zivot -casopis za knjizevnost i kulturu br 1-3,2011

ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç

DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA

TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD

HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA

STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç

PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD

SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA

HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN

SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN

HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-

GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC

ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA

PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç

EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP

OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER

GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO

MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO

GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž.

MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA

DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç

SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç

FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN

LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO

CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF

KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç

AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED

KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN

BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç

MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS

BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç













ISSN BA 0514-776XCASOPIS ZA KNJIŽEVNOSTI KULTURUSARAJEVO, 2011.GOD. LVIII BROJ 1-3, 2011.CIJENA: 10,00 KM

ÈAS

OP

IS Z

A K

NJI

ŽE

VN

OS

T I

KU

LT

UR

U

1-32011.

DRUŠTVO PISACA BOSNE I HERCEGOVINEASSOCIATION OF WRITERS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA9 770514 776005

ISSN

0514-776X

180 � ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU

ISSN B A 0514-776XČASOPIS ZA KNJIŽEVNOSTI KULTURUSARAJEVO, 2011.GOD. LIX BROJ 1-3, 2011.CIJENA: 10,00 KM


ŽIVOT ISSN BA 0514-776XČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURUSARAJEVO, 2011.GOD. LIX BROJ 1-3, 2011.CIJENA: 10,00 KM

IZDAVAČ:Društvo pisaca Bosne i Hercegovine - Association of Writers of Bosnia & Herzegovina

ZA IZDAVAČA:Amir Brka

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK:Ibrahim Kajan

UREDNICE:Kristina Mrđa i Ljubica Ostojić

LEKTOR:Ibrahim Kajan

TEHNIČKI SEKRETAR:Majda Kovač

DTP:Edin Džiho

ADRESA UREDNIŠTVA:Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, Kranjčevićeva 24, 71000 SarajevoTel./fax.++387 33 577 940, e-mail: [email protected]; [email protected]@gmail.com (glavni urednik)www.drustvopisacabih.com.ba

Godišnja pretplata za „Život“ iznosi 30,00 KM za BiH, za inozemstvo 30,00 eura.Uplate se šalju na adresu: Društvo pisaca BiH (za „Život“) Za tuzemstvo: Raiffaisen Bank d.d. BiH, Sarajevo, broj: 1610000001170219 Za inozemstvo, na račun iste banke, S.W.I.F.T: RZBABA2S, broj: BA391610000001170219

ČASOPIS ŽIVOT UPISAN JE U EVIDENCIJU JAVNIH GLASILAMINISTARSTVA KULTURE I SPORTA F BIH POD REDNIM BROJEM548 OD 19. 01. 1996. GODINE

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 3

PIŠU:

Elis BektašBojan BogdanovićAmir BrkaBranko ČegecFerida DurakovićŽeljko GrahovacSafer GrbićEmsura HamzićJasmin HodžićAjnuša HorozovićPetr HruškaSead Husić BeliDragoslav JanjićMuhamed KovačevićAtif KujundžićAdin LjucaSpasoje Ž. MilovanovićMujo MusagićJosip OstiLidija Pavlović-GrgićGoran SarićVedad SpahićSaša StojanovićMelida Travančić


SADRŽAJ:

OTVARANJE .............................................................................................................. 5Amir Brka: DOVRŠITI ROMAN ................................................................................................................ 7

PJESNIŠTVO ........................................................................................................... 15Mujo Musagić: EH, MAJSTORI MAJSTORI .......................................................................................... 17Branko Čegec: PUN MJESEC U ISTANBULU ....................................................................................... 22Emsura Hamzić: VATRICA I DRUGE PJESME ..................................................................................... 28Ajnuša Horozović: PORTRET NEPOZNATOG ................................................................................... 32Spasoje Ž. Milovanović: TI, SPASOJE ........................................................................................................ 36Muhamed Kovačević: CIKLUS SARKASTIČNIH PJESAMA SARAJEVO 2010. GOD. ..................39Safer Grbić ORIENT ET OCCIDENT .............................................................................................................41

PROZA ....................................................................................................................... 45Elis Bektaš: BIONOVA PRIČA .................................................................................................................. 47Saša Stojanović: KRAJ REVOLUCIJE ....................................................................................................... 53Lidija Pavlović-Grgić: GAZDARICA .................................................................................................................66Goran Sarić: NAŠA MALA KLINIKA...................................................................................................... 74

PRIJEVODNA KNJIŽEVNOST ......................................................................... 83Petr Hruška: BIT ĆE ŠABAT, PRAZNIK SVJETLA (Izbor, prijevod s češkog i bilješka o piscu: Adin Ljuca) ....................................................................................................................................................... 85

ESEJI I STUDIJE ...................................................................................................... 93Josip Osti: DVOLIKA MISTIKA ............................................................................................................... 95Jasmin Hodžić: JEZIK POETSKOG TEKSTA IZMEĐU DOSLOVNOG I FIGURATIVNOG: ................................................................................................................................................107

LIKOVNOST .........................................................................................................117Atif Kujundžić BOŠKO KUĆANSKI – ZAMAH VELIKE INVENCIJE ............................................119

IN MEMORIAM ....................................................................................................125Ferida Duraković: HOMMAGE MARINI TRUMIĆ ...................................................................................127Dragoslav Janjić: ČETVRTAK POSLIJE FETAHAGIĆA .........................................................................130

PRIKAZI I KRITIKE ............................................................................................133Vedad Spahić: IDEOLOGIJA PROVALJENE OGRADE ...........................................................................135Željko Grahovac: NEIZRIJEK NEZVANO NASTANJEN, JASNIJI OD RIJEČI... .........................138Melida Travančić: ZENICA U SJEĆANJU ......................................................................................................142Sead Husić Beli: ZAPIS O PRIPOVIJETKAMA MUSTAFE SMAJLOVIĆA .............................145Bojan Bogdanović: KRATAK BLJESAK U BESKRAJNOJ NOĆI ...........................................................149

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 5

OTVARANJE

Piše:

Amir Brka

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 7

Amir Brka

DOVRŠITI ROMAN

PROMATRATI, PRIBIRATI, PROBIRATI, I POTOM - ZADOJITI SVRHOM

A svoje zemaljske poslove privodim kraju. Trijebim bilježnice, gužvam stare papire, praznim prašnjave fascikle.

Kako nacijediti pitak sok iz suhe drenovine zaboravljenih spisa?(Otkup sirove kože, 419. str.)

Knjiga Abdulaha Sidrana Otkup sirove kože* od lične i obiteljske životne priče kao narativne motivacijske osnove u svome konačnom opsegu postaje specifična panorama jednoga dugog i širokog raspona - ispripovijedana ili kroz rekonstrukciju vremena koje autor ne pamti, jer mu ono prethodi, zatim i onih zbivanja koja su mu izrazito važna u ovom djelu, a o kojima nema dovoljno podataka, kao i kroz vlastito svjedočenje o onom vremenu kojeg se sjeća. Sirova koža ovdje je, zapravo, metafora same drame života uronjenog u „kašu“ zbivanja unutar društvenog i povijesnog polja, onako kako veli Mak Dizdar u pjesmi Zapis o izvoru: „Rastvorio sam se i potekao…“ Ova je knjiga, međutim, nastala iz pretenzije da se taj rastočeni, sirovi život naknadno sabere, uredi, osmisli, i na taj način, kroz transpoziciju u literarnoumjetničko kazivanje, trajno otkupi (odatle i sjajni naslov knjige). A suštinsku važnost koju za autora ima ovaj čin otkupa on je iskazao ustvrdivši da ga se sad „više ništa ne tiče osim jednoga: da otkupi(m) vlastitu sirovu kožu i bez dugova ode(m) sa ovoga svijeta“ (114. str.).

Sve je ovdje u primarnoj pretenziji stvarno - onoliko koliko o samoj stvarnosti autor uopće može znati, i koliko je moguće tu spoznaju prezentirati u tekstu. Na

* Abdulah Sidran: Otkup sirove kože; Službeni glasnik, Beograd, 2011.


delikatnost memorijske naracije ukazuje i sam autor: „Može se mome sjećanju osporiti bilo kakva tačnost: zna se dogoditi, pogotovu u životu jednog pisca, da pobrka događaje s onim što je možda dodavao, izmišljao, pripovijedajući o njima, i uopće, da pomiješa događaj i priču. Sve se u mome sjećanju i pripovijedanju po sjećanju možda može osporiti (…)“ (116-117. str).

Važnije je, međutim, da nedvojbenu i visoku književnoumjetničku vrijednost ovaj spis doseže intonacijom u kojoj prevladava lirski subjektivizam (kojim pripovjedač očuđuje svoju viziju svijeta i konkretnih događaja u njemu). Na taj način ova autobiografija postaje istinskim romanesknim djelom, neovisno o tome što likovi i događaji nisu produkt piščeve imaginacije - što, dakle, nisu fikcionalni. Jer svaka tekstualna transpozicija ujedno predstavlja i postupak fikcionalizacije (Mirna Velčić). U poststrukturalističkoj teoriji postoji i teza o nemogućnosti neposrednog samopredočavanja u tekstu, pa se, stoga, „danas, umjesto pojma autobiografskog romana, uobičajeno koristi termin autofikcije, koji naglašava problematičnost mimetičkog statusa autobiografije“ (Andrea Zlatar).

Romanesknost je ove knjige i u uvjerenju iskonskoga pisca da se pripovijedanjem, pričom, život općenito može oljuditi. A ovdje je posrijedi vlastiti život, dakako: izmiješan i određen mnogoborojnim tuđim životima, jer „su naši životi dijelovi većih cjelina“ i „nikakvih izgleda nema da ičiji život razumijemo ako barem ne zavirimo u živote njegovih prethodnika i saputnika“ (165. str.). Oljuditi, jer „autobiografija se također javlja i kao način humaniziranja prirode i svijesti, kao oblik potisnutog ili simboličkog objektivizma koji nije uopće zabrinut oko notorne činjenice da je razmak između predmeta pričanja i samog kazivača postao gotovo nevidljiv (…), jer kazivanje humanizira, a sjećanje razotkriva duboku povezanost između društvenih pojava i naše egzistencije“ (Branimir Donat). Na taj način, uprkos odsustvu razdvojenosti autora i lika, subjekta i objekta priče, povijest ovdje postaje pripovijest; tako se ova autobiografija iz pera rođenog pripovjedača i vrsnoga majstora jezika, kroz invenciju i organizaciju priče (Aristotel), uzdiže u izuzetno uspjelo i uzbudljivo romaneskno djelo.

Ali, to ne znači da se u ovakvom procesu pripovjednoga samoprikazivanja i konstituiranja vlastitog identiteta relativizira ili umanjuje referencija spram faktografskoga. U takvoj se strategiji faktografskô oplemenjuje i postaje opojnom pripovijesti za čitatelja - kojeg i ne mora prvenstveno zanimati lična ili obiteljska autorova povijest. Sidran, zapravo, svojim pripovjednim umijećem romansira vlastiti život; upravo zahvaljujući tom umijeću oblikovanja, i stilu na razini leksike i sintakse, ovo djelo nudi se takvom tipu recepcije. A uvjeren sam da će Otkup sirove kože, kako vrijeme bude prolazilo i sami događaji koji su u osnovi naracije prirodno budu gubili na svome značaju, sve više pobuđivati upravo takvu recepciju.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 9

Svoje kazivanje u ovoj knjizi i sâm autor na velikom broju mjesta determinira kao pripovijedanje, autorefleksivno izražavajući vlastitu eminentno literarnu intenciju. Evo jednog primjera: „Nestrpljivi su i prsti i duša da krenu pripovijedati (italic A.B.) o majčinoj grani porodičnog stabla, o naivnim i blagim Jukićima čija korjenika prekriva prostor centralne i istočne Bosne, vezujući tuzlansku regiju sa višegradskom.“ (25. str.)

Sve je ovdje izloženo u blistavoj naraciji u kojoj plijeni stilska čistota i jednostavnost - a u njoj, opet, nesvakidašnja samosvojnost koja se ogleda u naoko posve prirodnom, a, u stvari, maestralnom autorskom prepletu narodnoga jezika i uličnog argoa sa leksičkim i sintaksičkim elementima „višega“ stilskog nivoa.

Na autorovu potrebu da posegne za rekonstrunkcijom praznih mjesta porodične kronike ukazuje već prva rečenica knjige: „U našoj kući nije postojala prošlost.“ I nedugo potom u tekstu se potraga za prošlošću proteže u vremena daleko prije rođenja autora i rasprostire diljem kontinenata, pa dospijeva i do, nepouzdanoga doduše, ali ipak mogućeg jevrejskog porijekla Sidranā: „Dakle, prema porijeklu, glavninu u svijetu poznatih Sidrana locirali smo u prostore sjeveroistočne Evrope. Poljska, Ukrajina, itd. Etnički: Jevreji, s otvorenim mogućnostima prelaska na katoličanstvo i - samo u primjeru bosanskih Sidrana - islam.“ (23. str.)

U ovoj dionici teksta o jevrejskom obiteljskom porijeklu autor eksplicira svijest o nepotvrdivosti tê mogućnosti, ali Sidranov je pristup istini ovdje identičan Rousseauovom iz njegovih Ispovijesti, koje se smatraju rodotvornim djelom u povijesti žanra autobiografije: „Mogao sam uzeti da je istinito ono za što sam znao da bi moglo biti istinito, ali nikada ono za što sam znao da je laž“, piše Rousseau.

Na postupak hipotetične rekonstrukcije ukupnih zbivanja koja su ovdje u fokusu njegove pozornosti autor je često prinuđen, jer mu nedostaje sjećanje, nema dokumenata, a i oni što postoje ne mogu se, zbog svoje fragmentarnosti, smisaono povezivati bez dopuna koje vrši analitički um (sintagma koju Sidran ovdje višekratno koristi). Stoga on u svome pripovijedanju svako malo poseže za poticajem koji leži u kartonskim kutijama iz kojih uzima dopisnice, fotografije, druga dokumenta - na osnovu kojih oživljava minuli, umrli život i ispisuje sekvence ove knjige. Za te kutije on veli da su „mrtvački sanduci porodičnih uspomena i živa staništa svilenkastih smeđežutih moljaca…“ (147. str.). A sve s uvjerenjem da „razlog da neko ispisuje vlastiti životopis, i cilj toga ispisivanja, nije rekonstrukcija događaja, hronološkim ili kakvim drugim redom, nego je i razlog i cilj jednome životopisu - traganje za smislom tih događaja i uočavanje zakonomjernosti u njima“ (165-166. str.).

U djelu se razvija lepezasta i mozaički komponirana priča o životima pojedinih „poznatih“ predaka i rođaka, poznanika, prijatelja, komšija… („U tri retka, dva se stoljeća smijene, na po stranice cio vijek mine.“ - 322. str.) U svemu - konstanta je i dominira knjigom kazivanje o ocu, golootočkom uzniku, o njegovu stradanju


i njime izazvanoj nesreći uglavnom podijeljene porodice: rušenjem oca rušila se i pjesnikova kuća. Kroz retrospektivni pogled na očevu kob pisac razvija i analizu odnosā unutar porodice, intenzivno povezanih sa tim očevim političkom situacijom uzrokovanim udesom. Tako tekst nerijetko poprima odlike psihološke studije i studije karaktera, a uvijek s obzirom na univerzalna etička pitanja.

Iz ovog ličnog iskustva optika se širi ka općem horizontu golootočkih stradalnika, kao i spram drame njihova života nakon izlaska s robije, i to je doživljeno i ispisano sa takvom bolnoiskrenom empatijom da se uznemirujuće, potresne emocije i vlastito preispitivanje, uz često podastiranje faktografske argumentacije u vivisekciji patnje, na koncu kondenziraju i u nesvakidašnju, vrlo uspjelu pjesmu Sinovi Golog otoka, koja je objavljena u knjizi (233-234. str.).

Nižu se ovdje pasaži koji sadrže razmatranja o jednoj konkretnoj povijesti i o bolnim tragovima što ih buka historije (Danilo Kiš) u svome etičkom sunovratu ostavlja u duši, o načinu na koji su, zbog zlodjela te povijesti, svijest i savjest pred dramatičnim ispitom. Rezimirajući o općenitoj nesreći čovjekovoj, Sidran piše: „Čovječanstvo je stvorilo instrumente i mjerila za sve i svašta, dade se izmjeriti i orvelovska granica bola, ali kantar da izvaga nesreću još nije napravljen, niti će biti, niti je moguće da bude napravljen.“ (118. str.)

Izrazita je vrijednost ove knjige i to što veliki pjesnik kakav je Sidran iznosi svoje opservacije o pjesništvu općenito: „Jeste, mladi se Sidran svojski trudio da ne ostane samo pjesnik, a bijaše to pomalo stupidna i naopaka pomodna stvarčica: generacija se zakačila za Matićevu dosjetku o romanu kao ‘velikoj maturi’ književnosti, pa svako poletio da skrpi kakav bilo romančić ili šta bilo nalik romanu. Danas bi rahat i rado odalamio šamarčinu svakome ko bi skrojio i izgovorio sintagmu samo pjesnik, jerbo mu se, sad kad je u dupe strpo šezdeset pet godina, ‘samo kazalo’ kako od poezije i od pjesništva ljudski rod nije pronašao ništa ni bolje ni više i kako onaj kojemu je Tvorac udahnuo Dar jeste Odabranik, i svoj dar mora poštovati svakoga trena (…)“ (117-118. str.)

Na osnovu ovog iskaza, u čisto beslovesnoj pomami što je poslije 1995-te godinama vladala kod nas, našlo bi se javnih autoriteta u književnome znanju koji bi ustvrdili kako je Sidran ovim što sam upravo citirao priznao, nedvosmisleno otkrio da nije postmoderni pjesnik i da je zato anakron, da je pase. Jer, pobogu, eto, desila se u postmoderni dekonstrukcija metafizike, književnost je, stoga, imperativno morala ići za tim da spaja trivijalno s uzvišenim, da skraja svakovrsne hibride, sve do tzv. hiperteksta što ga ispisuju razni slučajnici koji se utiskuju u ono što je neko započeo pisati. A, gle, Sidran sada kazuje o pjesništvu kao božanskom Daru, o tome kako je pjesnik Odabranik Svevišnjega…!? Sreća je, ne za Sidrana - jer njegovoj pjesničkoj vrijednosti ovakvi nisu ništa mogli oduzeti, nego za našu ukupnu književnu situaciju što je ova euforija ako ne posve prošla, onda barem

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 11

gotovo sasvim jenjala. A i o ovoj pojavi ima kod Sidrana u Otkupu sirove kože dobra i tačna opaska: „Naši književni kritičari - od univerzitetskih profesora do novinskih piskarala - teško odlučuju da pišu o onim suvremenim književnim produktima za čije im je razumijevanje neophodan određeni intelektualni napor. Ništa novo. Od savršeno izvedenog umjetničkog djela bježe glavimice. Kao da su dotakli, pa na jezgri plamena - spržili ruku! (23. str.)

Ima ovdje i drugih i drugačijih razmišljanja o književnosti, o knjigama koje je u djetinjstvu i ranoj mladosti autor čitao, o maloj skupini očevih knjiga, o svojim čitalačkim bunilima koja su ga prenosila u paralelne svjetove, a u tim su mu se bunilima pojmovi, pojave i bića miješali ne samo u snovima nego i u stvarnosti, o dobu traktorske poezije nakon Drugoga svjetskog rata, o svome pjesničkom udesu posljednjih godina u kojemu su njemu, „nakon otetih i uništenih godina mladosti u jednom tobože nevaljalom društvenom sistemu, oteli, uništili i onemogućili i kakvu-takvu pristojnu starost, natjeravši ga da - u tobože demokratskom sistemu nove, nezavisne, samostalne i suverene domovine - za goli golcati i puki opstanak pokorno argatuje i ropski nadničari do posljednjeg daha i posljednjeg trena svoga smiješnog i žalosnog života“ (124-125. str.), o gorčini zbog nedostatka čitatelja, o scenarističkome poslu…

Nerijetka je i Sidranova pjesnička autorefleksija, kontekstualizacija vlastitih pjesama na način koji to autobiografizam omogućuje i dopušta. Ali tu su i autopetički pasaži koji imaju općenitu vrijednost za razumijevanje njegovoga pjesništva: „‘Oni što prelaze’, moja pjesma posvećena sarajevskim Sefardima nastajala je tako, gotovo naučnim metodom: proučiti postojeću književnu građu, izići na teren, opservirati, bilježiti, shvatiti i sistematizirati shvaćenu materiju, pa tek onda začikavati, izazivati, provocirati Njenu Svetost Inspiraciju.“ (22. str.) Nedvojbeno je da se ovaj autoreferencijalni zapis odnosi na veliki broj pjesama Sarajevske zbirke, Sidranove ponajbolje pjesničke knjige.

Zapravo, u konačnici postaje jasno: u mladosti započeti i nezavršeni roman Otac je kuća koja se ruši Sidrana je naveo da ga na ovaj način, Otkupom sirove kože, „dovrši“. Mnogobrojni fragmenti tog romana koji su u ovaj tekst funkcionalno i smisleno inkorporirani nesumnjivo jesu prototekst, a autor je cijelu stvar majstorski dovršio ovom knjigom. „Godinama sam patio zbog tog što nikad ne završih započeti roman Otac je kuća koja se ruši i što mi već trideset godina u fascikli stoji zgotovljena scenaristička građa za film kojim bi se uokvirila moja porodična filmska tetralogija (Otac na službenom putu, Sjećaš li se Doli Bel, Prvi put s ocem na izbore, Otac je kuća koja se ruši). Pripremljena građa jeste ozbiljna, ali ona vrijedi samo za živog pisca, po njegovoj smrti ‘to se meće u smeće’. Ko bi se još time bavio? Ako nema ni romana ni filmskog scenarija, ničeg nema. A patio sam suvišno, i stupidno! Danas, izričem hvalu Gospodaru što ni jedno ni drugo nisam uradio, jer da jesam, bile


bi to možda simpatične gluposti, rođene u braku golemog neznanja i nedopustive naivnosti.“ (156. str.)

Otac je kuća koja se ruši tekstualni je nukleus Otkupa sirove kože, upleten u ovu knjigu sa sviješću da gluposti, neznanju i naivnosti u književnosti ne može biti mjesta, i na taj je način ovaj nedovršeni roman dovitljivo i inventivno oslobođen „krivnje“ zbog navedenih nedostataka, jer je u Otkupu postavljen tako da organski funkcionira kao piščev autocitat iz doba gluposti, neznanja i naivnosti. Evo, ta pripremljena ozbiljna građa ipak nije i neće završiti u smeću. I ne samo da one u Otkupu sirove kože funkcioniraju kao predložak: stranicama tog nedovršenog romana, njima kao takvim, ipak, svjestan je i autor, „minulih četrdeset godina nije sasvim oduzelo izvjestan literarni šarm“ (332. str.).

A kako je sveukupnu strukturu Otkupa sirove kože autor zamislio - to je najbolje sâm objasnio kazujući tobože (!) o tome kako je, godinama razmišljajući, namjeravao komponirati nedovršeni roman Otac je kuća koja se ruši, a, u istini, upućujući na postupke kojima se služio u Otkupu: „(…) nedostatak klasičnog romanesknog fabuliranja kompenziraće raznovrsnošću prosedea. Oponašanje dječijeg govora, u ich-formi, (…) kombiniraće sa tradicionalnim narativom, er-forma, u kojoj o sebi govori sa ironijske distance; gusti dokumentarni i pseudodokumentarni pasaži sa šmekom romana detekcije… sve to, pametno montirano i izmiksano, moralo bi biti dovoljno da se dobije jedno, hajde da reknemo, barem pristojno književno djelo! A njemu više od toga i ne treba, budući da je snagu svoga talenta višestruko potvrdio književnim radom u stihu!“ (295. str.)

Međutim, ova knjiga pjesnika Abdulaha Sidrana nije tek pristojno književno djelo: ona je jedinstvena, dragocjena je, onako kako je jedinstven život nezina autora, i kako su mu jedinstveni spisateljski dar i umijeće - koji se ovom knjigom suvereno potvrđuju i u prozi. I sâm Abdulah Sidran, posve samosvjesno, određuje ovu knjigu, još dok je ispisivana, svojim životnim djelom u nastajanju (174. str.), i uvjeren sam da je ona za svoga autora oslobađajuća, katarzična, ljekovita. A Otkup sirove kože je, dakle, mnogo više roman nego što su to neke druge knjige bosanskih autora koje su, u iskonstruiranim kritičkim interpretacijama, nategnuto i neuvjerljivo proglašavane velikim postmodernim romanima bh. književnosti.

Komentirajući konstataciju Richarda Burgina o tome da je cijelu svoju književnost zasnovao na samoj književnosti, Jorge Luis Borges kazao je: „Da. To može biti argument protiv moje književnosti, a zašto? Pa, želim da kažem da književnost nije obogatila svet samo dajući mu knjige, već i razvijajući novi tip čoveka, pisca.“ (Ričard Bergin: Razgovori sa Borhesom, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1981, 166. str.) Ovaj svoj roman Abdulah Sidran zasnovao je i maestralno realizirao na sebi samome, na svome životu - na životu čovjeka pisca. I to ne može biti argument protiv romanesknosti Otkupa sirove kože. Zašto bi bio? U biti, ovo djelo nastalo

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 13

je ne stoga da bi Abdulah Sidran pisao svoj život nego da bi pisac Sidran nastavio živjeti svoje pisanje. Jer ono i jest njegov istinski život.

Za kraj moga osvrta na ovu čudesnu knjigu Abdulaha Sidrana, nimalo slučajno - još jedan citat iz nje same: „Moja sestra Dina nikako ne voli ovo što pišem. Njena bi duša voljela oštriju granicu između onoga što je Književnost i onoga što spada u porodičnu privatnost. Ako nemaš o čemu drugom pisati, nemoj, vala, ni o tatinim kupaćim gaćama! Postoje neki veliki pisci koji slično misle: nikakav je onaj pisac koji se, da bi nešto napisao, mora laćati vlastitoga života, svoje porodice, autobiografije… Neki drugi opet, ništa manje važni i veliki, kazuju kako je sve što čovjek piše - autobiografija. Šta je da je, znam ovo: pedeset godina pišem, ali sam pisac postao tek onoga dana kad sam cio život i baš sve njegove pojave i fenomene počeo tretirati kao - građu za književnost… Da, za mene, odavno, život i nije ništa drugo nego - građa za književnost i živjeti za mene ne znači ništa drugo nego: promatrati, pribirati, probirati, i potom - zadojiti svrhom, kako veli Vulf. U takvome poimanju. jednako su važne planetarne klimatske promjene, Svjetska Proleterska Revolucija - i kupaće gaće Mehmeda Sidrana iz aprila 1949. godine.“ (423. str.)

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 15

PJESNIŠTVO

Pišu:

Mujo Musagić Branko ČegecEmsura HamzićAjnuša HorozovićSpasoje Ž. MilovanovićMuhamed KovačevićSafer Grbić

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 17

Mujo Musagić

EH, MAJSTORI, MAJSTORI...

ZAŠTO JOŠ NISAM POČEOPRAVITI KUĆU NOVU

Kasno je sad, sasvim...Nije još pravovrijeme stiglo...Zaboravio sam većkako se pravi kuća nova.

Ni redoslijed poslova važnih, priznatimoram, nije mi više potpuno jasan,ne znam tačno, zapravo, šta se izmeđutemelja i krova zbiva.

Da li se od krova kuća gradi,ili se od krova kuća ruši, šta u podrumurade i jesu li u dobrom zdravlju sveljubavnice moje stare? Mogu li temelji od podzemnih pobjeći voda, kuda sa zidovima, na koju stranu prozore okrenuti treba (prema jablanovima vitkim ili prema rijeci blagoj)?

Na vrata gotovo da sam potpuno i zaboravio(a dobro znam da se u kuću ulaziti mora,


da se iz kuće izlaziti mora); ne znam šta ćusa sobama: mogu li sobe same, bez kuće preživjeti,smije li mjesečina šetati kroz sobe, prolaze likroz sobe važni meridijani? Ne znam šta mi zidovirade, otkucavaju li u zidovima satovi vodeni i pješčani i čije to vrijeme oni mjere? Kuda ono zagonetni hodnici vode? U san, dugi, dugi san? U vječnost, možda,u svemir vlastiti, mali, u svemir, rezervni, tajni,o kojem i sam tek nešto malo znam?

Nikada kuća bez dimnjaka nije prava kuća bila:šta će bez dimnjaka raditi ptice i vjetrovi studeni,kuda će nam stizati razvratne zimske priče i kamo ćeiz priča bježati jednooki divovi kada ih mi, strahomsvojim, u plač natjeramo? Smiju li bagremovi, smiju li breze, patetične, rasti blizu kuće, smiju li psi, smiju li mačke oko kuće rasti i čuvati nas od izdaja sitnih varljivih seoskih straža?

Neko je već rekao da je kuća naše uvećano tijelo,pa ne znam ni gdje ću kuću napraviti novu: u uskoj ulicimršavog zavičaja (kada bi ga, i takvog makar, još uvijek bilo),uz rijeku ponornicu, možda (ako je preživjela zadnju veliku bunu)?,na brdu, onda, kraj starog seoskog groblja (ako se mrtvi bunili ne bi)? Ali, kažu mi, neko je, jedne mračne noći, ukrao brdo cijelo i sa njimzajedno staro seosko groblje.

Pa kuda onda: u vodu, u vjetar, u nebo, pod zemlju...?! U vodu, u vodu, mame me svilene ribe; u zemlju, u zemlju, glasaju krtičnjaci; na oblaku, na oblaku, traže bijele ptice;eto zašto ovih dana, zabrinut i zbunjen, šetam znojnim gradom, i eto zašto još nisam počeo praviti kuću novu.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 19

EH, MAJSTORI, MAJSTORI

Otkako je stiglo ovo proljeće novo,danima već, ispod prozora mojih,sa zelenim trešnjama pod jezikom,galame, zvižde, ujedaju, horski se smijui horski plaču majstori novi, majstori stari, majstori strašni, poslijeratni.

Čujem ih, evo, i ovog jutra: kontemplativnosložno kašlju, pa, potom, na sav glas psujukišu jutarnju, proljetnu, državu skupu, zaboravnu,i sve ono što uz to ide, pomalo isprekidano, gnomski,proleterski, sva im se iscijedi snaga u psovci jednoj, maloj, i sve to, kad glasno zijevnu, saperu u jednom časukapima svježeg cvrkuta ptica.

Pa ih od toga, iznenada, silna uhvati glad,i onda majstori novi, majstori stari, majstoristrašni, poslijeratni (u nedostatku mesa tetrijeba sa Altajske gore, kojim je Džingis-han hranio ratnike svoje)otvaraju složno limenke s doručkom mesnim,dodajući mu luka crvenog i kapi svijetlogpiva spasonosnog, iz zelenih flaša od pola litra,u kojima još plivaju nerasanjene alge.

Eh, majstori, majstori, majstori novi, majstoristari, majstori strašni, poslijeratni, pripazite malozube svoje rijetke i obraze crvene; pripazite malosvoje maskirne bluze, vojničke, i kabanicetrošne svoje sa crtežima zaspalih ljepotica u uvalamaisluženih okeana; i oči svoje staklene pripazite malo – za vjetrovima južnim znaju nekada zvijeri gladne doći,pojest će vam psovke vaše masne i doručke mesne,izujedat će vam ruke vješte, graditeljske, a kako će majstori dobri, ruku ranjenih, graditizidove nove, ponosne i plačne piramide?!

Eh, majstori, majstori, grlati, brkati, rukati, poslijeratni majstori, eno vam tople žene trepere kao


breze, i po kućama, bez prozora i krovova, gole na prstima šetaju; nakon zamornih noćnih mjesečevih kupki, rukama pipaju resice ušne, nadajući se da su još cijele.Djeci su sitnoj kupili medenjake slatke,pa vam sad djeca, eno, kao laste nekada,kada se s puta dalekog vrate,po žicama telegrafskim vise.

Eh, majstori, majstori, pospani, umorni,zakašnjeli ratnici,uzalud vam trud i umijeće silno,svijet će ovaj, pokvaren i trošan,nestati jednog dana u džepu travnatom vaše trošne vojničke kabanice.

VELIKI PRASAK(ili: zakašnjelo sjećanje na april 1992.)

Nije se veliki prasak desio baš tako davno,kao što nam, u povjerenju, govore sisari prestarjeli,sve se to, ustvari, desilo proljeća prošlog,u našoj maloj kući, na kraju malog grada.

Kako će se prasak veliki desiti u maloj kući, i to još na kraju malog grada,pa gdje su tu prostor i vrijeme,gdje se tu mogla kriti ona početna snaga?bunili su se protiv ove priče mali žučkasti mravi,ni na čas ne prekinuvši svoj posao teški.

Ali ni priča se nije dala baš tako lahko smesti:prvo je veliki puhnuo vjetar,pa je potom zatreperilo sitno i krupno lišće,krošnje su radosno išle u susret korijenju svom,crnoj su se zemlji bijeli radovali dani.Primordijalne riječi ušetale su mirnokroz dimnjak, prozore i vrata,probudiše se sitna djeca jer im se piškilo silno,

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 21

zijevnula je debela mačka u uglu male sobe,(ona za veliki prasak nije baš marila mnogo)u dvorištu je zalajalo uhranjeno pseto(ljutito, jer mu u snu sile nevidljive veliku kradu kost)na televizijskom ekranu jedan je čovjek,odjeven samo u brkove bijele, svečano najavljivao događaj skorašnji, važni:u našem će se malom gradu veliki desiti prasak!

Nakon toga pobjegli smo u podrume vlažne,u ormarima smo starim zalijevali gljive spasonosne, djeca su u plastičnim kesama nosila svoje male sobe,a majkama njihovim singularnost, beskrajna i moćna,ništa nije mogla uraditi.

U podrumima nam je bilo sasvim dobro:malo smo drhtali od straha a malo pjevali pjesme junačke; zvjezdanog neba više nije bilo nad nama,zakona moralnih više nije bilo u nama;tu oko nas, bez stida, u mokrim šupljinama zidovapodrumskih, ljubili su se strasno prostor i vrijeme,kao da će ih prasak veliki rastaviti zauvijek.

Toliko tek, u ovom času, o prasku velikom vam mogu reći. Svaka nova riječ suvišna bi bila; ostavljena sama,u početni dah, u kašu usijanu bi se pretvoriti mogla. Čekamo dugu noć da se ohlade stvari, da ih taknemo vidom, pa ako novog ne bude rata, pa ako preživimo jošjedan cvrkut ptica nad gradskim zidinama, pričat ću vam iznova o prasku novom, velikom, u našem malom gradu.


Branko Čegec:

PUN MJESEC U ISTANBULU

KONTRAREVOLUcIJA

izroniš iza stakla: ne vrištiš, ne surađuješ.ulicom protutnje timpani i vještice. zaskoči te mladost, snjegovi na obrazima.zatim ponoć: podivljala.došli konji: otperjali.sišla s neba: zakuhala.niz lijevo, niz desno, niz grom, niz pakao:razlomak koji nitko ne razumije.razvukao se u smiješak. vučje oko umiva se u izlogu.reproducira marketing i anatomiju.naiđe čopor, provali horda, karavana mirno prolazi:oldtajmeri, jahači na yamahama, staklenke kao klisure.siđeš s obraza si i pomoliš me lijevom dojkom za mikročip i kobasice, desnom dojkom za pergament i revoluciju:uzmeš tablet kao ogledalo i zavitlaš gatočno po sredini bospora.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 23

MAcHU PIccHU

grije me iz očiju dok govoriš: strašno je toplo u hladnim andama.kostim za preživljavanje na svim paralelama, klimavi def, zaprženi diskovi, zvuk koji proždiru vukovi.zagledam se i ne mogu. okrenem se i ne mogu. klizi mi pogled kroz vlagu zalaska. zadnji zraci crtaju modro na bakrenoj podlozi: kraj slikanja početak je kiparenja,ili obratno.zalazak pomaže raspršiti ideje:iz začaranog kruga nema izlaza, nema filozofije, ni kemikalija kojima bih mogao skinuti uzbuđenje.muka zapisivanja diže se u muk fotografije.fotografija u muku.koliko je mora do bolivije?koliko do perua?evo morales obrao je ljetinu.počinje sezona pjevanja.zagledam se i ne mogu. okrenem se i ne mogu. kakav kilav zaveslaj za takvu udaljenost?

cHE

avrupa pasaji: mačka leži na knjigama.miluješ je sisama. nigdje ni zvuka.che visi na zidu knjižare. puši, jer je zapaljivo!stari knjižar oštri brkove i vitla kažiprstom. mačka ti namješta osmijeh:uđeš u objektiv, skineš se,


otplešeš cijeli repertoar orijentalnih plesova,ne dišeš, prebaciš zar preko obrazada tijelo bude slobodno, daleko od očiju.objektiv je naša tajna:u njemu skačeš kroz oblakerazlistavaju se godišnja dobai druga proljeća.che uzjaši motor i pasaž nestane u dimu:po podu se rasule sjemenke, silan propuh očistio je prašinu i kontejnere.hrabro si otkoračala, držeći se za ruku,da ne izgubiš orijentiru nabujaloj rijeci istiklal.

TREŠNJA

lijevi obraz bio je mramor, desni bospor.između vode i kamena cirkulirale sutrbušne plesačice:dva trzaja – jedna lira: od stola do stola.obraz od mramora zapio je matematiku.onaj od vode milovao bedro na trajektu, pa zašutio zauvijek.moralo se otići iz prošlosti. izađeš.zaboravila odjeću!posrneš. padneš.bila si sunce. bio je suncokret.muškarac i žena. čitanje evanđelja u tamnoj sobi.zidovi nemaju uši.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 25

kreveti nemaju oči.jedni pamte, drugi zanemaruju.jedni vide, drugi osporavaju.trešnjev pogled, odljevi čokolade, pržionica kave pod prozorom.zaboravila si sitan novaci sada proklinješ trenutakkada si zastala i pogledala začarani kamen.

O ČITANJU

prošla su četiri supermena: jedan je bio naočit, jedan sa zelenom kosom, jedan je bio žena, četvrti je crtao po oblacima.došao je crveni konj i rasparao gaćice.navijači su zavijali, megafoni stenjali:ona je raširila noge u izlogu i otpila gutljaj: željela je pokazati pičku, ali zavjesa se otimala: samo za kućnu upotrebu!noga preko noge u gloria jean’s coffeeu.bljeskalice zatajile, migracije ne prestaju, netko izgovara četiri riječi na mađarskom.dolazi supermen i raspali rafal.u njemu konfete.noge su otvorena knjiga koju moraš listati.ništa ne ostaje za budućnost:ona se preselila na ahireti gleda te sa svete naprave.slijedi film o slobodi i marifetlucima.knjiga se otvara i zatvara.izmjenjuje nemoguće položaje.na korak do pornografije.


PAdANJE MRAKA NA ISTOKU

kolač s pistacijama nestaje u jednom zalogaju.slijepi pjevač promijenio je frizuru, obrijao se, obukao novu košulju.zvuk nije nešto na što pristajemo.on nam se zasijeca u sve strane svijetai rastura orijentaciju:gore je dolje, dolje je zapad,istok je naknadno i takočetrdeset tisuća kilometara.taksimetar ne radi u sumrakdok zastoj je na mostu između kontinenata.koja strana je mračnija?uvijek ona u koju dolaziš.malo je mjeseci na jelovniku,a već se oglašava fajrunt:trubači pocupkuju, bubnjari odnose novine i sladoled:kasno je za shopping i pauziranje.skupiš svoje vrećice i izađeš: vruće je, hladno jemeđu nogama.

IZLOžbA

kurve su zaključane!na nadzornoj točki policija legitimira.pereš noge, pereš ruke, tuširaš se i testiraš:bolest neće ući, prozor mora pasti, ili barem ogledalo.kiša kondoma nadire sa zapada, ruši rizik, razjebava egzotiku.ona druga, erotika, umrla je sama od sebe.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 27

kamo vodi jebanje bez rizika?trudne pjevačice braća su i sestre ekscesa.one propovijedaju strahdok stišću se u barovima uz obalu:more je retrovizoru kojemu se ogleda opasnost.izdajničko moremanje daje nego što uzima.kolona slijepih u repu za ulaznice.podijele im razne kutije, zubala bace u čaše.zatim naprave izložbu u istanbul modern.svakog četvrtka ulaz je slobodan.


