zbornik radova zbornik radova

ZBORNIK RADOVAZBORNIK RADOVA

VOL 2, BR. 1, 2012

2/1

2/1

-- 20

1220

12

ISSN

184

8-29

61 HRVATSKI SPELEOLOŠKI

POSLUŽITELJ speleologija.hr

Nakladnik

Speleološko društvo Velebit

Radićeva 23, Zagreb

Sunakladnici

Zagrebački speleološki savez

Radićeva 23, Zagreb

Hrvatski planinarski savez, Komisija za speleologiju

Kozarčeva 22, Zagreb

Za nakladnika

Doc.dr.sc. Darko Bakšić

Glavni urednik

Doc.dr.sc. Dalibor Paar

Urednički odbor

Doc.dr.sc. Darko Bakšić, dipl.ing.šum.

Damir Lacković, dipl.ing.geol.

Dr.sc. Andrej Stroj, dipl.ing.geol.

Dr.sc. Ana Čop, dip.ing.kem.

Petra Bajo, prof. geog. i geol.

Jana Bedek, dipl.ing.biol.

Grafička priprema

urednici i autori radova

Lektura

Marta Malenica

Naslovnica

Istraživanje jame Nevidna voda, 2009.

Snimio: Marin Glušević

Serijska publikacija izlazi jednom godišnje i daje pregled radova objavljenih na

Hrvatskom speleološkom poslužitelju - speleologija.hr

ISSN 1848-297X Mrežno izdanje

ISSN 1848-2961 CD izdanje

Autori su odgovorni za sadržaj svojih radova.

© 2012 Autorska prava zadržavaju autori radova.

Zagreb, 2012

HHRRVVAATTSSKKII

SSPPEELLEEOOLLOOŠŠKKII

PPOOSSLLUUŽŽIITTEELLJJ speleologija.hr

ZZBBOORRNNIIKK RRAADDOOVVAA VVOOLL 22,, BBRR.. 11,, 22001122

H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 2

SSAADDRRŽŽAAJJ

Predgovor 3

Jama Nevidna voda - najdublja u BiH 4

Jama Amfora 9

Ledena jama u Lomskoj dulibi 20

Špilja u kamenolomu Tounj 34

Hrvatski spelolozi u najdubljoj jami svijeta 48

Sudjelovanje hrvatskih stručnjaka na 19. Međunarodnoj školi krša u Postojni 55


U ovom broju dajemo pregled odabranih istraživanja koja su obilježila speleološke aktivnosti

hrvatskih speleologa zadnjih desetljeća. Na planini Dinari hrvatski su speleolozi predvođeni

članovima Speleološkog odsjeka HPD Mosor istražili jamu Nevidna voda do dubine 653 m. To je

najdublja do sada istražena jama na masivu Dinare, a smještena je 2 kilometara unutar granice

Bosne i Hercegovine na platou iznad sela Odžak te zbog toga predstavlja najdublju do sada

istraženu jamu u BiH.

Speleološka istraživanja dubokih jama Biokova započela su otkrićem Jame pod Kamenitim

vratima koja je na speleološkom logoru, u organizaciji Komisije za speleologiju Planinarskog

saveza Hrvatske 1980. godine, istražena do dna na dubini od 520 m te je tada postala druga po

dubini jama u Hrvatskoj (Erhardt, 1984). Na Sjevernom Velebitu, 536 m duboka Ledena jama u

Lomskoj dulibi istražuje se još od 1962. godine, a i danas je zbog svojih posebnosti tema

aktualnih znanstvenih istraživanja.

Špilja u kamenolomu Tounj dugačka je 8639 m. U njoj su pronađeni vrlo rijetki sedimentacijski,

korozijski i erozijski oblici koji spadaju u svjetske fenomene (posebne vrste freatičkih siga,

faseta, tzv.”leopardovih koža” i “hijeroglifa”). Tema 19. međunarodne škole krša u Postojni bila

je zaštita krša te je upravo Špilja u kamenolomu Tounj prezentirana kao primjer neučinkovitosti

zaštite špilja u Hrvatskoj.

2009. godine članovi speleološkog odsjeka PDS Velebit, Komisije za speleologiju HPS i članovi

HGSS Robert Erhardt i Darko Bakšić sudjelovali su na ekspediciji u najdublju jamu svijeta

Voronyu (-2191 m). To je veliko dostignuće za hrvatske speleologe koji su se prethodno

dokazali kao organizatori brojnih ekspedicija u duboke i kompleksne špilje i jame.

Uredništvo


Jama Nevidna voda – najdublja u BiH

Autori: Goran Rnjak, Teo Barišić, Marin Glušević. Objavljeno: 24.9.2008.

Lokacija i morfologija jame

Nevidna voda najdublja je do sada istražena jama na masivu Dinare. Smještena je 2

kilometra unutar granice Bosne i Hercegovine na platou iznad sela Odžak. Dva ulaza čine

najniži dio kraške udoline i nalaze se na oko 1200 m.n.v. Manji ima dimenzije 20 x 30 m, a

veći 30 x 50 m. Užeta u jami postavljana su kroz manji ulaz. Ulaznom vertikalom od 163 m

stiže se na policu s jezerom (Polica s Nevidnim jezerom). Slijede još dvije vertikale od 82 i 142

m do ulaza u meandar. Meandar nastavlja nizom skokova od 2 do 5 m. S istraživanjem se

stalo pred vertikalom od cca 20 m. Procijenjena dubina najdublje dosegnutog mjesta je 450

m, dok je jama topografski snimljena do 415 m. U jami je od 250 m dubine prisutan stalni

vodeni tok, dok je za vrijeme kiša cijeli objekt hidrološki vrlo aktivan. Slijedi Mihovilov i

Velebitaški meandar do dubine -557 m.

Vertikala Grlom u jagode. Snimio: D.Bakšić


Speleološka istraživanja jame Nevidna voda u 2005.

Ponekad se huk vode koji dopire iz dubine zemlje čuje i kilometar od crnog grotla ove jame.

Vodu nećete vidjeti ni s jednog niti drugog ulaza, ali njen zvuk proći će pored vas i izgubiti se

među bukvama dinarske udoline. Strašnijeg mjesta stanovnici Ođaka i okolnih sela ne

poznaju... Pravim su imenom nazvali ovu propast - Nevidna voda.

Naš pokojni prijatelj, Zoran Knezović, planinario je s jednim od mještana, imenjakom

Zoranom Ivanovićem. Ovaj mu je ispričao o jami, pokazao dva velika ulaza i to je bilo

dovoljno. Pokušao je Zoran za života istražiti Nevidnu vodu u više navrata, ali svaki je put ona

uzvratila svom silom vodopada, prijeteći i životima ljudi. Nesreća na poslu uzela nam je

Zorana, a jama je pala u zaborav sve do srpnja 2005. godine. Tada počinju intenzivna

istraživanja Nevidne vode vođena mlađim članovima SO Mosora, a spomenuti Zoran Ivanović

bio je naš domaćin.

Na prvoj istraživačkoj akciji prošli smo, otprije poznatu, ulaznu vertikalu duboku 163 m.

Vertikala završava policom nazvanom “Polica s Nevidnim jezerom”. Od Police s Nevidnim

jezerom 82-metarskom vertikalom spustili smo se do sljedeće kršjem pokrivene “Nesuđene

police” na -245 m. Zbog nedostatka užeta stali smo na polici. Ispred je zjapila nova vertikala.

Bačeni kamen malo je odzvanjao, a zatim utihnuo. Započeli smo razgovor, ne razmišljajući

više o kamenu, kad nas je odjednom prekinuo prasak iz dubine.

Na sljedećoj akciji okupilo se više speleologa. Spustili smo se niz novu 142 metarsku vertikalu

nazvavši ju Zoranovom. Vertikala završava dvoranom u koju pada velika količina vode. To

mjesto nazvano je “Dolina suza”. Nastavak jame vodi iz dvorane u meandar. U ulaznom

dijelu meandra na dubini od -380 m nalazi se mjesto pogodno za bivak. Glas o ljepoti i dubini

jame širi se u speleološkim krugovima.

Krajem kolovoza organiziramo novo istraživanje na kojem se pridružuje ekipa iz Šibenika.

Postavlja se meandar koji se u malim skokovima gubi u dubini. Stali smo pred vertikalom od

20-ak metara. Nalazimo se na oko -450 m, topografski je snimljeno do -415 m. Tu prestajemo

za ovu godinu. U narednoj akciji jamu ćemo raspremiti. Ne smiju nas uhvatiti veće kiše!

U rujnu, uz Šibenčane tu su i Zagrepčani. Plan je i snimanje kamerom. Čim smo zagazili na

planinu počelo je kišiti i to sve jače. Osluškivali smo zvukove iz grotla, ali nije bilo huka vode.

Zamka je uspjela, krenuli smo dolje. Nismo se ni svi spustili na policu kada je voda počela

nadirati iz svake pukotine. Vodopad je bivao sve jači. Stigli smo do -250 m i vratili se

neobavljenog posla, mokri do gole kože. Početkom listopada ponovo se vraćamo radi

raspremanja i snimanja. Vrijeme obećava. Vani je suho dok se u jami malo cijedi. Konačno

uspijevamo raspremiti jamu.


Tko zna kamo meandar vodi? Što je nakon 20-metarskog skoka? Nevidna mogla bi nas

odvesti još dublje u intimu Dinare... Jedva čekamo sljedeće ljeto!

U istraživanju i posjetima Nevidnoj vodi sudjelovali su speleolozi iz SO HPD Mosor, SO PK

Split, SO HPK Sv. Mihovil i SO PDS Velebit:

od 09. do 10. srpnja 2005.

Ivan Bućan, Marin Glušević, Vesna Hrdlička, Goran Rnjak i Domagoj Laušić;

od 23. do 24.srpnja 2005.

Marko Babić, Ivan Bućan, Marin Glušević, Vedrana Jerić-Miloš, Marin Kuvačić, Goran Rnjak i

Domagoj Laušić;

od 27. do 28.kolovoza 2005.

Pero Antunović, Marko Babić, Marin Glušević, Vedrana Jerić-Miloš, Davor Matić, Goran

Rnjak, Domagoj Laušić, Teo i Aida Barišić;

od 10. do 11.rujna 2005.

Marin Glušević, Milan Miljuš, Goran Rnjak, Aida I Luka Barišić, Božidar Branica, Ivica Ninić,

Ana i Darko Bakšić, Matija Čepelak, Luka Mudronja;

od 30. rujna do 01. listopada 2005.

Sanja Frleta, Marin Glušević, Vesna Hrdlička, Nino Perasić, Goran Rnjak, Ana i Darko Bakšić,

Slaven Boban, Adrijan Kučić, Ivica Ninić i Jurjana Radaljac.

Tijekom akcija u rujnu i listopadu 2005. godine speleolozi SO PDS Velebita snimili su 13

minutni film o Nevidnoj vodi koji je prikazan na skupu speleologa u Italiji “Imagna 2005” i na

skupu speleologa u Hrvatskoj “Kamanje 2005”.

Literatura:

1. Marin Glušević: Opet Nevidna voda, I ovo lito. Velebiten br. 44, 55-57, 2007.

2. Marin Glušević: Nevidna voda. Velebiten br. 43, 23-24, 2006.

Istraživanja jame Nevidna voda u 2008. godini

Na speleološkom logoru u organizaciji SO Mosora održanog od 9. - 17.8.2008. u jami Nevidna

voda u BiH na Dinari došlo se do dubine -653 m. Na toj dubini nalazi se jezero dublje od 20 m

koje se sastoji od dva dijela: prvog površine 40 x 15 m eliptičnog oblika te drugog

zakrivljenog površine 30 x 12 m. Jezera su međusobno spojena manjim prolazom u razini


vode duljine oko 4 m te velikim otvorom dimenzija 15 x 20 m u stropu završne dvorane, tako

da zid između njih čini prirodni most. Temperatura jezera je 8 oC. U jezeru su primjećene

potopljene sige, što ukazuje na mogućnost da voda u jezero dolazi iz ponora u rubu

Livanjskog polja. Daljnje napredovanje moguće je ronjenjem.

