zene to mogu - zbirka tekstova

Program Žene to mogu u medijima, Bosna i Hercegovina 2006/07

Norveška Narodna Pomoć-Norwegian People’s Aid - 1 -

Žene to mogu – zbirka tekstova Zbirka tekstova Žene to mogu podsjetnik je ženama koje su prošle edukativne seminare iz programa Žene to mogu, ili ih zanima problematika rodne ravnopravnosti, kojem uvijek mogu da se vrate kada im svakodnevica nametne neku dilemu. Ujedno, ova zbirka može da im bude i dragocjena pomoć u budućem radu u javnoj i političkoj sferi. U zbirci se nalaze tekstovi koje su napisale ili priredile naše koleginice, ekspertkinje i trenerice iz Srbije, Crne Gore i BiH, rezultati monitoringa medija Udruženja BH novinari i probrani tekstovi i istraživanja saradnica Lare online, prvog internet magazina za žene u BiH. Ova zbirka je fokusirana na žene u medijima, ali može biti dragocjen savjetnik i svim drugim ženama koje se susreću sa nepoznanicama u javnom životu. Priređivačica izdanja – Radmila Žigić Izdavačice: Organizacija žena «Lara», Bijeljina Adresa: Beogradska 38 Za izdavača: Radmila Žigić Štampa: Tiraž: 300 Bijeljina: 2006



Sadržaj

Uvod......................................................................................................................................................................................... - 1 -

Osnovne informacije o programu Žene to mogu ....................................................................................................3

Program Žene to mogu za žene u medijima .................................................................................................................. - 4 -

I ŽENSKO PITANJE, RODNA RAVNOPRAVNOST (pojmovi i definicije) ............................................................... - 5 -

1. Pojmovnik ........................................................................................................................................................................ - 6 - 2. Pol i rod............................................................................................................................................................................ - 7 - 3. Ženska pitanja ................................................................................................................................................................ - 9 - 4. Ženska ljudska prava..................................................................................................................................................... - 9 - 5. Tehnike dominacije ........................................................................................................................................................ - 9 - 6. Nadam se ravnoteži među polovima ........................................................................................................................... - 9 -

II ŽENE I MEDIJI ................................................................................................................................................................... - 9 -

1. Žene u medijima - Karin Lian, Norveška..................................................................................................................... - 9 - 2. Žene u medijima BiH - Radmila Žigić .......................................................................................................................... - 9 - 3. Monitoring printanih medija u BiH o pojavnosti i prezentaciji žene, Udruženje BH novinari............................... - 9 - 4. Monitoring printanih medija u BiH: Status manjina/marginaliziranih grupa, Udruženje BH novinari ................. - 9 - 5. Istraživanje: Profesionalni i socijalni položaj novinara i novinarki u medijima BiH, Ženska novinarska mreža - 9 - 6. Jezik medija - Milkica Milojević .................................................................................................................................... - 9 - 7. Prijedlozi za standardizaciju jezika - Svenka Savić .................................................................................................. - 9 -

III ZAKONI I DOKUMENTI................................................................................................................................................... - 9 -

1. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena ............................................................................................. - 9 - 2. Preporuke i zaključni komentari komiteta za eliminaciju diskriminacije žena za Bosnu i Hercegovinu ............ - 9 - 3. Zakon o ravnopravnosti polova BiH ............................................................................................................................ - 9 - 4. Institucionalni mehanizmi za gender u BiH ................................................................................................................ - 9 - 5. Medijska regulativa (Kodeks za štampu, Deklaracija o slobodi političke debate u medijima, Kodeks za emitovanje televizijskog i radio programa) ..................................................................................................................... - 9 - 6. Preporuke Radne grupe za medije Agencije za ravnopravnost polova za otklanjanje rodne diskriminacije u medijskim politikama .......................................................................................................................................................... - 9 -

IV PRILOG............................................................................................................................................................................... - 9 -

ŽENE BIH U IZBORIMA OD 2000. DO 2006. ................................................................................................................ - 9 -



ŽENE TO MOGU

Osnovne informacije o programu

ŽENE TO MOGU je regionalni program Norveške narodne pomoći čiji je cilj osnaživanje i podsticanje žena

da aktivno učestvuju u javnom i političkom životu i rađen je prema programu koji je Norveška radnička partija primjenjivala 80-tih godina kako bi motivisala svoje članice da se aktivnije uključe u politički život.

Norveška narodna pomoć program trenutno realizuje u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Ovim programom obuhvaćene su ne samo žene na različitim pozicijama u političkim strankama, nego i žene iz nevladinih organizacija, sindikata i medija, koje su aktivne ili će dalje razvijati oblike samoorganizovanja u svojim lokalnim zajednicama.

Programom ŽENE TO MOGU želi se proširiti i ojačati mreža žena koje se uključuju u javni i društveni život svojih zajednica, i otvoriti prostor za njihovu afirmaciju i veću vidljivost na mjestima odlučivanja. Ujedno, programom se želi pomoći ženama da definišu rodni koncept svog društvenog angažmana.

Osnaživanje žena za učešće u političkom životu u Bosni i Hercegovini započela je krajem 1999. godine Misija OEBS-a u saradnji sa Radnom grupom za ravnopravnost polova Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope. Tada je održana prva serija treninga u svim opštinama u Bosni i Hercegovini. Cilj treninga bio je da se žene obuče važnim političkim vještinama, kako bi mogle da budu aktivne kandidatkinje na lokalnim izborima 2004. godine. Obuku je prošlo oko 1500 kandidatkinja različitih političkih stranaka.

U 2001. godini realizaciju programa preuzima Norveška narodna pomoć. Tokom 2001. i 2002. godine obučeni tim od 32 trenerice realizovao je 36 treninga u cijeloj Bosni i Hercegovini, za preko 700 učesnica, žena iz različitih sfera javnog angažmana. Nakon održanih seminara učesnice su realizovale lokalne akcije u svojim sredinama.

ŽENE TO MOGU u 2002. i 2003. godini realizuju nevladine organizacije Udruženje građanki Žene ženama iz Sarajeva i Organizacija žena Lara iz Bijeljine, a od maja 2004. do juna 2006. godine samo Organizacija žena Lara.

U dvije godine samostalnog rada, aktivistkinje Lare organizovale su 35 seminara kroz koje je prošlo više od 800 osoba. Program je rađen za četiri ciljne grupe; žene u manjim sredinama (osnovni seminari), žene u političkim partiijama, mlade žene, te muškarci i žene koji rade u medijima. Takođe je održano i 11 lokalnih akcija koje su bile izrazito medijski propraćene.

Od juna 2006. godine projekat ponovo zajedno rade «Žene ženama» i«Lara». Ciljevi seminara 1. Jačanje samopouzdanja kroz:

-razvijanje svijesti o sopstvenim kapacitetima za učestvovanje u javnom životu lokalne zajednice -redefinisanje pojma politike kao ''lične odgovornosti'' -demistifikovanje organizacije javnog života i upoznavanje o ulozi nevladinih organizacija, medija i sindikata u stvaranju građanskog društva

2. Sticanje znanja i vještina za aktivno učestvovanje u javnom životu: znanja o:

- položaju žene u javnom i privatnom životu - funkcionisanju organizacija civilnog društva: nevladinih organizacija, medija i sindikata - politici kao ''ličnoj odgovornosti'' za razvoj lokalne zajednice -tehnikama dominacije u dominantno muškom okruženju -značaju i funkcionisanju lokalnih mreža kroz vještine: -prevazilaženja tehnika dominacije -prevazilaženja stresnih situacija -formiranja argumentacije -tehnike debate -tehnike javnog nastupa



3. Definisanje koncepta rodne ravnopravnosti 4. Razvijanje ženske solidarnosti 5. Podsticanje lokalnog ženskog samoorganizovanja

kroz znanja i vještine o javnom zastupanju i planiranju akcije

Žene to mogu za žene u medijima

U BiH ne postoje statistički podaci o broju žena i muškaraca koji rade u medijima, ali opšte je uvjerenje da je taj odnos već pola-pola, čak da u nekim redakcijama radi više žena.

Nasuprot ovoj ujednačenosti, muškarci i žene ne dijele ravnopravno pravo da kreiraju medijske politike niti je njihov uticaj na oblikovanje medijskog proizvoda jednak. U skoro 200 privatnih i komercijalnih elektronskih medija vlasnici su muškarci. U samo jednoj tv-kući žena ima značajan paket akcija i zauzima menadžersku poziciju, a žene su vlasnice samo tri lokalne radio stanice. Muškarci su menadžeri u svim javnim tv-stanicama i vlasnici dva najuticajnija dnevna lista.

Žene zauzimaju značajne pozicije u takozvanom drugom ešalonu upravljanja i uređivanja u medijima – urednice su rubrika, sektora i programskih cjelina, dakle, tamo gdje su politike već definisane, a zahtijeva se mnogo rada da se one realizuju.

Jasno je, u medijima, piramida moći, kao i svim drugim društvenim sferama, pripada muškarcima. Prema svim dosadašnjim monitorinzima medijskih programa, žene zauzimaju najviše do 20 odsto

medijskog prostora, dok je taj procenat vrlo često i samo 5 odsto, one su sagovornice ili izvori informacija u samo četvrtini medijskog sadržaja i česte su u rubrikama tradicionalno namijenjenim ženama – socijalna zaštita, obrazovanje, zdravstvo, šou biznis, zabava.

Položaj žena i rodna ravnopravnost nalaze se na marginama medijskog interesovanja. Ako bismo citirali profesoricu sa beogradskih političkih nauka i rodnih studija, Snežanu Milivojević,

uređivačka politika bosanskohercegovačkih medija prema ženama jeste, jednako kao i u susjednoj Srbiji, «STRATEGIJA ISKLJUČIVANJA» (časopis za feminističku teoriju, GENERO, 2004, posebno izdanje).

Zato su žene u medijima značajna ciljna grupa programa Žene to mogu i one su bitan dio ženske akcije za izgradnju tolerantnijeg, poštenijeg i rodno izbalansiranog društva. I sadržajno, ovo izdanje brošure ŽENE TO MOGU, najviše je namijenjeno novinarkama, ali može da posluži i kao priručnik svim drugim ženama i muškarcima koji se zalažu za rodno korektne medijske politike.



I ŽENSKO PITANJE, RODNA RAVNOPRAVNOST

(pojmovi i definicije)



1. POJMOVNIK Preuzeto iz materijala za bazični program Žene to mogu: Stereotipi Tvorac termina stereotip (V. Lipman) definisao ga je kao „slike u našim glavama“ koje pružaju okvire za objašnjenje događaja o kojima smo nedovoljno, djelimično obaviješteni. Ove se slike znatno razlikuju od „objektivnog svijeta“ koji prikazuju, formiraju se pod uticajem društva i kulture, prije nego što je pojedinac sposoban da ih provjeri. Stavovi i vjerovanja o drugima, posebno o drugim grupama su uproštena mišljenja, manje ili više pogrešna mišljenja koja stvaraju stabilnu i predvidivu sliku svijeta i omogućavaju jednostavnije snalaženje u svijetu razlika. Stereotipi su raspostranjene, klišeirane predstave o svojstvima različitih grupa ljudi. One su pristrasne kada se odnose na vlastitu grupu („naše“). Posebno značajnu ulogu stereotipije dobijaju onda kada postoje predrasude jedne grupe prema drugoj. Predrasude Pod predrasudama mislimo na negativne stavove, praćene jakim negativnim osjećanjima, a obično logički nezasnovane i neutemeljene na ličnom iskustvu. Negativne stereotipije o drugoj grupi služe da opravdaju takve predrasude, da dokažu da su negativna osjećanja i neprijateljski postupci prema pripadnicima druge grupe razumljivi i opravdani. Seksizam Pojam seksizam u najširem smislu označava diskriminaciju prema polu u nekoj društvenoj zajednici i odnosi se i na muškarce i na žene. Oblici seksizma u jeziku mogu biti verbalni i neverbalni (grafički, slikovni, gestovni i sl.). Oblici verbalnog seksizma samo djelimično zavise od strukture jezika, a mnogo više od stepena svijesti pojedinaca u govornoj zajednici da takva pojava u jeziku postoji. Danas mnogi naučnici opisuju pojave jezičkog seksizma i predlažu načine za otklanjanje polne diskriminacije u jeziku, prije svega načine za postizanje dosljednije vidljivosti žena u društvu, kodifikujući jezik tako da doprinese ubrzavanju promjene položaja žena u društvu. Jezik u javnoj i službenoj upotrebi (obrazovanju, sredstvima informisanja, administraciji – u formularima, upitnicima, zakonima i propisima) treba da sadrži simetrije ili neutralizacije razlike, neutralno iskazane funkcije, funkcije/titule izražene u oba roda...

(detaljnije pogledati u: Svenka Savić, Seksizam u jeziku – politika omalovažavanja, 2000.) Mizoginija Oko značenja pojma mizoginija ne postoji opšti konsenzus (doslovce on znači „mržnja prema ženama“). Prema određenju Adrienne Rich mizoginija je organizovano, institucionalizovano, normalizovano neprijateljstvo i naslje prema ženama. Prema Marini Blagojević, ovo određenje je preusko – jer je riječ o pojmu koji je moguće „puniti“ različitim sadržajima. Okosnicu sistema mizoginije čine dominacija nad ženama, eksploatacija ženskih resursa kroz nejednaku razmjenu i ponižavanje žena. Mizoginijom se postiže pacifikacija žena, eliminacija ili smanjenje kompeticije, kontrola žena... To nije apstraktna, neutralna mržnja, već tradicionalno utemeljena, a novim društvenim odnosima obnovljena mržnja. Mizoginija proizvodi gubitke i dobitke za muškarce i za žene, na kolektivnom i na individualnom nivou. Ona se ne smanjuje, ali se mijenja, postaje sve suptilnija, sve teže prepoznatljiva, sve više usmjerena na podsvijest... Mizoginične komponente tradicionalne kulture bivaju aktivirane i obnovljene kada postoje dovoljno jaki podsticaji.

(detaljnije pogledati u: Marina Blagojević, Mizoginija: nevidljivi uzroci, bolne posledice, 2000. i u ostalim tekstovima zbornika: Mapiranje mizoginije u Srbiji: diskursi i prakse, 2000.)



2. POL I ROD Priprema: GLAS RAZLIKE - Grupa za promociju ženskih političkih prava

Pojmovi ''pol'' i ''rod'' najčešće se definišu na sljedeći način: ''Pol'' se odnosi na biološke razlike između žena i muškaraca. One su uglavnom trajne i univerzalne. ''Rod'' se odnosi na društveno konstruisane uloge žena i muškaraca. Na koji način jedno društvo vidi ulogu žene i muškarca i šta od svakog od njih očekuje (društvena očekivanja vezana za rodne uloge) zavisi od niza faktora: kulturnih, političkih, ekonomskih, društvenih i religioznih. Na njih podjednako utiču i običaji, pravo, klasna i etnička pripadnost, kao i predrasude raširene u datom društvu. Stavovi i ponašanja prema rodu su naučeni i mogu se mijenjati. Razlike u poimanju društvenih uloga muškaraca i žena mogu se uočiti u različitim kontekstima: Društvenom Različita očekivanja od društvenih uloga žena i muškaraca: muškarac kao glava porodice

i onaj koji zarađuje; žena kao hraniteljica i njegovateljica. Političkom Razlike u načinima na koje žene i muškarci stiču i dijele moć i autoritet: muškarci su više

prisutni u nacionalnoj i visokoj politici, žene više na lokalnom nivou i u lokalnoj politici povezanoj sa njihovim ulogama u domaćinstvu.

Obrazovnom Razlike u mogućnostima sticanja obrazovanja i različitim očekivanjima od djevojčica i

dječaka: porodica usmjerava obrazovanje dječaka prije nego djevojčica; djevojčice odlaze uglavnom na manje prestižne smjerove.

Ekonomskom Razlike u mogućnosti sticanja karijere,

kontroli finansija i drugih produktivnih vrijednosti; krediti i zajmovi; vlasništvo nad zemljom. RODNE ULOGE Biološke razlike između žena i muškaraca uglavnom se ne mijenjaju; ljudi su ili žene ili muškarci. Ipak, karakteristike koje im se pripisuju i uloge i odgovornosti koje im se dodjeljuju, razlikuju se među kulturama, društvima i istorijskim periodima. Rodne uloge su aktivnosti koje se dodjeljuju muškarcima i ženama na osnovu pretpostavljenih razlika. ''Podjela rada'' je termin koji se koristi u literaturi koja se bavi rodom. Koristi se radi označavanja uloga i zadataka pripisanih ženama i muškarcima na osnovu pretpostavljenih karakteristika i atributa, umjesto sposobnosti i vještina. Uloge muškarca U najrazvijenijim zemljama svijeta sve je manji broj poslova koji se prepoznaju kao tipično muški ili ženski. Ipak, u manje razvijenim društvima muškarci imaju daleko vidljivije i priznatije uloge od žena. One su, po pravilu, daleko više vrednovane, uglavnom zato što su muškarci plaćeni za svoj produktivni rad, a žene ne. U tim društvima, uloge muškaraca uglavnom uključuju poslove koji se kvalifikuju kao društveno značajniji i ekonomski produktivniji. Muškarci obično ne rade domaće i kućne poslove. Ako su angažovani u javnim poslovima, onda je to najčešće rad u okviru političkih organizacija i menadžmentu. Trostruka uloge žene Ženske uloge danas u mnogim društvima spadaju u tri kategorije: produktivne (koje se odnose na proizvodnju dobara za potrošnju i zarade kroz posao van kuće), reproduktivne (odnose se na domaće i poslove u kući povezane sa rađanjem i njegovanjem djece i porodice), javni poslovi (odnose se na zadatke i odgovornosti koji se izvršavaju za dobrobit čitave zajednice, ali uglavnom

su to poslovi organizacije i podrške, dok odlučivanje i evaluacija nisu gotovo nikada u njihovom djelokrugu).



Poslovi na kojima su žene obično angažovane u sve tri kategorije, u većini slučajeva, ne donose zaradu. Žene se uglavnom definišu isključivo u terminima njihove reproduktivne uloge, koja se uglavnom tiče aktivnosti vezanih za njihovu reproduktivnu funkciju. Ove uloge, zajedno sa njihovim radom u zajednici, vide se kao prirodne. Ali pošto ove uloge ne zarađuju, one se ne prepoznaju i ne vrednuju kao ekonomski produktivne. Doprinos žena nacionalnoj ekonomiji i razvoju se zbog toga ne vrednuje visoko i ostaje nevidljiv. U mnogim društvima žene, takođe, rade u produktivnoj sferi održavajući manje zemljišne parcele u porodičnim sistemima. Ovi poslovi se često ne smatraju radom i nisu plaćeni. Žene, takođe, mogu da imaju i druge uloge koje inače donose zaradu i u formalnim i neformalnim ekonomskim sektorima, ali ekonomske produktivne uloge žena za razliku od muških su često manje vrednovane i manje priznate. Rodne uloge i odgovornosti razlikuju se od kulture do kulture i mogu se mijenjati vremenom. Npr. u Indiji, nekvalifikovani rad se smatra ''ženskim radom'', dok je u Africi to ''muški rad''. U Evropi i Americi, doprinos koji muškarci daju domaćim poslovima postaje sve više bitan i vidljiv.



3. ŽENSKA PITANJA Pripremila Sandra Vesić za potrebe Treninga za trenerice u Makedoniji

Pitanja koja su ključna za poziciju žena u današnjem svijetu se mogu grupisati u 5 kategorija: 1) nasilje prema ženama 2) žensko zdravlje 3) obrazovanje žena 4) žene i ekonomija 5) učešće u odlučivanju Svako od ovih pitanja je slojevito i složeno kada se posmatra samo za sebe. Istovremeno, svako od ovih pitanja je vezano za druga pitanja. Zato se nijedan od ovih problema ne može rješavati zasebno, već je rješavanje svakog od ovih pitanja vezano za rješavanje ostalih, a tek rješavanjem svih pet, možemo kazati da će se poboljšati pozicija žena. Nasilje nad ženama Nasilje nad ženama se obično dijeli u dvije kategorije: nasilje u porodici i seksualno nasilje. Međutim, nasilje nad ženama uključuje i druge oblike koje ponekada zaboravljamo, pogotovu ako se dešavaju u geografski udaljenim mjestima, a to su nasilje nad ženama u ratu i genitalno sakaćenje, i posebno često zanemarivan oblik nasilja, a to je sistematsko zanemarivanje ili čak namjerno abortiranje ženske djece. Nasilje nad ženama u porodici ima mnogo oblika, a u najgrubljim crtama se može podijeliti na psihičko, fizičko, ekonomsko. Seksualno nasilje takođe sadrži mnogo podoblika: silovanje, silovanje u braku, silovanje na sastanku, seksualno uznemiravanje, trgovina ženama. Nasilje nad ženama u ratu je kategorija koja tek u posljednje vrijeme dobija pažnju koju zaslužuje. To je pojava masovnih i često planskih silovanja žena "neprijateljske nacije", odnosno uključuje, takođe, organizovano otvaranje javnih kuća u kojima su žene pripadnice "neprijateljskih nacija" prisiljene na prostituciju. Genitalno sakaćenje je prisutno u Africi i Srednjem Istoku. To je nasilje čija je primarna svrha da osigura poželjnost žene za brak i služi kontroli ženskog seksualnog ponašanja, kao i osiguravanju nevinosti prije ulaska u brak. Sistematsko zanemarivanje ženskih beba (u smislu ishrane ili drugih potreba djece do 5 godina) ili namjerno abortiranje ženske djece je ozbiljno nasilje koje je prisutno skoro svuda u svijetu, ali je najizraženije u Kini i Indiji. Zašto nasilje nad ženama tretiramo kao posebno pitanje, izdvajajući ga generalno od nasilja koje je u društvu prisutno? Nasilje nad ženama je posljedica neravnoteže moći između polova, u kojoj muškarci imaju veću moć. Nasilje nad ženama demonstrira tu moć i istovremeno je i čin koji takvo stanje stvari održava. U društvu koje je patrijarhalno i trudi se da zadrži postojeće stanje stvari postoji tendencija svođenja ovog problema na porodični problem ("to je njihova lična stvar") ili svaljivanja krivice na ženu ("ona ga je izazvala" ili "šta je tamo tražila"), i na kraju tendencija predstavljanja ovog nasilja kao bezopasnog "lupio joj je dva šamara". Koliko su takve predstave iskrivljene govore podaci da npr. u Americi 10 žena dnevno ubiju partneri, odnosno da u Rusiji skoro polovinu svih žrtava ubistva čine žene koje su ubili njihovi partneri. Istovremeno se procjenjuje da je broj "nedostajućih žena" (koji predstavlja jaz između postojećeg broja žena u populaciji i očekivanog broja žena kad ne bi postojala diskriminacija) u ranim devedesetim bio čak pet stotina hiljada. Žensko zdravlje Žensko zdravlje obuhvata, takođe, nekoliko kategorija, na prvom mjestu se obično navode ženska reproduktivna prava koja uključuju pravo žene da sama odlučuje o svom tijelu, kontracepciju i pravo na abortus. Osim ovih kategorija, tu su seksualno prenosive bolesti kojima su žene više izložene nego muškarci, zatim rak dojke, kao i sve što je vezano za materinstvo, odnosno trudnoću i porođaj. Feministkinje smatraju da zdravlje ima pol, i to ne samo vezano za biološke razlike između muškaraca i žena. Na zdravlje osim bioloških razlika, utiče mnogo faktora, a neki od najznačajnijih su nasilje, ekonomska pozicija, pritisak



porodice i tako dalje. S obzirom na poziciju žena posmatranu u odnosu na sve ove faktore, jasno je da je žensko zdravlje pitanje koje zahtijeva posebnu pažnju. Problem pitanja ženskog zdravlja je: 1) što u mnogim zemljama žene još nisu ostvarile reproduktivna prava, odnosno nemaju kontrolu nad sopstvenim tijelom, a što se često vezuje za pitanja religije. To znači pod velom religije ("grijeh je ubiti fetus ili koristiti kontracepciju") ili brige za naciju ("uništiće nas bijela kuga") ženama se masovno uskraćuje pravo da odlučuju o sopstvenom životu i tijelu. 2) što se nekima od specifičnih ženskih zdravstvenih problema posvećuje manje pažnje nego što bi trebalo (još je izuzetno velika smrtnost žena u trudnoći i porođaju). 3) što se ne ulaže dovoljno u edukaciju djevojaka i žena kada su u pitanju seksualno prenosive bolesti i kontracepcija 4) nesenzibilnost institucija i osoba koje u njima rade na specifičnosti ženskog zdravlja, odnosno praksa tretiranja žena kao da su muškarci u "drugom pakovanju". Žene to nisu. Stoga je neophodno sva pitanja vezana za zdravlje žena posmatrati iz ženske perspektive. Obrazovanje Prema procjenama Ujedinjenih nacija, oko četvrtine svjetske odrasle populacije je nepismeno. Dvije trećine od tog broja čine žene. U čak 19 zemalja, nepismeno je više od 75 odsto žena. Uzroci ovako katastrofalne razlike leže u diskriminaciji prema pravu na obrazovanje koje je izrazito kad su žene u pitanju. Uobičajeno je, čak i u zemljama gdje je obavezno osnovno obrazovanje, da se ženska djeca ne šalju u školu ili da se iz škole povlače ranije nego što bi trebalo, jer roditelji i porodica smatraju da njoj obrazovanje nije ni potrebno da bi se bavila domaćinstvom, ili da su one, na kraju krajeva, manje sposobne nego dječaci. Takođe, u mnogim zemljama djevojke su prisiljene da prekinu školovanje jer se rano udaju i prisiljene su na ugovorene brakove. Ukoliko je porodica u finansijskoj krizi, prvo će ženska djeca prekinuti da se školuju da bi muška djeca nastavila školovanje. Primjer Ujedinjenih arapskih emirata, međutim, pokazuje da žene žele i hoće da se obrazuju ukoliko imaju prilike. U toj zemlji je od 1970. do 1990. godine procenat opismenjenih žena skočio sa 7 na 76 procenata, jer se problemu nepismenosti žena prišlo na dobar način. Posljednjih decenija povećava se broj žena koje se opredjeljuju za više i visoko obrazovanje. Povećava se broj djevojaka koje se upisuju na fakultete i to brže nego kod dječaka, ali je još snažna predrasuda da je novac za školovanje djevojčica bačen novac. U vezi sa tim postoji dodatna diskriminacija: djevojke se obeshrabruju i vrlo često ih porodice, nastavni kadar i drugi autoriteti direktno sprečavaju da se opredjeljuju za zanimanja koja važe kao tradicionalno muška zanimanja (žene su češće medicinske sestre nego ljekarke, žene su prije u društvenim nego u prirodnim naukama). Faktor obrazovanja je usko povezan sa ekonomskim faktorom, jer znanje svuda u svijetu nosi novac i veću ekonomsku moć, kao i bolji društveni status. Zanimanja koja važe kao "muška zanimanja" su mnogo profitabilnija nego zanimanja koja se smatraju "ženskim zanimanjima". Obrazovanje žena je važno jer ono generalno utiče na cjelokupnu poziciju žena u društvu. U vrijeme robovlasništva, robovima u Sjedinjenim Američkim Državama nije bilo dozvoljeno da uče da čitaju i pišu. Na sličan način ženama je do početka dvadesetog vijeka bilo uskraćivano pravo na obrazovanje. Iako je danas u brojnim zemljama pravo na obrazovanje zagarantovano ustavom, žene zbog postojeće diskriminacije ne mogu da ostvare to pravo, što nam opet pokazuje svijest dominantnog dijela populacije da je znanje moć. Žene i ekonomija Za razumijevanje ženske ekonomske pozicije važno je da znamo nekoliko podataka: kao prvo podatak Ujedinjenih nacija o posjedovanju imovine koji govori da žene posjeduju samo 1 odsto svjetskog zemljišta. Zatim, žene su siromašne jer zarađuju samo desetinu svjetskog dohotka. A pri tome, žene odrađuju ukupno dvije trećine svjetskih radnih sati.



Uzroci ovog stanja potiču iz suštinske diskriminacije nad ženama, a mogu se razvrstati na nekoliko kategorija: 1) po običajnom pravu, a u mnogim zemljama još i zakonski, žene imaju manje prava na nasljeđivanje ili su običajnim pravom prisiljene da svoju imovinu ustupe braći, odnosno muškim nasljednicima. 2) ženski rad u kući i porodici je neplaćeni rad, za koji nemaju bilo zdravstveno, bilo socijalno osiguranje. 3) ukoliko rade van kuće (a broj žena koje su u različitim profesijama se povećava, tako da žene čine skoro 40 odsto radne snage), one u većini zemalja primaju manje plate za iste poslove. Prema statistikama zemalja (u kojima statistike uopšte postoje) razlika u zaradama muškaraca i žena je 30 – 40 odsto. 4) žene su većinom zaposlene na poslovima koji su, inače, manje profitabilni i nose manje zarade. Podjela na muške i ženske poslove još je izuzetno jaka, čak i u visoko razvijenim zemljama, a ono što se uobičajeno karakteriše kao "ženska zanimanja" su manje plaćena od "muških zanimanja". Pitanja zapošljavanja i manjih zarada su vezana opet za druga ženska pitanja, kao što su obrazovanje, reproduktivna prava, ženska uloga u porodici. U mnogim zemljama muževi još imaju zakonsko pravo da zabrane svojoj ženi da se zaposli, a čak i kada nema zakonsko pravo, običajno pravo i porodica su na njegovoj strani kada ženi zabranjuje zapošljavanje. Time postaje jasno da pitanje ekonomske pozicije žena nije važno samo kao pitanje siromaštva, već kao instrument društva za držanje žena u poziciji manje moći od muškaraca. Muškarac koji je ekonomski nadmoćniji od žene ima nadmoćniju poziciju koja se prenosi na druge odnose kao što su brak ili partnerstvo, status u društvu. Učešće u odlučivanju Učešće u odlučivanju se može posmatrati na dva nivoa; jedno je učešće u odlučivanju u politici i ulazak žena u strukture vlasti, a drugi aspekt je učešće žena u odlučivanju na visokim rukovodećim mjestima. I jedno i drugo je važno za žene. Analiza stanja i jednog i drugog pokazuje da se ženama uskraćuje pravo na odlučivanje. Nigdje u svijetu žene nisu podjednako zastupljene u parlamentima i vladama. U samo deset zemalja žene su u strukturama odlučivanja zastupljene do 25 odsto. Sve zemlje koje imaju značajniji procenat zastupljenosti žena u vladajućoj strukturi, imaju eksplicitnu politiku promovisanja jednakih mogućnosti i eksplicitne mehanizme za sprovođenje te politike (kao što su npr. kvote). Zašto je važno učešće žena u odlučivanju? Emmeline Pankurst je još u devetanestom vijeku rekla da pravo glasa za žene ima tri značenja: prvo kao simbol, drugo, kao sigurnosni mehanizam i treće kao instrument. Slično, učešće žena u odlučivanju je simbol i znak da su ženama konačno dostupni položaji moći, drugo, to je sigurnosni mehanizam da se očuvaju slobode i prava koje su već postigle, i treće, to je instrument za ostvarivanje prava koja još nisu osigurana. Šta to znači, pokazuje primjer zemalja iz komunističkog bloka u kojima je tradicionalno učešće žena u odlučivanju, na nivou parlamenta skupština, bilo u prosjeku od 10 do 20 i više procenata. Takođe, u tim zemljama žene su imale zagarantovana mnoga prava, makar na papiru. Sa promjenom sistema, većina tih zemalja ušla je u proces tranzicije koji se, između ostalog, ogledao u smanjenom broju žena u strukturama odlučivanja. To je rezultiralo ponovnim preispitivanjem prava na abortus, koje su žene u tim zemljama imale više od 30 godina. Abortus je najočigledniji primjer, ali se mijenjanje broja žena u strukturama vlasti već pokazuje ili će se pokazati i na drugim poljima. Što se tiče mjesta u hijerarhiji u profesijama, tu se takođe jasno vidi diskriminacija: Sredinom devedesetih u zemljama kao što su SAD i Britanija, žene su zauzimale svega 1 odsto u upravnim odborima ili visoko plaćenim izvršnim funkcijama. Trend je da se te brojke mijenjaju, ali jako sporo: u Velikoj Britaniji se kao veliki uspjeh ističe da je 1990. do 2001. godine broj žena u upravnim odborima porastao sa 1 na 10 procenata. Broj žena na hijerarhijski visokim mjestima u profesijama direktno je proporcionalan poziciji koju žene zauzimaju u društvu. Sporo mijenjanje tih brojki, samo nas upozorava na otpor koji društvo pruža mijenjanju postojećeg stanja. Kako su ova pitanja međusobno povezana? Interesantno je pogledati međusobnu zavisnost i povezanost svih ovih pitanja. Početno, žensko učešće u odlučivanju, a pogotovu u strukturama vlasti, utiče da se pitanja i problemi diskriminacije nad ženama zanemaruju, jer parlamenti i vlade u kojima nema ili ima suviše malo žena, zanemaruju ta pitanja kao pitanja koja nisu od "nacionalne važnosti" (taj trend je posebno izražen u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju). Tako da učešće žena u strukturama odlučivanja direktno utiče na to da li će pitanja nasilja, obrazovanja, ekonomske pozicije žena ili ženskog zdravlja uopšte biti pokrenuta.



Pitanje obrazovanja direktno je i usko vezano za ekonomsko pitanje, jer od nivoa obrazovanja žena direktno zavisi njihova ekonomska pozicija. Ovo pitanje, takođe, utiče na pitanje zdravlja (koliko su žene u prilici da saznaju više o svom zdravlju ili da nauče kako da se štite). Pitanje ekonomske pozicije utiče direktno na pitanje zdravlja (žene kao siromašniji dio populacije nisu u prilici da sebi omoguće pristojnu zdravstvenu zaštitu), kao i na pitanje nasilja - tamo gde su žene u boljoj ekonomskoj poziciji, mogu sebi dozvoliti da izađu iz situacije u kojoj trpe nasilje. Pitanje nasilja opet direktno utiče na žensko zdravlje koje je kod velikog broja žena drastično ugroženo jer su izložene fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Na kraju, krug zatvara činjenica da od nivoa obrazovanja i ekonomske pozicije žena direktno zavisi koliko će žena biti uključeno u proces odlučivanja, pošto je jasno da će obrazovanije žene prije glasati za žene koje će zastupati njihova prava, a da bi žene uopšte počele da se bave politikom, potrebno je da budu obrazovane i vrlo često da imaju dobar materijalni status da bi mogle da se ravnopravno bore sa muškim kandidatima. Zato je potrebno, i u zastupanju ženskih prava, posmatrati situaciju u cjelini, jer nijedno od ovih pitanja ne može se posmatrati zasebno od drugih. Sa druge strane, nijedna grupa ne može se efikasno baviti svim ovim pitanjima u cjelini. Stoga je, za poboljšanje pozicije žena u cjelini, neophodno da se svaka od uključenih ženskih grupa fokusira na na jedan dio problema, a da sve zajedno sarađuju i imaju zajedničku strategiju. Razlika između ženskih i socijalnih pitanja Ženski pokret i feministički pokret zastupaju različita ženska prava i bave se pitanjima koja se mogu svrstati u neku od navedenih kategorija. Pod socijalnim pitanjima obično se podrazumijevaju pitanja vezana za prava djece, starih, osoba sa invaliditetom ili siromašnih, dakle pitanja koja se odnose na osobe koje pripadaju "socijalno ugroženim kategorijama stanovništva". Ponekada se javlja konfuzija i ženska pitanja se miješaju sa socijalnim pitanjima. U čemu je razlika? Jasna razlika se uspostavlja ako se upitamo za čija se prava zalažemo i čija prava zastupamo. Možemo odgovoriti da zastupamo prava žena ili zastupamo prava više marginalizovanih grupa. Ženski pokret se opredjeljuje da zastupa prava žena. Zašto pravimo razliku? Kao prvo, s obzirom na veliku diskriminaciju koja se sprovodi prema ženama smatramo da je važno da pitanja važna za žene odvojimo od drugih pitanja, jer su žene najveća marginalizovana grupa. Drugo, miješanje ženskih i socijalnih pitanja čini da se zamagli problem diskriminacije nad ženama. Na taj način, žene nisu siromašne zato što su žene, već ih posmatraju kao pripadnice grupe siromašnih. Tako se sprečava djelovanje protiv ženskog siromaštva, već se sprovode mere protiv siromaštva uopšte, te žene u grupi siromašnih gdje ima i muškaraca opet postaju diskriminisane. Ili, vlade kažu hajde da rješavamo pitanje nepismenih i rezultat je da se rješava nepismenost muškaraca, pošto se ne uzima u obzir da će djevojčice opet ostati po strani (jer im roditelji i profesori po ustaljenim mehanizmima uskraćuju obrazovanje). Slična je tendencija da se žene utope u druge, na neki način, marginalizovane grupe: stari, osobe sa invaliditetom i sl., i da se zanemari činjenica postojanja dvostruke ili trostruke marginalizacije. Žena koja je siromašna, diskriminisana je i kao žena i kao siromašna. Žena koja ima invaliditet i manjinske je etničke ili rasne pripadnosti, diskriminisana je i kao žena i kao osoba sa invaliditetom i kao pripadnica manjinske etničke grupe. Treće, kada se ženske grupe bave socijalnim pitanjima, na taj način ih društvo zapravo vraća u ulogu majke: onih koje brinu, hrane i njeguju. Time se zapravo njihova uloga stuba porodice prenosi na društvo, gde one postaju stub društva, odnosno one koje brinu o gladnima, invalidima, starima, djeci, kao i svakoj drugoj grupi kojoj je potrebna briga, njega i pažnja. To nas opet direktno vraća u patrijarhalnu priču. Sve ovo ne znači da mi zastupamo tezu da se ne treba brinuti o djeci ili zastupati njihova prava. Smatramo da treba napraviti jasnu razliku i zastupamo ideju da istupimo naprijed i kažemo: mi sada govorimo o ženama, a ne o djeci, o ženama, a ne o starima, o ženama, a ne o invalidnosti, o ženama, a ne o siromašnima generalno.



4. ŽENSKA LJUDSKA PRAVA Priprema: GLAS RAZLIKE - Grupa za promociju ženskih političkih prava Ljudska prava treba da budu garantovana i dostupna svim ljudima bez obzira na razlike među njima. To znači da se suština koncepcije ljudskih prava nalazi u njihovoj univerzalnosti. Zaštitu ljudskih prava garantuju najviši pravni akti, u prvom redu nacionalni ustavi i zakoni. Ljudska prava, nastala u okviru međunarodnog prava, takođe su garantovana i zaštićena najznačajnijim dokumentima UN: Univerzalnom deklaracijom, Paktom o pravima i međunarodnim konvencijama, građanskim i političkim. Međutim, univerzalni koncept ljudskih prava često ne obuhvata, ni u sadržaju a posebno u primjeni, prava žena. Poštovanje ljudskih prava u odnosu na žene često samim ženama ostaje nedostupno, uskraćeno ili potpuno negirano. Ovo se podjednako dešava kako na nivou zakonskih propisa, kada ih zakon diskiminiše ili umanjuje njihova prava u odnosu na muškarce, tako i u primjeni običajnih pravila ponašanja. Dosljedno poštovanje običaja najčešće vodi ka uskraćivanju prava koje bi žene, kao ljudska bića, takođe trebalo da imaju. Tako, na primjer, zabrana abortusa predstavlja kršenje prava na slobodno roditeljstvo, kao što je zabrana da ženska djeca idu u škole kršenje prava na obrazovanje. Zato je identifikacija ženskih ljudskih prava, kao posebne kategorije ljudskih prava, neophodna da bi se svi oblici diskiminacije žena učinili vidljivijim i, samim tim, lakšim za sprečavanje i eliminaciju. Riječ je o specifičnom kršenju prava žena zato što su žene. Njihov položaj, kako u društvu tako i porodici, u najvećoj mjeri određen je društveno očekivanim ulogama i stereotipima. Stereotipi vezani za pol, po pravilu, zanemaruju specifične interese i potrebe žena. Prepoznavanjem postojanja ženskih ljudskih prava kao posebne kategorije ljudskih prava, omogućavamo da ona budu priznata i zaštićena. Pretjerana opštost samog koncepta ljudskih prava često vodi ka društvenoj nevidljivosti, pa samim tim i kršenju ženskih prava. Sa druge strane, naglašena specifičnost ženskih prava kao prava žena, do nedavno, dovodila je u pitanje uključivanje ženskih prava u okvire ljudskih prava. Značaj koncepta ženskih ljudskih prava leži u: • postavljanju zahtjeva za potpunom i adekvatnom državnom i međunarodno-pravnom zaštitom, • društvenom priznanju i • pristupačnosti svim ženama. Žene su još angažovane u najvećoj mjeri u privatnoj sferi. Stoga je uključivanje nacionalnih i međunarodnih institucija u zaštitu ženskih prava ostalo do danas nepotpuno riješeno. Sfera privatnog predstavlja i dalje paravan kršenju ženskih prava. Upravo uvođenjem ženskih ljudskih prava kao legitimne kategorije ljudskih prava, sa podjednakom ozbiljnošću se tretira svaki oblik diskriminacije. Drugim riječima, pokazalo se da su društveno, političko, obrazovno, kulturno i porodično okruženje podjednako plodno tlo za različite oblike disrkriminacije nad ženama. Stupanjem na snagu Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama /CEDAW/ 1979. godine, kao najobuhvatnijeg dokumenta koji se odnosi na ženska ljudska prava, "ozakonjena" je decenijska borba za priznavanje i unapređenje ženskih ljudskih prava. Ovim dokumentom određeni su i mehanizmi zaštite ženskih ljudskih prava. CEDAW predstavlja okvir i smjernice za države koje, kao njene potpisnice, garantuju uživanje i zaštitu prava žena i eliminisanje polne diskriminacije. Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama plod je višedecenijskog rada Komisije UN o statusu žena i njene saradnje sa nacionalnim i međunarodnim ženskim ogranizacijama i grupama. Komisija je ustanovljena s ciljem praćenja položaja žena. Rad Komisije usmjeren je na ukazivanje na neravnopravnost žena u različitim društvenim odnosima i oblastima radi njenog prevazilaženja i daljeg unapređenja položaja žena. Konvencija afirmiše principe jednakosti između polova sa zahtjevima upućenim državama potpisnicama da preduzmu odgovarajuće mjere, uključujući i zakonodavne kako bi osigurale poštovanje i primjenu ljudskih prava i osnovnih sloboda.



Sa stanovišta međunarodnog prava, garant poštovanja ljudskih prava, pa samim tim i ženskih ljudskih prava, jeste država. To znači da država treba da formuliše mehanizme kojima će omogućiti njihovo ostvarivanje, kao i da izgradi sisteme zaštite u slučajevima njihovog kršenja. Prema Konvenciji o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama, osnovni zadatak države je da nacionalnim ustavima, zakonima i podzakonskim aktima, prizna i u svim slučajevima zaštiti ženska ljudska prava. Države su, takođe, dužne da ukinu krivične odredbe i običaje i napuste svaku vrstu prakse kojom se uspostavlja i održava diskriminacija nad ženama. Kao neki od mehanizama zaštite, Konvencija preporučuje državama da organizuju posebne tribunale u slučajevima kršenja ženskih ljudskih prava. Takođe, ona posebno promoviše politiku usvajanja privremenih mjera - sredstava pozitivne diskriminacije (u nekim zemljama usvojen je termin afirmativna akcija). Njima bi se u izvijesnim slučajevima ili specifičnim oblastima afirmisale žene. Ove mjere su usmerene na ubrzanje "ujednačavanja" položaja muškaraca i žena u onim sferema u kojima je očigledna diskriminacija nad ženama. Mjere pozitivne diskriminacije bile bi ukinute po uspostavljanju jednakosti oba pola. Zastupanjem koncepcije ženskih ljudskih prava ističemo naše pravo na jednakost pred zakonom i u društvu. Na taj način zahtijevamo da ne budemo razlikovane, izuzimane ili ograničavane na osnovu pripadnosti ženskom polu i da imamo pravo na zaštitu u slučajevima kada su nam prava povrijeđena ili uskraćena. Promocija ženskih ljudskih prava nije moguća bez širenja mreže ženskih grupa i podrške ženama.



5. TEHNIKE DOMINACIJE Muškarci više učestvuju u raspravama od žena. To ne znači da žene nemaju svoje mišljenje. Naprotiv, to može značiti da ih ignorišu, potcjenjuju, terorišu, ismijavaju, izostavljaju i marginalizuju. Ne baš svaki put, ali često. Biti izložena takvim tehnikama dominacije ne čini ništa dobro za sampouzdanje. Upotreba ovih tehnika nije ništa novo, već je samo jedno od mnogih sredstava kojima se dominantni ljudi služe kako bi zadržali moć. To ne znači da se tim tehnikama služe samo muškarci. Njima se koriste i muškarci i žene. Jači ih koriste protiv slabijih. Ono što nekoga može uvjeriti da je izložen tehnikama dominacije je broj ljudi koji prepoznaju te znakove i upoznati su o situaciji, ali ne mogu imenovati ono o čemu je riječ. Identifikovati tehnike dominacije i imenovati ih, jedan je od načina na koji ih možemo učiniti bezopasnima. Tehnike dominacije se koriste gdje god postoji moć i uticaj: u politici, u životu organizacije, na poslu, u medijima, u školi i području obrazovanja, te u privatnim krugovima. Tehnike dominacije dovode nas do vjerovanja da sa nama nešto nije u redu, da smo glupe. One oslabljuju naše samopuzdanje. Zato naučimo kako da se ponašamo dok smo im izložene, ali i izbjegavajmo da ih koristimo na jednak način. STVORENE SMO TAKO DA SE OSJEĆAMO NEVIDLJIVIMA Jeste li ikada doživjeli: - da vam voditelj sastanka nije dao riječ kada ste tražili da govorite? - da vam nisu dopustili da govorite na sastanku, na poslu, ili u privatnom životu? - da ono o čemu ste govorili nije spomenuto u medijima? Ili, jeste li primjetili kako je malo fotografija žena u medijima, a da i ne spominjemo sve one žene koje su izostavili iz istorijskih knjiga? Povremeno se čini da su žene potpuno izbrisane iz muške memorije i svijesti kada je riječ o organizovanju nekih komiteta i komisija. Često čujemo da je to sasvim slučajno, ali se prečesto ponavlja, da si bila čista slučajnost. Šta mislite, kako bi muškarci reagovali ako bi neprekidno bili potcjenjivani? Naravno, ako ništa drugo, o tome bi progovorili, a to je upravo ono što i mi žene moramo učiniti. Primjećujete li da neki ljudi čitaju novine kada žene govore, mirno čavrljaju, zijevaju, pogledavaju se, lutaju pogledom po sobi, traže šta će da popiju, ustvari, čine sve, samo ne slušaju. Skreću svoju pažnju sa vas i igraju kartu trenutnih emocionalnih reakcija učesnika sastanka. Vi možete, takođe, zatražiti da u sobi bude tišina ili stati i gledati dok ne privučete pažnju. Ako s govornice ne dopire nikakav zvuk, svi će nastojati da otkriju šta se događa. Mnoge žene imaju iskustvo da ih drugi nisu slušali pa nisu mogli ni shvatiti o čemu je bilo riječi. Ponekad to ima veze sa činjenicom da žene dođu na red za raspravu na samom kraju, pa se onda zaključi da više nema vremena za nove prijedloge i nove elemente rasprave. U drugim slučajevima ignoriše se ono što govorite ili se ne obraća pažnja, zbog toga jer ste žena. Ono šta govorite ne smatra se važnim. Zbog toga nije iznenađujuće da na sastancima većina žena ćuti. Teško je dati dobar savjet, ali u svakoj situaciji pokušajte izbjeći izvinjavanje ili iskazivanje neopravdane nesigurnosti. Možete istupiti i reći da niko nije komentarisao ono što ste govorili i zamoliti ih da to učine. ISMIJAVANJE Već smo spominjali na koji se način žene prikazuju u prizemnim šalama. To je ismijavanje. Naravno da mi znamo biti duhovite i smijati se na vlastiti račun. Ali nije dobra šala ono o čemu govorimo. Smijanje može biti vrlo neugodno za osobu o kojoj se radi, a često je uključeno grupno ismijavanje žena. Ismijavanje može biti uslovljeno maštom ili predrasudama koje su muškarci stvorili, na primjer: «Kad navrši 40 zamijeniću je za dvije od 20». Žene na sastancima često budu ismijavane. Ako su poprilično ismijane, ne mogu računati ni na kakvu političku karijeru i biće posljednje koje će to saznati. Vidimo li da se neko ismijava ženama, moramo reagovati. NEDOSTATAK INFORMISANOSTI Muškarci razmjenjuju mnogo informacija koje žene ne dijele. Pogotovo je u političkoj karijeri poznato da se razmjenjuju informacije, formiraju mišljenja i donose odluke u zatvorenim krugovima. Momci, na primjer, odlaze na pivo ili neko piće nakon sastanka, na «poslovni ručak», ili, sasvim iskreno, jedan drugom prije sastanka prenose informacije. Žene ne pozivaju u te zatvorene krugove, ili, jednostavno rečeno, one nemaju jednake mogućnosti da im se pridruže. Često se događa da, umjesto da učestvuju, žene odlaze kući da bi zamijenile djevojku koja im čuva djecu. Štaviše, malo žena zna za takve dogovore.



