zdravstvena ekologija

SADRŽAJ Zdravstveni aspekti okoliša

• Zdravstveni aspekti okoliša

• Mutageneza i okoliš

• Okoliš i rak

• Okoliš i reprodukcija

1

Epidemiologija u zdravstvenoj ekologiji

15

• Rizik i relativni rizik

• Kvalitet epidemiološke studije Osnove okolišne toksikologije

• Ambijentni monitoring • Biološki monitoring • Ocjena rizika

26

Zakonodavstvo u zdravstvenoj ekologiji

38

• Ekologija kao zasebna naučna disciplina

• Zakonodavstvo Globalni ekološki problemi

46

Aerozagađenje

52

• Aerozagađenje i zdravlje

• Aerozagađenje i biljni i životinjski svijet Klimatske promjene

67

Istanjivanje ozonskog omotača

75

Voda i zdravlje

83

Ishrana i zdravlje

• Zdrava ishrana

• Otrovanja hranom

• Ishrana i bolesti modernog doba

• Genetski modificirana hrana

96

Kruti otpad i onečišćenja tla • Kruti otpad i onečišćenja tla

• Medicinski otpad

124

Ekološki značaj neionizujućeg zračenja

139

Ekološki značaj ionizujućeg zračenja

150

Električna struja

166

Buka u okolišu i zdravlje

170

Promjene u atmosferskom pritisku i zdravlje

• Povišeni atmosferski pritisak

• Sniženi atmosferski pritisak

178

Hemijske materije i zdravlje

186

• Metali

• Plinovi i pare

• Opojni plinovi

ZDRAVSTVENI ASPEKTI OKOLIŠA

Zdravstveni aspekti okoliša

Mutageneza i okoliš

Okoliš i rak

Okoliš i reprodukcija

Ciljevi kursa:

• Definisati okoliš, zdravstvenu ekologiju i faktore okoliša;

• Proširiti saznanja i razumijevanje o odnosu okoliš- zdravlje;

• Identificirati najveće antropogene zagađivače okoliša i najveće ekološke

zagađivače;

• Poznavati razliku između bitnih i nebitnih faktora okoliša;

• Poznavati načine čovjekova prilagođavanja promjenama u okolišu;

• Poznavati koje zdravstvene efekte najčešće izazivaju ekološki faktori i koje su

populacione skupine najosjetljivije;

• Upoznati šta su zdravstveno ekološki standardi;

• Poznavati osnovne relacije okoliš i rak, i okoliš i reprodukcija.

Što je okoliš?

Termin „okoliš” (engl. environment) predstavlja različite vanjske faktore koji utiču na

zdravstveni status populacije različitim vidovima ekspozicije. Fizički, hemijski i biološki

agensi okoliša su sposobni razviti patološke efekte ljudi, biljaka i životinja. Uloga

kvalitete materijala, socioloških, kulturoloških i drugih sličnih faktora na zdravlje je dobro

poznata. S tog aspekta okoliš uključuje interaktivnu kombinaciju okolišnih uticaja, koje

su uglavnom predstavljene zdravstvenim problemima.

Beaglehole i njegovi saradnici su dali bazičnu ilustraciju okoliša:

„ Humani okoliš sadrži osnovne životne elemente: zrak koji udišemo, vodu koju pijemo,

hranu koju jedemo, klimatske uslove koji okružuju naše tijelo i odgovarajući prostor za

naše kretanje. Nadalje, mi postojimo u socijalnom i duhovnom okolišu, koji je od

ogromnog značaja za naše mentalno i somatsko zdravlje.”

Prema tome okoliš (okolica, životna okolina, ekosistem, životni ambijent, životna

sredina) je kompleks faktora koji djeluju na organizam ili na ekološku zajednicu i

određuju njen oblik i preživljavanje. Ona je kompleks socijalnih i kulturoloških uslova koji

utiču na život pojedinca i zajednice.

Što je zdravstvena ekologija?

Nije jednostavno definisati zdravstvenu ekologiju. Zdravstvena ekologija je naučna

disciplina koja proučava međuodnose materija, sila i uslova okoliša s jedne i zdravlja s

druge strane. Glavni zadatak zdravstvene ekologije je pružiti kvantitativne podatke za

zaštitu čovjekova zdravlja od nepovoljnih uticaja okoline, a po mogućnosti i za

unapređenje zdravlja pozitivnim uticajem okoliša. Dosta se zna o uticaju hemijskih i

fizikalnih faktora, ali je malo saznanja o djelovanju psihičkih i socijalnih faktora. Ipak,

nema dileme da su i oni važan dio zdravstvene ekologije.

Kako klasificirati okolišne faktore?

Uobičajena podjela okolišnih faktora bila je u tri skupine: fizički, hemijski i biološki.

Prema brojnim autorima s druge strane okoliš čini pet skupina okolišnih faktora koji

oštećuju zdravlje na radnom mjestu i u životnom okolišu. Te skupine okolišnih faktora

uključuju slijedeće faktore:

1. Fizičke (buka, klima, opterećenja na radnom mjestu, toplotni faktori,

radijacija, ergonomski faktori);

2. Hemijski (hemijske materije, prašina, lijekovi, duvan, kožni iritansi, aditivi u

hrani);

3. Biološki (bakterije, viruse, parazite);

4. Nezgode i/ili nesreće (opasne situacije, brzina, uticaj alkohola, droga, lijekovi);

5. Psihološki (stres, noćni rad, novac, ljudski međuodnosi).

Šta su prirodni i ljudskom rukom produkovani fenomeni okoliša?

Mc Mihael ističe da se okolišna ekspozicija (izloženost) može podijeliti u dva fenomena,

prirodni ili fenomen kojeg produkuje čovjek.

Prirodni okolišni fenomen (uticaji) uključuju: vremenske ekstreme, lokalne

cirkulirajuće infektivne agense, fizikalne katastrofe, i lokalne mikronutritientne

deficijencije koje utiču na sastav tla.

Okolišni fenomen (uticaji) kojeg produkuje čovjek obiluje uticajima koji dovode do

rušenja i poremećaja ekoloških i geofizičkih sistema.

To podrazumijeva poremećaje:

• klimatske stabilnosti;

• zaliha hrane;

• rezervi čiste i pitke vode;

• zdravo funkcionisanje biološki različitih prirodnih ekosistema koji obnavljaju

hranjive materije i mogu oštetiti ljudsko zdravlje.

Koji su primjeri prirodnih uticaja okoliša na zdravlje?

Poznato je da 20% svjetske populacije živi na starim planinama i visoravnima čiji je

sastav tla deficijentan u odnosu na jod. To uključuje visok rizik za razvoj

poremećaja deficijencije joda kao što je gušavost, gluhoća, kretenizam i neuromuskularni

poremećaji u ljudi koji žive u tim područjima.

Drugi primjer je takozvani EL-Nino fenomen. Naime svakih 5-7 godina se dešavaju

poremećaji klimatskih karakteristika koji su posljedica okeansko- atmosferskih fluktuacija

u regiji istočnog Pacifika. Te promjene uzrokuju okolišne poremećaje, a posljedica su im

različiti fizički, biološki i drugi tipovi rizika na zdravlje populacije koja tamo živi.

Koji su izvori destabilizacije ekoloških sistema koje produkuje čovjek?

Glavni izvori destabilizacije ekoloških sistema okoliša budu oslobođeni:

• ljudskom aktivnošću;

• saobraćajem;

• oslobađanjem dimova i para preko dimnjaka;

• prodorom zagađenja u vodovod i kanalizacijski sistem;

• usljed mašinskih isparenja;

• sječom šuma i požarima; i

• devastiranjem poljoprivrednih dobara.

Klasičan izvor zagađenja je veoma intezivno sagorijevanje fosilnih ulja u Zaljevskom

ratu, koje je dovelo do ozbiljne kontaminacije regiona. Povećane su koncentracije

mutagenika u zraku Rijada (Saudijska Arabija). Zagađenje životne sredine može ozbiljno

ugroziti ekosistem. Ljudske aktivnosti kao što je sječa šuma mogu također destabilizirati

ekosistem, a otrovni zagađivači tipa organskih isparenja imaju tendenciju trovanja živih

organizama.

Kako se zagađivači asimiliraju u životnu okolinu?

Osnovna zagađenja nastaju oslobađanjem dimova i para preko dimnjaka, prodorom u

vodovod i kanalizacijski sistem. Općenito ovo nije glavni put zagađenja životne sredine.

Glavni izvori zagađenja budu oslobođeni ljudskom aktivnošću, saobraćajem, usljed

mašinskih isparenja, sječom šuma i požarima, i devastiranjem poljoprivrednih dobara.

Klasičan izvor zagađenja je veoma intezivno sagorijevanje fosilnih ulja u Zaljevskom

ratu, koje je dovelo do ozbiljne kontaminacije regiona. Povećane su koncentracije

mutagenika u zraku Rijada, Saudijska Arabija.

Koji su primjeri najvećih ekoloških zagađivača?

Najveće zagađivače životne okoline u biosferi stvaraju ljudi. Tu se ubraja nekoliko hiljada

opasnih materija u lijekovima, 5000-6000 hemikalija koje se dodaju namirnicama u

ishrani (aditivi), te oko 1500 aktivnih komponenti pesticida. Sve nabrojane hemikalije u

okoliš su uvedene namjerno.

1. Sumporni oksidi (SO2) se oslabađaju najviše sagorijevanjem fosilnih goriva,

produkuju kisele kiše, i odgovorni su za veliki broj epizoda humanih otrovanja.

Poznata “Donora magla” iznad Londona 1960.godine je klasičan primjer. U

desetine hiljada ljudi otkriveni se simptomi ili oboljenja respiratornog trakta nakon

ekspozicije.

2. Azotni oksidi i nitrati predstavljaju drugi veliki izvor zagađenja životne okoline.

Akumulirani nitrati mogu pobjeći iz kanalizacionog sistema i kontaminirati vodu za

piće. Djeca koja piju vodu koja sadrži lagano povišene koncentracije nitrata (napr.

oko 100ppm) imaju rizik od razvoja methemoglobulinemije i pad sposobnosti

vezivanja kisika u krvi.

3. Rudnici i metalna industrija truju direktno i indirektno životnu okolinu. Direktan

rizik čine metali koji se oslobađaju u ekosistem. Primjer indirektnog otrovanja je

nedavna ekološka katastrofa u Španiji. Hiljade tona teških metala su pokrile i

zagadile tlo u blizini Sevilje. Agrarna polja kontaminirana olovom, kadmijumom i

drugim metalima postala su neplodna decenijama.

4. Kontaminacija pesticidima je veliki izvor zagađenja životne okoline. Nakon

aplikacije tzv. stalnih (sporo-razgrađujućih, kumulativnih) pesticida kao što je

hlordan (chlordane, Kepone) tlo i vodeni tokovi su teško kontaminirani i postaju

ubice ribama te izazivači oboljenja u ljudi. U izloženih ljudi razvija se oštećenje

kosne srži, oštećenja jetre i bubrega, te znaci neurotoksičnosti.

Koji zagađivači mogu prouzrokovati ekološku krizu u životnoj okolini?

Naftne bušotine su uglavnom te koje mogu dovesti do ekoloških katastrofa. Značajne

faktori zagađenja predstavljaju ultra- toksične hemikalije kao što je dioksin ili druge

hemikalije s karakteristikama spore razgradnje. Klasičan primjer je DDT koji se još nalazi

u zemlji ili sedimentu, tamo gdje je njegova proizvodnja napuštena i predstavlja rizik

otrovanju ljudskim i životinjskim organizmima.

Koji su bitni faktori okoliša?

Bitni faktori okoliša su neophodni za održanje zdravlja, ali ipak mogu nepovoljno

uticati na zdravlje ako se nalaze iznad gornje ili ispod donje granice dopustivosti, bilo po

količini, dužini djelovanja ili po intenzitetu djelovanja. Bitni faktori moraju biti prisutni, ali

ne u premalim ili prevelikim količinama. Čovjek često zanemari taj zakon o uticaju bitnih

faktora na njegovo zdravlje. Na primjer, premalo tjelesne aktivnosti (hipokinezija) može

rezultirati bolešću kardiovaskularnog sistema, ali i preintenzivna fizička aktivnost može

dovesti do sloma istog sistema. Konzumiranje premalo hrane uzrokuje pothranjenost i

bolest, ali i uzimanje previše hrane također dovodi do bolesti zbog pretilosti. Unos

prevelikih količina nekih metala u organizam može dovesti do otrovanja, ali i premali

unos esencijalnih metala (željezo, selen, kalcij, mangan i dr.) može dovesti do

poremećaja zdravlja. Unos prevelikih količina fluora može uzrokovati oštećenja kostiju i

zuba, a premali unos pridonosi nastanku zubnog karijesa. Naprimjer konzumacijom

flaširane pitke vode vrlo često se razvija deficit flora u organizmu.

Koji su nebitni faktori okoliša?

Nebitni faktori okoliša nisu potrebni za održanje zdravlja, a štetni su kad su prisutni u

prevelikim količinama ili intenzitetima. Primjeri zato su onečišćenje zraka i vode, odnosno

aditivi u hrani. Nebitne faktore treba uvijek držati ispod donje granice dopustivosti.

Međutim, ponekad nebitni faktori okoliša postanu sekundarno bitni. Zabranom

primjene pesticida, čije prisustvo u hrani predstavlja javnozdravstveni problem, ipak bi

došlo do smanjene proizvodnje hrane. Zabranom upotrebe goriva, čijim sagorijevanjem

se zagađuje okoliš, djelomično bi onemogućili zagrijevanje prostorija, odnosno gotovo

potpuno zaustavili saobraćaj. Oni ostaju zdravstveno nebitni ako ih držimo ispod donje

granice dopustivosti odnosno pod kontrolom koja obezbjeđuje zdravlje i sigurnost.

U nedovoljno razvijenim društvima je održavanje bitnih zdravstvenih faktora u ravnoteži

problem. U takvim društvima svakako je važnije osigurati dovoljno hrane nego se boriti

protiv zagađenja okoliša. U razvijenim društvima zaštita okoliša predstavlja prioritetni

problem.

Da li okoliš utiče na kvalitet života?

Kvalitet života ovisi o kvalitetu okoliša. Kvalitet okoliša može se podijeliti u četiri skupine:

1. okoliš i preživljavanje- sprečavanje velikih epidemija;

2. okoliš osnovne sigurnosti- sprečavanje epidemija, nesreća i bolesti pothranjenosti;

3. okoliš djeletvornog učinka- odgovarajuća ishrana, okoliš kao motivacija za rad;

4. komforni okoliš- stimulativni okoliš, sprečavanje nekomfora, estetsko zadovoljstvo.

Kako se čovjek prilagođava promjenama u okolišu?

Na promjene u okolišu organizmi se prilagođavaju genetskim diferenciranjem ili

prilagođavanjem fenotipa. Ljudski fenotip ima obadvije mogućnosti. Međutim,

genetsko diferenciranje je pregrub prilagodbeni mehanizam i može organizam odvesti na

pogrešan put (mutageneza, kancerogeneza). Čovjek se odupire okolišu postupkom

prirodne selekcije. To može postići poboljšanjem okoliša ili boljim iskorištavanjem

homeostatskih procesa prilagođavanja.

U prošlosti su promjene u okolišu bile tako polagane i postupne, da se nekoliko naraštaja

promijenilo prije nego su one obuhvatile cijelu populaciju. Ta je postupnost omogućavala

pravovremene prilagodbene fiziološke, psihološke, pa i anatomske promjene. Danas,

naprotiv, čovjek uzrokuje tako nagle promjene okoliša da procesi biološkog i socijalnog

prilagođavanja postaju previše polagani za potpuno prilagođavanje. Biološko ili socijalno

nasleđe nema više vrijednosti za nasljednike. Fiziološke i psihološke reakcije

prilagođavanja olakšavaju učinke izloženosti nepovoljnim uslovima okoliša. Dugoročno,

mogu prouzrokovati nepoželjne promjene u organizmu (kad se iscrpe prilagodbeni

kompenzatorni mehanizmi).

Koji su najčešći zdravstveni učinci ekoloških faktora?

Veliki je broj faktora okoliša koje mogu prouzrokovati promjene u funkciji organizma

čovjeka. Zagađen okoliš utiče uzročno 25-33% na ukupni morbiditet populacije. Glavni

učinci izloženost ljudske populacije hemijskim faktorima okoliša su:

• oboljenja kože,

• oboljenja oka,

• razvoj reakcije preosjetljivosti,

• akutni toksični efekti,

• hronični toksični efekti,

• mutageneza,

• karcinogeneza,

• oštećenja reproduktivnog zdravlja,

• poremećaji razvoja potomstva.

Koje su populacione skupine najosjetljivije na djelovanje i uticaje ekoloških

faktora?

Populacione skupine koje su najosjetljivije na djelovanje ekoloških faktora su najčešće

osobe koje su najosjetljivije na ekspoziciju:

• djeca,

• stare osobe,

• hronični bolesnici odnosno osobe sa kompromitovanim imunitetom.

Kako zagađivači okoliša djeluju na biljni i životinjski svijet?

U lancu ishrane veoma male koncentracije hemikalije mogu biti pogubne za primitivna

živa bića, mogu razoriti metabolički aparat bakterija ili aparat hlorofilne sinteze

jednoćelijskog planktona, kao što su alge. Ovo je jedan od načina razaranja energetskog

balansa ekosistema. Bakarni jon u vodi je otrov za zelene i plavo-zelene alge. Specifični

herbicidi su otrovi fotosinteze, ali su istovremeno otrovi jednostaničnih organizama.

Sreća je da herbicidi kao što su glyphosate ili bromoxynil, inače otrovi fotosinteze, imaju

kratak vijek postojanosti. Silicijum, kalcij i teški metali u lancu ishrane mogu oštetiti

pokretljivost flagelarnog aparata u bičara-flagelata. Metalni joni u lancu ishrane viših

organizama izazivaju manifestna oštećenja. Male koncentracije neurotoksičnih hemikalija

kao što je triclopyr u Garlon herbicidu mogu oštetiti sposobnost plivanja u andromadnih

riba i to veoma niskim koncentracijama (50 dijelova na bilion vode). Azotni i fosforni joni

u vodi mogu prouzrokovati prekomjerno razmnožavanje jednoćelijskih organizama, čiji je

rezultat eutrofikacija mora (“cvjetanje mora”) ili slatkovodnih ekosistema. Hemijski

zagađivači koji imaju sposobnost bioakumulacije, najčešće zato što su liposolubilni, mogu

oštetiti reprodukciju (napr. DDT) ili imunološku funkciju (napr. dioksini, organofosforni

pesticidi) životinjskih vrsta.

Što to znači ocjena zdravstvenih rizika?

Najvažniji praktični problem u zdravstvenoj ekologiji je određivanje nivoa izloženosti koji

se može prihvatiti uz zanemarujući ili prihvatljiv zdravstveni rizik.

Rizik je očekivana frekvencija neželjenih efekata izloženosti (ekspozicije) određenom

faktoru okoliša. Relativni rizik je odnos između rizika izloženog stanovništva i rizika

stanovnika bez te izloženosti.

Šta su zdravstvenoekološki standardi okoliša?

Zdravstvenoekološki standardi okoliša su podzakonski propisi kojima se određuju

granice izloženosti da bi se zaštitilo zdravlje populacije i potomstva od neželjenih

učinaka.

U odnosu nivoa izloženosti i učinaka određuju se ekološki standardi okoliša. Model

krivulje sadrži određivanje:

• koncentracije otrova u odnosu na učinak koji dovodi do adaptacije,

• koncentraciju otrova koji organizam kompenzira,

• koncentracije otrova koji dovodi do reverzibilnih zdravstvenih učinaka,

• određivanje koncentracije otrova-doze koja vodi organizam u ireverzibilne

promjene, bolest ili smrt.

Šta je primarni zdravstvenoekološki standard?

Primarni zdravstvenoekološki standard okoliša je maksimalno prihvatljiv efekat na

organizan ili populaciju, ili maksimalno dozvoljena doza u organizmu uz prihvatljiv

nivo rizika (napr.maksimalno prihvatljiv gubitak sluha, prihvatljiva promjena plućne

funkcije, prihvatljivo smanjenje hemoglobina u krvi u izloženoj populaciji).

Šta je sekundarni zdravstvenoekološki standard?

Sekundarni ili izvedeni zdravstvenoekološki standard je dozvoljeni nivo izloženosti

faktorima okoliša (u zraku, vodi, hrani, proizvodima široke potrošnje), koji je odabran

tako da ne izazove reakciju u organizmu iznad odgovarajućeg primarnog standarda

(napr. standardi kvaliteta atmosfere, standardi kvaliteta vode, standardi kvaliteta hrane,

“tolerancija” aditive u hrani i rezidua pesticida, standardi proizvoda široke potrošnje.

Izvedeni standardi ugrađuju se u podzakonsku regulativu (Pravilnici i/ili Uredbe).

Kako prevazići problem zdravstvene zaštite stanovništva od nepovoljnih uticaja

okoliša?

Problem zdravstvene zaštite stanovnika od izloženosti zagađenjima okoliša postaje sve

aktualniji. Neželjeni uticaj različitih agenasa okoliša je potencijalno preventibilan.

Epidemiološke studije su u mogućnosti identificirati okolišne štetnosti i postepeno

iznalaziti puteve prevencije i kontrolu tih poremećaja.

Samo ekološkim pristupom, upravljajući ukupnim međuodnosom čovjeka i okoliša

može se očekivati pravovremeno zaustavljanje opasnosti. Ne mogu se očekivati uspješna

rješenja posebnim djelovanjem na čovjeka, a posebnim na okoliš.

U okviru pripreme i razmatranja strategije

“zdravlje za sve do 2000.godine”

formulisana je u 8 ciljeva te strategije,

briga za djelotvornu kontrolu onečišćenja u

okolišu, očuvanje zdrave životne sredine, i

poboljšanju uslova života i rada.

Multisektorska strategija Svjetske

zdravstvene organizacije (WHO) „ Zdravlje

za sve u 21. stoljeću za održivo zdravlje u

cilju 10. predviđa:

„Zdrav i siguran okoliš”

Slika 1. Strategija zdravlje za sve u 21. stoljeću

(WHO)

OKOLIŠ I MUTACIJE

Čime se bavi mutageneza okoliša?

Mutageneza okoliša bavi se proučavanjem promjena prirodne genetske strukture biljaka,

životinja i ljudi uzrokovanih djelovanjem različitih faktora okoliša. Mutageneza je

vjerovatnost da se ekspozicija faktorima okoliša može rezultirati mutacijom. Mutageni

okoliša mogu biti fizikalni faktori (ultravioletno zračenje- UV izaziva promjene u strukturi

i funkciji dezoribonukleinske kiseline –DNA zbog apsorpcije fotona, ionizantno zračenje

proizvodi oštećenja purinskih i pirimidinskih baza DNA), hemijski faktori koji su

najbrojniji (prirodnog porijekla: nitrozamini, aflotoksini, alkaloidi, prirodne boje; iz

industrijskih procesa: teški metali, organska isparenja; farmaceutska sredstva:

antibiotici, citostatici, narkotici, anestetici, kontraceptivna sredstva, pesticidi, hemikalije

u hrani i vodi, kozmetički preparati. Više od 80% karcinogena su mutageni.

OKOLIŠ I RAK

Koji su uzroci maligne transformacije stanice?

Maligna transformacija zdrave stanice je veoma složen i ne do kraja poznat proces koji se

odvija u više stadijuma. Misli se da faktori okoliša češće izazivaju rak epigenetskim

mehanizmima nego genotoksičnim Obzirom na to da u stanici postoje brojni kontrolni

mehanizmi koji funkcionišu istovremeno, neophodno je da dođe do serija grešaka u

genomu da bi se iz normalne stanice, preko intermedijarnih oblika, razvila

maligna stanica. Kad nastane maligna stanica ona opet može biti zaustavljena

alogeničnim mehanizmima (imune sposobnosti) i spriječiti razvoj bolesti. Stoga je proces

razvoja maligne bolesti uslovljen individualnom preosjetljivošću osobe.

Uzroci maligne transformacije stanice mogu biti:

1. hemijski kancerogeni (azbest, metali, policiklički aromatski ugljikovodici,

radioaktivno zračenje, benzen, čađ, formaldehid, pesticidi);

2. fizički kancerogeni (ionizujuće zračenje, UV zračenje), i

3. biološki kancerogeni (virusi).

Koje su karakteristike hemijskih kancerogena?

Hemijski kancerogeni su razne organske i neorganske materije koje povećavaju rizik za

nastanak malignog oboljenja poslije dugog latentnog perioda (15 do 40 godina) i

zahtijevaju ponavljanje ekspozicije.

Ne postoji zajednička hemijska struktura karakteristična za kancerogeno djelovanje, ali

je najčešća osobina koja se sreće kod hemijskih kancerogena izrazita elektrofilnost,

odnosno posjedovanje pozitivno naelektrisanog molekula koji reaguje sa mjestima veće

elektronske gustine različitih komponenti ćelije (DNK, RNK, glutation, itd) kao

interkalator. Procjenjuje se da je do danas u svijetu sintetizovano preko 13 miliona

hemijskih materija. Iako je zakonski regulisano da svaka novostvorena hemikalija mora

biti testirana na eksperimentalnim životinjama u pogledu dugotrajnih efekata, kao i

njihov metabolički put kod ljudi, po podacima EPA-e (Environment Protection Agency) za

oko 80% hemijskih jedinjenja nema nikakvih podataka o toksičnosti, manje od 20%

hemijskih jedinjenja je testirano na akutne, a manje od 10% na hronične efekte.

Koja je međunarodna organizacija odgovorna za Program evaluacije

kancerogenih rizika?

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je 1965. godine osnovala Međunarodnu

agenciju za istraživanje raka (IARC) sa sjedištem u Lionu kao specijalizovanu

multidisciplinarnu agenciju, koja je 1969. godine započela Program evaluacije

kancerogenog rizika za ljude. Kancerogeni rizik, prema IARC-u, označava «vjerovatnoću

da će ekspozicija nekoj hemijskoj materiji ili kompleksnoj mješavini u radnoj sredini ili

okolišu dovesti do pojave malignog oboljenja ljudi «.

Kako se klasificiraju kancerogeni agensi?

IARC je do sada sačinila 3 ukupne evaluacije kancerogena za ljude, od kojih je posljednja

izdata 2001. godine i kojom je obuhvaćeno 869 agenasa, mješavina i okolnosti izlaganja

svrstanih u sljedeće grupe:

• GRUPA 1– agens je kancerogen za ljude (postoje zadovoljavajući dokazi o

kancerogenosti);

• GRUPA 2A– agens je vjerovatno kancerogen za ljude (postoje ograničeno dokazi o

kancerogenosti za ljude i zadovoljavajući dokazi o kancerogenosti za životinje);

• GRUPA 2B– agens je moguće kancerogen za ljude (postoje ograničeni dokazi o

kancerogenosti za ljude u odsustvu značajnih dokaza za životinje);

• GRUPA 3– agens nije klasifikovan kao kancerogen za ljude, i

• GRUPA 4– agens vjerovatno nije kancerogen za ljude (postoje dokazi o

nepostojanju kancerogenosti za ljude, uz dokaz o nedostatku kancerogenosti

kod životinja).

Postoji li doza ili koncentracija hemijskih kancerogena?

Pitanje postojanja praga doze za hemijske kancerogene do danas nije potpuno riješeno.

Po najzastupljenijem shvatanju, bezbjednih doza nema. Veliki značaj ima kontinuirana,

digotrajna, ponavljana ekspozicija kancerogeniku. Efekti genetskih oštećenja se zbrajaju

tokom ekspozicije napr. vinil hloridu, azbestu, benzenu, ionizirajućim i ultraljubičastim

zračenjima i drugim kancerogenicima, pa se onkogeneza može razviti pri bilo kojoj dozi

onkogenika, proporcionalno trajanju i intenzitetu ekspozicije. Ako se karcinom razvije

usljed ekspozicije karcinogenicima veoma malih koncentracija latentni period je veoma

dug (napr.leukemija izazvana benzenom) i incidencija ovih karcinoma je mala. S druge

strane, ekspozicija visokim koncentracijama/ dozama onkogenika ima kraći latentni

period i incidencija je velika.

Međutim, izvjesne činjenice govore da granične doze možda ipak postoje. Pošto danas ne

postoje metode za pouzdano utvrđivanje doznog praga, preventivna strategija i zakonska

regulativa i dalje imaju za cilj da se ekspozicija potpuno isključi, posebno za kancerogene

iz grupe 1 i 2A.

Da li je emisija kancerogenih polutanata aerozagađenja udružena sa

karcinomom pluća?

Epidemija karcinoma pluća koja je buknula u Americi i zapadnoj Evropi pedesetih godina

prošlog vijeka, isprovocirala je niz epidemioloških istraživanja sa ciljem pronalaženja

uzročnog agensa. Mada je vrlo brzo identifikovana centralna uloga pušenja u ovoj

epidemiji, ideja o uticaju aerozagađenja u razvoju karcinoma pluća ostala je do danas. U

eksperimentima na životinjama dokazana su mutagena i kancerogena svojstva pojedinih

polutanata iz vazduha (azbest, policiklički aromatski ugljikovodici, metali, pesticidi i

drugi), a po podacima EPA-e oko 1% karcinoma pluća povezuje se sa

aerozagađenjem.

Postoji li udruženost raka pluća sa pušenjem?

Smatra se da je pušenje odgovorno za oko 90% slučajeva raka pluća, a da ima značajnu

ulogu u nastanku karcinoma usana i jezika, usne duplje, laringsa, mokraćne bešike,

bubrega, jednjaka, želuca i pankreasa.

Navika pušenja pokazuje, posebno kod žena, dramatično uzlazni trend u zemljama u

razvoju i stagnantan ili opadajući trend u najrazvijenijim zemljama svijeta. Smatra se da

oko 30% odraslih žena i 50% odraslih muškaraca puši. Ipak, dominantna uloga koju

pušenje ima u etiologiji nekih malignih oboljenja, posebno karcinoma pluća, ne može da

marginalizuje činjenicu da je vazduh u pojedinim urbanim sredinama, posebno pored

velikih industrijskih kompleksa i saobraćajnica, kontaminiran nizom polutanata od kojih

su mnogi dokazani kancerogeni.

OKOLIŠ I REPRODUKCIJA

Kako okolišni faktori utiču na reprodukciju?

Različita onečišćenja okoliša (zraka, vode, tla, hrane) mogu uveliko djelovati na začeće,

tok i rezultat trudnoće. Za 60-70% urođenih mana ne zna se uzrok- vjerovatni faktori

okoline!

Okolišni faktori mogu uzrokovati:

• Sterilitet (djelovanje na spermije i ishod, na menstrualni ciklus);

• spontane abortuse;

• materičnu smrt ploda,

• oštećenja ploda,

• kongenitalne malformacije (djeca se rađaju sa manama živčanog sistema, srčanim

manama itd);

Reproduktivni organi su osjetljiviji na otrovanja u odnosu na druge organe i tkiva, pa vrlo

male količine pojedinih hemijskih materija mogu imati nepovoljne učinke u svakoj fazi

reprodukcijskog lanca. Mnoge hemikalije (npr. pesticidi, gasovi, metali), ili različiti

fizikalni faktori (zračenja, vibracije) ili biološki agensi (virusi, bakterije, gljivice, paraziti)

mogu značajno djelovati na začeće, tok i ishod trudnoće. Mutageni učinci na spolne

stanice u odraslih, budućih majki i očeva, otežavaju začeće ili ga čine nemogućim.

Klinički se odražavaju kao seksualne disfunkcije (impotencija ili reducirani libido) te kao

promjene u hormonskom statusu partnera, promjene u spermogramu i u pravilnostima

ovulacije. Češće se prepoznaju kao subfertilitet ili infertilitet jednog ili oba partnera. Do

željenog zanošenja ne dolazi u razdoblju od 2 do najkasnije 5 godina.

Tabela 1. Pregled nekih fizikalnih i kemijskih faktora okoliša i radnog mjesta mjesta koji mogu oštetiti reprodukcijsku funkciju

Faktori Djelovanje na

spermije menstrualni plodnost ishod ciklus trudnoće 1 2 3 4 5

Ionizirajuće zračenje

+ + + + +

Mikrovalno zračenje

+ + + +

Vibracije + Etilen oksid* + Formaldehid + + Otapala + + + Poliklorirani bifenili

+ +

Vinil klorid + + Kadmij + + + Mangan + Olovo + + + Živa + + + +

1 - koncentracija (broj) 2 - morfologija 3 - spontani pobačaj 4 - niska porođajna težina 5 - malformacije *posebno pri izloženosti u bolničkom okolišu

Zašto je proizvodnja dihlor-difenil-trihloretana u Americi napuštena?

Slično lancu otrovanja živom se događalo u primjeru porasta koncentracija dihlor-difenil-

trihloretana (DDT-a) u Americi od 1960. do 1970.godine. Naime koncentracije DDT-a sa

0.05 dijelova na bilion porasle su na 20-25 dijelova na milion u ovih deset godina. Ptice u

letu gutaju DDT iz zraka ili ih uzimaju sa površine riba, te u njih nalazimo najviše

koncentracije. U tom periodu porodica golobradih orlova bila je veoma pogođena do

pitanja opstanka zbog bioakumulacije dioksina, dibenzofurana, bifenila i organohlornih

pesticida kao što je DDT, te je proizvodnja DDT napuštena. Međutim reprodukcija orlova

je proporcionalno povećana u odnosu na redukciju organohlorne kontaminacije okoliša.

S druge strane jezera u Floridi su kontaminirana estrogen- imitirajućim pesticidima tako

da se reproduktivna oštećenja nastavljaju.

Zadatak za studente:

Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)

1. Slijedeći okolišni faktori mogu uticati na zdravlje populacije (zaokružite ispravne

odgovore isključujući samo jedan):

a. Buka

b. Klima

c. Prašina

d. Radijacija

e. Geni.

2. Najosjetljivije populacione grupe na djelovanje okolišnih faktora su (zaokružite

ispravne odgovore):

a. Djeca

b. Radnici

c. Starci

d. Svi

e. Hronični bolesnici.

3. Model krivulje zdravstvenoekoloških standarda okoliša sadrži (zaokružite ispravne


a. koncentracije otrova u odnosu na učinak koji dovodi do adaptacije,

b. koncentraciju otrova koji organizam kompenzira,

c. koncentracije otrova koje nisu u odnosu sa učinkom,

d. koncentracije otrova koji dovodi do reverzibilnih zdravstvenih učinaka,

e. određivanje koncentracije otrova- doze koja vodi organizam u

ireverzibilne promjene bolest ili smrt.

4. Najčešći zdravstveni poremećaji izazvani ekspozicijom ekološkim faktorima (zaokružite

ispravne odgovore isključujući samo jedan) su:

a. oboljenja kože,

b. oboljenja oka,

c. reakcija preosjetljivosti,

d. akutni toksični efekti,

e. hronični toksični efekti,

Literatura

1. Beritić-Stahuljak D, Žuškin E, Valić F, Mustajbegović J. Medicina rada. Zagreb: Medicinska naklada, 1999.

2. Beaglehole R, Bonita R. Basic epidemiology. Geneva, WHO, 1993; p 117-31. 3. Davies FG, Clays Handbook of Environmental Health. London: Lewis and Co. Ltd.,

1977. 4. Elliot JE, Norstrom RJ: Chlorinated hydrocarbon contaminants and productivity of

bald eagle populations on the Pacofic Coast of Canada. Environ Toxicol Chem 17: 1142-1153, 1998.

5. Environmental Health Criteria 210. Principles for the assessment of risks to human health from exposure to chemicals. Geneva: World Health Organisation, 1993.

6. Lappe MA: Principles of Environmental Toxicology. In: Bowler RM, Cone JE. Occupational medicine secrets. San Francisco (California), Hanley-Belfus Inc. Philadelphia, 1999; 21-29.

7. McMichael AJ. The environment. In: Detels R et al. (eds) Oxford textbook of Public Health, 4th ed. Oxford: Oxford University Press, 2002; p 195-214.

8. Rosenstock L, Cullen MR. Textbook of Clinical Occupational and Environmental Medicine. Philadelphia/London/Toronto/Montral/Sidney/Tokyo: W.B. Saunders Company, 1994.

9. Pekmezovic T. Environment epidemiology. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 309-322.

10. Valić F. Zdravstveni aspekti ekologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb, 1-3, 2001.

EPIDEMIOLOGIJA U ZDRAVSTVENOJ EKOLOGIJI

Rizik i relativni rizik

Kvaliteti epidemiološke studije

Ciljevi kursa:

• Razumjeti specijalne karakteristike epidemiologije u zdravstvenoj ekologiji;

• Razumjeti ciljeve epidemiologije u zdravstvenoj ekologiji;

• Poznavati stope koje se koriste u zdravsvenoj ekologiji;

• Razumjeti koncept ekspozicije i doze u zdravstvenoj ekologiji;

• Razumjeti kako epidemiologija može biti korisna u određenju veze između

okolišnih faktora i zdravstvenih rizika;

• Poznavati i razumjeti koncept istraživanja u zdravstvenoj ekologiji.

Kako definisati epidemiologiju u zdravstvenoj ekologiji?

Epidemiologija je nauka koja se bavi proučavanjem karakteristika i distribucije bolesti u

humanoj populaciji. Epidemiologija u zdravstvenoj ekologiji istražuje učinke

izloženosti faktorima okoliša na zdravlje. Ona teži da identifikuje skupine osoba pod

visokim rizikom, te da odredi odnos između visokorizičnih skupina i riziko faktora koji su

odgovorni za nastanak određenih zdravstvenih poremećaja. Zdravstveno stanje neke

populacije se izražava stopama.

Epidemiološki metod nije eksperimentalni. On je u osnovi analogan kliničkom istraživanju

zdravstvenog poremećaja pacijenta. Glavna hipoteza epidemiologije u zdravstvenoj

ekologiji je da izloženost riziko faktoru ima za posljedicu zdravstveni poremećaj.

Koji su ciljevi epidemiologije u zdravstvenoj ekologiji?

Ciljevi epidemiologije u zdravstvenoj ekologiji su slijedeći:

1. Prikupljanje podataka koji su u skladu s ekološkim i epidemiološkim standardima;

2. Opis mehanizma toksičnosti;

3. Evaluacija odnosa doza- odgovor, procjena rizika (risk assessment);

4. Utvrđivanje individualnog rizika i veličine problema u cjelokupnoj populaciji;

5. Određivanje posljedica ekspozicije po zdravlje;

6. Preporuke za očuvanje okoliša;

7. Smanjenje rizika oboljevanja.

Postoje li neke razlike između epidemiologije u medicini rada i zdravstvenoj

ekologiji?

Osnovni koncept epidemiologije u medicini rada i zdravstvenoj ekologiji je skoro

identičan. Studija u širokom opsegu ima potpuno identičan dizajn uključujući

eksperimentalni pristup i krajnji cilj istraživanja, intervenciju u smanjivanju okolišne

ekspozicije koja bi predstavljala benefit za zdravlje. Međutim razlike u epidemiologiji

medicine rada i zdravstvenoj ekologiju čine:

• različit nivo izloženosti štetnostima na radnom mjestu i u okolišu;

• populacione skupine u medicini rada su uvijek radnici, dok su u zdravstvenoj

ekologiji najčešće djeca, stare osobe i bolesnici odnosno osobe koje su

najosjetljivije na ekspoziciju;

• izražene poteškoće u prikupljanju individualnih podataka o zdravstvenom statusu i

ekspoziciji, te mobilnosti ljudi, u ekološkim studijama u odnosu na studije u

medicini rada.

Šta je stopa incidencije ili kumulativna incidencija?

STOPA INCIDENCIJE (SI) je broj novootkrivenih slučajeva bolesti u populaciji u

određenom vremenskom periodu (n) izražena u postotcima. Neki je nazivaju i

kumulativna stopa incidencije.

SI= n / ukupnu populaciju pod rizikom tokom tog perioda x 100

PRIMJER 1.: U fabrici viskoznog vlakna utvrđeno je 68 slučajeva polineuropatije od

ukupno 1157 radnika izloženih ugljendisulfidu. Od ukupno 68 slučajeva polineuropatije,

50 slučajeva nastalo je u toku zadnje godine (18 slučajeva je nastalo ranije pa je

populacija s rizikom smanjena i iznosi 1139 (1157 - 18).

SI = 50 / 1139 x 100= 4.4%

Šta je stopa mortaliteta?

STOPA MORTALITETA (SM) predstavlja broj osoba koji umire tokom određenog vremena

u odgovarajućoj populaciji (n), procijenjeno (obično sredinom godine) za broj osoba

izloženih riziku umiranja za jednu godinu.

SM= n / broj osoba izloženih riziku umiranja tokom cijele godine

PRIMJER 2.: U prvoj polovini godine umrlo je 10 osoba od karcinoma pluća od ukupno

1000 ispitanika.

SM= 10/ (1000- (0.5x10)= 0.01005.

Koja se indirektno standardizovana stopa najčešće koristi?

STANDARDIZOVANA STOPA MORTALITETA (SMR) je najčešće korištena i najpoznatija

indirektno standardizovana stopa. Predstavlja standardizovani odnos mortaliteta, to jest

uporedbu mortaliteta izložene skupine (observiranu-O) s mortalitetom opće populacije

(očekivanu-E).

SMR= O/ E x 100

Odnos O/E obično se množi sa 100, pa ako je SMR veći od 100, mortalitet je među

izloženim ispitanicima veći. Opća populacija je ponekad kao referentna grupa pogodnija

za uporedbu u odnosu na kontrolnu skupinu neizloženih jer se stope opće populacije

zasnivaju na velikim brojevima pa su stabilne. Opća populacija se koristi i kad ne postoji

pogodna skupina neizloženih.

Šta je stopa prevalencije?

STOPA PREVALENCIJE (SP) predstavlja ukupan broj oboljelih od neke bolesti u toku

perioda promatranja (sedmica, mjesec, godina) ili u određenom momentu promatranja,

naprimjer na početku, u sredini, i na kraju perioda promatranja (trenutna prevalencija).

Obično se izražava u procentima.

PRIMJER 3.: Od 500 posmatranih ispitanika 125 se javilo zbog dermatoloških problema.

SP = (125/500) x 100 = 25 %

Stopa prevalencije obično se izražava na 100, 1000, 10 000 ili 100 000 ovisno od

učestalosti oboljenja.

Što je rizik oboljevanja?

RIZIK OBOLJEVANJA predstavlja odnos broja oboljelih kroz ukupan broj ugroženih osoba.

Predstavlja mogućnost razvoja bolesti tokom perioda istraživanja.

PRIMJER 4.: 10 novih slučajeva karcinoma pluća je otkriveno u grupi od 1000 ispitanika

u toku jedne godine.

jednogodišnji rizik obolijevanja =10 /1000 = 0. 01

Koje su glavne vrste epidemioloških studija u zdravstvenoj ekologiji?

U epidemiološkim istraživanjima koriste se slijedeće vrste studija:

1. Studija slučaja ili serije slučaja- prepoznavanje i prijavljivanje jednog ili serije

slučajeva bolesti; nije pouzdano epidemiološko istraživanje.

2. Određivanje prevalencije (Cross-sectional study)- određuje prevalencu bolesti i

ekspoziciju u određenom trenutku vremena.

3. Studija mortaliteta- usporedba odnosa ukupnog broja umrlih od neke bolesti

među interesnim podgrupama; specijalizirani oblik određivanje prevalenci.

4. Ekološka studija- uključuje istraživanja uticaja sredine na zdravlje; u rijetkim

skupinama provodi se analiza primjera pojedinaca (deskriptivna studija, izvještaji

o slučajevima oboljenja, korelacione pojave).

5. Studija kohorti- izložena i neizložena grupa ispitanika se prate u vremenu i

utvrđuje se koja će pokazati simptome bolesti koja nas zanima. Takođe se naziva

i longitudinalna ili kontinuirana studija.

6. Kontrolna studija- poređenje oboljelih sa kontrolnom skupinom; uporedba

izloženosti štetnom agensu na pojedince oboljele od date bolesti i zdravih

pojedinaca (kontrolna skupina).

7. Program nadgledanja- kontinuirana epidemiološka ispitivanja u određenoj

populaciji. Primjeri uključuju trovanje djece olovom i pesticidima koja

sprovode državna ministarstva zdravlja.

Koje su prednosti i mane tri najučestalije vrste epidemioloških studija?

Prednosti i mane tri najučestalije ekološke epidemiološke studije prikazane su u Tabeli 2.

Tabela 2. Uporedba prednosti i kvaliteta epidemioloških studija

Dizajn studije Prednosti Nedostaci

Studija presjeka/ prevalenci

Relativno jeftina Potrebno manje vremena Lakše se primjenjuje Korisna ako je populacija nepristupačna

Mjeri samo prevalencu

Studija kohorti

Utvrđuje rizik oboljenja

Skupa Potreban dug period istraživanja Zahtijeva veliki broj ispitanika

Kontrolna studija

Jeftinija Zahtijeve kraći vremenski priod Korisna za ispitivanje rijetkih bolesti

Pripadnici oboljele skupine daju bolje podatke od pripadnika kontrolne skupine

Koje metodološke kvalitete treba da sadrži epidemiološka studija?

Epidemiološka studija treba da ima slijedeće kvalitete:

1. Preciznost- smanjivanje slučajne greške (random); ona se smanjuje povećanjem

broja ispitanika; indikator preciznosti je varijanca i pridruženi interval pouzdanosti

(confidence interval);

2. Validnost- smanjenje sistemske greške (izbjegavanje predubjeđenja); Ovaj

kvalitet određuje predmet i cilj istraživanja.

3. Sklonost selekciji- odrediti prioritete istraživanja i pravi izbor ispitanika i

metoda.

4. Informiranost- odnose se na instrumentarij i tehnike istraživanja; koristiti paket

informacija o ekspoziciji, zdravstvenim indikatorima i drugim faktorima.

5. Pouzdanost- mora biti precizno određena veza između rizika i zdravstvenog

efekta, zdravstveni poremećaj mora biti udružen s ekspozicijom.

Koje su osnovne smjernice u prikupljanju epidemioloških podataka o izloženosti

i zdravstvenih informacija?

I Podaci o ekspoziciji:

1. dužina trajanja ekspozicije;

2. životni status, životne navike, porodična opterećenost, podaci o ranijim bolestima ili

povredama;

3. bilješke o monitoringu životnoj okolini koje su neophodne za izračunavanje indeksa

ekspozicije u vremenu trajanja (time weighted average);

4. aktualna mjerenja u ambijentu su dobar indikator kad se upotrijebe (sakupljanje

pojedinačnih uzoraka ili lična mjerenja-lična dozimetrija);

5. najbolji indikator je biološki monitoring- određivanje nivoa štetnosti u biološkom

materijalu (izdahnutom zraku, urinu, krvi, tkivima).

II Podaci o zdravstvenim efektima:

Vrlo često je veoma komplicirano razdvojiti zdravstvene probleme koji su posljedica

ekspozicije od hroničnih oboljenja. Podaci o mortalitetu i morbiditetu ne pomažu.

Najvažniji zadatak je uporediti ekspoziciju sa zdravstvenim poremećajima. Upotreba

dobrog upitnika najčešće daje najbolje informacije o ekspoziciji i zdravstvenim efektima.

Koji su najvažniji koraci u evaluaciji rezultata?

Težina ukupnog sadržaja korisnih informacija u jednoj studiji može se izraziti u

povezanosti ekspozicije i efekata, odnosno u procjeni (ocjeni) rizika.

U PROCJENI RIZIKA NEOPHODNO JE ISPOŠTAVATI SLIJEDEĆE KRITERIJE:

1. Snaga studije- jaka povezanost suspektnih riziko faktora i opserviranih

zdravstvenih poremećaja (napr. visok relativni rizik, visok atributivni rizik- odds

ratio);

2. Konzistencija- povezanost sadržava različite okvire između izabranih skupina;

3. Specifičnost- specifični faktori ekspozicije i specifični zdravstveni znaci i

poremećaji su usko povezani;

4. Privremenost- uzrok ili ekspozicija predviđa efekat;

5. Odnos doza-odgovor- povećana ekspozicija rezultira ozbiljnijim zdravstvenim

efektima.

6. Uvjerljivost- povezanost rizika i efekata ima logičan smisao;

7. Koherentnost- povezanost rizika i efekata sadrži sve poznate istorijske i biološke

spoznaje o bolesti;

8. Eksperimentalni zapis- rezultati eksperimentalnih studija su potpora u

objašnjavanju rezultata udruživanja rizika i efekata;

9. Analogija- uporedba s drugim primjerima sličnih rizika i zdravstvenih poremećaja

sadržana je u medicinskoj literaturi.

Kako izgleda lista koraka u sastavljanju početnih informacija u studiji?

1. Oblikovati formu o početnom izvještavanju slučaja (nazivni indeks slučaja);

2. Identificirati nepoznate slučajeve;

3. Utvrditi definiciju slučajeva. Definicija slučajeva je pokusna i može se mijenjati kao i

više sakupljenih informacija; može uključivati simptome, fizikalne znake i/ili

laboratorijske rezultate;

4. Osobine slučajeva: ispitanika, mjesto i informacije o vremenu (napr. dob, pol,

lokacija općina/ država, dužina ekspozicije i zdravstveni podaci;

5. Napraviti plot dijagram o incidenciji slučajeva kroz vrijeme (epidemiološka krivulja);

6. Odrediti odnos doza-odgovor (napr. ljudi izloženi većim koncentracijama štetnosti

imaju veću prevalencu zdravstvenih poremećaja u odnosu na one koji su izloženi

nižim koncentracijama);

7. Izračunati frekvenciju incidentnih slučajeva- incidentnu stopu (attack rate) i odrediti

statističku signifikantnost:

INCIDENTNA STOPA= broj incidentnih slučajeva/ broj izloženih ispitanika

Ako je incidentna stopa signifikantna, dizajn studije trebao bi uključivati u eventualnim

ciljevima preporuke za preventivna ili kontrolna mjerenja.

Kako izračunati mjere efekata ?

Rizik je očekivana frekvencija neželjenih efekata izloženosti (ekspozicije) određenom

faktoru ambijenta/ okoliša. Dok su incidencija i prevalencija grupne mjere, rizik je mjera

rizika za pojedinca. On označava vjerovatnoću da svaka osoba dobije određenu bolest u

određenom vremenskom periodu. Da bi se procijenio efekat ekspozicije, stope se moraju

prevesti u rizik. Najčešće se upotrebljava odnos stopa- relativni rizik i razlika stopa

(atributivni rizik).

Što je relativni rizik?

Relativni rizik (RR) je odnos između rizika izložene osobe /stanovništva i stanovnika

bez te izloženosti. Jednostavno rečeno to je odnos dvije stope. On procjenjuje jačinu

povezanosti između ekspozicije i bolesti, i ukazuje na vjerovatnoću razvoja bolesti u

izloženih u odnosu na neizložene ispitanike. Vrijednost RR=1, pokazuje da su stope u

izloženih i neizloženih iste, te da nema povezanosti između ekspozicije i zdravstvenih

poremećaja. Ako je RR> 1, veći je morbiditet izloženih u odnosu na neizložene.

PRIMJER 5.: Radnici izloženi ugljendisulfidu (CS2) imaju povećan rizik od koronarnih

oboljenja. Ispitivan je mortalitet od koronarnih oboljenja u 343 muška radnika koji su bili

izloženi ugljendisulfidu. Kontrolnu, neizloženu skupinu činilo je 343 muška radnika.

Nakon 8 godina praćenja 20 izloženih radnika i 9 radnika kontrolne skupine umrlo je od

koronarne bolesti.

RR= odnos dvije SI (stope incidencije).

SI = 20 / 343 x 100= 5.8%

Sik = 9 / 343 x 100= 2.6%

RR= 5.8 / 2.6= 2. 23

95% CI= 1.04-4.7

Značajnost se procjenjuje preko intervala povjerenja (confidence interval CI) koji

predstavlja granice u kojima se nalazi stvarna vrijednost efekata RR za vjerovatnoću

obično 95%. Ako je vrijednost 1.0 uključena u 95% CI vjerovatnoća nije signifikantna,

tj.ako je donja granica 95% CI iznad 1.0 onda je RR statistički signifikantan.

Što je atributivni rizik?

Atributivni rizik (risk difference, atributable risk) predstavlja apsolutnu razliku između

dvije mjere morbiditeta, tj. čini ga razlika stopa. Ona označava porast rizika od nastanka

nekog oboljenja u uslovima ekspozicije.

atributivni R = stopa izložene - stopa kontrolne skupine

U primjeru radnika izloženih CS2 SI u izloženoj skupini bila je 5.8%, a na 1000 radnika je

58; SIk bila je 2.6%, a na 1000 radnika je 26.

atributivni R = 58- 26 = 32.

To znači da je na 1000 izloženih radnika CS2, u osmogodišnjem periodu, porast

mortaliteta od koronarnih bolesti bio 32.

Atributivni rizik se računa samo kad postoji dokazana povezanost između ekspozicije i

bolesti. Važan je parametar u javnom zdravstvu za procjenu veličine nekog zdravstvenog

problema.

Šta je unakrsni odnos?

Unakrsni odnos (odds ratio-OR) predstavlja poređenje oboljelih slučajeva od nekog

oboljenja u ranijoj ekspoziciji sa osobama koje nisu izložene i nemaju manifestne

zdravstvene probleme. Kao mjera efekata ekspozicije izračunava se unakrsni odnos

rizika. Najčešće se koristi u anamnestičkim studijama (slučaj-kontrola).

OR = (izloženi oboljeli x izloženi neoboljeli) / (neizloženi oboljeli x neizloženi

neoboljeli)

PRIMJER 6.: U tvornici olovnih baterija 13 radnika rade pored visokih peći, gdje su

koncentracije olova visoke, i 26 radnika bilo gdje u fabrici. Poslije zdravstvenih pregleda

dijagnosticirana je olovna intoksikacija u 7 radnika: 6 radnika koji rade pored visokih peći

i 1 s nekog drugog radnog mjesta u fabrici. Treba izračunati incidentnu stopu i relativni

rizik olovne intoksikacije u radnika koji rade pored visokih peći.

U ovom slučaju pomaže obrazovanje 2 x 2 tabele koja se odnosi na ekspoziciju (rad

pored visokih peći) i bolest (dijagnostikovana olovna intoksikacija).

Otrovanje olovom Da Ne

Rad pored Da 6 7 13

visokih peći Ne 1 25 26

7 32

incidentna stopa = broj bolesnih radnika pored visokih peći /broj koji su na drugom

mjestu

= 6/13

=0.46

= 46%

Relativni rizik = (broj bolesnih radnika pored visokih peći / broj radnika koji rade tamo)

/ (broj bolesnih radnika bilo gdje u fabrici / broj radnika koji rade tamo)

= (6/13)/ (1/26)

= 0.46/ 0.04

= 11.50

PRIMJER 7.: U poljoprivrednika, u Gradačcu, zabilježen je 21 slučaj intoksikacije

organofosfornim pesticidima. Među otrovanima 14 radnika je radilo na poljima na kojima

su se uzgajale paprike i paradajz, gdje je poprskan pesticid, i 3 na drugim poljima

paprika i paradajza. Izračunaj unakrsni rizik (odds ratio), da bi se utvrdilo da li je

organofosforni pesticid uzrokovao intoksokaciju radnika.

Rad na poljima paprika i paradajza

Da Ne

slučajevi 14 7 21

kontrola 3 19 22

17 26 43

unakrsni odnos (odds ratio) = (14x19) / (3x7) = 266/21= 12.67

95% CI= 2.35-83.82

=ova signifikantnost pokazuje da nema dileme da je poprskani pesticid na poljima

paprika i paradajza udružen sa znacima otrovanja.

Što je posebno važno istaći za epidemiologiju u ekologiji?

Utvrđivanje ekološke bolesti čini situaciju da je neophodno provesti istraživanje:

• Kad postoji suspektan zdravstveni rizik u okolišu;

• Određivanje kvantitativnog odnosa između rizika i bolesti;

• Mjerenje funkcionalnih efekata bolesti;

• Ocjena efektivnosti preventivnih mjerenja u okolišu.


I Problem slučaja 1. Hipotetski općina koja je smještena blizu koksno- hemijskog

kombinata (ili općina blizu termoelektrane) ima specifične toksične agense oslobođene u

zrak, tlo, i vodu.

Zadatak: Predvidjeti i pripremi dizajn epidemiološkog istraživanja (cross- sectional

study, studiju slučaja ili studiju kohorte) identificirati agense i istražiti značaj tih faktora

na zdravlje ljudi u toj općini.

II Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)

1. Slijedeći su ciljevi epidemiologije u zdravstvenoj ekologiji (zaokružite ispravne


a. Prikupljanje podataka koji su u skladu s ekološkim i epidemiološkim

standardima;

b. Opis mehanizma toksičnosti;

c. Evaluacija odnosa doza- odgovor, procjena rizika (risk assessment);

d. Utvrđivanje individualnog rizika i veličine problema u cjelokupnoj populaciji;

e. Utvrđivanje populacionog rizika u cjelokupnoj populaciji;

f. Određivanje posljedica ekspozicije po zdravlje;

g. Preporuke za očuvanje okoliša;

h. Smanjenje rizika oboljevanja.

III Distribucija tema za seminarski rad:

Zadatak: Poslije konsultacija sa tutorom (asistentom, profesorom) svaki student može

izabrati temu za seminarski rad. Nakon prezentacije seminarskog rada (Power point

prezentacija) predviđena je evaluacija i diskusija na izabranu temu. Od svih studenata se

očekuje priprema za zadatu temu.

Lista potencijalnih tema za seminarski rad:

• Globalno zagrijavanje i mortalitet

• Sindrom bolesne zgrade

• Akutni zdravstveni efekti u Černobilskoj katastrofi (Ukrajina 1986. godine)

• Ekspozicija pesticidima u djetinjstvu

• Aerozagađenje u Vašem neposrednom okruženju

• Farmaceutski otpad

• Zagađenja u lancu ishrane

Literatura

1. Markowitz S. Problem-based training exsercises for enwironmental epidemiology, 2nd ed. Geneva, World Health Organisation, 1998.

2. Marsh G. Epidemiology of occupational diseases. In Rom WN (ed): Enwironmental and Occupational Medicine, 2nd ed. Boston, Little, Brown, 1992, pp35-50.

3. Osorio AM. The environmental and occupational hystory. In EPA Recognition and Management of PesticidePoisonings,5th ed. Waschington, DC, Environmental Protection Agency, 1999, pp18-33.

4. Osorio AM. Principles of Occupational and Environmental Epidemiology. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 1-7.

OSNOVE OKOLIŠNE TOKSIKOLOGIJE

Ambijentni monitoring okoliša

Biološki monitoring okoliša

Ocjena rizika

Ciljevi kursa:

• Definisati otrov, ksenobiotik i ekološku toksikologiju;

• Razumjeti koncept toksikološke doktrine;

• Poznavati klasifikaciju otrova prema toksičnom učinku na organizam;

• Poznavati granice između povećane apsorpcije otrova i samog otrovanja;

• Razumjeti koje osobine ksenobiotika mogu posebno izazvati otrovanja u okolišu;

• Upoznati kako se odvija prenos okolišnih otrova;

• Poznavati glavne odrednice ocjene rizika: ambijentni monitoring, biološki

monitoring (internu dozu).

Šta je to otrov, a što ksenobiotik?

OTROVI su materije koje su obzirom na kvalitet, količinu ili koncentraciju, tijelu strane, a

unesene na bilo koji način u tijelo, djeluju hemijski ili fizikalno- hemijski remeteći

anatomsku strukturu i funkcionalni sklad organa. Naučna disciplina koja se bavi

proučavanjem otrova i njihovog djelovanja na žive organizme zove se toksikologija. Ako

proučava otrove koji djeluju na čovjeka iz okoliša, onda se zove EKOLOŠKA

TOKSIKOLOGIJA.

Hemijska supstanca ili agens koji nastaje u ljudskom organizmu, a prirodno se ne nalazi

u okolišu je KSENOBIOTIK.

Što je ključ za razumijevanje toksikologije?

Osnova toksikološke doktrine određena je koncentracijom- dozom otrova. Paracelsius je

1538.godine istakao: “Otrov je sve i otrov nije ništa. Samo doza određuje da li je neka

materija otrov ili ne”. Osim mjerenja koncentracije materije u okolišnom ambijentu,

neophodno je odrediti količinu-koncentraciju materije ili njenog toksičnog metabolita u

biološkom materijalu, što predstavlja dozu i najćešće određuje stepen oštećenja- efekat

ciljnog organa prema kojem pokazuje tropizam. Učinak otrova je jači što duže traje

izloženost.

Takođe je važno poznavati, u sklopu razumijevanja toksičnosti materije, njene puteve

ulaska, apsorpciju, metabolizam, njenu razgradnju i konačno izlučivanje- ekskreciju.

Neke hemijske materije se aktiviraju u organizmu u procesu detoksikacije i budu još više

toksične, a neke opet budu inaktivirane tj. detoksificirane. Te se reakcije najčešće

događaju u jetri gdje se nalaze enzimi kao što je mikrozomalni sistem P-450

monooksigenaza koji ima zadatak napadati otrove. U tijelu se inače normalno produkuju

toksične materije koje su hidrosolubilne i bivaju napadnute od strane mikrozomalnog

sistema P-450 monooksigenaza ili se konjugacijom vežu na glutation, koji pomaže

detoksifikaciju. Za neke supstance mikrozomalni sistem biva podržan humoralno kao što

je dioksin te u tom slučaju imaju izražen toksičan efekat u malim koncentracijama. S

druge strane kadmijum u ovom načinu detoksifikacije izaziva paradoksalan efekat. Naime

kadmijum, unašen u ultra-niskim koncentracijama u organizam, aktivira detoksificirajuće

mehanizme što predstavlja benefit, tj. pozitivan efekat u organizmu, kojeg toksikolozi

nazivaju “HORMESIS”.

Da li se osnovni principi toksikologije mogu primijeniti na novou životne

okoline?

Odgovor je da, jer konačno toksične supstance mogu izazvati otrovanje živih organizama

u životnoj okolini ali u njihovim određenim koncentracijama (dozama). Najčešća

otrovanja u životnoj okolini izazivaju ostatna organska ulja i metali, zbog njihovih

osobina rasprostranjenosti u okolišu i velike upotrebe. Međutim postoje razlike, napr.

polihlorirani bifenil (PCBs) u sedimentu može biti u velikim koncentracijama, ali neće

dovesti do otrovanja u životnoj okolini, obzirom na sekvestraciju u sedimentu i sporu

razgradnju bakterija. Ali to ne znači da polihlorirani bifenil ne može predstavljati

odgođeni ekološki problem. Veliki ekološki problem predstavlja benzin u morima,

rijekama i drugom vodenom ambijentu, a posebno njegov aditiv metil-tercijal-butil–ester

(MTBE). MTBE izaziva otrovanje u vodi u vrlo malim koncentracijama. S druge strane

trihloretilen koji se apsorbuje u dijelove tla može dovesti do toksičnih efekata ali u nižem

stupnju, obzirom da migrira i koncentrira se u tečnom medijumu. Biosposobnost

specijalnih hemikalija u okolišu može dovesti do otrovanja i oštećenja zdravlja osobito u

osjetljivih osoba kao što su djeca, starci i osobe s narušenim imunitetom. Hrana

kontaminirana toksičnim hemijskim supstancama može dovesti do oštećenja zdravlja

ovisno o broju kontaminiranih konzumenata hrane u lancu ishrane.

Kakva oštećenja izazivaju zagađivači životne okoline?

Glavni učinci izloženost ljudske populacije hemijskim faktorima okoliša su: oboljenja

kože, oboljenja oka, razvoj reakcije preosjetljivosti, akutni toksični efekti, hronični

toksični efekti, mutageneza, karcinogeneza, oštećenja reproduktivnog zdravlja, i

poremećaji razvoja potomstva.

Zagađenje životne sredine može ozbiljno ugroziti ekosistem. Ljudske aktivnosti kao što

je sječa šuma mogu destabilizirati ekosistem, a otrovni zagađivači tipa organskih

isparenja imaju tendenciju trovanja živih organizama. U lancu ishrane veoma male

koncentracije hemikalije mogu biti pogubne za primitivna živa bića, mogu razoriti

metabolički aparat bakterija ili aparat hlorofilne sinteze jednoćelijskog planktona, kao što

su alge. Ovo je jedan od načina razaranja energetskog balansa ekosistema. Bakarni jon u

vodi je otrov za zelene i plavo-zelene alge. Specifični herbicidi su otrovi fotosinteze, ali

su istovremeno otrovi jednoćelijskih organizama. Sreća je da herbicidi kao što su

glyphosate ili bromoxynil, inače otrovi fotosinteze, imaju kratak vijek postojanosti.

Silicijum, kalcij i teški metali u lancu ishrane mogu oštetiti pokretljivost flagelarnog

aparata u bičara-flagelata. Metalni joni u lancu ishrane viših organizama izazivaju

manifestna oštećenja. Male koncentracije neurotoksičnih hemikalija kao što je triclopyr u

Garlon herbicidu mogu oštetiti sposobnost plivanja u andromadnih riba i to veoma

niskoj koncentraciji, 50 dijelova na bilion vode. Azotni i fosforni joni u vodi mogu

prouzrokovati prekomjerno razmnožavanje jednoćelijskih organizama, čiji je rezultat

eutrofikacija mora (“cvjetanje mora”) ili slatkovodnih ekosistema. Hemijski zagađivači

koji imaju sposobnost bioakumulacije, najčešće zato što su liposolubilni, mogu oštetiti

reprodukciju (napr. DDT) ili imunološku funkciju (napr. dioksini, organofosforni pesticidi).

Kako dijelimo otrove prema učinku na organizam?

Otrove prema toksičnom učinku na organizam dijelimo na:

1. Otrovi koji inhibiraju enzime

• inhibitori enzima za disanje (cijanidi, sumporvodonik);

• inhibitori holinesteraze (organski spojevi fosfora);

• Inhibitori tiolskih enzima (teški metali).

2. Otrovi koji djeluju na hemoglobin

• Ugljen monoksid, nitriti, nitro i amino derivati benzena.

3. Otrovi koji oštećuju krv i krvotvorne organe

• Olovo, benzen.

4. Otrovi koji djeluju na krvne žile

• nitriti.

5. Otrovi koji oštećuju centralni i periferni nervni sistem

• olovo, živa, halogeni ugljikovodonici.

6. Otrovi koji oštećuju jetru

• arsen, fosfor, halogeni ugljikovodici, alkohol.

7. Otrovi koji oštećuju bubreg

• olovo, živa, arsenvodonik, etilenglikol, metilbromid.

8. Otrovi koji oštećuju kosti

• flor, fosfor.

9. Otrovi koji oštećuju sluznice i kožu (primarni kožni i respiratorni iritansi)

• kiseline, soli teških metala, sumpordioksid, azotni oksidi, halogeni, hromati, nikl.

Gdje je granica između povećane apsorpcije otrova i samog otrovanja?

Da bi otrovi imali toksikološki efekat moraju se apsorbovati i dospjeti u krv. Kriterij za

postavljanje granice između resorpcije i otrovanja su pojava različitih simptoma i

znaka.

Ulazne vrata otrova su respiratorni sistem, probavni sistem i koža. O načinu ulaska

otrova u organizam u velikoj mjeri ovisi brzina apsorpcije. Jako vaskularizirana

respiratorna sluznica omogućava vrlo brzu resorpciju otrova. Nakon apsorpcije otrov se

raspoređuje po tijelu. Neki se otrovi ciljano zadržavaju u pojedinim organima i tkivima pa

kažemo da se selektivno deponuju (napr.jod u štitnoj žljezdi; olovo, flor i stroncij u

kostima). Većina otrova se u tijelu mijenja, a samo mali dio izlučuje nepromijenjen. U

procesima detoksifikacije otrovi se biotransformišu. Otrov podvrgnut biotransformaciji,

kadkad postaje još toksičniji u odnosu na ulazni spoj. Tip hemijskih promjena koje

nastaju djelovanjem mehanizma biotransformacije ovisi u prvom redu o hemijskoj

strukturi spoja, ali i o individualnoj preosjetljivosti organizma. Najčešći mehanizmi

biotransformacije su: oksidacija, redukcija, sintetske i konjugacijske reakcije.

Otrovi se izlučuju kroz crijeva ili pluća ili kroz organe za izlučivanje: (bubreg, jetra,

žlijezde znojnice, slinovnice i mliječna žlijezda). Slabo topivi ili netopivi spojevi se izlučuju

stolicom (napr.metali), hlapljivi otrovi se izlučuju preko ekspirisanog zraka, a neki kao

živa kroz sve organe za izlučivanje. Ako je brzina apsorpcije veća od brzine izlučivanja

i/ili se apsorbovana materija samo djelimično izlučuje ili razgrađuje doći će do

nakupljanja otrova u tijelu odnosno u različitim tkivima- kumulativni učinak.

Koji je glavni način djelovanja otrova?

Osim otrova koji destruktivno djeluju na tijelo (kiseline i baze) većina otrova inhibira

enzimske procese koji su odgovorni za normalan život ćelije. Međutim, mali je broj

otrovanja kod kojih se zna na kojem dijelu lanca enzimskih zbivanja otrovi izazivaju

inhibitorni učinak. Vjerovatno su na djelovanje otrova najosjetljiviji enzimi oksidativne

fosforilacije u stanici.

Koji su glavni limitirajući faktori otrovanja u okolišu?

Otrovanja hemijskih ili metalnih ksenobiotika ograničena je njihovom postojanošću,

akumulacijom, migracijom ili stabilnošću. Faktori koji određuju postojanost

ksenobiotika su sunčeva svjetlost (foto-degradacija), bakterijska degradacija

(mikroorganizmi tla), i postojanje toka izvora kontaminacije. Bioakumulacija ksenobiotika

raste s njegovom osobinom topljivosti u mastima (liposolubilnošću). Faktori koji imaju

uticaja na kretanje hemijskog ksenobiotika u lancu ishrane su sposobnost vezivanja na

receptor, atomska težina (u slučaju teških metala) i molekularna težina. Općenito, male

molekule brže difunduju kroz konstantni medijum (Fick-ov zakon). Nestabilne

komponente kao što su organofosforni pesticidi, imaju tendenciju hidrolize i relativno

brze razgradnje u odnosu na mnogo stabilnije komponente kao što je DDT.

