ROBERT M. PIRSIG

ISPITIVANJE VRIJEDNOSTI

Prijevod: Mate Maras

1981.

Piščeva napomenaOvo što slijedi temelji se na stvarnim događajima. Premda je mnogo toga izmijenjeno zbog književnih razloga, sve se u biti mora smatrati činjenicom. Međutim, ova se knjiga nipošto ne smije vezivati s pozamašnim poljem poučnih obavijesti o izvornom učenju zen budizma. Ona ne sadrži mnogo podataka ni o motociklu.

2

A što je dobro, Fedro,i što nije dobro —treba li ikog pitati da to kaže?

3

PRVI DIO

1Mogu vidjeti na satu, ne dižući ruke s lijeve ručke motocikla, da je osam i pol ujutro. Čak i kod sto kilometara na sat vjetar je topao i vlažan. Kad je ovako vruće i sparno u osam i pol, pitani se kako će biti poslije podne.Vjetar je prožet oštrim mirisima močvare kraj puta. Nalazimo se u području Središnje nizine koje je puno barskih lovišta na divlje patke, od Minneapolisa na sjeverozapad prema Dakotama. Vozimo se starom betonskom dvostaznom cestom na kojoj nema mnogo prometa otkad je usporedno s njom načinjena četverostazna autostrada prije nekoliko godina. Dok prolazimo pokraj neke močvare, zrak iznenada postaje hladniji. Zatim, kad već prođemo, on opet naglo postaje topliji.Sretan sam što opet vozim ovim predjelima. To je neka vrsta zabiti, poznate po tome što nema ničega i baš je zato nekako privlačna. Na ovakvim putovima nestaje napetosti. Poskakujemo po oštećenom kolniku između trščaka i prostranih livada, pa opet trščaka i močvarne trave. Tu i tamo protegne se otvorena vodena Površina, te ako pomnjivo gledaš možeš vidjeti divlje Patke na rubu trščaka. I kornjače ... Eno i crvenokrilnog kosa.Udaram Christa po koljenu i pokazujem mu ga.- Što je? — dere se on.- Kos!On kaže nešto što ja ne čujem. — Što kažeš? — derem se ja.On me poteže za zatiljak kacige i dere se: -Vidi, sam ih već mnogo, tata!— O! — derem se opet ja. Zatim klimnem glavom. Kad imaš jedanaest godina, nisi osobito zadivljen cr-venokrilim kosom.Za to moraš biti stariji. Za mene je sve ovo pomiješano s uspomenama kojih on nema. Hladna jutra davno prije kad je močvarna trava žutjela a trščaci se povijali na sjeverozapadnom vjetru. Tada se oštri miris dizao iz blata što smo ga gazili visokim čizmama da bismo stigli na položaj prije izlaska sunca i otvorenja sezone lova na divlje patke. Ili zime kad su bare bivale zamrznute i mrtve, pa sam mogao hodati po ledu i snijegu između zamrlih trščaka ne videći ništa osim siva neba i mrtvih i mrzlih stvari. Tada su kosovi bili otišli. Ali sad su se u srpnju vratili i sve je veoma živo i svaka stopa tih bara bruji i štekće i zuji i cvrkute, prava zajednica milijuna živih bića koja žive svoj život u nekoj vrsti blage neprekidnosti.Kad provodiš odmor na motociklu ,stvari gledaš potpuno drugačije nego ikada dotad. Kad si u automo-bilu, uvijek si u nekoj kutiji, i budući da si na to na-viknut i ne primjećuješ da je sve ono što vidiš kroz prozor automobila samo nova TV slika. Ti si pasivni promatrač i sve dosadno promiče kraj tebe u nekomokviru.Na motociklu okvira nema. Potpuno si u dodiru sa svim. Nalaziš se usred prizora, više ga puko ne gledaš, i osjećaj prisutnosti je strahovit. Taj cement što juri desetak centimetara ispod tvojih nogu nešto je stvarno, ista materija po kojoj hodaš, to je upravo tu, tako nejasno da na njem ne možeš ustaliti pogled, ali možeš spustiti nogu i dodirnuti ga kad god hoćeš, i sve to zajedno, cijelo iskustvo, nikada se ne gubi iz neposrednesvijesti.Chris i ja putujemo u Montanu s nekim prijateljima koji se voze pred nama, a možda smo se zaputili i dalje. Planovi su nam namjerno neodređeni, više nam je do toga da putujemo nego da nekamo stignemo. Provodimo odmor, to je sve. Draži su nam sporedni putovi. Asfaltirani mjesni putovi su najbolji, državne ceste poslije njih. Najgore su autostrade. Želimo da se dobro

4

zabavimo, ali za nas taj naglasak pada na »dobro više nego »zabavimo«, a kad se tako pomakne naglasak cijeli se pristup tome mijenja. Zavojiti planinski putovi su dugi i kad su u pitanju sekunde, ali u njima se mnogo više uživa kad je čovjek na motociklu pa ulijeće u okuke a ne poskakuje s jedne strane kutije na drugu. Putovi s malo prometa su kako ugodniji tako i sigurniji. Putovi na kojima nema restorana i samoposluga bolji su, to su putovi gdje vam grmlje i livade i voćnjaci i pašnjaci dopiru gotovo do ramena, gdje vam djeca mašu dok prolazite, gdje ljudi gledaju s verandi da vide tko je to, gdje su — kad se zaustavite da pitate pravac ili obavijest — odgovori češće dulji nego što želite a ne kraći, gdje vas ljudi pitaju odakle ste i ko-liko se već vozite.Prošlo je već nekoliko godina kako smo se moja žena i ja i naši prijatelji prvi put prihvatili ovih putova. Ponekad smo na njih skretali zbog promjene ili da udarimo poprijeko na drugu autostradu, i svaki su nam put krajolici bili izvanredni pa smo napuštali takav put s osjećajem olakšanja i užitka, činili smo tako mnogo puta dok naposljetku nismo shvatili ono što je bilo bjelodano: ti su putovi uistinu različiti od glavnih putova. Cijel ritam života i narav ljudi koji žive duž njih su različiti. Oni nikamo ne idu. Oni nisu prezaposleni da bi bili uljudni. Ovdašnjost i sadašnjost stvari je nešto o čemu oni sve znaju. Drugi su, oni koji su prije mnogo godina otišli u gradove i njihovi izgubljeni potomci, to posvema zaboravili. Otkriće toga bilo je zaista nešto.Čudio sam se zašto nam je toliko dugo trebalo da se osvijestimo. Vidjeli smo to a nismo vidjeli. Ili bolje rečeno, bili smo svikli da to ne vidimo. Zatucani, možda, mišlju da se pravi život odvija u velikom gradu i da je sve to samo dosadna provincija. Bilo je to zagonetno. Istina kuca na vrata a ti joj kažeš: »Odlazi,tražim istinu«, i tako ona ode. Zagonetno. Ali kad smo to jednom spoznali, naravno, ništa nasviše nije moglo odvojiti od tih putova, vikenda, večeri, Praznika. Postali smo pravi ljubitelji sporednih puto-va na motociklima i otkrili da se na njima nalazi sve ono što učiš u prolazu.Naučili smo, na primjer, kako se uočavaju dobri putovi na karti. Ako je crta krivudava, to je dobro. To predstavlja bregove. Ako se vidi da je glavni put iz maloga grada u veći, to je loše. Najbolji uvijek povezuju jednu zabit s drugom zabiti i imaju cestu kojom možeš brže stići onamo. Ako iz većega grada kreneš na sjeveroistok, nikada nećeš stići daleko istim smjerom. Izađeš iz grada i počneš okretati na sjever, zatim na istok, pa opet na sjever, i uskoro se nađeš na sporednom putu kojim se služe samo mještani.Glavno je umijeće u tome da se ne izgubiš. Budući da se putovima služe samo domaći ljudi koji ih poznaju po izgledu, nitko se ne žali što na raskrižjima nema putokaza. A često ih nema. Ako postoje, obično su to mali znakovi neupadljivo skriveni iza korova i to je sve. Postavljači znakova na lokalnim putovima rijetko vam nešto dvaput kažu. Ako propustite onaj znak u korovu, to je vaš problem, a ne njihov. K tome, otkrivate da su auto-karte često netočne kad se radi o lokalnim putovima. I s vremena na vrijeme doživite da vas vaš »lokalni put« odvede na neku dvostruku kolotečinu, zatim na jednostavnu stazu, onda na neki pašnjak i stane, ili vas pak odvede u dvorište nekoga farmera.Tako mi najčešće plovimo po slijepom nagađanju i zaključivanju prema znacima koje nalazimo. U jedinom džepu nosim kompas za oblačne dane kad sunce ne pokazuje pravac, a kartu sam pričvrstio na pose-ban nosač na rezervoaru za gorivo gdje računam prijeđene kilometre od posljednjeg križanja i tako znam što treba tražiti. Uz taj pribor i bez pritiska da treba »nekamo stići« dobro se snalazimo i već je skoro cijela Amerika samo naša.Za vrijeme vikenda o Prazniku rada i Prazniku palih ratnika putujemo kilometrima po tim putovima ne videći nijedno drugo vozilo, zatim prijeđemo auto-stradu i gledamo automobile nanizane »branik do branika« sve do obzorja. U njima namrštena lica. Dječji plač na stražnjim sjedalima. Stalno želim, naći neki način da im nešto rečem, ali oni se mršte i čini se da žure, pa nema...

5

Vidio sam ove močvare tisuću puta, a opet su mi svaki put nove. Pogrešno je reći da su blage. Mogli biste ih isto tako nazvati okrutnima i bezdušnima, ima u njima svega toga, ali njihova stvarnost nadilazi svako poimanje na pola puta. Eto! Golemo jato crveno-krilih kosova uzlijeće iz gnijezda u trščaku, preplašeno našom bukom. Lupam Chrisa po koljenu po drugi put... zatim se sjetim da ih je on već vidio.— Što je? — dere se on opet.— Ništa. — Dobro, što je?— Samo provjeravam da li si još tu — derem se ja, i ništa više ne kažemo.Na motociklu ne vodite osobite razgovore, osim ako niste zaljubljeni u deranje. Mjesto toga provodite vrijeme tako da ste svjesni stvari i da razmišljate o njima. O prizorima i zvukovima, o vremenskim prilikama i stvarima koje pamtite, o motoru i krajoliku u kojem se nalazite, razmišljate o stvarima nadugo i naširoko bez žurbe i bez osjećaja da gubite vrijeme.Htio bih iskoristiti vrijeme što sada dolazi da govorim o nekim stvarima koje su mi pale na pamet. Najčešće smo u tolikoj žurbi da nemamo mnogo prilika za razgovor. Iz toga proistječe neka beskrajna svakodnevna plitkoća, jednoličnost zbog koje se čovjek godinama kasnije čudi kamo je sve to vrijeme oteklo i žali što ga više nema. Sada kad zaista imamo malo vremena, i to znamo, htio bih ga iskoristiti da govorim malo dublje o nekim stvarima koje mi se čine da su važne. Na pameti mi je nekakva chautauqua1 — to je jedino ime koje mogu smisliti — nalik na putujuće chautauqua predstave pod šatorima koje su nekada putovale Amerikom, ovom Amerikom u kojoj se sada nalazimo, nalik na te slavne razgovore u stara vremena1 Cautuqua (od imena jezera Chautauqua u državi New York, gdje prvi put osnovana) — Stalna ili putujuća ustanova koja se bavila narodnim prosvjećivanjem uSAD često vezana za zabavu u obliku predavanja, konce-rata i kazališnih predstava, na otvorenom ili pod šatorima Osobito je cvala u prvoj četvrtini XX stoljeća. (Op. prev.)kojima je bila svrha da pouče i zabave, da okrijepe duh i donesu kulturu i prosvjetu do ušiju i misli slušatelja. Chautauque su potisnuli u stranu brži radio, film i TV, a meni se čini da ta promjena nije u cijelosti predstavljala neki napredak. Možda se zbog tih promjena struja nacionalne svijesti sada brže giba, možda je i šira, ali izgleda da pliće teče. Stara je korita ne mogu držati i njezina potraga za novima kanda povećava pometnju i razaranje duž njenih obala. U ovoj chautau-qui ja ne bih želio prokopati nikakva nova korita svijesti, nego jednostavno produbiti stara u kojima se nakupio mulj s ostacima misli koje su se upljesnivile i otrcanih riječi koje su se previše ponavljale. »Što je novo?« je zanimljivo i sve šire vječno pitanje, ali pitanje koje, ako se isključivo slijedi, dovodi samo do beskrajnog mimohoda trivijalnosti i mode, mulja sutrašnjice. Naprotiv, htio bih se pozabaviti pitanjem »Što je najbolje?«, pitanjem koje više zadire u dubinu nego u širinu, pitanjem čiji odgovori nastoje otplaviti mulj nizvodno. Ima razdoblja u povijesti čovječanstva kad su korita misli bila preduboko usječena pa nikakva promjena nije bila moguća, i nikada se ništa novo nije događalo, a »najbolje« je bilo pitanje dogme, ali danas nije takvo stanje. Čini se da sada struja naše zajedničke svijesti razvaljuje svoje obale, gubeći središnji pravac i svrhu, poplavljujući nizine, razdvajajući i osamljujući uzvisine, bez ikakva posebnog cilja osim zaludnog ispunjenja vlastite unutrašnje snage zamaha, čini se da treba malo produbiti korito.Daleko ispred druge dvojice, John Sutherland i njegova žena, Sylvia, skrenuše s puta na uređeni prostor za piknik. Vrijeme je da se protegnu noge. Dok zakrećem motor prema njima, Sylvia skida kacigu i ratsresa kosu, a John podiže svoj BMW na podupirač. Nema razgovora. Bili smo na toliko mnogo izleta zajedno da na prvi pogled znamo kako se osjećamo. Upravo sada mi smo sami tihi i gledamo oko sebe.Klupe za piknik puste su u ovo doba jutra. Imamo na raspolaganju cijele prostor. John odlazi preko trave do crpke od lijevanog željeza i počinje crpsti vodu za piće. Chris je odlutao kroz neko drveće iza travnatog huma do potočića. Ja samo zurim uokolo.

6

Poslije nekoliko trenutaka Sylvia sjeda na drvenu klupu i isteže noge, podižući lagano jednu po jednu bez gledanja. Duge šutnje izazivaju u njoj potištenost, pa o tom počinjem razgovor. Ona digne pogled a zatim ga opet spusti.— To je zbog svih onih ljudi u kolima što su prolazili u suprotnom smjeru — reče. — Prvi je izgledao tako tužno. Zatim je idući potpuno isto izgledao, pa opet idući pa idući, svi su bili isti.— Samo su se vozili u grad na posao.Ona dobro primjećuje, ali u tome nije bilo ništa neprirodno. — No, znaš, posao — ponavljam. — Ponedjeljak izjutra. Polusneni. Tko u ponedjeljak izjutra ide na posao nasmijan?— Ali izgledali su tako izgubljeno — veli ona. — Kao da su svi bili mrtvi. Kao pogrebna povorka. — Zatim spusti obje noge i ostavi ih tako.Ja vidim što ona kaže, ali logički to nikamo ne vodi. čovjek radi da živi, a to i oni čine. — Ja sam promatrao močvare — velim.Malo zatim ona diže pogled i kaže: — što si vidio?— Bilo je cijelo jato crvenokrilih kosova. Naglo su se vinuli kad smo kraj njih prolazili.— Oh.— Bio sam sretan što ih opet vidim. Oni povezuju stvari, misli i slično. Znaš?Ona razmišlja trenutak, a zatim se smiješi na tamno zelenoj pozadini od drveća. Ona razumije neobičan jezik koji nema nikakve veze s onim što govorite. Kći.— Da — kaže. — Lijepi su.— Pazi na njih — kažem ja.— Dobro.Pojavljuje se John i provjerava opremu na motociklu. Priteže neke konope a onda otvara bisage i po-činje po njima kopati. Meće neke stvari na zemlju. — Ako ti ikada ustreba kakav konop, samo izvoli — veli on. — Bože, mislim da ga imam pet puta više nego što mi ovdje treba.— Još ne — odgovaram ja.— Šibice? — veli on i dalje prekapajući. — Mast za opekotine, češljevi, vezice za cipele... vezice za cipele? Zašto nam trebaju vezice za cipele?— Nemojmo opet o tome — veli Sylvia. Oni se pogledaju smiješno ukočena lica pa oboje svinu pogled na me.— Vezice za cipele mogu svakoga trenutka pući — velim ja svečano. Oni se smiješe, ali ne jedno drugome.Uskoro se pojavljuje Chris i vrijeme je da se krene. Dok se sprema i uspinje, oni polaze i Sylvia nam maše. Ponovo smo na cesti, i ja gledam kako oni povećavaju razmak ispred nas.Chautauqua koju imam na umu nastala je zbog njih dvoje prije mnogo mjeseci i možda je, premda to ne znam, povezana sa stanovitim nevidljivim neskladom među njima.Pretpostavljam da je nesklad obična stvar u svakom braku, ali u njihovu slučaju to izgleda tragičnije. Bar što se tiče mene.Nema među njima sukoba ličnosti; to je nešto drugo, za što nijedno od njih ne treba okrivljavati, ali ni on ni ona nemaju nikakva rješenja za taj nesklad, a nemam ga ni ja, nego samo neke ideje.Ideje su se rodile iz onoga što se činilo neznatnim razlikama u mišljenju između Johna i mene o vrlo nevažnim stvarima: koliko čovjek treba održavati svoj motocikl. Meni se čini da je prirodno i normalno služiti se s ono malo alata i uputstava što se isporučuju sa svakim motorom, i da ga sam ugađam i popravljam. John se s tim ne slaže. Njemu je draže prepustiti upućenom mehaničaru da se brine o tim stvarima da bi bile dobro učinjene. Nijedno od tih gledišta nije neo-bično, i nikada se ta neznatna razlika ne bi toliko povećala da nismo tako mnogo vremena proveli u zajedničkoj vožnji i sjedenju po usputnim krčmama pijući pivo i razgovarajući o svemu što nam je padalo na pamet. Na pamet nam je obično padalo o čemu smo razmišljali pola sata ili četrdesetpet minuta nakon našeg posljednjega razgovora. Kad se radi o putovima ili vremenu ili ljudima ili starim uspomenama ili o čemu god u novinama, razgovor se razvija prirodno i ugodno. Ali kad god mi je rad motora u mislima i kad se umiješa u razgovor, njegov razvoj

7

prestaje. Razgovor se više ne kreće naprijed. Nastaje muk i prekid povezanosti. To je kao da su dva stara prijatelja, katolik i protestant, sjedili pijući pivo, uživajući u životu, kadli je nekako iskrsla tema o sprečavanju začeća. Veliko zaleđenje.I naravno, kad otkrijete nešto poput toga, to je kao da otkrijete zub iz kojega je ispala plomba. Toga se ne možete otresti. Morate to ispitivati, pipati izdaleka, navoditi razgovor, misliti o tome, ne zato što je to možda ugodno nego zato što vam se vrzma po glavi i neće da izađe iz glave. J što više ispitujem i guram tu temu o održavanju motocikla, to se on više ljuti, i naravno, zbog toga ja želim iskušavati i gurati sve više. Ne činim to namjerno da njega ljutim nego zato što ta ljutnja izgleda kao znak nečeg dubljega, nečeg pod površinom što nije odmah očito.Kad razgovarate o sprečavanju začeća, sve zapne i zaledi se zato što se tu ne radi o prepirci hoće li se više ili manje djece roditi. To je samo na površini. Ispod toga leži sukob vjere, vjere u iskustvo društvenog planiranja i vjere u vlast Boga kako nam je otkriva učenje katoličke crkve. Možete dokazivati praktičnost planiranog rađanja djece dok se ne umorite slušajući sami sebe, ali to ničemu neće dovesti jer vaš protivnik ne priznaje pretpostavku da je išta što je društveno praktično dobro po sebi. Dobrota za njega ima druge izvore koje on cijeni jednako ili više nego društvenu praktičnost.Tako je i s Johnom. Ja mogu propovijedati praktičnu vrijednost i korist održavanja motocikla dok ne promuknem, a da to njega ni ne okrzne. Poslije drugerečenice o toj temi njegove oči poprime staklen izraz pa mijenja razgovor ili jednostavno gleda u stranu. On ne želi slušati o tome.Sylvia se u tome potpuno s njim slaže. Ustvari, ona je još odrešitija. — To je nešto sasvim drugo — kaže ona kad je blagonaklono raspoložena. — To su gluposti — kaže kad to nije. Oni žele da to ne razumiju. Da ne čuju o tome. I što više želim proniknuti u ono zbog čega ja uživam u mehaničkom radu a oni ga mrze, to mi stvar postaje neuhvatljiva. Krajnji uzrok te prvotno neznatne razlike u mišljenju izgleda da teče mnogo, mnogo dublje.Nesposobnost s njihove strane smjesta je isključena. Oboje su sasvim dovoljno bistri. Svako od njih moglo bi naučiti ugoditi motocikl za sat i pol ako bi u to uložilo volju i energiju, a ušteda u novcu i brizi i vremenu platila bi mu i preplatila uloženi trud. I oni to znaju. Ili možda ne znaju. Ne znam. Nikada ih ne suočavam s pitanjem. Bolje je prijeći preko toga.Ali sjećam se jednog vrelog dana, pred nekim barom u gradiću Savage, Minnesota, kad umalo nisam planuo. Proveli smo u baru oko jedan sat i kad smo izašli motori su bili tako vrući da smo jedva mogli uzjahati. Ja upalim i spremam se krenuti, a John uporno pritiskuje nožni pokretač. Osjećam miris benzina kao da smo u blizini rafinerije pa mu to kažem, misleći da je to dovoljno da shvati da mu se motor zagušio.— Da, i meni miriše — veli on i nastavlja pritiskivati. I on pritiskuje i pritiskuje i poskakuje i pritis-kuje a ja ne znam što bih više rekao. Napokon, on se zamorio i lice mu se kupa u znoju i ne može više pritiskivati, pa mu predlažem da izvadi svjećice i pusti da se one osuše a cilindri prozrače dok mi odemo na još jedno pivo.O bože sačuvaj! On se ne želi u to upuštati.— U što to?— O, vađenje alata i tako dalje. Nema razloga da ne upali. Motor je potpuno nov a ja se savršeno držim uputstava. Pogledaj, povukao sam do kraja čok kao što piše.— Do kraja čok?— Pa tako piše u uputstvu.— To važi kad je hladan!— No, bili smo unutra bar pola sata — veli on.To me nekako zdrma. — Danas je vruć dan, John — velim ja. — I treba im mnogo dulje da se ohlade nego kad je leden dan.On se počeše po glavi. — No, zašto to nisu napisali u uputstvu? — Zatim smanji čok i na drugi pritisak upali. — Mislim da se o tome radilo — veli razdragano.A već slijedećega dana izvezli smo se u blizinu istog predjela i to se opet dogodilo. Ovog sam puta odlučio ne reći ni riječi, pa kad me je žena tjerala da priđem i pomognem mu, odmahnuo

8

sam glavom. Rekao sam joj da će se on samo uvrijediti na moju pomoć sve dok zaista ne osjeti da mu pomoć treba, pa smo se sklonili u hlad i sjeli i čekali.Primijetio sam da je izvanredno pristojan prema Sylviji dok pritiskuje, što je značilo da je bijesan, a ona je gledala prema nama s izrazom »O bože!« u očima. Da me išta upitao, ja bih za sekundu bio ondje da vidim što je, ali nije htio. Prošlo je valjda petnaest minuta prije nego što je upalio.Kasnije smo opet pili pivo nad jezerom Minneton-ka i svatko je za stolom govorio, ali on je šutio i mogao sam vidjeti da se iznutra strašno grize. Bar to toga puta. Vjerojatno želeći malo oduška, on reče — Znaš... kad ovako neće da upali to me... zaista se pretvorim u čudovište u sebi. Upravo pob jesnim zbog toga. — To mu je čini se pružilo olakšanje, pa je dodao: — Imali su samo ovaj jedini motocikl, znaš? Ovaj škart. I nisu znali što da s njim rade, da ga pošalju natrag u tvornicu ili prodaju u staro željezo ili što ja znam... i onda su u zadnji čas primijetili mene kako dolazim. S tisuću osamsto dolara u džepu. I znali su da je njihovim nevoljama kraj.Nekakvim pjevuckavim glasom ponovio sam svoj govor o ugrađanju motora i on se trudio da sluša. On se ponekad zaista trudi. Ali tada se opet pojavila zapreka i on je otišao do bara po još jedno piće za sve nas i razgovor se okončao.On nije tvrdoglav, nije ograničen, nije lijen, nije glup. Jednostavno nije postojalo lako objašnjenje. I tako je to ostalo u zraku, neka vrsta tajne od koje čovjek odustaje jer nema smisla samo obilaziti i obilaziti tražeći odgovor kojega nema.Događalo se i meni da sam možda bio težak u nekim razgovorima, ali meni se moglo i dokazati. Većina motociklista na duge staze zna kako se ugađa motor da dobro radi. Vlasnici automobila obično ne diraju motor, ali svaki grad koliko god malen bio ima servis sa skupim dizalima, specijalnim alatom i opremom za otkrivanje kvara što prosječan vlasnik auta ne može imati. Osim toga automobilski motor mnogo je složeniji i nepristupačniji nego motor motocikla, pa to ima nekoga smisla. Ali za Johnov motocikl, za BMW R 60, kladim se da ne postoji nijedan mehaničar odavde do Salt Lake Cityja. Ako mu pregore platine ili svjećice, on je gotov. Znam da uza se nema rezervne platine. On ni ne zna što su platine. Ako ga izda u zapadnom dijelu Južne Dakote ili Montane, ne znam što će učiniti. Prodati ga možda Indijancima. Ovoga trenutka znam što čini. Pažljivo nastoji da o tome uopće ne misli. Motori BMW su slavni po tome što ne stvaraju mehaničkih problema i s tim on računa.Mogao sam misliti da je to samo njihov čudnovat stav prema motociklima, ali kasnije sam otkrio da se on proteže i na druge stvari... Čekajući na njih da krenemo jedno jutro, primijetio sam da im u kuhinji curi slavina sudopera i sjetio se da je curila i kad sam zadnji put bio tu te da je ustvari curila oduvijek. Spomenuo sam to Johnu i on mi je rekao da ju je pokušao popraviti metnuvši novi brtveni prsten ali da nije po-moglo. To je bilo sve što mi je rekao. Iz toga se dalo zaključiti da je time sve bilo svršeno. Ako pokušaš po-praviti slavinu i od tvoga popravljanja nema koristi, to znači da ti je suđeno živjeti sa slavinom koja curi.To me navelo da se upitam da li im to ide na živce to kap-kap-kap, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu ali nisam mogao na njima primijetiti nikakve Ijutnjeniti brige zbog toga, pa sam zaključio da njima jednostavno nije stalo do slavina koje cure. Nekim ljudima nije stalo.Ne sjećam se zbog čega sam promijenio taj zaključak ... zbog neke slutnje, neke pronicavosti jednoga dana, možda zbog neprimjetne promjene u Sylvi-jinu raspoloženju kad bi kapanje postalo posebno glasno a ona pokušavala razgovarati. Njezin je glas veoma nježan. I jednog dana kad je pokušavala razgovarati kroz to kapanje, ušla su djeca i prekinula je, pa je na njih planula. Činilo se da njezina srdžba na djecu ne bi bila ni izdaleka toliko velika da slavina nije kapala kad je pokušavala razgovarati. Razbjesnila se zbog pomiješanog kapanja i dječjeg vikanja. Strašno me se dojmilo tada što ona ne krivi slavinu, i što namjerno ne krivi slavinu. Ona je potpuno zaboravljala tu slavinu! Potiskivala je ljutnju na slavinu, a ta prokleta slavina što kapa spremala se da je ubije! Ali zbog nekog razloga ona nije tome pridavala važnosti.Zbog čega potiskivati ljutnju na slavinu koja curi? pitao sam se.

9

Onda se to uklopilo u održavanje motocikla, i u mojoj se glavi upalila jedna od onih žaruljica pa sam pomislio: A-haaaa!Ne radi se o održavanju motocikla, o slavini. Oni cijelu tehniku ne trpe. I tada su svakovrsne stvari počele padati na svoje mjesto, i ja sam znao što je posrijedi. Sylvijina ljutnja na nekog prijatelja koji misli da je kompjutorsko programiranje »stvaralačko«. Pa svi njihovi crteži i slike i fotografije bez ičega tehničkog u njima. Naravno, ona se neće rasrditi na onu slavinu, pomislio sam. Čovjek uvijek potiskuje trenutačnu srdžbu na nešto što duboko i trajno mrzi. Naravno, John odustaje svaki put kad iskrsne razgovor o popravljanju motocikla, čak i kad je očito da zbog toga pati. To je zbog tehnike. Sigurno, jamačno, očigledno. Kad to vidiš sve je tako jednostavno. Prije svega, oni uzjahuju moto-cikle da bi pobjegli od tehnike u prirodu na svježi zrak i sunce. Kad ih ja opet suočim s njom upravo u času i na mjestu gdje misle da su napokon od nje pobjegli, to ih oboje naprosto sledi, i to užasno. Eto zašto serazgovor uvijek prekida i zaleđuje kad god se spomene ta tema.I druge se stvari s tim slažu. Oni ponekad govore s tako malo mučnih riječi o »tome« ili o »tome svemu« kao na primjer u rečenici: — Od toga jednostavno ne možeš pobjeći. — A ako ja upitam: — Od čega? — odgovor može biti: — Od svega toga — ili: — Od organiziranog toka stvari — ili čak: — Od sistema. — Sylvia mi je jednom braneći se rekla: — No, ti znaš kako da s tim izađeš na kraj — što me je toliko zabe-zeknulo toga puta da mi je bilo neugodno pitati što je »to« pa sam ostao pomalo zbunjen. Mislio sam da se radi o nečem tajanstvenijem nego što je tehnika. Ali sada vidim da je »to« uglavnom, ako ne i posve, bila tehnika. Ali ni to nije prava riječ. To »to« je neka vrsta sile koja gura naprijed tehniku, nešto neodređeno, ali neljudsko, mehaničko, beživotno, neko slijepo čudovište, neka smrtna sila. Nešto ogavno od čega oni bježe ali znaju da ne mogu umaknuti. Ja o tome ovdje nekako precrno govorim, ali evo o čemu se radi bez uzvišenog i strogo određenog načina govora. Postoje negdje ljudi koji to razumiju i bježe od njega, ali to su tehnolozi i oni govore neljudskim jezikom kad opisuju što čine. Sve su to dijelovi i veze nečuvenih stvari koje za vas nemaju nikakva smisla bez obzira koliko ih puta čujete. A njihovi proizvodi, njihovo čudovište proždire zemlju i zagađuje im zrak i jezera, i nema načina da mu se zada protuudarac, a jedva mu se ikako može umaknuti.Nije teško doći do toga stajališta. Prođite kroz područje teške industrije u nekom velikom gradu i odmah ćete naći svu tu tehniku. Ispred nje su visoke ograde od bodljikave žice, zaključani ulazi, natpisi ULAZ ZABRANJEN, a preko toga, kroz čađav zrak, vidite ružne čudnovate oblike od metala i cigle i ne znate im svrhu i nikada im nećete vidjeti gospodare. Ne znate čemu to služi, ni zašto je ondje, nitko vam to neće reći, i tako vam ostaje samo da se osjećate otuđeni, strani, kao da ne pripadate tu. Tko to posjeduje i razumije taj ne želi da budete u blizini. Od sve te tehnike nekako ste postali tuđinci u vlastitoj zemlji. Već njezin oblik i pojava i tajanstvenost govore: — Gubi se. —Znate da za sve to negdje postoji nekakvo objašnjenje i da to bez sumnje služi na neki neizravni način čovječanstvu, ali to ne vidite. Vi vidite znakove ULAZ ZABRANJEN i NE PRILAZI i da ništa ne služi ljudima nego da maleni ljudi, kao mravi, služe tim čudnim, neshvatljivim oblicima. I pomišljate: čak da sam i dio toga, čak da i nisam stranac, bio bih samo još jedan mrav koji služi tim oblicima. Tako se konačno rađa neprijateljstvo, i mislim da je na kraju krajeva to upleteno u inače neobjašnjivo držanje Johna i Sylvije. Sve što se tiče ventila, osovina, odvijača dio je toga dehumaniziranog svijeta, i oni o tome ne žele razmišljati. Oni ne žele u to upasti.Ako je tako, nisu u tome sami. Nema sumnje da su slijedili svoje prirodne osjećaje i da nisu nikoga pokušali oponašati. Ali i mnogi drugi slijede svoje prirodne osjećaje i ne pokušavaju nikoga oponašati, a prirodni osjećaji vrlo mnogo ljudi slični su u toj stvari; pa tako kad ih promatrate u cjelini, kao što to novinari čine, dobivate dojam masovnog pokreta, antitehnološ-kog masovnog pokreta, cijelog političkog antitehnološ-kog lijevog buđenja, koje prividno niotkuda ne izvire, s parolama: »Dosta nam je tehnike. Nosite je na drugo mjesto. Maknite je odavde.« Taj dojam ipak obuzdava tanka paučina logike koja naglašava da bez tvornica nema zaposlenja ni životnog standarda. Ali ima ljudskih snaga koje su jače od logike. Uvijek ih je bilo, pa ako dovoljno ojačaju u svojoj mržnji prema tehnici ta paučina može pući.

10

Za borce protiv tehnike, protiv sistema, izmišljeni su kalupi i klišeji poput »bitnika« i »hipija«, a trajat će i dalje. Ali ne mogu se pojedinci preobratiti u masu jednostavnim kovanjem masovnih termina. John i Syl-via ne spadaju u masu, niti u nju spada većina drugih koji se ponašaju kao oni. Čini se da se oni baš bune protiv toga da postanu pripadnici mase. I osjećaju da je tehnika u velikoj vezi sa silama koje ih nastoje pretvoriti u pripadnike mase i zato je ne vole. Zasada je to još uglavnom pasivan otpor, bježanje u seoske Predjele kad se to može i tome slično, ali ne mora uvijek biti tako pasivan.Ja se s njima ne slažem u održavanju motocikla, ali ne zato što nemam razumijevanja za njihove osjećaje kad se radi o tehnici. Ja samo mislim da njihov bijeg od tehnike i mržnja prema njoj sami sebe po-ražavaju. Jer Buda, Glava Božja, jednako ugodno prebiva u tokovima digitalnog kompjutora ili zupčanicima prijenosa nekog motocikla kao što prebiva na vrhu planine ili laticama nekog cvijeta. Misliti drugačije znači omalovažavati Budu — što znači omalovažavati samog sebe. Eto o tome želim govoriti u ovoj chautau-qui. . .Sad smo izašli iz močvare, ali zrak je još toliko vlažan da možeš gledati ravno gore u žuti sunčev kolut kao da je na nebu dim ili magla. Ali sad smo u zelenom krajoliku. Zgrade na fasadama su čiste i bijele i svježe. I nema ni dima ni magle.

2Put zavija i zavija... zaustavljamo se da se odmorimo i ručamo, izmijenimo nekoliko riječi, i opet krećemo na dugu vožnju. Početak popodnevnog umora nadoknađuje se uzbuđenjem prvog dana pa se jednoliko gibamo, ni brzo, ni polagano.Prati nas bočni jugozapadni vjetar, i motocikl se naginje prema zapusima, naizgled sam od sebe, da im poništi djelovanje. Kasnije se osjećalo nešto neobično na tom putu, svijest o nečemu, kao da nas netko motri ili prati. Ali ispred nas nema nikakva auta, a u ogledalu su samo John i Sylvia daleko iza nas.Još nismo zašli u Dakote, ali široka polja pokazuju da smo im sve bliže. Neka se od njih modre od lanova cvijeta što se leluja u dugačkim valovima kao površina ocana. Bregova ima više nego prije i oni sada nadma-šuju sve drugo osim neba, koje se čini širim. Zgrade na farmama u daljini su tako malene da ih jedva vidimo. Zemlja se počinje otvarati.Nema mjesta ni oštre crte gdje završava Središnja nizina koja vas zatekne nepripravne, kad isplovljujete iz uzburkane nezaštićene luke pa primijetite da su valovi već porasli, a kad se okrenete vidite da više nema kopna na vidiku. Ovdje su stabla rjeđa i iznenada postajem svjestan da nisu samonikla. Donesena su ovamo i zasađena oko kuća i između polja po jarcima da štite od vjetra. Ali gdje nisu posađena tu nema grmlja, nema mladih izdanaka — samo trava, katkada s divljim cvijećem i korovom, ali ponajviše trava. Ovo su pašnjaci. Nalazimo se u preriji.Osjećam da nitko on nas potpuno ne razumije kako ćemo provesti četiri srpanjska dana u ovoj preriji. S izleta u automobilima uvijek pamtimo nizinu i velikupustoš dokle oko dopire, krajnju jednoličnost i dosadu dok voziš sat za satom, nikamo ne stižući, pitajući se koliko će trajati sve to bez okuke na putu, bez promjene na zemlji koja se proteže i proteže do obzorja.John se brinuo da Sylvia neće izdržati te neudobnosti pa ju je kanio poslati avionom u Billings, Monta-na, ali smo ga Sylvia i ja od toga odgovorili. Ja sam tvrdio da su tjelesne neudobnosti važne samo kad si loše volje. Tada se uhvatiš za bilo što neudobno i to smatraš uzrokom. Ali ako si dobre volje, tada tjelesne neudobnosti ne znače mnogo. I kad sam razmislio o Sylvijinoj ćudi i osjećajima, nisam mogao zamisliti da bi se ona tužila.Također, kad bi stigla u Stjenjak avionom, bilo bi joj kao da vidi te planine usput, kao lijepe kulise. Ali ako u njih stigne nakon nekoliko dana napornog putovanja preko prerija, vidjet će ih drugačije, kao neki cilj, kao obećanu zemlju. Ako bismo John i ja i Chris stigli s tim osjećajem, a Sylvia s dojmom da su planine »krasne« i »lijepe«, među nama bi bilo više neslaganja nego što bi ga u nama izazvala vrućina i jednoličnost Dakota. U svakom slučaju ja želim razgovarati s njom, a mislim i na sebe.U mislima, dok promatram ta polja, ja joj govorim: — Vidiš li? ... Vidiš li? — i mislim da ona vidi. Nadam se da će kasnije primjećivati i osjećati nešto u tim prerijama o čemu sam prestao s drugima razgovarati; nešto što u njima postoji jer ništa drugo ne postoji, a može se zapaziti jer

11

je sve drugo odsutno. Ona ponekad izgleda tako potištena jednoličnošću i dosadom svoga gradskog života, pa sam pomislio da će u ovoj beskrajnoj travi i vjetru vidjeti nešto što se katkad javlja pošto se prihvati jednoličnost i dosada. To je tu, samo ne znam tome imena.Sada na obzoru vidim nešto što mislim da drugi ne vide. Daleko na jugozapadu — može se vidjeti samo s vrha ovog brijega — nebo ima taman rub. Sprema se oluja. To me je možda zabrinjavalo. Namjerno sam to isklju-čivao iz misli, ali sam cijelo vrijeme znao da s ovom vlažnošću i vjetrom vrlo vjerojatno dolazi oluja. Ružna je to stvar, baš u prvi dan, ali kao što sam prije rekao, kad si na motociklu ti si uključen u krajolik, nisi tek promatrač, a oluje su neizbježni dio krajolika.Kad bi se radilo samo o grmljavini i isprekidanim naletima vjetra, mogao bi ih možda izbjeći, ali ovo je nešto drugo. Ta dugačka tamna pruga bez i jednog ci-rusa ispred sebe predstavlja hladnu frontu. Hladne fronte su žestoke, a kad dolaze s jugozapada, najžešće su. Često ih prati tornado. Kad nailaze, najbolje je sakriti se u kakvu rupu i čekati dok prođu. Ne traju dugo a hladan zrak iza njih ugodan je za vožnju.Najgore su tople fronte. One mogu trajati danima. Sjećam se kako smo Chris i ja prije nekoliko godina pošli na izlet u Kanadu, prešli oko 230 km i zapali u toplu frontu na koju su nas mnogi upozoravali ali mi to nismo razumjeli. Sve što smo doživjeli bilo je glupo i tužno.Imali smo mali motocikl od šest i pol konjskih snaga, preopterećeni prtljagom, rasterećeni zdravim razumom. Motor je mogao postizati samo 80 km/h pod punim glasom protiv umjerenog čelnog vjetra. Nije to bio motocikl za ovakva putovanja. Prve smo noći stigli do nekog jezera u North Woodsu i preležali pod šatorom oluju s kišom koja je potrajala cijelu noć. Zaboravio sam opkopati jarak oko šatora pa je oko dva izjutra provalila voda unutra i smočila nam obje vreće za spavanje. Idućeg smo jutra bili mokri i neraspoloženi i nenaspavani, ali ja sam mislio da ćemo izbjeći kišu čim krenemo. Nismo bili te sreće. Oko deset sati nebo je bilo tako tmurno da su svi automobili imali upaljena svjetla. A zatim se zaista otočilo.Nosili smo ponča koja su prethodne noći služila kao šator. Sada su se širila kao jedra i usporavala brzinu na 50 km/h pod punim gasom. Na cesti je bilo pet centimetara vode. Svud oko nas sijevale su munje. Sjećam se lica neke žene koja nas je zapanjeno gledala kroz prozor automobila u prolazu, čudeći se koga vraga radimo na motociklu po takvu vremenu. Pouzdano znam da joj ne bih mogao ni ja reći.Brzina je pala na četrdeset pet, zatim na trideset pet. Onda je motor počeo izdavati, kašljati, prštati i pucketati sve dok nismo, vozeći se jedva deset na sat, naišli na neku trošnu benzinsku stanicu kraj sasječenih šuma i skrenuli.U to vrijeme, kao sada Johnu, nije mi bilo stalo da mnogo naučim o održavanju motocikla. Sjećam se kako sam držao pončo preko glave da rezervoar zaklonim od kiše i tresao motocikl među nogama. Izgledalo je kao da se benzin u njemu pjeni. Pogledao sam svjećice, pogledao sam platine, pogledao sam karburator i pritiskivao nožni pokretač dok nisam klonuo od umora.Ušli smo u stanicu, koja je ujedno bila nekakva pivnica i restoran, i dobili za jelo zagoreni odrezak. Zatim sam izašao i opet pokušao. Chris je stalno nešto zapitkivao i to me je počelo ljutiti jer nije shvaćao koliko je stvar ozbiljna. Naposljetku sam vidio da nema koristi, odustao sam, i nestalo je moje ljutnje na nj. Objasnio sam mu što sam pažljivije mogao da je sve gotovo. Da ne idemo ni na kakav izlet motociklom tih praznika. Chris mi je savjetovao da provjerim benzin na primjer, što sam već učinio, i da nađem mehaničara. Ali mehaničara nije bilo. Samo posječenih borova i grmlja i kiše.Sjeo sam s njim u travu kraj ceste, slomljen, i zurio u stabla i žbunje. Strpljivo sam odgovarao na sva Chrisova pitanja koja su s vremenom postajala sve rjeđa i rjeđa. Tada je napokon Chris shvatio da od našeg izleta na motociklu zaista nema ništa pa je počeo plakati. Bilo mu je tada osam godina, čini mi se.Stopirali smo natrag u grad, iznajmili prikolicu, prikopčali je za naš auto, vratili se i uzeli motocikl, pa smo ga odvukli u grad i krenuli ispočetka automobilom. Ali to nije bilo isto. I zaista nismo mnogo uživali.Dva tjedna nakon praznika, jedne večeri poslije posla, skinuo sam karburator da vidim što ne valja, ali ništa nisam mogao naći. Da bih očistio masnoću prije nego što ga ponovo namjestim,

12

otvorio sam pipac na rezervoaru da pustim malo benzina. Ni kapi nije iscurilo. Rezervoar je bio prazan. Nisam mogao vjerovati. Jedva i sada mogu u to vjerovati.Stotinu sam se puta grizao i korio zbog te gluposti, i sumnjam da ću to ikada zaista u potpunosti sam sebi oprostiti. Ono što sam vidio da se pjeni očigledno je bio benzin u pomoćnom rezervoaru koji nisam bio uključio. Nisam to pomnjivo provjerio jer sam pretpostavio da je kiša uzrokovala kvar motora. Tada još nisam razumio koliko su lakoumne tako brze pretpostavke. Sad smo na motociklu od dvadeset osam konja i ja ga vrlo ozbiljno održavam.Iznenada John me prestiže i spuštenim dlanom daje mi znak da stanem. Usporavamo i tražimo mjesto gdje ćemo skrenuti na šljunčani nasip uz cestu. Cementni rubnjak je oštar a šljunak rahal i nimalo mi se ne sviđa taj manevar.Chris pita: — Zašto se zaustavljamo?— Mislim da smo ondje trebali skrenuti — veli John.Gledam natrag i ništa ne vidim. — Nisam vidio nikakva znaka — velim ja.John zaklima glavom. — Bio je velik kao stajska vrata.— Zaista?I on i Sylvia potvrde.On se naginje, proučava moju kartu i pokazuje mi gdje je bilo raskršće i odmah poslije njega nadvožnjak autostrade. — Ovu autostradu smo već prešli — veli on. Vidim da je u pravu. Neugodno. — Hoćemo li se vratiti ili da produžimo? — upitam.On o tom razmišlja. — No, mislim da nema pravog razloga da se vraćamo. U redu. Idemo dalje. Stići ćemo onamo ovako ili onako.I sada prateći ih ja razmišljam: Zašto mi se to dogodilo? Jedva sam i autostradu primijetio. A sad sam upravo zaboravio da im spomenem nevrijeme. Stvari pomalo ne teku u redu.Pruga olujnih oblaka sad je šira ali se ne kreće onako brzo kako sam mislio. To nije baš dobro. Kad nevrijeme brzo dolazi brzo i prolazi. Ali kad dolazi ovako sporo može vas zadržati prilično dugo.Zubima skidam rukavicu, spuštam ruku i dotičem aluminijsku stranu štitnika na motoru. Temperatura je u redu. Pretopio da bih mogao držati ruku, ali ne toliko vruće da bih se opekao. Tu nema problema.Kod ovakvih motora sa zračnim hlađenjem, krajnja pregrijanost može biti uzrok da se »zariba«. Ovom se motoru to dogodilo jednom ... zapravo, tri puta. Ja ga s vremena na vrijeme provjeravam kao što bih provjerio bolesnika koji je imao srčani udar, premda se čini da je izliječen.Kad se motor zariba, klipovi se prošire, postanu preveliki za šupljinu cilindra, zaglave se, ponekad se rastale, blokiraju motor i stražnji kotač pa se cijeli motocikl počne zanositi. Kad se prvi put zaribao, glava mi je sunula na prednji kotač, a suputnik se gotovo našao na meni. Pri brzini oko pedeset opet se motor oslobodio i počeo juriti, ali sam skrenuo i zaustavio se da vidim što je. Sve što je moj suputnik mogao smisliti da reče bilo je: — Zašto si to učinio?Slegnuo sam ramenima, jer sam bio u nedoumici kao i on, pa sam stajao i samo zurio dok su kraj nas zviždali automobili. Motor je bio tako vruć da je oko njega zrak treptio i mogli smo osjećati isijavanje topline. Kad sam ga dotaknuo ovlaženim prstom, zacvr-čao je kao vrela peć, pa smo se odvezli kuća, polako, uz neki novi zvuk, lupanje koje je značilo da klipovi više ne pristaju i da je potreban generalni remont.Odveo sam motocikl u jednu radionicu jer sam mislio da to nije toliko važno da bih se sam morao upletati, učiti sve one složene pojedinosti i možda naručivati rezervne dijelove i posebne alate i gubiti toliko vremena, kad sve to može netko drugi za me učiniti mnogo brže — tako se nekako i John ponaša.Radionica je pružala drugačiji prizor nego one koje sam otprilike pamtio. Mehaničari, koji su mi nekada svi izgledali kao iskusni stari vojnici, sad su izgledali kao djeca. Radio je treštao svom snagom a oni su se okolo kreveljili i razgovarali i pravili se da me ne primjećuju. Kad mi je jedan od njih napokon prišao, jedva je poslušao lupanje klipova i rekao: — O da, klackalice.— Klackalice? — Već sam tada morao znati što se sprema.

13

Dva tjedna kasnije platio sam im 140 dolara, pažljivo vozio motocikl različitim niskim brzinama da ga razradim, i onda nakon gotovo dvije tisuće kilometara dodao gas. Kad je brzina narasla na 130, opet se zaglavio, na pedeset se oslobodio, isto kao i prije. Kad sam im ga vratio, napali su me da ga nisam dobro razradio, ali nakon mnogo prepiranja pristali su da ga pogledaju. Opet su ga rastavili i ovog puta odlučili da ga sami iskušaju na cesti pri velikoj brzini.Ovog puta se njima zaribao.Poslije trećeg generalnog popravka dva mjeseca poslije toga promijenili su cilindre, ugradili veće glavne brizgače karburatora, namjestili ga tako da radi s najmanjim mogućim zagrijavanjem i rekli mi: — Ne vozite brzo.Bio je sav mastan i nije htio upaliti. Otkrio sam da svjećice nisu spojene, spojio sam ih i upalio, i sad sam zaista čuo kako lupaju klackalice. Nisu ih namjestili kako treba. To sam im rekao, pa je došao šegrt s ključem za reguliranje šarafa krivo ga metnuo i u tren oka počeo okretati oba aluminijska poklopca i oba oštetio.— Nadam se da ih imamo još u skladištu — rekao je.Ja sam klimnuo.Izvukao je čekić i bravarski sjekač i počeo po njima mlatiti da ih olobavi. Sjekač je probio aluminijski poklopac i ja sam vidio da on tim sjekačem udara ravno u glavu motora. Pri idućem udarcu potpuno je promašio sjekač i čekićem raspalio po glavi, odbivši dio dvaju rashladnih rebara.— Molim vas, prestanite — rekao sam uljudno, osjećajući to kao ružan san. — Samo mi dajte nove poklopce pa ću ga uzeti kakav jest.Izašao sam odande što sam brže mogao, s lupanjem klackalica, s razbijenim poklopcima, s masnim motorom, kadli na cesti osjetih gadno podrhtavanje čim sam prešao dvadeset na sat. Na rubu ceste vidio sam da nedostaju dva od četiri nosača motora i da treći nema navrtke. Cijeli je motor visio samo na jednom šarafu. Nije bilo zavrtnja na osovinskom pritezaču lanca, što znači da je u svakom slučaju beznadno bilo i pokušavati namjestiti klackalice. Noćna mora.Uzrok blokiranja otkrio sam nekoliko tjedana poslije toga, čekajući kad će se ponovo dogoditi. Radilo se o tankoj igri vrijednoj 25 centi u unutrašnjem sistemu podmazivanja koja se bila savila i sprečavala da ulje dopire u glavu motora pri većim brzinama.Pitanje zašto stalno i stalno mi se vraća i postaje glavni razlog zašto želim održati ovu chautauquu. Zašto su ga tako raskasapili? Oni nisu bili ljudi koji bježe od tehnike, kao John i Sylvia. Bili su upravo vezani uz tehniku. Prihvatili su se posla a obavili su ga kao čimpanze. Ničega osobnoga nisu unijeli. Tome nije bilo očita razloga. I pokušao sam se ponovo zamisliti u onoj radionici, u onom mjestu noćne more, ne bih li se ičega sjetio što je moglo tome biti uzrok.Radio je bio rješenje. Zaista ne možeš sabrano misliti o onome što radiš i slušati radio u isto vrijeme. Možda oni ne smatraju da njihov posao ima ikakve veze s teškim razmišljanjem, to je samo odvijanje ša rafa. Ako možeš odvijati šarafe dok slušaš radio, ugodnije ti je.Njihova brzina bila je drugo rješenje. Oni su zaista u žurbi prljali stvari oko sebe, ne gledajući gdje ih prljaju. Na taj način se više zarađuje — ako ne staneš i pomisliš da za to obično treba više vremena ili pak bude gore nego prije.Ali činilo mi se da glavno rješenje leži u izrazima njihovih lica. Teško ih je bilo objasniti. Dobroćudna, prijateljska, bezbrižna — i isključena. Bili su kao gledaoci. Imao sam osjećaj da su onamo zalutali i da im je netko gurnuo ključ u ruku. Nije tu bilo poistovjećivanja s poslom. Nije se govorilo: — Ja sam mehaničar. — U pet popodne, ili kad im se već navrši osam sati, znali ste da će sve prekinuti i da više neće pomisliti na svoj posao. Već su pokušavali da ne misle o svom poslu ni dok rade. Na svoj način postizali su isto što iJohn i Sylvia, živeći s tehnikom a da s njom ustvari nemaju nikakve veze. Ili, bolje rečeno, imali su s njom neke veze, ali im je duh bio izvan nje, odvojen, dalek. Bili su u nju upleteni, ali ne toliko da bi o njoj brinuli. Ne samo da ti mehaničari nisu pronašli onu savijenu iglu, nego ju je očito prije toga savio neki mehaničar, pogrešno mećući pobočni poklopac. Sjećam se da mi je prijašnji vlasnik rekao kako mu je neki mehaničar kazao da se poklopac teško stavlja. Zato je to

14

bilo. Priručnik za radionice upozorava na to, ali njemu se kao i drugima valjda previše žurilo ili mu nije bilo briga.Dok sam radio, razmišljao sam o istom pomanjkanju brige u priručnicima za digitalne kompjutore koje uređujem. Pisanje i uređivanje tehničkih priručnika je moj posao ostalih jedanaest mjeseci u godini. Znao sam da su puni grešaka, dvosmislica, propusta i tako potpuno smušenih obavijesti da ih moraš pročitati šest puta da bi iz njih izvukao ikakav smisao. Ali me je po prvi put kosnulo podudaranje tih priručnika s držanjem poput gledalaca što sam ga vidio u radionici. To su bili priručnici poput gledalaca. U temelju su bili takvi. U svakoj crti je obuhvaćena ideja da »To je stroj, izdvojen u vremenu i prostoru od svega ostaloga u svemiru. On nema veze s vama, vi nemate veze s njim, osim da okrećete stanovite prekidače, održavate visine napona, provjeravate da li griješi...« i tako dalje. Tako je to. Mehaničari u svom stavu prema motoru zaista nisu zauzimali različito držanje od stava priručnika prema motoru, ili od stava koji sam ja imao kad sam im ga doveo. Svi smo mi bili gledaoci. I ja sam iskusio da nema priručnika koji se bavi stvarnim poslom oko održavanja motocikla, najvažnijim od svih oblika. Briga o onome što radite smatra se ili nevažnom ili razumljivom po sebi.Mislim da bismo na ovom izletu morali to zapaziti, malo to istražiti, da vidimo možemo li u toj čudnoj odijeljenosti onoga što čovjek jest i onoga što čovjek čini otkriti neke tragove onoga što je dođavola naopako krenulo u ovom dvadesetom stoljeću. Ne želim s timpožuriti. I to je otrovni stav dvadesetog stoljeća. Kad želite nešto požuriti, to znači da vam nije više stalo do toga i da želite prijeći na druge stvari. Ja želim do toga doći polako, ali pomnjivo i temeljito, s istim sta-vom kojega se sjećam da je bio prisutan neposredno prije nego što sam našao onu savijenu iglu. Nju je i našao taj stav, ništa drugo.Iznenada primjećujem da je zemlja ovdje već prešla u euklidsku ravninu. Nigdje brijega, nigdje humka. To znači da smo ušli u dolinu rijeke Red River. Uskoro ćemo biti u Dakotama.

3Dok smo izašli iz doline rijeke Red River, olujni oblaci su bili već posvuda i gotovo nad nama.John i ja razmotrili smo stanje u Breckenridgeu i odlučili da produžimo sve dok ne budemo morali stati.To bi sada uskoro moralo biti. Sunce je nestalo, puše hladan vjetar, a zid sivila različitih preljeva raste oko nas.Čini se golem, nadmoćan. Prerija je ovdje golema, ali golemost te prijeteće sive mase iznad nje spremne da se spusti je zastrašujuća. Sad putujemo njoj na milost i nemilost. Kada će i gdje će nastupiti leži izvan našeg utjecaja. Sve što možemo učiniti to je da promatramo kako se sve više i više primiče.Gdje se najtamnije sivilo spustilo na zemlju, tu je grad koji smo prije vidjeli, neke malene građevine i toranj za vodu, iščeznuo. Sad će uskoro i tuas zahvatiti. Ne vidim nikakvih gradova ispred nas, morat ćemo požuriti da negdje stignemo.Vozim se uz Johna i mašem rukom naprijed u smislu »Brže!«. On klima i dodaje gas. Puštam ga malo naprijed, zatim dostižem njegovu brzinu. Motor divno odgovara — sto dvadeset... sto četrdeset... sto pedeset... sad zaista osjećamo vjetar pa spuštam glavu da smanjim otpor ... sto šezdeset. Kazaljka brzinomjera pleše natrag-naprijed, ali brojilo okretaja pokazuje stalno devet tisuća... oko sto sedamdeset kilometara na sat... i održavamo tu brzinu... jurimo. Sad je prebrzo da bismo mogli zadržavati pogled na nasipu kraj ceste ... Pružam ruku i okrećem prekidač reflektora, radi sigurnosti. Ali potrebno je u svakom slučaju. Postaje vrlo mračno.Zviždimo kroz otvorenu ravnicu, nigdje nikakva auta, jedva poneo drvo, ali cesta je ravna i čista i zvuk motora je »nabijen«, to je zvuk visokog broja okretaja koji govori da je sve u redu. Postaje sve mračnije i mračnije.Sijevanje i grmljavina, jedno za drugim. Brrruum! To me strese, a Chris se pripi glavom uz leđa. Nekoliko kapi kiše kao upozorenje... pri ovoj brzini one su kao igle. Druga munja s grmljavinom i sve je silno blistavo.. a zatim u blistavilu iduće munje ona kuća na farmi... ona vjetrenjača... o

15

bože, on je bio ovdje! ... smanjujem gas ... ovo je njegov put... ograda i drveće... a brzina pada na sto dvadeset, zatim na sto deset, zatim na sto i tu je zadržavam.— Zašto usporavamo? — viče Chris.— Prebrzo je!— Ne, nije!Ja klimam da jest.Kuća i toranj za vodu prošli su kraj nas i sada se pojavljuje mali odvodni jarak i raskrižje koje vodi do obzora. Da... tako je, mislim. Upravo je tako.— Oni su daleko ispred nas! — dere se Chris. — Ubrzaj!Odmahujem glavom s jedne na drugu stranu.— Zašto nećeš? — dere se on.— Nije sigurno!— Njih nema!— čekat će.— Ubrzaj!— Ne. — Odmahujem glavom. To je nekakva slutnja. Kad si na motociklu, vjeruješ joj, pa ostajemo na sto.Počinje prva kiša, ali ispred nas vidim svjetla nekog grada.. znao sam da će biti ondje.Kad smo stigli, našli smo Johna i Sylviju pod prvimstablom kako nas čekaju.— Što vam se dogodilo?— Usporili smo.— No, to znamo. Nešto nije u redu?— Ne. Bježimo od ove kiše.John kaže da ima neki motel na drugom kraju grada, ali ja mu velim da ima bolji ako skrenemo desno, kod drvoreda i topola nekoliko ulica niže.Skrećemo kod topola i prolazimo nekoliko ulica. Pojavljuje se maleni motel. Na recepciji John gleda oko sebe i veli: — Ovo je dobar motel. Kad si prije bio ovdje?— Ne sjećam se — kažem ja.— Pa kako si onda za nj znao?— Intuicija.On gleda Sylviju i trese glavom.Sylvia šutke promatra neko vrijeme. Primjećuje da su mi ruke nesigurne dok se upisujem. — Ti si užasno blijed — veli ona. — Je li te ona grmljavina uznemirila?— Ne.— Izgledaš kao da si vidio utvaru.John i Chris me gledaju pa se okrećem od njih prema vratima. Još uvijek kiša lije, ali mi pretrčavamo do soba. Oprema na motociklima je zaštićena pa čekamo dok oluja prođe prije nego što je uzmemo.Kad je kiša prestala, nebo je postalo malo svjetlije. Ali iz dvorišta motela, kroz topole vidim da se drugi mrak, noćni, sprema da dođe. Odlazimo u grad pješke, večeravamo, i kad smo se vratili, dnevni zamor me je zaista svladao. Odmaram se, gotovo bez kretnji, na metalnim stolicama u dvorištu motela, polagano pijuckajući bocu viskija što ju je John donio s nekim do-dacima iz hladnjaka u motelu. Viski teče niz grlo polako i ugodno. Hladni noćni vjetar šumi u lišću topola duž puta.Chris se pita što ćemo dalje. Ništa ne umara tog dečka. Novost i neobičnost okoline motela uzbuđuju ga pa želi da pjevamo kao što su oni činili na logorovanju.— Nismo ti mi nikakvi pjevači — kaže John.— Onda pričajmo priče — kaže Chris. Pa se za-misli. — Znate li neku dobru priču o duhovima? Svi dječaci u našoj kolibi po noći su pričali priče o duhovima.— Ispričaj ti nama neku — veli John.

16

I on ih priča. Nekako ih je smiješno čuti. Neke od njih nisam čuo od njegove dobi. To mu kažem, a Chris želi da čuje neku od mene, ali ja se ne mogu nijedne sjetiti.Poslije nekoliko trenutaka on kaže: — Vjeruješ li ti u duhove?— Ne vjerujem—kažem ja.— Zašto ne?— Zato što su oni ne-znanstveni,John se smiješi mom načinu izgovora. — Oni nemaju materije nastavljam — pa nemaju energije i zato, u skladu sa zakonima znanosti, ne postoje osim u mislima ljudi.Viski, umor i vjetar u lišću počinju se miješati u mom mozgu. — Naravno — dodajem — ni zakoni znanosti ne sadrže materije niti imaju energije i prema tome ne postoje osim u mislima ljudi. Najbolje je biti potpuno znanstven u cijeloj toj stvari pa ne vjerovati ni u duhove ni u zakone znanosti. Na taj si način siguran. To ti ne ostavlja mnogo toga da vjeruješ, ali i to je znanstveno.— Ja ne znam o čemu ti to pričaš — kaže Chris,— Ja sam tobože duhovit.Chrisu je nelagodno kad ovako govorim, ali ne bih rekao da ga to vrijeđa.— Jedan od dječaka u YMCA1 logoru kaže da vjeruje u duhove.— On se s tobom šalio.1 Young Mens Christian Association (Omladinsko kršćansko društvo); veoma raširena američka ustanova koja okuplja mladež, ponajviše sportsko-kulturnom djelatnošću. (Op. prev.)— Ne, nije se šalio. Rekao je, kad nekoga ne ukopaju kako treba, njegov duh se vraća da plaši ljude. On u to zaista vjeruje.— On se s tobom samo šalio — ponavljam.— Kako se on zove? — pita Sylvia.— Tom Bijeli Medvjed.John i ja izmjenjujemo poglede, iznenada spoznavši istu stvar.— Oooo. Indijanac — kaže on.Ja se ne smijem. — Mislim da ću povući nešto od onoga što sam rekao — velim ja. — Ja sam mislio na evropske duhove.— Kakva je razlika?John se trese od smjeha. — Sad te ima — veli.Ja malo razmišljam pa kažem: — Pa, Indijanci ponekad nešto drugačije gledaju na stvari, i ne tvrdim da je to poptuno pogrešno. Znanost nije dio indijanske tradicije.Tom Bijeli Medvjed je rekao da su mu mama i tata rekli da ne vjeruje u te stvari. Ali je rekao da mu je baka šapnula da je to ipak istina, i zato on vjeruje u duhove.On me gleda izazovno. On ponekad zaista želi nešto doznati. Tko je duhovit nije osobito dobar otac. — Svakako — protuslovim sam sebi — i ja vjerujem u duhove.Sada me John i Sylvia radoznalo gledaju. Vidim da se iz toga neću tako lako izvući pa se spremam za dugo objašnjavanje.— Potpuno je prirodno — počinjem — smatrati Evropljanina koji vjeruje u duhove ili Indijanca koji vjeruje u duhove neznalicom. Znanstvena točka gledišta pomela je svako drugo gledište do točke gdje ona sva izgledaju primitivno tako, da se danas čovjek koji govori o duhovima ili utvarama smatra neznalicom ili možda luđakom. Potpuno je nemoguće zamisliti svijet gdje bi duhovi zapravo mogli postojati.John potvrdno klima glavom i ja nastavljam.— Moje je mišljenje da um suvremenog čovjeka nije tako nadmoćan. Kvocijenti inteligencije ne razlikuju se toliko. Ti Indijanci i ljudi iz srednjega vijeka bili su inteligentni kao i mi, ali je kontekst u kojemu su razmišljali bio potpuno različit. Unutar toga konteksta mišljenja duhovi i utvare su sasvim stvarni kao atomi, čestice, fotoni i kvantovi suvremenom čovjeku. U t om smislu ja vjerujem u duhove. I suvremeni čovjek ima svoje duhove i utvare, znate.— Koje?

17

— O, zakoni fizike i logike ... brojevni sustav... načelo algebarske supstitucije. To su duhovi. Samo mi u njih tako potpuno vjerujemo da izgledaju stvarni.— Meni oni izgledaju stvarni — kaže John.— Ja to ne razumijem — kaže Chris.Zato ja nastavljam. — Na primjer, izgleda sasvim prirodno pretpostaviti da su gravitacija i zakon gravitacije postojali prije Isaaca Newtona. Suludo bi se činilo pomisliti da do sedamnaestog stoljeća nije bilo gravitacije.— Naravno.— Pa onda, kad je taj zakon počeo? Da li je odu vijek postojao?John se mršti, razmišljajući na što ja ciljam.— Ja navodim na to — velim — da je zakon gravitacije postojao prije početka zemlje, prije nego što su sunce i zvijezde nastali, prije prvobitnog postanka svega.— Sigurno.— Ležeći ondje, bez vlastite mase, bez vlastite energije, ne prebivajući ni u čijem mozgu jer nikoga nije bilo, ni u kakvu prostoru jer ni prostora nije bilo, ne prebivajući nigdje — da li je zakon gravitacije tada postojao?Sada John ne izgleda onako siguran.— Ako je zakon gravitacije postojao — velim ja — vjerujte mi da ne znam kakva neka stvar mora biti da ne postoji. Čini mi se da je zakon gravitacije prošao sve moguće ispite nepostojanja. Ne možete izmisliti nikakvo svojstvo nepostojanja koje zakon gravitacije nije imao. Niti ijedno znanstveno svojstvo postojanja kojeje imao. A ipak nam »zdrav razum« govori da vjerujemo da je postojao.John kaže: — Mislim da o tome moram promozgati.— No, proričem ti da ćeš, ako budeš o tome dovoljno dugo mozgao, zateći sebe kako se vrtiš i vrtiš i vrtiš dok naposljetku ne stigneš do jedinog mogućeg, razumnog, inteligentnog zaključka. Zakon gravitacije i sama gravitacija nisu postojali prije Isaaca Newtona. Nijedan drugi zaključak nema smisla.— A to znači — kažem ja prije nego što me može prekinuti — a to znači da zakon gravitacije ne postoji nigdje osim u ljudskim glavama! To je utvara! Mi smo vrlo netrpeljivi i umišljeni kad rušimo utvare drugih naroda,, ali smo isto tako neznalice i barbari i praznovjerci kad se radi o našima.— Zašto onda svi vjeruju u zakon gravitacije.— Masovna hipnoza. Poznata u vrlo ortodoksnom obliku kao »obrazovanje«.— Hoćeš reći da učitelj hipnotizira djecu da povjeruju u zakon gravitacije?— Sigurno.— To je smiješno.— Čuo si o važnosti gledanja u oči u razredu? Svaki odgajatelj to naglašava. Nijedan odgajatelj to ne objašnjava.John trese glavom i nalijeva mi još jednu čašicu. Zatim stavlja ruku na usta i posprdno veli prema Sylviji: — Znaš, on najčešće izgleda tako normalno.Ja se suprotstavljam: — To je prva normalna stvar koju sam izgovorio posljednjih tjedana. Ostatak vremena izigravam ludilo dvadesetog stoljeća, baš kao i vi. Kao na primjer da ne privlačim pažnju na se.— Ali ja ću ti to ponoviti — velim. — Mi vjerujemo da su bestjelesne riječi sir Isaaca Newtona ležale usred ničega milijarde godina prije nego što se on rodio i da je on magično otkrio te riječi. Uvijek su postojale, čak i kad se nisu ni na što primjenjivale. Postupno je svijet nastao i tada su se one na nj primijenile. Ustvari, te same riječi oblikovale su svijet. To je smiješno, John.— Problem — nastavljam — protuslovlje na kojem zapinju znanstvenici, leži u razumu. Razum nema ni materije ni energije, oni ne mogu izbjeći njegovoj nadmoći nad svim što čine. Logika postoji u razumu. Brojevi postoje samo u razumu. Ja se ne uzrujavam kad znanstvenici kažu da utvare postoje u razumu. Mene ljuti ono samo. I znanost postoji samo u vašem razumu, ali to vam se ne čini zlo.

18

Oni me samo gledaju pa nastavljam: — Prirodni zakoni su ljudski izumi, kao i duhovi. Zakoni logike i matematike su također ljudski izumi, kao i duhovi. Sve to zajedno predstavlja ljudski izum, uključujući ideju da to nije ljudski izum. Svijet nema nikakva drugog postojanja izvan ljudske imaginacije. Sav on je jedna utvara, i u drevno su ga doba smatrali utvarom, cijeli ovaj blaženi svijet u kojem živimo. Njime vladaju utvare. Vidimo to što vidimo jer nam te utvare to pokazuju, utvare Mojsija i Krista i Bude, i Platona, i Descartesa, i Rousseaua i Jeffersona i Lin-colna, i tako dalje i tako dalje. Isaac Newton je vrlo dobar duh. Jedan od najboljih. Vaš zdrav razum nije ništa drugo nego glasovi tisuća i tisuća tih duhova iz prošlosti. Sve više i više duhova. Duhova koji pokušavaju naći svoje mjesto među živima.John izgleda previše zadubljen u misli da bi govorio. Ali Sylvia je uzbuđena. — Odakle ti sve te ideje? — pita.Spremam se da im odgovorim, ali onda odustajem. Osjećam da sam već dotjerao do granice, možda i preko nje, i vrijeme je da s tim prestanem.Malo poslije John kaže: — Lijepo će biti ponovo gledati planine.— Da, lijepo će biti — slažem se. — Zadnja ča šica u to ime!Ispijamo i odlazimo u sobe.Vidim da Chris pere zube, i puštam ga uz obećanje da će se tuširati ujutro. Pozivam se na prvenstvo starijega i uzimam krevet do prozora. Pošto su ugašena svjetla, on mi kaže: — A sad mi ispričaj priču o duhovima.—. Već sam ti ispričao, napolju.— Mislim na stvarnu priču o duhovima.— To je bila najstvarnija priča o duhovima što sam je ikada čuo.— Ti znaš na što ja mislim. One druge priče.Pokušavam se sjetiti nekih uobičajenih priča. — Nekada sam ih toliko znao, dok sam bio dječak, Chris, ali sve sam ih zaboravio — velim. — Vrijeme je za spavanje. Svi moramo ujutro rano ustati.Osim vjetra što udara o prozore motela sve je tiho. Misao o tom vjetru što puše prema nama preko prostranih polja prerije smiruje me i osjećam da se uljuljkujem u san.Vjetar raste pa pada, zatim raste i jeca, pa opet pada... iz tolikih daljina.— Jesi li ikada upoznao nekog duha — pita Chris.Ja napola spavam. — Chris — velim — jednom sam poznavao nekog čovjeka koji je sav svoj život proveo ne radeći ništa drugo nego progoneći nekog duha, i to je bilo samo gubljenje vremena. I zato spavaj.Prekasno uviđam svoju grešku.— Je li ga našao?— Da, našao ga je, Chris.Stalno se nadam da će Chris jednostavno slušati vjetar i prestati s pitanjima.— Što je onda učinio?— Dobro ga je namlatio.— I što onda?— Onda je i sam postao duh. — Nekako sam pomislio da će to natjerati Chrisa da spava, ali ga ne natjeruje nego mene budi.— Kako mu je ime?— Nijedno od onih koja ti znaš.— Koje je?— Nije važno.— Ipak, kako se zove?— Budući da nije važno, Chris, on se zove Fedro. Znaš, to nije ime.— Jesi li ga vidio na motociklu u oluji?— Zbog čega to kažeš?— Sylvia je rekla da je pomislila da si vidio duha.— To se samo tako kaže.

19

— Tata?— Ovo neka ti bude zadnje pitanje, Chris, ili ću se naljutiti.— Htio sam ti samo reći da ti govoriš kao nitko drugi.— Da, Chris, ja to znam — kažem. — To je nevolja. A sada na spavanje.— Laku noć, tata.— Laku noć.Pola sata kasnije on duboko diše u snu, vjetar je i dalje jak kao prije, a ja sam potpuno budan. Tamo, preko prozora u mraku — taj hladni vjetar što presijeca put i udara u drveće, treperavo lišće što stvara mrlje na mjesečini — to je van svake sumnje. Fedro je sve to vidio. Nemam pojma što je ovdje radio. Vjerojatno nikada neću doznati zašto je ovuda prošao. Ali on je ovdje, naveo nas je na ovaj čudan put, cijelo je vrijeme s nama. Ne možemo umaknuti.Želio bih da mogu reći da ne znam zašto je on ovdje, ali bojim se da sada moram priznati da znam. Te ideje, stvari koje sam govorio o znanosti i duhovima, čak i ona ideja poslije podne o brizi i tehnici — to nije moje. Zaista već godinama nemam nikakve! nove ideje. Njemu sam ih ukrao. A on je to gledao. Eto zašto je ovdje.Poslije ovoga priznanja nadam se da će mi dopustiti da malo zaspim.Jadni Chris. — Znaš li koju priču o duhovima? — pitao je. Mogao sam mu ispričati jednu, ali već i pomisao na nju je užasna.Zaista moram zaspati. :

4Svaka chautauqua treba negdje imati popis stvari kojih se je vrijedno sjetiti, da se može čuvati na sigurnu mjestu za vremena buduće potrebe i nadahnuća. Pojedinosti. I sada, dok drugi još hrču propuštajući ovo divno svjetlo jutarnjega sunca ... ovaj ... da nekako ispunim vrijeme ...Ovdje je moj popis vrijednih stvari što ih morate ponijeti na ovaj izlet motociklima kroz Dakote.Budan sam od zore. Chris još tvrdo spava u drugom krevetu. Počeo sam se prevrtati ne bih li još spavao, ali sam čuo kako pijetao kukuriče i sjetio se da smo tu na praznicima pa nema smisla spavati. Čujem Johna kroz pregradu kako pili drva ... ako to nije Sylvia... ne, preglasno je. Prokleta motorna pila, zvuči kao...Toliko su mi dodijala zaboravljanja na ovakvim izletima, da sam napravio ovaj popis i spremio ga u fascikl kod kuće za posljednju provjeru prije polaska.Većina predmeta je poznata, ne treba nikakva objašnjenja. Neki su pak neobični za vožnju motociklom pa im treba neko objašnjenje. Neki od njih neobični su u svakom pogledu, njima treba mnogo objašnjenja. Popis se dijeli na četiri dijela: Odjeća, Osobne stvari, Pribor za kuhanje i logorovanje, Oprema motocikla.Prvi dio, Odjeća, je jednostavan:1. Dvije preoblake rublja.2. Zimsko rublje.3. Po jedna košulja i hlače za svakog od nas.Služim se vojničkim radnim odijelima. Ona su jeftina,čvrsta i na njima se ne vidi prljavština. Imao sam prijestavku pod nazivom »pristojna odjeća«, ali John je izanje napisao »smoking«. Mislio sam na nešto što bi čovjek obukao izvan benzinske stanice.4. Po jedan džemper i bluza za svakoga.5. Rukavice. Najbolje su kožne rukavice bez podstave jer sprečavaju opekotine od sunca, upijaju znoj i rashlađuju ruke. Kad se vozite sat ili dva, ovakve sitnice nisu važne, ali kad se iz dana u dan vozite po čitav dan one postaju i te kako važne. i6. Motociklističke čizme.7. Oprema za kišu.8. Kaciga i sjenilo.9. Maska. Od nje me muči klaustrofobija pa je upotrebljavam samo po kiši, koja inače pri velikim brzinama ujeda za lice kao igle.

20

10. Zaštitne naočale. Ne sviđa mi se vjetrobran jer i on zatvara vozača. Ovo su nekakve britanske naočale od debelog stakla i dobre su. Jer vjetar se zavlači iza sunčanih naočala. A plastične naočale se oštete pa iskrivljuju vid.Idući je popis Osobne stvari:Češljevi. Čekovna knjižica. Džepni nožić. Podsjetnik. Olovka. Cigareta i šibice. Džepna lampa. Sapun i plastična kutija za sapun. Četkice i pasta za zube. Škare. Aspirini protiv glavobolje. Sredstvo protiv kukaca. Deodorant (po slije vrućeg dana na motociklu to vam ne moraju reći vaši najbolji prijatelji). Mast protiv opekotina. (Na motociklu ne primjećujete opekotine od sunca dok ne stanete, a onda je prekasno. Namažite se unaprijed). Zavoji. Toaletni papir. Ogrtač za kupanje (njega možete staviti u plastičnu kutiju da ne vlazi druge stvari). Ručnik.Knjige. Ne poznajem nijednog drugog motociklista koji uza se nosi knjige. One zauzimaju mnogo mjesta, ali ja tu ipak imam tri, s nekoliko listova papira u njima za pisanje. To su:a) Radionički priručnik za ovaj motocikl.b) Opći vodič za uklanjanje kvarova koji sadrže sve tehničke obavijesti koje ne mogu nikako zapamtiti. To je Chiltonov vodič za motocikl koji je napisao O. C. Rich a prodaje ga naklada Sears iz Roebucka.c) Primjerak Thoreauova Waldena... o kojemu Chris nikada nije čuo, a nije dosadan i kad se po stoti put čita. Nastojim uvijek izabrati knjigu daleko iznad njegova uzrasta i čitati je kao temelj za pitanja i odgovore, radije nego bez prekidanja. Pročitam rečenicu ili dvije, čekam njega da počne običnom paljbom pitanja, odgovaram naniih pa opet pročitam novu rečenicu ili dvije. Na taj se način dobro čitaju klasici. Oni moraju biti tako pisani. Ponekad smo provodili cijelu večer u čitanju i razgovoru, na onda otkrivali da smo prešli tek dvije-tri stranice. Na tai se način čitalo prije jednog stoljeća... kad su chautau-que bile popularne. Ako to niste pokušali, ne možete zamisliti koliko je to zabavan način čitanja.Vidim da Chris spava poptuno opušteno, bez ijedne svoje normalne napetosti. Mislim da ga još neću buditi.U opremu za logorovanje spadaju:1. Dvije vreće za spavanje.2. Dva poncha i jedna prostirka. Oni se pretvaraju u šatori štite prtljag od kiše dok putujete.3. Uže.4. Specijalna geodetska karta područja gdje se nadamo da ćemo malo planinariti.5. Mačeta.6. Kompas.7. Pljoska za vodu. Nigdje je nisam mogao naći kad smo polazili. Valjda su je djeca negdje izgubila.8. Dva vojnička para pribora za jelo s nožem, viljuškom i žlicom.9. Rastavljivo kuhalo na špirit i kanta špirita srednje veličine. Još ga nisam upotrijebio. Kad pada kiša ili kad se nalazite iznad pojasa šuma, drvo za vatru postaje pravi problem.10. Nekoliko aluminijskih kutija s poklopcem na šaraf. Za slaninu, sol, maslac, brašno, šećer. Kupili smo ih u nekoj trgovini planinarske opreme prije nekoliko godina. 11. Prašak za pranje. 12. Dvije aluminijske kutije za gornju opremu.Oprema motocikla. Standardna kutija s alatom dolazi s motociklom i nalazi se ispod sjedala. Tomu se još dodaje slijedeće:Veliki ključ s pomičnim otvorom. Strojarski čekić. Čelični sjekač. Probojac. Dvije šipke za skidanje guma. Pribor za krpanje guma. Pumpa za bicikl. Sprej molibdenova di-sulfida za lanac. (On ima izvanredno svojstvo prodiranja unutar svakog kotura gdje je najpotrebniji, a vrsnoća mo-libdenova disulfida kao maziva dobro je poznata. Ipak, ako se jednom osuši, treba mu dodati dobrog starog motornog ulja SAE-30.) Tlačni odvijač. Šiljasta turpija. Lisnata mjerka. Ispitivač napona.Rezervni dijelovi:

21

Svjećice. Čelične žice za gas, kvačilo i kočnicu. Platine, osigurači, žarulje za prednje i stražnje svjetlo, karika spoj-ničkog lanca sa zapornikom, klinaste rascjepke, obična žica. Rezervni lanac (to je stari lanac koji sam skinuo i zamijenio kad je već bio ni za što, ali je dovoljno dobar da se stigne do trgovine rezervnih dijelova ako sadašnji pukne).I to je otprilike sve. Nema vezica za cipele.Vjerojatno bi bilo normalno zapitati se već u kakvu vrstu prikolice sve to stane. Ali to nije toliko glomazno, zaista, koliko se čini.Bojim se da će ostala čeljad prespavati cio dan ako ih pustim. Vani je nebo blistavo i čisto, sramota je propuštati ga na ovaj način.Napokon prilazim Chrisu i drmam ga. Oči mu se naglo otvore, zatim sjedne uspravan kao klin ništa ne poimajući.— Vrijeme je za tuširanje — kažem.Izlazim napolje. Zrak me prožima krepčinom. Zapravo — Kriste! — vani je hladno. Lupam na vrata Sutherlandovih.— Daaa — prolazi Johnov sanjiv glas kroz vrata. — Hmmm. Daaa.Ugođaj je jesenski. Motocikli su pokriveni rosom. Danas nema kiše. Ali je hladno! Temperatura je valjda 5° C.Dok čekam, provjeravam razinu ulja u motoru, i gume, i nosače, i napetost lanca. On je malo labav, pa vadim kutiju s alatom i pritežem ga. Zaista postajem nestrpljiv da krenemo.Staram se da se Chris toplo obuče, spremili smo se i već smo na cesti, i uistinu je hladno. Za nekoliko minuta svu toplinu iz tople odjeće ispuhuje vjetar i ja dršćem u velikim drhtajima. Počinjem se kočiti.Mora zatopliti čim sunce malo više poskoči. Oko pola sata ovoga i bit ćemo u Ellendaleu na doručku. Moramo prijeći danas mnogo kilometara po ovim ravnim cestama.Da nije ovako vraški hladno, vožnja bi zaista bila divna. Tek izašlo sunce pod malim kutom obasjava nešto što izgleda kao ledeni pokrivač tih polja, ali mislim da je to samo rosa, blista i pomalo se magli. Jutarnje sjene posvuda, sve izgleda manje ravno nego jučer. I sve je naše. Još nitko nije ustao, reklo bi se. Na mom je satu šest i trideset. Stara rukavica nad njim izgleda kao da je osuta injem, ali mislim da su to samo tragovi jučerašnjeg namakanja. Dobre stare iz-nošene rukavice. Sada su tako krute od hladnoće da jedva mogu ispružiti prste.Jučer sam govorio o brizi, ja se brinem o ovim raznošenim starim vozačkim rukavicama. Smiješim im se dok uza me lete kroz povjetarac, jer tu su već godinama i već su tako stare i tako umorne i tako trošne da u njima ima nečeg smiješnoga. Prožete su uljem i znojem i prljavštinom i razmrskanim kukcima, i kad ih sada položim ravno na stol, one se ne slegnu čak i kad nisu hladne. Imaju one svoju vlastitu priču. Stajale su samo tri dolara i toliko su mnogo puta prošivene da ih je već nemoguće zakrpati, ali ja ulažem mnogo vremena i truda da to ipak učinim jer ne mogu zamisliti da bi ikakav novi par mogao zauzeti njihovo mjesto. To je nepraktično, ali praktičnost nije jedina važna stvar kod rukavica ili kod bilo čega drugoga.I motociklu pripada dio istih osjećaja. S preko 50.000 prijeđenih kilometara on postaje stara krntija, iako se vidi mnogo starijih na cesti. Ali s kilometrima, a mislim da će se većina motociklista s tim složiti, počinjete prema stanovitom motoru gajiti posebne osjećaje koji su jedinstveni prema jednom stanovitom motoru i ni prema kojem drugom. Neki prijatelj, koji ima motocikl iste marke, modela pa čak iste godine proizvodnje, doveo mi ga je za popravak, a kad sam ga poslije toga izveo na pokusnu vožnju nisam mogao vjerovati da je izašao iz iste tvornice prije toliko godina. Moglo se vidjeti da se on davno prije ustalio u svom vlastitom obliku osjetljivosti i hoda i zvuka, potpuno različitom od moga. Ne gorem, nego različitom. To biste možda mogli nazvati naravi. Svaki stroj ima svoju jedinstvenu narav koja bi se vjerojatno mogla definirati kao intuitivni zbroj svega što znate i osjećate o njemu. Ta se narav neprekidno mijenja, obično na gore, ali ponekad neočekivano na bolje, i ta narav je stvarni predmet održavanja motocikla. Novi motocikli počinju kao stranci lijepa izgleda i, ovisno o tome kako se s njima postupa, brzo degeneriraju u nesposobna gunđala pa čak i bogalje, ili se pak pretvaraju u zdrave, dobroćudne, dugotrajne prijatelje. Ovaj, usprkos krvničkom postupku onih tobožnjih

22

mehaničara, izgleda da je ozdravio i zahtijeva sve manje i manje popravaka što više vremena prolazi.Tu smo! Ellendale!Toranj za vodu, šumarci i zgrade u njima na jutarnjem suncu. Već sam se bio pokorio drhtavici koja me je gotovo trajno tresla u cijeloj vožnji. Na satu je sedam i petnaest.Nekoliko minuta kasnije parkiramo se kraj nekih starih zgrada od opeke. Okrećem se Johnu i Sylviji koji su se zaustavili iza nas. — To se zove hladnoća!— velim.Oni samo u me zure staklena pogleda.— Ukočili ste se, je li? — kažem. Nema odgovora.Čekani dok potpuno ne sjašu, zatim vidim da John pokušava odvezati sav njihov prtljag. Ima poteškoću s čvorom. Odustaje i svi krećemo prema restoranu.Opet pokušavam. Hodam natraške pred njima prema restoranu, osjećajući se malo nesigurno od vožnje, trljam ruke i smijem se. — Sylvia! Reci nešto!— Ni smiješka.Mislim da su se zaista smrznuli.Naručuju doručak ne dižući pogleda.Doručak je pri kraju i ja napokon kažem: — Što ćemo dalje?John veli polagano i promišljeno: — Mi odavde ne idemo dok ne zagrije. — Njegov glas ima prizvuk šerifa u predvečerje, zbog toga mislim da je to njegova posljednja.I tako John i Sylvia i Chris sjede i griju se u predvorju hotela do restorana, a ja izlazim da se prošetam.

Rekao bih da se kanda ljute na me što sam ih natjerao da tako rano ustanu i voze se po toj hladnoći. Kad su ovako ujedinjeni, smatram da će se vrlo malo razlika u njihovu temperamentu pokazati. Sjećam se, sada kad razmišljam o tome, da se s njima nikada nisam vozio prije jedan ili dva sata popodne, premda je meni najdraža zora ili rano jutro za vožnju.Grad je čist i svjež i ne sliči na onaj u kojemu smo se jutros probudili. Neki ljudi su na ulici i otvaraju dućane i govore »Dobro jutro« i raspravljaju o tome kako je hladno. Dva termometra u sjeni pokazuju 6 i 8°C. Jedan na suncu pokazuje 19°C.Poslije nekoliko blokova kuća glavna ulica prelazi u dvije loše, blatnjave staze, produžuje pokraj dviju velikih baraka od valovitog lima punih poljoprivrednih strojeva i alata, zatim završava u polju. Neki čovjek stoji u polju i sumnjičavo me gleda, pitajući se valjda što ja to radim dok zavirujem u barake. Vraćam se niz ulicu, pronalazim neku hladnu klupu i zurim u motocikl. Ništa se ne da učiniti.I meni je bilo hladno, u redu, ali ne baš tako hladno. Kako John i Sylvia uopće prežive zimu u Minnesoti? Čudim se. Tu neka nepodudarnost bode oči, gotovo je previše očita da bi se mogla održati. Ako ne podnose tjelesne neudobnosti i ako ne podnose tehniku, prisiljeni su činiti neke ustupke. Ovise o tehnici i osuđuju je u isto vrijeme. Siguran sam da oni to znaju i to upravo povećava njihovu odbojnost prema svemu sku-pa. Oni ne potežu logičke tvrdnje, nego samo izjavljuju kako jest. Ali sada u grad stižu tri farmera, zakreću iza ugla u tom novom novcatom malom kamionu. Kladio bih se da je s njima potpuno suprotno. Oni će se razmetati tim kamiončićem i svojim traktorom i onim novim strojem za pranje rublja i nabavit će alat da ih mogu popraviti ako se pokvare, i znat će se služiti alatom. Oni cijene tehniku. A njima je najmanje potrebna. Kad bi sutra sva tehnika stala, ti bi se ljudi znali izvući. Bilo bi teško, ali bi preživjeli. John i Sylvia i Chris i ja bili bismo mrtvi za tjedan dana. Ovo osuđvanje tehnike je nezahvalnost, eto što je. Ipak, tu nema izlaza. Ako je netko nezahvalan i vi mu rečete da je nezahvalan, u redu, tako ste ga nazvali. Ali ništa niste riješili.Pola sata kasnije termometar kraj hotelskih vrata pokazuje 11 stupnjeva. Nalazim ih u praznoj glavnoj blagovaonici hotela, izgledaju zabrinuto. Ipak, po izrazu lica, čini se da im se raspoloženje popravilo, i John optimistički veli: — Obući ću sve što imamo, onda će biti sve u redu.

23

Izlazi do motocikla, a kad se vratio veli: — Strašno mi je mrsko odvezivati sve ono, ali ne želim više vožnji kao što je bila ova posljednja. — Kaže da je ledeno u muškom zahodu, i budući da nikog drugog nema u blagovaonici, prolazi iza stola za kojim sjedimo, za kojim sjedim ja i razgovaram sa Sylvijom, i pogledavši prijeko vidim Johna, sav je obložen parom dugačkog svijetlomodrog rublja. Smije se sam sebi od uha do uha kako glupo izgleda. Gledam jedan čas njegovo naočale što leže na stolu pa zatim kažem Sylviji:— Znaš, trenutak prije ovoga sjedili smo tu i razgovarali s Clarkom Kentom... vidiš, tu su mu naočale ... a sada odjednom ... Sylvia, misliš li ti? ...John zaurla: — SUPERMAN!Pa klizne po lakiranom podu predvorja kao klizač, načini uporanj, pa se vrati klizeći. Zatim podigne jednu ruku iznad glave i čučne kao da se sprema uzletjeti. — Spreman sam, polazim! — Onda tužno zaklima glavom. — Dovraga, grozno mi je probijati ovaj krasni strop, ali moj rendgenski pogled mi kaže da je netko u opasnosti. — Chris puca od smijeha.— Svi ćemo nastradati ako se ne obučeš — kaže Sylvia.John se smije. — Ekshibicionist, a? Pokazivač iz Ellendalea! — Još malo paradira uokolo, zatim počinje navlačiti odjeću preko toga rublja i govori: — O ne, o ne, oni to neće učiniti. Superman i policija se slažu. Oni znaju tko je na strani zakona i reda i pravde i pristojnosti i poštenja prema svakome.Kad smo jurnuli glavnom cestom, još je bilo stu-deno, ali ne kao prije. Prolazimo kroz nekoliko gradovai postupno, gotovo neprimjetno, sunce sve jače grije, a s njim se zagrijava i moje raspoloženje. Umor je sada poptuno nestao, a sunce i vjetar se ugodno osjećaju. Počinjem uživati, i to samo zbog sunčeve topline, ceste, zelene prerijske obradive zemlje i udaraca vjetra. Zbog svega toga zajedno uskoro nema ničega osim divne topline i vjetra i brzine i sunca na pustoj cesti. Po-sljednje jutarnje drhtavice kopne na toplom zraku. Tek vjetar i više sunca i više ravne ceste.Tako je zeleno ovo ljeto i tako svježe.Ima bijelih i žutih tratinčica u travi ispred stare žičane ograde, pa livada s nekoliko krava i daleko daleko lagano uzvišenje s nečim zlaćanim na sebi. Teško je raspoznati što je to. Nije ni važno.Kad naiđemo na lagan uspon na cesti, zujanje motora postaje potmulije. Prelazimo vrh uspona, vidimo nova zemljana prostranstva ispred nas, cesta se spušta a potmula buka motora opet nestaje. Prerija. Mirna i hladna.Kasnije, kad se zaustavljamo, Sylviji su oči pune suza od vjetra, pa ispruža ruke i govori: »Tako je divno. Tako je pusto«.Pokazujem Chrisu kako će prostrijeti bluzu na zemlju i upotrijebiti košulju mjesto jastuka. Njemu se uopće ne spava, ali ja mu kažem da ipak legne jer mu treba odmora. Raskopčavam svoju bluzu da upije još više topline. John vadi foto-aparat.Malo poslije veli: — Ovo je najteža stvar na svijetu za fotografiranje. Treba vam leća od trista šezdeset stupnjeva, ili tako nešto. Vidite sve, a kad pogledate u aparat sve se izgbui. čim se okolo stavi okvir, gotovo je.Ja kažem: — To se ne vidi iz automobila, rekao bih.Sylvia kaže: — Jedanput, kad mi je bilo oko deset godina, zaustavili smo se ovako kraj ceste i ja sam pola filma ispucala snimajući okolinu. A kad su stigle slike, zaplakala sam. Ničega na njima nije bilo.— Kad ćemo krenuti? — kaže Chris.— Kamo ti se žuri? — pitam ja.— Samo bih htio da idemo.Pred nama nema ničega što bi bilo imalo bolje od ovoga što imamo ovdje.On tiho obara pogled mršteći se. — Hoćemo li večeras spavati pod šatorima? — pita. Sutherlandovi me gledaju s razumijevanjem.— Hoćemo li? — ponavlja on.— Vidjet ćemo kasnije — velim ja.— Zašto kasnije?— Zato što sada ne znam.

24

— Zašto sada ne znaš?— Eto, upravo sada ne znam zašto upravo ne znam. John sliježe ramenima da je sve u redu.— Ovo nije baš najprikladnije područje za logorovanje — velim ja. — Nema zakloništa i nema vode. — Ali iznenada dodajem: — U redu, večeras ćemo spavati pod vedrim nebom. — O tome smo prije razgovarali.I tako polazimo niz pustu cestu. Ne želim prisvajati ove prerije, ni snimati ih, ni mijenjati ih, čak ni stati, čak ni produžiti dalje. Samo juriti niz pustu cestu.

5Prerijska ravnica nestaje i počinje izrazita, valovitost zemljišta. Ograde su rjeđe, a zelenilo je postalo bljeđe... sve su to znaci da se približavamo visoravnima. Zaustavljamo se u Hagueu zbog benzina i pitamo može li se prijeći Missouri između Bismarka i Mobrid-gea. Poslužitelj ne zna ni za kakav prijelaz. Sad je vruće, i John i Sylvia odlaze nekamo da svuku toplo rublje. Motocikl dobiva novo ulje i podmazuje mu se lanac. Chris gleda sve što činim ali s nekim nestrpljenjem. To nije dobar znak.— Bole me oči — kaže.— Od čega?— Od vjetra.— Potražit ćemo ti naočale.Svi odlazimo u neku trgovinu na kavu i peciva. Sve je različito osim nas, pa radije gledamo oko sebe nego razgovaramo, hvatajući ulomke onoga što govore drugi ljudi koji se međusobno vjerojatno poznaju pa gledaju nas jer mi smo novi. Poslije, malo niže u ulici, nalazim termometar koji se može spremiti u kutiju s alatom i neke plastične naočale za Chrisa.Prodavač također ne zna nikakav kraći put oko Missourija. John i ja proučavamo kartu. Nadao sam se da ćemo naći neku neslužbenu skelu ili brv ili bilo što na potezu od sto pedeset kilometara, ali očito nema ničega jer se nema zbog čega prelaziti na drugu stranu. Sve je to indijanski rezervat. Odlučujemo produžiti na jug do Mobridgea i ondje prijeći.Put prema jugu je očajan. Oštećen, uzak, neravan betonski komik s gadnim sučelnim vjetrom, i jurimo Prema suncu, dok u suprotnom pravcu dolaze polu-prikolice. Ovi valoviti brežuljci ubrzavaju ih na nizbrdicama a usporavaju na uzbrdicama, pa nam one pri-ječe da vidimo daleko naprijed i prestizanje je pravo kidanje živaca. Prva me je uplašila jer je nisam očekivao. Sad se samo čvrsto prihvatim i ukrućeno ih čekam. Nema opasnosti. Samo te pogodi udarni val. Vrući je i suši.U Herreidu John nestaje da nešto popije dok Syl via i Chris i ja pronalazimo malo hlada u parku i pokušavamo se odmoriti. Nemamo mira. Dogodila se neka promjena i ne znam točno o čemu se radi. U ovom su gradu ulice široke, mnogo šire nego što bi trebalo da budu, a neka blijeda prašina lebdi u zraku. Prazna gradilišta tu i tamo između zgrada obrasla su korovom. Lim na zgradama je trošan a toranj za vodu sliči na one prijašnje ali je istureniji. Sve je dotrajalije i doima se mehanički, i kao da je nekako slučajno postavljeno. Postupno shvaćam što je posrijedi. Nikomu više nije briga da uredno pazi na prostor. Zemlja više nije vrijedna. Nalazimo se u gradu na Zapadu.Ručamo kosane odreske i sladno mlijeko u jednom A & W restoranu u Mobridgeu, probijamo se kroz gust promet glavne ulice i pojavljuje se, u podnožju brijega, rijeka Missouri. Sva ta voda koja se giba je čudna, okružena travnatim bregovima koji jedva dobivaju imalo vode. Okrećem se i bacam pogled na Chrisa, ali na njemu se ne vidi da ga to osobito zanima.Spuštamo se niz brijeg s ugašenim motorima, uli-jećemo na most i prelazimo, promatrajući rijeku između traverza koje ritmički promiču, i već smo na drugoj strani.Penjemo se uz dugačak, dugačak brijeg u drugu vrstu krajolika.Ograda zaista više nema. Nema grmlja, nema drveća. Prostiranje bregova je tako golemo da Johnov motocikl izgleda kao mrav koji se miče pred nama po zelenim padinama. Iznad padina površinske stijene na vrhovima strmih obala nadnose se prijeteći.

25

Sve izgleda prirodno uredno. Kad bi to bila napuštena zemlja, izgledala bi izmorena, poderana, s gromadama starih betonskih temelja, s komadima bojenog lima i žice, s korovom koji bi rastao gdje je ledina bila razrovana za kako god malene pokušaje iskorištavanja. Nema ovdje ničega od svega toga. Kraj nije održavan, nego prije svega nikada nije bio nagrđen. Jednostavno je onakav kakav je valjda oduvijek bio. Indijanski rezervat.Ne postoji dobronamjerni mehaničar za motocikle s onu stranu ovih stijena i ja se pitam jesmo li mi za to pripravni. Ako nam se sada išta pokvari zaista smo u nevolji.Provjeravam temperaturu motora rukom. Motor je utješljivo hladan. Stišćem kvačilo i gasim motor da čujem kako zvuči. Čujem nešto neobično i ponovo činim to isto. Prolazi koji trenutak prije nego što uviđam da to uopće nije zvuk motora. To je jeka od stijena ispred nas koja se zadržava poslije gašenja. Smiješno. Ponavljam to tri-četiri puta. Chris se čudi što nije u redu i ja mu govorim da sluša jeku. Nikakve opaske s njegove strane.Ovaj stari motor u takvim prilikama zvuči kao da mnogo metalnog sitniša u njemu leti i struže. Zvuči grozno, ali to je normalno lupkanje ventila. Kad se jednom naviknete na taj zvuk i očekujete ga automatski čujete svaku promjenu. Ako nikakve razlike ne čujete, dobro je.Jednom sam pokušao Johnu svratiti pozornost na taj zvuk, ali bilo je beznadno. Sve što je čuo bila je buka i sve što je vidio bio je motocikl i ja s masnim alatom u rukama, ništa više. Nije upalilo.On zaista nije vidio što se događa a nije ga dovoljno zanimalo da to istražuje. Njega ne zanima toliko što znače stvari koliko ono što jesu. Prilično je važno što on stvari vidi na taj ačin. Dugo mi je vremena trebalo da uočim tu razliku, a važno je za chautauquu koju držim da tu razliku objasnim.Bio sam toliko zbunjen njegovim odbijanjem da uopće i razmišlja o ikakvoj mehaničkoj temi da sam stalno tražio put kako da ga u sve to uvedeni ali nisam znao gdje bih počeo.Smislio sam da pričekam dok se nešto pokvari na njegovu motoru pa da njemu pomognem da to popravi i da ga na taj način uvedem u to, ali tada sam sve sam uprskao jer nisam razumio ovu razliku u njegovu načinu gledanja na stvari.Rasklimale su mu se ručke na upravljaču. Nije strašno, rekao je, samo malo kad se jako pritisnu. Upozorio sam ga da ne upotrebljava svoj univerzalni ključ kad priteže šarafe. Može lako oštetiti krom pa će se hvatati rđa. Pristao je da se posluži mojim ključevima za naticanje.Kad je doveo motocikl, izvadio sam ključeve i tada primijetio da nikakvo pritezanje neće spriječiti klimanje ručki, jer su se bile izlizale podložne pločice.— Morat ćeš ih podložiti — rekao sam.— Što to znači?— To znači da ćeš tanku metalnu traku namotati oko ručke ispod podložne pločice i to nju dovesti na pravo mjesto da je možeš ponovo pritegnuti. Takva se podlaganja koriste u svim vrstama strojeva.— O — reče on. Počeo se zanimati. — Dobro. Gdje to mogu kupiti?— Imam tih traka upravo ovdje — rekao sam ushićeno držeći limenku od piva u ruci.On nije razumio u prvi mah. Zatim je rekao: — Što, limenka?— Svakako — rekao sam. — To je najbolja podloga na svijetu.Mislio sam da je to vrlo mudro s moje strane. Uštedjet ću mu trud da ide bogzna kamo po materijal. Uštedjet ću mu vrijeme. Uštedjet ću mu novac.Ali na moje iznenađenje on u tome nije vidio nimalo mudrosti. Zapravo, postao je primjetljivo bahat u cijeloj toj stvari. Uskoro se počeo izvlačiti i nalaziti svakojake isprike pa smo, prije nego što sam shvatio pravi njegov stav, odlučili na koncu koncu da ručke ne popravljamo.Koliko znam te ručke su još labave. I ja sada vjerujem da se on onda bio uvrijedio. Ja sam imao drskosti predložiti da je njegov novi BMW od tisuću osamsto dolara, ponos polustoljetnog njemačkog mehaničkog savršenstva, popravi komadićem stare limenke od piva!Ach, du lieber!

26

Od tada smo vodili vrlo malo razgovora o održavanju motocikla. Nijedan, kad dobro razmislim.Rekao bih, da ovo objasnim, da je aluminij limenke za pivo mekan i prijamljiv, savršen za upotrebu. Aluminij ne oksidira na vlažnom vremenu — ili točnije, uvijek se obloži tankim slojem oksida koji sprečava dalju oksidaciju, Savršeno.Drugim riječima, svaki pravi njemački mehaničar, s pola stoljeća mehaničke preciznosti iza sebe, zaključio bi da je ovo određeno rješenje za taj određeni problem savršeno.Za trenutak sam pomislio da sam se morao is-krasti do radnog stola, odsjeći jednu traku pivske limenke, izbrisati boju s nje i vratiti se i reći mu da smo imali sreću, da je to bila zadnja, specijalno uvezena iz Njemačke. To bi upalilo. Specijalna traka iz privatne zalihe baruna Alfreda Kruppa koji ju je morao prodati uz veliku žrtvu. Tada bi on podjetinjio od veselja.Maštanje o traci iz Kruppove privatne zalihe bilo mi je ugodno neko vrijeme, ali zatim se rasplinulo i vidio sam da je prožeto osvetljivošću. Umjesto njega izraslo je ono staro osjećanje o kojemu sam prije govorio, osjećanje da je u pitanju nešto krupnije nego što se vidi na površini. Ako ta sitna neslaganja dovoljno dugo pratite, ponekad se ona pretvaraju u golema otkrića. Ja sam jednostavno osjećao da se tu radi o nečem većem nego što mogu prihvatiti bez razmišljanja o tome, pa sam se vratio svojoj redovitoj navici da pokušavam izvući uzroke i posljedice i vidjeti zbog čega je došlo do tako bezizlaznog stanja između Johnova odnosa prema onoj krasnoj traci i moga. To se stalno javlja u mehaničkom radu. Zastoj. Samo sjedite i zurite i razmišljate, i nasumce tražite nove podatke, i udaljavate se i opet približavate, i poslije nekog vremena počinju izranjati neprimijećeni faktori.Izronilo je najprije u neodređenom obliku a zatim u oštrijim obrisima objašnjenje da sam ja gledao tu traku na nekakav intelektualni, racionalni, cerebralni način u kojemu su važna jedino znanstvena svojstva kovine. John joj je pristupio neposredno i intuitivno. Ja sam joj pristupio u smislu skrivene forme. On joj je pristupio u smislu trenutnog izgleda. Ja sam vidio što ona znači, on je vidio što ona jest. Tako sam stigao do ove razludžbe. A kada vidite što ta traka jest, u ovom slučaju, to je porazno. Kome je drago pomisliti da je onaj divni precizni motor popravljen nekakvim bijednim otpacima?Mislim da sam zaboravio napomenuti da je John muzičar, bubnjar, i da radi s mnogim grupama u gradu i time prilično dobro zarađuje. Pretpostavljam da on u svemu misli kao što misli o bubnjanju — što znači da u stvari uopće ne misli o tome. On samo to radi. S tim biva. On je reagirao na popravljanje njegova motocikla pivskom limenkom kao što bi reagirao da netko remeti ritam dok svira. To je za njega bio samo veliki prasak, i to je bilo sve. Nije želio imati posla s tim.Isprva je ta razlika izgledala sasvim neznatna, a onda je rasla... i rasla ... i rasla ... dok nisam počeo uviđati zašto mi je izmakla. Neke vam stvari izmaknu zato što su tako sićušne da ih pregledate. Ali neke stvari ne vidite zato što su ogromne. Obojica smo gledali istu stvar, vidjeli istu stvar, razgovarali o istoj stvari, mislili o istoj stvari, samo što je on gledao, vidio, razgovarao i mislio kroz potpuno različitu dimenziju.Njemu je zaista stalo do tehnike. Samo što ga ta druga dimenzija zbunjuje i odbija. Ona mu jednostavno ne da proći. On to pokušava bez ikakvih racionalnih priprema i nasrće i nasrće i nasrće i nakon toliko mnogo nasrtanja i navrtaka. On ne želi ili ne može vjerovati da na ovom svijetu postoji išta čemu se ne pristupa neposredno i intuitivno.To je njegova dimenzija. Intuitivna dimenzija. Ja sam se strašno ograničio govoreći cijelo vrijeme o tim mehaničkim stvarima. Sve su to dijelovi i odnosi i ana lize i sinteze i definiranja koji zapravo nisu tu. Sve jeto negdje drugdje, tek se misli da je ovdje, a nalazi se milijun kilometara daleko. O ovome se zapravo radi. On je u onoj dimenzionalnoj razlici koja se nalazi u temeljima kulturnih promjena šezdesetih godina, smatram, i još traje u procesu preoblikovanja gledanja na stvari cijele naše nacije. Posljedica toga je »sukob generacija«. Iz toga su izrasla imena »bitnik« i »hipi«. Sada postaje očito da ta dimenzija nije moda koja će proći za godinu ili dvije. Ona će potrajati jer predstavlja veoma ozbiljan i važan način gledanja na stvari koji izgleda nespojiv s razumom i redom i odgovornošću ali zapravo nije. Sada smo stigli do srži same stvari.

