1

2

Sadraj Uvodna rije pisca ....................................................................................................... 3 PRVI IMAM, ALI ibn EBI TALIB, s.a. ........................................................................... 5 DRUGI IMAM HASAN el - MUDTEBA, s.a. ............................................................ 33 TREI IMAM, HUSEJN EHID, s.a. ......................................................................... 57 ETVRTI IMAM, ALI SEDAD, s.a ........................................................................... 97 PETI IMAM, MUHAMMED BAKIR, s.a. ................................................................... 127 ESTI IMAM, DAFER SADIK, s.a ......................................................................... 147 SEDMI IMAM, MUSA KAZIM, s.a............................................................................ 176 OSMI IMAM, ALI IBN MUSA AR-RIDA, s.a. ........................................................... 198 DEVETI IMAM, MUHAMMED DEVAD, s.a. .......................................................... 225 DESETI IMAM, ALI HADI, s.a. ................................................................................ 241 JEDANAESTI IMAM, HASAN ASKERI, s.a. ........................................................... 261 DVANAESTI IMAM, MUHAMMED MEHDI, s.a. ...................................................... 283

3

Uvodna rije pisca

Zamisao da napiem i objavim knjigu koja bi se bavila ivotima dvanaest imama Ehli-bejta nosio sam godinama. U meuvremenu sam objavio nekoliko djela autorskih i prijevoda u kojima je bio obraen ivot nekih Imama i te knjige naile su na dobar prijem kod ljubitelja tiva ove vrste. Za to vrijeme sve vie sam razmiljao o sastavljanju knjige koja bi ponudila zaokruene biografije asnih Imama, to je podrazumijevalo da bih se svakako okoristio i s naprijed spomenutim knjigama. Ovo sam smatrao i

svojom vjerskom obavezom. Meutim, za ostvarenje te elje trebalo mi je dovoljno vremena da iitam i obradim obimnu literaturu, a okolnosti mi to dugo nisu doputale. S druge strane, sve to vrijeme ljudi iz razliitih skupina zainteresirani za biografije asnih Imama, mir neka je na sve njih, traili su od mene da napiem jedno openito djelo, zasnovano na vjerodostojnim vrelima, budui da se zaista osjeala potreba za jednom takvom knjigom, pisanom na savremenom perzijskom jeziku, ime bi oni koje ovaj sadraj zanima bili osloboeni tekog zadatka da se obraaju razliitim izvorima, na raznim jezicima. To su, dakle, razlozi koji su dugo vremena drali ivom moju elju da nainim upravo ovakvu knjigu. Uz sve predoeno, posljednjih nekoliko godina drao sam na visokokolskim ustanovama predavanja iz historije islama, ali i ona o ivotopisima asnih Imama, mir neka je na sve njih, te sam u tu svrhu priredio i umnoio nekoliko skripti, ali nije bilo prilike da ih zavrim i uredim te da na temelju njih sainim zasebnu knjigu. Ipak, uoavajui reene potrebe i zanimanja, postepeno sam doraivao i upotpunjavao svoja skripta, uzimajui pritom u obzir mnotvo novih izvora i sve vie irei temu kojom sam se bavio, te sam naposljetku ostvario svoj cilj i, dobrotom Boijom, sainio knjigu koju imate u rukama.

Budui da je ova knjiga namijenjena najirem krugu italaca, nastojalo se zaobii bavljenje izrazito strunim pitanjima, naprimjer, historijom pojave i razvoja razliitih frakcija meu sljedbenicima Ehli-bejta, sloenim teozofskim pitanjima, pitanjima oko kojih postoje razilaenja (to bi zahtijevalo zasebno djelo) i slino, te se na takvo ta ukazivalo tek ondje gdje je to bilo zaista neophodno i pritom je italac, kroz biljeke, upuivan na literaturu i vrela za daljnje istraivanje. Valja napomenuti da sam neposredno i temeljito prouio svu literaturu i vrela navedene u biljekama, a u knjizi su doneseni zato da bi zainteresirani italac i sam mogao da ih uzme u obzir i, u sluaju potrebe, podrobnije obradi i tako stekne dodatne uvide. Takoer, u pogledu vjerodostojnosti historijskih injenica, koristio sam se prvorazrednim i najstarijim vrelima, dakle, izvorima koji su vremenom nastanka najblii odreenom historijskom dogaaju, ali pritom nije zaobiena ni literatura na perzijskom jeziku, posebno djela savremenih autora, te su naroito

4

iskoritena sva zanimljiva zapaanja, novi pristupi i prihvatljivi zakljuci iz te literature. Katkad je u fusnoti skrenuta panja na injenicu da je neki stari prijevod s arapskog na perzijski jezik izuzetno kvalitetan ili koristan, ime se eljela izraziti zahvalnost ranijim sastavljaima ovakvog tiva. U nekim primjerima koriteni su navodi iz savremenih djela, katkada uz male izmjene u prijevodima nekih izraza, ime se opet kanila iskazati svojevrsna zahvalnost autorima.

Na svu sreu, posljednjih godina na perzijskom jeziku napisano je i prireeno mnotvo vrijednih knjiga koje se bave ivotopisima asnih Imama, mir neka je na sve njih, to je svakako korisno i hvale vrijedno. Meutim, svako od tih djela pisano je s posebnim ciljem, sa osobenim pristupom ili se

obraa posebnoj publici. U tom pogledu se knjiga koju imate u rukama razlikuje od ostalih koje se bave slinom tematikom. U ovoj knjizi ivotopisima Imama pristupa se tako to se prvo daje pregled najvanijih dionica u ivotu svakog od njih, zatim se opisuje drutveno i politiko ozraje vremena u kojem je ivio, a potom se razmatra ivotni put svakog od ovih velikana te njegov odnos prema politikim i drutvenim prilikama s kojima se suoavao. Na taj nain u ovoj knjizi donesen je iscrpan prikaz odnosa Imama prema svome vremenu, njegovim prilikama, potrebama i

osobenostima, te naina na koji su vodili svoj dihad i sluili drutvu u posebnim prilikama. Time je ova knjiga na jo jedan nain osobita. Naposljetku, kaimo da je ivotopis svakog Imama obraen, u prosjeku, na pedesetak stranica i, kako bismo izbjegli este tekoe s vietomnim izdanjima, sve biografije sabrane su u jednom svesku, to je svakako uvjetovalo da je knjiga obimom neto vea. Svakako, i pored naeg svekolikog truda, ni ova knjiga nije liena slabosti i nedostataka. A uspjeh je od Allaha i u Njega se uzdamo.

Mehdi Pivaji Qom, Redeb 1414. h.g. / Januar, 1993.

5

PRVI IMAM, ALI ibn EBI TALIB, s.a.

Imam Ali je roen 13. Redeba, trideset godina nakon godine slona,1 unutar same Ka'be. Njegova majka zvala se Fatima bint Esed, a otac Ebu

Talib. ehadet je postigao 21. noi Ramazana 40. godine nakon Hidre, u gradu Kufi. Njegov mezar nalazi se u gradu Nedefu, u Iraku. (Nedef je udaljen nekoliko kilometara od Kufe. Naime, kada je preselio, Hasan i

Husejn, sa skupinom roaka i prijatelja, tajno su ga nou iznijeli iz Kufe i sahranili na tada nepoznatom mjestu. Za njegov kabur e se saznati tek od vremena estog imama Ehli-bejta, Dafera Sadika.) Imam Ali je roen deset godina prije poetka sputanja Objave Poslaniku Muhammedu i u svim bitnim zbivanjima iz historije islama uvijek je bio uz njega. ivio je jo trideset godina nakon Poslanikove smrti. Alijev ivot, koji je trajao 63 godine, moemo podijeliti u sljedeih pet dionica: prva, od roenja do poetka Objave; druga, od poetka Objave do Poslanikovog iseljenja u Medinu; trea, od Hidre do Poslanikove smrti; etvrta, od Poslanikove smrti do poetka njegovog hilafeta; i peta, samo razdoblje njegovog hilafeta. Prvo razdoblje Imamovog ivota bilo je ono do poetka sputanja Objave i ono je trajalo deset godina. Kada je Ali roen, Poslaniku nije bilo vie od trideset godina. Objava mu je poela stizati u etrdesetoj godini, tako da Ali u tom trenutku nije imao vie od deset godina. Znai, ovo posebno osjetljivo razdoblje oblikovanja linosti, odgoja i duhovnog izotravanja proveo je u hazreti Muhammedovoj kui, pod njegovim odgajanjem i staranjem. S tim u vezi islamski historiari biljee sljedee: Jedne godine Mekku pogodi velika oskudica. Ebu Talib, Poslanikov amida, imao je u to vrijeme brojnu porodicu i velike trokove. Hazreti Muhammed predloi Abbasu, svom drugom amidi i jednom od najbogatijih ljudi meu Haimijama, da obojica uzmu u svoju kuu po jedno od Ebu Talibove djece, kako bi umanjili njegove izdatke. Abbas se sloi, pa zajedno mu otioe, iznesoe mu svoj prijedlog, koji ovaj prihvati. Naposljetku, Abbas povede svojoj kui Dafera, a hazreti Muhammed Alija. ivio je u Poslanikovom domu do Objave i bio je prvi koji ju je potvrdio i prihvatio.

2 Kau da je Poslanik islama, nakon to je uzeo sebi

1 Godina slona je godina 570. u kojoj je Abraha krenuo u pohod sa svojom vojskom s

namjerom da srui Ka'bu. Vojska, koja je imala jednog ili vie slonova, bila je unitena od strane jata ptica koje su je zasule kameniima iz zraka. O ovom dogaaju kazuje i kur'anska sura El-Fil. Takoer, to je godina u kojoj je roen Boiji Poslanik Muhammed. 2 Obratiti se na sljedee izvore: Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g,

sv. 2, str. 58; Ibn Hiam, Abdulmelik, Es-Siretun-nebevijje, priredili Mustafa Al-Sika, Ibrahim Abjar i Abdulhafiz ibli, Kairo, Mektebetu Mustafa El-Babi, 1355. h.g, sv. 1, str. 262; Taberi, Muhammed ibn Derir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv. 2, str. 213; Ibn Ebil-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 119.

6

Alija, rekao: Odabrao sam onoga koga je Bog odabrao za mene.1 Budui da je hazreti Muhammed nakon smrti Abdul-Mutaliba odrastao u Ebu Talibovoj

kui i pod njegovim starateljstvom, htio je da odgajanjem jednog njegovog djeteta uzvrati njemu i njegovoj eni Fatimi bint Esed na panji koju su mu poklonili. Za svog halifata, Imam Ali je ukazao na ovo razdoblje svoga

odgoja u hutbi poznatoj kao Kasi'a, rekavi: Znate, zaista je mjesto moje kod Poslanika Boijeg, mir i blagoslovi Boiji neka su s njim i porodicom njegovom, s obzirom na srodstvo blisko i na odnos, sasvim posebno. Kada bijah dijete, uzeo me je u okrilje svoje. Obiavao me je privijati na grudi svoje i stavljati me pored sebe u postelji svojoj, primicati tijelo svoje blizu

moga, te mi omoguavati da miriem miomiris njegov. Obiavao je savakati neto od hrane, pa mi onda to davati, zalogaj po zalogaj... A ja sam ga slijedio poput deveta koje slijedi trag majke svoje. Svaki dan mi je pokazivao, u obliku znamenja, neke od osobina svojih i nareivao mi da ih slijedim.2 Prije nego mu je poela stizati Objava, hazreti Muhammed, mir i blagoslov neka je s njim i njegovim, svake godine bi po jedan mjesec

provodio u ibadetu u peini Hira.3 Ako bi za to vrijeme onuda naiao kakav siromaak, nahranio bi ga, a nakon to bi se navrilo mjesec dana, vraao se kui. U povratku bi prvo svratio u Mesdidul-Haram, sedam ili vie puta tavafio Ka'bu, a onda je odlazio svome domu.

4 Izvjetaji nam kazuju da je

hazreti Muhammed, s obzirom na njegovu snanu naklonost prema Aliju, vodio i njega tokom tih mjesec dana sa sobom u peinu Hira. Kada mu se melek Objave po prvi put spustio, upravo u toj peini, i poastio ga stepenom poslanstva, Ali je bio uz Poslanika. U svojoj, hutbi Kasi'a, u vezi s tim kae: Svake godine odlazio je u osamu u peini Hira, gdje sam ga gledao, a gdje ga niko drugi gledao nije... Kada je Objava sputena njemu, mir i blagoslovi Boiji neka su s njim i s porodicom njegovom, uo sam cviljenje. Tada rekoh: 'O Poslanie Boiji, kakvo je to cviljenje?' A on odgovori: 'To je ejtan koji je izgubio nadu svaku da e mu se robovati! Ti zaista uje ta ja ujem i vidi to ja vidim, osim to ti uistinu nisi vjerovjesnik, ve si zaista pomaga, i ti si, zasigurno, u dobru.'5 Ove rijei se mogu odnositi i na Poslanikov ibadet u Hiri, u razdoblju nakon poetka Objave. Meutim, naprijed izneseni podaci, a i injenica da je Poslanik ibadet na Hiri obavljao uglavnom prije poetka Objave, navode na zakljuak da se one odnose na 1 Ebul-Fered Isfahani, Makatilut-talibin, Nedef, Menuratul-mektebetil-hajderije, str. 15.