SUDIONICI ISTRAŽIVANJA:

SO MOSOR: Marin Glušević (vođa logora), Goran Rnjak - Vjetar, Davor Matić - Dado,Filio

Trgo, Ivan Bućan - John, Krešimir Prskalo, Ivo Andrić, Hrvoje Sunara - Hrce, Mladen Palinić.

AO Mosor: Ana Mažar.

SOPK SPLIT: Katja Milišić

SO PROFUNDA: Davor Cvitanić - Brački

SO VELEBIT: Slaven Boban, Ivica Radić, Loris Redovniković, Luka Mudronja, Ivančica Zovko

SO SV. MIHOVIL: Teo Barišić

SO DUBOVAC: Igor Jelinić

HBSD, SO VELEBIT: Jana Bedek, Marko Lukić

SO ŽELJEZNIČAR: Inga Patarčić

HBSD, SOŽ: Martina Pavlek

SO IMBER: Željko Marunčić - Bospor, Nikolina Marić - Nina

SD ŠPILJAR: Ivo Dokoza

Zoran Ivanović – Livno

U posjetu: Darko i Ana Bakšić, Aida i Marijeta Barišić

Speleološki nacrt

Lokacija: Dinara, BiH; Dubina: -653 m

Istražili (2005., 2006., 2008.): SO HPD Mosor - Split, SO PDS Velebit - Zagreb, SO HPK Mihovil

– Šibenik, SO PK Split - Split, SO HPD Imber - Omiš, SO PD Profunda - Selca, Brač, HBSD -

Zagreb, SD Špiljar - Split, SO HPD Željezničar - Zagreb, SO PD Dubovac - Karlovac, PD Cincar –

Livno, Komisija za speleologiju HPS-a

Topografski snimili:

Domagoj Laušić,Marin Glušević,Luka Mudronja,

Goran Rnjak, Inga Patarčić, Teo Barišić, Ivica Radić

Mjerili:

Goran Rnjak, Marko Babić, Davor Cvitanić, Katja Milišić, Luka Mudronja, Ana Bakšić,

Vedrana Jerić-Miloš, Loris Redovniković, Ivo Andrić, Ivančica Zovko

Nacrt izradili: Domagoj Laušić, Goran Rnjak


Jama Amfora

Autori: Darko Bakšić i Damir Lacković. Objavljeno: 27.5.2008.

Istraživanje dubokih jama Biokova do otkrića Amfore

Speleološka istraživanja dubokih jama Biokova započela su

otkrićem Jame pod Kamenitim vratima koja je na

speleološkom logoru, u organizaciji Komisije za speleologiju

Planinarskog saveza Hrvatske 1980. godine, istražena do dna

na dubini od 520 m te je tada postala druga po dubini jama

u Hrvatskoj (Erhardt, 1984). Godine 1984. makarski

speleolozi istražuju jamu Biokovku duboku 359 m (Klarić,

1985). Jamski kanal nastavlja se kroz pukotinu s uglavljenim

kamenom za čiji prolaz je potrebno klesati, što znači da

postoji perspektiva za daljnja speleološka istraživanja.

Iste godine, slovački speleolozi na Biokovu istražuju Vilimovu jamu do dubine od 396 m čime

ona postaje druga po dubini na Biokovu (Hochmuth i dr. 1987). Naredne, 1985. g., Slovaci

nastavljaju istraživanje Vilimove jame do dubine od 565 m pa jama postaje najdubljom jamom

Biokova i Hrvatske. Jama su 1993. godine produbili speleolozi SO HPD Mosor za 7 m pa

sadašnja dubina iznosi 572 m (Mužinić, 1995).

U razdoblju od 1984. pa do 1988. g. speleolozi iz Speleoloških odsjeka planinarskih društava

Biokovo iz Makarske, Mosor iz Splita, te Željezničar iz Zagreba, istražuju jamu Stara škola

(Gabrić i dr. 1991), koja dubinom od 576 m postaje 1985. g. najdublja jama Hrvatske sve do

otkrića Lukine jame 1993. godine.

Tijekom 1986. g. makarski speleolozi pronalaze i istražuju Zaboravnu jamu duboku 320 m, a

1987. g. istražena je i Nova velika jama duboka 380 m (Jalžić 2001).


Ponikva s ulazom u jamu Amforu. Snimio: Damir Lacković

Speleološka istraživanja jame Amfore

Ulaz u jamu Amforu pronašli su članovi Speleološko alpinističkog kluba Ekstrem iz Makarske

1998. godine (Bockovac, 1998) kada su je u nekoliko akcija i istražili do dubine od 290 m.

Istraživanje je nastavljeno 1999. godine (SAK Ekstrem, Speleološko Društvo Karlovac i

Speleološki Klub Had). Dubina do koje je jama tada istražena iznosi 390 m. Netočna metoda

mjerenja i izrade nacrta rezultirala je da se u literaturi pojavio podatak o dubini jame od 515

m. Ovdje se podaci o dosegnutim dubinama razlikuju od onih koje u svojem članku navodi

Bockovac (1999) jer su korigirani po novoizrađenom topografskom nacrtu.

Novom istraživanju u 2000. godini pridružili su se speleolozi iz SO PDS Velebit, SO HPD

Željezničar, SO Dubovac te Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Jama je ponovo topografski

snimljena te je izrađen nacrt cijelog objekta čime je dubina bitno smanjena na - 390 m jer se

stara dubina temeljila na netočnim metodama mjerenja. Istraženo je novih 47 m dubine

kanala te se došlo do uskog meandra (-437 m) gdje istraživanje treba nastaviti.

U 2001. godini, speleolozi iz SO PDS Velebit i SAK Ekstrema opet nastavljaju istraživanje.

Prošavši uski meandar otkriveno je novih 177 m dubine te je istraživanje završeno zbog

http://www.speleologija.hr/amfora/ekspedicije.html#2000

http://www.speleologija.hr/amfora/ekspedicije.html#2001


nedostatka opreme. Ostala je velika perspektiva na dnu jame koja zahtjeva organiziranje

mnogo veće istraživačke akcije tj. speleološke ekspedicije. Pronađena je podzemna pijavica –

prvi put u podzemlju Biokova. Jama Amfora je sa - 614 metara dubine postala najdublja jama

Biokova i četvrta po dubini u Hrvatskoj.

Jama Amfora-ulaz. Snimio: Damir Lacković

Speleološka istraživanja jame Amfore u 2002. godini

U razdoblju od 14. do 30. lipnja 2002. godine nastavljena su speleološka istraživanja jame

Amfore - najdublje jame Biokova. Rezultat ekspedicije produbljivanje je jame za 174 m tako

da sadašnja dubina iznosi -788 m. Duljina jame povećana je za 107 m, pa je ukupna duljina

objekta 468 m. Jama završava uskim neprolaznim suženjem između uglavljenih kamenih

blokova gdje se osjeća jako strujanje zraka što upućuje na realnu mogućnost nastavka jame

iza suženja. Zbog velike opasnosti obrušavanja nestabilnih kamenih blokova na speleologa u

suženju i mogućnosti zaglavljivanja nakon prokopavanja 3 m duljine, odustalo se od

proširivanja suženja. Na dnu jame pronađene su nakupine mikroskopski sitnih kristala koji su

igličaste forme i u stručnoj literaturi se nazivaju «špiljski pamuk».


Istraživanje jame Amfore, najdublje jame Biokova, detaljno je opisano u speleološkoj literaturi

(Bakšić i Jalžić, 2001, Lacković i Bakšić, 2001, Bakšić i Lacković, 2002.i dr). Najnovija

speleološka istraživanja provedena su tijekom zadnje speleološke ekspedicije održane od 14.

do 30. lipnja 2002. godine.

Amfora na -280 m. Snimio: Damir Lacković

U jami Amfori istraženo je novih 174 m dubine kanala, pa njena istražena dubina sada iznosi

788 m, što je čini najdubljom do sada poznatom jamom Biokova, te trećom jamom po dubini

u Hrvatskoj. Duljina jame povećana je za 107 m, pa je ukupna duljina objekta 468 m.

U jami je zabijeno još oko 50 novih spitova čime su znatno poboljšana sidrišta a time i

sigurnost speleologa u ovoj, te mogućim budućim istraživačkim akcijama i posjetima jami.


Provlačenje na -500 m. Snimio: Damir Lacković

Snimljen je fotografski materijal iz svih dijelova jame, od ulaza do dna, a do 250 m dubine i

video kamerom.

Izrađen je topografski nacrt novih kanala koji su docrtani na postojećem nacrtu.Snimljen je i

sakupljen uzorak vlaknatih kristala tzv. špiljskog pamuka s dna jame, što je do sada tek drugi

puta u Hrvatskoj da su pronađeni u jami ovakvi po obliku vrlo rijetki kristali. Kristali će se

pokušati rendgenski analizirati i obraditi.


Paralelno s raspremanjem jame Amfore, pred kraj ekspedicije nastavljeno je i istraživanje

jame 120 kod Kimeta, koje međutim zbog kompleksnosti morfologije jame i nedostatka

vremena nije do kraja dovršeno.

Smjernice daljnjeg istraživanja

Ovom ekspedicijom jama Amfora istražena je do dubine od 788 m, što možda ne predstavlja

stvarno dno jame, no daljnji je prolaz nemoguć bez većih zahvata otkopavanja i izrade

potpornih zidova koji bi spriječili urušavanje nestabilnih blokova na speleologe. Stoga je u

speleološkom smislu u ovom trenutku 788 m dno jame. Ukoliko se tehnika prokopavanja

tijekom godina značajno unaprijedi i ukoliko se nađe interes odnosno financijer tako velikih i

neizvjesnih zahvata, moguće je da će se nekom budućom ekspedicijom proći u prostranije

kanale iza suženja na 783 m dubine i da će se nastaviti istraživanje jame. Da iza suženja postoji

velik prostor indicira jako strujanje zraka.

U drugim dijelovima jame nije zamijećeno niti jedno posebno perspektivno mjesto, mada

uvijek postoji mogućnost previđanja ulaza u bočne kanale u velikim vertikalama te u visokim

pukotinskim kanalima.

U speleološkom istraživanju jame Amfore u 2002. godini sudjelovalo je ukupno 29 speleologa,

prosječno 11 po danu, iz sljedećih speleoloških odsjeka, društava i klubova:

SO PDS VELEBIT, Zagreb:

Ana Bakšić, Darko Bakšić, Slaven Boban, Jana Bedek, Sunčica Hraščanec, Jasmin Koso, Karla

Fabrio, Neven Kalac, Ana Katalinić, Nino Kecman, Danijel Lacko, Damir Lacković - vođa

ekspedicije (Hrvatski prirodoslovni muzej), Marija Maćešić, Marinko Malenica, Dalibor Paar,

Josip Petričević, Lovorka Šimunec, Darko Štefanac, Darko Troha, Petra Ujević, Vučić Dado i

Ronald Železnjak

EXTREM, Makarska:

Željko Bockovac, Jakša Pivac i Kristijan Šimenić

SPELUNKA, Opatija:

Ivan Glavaš i Nenad Kuzma

SO PD DUBOVAC, Karlovac:

Igor Jelinić

SD Karlovac:

Neven Bočić


U meandru na -614 m. Snimio: D.Lacković

Morfologija jame

Ulaz u jamu Amforu nalazi se u vršnom dijelu Biokova, oko 1000 m zračne udaljenosti od vrha

Sv. Jure Ulaz jame nalazi se na jugoistočnom boku dna jedne od brojnih vrtača ovog dijela

Biokova.

Ulaz jame visok je 6 a širok 8 metara. Ulazna vertikala, dugačka 73 m, isprekidana je s četiri

police prekrivene kršljem pa je nemoguće proći ovaj dio jame bez rušenja kamenja u vertikalu.