27

Noge su mi se tako ukočile da me bole. Izbacujem ih jednu po jednu i okrećem stopalo lijevo i desno dokle god ide da protegnem cijelu nogu. To pomaže, ali onda se drugi mišići zamaraju od držanja nogu sa strane.Pred nama je sukob gledanja na stvarnost. Svijet koji vidite upravo ovdje, upravo sada, to je stvarnost, bez obzira na ono što znanstvenici kažu da bi mogao biti. Na taj ga način vidi John. Ali i svijet kako ga prikazuju znanstvena otkrića također je stvarnost, bez obzira na to kako se javlja, i ljudi koji dijele Johnovu dimenziju morat će učiniti nešto više od jednostavnog nepriz-navanja toga ako žele zadržati svoje gledanje na stvarnost. John će to otkriti ako mu progore platine.Zbog toga se on zapravo ljutio onog dana kad nije mogao upaliti motor. Bilo je to upletanje u njegovu stvarnost. To je naprosto probilo rupu kroz cijeli njegov krasni način promatranja stvari i on se nije s tim htio suočiti jer mu se činilo da to ugrožava sav njegov životni stil. Na neki način on je doživljavao istu vrstu ljutnje koju katkada ljudi od znanosti osjećaju prema apstraktnoj umjetnosti, ili su bar nekada osjećali. Ona nije pristajala u njihov stil života. Ustvari ,tu imate dvije stvarnosti, jedna je neposredni umjetnički dojam, druga je skriveno znanstveno tumačenje, i one se ne podudaraju niti imaju ikakve međusobne veze. To je prilično zamršeno stanje. Mogli biste reći da se tu ima što rješavati.Na jednoj čistini uz dugačak pust put vidimo osamljenu trgovinu mješovitom robom. Unutra, u stražnjem dijelu, nalazimo mjesta da sjednemo na neke prevrnute sanduke i da popijemo pivo iz limenki.Osjećam zamor i bol u leđima. Pomičem sanduk do nekog stupa i na nj se naslanjam.Po Chrisovu izrazu lica vidi se da zapada u nešto zaista gadno. Imali smo dugačak naporan dan. Još u Minnesoti rekao sam Sylviji da možemo očekivati malodušnost drugog ili trećeg dana, i sad nas zahvaća. Minnesota — kad li je to bilo?Neka žena, žestoko pijana, kupuje pivo za muškarca koji je čeka napolju u kolima. Ne može se odlučiti koju bi vrstu kupila, i vlasnikova se žena počinje ljutiti čekajući je. Ona se još ne može odlučiti, ali tada vidi nas, maše nam i pita da li su naši motocikli. Zatim želi da se na jednom proveze. Ja se povlačim i prepuštam Johnu da to riješi.On je ljubazno odbija, ali ona navaljuje i ponovo navaljuje nudeći mu dolar za vožnju. Ja na račun toga zbijam šale, ali one nisu smiješne nego još povećavaju mučan dojam. Izlazimo i vraćamo se opet u smeđa brda i vrućinu.Kad napokon stignemo u Lemmon, zaista smo premoreni. U jednom baru čujemo da postoji mjesto za kampiranje nešto južnije. John želi kampirati u parku usred Lemmona, što se Chrisu čini čudnim i jako ga ljuti.Sada sam umorniji nego što se sjećam da sam ikada već dugo vremena bio. Ostali također. Ali se vučemo po supermarketu, uzimamo namjernice koje nam padnu na pamet i s mnogo teškoća pakiramo ih na motocikle. Sunce je već toliko potonulo da nam nestaje vidjela. Za jedan sat past će mrak. Kao da se ne mičemo. Pitam se, da li namjerno otežemo, ili što?— Hajde, Chris, idemo — kažem.— Nemoj se derati na mene. Ja sam spreman.Vozimo se sporednim putem iz Lemmona, iscrpljeni, i čini nam se da to dugo traje, ali ne može biti predugo jer je sunce još iznad obzora. Kamp je pust. Dobro je. Ali ostalo je manje od pola sata sunca a snage nema. Sad je najteže.Pokušavam raspakirati stvari što je moguće brže ali sam toliko glup od iscrpljenosti da sve razmještam uz put ne videći kako je to loše mjesto. Zatim primjećujem da je previše vjetrovito. Ovo je vjetar s visoravni. Ovdje je polupustinja, sve je sažeženo i sasušeno osim jezera, velikog rezervoara neke vrste ispod nas. Vjetar puše preko tog jezera i udara po nama u oštrim zapusima. Već je studeno. Dvadesetak koraka dalje od puta su neki grmoliki borovi pa velim Chrisu da prenese stvari onamo.On ih ne prenosi. Nestaje dolje prema rezervoaru. Ja sam prenosim opremu.Dok prenosim stvari, primjećujem da se Sylvia zaista trudi da pripremi sve što treba za kuhanje, ali ona je umorna kao i ja.

28

Sunce zalazi.John je skupio grana ali su tako debele a vjetar tako jak da ih je teško zapaliti. Treba ih rascjepkati. Vraćam se među grmolike borove, pipam po sumraku da uzmem mačetu, ali tako je mračno da je ne mogu naći. Treba mi džepna lampa. Tražim nju, ali je pre-mračno da i nju nađem.Vraćam se, palim motor i dovozim ga da reflektorom obasjam opremu ne bih li našao džepnu lampu. Pretražujem sve stvari, predmet po predmet, da nađem džepnu lampu. Dugo mi treba da shvatim da mi nije potrebna džepna lampa nego mačeta koja mi bode oči. Kad sam se vratio, John je već zapalio vatru. Služim se mačetom da rasiječem neke veće komade drveta.Pojavljuje se Chris. On ima džepnu lampu!— Kad ćemo jesti? — žali se.— Spremamo večeru što je moguće brže — kažem mu. — Ostavi lampu ovdje.On opet nestaje i odnosi lampu sa sobom.Vjetar tako jako puše u vatru da ona dosiže dovoljno visoko da bi se ispržili odresci. Pokušavamo načiniti zavjetrinu od velikog kamenja s ceste, ali je pre-mračno da bismo vidjeli što činimo. Dovozimo oba motocikla i cijeli prizor obasjavamo unakrsnim snopovima svjetla. Čudnovato svjetlo. Čestice pepela što vrcaju iz vatre iznenada postaju blještavo bijele, zatim iščezavaju na vjetru.BUUUM! Snažna eksplozija iza nas. Zatim čujem Chrisa kako se cereka.Sylvia je uzrujana.— Našao sam neke praskavice — veli Chris.Na vrijeme obuzdavam srdžbu pa mu kažem hladno: — Vrijeme je za jelo.— Trebaju mi šibice — veli on.— Sjedi i jedi.— Prvo mi daj šibice.— Sjedi i jedi.On sjedi i ja pokušavam jesti odrezak režući ga vojničkim nožem, ali je pretvrd pa vadim svoj lovačkim nož mjesto njega. Svjetlo s motocikla upereno je rav no u me tako da je nož, kad ga spuštam u tavu u punoj sjeni pa ne mogu vidjeti što nabadam.Chris kaže da ni on ne može rezati svoje meso i ja mu pružam svoj nož. Dok se naginje k meni, sve svoje jelo iskreće na ceradu.Nitko ne kaže ni riječi.Nisam ljut što ga je prosuo, ljut sam što će sada cerada biti masna sve do konca izleta.— Ima li još? — pita on.— Jedi to — velim ja. — Samo je palo na ceradu.— Previše je prljava — kaže on.— No, to je sve što imamo.Zapljuskuje nas val neraspoloženja. Sad želim samo poći na spavanje. Ali on je ljut i očekujem da ćemo imati jednu od njegovih scena. Vrlo brzo ona počinje.— Ovo mi nije ukusno — kaže.— Da, tvrdo je, Chris.— Ne sviđa mi se ništa od svega ovoga. Ne sviđa mi se cijelo ovo kampiranje.— To je bila tvoja ideja — veli Sylvia. — Ti si želio da se kampira.To nije smjela reći, ali to ni na koji način nije mogla znati. Zagrizaš mu prvu meku i on će ti baciti još jednu, pa još jednu, pa još jednu dok ga naposljetku ne udariš, što zapravo i želi.— Baš me briga — kaže on.— Pa moralo bi te brigati — kaže ona.— Pa, ne briga me.Blizu je trenutak eksplozije. Sylvia i John gledaju u me, ali ja ostajem hladan. Žao mi je zbog toga ali ovog časa ne mogu im pomoći. Svaka moja riječ samo bi pogoršala stvar.— Nisam gladan — veli Chris. Nitko ne odgovara.— Boli me želudac — veli on.

29

Eksplozija je izbjegnuta kad se Chris okrenuo i nestao u mraku.Završavamo s jelom. Pomažem Sylviji da pospremi, i zatim neko vrijeme sjedimo oko žara. Gasimo svjetla na motociklima da štedimo akumulatore, a to je svjetlo i onako ružno. Vjetar je malo opao i s vatre se širi malo svjetla. Nakon nekoliko trenutaka oči mi se na nj navikavaju. Hrana i ljutnja raspršile su malo pospa-nost. Chris se ne vraća.— Misliš li da je to tek kažnjavanje? — pita Sylvia.— Da — velim ja — iako to nije prava riječ. — Malo razmislim pa dodam: — To je termin iz dječje psihologije — ta mi se stvar uopće ne sviđa. Recimo jednostavno da se ponio kao prava svinja.John se malo nasmije.— Ipak — velim — večera je bila dobra. Žao mi je što se tako ponašao.— O, nije važno — kaže John. — Meni je samo žao što neće ništa pojesti.— Neće mu naškoditi.— Zar ne misliš da će se ondje izgubiti?— Ne, ako se izgubi derat će se.Sada kad Chrisa nema a nama ništa ne ostaje da činimo, postajem svjesniji prostora oko nas. Niotkuda nijednog zvuka. Samotna prerija.Sylvia kaže: — Vjeruješ li da ga želudac zaista boli?— Da — velim pomalo dogmatski. Žao mi je što vidim da se razgovor nastavlja ali oni zaslužuju bolje objašnjenje nego što im ga dajem. Vjerojatno osjećaju da tu ima više toga nego što su čuli. — Siguran sam da ga boli — naposljetku velim. — Pregledan je pet-šest puta zbog mene. Jednom je bilo tako gadno da smo pomislili da je slijepo crijevo... Sjećam se, bili smo gore na sjeveru na praznicima. Upravo sam bio svršio inženjering za neki ugovor od pet milijuna dolara koji me je gotovo dotukao. To je čitav svijet za sebe. Ni vremena ni strpljenja, a šest stotina stranica treba napraviti za tjedan dana. Već sam htio poubijati nekoliko ljudi, pa smo pomislili da je najbolje otići neko vrijeme u šumu. Jedva se mogu sjetiti u kojim smo šumama bili. Glava mi se i dalje mutila od podataka inženjeringa, a Chris neprekidno vrišti. Nismo ga mogli taknuti, dok napokon nije postalo jasno da ga moram zgrabiti i odnijeti u bolnicu. Nikada neću doznati gdje je to bilo, ali sjećam se da ništa nisu našli.— Ništa?— Ništa. Ali se to dogodilo još nekoliko puta.— Zar baš ništa nisu našli? — pita Sylvia.— Ovoga su proljeća postavili dijagnozu da se radi o početku simptoma duševne bolesti.— Što? — kaže John.Premračno je da bih vidio Sylviju ili Johna ili čak obrise planina. Osluškujem zvukove iz daljine, ali nečujem nikakav. Ne znam što bih odgovorio pa ništa ne kažem.Kad se dobro zagledam, mogu nazreti zvijezde iznad nas, ali zbog vatre ispred nas teško ih je vidjeti. Noć je svud uokolo gusta i tamna. Cigareta mi je do-gorjela do prstiju i ja je gasim.— Nisam to znala — kaže Sylvijin glas. Svi tragovi ljutnje su nestali. — Pitali smo se zašto si poveo njega umjesto žene — kaže ona. — Drago mi je što si nam rekao.John zgrće neke nedogorjele ugarke u vatru.Sylvia kaže: — Što je po tvom mišljenju uzrok tome?Johnov glas zaškripi, kao da joj želi reći da prestane s tim, ali ja odgovaram: — Ne znam. Uzroci i posljedice kao da se ne slažu. Uzroci i posljedice su rezultat misli. Ja bih rekao da duševna bolest dolazi prije misli. — Oni to ne razumiju, previše a previše sam umoran da u to proniknem pa odustajem.— Što misle psihijatri? — pita John.— Ništa. Prestao sam s tim.— Prestao s tim?— Da.— Da li je to dobro?

30

— Ne znam. Ne mogu se sjetiti nikakva razumnog razloga da bih rekao da nije dobro. To je jednostavno moj duševni zastoj. Razmišljam o tome i o svim dobrim razlozima pa predviđan dan za pregled i čak potražim telefonski broj, a onda dođe taj zastoj kao da netko zalupi vratima.— To nije u redu.— Nitko ni ne misli da jest. Mislim da ipak ne mogu otezati u nedogled.— Ali zašto? — pita Sylvia.— Ne znam zašto... radi se o tome da... ne znam ... oni nisu ljubazni... I sam se iznenađujem toj riječi... Korijen je isti kao u riječi ljubav... oni zaista ne mogu biti s njim ljubazni jer ga ne ljube .. Upravo to osjećam.Stara riječ. Koliko je promjene pretrpjela! Dana svatko može biti »ljubazan«. Od svakoga se i očekuje da bude takav. A prije je to bilo vezano s osjećajima, s ljubavi. Sada je to najčešće hinjeno držanje, poput učitelja na prvi dan škole. Ali što zapravo znaju o ljubaznosti oni koji ne ljube?Odjednom mi se u misllima javi... mein Kind — moje dijete... »Wer reitet so spat durch Nacht und Wind? Es ist der Vater mit seinem Kind.«Od toga se čudno osjećam.— O čemu razmišljaš? — pita Sylvia.— O jednoj staroj pjesmi, napisao ju je Goethe. Stara je najmanje dvjesta godina. Morao sam je jednom davno naučiti. Ne znam zašto bih je se baš sada sjećao, osim ... — Čudan osjećaj se opet vraća.— Kako ide? — pita Sylvia.Pokušavam se sjetiti. — Neki čovjek jaše uz morsku obalu kroz noć, kroz vjetar. To je otac koji drži sina čvrsto u naručju. On pita sina zašto je blijed, a sin mu odgovara: »Oče, zar ti ne vidiš sablast?« Otac pokušava razuvjeriti dječaka pa mu kaže da on vidi samo pramen magle uz obalu i čuje samo šum lišća na vjetru, ali sin i dalje govori da je to sablast, a otac tjera konja sve žešće i žešće kroz noć.— Kako završava?— Nesretno... smrću djeteta. Sablast pobjeđuje. Vjetar raspiruje svjetlost iz žara i ja vidim Syl-viju kako zuri u mene.— Ali to je bila druga zemlja i drugo vrijeme — kažem. — Ovdje je na svršetku život a sablasti nemaju značenja. Ja u to vjerujem. Ja vjerujem i u sve ovo — velim gledajući okolo po mrkloj preriji — iako još nisam siguran što sve to znači... Nisam jako siguran ni u što ovih dana. Možda zbog toga ovoliko govorim.Žar sve više i više zamire. Mi pušimo zadnje cigarete. Chris je negdje sam u tami ali ja ga neću tražiti. John pažljivo šuti i Sylvia šuti, i odjednom svi razdvojeni, sami u svojim osobnim svemirima, i međunama nema komunikacija. Zapretavamo vatru i odlazimo na spavanje među borovima.Otkrivam da je ovo malo utočište od grmolikih borova gdje sam metnuo vreće za spavanje također utočište pred vjetrom za milijune komaraca iz rezervoara. Sredstvo protiv komaraca uopće ih ne zaustavlja. Zavlačim se duoboko u vreću za spavanje i ostavljam samo malu rupicu za disanje. Već sam gotovo zaspao kad se pojavio Chris.— Ima ondje strašno velik pješčani humak — veli on škripeći okolo po borovim iglicama.— Da — kažem ja. — Idi na spavanje.— Trebalo bi da ga vidiš. Hoćeš li ga sutra vidjeti?— Nećemo imati vremena.— Mogu li se ondje igrati sutra ujutro?— Možeš.On stvara beskrajnu buku dok se svlači i zavlači u vreću za spavanje. Zavukao se. Zatim se prevrće. Onda se smiruje, pa se opet još više prevrće. Zatim kaže: — Tata?— Što je?— Kako je bilo kad si ti bio dječak?— Spavaj, Chris! — Postoje granice do kojih čovjek može slušati.

31

Kasnije čujem oštro usrkivanje sline što mi kaže da on plače, pa ne mogu zaspati iako sam iscrpljen. Ovdje bi možda pomogla koja riječ utjehe. On se trudio da bude ljubazan. Ali zbog nekakva razloga riječi su me izdavale. Utješne riječi više spadaju strancima, bolnicama, ne rodbini. Maleni emocionalni zavoji poput toga njemu ne trebaju niti ih on traži... A ne znam što mu treba, ni što traži.Polagano pun mjesec izlazi iza obzora nad borove, i po njegovu sporu i strpljivu luku preko neba ja mje-rim sat za satom polusna. Prevelik zamor. Mjesec i čudni sni i zujanje komaraca i neobični odlomci sjećanja kovitlaju se i miješaju u nekom nestvarnom izgubljenom krajoliku na mjesečini, a tu je ipak po-legla magla i ja jašem konja i Chris je sa mnom i konjskače preko malenog potoka što teče kroz pijesak prema oceanu negdje straga. Pa se prekida... Pa se opet javlja.A iz magle izranja obličje neke ljudske spodobe. Nestaje kad ravno pogledam, ali se opet pojavljuje u kutu moga vidnog polja kad otklonim pogled. Spremam se nešto reći, zovnuti tu priliku, prepoznati je, ali zatim ništa od toga ne činim znajući da bih joj prepoznavanjem bilo kojom kretnjom ili postupkom dao stvarnost koju ona ne smije imati. Ali tu priliku prepoznajem čak ako to i ne želim. To je Fedro.Zao duh. Bezuman. Iz svijeta u kojemu nema života ni smrti.Prilika blijedi i ja stišavam stravu... polako ... ne požuruj je ... samo je pusti da utone ... nemoj u nju vjerovati, ni ne vjerovati .. ali kosa se polako diže na mom zatiljku... on zove Chrisa, je li?... Da?...

6Na mom je satu devet. I već je prevruće za spavanje. Sunce je već visoko na nebu. Zrak je čist i suh.Ustajem podbuhlih očiju i zglobovi me bole od tvrda tla.Usta su mi već suha i ispucala a lice i ruke pokriveni ubodima komaraca. Neke jučerašnje opekotine me peku.Iza borova sažežena trava i grude zemlje i pijeska tako blistaju da je teško u njih gledati. Vrućina, mir i gola brda i čisto nebo pružaju osjećaj velikog i krajnjeg prostora.Nema ni traga vlazi na nebu. Danas će biti pasja žega.Izlazim iz borova na čistinu gola pijeska između malo trave i dugo vremena gledam, zamišljeno. .Odlučio sam da današnja chautauqua počne istraživati Fedrov svijet. Ranije sam kanio jednostavno iznijeti neke njegove ideje koje se tiču tehnike i ljudske vrijednosti a ne odnose se na njega osobno, ali način mišljenja i sjećanja od prošle noći pokazao je da ne treba ići tim putem. Izostaviti njega sada značilo bi bježati od nečega od čega se ne smije bježati.U prvom sivilu jutra sjetio sam se onoga što je Chris rekao o baki svoga druga Indijanca i nešto mi je Postalo jasno. Ona je rekla da se duh javlja kad netko nije ukopan kako treba. To je istina. On nikada nije bio pokopan kako treba, i upravo to je izvor nevolje. Malo poslije se okrećem i vidim da je John ustao i da me gleda ne shvaćajući ništa. On još nije potpuno budan, pa sada besciljno hoda u krugu da mu se razbistri glava. Uskoro i Sylvija ustaje a lijevo joj je oko sasvim podbuhlo. Počinjem skupljati stvari da ih spakiram na motocikl. John radi to isto.Kad je to gotovo, palimo vatru dok Sylvia otvara konzerve sa slaninom i jajima i vadi kruh za doručak.Kad je jelo spremno, odlazim do Chrisa da ga probudim. On ne želi ustati. Ponovo mu kažem. On veli da neće. Zgrabim dno vreće za spavanje, žestoko ga povučem kao da je stoljnak, i on je već izvan nje, žmirkajući u borove iglice. Treba mu neko vrijeme da shva ti što se zbilo, dok ja motam vreću.On dolazi na doručak uvrijeđena izgleda, jede tek jedan zalogaj, kaže da nije gladan, da ga želudac boli. Ja pokazujem jezero ispod nas, tako čudnovato u ovoj polupustinji, ali on ne pokazuje da ga to imalo zanima. Ponavlja svoje jadanje. Ja se pravim da to ne čujem a John i

32

Sylvia također se na to ne obziru. Drago mi je da znaju kakvo je stanje s njim. Inače je to moglo izazvati pravo trvenje.Završavamo doručak u tišini, i ja sam neobično miran. Možda je tome uzrok i odluka o Fedru. Ali mi smo također možda tridesetak metara iznad jezera, gledajući preko njega u neku vrstu zapadne prostra-nosti. Gola brda, nigdje nikoga, nikakva zvuka; a ima nešto u takvim mjestima što vam bodri duh i navodi vas na misli da će vjerojatno sve biti bolje.Dok tovarim ostatak opreme na prtljažnu policu, iznenađeno vidim da se zadnja guma prilično izderala. To je valjda prouzročila sva ta brzina i toliki teret i jučerašnja vrućina na cesti. Lanac je također olabavio pa vadim alat da ga zategnem i onda zagunđam.— Što ti je? — kaže John.— Izlizali su se navoji na potiskivaču lanca.Izvlačim šaraf potiskivača i ispitujem navoje. — Pogriješio sam kad sam ga jednom pokušavao zategnuti bez labavljenja matice na osovini. Šaraf je dobar- Pokazujem mu ga. — Izgleda da su se izlizali unutarnji navoji na okviru.John dugo zuri u kotač. — Misliš li da to možeš popraviti u gradu?— O da, svakako. Možeš se s tim vječno voziti. Samo je zbog toga teško zategnuti lanac.On pozorno gleda dok skidam navrtku sa stražnje osovine, lupkani po njoj čekićem sa strane dok ne namjestim lanac kako valja, zatim zatežem navrtku na osovini svom snagom da mi osovina ne klizne naprijed i ponovo mećem rascjepku. Za razliku od automobila ovdje navrtka na osovini ne utječe na priljubljivanje ležajeva.— Kako si znao da to učiniš? — pita on.— Jednostavno moraš se dosjetiti.— Ja ne bih znao gdje da počnem — kaže on.Razmišljam u sebi: U tome je problem, točno, gdje da se počne. Da bi stigao do njega, moraš se vraćati i vraćati, i što se više vraćaš to vidiš da se još više moraš vratiti, dok ono što se činilo sitnim problemom komunikacije ne postane veliko filozofsko istraživanje. Zbog toga, pretpostavljam, slijedi chautauqua.Spremam alat i zatvaram poklopce sa strana i mislim u sebi: On je ipak vrijedan da se do njega stigne.Na cesti suh zrak ponovo ohlađuje lagani znoj od bavljenja lancem i ja se dobro osjećam neko vrijeme. Međutim, čim se znoj osušio postaje vruće. Mora biti već oko trideset stupnjeva.Na cesti nema prometa, i mi samo jurimo dalje. Danas se putuje.Sad ću početi ispunjavati neke obaveze navodeći da je postojao neki čovjek, kojega više nema, a imao je nešto reći, i to je rekao, ali mu nitko nije vjerovao ili ga za-pravo nije razumio. Zaboravljen je. Zbog razloga koji će postati očiti volio bih da ostane zaboravljen, ali ne-ma drugog izbora nego ponovo otvoriti njegov slučaj.Ne znam cijelu njegovu priču. Nitko je nikada neće znati, osim samoga Fedra, a on više ne može govoriti. Ali iz njegovih rukopisa i onoga što su drugi rekli i ulomaka moga sjećanja morala bi se složiti neka približna slika onoga o čemu je on govorio. Budući da je osnovna ideja za ovu chautauquu uzeta od njega, neće biti stvarnih zastranjenja, samo neko proširenje po kojemu će chautauqua biti razumljivija nego što bi bila da se izloži na čisti apstraktni način. Svrha proširenja nije njegova obrana, još manje pohvala. Svrha je njegov pokop — zauvijek.Dok smo u Minnesoti prolazili kroz neko močvarno zemljište govorio sam o »oblicima« tehnike, »smrtnoj sili« od koje Sutherlandovi kao da bježe. Sad želim krenutim suprotnim pravcem od Sutherlandovih, prema toj sili i u njezino središte. Čineći to ulazit ćemo u Fedrov svijet, jedini svijet što ga je ikada poznavao, u kojemu je sve razumijevanje u okvirima unutrašnje forme.Svijet unutrašnje forme je neobična tema za raspravu jer to je zapravo sam način raspravljanja. O stvarima raspravljate u smislu njihova neposrednog izgleda ili o njima raspravljate u smislu njihove unutrašnje forme, a kad pokušate raspravljati o tim načinima raspravljanja uplećete se u nešto što bi se moglo nazvati problemom stajališta. Nema stajališta s kojega biste mogli o njima raspravljati osim tih samih načina.

33

Ranije sam raspravljao o njegovu svijetu unutrašnje forme, ili bar o njezinu aspektu zvanom tehnika, s vanjskog gledišta. Sad mislim da bi bilo pravo razgovarati o svijetu unutrašnje forme s njegova vlastitog gledišta. Želim govoriti o unutrašnjoj formi samoga svijeta unutrašnje forme.Da bih to učinio, potrebna mi je prije svega jedna dihotomija, ali prije nego što se mogu njome pošteno služiti moram se vratiti natrag i reći što je to i što znači, a to je duga priča za sebe. I dio toga problema vraćanja natrag. Ali baš sada želim upotrijebiti diho-tomiju a objasnit ću je kasnije. Želim podijeliti ljudsko poimanje na dvije vrste — na klasično poimanjei romantično poimanje. U smislu krajnje istine ovakva dihotomija malo znači ali je potpuno opravdana kad se netko služi klasičnim načinom da otkrije ili stvori svijet unutrašnje forme. Izrazi klasično i romantično, kako ih je Fedro upotrebljavao, znače slijedeće:Klasično poimanje vidi svijet prvenstveno kao samu unutrašnju formu. Romantično poimanje vidi ga prvenstveno u smislu neposrednog izgleda. Ako pokazuješ stroj ili tehnički crtež ili elektroničku shemu nekom romantičaru malo je vjerojatno da će on pokazati ikakvo zanimanje za to. Ne privlači ga jer stvarnost koju on vidi leži na površini. Dosadan i zamršen popis imena, crta i brojeva. Ništa zanimljivo. Ali ako taj isti nacrt ili shemu pokažeš nekom klasičnom umu, ili mu dadeš neki opis, on će možda pogledati i zatim ostati zadivljen jer unutar crta i skica i simbola vidi strahovito bogatstvo unutrašnje forme.Romantični način je prije svega maštovit i stvaralački, zasnovan na inspiraciji i intuiciji. Više prevladavaju osjećaji nego činjenice. »Umjetnost« je često romantična kad se postavlja kao suprotnost »Znanosti«. Ona ne slijedi razum ni zakone. Ona slijedi osjećaje, intuiciju i estetsku savjest. U kulturama sjeverne Evrope romantični način često se povezuje sa ženstveno-šću, ali to povezivanje nipošto nije potrebno.Klasični način, naprotiv, slijedi razum i zakone — koji su po sebi unutrašnje forme misli i ponašanja. U evropskim kulturama to je prvenstveno muževni način, pa područja prirodnih znanosti, prava i medicine nisu privlačna ženama upravo zbog toga razloga. Iako je vožnja motociklom romantična, održavanje motocikla je čisto klasično. Prljavština, masnoća, potrebno poznavanje unutrašnje forme toliko mu daju negativnih romantičnih svojstava da mu se žene nikada ne približavaju.Premda se površinska ružnoća često nalazi u klasičnom načinu poimanja, ona ga ne prožimlje. Postoji klasična estetika koju romantičari često ne vide zbog njezine istančanosti. Klasični stil je izravan, neuljepšan, bezosjećajan, ekonomičan i pomnjivo primjeren. Njegova svrha nije u tome da izaziva osjećaje, nego daizvlači red iz kaosa i da nepoznato učini poznatim. To nije estetski slobodan i prirodan stil. On je estetski ograničen. Sve je pod kontrolom. Njegova se vrijednost mjeri u smislu vještine kojom se ta kontrola održava.Romantičaru taj klasični način često izgleda dosadan, nespretan i ružan, kao samo mehaničko održa-vanje. Sve se sastoji od komada i dijelova i sastojaka i veza. Ništa ne možeš znati dok sve ne prođe kroz kompjutor desetak puta. Sve se mora mjeriti i iskušavati. Mučno. Teško. Beskrajno sivo. Smrtna sila.Ipak i u klasičnom načinu javlja se nešto romantičnoga. Nešto površno, nerazumno, nepouzdano, neizvjesno, zanimljivo prije svega u traženju zabave. Plitko. Nebitno. Nešto parazitsko što ne može ili neće da nosi svoju vlastitu težinu. Pravi teret društvu. Sada već ove borbene linije trebalo bi da zvuče donekle poznato.To je izvor smutnje. Ljudi su skloni misliti i osjećati isključivo na jedan ili na drugi način, i čineći tako skloni su krivo razumjeti ili potcijeniti sve što spada u drugi način. Ali nitko se ne želi odreći istine kako je sam vidi. i koliko ja znam, nitko živ na svijetu ne zna kako bi pomirio te istine i načine poimanja. Nema mjesta gdje bi se ta viđenja stvarnosti ujedinila.I tako u posljednje vrijeme vidimo da se produbljuje golem jaz između klasične i romantične protu-kulture — dvaju svjetova koji se sve više otuđuju i međusobno mrze, i svatko se pita hoće li zauvijek ostati tako, kuća koja se urotila protiv same sebe. Nitko to stvarno ne želi, usprkos onom što ti antagonisti mislili u drugim okvirima.U ovom kontekstu je značajno ono što je Fedro mislio i govorio. Ali to nitko nije slušao u ono vrijeme i svi su u početku smatrali da je nastran, zatim nepoželjan, zatim pomalo lud, a onda

34

potpuno duševno bolestan. Čini se da nema sumnje da je bio poremećen, ali mnoštvo njegovih rukopisa iz toga vremena pokazuje da ga je do duševne bolesti dovelo to njegovo neprijateljsko mišljenje. Neobično ponašanje naginje k tome da izazove otuđenje kod drugih koje naginje k to-me da produbi neobično ponašanje koje opet izaziva otuđenje i tako se to vrti u krugu dok se ne dosegne nekakav vrhunac. U Fedrovu slučaju to je bilo policijsko hapšenje po sudskom nalogu i trajno odstranjenje iz društva.Vidim da se nalazimo pred lijevim skretanjem na federalnu cestu broj 12 i John se zaustavlja da uzme benzin. Ja se zaustavljam kraj njega.Termometar kraj vrata benzinske stanice pokazuje 33 stupnja. — Danas će opet biti gadno — kažem.Pošto smo napunili rezervoare prelazimo ulicu i odlazimo na kavu u neki restoran. Naravno, Chris je gladan.Kažem mu da sam čekao na to. Kažem mu da mora jesti s nama ostalim ili nikako. Bez ljutnje. Trijezno. On bi prigovarao ali vidi što ga čeka.Hvatani Sylvijin strelovit pogled olakšanja. Očito je mislila da će ovo biti trajan problem.Kad smo popili kavu i našli se napolju, vrućina je tako užasna da bježimo na motociklima što brže možemo. Ponovo se javlja ono trenutačno hlađenje, ali nestaje. Spržena trava i pijesak tako blistaju na suncu da moram žmiriti. Ova federalna cesta broj 12 je stara i loša. Oštećeni beton je zakrpan asfaltom i neravan. Znakovi upozoravaju na skora zaobilaženja. S obiju strana ceste ima dotrajalih skloništa i baraka što su se godinama nakupljali. Promet je sada gust. Ja sam pak sretan što razmišljam o racionalnom, analitičkom, klasičnom Fedrovu svijetu.Njegova vrsta racionalnosti koristila se od davnina da čovjek pobjegne od dosade i tegobe svoje neposredne okoline. Nju je teško vidjeti zato što je nekada služila da se pobjegne od svega zajedno, a poslije je taj bijeg bio tako uspješan da sada od toga »svega zajedno« romantičari pokušavaju pobjeći. Njegov svijet je tako teško jasno vidjeti ne zbog njegove čudnovatosti nego zbog njegove običnosti. I upoznatost s nečim može čovjeka zaslijepiti.Njegov način gledanja na stvari stvara neku vrstu opisa koji bi se mogao nazvati »analitičkim« opisom. To je drugo ime klasičnog stajališta s kojega se raspravlja o stvarima u smislu njihove unutrašnje forme. On je u cijelosti bio klasična osoba. A da bih dao pu-niji opis onoga što to znači okrenut ću njegov anali-tički pristup natraške — analilzirat ću samu analizu. To ću najprije učiniti dajući opširan primjer a zatim ću ga raščlaniti da se vidi što je. Motocikl je savršena stvar za to jer su sam motocikl izumili klasični umovi. Dakle poslušajte:U svrhu klasične racionalne analize motocikl se može podijeliti s obzirom na svoje sastavne dijelove i s obzirom na svoju funkciju.Ako se dijeli s obzirom na svoje sastavne dijelove, najosnovnija je podjela na pogonski mehanizam i radni mehanizam.Pogonski mehanizam može se podijeliti na motor i prijenosni sistem. Prvo ćemo uzeti u razmatranje motor.Motor se sastoji od kućišta koje sadrži pogonski sklop, od sistema gorivo-zrak, sistema za paljenje, sistema za dovod goriva i sistema za podmazivanje.Pogonski sklop sastoji se od cilindara, klipova, radilica, spojnih šipaka i zamašnjaka.Sistem gorivo-zrak, kao dio motora, sastoji se od ovih dijelova: rezervoar i filter za benzin, pročišćivač zraka, karburator, ventili i ispušne cijevi.Sistem za paljenje sastoji se od alternatora, ispravljača, akumulatora, visokonaponskog navoja i svjećica.Sistem za dovod goriva sastoji se od bregaste osovine, lančanika, klackalica i razvodnika.Sistem za podmazivanje sastoji se od pumpe za ulje i kanala kroz cijelo kućište za razvođenje ulja.Sistem za prijenos pogona koji dopunjuje motor sastoji se od kvačila, prijenosnika i lanca.Pomoćni mehanizam koji prati mehanizam pogona sastoji se od šasije, uključujući oslonce za noge, sjedalo i blatobrane; od sklopa za upravljanje, prednjeg

35

i stražnjeg amortizera, kotača, kontrolnih poluga i kablova, svjetla i sirene, te pokazivača brzine i kilometraže.To je motocikl kad se podijeli s obzirom na svoje sastavne dijelove. Da bi se znalo čemu služe ti sastavni dijelovi, potrebna je podjela s obzirom na funkcije:Motocikl se može podijeliti na normalne radne funkcije i specijalne funkcije pod kontrolom operatora.Normalne radne funkcije mogu se podijeliti na funkcije za vrijeme usisa, funkcije za vrijeme kompresije, funkcije za vrijeme ekspanzije i funkcije za vrijeme ispuha.I tako dalje. Mogao bih nastaviti o tome kako se odvija pojedina funkcija u svakom od četiri takta, pa prijeći na funkcije pod kontrolom operatora, i to bi bio vrlo sumoran opis unutrašnje forme motocikla. Bio bi krajnje kratak i osnovan, kao što već biva s opisima te vrste. Gotovo svaki od spomenutih sastavnih dijelova mogao bi se širiti u nedogled. Pročitao sam cijelu knjigu o samim platinama koje su tek malen ali važan dio razvodnika. Postoje i drugi tipovi strojeva koji se razlikuju od jednocilindričnog Ottova stroja koji je ovdje opisan: dvotaktni strojevi, mnogcilin-drični strojevi, Diesel strojevi, Wankel strojevi — ali ovaj primjer je dovoljan.Ovaj opis pokrit će »što« kad se govori o motociklu u smislu sastavnih dijelova, i »kako« kad se govori o motoru u smislu funkcija. Nužno bi bila potrebna i analiza »gdje« u obliku ilustracije, također analiza »zašto« u obliku strojarskih načela koja su dovela do ovog posebnog oblikovanja dijelova. Ali svrha nam nije da iscrpno analiziramo motocikl. On nam samo treba poslužiti kao početna točka, primjer načina poimanja stvari koji će sam postati predmet analize.Sigurno nema ničega čudnog u ovom opisu kad se Prvi put sluša. Zvuči kao nešto iz udžbenika za početnike, ili možda kao prva lekcija predavanja u tom zanatu. Ono što je neobično u tome vidi se kad ono prestane biti način raspravljanja i postane predmet raspravljanja. Tada se neke stvari mogu istaknuti.Prvo što se primjećuje u tom opisu tako je očigledno da se mora suzbijati ili će preplaviti svaku drugu zamjedbu. To je ovo: da čovjek umre od dosade. Bla-bla, bla-bla, bla, karburator, prijenos, kompresija, bla-bla, klip, svjećice, usis, bla-bla-bla, i tako dalje, i tako dalje. To je romantično lice klasičnog načina. Dosadno, nespretno i ružno. Rijetko koji romantičar stigne dalje od te točke.Ali ako možete suzbiti tu najočigledniju zamjedbu, mogu se primijetiti neke druge stvari koje se ne pojavljuju u početku.Prvo, gotovo nemoguće vam je razumjeti ovako opisan motocikl, osim ako već ne znate kako radi. Neposredni površinski dojmovi koji su važni za osnovno poimanje ne postoje više. Ostala je samo unutrašnja forma.Drugo, nedostaje promartač. Opis ne kaže da morate skinuti glavu cilindra ako želite vidjeti klip. »Vi« niste nigdje u cijeloj slici. Čak i »operator« je neka vrsta bezličnog robota što mehanički izvodi neke funkcije na stroju. Ne postoje stvarni subjekti u ovom opisu. Postoje samo objekti koji su neovisni o bilo kojem promatraču.Treće, potpuno su odsutne riječi »dobro« i »loše« i svi njihovi sinonimi. Nigdje nisu izraženi nikakvi vrednosni sudovi, samo činjenice.Četvrto, tu se stalno giba neki nož. Vrlo smrtonosan nož; intelektualni skalpel tako brz i tako oštar da ga ponekad i ne vidite kako se giba. Dobivate dojam da su svi ti dijelovi upravo ondje i da se nabrajaju kako postoje. Ali oni se mogu nabrojiti sasvim drugačije i sasvim drugačije složiti ovisno o tome kako se taj nož giba.Na primjer, mehanizam za dovod goriva koji uključuje bregastu osovinu, lančanik, klackalice i raz-vodnik postoji samo zbog neobičnog reza toga analitičkog noža. Da odete u trgovinu rezervnih dijelova za motocikle i zatražite mehanizam za dovod goriva, oni ne bi pojma imali o čemu govorite. Oni ne rastavljaju motocikl na taj način. Ne postoje dva proizvođača koja ga rastavljaju na potpuno isti način, a svakomu je mehaničaru poznat problem dijela koji ne možete kupiti jer ga ne možete naći jer ga proizvođač smatra dijelom nečeg drugog.Važno je vidjeti i znati što je taj nož i ne biti zaglupljen mišlju da su motocikli ili bilo što drugo takvi kakvi jesu samo zato što ih je taj nož slučajno tako izrezao. Važno je koncentrirati se na

36

sam nož. Kasnije ću poželjeti da vam pokažem kako vještina stvaralačke i djelotvorne upotrebe noža može dovesti do rješenja klasičnog i romantičnog raskola.Fedro je bio majstor s tim nožem, i upotrebljavao ga je spretno i s osjećajem moći. Jednim jedinim udarcem analitičke misli raskolio je cio svijet na dijelove po svom izboru, razbijao je dijelove i razbijao je ulomke tih dijelova, sve sitnije i sitnije dok sve nije sveo na ono što je htio da to bude. Čak i osobita upotreba izraza »klasično« i »romantično« je primjer njegova rukovanja nožem.Ali da je to sve što se tiče njega, ta analitička vještina, ja bih vrlo rado prestao govoriti o njemu. Ali je važno da ne prestanem govoriti o njemu zbog toga što je on tu vještinu upotrijebio na tako čudan a opet značajan način. Nitko to nikada nije vidio, mislim da to nije vidio ni on sam, i možda je to samo moja zabluda, ali nož kojim se on služio manje je sličio na nož ubojice nego na nož slaba kirurga. Možda tu nema nikakve razlike. Ali on je vidio da se događa nešto bolesno i onemoćalo i počeo je rezati duboko, sve dublje i dublje da dopre do korijena te stvari. On je nešto tražio. To je važno. On je nešto tražio, a služio se nožem jer je to bilo jedino oruđe koje je imao. Ali se toliko mnogo zauzeo i otišao toliko daleko da je na koncu sam postao svoja prava žrtva.

7Vrućina je posvuda zavladala. Više je ne mogu ignorirati. Zrak je poput peći koja je toliko zagrijana da su mi oči ispod naočala hladne u usporedbi s ostatkom lica. Ruke su mi hladne, ali na rukavicama se vide velike crne mrlje od znoja okružene bijelim prugama osušene soli.Na cesti ispred nas jedna vrana kljuca neku strvinu i polako uzlijeće dok se približavamo, čini se da je na cesti neki gušter suh i prilijepljen za asfalt.Na obzoru se pojavljuje slika zgrada koje lagano trepere. Gledam na kartu i zaključujem da bi to morao biti Bovvman. Pomišljam na ledenu vodu i klimatizaciju.Na ulicama i pločnicima Bowmana ne vidimo gotovo nikoga, premda mnoštvo parkiranih automobila pokazuje da ima ljudi. Svi su u kućama. Skrećemo na parkiralište na uglu i ostavljamo motocikle tako da odmah možemo izaći kad budemo spremni poći. Jedan jedini stariji čovjek u šeširu široka oboda promatra nas dok podižemo motocikle na podupirače i skidamo kacige i naočale.— Je li vam vruće? — pita. Lice mu je bezizražajno. John odmahuje glavom i kaže: — I te kako! Lice u sjeni šešira gotovo se smiješi.— Kolika je temperatura? — pita John.— Malo prije je bilo trideset devet — kaže on. — Vjerojatno je sada četrdeset.Pita nas dolazimo li izdaleka i mi mu kažemo a on klima u znak odobravanja. — To je dugačak put — veli. Zatim nas pita o motociklima.Pivo i klimatizacija nas zovu, ali mi ne prekida-mo razgovor. Jednostavno stojimo na suncu pri četrdesetak stupnjeva i razgovaramo s tim čovjekom. On je stočar, u mirovini, kaže da uokolo ima prilično mnogo rančeva i da je prije nekoliko godina imao motocikl marke Henderson. Drago mi je što želi razgovarati o svom Hendersonu na suncu pri četrdesetak stupnjeva. Razgovaramo o njemu neko vrijeme, dok John i Sylvia i Chris postaju sve nestrpljiviji, i kad se napokon od njega oprostimo on kaže da mu je drago što se s nama upoznao i mi osjećamo da to iskreno govori iako mu je lice i dalje bezizražajno. Odlazi od nas s nekom polaganom dostojanstvenošću na suncu pri četrdesetak stupnjeva.U restoranu pokušavam produžiti razgovor o tome ali nikoga ne zanima. John i Sylvia izgledaju zaista izvan toga. Oni samo sjede i udišu klimatizirani zrak bez ijedne kretnje. Konobarica dolazi da čuje narudžbu i to ih malo prodrma, ali još nisu spremni pa ona opet odlazi.— Ja odavde ne idem — veli Sylvia.Slika starijega čovjeka u šeširu širokoga oboda mi se vraća. — Zamisli kako je ovdje bilo prije klimatizacije — kažem ja.— Zamišljam — kaže ona.

37

— Na ovako vrućoj cesti i s onako slabom stražnjom gumom kao što je moja, ne bismo smjeli ići preko sto — kažem ja.Nitko od njih ne veli ništa.Nasuprot njima, Chris izgleda da se vratio u svoje normalno stanje, živahan je i sve motri. Kad stigne hrana za čas je proždire i zatim, prije nego što smo mi i pola pojeli, pita još. Dobiva dodatak i čekamo ga dok svrši s jelom.Odmičemo cestom a vrućina postaje upravo okrutna. Naočale više nisu dovoljne za ovu jaru. Potrebna je zavarivačeva maska.Visoravni se procjepljuju u sprane i izjaružane bregove. Sve je svijetlo bjeličasto preplanulo. Nigdje ni vlati trave. Samo rijetke stabljike korova i kamenjei pijesak. Crnina ceste pruža olakšanje pogledu pa gle. dam u nju i proučavam kako nejasna površina pro-miče ispod oslonaca za noge. Osim toga vidim da je lijeva ispušna cijev postala modrija nego ikada prije. Pljujem na vršak rukavice, dodirujem cijev i vidim cvrčanje. Nije dobro.Sad je važno samo produžiti s tim i ne boriti se u mislima ... kontrola duha...Sada bih govorio o Fedrovu nožu. To će pomoći da se razumiju neke stvari o kojima smo razgovarali.Primjena toga noža, dijeljenje svijeta na sastojke i građenje ove strukture — to je nešto što svatko čini. Sve vrijeme mi smo svjesni bezbroja stvari oko nas — ti promjenljivi oblici, ta goruća brda, zvuk motora, osjećanje gasa, svaki kamen i korov i ogradni stup i otpadak kraj puta — svjesni smo tih stvari ali nas se ne doimaju osim ako ne odražavaju nešto što smo unaprijed spremni primijetiti. Nemoguće nam je uočavati te stvari i sve ih pamtiti jer bi nam mozak bio tako pun nekorisnih pojedinosti da ne bismo bili sposobni misliti. Iz cijele te svjesnosti moramo birati, i ono što izaberemo i nazovemo svjesnom sviješću nikad nije isto što i svjesnost jer se mijenja u postupku odabiranja. Mi uzimamo pregršt pijeska iz beskrajnog krajolika svjesnosti oko nas i tu pregršt pijeska nazivamo svijetom.Kad jednom imamo pregršt pijeska, taj svijet kojega smo svjesni, na njemu počinje raditi proces razlučivanja. To je nož. Rastavljamo pijesak na dijelove. Ovo i ono. Ovdje i ondje. Crno i bijelo. Sada i onda. Razlučivanje je rastavljanje svemira svijesti na dijelove.Ta pregršt pijeska isprva izgleda jednolična, ali što je dulje promatrao to nam se različitija počinje činiti. Svako zrnce pijeska je različito. Nema dvaju jednakih. Neka su zrnca slična na jedan način, druga su slična na drugi, pa možemo pijesak razdijeliti u po sebne hrpice na osnovi te sličnosti i nesličnosti. Pre-ljeve boja mećemo u različite hrpice — veličine u različite hrpice — oblike zrnaca u različite hrpice — podrazdjele oblika zrnaca u različite hrpice — stupnjeve tamnoće u različite hrpice — i tako dalje, i tako dalje. Pomislili biste da proces podrazdiobe negdje završava, ali ne završava. To jednostavno ide sve dalje i dalje.Klasično poimanje bavi se hrpicama i osnovom za dijeljenje i njihovo međusobno povezivanje. Romantično poimanje usmjerava se na pregršt pijeska prije nego što počne dioba. Oba ta načina promatranja svijeta valjana su iako su međusobno nepomirljiva.Sada nam je prijeko potreban način promatranja svijeta koji ne vrši nasilje ni nad jednim od tih dvaju poimanja a združuje ih u jedno. Takvo poimanje neće odbaciti ni razdiobu pijeska ni razmatranje nerazdije-Ijena pijeska zbog svoga načina. Takvo će poimanje umjesto toga tražiti da usmjeri pozornost na beskrajni krajolik iz kojega je pijesak uzet. Eto to je Fedro, taj slabi kirurg, pokušavao učiniti.Da bi se razumjelo što je on pokušavao učiniti, potrebno je vidjeti da je dio krajolika, nerazdjeljiv od njega, koji se mora razumjeti, i onaj čovjek usred njega što razdjeljuje pijesak na hrpice. Vidjeti krajolik a ne vidjeti toga čovjeka znači ne vidjeti uopće krajolika. Odbaciti onaj dio Bude koji obavlja analizu motocikla znači potpuno promašiti Budu.Postoji vječno pitanje koje traži koji dio motocikla je Buda, koje zrnce pijeska u kojoj hrpici je Buda. Tko postavlja to pitanje očito gleda u pogrešnom pravcu, jer Buda je svugdje. Ali isto tako postupa tko gleda u ispravnom pravcu, jer Buda je svugdje. Mnogo je već rečeno o Budi koji postoji nezavisno o bilo kakvoj analitičkoj misli — neki će reći i previše, pa će dovesti u sumnju

38

svaki pokušaj da se tome što doda. Ali o Budi koji postoji unutar analitičke misli, i daje toj ana-litičkoj misli pravac, očigledno ništa nije rečeno, i za to postoje povijesni razlozi. Ali povijest se i dalje pogađa, i čini se da ne bi škodilo a možda bi čak malo koristilo da se našem povijesnom nasljeđu doda malo razgovora u tom području raspravljanja.Kad se analitička misao, nož, primjenjuje u iskustvu, nešto uvijek pogine u tom procesu. To je dobro poznato, bar u umjetnosti. Iskustvo je dovelo Marka Tvvaina do zaključka u kojemu je, pošto je ovladao analitičkim znanjem potrebnim za plovidbu Mississippi-jem, otkrio da je rijeka izgubila svoju ljepotu. Nešto zaista uvijek pogine. Ali — to se u umjetnosti manje primjećuje — nešto se također uvijek stvori. I umjesto da se samo ustrajava na onom što je poginulo, važno je također da se vidi što je stvoreno i da se taj proces gleda kao neka vrsta neprekidnosti umiranja i rađanja koja nije ni dobra ni loša, nego samo traje.Prolazimo kroz grad koji se zove Marmarth ali John se ne zaustavlja ni da predahne pa tako produžujemo. Sve veća je žega, zemlja je sve odbojnija, prelazimo granicu i ulazimo u Montanu. To objavljuje znak pokraj puta.Sylvia maše rukama gore-dolje i ja pritisnem sirenu u znak odgovora, ali kad pogledam znak moje raspoloženje uopće nije slavljeničko. Obavijest sa znaka uzrokuje u meni iznenadnu unutrašnju napetost koje u njima ne može biti. Oni nikako ne mogu znati da smo sada u zemlji gdje je on živio.Sav ovaj dosadašnji razgovor o klasičnom i romantičnom poimanju mora izgledati kao čudnovato okolišni put njegova opisa, ali taj zaobilazni put je jedini kojim se stiže do Fedra. Kad bi se opisao njegov fizički izgled ili dali podaci o njegovu životu ostalo bi se na varljivim površnostima. I stići k njemu izravno značilo bi zazivati nesreću.On je bio duševno bolestan. A kad izravno gledate duševnog bolesnika, vidite samo odraz svoga znanja da je on duševno bolestan, što znači da ga uopće ne vidite. Da biste ga vidjeli, morate vidjeti ono što je onvidio, a kad pokušavate vidjeti viđenje duševnog bolesnika, zaobilazni put je jedina staza koja do toga vodi. Inače vaša mišljenja zakrčuju put. Postoji samo jedan pristup k njemu koji mogu nazreti da je prohodan pa nam ostaje još dosta puta.Upustio sam se u sav onaj posao s analizama i definicijama i hijerarhijama ne zbog njih samih nego zbog toga da položim temelje za razumijevanje pravca kojim je krenuo Fedro.Neke noći rekao sam Chrisu da je Fedro proveo cio svoj život progoneći neku utvaru. To je istina. Utvara koju je progonio leži u osnovama sve tehnologije, sve moderne znanosti, sve zapadne misli. To je utvara racionalnosti. Rekao sam Chrisu da je on našao tu utvaru i da ju je dobro isprebijao kad ju je našao. Mislim da je to u prenesenom smislu istina. Stvari koje ću iznositi na svjetlo dana kako budemo napredovali samo su neke stvari što ih je on otkrio. Sada su takva vremena da napokon i drugi mogu uvidjeti njihovu vrijednost. U ono vrijeme nitko ne bi vidio utvaru koju je Fedro progonio, ali mislim da sada sve više i više ljudi nju vidi ili bar nazire u teškim trenucima, tu utvaru koja sebe naziva racionalnošću ali je njezino pojavljivanje nesuvislo i besmisleno, te uzrokuje da najobičniji svakidašnji postupci izgledaju pomalo su-ludo zbog svoje nepovezanosti ni s čim drugim. To je utvara normalne svakidašnje pretpostavke koja tvrdi da konačna svrha života, to jest održavanje na životu, nije moguća, ali da je to ipak konačna njegova svrha, tako da se veliki umovi očajno bore da liječe bolesti da bi ljudi dulje živjeli, a samo luđaci pitaju zašto. Čovjek dulje živi da bi dulje živio. Druge svrhe nema. To kaže ta utvara.U Bakeru, gdje se zaustavljamo, termometar pokazuje 42 stupnja u hladu. Kad sam skinuo rukavice, rezervoar benzina je bio tako vruć da ga nisam mogao dotaknuti. Motor se počinje javljati zloslutnim lupkanjem od prevelika zagrijavanja. To je vrlo loše. I stražnja guma jegadno izderana, a pod rukom osjećam da je vruća gotovo kao rezervoar.— Morat ćemo malo usporiti — kažem.— što?— Mislim da ne smijem ići preko osamdeset — kažem.

39

John gleda Sylviju i ona gleda njega. Oni su već nešto rekli o mojoj sporosti. Izgledaju kao da im je toga dosta.— Htjeli bismo samo da brzo stignemo onamo — veli John, pa oboje bacaju pogled prema restoranu.I lanac je vruć i suh. U desnom spremištu tražim kanticu maziva, nalazim je, palim motor i podmazujem lanac u radu. Lanac je još tako vruć da se sprej gotovo trenutačno isparava. Zatim ulijevam malo ulja, puštam motor da radi jednu minutu pa ga gasim. Chris strpljivo čeka, zatim me prati u restoran.— Čini mi se da si rekao da velika nevolja nastupa drugog dana — veli Sylvia dok se približavamo odjeljku u kojem oni sjede.— Drugog ili trećega — odgovaram.— Ili petoga ili šestoga?— Možda.Ona i John se opet gledaju s prijašnjim izrazom lica. Kao da kažu: — Netko je suvišan. — Možda bi htjeli požuriti naprijed i dočekati me u nekom gradu. Ja bih im to sam predložio ali znam da me neće, budu li išli mnogo brže, dočekati ni u kakvom gradu. Čekat će me pokraj puta.— Nije mi jasno kako ovdašnji ljudi ovo podnose — veli Sylvia.— No, ovo je opora zemlja, — velim ja s trunkom ljutnje. — Oni znaju da je opora prije nego što stignu ovamo pa su na to pripravni.Pa dodajem: — Ako se netko žali, on time samo otežava podnošenje drugima. Oni su žilavi. Znaju kako se može izdržati.John i Sylvia ne govore previše, te John ispija svoju koka-kolu na brzinu i odlazi na bar da trgne nešto jače. Ja izlazim napolje i provjeravam prtljag i vidim da je novi povez slabo pritegnut, pa razvezujem labave konopce i iznova ih vežem.Chris pokazuje na termometar izložen suncu i vidimo da se živa digla visoko iznad 50 stupnjeva.Prije nego što smo izašli iz grada ponovo sam znojan. Razdoblje rashlađivanja ne traje ni pola minute.Vrelina nas naprosto mlavi. Čak i sa sunčanim naočalama moram žmiriti. Nema ničega osim gorućeg pijeska i tako svijetla neba da je teško ikamo pogledati. Postalo je naprosto užareno do bjelila posvuda. Pravi pakao.John naprijed juri sve brže i brže. Ja odustajem od pratnje i usporavam na devedeset. Ako baš ne tražite vraga na ovoj vrućini nećete voziti sto četrdeset na sat. Samo još treba da vam pukne guma.Pretpostavljam da su shvatili ono što sam rekao kao neki prijekor iako tako nisam mislio. Meni nije nimalo udobnije nego njima na ovoj žezi, ali nema smisla o tome raspravljati. Dok sam ja cijeli dan razmišljao i govorio o Fedru, oni su valjda razmišljali kako je sve ovo zajedno gadno. To ih zapravo iscrpljuje. Razmišljanje.Neke se stvari mogu reći o Fedru kao pojedincu:Bio je poznavalac logike, klasičnog sistema koji opisuje pravila i postupke sistematskog mišljenja kojim se analitičko znanje može strukturirati i međusobno povezati. Bio je tako brz u tome da je njegov kvocijent inteligencije po Stanford-Binet testu, koji je u biti mjerilo spretnosti analitičkog manipuliranja, iznosio 170, a ta se cifra javlja samo u jedne osobe od pedeset tisuća.Bio je sistematičan, ali kad bi se reklo da je razmišljao i radio kao stroj to bi značilo ne razumjeti narav njegova razmišljanja. Nije to bilo slično klipovima i zupčanicima i kotačima koji se gibaju svi odjednom, masivni i usklađeni. Mjesto toga pada mi napamet zraka lasera: jedini trak svjetlosti takve užarene energije u tako krajnjoj usredotočenosti da se može poslati na mjesec i njegov odraz vidjeti sa zemlje. Fedro nije pokušavao iskoristiti svoju blistavost za opće prosvjetljenje. Potražio je svojevrstan daleki cilj i nišanio u nj i pogodio ga. I to je bilo sve. Opće ras-vjetljenje toga cilja što ga je pogodio izgleda da čeka mene.

40

Razmjerno svojoj inteligenciji bio je iznimno usamljen. Ne pamti se da je imao bliskih prijatelja. Putovao je sam. Uvijek. Čak i u društvu s drugima bio je posvema sam. Ponekad su ljudi to osjećali i smatrali da ih time odbacuje, pa ga nisu voljeli, ali njemu nije bilo važno što ga ljudi ne vole.Čini se da su njegova žena i obitelj najviše patile. Žena mu kaže da su oni koji su pokušavali prekoračiti njegove granice stizali pred prazninu. Ja mislim da su oni čeznuli za nekom ljubavlju koju on nikada nije pokazivao.Nitko ga zapravo nije poznavao. On je tako očigledno htio, i tako je bilo. Možda je njegova usamljenost bila rezultat njegove inteligencije. Možda je bila uzrok. Ali njih dvije su uvijek bile zajedno. Tajanstvena usamljenička inteligencija.To ipak ne zadovoljava, jer to i slika laserske zrake navode na misao da je bio potpuno hladan i bezosjećajan, a to nije istina. U svom proganjanju onoga što sam nazvao utvarom racionalnosti bio je zaneseni lovac.Sada postaje izrazito živ jedan ulomak prizora u planinama gdje je sunce već pola sata bilo iza planine a rani sumrak promijenio drveće i stijenje u gotovo pocrnjele sjene modre i sive i smeđe boje. Fedro je bio tu već treći dan bez hrane. Hrane mu je bilo nestalo, ali on je duboko razmišljao i spoznavao stvari i nije mu se dalo otići. Nije bio daleko od mjesta gdje je znao da postoji cesta pa se nije žurio.U sumraku koji se spuštao na stazu vidio je da se nešto giba, a sličilo je na psa koji mu se približa-vao stazom, na vrlo velikog ovčara, ili na životinju poput eskimskog psa, i on se pitao što može donijeti nekog psa na to mračno mjesto u to doba večeri. Njemu psi nisu bili dragi, ali ova se životinja tako kretala da je u njemu suzbila osjećaje. Činilo se kao da ga gleda, da ga prosuđuje. Fedro je dugo zurio u oči te životinje, i u jednom trenutku osjetio je neku vrstu prepoznavanja. Onda je pas iščeznuo.Mnogo kasnije shvatio je da je to bio šumski vuk, i sjećanje na taj događaj dugo je tinjalo u njemu. Mislim da je u njemu tinjalo zato što je vidio neku vrstu vlastitoga lika.Fotografija može pokazati fizički lik u kojemu je vrijeme statično, a ogledalo može pokazati fizički lik u kojemu je vrijeme dinamično, ali mislim da je ono što je on vidio u planini bila potpuno druga vrsta lika koji nije bio ni fizički niti je uopće postojao u vremenu. Usprkos tome to je ipak bio neki lik i zato je on osjetio neko prepoznavanje. To mi se sada živo javlja jer sam ga i ja prošle noći vidio kao lice samog Fedra.Poput onoga šumskog vuka u planini i on je imao neku životinjsku hrabrost. Išao je svojim putem ne vodeći računa o posljedicama, a to ponekad Zapanjuje ljude kao što sada Zapanjuje mene dok slušam o tome. On nije često skretao ni lijevo ni desno. To sam otkrio. Ali ta hrabrost nije izvirala ni iz kakve idealističke ideje samoprijegora, nego jedino iz siline njegova proganja-nja, i u tome nije bilo ničega plemenitog.Ja mislim da je do njegova progona utvare racionalnosti došlo zato što joj se želio osvetiti jer je osje-jećao da je i sam po njoj oblikovan. Htio se osloboditi vlastitog lika. Htio je uništiti utvaru jer je ta utvara bila ono što je on sam bio pa se htio osloboditi spona vlastitog identiteta. Na neki čudan način ta je sloboda bila postignuta.Ova priča o njemu vjerojatno se čini nezemaljskom, ali njezin najnezemaljskiji dio tek dolazi. Ovo je moj odnos prema njemu. Ovo je bilo zapriječeno i zamračeno sve do sada, ali usprkos svemu mora se obznaniti.Prvi put sam ga otkrio zaključivanjem iz čudnog niza događaja prije mnogo godina. Jednog petka otišao sam na posao i mnogo toga posvršavao prije vi-kenda i bio sretan zbog toga, pa sam se kasnije istoga dana odvezao na neku zabavu gdje sam, pošto sam predugo i preglasno sa svima razgovarao i uz to previše popio, ušao u neku pokrajnu sobu da malo prilegnem.Kad sam se probudio, vidio sam da sam prespavao cijelu noć, jer je već bilo danje svjetlo, pa sam pomislio: »Bože, ne znam čak ni ime domaćina!« i pitao se do kakvih će sve neugodnosti to dovesti. Soba mi nije izgledala kao ona soba u kojoj sam legao, ali kad sam u nju bio ušao bilo je mračno a ja sam k tome bio pijan kao zemlja.

41

Ustao sam i primijetio da mi je promijenjena odjeća. To nije bila odjeća koju sam prethodne noći nosio. Izašao sam kroz vrata, ali na moje iznenađenje izlaz nije vodio u sobe one kuće nego u neki dugački hodnik.Dok sam koračao hodnikom, činilo mi se da me svi promatraju. Tri puta su me zaustavili neznanci i upitali me kako se osjećam. Misleći da me pitaju o mom pijanstvu odgovorio sam da ne osjećam čak ni mamurluka, što je jednog od njih nagnalo na smijeh, ali onda se brzo svladao.U sobi na dnu hodnika vidio sam stol oko kojega se nešto događalo. Sjeo sam kraj njega nadajući se da ću ostati nezapažen dok ne dokučim o čemu se radi. Ali odmah dođe neka žena odjevena u bijelo i upita me da li znam njezino ime. Pročitao sam joj ime s priv jeska na bluzi. Ona to nije primijetila i činilo se da je zapanjena, pa je žurno otišla.Kad se vratila, s njom je bio neki čovjek koji je gledao ravno u mene. Sjeo je kraj mene i upitao me da li znam njegovo ime. Rekao sam mu ga i bio iz-nenađen kao i oni što ga znam.— Prerano je da bi se ovo još dogodilo — rekao je.— Ovo izgleda kao neka bolnica — rekao sam ja.Oni su potvrdili.— Kako sam ovamo dospio? — pitao sam misleći na pijanku. Muškarac nije nište rekao a žena je pogledala u pod. Vrlo malo mi je objašnjeno.Trebalo mi je više od tjedan dana da zaključim iz zbivanja oko sebe da je sve prije mog buđenja bio san i sve poslije toga stvarnost. Nije postojala nikakva osnova da se razlikuju san i java osim sve većeg gomilanja novih događaja koji su kanda svjedočili protiv onoga pijanstva. Iskrsle su neke sitnice, kao zaključana vrata iza kojih se nisam mogao sjetiti da sam ikada zavirio. I komad papira od oporučnog suda koji mi je potvrđivao da je neka osoba proglašena duševnim bolesnikom. Jesu li mislili na mene?Naposljetku mi je objašnjeno: — Vi imate sada novu ličnost. — Ali ta izjava nije bila nikakvo objašnjenje. Zbunila me je više nego ikada jer nisam uopće bio svjestan nikakve svoje »stare« ličnosti. Da su mi rekli »Vi ste sada nova ličnost«, bilo bi mnogo jasnije. To bi pristajalo. Načinili su grešku razmišljajući o ličnosti kao o nekoj vrsti posjeda, kao o odijelu koje čovjek nosi. Ali osim ličnosti što još postoji? Malo kostiju i mesa. Zbirka zakonskih podataka, možda, ali nipošto neka osoba. Kosti i meso i zakonski podaci su odjeća što je nosi ličnost, a ne obrnuto.Ali to je bio ta stara ličnost koju su oni poznavali i pretpostavljali da sam ja njezino produženje?To je bilo moje pravo naslućivanje da je postojao Fedro, prije mnogo godina. Idućih dana i tjedana i godina saznao sam mnogo više.Bio je mrtav. Uništen po sudskom nalogu, provođenjem visokonaponske izmjenične struje kroz rež-njeve njegova mozga. Otprilike 800 miliampera u trajanju od 0,5 do 1,5 sekunde primijenjeno je dvadeset i osam puta za redom, u procesu koji se stručno zove »brisanje elektrošokovima«. Cijela jedna ličnost likvidirana je bez traga u tehnički savršenom procesu koji je otada odredio naš odnos. Nikada nisam sreo tu ličnost. Nikada je neću sresti. Pa ipak neki čudni zapuši njegova pamćenja iznenada pristaju i slažu se s ovim putem i pustinjskim jarugama i usijanim pijeskom oko nas i javlja se neko neobično podudaranje i zato znam da je on sve ovo vidio. On je bio ovdje, inače ja to ne bih znao. Morao je biti. I videći ta nagla stapanja viđenoga i prisjećajući se nekih čudnih ulomaka misli kojima ne znam podrijetla, osjećam se kao vidovnjak, kao medij koji prima poruke iz drugog svijeta. Tako je to. Vidim stvari svojim očima, ali također vidim stvari njegovim očima. Nekada su one bile njegove.Te OČI! To je užas u tome. Te ruke u rukavicama što ih sada promatram, koje upravljaju motociklom na cesti, nekada su bile njegove! l ako možete pojmiti osjećaj koji se iz toga rađa, onda možete razumjeti što je pravi strah — strah koji se rađa iz spoznaje da nikada nikamo nećete moći pobjeći.Ulazimo u kanjon niskih strana. Uskoro se pojavljuje odmorište kraj puta koje sam očekivao. Nekoliko klupa, mala zgrada i nešto kržljava drveća s cijevima za polijevanje. John se nalazi, tako mi bog pomogao, na izlazu s druge strane, spreman da se izveze na cestu. Prelazim preko toga i zaustavljam se kraj zgrade. Chris skače s motocikla pa ga podižemo na podupirač.

42

Toplina izbija iz motora kao da gori, isijavajući valove koji izobličuju sve oko njega. Ispod oka primjećujem da se drugi motocikl vraća. Kad su nam se primakli, oboje sijevaju na mene.Sylvia kaže: — Mi smo baš ... ljuti! Ja sliježem ramenima i odlazim do česme. — John kaže: — Gdje je sva ona izdržljivost o kojoj si nam pričao?Pogledam ga na čas i vidim da je zaista ljut. — Bojao sam se da ste to preozbiljno shvatili — kažem ja i zatim se okrenem. Počinjem piti vodu i sva je lužnata, kao sapunica. Ipak je pijem.John ulazi u zgradu da smoči košulju. Ja provjeravam razinu ulja. Poklopac filtera za ulje je tako vruć da me peče i kroz rukavice. Motor nije izgubio mnogo ulja. Stražnja guma je sve lošija ali još može poslužiti. Lanac je dovoljno zategnut ali se malo i osušio pa ga opet podmazujem da budem siguran. Bitni šarafi svi su dobro pritegnuti.Prilazi John s kojega se cijedi voda i veli: — Ovoga puta ti idi naprijed, mi ćemo ostati zadnji.— Neću voziti brzo — velim ja.— U redu — veli on. — Nekako ćemo stići.I tako ja krećem naprijed i to polako. Put kroz kanjon nije dulji od dijela što smo ga već prošli, kao što sam očekivao, ali počinje zavijati uzbrdo. Iznenađenje.Put malo zavija, zatim odstupa od pravca kojim bismo morali ići, pa se opet vraća. Uskoro se malo penje, zatim se penje još više. Gibamo se pod kutom prema uskim provalijama, zatim malo više i svaki put sve više.Javlja se neko grmlje. Zatim sitno drveće. Put se i dalje uspinje kroz travu, zatim između ograđenih livada.Nad nama se pojavljuje malen oblak. Možda će kiša? Možda. Livade moraju imati kiše. A na ovima ima i cvijeća. Čudnovato je kako se sve to promijenilo. Ničega na karti da to označi. I svijest o sjećanju također je iščezla. Fedro vjerojatno nije prošao ovim putem. Ali drugoga puta nije bilo. čudno. I dalje se uspinjemo.Sunce se naginje prema oblaku, koji je sada toliko narastao da dodiruje obzor nad nama gdje se vide borovi, a hladan vjetar spušta se s tog drveća donoseći miris smole. Cvijeće na livadama raspaljuje se na vjetru i motocikl se malo naginje i odjednom nam je hladno.Gledam Chrisa a on se smiješi. I ja se smiješim.Zatim navaljuje kiša na put s vonjem zemlje što se diže iz prašine koja je predugo čekala, a prašina kraj puta osipa se prvim kapima kiše.Sve je to tako novo. I to nam tako treba, nova kiša. Odjeća mi je mokra, naočale su mi poprskane, počinjuhladni ježurci i divno se osjećam. Oblak prolazi ispod sunca pa borova šuma i malene livade ponovo blistaju iskreći se na mjestima gdje sunčana svjetlost padne na kapljice kiše.Stižemo na vrhunac uspona opet suhi ali svježi, zaustavljamo se i gledamo silnu dolinu i rijeku ispod nas.— Mislim da smo stigli — veli John.Sylvia i Chris lutaju livadom između cvijeća pod borovima kroz koje mogu vidjeti drugu stranu do-line, daleko ispod nas.Sada sam doseljenik koji je ugledao obećanu zemlju.

43

DRUGI DIO

44

8Sad je oko deset sati izjutra i ja sjedim kraj motocikla na hladnom rubu pločnika u hladovini iza hotela koji smo našli u gradu Milec City, Montana. Sylvia i Chris su u automatskoj praonici rublja kamo su odnijeli rublje za sve nas. John je pošao da nađe štitnik za svoju kacigu. Čini mu se da je vidio jedan štitnik u trgovini motociklima kad smo jučer ulazili u grad. A ja se spremam da malo bolje ugodim motor.Sada se dobro osjećamo. Ovamo smo stigli popodne i dobro smo se naspavali. Bilo je pametno što smo se zaustavili. Toliko smo bili oglupavjeli od iscrpljenja da nismo ni znali koliko smo umorni. Kad je John pokušao uzeti sobe, nije se mogao sjetiti ni kako se zovem. Recepcionerka nas je pitala da li su naši oni »famozni, fantastični motocikli« pred hotelom, a mi smo se tako žestoko nasmijali da se ona čudila što je to krivo rekla. Bio je to jednostavno ukočeni smijeh od prevelika umora. Bili smo presretni što ih ostavljamo parkirane i za promjenu hodamo.A kupanje! U lijepoj staroj emajliranoj kadi od lijevanog željeza što se raskrečila na lavljim šapama nasred mramornog poda, čekajući upravo nas. Voda je bila tako blaga da sam mislio da nikad neću sprati sapun sa sebe. Poslije toga prošetali smo se glavnim ulicama i osjećali se kao jedna obitelj...Ovaj sam motor toliko puta ugodio da je to već postalo obred. Više ne moram razmišljati kako se to radi. Samo općenito pogledam ima li što neobično. Motor je počeo lagano bučati kao da je olabavila koja klackalica ali moglo bi biti i nešto gore, pa ga zato želim ugoditi da vidim hoće li taj zvuk nestati. Namještanje klackalica mora se obaviti kad je motor hladan,što znači da na njemu morate raditi izjutra na onom mjestu gdje ga parkirate uvečer, i zato sam ja sada u hladovini na rubu pločnika iza hotela u gradu Miles City, Montana. Trenutno je zrak hladan u hladovini i takav će biti možda još jedan sat dok se sunce ne probije kroz krošnje, a to je dobro za rad na motociklu. Važno je da ove motore ne ugađate izravno na suncu ili kasnije po danu kad vam se već pomuti mozak, jer ako ste i stotinu puta to činili ipak morate biti budni i paziti na neke stvari.Ne razumije svatko koliko je potpuno racionalan proces ovo održavanje motocikla. Ljudi misle da je neka vrsta »štosa» ili neka vrsta »sklonosti za motore« u pitanju. Imaju oni pravo, ali štos je gotovo čist misaoni proces, i veličinu nevolja uzrokuju propusti da se ispravno koristi glava, nešto poput onoga što su prvi radioamateri zvali »kratki spoj između dviju slušalica u ušima«. Motocikl funkcionira potpuno u skladu sa zakonima zdravog razuma, i proučavanje umjetnosti održavanja motocikla zapravo je minijaturne proučavanje umjetnosti same racionalnosti. Jučer sam rekao da je Fedro progonio utvaru racionalnosti i da ga je to odvelo do njegove duševne poremećenosti, ali da se u to uđe bitno je držati se svakodnevnih primjera racionalnosti, da se ne bismo izgubili u poopćavanjima ko-je nitko drugi ne može razumjeti. Razgovor o racional-nosti može izazvati veliku zbrku ako nisu uključene i stvari kojima se racionalnost bavi.Sad se nalazimo pred klasično-romantičnom bra nom, gdje na jednoj strani vidimo motocikl kako se neposredno javlja — i to je važan način viđenja motocikla— i gdje na drugoj strani možemo početi da ga gledamo kao što to čini mehaničar u smislu skrivene forme — što je također važan način viđenja stvari. Ovaj alat na primjer — ovaj ključ za vijke — ima u sebi stanovitu romantičnu ljepotu, ali njegova je namjena uvijek isključivo klasična. On je predviđen da mijenja skrivenu formu motora.Porculan na ovoj prvoj svjećici je vrlo potamnio. To je i klasično i romantično ružno jer znači da cilindar dobiva previše goriva a premalo zraka. Molekuleugljika u benzinu ne nalaze dovoljno kisika da se s njim spoje pa se jednostavno skupljaju na svjećici. Kad smo jučer stizali u grad, motor je u praznom hodu malo prejako radio što je znak te iste stvari.

45

Da bih vidio da li se to događa samo u jednom cilindru, provjeravam i drugi. Oba su jednaka. Vadim džepni nož, uzimam štap što leži u slivniku i šiljim mu kraj da očistim svjećice, pitajući se što bi moglo uzrokovati to zamašćivanje. To ne bi smjelo imati veze s klipnjačama ili ventilima. A karburator se rijetko kvari. Glavni mlazovi su prejaki, što uzrokuje zamašćivanje pri velikim brzinama, ali svjećice su prije bile mnogo čistije iako su bile iste cjevčice za ubrizgavanje. Zagonetka. Uvijek ste okruženi zagonetkama. Ali ako ih pokušate sve riješiti, nikada nećete popraviti motor. Ne postoji neposredan odgovor pa to jednostavno ostavljam kao neriješeno pitanje.Prva klackalica dobro priliježe, nije potrebno nikakvo pritezanje, pa prelazim na drugu. Još ima dovoljno vremena prije nego što sunce nadvisi ono drveće ... Kad god ovo radim, osjećam se kao da sam u crkvi... Mjerni listić je neka vrsta ikone i ja njim vršim posvećeni obred. On pripada zbirci koja se zove »precizni mjerni instrumenti« što u klasičnom smislu ima duboko značenje.Kod motocikla ta se preciznost ne održava ni zbog kakvog romantičnog ili cjepidlačkog razloga. Radi se jednostavno o tome da se golema toplinska snaga i eksplozivni pritisak unutar ovog motora mogu kontrolirati samo uz pomoć preciznosti što je omogućuju ti instrumenti. Svaka eksplozija gura spojnu šipku na radilicu s površinskim tlakom od nekoliko tona po kvadratnom centimetru. Ako je spoj šipke i radilice Precizan, eksplozivna sila će se glatko prenijeti i kovina će je lako izdržati. Ali ako je spoj labav za razmak od samo nekoliko tisućinki centimetra, sila će se Prenositi naglo, kao udarac čekića, pa će se površine šipke, ležaja i radilice ubrzo izlizati, stvarajući buku koja u početku zvuči kao olabavljene klackalice. Zbog toga ja sada provjeravam stanje. Ako se radi o labavoj šipci i ako tako pokušam voziti kroz planine bez popravka, uskoro će buka postati sve glasnija i glasnija dok se šipka potpuno ne odvoji, udari u zavrćenu radilicu i uništi motor. Ponekad slomljena šipka probije karter i prolije sve ulje na cestu. Tada vam preostaje samo da počnete pješačiti.Ali sve se to može spriječiti priljubljivanjem za nekoliko tisućinki centimetra koje vam omogućuju precizni mjerni instrumenti, i njihova klasična ljepota — ne ono što vi vidite, nego ono što oni znače — sastoji se u onome što mogu učiniti u okviru kontrole skive ne forme.Druga klackalica je u redu. Prelazim na uličnu stranu motocikla i počinjem se baviti drugim cilindrom.Precizni instrumenti su predviđeni da se njima dosegne ideja, dimenzionalna preciznost, koju je nemoguće savršeno ostvariti. Ne postoji savršeno oblikovani dio motocikla niti će ikada postojati, ali kad se tom savršenstvu primaknete onoliko koliko vas ovi instrumenti mogu dovesti, događaju se značajne stvari, i počnete letjeti preko polja nošeni silom koja bi se zvala čarobnom kad ne bi bilo tako potpuno racionalna u svakom pogledu. Razumijevanje te racionalnosti intelektualne ideje je od temeljne važnosti. John promatra motocikl i vidi čelik u različitim oblicima i osjeća odbojnost prema tim čeličnim oblicima i sve zajedno potpuno odbacuje. Ja sada promatram te čelične oblike i vidim ideje. On misli da radim na dijelovima, a ja radim na poimanjima.O tim sam poimanjima govorio jučer kad sam rekao da se motocikl može podijeliti s obzirom na svoje sastavne dijelove i s obzirom na svoje funkcije. Kad sam to rekao odjednom sam stvorio niz pretinaca sa slijedećim rasporedom:

A kad sam rekao da se sastavni dijelovi mogu pod-razdijeliti na pogonski mehanizam i radni mehanizam, odjednom se pojavilo još nekoliko malih pretinaca:

46

I vidite da se svaki put kad izvršim dalju podjelu javlja sve više pretinaca koji se temelje na tim podjelama sve dok ne dobijem golemu piramidu pretinaca. Napokon vidite da sam, dok sam razbijao motocikl na sve finije i finije dijelove, također gradio jednu strukturu.Ta struktura pojmova formalno se zove hijerarhija i od drevnih vremena predstavlja temeljnu strukturu svoga znanja na Zapadu. Kraljevstva, carstva, crkve, vojske složeni su po hijerarhijama. Današnje vođenje poslova je tako složeno. Tako su složeni popisi i sadržaji u knjigama, tako su složeni mehanički sklopovi, kompjutorski programi, sve prirodoslovne i tehničke znanosti — i to u tolikoj mjeri da je hijerarhija u nekim područjima (kao na primjer kolo-red-klasa-rod--vrsta u biologiji) postala gotovo svetinja.Pretinac »motocikl« sadrži pretince »sastavni dijelovi: i »funkcije«. Pretinac »sastavni dijelovi« sadrži Pretince »pogonski mehanizam« i »radni mehanizam«. i tako dalje. Ima mnogo drugih vrsta struktura koje nastaju zbog drugih operatora kao što je uzrokuje koji stvara dug niz struktura oblika »A uzrokuje B koji uzrokuje C koji uzrokuje D«, i tako dalje. Funkcionalni opis motocikla upotrebljava tu strukturu. Operatori postoji, jednako je, uključuje stvaraju opet druge strukture. Te strukture obično su međusobno povezane takosloženim i tako golemim obrascima i putovima da nitko živ ne može razumjeti više od njihova malog di-jela tijekom cijelog svog života. Zajedničko ime tih međusobno povezanih struktura, rod kojemu su hijerarhija sadržavanja i struktura uzrokovanja tek vrste, jest sistem. Motocikl je jedan sistem. Realan sistem.Govoriti o nekim upravnim i društvenim ustanovama kao o »sistemu« znači točno govoriti, jer te se organizacije temelje na istim strukturalno pojmovnim odnosima kao i motocikl. One se oslanjaju na strukturalne odnose čak i kad izgube svaki drugi smisao i svrhu. Ljudi dolaze u tvornicu i vrše potpuno besmislene dužnosti od osam ujutro do pet popodne bez pogovora jer struktura zahtjeva da tako bude. Ne postoji takav nitkov, takav podlac koji želi da oni žive bes-mislenim životom, nego struktura, sistem zahtijeva upravo to, a nitko se ne želi prihvatiti strahovitog zadatka da mijenja strukturu samo zato što je besmislena.Ali porušiti tvornicu ili pobuniti se protiv vlade ili izbjegavati popravljanje motocikla zato što se tu radi o sistemu, znači napasti posljedice umjesto uzroka; i sve dok se vrši napad samo na posljedice, nikakva promjena nije moguća. Prvi sistem, realni sistem, to je naše sadašnje građenje same sistematske misli, same racionalnosti, pa ako je tvornica porušena a racionalnost koja ju je proizvela ostavljena uzgor, ta racionalnost će jednostavno proizvesti drugu tvornicu. Ako neka revolucija uništi sistematsku vladu, ali ne dodirne sistematski obrazac misli koji je proizveo tu vladu, taj obrazac će se ponoviti u narednoj vladi. Toliko se mnogo govori o sistemu. A tako se malo razumije.Eto to je upravo motocikl, sistem pojmova izrađen od čelika. Nema u njemu dijela, nema oblika, koji nije izišao iz nečijeg uma... klackalica broj tri također je u redu. Ostaje još jedna. Dobro bi bilo da ta bude... Primijetio sam da ljudi koji nikada nisu radili s čelikom imaju poteškoća da shvate ovo — da je motocikl prije svega duševna pojava. Oni povezuju kovinu s datim oblicima — s cijevima, šipkama, obručima, alatom, di jelovima — koji su svi stalni i nenarušivi, i o njojmisle prije svega fizički. Ali čovjek koji radi u ljevaonici ili kovačnici, koji brusi ili vari, ne zamišlja »čelik« ni u kakvu obliku. Čelik može biti u kakvom god hoćete obliku ako ste dovoljno vješti, ili u svakom drugom obliku osim onoga koji hoćete ako niste vješti. Oblici, poput ove klackalice, predstavljaju ono do čega dolazite, ono što dajete čeliku, čelik nema nimalo više oblika nego

47

ova nakupina nečistoće na motoru. Svi ovi oblici izašli su iz nečijeg uma. To je važno shvatiti. Čelik? Do vraga, čak i čelik je izašao iz nečijeg uma. U prirodi nema čelika. To bi vam mogao reći bilo tko iz brončanog doba. Priroda ima samo potencijal za čelik. Ničega drugog nema. Ali što je »potencijal«? I to se nalazi u nečijem umu! ... Utvare.O tome je zapravo govorio Fedro kad je rekao da se sve nalazi u umu. To zvuči suludo ako samo poskočite i to rečete bez povezivanja s nečim posebnim kao što je motor.Ali kad to spojite s nečim posebnim i stvarnim, taj prizvuk suludosti počinje nestajati i vi uviđate da je on možda govorio značajno.Četvrta klackalica je labava, a tome sam se baš nadao. Stežem je. Provjeravam redoslijed paljenja i vidim da je još u redu, a ni platine nisu probijene pa ih ostavljam na miru, vraćam svjećice na mjesto i palim motor.Buka klackalica je nestala, ali to još ne znači mnogo dok je ulje hladno. Puštam ga da radi dok spremam alat, zatim zajahujem i vozim se prema trgovini motociklima za koju nam je sinoć rekao neki motociklist na ulici, nadajući se da imaju karike za lanac i novu gumu na osloncu za noge. Izgleda da Chris ima nemirna stopala. Njegovi se oslonci neprestano deru.Prelazim nekoliko uličnih blokova i još se ne pojavljuje buka klackalica. Počinje dobro zvučati, mislim da je buka nestala. Ipak neću donositi nikakva zaključka dok ne prijeđemo bar pedeset kilometara. Ali dotle, i upravo sada, sunce je jasno, zrak je svjež, moja gla-va je bistra, cio dan je pred nama, već smo gotovo u Planinama, lijep je ovo dan da se proživi. To je zbogovog rjeđeg zraka. Uvijek se tako osjećate kad se po-činjete penjati na veće visine.Visine! Eto zbog čega se motor zamašćuje. Svakako, to mora biti razlog. Nalazimo se na 750 metara nadmorske visine. Bit će bolje da se prebacimo na standardne cjevčice za ubrizgavanje. Treba samo nekoliko minuta da se ugrade. I da malo smanjim gas pri praznom hodu. Penjat ćemo se mnogo više nego što smo sada.Pod nekim sjeno vi tim drvećem pronalazim Billovu trgovinu motociklima ali ne nalazim Billa. Jedan prolaznik kaže da je »možda otišao nekamo na pecanje«, ostavivši trgovinu širom otvorenu. Mi se zaista nalazimo na Zapadu. Nitko ne bi ovako ostavio otvorenu trgovinu u Chicagu ili New Yorku.Unutra vidim da je Bili mehaničar iz škole »fotografskog pamćenja«. Sve leži posvuda uokolo. Ključevi, odvijači, stari dijelovi, stari motocikli, novi dijelovi, novi motocikli, trgovački priručnici, zračnice, sve tako debelo i tako pretrpano nabacano da ne možete vidjeti ni tezge ispod toga. Ja ne bih mogao raditi u takvim uvjetima, ali to je samo zato što nisam mehaničar fotografskog pamćenja. Bili se vjerojatno može okrenuti i dotaknuti rukom koji god komad alata u toj zbrci a da i ne razmišlja gdje je. Vidio sam takvih mehaničara. Čovjek poludi gledajući ih, ali oni isto tako dobro obavljaju posao a ponekad i brže. Međutim, pomakni mu jedan komad alata deset centimetara ulijevo, i on će izgubiti tri dana dok ga pronađe.Dolazi Bili i zbog nečega se smiješi. Svakako, ima on cjevčice za moj motor i točno zna gdje su. Ipak moram pričekati nekoliko trenutaka. Mora završiti posao iza kuće s nekim dijelovima marke Harley. Idem s njim iza kuće pod nadstrešnicu i vidim da prodaje cijeli motor Harlev u rabljenim dijelovima, osim okvira koji kupac već ima. Sve to prodaje za 125 dolara. Uopće nije loša cijena.Vraćajući se ja komentiram: — Ovaj će saznati nešto o motociklima prije nego što sve ono sastavi.Bili se smije. — To i jest najbolji put da se nauči.Ima cjevčice za ubrizgavanje i gumu za oslonac ali nema karike za lanac. Namještam gumu i cjevčice, smanjujem jako minimalan dovod i vraćam se u hotel.Sylvia i John i Chris upravo silaze sa stvarima. Njihova lica pokazuju da su i oni u dobru raspoloženju kao ja. Spuštamo se glavnom ulicom, nalazimo neki restoran i naručujemo odreske za ručak.— Ovo je krasan grad — veli John — zaista krasan. Iznenadio sam se videći da još postoje ovakva mjesta. Svega sam ga jutros obišao. Imaju prave čizme, kopče za pojas sa srebrnim dolarom, odjeću Levis, Stetsons, sve što treba... i to pravu robu. A ne ono što nam nudi

48

trgovačka komora... Malo niže u jednom baru jutros su počeli sa mnom razgovarati kao da sam tu proveo cio život.Naručujejmo za svakoga pivo. Po znaku konjske potkove na zidu vidim da se nalazimo na području piva marke Olympia, pa naručujem njega.— Valjda su pomislili da sam s nekog ranča, ili tako nešto — nastavlja John. — I taj starac je cijelo vrijeme govorio kako nesretnim sinovima neće dati ni prebijene pare, i u tome sam baš uživao. Ranč će ostaviti kćerima, jer ti nesretni sinovi potroše kod Suzie svaki cent koji dobiju. — John prasne u smijeh. — Žao mu je što ih je uopće odgojio, i tako dalje. Mislio sam da je svega toga nestalo prije trideset godina, ali ovdje to još traje.Dolazi konobarica s odrescima i odmah ih počinjemo rezati. Rad na motociklu otvorio mi je tek.— Još nešto što bi moralo tebe zanimati — kaže John. — u baru su govorili o Bozemanu kamo mi ide mo. Rekli su da je guverner Montane imao popis od Pedeset radikalnih sveučilišnih profesora u Bozemanu koje je namjeravao otpustiti. Onda je poginuo u avionskoj nesreći.— To je bilo davno prije — odgovaram ja. Ovi odresci su zaista dobri.— Nisam znao da su imali mnogo radikala u ovoj državi.— Imaju oni sve vrste ljudi u ovoj državi — velim ja. — Ali tu se radilo samo o politici desne orijentacije.John uzima još malo soli. Pa kaže: — Neki uvod ničar jednog lista iz Washingtona je ovuda prošao i o tome jučer pisao, zato su svi o tome govorili. To je potvrdio i rektor sveučilišta.— Jesu li objavili popis?— Ne znam. Jesi li poznavao koga od njih?— Ako su imali pedeset imena — velim ja — moje je moralo biti jedno od njih.Oboje me gledaju prilično iznenađeno. Ja o tome, zapravo, ne znam mnogo. To je bio on, naravno, i zbog toga s nekim osjećajem dvoličnosti objašnjavam da je »radikal« u gradu Gallatin Countv, Montana, malo drugačiji od radikala bilo gdje drugdje.— To je sveučilište — kažem ja — s kojega je supruga predsjednika Sjedinjenih Američkih Država zaista protjerana jer je bila »previše kontroverzna«.— Tko to? ; — Eleanor Roosevelt.— O bože — nasmija se John — to je bilo veselo, Oni žele potanje čuti ali teško je išta više reći. Onda se sjetih jedne stvari: — U takvoj situaciji pravi radikal ima ustvari savršeno lak posao. Može učiniti gotovo sve što hoće bez ikakvih posljedica, jer su njegovi protivnici već sami načinili budale od sebe. Zbog njih će ostaviti dobar dojam bez obzira što reče.Na izlazu iz grada prolazimo pokraj parka koji sam primijetio prošle noći. S njim se nešto poklopilo u mom sjećanju, slika promatranja vrhova nekog drveća. On je spavao na klupi u tom parku jedne noći na prolazu za Bozeman. Zbog toga jučer nisam prepoznao onu šumu. On je kroz nju prošao noću, na svom putu za sveučilište u Bozemanu.

9Vozimo se dolinom rijeke Yellowstone po sredini Mon-tane. Dolina se mijenja od zapadne grmolike kadulje do srednjozapadnih žitnih polja i obrnuto, ovisno o tome da li se navodnjava iz rijeke. Ponekad se penjemo preko strmih obala što nas odvodi od navodnjavanog područja, ali obično se nalazimo tik uz rijeku. Prolazimo pokraj spomen-obilježja koje govori nešto o Lewisu i Clarku. Jedan je od njih prošao ovim putem skrenuvši kod Northwest Passagea.To lijepo zvuči. Pristaje uz chautauquu. I mi se zaista nalazimo na nekoj vrsti Northvvest Passagea. Prolazimo i dalje kroz polja i pustinje i dan polako odmiče.Sad želim ponovo progoniti onu istu utvaru što ju je Fedro progonio — samu racionalnost, tu mutnu, složenu, klasičnu sablast skrivene forme.Jutros sam govorio o hijerarhijama misli — o sistemu. Sada ću govoriti o metodama pronalaženja puta kroz te hijerarhije — o logici.Dvije su vrste logike u upotrebi, induktivna i de-dektivna. Induktivno izvođenje počinje s promatranjem motocikla i stiže do općih zaključaka. Na primjer, ako motocikl naleti na rupu na cesti i motor zataji, pa onda naleti na drugu rupu i motor zataji, pa opet naleti na novu rupu i

49

motor zataji, a zatim prijeđe dug komad ravnog puta i zatajenja više nema, a zatim naleti na četvrtu rupu i motor ponovo zataji, čovjek logično može zaključiti da rupe uzrokuju to zatajivanje. To je indukcija: razmišljanje od pojedinačnih iskustava pre-ma općim istinama.Deduktivno izvođenje je obrnuto. Ono počinje s općim znanjem i proriče pojedinačna zapažanja. Ako na primjer, nakon čitanja hijerarhije činjenica o motoru, mehaničar zna da se sirena motocikla isključivo napaja elektricitetom iz akumulatora, onda on logično može tvrditi da sirena neće raditi ako je akumulator prazan. To je dedukcija.Rješenje problema koji su previše složeni za običan zdrav razum postiže se dugim nizom mješovitih induktivnih i deduktivnih izvođenja što se kolebaju naprijed-natrag između promatranog motora i duhovne hijerarhije motora koja se nalazi u priručnicima. Točan program za to isprepletanje formaliziran je kao | znanstvena metoda.Zapravo, još nikad nisam vidio toliko složen problem održavanja motocikla da bi zahtijevao formalnu znanstvenu metodu u punoj mjeri. Problemi popravljanja nisu toliko teški. Kad razmišljam o formalnoj znanstvenoj metodi, ponekad mi se u mislima javlja slika strahovitog čudovišta, golemog buldoždera — koji je polagan, uporan, marljiv radin, ali nepobjediv. To traje dvaput dulje, pet puta dulje, možda deset puta dulje nego neformalna tehnika nekog mehaničara, ali vi znate da ćete na koncu uspjeti. Ne postoji nikakav izdvojeni kvar u održavanju motocikla koji će se tome oduprijeti. A kad naiđete na neki zaista tvrdokoran kvar, sve pokušate, iscijedite mozak i ništa ne postignete, i znate da je toga puta Priroda odlučila da zaista bude jogunasta, tada rečete: — U redu, Prirodo, dosta je bilo pristojnosti — i prihvatite se formalne znanstvene metode.U tu svrhu vodite radionički dnevnik. Sve se zapisuje, formalno, tako da u svako doba znate gdje ste, gdje ste bili, kamo idete i što želite postići. U znanstve nom radu i elektronskoj tehnologiji to je neophodno jer inače problemi postaju tako složeni da se u njima gubite i zbunjujete i zaboravljate ono što znate i ono što ne znate i morate se predati. U održavanju moto-cikla stvari nisu toliko zapletene, ali kad počne zbrka dobro ju je spriječiti nastojanjem da sve bude formalno i točno. Ponekad i sam čin pisanja problema razbistri vam glavu da uočite o čemu se radi.Logički navodi "koji ulaze u bilježnicu raspadaju se na šest kategorija: (1) opis problema, (2) pretpostavke o uzrocima problema, (3) predviđeni pokusi za ispitivanje svake pretpostavke, (4) predviđeni rezultati pokusa, (5) primijećeni rezultati pokusa i (6) zaključci prema rezultatima pokusa. Ovo se ne razlikuje od formalnog rasporeda mnogih sveučilišnih i srednjoškolskih laboratorijskih bilježnica, ali ovdje nema više svrhu da se samo utuče vrijeme. Sada je tome svrha da točno vodi misli koje će zalutati ako zapisi nisu ispravni.Stvarna svrha znanstvene metode je osiguravanje da vas Priroda ne zavede da pomislite da znate nešto što zapravo ne znate. Nema toga mehaničara ni naučenjaka ni tehničara koji zbog toga nije toliko propatio da ne bi bio instiktivno na oprezu. To je glavni razlog zašto znanstvene i tehnološke obavijesti zvuče toliko šturo i toliko obazrivo. Ako postanete nemarni ili znanstvenu obavijest zaodjenete u romantično ruho ukrašavajući je tu i tamo, priroda će uskoro od vas nači-niti potpunu budalu. Uostalom ona to čini prilično često čak kada joj i ne pružite za to priliku, čovjek mora biti krajnje pažljiv i strogo logičan kad postupa s Prirodom: jedan logičan propust i cijela znanstvena građevina se ruši. Jedan pogrešan zaključak o motociklu i možete se beskrajno vrtjeti na mjestu.U Prvom dijelu formalne znanstvene metode, to jest u opisu problema, glavna se vještina sastoji u tome da se ne navodi ništa više od onga što je čovjek apsolutno siguran da zna. Mnogo je bolje unijeti navod: »Riješiti problem: Zašto motocikl ne radi«? što zvuči glupo ali je točno, nego unijeti navod: »Riješiti problem: što je neispravno u električnom sistemu?« ako niste apsolutno sigurni da problem leži u električnom sistemu. Vi morate unijeti ovo: »Riješiti problem: Što je neispravno na motociklu?« a zatim kao prvi navod u Drugom dijelu unijeti: »Pretpostavka broj jedan: Problem leži u električnom sistemu«. Smislite sve pretpostavke koje možete, zatim isplanirate pokuse kojima ćete ispitati koje su od njih istinite a koje lažne.

50

Ovaj pomnjiv pristup početku pitanja čuva vas od glavnih zastranjenja koja bi vam mogla uzrokovati tjedne suvišna rada ili vas potpuno spriječiti. Znanstvena pitanja često imaju prividno glup izgled baš zbog toga razloga. Ona se postavljaju da spriječe kasnije glupe pogreške.Treći dio, onaj dio formalne znanstvene metode koja se zove izvođenje pokusa, romantičari ponekad smatraju cijelom znanošću jer to je jedini dio koji ima mnogo vidljive površine. Oni vide mnogo kušalica i čudne opreme i ljude koji oko toga trčkaraju i nešto otkrivaju. Oni ne vide pokus kao dio većeg misaonog procesa i zato često brkaju pokuse s demonstracijama koje jednako izgledaju. Čovjek koji upravlja pseudoznanstvenom predstavom strave i užasa s pomoću opreme vrijedne pedeset tisuća dolara ne radi ništa znanstveno ako unaprijed zna kakvi će biti rezultati njegovih napora. S druge strane, motomehaničar koji uključuje sirenu da vidi je li ispravan akumulator neformalno izvodi pravi znanstveni pokus. On ispituje jednu pretpostavku postavljajući pitanje prirodi. Televizijski znanstvenik koji tužno mrmlja: »Pokus nije uspio; nismo uspjeli postići ono čemu smo se nadali«, uglavnom je žrtva lošeg pisca teksta. Pokus nikad nije promašaj samo zato što nije dao očekivane rezultate. Pokus je promašaj samo onda kad ne uspije adekvatno ispitati pretpostavku u pitanju, kad podaci koje donese ništa ne dokazuju ni u jednom ni u drugom smislu.Na ovom stupnju vještina se sastoji u tome da se koriste pokusi koji ispituju samo pretpostavku u pitanju, ništa više, ništa manje. Ako sirena zatrubi, i mehaničar zaključi da je cijeli električni sistem ispravan, on je u velikoj nevolji. Donio je nelogičan zaključak. Trubljenje sirene mu govori samo da su akumulator i sirena ispravni. Da bi valjano planirao pokus on mora misliti veoma strogo u smislu što je čemu neposredan uzrok. To znate iz hijerarhije. Sirena ne pokreće motocikl. Ne pokreće ga ni akumulator, osim na vrlo posredan način. Mjesto na kojemu električni sistem neposredno uzrokuje paljenje motora nalazi se u svjećicama, pa ako ne ispitate tu, na potrebnom učinku električnog sistema, nikada zapravo nećete znati da li je kvar električan ili nije.Da bi valjano ispitao, mehaničar vadi svjećicu i polaže je na motor tako da ležište oko svjećice bude električno uzemljeno, pritisne nožni pokretač i gleda hoće li se u zazoru svjećice pojaviti modra iskra. Ako iskre nema on može zaključiti dvije stvari: a) postoji električni kvar ili (b) njegov pokus je traljav. Ako je iskusan pokušat će još nekoliko puta, provjeravajući spojeve, nastojeći se sjetiti svih mogućih načina da dobije iskru u svjećici. Zatim, ako nikako iskru ne dobije, on napokon zaključuje da je (a) točno, da postoji električni kvar, i pokus je završen. On je dokazao da je njegova pretpostavka točna.U posljednjoj kategoriji, u zaključcima, vještina se sastoji u tome da se ne zapisuje više nego što je pokus dokazao. On nije dokazao da će motocikl upaliti kad mehaničar popravi električni sistem. Možda je još nešto pokvareno. Ali se pouzdano zna da motocikl neće krenuti dok ne proradi električni sistem, pa mehaničar postavlja slijedeće formalno pitanje: — Riješiti problem: Što je neispravno u električnom sistemu?Onda unosi pretpostavke za taj slučaj i ispituje ih. Postavljajući prava pitanja i birajući prave po-kuse i izvlačeći prave zaključke mehaničar se probija kroz redove hijerarhije motocikla dok ne pronađe točan specifičan uzrok ili uzroke neispravnosti motora, pa ih onda mijenja tako da više ne uzrokuju neispravnost.Neupućeni promatrač vidjet će samo fizički rad i često će pomisliti da je fizički rad uglavnom sve što mehaničar čini. Ustvari, fizički rad je najmanji i najlakši dio onoga što mehaničar čini. Daleko najveći dio njegova posla je pomnjivo promatranje i točno razmišljanje. Zbog toga mehaničari ponekad izgledaju tako šutljivi i povučeni kad izvode pokuse. Nije im drago kad s njima razgovarate jer se koncentriraju na slike u mislima, na hijerarhije, i zapravo uopće ne gledaju ni vas ni fizički motocikl. Oni se služe pokusom kao dijelom programa da prošire svoju hijerarhiju poznavanja neispravnog motocikla i usporede je s ispravnom hijerarhijom u svojim mislima. Oni promatraju skrivenu formu.Automobil s prikolicom koji nam dolazi u susret pretječe nekoga i ima poteškoća da se vrati na svoju stazu. Dajem mu znak svjetlom da provjerim da li nas vidi. On nas vidi ali se ne može vratiti na svoju stranu. Nasip uz cestu je uzak i neravan. Ako skrenemo na nj, prevrnut ćemo se.

51

Kočim, trubim, svijetlim, Gospode bože, njega hvata panika i juri na naš rub ceste. Držim se strogo uz kraj. Evo ga, DOLAZI! U zadnji tren se vraća na svoju stranu i promašuje nas za nekoliko centimetara.Kartonska kutija poskakuje i valja se cestom ispred nas, i mi je dugo promatramo dok ne stig-nemo do nje. Očito je pala s nečijeg kamiona.Sada dolazi drhtavica. Da smo bili u automobilu, to bi bio čelni sudar. Ili prevrtanje u jarak.Skrećemo u neki gradić koji bi mogao biti usred Iowe. Posvuda je visoko žito, a u zraku se osjeća jak miris gnojiva. Sklanjamo se s parkiranih motocikla u golemu starinsku kuću visokih stropova. Da nam bolje prija pivo, ovoga puta naručujem sve vrste prismoka što ih imaju, pa tako imamo kasni ručak od kikirikija, kukuruznih kokica, pereca, prženog krumpira, sušenih inćuna, dimljene ribe neke druge vrste s mnogo sitnih košćica, feferona, kobasica, pržene svinjske kože i nekakvih keksa od sezama s posebnim okusom koji nikako ne mogu ustanoviti.Sylvia kaže: — Ja se još slabo osjećam.Ona je na neki način pomislila da je ona kartonska kutija bila naš motocikl koji se prevrće i pre-vrće po cesti.

10Ponovo smo u dolini i nebo je opet ograničeno klisurama s obiju strana rijeke, ali sada su one bliže međusobno i bliže nama nego što su jutros bile. Dolina se sužava što se više primičemo izvoru rijeke.Nalazimo se također na nekoj vrsti ishodišne točke u stvarima o kojima raspravljam, gdje čovjek napokon može početi govoriti o Fedrovu otcjepljenju od glavne racionalne misli u progonjenju utvare same racionalnosti.Postoji jedan odlomak što ga je pročitao i ponovio u sebi toliko puta da je ostao neokrnjen. On počinje:U hramu znanosti postoje mnoga prebivališta ... i različiti su zaista oni koji u njima stanuju i motivi koji su ih tu doveli.Mnogi se prihvaćaju znanosti od radosnog osjećanja nadmoćne umne snage; znanost je njihov poseban sport gdje traže uzbudljivo iskustvo i zadovoljenje ambicije; u hramu se mogu naći mnogi drugi koji su žrtvovali plodove svojih mozgova na tom oltaru u svrhu puke koristi. Kad bi anđeo Gospodnji došao i protjerao iz hrama sve ljude koji pripadaju tim dvjema kategorijama, hram bi primjetno ostao prazniji, ali bi u njemu još ostalo ljudi iz sadašnjega i prošlih doba.. Da su kategorije koje smo upravo prognali bile jedine kategorije u hramu, hram ne bi postojao kao što ne može postojati šuma u kojoj rastu samo puzavice ... oni koji su našli milost pred anđelom ...u pomalo čudni, nekomunikativni, usamljeni ljudi, zaista manje slični jedni drugima nego one vojske prognanika.Što ih je dovelo u hram... neće se pokriti jednostavnim odgovorom ... bijeg od svakodnevnog života s njego-vom mučnom surovošću i beznadnom dosadom, od okova vlastitih poletnih želja. Istančana ćud da pobjegne iz svoje bučne skučene okoline u tišinu visokih planina gdje oko slobodno kruži još čistim zrakom i nježno otkriva spokoj ne obrise koji su očito stvoreni za vječnost.Ovo je odlomak govora što ga je 1918. održao mladi njemački znanstvenik po imenu Albert Einstein.Fedro je završio svoju prvu godinu na sveučilištu kad je imao petnaest godina. Njegovo je područje već bilo biokemija, i kanio se specijalizirati u dijelu gdje se prozirniju organski i anorganski svijet, danas poznatom kao molekularna biologija. On nije o tome mislio kao o karijeri za svoje osobno napredovanje. Bi je vrlo mlad i to mu je bila neka vrsta plemenitog idealističkog cilja.Stanje duha koje omogućuje čovjeku da vrši posao te vrste srodan je sa stanjem duha vjerskog zanesenjaka ili ljubavnika. Svakodnevni napor ne rađa se iz svjesne nakane ili programa, nego ravno iz srca.

