosti, uvijek nadilazi naše znanje.

Izlazak zvijezde najprije su spoznali Mudraci. To ozna-čuje da će pogani uskoro vjerovati u Krista, kao i to da

će ljudi znanja, koje je veoma udaljeno od božanske spo-znaje, upoznati svjetlo što je nastalo kod Isusova rođenja. I prinos darova otkrio je u Isusu svekoliku kakvoću. Ispo-vjedio je u zlatu kralja, u tamjanu Boga, u smirni čovjeka. Tako se po čašćenju koje iskazuju mudraci dovršava spo-znaja svekolikoga otajstva: u čovjeku se spoznaje otajstvo smrti, u Bogu otajstvo uskrsnuća, u kralju suca. Time što mudracima biva zabranjeno da se vrate istim putem i da se vrate Herodu u Judeju, ni nama se ne dopušta da od ‘Judeje’ išta tražimo glede znanja i spoznaje. Naprotiv, po-taknuti smo da se, položivši svekoliko spasenje i svu nadu u Krista, uzdržimo od puta ranijega života.

SVETI HILARIJE, Tumačenje Evanđelja po Mateju, 5.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: 383.3 Nakon krštenja Gospodinovaili: 401 Svim na zemljiOtpj. ps.: Blagoslivljaj, dušo mojaPrinosna: 211 Isus Krist je slika Božja ili: 410 (411) U to vrijeme godištaPričesna: 392.3 Evo onogaili: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našZavršna: 420.1 i 10 Narodi nam se

13. siječnja 2019.

Krštenje GospodinovoUlazna pjesmaNakon krštenja Gospodi-nova otvoriše se nebesa, a Duh siđe na nj kao golub. I glas s neba zaori: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!

Usp. Mt 3, 16-17

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, kod krštenja u Jordanu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista, a ti si ga svečano proglasio svojim ljublje-nim Sinom. I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu: daj da vazda ostanemo u tvojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 40, 1-5.9-11Čitanje Knjige proroka IzaijeTješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada Slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 104, 1b-4.24-25.27-30Pripjev: Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina;

on je silno velik!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Odjeven veličanstvom i ljepotom,svjetlošću ogrnut kao plaštem!Nebo si razapeo kao šator,na vodama sagradio dvorove svoje.

Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Sve si to mudro učinio:puna je zemlja stvorenja tvojih.Eno mora, velika i široka,u njemu vrve gmazovi bez broja,životinje male i velike.

I sva ova bića željno čekajuda ih nahraniš na vrijeme.Daješ li im, tada sabiru:otvaraš li ruku, nasite se dobrima.

Sakriješ li lice svoje, od straha umiru;ako dah im oduzmeš, ugibajui opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastajui tako obnavljaš lice zemlje.

Drugo čitanje Tit 2, 11-14; 3, 4-7Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola TituLjubljeni: Pojavila se milost Božja, spasitelji-ca svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svi-jetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Kri-sta. On sebe dade za nas da nas otkupi od

Darovna molitvaGospodine, danas slavimo dan kad si Isusa objavio kao svoga ljubljenoga Sina. Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva, kojom si oprao grijehe svega svijeta. Po Kristu.

36živo vrelo 37

MOLITVA VJERNIKA

Nebeskomu Ocu, koji nam je po svome Sinu darovao spasenje i učinio nas svojom ljubljenom djecom, izrecimo svoje molitve. Molimo zajedno:

Obnovi nas, Gospodine, u milosti krštenja.

1. Za Crkvu, zajednicu krštenika: da uvijek bude vjerna poslanju koje si joj udijelio te svim ljudima navijesti i donese dar spasenja, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve kojima si povjerio brigu za svoj narod: prodahni ih mudrošću svoga Duha da ustrajno promiču snagu zajedništva Crkve te svi kršćani očituju ljepotu svoga krsnoga preporođenja, molimo te.

3. Za sve katekumene koji se pripravljaju za sakrament krštenja i za život u zajedništvu Crkve: prosvijetli ih svojim Duhom da životom prihvate mudrost evanđelja te trajno rastu u daru vjere, molimo te.