Ulazna vertikala završava dvoranom dimenzija 30 x 16 m. U jugozapadnoj strani ove dvorane

nalazi se otvor vertikale koja završava nakon 20 m (Bockovac, 1999), a na sjevernoj strani


dvorane nalazi se skok od 7,5 m koji vodi u manju dvoranicu. U njenom se jugoistočnom dijelu

na 91 m dubine nalazi prolaz u podu duljine 4 m u kojem se osjeća jako strujanje zraka. U

prolazu ima kršlja pa treba paziti da se ne ruši u sljedeću vertikalu. Iza prolaza prostor se širi

te se dolazi na malu policu s koje se spušta 7 m do kratke glinovite kosine, a zatim se ulazi u

vertikalu od 75 m (ovo se zajedno može uzeti kao vertikala od 82 m). Na –178 m nalazi se

druga velika dvorana dimenzija 20 x 10 m. Iz te dvorane postoje dva prolaza koji se vrlo brzo

spajaju u vertikali u kojoj se ne spušta do dna već se priječi do police u smjeru sjevera (13,5 m

do police).

Dalje se nastavlja uskim prolazom i nakon 3 m ulazi se u novu vertikalu od 19 m. Slijedi

dvoranica u kojoj se ponovno priječi do police u smjeru sjeverozapada. Nakon skoka od 7 m je

vertikala od 36 m. Slijedi mala dvorana na –262 m gdje je 1999. godine bio postavljen bivak.

Odmah ispod bivka javlja se i stalni vodeni tok. Pukotinom u podu prolazi se dalje u teže

prohodni meandar sve do dubine od –352 m. Tu se svladavaju skokovi od 6 m; 12,5 m; 5 m;

14,5 m; 6 m; 7 m; 7 m; 4,5 m; 10 m. Na –280 m se 8,5 m iznad meandra nalazi otvor kojim se

ulazi u dvoranu, dimenzija 18 x 7 m, s kamenim blokovima. Ovaj dio jame završava malim

skokom od 4 m (može se proći slobodno). Na –352 m je mala dvorana s jezercem odakle kanal

nastavlja uskim meandrom prema dolje (tim putem ide vodeni tok). Tu se nalazi teško

prohodno suženje proširivano hilti mecima. Ovo se suženje može zaobići po meandru s gornje

strane gdje se dođe do 30 metarske vertikale koja završava dvoranom iz koje se pružaju dva

kanala. Kanal u smjeru jugoistoka ubrzo završava s dvoranom veličine 4 x 3 m (istražen 2001.

g.), a drugi nastavlja prema sjeveru te se nakon nekoliko kraćih skokova (6 m; 4 m; 5,5 m; 2 m)

i vertikala od 27 m i 10 m dolazi do manje dvorane na 437 m dubine gdje je završilo

istraživanje 2000. g.

Iz dvorane na 437 m dubine u smjeru zapada pruža se pukotinski kanal u duljinu od 9,5 m

nakon čega zavija u smjeru sjeveroistoka i generalno zadržava taj smjer do 614 m. Uski

meandar između 437 i 475 m s malim skokovima (5,6 m; 7,5 m; 7,6 m; 12 m; 4,5 m) najuži je

dio jame i izrazito je zahtjevan za transport opreme. Dalje se kanal nešto proširuje spuštajući

se nizom malih vertikala do 570 m dubine. Ovdje kanal prelazi u široku 35 metarsku vertikalu

koja završava prostranom policom. Skokom od 10 m dolazi se na malu policu u vertikali koja

se nalazi na dubini od 614 m, mjesto do kojeg se jama istražila 2001. godine.

Od 614 m dubine jama nastavlja pukotinskim kanalom prema sjeverozapadu sa vertikalama

od 5 m, 4 m i 24 m međusobno odvojenih manjim policama, do dubine od 647 m. Kanal ovdje

skreće prema zapadu sjeverozapadu s vertikalama od 8 m i 16 m. U 16 metarskoj vertikali, na

njenom 10-om metru odnosno na dubini od 666,5 m odvaja se manji pukotinski kanal dužine

5 m u koji otječe voda i gubi se u neprolaznoj uskoj pukotini. Nakon slijedeće 24-metarske

vertikale dolazi se u dvoranu 4x8 m na dubini od 696 m. Južni zid dvorane predstavlja


vertikalnu rasjednu plohu (gorsko zrcalo) pružanja istok - zapad na kojoj su izraženi presjeci

slojeva krednih vapnenaca s lijepo vidljivim fosilnim grebenom izumrlih rudistnih školjkaša.

Kanal dalje nastavlja iz zapadnog 4 m višeg dijela dvorane spuštajući se strmom kosinom do

početka prevjesne vertikale na 699 m dubine. Prevjesnom vertikalom od 88,5 m stiže se na

dno dvorane veličine 25x10 m i visine oko 30 m koja zapravo čini i najdublju dosegnutu točku

odnosno dno čitave jame. Dvorana se pruža prema sjeveru, u smjeru generalnog pružanja

čitave jame a prekrivena je kamenim kršjem različite veličine i glinovitim talozima. Za pristup

najsjevernijim djelovima dvorane potrebno je ispenjati jednu kratku vertikalu od 5 m i blatnu

kosinu od 5 m. Na polici između vertikale i kosine pojavljuje se sa zapadnog vertikalnog zida

dvorane mali vodeni tok za koji nije utvrđeno da li postoji veza sa tokom koji ponire u

pukotinu na 666,5 m. Vrh blatne kosine čini najvišu točku dvorane, 16 m višu od njenog dna.

Odavde se prema sjeveru nastavlja mali kanal između kamenih blokova i stropa dvorane.

Kanal se spušta do 783 m dubine (zadnjih 3 m prokopano i proklesano uz pomoć hilti metaka)

gdje postoji izrazito strujanje zraka prema nepoznatom dijelu jame. Proširivanje kanala

zaustavljeno je zbog velike opasnosti obrušavanja nestabilnih kamenih blokova na speleologa

u suženju i mogućnosti zaglavljivanja. Izrazito strujanje zraka govori u prilog pretpostavki o

postojanju većih prostora iza suženja, odnosno o realnoj mogućnosti nastavka jame. S

obzirom na veliku opasnost zaglavljivanja speleologa preporučujemo daljnje otkopavanje

samo uz velike radove kojima bi se napravila sigurna potporna konstrukcija otkopnog kanala.

Dužina suženja nije poznata, pa se ne može pretpostaviti obim potrebnih radova.

U zadnjih 10-ak metara ovog kanala na glinovitim stijenkama kanala primijećena je prisutnost

vrlo rijetke forme kristala koji se pojavljuju u špiljama. Radi se o bijelim vati nalik nakupinama

mikroskopski sitnih kristala koji su igličaste forme i u stručnoj se literaturi nazivaju «špiljski

pamuk». O kojoj mineralnoj vrsti je riječ znati će se nakon što se napravi rendgenska analiza

prikupljenog uzorka. Do sada je u Hrvatskoj slična forma pronađena samo u Slovačkoj jami na

Velebitu na dubini od 350 m, a rendgenskom analizom utvrđen je mineral kalcit.

LITERATURA:

BAKŠIĆ, D. i JALŽIĆ, B., (2001): Jama Amfora, Speleo'zin, Glasilo karlovačkih speleologa, broj 14,

godina IX, lipnja 2001., str. 7-9, Karlovac.

BAKŠIĆ, D. i LACKOVIĆ, D. (2002): Jama Amfora, -614 m – najdublja jama Biokova, Velebiten 36,

16-22, Zagreb

BOCKOVAC, Ž. (1999): Izvješće Speleološko alpinističkog kluba «Ekstrem» iz Makarske za 1998.

godinu. Speleozin, Glasilo karlovačkih speleologa, broj 10, godina VII, str 37, Karlovac.

BOCKOVAC, Ž. (1999): Jama Amfora. Speleo'zin, Glasilo karlovačkih speleologa, broj 12, godina

VII, str 14-15, Karlovac.

LACKOVIĆ, D. i BAKŠIĆ, D. (2001): Izvješće sa speleološkog istraživanja jame Amfore u Parku

prirode Biokovo, 16, Park prirode Biokovo, Makarska.


Speleološki nacrt

Dubina: -788 m; tlocrtna duljina: 468 m

Istražili: SO Velebit, SAK Ekstrem, SO Željezničar, SU Spelunka, SD Karlovac, SO Dubovac, SD

Matokit, SD Krstatice

Istraživanja su obavljena uz potporu Parka prirode Biokovo.

Topografski snimili: Branko Jalžić, Damir Lacković, Darko Bakšić, Josip Petričević, Dalibor Paar,

Ivan Glavaš

Mjerili: Ana Bakšić, Dalibor Paar, Darko Bakšić, Jana Bedek, Nenad Kuzmanović


Ledena jama u Lomskoj dulibi

Autor: Igor Jelinić. Objavljeno: 11.9.2008.

Kao i većina jama sjevernog Velebita, i Ledena jama u Lomskoj dulibi morfološki je prilično

jednostavna. No, ta je jednostavnost obrnuto proporcionalna brzini i jednostavnosti

istraživanja. Imamo li u vidu da danas uigranoj tročlanoj skupini speleologa dostaju tri sata da

siđu do dna, iznenađuje složenost i postupnost istraživanja ove jame. Pa ipak, upravo ta

složenost čini priču o Ledenoj jami u Lomskoj dulibi zanimljivom.

U dvorani na -50 m. Snimio: V.Božić


O morfologiji jame

lako je jama, kao što je i spomenuto, morfološki vrlo jednostavna, snježno ledeni čep koji se

nalazi između 50. i 90. metra dubine čini je zanimljivom i specifičnom. Da nema čepa, ulazna

vertikala bi praktično iznosila 270 metara, no ovako je ulazni dio jame u stvari snježnica duboka

pedesetak metara, tlocrtnih dimenzija 50 x 60 m. Čep se proteže do dubine od 90 m, a danas

postoje već tri otvora kojima se može proći kroz njega. Topljenje leda koje je uvjetovalo

stvaranje tih prolaza (prvi je uočen 1993.) nastavlja se i dalje promjenljivim intenzitetom koji

itekako utječe na izgled dijela jame ispod čepa (80-220 m dubine). U tom su dijelu posljednjih

godina primijećene velike promjene s obzirom na količinu leda koji pokriva stijene. Te

promijene nagnale su nas 1995. da postavljamo potpuno novu liniju silaska, jer prijašnjim

pravcem nije bilo moguće silaziti zbog leda. Tamo gdje su bili spitovi u čistoj stijeni, tada je

nađen debeli sloj leda. Taj je dio jame svakako i najopasniji zbog stalnih odrona leda i kamenja

uzrokovanih topljenjem. Tu se dogodila i do sada najteža nesreća u hrvatskoj speleologiji, kada

je odron leda i kamenja teško ozlijedio Borisa Bukovčaka iz Karlovca.

Jama nas dalje dovodi do velike dvorane (80 x 50 x 60) kroz čije dno, nagnuto u prosjeku oko

25%, prolazi metar duboka vododerina. Ona se očito ponekad pretvara u korito potoka, što

govori o povremenoj (ili nekadašnjoj) aktivnosti vode u tom speleološkom objektu. Nastavak

jame kreće iz najnižeg dijela dvorane i nudi speleolozima naglu i očitu promjenu kako u

dimenzijama, tako i u temperaturi, koja se osjetno podiže zbog udaljavanja od ledenog sloja.

Od dvorane pa do dna nižu se vertikale s manjim horizontalnim dijelovima, a na tri mjesta (-

430, -439 i -473) nalaze se među vertikalama i prilično uski prolazi. Najuži je na »starom dnu«,

na dubini od 473 metra, koji je ujedno i granica koja dijeli suši dio jame od onog najmokrijeg na

dnu. Posljednja vertikala karakteristična je po pljusku koji se ne može izbjeći ni u najsuše doba

godine, Na samom dnu nalazi se dvorana 10x5 m, tla prekrivenog šljunkom kroz koji se cijedi

sva pristigla voda. Na tom mjestu ne postoje nikakve perspektive za daljnje istraživanje.

