živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

55555552007od

20.

svib

nja d

o 16.

lipnj

a 20

07.

Naša tema:

Euharistija – Sakrament ljubavi

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vreurednikova riječ

Počelo ljubavi

naša tema: Euharistija – Sakrament ljubavi

Euharistija – sakrament Boga koji je ljubav,A. Crnčević

Pobudnica Sacramentum caritatis,I. Šaško

Otajstvo ljubavi i autentičnost slavljenja.Smjernice iz pobudnice Sacramentum caritatis

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: I. Šaško, S. Slišković, A. Vučković, Ž. Tanjić, I. Raguž

Sedma vazmena nedjelja

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Deseta nedjelja kroz godinu

Riječ i Pismo

Dar Duha Svetoga i život Crkve,M. Cifrak

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Pričest – primanjem ili uzimanjem?

2

14

34

1

40

38

Sakrament ljubavi, presveta euharisti-ja, dar je u kojem nam Isus Krist daruje sama sebe, objavljujući nam beskrajnu Božju ljubav prema svakom čovjeku. U tom se čudesnom sakramentu očitu-je »najveća ljubav« koja nas poti če da položimo svoj život »za svoje prijate-lje« (Iv 15,13).

Vjera crkve je bitno euharistijska vjera i na osobit se način hrani na euharistij-skom stolu. Vjera i sakramenti dva su nadopunjujuća vida crkvenoga života.

Izvor naše vjere i euharistijske liturgi je je jedan te isti događaj: Kristovo sebe-darje u vazmenom otajstvu.

(papa Benedikt XVI.,Sacramentum caritatis, 1., 6., 34.)

A. Zvjagin: Uskrsli Krist

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječživo vrelo 2007555

Počelo ljubavi

obudnica pape Benedikta XVI., upućena biskupima, klerici-ma, osobama posvećenoga života i vjernicima laicima, nosi na-slov Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi. Sržna istina

kršćanske vjere i put življenja te istine otkriva se bivovanjem u Bo-gu koji je ljubav: »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu osta-je, i Bog u njemu« (1Iv 4,16). Svojim učenicima, međutim, Krist nije

ostavio samo riječ poziva na ljubav; nije se zadovoljio niti samo djelima lju-bavi, pa niti primjerom ljubavi kojom nas je ljubio »do kraja«, do dara svoga života. Svojoj je Crkvi ostavio sakrament ljubavi, otajstvo euharistije, u kojoj nas »nastavlja ljubiti do kraja« (Sacramentum caritatis, br. 1).

Crkva, svjesna da iz tog sakramenta ljubavi proistječe sva njezina snaga, trajno nastoji vjerom bistriti i dostojnim slavljenjem očitovati liturgiju euha-ristije kao zbilj sko odjelotvorenje Kristove ljubavi. Euharistija, iako zaodjeve-na u obredni čin Crkve, nije svediva na »činjenje Crkve« jer se zajednica vjer-nika u slavljenju euharistije prije svega otvara Božjem djelu ljubavi koje se nad njom izvršuje. Taj red ljubavi (ordo caritatis) postaje prvim ‘pravilom’ i normom slavljenja euharistije (ordo celebrationis). Počelo postaje načelom. Nastojanje za ljepotom slavljenja i traganje za ljepotom obreda i svega što je uključeno u liturgijsku obrednost, samo su pokušaj odgovora Crkve na lje-potu ljubavi kojom nas Bog u sakramentu euharistije trajno ljubi.

Počelo Kristove ljubavi postaje, dakle, temelj s kojega kreće svaka liturgij-ska obno va. Naša su slavlja, nerijetko, potrebna preutemeljenja jer nisu uvijek vođena čežnjom za očitovanjem i primanjem Kristove ljubavi. U slavlju euha-ristije kao Crkva pokušavamo ‘nuditi’ zaboravljajući da je otajstvo euharistije ponajprije u ‘primanju’.

Papina pobudnica ne donosi nove normativne odredbe o načinu slavlje-nja. Mo žda će ju netko zato smatrati manje važnom za liturgijsko nastojanje Crkve. No, baš zbog toga što ne donosi ‘norme’ nego zaboravljena ‘teološka polazišta normî’, ona stoji kao jasno usmjerenje naših liturgijskih nastojanja i sadašnjega koraka u liturgijskoj obnovi. Iz nje ćemo moći iščitati niz pita nja koja preispituju naš način sla vljenja, ali i kršćanskoga življenja. Slavlje euha-ristije, kao iskustvo ljubavi u kojoj nas Bog ljubi, postaje normom življenja Kristovih učenika: Krist koji se u euharistiji ‘lomi’ i ‘daje’ svojim učenicima, jest snaga vjerničkoga ‘davanja’ za druge – u ljubavi.

Urednik

kršćanske vjere i put življenja te istine otkriva se bivovanjem u Bo-gu koji je ljubav: »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu osta-je, i Bog u njemu« (

2

NAŠAtemaPO

BUD

NIC

ASa

cram

entu

m C

arita

tisSa

cram

entu

m C

arita

tisPO

BUD

NIC

ASa

cram

entu

m C

arita

tisPO

BUD

NIC

A

Euharistija – sakrament Boga koji je ljubavTeološki naglasci pobudnice »Sacramentum caritatis«

Ante Crnčević

Tražeći zajedničku nit i zajednički temelj dvaju najvažnijih dokumenata pape Bene-dikta XVI., lako je uočiti temu ljubavi, nu-

tarnju poveznicu govora o Bogu i o putu kršćanske vjere. Prvi važni dokument svetoga Oca nosi na-slov Deus caritas est – Bog je ljubav. Novo pa stir-sko obraćanje Crkvi, oblikovano u postsino dalnu pobudnicu, naslovljeno je izričajem Sa cramen-tum caritatis – Sakrament ljubavi. Tematska i sadržajna poveznica dvaju dokumenata jest, bez sumnje, ljubav. Štoviše, papinu pobudni cu možemo čitati kao nastavak enciklike ‘Deus cari-tas est’. Bog, koji se objavljuje kao ljubav, nudi se u euharistiji, sakramentu ljubavi, kao hrana zajed-nici vjernika, Crkvi. Euharistija je sakramentalizi-rana ljubav, ljubav uobličena u zbiljnost sakra-

menta, novo Kristovo iskazivanje ljubavi prema Crkvi. Otajstvo euharistije stoga nije moguće ra-zumjeti bez razumijevanja Božjega govora ljuba-vi i njegovih činā ljubavi. Euharistija je neodvoji-va od ljubavi.

Korisno je kontekst takvoga usmjerenja po-budnice Sacramentum caritatis proširiti i na pastirsku riječ sluge Božjega pape Ivana Pavla II. Zadnje godine njegova pontifikata obilježene su, među ostalim, i dokumentima koji tijesno združuju otajstvo euharistije s otajstvom Božje ljubavi. U svojoj zadnjoj enciklici Ecclesia de eucharistia papa je euharistiju predstavio kao »puno očitovanje Kristove neizmjerne ljubavi« (EE 2) te kao »otajstvo ljubavi pred kojim ljudski razum kuša svu svoju ograničenost« (br. 15). U apostolskome pismu Ostani s nama Gospodine, upućenome biskupima, svećenicima i svim vjer-nicima za Godinu euharistije 2004.-2005., papa euharistiju predstavlja kao Božje očitovanje nje-gove potpune ljubavi (MND 28) i kao čudo ljuba-vi (br. 30).

Susljednost učiteljskoga govora o otajstvu eu-haristije i neprekinutost vezanja euharistije uz otajstvo ljubavi nisu slučajnost ili tek usputna teološka napomena. Iz te učiteljske i pastirske riječi razabiremo da je u Crkvi danas potrebno sa većom ozbiljnošću oživljavati svijest o euharistiji kao Božjem darivanju iz ljubavi te o istinskoj i svje-dočanskoj ljubavi koja je put Crkve. Ljubav Crkve hrani se ljubavlju Božjom, objavljenom i darova-nom u otajstvu euharistije.

U ovome kratkom razmišljanju, umjesto ‘predstavljanja’ pobudnice, dajem si slobodu iz-dvojiti iz nje nekoliko temeljnih teoloških misli pokušavajući ih, s osloncem na druge dokumente Crkve, primijeniti na naša liturgijska nastojanja (i nenastojanja), kako bi pobudnica (exortatio) na plodniji način mogla pobuditi novi impuls u slavljenju i življenju sakramenta ljubavi.

Dar pape Benedikta Crkvi: pobudnica Sacramentum caritatis, o euharistiji – sakramentu ljubavi.

3

55živo vrelo 2007PO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisSacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

A

Sakrament ljubavi Postsinodalna pobudnica Sacramentum cari tatis nastala je kao plod jedanaeste redovi te skupštine Biskupske sinode, održane u Vatikanu u listopa-du godine 2005. na temu »Euharistija, izvor i vrhunac života i poslanja Crkve«. Objedinjujući za ključke sinodskih razmišljanja i rasprava te pro-dubljujući pojedina pitanja otvorena na Sinodi, sveti Otac u pobudnici kani »ponuditi neke te-meljne smjernice koje teže k tome da se u Crkvi probudi novi euharistijski impuls i žar« (br. 5).

Iščitavajući postsinodalnu pobudnicu Sacra-mentum caritatis zacijelo je, na početku, potrebno zaustaviti se na početnome izričaju (incipit) ko-ji je dao naslov i usmjerenje cijelome dokumentu. Oslanjajući se na misao svetoga Tome Akvinskoga, papa Benedikt euharistiju naziva sakramentom ljubavi (sacramentum caritatis). Taj nazivak osta-je malo razumljiv i necjelovit ako ga lišimo njego-va izvornoga konteksta u kojem sveti Toma otajst-vo krštenja i otajstvo euharistije tumači u svjetlu Kristova vazmenoga otajstva: krštenje je sakra-ment vjere (sacramentum fidei) u kojem kršćanin biva preporođen snagom Kristove muke i smrti; euharistija je sakrament ljubavi (sacramentum caritatis) u kojem kršćanin biva u potpunosti sje-dinjen s Kristom koji je sama sebe žrtvovao (usp. Summa Theologiae, III, q. 73, art. 3).

Smještanje euharistije u sakramentalni go-vor ljubavi temelji se dakle na vjeri da je euhari-stija otajstvo u kojem Krist daruje sama sebe, objavljujući nam Božju beskrajnu ljubav prema čovjeku. Euharistija je sakrament ljubavi koji počiva na sakramentu vjere. I jedan i drugi sakra-ment imaju temelj u Kristovu vazmenome otaj stvu. Euharistija je plodna ljubavlju ondje gdje je slavlje-na u vjeri i s vjerom da je euharistijsko slavlje aktu-alizacija i uprisutnjenje Kristove žrtve ljubavi.

Kao što je u činu pranja nogu na oproštajnoj večeri Isus učenicima pokazao da ih je »do kraja ljubio« (Iv 13,1), na jednak način Isus svoju lju-bav prema zajednici vjernika, Crkvi, pokazuje u otajstvu euharistije: po njoj Isus nastavlja ljubiti »do kraja«. Snagu i trajnost Kristove ljubavi Crkva može spoznati i iskusiti svjetlom vjere. Stoga udiv-ljenje apostola pred riječima i činima ljubavi u

dvorani oproštajne večere treba biti ispit o našoj vjeri da nas: Kakvo divljenje u našim srcima bu-di sla vljeno otajstvo euharistije? Ne očekujemo li od sla vlja euharistije samo ‘pastoralnu korist’, mjerenu i oči tovanu na nekim drugim razinama i učincima, za postavljajući objavu i iskustvo Božje ljubavi i tražeći u njoj snagu i nadahnuće za našu ljubav?

Udiv ljenje apostola pred riječima i činima ljubavi u dvorani oproštajne večere treba biti ispit o vjeri Crkve da nas: Kakvo divljenje ljubavibudi u nama sla vljeno otajstvo euharistije?

Ljubav, osobito ona koja ide ‘do punine mjere’, do kraja, ne očekuje jasno i potpuno razumije vanje. Ona se ne shvaća razumijevanjem, pronicljivošću intelekta, nego prihvaćanjem očito vane ljubavi i uzvraćanjem ljubavi. Iskazana ljubav ne posta-vlja pitanje »Razumiješ li ljubav?« nego »Osjećaš li ljubav?« i »Ljubiš li me?«. Stoga i otajstvo eu-haristije, koja je sacramentum caritatis, ne pret-postavlja razumijevanje ljubavi i znanje o ljubavi nego prihvaćanje i uzdarje ljubavi. Kroz takvo isku-stvo uzajamne ljubavi čovjek ponire u istinu o lju-bavi, štoviše u Istinu sāmu. Čovjek, prosjak Istine, kroz vjeru i iskustvo darovane ljubavi, otkriva Bo-ga koji je ljubav, spoznaje i iskuša da on jest ljubav, da je ljubav sama Božja bît. Euharistija nas tako uvodi u istinu u Bogu. Ne zadovoljava se govorom istine ili govorom o istini, nego nas, štoviše, uvodi u dioništvo istine. Iz tog iskustva istine, doživljene u sakramentu ljubavi, Crkva spoznaje bit svoga poslanja – naviještati da je Bog ljubav.

Euharistijski triptih:vjerovati, slaviti i živjetiKaneći u Crkvi oživjeti »novi euharistijski impuls i žar«, papa ističe potrebu razumijevanja i čuvanja odnosa između otajstva euharistije, liturgijskoga čina (slavlja) i novoga duhovnog bogoslužja, tj. života vjere (br. 5). Isticanjem nedjeljivosti u vje-rovanju, slavljenju i življenju euharistijskoga otaj-stva papa Benedikt usmjerava Crkvu k punini sa-kramenta ljubavi, svjestan potrebe nadilaženja

4

NAŠAtemaPO

BUD

NIC

ASa

cram

entu

m C

arita

tisSa

cram

entu

m C

arita

tisPO

BUD

NIC

ASa

cram

entu

m C

arita

tisPO

BUD

NIC

A

svojevrsnih oblika dualizma koji se u praksi mogu susresti, kako primjećuje kard. Angelo Scola (po-dijeljenost između euharistijske vjere i euhari stij-skoga obreda, između euharistijskoga slavlja i eu-haristijske pobožnosti, između teološkoga nauka i pastoralne prakse).

Zanimljivo je uočiti da u građenju nedjeljivo-ga euharistijskoga triptiha (vjerovati, slaviti, ži-vjeti) papa ističe prvenstvo liturgijskoga či na. Autentičnost vjere iziskuje i pretpostavlja autenti-čnost slavlja. Autentičnost slavlja ne pokazuje se tek u vjernosti obrednim normama, nego u istini-tosti obrednoga uprisutnjenja sakramentalne zbi-lje – Kristove ljubavi darovane ne križu. Zajednica vjernika slavi euharistiju na autentičan način tek ako u tom obredno činu doživljava autentičnost Kristove vazmene ljubavi. Liturgija je, stoga, vjer-na tumačiteljica i čuvarica autentičnosti kršćanske vjere: »intelectus fidei uvijek je iskonski povezan s liturgijom Crkve« (br. 34). Štoviše, »teološko promišljanje nikada ne smije zanemarivati sakra-mentalni red koji je ustanovio sām Krist«, kao što ni liturgijski čin nikada ne smije biti razmatran i tumačen neovisno od otajstva vjere, jer isti je iz-vor euharistijske vjere i euharistijskoga slavlja – »jedan te isti događaj, Kristovo sebedarje u va-zmenom otajstvu« (br. 34).

Nisu li ove misli novi poticaj čišćenju naše eu-haristijske vjere jasnoćom autentičnoga liturgij-skoga slavlja euharistije? Koliko li smo puta sla vlje euharistije podvrgnuli trenutnim ‘pastoralnim’ (i drugim) potrebama, zanemarujući da je ono prije svega čin Kristova darivanja u ljubavi? Valja nam priznati da euharistijska slavlja u pojedinim za-jednicama katkad ne odražavaju život Krista u Crkvi nego samo oslikavaju život Crkve u svijetu. Doista, iz naših slavlja nije uvijek lako iščitati autentičnost euharistijske vjere jer se katkad čini kao da smo ‘posudili’ euharistijski obred da bi smo njime izrazili ili upriličili neke druge sadržaje! Li-turgija ne smije biti tek obre dno preslikavanje »radostî i nadâ« u kojima Crkva živi, nego upri-sutnjenje Krista i njegove ljubavi u životnu (rado-snu ili tegobnu) zbilju Crkve.

Težeći za autentičnošću slavljenja euharistije, Crkva ne napušta put obnove. Crkva je svjesna

svih teškoća, pa i određenih zloporaba (abusus) na prijeđenome putu poslijesaborske obnove, ali tak-va iskustva »ne mogu zatamniti vrijednost i val-janost liturgijske obnove koja sadržava još uvijek nedovoljno istražena bogatstva« (br. 3). Po trebno

Nedjelja, u čijemu je središtu slavlje euharistije, postaje dan u kojem kršćanin iznova pronalazi

euharistijski oblik vlastite egzistencije.

je, bez lomova unutar crkvene zajednice, nastoja-ti da liturgija ljepotom slavljenja uvijek odsije va novošću koju pruža slavljeno otajstvo.

Trajna novost koju nudi slavljeno otajstvo eu-haristije jest vječni život. On u nama »započinje već sada, promjenom koju dar euharistije rađa u nama« (br. 70). Blagujući euharistiju s vjerom u Kristove riječi »Onaj koji mene blaguje živjet će po meni« (Iv 6,57) otkrivamo otajstveni liturgijski dinamizam koji euharistiju čini počelom (princi-pium) novoga života i oblikom (forma) kršćanske egzistencije (br. 70). Kršćanin, slaveći euharistiju na autentičan način, uranja u autentični kristoli-ki život, u život po Kristu, u egzistencijalnu sje-dinjenost s njim. Sveti Otac pri tom priziva na riječi svetoga Augustina koji u promišljanju ‘čuje’ Kristove riječi: »Ja sam hrana jakih: rasti pa ćeš me blagovati. I nećeš ti mene pretvarati u sebe, kao hranu svoga tijela, nego ćeš se ti promijeniti u mene.« (Ispovijesti, VII, 10,16). Doista, smisao euharistijskoga blagovanja jest u promjeni (pre-tvorbi) nas samih: »mi iz toga blagovanja izlazi-mo otajstveno izmijenjeni« (br. 70).

