1

Pismo GoticaLatinsko pismo knjižnog i dokumentarnog karaktera koje se upotrebljava u Zapadnoj Europi od kraja 12 st. do polovice 15 st. Pojava gotice u vrijeme velikih društvenih promjena. Tematika knjige mnogo se proširuje: kronike, povijesti, lirika, epika, trubaduri. Pismenost više nije privilegij klera. Sveučilište u Bergamu, Oxfordu, Cambridgeu… Krajem 15 st. u Europi ima 60 sveučilišta (filozofija, pravo, medicina). Pomalo nestaju benediktinci a zamjenjuju ih dominikanci i franjevci. U kršćanstvu se napušta platonizam a prihvaća aristotelizam. Knjiga postaje trgovačkom robom; a za to se brinu librarii. Upotreba papira pojeftinjuje proizvodnju. Na oblikovanje gotice utjecala u sj. Fra. utjecala beneventana – tako misle neki, no činjenica jest da je gotica produkt karoline!Među opće značajke; napuštanje oznake za diftong, sustav kratica ogroman. Posebne kratice za posebne djelatnosti; teološke, filozofske, pravne… Ima puno tipova gotice. 1. Littera formata – u Fra. u 13 i 14 st. – knjižna gotica liturgijskih kodeksa (kaligrafičnost). 2. Textus, textura – u Eng i Njem; kaligrafsko pismo teksta (pravnih kodeksa) da se podvuče razlika od komentara sa strane teksta. 3. Littera rotunda – u Italiji; kaligrafsko knjižno pismo (littera bononiensis i littera lombarda. 4. Fractura – tip prelomljenih slova, prelomljenost duktusa. 5. Bastarda – specijalan tip u djelima knjižnog i povijesnog značenja, Sredinu izmeđuz kurzivne i knjižne gotice; iako je bliže kurzivi. Naglašena razlika debelih i tankih duktusa.Regionalni nazivi gotice; littera parisiensis (Pariz), littera oxoniensis (Oxford). Knjižna gotica u Italiji, Špa, Dalmaciji je obla a u drugim zemljama uglasta.Kurzivna gotica – razlika između vladarskih spisa (pažljivije pisana slova) i poluprivatnih. U Italiji i Dalmaciji se upotrebljava poseban tip kurzivne goticee s istaknutim zavijucima osi. Nalazimo je u 13 i 14 st.Sam naziv scriptura gothica – ne ništa sa Gotima. Potječe od talijanskih humanista i ima sasvim posprdno značenje (barbar). Njih oduševljavala karolina. Taj naziv nalazimo i kod Mabillona pa se nije išlo u njegovo mijenjanje. U Italiji i Dalmaciji pod utjecajem humanista gotica se preobražava u humanistiku. Guttenberg tiskao goticom prvu Bibliju u 200 primjeraka. Goticom su pisani kodeksi dalmatinskih gradova. Najznačajnije pisano goticom za nas je Historia Salonitana Tome Arhiđakona (nekoć pripadao obitelji Fanfonga). Pisan je goticom bolonjskog tipa potkraj 14 st. Naši prvi latinički tekstovi; Šibenska molitva.Minijature – zlatno doba. U Italiji na glasu; bolonjska, firentinska i lombardijska škola. Francuska minijatura – središte pariška škola. Katkad u iluminaciji sudjeluje više majstora. Napušta se ukočeni izgled lica, smisao za prirodu raste.

Poseban oblik latinice koji se razvijao uporedo sa renesansnom “Antikvom” je gotičko ili staro-nemačko pismo. Nastalo je izmedju XIV I XV veka “deformacijama” karolinškog oblika latinice._____________________________Iz crkvenih krugova je potekao naziv “Gotica” za novo pismo  sa smislom “varvarsko – strano”. Pošto su Goti 410. godine n.e. razorili Rim, izraz “gotski” bio je od tada sinonim  za sve varvarsko-rušiteljsko i necivilizacijsko. Gotica je medjutim nastala kreativnim deformacijama rimske latinice, spontano, sa tendencijom da se ista pojednostavi i ulepša, ali nema nikakve veze sa Gotima.  Javlja se u četiri varijante od kojih je prva “TEKSTURA” - književno pismo kojim je Gutenberg počeo da štampa svoje i crkvene knjige. Glavna karakteristika Teksture je što slova imaju izraz ornamentike, osnovne crte su izdužene, a razmak izmedju linija mali, pa tekst izgleda kao ornament. ROTUNDA ili “Okrugla gotica”  karakteriše se oblim potezima, jasno prelomljenim, pa je relativno laka za čitanje. ŠVABAHER je gotsko pismo iz kraja XV veka, koje se prvo počelo koristiti u štampanju knjiga. Ovo pismo ima širi duktus od Teksture i bliži je Rotundi. FRAKTURA je oblik gotice nastao u XVI veku, koje se odlikuje jakim ukrasnim elementima medju kojima su obline kod malih slova, kod kojih su gornji završeci  po pravilu račvasti. Fraktura je najzastupljenija gotica. Od nastanka gotice je proizašlo  desetak najrazličitijih varijanti ovoga pisma, naročito sa razvojem štamparske tehnike. Knjige koje su nemački naseljenici doneli u naše krajeve ili su stigle na drugi način, uglavnom su štampane pojednostavljenim varijantama gotice Frakture. Štampanje knjiga i novina goticom spontamo prestaje u Nemačkoj posle I. Svetskog rata , yvanično 1933. godine, dok je posle pedesetih godina prošlog veka izbačeno iz nastavnog programa  maternjeg jezika u gradjanskim srednjim školama .

2

Danas izuzetno malo ljudi u Nemačkoj zna da čita goticu i to su ili stariji ljudi koji je pamte iz doba svog školovanja ili su to naučni radnici kojima je poznavanje ovog pisma stručna obaveza zbog izučavanja istorijskih dokumenata.

gotica, latinično pismo kasnoga sr. vijeka. Počelo se razvijati u XI. st. u sjev. Francuskoj iz karolinške minuskule, koja već i sama pokazuje izvjesno lomljenje linija pri oblikovanju pojedinih slova. Do još jačega lomljenja linija došlo je zbog upotrebe guščjih pera koja su (oko 1260) zamijenila kalane drvene štapiće. Od XIII. do XV. st. gotica je bilo pismo zajedničko cijeloj zap. Europi. Gotica je u Italiji i Francuskoj općenito oblija (rotunda), dok je u Njemačkoj, Nizozemskoj i Engleskoj mnogo oštrija (tekstura). U paleografiji se obično razlikuje: liturgička gotica (u kantualima i sličnim liturgijskim knjigama), knjižna gotica (redovito u kodeksima) i kurzivna gotica nepravilnih oblika, teško čitljiva; upotrebljavala se u pismima i ispravama, ali i u knjigama. Bastarda, poseban tip gotice, predstavlja sredinu između knjižnog i kurzivnoga pisma. Sa slovima gotskog oblika započela je i tiskarska djelatnost; upotrebljavali su ih prvi tiskari J. Gutenberg, J. Fust i Peter Schöffer u svojim prvotiscima (Sibilinske knjige, Donatova gramatika, Biblija). Poslije se zvala i Schwabacher-pismo, a od XVI. st. i fraktura. I u našim je krajevima gotica (knjižna i kurzivna) bila u općoj upotrebi kao i u cijeloj zap. Europi (u XIII–XV. st.): u sjev. Hrvatskoj i Sloveniji prevladavao je uglasti, a u Dalmaciji obli tip gotice. U XVI. st. u Italiji goticu potiskuje humanistika. Humaniste je oduševljavalo staro pismo (→ ANTIKVA ); tada nastaje i preziran izraz gotica (scriptura gothica), jer su u to vrijeme gotski i gotički bili sinonimi za barbarski. Gotica (fraktura) dalje se razvijala u srednjoj i sjev. Europi u XVI–XVII. st. (u Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj, Švedskoj, Finskoj i dr.), ali u XVIII. st. prodire i onamo jednostavnija antikva. Najdulje se gotica održala u Njemačkoj, gdje su oba pisma (gotica i latinica) bila u paralelnoj upotrebi do sred. XX. st., kada se gotica iz praktičnih razloga napušta.

antikva (lat. littera antiqua: staro pismo), naziv za latinsko pismo, uspravno, jednostavnih ravnih i zaobljenih crta, nastalo u Italiji oko 1460. u opreci prema kasnogotičkomu pismu frakturi. Velika slova potječu od rimskog kvadratnoga kapitalnog pisma (→ KAPITALA ), a mala slova od rane karolinške minuskule (→ KAROLINA ). Razvoj tiska išao je u prilog antikvi i ona je postupno potisnula frakturu.

karolina (srednjovj. lat. [scriptura] carolina: pismo Karla Velikoga), srednjovjekovno latinsko minuskulno pismo, koje se upotrebljavalo od kraja VIII. do XII. st. u većini skriptorija i kancelarija na području države Karolinga, po vladaru koje je dobilo ime. U srednjovjekovnim izvorima nazivana je i littera francigena – franačko pismo. Nastala je reformom iz više središta, osobito iz dvorske škole Karla I. Velikoga (schola Palatina), pod utjecajem poluuncijale, kurzive i različitih tipova prekarolinške minuskule. Za razliku od teško čitljivih minuskulnih pisama koja su joj prethodila, karolina je pismo pravilnih, jasnih i pomno oblikovanih slova, s rijetkim ligaturama i s malo kratica. Paleografi razlikuju četiri razdoblja karoline: u prvom (kraj VIII – kraj IX. st.) su naglašeni elementi kurzivne minuskule, osobito u ligaturama; u drugom (X. st.) ima manje kaligrafskih elemenata u oblikovanju slova, oprema je rukopisa siromašnija; u trećem (XI. st.) pismo doživljava renesansu, slova su veća i uspravnija, a izoliranost slova naglašenija; u četvrtom (XII. st.) su slova viša nego šira i zbijenija. Potkraj XII. st. karolina prelazi u goticu; u XV. st. humanisti su je preuzeli kao model za reformu pisma, pa su njihovom zaslugom karolinška slova ušla u tiskarstvo kao poseban tip. U Dalmaciji se karolina upotrebljavala usporedno s beneventanom. U hrvatskim arhivima i knjižnicama nalazi se velik broj isprava i kodeksa pisanih karolinom (Splitski evanđelistar, Supetarski kartular, Felicijanova povelja), a za hrvatsku je povijest od osobite važnosti Gottschalkov kodeks iz knjižnice u Bernu, u kojem se spominje njegov boravak na dvoru kneza Trpimira 846–848.

Gutenberg [gu:'tənbεrk], Johann (pravo ime Johannes Gensfleisch zum Gutenberg), njemački tiskar, izumitelj tipografije (vjerojatno Mainz, oko 1397 – Mainz, 3. II. 1468). O njegovu životu i radu postoje samo fragmentarni i dijelom nesigurni podatci. Oko 1430. otišao iz Mainza u Strasbourg, gdje je ostao, čini se, sve do 1448. baveći se brušenjem dragoga kamenja i proizvodnjom zrcala. Već je 1436 – prema sačuvanim dokumentima – imao tiskarski uređaj i njime izvodio pokuse. Od 1448. vratio se u Mainz; ondje je osnovao tiskarsku radionicu, posudivši u tu svrhu od Johanna Fusta 1550 guldena. God. 1455. dovršio je Gutenberg prvi tipografski rad, lat. Bibliju na 1282 folio-stranice u dva stupca po 42 retka. To je glasovita Biblija od 42 retka, tiskana u 100 do 200 primjeraka, dijelom na pergamentu a dijelom na papiru; od toga izdanja sačuvalo se do danas 40-ak što potpunih što nepotpunih primjeraka. Imitirajući u lijevanim slovima ondašnji gotički krasopis s njegovim ligaturama i kraticama, Gutenberg je za to izdanje upotrijebio 290 različitih znakova. Dugo se tvrdilo da je, još prije Biblije, grubljim slovima tiskao i neka manja djela (Fragment o sudu svijeta; Astronomski kalendar za 1448), ali se to nije moglo dokumentarno provjeriti. Iste godine kada je dovršena Biblija (1455), J. Fust utužio je Gutenberga zbog duga; iako ishod toga procesa nije poznat, čini se da je vjerovnik sudskom

3

odlukom došao u posjed Gutenbergove tiskare, jer je već dvije godine poslije (1457) tiskao elegantno izdanje Mainziškoga psaltira, na kojem su kao tiskari potpisani Fust i njegov zet P. Schöffer, bez Gutenberga. O daljnjem Gutenbergovu tiskarskom radu ne zna se ništa pouzdano; pripisuje mu se, među ostalim, tiskanje izdanja Missale speciale; Mainzer Catholicon i Biblije od 36 redaka, izdane u Bambergu. Posljednje tri godine života proveo je na dvoru kneza izbornika, nadbiskupa Adolfa Nassauskoga u Mainzu, živeći od nadarbine koju je uživao kao član kneževe dvorske svite.inkunabula (latinski množina srednjega roda incunabula: povoji; začetak, od cunae: kolijevka), prvotisak, najstariji proizvodi tiskarstva od njegovih prvih početaka oko 1445. približno do 1500. Termin u pluralu prvi je upotrijebio B. von Mallincrodt u raspravi O podrijetlu i razvoju tiskarskog umijeća (De ortu et progressu artis typographicae, 1639), a u singularu, za označivanje samo jednog sveska, riječ se rabi od XIX. st. Postoje dvije vrste inkunabula: tabularne, tiskane s pomoću ploča, na kojima je tekst za pojedinu stranicu bio urezan jednako kao kod tehnike drvoreza, i tipografske, tiskane pomičnim slovima po Guttenbergovu postupku.U svijetu je sačuvano oko 500 000 primjeraka inkunabula (oko 30 000 izdanja), tiskanih u 1100 do 1200 tiskara. U Hrvatskoj se značajni primjerci (više od 1500) čuvaju u Metropolitanskoj knjižnici i NSK u Zagrebu te u franjevačkim knjižnicama (Dubrovnik, Zaostrog, Split, Hvar, Šibenik, Zadar, Cres, otok Košljun, Rijeka).U kulturnoj povijesti vrijedne su ne samo zbog svojega sadržaja, tj. tekstova pisaca koje donose, već i kao spomenici tipografske umjetnosti i knjižne opreme. Nekolicina se Hrvata istaknula i u tiskarskoj djelatnosti XV. st., ali izvan svoje domovine. Tako je Kotoranin A. Paltašić tiskao u Veneciji 42 knjige, većinom djela antičkih pisaca. Njegov je učenik vjerojatno bio Lastovac D. Dobrićević, koji je radio u talijanskim i francuskim tiskarama, a između 50 naslova knjiga što ih je tiskao ističe se Danteova Božanstvena komedija. Mnogi primjerci inkunabula ilustrirani su drvorezima ili su naknadno rukom urešeni umjetničkim minijaturama, okvirnim bordurama i vinjetama te jednobojnim, višebojnim ili zlatom izrađenim inicijalima. Među inkunabulama urešenima bogatim tiskanim inicijalima i drvorezima os. se ističu Ezopove basne (Aesopus moralisatus) iz 1487., u izdanju D. Dobrićevića i O naravi nebeskih duhova koje zovemo anđelima (De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, Firenca, 1498) J. Dragišića. Iz korpusa hrvatskoglagoljskih knjiga 5 naslova tiskano je u XV. st.: najstariji je Rimski psaltir iz 1483 (kao mjesto izdanja spominju se Venecija, Modruš, Kosinj i Izola). Za Rimski brevijar iz 1491. pretpostavlja se da je tiskan u Kosinju u Lici, dok je Rimski brevijar iz 1493. nastao u Veneciji. Za tisak ga je priredio, a vjerojatno i složio, B. Baromić iz Vrbnika, koji je svoju tiskarsku vještinu prenio u Senj, gdje je poslije tiskao preostale dvije hrvatskoglagoljske inkunabule (Rimski misal, 1494. i Spovid općena, 1496).Daleko je veći broj latiničkih inkunabula, koje su naši autori tiskali u Italiji, uglavnom djela hrvatskih humanista poput Tri knjige elegija i lirskih pjesama (Elegiarum et carminum libri III, 1477) J. Šižgorića; Djela vrhovnog zapovjednika Petra Moceniga (Petri Mocenici imperatoris gesta, 1477) K. Cipika i Otmica Kerbera (De raptu Cerberi, oko 1490) J. Bunića. Svoja su djela na latinskome tiskali još i N. Modruški (autor prve hrvatske prozne inkunabule, 1474), J. Dragišić, B. Benković, Š. Paskvali, Jan Panonac (jedna pjesma uz tuđi prijevod Polibija) i dr. Na pučkome jeziku tiskane su knjige za liturgijsko čitanje, npr. Lekcionar (Venecija, 1495) autora Bernardina Splićanina (fra Bernardin Drivodilić), pisan čakavskim narječjem splitske okolice.Prvu katalogizaciju inkunabula napravio je Georg Wolfgang Panzer u pet svezaka pod naslovom: Annales Typographici ab Artis Inventae Origine ad Annum MD. (Nürnberg, 1793–97).humanizam (njem. Humanismus, prema srednjovj. lat. humanista: humanist, izvedeno od lat. humanus: ljudski, uljudan, plemenit). 1. Sustav intelektualnih i moralnih uvjerenja koja čovjeku, ljudima i čovječanstvu pridaje najvišu vrijednost. Po tome se razlikuje od teizma, gdje središnje mjesto zauzima Bog ili priroda, i individualizma, gdje središnje mjesto zauzimaju interesi i sreća pojedinca neovisno o drugim pojedincima ili ljudskoj zajednici. U razdoblju renesanse, od sredine XIV. st., a pogotovo u XV. st., humanistička se misao napajala izvorima i uzorima klasične (antičke) baštine s pomoću kojih je osporavala teološku sliku svijeta. Procvat zanimanja za upoznavanje i proučavanje klasičnih jezika i književnosti očitovao se kao sredstvo duhovnog uzdizanja, koje je dobilo naziv studia humanitatis. Izrazom humanizam označava se svaka orijentacija koja slijedi smisao i vrijednosti afirmirane u humanističkoj kulturi, od ljubavi prema klasičnim studijima do filozofskog stajališta o dostojanstvu čovjeka kao tvorca vlastite povijesti. Zato je humanizam bitno utjecao na nastanak i razvoj sekularizirane modernosti, ponajprije modernih humanističkih znanosti i humanističkog obrazovanja. Temeljne su pretpostavke modernoga humanizma sloboda mišljenja i znanstvena istraživanja te racionalnost ljudskoga djelovanja, bez čega su nezamislivi demokracija i civilizacijski napredak. Ovisnost o transcendenciji zamijenio je imanentnom, ovosvjetovnom ljudskom racionalnošću i time otvorio put za potvrđivanje autonomnosti ljudske volje kao temelja odgovornoga djelovanja. Smatra se da je uporaba izraza humanizam dobrim dijelom povezana s njemačkim pojmom Humanismus u XVIII. st. u apstraktnom značenju »čovječanstvo«. U suvremenome smislu humanizam bitno određuje odnos prema religiji, koji nije nužno negativan, budući da suvremeni humanisti naglašavaju humanističke aspekte svjetskih religija, a osporavaju one aspekte koji u ime viših načela dovode u pitanje ljudsku autonomnost i odgovornost. Zato se u općoj upotrebi humanizam češće koristi nego izraz ateizam, koji ima negirajući smisao. Humanizam je također povezan s

4

prosvjetiteljskim idejama povijesti u smislu ljudskoga samorazvoja i samousavršavanja. Premda je takvo poimanje i danas aktualno, dva su protekla stoljeća uvelike uzdrmala njegov utjecaj i izvorni optimizam.2. U kulturnoj povijesti srednjega vijeka, razdoblje obilježeno težnjom da se upozna, objasni i nasljeduje klasična rimska i grčka (humana) književnost, u širem smislu, obnova klasične kulture u cijelom njezinu rasponu, a poglavito kulturno-povijesno razdoblje koje se može smjestiti od početka XIV. do kraja XV. st. Obilježava ga spoj poganske i kršćanske filozofije, naglašen optimizam naspram srednjovjekovnom mističnomu pesimizmu, izrazito razvijena potreba za novim spoznajama, prisutnija moralna sloboda i želja za razvijanjem svih ljudskih fizičkih i psihičkih osobina. Pojedinačna nastojanja glede upoznavanja antičke kulture stapaju se, postupno, krajem XIII. i početkom XIV. st., u sveopći intelektualni, humanistički pokret, nazvan tako po ustaljenoj srednjovjekovnoj praksi da se svjetovne znanstvene i umjetničke discipline nazivaju ljudskima, humanima, za razliku od božanskih disciplina (teologije i sl.). – Žarište humanističkih težnji isprva je bilo u talijanskim gradovima, ali se usporedno ili tek nešto poslije humanistički pokret i zanimanje za upoznavanje antike javlja i u ostalim dijelovima Europe. I na hrvatskim prostorima zanimanje za klasičnu starinu bilo je vrlo živo, ali uglavnom ograničeno na nastojanja da se izraze uzorni stihovi na latinskom jeziku. Osim velikoga broja manje ili više umješnih stihotvoraca, snažne pojave hrvatskog humanizma veliki su latinski pjesnici I. Crijević i I. Česmički (Aelius Lampridius Cervinus, Janus Pannonius). Bavljenje antičkom kulturom, zajedničko zanimanje za proučavanje klasičnih pisaca i svijest da su, kao poznavaoci stare kulture, uzdignuti nad svoju okolinu, stvorila je posebnu društvenu kategoriju, humaniste. Ideal je humanista čovjek svestranih istraživačkih pobuda (l’uomo universale), koji je razvio sve svoje umne sposobnosti, napustio dogmatska vjerovanja i postao, po svojem svjetonazoru i životu, osoba slobodna duha i nesputanih promišljanja; uputio se u znanosti i umijeća, osobito u klasični latinski jezik, a zatim u geografiju, kozmografiju, povijest, diplomaciju i govorništvo. Svojom učenošću i društvenom sviješću humanisti su postali ugledni, elitni članovi društva; po svojem ugledu bili su izjednačeni s plemstvom. Izniman položaj u društvu razvio je u brojnih humanista neutažive ambicije pa je njihova žeđ za znanjem nerijetko bila popraćena prekomjernom potrebom za slavom, a laskave, međusobno izmjenjivane slavopojke, postale su sveprisutnom modom. Humanisti postaju dvorski ljudi, tajnici i povjerenici najviših državnih dužnosnika, ali nerijetko i plaćenici kondotijeri, koji u skladu s političkim okolnostima mijenjaju strane i gospodare. Nadalje, oni su povjesnici u službi državnoj vlasti koja ih financira; neki od njih izraziti su amateri, nekritički kroničari mjesnih događaja skloni hvalospjevima u slavu vlastitih gospodara. Neki od njih vrlo su savjesni povjesničari, koji kritički prikupljaju i uspoređuju arhivske spise i time zasnivaju temelje moderne povijesne znanosti. Strast za oponašanjem antike prodire ne samo u pjesništvo i znanost, već i u najintimniji, osobni, obiteljski život: voljenim ženama daje se ime Minerva, a djeci imena Ahilej, Agamemnon, Apel i sl. Skromna građanska prezimena mijenjaju se u zvučna latinska: općinska su vijeća Patres conscripti, opatice su Virgines vestales, kardinali Senatores i sl. – Pored svega kulta antičke kulture, humanisti nisu zapostavili ni ostala intelektualna područja. Pojavilo se živo zanimanje za istočne jezike, ali i za prirodne znanosti, za zemljopis; osnivaju se botanički i zoološki vrtovi. Usporedno s razvojem prirodnih znanosti i pojačanim zanimanjem za prirodu, sve je češći bio običaj planinarenja i odlaska u prirodu, a krajobraz je prodirao i u književnost i slikarstvo kao nikada dotad. Napokon, humanist je učitelj, i to u prvom redu pedagog: on odgaja aristokratsku, ali i siromašnu djecu iz puka. Poučava ih znanju u svojoj školi, koju podiže svojim sredstvima ili uz pripomoć bogatih mecena, ljubitelja i poticatelja znanosti. Iako se nije mogao u cijelosti osloboditi metodske tradicije srednjovjekovnih škola, humanist učitelj u znatnoj mjeri unaprjeđuje pedagošku praksu: postavlja prve temelje zorne obuke, djelatno surađuje s učenikom, napušta tjelesnu kaznu, putuje s učenicima i usmjeruje im pozornost na ljepotu prirode. – Razdoblje humanizma donijelo je nemjerljive prinose europskoj kulturi: oslobodilo je ljudski duh, postavilo čovjeka u središte intelektualnoga zanimanja, povratilo je iz potpune ili djelomične skrovitosti veliko bogatstvo antičke kulture, potaknulo je cio niz znanstvenih disciplina i time u velikoj mjeri pripremilo opći preporod znanosti i umjetnosti u cijeloj Europi. (→ RENESANSA )karolinška renesansa ili reforma, cjelovita kulturna obnova u zemljama u kojima su vladali → Karolinzi, u razdoblju približno od 800. do polovice X. st. U užem značenju, naziv karolinška renesansa odnosi se na likovne umjetnosti, graditeljstvo i umjetnički obrt. Nastala kao posljedak utjecaja antičkog Rima na kulturu germanskih Franaka, karolinška renesansa začeta je za vladavine Karla I. Velikoga, koji je na svojem dvoru okupljao učenjake, pjesnike i umjetnike. Razvila se bogata književnost na latinskom jeziku (opat Lup iz Ferrièresa, Notker Balbul, Alkuin), napisani su mnogobrojni ljetopisi i anali (Pavao Đakon, Einhard, opat Regin iz Prüma, Hinkmar iz Reimsa) te teološke rasprave (Hraban Maur, Teodulf iz Orléansa, Gottschalk, Ivan Skot Eriugena). Osim dvorskih, niknule su posvuda samostanske škole (Tours, Lyon, St. Denis, St. Gallen, Reichenau, Fulda i dr.), a u franačkim skriptorijima razvila se nova vrsta pisma – karolinška minuskula (karolina). Na jezičnom planu karolinška renesansa imala je dalekosežne posljedice. Kako je, preko škola, u uporabu u upravi, sudstvu i crkvi uveden ponovno klasični latinski, govornici romanskoga više nisu mogli razumjeti propovijedi (koje su do tada bile na mješavini romanskoga i latinskoga). Zato je Koncil u Toursu (Turonski koncil, 813) donio odluku da svećenici imaju propovijedati na rustičnom romanskom (in rustica romana lingua) ili na njemačkom jeziku (seu in thiutisca) kako bi ih puk mogao razumjeti. U odnosu na latinski, romanski je izjednačen s njemačkim