Emsura Hamzić

PET PJESAMA

VATRIcA

Cijelo ljeto u sebi palim vatru,al ono neće, pa neće!Krešem šibicama, kresivom i trudom,upaljačima, suncem i lupom,drvetom o drvo tarem, al neće, pa neće!Vatrice mila, prizivam je, kaži,šta ti se hoće,i za koliko svoj bi plamičak pružilada umije biće moje, i obasja utrobumrakom osvojenu.Za koliko sunčevih dukataugrijala bi nesreću do tačke njenog ključanja,da samo sreća, samo sreća, i topla dušajesen tmurnu dočekaju u sigurnostikaputa tvoga.

O, samo vatricom, platiti možeš, drugom,moj plamičak,samo bićem svojim koje gori,dozvati toplotu i moj sjaj! – uzvraća odnekud iz dubina, ili visina,il beskraja vasione, plamičak,glasnik vatre, majke života svekolikog!

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 29

JAd I VOdA

Ao vodo, vodice, nevisto, divojčice,Hladne su mi na srcu tvoje bose nogice!Ne plavi mi vodice, livade i ovčice,Već mi nosi, sestrice, s čela ljute osice,Iz osmijeha ljutice, i pelina vlastelina.

Oj međice, međice, ti studena vodice,Begovska bosančice i šimšira grančice,Tvoje köse, rosice, mom suncu ledenice!

Nosi drvlje i gradine, i iz srca sav mi jed,Nek valovi operu mi mrlje hladne s duše,A ograde od leda, nek se same sruše!

TRAVKA

Zdravo žuto i maveno,Šarenperko šestoprsta,Kaćunice, jogunice,Zelembaću, crvendaću,I ljutice, kiselice,I vatrena sveznalice,Travko – zdravko,Biljko snena, umivena;Dok u tebi zdravlje spava,Visi glava!Dok u tebi život teče,Drvosječe smjerno kleče!Dok o tebi ljeljen sanja,Ispod granja –- sve se vrti oko smrti!!!


M A T I

Bježi kući iz doline,Pod drvetom grom te vreba,Sto sunaca spržiće te,Pašćeš s konja,Pašćeš s neba!

Nemoj mnogo da se smiješ,Ne valja se, zlo te čeka,Idi nako, uzduž cesti,Gledaj gdje ćeš,I s kim sjesti!

Tama steže, da ne prođeš,Zemlja zine, da proguta,nebo zatvori kapije,Da ne ostane ti puta!

Nemoj odveć tugovati,Jer privlačiš veću tugu!Kada svane tad ćeš znati,Iz mraka te spasi mati!!!

S A R A J E V O

Top sa Bijele tabijeHitac glasa zabije,Na Čaršiji Mujo kuje,Sav Jekovac odjekuje.

Dovikuje Čengić vila,Dolac malti – di si bila,Ali-paši – vrati krila!A Bembaši – ostarila,Il te voda poplavila!

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 31

Dok zveckaju zlatne strune, Mara sa svog dvora kune,Sa svog dvora kune Mara,Što ubiše mladog cara!

Sa Latinske ćuprije,Iz Morića hana,Pobježe mi, opet,Lijepa Umihana!

A nosi mi Hana, tri svoja fistana:prvi plavi -što begove mami,drugi bijeli –što djevojke cvijeli,treći žuti – što hanume ljuti!!!


Ajnuša Horozović

PORTRET NEPOZNATOG

U UTROBI BRDA

Kap po kap boli iskapa. Iskapava se rasporeno nebo. U oblaku naše zjene. Plačemo li, tad pljušte slane kiše. Osmijeh zjena je laserska svjetlost, siječe okna naših prozora, pogledi lutaju iz predjela u predio. Memla može obgrliti trepavice, ali zjene su ispod očnih kapaka, duboko snivaju, ispod ogromnog brda. Ništa nije tako sveto kao tišina u utrobi sna.

NEPOZNATI U BLIND RAMU

O, Nepoznati, uljanu boju oblikuješ, usne ti vajaju glas starobosanskih sevdalinki. Natapaš kozmos nitima grlenim, tako behar pjeva. Granje udara u žice šargije. Otkos crne slutnje guta siv oblak. Jednom sam ugledala ružičasto nebo. Islikala sam ti lice na oblaku koje se nikada nije pojavilo. Pokretom ruke gužvaš svoju sjenu. Pišeš mojom rukom svoje obličje. O, Nepoznati, ja sam samu sebe porodila.

U CRNOM KVADRATU

U godinama glinenih pločica užas zemljinog grohota proguta jaru ljeta. Sve su se maske oslobodile slivenih boja sa svile i udobno zavalile u glinu. Bol ljepljivo golica

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 33

klizigrušaTAMU U OČIMAO, OČIšto se više ne zovete oči,O, PRSTI,urezi na glinenim rukopisimasjetih se kako zamijesih sebeGLINOM

SUNČANA GROZNICA

Potopila sam ljeto. Sunce se kaotično umnožavalo. Groznica u karikama. Rastopljena sam. Izlijevam vatru u zdjelu od tvojih ruku. Spržena travka, nikla iz dlana. Ugljenisana. Nijema. Pisaljka. Sama se krećem. Ostavljam tragove. U svakoj pori. Opipavam te. Pretoči me u moje obličje, toliko tog moram oslušnuti...

SLIKA PRVOG GOVORA

Isparavaš se. Lebde zle tvari ispod kapka. Možeš da isplačeš kob, ali nećeš. O, Nepoznati, ti si se izgrčio. Grčenjem se klanjaš grčevima. Čuj, oni zgrčeni grakću. Tad nastaje slika prvog govora GRA–gavrana. Prvi otrgnut san iz prvog izgrčenog grča. Gavran uletio u blind ram. Protok si ispod zemlje. Ptice ti slijeću na zemljana ramena, kljucaju živu kosu. Trgaš njihove prhute, slažeš lepezu tišine. Dno krije tvoje stare kosti. Sjećanje izbija iz zjena gavranova. U uramljenom kvadratu tame luta kristalna kap soli.

PORTRET NEPOZNATOG

1.ISPARENI GRČ SVIJA MOJU KOSU

slike i samo slike na zidovimastrgnuti snovi u predvorju šutnjespreman si popiti ohlađene uspomenes dvije kosti držiš ručku šoljice


pogled u crni kvadrat ostavio je vlažanTRAG

2.rodio se u mrkloj tišiniminut do tri(u dubokom sam snu)(bajam li)

topot konjskih kopitapokreće moj krevettreća dimenzijau korijenu spojenih zjenica

3.LANENI AUM

Navlažiš utrobu morem, prsti ti porode Nepoznatog (minut do tri). Bajala sam ti bajke, groznico iz snenih tmina. Bio si lan. Izoštrena sliko. Približavaš se na leđima konja. Iglenim topotom. Klešu te.Laser u konju, odsjaj sunčeve zjene. Lan ližeš britkim jezikom. Košulju ti tka konjsko kopito. Plav zvuk. O, Nepoznati, zašto sabljom tališ lanena polja i rub neba. Žvačeš nebeske latice, one tako podatno vise. Imaš raspjevanu lanenu košulju. AUM na tvojim ramenima, vrišti lan na laktovima. LANENI AUM! Na lanenim prstima cvijet lana, razvučen u dan, u vodu, u led, u vrelu paru. Zašto vrište moji prsti, zašto vrište moje zjene? O, Nepoznati, uramljena tačko na dlanu, tučak si uzbran s nebeske peteljke.

4.magma na konjskim leđimanepodnošljivo topljenjemasa se sama oblikovala5.

topot prelijeva moje ušiu žutim sjenama zjenicazače se iskra Nepoznatoga

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 35

6.ISKRA NEPOZNATOGA

Krdo konja napušta kosu kratera. Jezde nebom. Bjesni zastrašujući galop. Slutiš odlazak. Napuštaju te – Nepoznati–. Samari su bili suviše veliki za tvoju usijanu glavu. Vid si sunčevog oka, kralju svih konja. Tvoja krvava kruna jezdi na leđima krda. Nepoznati, ti protičeš kroz moje tajne prste koje kali more. Patrljcima, tek naznačenim dlanovima, ispisujem ti bore na ploči, ja robinja koja upravlja tvojim čelom.

7.RUKE I JAURAMLJUJEMO GAUPLATNOkistovi i prsti ovikružno prepleteniu zelenožutomodroiz nutrine platnaotklapaš oči

8.

karijes vremena pokreće masketvog licaključaju boje utrobomnatapa te pariškoplavado besvijesti modrišljubičasto plavi moždanu korubojiš se neizrecivo


Spasoje Ž. Milovanović

TI, SPASOJE

MOJ ZAŠTITNIK ljubimo se zbog međuplanetarnog redada se ne bi zvezde polupale ko keramičke tacniceneposredno pred početak pozorišnog karnevalapa sve dalje i daljekoga je briga i za učenike V-3dobro si ih poznalaja znam one glumce što puše ispred pozorištato oni poštuju zakonto kralj ričard III puši moravua jednom je pušio i evropu i jugoslaviju i srbijuon je stari režimlija politički prevrtljivactaj kralj ričard III kosa ti se uvija oko usanaako je pomerim bojim seako je pomerim odneće deo menetako se motamo kosa i jaoko tvojih zubapa ih zadevamopa ih zasmejavamoti bi da ugrizeš vetar

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 37

ja da ubacim klikeru tu tvoju rupicu na obrazustakleni kliker jednoperacnajvrednijiu njega se pretvaramne ide drugi čudesni vojvodo grada solunaveliki ugodniče hristov i slavni strastoterpčesveti dimitrijetebi koji svetu točiš miro milostimi koji te poštujemo ispisujemo pohvalua ti budući da imaš slobodu u gospodaod svake bede izbavljaj nasda ti verno kličemoraduj se sveti dimitrije slavni velikomučeniče i čudotvorče tako se molitva širii tako te od mene oduzimanema više hajdukovanjakuća mora da se završidunđerii po jedan oblutak u svaki ćošak sobe da se staviprotiv miševapažljivo gledam ovu porodičnu dramuhvatam beleške upinjem sekako bih ovaj komado propasti bogate građanske porodice koja je svoju moć i svoje bogatstvo

zasnovala i izgradila na prevarama zločinima i na pljačkikako bih jedem mrak i pušim tišinu rodnog krajanebo se kotrljaod poruba do poruba jastučnices tim što se prolazna ravnotežauzima za konačnu prostu razmenukako je tu gde nisam jau tom gradu na raskrsniciima li magleima li reke


moradaleke obale igresve bližesve bližei bližemoj zaštitniče

GdE TI žIVIŠ UOPŠTE

ti si spomenula ljubav u vežbankamai kako deca ne umeju da pišu ili ih je sramotaja sam mnogo pušio sa uživanjem omatoreobio je dan u centru gradai nešto sam te nespretno poljubio

svet koji me ne interesuje ogleda se samim sobomneki svetac se isprečio preda mnomprosto se beči na mene od slavske trpezekikoti najboljih drugarica čine noć uzaludnomgde ti živiš uopšte

poljubila si me odmah posleuplela mi usne u mrtav čvorostavila mi vlas na kaputui velelepnoj socijalističkoj građevini tom radničkom bataljonu pred tržnim centromhadžijama i vojvodama mirno poručila da crknu zajedno sa mnom

ipak je jutroi dobro jei sveipak sam živi kašljem mnogo kašljem od tih cigaretagde ti živiš uopšte

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 39

Muhamed Kovačević

CIKLUS SARKASTIČNIH PJESAMA SARAJEVO 2010. GOD.

Bio jedan čovjek ništa posebno onakoOn je gledao i čudio se ljudskoj gluposti Toliko se čudio da je postavio pitanjeKoliko čovjek mora biti glup da bi bio cool?Onda je zatvorio oči izgasio se iz svegaOdlučio pogledati pucačinu izdrkat i spavat

2 Bio jedan čovjek ništa posebno onako Svako jutro ljeti oko 7 u cik zoreObilazio kontejnere za smeće i tražio hranuI jedno jutro pronađe pola starog hljebaI taman krene da ga zagrize kada mu se golub sa grane posere na njegaOn zavrati glavu prema nebu i vikneKo je sretan ni u hali nije gladan !

3 Bila jedna žena krupna jako Ona je pravila zagorjele piteA bio jedan mršav onako On bi u svakoj piti dlaku pronašao I zovne ti ona njega jedan dan kod nje na pituI on dođe sjedne za stol


I ona mu donese uzme viljušku i stane mu iznad glave te glasno kaže:Budeš li mi našao dlaku oko ću ti iskopat !I taj više od tada nije tražio dlaku u jajetu

4 Bio jedan strašno volio da čita I pronađe knjigu u kojoj je pisalo:Pravog čovjeka svijećom treba tražiti!I on brze bolje kupi svijeću u piljari zapali i krene lutat ulicomVidi ga drot i upita:Šta to radiš budalo?Pa tražim pravog čovjeka Reče onAha Kaza drot i strapa ga u kola i pravo u ludaruI od tada taj više ne čita samo traži cigara

5 Bio jedan hvalio se da imaBio jedan kukao da nemaOnda se onaj pohvalio onom da imaA onaj prestao kukati da nema

6 U zemlji gdje ne možes ostvariti svoje pravo zoveš se bezpravan A u zemlji u kojoj možeš ostvariti svoje pravo zoveš se konstuktivan

7 Bio jedan koji je volio mnogo da priča po kafanamaA opet bio jedan koji je išao u kafane samo da šutiI jedan dan sretnu se njih dvojica I ovaj što je šutio ustane i prijde onom koji je pričao I sve ostalo je legenda

8Cugam Iz nade da ću utopiti tuguA pijem čaj da bi se oporavio od cuganja

9 Samo slijepac ne vidi sranje u koje tonemo

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 41

Safer Grbić

ORIENT ET OCCIDENT

ZAPIS O ANTUNU

Da je Antun ostao živ, današnjim rođenjem Maloga Luke imao bi dvadest i četvoro unučadi, apraunučad smo već davno prestali brojiti. Naime, rođena majka napustila je njega injegovu braću preudavši se za Rešida,sultanovog vezira, nakon čega je s njimeotišla u portu. Djeca su ostala s njezinimbratom koji je tjerao ih na težak fizički rad,no, uvečer i na otuđivanje stranske imovine. Dolaskom iz vojske oženi djevojku skojom je odrastao, ali, umre mlada nerodivši mu sina. Docnije, oženio je našumajku s kojom je izrodio dvanaestoro djece. Domobrane je preživio, a zatim partizaneu kojima je dobio tifus gdje je jedva ostaoživ, ustaše, četnike, sve druge vojske iarmije - popratio je uzignute glave. U posljednjemu ratu, dok su bacali na našeselo granate iz Matice, iz susjednoga sela


Jusuf sa kojim sam odrastao je zapalio našu kućui mojega tatu koji je bio u njoj. Čuli smo njegovekrike uslijed čega je došla smrtna kočija. Zločin jeučinjen u ovome Gradu. Od toga dana mrzim sve muslimane,mrzim Jusufa koji svakoga dana prođepored naše kuće kao da se nije ništadogodilo, mrzim što Oni uvijek govoreo genocidu, a mučeničko ubistvo mojegatate niko ne pominje. I tata bijahu mrziomuslimane jer njegova majka sa Rešidompobjegla je u portu. Docnije, na mjestu gdje je tata zapaljen,napravili smo ploču kako bismo moglidoći nekada i zapaliti svijeću, no,za tu ploču Jusuf veže svoju stokudok pase travu. Prije s nama na ploču je dolazio imoj sin jedinac Andrej koji je pobjegaonedavno od kuće s nekom muslimankomi nikada nam se nije javio. Kaže da se vole.

Iskreno želim da njigova ljubav potraje vječnoi mržnji konačno dođe kraj.

ZAPIS O SANdI

Moja obitelj bivstvuje od prije nekoliko povijesnihvijekova, kada iz Dalekoga Grada bijasmo prognani, pa nas muslimani spasiše zbog goleme imovine. Mnogi nisu mogli platiti izbavljenje pa je nad njimasmrtna presuda sručena, a druge obitelji, islam supreuzele dolaskom u Grad obećani i činomprelaska za sebe vezale pogana imena - beg i aga.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 43

Docnije, Aškenašku bogomolju sazdasmoi uokolo krovove podigosmo, sasvim slobodnojer uvidjesmo mržnju među ostalim narodimakoji došao je u Grad ovaj. Dakle, nitko nasne zamjećuje i time ne nanosi zlo kao prije. U Zemaljskome muzeju čuvaju najvrijednijidokumenat u ovome dijelu svijeta o našemunarodu i pridaju mu značajnu važnost, naravno.No, dokumenat o kojemu je riječ nije jedini željanpozornosti i pažnje. Da kojim slučajem neki od nas nisu najuspješniji,vjerojatno ostali narodi ne bi niti znali da smo među živućim ovdašnjim stanovništvom. No, mi ipak ne dozvoljavamo da nam usta zapuše, nego ono što velimo – to i zapišemo: “Što me se tiču vaši snovi i riječivaših smjelih želja?Osjećanja moja isprela su koncei satkala veo;da na suncu bijelom postanem dijelakovoga svijetai svijet ovaj cio.” Ja sam jevrejka i zovem se Sanda.

ZAPIS O NEdžIPU

Mi smo zapravo sretan narod, a biti sretanznači biti slobodan. Mi smo narod bez doma i Grada, bez svjetskih vođa,bez ikada vođenoga osvajačkoga rata. Narod smotrenutka i promišljanja, narod smo bez predrasuda.Mi jesmo narod bez mržnje prema drugima, bez žudnjeza imetkom.


Kada bismo vjerovali u pravoga Boga bili bismo Sveti narod, no, kažu da vjerujemo u magiju i čini, da smo prosjaci, lopovi, otmičari, neprilagodljiviza sjedilački život i radni način življenja. Iskren da budem, neka govore o nama što žele,a mi samo možemo poručiti da ovaj Grad -koliko je njihov toliko je i naš. (ako vas tko upita, moje ime je Nedžip)

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 45

PROZA

Pišu:

Elis Bektaš Saša StojanovićLidija Pavlović-GrgićGoran Sarić

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 47

Elis Bektaš

BIONOVA PRIČA

Tezej zakorači u lavirint držeći u desnoj ruci mač od riblje kosti, a u levoj kalem na koji je bio namotan purpurni konac. Lavirint je sačinjen tako da zbuni čoveka koji sledi svoj razbor, kazala mu je sinoć ljupka Arijadna. Konac je postojaniji od razbora, sledi njega.

Nakon jedanaest skretanja, od kojih su četiri bila levo, a sedam desno, pred Tezejem se ukaza prostrana, bakljama osvetljena odaja, skromno nameštena za svakodnevni boravak. Na drugom kraju odaje bio je krevet na kom se meškoljilo golemo, nezgrapno telo. Mladić sa mačem od riblje kosti u ruci načas požali što nije poneo i toljagu koju je uzeo od mrtvog Perifeta, a potom oprezno krenu napred. Telo na krevetu okrenu se na drugi bok, a potom se poče pridizati. Tezej uzdrhta od gađenja i zaprepaštenosti prizorom koji je ugledao – izobličena glava pretapala se sa ramenima, ispod kojih su se nadimale deformisane grudi. Stomak i noge tog bića behu, međutim, normalni.

Tezej se zaustavi na četiri koračaja od kreveta. Glava mu je ružnija od glave ubijenog vola, pomisli.

– Minotaure, došao sam da naplatim dug. – Zašto me zoveš tim imenom? Moje ime je Leuk – od teškog disanja skoro

nerazgovetno reče spodoba. – Kako si stigao ovamo? Došao si da mi budeš drug? Ili si glasnik?

– Ne, Minotaure, došao sam da naplatim dug jednom zasvagda. – Kakav dug? Ne sećam se nikakvog duga... Istina, Fedra mi duguje dve

školjke otkad sam je pobedio u igri pogađanja, ali to je bilo jako davno. A mislim i da me je pustila da pobedim, da se ne bih rastužio... Jesi li video Fedru napolju?

Čime je ubio tolike ljude, pitao se Tezej. Krupan je, ali ruke mu nisu snažne, a ovde nema nikakvog oružja.


– Minotaure, više ti nećemo slati mladiće i devojke. Ja sam Tezej, sin vladara atinskog i danas ću okončati užas koji nam priređuješ.

Mladić podiže mač i koraknu napred. Leuk, ne ustajući, povuče telo unatrag i ruke podiže do lica. Svetlost koja dolazi od baklji bila je titrava i varava, pa se Tezeju načas učini da mu se Minotaur izruguje. Potom je ugledao suze koje su oblivale naborane obraze i mešale se sa slinom iz usta i nozdrva.

– Tezeju, ne plaši me tvoj mač. Plačem, jer si me podsetio na moju nakaznost. Ovde nema ogledala, ali ti si toliko lep da si iz sećanja dozvao sliku moje nakaznosti. Fedra je jednom ovde zaboravila svoje ogledalo. Te noći, kada je otišla, prvi put sam plakao...

Tezeju se usta osušiše, a u udove mu se uvuče slabost kakvu dotad nije poznavao.

– Ti si lep, ja sam ružan, a smrt je iznad lepote i ružnoće. Ne, ne plašim se tvog udarca. Evo, neću više plakati. Zašto nam ne natočiš po vrč vina...? Ja ne smem da pijem jako vino, pa imam samo razblaženo, ali svakako će nas osvežiti.

I dalje ćuteći, Tezej priđe kamenom stolu i nasu dva vrča. Točio je levom rukom, jer je u desnoj držao mač od riblje kosti, zbog čega

je prosipao vino. Osetio je stid zbog nespretnosti koja ne priliči budućem vladaru ili zbog toga što se bavi poslom koji obavljaju sluge. Jedan vrč prineo je Leuku, a potom se vratio po drugi i seo na izrezbarenu stolicu od tisovine.

– Minotaure ili Leuče, kako tražiš da te zovem, šta si učinio sa mladićima i devojkama koje ti je Atina slala svakog proleća?

– Umoran sam i dugo nisam razgovarao sa ljudskim bićem. Ti me zbunjuješ. Sačekaj da se prisetim, pa ću ti kazati koga sve poznajem. To

je samo nekoliko ljudi, a među njima skoro da i nema mladića i devojaka... Molim te, prinesi mi grožđe, gladan sam.

Leuk ponovo leže na bok i prionu na grožđe, hropćući i balaveći. Potom sa obe ruke, jer su mu šake bile nezgrapne, uze vrč i poloka vino poput kakve životinje. Tezej se priseti po kakvoj je zadaći došao, ali to ništa nije značilo – stomak mu je otežao, kao da je bio napunjen uljem i peskom, a iz udova mu je iščilela sva krepkost. Hteo je da ne gleda u čudovišno i izobličeno lice pred sobom, pa ipak, uprkos gađenju, nije mogao da odvoji oči od njega. Natekle i kvrgave prste Leuk je povremeno prinosio glavi i prebirao po njoj, vadeći komade nečistoće i gnoja iz ušiju, nozdrva i usta. Od toga se atinskom princu povraćalo.

– Androgej mi je pričao o tvojoj Atini, a ja sam voleo da ga slušam. Androgej je bio lep poput tebe, Tezeju. Prema meni je obično bio grub i podsmevao se mojoj ružnoći, ali nekoliko puta me je posetio ovde i pričao mi o svojim pobedama na atinskim igrama. Divio mu se čitav Krit, ali njemu je to bilo nedovoljno, pa je

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 49

dolazio i po moje divljenje. Pretvarao sam se da mi je njegovo razmetanje milo i zanimljivo: on je za mene uvek bio mlađi brat... Onda mi je Fedra donela vest da su Atinjani uzeli život Androgeju.

– Androgej je pravedno kažnjen;uvredio je naše bogove. – Sada to više nije bitno. Ako je i uvredio vaše bogove, učinio je to jer je

zaboravio da ih ne sme vređati. Lepi ljudi uvek zaboravljaju važne stvari... Imao sam još braće i još jednu sestru, ali njih se ne sećam dobro. S njima sam se kao dete igrao, a posle su me zatvorili ovde zbog moje ružnoće.

Tezej je postajao zbunjen. Činilo mu se neprirodnim da iz tako nakazne glave dolaze skladne i razborite rečenice.

Sam Tezej nije bio tako dobar u kazivanju, ali je imao lep glas kog su drugi mladići rado slušali, ma šta da je govorio. Sutra budi mudar i oprezan, Tezeju, govorila mu je sinoć lepa Arijadna. Minotaur je lukav, njegov otac je moćni Posejdon, a učitelj mu je bio Diodot sa Samosa, koji je video i Khem i Persiju i koji je znao mnoge tajne. On je zlo čudovište koje se svake godine hrani sa četrnaest mladića i devojaka, jer mu je hrana koju mi jedemo neukusna. Tezej do sada nije video ni zla, ni lukavosti, ali se silio da upravo u njihovom odsustvu prepozna dokaz njihove prisutnosti. Leuk ga je posmatrao slabovidim očima i ždrokao svoje grožđe.

– Mada nisam video bogzna šta od spoljnog sveta, Tezeju, ipak znam mnoge stvari. Njima me je podučavao moj dobri Diodot. On je bio rob mome ocu, a pre nego što je dopao sužanjstva služio je kao izaslanik samoskog kralja. Vidiš li one okove tamo? Moj otac ga je držao sputanog, jer je Diodot znao da u ovom lavirintu, osim moje samoće i moje nakaznosti, ne postoje druge tajne... Ali, zašto ti ćutiš?

Hajde da razgovaramo, molim te. Tezej je i dalje ćutao. Premda je odaja bila ugodno zagrejana zdelama punim

užarenog ugljevlja, činilo mu se da kameno zdanje labirinta postaje sve hladnije. U uglu odaje primeti zahod od tesanog kamena. Ode tamo i isprazni mehur isprekidanim mlazom. Osećao se glupo.

– Hoćeš li još vina i grožđa, Leuče? Sada ti mene zbunjuješ i ja više ne znam da li si ti taj koji plete mrežu zablude oko mene ili sam došao ovamo već ogrnut plaštom zablude.

– Kakve zablude, Tezeju? Zabluda izvire iz očekivanja. Šta si očekivao da ćeš ovde naći?

– Došao sam verujući da ću ovde zateći čudovište kojem moj grad već dugo plaća užasan danak. Došao sam da okončam tu pokoru, ubijajući čudovište kao što je dete Apolon ubio zmaja. Umesto čudovišta, vidim tebe, bolesnog, nemoćnog, izobličenog... Ali ti si toliko ružan da nužno moraš biti zao.

Leuk ga je pažljivo slušao.


– Ipak, ja sam već ubijao zle ljude. Ali njihove reči nisu bile poput tvojih, to su bile reči koje ubicu učvršćuju u nameri da izvrši svoje delo ili koje opravdavaju učinjeno...

– Ne muči sebe, Tezeju, iz mene život svakako izlazi uz golemu muku. Ako me ubiješ, odavde ćeš izneti moju zahvalnost. Ali ćeš izneti i jednu laž... – dodade Leuk nakon kratke stanke.

Neobičan, šuštav zvuk koji se pojačavao odbijajući se o zidove hodnika privuče Tezejevu pažnju. Mladić spusti ruku na mač i upilji se u tamu iza vrata: hodnici, naime, ne behu osvetljeni.

– To je samo Bion, moj dobri pas. Ponekad luta hodnicima i plaši štakore. Daj mu zalogaj mesa i pomiluj ga i on će te zavoleti.

Na vratima se pojavi ogroman dvobojni molos. Prišao je Tezeju na nekoliko koračaja i ispitivački ga posmatrao, iskošene glave.

– Ne plaši se, Bion je molos, na sličan način kako sam i ja ljudsko biće. Dobio sam ga na dar od Fedre. Od njega možeš puno naučiti;on se nikada nije izgubio u ovom lavirintu, jer ne sledi ni zablude, ni očekivanja, već samo svoju razigranu ćud... Molim te, daj mu zalogaj mesa, ja sam odveć slab da stanem na noge.

Tezej priđe stolu i otkide parče mesa;Molos ga je sledio, teško dišući. Vratio se na stolicu i spustio meso kraj nogu, ali pas ga nije hteo ni dotaći. Tezej podiže meso, koje tada pas halapljivo pojede iz njegove ruke.

– Pre Biona imao sam kučku Nereju. Ona je bila kritski gonič, lep i pametan pas, ali se plašila lavirinta... Jednom me je ugrizla iz čista mira i otrčala u hodnik, a posle se nije vratila. Nedostajala mi je, ali nikada nisam poželeo da se vrati. Ne zato što mi je načinila ovaj ožiljak, već zato što je ovde bila tužna... Bion je drugačiji, on je ovde srećan. Valjda stoga što ne pozna svoju istinsku prirodu.

– Ja imam mnogo pasa, ali ne dam im da uđu tamo gde obitavam. Psi su prljave životinje.

– Tezeju, rekao si da si sin atinskog kralja. Tamo gde ti obitavaš ulaze mnoge prljave životinje. Psi u palati tvoga oca svakako ne bi bili srećni.

– Leuče, to što je moćni Posejdon tvoj otac ne daje ti za pravo da vređaš moga oca. Kralj Egej je vrstan čovek, najbolji među najboljima.

– Nisam ni govorio o tvom ocu, Tezeju. Androgej mi je pripovedao o njemu i znam da je on čestit kralj... Ali otkuda ti to da je Posejdon moj otac?

– Tako se priča. – Mnogo toga se priča, Tezeju. Posejdon nije moj otac, a reći ću ti i zašto:

Posejdon ne postoji. Tezej uzdrhta. – Ja ne umem da zborim lepo i jasno kao Diodot, ali i sasvim prostim rečima

se može kazati da Posejdon i Zevs nisu nikakvi bogovi.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 51

Lavirint, pomisli Tezej. On je načinjen tako da se poigrava ljudskim duhom i u njemu odista izgleda kao da bogovi ne postoje. Kad izađem odavde prineću žrtvu Divu i Posejdonu.

– Leuče, ti si zatočen ovde i zato ne možeš znati kakav je svet napolju. A ja ti kažem da je on tako čudesan, da ga niko osim bogova nije mogao stvoriti.

– Ti ne razumeš o čemu govorim, Tezeju. Bog je izvan pojava i njihove količine. On je jedan, a jedan nije broj.

Jedan je Sve koje izvire iz Ničega. Bog koji se može brojati, to je glupost; tome smo se Diodot i ja često smejali. Pas se podiže i otrča u hodnik. Tezej ustade da natoči vino.

– Svet bogova kojima su ljudi dali imena, to je samo pripovest kojom se čuvaju od grozote noći i od samoće. Zato što su im noći i samoća tako teški i iskidani, trebaju im ti i takvi bogovi. Leuk se nakašlja, skoro se gušeći. Gust i taman sadržaj pluća slivao mu se borama i usecima oko usta koja su jedva hvatala dah. Rukom pokaza da želi vina i Tezej mu napuni vrč.

– Moja noć i moja samoća su večne. Tu nema ničega što bi stajalo između mene i istine. Ti, Tezeju, misliš da sam ja ovde zatočenik. Možda i jesam, ali na tom zatočeništvu sam zahvalan svom ocu. Kao dete sam bio nezgrapan, slabovid i ružan. Otac i majka mi nisu pružali nikakve nežnosti, a naposletku se dosetiše kako da me sklone, ujedno snažeći svoju vlast: proglasili su me čudovištem, kojeg se plaši čitav Krit. Ipak, ponekad pomislim da je u njihovom činu bilo i neke čudne ljubavi: čak i ovako nakazan, ja sam ipak njihovo dete...

– Mora da si strašno nesrećan, Leuče. – Nisam srećan, to je istina. Ali nisam ni nesrećan. I sreća i nesreća uvenu kada

je neko dovoljno dugo sam... Ja sad moram da otpočinem, grudi me bole i umoran sam. Ti se okrepi hranom. Molim te da ne odeš, želim da još razgovaramo.

Leuk se sklupča na svom ležaju i uskoro poče škripavo i otegnuto disati. Tezej oseti da je ostao neporecivo sam.

Težak vazduh unutar kamenog zdanja izobličio mu je sećanje čak i na najsvežije događaje. Dohvatio se trpeze, ali hrana mu nije prijala; tek nekoliko zalogaja s mukom je uspeo proterati kroz grlo.

U tom trenutku ustati i otići – on, Tezej, budući vladar atinski – nije mogao. Došao je na Krit da učini podvig i da pogubi Minotaura. Umesto toga, Leuk je pred njim, nemoćnim, pogubio njegove bogove. Požele da se Bion vrati – pustoš odaje bila je obespokojavajuća i nepodnošljiva. U istom trenu Bion se odnekud iz dubine hodnika stvori pred njim. Čovek i pas, licem u lice, nepomični, bili su centar jedinstvenog zakrivljenog prostora i vremena: kada se jednom pomere, prostor, vreme i priča će se razdvojiti i krenuti zasebnim smerovima.


Tezej nije osećao glad, a unutar kamenog zdanja sunce nije dopiralo, pa nije imao čime da odmeri protok vremena. U jednom času Bion se podiže sa poda i priđe ležaju na kom je ležao Leuk. Bion iz grla pusti zvuk nalik na uzdah i stavi šapu na rub kreveta, uz Leukov potiljak. Tezej priđe da probudi spavača – stavio mu je ruku na rame, shvativši da dotiče još uvek toplo truplo.

Da, ali ipak nema svedoka, pomisli Tezej, stežući u desnoj ruci mač od riblje kosti.

Da, lepi ljudi uvek zaboravljaju važne stvari, pomisli Bion, stežući čeljusti na kojima su mišići jedva primetno podrhtavali.

Tezej izađe iz lavirinta, noseći na ramenu vreću od kostreti u koju je utrpao Leukovu glavu sa jednim zatvorenim i jednim napola otvorenim okom. To nezatvoreno oko ga je uznemiravalo, pa je truplo pokojnika okrenuo potrbuške da bi mogao otkinuti dokaz svog podviga. Bio je umoran – mač od riblje kosti nije se pokazao podesan, a bronzanim nožem prerezati zadriglu vratinu težak je posao. Bion ga je sledio do poslednjeg vinograda. Ugledavši na žalu biremu sa tamnim jedrima, pas se okrenu i nestade. Tezeju vreća od kostreti postade lakša.

... Jedne novembarske večeri 1587.godine, u kojoj užareno ugljevlje nije moglo

da zagreje ukočena stopala, Mordechai Meisl, praški Jevrejin za kojeg se govorilo da nehotice od talira pravi dva, čitao je prvi svezak Apolodorovih pripovesti, tražeći u njemu ključ za bolje razumevanje Ovidijevih Metamorfoza. Meislova lepa i bolešljiva supruga već je otišla u postelju, pa mu je društvo pravila bela pudla, nezainteresovano čupkajući krajeve zavesa. Njih dvoje ponekad su u časovima iza ponoći razgovarali o dogodovštinama sa praških ulica, naročito sa tržnice, ali pudla ga večeras prenerazi, ispričavši mu priču koja se stolećima prenosi od gubice do gubice u psećem svetu.

Mordechai Meisl je te noći, ležeći kraj svoje usnule supruge, mislio o tome kako je nezahvalno pokloniti poverenje bilo jednom Ovidiju, bilo jednom kritskom molosu, a jutrom se digao, obukao svoj tamnozeleni kaftan i otišao na tržnicu da od talira pravi dva, pa čak i tri...

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 53

Saša Stojanović

KRAJ REVOLUCIJE

Da se te večeri nisam slučajno zatekao u krčmi na Kraljevom trgu, verujem da bi moje iskustvo imalo potpuno drugačiji epilog; uostalom, ko je mogao da sanja da će jedno od retkih pijanstava – praktikovanih uglavnom posle jednoličnih sati provedenih pod titravom svetlošću sveća i nad kosom pločom za crtanje – u toj meri poremetiti sve životne planove strastvenog arhitekte. Elem, baš toga dana je moje ideje prihvatio jedan od nouveaux riches – tako različit od klijentele na koju sam navikao – kakve jedino prevrat može da izrodi: građevinski preduzimač koji samo Revoluciji može da zahvali što više ne tegli kamen ispod miški i cigle na grbači, bivši zidar koji umesto majstorske kape sada nosi cilindar i zida višespratnicu u mirnom delu Pariza. Dovoljan razlog da se dobar posao još bolje zalije; bonne idée – da smo se pitali samo nas dvojica i krčmar koji je popijene boce simetrično ređao na praznom delu stola: najpre mali kvadrat, pa nešto veći trougao, na kraju oveći romb koji je rastao, i rastao...

Znam da onaj-što-mu-se-ime-ne-spominje nit’ kopa vinograd nit’ mulja grožđe, ali sam se nadao da će bar te noći omrknuti iznad nekog drugog gostioničarskog podruma: elem, sa našim veselim namerama se očigledno nije slagala bučna bulumenta sankilota, koja je utrčala pijano izvikujući „Svi u rat za slobodnu Francusku!”. Beše to tren posle žučne rasprave u kojoj sam budućem klijentu objašnjavao da čak i „Mirabela” – jakobinski nadimak od milošte za giljotinu – zaslužuje svoju geometrijsku deskripciju.

– E, baš me zanima da čujem – reče mušterija naručujući novu flašu – kako izgleda naučni opis „plavokrvnog” tela koje se žilavo opire penjanju na blatnjavo gubilište, noseći drveni čep u ustima…

– … Samo ako postoji osnovana sumnja da će podbunjivati narod! – prekinuh ga povišenim tonom koji mi nije služio na čast.


– … I nimalo plemićki okovanog u lance i bukagije – pravio se da ne čuje – a koga privezuju za dasku, pre nego što mu otfikare aristokratski okovratnik i okastre napuderisanu kosu ne bi li mirisnim pomadama negovana šija bila dovoljno otkrivena!

– „Horizontalna ravan nekoliko stopa iznad zemlje...“ – započeh definiciju, prenebregavajući surovi sarkazam neukog polemičara.

– Može, za početak – složi se sagovornik nalivajući kiselo vino u čaše – pod uslovom da ne računamo unezverenost osuđenika prinuđenih da ceo dan slušaju stolarske čekiće i dleta…

– „... Na kojoj su podignute dve upravne prave...“ – nastavih obodren dobrim sopstvenim početkom i slabim kontraargumentom s druge strane stola.

– One debele gredetine, sa bočnim žlebovima nabreklim od krvi? – beše lažno radoznao bivši dunđerin.

– „... Razdvojene pravouglim trouglom...“– I za sekiru ste našli nevin opis pun nežnosti, pour autant que je voie? – još

jednom pokaza svoju ciničnu netaktičnost moj domaćin.– „... Koji se spušta kroz jedan krug na jednu loptu...“ – nisam se dao omesti

besmislenom retorikom i jadnom elokvencijom.– Mislite, na glavu tog jadnika? – zaigra mu brk ironično dok se kucao sa

mnom.– „... Koja potom ostaje odvojena sečicom odnosno tangentom“ – dovrših

tačnu matematičku definiciju revolucionarne Gijotenove inovacije, pre nego što je moj klijent prasnuo u smeh.

*– Od danas je Teror dnevna zapovest! – uzviknu prvi od „bezgaćnika“ pre

nego što se prolomilo i bučno odobravanje ostalih.– Vidim ovde neke aristokratske pijavice koji se cerekaju izgledu iskrenih

rodoljuba – glavom pokaza ka našem stolu jedan od pridošlica u okraćalim pantalonama.

– Jeste li znali da kuća preko puta ove kafane još uvek nije prodata? – napravih se da ne čujem zlobiv komentar, upućujući sagovorniku pitanje koje nije ni tražilo odgovor.

– Sećam se oglasa koji je dugo stajao u „Malim novinama Pale-Roajala“ – pridruži mi se i budući investitor u preko potrebnoj opreznosti – nešto kao... oui, je me rappelle, pisalo je baš ovo: „Kuća na Kraljevom trgu, zvana „Fenjerov dom“, na prodaju! Vlasnik te kuće ne želi više da svaki dan leže u krevet blizu jednih vešala...“

– Možda je pravo vreme da „gospodi“ objasnimo ko smo i šta smo? – sada se oglasi i drugi sankilot, u kome prepoznah jednog od vođa Eberovih „besnih“.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 55

– Où sont nos moutons? – probao sam da pažnju vratim u mirne vode tehničkih analiza oko našeg stola. – Vidim da vas je nasmejao moj opis.

– Govorite o geometriji – reče budući poslodavac – a smrt je postala najbolja matematika.

– Ovaj uštogljeni kao da mi je poznat odnekud... – čuh ponovo brundanje iz gomile i ugledah sada prst koji se preteći mrdao u pravcu mog sagovornika – ... ma, setiću se...