Živjeti dosljedno euharistijiCrkva živi od euharistije (Ivan Pavao II.), od Kri-stova darivanja otkupljenome narodu. Euharistija je, kaže papa Benedikt, »uzročno počelo Crkve« (causale principium, br. 14) te se »zahvaljujući euharistiji, Crkva uvijek iznova rađa« (br. 6). To počelo njezina života, međutim, postaje i njezin modus vivendi, oblik življenja u svijetu. Iskustvo Boga i njegova samodarivanja u otajstvu euhari-stije nuka kršćane na euharistijski oblik i način življenja (eucharistica vitae christiane forma), na

5

55živo vrelo 2007PO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisSacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

A

preobrazbu života u duhovno bogoštovlje. Pavlo-vo inzistiranje na prikazivanju naših tijela Bogu, »kao žrtvu, živu, svetu i Bogu milu« (Rim 12,1), naglašava potrebu konkretnosti bogoštovlja »ko-je je sve samo ne odvojeno od tijela« (br. 70), tijela

haristijski oblik vlastite egzistencije« živeći to is-kustvo kao paradigmu za sve ostale dane u tjednu (br. 72). Ako je nedjelja, koja je počelo (principi-um) i oblik (forma) kršćanskoga življenja u vre-menu, u sebi »bogoprazna« (dies Dei expers), ka-kav može biti čovjekov život? (usp. br. 73).

Njegovanje euharistijske duhovnosti »ne sa-stoji se samo u sudjelovanju u misi i u pobožnosti prema Presvetom sakramentu, nego obuhvaća život u svim segmentima« (br. 77). Protiv sve sna-žnijeg protjerivanja vjere na rub života, potrebno je »euharistiju, kao izvor i vrhu nac života i posla-nja Crkve, pretočiti u duhovnost, u život po Du-hu«. Živeći u svijetu, koji je ‘njiva’ (Mt 13,38) na koju Bog svoju djecu polaže kao ‘dobro sjeme’, »kršćani su snagom krštenja i po tvrde pozvani te euharistijom ojačani živjeti korjenitu novost koju je Krist donio u svaku život nu situaciju« (br. 79).

Dar novosti koji euharistija u nama oživljava iziskuje od svih nas euharistijsku dosljednost (con-gruentia eucharistica), euharistijsku narav života očitovanu na svim sferama života, na privatnom i javnom, društvenom i političkom. Na euharistij-sku dosljednost papa poziva osobito one vjernike »koji, zbog svoga javnog ili političkog položaja, do-nose odluke vezane uz temeljne vrednote, kao što su poštovanje i zaštita ljudskoga života od začeća do prirodne smrti, obitelj utemeljena na braku iz-među muškarca i žene, sloboda odgoja djece i pro-micanje općega dobra u svim oblicima. Oko tih vre-dnota nema kompromisa.« (br. 83)

Razmišljajući nad tim riječima i ne vežući ih samo za ‘politički odgovorne’ vjernike, nego pri-mjenjujući ih na vlastiti život svakodnevice, čini se da smo nerijetko skloni kompromisnoj vjeri. Cjelovitost Kristova darivanja, ljubav u kojoj nas je »do kraja ljubio«, i trajnost njegova darivanja »samoga sebe« u otajstvu euharistije, od vjernika iziskuje bezpridržajnost opredjeljenja za njega i življenja u skladu s darom njegove ljubavi. Euha-ristija u kojoj nam daruje svega sebe, svoje tijelo i krv, sveta je obveza cjelovitosti življenja toga dara. Kršćanin je u svakom trenutku i na svakom mjes-tu pozvan vjerno i autentično, cjelovito, živjeti u skladu s primljenim sakramentom ljubavi, koji je okrjepa takvoj cjelovitosti vjere.

koje je najuži ambijent življenja na zemlji. Tije lo je hram trajnoga prinošenja hvalbene žrtve Gospo-dinu. Sam liturgijski prinos žrtve, nazvan svetim činjenjem (sacrum facere) kršćane nadahnjuje i osposobljuje za sveto življenje (sanctum vivere).

Tijesno združena sa životom vjernika, euhari-stija »danomice omogućuje postupnu preobrazbu čovjeka« u sve veću sličnost sa Sinom Božjim (br. 71), budeći u njima novi stil života. Tu svijest iz-razio je već sveti Ignacije Antiohijski govoreći o kršćanima kao o onima koji »žive u skladu s da-nom Gospodnjim« (iuxta dominicam viventes) pri čemu se izričaj »dan Gospodnji« ima shvatiti kao sinonim euharistijskoga otajstva. Tako i sama nedjelja, u čijem je središtu slavlje euharistije, po-staje dan u kojem kršćanin »iznova pronalazi eu-

Dar euharistije plod je Kristova predanja u ljubavi. (Carmela Comolli, 1950.)

6

NAŠAtemaPO

BUD

NIC

ASa

cram

entu

m C

arita

tisSa

cram

entu

m C

arita

tisPO

BUD

NIC

ASa

cram

entu

m C

arita

tisPO

BUD

NIC

A

Svećenici – sluge LjubaviRadi vjerodostojnoga i ljubavidostojnoga sla-vljenja sakramenta ljubavi u zajednici vjernika, potrebno je istaknuti potrebu da se svećenici tra-jno zalažu oko istinitosti svoje liturgijske službe. Svećenici su sluge sakramenta ljubavi u liturgijs-koj zajednici. Stoga vršenje njihove službe »ne smije nikada stavljati u prvi plan njih same ili nji-hova vlastita mišljenja, nego Isusa Krista. Svaki pokušaj postavljanja samih sebe u središte litur-gijskoga čina protivi se svećeničkom identitetu. Svećenik je nadasve sluga (plus quam umquam servus) te se mora trajno zalagati kako bi bio znak (signum) koji, koji poput podatnog oruđa (doci-le instrumentum) u Kristovim rukama, ponovno upućuje na Krista.« (br. 23) Pozivajući svećenike na vršenje liturgijske službe u poniznosti te na poslušnost i vjernost obredu, uz koji svećenik tre-ba prianjati srcem i umom, papa Benedikt nudi drukčiji pogled na svećeničku službu.

Nerijetko o svećenicima govorimo kao služi te-ljima koji su pozvani na svetost iz razloga što se »po njihovim rukama« vjernicima nudi živi Krist. Ne niječući utemeljenost takvoga govora, papa ot-kriva jednu drugu, olako zaboravljenu dimenziju svećeničkoga služenja u liturgiji: svećenik ima zadaću biti sluga Kristova silaska u zajednicu vjer-nika, pozvan je biti prikladno oruđe (docile instru-

mentum) u Kristovim rukama. Ta ‘nova’ duhov-nost budi u svećenicima svijest da su prije svega oni sami u rukama Kristovim, kao ‘poslušno’, ‘gipko’, Kristovu otajstvu prilagodljivo oruđe Kris-tova darivanja Crkvi.

Sklad Crkve i liturgijski (ob)red»Liturgijski čini nisu privatni čini; oni su sla vlje Crkve koja je ‘otajstvo jedinstva’ – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen (ordinatus).« (SC 26). Uređenost (ordinatio) Božjega naroda pretpostavlja uređenost liturgijskoga slavlja. Li-turgija je uvijek red (ordo) u kojem je na prvome rednome mjestu mysterium, otajstvo spase nja, slavljeno kroz obredne čine i molitvu Crkve. Ob-rednost pretpostavlja red, (ob)red. Pred nama je u slavlju uvijek neki »ordo«: red mise, red kršte-nja, red sprovoda… Latinska riječ ordo u svojem osnovnome značenju znači tijek, tijek što ga po svojoj prirodi ima rijeka. Njezin je tijek zavisan od snage i nepresušnosti izvora. Zatvorimo li izvor, gubi se tok rijeke, more se vraća u njezi no korito, mijenja joj smjer te voda više ne dono si život nego umiranje. Liturgijski ordo ima svoj izvor, Kristo-vo otajstvo spasenja. Odvojimo li liturgijski tijek (dinamiku slavlja) od toga izvora (fons), naša će slavlja biti samo manifestacija ži votnoga okružja kroz koju ta ‘rijeka’ protječe, ali neće u to okružje donositi novu svježinu, novu snagu života. Tako liturgija prestaje biti rijeka spasenja i postaje ‘na-plavina’ koja obuhvaća i nosi običaje, tradiciju, ka-tehezu, svakojake pastoralne potrebe, društvena određenja… Crkva će biti uistinu ordinata, vjer-na svome iskonskome tijeku (ordo) – u mjeri u kojoj bude živjela prven stvo otajstva. Euharistija je sakrament ljubavi, izvor i vrhunac (fons et cul-men) života i poslanja Crkve, vrelo iz kojeg se Crk-va uvijek iznova rađa i od kojega živi – protječući kroz svijet i uvirući u obećanu puninu ljubavi.

Autentični kršćanski život odiše euharistijom. Sveti Ignacije Antiohijski, u poslanici Smirnjani-ma, prenoseći im pozdrave kršćana iz Troade, pi-še: »Pozdravlja vas ljubav iz Troade.« Kršćanska se zajednica identificira sa življenom ljubavlju, ro-đenom i hranjenomm otajstvom Kristove ljubavi. Euharistija je vrelo ljubavi Crkve.

Crkva živi od euharistije: u njoj se, snagom Duha, uvijek iznova rađa i njome se hrani.

7

55živo vrelo 2007PO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisSacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

A

Smatram da postsinodskoj apostolskoj pobud-nici Sakrament ljubavi (Sacramentum cari-tatis; dalje u tekstu: SCa) nije dobro pristu-

piti kao popisu onoga što se u liturgiji mora činiti ili pak ne smije. To osobito vrijedi za drugi dio SCa (br. 34-69), jer se on tiče euharistije, otajstva koje slavimo, ali ponajprije pitanja kako. Zato je puno važnije čitati cjelovit dokument koji ostaje na tra-gu koncilske konstitucije o liturgiji i kasnijih pro-vedbenih dokumenata liturgijske obnove i u svakoj od konkretnih uputa otkrivati smisao. To je naka-na i ovoga kratkog priloga – čitati dokument i nje-gove izrijeke upozoravajući na one naglaske koji, možda zbog prevelike želje za konkretnošću, mo-gu biti previđeni.

Pojam koji nadahnjuje i pastoralno produblji-vanje svakako je autentično, vjerodostojno slavlje-nje otajstva vjere. No, što je to vjerodostojnost sla-vlja. Papa upozorava da vjera, odnosno intellectus fidei stoji u tijesnom odnosu s liturgijskim činom, s obrednim događajem i ostvarenjem. Prečesto se li-turgiku promatra u kontekstu tzv. praktičnih dis-ciplina, što i liturgiju u promišljanjima izvlači iz teološke rasprave. Ona jest poglavito djelo, činjenje (praxis), ali je izvorište našoj vjeri i euharistijskoj liturgiji isti događaj – vazmeno otajstvo. Zbog to-ga se u novije vrijeme sve više daje mjesta značenju obreda i na razini dogmatskoga promišljanja, a da ne govorim o tome da dogmatika bez tipičnih litur-gijskih izvora ne može progovoriti u svojoj punini.

Liturgijska ljepota i subjekt slavljaNe čudi stoga što se odmah na početku razma tranja slavljeničke ‘prakse’ nalazi tematika ljepote i to u svjetlu teološke i liturgijske vrijednosti. Nije riječ o ljepoti kao dodatku ili dekoraciji, nego o ljepoti ko-ja je sastavni, neizostavni dio, nešto što pripada li-turgiji. Liturgija jest sjaj istine – veritatis splendor. Liturgijska ljepota jest ljepota Kristova otajstva. Ta ljepota nije doseg umjetnika niti plod pojedinačne

Pobudnica Sacramentum caritatisOtajstvo – obred – ars celebrandi

Ivan Šaško

duhovnosti, nego način na koji nam Bog govori. Ta ljepota ne ovisi o ljudskim sposobnostima, nego o Božjoj milosti, a ljudske umjetničke sposobno sti osluškuju govor i sjaj te ljepote, te je manje bitno je li riječ o djelu ovoga ili onoga umjetnika. Važno je izlaženje nas iz nas (sebičnosti) prema našemu istinskom pozivu, a to je ljubav. Tako je u liturgiji uvijek posrijedi epifanija ljepote. Ona je Božje djelo koje vodi prema ljubavi. Liturgijska umjetnost je dio toga otajstva, a time i vrlo daleko od estetizma. Ona je način na koji nas zahvaća Božja ljubav u Kristu i vodi prema našemu istinskom pozivu: ljubavi.

Postavljajući temelje za one elemente koji sa-drže praktične upute, Pobudnica na jasan način naglašava tko je subjekt liturgije: Christus totus, a to znači Krist-Crkva u svome djelovanju, jer po-stajući kršćanima, postali smo ne samo Kristovi, nego kristijanizirani, ukristovljeni. Na taj se način ne dopušta previđanje da je euharistija poglavito Božje, a ne ljudsko djelo. Iz toga proizlazi da čovjek nije ‘vlasnik’ liturgije, da ona ne proizvire iz nje-govih sposobnosti, nego je otajstvo i dar. Otajstvu možemo biti otvoreni, u njega uvučeni, a za dar se može zahvaliti, diviti mu se, postati uzdarjem. Bi-lo kakva arbitrarnost koja bi podlegla trenutnim modnim trendovima, bez prepoznatosti od stra-ne liturgijskoga subjekta – ukristovljene Crkve – liturgiji je strana. Zato smatram iznimno važnim naglašavanje istinskoga subjekta slavlja, jer se on u pastoralnome djelovanju ne shvaća ozbiljno, što dovodi ili do nerazumijevanja ministerijalne službe ili mjesta vjernika laika, a to je izravno povezano i s liturgijskom aktualizacijom.

Temeljno je pravilo liturgijske aktualizacije da je liturgija ponajprije ‘Božje djelo na ljudima’, a tek onda naše djelo upućeno Bogu. Liturgija je danost, dar i postojala je prije negoli smo mi mogli na njoj sudjelovati. Djelatni subjekt u liturgiji je uskrsnuli Krist. Samo je on Veliki svećenik koji prinosi hva-lu i žrtvu Bogu i posvećuje ljude. To nije apstraktna

8

NAŠAtemaPO

BUD

NIC

ASa

cram

entu

m C

arita

tisSa

cram

entu

m C

arita

tisPO

BUD

NIC

ASa

cram

entu

m C

arita

tisPO

BUD

NIC

A

U poklonstvu pred Sakramentom ljubavi. (Svetište Divino Amore, Rim).

teološka istina: ona mora postati očitom u liturgij-skome slavlju. No, taj izrijek ne znači da zajednica koja slavi ne može kreativno pridonositi slavlju. Kad ta teološka istina ne bi bila u središtu liturgije, tada ona ne bi bila objava, epifanija Kristo vih otaj-stava po služenju Crkve, nastavljanje njegova Utje-lovljenja, Raspeća i Uskrsnuća; ne bi bila ‘utjelovlje-nje’ Božjega plana u povijesti i svijetu s pomoću svetih simbola. U takvim prilikama liturgija ne bi bila ni postala više od zajednice koja slavi samu se-be. Liturgija postoji, pred-egzistira i zajednica ula-zi u nju kao u nešto pred-postavljeno, božansko i duhovno. U tome smislu mi nismo stvaratelji, nego služitelji otajstava.

Ars celebrandiUlazeći podrobnije u ars celebrandi, dakle u umje-tnost (tu riječ valja uzeti sa svom ozbiljnošću!) sla-vljenja, Benedikt XVI. izdvaja tri velike teme: dje-latno sudjelovanje, poštovanje liturgijskih knjiga (normativnost i znakovnost), umjetnost u službi slavljenja. Kao neku vrstu premise pred nas stavlja

ulogu biskupa koji je promicatelj i čuvar cjeloku-pnoga liturgijskog života. Biskup je najizvrsniji li-turg u svojoj biskupiji i njemu je dana zadaća da bdije nad jedinstvom, razumijevanjem smisla obre-da i tekstova. Za naše liturgijske okolnosti kao po-sebnu temu za razmišljanje navodim Papin poticaj da se učini sve što je nužno, kako bi liturgija u ka-tedralama bila modelom za sva slavlja u dotičnoj bi-skupiji. Katedrale nisu crkve-majke samo po svojoj katedri, nego osobito po oltaru i sve što oltar sim-bolizira u smislu liturgijskih slavlja.

Na tim načelima nalaze se i naznake koje Pa-pa spominje glede bogatstva liturgijskih znakova (šutnja, odjeća, liturgijske geste itd.), umjetno sti u službi slavljenja, liturgijskomu pjevanju… Svi su ti elementi temeljni za razvoj mistagoške kate-heze koju Pobudnica predlaže kao put koji vjer-nike vodi k pounutarnjenju, k ‘usvajanju’ otajsta-va koja se slave, takao da dolazi do uzajamnosti božansko-ljudskoga, posvećivanja čovjeka i dava-nja hvale Bogu, kao nosivim dimenzijama liturgije. Čitavo izlaganje o ars celebrandi vođeno je željom

9

55živo vrelo 2007PO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisSacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

A

za oživljavanjem mistagogije. Liturgijske norme nisu na tragu rubricističke minucioznosti, nego u kontekstu naizgled nespojivoga: obredne norme – smisao, osjetljivost za sveto. Tako izvanska for-ma nije podvrgnuta pravilima izvanjskosti, nego izražajnosti nutarnjega smisla. Osobno mi se čini da je to najveća poteškoća koja dovodi do nerazu-mijevanja liturgijskoga pastorala – traženje smisla i življenje liturgijske dinamike iz teološko-liturgij-skoga smisla.

Sakramentalna mistagogijaU ovome presjeku – ne želeći se zaustaviti na tumačenju brojeva Pobudnice – izvlačim nosi ve elemente za čitanje. Tako je nosiv pojam za svu um-jetnost – sakramentalna mistagogija, organička, međusobno složena povezanost elemenata, upuće-nost na Božje otajstvo, a ne osobna sposobnost izražavanja, pojedinačna nadahnutost umjetnika. To su pretpostavke, ali ne i svrha.

Iz te perspektive liturgijska glazba i pjeva nje moraju biti dio liturgijskoga smisla, inače je sva njihova umjetnička vrijednost dovedena u pitanje. Glazbena forma ovisi o liturgijskome rodu i o formi slavljenja. Dok to glazbenici ne shvate imat ćemo samo pokušaje čudnih virtuoznosti koje se ne mo-gu zvati liturgijskima. Za liturgijski smisao nije ve-zan samo jedan stil glazbe (iako su neki ipak po-tpuno neprimjereni kršćanskoj liturgiji), ali je svaki stil obvezan liturgijskim obredom i otajstvom. Isto vrijedi i za liturgijsku arhitekturu. Njezina je svrha ovisna o liturgijskome slavlju. Narav crkvenih gra-đevina definirana je liturgijskim činom. To su po-stulati koji se ne mogu zanemariti, a da se pritom ujedno ne zanemari otajstvo. Drugim riječima, ne-poštivanje liturgijskoga smisla u konačnici je ne-poštivanje Krista.