5

(germanskim) pa je odluka Turonskoga koncila »krsni list« romanskih jezika. Iako je u potonjim stoljećima pisani latinski u više navrata morao reformama biti vraćan na klasične norme, od toga doba on se jasno luči od romanskoga. Jedva tri desetljeća nakon toga, 842., Strasburške prisege (Serments de Strasbourg), prvi su tekst na jednom romanskom jeziku (francuskom) koji nam se sačuvao.antika (od lat. antiquus: star, starinski), u najširem značenju sinonim za davninu, davno doba. U užem značenju, kultura grčko-rimskog svijeta u svim njezinim pojavama i u široku vremenskom rasponu od samih početaka arhajske umjetnosti u Grčkoj u VIII. st. pr. Kr. (ili još dalje u prošlost, od kretsko-mikenske kulture sred. II. tisućljeća pr. Kr.) do druge pol. V. st., kada se za seobe naroda ruši Zapadnorimsko Carstvo i počinje se oblikovati etnički raspored današnje Europe. Temeljna je odrednica toga višestoljetnog razdoblja pojava pisma i sva sačuvana baština napisana u kamenu, na glinenim pločicama, papirusu, pergamentu, tj. tekstovi od kretskih pločica preko Homera do kasnoantičkih autora. Druga je odrednica golema arheološka ostavština. Osim Grčke i Italije, u antiku ulaze i kulture svih onih zemalja Sredozemlja koje su u starome vijeku bile pod grčko-rimskim utjecajima. Time se određuju kronološke i teritorijalne granice, koje »antičku« kulturu odvajaju od stvaranja tzv. pretklasnog društva i starih civilizacija Istoka, s druge pak strane od epohe srednjeg vijeka. Rano kršćanstvo nastavak je antike poznato kao kasna antika. Grčko-rimska civilizacija najstarija je u Europi, a grčko-rimsko društvo bilo je jedino staro društvo s kojim su europski narodi bili vezani neposrednim kulturnim kontinuitetom i zato se europska kultura vraćala mnogo puta na antiku kao na stvaralački izvor.Razdoblja antike. Na početku antike, za koju je sinonim i klasična starina, stoji kultura razdoblja grč. polisa. Od prvih ostvarenja grčke arhajske umjetnosti i od djela Homerova, Grci su dali velika imena: Sapfu, Hezioda, Aristofana, Eshila, Euripida, Sofokla, Fidiju, Mirona, Praksitela, Sokrata, Platona, Aristotela, Herodota, Tukidida, Ksenofonta, Demostena, Pitagoru, Euklida, Arhimeda i bezbroj drugih na svim područjima ljudske djelatnosti. Osvajanjima Aleksandra III. Velikoga (IV. st. pr. Kr.) počinje drugo razdoblje antike → helenizam, kada se grčka kultura širi preko granica klasičnih grčkih zemalja, ali presađena na tuđe tlo doživljava dekadenciju. Ideal jednostavnosti, sinteze ljepote i dobrote, harmonije, zasjenjen je raskošnošću, umjetnost i znanost služe aristokraciji, osobito vladarima. Uzdizanjem Rima i stvaranjem Rimskoga Carstva počinje treće i završno rimsko razdoblje antike (I. st. pr. Kr. – V. st.). Rimska umjetnost i znanost ovise o starim grčkim i helenističkim uzorima (tako da se to razdoblje naziva i rimsko-helenističkim), ali su njezini predstavnici (Horacije, Vergilije, Ovidije, Katul) važni po tome što su antičku baštinu prenijeli kasnijim vjekovima. Rimljani su bili veliki u zakonodavstvu, historiografiji (Tacit, Salustije, Livije), govorništvu (Ciceron) i u arhitekturi, koja je služila praktičnim ciljevima (forumi, bazilike, terme, amfiteatri, akvedukti). Kada se u krilu rimsko-helenističkoga društva pojavilo kršćanstvo, koje je sadržajno negacija antike (grčko-rimske religije, robovlasničkog poretka, antičke filozofije, raskošna života vladajuće klase), ono je ipak preuzelo i apsorbiralo elemente antičke kulture, grčkog i latinskog jezika, neke pravne institucije, arhitektonske uzore, retoriku, izobrazbeni sustav (artes liberales), dostignuća znanosti (npr. astronomije, matematike) i filozofije. Antičkoj kulturi vraća se → karolinška renesansa (IX. st.), → humanizam i → renesansa (XIV–XV. st.) i → klasicizam (XVIII–XIX. st.).Antička umjetnost u Hrvatskoj. Grčke kolonije srednjega Jadrana (Issa/Vis, Pharos/Stari Grad na Hvaru, Korkyra/Korčula) bile su središte širenja grčke i helenističke kulture u ilirske zemlje. Utjecaji iz rimskog svijeta usko su povezani s procesom romanizacije. Rim postupno organizira svoju vlast i stvara više administrativnih područja – provincija (Dalmacija, Panonija). Kulturni razvoj, koji s dolaskom Rimljana zahvaća najprije jadransku obalu a potom i njezino duboko zaleđe, poprima značajke rimske civilizacije (urbanizam, arhitektura, kiparstvo, kultovi), premda do izražaja dolaze i tradicije koje je njegovalo starosjedilačko stanovništvo; iz te simbioze rađa se nova, tzv. provincijalna kultura i umjetnost, kao nova kvaliteta antičke, rimske civilizacije. Početkom Carstva rimska kultura dostiže svoj uspon: u arhitekturi i urbanizmu, gdje je već usvojeno helenističko naslijeđe, u kiparstvu, koje nastavlja tradicije rimske portretistike, u slikarstvu, gdje se javljaju prvi stilovi slikarskog umijeća zidnih fresaka i mozaika, u sitnoj umjetnosti, gdje italske radionice podmiruju široko tržište rimskog imperija. Širenje kršćanstva donosi u naše krajeve nove duhovne, a s njima spomeničke i druge umjetničke vrijednosti.Urbanizacija primorskoga pojasa današnje Hrvatske pod izravnim je utjecajem sjevernoitalskih urbanističkih iskustava (Poreč, Salona, Trogir, Zadar). S dolaskom Rimljana i utjecajem urbanogenih čimbenika ta naselja već zarana (poč. I. st.) stječu odlike rimskoga grada, u skladu s rimskom urbanistikom, podjednako ona najistaknutija (Poreč, Salona, Zadar, Narona/Vid kraj Metkovića), kao i manja naselja koja nastavljaju život pretežno na autohtonoj i etničkoj osnovi (Nin/Aenona, Bribir/Varvaria). Rezultati domaćih tradicija i stranih utjecaja uočavaju se npr. u Puli koja je u osnovi strukturirana kao histarski kasteljer. Na panonskome području proces urbanizacije počinje nešto kasnije i ondje su vidljive sheme i rješenja koji održavaju praksu iz doba Trajana i nakon njega, gdje su udjela imali i stručnjaci iz vojnih jedinica. – Vrlo se rano oblikuju gradski forumi okruženi trijemovima (Zadar), kapitoliji s hramovima, forumski kompleksi (bazilike, kurije, terme), ali i raskošne zgrade javne namjene, osobito teatri (Salona, Epidaurum/Cavtat) i amfiteatri (Pula, Salona). Na

6

panonskome području nastaju kupališna naselja (Aquae Iasae/Varaždinske Toplice, Aquae Balissae/Daruvar) te važni gradovi (Siscia/Sisak, Cibalae/Vinkovci, Mursa/Osijek), od kojih je očuvana dosta oskudna arhitektura.Posebno mjesto među spomenicima antike zauzimaju → Dioklecijanova palača u Splitu (najbolje očuvani spomenik te vrste u svijetu) i gotovo integralno očuvani ostatci antičkih i ranokršćanskih kompleksa u Solinu. Kao postignuća rimsko-helenističkoga graditeljstva ističu se ladanjske vile (villa urbana i villa rustica), građene u agerima pojedinih gradova od II. do VI. st. (Brijuni, Danilo, Polače na Mljetu), ceste (Akvileja–Dirahij, Salona–Sirmij, Emona–Sirmij), te mostovi i akvedukti (Zadar, Dioklecijanov vodovod).Monumentalno antičko kiparstvo i skulptura dobivaju široku primjenu već od razdoblja ranoga Carstva, kako na privatnim tako i na javnim spomenicima. Osobito su se često izrađivali portreti za nadgrobne spomenike, a posebnu cjelinu čine stele s portretima s područja Liburnije, koje većinom pripadaju domaćemu stanovništvu. Uz to se pojavljuju i specifični nadgrobni spomenici, nastali po autohtonim shvaćanjima, zaodjenuti u ruho klasične umjetnosti (liburnski cipusi). O postojanju domaćih radionica monumentalne skulpture i portreta (Salona, Narona, Pula) svjedoče način izrade spomenika i materijali od kojih su izrađeni, a neki su čak i signirani. U centre dolaze i spomenici iz italskih radionica i monumentalni kipovi rimskih imperatora, izrađeni u kamenu i bronci (Nin, torzo imperatora iz Solina i Visa) te golem broj statua i reljefa s likovima antičkih božanstava (Minervin kip iz Varaždina). – Usporedno s rimskom umjetnošću razvija se živa pučka umjetnost, koja se odvaja od izravnih klasičnih uzora ponajviše obrađujući likove domaćih božanstava.Posebnu grupu spomenika i neprolaznu povijesnu vrijednost imaju antički novac i epigrafika. Novac iz razdoblja od IV. st. pr. Kr. do VI. st. nađen je u golemim količinama a pripada grčkim (jadranska obala) i rimskim (na cijelome području) gradovima (póleis, civitates) ili vladarima. Kovnice rimskog novca bile su u Sisciji. Novac su kovali i neki ilirski vladari. Epigrafski spomenici izvanredno su bogati i rašireni (grčki, rimski, ilirski), a osim grafoloških, lingvističkih., likovnih, religijskih, često imaju i prvorazredno značenje za dataciju različitih spomenika i događaja.Od antičkog slikarstva očuvano je malo ostataka, a fragmenti zidnih fresaka (Certissa/Štrbinci kraj Đakova) pokazuju da je zidno slikarstvo i u dekorativnim i u figuralnim motivima slijedilo tendencije iz metropole. Isto vrijedi i za očuvane podne mozaike (Pula, Salona), koji po fakturi i stupnju izrade idu u red ranorimskih mozaika. Zidno slikarstvo i mozaička umjetnost osnova su na kojoj se poslije razvila kasnoantička i ranokršćanska umjetnost. – Spomenike kasne antike u svojim profanim oblicima karakteriziraju vojni objekti (limesi, kasteli, kastri, refugiji), dok ranokršćansko razdoblje, koje je još pod jakim utjecajem helenističke umjetnosti, obilježavaju i drugi činitelji u kojima je dominantno psihološko karakteriziranje i stilizacija (reljefi, mozaici, simboli). Osim bazilika (Salona) i biskupskih kompleksa (Salona), u crkvenoj se arhitekturi pojavljuju novi tipovi građevina: krstionice, rotunde, martiriji, mauzoleji. Posebnu vrijednost imaju ranokršćanske grobnice (tipovi grobova, freske, simbolika, epigrafika). AKADEMIJA, Bečka akademija, crtež G. C. Eimmarta iz 1693.

akademija (grč. ϰἈ αδήμεıα ili ϰἈ αδημία), najviša znanstvena institucija (zavod) u nekoj zemlji koja njeguje i promiče znanost, kulturu i umjetnost. Nazvana po gaju sjeverozapadno od Atene posvećenome heroju Akademu, gdje je Platon poučavao filozofiju. Platonovu Akademiju ukinuo je 529. car Justinijan držeći je poganskom ustanovom. S vremenom akademije postaju više škole ili društva učenjaka najčešće okupljenih oko nekoga mecene, poput one koju je osnovao Karlo Veliki potkraj VIII. st. na dvoru u Aachenu, ili one u Palermu na dvoru Fridrika II. (XIII. st.).Nakon propasti antičkih akademija, s pojavom humanizma akademije se ponovno utemeljuju u Italiji. Među prvima Accademia Platonica, koju je 1442. u Firenci osnovao Cosimo de’ Medici, te Accademia Pontaniana u Napulju i Accademia Pomponiana u Rimu. Takve ustanove za promicanje jezika i pisane riječi utemeljuju se širom Italije u XVI. i XVII. st. Jedna od najvažnijih, Accademia della Crusca osnovana 1583. u Firenci radi njegovanja i ujednačivanja talijanskog jezika, objavila je i prvi veliki eksplikativni talijanski rječnik (1612). Istodobno se utemeljuju i prve znanstvene akademije, a najčuvenija je bila rimska Accademia dei Lincei (1603). Tada nastaju i preteče današnjih nacionalnih akademija poput Royal Society of London (1660) i francuske Académie des sciences (1666). Nešto prije osnovana je, i danas najpoznatija akademija za promicanje jezika i književnosti, Académie française (1635), koja je 1694. objavila čuveni eksplikativni i normativni rječnik francuskog jezika. U to se doba ustanove poput akademija osnivaju i vode prema državnim potrebama. Tako nastaje i francuska Académie des inscriptions et belles-lettres (1663), koja danas zajedno s dvjema prvima te dvjema kasnijima (Académie des sciences morales et politiques i Académie des beaux-arts) čini Institut de France. Godine 1724. Petar Veliki osniva u Sankt Peterburgu Akademiju znanosti i umjetnosti (od 1803. Carska akademija znanosti, od 1925. Akademija znanosti SSSR-a, danas Ruska akademija znanosti). Osim državnoga, bilo je i drugih poticaja osnutku akademija, tako npr. prvo znanstveno društvo u SAD-u, American Philosophical Society, osniva B. Franklin 1743., dok se američka National Academy of Sciences osniva tek 1863. Jednako tako njemačka Berlin-Brandeburgische Akademie der Wissenschaften nastaje u Berlinu 1700. na Leibnizov poticaj.

7

Do početka XVIII. st. većina europskih zemalja ima svoje književne i znanstvene akademije, a ubrzo za njima i umjetničke. Jedna od najvažnijih, pored francuske Académie royale de peinture et de sculpture (1648), bila je engleska Royal Academy of Arts (1768). Većina tih umjetničkih akademija imala je i izobrazbenu ulogu, i time su se razlikovale od drugih akademija. Glazbene, društvene, medicinske i gospodarske akademije također se utemeljuju od XVIII. st.Pod europskim utjecajem akademije i učena društva nastaju i drugdje u svijetu. U Južnoj Americi utemeljuju se akademije za proučavanje španjolskog jezika (god. 1871. u Kolumbiji, 1874. u Ekvadoru, 1875. u Meksiku itd.) i povezuju sa španjolskom Real Academia Española (osnovana 1713). Radi unaprjeđenja znanosti i društvenog razvoja osnivaju se akademije u Japanu (1879), Indiji (1935) i Kini (1949). Međunarodna unija akademija sa sjedištem u Bruxellesu, osnovana 1919., okuplja akademije iz više od 60 zemalja radi suradnje na području humanističkih i društvenih znanosti, a Međunarodno vijeće za znanost, utemeljeno 1931. u Parizu, povezuje nacionalne akademije, znanstvena društva i međunarodne saveze radi promicanja međunarodnih aktivnosti u svim područjima znanosti.Na hrvatskom prostoru akademije nastaju najprije na jadranskoj obali, prvo za književnost poput Accademia dei Concordi (Akademija složnih), koju je osnovao pjesnik S. Bobaljević Mišetić u Dubrovniku u drugoj polovici XVI. st. po uzoru na talijanska književna društva. Godine 1599–1604. djelovala je pri isusovačkom Rimskom kolegiju Academia linguae Illyricae, kojoj je glavni cilj bio učenje hrvatskog jezika (učitelji su bili A. Komulović i B. Kašić). U Zadru je 1694. osnovana književna Accademia degli Incaloriti (Akademija zanesenjaka), kojoj je član bio i I. Tanzlinger-Zanotti. U posljednjoj četvrti XVIII. st. u mletačkoj Dalmaciji utemeljuju se gospodarsko-književna društva s posve praktičnim ciljevima nazivana akademijama: u Splitu, Trogiru i Hvaru, a u Zadru najjača od njih Accademia Economico-Letteraria. U XIX. st. akademije su imale važnu društvenu ulogu, a bile su i izraz stvarnih potreba za dinamičnim razvojem znanosti, i prirodnih i društvenih: tako u Zagrebu nastaje 1866. Jugoslavenska akademija znanosti i uimjetnosti, današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. – Naziv akademija upotrebljava se danas i za neke srednje i visoke škole (glazbena, policijska, pomorska, vojna, umjetnička, zrakoplovna akademija). – Akademijama se nazivaju i svečane priredbe s prigodnim programom koje se organiziraju u povodu nekih obljetnica ili blagdana.

stari vijek, razdoblje u povijesti čovječanstva od pojave najstarijih civilizacija na Bliskom istoku (Sumer, Egipat i dr.) do propasti Zapadnorimskoga Carstva (476).

srednji vijek (latinski medium aevum), pojam koji označava razdoblje između antike i novoga vijeka. Isprva je nastao u humanističkoj filologiji (media latinitas) kao oznaka za epohu u razdoblju lat. jezika između Konstantina I. Velikoga i Karla I. Velikoga. Kao oznaka pov. razdoblja između antike i renesanse taj se pojam počeo upotrebljavati tek od kraja XVII. st. kada je leidenski povjesničar Georg Horn (1666) prvi podijelio crkv. povijest na tri razdoblja (stari vijek – srednji vijek – novi vijek), što je u pisanju svoje opće povijesti uskoro prihvatio i Christoph Cellarius (1688). Sekularizacija pov. mišljenja u prosvjetiteljstvu donijela je prevagu takvoj periodizaciji (u kojoj se ističe važnost pobjede kršćanstva u Rimskom Carstvu u doba Konstantina I. Velikoga) pred tradicionalnom, u kojoj je pov. epohe dijelila pojava Isusa Krista. Pojam je imao negativnu konotaciju (mračni srednji vijek) sve do romantizma, kada se idealizirana slika srednjovjekovlja suprotstavlja idealima prosvjetiteljstva i racionalizma. U XIX. i poč. XX. st. elementi srednjovj. povijesti sustavno se ugrađuju u pojedine eur. nacionalne povijesti kao njihove ishodišne točke, a i posredstvom umjetnosti imaju važnu ulogu u izgradnji nacionalnih mitova (primjerice kralj Artur, Robin Hood, Nibelunzi, Tomislav, Aleksandar Nevski). Pov. znanost pod utjecajem novih struja u historiografiji otkriva u drugoj pol. XX. st. do tada nepoznate aspekte sr. vijeka (mentalitet, svakodnevicu) pa zanimanje za sr. vijek raste u javnosti u 1970-ima i 1980-ima rezultirajući bujanjem medievistike (grane pov. znanosti koja se bavi proučavanjem sr. vijeka) i produkcijom velikoga broja knjiga i filmova s medievalnom tematikom. Golemo zanimanje za sr. vijek napose je svojim knjigama pobudio U. Eco (Ime ruže, 1980; Baudolino, 2000). U zapadnoj se medievistici često može naići na tvrdnju da se srednji vijek odnosi samo na eur. katolički Zapad, jer samo ondje ima ishodište u kontinuitetu rim. latinske civilizacije, dok Bizant, svojim prihvaćanjem helenske kulture, i pravosl. Slaveni, koji nisu imali ant. pretpovijest, ne pripadaju svijetu »pravoga« srednjovjekovlja (njihovim bi se povijestima trebale baviti samo bizantologija, slavistika i istočnoeur. studije). S druge strane, neki su povjesničari pisali o sr. vijeku pretkolumbovske Amerike, Afrike ili Dalekog istoka. Ipak, to je razdoblje primjenljivo samo na europsku, ili možda euro-mediteransku povijest, ali se odnosi na cio kontinent, bez obzira na vjerske ili etničke podjele. Ne postoje jedinstvene karakteristike kojima bi bilo obilježeno srednjovj. razdoblje u cijeloj Europi i zemljama sjev. Afrike i Bliskoga istoka koje su nekada pripadale Rimskomu Carstvu. Čak ni feudalizam, koji se općenito smatra temeljnim obilježjem sr. vijeka, nije postojao u svim eur. regijama. Zbog toga je vrlo teško reći što zapravo čini srednji vijek jedinstvenom epohom. Početak je obilježen odumiranjem ant. svijeta: nestankom jedinstvenoga carstva, pretvaranjem javne vlasti u privatnu i potiskivanjem antičkih kultova od kršćanstva. Kraj

8

obilježavaju renesansa, protestantizam, velika zemljopisna otkrića i osman. osvajanja, ali svaka nacionalna historiografija ima vlastite kriterije za određivanje početka i kraja sr. vijeka. Zbog toga oni nisu vremenski jednoznačno određeni. Tradicionalno se početak sr. vijeka određivao »padom« Zapadnorimskog Carstva 476., ali i Konstantinovim Ediktom o toleranciji 313. Do danas se još raspravlja o tezi H. Pirennea, koji je ustvrdio da je srednji vijek započeo tek kada su Arapi u prvoj pol. VII. st. prekinuli trg. putove na Sredozemlju i pretvorili gl. komunikaciju Rimskoga Carstva u mjesto sukoba kršćanstva i islama. I kraj sr. vijeka različito je obilježavan: osman. osvojenjem Carigrada 1453., otkrićem Amerike 1492., pohodom franc. kralja Karla VIII. na Italiju 1494. ili oglašivanjem teza M. Luthera 1517. Sovjetski su povjesničari, smatrajući feudalizam bitnom odrednicom sr. vijeka, njegovim krajem držali Francusku revoluciju 1789. Suvremene historiografije, umjesto presudnim godinama, velike epohe radije obilježavaju prijelaznim razdobljima, pa se tako početak sr. vijeka traži u doba Dioklecijana i Konstantina I. Velikoga, a njegov se kraj smješta u XV. ili početak XVI. st., ali se ističe da je eur. društvo, pa i ono na Zapadu, zadržalo mnoga srednjovj. obilježja i do XVIII. st. Hrvatska je historiografija pod utjecajem nacionalnih ideologija XIX. st. stvorila specifičnu periodizaciju. Početak sr. vijeka tradicionalno se izjednačivao s doseljenjem Slavena/Hrvata oko 600., a kraj je obilježavao dolazak Ferdinanda I. Habsburškoga na hrv. prijestolje 1527. Suvremena historiografija učinila je malo na prilagođivanju te periodizacije prevladavajućoj europskoj, iako se izmak sr. vijeka danas promatra kao prijelazno razdoblje u kasnome XV. st. i prvoj polovici XVI. st. Srednji se vijek dijeli na manja razdoblja, o kojima također ne postoji suglasje u pov. znanosti. U zapadnim se historiografijama najčešće govori o ranom, razvijenom ili visokom i kasnom sr. vijeku, ali se njihovo trajanje različito određuje. U hrv. historiografiji rani srednji vijek traje od doseljenja do kraja samostalnoga Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije (kraj XI. st.), razvijeni srednji vijek poklapa se s vladavinom dinastija Arpadovića i Anžuvinaca (XII–XIV. st.), a kasni srednji vijek obuhvaća XV. st. i prva desetljeća XVI. st. Druge struke (primjerice povijest umjetnosti) nude drugačiju periodizaciju, te XV. st. pripisuju razdoblju renesanse, koje pripada novomu vijeku. Srednji je vijek historiografski konstrukt koji olakšava razumijevanje pov. mijena, a slika društva, kulture i gospodarstva na njegovu početku u mnogome se razlikuje od one na kraju, pa nije lako braniti tezu o jedinstvenom pov. razdoblju. Neki elementi društv. odnosa (feudalizam, seoske općine), vjerovanja (kršćanstvo), mentaliteta (primjerice štovanje svetaca ili običaj hodočašćenja) i privređivanja (dominantna uloga poljoprivrede) ostali su vrlo slični u dugom vremenskom razdoblju, ali se mnogo toga i promijenilo: ojačalo je građanstvo, razvile su se trgovina i predindustrijska proizvodnja (manufakture), nekoliko renesansa (karolinška, otonska, renesanse u XII. i XV. st.) obnavljalo je i otkrivalo poznavanje antike, europski su se horizonti proširili zahvaljujući križarskim ratovima, trg. putovanjima i geogr. otkrićima, humanizam je obnovio važnost svjetovnoga. Iako danas pojedini povjesničari dovode u pitanje sam smisao uporabe pojma srednji vijek, sve do danas ostao je čvrsto ukorijenjen u eur. shvaćanju vremenskih epoha.

inkvizicija (lat. inquisitio: /sudbeno/ istraživanje; istražni postupak), crkveno-državni istražni i kazneni sud koji je djelovao u katoličkim zemljama (XIII–XVIII. st.). Razlikuju se rimska inkvizicija, crkveni sud osnovan radi iskorjenjivanja vjerovanja i obreda protivnih vjeri i disciplini Katoličke crkve, i španjolska inkvizicija, uspostavljena za obranu društvenih, kulturnih i religioznih vrjednota hispanskoga katolicizma. Prve odredbe o organiziranome progonu krivovjeraca donijeli su pape Lucijan III. (1184) i Inocent III. (početak XIII. st.), a uspostavio ju je formalno 1232. papa Grgur IX. On je propisao pravila postupka i povjerio ih papinim komesarima (inkvizitorima). Okrivljeni, koji se nije javno odrekao svojeg uvjerenja, predan je svjetovnoj vlasti, koja je izvršila presudu. Papa Inocent IV. dopustio je (1252) primjenu torture u iznimnim slučajevima. Inkvizicija se služila tajnim istražnim postupkom, u kojem osumnjičenomu nije bilo dopušteno suočenje sa svjedocima; zbog toga je dolazilo do teških zloporaba. U početku je bila pod kompetencijom mjesnoga biskupa, čijim je istražiteljima (svećenicima) pomagala svjetovna vlast. U srednjovjekovnom kršćanskom društvu (christianitas), u kojem je katolicizam bio državna religija, bilo kakva pobijanja vjere ili napad na čistoću vjere i morala smatrali su se napadom na društvo i državu. Povod nastanku inkvizicije od druge polovice XII. st. bila je pojava dualističkih sljedbi (albingenzi, katari, valdenzi i dr.) i drugih heretičkih ili ekstremnih skupina, od druge polovice XIII. st. ona se proširila na magijske čine, vračanje i sl., a od XV. st. na vještice. Kao institucija inkvizicija je posebno oživjela u različitim zemljama u doba reformacije, a reorganizirao ju je papa Pavao III. osnutkom papinskog ureda za čistoću vjere i morala (Sanctum officium, 1542). Španjolska inkvizicija utemeljena je 1478., kada je papa Siksto V. ovlastio kralja Ferdinanda Aragonskoga da imenuje 3 do 4 inkvizitora koji će uspostaviti mir u Španjolskoj; ta je inkvizicija prerasla u oruđe državne vlasti i uhodani sustav represije. Na čelu joj je bio veliki inkvizitor, kojega je imenovala vlada, a crkvenu je jurisdikciju primao iz Rima. Najprije je bila usmjerena protiv moriska i marana (pokršteni židovi koji su tajno održavali judaizam), a potom protiv iluminata i protestanata.U Hrvatskoj se inkvizicija pojavila s dolaskom prosjačkih redova. U polovici XIII. st. dominikanci su djelovali kao inkvizitori protiv patarena ili »krstjana« u Bosni i Dalmaciji. Vjerojatno im je u to doba sjedište bilo u Zadru, gdje su djelovali bl. Pavao (u. 1255) i Andrija Dalmatinac kao vrhovni inkvizitori za naše krajeve.

