Znanost o književnosti i teorija književnosti 

Namjera ovog eseja je ukratko prikazati razmišljanja poznatih teoretičara o

književnosti i čitatelja informativno upoznati s terminima znanost o književnosti i književna

teorija, kao i o terminima unutar njih. Na samom kraju bit će ponuđen kratki osvrt na

književni odgoj u obrazovanju.

Definirati književnost, kao pojavu ili pojam, pa potom i kao znanost, jednostavnim

riječima je vrlo teško jer se radi o složenom sadržaju koji je, već u njegovoj srži dovoljno

kompleksan da ga je nemoguće opisati u nekoliko riječi. Ipak, književnost u užem smislu

možemo definirati kao one jezične tvorevine koje se razlikuju i od svagdašnjeg, običnog

govora i od govora u svim onim ljudskim djelatnostima koje nemaju osobitu umjetničku svrhu

i funkciju (usp. Solar, 1997: 9). S druge strane, moguće je književnost definirati kao

maštovito pisanje (Eagleton, 1987: 9), ali postavlja se pitanje možemo li svakog autora

maštovitog teksta nazivati književnikom. Upravo je zbog takvih i sličnih razloga važno moći

definirati književnost (kroz mnoge sitne detalje i aspekte) kako bi, između ostaloga, bilo

moguće razlučiti književnost od ne-književnosti i pojasniti važnost znanosti o književnosti.

Književnost je djelatnost pisca i čitatelja; ona je odnos u kojem djelo „posreduje“ da bi došlo

do osobitog sporazumijevanja (Solar, 1997: 10). I najvažnije je naglasiti taj odnos jer upravo

čitatelji mogu djela vrednovati. Neki čitatelji djelo mogu ocijeniti kao književno i umjetničko,

ali, čitatelji, svojim skupnim glasom, najčešće djelo mogu vrednovati kao popularno ili manje

popularno, čitko, zanimljivo, njima blisko ili ne. Postavlja se pitanje kakva je književnost ono

što ne dopire do čitatelja i jesu li takva djela doista književna ako ne postoji odnos pisac –

knjiga – čitatelj unatoč maštovitom pisanju i unatoč tomu što se djela razlikuju od

svagdašnjeg i običnog govora.

S druge strane, i pisac može birati hoće li mu tekst biti književan ili neće, ali ne u tom smislu

da mu svojim jezičnim izborom samim po sebi nužno određuje narav, nego tako da njegovom

tematikom i stilom čitaocu više ili manje sugerira hoće li sadržaj jezične postave, od koje se

djelo sastoji, ostvarivati u stvarnim i izdvojenim situacijama, ili u difuznoj cjelini svojega

životnog iskustva (Katičić, 1998: 120). Dakle, književnošću se praktično bavi književnik koji

stvara književna djela, čitatelj koji ih doživljava kao umjetnost i time čini da umjetnost uopće

bude umjetnost (usp. Solar, 1997: 22), a umjetnost (kao najvažnija odlika književnosti)

otkriva nove smislene odnose unutar ljudskoga svijeta, stvara čitave nove moguće svjetove i

obogaćuje iskustva pojedinaca novim, životno važnim spoznajama (usp. Solar, 1997: 11).

Znanost o književnosti podrazumijeva razgranato i sustavno proučavanje književnosti, a dijeli

se na povijest književnosti i teoriju književnosti (usp. Solar, 1997: 24). Povijest književnosti

se bavi proučavanjem književnih djela u njihovom povijesnom slijedu, a, s obzirom na

područja koja bivaju obuhvaćena u povijesti književnosti, može se razlikovati povijest

pojedine književnosti, komparativna povijest književnosti i opća povijest književnosti (usp.

Solar, 1997: 25). Treći sastavni dio znanosti o književnosti je književna kritika čiji je zadatak

ocjenjivanje književnih djela, a (još važnije) nerijetko književna kritika posreduje između

čitatelja, djela i književnika jer upućuje i vrednuje. Solar (usp. 1997: 25) zaključuje da

književna kritika može biti i samostalna stvaralačka djelatnost jer je svojevrsna književnost o

književnosti. Dakle, za čitatelja je najvažniji segment znanosti o književnosti upravo književna

kritika jer čitatelji najčešće komuniciraju s njom u potrazi za svojom „književnom hranom“.