Koje osobine ksenobiotika mogu posebno izazvati otrovanja u okolišu?

Ksenobiotici koji imaju sposobnost visoke reaktivnosti s organskim molekulama,

kao što su MONOMERI koji truju živi svijet ekosistema. Primjeri takvih ksenobiotika su

toluen diizocijanat (koristi se u proizvodnji poliuretana) i vinil hloridni monomer

(upotrebljava se u proizvodnji polivinilne plastike). Ljudi su najčešće profesionalno

izloženi monomerima. Drugi ksenobiotici posebno dioksini ili PCBs imaju sposobnost

interakcije sa endokrinim receptorima i mogu oštetiti reproduktivne aktivnosti

interferirajući sa prenosom informacija ili kontrolom hormona.

Kako se odvija prenos okolišnih otrova?

Prenos hemijskih zagađivača najčešće se odvija kroz vodu i zrak. Migracija okolišnih

otrova u životnom okolišu može se kretati u dva ciklusa:

1. Geološki ciklus: atmosfera, rijeke, jezera i more, tlo, odlaganje otrova u tlo i

sediment;

2. Biološki ciklus: biokoncentracija i akumulacija otrova u biljni i životinjski svijet,

u lanac ishrane.

Kako se okolina oporavlja nakon otrovnih incidenata?

Većina ksenobiotika se razgrađuje ili inaktivira vremenom. Među najvažnijim

detoksicirajućim mehanizmima u okolini je sposobnost anaerobnih bakterija da

dehloriraju reaktivne polihlorirane ugljikovodike otapanjem nepolarnih hemikalija kojima

se pridružuju polarne grupe.

Može li agens iz okoliša uzrokovati otrovanje u ultraniskim koncentracijama?

Zašto?

Da, takvo otrovanje može izazvati tetrahlordibenzodioksin zato što uzrokuje

reproduktivne poremećaje, poremećaje imuniteta i mogući karcinom u ultraniskim

koncentracijama (izražene u pikogramima/L). Ovaj spoj ima sposobnost vezivanja na

mikrozomalne enzime, a pokazuje tropizam prema timusu gdje se akumulira, kao i

drugim endokrinim žlijezdama, rezultatirajući oštećenjima imunog sistema.

Koliko dugo okolišni otrov ostaje toksičan?

Nažalost, većina toksičnih agenasa ima dug poluživot u okolišu. Vremenom sposobnost

otrovanja slabi. Poluživot hlordana u tlu je preko 20 godina, dieldrina i DDT 10-15

godina. Novija istraživanja su potvrdila da toksičnost ova dva posljednja ostaje

konstantna.

Šta je monitoring okolišne ekspozicije, a šta ambijentni monitoring?

Monitoring okolišne ekspozicije je procedura koja se koristi u ocjeni ambijentnih i

bioloških indikatora (markera) ekspozicije i zdravstvenih rizika koja ona uključuju.

Ambijentni monitoring predstavlja mjerenje koncentracije hemikalije u zraku okoliša

za koju se zna da može izazvati zdravstvene poremećaje (precizno određene lokacije).

Šta predstavlja termin biološki monitoring?

Biološki monitoring čine mjerenja hemijskih agenasa u biološkom mediju (krv, urin,

izdahnuti zrak, kosa, majčino mlijeko), koja se preduzimaju u cilju zaštite zdravlja i

prevenciji rizičnih efekata akutne ili hronične prekomjerne ekspozicije hemijskom agensu.

Biološki monitoring sadrži ocjenu interne doze, ocjenu uključivih zdravstvenih rizika,

inter i intra indivudalne varijabilnosti i otrovanja. Biološki monitoring se provodi biološkim

testiranjima koja čine uz određivanje interne doze, identifikaciju neželjenih efekata u

odnosu na internu dozu i mjerenja koncentracije aktivne hemikalije u odnosu na ciljnu i

neciljnu molekulu. Određivanje maksimalno dozvoljenih koncentracija hemikalije ili

njenog metabolita u biološkom materijalu ili biološke granične vrijednosti ekspozicije

(BEI) koriste se u svrhu predviđanja odgovarajućih kontrolnih aktivnosti ili tretmana

okolišnih otrovanja.

Šta je interna doza?

Interna doza znači količinu vezane supstance u kritičnom organu ili tkivu (ciljna doza ili

biološki efektivna doza). Anorganske hemikalije se mogu odrediti u krvi i u urinu.

Metaboliti organskih supstanci se brzo biotransformiraju u hemikalije topive u vodi, pa se

određuju u urinu, za razliku od onih koje se slabo biotransformišu pa se određuju u krvi.

Isparljive organske supstance kao što je etil- alkohol mogu se mjeriti u izdahnutom

zraku.

Štaje ocjena rizika?

Ocjena rizika uključuju regularnu procjenu zdravstvenih rizika, baziranu na ocjeni rizika

utvrđene doze hemikalije. Ocjena rizika, ambijentna ekspozicija i biološki monitoring su

komplementarne veličine. Ocjena rizika sadrži ocjenu interne doze, ocjena ranih bioloških

efekata i potrebu preventivnih procedura ili liječenja. Ocjena rizika se vrši na nivou grupe

izloženih i na individualnoj osnovi. Ocjena rizika koristi maksimalno dozvoljene

koncentracije (limite) ambijentnog i biološkog monitoringa. Maksimalno dozvoljene

koncentracije su definisane savremenim saznanjima, a predstavljaju graničnu

koncentraciju otrova koja ne bi trebala dovesti do zdravstvenih poremećaja.


PRIKAZ SLUČAJA 1. Metoda mjerenja kvaliteta zraka identifikacijom lišajeva

(biodikatora)

Uvod: Organizmi čije prisustvo i/ili njihove specifične reakcije ukazuju na određene

promjene parametara kvalitete životne sredine označavaju se kao bioindikatori. Kao

posebno interesantni bioindikatori aerozagađenja već više od 100 godina posmatraju se

lišajevi. Korelacija između distribucije lišajeva i srednjeg nivoa koncentracije

sumpordioksida poznata je od 1958.godine. Naime, dr. Jim Case je prije više od 20

godina razvio fitobiomonitoring pomoću lišajeva, kao pokazatelja količine i uticaja SO2

na biljni svijet (najosjetljiviji na zagađenja okoliša) u zapadnoj Kanadi.

Metodu mjerenja kvalitete zraka identifikacijom lišajeva, koja je korištena pri

kartiranju zona zagađenja zraka, razvili su ekolozi Kirschbaum i Wirth 1997. godine.

Metoda podrazumijeva izradu mreže za brojanje sa isječenih 10 kvadrata, dimenzija

10x10cm, koja se postavlja na stablo na visini od jednog metra iznad tla. Prisustvo

lišajeva se utvrđuje uz upotrebu lupe, a utvrđeni rezultati se unose u odgovarajuće

kartice u odgovarajući kvadrat. Zbir frekvencija vrsta lišajeva prisutnih na drveću jedne

posmatrane stanice (užeg lokaliteta), predstavlja indeks kvaliteta zraka. Što je veća

vrijednost dobivenog indeksa, niži je stepen zagađenja.

Indeks kvaliteta zraka i nivo zagađenja:

0 - 12.5- ekstremno do vrlo visoko zagađenje;

12.5 - 25.0- vrlo visoko- visoko zagađenje;

25.0 - 37.5- visoko- prosječno zagađenje; 37.5 - 50.0- prosječno- slabo zagađenje;

50.0 i više- slabo- vrlo slabo zagađenje.

SLUČAJ 1. U Kaknju je proveden projekat uz nadzor nivoa aerozagađenja metodom

mjerenja kvalitete zraka identifikacijom lišajeva i određivanjem indeksa kvalitete zraka

(fitobiomonitoring). Najveći izvori emisije SO2 u Kaknju su termoelektrana (TE) Kakanj i

cementara Kakanj.

TE Kakanj je emitirala 45 000 tona SO2 1979. godine, dok je Cementara Kakanj u toku

iste godine emitirala 2 600 tona SO2. Podaci iz 1990. godine pokazuju da se emisija SO2

TE Kakanj povećala na 90 000 tona (2 X). Kao mjesto nadzora zagađenja zraka na

osnovu prisustva lišajeva kao bioindikatora, izabrano je šire područje Kaknja.

Hipoteza: Obzirom na poznate podatke o emisiji sumpordioksida na području Kaknja

pretpostavilo se da će se na različitim udaljenostima od izvora sumpordioksidnog

zagađenja (TE Ćatići i Cementara Kakanj) naći specifičan fito- i zoocenološki sastav

ogranizama adaptiranih na date nepovoljne uslove. Ovu pretpostavku bilo je potrebno

analizirati praćenjem brojnosti i sastava zajednica lišajeva. Lokacije mjernih stanica

odnosile su se na mjesta deponija otpada (3 stanice).

Slika 1/s. Karta istraživanog područja i mjerne stanice 1-3

Legenda:

Stanica 1- bila je locirana u Slapničkom potoku (nova komunalna deponija).

Stanica 2- bila je locirana na lokalitetu Stare halde (divlje deponije).

Stanica 3- bila je locirana pored deponije Jalovina.

Rezultati terenskih istraživanja:

• Stanica broj 1. Lokalitet- Slapnički potok (nova deponija, nadmorska visina:

520m, vrsta drveta: Betula pendula; Otkrivene vrste lišajeva: 0; udaljenost od TE

Ćatići 700m u pravcu sjeveroistok; Udaljenost od Cementare Kakanj: 2000m u

pravcu jugoistok).

• Stanica broj 2. Lokalitet: stara halda (nadmorska visina: 520m,

vrsta drveta: Quercus petrea, otkrivene vrste lišajeva: 0, Udaljenost od TE Ćatići:

2200m u pravcu sjever, udaljenost od Cementare Kakanj: 900m u pravcu istok).

• Stanica broj 3. Lokalitet: pored deponije jalovina (nadmorska visina: 520m,

vrsta drveta: Carpynus betulus, otkrivene vrste lišajeva: 0, udaljenost od TE

Ćatići: 3500m u pravcu sjevera; udaljenost od Cementare Kakanj: 1700m u

pravcu sjeveroistoka).

Tabela 1./s Rezultati istraživanja na stanici 1.

Vrsta lišaja Drvo 1 Drvo 2 Drvo 3 Drvo 4 Drvo 5 Drvo 6 Srednja vrijednost

Parmelia sp. 0 0 0 0 0 1 0.166

Ukupno nađenih vrsta

0 0 0 0 0 1 0.166

Na lokalitetu Stanice 2. primijećeno je

poboljšanje prirasta vrsta i njihova veća

brojnost, što je vjerovatno rezultat

funkcije vremena s obzirom da se radi o

nešto starijim deponijama otpada. Ipak,

posmatrajući stablo Quercus petrea nije

nađen niti jedan lišaj. No, s obzirom na

pomenute uvjete i karakteristika lokaliteta

očekivano je prisustvo izvjesnog broja

lišajeva.

Slika 3. Lišaj otkriven na stablu Betula pendula

Tabela 2/s. Rezultati istraživanja na stanici 2.


Evernia sp.* 0 0 0 0 0 1 0.16 Parmelia sp.* 0 0 0 1 1 1 0.50 Ukupno nađenih vrsta 0 0 0 1 1 2 0.66

*Lišaj Evernia sp. kao i jedan primjerak vrste Parmelia sp. je nađen na stablu Carpynus betulus.

Jedna Parmelia sp. je nađena na vrsti Prunus domestica, dok je treća nađena individua bila na vrsti

Salix sp.

Tabela 3/s. Rezultati istraživanja na stanici 3.


Parmelia sp.* 0 1 0 0 1 0 0.33

Ukupno nađenih vrsta

0 1 0 0 1 0 0.33

*Dvije individue vrste Parmelia sp. su nađene na vrsti Quercus petrea i Corylus avellana.

Diskusija: Na lokalitetu Stanice 1, obzirom na mali prirast prisutnih vrsta, posmatrano je

više stabala vrste Betula pendula. Mali prirast vrsta je rezultat izuzetno lošeg kvaliteta

zemljišta. Zemljište je baznog karaktera sa nepovoljnim sadržajem silicija i aluminija te

željeza i kalcija na koje otpada 95-99% sadržaja pepela. Pepeo čini 60% sastava ovog tla

dok na šljaku otpada 40%. U pepelu se nalaze i ugljik, magnezij i sumpor kao i značajne

količine mikroelementa bora. Humusa u ovom tlu je vrlo malo, dok se sadržaj aktivnog

kreča kreće od 0.9- 9.5%. Na ovom području nije utvrđeno prisustvo lišajeva.

Obzirom na postojeće podatke o zagađenju i na činjenicu da je ovaj lokalitet najbliži TE

Ćatići, ovaj rezultat ne iznenađuje. Indeks kvaliteta zraka za ovu stanicu iznosi 0.166, što

dovoljno govori o stanju zraka tog područja. Na lokalitetu Stanice 2. primijećeno je

poboljšanje prirasta vrsta i njihova veća brojnost, što je vjerovatno rezultat funkcije

vremena s obzirom da se radi o nešto starijim deponijama otpada. Indeks kvaliteta zraka

za ovu stanicu iznosi 0.66. Na lokalitetu Stanice 3. posmatrano je prisustvo lišajeva na

stablu vrste Carpynus betulus i nije nađena niti jedna vrsta. S obzirom da se ova stanica

nalazi najdalje od TE Ćatići, te da se radi o primarnom ekosistemu, očekivano je veće

prisustvo lišajeva. Međutim, ova stanica se nalazi u blizini deponije jalovine, važan

ekološki faktor je mjestimično vrlo visoka temperatura zemljišta (do 60˚C) usljed

sagorijevanja uglja u deponijama. Relativna vlažnost se često kreće oko 50%.

Zaključak: Na osnovu rezultata dobivenih praćenjem stanja kvaliteta zraka na osnovu

prisustva lišajeva kao bioindikatora, može se zaključiti da je kvalitet zraka ovog područja

u izuzetno lošem stanju. Prosječan indeks kvaliteta zraka za dati geografski region je

1.165. Indeks kvaliteta zraka od 1.165 spada u kategoriju ekstremno visokog

aerozagađenja.

Ovakvo stanje kvaliteta zraka je izuzetno zabrinjavajuće, obzirom da teritoriju općine

Kakanj naseljava 55 950 stanovnika (podaci iz 1991. godine). Lokacija TE Kakanj (Ćatići)

i Cementare Kakanj ne zadovoljava međunarodne standarde prema kojima bi cementare

trebale biti najmanje 800m udaljene od naselja, a termoelektrane ispod 220 MW

najmanje 500m. Upravo zbog toga u samom Kaknju i Ćatićima je izuzetno velika

koncentracija SO2, dima, lebdećih čestica, sedimenata i fluorida. Podaci pokazuju da u

krugu od 2km od cementare u toku dana padne od 700- 1 500kg cementne prašine.

Posebno velika količina čestica dospijeva u zrak kada ne rade elektrofilteri, što se često

dešava. Iz ovih razloga zdravstveno stanje stanovništva ovog područja je vrlo ugroženo.

Posljedice zagađenja od strane TE Ćatići i Cementare Kakanj vidljive su i u drugim

aspektima životne sredine. Prisustvo aktivnog kreča u otpadu u vidu šljake i pepela iz

termoelektrane često dovodi do pojave hloroze vegetacije i čini supstrat nepovoljnim za

voćarstvo. Sadržaj sumpora može uzrokovati poremećaje hranidbenog balansa u

biljkama, dok je na prisustvo bora posebno osjetljivo koštuničavo voće. Efekti ovakvog

stanja tla i njegovog dejstva na vegetaciju također mogu imati dugoročne posljedice po

ljudsku populaciju.

Podaci prezentovani iz: Čamdžić D. Aerozagađenje i zdravstveni efekti. Seminarski rad studenata Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005.

Zadatak broj 1. Odgovori na postavljena pitanja uz traženje dodatnih informacija u

sadržaju ovog udžbenika i/ili pretraživanjem na internetu, metodom istraživanja

relevantnih podataka o eventualnom ambijentnom monitoringu kvalitete zraka, i drugih

izvora (uvijek možete pri ispunjavanju zadataka tražiti pomoć tutora).

1. Koji se mogući zdravstveni efekti mogu očekivati u stanovnika općine Kakanj

obzirom da je na indirektan način utvrđeno ekstremno visoko aerozagađenje SO2?

2. Identificirajte glavne izvore emisije SO2 u Vašem najbližem okruženju? Da li

imate situaciju koja neophodno upućuju na provođenje slične studiju u Vašem

najbližem okruženju? Zašto?

3. Koje zdravstvene poremećaje može uzrokovati prekomjerna emisija SO2 u zraku?

4. Kako se u slučaju prekomjerne emisije SO2 u okolišu općine/ kantona može

ocijeniti zdravstveni rizik ove ekspozicije?

5. Šta je metoda mjerenja kvalitete zraka identifikacijom lišajeva?

Literatura

1. Elliot JE, Norstrom RJ: Chlorinated hydrocarbon contaminants and productivity of bald eagle populations on the Pacofic Coast of Canada. Environ Toxicol Chem 17: 1142-1153, 1998.

2. Čamdžić D. Aerozagađenje i zdravstveni efekti. Seminarski rad studenata Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005.

3. Davies FG.Clays Handbook of Environmental Health. London: Lewis and Co.Ltd., 1997.

4. Hemond HF: Chemical Fate and Transport in the Environment. New York, Academic Press, 1994.

5. Lappe MA: Principles of Environmental Toxicology. In: Bowler RM, Cone JE. Occupational medicine secrets. San Francisco (California), Hanley-Belfus Inc./ Philadelphia 21-29, 1999.

6. Manahan SE: Fundamentals of Environmental Chemistry. Chelsea, MI, Lewis Publishers,1993.

7. Sokol RC,Bethoney CM, Rhee GY: Reductive dechlorination of pre-existing sediment polychlorinated biphenyls with long-term laboratory incubation. Environ Toxicol Chem 17: 982-987, 1998.


9. Valić F. Osnove ekološke toksikologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb 13-18, 2001.

ZAKONODAVSTVO U ZDRAVSTVENOJ EKOLOGIJI

Ekologija kao zasebna naučna disciplina

Zakonodavstvo

Ciljevi kursa:

• Razumjeti zašto i kad se čovjek počeo zanimati za okoliš;

• Poznavati kad se održao prvi sastanak na vrhu i prva konferencija o nužnosti brige

za životni okoliš;

• Poznavati što predviđa Agenda 21. i gdje i kad je donešena;

• Poznavati kad je usvojen Europski nacionalni program za zaštitu okoliša;

• Razumjeti načine rješavanja ekoloških problema dugoročno u BiH;

• Razumjeti zadatke Lokalnog akcionog ekološkog plana;

• Upoznati koji su Zakoni na Snazi u Federaciji Bosne i Hercegovine (FbiH) u oblasti

ekologije.

Kad se čovjek počeo zanimati za zaštitu životne okoline?

Tek je u drugoj polovini XX vijeka počelo rasti zanimanje za životnu okolinu. Postupno

su se sticala saznanja o faktorima koji ugrožavaju okoliš- na globalnom i lokalnom planu.

Nagli porast stanovnika, urbanizacija, ubrzani razvoj industrije, saobraćaja, prekomjerno

i nekontrolisano iskorištavanje sirovina, nedovoljna kontrola sve brojnih izvora

onečišćenja pojedinih medija u životnoj sredini poprimili su takve razmjere da je ne samo

dovedena u pitanje kvaliteta života nego su se pojavili i neposredno dokazivi štetni uticaji

na čovjekovo zdravlje i život.

Kad i gdje je održan Prvi sastanak na vrhu o nužnosti pojačane brige za životnu

okolinu?

Prvi sastanak na vrhu održan je 1972. godine u Stockholmu s najvišim

predstavnicima država i vlada. Sastanak je završio donošenjem zaključaka o nužnosti

pojačane brige za okolinu u kojoj živimo i radimo. Potaknute su sve međunarodne

organizacije članice Ujedinjenih naroda (UN), da započnu s organiziranim planiranjem i

aktivnostima u zaustavljanju nepovoljnih kretanja u smislu zagađenja i devastiranja

životne okoline. Osnovana je specijalizirana agencija Ujedinjenih Nacija (UN) za zaštitu

okoliša (United National Environmental Protection- UNEP).

Kad i gdje je održana prva konferencija o nužnosti pojačane brige za životnu

okolinu?

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) se neposredno uključila u te aktivnosti.

Evropski ured WHO pripremio je Prvu međunarodnu konferenciju o nužnosti

pojačane brige za životni okoliš kojom su predsjedavali predstavnici UN-a, ministara

zdravstva i ministara zaštite životne okoline, a koja je održana u Frankfurtu

1972.godine. Na ovoj konferenciji usvojena je povelja: “Zaštita životne okoline i

zdravlje za sve”.

Treba spomenuti da je 1972. godine u bivšoj SFR Jugoslaviji donešena Rezolucija o zaštiti

okoliša.

Kad i gdje je održan drugi po redu sastanak na vrhu o zaštiti okoliša?

Drugi po redu sastanak na vrhu o zaštiti okoliša održan je 1992. godine u Rio de Janeiru,

a zaključen je usvajanjem Agende 21. U Agendi 21.- Dekleracija koja obuhvata 27

principa koji definišu prava i odgovornosti država u vezi sa ocjenom i zaštitom životne

okoline, predstavljen je plan globalnih aktivnosti u rješavanju zdravstvenih rizika od

onečišćenja u životnoj okolini. U Agendi 21, sekcija 6. “ Zaštita i unapređenje zdravlja

čovjeka”, daju se slijedeći prioriteti u smanjenju zdravstvenih rizika od onečišćenja i

drugih opasnosti u okolišu:

• onečišćenje zraka u atmosferi gradova;

• onečišćenje zraka u unutrašnjim prostorima;

• industrija i proizvodnja energije;

• postupak s pesticidima;

• učinci ultraljubičastog zračenja;

• ionizantna i neionizantna zračenja;

• buka u okolišu;

• naselja;

• kruti otpad;

• onečišćenje voda;

• trajni monitoring kvalitete

životnog okoliša i zdravlja.

Kad i gdje je održana druga Europska konferencija “Zdravlje i zaštita životne

okoline”?

Druga Europska konferencija “Zdravlje i zaštita životne okoline” u organizaciji WHO

održana je 1994. godine u Helsinkiju. Na toj konferenciji usvojen je Europski akcioni

program, te je zaključeno da sve države članice donesu svoje nacionalne programe o

zdravlju i životnoj okolini. U ovom dokumentu WHO elaboriraju se još naki aspekti u vezi

sa zdravstvenom ekologijom. Važno pitanje odnosi se na sistem informacija, naime

istaknuta je potreba unapređenja obima, kvalitete i valjanosti podataka o različitim

aspektima životne okoline (nivoi onečišćenja zraka, vode, tla, tjelesnih tekućina i tkiva).

Zaključeno je da treba unaprijediti vrijednost podataka o mortalitetu i morbiditetu, uz

uslov da se osigura dostupnost takvih podataka. Nužno je olakšati mogućnost

povezivanja tih podataka sa drugim relevantnim činjenicama kao što su zanimanje

ljudi, njihove životne navike i slično, koje takođe mogu pridonositi uzrocima smrti i/ili

bolesti.

Da li je Strategija “ Zdravlje za sve» WHO u 21. vijeku formulisala ciljeve

zdravstvene ekologije?

U okviru pripreme i razmatranja strategije “zdravlje za sve do 2000. godine” formulisana

je u 8 ciljeva te strategije, briga za djelotvornu kontrolu onečišćenja u okolišu, očuvanje

zdrave životne sredine, i poboljšanju uslova života i rada.

Kako nadzirati onečišćenja u životnoj sredini?

Na osnovu raspoloživih znanja najčešće je moguće identificirati štetnosti u životnoj

okolini, odnosno materije koje su otrovne ili mikrobiološki aktivne. Teže je, međutim

predvidjeti posljedice i štetne zdravstvene efekte koje određena izloženost uzrokuje.

Nadzor onečišćenja u životnoj sredini jedan je od ključnih zadataka u očuvanju i

poboljšanju zdravlja. Vlade trebaju tijesno surađivati sa lokalnim organima kako bi se na

lokalnim nivoima donijeli adekvatni programi zaštite okoliša, s posebnim osvrtom na

funkcije koje u tom pogledu ima zdravstvo.

Postojeći zakoni koji se odnose na zaštitu životne sredine, zraka, pitke vode, hranu i

namirnice, zatim oni koji se odnose na očuvanje zemljišta, odlaganje otpada, zaštitu od

buke, dobra su osnova za provođenje i poduzimanje mjera nadzora.

Dosljedna zakonska regulativa je potrebna zbog sledećih razloga:

• buđenje ekološkog razmišljanja u poslovanju zagađivača,

• tehnološka unapređenja u cilju zadovoljavanja ekoloških standarda,

• pružanje orijentacije onim tehnologijama koje ne zagađuju okolinu, i

• stvaranje potrebe za unapređivanje okoliša.

Kako dugoročno rješavati ekološke probleme u Bosni i Hercegovini (BIH)?

Nova zakonska regulativa i mnogobrojne direktive Europske Unije, brojne konvencije

Europske Unije koje se odnose na zaštitu prirodnih resursa (a kojih je naša Zemlja

potpisnica), a koje su ratifikovane u BiH, postavljaju obavezu novog pristupa ekološkoj

problematici. Ostaje u obavezi izrada planova bez kojih nije moguće dugoročno

djelovanje i rješavanje ekoloških problema. Jedan od takvih dokumenata je na

općinskom nivou Lokalni akcioni plan u oblasti životne okoline- LEAP. Taj

dokument mora da sadrži kratko objašnjenje šta je LEAP, zašto i kako je izrađen, kratak

opis liste okolinskih problema, rezultat komparativne procjene rizika ovih problema i

kategorisanje problema na osnovu rizika, plan i način rješavanja prioritetnih problema,

odnosno listu preporučenih aktivnosti za svaki utvrđeni okolinski prioritet, određeni plan

rada za aktivnosti i strategije, uključujući detalje onoga šta će biti urađeno, ko će uraditi,

kada, procjenu troškova i očekivane troškove, i zamisao na koji način će se finansirati

provođenje aktivnosti.

Koji su Zakoni iz oblasti zdravstvene ekologije na snazi u Bosni i Hercegovini?

1. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine proklamuje se pravo na zdrav život i

pravo građana na zdrav okoliš. Iz Ustava ovlasti federalne vlade i kantona iz domena

okoline su slijedeće:

• ekološka politika; i

• iskorištavanje prirodnih bogatstava.

2. Zakonski propisi objavljeni u službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine:

a. Zakon o zaštiti okoliša, Službene novine FBiH 33/03;

b. Zakon o zaštiti prirode, Službene novine FBiH 33/03;

c. Zakon o zaštiti zraka, Službene novine FBiH 33/03);

d. Zakon o zaštiti voda, Službene novine FBiH 33/03);

e. Zakon o upravljanju otpadom, Sl. novine FBiH 33/03);

f. Zakon o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH, Službene novine FBiH 33/03);

g. Zakon o kontroli kvaliteta određenih proizvoda pri uvozu i izvozu, Službene

novine FBiH 21/97;

h. Zakon o vodama. Sl. novine FBiH br. 18/98;

i. Zakon o slobodnim zonama (uslovi zaštite okoline); Sl. list F BH 20/95, Sl. list

F BH 2/95;

j. Zakon o prostornom uređenju; Kanton Sarajevo Službene novine 13/99,

izmjene i dopune 19/99;

k. Zakon o šumama, Službene novine FBiH 20/02;

l. Zakon o prikupljanju i prometu sekundarnih sirovina i otpadnih materijala;

Službene novine FBiH 35/98;

m. Zakon o poljoprivrednom zemljištu; Službene novine FBiH 2/98;

n. Zakon o slobodi pristupa informacijama u FBiH Službene novine 32/01.

Što predviđa Zakon o zaštiti okoliša?

Okoliš (prema Zakonu o zaštiti okoliša) je prirodno okruženje: zrak, tlo, voda, klima,

biljni i životinjski svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština, kao dio

okruženja kojeg je stvorio čovjek. Okoliš je dobro od interesa za Federaciju Bosne i

Hercegovine.

Ovim Zakonom se uređuje:

• zaštita radi očuvanja okoliša,

• smanjivanja rizika za život i zdravlje ljudi,

• osigurava poboljšanje kvaliteta življenja za dobrobit sadašnjih i budućih

generacija,

• sistem zaštite i unapređenja okoliša,

• mjere zaštite, postupak stavljanja pod zaštitu i upravljanje zaštićenim

prirodnim dobrima,

• mjere i postupci zaštite od štetnih uticaja djelatnosti za okoliš,

• finansiranje zaštite i njeno unapređenje i organizacija vršenja poslova zaštite i

unapređenja okoliša.

Zakon o zaštiti okoliša treba da prati donošenje još niz pravilnika koji zasad manjkaju

kao što je Pravilnik o izradi studija o uticaju na okoliš, Pravilnik o katastru emisija,

Uredbe o procjeni uticaja na okoliš, Pravilnik o procjeni uticaja na okoliš).

Što predviđa Zakon o otpadu?

Cilj ovoga zakona je poticanje i osiguranje najvažnijih uvjeta radi sprečavanja nastajanja

otpada, prerade otpada za ponovnu upotrebu i reciklažu, izdvajanje tvorivnog materijala i

njihovo korištenje za proizvodnju energije i sigurno odlaganje otpada.

Temeljna načela upravljanja otpadom su (Član 5.):

• prevencija - izbjegavanje nastajanja otpada ili smanjivanje količine i štetnosti

nastaloga otpada kako bi se smanjio rizik po zdravlje ljudi i okoliš i izbjegla

okolišna degradacija;

• mjere opreza - sprečavanje opasnosti ili štete po okoliš koji uzrokuje otpad,

preduzimanje mjera, čak iako nije na raspolaganju potpuna znanstvena podloga;

• odgovornost proizvođača otpada- proizvođač je odgovoran za odabir

najprihvatljivijeg okolinskog rješenja prema značajkama proizvoda i tehnologiji

proizvodnje, uključujući životni ciklus proizvoda i korištenje najadekvatnije

raspoložive tehnologije;

• princip „zagađivač plaća”- proizvođač ili vlasnik otpada snosi sve troškove

prevencije, tretmana i odlaganja otpada, uključujući brigu nakon upotrebe i

monitoring. On je i financijski odgovoran za preventivne i sanacijske mjere usljed

šteta po okoliš koje je uzrokovao ili će ih najvjerojatnije uzrokovati;

• blizina- tretman ili odlaganje otpada treba se obavljati u najbližem

odgovarajućem postrojenju ili lokaciji, uzimajući u obzir okolišnu i ekonomsku

profitabilnost;

• regionalnost- razvitak tretmana otpada i izgradnja objekata za njegovo

odlaganje treba se obavljati na način pokrića potrebe regije i omogućavanja

samoodrživosti izgrađenih objekata.

Što predviđa Zakon o zaštiti zraka?

Ovim Zakonom uređuju se tehnički uvjeti mjera za sprečavanja ili smanjivanja emisija u

zrak, uzrokovanih ljudskim djelovanjem koje se moraju poštovati u procesu proizvodnje,

na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, planiranja zaštite kvalitete zraka, posebne

izvore emisija, katastar emisija, kvalitet zraka, nadzor i kazne za prekršaje za pravne i

fizičke osobe. Predviđa Zakonske odredbe posebnih izvora emisija, davanje odobrenja za

goriva, motorna vozila, sadržaj sumpora u gorivima, način skladištenja fosilnih goriva i

benzina, postupke u zaštiti od ostalih isparljivih organskih jedinjenja, zaštitu ozonskog

omotača, mjerenje kvalitete zraka, uslove zaštite u situaciji izuzetnog zagađivanja

(smog) i nadzor.

Što predviđa Zakon o zdravstvenoj zaštiti u području ekologije?

O odnosu okolišu na zdravlja ljudi prema u članu 27. Zakona o zdravstvenoj zaštiti

(Službene novine FBiH, 1997. godine) se navodi da građani imaju pravo na zaštitu od

opanosti po zdravlje i život, izazvanih zagađivanjem životne okoline biološkim, fizičkim i

hemijskim štetnim agensima u vodi, zraku, tlu, hrani, predmetima opće upotrebe i

lijekovima. Građani imaju pravo na zaštitu od jonizirajućeg i nejonizirajućeg zračenja,

buke i vibracija, kao i od štetnog djelovanja proizvoda odobrenih za javnu upotrebu koji

mogu oštetiti zdravlje (temeljna načela, Član 1).

Koji nužni Zakoni još nisu doneseni u FBIH?

Uz opće pravne zakone i propise koji su donešeni, ostaje da se donesu još mnogi drugi:

Zakon o buci, Zakon o otrovima, Zakon o zaštiti od elementarnih nepogoda i rata, Zakon

o zaštiti od ionizirajućeg zračenja, Pravilnik o maksimalno dozvoljenim koncentracijama

opasnih materija u vodama, Pravilnik o preporučenim graničnim vrijednostima kvalitete

zraka, Pravilnik o maksimalno dozvoljenim koncentracijama pesticida i drugi.


Zadatak 1: Zadatak zahtijeva da studenti iz različitih izvora ili preko interneta provjere

koje Konvencije Europske unije iz oblasti ekologije je potpisala Bosna i Hercegovina.

Provjeriti da li je sukladno tim konvencijama uredila nacionalno zakonodavstvo (donijela

odgovarajući Zakon na federalnom/ nacionalnom nivou.

Zadatak 2. Studenti su u okviru zadatka dužni provjeriti da li su neki Zakoni iz oblasti

ekologije donešeni na kantonalnom nivou (Tuzlanski kanton, Sarajevski kanton, i dr.), a

da nisu donešeni na federalnom/nacionalnom nivou. Zabilježiti otkrivene informacije.

Zadatak 3.


Čovjek se počeo zanimati za okoliš (zaokruži tačan odgovor uključujući samo jedan):

a. Prije nove ere

b. U prvoj polovini XX vijeka

c. U drugoj polovini XX vijeka

d. U drugoj polovini XVIII vijeka

Literatura

1. Zakon o zaštiti okoliša, Službene novine FBiH 33/2003. 2. Zakon o zaštiti prirode, Službene novine FBiH 33/2003. 3. Zakon o zaštiti zraka, Službene novine FBiH 33/2003). 4. Zakon o zaštiti voda, Službene novine FBiH 33/2003). 5. Zakon o upravljanju otpadom, Službene novine FBiH 33/2003). 6. Zakon o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH, Službene novine FBiH 33/2003). 7. Zakon o kontroli kvaliteta određenih proizvoda pri uvozu I izvozu, Službene

novine FBiH 21/1997. 8. Zakon o vodama. Službene novine FBiH br. 18/1998. 9. Zakon o slobodnim zonama (uslovi zaštite okoline); Službene novine FBiH 2/95. 10. Zakon o prostornom uređenju; Kanton Sarajevo 20/95, Službene novine13/99,

izmjene i dopune 19/99. 11. Zakon o šumama, Službene novine FBiH 20/02. 12. Zakon o prikupljanju i prometu sekundarnih sirovina i otpadnih materijala;

Službene novine FBiH 35/98. 13. Zakon o poljoprivrednom zemljištu; Službene novine FBiH 2/98. 14. Zakon o slobodi pristupa informacijama u FBiH. Sl nov. 32/01. 15. Zakon o zdravstvenoj zaštiti; Službene FBiH 11/97. 16. Dečković-Vukres V, Turčić N, Mustajbegović J. Zakonodavstvo u zaštiti zdravlja

radnika. U: Šarić M, Žuškin E. Medicina rada i okoliša; Zagreb, Medicinska Naklada Zagreb 14-27; 2001.

17. Šarić M. Pravno uređivanje zaštite okoliša i zdravstvene ekologije. U: Šarić M, Žuškin E. Medicina rada i okoliša; Zagreb, Medicinska Naklada Zagreb 27-32; 2001.

GLOBALNI EKOLOŠKI PROBLEMI

Ciljevi kursa:

• Identificirati globalne ekološke promjene/ probleme;

• Poznavati i razumjeti klimatske promjene kao globalni ekološki problem;

• Identificirati uzroke globalnog zagrijevanja;

• Poznavati osnovne determinante fenomena kiselih kiša;

• Razumjeti problem istanjenja ozonskog omotača;

• Poznavati koje zdravstvene efekte izaziva ekspozicija UVB zračenje;

• Poznavati i razumjeti faktore degradacije ekosistema;

• Upoznati šta znači gubitak biorazličitosti;

• Poznavati uzrok globalnom problemu obezbjeđivanja dovoljnih količina pitke vode.

Koji su globalni ekološki problemi (promjene)?

Globalni ekološki problemi (promjene) su uzrokovali poremećaje u ekološkim i

geofizičkim sistemima. Globalni ekološki problemi uključuju:

• globalne klimatske promjene (globalno zagrijavanje, otapanje glečera i vječno

ledenih površina, dalekosežno, prekogranično onečišćenje zraka, kisele kiše);

• stanjivanje stratosferskog ozonskog omotača;

• gubitak biorazličitosti;

• gubitak invazivnih vrsta;

• poboljšanje proizvodnje hrane i ekološke konsekvence.

Kako u osnovi nastaje problem globalnih klimatskih promjena?

Evidentirana je činjenica da globalno zagrijavanje nastaje kao posljedica povećane

emisije takozvanih «stakleničkih gasova» (engl. greenhouse gases). To se odnosi na

ugljendioksid (CO2), azotni oksid (N2O), i metan. Povećane koncentracije ugljendioksida

u atmosferi značajno utiču na porast globalnog zagrijevanja. Srednja globalna

temperatura u svjetskim razmjerama porasla je za 2- 3 ºC u 20. vijeku. Ove klimatske

promjene počinju da mijenjaju fizikalne sisteme (glečeri,mora, ledene površine,

smanjenje kišnih dana), i biotičke procese (vrijeme cvjetanja, selidbe ptica,

razmnožavanje insekata, porast plodnih sezona). Drugi važan fenomen koji doprinosi

globalnom zagrijavanju su «kisele kiše»”. Kisele kiše nastaju u atmosferi kad se čestice

sumpora i azota oslobođene u procesu sagorijevanja fosilnih goriva spajaju sa vodenom

parom (napr. u oblacima) i formiraju kapljice koje padaju na zemlju kao slabe sumporne

i azotne kiseline.

Koji su štetni uticaji kiselih kiša?

Štetni uticaji kiselih kiša na ekosistem ogledaju se u slijedećem:

• zakiseljavanje rijeka, jezera, i površinskih voda, što uništava vodene biljke i

životinje;

• uništavanju šumskih kompleksa i druge vegetacije;

• indirektni uticaji na zdravlje ljudi.

Svi ovi nabrojani faktori uzrokuju različite zdravstvene efekte, koji opet direktno

mijenjaju morbiditet i mortalitet tokom toplotnih ekstrema i indirektno mijenjajući

aktivnost prenosioca u vektorima prenošenim infektivnim bolestima.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) predviđa u tom slučaju povećano oboljevanje i

smrtnost od kardiovaskularnih i respiratornih oboljenja, te povećanu frekvenciju

oboljenja koja se prenose vektorima, kao što je malarija, dengue, žuta groznica, i nekih

vrsta virusnog encefalitisa. Ako bi došlo do porasta globalne temperature za 3˚C to bi

dovelo do oko 50-80 miliona novih slučajeva malarije za godinu, ali i povećanja

učestalosti oboljevanja od kolere i salmoneloze.

Kako stanjivanje ozonskog omotača utiče na zdravlje?

Stratosferski sloj ozona apsorbuje najveći dio sunčeva ultraljubičastog zračenja (UV)

djelujuči na taj način kao prirodni filtar tog zračenja. Međunarodna organizacija za zaštitu

okoline Ujedinjenih naroda (United National Environ Protection- UNEP) tvrdi da bi UV

zračenje bez tog filtra na površini zemlje doseglo smrtonosne nivoe koje bi ugasile život

na zelenom planetu na isti način kako bi to uzrokovalo potpuno uklanjanje atmosfere.

Život na zemlji ovisi o prisutnosti ozona isto kao što ovisi o prisutnosti kiseonika i vode.

Ozon apsorbira najveći dio biološki važnog UV- zračenja u području talasne dužine od

290- 320 nm odnosno u pojasu UVB zračenja. To u biosferi uzrokuje smanjenje

fotosinteze i rasta bilja, smanjenje prinosa usjeva i smanjenje fitoplanktona i

zooplanktona. Otkriveno je usporavanje procesa rasta biljnog svijeta od planktona do

drveća. Katkad se pokazalo smanjenje prinosa pšenice, soje, kukuruza, a posebno je

zabrinjavajući poremećaj u morskom lancu ishrane.

Povećani fluks ultravioletnog zračenja rezultira povećanom incidencijom karcinoma

kože, katarakte oka i imunosupresije u mnogim regionima svijeta.

Koje zdravstvene poremećaje uzrokuje povećano izlaganje UVB zračenju?

Statistički proračuni predviđaju da bi se, uz povećanje UVB zračenja za 1.5- 2%, mogla

povećati incidencija bazeocelularnog karcinoma za 2.5– 4%, planocelularnog karcinoma

za 4.4- 6%, a melanoma za 1- 2%. Za nemelanomske karcinome to bi značilo 40 000-

70 000 novih slučajeva na godinu u svijetu. Uz povećanje UVB zračenja preko 15%

predviđa se čak preko 1.5 miliona novih slučajeva katarakte, 300 000 novih slučajeva

nemelanomskih karcinoma i 4 500 melanoma godišnje u svijetu. Supresija imunog

sistema, zbog izmjenjenog odnosa T-pomagačkih/ T-supresorskih limfocita, dokazana je

eksperimentalno na životinjama, a u novije vrijeme je indicirana i epidemiološkim

ispitivanjima u ljudi. Preeliminarna, još nesigurna istraživanja upućuju i na mogući

negativni uticaj na djelotvornost vakcina.

Šta uzrokuje stanjivanje ozonskog omotača?

Laboratorijskim istraživanjem ustanovljeno je da hloroflorougljikovodici (freoni) i

bromoflorougljikovodici (haloni) koji se upotrebljavaju kao sredstva za gašenje požara

i aktivni brom imaju odgovornost za stanjivanje ozonskog omotača. S obzirom da su

hloroflorougljikovodici postojani u atmosferi, a ocjenjuje se da im je zadržavanje u

atmosferi tako dugo da dosežu sloj stratosferskog ozona (ozonosfera), koji se pretežno

nalazi na visini od 20-30 km. Na taj način se istanjuje sloj stratosferskog ozona.

Proračunato je da stanjivanje ozonskog sloja za 1% uzrokuje povećanje UVB zračenja za

1. 5- 2%.

Gdje su izvori freona i halona u okolišu?

Hloroflorougljikovodici (hlorom i fluorom halogenirani metan i etan) se upotrebljavaju

kao potisni plinovi u sprejevima, pjenila u proizvodnji pjenastih tvari, pjenila u

proizvodnji fleksibilnih i krutih toplotnih izolatora, rashladni plinovi u stacionarnim i

mobilnim rashladnim i klima uređajima, te sredstva za ćišćenje i odmašćivanje

elektronskih uređaja. Njihova proizvodnja iznosi 1, 2 miliona tona godišnje.

Međunarodne organizacije izrađuju programe za smanjenu proizvodnju freona i halona

Prema Montrealskom protokolu.

Šta uzrokuje degradaciju ekosistema?

Degradaciju ekosistema uzrokuje izumiranje velikog broja biljnih i životinjskih vrsta.

Gubitak biorazličitosti znači gubitak velikog broja hemijskih materija i drugih prirodnih

dobara. S druge strane intenzivna proizvodnja hrane, uz poslovnost i mobilnost ljudi

mogu dovesti do nastanka «invazivnih vrsta» prenošenjem ih u novi neprirodni okoliš.

Taj proces mijenja regionalni sastav vrsta i posljedično oštećuje ljudsko zdravlje.

Posebnu pažnju treba posvetiti cilju poboljšanja produkcije hrane koja posljedično ima

neželjeni efekat na globalno zagrijavanje. Naime, rezultati istraživanja upozoravaju da je

jedna trećina prethodno obradivih površina u agrikulturi svijeta oštećena erozijama,

salinacijom tla kojom je uništen odgovarajući organski sadržaj tla. To znači da u mnogim

nesigurnim područjima u odnosu na hranu (posebno Afrika, južna Azija) su s

potencijalnom prijetnjom malnutricije. Otkriveno je usporavanje procesa rasta biljnog

svijeta od planktona do drveća usljed globalnih ekoloških promjena. Katkad se pokazalo

smanjenje prinosa pšenice, soje, kukuruza, a posebno je zabrinjavajući poremećaj u

morskom lancu ishrane. Poseban problem nadalje u proizvodnji hrane predstavlja

upotreba aditiva i hrana proizvedene metodom genetskog inženjeringa.

Šta uzrokuje globalnu promjenu obezbjeđivanja dovoljnih količina pitke vode?

Poteškoće u obezbjeđivanju dovoljnih količina pitke vode su izazvane promjenama

glavnih elemenata biosfere. Tako naprimjer azot je preveden iz inertne forme i biološki

aktivne nitrite i jone amonijaka.


Prikaz slučaja Londonski smog (predviđa rad u grupama). Studenti u malim grupama

(5-10 studenata) diskutuju o predloženom problemu. Nakon diskusije donose odluku da

potraže više informacija o ovom problemu u literaturi i na internetu. Cilj im je definisati

slučaj, uzroke slučaja, ekološke faktore, zdravstvene efekte i druge ekološke posljedice,

načine saniranja procesa i poboljšanje ekoloških uslova. Bilježe otkriveno i referišu prije

slijedećeg predavanja uz evaluaciju i diskusiju sa svim studentima i tutorom. U

rješavanju zadatka može im pomoći i sadržaj ovog udžbenika u dijelu determinisanja

pojmova i uzročnih relacija aerozagađenja (vidi poglavlje aerozagađenje).

Slučaj 1.: Dramatičan primjer akutnih efekata aerozagađenja dogodio se u Londonu

1952. godine kada je londonska «magla» (smog) bila odgovorna za smrt 3500- 4000

ljudi. Vremenski uslovi su razvili epizodu ozbiljnog smoga. Smog je, u građana Londona,

izazvao epidemiju akutnih, subakutnih i hroničnih problema donjih partija respiratornog

sistema. Ova epidemija je direktno pokrenula incijativu za donošenje Zakona o čistom

zraku 1956. godine i uspostavljanju kontinuirane kontrole zraka u ovom području.

Dobrobit ovih procedura bio je evidentan u decembru 1962. godine kada se u Londonu

ponovo dogodila epizoda intenzivne magle (smoga) u sličnim atmosferskim uslovima.

Ovaj put broj umrlih bio je 700.

Opis zadataka za studente:

Pokušajte pronaći orginalni opis ove aerozagađenjem uzrokovane eidemije u literaturi,

pročitajte pažljivo i diskutujte po ovim pitanjima:

1. Koji su zdravstveni efekti bili posljedica Londonskog smoga, bolesti koje su

učestvovale u morbiditetu i mortaliteta građana u 1952. godini i 1962. godini?

2. Objasnite odnos između respiratornih bolesti i aerozagađenja?

3. Koje preventivne mjere su dovele do smanjivanja efekata epidemije u Londonskoj

magli 1962. godine u odnosu na epidemiju 1952. godine?

4. Identifikujte moguće epidemije u našoj zemlji uslovljene vremenskim uslovima,

aerozagađenjem i rizicima čvrstog otpada?

5. Koje rezultate bi trebala da da potencijalna epidemiološka studija o ekspozicije

specifičnim polutantima aerozagađenja?

Literatura

1. Elliot JE, Norstrom RJ: Chlorinated hydrocarbon contaminants and productivity of bald eagle populations on the Pacofic Coast of Canada. Environ Toxicol Chem 17: 1142-1153, 1998.

2. Davies FG.Clays Handbook of Environmental Health. London: Lewis and Co.Ltd., 1997.

3. Hemond HF: Chemical Fate and Transport in the Environment. New York, Academic Press, 1994.

4. Lappe MA: Principles of Environmental Toxicology. In: Bowler RM, Cone JE. Occupational medicine secrets. San Francisco (California), Hanley-Belfus Inc./ Philadelphia 21-29, 1999.

5. Manahan SE: Fundamentals of Environmental Chemistry. Chelsea, MI, Lewis Publishers,1993.




AEROZAGAðENJE

Aerozagađenje i zdravlje

Aerozagađenje i biljni i životinjski svijet

Ciljevi kursa:

• Definisati aerozagađenje i razumjeti determinante oštećenja zdravlja u emisiji

polutanata aerozagađenja;

• Proširiti saznanja i razumijevanje o vidovima aerozagađenja;

• Identificirati glavne izvore aerozagađenjai glavne polutante (karakteristični

aerozagađivači);

• Identificirati zdravstvene efekte i patološke poremećaje koji su posljedica

ekspozicije specifičnim polutantima aerozagađenja;

• Definisati smog;

• Poznavati termin suspendirane (lebdeće) čestice;

• Razumjeti tri glavna tipa atmosferskih onečišćenja;

• Upoznati metode smanjivanja i prevencije aerozagađenja;

• Upoznati se i razumjeti odnos aerozagađenja i njegovih efekata na biljni i

životinjski svijet;

• Upoznati se sa protokolom «Crvenog popisa» i onome na što on opominje.

Šta je aerozagađenje?

Ogromne količine zraka koje okružuju čovjeka (oko 2.5 miliona tona raspoloživog zraka

po osobi) u usporedbi sa 15-16kg zraka što ga čovjek udiše, daje osjećaj da se u

atmosferu mogu bez problema ispuštati tone štetnih materija bez posljedica. Međutim te

brojke zavaravaju.

Pod aerozagađenjem (globalni ekološki problem) se podrazumjeva prisutnost u zraku

jedne ili više tvari, kao što su aerosoli (prašine, dimovi, magle), plinovi i pare takvih

osobina ili u takvim koncentracijama da mogu biti štetni za život i zdravlje ljudi i

životinja, da mogu negativno uticati na biljni svijet, na osjećaj udobnosti čovjeka te da

mogu oštetiti predmete koji mu služe. U prošlom stoljeću je posebno izraženo zagađenje

životne okoline, kao posljedica cjelokupne čovjekove aktivnosti. Zbog velikog broja

polutanata koji su se nekontrolisano emitovali u vodu, zrak i tlo ugrožena je ekološka

ravnoteža na zemlji.

Ozbiljni problemi sa aerozagađenjem počinju tek sa industrijskom revolucijom, a prva

sistematska praćenja koncentracije sumpordioksida i čađi počinju 1914. godine u Velikoj

Britaniji. Mada je uticaj aerozagađenja na zdravlje ljudi, posebno pri akutnoj izloženosti u

epizodama visokih koncentracija, dokazan i nesumnjiv, ipak postoje različita mišljenja o

veličini tog uticaja. Poseban problem predstavlja dugotrajna izloženost niskim

koncentracijama polutanata, što je i najčešći slučaj.

Koji su vidovi aerozagađenja?

Postoje mnogi izvori zagađenja vazduha, a glavni su prirodni (prirodna emisija) i

industrijski oslobođeni putem tehnoloških procesa (emisija antropogenog porijekla).

Prirodna aerozagađenja nastaju prilikom vulkanskih erupcija, šumskih požara, pješčane

oluje, vulkanske erupcije, pelud, bakterije, virusi. Ali su mnogo važniji izvori zagađenja

koji su posljedica djelatnosti čovjeka. Antropogena aerozagađenja kao najznačajniji i

najčešći izvori vode porijeklo od tehnoloških procesa, individualnih ložišta (nerazvijene

zemlje, zemlje u razvoju), saobraćaja i poljoprivrede.

Koji su polutanti rezultat sagorijevanja fosilnih goriva?

Sagorijevanje fosilnih goriva je najrasprostranjeniji izvor onečišćenja zraka. Kućna ložišta

izbacuju u atmosferu dosta neiskorištenih produkata: dim, čađ, ugljenmonoksid,

sumpordioksid, pepeo, uglikovodonike i drugi. Veći dio zagađenja otpada na domaća

ložišta.

Do 1930 g. čak i u razvijenim zemljama 90% aerozagađenja otpadalo je na individualna

ložišta, a 10% na industriju. Vazduh u pojedinim urbanim sredinama, posebno pored

velikih industrijskih kompleksa i saobraćajnica, kontaminiran je nizom polutanata od

kojih su mnogi dokazani kao kancerogeni. U takozvane «klasične» polutante, tj.

polutante koji se i najčešće određuju u vazduhu gradskih sredina, spadaju sumpordioksid

i čađ. Sumpordioksid, a uz njega i sumportrioksid, sumporna i sumporasta kiselina i

njihove soli, jedan je od najčešće prisutnih polutanata u vazduhu.

Sagorijevanjem 1kg uglja nastaje 11.6m³ dima, a m³ dima sadrži 6- 14g suspendiranih

čestica. Prosječno se pri sagorijevanju kilograma uglja u nesavršenim kućnim ložištima

oslobađa 25-100g čvrstih materija koje sa dimom izlaze kroz dimnjake.

Najznačajniji izvor sumpornih oksida je sagorijevanje fosilnih goriva uglja i nafte i to

najviše iz termoelektrana, a u manjem procentu se kao emiteri javljaju i industrija i

saobraćaj. Čađ nastaje sagorijevanjem fosilnih goriva. Sadrže toksične i kancerogene

materije. Mogu nakupljati i bakterije. Lako prodiru u disajne puteve i ostećuju ih. Taložne

materije su djelići čvrstog goriva, pepela, ulične prašine koji uslijed svoje težine padaju

na zemlju. Dejstvo na organizam im zavisi od porijekla i hemijskog sastava, veličine i

oblika čestice, zagađenosti mikroorganizmima.

Šta je smog?

Posljedica nepotpunog sagorijevanja je dim, a sumporni spojevi sadržani u najvećem

dijelu goriva izgaraju u okside sumpora. Na taj način u zrak se ispuštaju dvije

onečišćujuće materije koje čine smog. Smog je smjesa dima i sumpordioksida u

prisutnosti magle. Smogu se pripisuje glavno nepovoljno djelovanje na bilje i razne

materijale, te na zdravlje ljudi i životinja (smjesa je kisela zbog prisustva

sumpordioksida).

Koji se polutanti oslobađaju u saobraćaju?

Posljednjih godina zagađenje vazduha izazvano radom motornih vozila znatno se

povećalo. U velikim gradovima taj problem postaje sve akutniji zbog eksponencijalnog

povećavanja broja motora sa unutrašnjim sagorijevanjem (automobila). Otpadni gasovi

motorih vozila sadrže: ugljenmonoksid, ugljen dioksid, sumpor dioksid, azotne okside,

vodonik peroksid, vodenu paru, alkohole, aldehide, organske kiseline, čađ, gar, a

ponekad sredstva detonacije i drugih aditiva (olovo, mangan). Benziski i dizel motori

proizvode različitu vrstu zagađenja. Negativni uticaj saobraćajnih sredstava smatra se

ozbiljnim i zbog značajnog oslobađanja ugljendioksida u atmosferi i uzrokuje globalno

zagrijavanje.

PRIMJER: Jedan kamion od 6 tona nosivosti dok pređe put od oko 10.000 km utroši oko

2 700kg pogonskog goriva (nafte), a za to sagorijevanje on utroši 12 750kg kiseonika iz

vazduha. To bi bilo dovoljno za disanje čovjeku koji miruje (bazalni metabolizam) od

njegovog rođenja pa sve do 65 godine života, a fizičkom radniku od 8-10 godina.

Koji su polutanti prisutni u metalnoj, a koji u hemijskoj industriji?

U zavisnosti od vrste industrije i primjenjenih tehnoloških procesa javljaju se različiti

aerozagađivači. Zagađene iz industrije zavisi od vrste i broja industrijskih postrojenja,

tehnoloških postupaka, vrste goriva koji industrija koristi i visine dimnjaka.

U metalurgiji su prisutni metali: željezo, bakar, cink, olovo, mangan, kadmijum, itd.,

kao i čestice metalnih ruda, sumpornih jedinjenja, ugljenmonoksida, ugljendioksida itd.

U hemijskoj industriji: azotni oksidi, ugljovodonici, ugljenmonoksid, sumporna

jedinjenja, halogeni elementi, organske i neorganske kiseline, soli, baze, plastične mase,

razni kombinovani spojevi, plinovi, prašine, čađi, amonijak i bezbroj drugih mogućnosti.

Koji su karakteristični aerozagađivači?

U zraku je registrovano 188 polutanata, od kojih se za 133 zna da predstavljaju najveći

zdravstveni rizik prema međunarodnoj organizaciji za zaštitu okoliša (Environmental

Protection Agency- EPA).

Kao veoma prisutne i karakteristične aerozagađivače mogli bismo istaći:

1. sumpordioksid;

2. ugljenmonoksid;

3. ozon;

4. amonijak i azotni oksidi;

5. olovo;

6. ugljovodonike;

7. ugljendioksid;

8. čađ.

Šta podrazumijeva termin suspendirane čestice?

Suspendovanim česticama (lebdeće čestice) naziva se veliki broj različitih materija

koje se sastoje od sitnih čvrstih čestica ili manjih tečnih kapljica prisutnih u atmosferi. To

je kompleksna mješavina organskih i neorganskih materija različitog hemijskog sastava.

Suspendirane čestice čine:

• čestice porijeklom iz dizel motora;

• leteći pepeo;

• mineralna prašina (porijeklom iz uglja, azbesta, krečnjaka, cementa);

• čestice fluorida;

• metalna prašina i metalne pare;

• pigmenti boja;

• ostaci pesticida u vidu izmaglice;

• dim;i

• čađ i drugi.

Ulaskom lebdećih čestica u organizam jedan dio njih se deponuje u plućima. Deponovane

čestice u respiratornom traktu smanjuju otpornost sluznice na infekcije, te mijenjaju

imunološki odgovor organizma na različite alergene. Čestice mogu biti same po sebi

toksične kao što je silicijum dioksid (SiO2), olovo, berilijum, kobalt, azbest, ili policiklički

aromatski ugljikovodici. Podjela suspendovanih čestica na grube, fine i ultrafine važna je

sa aspekta njihove mogućnosti prodora u pluća, dužine zadržavanja u vazduhu, kao i

dometa (domet najsitnijih čestica je preko 1000km). Nekada su čestice praćene kao čađ,

dok se danas prate kao: TPS (ukupne suspendovane čestice mjerenjem njihove težine),

PM10 (čestice sa aerodinamskim prečnikom ispod 10 µm), PM2.5 (čestice sa prečnikom

ispod 2,5 µm), i SPM (suspendovane čestice u vazduhu ). Međutim, u zemljama centralne

Evrope, Velikoj Britaniji i kod nas i dalje se, uglavnom zbog specifičnosti izvora emisije,

mjeri koncentracija čađi, što otežava međunarodna poređenja dobijenih rezultata o

njihovim uticajima na zdravlje ljudi.

Koji su zdravstveni efekti udruženi s aerozagađenjem?

Najučestaliji zdravstveni efekti koji su posljedica aerozagađenja su bolesti respiratornog

trakta. Zajednički simptomi su kašalj (koji može produkovati sputum), iritacija sluznice

nosa i grla, i otežano disanje umjerenog stupnja. Simptomi od strane respiratornog

sistema su često udruženi sa iritacijom sluznice oka i osjećajem zamora (budim se

nenaspavan). Osobito su izraženi efekti hipersenzitivnosti i alergije u individualno

preosjetljivih osoba. Naprimjer. U bolesnika sa astmom i hroničnim opstruktivnim

bronhitisom simptomi bolesti se značajno pogoršavaju u vrijeme epizoda aerozagađenja.

U naučnim studijama je potvrđena direktna povezanost između učestalosti i ozbiljnosti

astmatskih napada i nivoa aerozagađenja, a u osoba sa hroničnim bronhitisom učestaliji

kašalj i povećana iritacija bronhalne mukoze.

Tabela 3. Zdravstveni efekti izloženosti aerozagađenju

Bolesti

Opis

Akutni bronhitis

Direktni iritativni efekat prašine, SO2, petrohemijskih agenasa (PAU). Pušenje ima signifikantan efekat.

Akutna respiratorna infekcija

Posebno osjetljiva djeca i vrlo stare osobe. Siromaštvo, malnutricija i izloženost infektivnim agensima su pogodni uslovi za nastanak akutne respiratorne infekcije u osjetljivih populacionih podskupina.

Hronični bronhitis

Aerozagađenje povećava učestalost i ozbiljnost kašlja i/ili produkcije sputuma. Pušenje ima signifikantan efekat.

Astma

Aerozagađenje provocira astmatičnu krizu vjerovatno na refleksnoj osnovi, povećavajući hipersenzitivnost i alergiju. Ovdje je značajno djelovanje ozona, hroma, nikla, kadmijuma i berilijuma, prašine.

Glavobolja

Posebno se odnosi na ugljen monoksid (CO) koji ima snažnu sposobnost vezivanja na hemoglobin.

Toksičnost

Toksični efekti olova su davno dobro dokumentovani.

Iritacija

Osjetljive osobe trpe poremećaje izazvane iritacijom kože i sluznice oka i nosa.

Karcinom

Neki od polutanata u aerozagađenju su kancerogenici I i II reda prema IARC. U industrijski zagađenim sredinama kancerogenici iz zraka (azbest, arsen, SiO2) participiraju za oko 30- 50% svih uzroka karcinoma, a najčešće pluća.

Koja su tri glavna tipa atmosferskih onečišćenja?

Negativni učinci na zdravlje uglavnom su posljedica djelovanja tri glavna tipa

atmosferskih onečišćenja:

1. Kompleksa sumpor - dioksid čestice koji uglavnom nastaje izgaranjem fosilnih goriva

koja sadrže sumpor;

2. Kompleksa fotohemijskih oksidansa koji se stvaraju u atmosferi kompleksnim

hemijskim reakcijama iz ugljovodonika i oksida azota, te ugljendioksida i

ugljenmonoksida uglavnom emisijom iz motornih vozila.

3. Skupine onečišćenja kao što su npr. arsen, azbest, berilij, kadmij, olovo i

sumporvodonik, emitirani uglavnom iz lokalnih izvora kao što su topionice, rafinerije i

hemijska industrija.

Koji su zdravstveni poremećaji udruženi sa amonijakom i azotnim gasovima?

Amonijak (NH3) je gas bez boje, lakši od vazduha i vrlo prodornog mirisa. Stvara se na

mjestima, gdje dolazi do truljenja organskih materija. Čovječiji organizam podnosi NH3,

ako ga u vazduhu nema više od 0,1 do 0,2 mg/L. Ako je sadržaj veći od 0,25mg/L dolazi

do jakog nadražaja i oštećenja sluzokoža oka, nosa. Ako je sadržaj NH3 veći od 5mg/L

nastaje smrt.

Azotni (nitrozni) oksidi su žutomrke boje, teži od vazduha. Djeluju iritirajuće

(nadražajno) na donje disajne puteve. Ne izazivaju trenutne tegobe, tako da fatalne

tegobe mogu biti inhalirane bez znaka upozorenja. Prve tegobe javljaju se poslije

nekoliko sati u vidu kašlja, glavobolje i stezanja u grudima. Dugotrajna ekspozicija može

uzrokovati poremećaje periferne cirkulacije i oštećenja unutrašnjih organa, osobito pluća,

jetre i bubrega. Povećavaju incidencu alergijskih respiratornih oboljenja. Smanjuju

otpornost organizma na infektivne agense.

Najopasniji su azot monoksid i azot dioksid (NO2), a naročito ako je koncentracija veća

od 0,2mg/L. Udisanje većih količina dovodi do kašlja, edema pluća i otežanog disanja i na

kraju do asfiksije.

Šta uzrokuju oksidi sumpora?

Oksidi sumpora izazivaju jak nadražaj oka i disajnih puteva. Više od 90% inhaliranih

oksida sumpora bude apsorbovano u sluznice gornjeg respiratornog sistema što

rezultira bronhokonstrikcijom i upalnim promjenama. Povećane koncentracije SO2 uz

nepovoljne vremenske uslove i povećane koncentracije lebdećih čestica kroz duži

vremenski period povećava incidenciju respiratornih infekcija u djece, kao i hroničnih

oboljenja gornjih disajnih puteva. Najosjetljiviji na ekspoziciju SO2 su djeca, starije

osobe, hronični plućni i srčani bolesnici.

Sumpordioksid (SO2) je bezbojan gas, koji ako je zagrijan ima specifičnu težinu manju

od vazduha, ali kada je ohlađen postaje teži i pada na zemlju. SO2 ugrožava prvenstveno

naselja koja su udaljena od izvora zagađenja što je uslovljeno fizikalnom osobinom SO2

da se hladi. SO2 se spaja s vodom, odnosno vodenom parom iz vazduha pri čemu

nastaje sumporasta kiselina (H2SO3) koja ima korozivni učinak na organizam (kisela

kiša). Ako vazduh sadrži 0,02 do 0,05mg/L SO2 dolazi do nadražaja gornjih respiratornih

puteva.

Sumporvodonik (H2S) je bezbojan gas koji je teži od vazduha, ima neprijatan miris na

pokvarena jaja. H2S je eksplozivan, vrlo otrovan i sa hemoglobinom gradi sulfat-met

hemoglobin, odnosno dovodi do hipoksemije (nedostatka kiseonika u tkivima).

Slika 2. Emisija sumpordioksida u Europi, kg po osobi godišnje (WHO)

Uočljivo je da su najugroženije zemlje sa najvećim koncentracijama SO2 Bosna i Hercegovina,

Srbija, Crna Gora i Bugarska!

Koje zdravstvene poremećaje uzrokuju ugljendioksid i ugljenmonoksid?

Ugljendioksid (CO2) je gas bez mirisa, lakši od vazduha, koji se stvara u svim onim

mjestima gdje sagorijevanje nije potpuno. Ugljendioksid se dobro apsorbuje i lako prelazi

u krv. Ugljenmonoksid je jedan od najrasprostranjenijih zagađivača zraka. Nastaje

usljed nepotpunog sagorijevanja fosilnih goriva u energetskim postrojenjima,

automobilima, domaćinstvima i u različitim industrijskim procesima. Značajnu količinu

ugljenmonoksida emituju i različiti prirodni procesi. Procjenjuje se da automobili

učestvuju oko 80% u emitovanju ugljen-monoksida na cijeloj zemaljskoj kugli. Veoma je

rasprostranjen u urbanim sredinama sa velikim automobilskim prometom, naročito na

gradskim raskrsnicama i na funkcionalnim saobraćajnicama. Ovaj zagađivač se u

produktima sagorijevanja javlja u vrlo različitim koncentracijama koje su takođe zavisne

od režima sagorijevanja goriva. Ugljen-monoksid je toksičan gas bez boje, mirisa i

ukusa. Lakši je od vazduha i u većim koncentracijama je zapaljiv i eksplozivan.

Ugljenmonoksid (CO) ima 300 puta veći afinitet prema hemoglobinu nego kiseonik.

Ometa transport kiseonika u tkiva i organe što posljedično može rezultirati ishemijskim

oštećenjima mozga i srca. Simptomi koji se javljaju pri ekspoziciji CO su: glavobolja,

mučnina, malaksalost i tahikardija. Posebno su osjetljivi bolesnici sa kardiopulmonalnom

insuficijencijom, osobe sa hroničnim bronhitisom, emfizemom i anemijom.

Koje zdravstvene poremećaje uzrokuje troposferski ozon?

Troposferski ozon se formira kao sekundarni polutant u donjim dijelovima atmosfere.

Smatra se jednim od najjačih oksidacionih sredstava i vrlo je toksičan. Dobro se

apsorbuje u svim dijelovima pluća. Ozon je izrazito reaktivan spoj koji indukuje stvaranje

slobodnih radikala. Njegovo djelovanje na sluznicu respiratornog trakta je slično

djelovanju ionizujućem zračenju. Glavni efekti ozona na sluznicu respiratornog trakta su:

oštećenjem epitela izaziva upalne procese i povećava osjetljivost respiratorne sluznice na

alergene. Blago povišene koncentracije ozona izazivaju kašalj, mučninu, glavobolju,

iritaciju očiju, nazalne sluznice i sluznice larinksa i traheje. U uslovima povišenih

koncentracija poveća se broj pacijenata sa tegobama respiratornih oboljenja, a osobito

astmatičara koji postaju osjetljiviji na uobičajene alergene. Ozon takođe utiče na

pogoršanja kardiovaskularnih oboljenja, bolesti jetre i mozga. Eksperimenti

na životinjama ukazali su na mogućnost postojanja kancerogenog potencijala ozona.

Koji zdravstveni poremećaji su udruženi sa ekspozicijom olovu?

Olovo je metal koji se koristi u ogromnim količinama. Glavni izvor olova u vazduhu

komunalne sredine je saobraćaj, a zatim se oslobađa sagorijevanjem fosilnih goriva i

industrija. Zdravstveni efekti olova su raznovrsni (neurotoksičnost, hemotoksičnost,

nefrotoksičnost i drugi), a ono što ga čini posebno opasnim je njegova sposobnost

nagomilavanja i veoma dugog zadržavanja u organizmu. Podaci o genotoksičnosti olova

su kontroverzni, a podaci o kancerogenim efektima na ljude, po ocjeni IARC-a,

neadekvatni (mada ima studija koje ukazuju na povezanost olova i karcinoma bubrega),

te je olovo svrstano u grupu IIB – mogući kancerogen za ljude.

Da li je arsen kancerogen?