Ustroj euharistijskoga slavljai razumijevanjeU drugome dijelu Pobudnice Papa tematizira ustroj euharistijskoga slavlja i ponovno se susrećemo s podudarnošću liturgijskoga čina i obreda. Samo primjerena obredna praksa izražava umjetnost slavljenja koja omogućuje aktivno, djelatno sudje-lovanje. U prijašnjim vremenima, neposredno na-kon Drugoga vatikanskog sabora gotovo da bi se

ta teza morala čitati u inverziji. Držim da pojmove: jednostavnija liturgija, razumljiva liturgija, bi-tno u liturgiji, aktivno sudjelovanje, nakon isku-stava zloporabe i prebrzih zaključaka koji su dove-li do mehanicističkoga osiromašivanja, danas treba drukčije vrjednovati, negoli je to bio slučaj nepo-sredno nakon Koncila.

Za pastoralne je djelatnike svakako od koristi pročitati one brojeve dokumenta koji se tiču poje-dinih ustrojbenih sastavnica euharistijskoga sla vlja (liturgija Riječi, homilija, pripremanje i predsta-vljanje darova, euharistijska molitva, pružanje mira, dijeljenje pričesti, otpust), ali ponovno u svjetlu unutarnjega jedinstva, nerazdvojivosti i me-đuupućenosti elemenata liturgijskoga čina.

Jedna od briga Koncila bila je i ostala ‘razumlji-vost’ liturgije. Svaki dio obnove ukorijenjen je u na-stojanje da zajednica razumije što čini. Krivnja ne-razumljivosti bila je ponajprije viđena u jeziku, ali se uvođenjem narodnoga jezika ubrzo vidjelo da je to pitanje puno složenije i da se tiče cjelokupnoga govora i sadržaja liturgije.

U liturgiji je njezino srce otajstveno. U liturgiju se može ući samo vjerom. Pa ipak, valja reći nešto više o razumijevanju. Suvremenim se rječnikom pojmom razumijevanje želi reći neposrednost i trenutačnost shvaćanja. No, to je više primjećivanje i dio kognitivnoga pristupa, negoli razumijevanje. Time smo blizi latinskoj riječi capio (dohvatiti, uze-ti), ali nešto dalje od cognoscere ili suvremenijih jezičnih izričaja, kao što su under-standing ili ver-stehen. Engleski čuva riječ substantia – ono što je ispod stajališta, ono što nosi i postaje temeljem sta-bilnosti. Na razini neposrednosti primjećivanja i registriranja dubine ljudske zbilje nemaju odjeka. Ljubav, smrt, radost, solidarnost, spoznaja Boga nisu dohvatljivi na prvoj razini uvida. Tako i litur-gija čuva biblijski pristup koji označuje prodiranje u zbilju i prijateljevanje s njom. Liturgijska je obno-va pogriješila svaki put kad se usredotočila na ver-balizaciju sadržajne kognitivne vrijednosti. Litur-gijsko slavlje nije predmet spoznaje, ono je vrelo spoznaje i razumijevanja; ona je događanje životne drame. Liturgija želi biti otvorena razumijevanju iz perspektive empatičnosti. Liturgiju mogu shva-titi samo oni koji vjeruju i vole; zbog toga ostaje nepristupačnom izvan okvira vjere.

10

NAŠAtemaPO

BUD

NIC

A

10

POBU

DN

ICA

Sacr

amen

tum

Car

itatis

Sacr

amen

tum

Car

itatis

Sacr

amen

tum

Car

itatis

Sacr

amen

tum

Car

itatis

Sacr

amen

tum

Car

itatis

Sacr

amen

tum

Car

itatis

Sacr

amen

tum

Car

itatis

Sacr

amen

tum

Car

itatis

POBU

DN

ICA

Sacr

amen

tum

Car

itatis

POBU

DN

ICA

Nerazumijevanje liturgije ne nalazi se samo u okviru liturgijskoga ustroja, nego u nama. Mi se trebamo pitati o svome odnosu prema Bogu, na-činu življenja. Je li liturgija u našemu životu cor-pus extraneum? Zbog toga se može reći: pokaži kako slaviš liturgiju, reći ću ti kakav si kršćanin i obratno. Možda je i sam pojam nerazumijevanje neprimjeren, jer bi umjesto njega valjalo rabiti riječ mistagogija: ulaženje i uvođenje u otajstvo. Isto-dobno, zaboravili smo hodati da bismo mogli ući; nedostaje nam kontemplacijskoga divljenja. Od re-nesanse nadalje rastače se sposobnost kontempla-tivnosti, gurnuta je u stranu, kako bi se otvorio put za analitičko promatranje.

Liturgijsko sudjelovanjePobudnica se na poseban način bavi sudjelo-vanjem u euharistiji. Aktivno sudjelovanje vjer-nika u liturgiji nedvojbeno je – bez obzira što za sobom povlači mnoštvo poteškoća i novih pita-nja – najveći dar Koncila. Postoji i tamna strana unutar provedbe. Aktivno sudjelovanje pod svaku cije nu, zajedničko pripremanje liturgije, briga oko toga da se približi, objasni liturgija vodi u čudan prostor koji bi se mogao zvati osvaja njem i posje-dovanjem liturgije. Sudjelovanje pod svaku cijenu može voditi u perfidan oblik manipula cije. Litur-gija se doživljava kao vlasništvo i unutar suvreme-ne kulture koja bi se mogla zvati Rechthaberei da-je se puno prostora za često prisutnu ‘kreativnost’. Ona je, bez duboke biblij sko-teološke prožetosti, postala poligonom za stanovitu desakralizaciju, trivijalnost i banalnost, pri čemu se cultus smjestio u puki društveni do gađaj. Drukčije rečeno, stvar-ni subjekt liturgije nije više Krist koji u Duhu pri-nosi žrtvu Ocu i posvećuje ljude u simboličkome činu. Stvarni je subjekt postala ljudska osoba ili slavljenička zajednica. Pretjerano naglašavanje stege, poslušnosti, vjernosti rubrikama rodilo je reakciju u proizvoljnosti, dokidanju osjećaja za otajstvenost, pri čemu liturgija prestaje biti dje-lo naroda i za narod s poštivanjem odnosa prema Bogu, a postaje puka ljudska djelatnost. Iz toga se stava razabire i razlog zbog čega SCa posvećuje to-liku pozornost nijansama, kategorijama sudjelo-vanja. Možda je baš tu vidljiv povijesni trenutak

u kojemu smo se našli zbog toga što je propušteno građenje mistagoške kateheze koja se našla kao pogovor temi o sudjelovanju.

Temeljni stav vjernika koji slavi liturgiju, bilo pojedinačno bilo zajednički, jest stav prihvaćanja, spremnosti na slušanje, prinošenje samoga sebe. To je stav vjere te se u tome kontekstu i poslušnosti –– koja se ne poistovjećuje s besmislenim robova-njem rubrikama – smisao pronalazi ulaženjem u nešto što nas nadilazi. Homo liturgicus nije ogra-ničen na samoizražavanje ili samoostvarivanje. Radi se o stavu usmjerenosti prema Bogu, o spre-mnosti na slušanje, na divljenje, na klanjanje i da-vanje hvale. Stav je to osluškivanja i promatranja, kontemplacije; stav koji je stran pojmu homo fa-ber. Ne treba čuditi što u razdoblju poput našega, sa zahvatima u svakodnevnu zbilju i podvrgava nje te zbilje jednomu znanstvenomu gledištu, ta zbilja teško postaje liturgijski mišljena i življena. Aktivno sudjelovanje valja smjestiti u kontemplativnost i povlačiti sa sobom njezine osobitosti.

Zadnji dio drugoga dijela Pobudnice tiče se klanjanja i euharistijske pobožnosti. Prije samo pe-desetak godina to bi vjerojatno bila središnja, prva ili glavna tema. Ona i dalje ostaje važna, ali čitajući dokument o euharistiji s ključem koji sam ponu-dio postaje vidljivo da taj nutarnji međuodnos sla-vljenja i klanjanja težište danas stavlja na slavlje-nje. Pritom ne zanemaruje klanjanje i euharistijsku pobožnost. Baš suprotno tomu: daje im se posebna vrijednost, ali se u govoru o mjestu svetohraništa u liturgijskome prostoru nazire stupnjevanje koje je vodilja i za naš odnos prema euharistiji: prepozna-tljivost Kristove prisutnosti, smještanje u kapeli-cu s Presvetim; svetohranište kao mjesto čuvanja i radi klanjanja, a zatim i uočavanje uvjetovano-sti iz prošlosti koje vode prema kompromisnim rješenjima te, za otvorena pitanja, velika važnost dana mjesnome biskupu.

Pobudnica SCa ne govori o euharistiji na način informacija koje bismo trebali ponovno ili dodatno učiti, nego ističe pristup kojim se govor euharistij-skoga otajstva u današnjemu vremenu Crkve otkri-va kao nova euharistijska metoda koja nas upozo-rava da smo možda naučene informacije postavili na pogrješna težišta.

11

55živo vrelo 2007PO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisSacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

A

Otajstvo ljubavi i autentičnost slavljenjaPraktične smjernice za liturgijsku praksu

Pobudnica Sacramentum caritatis u središte razmišljanja Crkve o otajstvu euharistije stavlja njegovu slavljeni čku dimenziju. Euharistijsko je slavlje mjesto razumijevanja

i prosvjetljenja euharistijske vjere i ujedno mjesto okrjepe za euharistijsku formu življenja. Nastojanje oko autentičnosti slavlja i njegove unutarnje ljepote uve like nadilazi želju za obrednom »ispravnošću«, otvarajući u slavljeničkoj zajednici iskustvo Kristove ljubavi i pružajući svim vjernicima snagu svjedočenja primljene ljubavi. Potrebni smo, stoga, trajno nastojati oko slavlja koje će biti odraz Božjega govora ljubavi i njegova otajstvenoga djela ljubavi, težeći za autentičnošću slavlja kao i za djelatnim sudjelovanjem u njemu – s punim razumijevanjem i vjerom u sveti Događaj ljubavi. Iz pobudnice Sacramentum caritatis izdvajamo odlomke koji mogu biti preusmjerenje naše uvriježe-ne prakse, s ciljem buđenja novoga impulsa i žara u slavljenju i življenju otajstva ljubavi.

Unutarnje jedinstvo liturgijskoga činaPrije svega potrebno je promisliti o unutar njem jedinstvu obreda svete mise. Potrebno je izbje-gavati da se, bilo u katehezi bilo u načinu sla vlja, dade povoda viziji koja ova dva dijela obreda [li-turgiju Riječi i euharistijsku liturgiju] stavlja je-dan do drugoga. Liturgija riječi i euharistij ska liturgija – osim uvodnih i zaključnih obreda – tvore jedan bogoštovni čin. Doista, postoji unu-tarnja veza između Božje riječi i euharistije. Slušajući Božju riječ, rađa se i osna žuje vjera (usp. Rim 10,17); u euharistiji nam se utjelovlje-na Riječ daje kao duhovna hrana. (br. 44)

Prinos darovaSinodalni su oci svrnuli posobnu pozornost i na prinos darova. Nije riječ tek o nekoj vrsti »inter-vala« između liturgije riječi i euharistijske litur-gije. Činiti tako, značilo bi, među ostalim, oslabi ti smisao jedinstvenog obreda koji tvore dva me đu-sobno povezana dijela. Zapravo, u toj se poniznoj i jednostavnoj gesti očituje vrlo veliko zna čenje: u kruhu i vinu koje donosimo na oltar Krist Ot-kupitelj uzdiže svekoliko stvorenje kako bi ga preobrazio i stavio pred Oca. U toj perspektivi na

oltar donosimo i svu patnju i bol svijeta, znajući da je sve dragocjeno u očima Božjim. Kako bi ova gesta živjela u svojem autentičnom zna čenju, nije ju potrebno pretjerano naglašavati neumjesnim kompliciranjem. (br. 47)

Obred miraEuharistija je po svojoj naravi sakrament mira. Ta dimenzija otajstva euharistije u euharistijsko-me slavlju nalazi osobit izričaj u obredu pružanja mira. (…) Tijekom biskupske sinode razmišljalo se o uputnosti da se ta gesta, koja može popri-miti pretjerane oblike, stvarajući tako neposre-dno prije pričesti određenu pomutnju, reduci-ra. Dobro je imati na umu da umjerenost, koja je nužna da se sačuva ozračje slavlja, nipošto ne umanjuje vrijednost ove geste. Ta se umjerenost konkretno očituje ako se, primjerice, pružanje mi ra ograniči samo na one koji se nalaze nepo-sredno do nas. (br. 49)

Svjestan drevnih i časnih običaja, kao i želja ko-je su izrazili sinodalni oci, zatražio sam od kom-petentnih dikasterija ozbiljna razmatra nja mo guć-nosti da se obred pružanja mira premjesti u neki drugi dio mise, primjerice prije donošenja darova

12

NAŠAtemaPO

BUD

NIC

ASa

cram

entu

m C

arita

tisSa

cram

entu

m C

arita

tisPO

BUD

NIC

ASa

cram

entu

m C

arita

tisPO

BUD

NIC

A

na oltar. Takav bi izbor, uostalom, bio znakovit pod-sjetnik na Gospo dinovu opomenu o potrebi pomi-renja prije prinošenja darova Bogu (usp. Mt 5,23). (bilj. 150)

OtpustNapokon, želio bih se zaustaviti na onome što su si-nodalni oci rekli o otpustu na kraju euhari stijskog slavlja. Nakon blagoslova đakon ili sveće nik otpušta puk riječima: Ite, missa est. Taj nam pozdrav omo-gućuje da razaberemo vezu između mise koju smo netom proslavili i kršćanskoga poslanja u svijetu. U starini je pojam missa označavao jednostavno »ot-pust«. Pa ipak, on je u kršćanskoj uporabi postupno poprimao sve dublje značenje. Izraz »otpust« zapra-vo označava poslanje. Taj pozdrav na sažet način izražava misij sku narav Crkve. (…) U toj perspektivi bilo bi korisno raspolagati prikla dno odobrenim tekstovima za molitvu nad narodom i završni blago-slov, koji ovu vezu jasno potvrđuju. (br. 51)

Sudjelovanje putem sredstava priopćavanjaZbog strahovitog razvoja sredstava priopća va nja, pojam »sudjelovanje« posljednjih je deset ljeća po primio daleko šire značenje od onoga koje je imao nekoć. (…) Misa koju prenosi tele vizija neiz-bježno na svojevrstan način postaje uzorom. Stoga je po trebno posvetiti osobitu pozornost kako bi sla-vlje, uz odvija nje na dostoj nom mjestu i uz dobru pripremu, poštivalo liturgijske norme.

Na posljetku, s obzirom na vrijednost sudjelo-vanja na misi koju pratimo putem sredstava pri-općivanja, onaj tko prati takve prijenose mora znati da, u normalnim uvjetima, ne izvršava crkvenu za-povijed. Naime, slika može predstavljati stvarnost, ali je ne reproducira u sebi. Iako je pohvalno da sta-riji i bolesni sudjeluju u nedjeljnoj misi putem radij-skoga ili televizij skoga prijenosa, to se ne može reći i za onoga koji bi se, putem takvih prijenosa, htio osloboditi obveze odlaska u crkvu i sudjelova nja u euharistiji koju slavi živa Crkva. (br. 57)

Velike koncelebracijeNa Sinodi se potanko razmatralo o kakvoći sudjelo-vanja u velikim slavljima koja se odvijaju u poseb-nim okolnostima kad su, osim velikog broja vjer-

nika, prisutni i mnogi svećenici suslavitelji. (…)U tim okolnostima mogu iskrsnuti teškoće s obzi-rom na vidljivi izraz jedinstva prezbiterija, osobito tijekom euharistijske molitve te tijekom dijeljenja svete pričesti. Potrebno je biti pozoran da te velike koncelebracije ne izazovu raspršenost. (…) U sva-kom slučaju, treba imati u vidu da je riječ o kon-celebracijama koje predstavljaju iznimku i koje su ograničene na izvanredne prilike. (br. 61)

Euharistijska slavlja u malim skupinamaPrilično različitu situaciju nalazimo u onim pasto-ralnim okolnostima u kojima se, upravo zbog svje-snijeg djelatnijeg i plodnosnijeg sudjelova nja, pro miču slavlja u malim skupinama. Premda pri-znajemo formativnu vrijednost takvih opredje lje-nja, nužno je pojasniti kako ta slavlja trebaju biti usklađena s cjelinom pastoralnih djelatno sti u bi-skupiji. Doista, ta bi iskustva izgubila svoj pedagoški značaj ako bi se vidjelo da su paralelna sa životom mjesne Crkve, ili u suprotnosti s njom. Sinoda je u tu svrhu izdvojila nekoliko kriterija kojih se tre-ba pridržavati: male skupine moraju biti u službi jedinstva zajednice, a ne poticati podijeljenost – što se treba potvrditi u konkretnoj praksi; te skupi-ne trebaju promicati plodonosno sudjelovanje cije-le zajednice te sačuvati, koliko je moguće, jedinstvo liturigjskog života pojedinih obitelji. (br. 63)

Mistagoška katehezaVelika liturgijska tradicija Crkve nas uči da je za plo-donosno sudjelovanje nužno zauzimanje kako bismo osobno odgovorili na otajstvo koje slavimo prikaziva-njem vlastitoga života Bogu, u jedinstvu s Kristovom žrtvom za spasenje cijeloga svijeta. Zbog toga je Sino-da preporučila da vjernici nastoje oko sugla sja unu-tarnje raspolo živosti s riječima i gestama. Ako to izo-stane, pri jeti opasnost da naša slavlja, ma koliko bila živa, završe u ritualizmu. Stoga je potrebno promi-cati odgoj za euharistijsku vjeru koja će osposobiti vjernike da osobno žive ono što slave. Svjesni bi tne važnosti ovoga osobnog i svjesnog sudjelova nja (par-ticipatio), koja prikladna formativna sredstva upo-trijebiti? Sinodalni su oci s tim u vezi jednodušno uputili na mistagošku katehezu, koja će vjernike po-stupno uvoditi u sve dublje razumijevanje otajstva

13

55živo vrelo 2007PO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisSacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