2 Staza rjeitosti (Nehdul-belaga), sabrao Es-Sejjid E-erif Er-Radi, prijevod Rusmir

Mahmutehaji i Mehmedalija Hadi, DID, Zagreb, 1994, govor 191, str. 158-159. 3 Hira je ustvari brdo sjeverno od Mekke, a peina Hira nalazi se na njegovim obroncima.

4 Ibn Hiam, Abdulmelik, Es-Siretun-nebevijje, priredili Mustafa Al-Sika, Ibrahim Abjar i

Abdulhafiz ibli, Kairo, Mektebetu Mustafa Al-babi, 1355. h.g, sv. 1, str. 252. 5 Staza rjeitosti (Nehdul-belaga), sabrao Es-Sejjid E-erif Er-Radi, prijevod Rusmir

Mahmutehaji i Mehmedalija Hadi, DID, Zagreb, 1994, govor. 191, str. 159.

7

vrijeme prije poetka Objave. U svakom sluaju, istota Alijevog duha i Poslanikov odgoj uinili su da on jo u djetinjstvu svojim osjetljivim srcem, pronicljivim vidom i uhom koje uje, vidi stvari i uje zvukove koje obini ljudi nisu mogli ni vidjeti, ni uti. Ibn Ebil-Hadid Mu'tezili u svom komentaru Nehdul-belage pie: U knjigama se prenose vjerodostojne predaje da, kada se Dibril prvi put spustio Poslaniku i poastvovao ga stepenom poslanstva, Ali je tada bio uz njega.1 Od Imama Sadika prenosi se da je rekao: Prije Objave Poslaniku islama, Ali je viao u njemu svjetlo poslanstva i sluao glasove meleka. Poslanik islama rekao mu je: 'Da ja nisam peat Boijih poslanika, ti bi bio dostojan poslanstva. Ali, ti si moj povjerenik i nasljednik, prvak povjerenika i predvodnik bogobojaznih.'2 Drugo razdoblje Alijevog ivota je ono od poetka Objave do iseljenja u Medinu. To razdoblje je trajalo trinaest godina, a u Imamovom ivotu obuhvata niz njegovih blistavih napora i velianstvenih djela preduzetih na putu napretka islama, djela kakva se u historiji islama ne mogu dovesti u

vezu ni sa drugim, osim s njim. Prvo to u ovom razdoblju slui na ponos Aliju je njegovo prvenstvo u prihvatanju islama. Odnosno, da kaemo ispravnije, on je uvijek i ispovijedao islam, budui da je od djetinjstva bio monoteist i nikada se nije zaprljao idolopoklonstvom.

3 Tako pod islamom

ovdje podrazumijevamo potpunu istotu od idolopoklonstva, to nije bio sluaj sa ostalim Poslanikovim ashabima. Prvenstvo u prihvatanju islama vrijednost je koju istie Kur'an asni, koji kae da oni koji su prvi prihvatili islam stiu kod Boga posebnu vrijednost: I oni prvi uvijek prvi! Oni e Allahu bliski biti...

4 Posebna panja prema prvenstvu u prihvatanju islama ide

ak dotle da se oni koji su prihvatili vjeru prije osvajanja Mekke i koji su rtvovali svoje ivote i imetke na Boijem putu smatraju boljim od onih koji su vjeru prihvatili nakon muslimanskog osvajanja Mekke i onda uestvovali u dihadu. ta tek onda rei za one koji su postali muslimanima prije Hidre, u prvim godinama pojave islama? Kur'an kae: Nisu jednaki oni meu vama koji su davali priloge prije pobjede i lino se borili oni su na viem stupnju od onih koji su poslije davali priloge i lino se borili, a Allah svima obeava nagradu najljepu.5 Razlog davanja prednosti vjeri muslimana prije oslobaanja Mekke (to se desilo osme godine poslije Hidre) sadrana je u injenici da su oni prihvatili vjeru u vrijeme kada islam na Arabijskom poluostrvu nije dosegao vrhunac moi, kada se sjedite idolopoklonika, dakle Mekka, inila neosvojivom tvravom i kada su sa svih strana njihovim 1 Ibn Ebil-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje,

Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 208. 2 Isto, str. 210.

3 Akhtab Khavarizm, Al-Menakib, Nedef, Al-Matbu'atul-Hajderijje, 1385. h.g, str. 18.

4 Al-Waki'a, 10-11.

5 Al-Hadid, 10.

8

ivotima i imecima prijetile opasnosti. Nakon iseljenja u Medinu i prihvatanja islama od strane Evsa, Hazreda i plemena u okolini Medine, muslimani su postigli napredak i uivali su srazmjernu sigurnost, te su ak u mnogim oruanim sukobima izvojevali pobjede. Ali, opasnost jo nije bila posve otklonjena. Prema tome, budui da je prihvatanje islama i rtvovanje ivota i imetka u ovakvim uvjetima osobita vrijednost, zasigurno je to na samom poetku Poslanikovog pozivanja, u vrijeme kada nije bilo druge snage, osim Kurejija idolopoklonika, jo vee i znaajnije. Stoga se meu Poslanikovim drugovima prolost u islamu smatrala vanim razlogom za ponos. Otud nam je jasna Alijeva vrijednost zbog njegovog prvenstva u

prihvatanju islama.

U islamskim vrelima navedeno je toliko dokaza i svjedoanstava da je upravo on prvi prihvatio islam, da bi nabrajanje svih njih nadmailo opseg ove knjige. Prije svega, sam Poslanik je izriito kazao da je Ali prvi musliman, te je pred skupinom svojih drugova izjavio: Prvi koji e se na Danu sudnjem sresti sa mnom na Havdu (Kevseru) bit e prvi meu vama u islamu, Ali ibn Ebi Talib.1 Uenjaci i muhadisi prenose: Hazreti Muhammed je postao Boijim poslanikom u ponedjeljak, a sutradan, u utorak, Ali je obavio za njim namaz.

2 U svojoj u hutbi Kasi'a kae: Tada islam nije bio

prisutan ni u jednoj kui, do u kui Poslanika Boijeg, mir i blagoslovi Boiji neka su s njim i porodicom njegovom, i Hatide. Bio sam trei poslije njih dvoje. Gledao sam svjetlost Objave i Poruke i udisao sam miris

vjerovjesnitva.3 Na drugom mjestu, svoje prolosti u islamu se ovako sjea: Boe moj, prvi sam koji je usmjeren i koji je uo i odazvao se. Niko mi nije prethodio u molitvi, osim Poslanika Boijeg, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove!4 Takoer je rekao: Ja sam rob Boiji, brat Poslanika Njegovog i najiskreniji sam u vjeri. Tako neto ne moe tvrditi niko nakon mene, osim teki laljivac. Osam godina prije drugih ljudi obavljao sam s Poslanikom namaz.5 'Ufif ibn Qays Kindi kae: U doba dahilijeta bavio sam se trgovinom mirisima. Na jednom od svojih putovanja dooh u Mekku i smjestih se kod Abbasa, tada jednog od najveih mekkanskih trgovaca. Sjedio sam s njim jednoga dana u Mesdidul-haramu, kada u trenutku dok je 1 Ibn Abdulber, Al-Isti'ab fi ma'rifetil-ashab, prvo izdanje, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-arabi,

1328. h.g, sv. 3, str. 28. 2 Ibn Ebil-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje,

Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabi, 1378. h.g, sv.13, str. 119. 3 Staza rjeitosti (Nehdul-belaga), sabrao Es-Sejjid E-erif Er-Radi, prijevod Rusmir

Mahmutehaji i Mehmedalija Hadi, DID, Zagreb, 1994, govor. 191, str.159. 4 Isto, govor 130, str.113.

5 Taberi, Muhammed ibn Derir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv.

2, str. 312; Ibn Asir, Al-Kamil fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 57; Al-

Mustedrak 'alas-sahihejn, priredio Abdurrahman Al-Mar'ai, prvo izdanje, Bejrut, Darul-ma'rifet, 1406. h.g, sv. 3, str. 112.

9

Sunce bilo u zenitu tu ue mladi ije je lice sjalo poput punog Mjeseca. Pogleda u nebo, a onda se okrenu prema Ka'bi i poe obavljati namaz. Uskoro mu prie deki prijatnog lica i stade s njegove desne strane. Onda doe i neka pokrivena ena i stade iza njih dvojice, pa su njih troje zajedno obavljali namaz, inili ruku i padali na seddu. Zaudi me ovaj prizor (da u sreditu idolopoklonstva tri osobe obavljaju molitvu drugaije od obiaja idolopoklonika), pa se okrenuh Abbasu i rekoh: 'Zaudna stvar!' I on ovo ponovi, pa dodade: 'Poznaje li ovo troje?' 'Ne!', rekoh, a on kaza: 'Onaj to je doao prvi i stoji ispred ono dvoje je moj brati Muhammed ibn Abdullah. Onaj drugi je moj drugi brati, Ali ibn Ebi Talib, a trea osoba je Muhammedova ena. On tvrdi da je njegova vjera objavljena od Boga. Trenutno tu vjeru ne slijedi niko, osim njih troje.1 Ovo svjedoenje jasno ukazuje na injenicu da u poecima Poslanikovog pozivanja u islam, pored njegove ene Hatide, samo je Ali jo bio musliman. Poslanik islama se tri godine uzdravao od javnog propovijedanja islama. U vjeru je pozivao samo one za koje bi kroz line doticaje procijenio da bi je mogli prihvatiti. Nakon tri godine spustio mu se melek Objave i prenio mu

Boije nareenje da u vjeru pone pozivati svoje blinje i rodbinu. Boije nareenje glasilo je ovako: I opominji rodbinu svoju najbliu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede! A ako te ne budu posluali, ti reci: Ja nemam nita s tim to vi radite.2 Razlog zato je pozivanje rodbine izabrano za poetak javnog poziva je u procjeni da ukoliko jedan vjerski voa ne bude imao pristalica meu svojim blinjim, njegov poziv nikad nee imati odjeka meu drugim ljudima. Stoga je Poslanik naloio Aliju da okupi na ruku etrdeset i pet uglednika meu Haimijama i pripremi hranu od mesa i mlijeka. Svi pozvani su se okupili u zakazano vrijeme. Nakon to su jeli, Ebu Leheb, Poslanikov amida, pokvario je druenje svojim neprilinim obraanjem i nije bilo umjesno govoriti o predvienoj temi, te se tako skup raziao bez ikakvog uinka. Nakon to su jeli i popili mlijeko, gosti su napustili Poslanikovu kuu. On je odluio da sutra ponovo priredi ruak i da ih opet pozove sve, osim Ebu Leheba. Ponovo je Ali po njegovom nalogu

pripremio hranu i mlijeko i pozvao ugledne Haimije da dou. Nakon objeda, Poslanik je ovako zapoeo svoje obraanje: Niko od ljudi svojim blinjima nije donio neto bolje od onoga to ja donosim vama. Donio sam vam dobro Ovog i Budueg svijeta. Svevinji mi je naredio da vas pozovem u tevhid i da slijedite Njegovu poslanicu. Ko e me od vas na tom putu pomoi, kako bi 1 Pogledati sljedee izvore: Ibn Ebil-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-

Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 226; Taberi, Muhammed ibn Derir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv. 2, str. 212; Ibn Ebil-Hadid u spomenutoj knjizi ovo sjeanje prenosi i od Abdullaha ibn Mesuda, koji je takoer prilikom jedne posjete Mekki bio svjedokom ovakvog prizora. 2 A-u'ara, 214-216.

10

bio moj brat, pomaga i moj namjesnik meu vama? Rekao je to, a onda na trenutak zautio kako bi vidio ko e od prisutnih odgovoriti potvrdno. U tim trenucima vladala je potpuna tiina pomijeana s uenjem. Svi su sjedili oborenih glava, zadubljeni u misli. Odjednom tiinu prekide Ali, kojem tada nije bilo vie od petnaest godina. Ustade, okrenu se ka Poslaniku i ree: O Poslanie Boiji, ja u te podrati na tom putu! Onda prui svoju ruku Poslaniku kako bi time izrazio svoju vjernost. Poslanik mu tada naredi da

sjedne, pa opet ponovi ono to je prije rekao. Ponovo se die Ali i izrazi svoju spremnost. Poslanik mu opet ree da sjedne, pa jo jednom ponovi svoj poziv. I ovaj put se ne die niko, osim Alija. Tada mu Poslanik prui ruku i pred prvacima Haimija izree svoje historijske rijei: O roaci moji, Ali je moj brat, pomaga i moj namjesnik meu vama!1 Tako je odreen prvi opunomoenik posljednjeg Boijeg poslanika na samom poetku poslanstva, u vrijeme kada je njegovu vjeru prihvatao tek neznatan broj ljudi. Iz injenice da je istoga dana obznanio svoje poslanstvo i Alijev imamet, nazvavi ga svojim pomagaem i namjesnikom, moemo jasno shvatiti stepen i vanost imameta u islamu. Vidimo da su ova dva poloaja meusobno nerazdvojiva, te je imamet uvijek upotpunitelj programa poslanstva.