Arsen je široko rasprostranjen u prirodi, uglavnom u svojim organskim i neorganskim

jedinjenjima. Glavni antropogeni izvor kontaminacije vazduha arsenom je topljenje

metala, sagorijevanje fosilnih goriva i upotreba pesticida. Svrstan je, zajedno sa svojim

jedinjenjima u grupu I kancerogena za ljude, pri čemu se inhalacija povezuje sa

karcinomom pluća, a ingestija sa karcinomom pluća, kože, mokraćne bešike, a manje

konzistentno i kolona i jetre.

Da li su kadmijum, nikl, hrom i berilijum udruženi s karcinomima?

Kadmijum, nikl, hrom i berilijum su metali za kojih je svojstveno da djeluju kao alergeni

a ciljni organi su koža i pluća. Povećavaju incidenciju astme, hipersenzitivnog bronhitisa.

Zajedno sa svojim jedinjenjima svrstani su u grupu I kancerogena za ljude. Obično su

vezani za određene industrijske procese, te njihova prisutnost u vazduhu gradskih

sredina varira u širokim granicama.

Koje zdravstvene poremećaje indukuju policiklički aromatski ugljikovodici?

Benzen je sastojak sirove nafte. Glavni izvor benzena u vazduhu gradskih sredina je

saobraćaj, kao i procesi rukovanja benzenom. Svrstan je u grupu I kancerogena za

ljude, pri čemu se izlaganje visokim koncentracijama povezuje sa povišenim rizikom

oboljevanja od akutnih leukemija. Policiklički aromatski ugljikovodici (PAU) su velika

grupa organskih jedinjenja sa dva ili više benzenovih prstenova. Po svojim kancerogenim

svojstvima najpoznatiji su benzpiren i benzantracen. Glavni izvori PAU u vazduhu

komunalne sredine su saobraćaj, sagorijevanje fosilnih goriva i industrija. IARC ih je

svrstala u grupu 2A – vjerovatne kancerogene za ljude.

Kako smanjiti aerozagađenje?

Obzirom da je BiH potpisnik Konvencije Europske Unije o zaštiti zraka time se

stvorila obaveza poštivanja EU i svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Donošenjem

Zakona i Odluka o izmjerenim količinama otrovnih tvari, ispušnih gasova, kvaliteta

goriva, udaljenosti industrijskih zona od naseljenih mjesta. Pravilna lokacija naselja (ne u

kotlinama), pravilna lokacija industrije (u pravcu duvanja dominantnih vjetrova),

dovoljna visina dimnjaka, upotreba uglja sa manje sumpora. Smanjenje emisije otrovnih

materija metodama kao što su: filtracija, ispiranje, taloženje elemenata otpadnih plinova,

promjene na motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem. Usmjerenim preventivnim

mjerama moraju se na samom izvoru reducirati materije koje zagađuju zrak. U cilju

zadovoljavanja ekonomskih, ekoloških i tehnoloških kriterija neophodna je ozbiljna

analiza stanja u privredi i infrastrukturi, a ista mora obuhvatiti sledeće elemente:

• obnova i razvoj moraju se zasnivati na razvojnim elementima;

• potrebno je koristiti sirovine i repromaterijale koji ispunjavaju posebne uvjete za

sprečavanje aerozagađenja;

• ugasiti tehnologije koje istovremeno zagađuju sve ekosisteme a stimuliraju one

koje koriste sekundarne sirovine;

• pri obnovi i razvoju voditi računa da se pokrenu perspektivna preduzeća, a

nerentabilna i neperspektivna preduzeća treba postepeno gasiti ili ne počinjati sa

njihovim aktivnostima;

• insistirati da svi programi i projekti moraju obavezno sadržavati aspekte zaštite

okoline jer jedino se tada može računati na pomoć od međunarodne zajednice;

Zakonski propisi moraju obuhvatiti jedinstvenu metodologiju za praćenje i ispitivanje

kvaliteta zraka. Ključ u kontroli aerozagađenja je upravo monitoriranje i kontrola

polutanata na svakom izvoru. Uvođenjem preventivnih mjera potrebno je spriječiti

mogući štetan uticaj postojećih zagađivača i to ugradnjom uređaja za pročišćavanje

otpadnih gasova.

Zaštitu zdravlja stanovništva provoditi proglašavanjem alarmnog (kritičnog) stanja kada

količine otrovnih materija dostignu vrijednosti kritične granice. Upozoravanje vršiti

propagandnim materijalom, i drugim vidovima javnog oglašavanja.

Efektivno rukovođenje kvalitetom zraka u urbanim regijama zahtijeva periodičnu

inspekcijsku kontrolu i podršku od strane autoriteta (Vlada).

AEROZAGAðENJE I BILJNI I ŽIVOTINJSKI SVIJET

Kako aerozagađenje utiče na biljni svijet?

Svojim radom čovjek ne samo da ugrožava biljni i životinjski svijet, već on ugrožava

direktno i samog sebe. Naučno je dokazano da je biljni svijet daleko osjetljiviji na

zagađenje zraka nego sam čovjek. Zagađenja prisutna u zraku ulaze kroz otvore listova

dospjevajući u biljku normalnom respiracijom. U listu biljke nastupa reakcija između

polutanta i hlorofila. U tom slučaju gubi se hlorofil i dolazi do poremećaja fotosinteze.

Tada lišće poprima blijedozelenu i žutu boju. U težim slučajevima zagađenja zraka, biljka

ugine. Razne vrste zagađenja različito djeluju na biljni svijet. Utvrđivanje uzročnika

sastoji se u izlaganju biljke različitim koncentracijama polutanata u različitim vremenskim

intervalima. Tako se može utvrditi minimalna koncentracija polutanata u zraku čije se

prisustvo može dozvoliti.

Kako kisele kiše utiču na biljke i životinje?

U posljednjih 30 godina javlja se drugačiji tip zagađenja koji se naziva «kisela kiša».

Kisela kiša mijenja odnose u ekosistemima. Zbog nje se smanjuje pH u rijekama i

jezerima, što smanjuje populaciju riba. Utvrđeno je da povećana količina prašine i CO2 u

zraku industrijskih područja, smanjuje godišnje obasjavanje sunca za više od 17%, a to

ima direktne posljedice na biljni svijet. Zbog loših ekoloških uvjeta u gradovima suši se

gradsko drveće. Borovi žive svega 50 godina, a u prirodi čak 200 godina. Lipa koja u

prirodi živi oko 350 godina u gradovima se suši i propadne nakon 50 godina.

Kako fenomen «ozonska rupa» utiče na biljni i životinjski svijet?

Jedan od takođe veoma važnih faktora za nestajanje biljnih i životinjskih vrsta je pojava

«ozonskih rupa». Najveća vrijednost i važnost ozona je što upija ultraljubičasto (UV)

zračenje sa Sunca, sprečavajući na taj način da po život opasno UV zračenje ne dođe do

Zemlje. Pokusi su pokazali kako pojedinačno izlaganje usjeva poput riže i soje od strane

UV-B zračenja ima za izravnu posljedicu slabiji rast i prinos. Osim toga povećano UV-B

zračenje trajno mijenja hemizma biljke time što joj smanjuje hranljivu vrijednost ili

povećava joj otrovnost. U slučaju da svi zajedno ne uspijemo spriječiti daljnje

uništavanje ozonskog sloja, znanstvenici će morati pronaći one vrste usjeva koji će biti

otporni na UV-B zračenje ili uzgojiti nove. Osim toga, pojačano UV-B zračenje oštećuje

fito i zooplankton, riblju mlađ i razvojne oblike rakovica i škampa što direktno ugrožava

ribarstvo. Koliko je to opasno pokazuje činjenica da više od 30% životinjskih proteina u

ljudskoj prehrani dolazi baš iz mora. Već se sada može na mjestima najvećeg oštećenja

ozonskog sloja (Antarktik) primijetiti smanjivanje proizvodnje planktona.

Kako aerozagađenje djeluje na životinjski svijet?

Dokazani su slučajevi razvoja hroničnih bolesti u životinja koje su posljedica djelovanja

polutanata u zraku. Kod nekih životinja su utvrđena dva načina djelovanja zagađenosti

zraka:

• udisanjem zagađenog zraka,

• ispašom na zagađenom području.

Pokazalo se da oba načina mogu dovesti do smanjenja proizvodnje mlijeka kod krava, i

jaja kod kokoški. U okolini Minhena sunce u prosjeku sija sto sati duže godišnje nego u

centru grada, gdje je visoka koncentracija plinova u zraku poremetila ekološku

ravnotežu.

Šta se dogodilo sa cvjetanjem biljaka u Kaliforniji?

U Kaliforniji je baštovane zadesila neočekivana nevolja. Odjednom su biljke zastale u

rastu, a cvjetanja skoro da nije bilo. Posebne promjene su primjećene na cvijetu

karanfila, ruža i orhideja. Pod normalnim okolnostima cvjećarstvo je u ovoj američkoj

saveznoj državi donosilo obrt od oko sto miliona dolara godišnje. Uzrok je otkriven,

naime biljke je zahvatio etilen čija i neznatna količina u zraku drastično smanjuje rast

biljaka i njeno cvjetanje. Etilen potiče od izduvnih gasova automobila. Duž autoputa

pogođene su sve biljke, a na većoj udaljenosti od autoputa samo neke biljke poput

paradajza, badema, biljke bibera, karanfila i orhideje.

Ko je prijetnja istrebeljenju ugroženih vrsta?

Međunarodna unija za zaštitu prirode i prirodnih bogatstava (IUCN), čije je sjedište u

švicarskom gradu Glandu, objavila je listu najugroženijih vrsta. Na temelju te liste može

se vidjeti u kakvom je stanju biljni i životinjski svijet. Godine 2004. ta je lista sadržavala

više od 15 500 vrsta. Čovjek je jedna od najvećih prijetnji ugroženim vrstama. Umjesto

da čuva osjetljivu prirodnu ravnotežu, koja je neophodna za njegov opstanak, čovjek je

narušava djelatnostima koje su jako opasne za druge vrste. Nažalost, zbog toga su

mnoge vrste izumrle, a s njima i neprocjenjiva prirodna bogatstva. Na listi najugroženijih

vrsta se nalazi i kratkokljuni obični delfin i žutokljuni albatros.

Da li su stvarno ugroženi delfini?

Broj delfina u Sredozemnom moru u posljednjih 30 godina se smanjio za više od 50% i

sad ga se smatra ugroženom vrstom. Prema podacima Međunarodne unije za zaštitu

prirode i prirodnih bogatstava, za smanjenje broja delfina i albatrosa, odgovorno je

smanjenje broja životinja u Sredozemnom moru kojima se oni hrane. Također je došlo

usljed promjena okoliša do izumiranja ribe (djelovanja UV-B zračenja) i uništavanja

prirodnog staništa. Osim toga se smatra da visoke razine otrovnih hemikalija pronađenih

u organizmima tih delfina, koje su unijeli udisanjem zagađenog zraka i prosto životom u

prljavoj vodi, mogu narušiti njihov imunološki sistem i razmnožavanje.

Šta je crveni popis ?

Crveni popis jedna je od temeljnih stručnih podloga u zaštiti prirode. Pokazuje koje su

vrste ili podvrste biljaka, gljiva i životinja u opasnosti od izumiranja i u kojoj mjeri i

koliko brzo im ta opasnost prijeti. Žalosna je činjenica da broj ugroženih vrsta raste iz

dana u dan, znatno brže no što raste broj onih vrsta koje su zahvaljujući zaštitnim

mjerama postigle povoljniji status. Prema podacima Svjetske udruge za zaštitu prirode

(engl. the World Conservation National Union, IUCN), koja na znanstvenoj osnovi i prema

utvrđenim kriterijima procjenjuje ugroženost vrsta na svjetskom nivou, od ukupno oko

1.8 milijuna poznatih vrsta, u Svjetski crveni popis za 2003. godinu upisano ih je 12

557, a od toga 6774 biljki i 5483 životinje. Mnoge su od njih dosegle donju kritičnu

granicu brojnosti. Procijenjeno je da je stopa izumiranja vrsta danas između hiljadu i

deset hiljada puta veća nego što bi bilo prirodno izumiranje. Pogubni ljudski uticaj stalno

se povećava, čovjek uništava živi svijet direktno ili indirektno, uništavanjem staništa

ugroženih vrsta. Osim toga, ekološki sistemi gube stabilnost i zbog klimatskih promjena,

onečišćenja, invazivnih stranih vrsta i drugih faktora. Budući da su mogućnosti zaštite

prirode, odnosno primjenjivanja zaštitnih mjera nedostatne da bi zaustavile takve

razvojne tendencije, nužno je kategorizirati vrste ovisno o stepenu njihove ugroženosti te

u skladu s tim utvrditi prioritete i žurnost akcija. Upravo to omogućuje Crveni popis.

Temeljem utvrđenih kriterija, vrstama se pridodaje neki od stupnjeva ugroženosti, bez

obzira je li riječ o globalnom, regionalnom ili nacionalnom nivou. Svaka zemlja nastoji

utvrditi "svoj" crveni popis kako bi osigurala što racionalniju i uspješniju zaštitu

ugroženih vrsta na državnom nivou.

Na čemu se temelji Svjetski crveni popis?

Svjetski crveni popis priređuje Povjerenstvo IUCN-a za opstanak vrsta (Species Survival

Commission, SSC), sastavljeno od 7000 stručnjaka za pojedine vrste. Od 1963. godine,

kad je započeo rad na konceptu crvenoga popisa, sistem se uspješno razvijao, temeljeći

se sve više na znanstvenim činjenicama. IUCN je 1994. prihvatio nove kategorije

ugroženosti i kriterije za njihovo utvrđivanje, na kojima se temelje i novi Svjetski crveni

popisi iz 2000., 2002. i 2003.godine. Najnoviji popis sadrži podatke za više od 18 000

vrsta. Kako je materijal preopsežan da bi se štampao u obliku knjige, objavljen je u

elektronskom obliku i svake će se godine revidirati. U izradi nacionalnih crvenih popisa

primjenjuje se ista metodologija i kriteriji koje je utvrdio IUCN, samo prilagođeni

regionalnoj primjeni.

Kategorija ugroženosti- Sistem crvenoga popisa IUCN-a sadrži devet kategorija u koje je

moguće rasporediti vrste:

• izumrle (Extinct, EX),

• izumrle u prirodi (Extinct in the Wild, EW),

• kritično ugrožene (Critically Endangered, CR),

• ugrožene (Endangered, E),

• rizične (Vulnerable, VU),

• niskorizične (Near Threatened, NT),

• najmanje zabrinjavajuće (Least Concern, LC),

• nedovoljno poznate (Data Deficient, DD) i

• neobrađene (Not Evaluated, NT).

Srž sistema čine kategorije vrsta kojima prijeti izumiranje (CR, E i VU). U svrhu

utvrđivanja pripadnosti vrste nekoj od tih kategorija, razrađen je skup od pet

kvantitativnih kriterija koji se temelje na biološkim faktorima u odnosu na rizik od

izumiranja, a uključuju: brzinu smanjenja brojnosti, veličinu populacije, veličinu područja

rasprostranjenosti i stupanj rascjepkanosti populacije, te njezine rasprostranjenosti.

Šta se podrazumijeva pod terminom „prava životinja“?

Prava životinja znače da životinje zaslužuju našu brigu za sve što je u njihovom

najboljem interesu bez obzira da li su „slatke“, korisne ljudima ili ugrožene vrste, te bez

obzira da li ih ljudi uopće vole (jednako kao što mentalno oštećene osobe imaju prava,

bez obzira na to jesu li nam simpatične ili korisne i bez obzira da li baš svi za njih mare).

Prava životinja znače razumijevanje činjenice da životinje ne postoje zato da bi nama

služile - za hranu, odjeću, zabavu i/ili eksperimente.


Zadatak 1. Od studenata se zahtijeva da opišu situaciju aerozagađenja u svom

okruženju (u gradu/u kantonu/u BiH), sa posebnim osvrtom na glavne aerozagađivače,

emisije glavnih polutanata, i trenutne evidencije o zdravstvenim poremećajima (zadatak

je u vezi sa obilaskom jedne stanice na kojoj se monitorira kvaliteta zraka, pogledaj sliku

distribucije zagađenje polutntom SO2 u EU!).

Zadatak 2. Kontrolna mjerenja kvalitete zraka se provode u tri nivoa: izvori emisije,

kriteriji prema standardima koji određuju kvalitet zraka (dio sadržaja praktične vježbe) i

na nivou osobe (identifikacija zdravstvenih rizika). Studenti treba da opišu kontrolna

mjerenja na svakom od nabrojanih nivoa i eventualno predvide preventivne aktivnosti.

Zadatak 3. Monitoriranje kvalitete zraka podrazumijeva i monitoriranje emisije olova. Da

li je to slučaj i sa stanicom monitoriranja zraka na mjernoj stanici koju će studenti

posjetiti? Studenti su dužni provjeriti ovu postavku i eventualno procijeniti rizik emisije

olova na otrovanje djece?

Literatura

1. Bečić A. Veza između aerozagađenja i izumiranja pojedinih vrsta biljnog i životinjskog svijeta. Seminarski rad studenata Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005.

2. Beritić-Stahuljak D, Žuškin E, Valić F, Mustajbegović J.Medicina rada. Zagreb: Medicinska naklada, 1999.





7. Kochubovski M. Case study: Lead pollution in a municipality of Vales and Early health efects in school children. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 343-354.





12. Pranjić N, Begić H. Trovanje djece olovom u Bosni i Hercegovini. Medicinski Arhiv 1998; 53/3 (2): 59-61.

13. Roshi E. Georgieva L. Air pollution and health efects in humans. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 322-331.


KLIMATSKE PROMJENE

Ciljevi kursa:

• Razumjeti zašto govorimo o klimatskim promjenama koje su nastale početkom XX

vijeka;

• Identificirati uzroke klimatskih promjena;

• Poznavati fenomen staklene bašte;

• Identificirati dva osnovna faktora koja dovode do globalnog zagrijavanja i

identificirati stakleničke gasove;

• Razumjeti pucanje ledene ploče Larsen B na Antarktiku i otapanje ledenih

površina;

• Razumjeti pojavu nastanka poplava;

• Razumjeti efekte slabljenja Golfske struje.

Da li klimatske promjene mogu biti posljedica čovjekovih aktivnosti?

Odgovor je da. Klima se na zemlji stalno mijenja, odnosno oduvijek se mijenjala. Nekada

ranije, sve do početka industrijske revolucije, klima se mijenjala kao rezultat promjena

prirodnih okolnosti.

Danas međutim, termin klimatske promjene koristimo kada govorimo o promjenama u

klimi koje se događaju od početka dvadesetog vijeka. Istovremeno govorimo o klimi

kao globalnom ekološkom problemu. Promjene koje su registrovane prethodnih, kao i

one koje se predviđaju za narednih 80 godina, nastaju kao rezultat čovjekovih aktivnosti

a ne kao posljedica prirodnih promjena u atmosferi.

Šta uzrokuje promjenu klime?

Naučnici su danas posve sigurni da je promjena klime posljedica neodgovornih

ljudskih djelatnosti koje su uzrokovale i oštećenje ozonskog omotača u atmosferi. Sva

ta međudjelovanja se najkraće mogu nabrojiti kao:

• korištenje i ispuštanje hemikalija u atmosferu što uzrokuje globalno zagrijavanje;

• oštećenje ozonskog omotača i uticaj na klimu Zemlje;

• štetni utjecaj globalnog zagrijavanja na ozonski omotač.

Bez sistematične kontrole hemijskih materija koje oštećuju ozonski omotač stanje bi za

pedeset godina moglo biti i do deset puta gore od trenutnog, a razna oboljenja zahvatila

bi milijune ljudi, predviđaju naučnici. Oštećenje ozonskog omotača obuhvatilo bi do 2050.

godine najmanje 50% površine srednjih širina sjeverne hemisfere i 70% površine

srednjih širina južne hemisfere.

Šta je to efekat staklene bašte?

Sunce zagrijava Zemlju svojim zracima koji uspiju da kroz atmosferu stignu do površine

naše planete. Površina se na taj način zagrijava a zatim i sama zrači toplotu nazad u

atmosferu. Gasovi koji kao izolator zadržavaju tu toplotu su gasovi efekta „staklene

bašte” ili takozvani staklenički gasovi (plinovi). Kada oni ne bi postojali temperatura na

površini Zemlje bila bi oko 30˚C niža nego što je sada, pa bi život kakav sada postoji na

planeti Zemlji bio nemoguć. Na nesreću, civilizacija, pogotovo njen najrazvijeniji dio,

proizvodi previše ovih gasova pa oni apsorbuju sve više toplote i sve više zagrevaju

Zemlju. Stoga govorimo o globalnom zagrijevanju zemlje kao ekološkom problemu.

Efekat staklene bašte je veoma važan kada govorimo o klimatskim promjenama, pošto

se odnosi na gasove koji zemlju održavaju toplom i kojima pripada najveća zasluga za

postojanje života na njoj.

Koja su dva osnovna faktora koja pridonose porastu globalnog zagrijavanja?

Dva su osnovna faktora odgovorna za globalno zagrijevanje:

• Sve intenzivnije sagorijevanje fosilnih goriva (drveta, benzina, nafte, zemnog

gasa);

• Promjene u poljoprivredi koje dovode do povećanja stakleničkih gasova.

Koji su staklenički gasovi?

Jedan od najzastupljenijih gasova staklene bašte je ugljen dioksid (CO2). Uz ugljen

dioksid stakleničkim plinovima pripada azotni oksid (N2O) i metan (CH4). Ukoliko se

smanji obim sagorijevanja fosilnih goriva i uspori i/ili zaustavi sječa šuma najvjerovatnije

bi se smanjila i količina gasova staklene bašte oko Zemlje. Ma kakve drastične mjere

preduzeli, sada je prekasno da se zaustavi globalno zagrijavanje i promjene klime mada

je moguće uticati na intenzitet tih promjena.

Kako globalno zagrijevanje utiče na ekosisteme?

Naučnici ovu pojavu intenzivno izučavaju već desetak godina koristeći i kompjuterski

generisane modele za predviđanje narednih poremećaja u klimi i njihovih uticaja na

okolinu. Podjednako važno je i proučavanje posljedica koje će usloviti očekivani nastavak

povećanja emisije ovih gasova.

Opasnosti koje se mogu očekivati su međusobno direktno povezane. Možda je najveća

opasnost povećanje nivoa svih vodenih površina. Kako rastu temperature u atmosferi,

povećavaju se i temperature velikih vodenih površina koje će se širiti na račun topljenja

nekada “vječno” zaleđenih oblasti. Osim toga, otopljavanje će i na opstanak ljudi,

životinja i biljaka uticati na još čitav niz drugih načina. Voda na planeti će prije svih

ostalih elemenata klime pokazati drastične promjene. Povećanje učestalosti poplava već

sada predstavlja realnu opasnost. Širenje vodenih površina će za sobom donijeti i

povećanje nivoa mora. Iako se to čini logičnim, ledene površine Grenlanda i Antarktika

najvjerovatnije neće svojim topljenjem uzrokovati akutno povećanje nivoa okeana u 21.

stoljeću. Ukoliko u sljedećih hiljadu godina dođe do njihovog potpunog topljenja

uslijediće i povećanje nivoa mora za nekoliko metara. Na nivo mora i okeana u 21.

stoljeću će brže uticati otapanje ledenih masa- glečera na kopnu.

Koje su posljedice globalnog zagrijevanja na ravnotežu okoliša i ekosisteme?

Posljedice globalnog zagrijevanja su:

• povećana incidencija toplinskih ekstrema;

• povećana frekvencija olujnih i orkanskih vjetrova;

• smanjenje vlažnosti tla; i

• poplave.

Kako i kad se mogu otapati glečeri i ledene ploče?

Planinski glečeri se smanjuju u mnogim dijelovima svijeta mada su naučnici posebno

zabrinuti za oblast Aljaske. U tom području je u zadnjih 50 godina nestalo oko 80 kubnih

kilometara leda. Glečeri se obično tope kada u toku zime padne manje snijega nego što

se tokom ljeta istopi. Količina snijega na većini planina Aljaske je znatno smanjena.

Računa se da je stvar toliko ozbiljna da čak polovina vode koja usljed topljenja ide ka

okeanima potiče od topljenja leda na Aljasci.

Kad se dogodilo pucanje ledene ploče „ Larsen B” na Antartiku?

U martu 2002. javnosti je skrenuta pažnja na pucanje ledene ploče Larsen B na

Antarktiku. Naučnici su bili prilično iznenađeni brzinom kojom se odvajanje događalo.

„Komad” leda za koji je procijenjeno da teži oko 5000 miliona tona i koji ima površinu

nešto veću od države u kojoj živimo, odlomio se od kontinenta i raspao na hiljade manjih

santi leda. Eksperti su ovakav ishod predvidjeli još pre nekoliko godina, ali su i oni bili

iznenađeni kada se sve završilo za samo mjesec dana. Odvajanje ove ledene mase nije

uticalo na nivo mora pošto je i prije odvajanja led plutao na vodi. To nažalost nije

uklonilo sumnje naučnika da će buduća odvajanja leda na Antarktiku i drugim mjestima

imati ozbiljnog uticaja na nivo mora. Temperature su na Antarktiku u prosjeku porasle

znatno više u odnosu na ostatak planete (čak 2.5˚C za 50 godina) a razlog za to i dalje

nije sasvim jasan. Krivica neminovno pada na globalno otopljavanje koje je izazvao

čovjek pošto brzina odvajanja ledene ploče poput Larsena B do tada nikada nije

zabilježena.

Šta bi se dogodilo ako bi se potpuno otopila ledena masa zapadnog Antartika?

Ako se počnu topiti i ledene mase na samom kontinentu tj. kopnenom dijelu Aljaske,

neminovno će doći do drastičnog povećanja nivoa mora. Na primer, ako se potpuno otopi

cijela ledena masa zapadnog Antarktika nivoi mora će porasti za 5 do 6 metara. Ovakav

ishod bi predstavljao kataklizmu globalnih razmjera.

Kakva je situacija sa otapanjem ledenih površina u Evropi?

Situacija ni u Evropi nije mnogo bolja. Od 1850. godine istopilo se oko polovina ukupne

mase leda Alpskih glečera a prognoze kažu da će se do kraja ovog veka istopiti polovina

od sadašnje preostale ledene mase. U posljednjih 100 godina nivoi mora su porasli od 10

do 20 cm a predviđa se da će rast nivoa u budućnosti biti još drastičniji.

Da li su poplave posljedice klimatskih promjena?

Ljeto 2002. godine u Evropi se završilo sa poznatim dugotrajnim kišama i katastrofalnim

poplavama u Njemačkoj, Češkoj, Austriji, Rusiji, Rumuniji, Italiji i Švajcarskoj. I pored

toga što se klimatske promjene ne mogu sa sigurnošću povezati sa pomenutim

dugotrajnim kišama, naučnici predviđaju češću pojavu vremenskih neprilika u godinama

koje dolaze. Izveštaj britanske vladine agencije (The Environment Agency Sustainable

Development Unit) iz 2001. godine kaže: „Velike poplave koje su se ranije događale u

prosjeku na svakih 100 godina mogu se početi događati svakih 10 ili 20 godina. Poplave

mogu postati dugotrajnije a ugrožene oblasti znatno veće pa čak obuhvatiti i područja za

koja je do tada bilo nezamislivo da budu poplavljena.” Problemi koji prijete razvijenim i

nerazvijenim područjima planete u vezi sa poplavama su različiti mada će i jednima i

drugima stvoriti velike glavobolje. U razvijenim zemljama u kojima je sasvim normalna

pojava osiguranje sopstvene imovine, osiguravajući zavodi će morati da promijene

politiku prema klijentima koji žive u ugroženim oblastima. Manje razvijene i nerazvijene

zemlje imaju probleme koji se odnose prije svega na prevenciju velikog broja žrtava u

nabujalim rijekama. Kuće i kolibe u Kini i Bangladešu koje su u nedavnim poplavama bile

zbrisane sa lica zemlje odnijele su i veliki broj ljudskih žrtava.

Koji drugi faktori utiču na pojavu poplava?

Iako je za očekivati povećanje padavina izazvano globalnim otopljavanjem, glavnu ulogu

kod poplava igraju neki drugi faktori. Ogoljavanje tj. sječa šuma takođe ima veliki uticaj

pošto planinske šume imaju veliku moć upijanja vode. Ako ljudi nastave da uništavaju te

površine, voda će imati više prostora za prolazak što povećava rizik za naseljena mjesta.

Močvare takođe imaju veliku sposobnost upijanja vlage, ali one se danas masovno

isušuju radi industrijskog razvoja. Obalna područja na cijeloj planeti su prva na udaru u

slučaju podizanja nivoa mora. Štetu bi u tom slučaju pretrpjele i priobalne površine koje

se koriste u poljoprivredne svrhe. Od 15 najvećih gradova svijeta čak 13 se prostire u

priobalnim zonama, tako da će u slučaju povećanja nivoa mora biti neophodno izgraditi

skupe odbrambene mehanizme. Nije potrebno posebno naglašavati da će svuda gde bude

ugrožen čovjek biti na udaru i biljni i životinjski svijet.

Šta je Golfska struja?

Okeani su na Zemlji neprestano u pokretu. Njihove struje kreću se prilično zamršenim

putanjama na koje utiču vjetar, salinitet i temperatura vode, oblik okeanskog dna i

okretanje Zemlje. Golfska struja je jedna od najjačih okenaskih struja naše Plave

planete. Pokreću je kretanja vjetra na površini i razlike u gustini vode ispod površine.

Površina vode u sjevernom Atlantiku se hladi vjetrovima sa Arktika. Tu voda postaje

slanija i gušća pa ponire na dno okeana. Hladna voda se pomjera ka ekvatoru gde se

polako grije. Golfska struja, da bi zamijenila hladnu vodu sa ekvatora pomjera vodu iz

Meksičkog zaliva ka sjeveru u Atlantik. Golfska struja donosi toplotu na obale zemalja

sjeverozapadne Evrope i glavni je razlog što su tamo zime relativno blage (u poređenju

sa zemljama iste geografske širine koje se nalaze duboko u Evropskom kontinentu).

Prosječna godišnja temperatura na sjeverozapadu Evrope je oko 9˚C viša od prosjeka za

ovu geografsku širinu. Pri kraju posljednjeg ledenog doba, kada se topio ledeni pokrivač

Sjeverne Amerike, naglo povećanje dotoka svježe vode smanjilo je salinitet površinskih

slojeva Atlantskog okeana pa je manje “guste vode” krenulo ka dnu i pomjerilo se ka

ekvatoru. Ovo je znatno smanjilo ili sasvim prekinulo toplu struju iz Meksičkog zaliva.

Temperature u sjeverozapadnoj Evropi su za samo nekoliko dekada opale za 5˚C.

Najnovija mjerenja su pokazala da je od 1950. godine došlo do smanjenja za 20% u

protoku hladne vode kroz Faeroe Bank kanal između Grenlanda i Škotske. Ova putanja je

jedan od glavnih izvora gušće hladne vode koja pokreće drugu komponentu Golfske

struje. Moguće je da postoji povećan dotok iz drugih izvora hladne vode, ali ako to nije

slučaj ovo bi mogao biti početak slabljenja Golfske struje.

Kako bi globalno zagrijavanje moglo uticati na Golfsku struju?

Danas je ledena ploča na Grenlandu stabilnija nego pred kraj poslednjeg ledenog doba,

ali bi globalno povećanje temperature i posljedično topljenje ledenih santi u morima, kao

i povećanje obima padavina možda dodalo više svježe vode u sjeverni Atlantik, poput

situacije pri kraju posljednjeg ledenog doba. Sadašnji klimatski modeli predviđaju sljedeći

scenario- ukoliko emisija gasova staklene bašte nastavi da se povećava, komponenta

bazirana na gustini vode koja pokreće Golfsku struju će najvjerovatnije opasti za 25% u

narednih 100 godina. Kako Golfska struja bude slabila biće sve nestabilnija, pa nije

isključeno da u budućnosti potpuno stane. Osim predviđenog efekta hlađenja i oštrijih

zima, pretpostavlja se da bi usljed ovog poremećaja došlo i do drugih promjena klime u

cijeloj Europi. Prema prognozama Međuvladinog tijela za klimatske promjene

(Intergovernmental panel on climate change- IPCC), koje su formirale Ujedinjene nacije

za ocjenjivanje naučnih, tehničkih i socio-ekonomskih aspekata važnih za razumijevanje

klimatskih promjena, mogućih posljedica i mogućnosti za prilagođavanje i umanjivanje

negativnih efekata, u slučaju najpovoljnijeg razvoja situacije, odnosno najmanjeg

mogućeg povećanja obima emisije gasova staklene bašte, do 2080. godine doći će do

povećanja nivoa okeana za 9 do 48cm. U slučaju nepovoljnijeg razvoja situacije očekuje

se povećanje od 16 do 69cm. Već sada su na udaru pojedina ostrva na Pacifiku na kojima

sve češće dolazi do poplava. Neki stanovnici su se već odselili iz najugroženijih zona a

ukoliko se sadašnji trend nastavi i svi ostali će morati da krenu njihovim stopama.

Šta je protokol iz Kjota?

Spisak negativnih efekata klimatskih promjena je veoma dugačak i teško da izuzima

ijednu oblast života na Planeti. Promjena odnosa čitavog čovječanstva prema ovom

rastućem problemu mora se odvijati u nekoliko ravni. Svakako je najvažnija strategija

koja se donosi na nivou najrazvijenijih nacija koje su istovremeno i najveći zagađivači. U

javnosti je poznat Protokola iz Kjota, inicijalno potpisanog 1997. godine u Japanu od

strane 160 država. On predstavlja okvirnu konvenciju o promjenama klime. Protokol

predviđa da prije svega najrazvijenije države (ali i one druge) smanje godišnje emisije

gasova staklene bašte na nivoe 5% niže od onih iz 1990. godine, i to između 2008. -

2012. godine.

Napredne zemlje prišle su Okvirnoj konvenciji o promjenama klime iz 1997.godine

preuzele obavezu za smanjenje ukupne svjetske emisije stakleničkih plinova.

To se može postići napr. :

• prelaskom upotrebe uglja na naftu ili još bolje upotrebom obnovljive energije gdje

je to moguće;

• promjenom poljoprivredne tehnologije (smanjenjem emisije metana);

• upotrebom solarne energije, energije vjetra, energije talasa;

• smanjenom sječom šuma i pošumljavanjem.

Koje su bolesti udružene sa klimatskim promjenama?

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizacija (WHO) globalno zagrijavanje odnosno

klimatske promjene su udružene sa:

• Povećanje morbiditeta i mortaliteta (kardiovaskularne i respiratorne bolesti);

• Povećana prevalenca zaraznih oboljenja koja se prenose vektorima (malarija,

denga, žuta groznica, vrste virusnog encefalitisa);

• bolesti pothranjenost zbog smanjene proizvodnje hrane migracije stanovništva.

Ako bi došlo do porasta globalne temperature za 3˚C to bi dovelo do oko 50-80 miliona

novih slučajeva malarije za godinu, ali i povećanja učestalosti oboljevanja od kolere i

salmoneloze.



1.Koja su dva osnovna faktora koja doprinose globalnom zagrijavanju (zaokružite tačne

odgovore)?

a. Sve intenzivnije sagorijevanje fosilnih goriva (drveta, benzina, nafte,

zemnog gasa);

b. Kisele kiše;

c. Promjene u poljoprivredi koje dovode do povećanja stakleničkih gasova.

2. Globalno zagrijavanje utiče na ekosisteme uzrokujući (zaokružite ispravne odgovore

isključujući samo jedan):

a. Povećanje učestalosti poplava

b. podizanje nivoa mora

c. podizanje nivoa svih vodenih površina

d. smanjenjem srednjih temperatura okoliša

3. Usljed globalnog zagrijavanja Golfska struja (zaokružite ispravan odgovore

uključujući samo jedan):

a. jača

b. slabi

c. mijenja smjer

4. Staklenički plinovi su (zaokruži tačne odgovore):

a. Freoni

b. Co2

c. N2O

d. Metan

e. haloni

Literatura

1. Epsetin PR. Climate and health. Science 1999; 285: 347-348. 2. Davies FG.Clays Handbook of Environmental Health. London: Lewis and Co.Ltd.,

1997. 3. Hemond HF: Chemical Fate and Transport in the Environment. New York,

Academic Press, 1994. 4. Lappe MA: Principles of Environmental Toxicology. In: Bowler RM, Cone JE.

Occupational medicine secrets. San Francisco (California), Hanley-Belfus Inc./ Philadelphia 21-29, 1999.

5. McMichael AJ, Haines A. Global climate change: the potential efects on health. BMJ1997; 315: 805-809.




ISTANJIVANJE OZONSKOG OMOTAČA

Ciljevi kursa:

• Definisati ozon;

• Razumjeti koji je ozon «dobar», a koji «loš»;

• Definisati ozonsku rupu;

• Identificirati hemikalije koje uništavaju ozonski omotač;

• Proširiti znanje o zdravstvenim efektima UVB zračenja;

Šta je ozon?

Ozon je alotropski modificirani kisik. To je plin blijedoplave boje, troatomni oblik

kiseonika (molekule običnog kiseonika sastoje se od dva atoma O2, a ozon od 3 atoma

O3). Nastaje u gornjim slojevima atmosfere uz pomoć snažnog ultraljubičastog zračenja

sa Sunca. Nastajanje ozona može se jednostavno objasniti. Zračenje sunca razbija

molekule «normalnog» kiseonika otpuštajući na taj način slobodne atome, od kojih se

neki vežu s drugim molekulama kiseonika i na taj način nastaje ozon (O3). Čak 90%

ozona u u stratosferi nastaje na opisani način i to na visini između 15 i 55 kilometara

iznad Zemlje. To je i razlog da se i prostor ozona iznad Zemlje naziva ozonski omotač.

Međutim, ozonski omotač ima vrlo malo ozona i njegova najveća koncentracija se nalazi

tek na visini od oko 20– 25km i iznosi oko 10ppm (čini samo 0.001% zraka). Kako je

ozon vrlo nestabilna molekula Sunce ga ne samo stvara već ga i stalno razgrađuje

stvarajući ponovo molekularni kiseonik i slobodne atome kiseonika.

Šta je troposferski ozon?

Potrebno je razlikovati tzv. prizemni ozon i/ili troposferski ozon koji nastaje u nižim

slojevima atmosfere i on je najčešće sastavni dio gradskog smoga (onečišćavač

atmosfere). Ovaj ozon najčešće izaziva zdravstvene probleme disajnog sistema u ljudi i

oštećenje na biljkama. Količina ozona u troposferi povećala se unazad 50 godina

dvostruko, a samo u proteklih deset godina za 10%, što je posljedica emisija ispušnih

plinova vozila te drugih antropogenih izvora.

Troposferski ozon dolazi u neposredan kontakt sa živim organizmima i tu dolazi do

izražaja njegova razarajuća strana:

• snažno reagira s drugim molekulama;

• u visokim koncentracijama je toksičan;

• može oštetiti površinsko tkivo biljaka i životinja.

Dokazan je štetan učinak ozona na prinos usjeva, rast šuma i ljudsko zdravlje. Zbog

svojih snažnih toksičnih svojstava u industriji se ozon upotrebljava za pročišćavanje vode

i zraka te kao sredstvo za izbjeljivanje. Iako prizemni ozon upija nešto malo UV-B

zračenja, njegov je učinak u tom pogledu ipak ograničen.

Kako nastaje ozon u troposferi?

U troposferi se izgaranjem fosilnih goriva (drvo, ugljen, nafta) i biomase oslobađaju

ugljikov oksid, vodena para, ugljikovodici i azotni oksidi. Za nastajanje ozona je potrebna

sunčeva energija. Čitav niz hemijskih reakcija započinje tako da molekula NO2 apsorbira

energiju svjetla te se raspada na NO i O. Time započinje ciklus reakcija između NO2 , NO,

O3 i O2 .

U atmosferi, gdje su prisutni samo NOX bez reaktivnih ugljikovodika, pretvorba NO2 u O3

je u ravnoteži i s povratnom reakcijom pretvorbe NO u NO2 čime se troši nastali O3 , tako

da je rezultat ciklusa određeno zagrijavanje atmosfere zbog apsorpcije svjetla. Reaktivni

ugljikovodici u zraku mogu izvesti pretvorbu NO u NO2 čak i bez prisustva O3 koji je

normalno potreban za tu reakciju, zbog čega dolazi do akumulacije ozona koji je jedan od

glavnih sastojaka fotohemijskog snopa.

Noviji eksperimentalni rezultati provedeni u laboratorijskim uslovima ukazuju na moguću

razgradnju ozona na krutim česticama (kalcit, aluminij oksid, drveni pepeo, saharski

pijesak i drugi). Smanjenje koncentracije ozona u atmosferi nakon vulkanskih erupcija,

te u vrijeme pustinjskih oluja u saharskom području navode na tu mogućnost.

Šta je dobar, a šta loš ozon?

Iako je riječ o identičnoj hemijskoj supstanci, prizemni ozon naučnici nazivaju "lošim", a

stratosferski "dobrim". U industrijskoj eri velika količina tog prizemnog ozona stvara se iz

vještačkih izvora, prije svega, saobraćaja i industrije. Upravo taj ozon je polutant, njemu

se pripisuje aerozagađenje, koje je najintenzivnije tokom ljeta i to zato što se ozon u

čitavoj atmosferi stvara i razgrađuje pod dejstvom UV radijacije, koja je ljeti i najjača.

Periodično povećana koncentracija prizemnog ozona doprinosi povećanju smoga i opštoj

zamućenosti atmosfere. Prizemni ozon ima štetno dejstvo na organizam: iritira sluzokožu

očiju, nosa i pluća, a kada je u pitanju biljni svijet, on je i jedan od faktora koji doprinose

sušenju drveća, za koje se kao uzrok najčešće pominju kisele kiše.

Šta je ozonska rupa?

Prve pretpostavke o tome što sve ljudska djelatnost može nanijeti ozonskom omotaču

objavljene su početkom 1970.-ih godina. Ozon se oštećuje u prosjeku 4-5% po deceniji.

Ranih osamdesetih dokazano je oštećenje ozonskog omotača nad Antarktikom. Stanje

najačeg oštećenja ozonskog omotača, nazvano je "ozonska rupa". Vidljiva je nad

Antarktikom svako antarktičko proljeće, te nad Arktikom u proljeće i ljeto. Mislilo se da je

najveća ozonska rupa, veličine 27 milijuna kvadratnih kilometara izmjerena 1999.

godine. No, 2000. godine ona se još povećala na 30 milijuna kvadratnih kilometra. To je

prostor u koji se cijela Evropa može smjestiti dva puta.

Kada se jednom oslobode, hlorofluorougljikovodonici (HFC) ostaju aktivni nekoliko

decenija, a nauka još ne zna načine da se njihovo djelovanje neutralizira. A ako se ne

prestane sa upotrebom HFC i sagorijevanjem fosilnih goriva, izračunato je da će za samo

tri decenije prosječna temperatura na površini Zemlje porasti za 4.5˚C, što će uz efekt

staklenika dovesti do djelomičnog otapanja polarnih kapa i podizanja nivoa svjetskih

mora za jedan metar, i potapanja 11.5% svjetskog kopna. Tačno je da se ozonski

omotač tanji i oštećuje zbog erupcija vulkana ili zbog promjenjivih aktivnosti Sunca, ali je

to sitnica u usporedbi s onim što čovjek čini sam sebi.

Ozonska rupa nastaje u području Južnog pola, a značajno stanjenje ozonskog omotača

događa se iznad šireg područja Sjevernog pola pa je zbog takvog stanjenja u Kanadi

ultravioletno (UV) zračenje zimi skoro jednako jako kao i ljeti.

Kad je naučno potvrđeno postojanje ozonske rupe?

Slika3. Ozonska rupa.

Postojanje ozonske rupe naučno je

potvrđeno 1986. godine iznad Antarktika i

nakon toga se na satelitskim snimkama vidi

krajem svake zime i početkom proljeća, što

kalendarski odgovara kraju ljeta i početku

jeseni na sjevernoj hemisferi planeta. Ona

se zadržava iznad Antarktika oko dva

mjeseca da bi pri svom nestajanju prešla

preko Australije i Novog Zelanda, pa je to

bitan razlog da su u tim zemljama

najuočljivije nepovoljne posljedice UV

zračenja (rak kože, oštećenja vida,

oštećenja imunološkog sistema i okoliša).

Znanstvenici procjenjuju da svako oštećenje ozonskog štita za jedan procenat donosi 2-

3% povećanja učestalosti raka kože. Prva intenzivna mjerenja ozonskog omotača su na

Zemlji počela 1957. godine, a od kraja 1970.–tih znanstvenici poduzimaju sve veći broj

praćenja i mjerenja ozonskog omotača. U 80-tim godinama su zabilježena i najveća

oštećenja ozona koja se nastavljaju sve do danas ovisno o geografskim širinama i

godišnjim dobima.

Zašto je važan ozonski omotač?

Ozonski omotač je naš nevidljivi štit od opasnog UV zračenja. Znali smo da sunce prži i

prije no što smo saznali za oštećenje ozonskog sloja. Najveća vrijednost i važnost ozona

je što upija ultraljubičasto zračenje sa Sunca, sprečavajući na taj način da po život

opasno UV zračenje ne dođe do Zemlje i života na Zemlji. Upijajući većinu UV-B zraka sa

Sunca prije nego što dođu do Zemlje, ozonski omotač štiti naš planet od štetnih utjecaja

po život.

Koja su područja UV zračenja?

UV zračenje je podijeljeno na tri područja:

1. UV-A (315 nm do 380 nm), nije bitno za biološku aktivnost, a ni količina mu

se ne mijenja sa koncentracijom ozona. Od ukupne količine zračenja koja

stiže do površine Zemlje, UV-A komponenta čini 97%;

2. UV-B (280 nm do 315 nm), biološki je aktivno i njegov intenzitet na Zemljinoj

površini ovisi o količini ozona u atmosferi. UV-B zračenje iznosi 3% ukupnog

toka UV zračenja ili oko 0.1 % ukupnog toka globalnog Sunčevog zračenja.

Male promjene u ozonu mogu dovesti do velikih promjena onog djela UV-B

zračenja koje dolazi do površine Zemlje.

3. UV-C (10 nm do 280 nm), se kompletno apsorbira u atmosferi i praktično se

ne opaža na površini Zemlje.

Iako je UV zračenje koje dopire do površine Zemlje slabo, ono je ipak od velike praktične

važnosti, jer izaziva hemijske, biološke i druge procese. Fotokemijske reakcije, koje ono

izaziva na plinovima u atmosferi, dovode do stvaranja ionosferskih slojeva, zatim do

pretvaranja O2 u O3 i stvaranja ozonskog omotača. U biljnom tkivu (hloroplastima) UV

zračenje omogućava fotosintezu. Kod čovjeka UV zračenje izaziva ozbiljne promjene i

oštećenja na koži i očima.

Zašto UV zračnje predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje?

Ultraljubičasto zračenje predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje zbog svojih

genotoksičnih, mutagenih, kancerogenih i imunotoksičnih svojstava. Česta i duža

izloženost povećanom UV-B - zračenju svakom živom biću bitno smanjuje imunitet na

brojne bolesti, uključujući i rak, malariju, herpes, alergije i neke zarazne bolesti. Isto

tako pojačano djelovanje UV B zračenja direktno djeluje i na sposobnost reakcije

organizama na vakcine protiv bolesti. Ono što treba naglasiti je da imunološki sustav

nikako ne ovisi o boji kože, jer i tamnoputi i svjetloputi ljudi su u jednakoj opasnosti od

UV-B – zračenja. Znanstvenici predviđaju da će posljedice oštećenja ozonskog omotača

imati direktne negativne posljedice za ekosisteme mijenjajući prirodnu ravnotežu između

članova ekosistema, mijenjanja izgleda biljaka kao i premještanja biomase na drugi dio

biljke.

Kako nastaje biološki efekat UV zračenja?

Biološki efekt djelovanja svjetlosnog zračenja, nastaje kao rezultat apsorpcije energije od

strane tkiva. Elektromagnetske zrake, prolazeći kroz tkivo, izazivaju njegovo

zagrijavanje. Povećanje energije molekula, kao rezultat apsorpcije UV zračenja,

predstavlja uzrok stvaranja slobodnih radikala koji dovode do fotohemijskog i

abiotskog oštećenja tkiva. Stupanj oštećenja tkiva zavisi kako od doze zračenja, tako i

od postojanja brzine reparacijskih procesa u tkivu. Radijacijsko oštećenje tkiva se ne

manifesuje odjednom, već ima kumulativno djelovanje. Latentni period se mjeri

minutama za infracrvene, satima za ultraljubičaste, a mjesecima za ionizirajuće zračenje.

Šta sve ugrožava ozonski omotač?

Na stanjivanje ozonskog omotača utječu mnogi faktori (vulkani, nuklearne eksplozije,

nadzvučne letjelice itd.), ali je ključni faktor nepovoljno djelovanje hlorofluorougljika

(CFC), koji dospijevaju u atmosferu nakon što ih čovjek koristi u nizu industrijskih

proizvoda. Oni se u atmosferi zadržavaju godinama i postupno uništavaju ozon u

ozonskom omotaču. Niske temperature pojačavaju nepovoljni učinak CFC pa ozonski sloj

u područjima najnižih temperatura potpuno nestaje, odnosno u njemu nastaje rupa.

Tanjenje i oštećenja ozonskog omotača (ozonska rupa) najčešće nastaju kao posljedica

oslobađanja postojanih hemikalija koje sadrže hlor i brom. Ove hemikalije sudjeluju u

složenim hemijskim reakcijama koje neminovno dovode do uništenja ozonskog omotača.

Od brojnih kemikalija koje je stvorio čovjek ozon najviše uništavaju:

• Hloroflorougljici- freoni (CFC- hlorom i fluorom halogenirani metan i etan) koji

se upotrebljavaju kao sredstva za hlađenje, potisni plinovi u sprejevima, pjenila u

proizvodnji pjenastih tvari, pjenila u proizvodnji fleksibilnih i krutih toplotnih

izolatora, rashladni plinovi u stacionarnim i mobilnim rashladnim i klima

uređajima, te sredstva za ćišćenje i odmašćivanje elektronskih uređaja;

• Bromoflorougljikovodici- haloni koji se upotrebljavaju kao sredstva za gašenje

požara i aktivni brom, sadrže ga aparati za gašenje požara;

• nepotpuno halogenizirani hloroflorougljici (HCFC);

• ugljik-tetrahlorid;

• metil-hloroform (otapalo);

• pesticidi i drugi.

Da li hemikalije koje su prethodno bile supstitucija freonima i halonima ipak

ugrožavaju ozonski omotač?

Čini se da četiri hemikalije koje se prodaju kao bezopasne za ozonski atmosferski omotač

ipak to nisu. Sve više dokaza govori u prilog tome da ozonska rupa nad Antarktikom ne

zacjeljuje kako se to očekivalo, pa će četiri hemikalije koje su nedavno klasificirane kao

manje opasne za okoliš ipak biti zabranjene.

Prva među njima je n-propyl bromid, novo otapalo koje je 1997. godine dobilo

odobrenje američke Agencije za zaštitu okoliša (US Environmental Protection Agency)

kao prihvatljiva zamjena za proizvode koji su se dokazali kao pravi uništavači ozona, a

utemeljeni su na raznim CFC spojevima. N-propyl bromid odmah je prepoznat kao

potencijalni "žderač ozona", no u prirodi može preživjeti samo dvije sedmice, pa se

mislilo da za to vrijeme ne može dospjeti do ozonskog sloja. Međutim, u tropskim se

predjelima zbog dinamičnih vremenskih prilika može popeti do ozona već tokom nekoliko

dana. Osim toga, n-propyl bromid već u donjim slojevima atmosfere reaguje s okolinom

te produkuje nusproizvode koji se lakše penju do stratosfere. Prema procjeni UN-a,

godišnje se na planetu proizvede oko 10 hiljada tona hemikalija koje su na tržištu

označene kao "ekološke". Ta količina povećat će se na pedeset hiljada godišnje do 2010.

godine. Ostale tri hemikalije koje će vjerojatno biti zabranjene su heksaklorbutadien,

halon i 6-bromo-2-metoksi-naftalin. Heksaklorbutadien je otapalo i nusproizvod u

proizvodnji plastike (PVC). Ovog otapala se godišnje oslobodi nekoliko desetaka hiljada

tona. Halon je hemikalija koja se koristi kao protupožarno sredstvo u vojnim vozilima

kao što su tenkovi, kamioni, helikopteri i avioni, a 6-bromo-2-metoksi-naftalin se

koristi u američkoj poljoprivredi. Ako se te hemikalije nastave ispuštati u atmosferu,

ozonski omotač neće zacijeliti ili će se njegovo zacjeljenje produžiti na puno dulje

razdoblje, upozorava Mario Molina, dobitnik Nobelove nagrade za hemiju 1995. godine,

upravo za rad koji govori o uništavanju ozona.

Jedna istina i jedna zabluda o ozonu

Poslije kiše, zdravo je izaći u prirodu i udisati prizemni ozon. Netačno! Pod dejstvom

sunca, koje je intenzivno posle kiše, kada je atmosfera čista, UV zračenje ubrzava proces

stvaranja ozona, njegova koncentracija je veća nego što treba i otuda se osjeća

prepoznatljiv prijatni miris, koji, zapravo, nije zdrav.



1. Troposferski ozon dolazi u neposredan kontakt sa živim organizmima i tu dolazi do

izražaja njegova razarajuća strana (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo

jedan):

a. snažno reagira s drugim molekulama

b. hemijski je inaktivan

c. u visokim koncentracijama je toksičan

d. može oštetiti površinsko tkivo biljaka i životinja

2. Slijedeće hemikalije ugrožavaju ozon (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo

jedan):

a. freoni

b. haloni

c. metan

d. ugljik-tetrahlorid

e. metil-hloroform

f. pesticidi

3. Ultraljubičasto zračenje predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje zbog svojih

(zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):

a. genotoksičnih

b. mutagenih

c. kancerogenih

d. hemotoksičnih

e. imunotoksičnih svojstava

4. Ozon je (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):

a. alotropski modificirani kisik

b. plin blijedoplave boje,

c. troatomni oblik kiseonika

d. dvoatomni oblik kiseonika

Literatura










10. WHO, WMO, UNEP, ICNIRP. Global solar UV-index. A practical guide 2002.

VODA I ZDRAVLJE

Ciljevi kursa:

• Definisati vodu i njen značaj;

• Razumjeti koncept primjene, klasifikacije voda i određivanja kvalitete vode;

• Identificirati faktore smanjenja i zagađenja voda;

• Koji zdravstveni poremećaji su udruženi sa kontaminacijom vode;

• Proširiti znanje o raspoloživosti voda;

• Otkriti šta izaziva eutrofikaciju rijeka, jezera i rezervoara vode;

• Definisati termin onečošćenje i zagađenje voda;

• Upoznati odnos klimatskih promjena i dostupnosti vode;

Šta je voda?

Voda je izvor života i to je jedna od karakteristika koja zemlju čini nama jedinim

poznatim mjestom u Svemiru gdje možemo živjeti. Voda se nalazi u gotovo svakoj

materiji. Ne može se uništiti, ne nestaje, oblikuje lice naše Zemlje, poplavljuje cijela

područja, utapa, preplavljuje, no unatoč svemu tome naša je najvažnija namirnica, i to

u pravom smislu riječi. Kristalno bistra, hladna i osvježavajuća, voda je čudesno vrijedan

element i naš životni eliksir. Moramo je piti da bismo napunili gorivo za naše tijelo, duh i

dušu. Oko 75% površine zemlje prekriveno je vodom. Usprkos činjenici da je 75%

površine zemlje pokriveno vodom, ljudi su sve žedniji, a situacija je svakim danom sve

alarmantnija. Nije sva voda za upotrebu jer je 97% vodene mase slana voda, oko 1.91%

je voda na kopnu, 0.5% podzemna voda, a 0.001% je vode u atmosferi. Riječna voda

iznosi 1.7 x 10³ km³, pa čovječanstvo ne bi trebalo biti zabrinuto zbog manjka vode.

Međutim, poteškoće postoje jer voda nije ravnomjerno raspoređena. Negdje je ima u

izobilju (napr. u Kanadi), a negdje je uopće nema. Gledajući slike sušnih predjela Afrike,

ljude i stoku kako umiru od žeđi, vegetaciju spaljenu sušom, ratova koji se vode radi

izvorišta vode, nerijetko se zapitamo kako je uopće živjeti u oskudici vode?

Da li ima dovoljno pitke vode na zemlji ili je to novi ekološki problem?

Postoji potencijalni sukob interesa između ljudskih potreba za vodom, potreba vodenih

ekosistema i širih ekoloških potreba. Prekomjerna eksploatacija i zagađivanje voda

dovodi do smanjenja raspoloživih vodenih izvora, isušivanja tla, močvarnih površina i

narušavanja ekosistema močvara, rijeka i jezera. Velika potreba za vodom i raznolike

mogućnosti njezine primjene svakog nas dana upozoravaju na njezinu neizmjernu

vrijednost i nezamjenjivost. Intenzivan razvoj urbanih centara, industrijske i

poljoprivredne proizvodnje i saobraćaja, kao i porast životnog standarda ljudi, nužno

prati sve veća produkcija krutih, tekućih i plinovitih otpadnih tvari, što dovodi do

zagađenja okoliša, a voda je zbog svoje pokretljivosti i sposobnosti otapanja

najrazličitijih spojeva najugroženiji dio ljudskog okoliša. Kako se potrebe za zdravom i

čistom vodom povećavaju, a prirodni resursi odnosno izvori vode, ostaju isti ili se zbog

ugrožavanja smanjuju, pred ljudsku zajednicu a to je utvrđivanje odgovarajuće politike

upravljanja vodama odnosno politike zaštite i sigurnosti voda. Taj zadatak uključuje i

svestrano i stručno istraživanje rizika u vezi s cjelokupnim ciklusom i sistemom opskrbe i

potrošnje vode. Možemo reći da se ukupno gledajući smanjuju izvori vode, a rizik

smanjenja ukupnih vodenih potencijala vezan je za:

• povećanu eksploataciju vodenih izvorišta,

• povećano zagađenje vodenih izvorišta,

• klimatske promjene koje dovode do sve većeg broja prirodnih katastrofa koje za

posljedicu imaju smanjenje vodenih potencijala.

Ekološki problem predstavljaju sve izraženija onečišćenja prirodnih rezervi vode. Iz ovog

problema rađa se potreba:

• za što većom količinom vode (kvantitativni aspekt),

• za odgovarajućom kakvoćom vode (kvalitativni aspekt).

Koji faktori utiču na smanjenje i zagađenost voda?

Rizik smanjenja ukupnih vodenih potencijala vezan je za:

• povećanu eksploataciju vodenih izvorišta;

• povećano zagađenje vodenih izvorišta;

• klimatske promjene (globalno zagrijevanje) koje dovode do sve većeg broja

prirodnih katastrofa koje za posljedicu imaju smanjenje vodenih potencijala.

Od čega zavisi dostupnost vodi?

Površinske vode sve su zagađenije i bez skupih postupaka prerade ne mogu se koristiti,

te zato dolazi do izražaja prednost eksploatacije podzemnih voda. Podzemne vode su

obično dobre, postojane kvalitete i obnovljivih rezervi. Količina vode koja je dostupna u

pojedinoj zemlji ovisi o:

• količini padavina u toj zemlji;

• o količini padavina u susjednim zemljama zbog riječnih tokova koji prolaze kroz

njih;

• o klimatskim uvjetima,

• od jezera na granicama,

• sličnih zajedničkih izvorišta vode.

Dostupnost vode ovisi o raznim klimatskim uvjetima i mijenja se sezonski. Ljetima je

ona manja, dok se povećava u ostalim godišnjim dobima. Neke zemlje i šire regije su

bogatije zalihama vode, dok su druge siromašnije pa često trpe nestašice i suše. U

prosječnoj godini svakom stanovniku Europske Unije dostupno je 3200m3 vode, ali se

eksploatira samo 660m3. Godišnji prosjek kišnih padavina varira od preko 3000mm u

zapadnoj Norveškoj do manje od 25mm u južnoj i središnjoj Španjolskoj, a na velikoj

površini istočne Europe on je oko 100mm po m2. Premda se oko jedna petina raspoložive

vode eksplatiše, postoji problem njezinih izvorišta. Raspodjela izvorišta vode je daleko od

idealne.

Gdje se sve voda primjenjuje?

Općenito možemo govoriti o četiri područja primjene vode:

• Za osnovne životne potrebe;

• Za potrebe kvalitetnijeg života;

• Za stvaranje i održavanje dobara;

• Za rekreativne potrebe.

Koje su posljedice prekomjerne primjene vode i nebrige za nju?

Zdravlje ljudi ne ovisi samo o količine vode nego i o kvalitetu vode. Postoji potencijalni

sukob interesa između ljudskih potreba za vodom i potreba za vodom vodenih

ekosistema, kao i širih ekoloških potreba.

Prekomjerna eksploatacija i zagađivanje voda dovodi do:

• smanjenja raspoloživih vodenih izvora;

• isušivanja tla;

• stvaranja močvarnih površina;

• i narušavanja ekosistema močvara, rijeka i jezera.

Velika potreba za vodom i raznolike mogućnosti njezine primjene svakog dana nas

upozoravaju na njezinu neizmjernu vrijednost i nezamjenjivost. Intenzivan razvoj

urbanih centara, industrijske i poljoprivredne proizvodnje i prometa, kao i porast

životnog standarda ljudi, nužno prati sve veća produkcija krutih, tekućih i plinovitih

otpadnih tvari, što dovodi do zagađenja okoliša, a voda je zbog svoje pokretljivosti i

sposobnosti otapanja najrazličitijih spojeva najugroženiji dio ljudskog okoliša. Kako

se potrebe za zdravom i čistom vodom povećavaju, a prirodni izvori vode ostaju isti ili se

zbog ugrožavanja i smanjuju, pred ljudsku zajednicu se postavlja zasigurno najvažniji

zadatak zaštite i sigurnosti voda. Taj zadatak uključuje i svestrano i stručno istraživanje

rizika u vezi sa cjelokupnim ciklusom i sistemom opskrbe i potrošnje vode.

Šta određuje vrstu primjene vode?

Bilo kakvo razmatranje o raspoloživosti vodenih izvorišta i opravdanosti upotrebe vode

mora uzeti u obzir ne samo koliko nam je vode dostupno, nego i kakva je ta voda po

kvaliteti. Kvaliteta europskih izvora vode određuje vrstu primjene vode. Različita

kvaliteta vode zahtjeva različitu primjenu. Voda za piće mora biti puno veće kvalitete

nego voda za rekreaciju, industriju ili navodnjavanje zemlje.

Na osnovu opće ekološke funkcije vode kao i uslova upotrebe vode vode se klasificiraju

kao vode prve, druge, treće, četrvrte i pete vrste. Vode prve vrste su podzemne i

površinske vode koje se u svom prirodnom stanju ili nakon dezinfekcije mogu koristiti za

piće ili u prehrambenoj industriji kao i za uzgoj plemenitih vrsta ribe (pastrmka). Vode

druge vrste se mogu u prirodnom obliku koristiti za kupanje i rekreaciju te sportove na

vodi. Vode treće vrste se mogu upotrijebiti u industrijama koje nemaju posebne potrebe

za kvalitetom vode i u poljoprivredi. Vode četvrte vrste se mogu upotrijebiti isključivo

za prečišćavanje u područjima gdje je izražena nestašica vode. Vode pete vrste ne

smiju se upotrebljavati ni u kakve namjene.

Kako se vrši klasifikacija kvaliteta vode?

Pokazatelji za klasifikaciju voda dijele se u dvije skupine. Prvu skupinu pokazatelja čine

obavezni pokazatelji za ocjenu opće ekološke funkcije voda a to su:

A. fizičkohemijski (PH, alkalitet, električna provodnost);

B. režim kiseonika (otopljeni kiseonik, zasićenje kiseonikom, hemijska potrošnja

kiseonika, biohemijska potrošnja kiseonika–BPK5);

C. hranjivih materija (amonijak, nitrati, nitriti, ukupni azot, fosfor);

D. mikrobiološki (broj kolifornih bakterija, broj fekalnih koliforma, broj aerobnih

bakterija);

E. biološki (P-B indeks saprobnosti, biološki indeks, stepen trofije).

Druga skupina pokazatelja kvaliteta vode obuhvata posebni program nadzora za širu

ocjenu opće ekološke funkcije voda i utvrđivanja uslova primjene vode za određene

namjene:

F. metali (bakar, cink, kadmijum, nikl, olovo, živa);

G. organski spojevi (mineralna ulja, ukupni fenoli, polihlorirani bifenil, lindan, DDT);

H. radiaktivnost (ukupna β- radioaktivnost).

Šta nam otkriva smanjena koncentracija otopljenog kiseonika u vodi?

Koncentracija otopljenog kiseonika pokazatelj je kvaliteta površinske vode. Voda u

dodiru sa atmosferskim kiseonikom uz određenu temperaturu, pritisak i koncentraciju soli

apsorbuje određenu količinu atmosferskog kiseonika. Ako je voda onečišćena reduktivnim

materijama koncentracija kiseonika se smanjuje. To je indikator intenzivne biohemijske

razgradnje organskih materija u vodi. Što je veća razlika između očekivane koncentracije

kiseonika i nađene koncentracije kiseonika voda je u lošijem stanju. Ekstremni slučaj je

kanalska voda u kojoj otopljenog kiseonika uopće nema.

Što indicira parametar petodnevne biohemijske potrošnje kiseonika?

Petodnevna biohemijska potrošnja kiseonika (BPK5) je indikator kojim se mjeri količina

otopljenog kiseonika u vodi potrošena za biohemijsku aerobnu razgradnju organskog

materijala u uzorku tokom 5 dana. Što je voda zagađenija BPK% ima veću vrijednost.

Prema tome smanjena koncentracija otopljenog kiseonika i povišen BPK5 pokazuju da je

voda onečišćena razgradivim organskim materijama (referentne vrijednosti 10%

percentil za O2 i BPK5).

Šta znači parametar hemijska potrošnja kiseonika?

Metod titriranja ispitivane vode ili određivanja hemijske potrošnje kiseonika se provodi uz

upotrebu kalijeva permanganata. Utrošak kalijevog permanganata (KMnO4) se smatra

indikatorom zagađenja vode organskim materijama (životinjskog, biljnog i ljudskog

porijekla). Hemijska potrošnja kiseonika izražava utrošak kalijeva permanganata (izražen

kao hemijska potrošnja kiseonika), za oksidaciju organskog materijala u uzorku vode.

Dozvoljeni utrošak KMnO4 za prešišćene vode je 8mg/L, a za neprečišćene vode 12mg/L.

Koji parametri su znak eutrofikacije vode?

Hranjive materije (amonijak, nitriti, nitrati, ukupni azot, i fosfor) mogu uzrokovati

eutrofikaciju vode (razgradnja organskih materija- bjelančevina, urea i drugih uz

prisustvo kiseonika i uz pomoć bakterija odvija se preko amonijaka do nitrata i nitrita).

Oblik organske materije ovisit će od udaljenosti od izvora zagađenja. Prisustvo aminijaka,

nitrita i nitrata u vodi ili “azotna trijada” govori o svježem fekalnom zagađenju vode.

Dozvoljene količine amonijaka (NH3) su od 0.1 mg/L, nitrita (N2S3) u vodi 0.005mg/L, a

nitrata 10mg/L. Treba znati da vode iz većih dubina (iz arteških bunara) mogu da sadrže

amonijak koji je mineralnog porijekla. Uz azotnu trijadu hloridi u vodi takođe indiciraju

fekalno zagađenje vode jer se izlučuju fecesom i urinom. Dozvoljene vrijednosti hlorida u

vodi su 200mg/L.

Šta otkrivaju mikrobiološki pokazatelji onečišćenje voda?

Mikrobiološki pokazatelji iniciraju fekalno i općenito bakteriološko onečišćenje voda. Voda

predstavlja vrlo pogodnu sredinu za razmnožavanje mikroorganizama i nekih parazita.

Ukoliko se veći broj ljudi snabdijeva vodom iz jednog nehigijenskog izvora postoji velika

mogućnost sem pojedinačnih slučajeva oboljenja da se pojave i hidrične epidemije (uslov

je da su mikroorganizmi virulentni a putevi prenošenja infekcije su ingestija pijenjem

vode ili kupanje, pranje, radovi u vodi ili mulju). Vodom se naročito prenose izazivači

crijevnih infekcija kao što su tifus, paratifus, dizenterija, leptospiroze. Leptospiroze

dospijevaju u vodu preko izlučevina domaćih životinja (svinja, konja). Opisane su i

hidrične epidemije tularemije nastale zbog prodora kontaminirane riječne vode u

vodovodni sistem. Vodom se mogu prenositi i parazitarna oboljenja najčešće askaridoza i

oxiuriaza (uzročnici (Ascaris lumbricoides i Oxiuris vermicularis), Giardia, Trichuris

trichuria i Ancilostoma duodenale. Vodom se mogu prenositi i neke virusne infekcije virus

hepatitisa A, enterovirusi (izazivaju meningitise, oboljenja jetre, mišićne paralize i bolesti

respiratornog trakta i konjuktivitis), reo virusi i drugi. Mikrobiološke pokazatelje analize

kvaliteta vode čine: broj kolifornih bakterija, broj fekalnih koliforma i broj aerobnih

bakterija. Biološki pokazatelji su: Pauntl- Buck (P-B) indeks saprobnosti, biotički indeks,

te stepen trofije. Određuje se u površinskoj vodi i ima ekološki značaj.

Kakva je struktura upotrebe vode u različitim područjima?