Dubina jame

Podaci o dubini jame također su varirali. Ovom bih prilikom ukratko objasnio uzroke takvoj

situaciji. Kada su slovački speleolozi 1993. Kao prvi stigli do dna, odnosno dijela koji se tada

uzimao za dno, izmjerili su dubinu od 432 metra. Već sljedeće 1994. godine i hrvatski speleolozi

izrađuju nacrt jame, koji se bitno ne razlikuje od slovačkog, osim u jednom detalju koji jamu

čini dubljom 19 metara. Dubina iznosi 451 metar. Godine 1996. Karlovčani uspijevaju proći još

63 metra dublje, što pribrojavaju spomenutoj brojci i dobivaju dubinu od 514 metara. U ljeto

1997. autor ovih redaka, sumnjajući u valjanost ranijih mjerenja, ponovno topografski snima

donji dio jame (ispod dvorane), te zahvaljujući svojoj „legendarnoj“ pedantnosti i brzini, već

nakon nepune tri godine sređuje nacrt i primjećuje grešku na istoj ovoj, jednom već korigiranoj


vertikali. Famozna vertikala kod Slovaka (Šmida) iznosi 29, kod Jalžića 48, a kod Jelinića 67

metara. Nova dubina -536 metara.

Prolaz koji se otvorio 90-tih. Snimio: Igor Jelinić

Perspektive ili zašto izbjegavati Ledenu jamu

Iako je Ledena jama prilično detaljno istraživana, postoje neke mogućnosti za pronalaženje

novih dijelova i paralelnih jama, i to isključivo u njezinom gornjem dijelu jer je taj dio zbog

prostranosti i neosvijetl|ivosti na neki način nepoznat. No, kako u nižim dijelovima praktično

nema izgleda za napredovanje (nekoliko pokušaja penjanja potvrđuju tu teoriju), ne bi bilo


mudro pretjerano izazivati sreću u ovako opasnoj jami. Bučne lavine leda i kamenja kojima smo

bili svjedoci već i prvih godina istraživanja postale su sa širenjem otvora u ledenom čepu sve

češće, što nam je potvrdila i piramida ledenih komadića opažena u dvorani prilikom

posljednjeg boravka 1997. Strahovita buka što smo je čuli istoga dana neposredno nakon

izlaska kroz čep, navodi nas da se još jednom prisjetimo neugodnih iskustava, koja ne bismo

rado ponavljali. Ipak, nije li upravo znatiželja ono što nas vuče pod zemlju?

Kronologija istraživanja

Prema dostupnim podacima, prvi su jamu istraživali 1962. članovi Speleološkog društva

Hrvatske. Oni jamu topografski snimaju, a nazivaju je Jama u Velikom Lomu.

Početkom srpnja 1977. u jamu se spuštaju članovi SO Željezničar Z. Bolonić, B. Jalžić i F. Meden.

Ponovno izrađuju nacrt i fotografiraju u dijelu s ledom.

1. listopada 1992. godine u jamu su do snijega na -50 m ušli članovi slovačke speleološke

ekspedicije E. Kapucijan i B. Šmida i pritom otkrili prolaz u ledu. 6. listopada iste godine I. Agh,

Z. Agh i E. Kapucijan otkrivaju novootvoreni prolaz u ledu i spuštaju se do -90 m.

Početkom kolovoza 1993. godine u okviru ekspedicije “Lomska duliba ‘93”, u jamu su se radi

ogleda i fotografiranja leda spustili mnogi speleolozi, te je ponovno topografski snimljen ulazni

dio. Speleolozi iz SO Mosor sišli su ispod ledenog čepa do dubine od 150 m.

Početkom kolovoza 1993. u okviru ekspedicije „Lomska duliba '93“, u jamu se spuštaju mnogi

do snijega, zbog ogleda i fotografiranja leda, a V. Božić i G. Petrovćić ponovno topografski

snimaju taj dio. G. Bratim i G. Jakelić iz SO Mosor silaze ispod čepa do dubine od -150 m.

Slovački speleolozi Z. Agh i M. Griflik 14. rujna 1993. godine sišli su do -220 m, a dan poslije L.

Plučinsky i J. Šmoll do -450 m, a B. Šmida i E. Kreutz topografski snimili jamu do dubine od 430

m. Ponovno su u jamu ušli Z. Agh, M. Griflik, L. Plučinsky i B. Šmida 18. rujna iste godine, ali su

se zaustavili na suženju na dubini od 473 m, te ga proglasili dnom jame, greškom zabilježivši

samo 432 m dubine. U povratku zaustavljaju na dubini od oko -200 m ekipu koja dolazi

pripremiti bivak, koji neće trebati (M. Meško, D. Kotlarčik i E. Kreutz).


U dvorani na -300 m. Snimio: Igor .Jelinić

U okviru ekspedicije »Lukina jama '94", za vrijeme koje ponovno mnogi posjećuju gornji dio

jame, N. Bočić, J. Ostojić i D. Troha 06.08.1994. postavljaju do -440 m.

M. Kuhta silazi 09.08.1994. do iste dubine radi uzimanja geoloških uzoraka.

10.08.1994. ulaze I. Jelinić, D. Hamidović i S. Rešetar. Nesretnim slučajem D. Hamidović lomi

gležanj, pa zajedno sa S. Rešetarom izlazi. Oboje se upućuju odmah u Zagreb, u bolnicu. I.

Jelinić sam postavlja do -473 m, a istovremeno do -300 silaze V. Božić i A. Čop radi

fotografiranja.

T. Bizjak, B. Jalžić, I. Mulić, I. Radić i I. Zovko 11.08.1994. silaze do aktualnog dna i korigiraju

slovački nacrt. Primjećuju pogrešku u mjerenju donjeg dijela jame, no i oni griješe u mjerenju.

12.08.1994. do -300 silaze M. Andreis, L. Hrust i Ž. Županić.

24.09.1994. I. Jelinić i J. Ostojić raspremaju jamu. Užad donjeg dijela jame ostavljaju u dvorani

na -300 m. Ostatak izvlače, u čemu im u posljednjih stotinjak metara pomažu D. Lacković i V.

Ungar koji, ne znajući za prvu dvojicu, dolaze radi skupljanja geoloških uzoraka.


U okviru priprema za ekspediciju u Španjolsku 28. svibnja 1995. godine u jamu su ušli članovi

SO Dubovac, ali su zbog promjena nastalih topljenjem leda morali postaviti potpuno novu liniju

užeta. 29. svibnja 1995. godine su bez većeg uspjeha pokušali proširiti uski prolaz na dnu.

29.05.1995. do -300 silaze Z. Balaš, M. Barešić, N, Bočić, B. Bukovčak, H. Cvitanović, T. Goršćak,

M. Pavlović, D. Pavičić. P. Protić i M. Malković, do -430 B. Bukovčak, a I. Jelinić i B. Šavor do -

473 m. gdje bez većih uspjeha pokušavaju proširiti uski prolaz na dnu. Užad ostaje u jami.

Krajem lipnja 1995. radi sakupljanja uzoraka leda u jamu do dubine od 90 metara ulaze

nekoliko puta V. Božić, C. Josipović, D. Lacković i M. Uroić.

08. i 09.07.1995. I. Jelinić rasprema od -473 do dvorane, odakle raspremaju B. Šavor i P. Protić.

Krajem lipnja 1995. godine u jami su do dubine od 90 m sakupljani uzorci leda.

Z. Bačurin, Z. Balaš, B. Bukovčak, B. Kuka i P, Protić postavljaju 19.07.1996. bivak na -300m, a I.

Jelinić i B. Šavor postavljaju do dna, prokopavaju suženje, nakon čega Šavor prolazi i spušta se

daljnjih desetak metara. Jama se nastavlja vertikalom od oko 50 metara.

N. Bočić i B. Šavor postavljajući 21.07.1996. do dna, prvi doživljavaju razočarenje. Dno vertikale

ujedno je i kraj jame (-536 m). Z. Balaš i I. Jelinić fotografski i topografski snimaju novi dio.

Z. Bačurin, B. Bukovčak i P. Protić 22. 07. 1996. raspremaju od -536 do -300.

Z. Balaš, I. Jelinić, P. Protić i S. Rešetar 24.07.1996. silaze na -300 zbog fotografiranja i

raspremanja. Na izlazu im pomažu Z. Bačurin i B. Bukovčak.

D. Basara, Z. Ivasić. I. Jelinić i Ž. Ivasić 28.06.1997. penjanjem istražuju kanal kojim dolazi voda

u glavni kanal na dubini od -465 m, ali nakon petnaest metara zaustavlja ih prolaz u uski

meandar. Do jutra svi izlaze.

Iz sportskih motiva 29.06.1997. u jamu ulaze B. Bukovčak i M. Fudurić. Silaze do -430 i na

povratku se događa jedna od najtežih nesreća u hrvatskoj speleologiji. Na dubini od oko 160 m

odron kamenja i leda teško ranjava Bukovčaka, koji se u tom trenutku nalazio na užetu u

previsnoj stijeni. M. Fudarić, prelazeći preko njega, izlazi i alarmira ostale, pa u toku akcije

spašavanja u jamu ulaze Ž. Ivasić, I. Jelinić i B. Šavor do -150, a poslije i B. Kuka do -60 m.

I. Jelinić i N. Tomas 02.08.1997. raspremaju od -473 do dvorane i taj dio ponovno topografski

snimaju svjesni pogrešaka u prijašnjim mjerenjima. Od dvorane do izlaza raspremaju D. Basara,

D. Novosel i M. Pavlović.

Radi procjena širine otvora u ledu 06. 08. 1998. u jamu ulaze V. Božić, A. Herrel, B. Van

Hooydonek i A. Vangeneugden. Primjećuju da se otvor jako proširio.


Morfologija jame

Impozantni otvor ulazne vrtače vrlo jednostavnog pristupa čini ovu jamu jednom od poznatijih

na sjevernom Velebitu. U jamu se ulazi sa sjeverozapadne strane ulazne vrtače, gdje se može

napraviti dobro prirodno sidrište oko velikog kamenog bloka. Do 15 m dubine spušta se po

travnatoj kosini, a dalje nastavljaju vertikalne ili prevjesne stijene do snježno - ledenog čepa na

dubini od 50 m.

Na dubini od 50 m nalazi se dnevnim svjetlom osvijetljena dvorana dimenzija 20 x 25 m. Na

njenom sjeverozapadnom rubu otvara se prolaz u horizontalni kanal duljine 25 m, prosječne

širine 4 m, i visine 15 m. Kanal završava dimnjakom, a sa sjeveroistočne strane 2 m iznad dna

nalazi se kratka, strma galerija (Šmida, 1999).

Ledeni čep proteže se od 50 do 90 m dubine, gdje preko kosog sipara prelazi u 180-metarsku

vertikalu. Danas kroz ledeni čep postoje već tri otvora. Kad ne bi bilo čepa, ulazna vertikala bi

iznosila 270 metara. Topljenje leda koje je uvjetovalo stvaranje tih prolaza (prvi je uočen 1993.

godine) nastavlja se i dalje promjenjivim intenzitetom, koji itekako utječe na izgled dijela jame

ispod čepa (80-220 m dubine). U tom su dijelu posljednjih godina primijećene velike promjene

s obzirom na količinu leda koji pokriva stijene. Te promjene nagnale su karlovačke speleologe

da tijekom istraživanja u 1995. godini postave potpuno novu liniju silaska, jer prijašnjim

pravcem spuštanje nije bilo moguće zbog leda. Tamo gdje su bili spitovi u čistoj stijeni, nađen

je debeli sloj leda. Taj je dio jame zbog stalnih odrona leda i kamenja uzrokovanih topljenjem

svakako i najopasniji. Tu se dogodila i do sada najteža nesreća u hrvatskoj speleologiji, kada je

odron leda i kamenja teško ozlijedio B. Bukovčaka iz Karlovca.