Trinaeste godine od poetka Objave, u noi 13. Zul-hidde, na Akabi se desila druga prisega izmeu Poslanika islama i stanovnika Jesriba. Oni su ga tad pozvali sebi i obeali mu podrku i zatitu. Otada su muslimani postepeno poeli naputati Mekku i iseljavati u Jesrib. Poglavari Kurejija saznali su da je Jesrib postao novo uporite islamskog poziva i osjeali su zebnju zbog toga. Bojali su se da e se Poslanik nastojati osvetiti nakon svih muka i progona koje su provodili nad njim i njegovim pristalicama. Ako se i ne

odlui na otvoreni rat, moe ugroziti njihov trgovaki put ka amu, koji je prolazio pored Jesriba. Suoeni s tom opasnou, sazvali su krajem mjeseca Safera, 14. godine po poetku Objave, darun-nedve (skuptinu mekkanskih prvaka) da bi iznali rjeenje za ovu smetnju. Na tom vijeu neki od prisutnih su predloili da se Poslanika protjera ili zatvori, ali takav prijedlog bi odbijen. Naposljetku odluie da ga ubiju. To ni u kom sluaju nije bilo jednostavno izvesti, budui da Haimije to ne bi mirno primili i sigurno je da bi traili provoenje krvne osvetu. Stoga zakljuie da se iz svakog plemena odabere po jedan mladi, pa da onda oni nou zajedno upadnu u hazreti Muhammedovu kuu i sasijeku ga u postelji. Tako ubica nee biti samo jedna osoba, a Haimije nee moi provesti krvnu osvetu, budui da se ne bi mogli sukobiti sa svim plemenima. Morali bi se zdovoljiti rjeenjem da im bude samo plaena krvarina. Za izvedbu svoga plana Kurejije su odredile prvu 1 Pogledati sljedee izvore: Taberi, Muhammed ibn Derir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut,

Darul-kamusil-hadis, sv. 2, str. 217; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399.

h.g, sv. 2, str. 63; Ibn Ebil-Hadid , erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 13, str. 211.

11

no mjeseca Rebiul-evvela. Svevinji e kasnije u Kur'anu navesti sve tri ideje koje su predloene: I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah

ih je ometao, jer Allah to najbolje umije.1 Nakon te odluke Kurejija, melek

Objave obavijestio je Poslanika o njihovom mranom planu i prenio mu Boiju naredbu da napusti Mekku i ode u Jesrib. Kako bi osujetio dumanski plan i napustio grad, bilo je neizbjeno da se poslui varkom. Stoga je trebalo da hrabra i odana osoba naveer legne u njegovu postelju, da zavara skupinu koja ga je trebala ubiti. Oni e drati pod nadzorom njegovu kuu i misliti kako je Poslanik jo u njoj, dok e se on izvlaiti iz grada i kretati putem ka Jesribu. Takva osoba nije mogao biti niko drugi, osim Ali. Stoga mu je

izloio plan kurejijskih prvaka i rekao mu: Veeras lezi u moju postelju i pokrij se onim zelenim ogrtaem kojim se ja obino pokrivam, kako bi oni pomislili da sam jo uvijek tu. Ali je postupio tako, a kurejijski odabranici opkolili su kuu, pa su pred zoru sa isukanim sabljama upali unutra. S obzirom na okolnost da su svoj plan dotada smatrali sigurnim i bez greke, vidjevi Alija napadai se razoarae i rasreni ga upitae: Gdje je Muhammed?, a on im odgovori: Zar ste ga meni povjerili na uvanje, pa sada traite da vam ga vratim?! Htjeli ste da uinite ono zbog ega je morao napustiti svoj dom! Oni tada navalie na Alija i, kako Taberi navodi, stadoe ga zlostavljati. Odveli su ga u Mesdidul-haram, ali ga, nakon ispitivanja, pustie i uputie se ka Medini u potjeru za Poslanikom, koji je ve bio sakriven u peini Sevr.2 Kur'an asni je ovjekovjeio ovu golemu Alijevu odanost, te ga je u asnom ajetu predstavio kao onog ko se rtvuje na Boijem putu: Ima ljudi koji se rtvuju da bi Allaha umilostivili a Allah je milostiv robovima svojim.

3 Tumai kau da je ovaj ajet objavljen povodom

Alijeve odanosti u spomenutoj noi, lejletul-mabit.4 Kad se, po Omerovom nalogu, sabralo vijee od est lanova radi izbora novog halife, sam Ali im je ukazao na ovu svoju golemu odliku, pa je rekao: Tako vam Boga, da li je neko drugi, osim mene, one opasne noi, kada se Poslanik sklonio u peinu Sevr, legao u njegovu postelju i tako ga zatitio od nesree? Svi odgovorie: To nije bio niko drugi, do ti! 1 Al-Anfal, 30.

2 Obratiti se sljedeim vrelima: Ibn Hiam, Abdul-Melik, Es-Siratun-nebevijje, priredili

Mustafa As-Sika, Ibrahim Abjari i Abdulhafiz ibli, Kairo, Mektebu Mustafa Al-Babi Halebi, 1355. h.g, sv. 2, str. 124-128; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399.

h.g, sv. 2, str. 102; Muhammed ibn Sa'd, Al-Tabekatul-kubra, Bejrut, Darus-sadr, sv. 1, str.

228; ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 30. 3 Al Bakara, 207.

4 Pogledati sljedea vrela: Ibn Ebil-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-

Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 262; Mozafer, Mohammed Hasan, Dalailus-sidk, Kom, Mektebetu basireti, sv. 2, str. 80.

12

Bratstvo je jedno od naela islamskog nauka. Poslanik islama je na razliite naine nastojao uspostaviti i uvrstiti takve veze. Tako je, nakon dolaska u Medinu, odluio uspostaviti pobratimstvo izmeu muslimana muhadira i ensarija. Stoga se jednom prilikom ovako obratio muslimanima: Bratimite se na Boijem putu! Muslimani su onda jedan drugome pruali ruke i tako se bratimili. Time su jedinstvo i solidarnost meu njima dodatno osnaeni. Naravno, pritom se gledalo da meu ljudima koji se bratime postoji slinost u pogledu njihovog karaktera, vjere i linih kvaliteta. Uzmemo li u obzir ko se s kim pobratimio, bit e jasno da se potovalo ovo naelo. Nakon to je svakome od prisutnih odredio pobratima, ostao je samo Ali bez pobratima. On, sa suzama u oima, ree Poslaniku: Mene nisi jo ni sa kim bratimio. Poslanik mu na to ree: Ti si moj brat na obadva svijeta!,1 a onda se s njim pobratimi.

2 Ovim je jasno pokazano u kojoj je mjeri Ali bio

blizak Poslaniku Boijem i, samim tim, istaknuta njegova prednost i veliina. Alijev ivot, od Hidre do Poslanikove smrti, obilovao je burnim dogaajima, a njegova ogromna odanost Muhammedu pokazala se naroito na bojnom polju. Poslanik islama je nakon iseljenja u Medinu vodio dvadeset

i sedam bojeva sa muricima, idovima i pobunjenicima. Ali je uestvovao u dvadeset i est tih bitaka.3 Izostao je samo iz bitke na Tebuku, i to zbog posebnih uvjeta koji su u tom trenutku vladali. Naime, postojala je opravdana

bojazan da e munafici u Poslanikovom odsustvu napraviti kakvu smutnju u sjeditu islamske vlasti, te je Ali zato, po Poslanikovom nareenju ostao u Medini. Budui da bi razmatranje svih tih bitaka nadilazilo predvieni opseg ove knjige, ovdje emo se, ilustracije radi, osvrnuti tek na etiri najvee bitke voene za Poslanikovog ivota. Znamo da je Bitka na Bedru, koja se dogodila 2. godine nakon Hidre, predstavljala prvi otvoreni oruani sukob izmeu muslimana i murika. Zato je za obje strane pobjeda bila od ogromne vanosti. Poslanik islama je saznao da se veliki kurejijski karavan pod vodstvom Ebu Sufjana, starog neprijatelja islama, vraa iz ama u Mekku. S obzirom na injenicu da je karavan trebao proi pokraj Medine, Poslanik islama je sa 313 muhadira i ensarija krenuo na Bedr, mjesto kuda je karavan morao proi, kako bi ga zaplijenio. Cilj ovog Poslanikovog manevra bio je staviti Kurejijama do znanja da se njihov trgovaki put nalazi na dohvatu islamskih snaga, te e, nastave li sprjeavati irenje islama i guiti slobode muslimana, glavni tok njihovog privrednog ivota biti prekinut od strane muslimanske vojske. S druge strane, saznavi za 1 Al-Hakim Niaburi, Al-Mustedrek alas-sahihajn, priredio Abdurrahman Al-Merai,

Bejrut, darul-marifet, 1406, sv. 3, str. 14. 2 Ibn Abdulber, Al-Isti'ab fi ma'rifetil-ashab, Bejrut, Daru ihjait-turasil-arabi, 1328, sv. 3,

str. 35. 3 Ovdje se koristi termin gazva, koji oznaava bojeve u kojima je uestovao Poslanik islama

lino.

13

pokret muslimana, Ebu Sufjan je poveo karavan sporednim putem uz obalu

Crvenog mora, brzo se tako udaljivi od opasnosti, a istovremeno je zatraio pomo od kurejijskih poglavara u Mekki. Na njegov poziv, 950 ili 1000 njihovih ratnika zaputilo se ka Medini. Tako se 17. dana mjeseca Ramazana

ova skupina nala nasuprot muslimana, pri emu su murike snage bile trostruko brojnije. Prije poetka borbe, trojica kurejijskih junaka, Utba (otac Hind, Ebu Sufjanove ene), njegov stariji brat ejba, i njegov sin Velid, izali su na bojno polje i zatraili da im neko izae na dvoboj. To uinie trojica ensarijskih ratnika, ali Kurejije odbie da se bore protiv njih. Rekoe: O Muhammede, poalji nam ljude iz naeg plemena, one koji su nam jednaki! Tad Poslanik naredi Ubejdi ibn Harisu ibn Abdul-Mutalibu, Hamzi ibn

Abdul-Mutalibu i Aliju da im se suprotstave. Ova trojica hrabrih mudahida izaoe na bojno polje i predstavie se svojim protivnicima. Ovi ih prihvatie kao valjane oponente, i rekoe: Oni su nam ravni! Tako je Hamza podijelio mejdan sa ejbom, Ubejda sa Utbom, a Ali, koji je bio najmlai, sa Velidom, Muavijinim daidom. Ali i Hamza brzo pogubie svoje protivnike, dok je borba izmeu Ubejde i Utbe potrajala. Ali i Hamza tad priskoie u pomo Ubejdi i sasjekoe Utbu.1 Kasnije, u jednom od svojih pisama Muaviji, Ali je ukazao na ovaj dogaaj rijeima: Jo imam sablju kojom sam otpremio djeda tvog, daidu tvog i brata tvog na jedno te isto mjesto.2 Nakon pobjede tri velika islamska junaka, to imade poguban uinak na moral murike vojske, otpoe opi sukob, koji se zavri tekim porazom murika. Pored brojnih poginulih, ak ih je sedamdeset bilo i zarobljeno. Polovina od ukupnog broja ubijenih murikih boraca pali su od Alijeve sablje. ejh Mufid poimenino nabraja tridesetestoricu, te pie: Svi muslimanski izvjestioci bez razilaenja biljee da je nabrojane lino pogubio Ali ibn Ebu Talib, dok oko ostalih postoji razilaenje u pogledu prcjene da li ih je ubio Ali ili neko od ostalih boraca.3 Moral Kurejija je bio teko naruen porazom u Bici na Bedru, pa su se odluili osvetiti napadom na Medinu velikom i dobro opremljenom vojskom. Poslanikovi obavjetajni izvori upozorili su ga o ovoj namjeri Kurejija, zbog ega je sazvao vojno vijee da odlui kako se najbolje suprotstaviti neprijatelju. Neki su smatrali da je bolje da muslimanska vojska izae iz Medine i suprotstavi se izvan grada. Poslanik se, tako, sa hiljadu ljudi zaputi

ka brdu Uhud, sjeverno od grada. Usput se tristo ljudi, pristalica poznatog

munafika Abdullaha ibn Ubejja, na njegov nagovor, vratilo natrag u Medinu,

tako da su se muslimanske snage svele na sedam stotina ljudi. Ujutro 7. 1 Pogledati sljedee izvore: Ibn Hiam, Abdul-Melik, Es-siratun-nebevijje, priredili Mustafa

As-Sika, Ibrahim Abjari i Abdulhafiz ibli, Kairo, Mektebu Mustafa Al-babi Halebi, 1355. h.g, sv.2, str. 277; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 125. 2 Nehdul-belaga, 64. pismo.