52

Da je Fedro ušao u znanost zbog ambicije ili koristi, nikada mu se možda ne bi dogodilo da postavlja pitanja o prirodi neke znanstvene pretpostavke kao da je ona sama bitak. Ali on ih je postavljao, i bio je nezadovoljan s odgovorima.Tvorba pretpostavki najtajanstvenija je od svih kategorija znanstvene metode. Odakle one dolaze, to nitko ne zna. čovjek negdje sjedi, bavi se svojim poslom, i odjednom — bum! — razumije nešto što prije toga nije razumio. Dok se ne ispita, pretpostavka nije istina. Jer ispitivanje nije njezin izvor. Njezin je izvor negdje drugdje.Einstein je rekao:Čovjek pokušava načiniti za sebe, na način koji mu najbolje odgovara, pojednostavnjenu i čitljivu sliku svijeta. Zatim pokušava do neke mjere zamijeniti taj svoj kozmos za iskustveni svijet, i tako ga svladati... On od tog kozmosa i njegova izgrađivanja stvara stožer svog emo-cionalnog života ne bi li na taj način našao mir i zadovoljstvo koje ne može naći u uskom viru osobnog iskustva ... Najviši zadatak... je stići do onih sveopćih osnovnih zakona iz kojih se može izgraditi taj kozmos čistom dedukcijom. Ne postoje logične staze do tih zakona; samo intuicija, koja počiva na suosjećajnom razumijevanju iskustva, može do njih stići...Intuicija? Suosjećanje? Čudne riječi za podrijetlo znanstvenih spoznaja.Manji znanstvenik od Einsteina mogao bi reći: — Ta znanstvene spoznaje dolaze iz prirode. Priroda pribavlja pretpostavke. — Ali Einstein je razumio da to priroda ne čini. Priroda pribavlja samo iskustvene podatke.Manji duh mogao bi zatim reći: — Pa dobro, čovjek pribavlja pretpostavke. — Ali Einstein i to poriče. — Nitko — kaže on — tko je uistinu zašao u materiju neće zanijekati da u praksi pojavni svijet jedinstveno ne određuje torijski sistem, unatoč činjenici da ne postoji teorijski most između pojava i njihovih teorijskih načela.Fedrovo otcjepljenje se zbilo kad se, kao rezultat laboratorijskog iskustva, počeo baviti pretpostavkama kao da su i one same bitak. On je toliko puta primijetio u svom laboratorijskom radu da je ono što se možda čini najtežim dijelom znanstvenog rada, izmišljanje pretpostavki, bez iznimke njegov najlakši dio. Postupak formalnog zapisivanja svega na papir, u točnom i jasnom obliku, čini se da ih je sugerirao. Dok je ispitivao pretpostavku broj jedan metodom pokusa, sva sila drugih pretpostavki pala bi mu na pamet, i dok je ispitivao te pretpostavke, stizale su mu nove u misli, i dok je ispitivao te, sve više i više mu ih je padalo na um sve dok nije postalo bolno očito da se njihov broj, dok on neprekidno ispituje pretpostavke i odbacuje ih ili ih potvrđuje, ni malo ne smanjuje. On se zapravo povećavao što ih je dulje ispitivao.Isprva mu je to bilo zabavno. Skovao je zakon s namjerom da parodira Parkinsov zakon da »Broj racionalnih pretpostavki koje mogu objasniti bilo koju pojavu je beskonačan«. Bilo mu je drago da mu nikada ne uzmanjka pretpostavki. Čak kad se njegov eksperimentalni rad činio bezizlazno završen u svakom zamislivom pogledu, on je znao da će se, ako samo sjedne i dovoljno dugo o tome mozga, prije ili poslije pojaviti još koja pretpostavka. I uvijek se po-javljivala. Već nekoliko mjeseci nakon što je skovao taj zakon počeo je sumnjati o njegovoj šaljivosti ili korisnosti. Ako je istinit, taj zakon nije tek blagi lahoru znanstvenom umovanju. Zakon je potpuno nihilisti-čan. On je katastrofalan logičan protudokaz opće valja-nosti čitave znanstvene metode!Ako je svrha znanstvene metode da bira iz mnoštva pretpostavki, pa ako broj pretpostavki raste brže nego što ih znanstvena metoda može obraditi, onda rezultati nijednog eksperimenta nisu zaključni i onda je jasno da se sve pretpostavke nikada ne mogu ispitati. Ako sve pretpostavke ne mogu biti ispitane, cijela znanstvena metoda podbacuje u svom cilju uspostavljanja dokaznih spoznaja.O tome je Einstein rekao: — Evolucija je pokazala da se u svakom danom trenutku od svih zamislivih tumačenja jedno jedino uvijek pokazalo kao apsolutno nadmoćno svim ostalima — i na tome ostao. Ali za Fedra je to bio nevjerojatno slab odgovor. Izraz »u svakom danom trenutku« zaista ga je potresao. Da li je Einstein uistinu htio ustvrditi da je istina funkcija vremena? Ustvrditi to značilo bi poništiti najte-meljniji preduvjet cijele znanosti!

53

Ali postoji jasna priča, to je čitava povijest znanosti, o neprekidno novim i promjenljivim objašnjenjima starih činjenica. Vremenski rasponi trajnosti izgledaju posve slučajni, on u njima nije mogao zamijetiti nikakva reda. Neke znanstvene istine čini se da su trajale stoljećima, neke manje od jedne godine. Znanstvena istina nije nikad bila dogma, valjana za vječnost, nego privremeni kvantitativni bitak koji se može proučavati kao bilo što drugo.Proučavao je znanstvene istine, zatim se još više uznemirio zbog prividnog uzroka njihove privremenosti. Činilo se kao da je vremenski raspon znanstvenih istina obrnuto razmjeran s intenzitetom znanstvenog napora. Tako se čini da znanstvene istine dvadesetog stoljeća imaju mnogo kraći životni vijek nego istine iz prošlog stoljeća jer je sada znanstvena aktivnost mnogo veća. Ako se u idućem stoljeću znanstvena aktivnost poveća deset puta, onda vjerojatnost života neke znanstvene istine može se očekivati da će pasti na desetinu današnje vjerojatnosti. Životni vijek postojećih istina skraćuje se zbog mnoštva pretpostavki, to je kraći vremenski raspon istine. A uzrok po-rasta broja pretpostavki u posljednjim desetljećima čini se da ne leži nigdje drugdje osim u samoj znanstvenoj metodi. Što više gledate, to više vidite. Umjesto da birate jednu istinu iz mnoštva, vi povećavate mnoštvo. To logički znači ovo: dok se pokušavate primaknuti nepromjenljivoj istini primjenom znanstvene metode, vi joj se zapravo uopće ne primičite. Vi se odmičete od nje! Ta promjena nastaje zbog vaše primjene znanstvene metode!To što je Fedro zamijetio u svom osobnom slučaju predstavlja pojavu, duboko karakterističnu za povijest znanosti, koja se godinama mete pod tepih. Čini se da su predviđeni rezultati znanstvenog istraživanja i stvarni rezultati znanstvenog istraživanja ovdje dijametralno suprotstvaljeni, ali izgleda da tome nitko ne posvećuje pažnju. Svrha znanstvene metode je odabiranje jedinstvene istine između mnogo pretpostavljenih istina. Time se, više nego ičim, znanost zapravo bavi. Ali povijesno gledano, znanost radi upravo suprotno. Umnožavanjem i umnožavanjem činjenica, obavijesti, teorija i pretpostavki, sama znanost vodi čovječanstvo od jednostavnih apsolutnih istina ka mnogostrukim, neodređenim, relativnim istinama. Glavni uzročnik društvenog kaosa, neodredivosti misli i vrijednosti što bi ih racionalna spoznaja morala odstraniti, nije nitko drugi nego sama znanost. I ono što je Fedro prije toliko godina vidio u samoći svoga laboratorijskog rada, danas se vidi posvuda u tehnološkom svijetu. Znanstveno proizvedena protuzna-nost — kaos.Sad je moguće pogledati malo unatrag i vidjeti zašto je važno govoriti o tom čovjeku u odnosu na sve što je do sada rečeno o razdiobi na klasičnu i romantičnu stvarnost i o nepomirljivosti tih dviju stvarnosti. Za razliku od mnoštva romantičara koji se uznemiravaju zbog kaotičnih promjena što ih znanost i tehnika izazivaju u ljudskom duhu, Fedro, sa svojim znanstveno odgojnim klasičnim razumom, bio je sposoban učiniti više nego što je puko lomljenjeruku od očaja, ili bježanje, ili osuđivanje posvemaš njeg stanja bez nuđenja ikakvih rješenja.Kao što sam rekao, on je na koncu ponudio broj na rješenja, ali problem je bio toliko dubok i toliko strahovit i toliko složen da nitko zapravo nije razu mio težinu onoga što je on rješavao, pa tako nitko nije uspio razumijeti ili je krivo razumio ono što je govorio.Uzrok naših suvremenih kriza, znao bi reći, genetski je nedostatak unutar prirode samog razuma. I dok se taj genetski nedostatak ne raščisti, krize će se nastavljati. Naši suvremeni oblici racionalnosti ne vode društvo naprijed u bolji svijet. Oni ga vuku sve dalje i dalje od toga boljeg svijeta. Od renesanse ti su oblici zadovljavali. Sve dok potreba za hranom, odjećom i stanom bude glavna briga, oni će i dalje zadovoljavati. Ali sada kad kod golemih masa ljudi te potrebe više nisu preče od svega ostaloga, čitava struktura razuma, koju smo naslijedili od drevnih vremena, nije više prikladna. Počinjemo je gledati i vidjeti onakvom kakva ona zaista jest — emocionalno šuplja, estetski besmislena i duhovno prazna. U takvom je ona stanju danas, i takva će potrajati još dugo vremena.Ja uočavam trajnu i žestoku društvenu krizu kojoj nitko stvarno ne razumije dubinu, a da i ne spominjemo da joj ne zna rješenja. Vidim ljude poput Johna i Sylvije koji žive izgubljeni i otuđeni od cijele racionalne strukture civiliziranog života, koji traže rješenja izvan te strukture, ali ne nalaze nijedno koje bi ih trajno zadovoljilo. A zatim vidim Fedra i njegove izdvojene samotnjačke apstrakcije u laboratoriju - on je bio zabrinut zbog iste krize ali je počinjao s drugog stajališta,

54

krećući se u suprotnom smjeru - pa sada pokušavam sve to objediniti. To je tako zamašno -zato se čini da ponekad lutam.Izgleda da nitko s kim je Fedro o tome razgovarao nije bio zabrinut zbog te pojave koja je njega tako mučila. Izgleda da su govorili: »Mi znamo da je znanstvena metoda valjana, čemu je dakle istraživati?«Fedro nije razumijevao takav stav, nije znao što da poduzme, i budući da se nije bavio znanošću zbog osobnih ili korisnih razloga, to ga je jednostavno potpuno zaustavilo. Bilo je to kao da je promatrao onaj vedri planinski krajolik što ga je Einstein opisao, pa se iznenada između planina pojavila pukotina, jaz pukog ništavila. I polako, i tegobno, da bi objasnio taj jaz, on je morao dopustiti da su te planine, koje su izgledale stvorene za vječnost, možda nešto drugo, ... možda samo izmišljotina njegove mašte. To ga je zaustavilo.I tako je Fedro, koji je u svojoj petnaestoj godini završio prvu godinu prirodnih znanosti, u sedmna-estoj godini bio izbačen sa sveučilišta zbog nepola-ganja ispita. Kao službeni razlozi navedeni su nezrelost i nemar u učenju.Nitko ništa nije mogao učiniti protiv toga; nitko to nije mo'gao spriječiti ni ispraviti. Sveučilište ga nije moglo zadržati a da se potpuno ne odrekne stalnih mjerila.U omamljenom stanju Fedro je započeo dugi niz sporednih staza koje su ga odvele na daleku putanju uma, ali se na koncu vratio ovim putem kojim mi sada idemo, na vrata samog sveučilišta. Sutra ću pokušati krenuti tim putem.U Laurelu, napokon na pogled planina, zaustavljamo se da prenoćimo. Večernji je povjetarac sada hladan. On se spušta odozgo sa snijega. Premda je sunce moralo nestati iza planina prije jednog sata, još ima dosta svjetla na nebu iza lanca.Sylvia i John i Chris i ja hodamo dugačkom glavnom ulicom dok se hvata sumrak i osjećamo prisutnost planina iako razgovaramo o drugim stvarima. Ja sam sretan što sam ovdje, a također sam i malo tužan što sam ovdje. Ponekad je malo bolje putovati nego stići.

11Budim se i razmišljam da li znam da smo u blizini planina zbog uspomena ili zbog nečega u zraku. Nalazimo se u lijepoj staroj hotelskoj sobi obloženoj dr-vetom. Sunce blista na tamnom drvetu kroz prozorske zastore, ali premda su zastori navučeni ja ipak osjećam da smo blizu planina. U ovoj sobi je planinski zrak. Hladan je i vlažan i gotovo mirisan. Nakon jednog dubokog udisaja spreman sam za drugi i nakon toga za još jedan i sa svakim dubokim udisajem osjećam se sve spremnijim dok ne skočim iz kreveta i razgrnem zastore i pustim svu tu sunčanu svjetlost unutra — blistavu, hladnu, svijetlu, oštru i jasnu svjetlost.U meni raste potreba da priđem Chrisu i prodr-mam ga, da ga probudim i sve mu ovo pokažem da vidi, ali zbog nježnosti, ili možda poštovanja, dopuštam mu da malo dulje spava, pa tako s aparatom za brijanje i sapunom odlazim u zajedničku kupaonicu na drugom kraju dugačkog hodnika obloženog istim tamnim drvetom, dok podne daske škripe cijelim putem. U kupaonici vruća voda se puši i zviždi u cijevima, isprva prevruća za brijanje, ali ugodna poslije miješanja s hladnom vodom.Kroz prozor iza zrcala vidim da straga ima neki trijem, pa poslije brijanja izlazim i stojim na njemu. Nalazi se na razini krošanja drveća koje okružuje hotel i izgleda kao da odgovara ovom jutarnjem zraku poput mene. Grane i listovi njišu se na svakom zapuhu lahora kao da se to od njih očekuje, kao da se sve ovo vrijeme samo na to čeka.Chris uskoro ustaje i Sylvia izlazi iz svoje sobe i veli da su ona i John već doručkovali i da je on nekamo odšetao, ali da će ona poći s Chrisom i sa mnom i ostati dok i mi ne doručkujemo.U sve smo zaljubljeni jutros i razgovaramo o dobrim stvarima cijelim putem niz suncem obasjanu ulicu do restorana. Jaja i vruća peciva i kava su s nebesa. Sylvia i Chris prisno razgovaraju o njegovoj školi i prijateljima i osobnim stvarima, dok ja slušam i zurim kroz veliki prozor restorana u pročelje trgovine preko puta. Tako je različito sada od one samotničke noći u Južnoj Dakoti. Iza tih zgrada su planine i snježna polja.

55

Sylvia kaže da je John razgovarao s nekim u gradu o drugom putu za Bozeman, južnije kroz Yellowstone Park.— Južnije? — velim ja. — Misliš na Red Lodge?— Da, pretpostavljam.Vraća mi se sjećanje na snježna polja u lipnju.— Taj put ide visoko iznad pojasa šuma.— Je li to loše? — pita Sylvia.— Bit će hladno. — Usred snježnih polja u mojim mislima pojavljuju se motocikli i mi na njima.— Ali veličanstveno.Sastajemo se opet s Johnom i sve je dogovoreno. Uskoro, poslije jednog željezničkog podvožnjaka, vozimo se vijugavom crnom trakom kroz polja prema planinama ispred nas. Ovom je cestom Fedro prolazio cijelo vrijeme, i bljeskovi njegovih uspomena poklapaju se posvuda. Visoki, tamni lanac Absaroka uzdiže se neposredno pred nama.Pratimo neki potok do njegova izvora. U njemu je voda koja je vjerojatno bila snijeg prije manje od jednog sata. Potok i cesta prolaze kroz zelena i kame-nita polja što su svaki put malo viša nego prije. Sve je tako oštro na ovom suncu. Mračne sjene, svijetlo svjetlo. Tamnomodro nebo. Sunce je sjajno i vruće kad smo na njemu, ali čim prolazimo ispod drveća duž ceste, odjednom postaje hladno. Igramo se lovice s malenim plavim Porscheom po putu, prestižemo ga i trubimo, onda on prestiže nas i trubi, i tako nekoliko puta kroz polja tamnog sivila i svijetlog zelenila trave i planinskog grmlja. Sve je to zabilježeno u sjećanju.On se služio ovim putem da bi dospio u visine, zatim je skretao s puta na četiri-pet dana, onda je opet izlazio po hranu i ponovo se vraćao, jer su mu ove planine bile potrebne u gotovo psihološkom smislu. Slijed njegovih asptrakcija postajao je tako dug i toliko zamršen da je morao biti okružen ovom tišinom i ovim prostorom da bi u njih zaveo red. Bilo je to kao da bi sati i sati građenja propali zbog najmanjeg upada neke druge misli ili druge dužnosti. To nije sličilo na razmišljanje drugih ljudi, čak ni onda, prije njegove bolesti. Bilo je na razini gdje se sve pomiče i mijenja, gdje utvrđene vrijednosti i istine nestaju i nema ničega osim vlastitoga duha koji čovjeka tjera naprijed. Njegov rani neuspjeh oslobodio ga je svih obveza da razmišlja po utvrđenim stazama i njegove su misli već bile nezavisne do stupnja koji je poznat malom broju ljudi. On je osjetio da ustanove kao što su škole, crkve, vlade i političke organizacije svake vrste nastoje usmjeriti misao prema cilju različitom od istine, da bi se očuvale njihove vlastite funkcije, i da bi se uveo nadzor nad pojedincima u službi tih funkcija. Uspio je vidjeti da je njegov rani neuspjeh sretan bijeg, slučajni spas od stupice koja mu je bila postavljena, i bio je stalno na oprezu pred zamkama utvrđenih istina u cijelom svom daljem življenju. Međutim, on nije vidio te stvari i nije na taj način mislio u početku, nego tek poslije. Ovdje sam već dosta zastranio s puta. Sve ovo došlo je mnogo kasnije.Prve istine koje je Fedro počeo progoniti bile su pokrajne istine; ne više čelne istine znanosti, one prema kojima je disciplina usmjerena, nego onu vrstu istine koju vodite s kraja, bočnom stranom oka. U nekom laboratorijskom poslu, kad vam se cijeli postupak poremeti, kad sve teče krivo ili neodređeno ili tako zamršenoneočekivanim rezultatima da ni u čemu ne vidite ni glave ni repa, počinjete stvari pokrajno pro-matrati. Tu je riječ on kasnije upotrijebio da opiše porast znanja koje se ne giba naprijed kao strijela u letu, nego se bočno širi, kao strijela koja se zadebIjava u letu, ili kao strijelac koji otkriva, premda je pogodio sredinu mete i odnio nagradu, da se njegova glava nalazi na jastuku i da se kroz prozor pomalja sunce. Pokrajno znanje je ono znanje koje stiže iz potpuno neočekivanog pravca, iz pravca koji se i ne poima kao pravac dok se to znanje samo ne nametne čovjeku. Pokrajne istine ukazuju na lažnost aksioma i postulata koji leže u temelju čovjekova postojećeg sistema za dolaženje do istine.Po svemu sudeći on je samo lutao. U stvarnosti on je samo lutao. Lutanje je ono što čovjek čini kad promatra pokrajne istine. On se nije mogao držati nijedne poznate metode postupanja da bi joj otkrio uzrok, jer su prije svega baš te metode i ti postupci zbrkani. I zato je lutao. To je bilo sve što je mogao činiti.

56

Lutanje ga je odvelo u vojsku, koja ga je poslala u Koreju. U njegovu pamćenju postoji ulomak, slika nekog zida, viđenog s pramca nekog broda, kako blistavo sja, kao nebeska vrata, preko luke u magli. On je Jamačno mnogo cijenio taj ulomak i mnogo puta o njemu razmišljao, jer premda se ne slaže ni s čim drugim, tako je snažan i upečatljiv da sam mu se i ja vratio više puta. Čini se da je to znamen nečega vrlo važnog, neke prekretnice.Njegova pisma iz Koreje korjenito su različita od onoga što je ranije pisao, označavajući tu istu prekretnicu. Ona naprosto pršte od emocija. On piše stranice i stranice o najmanjim pojedinostima stvari koje vidi: o tržnicama, trgovinama s kliznim staklenim vratima, o krovovima s crijepom od škriljevca, cestama, o kolibama slamnatih krovova, o svemu. Katkada Pun divljeg oduševljenja, ponekad potišten, katkada srdit, ponekad čak i šaljiv, bio je nalik nekom čovjeku ili nekom živom stvoru koji je našao izlaz iz kaveza za koji uopće nije znao da je oko njega, pa divlje tumara okolinom proždirući pogledom sve na što baci oko.Poslije se sprijateljio s nekim korejskim radnicima koji su pomalo govorili engleski ali su ga htjeli više naučiti da bi se zaposlili kao tumači. S njima je provodio vrijeme poslije posla, a oni su ga za uzvrat vodili na dugačke izlete o vikendima kroz bregove da mu pokažu svoje kuće i prijatelje i da mu protumače način života i mišljenja druge kulture.On sjedi kraj pješačke staze na divnom vjetrovitom obronku iznad Žutog mora. Riža na zaravni ispod staze je zrela i smeđa. Njegovi prijatelji gledaju more i vide otoke daleko na pučini. Jedu suhu hranu i razgovaraju između sebe i s njim, raspravljaju o ideogramima i njihovu odnosu prema svijetu. On napominje kako je čudesno da se sve u svemiru može opisati s dvadeset šest pisanih slova kojima se oni upravo bave. Njegovi prijatelji klimaju i smiješe se i jedu hranu koju su izvadili iz limenki i sve to niječi na ugodan način.Njega zbunjuju potvrdna klimanja i niječni odgo vori pa ponavlja svoju izjavu. Ponovo dolaze klimanja koja znače »da« i odgovori koji znače »ne«. To je kraj ulomka, ali o njemu je razmišljao mnogo puta, kao i o zidu.Posljednji jaki ulomak iz tog dijela svijeta potječe iz prostorije nekog transportnog broda. On se vraća kući. Prostorija je prazna i neupotrebljena. On je sam na ležaju od jedrenog platna koje je razapeto na željeznom okviru, kao gimnastička mreža. Ima po pet takvih ležajeva u svakom redu, i ti redovi ispunjavaju cijelu praznu brodsku prostoriju.Ovo je prva prostorija na pramcu broda i platno u susjednim okvirima diže se i spušta, praćeno osjećajem dizala u njegovu želucu. On razmišlja o tim stvarima i o potmuloj buci po čeličnim pločama svuda oko njega i primjećuje da osim tih zvukova ne postoje ni kakvi drugi dokazi da se cijela ta prostorija diže visoko u zrak i zatim zaronjuje dolje, bez prestanka. Pita senije li mu se zbog toga teško usredotočiti na knji-gu ispred sebe, ali primjećuje da to nije zbog toga, ne go knjiga je jednostavno teška. To je članak o istočnjačkoj filozofiji i to je najteža knjiga što ju je ikada čitao. Drago mu je što je sam i što mu je dosadno u toj praznoj prostoriji, inače je nikada ne bi pročitao.U knjizi piše da postoji teorijska komponenta čovjekova postojanja koja je prvenstveno na Zapadu {i to odgovara Fedrovoj laboratorijskoj prošlosti) i estetska komponenta čovjekova postojanja koja se jače vidi na Istoku (i to odgovara Fedrovoj korejskoj prošlosti) i da se čini da se te dvije komponente nikada ne dodiruju. Ovi izrazi »teorijski« i »estetski« odgovaraju onome što je Fedro kasnije nazvao klasičnim i romantičnim oblicima stvarnosti i vjerojatno su uobličili te nazive u njegovu duhu više nego što je toga bio svjestan. Razlika«je u tome što je klasična stvarnost prvenstveno teorijska ali ima i svoju vlastitu estetiku. Romantična stvarnost je prvenstveno estetska, ali ima i svoju teoriju. Teorijski i estetski rascjep postoji između komponenata jednog jedinog svijeta. Klasični i romantični rascjep postoji između dvaju odijeljenih svjetova. Knjiga filozofije, koja se zove Susret Istoka i Zapada, pisca F. S. C. Northropa, predlaže da se bolje upozna »neizdiferencirani estetski kontinuum« iz kojega potječe teorijska komponenta.Fedro to nije razumio, ali kad je stigao u Seattle, i bio otpušten iz vojske, sjedio je dva cijela tjedna u svojoj hotelsko sobi, i jeo krupne washingtonske jabuke, i razmišljao, i jeo još više jabuka, i još više razmišljao, a onda kao rezultat svih tih ulomaka, i razmišljanja, vratio se na

57

sveučilište da studira filozofiju. Njegovo pokrajno lutanje je bilo završilo. On je sada aktivno počeo za nečim težiti.Iznenada unakrstan zapuh hladna zraka navaljuje na nas s mirisom borovine, uskoro zatim još jedan, pa još jedan, i dok se primičemo Red Lodgeu, ja se sav tresem.U Red Lodgeu cesta gotovo dopire do podnožja planine. Tamna prijeteća masa izdiže se već iznad krovova zgrada s obiju strana glavne ulice. Parkiramo motocikle i odvezujemo prtljag da uzmemo toplu odjeću. Prolazimo pokraj trgovine skijama i ulazimo u restoran gdje na zidovima vidimo goleme fotografije puta kojim ćemo se uspinjali. I uspinjati i uspinjati, preko jednog od najviših asfaltnih putova na svijetu. Zbog toga me obuzima neka tjeskoba, ali vidim da je bezrazložna pa je se nastojim otresti razgovarajući s drugima o tom putu. Ne može se zalutati. Nema nikakvih opasnosti za motocikle. Samo sjećanje na mjesta gdje možete baciti kamen koji će propadati stotinama metara prije nego što se smiri i nekakvo povezivanje toga kamena s motociklom i vozačem.Kad smo popili kavu, oblačimo debelu odjeću, ponovo sve spremamo i uskoro svladavamo prvu serpentinu od mnogo njih na padinama planine.Asfaltirana traka je mnogo šira i sigurnija nego što je ostala u pamćenju. Kad ste na motociklu, uvijek imate toliko viška prostora. John i Sylvia prolaze kroz oštru okuku ispred nas i vraćaju se, gledajući nas s višega i smiješeći se. Ubrzo i mi prolazimo tu okuku pa im opet gledamo leđa. Onda još jedna okuka za njih i opet se susrećemo, smijući se. Tako je teško kad unaprijed razmišljate, a tako je lako kad to činite.Govorio sam o Fedrovu pokrajnom lutanju, koje je završilo upisom na studije filozofije. On je filozofiju vidio kao vršak čitave hijerarhije znanosti. Među filozofima to je vjerovanje tako prošireno da je već gotovo otrcano, ali za njega je to bilo otkriće. Otkrio je da su fizika i kemija koje je nekada smatrao cijelim svijetom znanosti tek grana filozofije, koja je mnogo šira i mnogo općenitija. Pitanja koja je on postavljao o bezbroju pretpostavki nisu zanimala prirodne znanosti jer nišu pitanja kojima se one bave. Prirodna znanost ne može proučavati znanstvenu metodu a da ne dospije u bezizlazan položaj koji uništava valjanost njenih odgovora. Pitanja koja je on postavljao bila su na višoj razini nego što znanost seže. I tako je Fedro u filozofiji našao prirodno produženje pitanja koje ga je isprva bilo odvelo u prirodne znanosti. Što sve to znači? Što je svrha svega ovoga?Zaustavljamo se na odmorištu kraj ceste, snimamo nekoliko fotografija za uspomenu da možemo pokazivati da smo tu bili, a zatim udaramo jednom stazicom koja nas vodi do ruba klisure. Motocikl na cesti gotovo okomito dolje ispod nas jedva bi se odavde mogao vidjeti. Umotavamo se još bolje protiv hladnoće i nastavljamo s uspinjanjem.Bjelogorično drveće je potpuno iščezlo. Ostali su samo niski borovi. Mnogi od njih su savijeni i kržljavi. Uskoro i ti kržljavi borovi nestaju i nalazimo se na planinskim pašnjacima. Nigdje nema drveta, samo posvuda trava puna sitnih ružičastih i modrih i bijelih točkica jarke boje. Poljsko cvijeće, posvuda! Ono i trava i mahovina i lišajevi su sve što ovdje može živjeti. Stigli smo u visine, iznad pojasa šume.Gledam preko ramena da bacim posljednji pogled u bezdan. Kao da gledam u dno oceana. Ljudi provedu cio život u onim nizinama a da nemaju pojma da postoje ove visoravni.Cesta skreće unutra, udaljuje se od bezdana i zalazi u snježna polja.Motor žestoko grmi zbog nedostatka kisika i prijeti da će se ugasiti ali se ne gasi. Uskoro se nalazimo između zidova od starog snijega, tako snijeg izgleda u rano proljeće poslije kopnjenja. Maleni potočići vode teku posvuda u mahovinasto blato, a zatim niže u jednotjednu travu posutu sitnim poljskim cvijećem, malenim ružičastim i modrim i žutim i bijelim cvije-ćem koje izgleda da niče, blistavo kao sunce, iz crnih sjena. Posvuda je tako! Iglice obojene svjetlosti gađaju me s pozadine tmurnog i mračnog zelenila. Nebo je sada tamno i hladno. Osim gdje udara sunce. Na sunčanoj strani moja ruka i noga i bluza su vruće, ali druga mi je strana, koja je sada u dubokoj sjeni, vrlo hladna.Snježna polja su sve veća, a snijeg uz cestu pokazuje tragove snježnih ralica. Prosjeci su visoki jedan metar, zatim dva metra, zatim četiri metra. Vozimo se kroz uske snježne ulice, gotovo

58

kroz snježne tunele. Onda se tunel ponovo otvara u tamno nebo i kada izronimo vidimo da smo stigli na vrh.S onu stranu je druga zemlja. Planinska jezera i borovi i snježna polja su dolje. Iznad i preko njih dokle god nam oko dopire pružaju se planinski lanci pokriveni snijegom. Visoravni.Zaustavljamo se i parkiramo na jednom odmorištu gdje neki turisti škljocaju fotoaparatima i gledaju okolni krajolik i jedni druge. Sa stražnjeg dijela motocikla skidam kutiju s alatom i otvaram je širom na sjedalu, zatim uzimam odvijač, palim motor i odvijačem ugađam karburator sve dok se zvuk pri praznom hodu ne promijeni od zaista gadnog lupanja u posve podnošljivo lupanje. Iznenađen sam kako je na cijeloj ovoj uzbrdici grmio i pljuvao i tresao se i davao sve moguće znakove da će se ugasiti ali se nije ugasio. Sada ga opet ne ugađam kako treba, od radoznalosti kako će se ponašati na visini od tri tisuće trista metara. Ostavljam jači dovod benzina nego što treba i sve to strašno lupa, ali uskoro ćemo se spuštati prema Yellowstone Parku, pa ako smanjim dovod sada, kasnije će postati nedovoljan, a to je opasno jer se pregrijava motor.Praskanje je još prilično žestoko dok se spuštamo s vrha u drugoj brzini, ali poslije se buka smanjuje kad stižemo na niže visine. Vraća se šuma. Sada jurimo između stijena i jezera i šuma, svladavajući krasne okuke na nizbrdici.Sad želim govoriti o nekoj drugoj vrsti visoravni u svijetu misli, koja na neki način, bar što se tiče mene, izgleda paralelna ili izaziva slične osjećaje kao ova, i nazvat ću je visoravan duha.Ako se za sve ljudsko znanje, za sve što je pozna to vjeruje da predstavlja golemu hijerarhijsku strukturu, onda se visoravan duha nalazi na najvišim dosezima te strukture u najopćenitijim i najapstraktnijim od svih razmatranja.Malo ljudi tuda putuje. Lutanjem po njoj ne može se postići stvarna korist, ali poput ove visoravni materijalnog svijeta oko nas, i ona ima svoju strogu ljepotu tako da se nekim ljudima čini da je zbog nje vrijedno podnijeti sve teškoće putovanja.Na visoravni duha čovjek se mora prilagoditi rjeđem zraku neizvjesnosti, i golemoj veličini postavljenih pitanja, i odgovorima koji se predlažu tim pitanjima. Zamah ide sve dalje i dalje, očito mnogo dalje nego što duh može segnuti, pa čovjek oklijeva da se tamo čak i primiče od straha da će se izgubiti i da nikada neće naći izlaza. .Što je istina i kako je prepoznajete kad do nje stignete?... Kako mi zapravo išta znamo? Postoji li »ja«, »duša«, što zna, ili tu dušu čine tek stanice koje upravljaju osjetilima? ... Da li se stvarnost u osnovi mijenja, ili je utvrđena i stalna?... Kad se reče da nešto znači nešto, što se time misli?Mnoge su staze kroz te visoke planinske lance bile utrte i zaboravljene od pamtivijeka, i premda su odgovori koji su doneseni s tih staza prisvajali trajnost i općenitost, civilizacije su birale različite staze pa imamo mnogo različitih odgovora na ista pitanja, i svi se oni mogu smatrati istinitima u svom kontekstu. Čak unutar jedne jedine civilizacije neprekidno se zatvaraju stare staze i otvaraju nove.Ponekad se tvrdi da ne postoji pravi napredak; da se civilizacija koja ubija mnoštva u masovnim ratovima, koja zagađuje kopna i oceane sve većim količinama otpadaka, koja uništava dostojanstvo poje dinca podvrgavajući ga prisilnoj mehaniziranoj egzistenciji teško može nazvati napretkom prema jednostavnom lovačkom i skupljačkom i poljoprivrednom življenju u prapovijesno doba. Ali taj prigovor, premda je romantički privlačan, ne važi. Prvobitna plemena dopuštala su mnogo manje slobode pojedincu nego što to čini suvremeno društvo. Drevni ratovi su vođeni s daleko manje moralnog opravdanja nego moderni ratovi. Tehnologija koja proizvodi otpatke može naći i nalazi, načine da ih se oslobodi bez ekoloških posije, dica. A slike prvobitnog čovjeka u školskim knjigama ponekad izostavljaju tegobe njegova primitivnog života — mučenje, bolesti, glad, teški rad za goli opstanak. Put od te agonije gole egzistencije do suvremenog života može se trijezno opisati samo kao napredak prema boljemu, a jedini činilac toga napretka je naravno sam razum.Može se vidjeti kako su i neformalni i formalni procesi pretpostavke, pokusa i zaključka, iz stoljeća u stoljeće, ponavljani s novom građom, izgradili hijerarhije misli koje su isključile većinu

59

neprijatelja prvobitnog čovjeka. Romantična osuda racionalnosti donekle niče baš iz djelotvornosti te racionalnosti u podizanju čovjeka iz primitivnog stanja. Ona je tako moćan, tako svevladajući činilac civiliziranog čovjeka, da isključuje sve drugo i gospodari i samim čovjekom. To je izvor pritužbi.Fedro je lutao kroz tu visoravan, najprije besciljno, slijedeći svaku stazu, svaki puteljak kojim je netko već prije prošao, videći povremeno uz neznatno osvrtanje da očito napreduje, ali ne videći ništa ispred sebe što bi mu reklo kojim putem da krene.Kroz planinska pitanja stvarnosti i spoznaje prošle su velike ličnosti civilizacije, od kojih su neke, kao Sokrat i Aristotel i Newton i Enstein, poznate gotovo svima, ali je većina njih ostala neznana. Za njihova imena on nikad prije nije čuo. I očarale su ga njihove misli i cio način njihova razmišljanja. Pažljivo je slijedio njihove staze dok se ne bi učinilo da postaju hladne, zatim ih je napuštao. U to vrijeme njegov rad je bio samo šturo prelaženje po akademskiin standardima, ali ne zato što on možda nije radio ili mislio. On je previše uporno razmišljao, a što upornije razmišljate na toj visoravni duha to sporije idete. Fedro je čitao više na znanstven način nego na književan način, ispitujući svaku rečenicu na koju bi naišao, zapisujući sumnje i pitanja koja je trebalokasnije riješiti, i ja sam sretan što imam pun prtljaž nik svezaka tih bilježaka.Najviše začuđuje činjenica da je u njima sadržano gotovo sve ono što je godinama kasnije govorio. Čovjek se razočara kad vidi kako je u to vrijeme bio potpuno nesvjestan značenja onoga što je govorio. To je kao da gledate nekoga tko uzima, jedan po jedan, sve komade slagaljke kojoj znate rješenje, pa mu želite reći: — Pazi, ovo pristaje ovdje, a ovo pristaje ovdje - ali mu ne možete reći. I tako on slijepo luta od staze do staze skupljajući komad za komadom i pitajući se što da s njima čini, a vi se ujedate za usnu kad skrene na krivu stazu i odahnete kad se opet vrati, iako je sam on obeshrabren. — Ne brini — želite mu reći. — Nastavi!Ali on je takav užasan učenik da može tek ljubaznošću svojih nastavnika uopće prolaziti. On uvijek ima predrasude o svim filozofima koje proučava. Uvijek uvlači i nameće svoje poglede na građu koju proučava. Nikada nije pravedan. Uvijek je pristran. On želi da svaki filozof ide određenim putem i razbjesni se kad ne ide.Sačuvan je ulomak sjećanja na njega kako sjedi u sobi pred zoru s glasovitom Kritikom čistog uma Immanuela Kanta, proučavajući je kao što šahist proučava otvaranja velemajstora, pokušavajući ispitati razvojne pravce prema svojim sudovima i vještini, tražeći protuslovlja i nepodudarnosti.Fedro je čudnovata osoba kad se usporedi s Amerikancima dvadesetog stoljeća koji ga okružuju, ali kad se vidi kako proučava Kanta, manje je čudan. Prema tom njemačkom filozofu iz osamnaestog stoljeća on gaji poštovanje koje se ne rađa iz slaganja nego iz cijenjenja Kantove strahovite logičke utvrde oko vlastitog stajališta. Kant je uvijek veličanstveno metodičan, ustrajan, pravilan i pomnjiv dok Ijušti onu veliku snježnu planinu misli razlučujući što je u umu i što je izvan uma. To je, za današnje penjače, jedan od najviših vrhunaca što postoje, i ja sada želim povećati tu Kantovu sliku i malo pokazati kako je on razmišljao i kako je Fedro razmišljao o njemu, da bih dao jasniju sliku onoga što je visoravan duha i usput pripremio stazu za razumijevanje Fedrovih misli.Fedrovo razrješenje čitavog problema klasičnog i romantičnog poimanja prvi put se javilo na toj visoravni duha, pa ako se ne razumije odnos ove visoravni prema ostatku egzistencije, podcijenit će se ili krivo razumjeti značenje i važnost nižih razina onoga što je on ovdje rekao.Da bi pratio Kanta, čovjek mora ponešto znati i od onoga čime se bavio škotski filozof David Hume. Hume se unaprijed složio s tim da, ako se najstrože drži pravila logičke indukcije i dedukcije u određivanju prave naravi svijeta iz iskustva, čovjek mora doći do stanovitih zaključaka. Njegovo je umovanje slijedilo pravce koji bi proistekli iz odgovora na ovo pitanje: Pretpostavimo da se neko dijete rodi lišeno svih osjetila; ono je bez vida, bez sluha, bez opipa, bez mirisa, bez okusa — bez ičega. Ne postoji nikakav način da primi ikakav podražaj iz vanjskog svijeta. I pretpostavimo da se to dijete intravenozno hrani i na druge načine njeguje i održava osamnaest godina u takvom obliku življenja. Tada se

60

postavlja pitanje: Ima li to osamnaestogodišnje ljudsko stvorenje misli u glavi? Ako ima, odakle te misli dolaze? Kako ih ono stječe?Hume bi odgovorio da taj osamnaestogodišnjak nema nikakve misli, i dajući taj odgovor definirao bi sebe kao empirista, čovjeka koji vjeruje da se sve znanje stječe isključivo preko osjetila. Znanstvena metoda eksperimentiranja je pažljivo kontrolirani empirizam. Današnji zdrav razum je empirizam, budući da bi se nadmoćna većina složila s Humeom, premda bi u drugim kulturama i drugim vremenima većina možda imala različito mišljenje.Prvi problem empirizma, ako se vjeruje u empirizam, tiče se naravi »tvari«. Ako sve naše znanje dolazi od osjetilnih podataka, što je zapravo ta tvar za koju se pretpostavlja da nam šalje osjetilne podatke? Ako pokušate zamisliti što je ta tvar, isključivši ono što osjećamo, vidjet ćete da ne mislite ni o čemu.Budući da sve znanje dolazi kroz osjetilne dojmove i budući da ne postoji osjetilni dojam o samoj tvari, logično slijedi da ne postoji znanje o tvari. Ona je tek nešto što zamišljamo. Ona se potpuno nalazi u našem duhu. Ideja da izvan nas postoji nešto što iz sebe šalje svojstva koja zapažamo spada među pojmove zdravog razuma slične dječjem pojmu zdravog razuma da je zemlja ravna i da se paralelni pravci nikad ne sastaju.Drugo, ako netko počne s pretpostavkom da sve naše znanje stiže k nama kroz osjetila, on se mora zapitati: Iz kojeg osjetilnog podatka potječe naše znanje o uzročnosti? Drugim riječima, koja je znanstvena empirijska osnova same uzročnosti?Humeov odgovor glasi: Nijedna. Ne postoji nikakav dokaz uzročnosti u našoj osjetilnosti. Poput tvari, to je tek nešto što zamišljamo kad jedna stvar učestalo slijedi za drugom. Uzročnost nema stvarne egzistencije u svijetu koji promatramo. Ako netko prihvaća pretpostavku da nam sve naše znanje stiže kroz osjetila, kaže Hume, onda on logično mora zaključiti da su i »Priroda« i »Prirodni zakoni« tvorevine naše mašte.Ta ideja da se čitav svijet nalazi unutar nečijeg duha mogla bi se odbaciti kao apsurdna da ju je Hume izbacio da se o njoj ne raspravlja. Ali on je od nje načinio hermetično zatvorenu posudu.Bilo je potrebno izbaciti Humeove zaključke, ali na žalost on je do njih stigao na takav način da je očito bilo nemoguće njih izbaciti bez napuštanja empirijskog razuma i povlačenja u nekog srednjovjekovnog prethodnika empirijskog razuma. To Kant neće učiniti. Tako je to bio Hume, rekao je Kant, »koji me je probudio iz mog dogmatskog drijemeža« i nagnao ga da napiše ono što se danas smatra jednim od najvećih ikada napisanih filozofskih traktata, Kritiku čistog uma, koja je često predmet cijelog kolegija na sveučilištu.Kant nastoji spasiti empirizam od posljedica njegove vlastite samoproždiruće logike. On isprva kreće duž staze koju je utro Hume prije njega. »Da sve naše znanje počinje s iskustvom, tu nema nikakve sumnje«, veli on, ali uskoro skreće s te staze poričući da sve komponente znanja dolaze kroz osjetila u trenutku kad se primaju osjetilni podaci. »Ali premda sve znanje počinje sa iskustvom, iz toga ne slijedi da se ono rađa iz iskustva.«U prvi mah to izgleda kao mlaćenje prazne slame, ali nije tako. Kao rezultat te razlike, Kant zaobilazi provaliju solipsizma prema kojemu vodi Humeova staza i prosljeđuje svojom potpuno novom i različitom stazom.Kant kaže da postoje aspekti stvarnosti koje nam osjetila neposredno ne pružaju. Njih on zove a priori. . Primjer a priori znanja je »vrijeme«. Vi ne vidite vrijeme. Niti ga čujete, ni mirišete, ni kušate, ni dotičete. Ono nije prisutno među osjetilnim podacima dok se primaju. Vrijeme je ono što Kant naziva »intuicijom«, što um mora priložiti dok prima osjetilne podatke.Isto vrijedi i za prostor. Ako ne primijenimo pojmove prostora i vremena na dojmove koje primamo, svijet je nerazumljiv, tek kaleidoskopska zbirka boja i oblika i šumova i mirisa i boli i okusa bez značenja. Mi osjećamo predmete na određeni način zbog naše primjene a priori intuicija kao što su prostor i vrijeme, ali ne stvaramo te predmete iz naše mašte, kao što bi tvrdio čisti filozofski idealist. Oblici prostora i vremena primjenjuju se na podatke dok se primaju od predmeta koji ih proizvode. A priori pojmovi imaju podrijetlo u ljudskoj naravi, pa tako niti njih uzrokuje predmet koji osjećamo, niti oni predmet stvaraju, nego pružaju neku vrstu razlučne funkcije za osjetilne podatke koje primamo. Kad trepnem očima, na primjer,

61

osjetilni podatak nam kaže da je svijet nestao. Ali to se razlučuje i ne dopire nam u svijest jer u umu imamo a priori pojam da je svijet neprekidan. Ono o čemu razmišljamo kao o stvarnosti jest neprekidna sinteza elemenata iz utvrđene hijerarhije a priori pojmova i trajno promjenljivih podataka iz osjetila.Sad se zaustavimo i primijenimo neke od pojmova što ih je Kant ponudio tom čudnom stroju, tom stvorenju što nas nosi kroz vrijeme i prostor. Pogledajmo sada naš odnos prema njemu, kako nam ga Kant otkriva.Hume je rekao, u stvari, da sve što znam o ovom motociklu dolazi k meni kroz osjetila. Tako mora biti. Drugoga puta nema. Ako ja rečem da je motocikl načinjen od kovine i drugih tvari, on pita: Što je kovina? Ako odgovorim da je kovina tvrda i sjajna i hladna na dodir i da se savija bez loma pod udarcima tvrđe materije, Hume kaže da se sve to vidi, čuje i dodiruje. Nema tvari. Reci mi što je kovina izvan toga što se osjeća. Tada, naravno, ja zapnem.Ali ako nema tvari, što možemo reći o osjetilnim podacima koje primamo? Ako nagnem glavu nalijevo i pogledam dolje na hvatište upravljača i prednji kotač i držač karte i rezervoar, dobivam jedan obrazac osjetilnih podataka. Ako nagnem glavu nadesno, dobivam drugi neznatno različit obrazac osjetilnih podataka. Ta dva pogleda su različita. Kutovi ravnina i krivulja kovine su različiti. Sunčano svjetlo ih različito obasjava. Ako ne postoji logična osnova za tvar, onda ne postoji logična osnova za zaključak da je ova dva pogleda proizveo isti motocikl.Kant nam priskače u pomoć. On kaže da činjenica što ne postoji način neposrednog osjećaja »motocikla«, kao razlučenje od boja i oblika što ih motocikl proizvodi, nije uopće dokaz da nema motocikla. Mi u duhu imamo a priori motocikl koji ima neprekidnost u vremenu i prostoru i sposoban je mijenjati izgled dok netko miče glavu i zato mu ne protuslove osjetilni podaci što ih taj netko prima.Humeov motocikl, onaj što nema nikakva smisla, dogodit će se ako naš prijašnji pretpostavljeni bolesnik, onaj što uopće nema osjetila, bude iznenada, samo za jednu sekundu, izložen osjetilnim podacima motocikla, a zatim opet lišen osjetila. Sada će on, mislim, u duhu imati Humeov motocikl, što mu ne pruža nikakva mogućeg dokaza o takvim pojmovima kao što je uzročnost. Ali, kao što Kant kaže, mi nismo ta osoba. Mi imamo u mislima vrlo stvaran a priori motocikl u čije postojanje nemamo razloga sumnjati, čija se stvarnost može u svako doba potvrditi.Taj a priori motocikl izgradio se u našim mislima tijekom mnogo godina iz golemih količina osjetilnih podataka i trajno se mijenja kad ulaze novi osjetilni podaci. Neke promjene u ovom specifičnom a priori motociklu što ga jašem vrlo su brze i prolazne, kao na primjer njegov odnos prema cesti. Ja to bilježim i ispravljam cijelo vrijeme dok svladavamo ove okuke i nagibe na cesti. Čim obavijest nema više vrijednosti ja je zaboravljam jer stižu nove koje treba prihvatiti. Druge promjene u ovom a priori pojmu su sporije: Nestajanje gume s kotača. Labavljenje vijaka i matica. Promjena razmaka između pedala i bubnjeva na kočnicama. Drugi izgledi motocikla mijenjaju se tako polako da se čine trajnima — boja, ležajevi kotača, kontrolni kablovi — ali i oni se trajno mijenjaju. Napokon, ako čovjek razmišlja u okvirima zaista velikih količina vremena, čak se i željezna šasija lagano mijenja od trešnje na cesti i toplinskih promjena i sila unutarnjih naprezanja zajedničkih svim kovinama.To je priličan stroj, taj a priori motocikl. Ako dovoljno dugo stanete misliti o njemu, vidjet čete da je on glavna stvar. Osjetilni podaci ga potvrđuju, ali ti osjetilni podaci nisu motocikl. Motocikl za koji ja vjerujem na a priori način da se nalazi izvan mene je sličan novcu za koji vjerujem da ga imam u banci. Kad bih otišao u banku i zatražio da vidim svoj novac, oni bi me malo iznenađeno pogledali. Oni nemaju »moj novac« ni u jednoj ladici koju bi mogli izvući i pokazati mi ga. »Moj novac« nije ništa drugo osim nekih istočno-zapadnih i sjevero-južnih područja u nekom željeznom oksidu koji leži na smotku vrpce u nekoj kompjutorskoj limenoj kutiji. Ali ja sam s tim zadovoljan jer vjerujem da će banka, ako mi ustrebaju stvari za koje mi treba novac, pronaći način, s pomoću svoga sistema mjenica, da ga dobijem. Slično tome, premda moji osjetilni podaci nikada nisu pružili ništa što bi se moglo nazvati »tvar«, zadovoljan sam što postoji mogućnost da se unutar osjetilnih podataka postižu

62

stvari za koje se pretpostavlja da ih tvar tvori, i da će se osjetilni podaci i dalje podudarati s a priori motociklom u mojim mislima. Ja zbog praktičnosti kažem da tvar izgrađuje motocikl na kojem se vozim. Dobar dio Kantove Kritike čistog uma bavi se time kako se ovo a priori znanje stječe i kako se upotrebljava.Svoju tvrdnju da su naše a priori misli nezavisne o osjetilnim podacima i da razlučuju ono što vidimo Kant je nazvao »kopernikovskom revolucijom«. Time je imao na umu Kopernikovu izjavu da se zemlja giba oko sunca. Ništa se nije promijenilo kao posljedica te revolucije, a ipak se sve promijenilo. Ili, da to izrazimo Kantovim riječima, objektivni svijet koji stvara naše osjetilne podatke nije se promijenio, ali naš a priori pojam toga svijeta stubokom se promijenio. Posljedice su strahovite. Upravo prihvaćanje Kopernikove revolucije predstavlja razliku između suvremenog čovjeka i njegova srednjovjekovnog prethodnika.Kopernik je učinio ovo: uzeo je postojeći a priori pojam zemlje, poimanje da je ravna i nepomična u prostoru, i postavio alternativni a priori pojam zemlje, to jest da je kuglasta i da se giba oko sunca; i pokazao je da se oba ta a priori pojma slažu s postojećim osjetilnim podacima.Kant je osjetio da je učinio istu stvar u metafizici. Ako pretpostavite da su a priori pojmovi u našim glavama nezavisni o onome što vidimo i da zapravo razlučuju to što vidimo, to znači da uzimate stari aristotelovski pojam znanstvenika kao pasivna Promatrača, »tabula rasa«, i zaista taj pojam stubokom mijenjate. Kant i milijuni njegovih sljedbenika tvrde da je posljedica te promjene da dobivate mnogo Prihvatljivije tumačenje kako spoznajemo stvari.U ovom primjeru sam se upustio u potankosti, djelomično zato da pokažem malo te visoravni izbliza, ali više zbog toga da se pripremim za ono što je Fedro kasnije učinio. I on je izvršio kopernikansku zamjenu i kao rezultat te zamjene našao razrješenje odjelitih svjetova klasičnog i romantičnog poimanja. I čini mi se da je posljedica toga da je opet moguće dobiti mnogo prihvatljivije tumačenje o čemu se u cijelom ovom svijetu radi.Kantova metafizika je isprva uzbudila Fedra, ali kasnije je uzbuđenje splasnulo i on nije znao točno zbog čega. Razmišljao je o tome i povjerovao da je možda u pitanju njegovo istočnjačko iskustvo. Prije toga imao je osjećaj da je pobjegao iz zatvora intelekta, a sad se opet našao u još gorem zatvoru. Pročitao je Kantovu estetiku s razočarenjem i ljutnjom. Ideje izražene o »lijepom« bile su mu same po sebi ružne, i ta ružnoća bila je toliko duboka i posvemašnja da nije znao odakle bi je počeo napadati ili pokušao da je zaobiđe. Činilo se da je upletena ravno u cijelo tkivo Kantova svijeta tako duboko da iz nje nema spasa. Nije to bila samo ružnoća osamnaestog stoljeća ili »tehnička« ružnoća. Pokazivali su je svi filozofi što ih je čitao. Cio svemir kojemu je prisustvovao smrdio je na istu ružnoću. Bila je posvuda, u školskoj učionici, u udžbenicima. Bila je i u njemu, a on nije znao kako ni zašto. Sam um je bio ružan i činilo se da nema puta k slobodi.

12U Cooke Cityju John i Sylvia izgledaju i ponašaju se sretnije nego što sam ih godinama viđao, i zagrizamo u sendviče s vrućom govedinom velikim zalogajima. Ja sam sretan što vidim i čujem svu tu njihovu oduševljenost visoravni, ali o tome mnogo ne govorim nego samo jedem.Kroz prozor vidimo ogromne borove s druge strane puta. Mnogi automobili prolaze ispod njih na putu u park. Sada se nalazimo daleko ispod pojasa šuma. Ovdje je toplije, ali nebo je pokriveno slučajnim niskim oblacima koji su spremni izliti kišu.Da pišem romane mjesto da držim chautauque, pokušao bih »razviti karaktere« Johna i Sylvie i Chrisa prizorima punim radnje koji bi također otkrili »unutarnja značenja« Žena i možda Umjetnosti i možda Održavanja motocikla. To bi bio pravi roman, ali zbog nekog razloga ne osjećam se za to sposobnim. Oni su prijatelji, nisu karakteri, i kao što Sylvia jednom reče: — Ne volim biti objekt! — Toliko toga znamo jedni o drugima da u njih jednostavno ne ulazim. Ništa loše, ali zaista nebitno za chautauquu. Tako bi moralo biti među prijateljima.U isto vrijeme mislim da možete razumjeti iz chautauque zašto stalno moram izgledati tako povučen i daleko od njih. Ponekad oni postavljaju pitanja koja se čine kao da zahtijevaju izjavu

63

o onom o čemu do vraga stalno razmišljam, ali ako bih brbljao o tome to mi je zaista na umu, recimo o a priori pretpostavci neprekidnosti motocikla od sekunde do sekunde, i ako bih to učinio ne koristeći cijeloj građevini chautauque, oni bi bili samo zbunjeni i pitali bi se što nije u redu. Mene zaista zanima ta neprekidnost i način kako o njoj razgovaramo i mislimo i zato naginjem k tome da se uklonim običnom opuštanju u vrijeme ručka što svemu daje izgled udaljavanja. To je problem.To je problem našeg vremena. Danas je doseg ljudskog znanja tako velik da smo svi mi specijalisti a udaljenost između specijalnosti postala je tako golema da tko god želi slobodno tumarati među njima mora se odreći bliskosti ljudi oko sebe. I svakodnevne brbljarije u vrijeme ručka su specijalnost za sebe. Čini se da Chris bolje razumije moju otuđenost nego oni, možda zato što je sviknutiji na nju i što je njegov odnos prema meni takav da ga se ona mora ticati. Na njegovu licu ponekad vidim tragove zabrinutosti, ili bar nemira, pa se pitani zašto, a zatim ot-krijem da sam ja ljut. Da ne vidim taj njegov izraz, možda to ne bih ni znao. Ponekad trči i skače naokolo pa se tome čudim i otkrijem da je to zbog toga što sam ja dobro raspoložen. Sad vidim da je pomalo nervozan kad odgovara na pitanje koje je John očigledno uputio meni. Radi se o čovjeku kod kojega ćemo sutra biti u gostima, o DeVVeeseu.Nisam baš siguran kako je glasilo pitanje, ali dodajem: »On je slikar. Predaje slikarstvo na tamošnjem fakultetu, apstraktni impresionist.«Pitaju me kako to da ga poznajem i ja moram odgovoriti da se ne sjećam pa se čini da izbjegavam odgovor. Ali zaista ne sjećam se ničega o njemu osim nekih ulomaka. On i njegova žena vjerojatno su bili prijatelji Fedrovih prijatelja, i on ih je na taj način poznavao.Oni se čude što bi jedan pisac inženjeringa kao što sam ja mogao imati zajedničko s nekim apstraktnim slikarom, a ja opet moram reći da ne znam. U mislima tražim po ulomcima odgovor ali ga ne nalazim.Njihove osobne značajke sigurno su bile različite. Dok fotografije Fedrova lica u tom razdoblju pokazuju otuđenje i nasilnost — jedan član njegova odjela na-

pola u šali nazvao je to »subverzivnim« izgledom -neke fotografije DeWeesea iz istog razdoblja pokazuiu lice koje je sasvim pasivno, gotovo vedro, osim nekog blagog upitnog izraza.Pamtim neki film o špijunu u prvom svjetskom ratu koji je proučavao ponašanje zarobljenog njemačkog oficira (koji mu je bio potpuno sličan) stojeći iza ogledala kroz koje se može gledati s druge strane. Proučavao ga je mjesecima sve dok nije mogao oponašati svaku njegovu kretnju i nijansu u govoru. Zatim je glumio bjegunca da se uvuče u zapovjedništvo njemačke vojske. Sjećam se napetosti i uzbuđenja dok se nalazio pred svojim prvim pokusom s oficirovim starim prijateljima da sazna hoće li oni prozreti njegovu varku. Mene sada obuzimaju slični osjećaji o DeWeeseu koji će prirodno pretpostaviti da sam ja osoba koju je on nekada poznavao.Motocikli su se orosili izvana zbog lagane magle. Vadim plastični ogrtač iz bočnog kovčega i pričvršcujem ga za kacigu. Uskoro ćemo ući u Yellowstone park.Put pred nama je zamagljen. Izgleda kao da se oblak spustio u dolinu, koja uopće nije dolina nego je samo planinski prosjek.Ne znam koliko je dobro DeWeese njega poznavao, i koje će zajedničke uspomene od mene očekivati. I s drugima sam ovo već prolazio i obično sam uspijevao nekako prebroditi neugodne trenutke. Kao nagrada svaki put je slijedilo proširivanje znanja o Fedru što je uvelike pomoglo daljem oblikovanju njegove osobe, i što je tijekom godina donijelo mnoštvo podataka koje ovdje iznosim.Iz ono malo ulomaka što ih imam u pamćenju, Fedro je visoko cijenio DeWeesea jer ga nije razumio.Kad Fedro nije uspijevao nešto razumjeti, to je u njemu budilo strahovito zanimanje, a DeWeesovo držanje je bilo vrlo neobično. Izgledalo je potpuno zbrkano. Fedro bi rekao nešto što je smatrao jako zabavnim, a DeWeese bi ga začuđeno pogledao ili bi ga pak ozbiljno shvatio. Drugi put bi Fedro rekao nešto veoma ozbiljno i nada sve značajno, a DeWeese bi prasnuo u smijeh kao da mu je ispričao najduhovitiju šalu što ju je ikada čuo.

64

Na primjer, postoji u pamćenju ulomak o stolu u blagovaonici kojemu se furnir na rubu odlijepio pa ga je Fedro ponovo slijepio. Dok se ljepilo ne stvrdne, furnir je učvrstio tako da je stol omotao cijelim klupkom špage, okolo naokolo sa svih strana.DeWeese je vidio špagu i pitao se zbog čega je sve to zajedno učinjeno.— To je moja najnovija skulptura — rekao je Fedro. — Zar vam se ne čini da u tome ima nečega?Umjesto da se nasmije, DeWeese ga je s čuđenjem pogledao, dugo je proučavao stol i naposljetku rekao: — Gdje ste sve to naučili?U prvi mah Fedro je pomislio da on nastavlja šalu, ali DeWeese je bio ozbiljan.Drugi put Fedro je bio ljut zbog nekih slabih studenata. Na putu kući s DeWeeseom on je ispod nekog drveća o tome govorio, a DeWeese se čudio zašto to uzima toliko k srcu.— I ja sam se pitao — rekao je Fedro nesigurnim glasom i dodao: — Mislim da je to možda zbog toga što je svaki profesor skloniji studentima koji su njemu slični. Ako se u vašem načinu pisanja ističe dotjeran stil, onda tome pridajete više važnosti kod nekog studenta nego inače. Ako upotrebljavate krupne riječi, bit će vam dragi studenti koji pišu krupnim riječima.— Svakako. Što je u tome slabo? — rekao je DeWeese.— Pa eto, postoji mala nezgoda u svemu tome — rekao je Fedro — jer svi studenti koji su mi najdraži, oni s kojima me zaista veže neki osjećaj poistovjećivanja, redom su pali na ispitima!DeWeese je na to prasnuo u grohotan smijeh i time Fedra malo uvrijedio. On je u tome vidio ne-ku vrstu znanstvene pojave koja mu je mogla ponuditi ključ za nove spoznaje, a DeWeese se samosmijao.U početku je mislio da se DeWeese smije njegovom nehotičnom izvrgavanju ruglu samog sebe. Ali to se nije slagalo s njegovom osobom jer uopće nije bio podrugljiv. Kasnije je uvidio da se tu radilo o najistinitijem smijehu. Najbolji studenti uvijek padaju. Svaki dobar profesor to zna. Bila je to ona vrsta smijeha koja smanjuje napetost što je uzrokuju nemoguće situacije i Fedro se mogao njome koristiti jer je u to vrijeme stvari uzimao previše ozbiljno.Ti zagonetni DeWeeseovi odgovori naveli su Fedra na pomisao da DeWeese ima pristup u golema prostranstva skrivenog razumijevanja. DeWeese je uvijek izgledao kao da nešto taji. On je nešto skrivao od njega, a Fedro nije mogao dokučiti što je to.Zatim dolazi jedan snažan ulomak sjećanja, onoga dana kad je otkrio da možda i DeWeese gaji nekakvo slično zagonetno osjećanje prema njemu.Prekidač za svjetlo u DeWeesovoj radnoj sobi se pokvario i on je zamolio Fedra da vidi što je. Imao je pomalo zbunjen, pomalo zagonetan smiješak na licu, kao smiješak što ga ima umjetnički mecena kad razgovara s nekim slikarom. Mecena je zbunjen što otkriva kako malo zna, ali se smiješi očekujući da će više naučiti. Za razliku od Sutherlandovih, koji mrze tehniku, DeWeese je bio toliko daleko od nje da u njoj nije nazirao nikakve opasnosti. DeWeese je zapravo bio tehnička neznalica, mecena u tehnici. Od od nje ništa nije razumio, ali je znao što mu se sviđa i stalno je uživao da nešto nauči.On je pretpostavljao da je kvar u žici blizu žarulje, jer svjetla je nestalo čim je pritisnuo prekidač. Da je kvar bio u prekidaču, smatrao je, proteklo bi neko vrijeme prije nego što bi se to vidjelo u za-rulji. Fedro o tome nije raspravljao, nego je otišao u trgovinu tehničkom robom preko puta, kupio prekidač i za nekoliko minuta ga ugradio. Naravno, svjetlo jesmjesta zasjalo, izazvavši kod DeWeesea čuđenje i nelagodu. — Kako ste znali da je kvar u prekidaču? -upitao je.— Zato što je radilo na prekide kad sam prodrmao prekidač.— No — zar to nije moglo prodrmati i žicu?— Nije.Fedrovo nadmoćno držanje razljutilo je DeWeesea i on se počeo prepirati. — Kako znate sve to? — rekao je.— To je očigledno.— Pa zbog čega onda ja to nisam vidio?— Čovjek mora biti malo upućen.

65

— Onda to nije očigledno, zar ne?DeWeese je uvijek raspravljao s tog čudnovatog gledišta da je bilo nemoguće njemu odgovoriti. To gledište navelo je Fedra na pomisao da DeWeese nešto taji od njega. Tek na koncu svoga boravka u Bozemanu pomislio je da je shvatio, na svoj analitički i metodički način, koje je to gledište.Na ulazu u prak zaustavljamo se i plaćamo čovjeku s velikim šeširom. On nam uzvraća jednodnevnom propusnicom. Ispred nas vidim starijeg turista koji nas snima, zatim se smije. Iz njegovih kratkih hlača spuštaju se bijele noge u debele čarape i cipele. Njegova žena, koja s odobravanjem gleda, ima iste takve noge. Domahujem im u prolazu i oni nam odmahuju. Taj će trenutak biti zabilježen na filmu još mnogo godina. Fedro je prezirao ovaj park ne znajući točno zbog čega možda zato što ga nije sam otkrio, ali vjerojatno ne zato. Nego zbog nečeg drugog. Ljutilo ga je osoblje koje se držalo kao vodiči na izletu. Držanje turista kao da su u zoološkom vrtu u Bronxu, New York, gadilo mu se još više. Kolike li razlike prema planinskom krajoliku svud naokolo. Park je izgledao kao golem muzej s pomnjivo uljepšanim izlošcimada pruže privid stvarnosti, ali ljupko ograđenim lancima da ih djeca ne bi oštetila. Ljudi su ulazili u park i postajali pristojni i krasni i prijetvorni među sobom ier ih je na to tjerala atmosfera parka. Za sve vrijeme što je živio stotinjak kilometara daleko od njega posietio ga je samo jedanput ili dvaput.Ali ovo ispada iz redoslijeda. Nedostaje raspon od nekih deset godina. On nije skočio s Immanuela Kanta u Bozeman, Montana. Za vrijeme tog raspona od deset godina dugo je živio u Indiji studirajući orijentalnu filozofiju na Hindu sveučilištu u Benaresu.Koliko ja znam, on tu nije doznao nikakve skrivene tajne. Uopće se ništa osobito nije dogodilo osim nekih dodira. Slušao je filozofe, pohodio je svećenike, upijao je i razmišljao, još više je upijao i razmišljao, i to je bilo sve. Sve što se vidi iz njegovih pisama svodi se na užasnu zbrku i protuslovlja i nepodudaranja i odstupanja i iznimke prema svim pravilima što ih je formulirao o stvarima koje je promatrao. Došao je u Indiju kao empirički znanstvenik i otišao je iz Indije kao empirički znanstvenik, nimalo mudriji nego što je bio kad je stigao. Ipak, bio je izložen mnogo čemu i usvojio je neku vrstu skrivene predodžbe koja se kasnije javljala u vezi s mnogim drugim skrivenim predodžbama.Neke od tih skrivenih stvari trebalo bi ukratko izložiti jer one kasnije postaju važne. Postao je svjestan da doktrinarne razlike između hinduizma i budizma i taozima ni izdaleka nisu toliko značajne koliko doktrinarne razlike između kršćanstva i islama i židovstva. Zbog njih se nikada nisu vodili ratovi, jer se za verbalne prikaze stvarnosti nikada nije smatralo da su sama stvarnost.U svim istočnjačkim religijama velika se važnost Pridaje sanskrtskoj doktrini Tat tvam asi, »Ti si to«, koja tvrdi da vi jeste sve ono što mislite, i da je nedjeljivo sve ono što mislite da zapažate. Shvatiti u potpunosti taj nedostatak djeljivosti znači postati prosvijetljen.Logika pretpostavlja odvojenost subjekta od objekta; logika dakle nije krajnja mudrost. Prividnost odvojenos ti subjekta od objekta najbolje se uklanja isključivanjem tjelesne aktivnosti, duševne aktivnosti i emocionalne aktivnosti. Postoje mnoge discipline koje se time bave. Jedna od najvažnijih je sanskrtska dhyana koja se na kineskom pogrešno izgovara kao čan što se opet na japanskom pogrešno izgovara kao zen. Fedro se nikada nije upustio u meditiranje jer to za njega nije imalo smisla. Sve njegovo vrijeme u Indiji »smisao« je uvijek ležao u logičnoj dosljednosti i on nije mogao naći nikakav pošten način da napusti to uvjerenje. To je, mislim, bilo vrijedno hvale kod njega. Ali jednoga dana profesor je u predavaonici zanosno tumačio prividnu narav svijeta po možda pedeseti već put, i Fedro je digao ruku i hladno upitao da li se vjeruje da su atomske bombe koje su pale na Hirošimu i Nagasaki bile prividne. Profesor se nasmiješio i odgovorio potvrdno. To je bio svršetak razgovora.Vratio se na svoj Srednji zapad, stekao praktičnu diplomu novinarstva, oženio se, živio u Nevadi i New Mexicu, obavljao različite poslove, radio kao novinar, pisac znanstvenih članaka i pisac reklamnih industrijskih tekstova. Postao je otac dvoje djece, kupio farmu i konja za jahanje i dva

66

automobila i počeo se debljati. Njegovo proganjanje onoga što smo nazvali utvarom razuma bilo je prestalo. Krajnje je važno da se ovo razumije. On je bio odustao.Budući da je bio odustao, površina života mu je bila ugodna. Radio je do razumne granice, lijepo se slagao s ljudima i, osim povremenih zavirivanja u unutarnju prazninu koja se očituje u nekim kratkim pričama što ih je napisao u to vrijeme, njegovi su dani tekli posve obično.Ne zna se pouzdano što ga je natjeralo ovamo gore u ove planine. Čini se da ni njegova žena ne zna, ali ja bih rekao da je to možda bilo jedno od onih unutarnjih osjećaja promašenosti i nada da će ga ovo na neki način opet vratiti na pravi put. Postao je mnogo zreliji, kao da je napuštanje njegovih unutarnjih ciljeva nekako uzrokovalo da brže stari.Izlazimo iz parka kod Gardinera gdje izgleda da ne pada mnogo kiše, jer na planinskim kosama u sumrak vidimo tek travu i grmlje. Odlučujemo da ovdje prenoćimo.Grad se nalazi na visokim obalama s obiju strana mosta preko rijeke koja brza preko glatkih i čistih oblutaka. Preko mosta već su upaljena svjela na motelu u kojemu odsjedamo, ali i na umjetnom svjetlu koje dolazi kroz prozore mogu vidjeti da je svaka kućica pomnjivo okružena posađenim cvijećem, pa zato pažljivo hodam da ne gazim po njemu.Primjećujem i stvari oko kućica te ih pokazujem Chrisu. Prozori su dvostruki i klizno pomični. Vrata se blago zatvaraju i ne lupaju. Svi okviri su savršeno postavljeni. Nema u svemu tome ničega iznimnoga, to je samo dobro načinjeno i, nešto mi govori, sve je to uradio jedan čovjek.Vraćajući se u motel iz restorana primjećujemo stariji par kako sjedi u malom vrtu ispred recepcije uživajući u večernjem povjetarcu. Muškarac potvrđuje da je sve te kućice on sam napravio i tako mu je drago da je to netko primijetio da njegova žena, koja to vidi, poziva sve nas da sjednemo kraj njih.Razgovaramo bez potrebe da žurimo. Ovo je najstariji ulaz u park. Njime su se služili još prije nego što su izumljeni automobili. Oni govore o promjenama koje su nastupile tijekom godina, dodajući novu dimenziju onome što vidimo oko sebe, i sve se to slijeva u jednu prekrasnu stvar — taj grad, taj par i godine koje su tuda prohujale. Sylvia polaže ruku na Johnovu nadlakticu. Ja sam svjestan šuma rijeke koja brza preko oblutaka ispod nas i ćutim blag miris u noćnom vjetru. Žena, koja poznaje sve mirise, kaže da je to kozja krv, i mi ušućujemo na neko vrijeme i ja ugodno postajem dremljiv. Chris je već gotovo spavao kad smo odlučili poći na počinak.

13John i Sylvia jedu pržena peciva i piju kavu za doručak, još ih drži sinoćnje raspoloženje, ali ja imam poteškoća prilikom gutanja hrane.Danas bismo morali stići do Škole, do mjesta gdje se zbilo strahovito srašćivanje stvari, i ja već ćutim neku napetost.Sjećam se kako sam jednom čitao o arheološkim iskapanjima na Bliskom istoku i doznavao kako se osjeća arheolog kad po prvi put nakon tisuća godina otvara zaboravljene grobove. I ja se sada osjećam kao neki arheolog.Kaduljino grmlje u kanjonu prema Livingstonu sad je slično kaduljinu grmlju što ga vidite cijelim putem odavde do New Mexica.Jutrošnje sunce je kao jučerašnje, samo što je toplije i blaže sada kad se opet nalazimo na manjim visinama.Nema ničeg neobičnog.Samo taj arheološki osjećaj da mir okoline prikriva neke stvari. Mjesto gdje blude duhovi.Ja zaista ne želim ići onamo. Smjesta bih se okrenuo i vratio.To je samo napetost, valjda.Slaže se s jednim ulomkom ovoga sjećanja, u kojemu je mnogih jutara napetost bila toliko snažna da je on povrćao sve iz sebe prije nego što bi ušao u prvu predavaonicu. Gadilo mu se da izađe pred punu sobu studenata i govori. Bilo je to potpuno nasilje nad njegovim usamljenim, izdvojenim načinom života, pa je osjećao žestoku tremu, samo što se to nikada nijeodražavalo na njemu kao trema na pozornici, nego prije kao užasna žestina svega onoga što je činio. Studenti su pričali njegovoj ženi da je to bilo nešto poput elektriciteta u zraku. U trenutku

67

kad je ulazio u predavaonicu sve su se oči usmjeravale na njega i pratile ga dok je prilazio katedri. Svi razgovori su zamirati do šapta i ostajali kao šapat iako je često prolazilo nekoliko minuta prije nego što bi počelo predavanje. Tijekom cijeloga sata oči se nisu odvajale od njega.O njemu se počelo mnogo govoriti, kao o kontroverznoj ličnosti. Većina studenata izbjegavala je njegove predmete kao kugu. Slušali su i previše priča o njemu.Ta škola je bila ono što bi se blago dalo nazvati »predavačkim fakultetom«. Na predavačkom fakultetu predajete i predajete i predajete bez slobodnog vremena za istraživanje, za razmišljanje, za sudjelovanje u zbivanjima izvan škole. Samo predajete i predajete i predajete dok vam duh ne otupi i ne iščezne stvaralačka moć i ne postanete automat koji govori iste glupe stvari po sto puta beskrajnim valovima nevinih studenata koji ne mogu razumjeti zašto ste vi tako glupi, gube poštovanje prema vama i šire to nepoštovanje u javnosti. Razlog zbog kojega predajete i predajete i predajete leži u tome što je to vrlo lukav način održavanja škole uz male troškove koji pruža lažan privid pravog obrazovanja.Ipak usprkos tome on je školu zvao imenom koje nije imalo mnogo smisla, ustvari zvučalo je pomalo smiješno s gledišta njezine prave naravi. Ali ime je imalo veliko značenje za njega, i on ga se uporno držao i smatrao je, prije nego što je otišao, da ga je usjekao u nekoliko mozgova dovoljno duboko da se neće izbrisati. Zvao ju je »Crkvom uma«, i mnoge nedournice ljudi oko njega mogle su prestati da su oni razumjeli što je time mislio.U državi Montana u to vrijeme evala je ultra-desna politika slična onoj koja je vladala u Dallasu, Texas, upravo prije ubojstva predsjednika Kennedyja.Jednom profesoru poznatom po cijelim Sjedinjenim Državama bilo je zabranjeno da drži govor u krugu sveučilišta u Missouli, Montana, pod izlikom da bi to »izazvalo nemire.«. Profesorima je bilo rečeno da sve izjave za javnost moraju proći kroz ured za obavještavanje javnosti prije nego što se daju.Akademske zasade bile su uništene. Zakonodavstvo je prije toga zabranilo školi da odbije upis bilo kojem studentu starijem od dvadeset jedne godine bez obzira na to da li je završio neku srednju školu ili ne. Sada je zakonodavstvo izglasalo zakon kojim se fakultet kažnjava globom od osam tisuća dolara za svakog studenta koji padne, drugim riječima naredbu da svaki student mora proći.Novoizabrani guverner nastojao je otjerati dekana kako zbog osobnih tako i zbog političkih razloga, Dekan nije bio samo osobni neprijatelj, bio je i demokrat, a guverner nije bio običan republikanac. Šef njegove predizborne kampanje ujedno je bio tajnik društva »John Birch« u državi Montana1. To je bio isti onaj guverner koji je bio sastavio popis od pedeset subverzivnih elemenata o kojemu smo čuli prije nekoliko dana.Kao dio te krvne osvete, sveučilištu su bile osjetno smanjene dotacije. Dekan je proslijedio neobično velik dio tog smanjenja na fakultet engleskog jezika, kojega je Fedro bio član, i kojega su članovi bili prilično grlati kad se radilo o pitanjima akademske slobode.Fedro je tada pisao regionalnom udruženju za službeno priznavanje škola da vidi mogu li oni spriječiti to kršenje uvjeta valjanosti škole. Osim tog privatnog dopisivanja javno se zalagao da se povede istraga o cjelokupnom stanju u školstvu.Tada su neki studenti u jednom od Fedrovih odjeljenja upitali, zajedljivo, dali njegovi napori oko toga da škola ne bude službeno priznata znače da on nastoji onemogućiti njihovo obrazovanje.1 Ulatrakonzervativna organizacija u SAD, osnovana s glavnim ciljem da se bori protiv komunističke aktivnosti;ime je dobilo prema jednom kapetanu američke ratne avijacije (Op. prev.)Fedro je to zanijekao.Na to je jedan student, očito guvernerov pristaša, liutito rekao da će se vlast postrati da škola ne izgubi svoju službenu valjanost.Fedro je upitao na koji način.Student je odgovorio da će postaviti policiju da to spriječi.Fedro je o tome malo razmišljao, zatim je shvatio svu veličinu studentova pogrešnog poimanja priznavanja škole.

68

Te noći, za sutrašnje predavanje, on je napisao obranu onoga što čini. To je bilo predavanje o »Crkvi uma« koje je, suprotno njegovim uobičajenim bilješkama, bilo vrlo dugačko i vrlo pažljivo obrađeno.Ono počinje navođenjem novinskoga članka o tome kako na nekoj crkvenoj zgradi u unutrašnjosti visi električna reklama za pivo baš iznad glavnog ulaza. Zgrada je bila prodana i pretvorena u pivnicu. Nije teško pogoditi da se na ovom mjestu u predavaonici prolomio smijeh. Sveučilište je bilo dobro poznato po pijankama i neodređeno odgovaralo toj slici. U članku je pisalo da se mnogo ljudi zbog toga potužilo crkvenim vlastima. Bila je to katolička crkva, i svećenik koji je bio određen da odgovora na kritike prilično se razljutio zbog svega toga. Njemu je to otkrilo nevjerojatno neznanje o tome što je zapravo crkva. Zar su oni mislili da opeke i daske i staklo čine crkvu? Hi oblik krova? To je, pod ruhom pobožnosti, bio primjer čistog materijalizma kojemu se crkva suprotstavlja. Građevina o kojoj je riječ nije sveto tlo. Ona je obesvećena. I tu sve prestaje. Reklama za pivo stajala je nad ulazom u pivnicu, ne u crkvu, i oni koji nisu vidjeli razliku samo su otkrivali nešto o sebi.Fedro je rekao da ista zbrka vlada u poimanju sveučilišta i da je zato teško razumjeti gubitak službenog priznanja škole. Pravo sveučilište nije materijalni objekt. To nije skupina građevina koja se može braniti policijom. Objasnio je da, kad neki fakultet izgubi valjanost, nitko ne dolazi da zatvori školu. Nema zakonskih kazni, nema globa, nema osuda na zatvor. Predavanja se ne prekidaju. Sve se nastavlja kao i do tada. Studenti dobivaju isto obrazovanje koje bi dobili i da škola nije izgubila valjanost. Sve što bi se dogodilo, rekao je Fedro, bilo bi jednostavno službeno objavljivanje stanja koje je već postojalo. Bilo bi slično ekskomunikaciji. Dogodilo bi se to da bi stvarno sveučilište, kojemu nikakvo zakonodavstvo ne može zapovijedati i koje se nikada ne može poistovjetiti ni s kakvim smještajem opeka i dasaka i stakala, jednostavno izjavilo da to mjesto više nije »sveto tlo«. Stvarno sveučilište bi odatle iš-čezlo, i sve što bi ostalo bile bi opeke i knjige i materijalna očitovanja.To je moralo biti čudno shvaćanje svim studentima, i mogu ga zamisliti kako dugo čeka dok se to slegne, i kako možda zatim čeka pitanje: što vi mislite da je stvarno sveučilište?Njegove bilješke, kao odgovor na to pitanje, sadrže slijedeće:Stvarno sveučilište, rekao je, nema određenog položaja. Ono nema imovine, ne daje plaće i ne prima materijalnih daća. Stvarno sveučilište je stanje duha. To je veliko nasljeđe racionalne misli što nam je stiglo kroz stoljeća i ne postoji ni na jednom određenom mjestu. To je stanje duha koje se obnavlja tijekom stoljeća posredstvom ljudi koji tradicionalno nose naslov profesora, ali čak ni taj naslov nije dio stvarnog sveučilišta. Stvarno sveučilište nije ništa manje neprekidno tijelo samog uma.Pored toga stanja duha, »uma«, postoji i pravna osoba koja se na žalost zove istim imenom ali je sasvim različita stvar. To je neproizvodna ustanova, s određenom adresom. Posjeduje imovinu, u stanju je da plaća, da prima novac i da odgovara svim zakonskim zahtjevima.Ali to drugo sveučilište, ta pravna osoba, ne može podučavati, ne stvara novo znanje i ne vrednuje ideje. To uopće nije stvarno sveučilište. To je tek crkvena zgrada, tlo, položaj gdje su stvoreni pogodni uvjeti za opstojanje stvarne crkve.Zbrka se neprekidno stvara kod ljudi koji ne mogu vidjeti tu razliku, rekao je, i misle da nadzor nad crkvenim zgradama uključuje nadzor nad crkvom. Oni profesore vide kao službenike drugog sveučilišta koji moraju napustiti razum kad im se to rekne i bez pogovora primati naredbe, isto kao što to čine sužbenici u drugim organizacijama.Oni vide drugo sveučilište, ali prvo sveučilište ne uspijevaju vidjeti.Sjećam se kad sam to prvi put čitao i primijetio koliko je tu analitičke snage upotrijebljeno. On je izbjegao da cijepa sveučilište na grane ili odjele i da se bavi rezultatima te analize. Izbjegao je također i tradicionalnu podjelu na studente, nastavnike i pomoćno osoblje. Kad se sveučilište dijeli na bilo koji način, dobiva se mnogo nepotrebnih podataka koji vam ne mogu reći ništa više nego što se inače nalazi u službenim sveučilišnim izvještajima. Ali Fedro ga je rastavio na »crkvu« i »smještaj«, i kad se jednom izvrši takvo razuđenje, ista ona mutna i prilično neshvatljiva ustanova odjednom se poima s nekim stupnjem jasnoće koji prije toga

69

nije bio dostupan. Na temelju te diobe on je pružio objašnjenja za mnoge zagonetne ali normalne aspekte sveučilišnog života. Poslije ovih objašnjenja vratio se analogiji religiozne crkve. Građani koji sagrade takvu crkvu i plaćaju za nju vjerojatno imaju na umu da to čine za svoju zajednicu. Dobra propovijed može župljanima Pružiti duševni mir za naredni tjedan. Nedjeljna škola pomoći će djeci da se odgoje kako treba. Svećenik koji drži propovijedi i upravlja nedjeljnom školom razumije te ciljeve i obično radi u skladu s njima, ali on također zna da njegov osnovni zadatak nije služenje zajednici. Njegov osnovni zadatak je prije svega služenje bogu. Obično u tome nema sukoba, ali ponekad se neki pojavi kad se članovi crkvenog odbora suprotstave svećenikovim propovijedima i zaprijete da će uskratiti materijalnu potporu. To se događa. U takvim prilikama pravi svećenik mora se ponašati kao da nije ni čuo prijetnje. Njegov osnovni zadatak nije služenje članovima zajednice, nego jedino bogu.Osnovni zadatak Crkve uma, rekao je Fedro, uvijek je stari Sokratov cilj istine, u trajno promjenljivim oblicima, kako se otkriva u procesu racionalnosti. Sve drugo podložno je tome. Obično taj cilj se ne sukobIjuje s mjesnim ciljem poboljšanja građanstva, ali ponekad neki sukobi, iskrsnu, kao i u slučaju samog Sokrata. Oni iskrsnu kad članovi odbora ili predstavnici vlasti, koji su uložili mnogo vremena i novaca oko smještaja, zauzmu gledište koje je suprotno profesorskim predavanjima i izjavama za javnost. Oni se tada mogu osloniti na administraciju prijeteći da će uskratiti materijalnu potporu ako profesori ne budu govorili ono što oni žele čuti. I to se događa.Pravi crkveni ljudi u takvim prilikama moraju se ponašati kao da nisu čuli te prijetnje. Njihov os-novni zadatak nikada nije služenje zajednici prije svega ostaloga. Njihov osnovni zadatak je služenje, posredstvom uma, cilju istine.To je on mislio svojom Crkvom uma. Nitko nije sumnjao u to da on tako duboko osjeća. Smatrali su ga nekom vrstom smutljivca, ali nikada ga nisu spriječili u tome onoliko koliko je on smutnje izazvao. Od gnjeva sviju oko njega djelomično ga je spašavala njihova nesklonost da i u čemu pomognu neprijateljima škole, ali djelomično i zavidna svjesnost da sve njegovo izazivanje smutnji napokon potječe od naloga kojemu se i sami uvijek moraju pokoravati: naloga da govore racionalnu istinu.Bilješke predavanja objašnjavaju gotovo sve razloge njegova takva ponašanja, ali jedna stvar ostaje neobjašnjena — njegova fanatična žestina. Čovjek može vjerovati u istinu i u proces njezina otkrivanja i u otpor državnoj vlasti, ali zašto bi zbog toga, iz dana u dan, sagorijevao u sebi?Psihološko objašnjenje koje se pojavilo meni se čini neprikladnim. Glumačka trema ne može podnijeti tu vrstu napora iz mjeseca u mjesec. Ni drugo objašnjenje ne zvuči uvjerljivo, to jest da se on pokušavao iskupiti zbog ranijeg neuspjeha. Nema ni u čemu do-kaza da je ikada o svom izbacivanju sa sveučilišta razmišljao kao o neuspjehu, nego samo kao. o zagonetki. Objašnjenje do kojega ja dolazim javlja, se :iz neslaganja između njegova pomanjkanja ;vjere u znanstveni um u laboratoriju i njegove fanatične vjere izražene u predavanju o Crkvi uma. Razmišljao sam o tom neslaganju jednog dana i odjednom mi je sinulo da u tome uopće nema neslaganja. Njegovo pomanjkanje vjere u um bilo je razlog zašto mu se on tako fanatično posvetio.Nikada se nećete posvetiti nečemu u što imate potpuno povjerenje. Nitko fanatično ne viče da će sunce i sutra izaći. Svatko zna da će ono sutra izaći. Kad se ljudi fanatično posvećuju političkoj ili regionalnoj vjeri ili bilo kojoj vrsti dogme ili cilja, uvijek to čine zato što su te dogme ili ciljevi pod znakom sumnje.U ovom slučaju radi se o borbenosti jezuita kojima je on donekle bio sličan. Povijesno njihova gorljivost nije nikla iz snage katoličke crkve nego iz njezine slabosti pred reformacijom. Fedrovo pomanjkanje vjere u um načinilo je od njega tako fanatična učitelja. To ima smisla. I to dobiva još više smisla kad se vide stvari koje su uslijedile.Zbog toga je on vjerojatno osjećao neko duboko srodstvo s onoliko slabih studenata iz posljednjih redova u njegovim predavaonicama. Prezirni pogledi u njihovim očima odražavali su iste osjećaje koje je on gajio prema cijelom racionalnom, intelektualnom procesu. Jedina razlika

70

je bila u tome što su oni bili prezirni zbog nerazumijevanja toga procesa. On ga je prezirao zato što ga je razumio. Budući da ga nisu razumjeli, njima nije preostajalo drugo rješenje nego da padnu i da se cijelog života s gorčinom sjećaju tog iskustva. S druge strane on je fanatično osjećao da je dužan učiniti nešto u tome. Zbog toga je njegovo predavanje o Crkvi uma bilo tako dobro pripremljeno. Govorio im je da moraju vjerovati u um jer ničeg drugog nema. Ali on sam nije imao te vjere.Treba stalno držati na pameti da se sve to događalo pedesetih godina, a ne sedamdesetih godina. U to su vrijeme bitnici i rani hipiji galamili o »sistemu« iograničenom intelektualizmu koji ga podržava, ali gotovo nitko nije ni slutio kako će se cijelo ustrojstvo duboko dovesti u sumnju. I tako je Fedro fanatično branio jednu ustanovu, Crkvu uma, u koju nitko, sigurno nitko u Bozemanu, Montana, nije imao razloga sumnjati. Kao neki Loyola prije reformacije. Neko borbe-no uvjeravanje svakoga da će sunce sutra izaći, kad nitko o tome nije brinuo. Svi su se samo njemu čudili. Ali sada, kad između nas i njega leži najburnije desetljeće ovog stoljeća, desetljeće u kojem je um bio opsjedan i napadan preko svih najsmionijih vjerovanja pedesetih godina, mislim da u ovoj chautauqui koja se zasniva na njegovim otkrićima možemo malo bolje razumjeti o čemu je on govorio... o rješenju svega toga... samo kad bi to bilo istinito... ali toliko je toga izgubljeno da nema načina da se dozna. Možda se zbog toga ja osjećam kao arheolog. I možda sam zbog toga toliko napet. Imam samo ove ulomke sjećanja, i krhotine stvari koje mi drugi ispričaju, i ja se stalno pitam, dok se primičemo, ne bi li bilo bolje da neki grobovi ostanu zatvoreni.Iznenada mi na pamet pada Chris koji sjedi iza mene, i pitam se koliko on zna, koliko se sjeća.Stižemo do raskrižja gdje se put iz parka slijeva s glavnom auto-cestom istok-zapad, zaustavljamo se i skrećemo na nju. Odatle prelazimo preko jednog niskog prijelaza u sam Bozeman. Cesta se sada uspinje, vodi na zapad, i ja se odjednom veselim onome što me čeka.

14Silazimo s prijelaza na malu zelenu ravnicu. Neposredno na jugu vide se planine obrasle borovom šumom koje na vrhuncima još imaju snijeg od prošle zime. U svim drugim smjerovima pojavljuju se niže planine, udaljenije, ali jednako tako jasne i oštre. Ova slika s razglednica neodređeno se slaže sa sjećanjem. A glavna auto-cesta vjerojatno nije postojala u ono vrijeme. Rečenica »Bolje je putovati nego stići« vraća mi se ponovo u misli i tu ostaje. Dosad smo putovali a sada ćemo stići. Za mene nastupa razdoblje potištenosti kad dosegnem privremeni cilj poput ovoga i kad se moram iznova usmjeriti prema nekom drugom cilju. Za dan-dva John i Sylvia se moraju vratiti, a Chrisu i meni valja odlučiti što ćemo dalje činiti. Sve se mora mijenjati.Glavna gradska ulica izgleda mi mutno poznata, ali sada se osjećam kao turist i vidim da natpisi na trgovinama stoje radi mene, turista, a ne radi ljudi koji ovdje žive. Ovo zaista nije malen grad. Ljudi se kreću prebrzo i previše neovisno o drugima. To je jedno od onih mjesta s petnaest do trideset tisuća stanovnika, te niti je pravi gradić, niti je pravi grad — niti je zapravo išta.Ručamo u restoranu punom stakla i kroma koji ne budi nikakvih uspomena. Izgleda kao da je otvoren poslije njegova boravka ovdje i pokazuje ono isto pomanjkanje osobitosti koje je viđeno na glavnoj ulici.Prilazim telefonskom imeniku i tražim broj Roberta DeWeesea, ali ga ne nalazim. Zovem informa-cije ali ondje nikada nisu čuli za tu stranku i ne mogu mi dati broj. Ne mogu vjerovati! Jesu li oni postojali samo u njegovoj mašti? Telefonistkinjin odgovor izaziva panično osjećanje koje traje nekoliko trenutaka; ali onda se sjećam njihova odgovora na moje pismo u kojemu sam im javljao da dolazimo i smirujem se. Izmišljeni ljudi ne služe se poštom.John savjetuje da pokušam nazvati odjel za umjetnost ili neke prijatelje. Pušim neko vrijeme i pijem kavu, pa kad se ponovo opustim učinim to i dozna-jem kako se stiže k njima. Ne zastrašuje tehnika. Zastrašuje to što ona stvara u međuljudskim odnosima, na primjer između onih koji zovu informacije i onih koji odgovaraju.

71

Od grada do planina preko dna doline ima valjda petnaest kilometara, i mi prelazimo tu udaljenost po blatnjavim putovima kroz bujnu zelenu visoku djetelinu zrelu za košnju, koja izgleda tako gusta da bi teško bilo kroz nju hodati. Polja se pružaju s obiju strana i lagano se uzdižu prema podnožju planina gdje se naglo uzdiže tamnije zelenilo borova. To će biti mjesto gdje žive DeWeeseovi. Gdje se susreću svijetlo zelenilo i tamno zelenilo. Vjetar je pun mirisa svijetlozelenog tek pokošenog sijena i stoke. U jednom trenutku prolazimo kroz hladan zračni zid gdje se miris mijenja na borovinu, ali zatim se opet vraćamo u toplinu. Sunčano svjetlo i livade i blisko uzvita planina.Čim smo stigli 40 borova, na cesti počinje debeo sloj šljunka. Usporavamo do prve brzine i petnaest kilometara na sat, i ja spuštam obje noge s papučica da izdignem motocikl ako se zarije u pijesak i počne tonuti. Cesta zakreće i naglo ulazi u borove i vrlo strm i uzak kanjon u planini, i evo upravo kraj puta velike sive kuće s golemom apstraktnom željeznom skulpturom pričvršćenom na jednoj strani, a ispod nje sjedi u naslonjaču naslonivši se leđima o kuću živa prilika samoga DeWeesea koji okružen društvom drži limenku piva u ruci i njome nam maše. Izravno iz starih fotografija.Ja sam toliko zauzet držanjem motocikla da ne mogu odvojiti ruke od upravljača pa mu umjesto toga odmahujem nogom. Živa prilika samog DeWeesea smješka se dok se mi zaustavljamo.— Pronašli ste nas — veli on. Opušten smiješak. Sretne oči.— Mnogo je vremena prošlo — velim ja. I ja se osjećam sretno, iako mi je čudno što odjednom vidim da se prilika kreće i da govori.Sjahujemo i svlačimo putnu opremu l vidim da je otvoreni trijem na kojem stoje on i njegovi gosti još nedovršen i nenatkriven. DeWeese gleda s poda koji se nalazi tek malo iznad puta s naše strane, ali je nagib kanjona tako strm da je na drugoj strani tlo pet metara niže i dalje od kuće, među drvećem i visokom travom gdje jedan konj, djelomično zaklonjen drvećem, pase ne dižući glavu. Sad moramo istezati vratove da vidimo nebo. Okružuje nas tamnozelena šuma koju smo gledali dok smo se približavali.— Ovo je zaista prekrasno! — veli Sylvia.Živa prilika DeWeesea smiješi joj se odozgo. — Hvala — veli on — drago mi je da vam se sviđa. — Njegov glas je vrlo spokojan, posve opušten. Iako je to autentična prilika samog DeWeesea, primjećujem da je to ujedno potpuno nova osoba koja se trajno obnavljala i vidim da ću ga morati svega iznova upoznati.Penjemo se na trijem. Između podnih dasaka postoje šupljine, kao da je rešetka. Kroz njih mogu vidjeti tlo. Glasom i smiješkom koji kao da govore »No, nisam baš siguran kako se ovo radi«, DeWeese nas sve unakrsno upoznaje, ali njegove riječi na jedno uho ulaze a na drugo izlaze. Nikada ne mogu zapamtiti imena. Njegovi gosti su predavač umjetnosti s fakulteta, koji nosi naočale rožnatog okvira, i njegova žena, koja se samosvjesno smješka. Vjerojatno su novi.Razgovaramo neko vrijeme, DeWeese im uglavnom objašnjava tko sam ja, a zatim, s one strane gdje se trijem gubi iza ugla kuće, odjednom se pojavljuje Gennie DeWeese s poslužavnikom punim piva u limenkama. I ona je slikarica i, toga iznenada postajem svjestan, brzo shvaća situaciju i već se prijateljski smiješi što grabim limenku piva umjesto njezinu ruku, pa veli: — Upravo su stigli neki susjedi s gomilom Pastrva za večeru. Tako sam sretna. — Pokušavam se sjetiti što bi bilo prikladno reći, ali samo klimnem glavom.Sjedamo, ja na sunce odakle je teško razlikovati pojedinosti na drugoj strani trijema u hladu.DeWeese me gleda, čini se kao da se sprema nešto reći o mom izgledu, koji se bez sumnje mnogo razlikuje od onoga što on pamti, ali nešto ga odvrati od toga i on se okrene ka Johnu i upita ga kakvo je bilo putovanje.John objašnjava da je bilo upravo silno, nešto što su on i Sylvia godinama očekivali.Sylvia se tome pridružuje. — Dosta je biti na zraku u ovim prostranstvima — kaže ona.— U Montani ima prostranstva — kaže DeWeese, pomalo sjetno. On i John i predavač umjetnosti upuštaju se u razgovor o razlikama između Montane i Mi nnesote, tek radi upoznavanja.

72

Konj mirno pase ispod nas, a odmah iza njega iskri se voda u potoku. Razgovor se pomiče na DeWeeseovu zemlju ovdje u kanjonu, na to koliko De-Weese dugo tu živi i kakvo je umjetničko obrazovanje na fakultetu. John je zaista nadaren za slučajne razgovore poput ovoga što ja nimalo nisam, pa zato samo slušam.Poslije nekog vremena vrućina od sunca postaje tako velika da svlačim džemper i raskopčavam košulju. Također vadim sunčane naočale i stavljani ih da izbjegnem žmirkanje. Tako je bolje, ali to mi toliko smanjuje vidljivost u sjeni da jedva razlikujem lica, te se osjećam nekako odvojen od svega osim sunca i suncem obasjanih strmina kanjona. Razmišljam u sebi o raspremanju prtljaga ali odlučujem da ga ne spominjem. Oni znaju da ostajemo ali upravo podsvjesno dopuštaju da se prvo obave prve stvari. Prvo se opuštamo, onda se raspremamo? čemu žurba? Pivo i sunce počinju zagrijavati moju glavu kao da je meki ušti-pak. Vrlo ugodno.Ne znam koliko kasnije čujem Johnovu primjedbu o »filmskom glumcu među nama« i shvaćam da govori o meni i mojim sunčanim naočalama. Pogledam prekonaočala prema njima u hladu i razabirem da mi se DeWeese i John i predavač umjetnosti smiješe. Vjerojatno me trebaju u razgovoru, nešto o nevoljama na putovanju.— Oni žele znati što se događa ako se nešto mehanički pokvari — veli John.Pričam im cijelu priču o onome kad smo Chris i ja bili u kišnoj oluji i kad se ugasio motor, što je dobra priča, ali pomalo bez poante. To shvaćam dok je pripovijedam kao odgovor na njihovo pitanje. Posljednja rečenica o tome kako nije bilo benzina donosi očekivano mumljanje.— A ja sam mu čak rekao da pogleda — veli Chris.DeWeese i Gennie primjećuju koliko je Chris narastao. On postaje samosvjestan i pomalo likuje. Pitaju za njegovu majku i njegova brata, a nas obojica odgovaramo na ta pitanja najbolje što umijemo.Vrućina naposljetku postaje neizdrživa pa pomičem stolicu u hlad. Ono sjećanje uštipaka nestaje u nagloj hladnoći i poslije nekoliko minuta moram se zakopčati. Gennie to primjećuje i veli: — Čim sunce zađe za one vrhove, ovdje postaje zaista hladno.Razmak između sunca i vrhova je malen. Prosuđujem da preostaje manje od pola sata izravnog sunca, premda je tek sredina popodneva. John pita o planinama u zimi, pa on i DeWeese i predavač umjetnosti razgovaraju o tome i o hodanju s krpljama u planinama. Ja bih ovdje mogao vječno sjediti.Sylvia i Gennie i žena predavača umjetnosti razgovaraju o kući i ubrzo ih Gennie poziva unutra.Moje misli se vraćaju na primjedbu kako Chris tako brzo raste i iznenada nastupa onaj grobni osjećaj. Ja sam samo neizravno čuo o vremenu kad je Chris ovdje živio, a njima se pak čini kao da je on jedva i bio odsutan. Mi živimo u potpuno različitim vremenskim strukturama.Razgovor se prebacuje na novosti u slikarstvu i glazbi i kazalištu, i ja se iznenađujem kako John dobro sudjeluje u tom razgovoru. Mene u osnovi ne zanimašto se događa u tim područjima a on to vjerojatno zna i zbog toga nikada sa mnom ne govori o tome. Upravo obrnuto od slučaja s održavanjem motocikla. Pitam se da li su meni sada staklene oči kao što su njemu kad ja govorim o klipovima i ventilima.Ali sve što on i DeWeese imaju zajedničkoga to smo zapravo Chris i ja, i tu se nešto smiješno razvija, počevši s onom primjedbom o filmskom glumcu. Johnov dobrodušni sarkazam na račun njegova starog druga u piću i vožnji motociklom malo kvari raspoloženje DeWeeseu koji se zbog toga o meni izražava glasom punim poštovanja. To valjda samo od sebe pojačava Johnov sarkazam i to obojica osjećaju pa me se nekako klone i počinju razgovor o nečem u čemu se slažu ali ponovo se vraćaju na mene i nelagoda raste pa me opet zaobilaze i prihvaćaju se druge ugodne teme. — U svakom slučaju — veli John — ovaj čovjek ovdje nam je govorio da ćemo se razočarati kad ovamo stignemo, a mi još nikako da se otresemo toga »razočaranja«.Ja se smijem. Nisam želio da se tako osjeća. I DeWeese se smiješi. Ali tada se John okreće k meni i veli: — Zaboga, ti si morao biti zaista lud, hoću reći zaista šenuo kad si napustio ovo mjesto. Nije mi stalo kakav je fakultet.Vidim da ga DeWeese gleda, zapanjeno. Zatim srdito. DeWeese gleda mene i ja odmahujem. Nastala je neka vrsta zastoja, ali ja ne znam kako da ga zaobiđem. — Ovo je krasno mjesto —

73

velim jedva čujno. DeWeese kaže obrambeno: — Da ostanete neko vrijeme, vidjeli biste i drugu stranu ovoga. — Predavač klima glavom da se s tim slaže.Zastoj sada povlači za sobom šutnju. Nju je nemoguće ispuniti. Ono što je John rekao nije neljubazno. On je ljubazniji nego itko drugi. Ja znam i on zna, ali DeWeese ne zna, da se njih dvojica obraćaju osobi koja danas ne predstavlja mnogo. To je tek pripadnik srednjeg staleža i srednje dobi koji se dobro snalazi. Brine uglavnom o Chrisu, ali izvan toga ništa osobito.Ali DeWeese i ja znamo, a Sutherlandovi ne znaju, da je postojao netko, čovjek koji je nekada ovdje živio, koji je stvaralački izgarao od nekih ideja što ih nikada prije nitko nije čuo, ali tada se dogodilo nešto neobjašnjeno i pogrešno, a ni DeWeese ni ja ne znamo kako i zašto. Uzrok zastoja, nelagodnog osjećanja, leži u tome što DeWeese misli da je ta osoba sada ovdje. I nema načina na koji ga mogu razuvjeriti.U jednom trenutku, visoko gore na vrhuncu, sunčana se svjetlost rasipa kroz drveće i blago treperenje stiže do nas. Svijetao kolobar se širi, obuhvaća sve iznenadnim blijeskom, pa iznenada pada i na me.— On je previše vidio — velim, razmišljajući još o zastoju razgovora, ali DeWeese izgleda zbunjen a John uopće ne shvaća, i ja prekasno uviđam non sequitur. U daljini neka usamljena ptica tugaljivo se javlja.Sunce je odjednom zašlo iza planine i sad je cio kanjon u mutnoj sjeni.U sebi razmišljam kako je to bilo nepoželjno. Ne smijete izricati takve rečenice. Iz bolnice izlazite svjesni da to ne smijete.Pojavljuje se Gennie sa Sylvijom i predlaže da se raspremimo. Mi na to pristajemo i ona nas vodi u naše sobe. Vidim da na mom krevetu leži debeo pokrivač protiv noćne studeni. Krasna soba.U tri odlaska do motocikla i natrag sve sam prenio. Zatim odlazim u Chrisovu sobu da vidim što treba pomoći, ali on je veseo i već odrastao i njemu pomoći ne treba.Gledam ga. — Kako ti se ovdje sviđa?On kaže: — Krasno je, ali nimalo ne sliči na ono što si prošle noći govorio.— Kad?—Prije nego što smo zaspali. U kućici.Ja ne znam o čemu govori.On dodaje: — Rekao si da je ovdje samotno.— Zašto bih ja to rekao?— To ja ne znam. — Moje mu je pitanje neugodno, pa ga se okanjujem. Vjerojatno je sanjao.Kad smo sišli u dnevnu sobu, već se osjećao miris prženja pastrva u kuhinji. U jednom kraju sobe DeWeese se prignuo uz ognjište držeći šibicu uz malo novina ispod triješća. Gledamo ga nekoliko trenutaka,— Cijelo ljeto potpaljujemo ognjište — veli on.Ja odgovaram: — Iznenađen sam što je ovako hladno.Chris kaže da je i njemu hladno. Šaljem ga gore da donese svoj i moj džemper.— To je zbog večernjeg vjetra — veli DeWeese. — Puše niz kanjon odozgo gdje je zaista hladno.Vatra se naglo razbuktava a zatim zamire pa se opet razbuktava zbog neujednčenog strujanja u dimnjaku. Vjerojatno je vjetrovito, pomišljam, i gledam kroz goleme prozore koji ispunjavaju jedan zid dnevne sobe. Preko kanjona kroz polumrak vidim oštro gibanje drveća.— Ali to je točno — reče DeWeese. — Vi znate kako je gore hladno. Nekad ste sve svoje vrijeme provodili gore.— To me podsjeća na neke stvari — kažem ja.Sad mi se vraća u misli izdvojen ulomak: noćni vjetrovi oko logorske vatre, manje nego što je ova pred nama ovdje, zaklonjene među stijenama od jakog vjetra jer nema drveća. Kraj vatre leži oprema za kuhanje i šatorska krila da je što bolje zaklone od vjetra, i pljoska puna vode prikupljene od rastopljena snijega. Voda se morala prije toga skupljati, jer iznad pojasa šuma snijeg se više ne otapa kad sunce zađe.