Muškarci imaju mrežu neformalnih kanala informacija preko kojih odmah otvoreno obavještavaju jedan drugog, dok žene, uopšteno govoreći, moraju biti zahvalne na oskudnim informacijama. To je igra koju igraju najaktivniji, ali takvo se povjerenje rijetko dodjeljuje ženama. Zato je važno da i žene pokrenu takvu mrežu i zajednički se pripreme prije sastanaka. Na taj način se možemo boriti i onda kada izgleda da je o svemu odlučeno i prije početka sastanka. DVOSTRUKO KAŽNJAVANJE / OKRIVLJAVANJE I SRAMOĆENJE/ Što god učinili, pogrešno je. Ta se tehnika dominacije koristi nad onima prema kojima imamo predrasude. Primjer: Ženi koja se brine o kući i djeci rečeno je da je neodgovorna i zavisna jer nema plaćen posao i društvene odgovornosti i jer ne plaća porez. Rečeno joj je šta bi sve trebala uraditi, te da se od nje očekuju uistinu velike stvari koje mora ostvariti ako želi da je smatraju adekvatnom – dobrom majkom i suprugom. Sada mnogi misle da je nešto pomalo krivo u jednostavnom ostajanju kod kuće. Ako se žena i majka zaposli, i možda postane aktivna i u sindikalnim poslovima i politici, kaže joj se da zanemaruje muža i djecu – da te aktivnosti idu na račun njene porodice, da misli samo na sebe, itd. Ženama se govori i da mogu biti sretne što imaju tako pametne muževe, pune razumijevanja. Na žalost, često su žene te koje na taj način spotiču jedna drugu. Ovo moramo izbjeći. Nije teško navesti žene da se osjećaju krivima ili osramoćenima. Nečista savjest i osjećaj neadekvatnosti vjerni su pratioci žene. Ne zato što ne znamo šta smo sve razumno sposobne da postignemo, već zato što svaka od nas gaji očekivanja, predrasude, maštanja i norme koje nas uvijek navode da vjerujemo da bismo mogle biti bolje nego što jesmo. Nečista savjest prema djeci, suprugu /partneru, porodici, kolegama i prijateljima naša je karakteristika. Najmanje nečistu savjest osjećamo prema samoj sebi. Koliko se žena sa kojima se loše postupa osjeća kao da su same za to krive? Nije li ona sama bila ta koja je izazvala muškarca – možda baš to nije trebala reći ili učiniti? A šta je sa ženama koje su silovane? Koliko su puta čule optužbu da su izmislile napad ili da su trebale znati, itd. Uopšteno govoreći, nalazimo se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Isticale smo stražnjicu i nosile duboki dekolte - pa smo zato bile plijen. Ako se nešto dogodi, same smo za to krive. Ali u svakom slučaju, mi sigurno nismo krive. Uza sve to, takav je način razmišljanja veoma raširen, čak i među onima koji dijele pravdu. Žene se nevoljno podvrgavaju policijskoj istrazi ili ispitivanju. Kažu da je to poput ponovnog proživljavanja silovanja. Sigurno je da nikako ne možemo biti odgovorne za nečiji napad na naše tijelo. Moramo predano raditi na našem osjećanjima krivice i srama. Oni nas sputavaju. To je zadaća koju moramo zajednički izvršiti. Preduslov je da ne bacamo krivicu i ne sramotimo druge žene. KRAĐA IDEJA Svakodnevno žene otkrivaju da muškarci ponavljaju njihove preporuke i komentare i za to dobijaju pohvale i priznanja. Žene se povlače i ne znaju kako bi se u takvoj situaciji trebale ponašati. Imate pravo biti ogorčene zbog toga što nije rečeno da je to bila zapravo vaša ideja. Ali, mnoge žene misle da je izneseni problem važniji od toga. Nije toliko bitno sjećaju li se ostali da ste baš vi postavili to pitanje. Međutim, trebalo bi biti. Ideje su bile vaše, pa biste morali za njih dobiti i zaslužena priznanja, a ostali bi morali znati da ste vi bili ta koja je problem iznijela na vidjelo. Ovakve situacije imaju važnu ulogu u političkim karijerama. Možda će vas sljedeći put saslušati i uzeti u obzir vaša stajališta. Često je ženama teško da komentarišu takve događaje, te bi zato morale pažljivo slušati šta druge žene govore. Ako primjetite da neko drugi iznosi zamisli vaše kolegice ili prijateljice, trebate to prokomentarisati, npr. “Prijedlog koji je Eva prva iznijela...” ili slično. OMALOVAŽAVANJE I VRIJEĐANJE Jedan od oblika verbalnog zlostavljanja je kada neka osoba taktično i namjerno potcjenjuje vašu sposobnost shvatanja ili vas vrijeđa. Ne dopustite da vas izrazi tipa “ti ne razumiješ”, “nisi shvatila suštinu”, “protivrječiš sama sebi” obeshrabre. Vrlo je moguće da se osoba koja vam to govori nije jasno izrazila ili da vas uopšte nije slušala. Primjeri verbalnog maltretiranja mogu biti: - Zar ne možeš prihvatiti šalu, curo? - Šta kažeš na to, prijateljice? - Lijepa si kad se ljutiš! Možda ste već doživjeli da voditelj sastanka ili učesnici rasprave zauzmu zaštitnički, očinski stav prema vama, npr. “Zar to nisi shvatila, dijete moje?”. Ovo je način razoružavanja i neutralisanja koji se primjenjuje nad nama i kog moramo biti svjesne.



Najbolje je ignorisati takve komentare, osim ako nemate spreman duhovit i jak odgovor. Na žalost, snažni odgovori, padnu nam na pamet kada je već kasno. UPADICE Muškarci sa lakoćom monopolizuju rasprave i razgovore. Američko istraživanje je pokazalo da 90 odsto upadica potiče od muškaraca. Žene su izložene većem broju upadica od muškaraca. Ako vas prekinu, morate dati do znanja da još niste gotovi. Zatražite pravo da dovršite i recite da ste bili prekinuti. Nastavite i ne povlačite se dok god imate šta reći. Ako se u prostoriji čavrlja, pričekajte dok ne nastane tišina. Na taj će se način onaj koji vas prekida osjećati nelagodno i nepristojno, a ne vi.



6. NADAM SE RAVNOTEŽI MEĐU POLOVIMA Razgovor sa profesorkom Marinom Blagojević, doktorkom sociologije i feministkinjom, o patrijarhatu i krizi maskuliniteta, ženama Balkana i krizi medija Kao i mnogi drugi eksperti i vi tvrdite da patrijarhat pripada prošlosti i da danas živimo u postpatrijarhatu? Po čemu se postpatrijarhat razlikuje od patrijarhata? - U patrijarhatu svi muškarci imaju moć nad svim ženama. U postpatrijarhatu muškarci više nemaju moć. U javnoj sferi moć imaju elite, a u privatnoj sferi žene. Ja sam za tu situaciju, u kojoj žene u privatnoj sferi imaju moć, izmislila jedan termin: nazvala sam to samožrtvujući mikromatrijarhat. Kažete da u javnoj sferi moć pripada elitama. A ko kontroliše elite: muškarci ili žene? - Istina je da su u elitama, u svim zemljama sveta muškarci u većini: oni donose glavne političke i druge bitne odluke. Elita je definitivno muška, čak su i malobrojne žene koje su dio elite prihvatile uglavnom muške modele ponašanja i mišljenja. Ali većina muškaraca, kao i većina žena nisu dio elite. Izvan elite, u većinskom stanovništvu, međutim, žene prezimaju sve više uloga i obaveza na sebe, a muškarci se povlače. To se vidi golim okom: u bibliotekama, bioskopima, univerzitetima, u svim javnim prostorima, sve je više žena, a sve manje muškaraca. Tu strukturalnu promjenu nauka još nije adekvatno objasnila. U tom kontekstu teoretičari sve češće govore o takozvanoj krizi maskuliniteta. Da li su muškarci zaista u krizi, i šta je uzrok tome? - Muškarci jesu u krizi, i to iz različitih razloga koji zavise od zemlje i kulture u kojoj žive. U savremenim uslovima, oni ne mogu da identifikuju svoju specifičnu rodnu ulogu, imaju problem vlastitog rodnog identiteta, a to izaziva hroničnu nestabilnost muškaraca. Krizu maskuliniteta pojačava i to što su, u procesu odrastanja i socijalizacije dječaci izloženi gotovo isključivo uticaju žena. Prvo ih podižu majke, onda se uključuju vaspitačice, pa nastavnice. U našoj kulturi, prosvjeta je ženska djelatnost, a roditeljstvo ženska uloga. Očevi su tradicionalno u odsustvu: ili zato što rade, ili zato što ne zanju kako da se bave svojom djecom. Kriza maskuliniteta očituje se i u povećanom nasilju nad ženama, naročito u zemljama tranzicije. Žene u BiH, kako pokazuju istraživanja, još su izložene ne samo nasilju, nego i ekonomskoj diskriminaciji. Nezaposlene češće nego muškarci, a ako su zaposlene imaju nestabilniji status, rijetko su na rukovodećim mjestima, ali mnogo češće obavlju poslove koji nisu plaćeni. Šta je izvor takve nejednakosti? - Najveći problem je obavljanje porodičnih poslova: dakle domaći neplaćeni rad, koji još obavljaju gotovo isključivo žene. U javnoj sferi, u listi ekonomskih razlika koje ste naveli, ta nejednakost je ipak neznatna, osim u menadžmentu gdje su žene jako malo zastupljene. Postoji tu jedan metodološki problem: istraživanjima nije obuhvaćena sfera sive ekonomije. Takođe nije adekvatno utvrđeno ko i koliko unosi ekonomske resurse u porodicu. Meni se čini da se o tome ne može olako zaključivati i ja se jako bojim da ne upadnemo u jednu vrstu stereotipa na štetu žena. Ja znam jako mnogo žena koje zarađuju znatno više od svojih muževa ili koje imaju raznovrsnije izvore prihoda. Sasvim je moguće da trendovi tranzicije, kao što su razvoj uslužnih djelatnosti i novih tehnologija, idu u prilog žena a ne muškaraca, što opet pojačava krizu maskuliniteta. Teška industrija, rudarstvo i druge tipično muške grane privrede gube značaj. Mi često uvozimo znanje koje je potpuno neprimjereno našim uslovima. Jedna od tih postavki koje smo uvezli sa zapada, je da su žene najveće žrtve u ekonomskim krizama. Ja sam se godinama trudila da dokažem da to prosto nije istina. Mislite da se u sivoj ekonomiji žene snalaze bolje nego muškarci? - Snalaženje je prava riječ. Žene se snalaze, jer su mnogo fleksibilnije od muškaraca. Žene izbjeglice će privatiti da rade bilo šta, mušakrci će u istoj situaciji čekati posao koji odgovara njihovom obrazovanju. Ali, žene su često fleksibilne i na sopstvenu štetu. Fleksibilnost ih čini jako pogodnim za upotrebu: one su vrlo često potplaćene. Autorka ste studije "Žene na Balkanu". Ako su žene unutar jedne Srbije ili BiH u tako različitim pozicijama, da je teško uopštavati i uprosječavati saznanja o njima, šta je onda to što je svima na Balkanu zajedničko, pogotovo što je Balkan, sam po sebi, vrlo heterogeno područje? - Zajedničke su upravo te različitosti, mada to zvuči paradoksalno. Heterogenost je izazvana različitim istorijskim nivoima razvoja pojedinih segmenata balkanskih društava. Balkanska društva su poluperiferija. Ona prolaze kroz modernizaciju prepunu kontradikcija i to ih stavlja u poziciju da su stalno raspolućena između centra i periferije. Imamo suprotstavljene sile koje balkanska društva privlače i ka centru i ka periferiji. I uvijek nam malo fali da padnemo tamo ili ovamo. To se osjeća i u dnevnoj politici. Svako od nas to osjeća kroz vlastito iskustvo i vlastiti život. I kada su na balkanskoj poluperiferiji žene izašle iz kuće, da li su muškarci ušli u kuće? - Nažalost ne. Možda će neke promjene da se dogode sa mlađom generacijom muškaraca, one su u ustvari već počele da se dešavaju. Ali, tu je u pitanju samo mlado, urbano, obrazovano muško stanovništvo, dakle jedan vrlo uzan segment. Mislim da će te promjene početi da se dešavaju i pod pritiskom ekonomskih zakonitosti, jer žene su zaista postale značajni nosioci ekonomskih resursa i donosioci novca u porodicu. Ali, ono što mene plaši je hronična nestabilnost para i sve veća skepsa prema životu u braku i porodici. To je prouzrokovano time što se nisu



redefinisale rodne uloge u skladu sa zahtjevima novog vremena. Iz demografskih pokazatelja već je vidljivo da imamo sve više razvoda, sve više samohranih majki, a važnost braka i porodice opada. U krizi su muškarci, u krizi je porodica, a sve se češće može čuti teza da žene pruzimaju svijet. Da li sa trećim milenijumom počinje ženska era? Je li u pitanju modni trend ili je civilizacija zaista krenula tim tokom? - Ako je to tako, to me nimalo ne raduje. Vjerujem da jedino zdrava rodna ravnoteža vodi boljitku. Uvijek se zalažem za to da se vidi pozicija drugog, dakle muškarca, utoliko prije što mi se čini da muškarci za sada ne pokazuju dovoljno spremnosti da se bave sami sobom. Njih je njihova klasična uloga hendikepirala, čak onemogućila da se bave sami sobom na odgovarajući način. Mi imamo muškarce koji su masovno emotivno nepismeni, što je takođe veliki problem, jer ne razumiju dinamiku odnosa sa drugim rodom. Ipak se nadam da treći milenijum nije milenijum žena, nego vrijeme uravnotežavanja odnosa među rodovima. Vjerujem u etničko i rodno pomirenje. Vi, dakle, mislite da su muškarci i žene u ratu? - Ne može se to tako pojednostaviti! Odnosi između muškaraca i žena su jako intimni, bliski odnosi i to ih čini specifičnim. Vi, recimo, možete da se odvojite i ne živite pomiješano sa pripadnicima neke etničke grupe ukoliko na tome insistirate. Ali, ako ste heteroseksualni, teško možete da se potpuno odvojite od pripadnika drugog pola. Način na koji su odnosi između muškaraca i žena formirani bitno su drugačiji, od odnosa između različitih etničkih grupa, rasa, klasa. I u tom smislu pojmovi, kao što je diskriminacija, stereotipi, predrasude, jesu korisni, ali nisu suštinski. Mislim da je suština tih odnosa ipak u pojmu mizoginija, za koji jedan američki autor tvrdi da je univerzalna pojava u svim društvima, kroz cijelu istoriju ljudskog roda. Mizoginija, bukvalno prevedena bila bi mržnja prema ženama, ali u suštini ona označava ambivalentan odnos prema ženama, odnos ljubavi i mržnje. Ali, ne postoji društvo u kome su žene mrzele muškarce. Dakle imate jedan transistorijski, transkulturalni fenomen, koji nema antipod. Da li u taj fenomen spada i ona vječita muška podjela ljubavi na svetu i profanu, na dopuštenu i prljavu, podjela kakvu žene ne poznaju? - Da. Tu je i taj konflikt između žene "prostitutke" i žene "svetice": to je refleks mizoginije. Ako analizirate mizoginiju, vidjećete da u svim kulturama, potpuno nezavisno da li je riječ o savremenim ili arhaičnim kulturama, naprotiv savremene se savršeno nadovezuju na nasleđene, uvijek imate pozitivne i negatine mitove o ženama. Pozitivni kažu da su žene lijepe, drage, privlačne, lojalne, tople i požrtvovane, a negativni da su prljave, zle, manipulativne. Uvijek imate to dvojstvo koje žene stavlja u nemoguću poziciju i u privatnoj i u javnoj sferi. To se odlično može analizirati i u produktima masovnih medija. Kad smo već kod medija, kako komentarišete sve one tabloide tipa "Sveta", "Skandala" i kako se sve ne zovu, koje u ogromnim količinama konzumira publika na srpskom govornom području. Možda mogu da razumijem potrebu za prodajom i tiražom, ali nevjerovatno je da niko u našim društvima na to ne reaguje, nekim adekvatnim odgovorom? Ja ne mogu da razumijem. Mene to sve jako boli. Mene Srbija boli. U meni to izaziva patnju. Ne mogu da se složim sa vama, da je to razumljivo sa stanovišta medija. Profit, apsolutno, ne može biti jedini cilj. To nije legitiman cilj, to nije etično. Niko nije dao nikome pravo da profit bude jedini motiv. Tu se radi o javnom prostoru. Taj javni prostor ne može nekažnjeno da se zagađuje, bilo da se radi o zagađenju vazduha, vode ili mentalnom zagađenju. Ja mislim da su se mediji oteli kontroli, da oni prave haos svuda u svijetu, da je to takođe strategija globalizacije u negativnom smislu. Ne mislim da neko konkretno stoji iza toga, hoću da kažem da su to neke sile koje strukturiraju svijet na nedopustiv način koji razara pojedinca. Mi u sociologiji, kao i u psihologiji, imamo dovoljno znanja o tome kako je lomljiva i krhka ljudska priroda. Čovjek da bi dobro funkcionisao sa sobom i sa okruženjem, mora da bude smješten u adekvatan kontekst, inače podivlja. Mi smo imali prilike da vidimo i kroz ratove, da slom institucija i slom okruženja vodi podivljavanju. Civilizacija, dakle, mora čovjeka da stavi u adekvatan kontekst. Apsolutno je neophodno da se mediji podvrgnu društvenoj kontroli. I to nije cenzura u onom smislu u kome se taj pojam upotrebljava kada se govori o totalitarnim društvima, to je cenzura, koju društvo ima pravo da provodi radi mentalne higijene. (Lara online- Milkica Milojević)



II ŽENE I MEDIJI



1. ŽENE U MEDIJIMA Pripremila: Karin Lian, Norveška Prvo: Zašto je važno da imamo novinarke i urednice i zašto je presudna rodna uravnoteženost u kolumnama? Ne zbog toga što žene prave totalno drukčije novine, TV i radio programe od muškaraca već zato što su mediji veoma važni u demokratiji. Mediji predstavljaju javni život u debatama i dijalogu i pokazuju šta se trenutno dešava u društvu. Ako niste zastupljeni u medijima, to je kao da i ne «postojite». Stoga je važno u perspektivi jednakih prava, da i žene i muškarci svakako mogu pod istim uslovima da govore u javnosti. I muška i ženska stvarnost treba da budu jednako važne. Dugo vremena su norveški mediji bili poput zona bez žena. 1934. je bilo, na primjer, 50 aktivnih novinarki u Norveškoj od ukupno 702 novinara, što znači sedam odsto. Jedno od mojih iskustava u vezi sa veoma malim brojem žena u medijima u to vrijeme bi moglo biti ovako: Elsa Aadnøy, koja je bila novinarka u novinama koje su se zvale «Stavanger Aftenblad» od 1948. do 1950 je ubrzo uvidjela da su novinari koji imaju svoje mišljenje muškarci. Sjeća se: «Htjela sam da posjetim fabriku kako bih pisala članak o toj industriji. Kada sam stigla, pogledali su me i rekli: Šta je ovo? Zar u Aftenbladetu više nemaju novinare kad su morali da pošalju ženu!?»(Kvaale 1986;183) U mnogim novinama nije bilo novinarki, u drugima možda po jedna. Urednici bi bivali zadovoljni ako bi uspjeli da zaposle jednu ženu da piše «ženske stvari». Mnoge novine su imale svoje ženske strane ili ženske kolumne. Među uredničkim osobljem žene su bile veoma rijetko zastupljene. Kada je Birgit Wiig 1957. godine postala urednica «Øvre Smaalenene», lokalnih novina u Askimu u Norveškoj, bila je jedina žena glavna urednica u Norveškoj. Mora da se doda da je tu funkciju naslijedila od oca, nije imala braće. U sedamdesetima je došlo do promjena i od tada do danas imamo rodnu uravnoteženost 50/50 među novinarima u mojoj zemlji. Međutim, daleko smo od jednakih mogućnosti na vodećim funkcijama i u kolumnama. Među norveškim glavnim urednicima ima samo 20 odsto žena. Samo tri žene su urednice novina sa tiražom većim od 10 000. ( Marit Haukom u lokalnim novinama koje se zovu Tønsbergs Blad, Kirsti Nielsen u Rana Blad i Tone Jensen u novinama pod nazivom Norland). Televizije, radiji i nedjeljni časopisi imaju najveći broj urednica. U kolumnama je zastupljenost žena između 20 i 35 odsto. To ukazuje da ima daleko manje žena koje se slikaju ili intervjuišu, a još manje žena su izvori u norveškim novinama. Kada je profesorka žurnalistike Sigurd Allern istraživala 10 novina 2001. godine, konzervativne novine, Vårt Land su imale najveći rezultat ženskog učešća u izvorima, od oko 31 odsto. Šta se dešava u zemlji u kojoj se hvalimo jednakošću? Prvo: Norveška je daleko od zemlje sa jednakošću. Mnogi urednici stoga brane malu zastupljenost žena u kolumnama i kažu da to samo «odslikava stvarnost». Ukazuju na činjenicu da ima malo žena na vodećim funkcijama i da se to odslikava i u medijima. Neki navode da se žene više boje da dođu u kontakt sa medijima i da su one manje jasnije od muškaraca. Stoga su manje zanimljive novinama. Nedostatak rodne uravnoteženosti na vodećim funkcijama u štampi, takođe, može odslikati nedostatak uravnoženosti između polova koji su predstavljeni u kolumnama. Ali ono što je najvažnije je vjerovatno nedostatak svijesti o rodu u uredništvu. To je zaista nešto čemu se pridaje mala pažnja ili se ne misli da je važno. Čini se da neki misle da je taj problem već riješen. Šta se dešava ako se misli da je jednakost nešto što smo dobili, da smo dobile milo za drago i da na miru u tome uživamo? Studija koju je uradila švedska TV ( Monica Løfgren Nilsson i Monika Djerf Pierre, univerzitet u Geteborgu), pokazuje da postoji rizik da doživimo negativnu reakciju. Danas postoji isti broj žena kao i muškaraca među švedskim novinarima, ali i među urednicima i direktorima na švedskoj TV.



Uprkos tome, posao koji rade novinarke je manje zastupljen u vijestima 2/3 vijesti prave muškarci u stranim vijestima muškarci potpuno dominiraju svaki komentator je muškarac za tzv. «blage» vijesti su zadužene žene, dok novinari obrađuju takve stvari kao što su rad, radni život i politika isto kao što su to radili i u sedamdesetima samo 25 odsto onih koji se intervjuišu u novinama su žene. Naučnici to porede sa periodima između 1985. i 1995. godine, što je vrijeme u kojem je još postojala ženska borba za jednaka prava prije deset godina i nije bilo razlike u onome što mogu da urade muškarci i žene. U to vrijeme se nije čulo da su mogle postojati stvari koje bi muškarci mogli bolje da urade od žena. Tada nije bilo kao što je danas, jasna podjela između vrste vijesti koje pokrivaju muškarci i žene. Mnoge žene su bile strane dopisnice. Na kraju tog perioda je postojalo mišljenje da će se taj trend nastaviti manje više sam po sebi. To je očigledno bila greška. Jednakost se ne dešava lagano ni na norveškoj TV. Na nacionalnom kanalu vijesti (NRK ) žena vodi vijesti iz svijeta, Gro Holm. Ali osim toga, muška dominacija je i ovdje očigledna. Prošle godine kada su zapošljavala četiri nova strana dopisnika, na kraju su zaposlena četiri muškarca. Filmska producentkinja, Nina Grünfeldt, analizirala je prve jesenje programe URIX-a: One nisu novinarke One nisu stručnjaci One se ne intervjuišu ni u jednom elementu. Gro Holm to komentariše u novinama ( Morgenbladet, 12.-18.11. 2004.): «Slažem se da nedostaje žena u programima, ali je problem taj što u mnogim stvarima posebno u odbrani i politici bezbjednosti nemamo ženskih stručnjaka. A za tu činjenicu mi nismo odgovorni.» Šta treba da se uradi? U jednim regionalnim novinama za sjevernu Norvešku, u 2002. godini su rekli da: je među 48 zaposlenih bilo samo 16 žena se samo 16 odsto vijesti koje su štampali bavilo ženama Jedna od urednica tih novina, Marit Rein, željela je promjenu. Novine su lansirale projekat pod nazivom «Zbogom Talibanu» koji je imao za cilj, između ostalog, da se zaposli više žena u novinama. Pored toga, dogovorili su se o ovim posebnim ciljevima da bi došlo do promjene: -udvostručiti zastupljenost ženskih pitanja u roku od godinu dana ( U jesen 2003. godine, 32 odsto ženskih pitanja u kolumnama). -zastupljenost komentatorskih članaka na strani dva koje su napisale novinarke ili urednice biće povećan za 40 odsto u jesen 2003. godine -zastupljenost onih koji pišu ženske hronike na strani 3 biće povećan do 40 odsto -novine nikada više neće štampati prvu stranu ako nema najmanje jedna slika žene. Merit Rein to komentariše: «prva strana je ono što nas prodaje, daje uvod o raznolikosti naših novina. Neki ljudi možda imaju problem u prihvatanju činjenice što uvijek želimo da neka žena bude na prvoj strani. Oni smatraju da na prvoj strani treba da dominiraju najvažnija tekuća pitanja. Ali mi smo odlučili da je zastupljenost žena važan kriterijum». Ove novine su jasno odlučile da je rodnost važno pitanje prilikom pravljenja novina. To je dalo rezultate. Ivar Andernaes, sa Instituta za žurnalistiku, evaluirao je efekte »Zbogom Talibanu», a u svom izvještaju «Muška moć i lov na žene», on rezimira sljedeće: -zastupljenost žena među novinarima povećana je sa 29 na 41 odsto za godinu dana, -broj članaka koje su napisale žene povećan je za 50 odsto, međutim, žene i dalje više pišu o zdravlju, obrazovanju, životnoj sredini, umjetnosti i kulturi. nego muškarci, -broj članaka u kojima su žene izvor povećan je sa 22 na 30 odsto, -broj članaka u kojima je žena u žiži interesovanja povećan je sa 10 na 23 odsto, -broj članaka koji imaju ilustracije žena povećan je sa 23 na 39 odsto. Ove novine još nisu postigle cilj, a taj projekat će biti nastavljen do 2006. godine, ali samo praćenjem posebnih ciljeva, uspjeli su da krenu u dobrom pravcu – više žena u uredništvu i više žena u kolumnama. To kako ostvariti cilj je važno pitanje na svakom jutarnjem sastanku u novinama u kojima se planiraju sutrašnje novine. Možda je to primjer koji treba slijediti.



2. ŽENE U MEDIJIMA BIH - Marginalizacija po muškom receptu PIŠE: Radmila ŽIGIĆ Sredinom osamdesetih, kada sam počela da radim, mi žene zaposlene u medijima tražile smo da nas nazivaju novinarima a ne novinarkama, želeći tako da dokažemo kako taj posao možemo da obavljamo i obavljamo jednako dobro kao i naše kolege muškarci, bez obzira što smo žene. Nastojale smo da svoj pol učinimo nevidljivim. Nismo bile ni svjesne da time samo diskriminaciju potcrtavamo. Osamdesete su bile godine proboja žena u novinarstvo, sredinom devedesetih mnogi već govore da žene dominiraju ovom profesijom. Žene su pisale oštrije, poštenije i češće su se nego njihove muške kolege suprotstavljale kriminalu, nacionalizmima, zločinima. Nije slučajno što je među prvim žrtvama “slobode novinske riječi” bila upravo beogradska novinarka Dada Vujasinović ubijena aprila 1994. godine u svom stanu, pod misterioznim okolnostima. U prilog hrabrosti naših koleginica nepravedno je ne pomenuti Heni Erceg ili Mirjanu Bobić Mojsilović, Slavenku Drakulić, Gordanu Sušu ili brojne druge žene koje su obilježile novinarstvo eks-Jugoslavije krajem prošlog vijeka. Danas u bh novinarstvu žene, bar brojčano nisu u medijima marginalizovane. Ima ih zaposlenih koliko i muškaraca, pa iako su muškarci više na uredničkim i šefovskim pozicijama, ne može se reći da i njima ne manjka samostalnosti u novinarskom radu. Danas se većina bh novinarki neće buniti da ih nazovu upravo novinarkama i tu se u 95 odsto slučajeva završava njihova rodna emancipacija. Uređivački, našim medijima i dalje dominira isključivo muški princip. Prema analizi koju su sačinila dva entitetska džender centra (Džender centar Vlade RS i Džender centar Vlade Federacije BiH) prateći rad pet najuticajnih televizija u BiH, broj urednica i urednika u informativnim emisijama ovih televizija je gotovo izjednačen. Takođe izjednačen je ili čak ide u korist žena broj muških i ženskih tv lica koja se u informativnim emisijama pojavljuju. Čak su žene voditeljice dnevnika brojčano nadmoćnije od muškaraca. Ali, priča o jednakoj zastupljenosti u medijima se sa ovim podacima i završava. U toku 7 dana u dnevnicima četiri tv stanice u BiH zabilježeno je 90 izjava žena i 474 izjave muškaraca. Procentualno, prema analizi džender centara, o najvažnijim temama u državi u 84,04 odsto slučajeva govorili su muškarci, a žene u 15,96 odsto slučajeva. Tako je statistika smjestila u brojke ono što je vidljivo i manje pažljivom posmatraču, latentno medijsko ignorisanje jedne polovine stanovništva, naravno, ženskog. Ispravna analiza trebalo bi da sadrži i vrijeme koje je ustupljeno jednom odnosno drugom polu, i to vrijeme je naravno na strani muškaraca. Ali, ovdje bih se više zadržala na uređivačkoj politici. Za nju se može reći da je potpuno džender neizbalansirana ili prosto rečeno slijepa za htijenja, aktivizam i postojanje polovine građanstva. Čak bi se reklo da nije ni tržišno pristojna jer prosto ignoriše 50 odsto publike i svodi je na nivo manje bitnih gledalaca, eventualno samo potrošača. O čemu je riječ? Svaka ozbiljna tv kuća, radio stanica, ili novina na Zapadu, potpuno svjesno kreira ponudu programa i sadržaja vodeći računa o interesovanjima žena, muškaraca, mladih, zaposlenih, domaćica ili već koje kategorije potencijalne publike. Domaći mediji čak ni to ne rade. Govorne emisije sa jednim, dva ili tri gosta, obavezno muškarca koji sat ili dva, manje ili više kompetentno raspravljaju o vlastitim izjavama ili izjavama njihovih partijskih kolega, komentarišu neki politički događaj ili zakonski propis, prosječno su dostignuće naših tv kuća. Radio stanice prate ovu matricu, a sutradan u novinama čitate iste one izjave date dan ranije u elektronskim medijima. Ponekad se, obično u vrijeme sportskih događaja vispreni voditelji političkih emisija sjete žena političarki pa onda dovuku njih dvije ili tri u studio da komentarišu politička ili neka druga zbivanja, ili prosto da se ispričaju, potcrtavajući tako diskriminaciju muškaraca i žena u politici, smiještajući ih u dva geta. Nepisano je pravilo da ravnopravna partnerka u političkom dijalogu Miloradu Dodiku ne bi mogla biti Nevenka Trifković, ili Mladenu Ivaniću Snežana Rajlić. Takođe, bilo bi neprimjereno da se pomenuta dvojica političara dovedu u emisiju u kojoj bi se govorilo o porodičnom nasilju ili trgovini ženama. Ili pomenute dvije gospođe ne bi imale šta da traže ako se vodi dijalog o spoljnoj politici. Prema istraživanjima džender centara žene su sagovornice za teme o zdravstvu i obrazovanju, problemima raseljenih lica i porodica poginulih, štrajkovima, i to, naravno, u manjini. A nikada se ne pitaju kada se govori o radu policije, SFOR-u i vojnoj tematici, vjerskim pitanjima. Marginalno su zastupljene u priči o politici, haškom tribunalu, zakonodavstvu.



Istine radi, većina medija će danas objaviti vijest o nekoj aktivnosti ženskih nevladinih organizacija, napraviti s vremena na vrijeme prilog ili emisiju o nasilju u porodici ili trgovini ženama, zlostavljanju djece. Ali ni godinu dana od stupanja na snagu Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, nijedna tv-stanica nije napravila poštenu tv-debatu o smislu ovoga zakona, zašto je donesen, ili zašto se ne provodi. Ili otvorila ozbiljnu raspravu koliko u budžetima entiteta treba da se odvoji sredstava za prevenciju i suzbijanje porodičnog nasilja, kako zaštititi žrtve. Ili... Nabrajanje bi moglo da potraje. Mediji žene, jednostavno ne shvataju ozbiljno, bilo da na uredničkim mjestima sjede žene ili muškarci. Ne zanimaju ih ni kao publika bar toliko da prave emisije koje bi se ozbiljno bavile ženskim zdravljem, kontracepcijom, porođajem, anoreksijom, standardima oblačenja i ponašanja na poslu, organizaciji i menadžmentu domaćinstva, vaspitanju djece, braku, ljubavi...Šta bi tu onda mogla da znače ženska ljudska prava. Izuzetaka ima, ali oni se, mislim ovdje nisu ni prepoznali.



3. MONITORING PRINTANIH MEDIJA U BIH O POJAVNOSTI I PREZENTACIJI ŽENE Udruženje/udruga “BH novinari”, juli/srpanj 2005. godine Analizom medijskog rukopisa jednog društva najlakše je spoznati njegov svakodnevni obrazac odnosa prema ženi, odnosno vladajuću predstavu o rodnim ulogama u toj zajednici. Iako se mediji ne mogu smatrati direktno odgovornima za akcije, stavove ili ponašanje pojedinaca, oni su nepobitno moćni u oblikovanju i definisanju javnog diskursa, uključujući održavanje rodnih uloga i prenošenje mogućih negativnih i stereotipnih slika žene. Ako je glavni medijski posao prezentovanje stvarnosti, odnosno proces kojim se oblikuju i razmjenjuju određena značenja unutar jedne kulture, onda je jasno da vladajuće predstave o ženama umnogome zavise od medijskog reprezetiranja. Dvosedmični monitoring dnevnih novina u Bosni i Hercegovini, različitih uređivačkih politika, geografske pokrivenosti ili profila čitalaca, pokazao je ogromnu sličnost u načinu prezentovanja žene i odnosu prema njoj, odnosno zajedničku matricu ingnorisanja žene u društvu. Osnovne karakteristike pojavnosti žena u bh. medijima, koje je polučio ovaj monitoring su: • Žene su marginalizovane u medijima i u pogledu zastupljenosti ali i tematski • Žene se, s izuzetkom jednog lista, ne oslovljavaju rodno korektno • Mediji tretiraju žene više kao transmitore nečijeg mišljenja nego protagonistice dešavanja koje imaju osobni stav o temi koja se obrađuje • Mediji nisu senzibilni za ženska pitanja i dostugnuća žena • Mediji reprodukuju patrijarhalno obojeni model žene u društvu • Način oslikavanja žene gotovo je identičan u svim medijima, što znači da predstavlja dominantnu karakteristiku zajednice Kada slične poruke o ženi generišu veoma različiti mediji to upućuje na postojanje dominantne politike predstavljanja koja je u skladu s važećim kulturnim obrascima. Korištenjem ovih obrazaca mediji pažljivo kultiviziraju poželjne predstave o rodnim identitetima i ulogama. Zato je s razine medijske politike bitno ne samo koliko je ženski pol zastupljen u medijima već, prvenstveno, kako je on predstavljen. Tačnije, da li je taj pogled stereotipan i tradicionalistički isključiv ili pak standardizovan u duhu politike rodne ravnopravnosti, te potreba balansiranog izvještavanja i nestereotipne prezentacije žena u medijima. Metodologija i vremenski okvir: Analiza printanih medija u BiH o predstavljenosti žene u medijima rađena je na osnovu dvosedmičnog monitoringa pet dnevnih novina (Dnevni Avaz, Oslobođenje, Nezavisne novine, Glas Srpske i Dnevni list) od 5. do 19. jula 2005. godine. Monitoring je obuhvatao kompletan autorski sadržaj pomenutih novina, izuzevši reklamni prostor, estradu i zabavu, te vanjsku politiku koja se odnosi na pominjanje žena koje dolaze izvan prostora BiH. Monitoringom je obuhvaćeno 68 izdanja pomenutih dnevnika sa približno 4.500 objavljenih naslova (kratke vijesti, informacije, izvještaji, tematski tekstovi, intervjui, komentari) s ciljem determinisanja a) učestalosti/zastupljenosti pojavljivanja žena u novinama i b) načina njihove prezentacije, odnosno socijalnog obrasca o ženi koji se medijima prenosi. Monitoringom je, takođe, obuhvaćena i prezentacija djece u dnevnim novinama u istom periodu i medijskom uzorku. Pojavnost žena u medijima: Dobijeni podaci nedvosmisleno ukazuju da su žene u medijima marginalizovane, a da za djecu nema mjesta u “svijetu odraslih” izuzev u humanitarnim pozivima za pomoć ugroženima. Što se tiče učestalosti pojavljivanja žene u medijima, statistika je više nego poražavajuća - u ukupnom broju objavljenih tekstova u svim novinama žena se aktivno ili pasivno pojavljuje samo u 4,4 odsto tekstova, a od tog broja više od četvrtine objavljenih tekstova odnosi se na, mahom, pasivno spominjanje žene na stranicama crnih hronika (26,2 odsto). Nažalost, čak i ovako konzervativni podaci o učestalosti pojavljivanja žena u medijima mogu biti uzeti s rezervom s obzirom da je monitoring rađen u vrijeme obilježavanja desetogodišnjice srebreničke tragedije (prva polovina jula). Objektivna pretpostavka da se 11 odsto objavljenih tekstova koji se odnose na prikazivanje žena prognanica, povratnica ili žrtava rata u BiH te rada njihovih udruga, ne bi pojavilo u drugom vremenskom periodu monitoringa, što bi dodatno umanjilo ionako nisku zastupljenost žena u bh. medijima. Analiza tekstova u kojima se pojavljuju žene pokazuje da su one i tematski marginalizovane u odnosu na muškarce, odnosno da se ta razlika povećava s povećanjem nivoa moći. Naime, žene se ne pojavljuju u tekstovima koji se odnose na državno ustojstvo ili javne organe na nivou države (zabilježena su samo 4 slučaja!), a kako moć opada s državne na entitetsku, kantonalnu ili opštinsku razinu tako se pojavnost žene povećava iako i dalje u ukupnom zbiru ne prelazi par postotaka. Interesantno je da se žene ne pojavljuju u tradicionalno “bliskim” tematikama poput školstva, no to se, takođe, može pojasniti činjenicom da je vrlo malo tekstova o toj tematici objavljivano u periodu ljetnjeg raspusta. Žene se uopšte ne pojavljuju u tekstovima iz domena stranačkog života (politika je čvrsto “rezervisana” za muškarce) ili sigurnosti društva (Žena i vojska/policija? Nečuveno!) potom ekologije ili poljoprivrede, a neznatan je



udio u tekstovima iz oblasti nauke, vanjske politike, demografije ili turizma. No zato će informacija o otvaranju bazena u bilo kojem dijelu BiH biti ilustrovana forografijom djevojaka u što oskudnijim kostimima, što će im obezbijediti mjesto čak na prednjim stranicama novina, rezervisanim za “ozbiljne muške stvari”. Očekivano, žena se u većem dijelu tekstova pojavljivala na stranicama kulture (10,7 odsto) ali se od tog broja više od 90 odsto tekstova odnosilo na informacije i intervjue s glumicama i pjevačicama dok je zabilježen samo jedan tekst sa slikarkom iz Banja Luke. Žene iz drugih domena kulture uopšte nisu tretirane. Na primjer, na listi od 20 knjiga koje mostarski dnevnik preporučuje čitateljima za vrijeme ljetnjeg odmora, 19 je autora pisaca, a jedna knjiga spisateljice namijenjena je djeci predškolskog i školskog uzrasta. Žena sportistkinja dobija pažnju medija isključivo kad postigne zapažene rezultate na međunarodnoj sportskoj sceni ili kao izvor za informaciju u slučaju da visoko kotira u klupskoj hijerarhiji (trenerica ili direktorica nekog ženskog tima). Dok sportisti, pogotovu nogometa ili košarke, prostor u medijima dobijaju i izvan sportskih terena ili uspjeha (otputovao na ljetovanje, uganuo nogu i slično) sportistkinji isti tretman nije zagarantovan ni kada donese zlato s međunarodnog takmičenja. Primjer: banjalučki dnevnik nakon održanih Mediteranskih igara u Španiji objavljuje tekst o uspjesima bh. sportista napominjući u podnaslovu kako je karatista Adnan Hadžić najuspješniji sportista naše zemlje na ovim igrama jer je osim ovogodišnje srebrne medalje i prije 4 godine osvojio bronzu u Tunisu. Njegov bronzani uspjeh od prije četiri godine time je postao daleko bitniji od ovogodišnjeg zlata karatistkinje Arnele Odžaković (što će pak saznati samo oni koji iščitaju čitav tekst) a pogotovu od uspjeha Merime Softić uz koju nipodaštavajuće stoji da se i ona okitila medaljom, “ali bronzanom”. Ostali bh. sportisti s bronzanom medaljom, za razliku od sportistkinja, dobili su veći prostor, objavljenu forografiju te neskriveno novinarsko priznanje. Takođe, važno za napomenuti jeste da je u proteklom periodu objavljeno svega tri teksta koja se odnose na ravnopravnost polova u BiH, odnosno tretiranjem ženskog pitanja u zajednici, te jedan članak o Sigurnoj kući za žene žrtve nasilja u porodici. Od tekstova o gender ravnopravnosti jedan se odnosio na izvještaj sa sastanka o implementaciji Zakona o ravnopravnosti polova u BiH i objavljen je samo u banjalučkom dnevniku. Druga dva teksta objavljena su u mostarskom dnevniku od kojih su u jednom o ravnopravnosti polova govorile članice nevladinog sektora, inače angažovane na promociji ženskog aktiviteta. Iako je tekst objavljen u revijalnom dijelu vikend izdanja (neposredno prije teksta o najljepšim ženskim grudima kroz povjest) ipak je vrijedno zabilježiti da je objavljen na dvije stranice i da sugeriše veći aktivitet nevladinog sektora u promociji polne jednakopravnosti. Drugi tekst objavljen u istoj novini svojevrsni je korak unatrag i bolje ga je što prije “zaboraviti”. Iako se bavi jednakopravnošću polova tekst pokazuje veliko medijsko ignorisanje ovog pitanja. Novinarka, naime, na više od pola stranice “otkriva” čitaocima da će BiH uskoro dobiti Zakon o ravnopravnosti polova i šta sve takav zakon može sadržavati i regulisati. Za neupućene, BiH Zakon o ravnopravnosti polova ima već više od dvije godine, ali je njegova primjena i popularizacija, očito, neatraktivna za ovdašnje medije. Aktivna i pasivna pojavnost žena u tekstovima: Primjetno je da se žene pojavljuju aktivno u većini tekstova u kojima se očituju (izuzetak crna hronika, gdje se pasivno pominje žena kao žrtva ili sudionik događaja), odnosno da govore, citirane su ili se kao izvor informacije navode u tekstu. Aktivno pojavljivanje direktno je povezano s funkcijom koju žena obavlja (glasnogovornice državnih organa i uposlenice javnih institucija, najčesće zdravstvenih ili socijalnih, a rjeđe regulatornih poput RAK-a) i najčešće se pojavljuju samo kao prenosnik stavova institucije koju predstavljaju. Od ukupnog broja tekstova u kojima se aktivno ili pasivno pojavljuje žena ili se na ženu tekst odnosi (230 naslova), u 24 odsto (55 tekstova) žena je subjekt članka odnosno glavni ili jedan od bitnijih izvora informacije. Od ovog broja tekstova, žene kao aktivne sagovornice dolaze kao predstavnice nevladinog sektora u 30,1 odsto slučajeva (većinom iz udruženja stradalnica rata, odnosno srebreničke tragedije, manje kao humanitarne djelatnice, predstavnice udruženja prijeratnih deviznih štediša, a vrlo rijetko kao aktivne članice ženskih udruženja) potom javnih institucija (28,4 odsto), uposlenice različitih nivoa vlasti (14,5 odsto), privatnog sektora 18 odsto (najčešće iz domena kulture – muzika, teatar i film), te kao stručnjakinje u tek 9 odsto (advokatice obrane, forenzičarke, liječnice epidemiološkinje). Žene su u najvećem broju članaka prikazane kao osobe koje vrše neku funkciju (bilo vladinom ili nevladinom sektoru) ili ulogu povezanu s temom koja se obrađuje. Govor žene u medijima češće se referiše na organizaciju koju predstavlja, a daleko manje na lično djelovanje ili interese. Geografski kontekst iz kojeg žene o kojima se piše dolaze usko je vezan za entitetsku podjelu BiH i pokrivenost čitalačke publike koju medij preferira. Velika većina žena dolazi iz većih gradova poput Sarajeva, Banja Luke ili Mostara, s tim da se odnos mijenja u odnosu na entitetsku pripadnost same novine. Interesantno je da se navođenje profesije žene na koju se tekst reflektuje vezuje mahom za žene koje dolaze iz privatnog sektora ili stručnjakinja u nekoj oblasti, dok se u potpunosti izostavlja kod žena koje dolaze iz nevladinog, vladinog ili javnog sektora gdje dominira isključivo navođenje njihovih funkcija (članica, glasnogovornica, predstavnica, predsjednica i sl.) bez referisanja o njenim stručnim ili radnim dostignućima. Navođenje stranačke pripadnosti ili političkih afiniteta žene je vrlo rijetko: ukoliko obavlja neku državnu funkciju podrazumijeva se da je poznat njen politički background, a ukoliko dolazi iz nevladine, privatne ili stručne sfere mediji ne postavljaju pitanje njenog političkog promišljanja već je naprotiv časte apolitičnim komplimentima tipa “ne pripada ni jednoj stranci” ili “nju politika ne zanima”.