U velikoj dvorani na -300 m. Snimio: V.Božić

Jama nas dalje dovodi do velike dvorane dimenzija 80 x 50 x 60 m, kroz čije dno, nagnuto u

prosjeku 25%, prolazi 1 m duboka vododerina. Ona se očito ponekad pretvara u korito potoka,

što govori o povremenoj (ili nekadašnjoj) aktivnosti vode u jami. Nastavak jame kreće iz

najnižeg, sjeverozapadnog dijela dvorane. Dolazi do nagle promjenu u dimenzijama, i

temperaturi objekta, koja se zbog udaljavanja od ledenog sloja osjetno podiže Od dvorane pa

do dna nižu se vertikale s manjim horizontalnim dijelovima, a na tri mjesta (-430, -439 i -473 m)

nalaze se među vertikalama i prilično uski prolazi. Najuži je na “starom" dnu, na dubini od 473

m. To suženje ujedno predstavlja i granicu koja dijeli suši dio jame od mokrijeg na dnu.

Posljednja vertikala, duljine 62 m, karakteristična je po pljusku koji nije moguće izbjeći ni u

najsuše doba godine. Na samom dnu jame nalazi se dvorana dimenzija 10 x 5 m, prekrivena

šljunkom, kroz koji se cijedi sva pristigla voda. Na tom mjestu ne postoje nikakve perspektive

za daljnje istraživanje.

O imenu

Malo je speleoloških objekata koji su u speleološkoj literaturi u tako kratkom vremenu bili

nazivani tolikim različitim imenima. U vrijeme istraživanja Lukine jame (1993. i 1994. godine),

kada je i Ledena jama u Lomskoj dulibi postajala sve aktualnija, većina ju je speleologa nazivala


jednostavno Ledenica ili Ledenica u Lomskoj dulibi. Budući da je riječ o speleološkom objektu s

karakteristikama ledenice to je razumljivo. U literaturi (Velebiten, Hrvatski planinar, Speleolog)

se u to vrijeme nalazi jedino naziv Ledenica u Lomskoj dulibi, s izuzetkom Speleozina. Njegovi

su se autori držali naziva Ledena jama u Lomskoj dulibi, budući da se u časopisu Speleolog pod

tim nazivom jama pojavila još 1981. godine u članku B. Jalžića. Budući da okolica jame nije

nastanjena, nije bilo moguće doznati nikakav lokalni naziv, pa je prihvaćen naziv koji se prvi

spominje u literaturi.

Istovremeno, slovački speleolozi koji su u jami istraživali 1992. i 1993. godine, ne znajući za

postojeće hrvatske nazive nazvali su jamu S.U.K. (kratica za Speleoklub Univerziteta

Komenskoga). Poslije su upotrijebili i neobičnu kombinaciju - Ledenica S.U.K.

Oko naziva ovog prilično značajnog speleološkog objekta bilo je nužno usklađivanje među

speleolozima. Iako se čini da se ni do danas nisu posve uskladili, uglavnom je prihvaćen prvi

objavljeni naziv jame - Ledena jama u Lomskoj dulibi (u daljnjem tekstu Ledena jama).

O dubini

Podaci o konačnoj dubini jame također su varirali. Kada su slovački speleolozi 1993. godine prvi

stigli do dna, odnosno dijela koji se tada smatrao dnom, izmjerena je dubina od 432 m. Već

sljedeće, 1994. godine i hrvatski speleolozi izradili su nacrt jame, koji se nije bitno ne razlikovao

od slovačkog, osim u jednom detalju koji jamu čini 19 m dubljom. Dubina jame je tada iznosila

451 m. 1996. godine karlovački speleolozi uspjeli su proći još 63 m dublje, što su pribrojali

spomenutoj brojci i dobili dubinu od 514 m. U ljeto 1997. godine, sumnjajući u valjanost ranijih

mjerenja, ponovno su topografski snimili donji dio jame (ispod dvorane), i primijetili grešku na

istoj, jednom već korigiranoj, vertikali. Nova i valjana dubina jame iznosi 536 m.

Smjernice za nastavak istraživanja

Iako je Ledena jama prilično detaljno istražena, još uvijek u njoj postoje mogućnosti za

pronalaženje novih dijelova i paralelnih jama. To se odnosi isključivo na njezin gornji dio, koji je

zbog prostranosti i nemogućnosti osvjetljivanja na neki način nepoznat. Nakon nekoliko

pokušaja penjanja zaključeno je da u nižim dijelovima jame gotovo nema izgleda za

napredovanje te da ne bi bilo mudro pretjerano izazivati sreću u ovako opasnoj jami. Bučne

lavine leda i kamenja kojima su speleolozi bili svjedoci već i prvih godina istraživanja, postale su

sa širenjem otvora u ledenom čepu sve češće, što je potvrdila i piramida ledenih komadića

opažena u dvorani prilikom posljednjeg boravka 1997. godine.


Geologija

Prema Šmidi (1999) ispod ledenog čepa u gornjem dijelu 180-metarske vertikale stijene su

izgrađene od tamnosmeđih, a u donjem dijelu vertikale od tamnosivih odnosno crnih breča. U

velikoj dvorani na 300 m dubine stijene grade vapnenci crvenkastosmeđe boje. Na jednom

dijelu dvorane nalazi se veliko tektonsko zrcalo. Od dvorane pa na niže, sve do 410 m dubine,

ponovno prevladavaju breče. U kratkom dijelu, od 410 do 425 m dubine, u karbonatima postoji

dolomitna primjesa, zbog čega su prostori uži. Na ovom dijelu zamijećeni su i koraloidi,

formirani strujanjem zraka.

Klima

Temperatura na površini ledenog čepa na 50 m dubine iznosila je +1,1°C, nešto niže u području

leda 0,7°C, dok je temperatura vode u ledenim nakapnicama bila +0,1°C (mjerio V. Koše). U

velikoj dvorani izmjerena je temperatura od 1,5 °C (mjerio B. Šmida). U kišnom razdoblju

godine Ledena jama hidrološki je vrlo aktivna, u što su se imali prilike uvjeriti slovački

speleolozi tijekom istraživanja u jesen 1993. godine. Oni su za vrijeme jakih kiša u kaskadama

evidentirali protok vode od 6 L u sekundi. U razdoblju maksimalnih oborina «staro dno» na 473

m dubine ne može propustiti svu vodu, pa se ona akumulira i potapa prostor dvorane oko 4 do

5 m visine, o čemu svjedoče i linije razine vode od grančica i listova na stijenama dvorane.

Floristička istraživanja

Floristička istraživanja ulaznog dijela Ledene jame napravili su Vrbek i Fiedler (2000). Ulaz se

nalazi na livadi koja pripada zajednici oštre vlasulje (Festucetum pungentis Ht. 1930). Ledena

jama obrasla je biljkama do granice leda, odnosno do -40 m. Temperatura na -40 m kretala se

između 0°C i 1°C, dok je vlažnost zraka bila stalna i iznosila 98%. Vanjski instrument u isto

vrijeme zabilježio je veliko kolebanje temperature (od 9 do 20°C) i vlage (od 52 do 98%).

Osvjetljenje na ulazu iznosilo je 22 000 luksa, na -40 m na južnoj ekspoziciji 700 luksa, a na

sjevernoj 174 luksa. Mjerenja su izvršena 14. i 15. srpnja 1995. godine. Obraslost ovog objekta

do dubine od 40 m uvjetovana je između ostaloga i morfologijom njezina ulaznog dijela, koji je

ljevkastog tipa i velikih dimenzija, te osigurava dovoljne količine svjetla za razvoj biljaka.

S obzirom na vrste biljaka koje tamo rastu, ulazni dio Ledene jame može se podijeliti na tri

zone:

• Prva zona (I) (+6 m do -6 m) je zbog većeg utjecaja vanjskih mikroklimatskih uvjeta po

florističkom sastavu slična livadi na kojoj se nalazi Ledena jama. Ovdje je zabilježeno 78 vrsta

cvjetnjača.

• Druga zona (II) (-6 m do -23 m) se, zbog većeg utjecaja unutarnjih mikroklimatskih uvjeta, po

florističkom sastavu već znatno razlikuje od prve zone. Ovdje se pojavljuju papratnjače,


mahovine i alge. Zabilježene su 52 vrste cvjetnjača i papratnjača, a vrste mahovina i algi za

sada još nisu određene, pa njihov broj nije poznat.

• Treća zona (III) (-23 m do -40 m) izložena je snažnom utjecaju unutarnjih mikroklimatskih

uvjeta, pa u njoj najvećim dijelom rastu mahovine i alge. Od viših biljaka nađeni su samo

klijanci koji nisu mogli biti određeni.

U prve dvije zone (+6 m do -23 m) zabilježeno je ukupno 106 vrsta biljaka (cvjetnjača i

papratnjača). Od toga isključivo u prvoj zoni rastu 54 vrste, u drugoj 28, a 24 vrste zabilježene

su u obje zone.

Dvorana na -50 m. Snimila: A.Bakšić

Istraživanje starosti leda u jami

Prema Bognar i dr. (1991) Lomska duliba je dolina ledenjačkog porijekla. Izrazito debeo sloj

leda (40 m) u Ledenoj jami potaknuo je speleologe na razmišljanje o njegovoj starosti. Tijekom

lipnja i srpnja 1995. godine Damir Lacković, Čedo Josipović i Vlado Božić sakupili su uzorke leda

radi mjerenja njegove starosti. Određivanje starosti leda, drva u ledu i starosti siga je na

Institutu Ruđer Bošković provela dr. sc. Nada Horvatinčić. Za određivanje starosti ledne naslage

koristile su se metode koje se zasnivaju na mjerenju prirodnih radioaktivnih izotopa vodika 3H i

ugljika 14C, a za mjerenje starosti siga koristila se izotopna metoda 230Th/234U.


Rezultati analiza leda ukazuju na relativno malu starost (od 450 do 670 godina), ali postoji

mogućnost da je, zbog male dubine uzorkovanja u ledu, uzorak kontaminiran procjednom i

ponovo zaleđenom vodom s površine. Stoga bi trebalo napraviti detaljnije uzorkovanje s većih

dubina u ledu.

Zanimljiv je rezultat određivanja starosti sige iz dvorane na oko 50 m dubine koji iznosi 301.000

+- 55.000 godina. Nažalost, starost siga u Hrvatskoj do sada nije bila određivana ovom

metodom, pa se dobiveni podatak ne može usporediti s podacima iz ostalih speleoloških

objekata (Horvatinčić 1996).

Speleolog ulazi u Ledenu jamu. Snimio: I.Jelinić

Sudionici istraživanja

SO HPD Željezničar: Z. Bolonić, V. Božić, V. Herkov, B. Jalžić, Đ. Jalžić, M. Kuhta, F. Meden, G.

Petrovčić, D. Rukavina, N. Tvrtković, M. Uroić;

SO HPD Dubovac i SD Karlovac: Z Baćurin, Z. Balaš, D. Basara, N. Bočić, B. Bukovčak, H.

Cvitanović, M. Fudurić, T. Goršćak, Z. Ivasić, Ž. Ivasić, I. Jelinić, B. Kuka, M. Malković, D.

Novosel, J. Ostojić, D. Pavičić, M. Pavlović, P. Protić, B. Šavor, N. Tomas;

Slovački speleološki savez: Z. Agh, M. Griflik, D. Kotlarčik, E. Kreutz, M. Meško, L. Plučinsky, B.

Šmida, J. Šmoll;

SO PDS Velebit: M. Andreis, A. Bakšić, D. Bakšić, T. Bizjak, A. Čop, D. Hamidović, L. Hrust, Č.

Josipović, D. Lacković, I. Radić, S. Rešetar, D. Troha, I. Zovko, Ž. Županić;


SO HPD Mosor: G. Bratim, G. Jakelić, I. Mulić.

Pregled literature o jami

Atanasić, A. (1997): Ozlijeđen istraživač. Novi list od 3.7., Rijeka.

Bačurin, K. (1997): Akcija završila brže od očekivanog. Karlovački tjednik od 10.7., Karlovac.