74

DeWeese kaže: — Mnogo ste se promijenili. — On me ispitivački promatra. Njegov izraz kao da pita je li to zabranjena tema ili nije, i on iz toga promatranja zaključuje da jest. Pa dodaje: — Mislim da smo se svi promijenili.Ja odvraćam: — Ja uopće nisam ista osoba — i čini se da ga to malo smiruje. Da je svjestan doslovnoga smisla moje rečenice, ona bi ga još više uznemirila. — Mnogo se toga dogodilo — velim — i pojavile su se neke stvari zbog kojih je postalo važno po-kušati da se malo razmrse/bar u mom umu, i to je djelomično razlog što sam ja ovdje.On me gleda, očekuje još nešto, ali uto predavač umjetnosti i njegova žena prilaze ognjištu pa prekidamo razgovor.— Po vjetru bi se reklo kao da će noćas biti oluje - veli predavač.— Ja ne bih rekao — veli DeWeese.Vraća se Chris s džemperima i pita ima li duhova gore u kanjonu.DeWeese ga gleda sa smiješkom. — Ne, ali ima vukova — veli.Chris razmišlja o tome i pita: — Što oni čine?DeWeese kaže: — Stvaraju nevolje stočarima. — Zatim se mršti. — Kolju mladu telad i janjad.— Napadaju li ljude?— To još nisam čuo — veli DeWeese i zatim, videći Chrisovo razočaranje, dodaje: — ali bi mogli.Za večeru uz pastrve iz potoka pijemo burgundac. Sjedimo zasebno u naslonjačima i po sofama oko dnevne sobe. Cijela jedna strana te sobe ima prozore koji gledaju na kanjon, ali sada je vani mračno i staklo odražava svjetlost s ognjišta. Žar vatre slaže se s unutrašnjim žarom vina i pastrva i nitko ne počinje razgovor, samo se čuje mrmljanje pohvala.Sylvia šapće Johnu da pogleda velike lonce i vrčeve po sobi.— Već sam ih vidio — veli John. — Fantastično.— Napravio ih je Peter Voulkas — kaže Sylvia.— Zaista?— Bio je student kod gospodina DeWeesea.— Oh, za boga miloga! Umalo nisam nogom prevrnuo jedan od tih vrčeva.DeWeese se smije.Poslije toga John nekoliko puta mrmlja neke stvari gleda oko sebe i objavljuje: — To je ono... to smo upravo trebali... Sad se opet možemo vratiti na idućih osam godina u Colfax aveniju broj 2649.Sylvia žalobno veli: Nemojmo o tome govoriti.John gleda mene neko vrijeme. — Mislim da čovjek koji ima prijatelje što mogu nekome pružiti ovakvu večer ne može biti sasvim loš. — Zatim ozbiljno klimne glavom. — Morat ću poreći sve ono što sam o tebi mislio.— Baš sve? — pitam ja.— U svakom slučaju bar nešto.DeWeese i predavač se smiješe i tako dio one prijašnje nelagode prolazi.Poslije večere stižu Jack i Wylla Barsness. Nove žive slike. Jack je zabilježen u grobnim ulomcima kao dobar čovjek koji piše i predaje engleski na fakultetu. Poslije njih dolazi jedan kipar iz sjeverne Montane koji uzgaja ovce da bi preživio. Prema načinu kako me DeWeese s njim upoznaje vidim da ga nisam mogao otprije znati.DeWeese kaže da pokušava nagovoriti kipara da dođe na sveučilište a ja velim: — Ja ću pokušati da ga odgovorim od toga — pa sjedam do njega, ali razgovor je dosta mučan jer kipar je iznimno ozbiljan i sumnjičav, očigledno zbog toga što ja nisam umjetnik. Ponaša se kao da sam detektiv koji nastoji izvući nešto od njega, i tek kad otkrije da se i ja često bavim zavarivanjem sa mnom postaje sve u redu. Održavanje motocikla otvara čudna vrata. On kaže da vari zbog nekih sličnih razloga kao ja. Nakon što svladate vještinu, zavarivanje vam daje strahovit osjećaj moći i vlasti nad kovinom. Možete činiti što želite. On vadi nekoliko fotografija stvari koje je vario i one prikazuju krasne ptice i životinje s valovitim metalnim površinama koje ne sliče ni na što drugo.

75

Kasnije se premještam i razgovaram s Jackom i Wyllom. Jack odlazi na mjesto pročelnika odjela za engleski u Boise, Idaho. Njegov odnos prema ovdašnjem odjelu izgleda suzdržan, ali je negativan. Čini mi se da se sada sjećam da je on uglavnom književnik koji predaje engleski, više nego sistematičan učenjak koji predaje engleski. Postojao je trajan sukob na odjelu o tom pitanju koji je djelomično potaknuo, ili bar ubrzao, rast Fedrovih neuobičajenih ideja o koji-ma nitko drugi nikada nije čuo, a Jack je podržavao Fedra, premda nije bio siguran da zna o čemu Fedro govori, jer je vidio da se tu radi o nečemu s čim bi jedan književnik mogao bolje raditi nego s lingvističkom analizom. To je stari sukob. Kao sukob između umjetnosti i povijesti umjetnosti. Jedan stvara umjetnost a drugi govori o tome kako je stvorena, a izgleda da govor o tome kako je stvarna nikada ne odgovara načinu na koji je stvorena.DeWeese donosi neka uputstva o sastavljanju roštilja i želi da ih ja procijenim kao profesionalni tehnički pisac. Potrošio je cijelo poslijepodne pokušavajući da ga sastavi, pa sada želi da ja ta uputstva u cijelosti sasiječem.Ali dok ih čitam, izgledaju mi kao ispravna uputstva i nikako ne nalazim nikakve greške u njima. To ne želim reći, naravno, pa zbog toga se upinjem ne bih li se čega uhvatio. Ne možete zapravo reći da li su neka uputstva dobra sve dok ih ne provjerite na napravi ili postupku koje opisuju, ali primjećujem podjelu na stranice koja onemogućuje čitanje bez prevrtanja lista naprijed-natrag između teksta i slike — to je uvijek loša stvar. Okomljujem se na to veoma žestoko i DeWeese me u tom ohrabruje. Chris uzima uputstvo da vidi o čemu se radi.Ali dok se na to okomljujem i opisujem neke nezgode koje nastaju zbog pogrešnog shvaćanja što ga može izazvati unakrsno upućivanje u knjigama, osjećam da DeWeeseu nije zbog toga bilo otežano razumijevanje. Njega je osujetilo samo pomanjkanje glatkoće i neprekidnosti. Njemu je nemoguće pojmiti stvari kad se pojavljuju u ružnim, isprekidanim, nakaradnim re-čenicama koje su uobičajene u tehničkom stilu pisanja. Znanost radi s dijelovima, komadima i mrvicama stvari kojima se podrazumijevaju dijelovi, komadi i mrvice. On ustvari od mene očekuje da sasiječem pomanjkanje umjetničke neprekidnosti, nešto do čega jedan inženjer nimalo ne drži. Radi se zapravo o klasično-romantičnom sukobu, kao u svemu što se tiče tehnike. Ali Chris, u međuvremenu, uzima uputstva i presavija ih na način kojega se ja nisam sjetio tako da slika pada neposredno uz tekst. Pogledam to drugi put, pa treći put, i osjećam se kao junak iz crtanog filma koji je upravo prekoračio rub provalije ali još ne pada jer nije svjestan svoga položaja. Klimam glavom, nastaje tišina, onda postajem svjestan svog položaja, onda odjekne dug smijeh dok tučem Chrisa po glavi padajući od vrha do dna kanjona. Kad se smijeh malo stiša, velim: — No, u svakom slučaju... — ali se iznova prolama smijeh.— Htio sam reći — napokon se ubacujem — da kod kuće imam uputstva koja otvaraju neslućene vidike za poboljšanje pisanja o tehnici. Ona počinju ovako: — Sastavljanje japanskog bicikla zahtijeva veliki duševni mir.To izaziva još veći smijeh, ali u očima Sylvije i Gennie i kipara vidi se odobravanje.— To su dobra uputstva — veli kipar. I Gennie potvrdno klima glavom.— Zbog toga sam ih sačuvao — velim ja. — Isprva sam se smijao zbog svih onih bicikla što sam ih sastavio i, naravno, zbog nenamjernog omalovažavanja japanskih proizvoda. Ali u toj rečenici ima mnogo mudrosti.John me gleda s razumijevanjem. Ja njega gledam s jednakim razumijevanjem. Obojica se smijemo. On kaže: — Profesor će sada stvar rastumačiti.— Duševni mir nije nevažna stvar, zaista — tumačim ja. — U njemu leži sve. Stvara ga dobro održavanje stroja; kvari ga loše održavanje stroja. Ono što zovemo radna sposobnost motora samo je objektivizacija dušenvog mira. Na koncu to je uvijek ispit vaše staloženosti. Ako niste vedri kad počnete slagati neku napravu i ako ostanete u takvu raspoloženju dok radite, vrlo je vjerojatno da ćete svoje osobne probleme ugraditi u tu napravu.Oni me samo gledaju razmišljajući o ovome. — Ovo je neuobičajen pristup — kažem dalje — ali osniva se na uobičajenom razumu. Materijalni objekt koji promatramo, bicikl ili roštilj, ne može imati ni pravo ni krivo. Molekule su molekule. One nemaju nikakvih moralnih zasada da ih se drže osim onoga što im ljudi dadu. Ispit motora je zadovoljstvo koje vam on pruža. Drugoga

76

puta nema. Ako motor izaziva spokojnost, ispravan je. Ako vas uznemiruje, neispravan je sve dok se ne promijeni ili motor ili vaš duh. Vaš duh je uvijek mjerilo motora. Drugoga mjerila nema.DeWeese pita: — Što se događa ako je motor neispravan a ja se ipak osjećam spokojno?Smijeh.Ja odgovaram: — To je protuslovlje u sebi. Ako vam zaista nije stalo, nećete ni znati da je neispravan. To vam neće pasti na pamet. Sama činjenica da izgovarate da je neispravan je oblik brige.Zatim dodajem: — Običniji je slučaj da čovjek osjeća nemir čak i kad je ispravan, i ja mislim da se upravo o tome radi u ovom slučaju. Ako ste zabrinuti, stvar nije u redu. To znači da nije dovoljno pažljivo provjerena. U svakoj industriji stroj koji nije provjeren smatra se »pokvarenim« strojem i ne smije se upotrijebiti čak ako savršeno radi. Vaša zabrinutost zbog roštilja ista je stvar. Niste ispunili posljednji uvjet postizanja duševnog mira, jer osjećate da su ova uputstva previše komplicirana i da ih možda nećete točno razumjeti.DeWeese pita: — U redu, kako biste ih vi promijenili da bih postigao taj duševni mir?— To bi zahtijevalo mnogo više izučavanja nego što sam ga upravo izložio. Cijela stvar seže veoma duboko. Ova uputstva o roštilju počinju i završavaju isključivo sa strojem. Ali vrsta pristupa o kojoj ja razmišljam nije ovako uska. U ovakvim uputstvima čovjeka zapravo ljuti to što oni dopuštaju samo jedan način sastavljanja ovog roštilja — njihov način. I ta Pretpostavka briše svako stvaralaštvo. Ustvari postoje stotine načina da se sastavi roštilj, a kad vas uputstva tjeraju da se držite samo jednog načina ne pokazujući vam suštinu problema, postaje teško slije-diti ih bez zapadanja u pogreške. Tada gubite osječaj za rad. I ne samo to; mala je vjerojatnost da vam ona pokazuju najbolji način.— Ali uputstva su iz tvornice — veli John.— Ja sam iz tvornice također — velim i znam kako se prave ovakva uputstva. Izađete na tekuću traku s magnetofonom i poslovođa vas šalje radniku koji mu je najmanje potreban, najvećem zabušantu kojeg ima, i što vam taj radnik reče — to su uputstva. Drugi radnik bi vam možda rekao nešto potpuno različito i vjerojatno bolje, ali on je zauzet.Svi izgledaju iznenađeno.— To sam mogao i misliti — veli DeWeese.— To je standard — kažem ja. — Nijedan pisac ga ne može promijeniti. Tehnika pretpostavlja da postoji samo jedan ispravan način da se nešto učini, a nikada nije tako. A kada pretpostavite da postoji samo jedan ispravan način da se nešto učini, razumije se da će uputstva početi i završiti isključivo s roštiljem. Ali da morate odlučiti između bezbroj načina da ga sastavite, onda se mora razmotriti odnos stroja prema vama, i odnos stroja i vas prema ostatku svijeta, jer izbor između mnogo mogućnosti, ta umjetnost rada jednako ovisi o vašem umu i duhu kao o materija-lu stroja. Zbog toga vam je potreban duševni mir.Pa nastavljam: — Zapravo, ova ideja nije tako neobična. Pogledajte koji put neiskusna ili loša zanatliju i usporedite njegovo ponašanje s ponašanjem stručnjaka o kojemu znate da izvrsno obavlja posao, pa ćete vidjeti razliku. Stručnjak se nikada ne drži nijednog retka u uputstvima. On donosi odluke uz rad. Zbog toga će biti pažljiv i usredotočen na ono što čini. Njegove kretnje i stroj su u nekakvu skladu. On se ne drži nikakvih pisanih uputstava jer priroda materijala kojim rukuje određuje njegove misli i kretnje, koje opet istovremeno mijenjaju prirodu materijala kojim rukuje. Materijal i njegove misli mijenjaju se zajedno u nizu promjena dok se njegov duh ne smiri u isto vrijeme kad materijal postane ispravan. — To zvuči kao umjetnost — veli predavač.— Pa, to i jest umjetnost — kažem ja. — Ovaj razvod umjetnosti i tehnike je potpuno neprirodan. Samo što traje već toliko dugo da čovjek mora biti arheolog da bi doznao kad se zbilo to razdieljenje. Sastavljanje roštilja je zapravo davno izgubljena grana kiparstva, toliko udaljena od svojih korijena stoljećima pogrešnih intelektualnih skretanja da i samo povezivanje tog dvoga zvuči apsurdno.Oni nisu sigurni da li se šalim ili ne.

77

— Hoćete reći — pita DeWeese — da sam ja, kad sam sastavljao ovaj roštilj, zapravo stvarao skulpturu od njega?— Svakako.On o tome razmišlja neko vrijeme i smiješi se sve više i više. — Volio bih da sam to znao — kaže. Uslijedi smijeh.Chris kaže da ne razumije o čemu govorim.— To je u redu. Chris — veli Jack Barsness. — Ni rni ne razumijemo. — Novi smijeh.— Mislim da ću ostati pri običnoj skulpturi — kaže kipar.— Ja mislim da ću ostati vjeran slikarstvu — kaže DeWeese.— Ja mislim da ću ostati vjeran bubnjevima — kaže John.Chris upita: — čemu ćeš ti ostati vjeran?— Svojim revolverima, momče, svojim revolverima — velim mu ja. — To je zakon Divljeg zapada.Svi se tome grlato smiju i čini se da mi opraštaju moje držanje govora. Kad nosite u glavi neke chautauque, krajnje je teško izbjeći da njima napastujete nevinu čeljad.Razgovor se raspada na skupine i ja provodim o-statak večeri razgovarajući s Jackom i Wyllom o stanju u odjelu engleskog jezika.Kad je večer završila i Sutherlandovi i Chris otišli na spavanje, DeWeese se ipak sjeća moga predavanja: — Bilo je zanimljivo ono što ste rekli o uputstvirna za roštilj.Gennie dodaje, također ozbiljno: — Zvučalo je kao da ste o tome dugo razmišljali.— Razmišljam o pojmovima koji leže ispod toga već dvadeset godina — velim.Iza naslonjača preda mnom iskre uzlijeću u dimnjak vučene vjetrom koji je sada jači nego prije.Dodajem, gotovo za sebe: — Gledate kamo idete gdje jeste i sve to nema smisla, ali onda se okrenete i pogledate gdje ste bili i čini se da izranja neka suprotnost. Pa ako tu sustavnost primijenite unaprijed, tada ponekad možete nešto postići.I nastavljam: — Sav onaj razgovor o tehnici i umjetnosti dio je sustava koji je kanda izronio iz moga života. To predstavlja nadilaženje nečega što mislim da bi mnogi drugi mogli pokušati prebroditi.— Što je to?— Pa, ne radi se tu samo o umjetnosti i tehnici. To je nekakvo neslaganje između uma i osjećaja. Kod tehnike ne valja to što ona ni na koji stvaran način nije povezana s onim što se tiče duha i srca. I tako zbog nje stvari postaju slijepe i ružne, sasvim slučajno, što izaziva mržnju. Ljudi nisu na to obraćali posebnu pažnju prije, jer je svatko imao velikih briga oko hrane i odjeće i stana, a tehnologija je upravo to stvarala. Ali sada, kad je sve to osigurano, ružnoća se primjećuje sve više i više i ljudi se pitaju da li uvijek moramo trpjeti duševno i estetski da bismo zadovoljili materijalne potrebe. U posljednje vrijeme to postaje gotovo nacionalna kriza — borba protiv zagađivanja, antitehnološke zajednice i način života, i tome slično.I DeWeese i Gennie razumiju sve to pa zasad nema potrebe da se objašnjava; zato dodajemo: — Iz sustava moga života izronilo je vjerovanje da krizu uzrokuje neprikladnost postojećih oblika misli da se nose s ovim stanjem. Problemi se ne mogu riješiti racionalnim sredstvima jer je i sama racionalnost izvor problema. Jedini koji to rješavaju su oni koji probleme rješavaju na svom osobnom planu napuštajući »tvrdoglavu« racionalnost do kraja i ravnajući se sa-mo prema osjećajima. Kao John i Sylvia ovdje. I miliiuni drugih sličnih njima. A to također izgleda da ide u krivom pravcu. Tako mislim da nastojim reći ovo: rješenje problema nije u tome da napustite racionalnost, nego da tako proširite prirodu racionalnosti da ona postane sposobna naći rješenje.- čini mi se da ne razumijem što želite time reći — veli Gennie.— Pa, to je prilično jednostavna stvar. Donekle je slična poteškoći s kojom se susreo Isaac Newton kad je htio riješiti probleme trenutačnih količina promjene. U njegovo vrijeme bilo je nerazumno pomisliti da se išta mijenja u nultom vremenskom intervalu. Ipak, matematički je gotovo neizbježno raditi s drugim nultim količinama, kao što su točke u prostoru i vremenu, o

78

kojima nitko nije mislio da su nerazumne, iako u tome nije bilo bitne razlike. Newton je dakle zapravo rekao ovo: »Mi ćemo pretpostaviti da postoji nešto poput trenutačne promjene, pa ćemo vidjeti možemo li naći načina da odredimo što je to u različitim primjenama.« Rezultat te pretpostavke je grana matematike poznata pod imenom infinitezimalnog računa, kojim se danas svaki inženjer služi. New-to je izumio novi oblik razuma. On je proširio razum da rješava beskonačno malene promjene, i ja mislim da je danas potrebno slično proširenje razuma da ri-ješi tehnološku ružnoću. Nevolja je u tome što to proširenje treba načiniti u korijenima, ne u granama, i zbog toga je teško to vidjeti. Mi živimo u kaotičnim vremenima, a mislim da kaotične osjećaje izaziva nedo-raslost starih oblika misli da se nosi s novim iskustvima. Jednom sam čuo da jedino pravo učenje slijedi iz Poteškoća, kad umjesto da širite grane onoga što već znate, morate stati i neko vrijeme kopati sa strane dok ne prijeđete preko nečega što vam omogućuje da proširite korijene onoga što već znate. To je svakome poznato. Mislim da se ista stvar događa s cijelom civilizacijom kad je potrebno proširenje u korijenima.Ako pogledate unatrag posljednjih tri tisuće godina, pomislit ćete da vidite izrazite sustave i lance uzroka i posljedica zbog kojih su nastale stvari kakve jesu.Ali ako se vratite prvobitnim izvorima, književnosti bilo kojega posebnog doba, naći ćete da ti uzroci nikada nisu bili očiti u ono vrijeme kad su prema našem shvaćanju djelovali. Za vrijeme razdoblja korjenitih proširenja stvari su uvijek izgledale i kaotične i besmislene kao danas. Smatra se da je cijela renesansa nastala kao posljedica kaotičnog osjećaja prouzročenog Kolumbovim otkrićem novog svijeta. Ono je jednostavno zgromilo ljude. Kaotičnost toga vremena posvuda je zabilježena. Ničega nije bilo u ravnozemaljskim pogledima Starog i Novog zavjeta što bi to poreklo. A ipak ljudi to nisu mogli zanijekati. Jedini način da se to upije bilo je napuštanje cjelokupnog srednjovjekovnog shvaćanja i ulazak u novo proširenje razuma.Kolumbo je postao takav streotip iz školskih knjiga da ga je već gotovo nemoguće zamisliti kao živo ljudsko biće. Ali ako zaista pokušate zaboraviti svoje sadašnje znanje o posljedicama njegova putovanja i zamisliti se u njegovu položaju, onda ćete možda uvidjeti da današnje putovanje na mjesec mora izgledati kao vrtna zabava kad se usporedi s onim kroz što je on prošao. Istraživanje mjeseca ne uključuje stvarna proširivanja misli. Nemamo razloga posumnjati da postojeći oblici misli nisu tome dorasli. To je zaista samo gransko proširenje onoga što je Kolumbo učinio. Pravo novo otkriće, otkriće koje bi nam danas izgledalo onako kako je novi svijet izgledao Kolumbu, morat će biti u potpuno novom pravcu.— Na primjer?— Na primjer u području onkraj razuma. Mislim da je današnji razum analogan razumu ravne zemlje srednjovjekovnog razdoblja. Ako odete predaleko izvan njega pretpostavlja se da ćete ispasti iz njega, u ludilo. A ljudi se toga silno boje. Mislim da se taj strah od ludila može usporediti s nekadašnjih strahom ljudi da će pasti s ruba svijeta. Ili sa strahom od krivovjeraca. Tu postoji vrlo bliska analogija. Ali događa se to da svake godine vaša stara ravna zemlja konvencionalnog razuma postaje sve manje i manje dorasla da se nosi s iskustvima koje imamo i to stvara veoma proširen osjećaj kaotičnosti. Kao rezultat toga imamo sve višei više ljudi u iracionalnim područjima misli — okultizam, misticizam, droge i tome slično — jer oni osjećaju nedoraslost klasičnog razuma da se nosi s onim što oni znaju kao prava iskustva.— Nisam baš siguran što podrazumijevate pod klasičnim razumom.— Podrazumijevam analitički razum, dijalektički razum. Razum koji se ponekad na sveučilištu smatra početkom i krajem poimanja. Vi ga zaista nikada niste morali shvatiti. On je uvijek bio nemoćan u odnosu na apstraktnu umjetnost. Nefigurativna umjetnost je jedno od korjenskih iskustava o kojima govorim. Neki ljudi još je osuđuju jer ona nema »smisla«. Ali zapravo nije pogreška u umjetnosti nego u tom »smislu« u klasičnom razumu koji je ne može dokučiti. Ljudi stalno tragaju za granskim proširenjima razuma koja će pokriti novija zbivanja u umjetnosti, ali odgovori nisu u granama, oni leže u korijenima.S planinskog vrhunca bijesno se spušta jak zapuh vjetra. — Stari Grci — kažem ja — koji su bili otkrivači klasičnog razuma, znali su postupiti bolje nego da ga koriste isključivo za proricanje

79

budućnosti. Ali oni su slušali vjetar i po tome proricali budućnost. To danas zvuči suludo. Ipak, zašto bi otkrivači razuma zvučali suludo?DeWeese žmirka. — Kako su mogli proricati budućnost po vjetru?— Ne znam, možda na isti način kao što slikar može proreci budućnost svoje slike zureći u platno, čitav naš sistem znanja vuče podrijetlo iz njihovih dostignuća. Još nam ostaje da razumijemo metode koje su dovele do tih dostignuća.Razmišljam koji trenutak, zatim kažem: — Kad sam zadnji, put bio ovdje, jesam li mnogo govorio o Crkvi uma?— Da, mnogo ste o tome govorili.— Jesam li ikada govorio o čovjeku po imenu Fedro?— Ne.— Tko je on bio? — pita Gennie.— Bio je stari Grk ... govornik ... veliki znala govora u svoje vrijeme. On je bio jedan od onih koji su bili prisutni kad se otkrivao razum.— Nikada o tome niste govorili, mislim da niste.— To je valjda došlo kasnije. Govornici u staroj Grčkoj bili su prvi učitelji u povijesti zapadnog svijeta. Platon ih je ocrnio u svim svojim djelima da bi naveo vodu na svoj mlin, i budući da je sve ono što znamo o njima gotovo u cijelosti uzeto iz Platona, oni su jedinstveni po tome što su osuđeni kroz cijelu povijest a da nikada nisu iznijeli svoju stranu priče. Crkva uma o kojoj sam govorio temeljila se na njihovim grobovima. Nju i danas podržavaju njihovi grobovi. I kada zakopate duboko u njezine temelje susrećete sablasti.Gledam na sat. Prošla su dva. — To je duga priča — velim.— Trebalo bi da sve to napišete — kaže Gennie.Ja potrdno klimam. — Razmišljam o nizu predavanja u obliku eseja — o nekakvoj chautauqui. Pokušavao sam ih složiti u glavi dok smo se vozili ovamo... zbog toga valjda izgledam tako nabijen tim stvarima. Sve je to tako veliko i teško. Kao pokušaj da se pješke prođe kroz ove planine.Pa objašnjavam: — Nevolja je u tome što eseji uvijek moraju zvučati kao da Gospod Bog govori za vječnost, a nikada nije tako. Ljudi bi morali uvidjeti da to nikada nije ništa drugo nego jedan čovjek koji govori s jednog mjesta u vremenu i prostoru i prilikama. Nikada to nije bilo ništa drugo, nikada, ali s tim ne možete proći u nekom eseju.— Morate to u svakom slučaju učiniti — veli Gennie. — Bez pokušavanja da to savršeno izvedete.— Slažem se — kažem ja.DeWeese pita: — Da li se to nadovezuje na ono što ste poduzimali s »Kvalitetom«?— Ovo je izravna posljedica toga — velim ja. Sjećam se nečega i gledam DeWeesea. — Niste li mi vi savjetovali da se toga okanim?- Rekao sam da nikada nitko nije uspio učiniti što ste vi pokušavali učiniti.— Mislite li da je to moguće?- Ne znam. Tko zna? — Njegov izraz lica je zaista zabrinut. — Danas mnogo ljudi bolje sluša. Osobito đaci. Oni zaista slušaju... ne samo ono što kažete ... slušaju vas. U tome je razlika.Vjetar koji se spušta odozgo sa snježnih polja dugo huji po cijeloj kući. Postaje glasan i jak kao da se nada da će pomesti cijelu kuću, sve nas, u ništavilo, ostavljajući kanjon onakvim kakav je nekada bio, ali kuća se opire i vjetar ponovo zamire, poražen. Zatim se vraća, zavaravajući nas lakim zapuhom s dalje strane, da bi onda nahrupio teškim udarom s naše strane.— Ja i dalje slušam vjetar — velim.Pa dodajem: — Mislim da bismo Chris i ja, kad Sutherlandovi odu, morali malo planinariti gore gdje ovaj vjetar nastaje. Mislim da je vrijeme da malo bolje pogleda tu zemlju.— Možete početi ravno odavde — kaže DeWeese — i krenuti straga uz kanjon. Nema nikakva puta čitavih sto dvadeset kilometara.— Onda ćemo tu i početi — kažem ja.

80

Na katu mi je drago što opet vidim debeli krevetni pokrivač. Postalo je sasvim hladno i bit će mi potreban. Brzo se svlačim i duboko uvlačim pod pokrivač gdje je toplo, vrlo toplo, i dugo razmišljam o snježnim poljima i vjetrovima i o Kristofu Kolumbu.

15Već dva dana John i Sylvia i Chris i ja besposličimo i razgovaramo i vozimo se gore u stari rudarski gradić i natrag, a zatim dolazi vrijeme da se John i Sylvia vrate kući. Sada se vozimo iz kanjona u Bozeman, posljednji put zajedno.Ispred nas Sylvia se po treći put okreće, očigledno da vidi je li s nama sve u redu. Bila je vrlo tiha zadnja dva dana. Njezin pogled jučer mi je izgledao sućutan, gotovo ustrašen. Ona previše brine o Chrisu i meni.U jednom baru u Bozemanu ispijamo pivo, i ja s Johnom raspravljam o cestama kojima se oni vraćaju. Zatim izgovaramo površne stvari o tome kako je bilo lijepo i kako ćemo se ubrzo opet vidjeti, i odjednom je vrlo tužno što moramo tako razgovarati — kao slučajni znanci.Na ulici Sylvia se ponovo okreće prema meni i Chrisu, oklijeva, pa veli: — Bit će sve u redu. Nemate se zbog čega zabrinjavati. — Naravno — kažem ja. Opet onaj ustrašeni pogled.John je već upalio motocikl i čeka nju. — Ja vjerujem — velim.Ona se okreće, uzjahuje i s Johnom gleda promet iz protivnog pravca čekajući priliku da krenu. — Vidjet ćemo se — velim.Ona nas ponovo gleda, ovog puta bezizražajno. John hvata priliku i upada u promet na cesti. Zatim Sylvia maše, kao na filmu. Chris i ja mašemo njima-Njihov motocikl nestaje u gustom prometu automobila iz drugih država koje promatram prilično dugo.Gledam Chrisa i on gleda mene. Ništa ne kaže.Provodimo jutro sjedeći na klupi u parku s oznakom SAMO ZA STARIJE OSOBE, zatim kupujemo hranu i na benzinskoj stanici mijenjamo gumu i kariku zatezača lanca. Karika se mora brusiti da bi pristajala pa tako čekamo i malo se šetamo, daleko od glavne ulice. Dolazimo do neke crkve i sjedamo na travnjak ispred nje. Chris liježe nauznak na travu i bluzom pokriva oči.— Jesi li umoran? — pitam ga.— Nisam.Između nas i ruba planina na sjeveru trepere valovi topline u zraku. Jedan kukac prozirnih krila sjeda iz vrućeg zraka na vlat trave kraj Chrisove noge. Promatram ga kako pregiba krila i osjećam se sve Ijeniji. Liježem na leđa da zaspim, ali ne uspijevam. Umjesto toga obuzima me neki osjećaj nespokoja. Ustajem.— Idemo se malo prošetati — velim.— Kamo?— Prema školi.— U redu.Hodamo ispod sjenovita drveća po vrlo urednu pločniku pokraj urednih kuća. Avenije pružaju mnogo sitnih iznenađenja prepoznavanja. Teške uspomene. On je mnogo puta hodao ovim ulicama. Predavanja. Pripremao je svoja predavanja na peripatetičan način, koristeći ove ulice kao svoju akademiju.Ovamo je bio doveden da predaje retoriku, pisanje, drugo od tri osnovna znanja1 Trebalo je da predaje neke kolegije naprednog tehničkog pisanja i neke vježbe engleskoga u prvoj godini.— Sjećaš li se ove ulice? — pitam Chrisa.On gleda okolo i veli: — Ovuda smo se vozili automobilom tražeći tebe. — Pokazuje preko puta. — Sjećam se one kuće sa smiješnim krovom ... Tko bi te prvi ugledao dobio bi pet centa. Onda bismo se zaus-1 U engleskom: three R's, to jest, reading (čitanje),fiting (pisanje) i 'rithmetic (računjanje).(Op. prev.)tavili i pustili te na stražnje sjedalo, a ti s nama ne bi progovorio.— Tada sam vrlo mnogo razmišljao.— To je i mama govorila.

81

On je zaista mnogo razmišljao. Golem teret predavanja bio je dovoljno težak, ali za njega je mnogo teže bilo to što je razumio na svoj točan analitički način da je predmet koji je predavao nesumnjivo najnetočniji, najneanalitičniji, najbezobličniji predio cijele Crkve uma. Zbog toga je tako mnogo razmišljao. Jednom metodičnom, laboratorijski obrazovanom duhu, retorika je upravo beznadna. Ona je nalik na golemo Sargaško more ustajale logike.U većini kolegija retorike na prvoj godini od vas se zahtijeva da pročitate mali esej ili kratku priču, da raspravljate kako je pisac napravio neke sitne stvari da bi postigao neke sitne rezultate, i da onda tjerate studente da pišu slične male eseje ili kratke priče da se vidi mogu li oni postići iste sitne stvari. On je to stalno pokušavao i pokušavao ali bez uspjeha. Studenti su rijetko išta postizali, kao rezultat te proračunate mimikrije, što bi izdaleka sličilo primjerima koje im je on davao, češće je njihovo pisanje postajalo gore. Činilo se kao da je svako pravilo što ga je on pošteno pokušavao s njima otkriti i s njima naučiti tako puno iznimaka i protuslovlja i uvjeta i zbrke, da bi mu bilo draže da se tog pravila uopće nije doticao.Uvijek bi ga neki student upitao kako će primjeniti pravilo u nekoj određenoj zgodi. Fedro bi tada imao pred sobom izbor da se pretvara i neiskreno objašnjava kako se to čini, ili da slijedi nesebičan put i rekne što zaista o tome misli. A on je zaista mislio da je takvo pravilo prilijepljeno na ono što je napisano nakon što je pisanje završeno. Pravilo je bilo post hoc, poslije čina, umjesto da bude prije čina. I bio je uvjeren da su svi pisci koje su studenti morali proučavati pisali bez pravila, pišući sve što im je ispravno zvučalo, vraćajući se zatim da vide da li i dalje dobro zvuči i mijenjajući sve što nije dobro zvučalo. Bilo je nekih koji su očito pisali s proračunatim predumišljajem, jer njihove su stvari tako izgledale. Ali njemu seto činilo vrlo bijedno. U tome je bilo nešto soka, kao što je jednom rekla Gertrude Stein, ali nije curio. Ali kako možete nekoga učiti nešto što nije unaprijed smišljeno? To je prividno bio nemoguć zahtjev. On je jednostavno uzimao tekst i objašnjavao bez prethodnog razmišljanja i nadao se da će studenti time nešto dobiti. To nije zadovoljavalo.Evo je pred nama. Javlja se napetost, isti osjećaj u želucu, dok joj se približavamo.— Sjećaš li se te zgrade?— Tu si ti nekada predavao ... zbog čega idemotamo?— Ne znam. Samo sam je htio vidjeti.Izgleda da nema mnogo ljudi u blizini. Ne može ni biti, naravno. Sad je ljetni raspust. Golemi i čudni zabati iznad stare tamnosmeđe opeke. Prekrasna građevina, zaista. Jedina koja zaista izgleda da ovamo pripada. Staro kamenito stubište sve do ulaza. Stube izlizane od milijuna koraka.— Zašto idemo unutra?— Pst. Sad nemoj ništa više govoriti. Otvaram teška vanjska vrata i ulazim. Unutra me čekaju druge stube, izlizane i drvene. One škripe pod nogama i mirišu na stotinu godina metenja i laštenja. Na polovini se zaustavljam i slušam. Nema nikakva zvuka.Chris šapće: — Zašto smo ovdje?Ja samo tresem glavom. Izvana čujem prolaženje automobila.Chris šapće: — Ne sviđa mi se ovdje. Ovo mjesto me plaši.— Idi onda napolje — kažem ja.— Dođi i ti.— Kasnije.— Ne, sada. — On me gleda vidi da se ne mičem. Njegov pogled je tako uplašen da sam spreman promi-jeniti mišljenje, ali onda se izraz njegova lica naglo mijenja i on se okreće i juri niza stube i kroz vrata prije nego što ga mogu slijediti.Dolje se velika teška vrata ponovo zatvaraju, i ja ostajem potpuno sam. Osluškujem zvukove ... čije?... . Njegove?... slušam dugo vremena...

82

Podne daske nadnaravno škripe dok idem niz hodnik, prati ih nadnaravna misao da je to on. Na ovom mjestu on je stvarnost a ja sam utvara. Vidim da se njegova ruka spušta na kvaku na vratima jedne predavaonice, zatim polako okreće kvaku, zatim gura i otvara vrata.Unutra ga čeka soba, točno onakva kakvu pamti, kao da je tu sada bio. On jest sada tu. Svjestan je svega što ja vidim. Sve iskače i treperi s uspomenama.Dugačke tamnozelene ploče s obiju strana su oljuštene i treba ih popraviti, baš kao što su i bile. Kreda, nikada nijedna kreda osim sitnih komadića, još je tu. Iza ploče su prozori i kroz njih se vide planine koje je on promatrao, zadubljen u misli, u dane kad su studenti pisali. On bi sjedio kraj radijatora s komadićem krede u ruci i zurio kroz prozor u planine, s vremena na vrijeme prekidan pitanjem nekog studenta: — Da li moramo...? — A on bi se okrenuo i odgovorio što god to bilo i javljala se jedinstvenost koje prije toga nije poznavao. To je bilo mjesto gdje su njega primali — njega osobno. Ne kao što bi mogao ili morao biti, nego njega osobno. Mjesto koje je sve primalo — slušajući. On mu je sve dao. To nije bila jedna soba, to je bilo tisuću soba, koje su se svakog dana mijenjale s olujama i snjegovima i oblicima oblaka na planinama, sa svakim razredom, čak i sa svakim studentom. Nikada dva sata nisu bila slična, i uvijek je za njega bila tajna što će slijedeći sat donijeti...Već sam izgubio pojam o vremenu kad čujem škripu koraka u hodniku. Ona postaje glasnija, zatim prestaje pred ulazom u predavaonicu. Kvaka se okreće. Vrata se otvaraju. Jedna žena gleda unutra.Njezino je lice agresivno, kao da je namjeravala nekoga uhvatiti ovdje. Izgleda kao da se bliži tridesetoj godini, nije lijepa. — Učinilo mi se da sam nekogavidjela — kaže ona. — Mislila sam... — Izgleda zbunjeno.Ulazi u sobu i prilazi mi. Pozornije me gleda. Sada onaj agresivni izraz nestaje, mijenjajući se polako u čuđenje. Izgleda zapanjeno.— Oh bože — kaže. — Jeste li to vi? Ja je uopće ne prepoznajem. Nimalo. Izgovara moje ime i ja klimam: — Da, ja sam.— Vratili ste se.Tresem glavom. — Samo na ovih nekoliko minuta.Ona me i dalje gleda dok to ne postaje neugodno. Sad i ona postaje svjesna toga, pa pita: — Mogu li sjesti načas? — Sramežljiv način na koji to pita pokazuje mi da je možda bila njegova studentica.Ona sjeda na jednu stolicu u prvom redu. Njezina ruka, na kojoj nema vjenčanog prstena, dršće. Ja zaista jesam utvara.Sad njoj biva neugodno. — Koliko ostajete? ... Ne, to sam vas već pitala ...Ja je dopunjavam: — Ostajem kod Boba DeWee-sea nekoliko dana pa produžujem na zapad. Morao sam nešto obaviti u gradu pa sam htio vidjeti kako izgleda škola.— Oh — kaže ona — drago mi je da ste došli... škola se promijenila... svi smo se promijenili... tako mnogo nakon vašeg odlaska ...Nastupa još jedna mučna stanka.— Čuli smo da ste bili u bolnici...— Da — kažem ja.Opet mučna šutnja. Ona ne nastavlja o tome, to znači da vjerojatno zna. Još malo oklijeva, traži što bi rekla. To postaje teško podnošljivo.— što predajete? — naposljetku pita.— Više ne predajem — velim. — Prestao sam. Ona me s nevjericom gleda. — Prestali ste? — Mršti se i ponovo me gleda, kao da provjerava da li zaista razgovara s pravom osobom. — Vi to ne smijete učiniti.— Da, smijem. Ona trese glavom i ne vjeruje: — Ne vi!— Da.— Zašto?— Sve je to za mene samo prošlost sada. Bavim se drugim stvarima.

83

I dalje se pitam tko li je ona, a njezino lice izgleda jednako zbunjeno. — Ali to je... — Rečenica se prekida. Ona iznova pokušava. — Vi ste potpuno ... ali i ta se rečenica prekida.Slijedeća riječ je »ludi«. Ali oba puta se suzdržala. Ona nešto primjećuje, grize se za usnu i izgleda izgubljeno. Rekao bih nešto da mogu, ali ne znam gdje bih počeo.Spremam se da joj rečem da je ne poznajem, ali ona ustaje i veli: — Moram ići. — Mislim da vidi da je ne poznajem.Odlazi do vrata, pozdravlja me brzo i namješteno, i dok ih zatvara koraci joj se udaljavaju hitro, gotovo trkom, niz hodnik.Vanjska vrata zgrade se zatvaraju i predavaonica je opet tiha kao i prije, osim nekakve vrtložne psihičke struje koju je ostavila za sobom. Zbog toga se soba potpuno promijenila. Sad ona sadrži samo tragove njezine nazočnosti, a iščezlo je ono što sam došao vidjeti.Dobro, pomišljam ustajući, drago mi je što sam posjetio ovu sobu ali ne mislim da ću ikada više poželjeti da je vidim. Radije ću popravljati motocikla, osim toga netko me čeka.Na putu k izlazu otvaram još jedna vrata, nagonski. Unutra na zidu vidim nešto od čega me podilaze srsi.To je neka slika. Ničega se ne sjećam što se nje tiče, ali sada znam da ju je on kupio i ondje objesio. I odjednom znam da to nije slika, to je reprodukcija slike koju je naručio iz New Yorka i na koju se DeWeese namrštio jer je bila reprodukcija a reprodukcije umjetnosti nisu umjetnost. Tu razliku u ono vrijeme nije poznavao. Ali ta reprodukcija, Feinigerova »Minoritska crkva«, privlačila ga je nečim što je bilo nevažno za umjetnost u njezinu sadržaju, nekakvoj gotičkoj katedrali načinjenoj od poluapstraktnih crta i ravnina i boja i sjena, nečim što je izgleda odražavalo njegovo viđenje Crkve uma, i zato ju je ovdje objesio. Sve se to sada vraća u sjećanje. To je bila njegova radna soba. Otkriće. Ovo je soba koju tražim!Stupam unutra i lavina uspomena, oslobođena zasunom reprodukcije, počinje se survavati. Svjetlo na reprodukciju pada kroz stiješnjen prozor u susjednom zidu kroz koji je on .gledao u dolinu i preko nje u lanac Madison i promatrao kako se približavaju oluje, i dok sada ovdje kroz ovaj prozor preda mnom motrim dolinu, sada... sve je to počelo, cijelo ludilo, upravo ovdje! Ovo je ključno mjesto!A ona vrata vode u radnu sobu stare Šarah. Šarah! Sad se to javlja! Prolazila je sa svojom zaljevačom i stala između tih dvojih vrata, idući iz hodnika u svoju sobu, i rekla: — Nadam se da svoje studente učite što je kvaliteta. — Izgovorila je to pijevnim glasom gospođe u zadnjoj godini službe prije umirovljenja koja se sprema zalijevati svoje cvijeće. To je bio trenutak kad je sve započelo. To je bila jezgra kristalizacije.Jezgra kristalizacije. Sad mi se vraća snažan ulomak sjećanja. Laboratorij. Organska kemija. Radio je s krajnje prezasićenom otopinom kad se nešto slično dogodilo.Prezasićena otopina je takva otopina u kojoj je točka zasićenja, kod koje se više tvar ne otapa, prema-sena. To se može dogoditi zato što točka zasićenja raste ako se povećava temperatura otopine. Kad otapate tvar na visokoj temperaturi a zatim hladite otopinu, tvar se ponekad ne kristalizira jer molekule ne znaju kako da to učine. One zahtijevaju nešto da ih pokrene, jezgru kristalizacije, ili zrnce prašine ili čak iznenadno grebanje ili lupkanje po okolnom staklu.On je pošao prema slavini da ohladi otopinu ali nije do nje stigao. Pred njegovim očima, dok je hodao. pojavila se zvijezda kristalične tvari u otopini i onda počela iznenada i zrakasto rasti dok nije ispunila cijelu posudu. On je vidio kako to raste. Gdje je dočas bila samo bistra tekućina tu je sada bila tako čvrstamasa da je mogao preokrenuti posudu i ništa ne bi iz nje ispalo.Jedna rečenica »Nadam se da svoje studente učite što je kvaliteta« bila mu je rečena, i unutar nekoliko mjeseci, rastući tako brzo da ste gotovo mogli vidjeti kako raste, nastala je golema, zamršena, visoko struktuirana masa misli, kao da je čarolijom stvorena.Ne znam što joj je odgovorio kad mu je ona to rekla. Vjerojatno ništa. Ona je mnogo puta prolazila iza njegove stolice ulazeći svaki dan i izlazeći iz svoje radne sobe. Ponekad se zaustavljala uz riječ-dvije isprike što ga prekida, ponekad s kakvom novosti, i on je na to bio naviknut kao na dio uredskog života. Znam da je po drugi put prošla i upitala: Da li vi zaista pre-dajete o kvaliteti ovoga kvartala? a on je klimnuo i pogledao iza sebe i zatim rekao: —

84

Svakako! — i ona je produžila. U to je vrijeme radio na pripremama za predavanje i zbog njih bio u stanju potpune potištenosti.Tištilo ga je to da je udžbenik bio jedan od najracionalnijih udžbenika što su bili dostupni u predmetu retorike a ipak nije izgledao ispravan. Štoviše, on je imao pristup piscima, koji su bili članovi njegova odjela. Pitao je i slušao je i razgovarao i slagao se s njihovim odgovorima na neki racionalan način, ali ipak njima nije bio zadavoljan.Udžbenik je počinjao pretpostavkom da se retorika, ako se uopće treba učiti na sveučilišnoj razini, ne smije predavati kao mistična umjetnost nego kao ogranak razuma. Zbog toga se u njemu naglašavalo svladavanje racionalnih osnova komunikacije da bi se razumjela retorika. Uvedena je elementarna logika, izložena je teorija podražaja i odgovora, a zatim se prešlo na razumijevanje načina na koji se gradi esej.U prvoj godini Fedro je bio prilično zadovoljan s tim okvirom rada. Osjećao je da je u njemu nešto po-grešno, ali da pogrešnost ne leži u toj primjeni razuma u retorici. Pogrešnost je bila u staroj sablasti iz njegovih snova — u samoj racionalnosti. Spoznao je da je to ista ona pogrešnost koja ga je godinama mučila, i za koju nije imao rješenja. On je jednostavno osjećao da nijedan pisac nikada nije učio pisati po tom ured-nom numeriranom, objektivnom, metodičnom pristupu. Ali j to da je ponuđena sva racionalnost i da se tu ništa ne može učiniti a da se ne prijeđe u iracionalnost. Jer ako u toj Crkvi uma postoji išta što je morao činiti, to mu je bila dužnost da bude racionalan, i to ga je sililo da pušta da stvari teku.Nekoliko dana poslije toga, prolazeći opet kraj njega, Šarah se zaustavila i rekla: — Tako mi je drago što predajete kvalitetu1- ovoga kvartala. Jedva to itko više čini.— Pa, ja to činim — rekao je on. — Meni je uistinu stalo do toga.— Bravo! — rekla je ona, i produžila.Vratio se svojim bilješkama, ali nije prošlo mnogo vremena kad mu je misli o njima prekinulo sjećanje na njezinu čudnu primjedbu. O čemu je do vraga govorila? O kvaliteti? Naravno da predaje kvalitetu. Tko je ne predaje? Nastavio je sa svojim bilješkama.Još jedna ga je stvar tištila — pravila retorike koja su već morala biti obrađena i savladana ali su se još potezala naokolo. Bila je to ona stara za-kaznu--napiši-sto-puta priča. Pravilne riječi, pravilna interpunkcija, pravilna gramatika. Stotine pic-puc pravila za pic-puc ljude. Nitko nije mogao pamtiti sve to i koncentrirati se na ono o čemu je želio pisati. Sve je to spadalo u lijepo ponašanje, nije potjecalo ni iz kakva osjećaja ljubaznosti ili pristojnosti ili čovječnosti, nego je vuklo podrijetlo iz sebične želje da netko izgleda kao gospodin ili gospođa. Nekada su se gospoda i gospođe lijepo ponašali za stolom i govorili i pisali gramatički. Po tome je netko pripadao višim staležima.1 Riječ je o formalnoj logici, gdje je uz pojam i zakjučak jedan od bitnih elemenata sud. Sud je iskaz kojim se nešto tvrdi ili poriče; sastoji se od subjekta, predikata i odnosa među njima. Prema tradicionalnoj logici sudovi se mogu dijeliti na različite načine, a jedan je način dioba po kvaliteti. Kvalitetom suda izriče se prihvaćanje ili odbacivanje odnosa između subjekta i predikata, pa pO kvaliteti sudovi mogu biti afirmativni (potvrdni), negativni (niječni, odrečni) i limitativni (ograničeni, razdjelni). Ovdje se dakle radi o uskom području logike sudova Primijenjenom na pismeno izražavanje. (Op. prev.)U Montani, međutim, do toga se nije tako držalo. Umjesto toga, takav se čovjek smatrao zatucanim magarcem s Istoka. Na odjelu se zahtijevao minimum pravila retorike, ali kao i drugi nastavnici, on se brižljivo klonio da imalo više brani pravila retorike nego što se »zahtijevalo«.Uskoro su mu se misli ponovo prekinule? Kvaliteta? U tom pitanju bilo je nešto što čovjeka razdražuje, čak ljuti? Razmišljao je o tome, pa je razmišljao još više, onda je gledao kroz prozor, pa je još više o tome razmišljao. Kvaliteta?četiri sata kasnije on je i dalje sjedio tu s nogama na prozorskom podboju i zurio u nešto što je već postalo tamno nebo. Zazvonio je telefon, i to je bila njegova žena koja je zvala da vidi što se dogodilo. Rekao joj je da će uskoro biti kod kuće, ali onda je zaboravio na to i na sve drugo. Tek u tri sata izjutra on je umorno priznao sam sebi da nema pojma o tome što je kvaliteta, uzeo torbu i pošao kući.

85

Većina ljudi zaboravila bi kvalitetu u tom času, ili bi je jednostavno ostavili da visi u zraku jer s njome nikamo ne stižu a imaju drugog posla. Ali on je bio tako očajan zbog svoje nesposobnosti da predaje ono što vjeruje, da mu nije bilo ni najmanje stalo do svega ostalog što je trebalo da čini, i kad se idućega jutra probudio kvaliteta mu je buljila u lice. Samo tri sata spavanja. Bio je tako umoran da je znao da toga dana neće moći održati predavanje, a osim toga ni bilješke mu nisu bile završene, pa je napisao na ploči: — Napišite -sastav od 350 riječi kao odgovor na pitanje: Što je kvaliteta u misli i sudu? — Zatim je sjeo kraj radijatora i sam razmišljao o kvaliteti dok su oni pisali. Na kraju sata izgledalo je da nitko nije svršio, pa je dopustio da studenti ponesu sastave kući. Taj predmet su imali tek za dva dana, pa mu je to dalo vremena da i sam o tome još razmišlja. U međuvremenu viđao je neke od tih studenata u prolazu i klimao im glavom, a za uzvrat dobivao je srdite uplašene poglede. Pretpostavljao je da imaju istih poteškoća kao i on. Kvaliteta ... znate što je to, a ipak ne znate što je to. Ali to je protuslovlje u sebi. Ali neke stvari jesu bolje nego druge, to jest, u njima ima više kvalitete. Ali kad pokušate reći što je kvaliteta, odijeljeno od tvari koje je imaju, sve ide u zrak! Nema se o čemu govoriti. Ali ako ne možete reći što je kvaliteta, kako onda znate što je, ili kako znate da uopće postoji? nitko ne zna što je ona, onda za sve praktične svrhe uopće ne postoji. Ali za sve praktične svrhe ona zaista postoji. Na čemu se inače temelje stupnjevi? Zašto bi inače ljudi plaćali čitava bogatstva za neke stvari a druge bacali u kante za smeće? Očigledno neke stvari su bolje nego druge... ali što je taj »boljitak«?... I tako idete okolo naokolo, vrtite umne kotače i nigdje ne nalazite ništa za što biste se uhvatili, što je do vraga kvaliteta? Što je to?

86

TREĆI DIO

87

16Cijelu noć smo Chris i ja dobro spavali i jutros smo pomnjivo spremili naprtnjače i sada već čitav sat hodamo uz planinsku kosu. Ovdje u dnu kanjona šuma je ponajviše borova, s ponekim jasikinim grmom široka lista. Strme strane kanjona dižu se visoko iznad nas s obiju strana. S vremena na vrijeme staza izlazi na sunčanu i travnatu čistinu koja omeđuje potok, ali ubrzo se vraća u duboku hladovinu borova. Staza je pokrivena mekim bodljikavim nastorom borovih iglica. Ovdje je vrlo tiho.Planine poput ovih i putnici u planinama i događaji što su im se u njima zbivali nalaze se ne samo u književnosti žena nego i u pričama svih glavnih religija. Alegorija materijalne planine za duševnu planinu koja se uzdiže između svake duše i njezina cilja jednostavna je i prirodno se nameće. Poput onih ljudi u dolini iza nas, i gotovo svi drugi cio svoj život provedu stojeći pred duhovnim planinama i ne pokušavaju u njih zaći, zadovoljavajući se time da slušaju druge koji su u njima bili i da tako izbjegnu teškoće. Neki putuju kroz planine uz pratnju iskusnih vodiča koji poznaju najbolje i najneopasnije putove kojim stižu na svoje odredište. Neki pak, neiskusni i nepovjerljivi, pokušavaju probiti vlastite putove. Malo takvih ima uspjeha, ali ponekad neki, pukom voljom i srećom i milošću božjom, uspiju. Kad jednom već stignu onamo, oni postaju svjesniji nego itko drugi da ne postoji jedinstven ni određen broj putova. Postoji onoliko putova koliko ima pojedinačnih duša.Sada želim govoriti o Fedrovu istraživanju značenja riječi kvaliteta, o istraživanju koje je on vidio kao put kroz planine duha. Koliko mogu odgonetnuti, u tome su bila dva odijeljena razdoblja.U prvom razdoblju on nije pokušavao dati strogu, sistematsku definiciju onoga o čemu je govorio. Bilo je to sretno, bogato i stvaralačko razdoblje. Trajalo je najveći dio vremena dok je predavao u školi u dolini iza nas.Drugo razdoblje izraslo je kao rezultat normalne intelektualne kritike njegova pomanjkanja definicije onoga o čemu je govorio. U tom razdoblju on je stvorio sistematske, stroge sudove o tome što je kvaliteta, i izgradio golemu hijerarhijsku strukturu misli da ih potkrijepi. On je doslovno morao pomaknuti nebesa i zemlju da stigne do tog sistematskog razumijevanja,i kad je to učinio osjetio je da je dosegao objašnjenje postojanja i naše svijesti o njemu bolje nego ikada itko prije njega.Ako je to zaista bio novi put kroz planinu, on je svakako bio potreban. Već više od tri stoljeća stari putovi na našoj hemisferi jako su se podrovali i gotovo izbrisali zbog prirodne erozije i mijenjanja oblika planine pod utjecajem znanstvene istine. Rani penjači ustanovili su staze koje su bile na tvrdom tlu i tako pristupačne da su svakog mamile, ali danas su svi putovi na Zapadu gotovo zatvoreni zbog dogmatske ne-savitljivosti u suočenju s promjenama. Ako sumnjate u doslovno značenje Isusovih ili Mojsijevih riječi, kod mnogih ćete ljudi izazvati neprijateljstvo, ali činjenica je da bi duševno zdravlje Isusa ili Mojsija, da se pojave danas, nepoznati, s istim porukama koje su izricali prije mnogo stoljeća, bilo dovedeno u pitanje. Nije to zbog toga što je ono što su Mojsije ili Isus rekli neistinito ili što je moderno društvo u zabludi, nego jednostavno zato što su putovi koje su oni odabrali da objave poruke drugima izgubili primjenjljivost i razumljivost. »Gore na nebesima« ostaje bez značenja kad savjest svemirskog doba pita: Što je to »gore«? Ali činjenica da su stari putovi počeli, zbog jezične stro-gosti, gubiti svoje svakodnevno značenje i postajati gotovo zatvoreni ne znači da planine više nema. Ona je tu i ostat će tu sve dok postoji svijest.Fedrovo drugo metafizičko razdoblje predstavlja potpuni slom. Prije nego što su na njegovu glavu priključene elektrode izgubio je sve opipljivo: novac, imovinu, djecu; čak i njegova građanska prava bila su oduzeta odlukom suda. Sve što mu je ostalo bio je jedan ludi samotnjački san o kvaliteti, karta puta kroz planinu za koji je sve žrtvovao. Zatim, kad su bile priključene elektrode, izgubio je i to.Nikada neću doznati sve što je u to vrijeme bilo u njegovoj glavi, niti će to itko drugi doznati. Sad od toga postoje samo ulomci: krhotine, rasute bilješke koje se mogu spajati ali ostvaljaju golema neistražena područja.

88

Kad sam prvi put otkrio te krhotine, osjećao sam se kao neki seljak u blizini, recimo, Atene koji ponekad i bez mnogo iznenađenja izore kamenje s nekim čudnim crtežima na sebi. Znao sam da su to dijelovi nekog većeg sveopćeg nacrta koji je postojao u prošlosti, ali to je sezalo daleko izvan mog poimanja. Isprava sam ih namjerno izbjegavao, nisam na njih obraćao pažnju jer sam znao da je to kamenje uzrokovalo nekakve nevolje kojih se moram čuvati. Ali i tada sam mogao vidjeti da je sve to dio jedne goleme strukture misli, i to je u meni budilo radoznalost na neki tajan način.Kasnije, kad sam stekao više pouzdanja u svoju imunost prema njegovim jadima, te su me krhotine počele zanimati na jasniji način i stao sam bezoblično slagati ulomke, to jest, ne vodeći računa o obliku, onim redom kojim su mi se javljali. Mnoge od tih bezobličnih sudova pribavili su mi prijatelji. Sad ih ima na tisuće, i premda samo maleni dio njih može pristajati u ovu chautauquu, ova se chautauqua jasno temelji na njima.To je vjerojatno vrlo daleko od onoga što je on mislio. Kad pokušavam obnoviti čitav sustav dedukcijom iz ulomaka, prisiljen sam činiti pogreške i pisati nepodudarnosti, pa molim da mi se to oprosti. U mnogim slučajevima ulomci su mnogoznačni; nekoliko različitih zaključaka može se iz njih izvući. Ako je nešto pogrešno, velika je vjerojatnost da greška ne leži u onom što je on mislio nego u mojoj rekonstruk-ciji toga, i možda se bolja rekonstrukcija može kasnije naći.Čuje se lepet i jedna jarebica nestaje među drvećem,— Jesi li je vidio? — kaže Chris.— Jesam — odvraćam ja. — Što je to bilo?— Jarebica.— Kako znaš?— One se njišu naprijed-natrag, ovako, dok lete — velim. Nisam u to siguran ali dobro zvuči. — Također, priljubljuju se uza zemlju.— Oh — kaže Chris i nastavljamo se penjati. Sunčeve zrake kroz borove stvaraju dojam kao da se nalazimo u katedrali.Danas ću se prihvatiti prvog razdoblja njegova putovanja u kvalitetu, nemetafizičkog razdoblja, i to će biti ugodno. Lijepo je započeti putovanje ugodno, čak i kad znate da ono neće završiti na taj način. Služeći se njegovim bilješkama za predavanja kao osnovnim materijalom želim rekonstruirati put kojim je kvaliteta postala njegov radni koncept u nastavi retorike. Drugo njegovo razdoblje, metafizičko razdoblje, bilo je naporno i prožeto umovanjem, ali ovo prvo raz-doblje, u kojem je jednostavno predavao retoriku, bilo je u svakom pogledu temeljito i pragmatično i vjerojatno zaslužuje da se prosuđuje po vlastitim zaslugama, neovisno o drugom razdoblju.On je uvodio široke promjene. Imao je poteškoća sa studentima koji ništa nisu znali reći. Isprva je mislio da se radi o lijenosti ali kasnije se jasno vidjelo da nije tako. Oni jednostavno nisu mogli ništa smisliti što bi rekli.Jedna djevojka s naočalama debelih leća željela je napisati sastav od petsto riječi o Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je naviknut na osjećaj tonjenja koji se javlja iza takvih rečenica, pa joj je bez omalovažavanja predložio da to suzi na sam Bozeman.Kad je došao rok za predaju, ona članka nije imala i bila je prilično smetena. Pokušavala je i pokušavala ali nikako se nije mogla sjetiti što bi napisala. On je o njoj već raspravljao s njezinim prijašnjim nastavnicima i oni su potvrdili njegov dojam o njoj. Bila je vrlo ozbiljna, savjesna i marljiva, ali krajnje glupa. Nigdje nijedne iskre stvaralaštva u njoj. Njezine oči iza debelih leća bile su oči najamnog radnika. Nije ga varala, ona se zaista nije mogla ničega sjetiti što bi napisala, i bila je smetena zbog svoje nesposobnosti da učini ono što joj je rečeno.To ga je naprosto sledilo. Sad se on nije mogao sjetiti što bi rekao. Nastala je tišina, a zatim čudnovat odgovor: — Suzite to na glavnu ulicu Bozemana. — Bio je to unutrašnji poriv.Ona je pokorno klimnula glavom i otišla. Ali uoči idućega sata vratila mu se u pravom očaju, ovaj put plačući, u očaju koji je očigledno dugo trajao. Još nije mogla ništa smisliti što bi

89

napisala, i nije mogla razumjeti zašto bi, ako nije mogla ništa smisliti o cijelom Bozemanu, bila sposobna išta smisliti o samo jednoj ulici.On se razbjesnio. — Vi ne gledate! — rekao je. Sjetio se da je sam bio izbačen sa sveučilišta jer je imao previše da reče. Za svaku činjenicu postoji bezbroj pretpostavki. Što više gledate to više vidite. Ona zapravo nije gledala a ipak nije toga bila svjesna. Rekao joj je Ijutito: — Suzite to na pročelje jedne zgrade u glavnoj ulici u Bozemanu. Pročelje opere. Počnite s krajnjom lijevom opekom u gornjem redu. Njezine oči, iza naočala s debelim lećama, široko su se otvorile. Idući put je došla začuđena izgleda i predala mu sastav od petsto riječi o pročelju opere u glavnoj ulici Bozemana, Montana. — Sjela sam u bar preko Puta — rekla je — i počela pisati o prvoj opeci, pa drugoj opeci, a kod treće opeke sve je odjednom krenulo i više se nisam mogla zaustaviti. Mislili su da sam luda, stalno su me zadirkivali, ali evo sastava. Jato ne razumijem. Ni on nije razumio, ali na dugim šetnjama kroz gradske ulice razmišljao je o tome i zaključio da ju je očigledno sprečavala ista vrsta blokade koja je njega paralizirala prvoga dana predavanja. Bila je blokirana jer je pokušavala ponoviti, u svom članku, stvari koje je već čula, baš kao što je on prvog dana pokušao ponoviti stvari koje je unaprijed bio odlučio reći. Nije se mogla ničemu domisliti što bi napisala o Bozemanu zato što se nije mogla ničega sjetiti što je čula da bi bilo vrijedno ponavljanja. Bila je čudno nesvjesna da sama može gledati i neposredno sama vidjeti, dok je pisala, bez prethodnog obziranja na ono što je već bilo rečeno. Sužavanje do jedne opeke razbilo je blokadu jer je postalo očigledno da mora nešto izvorno i neposredno vidjeti.Eksperimentirao je dalje. U jednom razredu od sviju je zahtijevao da pišu cio sat o poleđini svoga palca. Svi su ga sa smijehom promatrali na početku sata, ali svi su pisali, i nitko se nije potužio da »nema što reći«.U drugom razredu promijenio je temu od palca na kovani novčić, i dobio od svakog studenta pismene sastave koji se pišu cio sat. U ostalim razredima bilo je isto. Netko je upitao: — Mora li se pisati o objema stranama? — Kad su jednom uvidjeli da i sami mogu izravno vidjeti, uvidjeli su također da nema granica količini koju mogu reći. To je bilo također izgrađivanje samosvijesti, jer sve što su pisali, premda je u prvi mah izgledalo trivijalno, bilo je ipak njihovo vlastito djelo, a ne oponašanje tuđega. Razredi u kojima se poslužio tom vježbom s novčićem pokazivali su veće zanimanje i manje im je bilo dosadno.Kao rezultat svojih pokusa on je zaključio da je oponašanje pravo zlo koje treba uništiti prije nego što počne nastava prave retorike. To oponašanje izgledalo je kao vanjska prisila. Mala djeca to nemaju u sebi. Izgledalo je da se stječe kasnije, vjerojatno kao posljedica same škole.To se činilo ispravnim, i što je više o tome razmišljao, ispravnije mu se činilo. Škole vas uče da oponašate. Ako ne oponašate ono što učitelj želi, dobi-vate lošu ocjenu. Ovdje, na sveučilištu, to je mnogo profinjenije, naravno; od vas se traži da oponašate nastavnika na takav način da uvjerite toga nastavnika da ne oponašate, nego da usvajate bit pouke i kročite dalje samostalno. To vam donosi petice. S druge strane originalnost vam može donijeti bilo što — od petice do jedinice. Sav sistem ocjenjivanja upozorava vas da ne budete originalni.Raspravljao je o tome s profesorom psihologije koji je stanovao u njegovu susjedstvu, krajnje maštovitim nastavnikom, i on mu je rekao: »Tako je. Izbacite čitav sistem ocjena i diploma pa ćete dobiti pravo obrazovanje«.Fedro je o tome razmišljao, i kad nekoliko tjedana poslije toga jedna vrlo bistra studentica nije znala odabrati temu za seminarsku radnju, to je još bilo njemu na pameti, pa joj je predložio da o tome piše. Njoj se isprva tema nije svidjela, ali se ipak složila da je uzme.Tjedan dana kasnije svakomu je o tome govorila, a nakon dva tjedna napravila je savršen članak. Međutim, grupa pred kojom ga je pročitala nije imala prednost da o tome razmišlja dva tjedna, pa je bila prilično neprijateljski raspoložena prema cijeloj ideji ukidanja ocjena i diploma. Ali to je nije nimalo obeshrabrilo. Njezin glas zadobio je drevni religiozni zanos. Zaklinjala je druge studente da slušaju, da shvate da je to zaista pravedno. — Ne govorim ja to zbog njega — rekla je i osvrnula se na Fedra. — To je zbog vas. Njezin glas pun zaklinjanja i njezin vjerski

90

zanos silno su ga se dojmili, pojačani činjenicom da je na prijemnom ispitu ušla među prvih jedan posto kandiata. Tijekom idućeg kvartala, dok je predavao »uvjerljivo pisanje«, odabrao je tu temu kao »obrazac«, komad uvjerljivog teksta što ga je sam napisao, iz dana u dan, pred cijelim razredom i uz pomoć cijelog razreda. Poslužio se obrascem da izbjegne razgovore u ok-virima načela kompozicije u koja je sva duboko sumnjao. Osjećao je da će iznoseći pred razredom svoje rečenice kako ih je stvarao, sa svim greškama i preprekama i brisanjima, dati pošteniju sliku o tome što je pisanje nego da troši njihovo vrijeme cjepidlačeći oko gotovih studentskih radova ili ističući gotova književnička djela za oponašanje. Ovoga puta razradio je tvrdnju da cio sistem ocjena treba isključiti, pa da učini nešto što će zaista uvući studente u ono o čemu slušaju, nije dao nijedne ocjene tijekom cijelog toga kvartala.Upravo iznad vrha grebena sada se može vidjeti snijeg. Ali on je daleko nekoliko dana hodanja. Stijene ispod njega prestrme su za izravan uspon, osobito s teškim teretom kakav mi nosimo, a Chris je uistinu premlad za bilo kakvo bavljenje klincima i konopcima. Moramo se prebaciti preko šumovitog grebena kojemu se sada primičemo, ući u drugi kanjon, ići njime do kraja i onda se vratiti pod šiljastim kutom prema grebenu. Za tri dana mučno do snijega. Za četiri dana lako. Ako se ne pojavimo do devetoga dana, DeWeese će nas početi tražiti.Zaustavljamo se da se odmorimo, sjedamo i hvatamo se za drvo da se ne prevrnemo natraške zbog naprtnjača. Malo poslije pružam ruku preko ramena, uzimam mačetu s vrha svoje uprtnjače i pružam je Chrisu.— Vidiš li one dvije jasike ondje? Ravne? Na rubu? — pokazujem mu ih. — Odsijeci ih otprilike pola metra iznad tla.— Zašto?— Trebat će nam poslije kao štapovi za hodanje i kao kolci za šator.Chris uzima mačetu, pokušava ustati ali zatim ponovo sjeda. — Odsijeci ih ti — veli.Tako ja uzimam mačetu i odlazim onamo i odsijecam kolce. Oba su odsječena glatko jednim zamahom osim krajnjeg komadića kore koji prekidam poleđinom drška na mačeti. Gore u stijenama trebajuvam štapovi za održavanje ravnoteže, a borovi gore nisu dobri za štapove; ovo su možda posljednje jasike ovdie. Ipak me malo zabrinjava što Chris odbija da radi. To nije dobar znak u planinama.Kratak predah i zatim produžujemo. Malo će potrajati dok se ne naviknemo na ovaj teret. Javlja se negativna reakcija na svaku težinu. Ipak, kako budemo napredovali, to će postajati prirodnije...Fedrovo zalaganje za ukinuće sistema ocjena i diploma izazvalo je najprije zbunjenu ili negativnu reakciju svih osim nekoliko studenata, jer se činilo, na prvi pogled, da uništava cijeli sustav sveučilišta. Jedna je studentica to jasno obznanila rekavši potpuno nevino: — Naravno da ne možete ukinuti sistem ocjena i diploma. Na koncu konca, zbog toga se nalazimo ovdje.Ona je govorila čistu istinu. Pomisao da većina studenata dolazi na sveučilište zbog obrazovanja neovisno o ocjenama i diplomi pomalo je licemjerje koje svatko izbjegava reći. Ponekad neki studenti stižu radi naobrazbe, ali trula i mehanička priroda te ustanove uskoro ih preobrati na stav s manje idealizma.Onaj obrazac je bio tvrdnja da će uklanjanje ocjena i diploma uništiti to licemjerje. Umjesto da se bavi i općenitostima on se bavio pojedinačnom karijerom zamišljenog studenta koji manje ili više oličuje tipičan sastav jedne grupe, studenta koji je potpuno pripravljen da radi za ocjenu prije nego za znanje koje bi ta ocjena morala predstavljati.Takav student, pretpostavljao je obrazac, išao bi na predavanja iz prvog kolegija, dobio prvi zadatak i vjerojatno ga izvršio po navici. Možda bi tako bilo s trećim, pa i s četvrtim kolegijem. Ali naposljetku bi novost toga postupka postala običajna i, zato što akademski život nije njegov jedini život, pritisak drugih obveza ili želja stvorio bi prilike u kojima on nikako ne bi mogao ispuniti zadatak. . . .. Budući da nema ocjena, ne bi ga za to stigla nikakva kazna. Naredne lekcije koje pretpostavljaju da je student ispunio prethodni zadatak mogle bi ipak biti malo teže

91

da se razumiju, i ta teškoća sa svoje strane mogla bi toliko oslabiti njegovo zanimanje da bi i slijedeće gradivo, koje bi mu bilo zaista teško, bilo također propušteno. Ponovo bez kazne.S vremenom bi njegovo sve slabije i slabije razumijevanje onoga o čemu se predaje uvjetovalo da bi mu sve teže i teže bilo pažljivo pratiti nastavu. NaposIjetku bi vidio da ne uči mnogo; i suočavajući se s trajnim pritiskom vanjskih obveza, prestao bi studirati, osjetio bi zbog toga krivnju i prestao bi dolaziti na predavanja. Ni ovaj put ne bi se primijenila kaznaAli što bi se dogodilo? Student, ne kriveći nikoga drugoga, sam bi sebe izbacio sa sveučilišta. Bravo! To bi se moralo dogoditi. On od početka nije tu bio radi obrazovanja i zaista nije mu tu ni mjesto. Bio bi ušteđen velik iznos novca i napora, a ne bi bilo ljage neuspjeha i propasti da ga progoni dok je živ. Nikakvi mostovi ne bi bili spaljeni.Najveći studentov problem je ropski mentalitet koji je u nj ugrađen godinama glađenja i šibanja ocjenama, mentalitet mazge koja kaže: — Ako me ne šibaš, neću raditi. — Nisu ga šibali. On nije radio. A kola civilizacije, za koja je on navodno učen da ih vuče, i bez njega će dalje škripati samo malo sporije.Međutim, to je tragedija ako se pretpostavi da kola civilizacije, »sistem«, vuku mazge. To je poznato gledište, sa stajališta zvanja i »položaja«, ali Crkva uma nema takav stav.Crkva uma smatra da civilizaciji, ili »sistemu« ili »društvu« ili kako god to nazovete, najbolje služe ne mazge nego slobodni ljudi. Svrha ukidanja ocjena i diploma nije kažnjavanje mazgi niti njihovo uklanjanje, nego stvaranje prilika u kojima se te mazge mogu pretvoriti u slobodna čovjeka.Taj pretpostavljeni student, još uvijek mazga, vrzmao bi se neko vrijeme naokolo. Stekao bi neku drugu vrstu obrazovanja jednako valjanu onoj koju je napustio, u školi za tzv. radnička zanimanja. Umjesto da troši novac i vrijeme kao mazga visokog staleža, sada bi dobio posao kao mazga niskog staleža, moždakao mehaničar. U stvarnosti njegov pravi stalež bi porastao. On bi za razliku od prije sada privređivao. Možda bi to činio do konca života. Možda bi našao svoju razinu. Ali nemojte s tim računati.Nakon nekog vremena — poslije šest mjeseci, poslije pet godina možda — lako bi se počela zbivati neka promjena. On bi postajao sve nezadovoljniji s nekakvim dosadnim svakodnevnim poslom u radionici. Njegova stvaralačka inteligencija, ugušena s previše teorije i previše ocjena u školi, sad bi se probudila zbog dosade u radionici. Tisuće sati nedostupnih mehaničkih problema navele bi ga da se počne zanimati za nacrte strojeva. I sam bi poželio da projektira neki stroj. Pomislio bi da može to učiniti bolje nego drugi. Pokušao bi preurediti nekoliko motora, okusio bi uspjeh, težio bi za većim uspjesima, ali bi osjetio da ne može dalje jer nema teorijske podloge. Otkrio bi da, iako se prije osjećao glupo zbog pomanjkanja interesa za teorijsko znanje, sada postoji jedna grana teorijskog znanja koje bi veoma poštovao, naime građenje strojeva.Tako bi se on vratio u našu školu bez ocjena i bez diploma, ali s nekom razlikom. On više ne bi bio čovjek kojemu je cilj znanje. Njemu ne bi trebalo vanjskih poticaja da uči. Njegov poticaj dolazio bi iznutra. Bio bi slobodan čovjek. Ne bi trebalo mnogo stege da se oblikuje. Zapravo, ako bi se njegovi nastavnici opustili on bi vjerojatno oblikovao njih postavljajući teška pitanja. Bio bi tu da nešto nauči, plaćao bi da nešto nauči i oni bi mu to morali dati.Motivacija takve vrste, kad se jednom nečeg prihvati, okrutna je sila, i u našoj ustanovi bez ocjena i diploma gdje bi se student našao, on se ne bi zaustavio na bubanju podataka iz strojarstva. U njegovo područje zanimanja došle bi fizika i matematika jer bi vidio da su mu potrebne. Pažnja bi se obratila na metalurgiju i elektrotehniku. Tako bi u procesu intelektualnog sazrijevanja kroz ovakvo apstraktno učenje on vjerojatno zašao u druga teorijska područja koja nisu neposredno vezana uz strojeve ali postaju dio novijeg šireg cilja. Taj širi cilj ne bi bio oponašanje obrazovanja na današnjim sveučilištima, ulaštenog i prikrivenog ocjenama i diplomama koje pružaju privid da se nešto događa kad se, zapravo, uopće ništa ne zbiva. To bi bilo nešto stvarno.

92

Takav je bio Fedrov obrazac, njegova nepopularna tvrdnja, i on je na tome radio čitav kvartal, izgrađujući ga i mijenjajući ga, boreći se za nj, braneći ga Cijelog toga kvartala radovi su se vraćali studentima s opaskama ali bez ocjena, iako su se ocjene upisivale u jednu bilježnicu.Kao što sam rekao prije, isprva je svatko bio nekako zbunjen. Većina je vjerojatno zamišljala da se tu radi o nekom idealistu koji misli da će ih uklanjanje ocjena usrećiti i navesti na veći rad, a očigledno je da će bez ocjena svatko jednostavno ljenčariti. Mnogi studenti s odličnim ocjenama iz prethodnih kvartala bili su drski i srditi u početku, ali zbog svoje razvijene discipline nastavili su i dalje raditi. Vrlo dobri studenti propustili su nekoliko prvih zadataka i postali nemarniji u poslu. Mnogi dobri i dovoljni studenti nisu se uopće pojavljivali na predavanjima. Tada je jedan nastavnik upitao njega što misli učiniti u vezi s tim pomanjkanjem odaziva.— Čekat ću dulje nego oni — rekao je Fedro. Njegova blagost isprva je djelovala zagonetno na studente, a poslije su postali sumnjičavi. Neki su počeli postavljati sarkastična pitanja. Oni su dobivali mirne odgovore i predavanja i referati nastavljali su se po običaju, samo što nije bilo ocjena.Onda je počela očekivana pojava. Tijekom trećeg ili četvrtog tjedna neki odlični studenti postajali su nestrpljivi i počeli pisati izvanredne radove i ostajati poslije predavanja postavljajući pitanja koja su tražila nekakvu obavijest o tome kako rade. Vrlo dobri studenti počeli su to primjećivati i pomalo raditi i vraćati kvalitetu svojih radova na uobičajeniju razinu. Dobri i dovoljni, te budući nedovoljni, počeli su se polako pojavljivati na predavanjima samo zato da vide što se događa.Poslije polovine kvartala nastupila je pojava koja se toš više očekivala. Odlični studenti su se smirili i postali aktivni sudionici svega što se zbivalo u predavaonici pokazujući prijateljstvo koje se ne vidi u skupinarna gdje se dobivaju ocjene. Tada je vrlo dobre i dobre studente uhvatila panika, pa su predavali radove koji su izgledali kao da su plod višesatnih mučnih napora. Dovoljni i nedovoljni studenti predavali su zadovoljavajuće radove.U posljednjim tjednima kvartala, kad inače svatko zna koju će ocjenu imati i sjedi napola spavajući, Fedro je imao toliku aktivnost na predavanjima da su to i drugi nastavnici primijetili. Vrlo dobri i dobri studenti pridružili su se odličnima u prijateljskoj zajedničkoj raspravi te je razred izgledao kao uspjela kućna zabava. Samo su dovoljni i nedovoljni smrznuti sjedili na stolicama, obuzeti do kraja unutrašnjom panikom.Pojavu opuštanja i prijateljstva objasnili su mu poslije studenti rekavši: — Mnogi od nas sastajali su se poslije nastave da pokušaju smisliti kako bi oborili ovaj sistem. Složili smo se da je najbolji način jednostavno zamišljati da nećemo uspjeti, pa da idemo naprijed i činimo što možemo. Onda smo se počeli opuštati. Inače bismo poludjeli!Studenti su dodali da to nije tako loše, kad se na to naviknete, da vas više zanima gradivo, ali su ponovili da se nije lako naviknuti.Na koncu kvartala od studenata je zatraženo da napisu sastav ocjenjujući taj sistem. U vrijeme pisanja nitko od njih nije znao koju će ocjenu imati. Pedeset četiri posto bilo je protiv sistema. Trideset sedam posto odobrilo je sistem. Devet posto bilo je uzdržanih. Prema načelu »jedan čovjek, jedan glas« sistem je bio vrlo nepopularan. Većina studenata izričito je željela svoje ocjene tijekom kvartala. Ali kad je Fedro obradio glasove prema ocjenama koje je imao u svojoj bilježnici — a ocjene nisu odstupale od ocjena koje su se predviđale prema prijašnjim uspjesima i rezultatima prijemnih ispita — čula se druga priča. Odličnistudenti bili su 2 prema 1 u korist sistema. Vrlo dobri i dobri studenti bili napola razdijeljeni. A dovoljni i nedovoljni jednoglasno su bili protiv njega!Taj iznenađujući rezultat potvrdio je njegovu davnu slutnju: da bistriji, ozbiljniji studenti najmanje žele ocjene, vjerojatno zato što njih više zanima gradivo predavanja, dok glupi ili lijeni studenti najviše. žele ocjene, vjerojatno zato što njima ocjene pokazuju da li napreduju.Kao što je DeWeese rekao, odavde možete ići sto dvadeset kilometara na jug kroz same šume i snijeg i nećete naići na put, premda ima putova na istoku i zapadu. Uredio sam tako da, ako stvari budu loše stajale na koncu drugog dana, budemo blizu puta kojim se možemo brzo vratiti. Chris to ne zna, i da mu to rečem povrijedio bih njegov izviđački osjećaj za pustolovine, ali

93

nakon više izleta na visoravni, izviđačke želje za pustolovinama se smanjuju i pojavljuju se opipljivije prednosti smanjivanja rizika. Ova zemlja može biti opasna. Načinite jedan pogrešan korak od milijun njih, uganete gležanj, i tada spoznate koliko ste zapravo daleko od civilizacije.U ovaj kanjon očigledno rijetko tko ovako visoko zalazi. Poslije još jednog sata hodanja vidimo da je staza gotovo iščezla.Fedro je mislio da je dobro zadržavati ocjene, tako piše u njegovim bilješkama, ali to nije davalo sistemu znanstvenu vrijednost. U pravom eksperimentu držite sve uzroke konstantnim osim jednoga, i promatrate kakve posljedice izaziva mijenjanje toga jednog uzroka. U predavaonici to nikada ne možete učiniti. Znanje studenta, držanje studenta, stav nastavnika, sve se to mijenja zbog svakovrsnih uzroka koji se ne mogu nadzirati i ponajviše su nepoznati. U ovom slučajui promatrač je jedan od uzroka i nikada ne može ocijeniti posljedice svog utjecaja a da ih ne mijenja. Zbog toga Fedro nije htio izvlačiti nikakav velik zaključak iz toga, samo je nastavio i činio što je htio.Prijelaz od ovoga na ispitivanje kvalitete dogodio se zbog užasne strane ocjenjivanja što ju je to uskraćivanje ocjena razgolitilo. Ocjene zaista pokrivaju neuspjehe u nastavi. Loš nastavnik može proći kroz cio kvartal ne ostavivši apsolutno ništa vrijedno pamćenja u mozgovima svojih studenata, raspodijeliti ocjene na nevažnim testovima, i ostaviti dojam da su neki studenti nešto naučili a neki nisu. Ali ako se iz razreda uklone ocjene, studenti su prisiljeni da se svaki dan pitaju što se zapravo uči. Pitanja: Što se uči? Koji je tome cilj? Kako predavanje i zadaće postižu postavljeni cilj? postaju zlokobna. Uklanjanje ocjena otkriva golem i užasan vakuum.Što je onda Fedro pokušavao učiniti? To je pitanje postajalo sve nametljivije što je on dalje išao. Odgovor koji se činio ispravnim kad je počeo sad je sve više i više gubio smisao. Htio je da njegovi studenti postanu stvaraoci odlučujući sami što je dobro pisanje umjesto da stalno njega pitaju. Stvarna svrha zadržavanja ocjena bila je u tome da ih prisili da zavire u sebe, na jedino mjesto gdje ih zaista uvijek čeka pravi odgovor.Ali sada to nije imalo smisla. Ako su već znali što je dobro i što je loše, onda nisu imali razloga da se uopće upisuju u tu grupu. Činjenica da su oni bili tu kao studenti podrazumijevala je da ne znaju što je dobro i što je loše. To je bio njegov nastavnički posao— reći im što je dobro i što je loše. Cijela ideja individualne kreativnosti i izraza u razredu u osnovi se suprotstavljala cijeloj ideji sveučilišta.Za mnoge studente to uskraćivanje ocjena stvaralo je kafkijansku situaciju u kojoj su vidjeli da će biti kažnjeni što nešto ne čine ali nitko neće da im reče što bi trebalo da čine. Gledali su u sebe ali ništa nisu vidjeli, gledali su u Fedra ali ništa nisu vidjeli, pa su samo bespomoćno sjedili ne znajući što da rade. Va-kuum je bio ubojit. Jedna djevojka doživjela je živčani slom. Ne smijete uskraćivati ocjene i sjediti tu i stvarati besciljni vakuum. Studentima morate odrediti neki cilj prema kojemu će raditi i tako ispunjavavati taj vakuum. A on to nije činio.Nije mogao. Ni na kakav mogući način nije im mogao reći prema kojem cilju da rade a da ne bi pao natrag u autoritativnu, didaktičnu nastavu. Ali kako možete napisati na ploči tajanstveni unutarnji cilj svake kreativne osobe?Idućega kvartala odbacio je cijelu ideju i vratio se redovitom ocjenjivanju, obeshrabren, smućen, osjećajući da je bio u pravu ali da je nekako sve ispalo krivo. Kad se javljala spontanost i individualnost i stvarna originalnost u razredu, to se događalo unatoč nastavi a ne zbog nje. Ovo je izgledalo da ima smisla. Bio je spreman podnijeti ostavku. Predavati glupi konformizam neprijaznim studentima — to nije bilo ono što je želio činiti.Bio je čuo da je Reed College u Oregonu uskraćivao ocjene sve do diplome, pa je za vrijeme ljetnih praznika otišao tamo, ali su mu rekli da su nastavnici podijeljeni u vrednovanju uskraćivanja ocjena i da nitko nije osobito sretan zbog toga sistema. Ostatak ljetnih praznika proveo je u potištenosti i ljenčarenju. Mnogo je vremena proveo sa ženom pod šatorom u tim planinama. Ona ga je pitala zašto je cijelo vrijeme tako šutljiv a on joj nije znao odgovoriti. Bio je jednostavno stao. Čekao je. Čekao je onu jezgru kristalizacije misli koja će odjednom sve skrutiti.

94

17Chrisu se loše piše. Neko vrijeme bio je daleko ispred mene, a sada sjedi pod drvetom i odmara se. Ne gleda me i po tome znam da s njim nešto nije u redu.Sjedam kraj njega a njegov izraz lica je dalek. Lice mu je zajapureno i vidim da je iscrpljen. Sjedimo i slušamo vjetar u borovima.Ja znam da će naposljetku ustati i krenuti dalje, ali on to ne zna i strah ga je pogledati u lice mogućnosti što je taj strah istvara: da se uopće neće moći popeti na planinu. Sjećam se nečega što je Fedro napisao o ovim planinama i to sada kažem Chrisu.— Prije mnogo godina — velim mu — tvoja majka i ja bili smo na rubu pojasa šuma nedaleko odavde i logorovli smo kraj jezera koje je s jedne strane močvarno.On ne diže pogleda ali sluša.— Nekako pred zoru čuli smo kako pada kamenje i pomislili da mora biti neka životinja, samo što se životinje obično ne skitaju u to doba. Zatim sam čuo šljapkanje po močvari pa smo se zaista razbudili. Izvukao sam se iz vreće za spavanje, uzeo revolver iz bluze i čučnuo iza drveta ...Chrisova se pažnja sada udaljava od njegovih problema.— Ponovo se čulo šljapkanje — kažem ja. — Pomislio sam da su turisti na konjima s rančeva, ali ne tako rano. Opet šljapkanje! Zatim glasno galumpf! To nije konj! Pa galumpf! Pa opet GALUMPF! I gle, u nejasnom sivom svjetlu praskozorja ravno prema meni kroz močvarno blato dolazi najveći los što sam ga ikada vidio. Raspon rogova veći od jednog hvata. Poslije medvjeda grizlija najopasnija životinja u planinama. Neki kažu da je najpogibeljnija. Chrisove su oči ponovo svijetle.— GALUMPF! Natežem obarač na revolveru razmišljajući kako kalibar 38 nije velika stvar za jednog losa. GALUMPF! Nije me vidio! GALUMPF! Ne mogu mu se skloniti s puta. Tvoja majka je u vreći za spavanje točno na njegovoj stazi. GALUMPF! Kakav DlV! GALUMPF! Samo deset metara od nas! GALUMP! Ustajem i nišanim. GALUMPF! ... GALUMPF!... GALUMPF! ... Zaustavlja se, TRI METRA DALEKO, i vidi me... Mušica je li točno između njegovih očiju ... Ne mičemo se.Zavlačim ruku u naprtnjaču i vadim malo sira.— Što se onda dogodilo? — pita Chris.— Čekaj dok odrežem malo sira.Vadim lovački nož i držim za omot oko sira da ga ne dotaknem. Režem prst debelu krišku i pružam mu je.On je uzima. — Što se onda dogodilo?Gledam ga dok ne zagrize. — Los me je gledao najmanje pet sekunda. Zatim je pogledao dolje na tvoju majku. Onda je ponovo pogledao mene, onda revolver koji je praktično ležao na njegovu velikom okruglom nosu. A onda se nasmiješio i polako otišao.— Oh — kaže Chris. Izgleda razočarano.— Obično kad se tako sukobite oni napadaju — velim — ali on je pomislio da je lijepo jutro, i da smo onamo prvi došli, pa čemu onda stvarati gužvu? Zbog toga se nasmiješio.— Mogu li se oni smiješiti?— Ne, ali izgledalo je upravo tako.Odlažem sir na stranu i dodajem: — Kasnije toga dana skakali smo s gromade na gromadu niz jednu strminu. Baš sam se spremao da skočim na jedan veliki smeđi kamen, kada odjednom taj veliki smeđi kamen poskoči u zrak i otrča u šumu. Bio je to onaj isti los... Mislim da smo tom losu toga dana prilično išli na živce.Pomažem Chrisu da ustane. — Išao si malo prebrzo kažem. — Sad planinska kosa postaje strma i moramo ići polako. Ako ideš brzo, zadišeš se, a kad se zadišeš, počinje ti se vrtjeti i to ti slabi duh pa pomisliš: Neću uspjeti. Zato hodaj polako neko vrijeme. - Ići ću iza tebe — kaže on. — U redu.Sad hodamo daleko od potoka koji smo slijedili, uz gorsku kosu pod najmanjim kutom što ga mogu naći.

95

Uz planine se treba penjati s najmanjim mogućim naporom i bez želje. Stvarnost više prirode morala bi odrediti brzinu. Ako postanete nemirni, ubrzajte korak. Ako ostanete bez daha, usporite. Uz planinu se penjete u ravnoteži između nemira i zamora. Zatim, kad više ne mislite unaprijed, svaki vaš korak nije samo sredstvo prema nekom cilju nego jedinstven događaj za sebe. Ovaj list ima nazubljene rubove. Ovaj kamen izgleda klimavo. S ovoga mjesta snijeg je manje vidljiv, iako je bliže. To su stvari koje morate svakako primjećivati. Živjeti samo za neki budući cilj je plitko. Strane planine podržavaju život, ne podržava ih vrhunac. Ovdje nešto raste.Ali naravno, bez vrhunca nema ni strana. Vrhunac definira strane. I tako idemo dalje... pred nama je dug put... bez žurbe ... samo korak za korakom ... s malo chautauque za zabavu... Razmišljanje je toliko zanimljivije od televizije da je prava sramota što se više ljudi njime ne bavi. Oni vjerojatno misle da je nevažno ono što čuju, ali nije tako.Postoji velik ulomak o Fedrovu prvom predavanju pošto je dao zadatak »Što je kvaliteta u misli i sudu?« Atmosfera je bila naelektrizirana. Činilo se da je to pitanje gotovo svakoga mučilo i ljutilo kao njega.— Odakle mi možemo znati što je kvaliteta? — rekli su. — Vaša je dužnost da nam to rečete.Onda im je on rekao da se ni sam tome nije mogao dosjetiti i da zaista želi znati što je. Dao je taj zadatak u nadi da će se netko javiti s dobrim odgovorom.To je bila iskra. Uzvici gnušanja potresli su sobu Prije nego što se buka stišala jedan je nastavnik provirio kroz vrata da vidi što se događa.— Sve je u redu — rekao je Fedro. — Upravo smo se slučajno spotakli preko pravog pitanja, i teško se oporaviti od zaprepaštenja. — Neki su studenti izgledali radoznali, i galama se polako slegla.On je tada iskoristio priliku da se ukratko vrati na svoju temu »Trulež i raspad Crkve uma«. Ako su studenti bijesni što netko pokušava da se njima po služi u traženju istine, rekao je, to je mjera te truleži. Smatra se da vi morate glumiti to traženje istine, oponašati ga. Pravo traženje istine je za vas kazna.Istina je, rekao je, da je iskreno želio znati što oni misle, ne zato da bi to mogao ocijeniti, nego zato što je to zaista želio znati.Gledali su ga zbunjeno.— Proveo sam uz ovo cijelu noć — rekao je jedan.— Ja sam se skoro rasplakala, tako sam bila bijesna— rekla je djevojka do prozora.— Trebalo je da nas upozorite — rekao je treći.— Kako sam vas mogao upozoriti — rekao je on — kad nisam pojma imao kako ćete reagirati?Neki od zbunjenih studenata počeli su ga gledati s prvim znacima razvedravanja. On se s njima ne igra. On zaista želi znati.Veoma neobična osoba.Onda je netko rekao : — A što vi mislite?— Ne znam — odgovorio je on.— Ali što mislite?On se dugo zamislio. — Ja mislim da postoji nešto što predstavlja kvalitetu, ali čim je pokušate -definirati, nešto se pokvari. Ne možete je definirati..Mrmljanje u znak odobravanja.- Nastavio je: — Zašto je tako, to ne znam. Mislio sam da ću u vašim radovima naći neku ideju. jednostavno ne znam.Ovoga puta u predavaonici je vladala tišina.Na idućim satima toga dana bilo je malo istog onog komešanja, ali po nekoliko studenata iz svake grupe dobrovoljno se javilo da odgovara što mu je pokazalo da su studenti iz prve grupe o tome raspravljali za vrijeme odmora.Nekoliko dana kasnije on je izradio svoju definiciju i napisao je na ploču da se prepisuje za potomstvo. Definicija je glasila: »Kvaliteta je svojstvo misli i suda koje se spoznaje postupkom bez razmišljanja. Budući da su definicije proizvodi strogog, formalnog razmišljanja, kvaliteta se ne može definirati«.

96

Činjenica da je »definicija« zapravo odbijanje da se definira nije izazvala raspravu. Studenti nisu bili formalno obrazovani toliko da vide kako je njegova izjava, u formalnom smislu, potpuno iracionalna. Ako nešto ne možete definirati, nemate formalnog racionalnog načina da doznate da to postoji. Niti možete zaista ikome reći što je to. Ne postoji, zapravo, formalna razlika između nesposobnosti definiranja i gluposti. Kad kažem: — Kvaliteta se ne može definirati— ja formalno zapravo kažem: — Ja sam glup što se tiče kvalitete.Na sreću studenti to nisu znali. Da su iznijeli te primjedbe, on im ne bi mogao odgovoriti u to vrijeme.Ali zatim, ispod definicije na ploči, on je napisao:— Ali premda se kvaliteta ne može definirati, vi znate što je kvaliteta! — i oluja je opet krenula ispočetka.— O ne, ne znamo!— O da, znate.— O ne, ne znamo!— O da, znate! — rekao je on i izvukao neki materijal da im to dokaže.Izabrao je dva primjera studentskih sastava. Prvi je bio nešto nabacano i nepovezano sa zanimljivim idejama koje nikamo ne vode. Drugi je bio veličan stven članak koji je i samom studentu bio tajanstven što je tako dobro ispao. Fedro je oba pročitao, zatim zamolio da dignu ruku oni koji misle da je prvi sastav bolji. Digle su se dvije ruke. Zatim je upitao kome se sviđa drugi. Diglo se dvadeset osam ruku. — Što god bilo ono — rekao je — što je navelo golemu većinu da digne ruke za drugi sastav, to ja smatram kvalitetom. Vi dakle znate što je to.Poslije toga nastala je duga stanka ispunjena razmišljanjem, a on je dopustio da traje.Ovo je bilo intelektualno nasilje, i on je to znao Jer više ih nije učio, nego ih je indoktrinirao. Postavio je imaginaran pojam, definirao ga da ga je nemoguće definirati, nakon prosvjeda studenata rekao im da oni znaju što je to, i dokazao im tehnikom koja je logički zbrkana kao i sam pojam. S tim je mogao proći jer je logičko odbijanje zahtijevalo više talenta nego što ga je ijedan student imao. Narednih dana on je trajno izazivao njihova odbijanja, ali nijedno se nije pojavilo. Nastavio je improvizirati.Da bi ojačao ideju da oni već znaju što je kvaliteta, razvio je postupak u kojem je čitao četiri stu-dentska sastava u predavaonici i zahtijevao od svakoga da ih poreda po kvaliteti na komadiću papira. I on je to učinio. Zatim je skupio papiriće, prebrojio ih na ploči i našao prosjek mišljenja cijele grupe. Onda je otkrio svoje ocjene, i one su uvijek bile bliske, ako ne identične nađenom prosjeku. Ako je bilo razlika, one su nastajale samo kad su dva sastava bila približno jednake kvalitete.Isprva su studenti bili oduševljeni tom vježbom, ali kako je pretjecalo vrijeme tako im je postajalo dosadno. Bilo je očito što on smatra kvalitetom. I oni su također očito znali što je kvaliteta, pa su gubili interes da slušaju o tome. Njihovo je pitanje sada bilo: »U redu, znamo što je kvaliteta. Kako je postižemo?«Sada su napokon standardni udžbenici retorike došli na red. Načela koja su u njima izložena nisu više bila pravila protiv kojih se treba buniti niti sama sebi svrha, nego tek postupci, trikovi, za dobivanje nečega što stvarno vrijedi i postoji nezavisno od postupka — kvalitete. Ono što je počelo kao otpadništvo od tradicionalne retorike pretvorilo se u divan uvod u nju.Izdvojio je svojstva kvalitete kao što su jedinstvo,Živopisnost, snaga, sažetost, osjetljivost, jasnoća, naglasak, tok, napetost, vrsnoća, točnost, razmjer, dubina i tako dalje; sva ih je oskudno definirao kao i kvalitetu, ali ih je izložio istom tehnikom čitanja pred razredom. Pokazao im je kako se svojstvo kvalitete zvano jedinstvo, čvrsto povezivanje radnje, može poboljšati tehnikom koja se zove sažetak. Snaga tvrdnje može se potkrijepiti tehnikom koja se zove bilješke ispod crte koje upućuju na vjerodostojne izvore. Sažeci i bilješke ispod crte standardne su stvari koje se predaju na prvoj godini studija jezika, ali sada kao sredstvo za poboljšavanje kvalitete imale su svrhu. Pa ako je student naveo gomilu izvora ili načinio traljav sažetak pokazavši da samo napamet ispunjava zadatak, moglo mu se

97

reći da je njegov sastav možda ispunio slovo zadatka ali očigledno nije ispunio cilj kvalitete, i zato je bezvrijedan.Sada, na vječito studentsko pitanje »Kako se ovo radi?« koje ga je do te mjere razdraživalo da je htio podnijeti ostavku, mogao je odgovoriti: — Uopće nije važno kako se to radi. Samo neka bude dobro. — Nesklon student je mogao upitati: — Ali kako znamo što je dobro? — Ali pitanje gotovo ne bi izašlo iz njegovih usta a već bi shvatio da odgovor otprije ima. Obično bi mu neki drugi student rekao: — To se jednostavno vidi. — Ako bi rekao: — Ne, ja ne vidim — odgovorili bi mu: — Vidiš. On je to dokazao. — Student bi naposljetku potpuno bio pritiješnjen da sam donosi sudove o kvaliteti. A upravo to i ništa drugo učilo ga je kako se piše.Zbog akademskog sistema prije je Fedro bio prisiljen reći što želi, premda je znao da to sili studente da se prilagode umjetnim oblicima koji uništavaju njihovo stvaralaštvo. Studenti koji su se pokorava li njegovim pravilima bili su zatim osuđivani zbog svoje nesposobnosti da budu kreativni ili da načine djelo koje odražava njihovo osobno stanovište o onom što je dobro. Sad je to bilo svršeno. Okrećući osnovno pravilo da sve stvari koje se uče najprije moraju biti defini-rane, našao je izlaz iz svega toga. Nije ukazivao ni na kakvo načelo, ni na kakvo pravilo dobra pisanja, ni na kakvu teoriju — ali je ukazivao na nešto što je stvarno, nešto čemu se stvarnost ne može zanijekati Vakuum koji je bio nastao zbog uskraćivanja ocjena odjedno se ispunio pozitivnim ciljem kvalitete, i sve se zajedno složilo. Zapanjeni studenti prolazili su kraj njegove radne sobe i govorili: — Nekada sam upravo mrzio engleski. Sad više trošim vremena na nj nego na išta drugo. — Ne samo jedan ili dva. Mnogo njih. Cijela zamisao kvalitete bila je divna. Funkcionirala je. Ona je bila tajanstveni, individualni, unutrašnji cilj svake stvaralačke osobe, i napokon na ploči.Okrećem se da vidim kako se Chris drži. Njegovo lice izgleda umorno.Pitam ga: — Kako se osjećaš?— Dobro — kaže on, ali glas mu nije uvjerljiv.— Možemo se zaustaviti bilo gdje i utaboriti — velim.On me prostrijeli bijesnim pogledom, pa zato ništa više ne velim. Uskoro vidim da me pokušava prestići na uzbrdici. S vjerojatno velikim naporom izbija naprijed. Produžujemo.Fedro je tako daleko stigao sa svojom zamisli o kvaliteti zato što je namjerno odbijao da gleda izvan neposrednog iskustva predavaonice. Cromwellova rečenica »Nitko ne stigne tako daleko kao onaj tko ne zna kamo ide« mogla se primijeniti na ovaj slučaj. On nije znao kamo ide. Sve što je znao bilo je to da funkcionira.S vremenom se, međutim, počeo pitati zašto funkcionijra, osobito kad je već znao da je iracionalna. Zašto bi iracionalna metoda funkcionirala kad su sve racionalne metode tako loše? Prožimao ga je nagonski osjećaj, koji je brzo rastao, da ono na što se spo-taknuo nije mali trik. To seže mnogo dalje. Koliko dalje, to nije znao.To je bio početak kristalizacije o kojoj sam prije govorio. U to su vrijeme drugi govorili: — Zašto se toliko uzbuđuje zbog »kvalitete«? — Ali oni su vidjeli samo riječ i njezino značenje u retorici. Nisu vidjeli njegov nekadašnji očaj zbog apstraktnih pitanja samog postojanja koja je poražen napustio.Da je bilo tko drugi pitao »Što je kvaliteta?, to bi bilo tek jedno obično pitanje. Ali kad je on pitao, njemu se to pitanje, zbog njegove prošlosti, širilo u valovima istovremeno u svim pravcima, ne u hijerarhijskoj strukturi, nego u koncentričnoj. U sredini je stajala kvaliteta i stvarala valove. Dok su se ti valovi misli širili za njega, siguran sam da je u cijelosti očekivao od svakog vala da stigne do nekog žala postojećih obrazaca misli tako da je imao neku vrstu jedinstvenog odnosa prema svim tim mišićnim strukturama. Ali do žala se nikada nije stizalo prije kraja, ako se kraj uopće javljao. Za njega nije postojalo ništa osim trajnog širenja kristalizacije. Sada ću pokušati slijediti te valove kristalizacije, drugo razdoblje njegova istraživanja kvalitete, najbolje što mogu.Ispred mene sve Chrisove kretnje izgledaju umorne i ljutite. Posrče preko kamenja, pušta da ga grančice grebu mjesto da ih odmiče u stranu.Žao mi je što to vidim. Dio krivnje može se svaliti na izviđačko logorovanje gdje je proveo dva tjednaupravo prije našeg polaska. Prema onome što mi je rekao, ondje su od iskustva u

98

prirodi .načinili pravo nadmetanje. Nekakav dokaz muškosti. Počeo je u najnižoj skupini, za koju.se pomnjivo isticalo da je nečasno u njoj biti. Zatim mu je bilo dopušteno da prođe vatreno krštenje kroz čitav niz zadataka — plivanje, vezanje čvorova ... spomenuo ih je desetak, ali sam ih zaboravio.Dječaci na logorovanju postaju oduševljeniji i bolje surađuju kad moraju ispunjavati zadatke da se istaknu, u to sam siguran, .ali naposljetku takva vrsta poticanja nanosi zlo. Svaki napor kojemu je krajnja svrha samohvala osuđen, je na propast. Mi sada za to plaćamo. Kad se pokušaš popeti na planinu da dokažeš kako si odrastao, to ti gotovo nikada ne uspije. A čak ako se i popneš, to je traljava pobjeda. Da bi osnažio pobjedu, moraš se stalno i stalno dokazivati na neki drugi način, pa ponovo i ponovo i ponovo, vječito upregnut da ispunjavaš lažnu sliku, opsjedan strahom da ta slika nije istinita i da će to netko otkriti. Tako se nikada ne čini.Fedro je napisao pismo iz Indije o hodočašću na svetu goru Kailas, gdje je izvor Gangesa i prebivalište Šive, visoko u Himalajima, zajedno s jednim svećenikom i njegovim sljedbenicima.Nije stigao do planine. Nakon trećeg dana je odustao, iscrpljen, i hodočašće se nastavilo bez njega. Pisao je da je imao tjelesne snage ali da ta tjelesna snaga nije bila dovoljna. Imao je i intelektualnih poriva ali ni oni nisu bili dovoljni. Nije smatrao da je drzak već je smatrao da "kreće na hodočašće da proširi svoje iskustvo, da sam stekne razumijevanje. Pokušao je iskoristiti planinu u svoje svrhe, hodočašće također. Sebe je smatrao utvrđenim pojmom, ne hodočašće ili planinu, i zato nije bio spreman. Pogađao je da su drugi .hodočasnici, oni: koji su stigli do planine, vjerojatno ; tako snažno osjećali svetost planine da ini je svaki korak bio djelo vjere, djelo pokoravanja njezinoj svetosti. Svetost, planine koja je prožimala njihove duhove omogućavala im je da podnesu mnogo veće napore nego što ih je on, unatoč većoj fizičkoj snazi, mogao izdržati.Neupućenom oku penjanje zbog isticanja i nesebično penjanje mogu izgledati potpuno jednako. Obje vrste penjača stavljaju jednu nogu ispred druge. I jedni i drugi udišu i izdišu jednakom brzinom. I jedni i drugi stanu kad se umore. I jedni i drugi kreću naprijed kad se odmore. Ali kakve li razlike! Penjač koji se želi istaći sličan je glazbalu koje nije ugođeno. On spušta nogu trenutak prerano ili trenutak prekasno. On će lako propustiti divan prolaz svjetla kroz drveće. On produžuje i kad malaksalost, njegovih koraka pokazuje da je umoran. Odmara se kad nije vri-jeme. Gleda uza stazu pokušavajući vidjeti što je pred njim čak i kad, zna što je pred njim jer je, sekundu prije toga pogledao. Hoda prebrzo ili prepolagano u odnosu na prilike, a kada govori njegov se govor uvijek tiče nekog drugog mjesta, neke druge stvari. On je tu ali nije tu. On odbacuje ono što je tu, nesretan je zbog toga, želi biti dalje gore uza stazu, ali kad stigne onamo bit će isto tako nesretan jer, će ono postati »tu«. Ono što traži, što želi, leži oko njega, ali on to neće zato što leži oko njega. Svaki korak mu je napor, i tjelesni i duševni, jer on zamišlja da .mu je cilj izvan njega i dalek.To je čini se Chrisova nevolja sada.