ASacram

entum C

aritatisPO

BUD

NIC

A

LITURGIJSKIkalendar

SVIBANJ 20. N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 21. P Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes i drugovi; Dj 19,1-8; Ps 68; Iv 16,29-33 22. U Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie Dj 20,17-27; Ps 68; Iv 17,1-11a 23. S Svagdan: Dj 20,28-38; Ps 68; Iv 17,11b-19 24. Č Svagdan: Dj 22,30;23,6-11; Ps 156; Iv 17,20-26 25. P Svagdan: ili: sv. Beda Časni; sv. Grgur VII. Dj 25,13-21; Ps 102; Iv 21,15-19 26. S Sv. Filip Neri, prezbiter, spomendan Dj 28,16-20.30-31; Ps 10; Iv 21,20-25 27. N PEDESETNICA, DUHOVI, svetkovina 28. P BL. DJ. MARIJA MAJKA CRKVE, blagdan Post 3,9-15.20; Pr. ps: Jdt 13,18b-19; Iv 19,25-27 29. U Svagdan: Sir 35,1-12; Ps 50; Mk 10,28-31 30. S Svagdan: Sir 36,1.4a-5.10-17; Ps 78; Mk 10,32-45 31. Č POHOD BLAŽENE DJEVICE MARIJE, blagdan Sef 3,14-18a; Pripj. ps: Iz 12,2-3.4b-6; Lk 1,39-56LIPANJ 1. P Sv. Justin, mučenik, spomendan Sir 44,1.9-14; Ps 149; Mk 11,11-25 2. S Liturgija kvatri Prigodna čitanja, str. 119-130; Mt 25,14-30 3. N PRESVETO TROJSTVO, svetkovina 4. P Svagdan: Tob 1,1a-2;2,1-9; Ps 112; Mk 12,1-12 5. U Sv. Bonifacije, biskup i mučenik, spomendan Tob 2,10-23; Ps 112; Mk 12,13-17 6. S Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskup Tob 3,1-11.24-25; Ps 25; Mk 12,18-27 7. Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA, svetkovina 8. P Svagdan: Tob 11,5-17; Ps 146; Mk 12,35-37 9. S Svagdan; ili: Sv. Efrem, đakon: Tob 12,1.5-15.20; Pripj. ps.: Tob 13,2.6-8; Mk 12,38-44 10. N DESETA NEDJELJA KROZ GODINU 11. P Sv. Barnaba, apostol, spomendan Dj 11,21b-26;13,1-3; Ps 98,1-6; Mt 10,7-13 12. U Svagdan: 2Kor 1,18-24; Ps 119; Mt 5,13-16 13. S Sv. Antun Padovanski, spomendan 2Kor 3,4-11; Ps 99,5-9; Mt 5,17-19 14. Č Svagdan: 2Kor 3,15–4,1.3-6; Ps 85; Mt 5,20-26 15. P PRESVETO SRCE ISUSOVO, svetkovina Ez 34,11-16; Ps 23; Rim 5,5-11; Lk 15,3-7 16. S Bezgrješno srce bl. Dj. Marije, spomendan; Iz 61,9-11; Pripj. ps.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 2,41-52

koje se slavi. Osobito se zbog veze između ars cele-brandi i actuosa participatio mora istaknuti kako je »najbolja katehza o euharistiji sáma euharistija do-stojno proslavljena«. (br. 64)

Živjeti blagdansku zapovijedSinodalni su oci, svjesni novoga životnog počela koje euharistija stavlja u čovjeka, sve vjernike pod-sjetili na važnost nedjeljne zapovijedi kao izvora autentične slobode, kako bi sve druge dane mogli živjeti u skladu s onim što su proslavili u dan Gospo-dnji. Život vjere je u opasnosti ako nestane želje za sudjelovanjem u euharistijskom slavlju, u kojem se spominjemo vazmene pobjede. Sudjelovanje na nedjeljnom liturgijskom sastanku, u zajedništvu sa svom braćom i sestrama s kojima u Kristu obliku-jemo jedno tijelo, zahtjev je naše kršćanske savjesti. U isti mah to sudjelovanje u nedjeljnoj liturgiji obli-kuje našu savjest. (…)

Zbog toga se taj dan očituje kao praiskonska svetkovina, kada svaki vjernik, u okruženju u kojem živi, može biti navjestiteljem i čuvarom smisla vre-mena. Doista, iz tog dana izbija kršćanski smisao egzistencije te nov način življenja vremena, odnosâ, rada, života i smrti. (br. 73)

Euharistija i poslanjeU homiliji koju sam izgovorio tijekom euharistij-skoga slavlja u prigodi preuzimanja Petrove kate-dre, rekao sam: »Nema ničega ljepšeg od susreta s Kristom. Nema ničega ljepšeg ne go njega upozna-ti i drugima priopćiti svoje prija teljstvo s njim.« Ta tvrdnja postaje još sna žnijom ako pomislimo na otajstvo euharistije. Doista, ljubav koju slavimo u sakramentu, ne možemo zadržati za sebe. Ona po svojoj naravi zahtijeva da je priopćimo svima. Svijet je potrebit Božje ljubavi, susreta s Isusom Kristom i vjere u njega. Stoga euharistija nije samo izvor i vrhunac života Crkve nego i njezina posla-nja: »Autentično euharistijska Crkva jest misijska Crkva.« I mi moramo osvjedočeno reći svojoj braći: »Što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama« (1Iv 1,3).

(Odabrao: A. Crnčević. Tekstovi preuzeti iz BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis. Sakrament ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 146, Zagreb 2007.)

14

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeDj 7, 55-60

Vidim Sina Čovječjega zdesna Bogu.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Stjepan, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božjui Isusa gdje stoji zdesna Bogu pa reče: »Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.« Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: »Gospodine Isuse, primi duh moj!« Onda se baci na koljenai povika iza glasa: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Kada to reče, usnu.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 97, 1.2b.6-7c.9

Otpjev: Gospodin kraljuje, Svevišnji – – nad svom zemljom.Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja,nek se vesele otoci mnogi;pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.

Nebesa navješćuju pravednost njegovu,svi narodi gledaju mu slavu.Poklonite mu se, svi bozi!

Jer ti si, Gospodine, Svevišnji –– nad svom zemljom,visoko, visoko nad bozima svima.

Drugo čitanjeOtk 22,12-14.16-17.20

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, čuh glas koji mi govoraše:»Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu! Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života

Ulazna pjesmaPs 27,7-9

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.

Zborna molitva

Gospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog rodasada s tobom u slavi.Usliši nam molitvu:daj da iskusimo njegovu prisutnost s namado svršetka svijeta, kako je obećao.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Primi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službii mi prijeđemo u nebesku slavu, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 17,22

Molim te, Oče, da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

Popričesna molitva

Usliši nas, Bože, naš Spasitelju, i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelo u Kristu, našoj Glavi.,koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Prijedlozi za pjevanje

Ulaz: 553 Uskrsnu Isus doistaPripjevni ps.: Gospodin kraljuje (gl. prilog, str. 39)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 158 Vječna je ljubavZavršetak: 561 Kraljice neba (ili 562)

Sedma vazmena nedjelja 20. svibnja 2007.

SED

MA

VAZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

SED

MA

VAZ

MEN

A nedj

elja

SED

MA

VAZ

MEN

A

15

555živo vrelo 2007

Molitva vjernikaUjedinjeni snagom Kristova Duha, molitvom se obratimo Ocu nebeskom da nas očuva u svojoj ljubavi i u zajedništvu s braćom u vjeri.1. Gospodine, ti si Crkvu, zajednicu vjernika,

sazdao na Kristovoj ljubavi; daj joj da trajno raste u ljubavi prema tebi i ljubav dijeli svakom čovjeku, molimo te.

2. Gospodine, pomozi svim kršćanima da budu jedno s tobom i da u tom zajedništvu grade novi svijet, molimo te.

3. Gospodine, svojom ljubavlju ozdravi sve ljude kojima smo uskratili dužnu ljubav;neka tvoj Duh nadahnjuje i ravna svako naše zajedništvo, molimo te.

4. Gospodine, osnaži nam vjeru i pouzdanje u tebe da svi koji te traže mogu u nama prepoznati tvoju blizinu, molimo te.

5. Gospodine, našoj pokojnoj braći i sestrama daruj mjesto koje si im u vječnosti pripravio, molimo te.

Oče nebeski, tvojoj dobroti izručujemo svoje prošnje: milostivo ih usliši i pomozi nam da te slavimo svojim životom. Po Kristu.

i na vrata će smjeti u grad!« »Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama.Ja sam korijen i izdanak Davidov,sjajna zvijezda Danica.«I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!«I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!«Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava! Svjedokza sve ovo govori: »Da, dolazim ubrzo!«Amen! Dođi, Gospodine Isuse!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljeIv 14,18

Neću vas ostaviti kao siročad,govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

EvanđeljeIv 17,20-26

Neka budu savršeno jedno!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus podiže oči k nebui pomoli se:»Oče sveti, ne molim samo za ove negoi za one koji će na njihovu riječ vjerovatiu mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslaoI slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslaoi ljubio njih kao što si mene ljubio.Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom:da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao,ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«Riječ Gospodnja.

SEDM

A VAZM

ENAnedjeljanedjelja

SEDM

A VAZM

ENAnedjelja

SEDM

A VAZM

ENA

»Molim te, Oče, da svi budu jedno, kao što si ti, Oče u meni i ja u tebi.« (Sineo Gemigniani, 1966.)

16

OTAJSTVO i zbiljaSE

DM

A VA

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaSE

DM

A VA

ZM

ENA ne

djel

jaSE

DM

A VA

ZM

ENA

Proslavom Isusova Uzašaća osjetili smo pu-ninu zbilje koju zovemo odlaskom. Čini se da nerado čujemo riječi: rastanak i odla-

zak. Poput apostola i mi smo u iščekivanju u ovo-me obrednom međuprostoru do Pedesetnice. Apostoli su znali da je njihovo čekanje poput smi-raja pred buru, poput odaha prije posla, poput in-termezza prije misijskoga rada na evanđeoskoj klavijaturi.

‘Ivanov’ IsusUspoređujemo li lik Isusa u raznim evanđeljima, vidimo da Marko, Matej i Luka Isusa opisuju kao učitelja koji često govori i tumači u prispo-dobama, a time nam je otvoren bliži i neposred-niji (sadržajno nimalo jednostavniji), slikovni je-zik. Ivanovo evanđelje zahtijeva pozornije čitanje i slušanje. Upravo pri završetku Ivanova evanđelja postaje jasnijom nakana pisca toga spisa i njegovo

drukčije zanimanje i naglasci od ostale troji ce evanđelista. Te posebnosti započinju pranjem nogu, čime jasno daje do znanja što je jezgra svećeničkoga (a svi su vjernici dionici Kristova svećeništva!) služenja koje trebamo vršiti jedni prema drugima. Zatim slijedi nova zapovijed –– zapovijed ljubavi, a nakon nje Isus učenicima go-vori o mnoštvu stanova kod Oca, kamo on odlazi prije njih. Na Tomino pitanje o putu i nepoznatu odredištu Isus uzvraća predivnom rečenicom: »Ja sam put, istina i život.« On učenike tješi riječima ljubavi, govori u slikama trsa i loze te obećaje dola-zak Duha-Branitelja i Tješitelja, prije negoli govori o boli i rastanku, kao i o radosti ponovnoga susre-ta. Posljednji crescendo je njegova molitva Ocu, čiji završni dio čitamo u evanđelju ove nedjelje.

»Da svi budu jedno«Isus u današnjemu Evanđelju govori upravo o poslanju koje apostoli trebaju izvršiti. Evanđelje po Ivanu ponavljano govori o misiji koja je povje-rena Isusu: dvadeset i jedan put Isus spominje da ga je Otac poslao na svijet. U tome poslanju izdva-jam neke rečenice. Prije svega onu dobro pozna-tu: da svi budu jedno. Lako se može dobiti dojam da ta molitva zahvaća neku vrstu Isusova govora o kasnijim podijeljenostima u Crkvi. Ako je tomu tako, tada se lako može reći kako je tekst jasan: molitva i poticaj da protestanti, katolici, pravosla-vni i svi kršćani budu jedno.

No, dobro se pitati nije li Isus u prvome redu molio za nešto drugo, premda će i to crkveno je-dinstvo biti rezultat njegove molitve. Molio je po-najprije za drukčije jedinstvo: za jedinstvo svojih apostola i onih koji će ih slušati. Svesti ovaj tekst na ekumenizam može biti pokušaj bijega, napast da se zaboravi naše istinsko poslanja u svijetu, ako ne zbog ničega drugog, a onda zbog toga da i ekume-nizam postane nešto naše, nešto što nas se iznutra tiče. Jer izgleda nam kao da su i za njega odgovor-ni oni koji vode crkvene zajednice, a to su drugi – ne, dakle, mi. Isusove riječi se odnose na sve nas, te je stoga zajedništvo Crkava ponajprije plod našega življenja kršćanstva, a ne nekoga dogovora.

Očitovano ime – radi jedinstva prepoznatosti u ljubavi

Molitva za »jedinstvo« onih koji naviještajui onih koji slušaju RIječ. (Joseph Vodlan, 1996.)

17

555živo vrelo 2007

Da budemo jednoGospodine Isuse Kriste,ti si u trenutcima prije svoje muke,riječima iste molitveOcu nebeskom povjerio one koji će naviještati tvoju riječi one koji će na njihovu riječvjerovati u tebe.Moliš za njihovo jedinstvo,jedinstvo združeno snagom tvoje riječi.

Molimo te danas, zajedno,mi navjestitelji i mi slušatelji Riječi,da riječ tvoja ostane u nama,da razbistri naša nerazumijevanjai razbije naša opiranja življenju riječi.Snagom riječi i snagom dara euharistije,ti budi u nama da zajedno budemo jedno s tobom. Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

SEDM

A VAZM

ENAnedjeljanedjelja

SEDM

A VAZM

ENAnedjelja

SEDM

A VAZM

ENA

Svijet s premalo uskrsnućaKada Isus kaže svijet, u prvi mah ta riječ zvuči negativno, ali je sigurno da Isus nema ništa pro-tiv svijeta, jer upravo svijet treba na Kristovim učenicima vidjeti kako se Bog odnosi prema lju-dima, a i on je došao ne osuditi, nego spasiti svijet. Može li netko tko nije vjernik u Crkvi vidjeti da je Bog sama ljubav? Čini mi se da u našim domo-vima i uredima ima previše istaknutih križeva, a premalo slika uskrsnuća.

Čitavo Ivanovo evanđelje smjera prema tre-nutku Isusove proslave u smrti i uskrsnuću, pre-ma ‘njegovu času’. On govori o času kada će se moći vidjeti jesu li njegove riječi istinite i o času u kojemu je obuhvaćen čitav život i smisao. Isus se ne boji, već govori o proslavi. Ono što ljudi-ma izgleda kao završetak snova, kao poraz, to je zapravo pobjeda nad smrću i zlom. Isusova smrt znači život za njegove. Nakon što je ispunio svo-je poslanje, položivši život za nas, značenje je upućeno nama: nas ne čeka vječna smrt, nego vječni život. Apostoli su čuli Isusove riječi i is-kusili njegovo uzašašće k Ocu te nastavljaju na-viještati Boga života. No, ljudsko iskustvo izgle-da drukčije.

I dalje postoji trpljenje i umiranje. To može ujedno biti i pitanje koje se upućuje nama kršćanima: Što se promijenilo u dvije tisuće go-dina kršćanstva? S istim su se pitanjem morali suočiti i apostoli, o čemu pišu u svojim poslanica-ma, ali ujedno kažu da naše trpljenje nije kazna, već iskušenje vjere koja treba biti postojana i u nevolji. Možda će to nekima zvučati cinično pred mnoštvom nedužnih trpljenja, ali Isus nije došao reći da je život bezbrižan, već da ima smisla, pa čak i trpljenje; štoviše, da postoji život nakon smr-ti. Poruka apostola jest da biti kršćanin nije ništa što bi se zemaljskim mjerilima moglo zvati udob-nim. Onaj pak tko je zahvaćen otajstvom vjere, tko je susreo Krista, tim mjerilom uopće ne mjeri.

Očitovanje ImenaNa kraju Isus čitavo svoje poslanje sažima u mo-litvene riječi: Njima sam očitovao tvoje ime…, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima. Ime koje označuje i osobu i poruku i zajedničko življenje, ime koje izaziva potrebu

zajedništva s Bogom. Potaknuti tim završetkom pozvani smo obratiti se Ocu. Jer dovoljno nam je njegovo ime kako bismo podigli glavu kada nam je teško, ponovno zakoračili u ono što nazivamo životnom rijekom, kada mislimo da smo zabora-vili plivati. Kao kršćani s radosnom poniznošću izgovaramo riječ Oče; i više negoli riječ, to je ime glazba. Kada ga začujemo, kada ga proslavljamo, daj, Oče, da osjetimo da smo pripadnici neba. Oče, ne dopusti da to ime izgovaramo, kako bismo iz-ricali žalopojke i jadikovke kako bismo hodali po-kornički rastuženi ili bezvoljni. Daj da naučimo da se to ime objavljuje kao svibanjski dah boja i mirisa koje nas znaju odnijeti u one prostore koje nam svakodnevica grabežljivo otima. Neka to bu-de barem utor, prorez kroz koji je moguće vidje-ti ne neku sjajnu palaču, već kuću koja posjedu-je stol i prijateljska obiteljska lica. Ti si Otac koji se ne umara čekati da djeca narastu i da ponovno postanu malena – u duhu – i da se odluče kroz život naučiti i upoznati najpotrebniju riječ, makar i prošaptati ime Otac.

Ivan Šaško

18

OTAJSTVO i zbilja

Prijedlozi za pjevanjeUlaz: 525.5 Ljubav je Božja razlivena ili: 526 Duh Gospodnji ili: 552 O dođi, Stvorče Pripjevni ps.: 537 Pošalji Duha svojegaPosljednica: 540 Dođi Duše presveti (ili 541)Prinosna: 234 Kad navrši sePričesna: 542 Svi se napunišeZavršetak: 565 Milost Duha Svetog

Prvo čitanjeDj 2,1-11

Čitanje Djela apostolskihKad je došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvoi smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigijei Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbe-nici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 104,1ab.24ac.29b-31.34

Otpjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibajui opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastajui tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi 27. svibnja 2007.

Ulazna pjesmaRim 5,5; 10,11

Ljubav je Božja razlivena u srcima našimpo Duhu Svetom koji prebiva u nama, aleluja.