Bačurin, K. (1997): Nesreća u jami Ledenici. Karlovački tjednik od 2.7., Karlovac.

Božić, V. (1994): Ledenica u Lomskoj dulibi. Hrvatski planinar, br. 3-4, str. 81-82. Zagreb.

Božić, V. (1995): Nezgode pri istraživanju Lukine jame na Velebitu 1994. godine. Hrvatski

planinar, br. 2, str. 47. Zagreb.

Božić, V. (1998): Još o prošlogodišnjoj nesreći u Ledenoj jami na Velebitu. Hrvatski planinar, br.

7/8, str. 222-225, Zagreb.

Bočić, N. (1997): Nesreća u Ledenoj jami na Velebitu. Speleo'zin, br. 7, str. 39, Karlovac.

Bujan, G. (1997): Dvanaest sati visio sam na konopu u Ledenoj jami. Dnevnik - list Riječke

županije od 1.7., Rijeka.

Horvatinčić, N. (1996): Izotopna mjerenja u Ledu, jama Ledenica, Velebit. Zbornik radova

trećeg simpozija Hrvatskog društva za zaštitu od zračenja, str. 297-301, Zagreb.

I.J. (1994): Slovaci u Ledenoj Jami. Speleo'zin, br, 3, str. 26-27, Karlovac.

Jalžić, B. (1979): Pojava plavog leda u Ledenoj jami u Lomskoj dulibi na sjevernom Velebitu.

Speleolog, str. 52, Zagreb.

Jelinić, I. (1996); Karlovačka speleologija od 1982. do danas. Speleo'zin, br. 5, str. 22-24,

Karlovac.

Jelinić, I. (1998): Detaljnije o nesreći u Ledenoj jami. Speleo'zin, br. 8/9, str. 51-52, Karlovac.

Jelinić, I. (2001): Ledena jama Lomskoj dulibi, Speleolog 46/47, str. 17-22, Zagreb.

Radić, P. (1997): Visio 11 sati nad ponorom. Večernji list od 2.7., Zagreb.

SDH, (1962): Jama u Velikom Lomu. Speleološki objekti na karti 1:50.000 Senj 1, Zagreb.

Stošić, D. (1997): Boris Bukovčak stradao od „kamene kiše“. Karlovački tjednik od 3.7.,

Karlovac.

Šmida, B. (1993): Ledenica u Lomskoj dulibi. Speleolog, str. 9-12, Zagreb.

Šmida, B. (1999): Ledenica S.U.K.. Velebit, str. 73-76, Trnava (Slovačka)


Špilja u kamenolomu Tounj

Autori: Damir Lacković, Teo Barišić. Objavljeno: 31.10.2009.

Na izletu Zagrebačke speleološke škole 1983. godine članovi Speleološkog odsjeka PDS

»Velebit« Ž. Vendler i R. Čepelak posjećuju kamenolom Tounj te u njemu otkrivaju dva jamska

otvora iz kojih se osjeća strujanje zraka. Dugogodišnja težnja zagrebačkih speleologa za

otkrivanjem krpeljskog podzemlja umalo se već tada nije ostvarila. Zbog vrlo dinamičnog

istraživanja sustava Panjkov ponor — Kršlje (1983) te sustava Đulin ponor - Medvedica (1984. i

1985) Velebitaši su gotovo zanemarili jame u Tounju. U svibnju 1986. godine, na ponovni

poticaj R. Čepelaka, započeto je istraživanje špilje u kamenolomu Tounj. Od tada pa do kraja

1987. godine SO PDS »Velebit« proveo je 28 istraživačkih akcija u kojima su sudjelovali i članovi

SO PD »Željezničar«. Tijekom tih istraživanja topografski je snimljeno 6100 m horizontalne

duljine, čime je ova špilja jedna od najduljih u Hrvatskoj.

Mamutovo jezero. Snimio: D.Bakšić, 2005.


Špilja se nalazi 300 metara jugozapadno od željezničke stanice Tounj, na samom dnu

kamenoloma. Postoje dva jamska ulaza, a neko vrijeme speleolozi su za ulazak koristili i treći

otvor koji je, kao i prva dva nastao urušavanjem stropa ulaza dvorane uslijed miniranja. Sada je

taj otvor ponovno zatrpan. Zbog nesigurnosti ulaznog dijela špilje, istraživalo se uglavnom

vikendom, kada se ne obavljaju radovi u kamenolomu. Izuzetak je bilo jedno četverodnevno

istraživanje s bivakiranjem u udaljenijem dijelu špilje (Zigurat).

Speleolozi PDS »Velebit« i dalje će nastaviti s istraživanjem Špilje u kamenolomu Tounj jer

postoji još dosta neistraženih prostora, što, dakako, predstavlja veliki izazov.

Oltar. Snimio: Darko Bakšić, 2005.

Morfologija špilje

Glavni kanal špilje povezan je na više mjesta s mladim aktivnim kanalom kojim u vrijeme jačih

oborina protiče snažna bujica, Taj povremeni vodeni tok dolazi, vjerojatno. s područja ponora

Ambari, gdje se nalaze i poznate špilje Ambarac i Mandelaja. U prednjem dijelu špilje vodeni

tok se grana prema Mamutovoj dvorani i gubi se u sifonskom jezeru u smjeru izvora špilje

Tounjčice.


Drugi dio vode otječe prema takozvanoj Kitovoj utrobi da bi izbio na površinu ispod nasipa

pruge kao drugi povremeni izvor rijeke Tounjčice. Suhi dio špilje sačinjava, osim većeg dijela

Glavnog kanala, Istočni kanal te Zapadni kanal koji završava Čarobnim krugom, veoma bogatim

špiljskim ukrasima. Druga veća nakupina sigastih tvorevina nalazi se kod Oltara.

Glavni kanal je prostran i relativno lako prohodan, osim što su za prijelaz preko Velikog jezera

nužni čamci. Uskih i teže prohodnih kanala napredovanjem istraživanja biva sve više, a najveći

splet takvih prostora čini Kitovu utrobu.

Iza Kitove utrobe slijedi nastavak špilje, u kojem dominira dvorana Australija (120x80x60). U

produžetku dvorane proteže se 300 metara dugački kanal sa 120-metarskim jezerom. Jezero

završava velikim dolaznim sifonom, a kanal se nastavlja još stotinjak metara po suhom.

Sudionici istraživanja (1986-1990.): Damir Lacković, Teo Barišić, Zoran Stipetić, Čedo Josipović,

Iva Dobrović, D. Denteš, Ana Bakšić, G. Tomšić, V. Stipetić, Ž. Vendler, R. Čepelak (popis treba

dopuniti)

Nastavak istraživanja u Špilji u kamenolomu Tounj i špilji Tounjčici

U toku 1988/89. članovi SO PDS "VELEBIT" su nastavili istraživanje Špilje u kamenolomu. Već

početkom 1988-me otkrivena je dvorana Australija (120x80x60). U produžetku dvorane

proteže se 300 metara dugački kanal sa 120-metarskim jezerom. Jezero završava velikim

dolaznim sifonom, a kanal nastavlja još stotinjak metara po suhom. Pažljivom pretragom

dvorane nađeno je još nekoliko kanala (Pod dvoranom, Južni kanal, Disneyland, Špranja), a

među njima i drugi spoj na Veliko jezero. Nastavljeno je istraživanje povratnog kanala

(Djevičanski) do nizvodnog sifona. Nakon topografskog snimanja ovih dijelova istraživanja su

postala sve teža pa su korištene posebne speleološke tehnike. U dva navrata je alpinističkom

tehnikom ispenjan dio kanala na samom kraju špilje (Cindrella) i izvršeno prokopavanje uskih

mjesta. Južni kanal je istražen upotrebom ronilačkih odijela, a Skriveni kanal i potpunom

ronilačkom opremom. Pokušano je i ronjenje pretpostavljenog spoja između Dvorane pod

Velikim raskršćem i Suhog korita, kao i uron u nizvodni sifon Mamut dvorane, a što zbog

smanjene vidljivosti nije dalo posebne rezultate. Krajem 1989-te su članovi SO PD "Željezničar"

u špilji Tounjčici pronašli novi kanal (Desni zazidani) i topografski snimili glavni sifon do dubine

–41 m. Više je puta povučen poligon između ulaza dviju špilja i snimljen teren oko ulaza špilje

Tounjčice što je dovelo do znatno boljeg razumijevanja njihovog odnosa.


Detalji na Oltaru. Snimio: Darko Bakšić

Vodeni tok

Ulaz u novije dijelove špilje za obilnijih padavina nije moguć jer je Šišmišev prolaz ispunjen

vodom, tako da su sve pretpostavke zasnovane na nacrtu i zapažanjima speleologa o

karakteristikama kanala. Da bi se razumjelo kretanje vode potrebno je promatrati ga u dva

režima rada, odnosno vodostaja.

Kod prvog i niskog je pretpostavka da vodeni tok dolazi iz zadnjeg velikog dolaznog sifona,

prolazi kroz jezero Eno, ispod dvorane Australije, ulijeva se u Veliko jezero, sliva niz Djevičanski

kanal i nestaje u sifonu. Ponovo se javlja u Dvorani pod Velikim raskršćem te kroz niz uskih

pukotina (Reibanke, Skriveni kanal) ulazi u Mamut dvoranu i ponovo nestaje u sifonu. Kod

niskog vodostaja kroz špilju Tounjčicu ne protječe voda. Šum u desnom zidu špilje mogao bi

objasniti cirkulaciju između velikog sifona i jezera pod zidom zazidanog kanala. Voda se kroz zid


provlači u Desni zazidani kanal i ulijeva u malo jezero da bi se na površini ponovo pojavila na

mjestu stalnog izvora rijeke Tounjčice.

Za vrijeme visokog vodostaja ovi kanali ne mogu u sebe primiti vodenu bujicu pa voda

pronalazi nove puteve. Prvu zapreku - brdo kamenja i zemlje nastalo kolapsom stropa dvorane

Australije voda obilazi kroz nekoć fosilni kanal, zatim se niz sigasti saljev ruši u sifon pod

Gelenderom da bi se ponovo pojavila u Velikom jezeru. Splet aktivnih kanala - Labirint prima

dobar dio te vode, ali za izrazito velike navale vode poplavljuju se i Dine, Zigurat i He-he kanal.

Cirkulacija između Dvorane pod Velikim raskršćem i Mamut dvorane postaje preuska pa se

voda kroz Suho korito prelijeva u Drvene ljuske (Kitova utroba). Voda izlazi iz jezera pod

podzidom, a ponekad i iz pukotina u dnu podzida. Kroz cijelu duljinu s. Tounjčice protječe tada

znatna količina vode. Zid zazidanog kanala brani prolaz i voda kroz glavni ulaz otječe prema

ruševinama starog mlina. Namjerno smanjenom funkcijom desnog zazidanog kanala došlo je

možda i do zatrpavanja prolaza između kanala i Polupećine. Dizanje vode unutar Špilje u

kamenolomu naročito je vidljivo po čistim, glatkim zidovima Turbine 15m iznad normalnog

vodostaja. Uloga Južnog kanala, sifona u Atlantidi i Kitove utrobe još nije jasna. Ako su ove

pretpostavke točne, ostalo je još mnogo špiljskih kanala sifonima "zaštićenim" od suhog dijela.

Jedno od nerazjašnjenih pitanja je i dotok vode u Tounjske špilje. Jedan od odgovora su zacijelo

povremeni ponori Ambari. Druga mogućnost je poznata špilja Mandelaja. Iako je dosta duboka

(86 m do vodenog toka) njen je ulaz na nadmorskoj visini od 360 m što je znatno više od ulaza

u špilju Tounjčicu pa ne treba odbaciti ni tu mogućnost pogotovo što od ulaza do zadnjeg

kanala u Špilji u kamenolomu postoji 1500 m poligona što može značiti i grešku u određivanju

dubine. Bojanje vodenog toka prekinulo bi sva nagađanja, a možda i stvorilo dobar razlog za

pojačano dalje istraživanje.