9

Franjevci iz slavonskih samostana također su u XIII. i XIV. st. kao inkvizitori odlazili u Bosnu. Ustanove inkvizicije postojale su još u Kopru za Istru i u Dubrovniku za tamošnju republiku. Procese protiv vračara i »vještica« u Zagrebu i u većini hrvatskim gradova vodile su, prema dokumentima, redovito gradske vlasti. Od XVI. do XVIII. st. dalmatinski su se inkvizitori uglavnom borili protiv heterodoksne literature, posebice protestantskih knjiga. Posljednji imenovani inkvizitor u Zadru (1790) bio je dominikanac iz Korčule Ivan Antun Marija Cebalo.Bizant ili Bizantsko Carstvo, istočni dio Rimskoga Carstva nakon njegove konačne podjele 395.Povijest. Kriza koju je Rimsko Carstvo doživjelo u III. st. imala je za posljedicu da se središte Carstva premjestilo na Istok, gdje su se gosp. zastoj i smanjivanje broja stanovnika manje osjećali. Povijest Bizanta ili Istočnorimskog Carstva nastavlja povijest staroga Rimskog Carstva. Reforme upravnoga sustava u doba careva Dioklecijana i Konstantina I. Velikog osnovica su na kojoj se razvija drž. poredak Bizantskoga Carstva, u kojem postupno jača carski apsolutizam i izgrađuje se golem birokratski aparat. Veleposjedništvo je bilo u stalnom porastu, sitni je zemljoposjed propadao, a zbog nedostatka radne snage seljaci se vezuju za zemlju. Gosp. život Bizantskoga Carstva s vremenom se sve više temeljio na novčanom gospodarstvu. Bizantsko je Carstvo stoljećima imalo gl. ulogu i u kult. pogledu, oslanjajući se na tradicije antičke grč. i rim. kulture, koje su u njemu uvijek bile žive. Seoba naroda, koja je uništila Zapadnorimsko Carstvo, teško je uzdrmala i Bizant. Vizigoti i Ostrogoti, Huni i ostala plemena pustošili su biz. provincije na Balkanskom poluotoku, carska se vojska barbarizirala zbog sve većeg priljeva germ. vojnika, a germ. su poglavice dobivali u Carstvu odlučan utjecaj. Potkraj V. st. Bizant je ugl. prebrodio tu krizu, pa je za Justinijana I. (527–565) pokušao zadobiti izgubljene zemlje na Zapadu. Zauzećem sjev. Afrike, Italije i dijela Španjolske, restauracija je Rimskog Carstva velikim dijelom ostvarena. Međutim, uskoro je najveći dio osvojenih područja ponovno izgubljen. Justinijanovi osvajački ratovi iscrpli su Carstvo, na Istoku je rastao pritisak Perzije, a na Balkanu Slavena. Od ostataka Justinijanove restauracije Maurikije (car od 582. do 602) je stvorio Ravenski i Kartažanski egzarhat, a nakon duga ratovanja s Perzijancima (591) poslao je veliku ekspediciju u Podunavlje da zaustavi nadiranje Slavena. Neuspjeh tog pothvata (592–602) doveo je do teških unutar. potresa. Balkanski poluotok postao je plijenom Avara i Slavena, a Prednja Azija i Egipat pali su u ruke Perzijanaca. Bizantsko je Carstvo izbjeglo propasti zahvaljujući unutar. preobrazbi u VII. st. Tematski poredak, što ga je uveo car Heraklije (610–641) podjelom preostaloga biz. teritorija u Maloj Aziji u voj. okruge (teme) i naseljivanjem vojnika, osnovica je nove upravne i voj. organizacije, a jačanje sitnog zemljoposjeda vojnika i seljaka potiče gosp. i soc. razvoj Bizanta. Nakon teških poraza Carstvo uspijeva pred carigradskim zidinama suzbiti avarsko-slav. vojsku (626) i poraziti Perziju (628). Velika arap. invazija u sljedećih 20 god. ponovno je dovela u pitanje opstanak Carstva. Porazivši biz. vojsku na Jarmuku u Siriji (636), Arapi su za nekoliko godina osvojili sva područja koja je Bizant osvojio od Perzijanaca. Ograničeno na Malu Aziju, Bizantsko je Carstvo, zahvaljujući svojoj novoj unutar. snazi, odbilo dvije jake arap. opsade Carigrada (674–678., 717–718). Od VIII. st. razvoj Bizantskoga Carstva obilježava ikonoklastički pokret (726–787., 815–843). Jačajući u Maloj Aziji i na Balkanu, Carstvo gubi svoje pozicije na Zapadu, gdje Langobardi osvajaju (751) Ravenski egzarhat; papa se odvraća od Bizantskoga Carstva i traži oslonac u franačkoj državi i 800. god. kruni Karla I. Velikog za cara. Nakon ikonoklastičke krize počinje razdoblje kult. i polit. uspona. Misija Ćirila i Metoda u Moravskoj (od 862), pokrštenje Bugara (864), djelatnost Metodijevih učenika u Bugarskoj i Makedoniji (nakon 885), jačanje biz. pozicija na Jadranskoj obali i u srpskim, a donekle i u hrv. zemljama, pod carem Bazilijem I. (867–886), zatim sve snažnije prodiranje biz. kulture u Rusiju – znatno proširuju vjerski, kult. i polit. utjecaj Bizantskoga Carstva. Nakon dugih borbi ono uspijeva, za Nikefora II. Foke (963–969) i Ivana I. Cimiscesa (969–976), vratiti Siriju i uspostaviti prevlast na moru zauzećem Krete i Cipra. Istodobno je svladana Bugarska (971), koja je u doba cara Simeona (893–927) prijetila Bizantskomu Carstvu uništenjem. Međutim, ustankom Kometopula (976), sinova komesa Nikole, nastalo je moćno Samuilovo carstvo u Makedoniji, koje je u naglom širenju zahvatilo najveći dio Balkanskog poluotoka. Nakon dugih borbi car Bazilije II. (976–1025) svladao je Samuila, srušio njegovo carstvo i podvrgnuo cijeli Balkanski poluotok biz. vlasti (1018). Granice Carstva protezale su se od Armenije do Jadrana i od Eufrata do Dunava.Uporedo s tim vanjskopolit. uspjesima rasla je i snaga biz. feudalaca. Veleposjed se širio na račun sitnog posjeda seljaka i vojnika, koji je od VII. st. činio osnovicu gosp. i voj. snage Carstva. Središnja se vlast energično suprotstavila tom procesu, ali i uza svu oštrinu zakonskih propisa (od novele cara Romana I. Lakapena iz 922) nije ga uspjela spriječiti. U XI. st. jača proces feudalizacije, veleposjednička aristokracija zauzima dominantan položaj, dok klasa sitnih zemljoposjednika i vojnika naglo slabi, središnja vlast gubi moć, njezin upravni i voj. sustav potpuno je uzdrman. Uskoro Bizantsko Carstvo počinje gubiti pozicije na svim stranama: poraz kod Manzikerta (1071) izručio je Seldžucima Malu Aziju, a istodobno su biz. posjedi u juž. Italiji pripali Normanima. U državi se zaoštrava borba između vladajuće skupine civilne carigradske aristokracije i voj. provincijskog plemstva. Pobjeda voj. aristokracije dovodi na prijestolje dinastiju Komnena i otvara novo razdoblje biz. povijesti. Uzdrmana voj. snaga Carstva jača dodjeljivanjem pronija feudalcima, uz obvezu obnašanja voj. službe, i pojačanim primanjem u službu stranih najamnika, uz povećavanje daća u provincijama. Car Aleksije I. Komnen (1081–1118) uspijeva suzbiti navale Normana sa zapada, Pečenega i

10

Kumana sa sjevera, seldžučkih emira s istoka i (iskoristivši križarski pohod na Istok) uspostaviti biz. vlast u zap. dijelu Male Azije. Ivan II. (1118–43) učvršćuje, a Emanuel I. (1143–80) znatno proširuje te uspjehe jačanjem i širenjem biz. vlasti na Balkanu, znatnim uspjesima prema Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji i križarskim državicama na Istoku, pa čak i privremenim osvajanjima u Italiji. Ali je vladavina Komnena ipak završila katastrofom. Tijekom posljednjih desetljeća XII. st. Carstvo naglo slabi pod slabom dinastijom Angela. God. 1204. križari i Mlečani zauzeli su Carigrad i osnovali Latinsko Carstvo.Više od pola stoljeća biz. snage bile su potisnute na periferiju, okupljajući se u Epirskoj Despotovini na Balkanu i u Nikejskom i Trapezuntskom Carstvu u Maloj Aziji. Latinsko Carstvo brzo je pokazalo svoju nemoć. Nakon nagla uspona i još bržeg sloma epirsko-solunske države, prevlast na Balkanskom poluotoku pripala je privremeno Bugarskoj, a konačno Nikejskomu Carstvu, koje je 1261. oslobodilo Carigrad i uspostavilo Bizantsko Carstvo. Restaurirano Carstvo nije imalo stvarne životne snage, a u vanj. politici nailazilo je na velike teškoće. Na moru su gospodarili Genovežani i Mlečani, juž. i sr. Grčku držali su i dalje Latini, u Epiru i Tesaliji održavale su se separatističke grč. države, na sjev. granici stajali su Srbi i Bugari, koji su još potkraj XII. st. stekli nezavisnost. Sve te snage protivile su se uspostavljanju biz. vlasti na balkanskom području i pružile su potporu sicilskomu i napuljskomu kralju Karlu I. Anžuvincu kada je on poduzeo akciju za ponovno rušenje Bizantskoga Carstva. Vodeći neprekidne borbe na Balkanu, Mihael VIII. Paleolog (1259–82) vještim je manevriranjem i sklapanjem unije s rim. Crkvom (1274) u najkritičnijim trenutcima uspijevao zaustaviti akciju Karla I. Anžuvinca, koju je izbijanje ustanka na Siciliji (Vespro siciliano) konačno onemogućilo (1282). Duge borbe na više strana iscrple su snage Carstva. Od kraja XIII. st. ono postaje država drugog reda, nemoćna prema srp. napredovanju u Makedoniji i naročito prema osman. nadiranju u Maloj Aziji. Slabljenje je ubrzano unutar. borbama: građ. rat između Andronika II. i Andronika III. (1320–28) još je više oslabio Carstvo, a građ. rat između Ivana VI. Kantakuzena i stranke Ivana V. Paleologa (1341–47), popraćen teškim soc. sukobima, potpuno ga je razorio i doveo do katastrofalnih terit. gubitaka. Stefan Dušan anektirao je više od polovice tadanjeg biz. teritorija da bi stvorio svoje veliko carstvo, a preostalu zemlju opustošili su i opljačkali Kantakuzenovi saveznici Osmanlije. Zauzećem Galipolja (1354) za novoga građ. rata između Kantakuzena i Paleologa (1352–54) Osmanlije su započeli osvajanje Balkana, a zauzećem Dimotike (1361), Edirnea (1362) i Plovdiva (1363) postali su gospodarima Tracije. Njihovi daljnji uspjesi teško su pogađali Bizantsko Carstvo. Nakon bitke na Marici (1371), boja na Kosovu (1389), pada Bugarske (1393) i poraza kršć. koalicije kod Nikopolja (1396), Carstvo se nalazilo na rubu propasti. Osim Morejske Despotovine na Peloponezu, ostao mu je samo Carigrad, koji se nalazio pod osman. blokadom. Poraz koji su Timurovi Mongoli (1402) zadali Osmanlijama kod Angore (Ankare) i građ. ratovi koji su nakon toga izbili u Osmanskom Carstvu, neočekivano su produžili život Bizantskomu Carstvu. Nakon duže opsade, Osmanlije su 29. V. 1453. zauzeli Carigrad, a Bizantsko Carstvo prestalo je postojati. Padom Morejske Despotovine (1460) i Trapezuntskog Carstva (1461) došle su pod osman. vlast i posljednje biz. zemlje.

11

Bizant i Hrvati. Bizantsko Carstvo je cjelinom ili dijelom današnjih hrv. prostora vladalo s prekidima više od 600 god. (od oko 535. do kraja XII. st.), duže negoli ijedna strana sila. Iako je voj. akcija bilo tek nekoliko, Bizant je raznoliko utjecao na razvoj hrv. društva: pečat biz. vladavine na jadranskome, pa i perijadranskom prostoru, i danas je vidljiv u graditeljstvu, toponomastici, prav. znanosti, pismenoj baštini, crkv. obredima i dr.Bizant je uspostavio vlast nad Dalmacijom i dijelovima Panonije nakon 535., kada je pobijedio Ostrogote. Uslijedilo je razdoblje intenzivne izgradnje (npr. Eufrazijeva bazilika u Poreču, rekonstrukcija zidina u Saloni, niz utvrda duž istočnojadranske pomor. granice) i kratkotrajna gosp. poleta te naseljavanje Slavena od oko 550., i Hrvata poč. VII. st. Slaveni i Hrvati zauzeli su mnoge biz. gradove (Sirmium, Siscia) te stigli sve do jadranske obale, pa je oko pol. VII. st. biz. vlast sužena na uzak prijadranski pojas, ponajprije na gradove Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar, Krk, Rab, Osor, te na neke otoke. Iako sve do IX. st. nije bilo važnijih događaja, doseljenici su do toga doba već preuzeli mnogo od zatečene kasnoant. baštine, koja se dijelom može smatrati i bizantskom.Od 805. do 809. na Jadranu se odvijao bizantsko-franački rat; Aachenskim mirom 812. biz. je vlast ostala u dalm. gradovima, a zaleđe je bilo pod vrhovništvom Franačkog Carstva. Svakovrstan se razvoj počeo tada iz gradova širiti prema zaleđu, a to je omogućilo jačanje i bogaćenje hrv. države u IX. st. Znatne količine biz. novca svjedoče o velikoj važnosti biz. gospodarstva za hrv. prostor i o isprepletanju utjecaja sa zapadnoeur. gospodarstvom. Vojno-polit. biz. djelovanje pojačava se 860-ih i 870-ih godina, kada caru Baziliju I. Hrvati i druga istočnojadranska plemena pomažu u borbi protiv Arapa. Tada je osnovana Dalmacija, a biz. su gradovi morali plaćati danak od 710 nomizma hrv. vladaru u zaleđu. Istodobno s biz. prostora kreće jedna od akcija pokrštavanja Hrvata, koja uvodi glagoljicu i crkvenoslav. jezik u liturgiju.U drugoj pol. X. st. Stjepan Držislav dobio je iz Carigrada naslov eparha i patricija. Tijekom XI. st. hrv. su vladari postupno preuzimali vlast u temi Dalmaciji, da bi biz. vlast na tom prostoru do kraja stoljeća potpuno iščezla. Opći je razvoj sve više pogodovao oslanjanju Hrvatske na zap. i sr. Europu, jer se u Bizantu stvarala bitno drugačija kult. i civilizacijska slika, ponajprije zbog crkv. raskola 1054., tako da se biz. utjecaj sve manje osjećao.Zaposjedanje dijelova Dalmacije u 1160-ih (na sjeverozapad do rijeke Krke i mjestimice preko nje) u doba cara Emanuela Komnena tek je kratkotrajno (otprilike 15 god.) obnovilo biz. vlast. U to su se doba odnosi s Bizantom uspostavljali na druge načine: prema njemu kreću trgovci (Dubrovnik), iz njega dolaze putnici i doseljenici.

12

Pravo. Osnova je biz. prav. sustava Justinijanov kodeks rim. prava iz VI. st. (→ CORPUS IURIS CIVILIS ). Bizantski su vladari svojim zakonima (novellae) donosili određene preradbe i dopune prav. pravilima sadržanima u Justinijanovoj kodifikaciji, slijedeći kulturne, društv. i gosp. promjene tijekom sr. vijeka, no ipak je utjecaj rim. prava na prav. sustav Bizantskoga Carstva bio odlučujući za cijeloga trajanja države. Zbog toga se bizantsko pravo često naziva i grčko-rimskim pravom (Ius Graecoromanum).Tijekom VI. i VII. st. nastali su mnogobrojni pravnički radovi kako bi se opsežne Justinijanove zakonske zbirke prilagodile potrebama tadašnje biz. prakse i prav. naobrazbe. Među tim radovima ističu se različiti kratki pregledi (indices, ἴνδıϰες), komentirajuće bilješke (scholia) te grč. parafraze pojedinih dijelova Justinijanove kodifikacije iz pera carigradskih i beritskih profesora prava (Theophilus, Dorotheus, Stephanus), od kojih je najvažnija bila Teofilova opširna grč. Parafraza Justinijanovih institucija.Prav. sustav Bizanta bitno se izmijenio tijekom VIII. st. za vladavine izaurijske dinastije. Tako je oko 740. Lav III. Izaurijski proglasio Eklogu (grč. ϰἘ λογὴ� τῶν νόμων: izbor zakona) prvom službenom prav. zbirkom nakon Justinijana; ona sadrži znatne otklone od ranijega zakonodavstva, prije svega u sferi obiteljskoga, imovinskog i kaznenog prava. Iz VIII. st. potječu i tri odvojene nove prav. zbirke: poljodjelski zakon (grč. νόμος γεωργıϰός), pomorski zakon (grč. νόμος ναυτıϰός) te vojnički zakon (grč. νόμος στρατıωτıϰός). Prvi od tih zakona uređuje kazuistički odnose iz poljodjelstva, drugi naknadu štete kod pomor. nezgoda, a treći voj. propise. – Najvažniji zakonici nakon Justinijana nastali su za moćne mak. dinastije (867–1025). Za razliku od orijentalno usmjerene izaurijske dinastije, sklone prav. reformama, mak. dinastija, vjerna tradiciji, vratila se u svojem zakonodavstvu justinijanskim načelima. Najprije je car Bazilije I. 879. objavio zbornik Proheiron (grč. Ὁ πρόχεıρος νόμος: priručni zakon, priručnik zakona), koji uređuje istu materiju kao i ukinuta Ekloga, ali oslanjajući se znatnije na rim. pravo Justinijanove kodifikacije. Nedugo poslije, isti je car dao prirediti novo, prošireno izdanje Proheirona, nazvano Epanagoge (grč. Ἐπαναγωγὴ� τῶν νόμων: put zakona, pravni vodič), koje, međutim, nije bilo službeno objavljeno. Bazilije je bio začetnik i najistaknutije biz. kodifikacije nazvane Bazilike (grč. τὰ� βασıλıϰὰ� νόμıμα: carski zakoni), koju je završio i izdao njegov sin Lav VI. Mudri u IX. st. Taj je zbornik podijeljen na 60 knjiga, a knjige na titule, u kojima je spojeno gradivo odgovarajućih titula iz svih dijelova Justinijanove kodifikacije. U praksi je tekst Bazilika tijekom vremena bio popraćen opširnim komentarima, tzv. sholijama, koje su imale službeni značaj. Također, u potonjim su stoljećima, za potrebe sudske prakse, izrađivani komentari i skraćeni priručnici na temelju Bazilika (Synopsis Basilicorum, Peira, Tipucitus). Kao posljednji važniji priručnik takve vrste javlja se Heksabiblos (grč. Ἑξάβıβλος: šestoknjižje), zbirka tada vrijedećega biz. prava u šest knjiga, koju je oko 1345. sastavio solunski sudac Konstantin Harmenopulos. Ta je zbirka primjenjivana diljem Ist. Europe, a u Grčkoj se održala tijekom tur. vremena sve do modernoga doba: 1835–1946. bila je na snazi kao građ. zakonik, uz supsidijarnu primjenu Justinijanove kodifikacije i Bazilika.Zbog državnopravnih i polit. odnosa, navedene biz. prav. zbirke utjecale su i na razvoj prava na hrv. područjima u sr. vijeku, napose na prav. sustave dalm. komuna.Književnost. Bizantska književnost izrasla je iz grčke književnosti Rimskoga Carstva te ranokršćanske i patrističke književnosti kojima je pridodala novi kršćansko-teokratski karakter. Jezik bizantske književnosti srednjovjekovni je učeni arhaizirani grčki, a od XII. st. javljaju se i djela na pučkome grčkom (već formiranome novogrčkom), čime bizantska književnost postaje i izvorištem novogrčke književnosti.Zbog promjene izgovora grčkoga jezika, antički se kvantificirani stih više nije mogao primjenjivati, te se bizantsko pjesništvo moralo prilagoditi novomu dinamičkomu akcentu, nastalu u razdoblju helenizma. Kao rezultat uspomene na melodiju takva izgubljena izgovora, a pod semitskim i sirijskim utjecajima, crkvene su himne prerasle u liturgijsku poeziju najvećih umjetničkih dometa. Prožete dubokim religijskim osjećajem himne monaha Romana Meloda (V–VI. st.) osnova su te književne vrste u Bizantu, pa i u kršćanstvu uopće. Andrija s Krete (VII–VIII. st.) stvorio je novi pjesnički žanr, tzv. kanon (religijsku poeziju u jampskome stihu). Od VIII. st. javlja se velik broj himni na već uvriježenu melodiju liturgije Grčke crkve (posebno se u IX. st. refleksivnom poezijom istaknula monahinja Kasija). U teokratskome bizantskome društvu malo je bilo prostora za svjetovnu poeziju: najznačajnija je zbirka grčkih epigrama »Palatinska antologija« (X. st.), manje poznata antologija Maksima Planuda iz XIV. st. i malobrojni epigrami Ivana Geometra i Hristofora iz Mitilene. Juraj Pisiđanin (VII. st.) u jampskim je trimetrima opisao vojne pobjede cara Heraklija u borbi protiv Avara.Od proznih djela značajna su ona historiografska Prokopija iz Cezareje (VI. st.), koji, pridržavajući se koncepata klasične grčke historiografske škole, svjedoči o razdoblju cara Justinijana i njegovim ratovima protiv »barbara«. Agatija iz Mirine (VI. st.) donekle kronološki nastavlja Prokopijevo djelo, kao i Teofilakt Simokata (VII. st.). Za nas su važna i djela cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz X. st. (priručnik »Svojemu sinu o narodima«, poznatiji po latinskome naslovu »De administrando imperio«, pruža obilne podatke o Hrvatima i mnoge druge vrijedne informacije). U glasovitoj memoarsko-historiografskoj prozi – »Aleksijada« Ane Komnene (XI–XII. st.) – arhaiziranim je jezikom i elementima epskog pjesništva opisana vladavina njezina oca Aleksija Komnena. Juraj Pahimer, Ivan Kantakuzen i Nikefor Gregora (XIV. st.), te zapisi o padu Carigrada Ivana Duke i Leonika Halkokondila (XV. st.) značajna su djela kasnobizntske epohe.