18Postoji cijela jedna grana filozofije koja se bavi definicijom kvalitete, poznata kao estetika. Njezino pitanje: Što se smatra lijepim? seže u drevno doba. Ali kad je Fedro bio student filozofije, žestoko je ustuknuo pred tom cijelom granom znanja. On je gotovo namjerno pao na jedinom ispitu koji je imao iz estetike i napisao je nekoliko članaka izvrgnuvši nastavnika i gradivo silovitom napadu. Mrzio je i grdio sve.Nije to bio nijedan estetičar posebno koji bi u njemu izazvao takvo ponašanje. Bili su svi zajedno. Nijedno posebno gledište nije ga toliko gnjevilo koliko ideja da se kvaliteta mora podvrgnuti svakom gledištu. Intelektualni proces prisiljavao je kvalitetu na ropstvo, prostituirao ju je. Mislim da je to bio izvor njegove srdžbe.U jednom članku je napisao: »Ovi estetičari misle da je njihov predmet neka vrsta pepermintnih bombona na kojima imaju pravo sladiti svoje debele usne; nešto što treba požderati; nešto što treba intelektualno razrezati, nabadati viljuškom i grabiti žlicom komadić po komadić uz

99

prikladne istančane primjedbe, a meni se na to bljuje. To na čemu oni slade svoje usne je trulež nečega što su davno prije ubili«.Sada, kao prvi korak procesa kristalizacije, vidio je da se cijelo polje zvano estetika briše kad se kvaliteta ne definira definicijom... da se obezvređuje... ništi. Odbijajući da definira kvalitetu on ju je potpuno izbacio iz analitičkog procesa. Ako ne možete definirati kvalitetu, nema načina da je podvrgnete ikakvu intelektualnom pravilu. Estetičari ne mogu imati ništa više da kažu. čitavo njihovo polje, definicija kvalitete, nestaje. Pomisao na to' svega ga je prestrašila. Bilo je to slično otkriću lijeka za rak. Nema više objašnjavanja što je umjetnost. Nema više čudnih kritičkih škola stručnjaka da racionalno određuju gdje je pojedini kompozitor uspio ili promašio. Svi Oni, svaki pojedini od tih sveznalica, napokon će morati zašutjeti. Ovo više nije bila samo zanimljiva ideja. Ovo je bio san.Mislim da nitko zapravo nije vidio što on hoće. Isprva su videj li .intelektualca koji izriče objavu koja sadrži sve zamke racionalne analize, jednog nastavnog postupka. Nisu vidjeli da je njegova svrha potpuno suprotna svemu na što su bili navikli. On nije proširivao racionalnu analizu. On ju je sprečavao. Okretao je metodu racionalnosti protiv nje same, okrećući je protiv vlastite vrste, u obranu jednog iracionalnog pojma, jednog nedefiniranog bitka zvanog kvaliteta.Zapisao je: »(1) Svaki nastavnik engleskog zna što je kvaliteta. (Svaki nastavnik koji to ne zna morao bi pomnjivo skrivati tu činjenicu, jer to bi sigurno predstavljalo dokaz nesposobnosti.) (2) Svaki nastavnik koji misli da se kvaliteta pisanja može i treba definirati unaprijed može i treba pristupiti tome i definirati je. (3) Svi oni koji osjećaju da kvaliteta pisanja postoji a ne može se definirati, ali da kvalitetu ipak treba predavati, mogu imati koristi držeći se metode poučavanja čiste kvalitete pisanja a da je ne definiraju.«Zatim je proslijedio i opisao neke metode uspoređivanja koje je razvio u svom radu.Mislim da se on zaista nadao da će mu se netko pridružiti, da će ga izazvati i pokušati definirati kvalitetu za njega. Ali nitko to nije učinio.Pa ipak, ona mala napomena u zagradama o nemogućnosti da se definira kvaliteta kao dokazu nesposobnosti izazvala je mrštenje unutar njegova odjela. Na koncu konca, on je bio najmlađi član i od njega se zaista nije očekivalo da već propisuje standarde svojim starijim kolegama. - Cijenili su njegovo pravo da reče ste misli, i stariji su članovi čini se uživali u njegovoj nezavisnosti misli i podržavali ga.na neki crkveni način. Ali.suprotna vje-rovanju mnogih protivnika akademske slobode, crkveno držanje nikada nije dopuštalo nijednom nastavniku da blebeće sve što mu padne na pamet bez ikakve odgovornosti. Crkveno držanje jednostavno zahtijeva da mora postojati odgovornost prema Bogu uma, a ne prema idolima političke vlasti, činjenica da je on vrijeđao ljude bila je neovisna o istini ili laži onoga što je govorio, i zato etički nije mogao biti zgažen zbog toga. Ali oni su bili spremni da ga zgaze, etički i s užitkom zbog znakova da govori bez smisla. Mogao je činiti što mu je volja sve dok to opravdava unutar okvira razuma.Ali kako do vraga možete opravdavati, u okvirima razuma, odbijanje da nešto definirate? Definicije su temelji razuma. Bez njih ne možete umovati. On je mogao neko vrijeme odbijati napade maštovitim dijalektičkim izmicanjima i uvredama o sposobnosti i nesposobnosti, ali prije ili poslije morao je istupiti s nečim stvarnijim od toga. Njegov pokušaj da istupi s nečim stvarnijim doveo je do dalje kristalizacije izvan tradicionalnih granica retorike, u podrčju filozofije.Chris se okreće i probada me izmučenim pogledom. Sada neće dugo potrajati, čak i prije polaska postojali su znakovi da se ovo sprema. Kad je DeWeese rekao jednom susjedu da sam ja vrlo iskusan planinar, Chris je pokazao velik proplamsaj divljenja. Bila je to velika stvar u njegovim očima. On će uskoro klonuti i tada se moramo zaustaviti za danas.O—pa! Počinje. Pao je. Ne ustaje. Bio je to strašno uredan pad, nije izgledao nimalo slučajan. Sada me gleda u boli i ljutnji, očekujući od mene grdnju. Ja ga ne grdim. Sjedam kraj njega i vidim da je gotovo poražen.— No — velim — možemo se zaustaviti ovdje, možemo produžiti naprijed, a možemo se i vratiti. što želiš da učinimo?

100

— Nije me briga — kaže on. — Ne želim...- Ne želiš — što?- Nije mi briga! — kaže on Ijutito.- Kad ti nije briga, onda ćemo produžiti naprijed - velim ja loveći ga u zamku. Ne sviđa mi se ovaj izlet — kaže on. — Nije zabavno. Ja sam mislio da će biti zabavno. Malo ljutnje zahvaća i mene. — To je možda istina -odgovaram — ali strašno je junaštvo kad se to kaže. Primjećujem iznenadan blijesak straha u njegovim očima i on ustaje.Produžujemo.Nebo nad drugom stranom kanjona se naoblačilo, a vjetar u borovima oko nas postao je hladan i zloslutan...Hladnoća bar olakšava penjanje.Govorio sam o prvom valu kristalizacije izvan retorike koji je potekao iz Fedrova odbijanja da definira kvalitetu. Morao je odgovoriti na pitanje: Ako je ne možeš definirati, što te navodi na pomisao da ona postoji?Odgovorio je starim odgovorom koji pripada filozofskoj školi koja sebe naziva realizmom. — Stvar postoji — rekao je — ako svijet ne može bez nje normalno funkcionirati. Ako možemo pokazati da svijet bez kvalitete abnormalno funkcionira, onda smo pokazali da kvaliteta postoji, bila definirana ili ne. — Nakon toga počeo je izuzimati kvalitetu iz opisa svijeta kako ga mi poznajemo.Prva žrtva takvog izuzimanja, rekao je, bila bi umjetnost. Ako u umjetnosti ne možete razlikovati što je dobro i što je loše, umjetnost nestaje. Nema svrhe da se na zid vješa neka slika kad i goli zid jednako dobro izgleda. Nemaju smisla simfonije kad škripanje i zujanje gramofona isto tako dobro zvuče.Pjesništvo bi iščezlo, jer rijetko ima smisla a nema nikakve praktične vrijednosti. I zanimljivo, komedija bi također iščezla. Nitko ne bi razumio šale, jer razlika duhovitosti i neduhovitosti je čista kvaliteta.Zatim bi prema njemu nestali sportovi. Nogomet bejzbol, igre svih vrsta bi nestale. Rezultati više ne bi . bili mjerila ničega značajnog, nego tek prazna statistika kao broj zrnaca u hrpi pijeska. Tko bi ih dolazio gledati? Tko bi igrao?Zatim je uklonio kvalitetu s tržišta i prorekao promjene koje bi nastale. Budući da kvaliteta brašna ne bi imala značenja, u supermarketima bi bilo samo osnovnih žitarica kao što su riža, kukuruz, soja; vjerojatno i neklasificiranog mesa, mlijeka za djecu odbijenu od sise i vitamina i mineralnih dodataka da se nadoknade manjci. Alkoholna pića, čaj, kava i duhan bi nestali. Isto tako filmovi, plesovi, igre i zabave. Svi bismo se služili javnim prijevoznim sredstvima. Svi bismo nosili vojničke cipele.Velika većina nas ostala bi bez posla, ali to bi vjerojatno bilo privremeno dok se ne bismo prebacili na bitno nekvalitetan rad. Primijenjena nauka i tehnologija drastično bi se izmijenile, ali čista znanost, matematika, filozofija i posebno logika ostale bi neizmijenjene.Ovo posljednje se Fedru učinilo izvanredno zanimljivim. Na čista intelektualna bavljenja najmanje bi djelovalo uklanjanje kvalitete. Kad bi se izbacila kvaliteta, samo bi racionalnost ostala nepromijenjena. To je bilo čudno. Zašto bi bilo tako?To nije znao, ali je znao da je uklanjanjem kvalitete iz slike svijeta kakav poznajemo otkrio veličinu važnosti toga pojma za koju nije slutio da u njemu postoji. Svijet može funkcionirati bez kvalitete, ali život bi bio tako glup da bi jedva bilo vrijedno živjeti. Zapravo, ne bi bilo vrijedno živjeti. Pojam vrijedno je kvalitativan pojam, život bi naprosto bio življenje bez ikakvih vrijednosti i bez svrhe.Osvrnuo se na razdaljinu kamo ga je taj pravac misli odveo i odlučio da će jamačno dokazati svoju tvrdnju. Budući da svijet očigledno ne može normalno funkcionirati kad se kvaliteta izuzme, kvaliteta postoji, bila definirana ili ne.Pošto je prizvao tu utvaru svijeta bez kvalitete, ubrzo ga je privukla njegova sličnost s nekoliko društvenih stanja o kojima je već čitao. Drevna Sparta mu je pala na pamet, komunistička Rusija i njezini teliti. Komunistička Kina, Hrabri novi svijet Aldousa Huxleya i 1984 Georgea

101

Orwella. Sjetio se također nekih svojih znanaca koji bi se založili za taj svijet bez kvalitete. Onih koji su ga pokušavali navesti da se kani pušenja. Tražili su racionalne razloge za njegovo pušenje i, kad on nije naveo nijedan razlog, ponašali su se veoma nadmoćno, kao da je ostao bez časti ili tako nešto. Oni su morali imati razloge i planove i rješenja za sve. Spadali su u njegovu vrstu. U vrstu koju je sada napadao. I dugo je tragao za prikladnim imenom da sabere sve što ih karakterizira, da dobije nekakav ključ za taj svijet bez kvalitete.Prije svega radilo se o intelektu, ali inteligencija nije bila osnovna stvar. Nego neko temeljno držanje prema ustrojstvu svijeta, pretpostavljeno viđenje da on teče u skladu sa zakonima — s razumom — i da čovjekov napredak teče uglavnom kroz otkrivanje tih zakona razuma i njihovo primjenjivanje na zadovoljavanje vlastitih želja. Ta vjera je držala sve uzgor. On je na trenutak virnuo u viđenje toga svijeta bez kvalitete, prizvao je malo više pojedinosti, razmišljao o tome, pa onda virio još malo i još malo razmišljao i naposljetku se kružno vratio onamo gdje je bio prije. Ukočenost.Tako to izgleda. To sve obuhvaća. Ukočenost. Kad oduzmete kvalitetu dobijete ukočenost. Odsutnost kvalitete je bit ukočenosti.Sjetio se nekih prijatelja umjetnika s kojima je jednom putovao po Sjedinjenim Državama. Bili su crnci koji su se stalno žalili na nepostojanje kvalitete o kojem je sada pisao. Ukočeno. To je bila njihova riječ za ovo. Davno prije nego što su je masovni mediji preuzeli i dali joj nacionalni bijeli smisao, oni su svu tu intelektualnu rabotu zvali ukočenom i nisu htjeli s njom imati posla. I bilo je fantastičnih vrludanja u razgovorima i stavovima između njega i njih, jer je u to vrijeme on bio savršen primjerak ukočenosti o kojoj su oni govorili. Što je više pokušavao da ih prikliješti hvatajući se za ono što su govorili, to su neodređeniji bivali. Sada s ovom kvalitetom činilo se da on kaže iste stvari i da govori neodređeno kao oni, premda je ono o čemu je govorio bilo čvrsto i jasno i temeljito kao bilo koji drugi racionalno definiran pojam s kojim se ikada bavio.Kvaliteta. O tome su oni govorili cijelo vrijeme— čovječe, hoćeš li samo, molim te, poslušati — sjećao se da je jedan od njih rekao — i zadržati za se sva ta krasna nagradna pitanja? Ako cijelo vrijeme pitaš što je to, ne ostaje ti vremena da doznaš. — Duša. Kvaliteta. Ista stvar?Val kristalizacije valjao se dalje. On je vidio dva svijeta, istovremeno. Na intelektualnoj strani, na ukočenoj strani, vidio je sada da je kvaliteta pojam razrezivanja. Ono što svaki intelektualni analitičar traži. Uzmete svoj analitički nož, stavite vršak izravno na pojam kvalitete i samo lupnete, ne grubo, nježno, i cijeli svijet se raspukne, razreze, točno na dva dijela— hipi i ukočeni, klasični i romantični, tehnološki i , humanistički — i rascjep je gladak. Nema zbrke. Nema sitnica koje bi mogle biti na jednu ili na drugu stranu. Ne samo vješt prijelom nego vrlo sretan prijelom. Ponekad najbolji analitičari, radeći s najočiglednijim crtama rascjepa, mogu lupnuti po nožu i ne dobiti ništa osim hrpe smeća. A evo kvalitete; tanka, gotovo neprimjetna pogrešna crta; crta nelogičnosti u našem poimanju svemira; i vi lupnete po njoj, a cijeli svemir se razdvaja, tako uredno da je gotovo nevjerojatno. Volio bi da je Kant živ Kant bi to cijenio. Taj opći dijamantni rezač. On bi vidio. Zadržao bi kvalitetu bez definicije. To je bila tajna.Fedro je napisao, s nekom početnom sviješću da je upleten u čudnovatu vrstu intelektualnog samoubojstva: ... Ukočenost može biti jezgrovito a ipak cjelovito definirana kao nesposobnost da se vidi kvaliteta prije nego što se ona intelektualno definira, to jest, prije nego što se sva isjecka u riječi... Dokazali smo da kvaliteta, premda nedefinirana, postoji. Njezino postojanje može se iskustveno vidjeti u predavaonici, i može se logički dokazati pokazujući da bez nje ne može postojati svijet kako ga znamo. Ono što ostaje da se vidi, stvar koju treba analizirati, nije kvaliteta, nego one čudne navike misli zvane »ukočenost« koje nam ponekad priječe da je vidimo...Tako je on kušao uzvratiti napad. Predmet analize, pacijent na stolu, nije više bila kvaliteta, nego samo analiza. Kvaliteta je bila zdrava i u dobru stanju.S analizom, međutim, činilo se da nije sve u redu, nešto joj je priječilo da vidi ono što je očigledno.Gledani natrag i vidim da je Chris jako zaostao. — Hajde! — vičem. On ne odgovara.

102

— Hajde, daj!—ponovo vičem.Zatim ga vidim kako pada na bok i sjeda u travu na nizbrdici. Ostavljam naprtnjaču i silazim k njemu. Nagib je toliko strm da moram postrance zarivati stopala. Nalazim ga kako plače.— Uganuo sam gležanj — veli i ne gleda me.Kad preuzetni penjač mora zaštititi svoju sliku, on prirodno laže da tu sliku zaštiti. Ali je odvratno to vidjeti i ja se sam sebe stidim što sam dopustio da se to dogodi. Sad moju nakanu da ustrajem nagrizaju njegove suze i njegov unutarnji osjećaj poraza prelazi na mene. Sjedam, ostajem tako nekoliko trenutaka i zatim, ne odustajući, uzimam njegovu naprtnjaču i velim mu: — Ja ću nositi naprtnjače na smjenu. Odnijet ću ovu onamo gdje je moja, a onda ti stani i čekaj s njom da je ne izgubimo. Onda ću odnijeti dalje i opet se vratiti po tvoju. Na taj način možeš se dobro odmoriti. Bit će sporije, ali stići ćemo onamo.Ali to sam prebrzo učinio. U mom glasu još ima gađenja i prijekora i on to čuje i stidi se zbog toga. Pokazuje da je ljut, ali ne kaže ništa, od straha da će opet morati nositi naprtnjaču, samo se mršti i pravi da me ne vidi dok ja na smjenu nosim naprtnjače uzbrdo. U radu mi prolazi gorčina i primjećujem da na ovaj način ne radim nimalo više. Ima više rada u smislu dosizanja vrha planine, ali to je samo nominalni cilj. U smislu stvarnoga cilja, brojeći ugodne minute jednu za drugom, izlazi isto; zapravo, bolje. Penjemo se polako gore i gorčina prolazi. Idući sat polako se uspinjemo prema mjestu gdje mislim da izvire potok; naprtnjače nosim ja na smjenu. Šaljem Chrisa dolje da donese vode u jednom loncu, i on je donosi. Na povratku kaže: — Zašto se zaustavljamo ovdje? Produžimo dalje.— Ovo je vjerojatno posljednji potok što ćemo sa vidjeti za dugo vremena, Chris, a i ja sam umoran.— Zašto si toliko umoran?Pokušava li me razbjesniti? Polazi mu za rukom.— Umoran sam, Chris, jer nosim naprtnjače. Ako ti se žuri, uzmi svoju naprtnjaču i kreni naprijed. Ja ću za tobom.On me gleda s novim treptajem straha, zatim sjeda. — Ja ovo ne volim — kaže on, gotovo u suzama. — Ja ovo mrzim! žao mi je što sam došao. Zašto smo došli ovamo? — Ponovo plače, žestoko.Odgovaram: — I meni je zbog tebe žao. Bolje bi bilo da nešto pojedeš.— Ništa ne želim. Boli me želudac.— Kako želiš.Udaljuje se od mene, trga vlat trave i meće je u usta. Zatim uranja lice u ruke. Ja pripravljam ručak za sebe i malo se odmaram.Kad sam se prenuo, on još plače. Nijedan od nas nema kamo poći. Nema se što činiti nego suočiti se s postojećim stanjem. Ali ja zaista ne znam koje je postojeće stanje.— Chris — naposljetku velim. On ne odgovara.— Chris — ponavljam.— Opet bez odgovora. Naposljetku kaže, svadljivo: — Što je? —— Htio sam ti reći da meni nemaš što dokazivati. Da li to razumiješ, Chris?pravi zapljus užasa vidi mu se na licu. On silovitotrza glavu u stranu.Ja kažem: — Ti ne razumiješ što ja time želim reći, je li tako?On nastavlja gledati u stranu i ne odgovara. Vjetar jauče kroz borove.Jednostavno ne znam. Jednostavno ne znam što mu je. Ne bi ga samo izviđačko samoljublje ovako uznemirilo. Čim su mu neke sitnice nepovoljne već dolazi smak svijeta. Kad pokuša nešto učiniti i odmah ne uspije u tome postaje bijesan ili udari u plač.Vraćam se na travu i ponovo se odmaram. Možda nas obojicu poražava pomanjkanje odgovora. Ne želim ići naprijed jer mi se ne čini da naprijed postoji ikakav odgovor. Nema nijednog ni straga. Samo skretanje u stranu. Eto što je između mene i njega. Skretanje u stranu, očekujući da se nešto dogodi.

103

Poslije ga čujem kako se šulja k naprtnjači. Prevrćem se i vidim ga kako zuri u mene. — Gdje je sir? — kaže. Glas je još svadljiv.Ali ja se neću na nj upecati. — Uzmi sam — velim. — Ja te neću posluživati.On prekapa naprtnjaču i nalazi sir i slane kekse. Pružam mu svoj lovački nož da njime razmaze sir. — Mislim da ću ovako učiniti, Chris: sve teške stvari metnut ću u svoju naprtnjaču a lake stvari u tvoju. Tako se neću morati stalno vraćati po drugu naprtnjaču.On se s tim slaže i raspoloženje mu se popravlja. Čini se da je time nešto riješio.Moja naprtnjača sada mora imati dvadesetak kilograma, i pošto smo se malo penjali uspostavlja se ravnoteža tako da na svaki korak dolazi jedan udisaj.Dolazimo na jak uspon i ravnoteža se mijenja na dva udisaja po koraku. Na jednom grebenu to raste na četiri udisaja po koraku. Golemi koraci, gotovo uspravni, viseći o korijenju i granama. Osjećam se glupo jer sam morao predvidjeti put oko ovoga. Jasikini štapovi dobro nam sada dolaze, i Chris se zanima kako da svoj koristi. Naprtnjača vam podiže težište a štapovi su dobro osiguranje protiv prevrtanja. Spustite jednu nogu, spustite štap, prebacite se preko njega, gore, i udahnete tri puta, zatim spustite drugu nogu, spustite štap i prebacite se gore...Ne znam je li još što preostalo u meni od današnje chautauque. U ovo doba poslijepodne u glavi mi se počne mutiti... možda mogu izvršiti samo jedan pregled onoga što je bilo i završiti za danas...Davno prije, kad smo tek krenuli na ovo čudno putovanje, govorio sam o tome kako John i Sylvia izgledaju kao da bježe od neke tajanstvene smrtonosne sile koja im se činila utjelovljena u tehnici, i da ima mnogo ljudi sličnih njima. Govorio sam malo i o tome kako neki ljudi uključeni u tehniku izgledaju kao da je također izbjegavaju. Skriveni razlog te nevolje ležao je u tome što su je oni promatrali kroz neku »sjajnu dimenziju« koja se tiče neposredne površine stvari, dok je mene zanimala skrivena forma. Johnov stil sam nazvao romantičnim, a svoj klasičnim. Njegov je bio, prema žargonu šezdesetih godina, »hipi«, moj je bio »ukočen«. Zatim smo krenuli u ovaj ukočeni svijet da vidimo što ga pokreće. Raspravljalo se o podacima, klasifikacijama, hijerarhijama, uzrocima i posljedicama, analizama, a negdje usput bilo je go-vora o pregršti pijeska, o svijetu kojega smo svjesni, uzetoj iz beskrajnog prostranstva svjesnosti oko nas. Rekao sam da proces razlučivanja počinje raditi na toj pregršti pijeska i rastavlja je na dijelove. Klasično, ukočeno poimanje bavi se hrpicama pijeska i prirodom zrnaca i osnovom za njihovo svrstavanje i međupovezivanje.Fedrovo odbijanje da definira kvalitetu, u okvirima ove analogije, bilo je pokušavanje da se polome pandže klasičnog poimanja s pomoću metode prosijavanja pijeska i da se nađe točka zajedničkog poimanja između klasičnog i romantičnog svijeta. Kvaliteta, taj rascjep između hipi i ukočenog, čini se da je bila' ta točka. Oba svijeta služe se tim pojmom. Oba znaju što je. Samo što romantičan svijet pušta kvalitetu na miru i cijeni je po onome što ona jest, a klasični pokušava da je pretvori u zbirku intelektualnih građevnih blokova za druge svrhe. Sada, kad je definicija bila spriječena, klasičan duh je bio prisiljen da vidi kvalitetu kao što je romantičan vidi, neiskrivljenu strukturama misli.Ja pravim veliku stvar od svega toga, od tih klasično-romantičkih razlika, ali Fedro to nije činio. Njega zaista nije zanimala nikakva vrsta stapanja razlika između dvaju svjetova. On je progonio nešto drugo — svoju utvaru. Dajući se u potjeru za tom utvarom otišao je u šira značenja kvalitete koja su ga vukla sve dalje i dalje k njegovu koncu. Ja se razlikujem od njega po tome što ne kanim ići do toga konca. On je samo prošao kroz svoje zemljište i otvorio ga. Ja namjeravam ostati i obraditi ga da vidim može li na njemu što rasti.Ja mislim da onaj sastojak pojma koji može rascijepiti svijet na hipi i ukočeni, klasični i romantični, tehnološki i humanistički, može također sjediniti već rascijepljeni svijet duž tih linija u jedno. Pravo razumijevanje kvalitete ne služi sistemu, niti ga obara a ni ne bježi od njega. Pravo razumijevanje kvalitete zarobljuje sistem, ukroćuje ga, i tjera ga da radi za nečiju osobnu korist, dok taj netko ostaje posve slobodan da ispunjava svoju unutrašnju sudbinu.Sada kad smo visoko na jednoj strani kanjona možemo gledati natrag i prijeko na drugu stranu. Ondje je strmo kao i ovdje — tamni sag zelenkasto-crnih borova penje se do visokog grebena.

104

Možemo mjeriti napredovanje mjereći okom nešto što izgleda kao horizontalan kut prema njemu.Nadam se, hvala bogu, da je za danas dosta razgovora o kvaliteti. Kvaliteta mi ne smeta, nego se radi o tome da sav klasični razgovor o njoj nije kvaliteta.Kvaliteta je samo žarišna točka oko koje se mnogo intelektualnog pokućstva iznova raspoređuje.Zaustavljamo se da predahnemo i gledamo dolje. Čini se da je Chris živnuo duhom, ali bojim se da se opet radi o nekakvom nadmetanju.— Pogledaj koliko smo daleko stigli — kaže on— Ostalo nam je još mnogo više puta.Poslije Chris viče da čuje svoju jeku i baca kamenje da vidi gdje će pasti. Počinje se umišljati, zato pojačavam tempo hoda, brže dišem i ustaljujem se na jedan i pol put većoj brzini nego prije. To ga malo otrežnjuje pa nastavljamo penjanje.Oko tri sata popodne noge me počinju izdavati i vrijeme je da stanemo. Ne osjećam se baš dobro. Ako nastavite ići s osjećajem klimavih nogu, počet ćete istezati mišiće i sutra će nastupiti agonija.Stižemo do ravnog mjesta, do velikog izbojka na planinskoj kosi. Velim Chrisu da je za danas dosta. On izgleda zadovoljan i veseo; možda je na koncu konca i on nešto naučio.Spreman sam zadrijemati, ali nad kanjon su se svili oblaci i reklo bi se da će svaki čas početi kiša. Kanjon je tako pun tih oblaka da ne možemo vidjeti dno a jedva se vidi i greben na drugoj strani.Otvaram širom naprtnjače i vadim šatorska krila i vežem ih skupa. Uzimam konop i vežam ga između dva drveta, zatim preko njega prebacujem krila. Odsijecam nekoliko kolčića od grma mačetom, zabijam ih u zemlju, zatim kopam jarak tupom stranom mačete oko šatora da oteče kišnica ako je bude. Upravo smo spremili sve pod šator kad su pale prve kapi kiše.Chris je oduševljen kišom. Ležimo na leđima na vrećama za spavanje i gledamo kako se spušta kiša i slušamo njezino lupkanje po šatoru, šuma ima zamagljen izgled i mi obojica postajemo zamišljeni i promatramo kako se lišće na grmlju trza kad na nj padaju kapi a i mi se malo trzamo kad se prolomi grmljavina ali smo sretni što smo suhi dok je sve oko nas mokro.Malo zatim vadim iz svoje naprtnjače džepno izdanje Thoreaua1, otvaram ga i moram se naprezati da bih ga malo čitao Chrisu pri sivoj kišnoj svjetlosti. Mislim da sam objasnio da smo to činili i s drugim kniigama prije toga, s težim knjigama koje on inače ne bi razumio. Radi se o tome da ja pročitam rečenicu, on navali s dugim nizom pitanja o njoj i zatim, kad se zadovolji odgovorima, čitam slijedeću rečenicu.Činimo to s Thoreauom neko vrijeme, ali nakon pola sata na svoje iznenađenje i razočaranje vidim da nas Thoreau ne zanima. Chris je nemiran i ja sam nemiran. Jezična struktura ne odgovara planinskoj šumi u kojoj se nalazimo. Bar ja se tako osjećam. Knjiga izgleda pitoma i zatvorena, nešto što nikada nisam pomislio o Thoreauu, ali tako je. On govori o drugačijim prilikama, o drugačijem vremenu, samo otkriva zla tehnike ali ne otkriva rješenja. On ne govori nama. Nevoljko odlažem knjigu i obojica postajemo šutljivi i zamišljeni. Tu smo samo Chris i ja i šuma i kiša. Nikakve nas knjige ne mogu više voditi.Tave što smo ih ostavili pred šatorom počinju se napunjati kišnicom i kasnije, kad se skupilo dosta vode, izlijevamo je u lonac, ubacujemo nekoliko kocaka kokošje juhe i zagrijavamo je na malenom špiritnom kuhalu. Kao svaka hrana ili piće nakon napornog penjanja u planinama, juha je ukusna.Chris kaže: — Draže mi je logorovanje s tobom nego sa Sutherlandovima.— Prilike su drugačije — kažem ja.Kad je nestalo juhe, vadim konzervu svinjetine s grahom i iskrećem je u lonac. Dugo treba da se ugrije, ali nama se ne žuri.— Dobro miriše — kaže Chris.

105

1 Henry David Thoreau (1817-62), američki književnik, .jedinstven pjesnik i filozof prirode. Najbolje mu je djelo Waiden ili život u šumi u kojem prikazuje koliko uvjeti civilizacije raščovjećuju čovjeka i kidaju bitnu i živu vezu između njega i prirode (JLZ). (Op. prev.)

Kiša je prestala i samo poneka kap padne na šator.— Mislim da će sutra biti sunčano — kažem. Dodajemo jedan drugome lonac sa svinjetinom i grahom, jedući sa suprotnih strana.— Tata, o čemu ti stalno razmišljaš? Ti razmišljaš cijelo vrijeme.— Oooo... o svačemu.— O čemu?— O, o kiši, o nevoljama koje se mogu dogoditi, i općenito o stvarima.— O kojim stvarima?— Oh, o tome kako će tebi izgledati sve to kad odrasteš.Njega to zanima. — Kako će izgledati?Ali dok to pita u njegovim očima se vidi proplamsaj samoljublja i kao posljedica toga odgovor dolazi prikriven. — Ne znam — kažem — o tome samo razmišljam,— Misliš li hoćemo li sutra stići na vrh ovoga kanjona?— Pa da, nismo daleko od vrha.— Već ujutro.— Ja se nadam.Poslije toga je zaspao, a vlažan noćni vjetar se spušta s grebena i među borovima stvara zvuke uzdaha. Obrisi vrhova drveća nježno se njišu na vjetru. Povijaju se i zatim se vraćaju, onda se s uzdahom povijaju i opet vraćaju, nemirni zbog sila koje nisu dio njihove prirode. Vjetar uzrokuje lepršanje jedne strane šatora. Ustajem i pričvršćujem je klinom, zatim hodam po vlažnoj spužvastoj travi izbojaka neko vrijeme, onda se uvlačim natrag u šator i čekani da zaspim.

19Sag suncem obasjanih borovih iglica kraj mog lica polako mi govori gdje se nalazim i pomaže mi da raspršim jedan san.U snu sam stajao u bijelo obojenoj sobi i promatrao neka staklena vrata. Na drugoj strani su bili Chris i njegova majka i njegov brat. Chris mi je mahao s druge strane vrata i njegov brat se smiješio, ah' njegova je majka imala suze u očima. Onda sam vidio da je Chrisov smiješak bio ukočen i namješten i da je zapravo predstavljao dubok strah.Krenuo sam k vratima i smiješak mu se razvedrio. Pokazao mi je da ih otvorim. Htio sam ih otvoriti, ali ih nisam otvorio. Njegov se strah vratio, ali ja sam se okrenuo i otišao.Taj mi se san i prije često javljao. Njegovo je značenje očigledno i slaže se s nekim sinoćnjim mislima. On pokušava stupiti u vezu sa mnom i boji se da nikad neće uspjeti. Ovdje gore stvari postaju jasnije.Ispred šatora sada iglice sa zemlje šalju maglene pare prema suncu. Zrak je vlažan i hladan, i dok Chris još spava ja pažljivo izlazim iz šatora, uspravljam se i protežem.Noge su mi ukočene, i leđa, ali me ne bole. Izvodim vježbe zagrijavanja nekoliko minuta da ih razgibam, zatim trčim s izbojka među borove. Sad se bolje osjećam.Jutros je miris borovine težak i vlažan. Čučim i gledam dolje u jutarnje magle ispod nas u kanjonu.Kasnije se vraćani k šatoru iz kojega buka pokazuje da je Chris budan, i zavirivši unutra vidim ga kako oko sebe zuri bez riječi. On se polagano budi i proći će pet minuta prije nego što mu se mozak zagrije do točke na kojoj može progovoriti. Sada žmirka u svjetlo.— Dobro jutro — kažem ja.Nema odgovora. Nekoliko kapi pada s okolnih borova.— Jesi li dobro spavao?— Nisam.— To je loše.— Kako to da si tako rano ustao? — pita.

106

— Nije rano.— Koliko je sati?— Devet — kažem ja.— Kladio bih se da nismo zaspali do tri. Tri? Ako je bio budan, danas će to platiti.— No, ja sam spavao — kažem.On me čudno gleda. — Ti meni nisi dao spavati.— Ja?— Govorio si.— Dok sam spavao, hoćeš reći.— Ne, govorio si o planini.Tu je nešto čudnovato. — Ja ništa ne znam ni o kakvoj planini, Chris.— Cijelu si noć o njoj govorio. Rekao si da ćemo na vrhu planine sve vidjeti. Rekao si da ćeš se ondje sa mnom sresti.Mislim da je sanjao. — Kako se mogu ondje s tobom sresti kad smo već zajedno?— Ne znam. Ti si to rekao. — Izgleda uznemireno. — Govorio si kao da si pijan ili tako nešto.On još napola spava. Bolje je da ga pustim da se mirno razbudi. Ali sam žedan i sjećam se da nisam ponio pljosku, misleći da ćemo usput nalaziti dovoljno vode. Glupo. Neće biti doručka dok ne prijeđemo greben i dovoljno se ne spustimo niz drugu stranu gdje možemo naći neki izvor. — Bolje je da se spremimo i krenemo — velim — ako želimo naći vode za doručak čak — Već je toplo i vjerojatno će biti vruće danas poslije podne.Šator se lako rasprema i drago mi je što vidim da . je sve suho. Za pola sata smo se spremili. Sad ovo zemljište. osim utrvene trave, izgleda kao da nitko na njemu nije bio.Još nam ostaje mnogo penjanja, ali usput otkrivamo da nam je lakše nego jučer. Dolazimo na zaobljeniji dio grebena i kosina nije toliko strma. Izgleda kao da ovdje borovi nikada nisu sječeni. Nimalo izravnog svjetla ne dopire do šumskog tla pa uopće nema niskog raslinja. Samo meki pod od iglica, otvoren i prostoran i pogodan za penjanje...Vrijeme je da se krene s chautauquom i drugim valom kristalizacije, metafizičkim valom.To je nastalo kao odgovor na Fedrovo divlje okolišanje oko kvalitete kad su nastavnici engleskog odjela u Bozemanu, izviješteni o svojoj ukočenosti, postavili njemu razumno pitanje: — Da li ta vaša nedefinirana »kvaliteta« postoji u stvarima koje opažamo? — pitali su. — Ili je ona subjektivna, te postoji samo u opažaču? — Bilo je to jednostavno, prilično zdravo pitanje, i nije trebalo žuriti s odgovorom.Ha! Nije trebalo žuriti s odgovorom. Bila je to zadnja ponuda, pitanje koje obara, nokaut, specijalitet subotom uvečer — nešto od čega se više ne oporavljate.Jer ako kvaliteta postoji u objektu, morate objasniti zašto znanstveni instrumenti ne mogu da je otkriju. Morate ponuditi instrumente koji će je otkriti, ili se zadovoljiti objašnjenjem da je instrumenti ne otkrivaju zato što je čitav vaš pojam kvalitete, da se Pristojno izrazimo, velika hrpa besmisla.U drugu ruku, ako je kvaliteta subjektivna, ako postoji samo u opažaču, onda je ta kvaliteta oko koje dižete toliku prašinu samo maštovito ime za ono što vam se sviđa. °To što je pred Fedra iznijelo nastavno osoblje engleskog odjela na Državnog sveučilištu Montane predstavlja drevni logički splet poznat pod imenom dileme. Dilema, što na grčkom znači »dvije pretpostavke. uspoređuje se s prednjom stranom razbješnjelog i zahuktalog bika.Ako prihvati pretpostavku da je kvaliteta objektivna, probost će ga jedan rog dileme. Ako prihvati drugu pretpostavku da je kvaliteta subjektivna, probost će ga drugi rog dileme. Bila kvaliteta objektivna ili subjektivna, on će dakle biti proboden bez obzira što odgovori.Primijetio je da od nekoliko članova nastavnog osoblja prima nekakve dobroćudne osmijehe.Međutim Fedro, zbog svoje naobrazbe u logici, znao je da svaka dilema omogućuje ne dva nego tri klasična pobijanja, a znao je još neka koja nisu bila tako klasična, pa je uzvraćao osmijehe. Mogao je zgrabiti lijevi rog i pobiti ideju da objektivnost uključuje znanstvenu spoznatljivost. Ili, mogao je zgrabiti desni rog i pobiti da subjektivnost uključuje »sve što vam se sviđa«. Ili je mogao ići između rogova i poreći da su subjektivnost i objektivnost jedini izbori. Možete biti sigurni da ih je sva tri ispitao.

107

Osim ta tri klasična logička pobijanja postoje još neka nelogička, »retorička« pobijanja. Fedro je bio retoričar pa su mu i ona bila dostupna.Čovjek može baciti biku pijesak u oči. On je to već učinio svojom izjavom da pomanjkanje znanja što je kvaliteta znači nesposobnost. Staro je logičko pravilo da sposobnost govornika nimalo ne utječe na istinitost onoga što kaže, i tako je spominjanje nesposobnosti bilo puko bacanje pijeska. Najveća budala na svijetu može reći da sunce sja, ali zbog toga ono neće pomračiti. Sokrat, taj drevni neprijatelj retoričkog dokaza, potkopao bi Fedra rekavši: »Da, slažem se s tvojom pretpostavkom da sam nesposoban u pitanju kvalitete. Sada, molim te, pokaži nesposobnom starcu što ie kvaliteta. Inače, kako ću napredovati?« Fedru bi bilo dopušteno da se nekoliko minuta vrti naokolo, a zatim bi ga prignječila pitanja koja bi pokazala da ni on ne zna što je kvaliteta te da je, prema vlastitim mjerilima, nesposoban.Čovjek mole pokušati pjesmom uspavati bika. Fedro bi rekao svojim ispitivačima da odgovor na tu dilemu leži iznad njegovih skromnih mogućnosti rješavanja, ali da činjenica što on ne može naći odgovora niie logički dokaz da se odgovor ne može naći. Bi li htjeli oni, sa svojim većim iskustvom, pokušati da mu pomognu da nađe taj odgovor? Ali prekasno bi bilo za uspavanke te vrste. Oni bi jednostavno možda odvratili. — Ne, mi smo previše ukočeni. I sve dok se ne pojaviš s odgovorom, drže se nastavnog programa da ne moramo obarati tvoje zbunjene studente kad slijedećega kvartala dođu k nama.Treća retorička alternativa na tu dilemu, i najbolja po mom mišljenju, jest da čovjek odbije da ude u arenu. Fedro je jednostavno mogao reći: — Pokušaj da se kvaliteta svrsta kao subjektivna ili objektivna je pokušaj da se definira. A ja sam već rekao da se ona ne može definirati — i ostati na tome. Vjerujem da mu je DeWeese zaista savjetovao u to vrijeme da tako učini.Zašto se nije obazirao na taj savjet i zašto je odabrao da na tu dilemu logički i dijalektički odgo-vori umjesto da lako umakne u misticizam, to ne znam. Ali mogu nagađati. Prije svega mislim da je osjećao da je cijela Crkva uma nepovratno u areni logike i da čovjek koji sebe izdvaja iz logičke rasprave ostaje izvan bilo kakva akademskog razmatranja. Filozofski misticizam, ideja da se istina ne može definirati i da se može pojmiti samo neracionalnim sredstvima, živi s nama od početka historije. To je temelj naučavanja žena. Ali to nije akademski predmet. Akademija, Crkva uma, bavi se isključivo onim stvarima koje se mogu definirati, i ako netko želi biti mistik, njegovo je mjesto u samostanu a ne na sveučilištu. Sveučilišta su mjesta gdje se stvari moraju jasno izricati.Mislim da je drugi razlog njegove odluke da uđe u arenu bio sebične naravi. On je za sebe znao da je vrlo bridak logičar i dijalektičar, time se ponosio i na ovu dilemu gledao kao na izazov njegovoj vještini. Sad mislim da je taj trag egoizma možda bio početak svih njegovih nevolja.Vidim da se na nekih dvjesta metara iznad nas miče jedan jelen kroz borove. Pokušavam ga pokazati Chrisu, ali dok ga on pogledom traži već je nestao.Prvi rog Fedrove dileme je bio: Ako kvaliteta postoji u objektu, zašto je znanstveni instrumenti ne mogu otkriti?To je bio opasni rog. Od samog početka on je vidio koliko je smrtonosan. Da je htio pretpostaviti da je on nekakav supernaučenjak koji može vidjeti kvalitetu u stvarima koju nijedan naučenjak ne može otkriti, dokazao bi da je ili glup ili lud ili oboje. U današnjem svijetu ne pale ideje koje nisu u skladu s naučnim spoznajama.Pamtio je Lockeovu tvrdnju da nijedan objekt, znanstveni ili kakav drugi, nije spoznatljiv osim u okvirima svojih kvaliteta, činilo se da ta neoboriva istina napominje da razlog zbog kojega učenjaci ne mogu otkriti kvalitetu u stvarima leži u tome što je kvaliteta sve što uopće otkrivaju. »Stvar« je intelektualni proizvod izveden iz kvaliteta. Taj odgovor, ako je valjan, jamačno slama prvi rog dileme. On ga je neko vrijeme jako uzbuđivao.Ali pokazalo se da je lažan. Kvaliteta koju su on i studenti vidjeli u predavaonici potpuno je različita od kvaliteta boje ili topline ili tvrdoće što se promatraju u laboratoriju. Sva fizikalna svojstva mjerljiva instrumentima. Njegova kvaliteta — »izvrsnost«, »vrijednost«, »dobrota« — nije fizikalno svojstvo i nije mjerljiva. Pred njim se ispriječila nejasnoća u poimu kvalitete.

108

Pitao se zašto ta nejasnoća mora postojati, u mislima je zabilježio da mora malo kopati po historijskim korijenima kvalitete, a zatim to smetnuo s uma. Taj rog dileme još je bio tu.Svratio je pozornost na drugi rog dileme, koji je više obećavao da se može opovrgnuti. Razmišljao je: Kvaliteta je dakle ono što vam se sviđa? To ga je ljutilo. Veliki umjetnici iz prošlosti — Raffaello, Beetboven, Michelangelo — samo su izbacivali ono što se ljudima sviđalo. Oni nisu imali druge svrhe nego da draškaju osjetila u velikim razmjerima. Je li tako bilo? To ga je ljutilo, a ljutilo ga je najviše zbog toga što nije vidio neposredna načina da to logički presiječe. Zato je pomnjivo proučavao taj sud, na isti misaoni način kako je uvijek proučavao stvari prije nego što ih je napadao.Tada mu je sinulo. Izvadio je nož i izrezao jednu riječ koja je uzrokovala cijelo razdražujuće djelovanje te rečenice. Ta riječ je bila »upravo«. Zašto bi kvaliteta bila upravo ono što vam se sviđa? Zašto bi »ono što vam se sviđa« bilo »upravo«? Što »upravo« znači u ovom slučaju? Kad se ovako izdvoji za nezavisno ispitivanje, postaje očito da »upravo« u ovom slučaju zaista ne znači ništa. To je tek pejorativan izraz čiji je logički doprinos rečenici jednak nuli. Sada, kad se ta riječ ukloni, rečenica postaje: — Kvaliteta je ono što vam se sviđa — i njezino se značenje posvema mijenja. Ona postaje bezazlena istina.čudio se što ga je taj sud uopće toliko ljutio. Izgledao je tako prirodan. Zašto je tako prirodan. Zašto mu je trebalo toliko vremena da vidi da on zapravo veli: — Ono što volite je loše, ili bar nebitno. — što je stajalo iza te preuzetnosti da je ono što vam se sviđa loše, ili bar nevažno u usporedbi s drugim stvarima? Činilo se da je to kvintesencija ukočenosti protiv koje se borio. Malu djecu uče da ne čine »upravo ono što im se sviđa« nego... nego što?... Pa na ravno! Što se drugima sviđa. A kojima drugima? Roditeljima, učiteljima, šefovima, policajcima, sucima, službenicima, kraljevima, diktatorima. Svim vlastima. Kad si naučen da prezireš »upravo ono što ti se sviđa«, onda postaješ mnogo poslušniji rob nego drugi naravno — dobar rob. Kad naučiš da ne činiš »upravo ono što ti se sviđa«, onda te sistem voli.Ali pretpostavimo di činiš upravo ono što ti se sviđa. Znači li to da ćeš se odati uživanju heroina, pljačkanju banaka i silovanju starih žena? Osoba koja ti savjetuje da ne činiš »upravo ono što ti se sviđa« iznosi neke značajne pretpostavke o onome što se ljudima sviđa. Izgleda da nije svjestan da čovjek možda neće robiti banke jer je razmišljao o posljedicama i odlučio da mu se to ne sviđa. On ne vidi da banke postoje prije svega zato što su one »upravo ono što se ljudima sviđa«, naime, davatelji zajmova. Fedro se počeo pitati kako je sva ta osuda »onoga što vam se sviđa« ikada mogla izgledati tako prirodnom zamjerkom.Uskoro je shvatio da u tome ima mnogo više tajanstva nego što je bio svjestan. Kad ljudi kažu: Nemoj činiti upravo ono što ti se sviđa, oni ne misle samo; Pokori se vlasti. Oni također misle nešto drugo. To »nešto drugo« rastvorilo se u golemo područje klasičnog znanstvenog vjerovanja koje tvrdi da je »ono što ti se sviđa« nevažno jer se sastoji od samih iracionalnih osjećaja unutra tebe. Dugo je proučavao tu tvrdnju i zatim ju je razrezao na dvije manje skupine koje je nazvao naučnim materijalizmom i klasičnim formalizmom. Rekao je da se njih dva često nalaze sjedinjena u istoj osobi ali logički su rastavljena.Naučni materijalizam, koji je običniji među laičkim sljedbenicima nauke nego među samim naučenjacima, tvrdi da je stvarno ono što je sastavljeno od materije ili energije i što je mjerljivo naučnim instrumentima. Sve drugo je nestvarno, ili bar bez ikakve važnosti. »Ono što vam se sviđa« je nemjerljivo, i prema tome nestvarno. »Ono što vam se sviđa« može biti činjenica i može biti priviđenje. Sviđanje ne pravi razliku između toga dvoga. Sva svrha naučne metode leži u tome da načini valjano razlikovanje između lažnog i istinitog u prirodi, da isključi subjektivne, nestvarne, imaginarne elemente iz nečijeg rada da bi se dobila objektivna, prava slika stvarnosti. Kad je govorio da je kvaliteta subjektivna, za njih je on tek govorio da je kvaliteta imaginarna, i prema tome mogli su ga zanemariti u bilo kojem ozbiljnom razmatranju stvarnosti.S druge strane tu je klasični formalizam koji uporno tvrdi da se ono što se ne razumije intelektualno ne razumije uopće. Kvaliteta je u tom slučaju nevažna jer je emocionalno razumijevanje bez pratnje intelektualnih elemenata razuma.

109

Za ova dva glavna izvora oznake »upravo« Fedro je osjećao da je onaj prvi, naučni materijalizam, daleko lakši da se smrvi u komadiće. On je, to je znao iz svog prijašnjeg obrazovanja, naivna nauka. Prvo se prihvatio njega koristeći reductio ad absurdum. Ta vrsta dokaza počiva na istini da je bar jedna iz skupine pretpostavki apsurdna, ako su apsurdni neizbježni zaključci koji logički slijede iz tih pretpostavki. Ispitajmo, rekao je, što slijedi iz pretpostavke da je sve što nije sastavljeno od mase ili energije nestvarno ili nevažno.Uzeo je broj nulu za početak. Nulu, izvorno indijski broj, prenijeli su Arapi na Zapad u srednjem vijeku. Stari Grci i Rimljani nisu poznavali nule. Kako to? čudio se on. Da li je priroda tako lukavo sakrila nulu da je svi Grci i svi Rimljani — milijuni njih — nisu mogli naći? Čovjek bi normalno pomislio da se nula nalazi na otvorenom vidljiva svima. Pokazao je apsurdnost pokušaja da se nula izvede iz bilo kakva oblika mase i energije, a zatim upitao, retorički, da li to znači da je nula »nenaučna«. Ako je tako, da li to znači da bi digitalni kompjutori, koji rade isključivo u okvirima jedinica i nula, morali biti ograničeni samo na jedinice za znanstveni rad? Nije teško vidjeti apsurdnost svega toga.Nastavio je s drugim znanstvenim pojmovima, jedan po jedan, pokazujući kako oni ne bi uopće mogi postojati nezavisno o subjektivnim razmatranjima. Završio je sa zakonom gravitacije, s primjerom koji sam iznio Johnu i Sylviji i Chrisu prve noći našeg izleta. Ako se subjektivnost izbaci kao nevažna, rekao je, onda se čitavo ustrojstvo znanosti mora s njom izbaciti.Međutim, pobijanje naučnog materijalizma kao da ga je odvelo u polje filozofskog idealizma — Berkeley, Hume, Kant, Fichte, Schelling, Hegel, Bradley, Bosanquet — sasvim dobro društvo, logično do zadnjega slova, ali tako teško da se pravda jezikom »zdravog razuma« da su mu svi oni izgledali više kao breme nego kao pomoć u njegovoj obrani kvalitete. Tvrdnja da je sav svijet duhovne prirode može zvučati logično ali jamačno ne zvuči retorički. Previše je mučna i teška za kolegij engleskog pisanja na prvoj godini. Previše »dalekosežna«.Na tom stupnju čitav subjektivni rog dileme izgledao je da ne nadahnjuje nimalo više nego objektivni rog. A tvrdnje klasičnog formalizma, kad ih je počeo ispitivati, još više su pogoršale stvari. To su bile krajnje nasilne tvrdnje da se ne biste smjeli ponašati prema neposrednim emocionalnim porivima ne uzimajući u obzir veliku racionalnu sliku.Djeci se kaže — Nemojte potrošiti sav svoj džeparac na žvakaće gume (neposredni emocionalni porivi) jer ćete poželjeti da ga kasnije potrošite na nešto drugo (velika slika). — Odraslima se kaže: — Ova tvornica papira može užasno smrdjeti i pored najveće pažnje (neposredne emocije), ali bez nje će propasti privreda cijelog grada (velika slika) — Riječima naše stare dihotomije, evo što je rečeno: — Ne temeljite svoje odluke na romantičnoj površinskoj privlačnosti bez razmatranja klasične skrivene forme. — To je bilo nešto s čim se on donekle slagao.primjedbom »Kvaliteta je upravo ono što vam se sviđa« klasični formalisti su mislili da je ta subjektivna, nedefinirana »kvaliteta« koju je on predavao, upravo romantična površinska privlačnost. Provođenjem ankete među studentima moglo bi se odrediti da li neki sastav ima neposrednu privlačnost, u redu, ali je li to kvaliteta? Je li kvaliteta nešto što »upravo vidite« ili može biti nešto skrivenije od toga, tako da je uopće ne biste vidjeli neposredno, nego tek nakon dugog vremenskog razdoblja?Što je više ispitivao tu tvrdnju to mu je strasnija izgledala. činilo se kao da mu može spasiti cijelu tezu. Bila je tako kobna zbog toga što se činilo da odgovara na jedno pitanje koje se često javljalo u predavaonici a on je na nj uvijek morao odgovoriti pomalo sofistički. Evo tog pitanja: Ako svatko zna što je kvaliteta, zašto postoji toliko neslaganja oko nje?Njegov sofistički odgovor je bio: Iako je čista kvaliteta ista za svakoga, predmeti za koje ljudi kažu da sadrže kvalitetu mijenjaju se od čovjeka do čovjeka. Sve dok je ostavljao kvalitetu bez definicije, tome nitko nije mogao prigovoriti, ali on je znao i znao je da studenti znaju da u tome nešto miriše na laž. On zapravo nije odgovarao na pitanje.Sada se javilo usporedno objašnjenje: Ljudi se ne slažu oko kvalitete zato što neki slijede svoje neposredne emocije dok drugi primjenjuju svoje šire znanje. Znao je da bi u svakoj anketi među

110

nastavnicima engleskoga ova posljednja tvrdnja, koja podupire njihov autoritet, pobijedila s nadmoćnom većinom.Ali ta je tvrdnja sve razarala. Umjesto jedne jedinstvene, jednolične kvalitete, sada su se javljale dvije kvalitete; jedna romantična, samo viđenje, koju imaju studenti; i jedna klasična, šire razumijevanje, koju nastavnici imaju. Jedna hipi kvaliteta i jedna ukočena kvaliteta. Ukočenost nije pomanjkanje kvalitete; to je klasična kvaliteta. Hipi nije upravo prisutnost kvalitete; to je tek romantična kvaliteta. Rascjep između hipi svijeta i svijeta ukočenosti što ga je otkrio još Je bio tu, ali čini se da kvaliteta nije potpuno padala nina jednu stranu rascjepa, kao što je on prije toga pretpostavljao. Umjesto toga, i sama kvaliteta se rascijepila na dvije vrste, sa svake strane linije rascjepa je bila jedna. Njegova jednostavna, uredna, lijepa. nedifinirana kvaliteta počela je bivati složenom.Nije mu se sviđao put kojim je to krenulo. Pojam rascijepljivanja koji je kanio ujediniti klasičan i romantičan način gledanja na stvari i sam se rascijepio na dva dijela i nije više mogao ništa ujediniti. I njega je zahvatio analitički stroj za mljevenje mesa. Nož podjele subjektivnost—objektivnost prerezao je kvalitetu nadvoje i ubio je kao radni pojam. Ako ju je htio spasiti, nije smio dopustiti da je zahvati taj nož.I zaista, kvaliteta o kojoj je on govorio nije bila ni klasična kvaliteta ni romantična kvaliteta. Ona je ležala dalje od njih obiju. I tako mi boga, nije bila ni subjektivna ni objektivna, ležala je dalje i od tih kategorija. Zapravo, sva ta dilema subjektivnosti i objektivnosti, duha i materije, u odnosu na kvalitetu nije bila poštena. Odnos duh—materija već stoljećima predstavlja intelektualni kamen smutnje. Oni su samo spuštali taj kamen na vrh kvalitete da kvalitetu potope. Kako je on mogao reći da li je kvaliteta duh ili materija, kad nije postojala logička jasnoća što je duh i što je materija?I tako: Odbacio je lijevi rog. Kvaliteta nije objektivna, rekao je. Ona ne prebiva u materijalnom svijetu.Zatim: Odbacio je desni rog. Kvaliteta nije subjektivna, rekao je. Ona ne prebiva u pukom duhu.I napokon: Ferdo je, idući stazom kojom prema njegovu mišljenju nitko prije njega nije pokušao u povijesti zapadne misli, prošao ravno između rogova dileme subjektivnost—objektivnost i rekao da kvaliteta nije ni dio duha ni dio materije. Ona je treći bitak koji je neovisan o tim dvama.Ćuli su ga kako po hodnicima i stubištima sveučilišta sam za se tiho i gotovo bez daha pjevuši: — Sveto, sveto, sveto... blaženo trojstvo.I postoji slabašan, slabašan ulomak sjećanja, vjerojatno pogrešan možka samo nešto što ja zamišljam, koji govori da je ostavio cijelu tu strukturu misli da tako tjednima počiva, ne razvijajući je dalje.Chris viče: — Kad ćemo stići na vrh?- Vjerojatno još mnogo imamo — odgovaram ja. - Hoćemo li vidjeti na sve strane?— Ja se nadam. Potraži plavo nebo između drveća Sve dok ne možemo vidjeti nebo znamo da nam dosta puta ostaje. Kad se primaknemo vrhu pojavit će se svjetlost kroz drveće.Noćašnja kiša je dovoljno namočila ovaj meki sag iglica da bude dobar za hodanje. Ponekad, kad je zaista suho, na ovakvom nagibu iglice postaju klizave i morate u njih zabijati cipele poprijeko ili ćete se okliznuti natrag.Kažem Chrisu: — Zar nije krasno kad nema grmlja?— Zbog čega ga nema? — pita on,— Mislim da se u ovom kraju nikada nije sjeklo. Kad se neka šuma ovako ostavi na miru stoljećima, stabla zaguše svako grmlje.— Sliči na park — veli Chris. — Možeš gledati na sve strane. — Njegovo raspoloženje izgleda mnogo bolje nego jučer. Mislim da će od sada naprijed biti dobar putnik. U šumskoj tišini svatko postaje bolji.Svijet je sada, prema Fedru, bio sastavljen od triju stvari: od duha, materije i kvalitete. Činjenica da među njima nije uspostavio nikakvih odnosa nije ga isprva brinula. Ako se za odnos između duha i materije vodi bitka već stoljećima i još ništa nije riješeno, zašto bi on, u roku od nekoliko

111

tjedana, došao s nečim gotovim o kvaliteti? I tako je sve pustio da teče. Stavio je to na neku vrstu duhovne police gdje je stavljao sve vrste pitanja na koja nije imao neposredan odgovor. Znao je da se metafizičko trojstvo subjekta, objekta i kvalitete prije ili poslije mora međupovezati, ali s tim nije žurio. Bio je tako zadovoljan što se nalazi izvan opasnosti od onih rogova da se opustio i uživao u tome koliko god je dugo mogao.Pa ipak, naposljetku ga je pobliže razmotrio Premda ne postoji logička primjedba metafizičkom trojstvu, troglavoj stvarnosti, takva trojstva nisu ni obična ni popularna. Metafizičar normalno traži ili monizam, kao što je bog, koji objašnjava prirodu svijeta kao manifestaciju jedne jedine stvari, ili traži dualizam, kao što su duh i materija, koji objašnjava svijet kao dvije stvari, ili ga pak ostavlja kao pluralizam koji ga objašnjava kao manifestaciju beskonačnog broja stvari. Ali tri je nespretan broj. Smjesta želite znati: Zašto tri? Koji je odnos među njima? I kako se potreba za opuštanjem smanjivala tako je Fedro postajao radoznao i o tim odnosima.Zabilježio je da, premda normalno povezujete kva-tetu s objektima, ponekad se osjećaj kvalitete zbiva bez ikakva objekta. To ga je isprva navelo da pomisli da je kvaliteta možda sva subjektivna. Ali on kvalitetu nije smatrao ni subjektivnim zadovoljstvom. Kvaliteta smanjuje subjektivnost. Kvaliteta vas izdvaja iz vas samih, čini vas svjesnim svijeta oko vas. Kvaliteta se suprotstavlja subjektivnosti.Ne znam koliko je misli proteklo dok je stigao do ovoga, ali on je naposljetku vidio da se kvaliteta ne može nezavisno vezati ni uz subjekt ni uz objekt nego da se može naći samo u međusobnim odnosima tih dviju stvari. To je točka u kojoj se sastaju subjekt i objekt.To je zvučalo kao »toplo« u dječjoj igri. Kvaliteta nije stvar. Kvaliteta je dogođa}.Toplije.To je događaj u kojem subjekt postaje svjestan objekta.I budući da bez objekata ne može ni subjekt postojati — jer objekti stvaraju subjektovu svijest o samom njemu — kvaliteta je događaj u kojem svjesnost i subjekta i objekta postaje moguća.Vruće.Sada je znao da dolazi.To znači da kvaliteta nije tek posljedica sukoba iz među subjekta i objekta. Samo postojanje subjekta i objekta izvedeno je iz događaja kvalitete. Događaj kvalitete je uzrok subjekata i objekata, za koje se tim pogrešno pretpostavlja da su uzrok kvalitete! Sad je svu onu prokletu dilemu držao za grlo. Dilema je cijelo to vrijeme imala u sebi tu neviđenu podlu pretpostavku, za koju nije bilo logičkog opravdania, da je kvaliteta učinak subjekata i objekata. A nije! Izvadio je svoj nož.»Sunce kvalitete«, pisao je, »ne okreće se oko subjekata i objekata našeg postojanja. Ono ih ne osvjetljava pasivno. Ono nije njima podložno ni na koji način. Ono ih je stvorilo. Oni su podložni njemu!«I u taj čas, kad je to napisao, znao je da je dosegao neki vrhunac misli za kojim je podsvjesno težio kroz dugo vremensko razdoblje.— Plavo nebo! — viče Chris.Eno ga, visoko iznad nas, uska krpica plavetnila između debala drveća.Hodamo brže i krpice plavetnila postaju sve veće i veće kroz drveće i uskoro vidimo da se drveće prorjeđuje dok ne postane golet na vrhu. Kad smo se primakli vrhu na nekih pedeset metara ja kažem:— Idemo! — i počinjem trčati ulažući u taj naporsve zalihe snage koje sam čuvao.Dajem sve od sebe, ali Chris me sustiže Zatim me prestiže smijući se. S teškim teretom i velikom visinom ne postavljamo nikakve rekorde, ah sada jednostavno jurimo uzbrdo koliko nas snaga i noge nose.Chris stiže prvi, dok ja tek izbijam između drveća. Diže ruke i viče: — Pobjednik!Egoist.

112

Na dolasku tako teško dišem da jedva govorim Naprosto spuštamo naprtnjače s leđa i liježerno oslonivši se na neko kamenje. Gornji sloj tla je suh od sunca, ali ispod njega je blato od noćašnje kiše. Pod nama i kilometrima iza toga šumovite planinske kose a ravnice iza toga leže u dolini Gallatin. U jednom uglu te doline je Bozeman. Jedan skakavac skače s kamena i leti dolje daleko od nas iznad drveća.— Uspjeli smo — kaže Chris. Vrlo je sretan. Ja sam još bez daha i ne mogu mu odgovoriti. Izuvam cipele i čarape koje su mokre od znoja i mećem ih na kamen da se osuše. Zurim u njih zamišljeno dok se pare iz njih dižu prema suncu.

20Očito je da sam spavao. Sunce je zapeklo. Na mom je satu uskoro podne. Gledam preko kamena na koji sam se naslonio i vidim da Chris spava s druge strane. Visoko iznad njega prestaje šuma i golo sivo kamenje vodi među ostatke snijega. Možemo se penjati hrptom ovog grebena sve do gore, ali prema vrhu bi bilo opasno. Gledam neko vrijeme taj vrh planine. Što je rekao Chris da sam mu prošle noći govorio? »Vidjet ću te na vrhu planine« ... ne... »Susrest ću se s tobom na vrhu planine«.Kako se mogu s njim susresti na vrhu planine kad sam već kraj njega? U tome ima nešto veoma čudnovato. Kaže da sam mu još nešto rekao, pretprošle noći — da je ovdje samotno. To protuslovi onome što ja mislim. Ja mislim da ovdje uopće nije samotno.Zvuk kamena u padu odvlači moju pažnju na drugu stranu planine. Ništa se ne miče. Sve je mirno.Sve je u redu. Ovakvo urušavanje sitnog kamenja čuje se cijelo vrijeme.Ponekad i ne tako sitnoga. Lavine počinju takvim sitnim klizanjem. Ako se nalazite iznad njih ili sa strane, zanimljivo ih je gledati. Ali ako su one iznad vas — onda nema pomoći. Možete ih samo gledati kako dolaze.Ljudi govore čudne stvari u snovima, ali zašto bih ja njemu rekao da ću se s njim sresti? I zašto bi on pomislio da sam bio budan? Nešto zaista nije u redu, ali ja ne znam što. Prvo se počnete loše osjećati, zatim odgonetavate zašto se tako osjećate.Čujem da se Chris miče i okreće i vidim ga kako gleda naokolo.— Gdje smo? — pita.— Na vrhu grebena.— O — kaže on. Smije se.Otvaram paket švicarskog sira, feferona i slanih keksa. Režem sir a zatim feferone na vrlo tanke kriške. Tišina ti omogućuje da svaku stvar točno napraviš.— Sagradimo kolibu ovdje — kaže on.— Oooo — mumljam ja — pa da se do nje penjemo svaki dan?— Svakako — draži me on. — To nije bilo teško. Jučer je već davna prošlost u njegovu pamćenju. Pružam mu malo sira i nekoliko keksa.— O čemu stalno razmišljaš? — pita on.— O tisuću stvari — odgovaram.— Koje su to stvari?— Većina njih ne bi imala nikakva smisla za tebe.— Kao na primjer?— Kao na primjer zašto sam ti rekao da ću se s tobom sresti na vrhu planine.— Oh — kaže on, i obara pogled.— Rekao si da mi je glas bio pijan— velim mu.— Ne, ne pijan — kaže on, i dalje oborena pogleda. Način na koji gleda u stranu navodi me da se upitam da li on uopće govori istinu.— Nego kakav? On ne odgovara.— Nego kakav, Chris?— Samo različit.— Kakav?

113

— Pa ovaj, ne znam! Diže pogled k meni i u očima se vidi trag straha. — Kakav ti je znao biti prije mnogo vremena — kaže on, pa opet obara pogled.- Kada?- Kada smo ovdje živjeli.Zadržavam pribrano lice tako da on ne vidi promjenu izraza na njemu, zatim pažljivo ustajem i odzim do onog kamena i prevrćem čarape. One su se davno osušile. Vraćajući se s njima vidim da je njegov pogled još na meni. Nehajno kažem: — Nisam znao da je zvučao različito.On na to ne odgovara.Obuvam čarape i navlačim cipele preko njih.- žedan sam — kaže Chris._ Mislim da nećemo predaleko silaziti da nađemo vodu — velim ja ustajući. Gledam neko vrijeme snijeg, pa kažem: — Jesi li spreman da krenemo?On potvrđuje i dižemo naprtnjače.Dok hodamo duž hrpta prema početku jedne gudure, čujemo opet prasak urušene stijene, mnogo glasniji od onog prvog što sam ga malo prije čuo. Podižem pogled da vidim gdje je to. Opet ništa.— Što je to bilo? — pita Chris.— Kotrljanje kamenja.Obojica se zaustavljamo na trenutak i slušamo. Chris pita: — Ima li koga gore?— Nema. Mislim da se zbog otapanja snijega olabavljuje kamenje. Kad je zaista ovako vruće u ranom razdoblju ljeta, možeš čuti mnogo sitnih uruša-vanja. Ponekad i neko veliko. To je dio trošenja planina.— Nisam znao da se planine troše.— Ne troše se tako da nestaju, samo se spiraju u doline. Postaju zaobljene i blage. Ove planine još su neistrošene.Posvuda oko nas sada, osim nad nama, planinske kose su pokrivene crnkastim zelenilom šuma. U daIjini šuma izgleda kao baršun.Kažem: — Ti sada gledaš ove planine, i one izgledaju tako stalne i spokojne, ali cijelo se vrijeme mi jenjaju i promjene nisu uvijek smirene. Pod nama, upravo ispod ovog mjesta na kojemu smo sada, postoje sile koje cijelu ovu planinu mogu raznijeti u komade.— Bude li to ikada?— Bude li što?— Bude li cijela planina raznesena u komade?— Da — kažem ja. Onda se sjetim: »Nedaleko odavde ima devetnaestero ljudi koji leže mrtvi ispod milijuna tona kamenja. Svatko se čudio da ih je bilo samo devetnaestero.«— Što se to dogodilo?— To su bili turisti s istoka koji su se zaustavili da prenoće u jednom kampu. Tijekom noći podzemne su se sile oslobodile, i kad su idućeg jutra spasioci vidjeli što se zbilo, samo su zaklimali glavom. Nisu ni pokušali da ih iskopaju. Sve što su mogli učiniti bilo je to da kopaju kroz stotinu metara kamenja i izvuku tijela koja bi opet trebalo zakopati. Zato su ih ostavili ondje. Ondje su još i sada.— Kako su znali da ih ima devetnaestero?— Susjedi i rođaci iz njihovih rodnih mjesta prijavili su ih da su nestali.Chris zuri u vrh planine ispred nas. — Jesu li na neki način bili upozoreni?— Ne znam.— Misliš li da je bilo nekih znakova? — Možda ih je bilo.Prilazimo mjestu gdje greben na kojem se nalazimo skreće unutra prema početku gudure. Vidim da se možemo spustiti tom gudurom i napokon naći vodu. Počinjem se sada spuštati.Još nekoliko stijena prasne iznad nas. Odjednom me obuzima strah.— Chris — velim.— Što je?

114

— Znaš li što mislim?_ Ne znam. Što?_ Mislim da bismo bili jako mudri ako oštar na miru taj planinski vrhunac ovog puta i pokušamo ga osvojiti idućeg ljeta.On šuti. Zatim kaže: — Zašto?— Imam nekakav ružan predosjećaj.On dugo ne kaže ništa. Naposljetku reče: — Kakav?- O, samo tako mislim da bi nas gore mogla zahvatiti oluja ili urušavanje ili nešto slično, pa bismo bili u pravoj nevolji.Opet šutnja. Dižem pogled i vidim pravo razočaranje na njegovu licu. Mislim da zna da nešto ispuštam. — Zašto ne razmisliš o tome — kažem — pa kad dođemo do vode i ručamo možemo odlučiti.Nastavljamo se spuštati. — U redu? — kažem.On napokon veli: — U redu — nekim neobaveznim glasom.Spuštanje je sada lagano, ali vidim da će uskoro biti strmije. Ovdje je još otvoreno i sunčano ali uskoro ćemo opet zaći među drveće.Ne znam što da zaključim o svemu tome neobičnom noćnom govoru osim da nije dobar. Ni za jednoga od nas. Zvuči kao da sav napor ove vožnje i logorovanja i chautauque i svih ovih nekadašnjih mjesta na mene loše utječe i da se to pojavljuje noću. Želim se očistiti odavde što prije.Ne vjerujem ni da to Chrisu zvuči kao nekada. Ja se ovih dana vrlo lako uplašim, i nije me stid to priznati. On se nikada ničega nije plašio. Nikada. To je razlika između nas. Zbog toga sam ja živ a on nije. Ako je on gore, neko psihičko bivstvo, neki duh, neki dvojnik što nas ondje čeka u tko zna kakvu obliku... no, dugo će se načekati. Veoma dugo.Ove proklete visine postaju začarane nakon nekog vremena. Ja želim dolje, što niže dolje; daleko, da-!eko dolje.Do oceana. Tako je. Gdje se valovi polako valjaju i gdje ima huke i gdje ne možeš nikamo pasti. Jer si već tu.Sad opet zalazimo među drveće, i pogled na planine je zastrt granama i to mi je drago.Također mislim da smo po Fedrovoj stazi stigli onoliko daleko koliko želim da idemo u ovoj chautaugui. Sad želim napustiti njegovu stazu. Iskazao sam sve dužno štovanje onome što je mislio i rekao i napisao a sada želim na svoju ruku razviti neke od ideja što ih je on zanemario. Naslov ove chautauque je »Zen i umjetnost održavanja motocikla«, a ne »Zen i umjetnost penjanja na planine«, ali na vrhovima planina nema motocikla, a po mom mišljenju malo ima i zena Zen je »duh doline«, ne planinskoga vrha. Jedini zen koji nalazite na planinskim vrhovima je onaj zen koji sa sobom donesete gore. Bježimo odavde.— Lijep je osjećaj kad se silazi, zar ne? — kažem.Nema odgovora.Bit će borbe, bojim se.Popnete se na planinski vrhunac i sve što ćete dobiti to je velika teška kamena ploča s gomilom pravila na sebi.To se otprilike dogodilo njemu. Mislio je da je bogomdani Mesija. Ja sam drugo, mladiću. Radno vrijeme je predugo, a plaća je strašno premalena. Idemo, Idemo...Uskoro mlataram niza stranu u nekoj vrsti dvotaktnog luđačkog galopa... ga-damp, ga-damp, ga-damp ... dok ne začujem Chrisa kako urla: — POLAKŠE! — i ne ugledam ga svojih dvjesta metara iza sebe među drvećem.I tako usporavam, ali nakon nekog vremena primjećujem da on namjerno zaostaje. Razočaran je, naravno.Pretpostavljam da bi u ovoj chautauqui trebalo da tek u sumarnom obliku istaknem pravac kojim je Fedro krenuo, bez vrednovanja, pa da zatim prijeđem na svoie stvari. Vjerujte mi, kad se svijet ne vidi kao dvojstvo duha i materije nego kao trojstvo duha, materije i kvalitete, onda umjetnost održavanja motocikla i sve druge umjetnosti dobivaju dimenziju značenja koju nikada dotad nisu imale. Zloduh tehnike od kojega bježe Sutherlandovi postaje blagonaklona smije-

115

šna stvar. A da to pokažem čeka me dug zabavan zadatakAli prvo, da bih tom novom obliku utvare pokazao vrata, treba da rečem slijedeće:Možda bi on bio krenuo u pravcu kojim se ja sada spremam krenuti da je ovaj drugi val kristalizacije, metafizički val, napokon stigao onamo kamo ću ja stići, to jest, u svakidašnji svijet. Mislim da je metafizika dobra ako poboljšava svakidašnji život; inače okanite se nje. Ali na njegovu žalost val nije onamo stigao. Prešao je u treći mistični val kristalizacije iz kojega se nikada nije izvukao.On je razmišljao o odnosima kvalitete prema duhu i materiji i za kvalitetu je utvrdio da je u rodu s duhom i materijom, da je onaj događaj koji rađa duh i materiju. Ovaj kopernikanski obrat odnosa kvalitete i objektivnog svijeta može zvučati tajanstveno ako se pomnjivo ne objasni, ali on nije htio da izgleda tajanstveno. On je jednostavno htio reći da u oštrom rezu vremena, prije nego što se objekt može zamijetiti, mora postojati neka neintelektualna svjesnost, koju je nazvao svjesnošću kvalitete. Ne možete biti svjesni da ste vidjeli stablo nego samo nakon što ste vidjeli to stablo, a između trenutka viđenja i trenutka svjesnosti mora biti neki vremenski pomak. Ponekad o tom vremenskom pomaku mislimo da je nevažan. Ali nema opravdanja za mišljenje da je vremenski pomak nevažan — kako god malen bio.Prošlost postoji samo u našem sjećanju, budućnost samo u našim nakanama. Sadašnjost je jedina naša stvarnost. Stablo kojega ste intelektualno svjesni, zbog onog malenog vremenskog pomaka, vazda je u prošlosti i prema tome vazda je nestvarno. Svaki intelektualno pojmljen objekt uvijek je u prošlosti i prema tome nestvaran. Stvarnost je uvijek trenutak viđenja prije nego što se zbije intelektualni proces. Druge stvarnosti nema. Ta predintelektualna stvarnost je ono što je Fedro osjetio da je ispravno identificirao kao kvalitetu. Budući da sve stvari koje se mogu intelektualno identificirati moraju izrasti iz te predintelektualne stvarnosti, kvaliteta je roditelj, izvor svih subjekata i objekata.On je osjetio da intelektualci obično imaju užasnih poteškoća da vide tu kvalitetu, baš zato što su tako brzi i sigurni da se sve snima u intelektualni oblik Tu kvalitetu najlakše vide mala djeca, neobrazovani ljudi i kulturno »zaostali« ljudi. U njih ima najmanje naprednih sklonosti prema intelektualnosti iz kulturnih izvora, i najmanje su formalno školovani da je u nju ubrizgavaju. Zbog toga je, on je osjećao, ukočenost takva jedinstvena intelektualna bolest. Osjećao je da je on slučajno imun prema njoj, ili bar donekle na nju nenavikao zbog svoga neuspjeha u školi. Jer poslije toga on nije osjećao prisilno poistovjećivanja s intelektualnošću i mogao je s naklonošću ispitivati antiintelektualna naučavanja.Ukočeni mozgovi, govorio je on, zbog svojih predrasuda prema intelektualnosti obično smatraju kvalitetu, tu predintelektualnu stvarnost, nevažnom, tek pukim neuzbudljivim prijelaznim razdobljem između objektivne stvarnosti i njezine subjektivne percepcije. Budući da imaju unaprijed stvorene ide/e o njezinoj nevažnosti, oni ne pokušavaju otkriti da li je ona imalo različita od njihova intelektualnog poimanja nje.Ona jest različita, govorio je on. Kad jednom počnete osluškivati zvuk te kvalitete, gledati onaj korejski zid, tu neintelektualnu stvarnost u njezinoj čistoj formi, tada želite zaboraviti svu tu zbrku s riječima jer napokon počinjete uviđati da se uvijek nalazi negdje drugdje.Sada, oboružan svojim novim vremenskim povezanim metafizičkim trojstvom, on je onaj romantično-klasični rascjep kvalitete, koji je prijetio da će ga uništiti potpuno spriječio. Sad oni više ne mogu sasjeći kvaliteta. On može sjediti i po miloj volji sasjeći njih. Romantična kvaliteta uvijek se slaže s trenutačnim dojmovima. Ukočena kvaliteta uvijek uključie mnogostruka razmatranja koja se protežu kroz neko vremensko razdoblje. Romantična kvaliteta je sadašnjost, ovdašnjost stvari. Klasična kvaliteta uvi-ek se bavi s nečim više nego što je sama sadašnjost, odnosi sadašnjosti prema prošlosti i budućnosti stalnose uzimaju u obzir. Ako shvatite da su i prošlost i budućnost sadržane u sadašnjosti, onda je to krasno, vi živite upravo za sadašnjost. I ako vaš motocikl radi, zašto biste o njemu brinuli? Ali ako smatrate da je sadašnjost tek trenutak između prošlosti i budućnosti, samo prolazni časak, onda zanemariti prošlost i budućnost zbog sadašnjosti predstavljalo bi zaista lošu kvalitetu.

116

Motocikl možda sada radi, ali kad je zadnji put provjerena razina ulja? Cjepidlačenje s roman-tičnog gledišta, ali postupak zdravog razuma s klasičnog.Sada imamo dvije različite vrste kvalitete ali one više ne rasijecaju samu kvalitetu. One su samo dva različita vremenska aspekta kvalitete, kratki i dugi. Prije se zahtijevala metafizička hijerarhija koja je izgledala ovako:

Ono što im je on dao za uzvrat bila je metafizička hijerarhija koja je izgledala ovako:

Kvaliteta koju je on predavao nije bila samo dio stvarnosti, ona je bila cijela stvarnost.Zatim je u okvirima toga trojstva proslijedio da odgovori na pitanje: Zašto svatko različito vidi kvalitetu? Na to je pitanje uvijek morao odgovoriti, osobito prije toga. Sada je rekao: — Kvaliteta je bezoblična, nepravilna, neopisiva. Vidjeti obrise i oblike znači intelektualizirati. Kvaliteta je nezavisna od svih takvih obrisa i oblika. Imena, obrisi i oblici što ih dajemo kvaliteti samo djelomično ovise o kvaliteti. Oni također djelomično ovise o a priori slikama što smo ih nagomilali u pamćenju. Mi trajno pokušavamo naći, u događaju kvalitete, nešto analogno našim prethodnim iskustvima. Da to ne činimo ne bismo bili sposobni djelovati. Svoj jezik gradimo u okvirima tih analogija. Cijelu kulturu gradimo u okviru tih analogija.Razlog zašto ljudi različito vide kvalitetu, rekao je, leži u tome što joj pristupaju s različitim skupovima analogija. Dao je lingvističke primjere, pokazujući da nama indijska slova da, da i dha sva istovjetno zvuče jer za njih nemamo analogija da bismo postali osjetljivi za njihove razlike. Slično tome, većina Indijaca ne može osjetiti razlike između engleskog da i the jeroni nemaju tih analogija. Nije neobično, rekao je, da indijski seljaci vide utvare. Ali im je užasno teško vidjeti zakon gravitacije.Ovo objašnjava, rekao je, zašto jedna grupa studenata engleskog prve godine daje slične ocjene o kvarteti pismenog sastava. Svi oni imaju relativno slično obrazovanje i slično znanje. Ali kad bi se dovela grupa stranih studenata, ili kad bi se, recimo, obradile neke srednjovjekovne pjesme koje ta grupa nikada nije čula, sposobnost studenata da isto tako vrednuju kvalitetu vjerojatno se više ne bi podudarala.

117

U jednom smislu, rekao je on, studentov izbor kvalitete definira njega. Ljudi se razlikuju kad se radi o kvaliteti, ali ne zato što je kvaliteta različita, nego zato što su ljudi različiti u okvirima iskustva. Zaključio je da bi dva čovjeka s istovjetnim a priori analogijama vidjeli istovjetnu kvalitetu svaki put. Međutim, ne postoji način na koji bi se to ispitalo, pa je to moralo ostati samo njegov zaključak.Odgovarajući svojim kolegama u školi napisao je:»Bilo koje filozofsko objašnjenje kvalitete bit će i lažno i istinito upravo zato što je filozofsko objašnjenje. Proces filozofskog objašnjenja je analitički proces, proces razbijanja nečega na subjekte i predikate. Ono što ja podrazumijevam (i što svatko drugi podrazumijeva) pod riječju kvaliteta ne može se razbiti na subjekte i predikate. Nije to zato što je kvaliteta tako tajanstvena, nego zato što je kvaliteta tako jednostavna, neposredna i izravna.Najlakša intelektualna analogija čiste kvalitete koju ljudi oko nas mogu razumjeti je ova: 'Kvaliteta je reakcija organizma na svoju okolinu' (poslužio se ovim primjerom jer su njegovi glavni osporavatelji čini se vidjeli stvari u okvirima teorije ponašanja zasnovane na podražajima i reakcijama). Jedna ameba, metnuta na tanjur vode pokraj kapljice razrijeđene sumporne kiseline, odmaknut će se od kiseline (tako mislim). Kad bi mogla govoriti, ne znajući ništa o sumpornoj kiselini, ameba bi mogla reći: 'Ova okolina ima slabu kvalitetu'. Kad bi imala živčani sustav, on bi djelovao na mnogo složeniji način da nadvlada slabu kvalitetu okoline. On bi tražio analogije, to jest, slike i simbole iz svoga ranijeg iskustva, da definira neugodnu prirodu svoje nove okoline i da je tako 'razumije'.U svom visoko složenom organskom stanju mi napredni organizmi odgovaramo svojoj okolini iznalaženjem mnogih čudesnih analogija. Mi otkrivamo nebo i zemlju, drveće, kamenje i oceane, bogove, glazbu umjetnosti, jezik, filozofiju, strojarstvo, civilizaciju i znanost. Mi te analogije zovemo stvarnošću. I one jesu stvarnost. Mi hipnotiziramo svoju djecu u ime istine da znaju da jesu stvarnost. Svakoga tko ne prihvaća te analogije zatvaramo u ludnicu. Ali ono što nas tjera da izmišljamo analogije je kvaliteta. Kvaliteta je neprekidan poticaj što nam ga nameće okolina da stvaramo svijet u kojemu živimo. Sve u njemu. Svaki njegov najmanji djelić.I sada, uzeti to što nas je nagnalo da stvorimo svijet, i uključiti ga u svijet što smo ga stvorili, očito je nemoguće. Eto zbog čega se kvaliteta ne može definirati. Ako je pak definiramo, definirat ćemo nešto što je manje od same kvalitete.«Sjećam se ovog ulomka življe nego ijednog drugog, vjerojatno zato što je najvažniji od sviju. Kad ga je pisao osjetio je trenutačan strah i već htio prekrižiti riječi »Sve u njemu. Svaki njegov najmanji djelić«. Tu je ludilo. Mislim da ga je vidio. Ali nije mogao vidjeti nikakva logičkog razloga da te riječi prekriži, a bilo je već prekasno za malodušnost. Prešao je preko svog upozorenja i ostavio te riječi.Odložio je olovku i tada... osjetio je da nešto popušta. Kao da je nešto u njemu bilo previše nategnuto i odjednom postalo labavo. Zatim je bilo prekasno.Počeo je uviđati da se pomaknuo sa svog prvobitnog stajališta. Više nije govorio o metafizičkom jedinstvu nego o apsolutnom monizmu. Kvaliteta je bila izvor i bit svega.Čitav novi potop filozofskih asocijacija navalio mu je u misli. Hegel je tako govorio, sa svojim apsolutnim duhom. I apsolutni duh je bio nezavisan, i od objektivnosti i od subjektivnosti.Međutim, Hegel je rekao da je apsolutni duh izvor svega, ali zatim je isključio romantično iskustvo iz toga »svega«. Hegelova apsolutnost bila je potpuno klasična, potpuno racionalna i potpuno sređena.Kvaliteta nije bila takva.Fedro je pamtio da su Hegela smatrali mostom između zapadne i istočne filozofije. Hinduistički Vedanta, taoistički Put, pa čak i Buda opisivani su kao apsolutni monizam sličan Hegelovoj filozofiji. Fedro je u to vrijeme ipak sumnjao da su mistični Jedini i metafizički monizmi među promjenljivi budući da mistični Jedini ne slijede nikakva pravila a metafizički monizmi slijede. Njegova kvaliteta je bila metafizičko bivstvo, a ne mistično. Ili pak nije? Koja je razlika?Odgovorio je sam sebi da je razlika u definiciji. Metafizička bivstva se definiraju. Mistični Jedini se ne definiraju. Po tome je kvaliteta mistična. Ne. Ona je zaista i jedno i drugo. Iako je o njoj

118

sve do sada razmišljao u čistim filozofskim okvirima kao o nečem metafizičkom, sve to vrijeme odbijao je da je definira. Po tome je postala također mistična. Njezino svojstvo da se ne može definirati oslobodilo ju je pravila metafizike.Zatim, iznenada, Fedro je prišao polici s knjigama i izvukao jednu malu, modru knjigu u kartonskom uvezu. On je rukom prepisao tu knjigu i sam je uvezao prije mnogo godina, kad nigdje nije mogao naći nijedan primjerak u prodaji. Bila je to knjiga Tao-te-king koju je prije 2400 godina napisao Lao-tse. Počeo J e čitati retke koje je mnogo puta prije toga pročitao, ali ovog puta ih je proučavao da vidi može li se izvršiti određena zamjena. Počeo je čitati i interpretirati u isto vrijeme.Pročitao je:Kvaliteta koja se može definirati nije aposultna kvaliteta.Pa to je i on rekao.Imena koja joj se mogu nadjeti nisu apsolutna imena.Ona je izvor neba i zemlje.Kad se imenuje ona je mati sviju stvari...Točno.Kvaliteta (romantična kvaliteta) i njezina očitovanja (klasična kvaliteta) po svojoj naravi su isto. Njoj se daju različita imena (subjekti i objekti) kad postane klasično očigledna.Romantična kvaliteta i klasična kvaliteta mogu se zajedno zvati »mistika«.Sezanje iz tajanstva u dublje tajanstvo, to su vrata tajne cijeloga života.Kvaliteta sve prozirnije.I njizna je upotreba neiscrpiva!Neizmjeriva!Kao izvorište svih stvari...Ipak čini se da ostaje kristalno jasna kap voda.Ja ne znam čije je ona dijete.Slika koja je postojala prije boga.... Neprekidno, neprekidno ona ostaje, čini se. Obrati joj se i ona te s lakoćom služi...Ona se gleda ali se ne može vidjeti... ona se sluša ali se ne može čuti... ona se stišće ali se ne može dirnuti. .. to troje izmiče svim našim pronicanjima i zatim se stapa i postaje jedno.Nema svjetlosti pri njezinu izlaskuNeprestana i neprekidnaOna se ne može definiratiI vraća se opet u carstvo ništavilaZato se zove oblik bezobličjaSlika ništavilaZato se zove neuhvatljivomSretni je i ne vidiš joj licaSlijedi je i ne vidiš joj ledaOnaj tko čvrsto drži drevnu kvalitetuSposoban je spoznati one prapočetkeKoji jesu neprekidnost kvalitete.Fedro je čitao redak za retkom, stih za stihom ovoga, promatrao ih kako pristaju, kako se slažu, kako sjedaju na mjesto. Točno. Ovo je on mislio. Ovo je on govorio cijelo vrijeme, samo kukavno, mehanistički. U ovoj knjizi nije bilo ničega neodređenog ili netočnog. Ona je bila do savršenstva određena i točna. To je bilo ono što je on govorio, samo na različitom jeziku s različitim korijenima i izvorima.On je bio iz druge doline i gledao je što ima u toj dolini, ali ne više kao priču koju pripovijedaju stranci nego kao dio doline iz koje je došao. On je sve to vidio.On je otkrio šifru.

119

Čitao je dalje. Redak za retkom. Stranicu za stranicom. Nijednog neslaganja. Ono o čemu je on cijelo vrijeme govorio kao o kvaliteti, ovdje je bio Tao, velika središnja rađajuća sila svih religija, istočnih i zapadnih, prošlih i sadašnjih, čitavog znanja, svega.Onda je oko njegova duha pogledalo uvis i obuhvatilo njegovu sliku i spoznalo gdje se on nalazi i što vidi i... ja ne znam zapravo što se dogodilo... ali sada je ono klizanje što ga je Fedro ranije osjetio, ono unutrašnje razdvajanje njegova duha, odjednom dobilo zamah, kao što ga dobivaju stijene na vrhu planine. Prije nego što je to mogao zaustaviti, iznenada nagomilana masa svjesnosti počela je rasti i rasti u lavinu misli i svijesti izvan njegove vlasti; i svaki dodatni porast te mase što se urušavala rasklimavao je stostruko veće količine, a te su količine pokretale opet stostruko veće od sebe, i te nove opet strostruko veće; i tako sve dalje, i sve šire i sve dublje; dok ništa više nije ostalo uzor.Ničega više nije bilo.Ispod njega se sve prolomilo.

21— Nisi baš previše hrabar, je li tako? — kaže Chris.— Nisam — odgovaram ja i zubima stišćem krišku salame da odvojim meso od kože. — Ali bi se ti zapanjio koliko sam lukav.Sada smo prilično niže od vrha, i izmiješani borovi i grmlje mnogo su viši ovdje nego što su bili na drugoj strani kanjona na istoj visini. Ovdje očito pada više kiše. Pijem veliku količinu vode iz lonca što ga je Chris napunio u potoku, zatim gledam njega. Vidim po njegovu izrazu lica da se pomirio s tim da se spuštamo pa nema potrebe da mu što objašnjavam ili da se prepiremo. Završavamo ručak dijelom vrećice bombona, spiremo to još jednim loncem vode i liježemo na leđa da se odmorimo. Planinska izvorska voda ima najbolji okus na svijetu.Poslije nekog vremena Chris kaže: — Sad mogu nositi teži teret.— Jesi li siguran?— Siguran sam da sam siguran — kaže on, malo s visoka.Sa zahvalnošću premještam nešto od teže opreme u njegovu naprtnjaču, zatim prtimo naprtnjače provlačeći ruke kroz naramenice na zemlji i ustajemo. Mogu osjetiti razliku u težini. Na njega čovjek može računati kad je dobro raspoložen.Odavde dalje izgleda da se lagano spuštamo. Ova padina je očito bila posječena, pa na sve strane ima grmlja višega od naših glava i to usporava hod. Morat ćemo zaobići ovu padinu.U ovoj chautauqui želio bih se udaljiti od intelektualnih apstrakcija krajnje općenite naravi i dati neke čvrste praktične i svakodnevne obavijesti, ali nisam siguran kako da se u to upustim.Ima jedna stvar o pionirima koju nikada ne čujete da se spominje: svi oni bez iznimke, po svojoj prirodi, tvaraju nered. Oni se probijaju naprijed videći samo svoj plemeniti, daleki cilj, i nikada ne primjećuju ništa od smeća i otpadaka što ih ostavljaju iza sebe. Netko drugi mora to očistiti, i to nije vrlo slavan ni zanimljiv posao. Čovjek se mora neko vrijeme prisiljavati dok ne počne obavljati tu dužnost. Zatim, kad se jednom već spusti u prilično bezvoljno raspoloženje, nije totako ni loše.Otkriti metafizički odnos kvalitete i Bude na nekom vrhuncu osobnog iskustva, to je vrlo spektakularno. I vrlo nevažno. Kad bi ova chautauqua samo o tome govorila, ja bih morao biti otpušten. Važan je odnos takvog otkrića prema svim dolinama ovoga svijeta, i prema glupim i dosadnim poslovima i jednoličnim godinama što sve nas u njima očekuju.Sylvia je znala što je govorila prvog dana kad je gledala sve one ljude što su dolazili iz suprotnog pravca. Kako je ona to nazvala? »Pogrebna povorka.« Zadaća je sada pred nama da se vratimo toj povorci sa širim razumijevanjem nego što danas tu postoji.Prije svega moram reći da ne znam da li je istinita Fedrova tvrdnja da je kvaliteta isto što i tao. Ne poznajem nikakav način da to ispitam, jer on je samo jednostavno usporedio svoje razumijevanje jednog mističnog bivstva s drugim. On je zacijelo mislio da su te stvari iste, ali možda nije potpuno razumio što je kvaliteta. Ili, što je vjerojatnije, možda nije razumio tao. On

120

sigurno nije bio mudrac. A u onoj knjizi ima mnogo savjeta za mudrace koje bi mu bilo bolje da ih je skrivao.Nadalje mislim da sve njegovo metafizičko penjanje uz planinu nije pridonijelo apsolutno ništa ni daljem razumijevanju što je kvaliteta ni što je tao. Ni truna.Ovo zvuči kao posvemašnje odbacivanje onoga što je mislio i govorio, ali nije tako. Mislim da je to izjava s kojom bi se i on sam složio, budući da je svaki opis kvalitete neka vrsta definicije i zbog toga mora promašiti svoj cilj. Mislim da bi on čak mogao reći da su izjave kakve je on davao, koje su premašivale svoj cilj, još gore nego nikakve izjave, budući da se lako mogu krivo razumjeti kao istina i tako spri-ječiti poimanje kvalitete.Ne, on nije ništa učinio ni za kvalitetu ni za tao Koristi je imao samo razum. On je pokazao put kojim se razum može proširiti da obuhvati elemente koji nm prije toga nisu bili prilagodljivi i zbog toga su se smatrali iracionalnima. Mislim da posvemašnja prisutnost tih iracionalnih elemenata koji vapi ju za prilagodbom stvara sadašnju lošu kvalitetu, kaotičan, nepovezan duh dvadesetog stoljeća. Sada želim prijeći na njih na najuredniji mogući način.Sad se nalazimo na strmom blatnom tlu u kojemu je teško držati postojan korak. Hvatamo se za grane i grmlje da ne padnemo. Zakoračim, zatim pogledam gdje će mi pasti idući korak, zatim načinim taj korak, zatim opet pogledam.Uskoro grmlje postaje tako gusto da vidim da ćemo ga morati sjeći. Sjedam za trenutak dok Chris radi mačetu iz moje naprtnjače. On mi je pruža, a zatim, sijekući i razmičući grane, ulazim u grmlje. Polagano se napreduje. Za svaki korak treba odsjeći dvije-tri grane. Ovako može potrajati dugo vrijeme.Prvi korak od Fedrove izjave »Kvaliteta je Buda« jest izjava da takva tvrdnja, ako je istinita, pruža racionalnu osnovu za ujedinjenje triju područja ljudskog iskustva koja su sada razjedinjena. Ta tri područja su religija, umjetnost i znanost. Ako se može pokazati da je kvaliteta središnji pojam svih triju područja, ida ta kvaliteta nije mnogovrsna nego samo jedne vrste onda slijedi da ta tri razjedinjena područja imaju osnovu za međusobno prožimanje. Odnos kvalitete prema području umjetnosti prilično je iscrpno pokazan opisivanjem Fedrova razumijevanja kvalitete u umjetnosti retorike. Mislim da u tom pogledu ne bi trebalo više analize. Umjetnost je pregnuće visoke kvalitete. To je sve što zaista treba reći. Ili ako se traži nešto što probranije zvuči: Umjetnost je božanstvo otkriveno u čovjekovim djelima. Odnos koji je ustanovio Fedro jasno pokazuje da te dvije strašno različite izjave znače zapravo isto.U području religije racionalni odnos kvalitete i božanstva mora se temeljitije uspostaviti, i nadam se da ću to učiniti mnogo kasnije. Zasada možemo razmišljati o činjenici da korijeni riječi Buda i kvaliteta u starom engleskom, God i good, izgledaju istovjetno.U neposrednoj budućnosti želim usredotočiti pažnju na područje znanosti, jer u tom području je najnužnije uspostavljanje odnosa. Izričaj da su znanost i njezino dijete tehnika »lišene vrijednosti«, to jest »lišene kvalitete«, mora nestati. Upravo ta »lišenost vrijednosti« pojačava onu smrtnu silu na koju je obraćena pažnja ranije u ovoj chautauqui. Sutra se kanim time pozabaviti.Ostatak popodneva spuštamo se preko sivih dotrajalih debala na zemlji, idući ukoso lijevo-desno niza strmu padinu.Dolazimo do klisure, obilazimo je postrance tražeći put nizbrdo, i naposljetku se pojavljuje uzak potez koji nam omogućuje spuštanje. Nastavlja se dolje kroz kamenitu pukotinu s malenim potočićem. Grmlje i kamenje i blato i korijenje golemih stabala što ga je ogolio potočić ispunjavaju pukotinu. Zatim začujemo buku mnogo većeg potoka u daljini.Prelazimo potok služeći se konopom koji ostavljamo iza sebe, zatim na cesti na drugoj strani nalazimo neke kampiste koji nas povezu u grad.U Bozemanu je mračno i kasno. Ne želimo buditi DeWeeseove i moliti ih da dođu po nas, nego uzimamo sobu u glavnom hotelu u središtu grada. Neki turisti u predvorju hotela zure u nas. Sa svojom vojnom odjećom, štapom, dvodnevnom bradom i crnom beretom moram im izgledati kao nekadašnji kubanski revolucionar, spreman za napad.

121

U hotelskoj sobi iscrpljeni bacamo sve na pod Istresam u košaru za smeće kamenčiće koji su mi se nahvatali na cipelama dok sam gazio potok, zatim mećem cipele kraj hladna prozora da se polako suše Svaljujemo se u krevete bez riječi.

22Idućega jutra odlazimo iz hotela s osjećajem okrepljenja, pozdravljamo se s DeWesseovima i krećemo na sjever glavnom cestom iz Bozemana. DeWeese je htio da još ostanemo, ali posebna želja da produžimo na zapad i da nastavim sa svojini mislima je nadjačala. Danas ću govoriti o čovjeku za kojega Fedro nikada nije čuo, ali ja sam njegove knjige prilično temeljito proučio pripremajući se za ovu chautauquu. Za razliku od Fedra, taj je čovjek stekao međunarodnu slavu u trideset petoj godini, u pedeset osmoj je već bio živa legenda, o njemu je Bertrand Russell napisao da je »po općem mišljenju, najistaknutiji znanstvenik svoje generacije«. Bio je astronom, fizičar, matematičar i filozof, sve u isto vrijeme. Njegovo je ime Jules Henri Poincare.Uvijek mi se činilo nevjerojatnim, a mislim da mi se i danas tako čini, da je Fedro putovao stazom misli kojom nitko prije njega nije prošao. Netko, negdje, morao je o svemu tome misliti prije, a Fedro je bio tako loš učenjak da bi mu jako sličilo ako je iznova izgradio poznate stvari nekog slavnog filozofskog sistema jer se nije potrudio da u nj zaviri.Tako sam proveo više od godine dana čitajući vrlo dugu i ponekad vrlo mučnu povijest filozofije tražeći ponovljene ideje. Pa ipak, bilo je vrlo zamamno tako čitati povijest filozofije, i dogodilo se nešto s čim još zapravo ne znam što da činim. Filozofski sistemi za koje se drži da su jako oprečni čini se da u isto vrijeme govore nešto vrlo blisko onome što je Fedro mislio, s neznatnim varijacijama. Toliko sam puta pomislio da sam našao koji sistem ponavlja, ali svaki put je on, zbog nečeg jačeg što je izgledalo kao zanemariva razlika, odlazio u sasvim različitom smjeru. Na primjer Hegel, kojega sam ranije navodio, odbacivao je indijske filozofske sisteme tvrdeći da oni uopće nisu filozofija. Fedro ih je, čini se, asimilirao. Ili su oni asimilirali njega. Nije se osjećalo nikakvo protuslovlje. Napokon sam stigao do Poincarea. Tu je opet bilo nekog ponavljanja ali drugačije pojave. Fedro slijedi dugu i zavojitu stazu u najviše apstrakcije, čini se da će sići pa onda stane. Poincare počinje s najosnovnijim znanstvenim istinama, razrađuje ih do istih apstrakcija i onda stane. Obje staze zaustavljaju se jedna na kraju druge! Među njima postoji savršen kontinuitet. Kad živite u sjeni ludila, pojava drugog uma koji misli i govori kao vaš um jest nešto vrlo blisko blaženstvu. Kao kad je Robinson Crusoe otkrio stope u pijesku.Poincare je živio od 1854. do 1912, bio je sveučilišni profesor u Parizu. Njegova brada i cvikeri podsjećali su na Henrija Toulouse-Lautreca, koji je živio u Parizu u isto vrijeme i bio samo deset godina mlađi.Za vrijeme Poincareova života počela je duboka kriza u temeljima egzaktnih znanosti. Godinama je znanstvena istina bila izvan svake mogućnosti sumnja ; logika znanosti bila je nepogrešiva, pa ako su znanstvenici ponekad griješili, pretpostavljalo se da to proistječe iz njihove pogrešne upotrebe njezinih pravila. Na sva velika pitanja nađeni su odgovori. Po-slanstvo nauke sad je bilo u tome da jednostavno dotjeruje te odgovore do sve veće i veće točnosti. Doduše, još je tu bilo neobjašnjenih pojava kao što su radioaktivnost, prijenos svjetlosti kroz »eter« i neobični odnosi magnetskih i električnih sila; ali te zagonetke, ako su dotadašnji događaji mogli poslužiti kao pokazatelji, morale su naposljetku pasti. Gotovo nitko nije ni slutio da za nekoliko decenija neće više biti apsolutnog prostora, apsolutnog vremena, apsolutne materije pa čak ni apsolutne veličine; da će klasična fizika, ta stoljetna znanstvena tvrđava, postati »približna«; da će najtrezveniji najuvaženiji astronomi govoriti čovječanstvu da je ono, što bi ono vidjelo kad bi dovoljno dugo gledalo kroz dovoljno jak teleskop, njegov vlastitizatiljak!Osnove teorije relativnosti, koja je uzdrmala sve temelje, tada je razumjelo samo malo ljudi, a jedan od njih kao najistaknutiji matematičar svoga vremena, bio je Poincare.U svojini Temeljima znanosti Poincare je objasnio da su preteče krize u temeljima znanosti vrlo stare Dugo se uzalud pokušavalo, rekao je on, dokazati aksiom poznat kao Euklidov peti

122

postulat, i ti pokušaji predstavljaju početak krize. Euklidov postulat o paralelama, koji tvrdi da kroz zadanu točku ne prolazi više od jednog pravca paralelnog sa zadanim pravcem, obično se uči u prvom razredu srednje škole. To je jedan od kamena temeljaca na kojima je sagrađena čitava geometrija.Svi drugi aksiomi izgledali su tako očiti da ih nitko nije dovodio u sumnju, ali ovaj nije tako izgle-dao. Ali ne možeš ga se otresti a da pritom ne razoriš dobar dio matematike, a nitko nije bio sposoban da ga svede na nešto jednostavnije. Uistinu je nezamislivo koliki se trud utrošio u toj varljivoj nadi, rekao je Poincare.Napokon, u prvoj četvrti devetnaestog stoljeća, jedan Madžar i jedan Rus — Bolyai i Lobačevski — gotovo u isto vrijeme iznijeli su neoborive dokaze da je nemoguće dokazati peti Euklidov postulat. Učinili su to zaključujući da bi, ako postoji ikakav put da se Euklidov postulat svede na druge, sigurnije aksiome, i druga posljedica bila primjetljiva: obrat Euklidova postulata stvorio bi logička protuslovlja u geometriji. I tako su obrnuli Euklidov postulat.Lobačevski na početku pretpostavlja da se kroz zadanu točku mogu povući dvije paralele sa zadanim pravcem. Uz to on zadržava sve druge Euklidove aksiome. Iz tih pretpostavki on izvodi niz teorema među kojima je nemoguće naći ikakvo protuslovlje, i gradi geometriju čija nepogrešiva logika ni u čemu nije niža od Euklidove geometrije. Tako svojim neuspjelim pokušajem da nađe neko protuslovlje on dokazuje da je peti postulat nesvodljiv na jednostavnije aksiome.Taj dokaz nije izazvao uzbunu. Njegov racionalni usputni proizvod ubrzo je zasjenio i njega i gotovo sve drugo u polju matematike. Matematika, kamen temeljac znanstvene sigurnosti, odjednom je postala nesigurna.Sada smo imali dva protuslovna viđenja nepokolebljive znanstvene istine, istinite za sve ljude svih vremena, bez obzira na njihove osobne stavove.To je bio temelj duboke krize koja je srušila znanstvenu samodopadljivost Zlatnog doba. Kako možemo znati koja je od tih geometrija prava? Ako nema osnove da ih razlikujemo, onda se tu radi o totalnoj matematici koja dopušta logička protuslovlja. Ali matematika koja dopušta unutrašnja logička protuslovlja uopće nije matematika. Konačno posljedica neeuklidskih geometrija postaje ništa drugo nego čarobnjački abrakadabra gdje kao uporište ostaje samo vjera!I naravno, kad su se jednom otvorila vrata, čovjek teško može očekivati da će se broj protuslovnih sistema nepokolebljive znanstvene istine ograničiti samo na dva. Nijemac po imenu Riemann pojavljuje se s još jednim neoborivim sistemom geometrije gdje se ne odbacuje samo peti postulat nego i prvi Euklidov aksiom, koji tvrdi da se kroz dvije točke može povući samo jedan pravac. Opet nema unutrašnjeg protuslovlja, samo postoji neslaganje s geometrijama Loba-čevskoga i Euklida.Prema teoriji relativnosti, Riemannova geometrija najbolje opisuje svijet u kojemu živimo.Kod grada Three Forks put se zasijeca u uzak kanjon bjeličastih stijena, prolazi kraj nekoliko spilja. Istočno od Buttea vozimo se uz dug i težak uspon, prela-zimo preko razvoda cijelog kontinenta, zatim se sputamo u jednu dolinu. Poslije toga prolazimo pokraj bregova otpadaka talionice Anaconda, skrećemo u grad Anaconda i pronalazimo dobar restoran s odrescima i kavom. Vozimo se dugačkom uzbrdicom koja vodi do jezera okruženog borovim šumama i prolazimo pokraj nekih ribolovaca koji guraju malen čamac u vodu. Zatim cesta opet vijuga dolje kroz borovu šumu, i ja prema nagibu sunca vidim da je jutro pri kraju.Prolazimo kroz Phillipsburg i zalazimo u livade. Ovdje u dolini čelni vjetar postaje jači, pa smanjujem brzinu na devedeset da ga malo oslabim. Prolazimo kroz Maxville i stižući u Hali osjećamo da je krajnje vrijeme da se odmorimo.Nailazimo na neku crkvu kraj puta i zaustavljamo se. Vjetar sada žestoko puše i hladan je, ali sunce je toplo pa odlažemo bluze i kacige u zavjetrini iza crkve na travu da otpočinemo. Ovdje je vrlo samotno i otvoreno, ali lijepo. Kad u daljini imate planine, ili čak brda, imate prostranstvo. Chris uranja lice u bluzu i pokušava spavati.