– Maintenant je ne vous comprends pas – rekoh iskreno, praveći se da ne čujem pijana dobacivanja – bojim se da ćete morati da budete malo konkretniji.

– Najveći profit nije ni u građevinarstvu ni u trgovini žitom, niti u špekulacijama bezvrednim asignatima – naglo utiša svoj glas i privuče stolicu bliže k meni moj sagovornik – la mort je zanatska grana budućnosti!

– Ko još od poštenih ljudi danas nosi odelo i mašnu, baš me zanima – nije prestajao pijani rmpalija – nešto mi je tu u višku, a izgleda da nije poštenje...

– I meni se čini da ga poznajem... – pridruži se opštoj halabuci još neko iz gungule nezvanih gostiju. – A čim ga i ja pamtim, to sigurno nije po nečemu dobrom!

– Dželat Sanson na svojim sedeljkama, na kojima je „toliko poštovanih vitezova svetog Luja filozofski učestvovalo”, iznosi samo srebrno posuđe – nastavi svoju opasnu elaboraciju moj sagovornik već dovoljno stišanim tonom – a broj stalnih uposlenika ovog preduzeća već sada se popeo na šesnaest: od toga je osmoro drugih dželata, a tu su i tri konja, tri kočijaša, sporedni troškovi... Računica je vrlo jednostavna. Neko reče da je „giljotina postala prvi ministar Republike“, ne bez dobrog razloga...

– Jeste li sigurni u to što tvrdite? – upitah u neverici. – Znam da dotičnog zovu „narodni osvetnik“, ali...

– Poslanici u unutrašnjosti, moj naivni gospodine – sada već zavredih i pogled pun sažaljenja, pored usana skoro pribijenih uz moje uvo – posađuju jednog običnog krvnika sa svoje desne strane uza stolove prepune ića i pića. On lično otvara svečane proslave novog duha!

– Šarl-Anri Sanson, unuk dželata Šarla Sansona i sin – takođe dželata – Šarl-Žan-Batista Sansona? – opet sam izrazio svoju skepsu – vous parlez de lui?

– Baš taj, mon ami – nije se dao omesti dobro obavešteni govornik dokazujući mi napamet naučenim rečenicama da mnogo novca ume da kultiviše skoro svakoga – onaj koji je naprasno postao osetljiv na pominjanje naziva svoje profesije kao pogrdno, a koji se nekada predstavljao kao neko ko „ima čast da bude u činu zvaničnika Njegovog veličanstva i onaj ko je napregao sve sile da zasluži taj naziv”. Što ga, jelte, nije sprečilo da i kraljicu i kralja skrati za glavu, kada je i za to došlo vreme...


– Attendez, attendez – pokušah da najpre sebi razjasnim nedoumicu – zar njemu nije osporeno pravo „aktivnog građanina“?

– „Trudim se da ovaj posao učinim časnim zanimanjem i verujem da sam na taj način zaštićen od pogrdnog naziva dželata koji za mene postaje samo uvreda” – recitujući ustade od stola moj „brat po flaši“ – napisao je u pismu koje je uputio nadležnima. Gde posao počinje da škripi, nastupa ko bajagi čast!

– Voleo bih da čujem i epilog – pijano i radoznalo nastavih konverzaciju, u smeru za koji će se ispostaviti da je vrlo pogrešan – je suis vraiment interéssé à ce qui c’est passé.

– Nakon osporavanja prava „aktivnog građanina” dželatima, Sanson ga je zatražio od Narodne skupštine; ista će ga proglasiti „građaninom poznatim po svom rodoljublju” i kazniti Gorsasa i Demulena za klevetu.

– Nadam se da se šalite – i dalje nisam sakrivao neobaveštenost koja me postide na trenutak.

– Nimalo, monsieur – sada je izvor mojih informacija neoprezno skočio na stolicu imitirajući poznate revolucionare – „Povlačim reč, Sansone, građanine Pariza, ti si sposoban da biraš”, ironično je vikao Gorsas dželatu, „Demulene, Gorsase, rugajte se, vaše glave su njemu namenjene! Bogovi će uskoro biti žedni!”

– Je me souviens – uzviknu pijani sankilot od malopre – sada kada je spomenuo žeđ! To đubre nam je ostalo dužno još od letošnjeg pravljenja nasipa na Seni! Mnogo mu je bilo bednih šezdeset sua, frtalj hleba i politrenjak vina za nadnicu po onoj žegi, pa je jednog dana „zaboravio“ da nam plati...

– Na vešala s njim – povikaše ostali okupljajući se oko našeg stola – smrt profiterima i svim neprijateljima Revolucije!

– Mais, messieurs – probah da smirim rulju pre nego što sam dobio palicom po čelu – je vous prie! Odakle vam dokazi? Gde je pošteno suđenje?

– Evo sudije – povika najglasniji pokazujući omču od debelog konopca, koju je vešto prebacio preko kandelabra, a pošto su nas već izneli napolje kao vreće – i porota je već odlučila!

– Ko vas je ovlastio – povikah držeći se za okrvavljenu glavu – da narušavate lepotu ovog trga? Neko je to crtao noćima...

– Ti si sledeći – unese mi se pijani egzekutor u lice – i zapamti, biće brže ako umukneš! Radićemo u tišini i manje će da boli...

– I, još nešto da znate – dodadoh iz žablje perspektive upirući rukom ka izvoru veštačke svetlosti, tik pre nego što se moj nesuđeni investitor obešen zaklatio na fenjeru – planirana statika te lučonosne naprave ne podrazumeva i neplanski pridodatu težinu oklembešenog ljudskog tela!

– Ovaj je lud, vraiment fou – reče bežeći najveći među ubicama, ostavljajući me na pločniku okrvavljenog i opelješenih džepova dok su neki vojnici upravo dotrčavali – greh je takve vešati...

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 57

*– Građanine – vikao je gospodin koga su mi predstavili kao sudiju pri

opštinskoj sekciji Komune, dok mi je glava još uvek pucala od vina i batina – važećim aktom Konventa, koji je juče stupio na snagu, svi oni koji su zatečeni bez ličnih dokumenata na javnim mestima, biće odmah regrutovani u dobrovoljce revolucionarne vojske!

– Kakav crni dobrovoljac – pobunih se – rat me ne zanima! Smučilo mi se kada se na javnoj svetiljci zanjihao moj budući izvor prihoda, a glava mi puca od udarca toljagom! Lične papire nemam jer sam opljačkan, oteti su mi sa novcem, a...

– Stanite sa strane i sačekajte! Imamo hitnije poslove, pre nego što pomno razmotrimo vaš slučaj – grubo me prekinu predstavnik vlasti i obrati se čoveku na vratima – gde su mladenci?

– Déjà fini – odgovori pomoćnik sa čačkalicom u zubima – malopre je građanin Šomet održao govor upućen razvedenima koji ponovo stupaju u brak.

– I – zainteresova se sudija – šta je rekao veleuvaženi poslanik?– „Mladi supružnici, koji ste već bili sjedinjeni nežnim zavetima, za vas se

upravo na oltarima slobode ponovo pale luče himena!“ – svečano izdeklamova asistent.

– I to smo završili. Gde je onaj krivotvoritelj? – bio je neumoran sudija.– Obešen na licu mesta, sankiloti su opet bili malo nervozni – čuo se odgovor

koji se pretvori u čitanje naglas „Čiča-Dišana” – ali treba da znate i ovo: „falsifikatori obveznica su tako vešti umetnici da je ploča Gijoa – knjižara iz Verdena – upotrebljena u Kovnici, posle pogubljenja falsifikatora”.

– Bar neke koristi i od njih – zadovoljno zaključi sudija i opet se obrati posilnom vadeći novi papir iz hrpe na stolu – jesu li „kartaroši“ prihvatili naše preporuke?

– Tu je izjava Irbena Žoma i Žana Demostena Digura, proizvođača karata za igranje, data „Pariskom listu“...

– Da čujem… Clairement dit!– „Republikanac ni u igri kartama ne sme da se služi izrazima koji podsećaju

na despotizam i nejednakost!“ – poče svečano da čita „mali od Justicije“, držeći visoko podignutu bradu – „Kralj postaje genije – srca ili rata, trefa ili mira, pika ili umetnosti, karo ili trgovine; dame postaju slobode, pubovi postaju jednakosti, a kečevi zakoni“.

– Šta nam je još preostalo za danas – umorno reče predstavnik revolucionarne vlasti – od neodložnih predmeta?

– Oružar Žemap traži da mu se plati izrada hiljadu noževa koje je pokojni Mara naručio za svoje „piljarice“.


– Naručilac jeste heroj Revolucije, ali ga više nema među nama – prošaputa sudija otirući nepostojeću suzu – a kad njega nema, nema ni porudžbine... On continue?

– „Pletilje“ se bune zato što im je zabranjen ulaz u Konvent, njima i „piljaricama“ od malopre...

– Ko se usudio na takvo kontrarevolucionarno svetogrđe? – ljutito ustade sa stolice otelotvorena vlast. – Nom, prénom, sa profession?

– U Jakobinskom klubu su poslanici Šabo i Bazir optužili žene za nasilno prigrabljen uticaj – poče opet da čita sudijina „desna ruka“ – a Šomet je izjavio da je „Jovanka Orleanka bila potrebna samo pod Šarlom Sedmim“, citiram.

– E, ako je tako – sudija se strovali na stolicu sa vidnim olakšanjem – to je već druga priča... Priznajem da je i meni bilo čudno da neko prima pune nadnice samo za štrikanje čarapa na balkonima i za bučno pozdravljanje svake smrtne presude, ali... Ko sam ja da mnogo zapitkujem?

– Mogu li onda ja – usudih se da prekinem važnu državnu polemiku ne čekajući odgovor – da priupitam: šta će biti sa mnom?

– Heh, lako je sa vama dobrovoljcima – reče sudija ne dižući pogled sa papira – da je više takvih Maraovih sinova, ceo svet bi davno bio slobodan!

– Mais, je ne suis pas... – probah da objasnim pre nego što me grubo prekinuo pomoćnik – pas moi...

– ... Ukoliko niste pristalica Revolucije, treba samo ovde da potpišete – reče, poturajući mi pod nos pečatiran papir čiji sadržaj nije mirisao ni na šta dobro – zatvori Egalite i Plesi jedva čekaju da čuju objašnjenja novih „pitomaca”; verujem da će posebno razumevanje za Vaše argumente pokazati stražari od kojih su neki to postali samo zato što su pre prevrata vodili afričke menažerije. A da ne spominjem Konsijeržiju odakle se izlazi samo jednom, zarad pogleda na pejzaže oko giljotine. Ali, zato, ukoliko Vam je naša stvar važnija od života, ako Republiku volite više od sebe...

– Volim – zavapih oduševljeno – ko je ne bi voleo baš ovakvu? Vive la Révolution!!!

– Arhitekta, rekoste? – upita sudija.– Exactement, messieurs – odgovorih ponosno – sa uredom na Trgu Grev,

obavezno zakazivanje, primanje klijentele samo po preporuci, lenjir i šestar, olovka i...

– Artiljerija! Upravo su mi javili da je izvesni kapetan raznet u komade, i da je zamena hitno potrebna. Dok skupe hrabrog oficira, eto Vas već na frontu! Lepa vest je da ćete dobiti i njegov čin.

– Tutoie, juge – opomenu ga pomoćnik – upravo je stigla naredba: „u zakoniku nove uglađenosti“ – koju propovedaju Šalije i svi republikanci – „obraćanje sa ti je osnovni član, a svim kancelarijama se naređuje oslovljavanje samo sa ti“...

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 59

– Polaziš odmah – ispravi se glavni – neko će te sprovesti do mesta okupljanja...

– ... Dobrovoljaca! – prekinuh ga na vreme, uzdržavajući se da ne zaridam od muke.

*– Začelje, idemo malo brže – komandovao je užurbanoj koloni narednik

koji je od uniforme imao samo trorogi šešir i podoficirske oznake – krvnici novog poretka neće da čekaju dok se vi vučete ko creva!

– Pročitali ste onu anegdotu u „Journal du Diable“-u, kada oficir prekoreva vojnika sa „Držite korak, već jednom! Koračate kao neki vladika!“... – upita me nepoznati gospodin, sada sa novinama u rukama, koji je tren pre upitnika uvio ostatke ručka u crtež tamnih oblaka, sa vrha gomile.

– ... A građanin – vojnik mu odgovara: „Vaša krivica, gospodine kapetane“ – promrsih preko volje nastavak poznate šale – „ne zaboravite da imam na nogama cipele koje ste mi Vi pravili i da me užasno žuljaju!“

– Prvi dan u ratu, koliko vidim – nastavi čovek na kome tada prepoznah kapetanske činove, šta ga nije sprečilo da i akvarel, sledeći po redu, majstorski zgužva i volšebno pretvori u priručni čep za nedopijenu flašu vina – koji ste rod vojske, građanine?

– Tobdžija – odgovorih zanet u skiciranje zanimljivih kuća i crtanje crkvenih tornjeva koje smo mimoilazili, te masno slagah – upravo učim sve o elevacijama cevi i parabolama zrna, podbacivanju i prebačaju...

– Ima razloga za slavlje – nasmeja se kolega po činu koji je sedeo do mene u škripavim kolima dupke napunjenim starešinama, pre nego što je u moju skicu velelepnog i spaljenog dvorca zvučno istresao nos – čujem da smo najzad dobili taj barut o kome se toliko priča. Et voilà quelque chose de mieux! Šalitru sami kopamo sa dna vinskih podruma, toga bar ima koliko vam srce ište. Neka bog da zdravlja pronalazaču!

– Bez priče u koloni – sada se i kaplar prodrao na pešadince koji su zadihano šipčili pored nas – idemo, leva, desna, la gauche... gauche... gauche!

– Doduše – nastavi moj sagovornik medveđi me potapšavši po ramenu, zbog čega je jedna katedrala na mom listu papira postala probušena od porte do zvonika – ne bi me čudilo da i veliki genije oseti poljubac giljotine... Onaj Šabo tvrdi da ne voli naučnike, dok poslanik Dima odgovara, njemu, Lavoazjeu, kako Republici nisu potrebni hemičari.

– Koliko sam uspeo da razumem – pokazah mu priručnik za oficire, pokušavajući da se malo odmaknem od naratora – artiljerija nije ništa drugo do hemija i fizika koje, jelte, ne mogu bez matematike?


– Ne zavaravajte se, dragi kolega – sada se već nasmejao od srca privukavši me k sebi jednom rukom, dok je drugom već motao duvan u tek završen krajolik reke i izgorele šume – to je pre svega sreća i nešto malo hrabrosti. Poput onog poručnika Bonaparte, koji je slučajno spazio dovoljno veliki žbun iza koga je bilo moguće postaviti top. Tek tada je na red došla kuraž, pa preciznost i sve ostalo...

– Peut-être – dodadoh sklanjajući od viška sagovorničke prisnosti resto čudom preživelih crteža divnih građevina, službeno prekrštenih u „fortifikacijske objekte” – ali da njega nije bilo, Tulon bi još uvek bio u rukama zavojevača. Čujem da ga je i mlađi Robespjer javno pohvalio pred svojim bratom...

– Da čujem pesmu! – ponovo se oglasio narednik, počinjući prve taktove poznate pesme – „Allons enfants de la Patrie...“ Glasnije, građani – vojnici, da zagrmi! Revolucija se brani i muzikom!

– Uspeo sam da se snabdem još nekom štampom pre polaska – reče iskusniji brat po lafetu, šireći listove malo starijeg izdanja novina „Journal de Perlet“ – slušajte ovo: „Poznato je da će Robespjer uskoro pokrenuti list pod naslovom Branilac Ustava. Izdavač koji ga je preuzeo daje mu 10.000 livara. Ovakva darežljivost čudi ako se poznaje izdavač...“

– A sada i „karmanjolu“ – prodra se kaplar pored nas – samo pevanje, bez tancovanja, s’ il vous plaît! Igraćemo kad oslobodimo Francusku! Tri-četiri, počinji!

– „Lako se može desiti da civilna lista podmiruje troškove ovog poduhvata“ – nastavih sa čitanjem ne skrivajući nevericu, te upitah – jeste li sigurni da je ovo istina?

– Lisez, lisez... I ne prekidajte kada je najzanimljivije! – ljutito me ukori stariji artiljerac pogledom velike nužde tražeći gomilu mojih papira koji su mu do malopre bili pod rukom, pre nego što je sa bolnom grimasom na licu komandovao:

– Kolona, stoj!– Ostav! – sada se već drao i narednik, nezadovoljan glasovnim postignućima

marširajuće armade. – Noću zviždućete pesme iz pariskih bordela, a niste naučili melodije Revolucije! Ko ne zna, neka sluša onoga ko zna i neka ponavlja! Pevaćemo sve do fronta, ako treba!

– „A za austrijski komitet bilo bi sjajno da u svoje najamnike ubroji i čoveka koga je narod zvao „nepodmitljivim“ – izgovorih tihim glasom i gutajući knedlu, sve ravnodušniji prema sudbini sopstvene umetnosti – „a da to „Nepodmitljivi“ i ne sluti!“ Non, ce n’est pas possible…

– C’est la vie – odgovori blaženi sagovornik izlazeći iz žbuna pored koga, osim novina, prepoznah i zgužvane krokije srušenih mostova, koje sam uzaludno tražio već čitav sat – et c’est la guerre aussi...

– Idemo ispočetka! – povikaše sada kaplar i narednik u jedan glas. – Ovo je već bilo bolje... Prva četa peva duboko, druga i treća visoko! Trois, quatre!

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 61

*Već sam navikao na gacanje po blatu rovova i pijano mumlanje „Marseljeze”

na grudobranima, iako su mi, priznajem, pomalo nedostajali lenjir i šestar. Znate, strast za konstruisanjem se uvuče pod kožu, pa onda crtate na bilo čemu: praznim marginama razne frontovske štampe koja je jedina redovno stizala – pored Maraovog „Narodnog prijatelja”, sve ređem papiru u koji je uvijan tain za patrole na isturenim položajima, hartiji preostaloj posle žurnog cepanja omota zavoja po poljskim bolnicama. U stvari, upravo smrt oko mene – neštedimice isporučivana sa obe strane – nije dopuštala da zaboravim svoju profesiju crtača monumentalnih građevina i velelepnih pročelja. C’est bête, je le sais bien. Više nije imalo smisla razmišljati o koketnim stubovima i raskalašnim balkonima; barem ne između hrpa prosutih creva i gomilica otkinutih udova. Moj zadatak iskrenog rodoljuba bio je da rušim sve što stoji na putu sankilotskoj armiji: dok je Lavoazjeovog baruta i glasnih topova, Revolucija živi!

I sve je živahnija, za razliku od majora koga smo juče pokupili u šatorsko krilo; u poslednje vreme jedine reči koje je izgovarao bile su plotun ili karteč, pa sam uglavnom eskivirao druženja sa njim. Doduše, izbegavao sam i borbu: buka mi ometa koncentraciju, grumenje zemlje, napadalo posle eksplozija, prlja moja remek-dela; neko stalno doziva bolničara, svi nešto trče i viču; dobar razlog da me cela baterija obožava dok se baškare na suncu, a ja koristim zaklon neke građevine i kalkulišem joj statička naprezanja usred kanonade neprijateljske artiljerije. Pretpostavljeni me pronašao dok sam izračunavao nagib seoske vodenice, zadihano neosetljiv na moje tanane proračune:

– Dok mi krvarimo gaće, gospodin kapetan slika sve u šesnaest! Šta je ovo, front ili piknik?

– Ne slikam, već konstruišem – odgovorih zanet u krajnji rezultat – razlika je više nego semantička! Gledajte, samo mala promena nagiba ubrzala bi vodenični točak za pedeset posto…

– Lepo kažu da si lud – odgovori trčeći prema mojoj iznenađenoj bateriji. – Vojnici, ja preuzimam komandu! On est prêt? Plotunom, pali! – viknu tren pre nego što je zagrmelo sa svih strana.

– Inicijativu ne treba gušiti – rekoh više za sebe – pas du tout! Samo da znate, ovo je kardinalna greška… Što džabe provocirate ljude?

– Ići ćeš ti meni na vojni sud! Neće ovo da se ovako završššš... – šištanje beše tužni kraj poslednje reči, pre nego što je serija eksplozija razbaškarila po livadi i njega i celu moju bateriju.

Elem, iako nikome nije bilo jasno kako je moguće da sam jedini preživeo tu klanicu, svečano su mi uručili orden za hrabrost; prilikom dodele, udario sam temelje lažnoj jednakosti saosećajno podsetivši na nevine žrtve Revolucije – od Bastilje,


Tiljerija i Marsovog polja do dana današnjeg, izlio sam stubove proklamovanog bratstva čim sam drhtavim glasom pročitao imena svojih do juče samo suncem oprljenih saboraca, noseće grede sopstvene slobode postavljene su dok sam gromko naglašavao vojničke zasluge kuražnog majora i kad umalo nisam zaplakao: od sreće, iako se toga ne bi dosetio niko od starešina u ulozi mojih ličnih tešitelja. Sve u svemu, od tog trenutka bio sam oficir bez topova, koji čeka novo artiljerijsko oruđe. Meni i mojim crtežima pripadalo je sve vreme ovog sveta! Quelle belle époque!

*A onda... Tout à coup... Najpre su se rastrčali neki oficiri u ganc novim

uniformama, glasnom vikom tražeći arhitektu među nama, pa se neko „pametan” setio da imamo i mene: zaluđenika koji koristi svaki tren ratnog primirja da bi nešto crtkao. Kule i zvonici, ulice i trgovi, skalinade i mansarde, sami su izlazili ispod komada ugljena u mojoj ruci; doduše, kad god nisam slikao, ja sam spavao snom pravednika.

Naredio sam da me bude samo za obroke i zbog dolaska dobošara koji je objavljivao nove vesti čitajući članke iz prestoničke štampe. Bilo je tu – pored svih revolucionarnih naklapanja – i zanimljivih priča, je l’admets; nekih se još uvek sećam:

„Radionice oružja su juče postavile rekord u proizvodnji! Od danas se u Parizu proizvodi 650 musketa dnevno!”... „Molite se, gospodo, da pri ulasku u salu skinete šubare i kape i da ne vršite nuždu po ložama!, ovako glasi tekst upozorenja koje je na vrata Pozorišta Ujedinjenih stavio njegov upravnik, pre početka izvođenja predstave Šarl Deveti!“... „Sav metal u državi – a posebno lično oružje – od sutra postaju svojina slobodne Francuske!”... „Samo je počast zakoniti novac za darovitost... Suviše debljine mršavi umove. Jedan akademik pojede hrane za četrdeset seoskih porodica... Najveći broj remek-dela izlazi iz tavanske sobice!“... „Bogati prijatelji Francuske ponudili su kredit od milijardu livara! Oni koji se nisu setili sopstvene darežljivosti pozvani su pred Revolucionarni sud!”... „Sredstvo za spas države? Po dva metka iz puške na svako selo! Jedan za popa, drugi za vlastelina! – izjavio je Martel-Freron u Narodnom besedniku.“

Međutim, ništa me nije toliko ozlojedilo kao izjava bivše Akademije o mom esnafu: „Smatramo da je besmisleno da se gravira, posebno arhitektura koja voli paralelne crte, visak, šestar, lenjir i simetrije, spoje sa slikarstvom i vajarstvom u kojima srećna fantazija proizvodi lepotu.“

– Sans blague, gospodo akademici?! – povikah na bubnjara, ni krivog ni dužnog.

– Čekajte, kapetane – zavapi donosilac loših vesti, videvši mi užarene beonjače dok sam se već mašao za korice.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 63

– To što volimo red i disciplinu simetrije, za vas znači da naša mašta nije srećna? – zakoračih prema donosiocu loših vesti već vitlajući sabljom.

– Ja sam samo pukovnijski telal, molim Vas da sklonite to, to... – reče pre nego što se dao u trk, dok mu je doboš landarao oko pasa.

– Valjda ispod naših olovaka i tuševa izlazi ružnoća, quoi?! – zagrmeh da me svi čuju. – Još uvek biste spavali po štalama i udžericama da nema nas, canailles!

Hmmm... Moju uvređenu reakciju i bučno reagovanje svi su shvatili kao suštinsku posvećenost Revoluciji: još jedan razlog da potpuno dignu ruke od mene; više me nisu budili ni za ručak. Bar do tog odsudnog trenutka...

Vraiment, zadihani kuriri su me našli da dremam na džaku sa krompirom i muški me protresli svojim ručerdama; nisam stigao da ostružem blato sa mundira, a već sam stajao pred brkatim generalom zbunjenijim od mene.

– Mon capitaine – oglasio se vrhovni zapovednik, držeći drhtavom rukom pisano naređenje i brišući termidorski znoj sa lica drugim rukavom – odmah se spremite za put u Pariz! Prestonica je u velikoj opasnosti, a Vi možete da pomognete svojom sposobnošću! Grande Révolution se brani i veštinom i talentom, a ne samo plotunima!

– Mogu li da znam svrhu iznenadne posete metropoli, mon général? – usudio sam se da prozborim, uplašen da bih mogao da ipak budem odveden u neki pravi rat. – Znate, arhitektura je ipak nauka – dodadoh lukavo – ne mogu tek tako da sa lafeta i nišana pređem na pisaljke i uglomere...

– Sve ćete saznati kada stignete na cilj. Znajte samo da sudbina Pariza sada zavisi isključivo od Vas! Naređenje je poslao Robespjer, lui-même! – rekao je general, pre nego što je rukom dao znak da je razgovor završen, zagnjurivši golemu glavudžu u kofu sa ledenom vodom.

*Priznajem da nikada nisam udobnije putovao nego tada. Iako smo prolazili

kroz spaljene gradove i sa puškama na gotovs zaobilazili suncem obasjana sela – manje-više sravnjena sa zemljom – frontovska nestašica u hrani i piću nije se ni osetila. Naprotiv, predstavnik Konventa – čije ime nisam uspeo da čujem – svojski se potrudio da, uprkos letnjoj žegi, putovanje prođe u aristokratskom obilju bordoa i pečenih prepelica; naravno, sve vreme je dahćući napominjao kako me čeka zadatak važan za Revoluciju, posao u kome će moje znanje – u to je i lično duboko uveren – biti iskorišćeno na najbolji mogući način. Bili su tu, doduše, i pogužvani listovi taze novina što putovanje učiniše interesantnijim – odakle je domaćin vadio razrezano i od kora i semenki očišćeno sveže voće – a koji me iznova iznenadiše sadržajem:

„Ukinuta je odbrana i istražni postupak, porotnici se moraju zadovoljiti moralnim dokazima; sudije se nalaze pred dilemom: oslobođenje ili smrt. Znatno


je proširena definicija neprijatelja revolucije: Manje je važno da budu kažnjeni; treba ih uništiti.”... „Hoćete li da igrate, jedan kaplar nadzirava vaše korake. Sednete li da jedete, narednik vam seče komade. Kupujete li bombone, podoficir vas vodi do vage. Hoćete da se prošetate, stražar vam kaže kuda i kako da idete. Slušate li božju reč, potporučnik vas opominje na skrušenost. Tražite li poslednje pričešće, dva grenadira se utrpavaju pored vašeg kreveta!“...

U Pariz smo stigli noću; reprezent Konventa je već u ranu zoru zakucao na vrata mog apartmana – nađenog u istom stanju u kakvom sam ga i ostavio, ne računajući višak prašine sa paučinom i manjak srebrnih svećnjaka – požurujući me da krenemo što pre.

– Allez, vite, vite! Dešavaju se strašne stvari... – prošaputao je uplašeno. – Idemo, čeka nas posao!

– Opet ću graditi, kao nekad? – upitah razdragano, kada smo već stigli blizu trga poznatog po izumu dokonog doktora Gijotena i navežbanoj veštini dželata Ronsana koji su smrti dali svečani obol. – Arhitektura je umetnost, pre svega, jesam li spomenuo i to?

– Opštinske sekcije su uložile prigovor Odboru za javnu bezbednost zato što žedni psi loču krv posle giljotiniranja – reče predstavnik Konventa, praveći se da me ne čuje – a šta, jelte, stvara ružnu sliku koja užasava svakog poštenog rodoljuba.

– Jadni ljudi – nisam izdržao da ne pokažem razočaranje, razmišljajući o estetici pokvarenog dvopeka na frontu – šta sve moraju da trpe…

– Opšta akcija tamanjenja četvoronožnih lutalica nije dala očekivane rezultate – nije posustajao moj nalogodavac – krici umirućih životinja remetili su miran san nevinog građanstva.

– Nije im lako – uputih svoje sažaljenje prisećajući se detonacija oko blatnjavih rovova – mogu da zamislim taj akustični pakao…

– Dakle, Vaše je da projektujete na prvi pogled neuočljive a dražesne kanale – evo prilike za umetnost na kojoj insistirate – kojima će se krv sa Trga revolucije tiho i najkraćim putem slivati u Senu: u efikasnosti odvoda šansu dobija i ta Vaša… da, nauka; jamais, nikada neću da zaboravim tu prokletu reč, niti onoliko vaše insistiranje na dotičnom pojmu. Nadam se da Vam je zadatak jasan? Au revoir!

Već sutra počeo sam da premeravam nagibe od gubilišta prema reci; malo su mi smetali nametljivi prodavci vina i kolača, koji su od pogubljenja pravili obično vašarište. Pijani verglaši bili su glasniji od bučnih kutija koje su – običnim okretanjem ručice – stvarale muziku: četiri metalne stranice kao rezonator, velika truba na vrhu – et voilà; s mukom sam se provlačio između žena koje su dovodile dečurliju ovde kao da idu na „Anrija Osmog”. Lančići sa likovima narodnih heroja – Maraa, Lepeletjea i Šalijea – prodavali su se na svakom koraku: sitne karike sudbinski vezane jedna za drugu i medaljoni koje je smrtonosna gravitacija vukla

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 65

na dole; bile su tu i les tricoteuses, dame žedne krvi – oterane iz Konventa – sada naviknute da svaku egzekuciju bučno i razdragano pozdravljaju. Onaj Vernjo – pomislih dok sam poslednji put proveravao slobodan pad lepljive tečnosti gušće od talasa Sene – taj je jedini razumeo porive Saturna koji tamani sopstveni okot. Arhitektura je – comme la révolution, je sais meintenant – najpre strast...

I baš tada su zatandrkale taljige iz Konsijeržije sa nabacanim herojima u bukagijama: oko ruku nešto tanji i na nogama malo deblji lanci o koje bejahu okačene teške kugle; sile zatezanja protiv sila rastezanja. Slike okovanih junaka su do juče visile svuda: čak i po crkvama koje su postajale hramovi Vrhovnog bića i bogomolje Razuma. Ah, mon dieu! Najpre sam prepoznao Nepotkupljivog kome je vilica bila smrskana kuršumom, posle neuspelog pokušaja samoubistva! Tu su bili još i njegov brat Ogisten sa polomljenom cevanicom iz koje je virila belina pokosnice, besni Sen-Žist i paralizovani Kuton čije su beživotne noge landarale preko ivice dželatovih kola...

Uzbuđeni povici rulje su me prosto naterali da na trenutak zastanem sa crtanjem i uputim pogled ka istorijskom mehanizmu: grubo istesani drveni stepenici, grede iskovane pod pravim uglom, zakošeno čelično sečivo što leti kroz metalni žleb. U suštini, to i jeste bila samo još jedna konstrukcija. Kruta, beživotna statika i luda, samrtna dinamika.

Rien de plus.


Lidija Pavlović-Grgić

GAZdARIcA

Sišla sam u trgovinicu u prizemlju zgrade, očekujući neizbježni susret sa stokilašicom koja se zlobnim cjelodnevnim zvocanjem mota oko svojih radnica, a doživjeh nesvakidašnje iznenađenje.

– Dobar dan! – ljubazno me pozdravi nepoznata prosijeda žena izboranog lica s vodnjikavim pogledom.

– Dobar dan. Vi ste nova prodavačica? – Da. A vi mene niste prepoznali? – Ne. Podsjetite me, molim vas.– Ja sam Lara, radili ste kod mene prije petnaest godina.– Lara?! – Da, Lara. A moj Marin sad radi kod vas.– Da?! Marin je vaš? – Jest. Dobro nam dođe njegova plaća, a kaže da ima mnogo posla.– Ima... Dajte mi jedan crni kruh, kilo šećera i crveni Marlboro – u šoku

izustih. Lara mi za sekundu sve pripremi i naplati, a ja izađoh ošamućena.

*** Uđoh u kuhinju, sjedoh za stol i spustih vrećicu pored sebe. Nisam se mogla

načuditi. Lara sad radi u maloj ušljivoj šupi, gdje se osoblje mijenja češće od čarapa. Lara, nekadašnja veeelika gazdarica. Upoznala sam je u najgorem razdoblju svog života. Kad je otac umro, majka kućanica i nas dvije studentice ostale smo kao ribe na suhom. Beskrajno utučene njegovom preranom smrću, koja mu je zaustavila srce za volanom šlepera. Do grla u dugovima nakon plaćanja svih troškova oko

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 67

pokopa i ostalog što je pratilo taj nesretni događaj. Dobile smo tatinu mirovinu, ali od nje se nije moglo živjeti i vraćati posuđeno, pa smo sve tri morale naći kakav takav izvor prihoda. Majka se prihvatila čišćenja stubišta, Mira se zaposlila u kafiću do naše zgrade, a ja nikako nisam imala sreće. Koji se god posao ukazao, nisam ga mogla uklopiti s predavanjima. Nisam htjela poput sestre odustati od prava. Ona mi je to često prebacivala, jer mi je morala davati džeparac, ali bila sam uporna u svom naumu traženja posla podatnog za zamjene. Mjeseci su prolazili, dok je moja upornost polako curila kroz rupe u kućnom budžetu. Sve do dana kad sam poželjela s majkom ići ribati tuđe bljuvotine i druge gadosti po ulazima.

No, to se ipak nije dogodilo zahvaljujući kolegici s fakulteta. Vera me nazvala i rekla da kod nje u trgovini traže radnicu.

– Dođi na razgovor danas u tri, ali nemoj se šminkati ni sređivati – naglasila mi je.

– A zašto? Zar nije normalno srediti se za razgovor za posao? – bilo mi je nelogično to što je rekla.

– Gazdarica ne želi primiti nijedu žensku koja na nešto liči. Vraški je zla! Ni ja se ne šminkam kad idem u piljaru. I pravi se pred gazdama da me znaš samo „zdravo za zdravo“, za svaki slučaj. Ne želim probleme ako te zaposle pa im se ne svidiš. Ja sam im te predložila i objasnila da te znam preko prijateljice, a oni su rekli da dođeš u tri, razgovarat ćeš s gazdaricom. I nemoj se šminkati! – naglasila je.

– A dobro. Nije nešto, ali svejedno ti puno hvala – procjedih.

***Iako mi je bilo drago što me se prijateljica sjetila u nevolji, osjećala sam se

glupo što uopće razmatram takvu ponudu. Ali morala sam. Bili smo sve kraći s novcem. U tri sam se nacrtala na potencijalnom radnom mijestu. U nekoliko metra četvornih, nakrcanih svakojakim čudima, izblajhana persona u miniću dočekala me hladnim staklenoplavim očima ispod pomno počupanih obrva, pučeći žarko crvena usta s tamnosmeđim obrubom. Imala je oko trideset pet godina, a izgledala je mnogo starije s centimetar debelim slojem šminke. Čim sam ušla, počela me secirati od glave do pete.

– Dobar dan, tražim gazdaricu radi razgovora za posao – oprezno sam zaustila, dok mi je Vera signalizirala da je to upravo ona.

– Dobar dan, ja sam Lara, gazdarica – obratila mi se s visine od 2000 metara.

– Dakle, ti tražiš posao? – nastavila je istim tonom. – Da, studiram pravo, a želim i raditi da pomognem majci i sestri. Otac je

nedavno umro. Nemam iskustva u trgovini, ali spremna sam sve naučiti i dokazati se – ispričala sam ponizno.


– Posao se da naučiti. Nego, odmah trebaš znati pravila. Kod nas su smjene fiksne, nema mijenjanja i izostajanja jer želim red. Slobodna si svaku drugu nedjelju. I nema kašnjenja. Za svaku neodgovornost odbijamo deset posto od plaće – objašnjavala je obilazeći oko mene i mjerkajući me, kao da me želi uzeti u bijelo roblje.

– Rade li ti roditelji? – dobacila je neobavezno. – Živim s majkom i sestrom, nemam oca... – začudilo me i uznemirilo što

nije usvojila podatak da mi je otac umro, ali sam se morala praviti mutava jer mi je panično trebao novac.

– A mogu li se nekad zamijeniti s drugom radnicom za čitavu smjenu? Nekad kad imam ispit? – bilo je glupo pitati.

– Halo, curo! Zar sjediš na ušima? Podvukla sam da nema mijenjanja, ni predavanja, ni nekih drugih prohtjeva! – bila je izričita.

– I plaća ti je 400 maraka. Dugo ne možemo nikog naći, primljena si – pružila mi je koščatu ruku s pedeset prstenova na pipcima žutim od dima.

– Možeš početi odmah raditi. Vera, ti joj sve objasni, ja idem u solarij i na pedikuru! – još jednom me pogledala s meni nedostižne pozicije.

– Super da si dobila posao, ali nadam se da ćemo brzo naći nešto bolje. Ovi ljudi nisu normalni, definitivno! – zaključila je Vera. Uskoro sam se i sama u to uvijerila, kad je gazdarica upala na moju smjenu i grubo me između kupaca odvukla do police s keksom.

– Vidiš li ovu prašinu? Hoće li se ona sama obrisati? Vidite, daš im posao i oni ga provode čitajući ljubavne romane, dok ja svaki mjesec dumam kako ću im isplatiti plaću. Vidite, koja je to nezahvalnost i bezobrazluk! – izderala je svoj monolog pred zgroženim licima. Meni nije preostalo ništa drugo nego šutjeti. Zbog lepeze računa s kojom se moja majka svakog mjeseca u sve većem zamahu hladila, bila sam prinuđena trpjeti takve terapije samopomoći.

***Jednom je upala kao furija, vidjevši me s malo većim dekolteom.– Kurvo! To je zbog mog Micka! Je li droljo? – povukla me za majicu, dok

sam slagala sendviče djeci iz obližnje škole. – Za to ćeš ovaj mjesec dobiti 300 maraka!Ja sam šutjela i gutala veliku knedlu stida, dok su me djeca gledala. Jedna je

curica istrčala vani, a neki su se osmaši zlobno smijuljili. – Dobro, gazdarice – stisnula sam zube, a ona je pobjedonosno napustila

prostor. Ubrzo sam upoznala i plemenite osobine njezine bolje polovice. Dvometraša s metrom četvornim pivskog trbuha i licem lignje, koji je bio uvjeren da je neki frajer, jer ima svoju kosu i markice od glave do pete.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 69

– Znaš li da je moja žena obična fukara? – počeo je priču jednog poslijepodneva, došavši po utržak i naklativši se na blagajnu.

– Ne bih o tome, oprostite... – htjela sam izbjeći bilo kakav razgovor i što manje komunicirati s njim, jer se nekulturno unosio u lice i gušio me kiselim zadahom piva i neopranih zuba.

– Meni se uvaljivala, dok nije ostala trudna, a onda mi sjela na glavu da je oženim. I ja glupan prist’o. A ‘ko zna je čije je to derište... – pravio se da me nije čuo.

– Zar vi imate djecu? – rekoh tek da nešto kažem i požalih. – Imam sina, a uopće ne liči ni na mene ni na nju – nekakav je crn – k’o da ga

je gavran donio! – Aha! – kifla mi je ponovno spojena u cjelinu rotirala u želudcu, spremna

svakog časa izletjeti vani. – Šta „aha“? – razrogačio je gnjecave oči.– Ma, nešto sam se zamislila o poslu... – jezik mi je propao u jednjak.– ‘Ko da nešto dumaš ovdje, majke ti? Ne radiš na odobravanju kredita! Ne’š

ti posla u piljari – grohotom se smijao izlazeći na parking. Ostala sam užasnuta, ali bar sam mogla ponovno početi disati punim kapacitetom, bez straha da ću povratiti od siline smrada iz njegove gnjojne špilje, u kojoj nijedna četkica godinama nije vršila ni površna speleološka istraživanja.