Zborna molitva

Bože, ti otajstvom današnje svetkovineposvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Ispuni, Gospodine, obećanje svoga Sina: nek nas Duh Sveti uvede u otajstvo ove žrtvei otvori nam svu istinu,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaDj 2,4.11

Svi se napuniše Duha Svetoga, razglašavajući veličanstvena djela Božja, aleluja.

Popričesna molitva

Bože, ti svojoj Crkvi dijeliš dare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja, po Kristu, Gospodinu našemu.

NED

JELJ

A Pede

setn

icePe

dese

tnice

1919

Molitva vjernikaU snazi Duha Svetoga, kojim smo rođeni za novi život, molitvom se obratimo nebeskome Ocu, izvoru istinske novosti. Molimo zajedno: Obnovi, Gospodine, lice zemlje.1. Za Crkvu Kristovu: njezin hod kroz ovaj svijet

rasvjetljuj svjetlom svoga Duha da može ustrajno naviještati evanđelje spasenja i ljubiti svakoga čovjeka, molimo te.

2. Za sve koji u Krista vjeruju: snagom Duha Sve-toga, Branitelja, učvrsti njihovu vjeru i daj im smjelost svjedočenja evanđelja, molimo te.

3. Za braću i sestre koji pristupiše svetom sakramentu potvrde: da ih dar Duha Svetoga tješnje združi s tobom i nadahne za svjedočanski život vjere, molimo te.

4. Za ovu zajednicu, u molitvi sabranu: obnovi nas svojom milošću da bismo bili dostojan hramom tvoga Duha, molimo te.

5. Za pokojnu našu braću i sestre: daj da se vječno raduju pred tvojim licem, molimo te.

Svemogući Bože, po silasku Duha Svetoga ti si htio biti trajno nazočan u svojim vjernicima. Obnovi danas u nama dar Duha koji si nam dao i pomozi nam trajno rasti u toj novosti života. Po Kristu.

Drugo čitanjeRim 8,8-17

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robo-vanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« Sâm Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici,baštinici Božji, a subaštinici Kristovi,kada doista s njime zajedno trpimo,da se zajedno s njime i proslavimo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja

Dođi Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika;i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

EvanđeljeIv 14,15-16.23b-26

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«Riječ Gospodnja.

NED

JELJAPedesetnicePedesetnice

555živo vrelo 2007

U onaj dan svi bijahu zajedno, i Duh ispuni svu kuću.(vitraj: Offenheim, Njemčaka)

20

OTAJSTVO i zbiljaN

EDJE

LJA Pe

dese

tnice

Pede

setn

ice

Slaveći svoje predstavljanje svijetu, Crkva odabire evanđeoski ulomak koji se najče-šće čita u liturgiji, onaj o pojavi uskrsloga

Učitelja među uplašenim učenicima. Osim što im tom prigodom daje svoga više puta najavljenog Duha, već njegov dolazak, koji evanđelist ne opi-suje kako se zbio nego ga konstatira kao činjeni-cu, snažno povezuje Isusa s Duhom Svetim koji nije podložan nikakvim ograničenjima već »puše gdje hoće«. Znakovito je i smještanje opisa ovoga događaja unutar poglavlja u koje mu se Uskrsnu-li više puta očituje učenicima učvršćujući njihovo jedinstvo, a oni nakon toga postaju vjesnici nje-gova uskrsnuća. To su također dva obilježja Duha Svetoga: učvršćuje jedinstvo i potiče na poslanje.

JedinstvoOpis događaja u Jeruzalemu neodoljivo podsjeća na zgodu s kulom u Babilonu, ali je novost u to-me što ljude više ne povezuje jedinstvo jezika i osobne inicijative, nego dar Duha. Stoga se, da bi nastalo pravo jedinstvo, mora najprije razbiti zajedništvo zasnovano na pogrješnim temeljima.

Isus to čini najprije kod svojih učenika. U ovom kratkom odlomku naglašava se dva puta da su učenici bili zajedno, ali ih ujedinjuje strah. Unatoč zori uskrsnuća, kod njih je večer. Plaše se da će doživjeti sudbinu Učitelja te su zatvoreni. Isusov dolazak razbija njihovo zajedništvo. Po-zdravlja ih kao što je to činio i dok je bio tijelom među njima, ali je raniji židovski pozdrav bio želja, Izraelovo očekivanje, a sada je stvarnost. Pokazivanjem rana Uskrsnuli očituje da je mir zavladao jer je smrt uzrok svakoga straha i ne-mira. Mir, kao plod uskrsnuća, postaje motiv nji-hova jedinstva i radosti.

Slično je i o blagdanu Pedesetnice. Jeruzalem je pun hodočasnika i različitih zajedništava. Vi še puta se naglašava »svakoga, svatko, svi, svu…«. U toj je raznolikosti grupa učenika zaje dno, »na jednome mjestu«. Dar Duha razbija sva ta pojedinačna zajedništva i okreće ih jedne prema drugima stvarajući šire jedinstvo u kojemu se svi razumiju. Duh ne stvara neku amorfnu masu,

Jedinstvo različitosti

nego individualizira osobe (pojaviše se ognje ni jezici te »siđe po jedan na svakoga od njih«), kao i jezike (svatko ih je čuo govoriti »na svojem ma-terinskom jeziku«). Ujedinjuje ih isto iskustvo koje može biti izrečeno na različite načine. Sto-ga je veći naglasak na tome da ih drugi čuju na njima razumljivu jeziku, nego da apostoli govo-re tim jezikom. Apostolska je poruka upućena na svim jezicima, a njezinu univerzalnost dodatno očituje činjenica da sveti pisac prelazi brojku od dvanaest jezika i narodā.

Djela apostolska uvelike se bave jedinstvom Crkve. Događaj Pedesetnice u Jeruzalemu, kao i poslanica svetoga Pavla Korinćanima, svojevrs-ni su ‘recept’ ostvarenja jedinstva. Jedinstveno djelovanje kršćana, unatoč različitostima, Pavao uspoređuje s ljudskim tijelom, nazivajući Crkvu tijelom Kristovim. Zato je svaki dar u službi svih, kao što je svaki ud u službi cjeline tijela. To je-dno Tijelo, s različitim udovima, oživljeno je Du-hom Kristovim koji po njima i u njima djeluje. Duh stvara jedinstvo među vjernicima različitog podrijetla: Židovima, Grcima, robovima, slobo-dnjacima… Pavao u ovom odlomku ne govori

»Pojaviše se kao neki ognjeni jezici i siđe po jedan na sva-koga od njih«. Isti dar Duha za različitost svakoga učenika.

21

555živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Duh jedinstva i različitosti

Silaskom Duha svoga, Oče,ti si okupljenim učenicima dao snagu božanskoga života.Istoga Duha šalješ na svakoga od njihda svatko osjeti vlastiti dar Duhai da ih isti Duh ujedinjujeu različitosti njihovih darova.

Rosom svoga Duha okrijepi, Gospodine,i nas što tragamo za tvojim licem.Nek snaga Duha zasja na licima našimda spoznamo vrijednost života našegi da jedni u drugimamožemo prepoznati lice tvoje.Rasvijetli nas, Gospodine, svjetlom Duhada njegov silazak i njegov darumijemo zamijetiti u životu braćekoju nam daješ. Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

NED

JELJAPedesetnicePedesetnice

o konkretnim darovima i službama, ali je zato sljedeće poglavlje poznati Hvalospjev ljubavi, u kome je ljubav opisao kao ujediniteljicu.

PoslanjeU Svetom pismu dar Duha uvijek je vezan uz od-ređeno poslanje. Duh kojega Isus daje uče ni cima povezuje ih s njime i međusobno u istoj misiji. Oni trebaju nastaviti Isusovo djelo. Zato Isus ponavlja pozdrav kao zadaću. Poručuje: »Mir koji ste osje-tili nosite drugima!« Iznenađujući završetak evan -đelja, koji govori o opraštanju grijeha, još je dnom naglašava sudjelovanje uče nika u Isuso vu posla-nju. Učenici su oni koji trebaju objaviti istinu da su grijesi oprošteni, da je Bog ljubav i praštanje. Dok oni ne objave, ljudi to neće znati i grijesi će ih priječiti da dođu do Boga. Isusovo je djelo izvršeno, ali ga treba objaviti svim narodima i svim generacijama, pa im zato daje istu snagu ko-ja je njega vodila. Sveti Ivan ni ne spominje vid-ljivi rastanak Isusa od učenika, jer oni nastavljaju njegov život na zemlji primajući njegov Duh. Ono što je dovršeno u Isusovim riječima, životu, smr-ti i uskrsnuću doživljava prema njegovoj odredbi širenje na sve krajeve svijeta po zajednici okuplje-noj snagom Duha.

Prvo djelovanje Duha očituje se u poticanju učenika na govor, ali ne bilo koje riječi, nego ono-ga što dolazi od Duha. Bog govori preko učenika. Preko učenika je Riječ prisutna na svijetu. Za-to je nastavak Djela apostolskih uglavnom sas-tavljen od velikih govora koji osvjetljavaju Božje tragove u ovom svijetu i otkrivaju njegovo djelo-vanje u znakovima vremena.

Poslanje jedinstvaSveprisutna težnja svijeta za jedinstvom obilje-žena je isključivošću, željom za dominacijom nad drugima i drukčijima ili njihovom eliminacijom. Neuspjesi takvih pothvata dovode do zatvaranja u vlastite političke, religiozne, jezične, nacional-ne, socijalne, geografske i bilo koje druge ogra-de. Stvara se ‘ozračje Babilona’, zatvorenih vrata i straha od drugih. Slavlje njezina početka Crkvi je poticaj na promišljanje nastavka njezine mi-sije u službi jedinstva ljudskog roda. Otvaranjem za različitosti, odbacujući uniformnost, nastoja-njem da se svakome približi na njemu razum-ljiv način te čitajući znakove vremena u svjetlu evanđelja, ona može biti putokaz razumijevanja i našem vremenu navijestiti Boga koji ljubi i oprašta. Tako će otvarajući se prema svijetu otva-rati vrata Kristova povratka.

Slavko Slišković

Duh Sveti, kako ga je nazvao Klement Aleksandrijski, jest »živodajna voda s neba, koja natapa pustinju i pretvara je u plodni raj«. Voda je uvijek ista. Pa ipak, kap iste vode na ruži je ružičasta, na ljubičici je ljubičasta, na ljiljanu je bijela. Na jednak način, jedan te isti Duh Božji jednog čovjeka potiče na mučeništvo, drugo-ga na naukovanje, trećega na prorokovanje…, dajući svakome njegovo 'duhovno lice'.

T. Špidlík

22

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIzr 8,22-31

Prije nastanka zemlje Mudrost već bijaše rođena.

Čitanje Knjige mudrih izrekâOvo govori Mudrost Božja:»Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, odiskona, prije nastanka zemlje. Rodih se kad još nije bilo pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda. Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana. Kad je u visini utvrđivao oblake i kad je odredio snagu izvoru pradubinâ;kad je postavljao moru njegove granice da mu se vode ne preliju preko obala, kad je polagao temelje zemlji: bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme; igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 8,4-9

Otpjev: Gospodine, Bože naš, divno li je ime tvoje po svoj zemlji!Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,mjesec i zvijezde što ih učvrsti –pa što je čovjek da ga se spominješ,sin čovječji te ga pohađaš?

Ti ga učini malo manjim od anđelâ,slavom i čašću njega ovjenča.Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,njemu pod noge sve podloži.

Svetkovina Presvetoga Trojstva 3. lipnja 2007.

Ulazna pjesma

Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni – Božji Sin, i Duh Sveti,za milosrđe koje nam je iskazano.

Zborna molitva

Bože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života. Udjeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo, te se klanjamo tebi, svemogućem i jedinom Bogu. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine Bože naš,zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi, po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaGal 4,6

Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svogakoji kliče: Abba! Oče!

Popričesna molitva

Gospodine Bože naš, daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili, po Kristu, Gospodinu našemu.

PRES

VETO

Troj

stvo

Troj

stvo

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 75 Blagoslovljen budi ili: 165 Oče naš dobriPripj. ps.: 159 Hvalite Gospoda s nebesaPrinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 850 Klanjam ti se smjernoZavršetak: 753 Do nebesa

23

555živo vrelo 2007

Molitva vjernikaU zajedništvu ljubavi, koja nam je objavljena u trojstvenom Bogu, s pouzdanjem zazovimo ne-beskoga Oca da nas pohodi svojom milošću. Mo-limo zajedno: Gospodine, učvrsti nam vjeru!1. Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo na putu.

Čuvaj je u istini vjere i nadahnjuj je za djela ljubavi, molimo te.

2. Gospodine, budi vrelo mudrosti svima koji predvode zajednice tvojih vjernika: pomozi im da propovijedanjem i svjedočanstvom života budu živi glas tvoje riječi, molimo te.

3. Gospodine, budi bliz svima koju su u vjeri posustali: mudrošću svoga Duha okrijepi im vjeru i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Gospodine, izliječi nas od sumnji u vjeri; nek nas tvoj Duh uvede u svu istinu i očuva nas u trajnom zajedništvu s tobom, molimo te.

5. Gospodine, daj da, nahranjeni tvojom riječjui Kristovim tijelom, iz ovog slavlja u život kročimo s novom snagom vjere, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam zbog naše ljudske nemoći poslao svoga Sina, Otkupitelja, i darovao nam Duha Svetoga, kao trajni znak tvoje blizine i zajedništva s nama. Pomozi nam trajno rasti u zajedništvu s tobom te zavrijedimo biti dionici tvoje nebeske slave. Po Kristu.

Ovce i svakolika goveda,i zvijeri poljske k tome,ptice nebeske i ribe morskei što god prolazi stazama morskim.

Drugo čitanjeRim 5,1-5

K Bogu po Kristu, u ljubavi izlivenoj po Duhu Svetomu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Opravdani vjerom, u miru smos Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaOtk 1,8

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi!

EvanđeljeIv 16,12-15

Sve što ima Otac, moje je;Duh Sveti od mojega će uzimatii navješćivati vama.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh:od mojega uzima i – navješćivat će vama.« Riječ Gospodnja.

PRESVETOTrojstvoTrojstvo

Krist – objavitelj trojstvenoga Boga.

24

OTAJSTVO i zbiljaPR

ESVE

TOTr

ojst

voTr

ojst

vo

Nakon što je Isus pojasnio ulogu Duha u od-nosu na svijet, pri čemu ga je nazvao Du-hom Braniteljem, sada govori o Duhu u od-

nosu na zajednicu i pri tom ga naziva Duhom Istine. Mnogo onoga što Isus ima još reći i nemoć njegovih da to nose odnosi se na vrijeme kada im Isus govo-ri. Oni još nisu spremni sve nositi, a on još nije us-krsnuo. Tek iz uskrsne perspektive bit će moguće da njegovi ponesu ono što im Isus ima reći. Postoje stu-pnjevi razumijevanja Isusovih riječi i njegovih dje-la i stupnjevi snage kojom se nosi ono što on daje. Postoje nadasve stupnjevi razumijevanja njega sa-moga, Mesije. Podjednako, postoje stupnjevi duho-vnosti i stupnjevitost odnosa s Bogom.

U svemu se može rasti. Rast spada bitno u od-nos s Bogom, u razumijevanje njegove riječi, u ot-vorenost njegovome djelovanju, u jakost nošenja njegova tereta. Svijest o rastu štiti od opasnosti da se na početku očekuje sve. Bez iskustva Uskrsa, ko-jemu je prethodilo snažno iskustvo izdaje, osude, smrti, apostolima nije bilo moguće razumjeti što se uopće dogodilo s Isusom i s njima samima kroz nji-hove odnose. U trenutku kada im Isus govori sva isti na je već u njemu, ali njima oči za nju nisu otvo-rene. Ne mogu biti otvorene. Uvid u svu istinu ovisi o rastu kroz susrete s Uskrslim i rastu kroz djelova-nje Isusova Duha.

Duh upućuje u istinuIsusov će Duh Isusove apostole »upući-vati u svu istinu«. Duh je Duh istine. On je Duh koji će Isusovima otvoriti oči za Božju prisutnost u onom što je Isus govo-rio i činio. Pokazat će im da se na Isusu pokazuje Božja vjernost. Vjernost o kojoj je riječ odzvanja u riječi istina. Kroz grčku riječ za istinu, aletheia, neskrivenost, od-zvanja hebrejska riječ emet, zbilja i vjer-nost. Bog je zbilja i vjernost i Božja se nazočnost pokazuje u Isusu. To Isusovi-ma otkriva Duh istine. Uvođenje u istinu ovdje se razlikuje od posjedovanja isti-ne. Za razliku od istine koju netko sma-tra svojim vlasništvom i posjedom, Istina

Trojstveni Bog vjernosti u koju uvodi Duh istine viša je i dublja i šira od bilo čega što bi Isusovi učenici mogli sami posjedovati.

Sokrat je mislio kako čovjek u sebi već nosi svu istinu. On sam je ne poznaje. Zaboravio ju je. Ula-skom u svijet duša je zaboravila ono što je znala i vidjela prije ulaska u svijet. Čovjek se, međutim, može prisjetiti zaboravljenoga, misli Sokrat. Može mu se pomoći pri sjećanju. To je Sokrat smatrao svojim životnim pozivom. Ne poučavati druge, nego im pomoći da iz sebe rode ono što već sami u sebi nose. Pomoć pri rađanju, majeutika, je pomoć pojedincu da otkrije ono što mu odavno pripada.

Isus ne govori o takvom podsjećanju Duha. Isu-sov Duh Isusove neće podsjećati na ono što su oni ne kada znali pa kroz vrijeme zaboravili. Neće ih pod-sjećati niti na ono što im je Isus govorio pa su oni, nakon njegova odlaska iz svijeta, zaboravili. Duh će ih uvoditi u istinu koju oni nikada nisu ni imali ni znali. Uvodit će ih u novo. Isus im nije otkrivao da-vno poznato i zaboravljeno, nego ono što oni nikada nisu znali. Znao je On i znao je Otac i zna Duh.

Božji nutarnji odnosii odnosi s vjernicimaU Isusovim riječima odzvanja uvođenje učenika u tajnu Božjih odnosa i Božje istine. Isus ne govori ništa što bi bilo njegovo. On govori ono što prima od Oca. Duh ne upućuje ni u kakvu svoju istinu. On upućuje u ono što je Isus govorio i činio, štoviše u istinu koja se tiče samoga Isusa.