13

Mnogobrojne su i kronografije, pogotovu »Kronografija« Mihaela Psela, važnog filozofa iz XI. st., a na razgovornome grčkome kronika svijeta Ivana Malale iz Sirije (VI. st.), koji je u bizantsku književnost unio novi književni rod monaških ljetopisa. Ovamo pripada i bogata hagiografska književnost (važna je zbirka legendi o svecima iz X. st. Simeona Prevoditelja), koja je mnogo prevođena na slavenske jezike i snažno je utjecala na njihove književnosti.Najveći dio proznoga stvaralaštva bizantske književnosti čine teološka djela nasljednika grčke patristike Leontija iz Bizanta (VI. st.) i Ivana Damaščanina (VIII . st.), koji je utemeljio kršćansku dogmatiku s pomoću pojmovnog instrumentarija antičke filozofije. U temeljima je bizantske književnosti i teološko-polemička literatura usmjerena prema obrani jedinstva i pravovjerja crkvene dogme. Glavni su joj predstavnici Niketa Stetat i Mihael Kerularije (polemizirali su tijekom XI. st. sa zagovornicima monofizitizma i ikonoborstva), Eutimije Zigaben (XI–XII. st.) s kontroverznim povijesno-dogmatskim zbirkama i Niketa Honijat. Tijekom XIV. st. posebno je oživjelo teološko stvaralaštvo zahvaljujući bogoslovskim raspravama koje su se vodile oko učenja hezihazma Grgura Palame. Posljednja pak stoljeća bizantske književnosti obilježena su i žestokim polemikama s Rimskom crkvom, u kojima su sudjelovali Juraj s Cipra, Marko Eugenik i značajni humanisti koji su pred najezdom Turaka u XIV. i XV. st. prešli na Zapad (Teodor Gaza, Juraj Gemist /Pleton/, Besarion, Ivan Argiropul i drugi).Humanističkoj renesansi pridonijeli su i filozofi – neoplatonovci patrijarh Fotije (IX. st.) i Mihael Psel (XI. st.). Fotije je bio poznat po svojoj učenosti, ali i ulozi u razdoru između Carigradske crkve i Rima (on je poslao solunsku braću Konstantina i Metodija kao misionare među Slavene). U »Biblioteci«, bilješkama i komentarima o pročitanome štivu, prenio je znanje izgubljenih djela antičke literature.Na narodnome vulgarnome grčkome najznačajnije je anonimno epsko stvaralaštvo: epska pjesma o bizantskome graničaru »Digenis Akrita«, te povijest križarskog razdoblja na Peloponezu »Morejska kronika« i profana poezija – satira na svoje doba Teodora Prodroma (XII. st.). Romani koji obrađuju starogrčke motive pod francuskim su i talijanskim utjecajima (»Roman o trojanskom ratu«, »Ahileida«, »Roman o Aleksandru« i Hermonijakova »Ilijada«), kao i ljubavni romani te viteške priče kasnoga Bizanta u novogrčkome stihu (»Kalimah i Hrisoroa«, »Beltandar i Hrisanca« i drugi). Veliki roman »Barlaam i Jozafat« grčka je obradba prijevoda indijske »Pañcatạntre«. Posebno omiljele bile su priče o životinjama (»Fiziolog«, »Priča o pticama«, »Priča o ribama«).Filozofija. Razvoj filozofije tijesno je povezan s teologijom. Neoplatonizam je najutjecajnija filoz. škola. Kršć. teolozi bili su fascinirani metafizičkim sustavom prikazanim u Plotina (205–270) i Prokla (411–485) pa su pokušali objasniti određene dogme s pomoću filoz. pojmova. Najpoznatiji predstavnik toga smjera Pseudo-Dionizije Areopagit (oko V. st. znatno utjecao na zap. srednjovj. filozofiju), te filozofska škola u Gazi (V–VI. st.; Eneja, Zaharije i Prokopije), nastoje inkorporirati neoplatonizam unutar kršć. nauka. Zatvaranje neoplatonističke škole u Ateni 529. prekinulo je na stanovito vrijeme samostalan razvoj filozofije, nakon čega aristotelovska škola u Aleksandriji postaje gl. filoz. središte. Ivan Filipon (VI. st.), gl. predstavnik te škole, uveo je Aristotelovu metodu i načela u kršć. nauk. Sustavnu filozofiju razvija Ivan Damaščanin (675–750), koji se smatra pretečom skolastike. U svojoj filozofiji »Vrelu znanja«, upotrijebio je pet univerzalija (preuzeto od Porfirija) i deset Aristotelovih kategorija. U IX. st. oživljava zanimanje za klas. književnost i znanost, a filozofija se razvija ugl. u rasponu između Platonova i Aristotelova naučavanja. Aristotelov je sljedbenik patrijarh Focije (oko 820–898). Mihael (Konstantin) Psel (1018–78), jedan od najutjecajnijih mislilaca XI. st., platonist, razvija racionalizam i smatra da su crkv. i filoz. naučavanje dva neovisna sustava i da filozofija treba proučavati prirodu stvari. Njegov učenik Ivan Ital (druga pol. XI. st.) zastupa aristotelovsku tezu o vječnosti materije. U XII. st. Eustratije, nikejski metropolit, aristotelovskom logikom analizirao je teol. probleme i zbog toga su ga kritizirale crkv. vlasti. U to doba djeluju i Nikola iz Metone (u. oko 1165) i Teodor iz Smirne. Racionalističke filoz. studije u XIII. st. zastupali su Nikefor Blemid (oko 1197–1272), koji je pisao rasprave o fizici i logici pod aristotelovskim utjecajem, i Juraj Pahimer (1242–1310), koji je dao opći prikaz Aristotelove filozofije. U XIV. st. pojavljuje se mistično učenje kvijetističke sljedbe hesihasta (gl. predstavnik Grgur Palama, oko 1297–1360), koje izaziva žestoke rasprave. U XIV. st. također djeluju (Grgur Gregorij) Akadin, Nikefor Gregora, istaknuti predstavnik platonizma, zatim Teodor Metohit i Demetrije Kidon. Padom Carigrada (1453) završava se i razdoblje biz. filozofije. Posljednji biz. filozofi, platonist Pleton i aristotelovci patrijarh Genadije, Juraj iz Trapezunta i Teodor Gaza utjecali su svojim radovima na obnovu grč. klas. kulture na Zapadu, čime je biz. filozofija neizravno pridonijela razvoju novovjekovne filoz. misli.Likovne umjetnosti. Bizantska umjetnost formirala se u onim pokrajinama Istočnorimskoga Carstva gdje se grčka helenistička umjetnost već odavna dodirivala sa stranom umjetničkom tradicijom kultura Bliskog istoka: Egipta, Sirije te područja Male Azije, Mezopotamije i Perzije. Bizantska je umjetnost srednjovjekovna umjetnost kršćanskoga Istoka, a dijelom i Zapada, koji je politički, ekonomski ili kulturno bio povezan s Bizantom. U njoj su jasno izražene dvije sastavnice: helenistička (klasična) i orijentalna. Visok domet ostvarila je bizantska umjetnost u mozaiku, freski, minijaturi, slikarstvu (ikone) i u primijenjenim umjetnostima (bjelokost, emajl, zlatarstvo), a posebno u arhitekturi, gdje je stvorila nekoliko novih tipova sakralnih građevina. Karakteristični su za bizantsku arhitekturu bazilika s kupolom i tlocrt u obliku grčkoga križa; pročelja građevina

14

često su slikovita zbog naizmjenične upotrebe slojeva od opeke i kamena. U kiparstvu, Bizant je, pod utjecajem Istoka, zamijenio punu formu plošnom koncepcijom s mnogo ukrasnih detalja, koja dolazi do izražaja os. u dekorativnoj plastici; plošno skulptirani ornament, koji se zasniva na kontrastu svjetla i sjene, pretežno je u službi arhitekture i prekriva kapitele, imposte, vijence, arhitrave, oltarne pregrade i crkveni namještaj. Razvoj bizantske umjetnosti može se podijeliti u tri razdoblja. Ranobizantsko stilsko razdoblje, VI–VIII. st., kojemu je prethodila starokršćanska umjetnost grčkoga Istoka u IV. i V. st., započinje i doživljava svoje zlatno doba za vladavine Justinijana I. Velikog, potom stagnira i traje do početka ikonoklastičkih borba. Srednjobizantsko stilsko razdoblje, IX–XII. st., nazvano drugo zlatno doba, traje za vladavine careva makedonske i komnenske dinastije. Kasnobizantsko stilsko razdoblje, XIII–XV. st., započinje s dolaskom na vlast dinastije Paleologa 1261., pa se naziva i renesansom Paleologa.Umjetnost ranobizantskog stilskog razdoblja služila je u prvom redu veličanju cara kao vrhovnog autoriteta, a to je dovelo do pojave tzv. hijeratičkoga bizantskog stila, u kojem je lik vladara prikazan frontalno i služi kao neka vrsta ceremonijalne slike. U mozaičkom i oslikanom ukrasu unutrašnjosti crkava dolazi do asimilacije »nebeske« i »zemaljske« hijerarhije – dvora pantokratora i dvora autokratora. Usprkos stilskim ograničenjima, očuvane su individualne značajke likova, npr. u prikazu carskoga para Justinijana i Teodore na mozaicima u San Vitaleu u Ravenni. Za sakralnu arhitekturu toga razdoblja karakterističan je tip bazilike s kupolom. Najznamenitiji je spomenik Aja Sofija u Carigradu, koja je po svojem tlocrtu i konstruktivnom sustavu konačan rezultat dugog arhitektonskog razvoja, a ujedno početak novog razdoblja u povijesti arhitekture. Arapska osvajanja zemalja Bliskog istoka (VII. st.) i ikonoklastičke borbe (VIII. st. i prva polovica IX. st.) znatno su utjecali na daljnji razvoj bizantske umjetnosti; otada se u slikarstvu češće javljaju profane i povijesne teme. Pobjeda ikonodula bila je ujedno pobjeda monaške (redovničke) strane; ona će ostvariti umjetnost koja se pridržava načela službene umjetnosti, ali u njih unosi slobodnije i spontanije elemente. – U srednjobizantskom stilskom razdoblju, kada bizantska umjetnost postaje umjetnošću pravoslavnoga svijeta, očit je njezin dualizam: ona je istodobno i carska, dvorska, aristokratska i monaška, pučka. Već u doba ikonoklastičkih borba neki monaški skriptoriji bili su utočište takve pravoslavne pučke umjetnosti. Njezino je najznatnije ostvarenje Hludovski psaltir (vjerojatno rađen prije ikonoklastičkih borba, dopunjen u IX. st.), urešen crtežima na margini. Nasuprot njemu stoji skupina rukopisa s raskošnim minijaturama na cijeloj stranici. Od monumentalnog slikarstva toga razdoblja najkarakterističniji su mozaici u Dafni (XI. st.) i freske manastirske crkve u makedonskom selu Nerezima (druga pol. XII. st.). U arhitekturi se javlja tip tzv. križno-kupolne crkve: tlocrt je u obliku grčkoga križa upisana u pravokutnik, kupola počiva na visokom tamburu iznad križišta, krakovi križa natkriveni su bačvastim svodovima; velika se pozornost poklanja urešavanju eksterijera (bogati profili, niše, slijepe arkade). Mnoge inačice toga tipa građevina razvijale su se tijekom kasnijih stoljeća, posebno na Balkanu i u Rusiji. – U kasnobizantskom stilskom razdoblju najvažniji su umjetnički spomenici mozaici Kahrije-džamije u Carigradu, ciklusi fresaka u Mistri (Peloponez), na Atosu te u manastirskim crkvama u srednjovjekovnoj Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. – Bizantska umjetnost u Italiji (mozaici u Sv. Marku u Veneciji, mozaički ciklusi u normanskim crkvama na Siciliji) italska je inačica neohelenizma i čini podlogu za razvoj sijenske slikarske škole trecenta. »Renesansa Paleologa« u bizantskoj umjetnosti i trecento u Italiji paralelne su umjetničke pojave jednoga općega realističkoga gibanja koje se javlja u europskoj srednjovjekovnoj umjetnosti od sredine XII. st.Bizantska umjetnost u Hrvatskoj. Bizantska sastavnica u hrvatskom kulturnom naslijeđu pojavljuje se od ranoga srednjega vijeka, no s različitim intenzitetom i važnošću. Iz prvoga, tzv. zlatnoga doba bizantskog stila, očuvan je velik broj spomenika nastao s Justinijanovim osvajanjima Dalmacije (Honorijeva bazilika u Saloni), sve do Pule (crkva sv. Marije Formoze) i Poreča u Istri. Sklop Eufrazijeve bazilike u Poreču (VI. st.) ubraja se, po očuvanosti i vrijednosti arhitekture te mlađega mozaika, među najistaknutije spomenike bizantske umjetnosti na Zapadu, također i sa znatnim utjecajem na morfologiju regionalnoga graditeljstva (Sv. Agata kraj Kanfanara). Izravan prodor tipologije i morfologije s istočnog Sredozemlja vidljiv je na mnogobrojnim crkvama duž cijeloga primorja (najosebujnije na Mljetu, Braču, Krku), a prate ih građevine (utvrde i svetišta) na tzv. pomorskome limesu (Sušac, Biševo, Svetac, Vrgade, Žirje itd.). Grade se i karakteristične crkve centralnoga tipa (Gata kraj Omiša) i njegovih izvedenica – trikonhos (Polače na Mljetu, Sutivan na Braču, Bilice kraj Šibenika). Na taj se sloj nadovezuje arhitektura tzv. srednjobizantskog razdoblja iz doba temata Dalmacije (IX–XI. st.). Osim primjene arhaičnih rješenja, unose se i neka suvremena, npr. quincus – četiri stupa koji nose središnju kupolu (Dubrovnik, Kotor), s jakim odjecima u graditeljstvu starohrvatskog razdoblja (Sv. Mikula u Velome Varošu i sl.). Istodobni su odjeci u zidnome slikarstvu, ugl. uz posredništva s Apeninskog poluotoka (Akvileja: Hum u Istri; Venecija: Zadar; Apulija: Dubrovnik). U skulpturi su tragovi bizantske struje najslabiji (crkveni namještaj, X. st. u Dubrovniku; kamene ikone, XI. i XII. st. u Zadru).Problemom raširenosti i utjecaja bizantske umjetnosti na hrvatskom primorju bavili su se mnogi istraživači, neki ističući fenomen tzv. adriobizantinizma, donekle u sklopu s umjetnošću Ravenne, Akvileje ili, poslije, Venecije. Tako se npr. u tipološkim raščlambama crkve sv. Donata u Zadru uzima u obzir San Vitale u Ravenni (VI. st.), a solinska crkva u Gradini s upisanim osmerokutom tješnje se povezuje s bizantskim uzorima. Slikarstvo na dasci sve do XIV. st. na hrvatskoj je obali donekle napajano bizantinizmima. I poslije su se u Dalmaciju uvozile

15

bizantske ikone, ostavljajući trag u djelima pripadnika kretsko-venecijanske škole (A. Bizamano, prva pol. XVI. st.). Tragovi bizantske ikonografije vidljivi su u skulpturi sve do zrele romanike i pojavljuju se u najmonumentalnijim djelima XIII. st. (Buvinine vratnice u Splitu). Nakon XV. st. zamire u Hrvatskoj bizantski utjecaj. Posljednji tragovi tradicije bizantinizma miješaju se s novim poticajima historicizma, pa će tako prastari i umorni stil prerasti u neostil i potrajati do XX. st. Historicizam obnavlja bizantske oblike, pa tako V. Kovačić gradi 1912. u Zagrebu kupolu crkve sv. Blaža u italo-bizantskom stilu.Stariji su autori sveukupnu predromaničku umjetnost Dalmacije često stilski definirali kao bizantsku (R. Eitelberger, T. G. Jackson, G. Millet i dr.). Lj. Karaman pobija te teze dokazujući specifičnost ranohrvatske umjetnosti i ograničavajući bizantske utjecaje na pojedine spomenike i elemente. Noviji autori (M. Prelog, Ž. Rapanić, T. Marasović) pronalaze mjeru bizantske sastavnice u hrvatskoj kulturno-umjetničkoj baštini.Glazba. U užem smislu biz. je glazba grčko-pravoslavna, ali se pod njezinu utjecajnu sferu, sukladno, pa čak i šire od raširenosti Carstva i njegove višenacionalnosti, mogu podvesti i crkveno-glazb. tradicije drugih naroda i zemalja istočnoga kršć. obreda: ruska, etiopska, koptska, armenska, gruzijska, maronitska, sirijska, bugarska, srpska, makedonska i dr., svaka sa svojim jezicima i specifičnostima u mjestu glazbe u liturgiji. Temelji širega biz. crkveno-glazb. kruga počivaju na glazb. tradicijama prvih kršć. zemalja, Grčke, Sirije i Palestine, s jasnom dominacijom grč. elementa i jezika.Za razliku od povijesti Zapadne crkv. glazbe, biz. crkv. glazba u užem smislu poznaje tri epohe: doba tzv. starog (od poč. do XIV. st.) i srednjeg (od XIV. do XIX. st.) pjeva, a novi biz. pjev računa se od notacijske i repertoarne reforme triju učitelja 1821. Biz. crkv. glazba razmjerno je dobro dokumentirana skladbama i teorijskim djelima od X. st. nadalje. U doba staroga crkv. pjeva pojavili su se prvi notni zapisi, neume, a uz gl. formu, pjevanje psalama, razvili su se himnički oblici troparion, kontakion i kanon. Himnički napjevi bili su skupljeni u posebne liturgijske knjige: heirmologion (s odama kanona), stikherarion (slobodne himne i velike antifone) i kontakarion (najmelodiozniji napjevi). Najpoznatiji skladatelji prvoga doba bili su Roman iz Sirije (VI. st.), Andrija s Krete i Ivan Damaščanin (oba VII–VIII. st.). Epohu srednjega crkv. pjeva odlikuje pojava novih himničkih skladbi. U XIV. st. djeluje jedan od najvažnijih skladatelja biz. glazbe uopće, Ivan Kukuzel.Tonalitetni sustav biz. glazbe pretežno je dijatonički i oslanja se ugl. na starogrč. ljestvice, ali su u uporabi bile i pentatonika i kromatika. Biz. glazb. notacija sastoji se od tzv. ekfonetskih zapisa za čitanje i neuma za obilježavanje napjeva. Tek se u doba novoga pjeva moderna notacija oslobodila oslonca na neume.Svjetovna umj. i pučka glazba u doba Carstva slabo su dokumentirane, premda je poznato da je strogi carski ceremonijal bio bogato prožet glazbom i da je u optjecaju postojala pučka pjevana epika. Pretpostavlja se da je svjetovna umj. glazba bila slična crkvenoj, jer su se u objema vrstama rabili isti ili slični tonski sustavi i ritmovi. Istaknute su forme bile naizmjenično (antifonalno) zborno pjevanje i pjev uz instrumentalnu pratnju. Zahvaljujući Bizantu orgulje, izumljene u Aleksandriji u III. st. pr. Kr., preživjele su prijelaz u novi vijek. Za razliku od Zapada, kamo su u VIII. st. prenesene darovnicama na franački dvor, za čitava razdoblja Carstva orgulje u Bizantu bile su elitno svjetovno glazbalo i jedna od carskih insignija.papirus (latinski papyrus < grčki πάπυρος), pisaći materijal u antičkim civilizacijama Bliskog istoka i Sredozemlja te u ranim stoljećima sr. vijeka u Europi. Pravio se od srčike močvarne biljke papirus (Cyperus papyrus), koja je rasla u Donjem Egiptu. Po opisu Plinija Starijega (Prirodoslovlje, XIII), srčika stabljike, i to onoga njezina dijela koji se nalazio pod vodom, rezala se u tanke listove koji su se slagali jedan uz drugi, a potom se preko toga prvoga slagao poprečno drugi sloj. Uzdužni listovi bili su dugački oko 1 m, a poprečni 20 do 30 cm. Tako dobiveni list čvrsto se prešao. Na nj su se lijepili drugi listovi pa se dobivala vrpca dugačka nekoliko metara. Površina lista potom se glačala i sušila, i tada je papirus bio spreman za uporabu. Na papirusu se pisalo pisaljkom od zašiljene trstike (kalamus) crnom i crvenom bojom. Knjiga od papirusa imala je oblik svitka (grčki τόμος, latinski volumen) i na njoj se najčešće pisalo samo na unutrašnjoj strani vrpce, i to u stupcima (latinski paginae) napisanima okomito u odnosu na duljinu svitka.U samom Egiptu papirus se koristio u doba faraonskih dinastija. Izvozio se u grčke zemlje, a potom i u Rim, te u sve druge zemlje Sredozemlja. Za pisanje grč. tekstova u Egiptu se papirus koristio sve do VIII. st., a Arapi su ga koristili i do X. st. U nekim europskim zemljama (npr. u Rimskoj kuriji), koristio se do XI. st. Istisnuo ga je iz uporabe trajniji pergament, a u arapskom svijetu sve veća proizvodnja papira. Sačuvalo se mnogo knjiga i isprava od papirusa, i to u Egiptu (vrlo rijetko i u drugim zemljama). Znanost koja se bavi čitanjem, datiranjem, interpretacijom i sadržajem papirusnih svitaka zove se papirologija.

16

PAPIRUS, Cyperus papyruspapirus (latinski papyrus < grčki πάπυρος) (Cyperus papyrus), biljka iz porodice šiljeva (Cyperaceae) s mesnatim podankom i bezlisnom stabljikom visokom do 4 m, promjera do 10 cm. Domovina papirusa tropska je sr. Afrika, a unesen je u Egipat, Izrael i na Siciliju. Od srčike stabljike stari su Egipćani, Grci i Rimljani pravili materijal za pisanje sličan papiru.

pergament (pergamena) (latinski charta pergamena: pergamski papir, po ant. gradu Pergamu), pisaća podloga napravljena od kože sitne stoke (obično koze i ovce). U antičko doba pisalo se na životinjskoj koži u mnogim civilizacijama (npr. u Mezopotamiji i Egiptu) već u II. tisućljeću pr. Kr., ali se vjeruje da je postupak za dobivanje pergamenta bio usavršen u Pergamu u doba helenističkih vladara Atalida u II. st. pr. Kr., i to kao odgovor na egipatsku zabranu izvoza papirusa u taj grad. Postupak za izradbu pergamenta vrlo je jednostavan i nije se mijenjao stoljećima: životinjska se koža najprije tri dana umakala u vapnenu vodu da se uklone ostatci mesa i masti. Potom se čistila od dlaka i razapinjala. Očišćena i osušena koža tada se glačala i rezala u četvrtaste komade koji su se mogli savijati i tako su se dobivala dva ili četiri lista na kojima se moglo pisati. Prednosti su pergamenta nad papirusom bile velike: pergament je bio čvršći i trajniji, napisani tekst mogao se brisati (zapravo ostrugati), pa pergament ponovno koristiti (palimpsest), minijaturisti su mogli izrađivati slike u bojama, a važna posljedica uporabe toga materijala pojava je novog oblika knjige – kodeksa. Borba između pergamenta i papirusa trajala je tijekom antike i u prvim stoljećima sr. vijeka. U sr. vijeku pergamentni kodeksi postali su uobičajeni oblik knjige, a tek potkraj toga razdoblja pojavio se nov materijal – papir, koji je bio jeftiniji i koji je, posebice pojavom tiskarske preše, istisnuo iz uporabe pergament. Pergament se koristio i poslije, sve do današnjih dana, za uvezivanje knjiga, izradbu različitih dokumenata, diploma i sl. U Hrvatskoj su se na pergamentu pisale isprave i knjige tijekom sr. vijeka, a najviše se proizvodio u samostanima. Popovi glagoljaši pisali su knjige na pergamentu čak do XVIII. st.