Kad eksploatacija vode dostiže njenu raspoloživost tokom određenog perioda,

poremećaji u opskrbi vode se pojavljuju obično u području gdje su niske padavine i

gustoća stanovništva velika, ili u vrijeme intenzivnih poljoprivrednih i industrijskih

aktivnosti. U Europi, se upotrebljava samo 21% raspoloživih voda. Na sreću u najvećem

broju europskih zemalja količina dostupne vode je također puno veća od količine koja se

upotrebljava. Najveći postotak (veći od 30 %) eksploatisane vode u odnosu na dostupnu,

otpada na Belgiju, Luksemburg, Njemačku i Italiju. Najveći dio eksploatisane vode se

ne upotrijebi nego se vraća u vodeni ciklus, da bi ponovno postao dostupan, nakon što

se prirodno pročisti, za buduće potrebe. Na taj način dio vode može biti ponovo

upotrijebljen i to u sasvim druge svrhe i na sasvim drugom mjestu gdje je prvobitno bio

izuzet iz prirode.

Kako izgleda distribucija upotrebe vode u Evropi?

Opskrba vodom za javnu upotrebu (engl. Public water supply - PWS) je najvažnija

primjena u mnogim zapadnoeuropskim i nordijskim zemljama, ali ima manji značaj u

mediteranskim zemljama.

Ukupno gledajuć distribucija vode ima slijedeći omjeri:

• 18% vode se koristi za opskrbu javnog sektora (engl. urban use);

• 30% u poljoprivredi (engl. agruculture),

• 14% u industriji (engl. industry, isključujući vode za hlađenje), i

• 38% za proizvodnju energije (engl. cooling and others, hidro-turbine, voda za

hlađenje) te ostale raznovrsne i nedefinirane primjene.

Međutim omjer eksploatisane i utrošene vode značajno varira od zemlje do zemlje i

najveća je u mediteranskim zemljama gdje se potroši oko 50% eksploatisane vode.

Ovakav omjer je uglavnom zbog velike upotrebe vode za navodnjavanje tla. U južnoj

Europi gdje je navodnjavanje bitan faktor poljoprivredne proizvodnje, najviše vode se

upotrebljava upravo za poljoprivredne svrhe.

Kakva je raspodjela u primjeni površinskih i podzemnih voda?

Najveći broj europskih zemalja se više oslanja na površinske nego na podzemne vode.

U mnogim zemljama podzemne vode se upotrebljavaju kao glavni izvor vode za javnu

upotrebu zato što su troškovi prerade i opskrbe takve vode relativno mali, dok je voda

visoke kvalitete. U Finskoj i Litvi preko 90% voda se izdvaja iz površinskih izvora, dok

su podzemne vode u zemljama kao što su Danska, Slovenija i Island gotovo jedini izvori

opskrbe.

Koji faktori utiču na prekomjernu eksploataciju vode?

Prekomjerna eksploatacija vode uglavnom ovisi o:

• omjeru i brzini pražnjenja izvorišta;

• omjeru i brzini njihovog ponovnog prirodnog punjenja.

U mediteranskim zemljama prekomjerna eksploatacija uglavnom potiče od prekomjerne

upotrebe vode za navodnjavanje. Zato se poseže za dodatnim izvorištima da bi se

zadovoljile rastuće potrebe populacije i poljoprivrede, te se na taj način narušava

ionako već krhak prirodni okoliš zbog smanjivanja nivoa podzemnih voda. Močvarna

područja i drugi vlažni ekosistemi također trpe bitna oštećenja prilikom pada nivoa

podzemnih voda. Proračuni govore da oko 50% ovakvih područja u Europi imaju status

"ugroženih područja" zbog prekomjerne eksploatacije podzemnih voda. Pojava slane

vode u izvorištima pitke vode uzrokovana je prekomjernom eksploatacijom podzemnih

voda duž morske obale, gdje su smješteni gradovi te industrijski i turistički centri. Kad se

izvorišta zagade morskom vodom, potreban je dug period da se ona prirodnim putem

ponovo obnove.

Kako čovjek utiče na količinu i kvalitet vode?

Ljudski utjecaji na vodeni ciklus mogu predstavljati ozbiljne posljedice na izvorišta

vode, kvalitetu vode i ekologiju.

Ljudske aktivnosti imaju brojne utjecaje na vodeni ciklus i to na tri glavna područja:

1. prekomjernom eksploatacijom i potrošnjom vode;

2. promjenama u okolišu;

3. uzrokujući zagađenje voda.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije 2000. godine, 80% bolesti u

zemljama u razvoju su izazvane konzumacijom zagađene vode, 20% slatkovodnih ribljih

vrsta su zbog života u zagađenim vodama pred izumiranjem, a 1km³ otpadne vode

zagađuje 8-10 km³ pitke vode.

Šta se podrazumijeva pod terminima onečišćenje i zagađenje voda?

Onečišćenje voda je promjena kvaliteta voda, koja nastaje unošenjem, ispuštanjem ili

odlaganjem u vode hranjivih i drugih tvari, toplinske energije, te drugih uzročnika

zagađenja, u količini kojom se mijenjaju svojstva voda u odnosu na njihovu ekološku

funkciju i namjensku upotrebu. Zagađenje voda je onečišćenje veće od dopuštenog.

Nastaje unošenjem, ispuštanjem ili odlaganjem u vode opasnih tvari. Pesticidi iz

poljoprivrede i urbanih područja, cesta i željeznica također su važni zagađivači.

Otrovanja ili ekspozicija s dibromhlorpropan (DBCP) može biti posljedica upotrebe ovog

pesticida u cilju uništavanja nematoda u podzemnim vodama što može kontaminirati

pitku vodu. Hidrosolubilni pesticidi kao štoje atrazin (atrazine) obilato zagađuje vodene

površine.

Šta uzrokuje eutrofikaciju rijeka?

Rijeke su značajni izvori pitke vode, na njima se mogu izgraditi razni rekreacijski centri,

a isto tako one su i veoma značajni ekosistemi. Fosfor i azot iz dospjelih hemikalija u

rijekama može uzrokovati eutrofikaciju koja ima za posljedicu nagli rast biljaka. Takve se

biljke po uginuću raspadaju te zbog truljenja smanjuju nivo kiseonika u vodi.

Prekomjeran rast biljaka također može nepovoljno uticati na kvalitetu i primjerenost

vode za piće. Potoci i male rijeke su značajna ekološka staništa jer osiguravaju

raznovrsne pogodnosti za stvaranje i razvijanje vodenih mikroorganizama. Na primjer,

one su značajna područja za razvoj ikri potrebnih za većinu vrstu riba. Preventivni

postupci za očuvanje jezera na visoko- ekološkoj nivou mora ići smjerom zaštite od

uticaja fosfora oslobođenog iz poljoprivrede.

Kako se razvija zagađenje jezera i rezervoara voda?

Glavni problemi koji utiču na ekološku kvalitetu europskih jezera i rezervoara su

kiselost prouzrokovana ispuštanjem štetnih tvari u atmosferu i povećan nivo štetnih

sastojaka koji uzrokuju eutrofikaciju. Pojava kiselosti jezera se prati u većini sjeverno-

europskih zemalja i posebno je raširena u južnoj Norveškoj i Švedskoj. Mala jezera na

višim nadmorskim visinama su mnogo pogođenija kiselošću nego velike nizinske vode.

Iako kiselost i dalje ostaje problem u većini područja, kontrole izvora kiselosti donijele su

znatno poboljšanje u alkalnosti površinskih voda u sjevernoj i središnjoj Europi.

Šta zagađuje podzemne vode?

Europske podzemne vode su dovedene u opasnost i zagađene su na nekoliko načina. Neki

od najozbiljnijih problema su zagađenja nitratima i pesticidima. Teški metali i

ugljikovodici su također ozbiljan problem u određenim područjima. Ova zagađenja su

potencijalno opasna za ljudsko zdravlje i mogu vodu učiniti neprimjerenom za piće

Koji su zdravstveni poremećaji udruženi sa kontaminacijom vode?

Pouzdani izvori čiste pitke vode (i zdravlja ) su bitni za izbjegavanje širenja opasnih

bolesti koje se prenose iz kontaminirane vode. Mikrobiološka kontaminacija vode može

inficirati velik broj ljudi i trenutno najveća briga javnog zdravstva u Europi. Bacilarna

dizenterija je dobar primjer zaraze koja se događa u Europi, a o kojoj se redovito

izvještava u mnogim zemljama. Bolesti hidričnog porijekla su još trbušni tifus,

paratifus, bacilarna dizenterija, kolera, tularemija, gastroenteritisi, legionarska bolest,

virusni hepatitis A, entero, adeno i reo virusi, te amebna dizenterija giardiaza.

Hemijska kontaminacija vode (metali, mineralna ulja, fenol, polihlorirani bifenil,

pesticidi, hloroform) također mogu značajno utjecati na zdravlje cijele zajednice (vidi

poglavlje hemijske materije). Problemi značajnog kemijskog zagađenja su često lokalni

i mogu biti uzrokovani geološkim ili antropogenetskim zagađenjima. Visoke

koncentracije nitratima su zabrinjavajuće (obično u plitkim privatnim izvorima) jer su

povezane s tzv. " blue- baby " sindromom. Radioaktivne materije također mogu

kontaminirati vodu.

Kako klimatske promjene utiču na dostupnost izvora vode?

Na dostupnost izvora vode sve više utječu klimatske promjene na globalnom nivou koje

su povezane sa najčešćim prirodnim katastrofama koje uzrokuju nestašice vode: sušama

i poplavama. Zadnjih godina svjedoci smo koliko su pojedine europske zemlje ranjive na

posljedice suše i niskih padavina koje dovode do suša. Krajnji rezultat suša je

smanjenje vodenih akumulacija, presušivanje rijeka, jezera i prirodnih rezervoara, te

pogoršavanje same kvalitete vode. U južnoeuropskim zemljama periodične suše su glavni

prirodni, socijalni i ekonomski problem. Suše imaju važan ekonomski utjecaj u pojedinim

dijelovima Europe. One uzrokuju probleme opskrbe vodom, nestašice vode i pogoršanje

njezine kvalitete, gubitke u poljoprivredi, zagađenja ekosistema i izumiranje životinjskih

vrsta u pojedini regijama. Sezonske promjene nivoa rijeka (poplave) i poplavljivanje

područja, prirodne su posljedice nabujalih voda. Dugački periodi jakih kiša dovode do

poplava koje mogu uzrokovati ljudske gubitke te nanijeti značajne materijalne štete.

Poplave su najčešće prirodna katastrofa u Europi i u terminima ekonomskih pokazatelja-

najskuplje. Za zaštitu od poplava primjenjuju se dva tipa mjera:

• strukturne mjere (rezervoari za kontrolu poplava);

• nestrukturne mjere (protivpoplavna zaštita zgrada prilikom projektovanja).


Slučaj 1. Zagađenje rijeke Neretve. Rijeka Neretva ulijeva se u Jadransko more i sa

svojim pritokama čini zasebnu cjelinu. Izvire ispod planine Lebršnik u Hercegovini na

nadmorskoj visini od 1 095 metara. U svom gornjem toku, sve do Čapljine, Neretva je

kanjonska rijeka, a zapadno od Konjica ulijeva se u akumulacijsko jezero Jablanica.

Kvalitet vode gornjeg toka neretve potpuno odgovara kvalitetu pitke vode (voda I vrste).

Od Opuzena Neretva se dijeli na dvanaest rukavaca koji čine njezinu deltu, a od morske

obale do Metkovića (20km) Neretva je plovna.

Slika 2/s. Gornji tok ljepotice Neretve (kanjonski tok)

Zbog tih odlika na rijeci Neretvi izgrađeno je više hidrocentrala. Neretva prima veliki broj

pritoka od kojih su najveće desne pritoke Rama i Trebižat i lijeve pritoke Buna i Bregava.

Na svom putu ka Jadranskom moru Neretva protiče kroz Konjic, Jablanicu, Mostar,

Čapljinu, Počitelj. Dužina rijeke je 225km od čega oko 203km protiče kroz Bosnu i

Hercegovinu i 22km kroz Hrvatsku. Poznata je po svojoj zelenoj boji, i u svom gornjem

toku voda Neretve po kvaliteti odgovara potpuno pitkoj vodi. Stari Most iznad Neretve u

Mostaru je planetarno poznat i od organizacije UNESCO proglašen mjestom svjetske

kulturne baštine.

Divlja deponija « Vihovići»

Studiju o divljoj deponiji Vihovići proveo je geolog Stephan Denzel 2003. godine. Prema

ovoj studiji divlja deponija « Vihovići» jedna je od najvećih i najopasnijih divljih deponija

u Bosni i Hercegovini, a nalazi se na ostacima površinskog kopa rudnika Vihovići u

Mostaru. Bivši rudnik mrkog uglja Vihovići, koji je u ratu pretvoren u deponiju, postao je

zagađivač kompletne doline Neretve i dijela Jadranskog mora. Deponija se prostire na

čak 73 hektara, a zagađuje Neretvu obzirom da je pri dnu fizički spojena s njom. Gomile

smeća i drugog otpada (pokvarenog voća i povrća, starih automobila, životinjskih

ostataka, medicinskog otpada, lijekova i drugog otpada) nalaze se na deponiji Vihovići.

Smeće pliva Neretvom i uz brane na hidroelektranama, uz manje rijeke i potoke, a ni

podzemne vode nisu zaštićene. Postoje indicije da su se nakon rata tu odlagali lijekovi

koji su došli u humanitarnoj pomoći iz zapadnih zemalja sa isteklim rokovima trajanja,

radioaktivni izotopi, ulje iz trafostanica i baterije nepoznatog porijekla. Prvi grubi nalazi

pokazali su veliku koncentraciju amonijaka. Tu su bacane i radiaktivne glave s bolničkih

rentgena, ostaci pokvarene hrane iz humanitarnih pošiljki koje nisu pronašle put do tada

gladnoga naroda, otpad iz kućanstava, gradski i građevinski otpad, životinjske strvine

paljene u automobilskim gumama, velika količina baterija jer su redukcije struje bile

česte, itd. Čak postoji sumnja da da se na deponiji nalazi i masovna grobnica.

Slika 3/s. Bačve snimljene na deponiji « Vihovići» za koje se pretpostavlja da su opasni

medicinski otpad

Otpada ima na površini, ali najveća je opasnost u 40 metara dubokom jezeru čije je dno

prekriveno sa 10 do 15 metara mulja u kojem se nalazi opasni farmaceutski otpad (stari

lijekovi). Te je tako Neretva diretktno izložena mješanju sa tim otpadnim i veoma

otrovnim vodama. Prema navodima u studiji, postoje indicije da su u kop bačene i dvije

bačve kalijeva cijanida iz kojih je curio otrov. Otkrilo se da je tu završavalo i ulje iz

transformatora iz zemalja zapadne Europe. Naime, u Vihovićima- starom Mostarskom

rudniku je ostalo 500 hiljada tona uglja koji je samozapaljiv i izgara pri opadanju nivoa

podzemnih voda. Samo jedan udisaj ugljenmonoksida može značiti smrt, a pukotine iz

kojih isparava prekrivaju Vihoviće.

Šta još zagađuje Neretvu?

Neretva nije pošteđena ni kanalizacijskoga otpada jer Mostar nema kolektor, te sve

završava u rijeci u kojoj se prazne i septičke jame, kao i naftni otpad iz Energopetrola, o

čemu su nam svjedočili iz Društva sportskih ribolovaca Mostar. Velike kanalizacijske cijevi

u Neretvu izlaze na Skakalima, kod Sjevernoga logora, Carinskoga mosta, Cernice,

Opina, Vojnoga mosta, Ortiješa, itd. Ljudi su u Neretvi čak pronalazili ribe sa

devijacijama, koje su odnošene na ispitivanja. Ta voda prolazi kroz Čapljinu i ide do

Jadranskog mora, medjutim posljedica nizvodno od Neretve za sada nema, ali se

procjenjuje da će ih biti za pet do deset godina. Opasnost još vreba i sa drugog aspekta.

Vodu iz Neretve koriste poljoprivrednici za navodnjavanje. Otrovni minerali završiće u

lancu ishrane (voću i povrću). Neretva se uništava i nekontroliranim vađenjem šljunka,

jer se tako upropaštava riblje stanište. Lokalni ribari su svjesniji zagađenja rijeke

Neretve, jer kako kazu u njoj više nema ribe. Uvođenjem novih tehnologija u

poljoprivrednu proizvodnju, korištenjem herbicida te isušivanjem močvara narušavaju se

staništa nekoliko stotina životinjskih vrsta u delti Neretve, kojima prijeti izumiranje.

Rijeka Neretva je jedno od najdragocjenijih bogatstava i ljepota Bosne i Hercegovine i

umjesto sto je zagađujemo i uništavamo trebamo je cijeniti, voliti i njegovati. Neretva bi

trebala biti najposjećenije turističko mjesto i BiH što se nikada neće postići sa načinom

na koji se trenutno ophodimo prema njoj.

ZADATAK ZA STUDENTE

Pitanja na koja treba dati odgovor?

1. Kako se može ispitati suspektno zagađenje rijeke Neretve (kvalitet! detaljno

obrazložiti)?

2. Ako ovo zagađenje ima trajanje duže od 15 godina (dosta dug latentni period), da

li možemo očekivati povećanu incidenciju nekih oboljenja u Mostaru i kojih?

3. Da li je ovdje izostao inspekcijski nadzor i da li se ovdje krše propisi propisani u

Zakonu o zaštiti voda i Zakonu o otpadu (provjeri i citiraj članove koji su

prekršeni)?

Literatura

1. Kolovrat, I. Ostvarenje programa vodoopskrbe. U: Hrvatske vode. Hrvatska vodoprivreda. Zagreb, 1999; 7: 19-27.

2. Kovačević F. Hrvatske vode i sigurnost. Defimi, Zagreb, 1998. 3. Mayer D. Kvaliteta i zaštita podzemnih voda. Hrvatsko društvo za zaštitu voda i

mora, Zagreb, 1993. 4. Schutt K. Voda- izvor ljepote i zdravlja. DZS, Zagreb, 1999. 5. Nixon SC, Hunt DTE, Lack TJ. Sustainable use of Europe’s water? European

Environment Agency, 1999. 6. Valić F. Osnove ekološke toksikologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija.

Zagreb, Medicinska naklada Zagreb 13-18, 2001. 7. Karadžehenemović E, Mehić A, Brković A, Mumić E, Šerak A. Divlja deponija

«Vihovići» prijeti eko sistemu rijeke Neretve. Seminarski rad. Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli, 2005.

ISHRANA I ZDRAVLJE

Zdrava ishrana

Otrovanja hranom

Ishrana i bolesti modernog doba

Genetski modificirana hrana

Ciljevi kursa:

• Definisati hranu, ishranu, uravnoteženu i zdravu ishranu;

• Poznavati poremećaje zdravlja u vezi sa ishranom;

• Poznavati osobine vegetarijanske ishrane;

• Proširiti saznanja i razumijevanje o pravilnim navikama ishrane;

• Definisati ljekovitu i funkcionalnu hranu;

• Otkriti čemu služi piramida ishrane;

• Poznavati definiciju glikemijskog indeksa;

• Poznavati izvore otrovanja hranom;

• Poznavati kvalitativne kriterijume hrane;

• Upoznati odnose ishrane sa bolestima modernog doba;

• Poznavati osnovne relacije okoliš i rak i okoliš i reprodukcija;

• Defonisati genetski modificiranu hranu;

• Otkriti što je celijakija

• Identificirati prednosti i nedostatke genetski modificirane hrane;

Zašto jedemo?

Hrana je osnovni preduslov za dobro zdravlje. Dnevne aktivnosti ljudskog organizma su

ovisne od količine unešene energije u sadržaju specifičnih konstituenata kao što su

proteini, vitamini i minerali koji se nalaze u raznovrsnoj hrani. Različiti nutritienti su

odgovorni za različite metaboličke funkcije čovjeka. Do ranih dvadesetih godina 20.

vijeka siromašni ljudi su bili niži i mršaviji i bolovali su od različitih poremećaja zdravlja.

Danas je sasvim drugačija slika i ljudsko zdravlje se popravlja u uslovima prekida

konzumacije tzv. zabranjene hrane (unos animalnih masti, mesa, jednolične ishrane) a

balans se postiže unosom „raznovrsne hrane“. Hrana nam je potrebna kao gorivo za

pokretačku snagu našeg organizma, potrebna nam je za izgradnju i za "popravke" u

našem tijelu, a također i kao izvor raznovrsnih tvari kojima se reguliraju različite tjelesne

funkcije. Svaki hemijski spoj koji se nalazi u hrani i koji nam koristi na bilo koji od

spomenutih načina zove se hranjiva tvar ili nutrient. Međutim, kao izvor energije

odnosno nama potrebnih kalorija nam služe samo ugljikohidrati, masnoće i bjelančevine.

U ugljikohidrate spadaju i šećeri i vlakna. Iz jednog grama ugljikohidrata i bjelančevina

možemo dobiti oko 4 kalorije energije, a ista količina masnoća (1g) nas opskrbljuje sa 9

kalorija. Masnoće su, dakle, puno koncentriraniji izvori energije. Za vlakna, koja su dugo

vremena smatrana beskorisnima, danas znamo da djeluju kao veoma važni regulatori

nekih tjelesnih funkcija. Ona pomažu pri kontroli nivoa šećera i holesterola u krvi, a

također ubrzavaju i olakšavaju probavu. Prehrana siromašna biljnim vlaknima povećava

rizik za oboljevanjem od raka debelog crijeva, kao i od mnogih drugih bolesti probavnog

trakta.

Što znači termin ishrana?

Izraz ishrana uglavnom se odnosi na hranu koju jedemo i na to kako je tijelo preradjuje

i koristi. Fiziološka potreba za hranom zapravo je potreba za sasvim odredjenim

nutrijentima koji su sadržani u hrani. Nutrijenti su hemijski sastojci hrane, bitni za

pravilno funkcionisanje tijela. Svaki nutrijent ima jednu ili više od slijedećih funkcija:

• stvaranje izvora energije za metabolizam ili aktivnosti;

• stvaranje strukturalnih materija potrebnih za zaštitu ili podršku tijelu (npr. kost,

mišić, tetiva, koža);

• učešće u regulaciji tjelesnih procesa, uključujući metabolizam, rast, saniranje

ostećenja i reprodukciju.

Ishrana kao se od dijetetike razlikuje u tome što obuhvata dodatne fiziološke procese

varenja, apsorpciju i asimilaciju.

Koji su esencijalni nutrijenti u ishrani?

Esencijalni nutrijenti u ishrani su kategorisani kao:

• ugljeni hidrati,

• lipidi,

• bjelančevine.

• vitamini,

• minerali,

• voda,

• jestive vlaknaste materije.

Svaka od ovih grupa nutrijenata se može kategorisati u podgrupe, kao npr. ugljeni hidrati

u polisaharide, disaharide, monosaharide i alkohole iz sećera, a proteini u peptide i

aminokiseline. Jestive vlaknaste materije ne kategorišu se uvijek kao nutrijenti, tako da

hrana sadrži mnoge nenutritivne sustance, kao što su alkohol, kofein i neki aditivi i

konzrvansi za hranu. U hrani se takodjer mogu naći nenutritivne supstance koje, s druge

strane pospješuju zdravlje, među kojima su antioksidansi, fitoenzimi, fitohormoni,

flavonoidi, izoflavini, piknogenoli i drugi. Sveukupno postoji oko 50 nutritijenata bitnih za

život i doslovno na stotine nenutrijenata i korisnih supstanci u ishrani.

Tabela 4. Neke skupine namirnica i njihovi nutrijenti

Skupina namirnica

Sadržaj

Mlijeko i njegovi proizvodi Proteini visoke biološke vrijednosti, Ca, P, vitamini

A i B2

Meso, perad, ribe jaja i njihovi porizvodi Proteini visoke biološke vrijednosti, Fe, P, Mg,

vitamini B skupine

Hljeb i žitarice Karbohidrati, proteini, vitamini B1 B6 niacin

Voće i povrće Vitamini, minerali, karbohidrati, biljna vlakna

Ulja i masti Esencijalne masne kiseline, vitamin A

Šećer i slatkiši Karbohidrati

Zašto danas uopće govorimo o «pravoj, praznoj i rafiniranoj» hrani?

Čovjek kao svjesno biće je kroz svoju evoluciju mijenjao način prehrane i prehrambene

namirnice. Prije 50 000 godina bio je lovac i sakupljač plodova, prije 15 000 godina

upoznao je žitarice. Ljudi već dugo pokušavaju pronaći najispravniji i najzdraviji način

prehrane, stvorena je i nauka o hrani-nutricionizam.

Moramo se upitati koliko su se prehrambene preporuke promjenile posljednjih 100

godina? Strahovito! Na primjer pojam "vitamin" bio je posve nepoznat 1900. godine, a

svo znanje o prehrani svodilo se na "punjenje želuca"! Što je to "prava hrana" (real

foods)? Sve do 1940. godine uživali smo zapravo u pravoj hrani jer nije bilo umjetnih

gnojiva, pesticida i antibiotika. Poljoprivrednici su koristili prirodna sredstva i zemlja je

bila još uvijek "djevičanski" čista. Nakon II svjetskog rata, nitrati i fosfati koji su se u

enormnim količinama koristili za izradu eksploziva, morali su se nekako potrošiti i našli su

svoje novo mjesto u gnojidbi njiva. Prirodno gnojivo je proglašeno "neekonomičnim".

Tijelo s druge strane treba esencijalne elemente selen, hrom, kalcij, željezo,

magnezij. Tako je vremenom nastao potpuno novi pojam "prazna hrana" (empty

foods) ili hrana degradiranog nutritivnog sadržaja, koja ni izdaleka ne može podmiriti sve

dnevne potrebe čovjeka. Budući da su stručnjaci postali svjesni deficitarnosti naše

svagdašnje hrane, počeli su u nju dodavati suplemente (suplementiranje hrane). I tu je

čovjek doveo sebe do apsurda, prvo rafiniranjem skida dragocjene sastojke s namirnica,

a onda kasnije te iste sastojke vraća natrag na umjetan način. Tako smo dobili novi i vrlo

značajan pojam "rafinirana hrana" (refined foods) koja se sada nažalost prodaje u

svakoj samoposluzi. Rafinirana hrana zbog deficita u esencijalnim materijama pogoduje

nastanku raka u smislu smanjivanja normalnih obrambenih funkcija organizma.

Što znači pojam « integrirana hrana»?

Kad se kaže "integrirana ili integralna hrana" to znači ništa oduzeto ili ništa dodato.

Zašto je to toliko važno? Eksperimenti su pokazali da nije isto kad se jede hljeb od

integralnog brašna i hljeb od bijelog brašna, kojem su naknadno dodavani vitamini i

minerali. U jednom eksperimentalnom istraživanju u sveučilištu u Teksasu dvije skupine

pacova bile su evaluirane, a različito hranjene. Prva skupina pacova bila je hranjena

hljebom od integralnog brašna, a druga skupina s istim hljebom uz dodatak kompleta

vitamina i minerala. Poslije 3 mjeseca 2/3 druge skupine uginulo je zbog raznih znaka

deficita (rak). U zaključku ove studije navedeno je da rak ne dolazi iz vana, on čuči u

nama čekajući dobru priliku da "procvate".

Šta se podrazumijeva pod statusom ishrane?

Status ishrane podrazumijeva tipove i količinu nutritijenata u hrani datih na

raspolaganje tijelu, te njihovo korištenje od strane tijela. Treba znati da status ishrane ne

ovisi samo o dijetetskom unosu hrane jer nenutritivni faktori u hrani, kao sto su fitati,

tripsin-inhibitori ili alkohol mogu da pogoršaju procese varenja i apsorpcije

nutritijenata. Status ishrane umnogome ovisi i od količine unešenih jestivih vlaknastih

materija. Hronična bolesna stanja, distres, poremećaji varenja takodjer utiču na status

ishrane. Trebamo imati na umu da su stanice zapravo cilj, meta ishrane. Da bi tijelo

bilo pravilno hranjeno, podrazumijeva pravilno hranjenje tjelesnih stanica. Odgovarajući

nutritivni status podrazumijeva održavanje funkcionalnog nivoa ishrane stanica.

Pogoršan status ishrane se odražava u oštećenju stanica i razvoju bolesti izazvanih

ishranom. Iako hronične bolesti, prekomjerno unošenje alkohola, pušenje, stres

doprinose pogoršanom stanju zdravlja, većina faktora štete se pojavljuje usljed

nepravilnih načina ishrane. Sadašnji trendovi konzumiranja visoko prerađene vrste hrane

uz brzu i laku pripremu, vode u prekomjerno unošenje kalorija, holesterola, zasićenih

masti, soli, disaharida, dok je unos jestivih vlaknastih materija minimalan, a unos

mikronutrijenata uglavnom marginalan.

Koji su zdravstveni poremećaji ishrane?

Poremećaji uhranjenosti se javljaju kada ne unosimo dovoljne količine nekog nutrienta, ili

kada se on iz određenih razloga ne može iskoristiti u našem tijelu. Kod neishranjenosti

(malnutricije) imamo potpuni nedostatak neke hranjive tvari. U mnogim se

nerazvijenim zemljama takvi problemi javljaju jednostavno zato što ljudi nemaju što jesti

ili im je prehrana jako jednolična. Izgladnjelost je tragični zdravstveni problem sa kojim

se suočavaju milioni ljudi na zemlji. Mnogo manje zastupljen, ali također teški problem

jesu bolesti prouzrokovane nedostatkom bjelančevina ili pojedinih vitamina i minerala u

prehrani. No, dokle god ljudi imaju dovoljno hrane da mogu zadovoljiti svoje energetske

potrebe preko nerafiniranih namirnica, te su bolesti veoma rijetke. Pojam

preuhranjenosti označava preveliku potrošnju neke hranjive tvari. U razvijenim se

zemljama veoma često koristi prekomjerna količina rafiniranih proizvoda, i za mnoge je

ljude koji žive u izobilju to i uzrok tkzv. bolestima «modernog doba» (stres, srčani

infarkt, maligni karcinomi i moždani udari), pa čak i smrti. Povišeni krvni pritisak i

dijabetes su također bolesti kojima je česta podloga nepravilna ishrana. Konkretna

odstupanja u prehrani koja mogu potaknuti ili promovirati te bolesti jesu pretjerani unos

holesterola i životinjskih masnoća, preveliki sveukupni unos masnoća, rafiniranog šećera,

bjelančevina i soli. Moguće je čak i trovanje «overdozom» specifičnog vitamina ili

minerala. No da bi se to dogodilo, osoba mora primiti te vitamine i minerale u obliku

tableta ili koristiti jednoličnu i jako koncentriranu hranu. Debljina (obesitas), prema

izvještaju Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO), poprima oblik epidemije u sve

većem broju zemalja, a prema tom izvještaju fundamentalni uzroci debljine su odsustvo

fizičke aktivnosti i povećano uzimanje hrane. Pretilost je jedna od najtežih posljedica

preuhranjenosti.

Tabela 5. Najvažniji zdravstveni poremećaji koji su u vezi s ishranom

Nutritivni faktor Zdravstveni poremećaj u vezi sa ishranom

Insuficijentan unos energije • Poremećaji kognitivnog i tjelesnog razvoja • Supresija imunih funkcija

Prekomjeran unos energije (kaloria) • Obesitas • Dijabetes mellitus tip 2

Prekomjeran unos šećera • Karijes dentis • Obesitas

Prekomjeran unos saturiranih masnoća

• Rastući rizik od kardiovaskularnih oboljenja • Dijabetes mellitus tip 2

Smanjen unos voća i povrća • Rastući rizik od kardiovaskularnih oboljenja • Rastući rizik različitih tipova karcinoma

Deficit željeza • Anemija Deficit Vitamina D i kalcijuma • Oštećenja razvoja i strukture kosti Premali unos ribe i ribljeg ulja • Iznenadna srčana smrt

• Miokardijalni reinfarkt Deficit joda • Hipotiroidizam

• Gušavost

Da li je moderna dijeta za mršavljenje koja se zasniva na unosu visokih količina

bjelančevina djelotvorna?

Ne. Ukratko, hrana koja se konzumira mora biti bogata biljnim vlaknima, a veoma

siromašna masnoćama. Moderna dijeta za mršavljanje koja se zasniva na unosu visokih

količina bjelančevina izgleda učinkovita na početku kada osoba naglo izgubi veće količine

tekućine iz tijela. No, kasnije su njeni efekti jednaki drugim dijetama. Istovremeno je

previsok unos bjelančevina na nekoliko načina štetan za organizam, vremenom utiče na

popuštanje bubrega, srca, slabi kosti i imunološki sistem. Treba dati savjet onima koji se

muče sa prekomjernom tjelesnom težinom da prihvate redovito zdravu prehranu koja

sadrži složene ugljikohidrate posebno vlakna, a koja je siromašna masnoćama i šećerom.

Ako govorimo o namirnicama, onda su to uglavnom voće, povrće, integralne žitarice i

mahunarke. Većina pretilih osoba treba jesti manje. Oni bi trebali prihvatiti činjenicu da

će na početku osjećati laganu glad, ali to samo do trenutka kada se njihov organizam ne

prilagodi na manje količine hrane i dok uz tjelovježbu ne postignu dobru fizičku kondiciju.

Koji su efekti deficita mikronutritijenata na zdravlje?

Usljed deficita mikronutrijenata u ishrani razvijaju se specifični poremećaji:

• Deficit željeza- anemija (veliki broj djece u Africi pati od problema malapsorpcije i

anemije udružene sa parazitarnim bolestima);

• Deficit vitamina A- poremećaj vida ili xeroftalmija do sljepoće, pad imuniteta za

infekcije i velika smrtnost u djece dojenačke dobi (izražen deficit vitamina u

velikog broja djece u Aziji);

• Deficit joda- hipotiroidizam, gušavost i kretenizam u malom broju slučajeva

(problem mnogih područja Svijeta: Alpe, Andi, Sjeverna Amerika i Himalaji);

• Deficit kalcijuma- osteoporosis;

• Deficit fluorida- dentalni karijes;

• Deficit vitamina D- rahitis i druge anomalije koštanog sistema.

Kako definisati pojam zdrava hrana?

Prema američkoj definiciji iz 1974.godine, zdravu hranu čini skup namirnica koje

pridonose promociji fiziološke i psihološke ravnoteže organizma, kao i optimalnoj

otpornosti na stres, infekciju i bolesti. Zdravu hranu čine namirnice bez obrade u

industriji, namirnice bez aditiva i kontaminata. Naziv je stalno u upotrebi premda ga nisu

verificirale svjetske institucije nadležne za hranu i prehranu. Na isti način nastali su

pojmovi „prodavaonice zdrave hrane“ pa čak i „industrijski pogoni za proizvodnju zdrave

hrane“.

Danas se podrazumijeva da je zdrava hrana ona koja sadrži:

• proizvode od cjelovitog zrna žitarica,

• riba,

• crno vino,

• maslinovo ulje,

• citrusno voće,

• obojeno povrće,

• fermentirane mliječne

proizvode i drugo.

Kako glase preporuke za zdravu ishranu?

Preporuke za zdravu ishranu sadrže slijedeće principe:

• Jesti raznovrsnu, uglavnom nerafiniranu hranu, pripremljenu na jednostavan,

privlačan i ukusan način, u dovoljnim količinama za održavanje idealne tjelesne težine

i dobrog zdravlja;

• Jesti u smirenoj atmosferi, uvijek u određeno vrijeme; ukoliko smo nervozni, ljuti

na nekoga ili u žurbi naši probavni organi ne mogu najbolje funkcionisati; bolje

preskočiti obrok, nego ga pojesti u lošem raspoloženju ili na brzinu;

• Na početku svakog dana potrebno je odvojiti vrijeme za dobar i obilan doručak.

• Sljedeći obrok ne bi trebali uzeti prije nego što je prošlo najmanje 5 sati.

• Ukoliko vam je neophodan i treći obrok, neka on bude manji, laganiji i uzet

najkasnije dva sata prije spavanja; obilni obroci neposredno prije spavanja ili kasnije

u noćnim satima ne spadaju među zdrave navike; probava tokom spavanja nije

učinkovita budući da se u tom periodu metabolizam znatno usporava; kasnim

večerama ometa se dobar san i čovjek obično sljedećeg jutra osjeća posljedice svega

toga; određena količina unijetih kalorija na večer više deblja nego jednaka količina

kalorija pojedenih u ranim dnevnim satima. Ta se činjenica lako objašnjava

ubrzavanjem i opadanjem metabolizma u jutro, odnosno na večer. Osim toga, naš

oragnizam mnogo lakše uskladištava hranu i energiju, nego što je kasnije troši.

• Međuobroci i preveliki broj dnevnih obroka ometaju normalnu probavu; gorčina i

težina u želucu, te isto takvo raspoloženje su često rezultati tih navika; što je obrok

manji i laganiji, brže se probavlja; po pravilu bi se želucu trebalo dati dovoljno

vremena da završi s probavom jednog obroka i da se nakon toga odmori barem jedan

sat, prije nego ga opteretimo sa sljedećim obrokom; faktori koji usporavaju

pražnjenje želuca su veća količina masnoća u hrani, količina pojedene hrane, pijenje

tekućine tokom obroka, i "sjedeći" posao. Obrok sastavljen od voća i povrća obično se

u želucu zadržava svega dva sata, dok obrocima sa većim količinama masnoća i

bjelančevina ponekad treba 4 do 5 sati, prije nego napuste želudac.

• Pošto probava započinje u ustima, veoma je važno dobro prožvakati svaki zalogaj

hrane; svaki zalogaj treba što duže žvakati, barem 30-40 puta;

• Da bi se izbjegle probavne smetnje i prenajedanje, dobro je da za jednim obrokom ne

koristimo previše raznovrsnih namirnica; istina je da prehrana mora biti što

raznovrsnija ali unutar istog obroka treba uzeti najviše 3- 4 različitih namirnica.

Što jesti životinjske ili biljne namirnice?

Kada razmišljamo o hranjivim tvarima koje unosimo kroz raznovrsnu integralnu,

nerafiniranu biljnu prehranu, one su mnogo uravnoteženije nego hranjive tvari unesene

kroz namirnice životinjskog porijekla ili kroz rafiniranu, umjetno stvorenu hranu.

Cjelovite žitarice, voće, povrće, mahunarke, orašasti plodovi i sjemenke sadrže

visokovrijedne bjelančevine, najbolji sadržaj masnih kiselina (koje u takvom omjeru ne

povećavaju rizik oboljevanja od kardiovaskularne bolesti ili od različitih vrsta karcinoma),

u sebi nemaju holesterola, bogate su složenim ugljikohidratima i vlaknima, vitaminima,

mineralima i vodom. Životinjske namirnice, kao i rafinirana hrana, jesu uglavnom

prebogate nezdravim masnoćama, holesterolom, šećerom, solju i štetnim aditivima, a s

druge strane ne sadrže neophodna biljna vlakna. Ako se tu i tamo koristi mala količina

rafiniranih proizvoda, kao što su bijelo brašno, šećer ili ulje, ništa se posebno neće

dogoditi, ako se time pripremaju inače zdrava i ukusna jela. Većina ljudi treba koristiti

umjerenu količinu soli. Nažalost, prosječan čovjek je naučio da svoje okusne pupoljke

(čulo okusa) dugotrajno « bombarduje» prezačinjenom, preslanom i preslatkom hranom.

Što znači pojam vegetarijanska ishrana i/ili vegetarijanstvo?

Tradicionalno, većina ljudi mjeri svoj unos hranjivih tvari kroz dnevni program koji uzima

u obzir 4 osnovne skupine namirnica. To su mlijeko i mliječni proizvodi, meso i

bjelančevine, voće i povrće, te hljeb sa žitaricama. Taj program osigurava da

svakodnevno zadovoljavanje potrebe za svim hranjivim nutritijentima. Tim programom

čovjek veoma lako može preopteretiti svoj organizam prevelikim količinama bjelančevina,

masnoća, holesterola i soli. Jedan od osnovnih postavki u nutricionizmu je tvrdnja da

ne postoji esencijalna, neophodno potrebna i nezaobilazna namirnica. Postoje samo

esencijalne hranjive tvari ili nutrienti. Uravnotežena vegetarijanska prehrana

uključuje upotrebu raznovrsnog voća, povrća, integralnih žitarica, mahunarka, orašastih

plodova i sjemenki. Rezultati naučnih studija su pokazali da osobe koje ne koriste

životinjske namirnice ili su čisti vegetarijanci (iako su pušači ili konzumiraju alkohol)

imaju nižu stopu mortaliteta od karcinoma za 2/3, a od koronarne bolesti srca nižu stopu

mortaliteta za 3/4 u odnosu na opću populaciju. Čisti vegetarijanci koji apstiniraju od

konzumiranja alkohola ili pušenja žive prosječno 12 godina duže, smrtnost od srčanog

infarkta je u njih smanjeno za 86%, a smrtnost od malignih karcinoma za 91% u odnosu

na opću populaciju.

Da li u vegetarijanskoj ishrani postoji deficit vitamina B12?

Deficit vitamina B12 je veoma rijedak, a još uvijek nije siguran izvor ovog vitamina u

vegeterijanskoj ishrani. Mala količina varenog mliječnog proizvoda ili tableta sa

vitaminskim nadomjeskom može rješiti taj problem. No, danas postoje i dokazi da i naše

tijelo u maloj količini stvara taj vitamin, i da ga čak možemo naći u nekim izvorima pitke

vode, što može objasniti rijetku pojavu nedostatka tog vitamina. Američko dijetetsko

udruženje (American Dietetic Association- ADA) definiše «lakto – ovo» vegetarijansku

ishranu kao dobro planiranu ishranu koja sadrži raznovrsne integralne namirnice biljnog

porijekla uz male količine mlijeka i jaja. Ovaj tip vegeterijanske ishrane zadovoljava unos

svih potrebnih hranjivih tvari u organizam. ADA priznaje da sve veći broj naučnih studija

podupire zaključke o pozitivnom uticaju vegetarijanske ishrane na prevenciju mnogih

bolesti današnjice.

Kako preći na vegetarijansku prehranu?

Pri prelasku na vegeterijansku ishranu potrebno je promjene u ishrani uvoditi postepeno

da bi organizam imao vremena za adaptaciju novom načinu ishrane. Najbolje je započeti

smanjivanjem ili eliminacijom najnezdravijih namirnica, uz postepeno uvođenje voća,

povrća i integralnih žitarica u prehranu. Bilo bi dobro preći na mliječne proizvode sa što

manje masnoća, izostaviti masti i industrijski obrađivane mesne proizvode, izbaciti što

veći broj rafiniranih, tvornički obrađenih namirnica (instant večere, gotove smjese za

kolače, gazirana i ostala umjetna pića). Preporučuje se jesti integralni hljeb i žitarice

umjesto bijelog i rafiniranog. Uputno je koristiti što manje različitih preljeva i umaka koji

samo nadodaju obroku prazne kalorije. Dobro je jesti što više kod kuće i pripremati svoju

hranu, a pojednostaviti obroke.

Kako definisati pojam ljekovita hrana?

Ljekovitu hranu čine namirnice u čvrstom ili tekućem obliku, a namjenjene su za

posebne svrhe (hrana za sondu, kašikicu ili čašu) koja se daje bolesnicima, dojenčadi ili

djeci s nasljednim greškama metabolizma, s alergijom na proteine mlijeka ili

preosjetljivošću na laktozu i drugim poremećajima. Ovdje spadaju namirnice koje se daju

radi smanjenja tjelesne težine ili prepararti za sportiste (izotonični napici).

Kako definisati pojam funkcionalna hrana?

Funkcionalnu hranu čine namirnice ili sirovine za njihovo dobivanje koje doprinose

pojedinim funkcijama organizma, jer sadrže neke od bioaktivnih komponenti. Prema

novoj terminologiji takve su namirnice nazvane «napola hrana – napola lijek» (engl.

nutraceuticals). Tipični funkcionalni proizvod je AB- kultura, koja više nema naziv

mlijeko. Bioktivne komponente u ishrani čine:

• izoflavonin,

• beta-karoten,

• omega-3 masne kiseline,

• starter kulture,

• bioflavonoid,

• likopen,

• oligosaharidi.

Funkcionalna hrana ima povoljne učinke na ljudsko zdravlje, pa se zbog toga podupire i

odgovarajućim propisima. Zakonsku regulativu za funkcionalne proizvode prvi su uveli

Japanci, pa oni u prometu imaju i najveći broj proizvoda. Premda je funkcionalna hrana

novi trend s Zapada, za nju se znalo još u kineskoj tradicionalnoj medicini 1000 godina

prije Hrista.

Što znači pojam piramida zdrave prehrane?

Zajedno medicinska i nutricionistička naučna disciplina sve više otkrivaju veliki uticaj

pravilnog načina života i ishrane na ukupno zdravlje stanovništva. Primjenom savjeta o

zdravim stilovima života i ishrani pridaje se važnost kao što je bilo otkriće antibiotika ili

ga nazivaju drugom medicinskom revolucijom. Koliko su antibiotici učinili dobroga u

suzbijanju nekad smrtonosnih zaraznih bolesti i infekcija, toliko zdrav način života i

prehrane mogu učiniti u suzbijanju danas smrtonosnih hroničnih degenaritivnih bolesti.

Stoga se danas, ulažu veliki napori u zdravstveno prosvjećivanje i odgajanje u

preventivnom smislu, u želji da sam čovjek nauči napraviti sve u cilju očuvanja zdravlja i

sprečavanju bolesti današnjice. S tim ciljem su nutricionisti počeli koristiti simbol

piramide. Oni su piramidu podjelili na 6 djelova i kroz nju daju objašnjenja nekih

zakonitosti unutar različitih načina ishrane.

Slika 4. Piramida zdrave ishrane

Piramide zdrave ishrane nas uče kako

je potrebno jesti raznoliku i

raznovrsnu hranu, povećati unos

integralnih žitarica (integralni hljeb i

tjestenine, integralna riža, žitarice za

doručak, pahuljice i slično), voća,

povrća i mahunarke (grah, grašak,

leća, slanutak, bob, soja), smanjiti

unos hrane životinjskog porijekla,

smanjiti unos slobodnih masnoća i

rafiniranog šećera i slatkiša, smanjiti

upotrebu soli, odbaciti alkoholna pića,

pojačati fizičku aktivnost, piti mnogo

čiste vode. Ovi osnovni principi se

često nazivaju «prirodni liječnici».

Postoje mnoge slične piramide zdrave prehrane, pripremljene ne samo za prosječnu

zdravu odraslu osobu, već i za prehranu djece, za prehranu starijih osoba i za prehranu

bolesnika od različitih bolesti. Osim toga, postoje i piramide prehrane različitih naroda

koje opisuju način njihove prehrane. Piramida koja je prilagođena djeci od 2 do 6 godina

je veoma šarena, slikovita i zabavna s ciljem da se dopadne mališanima i da ih potakne

da zavole zdravu hranu, ako treba i kroz igru. Piramide prilagođene starijoj dobnoj

skupini između ostalog potiču te osobe da povećaju unos vlakana u prehrani, da piju

puno čiste vode (8 čaša dnevno ili više) da bi se spriječila dehidracija i njene posljedice.

Osim toga, baza tih piramida je izrazito uska, čime se želi reći da i kalorijski unos kod

starijih osoba treba biti nešto siromašniji. Postoje piramide prehrane naroda latinske

amerike, prehrane u azijskim zemljama, pacifička piramida sa ukusnim egzotičnim

plodovima.

Sve te piramide koje smo spomenuli prikazuju nam koliki bi udio različite namirnice

trebale zauzimati u svakodnevnoj prehrani. Dno, osnova ili baza svih tih piramida jesu

integralne žitarice sa svojim proizvodima i one bi trebale biti najzastupljenije u prehrani

svake osobe unutar naših obitelji. Slijedeći sprat dijele voće i povrće. Sva ostala hrana

smještena je u višim spratovima, koji su sve manji svojom površinom. Korištenje tih

namirnica trebalo bi biti sve opreznije i oskudnije.

Kako izgleda mediteranska piramida kao model zdrave prehrane?

Mediteranska hrana je ishrana koja podrazumjeva tipične namirnice iz mediteranskog

geografskog područja. Mediteransku hranu čine: maslinovo ulje, crno vino, bijeli luk,

morska riba, blitva, paradajz, naranča, limun i kivi, kao i poluvegetarijanski način

prehrane.

Slika 5. Piramida poluvegeterijanske ishrane

Poluvegetarijanski način prehrane čini lagana, malomasna hrana, odnosno namirnice,

koje prema današnjem stanju znanosti, apsolutno doprinose zdravlju. One smanjuju

krvni pritisak, snižavaju holesterol, povećavaju otpornost na stres i infekcije, te čine

organizam psihički i fizički stabilnijim.

Kada je mediteranski način prehrane dobio epitet "zdrav", ljudi koji su se tako hranili

živjeli su relativno dugo i sa rijetkim oboljevanjem od degenerativnih hroničnih bolesti.

Bili su to siromašni ljudi koji su živjeli u južnoj Italiji 1960. godine. Svakodnevno su u

polju obavljali svoje radove, bili su fizički veoma aktivni, a hranili su se uglavnom

hljebom i tjesteninom, dakle žitaricama, zatim, mahunarkama, povrćem i voćem, uz

malo mliječnih proizvoda i malo maslina ili maslinovog ulja, te su ponekad imali čašu vina

nakon ručka. Ribe, slatkiše i jaja mogli su si priuštiti eventualno jeadan puta sedmično, a

meso najviše jednom mjesečno, najčešće samo za velike praznike.

Šta je glikemijski indeks namirnica?

O glikemijskom indeksu namirnica znamo vrlo malo. Da se sportisti i osobe

zainteresirane za redukciju tjelesne težine znaju njime služiti, postigli bi daleko bolje

rezultate. Bez obzira jeste li atletičar, košarkaš, fizički radnik, službenik koji sjedi,

operator na videoterminalu ili domaćica koja radi u kuhinji, vi trošite energiju,

kontrolirate osjećaj gladi, a ako imate previše šećera u krvi, pretvarate ga u salo. Hrana

koja izaziva brzi porast sećera u krvi, izazvat će lučenje veće količine hormona inzulina,

koji rasporedjuje šećer u mišiće i jetru, a višak u salo. I tako se lanac zatvara. Što se

više unosi takve hrane, više se stvara inzulina i veći ostatak šećera se deponuje u salo, a

istovremeno stvara veća glad. Ovdje smo indirektno već objasnili sta je glikemijski

indeks. Glikemijski indeks (GI) je mjera kojom neka namirnica utiče na nivo šećera u

krvi. Taj indeks zapravo pokazuje kako brzo se ugljikohidrati neke namirnice apsorbuju

u krvi, a kao standard služi glukoza. Izračunavanje glikemijskog indeksa vrlo je važno

zbog planiranja aktivnosti i pojave umora, osjećaja sitosti, sposobnosti za određeni rad

itd. Gledajući iscrpljujuće mečeve u tenisu, mnogi se pitaju zašto igrači u kratkim

pauzama između mečeva i setova jedu bananu a ne tablete glukoze. To je zato što

banana ima nizak glikemijski indeks tj. ona sadrži sporo "gorivo" ili preciznije banana ne

pobuđuje značajnije gusteraču na lučenje inzulina, a meč može trajati i 3 sata. Ko bolje

rasporedi energiju, imat će bolju koncentraciju i osigurat će pretpostavke za pobjedu.

Koje namirnice imaju niži glikemijski indeks?

Što je neka namirnica bogatija ugljiko hidratima ima niži GI i ima duži energetski učinak i

obratno, a što je glikemijski indeks veći, učinak je brži i kraći. Fruktoza (voćni šećer) ima

glikemijski indeks 20%, dok hljeb od cjelovitog pšeničnog brašna ima 100%. Razlika je

prevelika da se ne bi uočila. Nadalje sladoled za koji biste zasigurno rekli da zbog

sadržaja sećera ima visok GI, nema ga jer sadrži značajnu količinu masnoće (GI=35%). I

jogurt zbog svog sadržaja masti ima nizak GI. Sve u svemu, malomasna ili nemasna

hrana (riža, krompir, keks, pecivo, hljeb, tjestenina) koji se u javnosti predstavljaju kao

zdrave namirnice, zapravo nisu to u potpunosti jer imaju vrlo visok glikemijski indeks

odnosno u rasponu od 120-135%. To praktično znači da troše inzulin 20-35% više od

standarda glukoze (100%). Na GI također utiče način kuhanja. Tako riža kuhana 6

minuta ima GI 121%, a riža kuhana jednu minutu 65%. To se isto odnosi na zobene

kaše, špagete, smeđu rižu. Vrlo zanimljivo je da pasirano povrće ima mnogo veći GI od

cijelog kuhanog povrća.

Da li je unos mliječnih i mesnih namirnica neophodan u prevenciji osteoporoze?

Kao česti razlog neophodnosti upotrebe kravljeg mlijeka navodi se sprečavanje

osteoporoze. Brojna novija istraživanja pokazuju sasvim suprotne činjenice. Kravlje

mlijeko je visokoproteinska namirnica, prebogata je bjelančevinama, a upravo previsok

unos koncentriranih bjelančevina u ishrani životinjskog porijekla (mesa i prerađevina,

mlijeka i mliječnih proizvoda, jaja) dovodi do gubitka kalcija iz kostiju. To je zato što je

taj kalcij iz visokoproteinskih namirnica potreban za neutralizaciju aminokiselina, kiselih

gradivnih jedinica bjelančevina. Bogatstvo kalcija u mlijeku tu ne pomaže mnogo.

Rezultati epidemioloških studija potvrđuju spomenute činjenice. Naime, što više ljudu

unose u ishrani životinjske bjelančevine više oboljevaju od osteoporoze, bez obzira na

količinu unijetog kalcija. Klasičan primjer su Eskimi sa Aljaske. Eskimi konzumiraju

izrazito visoke količine kalcija dnevno (riba i riblje kosti), a istovremeno i veoma mnogo

životinjskih bjelančevina (ribe, morževi, kitovi). Ipak, Eskimi su vodeći u svijetu po

oboljevanju od osteoporoze, što se posebno očituje jako povećanom sklonošću za lomove

kosti.

Ranije se mislilo da se problemi osteoporoze mogu izbjeći konzumiranjem mlijeka, sireva

i jogurta. Sada znamo da ove namirnice predstavljaju rizik za razvoj osteoporoze. Meso

također povećava rizik za oboljevanjem od osteoporoze i to ne samo zbog velike

koncentracije bjelančevina, već i zbog povišenog unosa fosfora i sumpora. S druge

strane, vegetarijanska prehrana u sebi sadrži obilje kalcija (100 g kalcijuma sadrže:

1467mg osušenog peršuna, 1460mg sjemenki maka, 783mg

sezama, 765mg suhe kore limuna, 645mg osušenog celera).

OTROVANJA HRANOM

Da li su otrovanja hranom ozbiljan zdravstveni problem?

Otrovanja hranom i bolesti koje se prenose preko ishrane predstavljaju ozbiljan

javnozdravstveni problem. Situacija je još ozbiljnija, ako te bolesti nisu prijavljene zato

što nisu prepoznate kao takve. U razvijenim zemljama misli se da je 50% slučajeva

otrovanja kontaminiranom hranom posljedica lošeg rukovanja hranom. U zemljama u

razvoju situacija je još lošija. Hranom preneseni biološki toksini mogu poticati iz dva

izvora: biti prirodni sastojak hrane ili nastati od mikroorganizama koji se nalaze u hrani.

Toksini u hrani mogu biti veoma ozbiljni te konzumirani u hrani mogu uzrokovati ozbiljna

oboljenja. Slučajevi otrovanja hranom u toplim restoranima brze prehrane nisu rijetkost,

ali paradoks predstavlja otrovanje hranom koja je dobro sigurnosno procesuirana hrana.

Otrovanja hranom mikroorganizmima ovise o prenosa živih mikroorganizama i

mogućnosti njihovog razmnožavanja u organizmu. Otrovanja hranom su smanjena

upotrebom aditiva koji onemogućavaju njeno kvarenje. Međutim, kvarenje hrane može

biti korektno prevenirano čuvanjem hrane na nižim temperaturama.

Rizici otrovanja hranom uključuju širok rang biološke, hemijske i radioaktivne

kontaminacije hrane.

Koji su najčešći biološki rizici otrovanja hranom?

Biološki rizici otrovanja hranom uključuju različite patogene bakterije, viruse, parazite,

helminte, protozoe, mikotoksine, alge i veliki broj toksičnih elemenata koje ti

mikroorganizmi produkuju. Među različitim bakterijama koje uzrokuju otrovanja hranom

najčešće to čine salmonelle i staphylococci. Salmonellae ulaze u hranu direktno ili

indirektno preko životinjskih i ljudskih izlučevina ili preko kontaminirane vode sadržajem

kanalizacije. Veliki izvor salmoneloze 1990. godine bila je perad. Druga hrana koja može

biti izvor salmoneloze predstavljaju mliječne prerađevine, povrće, ribe- školjkaši, i drugi.

Otrovanja staphylococci-ma ovise o postojanju suficijentnog toksina u hrasni. Otrovanje i

stafilokokoza je često posljedica rukovanja hranom, a pritom je zaražena koža osobe

stafilokoknom infekcijom. Hrana koja može biti izvor otrovanja su: šunka, perad, salate

sa jajima i sir. Misli se da virusna i parazitarna kontaminacija i otrovanja hranom ima

veću prevalencu nego što je to zabilježeno. Čak i kad je hrana mikrobiološki ispravna ona

sadrži patogene viruse. Virusni hepatitis A je tipičan primjer ovih otrovanja.

Najučestalija parazitarna kontaminacija hrane i otrovanje izazivaju Giardia i Trichinella.

Giardia je najčešće pratilac loših sanitarnih uslova, a trichineloza se razvija kad se

konzumira sirovo ili nedovoljno kuhano meso osobito svinjsko. Mycotoxini su

sekundarni metaboliti gljiva i uzrokuju različite negativne zdravstvene efekte. Poznato je

da hiljade mikotoksina produkuju Pencillium, Aspergilus i Fusarium. Mikotoksini

kontaminiraju hranu ovisno o okolišnim uslovima a u vlazi (buđi) se razvijaju i produkuju

toksine. Izazivaju teratogene, kancerogene i mutagene promjene.

Koji su najčešći izvori hemijske kontaminacije hrane?

Hemijski kontaminati ulaze u lanac ishrane preko komplesnih relacija zrak-voda-tlo-

biljke (živi svijet). Hemijski kontaminati se otkrivaju u životinja kao rezultat modernih

metoda u stočarstvu i peradarstvu. Hemijska kontaminacija hrane se događa i pri

metodama čuvanja hrane. Najčešće hemikalije koje kontaminiraju hranu su

polihlorirani bifenili ((PCBs), olovo, kadmijum, mangan i živa. Sve vrste hrane mogu

biti kontaminirane s PCBs, ali su zabilježena otrovanja u slučajevima riblje dijete. Olovo

se može naći u pitkoj vodi (olovne vodovodne cijevi), oslobađa se iz rudarske i metalne

industrije i saobraćaja (olovni benzin) pa se u povrću i voću otkrivaju visoke

koncentracije olova. Glavni izvor kadmijuma u hrani je industrijska emisija i vještačko

gnojivo. Živa u mediteranskim ribama bila je ozbiljan uzročnik otrovanja stanovništva

(vidi poglavlje hemijske materije u okolišu).

Zeleno i lisnato povrće, žitarice, lješnjak, čaj, neke vrste voća i začini su hrana bogata

manganom. Važno je znati da soja u vještačkoj prehrani dojenčeta ima 50-100 puta

više mangana nego majčino mlijeko. Ovim podatkom se treba rukovoditi u planiranju

ishrane odojčeta da ne bi došlo do intoksikacije manganom koja se kasnije, u dječjem

dobu, ispolji poteškoćom učenja.

Gdje su izvori radioaktivne kontaminacije hrane?

Prije svega trebamo znati da je hrana koju konzumiramo svakodnevno tretirana

ionizujućim zračenjem s ciljem njene sterilizacije i održavanje njene svježine. Ovaj metod

iradijacije hrane otkriven je početkom dvadesetog vijeka. Ako se primjenjuje pravilno

predstavlja odlično sredstvo za smanjivanje incidencije hranom prenosivih bolesti,

poboljšava sigurnost i kvalitet hrane, a isto tako produžava njeno trajanje. Radioaktivni

elementi u hrani mogu biti i u malim koncentracijama, kancoregeni, mutageni i

teratogeni (najčešće uranijum- 228; radijum- 226, ugljik-14, olovo- 210, rubidium-87,

kalijum-40). Značajan način radioaktivne kontaminacije hrane je prenos kontaminata iz

tla u lanac ishrane. Katastrofa u Černobilu 1986. godine radioaktivno je kontaminirala tlo

u više zemalja. U prethodnom ratu tlo u Bosni i Hercegovini je kontaminirano između

ostalog osiromašenim uranijumom kojim su punjeni eksplozivi i granate.

Da li je prema današnjim pogledima mlijko zdrava namirnica?

Mlijeko i mliječni proizvodi, ne samo da nisu neophodni u prehrani djece i odraslih (osim

u dojenačkom periodu, i to u prvom redu majčinim mlijekom ili eventualno punovrijednim

zamjenama, bez nepodnošljivost laktoze (mliječnog šećera).

Bolesti koje se dovode u vezu sa konzumiranjem mlijeka i mliječnih proizvoda su:

• intolerancija laktoze koja nastaje zbog nedostatka enzima laktaze;

• povećana sklonost aterosklerozi i posljedicama (kardiovaskularne i

cerebrovaskularne bolesti);

• povećani rizik za oboljevanjem od pojedinih vrsta raka (rak prostate, rektuma i

dojke);

• neke teške neurološke bolesti (amiotrofična lateralna skleroza);

• alergijske reakcije ne samo na mliječne bjelančevine, nego i na moguća zagađenja

unutar mlijeka;

• zarazne bolesti uzrokovane raznim vrstama bakterija (Salmonella, Yersinia,

Campylobacter, Listeria), virusa i drugih mikroorganizama, kojima mlijeko i

mliječni proizvodi mogu ponekad biti zaraženi;

• bolest kravljeg ludila;

• goveđa spongiformna encefalopatija;

• rezistencija na antibiotike radi učestale izloženosti antibioticima iz kravljeg

mlijeka;

• utjecaj hormona, nataloženih pesticida i ostalog zagađenja moguća povezanost

raznih vrsta leukemija sa kravljim virusom leukemije i brojna druga stanja.

U djetinjstvu također postoji čitav niz stanja uz koja bismo mogli povezati upotrebu

kravljeg mlijeka: alergije, sideropenična anemija i posljedična nešto niža inteligencija,

rani početak aterosklerotičnih promjena na krvnim žilama, juvenilni dijabetes tipa 1,

akne, reumatoidni artritis, karijes, zarazne bolesti. Iz tog razloga Američko akademsko

udruženje pedijatara preporučujr (engl. American Academy of Pediatrics) preporučuje da

se upotreba kravljeg mlijeka započinje najranije u dobi od 12 mjeseci.

Šta se podrazumijeva pod kvalitativnim kriterijumima hrane?

Termin kvalitet hrane podijeljen je u četiri glavne kategorije i sadrži različite glavne

karakteristike hrane:

1. Organoleptički aspekt, kao što je okus i miris;

2. Nutritivne vrijednosti koje se baziraju na dijetetskim standardima i dijetetskim

vodičima; dijetetski standard predstavlja potrebnu količinu nutritijenata za većinu

populacije (populacione skupine); dijetetski vodiči daju preporuke o optimalnoj

uravnoteženoj ishrani čiji je osnovni cilj smanjenje hroničnih oboljenja (bazirani

na epidemiološkom istraživanju);

3. Funkcionalne karakteristike hrane- odnose se na količinu i učestalost unosa

različitif tipova funkcionalnif dodataka ili funkcionalnih vrsta hrane u cilju

održavanja optimalnih funkcija organizma prilikom dnevnih aktivnosti;

4. Higijenske karakteristike hrane- odnose se na sigurnost hrane. « Higijenski

sigurna hrana» je ona koja konzumacijom ne izazova neželjenje zdravstvene

poremećaje». S te tačke gledišta sigurnost hrane se odnosi na toksikološke

karakteristike hrane.

Sigurnost hrane je temeljno ljudsko pravo. Svaka zemlja svojim nacionalnim

zakonodavstvom reguliše standarde za sigurnost ili higijensku čistoću hrane. Treba

postaviti siguran sistem ocjene kvalitete sigurnosti hrane na nivoima proizvodnje hrane:

proizvodnja sirovih proizvoda (sektor poljoprivrede i stočarstva), proizvodnja hrane, i

zaštita i čuvanje hrane.

BOLESTI MODERNOG DOBA I ISHRANA

Kakav je odnos bolesti modernog doba i ishrane?

U uslovima današnje civilizacije, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) prvi

uzročnik mortaliteta su kardiovaskularne bolesti (arterioskleroza). Samo u zapadnoj

Evropi i Americi oko 4 miliona ljudi, svake godine, pretrpi infarkt miokarda. Postojanje

udruženosti izmedju ove bolesti i faktora ishrane, uključujući unos prekomjerne količine

masti, holesterola i viška kalorija u ishrani je nepobitno. Rak je ubica broj dva u svijetu i

uzročnik je oko 2 miliona smrti godišnje. Procijenjeno je da jedna trećina svih karcinoma

uzročno povezano sa komponentama ishrane. Moždani udari su ubica broj 3. Povezani

su sa arteriosklerozom i hipertenzijom. Hipertenzija se takodje dovodi u vezu sa

ishranom, jer je oko 20% ljudi osetljivo na so, a gojaznost uzrokovana ishranom

značajno doprinosi hipertenziji. Milioni ljudi boluju od dijabetesa tipa 2, a ova bolest se

može sa stopostotnom mogućnošću kontrolisati pravilnim planiranjem ishrane. Faktori

zdravog načina života, uključujući kontrolu tjelesne težine i promjene u ishrani mogu i

kompletno eliminisati i potrebu za lijekovima u nabrojanim stanjima.

Kakva ishrana se preporučuje u bolestima kardiovaskularnog sistema?

Patološki supstrat za nastajanje konornih bolesti srca je razvoj arterosklerotskih

promjena u stijenkama krvnih žila. Prema rezultatima epidemioloških istraživanja svako

povećanje LDL kolesterolaza 0,026 mmol/L seruma povećava se rizik nastanka koronarne

bolesti srca za 1 – 2 %. Smatra se da je prehrana bogata mastima jedan od uzročnih

faktora koji doprinose povećanju vrijednosti holesterola u serumu. Holesterol je

esencijalni metabolit prisutan u svakoj živoj stanici ljudi i životinja. On međutim nije

esencijalna prehrambena tvar jer ga organizam u potrebnim određenim količinama sam

sintetizira. Svega 20% ukupnog holesterola u tijelu je dobijeno iz hrane, dok je ostalih

80% endogeno sitetizirano. Primarna proizvodnja holesterola odvija se u jetri, a ona je

regulisana količinom holesterola kog unosimo hranom.

Smatra se da bi nekoliko kockica crne čokolade dnevno moglo smanjiti rizik od

razvoja ozbiljnijih srčanih oboljenja jer štiteći arterije od arteroskleroze u pušača koji su

evaluirani u studiji kao eksperimentalna skupina (osobe sa rizikom). Nakon dva sata,

ultrazvučnim pregledom je ustanovljeno da je crna čokolada koja sadrži 74% čistog

kakaoa znatno poboljšala prohodnost arterija. Konzumiranje bijele čokolade, s druge

strane nije pokazalo takve efekte jer bijela čokolada sadrži samo 4% čistog kakaoa.

Znanstvenici zaključuju kako se radi o novim dokazima da je pridržavanjem određenog

režima ishrane moguće spriječiti pojavu hipertenzije kao glavnog faktora rizika za

bolesti srca. Istraživanja pokazuju da prosječan muškarac koji jede meso ima 50% veći

rizikza infarkt miokarda u odnosu na vegeterijanca. Ako se smanji ili potpuno ukine unos

mesa, mlijeka i jaja u ishrani, smanjuje rizik od infarkta miokarda za 10%. Prosječni

unos holesterola u osoba čija je ishrana uglavnom mesna iznosi 210 mg dnevno. Šansa

da osoba umre od srčanog udara ako svakodnevno unosi preko ishrane 210 mg

holesterola u krv je veća je za 50% u odnosu na vegetarijance.

Kako ishrana utiče na rak?

Već smo rekli da je prema epidemiološkim studijama ishrana smatra odgovornom za čak

oko 35% smrti uzrokovanih malignim oboljenjima. Mehanizam uticaj ishrane na razvoj

kancerogeneze još uvijek nije dobro rasvijetljen, ali s pravom se može reći kako

prehrambeni faktori mogu imati značenje u razvoju karcinogeneze, odnosno mogu

modificirati njen tok. Takođe se tvrdi oni mogu poticati ili inhibirati kancerogenezu u svim

njenim fazama.

Najveća pažnja u vezi sa karcinogenezom danas se posvećuje unosu masti.

Epidemiološka i eksperimentalna laboratorijska istraživanja upućuju da povećan unos

ukupnih masti povećava rizik obolijevanja od nekih malignih neoplazmi, posebno

karcinoma dojke, debelog crijeva, prostate, rektuma i ovarija. Smatra se da masti

imaju udjela kako u početnoj tako i u promotorskoj fazi karcinogeneze. Konkretno,

linolna kiselina (esencijalana masna kiselina) utiče i na promoviranje metastaza.

Koji su izvori karcinogena u hrani?

Izvor kancerogena ili prekancerogena u ishrani čine:

• Prirodni sastojci biljaka;

• Proizvodi hemijskih, bakterijskih ili gljivičnih reakcija i aktivnosti za vrijeme

prerade ili čuvanja hrane;

• Proizvodi kuhanja;

• Prehrambeni aditivi;

• Onečišćenja (proizvodi sagorijevanja goriva, rezidua pesticida i druga hemijska i

radioaktivna kontaminacija hrane).