4. Za braću i sestre koji se životom udaljiše od tebe i od tvoje Crkve: otvori im srca da umiju ponovno čuti tvoj glas i prigrliti put evanđelja, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: vodi nas svjetlom svoga Duha da budemo radosni svjedoci kršćanskoga imena i ustrajni graditelji zajedništva koje nam daruješ u svojoj Crkvi, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas po svojoj neizmjernoj ljubavi izbavljaš iz tame grijeha. Smjerno te molimo, izliječi u nama sve slabo i grješno i obnovi sve dobro i plemenito, kako bismo mogli ponovno živjeti kao djeca svjetla. Po Kristu Gospodinu našemu.

svakoga bezakonja i očisti sebi Narod iza-brani koji revnuje oko dobrih djela. Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spa-sitelja naše ga, Boga, on nas spasi ne po dje-lima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novo ga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju naše-mu, da opravdani njegovom milošću bude-mo, po nadi, baštinici života vječnoga.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Usp. Lk 3, 16

Dolazi jači od mene, rekao je Ivan:On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.

Evanđelje Lk 3, 15-16.21-22

Čitanje svetog Evanđelja po LukiNarod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo onoga za koga Ivan posvjedoči:Ja sam to vidioi svjedočim: On je Sin Božji!

Iv 1, 32.34

Popričesna molitvaGospodine, nahranio si nas svetim darom. Molimo te da vjerno slušamo tvoga Jedino-rođenca te se zovemo i budemo tvoji sinovi i kćeri. Po Kristu.

Dok se molio, rastvori se nebo i siđe na nj Duh Sveti.Wilhelm Thöny: Isusovo krštenje na Jordanu, 1919.

38

I susovo krštenje na rijeci Jordanu, kojega spomen danas slavimo, prekida gotovo dva desetljeća šutnje o njegovu životu.

Sveti Luka bilježi da je nakon razgovora s uči-teljima u Hramu bio poslušan roditeljima te je napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2, 52). »Kad je Isus nastupio, bilo mu je oko trideset godina« (Lk 3, 23). Do dolaska na obalu Jordana živio je poput svojih suvremenika podnoseći »tegobu dana i žegu«.

Situacija okupirane domovine i međusob-nih podjela na razne sljedbe postala je teško izdrživa. Nešto se moralo promijeniti. »Narod bijaše u iščekivanju.« Vjernici su se sjećali kako su se Božja obećanja uvijek pokazala istinitima, pa su se i u tim okolnostima usrdnije obraćali Bogu. Vjerovali su da je nastupilo vrijeme o ko-jemu progovara prorok Izaija: »Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča.« U Ivanu Krstitelju prepoznali su glas koji viče: »Pripravite put Gospodnji u pu-

Bezgrješan u povorci grješnikastinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu.« Krstiteljeva je propovijed uzrokovala polet za obraćenjem. Mnogi su odlučili promijeniti na-čin života te su dolazili svoje krivnje i grijehe simbolično oprati u vodi Jordana. Za Izraelce je to sveta rijeka. Osim što je činila okosnicu ži-vota, posebice je bila znakovno važna. Prijelaz preko nje označio je ulazak u obećanu zemlju i konačni počinak nakon ropstva. Nije slučajno Ivan izabrao upravo taj prijelaz »s onu stranu Jordana« (Iv 1, 28) kao mjesto krštavanja i propovijedanja u znak prelaska iz ropstva gri-jehu u život slobodne djece Božje.

Od obale Jordana do obronaka Golgote»Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus«. Izne-nađujući prizor. Sin Božji, bezgrješan, staje u povorku grješnika i traži od Ivana da ga krsti. Tako je postao sudionikom povjerenja svoga naroda u Boga. Posvjedočio je kako im nada nije bila uzaludna. Ono što je po prorokovim riječima najavio, Bog danas »glasom s neba« potvrđuje. U božićnoj je noći radosna vijest naviještena pastirima, siromasima i društveno marginaliziranim osobama. Po mudracima je ponuđena svim narodima. Danas je Isus objav-ljen kao Spasitelj svomu narodu.