123

Sve je sada različito kad nema Sutherlandovih — tako je samotno. Ako ne zamjerate, ja ću sada prijeći na chautauquu, dok ne iščezne usamljenost.Da bismo riješili problem što je matematička istina, rekao je Poincare, moramo se prvo upitati kakva je priroda geometrijskih aksioma. Jesu li oni sintetički a priori sudovi, kao što je Kant rekao? To jest, da li oni postoje kao stalan dio čovjekove svijesti, neovisni o iskustvu, stvoreni bez iskustva? Poincare je mislio da ne postoje. Ona bi se inače nametnuli takvom snagom da ne bismo mogli zamisliti oprečnu pretpostavku, niti na njoj izgraditi teorijsku građevinu. Ne bi bilo nikakve neeuklidske geometrije.Treba li dakle da zaključimo da su geometrijski aksiomi eksperimentalne istine? Poincare ni to nije mislio. Da to jesu, bili bi podložni trajnim promje-nama i ispravljanjima zbog pristizanja novih laboratorijskih podataka. A to je izgledalo oprečno cijeloj prirodi same geometrije.Poincare je zaključio da su geometrijski aksiomi samo dogovori, naš izbor između svih mogućih dogovora uvjetovan eksperimentalnim činjenicama, ali slobodan i ograničen samo nužnošću izbjegavanja svih protuslovlja. Tako postulati mogu ostati strogo istiniti i kad su eksperimentalni zakoni koji su odredili njihovu primjenu samo približni. Drugim riječima, geometrijski aksiomi su tek prerušene definicije.Zatim, pošto je utvrdio prirodu geometrijskih aksioma, vratio se pitanju: Je li istinita Euklidova geometrija ili je istinita Riemannova geometrija?Odgovorio je: To pitanje nema smisla.Isto tako možete pitati je li metrički sistem ispravan a anglo-američki sistem pogrešan; jesu li Kartezije-ve koordinate točne a polarne koordinate lažne. Jedna geometrija ne može biti istinitija od druge; ona može biti samo prikladnija. Geometrija nije istinita, ona je povoljna.Poincare je zatim prešao na pokazivanje konvencionalne prirode drugih pojmova u znanosti, kao što su prostor i vrijeme, dokazujući da ne postoji jedan način mjerenja tih veličina koji je istinitiji od nekog drugog; onaj način koji je općenito usvojen samo je prikladniji.Naši pojmovi prostora i vremena također su definicije, odabrane na temelju njihove prikladnosti u rukovanju s činjenicama.Pa ipak, ovo radikalno razumijevanje naših najo-snovnijih znanstvenih pojmova još nije potpuno. Tajna što je prostor i što je vrijeme može kroz ta objašnjenja postati razumljivija, ali sada teret održavanja reda u svemiru leži na »činjenicama«. Što su činjenice?Poincare je proslijedio da ih kritički ispitaju. Koje ćete činjenice promatrati? pitao je. Ima ih beskonačno mnogo. Nema više izgleda da će neprobrano promatranje činjenica stvoriti znanost, nego da će majmun za pisaćim strojem otipkati očenaš.Isto to vrijedi za pretpostavke. Koje pretpostavke?Poincare je napisao: — Ako neka pojava dopušta nekopotpuno mehaničko objašnjenje, ona će dopustiti bezbroj drugih objašnjenja koja će jednako dobro važitiza sve neobičnosti što ih je eksperiment otkrio. — Taj je sud izrekao Fedro u laboratoriju; on je za sobom povukao pitanje zbog kojega je izbačen iz škole.Kad bi znanstvenik imao na raspolaganju beskonačno vrijeme, rekao je Poincare, bilo bi potrebno samo reći njemu: — Gledaj i dobro zapažaj; — ali budući da nema vremena da se sve vidi, i budući da je bolje ne vidjeti nego vidjeti krivo, on nužno mora vršiti izbor.Poincare je utvrdio neka pravila: Postoji hijerarhija činjenica.Što je općenitija neka činjenica, to je dragocjenija. One koje služe mnogo puta bolje su nego one koje imaju malu vjerojatnost da će se ponovo javiti. Biolozi, na primjer, ne bi uspjeli izgraditi znanost da postoje samo jedinke a ne vrste, i da po nasljednosti djeca ne sliče na roditelje.Koje će se činjenice vjerojatno ponovo javiti? Jednostavne činjenice. Kako se mogu prepoznati? Izaberite one koje izgledaju jednostavne. Ili je ta jednostavnost stvarna, ili se složeni elementi ne mogu razabrati. U prvom slučaju vjerojatno ćemo sresti tu jednostavnu činjenicu ponovo, ili samu ili kao element u nekoj složenoj činjenici. Drugi slučaj također ima veliku vjerojatnost da će se ponovo javiti, jer priroda ne stvara bezrazložno takve slučajeve.

124

Gdje je jednostavna činjenica? Znanstvenici su je tražili u dvije krajnosti, u beskonačno velikom i beskonačno malom. Biolozi su, na primjer, instinktivno došli na to da stanicu smatraju zanimljivijom od cijele životinje; i, poslije Poincareova vremena, proteinsku molekulu zanimljivijom od stanice. Rezultati su pokazali svu mudrost toga, jer su se stanice i molekule koje pripadaju različitim organizmima pokazale sličnijima nego sami organizmi. Kako dakle izabrati zanimljivu činjenicu, onu koja se uvijek iznova javlja? Metoda je upravo taj izbor činjenica; potrebno je dakle prije svega pozabaviti se stvaranjem metode; i mnoge su već izmišljene, budući da se nijedna ne nameće. Ispravno je početi s običnim činjenicama, ali pošto se pravilo uspostavi van svake sumnje, činjenice u skladu s njim postaju dosadne jer nas više ne uče ničemu novom. Tada postaju važne iznimke. Ne tražimo više sličnosti nego razlike, bira-mo najnaglašenije razlike jer su one najupadljivije a također i najpoučnije.Najprije tražimo slučajeve u kojima ovo pravilo ima najveću vjerojatnost da ne bude točno; idući vrlo daleko u prostoru ili vrlo daleko u vremenu možemo otkriti da se naša obična pravila posvema preokreću, i ti veliki preokreti omogućuju nam da bolje vidimo sitne promjene koje se mogu nalaziti bliže nama. Ali mi moramo težiti manje k utvrđivanju sličnosti i razlika, nego k prepoznavanju srodnosti skrivenih iza prividnih razilaženja. Posebna pravila isprva izgledaju odudarno, ali kad bolje pogledamo vidi se da ona općenito sliče jedna drugima; ako se razlikuju po sadržaju, slična su po obliku, ili po poretku svojih dijelova. Kad ih pogledamo iz ovog kuta, vidjet ćemo da se proširuju i naginju k tome da sve obuhvate. I to je ono što čini vrijednost stanovitih činjenica koje pomažu da se upotpuni neki sustav i pokazuju da je on vjerna slika drugih poznatih sustava.Ne, zaključio je Poincare, znanstvenik ne bira slučajno činjenice koje promatra. On nastoji sažeti mnogo iskustva i mnogo misli u tijesan obujam; i zato neka malena knjiga o fizici sadrži tako mnogo prošlih iskustava i tisuću puta više mogućih iskustava kojih su rezultati prije toga bili poznati.Zatim je Poincare ilustrirao kako se neka činjenica otkriva. Općenito je prije toga opisao kako znanstvenici dolaze do činjenica i teorija, ali sad je usko prodro u vlastito iskustvo s matematičkim funkcijama koje su mu donijele slavu u mladosti.Petnaest dana, rekao je, trudio se svim silama da dokaže da ne može postojati nijedna takva funkcija. Svaki dan je sjedao za svoj radni stol, ostajao sat ili dva, iskušavao velik broj kombinacija i nije postizavao nikakvih rezultata.Onda je jedne večeri, suprotno svojoj navici, popio crnu kavu i nije mogao zaspati. Navalilo je mnoštvo ideja. Osjetio je kako se sudaraju dok se nisu spojili narovi, da se tako izrazimo, tvoreći postojanu kombinaciju.Idućeg jutra trebalo mu je samo da ispiše rezultate. Dogodio se val kristazilacije.Opisao je kako je idući val kristalizacije, vođen analogijama prema utvrđenim matematičkim činjenicama, stvorio ono što je on kasnije nazvao »Theta-Fuchsovi nizovi«. Napustio je Caen, gdje je živio, da bi pošao na geološku ekskurziju. Promjene na putovanju navele su ga da zaboravi matematiku. Spremao se da uđe u autobus, i u trenutku kad je zakoračivao na stepenicu, sinula mu je ideja, a da ništa u njegovim prethodnim mislima nije za nju utrlo put, da su transformacije koje je upotrijebio za definiranje Fuschsovih funkcija identična s transformacijama u neeuklidskoj geometriji. Nije provjeravao ideju, rekao je, nego je nastavio razgovarati u autobusu; ali je osjećao savršenu sigurnost. Kasnije je na miru provjerio rezultat.Jedno otkriće mu je kasnije sinulo dok je hodao uz neku morsku klisuru. Javilo mu se s potpuno istim svojstvima kratkoće, iznenadnosti i neposredne sigurnosti. Još jedno veliko otkriće zbilo se dok je šetao ulicom. Drugi su uzdigli u nebo taj proces kao tajanstveno djelovanje genijalnosti, ali Poincare nije bio zadovoljan takvim plitkim objašnjenjem. Pokušao je zahvatiti dublje u ono što se zbilo.Matematika, rekao je on, nije tek puko pitanje primjene pravila, ništa više nego prirodne znanosti. Ona ne pravi samo što je moguće više kombinacija u skladu s određenim čvrstim zakonima. Tako dobivene kombinacije bile bi pretjerano brojne, nekorisne i te-gobne. Pravi rad otkrivača sastoji se u biranju među tim kombinacijama tako da se izbace nepotrebne, ili još

125

bolje, da se izbjegne trud oko njihovih pravljenja; a pravila koja moraju usmjeravati taj izbor su izvanredno istančana i osjetljiva. Gotovo je nemoguće navesti ih točno; njih treba više osjetiti nego formulirati.Poincare je zatim pretpostavio da to odabiranje vrši nešto čemu je dao ime »sublimni« dio nas, bivstvo koje točno odgovara onome što je Fedro nazvao predintelektualnom sviješću. Taj sublimni dio, rekao je Poincare, gleda na velik broj rješenja nekog problema ali samo zanimljiva rješenja prodiru u područje savjesnosti. Matematička rješenja biraju se na temelju »matematičke ljepote«, sklada brojeva i oblika, geometrijske elegancije. »To je pravi estetski osjećaj koji je poznat svim matematičarima«, rekao je Poincare, »ali je tako dalek laicima da često dolaze u iskušenje da se nasmiju.« Ali taj sklad, ta ljepota, leži u središtu svega toga.Poincare je istaknuo da pritom ne misli na romantičnu ljepotu, na ljepotu koja se zamjećuje osjetilima. Mislio je na klasičnu ljepotu koja proistječe iz skladnih odnosa dijelova i koju čista inteligencija može pojmiti, na ljepotu koja tvori strukturu romantične ljepote i bez koje bi život bio neodređen i prolazan, san od kojega čovjek ne bi mogao razlikovati svoje snove jer ne bi bilo osnove za utvrđivanje razlika. Pitanje te posebne klasične ljepote, osjećaj sklada svemira, navodi nas na biranje činjenica koje su najprikladnije za pomaganje tome skladu. Ne činjenice nego odnosi između stvari proizvode sveopći sklad koji je jedina objektivna stvarnost.Objektivnost svijeta u kojem živimo jamči nam činjenica da je on zajednički nama i drugim misaonim bićima. S pomoću priopćavanja što nas vežu s drugim ljudima mi od njih primamo već gotova skladna umovanja. Znamo da ta umovanja ne potječu od nas i u isto vrijeme u njima prepoznajemo, zbog njihova sklada, rad razumnih bića kao što smo mi. I budući da se ta umovanja pokazuju prikladnima za svijet naših osjetila, mislimo da možemo zaključiti da suta razumna bića vidjela iste stvari kao mi; na taj način znamo da nismo sanjali. Taj sklad, ta kvaliteta ako hoćete predstavlja jedinu osnovu za jedinu stvarnost koju uopće možemo spoznati.Poincareovi suvremenici nisu se htjeli složiti s tim da se činjenice unaprijed biraju, jer su mislili da će ako to učine, uništiti valjanost znanstvene metode. Pretpostavljali su da »unaprijed odabrane činjenice« znače da je istina »što god želite« i njegove su ideje nazvali konvencionalizmom. Nije im bilo ni na kraj pameti da ni samo njihovo »načelo objektivnosti« nije primjetljiva činjenica — i da bi prema tome po svojim vlastitim kriterijima morali biti u stanju lebdenja bez oslonca.Osjećali su da to moraju učiniti, jer bi se u protivnom slučaju čitav filozofski potporanj znanosti srušio. Poincare nije ponudio nikakva izlaza, iz toga škripca. Nije išao dovoljno daleko u metafizičke implikacije onoga što je govorio da bi stigao do rješenja. Zanemario je reći da biranje činjenica prije nego što ih »primijetite« predstavlja »što god želite« samo u dualističkom, subjektno-objektnom metafizičkom sistemu! Kad kvaliteta uđe u igru kao treće metafizičko bivstvo, unapredno biranje činjenica nije više proizvoljno. Unapredno biranje činjenica ne temelji se na subjektivnom i hirovitom »što god želite« principu nego na kvaliteti, koja je stvarnost po sebi. Tako škripac iščezava.činilo se kao da je Fedro radio na zagonetki-slagaljci i zbog nedostatka vremena cijelu jednu stranu ostavio nedovršenom.Poincare je radio na svojoj zagonetki-slagaljci. Njegov sud da znanstvenik bira činjenice i pretpostavke i aksiome na temelju sklada također je iza sebe ostavio nazubljene rubove nedovršene slagaljke. Ostaviti dojam u znanstvenom svijetu da je izvor sve znanstvene stvar-nosti tek subjektivni i hirovit sklad znači rješavati epistemološke probleme, dok ostavljanje nedovršenih rubova na granici metafizike čini epistemologiju neprihvatljivom.Ali iz Fedorove metafizike znamo da sklad o kojemu je govorio Poincare nije subjektivan. On je izvor subjekata i objekata i postoji u prethodnim odnosima prema njima. On nije hirovit, on je sila koja se protivi hirovitosti; on je načelo uređivanja cijele znanstvene i matematičke misli koje uništava hirovitost, bez niega ne može nastati nijedna znanstvena misao. Moje su se oči ispunile suzama prepoznavanja kad sam otkrio da se ti nedovršeni rubovi savršeno slažu u nekoj vrsti sklada

126

o kojemu su i Fedro i Poincare govorili, da bi proizveli potpunu strukturu misli sposobnu da ujedini razdvojene jezike prirodnih znanosti i umjetnosti u jedno.Na drugoj strani planine su postale strme tvoreći dugu usku dolinu koja vijuga u Missoulu. Čelni vjetar me je iscrpio i osjećam zamor. Chris me lupka po leđima i pokazuje mi visok brijeg na kojemu je napisano veliko slovo M. Ja klimam glavom. Jutros smo prošli pokraj takvog slova kad smo napuštali Bozeman. Vraća mi se ulomak sjećanja da svake školske godine brucoši idu gore i boje to slovo.Na stanici gdje nalijevamo benzin jedan čovjek s prikolicom na kojoj vuče dva konja pasmine appa-loosa započinje razgovor. Ljudi koji se bave konjima većinom su protiv motocikla, čini mi se, ali ovaj nije takav nego postavlja mnoga pitanja i ja na njih odgovaram. Chris stalno pita hoćemo li se popeti do onoga M, ali ja odavde vidim da je put strm, neravan i šljunkovit. S našim motorom za asfaltne ceste i teškim teretom na njemu ne želim činiti gluposti. Protežemo noge neko vrijeme, šetamo se uokolo i zatim pomalo umorno krećemo iz Missoule prema mjestu Lolo Pass.Sjećam se odjednom da je još prije nekoliko godina ovaj put bio blatnjav i da je zavijao oko svake hridi i usjeka u planinama. Sada je asfaltiran i okuke su vrlo široke. Sav promet u kojemu smo prije bili očito je išao na sjever za Kalispell ili Coeur D'Alene,jer sad smo gotovo sami na cesti. Okrenuli smo na jugozapad, vjetar nam puše u leđa, i zbog toga se mnogo bolje osjećamo. Cesta počinje zavijati uzbrdo prema prijevoju.Svi tragovi Istoka sada su nestali, bar u mojoj mašti. Ovdje sva kiša dolazi s Tihog oceana, a sve rijeke i potoci vraćaju je opet u Tihi ocean. Trebalo bi da stignemo do obale za dva-tri dana.U Lolo Passu vidimo restoran, skrećemo i zaustavljamo se pokraj jednog starog motocikla marke Harley Na njemu je straga naknadno napravljen prtljažnik, a brojač pokazuje šezdeset tisuća kilometara. To je pravi putnik.U restoranu uzimamo pizzu i mlijeko, i odmah poslije jela produžujemo. Malo je vidjela još ostalo, a traženje mjesta za logorovanje po mraku je teško i neugodno.Na polasku vidimo vlasnika starog motocikla sa ženom i pozdravljamo ih. Dolaze iz Missourija, a opušten izraz na licu žene govori mi da su imali ugodno putovanje.Muž me pita: — Jeste li se i vi boli s onim vjetrom prije Missoule?Ja klimam glavom: — Moralo je biti pedeset do šezdeset kilometara na sat.— Najmanje — kaže on.Govorimo neko vrijeme o logorovanju i oni primjećuju kako je hladno. Nisu ni sanjali u Missouriju da bi ljeti moglo biti ovako hladno, čak ni u planinama. Morali su kupiti nešto odjeće i pokrivača.— Noćas ne bi smjelo biti prehladno — kažem. — Nalazimo se tek na nekih tisuću petsto metara visine.Chris kaže: — Logorovat ćemo negdje usput.— Na jednom od kampova?— Ne, bilo gdje pokraj ceste — kažem ja.Oni ne pokazuju nimalo želje da nam se pridruže, pa ja nakon kratke stanke pritišćem dugme pokretača i obojica im mahnemo.Na putu su sada duge sjene planinskog drveća. Poslije petnaestak kilometara primjećujemo odvojke šumskih putova i skrećemo na jedan od njih.šumski put je pjeskovit, zato vozim u niskoj brzini i pružam noge da izbjegnem moguće zaglibljenje. Vidimo i pomoćne šumske putove ali se držimo glavnoga sve dok nakon dva kilometra ne naiđemo na nekoliko buldožera. To znači da se ovdje još siječe šuma. Vraćamo se i skrećemo na jedan pomoćni put. Uskoro dolazimo do stabla koje je palo preko puta. To je dobro. To znači da je ovaj put napušten.Kažem: — Tu smo — Chrisu, i on sjahuje. Nalazimo se na padini koja nam omogućuje da vidimo netaknutu šumu koja se kilometrima proteže.Chris je raspoložen za istraživanje, ali ja sam tako umoran da se želim samo odmoriti. — Idi sam — kažem.

127

— Ne, hajde i ti sa mnom.— Zaista sam umoran, Chris. Istraživat ćemo ujutro.Razvezujem naprtnjače i prostirem vreće za spavanje po zemlji. Chris odlazi. Istežem se, a umor mi ispunjava ruke i noge. Tiha, divna šuma...Uto se vraća Chris i kaže da ima proljev.— Oh — kažem ja i ustajem. — Moraš li promijeniti rublje?— Da — posramljen je.— No, rublje je u naprtnjači ispred motocikla. Preobući se i uzmi sapun iz prtljažnika pa ćemo se spustiti do potoka i isprati prljavo rublje. — Zbunjen je zbog svega toga i drago mu je slušati zapovijedi.Nizbrdica na putu prisiljava nas na oprezan hod dok se spuštamo k potoku. Chris mi pokazuje neko kamenje koje je skupio dok sam ja drijemao. Ovdje se osjeća jak miris borovine. Postaje hladno i sunce je vrlo nisko. Tišina i zamor i sunčev zalaz pomalo me rastužuju, ali to držim za sebe.Pošto je Chris isprao svoje rublje i potpuno ga iscijedio, vraćamo se uz šumski put. Dok se penjemo, naglo me obuzima osjećaj da tim šumskim putem hodam cijeli svoj život. - Tata? - Molim? — Neka ptičica polijeće sa stabla ispred nas. Što bih morao biti kad odrastem?Ptičica nestaje iznad dalekog grebena. Ne znam da mu rečem. — Pošten čovjek — naposljetku velim.- Mislim kojim poslom bih se bavio?- Bilo kojim._ Zašto se ljutiš kad te to pitam?— Ne ljutim se ... samo mislim ... ne znam... naprosto sam preumoran da bih razmišljao... nije važno što ćeš raditi.Ovakvi putovi postaju sve uži i uži i onda nestaju.Kasnije primjećujem da on zaostaje.Sunce je ispod obzora i hvata se sumrak. Vraćamo se odvojeno uz šumski put, dolazimo do motocikla, uvlačimo se u vreće i bez riječi spremamno se na spavanje.

23Eno ih na dnu hodnika: staklena vrata. A iza njih je Chris i njemu s jedne strane njegov mlađi brat i s druge strane njegova majka. Chris naslanja ruke na staklo. Prepoznaje me i maše mi. Ja mu odmahujem i primičem se vratima.Kako je sve tiho. Kao gledanje filma kad se pokvari uređaj za zvuk.Chris diže pogled prema majci i smiješi se. Ona se odozgo smiješi na nj, ali ja vidim da time samo prikriva svoju tugu. Ona je zbog nečega veoma nesretna ali ne želi da oni to vide.A sada ja vidim što su ta staklena vrata. To su vrata mrtvačkog lijesa, moga lijesa.Nije to običan lijes, to je sarkofag. Nalazim se u golemoj grobnici, mrtav, i oni mi iskazuju posljednju počast.Lijepo je od njih što su došli i što to čine. Nisu morali. Zahvalan sam im za to.Sada mi Chris daje znak da otvorim staklena vrata grobnice. Vidim da želi sa mnom razgovarati. On želi da mu rečem, možda, kakva je smrt. Prozirnije me želja da to učinim, da mu reknem. Tako je lijepo od njega što je došao i što mi maše da ću mu reći da nije tako loše. Samo je samotno.Pružam ruku da odgurnem vrata, ali neka mrka spodoba u sjeni pokraj vrata daje mi znak da ih ne diram. Jedan prst se diže k usnama koje ne vidim. Mrtvima nije dopušteno govoriti.Ali oni žele da ja govorim. Još me trebaju! Zar on to ne vidi? Tu mora postojati neka greška. Zar on ne vidi da sam im potreban? Preklinjem tu spodobu da moram s njima govoriti. Još nije sve gotovo. MORAM IM reći neke stvari. Ali na spodobi u sjeni ne vidi se nikakva znaka da čuje to što molim. - CHRIS! — vičem kroz vrata. — JA ĆU TE SRESTI!!! — Tamna spodoba prijeteći se

128

primiče k meni, ali ja čujem Chrisov glas, slabašan i dalek: — Gdje? — Čuo me je. A tamna spodoba, u bijesu navlači zastor preko vrata.Ne na planini, mislim. Planine više nema. — NA DNU OCEANA!!! — vičem.I sada stojim u napuštenim ruševinama nekoga grada, sam samcat. Ruševine su posvuda oko mene, beskrajno u svim pravcima, i moram sam kroz njih proći.24Sunce je izašlo.Neko vrijeme nisam siguran gdje se nalazim.Negdje smo na putu u šumi.Ružan san. Opet ona staklena vrata.Krom motocikla blješti pokraj mene i tada vidim borove a zatim u svijest prodire država Idaho.Vrata i sjenovita spodoba kraj njih bili su samo u mašti.Nalazimo se na šumskom putu, tako je... vedar dan... blistav zrak ... Hej!... divno je. Zaputili smo se prema oceanu.Opet se sjećam sna i riječi »Srest ću se s tobom na dnu oceana« i pitam se što znače. Ali borovi i sunce jači su od svakoga sna pa pitanja brzo nestaju. Dobra stara stvarnost.Izvlačim se iz vreće za spavanje. Hladno je i brzo se oblačim. Chris još spava. Obilazim ga, prelazim preko palog drveta i odlazim uz šumski put. Da bih se zagrijao, ubrzavam korake do trka i hitro napredujem uz put. Dobro, dobro, dobro, dobro, dobro. Riječi padaju u ritmu koraka. Neke ptice izlijeću iz sjene brijega u sunčano svjetlo i ja ih promatram dok mi ne nestanu s vidika. Dobro, dobro, dobro, dobro, dobro. Krupan šljunak svud po putu. Dobro, dobro. Pijesak svijetložut na suncu. Dobro, dobro, dobro. Ovakvi putovi se katkada otegnu kilometrima. Dobro, dobro, dobro.Naposljetku dosežem trenutak u kojem zaista ostajem bez daha. Put je sada viši i mogu kilometrima sterati pogled iznad šume.Dobro.Još zadihan vraćam se niz put oštrim korakom, gazeći sada nježnije i primjećujući mlade biljke i grmlje na mjestima gdje su posječeni borovi.Kod motocikla opet brzo i tiho spremam stvari, Sad mi je već toliko poznato kako se što slaže da to činim gotovo bez razmišljanja. Naposljetku mi treba Chrisova vreća za spavanje. Malo ga prodrmani, ne pregrubo, i velim: — Veliki dan!On gleda oko sebe, ne snalazi se. Izvlači se iz vreće i, dok je ja spremam, oblači se a da zapravo ne zna što čini.— Obuci džemper i bluzu — kažem ja. — čeka nas prilično hladna vožnja.On sluša i sjeda iza mene i zatim u prvoj brzini silazimo niz šumski put do mjesta gdje se sastaje s asfaltnim slojem. Prije nego što stupimo na nj bacam posljednji pogled uzbrdo. Lijepo je. Lijepo mjesto. Odavde dalje asfaltna traka se spušta i spušta u zavojima.Danas nas čeka duga chautauqua. Njoj sam se veselio za vrijeme cijelog ovog putovanja.Druga brzina, zatim treća. Ne smije se prebrzo na ovim okukama. Prekrasno sunce nad ovim šumama.Do sada je postojala neka mutnoća, neka smetnja u ovoj chautauqui. Govorio sam o brizi prvi dan, a onda sam spoznao da ne mogu reći ništa smisleno o brizi dok se ne razumije njezina obrnuta strana, kvaliteta. Mislim da je sada važno povezati brigu s kvalitetom ističući da su briga i kvaliteta unutrašnji i vanjski izgled iste stvari. Osoba koja vidi kvalitetu i osjeća je dok radi je osoba koja brine. Osoba koja brine o onom što vidi i što radi je osoba koja mora posjedovati neka svojstva kvalitete.Tako, ako je problem tehnološkog beznađa uzrokovan odsutnošću brige, kako kod tehnologa tako i kod antitehnologa, i ako su briga i kvaliteta vanjski i unutrašnji izgled iste stvari, onda iz toga logično slijedi da je pravi uzrok tehnološkog beznađa odsutnost uočavanja kvalitete u tehnologiji, kako kod tehnologa tako i kod antitehnologa. Fedrovo ludo progonjenje racionalnog,

129

analitičkog i prema tome tehnološkog značenja riječi »kvaliteta« bilo je zaista traženje odgovora na cijeli problem tehnološkog beznađa Tako se to bar meni čini.Zato sam se vratio i prebacio na klasično-romantični rascjep jer mislim da on leži u temeljima cijelog humanističko-tehnološkog problema. Ali to je zahtijevalo prodor u značenje kvalitete.Ali razumijevanje značenja kvalitete u klasičnim okvirima zahtijevalo je prodor u metafiziku i njezin odnos prema svagdašnjem životu. A to je opet zahtijevalo još jedan prodor u golemo prostranstvo koje povezuje metafiziku i svakodnevni život — naime, formalni razum. Zato sam krenuo s formalnim razumom i zašao u metafiziku pa onda u kvalitetu, a zatim iz kvalitete natrag dolje u metafiziku i znanosti. Sada se još više spuštamo iz znanosti u tehniku, i mislim da se napokon nalazimo ondje gdje sam prije svega želio da budemo.Ali sada su uz nas neka poimanja koja uvelike mijenjaju cijelo razumijevanje tih stvari. Kvaliteta je Buda. Kvaliteta je znanstvena stvarnost. Kvaliteta je cilj umjetnosti. Preostaje da se ti pojmovi obrade u praktičnim, prizemnim okvirima, a za to nema ničega praktičnijeg ni prizemnijeg od onog o čemu sam stalno govorio — od popravljanja nekog starog motocikla.Cesta se stalno zavoijito spušta u kanjoj. Posvuda oko nas rasute krpe rano jutarnjeg sunca. Motocikl zuji kroz hladan zrak i planinske borove i prolazimo pored malenog znaka na kojem piše da nas dva kilometra dijele od mjesta gdje možemo doručkovati.- Jesi li gladan? — vičem.- Jesam! — viče Chris meni.Uskoro novi znak na kojem piše MOTEL sa strelicom koja nas upućuje lijevo. Usporavamo, skrećemo i vozimo se blatnim putem dok se ne pojave lakirane kolibice ispod drveća. Stižemo pod jedno stablo, gasimo motor i ulazimo u glavnu kolibu. Drveni pod ugodno zvoni pod našim cipelama. Sjedamo za stol sa stolnjakom i naručujemo jaja, vruće kolače, javorov sirup, mlijeko, kobasice i sok od naranči. Onaj hladni vjetar otvorio nam je apetit.- Želim napisati pismo mami — kaže Chris.To mi se dobro čini. Odlazim do recepcije i dobivam malo papira. Donosim ga Chrisu i dajem mu olovku. Ovo hladno jutro i njemu je dalo malo energije. On stavlja papir ispred sebe, čvrsto stišće olovku i zatim se neko vrijeme usredotočuje na bijeli list.Podiže pogled. — Koji je danas datum?Ja mu kažem. On klima glavom i zapisuje ga.Zatim vidim kako piše: — Draga mama.Zatim zuri u papir neko vrijeme.Zatim podiže pogled. — Što da joj rečem?Počinjem se smiješiti. Njemu bih morao zadati da piše cio sat o jednoj strani kovanog novčića. Ponekad sam ga zamišljao kao studenta, ali ne kao studenta engleskog jezika.Prekidaju nas vrući kolači i ja mu velim da makne pismo u jedan kraj pa ću mu poslije ja pomoći.Nakon jela sjedim i pušim s nekim olovnim osjećajem zbog vrućih kolača i jaja i svega ostaloga i primjećujem kroz prozor da je napolju pod borovima tlo prošarano igrom svjetla i sjene.Chris ponovo dovlači papir. — Sad mi pomozi — kaže.— U redu — kažem ja. Kažem mu da je početni zastoj zajednički problem sviju nas. Obično, velim, mozak ti zastane kad pokušavaš načiniti previše stvari u isto vrijeme. Moraš pokušati da ne prisiljavaš riječida dolaze. Jer na taj način samo pojačavaš zastoj. Sada treba da izdvojiš stvari i da ih svaku ponaosob riješiš. Pokušavaš smisliti što bi rekao i u isto vrijeme što bi prvo rekao a to je preteško. Zato izdvoji stvari. Jednostavno napravi popis svega što želiš reći u bilo kojem poretku. Poslije toga naći ćemo pravi poredak među njima.— Kao na primjer? — pita on.— Pa eto, što joj želiš napisati?— O putovanju.— Koje stvari o putovanju?On razmišlja neko vrijeme. — O planini na koju smo se penjali.

130

— U redu, zapisi to.On zapisuje.Zatim vidim da zapisuje još nešto, pa još nešto. pa još nešto, dok ja pušim i ispijam kavu. On prelazi na treći list papira nabrajajući stvari koje joj želi napisati.— Ostavi to drugo — velim mu ja. — Na tome ćemo raditi poslije ovoga.— Ovo mi neće stati u jedno pismo — kaže on.Vidi da se smijem i mršti se.Kažem mu: — Sad izaberi samo najbolje stvari. — Zatim izlazimo i evo nas opet na matociklu.Spuštajući se niz cestu u kanjon osjećamo neprekidno smanjivanje nadmorske visine po pucketanju u ušima. Postaje toplije a i zrak je gušći. Ovo je oproštaj s visoravni na kojoj smo se više ili manje nalazili sve od Miles Cityja.Zastoj. Eto o čemu želim danas govoriti.Sjetit ćete se da sam putujući iz Miles Cityja govorio o tome kako se formalna znanstvena metoda može primijeniti na popravljanje motocikla kroz proučavanje lanca uzroka i posljedica i primjenu eksperimentalne metode da se utvrdi taj lanac. Tada je svrha toga bila da se pokaže što se podrazumijeva pod klasičnom racionalnošću. Sad želim pokazati da se taj klasični obrazacracionalnosti može strahovito poboljšati, proširiti i učiniti mnogo djelotvornijim kroz formalno prepoznavanje kvalitete u njegovu djelovanju. Međutim, priie nego što to učinim, morao bih se prihvatiti nekih negativnih strana tradicionalnog održavanja tekda bih pokazao u čemu su problemi.Prvo je zastoj, zastoj u mozgu koji prati fizički zastoj onoga na čemu radite. Isto ono što je zasmetalo Chrisu. Ili onaj nepokretni zavrtanj na poklopcu motora. Provjeravate priručnik da vidite postoji li možda neki poseban razlog zbog kojega taj zavrtanj tako teško ide, ali sve što u njemu piše to je »Skinuti bočni poklopac« u onom divnom jezgrovitom tehničkom stilu koji vam nikad ne kaže ono što želite doznati. Ne postoji nikakav raniji postupak koji bi možda, ako se ne izvede, prouzročio zaglavljenje zavrtnja na poklopcu.Ako ste iskusni, u ovom biste času vjerojatno upotrijebili tekućinu koja prodire između zavrtnja i utora i oštar odvijač. Ali pretpostavimo da ste neiskusni i da upotrijebite kombinirana kliješta kao polugu odvijača i zaista snažno zavrnete, jer ste s tim načinom već imali uspjeha, i da ovog puta postignete samo to da uništite prorez na zavrtnju.Vaš mozak je već unaprijed mislio što ćete učiniti kad se skine poklopac, pa mu sada treba malo vremena da shvati da ta dosadna neznatna smetnja uništenog proreza na zavrtnju nije ni dosadna ni neznatna. Zapeli ste. Stali. Završili s poslom. To vas je potpuno omelo u popravljanju motocikla.To nije rijedak prizor u znanosti ili tehnologiji. To je zapravo najobičniji prizor. Jednostavan zastoj. U tradicionalnom održavanju to je najgori od svih trenutaka, tako loš da ste izbjegli i da razmišljate o njemu prije nego što ste na nj naišli.Knjige vam sada ne pomažu. Ni znanstveni razum. Ne treba vam nikakav znanstveni pokus da pronađete kvar. Očito je što se pokvarilo. Vama sad treba pretpostavka kako ćete izvući taj zavrtani bez proreza a znanstvena metoda vam ne pruža nijednu od tih pretpostavki. Metoda pomaže samo kad su pretpostavke na dohvatu ruke.Ovo je nulta točka svijesti. Zastoj. Nema odgovora. Zapelo je. Gotovo. To je jadno emocinalno isku-stvo. Gubite vrijeme. Nesposobni ste. Ne znate što činite. Trebalo bi da se sramite sami sebe. Trebalo bi da odvedete motor prvom mehaničaru koji se zna snaći u takvim prilikama.U tom času normalno je da vas obuzme bjesomučan gnjev i navede vas da poželite da po tom poklopcu udarate čekićem i dlijetom, da ga smrskate maljem ako treba. Razmišljate o tome, i što više razmišljate o tome to vas više hvata želja da cijeli motor odnesete na neki visok most i gurnete ga dolje. Upravo je nevjerojatno kako vas tanki maleni prorez na zavtrnju može tako potući do nogu.Ono protiv čega se borite je velika nepoznanica, praznina u cijeloj zapadnoj misli. Trebaju vam neke ideje, neke pretpostavke. Tradicionalna znanstvena metoda, na žalost, gotovo nikada nije

131

uspjela točno reći gdje se mogu naći još neke od tih pretpostavki. Tradicionalna znanstvena metoda oduvijek ima izvanredno dobar vid za prošle stvari, za mjesta gdje ste već bili. Dobra je za ispitivanje istinitosti onoga što mislite da znate, ali vam ne može reći kamo treba da idete, osim ako to nije nastavljanje puta kojim ste išli u prošlosti. Kreativnost, originalnost, intuicija, imaginacija — drugim riječima »otklanjanje zastoja« — potpuno su izvan njezina dosega.Nastavljamo se spuštati niz kanjon, prelazeći usjeke strmih strana iz kojih se slijevaju potoci. Primjećujemo da se rijeka naglo povećava kako joj pritječu ti potoci. Okuke na cesti ovdje su blaže i duži su ravni odsjeci puta. Prebacujem u veću brzinu. Poslije ovoga drveće postaje rjeđe i tanje, s velikim područjima trave i grmlja. Prevruće je za bluzu i džemper pa se zaustavljam kraj ceste da ih skinemo. Chris se želi penjati uz neku stazu i ja ga puštam, a sam pronalazim malo hladovine da se naslonim i počinem. Miran sam i zamišljen.U prospektu piše da je ovdje prije nekoliko godina harao požar. Prema obavijestima šuma se polako obnavlja ali proći će još monogo godina dok se vrati u prijašnie stanje. Malo zatim kotrljanje kamenčića govori mi da se Chris vraća niza stazu. Nije išao daleko. Kad mi se primakne veli: »Idemo«. Pričvršćujemo prtljag koji se počeo razvezivati pa opet izlazimo na cestu. Znoj od onog sjedenja naglo se hladi na vjetru.Još uvijek stojimo na onom zavrtnju i jedini put da ga odvijemo je napuštanje daljeg ispitivanja u skladu s tradicionalnom znanstvenom metodom. To neće upaliti. Moramo ispitati tradicionalnu znanstvenu metodu u svjetlu tog zaglavljenog zavrtnja.Dosad smo taj zavrtanj gledali »objektivno«. Prema doktrini »objektivnosti«, koja je sastavni dio tradicionalne znanstvene metode, ono što nam se sviđa ili ne sviđa na tom zavrtnju nema nikakve veze s našim ispravnim mišljenjem. Ne smijemo vrednovati ono što vidimo. Treba da nam mozak bude tabula rasa koju priroda za nas ispunjava, a zatim ćemo umovati ne vodeći računa o činjenicama koje promatramo.Ali kad zastanemo i počnemo razmišljati o tome nezainteresirano, u okvirima ovog zaglavljenog zavrtnja, počinjemo uviđati da je cijela ta ideja o nezainteresiranom promatranju glupa. Što su te činjenice? što ćemo promatrati nezainteresirano? Ošte-ćeni prorez? Nepomjerljiv bočni poklopac? Preljeve boja na blatobranima? Brzinomjer? Naslonjač iza sjedala? Kao što bi Poincare rekao, postoji bezbroj činjenica o motociklu, a one prave ne plešu nam ispred nosa i ne predstavljaju se. Prave činjenice, one koje nam zaista trebaju, nisu samo pasivne, one su vraški neuhvatljive, i nećemo jednostavno sjesti i »promatrati« ih. Morat ćemo zaci unutra i potražiti ih, ili ćemo tu dugo ostati. Zauvijek. Kao što je Poincare istaknuo, mora postojati sublimni izbor činjenica koje promatramo.Razliku između dobra mehaničara i loša mehaničara, baš kao i razliku između dobra matematičara i loša matematičara, čini upravo ta vještina razlučivanja dobrih činjenica od loših činjenica na temelju kvalitete. On mora brinuti! To je vještina o kojoj formalna tradicionalna znanstvena metoda nema što reći. Već je odavno vrijeme da se izbliza pogleda ovo kvalitativno unapredno biranje činjenica koje su izgleda tako pomnjivo izbjegavali oni koji se toliko razmeću tim činjenicama pošto su »promotrene«. Mislim da će se otkriti da formalno priznanje uloge kvalitete u znanstvenom procesu uopće ne razara iskustveno viđenje. Ona ga širi, jača ga i približava ga suvremenoj znanstvenoj praksi.Mislim da glavna greška na kojoj počiva zastoj leži u insistiranju tradicionalne racionalnosti na »objektivnosti«, na doktrini da postoji razdijeljena stvarnost subjekta i objekta. Njih dva se moraju strogo odijeliti da se načini mjesto za pravu znanost. Ti si mehaničar. Tu je motocikl. Vi ste zauvijek međusobno razdvojeni. Učini ovo. Učini ono. Rezultati će biti ^ ovakvi.Ovaj vječito dualistički subjektivno-objektivni način pristupanja motociklu čini nam se ispravan jer« smo na nj naviknuti. Ali nije ispravan. On je oduvijek umjetna interpretacija nametnuta stvarnosti. Nikada nije bio sama stvarnost. Kad se taj dualitet potpuno prihvati, neko nerazdijeljeno prožimanje između mehaničara i motocikla neko vještačko osjećanje rada, biva uništeno. Kad tradicionalna racionalnost dijeli svijet na subjekte i objekte, ona isključuje kvalitetu, a kada zaista negdje zapnete onda vam kvaliteta, a ne subjekti ni objekti, govori što treba da poduzmete. Obraćajući pažnju na kvalitetu nadamo se da možemo

132

tehnološki ispitati bezbrižni subjektivno-objektivni dualizam i opet se vratiti u samoupletenu stvarnost vještine koja će nam otkriti činjenice što ih trebamo kad negdje zapnemo.U mojim mislima je sada slika velikog, dugačkog vlaka, jednog od onih divova sa 120 vagona što presijecjaju prerije vječno vozeći drvo i povrće sa zapada na istok, a automobile i drugu industrijsku robu s istoka na zapad. Taj vlak želim nazvati »znanjem« i podijeliti ga na dva dijela: klasično znanje i romantično znanje.Riječima analogije, klasično znanje, znanje kojemu nas uči Crkva uma, predstavljaju lokomotiva i svi vagoni. Svi oni i sve što je u njima. Ako vlak rastavite na dijelove, nigdje nećete naći romantičnog znanja. Pa ako niste pažljivi, lako možete zaključiti da je vlak samo to. Ne zato što romantično znanje ne postoji ili što je nevažno. Nego zato što je dotle definicija vlaka statična i besciljna. To je ono o čemu sam pokušavao govoriti u Južnoj Dakoti kad sam spominjao dvije cijele dimenzije postojanja. To su dva čitava načina gledanja na vlak.Romantična kvaliteta, riječima ove analogije, nije nijedan »dio« toga vlaka. To je čelni rub lokomotive, dvodimenzionalna površina bez stvarnog značenja osim ako ne shvaćate da vlak uopće nije statično biće. Vlak zaista nije vlak ako ne može nikamo poći. U procesu ispitivanja vlaka i rastavijanja na dijelove mi smo ga bez upozorenja zaustavili, tako da on više nije vlak što ga ispitujemo. Eto zbog čega zapnemo.Prvi vlak znanja nije statično biće koje se može zaustaviti i razdjeljivati. On uvijek nekamo ide. Po tračnicama koje se zovu kvaliteta. I ta lokomotiva i svih tih 120 vagona nikada nikamo ne idu osmi ako ih kvaliteta nekamo ne odvede; a romantična kvaliteta, čelni rub lokomotive, vodi ih duž tračnica. Romantična stvarnost je sječivo iskustva. Ona je čelni rub vlaka znanja što drži cio vlak na tračnicama. Tradicionalno znanje je samo skupno pamćenje onoga gdje je taj čelni rub bio. Na čelnom rubu nema ni subjekta ni objekta, samo su tračnice kvalitete sprijeda, i ako nemate formalnog puta vrednovanja, ni načina priznavanja te kvalitete, onda cio vlak nema puta ni načina da dozna kamo ide. Nemate čisti um — imate čistu zbrku. Čelni rub je mjesto gdje se zbiva sva radnja. Čelni rub sadrži sve bezbrojne mogućnosti budućnosti. On sadrži svu povijest prošlosti. Gdje bi se drugdje mogle budućnost i prošlost nalaziti?Prošlost se ne može sjećati prošlosti. Budućnost ne može stvarati budućnost. Oštri rub ovoga trenutka upravo ovdje i sada, uvijek je ništa manje nego sveukupnost svega što postoji.Vrijednost, taj čelni rub stvarnosti, nije više nebitan izdanak strukture. Vrijednost je preteča strukture. Ona je predintelektualna svijest koja je izdiže. Naša strukturirana stvarnost je unaprijed birana na temelju vrijednosti, i razumijevanje strukturirane stvarnosti zahtijeva razumijevanje izvora vrijednosti iz kojega ona potječe.Nečije racionalno razumijevanje motocikla mijenja se dakle iz minute u minutu dok taj netko radi na njemu i vidi da novo i različito racionalno razumijevanje ima više kvalitete. On se slijepo ne drži starih pljesnivih ideja jer ima neposrednu racionalnu osnovu da ih odbaci. Stvarnost više nije statična. Ona nije skup ideja koje morate pobijediti ili im se pokoriti. Ona je načinjena, djelomično, od ideja od kojih se očekuje da rastu dok vi rastete, i dok svi mi rastemo, iz stoljeća u stoljeće. S kvalitetom kao središnjim nedefiniranim pojmom, stvarnost u svojoj bitnoj naravi nije statična nego dinamična. A kada zaista spoznate dinamičnu stvarnost, nikada ne zapinjete. Ona ima oblike, ali oblici se mogu mijenjati.Da to prikažemo u konkretnijem obliku: Ako želite sagraditi tvornicu, ili popraviti motocikl, ili dovesti u red državu bez zastoja, onda klasično, strukturirano, dualističko subjektivno-objektivno znanje, premda neophodno, nije dovoljno. Morate imati nekakav osjećaj za kvalitetu rada. Morate nekako naslutiti što je dobro. To vas vuče naprijed. Taj osjećaj nije tek nešto s čim se rađate, premda ste se s njim rodili. To je također nešto što možete razviti. To nije tek »intuicija«, nije puka »vještina« ili »nadarenost«. To je izravan proizvod dodira s temeljnom stvarnošću, s kvartetom, koju je dualistički razum u prošlosti nastojao prikriti.Sve to zvuči tako daleko i ezoterično kad se ovako izlaže, da se zaprepašćujemo kad otkrijemo da je to jedan od najpriprostijih i naj prizemnijih pogleda na stvarnost što postoje. Na pamet mi pada, između tolikih, Harry Truman kad je rekao, u vezi sa svojim preogramom uprave: —

133

Samo ćemo s tim pokušati... pa ako ne bude dobro... no, pokušat ćemo s nečim drugim. — Možda ovo nije točan navod, ali svakako je približan.Stvarnost američke vlade nije statična, rekao je, ona je dinamična. Ako nam se ne sviđa načinit ćemo nešto bolje. Američka se vlada neće zaglaviti ni na kakvoj šačici doktrinarnih ideja.Ključna riječ je »bolje«, to jest kvaliteta. Netko može prigovoriti da skrivena forma američke vlade jest zapela, da je nesposobna da se promijeni i zadovolji kvalitetu, ali taj prigovor ne pogađa cilj. Stvar je u tome da se predsjednik i svi drugi, od najžešćeg radikala do najžešćeg reakcionara, slažu u tome da vlada treba da se mijenja i zadovolji kvalitetu, čak ako se i ne mijenja. Fedrovo shvaćanje promjenljive kvalitete kao stvarnosti, tako svemoćne stvarnosti da se cijele vlade moraju mijenjati da bi održale korak s njom, predstavljaju nešto u što smo bez riječi svi mi oduvijek jednodušno vjerovali.A to što je Harry Truman rekao zaista se nimalo ne razlikuje od praktičnog i pragmatičnog držanja bilo kojeg laboratorijskog znanstvenika ili inženjera ili mehaničara kad ne razmišlja »objektivno« u tijeku svog dnevnog posla.Ja stalno iznosim grdnu teoriju, ali stalno se na neki način pojavljuju stvari koje svatko zna, folklor. Ova kvaliteta, ovaj osjećaj za rad, to je nešto što je poznato u svakoj radionici. Vratimo se sada napokon onom zavrtnju. Razmotrimo ponovo vrednovanje stanja u kojem pretpostavljamo da zastoj koji se zbio, ta nula savjesnosti, nije najgore od svih mogućih stanja u kojima biste se mogli naći. Uostalom upravo taj zastoj je ono što se zen budisti s toliko napora trude uvesti; kroz koane, duboko disanje, mirno sjedenje i tome slično. Vaš duh je prazan, vi imate »šuplje-savitljivo« držanje »početničkog duha«. Nalazite se točno na čelu vlaka znanja, na samim tračnicama stvarnosti. Zamislite, za razliku, da to nije trenutak da se strašite nego da se odgojite. Ako vam je duh istinito, duboko zapeo, onda vam je možda bolje nego da je natovaren idejama.Rješenje problema često isprva izgleda nevažno ili nepoželjno, ali mu stanje zastoja dopušta da s vremenom zadobije svoju pravu važnost. Činilo se malenim jer ga je vaše prijašnje strogo vrednovanje, koje je dovelo do zastoja, učinilo malenim.Ali sada razmotrimo činjenicu da zastoj mora iščeznuti, bez obzira koliko uporno želite na njemu ostati. Vaš um će prirodno i slobodno krenuti prema rješenju. To ne možete izbjeći, osim ako niste pravi majstor ustrajavanja u zastoju. Strah od zastoja je nepotreban, jer što duže na njemu ostanete to više vidite kvalitetnu stvarnost koja vas svaki put izvuče iz škripca. Pravi razlog vašeg zastoja je jurnjava kroz vagone vašeg vlaka znanja u potrazi za rješenjem koje se nalazi vani ispred vlaka.Zastoji se ne smiju izbjegavati. Oni psihološki prethode svakom stvarnom razumijevanju. Nesebično prihvaćanje zastoja je ključ razumijevanja sve kvalitete, kako u mehaničkom radu tako i u svakom drugom nastojanju. Po tom razumijevanju kvalitete, stečenom kroz zastoje, samouki mehaničari su tako često sposobniji od redovito školovanih ljudi koji su naučili kako se rješava sve osim nepoznatih kvarova.Obično su zavrtnji tako jeftini i maleni i jednostavni da mislite da su nevažni. Ali sada, dok vaša kvalitativna svijest postaje jača, uviđate da taj, pojedinačni, posebni zavrtanj nije ni jeftin ni malen ni nevažan. upravo sada taj zavrtanj vrijedi točno prodajnu cijenu cijelog motocikla, jer motocikl nema praktične vrijednosti dok ne izvučete taj zavrtanj. S ovim novim vrednovanjem zavrtnja dolazi i želja da proširite svoje znanje o njemu.S proširenjem znanja, rekao bih, doći će i novo vrednovanje zavrtnja. Ako se na nj usredotočite, mislite o njemu, zapnete na njemu dovoljno dugo, rekao bih da ćete s vremenom uvidjeti da je taj zavrtanj sve manje i manje tipičan objekt neke vrste, a sve više i više jedinstven objekt za sebe. Zatim s još više usredotočenja počet ćete gledati taj zavrtanj ne kao objekt nego kao zbirku funkcija. Vaš zastoj postupno uklanja obrasce tradicionalnog razuma.U prošlosti, kad ste razdjeljivali subjekt od objekta na trajan način, vaše razmišljanje o njima po-stajalo je veoma ukočeno. Stvarali ste razred zvan »zavrtanj« koji je izgledao neoskvrnjiv i stvarniji od stvarnosti koju gledate. I niste mogli smisliti kako da se izvučete iz zastoja, jer niste mogli smisliti ništa novo, jer niste mogli vidjeti ništa novo.

134

Sada, pri izvlačenju toga zavrtnja, vas više ne zanima što je on. Ono što on jest prestalo je postojati kao kategorija misli i predstavlja neprekidno izravno iskustvo. Ne nalazi se više u vagonima, nego na čelu i podložno je promjenama. Vas zanima što čini i zašto to čini. Postavljat ćete funkcionalna pitanja. U vezi s vašim pitanjima bit će sublimno kvalitativno razlučivanje istovjetno s kvalitativnim razlučivanjem koje je dovelo Poincarea do Fuchsovih jednadžbi.Nevažno je kakvo je vaše konkretno rješenje čim ono sadrži kvalitetu. Razmišljanje o zavrtnju kao spoju tvrdoće i prionljivosti o njegovu spiralnom kvačenju može prirodno dovesti do upotrebe otapala. To je jedna vrsta kvalitativnih tračnica. Druge bi vas tračnice mogle odvesti u knjižnicu da pogledate ka-talog mehaničkih alata u kojem biste mogli naleti na izvlakač zavrtnja koji bi obavio posao. Ili da pozovete prijatelja koji se malo razumije u mehaničarski rad. Ili da zavrtanj izbušite, ili da ga rastalite zavarivačem. Ili možete, kao rezultat svoga sabranog raz-mišljanja o zavrtnju, otkriti neki novi način vađenja na koji nitko prije nije pomislio i koji je bolji od svih drugih i može se patentirati i stvoriti od vas milijunaša u roku od pet godina. Ne može se proreći što leži na tračnicama kvalitete. Sva su rješenja jednostavna — kad već do njih stignete. Ali jednostavna su samo onda kad već znate kakva su.Glavna cesta broj 13 prati pritok naše rijeke ali sada ide uzvodno kraj starih gradova s pilanama i usnulog krajolika. Ponekad, ako skrenete sa savezne na pokrajinsku glavnu cestu, čini vam se da se vraćate kroz vrijeme kao ovog puta. Lijepe planine, lijepa rijeka, neravan ali ugodan kolnik... stare zgrade, stara čeljad na ulaznim trijemovima... čudno je kako stare, zastarjele zgrade i tvornice i pilane, tehnologija stara pedeset i stotinu godina, uvijek kao da izgledaju mnogo bolje nego nove stvari. Korov i trava i divlje cvijeće rastu na mjestima gdje je puknuo beton. Uredne, pravokutne, uspravne crte poprimaju slučajne uleknine. Jednolične mase ujednačene svježe boje prelaze u šarenu, izblijedjelu mekoću. Priroda ima svoju neeuklidsku geometriju koja kanda smekšava namjernu objektivnost tih zgrada nekom vrstom slučajne spontanosti koja bi dobro došla arhitektima da je prouče.Uskoro napuštamo rijeku i stare usnule građevine i sad se penjemo na nekakav suh ravnjak pokriven livadama. Cesta je tako kvrgava i neravna i oštećena da moram smanjiti brzinu na osamdeset. U asfaltu ima gadnih rupa i zato pažljivo gledam hoće li još koja naići.Zaista smo se privikli na razdaljine. Dijelovi puta koji bi nam se u Dakotama činili dugački sada izgledaju kratki i laki. Prirodnije nam se čini biti na motociklu nego na zemlji. Nalazimo se u nepoznatoj okolini, u predjelima koje nikada prije nisam vidio, ali ja se ovdje ne osjećam strancem.Na vrhu ravnjaka kod Grangevillea, Idaho, ulazimo iz nesnošljive vrućine u restoran s klimatiziranim zrakom. Unutra je divna svježina. Dok čekamo čokoladno piće, primjećujem jednog srednjoškolca koji sjedi za barom i izmjenjuje poglede s djevojkom pokraj sebe. Ona je predivna, i ja nisam jedini koji to opaža. Djevojka iza bara koja ih poslužuje također ih gleda s ljutnjom za koju misli da je nitko ne vidi. Neka vrsta trokuta. Stalna neprimijećeni prolazimo kroz kratke trenutke tuđih života.Vraćamo se opet u vrućinu i nedaleko od Grangevillea vidimo da ravnjak, koji se činio gotovo kao prerija kad smo sa nje tek izašli, naglo prelazi u golem kanjon. Vidim da će se naš put spuštati sve niže i niže preko stotinu oštrih okuka u pustoš ispresijecane zemlje i litica. Lupkam Chrisa po koljenu i pokazujem mu kanjon, a kad prolazimo okuku s koje se sav može vidjeti čujem ga kako se dere: — Ju-hu! —Na rubu prebacujem u treću i isključujem gas. Motor se malo opire, pucketa, i krećem nizbrdo.Dok se naš motocikl spustio na dno ovog nepoznatog mjesta, visina se smanjila preko tisuću metara. Gledam uvis iza sebe i vidim na vrhu automobile poput mravi. Sad moramo jurnuti naprijed kroz ovu vrelu pustinju kamo god nas put odvede.

25Jutros smo raspravljali o rješenju problema zastoja, o klasičnoj ružnoći što je uzrokuje tradicionalan razum. Sad je vrijeme da prijeđemo na njezinu romantičnu paralelu, na ružnoću tehnike što ju je proizveo tradicionalni razum.

135

Put je vijugao i dizao se i spuštao preko pustinjskih brežuljaka i stigao do uske trake zelenila koje okružuje grad White Bird, zatim je proslijedio do velike brze rijeke koja teče između visokih kanjonskih stijena i zove se Salamon. Ovdje je vrućina užasna i odsjaj s bijelih stijena zasljepljuje. Vijugamo i vijugamo dnom uskoga kanjona, nespokojni zbog brzog prometa i pritisnuti žestokom vrućinom.Ružnoća od koje su Sutherlandovi bježali nije sastavni dio tehnike. Njima se ona tako samo činila jer je vrlo teško izdvojiti iz tehnike ono što bi moglo biti ružno. Tehnika je jednostavno pravljenje stvari, a pravljenje stvari po svojoj prirodi ne može biti ružno, ili pak ne bi postojala mogućnost stvaranja ljepote u umjetnosti koja također uključuje pravljenje stvari. Ustvari korijen riječi tehnika, techne, izvorno je značio »umjetnost, vještina«. Stari Grci nikada u mislima nisu razdvajali umjetnost od zanatstva i zato nisu ni razvili posebne riječi za njih.Nema ružnoće ni u materijalima moderne tehnologije - kao što se katkada može čuti. Plastika i sintetika masovne proizvodnje nisu po sebi loše stvari. One samo izazivaju lose asocijacije. Čovjek koji proživi dio života među kamenitim zidovima tamnice vierojatno će zauvijek smatrati kamen ružnim materijalom, premda je kamen također osnovni materijal i za skulpture, a čovjek koji živi u tamnici ružne plastične tehnologije koja započinje s igračkama u djetinjstvu i nastavlja se cijeli život s potrošnjom nekvalitetnih proizvoda vjerojatno će taj materijal smatrati ružnim u biti. Ali stvarna ružnoća suvremene tehnologije ne nalazi ni u kakvu materijalu ni obliku ni činu ni proizvodu. To su samo objekti u kojima čini se prebiva kvaliteta. Taj dojam ostavlja naša navika da subjektima ili objektima pripisujemo kvalitetu.Stvarna ružnoća nije rezultat nikakvih objekata tehnologije. Niti je, ako se držimo Fedrove metafizike, rezultat ikakvih subjekata tehnologije, ljudi koji je stvaraju ili ljudi koji se njome služe. Kvaliteta, ili njezina odsutnost, ne prebiva ni u objektu. Stvarna ružnoća leži u odnosu između ljudi koji stvaraju tehnologiju i stvari koje stvaraju, što se odražava u sličnom odnosu između ljudi koji se služe tehnologijom i stvari kojima se služe.Fedro je osjetio da u času zamjedbe čiste kvalitete, ili čak prije zamjedbe, u času čiste kvalitete, ne postoji subjekt i ne postoji objekt. Postoji samo osjećanje kvalitete koja stvara kasniju svjesnost subjekata i objekata. U času čiste kvalitete, subjekt i objekt su istovjetni. To je istina tat tvam asi iz Upanišada, ali odražava se također u modernom uličnom žargonu. »Kopati po nečemu«, »kužiti stvari«, »žvakati« — sve su to odrazi ove istovjetnosti. Ta istovjetnost je temelj majstorstva u svim tehničkim umijećima. I baš ta istovjetnost nedostaje modernoj, dualistički zasnovanoj tehnologiji. Njezin stvaralac ne osjeća nikakve posebne istovjetnosti s njom. Njezin vlasnik ne osjeća nikakve posebne istovjenosti s njom. jezin korisnik ne osjeća nikakve posebne istovjetno-sti s njom. Prema tome, po Fedrovoj definiciji, u njoj nema kvalitete.Zid što ga je Fedro vidio u Koreji bio je tehnološki čin. Bio je lijep, ali ne zbog nikakva majstorskog planiranja niti ikakva znanstvenog nadzora nad po slom, niti ikakvih dodatih troškova za »stiliziranje«. Bio je lijep zato što su ljudi koji su na njemu radili tako gledali na stvari da su zbog toga to nesamosvjes no ispravno činili. Oni se nisu odvajali od posla tako da bi to pogrešno činili. Tu je središte cijelog rješenja.Put da se riješi sukob između ljudske vrijednosti i tehnoloških potreba nije u bježanju od tehnologije To je nemoguće. Put da se riješi taj sukob je u obaranju brana dualističke misli koja sprečava pravo razumijevanje onoga što je tehnologija, to jest da ona nije iskorištavanje prirodno nego spajanje prirode i ljudskog duha u novu vrstu stvorenja koje ih oboje nadmašuje. Kad se to nadmašenje desi u takvim događajima kao što je prvi let avionom preko oceana ili prvi čovjekov korak na mjesecu, javlja se i neka vrsta javnog priznanja neshvatljive prirode tehnologije. Ali ta neshvatljivost treba da se zbiva i na pojedinačnoj razini, na ličnoj osnovi, u životu običnog čovjeka, na manje dramatičan način.Ovdje su sada stijene kanjona potpuno uspravne. Na mnogim mjestima put se morao u njih usjeci miniranjem. Nema pomoćnih putova. Samo u pravcu toka rijeke. Možda se to meni samo čini, ali rekao bih da je rijeka manja nego prije jednog sata.

136

Ovakva osobna neshvatljivost sukoba s tehnologijom ne mora se ticati motocikla, naravno. Može biti na tako jednostavnoj razini kao što je brušenje kuhinjskog noža ili šivanje haljine ili popravljanje slomljene stolice. Temeljni problemi uvijek su isti. Usvakom od tih slučajeva postoji lijep način da se to uradi i ružan način da se to uradi, a za postizanje visoke kvalitete, to jest lijepog načina da se to uradi, potrebne su i vještina da se vidi što »izgleda dorbro« i vještina da se razumiju skrivene metodestizania do tog »dobra«. I klasično i romantično poimanje kvalitete moraju se slagati.Priroda naše kulture je takva da bi vam, kad biste zavirili u uputstva da vidite kako se vrši neki od tih poslova, ta uputstva uvijek dala samo jedno poimanje kvalitete, klasično. Ona bi vam rekla kako treba držati oštricu kad se brusi nož, ili kako se upotrebljava šivaći stroj, ili kako se miješa i primjenjuje ljepilo, i »dobro« bi prirodno uslijedilo, uz uvjet da su te skrivene metode već bile upotrijebljene. Vještina da se izravno vidi što »izgleda dobro« bila bi zanemarena.Rezultat je prilično tipičan za modernu tehnologiju: njezina posvemašnja tupost koja se tako mučno doima te se mora oblagati lakom »stila« da bude prihvatljiva. A to je onda svakome tko je imalo osjetljiv na romantičnu kvalitetu zbog toga još gore. Sad više nije samo mučno tupo, nego je još i lažno. Stavite zajedno tupost i lažnost i dobit ćete sasvim točan osnovni opis suvremene američke tehnologije: . stilizirani automobil i stilizirani vanjski motori za čamce, stilizirani pisaći strojevi i stilizirana odjeća. Stilizirani hladnjaci puni stilizirane hrane u stiliziranim kućama. Plastične stilizirane igračke za stiliziranu djecu, koja su na Božić i na svaki rođendan u stilu sa svojim stilskim roditeljima. Morate biti užasno stilski nastrojeni da vas redovito ne uhvati muka od toga. Stil vas gazi; tehnološka ružnoća prelivena sirupom romantične lažnosti u naporu da proizvede ljepotu i izvuče korist od naroda koji, premda u stilu, ne zna gdje bi počeo jer mu nikad nitko nije rekao da postoji takva stvar kao što je kvaliteta na ovom svijetu, i to stvarna a ne u stilu. Kvaliteta nije nešto što se lijepi na vrh subjekata i objekata kao što se šljokice vješaju o božičnom drvcu. Pravakvaliteta mora biti izvor subjekata i objekata, sjeme iz kojega mora nići stablo.Da bi se stiglo do ove kvalitete, potrebna je nešto različiti] a procedura od onih uputstava »Prvi korak, Drugi korak, Treći korak« koja prate dualističku tehnologiju, i u to ću sada pokušati prodrijeti.Poslije mnogo okuka u stijenama kanjona zausta ljamo se da počinemo pod kržljavim malim stablima i hridima. Trava oko stabala je spaljena i smeđa i puna otpadaka koje su za sobom ostavili izletnici.Svaljujem se u sjenu, i poslije nekog vremena dižem pogled k nebu koje nisam čestito pogledao otkad smo ušli u kanjon. Iznad stijena konj ona ono je hladno i modro i vrlo daleko.Chris čak ne odlazi do ruba da vidi rijeku, što bi inače uvijek učinio. I on je umoran kao ja, pa se zadovoljava da samo sjedi u oskudnoj hladovini ispod ovog drveća.Malo kasnije veli on da mu se čini da između nas i rijeke vidi neku staru željeznu crpku. Pokazuje mi je prstom i ja vidim na što misli. Odlazi onamo i pumpa vodu u ruku i zatim njome polijeva lice. Prilazim mu i pumpam za njega da može upotrijebiti obje ruke. Zatim se i ja umivam. Na rukama i licu osjećam kako je voda hladna. Poslije toga vraćamo se motociklu, zajahujemo i vraćamo se na cestu koja produžava kanjonom.Sad ono rješenje. Sve do sada kroz cijelu ovu chau-tauquu na sav ovaj problem tehnološke ružnoće gledalo se negativno. Bilo je rečeno da su romantični stavovi prema kvaliteti, kakve imaju Sutherlandovi, sami po sebi beznadni. Ne možete živjeti samo od privlačnih emocija. Morate raditi i sa skrivenim oblikom svemira, s prirodnim zakonima koji, kad se razumiju, mogu olakšati posao, prorijediti bolest i gotovo iskorijeniti glad. U drugu ruku, tehnologija zasnovana na čistom dualističkom razumu također je osuđena jer postiže te materijalne prednosti pre tvarajući svijet u stiliziranu hrpu smeća. Sad je vrijeme da se prestane s osuđivanjem stvari i izađe s nekim odgovorima.Odgovor je Fedrova prijeporna tvrdnja da se klasično poimanje ne smije pretavoriti romantičnom Ijepotom; klasično i romantično poimanje treba ujediniti na temeljnoj razini. U prošlosti je naš zajednički svijet razuma bio u procesu odbacivanja i bježanja od romantičnog,

137

iracionalnog svijeta prethistorijskog čovjeka. Bilo je potrebno još prije Sokratova vremena odbacivati strasti, osjećaje, da bi se oslobodio racionalan duh za razumijevanje prirodnoga reda koji je do tada bio nepoznat. Sad je vrijeme za dalje razumijevanje prirodnoga reda ponovnim usvajanjem onih strasti od kojih se prije bježalo. Strasti, uzbuđenja, osjećajno područje ljudske svijesti, također su dio prirodnog reda. Središnji dio.Danas smo zameteni iracionalnim širenjem slijepog skupljanja podataka u znanosti jer ne postoji racionalan format za razumijevanje znanstvene kreativnosti. Danas smo također zameteni mnoštvom sti-liziranja u umjetnosti — u plitkim umjetnostima — jer ima vrlo malo usvajanja i prodiranja u skrivene oblike. Imamo umjetnike bez naučnog znanja i nauče-njake bez umjetničkog znanja i jedne i druge bez ikakva duhovnog osjećanja gravitacije, zato rezultat nije samo loš, on je katastrofalan. Vrijeme za stvarno ponovno ujedinjenje umjetnosti i tehnologije zaista je već odavno došlo.Kod DeWeeseovih počeo sam pričati o duševnom miru u vezi s tehničkim radom ali sam bio ismijan jer sam ga iznio van konteksta u kojem mi se izvorno javio. Mislim da je ovo kontekst da se na taj duševni mir vratimo i pogledamo o čemu sam onda govorio. Duševni mir nije površna stvar u tehničkom poslu. U njemu leži sve. Ono što ga stvara je dobar rad a ono što ga uništava je loš rad. Specifikacije, mjerni instrumenti, kontrola kvalitete, finalna provjera, sve su to sredstva u svrhu zadovoljavanja duševnog mira onih koji su odgovorni za rad. Ono što se na koncukonca računa jest njihov duševni mir, ništa drugo. Razlog za to leži u tome što je duševni mir preduvjet za zamjedbu one kvalitete koja se nalazi iza romantične kvalitete i klasične kvalitete i koja njih dvije ujedinjuje, i koja mora pratiti rad u njegovu tijeku. Put da se vidi što izgleda dobro i da se razumiju razlozi zbog kojih to izgleda dobro, i da se bude u slozi s tim dobrim izgledom dok rad teče, vodi kroz gajenje unutrašnjeg spokoja, duševnog mira tako da ono dobro svojstvo može kroza nj zasjati.Kažem unutrašnji duševni mir. On nema izravne veze s vanjskim prilikama. Može ga osjetiti redovnik u meditaciji, vojnik u žestokoj bici ili strojar koji skida posljednju tisućinku milimetra. On uključuje nesamosvijest koja proizvodi potpuno poistovjećivanje s prilikama, i postoje razine i razine tog poistovjećivanja i razine i razine spokojnosti koje su jednako duboke i koje je jednako teško doseći kao poznatije razine aktivnosti. Planine dostignuća su kvaliteta otkrivena samo u jednom smjeru, i relativno su bez značenja i često nedostižive ako se ne uzmu zajedno s oceanskim brazdama samosvjesnosti — tako različite od samosvijesti — koje proistječu iz unutrašnjeg duševnog mira.Taj unutrašnji duševni mir javlja se na tri razine poimanja, čini se da je najlakše doseći tjelesnu spokojnost, premda i tu postoje razine i razine, kao što dokazuje sposobnost indijskih mistika da budu danima živi zakopani. Duševna spokojnost, u kojoj čovjek uopće nema nemirnih misli, čini se teža, ali može se doseći. Ali vrijednosna spokojnost, u kojoj čovjek uopće nema nemirnih želja nego jednostavno obavlja životne poslove bez ikakvih htijenja, čini se da je najteža.Ponekad pomislim da je taj unutrašnji duševni mir, taj spokoj sličan ako ne istovjetan s nekom smirenošću koju katkad osjetite na pecanju, i to mnogo pridonosi popularnosti toga sporta. Samo sjediti s trskom i udicom, ne micati se, ne misliti zapravo ni o čemu, i ne brinuti zapravo ni o čemu, to kanda izvlači naše unutrašnje napetosti i osujećenja koja su nas ometala u rješavanju problema što ih prije niste mogli riješiti i unosila ružnoću i nespretnost u vaša djela i misli. Ne morate ići na pecanje, razumije se, da biste popravili motocikl. Šalica kave, šetnja ulicom, katkad jednostavno prekidanje posla na pet minuta šutnje to je dovoljno. Kad radite možete sami gotovo osjetiti kako se primičete k onom unutrašnjem duševnom miru koji sve to otkriva. Ono što okreće leđa tom unutrašnjem spokoju i kvaliteti koju on otkriva jest loše održavanje. Ono što mu okreće lice jest dobro održavanje. Oblici okretanja leđa i lica su bezbrojni, ali cilj je uvijek isti.Kad je ovaj koncept duševnog mira uveden i postavljen u središte tehničkog rada, mislim da se može izvršiti spoj klasične i romantične kvalitete na temeljnoj razini u okvirima praktičnog rada. Rekao sam da zaista možete vidjeti taj spoj kod vještih mehaničara i strojara određene vrste, i možete ga vidjeti u poslu koji oni vrše. Reći da oni nisu umjetnici znači krivo razumjeti prirodu

138

umjetnosti. TJ njih ima strpljivosti, brige i pomnje o onom što čine, ali još više od toga — postoji tu neka vrsta unutrašnjeg duševnog mira koji nije izmišljen nego proistječe iz nekakva sklada s poslom u kojemu nema vođe ni sljedbenika. Materijal i majstorove misli mijenjaju se zajedno u nizu glatkih i ujednačenih promjena dok se njegov duh ne smiri upravo u času kad materijal postane kakav treba da bude.Svi smo imali trenutaka takve vrste kad smo radili nešto što smo zaista željeli uraditi. Samo što smo nekako zapali u nesretno razdjeljivanje tih trenutaka od rada. Mehaničar o kojemu ja govorim ne vrši to razdjeljivanje, čovjek za njega kaže da ga »zanima« ono što radi, da je »zanijet« svojim poslom. Tu uključenost stvara, na rubnom sječivu svijesti, odsutnost ikakva osjećaja razdijeljenosti subjekta od objekta. »Ulaženje u stvar«, »normalno ponašanje«, »zasukivanje rukava« — ima mnogo govornih izraza za ono što Podrazumijevam pod odsutnosti dualiteta subjekata i objekata, jer se to na što mislim vrlo dobro razumijekao folklor, zdrav razum, svakodnevno ponašanje u radionici. Ali u znanstvenom govoru riječi za tu od-sutnost dualiteta subjekata i objekata su rijetke jer su se znanstveni umovi isključili iz svjesnosti takve vrste razumijevanja preuzimajući formalne dualističke znanstvene nazore.Zen budisti govore o »jednostavnom sjedenju«, o meditativnoj vježbi u kojoj ideja dualiteta samog sebe i objekta ne vlada sviješću. Ono o čemu ja ovdje govorim u održavanju motocikla jest »jednostavno popravi janje«, u kojemu ideja dualiteta samog sebe i objekta ne vlada sviješću. Kad čovjekom ne vladaju osjećaji razdijeljenosti od onoga na čemu radi, onda se za njega može reći da »brine« o onom što čini. To je bit brige, osjećaj poistovjećivanja s onim što se radi. Kad čovjek ima taj osjećaj, onda on vidi i drugu stranu brige, samu kvalitetu.Kad čovjek dakle radi na motociklu, kao i na svakom drugom zadatku, mora gajiti duševni mir koji ga ne odvaja od njegove okoline. Kad se to uspješno izvede, tada sve ostalo prirodno slijedi. Duševni mir stvara prave vrijednosti, prave vrijednosti stvaraju prave misli. Prave misli stvaraju prava djelovanja a prava djelovanja stvaraju rad koji će biti materijalni odraz za druge da vide vedrinu u središtu svega toga. O tome se radilo s onim zidom u Koreji. On je bio materijalni odraz duševne stvarnosti.Ako želimo izmijeniti svijet i načiniti ga boljim mjestom za življenje, mislim da put k tome ne vodi kroz razgovore o odnosima političke naravi, koji su neizbježno dualistički, puni subjekata i objekata i njihovih međusobnih veza; niti kroz programe pune stvari koje drugi ljudi treba da učine. Mislim da ta vrsta pristupa počinje na kraju i da pretpostavlja da je kraj početak. Programi političke naravi su važni krajnji proizvodi društvene kvalitete koji mogu biti djelotvorni samo ako je skrivena struktura društvenih vrijednosti u redu. Društvene vrijednosti su u redu samo ako su pojedinačne vrijednosti u redu. Mjesto gdje treba popravljati svijet najprije je u vlastitom srcu i glavi i rukama, a zatim odatle treba izaći s radom na okolini. Netko drugi može govoriti o tome kako se osigurava sudbina čovječanstva. Ja želim govoriti samo o tome kako se popravlja motocikl. A mislim da ovo što moram reći ima trajniju vrijednost.pojavljuje se grad koji se zove Riggins i vidimo mnogo motela, a zatim se cesta račva izvan kanjona i prati neki manji potok. Izgleda da se zapućuje gore u šumu.Zapućuje se, i uskoro se vozimo u sjeni visokih, hladnih borova. Pojavljuju se znakovi odmarališta. Vijugamo sve više i više u neočekivano ugodne, hladne, zelene livade okružene borovim šumama. U gradu po imenu New Meadows opet nalijevamo benzin i kupujemo dvije limenke ulja, još uvijek iznenađeni promjenom.Ali pri izlasku iz New Meadowsa primjećujem nizak kut sunca i klonulost kasnog popodneva počinje se širiti. U drugo doba dana ove planinske livade bi me više osvježile, ali predugo se vozimo. Prolazimo Tamarack i put se opet spušta iz zelenih livada u suh pješčan krajolik.Mislim da je to sve što želim reći u današnjoj chautauqui. Bilo je to dugo predavanje i možda najvažnije. Sutra želim govoriti o stvarima koje naizgled čovjeka približuju kvaliteti i udaljuju ga od kvalitete, o nekim zamkama i problemima koji se javljaju.Obuzimaju me čudni osjećaji od narančastog svjetla na ovom pješčanom suhom krajoliku tako daleko od doma. Pitam se da li i Chris to osjeća. Kao neka vrsta neobjašnjene tuge koja dolazi

139

svakog popodneva kad novi dan zauvijek ode i ne ostane ništa pred nama osim sve većeg mraka.Narančasto svjetlo dobiva tamnu brončanu boju i pokazuje i dalje ono što je cio dan pokazivalo, ali sada se čini da to pokazuje bez oduševljenja. Preko tih suhih brežuljaka, u onim malenim dalekim kućama žive ljudi koji su tu proveli cio dan, radeći svoje dnevne poslove, koji sada ne nalaze ništa neobično ni različito u ovom čudnom sve mračnijem krajoliku, kao što to mi nalazimo. Da smo k njima došli ranije dana, možda bi ih zanimalo tko smo i zašto srno ovamo došli. Ali sada uvečer samo bi im bilo krivo što smo tu. Radni dan je prošao. Vrijeme je za večeru i obitelj i opuštanje i obraćanje pažnje svom domu Vozimo se neprimijećeni ovom pustom cestom kroz ovu pustu zemlju koju nikada prije nisam vidio, i sada prevladava težak osjećaj izdvojenosti i usamljenosti i moje raspoloženje zamire sa suncem.Zaustavljamo se kod neke napuštene škole i ja pod stablom goleme topole mijenjam ulje u motoru. Chris se razdražuje i pita zašto se toliko zadržavamo, ne znajući možda da je razdražljiv samo zbog ovog doba dana; ali ja mu dajem kartu da je proučava dok promijenim ulje, pa kad je ulje promijenjeno razgledavamo zajedno kartu i odlučujemo da večeramo u prvom dobrom restoranu i da se ulogorimo u prvom dobrom kampu. To ga razveseljuje.U gradu Cambridgeu idemo na večeru i dok je završavamo, vani se smračilo. Slijedimo trak svjetla niz sporedni put prema Oregonu do malenog znaka na kojemu piše »BROWNLEE CAMP« za koji ustanovljujemo da se nalazi u planinskom usjeku. Teško je u mraku reći u kakvoj se okolini nalazimo. Slijedimo zemljan put ispod drveća i pokraj grmlja do mjesta za logorovanje. Izgleda da tu nikoga više nema. Gasim motor i raspremamo stvari. U blizini se čuje šum potočića. Osim toga šuma i cvrkuta neke ptičice nema nikakvih zvukova.— Sviđa mi se ovdje — kaže Chris.— Vrlo je tiho — kažem ja.— Kamo ćemo sutra stići?- U Oregon. — Pružam mu džepnu lampu da misvijetli dok raspremam stvari.- Jesam li tamo već bio?- Možda, nisam siguran. Razastirem vreće za spavanje, a njegovu stavljam na stol za piknike. Draga mu je novost toga. Noćas neće biti poteškoća sa spavanjem. Uskoro čujem duboko disanje koje mi veli da on već spava.Volio bih da sam znao što da mu rečem. Ili što da ga pitam. Katkada mi se čini tako blizak, pa ipak ta blizina nema nikakve veze s onim što se pita ili govori. Onda u drugim prilikama čini se tako dalek i kao da me gleda s nekakvog povoljnijeg gledišta koje ja ne vidim. A zatim ponekad je samo djetinjast i nema nikakvih odnosa.Ponekad, dok razmišljam o tome, mislim da je ideja da je duh jedne osobe pristupačan duhu druge osobe samo razgovorna zabluda, samo jezična figura, pretvaranje zbog kojega neka vrsta zamjene između suštinski tuđih stvorenja izgleda uvjerljiva, i da zaista odnos jedne osobe prema drugoj osobi naposljetku nije spoznatljiv. Napor pronicanja u ono što se nalazi u duhu drugoga stvara iskrivljenja onoga što se vidi. Ja pokušavam, čini mi se, doseći neka stanja u kojima se javljaju neiskrivljene stvari, što god one bile. Ali način na koji on postavlja sva ta pitanja nije mi poznat.

26Budi me osjećaj hladnoće. Kroz otvor vreće za spavanje vidim da je nebo tamnosivo. Uvlačim glavu i ponovo sklapam oči.Poslije vidim da je nebesko sivilo postalo svjetlije, a još je hladno. Vidim paru svog daha. Uzbunljiva misao da sivilo potječe od kišnih oblaka iznad nas razbuđuje me, ali nakon pomnjiva promatranja vidim da je to samo siva zora. Čini se da je još prehladno i prerano za vožnju, pa ne izlazim iz vreće. Ali spavanja više nema.Kroz žbice kotača na motociklu vidim Chrisovu vreću za spavanje na stolu za piknike, usukanu oko njega. Ne miče se.

140

Motocikl se šutljivo propinje nada mnom, spreman za pokret, kao da je cijele noći bdio poput nekog tihog čuvara.Srebrnkasto-siv i kromiran i crn — i prašnjav. Prašina iz Idahoa i Montane i dviju Dakota i Minnesote. Odozdo s tla izgleda vrlo impresivno. Nema suvišnih ukrasa. Sve ima svoju svrhu.Mislim da ga nikada neću prodati. Nema za to razloga, zaista. Oni nisu kao automobili, kojima rđa izgrize karoseriju za nekoliko godina. Ugađajte ih i popravljate i trajat će vam cio život. Vjerojatno i dulje. Kvaliteta. Do sada nas je nosio bez problema.Sunčana svjetlost upravo dodiruje vrh klisure visoko iznad usjeka u kojemu se nalazimo. Pramen magle pojavio se iznad potočića. To znači da će zatopliti. Izvlačim se iz vreće za spavanje, obuvam cipele, spremam sve što mogu a da ne budim Chrisa, zatim odlazim do stola i drmam ga da se probudi. On ne odgovara. Gledam uokolo i vidim da više nemam što učiniti nego njega probuditi, pa oklijevam, ali osjećajuči se bodar i čio od oštrog jutarnjeg zraka razderem se »USTAJ!«, i on naglo sjeda razrogačenih očiju.Trudim se koliko mogu da to popratim uvodnom rubaijom Omara Haj jama. Ovo nad nama izgleda kao neka pustinjska klisura u Perziji. Ali Chris nema pojma o čemu ja to govorim. Diže pogled k vrhu klisure i zatim samo sjedi i žmirka prema meni. Čovjek mora biti posebno raspoložen da prihvati loše recitiranje poezije. Osobito ove.Ubrzo se opet nalazimo na cesti punoj okuka i zavoja. Spuštamo se u strahovit kanjon bijelih visokih klisura s obiju strana. Vjetar je leden. Cesta katkada prolazi kroz malo sunca koje me rekao bih grije kroz bluzu i džemper, ali uskoro opet ulazimo u sjenu kanjonskih stijena gdje je vjetar ponovo leden. Ovaj suhi pustinjski zrak ne zadržava, toplinu. Usne su mi suhe i ispucale od vjetra što u njih puše.Prelazimo neku branu, napuštamo kanjon i ulazimo u neku visoku polupustinjsku zemlju. Ovo je sada Oregon. Cesta vijuga kroz krajolik koji me podsjeća na sjeverni Rajahstan u Indiji, gdje nije prava pustinja, mnogo pinija i smreka i trave, ali nije ni obradivo tlo osim u prosjecima i dolinama gdje ima malo više vode.One lude rubaije od četiri stiha stalno mi se motaju po glavi.Nešto, nešto međi pašnjak s onu stranu što tek dijeli njivu i pustinju slanu; Tu se ne zna ime robu nevoljnome Ni milostiv divan Mehmedu sultanu. -To priziva priviđenje ruševinama drevne mogulske palače na rubu pustinje gdje je on krajičkom oka spazio grm divlje ruže...... A taj ljetni mjesec što nam behar pruža... Kako li je to išlo? Ne znam. Čak mi se ni ne sviđa ta pjesma. Primijetio sam od početka ovog putovanja a posebno od Bozemana da ovi ulomci izgledaju sve manje i manje dijelom njegova pamćenja a sve više i više dijelom moga. Nisam siguran što to znači... mislim ... jednostavno ne znam.Mislim da postoji ime za ovakvu vrstu polupustinie, ali ne mogu ga se sjetiti. Nigdje nitko se ne vidi na cesti osim nas.Chris se dere da opet ima proljev. Vozimo se dok ne ugledam potok ispod nas pa skrećemo i zaustavljamo se. Njegovo je lice opet puno nelagode, ali ja mu kažem da nam se ne žuri i vadim čisto rublje i kolut toaletnog papira i komad sapuna i velim mu da temeljito i pažljivo opere ruke kad bude gotov.Sjedim na stijeni Omara Hajjama razmišljajući o polupustinji i ne osjećam se loše.... A taj ljetni mjesec što nam behar pruža... ah ... sad se vraća ...Svakog jutra, veliš, sto ruža u rosi; Tko li duzel-ružu jučerašnju nosi? A taj ljetni mjesec što nam behar pruža Mladoga Halila i Fatimu kosi.I tako dalje, i tako dalje ...Okanimo se Omara i vratimo se chautauqui. Omarovo rješenje je da se samo sjedi i pije vino i tuguje što prolazi vrijeme, a chautauqua mi u usporedbi s tim dobro izgleda. Osobito današnja chautauqua, koja govori o zanosu.Vidim sad Chrisa kako se vraća, uz brijeg. Na licu mu je izraz sreće.Draga mi je riječ »zanos« jer je tako lijepa i tako zanemarena i tako izvan stila da izgleda kao da traži prijatelja i kao da neće odbaciti nikoga tko naiđe. Nekada se mnogo upotrebljavala, ali

141

pomalo ispada iz govora. Volim je i zato što opisuje upravo ono to se dogodi nekome tko dođe u dodir s kvalitetom. On se tada ispuni zanosom.Grci su to zvali enthousiasmos, od čega potječe»entuijazam« što doslovno znači »ispunjen božanstvom« ili kvalitetom. Vidite li kako se to slaže? Osoba ispunjena zanosom ne sjedi besposleno naklapajući o koječemu. Ona je na čelu vlaka svoje svjesnosti i gleda što ima na tračnicama i s tim se susreće kad dođe. To je zanos.Dolazi Chris i kaže: — Sad se bolje osjećam.— Dobro — kažem ja. Spremamo sapun i toaletni papir a ručnik i mokro rublje stavljamo tako da ne ovlaže druge stvari, pa uzjahujemo i ponovo se vozimo.Proces punjenja zanosom događa se kad je netko dovoljno dugo miran da vidi i čuje i osjeti pravi svemir, ne samo svoje pljesnivo mišljenje o njemu. Ali to nije ništa egzotično. Zato mi se sviđa ta riječ.Vidite često taj zanos na ljudima koji se vraćaju s duga i mirna pecanja. često su malo zatečeni što su toliko vremena utrošili »bez koristi« jer nemaju intelektualnog opravdanja za to što čine. Ali kad se ribič vrati kući, obično ima obilje zanosa, najčešće za one stvari od kojih ga je hvatala smrtna muka nekoliko tjedana prije toga. On nije gubio vrijeme. To tako izgleda samo zbog našeg ograničenog kulturnog gledišta.Ako se spremate popraviti motocikl, prvi i najvažniji alat je odgovarajuća zaliha zanosa. Nemate li njega, možete slobodno skupiti sav drugi alat i ostaviti ga u stranu, jer vam neće nimalo pomoći.Zanos je psihološki benzin koji tjera sve ostalo Ako ga nemate, ne postoji način da se motocikl ikako popravi. Ali ako ga imate i ako znate kako ćete ga sačuvati, na cijelom ovom svijetu ne postoji način koji bi spriječio da se motocikl ne popravi. To se mora dogoditi. Prema tome zanos je ono što se mora stalno isticati i čuvati prije svega drugoga.Ta izvanredna važnost zanosa rješava jedan izniman problem ove chautauque. Problem je u tome kako se otresti općenitosti. Ako chautauqua zapadne u konkretne pojedinosti popravljanja jednog posebnog motocikla, postoji velika vjerojatnost da to neće biti ni vaša marka ni vaš model i da vam informacije neće biti samo nekorisne nego opasne, budući da savjet koji katkad popravlja jedan motor može uništiti drugi. Za potanke obavijesti objektivnog tipa mora se upotrijebiti poseban radionički priručnik za određenu marku l određeni model. Osim toga, opći radionički priručnik kao što je Audelov Auto-moto vodič popunjava praznine.Ali postoji druga vrsta pojedinosti u koje nijedan radionički priručnik ne ulazi a zajednička je svim motorima i može se ovdje izložiti. To je pojedinost o odnosu kvalitete, o odnosu zanosa između motora i mehaničara koji je jednako zamršen kao i sam motor. Kroz cijeli proces popravljanja motocikla stalno se javljaju neke stvari, stvari niske kvalitete, od prašnjavog zgloba do slučajno oštećenog »nezamjenljivog« sklopa. To splašnjavanje zanosa kvari vam oduševljenje i tako vas obeshrabruje da poželite zaboraviti cijelu pripovijest. Te stvari ja nazivam »zamkama«.Postoje stotine različitih vrsta zamki u koje upada zanos, možda milijuni. Nema načina da spoznam koliko ih ne poznajem. Samo znam da mi se čini da sam posrnuo na svakoj zamci zanosa koja se može zamisliti. Ali ne mogu misliti o tome kako sam na njih nabasao jer u svakom novom poslu otkrivam ih sve više. Održavanje motocikla vas obezvoljuje. Naljuti vas. Razbjesni vas. Zbog toga je zanimljivo.Karta mi kaže da je grad Baker uskoro pred nama. Vidim da se sada nalazimo u zemlji s boljom poljoprivredom. Ovdje pada više kiše.Sada mi je na umu katalog s naslovom »Zamke za os koje sam upoznao«. Želim započeti cijelo novo akademsko polje rada, znanost o zanosu, u kojem će ove zamke razvrstati, klasificirati, strukturirati u hijerarhije i međusobno povezati za odgajanje budućih generacija i dobrobit cijelog čovječanstva.Znanost o zanosu 101 — Ispitivanje afektivnih, kognitivnih i psihomotornih smetnji u zamjedbi kvalitativnih odnosa — 3 cr, VII, MWF. Volio bih to vidjeti negdje u katalogu sveučilišne biblioteke.

142

U tradicionalnom održavanju zanosom se smatra nešto s čim ste se rodili ili što ste stekli kao rezultat dobrog odgoja. To je trajno svojstvo. Zbog pomanjkanja obavijesti o tome kako se taj zanos stječe netko bi mogao pomisliti da je čovjek bez ikakva zanosa beznadan slučaj.U nedualističkom održavanju zanos nije trajno svojstvo. To je promjenljivo svojstvo, spremište bodra duha koje se može povećavati i smanjivati. Budući da je to rezultat zamjedbe kvalitete, nužno slijedi da se zamka za zanos može definirati kao bilo koja stvar što dovodi do toga da netko gubi viđenje kvalitete, i tako gubi oduševljenje za ono što radi. Kao što se može naslutiti iz ovako široke definicije, polje je golemo i ovdje se može nabaciti samo početna skica. Koliko ja mogu vidjeti, postoje dva glavna tipa zamki za zanos. U prvi tip spadaju one u kojima ste izbačeni s tračnica kvalitete zbog uvjeta koji izrastaju iz vanjskih prilika, i ja te zamke nazivam »zaprekama«. U druga tip spadaju zamke u kojima ste izbačeni s tračnica kvalitete zbog uvjeta koji se prvenstveno nalaze u vama. Za njih nemam nikakva zajedničkog imena — »zastoji«, možda. Prvo ću se pozabaviti za-Prekama s vanjskim uzrocima.Kad prvi put vršite bilo kakav veći popravak, čini se da vas najviše zabrinjava zapreka ponovnog sastavljanja dijelova motora pogrešnim redoslijedom. To se obično dogodi u vrijeme kad mislite da ste već završili. Nakon višednevnog rada napokon je sve složeno osim: Što je ovo? Osovinica u ležištu klipa. Kako sam to mogao izostaviti. O Kriste, sve se opet mora rastavljati! Gotovo da možete čuti izdušivanje zanosa.Ne možete ništa drugo učiniti nego se vratiti i opet sve rastaviti... nakon razdoblja odmaranja do mjesec dana koje vam je potrebno da se naviknete na tu misao.Postoje dvije tehnike kojima se ja služim da izbjegnem zapreku sastavljanja pogrešnim redolijedom. Njima se služim uglavnom kad se upuštam u složeniji zahvat o kojemu ništa ne znam.Ovdje bi u zagradama trebalo umetnuti da postoji škola mehaničke misli koja kaže da se ne bi smio upuštati u složene zahvate o kojima ništa ne znam. Morao bih biti upućen ili prepustiti posao stručnjaku. To je samouslužna škola mehaničke odabranosti koju bih želio vidjeti uništenu. Takav »stručnjak« je polomio rebra na cilindru ovog motocikla. Ja uređujem priručnike pisane za stručnjake za kompjutore IBM, i ono što oni znaju kad ih prouče nije osobito velika stvar. Vi ste u nepovoljnom položaju kad se s tim prvi put susretnete i možda će vas više koštati zbog djelova koje možete slučajno oštetiti, i tada ćete bez sumnje utrošiti mnogo više vremena, ali kad se idući put s tim sretnete već ste u velikoj prednosti ispred stručnjaka. Vi ste, u zanosu, naučili cio zahvat uz mnogo truda i sad ste puni svakovrsnih ugodnih osjećaja kojih u njemu vjerojatno nema.U svakom slučaju, prva tehnika sprečavanja zamke sastavljanja dijelova pogrešnim redoslijedom je bilježnica u koju zapisujem redoslijed rastavljanja i bilježim neobičnosti koje bi mi mogle zadavati glavobolju pri kasnijem sastavljanju. Ta bilježnica postaje jako masna i ružna. Ali više puta dvije-tri riječi koje nisu izgledale važne kad su zapisivane spriječile su oštećenja i uštedjele višesatni rad. Bilješke moraju posvetiti posebnu pažnju lijevoj i desnoj orijentaciji dijelova, gornjem i donjem položaju, te obilježavanju boja i slijeda žica. Ako pojedinačni dijelovi izgledaju izlizani ili oštećeni ili olabavljeni, to je pravo vrijeme da se zapiše da poslije možete sve rezervne dijelove kupiti odjednom.Druga tehnika sprečavanja zamke sastavljanja di jelova pogrešnim redoslijedom su novine raširene na podu garaže na koje slažem sve dijelove s lijeva na desno i odozgo prema dolje, kao što čitate stranicu u kniizi. Na taj način kad ih sastavljate obrnutim redom svi maleni zavrtnji i podloge i osovinice koje je lako zaboraviti privlače vam pažnju baš kad vam trebaju.Pa ipak, čak uz sav taj oprez ponekad vam se dogodi da sastavite dijelove pogrešnim redoslijedom, i kad se to dogodi morate paziti na zanos. Čuvajte se očajanja u kojem divlje jurite i trudite se da obnovite zanos nadoknađujući izgubljeno vrijeme. Time se samo prave nove greške. Čim vidite da se morate vratiti i sve ponovo rastaviti, krajnje je vrijeme za dulji prekid rada.Važno je razlikovati takve slučajeve od pogrešaka u sastavljanju zbog nedostatka određenih informacija, često čitav proces sastavljanja postaje suhoparna tehnika u kojoj morate rastaviti

143

motor da biste nešto zamijenili i zatim ga opet sastaviti da vidite da li je zamjena uspjela. Ako nije uspjela, to nije zapreka jer ta informacija koju ste dobili predstavlja stvarni napredak.Ali ako ste načinili očigledno glupu pogrešku u sastavljanju, zanos se djelomično još može spasiti kroz spoznaju da će iduće rastavljanje i sastavljanje vjerojatno ići mnogo brže nego to prvo. Podsvjesno ste zapamtili svakovrsne stvari koje više ne morate učiti ispočetka.Od Bakera motocikl nas nosi uzbrdo kroza šume. Šumski put nas vodi kroz jedan prijevoj pa opet nizbrdo kroz nove šume na drugoj strani.Dok se ponovo spuštamo niz gorsku kosu, primječujemo da se drveće sve više prorjeđuje da bismo se naposljetku opet našli u pustinji.Slijedeća je zapreka isprekidani kvar. U njoj ono što je pokvareno odjednom postaje ispravno čim ga počnete popravljati. Električni kratki spojevi često spadaju u tu skupinu. Kratki spoj se dešava samo kad motocikl poskakuje. Čim se zaustavite, sve je u redu. To je gotovo nemoguće popraviti. Sve što možete učiniti sastoji se u tome da pokušate da se kvar iznova javi pa ako se ne javi, zaboravite ga.Isprekidani kvarovi postaju zamke kad vas uljulj-kaju u uvjerenje da ste motor zaista popravili. Uvijek je dobra ideja u svakom poslu pričekati nekoliko stotina kilometara prije donošenja takva zaključka. Ti kvarovi obeshrabruju kad se učestalo pojavljuju, ali ni u kojem slučaju niste u gorem položaju od onoga tko dolazi mehaničaru. Zapravo vi bolje prolazite. Ti kvarovi su mnogo veće zamke za vlasnika koji mora svaki čas voziti motocikl u radionicu bez ikakva zadovoljstva. Na svom motociklu možete ih proučavati koliko hoćete, što mehaničar nipošto ne može, i možete jednostavno uza se nositi alat koji mislite da će vam trebati dok se isprekidani kvar ponovo ne javi, pa onda, kad se javi, zaustaviti se i pozabaviti njime.Kad iskrsnu isprekidani kvarovi, pokušajte ih usporediti s drugim stvarima koje se zbivaju na motoru. Da li zatajenje, na primjer, nastaje samo na rupama, samo na okukama, samo pri ubrzavanju? Samo za vrućih dana? Te usporedbe su ključ za uzročno--posljedične pretpostavke. Kod nekih isprekidanih kvarova morate se pomiriti s tim da vas čeka duga po-traga, ali bez obzira kako mučno to bilo nikada nije mučno kao pet odlazaka profesionalnom mehaničaruDolazim u iskušenje da napišem dugu raspravu ponaslovom »Isprekidani kvarovi koje sam upoznao« s potankim opisom kako sam koji riješio. Ali to postaje kao one ribičke priče što uglavnom zanimaju ribiča koji nikako ne shvaća zašto svi drugi zijevaju. On je u tome uživao.Poslije pogrešnog sastavljanja i isprekidanih kvarova mislim da je iduća najobičnija vanjska zamka pomanjkanje rezervnih dijelova. Tu čovjek koji sam obavlja svoje popravke može zapasti u malodušnost na nekoliko načina. Dijelovi su nešto što nikada ne planirate nabavljati kad tek kupite motocikl. Predstavništva uživaju da imaju vrlo oskudne zalihe. Trgovine dijelovima su spore i uvijek imaju manjak osoblja u proljeće kad svatko kupuje rezervne dijelove za motocikle.Cijene dijelova su drugi dio ove zamke za zanos. Dobro je poznata industrijska politika da cijena originalnog proizvoda bude konkurentna, jer kupac uvijek može otići na drugo mjesto, ali zato rezervnim dijelovima nabiju cijenu i oderu vas. Cijena pojedinom dijelu nije samo daleko iznad njegove prvobitne cijene; za vas je cijena posebna jer niste profesionalni mehaničar. To je podmukla prijevara koja omogućuje profesionalnom mehaničaru da se obogati ugrađujući dijelove koji nisu potrebni.Još jedna prepona. Dio ne mora pristajati. Popisi dijelova uvijek sadrže pogreške. Promjene serija i modela unose zbrku. Nedovoljno precizni dijelovi ponekad prođu kroz kontrolu kvalitete jer u tvornici ne postoji ispravan aparat za provjeru. Neke od dijelova koje kupujete izgrađuju posebni pogoni koji ne-maju uvida u originalne podatke da ih ispravno izrade, Ponekad oni pobrkaju promjene serija i modela. Ponekad prodavač kod kojega kupujete dijelove zapiše po-grešan broj. Katkad vi njemu ne date točan opis.Ali uvijek se javlja strašna zamka za zanos kad se vratite kući i otkrijete da novi dio ne odgovara.Zamke s dijelovima mogu se svladati kombinira-njem niza tehnika. Prije svega, ako u gradu postojiviše nego jedna trgovina rezervnim dijelovima, svakako izaberi onu u kojoj je najljubazniji

144

prodavač. Na-stoj s njim biti per tu. Često će i on biti bivši mehaničar pa ti može pružiti obilje obavijesti koje su ti potrebne.Motri na one koji snižavaju cijene i pokušaj s njima. S nekima od njih dobro je imati posla. Auto-mobilska skladišta i kuće koje šalju robu poštom često drže običnije dijelove motocikla po daleko nižim cijenama nego predstavništva motocikla. Možete kupiti lanac od proizvođača lanaca, na primjer, mnogo jeftinije od najsniženije cijene u trgovini motocikla.Uvijek uzmi stari dio sa sobom da izbjegneš kupnju krivog dijela. Ponesi i kakvu pomičnu mjerku da usporediš dimenzije.Napokon, ako si zbog rezervnih dijelova očajan kao ja i raspolažeš s nešto novaca da ga uložiš, možeš se baviti zaista veličanstvenim hobijem izrađivanja vlastitih dijelova. Ja imam malu tokarsku klupu dimenzija 6 x 18 palaca s ugrađenom glodalicom i potpunu opremu za zavarivanje: električni luk, helio-luk, normalan aparat i mini-aparat na plin. Tom opremom možete navariti izlizane površine boljim od originalnog metala a zatim ga izbrusiti do granice tolerancije. Zaista ne možete zamisliti koliko je upotrebljiva ta kombinacija klupe i glodalice i zavarivača dok se sami njom ne poslužite. Ako ne možete načiniti baš ono što treba, uvijek možete izraditi nešto što će koristiti. Izrađivanje rezervnog dijela je vrlo sporo, a neke dijelove, kao što su na primjer kuglični ležajevi, nikad nećete ni izrađivati, ali zapanjili biste se da vidite kako možete mijenjati nacrt dijelova da biste ih mogli izraditi svojom opremom, a posao nije ni približno spor ni zaludan kao čekanje dok neki mrgodni prodavač pošalje narudžbu u tvornicu. I rad je stvaranje zanosa, a ne razaranje zanosa. Vožnja motocikla u kojem su dijelovi što ste ih sami izradili ispunja vas posebnim osjećajem koji nipošto ne možete dobiti s dijelovima što se isključivo kupuju u trgovini.Zašli smo u pustinjski pijesak i motor počinje kašljati. Ukliučujem pomoćni rezervoar i proučavam kartu. Uzimamo benzin u gradu koji se zove Unity i evo nas opet na vrelom crnom putu, vozimo se kroz more grmolike kadulje.Eto, to su bile najobičnije zapreke kojih se mogu sjetiti: pogrešno sastavljanje, isprekidani kvarovi i nevolje s rezervnim dijelovima. Ali premda su zapreke najčešće zamke za zanos, one su samo vanjski uzroci splaš-njavanja zanosa. Vrijeme je da se razmotre neke unutarnje zamke koje djeluju u isto vrijeme.Kao što je navedeno u opisu znanosti o zanosu, ovaj unutarnji dio područja može se razbiti na tri glavna tipa unutarnjih zamki za zanos: na one koje sprečavaju afektivno razumijevanje, zvane »zamke vrijednosti«; na one koje sprečavaju kongnitivno razumijevanje, zvane »zamke istine«; i one koje sprečavaju psihomotorno ponašanje, zvane »zamke mišića«. Zamke vrijednosti predstavljaju daleko najveću i najopasniju skupinu.Među zamkama vrijednosti najraširenija i najpogubnija je krutost vrijednosti. To je nesposobnost da netko iznova vrednuje ono što vidi zbog slijepog držanja uz prijašnju vrijednost. U održavanju motocikla morate iznova otkrivati ono što činite dok to činite. Krute vrijednosti to onemogućuju.Često se ovo javlja u preuranjenim dijagnozama, kad ste sigurni da znate u čemu je nevolja, pa kad nije u tome, onda zastanete. Tada morate pronaći neke nove tragove, ali da biste ih našli prvo vam treba očistiti glavu od starih shvaćanja. Ako ste zaraženi krutošću, može vam promaknuti pravi odgovor i kad vam bulji u lice jer ne možete vidjeti važnost novog odgovora.Rođenje nove činjenice uvijek je divno iskustvo. To se dualistički zove »otkriće« zbog podrazumijevanja da ono ima svoju egzistenciju nezavisno od ičijesvijesti o njemu. Kad se pojavi, u početku uvijek ima nisku vrijednost. Zatim ovisno o promatračevoj prijemljivosti i potencijalnoj kvaliteti činjenice, vrijednost toga raste, ili polako ili brzo, ili pak vrijednost opada a činjenica iščezava.Golema većina činjenica, prizori i zvuči koji su oko nas svake sekunde te odnosi između njih i svega u našem pamćenju, nema u sebi kvalitete, zapravo ima negativnu kvalitetu. Kad bi sve te činjenice bile odjednom prisutne naša svijest bi bila tako pretrpana besmislenim podacima da bi nam bilo nemoguće misliti i djelovati. I tako mi unaprijed odabiremo na temelju kvalitete, ili da se izrazimo na Fedrov način, tračnice kvalitete unaprijed odabiru kojih ćemo podataka biti svjesni, i taj izbor stvara tako da se najbolje uskladi ono što jesmo s onim što postajemo.