»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. Ali kad dođe On – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu.«

25

555živo vrelo 2007

Posluhom do IstineRasvijetli nam vjeru, Gospodine,svjetlom Duha kojeg si nam obećao,da te u istini spoznati možemoi trajnom vjernošću tebisvjedočiti da smo u tebi našli Istinu.Tvoj Duh istine poučio nas jeda se Istina koju nam otkrivaši u snazi Duha daješrazumijeva samo nasljedovanjem i vjernošću riječima koje si nam zborio.Sačuvaj nas Gospodine u vjernosti tebii onda kad um ne razumije tvoju riječi onda kad se srce opire tvojoj voljii onda kad pokušamo tragati za drugom istinom.Daj nam uvijek znatida vjernošću tebi poniremo u svu istinui da punina života jest u vjernosti tebi. Amen.

MOLITIs Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

PRESVETOTrojstvoTrojstvo

Za razliku od naših suvremenih mišljenja ko-ja su u grozničavom traženju uvijek novoga i po-sebnoga, uvijek svoga i različitoga, istina se u od-nosima Boga samoga ne događa kao traženje novoga, nego kao vjernost. Dok istina kao novo vo-di u istraživanje nepoznatoga, istina kao vjernost upućuje u odnose. Istina je odnos.

Isus je vjeran onom što mu je dao Otac. Otac mu je dao sve. Među njima vlada potpuno povje-renje. Duh će uzimati od Isusova i naviještati nje-govim učenicima. Od njih će se očekivati vjernost prema onom što dobiju od Duha. Tako istina shva-ćena kao vjernost i povjerenje unutar Božjih odno-sa u iste odnose vjernosti i povjerenja uvodi i Isus-ove uče nike.

Grčko shvaćanje istine, koje leži u podnožju na-ših prirodnih znanosti, teži otkrivanju nepoznato-ga, skidanju vela sa skrivenoga, iznošenju na svje-tlo nevidljivoga. Hebrejsko shvaćanje istine cilja na vjernost u odnosima. Nije, naravno, samo riječ o vjernostima osoba koje su u odnosu, nego je riječ i o istini svega što jest. Bog koji je sve stvorio ostaje vjeran svojemu stvorenju. Način na koji su stvari stvorene, njihovo postojanje, stoje u odnosu vjer-nosti prema Stvoritelju.

Duh istine govori što čuje i naviješta što dolazi. Vjeran je onom što čuje. Navještaj u zajednici je ve-zan uz ono što je Isus činio i govorio. Od navještaja i, naravno, od onih koji su u službi naviještanja oče-kuje se vjernost Isusovim riječima i djelima i vjer-nost onom u što ih uvodi Duh. Vjernost traži i po-znavanje Isusova djela i otvorenost Duhu. Zna nje nije dovoljno! Potrebno je prepustiti se vod stvu Du-ha. Duh je vjeran Isusovu djelu. On Isusove uče ni-ke uvodi u vjernost Isusovim riječima i djelima. Po znavanje je jedno, a vjernost drugo. Valja uočiti kako Isusovi, unatoč tome što su cijelo vrijeme bili s njim, ne znaju i nemaju pristup u svu istinu upravo o onom što je vezano uz Isusa. Njima je potrebno da ih Duh uvede u tu istinu. Duh koji je s njima od početka.

Blagdan se Presvetoga Trojstva često doživljava kao intelektualno zahtjevni blagdan. Trojstvo se če -sto stavlja u perspektivu neshvatljivoga. Kao da je riječ o blagdanu koji je prvenstveno usmjeren ljudskome umu. Kao da bi Utjelovljenje bilo lakše razumljivo. Ili Marijino djevičanstvo! Ili smrt i

uskrsnuće! Ili sakramenti! Krivnju možda snosi odveć naglašeni intelektualistički pristup taj ni troj-stvenoga Boga. Nije stoga nevažno uočiti da Isus ne kaže svojima kako ne mogu razumjeti, nego ka-ko ne mogu nositi, kako još nisu dovo ljno snažni da bi mogli sve nositi. Nisu još dovolj no ojačali za vjernost istini.

Ovdje se možda sluti i to kako tek rast omo-gućuje ulazak u istinu. Rast kroz stu pnjevitost. Na je dnom stupnju istina može izgledati sa svim drukčije od onoga što se vidi na višem stu pnju. Ne poznava nje stupnjevitosti i rasta unosi velike zabune i u shva ćanje i u življenje kršćanstva i du-hovno sti. Pone gdje bi se već na početku htjelo do-vinuti do zrelosti.

Blagdan trojstvenoga Boga uvodi nas u važnost i tajnovitost odnosā u Bogu samome i njegove vo-lje da bude s nama u odnosu. Odnos traži vjernost. Tek vjernost kroz vrijeme otvara oči za istinu. Isti-na je vezana uz rast. Rast se događa kroz odnos s Isusovim Duhom.

Ante Vučković

26

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePost 14,18-20

Čitanje Knjige PostankaU ono vrijeme: Melkisedek, kralj šalemski, iznese kruh i vino. On je bio svećenik Boga Svevišnjega. Blagoslovi Abrama govoreći: »Blagoslovljen Abram od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje! I blagoslovljen Bog Svevišnji koji ti u ruke preda neprijatelje!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 110,1-4

Otpjev: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!Reče Gospodin Gospodinu mojemu: »Sjedi mi zdesnadok ne položim dušmane tvoje za podnožje tvojim nogama!

Žezlo tvoje moći protegnut ćeGospodin sa Siona:vladaj posred svojih neprijatelja!

Spreman je tvoj narod u svetim odoramaza dan tvog junaštva:kao rosa iz krila zorinauza te su mladi ratnici.«

Zakleo se Gospodin i neće se pokajati:»Zauvijek ti si svećenikpo redu Melkisedekovu!«

Drugo čitanje1Kor 11,23-26

Čitanje Prve poslanice svetoga PavlaKorinćanimaBraćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaPs 81,17

Narod svoj hrani pšenicom najboljom,siti ga medom iz pećine.

Zborna molitva

Gospodine Isuse Kriste,u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti jedan kruhod mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 6,57

Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

Popričesna molitva

Gospodine, pričest tvoga dragocjenog tijelai krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

SVET

KOVI

NA Ti

jelo

vaTi

jelo

vaSV

ETKO

VIN

A Tije

lova

SVET

KOVI

NA

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove 7. lipnja 2007.

Prijedlozi za pjevanjeUlaz: 77 Narod svoj ili: 242 O sveta gozbo Pripjevni ps.: 121 Dovijeka ti si svećenikPosljednica: 202 Hvali, Sion (ili 203)Prinosna: 228 Po obećanju (2. kitica)Pričesna: 135 Tko jede moje tijelo ili: 248-256 Zdravo TijeloZavršetak: 753 Do nebesa

27

555živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Krist Gospodin je po svome križu i smrti predao sebe za život svijeta. S vjerom ga zamolimo da u nama obnovi novi život koji nam je u krštenju darovao. 1. Za Crkvu kojoj se daruješ u otajstvu

euharistije: da se svakodnevno obnavlja tim darom te i sama postaje kruhomkoji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za svećenike koji su prvi služitelji svetih otajstava: osnaži ih za život dostojan dara što su ga primili, molimo te.

3. Za sve koji osjećaju duhovnu glad: pomozi im da prihvate tvoju riječ i u njoj nađu put života, molimo te.

4. Za nas okupljene oko stola riječi i stola euharistije:da nas ovo blagovanje okrijepi za novo zajedništvo s tobom i s braćom ljudima, molimo te.

5. Za braću i sestre koji u vjeri usnuše:učini ih dionicima nebeske gozbe,molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti nas u slavlju euharistije krijepiš svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Tom spasonosnom hranom obnovi nam duhda nam život bude na hvalu tebi,koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Pjesma prije evanđeljaIv 6,51

Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao,govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

EvanđeljeLk 9,11b-17

Svi su jeli i nasitili se.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja.Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca.Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo.Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.Riječ Gospodnja.

SVETKOVIN

ATijelovaTijelova

SVETKOVIN

ATijelovaSVETKO

VINA

»Podajte im vi jesti.« (Oslikana Biblija, Francuska, 1372.)

28

OTAJSTVO i zbiljaSV

ETKO

VIN

A Tije

lova

Tije

lova

SVET

KOVI

NA Ti

jelo

vaSV

ETKO

VIN

A

Odlomak Lukinog evanđelja, naviješten u današnjem slavlju, smješten je između poslanja dvanaestorice i Petrove ispo-

vijesti. Predstavlja važan uvid u sazrijevanje vje-re apostolā. Može predstavljati i važan korak u sa-zrijevanju naše vjere i u razumijevanju današnje svetkovine. U njemu se prepoznaje smisao euha-ristije te njime zahvaćeni bivamo pozvani rasti u shvaćanju otajstva koje slavimo, iz kojega Crkva proizlazi i u kojem se otkriva njezin pravi smisao.

Posjedovati ili dijeliti Isusa?Apostoli su se vratili iz misije u koju ih je Isus poslao. U njegovo su ime išli i naviještali Kraljev-stvo Božje. Očito umorni, ali ispunjeni mnoštvom različitih događaja i neponovljivih iskustava žele s Isusom podijeliti svoje doživljaje. Žele Isusa za se-be. Isusa koji okupljenome mnoštvu govori o isto-me Kraljevstvu i ozdravlja bolesne. Žele da otpusti narod kako bi mogli biti sami s njime. Oni naro-du ne mogu dati niti hranu niti utočište. Ne mogu zadovoljiti potrebe ljudi. U trenutcima umo ra i sil-ne želje da budu s Isusom, da mu prenesu vlasti-ta iskustva, ne vide povezanost između svoga po-slanja i temeljnih ljudskih potreba. Zaokupljeni su vlastitim pričama. No, Isus ne misli jednako kao oni. Želi da upravo oni koji su bili poslani i koji su se vratili s povjerenog puta nahrane mnoštvo. Želi da oni daju odgovore na ljudska traženja. Isus traži od njih da se okrenu od vlastitih prohtjeva i potreba i da gledaju na potrebe drugih. Da vide patnju i nevolju drugih. Da vide kako poslanje mo-ra uključiti brigu za potrebne.

Učenici se bune jer imaju malo ili gotovo ništa za ponuditi. Ne razumiju da imaju Isusa u svojoj sredini. Zaboravljaju da on i njih hrani. Da ih on čini onakvima kakvi jesu. Da im je on dao snage za put. Stoga im naređuje da se stave u službu onih koji su potrebni, u službu svih. Nakon njegovoga blagoslova dijele kruh i ribu. Do sitosti, čak i do to-ga da skupe dvanaest košara preostalih ulomaka.

Svi bismo mi željeli Isusa samo za sebe. Htjeli bismo imati poseban, ekskluzivan odnos s njime.

Euharistija – sakrament novoga odnosa

Zatvoriti ga u intimu vlastitih očekivanja i obzora. Ponekad je to slika naše osobne pobožnosti. Ja i moj Isus! Nitko drugi među nama! Današnje evanđelje ukazuje da to ne može biti potpuni smi-sao odnosa s Bogom.

Crkva nastaje i živi od euharistijeEuharistija je tome najbolje svjedočanstvo. Ona je javni i zajednički čin Crkve koja vjeruje da je Isus u njezinu središtu i da je pozvana činiti ono što je on činio. Euharistija je slavlje koje Crkvi omogućuje da postoji. Otkrivajući da postoji iz euharistije Crkva uvijek iznova otkriva da svima treba otvoriti i ponuditi pristup Isusu. Euharistija daje da progledamo i vidimo kako je Isus među nama da bi se dao drugima, posebice onima koji su u konkretnoj nevolji, problemima i traženjima. Euharistija nam pokazuje da ljudima ne treba-mo nuditi vlastite ideje i planove, nego ono što im Isus nudi i daruje. Euharistija nas iskorjenjuje iz krive ukorijenjenosti u nas same.

Darujući im sebe, posla ih da budu djelitelji dara koji su primili. (Fra Angelico, 1451.-1453.)

29

555živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Kruh za život svijetaToliko smo puta, Gospodine,okupljeni u molitvi pred tobom,s ustima punim vapaja i molitava.Molimo za kruh, za mir, za posao,za ljubav, za zdravlje, za radost,za sebe i za druge…Molimo – i odlazimomisleći kako smo molitvom učinili mnogo.A ti nas šalješ i krijepiš da budemokruh, mir, radost, ljubav– svima koji su gladni tebe.Daj nam, Gospodine, spoznati snagu tvoje razlomljenostiu kruhu u kojem nam se sām daješ.Okrijepi nas snagom tvoga darivanjada okrijepljeni kruhom životabudemo kruh koji se lomiza život svijeta.I to neka bude žarka molitva naša. Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

SVETKOVIN

ATijelovaTijelova

SVETKOVIN

ATijelovaSVETKO

VINA

Isus uzima kruh, blagoslivlja ga i lomi. Dije li. On uzima iz svakodnevice, blagoslovom čini mo-gućim nastanak nove stvarnosti, ali ne da bi bila zadržana, nego da bi se dijelila. Ovo dijeljenje nije jednostavno davanje onoga što se primilo. Ono je dijeljenje omogućeno preobrazbom koju Krist čini i omogućava. Ta preobrazba od kruha čini više od kruha, od učenika više od tražitelja Svetoga, od lju-di više od onih koji žele biti nasićeni. Preobra zba omogućena Isusovim Duhom i potvrđena njego-vim životom omogućuje oblikovanje novoga naro-da koji se njime hrani za spasenje svijeta.

Euharistija je uvijek slavlje koje uvodi u djelo-vanje »po« i »za«, ona je uvijek upućivanje koje iz-vire iz nepresušnog vrela Kristovih riječi i djela, iz njegova vazmenoga otajstva. Privlači nas k sebi ka-ko bi nas poslala u svijet. Nije stoga problem na še vjere i poslanja kako od kruha učiniti Kri stovu na-zočnost, nego je problem kako od Kri stove nazo-čnosti načiniti kruh za čovjeka i čovje čanstvo.

To je moguće samo ako vjerujemo Kristovim rije čima, ako ga slijedimo u onome što je činio i što danas čini, i ako ne mislimo da se i naša euha ri-stijska pobožnost iscrpljuje ili nalazi vrhunac u in-timnom sjedinjenju s Kristom, bez svijeta i čovjeka. To je sjedinjenje u euharistiji moguće samo ako sa sobom nosim bližnjega i svijet, ako dopustimo da Krist i za njih postane blagoslov i ako obilato dije-lim ono što sam primio. To je razlog zašto se uvijek iznova okupljamo na euharistij sko slavlje.

Euharistijsko davanje svijetuKrist nas poziva da izađemo iz svojih okvira, hra-ni nas svojom prisutnošću kako bismo mogli biti svjedoci. On nam se daje u ruku, izručuje nam se i predaje. Možemo s njime činiti što god hoćemo.

Možemo ga i zloupotrijebiti, zgaziti i sakriti. Mo-žemo ga htjeti zadržati za sebe i ograditi se od onih koji žele čuti njegovu riječ i osjetiti njegovu prisutnost. Možemo slaveći euharistiju skrivati Isusovu osobu i Isusovo lice ako ne čujemo jasno njegovu zapovijed: »Dajte im vi jesti!«. Ta nam rečenica ne dopušta da euharistiju doživljavamo samo i prvenstveno kao privatnu pobožnost, kao mjesto i trenutak utjehe, kao ‘malo mira’ u uzbur-kanom svijetu. Isusova riječ »Dajte im vi jesti!« ne dopušta nam da euharistiju slavimo kao duho-vni čin bez stvarnih i vidljivih učinaka. Ona traži od nas da u euharistiji otkrijemo Krista koji pove-zuje i nas i njih, i one koji slave i one koji traže, i one koji su blizu Isusu i one koji su daleko.

Euharistija je posred svijeta za preobrazbu svi-jeta. Preobrazbu svih nas. Preobrazbu koja nas čini svjedocima i misionarima čije poslanje po činje kad na poklik »Idite u miru« odgovorimo »Bogu hvala«. Bogu hvala jer nas je nahranio kako bismo mi mogli hraniti druge i preobražavati svijet.

Željko Tanjić

Spominjući se umnoženja kruha i riba, moramo ra-zumjeti da Krist i danas nastavlja poticati svoje učenike da taj tekst evanđelja shvate kao njima upućen: »Daj-te im vi jesti!« Uistinu, poziv svakoga jest da, zajedno s Isusom, budemo kruh razlomljen za život svijeta.

Benedikt XVI.

30

OTAJSTVO i zbilja

Ulazna pjesmaPs 27,1-2

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?Protivnici moji i dušmani posrću i padaju.

Zborna molitva

Bože, sve što je dobro od tebe dolazi.Udijeli nam dar svoga Duha da mislimo što je pravo i to u djelo provedemo.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, usavrši naše služenjeda ovaj prinos bude tebe dostojan,a nama uveća ljubav,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 18,3

Gospodine, utvrdo moja, spase moj,izbavitelju moj, Bože, pomoći moja.

Popričesna molitva

Gospodine, po ljekovitim otajstvimakoje smo primili, daj da ozdravimood svoje zloće i hodimo putem pravednosti,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje1Kr 17,17-24

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Razbolio se sin domaćice koja je ugostila Iliju i bolest se njegova jako pogoršala, tako te mu je ponestalo daha. Tada ona reče Iliji: »Što ja imam s tobom, čovječe Božji? Zar si došao k meni da me podsjetiš na moj grijeh i da mi umoriš sina!« On joj reče: »Daj mi svoga sina!« Tada ga uze iz njezina naručja, odnese ga u gornju sobu gdje je stanovao i položi ga na svoju postelju. Tada zavapi Gospodinu i reče: »Gospodine, Bože moj, zar da i udovicu koja me ugostila uvališ u tugu umorivši joj sina?« Zatim se tri puta pružio nad djetetom zazivajući Gospodina: »Gospodine Bože moj, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!« Gospodin usliša molbu Ilijinu, u dijete se vratila duša i ono oživje. Ilija ga uze, siđe iz gornje sobe u kuću i dade ga njegovoj majci i reče joj: »Evo, sin tvoj živi!« Žena mu reče: »Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Gospodnja u tvojim ustima istinita!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 30, 2.4-6.11-12a-13b

Otpjev: Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio!Veličam te, Gospodine, jer si me izbavioi nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,zahvaljujte svetom imenu njegovu!Jer samo za tren traje srdžba njegova,a cio život dobrota njegova.Večer donese suze,a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni; Gospodine, budi mi na pomoć!Okrenuo si plač moj u igranje,Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Deseta nedjelja kroz godinu 10. lipnja 2007.