PAPIR, dugo sito papirnoga stroja – 1. natočno korito, 2. prsni valjak, 3. registarski valjci, 4. odvajači vode, 5. vakuumski odvajači vode, 6. sekundarno natočno korito, 7. pritisni valjak, 8. vakuumske komore, 9. gauč-preša, 10. pogonski valjak, 11. uređaj za natezanje sita, 12. upravljački valjak

papir (njem. Papier < lat. papyrum, papyrus < grč. πάπυρος: papirus) (srednjovj. lat. charta papyri, charta damascena, charta bombycina i dr.), plošni proizvod dobiven iz vodene suspenzije biljnih vlakana na stroju s finim sitom, koje omogućuje njihovo prepletanje i oblikovanje u vrlo tanak list. Kao vrlo pogodna podloga za pisanje, zauzima važno mjesto u povijesti pismenosti čovječanstva. Papir se prvi put spominje 105. u Kini, kada ga je Cai Lun (Ts’ai Lun) proizveo od nekoliko različitih sirovina i otpadaka, većinom biljnoga podrijetla. Tijekom stoljećâ preuzeo je prvenstvo nad papirusom, pergamentom i ostalim materijalima uporabljivanima za pisanje, a glavni su razlozi tomu jeftina i brza proizvodnja, te izvanredna pogodnost za pisanje i oblikovanje. U povijesti njegove proizvodnje razlikuju se tri razvojne faze. Prva je kineska, koja se temeljila na proizvodnji papira od samljevenih, oguljenih čahura dudova svilca, potom od vlakana bambusove trske, starih krpa i ribarskih mreža. Ta se smjesa mljela, potom namakala u gašenom vapnu te naposljetku rasprostirala na sito i sušila. Dobiveni se materijal još prešao, glačao bjelokošću i na kraju obrezivao. Tako je proizveden prvi papir, kojega je najstariji očuvani primjerak datiran u IV. st. S vremenom se tehnika proizvodnje papira usavršavala, a osim Kineza nekoliko stoljeća poslije s njom su se upoznali Korejci i Japanci. Druga, arapska faza proizvodnje

17

papira započela je 751., i to kao posljedica sukoba Arapa i Kineza u središnjoj Aziji. Arapi su od kineskih zarobljenika doznali tajnu proizvodnje papira te su ju donekle promijenili. Otvorili su radionice u Samarkandu, Bagdadu, Damasku, Kairu i dr., a u sljedećim stoljećima prenijeli su papir u Europu (Sicilija, Španjolska, Francuska, Italija, Njemačka). Od razdoblja križarskih ratova papir je bio sve prisutniji na europskom tlu, a posebice u bilježničkim, sudskim i kneževskim uredima. Prva radionica papira u Europi bila je otvorena u XII. st. u gradu Xàtiva u Valenciji. Iz te su faze kao najstariji spomenici papira očuvani zlatna bula bizantskog cara Konstantina IX. Monomaha iz 1052. i pismo na grčkom i arapskom jeziku sicilske kneginje Adelaide iz 1109., najstariji europski dokument na papiru, koji se danas čuva u Palermu. Trogirski evanđelistar iz 1259. najstariji je rukopis pisan na papiru u Hrvatskoj. Naši su najraniji sačuvani notarski spisi iz Trogira (1263) i drugih dalmatinskih i istarskih komuna. U kontinentalnoj Hrvatskoj prvi dokumenti na papiru zabilježeni su tek u XIV. st. Proizvodnji i upotrebi papira u srednjem vijeku posebno je pogodovao razvoj gradova i sveučilišta. Treća, suvremena faza proizvodnje papira počinje od XVIII. st. i usmjerena je na njezino tehničko usavršavanje. Za odlučujući preokret u proizvodnji papira zaslužni su Jakob Christian Schäffer (1718–90), koji je dokazao da se kao sirovina može upotrebljavati drvo, te u XIX. st. Friedrich Keller, koji je riješio problem mljevenja drva. Proizvodnja papira na papirnom stroju započela je 1799., kada je bila uvedena proizvodnja na stroju s dugim sitom, kako se u načelu radi i danas. Daljnja unaprjeđenja bila su uporaba keljiva kao dodatka papirnoj suspenziji te primjena sušnoga valjka. Skupni elektromotorni pogon papirnoga stroja prva je 1919. primijenila tvrtka Westinghouse Electric Co.Proizvodnja papira. Osnovna je sirovina za proizvodnju papira celuloza, a za poboljšanje fizikalnih, kemijskih i mikrobioloških svojstava papira dodaju se keljiva, punila i boje. Celulozna vlakna proizvode se od različitih biljnih vrsta (uglavnom drvo, rjeđe jednogodišnje biljke). Usitnjena sirovina prokuhava se i kemijski obrađuje kako bi se uklonili lignin, smola i nepoželjni prirodni polisaharidi. Kako bi se snopići vlakana razdvojili, oni se mehanički obrađuju razvlaknjivanjem i mljevenjem (→ CELULOZA ). Glavni izvor celuloznih vlakana danas su sekundarna, reciklirana vlakna dobivena preradbom otpadnoga papira (74% u Europskoj uniji 2003. god.). Keljiva se dodaju na površinu već gotove papirne vrpce ili u papirnu suspenziju prije formiranja vrpce na situ. Za površinsko keljenje (lijepljenje) papira služe modificirani škrob, kožno tutkalo, kazein, karboksilmetilceluloza, voskovi, parafin te umjetne smole, ponekad i lignosulfonati, a za keljenje u masi najčešće se rabi kolofonij. Punila za papir mogu biti prirodna i umjetna (kaolin, talk, kreda, gips, titanijev dioksid), a dodaju se papirnoj suspenziji. Boje se također mogu nanositi površinski ili dodavati u papirnu suspenziju; primjenjuju se kisele, lužnate, pigmentne i supstantivne boje, a i optička bjelila.U proizvodnji papira celulozna se sirovina prvo na prikladnom stroju razvlaknjuje u vodi. Dobivena papirna suspenzija zatim se višekratno pročišćava i rastavlja do fine vlaknaste strukture te joj se primješavaju dodatci. Papir se izrađuje na papirnom stroju s dugim sitom. Osnovni su dijelovi toga stroja natočno korito, ravno dugo sito, sustav preša, sustav sušnih valjaka te uređaj za zaglađivanje i namatanje papira. Natočno korito ravnomjerno dovodi papirnu suspenziju na pokretno, ravno i dugo sito, gdje se odvaja najveći dio (> 97%) vode i gdje se, uz potresanje, vlakna ravnomjerno prepleću i stvaraju papirnu vrpcu. Vrpca zatim prolazi kroz mokru prešu, što pospješuje međusobno povezivanje vlakana, a na zagrijanim valjcima za sušenje, uz izdvajanje preostale vode, postiže se konačna čvrstoća vrpce. Prije namatanja papirna se vrpca hladi te u kalanderima površinski strojno zaglađuje. Ovisno o vrsti proizvoda, suvremeni papirni strojevi rade s brzinama papirne vrpce i do 2200 m/min. Širine su strojeva nešto veće od 9 m, a kapaciteti veći i od 1000 t dnevno.Nakon izradbe na stroju papir se dorađuje satiniranjem (povećava se glatkoća i sjaj), impregnacijom (površinski ili u masi), nanošenjem sloja drugog papira (kaširanje) ili folije od plastike ili aluminija, krepiranjem (povećava se mekoća i rastegljivost) i dr.Standardni formati papira određuju oblik i veličinu papira u listovima. Duljine su stranica standardnoga formata pravokutne i odnose se kao 1 : √2 ̅ (1 : 1,414). Kao osnovni uzima se format A, koji počinje formatom A0, površine 1 m², pa su duljine njegovih stranica 841 mm × 1189 mm. Od njega se izvode sve ostale mjere za arak papira. Postoje i dopunski formati B, C i D. Svaki format ima po 12 razreda. Manji se formati dobiju polovljenjem dulje stranice većega formata istoga razreda. Za format B0 dimenzije su 1000 mm × 1414 mm, a za format C0 917 mm × 1297 mm, po veličini između formata A i B. Najmanji je format D.Papirni proizvodi. Glavni su proizvodi papirne industrije papir, karton i ljepenka, a razlika je među njima ponajprije u gramaturi, tj. u masi proizvoda kojemu je površina 1 m². Gramatura je običnoga papira 8 do 200 g/m², kartona 200 do 500 g/m², a ljepenke veća od 500 g/m². Papir se razlikuje prema sirovinskomu sastavu: bezdrvni papir od najkvalitetnijih vlakana visokobijeljene celuloze, srednje fini papir od celuloze i nešto visokoprinosnih vlakana ili drvenjače te prosti papir od otpadnoga papira; prema namjeni: grafički (tiskarski i pisaći), ambalažni, higijenski i specijalni papir; prema tehnikama tiska: papir za visoki, ravni i duboki tisak.Najvažniji su grafički papiri: ofsetni papir, dimenzijski stabilan, keljen, a radi stabilnosti nanesenih boja u ofsetnom tisku njegova pH-vrijednost treba biti oko 4,5; novinski papir, izrađen od jeftinih vlakana, najčešće drvenjače, obično je slabo bijeljen i strojno gladak; crtaći papir, bezdrvan, bijeljen, dobro keljen, gladak, visoka opaciteta (slabe prozirnosti); papir za računala, strojno gladak, rjeđe i satiniran, prodaje se u rolama i u formatima prilagođenima računalima.

18

U ambalažne papire ubrajaju se: šrenc-papir, slabih mehaničkih svojstava i lošeg izgleda, upotrebljava se za pakiranje, a najviše kao unutarnji ravni sloj u valovitom kartonu; fluting-papir, izrazite krutosti, služi za izradbu valovitoga sloja u valovitom kartonu (kartonska ambalaža); kraft-papir, od dugih četinjačkih vlakana sulfatne celuloze, najboljih je mehaničkih svojstava, služi za izradbu papirnih vreća i kao ravni sloj valovitoga kartona; natronski papir, po kvaliteti sličan kraft-papiru, ali manjih gramatura, rabi se za izradbu konzumnih vrećica i ljepljivih papirnih vrpca.Od higijenskih papira ističu se: papir za ubruse, od kvalitetnih vlakana, čvrst i u mokrom stanju, pogodan za tisak i mehaničko utiskivanje različitih površinskih oblika; toaletni papir, zajednički naziv za papirne rupčiće, pelene, paketiće i kolute toaletnoga papira i sl., koji se odlikuju mekoćom, elastičnošću i velikom moći upijanja.Specijalni papiri služe za posebne potrebe: bitumenski papir, višeslojni papir slijepljen bitumenom i ojačan tekstilnim nitima, rabi se u građevinarstvu; elektroizolacijski papir velike mehaničke otpornosti; filtarski papir, od čiste bijeljene celuloze, određene poroznosti, nekeljen, bez punila, postojan u mokrom stanju; cigaretni papir, tanak, od najkvalitetnijih vlakana bijeljene celuloze s mnogo punila koja reguliraju izgaranje papira i duhana.Najveći je proizvođač papira i kartona u svijetu SAD (83 401 000 t s potrošnjom od 312 kg/st., 2004), zatim slijede Kina, Japan, Kanada i Njemačka. God. 2004. u svijetu je bilo proizvedeno 359 598 000 t, a potrošeno 359 904 000 t papira (približno 56 kg/st.).Kartoni i ljepenke se, osim po gramaturi, od papira razlikuju i po izgledu i po mehaničkim svojstvima. Proizvode se, za razliku od papira, na papirnom stroju s cilindričnim rotirajućim sitom djelomično uronjenim u papirnu suspenziju. Ako je takvih sita više, njegove se vrpce mogu spojiti u jedinstven proizvod. Osim ravnoga kartona, proizvode se i: valoviti karton, izrađen lijepljenjem više (do sedam) ravnih i valovitih slojeva papira, u mnogim je područjima primjene istisnuo obični karton i ljepenku; gips-karton, višeslojni vodootporni karton za potrebe građevinarstva; karton za pakiranje prehrambenih tekućina, od čiste bijeljene celuloze, oslojava se polietilenom, aluminijskom folijom i voskovima, gladak, mekan, pogodan za izradbu kutija i prihvat tiska; sivi karton, od otpadnoga papira, u jednom ili više slojeva.Razvoj celulozno-papirne industrije u Hrvatskoj. Smatra se da je prvi papir u Hrvatskoj proizveden potkraj XVII. st. kraj Lepoglave (pavlini). U Zagrebu se papir izrađivao 1772. u Novoj Vesi, gdje je radio mlin za papir, zajedno s mnogim mlinovima za žito na potoku Medveščak. Prva tvornica papira osnovana je 1827. u Sušaku (prestala je raditi 1994). Bila je suvremeno opremljena, s prvim papirnim strojem u ovom dijelu Europe, a kao sirovinu koristila je tekstilne otpatke. Osnivanje Zagrebačke tvornice papira pokrenuto je 1872., a realizirano tek 1895. U 2004. tvornica je proizvela 35 000 t ambalažnih i 7000 t grafičkih papira, uključujući i novinski. Papirna industrija u drugim dijelovima Hrvatske počela se razvijati u 1960-ima. Tako je 1960. u Belišću proradila Tvornica polukemijske celuloze, papira i ambalaže, koja je počela proizvoditi polukemijsku celulozu kao sirovinu za ambalažne papire po tada najmodernijem svjetskom postupku. U 2004. tvornica je proizvela 66 000 t polukemijske celuloze i 202 000 t ambalažnih papira. U Plaškome je 1965. bila izgrađena Tvornica sulfatne celuloze i papira, koja je radila do Domovinskoga rata. Tvornica Drvenjača u Fužinama radi od 1974., a proizvodi tzv. rifajnersku drvenjaču, vlaknastu sirovinu namijenjenu uglavnom za izradbu kartona (2003. proizvedeno je 43 000 t). God. 2005. u Hrvatskoj je ukupno bilo proizvedeno 247 000 t papira i kartona, a potrošeno 360 000 t (približno 81 kg/st.).

19

tiskarstvo, djelatnost koja se bavi postupcima oblikovanja i izradbe tiskanih proizvoda kao što su knjige, časopisi, novine, plakati, tiskanice, vrijednosni papiri i sl. Obuhvaća sve postupke kojima se ostvaruje otisak, od grafičkog oblikovanja, pripreme za tisak, samoga tiska, do grafičke dorade.Prije razvoja tiskarskih tehnika tekstovi su se umnožavali prepisivanjem na papirus, poslije na pergament, a naposljetku i na papir. Početci tiskarstva vezani su uz otiskivanje s pomoću pečatnjaka i reljefnih valjaka u glini i vosku, a u Kini u XI. st. i s pomoću ideograma. Pravi početci tiskarstva u današnjem smislu bili su motivirani željom da knjiga postane dostupna što širemu krugu ljudi. Prijelaz s rukopisnih knjiga na tiskane omogućila je uporaba drvorezâ, koji su se isprva rabili kao tiskovne forme za otiskivanje ilustracija, a tekst se naknadno dopisivao. Za knjige tiskane između 1430. i 1480. izrađivali su se drvorezi za tisak i teksta i ilustracija. Osnovu suvremenoga tiskarstva postavio je J. Gutenberg, koji je 1440. počeo primjenjivati pomična slova i prešu za tisak. Tiskarska se boja na slog nanosila tamponom, na njega bi se stavljao navlaženi papir, koji se otiskivao s pomoću tiskarske preše. Na taj je način 1445. Gutenberg otisnuo Bibliju u nakladi od 100 do 200 primjeraka. Knjige koje su do 1500. bile tiskane na taj način nazivaju se inkunabulama, a u XVI. se st. počinju sve više razlikovati od rukopisnih knjiga i poprimati formate i oblike kakvi su i danas u uporabi. Gutenbergova tehnika tiska nazvana je knjigotiskom, te se kao tehnika visokoga tiska dalje usavršavala. U XV. st. pojavljuju se tehnike dubokoga tiska (bakrorez, bakropis, i, poslije, bakrotisak), te 1796., po izumu A. Senefeldera, litografija (plošni tisak), iz koje se početkom XX. st. razvio plošni indirektni tisak (ofsetni tisak), a koji je danas prevladavajuća tiskarska tehnika. Prijelaz s XX. na XXI. st. obilježen je pojavom digitalnih tehnika tiska.Početci tiskarstva u Hrvatskoj vežu se uz Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483., prvu knjigu tiskanu na hrvatskom jeziku na glagoljici. Kako na toj knjizi nije označeno mjesto tiskanja, pretpostavlja se da je tiskana u Kosinju, Modrušu, Izoli ili Veneciji. Prvom hrvatskom tiskarom smatra se ona u Kosinju, gdje je 1491. bio tiskan Brevijar po zakonu rimskoga dvora. Godine 1494. u Senju je započela s radom druga hrvatska tiskara, u kojoj je tiskano novo izdanje Misala, a iz rada te tiskare sačuvano je i djelo iz 1496., Spovid općena. Senjska je tiskara radila do 1508., a tiskari su bili B. Baromić, S. Bedričić i G. Turčić. Između 1530. i 1531. u Rijeci je djelovala treća hrvatska tiskara, a iz njezina su rada danas poznata četiri djela. Lekcionar Bernardina Splićanina, prva hrvatska knjiga tiskana latinicom, tiskan je 1495. u Veneciji, koja se u to doba smatrala najvažnijim tiskarskim središtem za Hrvate. U njoj i u drugim talijanskim gradovima djelovali su tiskari s područja Hrvatske: A. Paltašić, Dobruško Dobričević (1454–1528. tiskao je oko 50 knjiga) i mnogi drugi. U Veneciji je 1484. bio tiskan i Breviarium Zagrabiense. U XVI. st. tiskane su u Tübingenu i Urachu hrvatske protestantske knjige, a oko 1570. Juraj Zrinski u Nedelišću je osnovao tiskaru, koja je 1586. bila preseljena u Varaždin. U Zagrebu je 1664. osnovana Isusovačka (poslije Zemaljska) tiskara, koju je 1694–1706. vodio P. Vitezović Ritter i u njoj tiskao oko 50 knjiga. U XVIII. st. u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima bio je osnovan niz novih tiskara: 1771. u Zagrebu je tiskaru otvorio bečki tiskar J. T. von Trattner, u Osijeku je 1748–85. djelovala Franjevačka tiskara, a zatim tiskara I. M. Divalda, u Varaždinu je 1773. osnovana podružnica tiskare Trattner, 1779. tiskara u Rijeci, 1782. tiskara C. A. Occhija u Dubrovniku, a 1809. u Karlovcu tiskara Gašpara Weitza, krajem XIX. st. tiskara u Zadru, itd. U Zagrebu je 1838. Lj. Gaj osnovao Tiskarski zavod, koji je osim novina, časopisa i ostalih djela tiskao preporodna djela. Iz te se tiskare razvila tiskara Narodnih novina (1874) te Grafički zavod Hrvatske. Sred. XX. st. samo je na području Zagreba djelovalo dvadesetak tiskara, a

20

1980-ih u cijeloj Hrvatskoj više od stotinu. Danas u Hrvatskoj veće tiskare djeluju u Zagrebu, Čakovcu, Samoboru, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Krapini i dr., uz velik broj manjih tiskara.U današnje se doba razvoj tiskarstva u znanstvenom i stručnom smislu, ali i školovanje stručnjaka, odvija u okviru → grafičke tehnologije.preša ili tijesak (njemački Presse < srednjovj. lat. pressa, prema klas. lat. pressus: stisnut), stroj za tiještenje, tiskanje, probijanje, sječenje, kovanje i dr. vrste obradbâ kod kojih se primjenjuje velika sila na razmjerno malenu putu. Namijenjena je ponajprije tlačnom opterećivanju obratka ili njegovoj deformaciji pravocrtnim gibanjem malja ili drugog alata prema radnomu stolu. Jednostavna drvena preša s vretenom od davnine je služila za cijeđenje grožđa, uljarica i sl., a prvi tiskarski strojevi također su bili jednostavne preše kojima se drvena ploča sa slovima pritiskala na papir. Za potrebe obrta i industrije razvijen je niz preša različitih po konstrukciji, namjeni i pritisku. Prema izvedbi razlikuju se vretenasta, mehanička i hidraulična preša.Vretenasta preša pretvara kružno gibanje zamašnjaka u pravocrtno gibanje malja uz pomoć navojnoga vretena. Zamašnjak se pokreće ručnim, hidrauličnim ili el. putem (kada je rotor elektromotora ujedno i zamašnjak). Na nekim prešama zamašnjak se kreće u jednome pa u drugome smjeru, a kod drugih stalno rotira u istom smjeru. Vretenasta preša može biti različitih veličina, od one male, s radnom moći od 1 do 10 kJ i ritmom rada od 40 do 60 hodova u minuti, pa do velike, koja ostvaruje 6000 do 10 000 kJ, uz 6 do 15 hodova u minuti.Mehanička preša pretvara kružno gibanje zamašnjaka u pravocrtno gibanje malja uz pomoć motornoga mehanizma s ekscentarskim ili koljenastim vratilom, uz dodatak polužnoga mehanizma ili mehanizma klina. Stoga se razlikuje ekscentarska preša (s razmjerno kratkim hodom malja), koljenasta preša (s dužim putem malja), polužna preša i preša s klinom. Ima najširu primjenu u proizvodnom strojarstvu, a također se primjenjuje u prehrambenoj industriji, industriji ambalaže i pakiranja, industriji lijekova i drugdje. Male mehaničke preše razvijaju silu do 1000 kN, one najveće i do 160 000 kN; ritam rada je od 40 do 800 i više hodova u minuti, ovisno o namjeni i sili.Hidraulična preša razvija silu malja uz pomoć hidrauličnih cilindara i tekućine pod tlakom do 300 bara, koji se postiže uz pomoć klipne ili krilne pumpe. Gradi se za sile od 100 kN do 300 000 kN i više, a razvija najveću dopuštenu silu na cijelome putu malja. Nezaobilazna je u proizvodnji profila od aluminijskih legura isprešavanjem (ekstruzijom), proizvoda iz bakrenih slitina za voj. potrebe, pri izradbi dijelova brodskoga trupa u brodogradnji i drugdje.

DRVOREZ, A. Dürer, Navještenje drvorez (ksilografija), grafička tehnika visokoga tiska kod koje se utiskivanjem s drvene matrice postižu otisci na papiru ili drugome materijalu; naziv se rabi za tehnički postupak a ujedno i za otisak. Drvorez se izvodi na ravnoj glatkoj ploči koja se premaže razrijeđenom bijelom temperom na koju se nanese crtež, a tušem se prevlače površine koje će biti otisnute. Zatim se izdube sva mjesta nepokrivena crtežom u dubini oko 2 mm. Dovršena ploča na kojoj se matrica crteža reljefno izdiže premaže se bojom. Na ploču se položi ovlažen papir koji se tare tvrdim zaobljenim predmetom. Drvorez se tiska i na tipografskome stroju.Drvorez je jedna od najstarijih reproduktivnih tehnika; upotrebljavao se u antici za izradbu pečata, a kod Feničana, Kineza i Kopta za reproduciranje crteža na tkaninama. U Japanu je poznat od IX. st.; tijekom vremena postao je japanska nacionalna umjetnost. Kao grafička tehnika razvio se u XIV. st. u Europi. Veliku umjetničku vrijednost imaju anonimni drvorezi iz XV. st., a vrhunac su tehničkoga i umjetničkoga stvaralaštva djela M. Wohlgemutha, A. Dürera, H. Holbeina ml. i dr. Moderna uporaba drvoreza ostvarena je u djelima P. Gauguina, E. Muncha, M. Vlamincka i dr.

21

U Hrvatskoj su prvi drvorezi nastali potkraj XV. st. u glagoljskoj tiskari u Senju, za koju je knjige ilustrirao G. Senjanin. U to su doba u mnogim tiskarama djelovali stranci (u Rijeci je ilustrirao Matija iz Trevisa). Poznati hrvarski tiskar D. Dobrićević u Italiji je izdavao knjige ukrašene drvorezima (Ezopove basne, 1487), a i mnoge druge knjige tiskane u Italiji u XVI. st. ukrašuju se drvorezima (H. Lucić, P. Hektorović, D. Ranjina). U XIX. st. glavnina je knjiga bila opremljena drvoreznim ilustracijama. Poč. XX. st. M. Kraljević upotrebljavao je drvorez kao samostalno sredstvo umjetničkoga izražavanja, a nakon njega to su činili mnogi hrvatski slikari: T. Krizman, A. Krizmanić, R. Auer, M. Detoni, A. Kinert, O. Postružnik, M. Trepše, M. Veža, F. Kulmer i dr.

LITOGRAFIJA, 1. tiskarska boja, 2. arapska guma, 3. kamena pločalitografija (lito- + -grafija), najstarija tehnika plošnoga tiska, kojoj kao tiskovna forma služi kamena ploča sitnoporozne strukture, npr. ploča od vapnenačkoga kamena (litografski kamen); naziva se i kamenotiskom. Crtež koji se namjerava tiskati izrađuje se masnom kredom ili litografskim tušem na samoj ploči, odn. na posebno pripremljenu papiru pa se potom prenosi na ploču. Površina ploče zatim se kemijski obrađuje otopinom arapske gume kako bi dijelovi bez crteža (slobodne površine), kada se navlaže vodom, postali odbojni za masnoću. Na tako dobivenu tiskovnu formu nanosi se masno bojilo koje prihvaćaju samo tiskovni elementi (crtež), a ne i slobodne površine. Litografiju je 1798. izumio A. Senefelder. Izvorno se rabila kao grafičko-reproduktivna tehnika, npr. za tisak ilustracija u knjigama; za tu se namjenu više ne koristi, jer ju je s vremenom zamijenio ofsetni tisak s metalnim tiskovnim formama. – Zbog jednostavnosti tehničkoga postupka litografiju su brzo prihvatili likovni umjetnici, koji su u njoj našli mogućnost da svoja djela jeftino umnože i učine pristupačnima širokom sloju korisnika. Značajne rezultate u toj grafičkoj tehnici postigao je već oko 1820. F. Goya, potom francuski klasicisti (A. Gros i J. A. D. Ingres) i romantici (T. Géricault i E. Delacroix), a H. Daumier i P. Gavarni stvorili su u litografiji većinu svojih satiričnih karikatura. U litografiji su radili francuski barbizonci (C. Corot) i engleski pejzažisti (R. P. Bonington), austrijski portretisti (J. Kriehuber) te njemački slikari (A. Menzel). Jeftina tehnika omogućila je širenje reprodukcija slikarskih djela svih vrsta, a kada je potkraj XIX. st. J. Chéret usavršio višebojnu litografiju i upozorio na njezine još izrazitije umjetničke primjene, nastala su visokoumjetnička ostvarenja H. Toulouse-Lautreca, M. Liebermanna, E. Muncha, H. Matissea, Käthe Kollwitz. Velik broj umjetnika svih smjerova, a os. ekspresionizma, našao je u litografiji specifične mogućnosti izražavanja. U Hrvatskoj su litografije radili T. Krizman, Lj. Babić, V. Gecan, M. Trepše, V. Kirin, E. Murtić, V. Svečnjak.fotolitografija (foto- + litografija), fotomehanički postupak izradbe tiskovne forme za plošni tisak, koji se isprva rabio za litografiju, a preteča je suvremenih postupaka prijenosa slike na tiskovnu formu za ofsetni tisak. Slika snimljena na grafički film kontaktno se kopira na tiskovnu ploču prevučenu fotoosjetljivim slojem, čime se dobivaju tiskovni elementi koji prihvaćaju boju, te slobodne površine koje ju nakon vlaženja odbijaju. Tim su se postupkom izrađivale ploče za jednotonsku i rastersku reprodukciju u jednobojnom ili višebojnom tisku. Danas se naziv fotolitografija uvriježio i za skupinu vrlo sofisticiranih postupaka kojima se izrađuju poluvodički elementi. (→ ČIP )

22

BAKROPIS, M. Kraljević, Na izletu, NSK, Grafička zbirkabakropis, grafička tehnika dubokoga tiska. Izvodi se iglom na potpuno ravnoj bakrenoj ploči prevučenoj slojem tzv. crnoga voska. Na taj se sloj ureže crtež do bakrene površine, ploča se položi u kupku od razrijeđene kiseline, koja izjede bakar ispod ucrtanih linija. Ploča se zatim suši, a nakon toga se zaštitnim lakom pokrivaju oni dijelovi crteža koji se više ne žele izlagati izjedanju kiseline. Postupak se ponavlja prema potrebi više puta, dok se ne postigne fina gradacija u intenzitetu linija te svijetlih i tamnih dijelova. Pošto se s ploče skine lak, ona postaje matrica s koje se otiskuje: premaže se tiskarskom bojom, zatim dobro očisti, tako da boja ostaje samo u udubljenim linijama. Na ploču se položi otporan i elastičan papir, preko svakog lista papira stavi se tkanina i zatim svi ti slojevi prolaze kroz stroj (prešu) za otiskivanje grafike dubokog tiska.Bakropis se razvio u XIV. st. iz oružarskoga zanata. Od XVI. st. poznata su umjetnička ostvarenja u bakropisu u Njemačkoj (A. Dürer) i Italiji (Parmigianino), u XVII. st. izrađivao je Rembrandt u toj tehnici vrhunska umjetnička djela. Kroz XVIII. st. ističu se G. B. Tiepolo, F. Goya, u XIX. st. E. Degas, C. Pissarro, a u XX. st. H. Matisse, P. Picasso, V. Kandinski i dr. U Hrvatskoj se umjetnički rad u bakropisu pojavljuje tek u XIX. st., premda su hrvatski slikari A. Medulić u XVI. st. i F. Benković u XVIII. st. bili istaknuti bakroresci u Veneciji, Bologni i Beču. Zaslugom i zalaganjem M. Cl. Crnčića započinje razvoj moderne hrvatske grafike. Uz njega se ističu M. Kraljević, B. Šenoa, T. Krizman,V. Kirin, Z. Prica, B. Dogan, K. Hegedušić, N. Reiser, I. Picelj, I. Lovrenčić, J. Restek, F. Paro, Lj. Stahov, M. Trebotić, I. Šiško i dr.