No, time nije iscrpljena sva simbolika nje-gova krštenja. Svoj javni nastup započeo je či-nom poniznosti i solidarnosti sa svima koje do-lazi spasiti. Utjelovljenjem je prihvatio ljudsku narav koja je željna mira i pogođena patnjama. Zato korača s grješnicima obalom Jordana. Že-li biti solidaran s njima. »Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pra-vednike, nego grješnike« (Mk 2, 17). Isus tako pokazuje svoju blizinu svakoj osobi koja kreće putem obraćenja. To će svjedočiti od obale Jor-dana do obronaka Golgote. Kao što se pridru-žio grješnicima u vodi, tako je i okorjelim zlo-čincima na drvu križa. Stoga je u činu krštenja sažet čitav njegov život. Silazak u vodu Jordana

Đur

o Se

der:

Kršt

enje

na

Jord

anu,

200

3.

38živo vrelo 39

znači silazak do dna ljudske egzistencije. Tu se pridružio ljudima i ne će ih napustiti sve do smrti i groba. Sišao je u rijeku ljudskog života da bi načinio most prema vječnosti. Spustio se u tamu svijeta kako bi ju rasvijetlio. Izlazeći iz vode, u kojoj je oprana zloća ljudi, pa je postala svojevrsnim simbolom vlasti zla, objavljen je svijetu kao Sin Očev. Budući da je voda »zaga-đena« tolikim zlom, netko ju je morao očistiti. Zato je bezgrješni Isus ušao u vodu da bi iz nje odnio na sebi sve grijehe svijeta. Tako je i izla-zeći iz groba sa sobom odnio vlast smrti i pod-ložio ju sebi svjedočeći kako je Bog jači od zla te da je svaka osoba pozvana na život s Bogom. Voda Jordana stoga je slika groba.

Razmatranje Isusova krštenja poticaj je »da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sa-dašnjem svijetu iščekujući blaženu nadu«. To je smisao i našega krštenja. »On sebe dade za nas da nas otkupi od svakog bezakonja i očisti sebi Narod pravedni koji revnuje oko dobrih djela.« Jednako nas tako poučava da prihvaćanje puta poniznosti i solidarnosti s našom braćom i se-strama znači življenje milosti sinovstva.

Djeca smo BožjaGovoreći Isusu: »Ti si sin moj, Ljubljeni! U te-bi mi sva milina!«, Bog se obraća svakomu od nas. Podsjeća nas koliko nas voli, ali i da smo međusobno braća i sestre. Isus, koji je bez gri-jeha, uzeo je naše mjesto u povorci grješnika da bismo mi grješnici dobili mjesto djece Božje. Po krštenju je svatko od nas postao djetetom Božjim i oslobođen sila zla. Ali krštenje nije sa-mo za našu osobnu posvetu, nego nas također povezuje jedne s drugima. Njime postajemo

dio Božje obitelji. Isus je došao na svijet da iznova ujedini grijehom razdvojenu Božju obitelj. Nije slučajno sveti Luka odmah nakon opisa krštenja na Jordanu donio Isusovo rodo-slovlje koje seže sve do Adama. Bijaše – kako se smatralo – sin Josipov, Elijev… Enošev, Šetov, Adamov, Božji (usp. Lk 3, 23-38). Evanđelist navodi sedamdeset i sedam imena od Boga do Isusa. Ovaj je broj vrlo znakovit. Sedmica je u Svetom pismu znak savršenosti i Boga, a u od-nosu između božanskoga i zemaljskoga simbol je zatvorene cjeline u svojoj punini. Broj deset predstavlja Zakon i obnovu. Znak je Božjeg djelovanja, ali i čovjekove slobode da sa svojih deset prstiju čini ono što želi. Množeći ova dva broja dolazi se do ideala punine i savršenstva. U apokaliptičnim djelima deset jubileja po se-dam godina završavaju Danom spasenja. Ovdje je čak sedam više. U Isusu je postignuta sva pu-nina savršenosti i s njim dolazi Dan spasenja.