Godine, temperament ili metafore na izgled i intelekt žena nisu predmet pisanja bh. medija. Postoje određena referisanja poput “mlada i lijepa Bosanka”, ali su ona vezana isključivo za predstavljanje žena iz privatnog sektora, odnosno kulturnog miljea. Mada je direktno referisanje na intelekt žene izostavljen u tekstovima, oprema drugih tekstova ili potpisi pod fotografije nerjetko šalju poruke da je žena tek lakomisleni potrošać, što je nakon uloge majke ili žrtve njena dominantna uloga u bh. medijima. Na primjer, podnaslov teksta o sezonskim sniženjima odjeće i obuće glasi “Sniženja obradovala mostarske pomodarke”, mada se u tekstu navodi da se sniženja odnose na sve odjevne predmete, koje logično odjevaju i muškarci. No, ženska kupovina odjeće karakteriše je kao lakomislenu “pomodarku” dok je muškarčeva, za pretpostaviti, rezultat kulturološke potrebe. (Uostalom, postoji li u našem jeziku izraz “pomodarac”?) Rodno oslovljavanje: S izuzetetkom Dnevnog lista (Mostar), mediji ne oslovljavaju žene rodno korektno. Najdosljednjiji u maskuliziranom oslovljavanju žena su Glas Srpske (Banja Luka), te Nezavisne novine (Banja Luka). Dnevnici sa sarajevskom centralom, Oslobođenje i Dnevni avaz, takođe, su većinom rodno nekorektni iako se u pojedinim tekstovima može pronaći ženska forma oslovljavanja kod tradicionalno “muških zanimanja” i titula, što očito ovisi od samog autora ili autorice teksta. Rodno korektno oslovljavanje koristi u većini slučajeva samo Dnevni list (Mostar) što se može tumačiti upotrebom hrvatskog jezika u kojem je princip vidljivosti žene u standardnom jeziku nadređen principima jezičke derivacije. Korektno rodno oslovljavanje pojavljuje se u svim medijima isključivo kada se navode zanimanja poput pjevačice ili glumice, nešto rjeđe liječnice ili profesorice, ali su sve “bitnije” funkcije (predstavnik, predsjednik, ministar, zamjenik ministra, ombudsman, član, pa čak i glasnogovornik) najčešće rezervisane za formu muškog roda. Drugim riječima, rodno nekorektno oslovljavanje i tituliranje u muškom rodu direktno je proporcionalno zanimanjima koja označavaju veću društvenu moć. Formom muškog roda mediji nerijetko izražavaju poštivanje i pozitivan stav o ženi o kojoj pišu, perpetuirajući time opasne stereotipe da su muškarci sposobniji, odgovorniji ili pametniji od žena. Kad se citira liječnica koja govori o broju oboljelih od serioznog meningitisa rodno oslovljavanje je korektno. Međutim, kada se treba odati počast poginuloj profesorici Stomatološkoj fakulteta u Foči i naglasiti njena stručna dostignuća, doktorica Olga Blagojević automatski postaje “profesor doktor, dekan Olga Blagojević”. Jačina stereotipa o muškoj superiornosti, dakle polu vrijednom divljenja i pažnje, naspram ženske blago rečeno nesavršenosti, ponekad pravi i tragikomične situacije u medijima. Iako nema medija koji će rodno nekorektno osloviti pjevačice, pogotovu narodne muzike, želja za odavanjem priznanja kad da je riječ o “savršenom muškarcu” nagnala je banjalučki dnevnik da formom muškog roda u naslovu oslovi pjevačicu Merimu Njegomir,: “Pjevač srpske izvorne muzike”. Jer “Pjevač”, kako to gordo zvuči! Ili pak kada se uz tekst o operaciji jajnika pojašnjava kako se nakon operacije osjeća tretirani “pacijent”, iako sama priroda nalaže da isključivo pacijentica može operisati jajnike. Kada se u tekstovima sa zanimanjima koja se tradicionalno oslovljavaju muškom formom i označavaju viši stepen hijerarhijske moći u društvu (poput “univerzitetski profesor”) iznenada pojavi forma ženskog roda i to već u samom naslovu, uočljivo je da autori već takvim rodnim oslovljavanjem sugerišu nemoć žene ili negativni odnos prema ženama koje iz sfere privatnog, za nju rezervisanog okruženja, prelazi u javni: “Izbor za dekana: Nezadovoljne profesorice mogu se samo žaliti sudu”. Žena u službi patriotizma: Mada je marginalizacija žena u medijima posljedica patrijarhalno socio-kulturnog nasljeđa i nedovoljnog učešća žena u društvenim procesima odlučivanja, odnosno raspodjeli ekonomske i druge moći, mediji ne mogu biti izuzeti od odgovornosti za stalno promovisanje stereotipa o ženama. Čak i u situaciji više nego očiglednog odsustva tekstova u kojima se reflektuje interes ili mišljenje žena, bh. mediji opremom drugih tekstova iznova podstiču protok stereotipa o ženi kao neprestalnom simbolu slabosti, neimaštine, nesposobnosti, neminovne žrtve ili pak potrošača. Naime, žene se najčešće koriste za opremanje tekstova koji treba da prikažu bijedu ili probleme zajednice, a fotografije žena žrtava rata više su u funkciji glorifikovanja “nacionalnog patriotizma” nego interesa žene, ratne stradalnice. Afirmacija ideja i ideologije etničkog ekskluziviteta promovisala je vrijednosti patriotizma, religije i tradicionalizma, te time revitalizovala patrijarhalne vrijednosti i model žene kao majke i “bića porodice”. (Najeklatantniji primjer tekst sa naslovnice banjalučkog dnevnika o ratnim stradanjima Srba u Srebrenici u kojem se citiraju isključivo brojni političari a fotografija prikazuje uplakanu majku nad grobom, najvjerovatnije, poginulog djeteta). Tekstovi o poskupljenjima, refleksiji uvođenja PDV-a, posljedicama loše privatizacije, nezaposlenosti, neimplementiranju određenih zakonskih rješenja, javnim nabavkama, akcizama i slično - u pravilu su praćeni fotografijama na kojima su prikazane žene zbijene u redovima, prodavnicama ili pak zatrpane registrima u neuslovnim kancelarijama, kao simboli društvene neimaštine i bezizlaznosti. Na primjer, sarajevski će dnevnik na istoj stranici objaviti tekst o uvođenju PDV-a s naslovom “Prijeti li nam glad?” i ilustracijom žene s piletinom na pultu prodavaonice, dok će tik uz njega stajati informativni tekst “Traže se nova zanimanja” ilustrovan slikom dva dobro obučena mladića koji rade u ofisu za komjuterima. Poruka je jasna – porodica, njeno preživljavanje i žrtva neimaštine su prirodno ženski, a napredak, tehnologija i zarada ekskluzivno muški svijet.



Mada oglasni prostor nije bio predmet ovog monitoringa ipak je uočeno da većina medija (isključujući pri tome samo Dnevni avaz) redovno objavljuje reklame za hot-line a banjalučki dnevnik čak praktikuje takvu reklamu publikovati na udarnoj, naslovnoj strani. Osnovni razlozi za marginalizaciju žena u medijima: Prikazani status žena u medijima, kao što je već rečeno, posljedica je više faktora koji utiču na konstrukciju modela polnih uloga u glasilima. Osnovno je dakako patrijarhalno socijalno-kulturno naslijeđe koje onemogućava medijskim uposlenicima ali i uposlenicama prepoznavanje diskriminacije na osnovu polnih obilježja. Tako se kao sasvim normalno poima objavljivanje članaka s obrazovnom tematikom u kojem direktorica srednjoškolskog centra u Goraždu pojašnjava šta su “muški’ a šta “ženski poslovi” a sarajevski dnevnik objavljuje taj tekst uz naslov “Manjak ženskih zanimanja”. Drugi razlog je svakako stepen društvene emancipacije žena, odnosno njihovo učešće u procesima društvenog odlučivanja. Kako su muškarci dominantni u hijerarhijskoj sturkturi vlasti i moći, pogotovu ekonomskoj, jasno je da će se višestruko češće pojavljivati u medijima nego li žene za koje je prostor i dalje rezervisan na tzv. lakšim stranama. Ovdje ne treba smetnuti s uma ni sindrom “sjećanja na ravnopravnost” koji je sadašnjoj zajednici ostavio socijalizam u naslijeđe. Naime, iako je socijalizam pokušao žensko pitanje (kao uostalom i nacionalno, religijsko, manjinsko i druga) pokazati riješenim, deklarativno poklanjajući ženama mnoga prava, on ih nikada nije učinio istinskim političkim subjektom. Time su žene nespremne dočekale sadašnji režim koji se lukavo koristi upravo “sjećanjem na ravnopravnost”, ali suštinski pokušava poništiti neka zakonska prava koje je socijalizam garantovao. Redukujući stvarnost o kojoj izvještavaju zarad poslovne efektivnosti, mediji (nesvjesno?) promovišu konceptualnu razdvojenost ponašanja u zajednici – u ovoj zemlji žene posjeduju porodicu, a muškarci posjeduju zemlju. I treći, ne tako nezanemarljiv razlog medijske marginalizacije žena, usko je vezan za profesionalizaciju samih medija. Oni su još uvijek više glasnogovornici oficijelnih ili politika centara moći nego što su u službi svojih čitalaca. Naime, sadržaji medija u ogromnom postotku vezani su za rad državnih i javnih organa, čiji aktivitet bukvalno diktira šta će narednog dana osvanuti na stranicama bh. dnevnika. Kako žene ne participiraju, ili to čine neznatno, u tijelima najveće državne ili političko-ekonomske moći, jasno je da se neće pojavljivati ni kao izvor informacija ili prenosnik stavova centara moći. Kad uređivačke politike bh. dnevnika kao ideju vodilju budu imale životne interese svojih čitalaca, odnosno kad finansiranje medija od ekonomskih centara moći pređe na tržišno, logično je očekivati i drukčiji medijski sadržaj. Drugim riječima, kad na red dođu interesna pitanja kvaliteta života pojedinca, žene će se daleko učestalije pojavljivati na stranicama novina. Preporuke: U procesu reprezentiranja stvarnosti mediji nužno pojednostavljuju tu stvarnost, te u reduciranom svijetu vrlo lako umjesto tipova nude stereotipove a umjesto afirmisanja razločitosti proizvode uproštene predstave drugog ili drugačijeg. Time se nerijetko koristi zajednička matrica neodgovarajućeg predstavljanja žena u medijima i prenošenja stereotipnih slika o rodnim ulogama. Šta Udruženje/udruga “BH Novinari” može učiniti u promjeni zajedničke matrice neodgovarajućeg predstavljanja žena u medijima? - Povećanje svjesnosti samih medijskih radnika o gender jednakosti i ravnopravnosti. Ova aktivnost odnosi se na promjenu dosadašnje prakse, te zahtijeva prevashodno povećanje informisanosti i promjene stava samih medija. U tu svrhu organizovati okrugle stolove, seminare, distribuciju odgovarajućeg materijala medijima, promociju i bolju komunikaciju s ženskim nevladinim organizacijama te Gender centrima u BiH. - Kontinuirano, u određenom vremenskom roku, raditi monitoring medija o učestalosti i načinu prezentacije žene. Povećan broj analiza i statističkih podataka o medijskom senzibilitetu za jednakopravnost polova povećaće interes medija za promjene svog sadržaja s ciljem što kvalitetnijeg izvještavanja. - Inicirati i organizovati rasprave unutar profesije o rodnom oslovaljavanju u standardnom jeziku medija. Zajedno s Gender centrima na nivou entiteta i BiH, te uz podršku jezičkih eksperata sva tri jezika u BiH, prirediti svojevrstan “Vodič za rodno oslovljavanje u strandardnom jeziku medija”. Lobirati kod medija obavezanost za poštivanje uputstava iz takvog Vodiča te slične aktivnosti pokrenuti s RAK-om i elektronskim medijima. - Razmotriti i unaprijediti Kodeks za novinare s ciljem sprečavanja marginalizacije i širenja stereotipa o ženi u medijima. - Kreirati i imlementirati istraživanje o ženama zaposlenim u medijima, njihovo učešće u rukovodećim tijelima i učešće u vlasničkoj strukturi medija. - Ispitati potrebe dodatne edukacije žena zaposlenih u medijima i učiniti napor da im se obezbijedi potrebno obrazovanje. - Inicirati objavljivanje tekstova koji promovišu uspješnost žena, njihova dostignuća ili interese, kao i teme koje su od njihovog životnog interesa (ekonomska samostalnost, nasilje nad ženama, pristup zdravstvenim uslugama, povećani broj pobačaja, seoske ženske sredine, polno prenosive bolesti, maligna oboljenja kod žena, diskriminacija u oblasti zapošljavanja, polna segregacija u obrazovanju, trgovina ženama, žena u politici i ženske izborne kvote…) - Podrška medijima i novinarima/novinarkama koji pokazuju interes za publikovanje tema koje se reflektuju na rušenje stereotipa o ulozi žene u društvu – mjesečne pohvale, medijski “gender barometar”… - Proizvodnja i distribucija materijala o gender jednakosti u medijima - Moguća organizacija novinarki unutar “BH novinara” s ciljem promovisanja interesa i prava žena u medijima



PRILOG 1 Prezentacija i pojavnost djece u dnevnim novinama u BiH Djeca i njihovi interesi nisu predmet dnevnih novina, a vrlo rijetko i teme koje se bave problematikom djece. Iako je u perodu monitoringa zabilježneno 27 tekstova u kojima se spominju djeca, samo se jedan odnosio na problem trgovine djecom u BiH, tri teksta su govorila o mogućoj epidemiji serioznog meningitisa koja je pogađala djecu, dva su bila iz domena zabave (trojke koje slave deseti rođendan i blizanci koji se mijenjaju za vrijeme odgovaranja pred nastavnikom), te jedan o policijskoj akciji sprečavanja romske djece u prosjačenju na ulicama Mostara. Ostali tekstovi su se odnosili na humanitarne pozive čitaocima za pomoć oboljeloj ili socijalno ugroženoj djeci i njihovim porodicama. Velikim brojem tekstova – poziva čitaocima za pomoć najugroženijoj djeci – apeluje se na društvenu humanost i rješavanje problema pojedinaca (napomena: više od plovine tih tekstova objavljeno je u Dnevnom avazu) što zasigurno jeste za pohvalu. Međutim, riješiti problem pojedinog djeteta ne znači ukloniti ili ukazati na uzroke koji su rezultirali javnim pozivom za pomoć, kao posljednjoj instanci u traženju rješenja. Uloga medija trebala bi biti usmjerena daleko više ka ukazivanju propusta države i odgovornosti nadležnih u rješavanju poroblema djece. Tekstovi u kojima se spominju djeca u periodu ovog monitoringa napisani su mahom korektno, odnosno uz poštivanje osnovnih načela Kodeksa za novinare. Međutim, ono što zabrinjava jesu fotografije na kojima se mogu jasno prepoznati djeca (poput slika oboljele djece u bolnicama), a pogotovu nejednaki kriterijumi kada su u pitanju romska djeca. Na primjer, mostarski dnevnik, koji najčešće korektno objavljuje fotografije djece sa zamagljenim očima zbog onemogućavanja prepoznavanja o kome je riječ, iste kriterije ne koristi kada objavljuje fotografije romske djece na ulici. Zaključak koji se, nažalost, sam nameće jeste – “naša” djeca i romska djeca ne mogu imati ista prava!? Slični propusti uočljivi su i kod objavljivanja fotografija žena uz različite tematske tekstove tako da se dešava da se uz informaciju o povećanom broju polno prenosivih oboljenja u Prijedoru objavi fotografija javno prepoznatljivih djevojaka u šetnji gradom. Pitanje je – koji bi to novinar ili novinarka pristao da uz tekst o polnom oboljenju vidi objavljenu svoju ili sliku članova svoje porodice?



PRILOG 2

Tematsko određenje priloga u dnevnim novinama u koji se odnose na žene



PRILOG 3

Tematsko određenje priloga u kojima se pojavljuju žene po novinama



4. MONITORING PRINTANIH MEDIJA U BIH: ZASTUPLJENOST I NAČIN PREDSTAVLJANJA MANJINA I MARGINALIZOVANIH GRUPA U MEDIJIMA Uduženje/Udruga BH novinari, maj/svibanj 2006. SAŽETAK ISTRAŽIVANJA Udruženje/udruga BH Novinari provela je retrospektivni monitoring 5 dnevnih novina i 5 informativnih bosanskohercegovačkih magazina, s ciljem analize novinskih tekstova koji se tiču manjina i marginalizovanih grupacija u BH-zajednici, te detektovanja nedostataka i problema u praćenju događaja vezanih za ove grupacije. Monitoring se odnosio na izvještavanje o nacionalnim, religijskim i seksualnim manjinama, te osobama sa specijalnim potrebama i djeci. Dnevne novine uključene u monitoring bile su Oslobođenje (Sarajevo), Dnevni avaz (Sarajevo), Nezavisne novine (Banja Luka), Dnevni list (Mostar) i Glas Srpske (Banja Luka), za period od 1. marta do 31. marta 2006. godine. U istom razdoblju magazini obuhvaćeni monitoringom bili su Dani, Slobodna Bosna, Start, Novi Reporter i Danas. Predmet monitoringa bilo je ukupno 150 izdanja dnevnih i 22 izdanja periodičnih novina, odnosno 18.761 tekst (18.030 u dnevnicima, te 731 tekst u magazinima), dok je konačna analiza uključila 644 teksta koji su se odnosili na izvještavanje o manjinama i marginalizovanim grupama. Najvažnije karakteristike izvještavanja koje je pokazalo istraživanje su: • Manjinske grupe su marginalizovane i u dnevnim i periodičnim novinama, odnosno vrlo malo tekstova odnosi se na izvještavanje o njihovom načinu života, pravima koja (ne)ostvaruju ili problemima s kojima žive, a koje bi institucije društva trebalo da rješavaju. U dnevnim novinama manjinske/marginalizovane grupe pominju se u 3,5 odsto informacija, dok je u magazinima taj procenat još manji i iznosi 1,9 odsto. • Od manjina/marginalizovanih grupa koje tretira ovo istraživanje, veći broj tekstova odnosi se na osobe sa posebnim potrebama dok se nacionalne, vjerske, a pogotovu seksualne manjine, ne tretiraju. Najveći broj tekstova koji su ušli u krajnju obradu i analizu monitoringa odnosi se na izvještavanje o djeci, i to primarno njihovim školskim aktivnostima. • Interesi manjina i/ili marginalizovanih grupa posebno su nevidljivi u pisanim medijima, te se pokazuje da oni nemaju nikakvu važnost u konstruisanju društvene predstave o njihovim problemima, kao i uticaj koji potencijalno vrše na donosioce odluka, kreatore javne politike i javnost uopšte. • O problemima manjina izvještava se stihijski, bez nužne dublje analize i to uglavnom na osnovu rijetkih događaja, dok izostaje ozbiljnije istraživačko novinarstvo ili analiza relevantnih javnih politika i zakonskih akata koji određuju život ove populacije. Iako u BiH živi na desetine nacionalnih manjina, u medijima nije zabilježen bilo kakav afirmativni pristup ili sistemsko praćenje njihovog društvenog i kulturnog života. • Analiza objavljenih tekstova pokazuje izostajanje bilo kakvog ozbiljnijeg istraživačkog novinarstva ili analize relevantnih javnih politika u oblasti prava i interesa marginalizovanih društvenih grupa i djece. • Mediji uglavnom ne izvještavaju o širem kontekstu koji je uticao na određeni događaj i status manjine ili eventualnim posljedicama određenih događaja i odluka. Mediji se praktično nikako ne bave pitanjima vezanim za javnu politiku i relevantne zakone koji tretiraju prava manjinskih grupa. • Mediji manjine još “doživljavaju” kao sporednu temu kojom se treba baviti samo u slučaju njihove uključenosti u intrigantne i kontroverzne događaje koji, eventualno, mogu podići tiražu novine. Odsustvom sistemskog praćenja problematike manjinskih grupa u medijima, manjine postaju još više marginalizovane, a manjinske problematike time dodatno redukovane. 1. UVOD Analizom medijskih sadržaja nekog društva najlakše je spoznati odnos prema manjinama i marginalizovanim grupama, odnosno sliku koju mediji daju javnosti o njihovim pravima i načinu življenja u tom društvu. Stepen osvojenih sloboda i demokratizacija društva ne ogledaju se u položaju većine već, naravno, po količini i nivou prava koja u toj zajednici ostvaruju manjinske grupe, odnosno marginalizovani pripadnici društva. Iako se mediji ne mogu smatrati direktno odgovornima za akcije, stavove ili ponašanje pojedinaca, oni su nepobitno moćni u oblikovanju i definisanju javnog diskursa, uključujući odnos zajednice prema marginalizovanim grupama ili pak prenošenje mogućih negativnih i stereotipnih slika o manjinama. Ako je glavni medijski posao prezentovanje stvarnosti, odnosno proces kojim se oblikuju i razmjenjuju određena značenja unutar jedne kulture, onda je jasno da vladajuće predstave o marginalizovanim grupama umnogome zavise od njihovog medijskog predstavljanja. U skladu sa zakonskim obavezama, Konvencijom o ljudskim pravima, Konvencijom o pravima djeteta, Kodeksom za novinare, ali i sopstvenim etičkim normama, mediji su dužni da na profesionalan način izvještavaju o pravima manjina, istovremeno štiteći interese manjina o kojima izvještavaju. Potrebu za unapređivanjem pozornosti medija



kod izvještavanja o manjinskim grupama moguće je zadovoljiti samo na osnovu rezultata sistematskog istraživanja koje će ukazati na osnovne karakteristike medijskog praćenja ove oblasti. Cilj ovog istraživanja je upravo pružanje takvih podataka da bi se, s jedne strane, stekao detaljniji uvid i kompletnija slika i, s druge strane, pomoglo novinarima u građenju profesionalnijeg i odgovornijeg pristupa ovim temama. 1.a. CILJEVI ISTRAŽIVANJA Istraživanja medijskog pokrivanja ranjivih društvenih skupina u bosanskohercegovačkim medijima radi se u vrlo ograničenoj mjeri, pa je tako i izvještavanje o manjinskim grupama ostalo uglavnom neistraženo. Stoga je Udruženje-udruga BH novinari analizirala obim i način na koji pet BiH dnevnih i pet periodičnih novina izvještavalo o različitim manjinskim grupacijama, bilo da je riječ o nacionalnim, religijskim, seksualnim manjinama, osobama s posebnim potrebama ili djeci. Analiza se nije ograničila samo na kvantitativne indikatore izvještavanja o marginalizovanim društvenim grupama, već je pokušala dati širi uvid u prirodu medijskog izvještavanja o ovoj temi. Monitoring izvještavanja o manjinskim i marginalizovanim grupama nastojao je ponuditi odgovore na pitanja: • Koliko su manjine ili marginalizovane grupe zastupljene u medijskim sadžajima? • Kako su njihova prava i interesi prezentovani javnosti? • Na koji žurnalistički način su prezentovane marginalizovane grupe? • Da li je i kada kršen Kodeks za štampu prilikom izvještavanja o manjinama i marginalizovanim grupama? • Da li tekstovi promovišu interese ili prava ovih grupa? • Da li se pojavljuju stereotipi kroz tendenciozne tvrdnje, naslove ili fotografije koje promovišu stereotipe? • Da li se u tekstovima pojavljuje jezik mržnje ili intonacija koja sugeriše netrpeljivost prema manjinama? • Da li tekstovi pozivaju na akciju lokalne vlasti i organizacije civilnog društva s ciljem promovisanja i zaštite prava marginalizovanih grupa? Cilj je bio utvrditi: (a) u kom su stepenu štampani mediji u BiH poštovali principe profesionalnog novinarstva prilikom izvještavanja o manjinskim grupama; (b) u kojoj su mjeri poboljšali informisanost građana o pravima manjina i njihovim problemima kao marginalizovanim grupama u zajednici; (c) moguće aktivnosti koje Asocijacija BH novinari treba provesti u novinarskoj zajednici na jačanju profesionalnih principa prilikom izvještavanja o marginalnim grupama u BiH 2.b. STRUKTURA UZORKA Kod izbora pisanih medija koji su obuhvaćeni ovim istraživanjem, pokušali smo dobiti relativno ravnomjernu pokrivenost cijele teritorije BiH (u smislu mjesta štampanja i regiona u kojem se medij čita), te obuhvatiti trenutno najznačajnije, tj. najčitanije, dnevne i sedmične novine. Tabelarni prikaz strukture uzorka



3. OSNOVNE KARAKTERISTIKE IZVJEŠTAVANJA O MANJINAMA 3.a. DNEVNE NOVINE U periodu monitoringa praćene dnevne novine objavile su 18.030 tekstova, od čega se tek 3,5 odsto, odnosno 630 članaka, odnosilo na izvještavanje o manjinama: Od tih 630 objavljenih tekstova koji su ušli u konačnu analizu monitoringa - kao što pokazuje sljedeći grafički prikaz - većina (476 tekstova) odnosila se na tekstove o djeci u školskim aktivnostima, potom osobama s posebnim potrebama (119 tekstova), nacionalnim manjinama (32 teksta), dok su o seksualnim manjinama objavljena dva teksta, a o religijskim manjinama samo jedan i to vezan za dešavanja izvan BiH. Brojčani prikaz informacija o manjinama u dnevnim novinama

Procentualno je, dakle, od ukupnog broja objavljenih tekstova o manjinama ili marginalizovanim grupama koje su predmet monitoringa, 75,5 odsto o djeci, 19 odsto o osobama s posebnim potrebama, 5,1 odsto o nacionalnim manjinama, 0,3 odsto o seksualnim, te 0,1 odsto o religijskim manjinama. Odnos objavljenih tekstova o manjinama u dnevnim novinama



Osobe s posebnim potrebama: Od više od 18.000 tekstova tek se 119 odnosi na osobe sa posebnim potrebama kojih u BiH ima više od 200.000. Treba napomenuti da je u posmatranom periodu i ovaj broj tekstova o osobama s posebnim potrebama za bh. medije neuobičajeno visok (19 odsto), ali je to rezultat martovskog usvajanja budžeta FBiH kada je grupa civilnih invalida protestovala u zgradi Parlamenta FBiH, te demostracija pripadnika HVIDRA-e zbog nepotpisivanja sporazuma između BiH i RH o pomoći susjedne Republike Hrvatske invalidima HVO. Procenat bi, bez pomenutih događaja koji su diktirali dnevno izvještavanje, bio daleko manji s obzirom na to da se samo par tekstova odnosilo na kontinuirano ugrožena prava osoba s posebnim potrebama. Takvi tekstovi većinom su tretirali humanitarni rad udruženja ove populacije dok je samo u jednom dnevniku (Nezavisne novine) objavljeno par tekstova koji su serioznije tretirali problem nemogućnosti prilaza invalida zgradama javnih institucija i specifičnih potreba liječenja osoba s posebnim potrebama. Nacionalne manjine Iako u BiH žive predstavnici između 30 i 40 različitih nacionalnih manjina (zvanično priznatih svega 17), u tekstovima koji se odnose na pitanja ove manjinske populacije većinom su spominjani Romi (posebno u rubrikama crne hronike), te rjeđe Jevreji i po jednom Česi, Poljaci i Kinezi. Izvještavanje o nacionalnim manjinama, izuzev romske, odnosilo se pretežito na pokrivanje kulturnih događaja čiji su organizatori ambasade matičnih država tih manjina u BiH. Seksualne manjine: Seksualne manjine pomenute su u dvije novine (Dnevni avaz i Dnevni list) u izvještajima o raspravi s okruglog stola o pravima seksualnih i rodnih manjina čiji je organizator bila NVO iz susjedne Hrvatske. Ono što je ovom prilikom uočeno kao nerazumljiv urednički potez je ilustracija uz takav izvještaj objavljena u Dnevnom listu: fotografija prikazuje pripadnike romske zajednice (!?) te je nejasna poruka koja se ovakvom opremom teksta poslala čitaocima: da li je pripadnost seksualnim manjinama nepodobnost poput, na primjer, pripadnosti romskoj manjini, što bi se moglo tretirati kao opasna netrpeljivost prema dugačijem, ili se sugeriše da je drugačije seksulano opredjeljenje karakteristika pripadnika romske nacionalnosti, što je opet neutemeljeno prenošenje stereotipa. Religijske manjine: Religijske manjine u BiH uopšte nisu tretirane, a jedan jedini tekst, objavljen u Glasu Srpske, reprint je teksta o vudu-religiji iz (ponovo neimenovanih) stanih novina. Djeca: Od 476 tekstova koji se odnose na izvještavanje o djeci, objavljenih u 5 dnevnih novina, 141 tekst ili 30 odsto objavljeno je u Dnevnom avazu, 101 tekst ili 21 odsto u Glasu Srpske, 99 tekstova ili 21 odsto u Nezavisnim novinama, 84 teksta ili 17 odsto u Oslobođenju te 51 tekst ili 11odsto u Dnevnom listu. Frekventnost izvještavanja o djeci u dnevnim novinama



Među objavljenim informacijama o djeci najbrojnije su one koje se tiču školskih aktivnosti i takmičenja, potom informacija u „crnoj hronici“, pa zdravstva i informacija koje podstiču čitaoce na humanitarna davanja za pomoć djeci s ugroženim zdravstvenim ili materijalnim stanjem. Tematski prikaz informacija o djeci u dnevnim novinama



3.b. MAGAZINI Periodični mediji uveliko zanemaruju ove društvene grupacije i uglavnom o njima ne pišu. U periodu monitoringa svih pet posmatranih magazina objavili su ukupno 731 tekst od kojih se njih 14 ili 1,9 odsto odnosi na djecu, dok ni jedan tekst u sedmičnim/dvosedmičnim novinama ne tretira problematiku ostalih marginalizovanih grupa u društvu! Od 14 tekstova koji se odnose na pitanja djece, sedam tekstova je objavljeno u mostarskom magazinu Danas, tri teksta su objavljena u sarajevskom magazinu Dani, dva su objavljena u sarajevskom magazinu Start, te po jedan u sarajevskom magazinu Slobodna Bosna i banjolučkom Novom Reporteru. Analiza je pokazala da se od 14 objavljenih tekstova o djeci, šest odnosi na školstvo i probleme obrazovanja, dva na zdravstvo, dva na socijalnu zaštitu, a po jedan tekst se odnosi na humanitarnu pomoć djeci bez roditeljskog staranja, dječije uspjehe u sportu, demografski izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije, te djecu koja trpe posljedice ratnih zločina. Nažalost, u samo dva teksta djeca se pojavljuju aktivno kao sagovornici ili izvori informacija, dok se u 12 tekstova pasivno govori o djeci, a izvori informacija su zvanični: kantonalni nivoi vlasti, predstavnici vladajućih političkih partija, djelatnici javnih institucija, te osobe koje humanitarno pomažu djeci bez roditeljske zaštite. Mada se fokus tekstova o djeci u magazinima ne razlikuje značajnije od sličnih u dnevnim novinama, žurnalistički izraz je drugačiji, odnosno radi se dužim tematskim člancima s određenim karakteristikama istraživačkog novinarstva i komentara (nerijetko u istom tekstu, što se kosi s visokoprofesionalnim normama) te reportaže. Ovdje je interesantno napomenuti da je magazin s najviše objavljenih tekstova o djeci, mostarski nedjeljnik Danas, u periodu monitoringa objavio tri članka s tematikom koju bh. mediji uobičajeno ne tretiraju: uticaj kompjutera i interneta na razvoj djece, gojaznost djece i uticaj marketinških kompanija na zdravstvene probleme loše ishrane, te poređenje odrastanja djece bez roditelja u sirotištu i kod usvojiteljskih pordoica. Ovakav kvalitativni iskorak u informisanju u oblasti prava djece rezultat je – nažalost – puko prenesenih tekstova iz stranih časopisa, bez navođenja izvora ili prava na reprint. Iako se u tekstovima, kroz izjave stranih stručnjaka, navodi da su vlade zemalja odgovorne za regulisanje dječijih prava u ovim oblastima, ni jednom riječju se ne spominje da li se i kako bosanskohercegovačka djeca susreću s navedenim problemima, kao ni kakva je domaća legislativa koja uređuje ove oblasti prava djece. 4. PROMOVISANJE INTERESA MANJINA U MEDIJIMA Manjinske grupe su, nažalost, marginalizovane i u dnevnim i periodičnim novinama, što pokazuje izuzetno nizak broj tekstova koji izvještavaju o njihovom načinu života ili pravima koja (ne)ostvaruju. Interesi manjina/marginalizovanih grupa posebno su nevidljivi u pisanim medijima, odnosno nemaju nikakvu važnost u slici koju mediji konstruišu o problemima ovih grupacija i uticaju koji oni potencijalno vrše na donosioce odluka, kreatore javne politike i javnost uopšte. Iako u BiH žive predstavnici između 30 i 40 različitih nacionalnih manjina, u medijima nije zabilježen bilo kakav afirmativni pristup ili sistemsko praćenje njihovog društvenog i kulturnog života, a informacije o njihovim postignućima i vrijednostima su izuzetno rijetke. Kada se objave, to je rezultat manifestacijskog događanja (Primjer: Češka ambasada upriličila izložbu o stvaranju Čeha u BiH) i ne dobijaju puno medijskog prostora. Analiza objavljenih tekstova pokazuje da djeca nemaju pristup vitalnim javnim politikama iako su kao takva lakša meta za iskorištavanje jer imaju manje informacija o tome kako se mogu zaštititi, a samim tim i manje životnih alternativa. Brojne informacije o djeci odnose se velikom većinom na školske aktivnosti i to samo one djece koja postižu najbolje rezultate u učenju. Kako je procenat „super-đaka“ u realnom životu zapravo vrlo nizak, mediji na ovaj način prenose stereotipe po kojima „naša djeca“ nemaju problema s, primjerice, neadekvatnim nastavnim kadrom ili gradivom, nepotizmom i podvojenosti u procesu obrazovanja, nasiljem u porodici ili ulici, fizičkim iskorištavanjem ili seksualnim zlostavljanjem, odsustvom porodične zaštite ili pak narkomanijom i alkoholom. Upravo su ta djeca – sama i bez zaštite – medijski ignorisana. Ovjde je interesantno napomenuti da su se dva teksta koja tretiraju djecu odnosila na unutrašnjopolitičke događaje gdje su učenici, zapravo, manipulirani u svrhu dnevne politike. Naime, tekstovi su se odnosili na štrajk učenika šestih razreda u Osnovnoj skoli u Šekovićima (RS) protiv uredbe da se iz učionica odstrane vjerski simboli dominantne religije u tom entitetu. Dnevnik iz RS (Glas Srpske) koji je pratio događaj nije u tekstovima ponudio informacije kako su se osnovci uspjeli samoorganizovati u štrajku, da li učenicima vjerski simboli uistinu pomažu u postizanju boljih školskih rezultata, te da li ima učenika drugačije vjeroispovjesti i koji je njihov odnos prema tim simbolima. U oba teksta izostavljena je informacija o Sporazumu o posebnim potrebama i pravima djece povratnika, koji su potpisali entitetski resorni ministri još 2004. godine, po kojem se iz naziva škola trebaju izbaciti neprimjerena imena, a iz školskih prostorija vjerski simboli, osim kada je riječ o izvođenju nastave vjeronauka. Manipulacija djecom u dnevnopolitičke, pa čak i nacionalne svrhe, vidljiva je i iz tretmana na naslovnicama dnevnih novina. U istom banjalučkom dnevniku djeca su dva puta tretirana na nalovnoj stranici: a) kada je tema teksta bila traženje nestalih Srba u proteklom ratu, gdje je navođenje imena i fotografija dječaka bez oca sugerisala jače emocije kod čitalaca, dok se tekst uopšte nije bavio, na primjer, teškoćama života dječaka i majke ili brigom društva



za takvu kategoriju ugroženih građana, i b) kada je porodica u istom danu krstila pet mališana, pri čemu je više pažnje posvećeno promociji jedne religije nego osjećanjima krštene djece. Iako dnevna štampa često izvještava o djeci, to se radi uglavnom u vidu vijesti i kratkih novinskih izvještaja, i to primarno u gradskim rubrikama, a odnose se na takmičenja, školske uspjehe ili puko predstavljanje školske generacije. Vrlo mali značaj daje se tekstovima sa ovom tematikom – uglavnom su pozicionirani na manje značajnim stranicama, zauzimaju malo prostora i ne najavljuju se na naslovnici osim kada imaju senzacionalistički potencijal. Novine često koriste fotografiju djece samo kao »ukras« za tekst, i u većini slučajeva fotografije se direktno ne mogu povezati sa slučajem o kojem dati tekst govori. Uočeno je da se u dnevnim novinama fotografije djece često koriste kao ilustracija za tekstove o teškoj ekonomskoj, pa i političkosigurnosnoj situaciji u BiH, najavi lijepog vremena i pravima žena, ali i kao dodatno „oruđe“ u podizanju tenzija čitalaca. (Primjer: tekst u Dnevnom listu o strahu od ptičje gripe za ilustraciju ima fotografiju djece u igri) Kada izvještavanju o maloljetnicima u sukobu sa zakonom (crna hronika) mediji se primarno fokusiraju na sam incident, i to u formi izvještaja, bez osvrtanja na moguće uzroke ili posljedice. Velika većina tekstova navodi neke podatke o identitetu maloljetnika u sukobu sa zakonom, mada je najčešće riječ o inicijalima maloljetnika. Kada izvještavaju o djeci, mediji u najvećem broju slučajeva direktno ne navode etničku, nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost maloljetnika. No, po ostalim informacijama u tekstu lako se može uočiti religijska i/ili nacionalna pripadnost djece, a ona u pravilu odgovara religijskoj i nacionalnoj većini koja živi u dijelu BiH koji određeni dnevnik primarno pokriva. Uočeno je, takođe, da su se tekstovi u samo jednom dnevnom listu (Glas Srpske) u stopostotonom omjeru odnosili isključivo na maloljetnike jedne nacionalnosti i jedne religije. Iz analiziranih tekstova može se zaključiti da mediji uglavnom ne izvještavaju o širem kontekstu koji je uticao na određeni događaj ili status bilo koje manjinske grupe. Praktički se nikako ne bave pitanjima vezanim za javnu politiku i relevantne zakone koji tretiraju prava manjinskih grupa. Mediji ne pokušavaju pronaći rješenja za probleme, ne prate procese, i uglavnom izvještavaju o izolovanim događajima i slučajevima. Prenošenjem stranih tekstova koji promovišu i štite prava manjina te adresiraju svojim vladama obavezu za veću zaštitu interesa marginalizovanih grupa, bh. mediji zapravo pokazuju svjesnost svojih uređivačkih propusta i ispravno razumijevanje interesa javnosti za takve informacije. Nedostatak se, nažalost, pokušava kompenzirati „tuđim“ uratkom, što ni u kom slučaju nije niti dovoljno niti profesionalno. Značajan broj tekstova ne navodi ni jedan izvor informacija, te se može reći da ovi tekstovi krše član 13. Kodeksa za štampu. U većini tekstova naveden je samo jedan izvor informacija, što ne ukazuje na profesionalni tretman ovako osjetljive problematike, a povezano je sa činjenicom da je nerijetko primarni izvor informacija sam novinar ili događaj. Kada se navode izvori, u najvećem broju slučajeva je riječ o državnim i javnim institucijama. Mediji su skloni pojednostavljenom izvještavanju, a najčešći žurnalistički izraz kojim se saopštavaju informacije o manjinama je vijest, potom izvještaj s događaja. Analiza objavljenih tekstova pokazuje i izostajanje bilo kakvog ozbiljnijeg istraživačkog novinarstva ili analize relevantnih javnih politika u oblasti prava i interesa marginalizovanih društvenih grupa i djece. Analiza je pokazala da nema jezika mržnje ili pežorativnih termina za pripadnike manjinskih grupa, ali da ima stereotipnog izvještavanja koje je prisutno i kada je riječ o djeci. 5. PREPORUKE Odsustvom sistemskog praćenja problematike manjinskih grupa u medijima, one postaju još više marginalizovane, a manjinske problematike time dodatno redukovane. Mediji moraju prevazići trenutne nedostatke različitih resursa u svom poslovanju i uložiti dodatne napore kako najranjivije društvene skupine ne bi ostale zapostavljene. No, samo obučeni novinari mogu napraviti prodor u izvještavanju o marginalizovanim grupama. Treninzi koji Udruženje/udruga BH novinari treba obezbijediti novinarima ne smiju se bazirati isključivo na žurnalističkim, vještinama ili tehnikama dobrog izvještavanja, bez obzira na to koliko su i ovakva znanja neophodna u podizanju profesionalnih standarda. Obuka novinara treba ići u pravcu ovladavanja stručnim informacijama i sistemom vrijednosti evropskih standarda u ovoj oblasti, te prepoznavanja pravih izvora ili lepeze još skrivenih načina kršenja prava manjinskih grupa u društvu. S obzirom na činjenicu da je BiH potpisnica Konvencije o nacionalnim manjinama Savjeta Evrope, neophodno je novinarima približiti evropske standarde o pravima nacionalnih manjina. Na primjer, kakva se legislativa za manjine zahtijeva u demokratskim državama Evrope, od priznavanja statusa, preko prava na izjašnjavanje pa do participiranja u zakonodavnoj vlasti. S takvim znanjima novinari će imati akvtivan odnos prema domaćoj, još neriješenoj legislativi o nacionalnim manjinama i time na najbolji način promovisati njihove interese, ali i demokratizaciju Bosne i Hercegovine. Na sličan način novinari, uz pomoć svoje asocijacije, trebaju ovladati znanjima o pravu na religijsko opredjeljenje, istovjetnim uslovima življenja i rada osoba s posebnim potrebama, pravu na slobodno seksualno opredjeljenje ili pravu na najadekvatnije odrastanje. Asocijacija BH novinari može pomoći medijima da pobjegnu od stereotipne slike djece čiji „svijet“ završava peticom u školi tako što bi unutar same profesije pokrenula rasprave o tabu temama odrastanja ili porodičnog i ostalih



vidova zlostavljanja djece. Takve rasprave mogu rezultirati aktivnijim odnosom medija prema državnim zakonima koji trebaju odražavati međunarodne obveze prema djeci, a zakoni koji omogućavaju diskriminaciju mogu biti promijenjeni ili ukinuti. Zakoni kojima se progone osobe koje čine zlo djeci moraju se konzistentno promovisati i zagovarati njihovu primjenu. Naime, slaba primjena propisa održava atmosferu u kojoj osobe koje fizički zlostavljaju djecu ostaju nekažnjene. Tradicije i običaji koji su štetni za djecu moraju se posredstvom medija raspraviti u javnosti, a djeca sama moraju dobiti informacije i životne vještine kako bi se zaštitila. Oni koji manipulišu djecom ili im nanose zlo, otimaju njihove mogućnosti da odrastu u sigurne, zdrave i dostojanstvene osobe, a zaštita djece će biti osigurana tek kad zlostavljanje i iskorištavanje djece postane medijski vidljivo a oni koji čine djela protiv djece odgovaraju pred sudom. Udruženje/udruga BH novinari treba pronaći najefikasniji način obuke novinara, koji će poslovično prezauzetim novinarima na što kraći i što upečatljiviji način predočiti problematiku i ponuditi ugao koji će im obezbjeđivati aktivniji stav prilikom izvještavanja o pravima marginalizovanih grupa. Na primjer, prilikom obuke o zaštiti prava osoba s posebnim potrebama organizovati akcije u kojima bi se od predstavnika zakonodavne vlasti, ali i samih novinara, zahtijevalo da zavezanih očiju pređu raskrsnicu u gradu ili pak u kolicima uđu u nepristupačne zgrade javnih institucija. Lično iskustvo može predstavljati dodatnu podršku za promovisanje zakonske implementacije međunarodnih Standarda za izjednačavanje osoba s invaliditetom, koje je Savjet ministara BiH ratifikovao još 2003. godine. Asocijacija BH novinara treba instistirati na kontinuiranom istraživanju, praćenju i izvještavanju o pravima marginalizovanih grupa u BiH. Neophodno je razviti sisteme unutar Udruženja koji će bilježiti i pratiti obim, prirodu i vrstu izvještavanja o marginalizovanim grupama, te time osigurati pristup u javnosti onima koji su isključeni i nezapaženi. Novinarsko udruženje, takođe, treba učiniti dodatni napor na uvezivanju civilnog društva, privatnog sektora, donatora i medija kako bi se spriječilo propadanje marginalizovanih grupacija u „crne rupe“. Ti će napori na svim nivoima društva pomoći stvaranju sigurnog okruženja za ostvarivanje interesa manjina ili za osiguravanje adekvatnog odrastanja.

5. Istraživanje: PROFESIONALNI I SOCIJALNI POLOŽAJ NOVINARA I NOVINARKI U MEDIJIMA BiH Organizacija žena “LARA“ Bijeljina Ženska novinarska mreža Autorice: Radmila Žigić, diplomirana politikologinja, Bijeljina Milkica Milojević, diplomirana politikologinja, Banja Luka

Cilj istraživanja Primarni cilj istraživanja je prikupljanje relevantnih podataka o specifičnostima profesionalnog i socijalnog položaja žena novinarki u bh. medijima. Ali, kako ne postoje sveobuhvatna istraživanja o položaju novinara oba pola, pa prema tome ni reperi za upoređivanje, ovim istraživanjem smo obuhvatili jednak broj novinara i novinarki, kako bismo uporedili, u kojim je segmentima i kojoj mjeri položaj novinarki specifičan u odnosu na kolege muškarce. Uz to, u anketu, koja je bila osnov istraživanja, uključili smo i pitanja koja se odnose na lične stavove ispitanika/ca, kako bismo dobili uvid u njihovu percepciju svog socijalnog i profesionalnog položaja. Na ovaj način nastojali smo da markiramo tek osnovne probleme sa kojima se svakodnevno suočavaju novinari, a posebno novinarke, da se suočimo sa njima i podstaknemo na razmišljanja o mogućim rješenjima. Istraživanje je provedeno tek u dijelu novinarske zajednice BiH, uz pomoć malog istraživačkog tima (dvije analitičarke i osam anketara/ki), na relativno skromnom, mada prilično reprezentativnom uzroku, pa smo svjesni da su i dometi ograničeni. Nadamo se, međutim, da će podaci do kojih smo došli, biti podsticaj za druga, sveobuhvatnija ili specifičnija istraživanja, kako bismo stekli jasniji uvid u realnu situaciju u BH medijima i došli konačno do zaključka šta nam je činiti kako bismo poboljšali svoj položaj.

Obuhvat i metode istraživanja Istraživanjem je obuhvaćeno ukupno 100 novinara i novinarki (50 muškaraca i 50 žena) iz Sarajeva (30), Banje Luke (30), Tuzle (16), Bijeljine (16) i Doboja (8). Tako su anketirani novinari i saradnici čak 42 medijske kuće (s tim da 30 odsto njih radi za dva ili više medija). Pri tom smo vodili računa da značajniji mediji, sa više zaposlenih budu



zastupljeni sa više anketiranih. Istraživanjem smo obuhvatili i fri lensere i dopisnike medijskih kuća iz susjednih zemalja i inostranstva. Anketirani su novinari i novinarke svih starosnih grupa (od 25 do 60 godina) sa radnim iskustvom od pet do 35 godina, na različitim pozicijama, od honoranih saradnika do menadžera (direktora/ica, glavnih urednika/ica, urednika/ca informativnih programa). Kako nam je cilj bio da anketom obuhvatimo već etablirane novinare i novinarke, u obzir smo uzeli samo one koji su u profesiji najmanje pet godina (radnog ili saradničkog staža). Vodili smo računa da ispitanici oba pola budu približne starosne strukture i obrazovanja, sa podjednakim stažom u profesiji. Mada je anketa rađena po metodu slučajnog uzorka, postigli smo relativnu reprezentativnost, tako što smo vodili računa da po starosti, stažu i pozicijama koji ispitanici zauzimaju u medijima u kojima rade, sve grupacije budu srazmjerno zastupljene. Anketari/ke su uz ispunjavanje anketnih listića obavili/le i razgovore sa ispitanicima, većinu njih i lično poznaju, tako da smo uz kvantitativne podatke dobili i dosta interesantnih zapažanja koja, takođe, vrlo rječito govore o stvarnom profesionalnom i socijalnom položaju i stavovima ispitanih novinara/ki.

Specifičan položaj žena novinarki U posljednjih 20-tak godina novinarstvo u BiH postalo je, po strukturi zaposlenih u ovoj oblasti, većinski ženska profesija. S druge strane, zbog specifičnih zahtjeva profesije (neograničeno radno vrijeme, stalna izloženost stresu, nerijetko i konfliktnim situacijama i opasnostima, česta putovanja i terenski rad, potreba stalnog profesionalnog usavršavanja i intelektualnog angažmana), ali i još preovlađujućeg patrijarhalnog obrasca uloge žene u društvu, a naročito u porodici (ženi je mjesto u kući, bez obzira na profesiju ona mora biti i domaćica, nije poželjno da se previše javno eksponira), još se smatra da novinarstvo nije “pravi” posao za ženu. Istovremeno, iako žene čine gro radne snage u medijima, ključne rukovodeće pozicije u većini medija još čvrsto drže muškarci. Muškarci, takođe, u širem društvenom kontekstu, kontrolišu i oblasti od kojih mediji, priznali to ili ne, zavise, a to su politika, neformalni centri moći i kapital. U ovakvoj situaciji žene novinarke su u dvostrukom procijepu: između zahtjeva profesije i “ženske uloge”, te između potrebe da se profesionalno ostvare i napreduju i predrasuda po kojima je menadžment, u svim oblastima pa i u medijima, još bastion muške moći.



REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Generalni rezultat - profil Novinarstvo je atraktivan, zanimljiv, dinamičan, društveno priznat, čak i glamurozan posao. Novinari se druže sa poznatim ličnostima, moćnim i bogatim muškarcima i lijepim ženama, hodaju po prijemima i koktelima, slikaju se na televiziji, putuju. Tako o našoj profesiji i danas misli većina naših čitalaca i gledalaca. Mnogi mladići i djevojke, upravo vođeni ovom idealizovanom slikom, upisuju studij novinarstva. Nažalost, stvarnost je sasvim drugačija. BH novinari/ke u pravilu rade mnogo, a zarađuju malo, koriste manje godišnjeg odmora nego uposlenici drugih profesija, rijetko idu na bolovanje, i radeći ovaj atraktivan, ali zahtjevan posao - nisu se obogatili. Tek nešto više od polovine ispitanika stambeno su zbrinuti (žive u vlastitom stanu ili kući), većina njih imaju automobil i vlastiti računar, ali nisu vlasnici nekretnina. Uglavnom su zadovoljni poslom koji rade, slobodom u izboru tema i izražavanju, ali nezadovoljni naknadom za uloženi rad. Profesionalna struktura novinara/ki je prilično šarolika: od onih sa završenom srednjom školom (među kojima je mnogo “vječitih studenata”), bez dodatnog obrazovanja i vještina, do visokoobrazovanih profesionalaca koji govore po dva ili više stranih jezika i vode računa o stalnom profesionalnom usavršavanju. I razlika u primanjima je velika: od mjesečnih honorara ili plata od svega 300 KM, do mjesečnih prihoda koji prelaze 3000 KM. Interesanto je, međutim, da obrazovanje, znanje jezika, volja za usavršavanjem, pa čak ni novinarsko iskustvo najčešće nemaju mnogo veze sa visinom primanja. Nerazvijeno tržište rada u BiH i nepostojanje jasnih standarda o vještinama i znanjima kojima bi novinari/ke morali da vladaju, doveli su do toga da u BiH novinarstvu caruje pravilo “kako se ko snađe”. A u svemu tome bolje prolaze koleginice i kolege u većim centrima. Naše istraživanje je pokazalo da, od pet bh. gradova u kojima je provedeno istraživanje, najbolje zarađuju novinari i novinarke u Sarajevu, a najlošije u Bijeljini i Doboju. Rad na crno, najčešće pod velom beskrajnog saradničkog staža, u medijima je veliki problem. Zabilježili smo slučajeve da novinari/ke neprijavljeni rade i po 10 godina, ali mnogi od njih se ni sami ne usuđuju da svoj status nazovu pravim imenom - većina ispitanika koji su u ovakvom položaju sebe nazivaju honorarnim saradnicima ili fri lenserima (iako to u suštini nisu, jer svaki dan odlaze kod istog poslodavca na posao i imaju iste, a nerijetko i veće obaveze od stalno zaposlenih).

Obrazovanje Trećina ispitanih novinara i novinarki (32 odsto) završili su samo srednju školu. Više od polovine iz ove grupe još su studenti, tačnije rečeno, vječiti studenti, jer zbog zahtjevnog posla, koji im oduzima u prosjeku 10 sati dnevno, samo rijetki, najuporniji i najvrijedniji, uspijevaju da uz rad završe studije. Iako je među ispitanicima bilo dosta mladih novinara (četvrtina anketiranih spadaju u starosnu grupu do 30 godina), svi oni se novinarstvom bave najmanje pet godina, što znači da su studenti među njima studije odavno potisnuli u drugi plan. Osam odsto ispitanika ima završenu višu školu, a u ovoj grupi preovlađuju stariji novinari - muškarci. Većina ispitanika, njih 60 odsto, imaju akademsko obrazovanje, dakle završen fakultet. Čak 83 odsto ispitanika u anketi se izjasnilo da govore strane jezike. Većina ispitanih (60 odsto) tvrde da znaju engleski, a sedmoro anketiranih da uz engleski govore i još jedan ili više stranih jezika. Riječ je, nažalost, najčešće o takozvanom pasivnom poznavanju jezika, ili o davnom zaboravljenom školskom znanju. Tako se, na primjer u Banjaluci, od 15 anketiranih novinara/ki čak 14 izjasnilo da znaju engleski i/li neki drugi jezik. Anketarke, koje poznaju lično sve ispitanike/ce, u razgovoru su zaključile, da svega polovina (7 od 14) onih koji su se “pohvalili” znanjem zaista znaju engleski u toj mjeri da mogu pisati, čitati ili prevoditi tekstove i voditi pristojnu konverzaciju. Prema procjenama anketara, tek 20 do 30 odsto ispitanika zaista znaju strane jezike i to najčešće engleski. I na kraju, 17 odsto ispitanika su “pošteno priznali” da ne govore nijedan strani jezik. Takođe 83 odsto ispitanika izjasnilo se da vode računa o stalnom profesionalnom usavršavanju. Većina novinara i novinarki dodatna znanja stiču na povremenim seminarima (60 odsto) u BiH, a osam odsto njih usavršavaju se na više različitih načina (seminari, ljetne škole, politička akademija, samostalno učenje uz pomoć literature, interneta i sl.). Svega 12 odsto ispitanika imalo je priliku za usavršavanje u inostranstvu, a samo jedan od 100 ispitanih novinara bio je na dodatnom školovanju u inostranstvu. 17 odsto ispitanika nisu imali priliku ili nisu zainteresovani ni za kakav vid stručnog usavršavanja.



Porodične i socijalne prilike Novinari i novinarke, po svemu sudeći, porodice zasnivaju kasnije nego drugi njihovi vršnjaci. Iako su, napominjemo, čak i naši najmlađi sagovornici već na pragu tridesetih, čak 40 odsto ispitanika su neudati odnosno neoženjeni. Dodaju li se tome i razvedeni (1 slučaj), te dvije samohrane majke i 11 novinara i novinarki koji žive u braku ili vanbračnoj zajednici bez djece, lako je zaključiti da u potpunoj porodici živi manje od polovine (47) odsto anketiranih novinara i novinarki. Polovina iz ove grupe imaju jedno, a polovina dvoje djece. Tek nešto više od polovine ispitanika (60 odsto) žive u svom stanu ili kući. Većina od 40 odsto stambeno nezbrinutih novinara/ki žive kod svojih roditelja, ili roditelja bračnog partnera (22 odsto) dok su preostalih 18 odsto podstanari. Većina ispitanika, čak 82 odsto anketiranih, kod kuće imaju svoj računar, ali vlastiti automobil posjeduje tek 58 odsto anketiranih. Ostali koriste porodični automobil (6 odsto), ili što je mnogo češći slučaj (28 odsto) uopšte nemaju auto na raspolaganju. Interesantno je da osam odsto ispitanih novinara/ki ne znaju da voze. Većina ispitanih, osim eventualno stana ili kuće u kojoj žive, nema nikakve nekretnine (61 odsto). Vlasnici nekretnina najčešće posjeduju zemlju ili imanje na selu, koje su naslijedili.

Radni status i uslovi rada 72 odsto ispitanih novinara/ki su u svojim redakcijama stalno zaposleni, a dodaju li se tome petoro ispitanika koji su zaposleni na određeno vrijeme, i još petoro koji uz stalno zaposlenje sarađuju u jednom ili dva medija, ispostaviće se da 18 odsto ispitanih, faktički, rade na crno. Istina, anketirani novinari/ke svoj status, najčešće, ne nazivaju pravim imenom, što dovoljno govori o svijesti o svom položaju. Tako je samo troje iz ove grupe u anketi navelo da rade na crno, ostali su svoj status krstili kao honorarni angažman, ili sebe smataju fri lenserima. Podsjećamo da smo anketirali novinare/ke koji imaju najmanje pet godina radnog iskustva (ne staža) u medijima, dakle ni najmlađi po profesionalnom iskustvu, više nisu početnici, pa se pod firmom “saradnje” ustvari krije rad na crno. Zabilježili smo drastične slučajeve, da pojedine kolege ili koleginice rade i po 10 godina u jednom mediju, a da nisu prijavljeni. I kod definisanja radnog mjesta, odnosno statusa u redakciji i posla koji obavljaju, samo 7 koleginica i kolega se izjasnilo da su saradnici, što znači da 13 odsto neprijavljenih obavlja složenije novinarske, reporterske, redaktorske ili čak uredničke poslove. Većina anketiranih rade novinarske i reporterske poslove (44 odsto), njih 20 odsto su povremeni urednici ili redaktori, 17 odsto su urednici, devet odsto obavljaju menadžerske poslove (urednik/ca informativnog programa, glavni/a urednik/ca, direktor i sl.), dok se troje izjasnilo kao “svaštari” opisujući da rade nekoliko poslova uporedo (novinarske, voditeljske, pomoćne ili tehničke poslove), po potrebi. Velika većina novinara/ki, 83 odsto anketiranih, na poslu imaju neograničen pristup internetu, njih šest odsto uopšte ne mogu koristiti globalnu mrežu, dok je u sedam odsto slučajeva pristup internetu ograničen. Četiri odsto ispitanih novinara i novinarki, međutim, nemaju ni radno mjesto, jer rade kod kuće.

Plate i naknade Više od polovine ispitanika (53 odsto) zarađuju od 500 do 1000 KM, a 25 odsto anketiranih novinarki/novinara imaju ukupne mjesečne prihode (platu i honorare) veće od 1000 KM. U ovoj kategoriji su menadžeri, dopisnici stranih redakcija, te novinari/ke koji uz novinarski imaju i dodatne angažmane i projekte (saradnici na fakultetima, istraživački projekti i sl.) Čak 22 odsto anketiranih imaju primanja manja od 500 KM. Prema procjenama anketara, neki, istina rijetki ispitanici, nisu bili iskreni u odgovorima i naveli su (iako je anketa anonimna) veću zaradu od stvarne. Plate novinara/ki zaposlenih u BiH kreću se od 300 do čak 3000 KM, ali visina zarade najčešće ne zavisi od obrazovanja, kvaliteta radnog angažmana, vremena provedenog na poslu i složenosti posla koji novinar/ka obavlja, nego prije svega od kuće za koju radi i od grada u kome je zaposlen, odnosno u kome je sjedište poslodavca. U pravilu plate su najniže u lokalnim javnim i komercijalnim radio stanicama, te u manjim gradovima. Najbolje zarađuju novinari u Sarajevu, a najlošije u Doboju i Bijeljini. Pošto u većini medija ne postoje pravilnici o platama (osim u javnim servisima), a i tamo gdje postoje moguće je sklapanje posebnih ugovora, novinarska plata nerijetko zavisi i od pregovaračke vještine novinara/ke prilikom sklapanja ugovora sa poslodavcem. Prema procjenama anketara i na osnovu podataka dobijenih u anketi, prosječna plata u bh. medijima iznosi oko 700 KM, dok su honorari za mlade novinare/ke znatno niži.



Bolovanja i godišnji odmori Za razliku od plata, koje su, osim u izuzetnim slučajevima, prilično skromne, zahtjevi koje postavljaju poslodavci su rigorozni. Čak 60 odsto anketiranih rade više od osam sati dnevno, rad vikendom i praznicima je obavezan i najčešće nije dodatno plaćen. Čak 15 odsto anketiranih novinara i novinarki rade više do 10 sati dnevno. Tek svaki treći novinar/ka koriste puni Zakonom o radu propisani godišnji odmor. Čak 65 odsto anketiranih imaju godišnji odmor kraći od 18 dana, a 16 odsto njih godišnje ima svega sedam do deset dana odmora. Skoro polovina novinara i novinarki (46 odsto) nikad ne koriste bolovanje, 47 odsto to čine samo kad su bolesni, dok svega 12 odsto njih bolovanje povremeno koriste i iz porodičnih razloga i to najčešće kad im je bolesno dijete.

Lični stavovi Uprkos svim problemima, većina novinara/ki (57 odsto) zadovoljna je svojim poslom, trećina ispitanika/ca (33 odsto) djelimično je zadovoljno, dok svega 10 odsto ozbiljno razmišlja o prelasku u neku drugu profesiju. Slični su njihovi stavovi i o kreativnsti koju u radu mogu da ispolje: 49 odsto novinara/ki zadovoljno je ovim aspektom posla, djelimično je zadovoljno 40 odsto, dok 11 odsto smatra da posao koji rade nije dovoljno kreativan. Slobodom u pisanju i izboru tema zadovoljno je čak 59 odsto novinara/ki, nezadovoljno je 9 odsto, dok je 32 odsto ispitanika ovim aspektom posla djelimično zadovoljno. Nijedan od 100 ispitanik/ca ne smatra da radi pod pritiskom cenzure. Jedino čime su novinari i novinarke nezadovoljni su - plate i honorari. Naknadama za uloženi rad zadovoljno je svega 22 odsto ispitanika, a skoro isto toliko je potpuno nezadovoljno, dok osam odsto ispitanih smatra da su plate “katastrofalne“. 17 odsto smatra da im je plata dovoljna samo za preživljavanje, dok je 30 odsto izjavilo da su im primanja zadovoljavajuća s obzirom na situaciju u kojoj živimo. Na pitanje da li u svom radu jednako medijskog prostora daju muškarcima i ženama, skoro polovina (49 odsto) ispitanika je odgovorila potvrdno, dok čak 39 odsto njih smatra da to uopšte nije bitno. Svega 12 odsto ispitanika potvrdilo je da ne daju jednako prostora pripadnicima oba pola. NOVINARI I NOVINARKE Anketa je pokazala da između muškaraca i žena, koji se bave novinarstvom, nema DRASTIČNIH razlika u socijalnom i profesionalnom položaju: I NOVINARI I NOVINARKE RADE U SLIČNIM USLOVIMA, ZAHTJEVI SU VELIKI, PLATE MALE, KONKURENCIJA ŽESTOKA, RAD NA CRNO, POGOTOVO ZA MLADE, ČESTO JEDINI IZBOR. Ipak, razlike postoje, mada su manje ili više prikrivene. Neke su uslovljene stereotipima, neke odnosom moći u profesiji i u društvu. Upoređivanjem podataka iz ankete, te dodatnim razgovorima, došli smo do saznanja da novinarke, iako su za nijansu obrazovanije od svojih kolega, zarađuju nešto manje, od njih se očekuje da rade više, one teže i sporije napreduju i zauzimaju znatno manje ključnih rukovodećih pozicija u medijima. Takođe, novinarke, pogotovo u komercijalnim medijima, duže čekaju na stalno zaposlenje. Novinarke znatno rjeđe i kasnije stupaju u brak od svojih kolega, znatno rjeđe imaju svoj stan ili automobil, i uopšte slabijeg su imovnog stanja. Kada su u pitanju stavovi, žene su manje zadovoljne poslom i prihodima ili bar u anketama to nezadovoljstvo otvorenije pokazuju.

Obrazovanje Novinarke, bar sudeći po našoj anketi, vode više računa o svom obrazovanju. Fakultetsko obrazovanje steklo je 64 odsto novinarki i 56 odsto novinara. I u poznavanju stranih jezika one su u prednosti: svega 10 odsto novinarki ne govori nijedan strani jezik, dok je u istoj situaciji 24 odsto ispitanih novinara. I u dodatnom usavršavanju novinarke su prilježnije od novinara. Tako se na više načina dodatno obrazuje i usavršava 10 odsto novinarki, a samo šest odsto novinara. Svega 14 odsto novinarki, i čak 20 odsto novinara uopšte ne radi na dodatnoj edukaciji. Interesantno je, takođe, koje vidove dodatnih usavršavanja prakticiraju novinari, odnosno novinarke. Najčešće novinarke dodatna znanja stiču na povremenim seminarima u BiH (66 odsto), koji su uglavnom besplatni i lakše dostupni. Za dodatno školovanje ili usavršavanje u inostranstvu, priliku je dobilo svega šest odsto novinarki, i čak 20 odsto novinara, iako, podsjećamo, novinarke češće govore strane jezike. Za školovanje ili usavršavanje u inostranstvu, međutim, treba imati ili dovoljno novca, ili dobru poziciju i dobre veze da to školovanje plati redakcija ili donator.



Porodična situacija Iako anketirani novinari i novinarke spadaju u iste starosne kategorije, znatno je više neudatih novinarki, nego neoženjenih novinara. Više od polovine anketiranih novinarki ne žive u braku niti u vanbračnoj zajednici: 46 odsto njih su neudate, dva odsto razvedene, a četiri odsto samohrane majke. Među anketiranim novinarima nema razvedenih niti samohranih očeva, a neoženjeno je 32 odsto anketiranih. Dakle, razlika je čak 20 odsto, odnosno bračno je slobodan svaki treći anketirani novinar i svaka druga novinarka.

46%

32%

4%0%

16%

32%

22% 24

%

0% 0%12

%12

%

0%

20%

40%

60%

neud

ata/ne

ožen

jen

samoh

rani

rodite

lj

u braku

/1dije

te/

u braku

/2 dj

ece/

u braku

/3 i > d

jece

/

ostal

o

žene

muškarci

1.1 Bračno-porodična situacija Vlastiti krov nad glavom ima tek polovina novinarki i čak 70 odsto novinara. Kada su u pitanju udate novinarke, one nisu formalne vlasnice stana, odnosno kuće u kojoj žive: u pitanju je porodično vlasništvo koje se “vodi” na suprugu. U 32 odsto slučajeva novinarke žive kod roditelja, dok je u takvoj poziciji četiri puta manje njihovih kolega. Dvije anketirane novinarke žive sa roditeljima svog supruga, nije zabilježen nijedan slučaj da novinar muškarac živi kod roditelja svoje supruge.

50%

70%

32%

8%4% 0%

14% 22

%

0%

20%

40%

60%

80%

kod roditelja

kod rod. supruga/e

podstanar/ka

žene

muškarci



1.2 Stambena situacija Iako razlika nije velika (osam odsto), ipak više novinara nego novinarki imaju kod kuće svoj računar. Većina novinara (76 odsto) imaju svoj automobil, dok sopstveni auto koji im je stalno na raspolaganju, prema procjenama anketara ima svega 10 odsto novinarki. Istina 40 odsto žena u anketi se izjasnilo da imaju svoj auto, ali se ispostavilo da je riječ o porodičnom automobilu čiji je vlasnik suprug ili otac, dok ga novinarka povremeno koristi. 36 odsto novinarki uopšte nema automobil, dok je u istoj situaciji svega 20 odsto novinara. 12 odsto novinarki i samo 4 odsto novinara ne znaju da voze. Nikakve nekretnine ne posjeduje 52 odsto novinara i čak 70 odsto novinarki. 30 odsto novinarki se izjasnilo da imaju zemlju, seosko imanje ili vikendicu, ali je najčešće riječ o porodičnom vlasništvu, koje formalno pripada ocu ili suprugu.

78%

86%

40%

76%

50% 70

%

30%

48%

0%

20%

40%

60%

80%

100%

auto

nekre

tnine

ženemuškarci

1.3 Imovinsko stanje

Profesionalni status i plata Novinarke, u pravilu zarađuju manje nego njihove kolege novinari. U kategoriji sa najnižim primanjima, mjesečnim platama i honorarima manjim od 500 KM, četiri je odsto više žena nego muškaraca. U ovu kategoriju spada 24 odsto anketiranih novinarki i 20 odsto ispitanih novinara. Među najbolje plaćenim novinarima, onima koji zarađuju više od 1000 KM, čak je 10 odsto više muškaraca nego žena. Najviša primanja u branši ima 20 odsto novinarki i 30 odsto novinara. U kategoriji onih koji imaju osrednje plate žena je nešto više (šest odsto). Međutim i unutar ovih, da ih nazovemo platnih razreda, skrivene su razlike u zaradama i to na štetu novinarki. Tako se recimo u Banjoj Luci, devet novinara i isto toliko novinarki izjasnilo da zarađuju od 500 do 1000 KM mjesečno. Međutim, u razgovoru sa anketiranima, saznali smo da većina novinarki iz ove kategorije zarađuju od 600 do 650 KM, dok većina njihovih kolega iz ove grupe imaju mjesečne prihode od 800 do 1000 KM. Primjećene su i dodatne razlike među onima koji imaju najbolje zarade. Tako u Banjaluci u grupi onih koji zarađuju više od 1000 KM, ima takođe jednako žena i muškaraca. Ipak, kod novinarki "više od 1000" u prevodu znači oko 1200 KM, zarađenih najčešće danonoćnim radom na više poslova i projekata. U slučaju muškaraca, riječ je najčešće o znatno većoj sumi (čak do 3000 KM), zarađenoj na lakši način: ili je riječ o ugovorenoj menadžerskoj plati u javnim servisima, ili izuzetno dobro plaćenim "tezgama" za inostrane medije. Sudeći po našoj anketi novinarke češće i duže rade na crno, nego njihove kolege muškarci. Čak 20 odsto novinarki izjasnilo se da rade neprijavljene, dok je u istom položaju 16 odsto muškaraca. Ali razlika nije samo u tih četiri odsto: kod žena novinarki famozni nedefinisani “saradnički staž” sa ili bez povremenog potpisivanja ugovora o djelu, u pravilu traje i po nekoliko godina duže nego kod kolega muškaraca. Zabilježili smo i nekoliko drastičnih slučajeva. Koleginici koja u jednom javnom mediju neprekidno radi već punih osam godina, na pitanje kad će je konačno, nakon mnogobrojnih obećanja, prijaviti, direktor je odgovorio da će to ići teško jer ona nije završila fakultet. Zbog obaveza na poslu, jer se specijalizovala za jednu prilično zahtjevnu oblast, ona, naime, studira već 10 godina. Ironija je, međutim što u pomenutom mediju ni direktor, ni glavni urednik, ni njegov zamjenik nisu završili fakultete, a ipak su dospjeli do menadžerskih pozicija. Dakako, sva trojica su muškarci i stranački kadrovi!



Koleginici iz jednog drugog, komercijalnog medija, nije pomoglo ni to što je završila fakultet, što govori engleski i ima deset godina saradničkog staža! Iako radi na crno ona povremeno obavlja i uredničke poslove. Poslodavci su joj rekli da su je, eto, baš mislili prijaviti, ali pošto je ostala trudna, to sada neće učiniti! Što se tiče vremena provedenog na poslu, novinarke i novinari su u sličnom položaju: rade u prosjeku osam do 10 sati na dan, uglavnom šest dana u nedjelji, s tim da najčešće rade i u vrijeme državnih praznika, a taj rad im najčeše nije dodatno plaćen. I po korištenju godišnjih odmora nema značajnije razlike među novinarima oba pola. Interesantno je, međutim, da se 14 odsto više žena novinarki, nego novinara u anketi izjasnilo da imaju godišnji odmor prema Zakonu o radu. Ispostavilo se međutim da mnoge ispitanice i ne znaju šta piše u Zakonu o radu i da ustvari imaju godišnji odmor manji od propisanog. Novinarke, češće nego novinari, sa posla odsustvuju zbog bolovanja. U 54 odsto slučajeva na bolovanje novinarke idu samo kad zbog bolesti nisu u stanju da rade, a svega 16 odsto anketiranih sa posla povremeno odsustvuju zbog bolesti djeteta. Ipak, 36 odsto novinarki nikad ne koriste bolovanje. Čak 20 odsto više novinara muškaraca, dakle 56 odsto ispitanih, izjasnilo se da nikad ne koriste bolovanje. Ipak, i među muškarcima novinarima ima i onih koji na bolovanje idu i iz porodičnih razloga: istina takvih je među novinarima dvostruko manje nego među novinarkama - osam odsto ispitanih muškaraca izjasnilo se da na bolovanje idu kada im je bolesno dijete ili neki drugi član porodice. Dakle, poslodavci više nemaju problema samo sa mladim majkama nego i sa osvještenim očevima!

24%

20%

56%

50%

20%

30%

0%

20%

40%

60%

do 500 KM 500-1000 KM

vise od 1000 KM

ženemuškarci

1.4 Visina primanja

Napredovanje Među anketiranim novinarima i novinarkama otprilike je podjednak broj onih koji rade na novinarskim ili saradničkim, te uredničkim i menadžerskim pozicijama. Šest odsto anketiranih novinarki, međutim, radi istovremeno nekoliko različitih uglavnom niže rangiranih poslova: nemaju definisano radno mjesto nego se svakodnevno prilagođavaju potrebama redakcije, za svoj su rad loše plaćene i nemaju gotovo nikakve šanse za napredovanje. Nijedan anketirani novinar - muškarac nije na ovakav način opisao svoj posao. U ovakom položaju su najčešće žene zaposlene u lokalnim, bilo javnim bilo privatnim medijima. Na primjer, jedna anketirana novinarka, koja ima završen fakultet, skoro 20 godina staža i znanje engleskog jezika, radi istovremeno kao spikerica, voditeljica, novinarka i organizatorica i sve to za platu od 400 KM. 68 odsto novinarki i 64 odsto novinara u anketi su naveli da su tokom karijere napredovali. Međutim opis napredovanja pokazuje da ova riječ na “muškom” i “ženskom” jeziku ne znači isto.



Tako u većini slučajeva za koleginice napredovanje znači to što nakon pet ili više godina rada na crno budu primljene u radni odnos, ili recimo što nakon 20 godina staža napreduju za jednu stepenicu i dobiju stotinjak maraka veću platu. Neke koleginice su svoje napredovanje opisale riječima “mnogo sam naučila i profesionalno napredovala, ali sam ostala na istoj poziciji.“ Kod muškaraca napredovanje je, uglavnom, mnogo konkretnije: kada napreduju dobiju bolje radno mjesto, veća ovlaštenja i veću platu. Iz metodoloških razloga način na koji su napredovali naši ispitanici podijelili smo u nekoliko grupa. Redovnim ili normalnim napredovanjem nazvali smo postepeni uspon od pozicije novinara, do redaktorske, uredničke ili menadžerske funkcije, u skladu sa stečenim iskustvom i znanjem, koje je praćeno odgovarajućim benificijama: povećanjem plate, boljim uslovima rada i većim stepenom uticaja na donošenje odluka Sporim napredovanjem okarakterisali smo situaciju u kojoj novinar ili novinarka prvo unapređenje čekaju deset i više godina, iako imaju realne preduslove (obrazovanje, kvalitet) za brži profesionalni uspon Brzim napredovanjem okarakterisali smo situaciju kada novinar ili novinarka već na početku karijere naglo napreduje Napredovanje saradnik - novinar svrstali smo u posebnu kategoriju, a riječ je o situaciji kada se i nakon dugogdišnjeg staža napredovanje u karijeri svede tek na prijavljivanje u radni odnos Prividno napredovanje je situacija u kojoj novinar ili novinarka napreduju samo nominalno, na riječima: recimo nazovu ih redaktorom, urednikom, koordinatorom i sl. a plata im ostaje ista, pozicija u redakciji takođe, kao i uslovi rada. U ovakvim slučajevima nakon unapređenja novinar/ka obično dobiju samo više obaveza, ali ne i mogućnosti da utiču na donošenje odluka ili kreiranje uređivačke politike. Ovakvim “unapređenjima” poslodavci često manipulišu, uglavnom mladim novinarima. Napredovanje cik-cak ili uspon-pad je situacija kada neki novinar ili novinarka nekoliko puta tokom karijere napreduju, pa potom, uglavnom nakon dolaska nove upravljačke ekipe, budu degradirani, pa opet napreduju i tako unedogled. Ovakve kadrovske igre česte su u javnim servisima koje kontrolišu vladajuće političke strukture Kad po ovakvoj kategorizaciji razvrstamo novinare i novinarke koji smatraju da su napredovali u karijeri, dobijamo ovakve rezultate: čak 30 od 32 novinara koji su se izjasnili da su u karijeri napredovali, napredovali su na istinski način, ili kako smo mi to nazvali “redovno”. Dakle bolja plata, bolje radno mjesto, ovlaštenja. Od 34 novinarke, koje smatraju da su napredovale, samo POLOVINA njih (17) su napredovale na isti način, dakle “redovno”, uz pripadajuće benificije. Dvije novinarke i jedan novinar napredovali su izuzetno sporo. Jedna mlada novinarka je napredovala neočekivano brzo, a jedna je po principu cik-cak nekoliko puta unapređivana i degradirana i sada je, nakon 20 godina staža, opet na početku. Pet novinarki napredovale su samo iz saradničkog statusa u status stalno zaposlene. U ovakvoj situaciji samo je jedan anketirani novinar. I na kraju čak osam novinarki napredovalo je prividno: ostajući za istim radnim stolom, sa istom ili zanemarljivo većom platom i stvarnim položajem, kao i na početku karijere, ali uz prividno značajniju poziciju i brdo novih obaveza. Primjera radi, jedna visokoobrazovana koleginica, za deset godina novinarskog staža “napredovala” je od novinarke u redaktoricu i povemenu urednicu, ali još radi na crno - neprijavljena. Za tih 10 godina plata joj je porasla za 50 KM, a obim posla koji obavlja je udvostručen. Uprkos “napredovanju” još uvijek, kada to zahtijevaju potrebe redakcije obavlja i novinarske poslove. Kako izgleda napredovanje na “muški” i “ženski” način ilustrovaćemo još jednim primjerom. Dvoje kolega iz iste medijske kuće, oboje visoko obrazovani, približno istih godina starosti i novinarskog staža (on je stariji od nje 3 godine) izjasnili su se da su “napredovali u karijeri”. Njeno napredovanje svodi se na to da je nakon 10 godina saradničkog staža primljena u stalni radni odnos. On je u međuvremenu dogurao do direktorske pozicije. Ona zarađuje 500, on 2000 KM!



17

30

2 1 1 0 1 0 5 1 800

10

20

30

redov

no

sporo brz

o

cik-ca

k

sarad

nik- n

ovina

r

privid

no

ženemuškarci

1.5 Napredovanje

Raspodjela rukovodećih pozicija

Još uvijek u bh. medijima većinu rukovodećih funkcija obavljaju muškarci, mada su u ukupnom broju zaposlenih žene u većini. Potvrdila je to i naša anketa. Polovina anketiranih navodi da u redakciji u kojoj rade ima znatno više žena nego muškaraca. Samo u osam odsto slučajeva većinu zaposlenih čine muškarci. U 42 odsto redakcija zaposleno je približno jednako žena i muškaraca.

42%

8%

50%

podjednako muškaraca i žena

znatno više muškaraca

znatno više žena

1.6 Prikaz odnosa zaposlenih u redakcijama Ipak, anketirani novinari i novinarke za svoj rad neposredno odgovaraju češće muškarcima. Prvi pretpostavljeni urednik u 54 odsto slučajeva je muškarac, a u 46 odsto slučajeva žena. Kako idemo ka vrhu hijerarhijske piramide taj nesrazmjer je sve veći, na štetu žena. U samo 27 odsto slučajeva funkciju glavnog urednika obavlja žena, dok su u 73 odsto slučajeva glavni urednici muškarci. Žene su direktori medijskih kuća u samo 19 odsto slučajeva, dok 81 odsto direktorskih funkcija obavljaju muškarci. Pri tom treba imati na umu da su žene direktori ili glavni urednici najčešće u manje uticajnim medijima sa malim brojem zaposlenih, na primjer u lokalnim ili regionalnim radio stanicama. Tako ni u jednim dnevnim novinama ili uticajnim magazinima u BiH, kao ni u jednom javnom RTV servisu žena nije na poziciji glavnog urednika niti generalnog direktora. U deset najuticajnijih televizija u BiH imamo samo dvije glavne urednice i jednu direktoricu. Što se tiče “druge linije” upravljanja, odnosno srednjeg uredničkog kadra (urednici pojedinih rubrika, oblasti, emisija, izdanja ili članovi uredničkih kolegijuma) podjela funkcija među muškarcima i ženama znatno je “pravednija”, ali i tu su muškarci u blagoj prednosti. Tako u 42 odsto slučajeva među urednicima ima približno podjednako muškaraca i žena. U 25 odsto slučajeva uredničke pozicije podijeljene su srazmjerno broju zaposlenih novinara i novinarki: u redakcijama u kojima



većinu novinarskog kadra čine muškarci, muškaraca je više i na uredničkim pozicijama i obrnuto, tamo gdje je zaposleno više žena, žene su češće urednice. Samo u tri odsto slučajeva na uredničkim pozicijama je znatno više žena, dok u 30 odsto redakcija među urednicima ima znatno više muškaraca.

42%

25%

3%

30%

podjednako muškarci i žene srazmjerno broju zaposlenihznatno više je urednica znatno više je urednika

1.7 Prikaz uredničkih pozicija

Lični stavovi U svim aspektima žene - novinarke, češće i otvorenije nego kolege muškarci, izražavaju nezadovoljstvo svojim profesionalnim i socijalnim položajem. Tako je poslom koji rade zadovoljno tek 50 odsto žena i 64 odsto muškaraca. Kreativnošću koju u poslu mogu da ispolje zadovoljno je 40 odsto žena i 58 odsto muškaraca, a slobodom u izboru tema i izvještavanju zadovoljno je svega 56 odsto novinarki u odnosu na 62 odsto novinara. Novinarke su izrazito nezadovoljne platama i honorarima: samo 16 odsto novinarki su zadovoljne naknadom za uloženi rad (istim aspektom zadovoljno je dvostruko više njihovih kolega muškaraca). Čak 44 odsto novinarki su potpuno nezadovoljne platama i honorarima, odnosno misle da su njihova primanja katastrofalna. Ovakav stav ima tri puta manje njihovih kolega muškaraca. Novinarke su u većem broju slučajeva nezadovoljne i vidljivošću žena u medijima. Iako polovina novinarki (i isto toliko novinara) tvrde da podjednako medijskog prostora u svom radu daju sagovornicima oba pola, ipak 18 odsto novinarki i samo 6 odsto novinara priznaju da žene i muškarci u njihovim tekstovima, emisijama i prilozima nisu jednako zastupljeni. Novinarke imaju unekoliko izraženiju svijest da je ravnopravno izvještavanje o osobama oba pola bitno za profesionalno i politički korektno novinarstvo. Čak 46 odsto novinara muškaraca smatra da je ravnomjerno izvještavanje o osobama oba pola potpuno nebitno. Istog je mišljenja svega 32 odsto (11 odsto manje) novinarki.



ZAKLJUČAK I PRIJEDLOZI Istraživanje provedeno na uzorku od 100 novinarki i novinara iz pet gradova BiH potvrdilo je tezu da je profesionalni i socijalni položaj zaposlenih u bh. medijima težak, ali da je novinarkama ipak teže nego novinarima. One zarađuju manje, teže i sporije napreduju, zauzimaju znatno manje uredničkih i menadžerskih pozicija, često rade i po nekoliko poslova, duže i češće rade na crno, iako prednjače po obrazovanju i stručnom usavršavanju. Ovakva situacija nije posljedica otvorene diskriminacije prema ženama u bh. medijima, nego uticaja stereotipa o ulozi žene u porodici i društvu, o (ne)sposobnosti žena da rukovode i preuzimaju odgovornosti. Posljedica je to i šireg društvenog konteksta: neravnopravne raspodjele političke, finansijske i svake druge moći između muškaraca i žena. Uzroci ovakvog stanja su nerijetko i nespremnost žena da se energičnije bore za svoj položaj, opet zbog patrijarhalnog vaspitanja koje ih nije pripremilo za takvu borbu. Tu je i predrasuda po kojoj ženama, navodno, nije bitno da napreduju, niti da zarađuju novac, nego im je dovoljno da budu zaposlene, da “izađu iz kuće” i uključe se u društvo. Shodno tome, uvriježeno je mišljenje da žena, pogotovo ako je mlada, i ne treba da napreduje, bar ne dok se ne uda i ne izrodi djecu, a dok to obavi, karte su već podijeljene. S druge strane, muškarci novinari, zbog toga što imaju manje obaveza u porodici, uvijek imaju više vremena da rade prekovremeno, dokazujući se, da se nađu u pravo vrijeme na pravom mjestu, da lobiraju uz kafe, da se nameću onima koji odlučuju i tako, često i prijekim putem (uticajem na političke stranke, menadžere, oglašivače) nalaze načina da poprave svoj položaj. Ovo istraživanje tek je markiralo probleme, i bilo bi dobro da se istraže još neki aspekti profesionalnog i socijalnog položaja novinara i novinarki. Rad na crno veliki je problem u bh. medijima, a u ovom istraživanju taj je problem tek djelimično osvijetljen. Bilo bi dobro da se obavi istraživanje sa mlađim novinarima i novinarkama (recimo sa profesionalnim stažom od jedne do pet godina). Poseban aspekt je problem potpuno besplatnog rada mladih novinara i novinarki u bh. medijima. Sve je češća pojava da pojedini mediji primaju mlade saradnike, bez potpisivanja ugovora, zadržavaju ih nekoliko mjeseci bez ikakvog honorara, a potom im se zahvale na saradnji jer, navodno ili stvarno, ne zadovoljavaju uslove. Potom se prima nova grupa mladih saradnika i tako poslodavci dolaze do besplatne radne snage. Novinarstvo i materinstvo - Polovina novinarki obuhvaćenih našom anketom nisu udate i nemaju djecu. Zašto? Da li su brak i porodica nepoželjni u bh. medijima. I kako žive novinarke koje imaju djecu, pogotovo samohrane majke? Koriste li porodiljsko odsustvo u skladu sa zakonom? Imaju li problema kada zbog bolesti djece odsustvuju sa posla? Bilo bi interesantno istražiti odgovore na ova pitanja. Ženski i muški poslovi u medijima: važe li i u medijima, kao u porodicama, podjela na tradicionalno “ženske” i “muške” poslove? Da li se smatra poželjnim i prihvatljivijim da novinarke uređuju “ženske strane” u novinama, da vode zabavne emisije na televizijama, da rade spikerske, organizatorske i slične niže rangirane poslove, dok su za muškarce rezervisane ozbiljne teme: politika, privreda i naravno sport? Spisak anketara/ki koji/e su učestvovali/le u istraživanju:

Mirjana Stanković

Dunja Pašalić

Draženka Tešić

Vesna Jevtić

Milkica Milojević

Veselka Janjić

Tanja Gajić

Cvjetko Udovičić

Emilija Grabovac



6. JEZIK MEDIJA - ŽIVOT I PRAVILA PIŠE: Milkica MILOJEVIĆ (Izlaganje za okrugli sto "Jezik i mediji", Banja Luka 10. februara 2006.)

Ja sam novinarka. Jezik, dakle, nije moja struka, ali jeste alat kojim se u svom poslu služim. Od nas, novinarki i novinara, s pravom se očekuje da govorimo i pišemo po propisanim pravilima, ali jasno, razumljivo, što bi se reklo jezikom "običnog naroda". I ta dva zahtjeva, čini mi se, ne bi smjela biti u suprotnosti. Jezička pravila i norme su, ako me još dobro služi davno stečeno školsko znanje, rezultat dogovora. I trebalo bi da prate razvoj živog govornog jezika. Kada je u pitanju upotreba imenica koje označavaju zanimanja, funkcije i titule u ženskom rodu, najčešći argumenti protivnika takozvane feminizacije jezika su: da to nije u skladu sa važećim pravopisom i da nije u duhu srpskog jezika. Pitam se na čemu se ti argumenti temlje. Još prije trideset ili čak četrdeset godina, kad sam bila djevojčica, roditelji su me, kad se prehladim, vodili kod doktorice. U vrtiću su me čuvale vaspitačice. U školi me učila učiteljica. Hljeb i mlijeko sam kupovala u obližnjem dućanu od trgovke. Pokojni djeda me od milja zvao "moja mala novinarka". Majka je bila naročito ponosna kada sam postala predsjednica razreda. A na kafu nam je povremeno dolazila komšinica sudinica, za koju su još govorili da je odlična pravnica. I sve je to, još šezdesetih i sedmadesetih godina prošlog vijeka, bilo sasvim u duhu jezika, koji se tada zvao srpskohrvatski. Jezik i moć

Kasnije, kad sam porasla, prihvatila sam zdravo za gotovo da se za uvaženu drugaricu, koja je sekretar komiteta, nipošto ne može reći sekretarica: sekretarica je bila, podrazumijevalo se, mlada našminkana ženica koja nam preko telefona saopštava da drug (kasnije gospodin) direktor nije tu. Ako je žena direktor, saradnici su je, često, zvali direktorica, ali je na njenim vratima i u potpisu memoranduma, obavezno stajalo "direktor". Tim zvaničnim muškim nazivom, oslovljavali su je i novinari, u svojim tekstovima. Uzgred, i direktorica je uvijek imala sekretaricu, sekretar je bio funkcioner koji vodi pravne poslove preduzeća ili ustanove. Podrazumijevalo se takođe, a neki lektori su mi čak tvrdili da je tako propisano pravopisom, da se za ljekarku u dispanzeru može reći doktorica, a za nastavnicu u srednjoj školi profesorica, ali ako je žena doktor nauka i profesor univerziteta, onda pravilno samo - profesor doktor. Slična je situacija bila i sa imenicama predsjednik/predsjednica: predsjednica razreda mogla se provući, ali je Milka Planinc bila obavezno predsjednik Savezne vlade. Sa ženama ministrima, donedavno, nismo imali jezičkih problema, jer su ministri bili isključivo muškarci. Nije neophodna naročita visprenost da se zaključi: u muškom rodu uvijek se govore i pišu zanimanja ili funkcije koje znače moć. Jezik, bar onaj živi, svakodnevni, govorni, a taj bi trebalo da prati i standardizovani jezik, uvijek je odraz realnog života. A u realnom životu moć su imali, i još imaju, uglavnom muškarci. Zato su sasvim normalni, životni, parovi zanimanja: doktor - medicinska sestra, direktor - sekretarica, pilot - stjuardesa, direktor škole - učiteljica, načelnik - službenica, itd. Uloga tradicije

Naziv zanimanja u ženskom rodu, sasvim prirodno, utemeljio se i nesporan je za zanimanja koja odavno, ili često, obavljaju žene. Zato nema nikakve diskusije oko zanimanja čistačica, kuvarica, vaspitačica, medicinska sestra. Čak i kod nekih zanimanja koja podrazumijevaju izvjesnu moć i društveni ugled postoje uobičajeni i nesporni nazivi u ženskom rodu. Recimo učiteljica. Do drugog svjetskog rata, u Srbiji, odnosno prvoj Jugoslaviji, učiteljica nije bilo samo zanimanje nego i društvni status. Učiteljica, naime, prema tadašnjim zakonima, mogla je nakon udaje zadržati zanimanje, samo ako se uda za učitelja. Ako bi se udala za muškarca drugog zanimanja, morala se odreći svoje profesije. To pravilo, međutim, nije važilo za muškarce učitelje: oni su se mogli ženiti po svom izboru, pa, kako su bili na cijeni, uglavnom su prosili djevojke iz bogatih kuća. Zato su mnoge učiteljice, iz ljubavi prema svom poslu, ostajale neudate. Borba protiv takozvanog "celibata učiteljica" bila je jedna od prvih misija ženskog pokreta u Srbiji krajem 19. i početkom 20. vijeka.

Godine 1879. na univerzitetu u Cirihu diplomirala je Draga Ljočić, prva žena ljekar u Srbiji. Već početkom dvadesetog vijeka Srbija je imala nekoliko žena ljekarki. Ne treba dakle da čudi što se na ovim prostorima za ženu ljekara odomaćio naziv doktorica. Ali žena doktor nauka još uvijek je - doktor. Jer doktorke nauka, do prije 30-tak godina bile su izuzetak koji potvrđuje pravilo da je nauka muški posao! Uz sve to, mnogo lakše se prihvataju imenice u ženskom rodu, ako one označavaju zanimanja u kojima se oponašaju tradicionalne uloge žene: uloga majke (vaspitačica, učiteljica), domaćice (sekretarica, stjuardesa, sobarica, kuvarica, spremačica, čistačica), ili brižne supruge, kćerke ili sestre koja njeguje bolesne i nemoćne (doktorica, medicinska sestra).



Igra asocijacije

Nadam se da će mi psiholingvisti oprostiti moj mali laički izlet u njihovu oblast. Ali, želim kratko podsjetiti da imenice istog korijena, u muškom i ženskom rodu, često imaju sasvim različita podrazumijevajuća značenja. U ovoj igri asocijacije navešću dva primjera. Imenica domaćin, asocira nas na dobro stojećeg gospodina koji uspješno vodi imanje. Imenica domaćica, međutim, znači jadnica koja po cijeli dan kuva, pere, pegla i čisti, a za to je niko ne plaća. Kad kažemo pratilac, u smislu zanimanja, najčešće mislimo na tjelohranitelja neke važne ličnosti. Zanimanje pratilja, međutim, prevodi se kao metresa ili eskort djevojka. Klaustrofobična komedija

Uz već navedene, jedan od najčešćih argumenta protivnika "feminizacije jezika", na srpskom govornom području, glasi: to je kroatizam. Sutkinja, ministrica, tužiteljica (pogotovo ako je riječ o glavnoj tužiteljici Haškog tribunala), sve su to, po mišljenju srpskih jezičkih čistunaca - kroatizmi. O lingvistkinjama, psihologinjama ili sociologinjama da ne govorimo! Eto, hoćemo u Evropu, hoćemo u evroatlantske integracije, a strogo pazimo da nam se ne omakne neka riječ, koju upotrebljavaju prve komšije, sa kojima smo, uzgred, donedavno dijelili isti jezik. Upotrijebiti kroatizam - to je grijeh koji se teško oprašta! Rat je odavno završen, ali navodni kroatizmi još su, izgleda, djelo "neprijateljske propagande". Ova klaustrofobična jezička komedija, podsjeća me na ratno vrijeme, kada su me urednici ozbiljno ubjeđivali da iz tekstova izbacim riječ domovina, jer je domovina kroatizam - srpski se, tvrdili su, kaže otadžbina. Uzalud sam im pod nos stavljala knjige najveće srpske poetese Desanke Maksimović, koja je tako lijepo pjevala o domovini. Idemo u Evropu

Imenice u ženskom rodu koje označavaju zanimanja ili funkcije, reći će opet branioci tradicionalnih srpskih vrijednosti, dio su hrvatskog novogovora. To je, djelimično tačno: prije rata ni u Hrvatskoj se nije govorilo sutkinja ili psihologinja. Ali, Hrvatska je, očigledno, prije svih drugih na Balkanu, i u jezičkom smislu krenula put Evrope. U većini zapadnoevropskih zemalja i jezika, imenice koje označavaju funkcije i zanimanja imaju i muški i ženski rod. Francuska je, na primjer, taj problem riješila još 2000. godine, kada je u vladu izabrano osam ministrica. One su zahtijevale da ih oslovaljavaju sa gospođe ministarke i zbog toga se podigla strašna galama. Navodno, takav naziv nije bio u skladu sa francuskom gramatikom koja je poznavala samo riječ ministar. Akademija nauka ustala je u odbranu čistote francuskog jezika, francuske lingvistkinje su tvrdile da gramatiku valja mijenjati i uskladiti sa relanim životom, u priču se umiješao i predsjednik Žak Širak i - da ne dužim: u Francuskoj se danas žene ministri zovu ministarke. Tako je i u većini drugih frankofonskih zemalja. Iako je prva žena na položaju njemačkog saveznog kancelara, Angelu Merkel su, od prvog dana, zvanično oslovaljavali sa "Frau Doktorin und Bundeskanzelarin" - dakle, gospođa doktorka i savezna kancelarka. Nikom nije padalo napamet da je nazove kancelarom. Evropska poruka plako stiže i u susjednu Srbiju: neke velike srbijanske tv kuće već upotrebljavaju imenice u ženskom rodu za zanimanja i funkcije koje obavljaju žene. Sa novinama, doduše, ide malo teže, ali proces je krenuo. Konzervativizam medija

Ministarka, predsjednica, direktorica, tužiteljka, generalna sekretarka... Neću odgovarati na pitanje da li je to gramatički "pravilno" ili "nepravilno", to ću ostaviti uvaženim lingvistima, a u redakcijama lektorima. Podsjetiću samo da bi jezička pravila i standardi trebalo da budu prilagođeni svakidašnjem životu i vremenu u kome živimo. Na nama, novinarima i novinarkama je da presudimo da li su imenice ministarka, predsjednica, direktorica, tužiteljica, društveno prihvatljive i društveno poželjne. Riječ je, dakle, ne o gramatici, nego o vrijednostima, a u kreiranju sistema vrijednosti uticaj medija je danas presudan. Ali, iako u javnosti vlada pozitivna predrasuda da su mediji avangarda društva, to nažalost nije istina. Borba za profit i publiku, podilaženje masovnom ukusu, komfomizam i senzacionalizam često praćen seksizmom, učinili su naše medije jednim od najkonzervativnijih segmenata društva, odnosno takozvane društvene elite. Da smo mi u medijima otvoreniji, radoznaliji, spremniji na izazove i zainteresovaniji za napredak društva, ovaj okrugli sto organizovali bismo mi, i to odavno. I razmislili bismo zašto se zanimanja i funkcije u ženskom rodu već odavno upotrebljavaju u hrvatskim medijima, koji su bez sumnje najkvalitetniji u ovom dijelu Evrope. Ili bi se bar novinarke i urednice, kojih u domaćim medijima ima znatno više nego njihovih muških kolega, zapitale zašto ih, javno i zvanično, u špicama i impresumima, potpisuju u muškom rodu, i ako se one međusobno, u svakodnevnoj komunikaciji oslovljavaju ili imenom ili funkcijom u ženskom rodu. Recimo nikad nisam čula kolegu ili koleginucu da urednici kaže: da li bi mi, uredniče, pregledala tekst! I mada se deklarativno i glasno zalažemo za "istinu i samo istinu", i za to da stvarnost u medijima trebamo prikazivati samo i jedino onakvom kakva jeste, slažemo već na prvom koraku: kad potpisujemo svoje tekstove, priloge, emisije ili novine.