23

BAKROREZ, A. Dürer, Adam i Evabakrorez, grafička tehnika dubokoga tiska. Crtež se urezuje izravno dubačem na bakrenu ploču. Oštri se rubovi, nastali urezivanjem, izglađuju, a ploča se premazuje konzistentnom masnom bojom, koja se dobro obriše tako da boja ostane samo u urezima. Ploča se otiskuje na navlažene listove papira, koji upijaju iz urezanih linija.Bakrorez se razvio iz zlatarske tehnike, a otiskivanje s metalne matrice započelo je u Europi potkraj XIV. st. Do savršenstva se razvija u XV. i XVI. st. u Njemačkoj (Majstor E. S., M. Schongauer, A. Dürer) i Italiji (A. Pollaiolo, A. Mantegna, M. A. Raimondi i dr.). U početku se odlikuje originalnošću i kreativnošću, no već potkraj XVI. st. dobiva sve više interpretativne i reproduktivne značajke. U Hrvatskoj se reproduktivni i originalni bakropis pojavljuje već u XV. st. i ima pretežito dokumentarnu i kulturno-povijesnu važnost. Značajni hrvatski slikari i bakroresci djelovali su u Italiji i Austriji. U XV. i XVI. st. M. Kolunić-Rota, A. Medulić i B. Natal glasoviti su i traženi bakropisci. U XVII. st. bakropise izrađuje P. Ritter Vitezović. Tijekom XVIII. i poč. XIX. st. u Hrvatskoj prevladava uporabna primjena bakroreza (portreti, svetačke slike, ilustracije knjiga, vedute i tlocrti gradova). Suvremeni preporod bakroreza u svijetu nije naišao na jači odjek u Hrvatskoj.

akvatinta (tal. acquatinta), grafička tehnika dubokog tiska koju je u XVIII. st. izumio J.-B. Leprince. Bakrena (ili cinčana) ploča pospe se finom prašinom kolofonija ili asfalta pa ugrije da bi se prašina stopila s površinom ploče, zatim se obrađuje kiselinom kao bakropis. Tako se postižu fino tonirani efekti poput laviranog crteža.

grafika (grčki γραφıϰή: slikarska umjetnοst). 1. U likovnim umjetnostima skupni naziv za tehničke postupke umnožavanja crteža ili slikovnih prikaza, pri kojima se s ploče od drva, kovine, kamena i dr., koja je obrađena kao matrica i premazana bojom, otiskuju grafički listovi i reprodukcije. Prema materijalu i načinu obradbe ploče postoje različite grafičke tehnike: drvorez, bakrorez, bakropis, litografija, suha igla, linorez, sitotisak, računalna grafika. Ploča kao matrica može biti obrađena na tri osnovna načina: kod drvoreza i linoreza izrađuje se kao izbočeni reljef, kod bakroreza, bakropisa i njihovih inačica (suha igla, akvatinta, mezzotinta) crtež je urezan ili izjeden kiselinom, a kod litografije su površine kamena i crteža u istoj ravnini. Otiskivanje se isprva izvodilo rukom s pomoću valjka, a u novije vrijeme posebnim strojevima (preše, tijesak).Od srednjega vijeka do početka XIX. st. obrtnici su prenosili umjetnički crtež na matricu; od tada većina umjetnika cijeli postupak izvodi sama. Svaki grafički list s izvorne matrice smatra se originalom, pa ga zato u novije doba umjetnici redovito olovkom potpisuju uz oznaku broja otisnutih primjeraka i naklade (pokusni primjerci s E. A., od franc. épreuves d’artiste: uz odobrenje umjetnika).

24

Grafika se pojavila na kraju srednjega vijeka, a njezina pojava i razvoj usko su vezani uz proizvodnju papira. Drvorez (poznat još u antici kod izradbe pečata) kao reproduktivna tehnika razvio se potkraj XIV. i početkom XV. st., u isto vrijeme kada su zlatari, odn. oružari otkrili i usavršili tehniku bakroreza i bakropisa. Isprva su te tehnike služile za reproduciranje igraćih karata i kalendara (u Njemačkoj od 1377. i gotovo istodobno u Italiji – 1379), potom za ilustriranje tiskanih knjiga (»Biblija siromaha«, od XIV. st.) ili kao zamjena za iluminacije u tekstovima pisanima rukom (»Madona iz Bruxellesa«, 1418). Grafika je postupno postala samostalno umijeće i uzdigla se do posebne likovne discipline. – Prvi datirani drvorezi potječu iz XIV. st, a savršenstvo u toj tehnici postigli su u XVI. st. L. Cranach st., A. Dürer, H. Holbein mlađi Tijekom XVII. i XVIII. st. drvorez je zamro, ali se u XIX. st. (nakon izuma Th. Berwicka 1775. drvorez se izvodi na poprečnoj ploči) obnavlja, osobito u ilustracijama knjiga te grafičkim listovima (A. Doré, P. Gauguin, E. Munch, M. Vlaminck, F. Masereel). U Japanu je drvorez poznat već od X. st. i otada se kao specifičan japanski umjetnički izraz razvio do savršenstva (H. Moronobu, Utamaro, K. Hokusai, T. Hiroshige). – Među prvim bezimenim majstorima bakroreza bio je Nijemac Majstor igraćih karata (oko 1430–50). Ta se tehnika razvila do savršenstva u XV. i XVI. st. (M. Schongauer, A. Dürer, Pollaiolo, A. Mantegna, M. A. Raimondi), a od kraja XVI. st. služila je gotovo isključivo za reproduciranje djela drugih umjetnika. U XVI. st. poznati su umjetnički bakropisi renesansnih slikara u Njemačkoj i Italiji (U. Graf, A. Dürer, Parmigianino i dr.). U XVII. st. u bakrorezu su izveli djela visokog umjetničkoga dometa Rembrandt i J. Calot, a tijekom XVIII. st. ističu se A. Canaletto, W. Hogarth, G. B. Piranesi, G. B. Tiepolo, F. Goya, u XIX. st. E. Degas, C. Pissaro, dok su u XX. st. među najznačajnijima H. Matisse, P. Picasso, G. Rouault, J. Villon i dr. – Litografiju je izumio Nijemac J. A. Senefelder (1796); počekom XIX. st. postala je najpopularnijom grafičkom tehnikom, kojom se moglo otiskivati više listova nego starijim tehnikama, a zbog jednostavnoga postupka i tehničkih mogućnosti prihvatili su je mnogobrojni umjetnici: F. Goya, J. A. D. Ingres, H. Daumier, J. Ensor, P. Bonnard, Picasso, P. Klee i dr.U XVII. st. utemeljene su prve ustanove ili atelijeri za reproduciranje grafičkih radova prema djelima u ulju drugih slikara (→ HALKOGRAFIJA ; Chalcographie du Louvre, 1670). Tijekom XVIII. st. osnivale su se grafičke zbirke, odn. kabineti, a među najpoznatijima je Albertina u Beču. U Zagrebu Kabinet grafike HAZU skuplja, čuva i izlaže izvorne i reproduktivne grafike svjetskih i hrvatskih umjetnika.Grafika je bila osobito važna sve do izuma novijih fotomehaničkih postupaka i tehnoloških inovacija (offset, sitotisak i sl.), koje su se javile nakon II. svjetskoga rata u Europi i Americi (V. Vasarely, A. Warhol), te do pojave programirane i računalne grafike od poč. 1970-ih (M. Bense, H. Cohen). – Do izuma fotografije u XIX. st. grafikom su se dokumentirala različita područja ljudske djelatnosti (arhitektonski spomenici, pučke nošnje, vedute, krajolici, običaji i portreti, zemljopisne karte).Prvi poznati grafičar u Hrvatskoj bio je Niže Radaković (sred. XV. st.); tiskanjem i ukrašavanjem knjiga bavili su se u XV. st. D. Dobrićević i A. Paltašić; najstarije hrvatske glagoljske tiskane knjige imaju ukrašene inicijale, čak i grafičke prikaze na cijelim stranicama (»Navještenje« u »Misalu«, Rijeka 1531). Među grafičarima XVI. st. izdvajaju se M. Kolunić-Rota i N. Bonifacij, a slikar A. Medulić obogatio je bakrorez tehnikom suhe igle i monotipijskim postupkom. U XVII. st. u bakropisu i drvorezu izrađivale su se osobito vedute, predjeli i zemljopisne karte (prvu hrvatsku kartu izradio je S. Glavač, 1673). Polihistor P. Ritter Vitezović kao bakrorezac surađivao je s J. W. Valvasorom, a bakrorezima je opremio svoje historiografsko djelo »Stemmatographia« (Beč, 1701). Početkom XIX. st. litografijom su se ilustrirale knjige i časopisi, radile su se zbirke veduta gradova i povijesni prizori (J. Hühn, I. Zasche, J. F. Mücke) te portreti (B. Marković, P. Mančun). Zanimanje za grafiku raste usporedno s razvojem novijega hrvatskoga slikarstva (I. Kršnjavi, B. Čikoš-Sesija, M. Kraljević, J. Račić). Stvarno utemeljenje moderne hrvatske grafike rezultat je umjetničke i pedagoško-organizacijske djelatnosti M. Cl. Crnčića i T. Krizmana. U prvim desetljećima XX. st. tehničkim se dometom odlikuju grafike Lj. Babića, B. Šenoe, M. Đurića, V. Kirina i dr. Za II. svjetskoga rata potresni ratni prizori zabilježeni su u grafici E. Murtića, Z. Price, B. Kovačevića, F. Vaića i dr. U razdoblju nakon 1945. znatno se proširilo zanimanje za grafički izraz koji se tijekom vremena obogaćuje bojom i sve više približava slikarstvu; u njoj se zamjećuju stilski razvoj i mijene karakteristične za suvremenu umjetnost. Značajnije grafičke opuse ostvarili su: I. Antolčić, E. Murtić, N. Reiser, I. Picelj, F. Paro, A. Kinert, F. Kulmer, B. Bućan, V. Nevjestić, I. Šiško, M. Trebotić, Z. Keser, N. Arbanas.2. U tiskarstvu, tiskarska djelatnost, skupni naziv za sve grafičke tehnike koje se bave izradbom tiskovnih formi te umnožavanjem tekstova i lik. prikaza.3. U računalstvu → RAČUNALNA GRAFIKA jetkanje, nagrizanje, kemijski postupak kojim se na površinu metala djeluje razrijeđenom kiselinom (pikrinska, solna, dušična) i dr. spojevima. Jetka se i elektrolitskim postupkom. Sredstvo kojim se jetka u metalografiji različito nagriza pojedine sastojke metala, pa se time očituje njegova struktura; na površini nastaju slabe udubine i izbočine, a sastojci se različito oboje. U grafičkim umjetničkim tehnikama (bakropis, akvatinta) jetkanjem se obrađuje metalna ploča, koja zatim služi kao matrica za otiskivanje. Jetkanje je važan postupak i pri izradbi klišeja, a jetkanjem se može obrađivati i staklena površina.

25

autotipija (auto- + -tipija), fotomehanički postupak grafičke pripreme kojim se izrađuju tiskovne forme za reprodukciju višetonskih originala (najčešće fotografija) u tehnikama visokog, dubokog i plošnog tiska. Original se reprofotografski snima preko rasterske mrežice, pa se slika iz višetonske transformira u jednotonsku, pri čemu se razlaže na mnogo jednotonskih, tzv. rasterskih elemenata. Njihov je raspored pravilan, ali oblikom i veličinom stvaraju optički dojam višetonske slike. Tako dobiveni rasterirani reprofotografski predložak kopirnim se postupkom prenosi na fotoosjetljivi sloj na metalnoj ploči na kojoj se potom različitim postupcima, već prema tehnici tiska, izrađuju tiskovni elementi i slobodne površine. Ako se radi o višebojnom originalu, nužno je pripremiti rasterske predloške svih četiriju temeljnih boja. Danas se rasterski elementi mogu generirati elektronički s pomoću tzv. RIP-uređaja (Raster Image Processor) pa se superponiraju na usnimljenu i obrađenu sliku pri upućivanju u izlaznu jedinicu (osvjetljivač).informacija ili obavijest (lat. informatio: nacrtak, predodžba, pojam, tumačenje), skup podataka s pripisanim značenjem, osnovni element komunikacije koji, primljen u određenoj situaciji, povećava čovjekovo znanje. Čovjek posjeduje znanje koje je stekao rođenjem, a dalje ga stječe iskustvom, učenjem i informiranjem (obavješćivanjem). Preko svojih osjetila čovjek prima informacije u obliku skupova podataka. Može ih primati izravno, prirodnim kanalima, ili posredno, umjetnim kanalima uz pomoć → informacijske i komunikacijske tehnologije. Podatci se sastoje od skupa kvantitativnih parametara koji opisuju neku činjenicu ili zbivanje. Oni sami za sebe nemaju nikakvo značenje, niti određuju svoj relativni značaj, pa njihovo puko gomilanje ne pridonosi razumijevanju pojave na koju se odnose. Podatci su, međutim, osnova za oblikovanje informacije. Informacija nastaje pripisivanjem značenja primljenim podatcima. Ključnu ulogu u pretvorbi podataka u informaciju ima znanje kojim čovjek raspolaže. Ono mu omogućuje razumijevanje informacije, odn. prepoznavanje podataka, jezika kojim su ti podatci povezani u informaciju i konteksta na koji se odnose. Znanje kojim čovjek raspolaže čini okruženje za tumačenje (interpretaciju) i vrjednovanje novih informacija, a time i stvaranje novoga znanja. U tome je procesu značajna i mogućnost pamćenja informacija (unutarnje pamćenje) i njihova zapisivanja (vanjsko pamćenje). Uz informacije koje oblikuje na temelju primljenih podataka, pojedinac može izravno oblikovati informaciju na temelju znanja kojim raspolaže. Oblikovane informacije mogu se drugim pojedincima prenositi u obliku poruka. Zahvaljujući informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji u današnje su doba raznovrsni oblici informacija postali dostupnima velikomu broju ljudi. Razmjenom informacija među pojedincima stvara se zajednički korpus znanja.Nastajanjem, prikupljanjem, organizacijom, tumačenjem, pohranjivanjem, pretraživanjem, širenjem, preoblikovanjem i uporabom informacija bavi se → informacijska znanost. Matematičkim predstavljanjem procesa prijenosa i obradbe informacija, tj. definiranjem i mjerenjem količine informacija u porukama, načinom kodiranja i dekodiranja informacija te ocjenom svojstava prijenosnih putova bavi se → teorija informacija.

KLINOPIS, dio teksta na kamenoj ploči Šumerana, XXVI. st. pr. Kr.

klinopis ili klinovo pismo, pismo Šumerana, Babilonaca, Asiraca i susjednih zapadnoazijskih naroda, znakovi kojega se sastoje od ravnih crta urezanih u obliku klina. Pisalo se šiljkom od trstike ili kovine na pločicama od

26

svježe gline, koje su se poslije pekle, a rjeđe na mekanom kamenu. Razvilo se najprije kod Šumerana (IV. tisućljeće pr. Kr.) kao slikovno (piktografsko, ideografsko) pismo, tako što su se shematski prikazi predmeta i simboli pojmova sveli na karakteristične skupine klinastih poteza, koje su postajale sve jednostavnije i postupno se pretvorile u logograme, tj. označivale su slogove i najzad pojedine glasove. Prilagođeno, nakon šumerskoga, semitskim jezicima, klinovo pismo prošlo je nekoliko razvojnih oblika (akadski, starobabilonski, asirski). Od Babilonaca preuzeli su ga Hetiti i Elamiti, a pisma klinastog oblika, koja su u slaboj ili ni u kakvoj vezi s babilonsko-asirskim, imali su Ugarićani, Perzijanci, pa i Egipćani i Aramejci. Za dešifriranje mnogobrojnih spomenika, provedeno već u XIX. st., najzaslužniji su G. F. Grotefend, Edward Hincks i H. C. Rawlinson.

HIJEROGLIFI, egipatski, bareljef iz hrama kralja Setija I. u Abidu, između 1305. i 1290. pr. Kr.hijeroglifi (franc. hiéroglyphe, njem. Hieroglyph; usp. grč. τὰ� ἱερογλυφıϰὰ� [γράμματα]: sveta [pismena], prema ἱερογλύφος: urezivač /svetih/ slikovnih znakova), naziv za pismene znakove bilo kojega ideografskoga (pojmovnoga) pisma (egipatskoga, šumerskoga, hetitskoga, kretskoga, meksičkoga /majanskoga i aztečkoga/, kineskoga); u razgovornom jeziku u prenesenom značenju, naziv hijeroglifi označuje teško čitljivo pismo ili pismo koje se teško piše. U užem značenju: prastaro egip. slikovno pismo sakralna značaja, nastalo u IV. tisućljeću pr. Kr. Znakovi toga pisma samo su dijelom bili ideogrami, tj. simboli stvari i pojmova (ponajviše u početku, kada je česta bila logografija), inače imaju fonetsku vrijednost i označuju skupine (obično 2 do 3) suglasnika, katkad i pojedini suglasnik. Do fonetske upotrebe ideograma došlo je postupkom nalik na sastavljanje rebusa: riječ koja se izgovarala uz ideografsku sličicu počela se upotrebljavati (cijela ili samo njezin početak) po svojoj glasovnoj vrijednosti. Tako npr. hijeroglif koji je predočivao lastavicu i čitao se v-r (»lastavica«) počeo se pisati i za homonim te riječi (v-r) u značenju »velik«. Znakova za vokale nema, što onemogućuje točnu glasovnu rekonstrukciju tekstova pisanih staroegip. jezikom. Budući da je isti hijeroglif mogao označivati različite predmete, pojmove, radnje itd., njegovo se značenje u tekstu fiksiralo dodavanjem determinativnih znakova. Gdjekad su to bile crtice, gdjekad znakovi fonetskoga karaktera, a gdjekad i determinativi u užem smislu riječi, tj. simboli koji su prethodni simbol uvrštavali u određenu skupinu predmeta, pojmova i sl. Tako je npr. neka crtica ispod hijeroglifa koji predočuje životinjsko uho značila da simbol znači upravo ono što prikazuje, tj. »uho« (egip. m-s-dž-r); isto se značenje dobivalo stavljanjem fonetskih hijeroglifa za m-s i dž-r ispod sličice uha; ako je pak simbol trebao značiti »slušati« (egip. s-g-m), iza sličice uha dolazio je znak za m. Simbol čovjeka koji sjedi stavljao se uz hijeroglife koji označuju osobe, zanimanja i sl., simbol vrapca (»zle ptice«) značio je da prethodni simbol treba uzeti u restriktivnom, negativnom, lošem značenju (tako se on pojavljuje u skupinama koje znače »prazan«, »bolestan«, »siromah«, »glad«, »poginuti« i sl.). – Iako su se hijeroglifi upotrebljavali gotovo 3000 godina, već u III. tisućljeću pr. Kr. iz njih je nastalo jednostavnije hijeratsko pismo (grč. ı‛ερατıϰός: svećenički). Hijeratsko pismo zapravo je grafička redukcija hijeroglifa; svaki znak odgovara jednomu hijeroglifu ili skupini hijeroglifa (tzv. ligature). Za razliku od hijeroglifa, monumentalnoga pisma na graditeljskim i skulpturnim objektima, hijeratsko se pismo upotrebljavalo uglavnom za poslovne dokumente; njime se redovito pisalo na papirusu i koži, rijetko na kamenu. U XII. st. pr. Kr. hijeratsko se pismo dalje pojednostavnjivalo; nisu se mogli razlikovati npr. znakovi za glasove d, t i r. Od VIII. st. pr. Kr. prevladavalo je tzv. demotsko pismo (grč. δημοτıϰός: pučki), najjednostavniji oblik egip. pisma, koje se održalo do pokorenja Egipta od Arapa. I demotsko pismo, koje preko hijeratskoga vuče podrijetlo od hijeroglifa, pokazuje više razvojnih faza; obično se razlikuje rano (saisko i perzijsko), srednje (ptolemejsko) i kasno (rimsko) razdoblje. Dešifriranje hijeroglifa počelo je 1822. kada je franc. egiptolog → J. F. Champollion na temelju trojezičnoga natpisa na Steli iz Rosette (arap. Rashid; natpis je pronađen 1799) utvrdio prvi niz fonetskih hijeroglifa. Za razumijevanje tekstova pisanih hijeroglifima bila su potrebna temeljita poredbena istraživanja zasnovana na srodnosti koptskoga jezika sa starim egipatskim.

ideografija (ideo- + -grafija), pojmovno pismo ili grafičko (slovno) predočivanje pojmova; naziva se i piktografija (lat. pictura: slika), slikovno pismo; sustav pisanja u kojem grafički znak predstavlja (prikazuje) predmet ili pojam, pa prema tome nema vrijednosti alfabetskih znakova (slova), nego upotrebljava simbole (ideograme) koji su u izravnoj vezi s određenim sadržajem (značenjem). Neki razlikuju piktografiju (slikovno

27

predočivanje predmeta, bića itd.) kao prvi stupanj i ideografiju (konvencionalno predočivanje pojmova s pomoću crteža, slika) kao razvijeniji stupanj pisma. Ideografsko (odnosno piktografsko) pismo smatra se najstarijim u povijesti čovječanstva; već je pećinski čovjek opisivao događaje iz svojega lovačkoga života slikarijama na kamenu. Ideografija se javlja samoniklo u mnogih primitivnih naroda (i danas u različitih plemena u srednjoj Africi i u Polineziji) i razvija se u nekoliko kulturnih krugova u viših civilizacija (Šumer, Egipat, Kina, američki Indijanci). Ideografija predstavlja (prikazuje) riječi, odnosno pojmove, njihovim slikama ne obazirući se na glasovnu vrijednost. U Indijanaca i Eskima sačuvala se čista ideografija: događaj se često predstavlja dinamički, nizom povezanih ideograma, slično današnjemu stripu (Eskimi). I u Egipćana je ideogram prvotno predstavljao ono što znači npr.  = žena,  = star,  = graditi; u kasnijem razvoju ideogrami nisu više označavali pojam nego npr. prvi slog ili glas odnosne riječi (poslije egipatsko, kretsko, klinovo pismo), pa su činili prijelaz k fonetskomu pismu (semitska pisma, grčka pisma itd.). Složeno ideografsko pismo, kakvo se npr. kroz tisućljeća razvilo u Kineza, pretpostavlja poznavanje mnogo tisuća znakova, koji su nastali duhovitim kombiniranjem (npr.  = žena; žena s metlom  = kućanica; žena na prozoru = ljubomora). Poslije su znakovi stilizirani (npr.  = dijete; novi znak ) pa je teško prepoznati prvotni ideogram.piktografija (latinski pictus: naslikan + -grafija), slikovno pismo. Definira se kao predočivanje određenih misli, događaja ili općenito prenošenje informacija s pomoću slike. Piktografija kao slikovno pismo ima zadaću prijenosa određenoga sadržaja radi njegova pamćenja pa je najstariji oblik predodžbe pojedinoga mentalnoga sadržaja. Iz piktograma ili piktografa ne može se saznati ništa o jeziku naroda u kojem je nastao, pa se piktografija smatra prvim stupnjem u razvoju pisama prvotnih civilizacija. U razdoblju neolitika, kao najstarijem stadiju u razvoju slikovnoga pisma, česti su primjeri piktograma koji predočavaju, u reduciranom obliku, npr. događaje iz lovačkog i ratničkoga života tadašnjih ljudi i njihovih zajednica (većinom se prikazuju priroda, odn. životinje, ljudi, oruđa, a često i vrlo zagonetni, i danas teško protumačivi prizori). Ti piktogrami odaju i primitivnu i vrlo razvijenu sposobnost umj. izražavanja kao i duhovnost ondašnjih ljudi. Najstariji piktografski spomenici, izrađeni na kamenu, kosti, metalu, drvu, koži ili tkanini, potječu iz Francuske, Švedske, Španjolske, Njemačke, Bugarske, te pojedinih područja Australije, Sibira, Afrike, Sjeverne Amerike i dr. Velik broj takvih artefakata sačuvao se u špiljama. Početci šumerskoga, egipatskoga i kin. pisma temelje se na piktografskim sustavima. Iz piktografije se postupno razvijala ideografija (pojmovno pismo) kao viši stupanj pisma, odn. konvencionalno predočivanje više pojmova crtežom i slikom. Piktografija se koristi i danas, poglavito u plemenskim zajednicama u Polineziji, središnjoj Africi, u Americi kod Indijanaca, te kod Eskima. Piktografijom se također naziva tehnika umnožavanja teksta preslikavanjem.slogovno (silabičko) pismo ili silabarij (prema lat. syllaba < grč. συλλαβή: slog; usp. novolat. syllabarium), vrsta fonografskoga pisma kojemu osnovna pismovna jedinica odgovara slogovima određenoga jezika, najčešće u paru: suglasnik sa samoglasnikom. Tijekom pov. razvoja slogovna su pisma nastala iz ideografskih/logografskih pisama (→ IDEOGRAFIJA ; IDEOGRAM ), kada su se pojmovi počeli označivati samo prvim slogom riječi. Njihov se nastanak povezuje s jačanjem trgovine u starom vijeku, odn. sa sve većim prodorom tuđica u osnovni jezik i njegovo pismo. U pravim silabarijima ne postoje sustavne grafičke sličnosti između glasovno bliskih silabografa. Ondje gdje se one pojave (npr. za sve silabografe koji počinju glasom /k/) prepoznaje se put prema nastanku alfabetskoga pisma. U starijim su slogovnim pismima silabografi isprepleteni s logografima i ideografima; takva su klinasta pisma (npr. šumersko-asirsko-babilonsko) i neka ideografska pisma (npr. egipatsko, hetitsko, kretsko). Najstariji cjeloviti silabički sustav ima feničko pismo približno iz 1000. god. pr. Kr., a među starijim su primjerima i indij. pisma kharošti i brahmi. Slogovni je pismovni sustav pogodniji za jezike koji imaju jednostavniju slogovnu strukturu (jedan suglasnik s jednim samoglasnikom), npr. za japanski (dva oblika pisma kana: katakana i hiragana) ili korejski jezik. Jedno je od suvremenih slogovnih pisama i pismo Indijanaca Cherokee, oblikovano u XIX. st. Svojevrstan prijelazni oblik prema alfabetskomu pismu čine tzv. konsonantska pisma (npr. semitska), koja bilježe samo suglasnike. Tragovi takva pismovnog organiziranja mogu se pronaći i u suvremenom latiničkom (alfabetskom) pravopisanju, npr. u kraticama: HNK /ha-en-ka/, HSLS /ha-es-el-es/.