***Lara me ponižavala čak i izvan radnog mjesta. „Ima se, je li?“, dobacila mi je, kad

sam jednom srljala kroz stampedo sniženjem omađijanih žena, tražeći najjeftinije stvari na rasprodaji u nekom markiranom butiku. Prodavali su budzašto krpe, koje im tu tri godine kupe prašinu s polica i znoj u kabinama. Umjesto zasluženog hrakca, velikim sam joj naporom odzdravila: „Dobar dan, kako ste?“ Taj ju odgovor, očito, nije zbunio, pa je tren kasnije, pipkajući haljinu koju sam zagledala, u mene uperila još jednu žaoku: „Ovo je od prošle sezone, dakle, za prosjake!“

Nisu mi toliko teško padali divni karakteri mojih gazda, koliko činjenica da sam, noseći pregaču sa zatvoreničkim brojem, propustila sve fakultetske obveze. Nisam položila niti jedan ispit, nisam uzela neke potpise, jer su profesori počeli misliti da se ne pojavljujem jer sam neozbiljna. S mnogim sam kolegama izgubila kontakt... Zato sam zaledila studij i odlučila ga nastaviti u nekim boljim vremenima, ako ih bude.

Znam da me je Vera htjela mijenjati, ali joj nisu dopuštali. Uostalom, i ona je zaglavila zaleđenog indeksa. Kao da su nas željeli kao robove vezati za njihovu blagajnu i mesoreznicu kako ne bi učinile ništa pametnije. Pokušavala sam naći nešto, raspitivala se, ali nikako doći na zelenu granu. Prvo se ponudio pomoći


sestrin poznanik. On je radio u maloj marketinškoj firmi i trebala im je tajnica. Obećao je da će pitati direktora za mene, a ja sam rekla da bih im rado i zubnom četkicom ribala zahode samo da odem od onih mentalnih vampira. Nakon tjedan dana izvjestio me je da je direktor doveo neku svoju manekenku, pored koje ja s cvikama i nogometaškim nogama nisam imala nikakve šanse.

Onda mi je očev rođak Vlado obećao naći neki posao u kafiću, budući da mi Mira nije mogla pomoći, jer se kod nje nikako nije pojavljivalo neko slobodno mjesto, kao ni kod prijatelja njezinog gazde. Pričao mi je da zna nekoliko vlasnika kavana i kako je svojedobno zaposlio kćer prvih susjeda, koja uzima odlične dnevnice i slobodne dane kad hoće, a za dvije šankerske godine ostalo joj je dovoljno novaca za uvoz pristojnog golfa. Ponadala sam se da će i mene nekad zapasti nešto slično. Vlado me jednom nazvao i rekao neka se spremim, jer me vodi na razgovor za posao. Sva sretna obukla sam najljepšu haljinu i krenula s njim. Začudila sam se kad nas je provezao izvan grada, ali mislila sam da je možda riječ o nekom finom restoranu. Umalo sam se onesvijestila kad smo stali ispred neke rupe sa zamazanim staklima.

– Evo, tu sam se raspitivao za tebe – pogledao me značajno. – Aha! – problijedila sam. Ušli smo u neki opskurni prostor, uronivši u aromu

alkoholnih isparavanja, duhana i tjednima neistuširanih tjelesa. Vlado je rekao kako ode do WC-a, pa će onda zovnuti gazdu koji živi prekoputa. Na šanku se iznad glave pospanog konobara viorila paučina, s police je iz prapovjesnog kasetaša cepala Ceca, dok je iz kuta vrebalo nekoliko pari krvavih očiju u kojima su se caklili čokalji. Nisam uspjela dočekati ni da Vlado za sobom zaključa vrata zahoda, a već sam trčala prema glavnoj cesti na stop. Navečer me nazvao i nagalamio da sam nezahvalna, jer se on zalaže za mene, a ja se ne mogu potruditi ni da popričam o poslu. Svašta mi je fantazirao i susjed, koji je imao neke veze... No, ni od toga ništa.

– Da si završila matematiku, kod nas bi odmah mogla početi. Sad imamo profesoricu koja radi u drugoj školi, a kod nas je honorarno samo zato što ju je ravnatelj zamolio – ispričao je jednom prilikom očev dobar prijatelj Ante, profesor hrvatskog u prometnoj.

– Blago njoj kad ima dva državna posla – nisam mogla vjerovati da je netko toliko sretan.

– Nije to luda ideja. Upiši matematiku, i kad je god završiš, brzo ćeš naći posao – matematičare tražimo za lijeka. Razmisli o tome – savjetovao mi je.

– Hoću... – odvratila sam, svjesna da ni pravo ne mogu izgurati sve dok na crno dobivam okrnjene plaće u šupi gazde Micka koji je, pričali mi ljudi, godinama dužan i Bogu i narodu, ali to ga nikad nije sprječavalo da svako malo mijenja kola, dok se njegova animir dama pred nama kočoperi u markiranim outfitima... I dosljedno nam odbija od plaće.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 71

***Stalno sam bila okupirana traženjem posla, raspitivala se preko ljudi, gledala

natječaje i oglase... Rješenje se nije naziralo. Postalo je još i gore kad je Vera dala otkaz. Gazda joj je zbog nekih polica prekrivenih imaginarnom prašinom odbio deset posto od plaće i tu joj je puknuo film. Jednog je dana samo bacila pregaču i s vrata mu zaprijetila: „Nemoj slučajno da mi ostaneš dužan kao Maji! Natovarit ću ti rođake na grbaču!“ Nakon nje došla je neka muljatorica koja je iz blagajne uzimala za izlaske. Kad sam to primijetila i rekla gazdi da se ogradim, on joj je dao otkaz, a nakon nje doveo nekakvu rodicu, koja nije htjela prstom maknuti. Tako sam ja danima radila dupli posao iako smo bile u različitim smjenama. Sve dok mi jednog jutra nije došla gazdarica kose sparušene od blajha.

– Šta je? Šta gledaš, kozo? Nikad nisi vidjela da je nekome spržena kosa – uljudno me pozdravila, na što sam ja ugasila „kršćanski kućni odgoj“, a do kraja odvila „lajanje“.

– A gledam kiklopa kojem ni Glumičić ne može pomoći! Ovco izblajhana! I čudim se kako netko nakon deset sati tretmana izgleda kao očerupana kokoš u miniću! Pogledaj se! Čime šminku skidaš? Špartlom? – nisam se više mogla suzdržavati. Strgala sam pregaču i pogodila je posred lica skamenjenog od mog bijesa.

– Nemoj slučajno da mi ne platiš ovo pola mjeseca, poslat ću ti inspekciju, tuko! I navući vam policiju za vrat da istraže sve vaše poslove! Sutra ću u tri doći po pare, hoću da me čekaju na pultu! Ustvari, uzet ću ih sama! – isprašila sam se, zgrabila 200 maraka iz blagajne i izmarširala na ulicu koju sam teškim koracima mjerila gotovo dvije godine.

Osjetila sam ogromno olakšanje, ali minut kasnije uhvatila me luđačka panika. Što sad? Kućni račun ostao je mršaviji za jednu plaću... Počela sam se tresti i zaputila u nedefiniranom smjeru. Nakon bezglavog bauljanja gradom zastadoh kod fakulteta. Sjetih se da bih mogla do referade, raspitati se o nastavku studija. Taman kad sam dobila sve potrebne informacije, pojavi se još jedna.

– Hej, Ana! Ana, je li? – umalo se na ulazu sudarih s djevojkom koja mi se učini poznatom.

– Oprosti! – žurila je.– Ništa, u redu je. Znam te odnekud, ali ne mogu se sjetiti.– Išle smo zajedno na predavanja. Kako se ono ti zoveš?– Ivana! – u zadnje se vrijeme često moram ponovno i ponovno predstavljati,

jer me gradska vreva dugo nije uhvatila u vrtlog interakcije s kolegama s faksa. – Da... Donijela si mi jednom skriptu u kafić.– Tako je! Pile smo kavu. Radiš li još tamo?– Radim, šuti...


– Što je? – pomislih da i njoj netko pije krv.– Jučer druga šankerica dala otkaz, produžit ću i njezinu smjenu, treba nam

netko hitno!– Mogu ja, mogu ja?! – odmah sam vidjela svoju šansu.– Jesi radila prije?– A joj... Ali...– Čuješ, hajde sa mnom tamo. Ja sam samo skoknula do referade, gazda me

zamijenio na petnaest minuta. Pitat ćemo ga za tebe.– Ali, tamo ima posla kao u priči, a ja nemam iskustva...– Nema veze. Ja ću te naučiti! Uštelit ćeš se! Čekaj samo da vidim nešto – Ana

me ohrabri i uđe u referadu. Kad je izašla, otrčale smo do Miragea, uvijek prepunog kafića u blizini faksa.

Tamo me upozna s nekim gorostasom čiji me pogled u trenu isječe poput skalpela. „O, ne! Opet neki luđak!“, zaparalo me u mozgu. Ispričah mu ukratko svoju situaciju, a on mi ponovno utjera strah u kosti i podsjeti me na Laru i Micka. „Nemaš iskustva... Hm... Inače te ne bih zaposlio, ali dat ću ti šansu jer me Ana zamolila. Neka te ona uputi u posao. I pazi šta radiš, ne podnosim lijenčine i zabušante!“

Srećom, prvi moj dojam o Mrkom bio je pogrešan. Idućih se dana uvjerih da je on pošten jednako koliko i strog. Kod njega je sve moralo biti „jedan kroz jedan“. Sve je moralo blistati, od pločica WC-a do lica osoblja. Kolege su me upozorile da je alergičan na prašinu, fleke, kašnjenje, sporost, bezvoljnost, najmanji nedostatak osobne higijene... Gosti u Mirageu morali su dobiti najbolju moguću uslugu. Bili su s osmjehom usluženi čim bi sjeli, stol im je (kao i ono iz čega piju) uvijek bio sterilan, u pepeljari im nikad nisu smjela biti tri opuška, nikad nisu dobili kavu u hladnoj šalici ni prepilanu žešću...

Mrki stalno visi na šanku, sve skenira, ne možeš mu muljati sve i da hoćeš. Mi nismo ni pokušavali. Znali smo da nema smisla, a nismo imali ni obraza pokušavati raditi suprotno njegovim pravilima, jer su naše padanje s nogu uvijek pratile izdašne dnevnice ali i neke lijepe geste. Konobari i šankeri iz susjednih lokala nisu mogli vjerovati da nam gazda stalno zove piće, pita jesmo li gladni pa nam poruči nešto, razvozi nas kući nakon smjene, daje nam božićnice i darove...

I radne kolege bile su san snova. Osoblje su uglavnom činili budući akademski građani, pa smo se međusobno lako pokrivali tijekom ispitnih rokova, s kojih se nikad nisam vraćala praznih rubrika, a Mrki nas je častio i kad bi ubilježili zgoditak u indeks.

***Nedugo nakon diplome pozdravih se sa svojim mirage ljudima i zamjenih ih

pripravničkim u odvjetničkom uredu gazdinog prijatelja, gdje se kasnije i zastalno

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 73

zaposlih. A u međuvremenu se Mira udala za svog šefa i postala gazdarica kafića u kojem je ispekla šankerski zanat. Kroz neko vrijeme uštedjele smo finu svotu, pa smo još odlučile dignuti kredite i udružiti snage. Iznajmile samo prostor blizu centra i otvorile Flame. Zet nam vodi posao, a ja stara cura, uz sav posao u uredu i na sudu, imam vremena i za nadgledanje radnika. I već tri godine sve savršeno funkcionira, unatoč činjenici da su dvije žene u talu. A posla preko glave po čitav dan, iako ne puštamo narodnjake. Konobari brzi, šankerice čiste, gosti se samo množe, kredit i ne osjetimo...

Marin mi je od prvog dana posebno drag. Uvijek vrijedan i pošten, uvijek svima pri ruci... Sve do danas, nisam imala pojma tko su mu roditelji... O, Bože! Kad se samo sjetim... Fuj!!! Ali... Marin je dobar... Nije mi jasno kako... Dobro mi jednom reče onaj gad da mali uopće ne sliči na njih. A opet – njihov je... Ista krv... Najradije bih mu sad dala otkaz! – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – Ali, ne mogu... Nije fer.

On mi je najbolji konobar.

6. 8. 2010.


Goran Sarić

NAŠA MALA KLINIKA

Neposredno pred odlazak odlučujemo da ipak krenemo dan ranije, u četvtak. Trebala bi biti manja gužva, a lani su nam silno dozlogrdili radovi na cesti u Njemačkoj: putovali smo skoro 3 sata duže nego obično. Bili smo toliko iscrpljeni da smo već pomišljali da u zavičaju kupimo kakvu krntiju, a da na odmor dolazimo “pticom”. No, s pogledom na novčanik, brzo smo zaključili da se za tako nešto još “nisu stekli uslovi”. Zato nam ostaje samo da se još uvijek uzdamo u se i u našeg – benzinca.

I doista, mada uopšte nismo krenuli u ranu zoru, promet je znatno slabiji nego početkom vikenda. Malo nas ometa nešto veći broj kamiona, pogotovo pri njihovom međusobnom preticanju, ali, sve u svemu - pjesma od puta. Veselo je i u autu: najmlađi, koji i inače voli našu mjuzu, tek otkrio Halida, pa se sve ori: “Iznad Tešnja zora sviće …”

I vrijeme je idealno za vožnju: bistro, suho, ni hladno, toplo.Na prvom odmorištu, nakon nekih pet sati, u masi umornih (su)vozača, vidim

dvojicu kamiondžija kako iz kabine iznose gomilu šerpi i lonaca. Kompletan ručak, kakvog se, čini se, ne bi postidio ni restoran s par “Michelin” zvjezdica!

Očito je štednja zahvatila i ovaj sloj radničke klase, pa više nema objedovanja u motelima i restoranima.

Poseban je to svijet, ti čvrsti momci što život provode na četiri točka. Sjetim se tragične sudbine mog komšije i prijatelja, “rukatog”vozača Toma, čija

je žena decenijama čekala muževljevo umirovljenje, da napokon budu više skupa. Ironijom sudbine, dobri Tom, koji nam je samo par mjeseci prije smrti, u dvorište uveo svjetlo, napravio česmu i kapiju, razbolio se i umro od raka ni dvije godine nakon penzionisanja. Tako se može reći da je taj netipični, mudri čova, uvjereni socijalist i zagovornik pravednijeg društva, živio i umro na četiri točka.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 75

Koliko li je samo on izio ovakvih ručaka, on the road, na vrućem asvaltu?!

* * *Sred holandskog, uobičajeno “musavog” ljeta, danima pratimo vijesti o ljetnim

žegama na Balkanu. Alpe su zaista ogromna ambrela! Zato nas ne iznenađuje vrijeme kroz Austriju: na početku dosta kiše, pa onda teško sivilo i, za ovo doba godine, prohladno: 16-17 stepeni. Pa još kad nas u zemlji savršenih cesta i prekrasnih surih visova, negdje između Linza i Graza zaspe takva provala oblaka da i brisači jedva pomažu, ozbiljno se zapitamo: jesmo li, zapravo, samo sanjali dugo, toplo ljeto, ili se to priroda, opet, poigrala s nesretnim “dijasporcima”?

No, kad se napokon dohvatimo prvog konačišta, našeg malog stana u Slavonskome Brodu, već na izlasku nas žestoko mlatne Malj Balkanskog Ljeta: skoro će ponoć, a zrak poput debele, mokre zavjese. Čak i sad skoro 33 Celzijusa!

Iako se u stanu tokom cijele godine boravi, neprozračen je, a po gomili lišća i debelom sloju prašine na balkončiću čini se da ga osoba koja tu trenutno boravi nikada ne koristi. Štaviše, po škripi zarđalih kotačića na žaluzinama čini se da joj ni vjetrenje stana baš nije jača strana. Saznajem od supruge da joj smeta smrad nafte iz onog drugog, prekosavskog Broda.

Zato li je, valjda, ovdje tako teško i sparno, kao da tu ljudska noga mjesecima nije kročila?

No, nakon par čaša rashlađene đakovačke graševine te se male neugodnosti k’o metlom, brišu s nepceta. Gemišt me spašava i tokom noći, dok kao lunatik šetkam od mokrog čaršafa do frižidera, sve u nadi da će more, mare nastrum, donijeti toliko potrebno osvježenje.

Ne, ne mislim samo na kupanje. Zar nikad niste čuli za malvaziju?

* * * Kad krenemo u neko novo primorsko mjesto, na lokalnom sajtu uvijek

pogledam tamošnju kulturnu ponudu: koncerti, izložbe, teatar … Tako sam pred polazak i saznao da se nadomak ovogodišnje destinacije, mjesta po imenu Sveti Filip i Jakov, danas održava veče dalmatinske spize, i muzike. Na sajtu lijepo piše: 19. srpnja 2011.

Odlučujemo da rivom došetamo do susjednog sela. Ionako se premalo krećemo, a plivanje … Ma, u pravu su lijenčine: grebeš sport od koga se ne možeš ni oznojit’!

Nismo ti mi za toliko razvikani “aktivni odmor”. Od lijepog apartmana, s terasicom što gleda na plavo, toliko drugačije od holanskog, do plaže i omiljenog kafića nam je dvjestotinjak metara. A kako ne preferiramo “roštiljanje” na vatri mediteranskog sunca, poslije brzog banjanja, kafe i listanja jutarnjih novina, brzo se


vraćamo u udobnost klimatiziranog apartmana. Doručak, opet kafa, pa na terasu. Noge u zrak! Plus hladan gemišt.

Popodne, poslije pet, ista stvar. Kupanje, kofeinsko “sabiranje”, pa “oduzimanje”. I to nam je svo gibanje. Nek’ se mlađi prže, zrćaju, uvijaju i gibaju.

Elem, vučemo se rivom na spizu, kad ispred nas, ravno iz mora, iskočiše dva šiljokurana. Dva mlada galeba. Zabrzaše, pretekoše nas. Jedan se zakašlja, valjda od vode, pa nekoliko puta žestoko, “kvalitetno” hraknu na stazu. Pez pardona, i bez osvrtanja. Onako, veoma prirodno. K’o u prekambriju. Da ga zaustavim, nedajbože ukorim!, i upitam zašto je to učinio? Ma, pusti. Vjerovatno mu ništa ne bi bilo jasno: iz kog je ovaj filma?

Patuljci pojma nemaju.

Po dolasku na trgić očekuje nas još jedan dawn. Nikog. Ni mačke, ni cuke na vidiku. O spizi i klapama da i ne govorim. A već je “debelo” prošlo vrijeme za koje je sajt najavio start “hepeninga”. Očito smo, što bi rekli Zagorci, “nekaj fulali”. Raspitujemo se kod prolaznika, ali oni nemoćno sliježu ramenima. Dosjetim se da uđem u jednu trgovinicu. Kontam, ovi bi ovdje morali znati.

“Aaa, nije to večeras, to vam je u neđelju. Sto posto. Pjeva i naša mala”, veselo će vlasnica, ispod čijeg je desnog oka uredno “smještena” povelika modrica.

“Jes’, jes’, barba, tako je”, proviruje iza njenih leđa krupan đuvegija. S obzirom na njegove krupne šake i mjesto povrede, sve mi se čini da znam kako je nastala.

A kad im kažemo da smo sigurno, sto posto, na sajtu vidjeli da se ribanje i ribarsko prežderavanje ima održati baš danas, muškarac nehajno odmahne rukom: “Ma, to vam je sigurno ona naša iz turističke zajednice. Ona tako svakog ljeta na internetu kopira lanjske sadržaje. Kod nas vam se, barba, svakog lita dešavaju skoro iste stvari, pa joj lino da iznova piše.”

Iste stvari. Copy/paste turizam. Jedan dan provodimo kod prijatelja na Pašmanu. Uz brdo mesa i potoke

vina, cijeli dan urlamo Halida, Lea, Olivera i ostale bardove lakih nota. Jedan od domaćina nam otkriva stubove, aksiome na kojima počiva dalmatinski mentalitet: “Tribalo bi” (nešto uraditi), “pomalo, pomalo” (raditi), “ne žuri - ni za Boga!” i … Četvrtu sam zaboravio. Biće da sam žurio. Do gemišta.

Srećom, na povratku, trajektom pa autom, “plavaca” ni na vidiku. Inače bi nam, zacijelo, prisjelo cjelodnevno žderanje i ojkanje.

U Sv. Filip + Jakovu nam je veoma ugodno. Uz dobar smještaj, fino iće i piće, te bistro more, posebno nas je dojmio podrum/rupa/restorančić “Naša mala konoba”, odmah iza “našeg” kafića na molu. Tu smo, spustivši se dva-tri stepenika u

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 77

podrum sa mrežama, harpunima, bačvama i drvenim stolovima, kod barba Drage i dobro bijelo kupovali.

S tog je mjesta i zadnja ovogodišnja morska sličica.

Jedne večeri, na kraju šetnje, tu, u kafiću, pijuckamo gemišt. U pokrajnom dvorištu, takođe pri objektu, disko na otvorenom. Pravi di-džej, faca k’o kaca, sve s ogromnim sluškama na uškama.

No, umjesto buke, začudo, večeras vrti dalmatinsku muziku: stare stvari, zlatni hitovi Olivera, Miše, Tereze, Meri, Buce i Srđana, klapa… Gušt, jedan kroz jedan!

A na podiju - nikog. Ni živa roba. Mladi, očito, nemaju sluha za muzičke “mamutice” od prije nekoliko decenija.

Pošaljem mu, po oberu, piće. Nek’ čovjek zna da je, noćas, bar nekom ugodio.

Kad smo se naguštali, svratimo kod barba Drage – brkovi, menđušica, mornarska majica, prava galebina! - po nove zalihe vina.

Otvorim vrata, kad tamo – urnebes! Oblak dima, možeš ga nožem rezat’. Gomila svijeta, većinom sredovječnog. Krči Mišo, plače Oliver, jeca Damatino - k’o u najboljim danima! Raja plešu sve u šesnaest, a naš barba, zurim kroz dim, pricapio neku blondinku, bezbeli Švabicu, i sve joj nešto šapuće.

A kad ga prekinem, i zamolim za butelju bijelog, sjajnih mi očiju veli, pokazujući na vrata iza šanka. Eno ti burad, eno vina. Natoči i nosi! Lovu ostavi kod šanka.”

On je, za to veče, svoje već ulovio.

* * *U poratnom Konjicu na djelu je jedan paradoks: dok se Bosna i Hercegovina,

razjedena šovinizmom, runi i propada, on raste, i gradi se, kao u najboljim vremenima! Ovako nije bilo ni kad je Grad bio što se tiče love, “pun k’o brod”. Tada je samo fabrika “Igman” zapošljavala par hiljada radnika, a bili su moćni i drvna industrija, drvorezbarstvo, kućna radinost… Svega toga više nema. “Igman”, tužni Guliver, sad zapošljava jedva par stotina ljudi. Sada je sve, već odavno, uništeno: pokradeno, rascjepkano, usitnjeno. ”Sretnici” koji još prolaze kroz čuvenu igmansku kapiju, formalno uposleni, mjesecima čekaju “mršave” plate. Ogromna većina ljudi ovdje živi “na revers”. Grad je pun bankomata, svi imaju kartice, uvaljuju se u kredite. Grozno “napuhani” švicarski franak i ovdje je napravio pravu pošast, čak i u donedavno dobrostojećim familijama.

A grad, kažem – nikad ljepši. Obnovljena Ćuprija i Stari grad, restorani “Konak” (s lijepom terasom tik uz Neretvu) i “Han” (izvrsna klopa, smješten takođe


uz Neretvu), te luksuzni hotel “Garden city” (bazen, teniskim tereni, savremena kuglana, fontane, igraonica …) Ni puno veći gradovi ga se ne bi postidjeli!

Nije čudo što nam se djeca sve češće vraćaju ovamo, katkad izbjegavajući čak i skupu jadransku obalu.

Jedne večeri, u “obrnutoj” šetnji Gradom (kroz tunel, izbjegavajući centar), kod kafića “Odeon” sretnem Velida Nikšića, vlasnika tog objekta. Srdačno se pozdravimo, i on mi veli: “Dođi da nešto vidiš.”

Ulazimo u prazan kafić, a Velid pokazuje neke crteže na zidu. “Prepoznaješ li ih”, pita, a meni, nakon kratkog krzmanja, sine: Beli!

Crteže, u stvari: kolaže, mješavinu različitih tehnika, po motivima mojih ljubavnih pjesama napravio je Ibrahim Novalić Beli, s kojim sam se u to vrijeme intenzivno družio. Priđem bliže: po obodima slike i danas se vide, isina izblijedjeli, njegovom rukom ispisani stihovi iz te moje davne stihozbirke.

Prođu me srsi. Belog odavno nisam vidio. Nekad samouki, od lokalne “elite” prezreni slikar, sad je akademac. Ima divan atelje ponad Starog mosta u Mostaru. Samo, sad uglavnom radi komercijalu. Draži mi je njegov rani rad: bosanski motivi, ćupovi, kišobran, sjajan portret oca… Kažu da se okrenuo vjeri. U doba kad smo se družili to nam nije bilo važno.

Velid priča kako je na samom početku rata, kad su grad s brda razarali minobacači, a u njemu, pogotovo noću, vladala halaša, slike sklonio na sigurno, knjučeve predao vojsci i privremeno se oprostio od posla.

“Vidiš, na plafonu su još rupe od metaka”, rezignirano završava stari poznanik.

Jednoga dana posjećujemo i Titovo sklonište. Velika mreža hodnika i soba unutar fabrike “Igman”, predviđena za Titov štab u slučaju nuklearnog rata. Vodič nam je jedan moj bivši učenik, sad oficir Armije BiH, koji kao da mi se izvinjava: “Jes’, profesore, nisam puno čitao. Ali, sad mi se zna desiti da uzmem knjigu u ruke.”

Dok radoznalo tútamo velikim kompleksom, za koji donedavno skoro niko nije znao da postoji, misli mi stalno lutaju ka onome za koga je sve ovo građeno. Kažu da nikad nije kročio na ovo mjesto.

Sve sobe su kvalitetno, ali skromno uređene. Nema tu nikakvog luksuza, samo praktične stvari. No, tehnička strana doista impresionira: aluminijska vrata, priključci za kablovsku televiziju, trostruki, složen sistem snabdijevanja vodom, strujom, svježim zrakom… A gradnja završena još sredinom sedamdesetih. Objekat, na najnižoj tačci skoro 300 m pod zemljom, je mjesto koje, pri posjeti Konjicu, svakako treba vidjeti.

“Bokca ti”, što bi rekao pokojni Maršal.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 79

Na odlasku iz Grada, prijatelj mi stišće ruku. “Ako i tamo počnu neredi, znaš gdje ti se vratiti.” I smije se, šeretski. Uvijek smo se dobro zezali.

Zezali? Hmmmm… Ko zna, gdje će se sve ovo završiti. Jer, iako zapadni mediji daju upadljivo malo informacija o neredima u Londonu, izbjegavajući analizu uzroka masovnog nezadovoljstva mladih (i) huligana, očito je da “požar” ovih razmjera ne može izazvati šačica vandala.

No, to je već stara priča: kad je riječ o sopstvenim “felerima”, Zapad je upadljivo suzdržan. O uspjesima Kine, Indije i Latinske Amerike malo govori, a svoje nedostatke skriva “kao zmija noge”.. Šta bi, recimo, bilo kad bi se Putin ponašao kao The last imperor, Silvio Berlusconi? Davno bi ga proglasili kretenom, idiotom! Ovako, on je (gotovo) svugdje uvaženi sagovornik.

Možda je upravo i to, među mnogima, mali pokretač nemira na britanskim ulicama.

* * *Boračko jezero ove godine prati loše vrijeme, a obilježavaju tri književna

događaja. Herzegovina lodges, mlado udruženje građana nastoji, osim turističkih, organizirati i kulturne događaje, kojih je već decenijama “žedno” ovo prelijepo ledničko jezero.

Tako su za ovu godinu prvo upriličili zajedničku promociju knjige priča Miljenka Buhača “U Mostar ako kreneš” i knjige izabrane poezije moje malenkosti, “Ikar, u nebo zaljubljena kokoš” (Buybook, Sarajevo 2010.). Potom je na red došao poetski hepening pod nazivom “Od Ćuprije do Jezera”, na kome su prvo na obnovljenoj konjičkoj Staroj ćupriji, a onda u Lodges stihove čitali Ljubica Ostojić, Sabrija Tucaković i, kao domaćin, GS. “Trolist” je dovršen promocijom prošle godine objavljene “Zbirke” priča bh-dijaspore. Ovo šaroliko izdanje, uz čitanje odlomaka iz knjige od strane mladih glumaca Amaterskog pozorišta “Neretva” iz Konjica, predstavili su učesnici u projektu, Mostarac Danilo Marić i G. Sarić. O piscima koji se, iako najavljeni, nisu pojavili ovom prilikom nećemo. Kao ni o opštinskim “ćatama” koji su odbili da, makar i simbolično, podrže naša književna druženja.

U sjećanju mi naročito ostaje druga večer. Unatoč veoma lošem vremenu – veoma dobra posjeta. Kiša kao iz kabla, “svjetlo i muzika” u režiji Svetog Ilije Gromovnika. A dolje, na ognjištu: Ljubičini sjajni stihovi, odlično čitanje i mudra besjeda Sabrije Tucakovića, pjesnika i iscjelitelja iz obližnjeg Glavatičeva … . Pod krhkom nastrešnicom skutreni ljubitelji lijepe riječi, poput male sekte koja bi da prkosi raznoraznim cecama, sekama, sevama i “ševama”, kreštavim, razvikanim (muzičkim?) porno-zvijezdama…

Zvuči patetično, ali oni koji su bili tu znaće o čemu govorim. A oni koji nisu, eto im šanse već narednog ljeta.


* * *U Slavonskom Brodu, našem posljednjem odredištu, na vijestima gledam

slike rasturanja britanske prestonice. Domaćin veli: “Nemoj mislit’ da se ovo i kod nas ne može desiti. Eto, svako veče ispod balkona tjeram bučne šiljokurane. Piju pivo, galame, zajebavaju se. Nemaju drugog posla. Znaš što mi vele: ‘Upadaj unutra, stari, dok te nismo razbili!’ A kad nazovem policiju: dođu, rastjeraju ih, i vrate se u stanicu. I eto momaka opet, za pet minuta, pod mojim prozorom.”

“Nema posla”, nastavlja poznanik, duboko zašao u šezdesete. “A mi smo nekoć ljeti išli na radne akcije. Nismo imali vremena za besposličarenje. ‘Zaradiš’ masu žuljeva, udarničku značku, ako imaš sreće zbariš i kakvu omladinku iz drugog kraja zemlje. Poslije se cijelo ljeto šepuriš, hvališ pismima iz Sarajeva, Negotina, Skopja … Ih, to su bili dani”, nostalgićno završava “friški” umirovljenik koji sad, čak i sa ženinom penzijom, jedva sastavlja kraj s krajem. I njih dvoje su, valjda, “kolaterarna šteta” prvobitnog, divljeg kapitalizma. Iliti: grabeži.

* * *Jedan dan odlazimo na izlet u Ciglenik, selo nadomak Lužana. Idemo u posjet

Vesni, kćerki mog nesuđenog mentora, pokojnog Franje Grčevića, nekadašnjeg profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Pod krošnjom, u dubokom hladu, sjećamo se Franje i žene mu, divnih ljudi koji su mojima, na početku izbjeglišta, velikodušno ponudili utočište baš u ovoj prelijepoj, ali staroj, i veoma zapuštenoj kući.

Vesna nas vodi unutra, u razgledanje: nakrcano, nabacano na gomilu, ali sa lijepom, ljupkom kuhinjicom i profesorovim uredno poslaganim knjigama. U drugoj, sasvim ispucali plafon, sve misliš da bi se strop svaki čas mogao srušiti. Vesna se nada da će obnovu kuće podržati neki od fondova za zaštitu kulturne baštine.

Bilo bi to doista lijepo: zbog ove krasne slavonske “starice” u cvijeću i hladu gustih krošanja; zbog Vesne, blage i stišane, zbog njenog plemenitog ufanja da sačuva spomen na roditelje; a, možda, ipak najviše zbog njenog oca, starog partizana koji se polovicom devedesetih, prilično razočaran povukao s katedre. Nije se Franjo baš uklapao u gore spomenuti, za sve veći broj ljudi upitan – na jednom kraju prebogat, a na drugom presiromašan, vrli, novi svijet.

Zato, dok je pažljivo slušam, namah i shvatam, iza njenih leđa, mimiku i tužan pogled Vesninog muža, koji mi nešto docnije, veli da je u mladosti, u Titovo vrijeme, bio protivnik komunista, a da sad sve više “skreće ulijevo”. I da se, dobro sam ga maločas shvatio, plaši kako će Vesnin plemeniti napor, bar što se tiče potpore institucija, otići u vjetar.

Za ljude poput Franje, ljude s kičmom, na Balkanu kao da sve je manje mjesta.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 81

*** (“V o d o z e m c i”)“Što će ti te farmerke? Biće vruće, obuci šorc”, veli supruga dok se, ranom

zorom, oblačimo za put. “Koliko dugo već živimo u Holandiji”, uzvraćam, ležerno, protivpitanjem.Zbunjeni pogled.“Ma, nemaš ti pojma, draga moja.”A možda je stvarno u pravu. Jer, spiker na hrvatskom radiju danas najavljuje

temperature od skoro 40 stepeni. Ipak, odlučujem da ostanem u “kaubojkama”. Nekako su mi, zbog silnih džepova, najpraktičnije. Imamo i erko, neću se valjda “skuhati”?!

I ispostavilo se da sam, barem jedared, bio u pravu. Već nakon par sati vožnje kroz Lijepu Našu i Deželu, već u Austriji nas, po već petnaestak ljeta neiznevjerenom običaju, dočekuju tmasti oblaci. Prvo samo prijete, a onda iz njih stvarno pljusne. Otvorila se nebesa, što veli moja majka, ni turbo-brisači ne mogu je otjerati. Ipak, ne stajem, napeto prateći auto ispred mene, čija su mi svjetla na ovom kijametu – i usred dana mrak! – jedini putokaz.

No, srećom, provala oblaka ne traje dugo, tek sahatak, nakon čega se najednom razvedri. Pred nama najednom suh asvalt. Kao da tustih oblačina nije ni bilo.

Ipak, odmah poslije par duuuugačkih, sjajno opremljenih tunela kroz Alpe, u Njemačkoj nas opet dočekuje sivo. Kao i u dolasku, cijelim putem mutno. Suho je, ali kao da će se svaki čas na nas opet sručiti novi prolom oblaka.

Za vrijeme kratkih zaustavljanja na dosta prljavim i zapuštenim parkinzima – svježe, prohladno. Darija otvara prtljažnik, prčka po torbi i vadi donji dio trenerke.

Zluradi osmjeh na uglovima mojih usana. Lijepe moje farmerke. Kakvo crno rashlađivanje! Nakon Alpa samo što nismo uključili grijanje!

Ponedjeljak, nema gužve na cesti, pa, iako opet po mraku, ranije nego obično stižemo kući.

Dočekuje nas srednji sin koji je, nakon kratkog boravka u BiH I Hrvatskoj, veliki dio ljeta proveo ovdje. Živahan je, spremio nam je klopu i piće, ali mu oko usana visi tužan osmijeh.

“Nijedan dan bez kiše. Nijednom nisam roštiljao”, veli, onako usput, kao da nas, još ošamućene od duga puta, ne iznenadi.

Pola jula i čitav avgust bez ćevapa u vrtu … I manjem hedonisti od njega – vazdan po kojekakvim feštama i rođendanima –to ne bi lako palo “na stomak”.

Sutradan, odmah krećem na rađu. Uvijek su me nervirala jadikovanja ponedjeljkom, uz aparat za kafu: kad će naredni vikend? Kao da kopamo!


Odmor prošao, ni vrijeme nije baš neko – naprijed u nove radne … Pobjede?!

Na povratku s posla, tek sada vidim vrt u pravom svjetlu. Džungla. Trava do koljena, puzavice došle skoro do prozora na spratu, kupine se “razbacale”, samo što ne ujedaju…

Kako i ne bi, kraj tolikog natapanja.Batalih dvije male kosilice i produžni kabl, a travi “ni pera odbiti”. Na koncu

zamolim Frica, starog frenda, da dođe s velikom kosilicom. Čak i s njom smo se propisno namučili. Svako malo morali vaditi mokru,

slijepljenu travu iz malog spremišta, čupati je ispod točkova, prekidati da se motor ne pregrije...

Poslije ga častim limenkom jakog piva, strong beer, od koga se, nevičan piću, domalo valja i samo što ne ljubi s našim cukom, Belom. A pošto se Bela linja, veseli jaran je “u sekundi” sav prekriven dlakama. Skoro da više ne znaš ko je on, a ko Bela.

Na izlasku iz dvorišta se dugo muči, petlja otvarajući stražnju kapiju, da bi se na koncu vratio, I, sav onako dlakav, izišao na prednja vrata. Gledam mu leđa. Ljulja se. Kao na brodu. Sreća da živi tu, u susjedstvu.

* * *Privodim kraju. Prošle su tri sedmice, pola avgusta i “mrva” septembra, a imali

smo, slovom i brojem jedan (1!) suhi dan. Pa može li se to onda nazvati ljetopisom. Ili da nađem neku bolju, barem za Nizozemsku pogodniju riječ?

Recimo: kišopis? Svako jutro, pred polazak na posao, gledam prognozu vremena. Ne samo

Španija, Grčka, Turska, Balkan, nego i zemlje iznad alpskog “kišobrana” se kupaju u suncu. A mi…

Kupeći ostatke travuljine, zaradih neku upalu, windroos. Kroz malu ranu na potkoljenici pod kožu mi ušle neke baje i sjebale mi znanje. Noga crvena i otekla, k’o neka stvar. Pa se sad, sâm sa Belom kod kuće, liječim ambitioticima i “blejim” napolje. Na playeru Crvena jabuka, a s druge strane … Bježi, kišo, s prozora …

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 83

PRIJEVODNA KNJIŽEVNOST

Piše:

Petr Hruška(Izbor, prijevod s češkog i bilješka o piscu: Adin Ljuca)

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 85

Petr Hruška

BIT ĆE ŠABAT, PRAZNIK SVJETLA

VRATA

Ta vrata su se uvijek zatvarala, sama od sebe, godinama, u polaganoj žurbi.Sad su nepomična.Ispred njih žena s osjećajem krivice podiže veliki kombinezon koji je u noći

spao sa štrika. Čovjek gleda u ženu s kombinezonom. Vjerovatno vjetar. U toku noći.

Oboje bi htjeli znati kad, kad se to tačno desilo, oboje bi htjeli biti u tom trenutku.

OSTAVA

U polumraku ostave jednom ćemo naletjeti jedno na drugo, međusobno zatečeni – s guščijom krvlju i petrolejom, sa zavraćenim kućnim košuljama kroz koje se naziru tumori krompira. Došli smo da uzimamo.

Čuje se dah olakšanja uhvaćenih na djelu, mršava nit svjetlosti iz loše ugrađenog prozorčića neugodno se pruža između nas.

NOĆ

Pravi mrak je u dječijoj sobici. Duboko crnilo. Drugdje je samo rijetki i razvodnjeni suton, u kojem se na kraju sve sramotno razaznaje.


dUGO SE VIdE

prstikuke na kapcima prozorastepenicagole peteljke ribizlinježne kao kapilarinekakav poklopaci sopstvena ženau ljetnoj haljinis velikim ranamacrvene dugmadi

PO SVEMU SUdEĆI

Sjede isflekani jutarnjim suncem. Po svemu sudeći žena će sad odnijeti šolje i ostati u kuhinji.

Ali ona odjednom počinje pričati o mećavi u Švicarskoj. O tome, kako je vjetar tada tako cimao njeno mlado tijelo, da se okretala misleći da je muška ruka. Usred pobješnjelih vrtloga snijega.

Sjede na suncu i on uopće ne shvaća, kako je moguće, da o toj mećavi u Švicarskoj do danas nije znao.