Mnoge namirnice, kao i pitka voda sadrže nitrate i nitrite, ili kao prirodne sastojke u

namirnicama (povrće) ili su prisutni u konzervansu. Izvor nitrita su: cvekla, celer, salata,

špinat i repa. Nitriti prisutni u namirnicama, nastali od nitrata, mogu da reaguju sa

aminima ili amidima (posebno u želucu) i tako davati N-nitrozo spojeve, od kojih su neki

vrlo jaki karcinogeni. Takođe, važan izvor nitrozamina je i pivo. U preradi mesnih

proizvoda radi smanjenja rezidualnih nitrata počeo se dodavati vitamin C kao inhibitor

nitrozacije.

Koji nutritijenti štite i preveniraju razvoj kancerogeneze?

Biljna vlakna skraćuju vrijeme izloženosti potencijalnim kancerogenima umanjujući

vrijeme trajanja prolaska hrane kroz intestinalni trakt (razrjeđivanjem i umanjenjem

sposobnosti vezivanja inicijatora, snižavajući pH kolona i koncentraciju fekalnih žučnih

kiselina i drugih potencijalnih kancerogena u stolici. Potencijalna preventivna svojstva

vitamina, danas su u centru istraživanja, i to posebno vitaminina A, C, D i E.

Protektivna svojstva vitamina se mogu objasniti antioksidativnim djelovanjem i

uništavanjem slobodnih radikala što doprinosi smanjenju tvari koje su potencijalni

uzroci karcinoma u ljudskom organizmu. Spojevi selena imaju antioksidativna svojstva i

bitnu ulogu u metabolizmu glutation-peroskidaze, enzima koji ima zaštitno dejstvo protiv

oksidativnih oštećenja tkiva. Selen prisutan u hrani, smanjuje pojavu hemijskih

induciranih tumora na nekoliko lokacija. Od svih biljnih namirnica jedino je soja ona koja

sadrži sve potrebne esencijalne aminokiseline. Stoga je tu namirnicu uputno uvrstiti u

svakodnevnu prehranu stanovništva jer predstavlja jednu od rijetkih namirnica koje

osiguravaju proteinski balans, a djeluju u našem organizmu blagotvorno na održavanje

kiselo - bazne ravnoteže.

Koje preporuke za prevenciju raka ishranom daje Internacionalna agencija za

istraživanje karcinoma?

Preporuke internacionalne agencije za istraživanje raka (IARC) obezbjeđuju praktične

savjete za pojedinca usmjeravajući se na neprerađenu hranu prije nego na dijetetske

sastojke i proširuju se na faktore kao što su kontrola težine i fizička aktivnost.

IARC predlaže slijedeća pravila ishrane u cilju zaštite od raka?

1. Potrebno je birati pretežno biljnu hranu bogatu raznovrsnim povrćem i voćem,

mahunarkama i minimalno prerađenu hranu, te namirnice kojima je osnovni sastojak

skrob.

2. Izbjegavati manjak ili višak kilograma i ograničiti dobijanje na težini u zrelom dobu na

manje od 5 kg.

3. Ukoliko je aktivnost na radnom mjestu mala ili umjerena (sjedeći posao), moramo

prakticirati žustru šetnju ili vježbati sat vremena svakog dana, a takođe vježbati

energično ukupno najmanje jedan sat sedmično.

4. Jesti 400-800 g ili 5 ili više porcija različitog povrća i voća dnevno, tokom čitave

godine.

5. Jesti 600-800 g ili 7 ili više porcija različitih žitarica, mahunarki, korjenastog bilja i

banana.

6. Konzumiranje alkohola se ne preporučuje. Ukoliko ga uopšte konzumirate, ograničite

alkoholna pića na na manje od 2 pića dnevno za muškarce i jedno za žene.

7. Ograničiti konzumiranje masne hrane, posebno one životinjskog porijekla. Birati

skromne količine biljnih ulja.

8. Ograničiti konzumiranje slane hrane i upotrebu soli za kuhanje i stone soli. Za

začinjavanje hrane treba koristiti bilje i začine.

9. Ne jesti hranu koja je usljed produženog čuvanja na sobnoj temperaturi, podložna

kontaminaciji mititoksinima (aflatoksin i drugi).

10. Korisititi hlađenje i ostale odgovarajuaće metode kako bismo čuvali kvarljivu hranu

onakvom kakva je bila kad je kupljena.

11. Kada se nivoi aditiva, kontaminanata i drugih sastojaka pravilno regulišu, nije

poznato da je njihovo prisustvo u hrani i piću škodljivo. Međutim, neregularna ili

nepravilna upotreba može predstavljati opasnost po zdravlje, što se posebno odnosi

na zemlje u razvoju.

12. Ne treba jesti zagorjelu hranu. Oni koji jedu meso i ribu trebaju izbjegavati da se

sokovi mesa zapale na jakoj vatri. Samo povremeno konzumiranje mesa je

preporučljivo: meso i riba pečena na direktnom plamenu, usoljeno ili dimljeno meso.

Kako se stres dovodi u vezu sa ishranom?

Stres može povisiti nivo holesterola u krvi te na taj način povećati rizik za pojavu

kardiovaskularnih bolesti, te je povezan sa slabljenjem imuniloških odbrambenih

mehanizama.

Cink, bakar i magnezij važni su minerali koji nas štite od stresa (naročito magnezij),

održavaju našu kožu i kosu nježnom (naročito cink) i spiječavaju nastanak anemije

(naročito bakar jer pomaže željezu prilikom stvaranja hemoglobina u eritrocitima). Ova

tri elementa su deficijenta u žena koje pate od predmenopauznog sindroma (uz obilna

menstrualna krvarenja).

Kako se režimom ishrane može kontrolirati dijabetes?

Kako bi osoba oboljela od dijabetesa sačuvala dobro zdravlje, najvažnije je kontrolirano

održavati što normalniji nivo šećera u krvi. To može postići ako se pridržava plana zdrave

prehrane, redovitim bavljenjem fizičkim aktivnostima/ vježba i po potrebi, uzimati inzulin

i/ili tablete za liječenje dijabetesa.

Osnovna mediteranska ili vegetarijanska ishrana je prikladna za dijabetičare, jer

sadržava mnogo cjelovitih žitarica, povrća, voća i orašćića, morske hrane i sasvim malo

mesa i mesnih proizvoda. Takva ishrana sadržava malo zasićenih masnoća, umjerene

količine bjelančevina, i mnogo ugljikohidrata. Ne treba sasvim isključiti šećer, ali bolje

ograničiti unos koncentriranih šećera kao što nalazimo na primjer u bezalkoholnim

pićima, voćnim sirupima, bonbonama i drugim slatkišima. Prerađena i brza hrana se

konzumira u veoma ograničenim količinama.

Ishrana za osobu oboljelu od dijabetesa sadrži slijedeće:

• sastoji se pretežno od namirnica bogatih vlaknastim tvarima i ugljikohidratima

integralnih žitarica i hljeba, povrća i voća;

• sadrži malo zasićenih masnoća;

• sadrži dovoljno bjelančevina za održavanje dobrog zdravlja.

Kako ishrana utiče na razvoj moždanog udara?

Itraživači su uočili da ishrana voćem i povrćem koje obiluje antioksidantima (npr.

borovnica i špinat) može za 50 do 75% smanjiti broj stanica u mozgu koje su odumrle

zbog moždanog udara, te ubrzati oporavak motoričkih funkcija. Znanstvenici vjeruju da

općenito povećanje konzumacije voća i povrća može u kod ljudi u velikoj mjeri ublažiti

snagu moždanog udara. Promjene režima ishrane predstavljaju najdostupniji, najjeftiniji i

najsigurniji način prevencije teških posljedica moždanog udara.

Što je celijakija?

Celijakija je nepodnošljivost organizma na gluten- bjelančevinu koja je sadržana u

žitaricama: pšenici, raži, ječmu. Radi se o glutenskoj enteropatiji koja se manifestuje u

nekih osoba i izaziva teško oštećenje sluznice tankog crijeva, a zbog čega je umanjena

apsorpcija hrane. Sluznica tankog crijeva nestaje, crijevne resice postaju tanje i dolazi do

deficita osnovnih nutritijenata potrebnih organizmu za normalan rad. Istovremeno pada

imunološka sposobnost organizma. Celijakija se najčešće javlja kod dojenčadi u vrijeme

kad dijete počne uzimati hranu koja sadrži gluten. Najčešće vidljivi simptomi celijakije

su: povraćanje, povećan trbuh, proljev, obilna sjajna i zaudarajuća stolica, mrzovoljnost,

mlitava muskulatura i umor. Kod djece starije dobi mogu se uočiti antropometriska

odstupanja težina tijela ispod norme starosti i mala tjelesna visina. Celijakija se također

može pojaviti u odrasloj dobi. Vanjski simptomi bolesti često su skriveni iza raznih

drugih bolesnih stanja koje nisu tipične za celijakiju. Osobe su anemične, dijagnosticira

se osteoporoza, problemi od strane probavnog trakta ili nadimanje trbuha.

Kako liječiti celijakiju?

Jedini lijek i prvo i osnovno pravilo kod celijakije je bezglutenska dijeta koja traje cijeli

život. To znači da se iz prehrane izbacuju sve namirnice koje u sebi sadrže žitarice:

pšenicu, raž i ječam. Najnovija istraživanja pokazuju da zob nije štetna za oboljele od

celijakije.

Dijeta za Celijakiju sadrži:

• sve vrste voća (svježeg, kandiranog*, suhog);

• dozvoljene žitarice (riža, kukuruz, proso, heljda, soja, sezam);

• sve vrste povrća (uključujući krompir, mahunarke, rižu, leću, salate);

• sve vrste mesa, ribe i jaja;

• mlijeko, margarin, vrhnje*, jogurt, sir*;

• gljive;

• šećer, čaj, crna kafa, kakao, đem, med, pekmez*;

• čisti sladoled, čista čokolada;

• škrob, uključujući i pšenični škrob;

• ulje, ocat, biber, paprika, sol, kvasac, mirođije*.

*označenim namirnicama pojedini proizvođači mogu dodati brašno.

Oboljeli od celijakije ne smiju jesti pšenicu, raž, ječam i njihove prerađevine, pšenične

klice, mekinje, krupicu od nezrela žita, sladno pivo, bijelu kafu, viski, kupovni hljeb od

kukuruznog brašna (uvijek ga sadrži bijelo brašno), gotove juhe, gotovu hrana, soseve,

instant krompir, suhe smokve, suhomesnate proizvode poput salama, kobasica, hrenovki

i pašteta.

GENETSKI MODIFICIRANA HRANA

Kako se genetski mehanizmi mogu primijeniti u proizvodnji hrane?

Naoružani novostečenim znanjem o dezoksiribonukleinskoj kiselini (DNA), naučnici širom

svijeta eksperimentišu sa genetskim kodom biljaka i životinja, stvarajući nove vrste i po

želji birajući njihove osobine. Već se desila donedavno, nezamisliva stvar. Desilo se

ukrštanje biljaka i životinja. Iako to niko nije, barem javno, uradio, lako je zamisliti i

slične eksperimente sa ljudima, čiji bi genetski kod mogao da bude obogaćen genima

biljaka i životinja. Istraživanja su uglavnom usmjerena ka proizvodnji genetski

modificirane hrane. U naučnoj javnosti genetski modificirana hrana ima podjednak broj

pristalica i protivnika.

Šta je zapravo genetski modificirana hrana?

Genetski modificirana hrana je rezultat biotehnologije, to jest apliciranja genetskog

inžinjerstva s namjerom mijenjanja određenih karakteristika životnih namirnica, a sa

ciljem postizanja “boljeg kvaliteta i kvantiteta”. Genetski modificiranu hranu čine

namirnice kod kojih su laboratorijski izmjenjene genetske karakteristike (jedan ili više

gena uzetih od drugih namirnica ili organizama sa određenim svojstvima biva ubačen u

nasljedni genetski materijal namirnice koja se želi modificirati). Treba napomenuti da

ovako modificirani materijal ne samo da odražava nova svojstva, nego ga i prenosi na

buduće potomstvo. Misli se da genetski modificirana hrana povećava rizik od nastajanja

raka, a pripisuju joj se i povećana incidencija alergijskih bolesti, kao i slabljenje

imunološkog sistema.

Prehrambeni proizvodi dobijeni biotehnologijom mogu popraviti kvalitet osnovih

namirnice, npr. njen ukus i sastav. Za nerazvijene zemlje posebno je korisno gajenje

graha otpornog na patogene, virus- rezistentne papaje, GM pamuka, kao i riže

obogaćene vitaminom A. U skoroj budućnosti treba očekivati i krompir koji apsorbuje

manje ulja pri prženju, kukuruz i soju sa povećanim sadržajem proteina, paradajz sa

svježijim ukusom, kao i slađe jagode.Izvjesna je i proizvodnja vakcina za oralnu primjenu

koje bi proizvodile GM a koje bi bile jeftinije, lakše za čuvanje i manje stresogene za

upotrebu od dosadašnjih, a koristile bi se za prevenciju dijareje, kolere i hepatitisa B.

Da li mi konzumiramo genetski modificiranu hranu?

Genetski modificirana hrana je sastavni dio naše prehrane (unosimo je u svoje tijelo i to

najmanje 3 do 4 puta dnevno), i ma koliko se mi tome protivili i imali strah, ona je tu.

Ona se može nalaziti kao osnovna namirnica u prehrani, i bez da smo svjesni njene

prisutnosti. Za sve one zabrinute nije nikakva olakšavajuća okolnost ako se kaže da oko

60% proizvoda, prodavanih u supermarketima širom svijeta, može sadržavati dijelove

trans- genskog porijekla, koji su ubačeni u namirnice bez znanja potrošača. Na poseban

način, prednosti genetskog inžinjerstva u agrikulturi se manifestuju u znatnom

smanjenju upotrebe pesticida koji zagađuju okolinu, poboljšanju tehnike konzerviranja

hrane, poboljšanje njenog kvaliteta i povećanju prinosa u klimatski neadekvatnim

predijelima.

Da li je proizvodnja genetski modificirane hrane javno odobrena?

Široko nezadovoljstvo po pitanju genetski modificirane (GM) hrane prouzrokovalo je

velike pritiske na velike prehrambene firme u Evropi, te su neke od njih kao što je

«Nestle» javno odbacili upotrebu GM materijala u pripremanju prehrambenih proizvoda.

Stvar je mnogo drugačija u Americi, gdje je biotehnologija pozitivno prihvaćena, zbog

punog povjerenja koje je dato Administraciji za hranu i lijekove (engl. Food and drug

administration- FDA) i Agenciji za zaštitu okoliša (engl. Environmental protection agency-

EPA), odnosno dvjema glavnim institucijama koje nadziru i kontrolišu namirnice i okoliš.

One su dale zeleno svijetlo za komercijalizaciju genetski modificiranih proizvoda, držeći

da oni ne predstavljaju problem po zdravlje ljudi i okoline. Odlukom Europskog komiteta

za hranu da se u promet stave namirnice čije su sirovine dobivene takvim postupkom,

bez prethodnog ispitivanja i bez odgovarajuće naznake kao što je naznaka na cigaretama

(pušenje je štetno), stupila je na snagu, što praktično znači da su police samoposluga

velikih zapadnih zemalja pune takvih namirnica. Izgleda, da se zapravo od genetski

programirane hrane više ne može pobjeći!

Šta je genetska modifikacija?

Modifikacija gena obavlja se pomoću parazitskih genetičkih elemenata tzv. vektora, koji

se koriste za kopiranje gena i njihov prenos u stanicu domaćina, tj. onu koju želimo

obogatiti svojstvima strane vrste. Unutar stanice domaćina vektori se uklapaju u genom

te tako genetički modificiraju organizam stvorivši novi transgenetički. Uklapanje

vektorske DNA, kao uklapanje bilo koje strane DNA je neprecizan, slučajan proces koji

može biti letalan ili imati štetne posljedice. Ponekad se željena DNA direktno ubacuje u

domaćina, bez pomoći vektora. Obično velik broj stanica ili embrija mora biti inficiran

vektorom ili stranom DNA kako bi se dobilo nekoliko organizama sa željenim svojstvima.

Kako bi se pomogao oporavak promijenjenih stanica, vektor se označava obilježenim

genima- marker genes. Najčešći markeri su geni s antibiotičkim svojstvima, koji

omogućavaju lakše izoliranje modificiranih stanica u prisustvu visokih koncentracija

antibiotika. Postupak stavljanja humanog gena u životinje, ribljeg gena u paradajz, gena

iz insekta u krompir s namjenom da bi oni bili veći, jači, otporniji na insekte i herbicide,

da bi bili ljepši i dugotrajniji, naziva se genetska manipulacija. Taj postupak se još

naziva i genetska «hirurgija» jer se zapravo mikrohiruškim metodama vadi gen iz jedne

ćelije i spaja s genomom druge stanice da bi nastao novi gen. Tehnika je potpuno

umjetna i nema nikakve veze s prirodom. Izmislio ju je čovjek da promjeni prirodu i

samo sebi u korist.

Problem genetskog modificiranja je što se on može dogoditi i izmedju živih jedinki koje

ne pripadaju istoj vrsti, proces koji praktički nije moguć u prirodi.

Zašto se genetski modificiraju enzimi?

Danas se ljudska aktivnost bez enzima ne bi mogla ni zamisliti, jer su enzimi najvrijedniji

"robovi" čovjeka. Vrijednost svjetske proizvodnje enzima procjenjuje se na 1.3 milijarde

US$. To praktično znači da se njihova djelatnost preusmjerava i “poboljšava”. Ako se

takvi enzimi iskoriste dobivena namirnica više nije prirodna. Iako su enzimi u

namirnicama zastupljeni u mikro- količinama za alergične reakcije to je više nego

dovoljno. Ubrzavanje fermentacijskih procesa, skraćivanje vremena procesa varenja i

poboljšavanje ukusa glavni su motivi za proizvodnju genetski modificiranih enzima.

Šta je potaknulo ideju proizvodnje genetski modificirane hrane?

Temeljni principi biotehnologije korišteni su zapravo od vremena starih Egipćana a mi

smo ih samo ponovo otkrili i usavršili. Repica koja ima veći prinos ulja, paradajz koji

ranije zrije i ima ljepšu crvenu boju, kvasnica za pivovarstvo koja bolje razgrađuje

(dekstrinira) škrob, pšenica koja ima veće zrno i čvršću stabljiku itd. Danas se naime,

rekombinacijom gena povećava otpornost kultura na herbicide. Genetskom

manipulacijom također bitno se može povećati otpornost na insekte, na kvarenje i druga

karakteristična svojstva namirnica. I kada se radi o raznim “poboljšanjima” tehnika

genetske manipulacije je prilično pouzdana i precizna. Svi znaju da je GM soja, paradajz,

grah, krompir, kukuruz, tikva, a to znači i njihovi derivati kao što su škrob, sirupi, stočna

hrana, meso, mlijeko itd. Kad se plasira lubenica bez koštica, nitko ne razmišlja o metodi

kako je to postignuto. Poljoprivredna biotehnologija koja proizvodi GM modificiranu hranu

predstavlja se kao rješenje problema gladi u svijetu. Takođe se pretpostavlja da će takva

hrana biti otporna na sušu i mraz.

U čemu su sadržane opasnosti koje nose genetski modificirane namirnice?

Multiplikacija gena i visok postotak prijenosa gena obavlja se pomoću vektora koji imaju

sljedeće nepoželjne karakteristike:

• Nastali su iz virusa, plazmida i mobilnih genetičkih elemenata (uzročnika

bolesti ili genetičkih parazita) koji imaju sposobnost prodiranja u stanice i

ubacivanja u stanični genom, te tako stvaraju oštećenja genoma sa nepredvidivim

uticajem na fiziološke I biohemijske reakcije orgasnizama;

• Mnogi nose gene otporne na antibiotike, što će ubrzati evoluciju otpornosti na

antibiotike patogenih mikroorganizama te prouzrokovati veliki zdravstveni

problem;

• Ignorišu razlike među vrstama, te mogu imati veliki broj domaćina. Mogu inficirati

mnoge vrste i pritom prenijeti gene virusa različitih vrsta iz kojih mogu nastati

novi patogeni.

Drugi ne manje važan problem koji napominju naučnici je i to da, suprotno hemijski-

štetnim proizvodima (npr. pesticidi), genetski modificirani proizvodi ne mogu biti

povučeni sa tržišta. Novi organizmi se samostalno umnožavaju, mutiraju, migriraju a to

znači da su trajni (jedan put kreirani i pušteni u opticaj ne mogu više biti povučeni).

Da li se povećana incidencija celijakije dovodi u vezu sa GM hranom?

U današnje vrijeme, nažalost, veliki broj naučnika je objavio kako se razvija, izvan

očekivanja, sve veći broj intolerancije (nepodnošljivosti) na odredjene životne namirnice,

a na poseban način napominju povećanu učestalost celijakije (glutenska enteropatija–

hronična bolest tankog crijeva koja je klinički obilježena malapsorpcijom zbog trajne

nepodnošljivosti glutena- bjelančevina sadržana u odredjenim žitaricama). Kao mogući

uzrok celijakije navode upravo genetski modificirane namirnice, transgenske

bjelančevine.

Koje mjere zaštite se poduzimaju u vezi sa genetski modificiranom hranom?

Traženi međunarodni protokol o biološkoj sigurnosti genetski modificiranih namirnica

zbog nedostatka argumenata i rasprava o tome šta sve podrazumjeva GM hrana nije

donešen na sastanku u Kartageni 1999.godine. Pod pritiskom javnosti neke europske

zemlje i Japan uvele su obavezno deklarisanje za neke ili sve proizvode koji se zasnivaju

na biotehnologiji i ograničile njihovu upotrebu. Mnogi stručnjaci su protiv sugerisanja koji

je najmanji dozvoljeni nivo kontaminacije (npr. ispod 1%). Britansko udruženje liječnika

je zatražilo moratorijum za gajenje GM žitarica, ali je Vlada to odbila i prijedložila

istraživanja o eventualnim zdravstvenim rizicima upotrebe GM namirnica. Prihvaćeno je

pravo potrošača da upotrebljava hranu koja nije GM, ali i pravo proizvođača da je prave.

Vlade Francuske, Austrije, Grčke i Luksemburga zabranile su uvoz GM žitarica čak i uz

dozvolu EU. FDA još uvijek nije izmjenila svoj stav o bezbjednosti upotrebe GM hrane,

koji je usvojen 1992.godine, prije svega iz ekonomskih razloga. U Americi još uvijek ne

postoji obaveza deklarisanja GM proizvoda. Zemlje u razvoju tek uvode zakonske propise

koji se odnose na biološku sigurnost namirnica, a obzirom na činjenicu da će u narednih

5 godina najviše GM žitarica biti uzgajano upravo u tim zemljama (u Brazilu, Indiji), ove

zemlje su najugroženije ovim problemom. Sigurno je da mjere koje se preduzimaju radi

obezbjeđenja biološke ispravnosti GM namirnica ne mogu biti efikasne bez odgovarajućeg

institucionalnog i pojedinačnog angažovanja na nacionalnom i međunarodnom nivou.

Proizvođači treba da obrate veću pažnju na zdravstvene i ekološke posljedice upotrebe

GM hrane i da više ulažu u istraživanja iz ove oblasti. Naučnici uključeni u ovakva

istraživanja treba da objavljuju svoje rezultate u naučnim publikacijama. Potrošači treba

da shvate da je nemoralno prema budućim generacija apsolutno neprihvatanje

tehnologije koja može riješiti problem gladi u svijetu.

Slika 6. Genetski modificirana hrana


I Problem slučaja 1. Hipotetski ishranu treba prilagoditi krvnim grupama. «Četiri krvne

grupe za četiri načina ishrane- dobro zdravlje, dug život i idealnu tjelesnu težinu» je

napisano na početku knjige dr. Petera J D´Adama.

Zadatak 1: Pootražiti više informacija na zadatu temu (pretraživanje na internetu) i

odgovoriti na slijedeća pitanja:

1. Zašto osobe sa krvnom grupom 0 trebaju jesti meso, peršun i luk i šljive?

2. Da li se krvnoj grupi 0 preporučuje unos mliječnih proizvoda i žitarica i zašto?

3. Zašto osobe krvne grupe A trebaju povećan unos antioksidanasa,

mikronutrijenata i ljekovitog bilja u ishrani?

4. Koje žitarice, voće i povrće trebaju biti zastupljene u ishrani krvne grupe A?

5. Što se preporučuje u ishrani krvne grupe B?

6. Što se preporučuje u ishrani krvne grupe AB?

Slučaj 2. U jednoj naučnoj eksperimentalnoj studiji koja je provedena 1990. godine

pacovi su hranjeni genetski modifikovanim paradajzima. Međutim pacovi su odbijali da ih

jedu. Hranjeni su na silu. U nekoliko pacova su se pojavile lezije u stomaku, a sedam od

40 pacova je uginulo u roku od dvije nedjelje. U jednom drugom istraživanju pacovi koji

su hranjeni genetski modifikovanim kukuruzom imali su probleme sa eritrocitopoezom i

pojavu anemije. Pacovi koji su hranjeni genetski modifikovanom sojom imali probleme sa

formiranjem stanica jetre. Svinje hranjene genetski modifikovanim kukuruzom na

nekoliko farmi u Americi su razvile lažnu bremenitost ili sterilitet. Krave hranjene

genetski modifikovanim kukuruzom u Njemačkoj su misteriozno uginule. A duplo veći

broj pilića je uginuo kada je hranjen genetski modifikovanim kukuruzom u poređenju sa

onim hranjenim prirodnim kukuruzom.

Zadatak 2: Analizirajte rezultate navedenih studija i pokušajte definisati zdravstvene

poremećaje koje je prouzrokovala konzumacija genetski modificirane hrane (rad u

grupama, nabrojte ih pojedinačno 1.2.3...)

Razmislite o ovoj temi, jer ko zna šta može biti u budućnosti….

Zadatak 3: Kreirajte (nacrtajte sadržaj) piramide zdrave ishrane!

Zadatak 4. Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)

1. Slijedeći mikroorganizmi predstavljaju najčešće biološke rizike otrovanja hranom

(zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan): a. salmonella

b. streptococcus

c. virus hepatitisa A

d. staphilococcus

e. Giardia

f. Trichinella.

2. Kvalitet hrane sadrži slijedeće kategorije (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):

a. Organoleptički aspekt,

b. Ukus,

c. Nutritivne vrijednosti,

d. Funkcionalne karakteristike hrane,

e. Higijenske karakteristike hrane.

Literatura

1. United Nations. Universal Declaration of Human Rights. New York: United Nations; 1948.

2. Yassi A, Kjellistrom T, De Kok T, Guidotti TL. Food and agriculture. In: Basic Environmental Health. Oxford: Oxfoed University Press; 2001. pp 242-80.

3. Statement on the link between nutrition and cognitive development in children. Center on Hunger, Poverty and Nutrition Policy. Medford MA: Tufts University of Nutrition; 1995.

4. Kromhout D, Mennoty A, Bloemberg B, Avanis C, et al. Dietary satured and trans- fatty acids and cholesterol and 25 year mortality from coronary heart diseases: The seven Countries study. Preventive medicine 1995; 24: 308-15.

5. Kuler I. Dobro jedi i ostani živ (elektronska knjiga), Zagreb; 2001. 6. Benfante R. Studies of cardiovascular disease and cause specific mortality trends

in Japanese American men living in Hawai and risk factors comparison with other Japanese populations in the pacific region: a review. Hum Biol. 1992; 64: 791-805.

7. Zildžić M, Alibegović E, Tulumović A. Ishrana, savjeti i zdravlje, Penn, Tuzla, 2005. 8. World Health Organisation. Public Health impact of pesticides used in agriculture.

Geneva: WHO, 1990. 9. Bosnir J, Puntarić D, Smit Z, Capuder Z. Fisch as an indicator of eco- system

contamination with mercury. Croat Med J 1999; 40: 546-9. 10. World Health Organisation. Health consequences of the Chernobyl accident.

Geneva: WHO, 1995. 11. Rutten AJ. Adverse effects of nutritients. In: De Vries J (ed). Food safety and

toxicity. Florida, Boca Raton; 1997.pp 163-71.

KRUTI OTPAD I ONEĆIŠĆENJA TLA

Kruti otpad i onečišćenja tla

Medicinski otpad

Ciljevi kursa:

• Identificirati izvore onečišćenja tla;

• Definisati otpad i poznavati njegovu klasifikaciju;

• Proširiti znanja i razumijevanje o problemu nastanka i odlaganja otpada;

• Identificirati glavne uticaje otpada na okoliš i zdravlje;

• Definisati principe pristupa otpadu;

• Identificirati vrste opasnog medicinskog otpada i kategorije opasnog kliničkog

otpada prema WHO;

• Identificirati zdravstvene rizike opasnog medicinskog otpada i uticaj na okoliš;

• Znati kako zbrinuti i upravljati medicinskim otpadom.

Koji su najćešći izvori onečišćenja tla?

Tlo može biti kontaminirano materijama kao što su pesticidi, teški metali, posebno olovo

i kadmijum. Značajni izvori zagađenja tla su:

• kruti otpad;

• poljoprivredne aktivnosti;

• industrija;

• emisije iz saobraćaja.

Značajan zagađivač tla je kruti otpad. Primjeri su površine onečišćene česticama azbesta,

teških metala ili radioaktivna kontaminacija zemljišta uranijumskim nizom u okolini

termoelektrana na ugalj. Tlo i vode su u nas kontaminirane, takođe, kao posljedica

upotrebe oružja i granata punjenih osiromašenim uranijumom u prethodnom ratu.

Oštećenjima trafostanica mogu se oslobađati polohlorirani bifenili, a ova kancerogena

materija koristila se i kao mazivo za tenkove. Polihlorirani dioksini i polihlorirani

dibenzofuran oslobađaju se spaljivanjem.

Šta je otpad?

Smeće (otpad) je nešto što odlažemo ili bacamo jer nam nije potrebno ili nešto što nismo

dugo koristili. Svaki čovjek obavljanjem redovnih dnevnih aktivnosti proizvodi otpad.

Smeće se oslobađa iz svih industrija, svih ljudskih djelatnosti (poljoprivreda,

komercijalnih, ćišćenje javnih površina). Korisnici usluga takođe oslobađaju smeće.

Mnogo je lakše prepoznati otpad, nego definisati šta je ustvari otpad. Otpad je prema

Internacionalnom Aktu o okolišu definisan 1970. godine kao svaka materija u tečnom,

čvrstom i plinovitom obliku ili radioaktivna materija koje se oslobađaju spaljivanjem,

emisijom ili odlaganjem u okoliš, a kao takve svojim volumenom ili rukovanjem s njima

uzrokuju promjene u okolišu.

Koje su vrste otpada?

Otpad se može podijeliti u nekoliko vrsta (tipova). Najćešći metod podjele otpada je

prema sastavu na:

1. fizički,

2. hemijski,i

3. biološki.

Značajna je i podjela otpada prema agregatnom stanju na:

1. čvrsti otpad- otpadni materijal koji sadrži <70% vode;

2. Tečni otpad- obično sadrži manje od 1% čvrstog otpada;

3. Mulj- vrsta otpada koji se nalazi između tečnog i čvrstog. On obično sadrži

između 3%- 25% čvrstog otpada, dok je ostatak materija rastvoren u vodenom

materijalu.

Kako se otpad klasificira?

Prema Nacionalnim zakonodavstvima otpad dijelimo na opasni, neopasni otpad i

specijalni otpad. Opasni otpad je svaki otpad koji je utvrđen posebnim propisom i koji

ima jednu ili više karakteristika koje prouzrokuju opasnost po zdravlje ljudi i okoliša po

svom porijeklu, sastavu ili koncentraciji.

Opasni otpad mogu biti:

baterije,

otpadna ulja,

ljepila,

rastvarači,

boje,

tinta,

različite hemikalije,

pesticidi,

akumulatori,

opasni medicinski otpad.

Neopasni otpad (komunalni otpad) je svaki otpad koji nema karakeristike opasnog

otpada kao što su staklene i plastične boce, papir, plastika, željezo ili tekstil. Ovaj otpad

uglavnom potiče iz domaćinstava, ustanova, uslužnih djelatnosti i čišćenja javnih

površina. Specijalni otpad je vrlo specifičan po porijeklu. Neki od primjera specijalnog

otpada su radioaktivni otpad, medicinski i farmaceutski otpad.

Kad su počela razmišljanja i aktivnosti o organizovanom odlaganju otpada?

Odlaganje i rukovanje otpadom je problem koji narasta sa kontinuiranim porastom broja

stanovnika i razvoja procesa industrijalizacije. U 18. vijeku u Francuskoj i Engleskoj

individualno se plaćalo za odvoz smeća izvan grada. Organizovano odlaganje otpada u

cilju čišćenja općina prvi put je uveo Benjamin Franklin 1757. godine. Zanimljiv je

podatak da bogatstvo jedne zemlje ne određuje uvijek uspješno zbrinjavanje otpada.

Istaknuto je da je po stanovniku uvijek potrebno izdvojiti 0,5% od bruto nacionalnog

dohotka za ostvarivanje zadovoljavajućeg načina zbrinjavanja otpada. To znači da bi se

ostvarili zadovoljavajući standardi zbrinjavanja otpada, u zemljama s izrazito niskim

bruto nacionalnim dohotkom, potrebno je po stanovniku izdvojiti između 0.18 i 6 dolara

na godinu.

Koji su glavni uticaji otpada na okoliš?

Uticaji otpada na okoliš su višestruki. Otpad, sam po sebi, predstavlja gubitak materije i

energije. Nadalje, otpad zahtijeva dodatnu energiju za sakupljanje, tretman i odlaganje.

Odlaganje otpada prouzrokuje degradaciju zemljišta i zagađenje vazduha i vode. Mnoge

materije koje zagađuju zrak oslobađaju se za vrijeme rukovanja otpadom i pri njegovom

spaljivanju napr.: kiseli gasovi, policiklični aromatski ugljikovodici, dioksini, furani,

prašina i teški metali. Komunalne deponije emituju metan, kao nus-produkt pri

degradaciji deponovanih organskih materija.

Deponije takođe dovode do oticanja zagađenja u podzemne vode. Ovo zagađenje je

vrlo postojano zato što se većina podzemnih voda nadopunjava veoma sporo. Do

zagađenja podzemnih voda može doći i kroz okolno tlo koje je kontaminirano curenjem

zagađujućih materija iz deponija.

Da li zagađenja iz tla mogu dospjeti u lanac ishrane?

Mnoga zagađenja, ako su se našla u tlu, tu se dugo zadržavaju i povezuju sa česticama

tla. Onečišćenja iz tla mogu dospjeti u podzemne i površinske vode. Naka zagađenja

preuzimaju biljke iz tla. Na taj način zagađenja iz tla ulaze u prehrambeni lanac. Hrana

može biti zagađena i direktnim odlaganjem onečišćenja iz atmosfere, upotrebom

onečišćene vode za navodnjavanje poljoprivrednih površina, upotrebom pesticida i drugih

hemijskih materija koje se koriste u uzgoju usijeva i stoke, te u toku procesa prerade i

distribucije.

Da li je odlaganje otpada okolišni problem u našoj zemlji?

Odlaganje otpada je jedan od najvećih problema zaštite okoliša u Bosni i Hercegovini.

Trenutno se otpad prikuplja samo u pola gradskih općina. Seoske općine uglavnom nisu

uključene u sakupljanje otpada. Velike količine otpada odlažu se uz ceste, rijeke, u

napuštene rudnike i slična mjesta (divlje deponije), predstavljajući opasnost po ljudsko

zdravlje i okoliš. Emisije zagađujućih materija u vazduhu za vrijeme spaljivanja otpada

mogu se reducirati povećanjem temperature sagorijevanja i uvođenjem čistijih sistema.

Komunalne deponije emituju metan, kao nus produkt pri degradaciji deponovanih

organskih materija. Emisije metana iz deponija mogu se smanjiti ukoliko se izbjegava

odlaganje organskih materija ili ako se oslobođeni metan sakuplja i koristi.

Koji su zdravstveni rizici neadekvatne manipulacije i ekspozicije otpadu?

Zdravstveni efekti usljed ekspozicije otpadu mogu se dijagnosticirati u radnika koji

manipulraju otpadom (komunalni radnici, spremačice u zdravstvenim ustanovama,

zdravstveni radnici, transportni radnici itd.), ali su potencijalno ugroženi stanovnici,

osobito djeca. Nema sumnje da otpad može sadržavati visokotoksične materije. Ovdje

takođe štetni efekti ovise od doze štetne materije ili dužine ekspozicije. Mogući

zdravstveni efekti su:

• oštećenja specifičnih organa kao što su koža, jetra, bubrezi i centralni nervni

sistem (toksično i biotičko djelovanje);

• karcinomi;

• oštećenja reproduktivnog zdravlja.

Do zdravstvenih poremećaja najčešće dovodi ekspozicija trihloretilenu, trihloretanu,

polihloriranim bifenilima, tetrahloretilenu i teškim metalima (olovo, kadmijum, hrom). U

potencijalno izloženih javlja se sindrom multiple hemijske osjetljivosti.

Koji su glavni principi pristupa problemu otpada?

Aktom za zaštitu okoliša iz 1970. godine u Viktoriji su predloženi glavni principi

integralnog pristupa problemu otpada po načelu 4R:

1. Smanjivanje količine (Reduction);

2. Ponovna upotreba (Reuse);

3. Reciklaža (Recycling);

4. Regeneracija (Recovery).

Stoga su Zemlje Evropske Unije (EU) orjentisane ka smanjivanju količina otpada, ali ta

politika još nije stvarno efikasna jer količina proizvedenog otpada i dalje raste.

Recikliranje, kompostiranje organskog i spaljivanje otpada široko se primjenjuju u

mnogim zemljama. S druge strane otpad može koristiti kao izvor energije. EU, dakle,

podstiče minimiziranje proizvodnje otpada i povećanje stope povrata materijala iz

otpada. Ponovno korištenje znači svaku aktivnost kojom se otpad upotrebljava za

namjenu za koju je prvobitno korišten ili za druge namjene, bez ponovne obrade, npr.

otpadna staklena boca se ponovo puni vodom.Upotreba otpada za proizvodnju energije s

ekološkog stajališta najbolja je metoda za zbrinjavanje mnogih vrsta otpada. Usmjereni

tehnološki razvoj doprinosi smanjenju količina otpada: razvoj manjih proizvoda

(elektronska industrija), produženje životnog ciklusa proizvoda, upotreba biotehnologije

za tretman otpada tj. uklanjanje toksičnih materija iz otpada– bioremedijacija. Veoma

je važno nadzirati neovlašteno odlaganje otpada tj. divlje deponije.

Šta je kompostiranje?

Kompostiranje je postupak obrade krutih otpadaka u cilju iskorištavanja organske

komponente otpada za gnojiva. Kompostiranje je biološki proces fermentacije i

razgradnje organskih supstanci u toploj i vlažnoj okolini djelovanjem bakterija, gljivica i

drugih mikroorganizama. Dobivanje komposta traje u prirodnim anaerobnim uslovima

oko 3 mjeseca.

Slika 7. Prirodno kompostiranje Šta se podrazumijeva pod terminom recikliranje otpada?

Reciklaža je ponovna obrada otpadnih materijala u proizvodnom procesu za ponovnu

upotrebu, npr.otpadne staklene boce se tope u industriji stakla. Recikliranje otpada

jedan je od vrlo korisnih postupaka za smanjivanje otpada koji se odlaže u zemlju. Mjere

koje pomažu recikliranju otpada su prikupljanje različitih vrsta otpada odvojeno, stakleni

otpad, papirni otpad, otpadne materije. Važno je uvođenje oblika pakovanja koji su

biorazgradivi, ali i podložni recikliranju. Ako se selekcionisanje otpada ne provodi na

mjestu nastanka (primarna reciklaža), moguće je iako manje uspješno napraviti selekciju

industrijski (različiti postupci; rešetanje, kvašenje i drugi). Pogoni za reciklažu imaju

liniju papira, stakla, plastike, metala, komposta i slične stočne hrane.

Da li se u BiH pristupa problemu otpada po načelu 4R?

Postojeća mjesta za odlaganje otpada su nedovoljna u poređenju sa količinom

proizvedenog otpada. Kao posljedicu imamo značajne količine otpada odložene na

nedozvoljenim mjestima (divlje deponije) pored puteva, na seoskim smetljištima,

riječnim koritima ili napuštenim rudnicima. Ruralna područja uglavnom nemaju

organizovano prikupljanje otpada, tako da ga odlažu na nedozvoljena mjesta koja

predstavljaju opasnost za zdravlje ljudi i okoliš. Ova mjesta predstavljaju opasnost

onečišćenja podzemnih voda koje obezbjeđuju pitku vodu za stanovništvo usljed spiranja

i curenja zagađujućih materija. Smetljišta često gore i emituju zagađenja u zrak.

Smetljišta su često neograđena, tako da ljudi i životinje ulaze u njihovo područje i time

povećavaju rizik od širenja infektivnih bolesti. Strategija upravljanja čvrstim otpadom

sugeriše formiranje multikomunalnih distrikta za upravljanje čvrstim otpadom. U BiH ne

postoje postrojenja i tehnologije za preradu opasnog otpada. Inventar opasnog otpada

postoji samo u Sarajevskom kantonu. Recikliranje i ponovna upotreba otpada su vrlo

rijetki.

Kako smanjiti rizike onećišćenja okoliša otpadom?

Emisije zagađujućih materija u vazduh za vrijeme spaljivanja otpada mogu se reducirati

povećanjem temperature sagorijevanja i uvođenjem čistijih sistema. Emisije metana iz

deponija mogu se smanjiti ukoliko se izbjegava odlaganje organskih materija ili ako se

proizvedeni metan sakuplja i koristi. Zagađenje podzemnih voda može se smanjiti

prethodnim tretmanom procjednih voda ili otpada spaljivanjem, čime se uklanjaju štetne

materije. Remedijacija degradiranog zemljišta traje dugo i iziskuje značajne finansijske

resurse.

Koji otpad treba odvojeno sakupljati?

Odvojeno se sakuplja: papir, staklo, plastika, baterije, željezo, bakar, aluminijum, olovo,

cink, akumulatori, stiropor, motorna ulja (za reciklažu), opasni otpad iz domaćinstava,

biorazgradivi otpad (za kompostiranje). Opasni otpad se mora odvojeno sakupljati i

posebno zbrinuti.

MEDICINSKI OTPAD

Šta je medicinski otpad?

Medicinski otpad čini smjesa komunalnog smeća, infektivnog, patološkog i laboratorijskog

otpada, organskog materijala, ambalaže, lijekova i drugog hemijskog otpada, te opasnih

materija. Neprihvatlja, ali realna činjenica je da se medicinski otpad iz zdravstvenih

ustanova (klinički i/ili bolnički centri, domovi zdravlja i područne ambulante) bez

posebnih oznaka odvozi vozilima komunalnog preduzeća sa ostalim komunalnim smećem

i odlaže na gradsku deponiju bez prethodnog tretmana. Igle i oštri predmeti koji su bili u

kontaktu sa krvlju i tjelesnim tečnostima u nekim zdravstvenim ustanovama ne odvajaju

se u posebno namijenjene kutije za bio-rizični otpad.

Koje su najčešće opasne greške u rukovanju medicinskim otpadom?

Samo u nekim ustanovama se upotrijebljene igle odvajaju i odlažu u prazne plastične ili

staklene infuzione boce. Ostali dio infektivnog materijala (upotrijebljene šprice, sistemi

za infuziju i transfuziju, urinarne kese, gaze i drugo) najčešće se ubacuju u otvorene i

nerijetko zahrđale kante. Često se sabirne kante sa pojedinih bolničkih odjeljenja i drugih

zdravstvenih ustanova iznose ručno do prizemlja, a potom kolicima transportuju do

mjesta za centralnu dispoziciju smeća, koje nije ni ograđeno ni obezbjeđeno. Prethodno

se ne odvaja komunalni od opasnog otpada, a poslije ga razvlače mačke i psi lutalice.

Infektivni otpad se ne dezinfikuje na odjeljenjima ili službama, a izuzetak čini

laboratorijski otpad, koji se autoklavira. Spaljivanje patološkog otpada (amputirani

organi) obavlja se obično dva puta mjesečno u spalionici.

Po čemu se medicinski otpad razlikuje od komunalnog?

Nastanak otpada posljedica je svih ljudskih djelatnosti, pa tako i zdravstvene. Otpad koji

nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite može se podijeli u dvije grupe otpada i to na

komunalni i opasni otpad. Komunalni otpad sadrži: papir i kartonsku ambalažu, staklo,

ostatke hrane i druge uobičajene otpatke. Opasni medicinski otpad sadrži elemente

hemijske i biološke opasnosti bili da su oni u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju.

Njegova su svojstva: štetnost, toksičnost, kancerogenost i infektivnost i po tome se

opasni medicinski otpad razlikuje od komunalnog. Količina opasnog otpada, u usporedbi s

ukupnom količinom otpada koji nastaje u medicinskim ustanovama, nije velika, ali

svakako zahtjeva, kao i svaka druga vrsta opasnog otpada, posebnu obradu.

Koji se dio medicinskog otpada smatra opasnim?

U literaturi i praksi koristi se više različitih terminoloških pojmova kojima se u raznim

zemljama jednako vrijedno označava sve ono što podrazumijevamo pod općenitim

nazivom “opasni medicinski otpad”. To su npr. sljedeći pojmovi: medicinski otpad,

infektivni otpad, bolnički i klinički otpad, biomedicinski otpad, opasni otpad iz

zdravstvene njege i neki drugi. Bez obzira koji se termin koristi, sve nabrojene vrste

otpada zahtijevaju posebnu obradu, jer imaju jedno ili više opasnih svojstava i zbog toga

se smatraju opasnim otpadom.

Kako je Svjetska zdravstvena organizacija klasificirala opasni klinički otpad?

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), koja se već dugo bavi tom problematikom,

klasificirala je opasni medicinski otpad na klinički i neklinički. Klinički otpad dijeli se na 7

različitih skupina:

1. patološki otpad- dijelovi ljudskog tijela (amputati, tkiva i organi odstranjeni

tokom hirurških zahvata, tkiva uzeta u dijagnostičke svrhe, placente i fetusi,

pokusne životinje i njihovi dijelovi);

2. infektivni otpad- otpad koji sadrži patogene biološke agense koji zbog svojeg

tipa, koncentracije ili broja mogu izazvati bolesti u ljudi koji su im izloženi (kulture

i pribor iz mikrobiološkog laboratorija, dijelovi opreme, materijal i pribor koji je

došao u dodir s krvlju ili izlučevinama infektivnih bolesnika ili je upotrijebljen pri

hirurškim zahvatima, previjanju rana i obdukcijama, otpad iz odjela za izolaciju

bolesnika, otpad iz odjela za dijalizu, sistemi za infuziju, rukavice i drugi pribor za

jednokratnu uporabu, te otpad koji je došao u dodir s pokusnim životinjama

kojima je inokuliran zarazni materijal);

3. farmaceutski otpad- uključuje farmaceutske proizvode (lijekove i hemikalije

koje su vraćene s odjela gdje su bili proliveni, rasipani, pripremljeni a

neupotrijebljeni, ili im je istekao rok upotrebe ili se trebaju baciti iz bilo kojeg

razloga);

4. hemijski otpad- odbačene krute, tekuće ili plinovite hemikalije koje se

upotrebljavaju pri medicinskim, dijagnostičkim ili eksperimentalnim postupcima,

čišćenju i dezinfekciji. Dijeli se na opasni hemijski otpad (toksične, korozivne, lako

zapaljive, reaktivne i genotoksične materije) i inertni hemijski otpad koji nema

navedena svojstva.

5. oštre predmete- igle, lancete, štrcaljke, skalpeli i ostali predmeti koji mogu

izazvati ubod ili posjekotinu;

6. aerosole i posude pod tlakom- bočice koje sadrže inertne plinove pod pritiskom

pomiješane s djelatnim tvarima (antibiotik, dezinficijens, insekticid) koje se

apliciraju u obliku aerosola, a pri izlaganju višim temperaturama mogu

eksplodirati.

7. radioaktivni otpad- : podliježe posebnim propisima.

Koliko u ukupnom sadržaju medicinskog otpada ima opasog otpada?

U Bosni i Hercegovini (BiH) su rađene preliminarne procjene količina medicinskog otpada;

prema standardima WHO, koji nastaje u zdravstvenim ustanovama. Prema tim

preliminarnim procjenama u BiH godišnje nastaje između 10 000– 15 000 tona

medicinskog otpada (bez starih zaliha). Procijenjuje se da 10% te količine otpada čini

potencijalno infektivni otpad. Prema njemačkom iskustvu medicinski otpad ima, pri

ispravnom postupanju u zdravstvenim ustanovama, slijedeću strukturu:

• otpad sličan komunalnom otpadu- 86.8%;

• potencijalno infektivni (farmaceutski) otpad- 7.3%;

• radioaktivni otpad- 1.4%;

• ostali opasni otpad (hemijski)- 1.2%;

• iskoristivi otpad (papir)- 3.3%.

Koliko se opasnog medicinskog otpada stvara u nekim zemljama Europe?

Novija su istraživanja pokazala da opasni bolnički otpad čini 0.3% od ukupno nastalog

otpada u nekoj društvenoj zajednici. Procjene količina opasnog medicinskog otpada

razlikuju se ovisno o klasifikaciji u pojedinoj državi. Zbog toga postoje velike razlike pa

se količine kreću od 3% u Njemačkoj do 68% u Velikoj Britaniji.

Ko je dužan zbrinuti i upravljati opasnim medicinskim otpadom?

Na temelju Zakona o otpadu (Član 5.) određuju se obaveze i odgovornosti pravnih i

fizičkih osoba o postupanju s otpadom. Tako su i zdravstvene ustanove kao proizvođači

opasnog otpada dužne zbrinuti otpad na ekološki prihvatljiv način. Složenost i opasnost

otpada koji nastaje u zdravstvenim ustanovama zahtijeva složeno upravljanje otpadom,

kako unutar zdravstvene ustanove tako i van nje. Na osnovu razvoja savremenih sistema

upravljanja otpadom razvijen je sistem upravljanja otpadom u zdravstvenim

ustanovama, a zasniva se na slijedećim prioritetima:

• nadzor toka otpada;

• izbjegavanje nastanka otpada tj. smanjenje potencijala otpada;

• izdvojeno sakupljanje raznih vrsta otpada;

• vrednovanje otpada, uključujući energetsko iskorištavanje;

• kontrolirana obrada otpada;

• deponiranje obrađenih i iskorištenih ostataka.

U tom smislu nužno je za sve količine farmaceutskog, hemijskog i ostalog opasnog

otpada uvesti strogi nadzor i evidenciju od mjesta nastanka do konačne dispozicije. To

zahtijeva provođenje strogih procedura na samom mjestu nastanka (npr. bolesnička

soba, ordinacija, laboratorij i dr.). Na taj će se način problem upravljanja otpadom u

zdravstvenim ustanovama smanjiti na problem zbrinjavanja infektivnog otpada. U svakoj

zdravstvenoj ustanovi treba postojati organizirano i kontrolirano djelovanje u pogledu

izbjegavanja nastanka, smanjivanja količina i opasnih svojstava otpada te izdvojenog

skupljanja otpada.

Koji su primjeri nekontrolisanog odlaganja farmeceutskog otpada u BiH?

Problem, što se tiče farmaceutskog otpada predstavljaju velike količine lijekova iz

donacija, kojima je istekao rok upotrebe, a trenutno su neadekvatno uskladišteni u, za

to, neprimjerenim prostorima. Da postoji nekontrolisano odlaganje farmaceutskog otpada

u našoj zemlji pokazuje slijedeći primjer. Više od 4 godine u samome središtu Bihaća, u

dvorištu tvornice namještaja, bilo je smješteno 390 buradi napunjenih opasnim

farmaceutskim otpadom. Radnici fabrike i danas govore o nevjerovatnom smradu iz tih

buradi, tako žestokom da im se nije moglo prići. Burad su izmještena s te lokacije, ali se

ne zna gdje. Jedino što se zna je da nisu odpremljena na mjesto gdje bi se mogla uništiti

jer takvo mjesto nema u BiH. Ima mnogo ovakvih primjera u našoj zemlji.

Da li male kućne apoteke mogu biti opasne?

Lijekovi su opasan farmaceutski otpad, mada spašavaju živote. Lijekovi su tvari bez

kojih ne možemo zamisliti današnji život. Pomažu u bolestima od rođenja do starosti.

Ali, u slučaju nepotrebnog ili nekontroliranog uzimanja, te uzimanja nepoznatih lijekova i

lijekova kojima je prošao rok upotrebe, lijek može postati otrov. Dokazano je da male

kućne apoteke mogu biti vrlo opasne. Ukoliko se pravilno i odvojeno skupljaju, stare je

lijekove moguće obraditi tako da ne dovode u opasnost zdravlje i živote, te ne zagađuju

okoliš. Zato je iznimno važno stare i neupotrebljene lijekove ne čuvati i ne odlagati u

kućni otpad već pravilno i oprezno odložiti na mjesta namjenjema za tu vrstu otpada.

Također ih možete zbrinuti u najbližoj apoteci. Ako je to moguće izvesti bez rasipanja

lijeka, treba odvojiti kartonsku, staklenu ili plastičnu ambalažu, te je odložiti u za njih

namjenjene spremnike. Lijekove je uvijek nužno držite izvan dohvata djece.

KKoojjee ssuu ddaannaass rraassppoolloožžiivvee mmoogguuććnnoossttii zzbbrriinnjjaavvaannjjaa mmeeddiicciinnsskkoogg oottppaaddaa??

Zbrinjavanje otpada iz zdravstvene djelatnosti predstavlja složeni sistem i njegovo

ostvarivanje ovisi o nizu uslova u smislu njegova razvrstavanja na mjestu nastanka,

sakupljanja, prijevoza, skladištenja i obrađivanja kao i o saradnji svih zainteresiranih

strana. Interni medicinski otpad svojim sastavom ne predstavlja direktnu opasnost po

zdravlje ljudi koji njime rukuju prilikom prikupljanja, primarnog i sekundarnog

skladištenja te konačnog odlaganja. Ipak, on predstavlja velik problem obzirom na

njegov volumen i količinu. Pravilan način upravljanja tom vrstom otpada podrazumijeva

njegovo razvrstavanje na mjestu nastanka u specijalizirane kontejnere, kako bi se

pojedini dijelovi iskoristili kao sekundarna sirovina (papir, staklo, metal i sl.). Međutim,

dosadašnjim načinom postupanja s otpadom, on se u BiH u potpunosti odlaže na lokalna

odlagališta otpada, bez prethodnog odvajanja onih sirovina koje se mogu reciklirati.

Svaka zdravstvena ustanova treba detaljno razraditi način razvrstavanja medicinskog

otpada: njegovo inicijalno skladištenje, zatim puteve, način, zadužene osobe i vremenski

plan skupljanja otpada, kao i prijevoz do mjesta sekundarnog skladištenja, trajanje

sekundarnog skladištenja, vođenje evidencije o vrstama i količinama otpada, te njegovo

obilježavanje.

Kakve postupke zahtijeva zbrinjavanje opasnog medicinskog otpada?

Već na samom mjestu nastanka, infektivni otpad treba biti skupljen u posebnu ambalažu

koja svojim karakteristikama (boja, oblik, veličina) omogućava i olakšava njegovo

razvrstavanje. Naprimjer: crvena boja oznaka je za infektivni otpad, crvena s crnim

pojasom za patološki, žuta za hemijski otpad, a zelena za farmaceutski. Ambalaža

mora biti označena natpisom "opasan medicinski otpad", s naznakom o vrsti otpada,

mora biti nepropusna za tekućine te onemogućavati ispadanje ili prolijevanje sadržaja,

kao i neovlašteno otvaranje posuda i kontejnera pri daljem postupanju ili obrađivanju.

Otpad se s mjesta inicijalnog skladištenja transportuje odgovarajućim prijevoznim

sredstvima do mjesta sekundarnog skladištenja. Putevi sakupljanja i prijevoza otpada

moraju biti predviđeni i odvojeni od puteva kojima se obavljaju uobičajene zdravstvene

aktivnosti (bolesnici, čisto rublje, sterilni materijali itd.), ako ne prostorno, barem

vremenski. Medicinski se otpad sekundarno treba skladištiti u odvojenom, označenom

ograđenom i natkrivenom prostoru, predviđenom samo za tu svrhu, a koji mora biti

građevinski prilagođen za lako čišćenje i dezinficiranje.

Šta se podrazumijeva pod terminom predobrada opasnog medicinskog otpada?

Ovisno o vrsti infektivnog otpada, potrebno je osigurati odgovarajuće mjere njegove

predobrade. Skladištenje infektivnog otopada i oštrih predmeta bez kondicioniranja ne

smije trajati duže od osam dana. Određene vrste otpada, posebno opasnog medicinskog

(podloge i biološki materijal, krv, materijal za jednokratnu upotrebu) i hemijskog

(kiselina i baza, zapaljive tekućine) trebaju proći postupak predobrade prije krajnje

dispozicije. Infektivni otpad i oštri predmeti trebaju biti predobrađeni u pećima za

spaljivanje infektivnog otpada ili se postupcima obrađivanja (drobljenja, mljevenja,

dezinfekcije, sterilizacije) dovode u stanje kad više nisu opasni za zdravlje te se mogu

reciklirati ili odlagati kao inertni komunalni otpad. Hemijski otpad može se reciklirati ili

predestilirati, a zbrinjava se spaljivanjem u pećima za spaljivanje opasnog otpada.

Farmaceutski otpad u medicinskim ustanovama nastaje u malim količinama, skuplja se u

odgovarajuću ambalažu te skladišti u bolničkim apotekama ili sekundarnom skladištu.

Zbrinjava se spaljivanjem u spalionicama opasnog otpada. Poseban tretman zahtijeva i

tzv. opasni patološki otpad. Dok se pokusne životinje i njihovi dijelovi tretiraju kao ostali

infektivni otpad, dijelove ljudskog tijela iz etičkih razloga skuplja se, skladišti i zbrinjava

posebno. Pakiraju se u plastične vreće i skladište u zamrzivačima na patologiji. Kada se

prikupi dovoljna količina, materijal se pakira u drvene sanduke koji se spaljuju u

krematoriju ili zakopavaju na groblju.

Da li opasni medicinski otpad konačno bude odložen na općinsku deponiju ili

bude propisno zbrinut?

Analizom i istraživanjem zabilježeno je da se najveća količina (77.36%) svih vrsta otpada

medicinskog otpada odlaže na deponiju. Od te količine, otpad sličan komunalnom

zastupljen je sa 62,78%. Ta vrsta otpada bila bi adekvatno dispozicirana da je na mjestu

nastanka odvojena od potencijalno infektivnog otpada. Tako se na lokalnim općinskim

deponijama nalaze opasne vrste otpada iz zdravstvenih ustanova: lijekovi, materijal za

jednokratnu upotrebu, oštri predmeti, podloge i biološki materijali i dr. Krajnje odredište

otpada, nažalost, nije samo deponija, već i rijeke, podzemne vode i more, jer se u

kanalizaciju iz medicinskih ustanova godišnje ispušta 8.87% od ukupne količine opasnog

medicinskog otpada i raznih hemikalija, pa čak i radioaktivnih kontrasnih sredstava.

Kako propisno ukloniti otpad?

Danas postoji veliki broj tehnologija kojima možemo propisno ukloniti opasni medicinski

otpad:

• incineracija (spaljivanje);

• dezinfekcija parom,

• mikrovalna dezinfekcija, i

• hemijska dezinfekcija.

Primjeri njihovih pozitivnih i negativnih strana vidljivi su u tabeli 1.

Kako se postupa sa opasnim radioaktivnim otpadom?

Radioaktivni otpad se odvaja, skladišti, obrađuje i odlaže prema svim pravilima koja su

svugdje u svijetu ustanovljena za tu vrstu otpada. Prekogranični promet opasnog

medicinskog otpada reguliran je Baselskom konvencijom i ne postoje bitne razlike za

tu vrstu opasnog otpada u odnosu na ostale vrste. Prema Baselskoj konvenciji ta vrsta

otpada određena je oznakom Y1. Radioaktivni se otpad stavlja u bačve na kojima se, u

za to predviđenoj naljepnici, nalaze svi potrebni podaci o kojoj se vrsti otpada radi, na

kojem je mjestu nastao, tko ga je preuzeo i slično. Naljepnica se, uz prateći list, ne može

izgubiti do konačnog odlaganja. Taj se otpad u skladištu zadržava do 40 dana. Za to

vrijeme početna radioaktivnost smanji mu se do određenog nivoa. Sličan je postupak s

hemijskim otpadom.

Tabela 6. Prednosti i nedostaci tehnologija uklanjanja opasnog otpada Tehnologije Incineracija Dezinfekcija

parom Mikrovalna dezinfekcija

Hemijska dezinfekcija

PREDNOSTI

drastična redukcija mase i volumena

ograničena redukcija volumena

redukcija volumena

redukcija volumena

neprepoznatljivo porijeklo nakon tretmana

mala investicija neprepoznatljivo porijeklo nakon tretmana

neprepoznatljivo porijeklo nakon tretmana

iskorištavanje otpadne topline

jednostavno rukovanje

ne kontaminira otpadne vode

brz postupak

ne kontaminira otpadne vode

jednostavni biološki testovi

- deodorizacija otpada

NEDOSTACI

otpor javnosti nepromijenjen sastav otpada

visoke investicije nije metod za sve vrste otpada

visoke investicije nepromijenjena masa otpada

nije metod za sve vrste otpada

nepromijenjena masa otpada

određene emisije kroz dimne plinove

nije metod za sve vrste otpada

potencijalna kontaminacija uređaja za usitnjavanje

visoki troškovi za hemikalije

viši troškovi održavanja

efikasnost nije 100%

emisija u zrak efikasnost nije 100%

u budućnosti strožiji propisi o emisijama

emisije u zrak i u otpadne vode

- emisija u zrak

Šta se postiže pravilnim upravljanjem medicinskim otpadom?

Zbrinjavanje medicinskog otpada podrazumijeva niz postupaka među kojima je tek

posljednji korak sistem konačnog uklanjanja njegovih opasnih svojstava. Sistem

zbrinjavanja čine: zakonodavstvo (terminologija/kategorizacija), provođenje zakonskih

odredbi, postupanje i prijevoz, odgovarajući pogoni i uređaji za sterilizaciju ili spaljivanje,

odlaganje ostataka nakon odgovarajuće obrade, te edukacija. Zakonska regulativa

obuhvaća zakone, pravilnike, preporuke i standarde, kao i davanje licencija za obavljanje

određenih djelatnosti u sistemu zbrinjavanja medicinskog otpada. Raznolikost

zakonodavstva u različitim zemljama očituje se i u izboru načina obrade. Odluka pojedine

zemlje o izboru načina obrade opasnog medicinskog otpada svakako se temelji na njenim

zakonima. Tako se npr. u Italiji sav opasni medicinski otpad spaljuje, bez obzira je li prije

toga steriliziran. U većini europskih zemalja izričito je zabranjeno odlagati opasni

medicinski otpad na odlagališta bez prethodne obrade. Ako se pri upravljanju otpadom iz

zdravstvenih ustanova udovoljava svemu što je preporučeno, problem definitivnog

zbrinjavanja opasnog medicinskog otpada bit će znatno olakšan, a rizik za zdravstvene

djelatnike, kao i pacijente mnogo manji. Istovremeno, spriječilo bi se onečišćenje

bolničkog okoliša, tj. mogućnost širenja intrahospitalnih infekcija uzrokovanih sve

otpornijim biološkim uzročnicima na poznate antibiotike, odnosno smanjila bi se

potencijalna opasnost za okoliš, životinje i ljude koji mogu, posredno ili neposredno, doći

u kontakt s tom vrstom otpada u svome životnom okruženju.

predobrada odlagalište

komunalnog

Farmaceutski otpad otpada

bez predobrade inceracija (spaljivanje)

Hemijski otpad fizikalno- hemijska obrada

Slika 8. Shematski prikaz propisnog uništenja opasnog otpada.



1. Značajni izvori zagađenja tla su (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo

jedan):

a. kruti otpad

b. poljoprivredne aktivnosti

c. industrija

d. zdravstvene ustanove

e. saobraćaj

2. Glavni principi pristupa problemu otpada su (zaokružite ispravne odgovore isključujući

samo jedan):

a. smanjivanje količine

b. spaljivanje

c. reciklaža

d. regeneracija

e. ponovna upotreba

Literatura

1. Kocijančić R. Higijena. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd; 2002. 2. Guidotti TL, Welping C. Land Pollution. In Encyclopedia of Occupational Health and

Safety ILO, Geneve; 1998. 3. Valić F. Zdravstvena ekologija. Medicinska naklada, Zagreb; 2001. 4. Milošević GS. Disposal and Recycling of industrial waste. In: Georgieva L, Burazeri

G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 333-342.

EKOLOŠKI ZNAČAJ NEIONIZUJUĆEG ZRAČENJA

Ciljevi kursa:

• Definisati termin elektromagnetno zračenje i uočiti osnovnu razliku između

električnog i magnetnog polja;

• Proširiti znanje o izvorima i mogućim neželjenim efektima neionizirajućeg

zračenja;

• Razumjeti kako se razvijaju biološki efekti ekspozicije neionizujućem zračenju;

• Identificirati i opisati rizike okolišne ekspozicije ionizujućem zračenju;

• Definisati javnozdravstvene prioritete;

• Identificirati biološke efekte ekspozicije neionizujućem zračenju;

• Identificirati poremećaje zdravlja u ekspoziciji neionizujućem zračenju;

• Razumjeti vodič za limitirajuće doze ekspozicije neionizujućem zračenju.

Od čega se sastoji elektromagnetni val?

Elektromagnetni val se sastoji od promjenjivog električnog i promjenjivog magnetskog

polja. Polja titraju u fazi, a po smjeru su uvijek uzajamno okomita. Elektromagnetni val

može se posmatrati i kao roj energetskih kvantuma– fotona. Fotoni su čestice energije

koje nemaju masu mirovanja, ali se u iznimnim uslovima mogu transformisati u dvije

čestice s jednakim masama mirovanja– pozitron i elektron (tzv. tvorba parova). Kako se

prenos elektromagnetnog polja kroz prostor može opisati i valnim i čestičnim svojstvima,

prirodu elektromagnetskog zračenja opisujemo kao dvojnu ili dualnu.

Kako nastaje elektromagnetno polje?

Nađu li se u prostoru dva električki nabijena tijela, ona će međusobno djelovati silom

koju nazivamo električna sila. Prostor oko ta dva električki nabijena tijela nazivamo

električno polje. Kad se naboji pokrenu, inducira se i magnetsko polje. Jačina

električnog polja mjeri se u Voltima po metru (V/m), dok se gustoća magnetskog toka

(intenzitet magnetskog polja), u čast Nikole Tesle, mjeri u jedinicama nazvanim Tesla

(T). U Sjedinjenim Američkim Državama češće se koristi 10 000 puta manja mjerna

jedinica gauss (G), nazvana po čuvenom njemačkom matematičaru i fizičaru Johannu

Carlu Friedrichu Gaussu. Pri prolazu kroz većinu bioloških medija, električna polja

slabe, pa se od njih lakše i štiti, dok magnetska neometano prolaze kroz veliki broj

materijala. U oba slučaja, snaga polja značajno opada s kvadratom udaljenosti od izvora.

Šta se podrazumijeva pod terminom elektromagnetna zračenja?

Sva zračenja elektromagnetskog spektra biološki su aktivna, tj. u međudjelovanju s

biološkim medijem ostvaruju neki biološki učinak. Prema tome pod pojmom

elektromagnetnih zračenja podrazumijeva se široki spektar energija koje su biološki

aktivne i dovode do međudjelovanja sa živom tvari. Uvriježeno ih je dijeliti na

neionizirajuća zračenja, koja u primarnom međudjelovanju ne ioniziraju medij kroz

koji prolaze (prvenstveno zato što za to nemaju dovoljno energije), i ionizirajuća

zračenja, koja to čine. Da bi elektromagnetsko polje u primarnoj interakciji moglo

ionizirati materiju, ono mora posjedovati energiju od barem 12,4 elektron-Volta (eV),

valnu dužinu od barem 100 nanometara (nm) i frekvenciju od barem 3000 TeraHertza

(THz; 1THz = 1012 Hz). No, kako je ova granica, kako je to već 1905. godine pokazao

Einstein, uslovna, suvremena radijacijska medicina radije govori o tzv. frekvencijskim

pojasevima. Ionizirajuća zračenja su visokoenergetska zračenja krajnjeg dijela

spektra, a čini ih dio UV- zračenja, rentgensko i gama zračenje. Nejonizirajućim

zračenjima smatraju se svi ostali dijelovi spektra počev od statičkih i niskofrekventnih

polja.

Slika 9. Elektromagnetski spektar (frekvencijski pojasevi).

Šta predstavlja termin neionizirajuće zračenje?

Neionizirajuće zračenje se odnosi na svako zračenje koje nema dovoljno energije da

ionizira živu materiju, tj. da potpuno odstrani elektron ili atom jedne molekule. Vidljivo

svjetlo, ultravioletno zračenje (UV), infracrveno zračenje (IC), radio valovi, ultrazvuk,

lasersko svjetlo – sve su ovo primjeri neionizirajućeg zračenja, iako vidljiva svjetlost i UV

zračenje mogu ionizirati neke molekule.

Neionizirajuće zračenje ima nižu energiju zračenja, pa je upotreba ove vrste zračenja

manje opasna nego ionizirajuće zračenje (kao što su X– zrake). Međutim, neka

istraživanja su pokazala da dugotrajno izlaganje niskofrekventnom elektromagnetnom

polju (mobiteli, elektricitet), može predstavljati opasnost za naše zdravlje, iako je

zračenje neionizirajuće.

Što treba znati o biološkim učincima neionizujućeg zračenja?