7. PRIJEDLOZI ZA STANDARDIZACIJU JEZIKA Svenka Savić, Univerzitet u Novom Sadu

RODNA PERSPEKTIVA JEZIKA: PREDLOG ZA STANDARDIZACIJU*

Jezik posmatramo kao delatnost – sa jezikom nešto činimo - govorenjem i pisanjem čovek dela tako da menja svest drugih i sopstvenu. Ne samo da je menja nego je i razvija. S druge strane, jezik jedne zajednice odraz je kulture te zajednice, prošlosti i sadašnjosti. Suočavamo se sa činjenicom da se radi o kompleksnom mehanizmu koji nije moguće jednoznačno definisati, jer svaka definicija obuhvata samo deo ukupne jezičke problematike. Tačnije, različite teorije o jeziku fokusiraju se na različite delove jezika i taj deo objašnjavaju, dok su drugi delovi van fokusa. Na primer, strukturalističke teorije objašnjavaju jezik kao sistem znakova namenjen komuninikaciji u nekom društvu. Sledstveno takvom određenju strukturalisti smatraju da se jezička struktura uglavnom menja sama od sebe u zavisnosti od pravila date strukture. U srbistici danas to je još uvek dominantno teorijsko stanovište. Ali postoje druge teorije koje jezik objašnjavaju sa stanovišta upotrebe. U teoriji delatnosti fokus je na članovima date jezičke zajednice i na onome šta oni jezikom čine. To znači da su promene u jezičkoj upotrebi moguće ne samo iz lingvističkih, nego i iz sociolingvističkih i određenih političkih razloga. Planiranje jezika, oblikovanje i razvoj standardnog jezika može se usmeriti i menjati pod uticajem politike, ili posebnim zalaganjem političke i jezikoslovne elite, kao i zbog mnogih drugih društvenih faktora, kao što su, na primer, građanske inicijative danas u društvu kod nas. Pitanje ravnopravnosti polova u jeziku posmatramo kao političko pitanje, a u ovom trenutku pojačano zahtevima za poštovanjem različitih u društvu (Deklaracija o ljudskim pravima, 1948). Zahtev je već utkan u zakonodavnu normu pa na dnevni red stavlja i pitanje u kojoj jezičkoj formi se ravnopravnost različitih afirmiše. Želeli bismo da usmerimo proces standardizacije rodno osetljivog jezik, predlažući neke principe i pravila, kao i praktična rešenja, pre svega kao povod za širu diskusiju u nauci o srpskom jeziku i za praktičnu primenu u službenoj uipotrebi. Osnovni je princip: Osoba ne može biti disrkiminisana jezikom samo zato što pripada muškoj ili ženskoj populaciji stanovništva. Primenjeno na jezičku upotrebu to znači da (verbalno – pismeno ili govoreno, nevebalno - gestovno) ne može biti dirkiminisana ni ženska ni muška osoba. Ovaj osnovni zahtev traži da se sačini inventar neprihvatljivih i prihvatljivih jezičkih izraza (reči), koji bi se u ovom trenutku mogli svrstati u takve kategorije u službenoj upotrebi jezika (u medijima, institucijama, administraciji). Nekoliko pravila 1.0. U medijskom diskursu: nazivi titula i zanimanja žena Titule su reči kojima se obeležava pozicija osobe u društvenoj hijerarhiji date zajednici. Profesija (zanimanje) je ono što osoba čini ili radi u zajednici/. Osnovna preporuka: Koristiti se (u pisanoj i usmenoj formi) nazivima za zanimanja i titule žena dosledno u ženskom rodu, svuda gde je to moguće/1/. Teškoće mogu biti u primeni ove preporuke prilikom odbira nastavka za datu profesiju ili titulu/2/, jer je inventar sufiksa ukupno 13, od kojih su neki veoma frekventni (produktivni): –ica; -ka; - inja, a drugi manje. Na pitanje: koji sufiks odabrati za datu formu ženskog roda zanimanja i titule, odgovor je: Odabrati formu ženskog roda po sopstvenoj jezičkoj intuiciji. U situaciji u kojoj još ne postoji normirana forma, može se očekivati postojanje više nastavačkih oblika: asistentkinja /asistentica, dekanica / dekanka / dekanesa profesorka / profesorica, rediteljka i režiserka. šefica / šefovica. U sledećoj normativnoj fazi treba odabrati one oblike koji budu imali širu i frekvnetniju upotrebu. Uočeno je u postojećoj nenormiranoj jezičkoj praksi u medijima da su često forme ženskog roda za zanimanja i titule žena iskorišćene da umanje doprinos ili značaj žene (Svenka Savić, 2004). Ako bi se normirali ovakvi oblici, takva praksa ne bi bila moguća.



U ovom prednormativnom periodu evidentiramo proces upotrebe i na osnovu podataka možemo preporučiti smer uopštavanja pojedinih oblika naročito reči koje označavaju nova zanimanja, a pritom su najčešće stranog porekla: kancelarka, ombudsmanka, menadžerka, da pomenem samo nekoliko frekventnih u poslednjoj godini. Zato u ovom trenutku ne navodimo samo jednu formu kao jedino ispravnu, nego evidentiramo moguće, već upotrebljene (u medijima, u spontanom razgovoru, u aministraciji i intitucijama) forme. Na taj način podstičemo svaku osobu da se kreativno odnosi prema sopstvenom jeziku, iz uverenja da je jezik svojiha svih nas (mi smo jednako kompetentni za jezičku upotrebu), ne čekajući rešenja jezikoslovaca. Ima više primedaba na ovakvo zalaganje. Najčešće se tvrdi da nešto ‘ne može’ tako da se kaže. Na primer: 1. Ne postoji oblik ( često se poteže primer imenice borkinja, mada je ova forma upotrebljena u vreme zalaganja sestara Ninković za ideje Svetozara Markovića još krajem 19 veka). Predlog: Napraviti oblik u duhu maternjeg jezika. 2. Ne zvuči dobro (da pomenem toliko puta ponavljan primer filozofkinja). Kriterij da ‘nešto ne zvuči lepo ili dobro’, nije naučni kriterij. 3. Forma je takva u hrvatskom jeziku, a ne u srpskom jeziku (sopranica, asistentica, sutkinja). Postoje mnoge druge reči zajedničke srpskom i hrvatskom jeziku, pa one izvedene sufiksima za titule i zanimanja žena su deo takvog inventara. 4.. Nesigurnost u odbiru sufiksa (oklevanje u izboru između više sufiksa). Za sada ni jedna forma nije proglašena ispravnom niti postoji autoritet koji bi tako nešto mogao propisati. Upotrebiti formu prema sopstvenoj jezičkoj intuiciji. 5. Šta činiti sa imenicama za profesije i titule koje imaju oba roda (sudija, zanatlija)? Ostaviti ih za sada u takvom obliku, dok se ne dogovorimo drugačije. 6. Šta sa već ‘rezervisanim’ oblicima u ženskom rodu (ministarka, sekretarica/3). Danas postoji mngo žena na ministarskim funkcijama pa treba upotrebiti formu ženskog roda za njihovu titulu – zaboravi na istorijsku perspetivu jezika. Građenje rečenice Subjekat i predikat se slažu u rodu i broju, inače je rečenica negramatična. Ne može se reći: *Čovek je rekla. *Milicioner je zapisala broj automobila. Svi se jezikoslovci danas slažu da je neophodno slediti ova pravila u pisanju i govorenju, što znači da je ispravno: Profesorka (Jelena) Savić je rekla. a nije pravilno: *Profesor je rekla da će doći. Svedoci smo mnogo primera kršenja ovog pravila u medijima. Isto se primenjuje i kada ista ženska osoba ima više zanimanja od kojih se neka raspoređuju u u atributsku, a druga u apozicijsku poziciju: Laureatkinja Vida Ognjenović, naša poznata rediteljka, spisateljica i direktorka Sterijinog pozorja, predložena je za NIN-ovu nagradu. U ovakvim primerima je postojeća praksa šarolika, a najčešće se jedna od titule ili zanimanja navodi u ženskom, a drugo u muškom rodu, što treba izbegavati. Upotreba zameničkih oblika U obraćanju skupu heterogenog polnog sastava, upotrebiti: 1. formu muškog i formu ženskog roda imenica ili odgovarajućih zameničkih oblika: dame i gospodo, gradjani i građanke, studenti i studentkinje, 1.1. u govorenju o osobama heterogenog polnog sastava upotrebiti zamenicu one i oni, ili u jednini on ili ona...

čime se pojedinci ili grupe čine vidljivim po polu u direktnom obraćanju, odnosno indirektnom (govorenju o njima u njihovom odsustvu);

2. formu množine u kojoj se neutrališu polno određenje grupe: poštovani građani, studenti. 3. U istom govoru se mogu naizmenično koristiti obe mogućnoti. Postepeno se treba privikavati da u raznim funkcionalnim stilovima (govorenim ili pisanim) to postane norma. U zakonodavnoj praksi smo tek na početku, ali je jasno da se zakonodavac mora obraćati svim grupama građana i građanki (u zavisnosti koji je zakon u pitanju). Udžbenička literatura se menja u pravcu rodno senzitivnog jezika. Konkurse i/ili oglase za radna mesta oglašavati navođenjem forme oba roda: Traži se jedan tehničar/tehničarka na određeno vreme. Konkurs se raspisuje za docenta/docentkinju za predmet Srpski jezik...



Izbegavati oglase za radna mesta tipa: *Traži se jedna kafe kuvarica na određeno vreme. *Potrebna pica majstorica U anketama i upitnicima obraćanje je: 1. posebno: Molimo učenice i učenike da opune testove..., 2. u množini: Molimo učenike (studente, građane, profesore). 2.0. U naučnom diskursu Kada je u pitanju rodna perspektiva u naučnom tekstu, postoji niz preporuka za način citiranja. 1. Pisati puno ime i prezime osobe čije se delo citira unutar teksta (na primer, Svenka Savić, 2004, str.5) i u listi navođene literature na kraju teksta, čime se čin vidljivim doprinos žena u datoj naučnoj (inter)disciplini. 2. Autor/ka teksta odabira perspektivu u odnosu na čitaoce: 1. pojedinačno muškoj i ženskoj populaciji: čitaoci/čitateljke, studenti/studentkinje 2. u množini – celoj populaciji. Prvi izbor u znatnoj meri otežava čitanje, slušanje i govorenje, pa se preporučuje sledeća strategija: upotrebi u nekoliko početnih rečenica mogućnost 1, a zatim u napomeni objasni da će se u daljem tekstu koristiti forma (koju odaberete) za obe rodne populacije. Ili se tokom teksta uvodi postupak smenjivanja i jedne i druge mogućnosti, a može se pisati samo u ženskom rodu, ako se autor/ka teksta obraća samo istorodnoj populaciji (na primer, vaspitačice su u 99 % slučajeva one koje rade u predškolskim ustanovama, pa je obraćanje: dragi vaspitači neprimereno). 3. Izbegavati upotrebu imenica koje se odnose samo na muškarce (čovek) kada se govori o pripadnicima oba pola i koristiti izraze kojima se neutrališe samo jedna polna odrednica (ljudska vrsta). 4. Zameničke množinske oblike, kada se govori o pripadnicima oba pola, koristiti na isti način: *Svaki student 4.1 Svi studenti. 3.0. Diskurs zakona i drugih tekstova u administraciji Osnovni pristup: učini vidljivim predstavnike oba pola ostaje i u ovom diskursu: Građani i građanke koji/koje ne plate porez na vreme... Najčešće se dovodi u pitanje gore obrazloženi predlog podatkom da tekst zakona treba da bude rodno neutralan, elegantan, jednostavan i razumljiv i da unošenje ovakve forme “čini tekst zakona glomaznim”, uz još neke: da još nije vreme za promene jezika, da treba promene ostvarivati postepeno, a ne agresivno i sl. Još je jedan predlog za promenu u našoj zakonodavnoj praksi. Ustaljenu odrednicu lice (imenica srednjeg roda), u značenju osoba muškog ili ženskom pola, zameniti dosledno imenicom osoba. Ovde iznete predloge za rodno senzitivan jezik u službenoj upotrebi samo su prvi korak u procesu standardizacije ove problematike u srpskom jeziku. Oko ovog pitanja treba da se okupi interdiscipinarni tim stručnjaka koji se bave jezikom, rodnim studijama, zakonodavnom problematikom, kako bi budući predlog za normiranje imao višeslojna rešenja za praksu u svim oblicima javne upotrebe: mediji, obrazovanje, adimistracija, institucije. Dok se ova problematika ne normira, svaki je individualan doprinos ustanovljvanju pravila dobrodošao.Pitanja će se postepeno rešavati u zavisnosti od jezičke prakse, odnosno upotreba jezika u svim domenima i stilovima. Naspomene: *Zahvaljujem fondaciji Fridrich Ebert Stiftung na finansijskoj pomoći zaistraživanje u 2005; Mirjani Jocić za primedbe i lektorske sugestije, učesnicima mnogobrojnih seminara sa kojima sam diskutovala o ovoj problematici. 1/ Odrednica “svuda gde je to moguće” izazvala je mnoge diskusije do sada na raynim skupovima i u diskusijama preko medija. Najčešće su navođeni primeri u kojima se sufiks ne može upotrebi. Na primer, oblici u kojima sufiksalni oblik izaziva posmeh (I. Klajn je nedavno u jednom tekstu objavljen u NIN-u (april 2006) od davalac izveo oblik davalica koji je dvosmislen), zatim pežorativnost i sl. pa se osnovni predlog “koristi se formom ženskog roda” u celini dovodi u pitanje. Ovde iznet predlog sačinjen je na osnovu velikog empirijskog materijala da potvrdimo da je takvih imenica manje od pažnje koja im se pripisuje. 2/ U primeru Ambasadorka Vida Ognjenović je poznata spisateljica, ambasadorka je njena titula, a spisateljica zanimanje. Nije uvek jasna razlika između titula i zanimanja, na primer, profesorka može biti i titula i zanimanje). 3/Danas se oblik ministarka upotrebljava za sve one žene koje su na pozicijama u nekom od ministarstava (ne treba povezivati sa Ministarkom B. Nušića). U bankama stoji na odeljenju za promenu novca informacija: Menjač je dužan da propisno opomene ulagača... Menjač je već rezervisano za deo u automobilu.



Selektivna bibliografija

/Radovi o jeziku i rodu u srpskohrvatskom i srpskom jeziku: 1935-2006./ Agić, Mara (1992), Termini za označavanje rodbinskih odnosa kod dece osmog razreda osnovne škole: komparativna analiza podataka dobijenih na selu i u gradu, Predškolska stvarnost, ??? Novi Sad. Akhmanova, Olga (1980), review of B. Comrie and G. Stone (1978) in Language in Society 9,1, 138-147. Anić, Vladimir (1984), Rod i spol u srpskohrvatskom jeziku: razgraničenje, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 13/1, Beograd, 5-15. Babić, Stjepan (1986), Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, JAZU, Zagreb. Banković, Živana (1986), Govorni odnos vaspitač-dete i prihvatanje uloge pola, Filozofski fakultet, Odeljenje za pedagogiju, Beograd, diplomski rad. Barić, Eugenija (1987), Mocijski parnjaci i njihova upotreba, Rasprave zavoda za jezik, Zagreb, 13, 9-18. Barić, Eugenija (1989), Ženski mocijski parnjak kao funkcionalna komunikacijska kategorija, Jezik 37. Barić, Eugenija (1989 ), Kad sudac a kada sutkinja? Jezik, Zagreb,85-88. Berisavljević, Svetlana (1986), Jezik i pol: titule i zanimanja žene u banci, Prilozi proučavanju jezika, Filozofski fakultet, Institut za južnoslovenske jezike, Novi Sad, 22, 119-133. Berisavljević, Svetlana (1988), Sintaksičke karakteristike upotrebe formi muškog i ženskog roda za obeležavanje zanimanja koja vrše žene, Filozofski fakultet, Institut za južnoslovenske jezike, seminarski rad. Božičković, Dragana (1987), Jezik i pol: govorni stereotipi žene u usmenom i pismenom opštenju, Filozofski fakultet, Institut za južnoslovenske jezike, Novi Sad, diplomski rad. Cameron, D. (1992), Feminism and Linguistic Theory, St. Martin's Press, New York. (drugo izdanje) Clark, S. (1989), Language and Sex Bibliography, Woman & Language, 12/2, 9-21. Comrie, Bernard. and G. Stone (1978), The Russian Language since the Revolution, Oxford: Oxford University Press. Ćorić, Božo (1979), Derivacija mocionim sufiksima u južnoslovenskim jezicima, Beograd ? Ćorić, Božo (1982), Mocioni sufiksi u srpskohrvatskom jeziku, Beograd, Filološki fakultet, 174. Čolak, Željka (1992), Analiza malih oglasa: lične vesti, Filozofski fakultet, Institut za južnoslovenske jezike, Novi Sad, diplomski rad. Ćupić Drago, Egon Fekete, Miloš Terzić (1996), Kako kazivati zanimanja i titule ženskih osoba, Slovo o jeziku, Beograd. Dugalić, Ankica (2005), Odnos analize diskursa i sintakse: primeri iz pisanih medija, Filozofski fakultet, Novi Sad, katedra za srpski jezik i lingvistiku, diplomski rad. Dmitrijev, Petar A. (1986), O tendencii maskulinizacije v zarubežnyh jazykah, Slavjanskaja filologija, Universitet v Leningrade, Leningrad, 5, 117-128. Dressler, Wolfgang (1987), Feminism in morphology, Working Papers in Linguistics, Ohio State University, 35, 124-131. Dugalić, Anica (2005), Odnos analize diskursa i sintakse: primeri iz pisanih medija (Dnevnik: 2004), Filozofski fakultet, Novi Sad, Odsek za srpski jezik i lingvistiku, diplomski rad. Dujović, Ankica (1992), Analiza malih oglasa: lične vesti, Filozofski fakultet, Institut za južnoslovenske jezike, Novi Sad, diplomski rad. Đurović, M. (2005), Titule i zanimanja sportisktinja u dnevnim novinama 'Politika' i 'Danas', Filozofski fakultet, Odsek za srpski jezik i književnost, Novi Sad, seminarski rad. Fekete, Egon (2001), Slovo o jeziku: Advokat ili advokatkinja (I), Politika, 24.10.2001/II. Fekete, Egon (2001), Slovo o jeziku: Profesor je bio majka, Politika, 01.12.2001/II. Fekete, Egon (2002), Kako imenovati zanimanja i titule ženskih osoba, Jezičke doumice, Beograd. Fischman, P. (1978), What do couples talk about when they're alone? D. Butturff & E. L. Epstein (ur.), Women's language and style, Akron, OH, L6S Books, 11-22. Fischman, P. (1983), Interaction: The work women do, B. Thorne, C. Kramerae & N. Henley (ur.), Language, gender and society, Rowley, MA: Newbury House. Goffman, Ervin (1964), The neglected situation, American Anthropologist, 66, 133-136. Graovac, Dragana (2005), Titule i zanimanja žena u svakodnevnom razgovoru, Filozofski fakultet, Odsek za srpski jezik i lingvistiku, Novi Sad, seminarski rad.. Hellinger, M. (ur.) (1985), Sprachwandel und feministische Sprachpolitik: Internationale Perspektiven, Opladen, Westdeutscher Verlag. Herbert, R. K. (1991), The sociology of compliment work: an ethnocontrastive study of Polish and English compliments, Multilingua, 10/4, 381-402. Ivić, Milka (1965), Jezička individualnost grada, Izraz, IX/8-9, Sarajevo, 740-747. Ivić, Milka (1989), Neka zapažanja o rodu i broju, Južnoslovenski filolog, Beograd XLV. Ovde se pozivamo na preštampan tekst u: M. Ivić (1995), O zelenom konju: novi lingvistički ogledi, Beograd, XX vek, 128-156. Janjanin, Miloš (1934), “Gospođa profesor”, Naš jezik, Beograd, 2/7 (stara serija), 202-204. Jespersen, Oto (1966), Language. Its nature, development and origin, George Allen & Unwin LTD, London. (Prvo izdanje je iz 1922) Joksimović, D. (2005), Titule i zanimanja u razgovornom srpskom jeziku, Centar za rodne studije, ACIMSI, Univerzitet u Novom Sadu, seminarski rad. Kalođera, D. (1986), Jezik i pol, predavanje održano na Radničkom univerzitetu u Novom Sadu 5.12.1986. Klajn, I. (1980), Jezik oko nas, Beograd, Nolit. Klajn, Ivan (2005), “Džakirani rukoradi – Treba li ženama zabraniti da se bave naukom ili...?”, NIN,Beograd, 31.03.2005, str. 43. Knežević, Dragana (2005), Analiza diskursa dnevnih novina: titule i zanimanja žena u dnevnom listu 'Politika', januar-februar 2005, Filozofski fakultet, Novi Sad, Odsek za srpski jezik i lingvistiku, diplomski rad.



Kolundžija, Jelena (2005), Institucionalna upotreba titula žena: analiza diskursa, Filozofski fakultet, Novi Sad, Odsek za srpski jezik i lingvistiku, diplomski rad. Kukolj, Vesna (1989), Analiza novinskog teksta: upotreba formi ženskog roda za obeležavanje zanimanja i titula žena, Filozofski fakultet, Institut za južnoslovenske jezike, Novi Sad, seminarski rad. Lakoff, Robin (1973), Language and woman's place, Language in Society, 2, 45-80. Maček, Dora (1984), The usage of common gender nouns in Serbo-Croatian, referat na: 7th AILA Congress, Brisel, sekcija: Jezik i pol. Maček, Dora (1984), Some Trends in the Usage of Common Gender Nouns in Serbo-Croatian, Filozofski fakultet, Zagreba (neobjavljen rukopis). Manes, J. (1983), Compliments: A mirror of cultural value, N. Wolfson i E. Judd (ur.), Sociolinguistics and language acquisition, Newbury House Publ. Inc., London, 96-102. Markov, Boris (1981), Imenice sa značenjem lica ženskog pola u srpskohrvatskom jeziku, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 7, Beograd, 177-188. Matijašević, Jelka (1986), Iz problematike imenica nomina agentis, Južnoslovenski filolog, XLII, Beograd, 115-128. May, Jakob (1984), Sex and language revised: Can women's language change the world? Journal of Pragmatics, 8, North-Holland, 261-283. McConnell-Ginet, S. R. Borker, N. Furman (ur.) (1980), Woman and language in literature and society, Praeger Publ., New York. Meljnikov, Melita (1994), Upotreba nomina agentis u standardnom srpskohrvatskom jeziku u seoskoj sredini u Vojvodini (selo Lipar), Filozofski fakultet, Odsek za srpski jezik i lingvistiku, Novi Sad, diplomski rad. Menac, Antica (1976), Iz problematiki oboznačenija roda lic v russkom i horvatskom jazykah, Naučnze osnobz i praktika prepodavanija russkoga jazyka i literatury, Zagreb, 67-73. Milanović, ?. (1981), Jezik ženske štampe, Delo, Beograd 27/4, 66-82. Milović, Milana (2005), Titule i zanimanja žena u listu 'Danas': analiza diskursa, Filozofski fakultet, Odsek za srpski jezik i lingvistiku, Novi Sad, seminarski rad. Mršević, Zorica (1994), Ženska prava su ljudska prava, SOS telefon za žene i decu žrtve rata i nasilja, Beograd. Nikolić, Svetozar (1954/55), Oblici imena: zvanja, zanimanja, dužnosti i titula ženskih lica, Naš jezik, nova serija, 6/5-6, Beograd 196-204. Novković, B. (2005), Analiza diskursa dnevnih novina: titule i zanimanja žena u dnevnom listu 'Dnevnik', januar – februar 2005, Filozofski fakultet, Odsek za srpski jezik, diplomski rad. Pepić, Sanja (1995), Analiza jednog tipa novinskog teksta: upotreba naziva za zanimanja koja vrše žene registrovani u kulturnim rubrikama dnevnih listova, Filozofski fakultet, Odsek za srpski jezik, projekat "Psiholingvistička istraživanja", seminarski rad. Perović, Branka (1989), Imenice koje označavaju zanimanje žene: empirijski materijal iz “Praktične žene” i “Svijeta”, Filozofski fakultet, Institu za južnoslovenske jezike, seminarski rad. Rajić, Ljubiša (1982), Jezik i pol, Kultura, 57/58, Beograd, 79-95. Rakić, Jasna (2005), Titule i zanimanja žena u rečniku SANU, Filozofski fakultet, Odsek za srpski jezik, seminarski rad. Savić, Svenka (1981), Jezik i pol: termini za označavanje zanimanja koje vrše žene na fakultetu, referat na: VIII kongres psihologa SFRJ: sekcija: polne razlike, Zagreb, maj 1981. Savić, Svenka (1984), Pragmatički aspekti roda nomina agentis u srpskohrvatskom /hrvatskosrpskom jeziku, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 13/1, Beograd, 247-258. Savić, Svenka (1984), Principi stvaranja neologizama u srpskohrvatskom jeziku, u: Jovan Jerković (ur.), Leksikografija i leksikologija – zbornik radova, Matica srpska, Novi Sad – Beograd, 161-170. Savić, Svenka (1985), Pragmatic aspects of the gender of occupational terms in Serbo-Croatian, Arbeitspapirer, Slavisk Institut, Aarhus University, 1, 1-17. Savić, Svenka (1988), Kako pisati zanimanja i titule žena, predavanje održano u Sekciji za lektore Društva za srpskohrvatski jezik i književnost Vojvodine, Novi Sad, april 1988. Savić, Svenka (1989), Language and sex, Evidence form Serbo-Croatian, European Journal for Semiotic Studies, Wien, 1/3, 535-555. Savić, Sveka (1992), Žene u jevanđelju po Luki: analiza narativnih postupaka, Filozofski fakultet, Institut za južnoslovenske jezike, neobjavljen rad. Savić, Svenka (1993), Analiza diskursa, Filozofski fakultet, Novi Sad. Savić, Svenka (1995), Još jedan primer (ne)vidiljivosti žena u udžbeniku, Feminističke sveske, Beograd, 3-4, 223-226. Savić, Svenka (1995), Jedan primer (ne)vidljivosti žene u udžbeniku, Feminističke sveske, Beograd, 4-5, Savić, Svenka (1996), Ka jeziku mira i tolerancije u religijskom diskursu, B. Jakšić (ur.), Ka jeziku mira", Institut za sociološka istraživanja, Beograd, 221-244.. Savić, Svenka (2002), Seksizam u jeziku – politika omalovažavanja, u: Mapiranje mizoginije u Srbiji: diskursi i prakse, ur. Marina Blagojević, Asocijacija za žensku inicijativu, Beograd, str. 65-86. Savić, Svenka (2002), Zašto treba pisati u ženskom rodu titule i zanimanja žena?, u: Žene na delu /informator/, Žene na delu, Beograd, 8-9. Savić, Svenka (2004), Žena sakrivena jezikom medija: kodeks neseksističke upotrebe jezika, Futura publikacije, Novi Sad. Savić, Svenka (2004), Jezik i rod: politički korektan govor s fokusom na seksizam u udžbenicima osnovne škole, u: Gender perspektiva u nastavi: mogućnosti i poticaji, Fondacija Heinrich Boll, Regionalni ured Sarajevo: Kulturkontakt Austrija, Sarajevo, 60-68. Sklena, Olivera (1992), Analiza jednog primera pisanog teksta: tekst spomenara, Filozofski fakultet, Institu za južnoslovenske jezike, Novi Sad, diplomski rad. Smith, P. M. (1979), Sex markers in speech, K.R. Sherer & H. Gilis (ur.) Social markers in speech, Cambridge, Cambridge University Press.



Smoljskaja, A. K. (1974), K voprosu o distribucii feminnyh suffiksov b serbohorvatskom jazyke, Zbornik za filologiju i lingivistiku, 17/2, Novi Sad, 111-117. Smoljskaja, A. K. (1986), O sintaksičkom aspektu maskulinizacii v serbohorvatskom jazyke, Slavjanskaja filologija, V, Leningradskij universitet, Leningrad, 129-138. Spender, D. (1980), Man made language, London, Routledge & Kegan Paul. Stankiewicz, Edvard (1972), Problems of emotive language, in: T. Sebeok et. al. (eds), Approaches to Semiotics, Mouton and Co, The Hague, 239-264. Šare, Sandra (2004), Kako pisati za novine – jezik javne komunikacije, Medija centar, Beograd. Šorović, Olivera (1992), Analiza jednog tipa novinskog teksta: oglasi na francuskom i srpskohrvatskom jeziku "Ligne du coeur", Filozofski fakltet, Odsek za srpski jezik i lingvistiku, Novi Sad, diplomski rad. Štasni, Gordana (1999-2001), Nomina agentis i nomina attributiva u Rečniku srpskohrvatskog jezika, Prilozi proučavanju jezika, br. 30-32, Katedra za srpski jezik i lingvistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, Novi Sad, 285-296. Šunjka, Aleksandar. (1995), Jedan tip analize novinskog teksta: upotreba naziva za zanimanja i titule žena, Filozofski fakultet, Odsek za srpski jezik i lingvistiku, projekat "Psiholingvistička istraživanja", diplomski rad. Thorne, B. i dr. (1983) Language, gender and society, Rowley, MA: Newbury House. Tannen, Deborah (1984), Conversational style: Analyzing talk among friends, Norwood, New York:Ablex. Tannen, Deborah (1989), Talking voices: Repetition, dialogue, and imagery in conversational discourse, Cambridge: Cambridge University Press. Tannen, Deborah (1990), You just din't understand: Women and men in conversation, Ballantone Books, New York. Trajkovski, Milačić Slađana (2001), Diskurs analiza tekstova o ženi u dnevnim novinama ‘Politika’, Odsek za srpski jezk i lingvistiku, Filozofski fakultet, Novi Sad, diplomski rad. Trifković, Olga (2004), Predstava političarke u dnevnom listu “Politika”, Filozofski fakultet, odsek za srpski jezik i lingvistiku, Novi Sad, diplomski rad. Velien, V. (1981), Lingvistika i feminizam, Delo, Beograd, 27/4, 1-14. Vince, Zlatko (1954/55), Drugarica direktor, gospođa profesor ili drugarica direktorica, gospođa profesorica, Jezik, Zagreb, 3/4, 113-188. Vlahović, Nina (2003), O seksizmu u engleskom jeziku (Da li je English postao ‘Manglish’?, u: Duška Klikovac i Katarina Resulić (ur.), Jezik, društvo, saznanje, Filološki fakultet, Beograd, 73-87. Vujkov, Ružica (1992), Analiza diskursa o ženi u Novom zavetu, Filozofski fakultet, Institut za južnoslovenske jezike, Novi Sad, diplomski rad. Weiss, D. (1985), Frau und Tier in der sprachlichen Grauzone: diskriminierte Struktures slavischer Sprachen, Slavistische Linguistik, Slavistische Beigr?ge 184, M?nchen 317-359. Wodak, Ruth Gert Feistritzer, Sylvia. Moosmuller, Ursula Doleschal (1987), Spachliche Gleichbehandlung von Frau un Mann, Schriftenreihe zur socialen und beruflishen Stellung der Frau, 16, Herausgegeben vom Bundesministerium fur Arbeit und Soziales. Zejak, Svetlana (1992), Starozavetna žena u dijalozima biblijskog teksta, Filozofski fakultet, Institut za južnoslovenske jezike, Novi Sad, diplomski rad. Zejak, Svetlana (1992), Starozavetna žena u dijalozima biblijkog teksta: kritičke opaske, Intermedijalni simpozijum "Kritika", Filozofski fakutlet, Novi Sad, 19-23. novembar 1992. Zimmerman, D.H. i C. West (1975), Sex roles, interruptions and silecnes in conversations. B. Thorne & N. Henley (ur.), Language and sex: Difference and dominance, Rowley, MA: Newbury House, 105-129. Živanović, Gordana (1988), Zanimanja i titule žena, Filozofski fakultet, Institut za južnoslovenske jezike, seminarski rad.



III ZAKONI I DOKUMENTI



1. KONVENCIJA O UKIDANJU SVIH OBLIKA DISKRIMINACIJE ŽENA* (CEDAW-Committee on the Elimination of Discrimination against Women; Odobrena i predložena za potpis, ratifikaciju i pristupanje Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 34/180 od 18. decembra 1979. STUPILA NA SNAGU: 3. septembra 1981. u skladu sa članom 27(1); Inkorporirana u Ustav BiH u Aneksu I) Države članice ove konvencije, Konstatujući da Povelja Ujedinjenih nacija ponovo proglašava vjeru u osnovna prava čovjeka, dostojanstvo i vrijednost čovjekove ličnosti i u ravnopravnost muškaraca i žena, Konstatujući da Opšta deklaracija o pravima čovjeka potvrđuje načelo nedopustivosti diskriminacije i proglašava da su svi ljudi rođeni slobodni i jednaki u dostojanstvu i pravima, i da svakom pripadaju sva prava i slobode koje su tamo navedene, bez ikakvih razlika, uključujući i razliku u pogledu pola, Konstatujući da države potpisnice Međunarodnog pakta o pravima čovjeka imaju obavezu da osiguraju ravnopravnost muškaraca i žena u pogledu svih ekonomskih, društvenih, kulturnih, građanskih i političkih prava, Imajući u vidu međunarodne konvencije zaključene pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija i specijalizovanih agencija koje se odnose na ravnopravost muškaraca i žena, Zabrinute, međutim, zbog činjenice da i pored svih ovih instrumenata i dalje postoji široka diskriminacija žena, Podsjećajući da se diskriminacijom žena krše načela ravnopravnosti i poštovanja ljudskog dostojanstva, da to predstavlja prepreku ravnopravnom učešću žena u političkom, društvenom, ekonomskom i kulturnom životu njihovih zemalja, sputava dalji napredak društva i porodice i otežava potpun razvoj sposobnosti žena da učestvuju u službi svojih zemalja i čovječanstva, Zabrinute zbog činjenice da su, u uslovima siromaštva, ženama najmanje dostupni hrana, zdravstvena zaštita, obrazovanje, obuka i zapošljavanje i zadovoljenje drugih potreba, Uvjerene da će uspostavljanje novog međunarodnog ekonomskog poretka, zasnovanog na ravnopravnosti i pravičnosti, znatno doprinijeti ostvarenju ravnopravnosti muškaraca i žena, Naglašavajući da je likvidacija aparthejda, svih oblika rasizma, rasne diskriminacije, kolonijalizma, neokolonijalizma, agresije, strane okupacije, dominacije i miješanja u unutrašnja pitanja drugih država od bitne važnosti za potpuno ostvarenje prava muškaraca i žena, Potvrđujući da će jačanje međunarodnog mira i sigurnosti, popuštanje međunarodne zategnutosti, međusobna suradnja svih država, bez obzira na njihov društveni i ekonomski sistem, opšte i potpuno razoružanje, posebno nuklearno razoružanje pod strogom i efikasnom međunarodnom kontrolom, afirmacija principa pravičnosti, ravnopravnosti i uzajamne koristi u odnosima među zemljama, ostvarenje prava naroda pod stranom i kolonijalnom dominacijom i stranom okupacijom na samoopredeljenje i nezavisnost, kao i poštovanje nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, doprinijeti društvenom napretku i razvoju, a time i ostvarenju potpune ravnopravnosti muškaraca i žena, Uvjerene da potpun i svestran razvoj zemalja, blagostanje svijeta i pitanje mira zahtijevaju najveće učešće žena, ravnopravno s muškarcima, u svim sferama života, Imajući u vidu veliki doprinos žena blagostanju porodice i razvoju društva, što do sada nije u potpunosti priznato, društveni značaj materinstva i ulogu oba roditelja u porodici i podizanju djece treba smatrati zajedničkom odgovornošću muškaraca i žena i društva u cjelini, Svjesne da je potrebno izmijeniti tradicionalnu ulogu muškarca, kao i ulogu žene u društvu kako bi se ostvarila potpuna ravnopravnost muškaraca i žena, Riješene da primijene principe sadržane u Deklaraciji o eliminisanju diskriminacije žena, kao i da u tu svrhu usvoje mjere potrebne za otklanjanje te diskriminacije u svim njenim vidovima i manifestacijama, Saglasile su se o sljedećem: DIO I

Član 1.

Za svrhe ove konvencije, izraz "diskriminacija žena" označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje u pogledu pola, što ima za posljedicu ili cilj da ugrozi ili onemogući priznanje, ostvarenje ili vršenje od strane žena, ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom polju, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovu ravnopravnosti muškaraca i žena.

Član 2.

Države članice osuđuju diskriminaciju žena u svim vidovima, saglasne su da provode svim odgovarajućim sredstvima koja im stoje na raspolaganju i bez odlaganja, politiku otklanjanja diskriminacije žena i radi toga se obavezuju:

104- 62 -- 62 - * Prevod preuzet iz ”Prava žena”, Odabrani međunarodni dokumenti, Nezavisni biro humanitarna pitanja, Sarajevo 1999



(a) da unesu princip ravnopravnosti muškaraca i žena u svoje nacionalne ustave ili odgovarajuće zakone, ako to već nisu učinile, kao i da obezbijede, zakonskim ili drugim odgovarajućim mjerama, praktičnu primjenu tog principa;

(b) da usvoje odgovarajuće zakonske i druge mjere, uključujući i sankcije kada je potrebno, kojima se zabranjuju svi vidovi diskriminacije žena;

(c) da uvedu pravnu zaštitu prava žena na ravnopravnoj osnovi s muškarcima i da preko nadležnih nacionalnih sudova i drugih javnih institucija obezbijede efikasnu zaštitu žena od svakog postupka kojim se vrši diskriminacija;

(d) da se uzdrže od svakog postupka ili prakse diskriminacije žena i da obezbijede da javni organi i institucije postupaju u skladu s ovom obavezom;

(e) da preduzmu sve potrebne mjere za otklanjanje diskriminacije žena od strane bilo kog lica, organizacije ili preduzeća;

(f) da preduzmu sve podesne mjere, uključujući i zakonodavne, radi izmjene ili ukidanja postojećih zakona, propisa, običaja i prakse koji predstavljaju diskriminaciju žena;

(g) da stave van snage sve unutrašnje krivične odredbe kojima se vrši diskriminacija žena.

Član 3.

Države članice preduzimaju u svim oblastima, posebno političkoj, društvenoj, ekonomskoj i kulturnoj, sve prikladne mjere, uključujući zakonodavne, da bi obezbijedile potpun razvoj i napredak žena, kako bi im se garantovalo ostvarivanje i uživanje prava čovjeka i osnovnih sloboda, ravnopravno s muškarcima.

Član 4.

1. Usvajanje posebnih privremenih mjera od strane država članica, čiji je cilj da se ubrza ostvarenje ravnopravnosti muškaraca i žena de facto, ne smatra se diskriminacijom kako je definirana u ovoj konvenciji, ali ne smije ni na koji način imati za posljedicu nejednaka ili različita mjerila; a ove mjere će prestati da važe kada se ostvari cilj da se svima pruže jednake mogućnosti i tretman. 2. Usvajanje posebnih mjera od strane država članica, uključujući i mjere sadržane u ovoj konvenciji čiji je cilj zaštita materinstva, ne smatra se diskriminacijom.

Član 5.

Države članice preduzimaju sve podesne mjere: (a) radi izmjene društvenih i kulturnih običaja u pogledu ponašanja muškaraca i žena da bi se otklonile predrasude,

kao i uobičajena i svaka druga praksa zasnovana na shvatanju o inferironosti ili superiornosti jednog ili drugog pola ili tradicionalnoj ulozi muškaraca, odnosno žena;

(b) da porodično vaspitanje obuhvati i pravilno shvatanje materinstva kao društvene funkcije i priznanje zajedničke odgovornosti muškaraca i žena u podizanju i razvoju djece, podrazumijevajući da se u svim slučajevima mora, prije svega, voditi računa o interesima djeteta.

Član 6.

Države članice preduzimaju sve podesne mjere, uključujući i zakonodavne, radi suzbijanja svih oblika trgovine ženama, kao i iskorišćavanja prostitucije žena. DIO II

Član 7.

Države članice preduzimaju sve podesne mjere za otklanjanje diskriminacije žena u političkom i javnom životu zemlje, a posebno su dužne da obezbijede, pod jednakim uslovima kao i muškarcima, pravo žena da: (a) glasaju na svim izborima i javnim referendumima i da budu birane u sva tijela koja se biraju putem javnih izbora; (b) učestvuju u kreiranju i sprovođenju vladine politike i da zauzimaju rukovodeće položaje i obavljaju sve javne

funkcije na svim nivoima vlasti; (c) učestvuju u radu nevladinih organizacija i udruženja koja se bave javnim i političkim životom u zemlji.

Član 8.

Države članice preduzimaju sve podesne mjere da bi obezbijedile ženama mogućnost da pod jednakim uslovima s muškarcima, bez diskriminacije, predstavljaju svoje vlade na međunarodnom nivou, kao i da učestvuju u radu međunarodnih organizacija.

Član 9.



1. Države članice priznaju ženama jednaka prava kao i muškarcima da steknu, promjene ili zadrže svoje državljanstvo. One se posebno staraju da sklapanje braka sa stranim državljaninom ili promjena državljanstva muža za vrijeme trajanja braka nema automatski za posljedicu promjenu državljanstva žene, niti da ona postane lice bez državljanstva, odnosno da bude prisiljena da uzme državljanstvo muža. 2. Države članice obezbjeđuju ženama jednaka prava kao i muškarcima u pogledu državljanstva djece. DIO III

Član 10.

Države članice preduzimaju sve podesne mjere radi otklanjanja diskriminacije žena da bi im obezbijedile jednaka prava kao i muškarcima u pogledu obrazovanja, a posebno da bi na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena osigurale: (a) jednake uvjete u pogledu karijere i profesionalnog usmjeravanja, u pogledu mogućnosti za učenje i sticanje

diploma u obrazovnim ustanovama svih kategorija, kako u seoskim tako i u gradskim sredinama; ova ravnopravnost se osigurava u pogledu predškolskog, opšteg, tehničkog i stručnog obrazovanja, kao i višeg tehničkog obrazovanja i svih vrsta profesionalnog usmjeravanja;

(b) dostupnost jednakih nastavnih programa, jednakih ispita i nastavnog osoblja koje ima kvalifikacije istog nivoa, kao i školskih prostorija i opreme istog kvaliteta;

(c) otklanjanje tradicionalnog shvaćanja o ulogama muškaraca i žena na svim stepenima i u svim oblicima obrazovanja podsticanjem stvaranja mješovitih odjeljenja i drugih vrsta obrazovanja koji mogu doprinijeti postizanju tog cilja, posebno revizijom udžbenika i školskih programa i prilagođavanjem nastavnih metoda;

(d) jednake mogućnosti korišćenja stipendija i drugih vrsta bespovratne pomoći za studije; (e) jednake mogućnosti pristupa programima permanentnog obrazovanja, uključujući programe za obrazovanje

odraslih i funkcionalne programe za opismenjavanje, posebno one čiji je cilj da se u što je moguće kraćem vremenu smanji jaz u stepenu obrazovanja između muškaraca i žena;

(f) smanjenje stope napuštanja škole od strane ženske omladine i organizacija programa za djevojke i žene koje su prerano napustile školu;

(g) jednake mogućnosti aktivnog bavljenja sportom i fizičkog vaspitanja; (h) dostupnosti posebnih informacija iz oblasti obrazovanja radi pružanja pomoći u obezbjeđenju zdravlja i

blagostanja porodice, uključujući informacije i savjete o planiranju porodice.

Član 11.

1. Države članice preduzimaju sve podesne mjere radi eliminiranja diskriminacije žena u oblasti zapošljavanja kako bi se na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena obezbijedila jednaka prava, a posebno: (a) pravo na rad kao neotuđivo pravo svih ljudi; (b) pravo na jednake mogućnosti zapošljavanja, uključujući i primjenu jednakih kriterijuma pri izboru kandidata za

radno mjesto; (c) pravo na slobodan izbor profesije i zaposlenja, pravo na unaprijeđnje, sigurnost zaposlenja i sva prava i uvjeti

koji proističu iz rada, kao i pravo na stručno osposobljavanje i prekvalifikaciju, uključujući učenje u privredi, više stručno osposobljavanje i povremeno dodatno osposobljavanje;

(d) pravo na jednaku nagradu uključujući beneficije, kao i na jednak tretman za jednak rad i jednak tretman pri ocjenjivanju kvaliteta rada;

(e) pravo na socijalnu zaštitu, posebno u slučaju odlaska u penziju, nezaposlenosti, bolesti, invalidnosti, starosti i druge nesposobnosti za rad, kao i pravo na plaćeno odsustvo;

(f) pravo na zdravstvenu zaštitu i zaštitu na radu, uključujući i zaštitu bioloških i reproduktivnih funkcija žena; 2. Radi sprečavanja diskriminacije žena zbog stupanja u brak ili materinstva i obezbjeđivanja njihovog stvarnog

prava na rad, države članice preduzimaju odgovarajuđe mjere radi: (a) zabrane, pod prijetnjom preduzimanja sankcija, davanja otkaza zbog trudnoće ili porodiljskog odsustva i

diskriminacije prilikom otpuštanja s posla zbog bračnog stanja; (b) uvođenja plaćenog porodiljskog odsustva ili sličnih socijalnih beneficija, bez gubljenja prava na ranije radno

mjesto, primanja po osnovu staža i socijalna primanja; (c) podsticanja osiguranja potrebnih pomoćnih društvenih službi kako bi se roditeljima omogućilo da usklade

porodične obaveze s obavezama na radnom mjestu i učešćem u društvenom životu, posebno podsticanjem osnivanja i razvoja mreže ustanova za brigu o djeci;

(d) obezbjeđenja posebne zaštite žena za vrijeme trudnoće na onim radnim mjestima za koja je dokazano da su štetna za trudnice.

3. Mjere zakonske zaštite koje se odnose na pitanja obuhvaćena u ovom članu preispituju se periodično, u svjetlu naučnih i tehnoloških saznanja, i prema potrebi revidiraju, ukidaju ili produžuju.

Član 12.



1. Države članice preduzimaju odgovarajuće mjere radi eliminiranja diskriminacije žena u oblasti zdravstvene zaštite kako bi, na osnovi ravnopravnosti žena i muškaraca, obezbijedile dostupnost zdravstvenih usluga, uključujući one koje se odnose na planiranje porodice. 2. Bez obzira na odredbe stava 1. ovog člana, države članice obezbjeđuju odgovarajuće zdravstvene usluge ženama za vrijeme trudnoće, porođaja i u periodu poslije rođenja djeteta, obezbjeđivanjem besplatnih usluga; kada je to potrebno, kao i odgovarajuće ishrane za vrijeme trudnoće i dojenja.

Član 13.

Države članice preduzimaju sve odgovarajuđe mjere radi eliminiranja diskriminacije žena u drugim oblastima privrednog i društvenog života kako bi im se, na osnovu ravnopravnosti žena i muškaraca, obezbijedila jednaka prava, a posebno: (a) pravo na porodična davanja; (b) pravo na bankarske zajmove, hipotekarne i druge vrste financijskih kredita; (c) pravo na učešće u rekreativnim aktivnostima, sportu i svim oblicima kulturnog života.