ŠAbAT

Kao četvrto: „Sjeti se da svetkuješ dan subotnji“. Ali kada smo se posljednji put odmorili; stvarno odmorili... Oprezni i odlučni u očekivanju narudžbe koja bi životu dala dostojanstvenu samostalnost i konačno smisao. Tako strašno umorni, rukama sa bijelim zglobovima stežemo naslone večernjih stolica, nagnuti kao u svađi ili na vjetru, naprežemo oči i glavu i srce iščekujući nove stvari. Tako umorni i ugroženi stežemo svoja ovlaštenja i svoja prava. A i u noći – taj užasni rad snova, ako su to uopće još uvijek snovi, takvi ti grozničavi pokreti kojim pokušavamo zavezati pertle cipela koje se stalno zapetljavaju ili staviti u torbu nekoliko posljednjih stvari, koje se očajno pokušavaju razbježati na sve strane.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 87

Danas će biti Šabat, praznik odjeće. Obuci tu haljinu koja toliko podsjeća na botaničke vrtove u Kewu, u kojima nikada nismo bili. Neću gledati, dok je budeš isprobavala okrenuta profilom prema najvećem ogledalu u kući.

Bit će Šabat, praznik svjetla. Subotnje lampe vise iznad nas. Ostavi ih da svijetle i prijepodne, radi gotovo neprimjetne strepnje zbog tog rasipništva.

Bit će Šabat, jevrejski praznik propisanih stvari. Zabranjuje se obrađivanje zemlje, građenje kuća, rad sa drvetom i s metalima, prenošenje tereta. Spusti prtljag, jer i putovanje se zabranjuje. Jednostavno, ostajemo ovdje. Zabranjuje se i pisanje... Sve što bi vodilo stvaranju novih stvari, danas se zabranjuje.

Jer nove stvari nisu potrebne. Svijet je već gotov – samo što mi to do sada nismo stigli primjetiti, od stalnog skupljanja narudžbi i ovlaštenja i prava. Sve ono što je potrebno i lijepo bi tu negdje već trebalo biti, i moglo bi se naći u rasklimatanim kućama, riječima, u odrazima na površini vode. Sve već postoji. A u ovom stvarnom odmoru me pusti da položim svoje ruke na tvoje, zato što će biti Šabat, a i paljenje vatre se zabranjuje.

PRENOĆIŠTE

šleperi su rikali kao gladnenoćne zvijeridovikivala si mi cijenudvokrevetne sobeonda nas je momak s pumpekoštunjav od neispavanostivodio uz strmo stepeništeBerlin Krakov Trst sveje bilo iza nasnikad nisam vidio tako usku sobukada smo htjeli da se okrenemomorali smo se zagrliti

KAČKETI

Više se ne možeš sjetiti šta si govorila tom malom dječaku s mokrim hlačama


koji nije znao kamo ide dok su glave njegovih roditeljau kačketima hokejaških klubovaravnomjerno kuckale o noćni prozortramvajaBilo je svejednošta mu govorišradilo se jednostavno o tome da se pričada mu se pričasve do Zábřehadok svojim suhim plačemna kraju ne probudi te glavei dok ne dobije jednu po stražnjicina nepoznatoj noćnoj stanici

Sjeti sesjeti se ovdje u tami Zábřehašta si mu govorilasjeti setih uzaludnih tramvajskih riječi

TRG PARTIZANA

Toliko zimskih cipela na vijetnamskoj pijacida je to iscrpljujućepreviše cipela i za veliki sjeverni gradcipela za cijeli vijetnamski ratŠta bi se sve moglo uraditišutnuti i prećiu toliko cipelagdje smo već mogli bitiUnaokolo pijani parkovipo kojim se potucaju bande stabalaiza njih aluminijski sjajDan velikkao oboren jelenleži na Trgu partizana

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 89

A onda noć pokaže goli mjeseci opet se vidi samo na korakna jedan jedini korakNekamo domuu jeftinim vijetnamskim cipelama

ŠTA JOŠ žELIM

U vijestima se objesilapoljska učenica.

Od navale novih vijestine mogu da dođem do tamo,da je obuhvatim oko koljenaimalčice podignem.

MOJA MAJKA

Uvijek je na krv gledala oprezno.Ne, nije sklanjala pogled,ali nije ni zurila,znatiželjno ili objektivno.Ljudi su stajali na linoleumu pridržavajući si ruke,sjedjeli na ležaju za preglede,nekad bi teklai moja majka ju je brisala,nešto govorilai gledala tako opreznokao da bi sve lako mogla izopačiti


u strašnu lakrdiju.

Moja majka je jako umorna,pronaći ćete je otraga,leži uz poslijepodnevne serije.

PLANIKA

Ujutro u starom udžbeniku biologije rečenica:

Planika,grm koji raste na kamenitom terenu,ima potpuno neobičnu koru, koja se ljušti u crvenosmeđim vlaknima!!

Pradavni značaj raspoznavanja svijeta.Navečer shvatiš,da si cio dan ustvarimeđu kartonima i vodama gradatražio planiku.Nekakvo crvenosmeđe vlaknosa dva uskličnika.

dJEČAČE

Dječače!Vidio si me kako nosim punu bocu.Gledao si pažljivou moje prste.Slušao sikako glupani sijeku orahe u ulicijedan za drugimda bi mjesto izgledalo kao novo.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 91

Jučer ti je na internetu neko nudio novi život.Gužvao si i gladiosvoju kapukad me je tvoja majka upitalada li mi ljubav nešto znači.

Imaš njene oči i moje prste.Spreman si,dječače.

Sačekaj malo,sad se dim iz jutarnje kantineuzdiže do zbunjene pruge suncai mijenja u narančasti dim.

***

Danas kraj rijekepreko mutnog slapadovikivao si mi neštonerazgovjetno,zvučalo je kao

Džabanata!Pišljiva džabanata!

Rijeka je bila strašno duga,dovikivao si mi,dječačiću,mašući truhlom grančicom.Oči su ti bile širom otvorene.Kao kredit.


***

Pripremao sam salatu od paradajza na balkonuu ovom potkopanom gradu.Da li ćeš se toga sjećati?Buntovno iskomadana crvenu staklu zdjelicena kraju betonskog zidau augustu.Ukratko svečanost.

Lagao sam ti cijelo vrijeme,dječače,da se ne vucaram s uzaludnošću.Da u san tonem tren nakon tebei da ne tumaram po usamljenim mjestimas testisom gole sijalice na stropu.Lagao sam ti,da su šare na poštrcanim zidovima dobre mape,da sam čitao ugovor sa svijetomi da je napisan razumljivim pismom,sličnim majčinom rukopisu.Lagao sam.Samo paradajz na betonuje istina.

Petr Hruška (rođ. 1964. u Ostravi) studirao je Obradu mineralnih sirovina na Visokoj rudarskoj školi a nakon 1989. godine Teoriju književnosti, češki jezik i književnost. Radi u Institutu za češku književnost Akademije nauka ČR u Brnu. U svom istraživačkom radu posvećuje se češkoj poeziji nakon 1945. godine. Koautor je Historije češke književnosti 1945-1958, drugog dijela Rječnika čeških književnika od 1945. godine i Rječnika čeških književnih časopisa i periodičnih književnih zbornika i almanaha 1945-2000. Predaje češku književnost na Masarikovom univerzitetu u Brnu i na Ostravskom univerzitetu. Član je redakcijskog savjeta časopisa Gost i urednik časopisa Tamna strana mjeseca.

Objavio je zbirke pjesama: Obývací nepokoje (Nemiri u dnevnoj sobi, 1995.), Měsíce (Mjeseci, 1998.), Vždycky se ty dveře zavíraly (Ta vrata su se uvijek zatvarala, 2002.), Zelený svetr (Zeleni džemper, 2004.), Auta vjíždějí do lodí (Auta ulaze u brod, 2008.)

Izabrao, preveo i bilješku o autoru napisao: Adin Ljuca

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 93

ESEJI I STUDIJE

Pišu:

Josip OstiJasmin Hodžić

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 95

Josip Osti

DVOLIKA MISTIKA

Pošto pisanje o knjigama najčešće nazivamo književnom kritikom, a za mene je to, mada sam dosad objavio velik broj tzv. književnokritičkih tekstova, prije svega, sugovorništvo s knjigom i autorom istodobno, pa i neka vrsta pisma njemu, bio živ ili ne, a, istodobno, i čitatelju, bilo da ju je već čitao ili će je tek čitati, ovoga puta sam svoje čitalačke dojmove o knjizi Jasne Šamić Mistika i mistika* napisao doslovno u vidu pisma autoru. Njegovo objavljivanje omogućit će i drugima, jer smo svi manje ili više radoznali, posebno kada se radi o tuđim pismima, da, voajerski, povire u njega.

Prije toga da kažem da Jasnu Šamić poznajem i s njom prijateljujem više od trideset godina i o njoj, kao i o onome što je dosad napisala i objavila znam puno više, nego što piše u kratkoj biljšci o njoj na kraju te knjige, ali mi se čini, zbog onih koji budu to moje javno pismo njoj čitali, korisnim upoznati ih bar s onim što je u toj bilješci navedeno:

Jasna Šamić rođena je u Sarajevu, gdje je pohađala gimnaziju i muzičku školu (odsjek za klavir). Diplomirala je orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je i magistrirala iz opšte lingvistike, a doktorat je odbranila na Sorboni u Parizu, iz sufizma i historije Bosne. Bila je vanredni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1992.; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiu (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloc u Strasbourgu, te držala predavanja i učestvovala na naučnim skupovima na evropskim i američkim univerzitetima. Autorica je tridesetak knjiga različitih žanrova, prevodilac sa više

* ( Jasna Šamić: MISTIKA I MISTIKA, Plima, Biblioteka Mistikos, Cetinje, 2010)


evropskih i orijetnalnih jezika na bosanski, kao i sa osmansko-turskog i bosanskog (srpskohrvatskog) na francuski jezik. Autor je više filmova i pozorišnih predstava, urednik web časopisa Književna sehara (www. Balkan-sehara.com), piše na francuskom i bosanskom jeziku; živi u Parizu kao slobodni umjetnik. Dobitnica je nagrade Stendhal za književnost za 2008. godinu.

Draga Jasna, Čestitam ti na knjizi o dvoznačnoj, dvolikoj mistici, Mistika i mistika, koju

sam pročitao s velikim zanimanjem. I to dva puta. Ne samo zato što je tvoja, nego, prevashodno, zato što me sufijsko pjesništvo, o kojem u knjizi, uz ostalo, pa i ponajviše govoriš, zanima, a njegovo dublje razumijevanje podrazumijeva poznavanje islama, islamske kulture i civilizacije. Naravno dosad sam ga čitao bez toliko znanja koliko ga ti imaš o sufizmu, odnosno islamu i mnogo čemu drugom, čime si se godinama bavila, tako da sam, kao vječni učenik, čega se, usprkos godinama, ne stidim, pri čitanju knjige mnogo šta, za mene novog, saznao, odnosno naučio. Zato sam ti, kao i svakom od koga sam dosad bilo šta naučio, jako zahvalan. A vjerujem da će ti i mnogi drugi koji budu knjigu čitali, posebno oni koji o tome o čemu pišeš znaju i manje od mene, biti podjednako, ako ne i još zahvalniji. Pa moguće i oni koji znaju o sufijskoj poeziji, sufizmu i islamu, i više od mene, jer im se pruža prilika, da provjere svoje znanje, a u eventualnom odzivu na tvoju knjigu, odnosno napisanom u njoj, dodaju ono što sami, možda, znaju i bolje od tebe.

Prvom rečenicom Uvoda rekla si: “Ova knjiga ima za cilj da čitaocu približi misticizam, prvenstveno sufizam i njegovu filozofiju, poredeči, odnosno kontrastirajući ovaj duhovni pokret koji se javio u okrilju islama sa drugim orijentalnim filozofijama i sa drugim mistikama.” Mogu odmah reći, da si prvi, važniji dio svoje namjere obavila poznavalački jako dobro, čak uzorno, jer se, kao orijentalist i poznavalac mnogih jezika, medju njima i onih na kojima je pisana sufijska poezija (arapski, perzijski i turski) time dugo baviš, koristeći se brojnim izvornim gradivom, za razliku od većine drugih orjentalista, odnosno “orijentalista”, koji to čine posredstvom prevoda, odnosno iz druge, pa i treće ruke. Odmah naglašavaš, upravo ono što mene u sufizmu i sufijskoj poeziji ponajviše zanima, da je u središtu sufijskog mističkog interesiranja – ljubav. Jer je u osnovi sufijske vjere ljubav prema Bogu, Apsolutu, odnosno on je za njih, bili ili ne bili pjesnici, prevashodno Ljubav.

Sufizam i sufijsku poeziju je, dakako, teško dublje spoznati bez poznavanja bar osnovnih postulata islama (datum njegovog nastanka, kao što pišeš, smatra se 622. godina – desetak godina nakon što je, 610., Muhammed, islamski Prorok, odnosno Allahov Poslanik, primio njegovu objavu posredstvom anđela Gabriela/Džebraila), zato mi se čini dobrim i korisnim što čitatelja najprije upoznaješ s nosečim stupovima

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 97

na kojima on temelji. Ukazuješ posebno na pet postavki, koje bi svaki vjernik trebao, odnosno morao poštovati i njih se pridržavati. A to su: vjerovanje da je Bog jedan; molitva, odnosno molitve; sadaka, milostinja – pomaganje siromašnima; post svake godine u mjesecu Ramazanu i hodočašće (hadž) u Meku.

Pominješ dvije osnovne skupine u islamu, sunite i šiite, o kojima se, i razlikama između njih, na žalost, na Zapadu malo zna, a još manje o haridžitima, trećoj, koju pominješ, a ima ih, dakako, još, kao i više podjela unutar svake od njih. Suniti se, kao što kažeš, smatraju pravovjernim, ortodoksnim, a ostali, među njima prevashodno šiiti, pripadnicima šizme, što znači, da, za razliku od sunita poštuju ne samo Proroka Muhammeda i njegovu obitelj, te zeta Alija i njegove sinove, nego i imame. Podjela među šiitima je i na one koji vjeruju u sedam i one koji vjeruju u dvanaest imama. Ali ono što i sama smatraš važnim je da je sufizam, kao duhovni pokret nastao u 8. vijeku, odnosno u 2. vijeku islama, u sunitskoj sredini, u kojoj je smatran herezom, a kasnije se pojavio i u šiitskoj, te da je upravo šiizam najviše zaslužan za njegovo širenje, a time i misticizma u islamu.

U knjizi ponavljaš, kako bi naglasila, da je “poput svih drugih mistika, i sufizam religijsko-filozofska doktrina u kojoj se savršenstvo postiže kontemplacijom” odnosno sufijskim ritualom (zikr), koji, ponavljanjem bezbrojnih imena Boga, te plesom, odnosno vrtnjom oko vlasitite ose (semâ), središnja tačka koje je, po meni, srce, koje je, kao što kažeš, “kod mistika istovremeno centar i duhovnosti i duševnosti”, što, opijenošću ljubavlju, vodi do zanosa, odnosno ekstaze, u kojoj derviš “sreće” Boga. A to je ono što ponajbolje određuje okvir, sadržaj, bit i namjenu sufijske poezije. Pri tom, ne treba zaboraviti, što i sama naglašavaš, da su “najveći i najpoznatiji sufije bili i pjesnici”, a da su “najveći orijentalni pjesnici bili mistici”. Za razliku od sufijskih pjesnika, koji su prevashodno pisali o ljubavi prema Bogu, koji je istodobno Ljubav, a time tajna nad tajnama, druge pjesnike, pa i one koji su pisali ljubavnu poeziju, nazivaš profanim, mada se, po tvom mišljenju, i njihova zaljubljenost može uspoređivati sa mističkom, jer, također, pjevaju o tajni ljubavi.

U sufijskoj ekstazi, kao putu približavanja Bogu, te susreta i/ili spajanja s njim, čini mi se, moguće je vidjeti i svojevrsno slijeđenje Muhammedovog uspenja u nebesa i srećanja s Bogom, Allahom, samo na drugačiji način, odnosno drugim sredstvima. Muhamed se, naime, uspinjao ljestvama, o čemu govori knjiga Noćno putovanje Poslanika Muhammeda, koju je s latinskog (Liber Scale Machometi) preveo moj prijatelj Sinan Gudžević (V.B.Z., Zagreb, 2007), a radi se, kako kaže u pogovoru, o, i u našim krajevima, poznatom sadržaju knjige, original koje je, u međuvremenu, izgubljen, a sačuvan je prevod na starokastiljanski, sa kojeg je prevedana na latinski (1264). S njega na francuski. Poslije čega su slijedili drugi prevodi, doprinoseći da ona dobije “status kanonskog teksta islamske vjere”, potvrđujući čudne puteve te (i ne samo te) knjige i njenog uticaja. Gudžević, pored ostalog, pominje španskog


arabistu Miguela Asína Palaciosa koji je govorio o sličnostima Danteove slike zagrobnog svijeta u Božanstvenoj komediji s onom u muslinanskoj književnosti koja taj svijet tematizira, što, bilo tačno ili ne, nesumnjivo ukazuje na brojna prožimanja kultura, posebno kada ih sličnosti, pa i vjérā, više približavaju, nego što ih razlike među njima udaljavaju. Zato mi se i čini da bi u školama trebao biti potreban, pa i neophodan predmet povijest religija, jer bi znanje o drugim religijama odagnalo strah od nepoznatog i smanjilo mogućnosti manipuliranje njime u ma koje svrhe.

Ukazuješ na to da se sufizam, kao mističko usmjerenje u islamu, prvenstveno oslanja na Kur’an, u kojem Bog, kao onaj koji nema ni kraja ni početka, koji je Prvi i Posljednji, istodobno, te jedina Istina i Realnost, ima devedeset devet imena, a da ih u sufizmu srećemo preko tisuću. Svakim novim imenovanjem Boga i brojnim ponavljanjima njegovih imena stupnjuje sufijska ekstaza, što je pri njihovom uspenju moguće (metaforički, razumije se) vidjeti kao, jednu za drugom, savladanu prećku na Muhammedovim ljestvama.

Geneza – Prva Mojsijeva knjiga u Starom zavjetu, u kojoj se govori o stvaranju svijeta i čovjeka – počinje riječima da je Bog stvorio nebo i zemlju, a odmah potom dodaje: “Bog je rekao: Budi svjetlost! I bila je svjetlost.” Odnosno, tako je nastala, potvrđujući, kao i ostalo, da je na početku bila riječ. Tome, sām, kao vjernik riječi, kako pjesniku, čini mi se i priliči, počesto dodajem, da je tako nastao i Bog. Stvorila ga je riječ – imenovanjem. (Ne kaže li se za svaku umjetnost, kao i za književnost, stvaranje!)

Kažeš da je, po vjerovanju sufija, Boga moguće, duhovnim vježbama koje su sufije prakticirali, usprkos njegovoj nevidljivosti, “ugledati” (što znači ne samo znati gledati, nego znati i vidjeti), odnosno doseći, tako što ga osjetiš u sebi i, izgubivši se, izjednačiš s njim. Te dodaješ da je to vjerovanje ortodoksni islam shvatio kao nedopusnu inkarnaciju i osudio sufizam, odnosno proglaso ga heretičkim.

U pomenutom Noćnom putovanju Poslanika Muhameda se često ponavlja strah pred Allahom, kojeg u sufijskoj poeziji, bar onoj koju sam ja dosad čitao (a više Hafizovih i Rumijevih knjiga pjesama prevedeno je na slovenski, uz to Urška, koju posebno zanima sufijska poezija ima veći broj prevoda njihovih, kao i pjesama drugih sufijskih pjesnika, na engleski), nema toga straha, nego preovladava ljubav. U toj knjizi se kaže da je “Muhamed najbolji od svih ljudi i ovoga svijeta i najbliži Allahu”, zato slijeđenje njemu i ne iznenađuje. A tvrdnja u njoj: “I znajte da najveća pokornost zakonu koja postoji jeste da čovjek upozna samoga sebe.”, bliska mi je, te sufijsku težnju doseganja Boga i spajanja s njim prevashodno vidim kao viši stupanj spoznaje samoga sebe. Jer, naravno pojednostavljeno rečeno, ako je Bog sve, onda je sve, i svaki njegov djelić, pa i svaki čovjek – Bog.

Pošto mi se, uz čitanje tvoje knjige, kao i mnogih drugih, javljalo mnoštvo asocijacija, da se zadržim na jednoj od njih, vezanoj za sufijska nastojanja da

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 99

duhovnim, odnosno “unutrašnjim okom” vide nevidljivog Svevidećeg. Pri tom sam se prisjetio mnogih međusobnih sličnosti mističkih nastojanja, i izvan islama, te i Nikolaja Krebsa (1400-1464), bolje znanog kao Nikolaj Kuzanski, odnosno njegove mističke usmjerenosti, koju potvrđuje i njegova knjiga O božjem pogledu, u kojoj govori o Bogu kao beskonačnom univerzalnom i neiscrpnom jedinstvu, te njegovom pogledu koji vidi sve. Što znači i svakog čovjeka, koji taj pogled osjeti stvarnim onda kada se zagleda u Njega i u sebe istodobno. A što se upravo događa i sufijama u vrhuncima njihove ekstatične opijenosti ljubavlju prema Bogu. Dakako, ne griješim li u razumijevanju njihovih spiritualnih nastojanja. Ti sufije češće nazivaš ljubavnicima, mada ih ja, kao i sufijske pjesnike, koji su nam ostavili najuvjerljiviji trag njihove ljubavi, prevashodno vidim i doživljavam kao zaljubljenike. Jer ljubavnici ostvaruju svoju žudnju, a zaljubljenici ne, zbog čega je ona kod njih drugačija, pa i duhovno intenzivnija.

Allah je u Kur’anu rekao: “Istinski vjernici ne smiju vjerovati na silu, već dobrom voljom svojom.” Upravo tu dobru volju, izraz koje je bezuvjetna ljubav, smatram karakterističnom za sufizam, što potvrđuje sufijska poezija. A da, još dodam, da u Kur’anu piše i: “Natječimo se u dobru”, na što zaboravljaju oni koji u ime islama podstiču na zlo, kao i oni koji pripadnicima islama čine zlo, otklanjajući ga i osporavajući, pa i suprotstavljajući mu se, ne da bi ga poznavali. A pripisujući mu i ono što on nije, bar u svojoj suštini, time raspirujući mržnju i nastavljajući križarski rat protiv njega, koji od onih davnašnjih, pa i stogodišnjih, do danas, zapravo, nikada nije ni bio prekinut.

Mada je sufijska poezija neosporno namjenska, kad je uistinu poezija (odnosno ono što i sam smatram poezijom), htjela to ili ne, prevazilazi tu prvobitnu namjenu. I uz ono što sam dosad znao, a ta znanja proširio i produbio onim što sam u tvojoj knjizi pročitao, te to uvažavajući, pjesme sufijskih pjesnika, onih koji su uistinu pjesnici, zvali ih velikim ili ma kako drugačije, čitat ću i dalje, kao što sam ih čitao i do sada, naime, prevashodno kao poeziju. Ljubav, koja može biti svakojaka, istodobno je jedna. Kao što i sama kažeš: Ljubav je isto što i Bog. Prema tome, i sama tajanstvena, nespoznatljiva. Sam je smatram najvećom tajnom svijeta i sinonimom Boga. I vjerujem da ih upravo njeno slavljenje čini pjesnicima. Koji su to, upravo zato i danas, poslije toliko vremena, pa i kada ih ne označimo za sufijske. I sama pominješ Platonovo mišljenje da je svaki čovjek koga je dotakla ljubav postaje pjesnik (mada mi se čini da bi bilo primjerenije prvi dio naslova njegove knjige o ljubavi – Symposion, prevoditi, kao što je kod nas bilo dosad i uobičajeno, sa Gozba, a ne sa Banket, kako ti to činiš, jer je banket riječ francuskog porijekla i kao strana riječ se kod nas upotrebljava u novije doba, a time i znači oblik gozbe drugačiji nego u stara, grčka vremena). Kažeš, “srce je kod mistika istovremeno centar i duhovnosti i duševnosti”, a srce, duša, tajna, žudnja, bol, smrt… stalne su i vječne teme poezije.


Kao i lijepo i dobro, odnosno ljubav, koja ih, po meni, čini jednim. Kad je već bio pomenut Platonov Symposion, sjećam se da u toj knjizi piše da je odista lijepo ono što je ljubavi dostojno i ne čudi da je i za sufijske zaljubljenike u Boga On i lijep i dobar istodobno. Kao i da je u njihovom vjerovanju moguće uočiti sličnosti s Platonovim pogledima posebno na tajne ljubavi. Prije svega ljubavi prema ljepoti duše i prema ideji ljepote. A i Erosovim misterijama, koji su bili (po prevodu Miloša N. Đurića) “kultovi ustanovljeni da bi se duša oslobodila od greha i da bi očiščena došla k božanstvu i sjedinila se s njim”.

Slažem se s tobom da je sufizam “najbolje izučavati na osnovu sifijske poezije”, jer nas ona, posebno svojim odnosom prema Ljubavi, kojoj je sva i svom strašću predana, najneposrednije i najdublje upoznaje s tim duhovnim pokretom u islamu i s njegovim religijskim, filozofskim i teozofskim, odnosno mističkim karakteristikama. I u tom središnjem dijelu knjige, mada ostaješ i dalje, po akribičnosti, znanstvenica i prevoditeljica s više jezika, progovaraš i kao pjesnikinja, ne samo zdravorazumski, nego i emotivno, s vlastitom duševnošću i srčanošću prožetim i temperiranim jezikom, što smatram dodatnim kvalitetom tvoje knjige.

Ja Rumija, Hajama, Hafiza i neke druge od onih koje pominješ (Bistami, Džunayd, al-Halladž, Gazali, Emre, Fuzulî, Ibn Burda, Ibn al-Fârid…) znane mi sufijske pjesnike, i sve ostale, smatram prije svega svojim, odnosno pjesničkom braćom, jer, kao što u jednoj pjesmi kažem, “ja druge braće osim pjesnika nemam”.

Mistike i pjesnike zbližuje i povezuje, ako ne istovjetno, bar slično nastojanje da odgonetnu tajnu čovjekovog života i svijeta. To, pored brojnih drugih, potvrđuje i Baudelaire, jer u njegovim pjesmama nalazimo osjećanja slična onima koja su doživljavali i opjevavali sufijski pjesnici. Po tvom mišljenju po zasluzi njegove senzibilnosti i genijalnosti, s čim se slažem, kao i s tim da se “može reći da su veliki pjesnici, kao i umjetnici uopšte, uvijek bili (pomalo) mistici, čak i onda kada su ‘mistici’” odnosno kada to uistinu nisu u užem značenju riječi. (To dokazuje, pored ostalog, recimo, Baudelaireva sintagmu “ekstaza života”, koju pominješ, a koju na više mjesta srećemo u poeziji Rebindranata Tagore, a on svojim pjesničkim zagrljajem kozmosa posebno uticao na pjesme u prozi Srečka Kosovela, kod kojeg nalazimo sintagmu “ekstaza smrti”.) Mada ne smatrajući se velikim pjesnikom, da pomenem, da se to što si rekla, na neki način, može odnositi i na mene, odnosno na moju poeziju, što potvrđuje i moja pjesma Sve u meni i oko mene je magično i mistično.

Posebnu pažnju privukli su mi dijelovi tvoje knjige u kojima govoriš o ljubavi u poeziji i razlikama njenog razumijevanja na Istoku i Zapadu, jer sam se, pri tom, prisjetio ne samo mnogo čega što sam pročitao od onoga što pominješ, na šta se pozivaš i/ili citiraš (Platona, Stendala, Fromma, Barthesa, Bachelarda…), nego i ponečega od onoga što su o ljubavi pisali Freud, José Ortega y Gasset, Vladimir Sergejevič Solovjev, Herbert Marcuse, Georges Bataill, André Pieyre

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 101

De Mandiatgues, Denis de Rougemont, Alain Finkielkraut… i da ne nabrajam ostale. Tako da bih u potvrdu onome što si rekla mogao mnogo šta dodati. Kao i ponešto reći o erotizmu u poeziji, za šta sufijska poezija daje dovoljno povoda. Pa i u književnosti uopće. Slijedeći odgovoru koji je Bataill dao na pitanje postavljeno u naslovu svog eseja: “Šta je erotizam?”, rekavši: “Može se reći da je erotizam potvrđivanje života čak i u smrti.” A tu vezu Erosa i Thanatosa vidim i u sufijskoj smrti prije smrti. Ali bih se, time, možda previše udaljio od tvoje knjige, jer imam, a i to, vjerojatno, djelimičan uvid u erotizam u književnosti Zapada, odnosno u prevashodno židovskoj i kršćanskoj kulturi, a ne i u književnosti Istoka, odnosno islama. Uz to, time bi ovo pismo, ionako dugo, bilo još duže.

Ne mogu više govoriti ni o homoerotiki, ali je ni prešutjeti, jer pišeš, znajući to, da je homoseksualizam, odnosno pederastija u islamu, po islamskoj vjerskoj doktrini zabranjen. Usprkos tome, nije moguće previdjeti njihove, pa i masovne pojave, u što je mene, poodavno, uvjerila Tisuću i jedna noć, koju sam prvi put čitao u ranom djetinjstvu, a dosad joj se često vraćao, posebno većim brojem Šeherezadinih kraćih priča oko 400-te noči i nadalje.

U poglavlju Ljubav smrt lijepo (i) kod evropskih autora, u kojem govoriš o meni ne samo dobro znanim, nego i dragim autorima (Mann, Tolstoj, Dostojevski, Baudelaire, Aragon, Caroll, Nabokov, Mishima…), pokušavajući ukazati na sličnosti i razlike filozofije ljubavi, tako fizičke, kao i duhovne, pa i mističke u sufizmu i nekim od njihovih djelā, čini mi se da si u romanu Vladimira Nabokova Lolita, upoređujući ga sa knjigom Thomasa Manna Smrt u Veneciji, tražila ono što u njemu nema – “inkarnaciju ljepote u (Božanskoj) Ljepoti”, odnosno njenu sublimaciju. Dalje, da u Loliti “nećemo naći ni daleki eho orijentalnog umjetnika, koji teži ka apsolutnoj ljubavi i lijepom”, dodajući da “kod Nabokova smrt nije koncept, - kod Manna ona naliči na koncept -, nego se ona rađa iz susreta želje i nemogućnosti njenog ostvarenja; ona nema veze sa dokidanjem sebe, nego drugoga”. Što nije netačno, ali nije ni bitno, jer se u toj knjizi, kao što kaže izmišljeni pisac njenog predgovora, dakako pored ostalog, radi o zabludjelom djetetu, samoljubivoj majci, zasopljenom manijaku, jer “to nisu samo upečatljivi likovi jedinstvene priče: oni nas upozoravaju na pogibeljne smjerove, ukazuju na močna zla”, a još više autorov pogovor. Uz to, u književnom pristupu djelu, ne može se suditi piscu na osnovu onoga o čemu piše, nego kako o tome piše, a znano je kakav je stilist Nabokov. Još manje je dopustivo identificirati ga s likom djela, čak i kada se radi o prepoznatljivom autobiografizmu. A drago mi je što si govorila o Viscontijevom filmu Smrt u Veneciji, koji je za mene jedna od najuspješnijih ekranizacija literature, pri kojoj nisu izdani ni literatura ni film. Sumnjam da ću ikada zaboraviti magični (a moguće i mistični) prizor izlaska dječaka iz mora u vrijeme zalaska sunca, koji je, neosporno, sublimacija ljepote, bilo da je pišemo malim ili velikim početnim slovom. Pri tom sam se sjetio filma


snimljenog po romanu Meše Selimovića Derviš i smrt, imena režisera se, s razlogom, ne sjećam, jer u njemu nije bilo ni trunke od onoga po čemu je taj višeslojni i duboki roman velik, a u filmu je lijep samo prikazani ples derviša.

Naravno, našlo bi se još podosta primjera sličnih onim koje pominješ kada govoriš o mistici u djelima bivših jugoslavenskih pisaca (mada bi bilo, čini mi se, bolje, možda pravilnije, pa i tačnije reči: pisaca iz nekadašnje Jugoslavije, jer je država bivša, a pisci, posebno oni dobri, to nisu). Kao i u djelima pisaca iz drugih država. O kojima uglavnom pišeš (bilo da se radi o Andriću, Selimovuću, Sušiću, S. Kulenoviću, Karahasanu…) da kada, ma šta i ma kako u svojim djelima govore o sufizmu, to čine bez njegovog dovoljnog poznavanja, a ne rijetko i ne mogavši se osloboditi svoje zapadnjačke, odnosno kršćanske tradicije. Odnosno na način kako su, kako je pisao Miguel Serrano, mnogi pravovjerni hindusi tvrdili da je Sidharta lažna knjiga (pa i druge Hesseove knjige), odnosno da se radi o krščanskoj preradi istočnjačke istine. Što je, moguće, tačno, jer se u njoj radi o drami individualizirane duše na način koji nije primjeren Istoku, njegovoj tradiciji, filozofiji, literaturi… Što, naravno ne znači, odnosno ne može značiti da je Hesse slab pisac. Kao što nisu slabi ni drugi pisci o kojima si, u tom kontekstu, pisala, bilo da se radi o Mannu, Dostojevskom, Tolstoju, …

Mnogo od onog, ako ne i sve što si rekla govoreći o Andrićevoj pripovijetki Smrt u Sinanovoj tekiji, a odnosi se na sufizam je, moguće, pa i vjerojatno, tačno. Posebno kada to kaže neko, ko o sufizmu zna toliko koliko ti znaš. (Dijelom i po zaslugo toga da si na studiju imala profesora-mentora dr. Nedima Filipovića, koji je bio, nesumnjivo, jedan od, ako ne i najbolji poznavalca u nekadašnjoj Jugoslaviji. Čak i u prostiru širem od nje.) Pa i da Andrić nije bio velik poznavalac islama. Mada tome dodati odnosno nikakav, bez obzira što se, pri tom, pozivaš i na Aleksandra Popovića, smatram, najblaže rečeno, pretjeravanjem. Ali to je stvar ukusa, o kojem, kako kažu, ne treba raspravljati (mada je, sam mislim, moguće!). A zadržim li se na onom što si rekla o toj njegovoj pripovijetki, za koju kažeš da nije jedna od njegovih najboljih, a njom se baviš, jer je kod njega jedina »koja se indirektno tiče sufijske misli«, mogu i sam reći da je napisao puno boljih, što ne znači da je ta slaba. A mislim, da se uopće ne tiče sufijske misli, mada govori o dervišu i tekiji. O dervišu Reda, ne kazujući kojeg i postojećoj sarajevskoj tekiji, a ni jedno ni drugo, kao što poznavalački ustanovljavaš, nije autentično, povijesno i faktografski vjerodostojno. Tebe je, kažeš, zanimao njegov “sufizam”, mada, sve u njoj kaže, da njega nije uopće zanimao sufizam, jer niti ga pominje niti se njime bavi. I tvoje primjedbe se odnose prevashodno na kulise i kostimografiju u toj pripovijetki, koje, kao ni autentičnost i faktografija ne čine književnost književnošću. Za mene ta pripovijetka nije slaba, jer sam je i čitao kao književnost, odnosno kao psihološku prozu o čovjeku, po imenu Alidedo, kojem, kako kaže Andrić: “Sudbina nije dala samo znanje i pronicljivost, i

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 103

pogled širi nego u ostalih ljudi, nego i tako savršenu harmoniju između duha i tela da je za sve koji su ga poznavali, lično ili po čuvenju, stajao kao nedostižan primer savršenstva svake vrste”, »čist i uzvišen čovek”, koji je bio, “u veku u kom se rodio i u svetu u kom je živeo” - “izuzetak i čudo”. Iz Carigrada, u koji je otišao u mladosti, vratio se u Sarajevo, u starosti, u šezdeset petoj godini, jer su ga, što niko osim njega nije znao: smrt i zemlja zvali. A kada se u tekiji dogodilo da mu je iznenada pozlilo, u minut-dva prije smrti, on se, za kojega su drugi kazivali “da nije znao šta je žensko tijelo ni plotsko uživanje uopšte”, “sjećao živo i brzo” kako ga je “dvaput u životu zbunila pojava žene”. Oba traumatična događaja, jedan iz dječaštva, kada je voda naplavila, a potom odplavila golo tijelo mrtve žene, a drugi iz mladićstva, kada je jedne noći kroz prozor vidio polunagu ženu koja bježi od dva muškarca, koji su odustali od trčanja za njom kada su vidjeli da je došla do kapije kuće u kojoj je on stanovao, ali je ona, potom, nije uspjela otvoriti nego je ostala ležati ispred nje. Oba ta sjećanja, koja je doživio “sa nejasnim ali dubokim osjećanjem krivice i straha od kojeg se ne može pobjeći”, ostatak života “znajući samo da nosi jednu tajnu i mračnu stvar u sebi”, jer o njima niko drugi ništa nije znao, bila su i ostala između sna i jave. A tom pripovijetkom je Andrić, bar meni, na pripovjedački uspješan način rekao da je čovjekov izgled privid samo, koji krije ono što on nosi u sebi.

A vratim li se na tvoja ukazivanja na Andrićevo nepoznavanje sufizma, vidljivo iz te pripovijetke, tačno je, kao što pišeš, da je Sinanova tekija pripadala jednom od najstarijih derviških redova – kadirijskom, kao što je tačno da u njoj nikada nije bio šejh s imenom Alideda, kako se zove glavni, ujedno i jedini lik Andrićeve pripovijetke. A i da dede nije kadirijska titula. Ali nisi uočila, a ako i jesi o tome nisi govorila, čak iz tvoje knjige je vidljivo da je Andrić, bar nešto malo znao o bektašijskom redu, u kojem je bila tutula dede, odnosno o bektašijskim Babama, koji se, za razliku od pripadnika drugih redova, nisu ženili, te Alidedi pripisao nešto njihovih karakteristika. To potvrđuje i pominjanje “hlebca” u pripovijetki, za koji, kada pišeš o njoj (str. 146-147), kažeš da se ne može odnositi na sufije, mada kada govoriš o bektijaškom redu (str. 171), kažeš da je “u bektašizmu prisutno mnogo elemenata drugih vjerovanja”, pa i “davanje hljeba, sira i vina za vrijeme obreda”, što je “kršćanskog porijekla”. Naravno, ni to ne može biti, gledano iz pozicije tvog dobrog poznavanja sufizma, opravdanje što je Andrić u kadarijsku tekiju postavio šejha nekadarijskog reda, kao ni dovesti u pitanje mnoge od tvojih primjedaba, kao što ni one ne mogu dovesti u pitanje vrijednost njegove pripovijetke, koja nadilazi njegovo nedovoljno poznavanje sufizma.

Riječ sastanak, u Andrićevoj pripovijetki, moguće je, na način na koji to činiš, problematizirati iz pozicije vremena kada je dominirajuće značenje te riječi bilo sastančenje koje je imalo političku konotaciju, ali i prije toga, za vrijeme toga i poslije toga, tu konotaciju nije imala, recimo, riječ sastajalište, koja znači okupljalište ili sintagma ljubavni sastanak, koju, u svojoj knjizi, i sama upotrebljavaš. A kao što


je tebi zasmetala ta riječ kod Andrića, koji ju je u toj pripovijetki samo jedanput upotrijebio i meni je u tvojoj knjizi zasmetalo nekoliko riječi koje ti počesto upotrebljavaš. Jedna je, recimo, unija, a druga Regija. U njoj mnogo puta spoj, sjedinjenje, združenje čovjeka s Bogom nazivaš unijom, što mi se ne čini posrećenim, odnosno primjerenim, jer unija prevashodno znači združivanje država ili, a i to rjeđe, skupina, recimo nacija i sl., a ne i pojedinaca. Još manje zaljubljenika i ljubljenog (ili ljubljene, svejedno). A naziv Regija, pisana velikim početnim slovom, koji je u upotrebi od nedavno, od raspada nekadašnje Jugoslavije, ne rijetko upotrijebljavaš i za taj prostor nekoć, kada on nije tako nazivan. Čak na stranici 143. kažeš: “Sa dolaskom Turaka Osmana na Balkan, tačnije osvajanjem nekih zemalja tog poluotoka, i sufizam je prodro u Regiju.” Ali to su sitnice, mada i te kažu da smo, počesto, i sami ranjivi, odnosno podložni kritici. Ne rijetko upravo na način na koji kritikujemo druge, što nam se zna počesto vratiti poput bumeranga.