145

Ako se uhvatite u tu zamku krutih vrijednosti, jedino vam ostaje da se primirite — morat ćete se u svakom slučaju primiriti, htjeli vi to ili ne htjeli — ali primirite se hotimično i ponovo prijeđite put kojim ste prije toga prošli da vidite da li su zaista važne one stvari za koje ste prije mislili da su važne i... eto... jednostavno zurite u motor. Nema u tome nikakve sramote. Motrite ga kao što biste motrili plovak na pecanju i uskoro ćete, ja vam jamčim životom, primijetiti da se nešto trza, neka sitna činjenica koja na stidljiv i krotak način pita da li vas sve to zajedno zanima. Na taj način svijet ide dalje. Treba da vas zanima.Isprva pokušajte razumjeti tu novu činjenicu ne toliko u okvirima svoga velikog problema koliko zbog nje same. Taj problem možda nije tako velik kako vi mislite. A ta činjenica možda nije tako sitna kako vi mislite. Možda vi tu činjenicu ne želite ali bar morate biti sigurni u to prije nego što je odbacite. Često prije nego što je odbacite otkrit ćete da ona ima prijatelja koji stoje kraj nje i čekaju da vide koji je vaš odgovor. Među tim prijateljima može biti upravo ona činjenica koju tražite.Poslije nekog vremena možete otkriti da su ti znaci što ih dobivate zanimljiviji nego vaša početna nakana da popravite motor. Kad se to dogodi, stižetena neku vrstu odredišta. Onda više niste isključivo mehaničar za motocikle, nego ste i znanstvenik za motocikle, i potpuno ste svladali zamku vrijednosne krutosti.Cesta se opet popela među borove, ali prema karti vidim da to neće dugo potrajati. Duž ceste su reklamni panoi nekih odmarališta i neka djeca ispod njih, gotovo kao dio obavijesti, skupljaju češere. Oni nam mašu i dok to čine najmanjem dječaku ispadaju svi češeri.Stalno se želim vratiti na onu analogiju pecanja činjenica. Mogu već vidjeti kako netko vrlo nezadovoljno pita: — Da, ali koje vi to činjenice pecate? U tome mora postojati nešto više od toga.Ali odgovor je taj da, ako znate koje činjenice pecate, vi više ne pecate. Ulovili ste ih. Pokušavam se sjetiti nekog određenog primjera...Moglo bi se navesti mnogo primjera iz održavanja motocikla, ali najdojmljivi]i primjer vrijednosne krutosti što ga se mogu sjetiti je stara zamka za majmune u južnoj Indiji. Zamka se sastoji od probušenog kokosovog oraha svezanog za kolac. U orahu ima malo riže koja se može dohvatiti kroz rupicu. Rupica je dovoljno velika da majmunova ruka može ući unutra, ali je premalena da bi šaka s rižom mogla izaći van. Majmun zgrabi rižu i odjednom je uhvaćen — ni zbog čega drugoga nego zbog svoje krutosti u ocjenjivanju vrijednosti. On ne može iznova vrednovati rižu. On ne može vidjeti da je sloboda bez riže vrednija od su-zanjstva s njom. Seljaci dolaze da ga zgrabe i odnesu. Oni dolaze sve bliže... bliže!... tu su! Kakav općenit savjet — ne poseban savjet — nego kakav općenit savjet biste dali jednom majmunu u takvim prilikama?No, mislim da biste mogli reći točno ono što sam ja rekao o krutosti vrednovanja, možda s malo do-datne hitnosti. Ima jedna činjenica koju bi majmun morao znati: ako otvori ruku slobodan je. Ali kako će on otkriti tu činjenicu? Uklanjanjem krutosti vrednovanja koje više cijeni rižu nego slobodu. Kako će to učiniti? Pa, trebalo bi da se nekako pokuša primiriti i ponovo prijeći put kojim je prije prošao i vidjeti da li su zaista važne one stvari za koje je prije mislio da su važne i, eto, prestati s poskakivanjem i samo zuriti u kokosov orah neko vrijeme. Vrlo brzo dobio bi mig jedne neznatne činjenice koja bi ga pitala da li ga to zaista zanima. Trebalo bi da tada pokuša razumjeti tu činjenicu ne toliko u okvirima svoga velikog problema koliko zbog nje same. Taj problem možda nije tako velik kako on misli. Ni ta činjenica možda nije tako neznatna kako on misli. To su otprilike sve općenite obavijesti koje mu možete dati.Kod Prairie Cityja opet izlazimo iz planinskih šuma i ulazimo u suhonizinski grad sa širokom glavnom ulicom kroz koju se vidi središte grada i na drugoj strani prerija. Prilazimo jednom restoranu, ali on je zatvoren. Prelazimo široku ulicu i pokušavamo s drugim restoranom. Vrata su otvorena, sjednemo unutra i naručujemo kisela mlijeka. Dok čekamo, vadim koncept pisma što ga je Chris pripremao za majku i dajem mu ga. Na moje iznenađenje on radi na njemu bez mnogo pitanja. Naslanjam se o pregradak i ne smetam mu.

146

Stalno osjećam da su činjenice što ih pecam u vezi s Chrisom također pred mojim nosom, ali da me neka moja krutost vrednovanja sprečava da ih vidim. Povremeno izgleda da se gibamo paralelno a ne zajedno, zatim se u čudnovatim trenucima sudaramo.Njegove nevolje kod kuće počinju kad oponaša mene nastojeći drugima zapovijedati kako ja zapovijedam njemu, posebno svom mlađem bratu. Naravno, drugi ne slušaju njegove zapovijedi, a on ne može vidjeti njihovo pravo na to, i tada nastaje pravi pakao.Čini se da njemu nije briga da li ga drugi vole. On samo želi da ga ja volim. To uopće nije zdravo, kad se sve uzme u obzir. Već je vrijeme da se upusti u dugačak proces odvajanja. Taj prijelom mora biti što je moguće bezbolniji, ali mora se načiniti. Vrijeme je da stane na vlastite noge. što prije to bolje.I sada, kad sam o svemu tome razmislio, ne vjerujem više u to. Ne znam u čemu je problem. Onaj san što me trajno pohodi uznemirava me jer ne mogu pobjeći od njegova značenja: ja sam zauvijek na drugoj strani staklenih vrata koja ne otvaram prema njemu. On želi da ih otvorim, a dosad sam se uvijek okretao na drugu stranu. Ali kada postoji neka nova spodoba koja me sprečava. Čudno.Malo zatim Chris kaže da se umorio od pisanja. Ustajemo, plaćam na blagajni i odlazimo.Opet na cesti u razgovoru o zamkama.Iduća zamka je važna. To je unutarnja zamka za zanos koja se zove uobraženost. Uobraženost nije potpuno odijeljena od krutosti vrednovanja nego je jedan od mnogih njezinih uzroka.Ako sam sebe visoko cijeniš, onda je tvoja sposobnost da prepoznaš nove činjenice oslabljena. Tvoja uobraženost odjeljuje te od kvalitetne stvarnosti. Kad činjenice pokažu da si potpuno zabrljao, ti to nećeš lako priznati. Kad ti lažan podatak diže cijenu, ti ćeš lako u nj povjerovati. Kod svakog mehaničkog po-pravka uobraženost grdno nastrada. Stalno ispadaš budala, stalno praviš greške, i mehaničar koji mora braniti veliku uobraženost nalazi se u grozno nepovoljnu Položaju. Ako poznajete dovoljno mehaničara da o nji-ma razmišljate kao o skupini, i ako se vaša zapažanja podudaraju s mojima, mislim da ćete se složiti da mehaničari naginju k tome da budu skromni i šutljivi. Ima iznimaka, ali općenito ako nisu isprva skromni i šutljivi, posao će ih vjerojatno takvima učiniti. I skeptični su. Pažljivi, ali skeptični. Ali nisu samolju-bivi. Nema načina da blebećete gluposti i prodajete maglu o popravku motora, osim nekome tko nema pojma o onom što radite.... Htio sam reći da se motor ne podudara s vašom ličnošću, ali on se s njom podudara. Radi se samo o tome da je ličnost s kojom se podudara vaša stvarna ličnost, ona koja iskreno osjeća i misli i djeluje, a ne nikakva od lažnih i napuhanih slika ličnosti što ih vaša uobraženost može prizvati. Te lažne slike se tako brzo i tako potpuno ispušu da morate istog časa biti vrlo obeshrabreni ako vam je zanos potekao od uobraženosti a ne od kvalitete.Ako vam skromnost ne dolazi prirodno i lako, jedan od izlaza iz te zamke je pretvaranje da ste skromni. Ako baš hotimice smatrate da niste dobri, onda vam zanos naglo raste kad činjenice pokažu da vam je pretpostavka točna. Tako možete činiti sve dok ne dođe vrijeme kad činjenice pokazuju da vam je ta pretpostavka netočna.Tjeskoba, slijedeća zamka za zanos, nekako je oprečna uobraženosti. Tako si siguran da ćeš sve pogrešno uraditi da te je strah da išta radiš. Često je to, prije nego »lijenost«, pravi razlog što ti je teško početi. Ta zamka tjeskobe, koja je posljedica prevelike motivacije, može dovesti do svakovrsnih grešaka suvišne brižljivosti. Popravljaš stvari koje ne treba popravljati i daješ se u potjeru za izmišljenim kvarovima. Donosiš naprečac nezdrave zaključke i ugrađuješ svakojake greške u motor zbog svoje nervoze. Te greške, kad se načine, naginju k tome da potvrde tvoje prvotno samopotcjenjivanje. To vodi do novih grešaka, koje vode do novog samopotcjenjivanja, i tako dalje u začaranom krugu.Najbolji je način da se prekine taj krug, mislim, da metneš svoje tjeskobe na papir. Pročitaj sve^ što ti dođe pod ruku o toj stvari. Tjeskoba ti to olakšava, i što više čitaš to se više smiruješ. Moraš se sjetiti da si pošao u potragu za duševnim mirom a ne samo da popravi motor.Kad počinješ popravak, možeš napisati na komadiće papira sve što želiš učiniti, a zatim komadiće svrstaj u ispravan redoslijed. Otkrit ćeš da taj redoslijed svrstavaš i opet presvrstavaš

147

pa opet ispočetka dok ti sve više i više ideja pada na pamet. Vrijeme koje u tome izgubiš obično se višestruko vrati u uštedi rada na motoru i sprečava te da nešto ne učiniš šeprtljavo što bi stvorilo kasnije poteškoće.Svoju tjeskobu možeš donekle smanjiti suočiv-ši se s činjenicom da nema živa mehaničara koji s vremena na vrijeme ne uprska neki posao. Glavna razlika između tebe i profesionalnih mehaničara je u tome što ne znaš kad se to njima dogodi — ti samo to plaćaš, u obliku dodatnih troškova razmjerno raspoređenih po cijelom tvom računu. A kad sam načiniš grešku, imaš bar tu korist da iz nje nešto naučiš. Dosada je naredna zamka za zanos koja mi pada na pamet. Ona je oprečna tjeskobi i obično prati probleme uobraženosti. Dosada znači da si iskliznuo s tračnica kvalitete, da ne vidiš stvari sa svježinom, da si izgubio svoj »početnički duh« i da je tvoj motocikl u velikoj opasnosti. Dosada znači da su ti zalihe zanosa na izmaku i da ih treba obnoviti prije nego što se išta drugo učini.Kad ti je dosadno, stani! Idi u kino. Upali TV. Nazovi to lošim danom. Radi bilo što drugo osim popravljanja tog motora. Ako ne staneš, na redu je velika greška, a onda dosada i velika greška se spoje jednog lijepog jutra u grdan kvar i onda ćeš zaista stati.Moj najdraži lijek za dosadu je spavanje. Vrlo je lako zaspati kad ti je dosadno i vrlo je teško osjetiti dosadu poslije duga odmora. Idući mi je lijek kava. Obično imam uključen električni lonac s kavom dok radim, na motoru. Ako to ne pomaže, možda su u pitanju dublji problemi kvalitete koji vas muče i odvraćaju vam pažnju od onoga što je pred vama. Dosada je znak da moraš svratiti pozornost na te probleme - to i onako činiš — i uspostaviti nad njima nadzor prije nastavljanja s motociklom.Meni je najdosadnija dužnost čišćenje motora. To me se čini pravim gubljenjem vremena. John uvijek svoj BMW drži pic-puc. Zaista mu lijepo izgleda, dok je moj stalno pomalo prljav, reklo bi se. Tu je u pitanju klasičan duh: iznutra krasno radi dok na površini izgleda zamazano.Jedno rješenje dosade pri nekim vrstama poslova, kao što su podmazivanje i mijenjanje ulja i ugađanje! jest pretvaranje tih poslova u svojevrstan obred. Postoji estetika vršenja poznatih stvari i estetika vršenja nepoznatih stvari. Čuo sam da postoje i dvije vrste zavarivača: industrijski zavarivači koji ne vole zamršene poslove i uživaju radeći po sto puta istu stvar; i radionički zavarivači kojima je zlo kad moraju dva puta napraviti isti posao. Savjet je glasio da čovjek mora znati kojoj vrsti zavarivača se obraća, jer to nije svejedno. Ja spadam u ovaj posljednji razred, i zato valjda volim rješavanje zamršenih kvarova više nego išta drugo a mrzim čišćenje motora više nego išta drugo. Ali mogu obaviti i jedno i drugo kad treba a to može i svatko drugi. Kad čistim motor činim to kao što ljudi idu u crkvu; ne toliko da otkrijem nešto novo, iako stalno pazim na novosti, nego da se iznova susretnem s poznatim stvarima. Lijepo je ponekad šetati znanim stazama.Zen ima nešto reći o dosadi. Njegova glavna vježba da se »samo sjedi« vjerojatno je najdosadnija stvar na svijetu, ako to nije pak indijski običaj da se ljudi živi zakopavaju. Tu se ništa posebno ne radi; ne mičeš se, ne razmišljaš, ne brineš. Što bi moglo biti dosadnije? Ali u srži sve te dosade leži upravo ono što zen budizam želi poučiti, što je to? Što to leži u samoj srži dosade što mi ne vidimo?Nestrpljivost je bliska dosadi ali uvijek je posljedica jednog uzroka: potcjenjivanja vremena koliko će trajati neki posao. Nikada zapravo ne znate što će se ispriječiti i vrlo malo poslova se obavlja onako brzo kako su planirani. Nestrpljivost je prva reakcija na zapreke i može se brzo pretvoriti u ljutnju ako niste pažljivi.Nestrpljivost se najbolje izbjegava ako se za posao predvidi neodređeno vrijeme, osobito za nove poslove koji zahtijevaju nepoznate postupke; zatim ako se podvostruči predviđeno vrijeme kad nas prilike prisiljavaju da se rok planira; i ako se stupnjuje cilj onoga što želimo učiniti. Opći ciljevi moraju se stupnjevati tako da im se smanji važnost, a neposredni ciljevi moraju se stupnjevati tako da im se poveća važnost. To zahtijeva prilagodljivo vrednovanje, i pomak vrijednosti obično je popraćen nekim gubitkom zanosa, ali to je žrtva koja se mora podnijeti. To nije ništa u usporedbi s gubitkom zanosa koji će se dogoditi ako nastane kakva velika greška zbog nestrpljivosti.

148

Moja najdraža vježba stupnjevanja naniže je čišćenje vijaka i matica i zakovica i rupa. Ja patim od progona oštećenih i izlizanih i zarđalih i prljavih navoja zbog kojih se vijci polagano ili teško okreću; i čim naiđem na njih, uzimam mjerku za navoje i kali-brator, vadim rezače i neobrađene matice, urezujem na njima nove navoje, zatim ih ispitujem i podmazujem i imam pred sobom čitavu zalihu strpljivosti. Druga je vježba čišćenje alata koji je bio upotrijebljen a. nije spremljen i uneređuje garažu. To je dobra stvar jer jedan od prvih znakova nestrpljivosti je nezadovoljstvo što vam se odmah ne nalazi pri ruci komad alata koji vam je potreban. Ako se jednostavno za-ustavite i uredno pospremite alat, pronaći ćete i onaj komad koji vam treba i stupnjevat ćete naniže nestrpljivost bez gubljenja vremena i ugrožavanja posla.Ulazimo u Dayville a stražnjica mi izgleda kao da se pretvara u cement.No, to je valjda sve o zamkama vrijednosti. Ima ih još jako mnogo, naravno. Zaista ja sam samo načeo temu da pokažem što se tu skriva. Gotovo svaki meha-ničar mogao vam satima pripovijedati o vrijednosnim zamkama koje je on otkrio a ja o njima ništa ne znam. I sami ih morate mnogo otkriti pri skoro svakom poslu. Možda je najbolja pojedinačna stvar što semože naučiti ako prepoznate takvu zamku kad u nju upadnete i ako se njome pozabavite prije nego što se vratite poslu na motoru.U Dayvilleu postoje golema sjenovita stabla kraj benzinske stanice gdje čekamo da se pojavi poslužitelj. Njega nema, a mi smo ukočeni i nerado bismo odmah sjeli na motocikl, pa protežemo noge u hladovini. Stabla su tako golema da pokrivaju gotovo čitav put. Čudnovato, u ovakvom kraju nalik na pustinju.Poslužitelja još nema, ali njegov konkurent s druge strane ceste to gleda i uskoro nam prilazi da nas on posluži. — Ne znam gdje je John — veli on.Kad se pojavio John, zahvaljuje se tom drugom poslužitelju i ponosno kaže: — Mi uvijek jedan drugome ovako pomažemo.Pitam ga ima li kakvo mjesto da se odmorimo a on kaže: — Možete se poslužiti travnjakom ispred moje kuće. Pokazuje prstom preko ceste na kuću koja se nalazi iza nekoliko topola kojima je promjer debla preko jednog metra.Učinimo tako, legnemo na nekakvu visoku zelenu travu, i sada vidim da se ta trava i stabla navodnjavaju iz jarka kraj ceste u kojemu teče bistra voda. Spavali smo valjda pola sata kad čujem i vidim Johna na stolici za Ijujanje na travi kraj nas kako razgovara s vatrogascem na drugoj stolici. Slušam. Zanima me tok razgovora. Taj razgovor nikamo ne vodi, samo ispunjava vrijeme. Nisam čuo tako ustrajna sporotečna razgovora od tridesetih godina kad su mi djed i pradjed i njihova braća znali tako razgovarati: sve dalje i dalje i dalje bez ikakve namjere ili svrhe osim da ispune vrijeme, kao što se ljuljaju na stolicama.John vidi da sam budan pa malo razgovaramo. Kaže da voda dolazi iz »Kinezova jarka«. — Bijelac vam nikad ne bi mogao iskopati ovakav jarak — kaže on. — Oni su ga iskopali prije osamdeset godina kad su mislili da ovdje ima zlata. Danas ovakav jarak ne možete nigdje naći. — Kaže da su zato stabla toliko velika.Razgovaramo malo o tome odakle smo mi i kamo idemo, i kada polazimo John kaže da mu je drago što smo se upoznali i da se nada da smo se odmorili. Dok odlazimo ispod visokih stabala Chris mu maše a on se smiješi i odmahuje.Pustinjska cesta vijuga kroz stjenovite klance i brežuljke Ovo je najsuši kraj do sada.Sada želim govoriti o zamkama istinitosti i zamkama mišića, i onda prestati s chautauquom za danas.Zamke istinitosti tiču se podataka koji su shvaćeni i nalaze se u vagonima vlaka. Najvećim dijelom s tim podacima uredno izlazi na kraj konvencionalna dualistička logika i znanstvena metoda o kojoj smo ranije govorili, upravo poslije Miles Cityja. Ali postoji jedna zamka s kojom ne izlazi na kraj — zamka istinitosti logike da-ne.Da i ne... ovo i ono... jedan ili nula. Na osnovi ovog dvočlanog razlučivanja sagrađeno je cjelokupno ljudsko znanje. Primjer za to je kompjutorska memorija koja sprema sve svoje znanje u obliku binarnih informacija. Ona sadrži jedinice i nule, to je sve.

149

Zato što nismo na to naviknuti, obično ne vidimo da postoji i treći mogući logički član jednak članovima da i ne koji je sposoban da proširi naše poimanje u nepoznatom pravcu. Nemamo čak ni izraza za njega, pa se moram poslužiti japanskom riječcom mu.Mu znači »nikakva stvar«. Poput kvalitete, mu upućuje izvan procesa dualističkog razlučivanja. Mu jednostavno kaže: »Nikakav razred; ni jedan, ni nula, ni da, ni ne«. Ono ističe da je kontekst pitanja takavda su pogrešni i jesan i niječan odgovor i da se ne smiju dati. »Povucite to pitanje«, eto što ono kaže. Mu je prikladno kad kontekst pitanja postaje premalen za istinitost odgovora. Kad su zen redovnika Joshua pitali da li pas ima Budinu narav, on je rekao: »Mu«, misleći da bi odgovorivši i na jedan način dao netočan odgovor. Budina narav ne može se obuhvatiti pitanjima da ili ne.Očigledno je da mu postoji u prirodnom svijetu što ga istražuje znanost. Radi se samo o tome, kao i obično, da smo mi nasljedno naučeni da ga ne vidimo. Na primjer, bezbroj puta je ponovljeno da kompjutorski krugovi pokazuju samo dva stanja, voltažu za »jedan« i voltažu za »nulu«. To je glupo!Svaki kompjutorski tehničar zna da nije tako. Pokušajte vidjeti voltažu koja predstavlja jedan ili nulu kad nestane struje! Krugovi su tada u stanju mu. Nisu na jedan, nisu ni na nuli, nalaze se u neodređenom stanju koje nema značenja u okviru pojmova jedinica i nula. Osim toga u mnogim slučajevima očitavanje voltmetra pokazat će svojstva »lebdenja« u kojima tehničar uopće ne očitava svojstva kompjutorskih krugova nego svojstva samog voltmetra. Dogodilo se to da su uvjeti prekida struje dio šireg konteksta nego što je kontekst u kojemu se stanja jedinica i nula smatraju univerzalnima. Pitanje jedinice ili nule je »povučeno«. A ima još mnogo kompjutorskih stanja nestanka struje u kojima se susreću odgovori mu zbog širih konteksta od prostora jedinica i nula.Dualistički um sklon je pomisliti da je pojava odgovora mu u prirodi usputna prijevara ili nevažnost, ali mu se susreće kroz cijelo znanstveno istraživanje, a priroda ne vara, i prirodni odgovori nikada nisu nevažni. Velika je greška, neka vrsta nepoštenja, pomesti prirodine mu odgovore pod tepih. Priznavanje i vrednovanje tih odgovora mnogo bi pomoglo da se logička teorija približi eksperimentalnoj praksi. Svaki laboratorijski znanstvenik zna da eksperimentalni rezultati pružaju mu odgovore na pitanja da-ne što ih je eksperiment postavljao. U tim slučajevima on smatra da je eksperiment slabo zamišljen, grize se zbog svoje gluposti i u najboljem slučaju smatra da će mu »promašeni« eksperiment koji je pružio mu odgovor pomoći da izbjegne greške u planiranju budućih da-ne eksperimenata.To nisko vrednovanje eksperimenta koji donosi mu odgovore nije opravdano. Odgovor mu je važan odgovor. On znanstveniku veli da je kontekst njegova pitanja preuzak za prirodin odgovor i da mora proširiti kontekst pitanja. To je vrlo važan odgovor! Znanstvenikovo razumijevanje prirode njime se strahovito pojačava, a to je i bila glavna svrha pokusa. Moglo bi se s mnogo opravdanja tvrditi da znanost više raste kroz mu odgovore nego kroz da ili ne odgovore. Da ili ne odgovori potvrđuju ili niječu pretpostavke. Mu odgovor kaže da je odgovor onkraj pret-postavke. Mu je »pojava« koja prije svega nadahnjuje znanstveno istraživanje! Nema u tome ničega tajanstvenog ni nepristupačnoga. Radi se samo o tome da nas je naša kultura tako izvitoperila da donosimo niske vrijednosne sudove o takvim odgovorima.U održavanju motocikla mu odgovori što ih daje motor na mnoga postavljena dijagnostička pitanja glavni su uzročnici gubitka zanosa. A ne bi tako trebalo biti! Kad dobijete neodređen odgovor na svoje pitanje, to može značiti jedno od ovoga: ili vaš postupak ispitivanja ne djeluje kako vi mislite da djeluje, ili vaše razumijevanje konteksta pitanja treba proširiti. Provjerite svoj pokus i ponovo proučite pitanje. Ne od-bacujte takve mu odgovore! Oni su u svakom djeliću bitni kao da i ne odgovori. Oni su hitniji od njih. Oni su odgovori na kojima napredujete!... Čini se da se motocikl malo pregrijava... ali mislim da se radi samo o vrućem suhom kraju kroz koji se vozimo... ostavit ću odgovor na to pitanje u stanju mu ... dok se ne pogorša ili ne poboljša... Zaustavljamo se i pijemo mlijeko s čokoladom u gradu Mitchell koji se savio ispod suhih bregova štoih vidimo kroz prozorska stakla. Neka djeca dolaze na kamionu i zaustavljaju

150

se i u gomili ulaze u restoran i nekako zavladaju njime. Dobro se ponašaju, samo su bučna i odrešita, ali može se vidjeti da je vlasnica lokala malo uznemirena zbog njih.Suha pustinja, pješčana zemlja. Ponovo u nju zalazimo. Već je kasno popodne i zaista smo prešli dosta kilometara. Već osjećam bolove od tolikog sjedenja na motociklu. Sad sam zaista umoran. To mi je i Chris rekao u restoranu. Čak je pomalo i neras-položen. Mislim da on možda ... no dobro... pustimo to...Proširenje mu je jedina stvar koju ovog puta želim reći o zamkama istinitosti. Vrijeme je da se prijeđe na psihomotorne zamke. Ovo je područje razumijevanja koje je najneposrednije povezano s onim što se događa u motoru.Ovdje neusporedivo najtegobniju zamku za zanos predstavlja neprikladan alat. Ništa toliko ne obeshrabruje čovjeka koliko zastoji zbog alata. Kupite sav alat koji možete i nikada nećete zažaliti. Ako želite uštedjeti novac, obratite pažnju na novinske oglasnike. Dobar alat se u pravilu ne troši, a dobar alat iz druge ruke mnogo je bolji nego nov alat slabije kakvoće. Proučavajte kataloge alata. Iz njih možete mnogo naučiti.Pored loša alata, loša okolina je također velika zamka za zanos. Obratite pažnju na odgovarajuće svjetlo. Pravo je čudo koliko grešaka može spriječiti malo svjetla.Neke tjelesne nepogodnosti ne mogu se spriječiti, ali mnoge od njih, kao što su na primjer prevruća ili prehladna okolina, mogu odvesti vaše procjene na krivi put ako niste pažljivi. Ako vam je prehladno, žurit ćete i vjerojatno načiniti neke greške. Ako vam je prevruće, prag ljutnje vam se mnogo spušta. Izbjegavajte nespretne položaje tijela kad god je to moguće. Malena klupica kraj motocikla silno će povećati vašu strpljivost i mnogo će manja biti vjerojatnost da ćete oštetiti sklopove na kojima radite.Postoji jedna psihomotorna zamka za zanos, mišićna neosjetljivost, koja može izazvati velike štete. Ona je dijelom posljedica pomanjkanja kinestezije, neshvaćanja da se u motoru nalaze krhki precizni dijelovi koji se lako mogu oštetiti mišićnom neosjet-Ijivošću, premda je vanjština motocikla gruba. Postoji nešto što se zove »osjećaj za mehaniku«, što je očito svakom tko zna što je to, ali ga je vrlo teško opisati onom tko ne zna; i kada vidite da na motoru radi netko tko nema toga osjećaja, spremni ste patiti zajedno s motorom.Taj osjećaj za mehaniku potječe iz dubokog unutarnjeg osjećanja elastičnosti materijala. Neki materijali, kao keramika, imaju vrlo malu elastičnost i zato pazite da pri obradi porculanskih dijelova izbjegavate velike pritiske. Drugi materijali, kao čelik, imaju silnu elastičnost, veću nego guma, ali u takvim razmjerima da ta elastičnost nije primjetljiva, osim ako ne radite s velikim mehaničkim silama.Radeći za zavrtnjima i maticama nalazite se u području velikih mehaničkih sila i morate znati da su u tom području kovine elastične. Kad zašaraflju-jete jedan zavrtanj postoji točka zvana »ručno pritegnuto« kad je postignuto priljubljenje ali nije smanjena elastičnost. Zatim slijedi »srednje pritegnuto« stanje kad je oduzeto malo površinske elastičnosti. Zatim dolazi »dobro pritegnuto« kad je zavrtnju oduzeta sva elastičnost. Sila koja je potrebna da se dosegnu te tri točke različita je za svaku veličinu zavrtanja, i različita je za podmazane zavrtnje i zakovice. Sile su različite za čelik i lijevano željezo i broncu i aluminij i plastiku i keramiku. Ali osoba s osjećajem za mehaniku zna kad je nešto dobro pritegnuto i tada stane. Osoba bez toga osjećaja ide dalje i oštećuje navoje ili lomi zavrtanj.»Osjećaj za mehaniku« ne uključuje samo razumijevanje elastičnosti kovine nego i njezine mekoće. Unu-rašnjost motocikla sadrži površine koje su u nekim slučajevima precizne do tisućinke milimetra. Ako vam padnu ili se zaprljaju ili ih ogrebete ili po njima lupite čekićem, one će izgubiti tu preciznost. Važno jeshvatiti da kovina ispod površine može normalno izdržati velike udarce i opterećenja ali da to same površine ne mogu. Kad rukuje s preciznim dijelovima koji se zaglave ili ih je teško rastaviti, osoba s osjećajem za mehaniku izbjegavat će oštećivanje površina i služit će se alatom na grubljim površinama tih dijelo-lova kad god je to moguće. Ako baš mora raditi na preciznim površinama, uvijek će upotrijebiti alat s mekšim površinama. Za takav posao mogu se nabaviti brončani čekići, plastični čekići, drveni čekići, gumeni čekići i olovni čekići. Služite se njima. Stezaljke škripa mogu se obložiti plastičnim i bakrenim i olovnim

151

pločicama. Služite se i njima. Nježno postupajte s preciznim dijelovima. Nikada nećete zažaliti. Ako ste skloni tome da grubo postupate sa stvarima, posvetite tome više vremena i pokušajte razviti malo više poštovanja prema dostignućima što ih precizni dijelovi predstavljaju.Dugačke sjene u suhom krajoliku kojim smo prošli ostavile su u nama svojevrsno tmurno raspoloženje ...Možda je to samo obična popodnevna zlovolja, ali pošto sam sve to danas ispričao o tim stvarima čini mi se da sam nekako okolišao. Netko bi mogao upitati: — U redu, ako zaobiđem sve te zamke, hoću li onda uspjeti u poslu?Odgovor je, naravno, niječan. Još niste ni u čemu uspjeli. Morate također ispravno živjeti. Način života vas predodređuje da izbjegnete zamke i vidite prave činjenice, želite li znati kako ćete naslikati savršenu sliku? To je lako. Postanite sami savršeni i zatim samo prirodno slikajte. Na taj način rade svi stručnjaci. Slikanje slike ili popravljanje motocikla nije odijeljeno od ostatka vašeg postojanja. Ako traljavo mislite šest dana u tjednu kad ne radite na svom motoru, kakvo izbjegavanje zamki, kakva mudrolija, može vas iznenada izoštriti sedmoga dana? Sve to ide zajedno.Ali ako šest dana traljavo razmišljate a sedmi dan u tjednu zaista pokušate biti oštroumniji, onda možda idućih šest dana nećete biti traljavi kao prethodnih šest. Mislim da s ovim zamkama za zanos želim pokazati prečac prema ispravnom življenju.Stvarni motocikl na kojemu radite jest motocikl koji nosi vaše ime. Motor koji izgleda kao da se nalazi »ondje« i osoba koja izgleda da se nalazi »ovdje« nisu dvije odijeljene stvari. One se primiču kvaliteti ili se udaljavaju od kvalitete zajedno.Stižemo u Prineville Junction s tek nekoliko sati dnevnog vidjela pred nama. Nalazimo se na raskrižju s cestom broj 97, gdje ćemo skrenuti na jug, i nalijevam benzin na uglu i zatim sam tako umoran da odlazim iza stanice i sjednem na žuto obojeni rubni cement s nogama na šljunku, dok mi zadnje zrake sunca bli-ješte kroz grane u oči. Dolazi i Chris i sjeda, i ne kažemo ništa, ali ovo je najgora potištenost do sada. Toliko sam govorio o onim zamkama za zanos, a sam upadam u jednu od njih. Možda je to premorenost. Moramo se naspavati.Promatram neko vrijeme kako promiču automobili cestom. Nešto samotno u vezi s njima. Ne samotno — gore. Ništa. Kao izraz na poslužiteljevu licu dok nam je punio rezervoar. Ništa. Ništavan rubni cement, kraj nekog ništavnog šljunka, na ništavnom raskrižju, koje nikamo ne vodi.I nešto u vezi s vozačima automobila. Izgledaju upravo kao poslužitelj na pumpi, dok zure ravno ispred sebe u nekom svom privatnom transu. Nisam to vidio od... od onog prvog dana kad je to Sylvia primijetila. Svi izgledaju kao da su u pogrebnoj povorci.S vremena na vrijeme netko nas strelovito pogleda a onda bezizražajno skreće pogledom, kao da gledaza svojim poslom, kao da mu je neugodno što smo mi možda primijetili da nas je promatrao. Ja to sada vidim jer smo dugo vrijeme bili izvan toga. I vožnja je različita. Čini se da se kola kreću stalnom maksi-malnom brzinom za gradsku vožnju, kao da žele nekamo stići, kao da je ovo što se sada ovdje nalazi nešto kroz što samo treba proći. Čini se da vozači više misle na mjesto gdje žele biti nego na mjesto gdje jesu.Znam ja što je to! Stigli smo na Zapadnu obalu! Opet smo svi stranci! Ljudi, ta ja sam zaboravio najveću zamku za zanos od svih. Pogrebnu povorku! Tu povorku u kojoj smo svi mi. Ovaj bezglavi, zajebani, supermoderni, uobraženi stil života koji misli da je njegova ova zemlja. Toliko smo dugo bili izvan njega da sam ga bio potpuno zaboravio.Upadamo u prometnu struju koja teče na jug i već izbliza osjećam bezglavu opasnost. Vidim u ogledalu da me neko kopile u stopu prati i neće da me prestigne. Ubrzavam na sto dvadeset a kopile je još iza mene. Pritišćem na sto pedeset i odljepljujemo se od njega. Ovo mi se uopće ne sviđa.Zaustavljamo se u Bendu i večeravamo u modernom restoranu gdje također ljudi ulaze i izlaze ne gledajući jedni druge. Posluga je izvanredna ali bezlična.Nešto južnije nailazimo na šumu kržljava drveća razdijeljenu na smiješno malene parcele. Očigledno prsti nekog građevinskog poduzetnika. Na jednoj parceli daleko od glavne ceste

152

prostiremo vreće za spavanje i otkrivamo da borove iglice jedva pokrivaju nešto što predstavlja valjda nekoliko stopa meke spužvaste prašine. Nikada nisam vidio ništa slično. Moramo paziti da ne rujemo po iglicama jer inače se diže prašina i sve prekriva.Razgrćemo šatorska krila i na njih stavljamo vreće za spavanje. To će biti u redu. Chris i ja razgovaramo neko vrijeme o tome gdje se nalazimo i kamo idemo. Gledani kartu u sumraku, a zatim je gledam malo dulje uz džepnu lampu. Danas smo prevalili 520 kilometara. To je mnogo. Chris izgleda jednako premoren kao ja, i jednako kao ja spreman da zaspi.

ČETVRTI DIO

153

27Zašto ne izađeš iz sjene? Kako zapravo izgledaš? Ti se nečega bojiš, zar ne? Čega se to bojiš?Iza spodobe u sjeni nalaze se staklena vrata. Iza njih je Chris koji mi daje znak da ih otvorim. Sada je on stariji, ali na njegovu je licu i dalje molećiv izraz. — Što da sad radim? — želi znati. — Što da radim poslije? — Čeka da mu dam uputstva.Vrijeme je da se nešto učini.Proučavam spodobu u sjeni. Više nije onako svemoguća kako je nekada bila. — Tko si ti? — pitam. Odgovora nema.— Po kojem su pravu ta vrata zatvorena?Još nema odgovora. Spodoba šuti, ali se zgrčila također. Boji se. Mene.— Ima i gorih stvari nego što je skrivanje u sjeni. Je li tako? Da U zbog toga ne govoriš?Čini se da se koleba, povlači, kao da osjeća što se spremam učiniti.Čekam, zatim se primaknem bliže. Nešto grozno, mračno, pogubno. Još bliže, ne gledajući u spodobu u staklena vrata, da je ne bih upozorio. Ponovozastajem, prikupljan snagu i zatim nasrćem! Ruke mi uranjaju u nešto mekano gdje bi trebalo da bude vrat. Spodoba se izvija, a ja stežem stisak, kao što se drži zmija. I držeći sve čvršće i čvršće sad ćemo izaći na svjetlost. Sad je kucnuo čas! SAD ĆEMO JOJ VIDJETI LICE!— Tata!— Tata! — čujem li ja to Chrisov glas kroz vrata? Po prvi put! — Tata! Tata!— Tata! Tata! — poteže me Chris za košulju. — Tata! Probudi se! Tata!On plače, sad jeca. — Prestani, tata! Probudi se!— Sve je u redu, Chris.— Tata! Probudi se!— Ja sam budan. — Jedva mogu nazreti njegovo lice pri svjetlu praskozorja. Nalazimo se negdje među drvećem. Tu je motocikl. Mislim da smo negdje u Oregonu.— Sa mnom je sve u redu, bila je to samo mora.On nastavlja plakati i ja s njim neko vrijeme sjedim bez riječi. — Sve je u redu — kažem, ali on ne prestaje. Grozno se uplašio.Ja isto tako.— O čemu si sanjao?— Pokušavao sam vidjeti nečije lice.— Vikao si da ćeš me ubiti.— Ne, ne tebe.— Nego koga?— Osobu u snu.— Tko je to bio?— Nisam siguran.Chrisov plač prestaje, ali on se nastavlja tresti od studeni. — Jesi li mu vidio lice?— Jesam.— Kako je izgledalo?— Bilo je to moje vlastito lice, Chris. Tada sam počeo vikati... Bio je to samo ružan san. — Kažem mu da dršće i da bi trebalo da se vrati u vreću za spavanje.On to čini. — Tako je hladno — kaže.— Da. — Pri sivoj svjetlosti mogu vidjeti paru iz naših dahova. Zatim se on zavlači potpuno u vreću za spavanje pa mogu vidjeti samo svoj dah.Ne spavam.Ja uopće nisam onaj što sanja.To je Fedro.On se budi.Hm podvojen protiv sama sebe... ja... ja sam ona pogubna spodoba u sjeni. Ja sam ona grozota...

154

Oduvijek sam znao da će se vratiti...Sad se radi o tome da se za to valja pripraviti...Nebo ispod stabala izgleda tako sivo i tako beznadno.Jadni Chris.28Sada raste očaj.Kao u jednom od onih filmskih pretapanja u kojima znaš da nisi u stvarnom svijetu ali sve ipak izgleda stvarno.Hladan je dan u studenom, bez snijega. Vjetar nanosi prašinu kroz pukotine na prozorima starog automobila s čađavim staklima, a šestogodišnji Chris sjedi kraj njega; oba su u džemperima jer grijač ne radi, i kroz prljave prozore kola šibanih vjetrom vide da se gibaju naprijed prema sivom nebu između zidova sivih i sivkasto-smeđih zgrada s pročeljima od opeke na kojima su porazbijani prozori a krhotine stakla leže na ulici.— Gdje smo? — pita Chris, a Fedro kaže: — Ne znam — i on zaista ne zna, jer je izgubio razum. Zalutao je, tumara kroz sive ulice.— Kamo idemo? — pita Fedro.— Kupiti krevete na kat — kaže Chris.— A gdje se kupuju? — pita Fedro.— Ne znam — kaže Chris. — Možda ćemo ih vidjeti ako samo idemo dalje.I tako se njih dvojica voze i voze kroz beskrajne ulice tražeći krevete na kat. Fedro se želi zaustaviti i spustiti glavu na upravljač i samo počinuti. Čađa i sivilo prodrli su mu u oči i potpuno izbrisali svijest iz njegova mozga. Svi prometni znaci su mu jednaki. Svaka sivo-smeđa zgrada nalik mu je na iduću. Sve dulje i dulje oni se voze tražeći krevete na kat. Ali te krevete na kat, Fedro zna, nikada on neće naći.Chris počinje polagano i korak po korak spoznavati da se nešto čudno događa, da ta osoba što vozi kola više ih zapravo ne vozi, da je kapetan mrtav i da kola nemaju kormilara a on to ne zna nego samo tako osjeća i govori Fedru da se zaustavi i on se zaustavlja.Kola iza njih trube, ali Fedro se ne miče. Još neka kola trube, pa još neka, i Chris u panici kaže: — VOZI! — i Fedro polako u agoniji gura nogom kvačilo i ubacuje kola u brzinu. Sporo, kao da se kreće u snu, auto klizi najmanjom brzinom kroz ulice.— Gdje stanujemo? — pita Fedro ustrašenog Chrisa.Chris se sjeća adrese, ali ne zna kako se tamo stiže, ali zaključuje da će naći put ako pita dovoljno mnogo ljudi i zato kaže: — Zaustavi auto — i izlazi iz njega i pita za pravac i vodi poludjelog Fedra kroz beskrajne zidove od opeka i razbijena stakla.Nekoliko sati kasnije stižu i majka je bijesna što su toliko zakasnili. Ne može razumjeti zašto nisu našli krevete na kat. Chris kaže: — Posvuda smo tražili — ali baca strelovit pogled na Fedra, pogled pun straha i užasa zbog nečeg nepoznatog. Tako je to počelo za Chrisa.To se više neće dogoditi...Mislim da ću učiniti tako da se spustim do San Francisca, gdje ću Chrisa poslati autobusom kući, a onda ću prodati motocikl i prijaviti se u bolnicu... ili ovo zadnje izgleda tako besmisleno... ne znam što ću učiniti.Putovanje neće biti potpuno uzaludno. Bar će mu ostati neka lijepa uspomena na mene kad odraste. To malo smanjuje tjeskobu. Dobro je uhvatiti se te misli. Toga ću se držati.U međuvremenu, samo ću normalno nastaviti putovanje i nadati se nekom poboljšanju. Nemoj ništa odbacivati. Nikada, nikada nemoj ništa odbacivati.Hladno je izvan vreće! Kao da je zima! Gdje li smo to. da može biti tako hladno? Valjda smo na velikoj visini. Provirujem iz vreće za spavanje i vidim inje namotociklu. Na kromu rezervoara iskri se na ranom suncu. Na crnom kosturu gdje grije sunce inje se pretvorilo u zrnca vode koja će se uskoro skotrljati. Prehladno je da se spava pod vedrim nebom.

155

Sjećam se prašine ispod borovih iglica i pažljivo hodam da je ne dižem. Raspremam sve s motocikla, uzimam dugačko zimsko rublje i oblačim ga, zatim odjeću, zatim džemper, zatim bluzu. Još mi je hladno.Koračam preko spužvaste prašine do zemljanog puta koji nas je ovamo doveo i trčim između borova tridesetak metara, zatim usporavam do kasa i napokon se zaustavljam. Ovako je bolje. Nikakva zvuka. Inje se nalazi i na putu u krpicama, ali se otapa i prelazi u vlažne šare kad na nj padnu zrake jutarnjeg sunca. Sve je tako bijelo i čipkasto i netaknuto. Inje pokriva i drveće. Vraćam se vrlo tiho putem kao da ne želim uznemiriti izlazak sunca. Prožima me osjećaj rane jeseni.Chris još spava i nećemo moći nikamo krenuti dok se zrak ne ugrije. Pogodan čas za ugađanje motocikla. Olabavljujem dugme na bočnom poklopcu iznad zračnog filtera, a ispod filtera vadim izlizan i prljav smotak priručnog alata. Ruke su mi ukočene od hladnoće i nadlanice su naborane. Te bore ipak nisu od hladnoće. U četrdesetoj godini starost već kuca na vrata. Mećem smotak na sjedalo i odmotavam ga... evo ih, tu su... kao da opet vidim stare prijatelje.Čujem Chrisa, bacam pogled preko sjedala i vidim da se miče ali ne ustaje. Očito se samo prevrće u snu. Malo poslije sunce počinje grijati i ruke mi više nisu ukočene kao prije.Htio sam malo govoriti o mudrosti popravljanja motocikla, o stotinu stvari što ih usput naučite, koje obogaćuju ono što činite ne samo u praktičnom nego i u estetskom pogledu. Ali to mi se sada čini beznačajnim, premda tako ne bih smio govoriti.Nego ću sada krenuti u drugom pravcu, koji upotpunjuje njegovu priču. Nikada je zapravo nisam upotpunio jer nisam mislio da će biti potrebno. Ali sa mislim da je prava zgoda da se to učini u ovo preostalo vrijeme.Kovina ovih ključeva tako je hladna da od nje bole prsti. Ali to je dobra bol. Stvarna je, nije izmišljena, i tu je, apsolutno, u mojim rukama.... Kad hodate nekom stazom i primijetite da se od nje odvaja druga staza na jednu stranu, recimo pod kutom od 30 stupnjeva, a onda se kasnije račva još jedna staza na istu stranu pod većim kutom, recimo 45 stupnjeva, pa poslije toga još jedna staza pod 90 stupnjeva, počinjete razumijevati da negdje postoji neka točka ka kojoj vode sve staze i da su mnogi ljudi zaključili da je vrijedno ići tim putem, i počinjete se iz radoznalosti pitati ne biste li možda i vi morali poći tim putem.U svom proganjanju pojma kvalitete Fedro je stalno viđao neke stazice koje su sve vodile prema nekoj vanjskoj točki na jednoj strani. Mislio je da već zna o tom općem području kamo vode, o staroj Grčkoj, ali sada se pitao da mu nije u tome nešto promaknulo.Pitao je staru Šarah, koja je davno prije toga bila prošla sa svojom zaljevačom i ubacila mu ideju o kvaliteti u glavu, gdje se u engleskoj literaturi obrađuje kvaliteta kao predmet.— Za boga miloga, ne znam. Ja nisam stručnjak za engleski, nego za klasiku — rekla je. — Moje je područje grčki.— Je li kvaliteta dio grčke misli? — pitao je Fedro.— Kvaliteta je svaki dio grčke misli — rekla je ona, a on je o tom razmišljao. Ponekad je pod njezinim staračkim načinom govora mislio da otkriva potajnu lukavost, kao da ona poput delfijskog proročišta govori stvari sa skrivenim značenjima, ali nikada nije bio siguran.Stara Grčka. Čudnovato je da bi njima kvaliteta bila sve dok danas neobično zvuči čak kad se kaže da je kvaliteta stvarna. Kakva se to neprimijećena promjena mogla zbiti?Drugu stazu u staru Grčku pokazao je iznenadan način na koji se cijelo pitanje »Što je kvaliteta?« za rilo u sistematsku filozofiju. Mislio je da je bio završio s tim područjem. Ali »kvaliteta« ga je ponovo širom otvorila.Sistematska filozofija je grčka. Stari Grci su je izmislili i učinivši to udarili joj svoj trajan pečat. Whiteheadova izreka da cijela filozofija nije ništa drugo nego »bilješke uz Platona« može se dobro poduprijeti. Zbrka oko stvarnosti kvalitete morala je početi nekako u ono vrijeme.Treća se staza pojavila kad je odlučio otići iz Bozemana da doktorira da bi mogao nastaviti sveučilišnu karijeru. Htio je nastaviti ispitivanjima značenja kvalitete što ga je potaklo njegovo predavanje engleskoga. Ali gdje? I u kojoj disciplini?

156

Bilo je očito da se pojam »kvalitete« ne može nalaziti ni u jednoj disciplini osim filozofije. A znao je iz iskustva s filozofijom da nije vjerojatno da će dalje bavljenje njom otkriti išta što se tiče očigledno tajanstvena pojma u nastavi engleske kompozicije.Postajao je sve svjesniji mogućnosti da nema programa u kojemu bi mogao studirati kvalitetu u okvirima koji su slični okvirima njegova razumijevanja kvalitete. Kvaliteta nije ležala samo izvan sviju akademskih disciplina, ležala je izvan dosega metoda cijele Crkve uma. Trebalo bi naći takvo sveučilište koje bi prihvatilo doktorsku disertaciju u kojoj kandidat odbija da definira svoj središnji pojam.Dugo je listao kataloge dok nije otkrio nešto što mu je probudilo nadu. Postojalo je jedno sveučilište, Sveučilište Chicago, gdje je postojao interdisciplinarni program pod naslovom »Analiza ideja i studij metoda«. U ispitni odbor spadali su profesor engleskoga, profesor filozofije, profesor kineskoga i predsjednik koji je bio profesor starog grčkog jezika! Tome se obradovao.Na motoru je već sve učinjeno osim promjene ulja. Budim Chrisa i spremamo stvari i polazimo. Još je sanjiv ali hladan zrak na cesti ga razbuđuje.Cesta se penje uzbrdo između borova, i jutros nema na njoj mnogo prometa. Kamenje između borova je tamno i vulkansko. Pitam se jesmo li spavali na vulkanskoj prašini. Postoji li vulkanska prašina? Chris kaže da je gladan, a gladan sam i ja.Zaustavljamo se u gradu La Pine. Kažem Chrisu da mi naruči šunku s jajima dok ja ostanem napolju mijenjajući ulje.Na benzinskoj stanici do restorana kupujem litar ulja, i na šljunkovitom parkiralištu iza restorana skidam čep, puštam da se ulje iscijedi, nalijevam novo ulje, i kad sam gotov, novo ulje na šipci za mjerenje blista na suncu gotovo bistro i bezbojno kao voda. Ahhhhhh!Spremam ključ, ulazim u restoran i vidim Chrisa i svoj doručak na stolu. Odlazim u zahod, perem ruke i vraćam se.— Što sam gladan! — kaže Chris.— Kakva hladna noć — kažem ja. — Sagorjeli smo mnogo hrane samim tim što smo bili živi.Jaja su dobra. Šunka također. Chris govori o snu i kako ga je san uplašio i prelazimo preko toga. On izgleda kao da će nešto upitati, zatim ne pita, zatim neko vrijeme zuri kroz prozor u borove, zatim opet počinje.— Tata?— Molim?— Zašto mi ovo radimo?— Što?— Samo se cijelo vrijeme vozimo.— Samo da vidimo domovinu ... praznici su. Čini se da ga taj odgovor ne zadovoljava. Ali on ne zna zbog čega ne valja.Zapljuskuje me iznenadan val očaja, kao onaj u zoru. Ja mu lažem. Zbog toga odgovor ne valja.— Stalno idemo naprijed i naprijed — kaže on.— Pa da. što bi ti radije činio? Od nema odgovora. Nemam ga ni ja.Na cesti mi se javlja odgovor da je ovo što činimo stvar najviše kvalitete što mi sada pada na pamet, ali to ga ne bi više zadovoljilo od onoga što sam mu rekao. Ne znam što sam mu drugo mogao reći. Prije ili poslije, prije nego što se pozdravimo, bude li tako, morat ćemo malo razgovarati, štiteći ga ovako od prošlosti možda mu nanosim više zla nego dobra. Morat će saznati za Fedra, premda ima mnogo toga što nikad ne može doznati. Posebno svršetak.Fedro je stigao na Sveučilište Chicago već u jednom svijetu misli koji je tako različit od onoga što ga vi ili ja razumijemo, da bi iznošenje bilo teško čak i kad bih se svega u cijelosti sjećao. Znam da ga je zamjenik predsjednika primio u predsjednikovoj odsutnosti na temelju njegova rada u Bozemanu i očigledne sposobnosti da inteligentno razgovara. Izgubilo se ono što je zapravo rekao. Poslije toga čekao je nekoliko tjedana da se vrati predsjednik nadajući se da će

157

dobiti stipendiju, ali kad se predsjednik pojavio održan je razgovor koji se u suštini sastojao od jednog pitanja i nijednog odgovora.Predsjednik je rekao: — Koja je vaša osnovna struka?Fedro je rekao: — Kompozicija u engleskom jeziku.Predsjednik je riknuo: — To je metodološko područje! — I to je bio kraj razgovora o bilo kakvim praktičnim pitanjima. Nakon još nekoliko nepovezanih rečenica Fedro je zapeo, oklijevao je i ispričao se, zatim se vratio u planine. To je bilo ono njegovo svojstvo zbog kojega je prije bio izbačen sa sveučilišta. Onda je bio zapeo na jednom pitanju i nije bio sposoban misliti ni o čemu drugome, dok su ostali napredovali bez njega. Ovaj put, međutim, imao je pred sobom cijelo ljeto da razmišlja o tome zašto bi njegovo područje moralo biti supstancijalno ili metodološko, i cjeloga toga ljeta samo to je činio.U šumama na granici pojasa drveća jeo je švicarski sir, spavao na ležaj evima od borovine, pio vodu iz gorskih potoka i razmišljao o kvaliteti i supstancijalnom i metodološkom području.Supstancija se ne mijenja. Metoda ne sadrži trajnosti. Supstancija se povezuje s oblikom atoma. Metoda se povezuje s onim što atom čini. U tehničkom opisu postoji slična razludžba između fizikalnog opisa i funkcionalnog opisa. Složen sustav najprije treba opisati u okvirima njegovih supstancija: njegovih podsustava i dijelova. Zatim se opisuje u okvirima metoda: njegovih funkcija slijedom kako se događaju. Ako pobrkate fizikalan i funkcionalan opis, supstanciju i metodu, potpuno se zapletete i vi i čitalac.Ali primijeniti te klasifikacije na čitavo polje znanja kao što je kompozicija u engleskom jeziku činilo se arbitrarno i nepraktično. Nema akademske discipline bez supstancijalnog i metodološkog aspekta. A kvaliteta nije imala nijedne vidljive veze ni s jednim ni s drugim. Kvaliteta supstancija. Ona nije ni metoda. Nalazi se izvan obje. Ako netko gradi kuću služeći se viskom i libelom, on to čini zato što je za uspravne zidove manja vjerojatnost da će se srušiti pa imaju veću kvalitetu nego nakrivljeni zidovi. Kvaliteta nije metoda. Ona je cilj prema kojemu je metoda usmjerena.»Supstancija« i »supstancijalnost« zaista odgovaraju »objektu« i »objektivnosti«, koje je on odbacio da bi stigao do nedualističkog pojma kvalitete. Kad se sve razdijeli na supstanciju i metodu, baš kao kad se sve razdijeli na subjekt i objekt, tu zapravo nema uopće mjesta za kvalitetu. Njegova disertacija nije mogla biti dio supstancijalnog polja, jer prihvatiti rascjep na supstancijalno i metodološko značilo je poricati postojanje kvalitete. Ako je kvaliteta morala ostati, onda je pojam supstancije i metode morao otići. To bi značilo svađu s odborom, nešto što on nipošto nije želio. Ali je bio ljut što će mu uništiti značenje svega što govori već prvim pitanjem. Supstancijalno polje? Na kakvu ga to Prokrustovu postelju pokušavaju poleći? pitao se.Odlučio se pobliže istražiti naobrazbu članova odbora pa je u tu svrhu kopao po biblioteci. Osjećao je da se taj odbor nalazi u nekom potpuno tuđem sustavu misli. Nije vidio gdje se taj sastav i veliki sustav njegove misli dodiruju.Posebno mu je smetala kvaliteta objašnjenja svrhe odbora. Ono je izgledalo krajnje nejasno. Cio opis rada odbora bio je čudan obrazac prilično običnih riječi složenih na najneobičniji način, tako da je objašnjenje izgledalo daleko zamršenije nego stvar koju je on pokušavao kroza nj razumjeti. To više nije bilo ono čemu se isprva veselio.Proučio je sve što je mogao naći što je napisao predsjednik i tu se opet sreo s čudnim obrascem jezika koji je sreo u nejasnom opisu odbora. Bio je to zagonetan stil jer se potpuno razlikovao od onoga što je vidio na samom predsjedniku. U kratkom razgovoru predsjednik ga se dojmio velikom hitrinom duha, i jednako brzim temperamentom. A tu je pak bio jedan od najneodređenijih i najneodgonetljivijih stilova što ih je Fedro ikada čitao. Tu su bile enciklopedijske rečenice koje su ostavljale subjekt i predikat posvema izvan izgovorene razdaljine. Uklopljeni komadi bili su neobjašnjivo ubačeni unutar drugih uklopljenih dijelova, jednako neobjašnjivo ubačenih u rečenice čija je povezanost s prethodnim rečenicama u čitateljevu mozgu bila mrtva i pokopana i sagnjila mnogo prije dolaska do točke.Ali najznačajnije od svega bilo je čudesno i neob-jašnjeno pupanje apstraktnih kategorija koje su izgledale opterećene posebnim značenjima koja se nigdje ne izriču i kojima se sadržaj može

158

samo nagađati; one su se gomilale jedna za drugom tako brzo i tako susljedno da je Fedro znao da ne postoji nikakav mogući način da razumije to što je bilo pred njim, još manje da se tome suprotstavi.Isprva je Fedro pretpostavljao da sve teškoće dolaze otuda što to nadilazi njegove sposobnosti. Članci su zahtijevali određeno znanje kojega on nije imao. Međutim, zatim je primijetio da su neka predavanja pisana za slušatelje koji nipošto nisu mogli imati takve naobrazbe, pa je njegova prvašnja pretpostavka oslabila.Druga mu je pretpostavka bila da je predsjednik »strukovnjak«, tako je on nazivao pisca koji je tako duboko potonuo u svoje polje da je izgubio sposobnost komuniciranja s ljudima izvana. Ali ako je tako, zašto je odboru dato takvo općenito, nestrukovno ime »Analiza ideja i studij metoda«? A ni predsjednik nije imao osobine strukovnjaka. Tako je i ta pretpostavka bila slaba.U međuvremenu Fedro se okanio truda da razbija glavu predsjednikovom retorikom i pokušao nešto više otkriti o članovima odbora, nadajući se da će to objasniti o čemu se tu zapravo radi. Pokazalo se da je to pravilan pristup. Počeo je uviđati koja je njegova nevolja.Predsjednikove izreke su bile zaštićene — zaštićene golemim labirintskim utvrdama koje su se nizale i nizale s takvom složenošću i masivnošću da je bilo gotovo nemoguće otkriti što on to unutra čuva. Nedokučivost svega toga bila je ona vrsta nedokuči-vosti pred kojom se nađete kad iznenada uđete u sobu gdje je upravo završena žestoka svađa. Svatko šuti. Nitko ne govori.Sačuvao sam sitan ulomak sjećanja o Fedru kako stoji u kamenitom hodniku neke zgrade, očito unutar Sveučilišta Chicago, obraćajući se pomoćniku predsjednika odbora, kao detektiv na kraju filma, i veli: — U svom opisu odbora vi ste izostavili jedno važno ime.— Da? — veli pomoćnik predsjednika odbora.— Da — veli Fedro sveznajućim tonom — ... Aristotelovo ...Pomoćnik predsjednika je isprva zabezeknut, zatim, gotovo kao krivac koji je otkriven ali ne osjeća krivice, smije se glasno i dugo.— Oh, razumijem — veli on. — Vi niste znali... ništa o... — Zatim malo bolje razmišlja o onom što je htio reći i odlučuje da ne rekne ništa više.Stižemo do skretišta prema jezeru Crater i uspinjemo se uređenim putem u Nacionalni park. Sve je čisto, dotjerano i sačuvano. Drugačije zaista ne bi smjelo ni biti, ali ni ovo ne donosi nagrade za kvalitetu. To postaje muzej. Tako je bilo prije nego što je došao bijeli čovjek — krasna lava teče, posvuda oskudno drveće, nigdje nijedne limenke od piva — ali sada kad je bijeli čovjek tu, to izgleda kao patvorina. Možda bi uprava Nacionalnog parka jednostavno trebalo da stavi gomilu limenki od piva usred te lave pa bi sve oživjelo. Čovjeka smućuje odsutnost limenki od piva.Kraj jezera se zaustavljamo i protežemo i prijazno se miješamo sa skupinom turista koji drže kamere i viču na djecu »Ne idite preblizu!« i vidimo automobile svih različitih tablica, i vidimo jezero Crater s osjećajem »No, tu je«,baš kao što se vidi na razglednicama. Gledam druge turiste i svi mi se čine da ne spadaju ovamo. Nije mi zbog toga žao, samo taj osjećaj da je sve nestvarno i da je kvaliteta jezera uništena činjenicom da se na nju toliko pokazuje. Uprete prstom u nešto i istaknete kvalitetu a kvaliteta počinje nestajati. Kvaliteta je nešto što se vidi prikrajkom oka, i tako ja gledam jezero ispod nas, ali osjećam neku posebnu kvalitetu hladne, gotovo ledene sunčane svjetlosti iza sebe i gotovo nepokretna vjetra.— Zašto smo došli ovamo? — kaže Chris.— Da vidimo jezero.Njemu se to ne sviđa. On osjeća lažnost i jako se mršti, nastojeći pronaći pravo pitanje da bi to iznio. — Ja to upravo mrzim — kaže.Neka starija gospođa ga gleda s iznenađenjem, zatim sa žaljenjem.— No, što mi tu možemo, Chris? — pitam ja. — Moramo stalno ići naprijed dok ne otkrijemo što ne valja ili dok ne otkrijemo zašto ne znamo što ne valja. Je li ti to jasno?On ne odgovara. Starija gospođa se pravi da ne sluša, ali njezina nepomičnost je izdaje da sluša. Odlazimo k motociklu, i ja pokušavam nešto smisliti, ali

159

mi ništa ne pada na pamet. Vidim da on pomalo plače i da sada gleda u stranu da ja to ne bih vidio. Vijugamo nizbrdo iz parka prema jugu.Rekao sam da je pomoćnik predsjednika odbora za »Analizu ideja i studij metoda« bio zabezeknut. Njega je zaprepastilo to što Fedro nije znao da se nalazi na tlu onoga što bilo vjerojatno najslavnije akademsko sporenje ovog stoljeća, što je rektor jednog kalifornij-skog sveučilišta opisao kao posljednji pokušaj u povijesti da se promijeni kolotečina cijelog jednog sveučilišta.Čitajući Fedro je doznao kratku povijest te slavne pobune protiv empiričkog odgoja koji se primjenjivao ranih tridesetih godina. Odbor za »Analizu ideja i studij metoda« bio je ostatak toga pokušaja. Vođe pobune bili su Robert Mavnard Hutchins, koji je bio postao rektor Sveučilišta Chicago; Mortimer Adler, čiji je rad o psihološkim osnovama zakona dokaza bio donekle sličan radu što ga je Hutchins napravio na Yaleu; Scott Buchanan, filozof i matematičar; i najvažniji od sviju za Fedra, tadašnji predsjednik odbora, koji je u ono vrijeme bio spinozist i medijevalist na Sveučilištu Columbia.Adlerovo proučavanje dokaza, oplođeno čitanjem klasika zapadnog svijeta, dovelo je do uvjerenja da je ljudska mudrost relativno malo napredovala u posljednje vrijeme. On se uporno vraćao na svetog Tomu Ak-vinskoga, koji se prihvatio Platona i Aristotela i učinio ih dijelom svoje srednjovjekovne sinteze grčke filozofije i kršćanske vjere. Rad Tome Akvinskoga i starih Grka, kako ih je Toma Akvinski interpretirao, predstavljali su za Adlera kamen temeljac zapadnog intelektualnog nasljeđa. Zbog toga su oni osiguravali mjerilo svakom tko traži dobru knjigu.U aristotelovskoj tradiciji, kako su je interpretirali srednjovjekovni skolastici, čovjek se smatra razumnom životinjom koja je sposobna da traži i definira dobar život i da ga postiže. Kad je to »prvo načelo« o Ijud-skoj prirodi prihvatio rektor Sveučilišta Chicago, bilo je neizbježno da će ono imati edukativnih posljedica Glasoviti program »Velikih knjiga«, reorganizacija sveučilišne strukture prema aristotelovskim zasadama i osnutak »Kolegija«, u kojemu se s čitanjem klasika počinjalo s petnaestogodišnjim studentima, predstavljaju neke rezultate.Hutchins je odbacio ideju da empiričko znanstveno obrazovanje može automatski proizvoditi »dobro« obrazovanje. Znanost je »oslobođena vrijednosti«. Nesposobnost znanosti da dohvati kvalitetu, kao objekt proučavanja, onemogućuje znanosti da načini ljestvicu vrijednosti.Adler i Hutchins su se u osnovi bavili »potrebama« za život, vrijednostima, kvalitetom i temeljima kvalitete u teorijskoj filozofiji. Tako su oni očigledno putovali u istom pravcu kao Fedro samo su nekako završili s Aristotelom i tu stali.Nastao je sukob.Čak i oni koji su bili skloni da dopuste Hutchinsovu brigu o kvaliteti bili su neskloni da prepuste konačnu vlast aristotelovskoj tradiciji da definira vrijednosti. Uporno su ustrajavali na tome da se nikakve vrijednosti ne mogu utvrditi, i da se valjana suvremena filozofija ne treba obračunavati s idejama koje su izražene u knjigama starog i srednjeg vijeka. Sva ta gužva izgledala je mnogima od njih tek kao nov i naduven žargon među lukavcima.Fedro uistinu nije znao što bi činio s tim sukobom. Ali sve je to nesumnjivo izgledalo blisko pod-ručju u kojemu je on želio raditi. I on je osjećao da se nikakve vrijednosti ne mogu utvrditi, ali da to nije razlog da se vrijednosti zanemaruju ili da vrijednosti ne postoje u stvarnosti. Također je osjećao odbojnost prema aristotelovskog tradiciji koja prisvaja definiranje vrijednosti, ali nije smatrao da se s njom ne bi trebalo obračunavati. Odgovor na sve to bio je nekako duboko zakopan u tome i on je želio više doznati.Od četvorice koja su izazvala toliki bijes preostao je samo tadašnji predsjednik ispitnog odbora. Možda zbog toga premještaja na niži položaj, možda zbog drugih razloga, njegov ugled među osobama s kojima je Fedro razgovarao nije bio ugled genija. Nitko nije potvrdio njegovu genijalnost a dvojica su je oštro zanijekala, i to pročelnik jednog od glavnih sveučilišnih odjela koji ga je nazvao »groznim užasom« i jedan bivši student toga sveučilišta s diplomom iz filozofije koji je rekao da je predsjednik vrlo poznat po tome što potpisuje diplome samo kopijama samoga sebe. Nijedan od te dvojice sugovornika nije bio po-prirodi osvetoljubiv i

160

Fedro je osjećao da je istina ono što su mu rekli. Poslije se to još potvrdilo jednim otkrićem u tajništvu odjela. Htio je razgovarati s još dvojicom diplomiranih studenata da što više dozna o tom ispitnom odboru, i oni su mu kazali da je taj odbor u cijeloj svojoj povijesti odobrio samo dvije doktorske disertacije. Da bi našao mjesto pod suncem za stvarnost kvalitete on se očito morao boriti i pobijediti predsjednika svog ispitnog odbora, čije mu je aristote-lovsko gledište priječilo i da počne i čiji je temperament izgledao krajnje nepopustljiv prema oprečnim idejama. Sve je to zajedno stvorilo veoma mračnu sliku.Tada je Fedro sjeo i napisao, glavom predsjedniku ispitnog odobra za »Analizu ideja i studij metoda« na Sveučilištu u Chicagu, pismo koje se može opisati samo kao izazov za odbijanje, u kojemu pisac odbija da se tiho išunja kroz stražnji izlaz nego mjesto toga stvara scenu takvih razmjera da mu protivnici prisiljeni da ga izbace na glavna vrata, dajući time izazovu težinu koje on ranije nije imao. Poslije toga on se pridiže na ulici i, pošto se još jednom uvjeri da su vrata čvrsto zatvorena, prijeti im šakama, otresa prašinu s odijela i veli: — U redu, pokušao sam — i na taj način rasterećuje svoju savjest.Fedrov izazov saopćio je predsjedniku da je njegovo temeljno područje sada filozofija, a ne kompozi-cija u engleskom jeziku. Međutim, rekao je, razdioba studija na supstancijalno i metodološko područje je izdanak aristotelovske dihotomije oblika i sadržaja, koja protivnicima dualizma ništa ne znači jer su te dvije stvari istovjetne.Rekao je da nije siguran, ali da ispada tako da se disertacija o kvaliteti pretvara u antiaristotelovsku disertaciju. Ako je to istina, on je izbrao prikladno mjesto za nju. Velika sveučilišta prosljeđuju u hege-lovskom duhu i svaka škola koja ne može prihvatiti disertaciju koja je oprečna njezinim temeljnim načelima zapala je u pljesnivu kolotečinu. To je disertacija, istaknuo je Fedro, koju je Sveučilište Chicago čekalo.Dopustio je da je taj zahtjev golem i da mu je sud o njegovoj vrijednosti nemoguć budući da nitko ne može biti nepristran sudac u svojoj vlastitoj stvari. Ali kad bi se netko drugi pojavio s disertacijom kojoj bi bila svrha da bude glavni prijelom između istočne i zapadne filozofije, između religioznog misticizma i znanstvenog pozitivizma, on bi to smatrao historijskom važnošću, disertacijom koja bi pomaknula sveučilište dobrano naprijed. U svakom slučaju, rekao je, zapravo nitko nije bio prihvaćen u Chicagu dok prije toga nije nekoga drugoga izbacio. Time je Aristotel dobio svoje.Upravo bezobrazno.A nije to bio ni izazov za odbijanje. Još jače je iz toga izbijala megalomanija, zabluda o veličini, posvemašnji gubitak sposobnosti da se razumije učinak onoga što je rečeno o drugima. Postao je takav zatvorenik svoga svijeta metafizike kvalitete da više izvan toga nije mogao ništa vidjeti, a budući da nitko nije razumio njegov svijet, unaprijed je bio propao.Mislim da je on u to vrijeme morao osjećati da je istina ono što govori i da nije važno da li je njegov način iznošenja bezobrazan ili ne. Toliko je mnogo ovisilo o tome da nije imao vremena za uljepšavanje. Ako Sveučilište Chicago više zanima estetika onoga što on govori nego racionalan sadržaj, onda ono ne ispunjava svoju osnovnu svrhu kao sveučilište.O tome se radilo. On je zaista vjerovao. Nije to bila jedna od onih zanimljiv ideja koje treba provjeriti kroz postojeće metode. Bilo je to mijenjanje samih postojećih racionalnih metoda. Normalno kad imate predstaviti neku novu ideju u nekoj akademskojsredini pretpostavlja se da ćete biti objektivni i nepristrani u tome. Ali ova ideja o kvaliteti bila je oprečna upravo toj pretpostavci — o objektivnosti i nepristranosti. One su pristajale samo dualističkom razumu. Dualistička izvornost postiže se objektivnošću, ali kreativna izvrsnost se ne postiže.On je vjerovao da je riješio veliku zagonetku svemira, da je presjekao gordijski čvor dualističke misli jednom riječju, kvalitetom, i nije bio spreman nikome dopustiti da tu riječ ponovo sveže u čvor. I vjerujući u to on nije mogao vidjeti kako njegove riječi bezobrazno megalomanski zvuče drugim ljudima. Ili ako je vidio, nije mu bilo stalo do toga. To što on govori je megalomanija, ali pretpostavimo da je istina? Ako griješi, kome će biti briga? Ali pretpostavimo da je u pravu? Biti u pravu i odreći se toga prava radi do-dvorenja svojim učiteljima, to bi bilo nakazno!

161

I tako njemu jednostavno nije bilo briga kako njegove riječi zvuče drugima. Bila je to posve fanatična stvar. Tih je dana živio u samotnom svemiru svojih razgovora. Nitko ga nije razumio. I što su više ljudi pokazivali da ga ne uspijevaju razumjeti i da im se ne sviđa ono što razumiju, to je on fanatičniji i neugodniji postajao.Njegov izazov je naišao na očekivani doček. Budući da je njegovo osnovno područje filozofija, treba se javiti odjelu za filozofiju, a ne tom odboru.Fedro je to pokorno učinio, zatim su on i njegova obitelj natovarili u auto i prikolicu sve što su imali, Pozdravili se s prijateljima i spremali se da krenu. Baš kad je po posljednji put zaključavao kućna vrata pojavio se poštar s pismom. Bilo je sa Sveučilišta Chicago. U njemu je pisalo da nije primljen. Ništa više.Očigledno je predsjednik ispitnog odbora za »Analizu ideja i studij metoda« utjecao na odluku.Fedro je posudio pribor za pisanje od susjeda i otpisao predsjedniku da će ostati pri odboru za »Analijzu ideja i studije metoda« budući da je tu već bioprimljen. To je bio pravni potez s njegove strane, ali Fedro je do tog doba u sebi već bio razvio svojevrsnu borbenu upornost. To zastranjivanje, to brzo izguravanje kroz vrata filozofije značilo je na neki način da zbog nekog razloga predsjednik ne može njega izbaciti na glavna vrata ispitnog odbora, čak ni s onim bezobraznim pismom u ruci, i to je Fedru ojačalo samopouzdanje. Bez pokrajnih vrata, molim vas. Morat će ga izbaciti na glavna vrata, ili nikako. Možda to neće ni moći. Dobro je. Želio je da njegova disertacija nikome ništa ne duguje.Putujemo istočnom obalom jezera Klamath trostaznom cestom koja je sačuvala mnogo obilježja dvadesetih godina. Tada su izgrađene sve te trostazne ceste. Zaustavljamo se da ručamo u usputnom svratištu koje također spada tom dobu. Drvena konstrukcija koja vapije za bojom, neonska reklama za pivo u prozoru, šljunak i mrlje motornog ulja umjesto travnjaka pred ulazom.Unutra, sjedalo na zahodskoj školjci razbijeno i umivaonik je pokriven masnim prugama, ali na povratku k našem stolu malo pozornije gledam vlasnika iza bara. Lice iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Jednostavno, toplo, nepokolebljivo. Ovo je njegov dvorac. Mi smo njegovi gosti. I ako nam se ne sviđaju njegovi kosani odresci bolje nam je da šutimo.Kad stigoše oni, ti kosani odresci s divovskim sirovim lukom, vidim da su ukusni a dobra je i boca piva. Čitav obrok mnogo jeftiniji nego što bismo ga platili na onim mjestima za stare gospođe s plastičnim cvijećem na prozorima. Dok jedemo, vidim da smo krenuli krivim putem i da smo drugim putem mogli mnogo brže stići do oceana. Sada je vruće, ljepljiva vrućina zapadne obale koja poslije suhe vrućine zapadne pustinje čovjeku vrlo teško pada. Zaista, ovoje samo preneseni Istok, sav ovaj prizor, i ja bih želio što je moguće prije stići do oceana gdje je svježe.Razmišljam o tome duž cijele južne obale jezera Klamath. Ljepljiva vrućina i strava dvadesetih godina ... Tako se osjećao u Chicagu onoga ljeta.Kad je Fedro s obitelji stigao u Chicago, nastanio se blizu sveučilišta i, budući da nije imao stipendije, počeo s punim radnim vremenom predavati retoriku na sveučilištu Illinois koje je tada bilo u starom dijelu grada, na Mornaričkom gatu što neprijazan i vruć zadire u jezero.Razredi su bili različiti od razreda u Montani. Najbolji učenici srednjih škola bili su pokupljeni u sveučilišne komplekse Champaignx i Urbana i gotovo svi studenti kojima je on predavao spadali su u solidan jednoličan prosjek. Kad su se njihovi sastavi javno ocjenjivali u razredu teško ih je bilo razlikovati. U drugim prilikama Fedro bi vjerojatno nešto izmislio da tome doskoči, ali sad je to bilo samo uhljebljenje za koje nije mogao odvajati kreativnu energiju. Njegovo je zanimanje bilo usmjereno na jug prema onom drugom sveučilištu.Stao je u red za upis na Sveučilište Chicago, rekao svoje ime profesoru filozofije koji je vršio upisivanje i primijetio lagano skupljanje njegovih očiju. Profesor filozofije je rekao da je predsjednik tražio da se on upiše u skupinu »Ideja i metoda«, oh da, koje će predavati sam predsjednik, i dao mu je raspored predavanja. Fedro je primijetio da se predviđeno vrijeme predavanja podudara s njegovim poslom na Mornaričkom gatu pa je umjesto te grupe odabrao drugu, Ideje i metode 251, Retoriku. Budući da je retorika bila baš njegovo područje, tu se

162

osjećao malo ugodnije. I predavač nije bio predsjednik. Predavač je bio profesor filozofije koji ga je upravo upisivao. Oči profesora filozofije, prije toga skupljene, sad su se raširile.Fedro se vratio svom radu na Mornaričkom gatu i učenju za prva predavanja. Sad je bilo apsolutno potrebno da uči kao što nikad prije toga nije učio da bi svladao misao klasične Grčke općenito i jednog klasičnog Grka posebno — Aristotela.Od svih onih tisuća studenata na Sveučilištu Chicago koji su ikada proučavali klasiku sumnjam da je ijedan bio marljiviji od njega. Glavna bitka sveučilišnog programa »Velikih knjiga« bila je usmjerena protiv modernog vjerovanja da klasici nemaju ništa značajno reći društvu dvadesetog stoljeća. Da bi bili sigurni, većina studenata koja se upisivala morala se uključivati u igru lijepa ponašanja prema profesorima i prihvatiti, u svrhu razumijevanja, preduvjetno vjero-vanje da klasici imaju nešto značajno reći. Ali Fedro, koji nije bio ni za kakve igre, nije samo prihvatio tu ideju. On ju je strasno i zaneseno znao. Počeo ih je žestoko mrziti, i napadati ih pogrdama svake vrste što ih se mogao sjetiti, ne zato što su bili irelevantni nego baš zbog suprotnog razloga. Što je više učio to je postajao uvjereniji da još nitko nije izrekao štetu nanesenu ovom svijetu koja je proistekla iz našeg nesvjesnog prihvaćanja njihove misli.Obilazeći južnu obalu jezera Klamath prolazimo kroz nekakve naseobine s obilježjem predgrađa, zatim ostavljamo jezero i udaramo na zapad, prema morskoj obali. Cesta se sada penje u šume golemog drveća nimalo nalik na one šume žedne kiše kroz koje smo dosad prolazili. Goleme jele su s obje strane puta. S motocikla možemo gledati uz njihova debla sve do vrha koje se diže stotinjak metara iznad nas u prolazu. Chris želi da se zaustavimo i prošetamo između njih pa se zaustavljamo.Dok on odlazi u šetnju, ja se naslanjam krajnje pažljivo leđima o koru jele i gledam uvis i pokušavam se sjetiti...Pojedinosti onoga što je naučio sada su izgubljene, ali po događajima što su uslijedili kasnije znam da je upio strahovitu količinu podataka. Bio je sposoban da to čini s gotovo fotografskim pamćenjem. Da bi se razumjelo kako je Fedro stigao do svoje osude klasičnih Grka, potrebno je ukratko iznijeti prijepor »mit iznad logosa«, koji je dobro poznat studentima grčkog jezika i često je razlog privlačnosti tog područja.Riječ logos, korijen »logike«, odnosi se na sveukupnost našeg razumijevanja svijeta. Mit je sveukupnost ranih historijskih i prethistorijskih mitova koji prethode logosu. Mitovi uključuju ne samo grčke mitove nego i Stari zavjet, vedske himne i rane legende svih kultura koje su dale svoj prilog našem današnjem poimanju svijeta. Prijepor »mit iznad logosa« tvrdi da su našu racionalnost oblikovale te legende, da je naše današnje znanje u odnosu prema tim legendama ono što je stablo u odnosu prema niskom grmu što je nekada bilo. čovjek može dobiti veliki uvid u složenu opću strukturu stabla proučavanjem mnogo jednostavnijeg oblika grma. Tu nema razlike u vrsti niti čak razlike u istovjetnosti, postoji samo razlika u veličini.Tako se u kulturama kojima u pretke spada i stara Grčka čovjek bez iznimke nalazi strogo razlučivanje subjekta i objekta jer je gramatičko ustrojstvo starogrčkog mita predmnijevalo oštru prirodnu razdiobu između subjekata i predikata. U kulturama kao što je kineska, gdje odnosi subjekta i predikata nisu tako strogo određeni gramatikom, susreće se i odgovarajuća odsutnost stroge filozofije subjekta i objekta. Susreće se pak u židovsko-kršćanskoj kulturi, u kojoj »Riječ« iz Starog zavjeta ima svoju vlastitu svetost, da su ljudi spremni žrtvovati sve i živjeti za riječi i umrijeti za njih. U toj kulturi sudac može Pitati svjedoka na sudu hoće li reći »istinu, cijelu istinu i ništa drugo nego istinu, tako mu pomogao bog«, i očekivati da će čuti istinu od njega. Ali kad se takav sud prenese u Indiju, kao što su to Englezi učinili, izostat će pravi uspjeh u pogledu krivokletstvajer je indijski mit različit i ta se svetost riječi ne osjeća na isti način. Slični su se problemi zbili u Sjedinjenim američkim državama među nacionalnim manjinama s različitom kulturnom pozadinom. Postoji bezbroj primjera o tome kako mitske razlike uvjetuju razlike u ponašanju i svi su fascinantni.Taj prijepor »mit iznad logosa« ukazuje na činjenicu da se svako dijete rađa bez ikakva znanja kao spiljski čovjek. A da se svijet ne vrati u neandertalsko stanje u svakoj generaciji čuva ga neprekidan mit, preobražen u logos ali i dalje mit, golemo tijelo zajedničkog zananja koje

163

ujedinjuje naše umove kao što su stanice ujedinjene u čovjekovu tijelu. Osjećati da netko nije tako ujedinjen, da netko može prihvatiti ili odbaciti taj mit kako mu se sviđa, znači ne razumjeti što je mit.Postoji samo jedna vrsta osobe koja prihvaća ili odbacuje mit u kojemu živi, rekao je Fedro. A definicija te osobe, kad već odbaci mit, glasi »lud«, rekao je Fedro. Ići izvan mita znači postati lud ...Bože moj, to mi je tek sada sinulo. Nikada to prije nisam znao.On je znao! On je morao znati što se imalo dogoditi. Počinje se ocrtavati.Imaš sve te ulomke, kao komadić slagaljke, i možeš ih složiti u velike skupine, ali skupine ne idu zajedno kako god pokušao, a onda odjednom nađeš jedan ulomak i on pristaje u dvije različite skupine i onda dvije velike skupine postaju jedna. Odnos mita i ludila. To je ključni ulomak. Sumnjam da je to ikad itko prije rekao. Ludilo je terra incognita koja okružuje mit. A on je to znao! On je znao da kvaliteta o kojoj je govorio leži izvan mita.Sad izlazi na vidjelo! Jer iz kvalitete se rađa mit. U tome je stvar. Na to je on mislio kad je rekao: »Kvaliteta je trajan poticaj koji nas tjera da stvaramo svijet u kojem živimo. Sve u njemu. Svaki njegov manji djelić«. Religiju nije izmislio čovjek. Ljude je izmislila religija. Ljudi izmišljaju odgovore na kvalitetu, a među tim odgovorima je i razumijevanje onoga što su i oni sami. Znadete nešto i onda nastupi poticaj kvalitete i onda pokušate definirati poticaj kvalitete, ali da ga definirate imate na raspolaganju samo ono što znate. Tako je vaša definicija načinjena od onoga što znate. Ona je analogija onoga što već znate. Mora to biti. Ne može biti ništa drugo. I mit raste na taj način. Preko analogija onoga što se prije znalo. Mit je zgrada načinjena slaganjem analogija na analogije na analogije. One ispunjavaju vagone u vlaku svijesti. Mit je čitav vlak zajedničke svjesnosti svega povezanog čovječanstva. Svaki njegov najmanji djelić. Kvaliteta predstavlja tračnice koje upravljaju vlakom. Ono što se nalazi izvan vlaka, s obiju strana to je terra incognita ludila. On je znao da će morati napustiti mit ako želi pojmiti kvalitetu. Zbog toga je osjetio ono popuštanje i propadanje. Znao je da se nešto moralo dogoditi.Sad vidim kroz stabla da se vraća Chris. Izgleda odmorno i sretno. Pokazuje mi komad kore i pita me može li ga zadržati za uspomenu. Nisam oduševljeni pristalica tovarenja motocikla tim komadima i stvarčicama što ih on nalazi i što će ih vjerojatno baciti kad se vrati kući, ali ovoga puta mu kažem da je sve u redu.Nakon nekoliko minuta cesta stiže na vrh i zatim se strmo obara u dolinu koja postaje sve iznimnija što se više u nju spuštamo. Nikada nisam pomislio da će neku dolinu tako nazvati — iznimno — ali ima nešto u cijelom ovom obalnom području tako različito od svakog drugog planinskog predjela u Americi da riječ sama dolazi. Malo južnije odavde nalazi se kraj odakle nam stiže sve naše dobro vino. Bre-govi su nekako različito složeni i nabrani — iznimno. Cesta vijuga i naginje se i krivuda i silazi, a mi i motocikl glatko jurimo s njom, prateći je s posebnom dražešću, gotovo dotičući navošteno lišće grmlja i nadvite grane stabla. Jele i stijene viših područja sada su grimizno i crveno cvijeće, miomiris pomiješan s dimom zapaljena drveta što se diže iz daleke omaglice duž dna doline i iza toga, kamo ne dopire pogled — blagi miris oceana...... Kako ja mogu sve ovo toliko voljeti i biti lud?...... Ja u to ne vjerujem!Mit. Mit je lud. To je on vjerovao. Mit koji kaže da su oblici ovog svijeta stvarni a da je kvaliteta ovog svijeta nestvarna, to je ludo!I vjerovao je da je u Aristotelu i starim Grcima otkrio podlace koji su tako uobličili mit da su nas nagnali da to ludilo prihvatimo kao stvarnost.To. To sada. To sve zajedno povezuje. Osjeća se olakšanje kad se to događa. Tako je teško ponekad sve to prizvati, slijedi svojevrsna čudna iscrpljenost. Ponekad pomišljam da sve to ja sam izmišljam. Ponekad nisam siguran. A ponekad znam da ne izmišljam. Ali mit i ludilo, i središnjost toga — za to sam siguran da dolazi od njega.Prošavši te iznimne bregove dolazimo u Medford odakle glavna cesta vodi prema Grants Passu i već je skoro večer. Jak čelni vjetar smeta nam i jedva pratimo ostali promet na uzbrdicama,

164

čak i pod punim gasom. Ulazeći u Grants Pass začujemo zastrašljivu, glasnu, zveckavu buku i zaustavljamo se i otkrivamo da je štitnik lanca nekako zapao u lanac i da je sav potrgan. Ništa ozbiljno, ali dovoljno da nas neko vrijeme zadrži dok ga promijenimo. Možda je glupo amjenjivati ga kad će se motocikl prodati za nekoliko dana. Grants Pass izgleda dovoljno velik grad da bi mogao imati trgovinu motocikla otvorenu slijedećeg jutra pa kad stigosmo u nj polazimo u potragu za motelom. Nismo vidjeli kreveta od Bozemana u Montani.Nalazimo motel s televizorom u boji, grijanim bazenom, aparatom za kavu za iduće jutro, sa sapunom i bijelim ručnicima i opločenim tušem i čistim krevetima.Liježemo na čiste krevete i Chris poskakuje neko vrijeme na svome. Skakanje po krevetima sjećam se iz djetinjstva, uvelike smanjuje potištenost.Sutra, nekako, sve se ovo može raščistiti, možda. Ne sada. Chris odlazi dolje da se okupa u toplom bazenu dok ja mirno ležim na čistom krevetu i sve smećem s uma.

29Raspremajući stvari iz pobočnih prtljažnika i trpajući ih natrag još od Bozemana, i čineći to isto s naprt-njačama, dobili smo izvanredno otrcanu opremu. Razbacano sve na podu na jutranjem svjetlu pruža sliku pravog nereda. Plastična vreća s masnim stvarima je pukla i toaletni papir se zamastio. Odjeća je bila toliko zbijena da izgleda kao da ima trajne, ušivene nabore. Meka metalna tuba masti za opekotine je pukla i bijela mast je oblijepila sve korice mačete šireći na sve strane oštar miris. Limenka maziva za paljenje također se razbila. Kakav nered. Zapisujem u malu bilježnicu koju nosim u džepu od košulje: »Kupiti kutiju s poklopcem za zgnječene stvari« i zatim dodajem: »Oprati rublje«. Pa onda: »Kupiti škare za nožne nokte, kremu za opekotine, mazivo, štitnik lanca, toaletni papir«. To je mnogo toga što treba učiniti prije napuštanja motela, pa budim Chrisa i velim mu da ustane. Moramo oprati rublje.U automatskoj praonici upućujem Chrisa kako se rukuje sušilom, pokrećem stroj za pranje i odlazim po druge stvari.Nalazim sve osim štitnika za lanac. Prodavač mi kaže da ga nemaju i da ga neće ni imati. Razmišljam o vožnji bez štitnika za lanac to kratko vrijeme što nam je preostalo, ali to bi bacalo mazivo na sve strane i bilo bi opasno. Osim toga ne volim činiti stvari s takvim mogućnostima. I zato moram stvar riješiti.Na kraju ulice nalazim znak zavarivača i ulazim.To je najčistija radionica što sam je ikada vidio. Veliko i visoko drveće i gusta trava omeđuje prostor s druge strane i cijelom mjestu daju izgled seoskekovačnice. Sav alat je obješen s mnogo pažnje, sve je uredno, ali nikoga nema unutra. Vratit će se poslije.Vozim se natrag i zaustavljam zbog Chrisa, provjeravam rublje koje je on stavio u sušilo i nastavljam s njim lagano klizenje kroz vesele ulice tražeći neki" restoran. Posvuda promet, živ, dobro održavana kola, većina njih. Zapadna obala. Magličasto čisto sunčano svjetlo grada izvan područja prodavača ugljena.Na rubu grada nalazimo restoran i sjedamo i čekamo za stolom s crveno-bijelim stolnjakom. Chris ' otvara Motociklističke novosti koje sam kupio u trgovini motociklima i glasno čita tko je pobijedio na kojoj trci, zatim članak o cross-country trkama. Konobarica ga gleda, pomalo radoznalo, zatim gleda mene, zatim moje moto-cipele, zatim zapisuje narudžbu. Odlazi natrag u kuhinju pa se vraća i opet nas gleda. Mislim da nam posvećuju toliku pažnju zato što smo ovdje sami. Dok čekamo ona stavlja nekoliko novčića u jukebox i kada stigne doručak — pecivo, sirup i kobasice, ah — imamo i muziku uza nj. Chris i ja razgovaramo o onom što on vidi u Motociklističkim novostima i razgovor se vodi uz glazbu s ploče na opušten način kako razgovaraju ljudi koji su mnogo dana proveli zajedno na putu, a krajičkom oka vidim da sve to netko gleda upornim zurenjem. Uskoro me Chris mora neke stvari pitati po drugi put jer me to zurenje nekako svladava, pa je teško misliti na ono što on kaže. Ploča pjeva o vozaču kamiona kroz zapadne prerije ... Završavam razgovor s Chrisom.