3 ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 39.

14

evala 3. godine po Hidri dvije vojske su stale jedna naspram druge ispod brda Uhud. Prije poetka borbe, Poslanik islama je osmotrio bojite i uoio da postoji jedan prolaz koji bi neprijatelj mogao iskoristiti da s lea napadne muslimane. Stoga je na oblinju uzvisinu postavio zapovjednika Abdullaha ibn Dubejra da sa pedeset strijelaca nadzire ovaj prolaz i sprijei mogui pokuaj neprijatelja da se tuda probije. Naredio je da poloaj nipoto ne naputaju, bilo da muslimani budu pobjeivali ili ne. S druge strane, u tadanjim ratovima bajraktar je imao izuzetno vanu ulogu, te je zastava tako uvijek povjeravana hrabrim i sposobnim ratnicima. Istrajnost i postojanost

bajraktara i vihorenje zastave na bojnom polju davali su snage i poleta

ratnicima, dok bi pogibija bajraktara i zarobljavanje zastave obavezno

poljuljalo moral. Upravo zato bi se prije poetka borbe, kako bi se sprijeio pad morala, odredila nekolicina najhrabrijih boraca da budu bajraktari. I u

ovoj bici Kurejije su tako postupili, te su za bajraktare odredili ljude iz plemena Benu Abdu-Dar, poznatog po svojoj hrabrosti. Meutim, odmah po poetku bitke, Alijeva snana ruka posjekla je nekoliko njihovih bajraktara jednog za drugim. Njihove pogibije su uzdrmale i poljuljale moral kurejijske vojske, te njihovi borci poee bjeati. Od Imama Sadika se prenosi da je rekao: Murika vojska u Bici na Uhudu imala je devetoricu bajraktara. Sve ih je svojom rukom posjekao Ali. Ibn Asir, takoer, kae: Ali je bio taj koji je posjekao bajraktare Kurejija.1 Kako prenosi ejh Suduk, on je ukazao i na ovo prilikom zasjedanja vijea estorice radi izbora novog halife poslije Omerove smrti. Rekao je: Tako vam Boga, ima li meu vama ikoga, osim mene, ko je u Bici na Uhudu pogubio devetoricu bajraktara Abdu-Dara?! A onda je dodao: Nakon pogibije ove devetorice, na mejdan je stupio njihov rob zvani Sevab, ovjek divovskog rasta. Dok mu je na usta izbijala pjena, a oi mu bijahu krvave, ree: 'Za osvetu svojih gospodara neu ubiti nikog drugog, doli Muhammeda!' Vi se pokolebaste vidjevi ga, ali ja mu izaoh na mejdan. Izmjenjivali smo udarce, dok ga ne udarih tako da ga raspolutih. Svi lanovi vijea potvrdie ove Alijeve rijei. Tako se kurejijska vojska nala u rasulu. Vidjevi to, ljudi Abdullaha ibn Dubejra, koji uvae prolaz, htjedoe napustiti poloaj kako bi se i oni domogli plijena. On ih podsjeti na Poslanikovu izriitu naredbu, ali to na njih nije uticalo, pa se njih vie od etrdesetorice spustie s brda i stadoe sakupljati plijen. Tako je Abdullah ibn Dubejr ostao s manje od desetorice ljudi. Kad to opazi Halid ibn Velid, koji je sa skupinom konjanika ekao u zasjedi, napade, pa poto ih sve pobi, navali s lea na muslimane. Taj napad, zajedno s ponovnim podizanjem njihove zastave, koju je podigla jedna od ena imena Amra bint Alkame, dade podstreka kurejijskim borcima da se vrate na bojno polje. Tako se stanje na bojitu odjednom promijeni. Muslimanski bojni poredak se 1 Isto, str. 45.

15

poremeti, njihovi redovi se rasturie, nestade veze izmeu zapovjednika i boraca i muslimani tako pretrpjee poraz. Oko sedamdeset islamskih mudahida, meu njima i Hamza ibn Abdul-Mutalib i Musab ibn Omejr, jedan od bajraktara muslimanske vojske, postali su ehidima. S druge strane, budui da je neprijatelj bojitem pronio vijest o Poslanikovoj pogibiji, moral mnogih muslimana bio je poljuljan. Pod dodatnim pritiskom murike vojske, veina muslimana se poe povlaiti i vojska se raspri. Na bojitu ne ostade niko, osim male skupine onih koji su branili Poslanika. Bili su to

sudbonosni i presudni trenuci po dalju historiju islama. Ibn Asir u svojoj

Historiji pie: Poslanik islama je uoio skupinu murika koji su se spremali da ih napadnu. Naredio je Aliju da navali na njih, pa on, pogubivi nekolicinu, izazva paniku meu njima. Onda uoi i drugu skupinu, pa mu opet naredi da navali. On ih opet poubija i rasturi. Tad melek objave kaza

Poslaniku: 'Ovo to je Ali pokazao jeste krajnja odanost.', a Poslanik ree: 'On je od mene, i ja sam od njega.' Tad sa nebesa ue glas koji kaza: La seyfe illa zulfiqar ve la feta illa Ali (Nema sablje kao to je Zulfikar, nema viteza kao to je Ali!)1 Ibn Ebul-Hadid pie: U trenucima kad su veina Poslanikovih drugova bjeali, razliite skupine neprijatelja svom silinom navalie na njega. Tako ga napadoe skupine iz plemena Benu Kenane i Benu Abdu-Menat, meu kojima je bilo nekoliko istaknutih boraca. Poslanik tad ree Aliju: 'Napadni ih!' On pjeice navali na skupinu od pedeset ljudi i raspri ih. Nekoliko puta su se ponovo okupljali i navaljivali, ali je on svaki put zaustavljao njihov napad. Tom prilikom Ali je pogubio njih etrnaest, etvoricu uvenih boraca i jo desetoricu drugih ija imena historija ne biljei. Dibril tad kaza Poslaniku Boijem: 'Zaista ti Ali pomae. ak su i meleci zadivljeni njime!' Poslanik odgovori: 'Kako i ne bi bilo tako, jer on je

od mene, a ja sam od njega!', a Dibril kaza: 'I ja sam od vas!' Tada se s nebesa zau glas koji vie puta ponovi: La seyfe illa zulfiqar ve la feta illa Ali, ali nije se moglo vidjeti ko to govori. Pitali su Poslanika, pa on ree: 'Bio je to Dibril!'2 Bitka Ahzab, kako joj i samo ime kae, bila je bitka u kojoj su se razliita plemena neprijatelja islama, predvoena Kurejijama, udruila kako bi ga jednom i zauvijek unitili. Neki historiari piu da su snage nevjernika u ovoj bici brojale vie od deset hiljada dobro opremljenih ljudi, dok muslimana nije bilo vie od tri hiljade. Kada Poslaniku doe vijest o namjeri Kurejija, on sazva vojno vijee. Na njemu Selman predloi da se oko osjetljivih dijelova Medine iskopa jarak (hendek), koji e sprijeiti prolazak neprijatelja. Ovaj 1 Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 154.

2 Ibn Ebil-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje,

Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 14, str. 253. Havarizmi, takoer, u knjizi Al-Menakib, na stranici 223, prenosi da je Ali, mir neka je na nj, podsjetio lanove ure na ovaj dogaaj.

16

prijedlog bi usvojen i u nekoliko narednih dana, uz velik trud i napor, jarak bi

iskopan. Bio je toliko irok da ga neprijateljski konjanici nisu mogli preskoiti i dovoljno dubok da onaj ko bi upao u njega nije mogao lahko izai. Snana nevjernika vojska, potpomognuta idovima, stigla je ispred grada. Mislili su kako e se, kao i dosada, s muslimanima suoiti negdje van Medine, ali ovaj put tamo im nije bilo ni traga. Neprijatelj je tako nastavio

napredovati dok nije doao do pred sami grad. Tad opazie irok i dubok jarak, to ih veoma zaudi s obzirom na okolnost da kopanje jarkova nije dotada provoeno u ratovima meu Arapima. Tako su bili prinueni opkoliti grad do jarka. Prema nekim izvorima, opsada je trajala mjesec dana. Kad god

bi neprijateljski borci pokuali prei preko jarka, naili bi na estok otpor muslimana koji su ekali iza svojih odbrambenih zaklona. Islamska vojska je na svaki napad odgovarala strijelama i kamenjem. Ispaljivanje strijela s obje

strane trajalo je danonono, ali nijedna strana nije mogla ostvariti pobjedu. S druge strane, opsada Medine izvedena od ovako velike vojske oslabila je

moral mnogih meu muslimanima, a dodatno teko im je padalo to to je idovsko pleme Benu Kurejza prekrilo ugovor i stavilo se na stranu idolopoklonika, obeavi im da e, dok murici budu prelazili jarak, i oni navaliti na muslimane.

Kur'an asni odlino prikazuje teko i po muslimane opasno stanje prilikom ove opsade, i u suri Al-Ahzab kae: O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske dole, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali, i vojske koje vi niste vidjeli a Allah dobro zna ta vi radite kad su vam dole i odozgo i odozdo, i kad su oi vae bile uprte jedino u neprijatelja, a dua dola do grkljana, i kad ste o Allahu svata pomiljali tad su vjernici bili u iskuenje stavljeni i ne mogu biti gore uznemireni. Kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obeavali!, kad su neki meu njima rekli: O stanovnici Jesriba, ovdje vam nema stanka, zato se vratite!, a drugi meu njima su traili doputenje od Vjerovjesnika i govorili: Kue nae su nezatiene! a nisu bile nezatiene, ve su oni htjeli da se izvuku. A da su im sa raznih strana prodrli i da su potom od njih zatraili da opet postanu mnogoboci, oni bi to, ne dvoumei se mnogo oko toga, brzo uinili, a bili su se jo prije Allahu obavezali da nee uzmicati a za Allahu datu obavezu e se odgovarati.

1 Ali, usprkos tekim prilikama muslimana, jarak je

predstavljao prepreku koju saveznici nisu uspijevali prei, a produenje takvih prilika sve im je tee padalo. Naime, svakim danom postajalo je sve hladnije a, s druge strane, budui da je hrana za borce i ivotinje koju su ponijeli bila predviena za kratku bitku, poput bitaka na Bedru i Uhudu, nedostatak hrane inio je da borbeni moral i spremnost na rat sve vie slabe, 1 Al-Ahzab, 9-15.

17

javljao se umor i pad raspoloenja. Stoga predvodnici njihove vojske nisu vidjeli drugog izlaza nego poslati svoje najbolje i najvjetije borce da pokuaju prei jarak i tako ovaj sukob izvedu iz orsokaka. Tako su petorica najistaknutijih boraca u redovima saveznika na konjima dojahali do jarka i

uspjeli ga na najuem mjestu preskoiti. Onda su stali izazivati muslimane da im izau na mejdan. Jedan od tih ratnika bio je poznati arapski junak Amr ibn Abdu-Vedd, koga se smatralo najsnanijim i najhrabrijim meu Arapima. Za njega se govorilo da vrijedi koliko hiljadu drugih ljudi, budui da je svojevremeno na Jelilu sam savladao veliku skupinu neprijatelja, pa je bio

poznat i kao Lav s Jelila. Amr je uestvovao i u Bici na Bedru i tom prilikom je ranjen, te je zato odsustvovao iz Bitke na Uhudu. Stoga je u Bici na

Hendeku na svaki nain htio skrenuti panju na svoje prisustvo. Poto je preao jarak, Amr stade dozivati: Ima li meu vama ratnika?! Niko od muslimana mu se nije odazvao, to njega dodatno ohrabri, pa poe vrijeati vjerovanje muslimana, govorei: Kaete da vai poginuli idu u Dennet, a nai mrtvi u Dehennem; pa zar meu vama nema nikoga ko bi da ga poaljem u Dennet, ili da on mene otpremi u Dehennem! Onda stade recitovati ratnike stihove i uzviknu: Toliko vas dozivah i traih meu vama ratnika da ostadoh bez glasa! Amrovo stalno dozivanje unijelo je u srca muslimana nemir i strah, tako da su kao ukopani stajali na svojim mjestima i

niko ne pokaza elju da mu se suprotstavi. Kad god bi Amr ponovio svoj poziv, samo se Ali dizao i traio od Poslanika doputenje da izae na mejdan Amru, ali Poslanik se s tim nije slagao. To se ponovi tri puta, a kad je Ali

posljednji put zatraio doputenje, Poslanik mu ree: Ono je Amr ibn Abdu-Vedd, na ta Ali odgovori: A ja sam Ali!1 Naposljetku se Poslanik sloi, dade mu svoju sablju, stavi mu svoj turban na glavu i proui dovu za njega. Ali se tada zaputi na mejdan, a Poslanik islama ree: itav islam naao se nasuprot itavog kufra!2 Ta izjava jasno ukazuje da je pobjeda u ovom dvoboju znaila ili pobjedu imana nad kufrom, ili pobjedu kufra nad imanom. Radilo se o sudbonosnom okraju koji je trebao odrediti budunost islama i mnogobotva. Ali se zaputi ka Amru pjeice, a kad mu se priblii, ree: Zavjetovao si se samome sebi da e Kurejiji udovoljiti jednu od tri stvari ukoliko neto od tebe zatrai. Jesam!, odgovori Amr, pa Ali kaza: Prvo to traim od tebe jeste da prihvati islam. Proi se te elje, odgovori Amr. Onda mu Ali ree: Proi se rata i idi odavde, a ostavi drugima da svode raune sa Muhammedom. Ako je on na Istini, bit e najsretniji ovjek, a ako nije, tvoja elja e biti ostvarena a da pritom i ne uestvuje u borbi. Amr na to odgovori: Kurejijske ene nikad nee priati da se to desilo! 1 Ibn Ebul-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo

izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 13, str. 248. 2 Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 20, str.