Sam bih, recimo, pokušao izbjeći počesta uopćavanja, posebno kada je upitna tvdnja na kojoj ta temelje. Na strani 129, na primjer, kažeš: “… za Stoike je život patnja – pesimizam”. Ne znam zašto stoike pišeš s velikim početnim slovom, a čini mi se da nije moguće olako izjednačavati patnju i pesimizam, jer patnja može kod čovjeka prouzrokovati tako pesimističan, kao i realistučan, pa i optimističan odnos prema životu, pa i smrti. Ne na kraju, čak citat iz Seneke, iz njegovog neosporno najboljeg djela, njegovih pisama prijatelju (Ad Lucilium epistulae morales), koji navodiš na stranici prije toga: “U mladosti sam mislio samo na to kako ću dobro živjeti, a u starosti kako ću dobro umrijeti. Umrijeti bez žaljenja.”, ne samo da to ne potvrđuje, nego više ukazuje na obratno. Kao i neka njegova druga djela. Pored ostalih rasprave O srećnom životu, O miru duše (u obliku dialoga) i druge. Oni koji su pisali o njemu uočavali su njegovo nastojanje dosezanja svijesti o samome sebi i samospoznaje, njegovu individualnu etiku, kao i to, da je htio biti odgojitelj ljudskog roda (pedagogus humani generis), ne previđajući čovjekovu upitnost i sumnju u potpunost bilo kojih ideala. A i ta sumnja je više izraz njegove realističnosti, nego pesmističnosti. Kao što je bio i osnivač stoicizma, Zenon, sa svojim brojnim logičnim paradoskima o kretanju (po kojima bi se kornjača morala zaustaviti, da bi je Ahilej stigao), i po mnogo čemu drugom, dijalektičar, materijalist (mogli bismo čak reći dijalektički materijalist, prevashodno realist, a ne pesimist.

Na stranici 129, kažeš: “Jevrejska mistika propovijeda vrlo slično islamskoj mistici: bol i odricanje od ovoga svijeta.” Negdje ranije, kada govoriš o žudnji prema Bogu, u sufizmu, kažeš to srećemo i u Bibliji. Jedno i drugo je, sadržajno, tačno, ali vrsni red bi trebao biti obratan, da, naime, islamska mistika propovijeda slično jevrejskoj mistici i da u sufizmu srećemo žudnju prema Bogu koja se nalazi i u Bibliji. Bar u tom slučaju nije teško utvrditi šta je bilo prije: koka ili jaje, jer, na kraju knjige, u dijelu Mjesto zaključka, i sama kažeš, misleći na islam: “Judaizam i hrišćanstvo su nastali mnogo ranije.”

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 105

Naravno, da se nije u prostorima u kojima smo živjeli dogodilo što se dogodilo, i na način na koji se dogodilo, u tvojoj knjizi ne bi bilo (bar ne toliko, a ni takvih) kritičkih odziva na sadašnje, aktulano stanje. Bilo da se radi o agresivnom, “političkom islamu”, odnosno politizaciji islama (kao što je to bilo vrijeme politizacije pravoslavlja i katoličanstva, odnosno upotrebe vjere u političke svrhe, koje su uglavnom vlastodržačke). A bude li odziva na knjigu, volio bih da ih bar ponajviše bude o onome što je u knjizi u središtu tvoje pozornosti, a, nažalost, moguće je očekivati da će ih, upravo zbog tvoje kritičnosti prema sadašnjem stanju, ponaviše odnositi na to, te time akcenat sa najbitnijeg u tvojoj knjizi, prenijet na manje bitno (ne kažem nebitno!), odnosno na ono što si ti označila i u njenom naslovi kurzivom, a ponegdje u tekstu pod navodnicima. Previdjajući njene povijesne, kulturološke, poetičke, lingvističke, filozofske, sociološke i druge dimenzije, po kojima je za mene značajnija, nego po ideološko-političkoj, na koje se tvoja kritika i odnosi.

Na kraju knjige, ne zaključuješ, govoreći o derviškim redovima odnosno najznačajnijim sufijskim bratstvima (koja ti pišeš velikim početnim slovom, vjerojatno zato što su uglavnom dobila imena po njihovom osnivaču, mada ponegdje u knjizi i malim: Kadarije, Mevlevije, Rifaije, Bektašije, Halvetije, Sadije, Nakšibendije, Šazilije, Sinanije, Tiđanije…), samo napisano o sufizmu, što je njena centralna tema, kojoj si se u njoj, na sreću, kao dobar poznavalac najviše i najutemeljenije posvetila, jer je, i najdragocjenija, nego postavljaš i mnoga druga pitanja, posebno islama, i ne samo u vezi sa sufizmom i viđenog iz povijesnog zornog kuta, nego i današnjeg, kako u BiH, tako i u svijetu. Prevashodno vezanim za rat koji je prouzrokovao raspad nekadašnje Jugoslavije, poslije kojeg je BiH, kao država, stupnjem daytonskim sporazumom međunarodno priznate samostalnosti Republike srpske, protuslovna (cijela i razdijeljena, istodobno, što je, neosporno, contradictio in adiecto), kao i za, poslije brojnih prijetnji i izvršenih terorističkih napada al-Qaide, radikaliziran kritički, pa i odbojan odnos prema islamu, islamskom dijelu svijeta i doseljenicima iz njega u Ameriku i Europu. Postavljaš brojna pitanja, svjesna da svako od njih »iziskuje opširniju raspravu kad je Balkan u pitanju«. I, dakako, ne samo Balkan. Odnosno ne samo pominjanje ortodoksnog islama, širenju kojeg su, kako kažeš, od osmanske okupacije balkanskih zemalja veoma doprinijeli sufijski redovi, nego i modernog, pa radikalnog, te tri tipa koja ti nazivaš, seljačkim, uvezenim i katoličkim, dodajući im karikaturalni, politički i agresivni njihov ovovremeni vid. A vjersku netoleranciju u sredinama koje se protive i suprotstavljaju prisustvu i širenju islama, pored ostalog, dokazuju tako otpori i zabrane izgradnji džamija u mnogim državama, kao i nošenju odjeće, kojom, posljednjih godina sve češće muslimanke pokrivaju sve, pa lice, što je u drugom kulturnom i vjerskom okolju, naravno, uočljivije. Kada se radi o islamu, neravnopravnost žene u njemu ilustriraš primjerom iz Kur’ana, u kojem piše da je za svjedočenje potreban jedan muškarac


ili dvije žene, što znači da žena vrijedi pola muškarca, odnosno ima status »nižeg bića«. To, kao i mnogo šta drugo, tako nekad, kao i danas, u vrijeme upotrebe, odnosno zloupotrebe islama, pa i protiv njemu drugih vjera i ubijanje, u ime nje i (svojeg) Boga, čak masovno, prevashodno nevinih ljudi, zavređuje posebnu studiju. Pa i cijelu knjigu, ako ne i više knjiga. Kao i mnogo šta drugo od onoga što si u svojoj knjizi, mada, ne rijetko ovlaš, a ponajčešće naglašeno kritički, pomenula, jer da bi kritički odnos imao istinsku težu, uvjerljivost i vjerodostojnost, mora biti znatno šire i dublje utemeljen, te argumentiran bar približno tako kao što ti to činiš kada govoriš o sufizmu. Ne sumnjam, da bi mogla, a što bi bilo i korisno, reći puno više o islamu nekada i danas, u Bosni i Hercegovini i svijetu uopće, ali bih sām bio najradosniji, kada bi tvoje poznavanje islama, posebno sufizma, jezikā na kojima je napisana sufijska poezija, te tvoja vlastita pjesnička i prevodilačka iskustva rezultirali antologijom pjesama sufijskih pjesnika, koje slave ljubav, što je, smatrali je vjerskom ili ne, te znali o sufizmu manje ili više, kada se radi o istinskim pjesnicima i istinskim pjesmama, čini poezijom, koja, nesumnjivo, doprinosi bogastvu riznice svjetske poezije.

Sva, rečena ili ne rečena, tako moja slaganja, kao i ne slaganja ili drugačija viđenja i razumijevanja shvatam kao obojestrano koristan, pa i dragocjen podsticaj za nastavak njihovog promišljanja i agon razmjene mišljenja pri razgovoru o brojnim temama o kojima govoriš u knjizi, bilo sveobuhvatno ili uzgredno, ističući njihov značaj. Jer mnogo šta rečeno u njoj vrijedno je i dublje i šire pažnje, te motivira čitatelja na dialog s knjigom, koji je uvijek i sa autorom. U tome i vidim privlačnost, izazov i draž čitanja.

Još jednom ti čestitam i zahvaljujem na knjizi, a želim ti da ne prođe bez čitateljskog, odnosno kritičkog odziva, a da taj, bude li ga, bude proširivanje i produbljivanje onoga o čemu u njoj pišeš, te kritički odziv zasnovan na suočavanju argumenata koji se odnose na predmet razgovora, a ne, znajući, nažalost, naše ljude i naše običaje, argumenatum ad hominem, odnosno protiv autora.

Pepi

P.S.Prije predaje trebala si rukopis pažljivije pregledati, jer je u knjizi, nažalost,

podosta slovnih, pa i nešto pravopisnih grešaka, kao i previše nepotrebnih ponavljanja, te suvišnih udaljavanja od glavne teme i ne uvijek dovoljno utemeljenih (pre)kritičkih mišljenja, ocjena, sudova… , a izdavač je trebao knjigu brižljivije prelomiti, jer je mnogo riječi, na kraju reda, nespretno, odnosno nesretno prelomljeno, a i ukusnije (tehnički i likovno) opremiti, jer ona to, svojom sadržinom, značenjem i značajem, sigurno, zaslužuje.

Tomaj, 29. jula 2011

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 107

Jasmin Hodžić

JEZIK POETSKOG TEKSTA IZMEĐU DOSLOVNOG I FIGURATIVNOG: Tragom varijanti lirske narodne pjesme „Ali-paša na Hercegovini“

Ovaj rad sadrži kontrastivnu analizu među datim varijantama lirske narodne pjesme Ali-paša na Hercegovini, s posebnim osvrtom na najnoviju varijantu koju ovom prilikom donosimo u javnost. Posebna analiza usmjerena je na lingvistički aspekt izgradnje poetskog teksta, odnosno, stilistički aspekt figurativnog jezika na primjeru ironije i metafore.

Ključne riječi: Ali-paša na Hercegovini, varijante, narodna književnost, figurativni jezik, metafora, ironija

UVOD

Pjesma Ali-paša na Hercegovini je lirska narodna pjesma čije dosad zapisane varijante egzistiraju u jednom tematskom saglasju s istim ili različitim motivima koji se pojavljuju u nekoj od varijanata. Pomenute motive koje sadržavaju varijantne pjesme o Ali-paši i lijepoj Mari zapravo nalazimo i u drugim pjesmama o djevojci Mari (Fati), što tumačimo kao interferenciju formula iz narodne poezije. Takve formule nalaze se i u dosad neobjavljenoj varijanti ove pjesme, koju ovom prilikom donosimo u javnost.

Ljubavnu narodnu pjesmu, sevdalinku o Ali-paši i lijepoj Mari, potvrđenu u Antologiji usmene lirike (Maglajlić, 2005); svojevremeno je književnik Hamid Dizdar prvi donio u javnost (Dizdar, 1944), a njeni stihovi glase ovako:


(1) ALI-PAŠA NA HERCEGOVINI

Ali-paša na Hercegovini,lijepa Mara na Bišću bijaše.Koliko su na daleko bili,jedno drugom jade zadavali!Knjigu piše paša, Ali-paša:

“Lijepa Maro, bi li pošla za me?”S Bišća Mara paši odgovara:“Da me prosiš, ne bih pošla za te,da s’ oženiš, bih se otrovala!” (Dizdar, 1944)

Ovo je pjev ispunjen dertom i dertli sevdahom. Pjev neostvarene ljubavi u kojem su, baš kao i kod mnogih sličnih sevdalinki s lokalnim obilježjima, u prepoznatljivom ambijentu bosanskih mahala ili živopisnih kasaba i gradova, opjevana ašiklijska nadmetanja sevdahom okrunjenih dilbera i njihovih nadaleko poznatih čarnih ljepotica. Zapisane do sad tri poznate varijante ovog pjeva, Dizdar (1944), Isaković (1972), i Čišić (1991). Sinonim za prototipnu varijantu je ona Dizdareva, varijanta koju donosi Isaković razlikuje se tek neznatno, s nekoliko novih motiva, dok se Čišićeva varijanta naslanja na Isakovićevu, a posebna je po tome što donosi najviše novih motiva u odnosu na prethodne dvije. Isaković donosi i varijantu koja govori o Ali-paši i lijepoj Fati, što navodi na zaključak da imena Mara i Fata zauzimaju opća mjesta u našoj narodnoj lirskoj poeziji.

Sevdalinka i dramski diskursRazmatranje ove pjesme u duhu njene poetike moglo bi da bude slično

poduhvatu koji se bliži interpretaciji jednog dramskog koncepta. Nizanje dramskih situacija očituje se već od prisutnosti ekspozicije u kojoj se ogleda slika ambijenta gdje se radnja drame odvija s prizorom koji govori o njenim glavnim akterima i njihovom međusobnom odnosu. Početnim razvojem događaja, akcijom jednog od ličnosti izaziva se reakcija i dolazi do zapleta. Dramski sukob očituje se u prikazu suprotstavljenih težnji. Dolazi do napetosti između likova u sudaru suprotstavljenih nastojanja, naravno, prikazanog u dijaloškoj formi. Dijalog u konačnici rađa paradoks. Tragična slika kao prikaz nemogućnosti da se ponudi bezbolan ishod, rješenje nudi u podvojenosti, bezizlazu, i ropstvu između želje i mogućnosti. Tako je najveći splet zapravo upravo u raspletu.

Bilo da okolina proizvede žrtvu, ili da se žrtva ogleda u tragičnoj sudbini patnika zarobljenog u vlastitim nadama i snovima, poznato je da tragičan ishod u našoj usmenoj književnosti najviše nalazimo u baladi.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 109

„Po svom poetskom karakteru sevdalinke imaju u sebi ponešto od bitnosti balade, njenu zamračenu tragiku bolnog osjećanja koje je ostavio neki povod ili događaj“ (Rizvić, 1994)

Epitafna zvonka forma - Da me prosiš ne bih pošla za te, da se oženiš bih se otrovala, odzvanja u porobljenoj duši i dvosjekli je mač u utrobi ašika a kruna joj je njezin paradoks. Ipak, tom paradoksalnom krilaticom intenzivira se izazov koji biva nametnut i negacijom i istovremenim potvrdnim osjećajem ljubavi u srcu voljene. Na sceni je kidanje ašikova srca vezanog dvama konjima na repove, rastrgnutog između želje i mogućnosti ali potaknutog saznanjem o ljubavi, negodovanoj, ali ipak postojanoj. Time je paradoks veći, ukoliko su tvrdnje istinite.

A znamo da “...u osnovi ove sevdalinke je, dakle, motiv zabranjene ljubavi, koji je u nekim narodnim baladama natjerao njihove junakinje na očajnicki skok u smrt.“ (Maglajlić, 1991)

Mada se tragičan kraj često poistovjećuje sa motivom smrti, znano je da smrt ne mora da bude i najveća tragedija. No, u boli će neki naći spas. Tragedija za junaka (i okolinu) svakako može da bude vakat-sahat za tamnicu, ili svilen gajtan iz Stambola. Međutim, nekada se začuje i djevojačka kletva, - Tamnica mu moja njedra bila, sindžir-halke moje b’jele ruke, pa tragedija postaje romansa.

Ali-paša na Hercegovini u krugu varijantiOva nadaleko poznata sevdalinka koja govori o ljubavi i igri između Ali-paše

i ljepotice Mare, ispjevana je, rekli smo, u svojih nekoliko poznatih varijanata koje stoje u tematskom saglasju. I danas se u našim mahalama čuje ovo lijepo kazivanje. Postoji međutim varijanta koja dosad nije bila zabilježena, a donosi nekoliko ključnih različitosti u odnosu na poznate varijante zapisa ove pjesme. U Stocu sam čuo to kazivanje od rahmetli Hibe Krgo iz Basilija (Stolac). Pošto sam napravio i njen audio zapis, donosim tu pjesmu onako kako je kazana:

(2) ALI-PAŠA U HERCEGOVINIÀli-pàša u Hèrcegovini,lijépa Mára na Bıšću stajāše.„Àli-pàša, koliko te falē,da me prosīš, nè bih pòšla zá te,da se òženīš, bı’ se otròvala;otròvala medom i šèćerom.“- „I jā bih se jadan òbjesio; ò zlu drvu, ò tvōm bijelom grlu.“ (Po kazivanju Hibe Krgo, iz Stoca. Zapisao J.H.)


Tragična slika s kraja prve varijante ovdje biva zamijenjena kodiranim iskazom manje tragičnog poretka. Posljedni motiv, slika koja dolazi na ishodu jeste obgrljeno žensko bijelo grlo. Šta je novo u ovoj verziji naše sevdalinke?

Peripetija. Pravo dramski. Rezultanta prethodno ispjevanih stihova vodi u smjeru igre i ironije. Nema krajnjeg paradoksa, nema krupnog bezizlaza, ali ima igre. Prividni paradoks biva ironiziran metaforično sklopljenim iskazom u vidu dopune, pri čemu se postiže efektan umjetnički dojam. Sličan postupak prevrata nalazimo u već pomenutom primjeru specifične djevojačke kletve:

Kun’ ga majko i ja ću ga kleti/ Tamnica mu moja njedra bila.Kletva se pretvara u molitvu, tragedija u romansu. Ili suprotno, kao u stihu:Nas će car ovdje oženiti / Crnom zemljom i zelenom travom.

Nadopunom iskaza o ženidbi, ženidba postaje sinonim za smrt. Veselje se pretvara u tugu. Stilski postupak ironizirane kletve sadrži se u pjesmi

Majka Fatu kroz tri gore viče ( Isaković 1972, Maglajlić 1997). Tragom ove pjesme i imanentne joj ironije, nalazimo da postoje i druge njene varijante. Zanimljivo je pratiti interferenciju varijanti kroz prožimanje tema, motiva i stilskih postupaka izgradnje poetskog teksta. Po konceptu ironije u poetskom iskazu povezujemo ovu pjesmu ( i njene varijante) s kazivanjem o Ali-paši i lijepoj Mari. Ne bi bilo manje bitno razotkrivanje pomenutih sličnosti da sve te pjesme nisu povezane i po drugoj osnovi. Pjev o Ali-paši i Mari egzistira paralelno s njemu varijantnim kazivanjem o Ali-paši i Fati. S druge strane, poznati postupak ironizirane kletve pronađen u pjesmi o djevojci Fati ( Majka Fatu kroz tri gore viče) istodobno nalazimo u varijantnim pjevanjima o Marinoj, a ne Fatinoj kletvi. Mogući zaključak upućuje na opća mjesta poznata u narodnom pjevanju. Usredotočimo li se na činjenicu da je način obrade teme važniji od same teme, nalazimo sasvim iste postupke izgradnje književnog teksta u svim ovim pjesmama zajedno, uz sretnu okolnost da se zapravo radi i o istim motivima. Doslovno su često cijeli iskazi-formule iz jedne pjesme, prepoznati u onoj drugoj, i obratno. Pogledajmo sada još dvije verzije pjeva o Ali-paši iz Hercegovine. Isakovićevu (Rizvićevu), pa Čišićevu:

(3) Ali-paša na HercegoviniAli-paša na Hercegovinilijepa Mara u Bišću kamenu.Koliko su na daleko bili, jedno drugom jade zadavali.Knjigu piše paša Ali-paša: Lijepa Maro, bi li pošla za me?

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 111

S Bišća njemu Mara poručuje: Ali-pašo, koliko te kažuDa me prosiš - ne bih pošla za te.da umreš, bih se otrovala!Da s’ oženiš, bih se objesila,o javoru prema tvome dvoru! (Isaković, 1972; Rizvić, 1969) Sličnu varijantu bilježi Husaga Ćišić:

(4) Ali-paša na Hercegovini

Ali-paša na Hercegovini,A djevojka u Bihoru gradu.Koliko su nadaleko bili;Jedno drugom jade zadavaše.Knjigu piše Bihorka djevojka,Pa je šalje paši Ali-paši.Ali-pašo, koliko te hvale,

Da me prosiš, ne bi pošla za te!Da mi umreš, bi se umorila,Da s’ oženiš, bi se otrovala!Ili bi se mlada objesila,O javoru, prema tvome dvoru.O zlo drvo, o tvom b’jelom vratu,U tvom dvoru na kriocu tvome.(Čišić, 1991)

Kao i u našem varijantnom zapisu (2), varijante (3) i (4) također sadrži iskaz o hvali i pohvali, pridodat poznatom liku Ali-paše. Isto se tako u obje ove varijante nalaze motivi trovanja i vješanja, kao i u našoj varijanti. Većina ovoga nema u onom prvom, osnovnom pjevu. Zatim, za razliku od ostalih, ovdje se, u Čišićevoj varijaciji na temu, desilo to da djevojka piše knjigu, odnosno, ona je pokretač akcije. Isto tako, i u motivu vješanja, gdje ustvari dolazi do zamjene subjekata u odnosu na druge motive vješanja koji su na isti način iskazni u pjevanjima na istu temu. Pažljiv čitalac će primijetiti da je varijanta iz Biserja (Isaković, 1972) najbliža onoj klasičnoj, i po sadržaju i po formi. Pregledom svih ponuđenih varijanti i pažljivijim čitanjem raspleta u Čišićevoj varijanti, budnom oku neće promaći da Čišićeva


varijanta zapravo i ne završava tragično. Djevojka istina pominje vješanje o javoru, ili trovanje, kao u varijanti iz Biserja, ali ga preoblikuje u simbolično vješanje o Ali-pašinu vratu, i završava u njegovu dvoru, njemu u krilu. Naravno, sve uz igru i peripetiju.

Postoje klauzalni parovi koji uvezani čine jednu rezultantnu misao. U našoj varijanti (2) tok radnje teče po konceptu: toplo-hladno. U Marinom obraćanju Ali-paši nalazimo prvi klauzalni par složene rečenice:

... koliko te fale, ne bih pošla za te (makar me i prosio).Ne zaboravimo, Mara je i ovdje pokretač akcije, kao u verziji (4). Zatim,

pronalazimo novi niz klauza kojim se jedna misao izražava: ...kad bi oženio drugu, ja bih se otrovala, a da me prosiš, ne bih s tobom. Da trovanje nije istinito, nego je samo u funkciji hipotetički postavljene

proporcije kojom se nastoji iskazati veličina ljubavi, dokazuje novi par: ....da oženiš drugu, otrovala bih se medom i šećerom; nazdravila bih.Ostao je još jedan par. Konačno, motiv vješanja koji simbolično predstavlja ženidbu:...i ja bih se jadan o zlu drvu objesio - o tvom bijelom grlu.Tu je srž razrješenja početničke tragedije koju naša pjesma ironizira. Pošto

su ovo sve uslovljeni iskazi, jedan isključuje drugog; tamo gdje uvrstimo plus, do njega je minus, i obratno.

Raskrivena ironizacija navodi nas na moguće preispitivanje i drugog dijela datog poetskog kazivanja, uz ponuđeni zaključak da se ironija zapravo sadrži i u cijelom njegovom toku. Možda će biti upravu oni koji će umjesto paradoksa, analizom figurativnog i doslovnog u dijalogu između superiornog Ali-paše i ljepotice Mare, još ponegdje uvidjeti ironiju: Da me prosiš ne bih pošla za te/Da se oženiš, bih se otrovala –čitajući to kao nastojanje lijepe Mare da jednu tako važnu ličnost, nadaleko poznatog Ali-pašu, kojeg usto i svi hvale, nastoji zaitrigirati privlačenjem pažnje na samu sebe a činjenicom da prema njemu gaji dovoljno ljubavi, koja bi je, u slučaju njegove ženidbe drugom, odvela u vlastitu smrt. Pritom će ponuđena negacija biti sastavnim dijelom jedne mudre igre - kad žensko NE znači DA.1

Ipak, tragom naše varijante nalazimo još jednu, dosta sličnu po motivima koji razrješavaju figurativni čvor metaforike i ironizacije, ali koja se, čitajući ovim tonom (za razliku od poruke koju svodimo na romansu u značenju naše varijante), slobodno može svrstati u jednoličnu igru klasične ženske iako stvarne ravnodušnosti, tako i prividne zainteresovanosti, pri čemu će primarcni cilj biti da se uzvrati kakav-takav 1 Taj slučaj nalazimo i kod prvog ljubavnog para na Zemlji, s rodonačelnikom čovječanstva, Ademom,

i njegovom mezimicom Havvom, kada su trebali da se uzmu. Meleki su upitali: Havva, voliš li ti Adema?

Ne! -odgovorila je Havva. (Halid, 2007)

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 113

udarac, da se ne ostane dužan, ali da se ipak mudro ( i oštro) kroz ironiju odgovori negacijom, negodovanjem, i tako istakne nepristajanje na ljubav. To je po svemu sudeći ipak najstariji zapis ove sevdalinke (Odobašić, 1933) koji se u poređenju s našom varijantom (2) slaže u ironiziranom motivu trovanja2, ali sa znanto drukčijom semantikom, odnosno, funkcijom.

(5) Ali-paša na Hercegovini

Ali-paša na HercegoviniLijepa Mara na Bišću bijeluKoliko su na daleko biliJedno drugom jade zadavaliKnjigu piše lijepa djevojka Pa je šalje u Hercegovinu:

„Ali-paša, koliko te hvale,Da me prosiš, ne bih pošla za te,Da me daju, bih se povratila,Da s’ oženiš, bih se otrovala,Otrovala medom i šećerom.(Odobašić, 1933)

Varijantu koju je zapisao Salih Odobašić nisam preuzeo iz direktnog izvora, već je preuzimam iz knjige o mostarskim djevojkama opjevanim u narodnoj pjesmi. Knjigu je napisao profesor Nusret Omerika ( Omerika, 2011).

Splet ironije i metafore - kako je kletva postala molitvaVišebrojne su sevdalinke koje u sebi donose dijalog kojim su glavni akteri

dovedeni u žižu zbivanja, pri čemu se nerijetko vjerno prikazuje slika njihovog unutarnjeg stanja, duševnog raspoloženja ili nekih vanjskih faktora i uticaja. Dvođenjem u paradoksalne ili bezizlazne okolnosti, glavni akteri bivaju nositelji sudbonosnog udesa iskazanog u sukobu vanjskog i unutarnjeg, čemu uzrok često nalazimo i u nesrazmjeru između ljubavi i socijalne pripadnosti lirskih subjekata, što je poznat već uvriježen književni motiv. Nemoć pritom rađa čežnju, a bezizlaz pojačava dramatično. To je proces koji traje i ne prestaje. To je onaj osjećaj bezizlaza lažno optužene individue koja zarobljena u raljama sistema biva osujećena i 2 Vrijednost naše varijante kazivanja o Ali-paši i Mari (2) utoliko je veća imamo li na umu da ona u sebi

sadrži i sve vrijednosti prve varijante (1), a utoliko je vrednija koliko je prva varijanta nadograđena. Postupkom ironizacije do izražaja dolazi igra i mudrovanje suprotstavljenih strana, a ašikovanje time postaje slatka igra, što ono u osnovi i treba da bude.


uskraćena za svako djelovanje. Poremećena ravnoteža donosi potrebu za reakcijom. U svemu tome, normalno je da se rodi i kletva. Naročito, djevojačka. Kletvu donosi reakcija na okolnostnu stegu, određene specifične vrste. S kulturološkog stanovišta, to je jedan vid psovke koju itencira nezadovoljstvo određenom pojavom ili stanjem.

Takvu kletvu nalazimo je u pjesmi Majka Fatu kroz tri gore viče: Majka Fatu kroz tri gore viče: / “Jesi l’ kćeri, ub’jelila platno?”/ Fata joj se kroz

sedam odziva:/ “Nisam majko ni do vode stigla;/ Dragi mi je vodu zamutio!/ Kun’ ga, majko, i ja ću ga kleti, / Samo stani, ja ću započeti:/ Tamnica mu moja njedra bila,/ Sindžir-halke - moje b’jele ruke,/ Bukagije - moje belenzuke!” (Isaković, 1972)

Očigledno, početnička intencija kletve kasnije se pretvara u molitvu, kletva biva ironizirana korištenjem suprotstavljenih termina u metaforičnom iskazu koji je čini. Upravo taj isti postupak nalazimo u našoj varijanti kazivanja o Ali-paši i Mari. Postoji nekoliko sličnih, varijantnih kazivanja koje sadrže ovakvu kletvu, a donosimo ih u cjelosti.

Sličnu pjesmu u svojoj zbirci navodi Frano Kuhač, a nosi naslov -Marina kletva, i glasi: Majka Maru preko gore zvala / Mara joj se kroz devet odaziva/ Jesi l’ Maro ubielila platno?/ Nisam majko ni do vode došla/ –Ivo mi je vodu pomutio./Ej da bog da tavnice dopao!/ Tavnica mu moje biele grudi!/ Ej da bog da on se objesio!/ O zlu drvu, mojem bielom grlu!Ej da bog da voda ga odniela/ Majko moja k meni ga doniela“ ( Kuhač, 1878) .

Istu pjesmu bilježi i Vuk Karadžić, a ta varijanta izgleda ovako –Marina kletva:

Majka Maru kroz tri gore zvala Kroz tri zvala, kroz četiri dala./Mara joj se devet odaziva/ Jesi l, Maro, ubelila platno/ Nisam, majko do vode došla/ A kamo li ubelila platno./Jovo mi je vodu zamutio./Kun’ ga majko, i ja ću ga kleti./ Eda Bog da, te se obesio./ O zlu drvu o mom belu grlu./Eda Bog da, tavnice dopao/ Tavnica mu moja nedra bila/ E da Bog da, sindžira dopao/ Sindžir bile moje bele ruke./ E da Bog da, voda ga odnela/ Moja majko na me ga nanela (Karadžić, 1841).

Zanimljivo, i Kuhačeva i Vukova verzija sadrže motiv vješanja o bijelom grlu, kojeg u pjesmi Majka Fatu kroz tri gore viče nema, ali ga nalazimo u našem kazivanju sevdalinke Ali-paša na Hercegovini (2). U svim pjesmama nalaizimo formu dijaloga, a interferiranje teme i motiva stoji na nivou očiglednosti.

Bilo o Mari, ili Fati, pjesme su jednog kova, a treba reći da postoji još jedna varijanta istog ovog pjeva: ni Mara, ni Fata, nego Zejna. Vidno je prožimanje jedinstvenog principa po kojem nastaje poetski tekst, koji se varijantno iskazuje u nekoliko svojih formi, s manjim ili većim intervencijama u tekstu. Pjesma Vezir Zejna po bostanu šeće glasi:

Vezir Zejna po bostanu šeće,/po bostanu i po đulistanu./Majka Zejnu na večeru zvala:/“Hajde Zejno s majkom večerati!“/Majci Zejna tiho odgovara:/“Večerajte mene

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 115

ne čekajte/nije meni do vaše večere/ Već je meni do mojijeh jada./ Sinoć mi je dragi dolazio/ čudan mi je zulum počinio/ po bašči mi sumbul pokidao./ Kun’ ga majko i ja ću ga kleti/ ali stani, ja ću započeti/tamnica mu moja njedra bila/ sindžir-halke moje bijele ruke,/ lijek od žeđi – moje usne rujne!“( Dizdar, 1953)

Jezik poetskog teksta između doslovnog i figurativnogŽelimo li uvidjeti postupak izgradnje poetskog teksta u njegovom zgusnutom

dijelu, na granici doslovnog i figurativnog, pozabavićemo se međuodnosom pojedinih riječi u datim primjerima metafore i ironije.

Razmotrimo pak nekoliko slično koncipiranih poetskih slika: (1) Usne su joj ruža rumena. (Njene usne su poput ruže.) (2) Tamnica mu moja njedra bila. (Bacite ga u tamnicu, u moja njedra.) (3 )Otrovala se medom i šećerom. (Otrov nek mi bude med!) (4) Objesio se o zlu drvu, o tvom bijelom grlu. (Njeno grlo drvo mi je za

vješanje!) (5) Oženio se crnom zemljom i zelenom travom. (Crna zemlja nek mi bude

žena.)S lingvističkog aspekta, možemo primijetiti da već u prvom primjeru

korelacija biva uspostavljena između dvaju istovrsnih (imeničkih) leksema (usne i ruža ). Pritom se osobine jedne lekseme pridružuju drugoj. Usne postaju ruža. Tako nastaje metafora. Međutim metaforizacija u ostalim izrazima funckioniše uvezivanjem imenske s glagolskom leksemom, pa ćemo metaforu prepoznati ne u leksičkom, već na sintaksičkom sloju teksta. Semantičke komponente glagolske lekseme dovode se u vezu s imeničkom dopunom u funkciji objekta i u tom spoju dolazi do novog značenja sintagme ( rečenice, iskaza). Tako se na sintaksičkom planu ostvaruje figurativni jezik. S leksičkog, poređenje se prenosi na sintaksički (sintagmatski) nivo. Stvarna transpozicija ipak se odvija na leksičkom planu, neminovno u jednom od dijelova glagolske sintagme. Tako se iz semantike glagola Oženiti izdvaja komponenta Spojiti (Saživjeti). Spojiti se sa ženom znači svadbu (Ljubav) , a Spojiti se sa zemljom znači Smrt. Korijensko značenje lekseme Ljubav, Ljubiti jeste Spajanje. Kome je ljubav crna zemlja, kome zemlja postane žena, s njom će da se spoji. Oženiti se crnom zemljom, metafora je. Time glagol Oženiti poprima ironijsku notu, odnosno, figurativno značenje. Međutim, ironija biva raskrivena tek u spoju glagola i objekta. U odnosu na prvi primjer (1), u primjeru (5) se uspostavlja korelacija između različitih vrsta leksema, pa one tek u spoju jedna s drugom daju novo značenje. Slično tome, analizom ostalih primjera, termin Objesiti znači Zagrliti, Drvo postaje Grlo; Otrovati znači Izliječiti, a Otrov postaje Šećer. Ironija se uspostavlja uvođenjem suprotstavljenih pojmova; suprotno značenje organski je dio ironijske podloge, a efektivnost izraza raste kad ironijski sloj otkrijemo u metaforiziranom dijelu iskaza. Kombinacijom figurativnog i doslovnog, spletom ironije i metafore nastaje poetski tekst.


ZAKLJUČAK: U ovom radu objavili smo još jednu verziju bosanske prelijepe sevdalinke,

pored njenih dosad nekoliko poznatih varijanti . Novu varijantu pjesme Ali-paša na Hercegovini bilježimo po kazivanju Hibe Krgo, iz Stoca. Analizom date sevdalinke, ukazali smo na prisutnost istovjetnog književnog postupka kojim se gradi jedan dramski tekst. Dijaloška forma odlikuje ovu, i mnoge naše sevdalinke. Čak je peripetija, koja je organski dio dramskog diskursa, osnovna karakteristika naše varijante, i ujedno dinstiktivno obilježje u odnosu na reprezentativnu, poznatu varijantu.

Ukazali smo i na ironiju i metaforu koje su glavno obilježje figurativnog jezika u dijelu poetskog iskaza koji je srž književnoumjetničkog teksta, što za posljedicu ima efektivan i slikovit pjesnički jezik, čime se bogati izraz naše pjesme, ali i mnogobrojnih lirskih kazivanja u ostatku naše usmene književnosti. Takav je fenomen djevojačke kletve, prisutan u našoj narodnoj lirici, koji po principu ironizacije metaforom, počinje kao kletva, a završava kao molitva.

Snaga književnog izraza ostvaruje se u dijalogu sa stilom, pa se u razmatranju lingvističkog aspekta stilskih izražajnih formi mogu spoznati reprezentativna dinsktitivna obilježja nekoliko varijanti naše lirske narodne pjesme Ali-paša na Hercegovini.

Literatura:1. Isaković, Alija (1972): Biserje, Izbor iz muslimanske književnosti, Stvarnost, Zagreb2. Ćišić, Husaga (1991): Mostar u Herceg Bosni. Preporod, Mostar3. Maglajlić, Munib (1997): Antologija bošnjačke usmene lirike. Alef, Sarajevo4. Rizvić, Muhsin( 1994): Panorama bošnjačke književnosti. Ljiljan, Sarajevo5. Rizvić, Muhsin (1969): Iznad i ispod teksta. Ogledi i kritike, Svjetlost, Sarajevo6. Karl-Heinz Pollok (1964): Studien zur Poetik und Komposition des balkanslawischen lyrischen,

Opera slavica V. Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen7. Klikovac, Duška (2004): Metafore u mišljenju i jeziku, Biblioteka XX vek, Beograd8. Ćorac, Milorad (1974): Stilistika srpskohrvatskog književnog jezika, Naučna knjiga, Beograd9. Pavlović, Milivoj (1969): Problemi i principi stilistike. Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije,

Beograd10. ‘Amr, Halid (2007): Adem a.s., otac čovječanstva ( Prevod s arapskog Amir Mehić) Ilum,

Bužim11. Peco, Asim (2007): Jezik književnog teksta, Bibliografija, Izabrana djela I-VI, Knjiga VI,

Bosansko filološko društvo, Sarajevo12. Dizdar, Hamid (1944): Sevdalinke. Izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike, Sarajevo13. Dizdar, Hamid (1953): Ljubavne narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine, Narodna biblioteka,

Sarajevo14. Karadžić, Vuk (1841): Srpske narodne pjesme, knjiga I, Vienna 15. Kuhač, Franjo (1878): Južno-slovjenske narodne popievke. Knjiga I., svezka I. Knjigotistarna i

litografija c. Albrechta, Zagreb16. Odobašić, Salih (1933): Velika nova narodna pjesmarica, Svezak IV, prvi dio, Zagreb; u:

Omerika, Nusret (2011): Od zlata jabuka, BZK Preporod, Mostar

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 117

LIKOVNOST - PORTRETI

Piše:

Atif Kujundžić

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 119

Atif Kujundžić

BOŠKO KUĆANSKI – ZAMAH VELIKE INVENCIJE

– pokušaj –

Akademiku Kućanskom,povodom 80 godina života.

Da kojim slučajem nema talentiranih ljudi ne bismo znali vjerovati u Jedinog Stvoritelja Svega. Nastranu antropomorfizmi svake vrste. Talentirani i vrijedni ljudi, oličenje su Njegovih Moći i Dobrote. Što o tome manje misle i više rade, utoliko su to više i bolje, očiglednije. Upravo u tom smislu i značenju, Boško Kućanski na sjajan način, uspješan je i cjelovito ostvaren čovjek i umjetnik.

Boško Kućanski je čovjek s nekoliko doktorata i profesura, knjiga i patenatu iz struke, ali i knjiga poezije: Zelenzim i Mrven sna, knjigom darovanih mu pjesama koje likovno opremio i izdao pod naslovom Uzdarja, autor je neslične knjige Plastična anatomija – naučno i likovno djelo, ima tri veličanstvene monografije o skulptorskom i slikarskom djelu koje je izdala Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, djela su mu odložena u nebrojene galerije i domove diljem Svijeta, ima veliki broj slikarskih i skulptorskih djela u spomeničkim kompleksima i javnim objektima, interpretiran je u tekstovima najznačajnijih suvremenika tokom posljednjih 60 godina, ima uistinu impresivan broj samostalnih i zajedničkih izložbi, kataloga, interviewa, studijskih putovanja, ali, ustvrdit ćemo bez ustručavanja, dominantno i po prirodi je: Pjesnik.

Boško Kućanski je Pjesnik u smislu i znaku pjesničke tradicije koja je stilskom formacijom moderne Život uvela u Vječnost i učinila ga Vječnošću. Kućanski je suvremenik sjajnih umova i talentiranih ljudi kao što su Ivo Andrić, Mak Dizdar,


Vasko Popa, Oskar Davičo, etc., sve skupa ih je oduševio svojim pregnućem i postignućem. Boško Kućanski je čovjek blistave inventivne, kreativne i ogromne pozitivne radne energije.

* * *Ljudi su oduvijek na razne načine gonetali i dosezali smisao i čudo svoje

pojave i svoga prisustva, dakako, s različitim uspjehom i dometima, a ovisno o polazištu – snazi dara, izboru puta i sredstava. Mudrovali ili lutali kao guske u magli, radili i izlazili na kraj sa sobom i okruženjem, Zlom i Dobrotom. A svijet je najnemilosrdniji prema dobrima.

Skulptorska ostvarenja Boška Kućanskog po formi i kompoziciji, ovisno o tematsko-motivskom opredjeljenju i izboru materijala, kao i njegovi crteži i njegove slike, taman odgovaraju predstavi koju dosežemo svojom imaginacijom, ma kako osjećali i zamišljali sebe i život, druge ljude, stvari u okruženju i umjetnost, bili zabrinuti, oduševljeni ili užasnuti, naspram krajnjeg ishoda svoga prisustva, svojih moći i budućnosti svijeta.