Slika 10. Biološki odgovor ekspozicije neionizujućem zračenju

Kako je naprijed naglašeno, svako međudjelovanje zračenja elektromagnetskog spektra i

biološkog medija proizvede neki biološki učinak. Većina tih učinaka su tzv. nestohastički

ili deterministički učinci, određeni pragom doze ispod kojeg ne nastaju. No, ima i tzv.

stohastičkih ili nedeterminističkih učinaka, koji teoretski mogu nastati pri bilo kojoj dozi

zračenja većoj od nule. Postoji i fenomen stimulirajućeg djelovanja elektromagnetskog

zračenja na ciljno tkivo poznat kao hormeza, a takvi učinci kao hormetički učinci. Dio

radio- efekata nema nikakvog biomedicinskog značenja (npr. ježenje kože pri djelovanju

statičkih polja). Dio učinaka elektromagnetskih zračenja nažalost je štetan po ciljno tkivo

i organizam u cjelini, i predstavlja noksu u pravom smislu riječi.

Koji su najučestaliji biološki efekti ekspozicije neionizujućem zračenju?

Najučestaliji biološki efekti koje uzrokuju neionizujuće zračenje u organizmu su:

Ekspozicija EMZ

Transfer energije

Stanični signal

reverzibilnost

adaptacija

bolest

Neželjeni efekti

• Direktna mišićna i nervna

stimulacija

• Modulacija aktivnosti centralnog

nervnog sistema

• Promjene u staničnom metabolizmu

• Promjene u retinalnoj funkciji

• Promjena enzimskih aktivnosti

• Moguće promjene u nivou

malatonina noću

Ovim efektima može se pripisati eventualno djelovanje neionizujućeg zračenja na

promjene genetskog materijala (DNA) i učešća elektromagnetnih polja u karcinogenezi.

Zrače li statička električna i magnetska polja?

Statička električna i magnetska polja frekvencije 0 Hz u fizičkom smislu su jedina prava

polja bez komponente zračenja. Statična električna polja induciraju naboj na površini

vodiča što može u čovjeka u dodiru izazvati kratkotrajan prolaz struje kroz tijelo

(fenomen izboja- inducirane struje). Inducirane struje kao rezultat međudjelovanja

elektromagnetnih polja i izloženog organizma, pojavljuju se i u ljudskom tijelu. Sva tijela

zagrijana iznad apsolutne nule emituju elektromagnetna zračenja. Spektar zračenja tijela

na sobnoj temperaturi obuhvata uglavnom infracrvena (IC) zračenja. S povećanjem

temperature, zagrijana tijela dakle na višim temperaturama osim spektra IC zračenja,

imaju vidljivo svjetlo i mikrotalasno zračenje. S tim u vezi može doći do subjektivnih

senzacija (piloerekcije), ali uopšte se smatra da biološki potencijal tih polja nije dovoljan

da bi bio morbogen. Rizičnim se kategorijama smatraju jedino osobe sa ugrađenim pace-

makerima, feromagnetskim implantatima i slično, jer u njih interferencija s takvim

egzogenim poljem može dovesti do neželjenih zdravstvenih učinaka. Pri tom se neželjeni

učinci očekuju u ljudi izloženih poljima veće gustoće magnetskog polja, a rizik se

povećava ako se osoba kreće.

Tabela 7. Tipični izvori statičnih polja

Tipična električna polja

Tipična magnetna polja

atmosfera (prirodna zbivanja) 12-150 V/m geomagnetska polja 0.03-0.07 mT u blizini TV i video aparata 20 kV/m industrijska oprema 50 mT prenosnici preko 500 kV 30 kV/m magnetna strujanja 50 mT magnetska rezonancija 1.5- 9 T

Koje su karakteristike elektromagnetnih polja krajnje niskih frekvencija?

Elektromagnetna polja krajnje niskih frekvencija (engl. Extremly Low Frequency- ELF) su

elektromagnetna polja frekvencije veće od 0, a manje od 300 Hz. Osnovna primjena ELF-

polja u svakodnevnom životu je u proizvodnji, raspodjeli i upotrebi električne energije.

Jedino dosad otkriveno djelovanje na izloženi organizam je na osnovu induciranih struja.

Neki istraživači pripisuju ovim poljima teratogeni ili kancerogeni potencijal pri dugotrajnoj

neprofesionalnoj izloženosti.

Što se podrazumijeva pod pojmom radiofrekvencijska i mikrovalna polja?

Radiofrekvencijska i mikrovalna polja se nalaze u frekvencijskom pojasu između 300 Hz i

300 gigaherca (1GHz= 10 na devetu Hz), pri čemu su mikrovalna polja frekvencije od

300 megaherca (1 MHz= 10 na šestu Hz) naviše (>300 MHz). U gigahercno područje

spada radar. Bioloških učinaka radiofrekvencijskih ili mikrovalnih polja i pojava

zdravstvenih poremećaja usljed ekspozicije su:

• hipertermija (eritem, kao posljedica apsorpcije energije zračenja),

• indukcija struja (naprimjer pri dodiru metalnog predmeta ili razlike u učincima pulsnih

u odnosu na kontinuirana polja).

Šta je specifična apsorpcija energije radiofrekvencijskih i mikrovalnih polja?

Apsorpcija energije ovisit će o udaljenosti osobe od izvora, usmjerenosti osobe u odnosu

na izvor, te visini osobe, ali se u tom slučaju najviše koriste dvije veličine: specifična

apsorpcija i specifična brzina apsorpcije. Specifična apsorpcija definiše se kao energija

zračenja koju apsorbira jedinična masa određenog tkiva, a specifična brzina

apsorpcije kao brzina kojom se ta apsorpcija u određenom tkivu zbiva.

Koji su zdravstveni poremećaji udruženi sa radiofrekvencijskim i mikrovalnim

poljima velike gustoće snage?

Kod polja male gustoće snage ne očekuje se termički učinak. Početni simptomi se

odlikuju neurocirkulatornim smetnjama glavobolja, razdražljivost, hiperhidroza, izražen

dermografizam, neurastenija i poremećaj sna.

Može se razviti:

• slika neurovegetativne distonije,

• kardiovaskularni poremećaji, i

• katarakta.

Među kasnim komplikacijama incidentne ekspozicije opisan je nastanak hipertenzije i

postraumatskog stresnog poremećaja (PTSD). U male djece ili u osoba sa poremećajem

termoregulacije hipertermički učinci tih polja mogu se pojaviti i pri poljima manje

gustoće.

Koji su izvori mikrotalasnog zračenja?

Snažni izvori mikrotalasnog zračenja su:

1. Radari,

2. Mikrotalasne peći,

3. Medicinski aparati za fizikalnu terapiju i dijagnostiku,

4. Proizvodnja, kontrola i primjena generatora,

5. Mobilni telefoni.

Ovoj vrsti zračenja su najviše izloženi: medicinski radnici, radnici operatori, radnici u

drumskom, vazdušnom, riječkom i pomorskom saobraćaju.

Šta je o zdravstvenim efektima mikrovalnih i radiofrekvencijskih zračenja

otkriveno u naučnim studijama?

Eksperimentalno je dokazano da izloženost mikrotalasima dovodi do porasta laktat

dehidrogenaze, a pada adenozin trifosfata (ATP) srca i mišića masetera. Temeljna

istraživanja su pokazala da ova polja imaju onkogeni potencijal, i to kao incijatori i

promotori rasta malignoma. Inducirane struje mogu biti takvih gustoća da izazovu

površinske ili čak dublje opekotine. Radiofrekventna polja mogu interferirati s radom

elektroničkih uređaja, a posebno je važno istaći interferenciju nekih tipova celularnih

mobilnih telefona s kardijalnim pace-makerom.

Koje su karakteristike ultraljubičastog zračenja?

To su energije zračenja valne dužine od 100 nanometara do 1 milimetra. Glavni izvor

ultravioletnog zračenja (UV) je sunce. Umjetni izvori su: živine lampe, fotografske i

medicinske lampe, lampe za sunčanje, fluorescentne lampe. Umjetni izvori UV zračenja

imaju primjenu u industriji a zbog germicidnog dejstva upotrebljavaju se u bolnicama,

biološkim laboratorijima i školama.

Koji su zdravstveni rizici ekspozicije ultravioletnom zračenju?

Zdravstveni rizik ekspozicije UV zračenju treba razmatrati individualno s obzirom na

pigmentiranost kože, razlike u navikama sunčanja, u odnosu na profesionalna i jatrogena

izlaganja, prisustvo kožnih i sistemskih bolesti. Dugotrajna izloženost kože

ultraljubičastom zračenju može imati za posljedicu nastanak fotodermatoze koja se

klinički ispoljava kao eritem i opekotine. Takve su fotodermatoze predisponirajući činioc

za nastanak malignoma kože. Pokazalo se međutim da koža vremenom stiče određenu

otpornost na to zračenje, što nije slučaj za oko. Usljed ekspozicije UV- zračenju oka može

se razviti fotokeratokonjuktivitis, poznat kao “snježno sljepilo”. Hronična izloženost

može uzrokovati pterigij i skvamozni rak konjuktive, te kataraktu. Stupanj

hroničnih promjena ne ovisi samo o UV dozi nego i o individualnom genetskom naslijeđu,

a posebno o sposobnosti kože da proizvede pigmente. Iz tih razloga promjene starenja

kože (solarna elastaza), aktinični keratitis i rak kože su rjeđe u osoba sa genetski

više pigmenta.

Šta je fotoosjetljivost?

U razvoju efekata vezanih za ekspoziciju UV zračenju je fotoosjetljivost.

Fotoosjetljivost je posljedica interakcije UV- valnih dužina od 320-400 nanometara s

prirodnim i umjetnim hemijskim spojevima (kao što su različita kozmetička sredstva

deodoranti, parfemi, nafta). Moguće su dvije reakcije: fototoksičnost i fotoalergija.

Usljed fototoksičnosti razvija se eritem sa edemom ili bez njega, hiperpigmentacije i

ljuštenje kože. Kod fotoalergijske reakcije dolazi do reakcije Ag-At posredovanjem

medijatora. Ispoljava se u vidu ekcema i utrikarije. Istodobna izloženost onečišćenju

koje sadrži kancerogene i mutagene tvari ili promotore tumora i UV zračenja dovode do

razvoja tumora kože.

Može li vidljivo zračenju uticati na zdravlje?

Ulično svjetlo i svjetlosni izvori u kućanstvu ne uzrokuju patološke promjene. Međutim

retinu posebno pogađa “plavo svjetlo” talasne dužine 440-500 nanometara. Zdravo oko

od plavog svjetla štiti leća. Problem nastaje u ljudi u kojih postoji prirođeni nedostatak

leće (afakija). U tih osoba nastaje solarni retinitis koji može imati za posljedicu preranu

degeneraciju makule. Kad je oko izloženo kratkim intenzivnim bljeskovima, pojavljuje se

osjećaj zaslijepljenja, koji je toplotnog porijekla, a potom rezidualna slika. Kad je

prostor nedovoljno osvijetljen ili postoji blještanje može doći do astenopije

(prenapregnutosti vida, iritacije oka, glavobolje).

Koje su karakteristike infracrvenog zračenja?

Sinonim infracrvenom zračenju su nevidljivi toplotni zraci. Nevidljivi su zato što su

nevidljivi za ljudsko oko. Infracrveno zračenje (IC) je tamno toplotno zračenje u spektru

elektromagnetnih talasa i zauzima mjesto između mikrotalasnog zračenja i vidljive

svjetlosti. Infracrveni zraci imaju ograničenu mogućnost penetracije samo u kožu i

sluznice. Stoga, može razviti termičko djelovanje.

Lokalni znaci ekspozicije IC zračenju su:

• eritem,

• apigmentirani dijelovi na koži u

obliku mreže,

• teleangiektazije,

• veruke,

• keratoze,

• atrofične promjene kože do maligne

aliteracije.

Promjene se javljaju obično nekoliko godina poslije ekspozicije. Na očima se javljaju

konjuktivitisi kroničnog tipa, oštećenja rožnjače, katarakta.

Koji su izvori infracrvenog zračenja?

Izvori infracrvenog zračenja mogu biti prirodni i vještački- zagrijani usijani izvori.

• Prirodni izvori: Najveći prirodni izvor IC zračenja je Sunce. Sunce emituje širok

spektar elektromagnetnih zračenja, a polovina tog zračenja koja dopre na

površinu zemlje pripada IC zračenju. Vazduh propušta IC zračenje talasne dužine

od 3000-5000 nanometara i od 8000-14000 nanometara. Čovjek emituje IC

zračenje od 4000 nanometara. Koža se ponaša slično apsolutnom crnom tijelu tj.

dobro emituje i prima IC zračenje.

• Zagrijani usijani izvori: IC zračenje emituju sva zagrijana i usijana tijela u

čvrstom, tečnom i gasovitom stanju. IC zračenje emituje TV, videorekorderi,

daljinski upravljači, kompjutori, laseri.

Koji je zdravstveni značaj laserskog zračenja?

Lasersko zračenje (“Light Amplification by Stimulated Emission of Radiation”)

predstavlja fotonsku emisiju izrazite prostorne i vremenske koherencije tako da oko ima

doživljaj istodobne emisije iz jedne tačke. Laserska zraka je jednosmjerna, velike gustoće

snage, uz minimalan rasap. Upravo na tim fizikalnim svojstvima temelji se medicinska

primjena lasera. Pri izloženosti laserskom zračenju ciljna tkiva su oko i koža. Na oku se

pri direktnoj izloženosti mogu pojaviti “slijepe pjege” zbog fotokoagulacije i

denaturacije proteina. Na koži mogu nastati opekotine. Nepoželjni sekundarni učinci

laserskog zračenja su sekundarna jonizacija s posljedičnim “parazitskim” rengenskim

zračenjem, stvaranje ozona i kriogenih gasova. Iako je profesionalna upotreba lasera

kontrolirana, učinci emisije poznati, a mjere zaštite i standardi izloženosti razrađeni, sve

češća primjena lasera u mnogim područjima javnog života (napr. šou programi, dječje

igračke) mogli bi dovesti do neželjenih posljedica na zdravlje. Izvori laserskog zračenja

su: u metalurgiji za sječenje i zavarivanje metala, u medicini (hirurgija, oftalmologija,

dermatologija) telekomunikacije i biologija. Izaziva fotokoagulacije te su najčešći

efekti profesionalne izloženosti elektro šok i opekotine.

Postoje li dozvoljene granične vrijednosti u ekspoziciji neionizirajućem

zračenju?

Vodeći standardi predstavljaju vodeće nivoe (dozvoljene) ekspozicije zračenju određene

snage u okolišu za zaštitu zdravlja od neionizujućeg zračenja. Njih je izdala Komisija za

zaštitu od neionizujućeg zračenja (Commission on Non-ionizing Radiation Protection-

ICNIRP), u aprilu 1998. godine (Tabela 2.)

Tabela 8. Vodiči za «sigurnu» ekspoziciju

Europska snaga frekvencija

Frekvencija bazne stanice mobilne telefonije

Frekvencija mikrotalasa

frekvencija 50 Hz 50 Hz 900 MHz 1.8 GHz 2.45 GHz Električno

polje (V/m) Magnetsko polje

(µT) Intenzitet gustoće (W/m2)

Intenzitet gustoće (W/m2)

Intenzitet gustoće (W/m2)

Javnozdravstvena ekspozicija

5 000 100 4.5 9 10

Profesionalna ekspozicija

10 000 500 22.5 45 -

Maksimalno dozvoljena ekspozicija u svakodnevnom životu nalazi se između graničnih

vrijednosti u vodičima (ICNIRP).

Koji su tipični nivoi ekspozicije elektromagnetnim poljima u domaćinstvima?

Izvori elektromagnetnih polja u domaćinstvima potiču od transmisije električne struje i

kućanskih aparata. Snaga električnih polja tipičnih kućanskih aparata prikazana je u

Tabeli 3.

Tabela 9. Snaga tipičnih električnih polja u domaćinstvima mjerena na 30 cm udaljenosti od izvora

Izvor električnih polja Snaga električnog polja (V/m)

Stereo rekorder 180 Pegla 120 Frižider 120 Mikser 100 Toster 80 Fen 80 TV kolor 60 Aparat za kafu 60 Usisivač 50 Grijalica 8 Svjetiljka 5 Vodeće granične vrijednosti 5000


Prikaz slučaja 1. Mobilni telefoni i maligni tumor mozga (predviđa rad u grupama).

Studenti u malim grupama (5-10 studenata) diskutuju o predloženom problemu. Nakon

diskusije donose odluku da potraže više informacija o ovom problemu u literaturi i na

internetu. Cilj im je definisati slučaj, uzroke slučaja, ekološke faktore, zdravstvene

efekte i druge ekološke posljedice, načine saniranja procesa i poboljšanje ekoloških

uslova. Bilježe otkriveno i referišu prije slijedećeg predavanja uz evaluaciju i diskusiju sa

svim studentima i tutorom.

Slučaj 1.: U medicinskom glasniku Nove Engnleske objavljena je studija koja se bavila

pitanjima povezanosti mobilnih telefona i pojave tumora na mozgu. Ova neovisna studija

je anketom obuhvatila 2500 osoba liječenih u američkim bolnicama. Od toga 782 oboljela

imala su tumor na mozgu. Studija je pokazala da upotreba mobilnog telefona ne može

povećati rizik dobivanja tumora. No, treba li ovu studiju odbaciti? Nažalost, proturječne

studije ne samo da su česte u posljednje vrijeme, već kao da prate jedna drugu. Na svim

medijima, od kad je mobilna telefonija zaživjela na našim prostorima, slušali smo vijesti

o studijama koje se bave vezom između upotrebe mobitela i zdravlja. Korisnici ponajviše

pažnju usmjeravaju na bombastične napise tipa «Senzacionalno, mobiteli izazivaju rak»;

«Upotreba mobitela preopasna»; ili «Mobilni telefon kriv za preranu smrt dječaka».


Pokušajte pronaći orginalne separate ove i sličnih studija koje govore o odnosu mobitela i

zdravlja. Pročitajte pažljivo, diskutujte, pa odgovorite na ova pitanja:

1. Kako se procjenjuje zdravstvena opasnost mobilnih telefona?

2. Koliko zrače popularni mobilni telefoni?

3. Da li je opasno zračenje baznih stanica mobilne telefonije?

4. Koji zdravstveni poremećaji su objektivno udruženi sa mobilnim telefonima?

Literatura

1. Einstein A.. Üeber Einen die Erzeugnung und Verwandlung des Lichtes betreffenden heuristishen Gesichtspunkt. Annalen der Physik 1905: 17 : 132.

2. Albohm A. A review of the epidemiologic litrature on magnetic fields and cancer. Scand J Work Environ Health 1988: 14: 337-43.

3. Anderson L. Exposure levels, bioeffects, and epidemiology. Health Phys 1991: 61 : 41-6.

4. Simon N. Biological effects of static magnetic fields: Review. Int Cryogenic Materials Commission, Inc. Boulder (Colorado); 1992.

5. Grandolfo M, Vecchia P. Static electromagnetic fields: Sources, physical interaction and bioeffects. In: Mathes R, editor. Proceedings of the Third Interantional Non-Ionizing Radiation Workshop. ICNIRP, Baden, Austria:1996. 271-85.

6. Blackman C, Benane S, Elliot D, House D, Pollack M. Importance of electromagnetic fields on the efflux of calcium ions from brain tissue in vitro: A three model analysis consistent with the frequency response up to 510 Hz. Bioelectromagnetics 1988: 9: 215-27.

7. Cohen M. The effects of low-level electromagnetic fields on cloning of two human cancer cell lines (colo 205 and colo 320). In: Technical report, Final report to the New York State Power Lines Project, Wadsworth Labs, Albany, NY:1987.

8. Mc Givern R, Sokol R, Adey W. Prenatal exposure to low-frequency electromagnetic fields demasculinizes adult scent marking behaviour and increases accessory organ weights in rats. Teratology 1990: 41: 1-8.

9. Wilson B, Chess E, Anderson L. 60 Hz electric field effects on pineal melatonin rhythms: Time course for onset and recovery. Bioelectromagnetics 1986: 7: 239-42.

10. Stevens R, Davis S, Thomas D, Anderson L, Wilson B. Electric power, pineal function and the risk of breast cancer. FASEB J 1992: 6: 853-60.

11. Stikova E. Public health aspects of non- ionizing radiation. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 371-398.

12. Reiter R. Melatonin supression by time-varying and time-invariant electromagnetic fields. In: Blank M, editor. Electromagnetic Fields: Biological Interactions and Mechanisms. Washington DC:1995. pp 451-65.

13. Wertheimer N, Leeper E. Electric wiring configurations and childchood cancer. Am J Epidemiol 1979: 109: 273-84.

14. WHO, WMO, UNEP, ICNIRP. Global Solar UV- index. A practical guide 2002.

EKOLOŠKI ZNAČAJ IONIZUJUĆEG ZRAČENJA

Ciljevi kursa:

• Spoznati prirodu ionizirajućeg zračenja;

• Biti sposoban prepoznati potencijalne izvore zračenja u okolišu;

• Proširiti znanje o ionizirajućem zračenju;

• Identificirati izvore ionizujućeg zračenja u vodi i zraku

• Otkriti koji su najvažniji ekološki izvori ionizujućeg zračenja;

• Razumjeti Tribound- Bergonie-evo pravilo;

• Biti sposoban identificirati zdravstvene efekte ekspozicije ionizujućem zračenju;

• Razumjeti principe dekontaminacije.

Šta je ionizujuće zračenje?

Pod ionizirajućim zračenjem podrazumijevamo svako zračenje koje u toku interakcije sa

materijom kroz koju prolazi može da posrednim ili neposrednim putem vrši jonizaciju

njenih atoma ili molekula. Ionizirajuće zračenje je, s jedne strane korisno, jer daje

neprocjenjive mogućnosti za kliničku dijagnozu i katkada kurativni način liječenja, ali u

isto vrijeme, ono je moćan mutagen, karcinogen i ubica stanica. Ionizirajuće zračenje

javlja se u dva oblika:

1. elektomagnetni talasi: x zrake (rentgensko zračenje) i gama zrake;

2. korpuskularno zračenje- velika energija neutrona i električki nabijene čestice (α-

zrake, β-zrake i neutroni).

Koje su razlike između elektromagnetnih talasa i korpuskularnog zračenja?

• Rentgensko i γ- zračenje vrlo duboko prodire u tkiva zahvaljujući brzini kretanja,

dok se zračenja β-zrake kreću sporije i zato imaju slabiju prodornost, a α-zrake (koje

su relativno velike čestice) jako joniziraju, ali slabo prodiru.

• Alfa-zraci su pozitivno naelektrisane čestice i u stvari predstavljaju jezgro helijuma.

Oni imaju dva pozitivno naelektrisana protona i dva neutrona. Skreću pravac kretanja

u magnetskom polju. Imaju veliku masu i brzinu od 14.000 do 20.000 km/h. Težina

alfa-čestica je četri puta veća od nukleusa hidrogena i oko sedam hiljada puta od

elektrona i pozitrona. Alfa-zraci ne prodiru dublje kroz vazduh od 5cm, mogu se

zaustaviti tankim listom papira, što olakšava zaštitu.

Slika 9. Karakteristike elektromagnetnih i korpuskularnih ionizantnih zračenja u odnosu na

prodornost u tkiva

• Pozitron ima istu masu kao i elektron, ali suprotnu naelektrisanost.

• Beta-zraci su elektroni velike brzine. Imaju jaču prodornu moć, ali se mogu

zaustaviti pločom aluminijuma promjera 2mm. Masa elektrona je 1.840 puta

manja od mase vodonikovog atoma, skreću sa svoje putanje u magnetskom ili

električnom polju.

• Gama-zraci, kao i rendgenski, ne skreću u električnom ili u magnetskom polju,

kreću se brzinom svjetlosti, 3x1010 cm/sek. Nisu korpuskularne prirodne i, u

stvari, predstavljaju, elektromagnetski fenomen. Dakle, α-zraci predstavljaju

potok helijumovih jezgra, β-zraci potok elektrona, a γ-zraci potok kvanta.

• X-zraci visokog napona i γ-zraci koji potiču od radiuma, kao i drugih

radioaktivnih elemenata, su elektromagnetski. Oni imaju veliku porodornu snagu

pa ih može da zaustave tek olovna ploča debljine više cantimetara. Meki X-zraci,

koji su dobijeni niskim naponom, imaju veću talasnu dužinu i manju prodornu

snagu, ali su elfekti koju su dobijeni X-zracima razne talasne dužine

kavantitativno jednaki. Talasi, reagirajući na materiju, ne odaju energiju

neprestano, nego u intervalima, u formi direktnih jedinica koje su poznate pod

nazivom foton. Energija fotona određena je kao kvantum i proporcionalna je

frekvenciji elektromagnetske radijacije.

Koje su karakteristike neutrona?

Neutroni su naelektrisane čestice i ne skreću pravac kretanja u magnetskom polju.

Brzina njihovih kretanja iznosi 4.7x108 cm/sek. Masa neutrona je nešto veća od mase

protona, odnosno 1.16 mase protona. Neutron je sastavljen iz protona i elektrona.

Razdvajajnje neutrona u protone i elektrone dovodi do oslobađanja energije. Ovaj se

proces odigrava spontano. Izvjesni lakši elementi kao što su: natrijum, azot, flor i

magnezijum luče elektrone pri bombardovanju alfa-četicama. Brzi neutroni imaju

energiju višu od 1MeV. Brzina neutrona se smanjuje u sudaru sa jezgrima atoma a pri

većem broju sudara njihova energija se može intenzivno smanjiti do te mjere da počinje

da zavisi od temperature, pa se ovako izmijenjeni neutroni nazivaju termalnim.

Usporenje neutrona je veće ukoliko se oni sudaraju sa lakšim jezgrima. Dobri usporivači

su deuterijum u obliku teške vode, zatim berilijum i ugljenik. Ovi usporivači nazivaju se

moderatorima. Prodiranjem neutrona u jezgro ostvaruje se nuklearna fisija. Fisija se

može predstaviti slično podjeli kapi vode u dvije manje kapljice na koju djeluju sile koje

mogu da promijene njen obilk. Prvo dolazi do pravilne deformacije prvobitnog oblika kapi

u vidu piškote, odnosno gimnastičkih đuladi, a zatim se ostvaruje odvajanje u dvije

manje kapi loptastog oblika. Sličan mehanizam odigrava se u nuklesu atoma pri

pretvaranju radioaktivinih elemenata više atomske težine u niže. Pri ozračavanju tkiva

neutronima oni gube svoju energiju pri sudaru sa jezgrima izazivajući njihovu reakciju,

pri čemu se ispuštaju gama-kvanti, uz izazivanje jonizacije tkiva.

Kakvo je djelovanje neutrona?

Alfa-čestice i protoni stvaraju veću gustinu jonizacije u materiji, a gama i beta-čestice

znatno manjom. Pošto se joni formiraju iz neutralnih atoma molekula, imaju suprotne

znake punjenja. Pozitivno i negativno napunjeni joni se privlače, pa opet formiraju

neutralne atome i molekule, što se naziva rekombinacijom. Dejstvom alfa, beta i gama

zračenja na proste materije ne dolazi ni do kakvih hemijskih reakcija, a pri dejstvu

neutrona nastaju reakcije jedra, usled čega ova mogu da se preobraze u jedra drugih

elemenata. U složenim materijama, međutim, dejstvom bilo kog zračenja nastaju

hemijske promjene, pošto se u ovim obrazuju joni iz različitih atoma koji pri

rekombinaciji ne daju uvijek molekule polazne materije, pa se mogu obrazovati nove.

Dakle, ukoliko je neka materija komplikovanija utoliko komplikovaniji procesi u njoj

nastaju pri ozračenju. Tako u našem organizmu ozračenja izazivaju niz biohemijskih i

biološkoh procesa koji se veoma komplikovano i različito odražavaju na stanje i funkcije

pojedinih tkiva, organa i organizama u cjelini.

Što je radioaktivnost?

Radioaktivnost je sposobnost nekih atomskih jezgara da se spontano raspadaju. Pri tom

jezgra oslobađa višak energije prelazeći u stabilno ili stabilnije stanje zračenjem alfa-

čestica, beta čestica ili gama-zraka. U svakom okolišu postoji takozvani prirodni fon,

odnosno nivo radioaktivnosti koja potiče od prirodnih izvora (kozmičkih zraka i

radionuklida). U savremenom svijetu govorimo o tehnološki povišenoj radioaktivnosti.

Iako su iz literature poznati stimulirajući učinci malih doza jonizantnog zračenja-

hormetički učinci, tom se zračenju pripisuje negativna bioefektivnost u smislu

mutagenosti, teratogenosti i kancerogenosti. Poput mnogih mutagenih faktora,

ionizantno zračenje djeluje na DNK direktno ili putem radikala vode. Štetno djelovanje

ionizirajućeg zračenja pripisuje se djelovanju tzv. slobodnih radikala, koji nastaju kao

posljedica stvaranja jonskih parova. Slobodni radikali su vrlo reaktivni hemijski spojevi

koji potiču niz lančanih hemijskih promjena u tkivu. Pri tome je od ćelijskih procesa

najviše pogođena reprodukcija ćelije, te su tkiva koja se često reproduciraju

najosjetljivija na zračenje.

Šta znači Triboondeau-Bergonie-evo pravilo?

Radiosenzitivnost, odnosno radiorezistentnost pojedinog tkiva biće, prema

Tribondeau-Bergonieovom pravilu (pravilo postavili francuski radiobiolozi Bergonie i

Tribondeau, 1906. godine), direktno proporcionalno stepenu tkivne proliferacije, a

obrnuto proporcionalno stepenu tkivne diferencijacije. To znači da je neko tkivo

osjetljivije na jonizantno zračenje što ima veću mogućnost proliferacije i što je slabije

diferencirano. Na toj se osnovi temelji radioterapijska indikacija i protokoli.

Gdje se sve koristi ionizantno zračenja?

Ionizantno zračenje (JZ) koristi se u medicini i stomatologiji za dijagnostičke i terapijske

svrhe, te za hemijsku analizu. U terapijske i dijagnostičke svrhe koriste se takođe,

radioizotopi (nuklearna medicina). JZ koristi se nadalje u kristalografiji, difraktomiji, za

kontrolu prtljaga na carinama, detektor pušenja, za fluerescentne lampe i za nuklearne

generatore. Najčešća vrsta jonizantnog zračenja su (korpuskularna): α-čestice, β-čestice,

protoni, γ-zrake, x-zrake (rtg) i neutroni. α- čestice su rizik za internu kontaminaciju, β-

čestice za internu kontaminaciju ali i vanjska ekspozicija je moguća.

Koji su izvori okolišne ekspozicije ionizantnom zračenju?

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da ekspozicija ionizantnoj radijaciji u hrani

i vodi iznosi 8% u odnosu na ukupnu ekspoziciju. Drugi okolišni izvori radiaktivnosti su:

medicinska ekspozicija, duhan (izvor radioaktivnosti polonijum), građevinski materijali

objekata za stanovanje, isprljive supstance goriva (ugalj, nafta), optička stakla,

televizijski aparati, luminozna stakla (tritium), X-zračenja aerodromskih sistema,

detektori pušenja (americium), ulični gradivni materijal, elektronske cijevi, fluoroscentne

lampe i ulične svjetiljke.

Slika 10. Glavni izvori radijacije u okolišu

Da li je hrana koju jedemo izvor ekspozicije ionizujućem zračenju?

Prije svega trebamo znati da je hrana koju konzumiramo svakodnevno tretirana

ionizujućim zračenjem s ciljem njene sterilizacije i održavanje njene svježine. Ovaj metod

iradijacije hrane otkriven je početkom dvadesetog vijeka. Ako se primjenjuje pravilno

predstavlja odlično sredstvo za smanjivanje incidencije hranom prenosivih bolesti,

poboljšava sigurnost i kvalitet hrane, a isto tako produžava njeno trajanje.

Tabela 9. Hrana koja se tretira radijacijom (prema Američkoj Administraciji za hranu i lijekove)

Hrana

Cilj Doza

Svježa svinjetina kontrola trihinellae spiralis 0.3 kGy min to 1kGy maksimalno

Svježa hrana kontrola rasta i inhibicija maturacije 1 kGy Hrana artropodna dezinfekcija 1 kGy Izdvajanje suhih enzima mikrobiološka dezinfekcija 10 kGy Sušenje začina/sezonsko mikrobiološka dezinfekcija 30 kGy Perad patogena kontrola 3 kGy Smrznuto meso sterilizacija 44 kGy minimalno Odmrznuto meso patogena kontrola 4.5 kGy Zamrzavanje mesa patogena kontrola 7 kGy

Hrana se tretira iradijacijom na dva načina mašinom ili upotrebom radionuklida. Mašinski

izvor ionizantnog zračenja uključuje elektronski akcelerator i generator x-zraka.

Radionuklide, radioaktivni materijal koji odaje ionizantno γ-zračenje uključuje radionuklid

60 kobalta i radionuklid 137 ceziuma. Hrana tretirana iradijacijom ne bi trebala biti

radioaktivna. Energija radijacije u hrani uzrokuje hemijske promjene hrane. Međutim,

hrana uglavnom u svom sastavu sadrži vodu, kojom je radiacija tipično apsorbovana u

nju (direktna radioliza produkata) i dolazi do oslobađanja iona i slobodnih radikala.

Oslobođeni joni i slobodni radikali s druge strane reaguju sa ostalim konstituentima hrane

lipidima, proteinima i ugljikohidratima. Radiolitički produkti kao što je formaldehid,

benzen, formična kiselina i kinini oštećuju ljudsko zdravlje. Iradijacija razgrađuje

esencijalne vitamine uključujući Vitamin A, thiamin, B2, B3, B6, B12, folnu kiselinu, C, E i

K. Esencijalne aminokiseline i polisaturirane masti kiselog sadržaja mogu biti oštećene.

Pa naučnici u posljednje vrijeme govore o «nuklearnom ručku». Ionizujuće zračenje

ubija većinu bakterija u hrani, međutim radijacija ne uništava toksine koji se razvijaju

u ranom stadijumu kontaminacije hrane. Neselektivnom aktivacijom radijacija ubija

benefitne bakterije u hrani koje produkuju ukus i na taj način remeti prirodni balans

hrane. Radijacija takođe aktivira produkciju aflatoksina. Aflatoksin se prirodno nalazi u

vlažnim regionima i tropskim zemljama u sporama gljiva, povrća i mahunarki. Aflatoksin

je poznati rizik za razvoj karcinoma jetre i bubrega.

Koji su izvori radioaktivnosti u vodi?

Radioaktivnost u vodi dolazi iz dva izvora, prirodnog i antropogenog. Antropogeni izvori

radioaktivnosti vode se obično nalaze u površnim vodama. Od javnozdravstvenih

ustanova se zahtijeva monitoriranje radioaktivnosti u pitkoj vodi kao III stupanj kontrole

kvaliteta pitke vode. Voda je najčešće kontaminirana radijumom, radonom, uranijumom,

i drugim radioaktivnim supstancama. Ove supstance su poznate kao ljudski karcinogeni.

Prema podacima Agencije za zaštitu okoliša (EPA) 1991. godine 15 750 ljudi je obolilo od

karcinoma zbog radioaktivnosti pitke vode.

Koji je najznačajniji okolišni izvor ekspozicije ionizujućem zračenju?

Najznačajniji izvor ionizujućeg zračenja u okolišu je medicinska jatrogena

ekspozicija. Oko 20% ukupne ekspozicije ionizujućem zračenju pripada ovom izvoru,

ekspozicija X-zracima 15% (rentgenska dijagnostika i terapeutski tretman) i 4%

procedure nuklearne medicine. Prema statistikama Amerikanci prime 200 miliona

medicinskih X-zračenja godišnje.

Koji su izvori radiaktivne kontaminacije?

Radioaktivna kontaminacija (RK) je nekontrolisana distribucija radioaktivnog materijala u

datoj sredini. Radioaktivna kontaminacija (RK) se može dogoditi prilikom nadzora nad

radioaktvnim materijalom, tokom produkcije ili upotrebe radioizotopa (npr. ako se radi o

izotopu koji se koristi u medicinske svrhe, rentgensko zračenje u dijagnostici

profesionalno ili jatrogeno, nadzor hrane, liječenje karcinoma zračenjem). RK može biti

neizbježan rezultat ispuštanja radioaktivnog ksenona u povratnom procesiranju

nuklearnog goriva. RK se može razviti preko lanca ishrane (kontaminirane biljke,

životinje, voda ili mlijeko kontaminiranih životinja).

Koji su principi zaštite i dekontaminacije od ionizujućeg zračenja?

Radioaktivni materijal može ući u tijelo ingestijom (hrana, voda, preko kontaminiranih

ruku pri obroku, pušenju), inhalacijom, preko kože. Iz ovih razloga veoma je bitno

korištenje individualne zaštitne opreme dok se radi sa radioaktivnim materijalom.

VANJSKA DEKONTAMINACIJA je često jednostavna i sastoji se od uklanjanja zagađene

odjeće i čišćenja zagađene kože , dok je UNUTRAŠNJA DEKONTAMINACIJA mnogo

složenija i kao takva teže izvodljiva.

Koje zdravstvene poremećaje izaziva jonizantno zračenje?

Razlikujemo akutni radijacijski sindrom i hronična radiaciona oštećenja. Mutacije koje

izaziva ionizujuće zračenje slične su onima koje su izazvane djelovanjem hemijskih

mutagena. Nastanak akutne lokalizirane radiolezije posljedica je akcidentalnog ozračenja

dijela tijela velikom dozom. Reakcije ozračenih tkiva mogu se svesti na tri kategorije.

Neka tkiva odgovaraju na ozračenje primarnom proliferacijom parenhimskih stanica.

Druga tkiva odgovaraju propadanjem parenhimskih stanica, nakon latentnog perioda.

Takva reakcija pojedinih tkiva tumači se zakašnjelom primarnom reakcijom na izvorni

stimulus, odnosno vasularnom radiolezijom u referentnom području, koja onda dovodi do

ishemije i propadanja parenhima. Treći oblik tkivne reakcije na ozračenje je

postiradijacijska fibroza, kada specifični parenhim biva zamijenjen manje vrijednim

tkivom, što ima za posljedicu niz strukturnih i funkcionalnih promjena ciljnog organa. U

slučaju kontaminacije radionuklidima (kao što je J-131, cezij-134, cezij-137, itd)

dekontaminacijski će postupak ovisiti o tome da li je došlo do površne kontaminacije

intaktne kože ili do kontaminacije oštećene kože (naprimjer otvorene rane). U prvom je

slučaju dovoljno ukloniti kontaminiranu odjeću i isprati kožu mlakom vodom i sapunicom.

U drugom je slučaju potrebna hirurška obrada i helatna terapija. Odgođeni učinci

ozračivanja velikim dozama mogu se, ovisno o primljenoj dozi i ciljnom tkivu, ispoljiti kao

hronični aktinični dermatitis (poikilodermija), endarteritis obliterans, intestinalna stenoza,

fibroza pluća, ili aktinička katarakta. Može se očekivati i razvoj malignoma kosti, štitne

žlijezde (posebno u djece kojoj je ozračen timus), jetre, pluća, mozga (gliomi),

leukemija. Maligni gliomi i leukemije su i neželjene posljedice radioterapijskog liječenja.

U osoba koje su ozračene visokim dozama uočeno je ubrzano starenje, skraćenje

životnog vijeka, anomalije reproduktivnog sistema i teratogeni učinci na potomstvo.

Šta sadrži dozimetrija ionizujućeg zračenja?

Uprkos potencijalnim opasnostima ionizirajuće zračenje se koristi u medicini za

dijagnostiku (rentgen dijagnostika) i liječenje malignih oboljenja. Pri tome je vrlo

značajno kontrolirati i mjeriti količinu zračenja koje ljudsko tijelo absorbira prilikom

medicinskog tretmana (dozimetrija).

Definira se s više veličina:

• ekspozicija

• apsorbirana doza

• relativna biološka učinkovitost.

Ekspozicija se definira kao mjera količine jonizacije X – zračenjem. Izražava se u jedinici

C/kg. Najčešće se izražava u jedinicama roentgen (R).

Apsorbirana doza je energija apsorbirana zračenjem u jedinici apsorbirajućeg

materijala. Izražava se u jedinici gray (Gy). Jedinica koja se također koristi za količinu

apsorbirane doze je rad (rd).

Relativna biološka učinkovitost je veličina koja se koristi za upoređivanje štete

prouzrokovane različitim tipovima radijacije.


Prikaz slučaja 1. Svjetska tragedija- Hirošima i Nagasaki (predviđa rad u grupama).

Studenti u malim grupama (5-10 studenata) diskutuju o predloženom problemu. Nakon

diskusije donose odluku da potraže više informacija o ovom problemu u literaturi i na

internetu. Cilj im je definisati slučaj, uzroke slučaja, ekološke faktore, zdravstvene

efekte i druge ekološke posljedice, načine saniranja procesa i poboljšanje ekoloških

uslova. Bilježe otkriveno i referišu prije slijedećeg predavanja uz evaluaciju i diskusiju sa

svim studentima i tutorom.

Slučaj 1.: Kad se jednom bude pisala istorija 20. vijeka, jedan od središnjih datuma te

hronike svakako će biti 6. kolovoza 1945. godine. Taj dan su Sjedinjene Američke Države

bacile atomsku bombu na japanski grad Hirošimu. Ono što se dogodilo u Hirošimi i, tri

dana kasnije, u Nagasakiju, bilo je neviđeno u dotadašnjoj istoriji ratovanja. Samo u

nekoliko minuta izbrisan je cijeli grad. U kaosu koji je nastao život je izgubilo 130.000

ljudi. Kasnije procjene govore o 140.000 ubijenih u Hirošimi, uz još desetke tisuća onih

koji su bombardiranje preživjeli, ali su umrli od posljedica zračenja, ili pak djece rođene

mentalno retardirane ili s nekim tjelesnim deformacijama.


Pokušajte pronaći orginalne separate ove i sličnih studija koje govore o tragediji Hirošime

i Nagasakija. Pročitajte pažljivo, diskutujte po odgovorite na ova pitanja:

1. Koji su dugotrajni efekti ionizirajućeg zračenja?

2. Objasni ulogu ionizirajućeg zračenja u karcinogenezi?

3. Koji se zravstveni poremećaji osim karcinoma razvijaju kao posljedica djelovanja

ionizujućeg zračenja?

4. Da li su djeca i trudnice osjetljivije na zračenje?

Prikaz slučaja 2. Katastrofa u Černobilu (predviđa rad u grupama). Studenti u malim

grupama (5-10 studenata) diskutuju o predloženom problemu. Nakon diskusije donose

odluku da potraže više informacija o ovom problemu u literaturi i na internetu. Cilj im je

definisati slučaj, uzroke slučaja, ekološke faktore, zdravstvene efekte i druge ekološke

posljedice, načine saniranja procesa i poboljšanje ekoloških uslova. Bilježe otkriveno i

referišu prije slijedećeg predavanja uz evaluaciju i diskusiju sa svim studentima i

tutorom.

Slučaj 1.: Katastrofa u Černobilu

Kako je sve počelo?

Ekološke katastrofe su postale naša svakodnevnica. Ne tako davno jedna takva ekolška

katastrofa se desila i u našoj blizini. Od 1960. do 1970, godine vladalo je vrijeme

nuklearnog entuzijazma obilježeno sloganima kao što je «Atom je naš prijatelj». Gradile

su se nuklearne elektrane kao kakve kuće snova. Ali 26.aprila 1986. godine čovjek po

imenu Akimov je pritisnuo pogrešno dugme i pokrenuo najveću nuklearnu katastrofu u

historiji svijeta (400 puta jaču od Hiroshime). Eksploziju su najprije i najjače osjetili

stanovnici grada Pripjata, koji je udaljen svega 3km od nuklearne elektrane, a veliki

radioaktivni oblak nošen vjetrom se u početku širio prema Bjelorusiji i Rusiji, a kasnije se

nadvio iznad većeg dijela Europe. Obavijest o nesreći u nuklearnoj elektrani Černobil u

javnost je izašla tek dva dana nakon eksplozije. U tom trenutku je oko 48 000 stanovnika

Pripjata bilo iseljeno, a 1 800 helikoptera pokušavalo je pijeskom i raznim drugim

vatrogasnim sredstvima zaustaviti požar u reaktoru. Istjecanje radioaktvnih tvari

zaustavljeno je tek deset dana nakon eksploazije, a sedam mjeseci kasnije reaktor je

prekriven metalnim krovom čime je samo privremeno zataškana velika nuklearna

katastrofa.

Slika 4s. Nuklearna elektrana u Černobilu

Koje su posljedice katastrofe u Černobilu?

Katastrofalne posljedice radijacije na površinu su isplivavale u godinama koje su slijedile.

Oko 130 radnika koji su bili u neposrednoj blizini reaktora primilo je radijaciju između 0.7

i 13 Siverta (Sv), što je znatno iznad vrijednosti od 0.5 Sv, doze koja se smatra visokim

stupnjem radijacije. Njih tridesetak koji su primili smrtonosnu dozu od 7 Siverta (Sv)

umrlo je u prva tri mjeseca nakon eksplozije. Prema službenim ukrajinskim podacima 4

365 osoba koje su sudjelovale u suludoj, gotovo samoubilačkoj sovjetskoj operaciji

saniranja požara je umrlo, a njih 70 000 pati od teških bolesti poput raka pluća,

leukemije, kardiovaskularnih bolesti, oštećenja nervnog i probavnog sistema.

Drugi veliki problem bilo je dijelom prisilno, a dijelom dobrovoljno iseljavanje

stanovništva. Naime, u krugu 30km od nuklearne elektrane Černobil kompletno

stanovništvo je iseljeno, a s područja Ukrajine, Bjelorusije i Rusije raseljeno je oko 35

000 stanovnika koji su kao izbjeglice stigli u gradove Kijev i Gomel. Kako je stupanj

onečišćenja zraka radijacijom, na nekim područjima i danas, viši od dopuštenih

vrijednosti, poljoprivreda kojom se uglavnom bavilo tamošnje stanovništvo, više nije

moguća. Prema podacima kojima se poslije raspolagalo, bilo je ozračeno 160 000

kvadratnih kilometara površine, oko 9 milijuna ljudi smatra se žrtvama katastrofe,

100 000 ljudi je evakuirano, a 8 milijuna još živi na ozračenom području.

Što je ukrajinska vlada učinila da bi upoznala domaću i svjetsku javnost o

razmjerima katastrofe?

Tadašnja vlada na čelu sa Milkhail-om Gorbachev-im nije htjela priznati da se dogodila

užasna katastrofa u zemlji. Šutjelo se nekoliko dana, a kad je o tome već govorio čitav

svijet, sovjetske vlasti i propaganda su nastojali uvjeriti narod da opasnosti zapravo

nema. Organizovali su monstruozne prvomajske svečane manifestacije, na glavnoj

Kijevskoj ulici, pet dana nakon katastrofe, kako bi pokazali da je sve u redu. Poslije su to

novinari nazvali »manifestacijom u rendgenskom kabinetu«.

Kakav je stav međunarodne zajednice prema Černobilskoj katastrofi?

Međunarodna se zajednica složila da je Černobil planetarni problem i da svi moramo

učiniti sve da odbranimo čovječanstvo od mogućih novih posljedica te katastrofe. Jer,

Černobil ne ugrožava samo Ukrajinu nego i cijeli svijet. Oštećena se nuklearka nalazi na

sjeveru Ukrajine, gdje izviru mnoge rijeke, pa tako i Dnjepar, koji teče kroz Ukrajinu do

Crnoga mora. Opskrbljuje vodom više od 37 milijuna ljudi i, ako podzemne vode dođu u

doticaj s radioaktivnim tvarima, može se dogoditi nova nezapamćena ekološka

katastrofa. Osim toga, nitko ne može jamčiti potpunu sigurnost starog sarkofaga,

izgrađenog prije 14 godina i pod kojim je još 150 tona radioaktivnog otpada.

Kako ugasiti Černobil?

Odluka o zaustavljanju eksploatacije energo- blokova i konačnom zatvaranju černobilske

elektrane donesena je prije no što je iscrpljen projektirani resurs energo- blokova, što je

presedan u svjetskoj i domaćoj praksi o atomskoj energiji. Ukratko, plan zatvaranja

nuklearne elektrane Černobil predviđa sljedeće:

• zaustavljanje eksploatacije triju energo- blokova i objekata;

• infrastrukture smještenih na području elektrane,

• pretvaranje sarkofaga u ekološki sigurnu zonu (Shelter implementation Plan, SIP),

• te socijalnu zaštitu osoblja elektrane i stanovništva grada Slavutiča, posebno

izgrađenog za to osoblje.

Kako se katastrofa u Černobilu odrazila na ekološku svijest?

Potaknuta katastrofom u Černobilu, svjetska javnost sa sve više sumnje počela je gledati

na projekte novih nuklearnih elektrana. Ojačale su brojne ekološke organizacije, a neke

zapadno- europske zemlje su stavile moratorij na izgradnju novih nuklearnih elektrana

(Njemačka, Švicarska, Austrija). Italija je 1987. godine nakon referenduma zatvorila sve

četiri svoje nuklearne elektrane. No, ono što najviše iznenađuje i zabrinjava je podatak

da je Ukrajina usprkos upozorenja znanstvenika da metalni krov kojim je prekriven

černobilski reaktor može izdržati samo 20 do 30 godina, planira izgraditi četiri nova

nuklearna reaktora i to na lokaciji nuklearne elektrane Černobil. Najveći strah i nevjericu

izaziva podatak da se na samo nekoliko kilometara od nuklearne elektrane Černobil gradi

Slavutič, grad namijenjen radnicima elektrane i njihovim obiteljima poput stradalog

Pripjata, danas poznatijeg pod nazivom «Grad duhova».

Slika 5s. Pripjat, grad duhova (na Ukrajinskom jeziku Čerobil je naziv za vrstu trave, ali danas ta

riječ prestraši sve Ukrajince).

Koje se najčešće bolesti javljaju u vezi s černobilskom katastrofom?

To su najprije bolesti organa disanja, krvotoka, nervnog sistema, te onkološke

bolesti. Specijalne medicinsko- socijalne stručne komisije proglasile su invalidima

Černobila oko 70 hiljada ljudi. Incidencija oboljevanja među djecom u dobi do 14 godina

raste svake godine Zadnjih godine naglo je porastao broj oboljenja endokrilnog sistema

u djece. Oboljenja od raka štitne žlijezde porasla su 10 puta. Od 1986. godine,

izvedeno je 1400 operacija na štitnjači, a prije havarije tih slučajeva praktički nije bilo

(4-6 slučajeva na milion). Ta je bolest, dakle, potpuno uzrokovana posljedicama

Černobila. Incidenca karcinoma štitne žlijezde u djece povećana je između 1981. do

1985. godine. U periodu od pet godina prije nesreće prosječna stopa tiroidnog kancera

kod ukrajinske djece bio je 4- 6 slučajeva na milion (starosti do 15 god), a između

1986. do 1997. godine ovaj broj je porastao na 45 slučajeva na milion. Istraživanja su

pokazala da 64% svih pacijenata oboljelih od tiroidnog kancera u Ukrajini do 15 godina

starosti je živjelo u najzagađenijim područjima (Kiev, Chernigov, Zhitomir, Cherkassy,

Rovno). Postoji značajno povećanje poremećaja psihološkog zdravlja (depresija i

anksiozni poremećaji). Misli se da je uzrok karcinoma štitne žlijezde posljedica

izbacivanja velikih količina joda 131 (izotop kratkog vremena poluraspada od 8 dana) iz

zagađenog mlijeka i drugih namirnica. Tiroidni karcinomi koji su se pojavili u djece bili su

veliki i agresivnog tipa. Druga važna bolest koja se javlja kao direktna posljedica

izlaganju radijaciji nakon Černobilske katastrofe je pojava malformacija (defekata) pri

rođenju novorođenčadi.

Slika 6s. Malformacije koje se javljaju u novorođenčadi nakon černobilske katastrofe

Koji su posljedice Černobila na živi svijet i okoliš?

Prema izvještajima sovjetskih naučnika na prvoj internacionalnoj konferenciji o biološkim

i radiološkim aspektima černobilske nesreće (septembra 1990. godine), zona od 10km

udaljenosti od nuklearne elektrane, koja je bila pokrivena šumom bila je uništena. Ta

šuma je nazvana «crvena šuma», zbog toga što je u danima poslije nesreće drveće

dobivalo tamnocrvenu boju, usljed ektremno velikog taloženja radioaktivnog materijala.

«Crvena šuma» ostaje jedan od najzagađenijih područja u svijetu.

Slika 7s. Mutacije uočene u Insekata u Ukrajini nakon Černobilske katastrofe

Poslije černobilske nesreće radioaktivni material je bio široko raspršen po ogromnom

području. Njen uticaj se mogao osjetiti praktično na čitavoj sjevernoj hemisferi. U nekim

lokalnim ekosistemima smrtne doze su dostignute posebno za zimzeleno drveće i male

sisare u krugu od 10km od reaktora. Međutim, 1989. godine se prirodno okruženje ovih

ekosistema počelo oporavljati, ali postoji vjerovatnoća dugoročnih genetičkih efekata.

Odmah nakon nesreće glavni zdravstveni problem bio je radioaktivni jod (sa vremenom

poluraspada od 8 dana), a danas postoji veća zabrinutost za zagađenost zemljišta sa

stroncijumom- 90 i cezijumom- 137 koji imaju vrijeme poluraspada oko 30 godina.

Najveći nivo radioaktivnih materija pronađen je u površinskim slojevima zemljišta

gdje bivaju apsorbovani od biljaka i nižih životinja, ulazeći tako u lanac ljudske ishrane.

Testovi iz 1997. godine pokazuju da se količina cezijuma- 137 u biljkama progresivno

povećava. Milioni ljudi nastavljaju da žive u zagađenom području.

Zadatak 2. Odgovorite na pitanja (jedan odgovor je tačan):

1. Kad se desila katastrofa u Černobilu?

a. 13. juna 1985 godine

b. 26. aprila 1986 godine

c. 26. juna 1986 godine.

2. U razdoblju od pet godina prije nesreće (od 1981-1985) incidencija raka štitne žlijezde

u Ukrajinske djece (dob do 15 godina):

a. 16- 17 slučajeva na milion

b. 10- 16 slučajeva na milion

c. 4-6 slučajeva na milion

3. Poslije nesreće u periodu od 1986.- 1997. godine incidencija raka štitne žlijezde u

Ukrajinske djece (dob do 15 godina):

a. 45 slučajeva na milion

b. 20 slučajeva na milion

c. 10 slučajeva na milion

4. Koje su ekološke posljedice Černobila (više tačnih odgovora):

a. smanjena stopa nataliteta

b. nezaposlenost

c. crvene šume

d. mutacije malih sisara

5. Koliko je puta Černobilska katastrofa «jača» od Hirošime

a. 4

b. 400

c. 40

Literatura

1. George V. Ionozing radiation. In: Zens C, Diserson OB, Horvat EP, eds. Occupational Medicine, St Lous: Mosby, 1994: 939-998.

2. ICRP. Radiojodide. 54, P. Press, Oxford,1988;11:1-4. 3. ICRP. Strontium, Annals of the ICPR, 54, 1988 4. Milačić S. Analysis of workers in nuclear medicine. Periodicum biologorum 1989;

91(4): 417-418. 5. Milačić S. Tritium induced radiotoxicologic changes in leukocites. Archives of

toxicology, kinetics and xenobiotics metabolism 1996; 4(3): 137-14. 6. Oloveria N, Faring R. Measurements of Cs 137 in blood from individuals exposed

during the coiania accident. H Physics 1991; 60(1): 41-42. 7. Wiliams WJ. Hematology, New York: Mc Graw-Hill,1989. 8. Vlatka B. Public health aspects of ionizing radiation. In: Georgieva L, Burazeri G.

(eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 398-405.

ELEKTRIČNA STRUJA

Ciljevi kursa:

• Definisati štetne učinke električne struje na zdravlje;

• Razumjeti faktore koji određuju rizik povreda električnom strujom;

• Identificirati poremećaje zdravlja u ekspoziciji neionizujućem zračenju;

• Poznavati principe prve pomoći kod udara električne struje.

Koji je značaj električne struje u okolišu?

Jedan od fizikalnih faktora koji može dovesti do štetnih učinaka na radnom mjestu, kući,

ili okolini je električna struja, bilo da djeluje kao tehnička električna struja ili kao prirodni

elektricitet- udar groma. Električna struja uzrokuje štetne učinke koje su posljedica

djelovanja same električne energije (električni udar) ili su pak posljedica pretvorbe

električne energije u toplotnu (električne opekotine), odnosno svjetlosnu energiju

(električna oftalmija).

Koji faktori određuju rizik povreda električnom strujom?

Osnovni faktori koji određuju vrstu i ishod ozljede električnom strujom su:

1. jačina struje,

2. frekvencija struje,

3. putevi prolaska kroz tijelo,

4. trajanje djelovanja,

5. stanje organizma.

Jačina struje od >0. 1 A može biti smrtonosan, ali i kad je jačina struje 0. 1 A, čovjek

se teško može odvojiti od vodiča. Opasne su i niskovoltažne (do 1000 V) i

visokovoltažne (iznad 1000 V) struje. Struja od samo 60V može uzrokovati smrt, ali se

nesreće sa smrtnim ishodom ipak češće događaju pri naponu od 150 do 250 V.

Kako se postiže otpor vođenju struje?

Otpor vođenju struje u čovjeka satoji se od otpora kože (suha, zadebljala koža ruku

pruža velik otpor prolazu struje, ali je otpor bitno smanjen ako je koža znojna, a

pogotovo oštećena, ali i otpor drugih tkiva. Što neko tkivo sadrži više vode, to je otpor

prolazu struje manji. Otpor je manji, i što je veće područje dodira kože sa električnim

vodičem, a otpor je manji što je veće područje dodira kože sa električnim vodičem,a osim

toga otpor se znatno smanjuje s produženjem dodira sa vodičem električne struje.

Naizmjenična struja je opasnija od istosmjerne, a najopasnija frekvencija je od 40 i 60

herca. Putevi prolaza električne energije kroz tijelo su važan faktor o kome ovise

posljedice električnog udara. Mišićna masa, zbog sadržaja vode, vrlo dobro provodi

struju. Put prolaza struje kroz ruke zahvata srce i električni udar koji pri tome nastaje

uzrokuje fibrilaciju ventrikula sa svim opasnim posljedicama po život.

Na kojim mjestima kože se usljed udara električne struje razvijaju opekotine?

Električne opekotine nastaju prvo na mjestu ulaza i izlaza električne struje iz tijela, jer je

tu najveći otpor. Takve su opekotine obično male površine, ali kad je visoka voltaža i

jaka struja, mogu biti i vrlo opsežne pa osim kože zahvatiti i dublja tkiva. Električne

nekroze su duboka oštećenja tkiva, oštro ograničena, obično oblika predmeta s kojim je

čovjek došao u dodir (električni biljeg). Ako struja uđe u tijelo i izađe iz njega preko

širokog područja djelovanja niskog otpora, jačina struje može biti nedovoljna da podigne

temperaturu i da izazove koagulacionu nekrozu. Tako da se može dogoditi da nema niti

biljega, a ni drugih opekotina, nego se na mjestu kontakta stvori samo mala linearna ili

okrugla kožna lezija (to je moguće čak i pri smrtnom djelovanju struje niske ili visoke

napetosti).

Kako električna struja može oštetiti oko?

Intenzivna svjetlosna energija koja može nastati u električnom luku može oštetiti

strukturu oka, a posljedice su katarakta, krvarenja u retini, pa čak i ablacija retine.

Koji su principi prve pomoći pri udaru električne struje?

Prva pomoć pri udaru električnom strujom obuhvata što hitniji prekid toka struje bilo

kakvim predmetom koji je loš vodič struje, davanje umjetnog disanja i primjenu vanjske

masaže srca, ako nema mogućnosti da se primjeni defibrilator.



1. Osnovni faktori koji određuju vrstu i ishod ozljede električnom strujom su (zaokružite

ispravne odgovore isključujući samo jedan):

:

a. jačina struje,

b. frekvencija struje,

c. putevi prolaska kroz tijelo,

d. trajanje djelovanja,

e. put ulaska u tijelo,

f. stanje organizma.

2. Intenzivna svjetlosna energija koja može nastati u električnom luku može oštetiti

strukturu oka, a posljedice su (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):

a. katarakta,

b. krvarenja u retini,

c. poremećaji kolornog vida,

d. ablacija retine.

Literatura

1. Beritić-Stahuljak D, Žuškin E, Valić F, Mustajbegović J.Medicina rada. Zagreb: Medicinska naklada, 1999.

2. Simon N. Biological effects of static magnetic fields: Review. Int Cryogenic Materials Commission, Inc. Boulder (Colorado); 1992.

3. Grandolfo M, Vecchia P. Static electromagnetic fields: Sources, physical interaction and bioeffects. In: Mathes R, editor. Proceedings of the Third Interantional Non-Ionizing Radiation Workshop. ICNIRP, Baden, Austria:1996. 271-85.


BUKA U OKOLIŠU I ZDRAVLJE

Buka Vibracije

Ciljevi kursa:

• Proširiti znanja o buci i njenom javnozdravstvenom značaju;

• Identificirati okolišne izvore buke;

• Definisati termin akustične trauma;

• Otkriti izvor vibracija u okolišu;

• Poznavati zdravstvene poremećaje koje uzrokuje buka;

• Identificirati maksimalno dopuštene nivoe buke u okolišu.

Šta je buka?

Buka je svaka nepoželjna ili neprijatna zvučna pojava koja nekim svojim kvalitetima

može da utiče na psihičko i fizičko osjećanje čovjeka. Ona stvara nemir i neraspoloženje,

posebno djeluje na sluh i njegove mogućnosti, ometa odmor ljudi i smanjuje radnu

produktivnost. Uvođenjem sve bržih tehnoloških procesa u industriji često se povećava

ukupna izloženost buci. Broj industrijskih radnika koji je izložen djelovanju prekomjerne

buke sve je veći. Robert Koch je u drugoj polovini 19. vijeka izjavio: “ Doći će dan kad

će buka postati jedan od velikih neprijatelja čovjeka, tako da ćemo se boriti protiv nje

kao nekad protiv kuge i kolere.”

Buka je pratilac sredine u kojoj živimo izvan rada, pa čak i na odmoru ili na putu do

radnog mjesta. Ispitivanja su već prije 20 godina pokazala da je oko 150 miliona ljudi u

zemljama visokog tehnološkog razvoja bilo u svojim domovima izloženo zvučnim

pritiscima višim od 65 dB. U Japanu je bilo više pritužbi na buku nego na bilo koji drugi

oblik onečišćenja.

Ko je prijemnik zvuka u organizmu?

Uho je prijemnik zvuka u organizmu i ono akustičnu energiju pretvara u bioelektričnu.

Ono je ujedno i vrlo selektivan akustični analizator, određivač smjera zvučnog izvora, te

indikator glasnoće, visine i boje tona. Područje frekvencije koje uho čuje obuhvata više

od deset oktava. Omjer između najvećeg zvučnog pritiska koje uho može podnijeti i onog

koji se tek može primjetiti iznosi 1 : 106. U području svoje najveće osjetljivosti uho

reaguje na zvučni pritisak koji izaziva titranje bubnjića amplitudom koja je jednaka

jednoj desetini promjera najmanjeg atoma, tj. amplitudom manjom od 10-11.

Kako buka djeluje na ljude?

Uobičajena podjela djelovanja buke na ljude je na auditivno (auralno) tj. djelovanje na

čulo sluha i ekstraauditivno (ekstraauralno) tj. djelovanje s posljedicama na cijeli

organizam. Buka u osnovi uvijek djeluje auditivno, a ekstraauditivne pojave mogu biti

samo indirektne posljedice buke. U slučajevima samog ekstraauditivnog djelovanja štetni

se uticaj prenosi na čovjeka drugim osjetnim sistemima.

Koje su karakteristike auditivnog djelovanja buke?

Auditivno djelovanje izražava se preko direktnog oštećenja slušnog organa, a time i

sluha. Posljedica mu je nagluhost i gluhoća. Kad je riječ o dugotrajnom djelovanju

buke razvijaju se trajna, ireverzibilna oštećenja. Krivulja praga čujnosti mijenja se sa

čovjekovom dobi. Ona se podiže starošću na višim frekvencijama, što znači da se u tom

području gubi sluh (Presbyacusis).

Koje su karakteristike ekstraauditivnog djelovanja buke?

Buka djeluje indirektno podraživanjem simpatikusa na autonomni nervni sistem. Kad

buka pređe nivo od 60dB pojavljuju se simptomi koji su posljedica pojačane funkcije

simpatikusa (pojačana razdražljivost, smetnje sna, poremećaj sna, zamor, glavobolja,

nervoza, opšta nelagoda, vrtoglavica, poremećaj ravnoteže). Međutim, postoje

individualne razlike osjetljivosti na djelovanje buke, pa se reakcije mogu ispoljavati

blagim i prolaznim simptomima do burnih reakcija i trajnih težih oštećenja. Buka je,

dakle, jedan od stresogenih faktora okoliša.

Ekstraauditivni učinci se izražavaju:

• Poremećajima kardiovaskularnog sistema (periferna vazokonstrikcija-tahikardia,

hipertenzija);

• Poremećajima gastrointestinalnog trakta (spazam pilorusa, pojačana peristaltika i

sekrecija, peptički ulkus);

• Poremećajima endokrinog sistema (djelovanje na: hipofiza- suprarenalne žlijezde,

hipofiza-gonade- menstrualne smetnje, spontani abortusi u graviditetu).

Šta je akustična trauma?

Akustična trauma podrazumijeva svako oštećenje sluha jakim zvučnim pritiscima, bilo

kojeg izvora. Treba istaći da je mogućnost prilagođavanja na djelovanje buke neznatna,

a u individualno preosjetljivih nema takve mogućnosti, nego se reakcija na buku

povećava. Stoga, podraživanje simpatikusa sa svim vegetativnim promjenama je

uzrokom akustične traume koja se pojavljuje kao posljedica trajnog, prekomjernog

zvučnog podražaja. Osnova patofiziologije akustične traume je dobro poznata. Proces se

zbiva u unutarnjem uhu i to na nivou osjetnih stanica Cortijeva organa i perifernih

živčanih završetaka. Akustičnu traumu mogu izazvati detonacije, mlazni motori, jaki

zvučnici u blizini uha što izaziva privremeni poremećaj sluha, ako ne dođe do prskanja

bubne opne. Privremeno se gubi sposobnost percepcije slušnog nadražaja, javlja se

zujanje u ušima, glasovi se nejasno čuju, dolazi do privremenog poremećaja praga draži.

U takvim slučajevima u Kortijevom organu utvrđenje su dezorganizacije strukture,

pojave slobodnih komadića tkiva, tečnosti i fibroznih prožimanja. Stepen smanjenja sluha

zavisi od stepena promjena u Kortijevom organu.

Šta je hronična akustična trauma?

Hronična akustična trauma predstavlja najčešće profesionalno oštećenje slušnog organa

pri dugotrajnom izlaganju buci. Stepen oštećenja sluha zavisi od više činilaca: trajanje

zvučne agresije, jačine zvuka (izražene u dB) i frekvencije u (Hz). Najagresivnije

frekfence nalaze se u blizini 4000 Hz. Hronične akustične traume manifestuju se u vidu

privremenog gubitka sluha u određenom opsegu skale ili potpunog gubitka sluha. Za

slučaje profesionalne nagluvosti karakteristično je sporo i postepeno razvijanje

nagluvosti.

Koji su izvori buke?

Prirodni izvori buke, kao što je električno pražnjenje u vazduhu, morski talasi,

grmljavina, glasovi idrugi. Vještački izvori buke su saobraćaj i industrija (u industrijskim

postrojenjima buka često iznosi više od 100 dB). Izvorom buke po zakonu Sarajevskog

kantona smatra se sveki objekat sa sredstvima za rad i transport, uređajima,

instalacijama, te bučne aktivnosti i drugi objekti i radnje od kojih se širi zvuk i koji prelazi

dozvoljene nivoe buke.

Buku u okolišu prema izvorima dijelimo na:

• saobraćajnu buku;

• buku koju stvara industrija u gradovima ili naseljima;

• uličnu buku raznog porijekla (građevinske mašine, ozvučenja, utovar i istovar

metalnih predmeta, ugostiteljski objekti);

• buku u domaćinstvu (rad električnih i drugih uređaja, instalacija).

Koje zdravstvene poremećaje izazivaju različiti izvori buke u okolišu?

Tabela 11. Zdravstveni poremećaji koje izazivaju različiti izvori komunalne buke

Faktori

Učinci

Cestovni i željeznički saobraćaj gubitak sluha, smetnje odmora i sna, srčana oboljenja

Zračni saobraćaj

gubitak sluha, smetnje odmora i sna, pogoršanja duševnih bolesti

Tehnološka buka progresivni trajni gubitak sluha

Kućna buka smetnje odmora, psihička napetost

Od čega zavise zdravstveni efekti u ekspoziciji buci?

Efekti ekspozicije buci su u direktnoj povezanosti sa intenzitetom (stepenom) buke.

Tabela 12. Stepen buke i zdravstveni efekti

INTENZITET BUKE dB

ZDRAVSTVENI EFEKTI

I 40-50 Izaziva psihičke reakcije

II 60-80 Izaziva rastrojstvo nervnog sistema

III 90-110 Izaziva umanjenje sluha

IV < 120 Izaziva povredu slušnog aparata

V 150 Izaziva mehaničke povrede

VI 170 Izaziva SMRT

Koliko je značajna buka koja nastaje u saobraćaju?

Saobraćaj danas prestavlja jedan od najvažnijih uzroka buke. Automobili uzrokuju nivo

buke od 80 dB. Na vrlo prometnim raskrsnicama buka može dostići i do 90dB. Tokom

dana, polovica stanovnika gradova izložena je nivoima buke od 55dB, trećina od 55 do

65 dB, a 15 % iznad 65dB, što je granica iznad koje se javlja visok stepen neugodnosti.