Član 14.

1. Države članice uzet će u obzir posebne probleme s kojima se suočava žena na selu, kao i značajnu ulogu koju ona ima u ekonomskom opstanku svoje porodice, uključujući njen rad u sektorima privrede u kojima se ne ostvaruje dohodak i preduzet će sve odgovarajuće mjere kako bi obezbijedile da se odredbe ove konvencije primjenjuju na žene na selu. 2. Države članice će preduzeti sve odgovarajuće mjere radi eliminiranja diskriminacije žena u seoskim područjima kako bi obezbijedile da one, na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena, učestvuju u razvoju sela i da od toga imaju koristi, posebno da bi obezbijedile njihovo pravo na: (a) učešće u izradi i sprovođenju planova razvoja na svim nivoima; (b) pristup odgovarajućoj zdravstvnoj zaštiti, uključujući informacije, savjete i usluge u vezi s planiranjem porodice; (c) direktno korišćenje programa socijalne zaštite; (d) sticanje svih vrsta obuke i obrazovanja, formalnog i neformalnog, uključujući opismenjavanje, kao i pristup svim

uslugama u okviru mjesne zajednice, kao i savjetodavnim uslugama, inter alia, radi proširenja njihovih opštih tehničkih, znanja;

(e) organizovanje grupa za samopomoć i zadruga kako bi ostvarile jednak pristup privrednim djelatnostima putem zapošljavanja ili obavljanja samostalne djelatnosti;

(f) učešće u svim aktivnostima mjesne zajednice; (g) dostupnost poljoprivrednih kredita i zajmova, olakšica za prodaju proizvoda, odgovarajuće tehnologije i

jednakog tretmana u zemljišnoj i agrarnoj reformi, kao i programa za ponovno naseljavanje; (h) adekvatne životne uvjete, posebno u pogledu stanovanja, higijenskih uslova, električne energije i snadbijevanja

vodom, saobraćaja i veza. DIO IV

Član 15.

1. Države članice priznaju ženama jednaka prava pred zakonom kao i muškarcima. 2. Države članice priznaju ženama jednaku pravnu sposobnost u građanskim stvarima kao i muškarcima i daju im jednake mogućnosti da se njome koriste. One posebno daju ženama jednaka prava na zaključenje ugovora i upravljanje imovinom i tretiraju ih ravnopravno u svim fazama postupka pred sudom. 3. Države članice su saglasne da se svi napori i svi drugi privatni instrumenti bilo koje vrste čije pravno dejstvo ima za cilj da ograniči pravnu sposobnost žena smatraju ništavim i nevažećim. 4. Države članice priznaju ženama i muškarcima jednaka prava u pogledu zakona o kretanju lica i slobode izbora mjesta boravka i prebivališta.

Član 16.

l. Države članice preduzimaju sve odgovarajuće mjere radi otklanjanja diskriminacije žena u svim pitanjima koja se odnose na brak i porodične odnose, a posebno obezbjeđuju, na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena; (a) jednako pravo na sklapanje braka; (b) jednako pravo na slobodan izbor bračnog druga i sklapanje braka samo po slobodnoj volji i uz potpunu

suglasnost; (c) jednaka prava i odgovornosti u braku i prilikom razvoda; (d) jednaka roditeljska prava i obaveze u odnosu na djecu, bez obzira na bračni status. U svim ovim slučajevima

interesi djece moraju biti na prvom mjestu;



(e) jednaka prava da slobodno i odgovorno odlučuju o planiranju porodice, kao i da imaju pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja će im omogućiti da se koriste ovim pravima;

(f) jednaka prava i odgovornosti u pogledu starateljstva, tutorstva, upravljanja imovinom i usvajanja djece ili sličnih institucija ako postoje u nacionalnom zakonodavstvu. U svim slučajevima interesi djece moraju biti na prvom mjestu;

(g) jednaka lična prava muža i žene, uključujući pravo na izbor porodičnog imena, profesije i zanimanja; (h) jednaka prava oba bračna druga u pogledu vlasništva nad imovinom, odnosno sticanja, upravljanja, uživanja i

otuđivanja imovine, bez obzira na to da li se ovo obavlja besplatno ili za znatnu materijalnu nagradu. 2. Vjeridba i stupanje djeteta u brak ne može imati nikakvih pravnih posljedica a preduzeće se sve potrebne mjere, uključujući zakonodavne, radi utvrđivanja minimalnih godina života za sklapanje braka, kao i uvođenje obaveze da se brak sklopi u zvaničnom matičnom uredu. DIO V

Član 17.

1. Radi praćenja napretka ostvarenog u primjeni ove konvencije, obrazovat će se Komitet za eliminiranje diskriminacije žena (u daljem tekstu: Komitet), koji će prilikom stupanja Konvencije na snagu imati 18, a poslije ratifikacije ili pristupanja 35. država članica, 23 stručnjaka visokih moralnih kvaliteta i stručnosti za oblast na koju se odnosi ova konvencija. Države članice mogu da među svojim državljanima biraju stručnjaka koji će u radu Komiteta učestvovati u ličnom svojstvu. Pri izboru članova Komiteta vodit će se računa o ravnomjernoj geografskoj zastupljenosti, kao i o tome da budu izabrani stručnjaci koji predstavljaju razne civilizacije i glavne pravne sisteme. 2. Članovi Komiteta biraju se tajnim glasanjem na osnovu spiska kandidata koje su imenovale države članice. Svaka država članica može imenovati jednog svog državljanina. 3. Prvi izbori će se održati šest mjeseci od dana stupanja ove konvencije na snagu. Najmanje tri mjeseca prije datuma svakih izbora Generalni sekretar Ujedinjenih nacija uputiće poziv državama članicama da podnesu prijedloge u roku od dva mjeseca. Generalni sekretar će pripremiti spisak svih na taj način imenovanih lica, po abecednom redu, s nazivima država članica koje su ih imenovale, i dostaviti ga državama članicama. 4. Izbori za članove Komiteta se na sastanku država članica koji će sazvati Generalni sekretar Ujedinjenih nacija i koji će se održati u sjedištu Ujedinjenih nacija. Na tom sastanku, na kome kvorum sačinjavaju dvije trećine članica, bit će izabrani oni kandidati koji dobiju najveći broj glasova i apsolutnu većinu glasova prisutnih predstavnika država članica koji glasaju. 5. Članovi Komiteta se biraju na četiri godine. Međutim, mandat devetorice članova koji budu izabrani na prvom glasanju ističe poslije dvije godine, odmah poslije prvih izbora, predsjednik Komiteta će žrijebom izabrati imena ove devetorice članova. 6. Izbori za pet dodatnih članova Komiteta održaće se u skladu s odredbama st. 2, 3 i 4 ovog člana, poslije saopštenja o tridesetpetoj ratifikaciji ili pristupanju Konvenciji. Mandat dvojice dodatnih članova Komiteta koji budu izabrani tom prilikom ističe poslije dvije godine. Ova dva člana bira predsjednik Komiteta žrijebom. 7. Za popunjavanje eventualnih praznih mjesta, država članica čijem je predstavniku prestala funkcija u svojstvu člana Komiteta imenuje drugo lice iz redova svojih državljana pod rezervom odobrenja Komiteta. 8. Članovi Komiteta će, uz saglasnost Generalne skupštine, primati nagrade iz sredstava Ujedinjenih naroda, pod uslovima koje odredi Generalna skupština imajući u vidu značaj zadataka koje obavlja Komitet. 9. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija obezbjeđuje potrebno osoblje i uslove za efikasno vršenje funkcija Komiteta u okviru ove konvencije.

Član 18.

1. Države članice se obavezuju da Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija podnesu, radi razmatranja u Komitetu, izvještaj o zakonodavnim, sudskim, upravnim ili drugim mjerama koje su usvojile radi primjene odredaba Konvencije, kao i napretku ostvarenom u tom periodu: (a) u roku od godinu dana poslije stupanja Konvencije na snagu u odnosnoj državi; (b) najmanje svake četvrte godine poslije toga i uvijek kad to Komitet zatraži. 2. U izvještajima se mogu navesti faktori i teškoće koji utiču na to do koje mjere se izvršavaju obaveze koje proističu iz ove konvencije.

Član 19.

1. Komitet usvaja poslovnik o radu 2. Komitet bira svoje funkcionere za period od dvije godine.

Član 20.



1. Komitet se obično sastaje jednom godišnje u trajanju od najviše dvije nedelje, radi razmatranja izvještaja podnijetih u skladu s članom 18 ove konvencije. 2. Sastanci Komiteta se obično održavaju u sjedištu Ujedinjenih nacija ili na bilo kom drugom odgovarajućem mjestu koje odredi Komitet.

Član 21.

1. Komitet, preko Ekonomskog i Socijalnog savjeta, svake godine izvještava Generalnu skupštinu o svom radu i može davati prijedloge i opšte preporuke na osnovu razmotrenih izvještaja i informacija koje je primio od država članica. Takvi prijedlozi i opšte preporuke unose se u izvještaj Komiteta, zajedno sa eventualnim primjedbama država članica. 2. Izvještaje Komiteta Generalni sekretar dostavlja Komisiji za položaj žena, radi informisanja.

Član 22.

Specijalizovane agencije imaju pravo da prisustvuju sastancima prilikom razmatranja primjene onih odredaba ove konvencije koje spadaju u njihov djelokrug rada. Komitet može zatražiti da specijalizovane agencije podnesu izvještaje o primjeni odredaba Konvencije u oblastima koje spadaju u djelokrug njihovog rada. DIO VI

Član 23.

Nijedna odredba ove konvencije ne smije utjecati na bilo koje odredbe koje efikasnije vode postizanju ravnopravnosti muškaraca i žena, a koje mogu biti sadržane u: (a) zakonodavstvu države članice; ili (b) u bilo kojoj drugoj međunarodnoj konvenciji, ugovoru ili sporazumu koji je na snazi u odnosnoj državi članici.

Član 24.

Države članice se obavezuju da usvoje sve potrebne mjere na unutrašnjem planu radi potpunog ostvarenja prava priznatih u ovoj konvenciji.

Član 25.

1. Ova konvencija je otvorena za potpisivanje svim državama. 2. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija je određen za depozitara Konvencije. 3. Ova konvencija podliježe ratifikaciji. Ratifikacioni instrumenti se deponuju kod Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. 4. Ova konvencija je otvorena za pristupanje svim državama. Pristupanja se vrši deponovanjem instrumenata o pristupanju kod Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

Član 26.

1. Zahtjev za reviziju Konvencije može podnijeti svaka država članica, u svako doba, putem saopštenja u pismenoj formi upućenog Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija. 2. Generalna skupština Ujedinjenih nacija odlučuje o eventualnim mjerama koje treba preduzeti u vezi sa zahtjevom.

Član 27.

1. Ova konvencija stupa na snagu tridesetog dana računajući od dana deponovanja kod Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija dvadesetog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju. 2. Za svaku državu koja ratifikuje ovu konvenciju ili joj pristupi poslije deponovanja dvadesetog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju, Konvencija stupa na snagu tridesetog dana računajući od dana deponovanja njenog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju.

Član 28.

1. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija prima i dostavlja svim državama tekst rezervi koje države izjave prilikom ratifikacije ili pristupanja. 2. Rezerva koja nije spojiva s predmetom i ciljevima ove konvencije nije dozvoljena. 3. Rezerve se mogu povući u svako doba putem saopštenja upućenog Generalnom sekretaru Ujedinjenih

naroda, koji o tome obavještava sve države. Takvo saopštenje stupa na snagu počev od datuma prijema. Član 29.



1. Svaki eventualni spor između dvije ili više država članica u pogledu tumačenja ili primjene ove konvencije koji se ne riješi putem pregovora podnosi se na arbitražu na zahtev jedne od njih. Ako u roku od šest mjeseci od datuma podnošenja zahtjeva za arbitražu države članice ne uspiju da se slože o organizaciji arbitraže, svaka strana se može obratiti Međunarodnom sudu pravde radi rješavanja spora zahtjevom koji se podnosi u skladu sa Statutom suda. 2. Svaka država članica može prilikom potpisivanja ili ratifikovanja ove konvencije ili prilikom pristupanja Konvenciji izjaviti da se ne smatra obaveznom shodno stavu 1 ovog člana. Druge države članice neće biti obavezne shodno stavu 1. ovog člana u odnosu na svaku državu članicu koja je izjavila takvu rezervu. 3. Svaka država članica koja je izjavila rezervu u skadu sa stavom 2 ovog člana može u svako doba povući rezervu putem saopštenja Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija.

Član 30.

Ova konvencija je sačinjena na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španskom jeziku, pri čemu su svi tekstovi jednako vjerodostojni i biće deponovani kod Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. U POTVRDU ČEGA su dolje potpisani propisano ovlašteni u tu svrhu potpisali ovu konvenciju.



2. PREPORUKE I ZAKLJUČNI KOMENTARI KOMITETA ZA ELIMINACIJU DISKRIMINACIJE ŽENA ZA BOSNU I HERCEGOVINU (Bosna i Hercegovina je prvi izvještaj CEDAW Komitetu predala 15. maja 2006. godine i taj izvještaj je od strane Komiteta tretiran kao inicijalni, drugi i treći periodični izvještaj. Komitet je svoje zaključne komentare o izvještaju Bosne i Hercegovine objavio 2. juna 2006. godine.)

1. Komitet je, 16. maja 2006. godine, razmatrao kombinovani inicijalni, drugi i treći periodični izvještaj Bosne i Hercegovine (CEDAW/C/BIH/1-3) na svom 721 i 722 zasjedanju (vidi CEDAW/C/SR. 721 i 722). Lista tema i pitanja je sadržana u CEDAW/C/BIH/Q/3/, a odgovori Bosne i Hercegovine su sadržani u CEDAW/C/BIH/Q/3/Add.1.

Uvod

2. Komitet zahvaljuje Zemlji članici zbog tog što je bez rezervi nastavila članstvo u Konvenciji i izražava zadovoljstvo što je Zemlja članica pripremila kombinovani inicijalni, drugi i treći periodični izvještaj informativne prirode u skladu sa smjernicama Komiteta za pripremu izvještaja, dok istovremeno sa žaljenjem konstatuje da je izvještaj zakasnio i da se u njemu ne navodi da li su uzete u obzir Opšte preporuke Komiteta. Takođe, zahvaljuje Zemlji članici za odgovore na listu određenih oblasti i pitanja postavljenih radnoj grupi od strane Komiteta prije sastanka, na usmenoj prezentaciji izvještaja koji je plasiran u okviru kompleksnog političkog i administrativnog konteksta zemlje, kao i za usmene odgovore na pitanja Komiteta.

3. Komitet zahvaljuje Zemlji članici što je poslala delegaciju, na čelu sa direktoricom Agencije za ravnopravnost polova. Komitet posebno cijeni to što se odvijao otvoren i konstruktivan dijalog između delegacije i članova/ica Komiteta.

4. Komitet zahvaljuje Zemlji članici što je u septembru 2002. godine ratifikovala i Opcioni protokol.

5. Komitet pozdravlja konsultacije Zemlje članice sa nevladinim organizacijama u pripremi izvještaja i odgovora za listu određenih oblasti i pitanja.

6. Komitet sa zadovoljstvom konstatuje da je Zemlja članica obuhvatila 12 oblasti koje su od izuzetne važnosti za Pekinšku deklaraciju i Platformu za akciju u svom Nacrtu Državnog plana akcija za gender (2005. godina), koji je integrisan i u Nacrt Gender akcionog plana koji će biti podnesen Savjetu ministara u 2006.

Pozitivni aspekti

7. Komitet pozdravlja osnivanje Agencije za ravnopravnost polova na državnom nivou kao mehanizma za unapređivanje položaja žena, kao i uspostavljanje gender centara u oba entiteta (Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj). Komitet, takođe, podržava uspostavljanje institucionalnih mehanizama za gender mainstreaming u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti na državnom, entitetskom, kantonalnom i opštinskom nivou.

8. Komitet zahvaljuje Vladi na nizu inicijativa u oblasti zakonodavstva i s tim u vezi aktivnostima koje imaju za cilj eliminaciju diskriminacije žena i promovisanje ravnopravnosti polova. Posebno pozdravlja donošenje Zakona o ravnopravnosti polova u BiH (2003), koji zabranjuje direktnu i indirektnu diskriminaciju u privatnom i javnom domenu u svim segmentima društva. U tom kontekstu, podržava i podršku Zemlje članice Projektu Razvojnog programa Ujedinjenih Nacija, pod nazivom «Implementacija Zakona o ravnopravnosti polova i subregionalni gender projekat», koji ima za cilj jačanje i ubrzavanje provedbe navedenog Zakona kroz uspostavljanje radnih grupa za provođenje analiza i izradu preporuka za akciju.

9. Komitet pozdravlja skorašnje napore usmjerene na zaštitu žena od nasilja, a posebno donošenje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u oba entiteta. Komitet podržava uvođenje novih policijskih postupaka u Distriktu Brčko, uspostavljanje imenovanih osoba u kantonalnim ministarstvima za unutrašnje poslove u Federaciji Bosne i Hercegovine, promovisanje SOS linije u Republici Srpskoj za podršku ženama žrtvama nasilja, kao i usvajanje strategije i mjera za suzbijanje trgovine ljudima i ilegalnu imigraciju, te uspostavljanje državnog koordinatora za suzbijanje trgovine ljudima i ilegalnu imigraciju i stručnog tima koji se sastoji od predstavnika/ca različitih ministarstava i Kancelarije državnog tužilaštva.

10. Komitet sa zadovoljstvom konstatuje da se provodi izvjestan broj projekata i programa za unapređivanje položaja žena, koji uključuju i analize udžbenika s aspekta gender stereotipa u obrazovanju, promovisanje gender osjetljivosti u medijima, kampanje i druge aktivnosti za podsticanje registrovanja žena Romkinja, kao i gender obuku relevantnih radnih grupa u okviru Jedinice za planiranje ekonomske politike, koja je nadležna za izradu Srednjoročne razvojne strategije.



Glavne oblasti pažnje i preporuke

11. S obzirom na to da je zemlja u procesu rekonstrukcije i da se suočava sa posljedicama oružanog sukoba i procesima političkih, ekonomskih i socijalnih transformacija, Komitet izražava zabrinutost da se u poratnom periodu nekoliko faktora negativno odražava na žene i njihovo uživanje ljudskih prava: nedostatak gender analiza posljedica oružanih sukoba i nedostatak učešća žena u tim procesima, kao i gender analiza u mirovnim procesima i procesima obnove i transformacije. Komitet izražava zabrinutost da se stavaranje ustavnog okvira, kao i političkih i administrativnih struktura, temelji na etnicitetu i da taj determinirajući faktor ima za posljedicu ograničeno priznavanje i provođenje načela ravnopravnosti polova.

12. Komitet zahtijeva da Zemlja članica bez odgađanja ispoštuje svoje obaveze utvrđene Konvencijom za eliminaciju diskriminacije žena, da uključi žene u sve političke, ekonomske i transformacijske procese na državnom, entitetskom, kantonalnom i opštinskom nivou, kako bi one bile ravnopravne sa muškarcima i da gender analize budu sastavni dio tih procesa.

13. Iako se svi međunarodni sporazumi o ljudskim pravima, uključujući i ovu Konvenciju, direktno primjenjuju u Zemlji članici, Komitet izražava zabrinutost što tek treba da se uvede praksa da se žene u domaćim parničnim postupcima pozivaju na Konvenciju i da sudstvo to počne primjenjivati.

14. Komitet zahtijeva da Zemlja članica osigura de facto sudsku primjenjivost prava iz Konvencije u svim domaćim sudovima i drugim mehanizmima. Komitet zvanično poziva Zemlju članicu da uvede dodatne mjere za informisanje o Konvenciji i da provede programe za tužioce/teljke, sudije i sutkinje, ombudsosobe i advokate/ice koji pokrivaju primjenu Konvencije, a posebno, njene koncepte o direktnoj i indirektnoj diskriminaciji i ravnopravnosti. Preporuka Komiteta je da se podrže kampanje podizanja svijesti i pravna obuka za žene i nevladine organizacije koje se bave ženskim pitanjima radi podsticanja i osposobljavanja žena da iskoriste mogućnosti postupaka i pravnih lijekova u slučaju kršenja njihovih prava utvrđenih Konvencijom.

15. Komitet izražava zabrinutost da usvajanje Zakona o ravnopravnosti polova još nije dovelo do usklađivanja postojećeg zakonodavstva sa Zakonom, kako se tražilo, iako je formulisan veliki broj amandmana.

16. Preporuka Komiteta je da Zemlja članica ubrza postupak usklađivanja zakona kako bi se ispoštovala obaveza utvrđena Zakonom o ravnopravnosti polova (član 30, stav 2), kao i svim članovima Konvencije, te da se uspostave procedure za uspješnu provedbu i izvršavanje navedenih zakona.

17. Iako izražava zadovoljstvo što je Zemlja članica u članu 18 Zakona o ravnopravnosti polova uvrstila obavezu prikupljanja, vođenja i obrade podataka razvrstanih po polu u državnim institucijama i privatnim organizacijama, Komitet i dalje izražava zabrinutost zbog nedostatka ažuriranih opštih podataka o stanovništvu, a posebno podataka o ženama unutar Zemlje članice, kao i u okviru svih oblasti koje su sadržane u Konvenciji.

18. Komitet zahtijeva da Zemlja članica uspostavi prioritete u prikupljanju podataka i uključi opsežne statističke podatke razvrstane po polu u naredni izvještaj, kako bi se moglo prikazati prava slika de facto uživanja ljudska prava od strane žena. Preporuka Komiteta je, takođe, da krivične mjere za nepoštivanje predviđene u članu 18 Zakona o ravnopravnosti polova budu primijenjene.

19. Iako pozdravlja napore novouspostavljene Agencije za ravnopravnost polova, Komitet izražava zabrinutost da ovaj nacionalni mehanizam za unapređivanje položaja žena, zbog nedovoljnog osoblja i nedovoljnih sredstava, nije u stanju da u potpunosti sprovede svoj višestruki djelokrug kako je to utvrđeno Zakonom o ravnopravnosti polova, kao i da pozicioniranje ovog mehanizma unutar jednog od državnih ministarstava može biti prepreka za uspješnost u radu sa drugim ministarstvima.

20. Preporuka Komiteta je da Zemlja članica osnaži Agenciju za ravnopravnost polova kroz veće ovlasti vis-a-vis relevantnih ministarstava i Savjeta ministara u procjeni zakona, akata i podzakonskih propisa sa aspekta gendera, kao i kroz dodatne ljudske resurse i finansijska sredstva. Preporuka Komiteta je Zemlja članica preispita adekvatnost pozicioniranja Agencije za ravnopravnost polova u okviru Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i da razmotri mogućnost njenog uspostavljanja kao tijela koje će biti direktno odgovorno Savjetu ministara Bosne i Hercegovine. Preporuka Komiteta je, takođe, da Zemlja članica nastavi s aktivnostima na podizanju svijesti i izgradnji kapaciteta svih vladinih agencija na državnom, entitetskom, kantonalnom i opštinskom nivou u vezi sa njihovom kolektivnom odgovornošću u provedbi Konvencije.

21. Iako pozdravlja formulisanje Nacrta Gender akcionog plana za Zemlju članicu, koji integriše prethodni Nacrt Državnog plana akcija za gender, utemeljen na Pekinškoj deklaraciji i Platformi za akciju, Komitet izražava zabrinutost da bi usvajanje moglo biti odgođeno zbog političkih procesa i da bi provođenje moglo biti ugroženo zbog nedovoljnog razumijevanja vladinih zvaničnika/ca u relevantnim ministarstvima na svim nivoima koji su nadležni za njegovu primjenu, kao i zbog nedostatka finansijskih sredstava.



22. Preporuka Komiteta je da Nacrt gender akcionog plana bude podnesen Savjetu ministara i Parlamentarnoj skupštini po ubrzanoj proceduri, kako bi mogao biti usvojen prije sljedećih izbora u 2006. godini. Preporuka Komiteta je, takođe, da Zemlja članica odmah preduzme mjere za nastavak gender obuke vladinih zvaničnika/ca na svim nivoima i da dodijeli sredstva za primjenu Plana kroz uvođenje budžetskih linija u okviru ministarstava zaduženih za sprovođenje, kao i kroz iznalaženje sredstava kod međunarodnih donatora.

23. Komitet izražava zabrinutost zbog učestalosti duboko ukorijenjenih, tradicionalnih, patrijarhalnih stereotipa u vezi sa ulogom i odgovornostima žena i muškaraca u porodici i društvu uopšte, što se kod žena odražava u izboru obrazovanja, kao i na njihov položaj na tržištu rada i na njihov nizak nivo učešća u političkom i javnom životu.

24. Komitet zahtijeva da Zemlja članica distribuira informacije o Konvenciji u programima u obrazovnom sistemu, uključujući edukaciju o ljudskim pravima i gender obuku, sa perspektivom koja mijenja postojeće stereotipne stavove o ponašanjima u vezi sa ulogama žena i muškaraca. Preporuka Komiteta je da se pokrenu kampanje podizanja svijesti i za žene i za muškarce i da se podstiču mediji na predstavljanje pozitivnih primjera žena u smislu njihovog ravnopravnog položaja i odgovornosti i žena i muškaraca u privatnoj i javnoj sferi.

25. Iako uvažava pravne i druge napore Zemlje članice kojim se rješavaju problemi nasilja nad ženama, Komitet izražava zabrinutost zbog tog što tekstovi zakona u oba entiteta mogu dozvoliti različita pravna tumačenja i nedosljednu primjenu krivičnih odredbi, zbog činjenice da je u Federaciji Bosne i Hercegovine nasilje definisano kao krivično djelo, a u Republici Srpskoj i kao krivično djelo i kao prekršaj. Pored toga, provedba zakona je ometena i nedostatkom potrebnih podzakonskih propisa i struktura. Komitet, takođe, izražava zabrinutost zbog odsustva statističkih podataka o djelima porodičnog nasilja nad ženama, kao i zbog činjenice da takva djela i dalje ostaju neprijavljena i da se i dalje smatraju privatnom stvari.

26. Komitet zahtijeva da Zemlja članica uskladi zakone iz oba entiteta i da ubrza formulisanje i usvajanje podzakonskih propisa, kao i uspostavljanje relevantnih struktura i institucija potrebnih za primjenu. Pored toga, preporuka Komiteta je da se preduzmu konkretne mjere za ohrabrivanje žena da prijave slučajeve nasilja u porodici i da se osigura, kroz programe obuke, da zvaničnici/e javnih institucija, naročito oni/e koji/e provode zakon, sudstvo, pružaoci zdravstvenih usluga, socijalni radnici/e i nastavno osoblje, budu istinski upoznati sa primjenom pravnih odredbi, kao i svim oblicima nasilja nad ženama, te da su obučeni da reaguju na adekvatan način. Komitet, takođe, podstiče Zemlju članicu da prikuplja podatke o slučajevima porodičnog nasilja nad ženama i da, na temelju takvih podataka, nastavi sa izradom održivih strategija za borbu protiv ovakvih kršenja ljudskih prava.

27. Uprkos usvajanju izvjesnog broja pravnih i drugih mjera, uključujući i Državni plan akcija, u vezi sa trgovinom ljudskim bićima, i izvještaju o pozitivnom uticaju takvih mjera u smislu smanjenog broja takvih slučajeva, Komitet izražava zabrinutost da trgovina ženama ostaje problem u Zemlji članici kao zemlji porijekla, tranzita i odredišta. Komitet, takođe, izražava zabrinutost zbog novih oblika trgovine ženama u Bosni i Hercegovini, uključujući one koji se odnose na sklapanje lažnih brakova. Nadalje, Komitet izražava zabrinutost da se sadašnje zaštitne mjere ne primjenjuju na žene državljanke Bosne i Hercegovine kojima se trguje unutar zemlje i na žene kojima se trguje u druge svrhe koje nisu u vezi sa prostitucijom.

28. Komitet zahtijeva da Zemlja članica intenzivira svoje napore za borbu protiv trgovine ženama i djevojčicama. Preporuka Komiteta je da se jačaju mjere koje imaju za cilj poboljšanje ekonomskog položaja žena i podizanja svijesti, kako bi se eliminisala njihova podložnost onima koji se bave trgovinom ljudskim bićima, kao i da se pojača socijalna podrška, mjere za rehabilitaciju i reintegraciju žena i djevojčica koje su žrtve trgovine ljudskim bićima. Preporuka Komiteta je da se takvom zaštitom obuhvate i žene državljanke Bosne i Hercegovine kojima se trguje unutar zemlje, kao i one koje su žrtve trgovine ljudskim bićima u druge svrhe koje ne uključuju prostituciju. Komitet poziva Vladu da osigura upotreba maksimalnih zakonskih mogućnosti u kažnjavanju trgovaca ljudima, kao i da osigura da žene i djevojčice žrtve trgovine ljudskim bićima dobiju potrebnu pomoć u procedurama, prije, u toku i nakon postupka, kako bi mogle svjedočiti protiv njih. Komitet zahtijeva da zemlja članica u narednom izvještaju podnese opsežne informacije i podatke o trgovini ženama i djevojčicama, kao i analize o oblicima pojave trgovine ženama u Bosni i Hercegovini i poduzetim mjerama za suzbijanje ovih novih trendova.

29. Iako uvažava činjenicu da Zakon o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini navodi ravnopravnu zastupljenost u procesima donošenja odluka, Komitet izražava zabrinutost što nedavni amandmani na Izborni zakon nisu ugradili ovaj aspekt, i nadalje, da je uvođenje otvorenih kandidatskih lista na posljednjim izborima rezultiralo smanjenim brojem žena u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Komitet, takođe, izražava zabrinutost zbog nedovoljne zastupljenosti žena, posebno na višim nivoma, u državnoj upravi i sudstvu, kao i administrativnim i upravnim tijelima obrazovnih institucija, u državnim kompanijama ili u poslovnim i profesionalnim udruženjima i političkim strankama.



30. Komitet zahtijeva da Zemlja članica uskladi Izborni zakon sa Zakonom o ravnopravnosti polova i da pojača i provede mjere za veću zastupljenost žena u izabranim i imenovanim tijelima i na funkcijama u procesima donošenja odluka u državnoj upravi, sudstvu i funkcijama u državnim kompanijama kroz, između ostalog, primjenu privremenih specijalnih mjera, u skladu sa članom 4, stav 1 Konvencije i Opštim preporukama 25. Komitet, takođe, podstiče Zemlju članicu da senzibiliše privatna preduzeća, sindikate i političke stranke u cilju unapređivanja žena na funkcije u procesima donošenja odluka.

31. Iako uvažava činjenicu da je proces reforme usmjeren na usklađivanje i modernizaciju postojećih zakona o obrazovanju i obrazovnih programa na svim nivoima Zemlje članice, Komitet i dalje izražava zabrinutost zbog diskriminacije koja preovladava u ovoj oblasti, posebno zbog stope prevremenog napuštanja školovanja kod djevojčica iz ruralnih oblasti, naročito djevojčica Romkinja, te segregacije djevojčica i dječaka u srednjim školama, u disciplinama visokog obrazovanja i njenim posljedicama u profesionalnim mogućnostima za žene, kao zbog visokog stepena nepismenih među starijim ženama, a posebno među ženama i djevojčicama Romkinjama.

32. Preporuka Komiteta je da se nastavi s procesom reforme na način da se osigura dosljednost u mogućnostima obrazovanja za oba pola u oba entiteta Bosne i Hercegovine, uključujući ruralna područja, kao i marginalizovane grupe žena i djevojčica, posebno one koje pripadaju romskoj manjini. Preporuka Komiteta je, takođe, da Zemlja članica podstiče raznolikost obrazovnih i profesionalnih izbora za žene i muškarce.

33. Komitet izražava zabrinutost zbog niske zastupljenosti žena na tržištu rada, visokog stepena nezaposlenosti obrazovanih žena i uvriježenih obrazaca prakse direktne i indirektne diskriminacije žena u državnim i privatnim preduzećima u pogledu zapošljavanja, unapređivanja, plaćanja, zaštite materinstva i otkaza, kao i seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Komitet, takođe, izražava zabrinutost zbog prevelike koncentracije zapošljavanja žena u određenim sektorima, u kojima su plate niže nego u onima u kojim dominiraju muškarci, i gdje su generalno lošije plaćeni poslovi, kao i zbog znatno manje zastupljenosti žena u neformalnoj «sivoj ekonomiji», kao i malim poljoprivrednim preduzećima, što se odražava negativno na njih u u pogledu sticanja prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu.

34. Komitet zahtijeva da Zemlja članica provede relevantne dijelove Zakona o ravnopravnosti polova i relevantne preporuke Projekta implementacije ovog Zakona, kao i da osigura da državna i privatna preduzeća odgovaraju pred sudom za kršenje odredbi o ravnopravnosti polova, sadržanim u Zakonu o ravnopravnosti polova i regulativi iz oblasti rada. Komitet, takođe, zahtijeva da Zemlja članica intenzivira svoje napore kako bi osigurala da svi programi zapošljavanja budu gender osjetljivi i da žene u potpunosti koriste mogućnosti planiranih programa za podršku pduzetništvu, uključujući i mogućnosti povoljnih kreditnih linija. Preporuka Komiteta je da se pojačaju napori kako bi se povećala zastupljenost žena u formalnoj ekonomiji i kako bi se eliminisala profesionalna segregacija, i horizontalna i vertikalna; da se smanji i premosti razlika u platama između žena i muškaraca u javnom sektoru; te da se osigura pristup ženama strukovnom obrazovanju.

35. Komitet izražava zabrinutost zbog položaja žena u pogledu ograničenog pristupa žena zdravstvenim uslugama generalno i pristupa nezaposlenih žena, žena angažovanih u sivoj ekonomiji i drugih ugroženih ženskih grupa. Komitet izražava zabrinutost da regulativa i finansijska sredstva u pogledu pristupa i dobijanje usluga iz oblasti zdravstvene zaštite variraju između entiteta, kao i među kantonima Federacije Bosne i Hercegovine, što, između ostalog, izgleda doprinosi većem stepenu smrtnosti porodilja. Komitet, takođe, izražava zabrinutost zbog nedostatka obrazovanja u oblasti planiranja porodice i poteškoća u pristupu kontracepcijskim sredstvima, što rezultira velikim brojem abortusa i trudnoća kod maloljetnih djevojčica.

36. Komitet zahtijeva da Zemlja članica nastavi sa svojim naporima koji se odnose na usklađivanje zakona iz oblasti zdravstva i zdravstvenih usluga u zemlji i na integrisanje gender perspektive u svim sektorima reforme zdravstva kako bi žene na cijeloj teritoriji mogle imati jednak pristup odgovarajućim i adekvatnim zdravstvenim uslugama, a posebno kako bi se smanjio stepen smrtnosti porodilja. Preporuka Komiteta, takođe, je da se preduzmu mjere kojima će se garantovati uspješan pristup žena i djevojčica informacijama i uslugama koje se odnose na seksualno i reproduktivno zdravlje kako bi se spriječilo pribjegavanje abortusu i zaštitile žene od negativnih posljedica takvih intervencija po zdravlje. Nadalje, preporuka Komiteta je da se usvoje programi i politike za poboljšanje znanja i pristupa kotraceptivnim metodama, na način da se razvija razumijevanje da je planiranje porodice odgovornost oba partnera.

37. Komitet izražava zabrinutost zbog položaja žrtava seksualnog nasilja u periodu 1992-1995. godine za vrijeme oružanog sukoba, što su većinom žene, koje su možda dodatno ugrožene time što same vode svoja domaćinstva i time što su još i interno raseljena lica. Komitet izražava zabrinutost da one, kao i specifična vrsta njihovog stradanja, nisu dovoljno prepoznate u odnosnim pravnim okvirima za civilne žrtve rata u oba entiteta. Komitet, takođe, izražava zabrinutost zbog toga što nema koherentne strategije za podršku ovim ženama i zbog toga što one imaju samo ograničen ili nikakav pristup zdravstvenom osiguranju i finansijskim povlasticama, kao i opštim



zdravstvenim uslugama, ili specifičnim zdravstvenim uslugama zbog trauma koje su pretrpjele. Komitet, takođe, izražava zabrinutost da bi moglo doći do deložacija žena koje su civilne žrtve seksualnog nasilja i koje spadaju u kategoriju interno raseljenih iz smještaja na području Federacije Bosne i Hercegovine.

38. Komitet zahtijeva da Zemlja članica eksplicitno prizna i zaštiti ove žene kao civilne žrtve rata koje su pretrpjele seksualno nasilje za vrijeme oružanog sukoba kroz državni zakon i dodjelu finansijskih sredstava kao adekvatne socijalne usluge za njih, uključujući i zdravstveno osiguranje i smještaj, tako što će se garantovati njihova prava i povlastice na području cijele teritorije Zemlje članice i to na način koji je usporediv i koji se primjenjuje za vojne žrtve rata i raseljena lica, kako bi se spriječili dodatni oblici indirektne diskriminacije.

39. Iako uvažava napore Agencije za ravnopravnost polova u oblasti integrisanja principa ravnopravnosti polova u Srednjoročnu razvojnu strategiju za smanjivanje siromaštva, Komitet i dalje izražava zabrinutost da postoje grupe žena, uglavnom onih koje su samohrane majke, starijih žena, interno raseljenih žena, povratnica, žena sa posebnim potrebama, i žena pripadnica manjina, uključujući Romkinje, koje su izrazito pogođene siromaštvom.

40. Komitet zahtijeva da Zemlja članica osigura da sve mogućnosti koje se pružaju kroz sve državne programe za ublažavanje siromaštva izrađenim u okviru Srednjoročne razvojne strategije za smanjivanje siromaštva, koju provode relevantna ministarstva, mogu u potpunosti koristiti marginalizovane grupe žena shodno njihovim potrebama i njihovim uslovima, i da informacije o preduzetim mjerama budu sadržane u narednom periodičnom izvještaju, kao i o rezultatima preduzetih mjera.

41. Komitet podstiče zemlju članicu da prihvati bez odgađanja amandmane na član 20, stav 1. Konvencije, u vezi sa vremenom sastajanja Komiteta.

42. Komitet ističe da je uspješno i potpuno provođenje Konvencije neophodno za ostvarivanje Milenijumskih razvojnih ciljeva. Komitet zahtijeva da se u sve napore koji su usmjereni na ostvarivanje Ciljeva ugradi gender perspektiva, i da se eksplicitno odražavaju odredbe Konvencije, te zahtijeva od Zemlje članice da informaciju o tome uvrsti u naredni periodični izvještaj.

43. Komitet zahvaljuje Zemlji članici što je ratifikovala sedam glavnih međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava1. Komitet smatra da Zemlja članica, primjenjujući te instrumente, omogućava ženama veći nivo uživanja njihovih ljudskih prava i temeljnih sloboda u svim aspektima života.

44. Komitet zahtijeva široku distribuciju ovih zaključnih komentara, kako bi ljudi u Bosni i Hercegovini, uključujući vladine zvaničnike/ce, političare/ke, parlamentarce/ke, udruženja žena i organizacije koje se bave ljudskim pravima, bili upoznati o koracima koji su preduzeti kako bi se ostvarili de iure i de facto ravnopravnost žena, kao i o budućim mjerama koje je neophodno preduzeti u tom smislu. Komitet, nadalje, zahtijeva da se ovi zaključni komentari proslijede Visokom predstavniku za Bosnu i Hercegovinu. Komitet zahtijeva da Zemlja članica nastavi sa širenjem informacija, naročito ženskim udruženjima i organizacijama koje se bave ljudskim pravima, o Konvenciji, Opcionom protokolu, Opštim preporukama Komiteta, Pekinškoj deklaraciji i Platformi za akciju i ishodima dvadeset i treće specijalne sjednice Generalne skupštine, pod nazivom «Žene 2000: ravnopravnost polova, razvoj i mir u dvadeset i prvom vijeku».

45. Komitet zahtijeva da Zemlja članica odgovori na izraženu zabrinutost u ovim zaključnim komentarima u narednom periodičnom izvještaju koji je utvrđen članom 18. Konvencije. Komitet poziva Zemlju članicu da podnese svoj četvrti periodični izvještaj, za koji je rok u oktobru 2006. godine i svoj peti periodični izvještaj za koji je rok oktobar 2010. godine, u kombinovanom izvještaju u 2010. godini.

104- 73 -- 73 - 1 Međunarodni sporazum o ekonomskim, socijalnim i kuturnim pravima; Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima; Međunarodna konvencija o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije; Međunarodna konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena; Konvencija o zabrani torture i drugih vrsta mučenja, nehumanog i degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja; Konvencija o pravima djeteta i Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika useljenika i članova njihovih porodica.



3. ZAKON O RAVNOPRAVNOSTI POLOVA BiH

PARLAMENTARNA SKUPŠTINA BOSNE HERCEGOVINE

Na osnovu člana IV. 4.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici Predsjedničkog doma, održanoj 22. aprila 2003. godine i na sjednici Doma naroda, održanoj 21.maja 2003. godine, usvojila je

ZAKON

O RAVNOPRANOSTI POLOVA U BOSNI I HERCEGOVINI

I - OPŠTE ODREDBE Član 1.

Ovim zakonom uređuje se, promoviše i širi ravnopranost polova i garantuju jednake mogućnosti svim građanima, kako u javnoj, tako i u privatnoj sferi društva, te sprečava direktna i indirektna diskriminacija zasnovana na polu.

Član 2.

Polovi su ravnopravni. Puna ravnopravnost polova garantuje se u svim sferama društva, a naručito u oblasti obrazovanja, ekonomiji, zapošljavanju i radu, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, sportu, kulturi, javnom životu i medijima, bez obzira na bračno i porodično stanje. Diskriminacija na osnovu pola i polne orijentacije zabranjena je. II - DISKRIMINACIJA

Član 3.

Diskriminacija po osnovu pola, u smislu ovog zakona, predstavlja svako pravno ili fizičko, direktno ili indirektno razlikovanje, privilegiranje, isključivanje ili ograničavanje zasnovano na polu zbog kojeg se pojedinkama/cima otežava ili negira priznanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava i sloboda u političkom, obrazovnom ekonomskom, socijalnom, kulturnom, sportskom, građanskom i svakom drugom području javnog života. Diskriminacija može biti direktna ili indirektna. Direktna diskriminacija po osnovu pola postoji kada je osoba bila tretirana, tretira se, ili može biti tretirana nepovoljnije u odnosu na drugu osobu, u istoj ili sličnoj situaciji, a na osnovu pola. Indirektna diskriminacija po osnovu pola postoji kada prividno neutralna pravna norma, kriterij ili praksa jednaka za sve dovede u nepovoljan položaj osobu jednog pola u poređenju sa osobama drugog pola. Diskriminacijom po osnovu pola ne smatra se norma, kriterij ili praksa, koju je moguće objektivno opravdati postizanjem zakonskog cilja, proporcionalno preduzetim nužnim i opravdanim mjerama. U skladu sa stavom 5. ovog Člana dozvoljeno je uspostavljanje specijalnih mjera u cilju promovisanja jednakosti i ravnopravnosti polova i eliminacije postojeće neravnopravnosti, odnosno zaštite polova po osnovu biološkog određenja. III - DEFINICIJE

Član 4.

U smislu ovog zakona smatra se: a) pol: društveno uspostavljena uloga žena i muškaraca u javnom i privatnom žvotu za razliku od istog izraza koji daje biološko određenje. Izraz pol, u duhu ovog zakona, pokazuje značaj koji je unutar društva dat biološkom određenju pola; b) nasilje na osnovu pola: bilo koje djelo koje nanosi fizičku, mentalnu, seksualnu, ili ekonomsku štetu, ili patnju, kao i prijetnje takvim djelima koje ozbiljno sputavaju osobe da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti polova, u javnoj ili privatnoj sferi života, uključujuči i trgovinu ljudima radi prisilnog rada, te ograničenje, ili proizvoljno lišenje slobode; c) uznemiravanje: svaka situacija u kojoj dođe do neželjenog ponašanja u vezi sa polom, a koje ima za cilj i rezultat nanošenje štete dignitetu osobe ili stvaranje zastrašujuće, prijeteće ili slične situacije;



d) seksualno uznemiravanje: svako ponašanje koje riječima, ili radnjama, ili psihičkim djelovanjem seksualne prirode za cilj ili rezultat ima nanošenje štete dignitetu osobe, ili stvaranje zastrašujuće, neprijateljske, ponižavajuće, prijeteće, ili slične situacije, a koje je motivisano pripadnošću različitom polu, ili različitom seksualnom orijentacijom a koja za oštećenu osobu predstavlja nepoželjno fizičko, verbalno, sugestivno i drugo ponašanje; e) poslodavac/ka, zaposlenik/ca, radnik/ca: onako kako je to definisano entitetskim zakonima koji regulišu radne odnose. IV - OBRAZOVANJE

Član 5.

Svi imaju jednaka prava na obrazovanje, bez obzira na pol. Obrazovna ustanova ne smije vršiti diskriminaciju zasnovanu na polu u vezi sa: - uslovima prijema; - odbijanjem prijema; - načinom pružanja usluga i benificija; - isključenjem iz procesa obrazovanja; - vrednovanjem drugih rezultata u toku obrazovanja; - jednakim uslovima u stvaranju karijere i profesionalnom usmjeravanju, stručnom usavršavanju i sticanju diploma; - u drugim mogućim slučajevima.

Član 6.

Nadležne vlasti, obrazovne institucije i druge pravne osobe obezbjedit će da planovi i programi i metodologije osiguraju uspostavu obrazovnog sistema, koji će garantovati eliminaciju nastavnih programa koji sadrže stereotipnu društvenu ulogu muškarca i žene, a koji za posljedicu imaju diskriminaciju i nejednakost polova. Sadržaji, koji promovišu jednakost polova, sastavni su dio nastavnog programa za sve nivoe obrazovanja. Nadležne vlasti, obrazovne institucije i druge pravne osobe obezbjediće efikasne mehanizme zaštite protiv diskriminacije i seksualnog uznemiravanja i neće preuzimati nikakve disciplinske ili druge krivične mjere prema osobi, zbog činjenice da se on/ona žalio/la na diskriminaciju, uznemiravanje, ili seksualno uznemiravanje, ili je svjedočio/la o diskriminaciji, uznemiravanju, ili seksualnom uznemiravanju. V - ZAPOŠLJAVANJE, RAD I PRISTUP SVIM OBLICIMA RESURSA

Član 7.

Svi su ravnopravni u procesu zapošljavanja po osnovu pola. U suprotnosti je sa ovim zakonom svaka diskriminacija zasnovna na polu u procesu ponude zapošljavanja, otvorenog oglasa, postupku popune slobodnih radnih mjesta, radnog odnosa i otkaza radnog odnosa, osim u slučajevima predviđenim Članom 3. st. 5. i 6. ovog zakona.

Član 8.

Zabranjena diskriminacija po osnovu pola u radu i radnim odnosima je: - neprimjenjivanje jednake plate i drugih benificija za isti rad, odnosno za rad jednake vrijednosti; - onemogućavanje napredovanja u poslu pod jednakim uslovima; - onemogućavanje jednakih uslova za obrazovanje, osposobljavanje i stručno usavršavanje; - neravnomjerna prilagođenost radnih i pomoćnih prostorija i opreme poslodavaca biološko-fiziološkim potrebama zaposlenika oba pola; - različiti tretman zbog trudnoće, porođaja ili korištenja prava na porodiljsko odsustvo, što uključuje i onemogućavanje povratka na isti, ili jednako plaćen posao u istom nivou, nakon isteka porodiljskog odsustva, kao i različiti tretman muškaraca i žena u vezi s donošenjem odluke o korištenju odsustva nakon rođenja djeteta; - bilo koji nepovoljan tretman roditelja ili staratelja u usklađivanju obaveza iz porodičnog i profesionalnog života; - organizovanje posla, podjele zadataka ili na drugi način određivanja uslova rada, otkazivanje radnog odnosa, tako da se na osnovu pola ili bračnog statusa zaposleniku dodjeljuje nepovoljniji status u odnosu na druge zaposlenike; - svaka druga radnja ili djelo koje predstavlja neki od oblika direktne ili indirektne diskriminacije utvrđene članom 3. st. 3. i 4. ovog zakona.