215.

18

Zavjetovao sam se da kosu neu namazati uljem dok se ne osvetim Muhammedu! Onda mu Ali ree: Tad sjai s konja i borimo se! Amr ree: Nisam ni pomislio da bi jedan Arap mogao to od mene zatraiti! Ne elim te pogubiti, jer tvoj otac je bio moj prijatelj. Vrati se, premlad si! Ali, ja elim tebe pogubiti!, odgovori mu Ali. Te Alijeve rijei rasrdie Amra, pa on oholo sjaha s konja i navali na njega. Dvojica protivnika uhvatie se u kotac i zapoe ogorena borba. Amr iskoristi pogodan trenutak da zada Aliju estok udarac, Ali svojim titom odbi taj udarac, ali se tit raspoluti i Ali bi ranjen u glavu. Istog trenutka Ali uzvrati Amru estokim udarcem, pa se Amr svali na zemlju. Praina koja se digla smetala je posmatraima da vide ishod borbe. Odjednom se zaue Alijevi tekbiri. Iz muslimanskog tabora podigoe se usklici radosti i svima bi jasno da je Ali pogubio velikog arapskog junaka.

1

Amrova pogibija imala je za posljedicu da su se ostala etvorica ratnika, koji su bili preli jarak i ekali ishod dvoboja, sada dali u bijeg. Trojica su uspjela ponovo preskoiti hendek i vratiti se svojoj vojsci, ali jedan od njih, Nevfel, bjeei pade s konja u jarak. Ali uskoi u jarak pa smaknu i Nevfela. Izgubivi i ovog svog junaka, vojsci saveznika poljulja se samopouzdanje i posve izgubie nadu da bi mogli prodrijeti u grad. Pripadnici razliitih plemena poee se dogovarati o povlaenju i povratku u svoja boravita. Posljednji udarac zadao im je Gospodar svjetova snanim, olujnim vjetrom, tako da se naposljetku, posve obeshrabreni, odluie na povratak svojim kuama.2 Poslanik islama, povodom velike Alijeve pobjede na taj dan, rekao je: Kad bi se ovo tvoje djelo uporedilo sa svim dobrim djelima moga ummeta, prevagnulo bi nad njima. Jer, Amrovim pogubljenjem nije ostala

murika kua a da je nije snaao jad, niti je ostala muslimanska kua a da ju nije ispunila ast.3 Poznati muhadis Hakim Niaburi ovako prenosi Poslanikove rijei: Pobjeda Alija ibn Ebu Taliba nad Amrom ibn Abdu-Veddom na dan Hendeka vrjednija je nego dobra djela moga ummeta do

Dana sudnjega!4 Svakako, smisao ovih rijei posve je jasan: toga dana islam i Kur'an nali su se pred najteom vojnom prijetnjom i prolazili su kroz najtee trenutke. Upravo je Ali svojom besprimjernom odanou izbavio islam iz opasnosti i osigurao njegov opstanak do Kijametskog dana. Islam je

uvrstio svoje korijene zahvaljujui Alijevoj odanosti i zato je njegova ispoljena odanost jednaka ibadetu svih vjernika. 1 Muhammed ibn Omer ibn Vakidi, Al-Meghazi, Muessesetul-a'lemi, Bejrut, sv. 2, str. 471.

2 O sudbonosnoj Alijevoj, mir neka je s njim, pobjedi nad Amrom ibn Abdu-Veddom vie

moete nai u: Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 20, str. 203-206; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str.

181.; ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 54. 3 Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 20, str.

216. 4 Al-Hakim Niaburi, Al-Mustedrek alas-sahihajn, priredio Abdurrahman Al-Merai,

Bejrut, Darul-marifet, 1406, sv. 3, str. 32.

19

Poslanik islama odluio je 7. godine po Hidri razoruati idove u tvravi Hajber. Razlozi kojima se Poslanik rukovodio bili su sljedei: prvi, Hajber je otvoreno spletkario protiv novoutemeljene islamske vlasti, te su idovi iz ove tvrave vie puta pomagali neprijateljima islama u napadima na Medinu. Posebno su prilikom Bitke na Hendeku odigrali vanu ulogu u snaenju vojske saveznika; drugi, iako su u to vrijeme Perzija i Bizant predstavljali

dvije velike imperije koje su vodile duge meusobne ratove, pojavu islama kao tree snage u tom podruju ne bi podnosili. Stoga nije bilo nimalo nevjerovatno da se idovi iz Hajbera nau kao oruje u rukama perzijskog ili bizantskog vladara te im pomognu u unitenju islama. Lahko se moglo desiti da idovi navedu ove dvije imperije na borbu protiv nove vjere na isti nain kako su arapske murike poticali na borbu protiv islama. Sve to navelo je Poslanika da se sa vojskom od 1.600 ljudi zaputi na Hajber. Tvrave Hajbera su bile odlino zatiene i imale su dobre uvjete za odbranu, te su idovskim ratnicima predstavljale vano vojno uporite. Uz veliko samoportvovanje i hrabrost boraca islamske vojske, utvrde Hajbera su padale jedna za drugom

1,

ali tvrava Kamus, najvea i sredinja utvrda idovskih boraca, odoljevala je svim napadima i mudahidi islama je nikako nisu uspijevali osvojiti. Poslanik je imao tih dana snanu glavobolju i to ga je sprjeavalo da lino predvodi vojsku na bojitu. Zato je svakog dana zastavu povjeravao drugom muslimanskom ratniku i stavljao mu u zaduenje da osvoji tvravu, ali oni su se, jedan za drugim, vraali neobavljena posla. Jednoga dana zastavu je nosio Ebu Bekr, narednog dana ju je povjerio Omeru, ali ova dvojica nisu uspjeli

izvojevati pobjedu i bili su prinueni vratiti se u tabor muslimanske vojske. Poslaniku Boijem ovakvo stanje je sve tee padalo. Vidjevi kako stvari stoje, on ree: Sutra u, zaista, ovu zastavu dati onome posredstvom koga e Allah otvoriti ovu tvravu; on voli Allaha i Njegova Poslanika, a Allah i Njegov Poslanik vole njega! Cijelu no ashabi su proveli razmiljajui kome e Poslanik sutra povjeriti zastavu? Kad je Sunce izalo, borci islamske vojske okupie se oko Poslanikovog atora, a svako se nadao da e zastava biti predana ba njemu. Poslanik tad ree: A gdje je Ali? Ljudi odgovorie: Bole ga oi, pa se ostao odmarati. Poslanik naredi da pozovu Alija, pa kada on doe, Poslanik mu proui dovu za ozdravljenje i blagodarnou te dove Ali ozdravi. Poslanik mu onda urui zastavu. Ali tada ree: Poslanie Boiji, borit u se protiv njih sve dok ne prihvate islam! Poslanik mu kaza: Prvo ih pozovi u islam i podsjeti ih na ono to je njihova obaveza prema Bogu. Tako mi Boga, ako On posredstvom tebe uputi jednog ovjeka, bolje ti je nego 1 Ustvari, Hajber je predstavljao niz odlino sagraenih i dobro branjenih utvrda, poput

Naima, Saba, Zubejra, Ebija, Nezara, Kamusa... (Op. prev.)

20

imati crvenodlake deve!1 Ali je obavio svoju dunost, te je, besprimjernom hrabrou i junatvom, osvojio ovu vrstu i dobro branjenu tvravu.2 Bilo je prolo ve vie od dvadeset godina otkako se u Hidazu islam poeo iriti nautrb idolopoklonstva meu razliitim arapskim plemenima. Veina njih su na prostorima uticaja islama postali svjesni zla idolopoklonstva i znali su da ono nije nita drugo, doli slijepo slijeenje obiaja njihovih predaka, te da su ta lana boanstva preslaba da odbrane sama sebe, a posebno nisu bila sposobna da pomognu drugima. Takva

nitavna i nemona boanstva niim i nipoto ne zasluuju da budu tovana i oboavana. Oni koji su, buenjem svijesti i srca, posluali rijei Poslanika Boijeg doivjeli su u svojim ivotima duboke promjene i okrenuli su se od idolopoklonstva ka vjeri tevhida i jednobotva. Naroito nakon Poslanikovog osvajanja Mekke, promicatelji vjere mogli su islam predstavljati slobodno i

valjano te su, kao posljedica takvog nastupa, veina podruja, gradova i sela u Hidazu odbacili idolopoklonstvo i odazvali su se zanosnom pozivu tevhida. Ali, postojale su i skupine zaslijepljenih neznalica kojima je bilo

odve teko odrei se drevnih obiaja, te su stoga ivjeli u stalnom sukobu sa svojom savjeu i izvornom ljudskom prirodom. Takvi se nisu prolazili svojih runih obiaja i nastavili su slijediti zablude i krivovjerja, koja su podrazumijevala razna moralna i drutvena zastranjenja. Idolopoklonstvo je predstavljalo korijen moralne i drutvene opaine i svojevrstan napad na ast ljudskosti. Stoga je bilo krajnje vrijeme da Poslanik vojnom silom skri i iskorijeni sve njegove oblike ispoljavanja i svako neljudsko ponaanje. U to vrijeme objavljeni su ajeti sure Berat, kojima je Poslaniku naloeno da na Hadu, tom velikom skupu koji je u Mekku dovodio hadije iz svih krajeva, javno obznani odbojnost Allaha i Poslanika Njegovog prema muricima. Trebalo je otvoreno staviti do znanja idolopoklonicima iz Hidaza da u narednih etiri mjeseca moraju donijeti jasnu odluku: ili e se okrenuti vjeri tevhida i svrstati se meu muslimane, ime e postii sve materijalne i duhovne povlastice i obaveze muslimana, ili e istrajati na svojoj tvrdoglavosti i inatu, to bi znailo da moraju biti spremni na rat u kojem e biti pogubljeni svi oni koji bilo kada budu uhvaeni od strane muslimana. Ajeti ove sure objavljeni su u vrijeme kada Poslanik nije imao namjeru da ide

na Had, budui da je prethodne godine, godine osloboenja Mekke, hodoastio Kuu Boiju i odluio obaviti Had naredne godine, one koja e 1 Crvenodlake deve bile su najvie cijenjene i najskuplje.

2 Vie o ovim dogaajima moete nai u sljedeim vrelima: Abdul-Melik, Es-Siratun-

nebevijje, priredili Mustafa As-Sika, Ibrahim Abjari i Abdulhafiz ibli, Kairo, Mektebetu Mustafa Al-babi Halebi, 1355. h.g, sv. 3, str. 349; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru

Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 219; Al-Hakim Niaburi, Al-Mustedrek alas-sahihajn, priredio Abdurrahman Al-Merai, Bejrut, Darul-marifet, 1406, sv. 3, str. 109; Al-Buhari, Muhammed ibn Ismail, Sahihul-Buhari, Kairo, Mektebetu Abdulhamid Ahmed Hanefi,

1314, sv. 5, str. 18.