Osim praktičnog bavljenja, o kojemu je bilo govora u prvom odlomku, važan je i teorijski

odnos prema književnosti. Teorijski se književnošću bavi onaj tko književna djela proučava

kao posebne predmete za misaonu obradu, onaj tko želi spoznati prirodu književnosti u

cjelini, odnosno, prirodu pojedinih književnih djela (Solar, 1997: 22). Teorija književnosti

obrađuje prirode književnosti, oblike i načine književnog izražavanja i opće i posebne osobine

književnog izražavanja i opće i posebne osobine književnih djela kao umjetničkih ostvarenja

(Solar, 1997: 27). To znači da je u fokusu teorije književnosti pronalaženje nekih općih

zakonitosti književnog stvaralaštva kroz utvrđivanje općih načela književnog oblikovanja i

posebnih zakona koji se odnose na oblikovanje pojedinih književnih vrsta te zakonitosti

razumijevanja i vrednovanja književnih djela (usp. Solar, 1997: 27).

Praktični i teorijski odnos prema književnosti ne mogu biti suprotstavljeni, nisu u opreci, oni

se, svakako, moraju razlikovati jer govorimo o dvije različite perspektive, ali usklađeni čine

književnost onakvom kakvu ju najbolje poznajemo. Također, svaki čitatelj ima razvijen

vlastiti teorijski odnos prema književnosti s obzirom na vlastito čitateljsko iskustvo i znanja.

Treba imati na umu da je proučavanje književnosti proces koji se mijenjao s obzirom na

afinitete, razmišljanja i obrazovanje onih koji književnost proučavaju. Zato se, kao neizravni

dio teorije književnosti pojavljuje metodologija proučavanja književnosti koja proučava

načine i svrhe znanstvenog istraživanja književnosti (usp. Solar, 1997: 33).

Proučavanje književnih djela, razumijevanje njihove prirode, zakonitosti i osobina nije

univerzalno i ne može se promatrati kroz okvir. Književno je djelo moguće promatrati kao dio

sveukupne književnosti ili unutar književnog roda ili vrste. Pa tako središnji dio teorije

književnosti čini učenje o analizi književnog djela zajedno s učenjem o književnim rodovima i

vrstama (usp. Solar, 1997: 32). S obzirom da je djelo jezična tvorevina, pri analizi

književnoga djela važno je razmotriti i jezik tog djela, a unutar teorije književnosti, time se

bavi stilistika. Dio stilistike koji se bavi proučavanjem načina na koji se oblikuju stihovi

naziva se versifikacija (usp. Solar, 1997: 33). Također, teorija književnosti najčešće se (i

najšire) povezuje s estetikom, lingvistikom i semiotikom (Solar, 1997: 28 – 32).

Književnost raspolaže vlastitim zakonima, strukturama i postupcima, koje kao takve valja

proučavati, a ne svoditi na nešto drugo (Eagleton, 1987: 11). Književno djelo je sazdano od

riječi, a ne od predmeta ili osjećaja, stoga je pogrešno promatrati ga kao izraz piščeve svijesti

(Eagleton, 1987: 11). Nakon ove Eagletonove konstatacije, upitan je način na koji se kod nas

književno odgaja. Naime, uloga književnosti kroz obrazovanje se svodi na pitanje što je pisac

htio reći i koji je njegov naum, uvijek se pomno analizira i traži poruka, odlike razdoblja

kojemu djelo pripada, a najčešće se jednostavnost onoga što je pisac zapravo rekao –

zanemaruje. Dapače, književnost je najmanje ono denotativno, ali ne smijemo zanemariti ono

jednostavno i prvo u značenju. Zato je važno kroz književnost naraštaje učiti jednostavnijim,

složenijim i složenim procesima i pomoću književnosti oslikati sliku trenutnog stanja uma i

pomoću knjiženosti utvrditi postupke koji za posljedicu imaju sadašnju društvenu sliku.

Književnost je kompleksna, počevši od definiranja nje same i zaključno sa svime što

nam je kroz povijest ostavila u naslijeđe, a najlakše ju je razumjeti u suživotu, bilo to samo

kroz praktičan ili i praktičan i teorijski odnos prema njoj.

LITERATURA:

1. Milovoj Solar, Teorija književnosti, 18. izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1997.

2. Terry Eagleton, Književna teorija, SNL, Zagreb, 1987.

3. Radoslav Katičić - u Škreb Zdenko, Uvod u književnost, Globus, Zagreb, 1998.