Član 9.



Opšti i posebni kolektivni ugovori treba da budu usklađeni s odredbama ovog zakona i osiguraju jednake mogućnosti bez obzira na pol. Sindikati i udruženja poslodavaca imaće posebnu ulogu u osiguranju jednake zaštite prava na rad i uslova pri zapošljavanju i osigurati a da ne postoji diskriminacija na osnovu pola među članovima, bilo da je direktna ili indirektna.

Član 10.

Svi imaju jednaka prava pristupa ekonomskom poslovanju, bez obzira na pol, što podrazumjeva jednak tretman u pristupu svim ekonomskim resursima, privatizaciji, pristupu i korištenju kredita i drugih oblika finansijske pomoći, dozvola i registracija za poslovanje, kao i uslova za njihovo dobijanje. Jednak tretman i jednake mogućnosti, te elimiacija diskriminacije obezbjediće se i za žene na selu, kako bi se omogućio njihov ekonomski opstanak i opstanak njihove porodice. VI - SOCIJALNA ZAŠTITA

Član 11.

Svi imaju jednaka prava na socijalnu zaštitu bez obzira na pol. Zabranjena je diskriminacija na osnovu pola u uživanju svih oblika socijalnih prava utvrđenih važećim zakonima, a posebno u slučajevima: - podnošenja zahtjeva za ostvarivanje bilo kojeg prava iz oblasti socijalne zaštite; - postupak utvrđivanja i načina korištenja socijalnih prava i utvrđenih benificija; - prestanka uživanja utvrđenih prava.

Član 12.

Nadležne vlasti osiguraće da zakoni i drugi akti, te mehanizmi koji se odnose na pristup i korištenje socijalne zaštite nisu diskriminatorski po osnovu pola, bilo direktno ili indirektno. VII - ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

Član 13.

Svi imaju jednako pravo na zdravstvenu zaštitu, pristup zdravstvenim uslugama, uključujući i one koji se odnose na planiranje porodice, bez obzira na pol. Zdravstvene institucije preduzeti će sve mjere u cilju sprečavanja diskriminacije po osnovu pola u uživanju svih oblika zdravstvene zaštite. Nadležni organi vlasti preduzeće posebne mjere u cilju zaštite i unapređenja reproduktivnog zdravlja žena. VII - SPORT I KULTURA

Član 14.

Svi imaju jednaka prava i mogućnosti učešća i pristupa sportskom i kulturnom životu bez obzira na pol. Nadležni organi vlasti, institucije i pravne osobe dužni su preduzeti sve mjere u cilju sprečavanja diskriminacije po osnovu pola, a radi obezbjeđenja jednakih mogućnosti za: - pristup grani sporta ili kulturnom pravcu; - razvoj i pružanje potpore pojedinim granama sporta ili kulturnog pravca; - dodjeljivanja nagrada zajednice za izuzetna sportska i kulturna dostignuća unutar iste grane sporta ili kulturnog pravca. IX - JAVNI ŽIVOT



Član 15.

Državna tijela i tijela lokalne samouprave, upravljačka tijela kompanija, političke stranke i ostale neprofitne organizacije osiguraće i promovisati ravnopravnu zastupljenost po osnovu pola u upravljanju i procesu odlučivanja. Radi postizanja cilja iz stava 1. ovog člana, nadležne vlasti sačiniće posebne programe i planove koji će biti korišteni radi poboljšanja polne zastupljenosti u organima vlasti na svim nivoima. Programi i planovi sadržaće mjere za poboljšanje polne zastupljenosti. Radi ravnopravne zastupljenosti polova, procenat učešća polova u tijelima vlasti na svim nivoima, uključujući sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast, kao i sve ostale javne službe, komisije i odbore, uključujući i učešće u tijelima koja predstavljaju državu na međunarodnom nivou, u pravilu će održavati ravnopravnu zastupljenost polova. X - MEDIJI

Član 16.

Svi imaju pravo pristupa medijima bez obzira na pol. Zabranjeno je javno prikazivanje i predstavljanje bilo koje osobe na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način, s obzirom na pol. Mediji su dužni kroz programske koncepte razvijati svijest o ravnopravnosti polova. XI - ZABRANA NASILJA

Član 17.

Zabranjen je svaki oblik nasilja u privatnom i javnom životu po osnovu pola. Nadležne vlasti preduzet će odgovarajuće mjere radi eliminacije i sprečavanja nasilja na osnovu pola u javnoj i privatnoj sferi života, te instrumente pružanja zaštite, pomoći i naknade žrtvama. Nadležne vlasti će takođe preduzeti mjere prevencije nasilja zasnovanog na polu, posebno u oblasti obrazovanja, radi eliminacije predrasuda, običaja i svih drugih praksi baziranih na ideji inferiornosti ili superiornosti bilo kojeg pola, kao i na stereotipnim ulogama muškaraca i žena. Ovo uključuje ali nije ograničeno na edukaciju i podizanje svijesti među državnim službenicima, u javnosti i sl. XII - STATISTIČKE EVIDENCIJE

Član 18.

Svi statistički podaci i informacije koje se prikupljaju, evidentiraju i obrađuju u državnim organima na svim nivoima, javnim službama i ustanovama, državnim i privatnim preduzećima i ostalim subjektima moraju biti prikazani po polu. Statistički podatci i informacije, koji se prikupljaju, evidentiraju i obrađuju, u skladu sa stavom 1. ovog člana, moraju biti sastavni dio statističke evidencije i dostupni javnosti. XIII - SUDSKA ZAŠTITA

Član 19.

Svako kome je povrijeđeno pravo osigurano ovim zakonom može pokrenuti odgovarajući postupak pred nadležnim sudom. Tužba nadležnom sudu može se podnijeti i prije okončanja, odnosno i bez pokretanja postupka zaštite kod poslodavca. XIV - NAKNADA ŠTETE



Član 20.

Diskriminacija u smislu ovog zakona, nasilje po osnovu pola, te uznemiravanje i seksualno uznemiravanje, zasnovana na polu predstavlja osnov za naknadu štete. U tom slučaju, primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima i odredbe odgovarajućih zakona o parničnom i Zakona o izvršnom postupku. Sve odluke nadležnih sudskih organa, povodom povrede nekih od odredbi ovog zakona, dostavit će se Agenciji za ravnopravnost polova Bosne i Hercegovine, Centru za ravnopravnost i jednakost polova Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Gender centar FBiH) i Centru za ravnopravnost i jednakost polova Republike Srpske (u daljem tekstu: Gender centar RS). XV - OBAVEZE VLASTI

Član 21.

Nadležni nivoi vlasti će na svim nivoima preduzeti sve odgovarajuće mjere radi provođenja odredbi propisanih ovim zakonom po oblastima, uključujući, ali ne ograničavajući se na: - donošenje programa mjera radi postizanja jednakosti polova u svim oblastima i na svim nivoima vlasti; - donošenje novih, ili izmjenu postojećih zakona radi usklađivanja s odredbama ovog zakona; - osigurati sudsku zaštitu kako građansku, tako i krivičnu, u svim slučajevima povrede odredbi ovog zakona; - osigurati vođenje statističkih podataka razvrstanih po polu u svim privrednim subjektima, privatnim i državnim preduzećima, držanim i javnim organizacijama i institucijama kao i pristup ovim informacijama. XVI - PRAĆENJE I NADZOR NAD PROVOĐENJEM OVOG ZAKONA

Član 22.

Nadzor nad provođenjem ovog zakona obavlja Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice (u daljem tekstu: Ministarstvo). Radi praćenja primjene ovog zakona, u okviru Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, formira se Agencija za ravnopravnost polova Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija). Agencija za jednakopravnost polova Bosne i Hercegovine, organizuje se i radi u skladu s posebnom odlukom koju, na prijedlog Ministarstva iz stava 1. ovog člana, donosi Savjet ministara Bosne i Hercegovine.

Član 23.

Agencija za jednakopravnost polova Bosne i Hercegovine naročito obavlja sljedeće funkcije: 1. Perdiodično izrađuje Državni plan akcije za promovisanje ravnopravnosti među polovima, zasnovan na prijedlozima svih ministarstava na državnom nivou, planu Gender centra FBiH, i planu Gender centra RS, a koje će Ministarstvo predstaviti svake godine Vijeću ministara Bosne i Hercegovine radi usvajanja; 2. Prati primjenu i vrši koordinaciju aktivnosti sa svim relevantnim subjektima u procesu implementacije Državnog plana iz tačke 1. ovog Člana; 3. Priprema godišnje izvještaje Savjetu ministara Bosne i Hercegovine o statusu polova u BiH na osnovu izvještaja Gender centra FBiH i Gender centra RS; 4. Vrši ocjenjivanje zakona, akata i podzakonskih akata, koje usvaja Savjet ministara Bosne i Hercegovine, kako bi pratilo djelovanje na ravnopravnosti i ravnopravnu zastupljenost polova; 5. Izrađuje metodologiju za ocjenu efekata državne politike i programa u vezi s ravnopravnošću polova; 6. Obavlja ostale poslove vezane za promociju ravnopravnosti polova i provođenje svrhe ovog zakona.

Član 24.

Gender centar FBiH i Gender centar RS, takođe, prate i nadgledaju provođenje zakona i najmanje jednom godišnje o tome izvještavaju Ministarstvo. Pri izradi izvještaja iz stava 2. ovog člana, dužni su sarađivati i konsultovati se s nevladinim sektorom, naročito organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava. Gender centar FBiH i Gender centar RS staraće se da se na svim nivoima vlasti vodi izbalansirana politika jednakosti polova, te će u vezi s tim pitanjem sarađivati s nevladinim organizacijama i sindikatima. Gender centar FBiH i Gender centar RS mogu u bilo koje vrijeme prezentovati posebne izvještaje Ministarstvu. Svi izvještaji Gender centra FBiH i Gender centra RS biće objavljeni u javnosti.

Član 25.



Gender centar FBiH i Gender centar RS imaju pravo ispitivati kršenje ovog zakona na zahtjev ministarstva, građana, nevladinih organizacija, ili vlastitu inicijativu. Gender centar FBiH i Gender centar RS učestvuju u davanju inicijative i pripremi zakona, drugih propisa i opštih akata te pri utvrđivanju mjera radi ostvarivanja jednakosti i ravnopravnosti polova. O svojim nalazima Gender centar FBiH i Gender centar RS sačiniće izvještaj i preporuke, koje će dostaviti nadležnim organima i zainteresiranim osobama. U slučaju da Gender centar FBiH ili Gender centar RS utvrdi da je do povrede ravnopravnosti polova došlo usljed nesaglasnosti zakonskog ili podzakonskog akta s ovim zakonom, daće inicijativu za pokretanje postupka za izmjene i dopune tog propisa. Poslovnikom o radu Gender centar FBiH i Gender centar RS razraditi će se detaljan postupak iz predhodnih stavova.

Član 26.

Nadležni organi vlasti i druge državne institucije, poslodavci, te druge pravne i fizičke osobe, dužni su pružiti sve potrebne informacije i omogućiti uvid u dokumentaciju na zahtjev Agencije, Gender centar FBiH i Gender centar RS odmah, a najkasnije u roku od 15 dana. XVII – KRIVIČNE ODREDBE

Član 27.

Ko na osnovu pola vrši nasilje, uznemiravanje i seksualno uznemiravanje, opisano odredbama člana 4. ovog zakona, kazniće se za krivično djelo kaznom zatvora u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina. Gonjenje se preduzima po službenoj dužnosti

Član 28.

Novčanom kaznom od 1.000 KM do 30.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice ako: 1. ne preduzme odgovarajuće mjere i efekte i efikasne mehanizme zaštite protiv diskriminacije po osnovu pola, uznemiravanja i seksualnog uznemiravanje; 2. ne preduzme odgovarajuće mjere radi eliminacije i sprečavanja zabranjene diskriminacije po osnovu pola u radu i radnim odnosima kako je definisano čl. 7. i 8. ovog zakona; 3. ne obezbjedi planove, programe i metodologije u obrazovnim institucijama koje će graditi eliminaciju stereotipnih programa, koji za posljedicu imaju diskriminaciju i nejednakost među polovima; 4. ne razvrstava po polu statističke podatke i informacije koji se prikupljaju, evidentiraju i obrađuju; 5. ne omogući javnosti uvid u statističke podatke koji se vode shodno ovim zakonom; 6. na uvrjedljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način predstavlja bilo koju osobu javno, s obzirom na pol. Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se novčanom kaznom od 100 KM do 1.000 KM i odgovorna osoba u pravnom licu, kao i pojedinci koji samostalno obavljaju djelatnost ličnim radom sredstvima u svojini građana. Nijedna odredba ovog člana ne može se tumačiti kao ograničavanje ili umanjivanje prava na vođenje krivičnog ili građanskog postupka, pod uslovima propisanim ovim zakonom. Do donošenja odgovarajućeg zakona o prekršajima Bosne i Hercegovine, prekršajni postupak po odredbama ovog zakona vodit će organi nadležni za ovaj postupak u entitetima i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine. Novčana kazna naplaćuje se u korist Budžeta institucija Bosne i Hercegovine. Rješenja o prekršajima izvršavaju se u skladu sa važećim zakonom entiteta, odnosno Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

Član 29.

Procesuiranje i donošenje odluka zbog krivičnog djela i djela prekršaja utvrđenih ovim zakonom hitne je prirode i ima prioritet u radu nadležnih organa. XVIII - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE



Član 30.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice predložiće formiranje agencije za ravnopravnost polova u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona. Svi državni i entitetski zakoni, kao i drugi odgovarajući propisi uskladiće se s odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od 6 mjeseci.

Član 31.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku BiH. PS BiH broj 56/03 21. maja 2003. godine Sarajevo Predsjedavajući Presjedavajući Predstavničkog doma Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Parlamentarne skupštine BiH Šefik Džaferović, s. r. Velimir Jukić, s. r.



4. INSTITUCIONALNI MEHANIZMI ZA GENDER U BIH

IINNSSTTIITTUUCCIIOONNAALLNNII MMEEHHAANNIIZZMMII ZZAA GGEENNDDEERR PPIITTAANNJJAA NNAA DDRRŽŽAAVVNNOOMM NNIIVVOOUU

IINNSSTTIITTUUCCIIOONNAALLNNII MMEEHHAANNIIZZMMII ZZAA GGEENNDDEERR PPIITTAANNJJAA NNAA EENNTTIITTEETTSSKKOOMM NNIIVVOOUU

IINNSSTTIITTUUCCIIOONNAALLNNII MMEEHHAANNIIZZMMII ZZAA GGEENNDDEERR PPIITTAANNJJAA NNAA KKAANNTTOONNAALLNNOOMM NNIIVVOOUU ((FF BBIIHH))

IINNSSTTIITTUUCCIIOONNAALLNNII MMEEHHAANNIIZZMMII ZZAA GGEENNDDEERR PPIITTAANNJJAA NNAA LLOOKKAALLNNOOMM NNIIVVOOUU ((FF BBiiHH,, RRSS,, DDIISSTTRRIIKKTT BBRRČČKKOO))

PARLAMENTARNA SKUPŠTINA BOSNE I HERCEGOVINE -Komisija za ravnopravnost polova

SAVJET MINISTARA BOSNE I HERCEGOVINE

MINISTARSTVO ZA LJUDSKA PRAVA I IZBJEGLICE BOSNE I HERCEGOVINE – AGENCIJA ZA RAVNOPRAVNOST POLOVA BOSNE I HERCEGOVINE

NARODNA SKUPŠTINA RS -Odbor za jednake mogućnosti

GENDER CENTAR FEDERACIJE BiH GENDER CENTAR VLADE REPUBLIKE SRPSKE

PREDSTAVNIČKI DOM PARLAMENTA FEDERACIJE BiH -Komisija za ravnopravnost polova DOM NARODA PARLAMENTA FEDERACIJE -Komisija za ravnopravnost polova

VLADA FEDERACIJE BiH VLADA REPUBLIKE SRPSKE -Imenovana lica za gender pitanja u svakom ministarstvu

SKUPŠTINE KANTONA -Komisije za gender pitanja

VLADE KANTONA U FEDERACIJI BiH (10 KANTONA)

KOORDINACIONI KANTONALNI ODBOR ZA GENDER PITANJA

SKUPŠTINE OPŠTINA / OPĆINSKA VIJEĆA -Odbori / komisije za gender pitanja

KABINET (GRADO)NAČELNIKA/CE -Komisija za gender pitanja -Komisija za gender pitanja u mjesnim zajednicama



5. MEDIJSKA REGULATIVA

KODEKS ZA ŠTAMPU

UVOD

Ovaj Kodeks, izveden iz postojećih evropskih standarda novinarske prakse, ima za cilj da postavi osnove sistema samouređivanja koji će biti smatran moralno obavezujućim za novinare, urednike, vlasnike i izdavače novina i periodičnih izdanja. Novinari i urednici će, takođe, poštovati opšteprihvaćene principe etike i štititi profesionalni integritet novinarstva. Osim ovog Kodeksa, zakoni i druga pravila čine okvir za rad štampanih medija u Bosni i Hercegovini.

Ovaj kodeks sadrži osnovne principe Memoranduma o razumijevanju koji su potpisali Nezavisna unija profesionalnih novinara BiH, Savez novinara BiH, Nezavisno udruženje novinara Republike Srpske, Udruženje novinara Republike Srpske i Sindikat profesionalnih novinara Federacije BiH, a koji je prihvatila i Udruga hrvatskih novinara u BiH.

Član 1 Opšte odredbe

Novinari i njihove publikacije imaju obavezu prema javnosti da održe visoke etičke standarde u bilo kojem trenutku i pod bilo kakvim okolnostima. Dužnost je novinara i izdavača da poštuju potrebe građana za korisnim, blagovremenim i relevantnim informacijama, kao i da brane načela slobode informisanja i pravo na pravedan komentar i kritičko novinarstvo.

Štampa Bosne i Hercegovine će se pridržavati opšteprihvaćenih društvenih standarda pristojnosti i poštivanja etničke, kulturne i religijske raznolikosti Bosne i Hercegovine.

Štampa će štititi prava pojedinaca dok će u isto vrijeme podržavati pravo na informaciju koja služi javnom interesu. Ovaj kodeks treba posmatrati u svjetlu oba pomenuta značenja.

Član 2 Urednička odgovornost

Najvažnija odgovornost novinara i urednika je da osiguraju da cijeli njihov rad bude usmjeren ka poštivanju istine kao i prava javnosti da zna istinu. Novinari će u svakom trenutku obavljati svoj posao u duhu pravednosti, istinitosti i pristojnosti pri skupljanju informacija, izvještavanju i predstavljanju mišljenja.

Plagijati, falsifikovanje, namjerno prikrivanje važnih činjenica, primanje mita ili usluga koje bi uticale na rad izvještača ili urednika, najteži su moralni prekršaji ove profesije.

Član 3 Huškanje

Štampa će u svakom trenutku biti svjesna opasnosti koja se javlja kada mediji, namjerno ili nehotice, podstiču diskriminaciju i netoleranciju. Imajući u vidu takvu opasnost, štampa će dati sve od sebe kako ne bi huškala ili podsticala mržnju ili nejednakost na osnovu etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, religije, pola, seksualne orijentacije ili bilo koje fizičke ili mentalne bolesti ili onesposobljenosti.

Štampa neće ni pod kakvim okolnostima podsticati krivična djela ili nasilje.

Član 4 Diskriminacija

Novine i periodična izdanja moraju izbjeći prejudicirane i uvredljive aluzije na nečiju etničku grupu, nacionalnost, rasu, religiju, pol, seksualnu opredijeljenost, fizičku ili mentalnu bolest ili onesposobljenost.

Aluzije na nečiju etničku grupu, nacionalnost, rasu, religiju, pol, seksualnu opredijeljenost, fizičku ili mentalnu bolest ili onesposobljenost će se napraviti samo onda kada su u direknoj vezi sa slučajem o kojem se izvještava.



Član 5 Tačnost i fer izvještavanje

Novine i periodična izdanja će se dobro potruditi da ne štampaju netačne, krivonavodeće i iskrivljene materijale, u vidu slika, tekstova ili drugih materijala. Slike i dokumenti ne smiju biti falsifikovani ili korišteni na krivonavodeći način, niti izdanja smiju prikrivati ili zadržavati bilo kakve važne informacije čije bi objavljivanje moglo materijano uticati na razumijevanje publike i tumačenje objavljenog izvještaja.

Novinari i njihove publikacije imaju profesionalnu obavezu da blagovremeno isprave bilo koju objavljenu informaciju za koju se utvrdi da je netačna. Izvinjenje i/ili ispravka će biti objavljeni sa dužnim isticanjem.

Novina ili periodično izdanje će uvijek izvještavati istinito i tačno o ishodu radnje poduzete u vezi s klevetom u koju su bili uključeni.

Novinar će izvještavati samo na osnovu činjenica čije je porijeklo novinaru poznato.

Kod izvještavanja i komentarisanja kontroverze, novine i periodična izdanja će se potruditi da saslušaju i predstave sve strane u sporu. Ukoliko jedna strana u kontroverzi odbije da se stavi na raspolaganje novinaru, publikacija može opravdano navesti ovo odbijanje u svom izvještaju.

Član 6 Komentar, pretpostavka i činjenica

Novine i periodična izdanja, iako slobodni da izraze svoja gledišta, moraju napraviti jasnu razliku između komentara, pretpostavke i činjenice.

Član 7 Mogućnost odgovora

Pravo na odgovor će se proširiti na relevantne osobe ukoliko publikacija koja je u pitanju odluči da takav korak doprinosi tačnosti i nepristranosti. Ukoliko je ikako moguće, biće stavljena na raspolaganje mogućnost neposrednog odgovora u istom izdanju publikacije u kojem je i optužba.

Član 8 Krivo predstavljanje

Novinari će koristiti samo pravedna sredstva da dođu do vijesti, dokumenata ili fotografija. Krivo predstavljanje nečijeg identiteta ili namjera, ili korištenje mahinacija da se dođe do informacija za objavljivanje, neetički je osim u ekstremnim okolnostima i u zakonitoj formi, kada bi objavljivanje informacije dobijene na takav način jasno služilo javnom interesu.

Novinari i fotografi neće dolaziti do informacija ili slika putem zastrašivanja ili maltretiranja.

Član 9 Privatnost

Štampa će izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti.

Obrada priloga koji uključuju lične tragedije će biti urađena obzirno, a pogođenim licima će se prići diskretno i sa saosjećanjem.

Član 10 Osobe optužene za krivična djela

Novine i periodična izdanja neće nikoga tretirati kao kriminalca prije nego što je donesena sudska presuda koja to potvrđuje. Novine i periodična izdanja imaju obavezu da ne donose preuranjene sudove o krivici optužene osobe i da štampaju informacije o odbacivanju optužbe ili oslobađanju osobe za koju su ranije objavili da je optužena ili da je suđenje počelo.



Član 11 Zaštita djece i maloljetnika

Novinari ne smiju intervjuisati niti fotografirati djecu mlađu od 15 godina o pitanjima koja se odnose na porodicu djeteta ukoliko roditelji nisu prisutni ili bez dozvole roditelja ili staratelja.

Novine i periodična izdanja oprezno i sa odgovornošću smiju identifikovati djecu mlađu od 15 godina u slučajevima kada su žrtve krivičnih djela. Novine i periodična izdanja ne smiju ni pod kakvim okolnostima identifikovati djecu mlađu od 15 godina koja su umiješana u kriminalne slučajeve kao svjedoci ili optuženi.

Član 12 Reklamiranje i sponzorisanje

Reklame, političke reklame i sponzorisani materijali (članci i dodaci) moraju biti razdvojeni od uredničkog sadržaja i jasno označeni kao ono što jesu.

Sponzorisani materijali moraju jasno ukazivati na izvor sponzorisanja.

Član 13 Povjerljivost izvora informacija

Kad god je to moguće, novinari se trebaju oslanjati na otvorene, identifikovane izvore informacija. Ovakvi izvori trebaju biti pretpostavljeni anonimnim izvorima, čije poštenje i tačnost javnost ne može ocijeniti.

Novinari i njihova izdanja, međutim, imaju obavezu da štite identitet onih koji daju informacije u povjerenju, bez obzira na to da li su ili ne oni izričito zahtijevali povjerljivost.

Član 14 Autorska prava

Izdanja mogu koristiti razumne sažetke, sa ograničenim citatima, materijale iz drugih publikacija ili imalaca autorskih prava, bez izričite dozvole da to urade, sve dok je izvor naznačen na odgovarajući način.

Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu imaoca autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.

Član 15 Interes javnosti

Interes javnosti u značenju ovog Kodeksa treba biti definisan kao postupak ili informacija kojima je namjera da pomognu javnosti u donošenju vlastitog mišljenja i odluka o pitanjima i događajima, uključujući i napore da se otkriju krivična djela ili ozbiljni prekršaji, te da se spriječi da se javnost zavede nekom izjavom ili postupkom pojedinca ili organizacije.

Član 16 Žalbe

Svako izdanje svake publikacije će na prigodnom mjestu sadržati ime, adresu, telefon i, ukoliko je moguće, broj faksa i internet/e-mail adresu odgovornog izdavača i urednika kojima mogu biti upućene žalbe i prigovori.

Urednici i izdavači će osigurati da sve relevantno osoblje bude obaviješteno o ovom kodeksu.

Urednici i izdavači će, takođe, osigurati da se odredbe ovog kodeksa u potpunosti poštuju.

Podnosilac žalbe koji tvrdi da je došlo do kršenja ovog kodeksa će se obratiti izdavaču ili uredniku odgovornom za publikaciju o kojoj je riječ.



Ovaj kodeks je usvojen na sastanku održanom 29. aprila 1999. godine u Sarajevu. • Nezavisna unija profesionalnih novinara BiH • Udruženje novinara Republike Srpske • Savez novinara Bosne i Hercegovine • Sindikat profesionalnih novinara Federacije Bosne i Hercegovine • Nezavisno udruženje novinara Republike Srpske • Udruga hrvatskih novinara u BiH

ŽALBENA PROCEDURA SAVJETA ZA ŠTAMPU

1. Savjet za štampu razmatra pojedinačne žalbe koje se odnose na moguće slučajeve kršenja Kodeksa za štampu.

2. Pravo na pokretanje žalbene procedure ima svako pravno i fizičko lice koje smatra da je prilogom o njemu/njoj povređen Kodeks za štampu.

3. Savjet za štampu ima pravo da samoinicijativno otvori žalbu, na prijedlog Sekretarijata Savjeta za štampu.

4. Savjet za štampu ne razmatra anonimne prijave.

5. Savjet za štampu razmatra žalbu ako redakcija nije reagovala na prvu žalbu.

6. Žalba se može predati koristeći sve dostupne načine komunikacija, s obavezom podnosioca žalbe da u roku od sedam (7) dana od podnošenja žalbe dostavi odštampanu kopiju priloga na koji se žali.

7. Po prijemu žalbe, Sekretarijat Savjeta za štampu analizira dostavljenu žalbu i o njoj obavještava odgovarajuću redakciju. Po potrebi, direktor Savjeta za štampu može tražiti dodatne informacije kako od podnosioca žalbe tako i od odgovarajuće redakcije.

8. Strane su obavezne dostaviti sve poznate informacije Savjetu za štampu po njegovom traženju radi donošenja odgovarajuće odluke utemeljene na kompletnom poznavanju slučaja.

9. Sekretarijat po prijemu svih informacija priprema i kompletira slučaj Savjetu za štampu.

10. U slučaju da redakcija odnosno podnosilac žalbe riješe predmet prije održavanja sjednice Savjeta za štampu, Sekretarijat zatvara slučaj uz izričitu obavezu da o njemu obavijesti Savjet za štampu na njegovoj narednoj sjednici.

11. Sekretarijat Savjeta za štampu može i treba ohrabrivati uspostavu rješenja spora između podnosioca tužbe i odgovarajuće redakcije i prije formalnog zasijedanja Savjeta za štampu ukoliko je to moguće.

12. U slučaju uspjeha ovakve komunikacije, Sekretarijat će kompletirati slučaj i o njemu izvijestiti Savjet za štampu na prvoj narednoj sjednici.

13. Savjet za štampu ni u kojem slučaju ne preuzima niti predstavlja zamjenu za bilo koju sudsku instancu. U slučaju da je predmet žalbe već na sudu, Savjet za štampu može odlučiti da ga razmatra samo u kontekstu eventualnog kršenja Kodeksa za štampu, čime se njegova uloga i završava.

14. Savjet za štampu može prihvatiti i odbaciti žalbu. Odluke Savjeta za štampu su konačne.

15. U slučaju prihvatanja žalbe, a nakon ustanovljene povrede Kodeksa za štampu Savjet za štampu zahtijeva objavu takve odluke u mediju koji je prekršio Kodeks u sljedećim rokovima: a) u roku ne kasnijem od sedam (7) dana za dnevne novine; b) u narednom broju za periodične novine, magazine ili časopise.

16. Rad Sekretarijata Savjeta za štampu je javan. Po završetku svake sjednice Savjeta Sekretarijat na odgovarajući način obavještava javnost o svim odlukama i predstavljenim slučajevima Savjetu.

17. Odluke Savjeta za štampu se direktno prosljeđuju i svim ostalim štampanim medijima radi njihove potpune informisanosti, uz mogućnost njihove objave.



18. Savjet za štampu zadržava pravo da otvori novu proceduru za jednom donesenu odluku u pojedinačnom predmetu, u slučaju naknadne prezentacije do tada nepoznate(ih) informacija ili dokaza. U takvim slučajevima, Sekretarijat Savjeta za štampu obavještava drugu stranu u sporu, dostavlja nove dokaze i traži njeno izjašnjenje.

19. Savjet za štampu zadržava pravo da u vanrednim slučajevima, uz saglasnost većine članova Savjeta za štampu formira posebno manje tijelo od svojih članova, koji će uz saradnju Sekretarijata dodatno i detaljno obraditi takve slučajeve. 20. Savjet za štampu čuva i čini na zahtjev pojedinca dostupnim sve svoje slučajeve od početne žalbe do konačne Odluke Savjet.

DEKLARACIJA O SLOBODI POLITIČKE DEBATE U MEDIJIMA

(Komitet ministara usvojio je Deklaraciju 12. februara 2004. godine na 872. sastanku zamjenika ministara)

Komitet ministara Savjeta Evrope

Više od 50 godina nakon što je za potpisivanje država članica otvorena Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u daljem tekstu označena kao "Konvencija", najznačajnji instrument u Evropi za zaštitu ljudskih prava i sloboda koji su u njoj sadržani;

Imajući u vidu da je cilj Savjeta Evrope postizanje većeg jedinstva između njegovih članica u svrhu zaštite i realizacije ideala i principa koji su njihovo zajedničko naslijeđe;

Podsjećajući na posvećenost svih zemalja članica osnovnim principima pluralističke demokratije, poštivanju ljudskih prava i vladavini zakona, kao što je ponovo potvrđeno od strane šefova država i vlada na njihovom Drugom samitu u Strazburu 11. oktobra 1997;

Potvrđujući da osnovno pravo na slobodu izražavanja i informacije, zagarantovano članom 10 Konvencije, čini jedan od osnovnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov progres i za razvoj svakog pojedinca, kao što je izraženo Deklaracijom o slobodi izražavanja i informacija od 1982;

Ukazujući na Deklaraciju o politici medija za budućnost, usvojenu na Šestoj ministarskoj konferenciji o politici mas medija u Krakovu 15. i 16. juna 2000;

Podsjećajući na Rezoluciju (74) 26 o pravu na odgovor – pozicija pojedinca u odnosu na štampu i Preporuku br R (99) 15 o mjerama koje se tiču medijskog pokrivanja izbornih kampanja;

Podsjećajući, takođe, na Preporuku br R (97) 20 o ¨govoru mržnje¨ i ističući da sloboda političke debate ne uključuje slobodu na izražavanje rasističkih mišljenja ili mišljenja koja navode na mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i sve oblike netolerancije;

Svjesni Rezolucije 1165 (1998) Parlamentarne skupštine o pravu na privatnost;

Potvrđujući ogroman značaj slobode izražavanja i informacije, posebno kroz slobodne i nezavisne medije, za garantovanje prava javnosti da bude informisana o pitanjima od javnog značaja i da provodi javni nadzor nad javnim i političkim poslovima, kao i za osiguravanje odgovornosti i transparentnosti političkih tijela i javnih organa koje su neophodne u demokratskom društvu, bez predubjeđenja o domaćim pravilima država članica o statusu i odgovornosti javnih službenika;

Podsjećajući da primjena slobode izražavanja sa sobom nosi obaveze i odgovornosti, koje profesionalci u medijima moraju imati na umu, i da može biti zakonito ograničena u cilju održavanja ravnoteže između primjene ovog prava i poštivanja ostalih osnovnih prava, sloboda i interesa zaštićenih Konvencijom;

Svjesni toga da fizička lica koja su kandidati, ili su izabrana, ili su se povukla iz političkih tijela, imaju političku funkciju na lokalnom, regionalnom, državnom ili međunarodnom nivou ili imaju politički uticaj, u daljem tekstu ¨političke ličnosti¨, kao i fizička lica koja rade u javnim organima i imaju javne ovlasti na ovim nivoima, u daljem tekstu ¨javni službenici¨, uživaju osnovna prava koja mogu biti povrijeđena pronošenjem informacija i mišljenja o njima u medijima;



Svjesni toga da neki domaći pravni sistemi još daju pravne privilegije političkim ličnostima ili javnim službenicima protiv pronošenja informacija i mišljenja o njima u medijima, što nije u skladu sa pravom na slobodu izražavanja i informacije kao što je garantovano članom 10 Konvencije;

Svjesni da pravo na vršenje javnog nadzora nad javnim poslovima može uključiti pronošenje informacija i mišljenja o pojedincima koji nisu političke ličnosti ni javni službenici;

Pozivajući zemlje članice da ovu Deklaraciju učine dostupnom, gdje je potrebno uz prevod, i da na nju skrenu pažnju, posebno političkim tijelima, javnim organima i sudstvu, kao i da je učine dostupnom novinarima, medijima i njihovim profesionalnim organizacijama;

Ukazujući posebno na sljedeće principe koji se tiču pronošenja informacija i mišljenja u medijima o političkim ličnostima i javnim službenicima:

I Sloboda izražavanja i informacije u medijima Pluralistička demokratija i sloboda političke debate zahtijevaju da javnost bude informisana o pitanjima od javnog značaja, što podrazumijeva pravo medija na pronošenje negativnih informacija i kritičkih mišljenja o političkim ličnostima i javnim službenicima, kao i pravo javnosti da ih sazna.

II Sloboda kritikovanja državnih ili javnih institucija Država, vlada ili bilo koja druga institucija izvršne, zakonodavne ili sudske vlasti može biti predmet kritike u medijima. Zbog njihovog dominantnog položaja, ove institucije kao takve ne bi trebale biti zaštićene krivičnim zakonom od klevetničkih ili uvredljivih izjava. Gdje, ipak, ove institucije uživaju takvu zaštitu, ta zaštita treba biti primijenjena na restriktivan način, izbjegavajući u bilo kakvim okolnostima njenu upotrebu kako bi se ograničila sloboda kritikovanja. Osobe koje predstavljaju ove institucije i dalje ostaju zaštićene kao pojedinci.

III Javna debata i nadzor nad političkim ličnostima Političke ličnosti odlučile su da steknu povjerenje javnosti i prihvatile da se izlože javnoj političkoj debati i stoga su predmet neposrednog javog nadzora i potencijalno velike i značajne kritike u medijima zbog načina na koji su obavljali ili obavljaju svoje dužnosti.

IV Javni nadzor nad javnim službenicima Javni službenici moraju prihvatiti da će biti predmet javnog nadzora i kritike, posebno kroz medije, zbog načina na koji su obavljali ili na koji obavljaju svoje funkcije, jer je ovo neophodno za osiguravanje transparentnosti i odgovornog obavljanja funkcija.

V Sloboda satire Humoristički i satirični žanr, zaštićen članom 10 Konvencije, dozvoljava viši stepen pretjerivanja, čak i provokacije, sve dok javnost nije obmanuta o činjenicama.

VI Reputacija političkih ličnosti i javnih službenika Političke ličnosti ne treba da uživaju veću zaštitu reputacije i drugih prava od ostalih pojedinaca, i stoga protiv medija po domaćim zakonima ne treba da budu predviđene teže sankcije ukoliko kritikuju političke ličnosti. Ovaj princip se takođe primjenjuje na javne službenike; izuzeci se smiju dopustiti jedino gdje su zaista neophodni kako bi omogućili javne službenike da obavljaju svoje funkcije na pravi način.

VII Privatnost političkih ličnosti i javnih službenika Privatni i porodični život političkih ličnosti i javnih službenika treba biti zaštićen od medijskog izvještavanja po članu 8 Konvencije. Ipak, informacija o njihovom privatnom životu može biti iznesena kada je od direktnog javnog značaja za način na koji su obavljali ili obavljaju svoje funkcije, nastojeći da se izbjegne nepotrebna šteta za treća lica. Kada političke ili javne ličnosti privlače pažnju javnosti na dijelove svog privatnog života, mediji imaju pravo da te segmente izlože nadziranju. VIII Pravni lijekovi protiv kršenja prava od strane medija Političke ličnosti i javni službenici treba da imaju pristup samo istim pravnim lijekovima koje imaju i privatna lica u slučaju povrede njihovih prava od strane medija. Odštete i kazne za klevetu ili uvredu moraju biti proporcionalne povredi prava ili reputacije ostalih, uzimajući u obzir sve moguće efektivne i adekvatne dobrovoljne pravne radnje koje su ponudili mediji i prihvatile osobe koje su u pitanju. Kleveta ili uvreda od strane medija ne trebaju da dovedu do kazne zatvorom, osim ako ozbiljnost kršenja prava ili reputacije ostalih čini to izrazito neophodnom i proporcionalnom kaznom, posebno tamo gdje su ostala osnovna prava ozbiljno povrijeđena kroz klevetničke ili uvredljive izjave u medijima, kao što je govor mržnje.



KODEKS ZA EMITOVANJE TELEVIZIJSKOG I RADIO PROGRAMA REGULATORNA AGENCIJA ZA KOMUNIKACIJE

izmijenjeni i prečišćeni tekst Preambula

U skladu sa članom 37 i članom 39 Zakona o komunikacijama (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 31/03), ovim kodeksom se definišu pravila i standardi u vezi programskog sadržaja koji se odnose na televizijske i radio kuće, kao i njihovo osoblje u Bosni i Hercegovini. Kodeksom su obuhvaćena i pitanja kao što je podsticanje, predstavljanje i profilisanje etničke, nacionalne ili vjerske netolerancije i nasilja, budući da je sprečavanje ovakvih aktivnosti od vitalnog interesa za dobrobit naroda Bosne i Hercegovine. Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) će provoditi ovaj kodeks i određivati sankcije po potrebi.

Kodeks je određen na način da se usaglasi sa pravom na slobodu izražavanja, kako je predviđeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i drugim instrumentima navedenim u Ustavu Bosne i Hercegovine, istovremeno poštujući opšteprihvaćene standarde pristojnosti, nediskriminacije, pravednosti i tačnosti.

Termin “radio i televizijska kuća” obuhvata bilo koju televizijsku ili radio stanicu koja emituje program na teritoriji Bosne i Hercegovine, bez obzira da li posjeduje licencu od RAK-a ili ne.

Radio i televizijske kuće su odgovorne za sadržaj svih materijala koje emituju, bez obzira na njihov izvor, kao i za profesionalne aktivnosti koje preduzimaju osobe zaposlene u njima. Kršenje odredbi ovog kodeksa može dovesti do nametanja sankcija koje će varirati u zavisnosti od težine prekršaja.

Radio i televizijske kuće će se pridržavati opšteprihvaćenih standarda u pogledu izdavačkih prava, te će se uzdržavati od bilo koje vrste nedozvoljenog prisvajanja programa.

Radio i televizijske kuće će se pridržavati privremenih pravila, odnosno ispunjavati takve uslove za emitovanje programa, koje može s vremena na vrijeme postaviti RAK, uključujući, ali se ne na politički program u periodu prije izbora i hitne javne proglase. Radio i televizijske kuće se, takođe, obavezuju pravilima i propisima Izborne komisije BiH.

Radio i televizijske kuće treba da usvoje prikladne procedure za razmatranje prigovora na cjelokupni program uključen u njihov raspored emitovanja. Kao što je navedeno u Uslovima dugoročne dozvole RAK-a, ove procedure treba da uključe zahtjev da pripadnici javnosti koji ulažu prigovor budu propisno informisani o tome da, ukoliko prigovor ne bude riješen, mogu da se obrate RAK-u.

Reklame i najave emisija, takođe, moraju biti u skladu sa odredbama ovog kodeksa.

1. PROGRAMSKI STANDARDI I ZAHTJEVI

1.1 Uopšteno

Program će biti u skladu sa opšteprihvaćenim civilizacijskim standardima uljudnosti, uz poštivanje etničkih, kulturnih i vjerskih razlika u Bosni i Hercegovini.

Radio i televizijske kuće neće emitovati materijal koji svojim sadržajem i tonom:

(1) prenosi jasan i neposredan rizik od podsticanja etničke ili vjerske mržnje između zajednica u Bosni i Hercegovini, ili koji bi, na osnovu bilo čijeg razumnog suda, izazvao nasilje, nered i nemire, ili koji bi mogao podsticati kriminal ili kriminalne radnje.

(2) prenosi jasan i neposredan rizik od uzrokovanja javne štete: pri čemu se takva javna šteta definiše kao smrt, povreda, šteta nanesena imovini ili druga vrsta nasilja, ili skretanje policijskih aktivnosti i medicinskih usluga ili aktivnosti drugih službi za održavanje javnog reda sa njihovih uobičajenih dužnosti.



1.2 Pristojnost i uljudnost

Radio i televizijske kuće će poštivati opšte kulturne standarde pristojnosti i uljudnosti u svom programskom sadržaju i terminima emitovanja, s posebnom pažnjom posvećenoj zaštiti interesa i osjetljivosti djece. Ne smije se koristiti jezik kojim bi se moglo podsticati na izazivanje nasilja, nereda ili mržnje. Mora se izbjegavati bezrazložna upotreba jezika koji može izazvati uvredu.

Radio i televizijske kuće moraju imati obzira pri izboru materijala za izvještaje o posljedicama prirodnih katastrofa, nesreća ili ljudskog nasilja. Prije prezentovanja takvih scena, radio i televizijske kuće moraju naći balans između želje da služe istini i želje da pokažu saosjećanje i rizik od senzacionalizma koji bi izazvao bol ili mogućnost neopravdanog ometanja privatnosti.

1.3 Ograničenje u vezi sa terminima emitovanja

Svi programi koji bi mogli ozbiljno narušiti fizički, psihički ili moralni razvoj djece i maloljetnika neće se emitovati u vrijeme kada je najvjerovatnije da će ih oni gledati/slušati. Takvi programi uključuju, ali nisu ograničeni na, programe koji sadržavaju posebno izražene seksualne scene, scene nasilja ili teme (kao što su zlostavljanje djece ili upotreba droge) obrađene na način koji može biti štetan za djecu. Takvi programi mogu biti emitovani samo u periodu između 22.00 i 6.00. sati.

1.4 Vjera

Vjera i vjerske aktivnosti pripadnika različitih vjeroispovijesti se ne smiju pogrešno predstavljati, te se moraju preduzeti svi napori da se obezbijedi tačnost i korektnost vjerskih programa. Ovi programi ne smiju omalovažavati vjerska ubjeđenja drugih.

1.5 Pravedno i nepristrasno uređivanje programa

Radio i televizijske kuće će osigurati adekvatnu tačnost, pravednost i nepristrasnost u uređivanju svih programa, uključujući i informativni program. One ne smiju emitovati emisije koje po bilo čijem razumnom sudu imaju namjeru da promovišu interese jedne političke stranke ili bilo koje grupe ili pojedinca, niti da takve aktivnosti provode sistematično tokom jednog vremenskog perioda, isključujući druge stranke, grupe ili pojedince. Komentar treba da je jasno razlučiv od vijesti. Ne smije se dozvoliti da prevlada niti jedno mišljenje ili stanovište kada je riječ o kontroverznim temama iz domena javne politike.

1.6 Plaćeno političko oglašavanje

Na političko oglašavanje u elektronskim medijima direktno se primjenjuju odredbe Izbornog zakona BiH, kao i podzakonskih akata koje donese Izborna komisija BiH.

1.7 Lažan ili varljiv materijal

Radio i televizijske kuće ne smiju emitovati bilo kakav lažan ili varljiv materijal za koji znaju da je lažan ili su mogle utvrditi da je lažan na osnovu zdravog razuma ili rutinskom provjerom, ili postoji opravdana osnova za pretpostavku da je lažan, te materijal koji nosi jasan i neposredan rizik nanošenja javne štete. Ako se pokaže da je materijal koji se emituje lažan, mora se što prije objaviti ispravka.

Novinari imaju etičku obavezu da zaštite izvore informacija.

2. PRAVO NA ODGOVOR

Radio i televizijske kuće su dužne da omoguće pravo na odgovor kada emituju program koji nepravedno stavlja neku osobu u nepovoljnu poziciju, ili pod drugim okolnostima, ukoliko tako zahtijevaju principi pravednosti i nepristrasnosti.

3. PRISTUP INFORMACIJAMA I SLOBODA OBJAVLJIVANJA

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima

Pristup informacijama i sloboda njihovog objavljivanja od strane radio i televizijskih kuća trebaju biti u skladu sa članom 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja navodi da “svaka osoba ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje i slobodu zadržavanja mišljenja bez miješanja, te slobodu traženja, primanja i saopštavanja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.”



Evropska konvencija o ljudskim pravima

Pristup informacijama i sloboda njihovog objavljivanja od strane radio i televizijskih kuća mogu biti podvrgnuti samo onim ograničenjima koja se navode u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Član 10 Konvencije navodi da sprovođenje slobodnog izražavanja može biti podvrgnuto “takvim formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama, koje su propisane zakonom, te su neophodne u demokratskom društvu, u interesu nacionalne bezbijednosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, za sprečavanje nereda ili kriminala, za zaštitu zdravlja ili morala, za zaštitu reputacije ili prava drugih, za sprečavanje otkrivanja informacija primljenih u povjerenju, ili za očuvanje autoriteta i nepristrasnosti pravosudnog organa.”

4. POŠTIVANJE OVOG KODEKSA

4.1 Snimci emisija

Radio i televizijske kuće će načiniti kompletne zvučne i/ili video snimke svih emisija koje emituju. Ovi snimci će se čuvati minimalno 14 dana, ili duže, ukoliko to u posebnom slučaju zahtijeva RAK. Ukoliko se u roku od 14 dana nakon objavljivanja dobije zahtjev za pravo na odgovor, zahtjev za ispravku ili uvid od strane RAK-a, tada se snimak čuva do konačnog rješenja predmeta.

4.2 Sankcije

U slučaju povreda ovog Kodeksa, RAK može primijeniti jednu ili više izvršnih mjera propisanih članom 46 Zakona o komunikacijama. 5. STUPANJE NA SNAGU

5.1 Datum stupanja na snagu

Ovaj tekst, koji je Savjet Regulatorne agencije za komunikacije usvojio 14. juna 2004. godine, predstavlja izmijenjeni i prečišćeni tekst Kodeksa za emitovanje televizijskog i radio programa, i u potpunosti zamjenjuje Kodeks za emitovanje televizijskog i radio programa, objavljen u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 12/04.

Izmijenjeni i prečišćeni tekst Kodeksa za emitovanje televizijskog i radio programa stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”.

5.2 Dopuna Kodeksa

Ovaj kodeks će povremeno biti podvrgnut reviziji u svjetlu iskustva i izmijenjenih okolnosti.