Zato se spominje rastvoreno nebo. U Kristu su nebo i zemlja opet spojeni. Razdor uzroko-van grijehom nadvladan je. Božja obitelj opet je na okupu. Događa se novi postanak. Oslikan je silaskom Duha Svetoga. »Zemlja bijaše pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama« (Post 1, 1). Pustoš i praznina nastala grijehom te bezdan između Boga i čovjeka nadvladani su. Duh Sveti, »ko-ga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu» pojavio se u »tjelesnom obličju, po-put goluba«. To nas vraća slici svršetka potopa, kojega je navijestio golub maslinovom granči-com. U vodi krštenja događa se potop grijeha i smrti. Tako je današnja svetkovina cjelovito ot-kriće Isusova poslanja: ujediniti nebo i zemlju te svaku osobu s Bogom.

Slavko Slišković

MU

DR

OST

CR

KV

E Kršćanin ne može zamisliti svoje poslanje na ovome svijetu drukčije nego kao put svetosti, jer »ovo je volja Božja: vaše posvećenje« (1Sol 4, 3). Svaki je svetac poslanje, Očev plan koji reflektira

i uosobljuje određeni aspekt evanđelja u određenome povijesnom trenutku. To poslanje ima svoje značenje u Kristu, i može se razumjeti samo počevši od njega. Svetost je u svojoj biti življenje u zajed-ništvu s Kristom otajstva njegova života. Sastoji se u tome da se sjedinimo s Gospodinovom smrću i uskrsnućem na jedinstven i osoban način, stalnim umiranjem i ustajanjem na novi život s njime. […] Očev naum je Krist i mi u njemu. U konačnici, Krist je taj koji ljubi u nama, jer »svetost nije ništa drugo doli življena ljubav u punini«. Slijedom toga, »mjera je svetosti veličina koju je Krist postigao u nama, u kojoj smo, naime, mjeri, snagom Duha Svetoga, oblikovali cijeli svoj život po njegovu«.

PAPA FRANJO, Apostolska pobudnica ‘Gaudete et exultate’, 19-20.21.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

O kađenju Djeteta Isusa u jaslicama

L iturgija je odbljesak života Crkve i njezinoga uranjanja u otajstvo Krista. Geste i obredni čini uvijek su izrastali iz života vjere, svjedočeći da Crkva slavi ono što vjeruje i ona-ko kako vjeruje. Stoga se pojedine geste u litur-giji pojavljuju i prije nego što ih Crkve ‘normi-ra’ i unese u svoje liturgijske knjige. To pak ne otvara vrata samovolji pojedinaca, jer liturgija uvijek hodi utrtim putem vjere, oslanjajući se na poklad vjere i na sensus Ecclesiae. U tome okviru vjere i duhovnosti Crkve možemo pro-matrati i čin kađenja lika Djeteta Isusa u jasli-cama u misama božićnoga vremena, osobito u božićnoj Misi polnoćki.

Nadahnuće i poticaj toj gesti dolaze čini se iz vlastitosti papinske liturgije u slavlju Mise polnoćke, s nekim manjim izmjenama koje su uvedene u pontifikatu pape Benedikta XVI. U Misi polnoćki u papinskoj se liturgiji ulazna procesija zaustavlja pred oltarom; potom se s ambona svečano pjeva proglas Kristova rođe-nja, takozvana Kalenda, u kojoj se Kristovo ro-đenje predstavlja kao susret Boga s čovjekom u središtu ljudske povijesti; pred oltarom je na posebno priređenu mjestu, urešenu priklad-nim buketima cvijeća, pokriven lik Djeteta Isu-sa; nakon navještaja Kalenda, papa pristupa, otkriva Djetešce i iskazuje mu čast kađenjem. Potom se uspinje na oltar i započinje misu. Na-kon navještaja evanđelja Evnđelistar se, otvo-ren, svečano izlaže ponad lika Djeteta Isusa, kako bi se jasnije pokazalo da je u otajstvu utje-lovljenja Riječ postala tijelom. Na kraju mise, papa uzima lik Djeteta Isusa te ga u svečanoj procesiji, praćen djecom koja nose cvijeće, nosi do jaslica gdje Djetešce biva svečano položeno u jasle. Lik božanskoga Djeteta potom se okadi, a cvijeće rasporedi kao ures jaslicama.