Uistinu, suočeni s djelima Boška Kućanskog, ponajprije uviđamo kako su to ostvarenja nastala u krajnje racionalnom i empirijski uvjetovanom odnosu. Oblici su ostvareni na način utjecaja vanjskih sila, alatima i prstima, snagom zamisli, ali do nivoa u kojem ih takvima čini unutarnje prisustvo motiva iz živoga konteksta, ili mjesto njegovoga prilaza i obuhvata u dugom misaonom traženju, kotrljanju, klizanju i rasjedanju, uspjelim i neuspjelim čovjekovim pokušajima i nastojanjima kao uvjetom postizanja i iskaza primerene autorske vizije mjere.

U konkretnom primjeru, riječ je o upotrebi engobe i terakote, mermera i bihacita, drveta brijesta, kruške, divlje trešnje kao mase, a kanapa, konopa i užeta kao vezivnog smisaono emotivnog i estetičkog tkiva – koje je uvedeno kroz izbušene otvore. Tako je bronca Boška Kućanskog dovršena poliranjem do visokog sjaja bljesnula u buketima i darovima: Buket za Nadeždu, Zlatan prsten na vodi, Rani list, Bronzani feniks, Sanjar, Buket za Borisa, etc. Dakle, sasvim slobodno sa stanovišta figuracije i volumeniziranja materijala, ali kao čarobnim štapićem – estetski dovršeno.

Međutim, kao u kontrapunktu, Kućanski nas suočava i sa sasvim različitom mogućnošću rada u bronci: fascinantno gusto reljefne i taktilno, sugestivno izvedene površine: Otac, Kapija, Katedrala, Istočna bajka, Bronzani graditelji, Brest iz sela Jevremovca, Adam, etc. Kućanski je umjetnik koji u svakom materijalu može otkriti bezbroj jednako vrijednih mogućnosti realiziranja svoje zamisli, jer, dosljednjo istrajava u radu sve do potpune prisnosti i srastanja s njim. Prisnost se postvaruje kao osobna tajna i čarolija koju gledatelj i kad bi želio ne bi umio razvrgnuti.

Skulpture Boška Kućanskog izvedene u visini od 15cm do 2m, drvene skulpture Boška Kućanskog izrađene od patiniranog drveta brijesta, hrasta,

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 121

trešnje, kruške, zanimljivo je, ali sasavim neovisno o veličini – ako već nisu prostorne – ostavljaju podjednak dojam monumentalnosti. Jednako je sa skulpturama od terakote, rađenim najvećma kao male forme. Njihova volumenoznost, kompozicija, nesaglediva i neuhvatljiva organizacija materijala podjednako liježu i izmiču recepciji promatrača, kao i svakom nastojanju da sagleda nesagledivo. Riječ je o tome, da je Boško Kućanski u idejnom i praktičnom nivou sasvim riješio upravo taj strašni problem nesagledivosti svijeta. Za Kućanskoga, to nije tajna, barem, nikako više nego što bi to mogla biti intriga i izazov koji uvijek uspješno rješava.

Primjerenost i saobraženost tehnika i materijala koje u skulpturi koristi Boško Kućanski, najbolje se mogu sagledati i potvrditi na njegovim radovima od kamena, vještačkog kamena i gipsa. U suštini, riječ je o uistinu cizelerskom radu i odnosu, zahtjevnom i rizičnom sa stanovišta zahvata u masu, uistinu teškom kad je u pitanju kamen i gips. Riječ je o radu i visokoj majstorskoj vještini oblikovanja zamisli i estetiziranja u tradiciji najboljeg zanatskog iskustva, ali i najsuvremenije opcije – kad je riječ o ishodu i oblicima.

Skulpture: Majstor i njegova sjena, Raskolni kamen, Borisov kamen, Spomenik Bici za ranjenike na Makljenu, Zavjetni kamen, Talisman, Izvorni kamen – neusporedive po fizičkim razmjerama, sasvim su jednake sa stanovišta primjenjene tehnike obrade, poetičkog zahtjeva i autorskog umjetničkog dosega. Tu činjenicu potcrtava veći broj malih formi od mermera koje uglačane do visokog sjaja – potvrđuju dosljednost skulptora u postizanju savršenstva: Bistrik, Izvor, Izvor II., Mermer i zvuci. Sve razlike i blistavo ujednačeni dosezi u djelima Boška Kućanskog, eklatantno svjedoče o njegovoj i tako uistinu nesličnoj ljudskoj otvorenosti i oslobođenosti, o snazi dara kojemu autorov rad određuje izvrsnu mjeru.

* * *Prisustvo užeta/konopa i tačke oslonca, čine rješenja Boška Kućanskog

prihvatljivim i čitkijim, ali umjetnikovu invenciju u postupku kreiranja i konkretiziranja zamisli – za najveći broj promatrača još daljom, njegovu/osobnu tajnu još većom.

Na tom mjestu, dakle, javlja se za djela Boška Kućanskog karakterističan hermetizam koji, kao uvjet valja recipirati i tako savladati – zarad dosezanja i razumijevanja krajnjega smisla i poante, njegove bistre umjetničke poruke. Bit će izvrsno, ako barem pomislimo, kako je tajna u dječijoj igri klipa i kanapa koja je u djelu Boška Kućanskog saobražavana cijelim umjetničkim putom i umjetnički čuvana kao evidentiran biografski i poetički podatak.

U određenim situacijama, s obzirom da se autor bez zazora sučeljava s najopćenitijim izazovima i pojmovima, umjetnik nas obara s nogu ekspresivnošću i lirizmom svojih rješenja: Nebeska kočija – gips, Plava grobnica i Cvijet za plavu


grobnicu – terakota, Prelaz preko Albanije – terakota. Ali, taj prelaz preko Albanije, skulptura od terakote visoka samo 14cm, odiše takvom monumentalnošću Božijeg Usuda, čovjekove sudbine i ljudskog pregnuća da se savlada prepreka, takvom snagom autorskog doživljaja i dubinom ljudskog suosjećanja, da je teško i pomisliti na bilo kakvo kompariranje ili uopće, mogućnost usporedbe. Zato, zbog istinskog uvažavanja Nobelovca Mihaila Šolohova, italicom označavamo sintagmu: čovjekova sudbina.

To, kako je moguće sučeliti se s tako velikim izazovima i izbjeći svaki vid banalizacije u prizivanju i iznalaženju, u realizaciji rješenja i ostati svoj, pitanje je na koje nije moguće dati odgovor. Vjerojatno, činjenica, što Kućanski odvaja umjetničko i estetsko, i što omogućuje njihovu dijalektičku komunikaciju čini da dobija tako izbalansirane ishode bavljenja skulpturom i slikarstvom.

Crteži Boška Kućanskog su toliko naglašeno volumenozni, da ih možemo gledati kao njegove razmotane/razvijene skulpture, ali su razmotane površine toliko plošne, da ih ne možemo ne gledati i ne vidjeti kao slike, bilo da su jednobojni ili u boji.

Slike Boška Kućanskog, prekrasni su i blještavi koloristički eseji izvedeni crtački dosljedno i minuciozno do savršenstva, a likovno i koloristički sijaju kao vitraži. Sinkretičnost svega što radi, umjetničku pojavu Boška Kućanskog neupitno izdvaja i čini dominantno pjesničkom.

* * *Boško Kućanski je umjetnik naglašene osjećajnosti i precizne sasvim dovršene

predodžbe koja ne drži do senzacija, ali ih može po želji proizvesti. Sjajan primjer tome je skulptura Spiralni zov, terakota, 1990. godine, izvedena s toliko osjećanja prema masi od koje je vajana, da to zapanjuje. Ali, jednako i spram okruženja iz kojega se čovjek želi i nastoji izdvojiti. Suština tenzije spiralnog uspinjanja očituje se na ivici u spiralu uvijene glinene mase tako, što se ivica spiralno uvijene trake izobličava zbog pritiska iznutra, pod teretom same mase koja se opire spiralnom uvijanju i uspinjanju. Na kraju – mase nestaje, a produžava se uvijati tek krajičak izobličene ivice koja je sada oslobođena mase! Uostalom, ko je do kraja ostvario svoju želju i namjeru?! Spiralno se krećući u masi, duhu, težnji?! Zato, na kraju, ostaje samo težnja sasvim ispražnjena od sredstava za svoje ostvarivanje i ostavljanje utiska, za bilo kakvo afektiranje. Težnja kao navika da se istraje i bude ljudski dosljedan.

Ili, Spomen na omladinsku prugu, 1977. godine – s obje strane istrošen i zatupljen kramp izrađen u engobi. Saputnik iz 1941., terakota, višestruko je naoružan, a Saputnik iz 1971., terakota – sasvim je razoružan. Majstor i njegova sjena, kamen, gvožđe. Majstor se pretvorio u kamenu sjenu svoje skulpture. Skulptura i njezina sjena – majstor i njegova sjena – neodvojivo su povezani i spojeni teškim gvožđem

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 123

koje je jednim dijelom majstorov alat – majstor i margarita. Oh, taj moćni Bulgakov. Ideja i realizacija su nedvosmisleno i podjednako pjesničke. I, iste. Ne da se taj, Kućanski, jer zna kuda je pošao, čime radi i dokle treba stići. Jednakosti su jezik i priča u kompoziciji romana, masa i vještina oblikovanja ideje u kompoziciji skulpture. Etc.

Dakako, ako prihvatimo kako je Boško Kućanski pjesnička priroda, bit će i lakše razumljivo njegovo djelo. Što bi rekao, nedavno preminuli pjesnik Duško Trifunović, u prirodi je pjesničkoj da: vidi sjaj sjajnije, mrak mračnije, ali i da od toga dvoga umijesi sjajni mrak, odnosno, u svakom slučaju da pronađe rješenje svakog trenutka i da mu tako odredi fazu smisla i razvoja, životnu mjeru.

Tada će, Boškov Banatski diptih, sinuti u genijalno pojednostavljenoj opciji zarolane i savijene banatske oranice u skulpturu na kojoj možemo otčitati sve iz otvorenih prostranstava Neba i Zemlje na kojima su vrijedni orači složili brazdu na brazdu, a Mirna luka svila svoje valove – pa se ljeska bonaca.

* * *Poetički gledano, skulpture i slike Boška Kućanskog svode i relativiziraju

svekoliko čovjekovo iskustvo na idejno, umjetnički i estetski određenu i pouzdano relevantnu mjeru autorskog viđenja. Kućanski je od rijetkih i prosvijetljenih. On funkcionira besprijekorno i sjajnom mjerom, apsolutno i bez pogreške postiže ujednačen ishod i domete. On istražuje i produbljuje svoj odnos do trenutka u kojem će sinuti sasvim izbalansiran rezultat. Zato se i događa, pa postiže vrlo zanimljivu i teško sagledivu kompoziciju i odnos masa koji je iz svake projekcije gledanja različit, ali uvijek i tačan i estetski samjerljiv, savršen kao postignuće.

Nema sumnje, cijela, monumentalna pojava umjetnika Boška Kućanskog izrasta iz njegovog odnosa prema životu i sopstvenom životnom putu koji cijeni, prema materijalu i tehnici u realizacije njegove zamisli. Ta vrsta i taj nivo saobraženosti svih postupaka koji će rezultirati umjetninom i jesu njegova poetička referenca i tajna par exellence. I, nije nikakvo čudo, kad Ive Šimat Banov kaže: kako je Kućanski i škola i uzor, pa zatvara škole odričući uzore i postaje škola, jer uzor jeste.

* * *Estetska nepretencioznost skulptura i slika Boška Kućanskog, ustvari je

privid. Riječ je o sjajnoj mjeri i neupitnom savršenstvu uratka, a savršenstvo koje ima mjeru mimo sebe, tj. u umjetniku, jednako teško dosežemo kad ga pokušavamo ostvariti i prepoznati. Čovjek je nesavršen i savršenstvo mu izmiče, jer ga odriče njegova priroda. Uvođenje užeta i njegovo provlačenje kroz drvo i terakotu, govori o Boškovoj čistoj, nedvojbenoj autorskoj predstavi ostvarenoj sasvim oslobođeno


kako bi se definirao život i živi kontekst u cjelini pojave i djela, a tako i dala konačna – nepretenciozna veza za prilaz djelu, ako ne i njegova dekorativna dimenzija, funkcija i smisao koji nas sve skupa uvezuje u Jedinsvu Života.

* * *Fascinantna je odanost Boška Kućanskog žilavom drvetu brijesta. Divlje

kruške. Divlje trešnje. Drvetu, koje je patinirano u konačno oblikovanoj skulpturi i strukturi, tvrdo kao kovano gvožđe. Možda je to i sjeta, spram specifičnog stabla i krošnje od kojeg su buktale brojne šume, a koje pod dejstvom kiselih kiša ubrzano nestaju. Brest je uklet, ali, Brest je i besmrtan. Kako da ne.

Uklet jer nestaje i njegova skulptura jer je bez užeta. I, besmrtan je brest, jer je postao skulptura Boška Kućanskog. Skulptura, koja

je procvjetala provlačenjem užeta u bogatoj stilizarnoj krošnji i tako neporecivo djelatnog umjetnikovog prisustva. Umjetnik brižljivo i pedantno s nevjerojatnim osjećanje sigurnosti za svaku crticu – crtežom ispisuje Molitvu za mlade brestove.

Ustvari, Boško Kućanski je umjetnik koji rado daruje i tako in continuo održava superioran odnos i dominaciju svoga prisustva. Najveći dio svoje neupitne superiornosti Kućanski nesebično prenosi na svoje djelo, skulpturu, crtež, sliku, na taj način i njegova postignuća dobijaju to svojstvo, zadržavajući i odražavajući ih kao svojevrstan hermetizam i kao neuptan humanizam, kao zahtjev da se nadmeće u razumijevanju sa svima koji imaju duha.

* * *Nasuprot znanim i neznanim umjetničkim nastojanjima i postignućima,

Boško Kućanski je pouzdana mjera umjetničke stvarnosti Bosne i Hercegovine na neprijeporan i neporeciv način. Boško Kućanski usputno, svjedoči nepristrasno i istinito o tome, kako je Bosna i Hercegovina kulturno-civilizacijski amalgam jači od svih naših proizvoljnosti. Amalgam, koji će nas u krajnjoj instanci sve pobijediti kao ukupnost Života. Jer, kratak je život i krhko je znanje. Ali, u ukupnom zbiru, Život zna više od svih nas. A Boško Kućanski je od rijetkih koji to znaju primjereno cijeniti i koji toj vrsti uspostavljenog izazova, mogu umjetnički odgovoriti.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 125

IN MEMORIAM

Pišu:

Ferida DurakovićDragoslav Janjić

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 127

HOMMAGE MARINI TRUMIĆ

Ferida Duraković

MARININA PJESMA O NEdJELJI I APAURINU,U PETAK POPOdNE, UZ VINO I AdISU

Slavimo tvoj rođendan, Marina 8. svibnja, kad svibi sve, bez tebe

Pa da, moram kući, mila moja, naravno! Čak i ti, pa mlada si još, to shvaćaš! Shvaćaš li?

Ne mogu s tobom Tvojoj kući, naravno, Nego Kući! Shvaćaš to? Kućici svojojAvanturici, I obitelji! I oko kuće Obitelji! I oko obitelji obitelji!I šire!

No prije toga na tržnicu moram.

Nemoj sa mnom: idi sama.Dobro je biti sam


Među voćem i povrćem(Među javom i med snom!)Koji će donijeti zdravlje i radostNajdražim.

I uz to valja blaga I dobra biti, da svako kaže: vidi je,Čuda stvaraA blaga ipak i dobra je Među javom i med snom.

I rukom blago doticati snežne vrhove Urala!I znati izabrati uz to:On voli ovo zeleno, prijaOku njegovom koje ne vidi... Ona, pak, nekako drugačije voliZeleno, s malo više soli, cum grano salis!

Ono, pak, voli moj Korak lak, za ručak –Ali gdje kupiti korak lak? I to svaki dan!

Tamo gdje ja idemNema koraka lakihNema korakaNema ko raka

Do-vi-đe-njaVidimo seNa nebeskoj tržniciMila

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 129

Ferida Duraković

ŠTA PREOSTAJE NAMA MANJIMA Na činjenicu iznenadne smrti Marine Trumić (21. februara 2011) nisam se

navikla, nit umijem izgraditi nekakav zid odbrane od nove bolne praznine u glavi.Srce je puno, ali glava ne pristaje na varke srca.

S početkom starosti, s gorkim iskustvima brojnih smrti, bliskih i daljih, uhvatim sebe kako sve češće izgovaram dvije rečenice, povodom nečije smrti: Jedna je kad umre neko jako bolestan, namučen i spreman da pređe na onu stranu gdje bola nema, ili u dubokoj starosti, po prirodi stvari. Onda kažem: „Pa bilo mu/joj je vrijeme umiranja“. A kad umre neki sasvim nenadano, suprotno svačijem očekivanju, neko u snazi i radosti življenja, onda kažem „Pa nije mu/joj bilo vrijeme umiranja“.

O Marini kažem: Nije joj bilo vrijeme umiranja. Toliko pjesama, priča i prevoda ostalo je u njenom kompjuteru. Toliko zabilješki u njenim rukopisima. Smrt je mogla pričekati, ali viša sila milosti nema.

Mašem Marini u daljinama stihovima njenog najdražeg pjesnika, kojeg je tako lijepo prevodila, Czeslawa Milosza:

Pa ipak, ne baš oštra vidaZnao sam šta preostaje manjima, kao što sam ja:Vašar kratkih nada, zborište oholih,Nadmetanje grbavaca, književnost.


Dragoslav Janjić

Odlazak piscaČETVRTAK POSLIJE FETAHAGIĆA

Niko u socijalističkom ozračju, pogotovo u njegovom književnom miljeu, u salonima poltronstva i poklonstva, nije očekivao takvu promjenu kad se iz štampe pojavila zbirka priča Seada Fetahagića “Četvrtak poslije petka”. Ništa otada, od tog pucnja u kanonizaciju djela, ništa više u književnoj prozi Bosne i Hercegovine nije bilo isto. To djelo, koje je 1960. godine dobilo saveznu nagradu beogradske “Mladosti” za prvu knjigu pripovijedaka, postalo je odrednica, međaš i prekretnica u proznom stvaralaštvu bosanskohercegovačkih autora tog vremena. Uočljivu promjenu pripovjedačkog stila i načina kazivanja pratila je u stopu i nova tematska struktura, raznolik izbor motiva i događaja. To je literaturi dalo novi podstrek i zamah; oslobodilo je klasicizma u već standardizovanom izrazu i okoštalom izboru tema. U našoj književnosti otpočeo je tako život novi žanr u pripovjedačkoj organizaciji riječi i duha, koji će ubrzo steći sljedbenike među mlađim, piscima. Potom Fetahagić objavljuje drugu knjigu pripovjedaka “Go čovjek na krečnjaku” te romane “Drugo kraljevstvo smrti” i “Poljubi pa ostavi”, ali “Četvrtak poslije petka” ostaje sinonim preokreta. Ubrzo dolaze i komedije, koje u neku ruku čine pledoaje njegovoj kolumni i svojim razigranim stilom najavljuju čitavu seriju novinskih tekstova u štampi poslijeratne Bosne. U toj branši Fetahagić je arhimedovski istisnuo, iz neočekivano grube stvarnosti, čitav niz političkih mitova, događaja i ličnosti. Komediografski vješto stavio ih je sve do jednog na stub moralnih načela, koje je narod prepoznao i odmah prihvatio. Kao da mu je Nušić stajao iza leđa dok je pisao, a Branko Ćopić sve to aminovao. Koincidencija ili puka slučajnost,

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 131

svejedno, ali Fetahagić se rodio iste godine kad je Nušić bio direktor Sarajevskog pozorišta. Sve što ima neke sličnosti ili dodira sa stvarnošću pripada istorijskom koraku čija stopala uvijek ostavljaju tragove. More tekstova u sarajevskoj štampi svrstava ga tada u prvi red književnih kosmopolita oslobođenih od svakog političkog organizovanja i sličnih gluposti. U njegovom verbalizmu bilo je više društvenog i političkog folklora nego konstitutivnih elemenata a po najmanje zavedenih emocija, nacionalne nostalgije ili stranačke opredijeljenosti. Fetahagić je davno, još u ratu, taj balast zbacio sa svojih pleća. Znao je da mu nikad neće trebati.

Nedavno, u sarajevskom “Colegiju” u koji je dolazio na kafu razgovora, održana je posthumno promocija njegova tri djela kolumnog prosedea i raznolikog sadržaja sa dovoljno izrečenih uvodnih reminiscencija o njegovom liku i književnom stvaralaštvu. Pa ipak, dosta toga je ostalo nedorečeno ili jednostavno zaobiđeno. Vrijeme nas previše čini zaboravnim.

Sjećanja nam nestaju u moždanim udarima političkog kolopleta. Tako ostajemo uskraćeni za mnoge događaje iz našeg biografskog značenja.

Sead Fetahagić je pripadao koloni jednostavnih ljudi ali veoma sadržajnog intelekta, koji je prevladavao i većinom se hranio njegovim talentom. To ga je činilo nadarenim ali i otresitim. Pripadao je onim grupama mlađih intelektualaca, koji su s kraja pedesetih, šezdesetih i početka sedamdesetih godinama prošlog vijeka, počeli stvarati i činiti intelektualnu sredinu grada Sarajeva. Sredinu, koja se, kako-tako, uklapala i živjela u režimu komunističkih postulata i normi. To nije bilo lako i jednostavno ali je za mlađe generacije znalo biti provokativno koliko i produktivno. Iz takve provokativnosti topilo se podaništvo a otvarala skrivena prostranstva moralnih i duhovnih vrijednosti.

Takva jedna grupa, čiji je sljedbenik bio Fetahagić sastajala pretežno subotom i nedeljom u “Park” kafani uz njen zastakljeni zapadni zid okrenut Velikom parku. Njena deviza ili česta kovanica među tim mladim ljudima glasila je otprilike ovako: “Pokaži mi šta čitaš pa ću ti reći ko si?” A čitao se Hemigvej, Selindžer, Borhes, Kami, Andrić... Sjedili su u tom riječju začaranom prostoru, zajedno pozorišni reditelj Boro Drašković, koji će kasnije postaviti na sceni Kamernog teatra one “kontraverzne” Sartrove “Prljave ruke”. Bio je tu i slikar Mile Ćorović, budući dekan Likovne akademije, zatim Vlado Balvanović filmski reditelj, koji je nakon Pariza napisao “Razgovor sa Žakom” u izdanju sarajevske “Svjetlosti”, a potom odselio u Pariz i preminuo u zemlji Trifoa. Obavezan je bio u tom društvu i Momo Kapor, slikar i pisac, a iznad svega dobar crtač, koji je maturirao sa Fetahagićem i piscem ovih redova, u čuvenoj “Drugoj muškoj” gimnaziji koju su pohađali pjesnici Velimir Milošević i Slavko Šantić i bili gosti iste kafane. Navraćali su tada u “Parkušu” i slikari Franjo Likar i Mehmed Zaimović i glumac Zoran Rankić, jedan od trojice protagonista u onoj čuvenoj postavci sarajevskog “Hamleta” te zagonetni Melvi


Albahari, čovjek koji se spremao da obori Ajnštajnovu “Teoriju relativiteta” i svoj rad objavio kasnije u Izraelu kad je zauvijek otišao iz Sarajeva.

Zavisno od odlaska na odsluženje vojnog roka, što je bilo ravno mrtvoj glavi, ovo društvo se praznilo i obnavljalo ali je permanentno opstajalo. Sead Fetahagić je služio vojni rok u Beogradu i tada postao novinar “Borbe”. Sjedio je u “Šumatovcu” i “Pod lipom” gdje su svakodnevno dolazili Vlada Bulatović Vib, koji je u toj istoj “Borbi” pisao svoje aforizme i kolumne i Brana Crnčević, koji se sličnim poslom bavio u “Politici” te Zuko Džumhur, putopisac koji se svojom karikaturom već ustoličio na prvoj strani ispod zaglavlja “PoIitike”. Ništa od toga svega Fetahagić iz Beograda nije mogao preseliti u Sarajevo, niti je to želio, osim svoje ljepše polovine, ali je golemo iskustvo stečeno u tim dugim sarajevskim i beogradskim razgovorima, ta simbioza jedne i druge sredine, ta često boemska atmosfera, gradila i formirala njegovu ličnost i njegov odnos prema društvu, životu i umjetnosti tog vremena. Gledano iz današnje perspektive Fetahagićev put, koliko produktivan toliko impresivan, imao je, zahvaljujući baš takvim susretima, jednu čistu, bogatu ljudsku dimenziju punu društvenih i duhovnih principa. Ta dimenzija se prostodušno i stručno osvjedočila kasnije u njegovoj pozorišnoj kritici, potom u radu na televiziji i najposlije u žanru novinske kolumne. Sve je imalo logiku i sadržaj integralnog prožimanja prošlosti i sadašnjosti, a sve to skupa pretočeno u službu umjetnosti.

Niko ni tada a pogotovo danas nije znao niti pretpostavljao da je Sead Fetahagić u svojim gimnazijskim danima, dakle kao sedamnaestogodišnjak, bio član redakcijskog odbora jednog malog, ali značajnog lista. “Glas VII 2” bilo je glasilo jednog razreda u toj istoj sarajevskoj “Drugoj gimnaziji”. Štampan je na matricama a umnožavan na šapirografu. Izlazio u periodu od 1954. do 1955. godine. Jednog dana ljudi UDBE upali su u gimnaziju i zaplijenili sve brojeve. Srećom, dan ranije, neka vrla profesorka odnijela je dva broja u Narodnu biblioteku, u Vijećnicu, gdje su listovi ostali pohranjeni i sačuvani do rata. Da li su izgorjeli to niko ne zna.

Fetahagić je kasnije znao reći kako je to bio - taj “Glas VII2”, prvi zabranjeni list u komunističkoj Jugoslaviji. Kad je govorio o tome kao da se ponosio.

Ništa u književnosti nije slučajno. Svaka umjetnost je pustolovina duha i rada i često podsjeća na pobunu razuma i srca koju treba preživjeti. Ko uspije ostaje zabilježen i upamćen. Fetahagić je znao da se u takvom nedefinisanom a zanosnom eksperimentu, vrijedi ogledati i oprobati. Izazov je bio velik, naporan i pun odricanja. Dok su mnogi u tom procesu, u dubinama podsvijesti pogubili intenzitet talenta i koordinate nadahnuća, dotle je Fetahagić, od svega što je stvorio i napisao, sagradio svoju globalnu avanturu intelekta. I dok je odlazio sa ovog balkanskog dunjaluka, držao je čvrsto svoj “Četvrtak” pod pazuhom i nosio kolumnu u duši.

Dragoslav JANJIĆ

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 133

PRIKAZI I KRITIKE

Pišu:

Vedad SpahićŽeljko GrahovacMelida TravančićSead Husić BeliBojan Bogdanović

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 135

IDEOLOGIJA PROVALJENE OGRADEEnes Karić: Jevrejsko groblje; roman; Tugra, Sarajevo, 2011.

Tokom svoga nastajanja drugi roman profesora Enesa Karića Jevrejsko groblje morao je za autora predstavljati razrješavanje barem dva osnovna problema. Prvi je narativno-tehničke prirode (možda i više od toga). Tiče se iznalaženja: a) najprikladnijeg žanrovskog okvira za literarizaciju vlastite, po sadržaju i značaju poslova koje je obavljao, više nego bogate memoarske građe, te b) odgovarajućeg tipološko-karakternog profila junaka (narativnog identiteta) koji će unutar fikcionalnog hronotopa ratnog Sarajeva preuzeti kompetencije intra dijegetičkog pripovjedača. Drugi je problem svjetonazorski, i premda je pisac po vokaciji teolog, više je ideologijski nego religijski. Generiran je intencijom da se kreira romaneskni svijet koji funkcionira u skladu sa nekom minimalističkom agendom sakrocentrizma koja bi, autor se doboko nada, mogla kao koegzistencijski modus vivendi bosanskog društva biti prihvatljiva za sekularno pa i ateističko okruženje.

Okvirna je pripovijest romana smještena u holandski Leiden, u kafe-knjižaru „Erasmus Ro terdamus Bookstore“, gdje razgovaraju bosanski izbjeglica Sadik Dobrača i njegov prijatelj, bivši unproforski oficir Kristijan. Razgovor se pretvara u Sadikov monolog, u priču o djetinj stvu i juvenilnim danima u rodnom selu pokraj Rogatice, o neobičnoj razmjeni za srpskog snajperistu kojom je „ubačen“ u Sarajevo, o životu u ratnom Sarajevu, o holandskom izbjegli štvu... Autor na ovaj način želi vlastiti pogled iz matičnog mu miljea – intelektualnog i politi čkog mainstreema – dislocirati na marginu društva, dakle u onaj prostor koji (bi trebao da) vjerodostojnije naturalizira vizuru naratora kao neutralnog posmatrača i k tome zajamči pou zda niju provjerljivost mogućeg oživotvorenja sakrocentrične ideje društvenog konsenzusa koju roman promovira. Ali budući da po svome karakteru i sadržaju fabularna okosnica ro mana predstavlja svojevrsnu hroniku ključnih,


politički prijelomnih i historijski dalekosežnih događanja, koja su se po pravilu zbivala u krugu sarajevske intelektualne i političke elite, pozicija izmještenog, uzrasno i statusno delegitimiranog naratora pokazala se iznimno neza hvalnom. Ako trinaestogodišnji dječak Sadik Dobrača, izbjeglica i ulični prosjak, dodijeljeni mu teški teret sveprisutnog oka i uha nekako i iznese na Ferhadiji u jeku krvavog obračuna sa Cacom Topalovićem, to mu zasigurno ne može uspjeti kada ga pisac uvodi na sesije bošnja čkog vjersko-političkog vrha (sastanak predsjednika Izetbegovića sa bošnjačkim intelektu alcima u sali Općine Centar decembra 1992., sastanak odbora za organizaciju Bošnjačkog sabora, Holiday inn, ljeto 1993. ...) gdje se raspravlja o sudbini države i naroda, definira strategija vojne i političke borbe, odlučuje o preimenovanju Muslimana u Bošnjake itsl.

Shvatajući po prilici da dječakov itinerer ide nauštrb posibilnosti pisac traga za spasonosnim narativnim rješenjima koja će njegovo «izvještavanje» učiniti kredibilnijim kako u odnosu na gabarite romaneskne fikcije tako u i odnosu na nefikcionalnu memoarsku građu koja je po autorskim kriterijima i zamislima dovoljno releventna da vizira svoje mjesto u sadržaju roma na. Na tom je tragu otkriven patent u tzv. „nabožnim sjećanjima“ tj. napadima govorenja i pričanja koji se u trenucima uznemirenosti javljaju kod Sadika kao „oblik blaženog šizofrenog stanja ili nabožne autopsihoze svojstvene talentiranim ljudima“. Zahvaljujući takvim stanjima on je u prilici da magnetoskopski doslovno prenosi tuđe riječi čime je, eto, obezbijeđen kakav-takav autentifikacijski modus za romaneskno upošljavanje islamske homiletike (hutba/ders/vaz) kao konativnog „umetnutog žanra“ pomoću kojeg na barem 50% stranica ovog voluminoznog romana autor plasira, razrađuje i nijansira svoju centralnu tezu (sakrocen trični minimalizam), možda najslikovitije datu u metafori provaljene ograde:

«Vjera je čovjekova granica, obična a uvijek prisutna, kao zrak u plućima! Ako si svjestan te granice, prati te kao blaga sjenka dok ima svjetla. Sjenka kod tebe blizu, a svjetlost unaokolo i svuda. Pogledaj koji put u sjenku kao opomenu. Ne dopusti da svjetlost mine, jer će nestati i sjenka, iščeznuće opomena, zakoračićeš u tamu. A tamo, u tami, nema granice, nikakve, ni sjenke, nikakve, stavljaš stope gdje hoćeš, ne znaš razliku između harama i halala, sve ti postane svejedno, kao kravi, koja ne zna razliko vati travu svoga vlasnika od trave njegova susjeda. Trava ovdje, trava tamo, a između provaljena ograda... Draga braćo, znanje o provaljenoj ogradi još uvijek je ne kakva granica, makar bivša, dobro je da smo je i takve svjesni.»3

Sadikovi omiljeni vaizi su džematski hodža Gušić iz rodnog Vragolova i Mujki, pomalo idea lizirana literarna replika Mustafe Spahića, ličnosti poznate u javnom životu Sarajeva i BiH. Obojica su, svaki na svoj način, protagonisti tolerancije, dijaloga, otvorenosti, traženja zaje dničkih imenitelja i dodirnih tačaka

3 E. Karić: Jevrejsko groblje, str. 275-6.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 137

sa drugim, napose onima koji iz polazišnih tačaka vlasti tog idejnog backgrounda streme afiramciji istih vrednota. Koliko je Mujki centralna, uporišna tačka Karićeva ekumenistički dizajniranog romanesknog svijeta, u istoj mjeri je njegova pozicija liminalna naspram diskursa institucionalnog islama kojemu je diskretno i uz respekt možda najboljih namjera pojedinaca (hafiz Ismet ef. Spahić) pripisana stanovita klaustrofobi čnost. U svemu tome je više nego razvidna i topografsko-prostorna simbolika. Ismet ef. Spa hić je imam/hatib Begove džamije a Mujki ordinira u malim «satelitskim» džamijama Magribiji i Čobaniji i, nimalo slučajno, Mujkijevo pomjeranje ne odvija se ka centru nego misionarski probija limes i ulazi u prostor sekularnog. Pisac će mu u završnom dijelu romana dati priliku da na stepenicama Kamernog teatra vazi ljudima skrivenim od granata i sve ih, bez obzira na vjeru i zakon, očara poput drevnih indžilskih proroka. («Gledaju u Mujkija kao u radosnu zraku dok govori evlijanski i odlučno, i širi ruke ukrug, kao da opisuje veliku sofru.») Ako je metafora provaljene ograde donja onda je metafora velike sofre sa posveće nim u centru gornja projektivna tačka Karićeve ekumene.

Sve bi to, teško se oteti utisku, možda moglo i književno zasjati da je dostajalo autorske hra brosti i da nije nedostajalo povodljivosti. Je li trebalo uvoditi naratora kao nekog svog književnog bedela? Čemu svi ti likovi-konstrukti koji govore kao da su pred njima neprestano uključene kamere? Zašto uopće roman? Nema više žanrova na tronu; vrijednosna hijerarhija u književnoj genologiji odavno je pasé! U nekoj prikladnijoj spužvastoj formi – esej, memoari, što da ne? – interžanrovske geminacije djelovale bi blaže i prirodnije. Ne bi, pod (neartikuli ranim a pritiščućim) teretom istih ovih pitanja autor, kroz usta svog glavnog junaka, na kraju romana dvo jio: «Danas, u Holandiji, još mi je nejasnije kako sam i kakvim izrazom lica uspi jevao pota knuti ljude da mi govore i ono što se nije neposredno ticalo mene, nego se ticalo svega drugog?»

Vedad Spahić


Željko GRAHOVAC

NEIZRIJEK NEZVANO NASTANJEN, JASNIJI OD RIJEČI...Vedad Spahić: Jezik bližnjeg, poezija, Zalihica, Sarajevo, 2011.

„Ima nesretnika koji vjeruju/ da svijet, ovaj i svaki drugi,/ želi biti izrečen,/ otopljeni silikat na Jupiterovom mjesecu Ajo/ koliko i tužne oči Cigančeta na semaforu/ koliko i karanđoloz/ o kome sam pričao svom Muhamedu/ pa ga sad učestalo sanja...“

Ovo su prvi stihovi teksta „Mir u dolini“, sa kojim se otvara ova neobična pjesnička knjiga, koja u duhovno-poetičkom smislu predstavlja značajan iskorak u najnovijoj bh. produkciji. Malo je reći da je ovo refleksivna i autorefleksivna poezija: bavljenje teksta samim sobom ide dotle da i sam autor, poigravajući se kategorijom „pjesničkog subjekta“ (sa pomno odabranim i suzdržano korištenim sadržajima iz sfere vlastite doživljajnosti i događajnosti, na principu „jedan motiv – jedan tekst“), i sama pjesma (prije i u toku svog nastajanja, kao i nakon što je već ispisana – sa svim bitnim impulsima, razlozima, opravdanjima, ali i nedoumicama, sumnjama, otklonima) postaju i ostaju do kraja sami sebi predmet, problem, opsesija. Možda bi nam ovdje mogla pomoći usporedba s dramom u kojoj bi se, pored svih likova, pojavljivali na pozornici i dramatičar (pisac teksta), i dramaturg, i režiser, pa i šef produkcije i umjetnički direktor pozorišta... Samopromišljanje (autorefleksija) u toj je mjeri naglašeno da se sam autor cijepa nadvoje – bivajući u slijedu tekstova istovremeno i objektivizirani, nadindividualni i uvijek budni cogito (koji proumljenim stavovima i zaključcima, ali i uznemirujućim pitanjima, paradoksima i aporijama daje odlučujući doprinos ispunjenju i zaokruženju svakog teksta) i „pjesnički subjekt“ (kao onaj s kim se i u kom se „zbiva“ sve u tekstu zaušćeno). Autor, dakle, tendenciozno i neskriveno samog sebe proglašava „akterom“ unutar

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 139

„dramske kompozicije“ čiji je okvir nastanak (ispisivanje) same knjige – a odluka da se ona ispiše joj je inicijalni impuls:

„Razmišljam da napišem knjigu pjesama./ Nikome./ Al’ čitat će, opet, neko./ Ma nema potrebe o tome./ Smislim, dođe tako, ili se omakne/ metafora./ Ništa posebno./ U krizi dok sam, drugo dok ne ide –/ da probam./ Samo, ništa važno i teško/ i bez upinjanja/ da riječi nisu teretne/ da ne teže:/ laganica,/ beskorisno i uredno/ k’o ove pahuljice na gradskoj rasvjeti –/ neko im se može i diviti/ a dovoljno je da osjeti:/ ide to, ide.../ do jutra – napadat će.“

Navodeći ovdje u cjelosti drugu po redu pjesmu pod naslovom „Pahuljice“, želimo iznijeti stav da se upravo tim i takvim tekstom, kao svojevrsnim credom ili mottom, može okititi svaka pjesnička knjiga koja pretenduje na istraživanje i na otvaranje novih mogućnosti postmodernističkog izraza. Princip njene kompozicije, donekle pojednostavljeno, mogao bi se ovako formulisati: jedan motiv – jedan introspekcijski tok – jedna stilizacija – jedna zasvođujuća misao (naravno, s promjenljivim redoslijedom ovih stavki). Prostor stilizacije je pritom vrlo promišljeno i pažljivo organizovan: u svakoj pjesmi su leksika i sintaksa bitno određene, usmjerene i profilirane temeljnim i nepromjenljivim polarnim postavom – između neobaveznosti i „labavosti“ govornog jezika (povremeno i s elementima slenga ili, naprimjer, s neočekivanim ali efektnim onomatopejama), na jednoj, i aforističke zgusnutosti i preciznosti u artikulaciji središnje misli, na drugoj strani. Dinamici i sugestivnosti izraza u ovakvoj konstelaciji poseban doprinos daju citati, dimenzionirani u rasponu od jedne zgusnute misli (naprimjer, Horacijeve napomene čitaocima bajki: „Kad zamijeniš imena, priča govori o tebi“, u pjesmi od koje je uzet i naslov knjige), pa do citiranja cijelog šaljivog „Soneta o sonetu“ Lope de Vege (u pjesmi „Bog razlike“); pomno odabrani citati otvaraju prostor dijaloga i pomažu autoru da se ne „zanese“ u očitovanju i u ispovijedanju vlastite osobnosti – čije se „prisustvo“ u pjesmi mjeri upravo ( jednom) motivskom jedinicom, nikad s više sadržaja u nizu. Naprimjer, u pjesmi “8. ožujak“ taj jedan i jedini motiv je kupovina buketa sa cvjetovima jarkih boja poluslijepoj tetki, koju će povodom Dana žena posjetiti pjesnički subjekt – kao što će u prvoj pjesmi, s navodom iz koje smo započeli ovaj tekst, taj jedan i jedini vlastitom osobnošću obilježeni motiv biti nesmotreno ispričana očeva priča sinu o karanđolozu, nakon koje će mali imati nemirne snove. Ti su motivi uvijek već samo povodi za refleksiju (za prava pitanja, za izvođenje zaključaka na temelju iskustva, za naknadne reminiscencije) ili zgodne, kao usputno priložene ilustracije ključnih stavova – dakle, služe kao svojevrsni zaslon-indikator uz pomoć kog apstraktno izložena misao ili načelni stav postaju „natopljeni“, prožeti, obojeni životom.