Drumski i vazdušni saobraćaj u gradovima učestvuje sa 70-80% izvora buke. U blizini

pruge intenzitet buke je 90dB. Tramvaji proizvodi buku od 75-95dB. U okolini aerodroma

buka iznosi 80-100dB. Nadzvučna brzina u avionskom saobraćaju predstavlja prasak koji

nastaje probijanjem vazdušnog zida, a produkuje buku iznad 60 dB. Zabilježen je smrtni

slučaj zbog nadzvučnog praska u Oklahomi 1967.godine.

Da li zemljotresi proizvode buku ili vibracije?

Zemljotresi izazivaju vibracije čiji je broj veći od 15 vibracija/sec. Kod žena ovakve

vibracije mogu izazvati oštećenje genitalnog sistema (poremećaje ovario- menstrualnih

ciklusa) pa i sterilitet. Kod muškaraca smanjuju produkciju spermatozoida.

Na koje neuropsihološke i mentalne funkcije utiče buka?

Buka djeluje stresno i posebno negativno utiče na slijedeće aktivnosti:

• aktivnosti koje zahtjevaju koncentraciju, učenje i analitičke procese;

• aktivnosti koje uključuju govor i slušanje;

• aktivnosti koje zahtjevaju precizan rad mišića (posebno mišića šake);

• aktivnosti koje uključuju više simultanih radnji;

• aktivnosti koje iziskuju stalni mentalni napor.

Primjer.

Prije dvije godine na Cornell univerzitetu provedeno je istraživanje sa jednim zanimljivim

eksperimentom. Svaki zaposlenik je u toku radnog vremena, ne znajući, dobio uz

redovne radne zadatke i jedan nerješiv zadatak. Nakon nekog vremena zaposlenici su

odustali od rješavanja tog zadatka i nastavili su sa radom. Analizirajući rezultate

utvrđeno je da su zaposlenici koji su radili u uvjetima buke učinili u prosjeku 40% manje

pokušaja da riješe taj zadatak, od onih koji su radili u tišim uvjetima.“.

Da li videoterminali i kompjuter proizvode buku?

Buka kompjutera (tiha buka, buka niskog intenziteta) često uzrokuje poremećaje

spavanja i poremećaje društvenog ponašanja. Pojavljuju se uporne nesanice, sa

uzimanjem raznih sedativnih i hipnotičkih sredstava. Često je izraženo antisocijalno i

agresivno ponašanje, zatim otuđenost i izolacija osobe, koja polako iz realnog prelazi u

«cyber» svijet.

Koje su zaštitne mjere protiv neželjenih efekata buke?

Mjere zaštite protiv buke mogu biti opće i individualne. U opće mjere ubrajaju se

tehnološke i izolacione mjere, regulacija saobraćaja, vremensko i prostorno ograničenje

buke, što bolje pričvršćivanje za podlogu uz korištenje amortizujućih zaptivki. Oprema je

skupa, a postupci izolacije se odnose na zaštitu stambenih četvrti, ali i mašina koji

proizvode buku, materijalima koji apsorbuju zvuk.

Pojam ekranizacije podrazumjeva postavljanje određenih barijera između glavnih

bučnih saobraćajnica i stambenih kompleksa, čime se mogućnost može znatno samnjiti.

Ekrani za zaštitu mogu biti visoke administrativne zgrade, drvoredi i zelenilo. Listopadne

šume umanjuju intenzitet buke (u ljetnom periodu više nego u zimskom) na osnovu

ekvivalentnog raastojanja 150m od izvora. Umanjenje iznosi 0.20 dB (u zimskom

periodu 0.25dB). Buka se može smanjiti i putem adekvatne regulacije i ograničenja

saobraćaja naročito u stambenim četvrtima noću. Individualne mjere zaštite od buke u

radnoj sredini sastoje se u primjeni mjera zaštite (lične i kolektivne), utvrđivanje

standarda nivoa buke, režima i dinamike rada uz obavezne odmore.

Koji su dopušteni nivoi buke u okolišu?

Prema ISO standardima vanjska buka u odnosu prema zgradama je onaj nivo buke koja

djeluje 3m ispred zgrade ili 0.5 m ispred otvorenog prozora boravišnih prostorija.

Propisima i normama definiše se prihvatljivo stanje buke za svaku konkretnu sredinu

na temelju postavljenih kriterija kao što su zaštita sluha i zdravlja uopće, uticaj na zamor

i produktivnost, čujnost zvučnih signala, razumljivost govora, potreba za mentalnim

sposobnostima, mogućnost odmora, rekreacije i mirnog sna.

Tabela 13. Maksimalno dozvoljeni nivoi buke okoliša (vanjski prostori)

Zona

Namjena prostora

Maksimalno dopušteni nivoi buke dB (A)

dan noć

1

Bolničke zone, oporavilišta, zone odmora i rekreacije, kulturno istorijski lokaliteti i parkovi

50

40

2

Stambena gradska područja, ostala naselja, turističke zone, kampovi i zone odgojno obrazovnih institucija, zdravstvenoistraživački instituti

55

45

3

Poslovno- stambena zona s objektima javne namjene izvan gradsog središta, dječja igrališta

60

50

4

Poslovno- stambena zona s objektima javne namjene unutar gradsog središta, zona duž autocesta i glavnog gradskog središta, zona duž autocesta i glavnih gradskih prometnica

65

50

5

Industrijska, skladišna i servisna područja te područja transportnih terminala bez stanova

na granici ove zone buka ne smije prelaziti dopušteni nivo u zoni s kojom graniči



1. Buku prema izvorima dijelimo na (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo

jedan):

a. saobraćajnu buku

b. buku koju stvara industrija u gradovima ili naseljima

c. uličnu buku raznog porijekla (građevinske mašine, ozvučenja, utovar i istovar

metalnih predmeta, ugostiteljski objekti)

d. buku u ruralnim područjima

e. buku u domaćinstvu

2. Utvrditi da li su u Federaciji BiH ili kantonalnim nivoima donešeni Zakoni o zaštiti

od Buke?

3. U okviru praktične vježbe mjeriti buku u različitim medijima. Zabilježi uočeno.

Literatura

1. American Academy of Otorynolaringology-Head and Neck Surgery: Otologic referral

Criteria for Occupational Hearing Conservation Programs. Waschington, DC, American Academy of Otorynolaringology-Head and Neck Surgery, 1983.

2. Attias J, Furst M, Forman V. Noice-induced otoacustic emission loss without hearing loss. Ear Hearing, 1995; 16: 612-618.

3. Cherniack M. Health hazard of Vibration. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 157-162.

4. Madory RD. Noise and hearing conservation. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 163-170.

5. Radanović B, Salaj B. Buka i akustična trauma. U: Šarić M, Žuškin E (ur) Medicina rada i okoliša. Zagreb, Medicinska naklada 2002; pp 319-344.

6. Occupational safety and Health Administration: occupational noise exposure-Hearing conservation amendment. Final rule.Fed Reg, 1983; 46:9738-9785.

7. Rink T. Audiometric testing: A five year review. In Procedings from twnty –first hearing Conservation Conference. Des Moines, National Hearing Conservation Association, 1999.

8. Simonović M. Oštećenja sluha. U: Vidaković A (ur.) Medicina rada II. Beograd: Udruženje za medicinu rada, 1997:704-710.

9. Gortan D. Audiologija. “Spiridion Brusina “Lomnica D, 1995. 10. Jablanović M, Jakšić P,Kosanović K. Uvod u ekotoksikologiju.Heleta Beograd,

Beograd, 2003.

PROMJENE U ATMOSFERSKOM PRITISKU I ZDRAVLJE

Povišen atmosferski pritisak

Sniženi atmosferski pritisak

Ciljevi kursa:

• Definisati barotraumu;

• Razumjeti dekompresijsku bolest (nastanak i glavne karakteristike);

• Definisati dekompresijsku visinsku bolest;

• Poznavati glavne znake prilagođavanja na visinu;

• Poznavati sindrome dekompresijske visinske bolesti;

• Razumjeti savjete upućene onima koji se penju na visinu.

Djelovanje povišenog atmosferskog pritiska

Šta je barotrauma?

Barotrauma predstavlja direktan uticaj povišenog atmosferskog pritiska na organizam

koji nastaje zbog promjena fizičkih karakteristika zraka (čistih gasova ili vještačkih

gasnih mješavina). Posredni uticaj povišenog atmosferskog pritiska ogleda se u

biološkom djelovanju metaboličkih i inertnih gasova pod povišenim pritiskom na

organizam. Porast općeg pritiska je istovremeno praćen povećanjem parcijalnih pritisaka

metaboličkih (O2 i CO2) i inertnih komponenti (N2). U normalnim uslovima 100mL krvi

ima samo 0.2mL fizički otopljenog kiseonika. Sa svakim barom nadpritiska otopljeni

kiseonik u 100mL krvi će se povećati za 2.4mL. Porastom parcijalnog pritiska kiseonika

nastaje perakutno toksično djelovanje kiseonika. Kod još višeg atmosferskog pritiska

nastaje neurotoksično djelovanje kiseonika sa kloničko toničkim grčevima.

Kako nastaje dekompresijska bolest?

Djelovanje povišenog atmosferskog pritiska ispoljava se povećanim otapanjem azota u

krvi i tkivima, ako se naglo pređe u područje sniženog atmosferskog pritiska. Otopljeni

azot u tkivima se oslobađa u krv u obliku mjehurića, što za posljedicu ima nastanak

vazdušne embolije, a taj patološki mehanizam čini osnovu dekompresijske bolesti (DB).

Još je 1878. godine naučnik Bert eksperimentalno potvrdio da DB uzrokuju gasni

mjehurići pretežno sastavljeni od azota.

Kako objasniti nastanak dekompresivne bolesti?

Kod konstantnog pritiska i temperature svaka tekućina (otapalo), ili tkivo organizma

može u organizmu zadržati samo određenu količinu gasa. Tokom udisanja zraka

normalnog atmosferskog pritiska od 1bara organizam odrasle, prosječno uhranjene

osobe sadržava oko 1L otopljenog azota. Polovina te količine se nalazi u oko 50 kg tkiva

pretežno sastavljenog od vode, dok se ostatak nalazi u oko 9kg masnog tkiva. Pri

dovoljno dugom izlaganju pritisku od 2bara u organizmu će biti 2L, kod 3bara 3L, kod 5

bara 5L otopljenog azota itd. Gasni mjehurići azota u venskom krvotoku su temeljni

uzrok DB-i. Mogu se pojaviti lokalna mikrokrvarenja, mikrotromboembolijski procesi i

vazogeni edem.

Kakva je klinička slika dekompresijske bolesti?

Sinonimi za profesionalnu dekompresijsku bolest su bolest ronilaca, kesonska bolest,

bolest avijatičara. Javljaju se lokalna mikrokrvarenja (uši, oči) kao znak barotraume i

vazogeni edemi. Vrlo često dolazi do pucanje bubnjića obostrano, (engl. inverted ear), a

registruje se oštećenje sluha obostrano. Najčešći simptom dekompresijske bolesti je bol

u zglobovima (koljeno, rame), a kasnije u mišićima i kostima. Vrlo teška posljedica

dekompresijske bolesti je spastična paraplegija (zbog embolije kičmene moždine) i često

puta fatalna embolija pluća.

Kako liječiti dekompresijsku bolest?

Terapijska rekompresija je jedina djelotvorna i ispravna metoda liječenja DB-i.

Sastoji se od ponovnog stavljanja oboljelog pod povišeni pritisak (rekompresija) i

postupno programirane dekompresije. Povećanjem okolnog pritiska u rekompresijskoj

fazi smanjuje se obim i volumen gasnih mjehurića.

Djelovanje sniženog atmosferskog pritiska

Šta je dekompresijska visinska bolest?

Visinska bolest (VDB, subatmosferska) je naziv za skup simptoma koji se javljaju pri

boravku na izvanredno niskom atmosferskom pritisku (visokoj nadmorskoj visini).

Najčešće se javlja u hipobaričnim komorama aviona i prilikom leta na izvanredno velikim

visinama. Rad u uslovima sniženog atmosferskog pritiska obavlja se razmjerno rijetko (u

građevinarstvu na visokim planinama, tunelogradnja, gradnja cesta. Prisutnost mjehurića

inertnog gasa u krvotoku je temeljni uzrok VDB, istovjetno kao u DB. Pri naglom usponu

na visine, kad ne postoji mogućnost prilagođavanja, u većini slučajeva radi se o blagom

poremećaju koji ne zahtijeva liječničku intervenciju. Zbog učestalosti blagih simptoma

glavobolje i mučnine (ubrzano disanje, ubrzan puls, hipertenzija), mnogi smatraju kako

je glavobolja na visini «normalna». Ovi simptomi rijetko napreduju u teži oblik, moždani i

plućni edem, koji može biti smrtonosan, osobito ako se ne prepozna. Najbolji način

sprječavanja visinske bolesti jest spor uspon pri čemu se ostavlja dovoljno vremena za

aklimatizaciju. Liječenje visinske bolesti podrazumijeva prestanak daljnjeg uspona te

silazak, osobito ako simptomi ne prolaze ili se pogoršavaju. Kisik i lijekovi služe kao

pomoć pri silasku.

Koji je odnos visine i fizioloških promjena u visinskoj bolesti?

Bolest je utoliko češća što je visina veća. Ovisno o visini javljaju se slijedeće fiziološke

promjene:

• SREDNJE VISIKA NADMORSKA VISINA (1500-2500m): zasićenje arterijske krvi

kisikom je veće od 90%; visinska bolest je moguća, ali rijetko.

• VISOKA NADMORSKA VISINA (2500-3500m): visinska bolest česta kod brzog

uspona.

• VRLO VISOKA NADMORSKA VISINA (3500-5800m): visinska bolest je vrlo česta;

zasićenje arterijske krvi kisikom je manje od 90%; primjetan manjak kiseonika u

krvi (hipoksemija) tokom napora.

• EKSTREMNA VISINA (iznad 5800 m): zamjetan manjak kiseonika u krvi tokom

mirovanja; pogoršavanje visinske bolesti usprkos aklimatizaciji; duže

preživljavanje teško je moguće.

Koji su znaci «normalnog» prilagođavanja na visinu?

Svaka osoba koja se nađe na povišenoj nadmorskoj visini iskusit će određene promjene

koje su posljedica normalnog prilagođavanja na visinu:

• ubrzano disanje hiperventilacija),

• kratkoća daha (nedostatak zraka) tokom fizičkog napora,

• učestalo mokrenje,

• promjena načina disanja tokom noći,

• često buđenje tokom noći,

• čudni snovi i noćne more.

Koji su faktori rizika za razvoj visinske bolesti?

Na razvoj visinske bolesti utiče brzina uspona, nadmorska visina, visina na kojoj putnik

spava te individualna osjetljivost. Dobra tjelesna kondicija ne djeluje zaštitno, a pojačani

tjelesni napor na visini povećava mogućnost obolijevanja. Genetski faktori takođe su

odgovorni za visinsku bolest. Liječnici ne mogu predvidjeti kod koje osobe će se razviti

visinska bolest. Prethodna iskustva osobe s boravkom na visini dobar su vodič, ali postoje

iznimke. Bilo kakvi testovi na nadmorskoj visini upitno su korisni u ovu svrhu. Smrtnost

od visinske bolesti općenito je niska. Smrtni slučajevi planinara u Nepalu događaju se u

0.014% slučajeva, a od toga 0.0036% uzrokovano je visinskom bolešću. Kod Britanaca

koji su se pokušali popeti iznad 7000m, visinska bolest je uzrokovala smrt u 17%

slučajeva. Kao i akutna visinska bolest, učestalost edema mozga ovisi o brzini uspona i

nadmorskoj razini, a javlja se kod manje od 0.001% osoba na visini od 2500m te 1% na

4000-5000m. Visinski edem pluća javlja se rijetko ispod 2500 m. Učestalost je 0.0001%

na 2500m, a raste na 2% pri visini od 4000 m.

Kakva je klinička slika akutne visinske bolesti?

Tri su glavna oblika kliničke slike visinske bolesti: akutna visinska bolest, visinski edem

mozga i visinski edem pluća. Razlike u osjetljivosti pojedinaca na visinsku bolest su

impresivne i još nisu prikladno objašnjene. Akutna visinska bolest uključuje niz

simptoma kojima je prethodio dolazak na visinu: glavobolja, gubitak apetita, mučnina ili

povraćanje, slabost, umor, vrtoglavica i problemi sa spavanjem. Simptomi se obično

javljaju 6-12 sati nakon dolaska na novu nadmorsku visinu (mogu se javiti i ranije), a

nestaju nakon 1-3 dana ako nema daljnjeg penjanja. Rijetko se javljaju ispod 2500 m.

Mogu se javiti edemi ekstremiteta. Ne postoje fizički znaci svojstveni za akutnu visinsku

bolest, a prisutnost neuroloških simptoma ukazuje na mogućnost postojanja edema

mozga ili drugi poremećaj. Uzrok akutne visinske bolesti je nejasan. Simptomi mogu biti

rezultat edema mozga zbog vazodilatacije krvnih žila uslijed hipoksije. Poremećaj

moždane auto-regulacije, otpuštanje molekula koje utiču na krvne žile, te promjena

krvno-moždane barijere uslijed manjka kiseonika mogu također biti odgovorni. Razvoj

moždanog edema predstavlja teži oblik akutne visinske bolesti.

Koji simptomi upućuju na razvoj visinskog edema mozga?

Visinski edem mozga obično slijedi nakon akutne visinske bolesti. Može uzrokovati

komu i smrt. Prvi simptomi su određeni mentalni poremećaji i promjena ponašanja koje

pacijent i okolina obično ignoriraju. Glavobolja, mučnina i povraćanje, halucinacije,

dezorijentacija i zbunjenost se često viđaju, toničko-klonički grčevi su rjeđi. Teška bolest

zbog visinskog edema mozga može se razviti za nekoliko sati, osobito ako se prvi

simptomi ne prepoznaju ili zanemare. Edem mozga može se javiti zajedno s edemom

pluća.

Kako prepoznati visinski edem pluća?

Visinski edem pluća javlja se obično 2-3 dana nakon dolaska na određenu nadmorsku

visinu. Poremećaj uključuje otežano disanje pri naporu koje se pogoršava i postaje

otežano i pri mirovanju, suh kašalj, slabost, lako zamaranje i nepodnošenje napora. Kako

se bolest pogoršava disanje je sve teže, edem pluća postaje izražajan, te je moguć

razvoj kome i smrti. Uzrok je nepoznat, a odgovornim se smatraju mjestimična

povećanja pritiska u plućima, te upalni faktori u odstranjivanju viška tekućine.

Kako liječiti visinsku dekompresijsku bolest?

Odmaranje na istoj nadmorskoj visini često omogućava prolazak simptoma te se većina

pacijenata oporavlja bez liječenja za 24-48 sati. Lijekovi protiv bolova i povraćanja

(analgetici, antiemetici) mogu ublažiti glavobolju i mučninu kod blage akutne visinske

bolesti. Najvažnije u liječenju akutne visinske bolesti jest spriječiti daljnji uspon te

obavezan silazak ako se simptomi pogoršavaju ili ne prolaze nakon 24 sata. Potrebno je

hitno spuštanje kod znaka edema pluća ili mozga. Kisik treba dati ako je dostupan.

Što liječnik treba savjetovati prije izlaganja visinama/sniženom atmosferskom

pritisku?

Naučna istraživanja koja bi pomogla pri takvoj preporuci vrlo su rijetka, ali općenito

ohrabrujuća. Putnici trebaju imati na umu da je zdravstvena zaštita na visokim

nadmorskim visinama vrlo oskudna. Putnik treba ponijeti dovoljnu zalihu lijekova koje

inače uzima, a plan putovanja treba omogućiti brz pristup medicinskim ustanovama.

Učestalost visinske bolesti ista je kod djece i odraslih. Dijagnoza kod mlađe djece može

biti odgođena jer ne znaju opisati simptome. Svako dijete koje razvije nespecifične

simptome na visini treba tretirati kao da ima visinsku bolest, osim ako druga dijagnoza

nije očita. Principi liječenja isti su kao kod odraslih. Dojenče na visini može razviti plućnu

hipertenziju i subakutnu visinsku bolest (tzv. visinska srčana bolest). Nejasno je

povećava li visina rizik od iznenadne smrti dojenčadi. Vrlo je malo podataka o riziku

visine za trudnice. Istraživanja stalnih stanovnica na visini pokazuju neznatne razlike

opskrbe fetusa kisikom na visinama ispod 3000m. Mali broj postojećih istraživanja i

iskustva avio-industrije ukazuju da je izlaganje uobičajenom pritisku zraka u kabini

aviona ili visinama <2500 m u kasnijoj trudnoći (do 37 sedmica) sigurno ako ne postoje

druge komplikacije u trudnoći. Rizik od visinske osobe, prema dosadašnjem iskustvu, ne

povećava se s dobi. Ukoliko je putnik u dobroj tjelesnoj kondiciji starija dob nije prepreka

za putovanje. Podnošenje napora može biti smanjeno na visini, osobito ako postoje druge

bolesti. Starijim osobama se preporučuje ograničiti tjelesne aktivnosti tijekom prvih par

dana na novoj visini dok se ne postigne aklimatizacija.

Kako spriječiti razvoj visinske bolesti?

Tijelo izloženo visinskom manjku kiseonika (hipobarična hipoksija) prilagođava se, što je

poznato kao aklimatizacija. Svrha ove prilagodbe je poboljšanje dostave kisika.

Aklimatizacija se najbolje postiže sporim usponom, čime se dozvoljava tijelu

prilagođavanje prije uspona na veće visine i smanjuje rizik od teških oblika visinske

bolesti. Iako je spor uspon općenito pravilo, neke osobe se mogu uspeti brzo bez ikakvih

simptoma. Iznimno je važno biti fleksibilan prilikom planiranja uspona te ostaviti dovoljno

vremena za prilagodbu i oporavak ako se poremećaj razvije.

Preporuke za aklimatizaciju:

• visinu iznad 3000m, na kojoj se spava povećavati samo 300-600 m na dan;

• za visinu iznad 3000m je potreban odmor od jednog dana za svakih 1000m

daljnje visine;

• brzina aklimatizacije razlikuje se od osobe do osobe;

• ako je moguće, treba izbjegavati letove ili vožnju direktno na visoke visine;

• ako se na visoku nadmorsku visinu dolazi direktno avionom ili autom potrebno je

prvi dan izbjegavati tjelesne napore i daljnji uspon;

• «penji se visoko, spavaj nisko»;

• ako simptomi ne prolaze odgodi daljnji uspon;

• ako se simptomi pogoršavaju spusti se što prije.



1. Svaka osoba koja se nađe na povišenoj nadmorskoj visini iskusit će određene

promjene koje su posljedica normalnog prilagođavanja na visinu (zaokružite ispravne


a. ubrzano disanje hiperventilacija),

b. kratkoća daha (nedostatak zraka) tokom fizičkog napora,

c. učestalo mokrenje,

d. promjena načina disanja tokom noći,

e. često buđenje tokom noći,

f. mikrokrvarenja

g. čudni snovi i noćne more.

2. Kako liječiti dekompresijsku bolest (zaokružite ispravne odgovore):

a. dekompresijom

b. rekompresijom

c. rekompresijom i dekompresijom

d. nijednim od navedenog.

Literatura 1. Barry PW, Pollard AJ. Altitude illness. BMJ. 2003;326(7395):915-9. 2. Beritić-Stahuljak D, Žuškin E, Valić F, Mustajbegović J. Medicina rada. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb, 1999. 3. Dumont L, Mardirosoff C, Tramer MR. Efficacy and harm of pharmacological prevention of acute mountain sickness: quantitative systemic review. BMJ 2000; 321: 267-272. 4. Gošović S. Povišen atmosferski tlak. U: Šarić M, Žuškin E (ur) Medicina rada i okoliša. Zagreb, Medicinska naklada 2002; pp 360-387. 5. Hackett PH, Roach RC. High-altitude illness. N Engl J Med. 2001; 345(2):107-14. 6. Hornbein TF, Schoene RB. High altitudean exploration of human adaptation. New York: Marcel Dekker, 2001. 7. Milledge JS, Beeley JM, Broome J, Luff N, Pelling M, Smith D. Acute mountain sickness susceptibility, fitness and hypoxic ventilatory response. Eur Respir J 1991; 4: 1000-1003. 8. Neumann K. Acute altitude sickness in children. J Travel Med. 1999 ; 6(3):210. 9. O'Brien B. High-altitude illness. N Engl J Med. 2001; 345(17):1280-1. 10. Pollard AJ, Clarke C. Deaths during mountaineering at extreme altitude. Lancet 1988; i: 1277. 11.. Shlim DR, Gallie J. The causes of death among trekkers in Nepal. Int J Sports Med 1992; 13(1): S74-S76 12. Stevens LM. JAMA patient page. Altitude sickness. JAMA. 2002; 287(17):2314.

HEMIJSKE MATERIJE U OKOLIŠU

Metali

Plinovi i pare

Opojni plinovi (narkotici)

Ciljevi kursa:

• Poznavati efekte manganske okolišne ekspozicije u djece;

• Razumjeti sindrom «manganizam»;

• Poznavati okolišne izvore žive i razumjeti problem amalgamskih blombi;

• Poznavati efekte kontinuirane ekspozicije živi;

• Poznavati izvore kadmijuma i zdravstvene efekte koji nastaju usljed ekspozicije

kadmijumu;

• Poznavati okolišne izvore olovu;

• Poznavati zdravstvene poremećaje koje uzrokuje olovna ekspozicija;

• Otkriti ko su žrtve otrovanja olovom i šta ono uzrokuje;

• Identificirati načine prevencije okolišnog otrovanja olovom;

• Poznavati okolišni značaj hlora;

• Poznavati okolišni značaj polihloriranog bifenila;

• Poznavati okolišni značaj opojnih plinova (metanol, benzen, nafta).

METALI

Koji su prvi poznati otrovi u istoriji čovječanstva?

Metali su prvi poznati toksini u istoriji čovječanstva. Hipokrat je još 370 godine prije

nove ere opisao abdominalne kolike kao znak olovnog saturnizma. Plinije je isticao štetne

učinke žive na zdravlje u onih koji se bave preradom. Pojedini metali su esencijalni u

organizmu (željezo, kobalt, bakar, cink, mangan). To znači da su oni prijeko potrebni, ali

u određenoj koncentraciji, za normalno odvijanje biohemijskih procesa u organizmu pa

njihov nedostatak može uzrokovati određene bolesti. Međutim ako ih se unese u suvišku

mogu uzrokovati otrovanja.

Mogu li se dogoditi otrovanja željezom?

Željezo (Fe) je esencijalni metal. Akutno trovanje se može dogoditi u idiopatskoj

hemohromatozi, u liječenju anemije željeznim preparatima ili u toku frekventne

transfuzije. U tom slučaju dolazi do porasta feritin sintetaze u hepatičnim stanicama, a sa

rastućim koncentracijama feritina, velike količine željeza ostaju u obliku hemosiderina.

Akutna toksičnost najčešća je u djece od 1-5 godina sa Fe-sulfatom. Ako je uzeto

peroralno 0.5g Fe ili 2.5g željeznog sulfata), ozbiljno trovanje ima slijedeću

somptomatologiju:

• povraćanje koje se javlja 1-6 sati nakon ingestije;

• ulceracije i melena;

• akutni zastoj bubrega i ciroza jetre.

Međutim hronično otrovanje je mnogo rašireniji problem. Može se razviti zbog

preosjetljivosti koja je genetski uslovljena. Dešava se kod konzumacije čajeva bogatih sa

Fe, tonika ili lijekova. Posljedice mogu biti ozbiljne: funkcionalni poremećaji jetre,

diabetes melitus, poremećaj hormona ili kardiovaskularni poremećaji. Defferioxamine je

specifični antidot.

Mogu li se dogoditi otrovanja selenom?

Selen je esencijalni element. Hrana iz mora bogata je selenijumom. Otrovanja selenom

se mogu dogoditi konzumiranjem selenijuma u ishrani. Hronična trovanja opisana su u

Kini 1961. godine oblast Hubei (otrovano 50% stanovnika od ukupno 248).

Zašto je mangan esencijalni element?

Mangan je jedan od pet najvažnijih oligoelemenata u organizmu i esencijalan je element

za sve vrste. On ulazi u sastav mnogih enzima i učestvuje u brojnim enzimskim

reakcijama. Potreban je za normalan metabolizam bjelančevina i masti, regulaciju šećera

u krvi i za zdrav imunološki sistem. Bitan je kofaktor u fosforilaciji u proizvodnji stanične

energije, a odgovoran je za normalan rast kostiju i formiranje hrskavice. Takođe je

potreban organizmu za bolje iskorištavanje vitamina B1 i E. Pomaže pri stvaranju

majčinog mlijeka.

Šta se dešava ako se u organizam unosi premalo mangana?

Deficit mangana može uzrokovati arterosklerozu, poremećaje u radu srca, porast nivoa

holesterola, psihičku razdražljivost i pojavu mišićnih grčeva. Djeluje kao antioksidans i

pomaže normalno zgrušavanje krvi. Hranom se uglavnom unose dovoljne količine ovog

oligoelemanta. Najpoznatiji manganov spoj je kalijum hipermanganat (KMnO4), koji ima

baktericidno svojstvo. Koristi se za liječenje gljivičnih oboljenja kože.

Kad je mangan toksičan?

Soli mangana su u visokim koncentracijama toksične. Prvenstveno je neurotoksičan.

Efekti intoksikacije su jače izraženi ako manganske pare ili prašina dospijevaju u

organizam inhalacijom, nego kad se mangan u organizam unosi ingestijom. To se

najčešće dešava na radnom mjestu, u metalurgiji gdje se mangan najviše i koristi i u

poljoprivredi (vještačka gnojiva). Eksperimentalno je dokazano da su spojevi mangana

kancerogeni i teratogeni.

Da li je pitka voda značajan izvor mangana?

Pitka voda u nekim dijelovima svijeta ima visok nivo mangana. Unosom mangana preko

vode zabilježene su povećane koncentracije Mn u kosi i porast prevalencije

ekstrapiramidalnih motornih disfunkcija. EPA je dala sigurnosnu graničnu vrijednost

koncentracije mangana u vodi koja iznosi 200mg/L, ako se pretpostavi standardna

količina unosa vode 2L/dan.

Može li okolišni mangan uzrokovati intoksikaciju?

Proizvodnja mangana i posljedično zagađenje okoliša manganom je povećano u 20.-tom

vijeku sa 1 milion godišnje na 20 miliona tona godišnje. Ranije je mangan korišten za

proizvodnju legura, a danas se koristi u proizvodnji aluminijskih konzervi, fungicida,

vještačkih gnojiva, baterija, stakla, keramike, elektronskih uređaja i kao detonator

benzina (metilciklopentandienilni Mn trikarbonil- MMT u bezolovnom benzinu). Drugi izvor

mangana u okolišu potiče iz procesa sagorijevanja fosilnih goriva.

Istraživanje provedeno u Kanadi ukazuje da je koncentracija mangana u krvi

stanovništva koji nisu profesionalno izloženih manganu u područjima sa većim

koncentracijama Mn u zraku. Koncentracija Mn je bila značajno udružena sa tremorom u

miru i smanjenjem koordinacije pokreta gornjih ekstremiteta, sposobnošću učenja i

pamćenja. Veće koncentracije mangana u krvi u muškaraca bile su povezane sa sporijim

sinergističkim pokretima tijela. Poremećaji se češće javljaju u muškaraca nego u žena.

Kako okolišni mangan utiče na zdravlje djece?

Rezultati studije o djeci, koja je provedena u Kini, upućuju da su djeca koja su

konzumirala umjereno visoke koncentracije Mn u pitkoj vodi (241-346µgr/L), zbog

ekstenzivnog navodnjavanja obradivih površina, imala lošiji kvalitet kose, lošiju

krvnu sliku i lošiji uspjeh u školi u odnosu na djecu koja su konzumirala vodu sa

manjim koncentracijama Mn. Motorna funkcija učenja je bila značajno slabija u domenu

koordiniranih pokreta gornjih ekstremiteta, a uočena je slabija sposobnost učenja i

pamćenja. Ovi simptomi su bili značajno udruženi sa koncentracijama Mn u kosi djece.

Šta je manganizam?

Profesionalna izloženost visokim koncentracijama mangana može uzrokovati neurološki

poremećaj nazvan manganizam. Početni simptomi intoksikacije su nespecifični. Javlja

se glavobolja, umor, poremećaj spavanja i razdražljivost. Nakon toga se razvija

psihotično stanje Locura manganica. Psihotično stanje prate poremećaji koji su slični

parkinsonizmu. Znak su ekstrapiramidalne motorne disfunkcije koja uključuje mišićnu

rigidnost, promijenjen hod (“pijetlov hod”), pomanjkanje facijalne ekspresije i fini tremor.

Oporavak od razvijenog poremećaja manganizma je rijedak, i disfunkcija perzistira i

nakon prekida ekspozicije.

Koji su najčešći efekti ekspozicije manganu?

U radnika metalne industrije i u poljoprivrednika, koji su bili izloženi udisanju manjih

koncentracija mangana, u kraćem vremenskom periodu, razvija se subklinička slika

ekstrapiramidalne disfunkcije. Simptomi i znaci ovog poremećaja su motorna

usporenost, tremor, osjetna preosjetljivost, teškoće u učenju i pamćenju. Intenzitet ovih

poremećaja raste sa trajanjem ekspozicije i ovisno o koncentraciji mangana u ekspoziciji.

Stoga je vrlo važno prepoznati ove znake i prekinuti izloženost manganu. U protivnom se

javljaju znaci ubrzanog starenja u mlađih osoba, a manganski parkinsonizam u starijih.

Inhalirani Mn je respiratorni iritant te može inducirati inflamatorni odgovor i

bronhitis. Profesionalno izlaganje Mn u zraku radnog ambijenta može indukovati

impotenciju u muškaraca.

Koji su glavni izvori ekspozicije kobaltu u okolišu?

Hrana i pića koja sadrže kobalt su glavni izvor ekspozicije kobaltu u okolišu. Voda za piće

sadrži koncentracije 0.1-5,1 mg/L. Tragovi kobalta mogu se naći u cementu, te u

različitim proizvodima za domaćinstvu. Međutim, nema pokazatelja da kobalt ili spojevi

kobalta predstavljaju rizik za zdravlje u ljudi čiji posao nije direktno vezan za izloženost

kobaltu. Treba naglasiti da je kobalt bitan hranjivi sastojak za život i da esencijalni

vitamin B12 (hydroxocobalamin) sadrži kobalt. Ukupna količina vitamina B12 u

organizmu iznosi 5mg, što odgovara količini od 0.2mg kobalta. U profesionalnim

uslovima izaziva hipersenzitivni pneumonitis, metalnu groznicu, bolesti bubrega,

pneumokoniozu tvrdog metala. Kobalt je kancerogenik prvog reda.

Da li je kadmijumu izloženo i stanovništvo?

Glavni izvor ekspozicije stanovništva kadmijumu jeste kontaminirana hrana (žitarice i

pirinač koji potiču iz područja u kojima je zemljište kontaminirano kadmijumom) i

pušenje cigareta, jer one sadrže između 1 i 2µg kadmijuma.

Koje zdravstvene poremećaje može izazvati kadmijum

Oštećenja bubrežnih funkcija najčešće su prva manifestacija toksičnih efekata

kadmijuma i ispoljavaju se u oštećenjima glomerularne filtracije i tubularne reapsorpcije.

Kao posljedica oštećenja bubrežnih funkcija, naročito poremećaja tubularne reapsorpcije

fosfata, glukoze, aminokiselina i niskomolekularnih proteina, nastaju osteomalacija i

osteoporoza. Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) svrstala je kadmijum u

I grupu humanih karcinogena. Pojava karcinoma pluća i prostate može se povezati

s profesionalnom ekspozicijom kadmijumu.

Koji su okolišni izvori žive?

1. Još uvijek se živini spojevi koriste kao antiseptici/dezinficijensi (mercury

hrom, thimerosal) u kapima za oči, mastima za oči, sprejevima za nos i

vakcinama. Živini spojevi su se ranije široko upotrebljavali u medicini kao

laksativi, lijekovi za liječenje glista i zubni prah, a u prošlosti kao lijek za sifilis i

kao diuretik.

2. Živa se nalazi u hrani uglavnom u obliku metil-Hg u ribi i morskim plodovima.

Dnevni unos žive je u konzumenata hrane iz mora 3 mg (od ukupne količine 80%

je metilna-Hg, a 20% anorganska živa). U epidemiji otrovanja živom ingestijom

ribe iz živom zagađenih mora, koja su se desila u Minamati i Niigati od 1950.-

1960.godine, vrijednosti dnevnog unosa žive daleko su prelazile 3mg. U Iraku se

1970.godine desilo trovanje širih razmjera, kada su stanovnici konzumirali hljeb,

napravljen pšenicom kontaminiranom živinim fungicidom. Slična otrovanja metil-

Hg su se dogodila u Pakistanu, Gani i Gvatemali.

3. Zabilježena su trovanja i usljed korištenja krema za kožu koje su sadržavale

živu, kao i sapuna koje su tamnoputi ljudi koristili u svrhu izbjeljivanja kože.

4. Živin fungicid u lateks bojama sa zidova može biti izvor otrovanja.

5. Visoke koncentracije živinih para se mogu osloboditi pri sagorijevanju goriva u

bušotinama i/ili zgarištima bogatim naftom, katranom i drugim fosilnim

gorivima. Trovanje je moguće ako se u blizini inhalira kontaminiran zrak i/ili bude

u kontaktu s kontaminiranim zemljištem ili konzumira kontaminirana voda.

Koji su poremećaji posljedica kontinuirane ekspozicije parama žive?

Ciljni organ kontinuirane ekspozicije parama žive je centralni nervni sistem. Klasični

simptomi hroničnog merkurializma su:

• intencioni tremor;

• eretizam (promjene ličnosti i ponašanja, strah, iritabilnost, nesigurnost, pad

pamćenja, nesanica, introvernost); i

• stomatogingivitis.

Da li živa u amalgamskim blombama predstavlja mogućnost otrovanja?

Dentalni amalgam sadrži 45-50% žive. Kratkotrajna ekspozicija visokim koncentracijama

žive može se dogoditi prilikom tretmana kod stomatologa (odstranjivanje stare blombe,

poliranje nove amalgamske blombe). Dugotrajna ekspozicija malim koncentracijama žive

može nastati oslobađanjem živinih para iz oštećene dentalne blombe. Možemo utvrditi

porast koncentracije žive u urinu i krvi. Najučestaliji zdravstveni poremećaj je

hipersenzitivnost, alergija na živu koja se može potvrditi patch testom. Ispoljava se

pojavom dermatitisa na licu, ponekad eritematoznim i utrikarialnim osipom.

Da li je otrovanje olovom javnozdravstveni problem?

O olovu je napisano najviše toksikološke literature. Otrovanje olovom (saturnismus) je

rasprostranjen zdravstveni problem. Teško je prepoznati opasnost olovne toksičnosti u

humane populacije koja je sada izložena olovnom trovanju za oko dvije stotine puta

većem od preindustrijskog perioda. Negativni učinci olova u profesionalnoj ekspoziciji su

davno uočeni, a u novije vrijeme poklanja se značaj proučavanju subkliničkih efekata pri

relativno malim koncentracijama ekspozicije olovu u okolišu. U nekim dijelovima svijeta,

u koje se ubraja i naša zemlja, otrovanje olovom se rijetko ili skoro nikako ne

prepoznaje, dijagnosticira i/ili liječi.

Koji su izvori ekspozicije olovu u okolišu?

Olovo u atmosferi postoji u metalnom obliku u prašini, dijelovima tla kao olovni oksid

i u gasnom obliku.

Olovo se nalazi:

• u vodi za piće,

• u gotovo svakoj hrani i piću kupljenoj u trgovinama;

• homeopatskim remedijama;

• makrobiotskoj hrani.

Najotrovniji su olovni karbonat i olovni oksidi. Rizik izloženosti olovu i otrovanju je unos

kontaminirane hrane i vode, udisanja zagađenog vazduha, kao i upotreba predmeta

izrađenih od olova ili bojenih olovnim bojama. Upotreba olovnog benzina (sa

tetraetilnim i tetrametilnim olovom) u saobraćaju urbanih naselja posebno povećava rizik

i ugroženost od otrovanja olovom osobito u djece i trudnica. Koncentracije olova u tlu

kreću se od 5-25mg/kg, u podzemnim vodama 1-60µg/m3. Hranom se dnevno unosi

100-300µg. Posljedica tog, gotovo svuda prisutnog zagađenja jest činjenica da se u

organizmu odrasle osobe nalazi 150-400mg olova i da su njegove prosječne

koncentracije u krvi 2.5 µg/dL.

Koji su simptomi i znaci otrovanja olovom?

Općenito ozbiljnost kliničke slike se pogoršava s rastućim koncentracijama olova u krvi

Tabela 14. Otrovanja visokim koncentracijama olova u krvi mogu uvesti otrovanog u

delirijum, komu i konvulzije, udružene sa olovnom encefalopatijom i uslove borbe za

život.

Tabela 14. Simptomi i znaci otrovanja olovom u odraslih

Lagana otrovanja Umjerena otrovanja Ozbiljna otrovanja

Umjereni umor i iscrpljenje Emocionalna labilnost Poteškoće u koncentraciji Poremećaj sna

Glavobolja Umor i somnolentnost Mišićno iscrpljenje, mialgia i atralgia Tremor Mučnina Difuzni abdominalni bolovi Konstipacija ili diarea Gubitak u težini Pad libida

Abdominalne kolike* Periferna neuropatija Konvulzije Encefalopatija

* Trbuh je uvučen i zategnut u obliku čuna, a bol slabi pri dubokom pritisku. Postoji meteorizam, fetor ex ore, oligurija sa čestim nagonom za mokrenje odnosno odgovara slici akutnog hirurškog abdomena. Koje zdravstvene poremećaje uzrokuje olovna ekspozicija?

Olovo izaziva multiple hematološke efekte. U olovom induciranoj anemiji, crvena krvna

zrnca su mikrocitna i hipohromna. Mikrociti su eritrociti čiji je promjer manji od 7

mikrometara. Anemija je posljedica fragilnosti i kraćeg vijeka eritrocita. Dakle u

anemijama nastalim u otrovanju olovom nalazimo dva bazična efekta, skraćen vijek sa

ubrzanom hemolizom eritrocita, te poremećaj i inhibicija hemosinteze. Uz deficijenciju

željeza obično ide retikulocitiza sa bazofilnim punktacijama, bazofilno punktirani

eritrociti (BPE). BPE su retikulociti u čijoj citolazmi su smještena bazofilna zrnca. Pojava

je karakteristična za toksičnu blokadu sazrijevanja eritrocita. Rana bubrežna oštećenja

skoro da je nemoguće otkriti. Analiza urina često ne pokazuje znake oštećenja, a

vrijednosti uree i kreatinina obično su u referentnom nivou sve dok se ne dogodi gubitak

renalne funkcije. Nastanak hipertenzije objašnjava se oštećenjem bubrega i

spazmogenim djelovanjem olova na glatku muskulaturu krvnih sudova. Olovo oštećuje

sistem renin- angiotenzin. Olovo je i neurotropno i izaziva polineuropatije u

profesionalnoj ekspoziciji i u razvoju fetusa može se razviti intrauterina periferna

neuropatija.

Koje poremećaje reprodukcije izaziva ekspozicija olovu?

Žene u reproduktivnom periodu su osjetljivije. Može se razviti poremećaj ovulacije,

amenoreja, sterilitet, porast broja spontanih pobačaja i rađanje prematurusa. Patološka

morfologija (teratospermija) i smanjen broj spermija (hipospermija), astenospermija i

impotencija može se otkriti pri koncentracijama olova u krvi ≥40µg/dL. Olovo nesmetano

prelazi placentu, a ulazi i u majčino mlijeko. Djeca mogu biti otrovana olovom čak prije

rođenja preko placente. Tek rođene bebe kod kojih je određen nivo olova u krvi od 15

µg/dL u prosjeku imaju smanjen mentalni razvoj. Utvrdena je korelacija između

oštećenja sluha i koncentracije olova u krvi ≥od 20 µg/dL. U djece u kojih je određen

nivo olova u krvi 60-100 µg/dL srećemo razrokost, ravna stopala, albuminuriju i usporen

rast. Evidentan je pad insulin-ovisnog faktora rasta (IGF-1) u djece sa koncentracijama

olova u krvi ≥40µg/dL (1. 93 µmol/L).

Ko su žrtve otrovanja olovom iz okoliša?

Do hroničnog otrovanja najčešće dolazi u djece. Efekti hroničnog otrovanja olovom

ispoljavaju se gastrointestinalnim tegobama (povraćanjem, konstipacijom,

abdominalnom osjetljivošću i bolnošću), glavoboljom, znacima i simptomima

malokrvnosti, gubitakom na tjelesnoj masi, smanjenom pažnjom, poteškoćama u

učenju, usporenim govornim razvojem, smanjenim količnikom inteligencije i

hiperaktivnošću. Posljedice intoksikacije olovom u djece od rođenja do 6 godina

starosti su monogo ozbiljnije, jer u tom periodu njegova apsorpcija iz

gastrointestinalnog trakta u odnosu na odrasle je veća za 40 do 50%.

Tabela 15. Kliničke manifestacije otrovanja olovom u djece u odnosu na nivo olova u krvi

Klinički znaci (efekti otrovanja)

Koncentracije olova u krvi µg/L

Akutna encefalopatija 700-1000 Deficit sluha 200

Deficit količnika inteligencije (IQ) 100-150 Intrauterina periferna neuropatija 400

Anemia 250-500 Nefropatia 400

Renalna tubularna insuficijencija > 700

Šta podrazumijeva termin olovna hronična encefalopatija u djece?

Hroničnu encefalopatiju izazvanu kontinuiranom ekspozicijom olovu iz okoliša u djece

čine slijedeći simptomi:

• poteškoće u učenju novog,

• smanjenje količnika inteligencije,

• oštećenje vizuelne i motorne

funkcije CNS-a,

• usporen rast,

• neuropatije,

• oslabljen sluh, i

• hiperreaktivnost.

U periodu više od dvije decenije učinjene su mnogobrojne prospektivne epidemiološke

studije koje su pratile korelaciju olova u krvi u odnosu na psihomotorne i kognitivne

sposobnosti i psihološke karakteristike u djece u vrijeme rođenja, preko dojenačke dobi i

djetinjstva. Mnoge studije izvještavaju da dolazi do gubitka 2-4 boda IQ za svaki porast

od 10µg/L u krvi u monitoriranom rangu od 50-350 µg/L olova u krvi u djece.

Šta je purpurno plava diskoloracija gingiva u otrovanju olovom u djece?

Kao klasičan znak ozbiljnog otrovanja olovom u djece može se pojaviti purpurno plava

diskoloracija gingiva.

Kako prevenirati okolišna otrovanja olovom?

Prvo treba identificirati i eliminirati izvore ekspozicije olovu (rekonstruirati stare

građevine, oljuštiti stare fasade, reducirati sadržaj olova u benzinu, boriti se za redukciju

gustine saobraćaja, brinuti o higijeni doma i dječjih ručica, podići socijalni status itd).

Dakle najvažniji princip u liječenju je eliminirati ekcesivnu apsorpciju olova. Drugo,

neophodno je sprovoditi skrining testiranje djeci starosti od 6 mjeseci do 6 godina. Važno

je takođe educirati roditelje o otrovanju olovom i značaju prevencije i liječenja. Ako se

ustanovi koncentracija olova u krvi od 100-140 µg/L, toj djeci treba raditi ponovljeno

kontrolno testiranje. U djece sa koncentracijama olova u krvi > 100 µg/L treba uvesti

higijensko dijetetski režim. Higijenu stanova održavati besprijekorno, njegovati tradiciju

da se prije ulaska u kuću cipele skidaju vani, a isto tako očiste prije unošenja u kuću.

Djeca često trebaju prati ruke, njihove igračke takođe često treba prati. Nacionalni

institut za zdravlje predložio je kriterije u dnevnom unosu kalcija u cilju prevencije

otrovanja olovom. Obzirom da se u djece sa povišenim koncentracijama olova u krvi

javlja deficijencija željeza, predlaže se davati dnevne profilaktičke doze željeza čak i u

djece u kojih nije dijagnostikovana anemija.

Tabela 16. Kriteriji dnevnog unosa kalcijuma u cilju prevencije otrovanja olovom prema dobi

Dnevni unos kalcijum (mg) Dob (godine)

400 do 0.5 600 od 0.5 do 1 800 od 1 do 5

800-1200 od 6 do do 10 1200-1500 od 10 do 24

1200-1500 mg

Trudnice i majke u laktacijskom periodu

PLINOVI I PARE

Što je hlor?

Hlor je gas žućkastozelene boje, oštrog mirisa, teži od vazduha, hemijski vrlo aktivan

(vrlo lako reaguje sa vodonikom), a pod određenim uslovima može preći u tečni hlor. U

industrijskom regionu Tuzle, hlor se proizvodi elektrolizom kuhinjske soli, a istovremeno

se u hemijsko- alkalnom kompleksu proizvode njegovi derivati (hipohlorit, fozgen,

hlorirani ugljikovodici, sredstva za sanitaciju). Hlor se široko upotrebljava u

domaćinstvima i industrijskoj proizvodnji. U domaćinstvima se koristi kao sredstvo za

čišćenje i dezinficiens. Najvažnija upotreba hlora je za dezinfekciju vode za piće,

industrijskih i otpadnih voda, dekolorisanje u industriji papira i tekstila i u proizvodnji

plastičnih masa.

Kakvi su epidemiološki pokazatelji o otrovanjima hlorom?

Ekspozicija hlornom gasu može se desiti na bazenima ili u domaćinstvima, kada je hlor

kao izbjeljivač pomiješan sa kiselim sredstvima za čišćenje (napr. sa sumpornom

kiselinom, osnovni čistač kanalizacionog sistema).

Ekspozicija hloru i njegovim derivatima izaziva najučestalija otrovanja zbog kojih se

osobe javljaju u toksikološki centar, uopće.

Koji su znaci akutnog otrovanja hlorom?

Istovremeni nadražaj gornjih i donjih disajnih puteva udisanjem hlora refleksno remeti

ritam disanja, i ono postaje nepravilno, konvulzivno, sa objektivnim osjećajem gušenja.

Dejstvo hlora na vlažna tkiva (oči, sluzokoža, disajni putevi) dovodi do oslobađanja

nascentnog kiseonika (Cl2+H2O= 2HCl+0), koji zbog jakog oksidirajućeg dejstva postaje

protoplazmatski otrov. Oštećenja plućnog parenhima mogu se razviti u desetminutnoj

ekspoziciji, i konačno mogu rezultirati hiperhloremijskom acidozom. Ozbiljna otrovanja

mogu završiti refleksnim osjećajem prekida disanja i dovesti do ugušenja.

Znaci i simptomi ekspozicije hloru i njegovim derivatima čine:

kašalj,

otežano disanje,

iritacija sluznice grla,

bol u prsištu,

gušenje,

vrtoglavica,

povraćanje,

pečenje i suzenje očiju,

peckanje u nosu, i

abdominalna bol.

Koliko traju efekti otrovanja hlorom?

Sreća, da se otrovanje hlorom rijetko dešava i da su efekti otrovanja prolazni. Prekidom

ekspozicije, davanjem kisika i tečnosti, simptomi se povlače u intervalu od 6 sati.

U jednom istraživanju među 216 pacijenata (neprofesionalna otrovanja), samo u njih 16

simptomi su se zadržali duže od 6 sati poslije ekspozicije. U jednog otrovanog, koji je

prethodno patio od hroničnih respiratornih problema, razvio se hronični respiratorni

distres sindrom.

Eksplozija čeličnog rezervoara za hlor (usljed požara), oslobađa velike količine hlora iz

gasovoda te može dovesti do masovnog otrovanja.

Koji su simptomi i znaci efekata hronične ekspozicije hloru?

Ekspozicija hloru i njegovim spojevima primarno rezultira akutnom slikom otrovanja, koja

obično traje tek nekoliko sati, iza koje mogu zaostati trajni simptomi bolesti pluća,

osobito u osoba koje su imale preegzistirajuće simtome bolesti respiratornog sistema. Ti

zaostali trajni simptomi respiratorne bolesti mogu biti astma i/ili sindrom reaktivne

disfunkcije pluća kao što je emfizem. Upotreba hlora za dezinfekciju vode za piće ili

vode u bazenima za plivanje može rezultirati formiranjem halogenog derivata kao što je

hloroform, koji je potencionalni karcinogenik. Brojne studije su ukazivale na vezu

između konzumacije hlorirane vode za piće i karcinoma mokraćne bešike, rektuma i

kolona. Ekspozicija hloroformu i sličnim spojevima u hloriranoj vodi može biti ostvarena

apsorpcijom preko kože ili inhalacijom tokom plivanja u bazenu, i predstavlja veći

zdravstveni rizik nego konzumirana pitka voda ingestijom.

Šta su organohlorni spojevi?

Skupina hemijskih spojeva čiju građu čine hlor i ugljikovodici podrazumijeva termin

organohlorni ugljikovodici. Ti spojevi su uglavnom lipofilni i akumuliraju se u životni

okoliš i biotop. Ovoj skupini pripadaju polihlorirani dibenzodioksini (dioksin ili PCDDs),

polihlorirani dibenzofurani (furan ili PCDFs), polihlorirani bifenili (PCBs) i skupina

nekih od pesticida kao što je dihlorodifeniltrihloretan (DDT), dieldrin i hlordan.

Šta su polihlorirani bifenili?

Polihlorirani bifenili (PCBs) pripadaju skupini aromatskih halogenih ugljikovodonika

(spojevi u kojima su jedan ili više vodonikovih atoma benzenskog prstena zamijenjeni

halogenima, tj. hlorom, fluorom, bromom i jodom). PCBs nastaju hloriranjem bifenila

(zamjenom jednog ili više vodonikovih atoma sa hlorom na benzenskim jezgrama).

Koriste se kao smjesa od 209 različitih izomera polihloriranog bifenila. Komercijalni

produkti PBCs su smjese s različitom količinom hlora i označavaju se postotkom hlora u

smjesi. Proizvodnja ovih jedinjenja počela je 1929. godine u Americi, a tamo je

zabranjena već 1977. godine (u susjednoj Hrvatskoj nedavno).

Piralen je samo jedan u nizu komercijalnih produkata PCBs ali ne i njegov sinonim (ne

predstavlja ukupnu koncentraciju svih PBCs izmjerenu ili monitoriranu u zraku, tlu, vodi i

lancu ishrane).

Koji su izvori polihloriranog bifenila u okolišu i/ili radnom ambijentu?

Zbog svojih osibina (jednostavno se sintetiziraju, vrlo su slabo zapaljivi i hlapljivi,

hemijski su i termički stabilni, otporni su na vodu i vatru i dobri su izolatori) koriste se:

• Kao dielektrične tekućine u transformatorima, najčešća upotreba;

• Kao hidraulične tekućine;

• U vakum pumpama;

• Sredstva koja se koriste u izradi plastičnih masa, boja, voskova;

• Sredstva za podmazivanje,

• Sredstava za gašenje požara;

• I nosači za pesticide.

Najčešći zagađivači okoliša su transformatori, odnosno pogoni elektrodistribucija.

Međutim, obzirom da su hemijski i termički stabilni kontaminiraju tlo, a potom

podzemne vode i vodotokove, kroz duži vremenski period. Zbog istog se ugrađuju u

lanac ishrane, kao i ribe.

Kako se razvija toksičnost polihloriranom bifenilu?

PCBs se absorbuje kroz pluća inhalacijom sitnih kapljica i para, ali zbog niske hlapljivosti

u zatvorenom prostoru potrebno je duže vrijeme ekspozicije. Absorpcija preko kože je

vrlo dobra, a moguća je i preko probavnog trakta, hranom i cigaretama. Sporo se

metabolizira u jetri, a topljiv je u mastima. Tamo se kumulira. Obzirom da se najveći

dio apsorbovanog bifenila zadržava u tijelu, tako se u općoj populaciji inače mogu

izmjeriti PCBs u masnom tkivu i krvi. Ulaze u posteljicu i izlučuju se u majčino

mlijeko.

Ko je izložen riziku ekspozicije polihloriranom bifenilu?

Svi živi organizmi mogu imati rizik izloženosti PCBs, ali najveći rizik izloženosti imaju

radnici koji rade u proizvodnji bifenila i koji njima rukuju, vatrogasci, radnici u

proizvodnji boja, voskova, plastičnih masa, papirnoj industriji, radnici u proizvodnji

pesticida u kojima PCBs služi kao nosač. Profesionalno izloženi PCBs su radnici zaposleni

na električnim instalacijama, radnici koji popravljaju transformatore i radnici čistoće

(radnici koji uklanjaju štetni otpad).

Koji su rizici okolišne izloženosti polihloriranom bifenilu?

Okolišna izloženost se uglavnom događa konzumacijom kontaminirane hrane. U Velikoj

Britaniji je 1994. godine proračunato da je stanovništvo konzumiralo u hrani 0,53 µg

PCBs /po osobi/dnevno. Od ukupne absorbovane količine PCBs, 97% imalo je izvor iz

lanca ishrane. Proračunato je da su prilokom dnevnog unosa PCBs sadržavali: riba 39%,

kravlje mlijeko 30%, meso 16%, jaja 6%, povrće i krompir 4%.

Stanovništvo može biti otrovano PCBs:

• ako dugo godina žive u kući koja je u neposrednoj blizini industrijskih postrojenja

(trafostanica, elektrodistribucije);

• djeca, ako je iscurilo ulje iz transformatora (u blizini kuće, a djeca se neposredno

igrala u blizini tog mjesta);

• žene trudnice koje konzumiraju hranu kontaminiranu PCBs, osobito ribom.

Koji su zdravstveni učinci otrovanja polihloriranom bifenilu?

PCBs su niske akutne toksičnosti, ali uzrokuju niz promjena nakon dugotrajne

izloženosti. Opći simptomi su: mučnina, povraćanje, umor, slabost, gubitak apetita,

gubitak težine, nesanica, iritabilnost i glavobolja. PCBs uzrokuju iritaciju gornjeg

respiratornog trakta i konjuktiva. Na koži: edem, eritematozne i eczematozne promjene,

hlorakne (hlorakne nastaju zbog upale lojnih žlijezda pri čemu se formiraju komedoni i

ciste), hiperpigmentaciju, hiperkeratoze, a na noktima diskoloracije. Predilekciono

mjesto je koža lica, a mogu se javiti na cijelom tijelu. Laboratorijski nalazi: zbog

eventualnih oštećenja jetre mogu se otkriti alteracije jetrenih enzima, porfirija u urinu,

kao i povećana koncentracija serumskih triglicerida. Ultrasonografijom jetre se može

otkriti hepatomegalija i eventualno žuta atrofija jetre. Zabilježeni su i slučajevi

parestezija i senzorne polineuropatije na ekstremitetima. PCBs djeluje

imunosupresivno i može uticati na sklonost učestalim infekcijama.

Da li je polihlorirani bifenil kancerogen?

Prema IARC listi PCBs je potencijalni, ali ne i siguran kancerogen (kancerogen tipa 2A).

Kancerogeni učinci bazirani na eksperimentalnim studijama na životinjama. U

profesionalnoj izloženosti samo je postavljena sumnja na učestalost pojave melanoma,

tumora mozga i bubrega.

Kako polihlorirani bifenil djeluje na reprodukciju i potomstvo?

Nakon incidenata u Japanu utvrđeni su teratogeni učinci u obliku spontanih pobačaja,

mrtvorođene djece, djece rođene sa malom porođajnom težinom, i kongenitalne

anomalije u obliku hiperpigmentacije kože, distrofije nokata i displazije sluznica. Takođe

je uočen zastoj u razvoju u prvim godinama života.

Kakva su iskustva epidemioloških incidenata uzrokovanih polihloriranom

bifenilu u Svijetu?

U Japanu u gradu Yushou (1968. godine) došlo je do kontaminacije jestivog ulja PCBs

u pogonu prerade rižinog ulja. Građani tog grada u Japanu su konzumirali duže

vrijeme, veće koncentracije jestivog ulja kontaminiranog s PCBs i u njih se razvio

sindrom poznat kao « YUSHO» bolest. Takva situacija se ponovila na Tajvanu 1979.

godine.

Koji su simptomi i znaci «YUSHO» bolesti?

Sindrom obuhvata disfunkciju jetre, hlorakne, metabolički poremećaji sa hiperlipidemijom

i simptomi od strane centralnog nervnog sistema. Zabilježeni su izraženi teratogeni

učinci u obliku hiperpigmentacija kože, distrofije nokata, displazija sluznica i konjuktiva.

Koji su standardi ili limiti za ekspoziciju polihloriranom bifenilu?

• Agencija za okolišnu zaštitu i sigurnost (EPA) određuje maksimalno dozvoljenu

koncentraciju MDK u pitkoj vodi 0.004mg/L za odrasle, a za djecu 0.001 mg/L.

• Agencija za hranu i lijekove (FDA) određuje MDK od 0,2-0,3 ppm u mesu dnevno,

kao i u hrani za dojenčad.

• NIOSH (nacionalni institut za sigurnost i zdravlje na radu) određuje MDK 0.001

mg/m3 u zraku radnog ambijenta (zatvoreni prostor) za radnike u osmočasovnom

radnom vremenu .

Koji su principi prevencije i zdravstvenog nadzora otrovanja polihloriranim

bifenilima?

Upotreba PCBs je zabranjena u razvijenim zemljama, ali i tamo su moguća incidentna

onečišćenja okoliša, pri zamjeni PCBs drugim spojevima. Posebnu pažnju treba posvetiti

trudnicama i djeci koja su potencijalno izložena PCBs, kao i radnicima profesionalno

izloženim bifenilom. Preporučuje se ishrana sa manje konzumacije mesne i masne

ishrane. Najbolji metod prevencije i nadzora je prekid ekspozicije. Jednostavno i

najracionalnije rješenje u nadzoru je zabrana upotreba PCBs i zamjena sa spojevima koji

nemaju sposobnost kumulacije, bioakumulacije u tlo, vodu i lanac ishrane odnosno

dugoročno onečišćenje okoliša.

Zašto je potrebno zabraniti upotrebu polihloriranih bifenila?

Zabrana upotrebe PCBs je potrebna zato što oni dugoročno zagađuju životni okoliš,

kumuliraju se u tlo i kontaminiraju lanac ishrane i vode. Zagađenje okoliša bifenilom

dovelo je do izumiranja nekih životinjskih i biljnih vrsta, što remeti biološku ravnotežu u

ekosistemu. Važan razlog je njegov zdravstveni uticaj na potomstvo i reprodukciju. Ali ne

samo da dugoročno zagađuje okoliš, nego ima i dug poluživot kumulacije u ljudskom

tijelu oko 7 godina. Takođe treba istaći da u slučajevima otrovanja nema specifične

medikamentozne terapije, kao ni metod niti način koji bi pospješio izlučivanje PCBs iz

organizma.

Kako se okolina oporavlja nakon otrovnih incidenata?

Razgrađuju se samo izgaranjem na veoma visokim temperaturama (iznad 1000◦C) ili

metaboliziranjem u živim organizmima. Među najvažnijim detoksicirajućim mehanizmima

u okolini je sposobnost anaerobnih bakterija da dehloriraju reaktivne polihlorirane

ugljikovodike otapanjem nepolarnih hemikalija kojima se pridružuju polarne grupe.

OPOJNI PLINOVI

Zašto metilni alkohol ima značaj kao otrov u okolišu?

Pod pojmom plinovi uključujemo i pare (plinoviti produkti, isparljive supstance) koje

najčešće uzrokuju niz zdravstvenih problema u profesionalnim uslovima, a zajednički im

je narkotički učinak (opijenost). U skupini opojnih plinova ili organskih isparljivih

supstanci u slučaju neprofesionalnih otrovanja najvažniji je metilni alkohol. To je zato što

se vrlo često napravi zamjena etilnog alkohola sa metilnim.

Koje su karakteristike otrovanja metilnim alkoholom?

Za razliku od etilnog alkohola, metilni alkohol se u tijelu sporo oksidira, a ne razgrađuje

se potpuno do ugljen-dioksida i vode, već se njegovom oksidacijom u organizmu stvaraju

i nakupljaju formaldehid i mravlja kiselina koji vode organizam u acidozu. Između

narkotičnog i metaboličkog djelovanja je faza latencije koja obično traje 16- 24 sata.

Upravo taj latentni period u kome se dešava akumulacija formaldehida i mravlje kiseline,

najopasniji je kod industrijske ekspozicije, jer zbog slabog narkotičnog efekta ako se

inhalira, obično nema znakova pijanstva, te osoba nastavlja ekspoziciju. Opasnost je

razvoj edema mozga, a smrt može nastupiti usljed paralize disanja. Prethodno mogu

postojati blagi simptomi nadražajnog konjuktivitisa, vrtoglavica, glavobolja, ali tek kad

dođe do mučnine i povraćanja, grčeva u trbuhu i smetnji vida postaje jasno da se radi o

trovanju metilnim alkoholom. Metilni alkohol ima selektivno djelovanje na retinu i vidni

živac. U akutnoj intoksikaciji javljaju se inicijalni simptomi: fotofobija, magla pred

očima, diplopija, bolovi u očnim jabučicama, proširene zjenice, ptoza. Pregledom se

otkriva intenzivno crvenilo retine, edem papile nervi optici, centralni skotom i ambliopia.

Liječenje otrovanih može se sprovoditi samo u bolničkim uslovima, a daju se sredstva za

suzbijanje acidoze (i.v. davanje bikarbonata; 3-5% rastvor Na-bikarbonata u 5%glukozi

ili fiziološkom rastvoru). Važno je pratiti acidobazni status najmanje u toku 5 dana.

Primjenom hemodijalize vrlo brzo se otklanja acidoza i efekti metanola. Opravdano je

davanje etil alkohola do postizanja koncentracije u krvi od 0,1% (jer se etanol veže za

alkoholnu dehidrogenazu, pa usporava razgradnju metanola).

Koje su toksikološke karakteristike halogenih derivati alifatskih gljikovodonika?

To je velika skupina organskih najčešće hloriranih i floriranih spojeva, koji imaju široku

industrijsku primjenu (tehnički rastvarači, sredstva za gušenje požara, razređivači boja i

lakova, pesticidi). Kao i drugi organski rastvarači oštećuju CNS, a aktivnošću oslobađanja

halogena oštećuju jetru i bubrege. Posebno mjesto zauzima vinilhlorid-monomer koji se

pod povećanim pritiskom i temperaturom polimerizira u polivinilhlorid- PVC. U akutnom

trovanju je narkotik, ali je i jak otrov jetre (uzrokuje periportalnu fibrozu). Pri jačoj

ekspoziciji vinilkloridu kombinovanom sa istovremenom ekspozicijom niskoj temperaturi

(čišćenje autoklava za polimerizaciju) uzrokuje funkcionalno oboljenje krvnih žila na

vrškovima prstiju (vazoneuroza, sklerodermija prstiju, akrosteoliza). Vinil-hlorid

monomer je i kancerogen, najčešće uzrokuje angiosarkom jetre.Kontraindiciran je rad sa

vinil hloridom u osoba koje imaju M Reynoud i profesionalne vazoneuroze. Fluorirani

hlorirani alifatski ugljikovodici (freoni, frigeni) se upotrebljavaju kao potisni gasovi u

aerosolima široke potrošnje (lakovi za kosu, dezodoransi, različita sredstava za čišćenje),

a ako se udišu štetno djeluju na respiratorni sistem (dispnea, astmatiformni simptomi,

redukcija plućne funkcije.

Koje su toksikološke karakteristike aromatskih ugljikovodonika?

Ratifikacija sirovog benzena je osnov za proizvodnju svih drugih organskih rastvarača.

Faraday je prvi identifikovao benzen 1895. godine. Iz njega se supstitucijom H-atoma

izvode svi drugi aromatski ugljikovodici. Benzen se dobija destilacijom katrana kamenog

uglja kao nus produkt pri proizvodnji koksa (ulazi u sastav nafte i benzina-3%).Pri ulasku

u organizam benzen cirkuliše perifernom krvlju i pošto je liposolubilan deponuje se u

tkivima koja sadrže masti: koža, nervno tkivo, kosna srž, jetra. Jetra ima veoma

značajnu ulogu u metabolizmu benzena. On se u jetri oksidiše u fenol, trifenol,

piroketahol i hidrohinol. Posebno toksični su posljednja dva metabolita. Akutna otrovanja

su rijetka. Ako se desi trovanje visokim koncentracijama dolazi do epi napada,

dugotrajne kome, edema pluća ili akutnog toksičnog hepatitisa. Usljed hronične

ekspozicije na koži se mogu javiti hiperpigmentacije (fluorescirajući efekat na suncu i/ili

kancerogeno djelovanje), eritem, ekcem, i eksfolijacije. Na sluzokožama usljed iritativnog

dejstva se javljaju konjuktivitisi, rinofaringitisi i traheobronhitisi. Ponekad se javljaju

neuritisi i neuropatije. Mogu se čak javiti i hemiplegije, paraplegije, kao i pseudotabesne

pojave, ali veoma rijetko. Hronična ekspozicija može dovesti do progresivne anemije,

leukopenije i trombocitopenije, jer benzen ima izrazit tropizam prema kosnoj srži. Dovodi

do smanjenog broja matičnih stem stanica krvnih loza. U vezi s tim mogu se javiti

vrtoglavice, glavobolja, mučnina i slabost, krvarenja gingive i očne pozadine. Konačno

koštana srž zakazuje u funkciji pa se razvija teški oblik aplastične anemije sa obično

smrtnim ishodom. Efekti ekspozicije benzenom mogu dovesti u krvi do pojave leukoza,

ili mijeloične leukemije i trombocitopenije.