21

postati poznata kao godina oprosnog Hada. Stoga je bilo neophodno da ovlasti nekoga da hadijama prenese Boiju poruku. Iz tih razloga je najprije pozvao k sebi Ebu Bekra, poduio ga ovim ajetima, pa ga je, uz pratnju etrdesetorice ljudi, poslao u Mekku da obznani ove ajete na dan Kurban-bajrama. Ebu Bekr se zaputio ka Mekki, ali Poslaniku odjednom stie Boija objava u kojoj mu bi nareeno da ovu poruku mora prenijeti lino Poslanik ili neko ko je od njega, i da niko drugi nema pravo to uiniti. A ko je bila ta osoba za koju objava kae da je od Poslanika, to zaista oznaava visoki poloaj? Poslanik je uskoro pozvao k sebi Alija i naredio mu da krene ka Mekki, sustigne Ebu Bekra, preuzme od njega ajete i objasni mu razlog za tu

promjenu. Tako se Ali, zajedno s Dabirom i skupinom ashaba, zaputi ka Mekki, jaui na posebnoj, Poslanikovoj devi, i prenese Ebu Bekru Poslanikove rijei. Ovaj tada predade ajete Aliju. Imam Ali zatim stie u Mekku, i desetog dana mjeseca Zul-hidde ispe se na brdo Ukba, pa snanim glasom proui poetne ajete sure Berat, i svim prisutnim potom obznani Poslanikov proglas od etiri take.1 Tom porukom svi su murici shvatili da imaju jo samo etiri mjeseca pred sobom da odrede svoj odnos spram islamske vlasti. Kur'anski ajeti i Poslanikov proglas itekako su uticali

na stavove murika i, prije nego se navrie etiri mjeseca, oni u skupinama poee ulaziti u vjeru tevhida. Tako, do isteka 10. hidretske godine, idolopoklonstvo bijae posve iskorijenjeno u Hidazu. Kada je Ebu Bekr bio obavijeten o opozivu, krajnje neraspoloen vratio se u Medinu i poalio se Poslaniku: Smatrao si mene prikladnim i dostojnim za ovaj zadatak, ali si me opozvao. Kakva ti je to naredba stigla od Boga u vezi s tim? Poslanik mu odgovori: Stigao je Boiji glasnik i rekao da, osim mene ili onoga ko je od mene, niko drugi nije dostojan to obaviti.2 Prije nego preemo na razdoblje od Poslanikove smrti do Alijevog hilafeta, kao uvod emo napomenuti da je imamet od Poslanikove smrti (u mjesecu Saferu 11. godine po Hidri) do godine smrti Imama Hasana Askerija (u mjesecu Rebiul-evvelu 260. h.g.) naelno proao kroz etiri dionice. Svaka od tih dionica je, u pogledu odnosa imama spram vrilaca vlasti, imala svoje osobenosti. Ove dionice bile su sljedee: Razdoblje strpljenja, odnosno podnoenja vlasti od strane Imama. Taj period trajao je dvadeset i pet godina, odnosno od smrti Poslanika islama do poetka hilafeta Imama Alija (35. godine po Hidri). Zatim je nastupilo razdoblje Imamovog dolaska na vlast, koje podrazumijeva etiri godine i devet mjeseci vlasti Imama Alija i nekoliko mjeseci hilafeta Imama Hasana. To razdoblje se,

usprkos brojnim ometanjima i tekoama koje su ovoj dvojici prireivali 1 Taj proglas podrazumijevao je sljedee take: 1. ponitenje svih sporazuma s muricima; 2.

oduzimanje prava muricima da uestvuju u obredima Hada; 3. Zabranu da se Had obavlja obnaen, to je bila esta navada murika; 4. zabranu ulaska murika u Mesdidul-Haram. 2 Alvesi Bagdadi, Mahmud, Ruhul-Ma'na, Darul-ihjait-turasil-arabi, sv. 1, tefsir sure Tewbe.

22

razliiti neprijatelji islama, smatra najblistavijim godinama u historiji islamske vlasti. Potom dolazi srazmjerno kratkotrajno razdoblje djelatnih

nastojanja da se uspostavi islamska vlast, koje je obuhvaeno rasponom od dvadeset godina, od mirovnog sporazuma Imama Hasana (41. h.g.) do

traginog ehadeta Imama Husejna (61. h.g.). Nakon Hasanovog sklapanja mirovnog sporazuma sa Muavijom djelatno je otpoelo razdoblje poluilegalnog djelovanja sljedbenika Ehli-bejta, odnosno, zapoelo se sa djelatnostima koje su za cilj imale vraanje vlasti Poslanikovoj porodici. Taj cilj i nije bio toliko dalek od ostvarenja i, sve do kraja zlim injenjem ispunjenog Muavijinog ivota, postojala je nada da e biti ostvaren. Naposljetku, etvrto razdoblje obiljeavaju nastojanja da se ovaj isti cilj dugorono ostvari. Ovo razdoblje trajalo je skoro dva stoljea i, u razliitim dionicama, bilo je popraeno pobjedama i porazima, a zavrilo je posve izvjesnom pobjedom na ideolokom planu, ostvarenom zahvaljujui primjeni na stotine prikladnih taktika i uz hiljade primjera istinske iskrenosti i

odanosti.1

Ali je predstavljao, nakon Poslanika, najdostojniju osobu za

predvoenje islamskog drutva, budui da se, izuzmemo li Poslanika islama, niko u muslimanskoj zajednici nije mogao mjeriti s njim u pogledu vrlina,

bogobojaznosti, poznavanja vjerskih propisa i sudstva, uea u dihadu, stalnog truda na Boijem putu i posjedovanja najljepih ljudskih kvaliteta. Upravo zato to je bio toga dostojan, Ali je vie puta, shodno Boijoj naredbi, bio predstavljen od strane Poslanika kao budui voa muslimana. Najvaniji od tih dogaaja svakako je onaj poznat kao Gadir. Zbog svega iznesenog, oekivalo se da e, nakon Poslanikove smrti, Ali odmah preuzeti poslove zajednice i postati voa muslimana. Meutim, u praksi se to nije dogodilo i usmjerenje islamskog hilafeta se nakon Poslanikove smrti izopailo, te je tako Ali bio udaljen sa politike pozornice i od sredita odluivanja u islamskom drutvu. Ali nije mogao otrpjeti ta skretanja i smatrao je nedoputenim da ostane pasivan spram toga, pa je mnogo puta nepobitnim injenicama i dokazima kritizirao halife i njihove podravatelje, i ustajao je protiv onoga to su inili. Ali, vremenom se pokazalo da od tih protivljenja nema prevelike koristi i da su halife i njihovi podravatelji odluni da sauvaju svoju vlast. U takvim prilikama Ali se naao na razdjelnici dvaju osjetljivih i sudbonosnih puteva: mogao je, uz pomo svojih istinskih pristalica, koji su novu vlast smatrali nelegalnom, podii ustanak i, oslanjajui se na snagu i silu, preuzeti vlast; ili je mogao otrpjeti postojee stanje i, u okviru svojih mogunosti, pomoi u rjeavanju tekoa muslimana i obavljati svoje dunosti. S obzirom na okolnost da za boanski odabrane voe vlast i poloaj ne predstavljaju cilj, za njih je vano da ostvare ono to 1 Ajetullah Hamenei, Sejjid Ali, Pishva-je sadik, Teheran, Entearat-e Sejjid Demal, str. 21.

23

je istinska svrha duhovnog vodstva, koja je mnogo uzvienija i vrjednija od ouvanja poloaja i moi. Tako, ako se jedan takav voa u nekom trenutku nae na razdjelnici puteva i prinuen je da odabere izmeu poloaja i svoga cilja, on mora odbaciti poloaj zvaninog voe i odluiti se za ouvanje svoga cilja. Ali, koji je bio suoen sa ovakvim stanjem, odluio se za ovaj drugi put. Procijenivi prilike i stanje drutva, zakljuio je da, bude li istrajavao na preuzimanju vlasti i osiguranju svoga poloaja, stanje e postati takvo da e sav trud Poslanika Boijeg i onih koji su prolili svoju istu krv na putu islamskog cilja na kraju biti uzaludan. Imam u hutbi ikikijje ovako govori o toj tekoj i osjetljivoj razdjelnici puteva na kojoj se naao i njegovom odabiru drugog puta: Stavio sam zastor prema hilafetu i drao se postrani od njega. Potom sam poeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuu tminu patnji u kojima su odrasli malaksali, a mladi ostarjeli, dok vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga.

Naao sam da je u tome podnoenje bilo mudrije. Odabrao sam zato strpljenje, iako je bilo bockanja u oku i guenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi iao putem svojim.1 Imam, tako, ukazuje na svoju trpeljivost spram izopaenja islamskog hilafeta u odnosu na njegov izvorni put, i to samo iz elje da se ouvaju ostala naela islama. Tako, na poetku Osmanovog hilafeta, kada su glasovi lanova vijea odluili u Osmanovu korist i predali mu vlast, Imam se okree lanovima vijea i kae im: Zaista znate da za hilafet imam vie prava od svih drugih. Boga mi, mirovat u tako dugo dok stvari muslimana budu neoteene i ne bude tlaenja, osim nada mnom, traei nagradu za to i drei se daleko od privlanosti i primamljivosti za kojima eznete.2

Kazali smo da se Ali, uzevi u obzir opasnosti koje su prijetile islamskom drutvu, uzdrao od oruanog ustanka i pobune. Mogue da se neko zapita kakve su opasnosti u to vrijeme prijetile tek uspostavljenom islamskom

drutvu? Kao odgovor na ovo pitanje mogle bi se nabrojati sljedee unutranje i vanjske opasnosti koje je Ali imao u vidu odluujui se da odustane od oruane pobune. Da je Imam odluio, oslanjajui se na vojnu mo, oruanim ustankom preuzeti vlast, odnosno hilafet, u tim borbama izginuli bi mnogi od njemu dragih ljudi, onih koji su duom i srcem vjerovali u njegov imamet. Osim toga, velika skupina Poslanikovih ashaba, onih koji

nisu podravali Imamov hilafet, takoer bi izginula. Iako je ova skupina bila suprotstavljena Imamu kada se radilo o pitanju vodstva, te su zbog line pakosti ili krivih uvjerenja bili protivni ideji da vodstvo u zajednici pripadne

Aliju, oni se u vezi s drugim pitanjima nisu razilazili s Alijem. Gubitkom ove

skupine, koja je u svakom sluaju predstavljala snagu naspram irka, idolopoklonstva, kranstva i judaizma, mo muslimana bi u samom svom 1 Nehdul-belaga, govor 3.

2 Nehdul-belaga, govor 73.

24

sreditu veoma oslabila. Kada se radi borbe sa dvojicom prekrilaca sporazuma (Talhom i Zubejrom) zaputio ka Basri, Imam je odrao govor u kojem je jasno ukazao na ovo osjetljivo pitanje: Kada je Bog uzeo duu Poslanika Njegovog, Kurejije su gramzivo dali sebi prednost nada mnom, koji sam bio od bilo koga drugog dostojniji da predvodim ummet. Ali,

shvatio sam da je strpljenje i podnoenje u ovoj stvari bolje od izazivanja podjela meu muslimanima i prolijevanja njihove krvi. Jer, ljudi bijahu tek prihvatili islam i vjera bijae poput mia pred raljama lava koji je zinuo da ga proguta. Najmanji nemar i slabost odveli bi ih u zabludu, te ih je i najslabiji

ovjek mogao zavesti.1 Mnoge skupine i plemena, koji su prihvatili islam u posljednjim godinama Poslanikova ivota, jo uvijek nisu bili stekli neophodna znanja o islamu i svjetlo vjere jo nije u potpunosti djelovalo na njihova srca. U trenutku kada je do njih stigla vijest o Poslanikovoj smrti,

neki od njih su otpali od vjere i ponovo se vratili mnogobotvu. Bili su djelatno suprotstavljeni islamskoj vlasti u Medini i nisu bili spremni plaati islamske poreze, pa su joj ak okupljanjem vojnih snaga ozbiljno zaprijetili. Stoga je prvo to je nova vlast morala uraditi bilo pripremanje skupine muslimana za borbu protiv otpadnika i guenja njihove pobune, iji je plamen, zalaganjem muslimana, bio naposljetku ugaen.2 U takvim prilikama, kada su nazadnjaki neprijatelji islama bili razvili zastavu otpadnitva i prijetili islamskoj vlasti, nije nipoto bilo ispravno da Imam razvije drugu zastavu i podigne ustanak. U jednom od svojih pisama

upuenom ljudima u Egiptu, Imam ukazuje na ove okolnosti, pa kae: Boga mi, nikada mi se nije inilo i nikada nisam pomiljao da e Arapi poslije njega mir i blagoslovi Boiji neka su s njim i potomcima njegovim! oteti to od pripadnika Kue iste, niti da e to oteti meni poslije njega. Ali, iznenada ugledah ljude kako okruuju ovjeka, dajui mu prisegu. Ustezah zato ruku svoju sve dok ne uvidjeh da se ljudi mnogi odvraaju od islama, pozivajui na unitenje vjere Muhammeda mir i blagoslovi Boiji neka su s njim i potomcima njegovim! Pobojah se tada da e, ako ne pomognem islam i sljedbenike njegove, te ako se u njemu pojavi pukotina ili razaranje, time biti

nesrea vea za mene nego li je to gubitak vlasti vae koja je, u svakom pogledu, kratkotrajna, poslije ega sve prolazi, kao to prolazi ono to se privia ili kao to se raspre oblaci. Zato u zbivanjima ovim ustajem, sve dok la ne bude razorena i unitena, te dok vjera ne dosegne mir i sigurnost.3 U prvim danima svoga hilafeta, Imam, takoer, u svome govoru podsjea na iznesene injenice. Abdullah ibn Denade kae: U prvim danima Alijeve vlasti stigao sam iz Mekke u Medinu. Vidio sam ljude okupljene u 1 Subhani, Dafer, Pazhuheshi amik piramun-e zendegi-je Ali, Kom, Dahan-e ara, str. 222.