Prijedlozi za pjevanje

Ulaz: 108 Kliči BoguPripjevni ps.: Veličam te, Gospodine (ŽV 4/2007., str. 38) Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: Kruše životaZavršetak: 259 Krist nas je sobom hranio

DES

ETA ne

djel

jane

djel

ja

31

555živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBogu Ocu, koji nam je u svome Sinu darovao vječni život, uputimo svoje prošnje moleći za snagu novoga života. 1. Ravnaj, Gospodine, svojom Crkvom koju

si utemeljio u svojoj ljubavi, daj da uvijek naviješta novi život koji si nam darovaoi bude blizu svima koji trpe, molimo te.

2. Prodahni, Gospodine, vjerom u uskrsnuće sve kršćane da nadvladaju strah pred životnim iskušenjima i smrću te budu radosni svjedoci evanđelja, molimo te.

3. Okrijepi, Gospodine, milošću svoga Duhanas ovdje sabrane da uzmognemo ustatiiz svojih grijeha i vjerno ići za tvojim Sinom, molimo te.

4. Budi utjeha, Gospodine, svima koji tuguju za svojim pokojnicima: osnaži ih čvrstom vjerom u vječni život, molimo te.

5. Primi, Gospodine, u nebesko blaženstvosve naše pokojne, molimo te.

Svemogući Bože, izvore zemaljskoga i nebeskoga života, usliši nam molitve i naš zemaljski hod upravi na put vječnosti, po Kristu, Gospodinu našemu.

Drugo čitanjeGal 1,11-19

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola GalaćanimaObznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista. Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vr šnjake u svojem narodu. Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah – ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask. Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaLk 7,16

Prorok velik usta među nama!Pohodi Bog narod svoj!

EvanđeljeLk 7,11-17

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupizatim, dotače se nosila; nosioci stadoše,a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!«I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.Riječ Gospodnja.

31

DESETAnedjelja

nedjelja»Mladiću, kažem ti, ustani.« On se podiže

i progovori, a Isus ga dade njegovoj majci.

32

OTAJSTVO i zbiljaD

ESET

A nedj

elja

nedj

elja

Današnji evanđeoski odlomak izvješta-va nas o uskrišenju sina udovice iz Na-ina. Iz te jednostavne zgode mogli bi-

smo izdvojiti sljedeće tri misli.

Božje sažaljenjeLuka opisuje da se Isus »sažalio« nad udovi-com jer joj je to bio sin jedinac. Grčki glagol ‘sažaliti se’ u svome korijenu sadrži imenicu ‘utroba’, ‘naručje’. Utroba, napose utroba že-ne, majčinska utroba, jest mjesto primanja dru goga, toplo mjesto u kojemu nastaje i ra-zvi ja se život. Tako, sažaliti se, suosjećati, zna-či primiti drugoga u svoju ‘utrobu’, primiti ga k sebi i svojom mu prisutnošću donijeti rast i život. Isus Krist nam objavljuje upravo takvo-ga Boga, suosjećajnoga i milosrdnoga Boga. Prigoda je to da se nakratko zaustavimo na značenju Božjega milosrđa.

Božje milosrđe i »gornja soba«

Različiti Božji atributi, pa tako i prave dnost i milosrđe, ne mogu biti u suprotno sti jedan s drugim, jer bi Bog u sebi bio proturječan i podij-eljen. No, što znači da Bog nije samo pravedan, nego i milosrdan? Što novoga donosi mi losrđe naspram pravde? Sv. Toma definira pravednost kao »stav snagom kojega netko čvrste i stalne volje priznaje svakomu njegovo pravo«. Iz toga slijedi da je Bog pravedan ukoliko svakomu da-je ono što mu pripada: dobrima dobro, a zlima zlo. Krist, međutim, objavljuje Boga koji nije sa-mo pravedan, nego i milosrdan. Božje milosrđe nije u suprotnosti s njegovom pravednošću, već donosi višak, spasonosni višak koji se sastoji u Božjoj dobroti. To znači da Bog u svojemu mi-losrđu ne daje zlima zlo, nego na zlo odgovara dobrim. Lijepo to opisuje sv. Anselmo: »I bolji je, naime, onaj koji je dobar i prema dobrima i prema zlima od onoga koji je dobar samo prema dobrima. I bolji je onaj tko je dobar prema zlima i kažnjavajući ih i štedeći ih od onoga koji samo kažnjava. Ti si, dakle, milosrdan zato što si pot-puno i najviše dobar.«

Bog u Isusu Kristu »ima utrobu«, saža l jeva se nad čovjekovom patnjom i grijesi ma te ne na-pušta čovjeka u onomu što mu zapravo pripada: patnja i grijeh. Bog je milosrdan ukoliko ide u su sret čovjeku, ne ostavlja čovjeka na cjedilu, ne pripisuje mu samo ono što mu pripada, kao što to mi često činimo: ako si zao, zaslužio si i ži-vjeti u zlu. Kroz milosrđe Bog pridaje čovjeku ono što mu pripada kao Božjemu stvorenju: ži-vot u dobru, zajedništvo s Bogom. Tako Božje mi losrđe razotkriva ono što bi pravednost u svo-joj srži morala biti: htje ti drugomu dobro i kada je grješan i slab; pomoći drugomu da se u nje-mu događa dobro; ponuditi drugomu ‘vlastitu utrobu’ da zacijele rane grijeha, da raste dobro. Potrebno je moli ti za dar Kristova milosrđa: »O neizmjerna dobroto, ti koja nadilaziš sav ra zum, neka me pre krije ono milosrđe koje proizlazi iz tolike raskoši tvoje! Neka u mene utje če, što iz tebe istječe.« (sv. Anselmo)

Krist – darivatelj novoga života. (Giorgio Manenti, 1959.)

33

555živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Povratak u životNa putovima našim susrećeš nas, Gospodine,tjeskobne, shrvane tugom,katkad ne znajući što bismo molili,zaboravljajući da ti si uvijek Onaj koji hodi u susret.Pa i kad je oko nas i mnoštvo koje nas tješi,mi više od utjehe trebamo, jer život novi tražimo.A ti, sažalijevaš se nad nama i nad mnoštvom koje nas tješijer vidiš da umiremo u tjeskobi svojoj,nemoćni u umiranju svom, polaganom, svagdanjem.

Daj nam, Gospodaru života,čuti riječ tvoju »Ustani!«i osjetit’ snagu riječi u žilama svojimda vratit’ se možemo – u život istinski, koji ti, Duhom svojim, u nama zače.

Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

DESETAnedjelja

nedjelja

Uskrišenje iz groba grijehaDruga misao o današnjemu evanđelju može se pronaći kod crkvenih otaca. Crkveni oci pri-mjećuju tri uskrišenja u evanđeljima: uskri-šenje udovičina sina iz Naina, o čemu govori evanđelje današnje nedjelje; uskrišenje nad-stojnikove kćeri (Mk 5,35-43); uskrišenje La-zara (Iv 11,1-44). Prvo se uskrišenje događa u ku ći, drugo izvan kuće, a treće u grobu. Tri mrtvaca simboliziraju tri vrste grijeha: grijeh kao nakana u srcu (»kuća«), grijeh kao djelo (»izvan kuće«) i grijeh kao navika (»grob«). Sva tri uskrišenja pokazuju da za čovjeka ne postoji grijeh zbog kojega bi trebao očajavati. Potrebno je samo dopustiti Gospodinu da zađe u naše ‘kuće’, na naše ‘putove’ i u ‘grobo-ve’ grijeha. Ne postoji veći očaj od očaja da vi-še ne možemo započeti ispočetka, da pre sta ne-mo vjerovati u Božje milosrđe.

Ozdravljenje »u gornjoj sobi«Na tu drugu misao nadovezuje se i treća mi-sao. Današnji evanđeoski odlomak pokazuje sli čnost s prvim čitanjem iz Prve knjige o kra-lje vima. Ono nam govori o tomu kako je pro-rok Ilija izliječio udovičina bolesnog sina. Na-pominje se da je Ilija odnio bolesnoga sina »u gornju sobu« i tamo ga izliječio. Nije teško u

Ilijinoj »gornjoj sobi« prepoznati predznak one »gornje sobe« u kojoj je Krist blagovao pashal -nu večeru te ustanovio euha ristiju (Mk 14,15).

Euharistija predstavlja konkretno mje sto su-sre ta čovjeka s Isusom Kristom, mjesto učenja Bo žjega milosrđa, mjesto napuštanja grijeha i us-krišenja na novi život. Da bi čovjek živio istinski, nije dovoljno zadržavati se samo ‘u do njim soba-ma’ sva kidašnjice, živjeti samo u vi dljivom, blago-vati samo tjelesnu hranu. Po trebno je uspeti se ‘u gornju sobu’, susresti Nevidljivoga u vidlji vome, blagovati duhovnu hranu.

»Da bi bilo kruha za sve, najprije mora biti nahra njeno čovjekovo srce. Da bi bilo pravedno sti među ljudima, mora izrasti pra ve dnost u srci ma, a ona ne raste bez Boga i bez temeljne hrane nje-gove riječi. Ova riječ postala je tije lom, čovjekom, da bismo je mi mogli primiti, da bi mogla postati našom hranom.« (Benedikt XVI.)

Ivica Raguž

Na početku opisa događaja koji se zbio u gradiću Nainu evanđelist kaže de se Isus zaputi u grad. Od trenutka kad Isus i učenici ugledaše pogreb-nu povorku, on za evanđelistu više nije Isus nego Gospodin, Gospodar života. Pokazuje da bit nje-gova poslanja nije tješiti ucviljene, nego darivati život. Umjesto riječi utjehe, koju su svi očekivali, Gospodin se obraća preminulome i kaže »Usta-ni!«. Mrtvac ustade, a Isus ga »dade njegovoj ma-jci«. Vraća joj sina, živoga. Tražimo li od Gospo-dina samo utjehu u ovome životu ili život sām? Još je jedan detalj vrijedan pažnje: dok su mrtva-ca iznosili iz grada, »Isus se približi gradskim vra-tima«. On dolazi smrti u susret, pokojnika vraća »u grad«, u život, u zajedništvo s braćom. (A. C.)

34

RIJEČ IPismoSI

LAZ

AKD

uha

Svet

oga

Duh

a Sv

etog

aD

uha

Svet

oga

Duh

a Sv

etog

aD

uha

Svet

oga

Događaj silaska Duha Svetoga na aposto le u Jeruzalemu pedeseti dan nakon uskrsnuća za kršćansku je zajednicu prije lomni do-

gađaj. Kršćanska je misao u tome danu prepozna-la rođendan Crkve i dan njezina poslanja u svijet. Da bismo razumjeli značenje toga jeruzalemsko-ga događaja i njegove implikacije na život Crkve da-nas, potrebno je razumjeti njegov povijesni kon-tekst kao i židovsku blagdansku pozadinu (blagdan Pedesetnice) koja pruža ključ razumijevanja novo-zavjetnoga opisa toga događaja.

Helenističko-židovska pozadinaJezgra ‘duhovskoga’ događaja na dan Pedesetnice, kako nam ga Luka opisuje u Dj 2,1-13, u tadašnjem helenističkom svijetu nije bila ništa neobično. U grč koj religiji zna se za »govor u jezicima« kao ob-lik ekstaze (Pitija, misteriji). Također i u Starom za-vjetu susrećemo ekstaze, nerazumljivi govor, nepri-lične geste (usp. Br 11,16-29; 1Sam 10,5s.; 19,20s.; 1Kr 18,29s; 2Kr 9,11; Iz 28,10s). Te su pojave bile pripisivane prorokovanju. Ne nalazimo ih u kultu, nego u izvankultskom naviještanju vo lje Božje. Pro roci očekivahu jedno novo izlijeva nje Duha (usp. Iz 32,15; 44,3; Ez 36,27; 39,29; Jl 3,1s). Dakle njihovo »posjedovanje Duha«, ako tako smijemo reći, nije ni posljednje ni odgovarajuće Božjem pla-nu. Izlijevanje Duha na narod značit će unutarnju obnovu odnosa s Bogom.

Isusovo vrijemeU Isusovo vrijeme rabini su držali da je Duh Sveti ugasnuo s posljednjim prorocima (Hagaj, Zahari-j a i Malahija; usp. Tosefta Sota 13,2: Priča se da se učeni bijahu sastali u Jerihonu u kući Guriu ovoj i čuše govoriti nebeski glas: ovdje postoji čovjek koji zaslužuje da ima Duha Svetoga, ali njegova generacija to ne zaslužuje; ticalo se to staroga Hi-lela. Kad je on umro kaže se: O ponizni, o po bo-žni, o učeniče Ezrin!). Ipak se očekivalo da će u

Dar Duha Svetoga i život CrkveNovozavjetna teologija silaska Duha Svetoga

Mario Cifrak

posljednje vrijeme s Mesijom doći do obnove po-sjedovanja Duha. Samoga Isusa mnogi su držali prorokom (usp. Mt 16,14) zbog njegova propovije-danja obraćenja. Isus je jedini nositelj Duha (usp. Lk 1,35; 3,22; 4,18). Isus obećava toga Duha učenicima kao »Obećanje Očevo« (usp. Lk 24,49; Dj 1,4-8).

Vrijeme između uzašašća i Duhova za učenike je vrijeme iščekivanja »Sile odozgor« koja će im biti dana za zadaću svjedočenja muke, uskrsnuća i obraćenja za oproštenje grijeha, sve do kraja ze-mlje. Stoga su Duhovi prag između Isusova ovo-zemaljskog djelovanja i okupljanja zajednice od strane učenika. Isus je taj koji izlijeva Duha Sveto-ga: »Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.« (Dj 2,33) To je vrhunac Petro-va govora na dan Pedesetnice. Uzvišeni Isus prima od Oca Duha Svetoga i izlijeva ga. To pretpostavlja dvije tradicije: 1. Mesija prima Duha (usp. Iz 11,2; 42,1; 61,1) i 2. Duh je dan narodu Božjem (usp. Br 11,29; Ez 39,29; Jl 3,1). Sličnu formulaciju nalazi-mo i u Ivanovu evanđelju: »Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga.’« (20,21-22).

Događaj na dan PedesetniceVeć prva rečenica Lukina opisa govori o ispunje-nju: Duhovi su događaj ispunjenja (usp. Dj 2,1). Taj blagdan slavili su Židovi kao završnicu žetve (usp. Izl 23,16; 34,22; Pnz 16,9...). U Lev 23,17s nalazimo točna određenja žrtvovanja za tu prigodu. Premda dugo vremena Pedesetnica nije imala značenje i važ-nost kao npr. Pasha ili blagdan Sjenica, ipak su i za taj blagdan u Jeruzalem dolazili Židovi iz Palestine, kao i iz svih krajeva dijaspore, upravo kako nam i Luka opisuje situaciju u gradu.

Možemo reći da učenike – i one koji bijahu s njima – ponovno nalazimo »zajedno, na istome mjestu«: »i eto iznenada šuma s neba, kao kad se

35

555živo vrelo 2007

digne silan vjetar i ispuni čitavu kuću, podije ljeni jezici«, siđu po jedan na svakoga i svi se napune Duha Svetoga i počeše zboriti drugim jezicima. 'Vjetar' i 'Duh' u hebrejskom i grčkom su ista riječ. Božji pojavak u Starom zavjetu često je praćen vje-trom (usp. 1Kr 19,11), ali i vatreni pojavci upozo-ravaju na Božju prisutnost (usp. Izl 3,2; Br 9,15s; 21,6; 2Kr 2,11). Sve je bilo dostupno i zamjetljivo osjetilima sluha i vida. Nije riječ o pojavi prirodnog elektriciteta, jer ispunjeni Duhom počeše zboriti u drugim jezicima. Pri tom nije riječ o materinjem je-ziku, ali ni o nerazumljivom blebetanju, jer bijahu ispunjeni Duhom Svetim.

Slično već susrećemo i u Starom zavjetu: Izl 28,3: obrtnici su ispunjeni »Duhom mudro-sti« da načine svećeničko ruho. Gideon je »odje-ven« Duhom Božjim (usp. Suci 6,34) da zadobije snagu za napad na neprijatelje Izraela. Na Bile-ama silazi Duh Božji (usp. Br 24,2) i počinje kazi-vati Božju poruku.

Obdarenost Duhom ima različite ciljeve i dje-lovanja. Pri opisu takvih događaja uvijek je u sre-dištu Bog sam, koji je na djelu, i ono što on kroz to postiže. Tako nam i u Lukinom tekstu va lja otkri-ti poruku Božju, koja je u središtu naoko čudesnih događanja.

O čemu je riječ? U Dj 2,11 čitamo: »svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličan-stvena djela Božja«. U Starom zavjetu taj je izričaj opisivao je Božje čudesno djelovanje u povijesti, i

konačno u Kristu što je i sadržaj Petrova govora koji slijedi ovom događaju (usp. Dj 2,14-39).

Kuća se ispunila Duhom Svetim. U razumijeva-nju tih riječi mnogi misle na Hram ili na neke od hramskih prostorija, jer se ubrzo okupilo mnoštvo iz svakog naroda pod nebom i svako ih je čuo go-voriti svojim jezikom, dakle riječ je o čudu jezika, a manje o čudu slušanja. Tim više što su svi govorni-ci bili Galilejci. A galilejski dijalekt bio je tvrd te su ga pobožni Židovi podcjenjivali do te mjere da su čak ponekad Galilejcima uskraćivali pravo čitanja u bogoslužju. Galilejci, dakle nose vijest iz uskog aramejskog jezičnog područja u svijet narodā.

Govor u jezicimaS izlijevanjem Duha Svetoga dolazi i jedan feno-men, koji također po izvanjskoj formi sliči fenome-nu u drugim religijama. U Novom zavjetu ‘govor u jezicima’ ili glosolaliju susrećemo u Dj 2; 10; 19 i u 1Kor 12–14. U Djelima apostolskim to je uvijek posljedica zahvaćenosti Duhom. Pavao se bavi tim problemom u Korintu, odnosno s problemima te karizme za vrijeme zajedničkog bogoštovlja ili za-jedničkog života kršćana.

Premda ima formalne sličnosti s poganskom ekstazom, valja nam razlučiti kršćanske značajke ‘govora u jezicima’: oni, koji govore u jezicima uvijek su kršćani; uzrok govora u jezicima je uvijek Duh Sveti (a ne neke tehnike koje proizvode ek-stazu); sadržaj je uvijek navještaj Božje pohvale i

Pedesetnica – prvi Duhovi (Dj 2,1-13) 1 Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. 2 I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. 3 I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. 4 Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. 5 A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. 6 Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. 7 Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? 8 Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? 9 Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, 10 Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, 11 Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.« 12 Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: »Što bi to moglo biti?« 13 Drugi su pak, podrugujući se, govorili: »Slatkog su se vina ponapili!«

SILAZAKD

uha SvetogaD

uha SvetogaD

uha SvetogaD

uha Svetoga

36

RIJEČ IPismo

izričaji su uvijek u skladu sa Svetim pismom, što je uvijek odrednica i sud radi li se o govoru u jezici-ma pod utjecajem Duha Božjega.