28

ALFABET, sinajsko pismo i semitski alfabet (lijevo); stari grčki i italički (desno)alfabet, konvencionalno poredan niz svih slova koja se upotrebljavaju u kojem pismu, pa onda, u prenesenom smislu, svih znakova u kojem sustavu. Ime je preuzeto iz grčkoga, gdje sva slova imaju imena, a prva se dva u nizu kojim se nabrajaju zovu alfa i beta. Grci su negdje na početku I. tisućljeća pr. Kr. uzeli slova od semitskih Feničana i prilagodili ih potrebama svojega jezika, a zajedno sa slovima preuzeli su i njihova semitska imena (alef: govedo, beth: kuća). To su semitske riječi koje označuju predmete kojima su ta slova prvotno bile slike. Njima su se one isprva pisale kao ideogrami, a onda su ta slova počela značiti još samo njihov početni glas. Od slikovnoga (piktografskog i ideografskog) pismo je tako postalo glasovno. Kako se u semitskim pismima pišu samo suglasnici, a samoglasnici podrazumijevaju, tek su se u grčkoj prilagodbi tim slovima počeli pisati i oni, pa je tako pismo postalo doista glasovno. Grčka slova preuzeta su i u drevnoj Italiji i tamo se oko VI. st. pr. Kr. razvila u latinicu. No nisu im preuzeta i imena. Ona se tu nazivaju po glasu koji se njima piše (a, be, ce, de), pa se po ta prva četiri latinski alfabet zove abeceda. Kada je u IX. st. stvoren slavenski alfabet na sliku i priliku grčkoga, dobila su i u njem slova posebna imena, te se po prvim dvama (az i buki) slavenski alfabet (glagoljički i ćirilični) zove azbuka. U pravom se smislu naziv alfabet odnosi samo na semitsko pismo (feničko, hebrejsko, aramejsko, sirsko, arapsko), grčko i njegove italske inačice, pa i na latinsku abecedu i na slavensku azbuku. Nasuprot tomu stoje slogovni alfabeti: npr. klinovo pismo, u kojem slova označuju slogove, japanska inačica slogovnog pisma. Od semitskoga su pisma potekli indijski alfabet u kojem se pišu suglasnici, a njima dodaju dijakritički znakovi za vokale, i etiopski u kojem se slova za konsonante javljaju u različitim inačicama prema tome s kojim vokalom konsonant tvori slog. Kinesko je pismo granični slučaj alfabeta. U njem se svaka riječ piše svojim slovom, stiliziranom svojom slikom. Takvo ideografsko (slikovno) pismo bili su najstariji šumerski klinopis u Mezopotamiji i prvotni egipatski hijeroglifi. U hrvatskoj pismenosti susreću se tijekom povijesti tri alfabeta: latinica, glagoljica i ćirilica. Latinica se počela rabiti prva, već od IX. st., ali se njome isprva pisao uglavnom samo latinski jezik. Latinskim se slovima u očuvanim spomenicima hrvatske riječi i imena pišu samo u zapisima na latinskom jeziku. Na prijelazu iz IX. u X. st. Hrvatima je s crkvenoslavenskim bogoslužjem došla glagoljička azbuka i dugo se onda, prema svjedočanstvu spomenika, samo ona rabila u slavenskoj hrvatskoj pismenosti. Od XII. st. javlja se uz nju i ćirilica, grčko pismo prilagođeno i nadopunjeno da se rabi prema ustrojstvu glagoljice. Proširilo se, dolazeći iz Bugarskoga Carstva prvo u Humu, a onda u primorju i na otocima ispod Splita, a njezin je utjecaj već rano zamjetan u šibenskom zaleđu i na sjeveru sve do Kvarnera i Istre. U hrvatskoj pismenosti osobito je važna zapadna ćirilica, zvana bosančica (bosanica). Razvila se iz posebnoga zapadnog tipa brzopisne ćirilice. Slova su joj poprimila posebne oblike, a načelo se pisanja posvema osamostalilo od tradicije ćir. pismenosti. Od prijelaza iz XII. u XIII. st. počinju se i hrvatski tekstovi pisati latiničkom abecedom. Prvo se to jače proširilo u XIV. st. u šibenskom kraju.

29

LATINICA, monumentalna kvadratna kapitala, I. st., kamena ploča iz Solinalatinica, najčešći skupni naziv za starorimsku abecedu, glasovno pismo prvotno prilagođeno za pisanje na latinskom a potom, u svojim očitim novovjekim izvedenicama iz različitih razdoblja, i za pisanje na gotovo svim europskim te na mnogim današnjim jezicima drugdje po svijetu. Kao rim. pismo za lat. jezik latinica je nastala tako što su Rimljani tijekom VII. st. pr. Kr. počeli lat. riječi zapisivati grč. slovima, preuzevši ih ili izravno od Grka iz eubejske Halkide, naseljenih približno od 750. pr. Kr. u gradu Kumi (Cumae) blizu današnjega Napulja, ili pak posredstvom Etruščana, koji su to isto pismo već prije Rimljana bili prilagodili potrebama svojega jezika. Rani rim. natpisi, pisani s desna na lijevo, naizmjenično redak u desno pa redak u lijevo (→ BUSTROFEDON ), ili pak sve više s lijeva na desno (Fibula Praenestina, natpis dvojbene autentičnosti s kraja VII. st. pr. Kr., Duenosov natpis iz VII. ili VI. st. pr. Kr., natpis s Foruma nazvan Lapis niger iz sredine VI. st. pr. Kr. i dr.) posvjedočuju tzv. arhajsku rim. abecedu s 21 slovnim znakom. Ona uz to ima tri znaka za brojeve, izvedena iz zapadnogrčkih slova za haknute suglasnike /pʰ/, /tʰ/, /kʰ/, kakvih u latinskom nije bilo; ta su slova, uz mnoge preobrazbe svojega lika, završila kao tobožnja lat. slova: M od grč. F /pʰ/ (pod utjecajem lat. MILLE: tisuća) za 1000, D (prepolovljeni znak tisućice) za 500, C od grč. Q /tʰ/ (pod utjecajem početnoga slova lat. CENTVM: sto) za 100, L od zapadnogrčkoga ↓ za /kʰ/ preko inačice ⊥ za 50. U slovoredu te arhajske abecede postoje i znaci za slova B, D, O kojih u etrurskoj pisanoj uporabi nema, zato što etrurski jezik nije znao za odgovarajuće zvučne suglasnike i samoglasnik o; očito su ta slova bila preuzeta izravno od Grka, ili pak s nekoga etrurskog alfabeta-uzorka. Jedan takav uzorak, ispisan po rubovima bjelokosne pisaće pločice iz Marsiliane d’Albegna, navodi i grč. slova Etruščanima nepotrebna. U starijoj rim. abecedi nema ni znaka za G, iako postoje čak tri znaka za K: C koje se pisalo ispred samoglasnika e i i, K ispred a i Q ispred o i u – baš kao i u etrurskom pisanju, što je jak razlog pretpostavci da su Rimljani učili pisati od Etruščana; još je jači razlog i to što je znak C od grč. G (gama) služio u starom lat. pismu i za bezvučno /k/ i za zvučno /g/, kao da ni Rimljani nisu, poput Etruščana, razlikovali zvučne od bezvučnih suglasnika. Zato je oko 250. pr. Kr. učeni rim. rob i potom oslobođenik Karvilije Ruga slovu C na njegovu donjem desnom kraju dodao okomitu crticu i pripisao mu značenje zvučnoga velara /g/; u slovored ga je uvrstio iza slova F, izbacivši prethodno s toga mjesta u latinskom nepotrebno slovo Z. U preuzetim grč. riječima s haknutim suglasnicima f /pʰ/, q /tʰ/, c /kʰ/ u starije su se doba ti suglasnici na latinskom pisali bez haka, kao nehaknuto p, t, c, a od II. st. pr. Kr. dodavalo se uz njih lat. h preoblikovano iz znaka kojim su zap. Grci pisali svoj hak. Tijekom I. st. poslije Kr., za pisanje grč. riječi i imena u lat. zapisima, ponovno je slovo Z bilo uvedeno kao pozajmljeno grč. slovo, ovaj put na posljednje, 23. mjesto, iza slova Y koje je također u tom razdoblju bilo pozajmljeno. Od tada puni lat. slovoredni niz ima 23 znaka i glasi: A B C D E F G H I K L M N O P Q R S T U X Y Z. On je kao temeljno uvijek isti znakovni sustav podjednako prepoznatljiv na ant. natpisima, u srednjovjekovnim lat. rukopisima i u jezgri svih novovjekovnih latinica. Izvedbeni pak stil pojedinih njegovih slova i ukupni izgled zapisa uvijek su jako raznoliki i uvjetovani prije svega pisaćom podlogom i namjenom zapisa. Za javne je natpise najpogodniji bio oblik slova zvan kvadratna, rustična ili kurzivna kapitala. Ona se u klas. razdoblju javljala i u rukopisnoj izvedbi za knjige te za javne i privatne isprave na pergamentu ili na drugim, manje trajnim podlogama, ali je ručno pisanje bilo prije svega okrenuto dnevnim potrebama i manje pomnjivim, kurzivnim oblicima pismena. Pri tom se, uz ostalo, razvila i tzv. kurzivna minuskula, koja je ubrzo postala opći oblik pisanja latinice i polazište za njezin daljnji razvoj smjenjivanjem glavnih srednjovj. latiničnih stilova, pod imenima prekaroline, karoline, gotice te humanistike kao prethodnice današnjih latiničnih pisama. Na sve te oblike lat. pismenosti i kulture u pojedinih se eur. naroda od ranoga sr. vijeka nadalje počela prirodno nadovezivati njihova pismenost na nar. jezicima, uz potrebne prilagodbe znakova za glasove kojima nije bilo bar sličnih u lat. jeziku; ponajviše spajanjem više postojećih suglasničkih slova ili s pomoću dijakritičkih znakova, usp. njem. tsch i engl. ch (starofranc. ch) za glas sličan hrv. č, njem. sch, tal. sc i engl. sh za slično hrv. š, i sl. Misionarska djelatnost i kolon. uprava razmjerno su rano počeli iznositi nacionalno prilagođene eur. latinice u Afriku, Aziju, obje Amerike i Oceaniju. S vremenom su se počeli stvarati i prilagođeni latinični sustavi za bilježenje liturgijskih prijevoda na urođeničke jezike. Takvim je sustavima, nakon osamostaljivanja kolonija, provođeno i sustavno novovjekovno opismenjivanje mnogih afričkih, američkoindijanskih i tihooceanskih jezika. Latinicom se, pod eur. kulturnim i gosp. utjecajem, od 1885. piše na vijetnamskom, ona je 1928. bila uvedena kao službeno pismo u Turaka; kao

30

transkripcijski sustav (pinyin) i pomoćno pismo pri učenju jezika od pol. XX. st. služi u Kini, a kao sredstvo javnoga pisanog priopćivanja (npr. natpisi ulica ili trgovina namijenjeni stranim turistima i sl.) na Tajvanu. S osloncem na engleski kao svj. jezik i na današnju računalnu industriju, latinica sve više postaje svj. pismo.Kako je dio Hrvata nakon svoje doseobe bio pokršten iz zapadne, latinske Crkve, lat. jezik i latinica postali su i za njih jezikom, odn. pismom bogoslužja i drž. uprave. Latinicom su se u Hrvatskoj bilježili ponajprije javni lat. natpisi i isprave već u doba nar. vladara (VIII–XI. st.). Od XIV. i XV. st. (zadarski statut sestara dominikanki 1345., Šibenska molitva 1387., latinični prvotisak Lekcionar Bernardina Splićanina, 1495) latinica postaje, uz glagoljicu, odn. uz bosančicu, i treće pismo za zapise na hrvatskom, a pod nazivom šćavet od pol. XVIII. st. i za staroslavenske crkv. knjige. Sve do ilirskoga gibanja 1830-ih sjeverni su Hrvati pisali prilagođenom madžarskom, a južni prilagođenom tal. latinicom, odatle npr. Rechi Szlovenszke… u red posztaulyene u naslovu Habdelićeva Dictionara (1670) prema chnige, diche ter huaglenia, gne stuorenia kod Marulića ili narescegne, po Trescgni i Godiscta u naslovu Bunićeva rukopisa Fenice (1668). Uz to su pojedini pisci svoj latinični pravopis nerijetko mijenjali od prigode do prigode, npr. prema raspoloživim tiskarskim slovima. Toj po Maretiću »gadnoj zbrci« prvi je pokušao stati na put Š. Budinić, koji u naslovu svoje Summe (1583) piše sloxena, ali već i častnim učitegliem … tumačena, s dijakritičkim znakom za č preuzetim iz češ. husitskoga pravopisa. Vitezović pokušava preurediti pisanje hrv. latinicom u Kronici (1696), u Plorantis Croatiae (1702) i pogotovu u izgubljenoj raspravici koju sam naziva Ortografijom iliričkom; u Priricsniku pak (1703) izjavljuje da već odavna ima prikladno rješenje za pisanje latinicom, dodajući »ali dòsih dób potribna k’ tomu slova nemogah csinit napraviti«. Ipak ta svoja rješenja za hrv. latinicu u duhu načela jedno slovo za jedan glas nije uspio nametnuti tadanjoj javnosti. Tek je Lj. Gaj, dijelom i pod njegovim utjecajem, u Kratkoj osnovi (1830) preuredio hrv. latinični pravopis sa samim jednoslovima, pa i za palatale. Svoj današnji temeljni oblik hrv. je latinica ugl. dobila tek u njegovu Pravopiszu iz 1835., koji je pisan prema Kollárovim i Šafaříkovim preporukama i u kojem su vraćeni dvoslovi dj (= đ), lj, nj, tj (= ć). Uz to se u 1. godištu Danice 1835. pojavio dvoslov dž mjesto jednoslova za isti glas u obliku ğ (= g s nadslovkom) kakav je predlagao Gaj u Kratkoj osnovi, a na pragu XVIII. st. Vitezović. Istih se godina u hrv. onodobnom tisku, kao zamjena za dvoslov tj, pojavio jednoslov ć preuzet iz polj. abecede, ali napadno sličan Vitezovićevu jednoslovu za isti glas, u obliku c’ (c s apostrofom). Nakon tih dodatnih promjena preuređena Gajeva latinica imala je još četiri dvoslova: dž, dj, lj, nj; za njih je Akademija, za potrebe točnijega bilježenja izgovora u svojem rječniku, god. 1880. uvela jednoslove đ, ģ ļ, ń, kojima je naknadno dodan i Budmanijev jednoslovni znak za glas /dz/; oni se i danas rabe u nekim Akademijinim izdanjima. Službeni pak pravopis za škole i širu javnost zadržao je dvoslove dž, lj, nj, dok je mjesto dj Brozov pravopis iz 1892. u škole uveo Akademijino đ. Tako je dosegnuto onih 30 slovnih znakova što ih ima i latinica iz današnjih hrv. pravopisa: A a, B b, C c, Č č, Ć ć, D d, Dž dž, Đ đ, E e, F f, G g, H h, I i, J j, K k, L l, Lj lj, M m, N n, Nj nj, O o, P p, R r, S s, Š š, T t, U u, V v, Z z, Ž ž.

GLAGOLJICA, Beramski brevijar, XV. st.glagoljica, uz ćirilicu, jedno od dvaju slavenskih pisama. U slovnoj morfologiji ne pokazuje sličnosti ni s kojim poznatim povijesnim pismom. Azbučnim (fonografskim) ustrojem, grafičkom organizacijom tekstova i ortografijom izravno se oslanja na grčke uzore. Prevladava uvjerenje kako je to najstarije pismo slav. jezika, te kako ju je sred. IX. st. sastavio Konstantin Filozof kao pismo slav. prijevoda grč. liturgijskih tekstova, za potrebe širenja kršćanstva među moravskim Slavenima, dakle prije 863., zacijelo u Carigradu. Stariji su nazivi slavensko pismo, Littera Hieronymiana, littera slava, hrvacke knjige… Naziv glagoljica prvi je put zasvjedočen u tal. pismu Franje Glavinića rim. Propagandi 11. I. 1626., a koristi se učestalije tek od XIX. st; izveden je prema glagolu glagoljati, koji, osim svojeg izvornog značenja govoriti, označuje i obavljanje službe Božje na

31

starosl. jeziku. Pridjev pak glagoljski za oznaku toga slav. pisma sreće se od XVI. st., a tako je i u lat. tekstovima: glagoliticus, alphabetum glagoliticum, scriptura glagolitica.Glagoljica tekstova starosl. kanona (obla glagoljica) pismo je uncijalnoga karaktera: slova najstarijih spomenika, koji potječu tek iz XI. st. (npr. Zografski evanđelistar, Marijinsko evanđelje), pisana su između dviju linija, izravno ne prianjajući ni uz koju od njih, brižno su izvedena i slabe međusobne koordinacije; težište se provlači sredinom slovâ. U nešto mlađim, također iz XI. st., bugarsko-mak. spomenicima (Assemanijev evanđelistar, Sinajski spomenici) čuva se dvolinijski sustav, uz očigledna nastojanja da se slova priljube uz obje linije, gornju i – još zamjetnije – donju, dok se u moravsko-češ. tekstovima (Kijevski listići, Praški listići) znatnije naglašava poravnavanje gornjih slovnih linija. Takvo poravnavanje na zap. glagoljskom području popratit će se i jednim minuskulizacijskim procesom: koordinacijom cijelih gornjih dijelova slova (kružića odnosno kvadratića, trokutića, repića). Najstariji hrvatskoglagoljski tekstovi svjedoče obje razvojne tendencije: na jugoistoku (Zahumlje, Zeta, Duklja, ist. Bosna) raspored slova unutar retka slijedi dvolinijsku praksu, dok na sjeverozapadu (Kvarner, Lika, sjev. Dalmacija) koordinacija i dalje jača: slabe se slovni dijelovi (kvačice, repići, manji kružići/kvadratići), izvlače izvan dviju linija, ponajviše iznad gornje, pa se tako uspostavlja četverolinijski ustroj, karakterističan upravo za minuskulizirana pisma. Dodamo li k tomu procese koji su se razbuktali u XIII. st.: težnju za uspostavljanjem vertikalne slovne simetrije (uvođenjem otprilične zamišljene srednje linije), majuskulne tendencije: okomito izduživanje slova, njihova uspravnost (pod pravim kutom u odnosu na redačke linije) i odvojivost, te naglašeno priljubljivanje slovnih linija uz glavne redačke, dobivamo osnovne osobine uglate glagoljice, koja se u tom obliku, unatoč navedenim minuskulizacijskim osobinama, prema terminu iz ćir. paleografije, nazivlje ustavnom (uncijalnom) glagoljicom. Uz spomenute majuskulne osobine, za takvo određenje presudna je bila pismovna namjena (ponajprije svečani, liturgijski tekstovi). Premda je taj tip glagoljičkoga pisma temeljno standardiziran u XIII. st., u uvjetima nagle i bogate pismovne, prepisivačke i izvorne, produkcije (nakon zaključaka IX. kanona IV. lateranskoga koncila, osvjedočenih nam kroz reskripte pape Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu, 1248., i krčkomu biskupu za omišaljske benediktince iz 1252), vrhunac je postigao u XV. st., pretočivši se u tipografski izraz. Podjela na oblu i uglatu glagoljicu najčešće počiva na pukom vizualnom dojmu; određena uglatost zamjetna je i u nekim mak. tekstovima (Sinajski psaltir), a i za neke mlađe hrvatskoglagoljske tekstove može se reći da su oblije izvedeni. Najvažnije osobine te glagoljske pismovne inačice (koju su od Hrvata preuzeli i Česi, u XIV/XV. st.) upravo su u položaju slova unutar retka.Činjenica da nam iz IX. st. nije sačuvan ni jedan glagoljički tekst, odnosno da je od stvaranja glagoljice pa do njezina prvoga nam sačuvanog teksta proteklo više od stoljeća i pol, usložnjava rasprave o podrijetlu glagoljice. Kroz više nego dvostoljetnu slavističku tradiciju uspostavile su se dvije skupine teorija: ona kojoj zastupnici smatraju da je Konstantin sačinio glagoljicu izravno iz nekoga poznatog mu pisma, iz jednog, ali i kombinacijom više njih (egzogena skupina teorija), te ona kojoj zastupnici drže kako je autor stvorio samostalan slovni sustav izvodeći slova po simboličnim načelima (kršć. motivacije) ili pak kombiniranjem ograničenog broja geometrijskih likova, ili njihovih dijelova, pronalaze kakav grafički ključ svih glagoljičkih slova (endogena skupina). Neki pak autori smatraju da se nastanak glagoljskoga pisma mora motriti kroz obje spomenute vizure. Posljednjih desetljeća sve je više zastupnika endogenoga podrijetla, osobito hipoteze Vasila Jončeva (1982), prema kojoj se svako Konstantinovo glagoljičko slovo moglo smjestiti u kružnici podijeljenoj na osam jednakih dijelova: . Sve do posljednje petine XX. st. izmjenjivale su se egzogene teorije. Među njima je najprihvaćenija bila ona V. Jagića i I. Taylora (Jagić-Taylorova teorija), o tome da je Konstantin glagoljicu sastavio prema grč. kurzivnom pismu VIII. i IX. st. Sličnosti se mogu prepoznati, no tek u nekoliko slova (grč. ν: gl. , γ : , : ). Pri razmatranju orijentalnoga podrijetla glagoljice navodila se velika Konstantinova izobraženost i poznavanje ist. pisama: hebrejskoga, samaritanskoga, sirskoga, armenskoga. Kao mogući uzor, i odvojivo od Konstantinova imena, navodilo se i gruzijsko, protoalbansko, gotsko, koptsko pismo, skitsko-sarmatski znakovi i dr. Bez obzira na to kakva je podrijetla pojedino slovo, danas među paleografima postoji visok stupanj suglasnosti, utemeljen na motrenju grafičke strukture pisma (tektonika pisma, simetrija, orijentacija, razvoj unutar slovne mreže), da je glagoljica zasebno i autorsko pismo, zacijelo Konstantinovo. Nerijetko se fonološke sličnosti odražavaju i grafički (sličnosti slova za velare /k/: , /g/: , /h/: ., ili za pojedine samoglasnike: iže: , jor: , jer: , jeri: , i: , on: , ižica: , uk: , za nazale: , , , , a iza takva čega morala je stajati autorska namjera.Kao fonografsko, alfabetsko pismo, glagoljica je imala grafem za svaki slav. glas. U namjeri da naslijedi model grč. brojevnog sustava (ne i raspored, kao ćirilica), u kojem svako slovo označuje pojedini broj, autor glagoljice zadržao je za isti fonem dva ili više grafema: za glas /i/ stajalo je: i (), te iže u obje inačice: i ; za glas /o/: on () i ot (). Radi poštivanja izvornosti vlastitih imena i zemljopisnog nazivlja, u glagoljički inventar uvrstila su se i neka slova za grč. glasove: đerv (), frt (), thita (), ižica (). Jedini je pravi dvoslov u glagoljici jeri, a sastoji se od jora (rjeđe jera) s lijeve strane, te slova i odnosno iže s desne. Dvoslovno, odnosno ligaturno podrijetlo može se prepoznati i u slovima ot ( =  + ), uk ( =  + ), te u slovima za prejotirane nazale: , , i za prejotirano u: . Za razliku od stare ćirilice, glagoljica nema posebne znakove, ligaturnoga podrijetla, za prejotirane samoglasnike a i e.Sličnost glagoljice i ćirilice zapažena u slovima: ša ( : ), živjeti ( : ), črv ( : ), šta ( : ), tumači se upravo ćir. popunjavanjem praznih mjesta, za glasove kojih nije bilo u grčkome, raspoloživim glagoljičkim inventarom.