2 Svakako, ovo ne znai da je sve to je Ebu Bekr preduzimao u okviru ovih operacija bilo

opravdano. To posebno vai za sluaj ubistva Malika ibn Nuvejre. 3 Nehdul-belaga, pismo 62.

25

Poslanikovoj damiji kako ekaju da doe Imam. Odjednom Ali izae iz kue, nosei u rukama svoju sablju, i svi pogledae ka njemu. On se pope na minber pa, nakon hvaljenja i slavljenja Boga, ovako zapoe svoj govor: O ljudi, znajte da smo onoga dana kada je Poslanik otiao izmeu nas mislili da nam se niko nee usprotiviti u pogledu vlasti koju je on uspostavio i da niko nee povrijediti nae pravo. Jer, mi smo bili njegovi nasljednici i opunomoenici. Ali, suprotno naim oekivanjima, jedna skupina iz naeg naroda nasrnula je na nae pravo, oteli su nam hilafet i vlast je dola u ruke drugima... Kunem se Bogom, da nije straha od izazivanja rascjepa i podjela

meu muslimanima i bojazni da e nevjerovanje i idolopoklonstvo ponovno navaliti na islamsku zemlju, pa unititi islam, drugaije bih se ophodio prema njima.1 Pored opasnosti od otpadnika od vjere, pojavili su se i lani poslanici, poput Musejleme, Tulejhe i Sedaha, i svaki od njih je imao svoje pristalice i snage koje su se okupljale oko njega, s namjerom napada na

Medinu. Zahvaljujui jedinstvu muslimana i uloenim naporima, te snage su poraene. Opasnost od vjerovatnog napada Bizantinaca mogla je muslimanima

predstavljati jo jedan razlog za brigu. Naime, dotada su se muslimani u tri navrata ve bili suoili s Bizantijom. I Bizantinci su muslimane smatrali ozbiljnom opasnou, te su vrebali priliku da navale na samo sredite islama. Da je Ali poveo oruani ustanak, slabljenje unutranjeg fronta meu muslimanima predstavljalo bi za Bizantince odlinu priliku, koju bi oni sasvim izvjesno iskoristili. S obzirom na sve predoeno, jasno je zato je Imam strpljenje pretpostavio ustanku, i tako je, zahvaljujui svojoj strpljivosti, podnoenju, razumijevanju i pronicljivosti, spasio islamsko drutvo od golemih opasnosti. Da nije bio tako sklon jedinstvu muslimana i da se nije plaio posljedica podjela i sukoba meu muslimanima, on nikada ne bi dopustio da vodstvo meu muslimanima bude oduzeto iz ruku istinskih Poslanikovih nasljednika i namjesnika i bude dato drugima.

Imamovo djelovanje u razdoblju halifa moglo bi se svesti na sljedee: ibadet i sluenje Bogu, i to na nain kakav dolikuje linosti poput Alija, to znai na takav nain da je Imam Sedad svoj izvanredni ibadet smatrao nitavnim u poreenju s ibadetom svoga velikog djeda. Druga linija djelovanja je bila tumaenje Kur'ana i rjeavanje razliitih nedoumica vezanih za znaenje nekih kur'anskih ajeta, te odgajanje uenika, poput Abdullaha ibn Abbasa, koji se smatra najveim islamskim mufesirom meu ashabima. Trea linija djelovanja podrazumijevala je davanje odgovora na pitanja uenjaka iz razliitih naroda, osobito idova i krana, koji su nakon Poslanikove smrti dolazili u Medinu kako bi se raspitali o njegovoj vjeri i

upoznali je. Postavljali su brojna pitanja, a za davanje odgovora nije bilo 1 Ibn Ebul-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo

izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 1, str. 307.

26

spremnije osobe od Alija, koji je bio odlino upoznat s Tevratom i Indilom. Da Imam nije popunjavao tu prazninu, islamsko drutvo bi u tom pogledu bilo suoeno sa estokim porazom. Imamovi razoruavajui odgovori na sva pitanja koja bi mu bila postavljena donosila su mnogo radosti i zadovoljstva

halifama koji su, umjesto Alija, sjedili na Poslanikovom mjestu. Sljedea linija djelovanja ukljuivala je donoenje erijatskih presuda u vezi s novim pitanjima kakva nisu otvarana u najranijem razdoblju islama, ili su bila toliko

sloena da nijedan presuditelj nije mogao izrei presudu u vezi s njima. Ovo je jedna od posebno vanih pojava u ivotopisu Alija, jer da meu ashabima nije bilo linosti poput njega, koji je, kako je to Poslanik potvrdio, bio najueniji u ummetu i najobavjeteniji u vezi sa erijatom i presudama, brojna pitanja bi jo u ranom razdoblju islama ostala zakovana i bez odgovora. Upravo iskrsavanje novih pitanja nakon Poslanikove smrti

uzrokom je zato meu ljudima mora postojati isti i bezgrjeni imam, koji e u potpunosti i nepogrjeivo vladati svim naelima i propisima islama, te e njegovo prisustvo i njegovo iroko i sveobuhvatno znanje sprijeiti ljude da zastrane ili da se slue analogijom i pretpostavkama. A takva velika blagodat, kako potvruju svi Poslanikovi drugovi, nije ukazana nikome drugom, osim Imamu Aliju. Jedan dio Imamovih presuda i njegovih inovativnih i

izvanrednih tumaenja kur'anskih ajeta zabiljeen je u hadiskim zbirkama i historijskoj literaturi, a neki uenjaci su te dijelove priredili i kao samostalne knjige.

1 Jo jedna linija djelovanja ogledala se u odgoju i pripremanju

skupine onih koji su posjedovali preduvjet istote i duhovne spremnosti za duhovno putovanje, seyr o suluk, te su tako, pod vodstvom i spiritualnim

uticajem Imama, bili u stanju dosegnuti duhovne vrhunce, i vidjeti oima srca i oima svoje unutranjosti ono to se ne moe vidjeti tjelesnim ulom vida. Jo jedna linija njegova djelovanja obuhvatala je nastojanje da se osigura bolji ivot za brojne siromahe i slabe, to je ilo dotle da je Imam vlastitim rukama obraivao vrtove i kopao bunare, pa bi ih oporuivao da bi bili koriteni na Boijem putu. Na kraju, jedna linija njegove djelatnosti oitovala se u trenucima kada bi se vladajui aparat suoio s ozbiljnim politikim pitanjima i kada bi ga neke tekoe satjerale u orsokak. Imam je bio jedini savjetnik od povjerenja, i svojim trezvenim pristupom tekoama nalazio bi rjeenje i odreivao daljnje usmjerenje djelovanja. Neki od njegovih savjeta ove vrste zabiljeeni su u Nehdul-belagi i knjigama hadisa.

Historija svjedoi da su se Ebu Bekr i Omer za njihovog hilafeta obraali Imamu povodom razliitih politikih, naunih, vjerskih pitanja te nedoumica oko tumaenja Kur'ana i islamskih propisa. U velikoj mjeri su se koristili njegovim savjetima i uputama, koje su proizlazile iz Imamove potpune

obavijetenosti u vezi sa naelima i propisima islama. U nastavku donosimo 1 Kao primjer moemo navesti sljedea djela: Kada'u emiril-muminin Ali ibn Ebi Talib, ejh

Muhammed Taki Tusteri; Ketabe kezavatha-je Ali ibn Ebi Talib, Sejjid Ismail Resulzade.

27

itaocima nekoliko takvih primjera zabiljeenih u historijskoj literaturi. Bizantijska imperija bila je jedan od najeih protivnika mlade islamske vlasti. Bizantija je sa sjevera stalno prijetila sreditu islamske vlasti, a Poslanik islama je bio do posljednjeg trenutka ivota svjestan opasnosti od Bizantinaca. Tako je 8. godine po Hidri uputio jednu skupinu pod zapovjednitvom Dafera Tajjara prema granici uz am. Islamska vojska se, nakon to je izgubila trojicu vojnih zapovjednika i odreeni broj boraca, bez postignutog uspjeha vratila u Medinu. Kako bi nadoknadio taj poraz,

Poslanik se 9. h.g. sa brojnim ljudstvom zaputio na Tebuk, ali se vojska

vratila u Medinu a da se nije ni suoila s neprijateljem. Ovaj pohod imao je blistava postignua, o emu se moe vie saznati sa stranica historijske literature, ali je Poslanik i dalje bio stalno u brizi zbog mogueg napada Bizantinaca. Upravo zato je u posljednjim asovima ivota, leei na samrtnikoj postelji, poslao u am vojsku sastavljenu od muhadira i ensarija. Zbog odreenih razloga, ova vojska nije napustila Medinu, a Poslanik je preselio s Ovoga svijeta u trenucima kada se ta vojska okupljala

na odreditu udaljenom nekoliko kilometara od Medine. Nakon Poslanikove smrti, politike prilike u Medini, koje su do postavljenja Ebu Bekra za halifu bile u kriznoj fazi, postepeno su se sredile. Ebu Bekr, koji je preuzeo brigu

nad poslovima zajednice, jako se dvoumio oko izvrenja Poslanikove naredbe koja se ticala Bizantinaca, te se s tim u vezi posavjetovao sa skupinom

ashaba. Nijedna procjena nije ga zadovoljila, te se naposljetku posavjetovao s

Imamom Alijem. Ovaj ga je ohrabrio da postupi po Poslanikovom nareenju, dodavi: Ako se sukobi s njima, pobijedit e. Halifu je ovo Imamovo bodrenje obradovalo, pa je rekao: Dobro si nam predvianje dao i dobrim si nas obradovao!1 I tokom vladavine drugog halife Imam je takoer bio vaan savjetnik i pomonik u rjeavanju brojnih politikih, naunih i drutvenih pitanja. Ovdje emo, za primjer, ukazati na samo jedan sluaj kada se drugi halifa okoristio Imamovim miljenjem u vezi s politikim tekoama. U podruju znanom kao Kadisija odigrala se 14. godine po Hidri estoka bitka izmeu islamske vojske i Perzijanaca. Okonana je pobjedom muslimana, a tom prilikom poginuo je i glavni zapovjednik perzijske vojske, Rustem Ferruhzad, zajedno

s velikim brojem svojih boraca. Ovom pobjedom itav prostor Iraka naao se pod politikim uticajem i vojnom vlau islama. Medain, koji je predstavljao sredite sasanidske vlasti, takoer su osvojili muslimani, tako da su se zapovjednici s perzijskom vojskom povlaili duboko u unutranjost zemlje. Perzijski poglavari i vojni zapovjednici plaili su se da e islamska vojska nastaviti napredovati i osvojiti itavu zemlju. Kako bi na valjan nain odgovorio na tako opasan prodor, iranski vladar Jezdigerd poslao je vojsku 1 Ibn Vazih Jakubi, Tarih Jakubi, sv. 3, str. 39.