165

Dok odlazimo i izlazimo i palimo motocikl, ona stoji na vratima i gleda nas. Usamljena. Ona vjerojatno ne razumije da s takvim gledanjem neće dugo ostati usamljena. Pritišćem nožni pokretač i dodajem gas više nego što treba, nezadovoljan zbog nečega, i dok se opet vozimo do zavarivača, treba vremena dok me to prođe.Zavarivač je unutra, stariji čovjek u šezdesetim ili sedamdesetim godinama, i gleda me prezirno — pot-Puna opreka konobarici. Objašnjavam mu o štitnikulanca i malo zatim on kaže: — Ja vam ga neću skidati. Vi ćete ga morati skinuti.Činim to i pokazujem mu ga, a on kaže: — Pun je masnoće.Nalazim trijesku straga pod raširenim kestenom i stružem svu masnoću u kantu za smeće. Otamo mi on veli: — U onoj košari ima razređivača. — Vidim plitku košaru i zatim skidam ostatak masnoće lišćem i razređivačem.Kad mu ga pokazujem on klima glavom i odlazi do regulatora na svojim plinskim bocama. Zatim se predomišlja i pristupa drugim bocama. Nimalo mu se ne žuri. Uzima čeličnu šipku za navarivanje i ja se pitam hoće li time pokušati zavariti taj tanki metal. Ja ne zavarujem metalni lim. Ja ga lemim brončanom šipkom. Kad ga pokušam zavariti, probijam rupe u njemu i onda ih moram ispunjavati velikim kapima čelika. — Zar nećete upotrijebiti brončanu šipku? — pitam.— Ne — kaže on. Razgovorljiv čovjek.Pali aparat, namješta vrlo malen modar plamen i zatim, to je teško opisati, izvodi pravi ples s plamenom i šipkom u odijeljenim ritmovima iznad tankog metalnog lima, koji je sav postao jednolična narančas-to-žuta ploha, spuštajući plamen i šipku točno u pravi čas da bi ih smjesta odmaknuo. Nema rupa. Jedva možete primijetiti var. — To je divno — velim ja.— Jedan dolar — kaže on, bez smješka. Zatim hvatam smiješan upitan pogled u njegovim očima. Pita li se da li je previše naplatio? Ne, to je nešto drugo... usamljen je, kao i konobarica. Vjerojatno misli da se s njim rugam. Tko još cijeni ovakav posao?Spremili smo se i izlazimo iz motela upravo u vrijeme kad ga treba napustiti i uskoro zalazimo u obalnu šumu mamutovaca, zapućujući se iz Oregona u Californiju. Promet je tako gust da nemamo vremenagledati uvis. Postaje hladno i sivo pa se zaustavljamo i oblačimo džempere i bluze. I dalje je hladno, nešto iznad 10° C, i nas obuzimaju zimske misli.Usamljeni ljudi u tom gradu. Vidio sam to u super-marketu i u praonici i kad smo izlazili iz motela. Pa ti autostopisti kroz šumu mamutovaca, punu usamljenih umirovljenika što gledaju drveće na putu da gledaju ocean. Primjećujete ga u prvom djeliću viđenja novog lica — taj ispitivački pogled — zatim ga više nema.Sada vidimo mnogo više te usamljenosti. Paradoksalno je da je usamljenost najveća ondje gdje ima najviše naroda, u velikim gradovima na istočnoj i zapadnoj obali. A tamo gdje je stanovništvo toliko raštrkano, u zapadnom Oregonu, u Idahou, u Montani, u objema Dakotama, pomislili biste da će usamljenost biti veća ali mi je nismo mnogo vidjeli.Objašnjenje, mislim, leži u tome da fizička udaljenost između ljudi nema veze s usamljenošću. Radi se o psihičkoj udaljenosti; u Montani i Idahou fizičke udaljenosti su velike ali psihičke udaljenosti između ljudi su malene, a ovdje je obrnuto.Nalazimo se u glavnoj Americi. Stigla je pretprošle noći u Prinville Junctionu i otada nas prati. Evo te glavne Amerike autostrada i mlažnjaka i TV i filmskih spektakla. I ljudi koji su zarobljeni ovom glavnom Amerikom izgleda da prolaze golemim odsjecima svojih života bez osobite svjesnosti o onome što ih neposredno okružuje. Masovni mediji su ih uvjerili da nije važno to što ih neposredno okružuje. I zato su oni usamljeni. To im se vidi na licima. Prvo kratak blijesak istraživanja, a zatim kad vas pogledaju, vi ste tek nekakav predmet. Vi se ne računate. Vi niste ono što oni traže. Niste na TV.Ali sporedna Amerika kroz koju smo prošli, Amerika sporednih putova, Kinezovih jaraka, i appaloosa konja, i prostranih planinskih lanaca, i dubokih misli,i dječaka s češerima, i bumbara, i otvorena neba iznad nas kilometar za kilometrom za kilometrom, kroz sve to vladalo je on što je bilo stvarno, što je bilo oko nas. I zato nismo osjećali usamljenost. Tako je to valjda moralo

166

biti prije sto ili prije dvjesta godina. Jedva imalo ljudi i jedva imalo usamljenosti. Ja bez sumnje previše uopćavam, ali kad bi se primijenila odgovarajuća mjerila to bi bilo istinito.Tehnologija se mnogo optužuje za ovu usamljenost, budući da je usamljenost svakako povezana s novijim tehničkim izumima — s autostradama, mlažnjacima, TV i tako dalje — ali ja se nadam da je jasno pokazano da pravo zlo nije u tehničkim predmetima nego u tendenciji tehnike da izdvoji ljude u usamljene stavove objektivnosti. Jer objektivnost, taj dualistički način gledanja na stvari koji se krije u tehnologiji, rađa zlo. Zato sam se ja toliko mučio da pokažem kako bi se tehnologija mogla iskoristiti da se uništi to zlo. Čovjek koji zna kako se popravlja motocikl — uz pomoć kvalitete — ima veću vjerojatnost da ne ostane bez prijatelja nego čovjek koji to ne zna. I prijatelji na nj neće gledati kao na predmet. Kvaliteta svaki put ništava objektivnost.Ili ako se dohvati bilo kojeg dosadnog posla s kojim je zapeo — a svi poslovi, prije ili poslije, po-staju dosadni — pa počne, tek za zabavu, tražiti kvalitativna rješenja, i potajno ide za tim kvalitativnim rješenjima, zbog samih tih rješenja, pretvarajući tako to što čini u umjetnost, vjerojatno će otkriti da postaje mnogo zanimljivija osoba i mnogo manje predmet ljudima oko sebe, jer njegove kvalitativne odluke i njega mijenjaju. I ne samo posao i njega, nego i druge, jer kvaliteta je sklona tome da se širi na sve strane u valovima. Kvalitativan posao za koji nije mislio da će ga itko vidjeti postaje viđen, i čovjek koji ga vidi osjeća se malo bolje jer ga vidi, i vjerojatno će to osjećanje prenijeti na druge, i na taj način kvaliteta je sklona trajnom širenju.Moje osobno mišljenje je da će se dalje poboljšanje svijeta zbivati na ovaj način: pojedinci će donositi kvalitativne odluke i to je sve. Bože, ne želim se više nimalo oduševljavati velikim programima punim društvenog planiranja za velike mase naroda koji izostavljaju pojedinačnu kvalitetu. Njih možemo zaboraviti neko vrijeme. Za njih ima mjesta, ali oni se moraju izgraditi na temeljima kvalitete unutar pojedinaca koji ih se ne tiču. Imali smo tu pojedinačnu kvalitetu u prošlosti, iskorištavali smo je kao prirodno bogatstvo i ne znajući to, i danas su zalihe pri kraju. Svatko je gotovo bez zanosa. I mislim da je krajnje vrijeme da se vratimo ponovnom izgrađivanju toga američkog bogatstva — pojedinačne vrijednosti. Ima političkih reakcionara koji već godinama govore o nečem što je blisko ovome. Ja nisam jedan od njih, ali sve dok govore o pravoj pojedinačnoj vrijednosti a ne o pukoj izlici za novo davanje novca bogatima, oni su u pravu. Zaista nam je potreban povratak pojedinačnom poštenju, samopuzdanju i staromodnom zanosu. To nam je zaista potrebno. Nadam se da su u ovoj chautaqui iznesene neke smjernice u tom pogledu. Fedro je pošao različitom stazom od ideje o pojedinačnim, osobnim kvalitativnim odlukama. Mislim da je njegova staza bila pogrešna, ali možda bih i ja u njegovim prilikama pošao istim putem. On je osjećao da rješenje počinje s novom filozofijom — s novom duhovnom racionalnošću — u kojoj će ružnoća i usamljenost i duhovna praznina dualističkog tehnološkog razuma postati nelogične. Razum više ne može biti »oslobođen vrijednosti«. Razum mora biti logično podvrgnut kvaliteti, i on je bio siguran da će naći razlog što to nije tako bilo među starim Grcima, čiji je mit obdario našu kulturu tendencijama koja se skriva u svemu zlu naše tehnologije, tendencijom da se čini ono što je »razumno« čak kad to nije nimalo dobro. To je korijen cijele stvari. Baš to. Rekao sam još davno da je on progonio utvaru razuma. Na ovo sam tada mislio. Razum i kvaliteta su se razdvojili i međusobno sukobili, i kvaliteta je bila pokorena a razum je bio uzvišen jednom u toj davnini.Počela je rositi kiša. Ali ne toliko da bismo morali stati. Tek slabašan početak sipljenja.Cesta sada vodi van visokih šuma u otvoreno sivo nebo. Uz cestu ima mnogo reklamnih panoa. Schenlevjeva kozmetika blagih boja traje vječno, dok čovjek osjeća da Irma daje mlohave i osrednje trajne ondulacije zbog ispucale boje na njezinim panoima.Ja sam ponovo čitao Aristotela tražeći ono strašno zlo koje se pojavljuje u ulomcima sjećanja o Fedru, ali tu ga nisam našao. Sve što sam našao u Aristotelu uglavnom su prilično dosadna uopćavanja, od kojih je mnoga naizgled nemoguće opravdati u svjetlu modernog znanja, koja su vrlo loše ustrojena i koja izgledaju primitivno kao što primitivno izgleda grčka keramika u muzejima. Kad bih mnogo više znao o tome, siguran sam da bih u tome i mnogo više našao i prestao to smatrati primitivnim. Ali bez poznavanja svega toga ne mogu vidjeti zašto to

167

zaslužuje toliko oduševljenje skupine »Velikih knjiga« ili toliki Fedrov gnjev. Ja zaista u Aristotelovim djelima ne vidim glavni izvor ni pozitivnih ni negativnih vrijednosti. Ali oduševljenje skupine »Velikih knjiga« je dobro poznato i objavljeno. Fedrov gnjev nije, i dio mojih obveza postaje ustrajavanje na njemu.Retorika je umjetnost, počinje Aristotel, jer se može svesti na racionalan sistem poretka.Ovo je Fedra naprosto zapanjilo. Zaustavilo. Bio je spreman odgonetavati poruke silne istančanosti, sisteme velike složenosti da bi razumio dublje unutarnje značenje Aristotela, kojega mnogi proglašavaju najvećim filozofom svih vremena. I onda ga pogađa, bez uvoda, ravno u lice, jedna ovakva posrana rečenica! To ga je zaista zdrmalo.Čitao je dalje:Retorika se može podijeliti na posebne dokaze i teme u jednu ruku, i na opće dokaze u drugu. Posebni dokazi mogu se podijeliti na metode dokaza i vrste dokaza. Metode dokaza su umjetni dokazi i neumjetni dokazi. Od umjetnih dokaza postoje etički dokazi, emocionalni dokazi i logički dokazi. Od etičkih dokaza postoje praktična mudrost, vrlina i dobra volja. Posebne metode koje se služe umjetnim dokazima etičke vrste uključujući dobru volju zahtijevaju znanje emocija, i za one koji su zaboravili što su te emocije, Ari-stotel prilaže popis. To su ljutnja, prezir (djeljiv na drskost, prkos i uvredu), blagost, ljubav ili prijateljstvo, strah, povjerenje, sram, besramnost, naklonost, dobrohotnost, sažaljenje, kreposno gnušanje, zavist, natjecanje i izazivanje.Sjećate li se opisa motocikla datog u Južnoj Da-koti? Onoga što je pomnjivo nabrojio sve dijelove i funkcije motocikla? Prepoznajete li sličnost? Tu je, Fedro je bio uvjeren, začetnik toga stila razgovora. Stranicu za stranicom Aristotel je nastavljao tako. Kao neki trećerazredni tehnički instruktor, imenujući sve, pokazujući odnose među stvarima koje imenuje, oštroumno otkrivajući slučajne nove odnose među tim spomenutim stvarima, i onda čekajući da zazvoni da bi cijelu lekciju ponovio u idućem razredu.Ni između redaka Fedro nije mogao pročitati nikakvu sumnju, nikakav osjećaj straha, samo vječita samodopadnost profesionalnog akademika. Da li je Aristotel zbilja mislio da će njegovi učenici postati bolji govornici ako nauče sva ta beskrajna imena i odnose? Pa ako nije mislio, da li je zbilja smatrao da ih uči retorici? Fedro je mislio da je on to smatrao. Nema ničega u njegovu stilu što bi pokazivalo da je Aristotel ikada imalo posumnjao u Aristotela. Fedro je vidio Aristotela kao strahovito zadovoljna čovjeka tim sitnim trikom posvemašnjeg imenovanja i klasificiranja. Njegov svijet je počinjao i završavao tim trikom. I da nije bio preko dvije tisuće godina mrtav, Fedro bi ga tako rado želio izbrisati s ovog svijeta jer je u njemu vidio prototip mnogih milijuna samozadovoljnih i zaista neukih učitelja kroz cijelu historiju koji su samodopadno i okorjelo ubijali kreativan duh svojih učenika tim glupim obredom analize, tim slijepim, uhodanim, vječnim imenovanjem stvari.Uđite u bilo koji od stotina tisuća današnjih razreda i poslušajte učitelje kako razdjeljuju i podrazdjeljuju i povezuju i uspostavljaju »načela« i proučavaju »metode« i sve što ćete čuti to je Aristotelov duh koji nam govori kroz stoljeća — neplodan beživotan glas dualističkog razuma.Predavanja o Aristotelu vršila su se za golemim drvenim okruglim stolom u sumornoj sobi nasuprot bolnici, gdje je sunce u kasno popodne jedva prodiralo iznad krova bolnice kroz prljavi i zagađeni gradski zrak. Bezbojno i blijedo i turobno. Tijekom predavanja Fedro je primijetio da taj golemi stol ima veliku pukotinu po sredini. Izgledala je kao da je tu već godinama, ali nitko nije ni pomislio da je popravi. Svi su prezauzeti, nema sumnje, važnijim stvarima.Na kraju predavanja napokon je upitao: — Mogu li se postavljati pitanja o Aristotelovoj retorici?— Ako ste pročitali gradivo — rečeno mu je. Primijetio je u očima profesora filozofije isto skupljanje koje je vidio prvog dana upisa. To je shvatio kao upozorenje da temeljito prouči gradivo, pa je tako i učinio.Sada kiša već gušće pada pa se zaustavljamo i na kacige stavljamo štitnik za lice. Zatim produžujem umjerenom brzinom. Pozorno motrim na rupe i pijesak i masne mrlje.Idućeg tjedna Fedro je proučio gradivo i bio spreman izdvojiti rečenicu koja kaže da je retorika umjetnost zato što se može svesti na racionalan sistem poretka. Po tome kriteriju tvornica General Motors proizvodi čistu umjetnost, dok Picasso ne stvara umjetnost. Ako u Aristotelu

168

ima dubljih značenja nego što ih oko zamjećuje, ovo će biti najbolje mjesto da ona postanu vidljiva.Ali pitanje nije ni postavljeno. Fedro je digao ruku da to učini, ulovio u djeliću sekunde munju zlobe iz profesorova oka, kadli neki drugi student reče, gotovo kao da ga prekida: — Mislim da ovdje ima vrlo sumnjivih izjava.To je bilo sve što je iznio.— Gospodine, mi nismo ovdje zato da naučimo što vi mislite — prosiktao je profesor filozofije. Kao sumporna kiselina. — Mi smo ovdje zato da naučimo što Aristotel misli! — Ravno u lice. — Kad budemo željeli naučiti što vi mislite, osnovat ćemo grupu za taj predmet!Tišina. Student je preneražen. Svi drugi isto tako.Ali profesor filozofije još nije završio. On upire prstom u onog studenta i pita: — Prema Aristotelu: Koje su tri vrste posebne retorike u odnosu na predmet razgovora?Još veća tišina. Student ne zna. — Prema tome vi to niste pročitali, zar ne?I sada, s ozarenjem koje pokazuje da je cijelo vrijeme imao to na umu, profesor filozofije zaokružuje prstom i upire ga u Fedra.— Vi, gospodine — koje su tri vrste posebne retorike u odnosu na predmet razgovora?Ali Fedro je spreman. — Forenzična, deliberativna epideiktična — odgovara mirno.— Koje su epideiktične tehnike?— Tehnika otkrivanja sličnosti, tehnika pohvale, tehnika veličanja i tehnika preuveličavanja.— Daaaa... — govori profesor filozofije polako, Zatim potpuno zašuti.Ostali studenti izgledaju zapanjeni. Pitaju se što se dogodilo. To samo Fedro zna, i možda profesor filozofije. Nevini student dobio je udarce koji su njemu bili namijenjeni.Sada svačije lice postaje pomnjivo ozbiljno da se obrani od sličnih vrsta ispitivanja. Profesor filozofije je načinio grešku. Tratio je svoju disciplinsku moć nad nevinim studentom dok je Fedro, pravi krivac, pravi neprijatelj, još na slobodi. Sve neuhvatljivi]i. Budući da nije postavio nikakvo pitanje, sad nema načina da ga sasiječe. A još kad vidi kako se odgovara na njegova pitanja, sigurno ih sam neće više postavljati.Nevini student zuri u stol, crvena lica, očiju pokrivenih rukama. Njegov stid pretvara se u Fedrovu srdžbu. Nikada on ni na jednom svom predavanju nije tako razgovarao s nekim studentom. Tako se dakle proučavaju klasici na Sveučilištu Chicago. Sad Fedro poznaje profesora filozofije. Ali profesor filozofije ne poznaje Fedra.Siva kišovita nebesa i put načičkan reklamama spuštaju se u Crescent City, California, siv i hladan i mokar grad, a Chris i ja gledamo i vidimo vodu, ocean, u daljini iza gatova i sivih zgrada. Sjećam se da je to bio naš veliki cilj svih ovih dana. Ulazimo u restoran s maštovitim crvenim sagom i maštovitim jelovnicima krajnje visokih cijena. Mi smo jedini u njemu. Jedemo u tišini, plaćamo i ponovo smo na cesti, sada prema jugu, hladnom i maglovitom.Na slijedećim predavanjima onaj posramljeni student više se ne pojavljuje. Nije ni čudno. Razred je potpuno zaleđen, kao što je neizbježno kad se zbije takav nemio događaj. Na svakom predavanju samo jedna osoba govori, profesor filozofije, i on govori i govori i govori licima koja su se preobrazila u neutralne maske.Profesor filozofije izgleda potpuno svjestan onoga što se dogodilo. Njegovo prijašnje treptanje zlobe u oku prema Fedru pretvorilo se u treptanje straha. Čini se da razumije da u sadašnjoj situaciji u razredu, kad dođe vrijeme, može očekivati točno isti postupak kakav je on primijenio, i da se nad njim neće sažaliti nijedno lice ispred njega. On je odbacio svoje pravo na uljudnost. Sad nema načina da spriječi odmazdu nego da stalno stoji na oprezu.Ali da bi bio na oprezu, mora žestoko zapeti, i govoriti točne i ispravne stvari. Fedro to također razumije. Šuteći on sada može učiti pod vrlo povoljnim prilikama.U tom razdoblju Fedro je učio vrlo marljivo, i učio je vrlo brzo, i stalno je šutio, ali bilo bi pogrešno i pomisliti da je bio dobar student i u kojem pogledu. Dobar student traži znanje pošteno i nepristrano. Fedro to nije činio. On je morao nabrusiti svoju sjekiru, i sve što je tražio bile su one stvari koje su mu pomagale da je naoštri, i sredstva za obaranje svega onoga što bi mu se ispriječilo u tom brušenju. Niti je imao vremena niti su ga zanimale tuđe »Velike knjige«. On je bio tu samo zato da napiše svoju »Veliku knjigu«. Njegov odnos prema Aristotelu bio je

169

bezobrazno nepošten zbog istoga razloga zbog kojega je Aristotel bio nepošten prema svojim pretečama. Oni su remetili ono što je on htio reći.Ono što je htio reći Fedro poremetio je Aristotel metnuvši retoriku u tako uvredljivo nisku kategoriju svoje hijerarhije poretka stvari. Bila je to za nj grana praktične znanosti, svojevrsna mutna veza s drugom kategorijom, s teorijskom znanošću, kojom se Aristotel uglavnom bavio. Kao grana praktične znanosti bila je potpuno isključena iz bilo kakva doticanja s istinom i dobrim i ljepotom, osim kao pomagalo da se ubaci u raspravu. Tako je kvaliteta u Aristotelovu sistemu potpuno razdvojena od retorike. To vrijeđanje retorike, spojeno s Aristotelovom užasnom osobnom kvalitetom retorike, tako je posvema otuđilo Fedra da nije mogao pročitati ništa što je Aristotel rekao a da ne traži načine da to prezre i napadne.To nije bilo teško. Aristotel se uvijek mogao izvanredno napadati i uvijek su ga izvanredno napadali kroz cijelu povijest, i obaranje Aristotelovih patentiranih gluposti, kao obaranje limenki na sajmu, nije pružalo mnogo zadovoljstva. Da Fedro nije bio tako pristran, mogao je naučiti neke aristotelovske tehnike upućivanja u nova područja znanja, jer odbor je zapravo zbog toga i bio imenovan. Ali da nije bio tako pristran u traženju mjesta za lansiranje svoga rada o kvaliteti, ne bi se tu ni našao, pa prema tome nije postojala mogućnost da se to dogodi.Profesor filozofije je držao predavanja, a Fedro je slušao i klasičnu formu i romantičnu površinu onogašto je govorio. Profesor filozofije se najnelagodnije osjećao kad se radilo o »dijalektici«. Iako Fedro nije mogao dokučiti zašto je to tako u okvirima klasične forme, njegova sve veća romantična osjetljivost govorila mu je da se nalazi na tragu nečega — mirisao je divljač.Dijalektika, ah?Aristotelova knjiga počinje s njom, i to na veoma maglovit način. Retorika je dopuna dijalektike, piše u njoj, kao da je to od najveće važnosti, ali nigdje nije objašnjeno zašto je to tako važno. Zatim je slijedilo nekoliko drugih nesuvislih izreka, koje su se doimale kao da je njihov velik dio izostavljen, ili kao da je građa pogrešno sastavljena, ili kao da je tiskar nešto ispustio, jer koliko god ih je puta čitao ništa se nije slagalo. Jedino je bilo jasno da se Aristotel jako mnogo zanima za odnos retorike prema dijalektici. Za Fedrovo uho, tu se javljala ista ona teška nelagoda što ju je primijetio kod profesora filozofije.Profesor filozofije je definirao dijalektiku, i Fedro je pomnjivo slušao, ali definicija je na jedno uho ušla na drugo izašla, što je često svojstveno filozofskim izrekama kad se nešto izostavi. Na drugom predavanju neki student, kojega je izgleda mučio isti problem, zamolio je profesora da ponovo definira dijalektiku i tog puta profesor je opet bacio strašljiv pogled na Fedra i postao vrlo razdražljiv. Fedro se počeo pitati nema li »dijalektika« neko posebno značenje zbog kojega postaje uporišna riječ — riječ koja može narušiti ravnotežu rasprave, ovisno o tome gdje se smjesti. Imala je.Dijalektika općenito znači »ono što se tiče naravi dijaloga«, koji je opet razgovor između dvije osobe. Danas to znači logično raspravljanje. Ona uključuje tehniku unakrsnog ispitivanja kojim se stiže do istine. To je način Sokratova razgovora u Platonovim Dijalozima. Platon je vjerovao da je dijalektika jedina metoda kojom se stiže do istine. Jedna jedina.Eto zbog čega je ona uporišna riječ. Aristotel je napao to vjerovanje, rekavši da je dijalektika prikladna samo za neke svrhe — za ispitivanje ljudskih vjerovanja, za stizanje do istina o vječnim oblicima stvari, poznatim kao ideje, koje su bile stalne i nepromjenljive i koje su tvorile stvarnost za Platona. Aristotel je rekao da također postoji metoda znanosti, ili »fizikalna« metoda, koja promatra fizikalne činjenice i stiže do istina o tvarima, koje su podložne promje-nama. Taj dualitet forme i sadržaja i znanstvena metoda dolaženja do činjenica o sadržajima predstavljaju središte Aristotelove filozofije. I tako je za Aristotela bilo apsolutno bitno svrgnuće dijalektike s položaja na kojem su je držali Sokrat i Platon, pa je »dijalektika« bila i ostala uporišna riječ.Fedro je pretpostavljao da Aristotelovo snižavanje dijalektike od Platonove jedine metode dolaženja do istine na neku »dopunu retorike« može tako razbjesniti današnje platoniste kao što bi razbjesnilo Platona. Budući da profesor filozofije nije znao koja je Fedrova »pozicija«, postajao je razdražljiv. Možda se bojao da će na nj skočiti Fedro-platonist. Ako je tako bilo,

170

onda se zbilja nije imao čega bojati. Fedro nije bio uvrijeđen što je dijalektika bila spuštena na razinu retorike. On je bio bijesan što je retorika bila spuštena na razinu dijalektike. Takva je bila zbrka u to vrijeme.Osoba koja je sve to morala raščistiti, naravno, to je bio Platon, i srećom on je bio idući na redu da se pojavi za okruglim stolom s velikom pukotinom po sredini u mračnoj turobnoj sobi preko puta bolničkih zgrada u južnom dijelu Chicaga.Sad se vozimo uz obalu, hladni, mokri i potišteni. Kiša je privremeno prestala, ali na nebu se ne vidi nikakva nada. U jednom trenutku vidim plažu i neke ljude koji hodaju po mokru pijesku. Umoran sam i zato se zaustavljam.Silazeći s motocikla Chris kaže: — Zbog čega se zaustavljamo?— Umoran sam — kažem ja. S oceana puše hladan vjetar, i na mjestu gdje je podigao pješčane prudine, sada mokre i tamne od kiše koja je tu valjda tek prestala, liježem u zavjetrinu i tako mi je malo toplije.Međutim, ne spavam. Jedna djevojčica pojavljuje se na vrhu prudine i gleda kao da želi da dođem i da se igram. Malo poslije toga odlazi.U međuvremenu vraća se Chris i želi da idemo. Kaže da je pronašao neke smiješne biljke na kamenju koje imaju ticala koja se uvlače kad ih dotakneš. Polazim s njim i vidim između dizanja i spuštanja valova na kamenju vlasulje, koje nisu biljke nego životinje. Kažem mu da ti pipci mogu uhvatiti malene ribe. Vjerojatno je velika oseka jer inače ih ne bismo vidjeli, velim. Krajičkom oka vidim da je ona djevojčica na drugoj strani kamenja našla morsku zvijezdu. Nje-zini roditelji također nose morske zvijezde.Penjemo se na motocikl i polazimo na jug. Pokatkad kiša jače lije pa stavljam masku da me ne pecka po licu, ali to mi nije drago i čim kiša jenja skidam je. Trebalo bi da stignemo do Arcate prije mraka, ali ne želim prebrzo voziti po ovoj mokroj cesti.Mislim da je Coleridge rekao da je svatko ili platonist ili aristotelovac. Ljudi koji ne mogu podnijeti Aristotelovo beskrajno navođenje pojedinosti prirodni su ljubitelji Platonovih izravnih poopćavanja. Ljudi koji ne mogu podnijeti vječni silni Platonov idealizam vole prizemne Aristotelove činjenice. Platon je u biti tražitelj Bude koji se uvijek iznova javlja u svakoj gene-raciji, gibajući se naprijed i gore prema »jednom«. Aristotel je vječni mehaničar za motocikle kojemu je draže »mnogo«. I ja sam osobno prilično velik aristotelovac u tom smislu, jer mi je draže pronalaziti Budu u kvaliteti činjenica oko mene, ali Fedro je bio čisti platonist po naravi i osjetio je silno olakšanje kad su počeli obrađivati Platona. Njegova »kvaliteta« i Platonovo »dobro« bili su tako slični da bih ja možda pomislio da su istovjetni da Fedro nije ostavio neke bilješke o tome. Ali on je to zanijekao, i s vremenom sam uspio uvidjeti kako je važno bilo to nijekanje. Međutim, »Analiza ideja i studij metoda« nisu se uopće bavili Platonovim pojmom dobra; bavili su se samo Platonovim pojmom retorike. Retorika, to Platon izričito kaže, nije ni na kakav način povezana s dobrim; retorika je »loše«. Retoričari su ljudi koje Platon, poslije tirana, najviše mrzi.Prvi od Platonovih Dijaloga obrađivan je Gorgija, Fedro je osjećao da je napokon stigao. To je bilo mjesto gdje je želio biti.Cijelo ga je to vrijeme prožimalo osjećanje da ga vuku naprijed neke sile koje ne razumije — mesijanske sile. Listopad je došao i prošao. Dani su postajali nestvarni i nepovezani, osim u okvirima kvalitete. Ništa nije važno nego to što on nosi novu i strahovitu i svjetski potresnu istinu koja će se uskoro roditi, i htio to ili ne, svijet je moralno obavezan da je prihvati.U dijalogu Gorgija je ime sofista kojega Sokrat unakrsno ispituje. Sokrat vrlo dobro zna što Gorgija radi da bi preživio i kako to radi, ali on počinje svoju dijalektiku od dvadeset pitanja pitajući Gorgiju čime se retorika bavi. Gorgija odgovara da se ona bavi razgovorom. Kao odgovor na iduće pitanje on veli da je njezina svrha da uvjeri. Kao odgovor na iduće pitanje on veli da je njezino mjesto na sudu i u drugim skupštinama. A kao odgovor na još jedno pitanje on kaže da je njezin predmet pravda i nepravda. Sve ovo, što je jednostavno Gorgijin opis onoga čemu su sofisti težili, sada Sokratova dijalektika istančano pretvara u nešto drugo. Retorika je postala objekt, a kao objekt ima dijelove. A dijelovi imaju međusobne odnose i ti su odnosi

171

nepromjenljivi. U ovom dijalogu se posve jasno vidi kako Sokratov analitički nož rasijeca Gorgijinu umjetnost na komade. I što je čak važnije, vidi se da su ti komadi temelj Aristotelove umjetnosti retorike.Sokrat je bio jedan od junaka Fedrova dječaštva i sad ga je ljutilo što vidi da se odvija taj dijalog. Ispunio je rubove teksta svojim odgovorima. Oni su ga sigurno silno onespokojavali, jer nije bilo načina da dozna kako bi se dijalog razvijao da su se čuli ti odgovori. Na jednom mjestu Sokrat pita na koji razred stvari se odnose riječi kojima se retorika služi. Gor-gija odgovara: — Na najveći i najbolji. — Nesumnjivo prepoznavši kvalitetu u tom odgovoru, Fedro je napisao »Tako je!« na rubu stranice. Ali Sokrat odgovara da je taj odgovor dvosmislen. On je još u mraku. »Lažac!« piše Fedro na rubu i navodi stranicu u drugom dijalogu gdje Sokrat jasno izriče da nije mogao »biti u mraku«.Sokrat se ne služi dijalektikom da bi razumio retoriku, on se njome služi da je uništi, ili da je bar iznese na loš glas, i tako njegova pitanja uopće nisu prava pitanja — to su samo zamke od riječi u koje Gorgija i njegovi drugovi retoričari upadaju. Fedro je zbog toga jako raspaljen i žali što on nije ondje bio.Profesor filozofije, primijetivši Fedrovo očito dobro ponašanje i marljivost, zaključuje da on možda na koncu konca i nije loš student. To je druga greška. Odlučio je da se malo poigra s Fedrom pitajući ga što on misli o kuharskoj vještini. Sokrat je pokazao Gorgiji da su i retorika i kuharstvo grane ugađanja strastima — svodništva — jer više djeluju na emocije nego na istinsko znanje.Na profesorovo pitanje Fedro daje Sokratov odgovor da je kuharstvo grana ugađanja strastima.Na to se jedna od studentica nasmije što se Fedru ne sviđa jer on zna da profesor na njemu iskušava dijalektički zahvat sličan onome što ih Sokrat izvodi na svojim protivnicima, i njegov odgovor nije imao namjeru da bude smiješan nego da jednostavno odbije dijalektički zahvat što ga profesor pokušava izvesti. Fedro je potpuno spreman od riječi do riječi izgovoriti sve dokaze što ih Sokrat upotrebljava da utvrdi to gledište.Ali to nije ono što želi profesor. On želi da ima dijalektičku raspravu u kojoj je Fedro retoričar ko-jega obara snaga dijalektike. Profesor se mršti i pokušava još jednom. — Ne. Hoću reći, da li vi zaista mislite da dobro pripremljeno jelo u najboljem restoranu predstavlja nešto što bismo morali odbiti?Fedro pita: — Mislite li na moje osobno mišljenje? — Već mjesecima, otkad je iščeznuo onaj nevini student, nije se čulo nijedno osobno mišljenje u toj skupini.— Daaa — kaže profesor.Fedro šuti i pokušava naći odgovor. Svi čekaju. Njegove se misle munjevito gibaju, prebiru dijalektiku, igraju jedno za drugim dokazano šahovsko otvaranje, i on vidi da svako otvaranje gubi, pa prelazi na iduće, sve brži brže — ali sve što čitava grupa saznaje to je šutnja. Napokon, u neprilici, profesor odustaje od pitanja i počinje s predavanjem.Ali Fedro ne čuje to predavanje. Njegov um juri sve dalje, kroz permutacije dijalektike, dalje i dalje, rušeći stvari, i pronalazi nove grane i podgrane, pucajući od gnjeva pri svakom novom otkriću pokvareno-sti i podlosti i niskosti te »umjetnosti« koja se zove dijalektika. Videći izraz njegova lica profesor se prilično uzbunjuje i nastavlja predavanje u nekoj vrsti panike. Fedrov um juri sve dalje i dalje i još dalje, videći sada napokon neku zlu stvar, neko zlo duboko ukopano u njemu samome, koje se pretvara da pokušava razumjeti ljubav i ljepotu i istinu i mudrost, ali njegova je prava svrha da ih nikada ne razumije, njegova je prava svrha da ih svrgne i da se samo uspne na prijestolje. Dijalektika — samozvani vladar. To on vidi. Skorojević, koji napada sve što je dobro i nastoji da sve obuhvati i svlada. Zlo. Profesor ranije završava predavanje i žurno napušta sobu.Pošto studenti tiho izlaze Fedro ostaje sam i sjedi za golemim okruglim stolom dok sunce nestaje kroz čađav zrak i prostorija postaje siva a zatim mračna.Idućeg dana on čeka pred bibliotekom da se otvori i kad se otvorila počinje bjesomučno čitati, po prvi put ono što je iza Platona, ono malo što je poznato o retoričarima koje je on tako

172

prezirao. I to što otkriva počinje potvrđivati ono što je već naslutio iz svojih misli prethodne večeri.Platonova osuda sofista je nešto što su već mnogi učenjaci uzimali s velikom dvojbom. I sam predsjednik ispitnog odbora je napomenuo da kritičari koji nisu sigurni o onom što je Platon mislio moraju jednako biti nesigurni o onom što su mislili Sokratoviprotivnici u dijalozima. Kad je poznato da je Platon metnuo svoje riječi u Sokratova usta (to kaže Aristotel), ne bi smjelo biti razloga da se sumnja da je on mogao metnuti svoje riječi i u druga usta.Ulomci drugih drevnih mislilaca izgledalo je da vode k drugačijoj procjeni sofista. Mnogi stariji sofisti birani su kao »poslanici« svojih gradova, što nipošto nije bila služba za potcjenjivanje. Ime sofista upotrebljavalo se čak za Sokrata i Platona bez omalovažavanja. Neki kasniji povjesničari čak su sugerirali da je Platon toliko mrzio sofiste zato što se nisu mogli usporediti s njegovim učiteljem, Sokratom, najvećim zapravo sofistom od sviju njih. Ovo zadnje objašnjenje je vrlo zanimljivo, pomislio je Fedro, ali ne zadovoljava. Vi ne mrzite školu u kojoj je i vaš učitelj član. Što je bila prava Platonova svrha u svemu tome? Fedro čita sve dalje i dalje i zalazi u predsokratovsku grčku misao ne bi li to otkrio, i naposljetku stiže do gledišta da je Platonova mržnja prema retori-čarima bila dio mnogo veće bitke u kojoj su se stvarnost dobra, što su je zastupali sofisti, i stvarnost istinitog, što su je zastupali dijalektičari, borile u strašnom okršaju za budućnost čovjekova uma. Istinito je pobijedilo, dobro je izgubilo, i zato mi danas imamo tako malo poteškoća kad prihvaćamo stvarnost istine a tako mnogo poteškoća kad prihvaćamo stvarnost kvalitete, premda u prvom području nema nimalo više slaganja nego u drugom.Da bi se razumjelo kako je Fedro do toga stigao, potrebno je neko objašnjenje:Najprije se mora odbaciti misao da je vremensko razdoblje između posljednjeg spiljskog čovjeka i prvih grčkih filozofa bilo kratko. Odsutnost bilo kakvih historijskih podataka iz toga razdoblja ponekad pruža tu zabludu. Ali prije nego što su se grčki filozofi pojavili na pozornici, u razdoblju koje je trajalo bar pet puta više nego sva naša zabilježena povijest od grčkih filozofa naovamo, postojale su civilizacije na naprednom stupnju razvoja. Imale su sela i gradove, vozila, kuće, tržnice, ograđena polja, poljoprivredne alatke i domaće životinje, i vodile bogat i raznolik život kakav se i danas vodi u najvećem dijelu seoskih područja u svijetu. I poput ljudi u tim područjima danas ni oni nisu vidjeli razloga da se to zapisuje, ili ako su to činili, pisali su na materijalima koji nikada više nisu nađeni. I tako o njima ništa ne znamo. I »mračni srednji vijek« je bio tek nastavak prirodnog načina života što su ga trenutačno bili prekinuli Grci.Rana grčka filozofija predstavljala je prvo svjesno istraživanje onoga što je neuništivo u ljudskom bavljenju stvarima. Do tada je neuništivo bilo u oblasti bogova, mitova. Ali, sada, kao posljedica sve veće nepristranosti Grka prema svijetu oko njih, postojala je rastuća sila apstrakcije koja im je dopuštala da stare grčke mitove ne smatraju otkrivenom istinom nego maštovitim umjetničkim ostvarenjima. Ta svjesnost, koja nikada prije nigdje nije postojala, značila je čitavu novu razinu shvaćanja za grčku civilizaciju.Ali mit se nastavlja, i ono što je uništilo stari mit postaje novi mit, i taj novi mit se kod prvih jonskih filozofa preobražava u filozofiju, koja posvećuje ne-prolaznost na nov način. Neprolaznost više nije isključiva oblast besmrtnih bogova. Ona se također može naći unutar besmrtnih počela, među koja spada i naš sadašnji zakon gravitacije.Prvim besmrtnim počelom Tales je nazvao vodu. Anaksimen je tako nazvao zrak. Pitagorejci su tako nazvali broj i tako bili prvi koji su besmrtno počelo vidjeli kao nešto nematerijalno. Heraklit je besmrtnim počelom nazvao vatru i uveo promjenu kao dio počela. On je rekao da svijet postoji kao sukob i napetost između suprotnosti. On je rekao da postoji jedno i da postoji sve, i da je jedno sveopći zakon koji prozirnije sve stvari. Anaksagora je bio prvi koji je poistovjetio to jedno i nous, što znači »um«.Parmenid je po prvi put razjasnio da besmrtno počelo, jedno, istina, bog, je odvojeno od pojavnosti i od mišljenja, i važnost tog odvajanja i njegova utjecaja na narednu povijest ne može se dovoljno istaknuti. Na tom je mjestu klasični um, po prvi put, prekinuo sa svojim romantičnim podrijetlom i rekao: —Bog i istina nisu nužno isto — i krenuo svojim posebnim putem.

173

Anaksagora i Parmenid imali su slušatelja po imenu Sokrata koji je doveo njihove ideje do punog ostvarenja.Bitno je razumjeti na ovom mjestu da do tada nije postojalo ništa što bi bilo duh i materija, subjekt i objekt, oblik i sadržaj. Te podjele su samo dijalektični izumi koji su došli kasnije. Današnji duh je često sklon usprotiviti se misli da su te dihotomije izumi i kaže: — No, podjele su bile ondje da ih Grci otkriju— a vi morate reći: — Gdje su bile? Pokažite nam ih!— I današnji duh se malo zbunjuje i čudi se o čemu se tu zapravo radi, i dalje vjeruje da su te podjele bile ondje.Ali nisu bile, kao što je Fedro rekao. One su samo utvare, besmrtni bogovi današnjega mita koji nam se čini da je stvaran jer smo mi u tom mitu. Ali u stvarnosti one su jednako tako umjetnička ostvarenja kao antropomorfni bogovi koje su zamijenile.Predsokratovski filozofi spomenuti do sada listom su tražili da uspostave sveopće besmrtno počelo u vanjskom svijetu što su ga nalazili oko sebe. Njihov zajednički napor ujedinio ih je u skupinu koja se može nazvati kozmologistima. Svi su se oni slagali da takvo počelo postoji, ali njihova neslaganja oko toga što je to izgledala su nerješiva. Sljedbenici Heraklita uporno su tvrdili da je besmrtno počelo promjena i gibanje. Ali Parmenidov učenik, Zenon, dokazao je nizom paradoksa da je svaka zamjedba kretanje i promjene varava. Stvarnost je morala biti nepokretna.Rješenje prijepora među kozmologistima došlo je iz sasvim novoga pravca, od skupine koja se Fedru činila prvim humanistima. Oni su bili učitelji, ali nisu pokušavali poučiti ljude o počelima, nego o ljudskim vjerovanjima. Njihova svrha nije bila nikakva apsolutna istina, nego poboljšanje ljudi. Sva počela, sve istine su relativni, rekli su oni. — čovjek je mjerilo svih stvari. — To su bili glasoviti učitelji »mudrosti«, sofisti stare Grčke.Za Fedra je ovo osvjetljenje pozadine iz sukoba između sofista i kozmologista dodalo cijelu novu dimenziju Platonovim Dijalozima. Sokrat ne izlaže plemenite ideje u vakuum. On se nalazi usred rata između onih koji misle da je istina apsolutna i onih koji misle da je istina relativna. On bije taj boj svime što ima. Sofisti su neprijatelji.Sada Platonova mržnja prema sofistima ima smisla. On i Sokrat brane besmrtno počelo kozmologista od onoga što oni smatraju dekadencijom sofista. Istinu. Znanje. Ono što je neovisno od onoga što bilo tko o tome misli. Ideal za koji je Sokrat umro. Ideal koji jedina Grčka posjeduje po prvi put u povijesti svijeta. To je još vrlo krhka stvar. Može potpuno iščeznuti. Platon mrzi i osuđuje sofiste bez sustezanja, ne zato što su oni podli i nemoralni ljudi — očito postoje mnogo podliji i nemoralniji ljudi u Grčkoj koje on potpuno zanemaruje. On ih osuđuje zato što ugrožavaju prvi početak pronicanja u ideju istine u povijesti čovječanstva. Oko toga se sve vrti.Rezultati Sokratova mučeništva i Platonove nenadmašive proze koja je uslijedila nisu ništa manje nego cio svijet zapadnog čovjeka kako ga mi poznajemo. Da je ideji istine bilo dopušteno da se zagubi neotkrivena u doba renesanse, danas ne bismo vjerojatno bili mnogo iznad razine prethistorijskog čovjeka. Znanstvene i tehnološke ideje i drugi sistematski organizirani napori čovjeka ovise o njoj u svojoj mrtvoj točki hoda. Ona je jezgra svega.Ali ipak, Fedro to osjeća, ono što on govori o kvaliteti nekako je oprečno svemu tome. Izgleda da se mnogo bolje slaže sa sofistima.— Čovjek je mjerilo svih stvari. — Da, to on govori o kvaliteti, čovjek nije izvor svih stvari, kao što bi rekli subjektivni idealisti. Niti je on pasivni promatrač svih stvari, kao što bi rekli objektivni idealisti i materijalisti. Kvaliteta koja stvara svijet izrasta iz odnosa između čovjeka i njegova iskustva. On je sudionik u stvaranju svih stvari. Mjerilo svih stvari — to se slaže. I oni su poučavali retoriku — i to se slaže.Ne slaže se samo jedna stvar u onom što on kaže i što je Platon kazao o sofistima, a to je njihovo zvanje poučavanja vrline. Svi znaci pokazuju da je to bilo ap-solutno središte njihova učenja, ali kako ćete proučavati vrlinu ako naučavate o relativnosti svih etičkih ideja? Vrlina, ako išta u sebi uključuje, uključuje etički apsolut. Osobi čije se ideje o onom što je ispravno mijenjaju

174

iz dana u dan možemo se diviti zbog širine duha, ali ne zbog vrline. Bar ne onako kako je Fedro shvaćao tu riječ. I kako su oni mogli dobiti vrlinu iz retorike? To nigdje nije objašnjeno. Nešto nedostaje. Njegova potraga za tim vodi ga kroz brojne povijesti stare Grčke, koje obično čita na detektivski način, tražeći samo činjenice koje mogu pomoći i odbacujući sve druge činjenice koje se ne slažu. I tako čita knjigu Grci koji je napisao H. D. F. Kitto, plavo--bijelo džepno izdanje od pedeset centa, i dolazi do odlomka gdje se opisuje »prava duša homerskog junaka«, legendarne figure preddekadentne, predsokra-tovske Grčke. Blijesak svjetlosti koji prati te stranice tako je jak da se ti junaci nikada nisu izbrisali i mogu ih i sada vidjeti s malo napora za prisjećanje.Ilijada je priča o opsadi Troje, koja će pasti u prah, i o njezinim braniteljima koji će poginuti u borbi. Hektorova žena kaže svom mužu, vođi: — Tvoja snaga bit će tvoja propast; a ti ne žališ ni svoje nejako čedo ni svoju nesretnu ženu koja će uskoro biti tvoja udovica. Jer uskoro će te Ahejci napasti i ubiti; a ako tebe izgubim, bilo bi bolje za me da umrem.Muž joj odgovara:1

— Sve je doista to na umu, ženo, i meni...Jer ia u srcu svom i u duši predobro znadem,Doći će jednom dan, kad će se i sveti propasti Iliji kralj kopljometnik Prijam i narod Prijama kralja.Ali ne marim ja i ne žalim Troje tolikoNiti Hekabu samu ni Prijama, trojanskog kralja,Ni braću svoju, što svi valjani i što ih je mnogo,Ali će u prah pasti od neprijateljskih junaka, —Koliko žalim tebe, mjedenhalja kad te AhejacSuznu koji odvede slobode ti uzevši danak.Kada uza stan budeš u Argosu živeći tkalaDrugoj i nosila budeš iz vrutka Meseidskog voduIli iz Hiperskoga, — preko volje od nužde teške,

1 Prijevod T. Maretića (dotjerao S. Ivšić), Ilijada, izdanje Matice hrvatske i Zore, Zagreb 1965. (Op. prev.)

Onda će reći tko, kad vidi te suze gdje roniš: »To je Hektora žena, konjokrotama u boju On je prednjačio Trojcem, kad Ilij osvajan bješe.« Tako će reći, a tebe još veća snaći će tuga Za mužem takvim, da dan robovanja odvrati tebi. Ali nasuti hum nek priie pokrije mene, Negol'ti jauk čujem, gdje odvlače na silu tebe. Reče svijetli Hektor te pruži za sinom ruke, Ali se uvine sin krasnopojasnoj dojkinji na grud I krikne, preplašiv se, kad ugleda miloga oca, Mjedi se prestraši on i konjogrivne kite, kad spazi, Kako se strašno trese na kacigi ozgo na vrhu, Tome se mili otac nasmije i gospođa majka. Odmah svijetli Hektor sa glave kacigu svoju Sjajnu, presjajnu, skine i na tle je metne, te sina Poljubi miloga svog i na rukama ponjiše njega; Onda moltvu Zeusu i ostalim bozima rekne:— Zeuse i ostali bozi, i ovome, sinu mi, dajte,— Da on, kako sam ja, među Trojcima predičan bude, — Snagom da bude dobar i Ilijem krepko da vlada,— Da rekne tko: »od oca je taj valjaniji mnogo«,— Kad bude iz boja išo ...

175

Kitto komentira: — Grčke ratnike na velika djela nije poticao osjećaj dužnosti kako ga mi poimamo — dužnosti prema drugima; to je prije dužnost prema samom sebi. Grčki ratnik žudi za onim što mi prevodimo »vrlina« ali u grčkom je to arete, to jest »izvrsnost« ... mnogo ćemo govoriti o toj arete — ona se provlači kroz sav grčki život.Eto, misli Fedro, definicije kvalitete koja je postojala tisuću godina prije nego što su dijalektičari i pomislili da je ulove u stupicu riječi. Tko god kaže da ne može razumjeti ovo značenje bez logičkih pojmova definiens i definendum \ differentia ili laže ili je toliko van dodira s ljudskom zajednicom da nije ni vrijedan nikakva odgovora. I Fedro je opčinjen opisom poticaja »dužnosti prema samom sebi« što je gotovo točan prijevod sanskrtske riječi dharma, koja se ponekad opi-suje kao »jedno« kod Indijaca. Mogu li dharma kod Indijaca i »vrlina« kod starih Grka biti istovjetne?Tada Fedro osjeća da ga nešto vuče da ponovo pročita odlomak, i on to čini i onda ... što je ovo?! ... »Što mi prevodimo 'vrlina' ali u grčkom je to 'izvrsnost'«.Blijesak munje!Kvaliteta! Vrlina! Dharma! To je ono što su sofisti poučavali! A ne etički relativizam. I ne »vrlinu«. Nego arete. Izvrsnost. Dharmu! Prije Crkve uma. Prije sadržaja. Prije oblika. Prije duha i materije. Prije same dijalektike. Kvaliteta je bila apsolutna. Ti prvi učitelji zapadnog svijeta poučavali su kvalitetu, a sredstvo koje su izabrali bila je retorika. I on to čini cijelo vrijeme.Kiša je dovoljno prestala da možemo vidjeti horizont, oštru crtu koja razdjeljuje svijetlo sivilo neba od tamnijeg sivila vode.Kitto je još imao nešto reći o toj arete kod starih Grka. — Kad u Platona naiđemo na arete — rekao je — mi to prevodimo kao »vrlinu« i zbog toga gubimo pravi smisao. »Vrlina« je, barem u modernom jeziku, gotovo potpuno moralna riječ; s druge strane, aretė se bez razlike upotrebljava u svim kategorijama, i jednostavno znači izvrsnost.Tako je junak Odiseje veliki borac, prepredeni lukavac, vješt govornik, čovjek odvažna srca i velike mudrosti koji zna da mora trpjeti bez velika jadanja ono što mu bogovi šalju; i on može načiniti brod i njime ploviti, zaorati brazdu ravniju nego itko, pobijediti mladog razmetljivca u bacanju diska, izazvati mladića Feačanina na šakanje, rvanje ili trčanje; zaklati, odrijeti, rasjeći i ispeći vola, i biti ganut do suza zbog pjesme. On je zapravo izvrstan svestran čovjek; on ima viška aretė.Arete uključuje poštovanje prema cjelovitosti ili jedinstvenosti života, i sljedbeno tome prezir prema specijalizaciji. Ona uključuje ruganje djelotvornosti — ili bolje, uključuje mnogo višu ideju djelotvornosti koja ne postoji samo u jednom odjelu života nego u samom životu.Fedro se sjetio jednog retka iz Thoreaua: — Nikad ne dobivaš nešto, a da nešto ne izgubiš. — I sad je počeo, po prvi put, uviđati nevjerojatnu veličinu onoga što je čovjek izgubio, kad je stekao moć da razumije svijet i vlada njime u okvirima dijalektičkih istina. Izgradio je carstva znanstvene sposobnosti da prevodi prirodne pojave u golemo objavljivanje svojih snova o moći i bogatstvu — ali za to je dao carstvo razumijevanja jednake veličine: razumijevanje onoga što znači biti dio svijeta, a ne njegov neprijatelj.Čovjek može steći malo duševnog mira samim promatranjem horizonta. To je geometrova crta ... potpuno ravna, postojana i poznata. Možda je to izvorna crta na kojoj je izraslo Euklidovo poimanje pravca; temeljna crta iz koje su izvedeni izvorni proračuni prvih astronoma koji su umjeli zvijezde na karte. Fedro je znao, s istom onom matematičkom sigurnošću s kojom je Poincare osjetio da je riješio Fuchsove jednadžbe, da je ta grčka arete izgubljeni dio koji popunjava slagaljku, ali je čitao dalje da je u cijelosti završi.Aureola oko glava Platona i Sokrata sada je nestala. On vidi da oni dosljedno čine upravo ono zbog čega optužuju sofiste — služe se emocionalno uvjerljivim jezikom s višom svrhom da im slabiji dokaz, u obrani dijalektike, izgleda jači. Uvijek najviše osuđujemo kod drugih ono, pomislio je Fedro, čega se najviše bojimo kod sebe.Ali zašto? pitao se Fedro. Zašto uništiti aretė? I čim je postavio to pitanje pojavio mu se odgovor. Platon nije pokušavao uništiti arete. On ju je začahurio; načinio je od nje trajnu, postojanu ideju; obratio ju je u strogu, nepokretnu besmrtnu istinu. Od arete on je načinio dobro,

176

najviši oblik, najvišu ideju od svih. Bila je podložna tek samoj istini, u sintezi svega što je prije nestalo.Zato je kvaliteta, do koje je Fedro stigao u razredu, izgledala tako bliska Platonovu dobru. Platonovo dobro je bilo uzeto od retoričara. Fedro je istraživao, ali nije mogao naći nijednog ranijeg kozmologista koji je govorio o dobru. To je poteklo od sofista. Razlika je bila u tome što je Platonovo dobro utvrđena i vječna i nepokretna ideja, dok za retoričare to uopće nijeideja. Dobro nije bilo oblik stvarnosti. Ono je bilo sama stvarnost, u stalnoj mijeni, naposljetku nespo-znatljiva ni na kakav utvrđen, strog način.Zašto je Platon to učinio? Fedro je vidio Platonovu filozofiju kao rezultat dviju sinteza.Prva sinteza pokušala je razriješiti razlike između sljedbenika Heraklita i sljedbenika. Parmenida. Obje kozmološke škole podržavale su besmrtnu istinu. Da bi dobio bitku za istinu gdje bi arete bila potčinjena, protiv svojih neprijatelja koji bi naučavali arete gdje bi istina bila potčinjena, Platon prvo mora riješiti unutarnji sukob među vjernicima istine. Da bi to učinio on kaže da besmrtna istina nije samo promjena, kako tvrde sljedbenici Heraklita. Ona nije ni samo nepromjenljivo biće, kako tvrde sljedbenici Parmenida. Obje te besmrtne istine zajednički postoje kao ideje, koje su nepromjenljive, i kao pojava, koja se mijenja. Zbog toga Platon vidi da je potrebno razdijeliti, na primjer, »konjstvo« od »konja« i reći da je to konjstvo stvarno i učvršćeno i nepokretno, dok je konj tek puka, nevažna, prolazna pojava. Konjstvo je čista ideja. Konj što se vidi je zbirka promjenljivih pojava, konj koji može rzati i juriti naokolo koliko god hoće pa čak i uginuti na mjestu a da nimalo ne uznemiri konjstvo, koje je besmrtno počelo i može zauvijek gaziti stazom nekadašnjih bogova.Druga Platonova sinteza je uvrštenje sofističke arete u tu dihotomiju ideja i pojava. On joj daje položaj najviše časti, podvrgnuta je samo istini i metodi po kojoj se stiže do istine, dijalektici. Ali u svom pokušaju da ujedini dobro i istinu proglašavajući dobro najvišom od svih ideja, Platon ipak dijalektički određenom istinom prisvaja mjesto na kojem se nalazi arete. Kad se jednom obuhvati dobro kao dijalektička ideja, nema poteškoća za nekog drugog filozofa da dođe i da pokaže dijalektičkim metodama da se arete, dobro, može uspješnije spustiti na niži položaj unutar »istinitog« poretka stvari, usklađeniji s unutarnjim ustrojstvom dijalektike. Na takva se filozofa nije dugo čekalo da dođe. Njegovo je ime Aristotel.Aristotel je osjetio da smrtni konj pojavnosti, koji pase travu i nosi ljude i ždrijebi malene konje, zaslužuje više pažnje nego što mu je Platon posvećuje. On je rekao da konj nije tek puka pojava. Pojave naginju nečemu što je neovisno o njima i što je, poput ideja, nepromjenljivo. To »nešto« čemu pojave naginju on je nazvao »tvari«. I u taj čas, tek u taj čas, rodilo se naše suvremeno znanstveno poimanje stvarnosti.Kod Aristotela »Čitača«, čije znanje o trojanskoj arete izgleda upadljivo odsutno, oblici i tvari sve nadvladavaju. Dobro je relativno sporedna grana znanja zvana etikom; razum, logika, znanje predstavljaju njegovu osnovnu brigu. Arete je mrtva, a znanost i logika i sveučilište kako ga danas poznajemo dobivaju svoje temeljnu povlasticu: pronalaziti i izmišljati beskrajno množenje oblika sastavnih dijelova svijeta i zvati ih oblicima znanja, i prenositi te oblike budućim generacijama kao »sistem«.A retorika? Jadna retorika, nekada samo »učenje«, sada se svodi na poučavanje načina i oblika, ari-stotelovskih oblika, za pisanje, kao da je to važno. Pet pravopisnih grešaka, ili jedna greška potpunosti rečenice, ili tri pogrešno smještena atributa, ili... i tako dalje, i tako dalje. Bilo koje od toga, sjećao se Fedro, dovoljno je da priopći studentu da ne poznaje retoriku. Uostalom, to je retorika, zar ne? Naravno, postoji i »šuplja retorika«, to jest retorika koja ima emocionalne privlačnosti bez prave podložnosti dijalektičkoj istini, ali mi ne želimo to, je li tako? Po tome bismo bili slični onim lažljivcima i varalicama i oskvr-niteljima uz stare Grčke, sofistima sjećate li se njih? Naučit ćemo istinu u našim drugim akademskim predmetima, pa ćemo zatim naučiti malo retorike tako da možemo lijepo pisati tu istinu i zadiviti svoje šefove koji će nas promaknuti na viši položaj. Oblici i načini — najbolji ih mrze, najgori ih vole. Iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, maleni »čitači« iz prvih klupa, oponašatelji umilna smiješka i urednih olovaka, ističu se da dobiju svoje aristotelovske petice, dok oni koji

177

imaju pravu arete sjedeotraga tiho i pitaju se što to s njima nije u redu da ne mogu voljeti taj predmet.A danas na onim rijetkim sveučilištima gdje se još uči klasična etika studenti, slijedeći vodstvo Aristotela i Platona, beskrajno salijeću s pitanjem koje u staroj Grčkoj nikada nije trebalo postaviti: — Što je dobro? I kako ga definiramo? Budući da su ga različiti ljudi različito definirali, kako možemo znati da ikakvo dobro postoji? Neki kažu da se dobro nalazi u sreći, ali kako znamo što je sreća? I kako se sreća može definirati? Sreća i dobro nisu objektivni pojmovi. S njima ne možemo postupati znanstveno. I budući da nisu objektivni, postoje samo u našem miš-ljenju. I zato ako želiš biti sretan samo promijeni svoje mišljenje. Ha-ha, ha-ha.Aristotelovska etika, aristotelovske definicije, ari-stotelovska logika, aristotelovski oblici, aristotelovske tvari, aristotelovska retorika, aristotelovski smijeh ... ha-ha, ha-ha.A kosti sofista davno su se pretvorile u prah, i ono što su rekli pretvorilo se s njima u prah, i prah je pokopan pod osipanjem i padom Atene, pod osipanjem i padom Makedonije. I pod osipanjem i smrti starog Rima i Bizanta i Otomanskog carstva i modernih država — pokopani tako duboko i s takvim obredima i takvim pomazanjima i takvim zlom da je samo neki luđak mogao poslije toliko stoljeća otkriti ključ da ih otkopa, i da vidi strahotu koja je bila počinjena ...Cesta je već postala tako mračna da moram upaliti svjetlo da bih je mogao slijediti kroz ovu maglu i kišu.

30U Arcati ulazimo u malen restoran, smrznuti i mokri, i jedemo pirjano meso s grahom i pijemo kavu.Zatim smo opet na cesti, sada na glavnoj autostradi, glatkoj i mokroj. Vozit ćemo se dok ne stignemo na jednodnevnu udaljenost od San Francisca i onda ćemo stati.Na cesti se vide čudni odrazi svjetla što stižu iz suprotnog pravca kroz kišu s druge strane središnje pruge. Kiša udara kao tanad u masku što lomi svjetlost u čudnim kružnim i polukružnim valovima dok me svjetla mimoilaze. Dvadeseto stoljeće. Posvuda je oko nas to dvadeseto stoljeće. Vrijeme je da se svrši ova Fedrova Odiseja dvadesetog stoljeća i da se s njom prestane.Kad se idući put sastala grupa »Ideje i metode 251, Retorika« oko velikog okruglog stola u južnom dijelu Chicaga, tajništvo odjela je izvijestilo da je profesor filozofije bolesan. I slijedećeg tjedna bio je bolestan. Pomalo zbunjeni preostali članovi grupe, koja se smanjila na trećinu, prešli su preko puta na kavu.Dok su pili kavu, jedan student, kojega je Fedro uočio kao bistra mladića ali intelektualnog snoba, reče: — Smatram da je ovo najneugodnija grupa u kojoj sam ikad bio. — Činilo se da gleda Fedra sa ženskom razdražljivošću kao kvaritelja nečega što je trebalo da bude ugodan doživljaj.— Potpuno se slažem — rekao je Fedro. Očekivao je nekakav napad, ali napada nije bilo.Ostali su studenti naslućivali da je Fedro uzročnik svega toga ali nisu imali s čim proslijediti. Zatim je jedna starija žena s druge strane stola upitala zašto se on upisao u tu grupu.— Upravo pokušavam to otkriti — rekao je Fedro.— Jeste li redovan student?— Ne, ja sam redovan nastavnik na Mornaričkom gatu.— Što predajete?— Retoriku.Ona je prestala govoriti i svatko ga je za stolom promatrao i šutio.Novembar je istjecao. Lišće, koje se u oktobru pretvorilo u divno narančasto žutilo, padalo je s drveća ostavljajući gole grane da dočekaju hladne vjetrove sa sjevera. Pao je prvi snijeg, zatim se otopio, i prljav grad je čekao da dođe zima.U odsutnosti profesora filozofije zadan je još jedan Platonov dijalog. Naslov mu je bio Fedro, što ništa nije značilo našem Fedru budući da on sebe nije nazivao tim imenom. Grk Fedro nije sofist nego mladi govornik koji Sokratu služi kao pozadina u ovom dijalogu gdje se raspravlja o prirodi

178

ljubavi i mogućnosti filozofske retorike. Fedro ne izgleda osobito bistar, i ima grozan osjećaj za retoričku kvalitetu, budući da napamet navodi jedan zaista loš govor govornika Lizije. Ali ubrzo se doznaje da je taj loš govor jednostavno »namještaljka«, priprema za Sokrata da proslijedi s mnogo boljim svojim govorom, i da zatim nastavi s još boljim govorom, jednim od najljepših u svim Platonovim Dijalozima.Osim ovoga jedina značajna stvar o Fedru je njegova ličnost. Platon često daje Sokratovim sugovornicima imena prema značajkama njihove ličnosti. Jedan mladi, govorljivi, nevini i dobrodušni sugovornik u Gorgiji zove se Polus, što na grčkom znači »ždrijebe«. Fedrova je ličnost različita. On nije povezan ni s jednom posebnom skupinom. Njemu je draža seoska sa-moća nego grad. On je nasilan da gotovo postaje opasan. U jednom trenutku on prijeti Sokratu silom.Fedro u grčkom znači »vuk«. U ovom dijalogu njega Sokratovo raspravljanje prislanja ljubavi i ukroćuje ga. Naš Fedro čita dijalog i silno ga se doima veličanstvena pjesnička maštovitost. Ali njega ona ne ukroćuje jer miriše i slabašan vonj licemjerja. Govor nije sam sebi svrha, nego se koristi za osudu tog istog afektivnog područja razumijevanja u kojemu leži i njegova privlačnost. Strasti se karakteriziraju kao uni-štavatelji razumijevanja, i Fedro se pita nije li tu počela osuda strasti koje su tako duboko pokopane u zapadnoj misli. Vjerojatno ne. Zategnutost između starogrčke misli i emocije opisana je drugdje kao temelj grčkog ustrojstva i kulture. Ipak zanimljivo. Ni idućeg tjedna ne pojavljuje se profesor filozofije, i Fedro koristi to vrijeme da nadoknadi svoje zaostatke na Sveučilištu Illinois.Slijedećeg tjedna, u knjižari Sveučilišta Chicago preko puta gdje se Fedro upravo sprema poći na predavanje, vidi dva crna oka što u nj uporno zure kroz knjige na polici. Kad se pojavi lice on prepoznaje onog nevinog studenta koji je verbalno bio pretučen na početku kvartala i zatim nestao. Lice izgleda kao da student zna nešto što Fedro ne zna. Fedro polazi da s njim razgovara, ali lice se povlači i izlazi iz knjižare, ostavljajući Fedra u nedoumici. I razdražena. Možda je samo premoren i nervozan. Predavanja na Mornaričkom gatu na vrhuncu njegovih napora da nadbije svu zapadnu akademsku misao Sveučilišta Chicago sile ga da radi i uči dvadeset sati dnevno bez primjerene brige o hrani i gibanju. Možda ga samo umor navodi na pomisao da na tom licu ima nešto čudnovato.Ali dok prelazi ulicu, to lice ga slijedi na dvadesetak koraka. Nešto se događa.Fedro ulazi u predavaonicu i čeka. Uskoro se pojavljuje taj student, vraća se u predavaonicu poslije toliko tjedana. Ne može očekivati da će sada biti primljen. Student gleda Fedra i napola se smiješi. On se zbog nečeg smiješi, u redu.Na ulazu se čuju neki koraci, i Fedro tada odjed-nom zna — i koljena mu počinju klecati i ruke mu se tresu. Smiješeći se blago, na ulazu ne stoji niko drugi nego glavom predsjednik ispitnog odbora za »Analizu ideja i studije metoda« Sveučilišta Chicago. On preuzima grupu.Tako je. Tako oni izbacuju Fedra na glavna vrata.Ljubazan, veličanstven, s carskom velikodušnošću stoji predsjednik na ulazu jedan trenutak, zatim razgovara s jednim studentom koji ga izgleda poznaje. Smiješi se dok se okreće od tog studenta i prelijeće pogledom po grupi, kao da traži još jedno poznato lice, klima i malo hihoće, čeka da zvoni.Eto zašto je dječak tu. Objasnili su mu zašto su ga slučajno pretukli, i da mu pokažu koliko su dobre duše dat će mu mjesto uz ring kad budu tukli Fedra.Kako li će to učiniti? Fedro već zna. Prvo će pred cijelom grupom dijalektički uništiti njegov ugled pokazavši mu kako malo zna o Platonu i Aristotelu. Tu neće biti poteškoća. Očito oni znaju stoput više o Platonu i Aristotelu nego što će on ikada znati. Njima se oni bave cijelog života.Zatim, kad ga dijalektički sasvim sasijeku, savjetovat će mu ili da se prikloni ili da se ukloni. Zatim će mu postavljati nova pitanja, a on neće moći ni na njih odgovoriti. Onda će mu napomenuti da je njegov uspjeh tako ništavan da nema smisla da se uzalud muči, nego da smjesta napusti grupu. Moguće su varijacije, ali to je temeljni oblik. Sve je tako lako.

179

No, dosta je naučio, a zato je i došao. Svoju disertaciju može i na neki drugačiji način napraviti. S tom mišlju napušta ga klecavo osjećanje i on se smiruje.Fedro je pustio bradu otkad ga je predsjednik zadnji put vidio, i tako još nije otkriven. Ta pred-nost neće dugo trajati. Predsjednik će ga dovoljno brzo pronaći.Predsjednik pažljivo odlaže kaput, uzima stolicu s druge strane velikog okruglog stola, sjeda, i zatim vadi lulu i puni je gotovo pola minute. Vidi se da je to učinio već mnogo puta.U trenutku pažnje obrađene studentima on proučava lica nasmiješena hipnotičkog pogleda, ispitujući raspoloženje, ali osjećajući da još nije ono pravo. Zatim još malo puni lulu, ali bez žurbe.Uskoro dolazi trenutak, on pali lulu, i malo zatim u sobi se osjeća miris dima.Napokon progovara:— Koliko sam razumio — kaže — danas počinjemo raspravu o besmrtnom Fedru. — Promatra svakog studenta posebno. — Je li to točno?Članovi grupe stidljivo mu potvrđuju da je točno. Njegova ličnost je tako nadmoćna.Predsjednik se zatim ispričava zbog odsutnosti prijašnjeg profesora i opisuje oblik rada koji će slijediti. Budući da on već poznaje taj dijalog, iskat će od njih odgovore koji će pokazati koliko su ga dobro proučili.To je najbolji način, razmišlja Fedro. Na taj se način može upoznati svaki student ponaosob. Srećom Fedro je tako temeljito proučio dijalog da ga zna gotovo naizust.Predsjednik ima pravo. To je besmrtan dijalog, čudan i zagonetan u početku, ali zatim udara sve jače i jače, kao sama istina. Ono o čemu je Fedro govorio kao o kvaliteti, Sokrat je opisao kao dušu, kretanje od sebe, izvor svih stvari. Nema protuslovlja. Ne može ga ni biti između suštinskih pojmova monoističkih filozofija, »Jedno« u Indiji mora biti isto »jedno« u Grčkoj. Ako nije, imate dvoje. Jedina neslaganja između tih monista tiču se svojstva »jednog«, a ne njegove biti. Budući da je »jedno« izvor svih stvari i da uključuje sve stvari u sebe, ono se može definirati u okviru tih stvari, jer će svaka stvar koju upotrijebite da ga definirate uvijek definirati nešto što je manje od tog »jednog«. »Jedno« se može samo alegorički opisati, upotrebom analogija, slika iz mašte i govora. Sokrat upotrebljava analogiju nebesa i zemlje, prikazujući kako se ljudi primiču k »jednom« na kolima koja vuku dva konja...Ali sada predsjednik upravlja pitanje studentu do Fedra. Malo ga draži, izazivajući ga da napadne.Student je zamijenjen za drugu osobu, on ne napada, i predsjednik ga s velikim gnušanjem i nezadovoljstvom otpušta uz prijekor da bi trebalo da bolje prouči gradivo.Red je na Fedru. On se strahovito smirio. Sad on mora objasniti dijalog.— Ako mi je dopušteno da iznova počnem na svoj način — kaže on, djelomično zato da prikrije činjenicu da nije čuo što je student prije njega rekao.Predsjednik, videći u tome dalji prijekor prijašnjem studentu, smiješi se i uvredljivo kaže da je to svakako dobra zamisao.Fedro produžuje. — Vjerujem da je u ovom dijalogu Fedrova ličnost opisana svojstvima vuka.Izrekao je to dosta glasno, s prizvukom ljutnje, i predsjednik je skoro poskočio. Pogodak!— Da — kaže predsjednik, a sjaj u njegovim očima pokazuje da je sada prepoznao tko je taj bradati razbojnik. — Fedro na grčkom zaista znači »vuk«. To je vrlo oštroumna zamjedba. — Počinje vračati svoj vanjski mir. — Nastavite.— Fedro se susreće sa Sokratom, koji poznaje samo gradski način života, i vodi ga na selo, gdje mu počinje navoditi jedan govor govornika Lizi je kojemu se divi. Sokrat ga moli da mu ga pročita i Fedro to čini.— Stanite! — kaže predsjednik koji se već sasvim pribrao. — Vi nam prepričavate radnju, a ne dijalog. — Proziva slijedećeg studenta.Čini se da nijedan student ne zna o čemu se radi u dijalogu da bi zadovoljio predsjednika. I tako on uz podrugljivo žaljenje kaže da ga svi moraju temeljitije proučiti, ali ovog puta će im on pomoći preuzimajući breme tumačenja dijaloga na svoja leđa. To donosi velikoj većini olakšanje od napetosti što ju je on tako pomnjivo izazvao i sad je cijela grupa na dlanu njegove ruke.

180

Predsjednik nastavlja otkrivati značenje dijaloga ulažući u to svu svoju pažnju. Fedro ga sluša s dubokim sudjelovanjem.Poslije nekog vremena nešto mu se počinje ne slagati. Nekakva pogrešna nota se u to uvukla. Isprva ne vidi što je to, ali onda postaje svjestan da je predsjednik potpuno zaobišao Sokratov opis »jednoga« i skočio naprijed na alegoriju kola i konja.U toj alegoriji tražitelj, pokušavajući dosegnuti »jedno«, vozi se u kolima koja vuku dva konja; je-dan je bijel i plemenit i umjeren, drugi je mrkovoljan, tvrdoglav, strastan i crn. Prvi mu stalno pomaže u njegovu usponu k nebeskim dverima, drugi mu stalno smeta. Predsjednik to još nije rekao, ali upravo se nalazi na mjestu gdje mora objaviti da je bijeli konj umjeren razum, a crni konj mračna strast, emocija. Nalazi se na mjestu gdje to treba opisati, ali ona lažna nota naglo prelazi u zbor.On se vraća i ponavlja da »Sada se Sokrat zaklinje bogovima da govori istinu. Prisegnuo je da će govoriti istinu, i ako nije istina ono što slijedi, on je krivokletnik u duši«.STUPICA! On koristi dijalog da dokaže svetost razuma! Kad se to jednom ustanovi, može se vratiti dolje u ispitivanje što je razum, i zatim, gle čuda, eto nas opet u području Aristotela!Fedro diže ruku, ispružena dlana, s laktom na stolu. Kako se prije ta ruka tresla, tako je sada mrtvački mirna. Fedro osjeća da tu sada formalno potpisuje svoju smrtnu osudu, ali zna da će potpisati drugu vrstu smrtne osude ako spusti ruku.Predsjednik vidi njegovu ruku, iznenađen je i zbunjen zbog nje, ali dopušta Fedru da govori. Tada je objavljena poruka.Fedro kaže: — Sve ovo je samo jedna analogija.Tišina. A zatim se na predsjednikovu licu pojavljuje smetenost. — Molim? — kaže on. Čar njegove predstave je pokvarena.— Cijeli ovaj opis kola i konja samo je jedna analogija.— Što? — kaže predsjednik, pa zatim dodaje glasno: — To je istina! Sokrat se zakleo bogovima da je to istina!Fedro uzvraća: — Sam Sokrat kaže da je to analogija.— Ako izvolite pročitati dijalog, naći ćete da Sokrat posebno izjavljuje da je to istina!— Da, ali prije toga... u dva paragrafa, mislim ... on je naveo da je to analogija.Tekst se nalazi na stolu i može se provjeriti, ali predsjednik je dovoljno oprezan da ne provjerava. Ako to učini i ako Fedro bude u pravu, njegov je ugled potpuno uništen. On je cijeloj grupi rekao da nitko nije temeljito pročitao dijalog.Retorika — Dijalektika 1 : 0.Fantastično je, misli Fedro, što se toga sjetio. To jednostavno ništi cijelu dijalektičku poziciju. Možda je upravo u tome cijela zavrzlama. Naravno da je to analogija. Sve je analogija. Ali dijalektičari to ne znaju. Zbog toga je predsjednik propustio onu Sokratovu izjavu. Fedro ju je primijetio i zapamtio, jer da je Sokrat nije naveo, on ne bi govorio »istinu«.To još nitko nije vidio. Predsjednik ispitnog odbora za »Analizu ideja i studije metoda« upravo je oboren na pod u svojoj grupi.On je sada zanijemio. Ne može smisliti nijednu riječ koju bi rekao. Tišina koja je na početku sata tako izgradila njegov lik pred grupom sada ga uništava. On ne razumije s koje je strane stigao metak. Nikada se nije suočio sa živim sofistom. Samo s mrtvima.Sad se pokušavao za nešto uhvatiti, ali nema ničega da se uhvati. Njegov vlastiti zamah nosi ga dalje u ponor, i kad napokon smogne riječi, to su riječi koje izgovara osoba druge vrste; učenik koji je zaboravio napraviti domaću zadaću, koji je dobio lošu ocjenu i pokudu, ali bi svejedno želio oproštenje.Pokušava blefirati grupu svojom prijašnjom izjavom da nitko nije dobro proučio dijalog, ali studentzdesna Fedru klima glavom prema njemu. Očigledno netko ga je proučio.Predsjednik se koleba i oklijeva, na njemu se vidi da ga je strah pred grupom i da se kloni njihova sudjelovanja. Fedro se pita što li će zatim uslijediti.Zatim vidi da se događa nešto ružno. Pretučeni nevini student koji ga je prije toga gledao sad više nije u tako nevin. On se ceri prema predsjedniku i postavlja mu sarkastična i podrugljiva

181

pitanja. Predsjednika, već osakaćenog, sada ubijaju... ali Fedro sad uviđa da je to njemu bilo namijenjeno.Ne može osjetiti samilost, samo gnušanje. Kad pastir ide ubiti vuka, pa povede svog psa da prisustvuje toj zabavi, mora pripaziti da izbjegne greške.. Pas je određenom srodstvu s vukom što je pastir možda zaboravio.Jedna djevojka spašava predsjednika postavljajući mu lagana pitanja. On ta pitanja prima sa zahvalnošću, na svako odgovara nadugačko i naširoko i polagano se oporavlja.Tada mu postavljaju pitanje: — što je dijalektika?On o tome razmišlja, i zatim, tako mi boga, okreće se Fedru i pita bi li on htio odgovoriti.— Mislite li moje osobno mišljenje? — pita Fedro.— Ne... recimo, Aristotelovo mišljenje. Sad nema trikova. Jednostavno pušta Fedra da prijeđe na svoje područje.— Koliko mi je poznato... — kaže Fedro i zastaje.— Da? — predsjednik se sav pretvorio u smiješak. Sad je već sve izglađeno.— Koliko mi je poznato, Aristotel misli da dijalektika dolazi prije svega ostaloga.Predsjednikov izraz lica mijenja se od blaženstva do preneraženosti za pola sekunde. Dolazi.' viče njegovo lice, ali jezik šuti. Lovac je opet ulovljen. On ne može ubiti Fedra na izjavi koja je uzeta iz njegova vlastitog članka iz Britanske enciklopedije.Retorika — Dijalektika 2 : 0.— A iz dijalektike dolaze oblici — nastavlja Fedro — a iz... — Ali predsjednik prekida nabrajanje.Vidi da razgovor ne može teći kako je želio, pa ga obustavlja.Nije trebalo da ga obustavi, razmišlja Fedro. Da je pravi tražitelj istine a ne propagandist jednog posebnog gledišta, to ne bi učinio. Mogao bi nešto naučiti. Kad se jednom izjavi da »dijalektika dolazi prije svega ostaloga«, ta izjava sama postaje dijalektičko biće, podložno dijalektičkom ispitivanju.Fedro bi pitao: Kakav dokaz imamo da dijalektička metoda pitanja i odgovora za stizanje do istine dolazi prije svega ostaloga? Nikakav dokaz nemamo. A kad ta izjava ostane izolirana i sama bude predmet pobližeg ispitivanja, postaje krajnje smiješna. Eto te dijalektike, baš poput Newtonova zakona gravitacije, kako sama sjedi usred ničega, i iz nje se rađa cio svemir, je li? To je blesavo.Dijalektika, koja je roditeljica logike, potekla je iz retorike. Retorika je sa svoje strane dijete mitova i poezije stare Grčke. Tako je to historijski, i tako je to primjenom zdrava razuma. Pjesme i mitovi su odogovori prethistorijskih ljudi na svemir oko njih načinjeni na temelju kvalitete. Kvaliteta je dakle, a ne dijalektika, roditeljica svega što znamo.Sat završava, predsjednik stoji kraj vrata i odgovara na pitanja, a Fedro zamalo ustaje da bi nešto rekao, ali odustaje. Kad ljudi cijeli život primaju udarce, splašnjava im oduševljenje za bilo kakvu nepotrebnu zadjevicu koja bi mogla donijeti nove udarce. Ništa prijateljski nije dotada rečeno, čak ni nagoviješteno, a mnogo neprijateljstva se pokazalo.Fedro je vuk. To se slaže. Vraćajući se polako u svoj stan on uviđa da se to sve više slaže. On ne bi bio sretan da su oni bili oduševljeni njegovom disertacijom. Neprijateljstvo je zaista njegov element. Zaista jest. Fedro je vuk, da, sišao s planina da vreba jadne nevine građane ove intelektualne zajednice. Sve se to izvrsno slaže.Crkva uma, kao i sve ustanove sistema, temelji se na individualnoj slabosti a ne na individualnoj jakosti. Ono što se zaista traži u Crkvi uma — to je nesposobnost. Ne smijete biti sposobni. Tada se smatra da vas oni mogu podučiti. Prava sposobna osoba uvijek je prijetnja. Fedro vidi da je odbacio mogućnost da se i sam uključi u organizaciju prihvaćanjem svih aristotelovskih stvari kojima se pretpostavljalo da se mora podvrgnuti. Ali ta vrsta prilike jedva mu se čini vrijednom toga klanjanja i ulizivanja i intelektualnog ponižavanja potrebnog da se prilika sačuva. Taj život ima vrlo nisku kvalitetu.Za njega se kvaliteta bolje vidi gore na granici pojasa šuma nego ovdje gdje je pomračena zadimljenim prozorima i oceanima riječi, i on vidi da se ono što govori nikada zapravo ne može prihvatiti, jer da bi se prihvatilo ljudi se moraju osloboditi društvene vlasti, a svijet je sav u

182

ustanovi društvene vlasti. Za ovce je kvaliteta ono što pastir kaže. Pa ako uzemete ovcu i metnete je gore na granicu pojasa šuma po noći kad zavija vjetar, ta će se ovca na smrt pre-strašiti, i blejat će i blejat će dok ne dođe pastir, ili dok ne dođe vuk.Fedro posljednji put pokušava biti Ijubezan s predsjednikom na idućem predavanju, ali predsjednik to ne prihvaća. Fedro ga pita da objasni jedan stavak i veli da ga nije mogao razumjeti. Razumio ga je, ali misli da bi bilo lijepo da malo uzmakne.Odgovor glasi: — Možda ste umorni! — i izrečen je najoštrije što se može; ali taj odgovor ne kosi. Predsjednik jednostavno osuđuje u Fedru ono čega se u sebi najviše boji. Dok sat protječe, Fedro zuri kroz prozor i osjeća da mu je žao tog starog pastira i njegovih ovaca i pasa u grupi, i žao mu je sama sebe što nikada neće postati jedan od njih. Zatim, kad se oglasi zvono, on zauvijek napušta grupu.Predavanja na Mornaričkom gatu, naprotiv, odvijaju se kao divlji požar, studenti sada pozorno slušaju tog bradatog čudaka s planina koji im govori da postoji nešto što se zove kvaliteta u ovom svemiru i da oni znaju što je to. Njima nije jasno što bi s tim, nesigurni su, a neki ga se i boje. Oni mogu vidjeti da je opasan na neki način, ali svi su očarani i žele još više čuti.Ali Fedro nije ni pastir, i napor da bude jedan od pastira ubija ga. Ona čudna stvar što se događala u grupama opet se događa, kad nepokoreni i divlji studenti iz zadnjih redova suosjećaju s njim i bivaju mu miljenici, dok plašljivi i poslušniji studenti iz prednjih redova strahuju od njega i zato postaju predmet njegove sprdnje, iako na koncu te ovce prolaze a njegovi nepokorni prijatelji iz zadnjih klupa ne prolaze. I Fedro vidi, iako to ni sada ne želi priznati samom sebi, on ipak intuitivno vidi da i njegovi pastirski dani također teku prema koncu. I on se sve više i više pita što će se zatim dogoditi.Oduvijek se on bojao tišine u razredu, one tišine koja je uništila predsjednika. Njemu nije u naravi da govori i govori i govori satima i satima, i to ga iscrpljuje, pa sada, nemaju ništa više čemu bi se okrenuo, okreće se tom strahu.Ulazi u razred, zvono zvoni, a Fedro sjedi i ne govori. Cio sat on šuti. Neki ga studenti izazivaju ne bi li ga probudili, ali zatim zašućuju. Drugi upravo izluđuju od unutrašnje panike. Na kraju sata cijela grupa doslovno skače i juri na vrata. Zatim on odlazi na svoj novi sat i cijela se priča ponavlja. Idući sat isto, idući opet isto. I on se sve više i više pita što će se zatim dogoditi.Dolazi konac studenoga i Dan zahvalnosti. Njegova četiri sata spavanja svela su se na dva a zatim na ništa. Sve je svršilo. On se više neće vraćati da proučava aristotelovsku retoriku. Niti će se vratiti da predaje taj predmet. To je prošlo. On počinje lutati ulicama, a mozak mu se kovitla.Grad se sada nad njim sklapa, i u njegovoj čudnovatoj perspektivi taj grad postaje suprotnost onoga u što vjeruje. Postaje mu tvrđava oblika i sadržaja, a ne tvrđava kvalitete. Sadržaj u obliku čeličnih ploča i greda, sadržaj u obliku gatova i prilaza, u obliku opeka, asfalta, automobilskih dijelova i starih radio--aparata, i tračnica, u obliku mrtvih lešina životinja koje su nekada pasle u prerijama. Oblik i sadržaj bez kvalitete. To je duša ovoga mjesta. Sve slijepo, golemo, strašno i nečoveječno: viđeno pri svjetlu vatrešto noću plamsa iz dimnjaka visokih peći na jugu, kroz težak dim od ugljena sve dublje i gušće prema neonskim reklamama za pivo i pizzu i praonice, i prema nepoznatim i besmislenim reklamama duž besmislenih ulica što se stalno produžavaju u druge ravne besmislene ulice u vječnost.Kad bi sve to bile opeke i cement, čisti oblici tvari, jasni i otvoreni, još bi mogao preživjeti. Ali maleni i patetični pokušaji ostvarenja kvalitete ubijaju. Gipsana imitacija kamina u stanu, oblikovana kao da čeka plamen koji se nikada neće pojaviti. Ili ograde ispred stambenog bloka s nekoliko kvadratnih metara trave. Nekoliko kvadratnih metara trave, nakon Montane! Da su jednostavno izbacili i ogradu i tu travu, bilo bi u redu. Sada ta trava služi samo za to da obrati pažnju na ono što je izgubljeno.Duž ulica što vode od njegova stana nikad se ništa ne vidi kroz beton i opeke i neon, ali on zna da su iza toga pokopane smiješne i izvitoperene duše što zauvijek pokušavaju činiti ono što bi ih uvjerilo da posjeduju kvalitetu, te uče čudnovate oblike življenja, oblike stila i mode što im ga

183

na sitno traže časopisi sanja i drugi masovni mediji, a plaćaju ulični trgovci sadržajem. Razmišlja Fedro o njima noću sam, o njima i o njihovim reklamiranim cipelama i čarapama i rublju, zureći kroz čađave prozore u nakardne šupljine iza njih, koje se otkrivaju kad napuhanost splasne i dogmiže istina, jedina istina koja tu postoji, vapijući u nebo, bože, da tu ničega nema osim mrtvog neona i betona i opeke.Počinje ga napuštati osjećaj za vrijeme. Ponekad mu se misli utrkuju sve više i više približavajući se brzini svjetlosti. Ali kad pokuša donijeti kakvu odluku koja se tiče njegove neposredne okoline, čini se da mu trebaju cijele minute da se pojavi jedna jedina misao. Jedna jedina misao počinje rasti u njegovu umu, izvučena iz nečega što je pročitao u dijalogu Fedro.— A što je napisano dobro, i što je napisano loše — treba li da to pitamo Liziju ili bilo kojeg dru-gog pjesnika ili govornika koji je ikad napisao ili ćenapisati politički ili koji drugi spis, u stihu ili u prozi, poeta ili prozaist, da nas nauči?Što je dobro, Fedro, i što nije dobro — treba li ikog pitati da nam to kaže?To je on govorio prije nekoliko mjeseci u predavaonicama u Montani, poruku koju su previdjeli Platon i svi dijalektičari poslije njega, jer svi su oni htjeli definirati dobro u njegovoj intelektualnoj vezi sa stvarima. Ali on sada vidi koliko je daleko od toga stigao. I on sam čini te iste ručne stvari njegov prvobitni cilj bio je da kvalitetu očuva od definiranja, ali tijekom ratovanja s dijalektičarima on je davao izjave, i svaka je izjava bila opeka u zidu definicija što ga je gradio oko kvalitete. Svaki pokušaj razvijanja organiziranog razuma oko nedefinirane kvalitete pobija svoju vlastitu svrhu. Organizacija razuma pobija kvalitetu. Sve što je činio bilo je luđačko poslanstvo od samoga početka.Trećega dana on skreće iza ugla neke nepoznate ulice i ispred njegovih očiju sve iščezava. Kad mu se vraća svijest, on leži na pločniku, a ljudi ga obilaze i ne primjećuju. On ustaje i preumorno i nemilosrdno cijedi misli da se sjeti puta kući. Misli su sve polaganije. Sve polaganije. To je otprilike vrijeme kad Chris i on pokušavaju naći mjesto gdje se prodaju kreveti na kat da djeca u njima spavaju. Poslije toga više ne napušta stan.On zuri u zid sjedeći prekriženih nogu na podstavljenom pokrivaču na podu u sobi bez kreveta. Svi su mostovi porušeni. Nema povratka. A sada nema puta ni naprijed.Tri dana i tri noći zuri Fedro u zid spavaće sobe, a misli mu se ne miču ni naprijed ni natrag, nego stoje na jednom trenutku. Žena ga pita da li je bolestan, a on ne odgovara. Žena mu se počinje ljutiti, ali Fedro sluša bez odgovora. Svjestan je onoga što ona govori, ali više ne može osjetiti nikakve hitnosti u tome. Ne usporavaju se samo njegove misli, i želje otromljuju. I sve su tromije i tromije, kao da poprimaju nemjerljivu masu. Tako je težak, tako je umoran,ali san ne dolazi. Osjeća se kao div, visok milijun kilometara. Osjeća da se pruža kroz svemir bez granica.Počinje odbacivati neke stvari, neke terete što ih je vukao cijelog svog života. Veli ženi da ode i odvede djecu, da se smatra rastavljenom. Strah od zgražanja i stida nestaje kad njegova mokraća curi po podu, ne hotimično nego prirodno. Strah od boli, od mučeničke boli je nadvladana kad mu cigarete, ne hotimično nego prirodno, sagorijevaju do prstiju sve dok ih ne ugase mjehuri što nastaju od njihova žara. Njegova žena vidi te ranjene prste i mokraću na podu sobe i zove da joj pomognu.Ali prije nego što pomoć stigne, polako, neprimjetIjivo u početku, cijela Fedrova svjesnost počinje se raspadati... rastapati se i iščezavati. Zatim postupno on se više ne pita što će se poslije toga dogoditi. On zna što će se dogoditi, i teku suze zbog njegove obitelji i zbog njega i zbog ovoga svijeta. Dolazi i treperi ulomak iz jedne stare kršćanske himne. »Sad moraš proći kroz taj klanac«. To ga nosi naprijed. »Ti moraš kroza nj proći sam.« Čini se kao zapadna himna koja pripada Montani.— Ne može nitko mjesto tebe — veli ona. Kao da se sluti nešto iza toga. — Ti moraš kroza nj proći sam.On prolazi kroz pust klanac, izvan mita, i izranja iz nekakva sna, i vidi da je sva njegova svjesnost, taj mit, bila san, i to ničiji tuđi nego baš njegov san, san što ga sada sam mora

184

podržavati vlastitim naporima. Tada iščezava čak i »on« a ostaje samo san o njemu koji njega sadrži.A kvaliteta, arete za koju se tako žestoko borio, za koju se žrtvovao, koju nikada nije izdao, ali koju sve to vrijeme nijednom nije razumio, sad mu se jasno pokazuje i njegova se duša smiruje.Automobili se prorjeđuju te više nema gotovo nijednoga, a cesta je tako crna da se čini da svjetlo njegova motora jedva dopire do nje probijajući se krozkišu. Ubojito. Svašta se može desiti — iznenadna rupa, mrlja ulja, mrtva životinja... Ali ako usporiš ubit će te oni s leđa. Ne znam zbog čega i dalje ovako jurimo. Morali smo se već davno zaustaviti. Više ne znam što činim. Tražio sam znakove motela, mislim, ali na njih nisam obraćao pažnju i promicao sam kraj njih. Ako ovako nastavimo svi će se zatvoriti.Na slijedećem izlazu skrećemo s autostrade, nadajući se da će nas taj izlaz nekamo odvesti, i uskoro smo na neravnom putu punom rupa i šljunka. Vozim polako. Ulične svjetiljke odozgo bacaju treperave lukove svjetla kroz kišne zastore. Prolazimo iz svjetla u tamu iz svjetla u tamu i tako stalno bez ikakva znaka dobrodošlice uz put. Pojavljuje se prometni znak STOP s lijeve strane, ali ne piše kamo treba skrenuti. Jedna strana izgleda crno kao i druga. Mogli bismo beskrajno lutati ovim ulicama i ništa ne naći, a sada smo i glavnu cestu već izgubili.— Gdje smo? — viče Chris.— Ne znam. — Mozak mi se umorio i usporio. Čini mi se da ne mogu smisliti pravi odgovor... niti što bih poduzeo.Sad vidim ispred nas bijeli sjaj i blistavi znak neke benzinske stanice na dnu ulice.Otvorena je. Skrećemo i ulazimo unutra. Poslužitelj, dječak Chrisovih godina, čudnovato nas gleda. On ne zna ni za kakav motel. Odlazim do telefonskog imenika, nalazim neke motele i kažem mu ulične adrese, i on se pokušava sjetiti i pokazati nam pravac ali bez uspjeha. Nazivam motel za koji on kaže da je najbliži, rezerviram sobu i provjeravam uputstva.Po kiši i mračnim ulicama, čak s uputstvima, zamalo da ga ne promašimo. Ugasili su svjetlo, a kad sam uzeo ključ ništa mi nije rečeno.Soba je ostatak jeze tridesetih godina, jadna; načinio ju je netko tko se ne razumije u stolarstvo; ali je suha i ima grijanje i krevete, a to je sve što želimo. Uključujem grijanje i sjedamo na pod i uskoro studen i drhtavica i vlaga počinju napuštati naše kosti.Chris ne diže pogleda, samo bulji u rešetke grijanja na zidu. Zatim, malo kasnije, veli: — Kad se vraćamo kući?Neuspjeh.— Kad stignemo u San Francisco — kažem ja. — Zašto?— Tako sam umoran od samog sjedenja i... — Glas mu se gubi.— I čega još?— I... ne znam. Samo sjedenje ... kao da zapravo nikamo ne odlazimo.— Kamo bismo trebaći ići?— Ne znam. Kako bih ja mogao znati?— Ne znam ni ja — velim.— Ali zašto ti ne znaš! — veli on. Počinje plakati.— Što ti je, Chris? — pitam ja.On ne odgovara. Zatim zagnjuruje lice u ruke i njiše se naprijed-natrag. Po načinu kako to čini obuzima me neki čudan osjećaj. Malo poslije toga zaustavlja se i veli: — Kad sam bio mali, bilo je drugačije.— Kako?— Ne znam. Uvijek smo nešto radili. Ono što sam želio. A sada ne radimo ništa.Nastavlja se njihati naprijed-natrag na onaj čudan način, s licem zagnjurenim u ruke, i ja ne znam što bih učinio. To je čudnovata zanjihana kretanja izvan ovoga svijeta, samozatvaranje zametka koje se Čini kao da mene isključuje, kao da sve isključuje. Povratak nekamo o čemu ja ništa ne znam ... na dno oceana.Sad znam gdje sam to prije vidio, na podu u bolnici.Ne znam što bih mogao učiniti.

185

Poslije nekog vremena liježemo u krevete i ja pokušavam zaspati.Zatim pitam Chrisa: — Je li bilo bolje prije nego što smo napustili Chicago?— Da.— Kako. Čega se sjećaš?— Da je bilo zabavno.— Zabavno?— Da — kaže on, pa zašućuje. Zatim veli: — Sjećaš li se kad smo išli tražiti krevete na kat?— Zar je to bilo zabavno?— Pa da — kaže on, pa šuti prilično dugo. Zatim veli: — Zar se ne sjećaš? Puštao si me da tražim put kući... Nekada si se igrao s nama. Pričao si nam svakovrsne priče i vozili smo se i svašta radili, a sada ništa ne radiš.— Pa nešto radim.— Ne, ne radiš! Samo sjediš i buljiš i ništa ne radiš! Čujem ga da opet plače.Izvana kiša u zapljusima udara o prozor, i ja osjećam da me pritišće neka velika težina. On plače za njim. Nedostaje mu on. O tome se radi u snu. U snu...Čini mi se da dugo vrijeme slušam pucketavi šum grijalice na zidu i vjetra i kiše što mlati po krovu i prozoru. Zatim kiša jenjava i od nje ne preostaje ništa osim nekoliko kapi vode što ih povremeni zapuh vjetra strese na zemlju.

31Ujutro se zaustavljam kraj zelenog puža balavca na zemlji. Dug je petnaestak centimetara, a širok gotovo dva i mekan i gotovo mlohav i pokriven sluzi kao neki unutarnji životinjski organ.Svud oko mene je vlažno i mokro i maglovito i hladno, ali dovoljno jasno da se vidi da se motel u kojem smo odsjeli nalazi na padini među jabukama i travom ispod njih i nekim korovom na kojem se zadržala rosa ili kiša koja još nije scurila na zemlju. Vidim još jednog balavca, pa još jednog — bože moj, balavci pužu na sve strane.Kad se pojavi Chris, pokazujem mu jednog od njih. Puže vrlo polako preko lišća. Chris ništa ne veli.Napuštamo motel i doručkujemo u gradu izvan ceste koji se zove Weott. Tu primjećujem da je Chris još u nedostupnom raspoloženju. To je nekakvo raspoloženje kad gleda u stranu i ne želi razgovarati, pa ga ostavljam na miru.Malo dalje kod Leggetta vidimo baru s patkama koje se uzgajaju radi turista pa kupujemo zašećerenih prženih kokica i bacamo ih patkama i on to čini žalos-nije nego što sam ga ikada vidio. Zatim ulazimo u nekakav zavojit obalni put kroz brda i odjednom upadamo u maglu. Zatim se snižava temperatura pa znamo da smo opet stigli do oceana.Kad se digla magla, možemo vidjeti ocean s visokih hridi, toliko dalek i tako modar. Dok se dalje vozimo, postaje mi hladno, jako hladno.Zaustavljamo se i vadim bluzu i oblačim je. Vidim da Chris ide vrlo blizu rubu hridi. Ima najmanje trideset metara do kamenja u podnožju. Preblizu se nalazi!— CHRIS! — derem se. On mi ne odgovara.Penjem se za njim, grabim ga za košulju i potežem natrag. — Nemoj to činiti — kažem mu.On me gleda i nekako čudno škilji.Vadim dodatnu odjeću za njega i pružam mu je. On je uzima ali oteže i ne oblači je.Nema smisla da ga požurujem. U ovakvom raspoloženju, ako želi čekati neka čeka.A on čeka i čeka. Deset minuta prolazi, zatim petnaest minuta.Čini mi se da ćemo se natjecati u čekanju.Poslije trideset minuta hladnog vjetra s oceana on pita: — Kojim putem idemo?— Na jug, sada, duž obale.— Pođimo natrag.— Kamo?— Gdje je toplije.To bi značilo još stotinjak kilometara. — Sada moramo ići na jug — kažem ja.— Zašto?

186

— Jer bi to značilo previše kilometara ako bismo se sada vraćali.— Pođimo natrag.— Ne. Obuci topliju odjeću. On je ne oblači nego samo sjedi na zemlji. Poslije slijedećih petnaest minuta opet kaže: — Pođimo natrag.— Chris, ti ne voziš motocikl. Ja ga vozim. Idemo na jug.— Zašto?— Zato što je predaleko i zato što ja kažem tako.— Pa, zašto se jednostavno ne vratimo? Hvata me srdžba. — Ti zaista ne želiš znati, je li tako?— Ja želim da idemo natrag. Reci mi samo zašto ne možemo poći natrag.Sada se borim sa svojim strpljenjem. — Ti zapravo ne želiš poći natrag. Želiš samo da me naljutiš, Chris. Ako tako nastaviš, u tome ćeš uspjeti!Blijesak straha. To je želio. On me želi mrziti. Jer ja nisam on.Gleda ogorčeno u tlo i oblači topliju odjeću. Zatim se vraćamo na motocikl i ponovo se vozimo duž obale.Ja mogu oponašati njegova oca kojega on traži, ali podsvjesno, na razini kvalitete, on to prozire i vidi da njegova oca ovdje nema. U cijeloj ovoj chautauqui bilo je mnogo primjese licemjerja. Bez prestanka su davani savjeti da se izbjegne dijeljenje stvarnosti na subjekte i objekte, dok najveća podjela, najveći duali-tet od svih, dualitet između mene i njega ostaje i zaobilazi se. Um podijeljen protiv samoga sebe.Ali tko je to učinio? Ja to nisam učinio. A sada nema načina da se to ispravi... Stalno se pitani koliko je dubina do dna oceana tamo na pučini...Ja sam zapravo krivovjerac koji se javno odrekao svoga krivovjerja i u svačijim očima spasio dušu. U očima svakoga čovjeka osim jednoga koji zna duboko u sebi da je spasio samo golu kožu.Preživio sam uglavnom ugađajući drugima. To čovjek čini da se spasi. Da bi se spasio, čovjek pogađa što oni žele da kaže pa to kaže s najvećom mogućom vještinom i izvornošću i zatim, ako ih uvjeri, puštaju ga na slobodu. Da se nisam na njega okomio, još bih bio unutra, ali on je ostao vjeran onom u što je vjerovao do kraja. To je razlika između nas, i to Chris znade. I eto zbog čega ponekad mislim da je on stvarnost a da sam ja utvara.Sada se nalazimo uz obalu u području Mendocina, i sve je divlje i lijepo i otvoreno. Bregovi su uglavnom travnati, ali u zavjetrini stijena i obronaka ima čudnog uzbibanog grmlja što ga modeliraju vjetrovi s oceana pušući uzbrdo. Prolazimo kraj nekih starih drvenihograda, posivjelih od vremena. U daljini se vidi stara pohabana siva farma. Kako se itko mogao ovdje baviti poljoprivredom? Ograda je polomljena na mnogo mjesta. Jadno.Kad se cesta spustila s klisura na pješčanu obalu, zaustavljamo se da se odmorimo. Dok gasim motor, Chris govori: — Zašto se ovdje zaustavljamo?— Umoran sam.— No, ja nisam. Idemo dalje. — Još je ljut. I ja sam ljut.— Idi samo na obalu i trči u krugovima dok se ja ne odmorim — velim mu.— Idemo dalje — kaže on, ali ja odlazim od njega i pravim se da ne čujem. On sjeda na kamen blizu motocikla.Oceanski miris trule organske materije ovdje je jak i hladan vjetar ne dopušta da se dovoljno odmorim. Ali pronalazim veliku hrpu stijena među kojima je vjetar blaži a toplina sunca još se može osjetiti i uživati. Usredotočujem se na sunčanu toplinu i zahvalan sam za to malo što je ima.Vozimo se ponovo i sada mi pada na pamet spoznaja da je on drugi Fedro, jer misli kako je on mislio i ponaša se kako se on ponašao, tražeći neprilike, prepuštajući se silama kojih je tek mutno svjestan i koje ne razumije. Pitanja... ista pitanja... on mora sve saznati.Pa ako ne dobije odgovora on samo produžuje i produžuje dok odgovor ne dođe, a to vodi do drugoga pitanja pa opet produžuje i produžuje da dobije odgovor na to... beskrajno progoneći pitanja, ne videći, ne razumijevajući da tim pitanjima nigdje nema kraja. Nešto nedostaje, i on to zna, i to će ga ubiti dok ga pokušava naći.

187

Zavijamo po vrlo oštroj okuci na rubu klisure. Ocean se prostire zauvijek, hladan i modar, i izaziva čudan osjećaj očaja. Primorci nikada zapravo ne znaju što ocean predstavlja ljudima zatvorenim u unutrašnjost — kakav je to veliki daleki san, prisutan ali neviđen u najdubljim razinama podsvijesti, a kada stignu do oceana i kad se svjesna slika usporedi s podsvjesnim snom, javlja se osjećaj poraza što se došlo tako daleko samo zato da bi se stalo pred tajanstvom koje se ne može izmjeriti. Izvor svega toga.Mnogo kasnije stižemo do grada u kojemu blještava omaglica, koja je izgledala tako prirodno nad oceanom, sada ispunjava ulice i daje im stanovitu atmosferu, neko sunčano blistanje u kojemu sve dobiva nostalgičan izgled, kao da se čovjek svega sjeća nakon mnogo proteklih godina.Zaustavljamo se u pretrpanom restoranu i nalazimo zadnji prazan stol kraj prozora uz blještavu ulicu. Chris gleda preda se i ne govori. Možda na neki način osjeća da nam ne preostaje mnogo puta.— Ja nisam gladan — kaže.— Hoće li ti smetati da pričekaš dok ja jedem?— Idemo dalje. Ja nisam gladan.— E pa ja jesam gladan.— A ja nisam. Boli me želudac. — Stari simptomi.Ručam usred razgovora i lupkanja tanjura i žlica s drugih stolova i kroz prozor gledam bicikl i vozača kako promiču. Osjećam se nekako kao da smo stigli na kraj svijeta.Podižem pogled i vidim da Chris plače.— Što je sada — kažem.— Želudac. Boli me.— Je li to sve?— Ne, nije. Ja sve mrzim... Žao mi je što sam pošao... Mrzim ovaj izlet... Mislio sam da će biti zabavno, a nije nimalo zabavno... Žao mi je što sam pošao. — On govori istinu, on je istinoljubac, kao i Fedro. I poput Fedra on me gleda sa sve većom i većom mržnjom. Došlo je vrijeme.— Razmišljao sam, Chris, da te ovdje spremim na autobus s kartom do kuće.Njegovo lice na to ne pokazuje nikakve promjene, zatim se javlja iznenađenje pomiješano s maloduš-nošću.Dodajem: — Ja ću sam produžiti na motociklu. Vidjet ćemo se za tjedan-dva. Nema smisla da te prisiljavam na putovanje koje mrziš.Sad je na meni red da se iznenadim. Njegovo lice ne pokazuje nikakvo olakšanje. Malodušnost postaje sve veća i on gleda preda se i ništa ne veli.Čini se kao da je uhvaćen na krivoj nozi, i strahga je.Podiže pogled. — Gdje ću stanovati?— Pa, možeš stanovati sada u našoj kući, jer su i drugi ondje. Možeš stanovati s djedom i bakom.— Ne želim s njima stanovati.— Možeš stanovati kod tetke.— Ona me ne voli. Ni ja ne volim nju.— Možeš stanovati kod druge bake i djeda.— Ne želim ni s njima biti.Spominjem još neke koji bi ga primili, ali on odmahuje glavom.— Dobro, s kim onda hoćeš?— Ne znam.— Chris, mislim da i sam možeš vidjeti u čemu je nevolja. Ti ne želiš biti na ovom putovanju. Mrziš ga. A opet ne želiš nikamo ići i ni s kim stanovati. Svi ovi koje sam spomenuo ili ne vole tebe ili ti ne voliš njih.On šuti ali sada se skupljaju suze.

188

Žena za susjednim stolom srdito me gleda. Otvara usta kao da će mi nešto reći. Ja je mrko gledam sve dok ne zatvori usta i ne vrati se svom jelu.Sada Chris žestoko plače i sa svih strana nas gledaju.— Izađimo u šetnju — kažem ja i ustajem ne čekajući da dođe konobarica s računom.Kraj blagajne konobarica kaže: — Žao mi je što se dječak ne osjeća dobro. — Ja klimam, plaćam račun i izlazimo.Tražim pogledom klupu u ovom blještavilu ali ne nalazim nijedne. Umjesto toga penjemo se na motocikl i polako idemo na jug gledajući gdje bi bilo zgodno mjesto da se zaustavimo.Cesta opet vodi k oceanu i penje se visoko i čini mi se da smo duboko u moru ali sada smo okruženi maglom i ništa ne vidimo. U jednom trenutku spazim u daljini ljude kako se odmaraju na pijesku, ali uskoro navaljuje nova magla i ti se ljudi gube s vida.Gledam Chrisa i vidim upitan, prazan pogled u njegovim očima, ali čim mu predlažem da sjednemo, pojavljuje se dio jutrošnje srdžbe i mržnje.— Zašto? — pita.— Mislim da je vrijeme da razgovaramo.— Pa onda razgovarajmo«, kaže on. I stara se ratobomost vraća. To je slika »nježnog oca« koju on ne može podnijeti. On zna da je ta »nježnost« lažna.— Što je s budućnošću? — kažem je. Glupo pitanje.— Što misliš s njom?— Htio sam te pitati što si planirao za budućnost?— Neka bude što bude. — Sad se javlja izazov.Magla se razbija na trenutak, otkrivajući klisuru na kojoj se nalazimo, zatim se opet zatvara, i neki osjećaj neizbježnosti onoga što se događa zavlada mnome. Primičem se nehotice nečemu, i predmeti u kutu oka i predmeti u središtu vida sada su jednako intenzivni, svi se slijevaju u jedno, pa kažem: — Chris, mislim da je vrijeme da razgovaramo o nekim stvarima koje ti ne znaš.On napinje uši. Osjeća da se nešto sprema.— Chris, ti gledaš oca koji je dugo bio duševno bolestan, i opet je na rubu bolesti.A nije više na rubu. Već je unutra. Na dnu oceana.— Šaljem te kući ne zato što se na tebe ljutim nego zato što se bojim onoga što se može dogoditi ako i dalje budem odgovoran za tebe.Njegovo lice ne pokazuje nikakve promjene. On još ne razumije o čemu govorim.— I tako, ovo će biti rastanak, Chris, i nisam siguran hoćemo li se ikada više vidjeti.

Tu smo. Gotovo je. A ostalo će sada prirodno uslijediti.On me gleda tako čudnovato. Mislim da još ne razumije . . . Taj pogled . . . Negdje sam ga

vidio . . . negdje . . . negdje . . .U magli jednog ranog jutra u močvarama bila je jedna patka, jedna krža koja je tako gledala

. . . Mahnuo sam prema njoj i ona nije mogla poletjeti i potrčao sam k njoj i uhvatio je za vrat i prije nego što ću je udaviti stao sam i zbog nekog osjećaja tajanstva svemira zavirio joj u oči, a one su ovako gledale . . . ovako mirne i pune neshvaćanja . . . a ipak tako svjesne. Onda sam stegnuo rukama njezinu glavu i zatvorio joj oči i zavrnuo vratom dok nije puknuo, dok nisam čuo mukao prasak pod prstima.

Zatim sam otvorio ruke. Oči su me i dalje gledale ali sada su zurile ni u što i nisu više pratile moje kretnje.- Chris, o tebi već govore. On zuri u mene.- Govore da sve nevolje dolaze iz tvog uma. On trese glavom.- Prave se da je sve u redu ali nije.

Njegove se oči šire. Nastavlja niječno odmahivati glavom, ali počinje pomalo shvaćati.- Stvari su pošle od zla na gore. Nevolje u školi, nevolje sa susjedima, nevolje u obitelji,

nevolje s tvojim prijateljima . . . nevolje kamo god se okreneš. Chris, ja sam ih jedini suzbijao i govorio: »S njim je sve u redu«, ali sad neće više nikoga biti. Da li me razumiješ?

189

On zuri zapanjeno. Njegove oči još su budne, ali počinju bludjeti. Ja mu ne dajem snage. Nikada mu je nisam ni davao. Ja ga ubijam.

- To nije tvoja greška, Chris. Nikada nije ni bila. Molim te da to shvatiš.Njegov pogled se iznenada gubi u unutrašnjem bljesku. Zatim mu se oči zatvaraju a iz usta

stiže čudan jauk, tužaljka kao zvuk nečega veoma dalekoga. On se okreće i posrće i zatim pada na zemlju, grči se i kleči, i njiše se naprijed-natrag s glavom na tlu. Slabašan maglovit vjetar raspiruje travu oko njega. U blizini uzlijeće jedan galeb.

Kroz maglu čujem škripu mjenjača nekog kamiona i hvata me strah.- Moraš ustati, Chris.

Njegova tužaljka je vrištava i neljudska, kao nekakva sirena u daljini.- Moraš ustati!On se i dalje njiše i vrišti na zemlji.

Ne znam što bih sada uradio. Nemam pojma što bih uradio. Sve je svršeno. Želim otrčati do klisure, ali tome se odupirem. Prvo ga moram spremiti na autobus, poslije toga klisura će biti u redu.Sve je sada u redu, Chris. To nije moj glas.Ja te nisam zaboravio. Prestaje Chrisovo ljuljanje. Kako bih te mogao zaboraviti?

Chris podiže glavu i gleda me. Koprena kroz koju me je uvijek gledao trenutačno nestaje a zatim se opet vraća.Sada ćemo biti zajedno Zavijanje kamiona stiže na nas. Sada ustani!

Chris polako sjeda i zuri u mene. Kamion stiže, zaustavlja se, i vozač gleda da li nam možda treba vožnja. Ja niječno klimam glavom i mašem mu da produži. On klima, ubacuje u brzinu i odlazi dalje kroz maglu, a ostajemo samo Chris i ja.

Ja ga ogrćem svojom bluzom. Glava mu je ponovo zaronjena između koljena i on sada plače, ali plač mu je tih i ljudski, nije više čudan krik kao prije. Moje su ruke znojne a osjećam da mi je i čelo znojno.Malo kasnije on zajauče: - Zašto si nas ostavio? Kada?- U bolnici?Nije bilo drugog izbora. Policija je zabranila. - Zar te ne bi pustili van?Ne bi.- Ali zašto ti onda ne bi otvorio vrata? Koja vrata?- Ona staklena vrata!

Nekakav polagan električni udar prolazi kroza me. O kakvim on to staklenim vratima govori?

- Zar se ne sjećaš? - kaže on. - Mi smo stajali s jede strane a ti si bio na drugoj strani i mama je plakala.Ja mu nikada nisam ispričao taj san. Kako je on sve to mogao znati? Oh, ne.Mi se nalazimo u drugom snu. Eto zašto moj glas zvuči tako strano.Nisam mogao otvoriti ona vrata. Rekli su mi da ih ne otvaram. Morao sam činiti sve što su naređivali. - Mislio sam da ne želiš da nas vidiš - kaže Chris. On gleda a zemlju.Pogled užasa u njegovim očima sve ove godine. Sad vidim ta vrata. To je u nekoj bolnici.Ovo je zadnji put što ću ih vidjeti. Ja sam Fedro, eto tko sam ja, a oni me žele uništiti zato što govorim istinu.Sve se spojilo.

Chris sada nježno plače. Plače i plače i plače. Vjetar s oceana puše kroz visoke vlati trave posvuda oko nas i magla se počinje dizati.

- Nemoj plakati, Chris. Samo djeca plaču. Poslije dugo vremena dajem mu rupčić da njime obriše lice. Skupljamo stvari i spremamo ih na motocikl. Sada se magla odjednom diže i ja vidim

190

da sunce na njegovu licu stvara otvoren izraz kakav nikada prije nisam vidio. On stavlja na glavu kacigu, privezuje remen, zatim diže pogled.- Jesi li zaista bio bolestan? Zbog čega on to pita? Nisam!Zaprepaštenje. Ali Chrisove se oči iskre. - Znao sam ja to - kaže.Zatim se penje na motocikl i krećemo.

32Dok sada jurimo kroz Manzanitu uz obalu kraj grmlja s navoštenim lišćem, na um mi dolazi Chrisov izraz lica. - Znao sam ja to - rekao je.

Motocikl bez napora ulazi u svaku okuku, naginjući se tako -da je naše težište uvijek u motoru bez obzira na kut prema tlu. Put je pun cvijeća i iznenađujućih vidika, a tako oštro krivuda i tako često da se cio svijet vrti i okreće i uzdiže i tone.

- Znao sam ja to - rekao je. Sad mi se to vraća kao jedna od onih sitnih činjenica što potežu konac s druge strane i govore da nisu tako malene kako ja mislim. To je bilo njemu na pameti dugo vremena. Već godinama. Svi problemi što ih je stvarao postaju razumljivi. - Znao sam ja to - rekao je.

Vjerojatno je nešto davno čuo, i u njegovu djetinjem razumijevanju sve se pobrkalo. To je Fedro uvijek govorio - ja sam uvijek govorio - prije mnogo godina, a Chris je sigurno u to vjerovao, i sve to otada u sebi skrivao.

Mi smo međusobno povezani kako to možda nikada nismo potpuno razumjeli, a možda je to uopće teško razumjeti. On je bio pravi razlog za izlazak iz bolnice. Pustiti ga da sam odraste bilo bi zaista pogrešno. I u snu je on bio onaj što je stalno pokušavao otvoriti vrata.

Ja nisam njega uopće nosio. On je nosio mene! - Znao sam ja to - rekao je. Stalno me to poteže s druge strane klanca, i govori da moj problem možda nije tako velik kako mislim, jer odgovor se nalazi točno preda mnom. Za ime božje, oslobodi ga svoga bremena! Budi jedna osoba opet!

Gust zrak i čudni mirisi cvijeća sa stabala i grmlja stalno nas okružuju. Studen je prošla i opet se grijemo na suncu. Toplina prodire kroz moju bluzu i odjeću i suši vlagu iznutra. Rukavice koje su bile tamne od mokrine opet postaju svijetle. čini se da sam toliko bio promrzao do kosti od te oceanske vlage da sam već bio zaboravio kakva je toplina. Počinjem se osjećati pospano i u malenoj guduri ispred nas vidim parkiralište i stol za piknik. Kad dođemo do toga, skrećem i gasim motor.

- Spava mi se - kažem Chrisu. - Malo ću pridrijemati.- I ja ću - kaže on.

Spavamo i kad se probudimo osjećam se vrlo odmorno, odmorniji sam nego ikada dosad. Uzimam Chrisovu bluzu i svoju i uguravam ih ispod elastičnih priveza što drže prtljagu na motociklu.

Tako je vruće da želim voziti bez kacige. Sjećam se da u ovoj državi nisu obavezne. Vežem je za prtljagu otraga na motociklu.- Metni i moju tu - kaže Chris.

- Tebi je potrebna radi sigurnosti. - Ti ne nosiš svoju.- U redu - slažem se, pa i njegovu privezujem. Put nastavlja vijugati između drveća. Uspinje se na vrhove bregova zatim se spušta u nove okoline pa se opet uspinje a zatim ulazi u otvorene

prostore gdje možemo vidjeti kanjone kako se prostiru daleko dolje ispod nas.- Divno je! - derem se Chrisu. - Ne moraš vikati - kaže on.

- Oh - kažem ja, i smijem se. Kad su kacige skinute, možete razgovarati običnim glasom. Poslije svih ovih dana!- No, lijepo je, u svakom slučaju - kažem.

191

I dalje drveće i grmlje i trava. Postaje toplije. Chris se sada naslanja na moja ramena i ja se malo okrećem i vidim ga da stoji na papučicama.- To je malo opasno - kažem.

- Ne, nije. To ti mogu reći. - Budi svejedno pažljiv - kažem.Malo poslije, dok oštro siječemo jednu okuku ispod nagnuta drveća, on kaže: - Oh - pa

malo zatim: - Ah - pa onda - Ju-hu. - Neke od tih grana toliko nisko vise nad cestom da će ga neka raspaliti po glavi ne bude li pažljiv.- Što ti je - pitam ga. - Tako je različito.- Što?- Sve. Nikada prije nisam mogao gledati preko tvojih ramena.Sunce stvara divne crteže na cesti dok prolazi kroz krošnje drveća. Od njih udara svjetlo i sjena u moje oči. Zavijamo u okuku a zatim izbijamo u puno sunčano svjetlo.

To je istina. Nikada to nisam pomislio. Cijelo ovo vrijeme on je buljio u moja leđa. - Što vidiš? - pitam ga.

- Sve je različito. , Ulazimo u guštik ponovo, a on kaže: - Zar te nije - Ne. Navikneš se na to.Malo kasnije on kaže: - Mogu li ja dobiti motocikl kad budem dovoljno star?

- Ako se za njega budeš brinuo. - Što moram činiti?- Mnogo stvari. Gledao si mene. - Hoćeš li mi sve pokazati?- Svakako. -Je li to teško?

- Nije, ako pri tome ispravno postupaš. Ali teško je ispravno postupati.- Oh.

Malo poslije vidim da ponovo sjedi. Zatim kaže: - Tata?- Molim?- Hoću li ja ispravno postupati?- Mislim da hoćeš - kažem ja. - Mislim da tu neće biti nikakvih poteškoća.I tako se mi vozimo sve dalje i dalje, spuštamo se kroz Ukiah i Hopland i Cloverdale, dolje u zemlju vinograda. Kilometri autostrade izgledaju tako lagani sada. Motor koji nas je nosio preko pola kontinenta zuji i zuji u svom trajnom zaboravu na sve osim na svoje unutarnje sile. Nižu se za nama Asti i Santa Rosa, i Petaluma i Novato, na autostradi koja postaje šira i punija, bujajući automobilima i kamionima i autobusima punim ljudi, i uskoro se uz cestu javljaju kuće i čamci i voda zaljeva San Francisco.

Iskušenja nikada ne završavaju, naravno. Nesreće i nevolje se neizbježno događaju dok čovjek živi, ali sada postoji osjećaj, kojega prije nije bilo, i nije samo na površini stvari, nego prodire u dubinu: Pobijedili smo. Sada će biti bolje. To se slobodno može reći.

192