32

Ujedno je to jedan od argumenata u korist veće starine glagoljice od ćirilice. Brojevne vrijednosti, prema grč. praksi, obilježavaju se pojedinim slovima, ovisno o mjestu u azbuci. Za razliku od ćir. obilježavanja brojeva, gdje se dosljedno slijedi grč. uzor, pa tako slova za slav. glasove ne označavaju i brojeve, a i brojevni redoslijed je neuredan (npr. broj 9 je na kraju azbuke, 10 je ispred 8), glagoljički je brojevni sustav dosljedan, što također može upućivati na autorsku koncepciju: prvih devet slova označuju jedinice, sljedećih 9 desetice, pa zatim stotice, te naposljetku slovo č označuje 1000. Pretpostavlja se da su sljedeća slova u prvotnoj glagoljici označivala redom tisućice. U hrvatskoglagoljskim tekstovima zasvjedočeno je tek slovo ša za 2000, jat za 4000, ju za 5000. U oba slav. pisma, također prema grč. uzoru, slova za brojeve obilježavaju se točkicama posred retka, uz slova, te titlama: Hmm16 (= 13). Glagoljička slova, kao i ćirilička, imaju leksička imena. Nastala prema uzusima azbučne molitve, prvih 9 (az, buki, vjedi, glagoljǫ, dobro, jest, živjeti, dzjelo, zemlji) ima vrijednost akrostiha, u slobodnijem prijevodu: Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti na zemlji. Grčka se grafička organizacija i ortografija razaznaje u: proporcijama tekstnih polja, linijskoj organizaciji, smještaju slova u redcima, neprekinutu pisanju (scriptura continua), kraćenju riječi, ligaturama, inicijalima i minijaturama. U hrvatskoglagoljskim tekstovima zamjetan je na svim razinama i postupan utjecaj lat. prakse. I u glagoljičkim i u ćir. tekstovima, osobito starijima, opaža se posuđivanje slova iz usporednoga slav. pisma (npr. Bašćanska ploča, Mihanovićev odlomak Apostola).Prilagođujući se hrv. fonološkom sustavu, glagoljički se inventar ponešto izmijenio: do XIII. st., kada je i dovršeno formiranje ustavne glagoljice, jor je posve istisnuo jer: ubrzo, umjesto staroga jora, složenoga grafičkog izraza, upisuje se apostrof, izvorno znak kojim se u pismima grč. tradicije obilježava da je neko slovo pri prepisivanju ispušteno; njegovim produženjem do donje redačke linije stvara se novi znak – štapić (), a stari jor nestaje iz uporabe. Umjesto jerija piše se i, nestaju slova za nazale (posljednji prednji nazali stoje na Bašćanskoj ploči i Grškovićevu odlomku Apostola, stražnji na Konavoskom natpisu); slovo dzjelo piše se samo za brojeve; slovo šta mijenja izgovornu vrijednost: uz iznimno rijetko /št/ čita se kao /ć/ ili kao /šć/. Grafem mislite posve je izmijenio lik: umjesto grafički iznimno složene tzv. m-tvrđave, koja se razvila iz obloga granatoga m, proširilo se pisanje znatno jednostavnije ćiriličke/latiničke inačice. Minuskulizacija, kao rezultat potrebe za bržim pisanjem, ostavila je traga i na liturgijskome, svečanom pismu, kroz koordinaciju i uspostavu četverolinijskoga sustava. Unatoč tomu, primjereno tekstnoj funkciji, prevladale su osobine uncijalnoga, ustavnog pisma (uspravnost, nepovezanost slova, pravokutni odnos linija, standardiziran duktus). U tekstovima »niže« funkcije, beletrističkim i pravnima, minuskulizacijski su se procesi i dalje razvijali: slova se povezuju, mijenja im se duktus, osnovne se linije znatnije i češće probijaju, slova se naginju udesno. Za knjiž. tekstove karakterističniji je tzv. poluuncijalni tip pisma (npr. Petrisov, Žgombićev zbornik), a za praktične, pravne tekstove, crkv. matice, listine, notarske protokole, isprave – glagoljski kurziv, krajnji rezultat raspisivanja, nižega stupnja standardizacije, izrazito obilježen individualnim rukopisom; prvi tekstovi takvih osobina potječu s kraja XIV. st. (Sokolska, Počiteljska isprava).Hrvati su počeli pisati glagoljicom u drugoj pol. IX. st. Od kraja XII. st. jedini su narod (uz kratke češke i polj. epizode u XIV. st., no opet hrv. posredovanjem) koji upotrebljava i razvija glagoljicu. Bila je gl. pismom za hrvatskostarosl. jezik, hrv. idiome te za hibridne inačice sve do poč. XVI. st., kada latinica konačno prevladava. Otad se njezina uporaba neprestano smanjuje. Najdulje se zadržala u liturgiji (posljednji je glagoljski misal otisnut 1893. u Rimu, u pripremi i organizaciji D. A. Parčića, ponovno i 1905., no i u toj primjeni, pri hrvatskostarosl. liturgiji, istisnula ju je latinica (isti je misal 1927. otisnut latinicom).

33

ĆIRILICA, faksimil Samuilovog natpisaćirilica, jedna od dviju slavenskih azbuka. Za razliku od glagoljice, ćirilica je opstala kao službeno pismo mnogih slavenskih naroda, i to onih među kojima se proširilo istočno kršćanstvo (Bjelorusi, Bugari, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Rusini, Srbi, Ukrajinci). Primili su je te svojim jezicima prilagodili i neki neslavenski narodi: Abhazi, Azerbajdžanci, Čečenci, Kurdi, Tatari itd. Od kraja XIV. st. do 1859. ćirilica je bila i Rumunjima liturgijskim i kancelarijskim pismom, isprva za slavensku pismenost, a poslije i za rumunjsku.Prevladava mišljenje kako je ćirilica, nakon dugotrajna, postupna prilagođivanja grčkog pisanja slavenskom fonološkom sustavu, konačno kodificirana kao službeno bugarsko pismo nakon državno-crkvenog sabora u Preslavu 983.U X. i XI. st. na bugarsko-mak. prostoru supostojala je zajedno s glagoljicom koju je za Slavene sastavio Konstantin Filozof (Ćiril), uz postupno prevladavanje i potiskivanje glagoljice od istoka (prijestolnice Preslava) prema perifernomu zapadu (Ohridu, gdje je najkasnije, potkraj XII. st., posve istisnula glagoljicu). Iz toga doba sačuvan je velik broj natpisa, od kojih je tek nekoliko datiranih: najstariji je Krepčanski natpis iz 921; donedavna se smatralo da je to Samuilov natpis iz 992–993; drugi je nadgrobni natpis što ga je mak. car Samuilo (980–1014) postavio svojim roditeljima i bratu, pronađen na grčkoj strani Maloga Prespanskog jezera 1898. Iz XI. st., također s bugarsko-mak. prostora, potječu Bitoljski natpis, Mostičev natpis, Temnićki natpis, Preslavski natpis i dr.Prvi rukopisi na pergamentu potječu iz XI. st., a zajedno ih s istodobnim glagoljičkima uvrštavamo u kanon staroslavenskih spisa, zbir najstarijih starosl. tekstova koji još nisu pretrpjeli značajne redakcijske promjene klas. ćirilometodskoga jezika; osim dvaju velikih – Savine knjige i Suprasaljskog zbornika – ovamo ubrajamo i Eninski apostol, Listiće Undoljskoga, Zografske odlomke, Hilandarske odlomke i dr.; svi su također s bugarsko-mak. prostora. Ćir. pismo ubrzo su, usporedno sa širenjem starosl. liturgije, još u XI. st., primili Srbi i Rusi, zatim i drugi slav. narodi. Najstariji je ruski, i uopće datirani ćir. kodeks, Ostromirovo evanđelje, napisano 1056–57., a kao najstarija srp. knjiga navodi se Miroslavljevo evanđelje iz XII. st.

pismo, tipografsko, skup slovnih znakova zajedničkih oblikovnih obilježja. Razvoj tipografskoga pisma započeo je izumom pomičnih slova J. Gutenberga, kojima su oko 1450. prvi put bile tiskane knjige. Zbog toga se pod tim pojmom nekoć podrazumijevao skup lijevanih slova za knjigotisak (olovni slog), za koje su kalupe izrađivali slovoljevači, ubrzo pretvorivši njihovo oblikovanje u umijeće. Danas se različita tipografska pisma pohranjuju u računalu, te rabe u grafičkom oblikovanju i pripremi teksta za tisak, ispis na pisaču ili prikaz na zaslonu, a još se nazivaju i fontovima. Isprva su se tipografska pisma, osim svojim oblikom i stilom, razlikovala i po veličini, no razvojem fotosloga, a poslije i računalnoga sloga, omogućen je slobodan odabir njihove veličine na osnovi istoga predloška.Prema obliku, tipografska se pisma razvrstavaju u različite skupine, podjednako određene povijesnim razvojem kao i vizualnim karakteristikama. Uobičajena je podjela na osnovne, individualne, tehničke, rukopisne i posebne oblike. Osnovni se oblici razlikuju prema tome imaju li na slobodnim krajevima znakova crticu (serif; serifno pismo) ili nemaju (sansserifno pismo). Najčešći su stilovi normalno, te masno, podcrtano, kurziv ili italik, VERZAL (majuskula, kapitala), kurent (minuskula, pisano malim slovima), ali se za isticanje pojedinih riječi u

34

tiskanome sadržaju koriste i drugi stilovi, npr. s p a c i o n i r a n o (prema spacija – razmak). Veličina tipografskoga pisma izražava se u → tipografskim točkama, a najčešće su pismovne veličine 6 točaka (nonparel; franc. nonpareille), 7 (kolonel), 8 (petit), 9 (borgis), 10 (garmond), 12 (cicero), 14 (srednjak).knjiga (praslavenska riječ nejasna postanka, možda od staronord. kenning: bilješka, znak, ili od asirskoga kunukku: pečat, preko iranskoga, kao i madž. könyo: knjiga, ili pak od kineskoga king: knjiga, k’yen: svitak), svaki pismom fiksirani jezični dokument većeg opsega, zabilježen na lako prenosivu materijalu. Knjiga se javlja na onome stupnju kulture pojedinoga naroda kada njegova duhovna djelatnost prelazi okvire usmene predaje i traži sigurnije i trajnije sredstvo kojim bi se širila i sačuvala za buduće naraštaje. Preduvjet za pojavu knjige bilo je i postojanje pisma i prikladna pisaćeg materijala. Povijest knjige obuhvaća razdoblje od 50 stoljeća, u kojem je knjiga prolazila kroz različite oblike, koji su u prvom redu ovisili o materijalu od kojega se izrađivala. Najstarije su se knjige pojavile na istoku. Papirusni svitak upotrebljavao se u Egiptu već 3000. god. pr. Kr. Od Egipćana su svitak preuzimali i drugi narodi (žid. megilot), pa je on postao najraširenijim oblikom knjige helenističkoga i rimskoga kulturnoga kruga. Najstarije knjige kineskoga kulturnoga kruga bile su sastavljene od bambusovih daščica; njih je nekoliko stoljeća pr. Kr. zamjenjivao svitak od svile. Na bliskoistočnome kulturnom području knjige su bile sastavljene od pečenih glinenih pločica (najstarije sačuvane pločice pripadaju Šumeranima i potječu s kraja IV. tisućljeća pr. Kr.). U starom su se vijeku knjige pisale i na liku, kori od drveta, palminu lišću, životinjskim kožama, različitim vrstama tekstila, na pločicama izrađenima od drva, različitih kovina ili bjelokosti, na voštanim pločicama (diptih) itd. Neki su od tih materijala (drvene daščice, palmino lišće, koža, tekstil) ostali kod pojedinih primitivnih naroda u upotrebi i poslije, pa i danas. Oko III. st. pr. Kr. počela se koža izrađivati u finijem obliku, tj. kao pergament. Zbog svojih velikih prednosti pergament je postupno istisnuo papirus, što je dovelo do bitne promjene u obliku knjige, tj. do nastanka → kodeksa. Najstariji sačuvani odlomci potječu iz I. st. ili početka II. st. Od III. st. pergamentni je kodeks postupno zamjenjivao papirusni svitak, a u V. st. potpuno ga je istisnuo. Nova značajna promjena u povijesti knjige dogodila se uvođenjem papira, novoga pisaćeg materijala, koji je pronađen u Kini u II. st. Preko Arapa, koji su upoznali papir u VIII. st., prenesena je upotreba toga materijala i u Europu. Koliko je poznato, Bizant se služio papirom od IX. st., Italija i Francuska od XII. st., srednja Europa od XIII. st. O općoj upotrebi papira na zapadu može se govoriti tek od XV. st. Uvođenje papira znatno je pojeftinilo izradbu knjige, i ona je postala pristupačna širim krugovima. U starom vijeku knjige su prepisivali i umnožavali obično posebni, za taj posao osposobljeni robovi. U velikim kulturnim središtima staroga vijeka (Ateni, Aleksandriji, Rimu) nastalo je na toj osnovi visokorazvijeno nakladništvo i knjižarstvo. U ranome srednjem vijeku izradba knjiga bila je gotovo posve u rukama redovnika (osobito benediktinaca). U samostanskim se skriptorijima izrađivao pergament i prepisivale su se knjige. S osnutkom sveučilištâ u XIII. st. ponovno su se stvorili uvjeti za razvoj → knjižarstva. Nastali su posebni obrti koji su se bavili izradbom knjiga neovisno o samostanima (pisari, priređivači pergamenta, priređivači papira, knjigoveže). Upotreba knjige, koja je do tada bila ograničena uglavnom na duhovni stalež, dvorove i sveučilišta, proširila se u XIV. i XV. st., usporedno s ekonomskim podizanjem građanstva, i na šire građanske krugove. U cijelome srednjem vijeku knjiga je bila skupa. Nov poticaj prikupljanju i prepisivanju tekstova i trgovini rukopisima dali su humanizam i renesansa. U to je doba nastao tisak s pomičnim slovima, jedan od najvećih i najdalekosežnijih izuma u povijesti knjige i kulture uopće. Preteče su tiskane knjige drvorezna knjiga, koja je u Kini bila poznata već u prvim stoljećima poslije Krista, a u Europi se pojavila, neovisno o kineskom uzoru, u drugoj četvrtini XV. st., i tisak pomičnim slovima, koji se pojavio najprije u Kini, vjerojatno u IX. st., a u Europi oko 1455 (→ J. GUTENBERG ). Tiskarsko umijeće znatno je pojeftinilo izradbu knjige. – Prve tiskane knjige, tzv. → inkunabule, u svemu su oponašale kodekse. Od početka XVI. st. tiskana se knjiga postupno oslobađala svojega rukopisnog uzora i poprimala današnji izgled, i u pogledu unutarnje izradbe (naslov, kolofon, folijacija, paginacija, signatura, kustode, norma) i u pogledu veličine (prve knjige bile su velike, formata folio ili kvart; manje, spretnije formate uveo je na početku XVI. st. venecijanski tiskar → A. Manuzio). Do XIX. st. svi su se poslovi oko izradbe tiskane knjige obavljali ručno. Razvoj moderne tehnike od druge polovice XIX. st. donio je strojnu izradbu knjige, što je omogućilo njezinu masovnu prozvodnju (→ TISKARSTVO ; KNJIGOVEŠTVO ). Knjiga općenito postaje jeftinija, prodire među najšire slojeve i postaje glavni čimbenik u širenju znanosti i opće naobrazbe.Na području Hrvatske knjige su se pojavile u doba grčke kolonizacije istočnoga Jadrana u IV. st. pr. Kr., no ni jedna se iz antičkog razdoblja nije sačuvala. Najstariji je sačuvani kodeks pergamentni Splitski evanđelistar (Evangeliarum Spalatense), za koji se pretpostavlja da je napisan u Splitu u VIII. st. S dolaskom benediktinaca u IX. st. osnivale su se u njihovim samostanima mnogobrojne pisarske radionice, kojih se broj znatno povećao osnutkom franjevačkih i dominikanskih samostana u XIII. st. O živoj proizvodnji knjiga u tim radionicama govore arhivski podatci, ali i velik broj pergamentnih kodeksa ukrašenih minijaturama i višebojnim inicijalima, koji se danas čuvaju u samostanskim, kaptolskim i drugim knjižnicama. Hrvati su počeli tiskati svoje knjige odmah nakon što je Gutenberg započeo revoluciju u proizvodnji knjiga u polovici XV. st. Već 1474. biskup Nikola Modruški prvi je od Hrvata objelodanio jedno svoje djelo tiskano Gutenbergovom tiskarskom tehnologijom, a 1483. objavljena je i prva hrvatska knjiga tiskana glagoljičkim slovima (Misal po zakonu

35

rimskoga dvora). Od tada se knjiga, njezin izgled i oblik, u hrvatskim zemljama ne razlikuje od onih tiskanih u drugim europskim zemljama.Materijalna obilježja knjige. Svaki se list knjige sastoji od dviju stranica (recto i verso). Knjiga se tiska u tzv. tiskarskim arcima, presavijanjem kojih nastaje knjižni svežanj (slog). Spajanjem svežnjeva nastaje → knjižni blok. Prvotno se format knjige određivao prema tomu koliko je puta tiskarski arak bio presavijen. Jednim presavijanjem nastaje 2° ili folio (2 lista), daljnjim presavijanjima: 4° ili kvart (4 lista); 8° ili oktav, osmina (8 listova); 16° ili sedec, šesnaestina (16 listova); 32° (32 lista) itd. Presavijanjem arka na tri dijela nastaju formati 18° (18 listova), 36° (36 listova) itd. Presavijanjem arka najprije na tri, a zatim na dva dijela nastaju 12° ili duodec, dvanaestina (12 listova); 24° (24 lista) itd. Pomagala za točno određivanje toga tzv. bibliografskog ili prirodnog formata su signature na arcima, vodene crte i vodeni znakovi. Bibliografski se format navodi danas samo još u opisivanju knjiga tiskanih na papiru ručne proizvodnje. Kod novih se knjiga format određuje mjerenjem visine hrpta: šesnaestina (16°) do 15 cm; mala osmina (m 8°) 15 do 18,5 cm; osmina (8°) 18,5 do 22,5 cm; velika osmina (v 8°) 22,5 do 25 cm; četvrtina (4°) 25 do 35 cm; folio (2°) više od 35 cm. Poprečni format onaj je oblik knjige kod kojega širina nadmašuje visinu.Digitalna tehnologija dovela je do pojave tzv. elektroničke knjige, koja uz tekst može sadržavati i zvučni zapis i slike.svitak. 1. Oblik antičke (volumen) i srednjovjekovne (rotulus) knjige. Pojavio se kao papirusni svitak u Egiptu, zatim su ga preuzeli Grci pa Rimljani. Prevladavao je kao oblik knjige do IV. st. kada ga je zamijenio pergamentni kodeks. Pisaća podloga svitaka prvotno je i uobičajeno bio papirus, a poslije se, iako rjeđe, i pergament oblikovao kao svitak. Papirus i pergament namatali su se oko štapića (umbiculus). U antičko doba pisalo se samo na jednoj strani, i to u stupcima (okomito na duljinu), a u sr. vijeku duljinom svitka. Svitke ispisane s obiju strana nazivamo opistografi.

KODEKS, Codex Vaticanus Latinus 1202, XI. st.kodeks (lat. codex < caudex). 1. Najstariji oblik knjige; najprije diptih, zatim poliptih, dvije ili više kožnom vrpcom spojenih povoštenih tablica na kojima se pisalo. Poslije se kodeksom počela nazivati knjiga pisana na pergamentu ili papiru. Prvi su kodeksi nastali u I. st. i bili su namijenjeni školskoj uporabi i prijepisima književnih djela te služili u računske svrhe. U II. i III. st. uporaba im se prorijedila, od IV. st. češći su pergamentni kodeksi, ponajviše s tekstovima rimskih klasika, a u V. st. kodeksi s biblijskim tekstovima postali su sredstvom širenja kršćanstva. S padom Rimskoga Carstva došlo je do stagnacije u pismenosti i izradbi rukopisa pa su u razdoblju od VI. do VIII. st. kodeksi bili malobrojni. Od IX. st. izradba kodeksa naglo je oživjela; u doba romanike, gotike i renesanse bogatstvom iluminacija vjerno su odražavali umjetnička dostignuća svojega doba. – Kodeksi se sastoje od listova ili folija; četiri dvostruka lista tvore sveščić ili arak (kvaternion, lat. quaternio), koji se sastoji od osam listova ili šesnaest stranica; numeracija folija i stranica obilježje je novijega doba. Od kraja XI. st. u rukopisima se na dnu posljednje stranice arka upisivala prva riječ sljedećega arka (reklamacije, lat. reclamationes) – odjek je toga u tiskanoj knjizi ime pisca i naslov djela na dnu novoga arka. Pisar je pisao prije uveza, jer mu je na slobodnim folijama bilo lakše pisati, ukrašavati inicijale i slikati minijature. Korice su se izrađivale od tvrdoga pergamenta ili drva obložena kožom ili srebrom. Kao zaštita od uništavanja, na uglove korica skupocjenih kodeksa stavljale su se metalne zakovice ili štitnici. Iznimno vrijedni kodeksi bili su pisani zlatnom ili srebrnom bojom, pa se prema tomu nazivaju codex aureus ili codex argenteus (npr. Ulfilin prijevod Biblije na gotski). Prve iluminacije kodeksa nalaze se u rukopisima iz V. st. (Vergilijeva djela u Vatikanskoj knjižnici i Homerova djela u knjižnici Ambrosiani), a od VI. st. pojavljuju se iluminacije s kršćanskim sadržajem (npr. Sirijsko evanđelje u knjižnici Laurenziani). Poseban su oblik ukrasa inicijali s likovima ptica (ornitomorfni inicijali) i riba (ihtiomorfni) koji su se javili u merovinško doba, a vrhunac iluminacije kodeksa dosegnuo je minijaturist J. Klović. Najstariji je kodeks u Hrvatskoj Splitski

36

evanđelistar (VIII. st.). U srednjem vijeku kodeksom se nazivala knjiga pravnoga sadržaja, npr. Zakonik cara Justinijana (Codex Iustinianus), a u crkvenom pravu održalo se to značenje za zbornik pravnih propisa, npr. Zbornik kanonskoga prava (Codex iuris canonici). Kodeksima se nazivaju i zbirke javnih i privatnih isprava; Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) zbirka je isprava koje se odnose na hrvatsku povijest sr. vijeka.2. Popis ili zbirka pravila o ponašanju, postupcima (npr. liječnički, diplomatski kodeks).

reprodukcija (re- + produkcija). 1. Izradba, izvedba kojom se nastoji postići što veća sličnost s izvornikom (reprodukcija baroknoga bodeža; reprodukcija audiozapisa).2. Izradba više primjeraka izvornoga likovnog djela i kopiranje, umnožavanje likovnih predloška (slike, crteža, ornamenta) tehničkim postupcima: grafičkim tehnikama (→ GRAFIKA ), tiskom (→ OFSETNI TISAK ; SITOTISAK ) ili → fotografijom.3. Obavljanje procesa proizvodnje u istim, umanjenim ili proširenim razmjerima. Opći je i vječni uvjet opstanka i razvoja svakoga društva. Može se promatrati s gledišta jedne proizvodne jedinice, kao individualna reprodukcija, sa stajališta jedne grane ili područja proizvodnje i s gledišta određene društv. zajednice, kao cjelokupna društvena reprodukcija. Proces reprodukcije obuhvaća istodobno ponovnu proizvodnju materijalnih dobara i ponovno formiranje odgovarajućih društv. odnosa. Reprodukcija je umanjena kada se proces proizvodnje obnavlja u sve užim razmjerima te se od jednoga do drugoga razdoblja dobiva sve manje proizvoda. Jednostavna je kada se proces proizvodnje obnavlja u istim razmjerima i stalno se isporučuje jednaka količina dobara i usluga. Proširena je kada se proces proizvodnje obnavlja u širim razmjerima i tako se uvijek iznova stvara sve više proizvoda.