U Pjegastoj dvorani. Snimio: Darko Bakšić, 2005.

Perspektiva daljnjeg istraživanja

Najperspektivnija mjesta su sifoni i to: nizvodni prema špilji Tounjčici (Mamut dvorana, Drvene

ljuske), glavni uzvodni (jezero Eno), uzvodni i nizvodni u Djevičanskom kanalu, sifoni u

Reibankama i Skrivenom kanalu, Južnom kanalu i Disneylandu, Velikom jezeru, Gelenderu,

Zelenom jezeru, a treba pregledati i korita triju velikih jezera. Sa strane Tounjčice ostali su još

sifoni u Desnom zazidanom kanalu kao i detaljniji pregled glavnog sifona. Iako u suhom dijelu

špilje nema perspektivnijih upitnika postojeće je potrebno pažljivo pretražiti jer nas je

dosadašnje istraživanje uvjerilo u postojanje velikih prostora iza uskih prolaza (Šišmišev prolaz)

i veliku razgranatost objekta.


Kod Mamutovog jezera. Snimio: Darko Bakšić

Ekologija

Kako ne postoje izravni izvori zagađivanja, Špilja u kamenolomu je poprilično čista. Ipak, pri

niskom vodostaju se iz nekih sifona osjeća zadah nafte. U kanalu Naftaplin se nekim čudnim

tehnološkim postupkom ova nečistoća posebno izdvaja i stalno taloži pa je zadah tu i

najintenzivniji.

Još nepoznati uzvodni dio špilje očito služi kao neka vrsta filtra. Najsitnije čestice, otopljene u

vodi ga lako prolaze i talože se u blatu. Pedološka analiza će pokazati zagađenost pojedinih

dijelova. Ovo je prilično važno prilikom korištenja vode za piće u špilji. Najbolje je da se ona

uzima na mjestima gdje nema blata i gdje dolazi s površine (prokapnica).

Zaključak

Špilja u kamenolomu je do početka 1990. godine "uhvatila" duljinu od 7646 m i tako postala

treća špilja po duljini u Hrvatskoj. Svojom izuzetnom prohodnošću, prostornošću, laganim

pristupom i perspektivom je za neko vrijeme potisnula veliku instituciju zagrebačkih špiljara –


špilju Veternicu. Ovo nije nikakva uvreda staroj dobroj Veternici već samo kompliment

Tounjskim špiljama. U njima je školovana najmlađa generacija Velebitovih speleologa (u Špilji

Tounjčici i neke starije). Česti posjeti, speleološke škole, tulumi kao i ležerno istraživanje učinili

su ih bliskim, dragim dijelovima špiljskog folklora. Sasvim je sigurno da će prostrani suhi lijevi

krak ulazne dvorane špilje Tounjčice udomiti još mnoge speleološke ekipe željne običnog

posjeta ili ekstremnog istraživanja u krajnjim dijelovima špilje.

Novo otvoreni ulaz u špilju na etaži I nastao miniranjima u kamenolomu.

Snimio: Darko Bakšić, 2005.

Ugroženost špilje

Zbog radova u kamenolomu Tounj i učestalih miniranja došlo je do znatnih oštećenja dijelova

špilje koji se nalaze ispod kamenoloma. Jedan od dva jamska ulaza u špilju je pri tome zatrpan.


Potrebno je zaštititi ulazne dijelove i područje iznad špilje postavljanjem fizičkih prepreka koje

će spriječiti daljnja oštećenja i urušavanje. Treba obustaviti sve radove u kamenolomu u

pravcima pružanja špilje.

Unatoč postupku kojim se uvodi privremena zaštita špilje na žalost još nije došlo do

konkretne zaštite špilje na terenu (stanje 2008.)

Špilja se nalazi među deset najuogroženijih krških fenomena u Hrvatskoj.

Stručno obrazloženje za preventivnu zaštitu Špilje u kamenolomu Tounj

Predstavnici speleologa Hrvatske (Komisija za speleologiju HPS-a, Hrvatski speleološki savez,

HBSD) su 12. rujna 2005. Državnom zavodu za zaštitu prirode dostavili prijavu o devastaciji

Špilje u kamenolomu Tounj.

Špilja u kamenolomu Tounj po duljini je na četvrtom mjestu u Hrvatskoj što je izuzetno

značajan geomorfološki podatak. U njoj su pronađeni vrlo rijetki sedimentacijski, korozijski i

erozijski oblici koji spadaju u svjetske fenomene (posebne vrste freatičkih siga, faseta,

tzv.”leopardovih koža” i “hijeroglifa”) te vrlo rijetko ustanovljeno istovremeno aktivno

neotektonsko uzdizanje i spuštanje vrlo bliskih blokova unutar špilje. Nedvojbeno je dokazana

hidrogeološka povezanost s ponornim područjem Zagorske Mrežnice (ponor Ambarac) i

područjem špilje Mandelaje (dugačka 2326 metara) te izvorima u i oko izvor-špilje Tounjčice.

Vodosabirno područje brda Krpelj je koncentrirano u špiljskim kanalima Špilje u kamenolomu

Tounj. Riječ je o značajnim količinama podzemne vode koje su pronađene tijekom dosadašnjih

istraživanja. U špilji je pored ostalog pronađena i jedinstvena podzemna slatkovodna spužva

Eunapius subterraneus, što predstavlja svjetski fenomen.

http://www.speleologija.hr/zastitaprirode/index.html


Podzemni mnogočetinaš Marifugia cavatica. Snimio: Darko Bakšić, 2005.

Špilja u kamenolomu Tounj je stanište pravih podzemnih životinja, te je dosadašnjim

istraživanjima je utvrđeno 18 vrsta vodenih i 8 vrsta kopnenih životinja. Sve podzemne

životinje su zakonom zaštićene Zakonom o zaštiti prirode (članak 48., stavak 1. i članak 97.,

stavak 4.), a spomenuta devastacija špilje ih direktno ugrožava. Neke od životinja već su sada

uvrštene u Crveni popis ugroženih biljaka i životinja Hrvatske, poput endemnih vrsta Eunapius

subterraneus i Velkovrhia enigmatica za koje postoji veoma visoki rizik od izumiranja.


Novi ulaz koji se otvorio zbog miniranja na etaži I - skretanje za Dvoranu 3 sige. Snimio: Darko Bakšić

Zbog svih ovih spomenutih te drugih važnih i značajnih podataka koji ovaj speleološki objekt

čine posebnim, još 1998. godine speleolozi su tada mjerodavnom Ministarstvu i Zavodu za

zaštitu prirode predložili da se Špilja u kamenolomu Tounj posebno admininistrativno zaštiti i

proglasi geomorfološkim spomenikom prirode.

Tijekom posljednjih dvadesetak godina o pronađenim fenomenima u Špilji u kamenolomu

Tounj tiskano je podosta stručnih i znanstvenih članaka u našoj i stranoj literaturi te je svjetska

speleološka javnost upoznata s vrednotama koje ima taj značajni hrvatski speleološki objekt.

Prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 70/2005), članak 47 (1), članak 48 (1,2), članak 49 (1),

tvrtka koja upravlja kamenolom u kojem se nalazi Špilja u kamenolomu Tounj, nedvojbeno je

svojim radovima dovela do devastacije tog speleološkog objekta i višekratno prekršila

spomenuti Zakon.


U više navrata obilaskom špilje je konstatirano i dokumentirano zatrpavanje prvotnog ulaza u

špilju; otvaranje novih ulaza u objekt; značajno zasipavanje objekta koji je onemogućio daljnji

prolaz u vrlo značajne dijelove špilje; uništavanje konkrecija, sigastih nakupina, erozijskih i

korozijskih oblika; kompletno urušavanje velikih kamenih blokova; blisko približavanje stropa

špilje razini - 1 kamenoloma koje je dovelo do urušavanja; opasnost od kompletnog urušavanja

objekta s nesagledivim posljedicama za djelatnike u kamenolomu ili speleologe u podzemlju s

nenadoknadivom štetom uništavanja rijetkih prirodnih fenomena u Republici Hrvatskoj.

Veliki kameni blok koji se nedavno srušio uslijed miniranja i zatvorio ulaz u Kitovu utrobu, kanal u kojem

se nalaze brojne freatičke sige opisane u svjetskoj znanstvenoj literaturi. Snimio: D.Bakšić, 2005.

Apeliramo na nadležna tijela

- da što prije zaustave aktivnost u kamenolomu u području iznad poznatih dijelova

speleološkog objekta,

- da od odgovornih zatraže što hitniju izradbu projekta sanacije postojećeg stanja te da je i

izvedu prema svjetski priznatim pravilima struke, uz stručan nadzor,

- da Špilju u kamenolomu Tounj što hitnije uvrste u zaštićene geomorfološke spomenike

Republike Hrvatske,


- da trenutačno zaštite djelatnike kamenoloma koji rade iznad speleološkog objekta,

- da novim planom i programom rudarskih radova omoguće rad kamenoloma, ali tako da se ne

ugrožava sigurnost ljudi na površini i u podzemlju, te da se spriječi daljnja devastacija ovog

značajnog speleološkog objekta.

Speleološki nacrt

Špilja u kamenolomu Tounj

Tounj, Kordun

Duljina: 8639 m

Horizontalna duljina: 8266 m

Dubina: 47 m

Vertikalna razlika: 78 m

Nadmorska visina ulaza: 265 m

Istražili: SO PDS Velebit, SO HPD Željezničar

Topografski snimili (1986-1989): Damir Lacković, Teo Barišić, Edo Kireta, Slaven Dobrović, Čedo

Josipović, Robert Erhardt, Gordan Tomšić

Period istraživanja: 1986.-1989., manja istraživanja kasnije


Hrvatski speleolozi u najdubljoj jami svijeta

Autor: Darko Bakšić. Objavljeno: 1.10.2010.

U razdoblju od 23. listopada do 18. studenog 2009. godine članovi speleološkog odsjeka PDS

Velebit, Komisije za speleologiju HPS i članovi HGSS Robert Erhardt i Darko Bakšić sudjelovali su

na ekspediciji u najdublju jamu svijeta Voronyu (-2191 m).

Ekspediciju je organizirao međunarodni speleološki tim CaveX pod vodstvom Denisa Provalova

i Olega Klimčuka. Cilj ekspedicije bio je proširivanje jednog bočnog kanala na dubini -1980 m

kojim bi se zaobišao sifon Kvitočka. Time bi se omogućilo jednostavnije prebacivanje ronilačke i

ostale opreme do sifona „Dva Kapitana“ gdje se planira nastaviti s istraživanjima tijekom 2010.

godine.

Petnaestočlana ekipa iz Rusije, Ukrajine, Mađarske i Hrvatske postavila je bazni logor, spustila

nekoliko stotina kilograma opreme na dubinu -1980 m i nastavila s proširivanjem spomenutog

kanala. Ovaj kanal već je proširivan tijekom ljetne ekspedicije u trajanju 8 dana, a na ovoj

ekspediciji 6 dana. Ostalo je još 2 do 3 dana posla kako bi se proširio kompletan kanal i time


omogućio nesmetan transport opreme. Nastavak proširivanja planiran je za kraj siječnja ili

kolovoz 2010. godine što ovisi o vremenskim prilikama i financijskim sredstvima.

Tijekom ekspedicije Robert Erhardt i Darko Bakšić snimili su dosta fotografskog i filmskog

materijala, te se spustiti ispod 2000 m dubine, odnosno do dvorane Game Over koja se nalazi

na -2080 m.