Oblici govora u jezicima u Novom zavjetu po-znati su nam iz 1Kor 12,10. Glosolalija najprije na lazi svoje mjesto u molitvenom životu pojedin-ca: u jezicima hvali Boga i izgrađuje samoga se-be (usp. 1Kor 14,2-4). Taj oblik govora u jezicima ne nalazi mjesto u bogoštvolju zajednice, jer nije od zajedničke koristi (usp. 1Kor 12,7), osim ka-da je govor u jezicima usmjeren na ljude i ka-da je preveden (usp. 1Kor 14,27). U Dj 2 nalazi-mo specifičan slučaj koji se razlikuje od drugih jer stoji samo na tome mjestu. Naime, u 4. retku či-tamo da su učenici na Duhove govorili u drugim jezicima s ciljem da ih čuju Židovi koji ne govore aramejski. To je djelovanje Duha Svetoga i to Pe-tar želi istaknuti i u Dj 11,15 kad uspoređuje taj događaj s onim što se dogodio Korneliju. Taj do-gađaj ne koristi ni izgradnji pojedinca ni zajedni-ce, već misijama.

Zanimljivo je da se na pozadini Starog zavjeta na pojedinim mjestima uspostavlja ovisnost govora u jezicima i prorokovanja (usp. Dj 19,6; 1Kor 14,5). U Starom zavjetu ekstatični govor znak je prorokā. Učenici Ivanovi u Efezu, nakon primitka Duha Sve-toga, počinju govoriti ‘u jezicima’ i proro kovati (usp. Dj 19,6). Za Pavla su proroštva i govor u jezicima ra-dije alternative, jer proizlaze iz zajedničke koristi za zajednicu. Pri tom se Pavao čuva odbacivanja govo-ra u jezicima (usp. 1Kor 14,5) i pledira za njegov is-pravan poredak među darovima Duha: »Htio bih da vi svi govorite drugim jezicima, ali većma da pro-rokujete. Jer veći je tko prorokuje, negoli tko govo-ri drugim jezicima.«

I danas, kao i onda, to je problem. Već tada se u Korintu govornika u jezicima gleda kao ‘duho-vnog kršćanina’ i odatle se izvodi ‘dvostupanjsko’ kršćanstvo, tj. ono koje tvore ‘duhovni’ i ono ko-je tvore ‘obični’ kršćani. Pavao kaže da će jedan-put prestati i govor u jezicima (usp. 1Kor 13,8) te kao znakove prepoznavanja kršćana stavlja vjeru, ufanje i ljubav (usp. 1Kor 13,13). Nijedan dar Du-ha Svetoga ne smije se staviti u središte, a ostale pri tom potisnuti. To ne bi bilo od zajedničke ko-risti. Biti kršćanin ne postiže se po osobitim i

očevidnim sposobnostima, nego po svakodnevn-om ponašanju koje je orijentirano na Isusa.

Što znači krštenje Duhom? Krštenje Duhom Svetim nalazimo kod svetoga Ivana Krstitelja koji tim izričajem postavlja razliku između sebe i Ono-ga koji ima doći poslije njega (usp. Mt 3,11). Isus je tu riječ, koja je ukorijenjena u Starom zavjetu u obnovi Izraela po Duhu (usp. Iz 4,4; Ez 36,25s), uzeo kod svojeg uzašašća (usp. Dj 1,5) i na nju se Petar poziva kod svojeg opravdanja Kornelijeva krštenja (usp. Dj 11,15s). Važno je pri tom da Krs-titelj sposobnost krštenja Duhom pripisuje jedino Mesiji i da Isus misli na konkretan događaj: »nas-koro nakon ovih dana« (usp. Dj 1,5), tj. na Du-hove. U zapovijedi krštenja Isus nalaže i obećava samo krštenje vodom (usp. Mt 28,19). S druge pak strane, Duh Božji stanuje u svakom udu Tije-la Kristova (usp. Rim 8,9.14). Raspodjela darova Duha na različite kršćane ne znači kvalitativnu razliku među njima, nego služi zajedničkoj kori sti svih kršćana.

Koji odnos treba zauzeti prema govoru u jezici-ma? Temeljno odbijanje nije nam dopušteno, ali je uvijek potrebno ispitivanje i razlučivanje: je li go-vor u jezicima praćen prijevodom i tumačenjem, jesu li njegov sadržaj velika Božja djela u Kristu, zastupa li obdarenik Duhom ‘dvostupanjsko’ krš-ćanstvo, doprinosi li njegov dar zajedničkoj kori sti ili stavlja samoga sebe u središte.

Popis narodāZanimljiv je pritom popis s imenima narodā ili pak područja i rimskih provincija odakle dolaze Židovi na dan Pedesetnice u Jeruzalem. Zapo-vijed Kristova ovdje započinje. Primjećujemo da se imena nižu od Istoka k Zapadu, što odgovara kasnijem misijskom putu apostola Pavla. No, spo-men Krećana i Arapa ujedinjuje Zapad i Istok u jednu cjelinu.

Osim toga spomen Judeje i Sirije u tome popi-su (usp. Dj 2,9-11) upućuje na idealne granice »ve-like Judeje« kako to nalazimo u 2Kr 14,25: »On [Jeroboam] je dobio natrag izraelsko područje od Ulaza u Hamat do Mrtvoga mora, prema riječi ko-ju je Jahve, Bog Izraelov, rekao preko sluge svoga Jone, sina Amitajeva, proroka iz Gat Hahefera«.

SILA

ZAK

Duh

a Sv

etog

aD

uha

Svet

oga

Duh

a Sv

etog

aD

uha

Svet

oga

Duh

a Sv

etog

a

37

555živo vrelo 2007

Jeroboam II. je ponovno uspostavio granice Izrae-la. Jonu je Bog bio poslao Ninivljanima. I Asirija pripada idealnom mesijanskom kraljevstvu: »To-ga dana dolazit će k tebi od zemlje asirske do Egi-pta, od Tira do Rijeke, od mora do mora, od go-re do gore« (Mih 7,12; usp. također Zah 9,10; Ps 72,8; Sir 44,21). Bog želi spasiti Ninivljane. Iz Jo-pe polazi i Petar u Cezareju k poganima (usp. Dj 10,5). Bog ih želi spasiti (usp. Dj 2,9-11).

Zadaća misionarenjaPut misijama je otvoren s jezgrovitim navještajem velikih djela Božjih (usp. Dj 2,11). U Starom zavje-tu prvotno se pri tom misli na izlazak iz egipat skog sužanjstva (usp. Pnz 10,21; 2Sam 7,23), ali i na Bo-žje djelovanje u sadašnjosti (usp. Jr 33,3) i na Božje djelo stvaranja (usp. Job 37,5). Za kršćane to je Us-krsnuće Isusovo i dolazak kraljevstva Božjeg. To treba da je središte našega misionarenja i našega propovijedanja (usp. 2Kor 4,5).

To Božje djelovanje izaziva zbunjenost: »Što bi to moglo biti?« (Dj 2,12), ironičan odgovor ili tek slutnju: »Slatkog su se vina ponapili«. Mnogi-ma i danas izvanjska forma evanđelja daje priliku za nerazumijevanje ili porugu. Novi zavjet pozna-je različite oblike naviještanja: propovijed u sina-gogi, na ulici, obrambeni govor, osobni razgovor, grupni razgovor, pismo, knjigu, ali uvijek samo jedan sadržaj, Božje djelo spasenja u Kristu, koje dolazi do riječi primjereno pojedinoj situaciji.

Luka nam je pokazao trenutak utemeljenja kršćanskih misija, kako je Bog sam po svojem Du-hu pripravio put k poganima i pri tom nije važan izvanjski oblik navještaja, nego sadržaj: poruka o velikim djelima Božjim u Kristu.

Duh Sveti – dar Crkvi koja moliZajednica skupljena u »gornjoj prostoriji«, »po-sto jana u molitvi« (usp. Dj 1,14), u trenutku posta-ja nja Crkvom, otvara se za dar Duha koji dolazi is-puniti njezino iščekivanje. Na isti način, zajednica u Antiohiji u trenutku priprave za misije »slavi službu Božju i posti« da bi joj bio objavljen Duh koji će ju prosvijetliti u odlukama koje treba po-duzeti (usp. Dj 13,1s). Crkva, u jednom trenutku uznemirena uhiće njem apostola, moli Boga da

učini »čuda i zna kove« da njegovi sluge mogu »naviještati sa smje lošću« riječ Božju. Bog odgo-vara tako da njegov odgovor nadvisuje sva čuda i znakove, koji se očekuju: na njih izlijeva Duha (usp. Dj 4,29-31). Duh je prisutan u srcu jeruza-lemskih kršćana u trenutku kad spoznaju da je Petrovo i Ivanovo uhićenje produžetak onog pro-gonstva koje je Isus pretrpio »od Heroda i Poncija Pilata s narodima i pucima izraelskim« (Dj 4,27). S Duhom su objavljene potrebita smjelost i ra-dost. Djela apostolska, štoviše, prikazuju aposto-le, dok su vođeni još jedanput pred sinedrij, kako smjelo izriču svoju volju da se »pokoravaju većma Bogu negoli ljudima« te izlaze »radosni što su bi-li dostojni podnijeti pogrde za ime Isusovo« (usp. Dj 5,29-41).

Duh Sveti i kraljevstvo BožjeDar Duha tijesno je vezan uz Božje kraljevstvo. Dar Duha: »Ako dakle vi iako zli znate dobrim da-rima darivati djecu svoju, koliko više Otac vaš ne-beski će dati Duha svetog onima koji ga zaištu« (Lk 11,13). I traženje kraljevstva: »Tražite najprije kraljevstvo Božje, a ostalo [jelo, piće, predmet vaše zabrinutosti] nadodat će vam se« (Lk 12,31). U ova dva slučaja Bog uslišava molitvu koja mu je bila upućena; u prvom slučaju daje ono što je glavno, Duha, onima koji traže s pouzdanjem drugotno; u drugom slučaju učenici su poslani tražiti glavno, kraljevstvo, da im bude nadodano drugotno.

Te dvije rečenice pretpostavljaju jednakost između dara Duha i kraljevstva. U Lukinom evan-đelju, kraljevstvo Božje i Duh Božji izražava ju ono što je za učenike najveće dobro, tako da to trebaju tražiti prije svega ostalog.

Po Luki tamo gdje je Duh već je prisutno kra-ljevstvo. Štoviše, eshatološko kraljevstvo Božje, kojega je Isus vjesnik u najizvrsnijem smislu, ost-varuje se posredstvom Duha, čija prisutnost ka-rakterizira takvo kraljevstvo.

Jednakost izraza nije potpuna: ako Djela apo-stolska (1,3-8) stavljaju paralelno Duh i kraljev-stvo, slijedi da izraz ‘kraljevstvo’ označuje već danu stvarnost, ali ne još primljenu, dok Duh označuje već objavljeno dobro, čija djelotvornost treba biti prihvaćena sa svom puninom.

SILAZAKD

uha SvetogaD

uha SvetogaD

uha SvetogaD

uha Svetoga

38

U DUHUi istiniG

LAZ

BEN

I prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI pr

ilog

GLA

ZBE

NI

AndantePripjev

I

sus

- Krist

je

sli

ka

-

Bo

žja,

- pri

je

- sva

kog

-

dru

gog

- stvo

ra

-

ro

đen

- ka

o

- Bo

žji

-

Sin.

2. On1. Sav

3. Svu

jejepu

sveprni

-

mirvaknu

---

rausBo

dikr

žjeg

---

njesnuži

-

gaća,ća

---

pokruno

statesi

---

osmrtije

- i

tilo

--

upous

rebjekr

---

đen.dnik,slo,

---

2. da3. da

1. On

jeuod

kasvenje

o

mugo

---

glabuve

-

vadepu

--

Crkprni

-

vevi,ne

---

pronasvi

slavšihmi

--

ljengrije

ži

- i

havot

--

opopri

krumirmi

---

njen.nik.mo.

---

Isus Krist je slika BožjaKol. 1,12-20

Tekst: V. ZagoracGlazba: I. Andrić

39

555živo vrelo 2007G

LAZBEN

Iprilogprilog

GLAZ

BENIprilog

GLAZ

BENI

Ant.

Go

spo

- din

- kra

lju

- je,

- Sve

viš

- nji

- nad

svom ze

mljom!

-

Ps 97 (96)

1. Gospodin kraljuje:2. Nebesa navješćuju3. Jer ti si, Gospodine, Svevišnji

nepranad

kaved

--

klinostsvom

-če

-

ze

zenje

go- vu,mlja,

mljom,

-

--

1. nek se vesele o2. svi narodi gleda3. visoko, visoko nad bo

juzi

to

- - - -- - - -

- - -

cimuma-

-

svislamno

gi!vu.ma!

---

I. Andrić

Gospodin kraljujeOtpjevni psalam za sedmu vazmenu nedjelju

40

TRENutakPI

SMA čitatelja

čitatelja

PISM

A čitatelja

PISM

A

Poštovano Uredništvo, u redovničkoj zajed-nici u kojoj živim uveden je posljednjih godi-na »novi« oblik pričešćivanja: nakon što se svećenik pričesti, sestre pristupaju oltaru te se same pričešćuju. Ima li ta »novost« oprav-danje u liturgijskim odredbama i, ako da, koji bi bio pravi smisao toga čina?

s. M. Josipa

Pričest – primanjem ili uzimanjem?

Praksa o kojoj govori čitateljica u našim je pri likama relativno ‘nova’. No, ta novost ko-ja se posljednjih godina sve više proširuje,

osobito u redovničkim zajednicama i u slavlji ma s posebnim skupinama vjernika, u liturgijskim je naputcima Crkve još pred dvadeset i pet godina okarakterizirana kao neprikladan način pristupa otajstvu euharistije. Uputa Kongregacije za božan-ski kult Inestimabile donum (1980.) izrijekom is-tiče da je pričest Gospodinov dar (donum) koji se vjernicima (pre)daje (traditur) po službi liturgij-skoga služitelja te da nije dopušteno da se vjerni-ci sámi pričešćuju »uzimajući« euharistijski kruh i kalež (br. 9). U pozadini te odredbe zacijelo ne stoji misao o nečijoj ‘nedostojnosti’ pristupanja oltaru, nego se na prvo mjesto ističe uzvišenost euharistijskoga dara koji se Crkvi daruje.

Nije prigoda govoriti o pravim razlozima uvo-đenja ‘nove’ prakse, ali je zato korisno zaviriti u liturgijsku povijest i zamijetiti s kolikom je osjet-ljivošću i razumijevanjem Crkva nekoć euharisti ji pristupala kao istinskome daru u kojemu je pre-poznavala samoga Gospodina. Crkva je euharistiju od najranijih početaka doživljavala ponajprije kao primanje otajstva kojemu je podložna i koje mu se otvara, a ne kao vršenje u kojemu bi ona sáma bi-la subjektom svetoga čina. Slavlje euhari stije, kao spomen-čin Kristove žrtve i predanja, treba nužno otkrivati tu dimenziju božanskoga darivanja, pa makar i kroz službu liturgijskoga služitelja.

Na tragu takvoga shvaćanja, kako svjedoči Ordo Romanus I. iz VII. stoljeća, redoviti način pri česti bio je primanjem posvećenoga kruha i ka -

leža, i to za sve udove Crkve – za vjernike laike i zaređene službenike. Pa i sām papa, kad bi pred-sjedao euharistiji, pričest je primao iz ruku đa ko-na, a potom svi drugi iz njegovih ruku. Dije ljenje i primanje pričesti ne ističe uzvišenost služitelja pričesti, nego uzvišenost otkupiteljskoga dara pred kojim svatko izriče dužno poklonstvo. Za to li turgijski govor ne poznaje ‘djelitelje’ nego ‘slu-žitelje’ pričesti (ministri). Euharistija je dar; ne možemo ju sami sebi ‘stvoriti’. Ona je više od iz-moljenoga dara. Ona je dar u istinitosti, dar bez naših zasluga, plod ljubavi Onoga koji nas je prvi ljubio (1Iv 4,10). Stoga, čin primanja tako uzvišenoga dara ne ponižava primatelja, nego ga uzdiže u dostojanstvo »od Boga ljubljenih«.

Način pričesti o kojemu govori pismo čita te-ljice tiče se, dakle, poimanja samoga sakramenta euharistije, a ne tek oblika pristupanja činu pri-česti. Taj način pričešćivanja samo je jedan od ob-lika kojima se danas otajstvo euharistije degra dira na vjerničko (i svećeničko) duhovno ili po božno »činjenje«. Euharistiju sve manje doži vlja vamo kao Božji dar otkupljenja, pa joj dajemo naj razli-čitije ‘prigodne’ sadržaje prilagođavajući(!) je pro-slavljanju važnih crkvenih ili društvenih do gađaja ili postizanju ne kih pastoralnih i katehet skih cilje-va. Nismo li u svim ‘uspjesima’ takvih (svečanih) slavlja ostali us kraćeni za istinski do življaj onoga najvrjednijeg – dara Gospodina samoga? S razlo-gom papa Benedikt, u prvoj reče nici nove pobud-nice Sacramentum caritatis, naglašava da je eu-haristija dar (donum) u kojemu Krist sam sebe predaje (se ipsum tradentis), objavljujući Božju beskrajnu ljubav prema svakom čovjeku.

Euharistijsko slavlje i čin pričesti trebaju oči-tovati dimenziju Kristova darivanja. Dar se ne do-življava samo u »onome« što se daruje, nego i u samom činu primanja dara. Primanje euharistij-skoga dara uspostavlja bliskost s božanskim Dari-vateljem. Uzimanje (samoposluživanje) dara us-kra ćuje to iskustvo susreta. U pričesti »On koji nas je prvi ljubio«, »Darivatelj-sebe«, prvi dolazi u susret – po služenju Crkve. A Crkva je pozvana biti vjerna služiteljica njegova darivanja.

živo vrelogod. XXIV. (2007.) br. 5

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Sani Bošnjak

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

BiH, SCiG : 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

I. Dugandžić, U radosti naviještene Riječi.

Homiletska razmišljanjauz čitanja godine C.

228 str.65 kn

I. Dugandžić, Osluškujući Riječ.

Homiletska razmišljanjauz čitanja godine B.

252 str.65 kn

Naša tema:

Euharistija – Sakrament ljubavi