SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

RIJEKA

STIPAN ŠIMUNOVIĆ

ZAŠTITA INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA KAO POLUGA

ZA RAZVOJ DRUŠTVA ZNANJA

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

RIJEKA

ZAŠTITA INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA KAO POLUGA

ZA RAZVOJ DRUŠTVA ZNANJA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Poslovno okruženje

Mentor: prof. dr. sc. Dragomir Sundać

Student: Stipan Šimunović, JMBAG: 0081092762

Smjer: Poduzetništvo

Rijeka, rujan 2013.

SADRŽAJ

1. UVOD ...................................................................................................................................1

1.1. Problem i predmet istraživanja .................................................................................1

1.2. Hipoteza istraživanja .................................................................................................1

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja .........................................................................................2

1.4. Znanstvene metode ...................................................................................................2

1.5. Struktura rada ............................................................................................................2

2. TEORIJSKE ZNAČAJKE INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA ...............................3

2.1. Povijest intelektualnog vlasništva............................................................................3

2.2. Pojmovno određenje i oblici intelektualnog vlasništva ...........................................7

2.3. Značaj i uloga intelektualnog vlasništva za unapređenje ekonomske

konkurentnosti........................................................................................................14

3. PRETPOSTAVKE ZA EFIKASNU PROVEDBU ZAŠTITE INTELEKTUALNOG

VLASNIŠTVA ....................................................................................................................18

3.1. Načini i procesi zaštite intelektualnog vlasništva kojima se ostvaruju prava

intelektualnih stvaratelja........................................................................................20

3.2. Efikasno korištenje i zaštita intelektualnog vlasništva za odgovarajuću

gospodarsku eksploataciju .....................................................................................27

3.3. Koordinacija između državnih institucija i drugih sudionika sustava zaštite

intelektualnog vlasništva .......................................................................................31

4. ZAŠTITA INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ .....35

4.1. Institucionalni okvir zaštite intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj ......35

4.2. Usklađenost zaštite intelektualnog vlasništva Republike Hrvatske sa pravnom

stečevinom Europske unije ....................................................................................37

4.3. Kvantitativna i kvalitativna analiza zaštite intelektualnog vlasništva u Republici

Hrvatskoj................................................................................................................40

4.4. Usporedba zaštite intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj i zemljama

Europske unije .......................................................................................................44

5. UNAPRIJEĐENJE ZAŠTITE INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA U REPUBLICI

HRVATSKOJ ....................................................................................................................47

5.1. Razvoj sustava intelektualnog vlasništva kroz novu nacionalnu strategiju ..........47

5.2. Unaprjeđenje primjene i poštivanje prava intelektualnog vlasništva kao pokretač

društvenog razvoja ................................................................................................50

5.3. Jačanje međunarodnog položaja Republike Hrvatske regionalnim i globalnim

integriranjem intelektualnog vlasništva ...............................................................53

6. ZAKLJUČAK ....................................................................................................................56

LITERATURA .......................................................................................................................60

POPIS TABLICA...................................................................................................................64

POPIS SHEMA.......................................................................................................................64

POPIS SLIKA.........................................................................................................................64

2

1. UVOD

1.1. Problem i predmet istraživanja

Predmet ovog diplomskog rada je efikasna zaštita intelektualnog vlasništva kao poluge za

razvoj društva znanja, te općenito gospodarski razvitak kako društva u cjelini tako i

individualnog gospodarskog subjekta.

Ubrzani razvoj proizvodnih i društvenih odnosa te proizvodnih snaga, naročito u 20. stoljeću,

pokrenuo je nagli razvoj robne razmjene, raznih industrija, tokova kapitala, informacijskih

tehnologija, načela i zakona ekonomije. U današnjem brzom tempu života, gdje se

tehnologija, tehnika i znanost razvijaju iz dana u dan sve više, stalno treba vršiti istraživanja i

pratiti trendove razvoja. Ukoliko se govori o intelektualnom vlasništvu i njegovoj zaštiti

potrebno je ukazati na svjesnost činjenice da je to sve do nedugo bila privilegija uskog kruga

stručnjaka što je i problem istraživanja ovog diplomskog rada. Ovaj rad se posebice odnosi na

zaštitu i primjenu intelektualnog vlasništva za sveopći razvoj društva, te teorijske značajke i

oblike intelektualnog vlasništva općenito, a to ujedno predstavlja i predmet istraživanja.