RAK broj: 01-02-3204-1/04 14. juni 2004. godine Sarajevo

Predsjedavajući Vijeća

Brian Fontes



6. PREPORUKE RADNE GRUPE ZA MEDIJE AGENCIJE ZA RAVNOPRAVNOST POLOVA ZA OTKLANJANJE RODNE DISKRIMINACIJE U MEDIJSKIM POLITIKAMA PREPORUKE ZA DJELOVANJE: DRŽAVNI NIVO Preporučuje se: - kontinuirana i koordinisana saradnja Komisije za jednakopravnost polova (gender mehanizam u zakonodavnoj vlasti) i Komisije za saobraćaj i komunikacije Parlamentarne skupštine BiH – radi analize zakona u oblasti medija koji se donose na državnom nivou i njihova usklađivanja sa Zakonom o ravnopravnosti polova u BiH, kao i drugih pitanja iz oblasti medija koja su u funkciji primjene Zakona o ravnopravnosti polova (kao što su npr. pitanja izbora članova/članica Upravnog odbora JS BiH i Savjeta RAK). Agencija za ravnopravnost polova BiH pružiće navedenim organima zakonodavne vlasti stručnu pomoć i podršku u skladu sa svojim ovlaštenjima prema Zakonu o ravnopravnosti polova u BiH, član 23, stav 1, tačka 4. Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, kao i član 30, stav 2. Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. Zakonodavni organi vlasti dužni su, u smislu provođenja navedenih preporuka, posebno voditi računa i o tome da budžeti organa vlasti i institucija nadležnih za medije osiguraju posebna sredstva za namjene u funkciji primjene Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - kontinuirana i koordinisana saradnja svih drugih izvršnih organa vlasti i institucija koji imaju nadležnosti u oblasti medija (Savjet ministara BiH, Ministarstvo komunikacija i transporta BiH, Javni RTV Servis BiH, Regulatorna agencija za komunikacije i Savjet za štampu); - s ciljem praćenja stanja i koordinisanja aktivnosti u procesu primjene Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, Pekinške platforme i CEDAW konvencije (što podrazumijeva izvještavanje o stanju ravnopravosti polova u ovoj oblasti, ocjena zakona iz ove oblasti, metodologija za ocjenu efekata državne politike u vezi sa ravnopravnošću polova u medijima i sl.). Te obaveze podrazumijevaju i stvaranje uslova za osiguranje posebnih sredstava iz budžeta za ove namjene. Agencija za ravnopravnost polova BiH će navednim organima vlasti i institucijama pružiti stručnu pomoć i podršku u skladu sa svojim ovlaštenjima prema članu 23 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - da nadležne institucije vlasti posebno obrate pažnju na obaveze prema članu 21 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH za oblast medija, te po potrebi zatraže stručnu pomoć i podršku Agencije za ravnopravnost polova BiH; - kontinuirana i koordinisana aktivnost Agencije za statistiku BiH radi pripreme i provođenja redovnih i dodatnih statističkih istraživanja, kao i uspostavljanja programa statističkih istraživanja i baze statističkih podataka u oblasti medija, koja će u potpunosti odgovarati obavezama koje proizilaze iz Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, Pekinške platforme i CEDAW konvecije, u skladu sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. Agencija za ravnopravnost polova BiH će Agenciji za statistiku BiH pružiti stručnu pomoć i podršku, u skladu sa članom 23, a u vezi sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - da državni organi i institucije koje su nadležne za oblast medija prikupljaju i razvrstavaju sve statističke podatke u vezi sa polom (koje vode u okviru svojih aktivnosti i prema preporukama za statističke podatke i indikatore koje je definisala Radna grupa za medije), koji proizilaze iz CEDAW konvencije, Pekinške platforme za akciju i u skladu sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - promocija postojećih mehanizama za ravnopravnost polova u oblasti medija od strane državnih organa vlasti i institucija nadležnih za oblast medija. Promocija podrazumijeva aktivnosti kao što su podizanje svijesti javnosti o tome šta je diskriminacija na osnovu pola u medijima prema predloženim definicijama, javne rasprave i okrugli stolovi u saradnji sa urednicima medija, udruženjima novinara, Regulatornom agencijom za komunikacije, Savjetom za štampu i nevladinim organizacijama o razradi i ugradnji člana 16 Zakona o ravnopravnosti polova u programske koncepte medija. Agencija za ravnopravnost polova BiH će navedenim organima vlasti i institucijama pružiti stručnu pomoć i podršku u skladu sa svojim ovlaštenjima pridržavajući se člana 23 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. NIVO ENTITETA RS I FBiH Preporučuje se: - kontinuirana i koordinisana saradnja komisija za jednakost polova (gender mehanizam u zakonodavnoj vlasti) i komisija za pitanja medija i informisanja u entitetskim parlamentima radi analize zakona u oblasti medija koji se donose na entitetskom nivou i njihova usklađivanja sa Zakonom o ravnopravnosti polova u BiH, kao i drugih pitanja iz oblasti medija koja su u funkciji primjene Zakona o ravnopravnosti polova (kao što su npr. pitanja izbora članova/članica upravnih odbora RTRS i RTV FBiH). Gender centri entitetskih vlada će navdedenim organima zakonodavne vlasti pružiti stručnu pomoć i podršku u skladu sa svojim ovlaštenjima prema Zakonu o ravnopravnosti polova u BiH, član 25, stav 2, kao i član 30, stav 2 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH.



Zakonodavni organi vlasti dužni su da, u smislu provođenja navedenih preporuka, posebno vode računa i o tome da budžeti organa vlasti i institucija nadležnih za medije osiguraju posebna sredstva za namjene u funkciji primjene Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - kontinuirana i koordinisana saradnja svih drugih izvršnih organa vlasti i institucija koji imaju nadležnosti u oblasti medija (Republika Srpska: Ministarstvo saobraćaja i veza RS, Radio-televizija RS; Federacija BiH: Federalno ministarstvo prometa i komunikacija, Radio-televizija FBiH, kantonalna ministarstva i direkcije koje su nadležne za oblast medija) – s ciljem praćenja stanja i koordinacije aktivnosti u procesu primjene Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, Pekinške platforme i CEDAW konvencije (što podrazumijeva izvještavanje o stanju ravnopravnosti polova u ovoj oblasti, ocjenu zakona iz ove oblasti, metodologiju za ocjenu učinaka entitetske politike u vezi sa ravnopravnošću polova u medijima i sl.). Ove obaveze podrazumijevaju i stvaranje uslova za osiguranje posebnih sredstava iz budžeta za ove namjene. Gender centri entitetskih vlada će navedenim organima vlasti i institucijama pružiti stručnu pomoć i podršku u skladu sa svojim ovlaštenjima prema članu 24 i 25 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - da nadležne institucije vlasti posebno obrate pažnju na obaveze prema članu 21 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH za oblast medija, te po potrebi zatraže stručnu pomoć i podršku gender centara entitetskih vlada; - kontinuirana i koordinisana aktivnost entitetskih zavoda za statistiku radi pripreme i provođenja redovnih i dodatnih statističkih istraživanja i baze statističkih podataka u oblasti medija, koja će u potpunosti odgovarati obavezama koje proizilaze iz Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, Pekinške platforme i CEDAW konvencije, u skladu sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. Gender centri entitetskih vlada će zavodima za statistiku pružiti stručnu pomoć i podršku, u skladu sa članom 25, a u vezi sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - da entitetski organi i institucije koje su nadležne za oblast medija prikupljaju i razvrstavaju sve statističke podatke u vezi sa polom (koje vode u okviru svojih aktivnosti i prema preporukama za statističke podatke i indikatore koje je definisala Radna grupa za medije), koji proizilaze iz CEDAW konvencije, Pekinške platforme za akciju i u skladu sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - promocija postojećih mehanizama za ravnopravnost polova u oblasti medija od strane entitetskih organa vlasti i institucija nadležnih za oblast medija. Promocija podrazumijeva aktivnosti kao što su podizanje svijesti javnosti o tome šta je diskriminacija na osnovu pola u medijima prema predloženim definicijama, javne rasprave i okrugli stolovi u saradnji sa urednicima medija, udruženjima novinara, Regulatornom agencijom za komunikacije, Savjetom za štampu i nevladinim organizacijama o razradi i ugradnji člana 16 Zakona o ravnopravnosti polova u programske koncepte medija, kao i uključivanje službenika/ca za odnose sa javnošću u obuke o gender pitanjima u okviru projekta primjene Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. Gender centri entitetskih vlada će navedenim organima vlasti i institucijama pružiti stručnu pomoć i podršku prema svojim ovlaštenjima u skladu sa članom 25 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - kontinuirana i koordinisana saradnja svih škola i visokoškolskih ustanova koje u svom planu imaju rad sa medijima, komunikologiju, odose sa javnošću i žurnalistiku sa gender centrima entitetskih vlada, u smislu iniciranja i stručne pomoći za primjenu članova 5, 6, 16, i 21 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, kao i posebnih programa istraživanja i obuke o ravnopravnosti polova u medijima. U ove aktivnosti mogu se uključiti i udruženja novinara i nevladine organizacije koje se bave medijima; NIVO KANTONA Preporučuje se: - kontinuirana i koordinisana saradnja koordinacionih odbora za ravnopravnost polova u kantonalnim organima (gender mehanizam u izvršnoj vlasti), imenovanih osoba za gender pitanja u nadležnim ministarstvima, komisija za jednakost polova pri skupštinama kantona (gender mehanizam u zakonodavnoj vlasti), ministarstava, direkcija i drugih tijela nadležnih za oblast medija u okviru izvršne i skupštinske vlasti kantona – radi praćenja i nadgledanja provođenja Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. Gender centar Vlade FBiH će navedenim organima vlasti i institucijama pružiti stručnu pomoć i podršku u skladu sa svojim ovlaštenjima prema članu 25 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - da kantonalni koordinacioni odbori/komisije za ravnopravnost polova u saradnji sa Gender centrom FBiH osiguraju inicijativu i stručnu podršku za nadležne institucije vlasti za oblast medija radi provođenja odredbi člana 21 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - da kantonalni organi i institucije koje su nadležne za oblast medija prikupljaju i razvrstavaju sve statističke podatke u vezi sa polom (koje vode u okviru svojih aktivnosti i prema preporukama za statističke podatke i indikatore koje je definisala Radna grupa za medije), koji proizilaze iz CEDAW konvencije, Pekinške platforme za akciju i u skladu sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - promocija postojećih mehanizama za ravnopravnost polova u oblasti medija od strane kantonalnih organa vlasti i institucija nadležnih za medije i kantonalnih koordinacionih odbora/komisija za ravnopravnost polova. Promocija podrazumijeva aktivnosti kao što su podizanje svijesti javnosti o tome šta je diskriminacija prema polu u medijima u odnosu na predložene definicije, javne rasprave i okrugle stolove u saradnji sa urednicima medija, udruženjima novinara, Regulatornom agencijom za komunikacije, Savjetom za štampu i nevladinim organizacijama o razradi i



ugradnji člana 16 Zakona o ravnopravnosti polova u programske koncepte medija, kao i uključivanje službenika/službenica za odnosa sa javnošću u obuke o gender pitanjima u okviru projekta Implementacija Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. Gender centar Vlade FBiH će navedenim organima vlasti i institucijama pružiti stručnu pomoć i podršku prema ovlaštenjima u skladu sa članom 25 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. NIVO DISTRIKTA BRČKO I LOKALNI NIVO VLASTI Preporučuje se: - kontinuirana i koordinisana saradnja komisija za ravnopravnost polova pri kabinetima (grado)načelnika/ca (gender mehanizam u izvršnoj vlasti) i komisija za jednakost polova pri skupštinama Distrikta Brčko i gradova/opština (gender mehanizam u zakonodavnoj vlasti) sa tijelima vlasti i institucijama Distrikta i lokalnog nivoa zaduženih za oblast medija – radi praćenja i nadgledanja provođenja Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, uz stručnu podršku i pomoć Agencije za ravnopravnost polova BiH i gender centara entitetskih vlada; - promocija postojećih mehanizama za ravnopravnost polova u oblasti medija od strane Komisije za ravnopravnost polova Distrikta Brčko i lokalnih komisija za ravnopravnost polova. Promocija podrazumijeva aktivnosti kao što su podizanje svijesti javnosti o tome šta je diskriminacija na osnovu pola u medijima prema predloženim definicijama, javne rasprave i okrugli stolovi u saradnji sa urednicima medija, udruženjima novinara, Regulatornom agencijom za komunikacije, Savjetom za štampu i nevladinim organizacijama o razradi i ugradnji člana 16 Zakona o ravnopravnosti polova u programske koncepte medija, kao i uključivanje službenika/službenica za odnosa sa javnošću u obuke o gender pitanjima u okviru projekta Implementacija Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. Agencija za ravnopravnost polova i gender centri entitetskih vlada će pružiti stručnu pomoć i podršku prema ovlaštenjima u skladu sa članom 25 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. NEVLADINE ORGANIZACIJE Preporučuje se: - međusobno povezivanje i saradnja nevladinih organizacija koje rade u području medija i odnosa sa javnošću, kao i saradnja sa nadležnim institucijama vlasti u oblasti medija i oblasti ravnopravnosti polova, posebno sa aspekta primjene Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - planiranje i realizacija projekata istraživanja, podizanja javne svijesti i edukacije predstavnika/predstavnica medijskih kuća o gender pitanjima i primjeni Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. Pri izradi projekata posebna pažnja treba biti posvećena tome da u njima ravnopravno učestvuju muškarci i žene, kako u procesu izrade tako i u projektu realizacije. Osim toga, projekt treba da sadrži i ocjenu uticaja realizovanih aktivnosti na žene i muškarce; - kontinuirana i koordinisana saradnja nevladinih organizacija sa lokalnim organima vlasti, putem komisija za ravnopravnost polova (pri kabinetima (grado)načelnika/ca i skupštinama opština/gradova), i medijima radi realizacije zajedničkih projekata istraživanja, podizanja svijesti javnosti i edukacije o ravnopravnosti polova u medijima i primjene Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - kontinuirano izvještavanje, pružanje potrebnih informacija i omogućavanje uvida u dokumentaciju nevladinih organizacija o saradnji sa lokalnim organima vlasti, kao i o planiranju i realizaciji projekata istraživanja, podizanja svijesti javnosti i edukacije predstavnika/predstavnica medijskih kuća o gender pitanjima i primjeni Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, na zahtjev Agencije za ravnopravnost polova BiH i gender centara entitetskih vlada – u skladu sa članom 26 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - prikupljanje i razvrstavanje svih statističkih podataka u vezi sa polom (koje vode u okviru svojih aktivnosti i prema preporukama za statističke podatke i indikatore koje je definisala Radna grupa za medije), koji proizilaze iz CEDAW konvencije, Pekinške platforme za akciju i u skladu sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - kontinuiran rad na unapređenju odosa sa javnošću nevladinih organizacija koje se bave pitanjima ravnopravnosti polova i jednakim mogućnostima; - osiguranje jednakih uslova za angažman oba pola, kako na rukovodećim tako i na izvršnim položajima u nevladinim organizacijama, u skladu sa članom 7, 8 i 15 Zaona o ravnopravnosti polova u BiH; - da nevladine organizacije koje se bave isključivo zaštitom ženskih ljudskih prava, ili one koje relizuju projekte ili određene aktivnosti iz projekata usmjerene na zaštitu ženskih ljudskih prava, prilikom promocija i realizacije aktivnosti vode računa o odredbama člana 2, stav 2 i člana 3 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. To, takođe, podrazumijeva i zabranu generalnog prikazivanja muškaraca na omalovažavajući, ponižavajući i uvredljiv način – prema članu 16, stav 2 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. MEDIJI Preporučuje se: - da medijske kuće, prilikom zapošljavanja i rada, te imenovanja na rukovodeće i izvršne položaje, posebno vode računa o odredbama članova 7, 8, 9, 10 i 15 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - da medijske kuće razvijaju svijest o ravnopravnosti polova kroz programske koncepte – u skladu sa članom 16, stav 3 Zakona o ravnopravosti polova u BiH i u skladu sa pravilima i kodeksima RAK-a i Savjeta za štampu. U tom smislu, medijske kuće mogu razviti mehanizme za procjenu medijskih sadržaja sa aspekta ravnopravnosti polova i u skladu sa tim mehanizmima promovisati gender senzitivan način izvještavanja. Aktivnosti koje se preporučuju



mogu obuhvatiti i programe edukacije o gender pitanjima i primjeni Zakona o ravnopravnosti polova za predstavnike/predstavnice medija; - da medijske kuće posebno vode računa o članu 16 stav 2 zakona o ravnopravnosti polova, kojim se eksplicitno zabranjuje javno prikazivanje i predstavljanje bilo koje osobe na uvredljiv, omalovažavajući i ponižavajući način s obzirom na pol; - da medijske kuće, u okviru svojih programskih sadržaja, informišu svoje recipijente o Zakonu o ravnopravnosti polova u BiH i promovišu ravnopravnost polova kao pozitivnu ljudsku vrijednost, u skladu sa podsticanjem demokratskih procesa, ljudskih prava, socijalne pravde, te visokih etičkih i programskih standarda kvaliteta; - da medijske kuće, prilikom pripreme i realizacije programskih sadržaja, vode računa o eliminisanju diskriminacije na osnovu pola u skladu sa članom 3. Zakona o ravnopravnosti plova u BiH i u skladu sa obliciima diskriminacije na osnovu pola u medijima kako ih je definisala Radna grupa za medije; - da medijske kuće, u skladu sa članom 26 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, na zahtjev izvještavaju gender-centre entitetskih vlada i Agenciju za ravnopravnost polova u BiH o svim aktivnostima koje se tiču provođenja Zakona o ravnopravnosti polova u BiH u oblasti medija. Te aktivnosti mogu obuhvatiti programske koncepte, edukaciju, promotivne aktivnosti, kao i informacije o uočenim slučajevima diskriminacije na osnovu pola; - prikupljanje i razvrstavanje svih statističkih podataka u veti sa polom (koje medijske kuće vode u okviru svojih aktivnosti i prema preporukama za statističke podatke i indikatore koje je definisala Radna grupa za medije), koje poizilaze iz CEDAW konvencije, Pekinške platforme za akciju i u skladu sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; REGULATORNA AGENCIJA ZA KOMUNIKACIJE I SAVJET ZA ŠTAMPU Preporučuje se: - da Regulatorna agencija za komunikacije, u skladu sa dužnostima utvrđenim članom 37 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, uskladi pravila i kodekse za emitovanje sa Zakonom o ravnopravnosti polova u BiH (član 30, stav 2). Agencija za ravnopravnost polova BiH će RAK-u pružiti pomoć i podršku u skladu sa svojim ovlaštenjima – prema članu 23 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - da da Regulatorna agencija za komunikacije, u skladu sa svojim ovlaštenjima prema članu 46 Zakona o komunikacijama u BiH, između ostalog, prati i preduzima mjere u slučajevima kršenja kodeksa i pravila rada u domenu ravnopravnosti polova u medijima i slučajevima diskriminacije polova u medijima, prema predloženim definicijama oblika diskriminacije polova u medijima. Preporučuje se, takođe, da RAK periodično izvještava Agenciju za ravnopravnost polova BiH i gender centre entitetskih vlada o žalbama i nalazima, te rješenjima po žalbama kada je riječ o slučajevima diskriminacije na osnovu pola u medijima, u skladu sa članom 26 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - prikupljanje i razvrstavanje svih statističkih podataka u vezi sa polom (koje RAK vodi u okviru svojih aktivnosti i prema preporukama za statističke podatke i indikatore koje je definisala Radna grupa za medije), koji proizilaze iz CEDAW konvencije, Pekinške platforme za akciju i u skladu sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - da Savjet za štampu, u svom radu, kako interno tako i prema drugim subjektima i institucijama čiji rad kontroliše, poštuje i primjenjuje odredbe Zakona o ravnopravnosti polova u BiH. Preporučuje se, takođe, da Savjet za štampu periodično izvještava Agenciju za ravnopravnost polova BiH i gender centre entitetskih vlada o žalbama i nalazima, te rješenjima po žalbama kada su u pitanju slučajevi diskriminacije na osnovu pola u medijima – u skladu sa članom 26 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH; - prikupljanje i razvrstavanje svih statističkih podataka u vezi sa polom (koje Savjet za štampu vodi u okviru svojih aktivnosti i prema preporukama za statističke podatke i indikatore koje je definisala Radna grupa za medije), koji proizilaze iz CEDAW konvencije, Pekinške platforme za akciju i u skladu sa članom 18 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH.



IV PRILOG



ŽENE BIH U IZBORIMA OD 2000. DO 2006. Autorka: Milkica MILOJEVIĆ Žene dolaze Žene su u Bosni i Hercegovini, definitivno, zakoračile u politiku. Ipak, i danas učešće žena u politici, a pogotovo njihov stvarni uticaj u donošenju političkih odluka, daleko je ispod onogo što one po svojim sposobnostima zaslužuju. Ali, taj iskorak je značajan, jer do početka ovog milenijuma žena u političkom životu na ovim prostorima bila je takoreći incidentna pojava: izuzetak koji potvrđuje pravilo da je politika muški posao.

Trenutno smo na prekretnici. Nije isključeno da će upravo predstojeći izbori pokazati da li je pomenuti iskorak bio samo neuspjeli pokušaj prodora u bastion muške moći ili prvi korak ka istinskoj politici jednakih mogućnosti. Ravnopravno učešće građana i građanki u politici nije samo sebi cilj. To bi bio tek početak ostvarivanja sna: da politička moć bude dostupna svim građanima, dakle i muškarcima i ženama, i mladima i penzionerima, i invalidima, seoskom stanovništvu, seksualnim ili nacionalnim manjinama. Nelogično je da narod predstavljaju gotovo isključivo kravatirani muškarci četrdesetih ili pedesetih godina, jer narod se ne sastoji samo od takvih. Ženskom pokretu u BiH danas je, više nego ikad ranije, neophodna strategija zajedničkog nastupa kojom će se jasno odrediti "zadaci": • kandidatkinja na izborima • žena uticajnih u velikim političkim strankama • NVO i ženskih grupa • žena u medijima Pri tom treba imati na umu da zajednički cilj: da u narednom četvrogodišnjem mandatu što više žena bude na izabranim funkcijama, što će stvoriti pretpostake i za značajnije učešće žena u izvršnoj vlasti.

Uoči opštih izbora 2006. godine žene su zauzimale oko 20 mjesta u parlamentima:



UČEŠĆE ŽENA U ZAKONODAVNIM ORGANIMA VLASTI UTICALO BI DA ŽENE KONAČNO DOSPIJU I NA MINISTARSKE POZICIJE U IZVRŠNOJ VLASTI

Bilo bi dobro da ove brojke odražavaju istinsku političku moć žena u BiH, ali nije tako. Žene u BiH u politiku su zakoračile upravo putem izbora i zauzimanja pozicija u zakonodavnoj vlasti. Dogodio se, dakle, proces obrnut od onog koji je u političkoj praksi uobičajen: da uticaj u političkoj stranci dovede nekog ili neku grupu političara u na vlast, ili bar u poziciju da se bori za vlast.

Startnu poziciju za učešće u vlasti žene u BiH nisu stekle političkom borbom u strankama. Tu startnu poziciju izborile su aktivistkinje ženskih i drugih nevladinih organizacija, u akciji u kojoj su učestvovale i političarke. Do značajnijeg učešća žena u vlasti doveli su: • Pozitivna diskriminacija propisana prvo Izbornim pravilima Privremene izborne komisije, a potom i još važećim Izbornim zakonom BiH • Promjena svijesti građana birača o potrebi učešća građana oba pola u politici i vlasti putem kampanja i medijskih istupa • Lobiranje za učešće žena u organima izvršne vlasti • Uticaj evropskih standarda i političke prakse Na drugačiji način u sadašnjim uslovima, ovaj se cilj nije ni mogao postići. Težište moći u bh. politici je u političkim strankama koje vladaju uz pomoć novca, koji je često sumnjivog porijekla, i harizme stranačkih vođa koja se oslanja na populizam. Dakle, rečeno sportskim rječnikom, prodor žena kroz centar teško je moguć. Ali zato postoji i drugi put: afirmacija političarki kroz učešće u vlasti, gdje svaka izabrana ili imenovana funkcionerka može dokazati svoje kvalitete i sposobnosti i uz pomoć tog "kapitala" steći uticaj ili moć u svojoj političkoj stranci. Izbori kroz statistike Jedna od stvari za koju su se žene BiH zajedničkim snagama izborile je i ustrojavanje gender statistika u bazi podataka Izborne komisije BiH. Može se činiti da je to beznačajno, ali da podaci o kandidatima i izabranim funkcionerima nisu razvrstani po polu, mi danas ne bismo imali pregled informacija na osnovu kojih možemo sagledati šta se u proteklim izborima događalo. Istini za volju, statistike po polu nisu potpune. Prema podacima Izborne komisije BiH, na lokalnim izborima 2000. godine učestovalo je 100 političkih subjekata, koji su kandidovali ukupno 22.406 kandiata. Od toga broja kandidovane su 6.583 žene, ili 31 odsto od ukupnog broja kandiata.

Već tada na snazi je bilo izborno pravilo kojim se, pojednostavljeno rečeno, politički subjekti obavezuju da kandiduju najmanje trećinu žena. Očigledno, to se pravilo poštovalo taman onoliko koliko se moralo da liste ne bi bile eliminisane.

Podatke o procentu žena izabranih na ovim izborima nismo dobili od Izborne komisije. Objašnjenje je da te izbore nije organizovala Izborna komisija BiH, nego PIK. Relevantnih podataka nemamo, ali pojedinačna istraživanja u nekoliko opština RS ukazuju na to da je procenat izabranih žena tada bio oko 17 odsto. Vjerovatno iz istih razloga ne postoje ni džender statistika o opštim izborima 2000. godine.



Na opštim izborima 2002. godine registrovano je ukupno 7.537 knadidata, od čega je bilo 2.640 žena. Dakle, kandidovano je 35 odsto žena i 65 odsto mušakaraca.

Izabrano je u kupno 541 zvaničnika, od čega 109 žena. Znači izabrano je 20 odsto žena i 80 odsto mušakraca.

Na lokalnim izborima 2004. godine učestovala su 274 politička subjekta, koji su kandidovali 27.427 kandidata. Među njima kandidovano je 9.587 žena, ili 35 odsto. Napredak je, u odnosu na prethodne lokalne izbore, mali, ali ipak primjetan.

Na ovim izborima izabrano je 140 gradonačelnika i načelnika opština: 137 načelnika i 3 načelnice. Ženama je dakle pripalo svega 2 odsto načelničkih funkcija.

2004. izabran je i 3.141 odbornik odnosno vijećnik, od toga 547 žena, ili svega 17,5 odsto.

U odnosu na više nivoe vlasti (entitetske i državne parlamente) to je nešto slabiji, ali ipak solidan rezultat, u odnosu na procenat kandidovanih žena učinak je slab.

Žene očigledno, bar u većini slučajeva, nisu iskoristile priliku koju pružaju lokalni izbori, pogotovo u malim sredinama, gdje je birača malo, a ljudi se dobro poznaju: da putem posredne ili neposredne lične kampanje prikupe lične glasove. Liste su bile otvorene, pa je takva mogućnost postojala. Recimo u maloj opštini od nekoliko hiljada stanovnika, odborničko mjesto može se osvojiti sa svega 200 do 300 glasova. Dovoljno je, dakle, uticati da stotinak porodica prijatelja, rođaka, radnih kolega i sl. glasa za kandidatkinju, a to se može postići čak i kampanjom "od vrata do vrata", naravno uz smislenu i ubjedljivu priču. Uporedne statistike Pokušaćemo da razbistrimo, nakon svih ovih brojki i statistika, kako se kretao trend učešća žena kandidatkinja na izborima, i kakav su uspjeh kandidatkinje na tim izborima postigle. Zadatak je nezahvalan, iz najmanje dva razloga. Prvi je što smo imali izbore svake dvije godine. Od 1990. do danas, dakle u posljednjih 15 godina u BiH svaka godina bila je ili predizborna, ili izborna ili ratna.

Mada se na prvi pogled čini da su česti izbori odlična prilika za praćenje trendova, to uistinu nije tako. Nije džaba demokratska civilizacija izrodila pravilo da se izbori obavljalu u intervalu od 4 ili, u nekim slučajevima čak pet godina. Česti izbori dovode do prepolitizacije javnosti, zasićenja. Oni onemogućavaju profilisanje političke scene, pa su birači uz to i zbunjeni. Sve to dovodi do povećanog boja apstinenata, tj. građana nezainteresovanih za glasanje. Samim tim smanjuje se mogućnost praćenja istinskih političkih trendova.

Drugi, i u našem slačaju značajniji razlog, je taj što su tek u posljednje tri godine ustrojene potpune statistike po polnoj pripadnosti kandidata i izabranih zvaničnika/ca. U te tri godine imali smo dvoje izbore: jedne opštinske i druge opšte. Upoređivanje tih podataka bilo bi metodološki nedosljedno, odnosno što bi klinci rekli, ličilo bi na "miješanje baba i žaba".

Pošto ne postoje permanentne zvanične statistike, primorani smo da se oslonimo na primjere. Uzećemo za primjer kretanje broja izabranih poslanica u Narodnoj skupštini RS.

Žene su u RS najviše skupštinskih mandata osvojile na izborima 1998, godine, čak 19, od ukupno 83 poslanička mjesta. Na izborima 2000, zahvaljujući otvorenim listama i tradicionalnom nepovjerenju u žene političare, "broj ženskih mandata" u NS RS je pao na 13, a 2004. izabrano je 14 poslanica.

Dakle, 2002. u Narodnu skupštinu RS izabrano je 14 poslanica, a da danas, iako je taj mandat još aktuelan, imamo 20 žena u ovom entitetskom parlamentu. Čak šest poslanica u skupštinu je dospjelo poslije izbora: bilo zato što su njihove kolege poslanici izabrani ili imenovani na druge dužnosti (načelničke, direktorske) pa su zbog nespojivosti funkcija morali dati ostavku na poslanički mandat, ili zbog toga što je visoki predstavnik muškarce poslanike kaznio zabranom političkog djelovanja. Dakle, žene u RS nisu samo zahvaljujući izbornom uspjehu osvojile gotovo četvrtinu mandata u entitetskoj skupštini.

Iz zvaničnih statistika kojima raspolažemo, ipak se mogu razaznati neki trendovi. Prvo, broj kandidovanih žena je u blagom porastu. • Lokalni izbori 2000 kandidovano 31 odsto žena • Opšti izbori 2002 kandidovano 35 odsto žena • Lokalni izbori 2004 kandidovano 35 odsto žena



• Opšti izbori 2006 kandidovano 36 odsto žena Nažalost to nije dovelo i do značajnijeg povećanja procenta izabranih funkcionerki • Lokalni i opšti izbori 2000 nema podataka • Opšti izbori 2002 izabrano 20 odsto žena • Lokalni izbori 2004-odbornici izabrano 17,5 odsto žena • Lokalni izbori 2004- načelnici izabrano 2 odsto žena • Opštio izbori 2006 izabrano 17 odsto žena * Interesantno je da je 2004. čak 318 kandidata eliminisano sa lista zbog nepoštivanja člana 4-19 Izbornog zakona, dakle zbog nepoštovanja propisanih kvota.

Relativni uspjeh žena izražen je još samo na nivou parlamenta, odnosno opštinskih i gradskih skupština. Na izvršnim funkcijama žena je malo ili ih uopšte nema. Funkcije na kojima nema nijedne žene: • članovi Predsjedništva BiH • Predsjednici parlamenata (državni i entitetski nivo) • Premijeri (državni i entitetski nivo) Funkcije na kojima je učešće žena minorno • Ministarke pozicije na entitetskom i državnom nivou • Načelnice opština 3 od 140 Na Opštim izborima 2002. za koje imamo najpotpunije podatke, najviše žena izabrano je na listima sljedećih stranaka • SDA 31 • Koalicija HDZ-HNZ 23 • Stranka za BiH 17 • SDP BiH 10 • SNSD 7 • SDS 6 *** Podaci za stranke koje djeluju pretežno u Federaciji BiH (HDZ, HNZ, Stranka za BiH, SDP BiH) i političke partije koje djeluju pretežno u Republici Srspkoj (SNSD, SDS) nisu međusobno uporedivi, jer u Federaciji BiH imamo jedan nivo izbora više (kantonalni izbori), nego u RS. Kada se uporedi broj na izborima raspoloživih funkcija i broj izabranih zvaničnica, najviše žena izabranih na funkcije potiču iz SNSD-a***

Dakle, predrasuda da su desne konzervativne stranke više mačističke od onih sa ljevičarskom orjentacijom, nema mnogo veze sa stvarnošću. Više žena izabrano je u strankama koje su osvojile ukupno više mandata, što u prevodu znači: sve su stranke jednako "muške" ali žene koje imaju političkih ambicija ipak treba da se drže moćnijih stranaka u kojima će imati više šanse za uspjeh na izborima. U prilog ovoj tvrdnji možemo navesti i rezultate lokalnih izbora u Banjaluci 2004: nijedna od sedam žena nositeljica lista nisu izabrane, jer su bile nositeljice lista minornih stranaka, koje nisu mogle preći cenzus (minimalan broj glasova potrebnih za izbor), dok su kandidatkinje SNSD-a, iako su bile relativno lošije pozicionirane na listama, dobile čak osam odborničkih mandata. Takođe, kandidatkinja DNS-a, iako nije bila prva na listi, jedina je sa liste ove stranke izabrana u banjalučki gradski parlament.

IZBORI 2006

Na izborima 2006. godine kandidovalo se ukupno 56 političkih subjekata: 36 stranaka, 8 koalicija i 12 nezavisnih kandidata. Na 773 liste kandidovano je ukupno 7245 kandidata i kandidatkinja, od toga 2625 ili 36 odsto žena i 4620 ili 64 odsto muškaraca. Izabrano je ukupno 518 zvaničnika na nivou BiH, entiteta i kantona, od toga 89 žena i 429 muškaraca. Ženama je, dakle, pripalo 17 odsto, a muškarcima 83 odsto mandata. Predsjedništvo BiH, predsjednik i potpredsjednici RS Osim poslanika/zastupnika za skupštine i parlamente BiH, entiteta i kantona, na minulim izborima izabrana su i 3 člana Predsjedništva BiH, te predsjednik i dvojica potpredsjednika RS. Nijedna od ovih visokih funkcija nije pripala ženama. Za ove funkcije kandidovale su se četiri žene (tri nezavisne i jedna stranačka kandidatkinja), ali sve su dobile manje od jedan odsto glasova.



PARLAMENTARNI IZBORI Za 13 parlamenata i skupština na sva tri nivoa u BiH izabrano je ukupno 512 poslanika/zastupnika, od toga 89 žena i 423 muškarca. Dakle ženama je pripalo 17,4 odsto, a muškarcima 82,6 odsto mandata. Najviše mandata žene su osvojile na listama; Stranke za BiH (ukupno 21 mandat), SDA (ukupno 15 mandata), SNSD-a (ukupno 14 mandata) SDP BiH (ukupno 13 mandata). U Republici Srspkoj ubjedljivo najviše žena je izabrano na listama SNSD-a (13), a u Federaciji BiH na listama Stranke za BiH (20).

Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH Izabrano 6 žena, ili 13 odsto od ukupno 42 poslaničk/zastupnička mjesta Izabrane poslanice/zastupnice: Azra Hadžiahmetović (S BiH) Azra Alajbegović (S BiH) Mirjana Malić (SDP BiH) Borjana Krišto (HDZ BiH) Milica Marković (SNSD) Snježana Rajilić (SNSD) Najviše poslanica/zastupnica izabrano na listama Stranke za BiH i SNSD-a (po 2 od ukupno 7 mandata).

Narodna skupština RS Izabrano 17 žena, ili 20 odsto od ukupno 83 poslanička mjesta Izabrane poslanice: Zora Vidović (SNSD) Marija Cvjetković (SNSD) Gordana Dukić (SNSD) Nada Tešanović (SNSD) Gordana Đurić (SNSD) Jasna Lukić (SNSD) Sanja Kalajdžić (SNSD) Novka Marković (SNSD) Vesna Jungić (SNSD) Ivka Ristić (SNSD) Snježana Jokić (SNSD) Snježana Božić (SDS) Dragana Tomaš (SDS) Zinaida Hošić (SDA) Diana Čekić (PDP) Spomenka Stevanović (DNS) Muniba Šabović (S BiH) Najviše poslanica izabrano na listi SNSD-a (11, ili 25 odsto od ukupno 42 mandata).

Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH Izabrane 22 žene, ili 22 odsto od ukupno 98 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice: Jasminka Durić (SDA) Nermina Kapetanović (SDA) Nazaheta Akšamlija (SDA) Amira Skaka (SDA) Mira Bjelac (SDA) Amela Mešić (SDA) Mersija Krzić (S BiH) Jasminka Horozović (S BiH) Amila Alikadić Husović (S BiH) Indira Karović (S BiH) Aida Čikić (S BiH)



Nermina Đemalović (SDP BiH) Suada Hadžović (SDP BiH) Aida Brčić (SDP BiH) Sabrija Pojskić (SDP BiH) Katica Čerkez (HDZ – HNZ- HSP) Slavica Josipović (Koalicija Hrvatsko zajedništvo) Magdalena Šagolj (Koalicija Hrvatsko zajedništvo) Suada Redžić (BPS) Vesna Saradžić (BOSS- SDU BiH) Alma Čardžić (NS Radom za boljitak) Hafeza Sabljaković (DNZ BiH) Najviše poslanica/ zastupnica izabrano na listama: SDP BiH ( 4 ili 25 odsto od ukupno 17 mandata), SDA (6, ili 21 odsto od ukupno 28 mandata) i Stranke za BiH (5 ili 20 odsto od ukupno 24 mandata)

SKUPŠTINE KANTONA U skupštine svih 10 kantona Federacije BiH izabrano je ukupno 289 poslanika/zastupnika, od toga 44 žene i 245 muškaraca. Poslaničke mandate je dakle dobilo 15 odsto žena i 85 odsto muškaraca. Najviše mandata žene su osvojile na listama Stranke za BiH (13), SDA (8), SDP BiH (8) i HDZ BiH (6). Najviše mandata žene su osvojile u Kantonu Sarajevo ( 8 od 35 mandata, odnosno 23 odsto), te u Bosansko – podrinjskom, Srednjobosanskom i Zeničko - dobojskom kantonu (po 20 odsto mandata). Najmanje mandata žene su osvojile u kantonima sa hrvatskom većinom: Posavskom, Hercegovačko – neretvanskom, Zapadnohercegovačkom i Livanjskom kantonu, gdje su žene dobile po 2 ili tri mandata, odnosno 8 – 10 odsto mjesta u kantonalnim skupštinama.

Unsko – sanski kanton (Kanton 1) Izabrano ukupno 5 žena, odnosno 16 odsto od ukupno 30 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice Sabina Muhić (SDA) Elvira Abdić – Jelenović (DNZ) Edina Huskić (DNZ) Jasna Šarić (S BiH) Mira Ljubjankić (SDP BiH)

Posavski kanton (Kanton 2) Izabrane 2 žene, odnosno 9,5 odsto od ukupno 21 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice Ružica Vukić (HDZ BiH) Nada Đulap (HDZ BiH)

Tuzlanski kanton (Kanton 3) Izabrane 4 žene, odnosno 11 odsto od ukupno 35 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice Redžiba Šiljić – Sagdati (SDA) Suada Mujčinović (SDP BIH) Sabina Husić (SDP BIH) Azra Avdić (BOSS – SDU BiH)

Zeničko – dobojski kanton (Kanton 4) Izabrano 7 žena, odnosno 20 odsto od ukupno 35 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice Aida Salkić (SDA) Nisveta Mudrov (SDA) Asmira Kalabić (S BiH) Amela Džomba (S BiH) Ermina Lemeš (S BiH) Janja Ivić (SDP BiH) Emira Šahinović (BPS)

Bosansko – podrinjski kanton (Kanton 5) Izabrano 5 žena, odnosno 20 odsto od ukupno 25 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice Azra Mirvić (SDA) Sevda Popović (S BiH)



Envera Džemidžić (S BiH) Dževida Mujković (SDP BiH) Daliborka Milović (NS Radom za boljitak)

Srednjobosanski kanton (Kanton 6) Izabrano 6 žena, odnosno 20 odsto od ukupno 30 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice Halima Crnica (SDA) Lamija Hadžiosmanović (S BiH) Adnana Karalić (S BiH) Anica Radić (HDZ BiH) Lidija Bradara (HDZ BiH) Edina Osmić (SDP BiH)

Hercegovačko – neretvljanski kanton (Kanton 7) Izabrane 3 žene, odnosno 10 odsto od ukupno 30 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice Diana Zelenika (HDZ BiH) Milena Džalto (Koalicija Hrvatsko zajedništvo) Snježana Milavić (S BiH)

Zapadnohercegovački kanton (Kanton 8) Izabrane 2 žene, odnosno 8,5 odsto od ukupno 23 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice Silvana Alilović (HDZ BiH) Sanja Sabljić ( NS Radom za boljitak)

Kanton Sarajevo (Kanton 9) Izabranoe 8 žena, odnosno 23 odsto od ukupno 35 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice Azra Kozarčanin (S BiH) Mirjana Deak (S BiH) Vasvija Taso (S BiH) Ferida Habul (S BiH) Dženana Zlatar (SDA) Aida Haverić (SDA) Besima Borić (SDP BiH) Edina Papo (SDP BiH) Livanjski knaton (Kanton 10) Izabrane 2 žene, odnosno 8 odsto od ukupno 25 poslaničkih/zastupničkih mjesta Izabrane poslanice/zastupnice Gordana Cikojević (Koalicija Hrvatsko zajedništvo) Vanja Broćeta (SNSD) Profil kandidatkinja Istraživanje koje su aktivistkinje NVO "Lara " Bijeljina provele tokom lokalnih izbora 2004. godine u Banjaluci, Bijeljini, Loparama i Čelncu, ukazuju na mogući odgovor na pitanje zašto uspjeh na izborima nije srazmjeran procentu kandidovanih žena. Krenimo od profila kandidatkinja.

Većina kandidatkinja su žene četrdesetih godina (od 40 do 50), fakultetski obrazovane, zaposlene u struci, bez značajnije stranačke funkcije i iskustva u politici. Većina kandidatkinja nisu prepoznatljive, kao političarke ili javne ličnosti. Kandidatkinje imaju prosječan staž u stranci od oko pet godina.

U malim mjestima bilo je i dosta kandidatkinja sa završenom srednjom školom. Dakle, sve ovo pokazuje da su stranke kandidovale uglavnom žene koje nisu imale nekih posebnih šansi da budu izabrane.

Većina kandidatkinja kandidovana je voljom vrha stranke, u nekim slučajevima i isključivo voljom lidera.



Većina kandidatkinja se nije u kampanji posebno obraćala biračima ženskog pola. Iz odgovora u intervjuima se posredno i neposredno može zaključiti da većina kandidatkinja i nije imala profilisanu ličnu kampanju sa jasnim porukama, niti jasno profilisanu ciljnu grupu kojoj se u predizbornoj kampnji obraća i na koju računa kao na svoje glasače/glasačice. Pogotovo je izražena nezainteresovanost kandidatkinja za glasove žena birača.

Većina kandidatkinja izjasnila se da ne smatra da je pol kandidata bitan, i da ni same neće glasati za žene.

Pozicija kandidatkinja na kandidatskim listama u većini slučajeva bila je određena limitom koji propisuje izborni zakon.

U Banjaluci na sedam od 30 lista (ili procentualno u 23 odsto slučajeva) nositeljice su bile žene. Međutim, žene su bile nositeljice lista minornih stranaka: o tome najbolje govori podatak da nijedna od tih stranaka nije prešla cenzus, dakle nijedna od kandidatkinja - nositeljica lista, nije izabrana. U moćnijim strankama nosioci lista bili su muškarci.

U ostalim mjestima u kojima je vršeno istraživanje, svi nosioci lista bili su muškarci.

Velika većina intervjuisanih kandidatkinja izjasnile su se da nemaju ambicija da se ozbiljno bave poltikom.

Zabilježili smo i nekoliko slučajeva da su funkcioneri stranaka za izbore kandidovali svoje kćerke, supruge, sestre ili sekretarice.

Došli smo i do podataka koji ukazuju na to da ni same kandidatkinje nisu svjesne pozicije u kojoj se nalaze. Čak 80 odsto kandidatkinja izjasnilo se da vjeruju da bi ih njihove stranke kandidovale, čak i da nisu po zakonu obavezni na to. Većina kandidatkinja su zadovoljne ličnom pozicijom i uopšte pozicijom žena u stranci kojoj pripadaju.

* Interesantno je da su najnezadovoljnije uticajem u stranci kandidatkinje SNSD-a iz Banje Luke, koje su na izborima najbolje prošle: dobile su čak 8 od ukupno 20 odborničkih mjesta koliko je ova stranka osvojila na izborima za Skupštinu Grada. One su takođe najčešće negativno odgovorile na pitanje "da li bi vas stranka kandidovala da to nije zakonska obaveza". Očigledno, one su najiskrenije odgovarale na pitanja iz ove grupe.

Takođe kandidatkinje iz ove stranke su bile izuzetak kada je u pitanju pristup predizbornoj kampanji: većina onih koje su izabrane imale su svoje lične kampanje u komšiluku, među vršnjacima/vršanjakinjama, prijateljima itd. Većina ovih kandidatkinaj prošle su i treninge NVO za žene političarke. Stavovi glasačica Interesnatni su i stavovi građanki glasačica. Čak 12 odsto anketiranih građanki smatra da je politika muški posao. Četvrtina njih su se izjasnile da je politika suviše prljav posao da bi se njima bavile žene. 30 odsto ispitanica smata da su žene suviše zauzete drugim obavezama da bi se bavile politikom. Istog je mišljenja više od 50 odsto muškaraca. 30 odsto apstinentkinja rekle su da na glasanje nisu izašle jer su imale drugih poslova: čuvanje djece, kuvanje, profesionalne obaveze. - Za razliku od žena, samo trojica anketiranih muškaraca na glasanje nisu izašli zbog zauzetosti.

Intersantno je da su žene bolje obaviještene i više se razumiju u politiku od muškaraca iako rjeđe izlaze na glasanje.

- Većina anketiranih žena (64 odsto) znaju da je za svakidašnji život građana najbitnije ko vrši vlast na lokalnom nivou. Samo 40 odsto mušakaraca dali su ovakve odgovore. Pri tome skoro 80 odsto žena nikad nisu bile ni na jednom predizbornom mitingu.

Tri četvrtine apstinenatkinja (74 odsto) izašle bi na izbore, ako bi im kandidati/kandidatkinje ponudili neke konkretne promjene (bolji vrtić, radna mjesta i sl.), pod uslovom da su obećanja realna i da potiču od kandidata/kandidatkinje kojima vjeruju.

Šta nam govore navedeni stavovi glasačica i apstinentkinja:

• Prvo, da predrasude o politici kao prljavom muškom poslu još opstaju

• Drugo, da žene nisu, kako se vjeruje, neznalice u politici

• Treće da ih klasične metode predizbornog ubjeđivanja ne fasiciniraju previše i da treba naći drugačiji pristup kampanji



• Da je apstinentkinje moguće izvući iz letargije, ali da to ne treba činiti izvikivanjem predizbornih parola, nego smislenom konkretnom praktičnom ponudom Uticaj zakona na svijest Značaj zakona koji propisuju pozitivnu diskriminaciju, pa i Zakona o ravnopravnosti polova i Izbornog zakona BiH, nije samo u tome da daju mogućnost ženama za političko i javno djelovanje. Oni utiču i na promjenu svijesti o potrebi da se žene politički angažuju. Prvo, već samim tim što se ono što je zakonom propisano, bar u krugu normalnih građana automatski prihvata kao pozitivna vrijednost. Drugo, javni politički angažman izabranih predstavnica, makako one malobrojne bile, skida sa dnevnog reda raspravu treba li da žene učestvuju u politici: to praksom postaje stvar koja se podrazumijeva. Zato treba vjerovati da su glasačice, a dijelom i glasači, danas spremni, ako ne da glasaju za žene, a ono bar da žene kandidatkinje ne eliminišu unaprijed, snagom stereotipa, kao manje vrijedne kandidate. Izvori 1. Statistički podaci o učešću žena na izborima od 2000. do 2004. i pregled izbornih rezultata: Izborna komisija BiH, zvanična internet prezentacija 2. Lara - online, ženski politički magazin: novinarski tekstovi o učešću žena u politici i izborima 3. Izborni zakon BiH 4. Savjet ministara BiH, Vlada RS, Vlada Federacije BiH, Parlamentarna skupština BiH, Parlament Federacije BiH, Narodna Skupština RS - zvanične interent prezentacije 5. Žene u lokalnim izborima 2004. - Istraživanje NVO "Lara Bijeljina" - autorice Milkica Milojević i Radmila Žigić

zene to mogu - zbirka tekstova

Documents