Tu suptilnu igru između sirovog i sofisticiranog, između konkretnog i općeg Spahić priređuje i održava kroz cijeli rukopis – od prvog ciklusa, koji


broji petnaest tekstova i u kom se motivi, smisao i poetička matrica ispisivanja pjesama razmatraju „ab ovo“ (sa onim najjednostavnijim i istovremeno najtežim i najnezgodnijim „dječjim pitanjima“ koja pogađaju u srž problema, a teško je, gotovo nemoguće odgovoriti na njih), pa preko drugog ciklusa koji broji svega pet pjesama, u kojima se esencijalizira životno iskustvo i artikuliše autopoetički otklon autora, beznadežno svjesnog ograničenosti izražajnih moći i krhkosti vlastitih ambicija u jeziku, pa sve do trećeg ciklusa, sa ukupno deset tekstova, u kom se u formi pjesničkog dnevnika sa puta po Italiji, a sa potpuno istim modelom gradnje pjesme, proširuje horizont promišljanja do općekulturoloških tema i problema fliudnog identiteta, površnosti ili čak nemogućnosti komunikacije, zatvorenosti u jeziku, odnosa prema drugom i drugačijem... U samom promišljanju energije, mogućnosti i smisla poetskog izraza autor neprestano održava dijalektičku napetost između krajnje distansnog, ironičnog, sarkastičnog i skeptičkog stava „pjesničkog agnostika“ koji se žestoko obrušava na „žargon autentičnosti“, na elitizam, na ekskluzivizam, sofisticiranost i „uzvišenost“ jezičke ekspresije u pjesničkoj produkciji, na jednoj, i lucidnog filozofskog autopoetičkog proumljenja i artikulisanja same biti pjesništva, na drugoj strani. Prvi pol u ovoj konstelaciji predstavljaju, naprimjer, ovi stihovi iz pjesme „Concetto“:

„Poezija: poze, dirljivi umišljaji, prežvakane istine,/ govor nadmenih figura, još oholiji kad ih tobož nema. (...)/ Pjesme, jer pisanje u kraćim redovima tako se zove.“

U tekstu „Mir u dolini“ Spahić izravno tvrdi: „...jezik mrzi pjesnike“ – a u pjesmi „Fatiha“, na zamišljeno pitanje upućeno mu kao pjesniku „Šta će ti to!?“, odgovara krajnje nepretenciozno i samozatajno: „Jamčim ovim riječima jedino zaborav/ kao i svemu drugom/ što se dotiče mene.“ Međutim, u toj žestokoj depatetizirajućoj i demistificirajućoj kritici autor se, nakon što je surovo i bespoštedno porušio i poravnao sve klimave konstrukte i „lirske kule u oblacima“, ipak povremeno dotiče same suštine duhovnog napora, one neuhvatljive frekvencije na kojoj svoju energetsku protežnost dostiže velika ili prava poezija: to su vrlo obazrivo i precizno sklopljeni sintagme i iskazi u kojima se, na suprotnom polu spomenute konstelacije, uspijeva barem naslutiti, ako ne i pogoditi ona jedva uhvatljiva jezgra smisla – čija „atomska težina“ ipak biva dovoljna da drži protivtežu prethodno na hrpu nabacanom kriticizmu i skepticizmu, na drugom tasu vage. Naprimjer, nakon što se upita hoće li se poluslijepa tetka obradovati više poklonu (buketu) ili tome što će zbog jarkih boja moći vidjeti cvijeće, autor konstatuje:

„Pravo pitanje, al’ ne ide,/ ništa o tome/ ne ide u ov(akv)u knjigu./ Ide prokleto minus prisustvo –/ neizrijek nezvano nastanjen,/ jasniji od riječi./ Dozvan nikad ne zasja –/ odgori prije/ laži koja jesmo.“

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 141

„Neizrijek nezvano nastanjen, jasniji od riječi“ – koji nikad ne zasja kad ga dozivamo i koji izgori još brže od laži našeg postojanja, ovo je nesumnjivo biser proumljenosti, izraz dubokog razumijevanja profila izražajnosti i smisla pjesništva. Ili, kad u tekstu „Mit o Narcisu“ ustvrdi da poezija jedina ne može sebi priuštiti ono iskrivljeno ogladalo iz luna-parka, koje „...sve čini drukčijim,/ (a) samo isto ostaje“, pa onda poentira: „Svaka pjesma jedno kaže –/ Narcis nikad postojao nije/ samo voda, rijetko kada mirna“ – tad se takođe primiče najdubljem razumijevanju (pa i poštovanju) pjesništva kao duhovne djelatnosti. Za one, međutim, kojima se ovakve stilističko-izražajne poslastice čine suviše sofisticiranima i filozofstvujuščima – Spahić nudi i drugi model majstorski stilizovanog pjesničkog iskaza, koji predstavlja kondenzat „izvorne pjesničke spoznaje“; evo kako to izgleda u izvanrednoj pjesmi pod naslovom „Hrđa“:

„Ne, ovaj um, ma koliko brižan,/ neće smoći snage/ da kao voda dotakne korijen./ Ne zanose me ni/ lako disanje sazviježđa/ ni poklici koji odjekuju arenom./ Ma šta ispalo/ izmirujem dug neki/ što godinama se vuče/ i evo me, sa bilježnicom/ na prozoru:/ oprezne golubije nogice/ na oluku, na zahrđalom vremenu/ kao moja pisaljka,/ traga što ostavit’ neće/ ma koliko dalekih sličnosti/ vjenčala./ Tek, zavideć’ hrđi, sebi samoj/ lijes kucka/ nesmiljeno.“

U kategoriju vrhunskih pjesničkih tekstova možemo svrstati i ovu pod naslovom „Zalutala, iz rata“, koja (sigurno ne slučajno) slijedi odmah iza gore citirane:

„Popodne/ u krajoliku boje peanuts buttera./ U ovom gradu/ ljudi su i dalje obični:/ mogu zatražiti upaljač u kafiću,/ stajati u redu, jesti šta imaju,/ misliti o završetku rata./ Mir neka je s njima/ u 17,45./ Onda pomazim tu ženu,/ da joj odagnam strah od boljeg./ A uzdasi njeni/ obojeni, obojeni/ prenose se na benjamin,/ drvce zadrhti/ a nigdje propuha./ Mir.“

U svakom slučaju, velika je stvar što ova knjiga tako učinkovito poništava razmak i razliku između pjesništva i njegovog razumijevanja i promišljanja (oni su definitivno na istoj strani) – otkrivajući nam dragocjenu tajnu: velika je ona poezija koje je u stanju prostor vlastite recepcije učiniti zavičajnim... (A kome zavičajnim? – Naravno, samoj sebi obnovljenoj, koja će tek doći.)


ZENICA U SJEĆANJUSead Korajlić: Papirna i potom, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2011.

Nakon dvije objavljene knjige poezije (Predvečerje i Gravitacija) koje je književna javnost uočila, a i književna kritika o njima progovorila, Sead Korajlić pojavljuje se svojom trećom pjesničkom knjigom Papirna i potom - koja plijeni pažnju čitaoca, jer je posrijedi jedna potpuno drugačija linija pjesništva, linija koju su samo pažljiviji čitaoci mogli uočiti u njegovim prethodnim zbirkama poezije, koju je pjesnik dao nenaglašeno naznačiti kroz njihove stanovite slojeve.

Pjesnička knjiga Seada Korajlića Papirna i potom specifična je po tome što donosi jedan nesvakidašnji vid poezije, poezije koju danas rijetko imamo priliku čitati, a to je bildungs poezija, poezija o odrastanju.

Knjiga je podijeljena u dva ciklusa, kako se i iz samog naslova da naslutiti: prvi dio nosi naslov Papirna, sadrži dvadeset i četiri pjesme, i upravo ovaj dio govori o dolasku u grad Zenicu - prikazan ovom knjigom kao mjesto koncentracije pamćenja, i tamnošnjem odrastanju, dok drugi ciklus nosi naslov Potom, satkan od četrnaest pjesama kroz koje progovara već odrastao čovjek i, ako bi se tako moglo kazati, „radnja“ više nije smještena u Zenici.

U prvom dijelu knjige perspektiva je infantilizirana, ali ne dosljedno, jer se u nekim pjesmama - kao, na primjer, u pjesmama Hotel Metalurg, Godinu za godinom, Moja raja - izlazi iz te djetinje optike i lirski subjekt je odrastao čovjek koji se sjeća.

Svijet koji se provlači kroz ovu knjigu u njenom prvom ciklusu, svijet koji to dijete spoznaje, gorak je, to je prije svega svijet siromašne radničke klase, zatim propalica, političke demagogije, svijet kafane, svijet polusvijeta, pa će lirski subjekt „ocrtati“ mnoštvo ovakvih mikro-ambijenata i likova što se, u konačnici, sklapaju u jedinstven i cjelovit mozaik, a izdvojit ću primjer koji mi se čini najefektnijim za opis svijeta u kojem dječak odrasta:

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 143

Dabogda umroPijanduroPropalicoKako djecu da nahranimDo idućeg prvog

Plaću si spiskao Na kurvu iz ženske barakeU kino je vodioŠtikle joj kupioSvileni kombinezon

(...)

Kad završim kurs servirkeČeka me posao u društvenoj ishraniMahnuću i ja zadnjicomPa ćeš vidjeti ko je u Koloniji marka

Ti ili ja (Kolonija 2.) Lirski subjekt kroz ovu knjigu donosi jednu širu sliku vremena, odrastanja,

pa donekle donosi i portrete, ili, bolje kazati, crtice o ljudima koji ga okružuju, ljudi među kojim odrasta, progovarajući o njihovom, ali i vlastitom načinu života, te, na taj način, kroz mnoge pjesme razotkriva intimu jedne porodice, pa za takve pjesme možemo kazati da su razvijene iz fabulativne jezgre.

Treba naglasiti da kroz ovaj ciklus nije prikazana samo tamna, nevesela strana života, odrastanja: on prikazuje i svijet vedrine koju dijete sa sobom donosi, svijet nade, svijet radosti i ozarenosti bivanjem kao takvim.

Lirski subjekt ovom knjigom, uslovno kazano, radi „posao“ najsuptilnijeg karaktera, jer nalazi značenja u sebi i izvan sebe, stvarajući nove sadržaje, nove vrijednosti, obnavljajući svijest dodirom, pokretom, prustovskim sjećanjem rekonstruira obrise svoga djetinjastva, zatim to svoje sjećanje koncentrira u stihove - ukidajući distancu između autorskog i lirskog ja, i to sve pretače u cjelovitu knjigu, vrijednu, dobru, zanimljivu.

Važno je napomenuti da se ovom knjigom lirski subjekt „spašava“ od sentimentalnosti na način da karnevalizira svijet što ga uočava i spoznaje. U mnogim pjesmama to se da naslutiti, ali odličan efekat karnevalizacije postignut je u pjesmi


Kokta, šabeso u kojoj je posrijedi i brauningovski model - izravno preuzimanje tuđega glasa, kao što je slučaj i u pjesmi Kolonija 2. koju sam već navodila. Kroz ovu pjesmu govori oficijelni vašarski spiker, a sam vašar predstavlja bosanski oblik karnevala. On reklamira pića koja se prodaju, govori na jednostavan način o tome šta će se dešavati u gradu, ali i o onom što se desilo, bez ikakvog reda i poretka, u nekoliko minuta bez pauze on iznosi sve, te na taj način možemo čitati potpuno ogoljavanje, ironizaciju društva:

Kokta, šabeso, soda-vodaNavali narode

(...)

Jučer čovjeku otelo plaćuBacilo ga sa željeznog mostaPravo u BosnuTroje djece i ženu ostavioNavali, narode

Ovaj ciklus Korajlić završava uspjelom pjesmom Duša i čelik u kojoj, zapravo, objedinjuje cijeli proces odrastanja dječaka o kojem i koji govori, i njegove privrženosti gradu. Ovdje je riječ, što je i očekivati za zbirku poezije, o individualnoj vrsti pamćenja: riječ je o čovjeku koji se vraća u djetinjstvo i iz te perspektive govori o onom što zapaža oko sebe i o onom što osjeća. Međutim, ovdje lirski subjekt vodi dijalog sa gradom koji je, u ovom slučaju, centralno mjesto samog pamćenja:

Pamćenje nije izdalo, Sead Korajlić ovjekovječio ga je u ovoj knjizi, i Zenicu ponio u sjećanju zauvijek.

Drugi ciklus u knjizi naslovljen Potom u stvari kazuje o odraslom čovjeku, njegovom životu, njegovom svijetu. Ovaj ciklus govori o nesreći čovjeka, njegovoj tragičnoj sudbini, dočarava svijet nostalgije, svijet srušenih ideala, svijet tuge zbog života koji je prošao, razočarenja zbog sveopće etičke hipokrizije, pa stoga opustošeni lirski subjekt sve intenzivnije inklinira kafani i alkoholu, i evo mjesta gdje možemo povezati u cjelinu ova dva ciklusa: odrasatnje u takvom svijetu i ljudska nesreća življenja tog svijeta godinama kasnije, Takav način života nije utjeha, ali omogućuje zaborav, jer se ne može podnositi taj teret sudbinski neminovnog zlosretnog životnog epiloga.

Melida Travančić

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 145

ZAPIS O PRIPOVIJETKAMA MUSTAFE SMAJLOVIĆAMustafa Smajlović: Čovjek sa ribljim očima, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.

Pripovijedanje ili priča, nebitno da li se ista ostvaruje kao metapriča koja je, prije svega, svrsishodna ideologizaciji i nacionalizaciji poretka ili da se priča ostvaruje kao kritika, odnosno, da se pričom demistificira ili ironizira u jednoj mjeri povijest gdje se povijest ne prikazuje u romantičarskome narativu nego, naprotiv, uvijek ima za cilj dati nam neke informacije o iščezlome ali i o vremenu sa uzočno-posljedičnom nužnošću ili, u najboljem slučaju, na jedan način nas podučiti i dati uvid u život kao jednu svrsishodnu nit povijesti koja se ponavlja na ovaj ili onaj način.

Pripovijetke Mustafe Smajlovića Čovjek sa ribljim očima, s jedne strane, daju nam uvid u život bosanskoga čovjeka koji je opterećen društvenom zbiljom i, s druge strane, Smajlović na lirično-deskriptivan način ostvaruje svoju prozu kao reminiscenciju gdje se povijest može iščitati kao nostalgična datost, odnosno nešto što je samo po sebi neminovnost, ne uzimajući u obzir društvenu zbilju kao takvu gdje Smajlović na momente progovara pjesnički sa simboličnim iskazom, ali, također, prisutna je povijest koja likove determinizira do mjere egzila kao što je u pripovijetki Braća po mlijeku gdje usljed ratnog vihora Ana, supruga Franje Kramara, koji je brat po mlijeku Selimu Holjanu, odlazi u Ameriku sinu da bi se spasila rata i destrukcije života koji je bio prisutan u ratnom Sarajevu (1992. – 1995.) gdje pripovjedač, izbjegavajući da konkretizira vrijeme, aludira na prošli rat time što se ima uvida u to da su stadioni postali groblja: „Pokopali su je na nogometnom igralištu koje je postalo groblje.“ (Smajlović 2010:67) misli se na Selimovu suprugu Umu Holjan, koja je poginula od granate kojom je ranjen bio i Franjo Kamar.


Nekoliko je u Smajlovića pripovijedaka koje su na strani, reći ćemo, maloga čovjeka, tj. onoga koji biva izgnan najvećim dijelom iz društva jer je, u ovom slučaju, isti, mali čovjek, jedna vrsta bolesti, deformacija koju društveni poredak ne prihvata budući da ista u jednoj mjeri predstavlja strah da se može drugome dogoditi, ali taj mali čovjek u društvenome kontekstu jeste nerealiziran, odnosno njegova realizacija biva ironizirana i podrugljiva od, može se kazati, zdravih društvenih jedinki gdje se društvo, tj. konstalacija odnosa jednoga društva je suma interesa i koristoljublja i ironizacije Drugoga i drukčijega, ali realizacija maloga čovjeka ostvaruje se s one strane koja je suprotna kolektivnim identitetima. Prva među takvim pripovijetkama jeste Smrt Marinka Mandure u kojoj Marinko, gluhonijem i grobar, nakon smrti svojih staratelja Radmana i Anke koji su ga u jaslama pronašli ostaje sam u društvu koje se u početku pokazuje milosrdno u mjeri u kojoj milost sama sebe može podnijeti gdje, nakon toga, isti biva izgnan iz pozicije starateljske sigurnosti u svijet, društvo koje se realizira na slijedeći način: „Kada je izašao na ulicu, u potrazi za mrvicama kruha, počeli su ga gurati i saplitati i oni kojima se sklanjao ukraj, i oni koji su mu jedno vrijeme dijelili milostinju, ali se sa sigurnošću zna da nikada nikome nije pružio ruku da moli.“ (Smajlović 2010:55) eda bi se pokazalo kao jedan beskrupulozni konstrukt uvjetovan egoizmom, odnosno šovinizam kolektivne misli biva neminovan, tj. „‘Njemaro, dajem zlatnik, ako vrisneš da te svako čuje!’ – čulo se iz usta iz kojih je palacao jezik.“ (Smajlović2010:55) u kojem se ugnjetavani čovjek realizira sa druge strane. U pripovijetki S ove strane groblja Smajlović monologizira životnu situaciju Ibrahima Halača, koji je hrom i nijem i koji je mnogima iskopao grobove jer je isti i grobar koji zaključuje: „Jedino s ove strane groblja ništa mi ne pritiska dušu. S one strane, osjećam kako i u vazduhu kojeg udišem ima onih koji jašu na mojoj grbi. Uzdahnem, nemam šta da udahnem. Ovdje, među bašlucima i nišanima − i uzdahnem i odahnem.“ (Smajlović 2010:104) gdje je društvena zbilja preteška čovjeku koji ima deformitete koje društvo ne prihvata, što će reći, da se ugnjetavani čovjek uvijek realizira sa druge strane kolektiviteta; realizirajući se, isti razotkriva, sada, kolektivne strahove, ksenofobiju kao jedan, apsurdno zvuči, konstruktivni element društva, što će reći, da je društvena zbilja konstrukt straha i licemjerja od svake vrste. I Marinko i Ibrahim su ljudi koji se realiziraju sa druge strane stvarnosti; sada je to groblje, mjesto, na kojem su oni, iako, mnogima nelogično, pronašli smisao, ali i takva realizacija nije se mogla očuvati od druge strane, odnosno, i jedan i drugi imaju moć pisma gdje se njihovo svjedočenje realizira na način da ostane zapis o njima i njihovoj posljednjoj želji: obojica imaju želju biti pokopani ukraj groblja, tj. da ne smetaju drugima, što će reći, da obojica jezikom vlastitoga iskustva postaju reprezenti individualnoga pamćenja koje, u odnosu na kolektivno pamćenje, nije ideologizirano, naprotiv. Pismo ostaje jedini zapis o njima!

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 147

S druge strane, u pripovijetki Preobraženje, Smajlović na simboličkoj ravni ispisuje priču o društvu u kojemu vlada animalni poredak gdje na početku imamo priču o mungosima i škorpiji koju su mungosi satjerali u kružnicu, sopstvenu nemoć i granice ugrožena života, u kojoj ista, vidjevši plamen oko sebe, ubija se: „Škorpija podiže i podvi rep, a onda, u snažnom trzaju zabode otrovnu bodlju u vlastiti potiljak.“ (Smajlović 2010:169) što u jednoj mjeri zbunjuje mungose koji su imali namjeru radovati se, ali, piše Smajlović „nije im bilo do igre“. Ta igra mungosa i škorpije slutila je nesreću u kojoj, sada, kada Hercegovinom „krvari behar“ lijepa Bosana, čuvena po ljepoti, jeste uzrokom nečije pogane radosti. “Nestvarnom ljepotom bljesnula je pred očima bijesne petorke. U jednom trenutku, čopor je ostao zatečen, ustuknuo je nazad, a onda je nagon gladi za ženom uzburkao nečistu krv. Začulo se škljocanje očnjaka i hroptanje u ždrijelima. Brzo su raskomadali Bosaninu majku, a potom su opkolili njenu prestašenu kćer. Izmamiše je na čistinu. Bazdili su na znoj i balegu. Bosana je mirisala na hercegovačko smilje.“ (Smajlović 2010:170) gdje se u toj igri beščašća i anarhije u kojoj je Bosana trebala biti obeščašćena ista se pretvara u škorpiju koja iščezava na jedan fantazmagorijski način, odnosno, ženski subjekt suočen sa muškocentričnim egom sam sebi presuđuje, tj. „Ljepota žene je iščeznula“ (Smajlović 2010:172) čime postupak samožrtvovanja mungose u ljudskom obliku dovodi do straha ili čuda. Bosana je, naime, reprezent ženskoga subjekta koji je narušen jednim, naopako postavljenim, herojskim postupkom, jer se povijest, odnosno, legitimitet rata, opravdava se herojskim narativom, u kojem ženski subjekt, kao Bosana, biva (i ne samo ženski, naravno) ogoljen do sopstvene kože u kojem se društvo rukovodi animalnim oblicima postojanja.

Pored pomenutih pripovijedaka Smajlović ispisuje također jednu bosansku neminovnost gdje je sada mali čovjek suočen sa Božijom silom, vodom, poplavom koja se ponavlja iz godine u godinu. U istoimenoj pripovijetki Čovjek sa ribljim očima Smajlović ispisuje priču o Ademu Duranu, čija je ada, kada otok Orljaš podivlja, prva na udaru da poplavi. Ono što se nameće u ovom slučaju jeste nemogućnost čovjeka da se odrekne zemlje budući da je ista u najvećoj mjeri, za ljude kao što je Adem Duran, jedini izvor života, odnosno, čovjek ovisan o zemlji da istu spasi zbog nje stradava; voda je odnijela sve eda bi na kraju: „U pijesku i mulju sve su ade sišle do Ušća.“ Smajlović (2010:62) gdje su, piše Smajlović, našli Adema čija je glava virila iz mulja. Na istom fonu ostvaruju se i pripovijetke, naprimjer, Put pod vodom i Kopač bunara gdje se voda pokazuje uzročnikom smrti i neminovnom vezom nje i čovjeka, bez obzira na posljedice.

Ono što se može, imajući u vidu, analizirane pripovijetke zaključiti jeste da Smajlovićeva proza Čovjek sa ribljim očima narativizira, prije svega, maloga čovjeka koji se realizira s one strane društvene zbilje, a, treba istaknuti da se ova proza, između ostaloga, realizira kao lirično-deskriptivan zapis o vremenu i prostoru,


mada, istina, neke se pripovijetke ostvaruju putem aluzija, ali, u jednoj većoj mjeri Smajlovićeva je proza atemporalna čime se ukazuje na određene kontinuitete bosanskohercegovačkoga prostora i čovjeka koji je određen istim. Treba na kraju kazati da je zbirka pripovijedaka ili rukopis proze Čovjek sa ribljim očima nagrađen na Konkursu / Natječaju za izbor korisnika sredstava Fondacije za izdavaštvo za 2010. godinu.

Sead Husić Beli

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 149

KRATAK BLJESAK U BESKRAJNOJ NOĆIDr. Smajil Durmišević: Suza, Dom štampe, Zenica, 2010.

Najnovija knjiga haiku poezije, Suza, dr. Smajila Derviševića, vjerovatno jednog od najznačajnijih bošnjačkih predstavnika ove književne vrste (mr. Nijaz Alispahić), kao i one prethodne dvije stihozbirke, bogato je natopljena emocijom, visokom ekološkom svješću i snažno izraženim nepristajanjem na zaborav, stavovima tako rijetkim u ovom vremenu svake vrste zagađenosti ljudskog habitata.

Osim navedenog, stihovima provijava estetska draž, situirana kroz svojstva dobrog haikua, bez čijeg bi minimuma ova najpopularnija vrsta kratke poetske forme bila nezamisliva. Možda najmanje važan ali ovdje najinteresantniji, svakako je šiori , zapadnjački rečeno – empatički element, zbog najdirektnije povezanosti sa ekologijom, osnovnom djelatnošću pjesnikovom.

„Stav prema prirodi koja ga okružuje, suštinska je razlika između čovjeka Istoka i čovjeka Zapada. Zapadnjak se suprostavlja svojoj okolini u nastojanju da je pobijedi/potčini svojoj volji, ne mareći za pri tome počinjene strahovite devastacije prirode. Čovjek Istoka želi živjeti u skladu sa biljnim i životinjskim svijetom, noseći i doživljavajući ga u sebi. Bashoov pjesnik „pasivno“ motri neugledan cvijet i doživljava ga; kod Tennysona, pjesnik će iščupati cvijet s korijenom i „aktivno“ rasuđivati o njemu“.

Jesen. I zlatoSvuda. Pazi gdje stupašTi kosmos gaziš

Pjesnik Smajil Durmišević jedan je od onih rijetkih što ne ostaju na deklarativnom polju borbe kroz stih, za „prava prirode na život“. Ekologija je njegovo


poslanje (samo onaj ko ga ne zna, rekao bi – zanimanje) i osim brige za čovjeka, najplemenitija misija koju ja poznajem a koja je tako potrebna ovoj našoj Dolini suza. Njegova vjera u Svevišnjeg, svojim boljim dijelom je i svojevrsni panteizam, kroz koji je moguće iskazati ljubav i prema Bogu i prema bližnjem, cvijetu ili čovjeku, svejedno. U ovom trenutku pada mi na pamet, da je ono što što najbolje ilustruje pjesnika i čovjeka Smajila, klasični aranžman ikebane „sa tri dominantne linije: Neba, Zemlje i čovjeka među njima, sa jednostavnošću, čistoćom i delikatnošću u rasporedu svakog lista, grančice i latice...“

Izostanak kigoa, neizostavnog „začina“ u haiku delikatesi, može a i ne mora biti običan tehnički nedostatak ove stihozbirke, pošto je kigo samo ona riječ koja sugeriše godišnje doba na koje se pjesma odnosi, a i zato što se ovdje radi prvenstveno o podvrsti haiku tercina. Ali, pošto ni Smajil nije običan čovjek, ni njegov haiku ne može se svrstati u red uobičajenih, tako da on, neizostavni kigo mijenja duboko htonskim elementima zemlje i krvi, od kojih je inače oduvijek stvarana poezija života i smrti na Balkanu, mjestu tužnijem od svih.

U carstvu sivomNa mrvi zemlje – zlatoMaslačci cvatu

Iz najdubljih slojeva svoga bića, tamo gdje se prepliću java i snoviđenje, a pjesnikov stih biva tek kratak bljesak u beskrajnoj noći, tajanstvene i čedne u svom savršenom skladu, riječi iznose na vidjelo arhaičnu ljepotu, ali i zlo, što počiva u samim temeljima bića. Pjevajući o prirodi, pjesnik Smajil neminivno pjeva o čovjeku i njegovom neveselom bivstvu, pjeva o nesmiljenoj sudbi, patnji, dijaboličnoj prirodi, žrtvovanju, o svemu onome što u Suzu može stati. Tako se on, da li namjerno da li intuitivno, pridružuje teoriji Mari Kriger, „da se forme stvaraju u saglasnosti sa teleologijama koje stvara sam čovjek“.

Svojstveno svojoj radoznaloj prirodi, pjesnik sa turbulentnog prostora kakav je Balkan oduvijek je bio sklon preispitivanju svega, a u ovom slučaju i vijekovima nedirnutog poetskog tabua, bliskog životnoj filosofiji, kroz stihove svog antipoda, pjesnika sa Istoka.

Motivacijski, dakle, poezija ove zbirke situirana je u još uvijek blisku prošlost, koju jesnikova tanana priroda, a i samo njegovo porijeklo (rođen je u Žepi), manifestuju snažnim, za ovu nejeteričniju knjiženu vrstu, nesvojstvenim, htonskim elementom. Tamni dio ljudske prirode, njegove tragove, posljedice, egzodus i smrt, registruje camera obscura, takođe rijetka poetska biljka, ekskluzivna kao što je to i sam tematsko-motivacijski plan.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 151

U sliku zavičajnog miljea Žepe, pozornicu velike tragedije, pjesnik kratkim i upečatljivim fleš prizorima ubacuje fragmente organskog, biljnog života koji vibrira u taktu prirode, pokušavajući da u haosu nesrodnih fenomena uspostavi sklad. Iako prilično opora, ova poezija je izrazito lirska, sugestivna i vrlo osobena. Zanimljive slike se javljaju u prilično uspjelim pokušajima uspostavljanja maglovite veze sa istorijom svoga naroda i sopstvenom kulturnom i religijskom tradicijom.

Stećak u muzejA grob! Pa to su, rode,Kraljevi naši

Refleksivno-analitički pasaži imaju skoro faktografsku dramaturgiju, kojom, između ostalog, autor vješto plasira vlastitu poetiku.Kušanjem/čitanjem „Suze“ neizostavno se nameće logičan zaključak o neispravnosti teze, kako samo proza ima monopol na realističko prikazivanje, ne tako daleke, tragične prošlosti.

Ova poezija pokazuje da je otkrivanje drugačije, humanije realnosti, i moguće i potrebno, kako se po njoj ne bi nahvatala opasna plijesan nacionalnog, prikrivajući pri tome mračne slojeve militantnog slijepog samoljublja. I upravo pjesnička riječ, sa magijsko/ritualnih posljedica nasilne prošlosti raskiva destruktivne viševjekovne okove i pomaže ovom prostoru da dođe do daha. Duboka je potreba za pronalaženjem smisla i preuređenja postojećeg stanja stvari, pa je očito da baš jezik ima tu plemenitu misiju vodiča u drugačiji, plemenitiji svijet po ljudskoj mjeri, vodiča na put u bolje sutra.

Od takve, istraživački temeljite japije, građen je dr. Durmišević Smajil, možda najznačajniji promotor ekološke osviještenosti bosanskog naroda, dokazujući to kroz stotine objavljenih naučno-stručnih i zdravstveno-popularnih tekstova, u brojnim knjigama i časopisima.

Na kraju, kao što reče mudri T.S.Eliot, svaki pjesnik sam izgrađuje svoj lični autorski kod, oslanjajući se na tradiciju, lektiru i emotivnu slojevitost vlastitog bića ( „Stvaranje lične teleologije“, M K.). Na liniji Eliotove matrice, svakako je i pjesnik Smajil, čovjek tanane senzibilne prirode i pisac naglašeno pozitivističkog duha, zagledan u svoje ponorne slutnje iz kojih, uprkos svemu, hrli lijepa blagotvorna riječ.

Bojan Bogdanović

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 153

AUTORI U OVOM BROJU


Elis bektaš, pjesnik i pripovjedač (Zenica, 1970.). Studij filozofije prekinuo zbog rata. Bivši profesionalni vojnik i instruktor za krizne situacije. Objavljivao tekstove u Bosanskoj vili. Živi u Sarajevu.

bojan bogdanović, pjesnik i kritičar, v. Život br. 1-6, 2009., str. 275

Amir brka, pjesnik, prozni pisac, esejist (Tešanj, 25. X. 1963.). Diplomirao na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Predsjednik je Društva pisaca BiH i glavi i odgovorni urednik časopisa Diwan. Knjige: Prirodni redoslijed, 1996., Bjelina paspartua, 1997., Zavičajni muzej, 1998., Antikrist u jeziku, 1999., Monografija grada, 2001., Svjetlosti kasabe, 2002., Uređujemo staru kuću, 2005., Vrijeme sretnih gradova, 2006.Turistički vodič, 2010. i druge. Dobitnik je niza književnih nagrada, među kojima su i dvije Društa književnika BiH. Živi u Tešnju.

branko Čegec, pjesnik i nakladnik (Kraljev Vrh, Vrbovec, Hrvatska, 22. VII. 1957.). Diplomirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bio je urednikom u novinama i časopisima, te u kući Mladost, a od 1993. u vlastitoj – Meandar. Knjige: Eros-Europa-Arafat, 1980., Zapadno - istočni spol, 1983., Tamno mjesto, 2005. itd. Nagrade: „Goran“ za mlade pjesnike, „Sedam sekretara SKOJ-a“, „Kočićevo pero“, a za ukupan prinos suvremenom hrvatskom pjesništvu 2008. dodijeljena mu je plaketa Sv. Kvirina. Živi u Zagrebu.

Ferida duraković, pjesnikinja i prevoditeljica (Olovo,18. 4. 1957.). Diplomirala na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Knjige: Bal po maskama, 1977., Oči koje me gledaju, 1982., Mala noćna svjetiljka, 1989., Srce tame, 1994., Amilina abeceda, 1999. i druge. Nagrađivana za književni rad. Živi u Sarajevu.

željko Grahovac, pjesnik, esejist i historičar književnosti (Zenica,10. VII. 1955.). Diplomirao na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Život i urednik Bosanske vile. Knjige: Sveto rastrojstvo, 1986., Bol, boja Bojže milosti, 2008. Anđelko Vuletić, pjesnik žeđi i poruge, 1998., Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju 20. stoljeća, 1996., Ponestaje prostora, panorama novijeg bh. pjesništva, 2000. Živi u Zenici.

Safer Grbić, pjesnik (Tešanj, 24. XI. 1992). Student sarajevskog Filozofskog fakulteta. Pjesme su mu uvrštene u izbore i antologije bh. književnosti mladih autora. Knjige: Noćnik čuvara Tešnja, 2010., Legenda o dervišu, 2011., Prijestolonasljednikovićka, 2011. Živi u Tešnju i Sarajevu.

Emsura Hamzić, pjesnikinja v. Život, br. 1-6, 2009., str. 275

Jasmin Hodžić, pjesnik (Stolac, 9. III. 1984.). Diplomirao na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru. Objavio desetak naučnih radova u znanstvenim časopisima. Živi u Mostaru.

Ajnuša Horozović, pjesnikinja i likovna umjetnica (Banja Luka, 1952.). U rodnom gradu završila osnovnu i srednju školu, a diplomirala na Pedagoškoj akademiji. Priredila nekoliko izložbi. Knjige: Lutkine igračke, 1986., Dijagram noći, 1986., Šutnja s prorezima za oči, 1991., Skrila sam se u svoje rukopise. 1996. Živi u Sarajevu.

GOD. LIX BROJ 1-3, 2011. � 155

Sead Husić beli, pjesnik (Tuzla, 28. IV. 1986.). Osnovu školu završio u Banovići Selu a srednju u Banovićima. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Objavljivao u časopisu Život. Živi u Banovići Selu.

dragoslav Janjić, pripovjedač i putopisac. v. Život, br. 3-4, 2010., str. 176

Muhamed Kovačević, pjesnik i prozni pisac (Sarajevo, 4. XII. 1983.). Diplomirao žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Knjige: Dunja Leptir, Beograd, 2007., Putevima zvijezda, Sarajevo, 2007. Objavljuje u časopisima. Živi u Sarajevu.

Atif Kujundžić, pjesnik, kritičar i esejist, v. Život, br. 1-6, 2009., str. 267

Spasoje ž. Milovanović, pjesnik, redatelj, teatrolog i urednik (Kruševac, 1. II. 1971.). Knjige: Senke ljubavi i Pesme poneke. Piše i za djecu. Živi u Kruševcu.

Mujo Musagić, pjesnik (Duvno, sada: Tomislavgrad, 10. IV. 1947.). U rodnom gradu završio osnovnu školu i Gimnaziju, Višu pedagošku školu u Mostaru, a Filozofski fakultet u Sarajevu. Bio je direktor i glavni i odgovorni urednik Prosvjetnog lista. Knjige: U Nigdjezemlji grad Nigdjegrad, 1969., Gorka izdaja trava, 1992., Soba, 1998., Šta će sad raditi prsti, 2005., Peripatos kraj Miljacke, 2007. i druge. Živi u Sarajevu.

Josip Osti, pjesnik, kritičar, esejist, prevoditelj, v. Život, br. 3-4, 2010., str. 177

Lidija Pavlović-Grgić, pjesnikinja i publicistkinja (Konjic, 1976.). Diplomirala na mostarskom Filozofskom fakultetu. Objavljuje u časopisima - Osvit, Diwan, Motrišta, Marulić, Mostariensia, Republika poezije. Za knjigu-prvijenac Kišne kapi u piščevoj luli dobitnica je Nagrade „Fra Grga Martić“ 2011. Koautorica je stihozbirke Let u TROstihu, 2008. Živi u Mostaru.

Goran Sarić, pjesnik i publicist, v. Život br. 3-4, 2010., str. 177

Vedad Spahić, historičar književnosti (Tuzla, 1966.) Diplomirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Knjige: Tekst, kontekst, interpretacija, 1999., Žanrovi i Bosni i Hercegovini, 2001., Rob i slavuj kanona, 2002., Vrt Bašeskije, 2005. (nagrada TZ kantona), Prokurustova večernja škola, 2007. („Kaimijina nagrada“). Živi u Zenici.

Saša Stojanović, pripovjedač, romanopisac, publicist i urednik (Leskovac, Srbija, 1965.). Završio Fakultet veterinarske medicine. Knjige – romani: Krvoslednici, 2003., Manchester City Blues, 2006., VAR, 2008., SVAR (na češkom), Prag, 2010/2011., - priče: Tačke topljenja, 2011., te drame. Uređuje i izdaje časopis za Balkan Think Tank. Živi u Leskovcu.

Melida Travančić, pjesnikinja (Doboj, 22. III. 1985.). Gimnaziju završila u Tešnju, a diplomirala na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Dobitnica je nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu zbirku poezije i „Anka Topić“ za najbolju knjigu bh. autorica. Knjige: Ritual, 2008., Priredila je Haiku grad, panoramu stihova o Tešnju. Živi u Tešnju.


Glavni i odgovorni urednici “Života” od osnivanja 1952., do danas, bili su:

MARKO MARKOVIĆ, ILIJA KECMANOVIĆ, EMIL S. PETROVIĆ, HAMID DIZDAR, MEŠA SELIMOVIĆ, MAK DIZDAR, ALIJA ISAKOVIĆ, VESELKO KOROMAN,

ALIJA ISAKOVIĆ (ponovno), MIRKO MARJANOVIĆ, STEVAN TONTIĆ, RANKO SLADOJEVIĆ, MILJENKO JERGOVIĆ, NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ,

IRFAN HOROZOVIĆ, ŽELJKO GRAHOVAC, ALMIR ZALIHIĆ

Ovaj broj časopisa objavljen je uz financijsku pomoć Fondacije za izdavaštvo / nakladništvo FBiH

ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç













EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP

OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER

GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO

MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO

GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž.

MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA

DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç

SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç

FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN

LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO

CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF

KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç

AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç MUHAMED

KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS BEKTAŠ ç BOJAN

BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç DRAGOSLAV JANJIC ç

MUHAMED KOVACEVIC ç ATIF KUJUNDŽIC ç ADIN LJUCA ç SPASOJE Ž. MILOVANOVIC ç MUJO MUSAGIC ç JOSIP OSTI ç LIDIJA PAVLOVIC-GRGIC ç GORAN SARIC ç VEDAD SPAHIC ç SAŠA STOJANOVIC ç MELIDA TRAVANCIC ç ELIS

BEKTAŠ ç BOJAN BOGDANOVIC ç AMIR BRKA ç BRANKO CEGEC ç FERIDA DURAKOVIC ç ŽELJKO GRAHOVAC ç SAFER GRBIC ç EMSURA HAMZIC ç JASMIN HODŽIC ç AJNUŠA HOROZOVIC ç PETR HRUŠKA ç SEAD HUSIC BELI ç













ISSN BA 0514-776XCASOPIS ZA KNJIŽEVNOSTI KULTURUSARAJEVO, 2011.GOD. LVIII BROJ 1-3, 2011.CIJENA: 10,00 KM

ÈAS

OP

IS Z

A K

NJI

ŽE

VN

OS

T I

KU

LT

UR

U

1-32011.

DRUŠTVO PISACA BOSNE I HERCEGOVINEASSOCIATION OF WRITERS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA9 770514 776005

ISSN

0514-776X

zivot -casopis za knjizevnost i kulturu br 1-3,2011

Documents