Uz odavna raširenu praksu pjevanja Kalen-da u katedralama i drugim crkvama, iz papin-

ske se liturgije u zadnje vrijeme preuzimaju i neki drugi elementi. Tako se ponegdje pred ol-tar, na posebno urešeno mjesto stavlja lik Dje-teta Isusa, koji biva okađen na početku mise. Drugdje, pak, svećenik jednostavno silazi do jaslica i kadi Isusov lik. O tome je potrebno reći nekoliko napomena.

Kako smo već pisali u našemu listu (god. 2005., br. 13), trebalo bi, njegujući osjetljivost za pučku pobožnost, paziti da jaslice u litur-gijskome prostoru ne otklanjaju pozornost od liturgijskoga slavljenja otajstva Kristova utje-lovljenja. Stoga jaslice ne bi trebalo smještati u blizini oltara, osobito ne u oltarni prostor. Za-cijelo bi prikladnije mjesto jaslicama bilo blizu predvorja, na početku liturgijske ‘dvorane’, ili u nekoj od pokrajnih lađa crkve, gdje će se omo-gućiti dostojno mjesto sabranosti i pobožnosti, i pri tome ne zasjeniti središnjost sakramental-noga slavlja koje je izvor pobožnosti.

U skladu s tim naputcima, ukoliko je lik Dje-teta Isusa izložen pred oltarom, priliči okaditi ga na početku mise. Lik djeteta Isusa kadi se na isti način kao i Kristov križ: tri puta po tri zamaha kadionicom. Ako se jaslice nalaze nedaleko od oltara u crkvenoj lađi, moguće je kod kađenja na početku mise sići do jaslica i okaditi lik Dje-teta Isusa. Nije međutim dobro da u crkvi budu izložena dva lika Djeteta Isusa, pred oltarom i u jaslicama, kao što i ne priliči da se od oltara odlazi kaditi lik Djeteta Isusa ako su jaslice po-stavljene dalje od oltara (u predvorju ili na dnu crkve). Čuvajući svetost trenutka i pazeći na je-dinstvo liturgijskoga slavlja – a ono se narušava i udaljavanjem od ’prostora slavlja’ – svećenik će ocijeniti priliči li u danim okolnostima okaditi lik Djeteta Isusa u jaslicama ili ne. Kađenje, kao liturgijska gesta, imalo bi ulogu usmjeriti po-božnost puka prema slavljenju Kristova otajstva koje se objavljuje i uzbiljuje u liturgiji Crkve.

Primijetio sam da neki svećenici u slavljima božićnoga vremena na po četku mise silaze pred jaslice i kade lik Djeteta Isusa. Molio bih po-jašnjenje o podrijetlu te geste te o njezinu značenju i dopuštenosti.

fra Marko Đerek, đakon

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

U Liturgijskom kalendaru za svaki tjedan kroz godinu predviđene su po dvije stranice s naznakom liturgijskih čitanja za svaki dan te citatom iz evanđelja dana. Na kraju kalendara nalazi se Mjesečni preglednik za 2020. godinu. Kalendar ima 152 stranice i tiskan je dvobojno na kvalitetnome papiru u PVC ovitku, što mu osigurava otpornost na habanje i jamči cijelogodišnje korištenje. Na veće količine odobravamo popust. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu kalendara.

Kalendar možete naručiti e-mailom na: narudzbe@hilp.hr, faksom na broj +385 (0)1 5635 051 ili pozivom na broj +385 (0)1 5635 050.

Cijena: 28,00 kn

Liturgijski kalendar za 2019.

Sav je svijet obasjan Slavom njegovom.

Kurt

Tuch

: Kris

tovo

rođe

nje,

oko

194

5.