1. Djeca koja su konzumirala visoke koncentracije mangana imala su slijedeće

zdravstvene poremećaje (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):

e. Lošiji kvalitet kose

f. Dermatitise

g. Anemiju

h. Lošiji uspjeh u školi

2. Kadmijum uzrokuje slijedeće zdravstvene poremećaje (zaokružite ispravne odgovore

isključujući samo jedan):

a. Oštećenja jetre

b. Oštećenja bubrega

c. Osteoporozu

d. Osteomalaciju

e. Karcinom pluća i prostate

3. Koji su izvori olova u okolišu (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):

a. Zrak

b. Tlo

c. Olovni benzin

d. Nafta

e. Hrana kupljena u trgovinama

f. Voda

g. Makrobiotska hrana

h. Homeopatske remedije

i. Igračke kontaminirane olovom

4. Pitanje za razmišljanje i diskusiju:

• Zašto je autor knjige posvetio najviše pažnje hloru i organohlornim

spojevima (polihlorirani bifenili)?

Literatura

1. Agency for toxic substances and disease registry: Toxicological profile for Lead, Atlanta US Department of health and human service, Public health service, 1999.

2. Agency for toxic substances and disese registry: Toxicological profiles for PCBs. Agency for toxic substance and diseases registry, Atlanta 1996.

3. Agency for toxic substances and disese registry: Public health implications of persistent toxic substances in the great lakes and St Lawrence Basins. Agency for toxic substance and diseases registry, Atlanta 1997.

4. Cake KM, Bowins RJ, Vailancourt C, et al. Partition of circulating lead between serum and red cells is different for internal and external sources of lead. Am J Indust Med 29:440-445; 1996.

5. Centers for diseases, control and prevention (CDC). Blood lead levels.United States 1991-1994. MMWR 1997; 46: 141-145.

6. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). Update: Blood lead levels-United States, 1991-1994. MMWR 1997; 46: 141-145.

7. Duarte-Davidson R, Jones KC: Polychlorinated biphenyls (PCBs) in the UK population. Estimated intake, exposure and body burden. Sci Tot Envirin 1994; 151: 131-152.

8. International Agency for research in cancer: Statement released February 14, 1997. IARC Monograph 69,1997.

9. Gulson BL, Jamesen CW, Mahaffey KR, Mizon KJ, Korsch MJ, Vipani G. Pregnancy increases mobilisation of lead from maternal sceletion. J of Lab Clin Med 1997; 16 (4): 51-62.

10. Hipkins KL, Kosnett MJ. Lead poisoning. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational medicine secrets. San Francisco, Hanley & Belfus 1999: 53-61.

11. Hu H, Rabinowitz M, Smith D. Bone lead as a biological marker in epidemiological studies of chronic toxicity:Conceptual paradigm. Environ Health Perspect 1998; 106: 1-8.

12. Huang CC, Chu Ns, Lu CS, Olanow W. Long-term progression in chronic manganism; Ten years of follow up. Neurology, 1998; 50: 698-700.

13. Jacobson JL, Jacobson SW: Intelectual impairment in children exposed to polychlorinated biphenyls in utero. JAMA 1996; 335: 783-789.

14. Mahaffey KR, Annest JL, Roberts J, Marphy RS. National estimates of blood lead levels: United States 1976-1980. Association with selected demographic and socioekonomic factors. N Engl J Med 1982; 307: 573-579.

15. Nemery B, Casier P, Roossels D. Survey of cobalt exposure and respiratory health in diamond polishers. Am Rey Respir Dis 1992; 145: 610-616.

16. Pranjić N, Begić H. Trovanje olovom u dječjem uzrastu u Bosni i Hercegovini. Medicinski Arhiv 1999; 53/3 (2): 59-61.

17. Pranjić N, Mujagić H, Nurkić M, Karamehić J. Pavlović S. Assessment of health effects in workers at gasoline station. Bosnian Journal of Basic Medical Sciences 2002; 2 (1-2): 35-45.

18. Pranjić N. Otrovanje olovom. U: Tahirović H i saradnici. Klinička toksikologija u pedijatriji. Tuzla: Univerzitet u Tuzli Medicinski fakultet 2002: 373-383.

19. Pranjić N, Mujagić H, Nurkić M, Karamehić J. Pavlović S. Assessment of health effects in workers at gasoline station. Bosnian Journal of Basic Medical Sciences 2002; 2 (1-2): 35-45. Pranjić N,Tahirović H. Otrovanje živom. U: Tahirović H i saradnici. Klinička toksikologija u pedijatriji. Tuzla: Univerzitet u Tuzli Medicinski fakultet 2002: 383-393.

20. Pranjić N, Karamehić J, Halilbašić A, Aščerić M, Ljuca F. Mercury induced nephropathy in Chloralkali plant workers. Period biol 2001; 103 (1):86.

21. Pranjić N, Sinanović O, Imamović K. Psychiatric aspects of movement disorders caused by exposure to mercury vapor in chlorine alkali plant workers. Neurologia Croatica 2003; 52 (2): 99-100.

22. Pranjić N, Sinanović O, Jakubović R. Chronic Psychological effects of exposure to mercury vapour among chlorine-alkali plant workers. Med Lav 2003; 94 (6): 531-541.

23. Pranjić N, Sinanović O, Karamehić J, Jakubović R. Assessment of chronic neuropsychological effects of mercury vapour poisoning in chloral-alkali plant workers. Bosnian Journal of Basic Medical Sciences 2002; 2 (1-2): 29-35.

24. Pranjić N, Karamehić J, Aščerić M. Hronična profesionalna izloženost živi i oštećenja bubrega u radnika hloralkalne elektrolize. Med Arh 2003; 57 (4): 247-250.

25. Pranjić N. Psihološki efekti industrijskih toksina. Zbornik I kongresa Medicine rada Bosne i Hercegovine s međunarodnim učešćem Tuzla 2003; 99-105.

26. Ross MA, Orris P. Chlorine and Organ chlorine Compounds. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 43-53.

27. Silbergeld EK. Lead poisoning: the imlications of current biomedical knowledge for public policy. Maryland Med J 1996 ;45 (3): 209-217

ZDRAVSTVENI ZNAČAJ PESTICIDA

Ciljevi kursa:

• Definisati pripavak pesticida;

• Razumjeti koncept primjene pesticida i sastav pesticida;

• Identificirati primjenu pesticida;

• Poznavati gdje se javljaju otrovanja pesticidima;

• Proširiti znanje o raspoloživosti voda;

• Definisati pasivnu ekspoziciju;

• Identificirati masovna otrovanja ingestijom;

• Identificirati otrovanja neprehrambenim unosom otrova;

Šta su pesticidi?

Pesticidi (lat. pestis-nametnik, caedere-ubiti) su brojna i raznovrsna skupina hemijskih

tvari koje se upotrebljavaju za suzbijanje i uništavanje nametnika. Prije nego je počela

industrijska proizvodnja i primjena sintetskih pesticida, u te svrhe se upotrebljavao

duhan (nikotin), buhač, te anorganski spojevi: sumpor, arsen, živa i bakar. Upotreba

pesticida čini nesumnjivu dobrobit, ali može usljed otrovanja uzrokovati štetne

zdravstvene efekte u ljudi, ali isto tako uzrokovati štetne učinke na korisne vrste flore i

faune. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje broj otrovanja pesticidima

na približno 3 miliona godišnje, od kojih se oko 7% završava smrću i 25% sa

hroničnim posljedicama. Prema nekim procjenama u svijetu se svakih 10 godina

udvostručuje broj žrtava otrovanih pesticidima. Uočava se zastoj, pa i smanjenje broja

otrovanih u razvijenim zemljama, ali i intenzivno povećanje u ostalim dijelovima Svijeta.

Samo od posljedica otrovanja sredstvima za zaštitu bilja umire godišnje više od 50 000

ljudi i to pretežno u zemljama u razvoju. Smanjuje se broj otrovanih iz skupine

profesionalno izloženih osoba pesticidima, a povećava udio u općoj populaciji. Upotreba

pesticida uzrokuje zagađenje životne okoline, a spora razgradnja nekih pesticida

dovodi postupno do njihova gomilanja i bioakumulacije. Uočeni su negativni učinci na

ribe, ptice i druge vrste, a pogođena je i mikroflora tla, što se ispoljava smanjenjem

biološke raznovrsnosti. Važno je napomenuti da su pesticidi, nakon lijekova, najviše

istraživane hemijske materije i da je njihova registracija vrlo rigorozna, uz stroge uvjete

puštanja u promet.

Kakav je sastav pesticidnih pripravaka?

Pesticid je pripravak kojeg čine dva glavna sastavna dijela: djelatna materija, odnosno

hemijski spoj (ili više njih) pesticidnog djelovanja, i nosač bez takvog djelovanja (kreč,

gips, talk, silikati, voda, razna ulja, ksilen, cikloheksanon, etilen-glikol, butil alkohol).

Zdravstvena opasnost je uvijek povezana sa djelatnom materijom, ali i nosač može biti

opasan za zdravlje, osobito ako pripada skupini otrovnih organskih rastvarača. Pesticidni

pripravci mogu biti u obliku granula, praha, tableta, kristala, štapića, paste, rastvora,

suspenzije i emulzija. Posebnu skupinu čine sredstva za fumigaciju, takozvani

fumiganti, koji djeluju u gasnom obliku, iako su pesticidi kao pripravci tekući ili čvrsti.

Za neposrednu primjenu pripravak se upotrebljava u proizvodnom obliku ali nakon

postupaka močenja, otapanja ili razrjeđenja.

Koji su postupci primjene pesticida?

Zaprašivanje, prskanje, raspršivanje, orošavanje, premazivanje, irigacija, zamagljivanje i

zadimljavanje neki su od postupaka načina primjene pesticida, a svaki od tih načina

zahtijeva odgovarajuću opremu.

Gdje se sve pesticidi primjenjuju?

Primjena pesticida obuhvata raznovrsna područja ljudske djelatnosti. Najveći dio su

sredstva za zaštitu bilja u poljoprivredi (50-90%) za proizvodnju ljudske i stočne hrane,

te za zaštitu industrijskog i ukrasnog bilja. Takođe se primjenjuju u stočarstvu i

peradarstvu, te veterinarskoj djelatnosti. Kako bi sačuvali kvalitet sirovina i

proizvoda, mnoge industrije koriste pesticide, a to su drvna industrija, industrija

papira, boja, pamučnih vlakana, kozmetičkih preparata, prehrambena

industrija. U komunalnim djelatnostima primjena pesticida povezana je sa

održavanjem zelenih i cvjetnih površina, saobraćajnica, željezničkih pruga, aerodroma,

sportskih terena. Posebno treba istaći javnozdravstveno primjenu pesticida

(dezinsekcija, deratizacija), koje je za neke dijelove svijeta (suzbijanje vektora) gotovo

jednako važno kao i osiguranje dovoljne količine hrane. Domaćinstva, seoska i gradska,

povećavaju potrošnju pesticida radi zaštite od nametnika u stanu, na biljkama i domaćim

životinjama. Najčešće ugroženi radnici su radnici hemijske industrije zaposleni na

preradi hemikalija, poljoprivredni radnici koji zaprašuju i prskaju bilje (prskači i

mješaoci), piloti u poljoprivredi (prskanje iz aviona), skladištari, osoblje higijensko-

epidemiološke službe- (javno zdravstvo).

Kako se pesticidi klasificiraju?

Pesticidi se dijele prema: hemijskim osobinama djelatne materije, otrovanosti za čovjeka,

vrste organizama na koje se odnosi pesticidno djelovanje (meta djelovanja), načina na

koji se određeno djelovanje ostvaruje ili prema oblika pripravka.

Kako se pesticidi klasificiraju prema meti djelovanja?

Po svojoj namjeni pesticidi se dijele na:

• sredstva za uništavanje insekata (insekticidi);

• grinja (akaricidi);

• gljivica (fungicidi);

• glodara (rodenticidi);

• crva i glista (nematocidi);

• puževa (limacidi);

• korova (herbicidi),

• za odbijanje napada insekata (insekticidi «Autan»),

• ptica i divljači (repelenti).

Jedan te isti pesticid može djelovati na nekoliko vrsta meta, kao što je «Basamid»,

istovremeno je insekticid, nematocid, fungicid i herbicid. Među pesticide se katkad

ubrajaju i sredstva za ranije opadanje lišća (defolijanti) i za oduzimanje vlage

(desikanti).

Kako pesticidi dospijevaju u organizam?

Pesticidi ulaze u organizam u obliku para, krutih i tekućih aerosola na tri načina: preko

kože, preko respiratornog trakta i preko gastointestinalnog trakta. Ako se otrov unosi

preko kože zbog liposolubilnog karaktera većine pesticida, unos je najmanje opasan jer

se pranjem otrov može lako ukloniti. Ovim putem najčešće se unosi: lindan, aldrin,

dieldrin, nikotin. Veoma je opasno ako otrov dođe u kontakt sa okom. Preko

respiratornog trakta unose se fumigansi (metilbromid, HCN, sumporugljik), ali i osobito

opasni organofosforni pesticidi (estri fosforne kiseline i karbamati). Unos pesticida preko

gastrointestinalnog trakta najčešće se dešava u slučaju prljavih ruku, pušenjem, putem

kontaminirane hrane ili vode.

Kako se klasificiraju pesticidi prema akutnoj toksičnosti?

Pesticidi se dijele prema akutnoj toksičnosti (utemeljena podjela od strane Svjetske

zdravstvene prganizacije-WHO), na osnovu srednje letalne doze (LD50) pokusnih

životinja (najčešće štakora) izražene u mg tvari na kg težine životinje, na:

• Ia- krajnje opasni,

• Ib-znatno opasni,

• II- umjereno opasni,

• III neznatno opasni.

Tabla 17. Podjela djelatnih materija pesticida prema akutnoj otrovanosti (WHO)

Skupina

LD 50 u štakora (mg/kg tjelesne težine)

probavnim putem preko kože

kruti tekući kruti tekući

Ia krajnje opasni <5 <20 <10 <40

Ib vrlo opasni 5- 50 20- 200 10- 100 40- 400

II umjereno opasni 50- 500 200- 2000 100- 1000 400- 4000

III neznatno opasni > 500 > 2000 > 1000 > 4000

Kad se događa akutna, a kad hronična intoksikacija pesticidima?

Opasnosti akutnih otrovanja povezane su s apsorpcijom razmjerno velikih doza otrova.

Otrovanja pesticidima najčešće su posljedica nepridržavanja propisanih mjera sigurnosti i

lične higijene. Svi pesticidi mogu biti deponovani u organizmu (kumulirani) ako je brzina

razgradnje i eliminacije sporija od apsorpcije, što može imati i posljedično hronično

trovanje. U djece otrovanja mogu biti ozbiljna i pri malim koncentracijama pesticida

unešenog u ishrani (pasivna ekspozicija).

Od čega ovisi težina otrovanja pesticidima?

Težina otrovanja pesticidima ovisna je od:

• Količine unesenog pesticida u organizam (jednokratno ili višekratno);

• Načina ulaska u organizam (inhalacijom, ingestijom ili preko kože);

• Stepena otrovnosti (akutno ili hronično otrovanje, tretmana);

• Dužine ekspozicije (vrijeme);

• Hemijskih i toksičnih osobina pripravka (djelatne tvari ili nepesticidnog dijela

pripravka);

• Oblika pripravka (agregatno stanje);

• Načina primjene pesticidnog pripravka;

• Temperature okoline (viša temperatura pridonosi povećanju hlapljivosti pripravka

i ubrzava apsorpciju pesticida);

• Nepoznavanja ili nepridržavanja uputstva o opasnosti pripravka i o zaštitnim

mjerama.

Tabela 18. Masovna otrovanja pesticidima hranom

Uzrok- Izvor

prijevoz i/ ili pohranjivanje (brašno, šećer)

sjemensko žito

(brašno)

zamjena zbog slična izgleda

(brašno, šećer, so)

ostalo

broj epizoda

16 9 9 15

broj otrovanih po epizodi

3-691 4-6500 5-280 3-1350

broj umrlih po epizodi

2-102 9-460 1-3 2-18

vrsta pesticida i broj epizoda

OCL: 6 OF: 10

OCL: 1 OHG: 8

OCL: 3 K: 1 AS: 5

OCL: 4 OHG: 2 OF: 1 AS: 5 K: 3

geografska raspodjela epizoda

SAD: 1 Evropa: 1 Azija: 1

Afrika: 14

SAD: 1 Azija: 8

SAD: 2 Evropa: 2

Azija, Afrika i Okeanija: 5

SAD: 10 Evropa:

2 Ostali: 3

Legenda: OCL-hlorirani ugljikovodonik (endrin, lindan, DDT, dieldrin, toksafen); OF- organski fosforni spojevi (paration); OHG- organski Hg spoj (metil,etil, fenil Hg); K-karbamat (metomil, aldikarb); AS- anorganski spoj (barijev karbinat, olovni arsenat, natrijev fluorid).

Gdje se sve događaju otrovanja pesticidima?

Otrovanja pesticidima mogu se dogoditi profesionalno, ali su češća neprofesionalna

otrovanja. Pesticidi se koriste kao otrovi u slučaju suicida. Ljudi, su vrlo često izloženi

pesticidima, bez svjesnog dodira s njima, najčešće preko ostataka pesticida u

namirnicama biljnog i životinjskog porijekla (svježim i prerađenim), zatim zbog prisustva

pesticida u vodi za piće, te u toku kretanja i boravka u prostorima ili u prostorijama,

ranije od dopustiva vremena od primjene pesticida. Nerijetko je teško utvrditi vezu

između simptoma ili kliničke slike i određene hemijske materije, te na koji je način

otrovani došao u dodir s otrovnom materijom. Opasnost od trovanja pesticidima i

posljedice na stanovnike uočava se na tri nivoa:

1. Profesionalna trovanja su rijetka obzirom da su oni koji proizvode ili rukuju

pesticidima zaštićeni tehničkim, ličnim i medicinskim mjerama. Ako dođe do

otrovanja, prva pomoć može biti ciljana i pravovremena, te je ishod u pravilu

povoljan.

2. Primjena pesticida pojedinačnih, anonimnih, korisnika pesticida, koji su skoro

nikako upoznati sa opasnostima od otrovanja, ili opasnosti zanemaruju. U tom

slučaju prva pomoć nerijetko kasni, pa je rezultat otrovanja nerijetko smrt.

3. Postoji visok nivo opasnosti od pasivne izloženosti pesticidima za sve dobne

skupine stanovnika (djeca!!!) u nepredvidivosti otrovanja. Mogu se dogoditi nagla

i teška otrovanja, najčešće zbog velike doze pesticida unesene u organizam

ingestijom, prva pomoć obično nije pravovremena, liječenje je otežano, a smrtni

se ishod događa u značajnom broju otrovanih. U tabeli 2. prikazan je sažetak

istraženih slučajeva, epizoda najvećih otrovanja pesticidima u svijetu u posljednjih

četrdeset godina. Sva ova otrovanja su se isključivo dogodila oralnim putem,

unosom pesticida preko hrane odnosno pića.

Zabilježen je i znatan broj “neprehrambenih otrovanja.

Tabela 19. Primjeri neprehrambenih otrovanja pesticidima u svijetu

Izvor pesticida

Otrovani Umrli Skupina

talk onečišćen kumarinskim rodentecidom varfarinom

741 177 djeca

pelene onečišćene insekticidom 20 2 djeca

upotreba organofosfornog insekticida parationa za depedikulaciju

17 15 odrasli ljudi

U profesionalnoj izloženosti pesticidima, osim pojedinačnih otrovanja, takođe je mnogo

slučajeva istovremenog otrovanja većeg broja ljudi, a najčešće se dešava u zemljama u

razvoju.



1. Koji su sastavni dijelovi pesticida (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo

jedan):

a. nosač

b. fumingant

c. djelatna tvar

2. Otrovanja pesticidima se češće događaju (zaokružite ispravan odgovore isključujući

samo jedan):

a. u neprofesionalnim uslovima

b. u profesionalnim uslovima

Literatura

1. Adams RM. Pesticides and other agricultural chemicals. In: Adams RM (ed) Occupational skin disese. New York, Grune and Straton, 1983.

2. Ecobichon DJ. Toxic effects of Pesticides. In: Klassen CD (ed): Casarret and Doul´s Toxicology: the basic science of poisons. New York: McGraw-Hill, 1996; 643-689.

3. Loumis TA. Essentials of toxicology. Philadelphia, Lea& Febiger, 1978. 4. Midling JE. Fundamentals of pesticides. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational

Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 39-42. 5. Vidaković A. Pesticidi. U: Vidaković A (ed): Profesionalna toxicologija, Beograd,

Udruženje toksikologa Jugoslavije, 2000; 389-405. 6. Izvor: WHO recommended classification of pesticides by hazard and gidelines to

classifitation 1998-1999 WHO/PCS/98.21

BOJNI OTROVI

Hemijski bojni otrovi

Hemijski i biološki terorizam

Biološki bojni otrovi

Ciljevi kursa:

• Definisati bojne otrove i hemijski terorizam;

• Poznavati zdrvastvene poremećaje koje izazivaju nervni bojni otrovi;

• Proširiti saznanja i razumijevanje o nastanku i sintezi nervnih bojnih otrova;

• Identificirati plikavce, psihohemijske otrove i nadražljivce;

• Poznavati razliku između bitnih i nebitnih faktora okoliša;

• Poznavati biološka borbena sredstva;

• Definisati pojam biološki terorizam;

• Definisati toksinsko oružje;

• Identificirati industrijske hemikalije koje se mogu koristiti kao hemijsko oružje.

Što su bojni otrovi?

Bojni otrovi su oružja najnovije generacije koja služe za masovno uništavanje. Upotreba ovih

oružja uzrokuje masovne gubitke zbog izrazito velikog broja mrtvih, ranjenih, otrovanih i

bolesnih, te masovna razaranja materijalnih dobara i dugotrajnu kontaminaciju okoliša.

U bojna oružja spadaju nuklearno, hemijsko, biološko i toksinsko oružje. Posljedice

djelovanja ovog oružja su dugotrajne za čovjeka, čitav živi svijet uopće i životni okoliš.

Dejstva oružja za masovno uništavanje prenose se na velike udaljenosti i tako postaju

neposredna opasnost za međunarodnu sigurnost i mir. Bojni otrovi mogu se koristiti ne samo

u ratnim operacijama velikih razmjera, nego su izrazito učinkovita u terorističkim i

kriminalnim operacijama.

Što znači termin hemijsko oružje?

Hemijski bojni otrovi su hemijske tvari koje se koriste u ratu sa ciljem postizanja

određenog učinka, a to su smrt, teške povrede i onesposobljavanje ljudi. Čine ih hemikalije,

izvanredno visoke toksičnosti. Proizvode se veoma jednostavnim tehnologijama. Hemijska

oružja se sastoje od bojnih otrova i sistema za njihovo prevođenje u bojno stanje. Hemijski

terorizam je danas veliki problem. Primjeri terorizma danas su brojni. Takav primjer se

dogodio u Japanu gdje je sekta Aum Shinrikyo upotrijebila sarin. U ovom terorističkom aktu

smrtno je stradalo 20, a bilo otrovano 5 500 ljudi.

Prema zdravstvenim efektima, do kojih dolazi njihovom upotrebom, dijele se na:

• nervni bojni otrovi (soman, sarin, tabun, vx otrovi);

• plikavci (sumporni i azotni iperit, luizit);

• psihohemijski bojni otrovi (tipa BZ);

• nadražljivci (hloracetofan, CS, adamsit).

Konvencija o zabrani razvoja, proizvodnje, uskladištenja, upotrebe i uništavanja hemijskog

oružja stupila je na snagu 29. aprila 1997. godine i ograničava rizik od ovog oružja.

Što su nervni bojni otrovi?

To su najotrovniji hemijski bojni otrovi i mogu se apsorbovati preko bilo koje tjelesne

površine. Nervni bojni otrovi su po hemijskom sastavu organofosforna jedinjenja. Svi

nervni bojni otrovi su slabo obojene tekućine i supstance koje se brzo apsorbuju kroz pluća i

kožu, te probavni trakt. Nervni otrovi ne proizvode iritaciju. Toksično djeluju na centralni

nervni sistem, remete i oštećuju transmisiju nervnih impulsa inhibirajući enzim

acetilholinesterazu (holinesteraza fosforilirana).

Kad su otkriveni nervni bojni otrovi?

Interesantno je da su se nervni bojni otrovi otkrili slučajno. Naime, organofosforna jedinjenja

otkrili su njemački hemičari 1930. godine i pretpostavili da su ta jedinjenja toksična.

Njemački hemičar Gerhard Schrader dobio je 1934. godine zadatak da otkrije pesticide, ali

on otkriva 1936. godine veoma toksičan spoj tabun (GA-agens), koji je iskorišten u vojne

svrhe. Od 1942. do 1945. godine proizvedeno je i upotrebljeno 18 000 tona tabuna. TABUN

je tek kasnije uvršten među bojne otrove. Do kraja drugog svjetskog rata Schrader i njegove

kolege sintetizirali su oko 2000 novih organofosfornih jedinjenja. SARIN (GB-agens) su otkrili

1938. godine. Sarin je isparljiva supstanca pa mu je najćešći put ulaska u organizam preko

respiratornog trakta. SOMAN (GD-agens) je prvi put proizveden 1944. godine, i ukupno ga je

proizvedeno 0.5 tona u pilot projektu 1945. godine. Umjereno je isparljiv. Prema američkoj

nomenklaturi tabun, sarin i soman su G- otrovi. U ovoj skupini otrova je GF- AGENS slabo

isparljiv, a najčešće se koristi kao aerosol i gas. Unosi se preko kože i inhalacijom. Sredinom

1950. godine otkriven je novi bojni otrov AMITON, veoma stabilan i oko 10 puta više

toksičan od sarina. Po američkoj nomenklaturi nosi naziv V-agens. VX-agens otkriven je

1961. godine u SAD-u, kad je počela njegova proizvodnja, a njegov hemijski sastav nije

objavljen sve do 1972. godine. Radi se o kumulativnom otrovu koji se zadržava u uniformi,

zemlji i drugim materijalima tokom mnogo godina. Izloženost G-agensima dovodi do

samodekontaminacije za nekoliko dana, dok se V agens zadržava u tlu, materijalima, opremi

i brzo ga apsorbuju biljke.

Postoje li protuotrovi u slučaju otrovanja nervnim bojnim otrovima?

Nakon drugog svjetskog rata istraživanja su bila usmjerena na otkrivanje mehanizma

djelovanja nervnih bojnih otrova u cilju zaštite. Vremenom su otkrivena sredstva zaštite, ali

ne i adekvatan protuotrov.

Koje su razlike između nervnih bojnih otrova i organofosfornih pesticida?

Iste vrste fosfornih jedinjenja koriste se i kao insekticidi, samo se na kisik vezan za fosfor

(P=O), supstituiše sumpor (P=S). Promjene mogu biti također i u nekim reaktivnim

skupinama.

Što znači termin binarna tehnologija?

Binarna tehnologija podrazumijeva prevođenje nervnog bojnog otrova u finalnoj fazi

proizvodnje u reaktor za punjenje bombi, projektila i granata. Prvi put je primjenjena u ratu

u Iraku 1991.godine, ali je korištena i u nedavnom ratu u Bosni.

Kakav je mehanizam djelovanja nervnih bojnih otrova?

Nervni otrovi su ekstremno toksični. U organizam se unose u obliku gasa, aerosola ili

tekućine, a najčešće inhalacijom ili preko kože. Mogu biti unešeni i oralnim putem sa

kontaminiranih ruku ili eventualno vodom i hranom. Put ulaska otrova je značajan u odnosu

na vrijeme razvijanja simptoma. Najbrže se razvijaju toksični efekti, ako je nervni bojni

otrov inhaliran. Pluća su dobro prokrvljena, te otrov brzo difunduje do ciljnih organa. Ako je

do otrovanja došlo visokim koncentracijama napr. sa 200mg sarina, smrt može nastupiti za

par minuta. Otrovanja duže traju ako je otrov unijet preko kože. Prvi simptomi se javljaju

nakon 20-30 minuta nakon inicijalne ekspozicije. Nervni bojni otrovi remete nervnu

transmisiju i aktivnost hemijskog transmitera u sinapsi acetilholina. Organofosforni bojni

otrov veže se na enzim acetilholinesterazu, tako da dovodi do stalne acetilholinske

stimulacije skeletnih žlijezda mišića, žljezdanog tkiva i mišića u respiratornom i probavnom

traktu.

Šta su plikavci?

Kožni bojni otrovi, popularnog naziva «plikavci» imaju lokalno i sistemsko djelovanje. Azotni

iperit i sumporni iperit su tkzv. bifunkcionalni alkilirajući agensi. Njihova upotreba ima za

cilj onesposobljavanje. Imaju tri različita stupnja djelovanja: citotoksični, mutageni i

citolitički. Organi koji su zahvaćeni otrovanjima su koža, oči i respiratorni sistem, ako

govorimo o lokalnim učincima. U slučaju sistemskih učinaka kožni bojni otrovi izazivaju

oštećenja hematopoetskog sistema i smrt. Smrt obično nastupi zbog respiratorne

insuficijencije i sepse. Kasne posljedice intoksikacije kožnim bojnim otrovima su hronični

bronhitis, astma, rinofaringitis, traheobronhitis, laringitis, rekurentna pneumonija i

bronhiektazije.

Šta su psihohemijski bojni otrovi?

Psihohemijski bojni otrovi se koriste sa ciljem da onesposobe pojedince na obavljanje

borbenog zadatka uzrokujući poremećaje psihičkog zdravlja (poremećaji memorije, pažnje,

samokontrole, razvoj panike). Obično se koriste u subletalnim dozama, ali značajno utiču na

ubilačke ili samoubilačke tendence i pojave. Mogu se podijeliti na depresore i stimulatore

centralnog nervnog sistema. Jedan od poznatih depresora je BZ, koji blokira muskarinske i

periferne učinke acetilholina. Na taj način prekidaju funkcije pamćenja, razmišljanja,

rješavanja problema i rasuđivanje. Više doze izazivaju toksički delirijum. Stimulatori kao što

je LSD25 izazivaju prekomjernu nervnu aktivnost olakšavajući prenos impulsa. Učinak se

ispoljava u prekomjernom broju informacija u kori velikog mozga i višim centrima što stvara

poremećaje koncentracije i uzrokuje nesposobnost dok otrovi djeluju. Ovakvo djelovanje ima

poznata droga LSD i amfetamin u visokim koncentracijama. Simptomi su slični otrovanjima

drugim halucinogenim drogama u promjeni zapažanja i raspoloženja nakon latencije od 30

minuta. Smetnje zapažanja se očituju kao motorične promjene (veličine, boje i udaljenosti

predmeta do gubitka osjećaja prostora). Javljaju se halucinacije. U otrovanih je ubrzan puls,

suha koža i usne.

Šta su nadražljivci, suzavci?

Skupina bojnih otrova koja su u osnovi antidemonstracijska sredstva. Imaju nisku

toksičnost, kratkoročno djelovanje i kratkog su latentnog perioda nakon ekspozicije. U

mnogim zemljama njihova upotreba je zakonski dopuštena. izaziva bol u očima, suzenje i

poteškoće da se oči održe otvorenim. Koriste se kao bojni otrovi, ali i u policijske svrhe. To

su iritansi sluznica u gasnom obliku, ali imaju mali rizik oštećenja zdravlja. Poznati su:

hloracetofan (CN-agens), CS-agens, CR-agens i adamsit. CS je najmanje toksičan,

najprikladniji je nadražljivac za privremeno onesposobljavanje. Za nadražljivce oči su

najosjetljiviji organ. Izazivaju bockanje i bol u očima praćene konjuktivitisom,

blefarospazmom i obilnim suzenjem. Na sluznicama usta i gornjeg respiratornog trakta

izazivaju pečenje, bockanje i pojačanu sekreciju (rinoreju i salivaciju), a poslije stezanje u

prsima, pečenje, kašalj, kihanje i pojačanu traheobronhalnu sekreciju. Većina simptoma

nastaje za 10- 30 sekundi nakon ekspozicije. Mehanizam djelovanja CS-a se temelji na vrlo

brzoj reakciji na osjetnim nervnim završecima u rožnici, sluznicama i koži. CS se veže na

enzime sa sulfhidrilnim skupinama.

Kako zaštititi izložene osobe nadražljivcima?

Ako se osjeti prisustvo nadražljivaca preporučuje se upotreba zaštitnih maski i što hitnije

napuštanje kontaminiranog područja. Zatim je potrebno skunuti gornji dio odjeće. Oči, nos i

usta treba isprati 3%-tnim rastvorom natrijeva karbonata ili sode bikarbone, a kožu 6%-tnim

rastvorom sode bikarbone ili većom količinom vode. Oči se ne smiju trljati, a koža mazati

mastima ili kremama.

Šta je osiromašeni uranijum?

Osiromašeni uranijum (DU) je produkt uranijuma, a nastaje u procesu prevođenja

uranijuma za upotrebu u nuklearnim tečnostima, kao stabilizator u avionima i za punjenje

oružja. DU je za oko 40% manje radioaktivan nego prirodni uranijum. Kao teški metal

posjeduje toksične karakteristike (metabolička toksičnost, nefrotoksičnost), te ovisno o

intenzitetu i trajanju ekspozicije može izazvati zdravstvene efekte. On je i slabo

radioaktivan. Radiološka opasnost ovisi od načina ulaska uranijuma u organizam, topivosti

njegovih izotopa i kumulacije uranijuma u tijelu. Osiromašeni uranijum emituje α-čestice, β-

čestice i γ-zrake. Alfa-čestice u primarnom tipu radijacije bivaju blokirane preko kože, dok β-

čestice blokira uniforma vojnika i čizme. Emisija γ -zračenja koje potiče od DU je ekstremno

slaba i ne prelazi zdravstveni limit. Bilo je brojnih polemika oko njegovog karcinogenog

djelovanja, osobito pojave leukemije u vojnika, kojima je uzrok radioaktivnost DU.

Istraživanja su pokazala jedino povećanu incidenciju karcinoma pluća u Njemačkih rudara

nakon dugotrajne ekspozicije. Jer prilikom ekspozicije osiromašenim uranijumom preko rane

na koži organizam prima direktno u cirkulaciju tek 0. 2 rema na sat. Prekoračenje

dozvoljenog limita doze zračenja (> 50 rema) može se dogoditi samo ako je ekspozicija DU

trajala 250 sati. Problem sa osiromašenim uranijom je njegova dugotrajna kumulacija u tlo i

zagađenje okoliša.

Šta su biološka borbena sredstva?

Borbena biološka sredstva i/ili oružja 21 stoljeća možda predstavljaju najveću opasnost

za budući mir i sigurnost u svijetu. Učinci bioloških otrova su izrazito veliki, a za intoksikaciju

su potrebne i po nekoliko hiljada puta manje količine u odnosu na hemijske bojne otrove.

Toxin botulinuma je tri miliona puta moćniji toxin od sarina. Biološke bojne otrove čine živi

mikroorganizmi i njihovi toksini koji se zajedno sa životinjama (vektorima) koriste za

onesposobljavanje ili uništavanje ljudi, životinja ili poljoprivrednih kultura. Koriste se radi

namjernog izazivanja masovnih infektivnih bolesti u epidemijskim razmjerama. Neki od tih

agenasa su visoko letalni, drugi opet oštećuju zdravlje i imaju cilj da onesposobe. Biološki

ratni agensi uključuju sve patogene mikroorganizme kao što su virusi, rikecije, bakterije,

gljivice i protozoe. Koriste se u prirodnom obliku, izmjenjeni ili sintetizirani (genetskim

inženjeringom ili drugim biotehnološkim postupcima). Danas, poseban problem predstavlja

proizvodnja bioloških agenasa putem genetskog inženjeringa s ciljem da produkuje

mutantne sojeve koji su rezistentni na uobičajene principe liječenja. Međunarodne

konvencije koriste za biološke bojne otrove dva naziva «bakteriološko (biološko) oružje» ili

«bakteriološki (biološki rat». Obzirom da ovo oružje služi za masovnu destrukciju i ubijanje

ljudi, međunarodnom konvencijom iz 1972. godine je zabranjeno i označeno kao biološki

terorizam.

Od kad se zna za upotrebu bioloških bojnih otrova?

Upotreba ovog oružja datira još od šestog vijeka. Yersinia pestis je uzročnik crne smrti u 14.

vijeku. Epidemija crne smrti se širila Evropom 1915. godine izazvana antraksom i sakagijom.

Antraks i sakagija su doveli do masovnog umiranja ljudi i oko 3000 konja. Solon od Atene je

zagadio pitku vodu kupusnim tvorom 1346. godine na Krimu. Kolera je harala u Japanu

1931.godine. Tifoidnom bakterijom se 1972. godine u Čikagu pokušalo “stvaranje nove

rase”. Naime, u pitku vodu je ubačeno 30- 40kg tifoidne bakterije u pitku vodu. Tom

prilikom je došlo do masovnog stradanja stanovništva i lokalnog medicinskog osoblja.

Koji mikroorganizmi se najčešće koriste u biološkom ratu?

Najčešće se koriste: pasturella pestis (uzročnik kuge), bacil antraksa (crni prišt),

actinobacillus malei (sakagija), brucella meltensis (uzročnik bruceloze), vibrio cholerae

(uzročnik kolere), rickettsia prowazaki (uzročnik pjegavog tifusa), coxiella burnetti (uzročnik

Q- groznice), bedsonia psittacci (uzričnik psitakoze), arbo virusi, cocodoides immitis

(uzročnik kokoidomikoze), hystoplasma capsulatum (uzročnik histoplazmoza), clostridium

botulinum (botulizam), esccerichia colli, haemophilus influenze, yersinia pestis (uzročnik crne

smrti), tularemia (mišja groznica), otrov zmijske kobre, schigela flexneri, schigela disenterie,

salmonela, staphilococus, enterotoxin B, venucuelanski konjski encefalitis, bacilus

pneumonie, micobacterium tuberculoze, virus hepatitisa, variola vera i drugi.

Šta znači termin «dvostruko prijeteći agensi»?

Brojne zarazne bolesti i intoksikacije izazivaju tzv. dvostruko prijeteći agensi (engl. dual-

threat agents-DTAs). Ovaj se termin često koristi u literaturi. To su virusi, bakterije, rikecije,

gljivice i protozoe kao toksini, koji su prirodno opasni za žive organizme, a koriste se

namjerno kao biološko ili toksinsko oružje uzrokujući bolest i smrt ljudi, životinja i biljaka.

DTAS su nažalost najčešći uzročnici endemskih bolesti koje uzrokuju iznenadne teške bolesti.

Šta znači termin »sindrom uzajamnog pogoršanja» kod upotrebe bojnih otrova?

Istovremena upotreba biološkog i hemijskog oružja otežava tok kliničke slike izazvane i

jednim i drugim oružjem poznat je kao «sindrom uzajamnog pogoršanja». To se praktično

odnosi i na nuklearno oružje. Sindrom predstavlja problem dijagnosticiranja i liječenja

unesrećenih.

Kako zaštititi ljude od bioloških bojnih otrova?

Biološku zaštitu od bojnih otrova čine :

• prevencija,

• mjere zaštite,

• detekcija,

• liječenje, i

• dekontaminacija.

- 220 -

Prevenciju čini program vakcinacije. Zaštitne mjere čine: higijenske profilaktičke mjere,

dezinfekcija, deratizacija. Detekcija znači otkrivanje biološkog oružja efikasnim sistemima.

To su SMART (senzitivni membranski rapid aktivni test), JBPDS (osnovni biološki ciljani

detekcioni sistem), BIDS (biološki integrirani detekcioni sistem) i IBAD (interna biološka

detekcija agenasa). Liječenje je moguće tek ako je agens identifikovan. Koristi se antibiotsko

liječenje, hemio i fago profilaksa, antiviralni tretman i simptomatska terapija. Obzirom da se

toksini mogu zadržati nekoliko godina obavezno je provesti dekontaminaciju prostora u

kome su korišteni.

Šta je toksinsko oružje?

Toksinsko oružje je jedno od najopasnijih oružja za masovno uništavanje. Čine ga

nerazmnožavajući biološki toksini i specifičnog su djelovanja na ljude. Proizvode ih živi

organizmi ili nastaju genetskim inženjeringom. Imaju osobine neživih tvari jer se ne

razmnožavaju. Hiljadu puta su otrovniji od svih bojnih otrova. Neki su djelotvorni u dozi od

1µgr (botulinum). Izvori takvih toksina su bakterije, životinje, reptili, insekti, biljke i morski

organizmi. Prema mjestu djelovanja razlikujemo stanične i nervne toksine. Vrijeme potrebno

za stvaranje antitijela protiv toksina je dugo i u većini slučajeva iznosi od 4-6 sedmica do 3-4

mjeseca.

Koji industrijski hemijski otrovi se mogu ili su korišteni kao bojni otrovi?

Poznato je da hemijske supstance izazivaju otrovanja i bolesti. Rijetko se industrijski

hemijski agensi mogu koristiti kao bojni otrovi. Kao oružje mogu biti upotrebljeni hlor,

fozgen, cianid i drugi. Svi su toksični nadražljivci i u zaštiti je neophodno učiniti prekid

ekspozicije, staviti zaštitnu masku. Davati ovlaženi kiseonik u manjim koncentracijama (ne

pod pritiskom). Oči, nos i usta treba isprati 3%-tnim rastvorom natrijeva karbonata ili sode

bikarbone, a kožu 6%-tnim rastvorom sode bikarbone ili većom količinom vode.

- 221 -



1. Razlike između nervnih bojnih otrova i organofosfornih pesticida sastoje se u

slijedećem (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):

d. na kiseonik vezan za fosfor se supstituiše sumpor

e. na kiseonik vezan za fosfor se supstituiše azot

f. promjene u reaktivnim grupama

2. Poznati madražljivci su (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):

c. CN agens

d. CS agens

e. SC agens

f. adasmit

- 222 -

Literatura:

1. Bokan S. Oružane snage. U: Šarić M, Žuškin E (ur) Medicina rada i okoliša. Zagreb, Medicinska naklada 2002; pp 640-661.

2. Franz DR. Biologic and chemical terrorism. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 147-150.

3. Franz DR. Defense against toxin weapons. 2nd ed. Ft Detrick, MD, USAMRIID, 1997. 4. Pranjić N, Karamehić J, Ljuca F, Žigić Z, Aščerić M. Interna kontaminacija

osiromašenim uranijumom i poremećaji zdravlja. Medicinski Arhiv 2002; 56 (1): 39-42.

5. Roberts B. Terrorism with chemical and biological weapons. Alexandria, VA, Chemical and Biological Arms Control Institute, 1997.

- 223 -

EKOLOŠKE BOLESTI

Sindrom bolesne zgrade

Sindrom multiple hemijske osjetljivosti

Sindrom komjuterskog vida

Ciljevi kursa:

• Definisati sindrom bolesne zgrade;

• Identificirati uzroke sindroma bolesne zgrade;

• Definisati sindrom multiple hemijske osjetljivosti;

• Identificirati uzroke multiple hemijske osjetljivosti.

Sindrom bolesne zgrade

Šta je Sindrom bolesne zgrade?

U sindromu bolesne zgrade bolesnik je zgrada u kojoj ljudi borave, a njihove su smetnje

tek posljedica stanja zgrade. Cijeli niz hroničnih zdravstvenih problema javlja se u

zgradama koje su građene i održavane na neodgovarajući način, a posebno u uredima sa

zatvorenom mikroklimom. Termin sindrom bolesne zgrade se tek odnedavno pojavljuje u

literaturi (od 1994. godine). Po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO),

sindrom bolesne zgrade (Sick Building Syndrome- SBS) je stanje koje karakterišu

slijedeći simptomi iritacija sluznica, vegetativne smetnje, glavobolja, umor i poremećaji

mentalnog zdravlja (depresija, iritabilnost).

Koliko nas bolesne zgrade u kojima živimo i radimo čine bolesnima?

Još uvijek postoje mnoge kontroverze postoji li taj sindrom kao takav ili je definiranje

sindroma na osnovu zgrade u kojoj se boravi, a ne kliničkog stanja pacijenta, u stvari

medicinski neprihvatljivo. Po nekim istraživanjima, u Sjedinjenim američkim državama

(SAD) oko 25 milijuna službenika boluje od određenog oblika SBS u oko 1.2 milijona

službenih zgrada. Na osnovu upitnika, u Velikoj Britaniji i Novom Zelandu je ustanovljeno

da oko 80% radnika ima neki od simptoma, a 40% većinu simptoma SBS-a. Postotak

radnika s barem jednim simptomom SBS-a u Italiji se penje do 92,6%. U Singapuru je

taj udio 19,6%. Navedeno pokazuje da se simptomi SBS-a javljaju u bitno većem

postotku u zgradama zemalja s hladnijom i vlažnijom klimom, gdje je mnogo češće

- 224 -

prisutna umjetna mikroklima zgrada. Dosad je najviše istraživanja SBS-a provedeno u

skandinavskim zemljama.

Šta uzrokuje SBS?

SBS obuhvaća cijeli niz sa zgradom povezanih faktora - fizičkih, kemijskih, bioloških i

psiholoških. Drugim riječima, uzroci kao i rješenja stanja zadiru duboko izvan medicine;

od građevinarstva i arhitekture do ergonomije i organizacije rada. Po tome je SBS

jedinstven entitet, kojemu mnogi osporavaju legitimnost, jer je većina smetnji koje se

opisuju kao dio SBS-a već opisana i svrstana u druga područja medicine, a najčešće u

medicini rada.

Koji su simptomi SBS?

Među simptomima SBS-a najčešće se navode smetnje sa strane sluznica i kože, i

glavobolja, dok su smetnje sa strane funkcije čula i lokomotornog sistema rjeđe.

Simptomi koji čine SBS su:

• hronični konjunktivitis;

• začepljenost nosa;

• kihanje;

• šmrcanje;

• kašalj;

• suhoća grla;

• upala sinusa;

• kontaktni i nekontaktni dermatitis

(najčešće na rukama);

• glavobolje.

Glavobolje su, uz simptoma hroničnog konjuktivitisa, najčešće tegobe povezane s

boravkom u određenom prostoru. Glavobolje su obično tenzionog tipa zbog uredskog

rada u prisilnom položaju ruku, te je upitno njihovo povezivanje sa zgradom. To je jedan

od primjera kako je SBS poprilično teško definisati. Osim glavobolja, depresija,

iritiranost i letargija su stanja koja se povezuju sa zgradom u kojoj se boravi.

Kako su fizički faktori udruženi sa SBS?

U brojnim istraživanjima fizički faktori se navode kao najčešći i vjerojatno najviše

povezani sa SBS. Kao najčešći uzrok smetnji navedena je kvaliteta zraka, direktno

povezana s klimatizacijom prostorija, koja izaziva isušivanje sluznice disajnih puteva

(kašalj i šmrcanje), a na očima suzenje i crvenilo. U slučaju očiju je objektivno

ustanovljeno da klimatizacija destabilizira suzni film. U Italiji je utvrđeno da u

klimatiziranim uredima 30% zaposlenih ima navedene simptome očiju, u poređenju sa

svega 15% u prirodno zračenim uredima. Nakon preseljenja u bolje klimatiziranu zgradu,

u Francuskoj je kod zaposlenih zabilježen pad učestalosti simptoma SBS-a za 40-50%.

Odsustvo simptoma SBS i adekvatna klimatizacija utiču na bolju produktivnost za 11%

- 225 -

što je potvrđeno u rezultatima jednog istraživanja u Kanadi. Najvažniji fizički parametri

mikroklime klimatiziranog zraka su protok zraka, temperatura i vlažnost. Takođe je važan

oblik i jačina osvjetljenja (prirodno je najbolje, neonsko najlošije), opskrba i kvaliteta

vode za piće te odvod otpadnih tvari. Od posebne važnosti za osjećaj ugodnosti, a time i

za zdravlje (i produktivnost!) zaposlenih jest i nivo buke te njena priroda i frekvencija.

Koji se hemijski faktori dovode u vezu sa SBS?

U zraku poslovne zgrade su kao mogući uzročnici simptoma SBS-a navedeni građevinski

materijal, povišene koncentracije CO2, boja, tepisi (najlošijima su se pokazali vuneni!)

te formaldehidi u zraku. Ovaj sindrom čao česta pojava je zabilježen u osoblja koje je u

svakodnevnom kontaktu s fotokopirnim strojem i papirom za kopiranje. U njih su veoma

često registrovana slijedeći zdravstveni poremećaju: glavobolja, konjuktivitis, rinitis,

sinuitis i bronhitis.

Koji biološki faktori uzrokuju SBS?

Klimatizirani zrak je izvor biološkog zagađenje prostora unutar zgrada. Problem čine

slijedeći biološki (biotički) faktori:

• bakterije (Legionella),

• gljivice (plijesni, najčešće roda Penicillium),

• grinje.

Nabrojani mikroorganizmi mogu izazvati infekciju (napr. Legionarska bolest) ili mnogo

češće alergijske reakcije. U jednom istraživanju u školama u Švedskoj ustanovljeno je

da samo 45% učenika nema sklonosti nikakvim alergijskim manifestacijama. Jasno je da

je sredina puna alergena plodno tlo za razbuktavanje alergijskih rinitisa, bronhitisa,

alveolitisa i konjunktivitisa.

Kako se psihološki faktori dovode u vezu sa SBS?

Psihološki faktori zapravo su učinak svega navedenog na mentalno zdravlje stanara/

službenika. Naravno da su važni i interpersonalni odnosi unutar zgrade. Od simptoma se

najčešće navode umor, depresija, razdražljivost i glavobolja. U Italiji je, uz suhoću očiju,

glavobolja bila navedena kao najčešći simptom u sklopu SBS-a, a na tenzionu

glavobolju se žalilo 27% službenika. Zanimljivo je da u svim istraživanjima sindroma

bolesne zgrade uočeno da žene češće navode simptome SBS.

Kako prevenirati SBS?

Kako mu i samo ime kaže, u sindromu bolesne zgrade bolesnik je zgrada u kojoj ljudi

borave, a njihove su smetnje tek posljedica stanja zgrade. Liječenjem smetnji stanara

- 226 -

ne uklanja se glavni uzrok. Uticajem na štetne faktore (ukljanjanjem, suptitucijom,

ventilacijom, izborom ekoloških materijala, smanjivanjem rizika) u samoj zgradi u

kojoj se boravi jedino je pravo rješenje. Zrak, svjetlo, voda, raspored prostorija i

radnog prostora moraju se prilagoditi čovjeku. U slučaju da je to nemoguće, preseljenje

u bolje organiziranu zgradu jedino je trajno rješenje. Iako od simptoma SBS-a nitko

izravno ne umire, kumulativni učinci mogu itekako narušiti zdravlje pojedinca, zajednice,

a i bitno smanjiti produktivnost. Neka rješenja mogu djelomice pomoći. Npr. korištenjem

ekrana računala s niskom refleksijom i njegovim postavljanjem na pravilnu visinu, može

se barem djelomice umanjiti smetnje sa strane očiju. Pravilno određena dioptrija

smanjuje napor očiju, a kvalitetan zrak, koji je dovoljno vlažan i bez alergenih čestica,

neće izazivati toliko čest osjećaj žarenja i pečenja u očima, inače izazvan prekomjernim

isušivanjem površine očiju te alergijskom reakcijom spojnice. Iako elementi SBS-a nisu

nikakva novost za medicinu, i premda se definiše na temelju vanjskog faktora, a ne

stanja bolesnika, možemo zaključiti da zbog praktičnosti, ali i upadljive međusobne

povezanosti simptoma, zavrjeđuje pažnju. Zbog, u mnogočemu neprirodnog modernog

načina života u uredima i neboderima, u kojima u razvijenom svijetu žive milijuni ljudi,

već i mali pomak u definiranju pravog uzroka tegoba može uveliko popraviti njihovu

kvalitetu života, ali i zdravlje u cjelini.

Sindrom multiple hemijske osjetljivosti

Šta je Sindrom multiple kemijske preosjetljivosti?

Sindrom multiple hemijske osjetljivosti je ekološka bolest u čijoj je osnovi

polisimptomatski hronični poremećaj, a manifestuje se različitim reakcijama na nadražaj

iz životne okoline te dovodi do individualne preosjetljivosti označene kao specifična

adaptacija. Specijalisti medicine rada, alergolozi i psihijatri, koji su naučno opredijeljeni,

u novije vrijeme naglašavaju pojam hronične multiple preosjetljivosti (MCS). Osobe

oboljele od MCS trpe od psihičkih poremećaja kao što su depresija, anksiozne reakcije i

somatski problemi. Poremećaji su posljedica tjelesne reakcije na stres, u ovom slučaju

hemijski stres. Postoje i drugi sinonimi za oboljenje: bolest 20. stoljeća, sindrom

totalnog imunog poremećaja, preosjetljivost na životnu okolinu, totalni alergijski

poremećaj, bolest životne okoline, hemijski AIDS. MCS je nazvan hemijski AIDS-

hemijski sindrom stečene imunodeficijencije, jer i u MCS dolazi do imuno supresije. U

takvom stanju oboljeli imaju šansu da dobiju dodatnu superinfekciju, karcinom,

reumatoidni artritis i druga oboljenja. MCS predstavlja ponovljenu ekspoziciju malim

koncentracijama hemikalija ili pojedinačnim visokim koncentracijama, kao agenasa iz

životne i radne okoline, koja dovodi organizam u stanje malfunkcije imunosti. Theron

Rendolf, 1940. godine je istakao da preosjetljivost na hemijske supstance može dovesti

do depresije, umora, konfuzije i iritabilnosti.

- 227 -

Koji su simptomi MCS?

Simptomi koji se javljaju u MCS mogu biti izraženi od blage neugodnosti do totalne

nestabilnosti i teškog oboljenja. Manifestacije MCS su ovisne od stanja zahvaćenog

organa, hemijske i farmakološke prirode otrova, individualne preosjetljivosti izložene

osobe, genetskog i metaboličkog statusa, dužine trajanja ekspozicije, te količine i

promjene tjelesnih stresora Kad dođe do poremećaja nazvanih MCS, oni su reverzibilni,

dakle povratne prirode (prolazni i povratni). Fizikalni pregled kod oboljelih je obično

normalan. Najčešće promjene dešavaju se u laboratorijskim nalazima. Može se otkriti

promijenjen broj: limfocita (najčešće leukopenija), komplementa, imunoglobulina E. MCS

se javlja u uslovima ekspozicije kemijskim supstancama, u dozama koje su subtoksične

(Ispod maksimalno dozvoljenih, niske koncentracije).

MCS karakterišu slijedeći simptomi:

• glavobolja,

• mentalna konfuzija,

• slabost pamćenja,

• nesanica,

• umor,

• depresija i iritabilnost,

• promjenjivo ponašanje,

• nesposobnost koncentracije ili jasnog

mišljenja,

• kijavica, peckanje i vlaženje očiju,

• curenje iz nosa i svrab po nosu,

• iritacija i različiti osipi po koži,

• iritacija grla,

• bronhokonstrikcija,

• bol u mišićima i zglobovima,

• mučnina, dijareja ili opstipacija,

• učestalo mokrenje,

• oticanje zglobova ili ekstremiteta.

Koji faktori uzrokuju MCS?

Faktori koji uzrokuju MCS su:

• aerozagađenje;

• pesticidi;

• parfemi i druga kozmetička sredstva.

MCS može biti izazvana agensima u hrani, prirodi, industrijskim kemikalijama, i fizičkim

agensima kao što je buka, voda, elektromagnetna radijacija. Psihološki stres kao što je

gubitak posla, razvod, ili smrt voljene osobe, može doprinijeti totalnom tjelesnom

opterećenju.

Kakav je današnji pogled na djelovanje kemijskih materija na imunološki

sistem?

Koncept MCS je baziran na šest fenomena:

• totalno tjelesno opterećenje,

• bipolarnost,

- 228 -

• prilagođavanje,

• širenje,

• fenomen preokreta, i

• biohemijska preosjetljivost.

Imuni sistem osobe sa MCS liči na preliveno bure sa hemijskim faktorima aerozagađenja.

Kad se prekorači limit podnošljivog dolazi do ispoljavanja bolesti. Osobe izložene

otrovima iz životne sredine mogu imati umjerene simptome ili povlačenje simptoma sa

prestankom ekspozicije. Nakon prestanka ekspozicije javlja se sumnja da su uopšte

faktori ekspozicije izazvali prvobitne efekte, i osoba se sama dovodi u situaciju

ponovljene ekspozicije. Ponovljena izloženost- bipolarnost ponovo dovodi organizam u

stanje totalnog tjelesnog opterećenja. Konačno, imuni mehanizmi i mehanizmi

metaboličke detoksifikacije postaju nesposobni i istrošeni za adekvatan imuni odgovor i

razvija se bolest zahvaćenog organa. Organizam kontroliše akutnu intoksikaciju porastom

detoksifikacijske sposobnosti. Nakon toga javlja se deficit nutritijenata koji učestvuju u

detoksifikaciji, među njima su vitamini i minerali. Rezultat toga je sistemski kolaps.

Prilagođavanje sa druge strane može maskirati simptome preosjetljivosti. Simptomi se

mogu pojaviti u tom slučaju nakon prestanka ekspozicije kao dokaz preosjetljivosti.

Totalno tjelesno opterećenje nastaje kao rezultat reakcije na izloženost malim

koncentracijama više kemijskih supstanci međusobno neovisnih. Simptomi MCS su

promjenjivi u toku vremena. Na primjer u toku 24 sata nakon pojave disfunkcije mozga

može da se pojavi artralgija, potom dijareja, praćena aritmijom. Svaka osoba ima

jedinstvenu genetski uslovljenu preosjetljivost na otrove, te različit metabolički status i

toksično opterećenje. Pojavu simptoma određuje individualna preosjetljivost

Kako prevazići problem nastanka MCS?

Problem zdravstvene zaštite stanovnika od izloženosti zagađenjima okoliša postaje sve

aktualniji. Samo ekološkim pristupom, upravljajući ukupnim međuodnosom čovjeka i

okoliša može se očekivati pravovremeno zaustavljanje opasnosti. Ne mogu se očekivati

uspješna rješenja posebnim djelovanjem na čovjeka, a posebnim na okoliš.

Sindrom komjuterskog vida

Šta je sindrom komjuterskog vida?

Sindrom kompjuterskog vida (engl. Computer vision syndrome) je ekološka bolest koju

čini niz problema s očima i vidom, povezanih s učestalom upotrebom računala i ima ga

otprilike tri četvrtine korisnika računala. Iako nema razloga za pretjeranu paniku,

svakako je preporučljivo poduzeti određene korake kako stanje ne bi postalo ozbiljno.

- 229 -

Koji simptomi čine sindrom komjuterskog vida?

Najčešći simptomi ovog sindroma uključuju:

• umor i napetost očiju,

• suhe oči,

• osjećaj peckanja u očima,

• osjetljivost na svjetlo,

• zamućen vid,

• glavobolje,

• osjetljivost na nagle pokrete, bol u vratu, ramenima, leđima.

Koji faktori uzrokuju ovaj sindrom?

Ovaj sindrom ima višestruk uzroke. Problemi s očima tokom upotrebe računala mogu

nastati zbog:

• nedovoljnog protoka suza u oči;

• smanjenog treptanja kapaka (smanjeno treptanje kapaka uzrokuje previše

"buljenja" u monitor i veću izloženost refleksu svjetla s monitora;

• postavke monitora su "teške" i naporne za oči (učestalo akomodiranje očiju);

• povećani napori očiju uzrokuju slabljenje vida (uzeti nove naočale ili

ih pak po prvi put početi nositi).

Kako prevenirati sindrom komjuterskog vida?

Problem se rješava podešavanjem monitora tako da je refleksija svjetla na oko manja.

Nakon toga je potrebno posjetiti liječnika specijalista za bolesti oka (oftalmolog) radi

pregleda oka i eventualnog propisivanja naočala. Naočale su potrebne mnogo češće nego

što to korisnici računala shvaćaju ili žele priznati sebi. Ako je vid zamućen, vrlo su

vjerojatno potrebne. Većina ljudi kojima je zamućen vid dok koriste računalo su

sredovječni ili stariji, razlog je što je sa starenjem oko sve manje sposobno vidjeti slike

koje padaju u intermedijarnu zonu vida. Problem takođe mogu poboljšati i ergonomske

intervencije u radnom prostoru- potrebno je sjediti na udobnoj uredskoj stolici

odgovarajuće visine, s naslonom za leđa i vrat. Oči trebaju biti u nivou monitora, a ruke

u nivou tipkovnice. Specijalne kompjutorske naočale također mogu umanjiti simptome.

- 230 -


Problem slučaja 1. Odnos pojedinaca prema okolišu ili briga o zagađenju okoliša je

izuzetno bitna za razvijanje svijesti i potrebe preduzimanja aktivnosti zaštite okoliša.

Sada kada smo stekli značajna saznanja iz ovog područja bilo bi dobro uporediti naš

odnos prema okolišu u odnosu na opću populaciju.

Zadatak: Svaki student treba da popuni upitnik koji se nalazi na ovoj stranici i da

anketira tri osobe (radnosposobne) u svom bližem okruženju. Anketne listiće predati

asistentu da bi se kasnije mogli analizirati rezultati upitnika (kontrolna studija).

UPITNIK O BRIZI O ZAGAðENJU ŽIVOTNE I RADNE OKOLINE ENVIRONMENTAL WORRY SCALE EWS Rosemarie Bowler& Ralf Schwarzer,1991

Freie University of BerlinDepartment of Health Psychology 01. U glavi mi je zbrka, kad razmišljam o mojoj životnoj sredini 02. Doživljam da su simptomi oboljenja u vezi sa zagađenjem okoline kod kuće ili na

radnom mjestu 03. Ja ne brinem o štetnosti hemikalija 04. Slika trovanja često mi je u mislima 05. Ja ne bi volio živjeti u zagađenoj životnoj sredini zato što sam siguran da se mogu

razboljeti 06. Brine me trovanje iz životne okoline jer ono može rezultirati slabljenjem mojih

intelektualnih sposobnosti 07. Ja nikad , stvarno nikad,ne brinem o zagađenju vode 08. Želio bih da u mojoj kući i na radnom mjestu nema radona i drugih opasnih

supstanci 09. Uplašim se kad pomislim na sav taj otrovni otpad u svijetu 10. Plaši me mogućnost nuklearnih incidenata ili nuklearnog rata u budućnosti 11. Mnogi ljudi pretjeruju u prijetnji o trovanju iz životne okoline 12. Ne bih želio raditi u fabrici azbesta i drugih opasnih materijala 13. Ja sam miran što se tiče trovanja iz životne okoline, zato što ako do njega dođe

može se uspješno izliječiti 14. Slaba memorija može biti direktan rezultat izloženosti hemijskim materijama 15. Toksični otpad je mali problem u odnosu kako ga predstavljaju mediji 16. Biti izložen mnogim hemikalijama dugo vremena neće uzrokovati ozbiljna oboljenja 17. Ljudi koji rade sa hemikalijama nemaju povećan rizik oboljevanja Odgovori: 1. ništa nije tačno 2. jedva da je tačno 3. osrednje tačno 4. potpuno tačno Molim Vas, pored postavljenog pitanja stavite broj koji predstavlja Vaš odgovor! Datum: Potpis ispitanik

- 231 -

Literatura

1. Black EW, Rathe A, Goldstein RB. Environmental illness: a controlled study of 26 subjects with "20th century disease." JAMA 264:3166-3170 (1990).

2. Stewart DE, Raskin J. Psychiatric assessment of patients with "20th century disease" ("Total Allergy Syndrome"). Can Med Assoc J 133:1001-1006 (1985).

3. Rea WJ, Bell IR, Suits CW, Smiley RE. Food and chemical sensitivity after environmental chemical exposure: case histories. Ann Allergy 41:101-110 (1978).

4. Levin AS, Byers VS. Environmental illness: disorder of immune regulation. Occup Med State Art Rev 2:669-681 (1987).

5. Selye H. The general adaptation syndrome in the disease of adaptation. J Allergy 17:23 (1946).

6. Cullen MR. The worker with chemical sensitivity: an overview. In Occupational Medicine: State of the Art Reviews, Vol 2 (Cullen MR, ed). Philadelphia:Hanley and Belfus, 1987;655-662.

7. Doty RL, Deems DA, Frye RE, Pelberg R, Shapiro A. Olfactory sensitivity, nasal resistance, and autonomic function in patients with multiple chemical sensitivities. Arch Otolaryngol Head Neck Surg 114:1422-1427 (1988).

8. Simon GE, Katon WJ, Sparks PJ. Allergic to life: psychological factors in environmental illness. Am J Psychiatry 147(7):901-906 (1990).

9. Fiedler N, Kipen HM, DeLuca J, Kelly-McNeil K, Natelson B. A controlled comparison of multiple chemical sensitivity and chronic fatigue syndrome. Psychosom Med 58:38-49 (1996).

10. Buchwald D, Garrity D. Comparison of patients with chronic fatigue syndrome, fibromyalgia, and multiple chemical sensitivities. Arch Intern Med 154:2049-2053 (1994).

11. Miller CS, Mitzel HC. Chemical sensitivity attributed to pesticide exposure versus remodeling. Arch Environ Health 50(2):119-129 (1995).

12. Terr AI. Clinical ecology in the workplace. J Occup Med 31(3):257-261 (1989). 13. Kipen HM, Hallmann W, Kelly-McNeil K, Fiedler N. Measuring chemical sensitivity

prevalence: a questionnaire for population studies. Am J Public Health 85(4):574-577 (1995).

14. Simon GE, Daniell W, Stockbridge H, Claypoole K, Rosenstock L. Immunologic, psychological, and neuropsychological factors in multiple chemical sensitivity: a controlled study. Ann Intern Med 19(2):97-103 (1993).

15. Black DW, Rathe A, Goldstein RB. Original Research Reports. Measures of distress in 26 "environmentally ill" subjects. Psychosomatics 34(2):131-138 (1993).

16. Staudenmayer H, Selner ME, Selner JC. Adult sequelae of childhood abuse presenting as environmental illness. Ann Allergy 71:538-546 (1993).

17. Bell IR, Miller CS, Schwartz GE. An olfactory-limbic model of multiple chemical sensitivity syndrome: possible relationships to kindling and affective spectrum disorders. Biol Psychiatry 32:218-242 (1992).

18. Staudenmayer H, Selner JC. Neuropsychophysiology during relaxation in generalized, universal "allergic" reactivity to the environment: a comparison study. J Psychosom Res 34(3):259-270 (1990).

19. Rea WJ, Johnson AR, Ross GH, Butler JB, Fenyves EJ, Griffiths B, Laseter J. Design issues critical to the study of chemical sensitivity. Workshop on Experimental Approaches to Chemical Sensitivity, Princeton, NJ. September 20-22, 1995.

20. Selner JC, Staudenmayer H. The practical approach to the evaluation of suspected environmental exposures: chemical intolerance. Ann Allergy 55:655-673 (1985).

21. Fiedler N, Kipen HM, Kelly-McNeil K, Knasko S. Odor perception and chemical sensitivity. Poster presentation, International Congress on Hazardous Waste, 5 June 1995, Atlanta, Georgia.

22. Meggs WJ, Cleveland CH. Rhinolaryngoscopic examination of patients with the multiple chemical sensitivity syndrome. Arch Environ Health 48(1):14-18 (1993).

- 232 -

23. McGovern JJ Jr, Lazaroni JA, Hicks MF, Adler JC, Cleary P. Food and chemical sensitivities. Clinical and immunologic correlates. Arch Otolaryngol 109:292-297 (1983).

24. Kipen H, Fiedler N, Maccia C, Yurkow E, Todaro J, Laskin D. Immunologic evaluation of chemically sensitive patients. Toxicol Ind Health 8(4):125-135 (1992).

25. Thrasher JD, Wojdani A, Cheung G, Heuser G. Evidence for formaldehyde antibodies and altered cellular immunity in subjects exposed to formaldehyde in mobile homes. Arch Environ Health 42:347-350 (1987).

26. Thrasher JD, Broughton A, Micevich P. Antibodies and immune profiles of individuals occupationally exposed to formaldehyde: six case reports. Am J Ind Med 14:479-488 (1988).

27. Broughton A, Thrasher JD, Gard Z. Immunological evaluation of four arc welders exposed to fumes from ignited polyurethane (isocyanate) foram; antibodies and immune profiles. Am J Ind Med 13:463-472 (1988).

28. Thrasher JD, Broughton A, Madison R. Immune activation and autoantibodies in humans with long-term inhalation exposure to formaldehyde. Arch Environ Health 45:217-223 (1990).

29. Rea WJ, Johnson AR, Youdim S, Fenyves EJ, Samadi N. T and B lymphocyte parameters measured in chemically sensitive patients and controls. Clin Ecol 4(1):11-14 (1986).

30. Sikorski EE, Kipen HM, Selner JC, Miller CM, Rodgen KE. The question of multiple chemical sensitivity. Fundam Appl Toxicol 24:22-28 (1995)

31. Meggs WJ. Neurogenic inflammation and sensitivity to environmental chemicals. Environ Health Perspect 101(3):234-238 (1993).

32. Bascom R. MCS: a respiratory disorder? Toxicol Ind Health 8(4):221-228 (1992). 33. Margolick JB, Vogt RF. Controversy over multiple chemical sensitivities (letter).

Ann Intern Med 120(3):249 (1994). 34. Simon GE. Question and Answers #3. Toxicol Ind Health 4/5:523-535 (1994). 35. Rea WJ. Chemical Sensitivity. Boca Raton, FL:Lewis Publishers, 1992. 36. Ross G. Clinical characteristics of chemical sensitivity: an illustrative case history

of asthma and MCS. Environ Health Perspect 105(Suppl 2):437-441 (1997). 37. Fiedler N, Maccia C, Kipen H. Evaluation of chemically sensitive patients. J Occup

Med 34 (5):529-538 (1992). 38. Miller CS. Toxicant-induced loss of tolerance: an emerging theory of disease?

Environ Health Perspect 105(Suppl 2):445-453 (1997).

zdravstvena ekologija

Documents