Postavljanje baznog logora. Snimio: Robert Erhardt

Morfološki opis dijela Voronye od ulaza do dvorane Game Over

Ulazna vertikala ima 57 m. Iz nje se uskim meandrom, u kojem su tri kraća skoka, prolazi do

vertikale od 115 m. Vertikala završava dvoranom. Zatim se prolazi kroz uski meandar i ulazi u

vertikalu od 43 m. U gornjoj trećini vertikale postavljena su dva užeta. Jedno vodi u meandar

Krim i dalje prema dnu Voronye, a drugo u dio nazvan Nonkjubiševskaja. Meandrom Krim

prolazi se do vertikale od 110 m. U vertikali su također na jednom mjestu postavljena

dvostruka užeta, koja se nakon 40-ak m spajaju u prečnici. Odavde dalje ide jedno uže do

meandra Mozambique. Meandar Mosambique ima karakterističan oblik ključanice. Meandar

završava u najprostranijoj i najvećoj vertikali od 152 m. Dno vertikale završava na -500 m u


dvorani u kojoj se ranije bivakiralo. Odavde se ulazi u meandar Sinusoida. Obilježje ovog

meandra je izrazito meandriranje i u vertikalnom i u horizontalnom smjeru. Hoda se uglavnom

po dnu meandra kojim potiče vodeni tok.

Prvi ulazak u Voronyu. Snimio: Robert Erhardt

U meandru se vide i tragovi hodanja na višoj razini koji se koristi za vrijeme veće vode. U

meandru ima nekoliko kraćih skokova od 8 m, 19 m i 26 m. U jednom dijelu na meandar se

spaja dolazni meandar nazvan Lamprechtsofen.Tako je nazvan jer se u njemu popelo od – 570

m do -359 m. Meandar Sinusoida završava prostranim vertikalama od 22 m i 71 m (Pti Drju).

Dno vertikale Pti Drju nalazi se na -700 m. Tu se nalazi prvi bivak u kojemu mogu boraviti 3 do 4

osobe. Voda se nalazi odmah iza bivka.Od -700 m do -1100 m ima znatno više vode. Svaka

vertikala je slap, tako da ovaj dio jame obiluje sidrištima, prečnicama i devijatorima. U

kolovozu, kad se također organiziraju ekspedicije, u podzemlju je znatno više vode pa ovaj dio

jame mora izgledati doista spektakularno. Redoslijed vertikala od bivka na -700 m do bivka na -

1215 m preuzet je s nacrta i slijedi: 24 m, 45 m, 43 m, 40 m, 40 m, 49 m, 40 m, 28 m, 33 m i 71


m, a od bivka na -1215 m do bivka „Sandy beach“: 22 m, 21 m, 21 m, 10 m, 29 m i 23 m. Na

dubini oko 1000 m voda se gubi. Ovaj dio je u brečama sve do bivka na 1215 m. Bivak na -1215

m nalazi se u rubu prostrane dvorane i više se ne koristi. Nastavlja se dalje prema bivku na -

1410 m. Neposredno prije bivka jedna je vertikala u kojoj se prolazi u neposrednoj blizini slapa.

Da slap ne bi špricao po speleolozima postavljen je komad tende kojim se skreće vodeni tok.

Bivak na -1410 m je najprostraniji. Izgrađen je od konstrukcije i folija. U njemu može boraviti

10 do 12 speleologa. Voda se ne nalazi neposredno uz bivak već je po nju potrebno otići kroz

jedno zarušenje i spustiti se u meandar. Voda se puni u nepropusnu vreću koja se nalazi u

transportnoj te se tako nosi do bivka.

Oblačenje hidrokostima. Snimio: Darko Bakšić

Na bivku „Sandy beach“ stalno se nalaze i „hidrokostimi“ – suha odijela s otvorom na trbuhu

kroz koji se ulazi u odijelo, a zatim ga se zatvara komadom gume poput crijeva s karabitom.

Hidrokostimi se oblače na bivku „Sendy beach“ te se spušta prema prvom sifonu. Do sifona se

prolazi kroz kratki meandar, a zatim niz vertikale od 17 m i 12 m. Sifon 1 nalazi se na -1440 m.

U zimskom razdoblju, kad je voda niža kroz sifon se roni na dah. Duljina sifona je 3 m, a dubina

između 1 m i 0,5 m. Po ljetu se sifon roni s malim bocama jer mu je duljina oko 6 m. Sva


oprema transportira se kroz sifon tako da se transportne potope i povuku užetom. Nakon

sifona spušta se još dvije vertikale „Second life“ od 35 m i „Everest“ od 12 m, te se tu konačno

skida hidrokostim. Vrlo brzo dolazi se do meandra u kojem je najuži dio jame koji na sreću nije

predug. Prolazi se kroz dio „Shining meander“. To je prelijepi, koljenasti dio u kojem protiče

dosta vode. U vapnenačkim stijenama uočavaju se proslojci rožnjaka. Od vertikale „Everest“ do

KSS bivka na -1640 m treba se spustiti preko vertikala od 15 m, 25 m, 15 m, 18 m, 30 m, 5 m i

18 m. U bivku KSS može boraviti 6 speleologa. On se nalazi na mjestu gdje se jama račva i ide

prema „Blue sump“ i dio jame koji vodi na dno. U neposrednoj blizini bivka nalazi se voda od

koje se treba popeti kroz mali prolaz u stijeni i nastaviti dalje u dubinu jame. Ovaj je prolaz lako

previdjeti jer je logičnije produžiti kanalom prema „Plavom sifonu“.U malom prolazu kod bivka

KSS odmah se počne s puzanjem, zatim slijede kratki skokovi i između -1640 do -1700 m dolazi

se u dio nazvan „Way to the dream“.

Na dubini oko -1700 m. Snimio: Robert Erhardt

Provlačeći se na boku i ležeći u vrlo plitkoj vodi slijedećih 60-ak metara. Dimenzije kanala

ponovo se povećavaju. Jama se koljenasto spušta, a na nekim mjestima su lijepi vrtložni lonci i

sigovina. Stijene su tamne, vapnenačke, mjestimično prošarane bijelim žilama kalcita. Na -1970


m dubine dolazi se na bivak Peremička. Ovaj bivak nalazi se točno po sredini kanala u dijelu

Rebus i u njemu ima mjesta za 4 speleologa. Da bi se prošlo do dijela jame nazvanog „Game

Over“ doslovno treba proći kroz bivak. Slijede dvije vertikale, od kojih veća ima 40 m i nazvana

je Millenium jer se u njoj prelazi magična brojka od -2000 m. Od -2060 m do -2080 m prolazi se

100 –injak m niskim kanalom čije stjenke su prekrivene glinom. Skok od 20 m završava u

dvorani nazvanoj Game Over na dubini -2080 m. Tragovi u jami upućuju na dizanje razine vode

od -2080 m do -1960 m. Neposredno prije bivka Peremička odvaja se kanal koji vodi prema

sifonu Kvitočka. Dalje se kroz još dva sifona Podnir (-2010 m) i Unitaz (-2070 m) na dubini od -

2140 m dolazi do sifona Dva kapitana. Sifon se spušta do točke gdje je dosegnuta do sada

najveća dubina u jami Vorony -2191 m.

Game Over na -2080 m. Snimio: R.Erhardt.


Sudjelovanje hrvatskih stručnjaka na

19. Međunarodnoj školi krša u Postojni

Autor: Dalibor Paar. Objavljeno: 29.6.2011.

19. međunarodna škola krša "Klasični krš", koja je održana od 20. do 25. lipnja 2011. u

Postojni, tradicionalni je znanstveni skup kojeg jednom godišnje organizira Institut za

istraživanje krša Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.

Tema ovogodišnjeg skupa bila je zaštita krškog podzemlja s naglaskom na špilje i jame. Skupu

je prisustvovalo 211 znanstvenika, stručnjaka i studenata iz 26 zemalja (59 sudionika iz

Hrvatske). Održana su 23 predavanja, prezentirano šezdesetak postera i više stručnih izleta.

Skup je organiziran uz potporu Slovensko-hrvatskog europskog projekta (OP IPA Slovenia-

Croatia 2007-2013), Službe vlade Republike Slovenije za lokalnu samoupravu i regionalnu

politiku, Agencije Republike Slovenije za istraživačku djelatnost, Znanstvenoistraživačkog

centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti i ureda nacionalne komisije za UNESCO.

Marko Lukić drži predavanje o špiljskoj fauni Dinarskog krša. Snimio: Dalibor Paar


Posebni naglasci skupa dani su na:

- stanje zaštite krškog podzemlja i špilja u različitim zemljama

- monitoring i planiranje zaštite (uloga speleologa i stručnjaka različitih profila)

- institucionalne probleme u provedbi zaštite (često je zaštita krškog podzemlja u nadležnosti

više ministarstava i agencija ovisno o kojem se aspektu zaštite radi).

Kada se govori o ulozi speleologa u zaštiti špilja, iz prezentiranih radova proizlazi da su

speleolozi aktivni sudionici u procesu zaštite špilja. Premda se u nekim specifičnim

slučajevima može govoriti o prekomjernim posjetima špiljama (u zemljama s malim brojem

špilja i velikim brojem zainteresiranih), činjenica je da bez speleološke djelatnosti zaštita

špilja nije moguća. U Hrvatskoj na primjer u preko 90% špilja ili jama mogu ući samo

uvježbani timovi speleologa. Veliki broj neistraženih i neinventariziranih špilja i jama jedan je

od uzroka njihove slabe zaštite. Pored izrade speleološke baze podataka, i uvođenja

europskih sustava zaštite poput Nature 2000, neophodno je da speleolozi u suradnji s

nadležnim ustanovama naprave bazu podataka ugroženih špilja i jama, kako bi se mogla

planirati njihova sanacija i zaštita.

Ovdje predstavljamo popis radova hrvatskih sudionika.

Predavanja

Dalibor Paar, Darko Bakšić, Damir Lacković, Andrej Stroj: Karst underground protection in

Croatia

Marko Lukić, Jana Bedek, Branko Jalžić, Roman Ozimec: Conservation of Dinaric cave type

localities

Roman Ozimec: Red list of Croatian (Dinaric) subterranean fauna

Posteri

Ivana Adžić, Luka Bažić: Protection and damage risk of underground karst in Paklenica

national park, Croatia

Neven Bočić: Geoheritage in the karst underground of Croatia and problems of their

protection

Neven Bočić, Nenad Buzjak: Explorations and documentation of the caves in function of theri

protection - examples from Cave park Grabovača and Cerovačke caves, Croatia


Prezentacije postera. Snimio: Dalibor Paar

Kristijan Brkić, Dušan Klenovšek, Matej Simičić, Nikolina Vuglešić, Tatjana Vujnović: The

water conservation project "Springs of life" at border of karstic area of Bela Krajina, Slovenia

and Žumberak-Samoborsko gorje nature park, Croatia

Suzana Buzjak, Nenad Buzjak: Floristic diversity and ecological features of selected cave

entrances on Medvednica Mt. (Croatia)

Ana Komerički, Helena Bilandžija: New localities and the first population size estimate of

highly endangered Dinaric cave clam, Congeria kusceri, Bole 1962

Kristina Krklec, Roman Ozimec, Dražen Perica: Quartz sand mines on Vis isla, Dalmatia,

Croatia - Dinaric and Mediterranean geoheritage

Anita Kulušić, Magdalena Pandžić, Goran Rnjak, Robert Rosić, Goran Radulović, Ivan Vlašić,

Jakov Kalajžić: Contamination of karst underground in Miljevci plateau (Croatia)


Tihomir Marjanac, Ana Marija Tomša, Ljerka Marjanac, Phil Hughes, Petervan Calsteren:

Karstifield clasts in South Velebit Mt. moraines, Croatia - evidence of glaciation of karstified

mountain range

Kazimir Miculinić, Jana Bedek, Ana Komerički: Flooding of the caves by hydro-accumulation

"Lešće" in Croatia - a year later

Ksenija Protrka, Roman Ozimec, Hrvoje Škrabić: Monitoring of speleological objects in

Nature park Biokovo

Ana Marija Tomša, Tihomir Marjanac: A working model of karst as an educational tool

Tatjana Vujnović, Morena Želle: Application of the speleological research in nature

protection, example of the Žumberak-Samoborsko gorje nature park, Croatia

Terenski obilasci – Postojnska jama. Snimio: Dalibor Paar

zbornik radova zbornik radova

Documents