28

od stotinu i pedeset hiljada ljudi, pod vodstvom zapovjednika Firuzana, sa

zadatkom da sprijei svaki iznenadni napad i da ak, ukae li se za to prilika, izvedu protivnapad. Sa'd Vekkas, glavni zapovjednik islamskih snaga kako prenosi Ammar Jasir, koji je vrio dunost namjesnika u Kufi, pisao je Omeru i obavijestio ga o pokretima neprijatelja, napominjui: Vojska u Kufi spremna je stupiti u borbu, i navaliti na neprijatelja prije nego to ovaj krene u napad. Halifa je tada otiao u damiju, okupio ashabe, i obavijestio ih o svojoj namjeri da napusti Medinu, zaputi se u podruje izmeu Basre i Kufe i odande upravlja muslimanskom vojskom. Tada ustade Talha i zapoe poticati halifu da tako i uini, govorei stvari u kojima se jasno osjeala primjesa podilaenja i ulagivanja. Potom ustade Osman, koji ne samo da je poticao halifu da napusti Medinu, nego jo dodade: Pii vojsci u amu i Jemenu da svi napuste svoja podruja i pridrue ti se, kako bi se s tako brojnom vojskom mogao suprotstaviti neprijatelju. Onda se die Imam Ali i ree: U ovom primjeru pobjeda ili poraz ne ovise o maloj ili velikoj brojnosti snaga. Allah

je uzdigao vjeru Svoju iznad svih drugih vjera i vojsku Svoju, koju je On

spremio i potpomogao, sve dok nije dosegla mjesto na kojem je i dok nije

stigla do sadanjih poloaja svojih. Mi se drimo obeanja Boijeg, a Allah e ispuniti obeanje Svoje i potpomoi vojsku Svoju. Poloaj prvaka vlasti je poloaj niti za zrna ogrlice, jer ih ona povezuje i dri na okupu. Ako je nit prekinuta, ona e se rasuti i izgubiti, te nikada nee ponovno biti zajedno. Arapi danas, makar i malobrojni, veliki su zahvaljujui islamu i snani su zato to su jedinstveni. Budi osovina za njih i okrei mlin s Arapima, te budi korijen njihov. Zaobii bitku, jer ako napusti mjesto ovo Arapi e te napasti sa strana i pravaca svih, dok e gradovi nezatieni, koje ste ostavili iza sebe, postati znaajniji od onih ispred vas. Ako te Perzijanci sutra vide, rei e: 'On je korijen Arabije. Ako ga smaknemo, bit emo u miru.' Tako e to pojaati nastojanje njihovo protiv tebe i estinu da se usmjere na tebe. Kae da su krenuli u borbu protiv muslimana. Allah je zaista nezadovoljniji pokretanjem

njihovim od tebe i On je najsposobniji sprijeiti ono ime je On nezadovoljan. to se tie miljenja tvoga o broju njihovom, u prolosti se nismo borili velikim brojem, nego smo se borili na osnovu podrke Boije i pomoi.1 Poto je sasluao Imama, Omer prihvati njegovo miljenje i odustade od pohoda.

2 Omer je na umu imao rjeenje ove njegove nedoumice

1 Nehdul-belaga, govor 145.

2 Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 8; Taberi, Muhammed

ibn Derir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv. 4, str. 237; Hafiz Ibn Kesir, Al-Bidajet vel-nihajet, Mektebetul-me'arif, Bejrut 1394, sv. 7, str. 107.

29

u trenutku kada je rekao: Utjeem se Bogu od toga da se moe pojaviti prepreka, a da Ebul-Hasan (Ali) ne zna rjeenje njezino.1 Trei halifa Osman je, zbog novanih pronevjera, nedoputenog i bez ikakve sumnje nezakonitog zahvatanja u bejtul-mal, promicanja u povlateni poloaj nedostojnih pripadnika Emevija i njihovog postavljanja na odgovorne poloaje u vlasti, te naposljetku zbog udaljavanja od sebe dostojnih ljudi meu muhadirima i ensarijama i preputanja sudbine islamskog ummeta u ruke Emevija, navukao na sebe silnu srdbu naroda. Naposljetku, budui da nije odgovorio na opravdana i zakonita protivljenja muslimana usljed

promjene namjesnika i zapovjednika, dolo je do ustanka protiv vlasti koji je za posljedicu imao njegovo smaknue. Nakon toga su ljudi dali bejat Aliju kao novom halifi. Od tog trenutka Alijeva vladavina, koja zapoinje Osmanovim smaknuem, predstavljala je svojevrsnu revolucionarnu vlast, potaknutu ustankom i nezadovoljstvom naroda usljed smutnje i tlaenja koji su dotada provoeni. Jedan od primjera iskvarenosti Osmanove vlasti je i vraanje u Medinu Hakema ibn Ebul-Asa i njegovog sina Mervana, koje je Poslanik prognao u Taif, a kojima se nisu za svoje vlasti ni Ebu Bekr, ni

Omer usuivali dopustiti povratak. ak je i svoju ker dao za Mervana i jo ga postavio na slubu u administraciji halifata, to je kod naroda izazvalo srdbu, tako da se Osmanova kua nala etrdeset i devet dana pod opsadom ustanika.

2 Kad god bi Osman pokuao pokazati blagost, Mervan bi uinio

neto da jo vie potakne srdbu naroda. Konano, muslimani u izlivu bijesa provalie u Osmanovu kuu i ubie ga. Ustanici su razmiljali samo o tome kako da uklone Osmana. Iako se tokom opsade Osmanove kue spominjalo Alijevo ime, nije bilo jasnog programa za budunost. Tako su se s pitanjem izbora novog halife suoili tek nakon Osmanova smaknua. S druge strane, meu lanovima esterolanog vijea za izbor halife, koje su inili Ali, Abdurahman ibn Avf, Osman, Talha, Zubejr i Sa'd ibn Vekkas, dvojica njih, Abdurahman ibn Avf i Osman vie nisu bili meu ivim, dok je meu preostalim Ali bio uvjerljivo najomiljeniji s obzirom na njegove vrline i blistavu prolost u islamu. Upravo zato su ljudi uglavnom bili zagovornici da Ali bude sljedei halifa. Procijenivi prilike i svjestan promjena koje su se desile u Osmanovo doba te udaljavanja

muslimana od izvornog islama, Ali je dobro znao da e vladavina nakon razdoblja iskvarene i zabludjele Osmanove vlasti biti izuzetno teka, te da ljudi, naroito plemenske voe, nee lahko prihvatiti promjene koje je imao na umu kao i uspostavu pravedne vlasti. Stoga nije prihvatio bejat koji su mu

ustanici ponudili. Historiari se slau oko podatka da je Osman ubijen u 1 Ibn Hader Askalani, Al-Isabeti fi temjizis-sahabe, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-arabi, 1328,

sv. 2, str. 509; Abdulber, Al-isti'ab fi me'rifetil-ashab, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-arabi, 1328, sv. 3, str. 39. 2 Mesudi, Muruduz-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 2, str. 346.

30

mjesecu Zul-hidde, 35. h.g., ali se razilaze oko tanog datuma.1 Takoer, izvjesno je da je izmeu Osmanovog ubistva i bejata ljudi Aliju, proteklo najmanje etiri-pet dana.2 Tih nekoliko dana meu narodom su vladali posvemanja pometnja i zbunjenost. Tih dana voe ustanka posjetili su Alija, ali on nije pokazao posebnu susretljivost prema njima. Kad su mu ponudili

svoj bejat, budui da priliku nije smatrao prikladnom, rekao je: Ostavite me i traite nekog drugog. Suoavamo se s pitanjem koje ima lica i boje, koje srce ni jedno ne moe izdrati, niti razum ijedan prihvatiti. Zaista, vidici su zamagljeni, a Pravi put je zagubljen. Znajte da u vas, ako vam se odazovem, voditi kako ja znam i da neu sluati ta neko kae ili grdi. Ako me napustite, onda sam isti kao i vi. Mogue je da u najbolje od vas sluati i pokoravati se onome kojega vi postavite da vas vodi. Bolji sam vam kao savjetnik nego kao

vladar.3 Ali, posjeta je bilo sve vie i istrajavanje muslimana je bilo sve snanije. Odnosno, radilo se o pravoj bujici ljudi koji su, umorni od dotadanje nepravde i nasilja i vapei za pravdom, opsjedali Imamovu kuu. Imam je osjeao svojom obavezom da prihvati bejat naroda. Na nekoliko mjesta u Nehdul-belagi Imam ukazuje na ovaj ustri nastup i uporno istrajavanje ljudi na bejatu. Kao primjer je naveo: Oni navaljivahu na mene kao to deve navaljuju jedna na drugu kad prispiju do vode pitke onda kad su rasputene nakon razvezivanja nogu, sve dok ne pomislih da e ili ubiti mene ili se meusobno poubijati ispred mene. Razmiljao sam o pitanju tom iznutra i izvana tako da mi je to prijeilo spavanje.4 Na drugom mjestu prua nam sliku navaljivanja i istrajavanja ljudi te njihove ogromne radosti i veselja na

vijest da je Ali prihvatio bejat: Vukli ste mi ruku radi davanja prisege, ali sam je zadravao. Potezali ste, ali sam je ustezao. Onda ste se gurali oko mene kao to se guraju deve edne oko korita za napajanje, tako da je obua pokidana, ogrta spao i nemono zgnjeen. I veselje svijeta davanju prisege bijae tako vidljivo da su djeca mala osjeala radost, starci teturali i bolesni urno dolazili radi toga, a djevojke mlade hrlile bez velova.5 I u hutbi ikikija Imam takoer govori o zanosu s kojim ga je narod prihvatio i razlozima svog prihvatanja hilafeta: U tom asu nita me ne iznenadi do 1 Jakubi smatra da je Osman ubijen 18. Zul-hiddeta 35. h.g, dok Mesudi procjenjuje:

Osman je ubijen tri dana prije isteka mjeseca Zul-hiddeta. 2 Jakubi pie: Ali je u utorak, sedam dana prije isteka mjeseca Zul-hiddeta, izabran na

mjesto halife, to bi znailo da se radi o razdoblju od pet dana. Meutim, Mesudi biljei: Onoga dana kada je Osman ubijen, ljudi su dali bejat Aliju, ali na narednoj stranici: etiri dana nakon Osmanovog ubistva ljudi su masovno dali bejat Aliju. Ibn Asir smatra da je Osman ubijen 18. Zul-hideta, a da je bejat Aliju dat 25. dana istog mjeseca. Na stranici 192 djela Al-Kamil fit-tarih kae da su Medinjani pet dana proveli bez vlasti, i za to vrijeme gradom je upravljao ovjek po imenu Gafiki ibn Harb. 3 Nehdul-belaga, govor 91.

4 Nehdul-belaga, govor 53.

5 Nehdul-belaga, govor 227.

31

mnotvo ljudi koji navalie na mene. Ustremie se prema meni sa strana svih, poput grive hijene, tako silno da su prignjeili Hasana i Husejna i razderali mi oba kraja ogrtaa na pleima.1 Okupili su se oko mene poput stada ovaca i koza. Kada uzeh uzde vodstva dravnog, jedna se stranka otcijepi, druga posta neposluna, dok ostatak zapoe djelovati nezakonito, kao da nisu uli rijei Boije: to se tie ivota budueg, Mi ga darujemo onima koji ne trae da se uznose na Zemlji, niti da uz to ire pokvarenost, jer budunost pripada onima koji su svjesni Boga. Da, Boga mi, uli su ih i razumjeli, ali svijet ovaj zasvjetlucao je u oima njihovim i ukrasi njegovi su ih zaveli. Pripazite, tako mi Onoga Koji rascjepljuje zrno i stvara bia iva, da mi ne dooe ljudi i da podravatelji ne istroie uvjeravanja, i da se ueni ne oslonie na Boga, s obavezom da nee pristati na prodrljivost tlaitelja i glad tlaenih, zbacio bih ue hilafeta na njegova plea i postupao bih s posljednjim jednako kao i s prvim. Vidjeli biste onda da u pogledu mome ovaj svijet va nije bolji od kihanja koze.2 Alijev hilafet i njegova vlast, usredsreena na pravdu, potenje i oivljavanje izvornih islamskih tradicija, teko je pala odreenim skupinama i takvi su formirali front protiv njegove vlasti. Ta suprotstavljenost

naposljetku je izrodila i trojake sukobe one sa nakisinima, kasitinima i marikinima. U nastavku emo kazati poneto o svakom od tih sukoba: sukob sa nakisinima (kriteljima sporazuma) desio se tako to su Talha i Zubejr, koji su dali bejat Aliju, zatraili da preuzmu zapovjednitvo nad Basrom i Kufom, ali Imam se s tim nije sloio. Oni su naposljetku tajno napustili Medinu i otili u Mekku, gdje su, uz pomo Emevija i sredstvima iz bejtul-mala, formirali vojsku i onda se zaputili u Basru te preuzeli ondje vlast. Ali je

onda napustio Medinu kako bi se obraunao s njima, te se u blizini Basre odigrala estoka bitka koja je zavrila Alijevom pobjedom i porazom nakisina. Rije je o Bici oko deve, o kojoj bi se moglo zasebno opirno govoriti. Ova bitka desila se 36. godine po Hidri. Jo prije Alijevog preuzimanja hilafeta, Muavija je sebi pripremio sve preduvjete za uspostavu vlastitog halifata u amu. Kada je Imam preuzeo hilafet, poslao je Muaviji ukaz kojim ga opoziva s mjesta namjesnika u

amu, budui da nikad nije bio saglasan s mogunou da Muaviji bude povjeren ovaj poloaj. Taj spor ishodio je sukob vojski iz Iraka i ama na Sifinu, gdje je Alijeva vojska bila blizu pobjedi, ali je Muavija, podmuklim

lukavstvima i smicalicama, uspio u Alijevoj vojsci izazvati razdor i pobunu.

Naposljetku, na veliko navaljivanje svojih drugova, Imam je bio primoran