Problem i predmet istraživanja odnose se na realne objekte istraživanja, koji se nalaze u

fokusu ovog rada, a to su: intelektualno vlasništvo, industrijsko vlasništvo, autorsko pravo i

srodna prava i zaštita intelektualnog vlasništva.

1.2. Hipoteza istraživanja

Temeljna hipoteza ovog diplomskog rada odnosi se odnosi se na temeljne spoznaje o

intelektualnom vlasništvu, postojećem okviru zaštite, te utjecaju kojeg ono ima na

gospodarstvo, a moguće je dokazati kako unaprijeđenje zaštite intelektualnog vlasništva ima

pozitivne učinke na razvoj društva znanja. Činjenica jest da je zaštita intelektualnog vlasništva

nužna, kako bi se društvo znanja neometano razvijalo i na taj način pridonosilo daljnjem

razvoju kako svjetskih zemalja, tako i Republike Hrvatske.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha ovoga diplomskog rada odnosi izražava se potrebnom za znanjem o intelektualnom

vlasništvu u Republici Hrvatskoj i svijetu, ali i činjenicom da je zaštita nužna za daljnji

razvitak društva znanja.

3

Cilj je omogućiti uvid u vrste i oblike intelektualnog vlasništva, te pregled mogućnosti koje se

pružaju prilikom zaštite i eksploatacije vlastitih autorskih djela. Bez obzira nastaje li novo

djelo u pisanom ili elektroničkom obliku, kao rezultat originalnog intelektualnog djelovanja,

ono je zaštićeno i njegov autor posjeduje određena prava.

1.4. Znanstvene metode

U obradi podataka značajnih za temu diplomskog rada, korištene su odgovarajuće znanstvene

metode, kao što su: induktivna i deduktivna, metoda analize i sinteze, metoda deskripcije,

metoda kompilacije, povijesna metoda.

1.5. Struktura rada

Brojni čimbenici su utjecali na koncepciju i strukturu ovoga diplomskog rada. Uz razne

čimbenike, kao što su problem i predmet istraživanja, svrha i ciljevi istraživanja, koji su

prethodno obrazloženi, nametnuli su potrebu da se koncepcija ovog rada predoči u šest

međusobno povezanih dijelova. Prvobitno je bilo nužno predstaviti teorijsku podlogu

intelektualnog vlasništva i objasniti njezine glavne teorijske odrednice, razvoj i postanak u

poglavlju Teorijske značajke intelektulanog vlasništa. Nadalje, nakon obrazloženja

teorijske podloge bilo je potrebno analizirati načine, procese, korištenje i zaštitu

intelektualnog vlasništva. Navedene činjenice predstavljene su u poglavlju Pretpostavke za

efikasnu provedbu zaštite intelektualnog vlasništva. Nadalje, bilo je nužno istražiti pravnu

provedbu zaštite intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj, u isto vrijeme uspoređujući

ga sa Europskom unijom i njezinim zakonima o zaštiti intelektualnog vlasništva kroz

poglavlje Zaštita intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj. Posljednja stavka u

istraživačkom procesu za ovaj diplomski rad, dotiče se Unaprijeđenja zaštite intelektualnog

vlasništva u Republici Hrvatskoj. Ona predlaže i navodi efikasne načine kako se

intelektualno vlasništvo može poboljšati u sustavu Europske unije i pridonijeti razvoju znanja.

Na samome kraju poglavlje Zaključak predstavlja osnovne teze iznesene u ovome

diplomskom radu.

4

2. TEORIJSKE ZNAČAJKE INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA

Intelektualno vlasništvo odnosi se na pravo koje se ponekad veže uz izraz neke ideje ili uz

neku drugu nematerijalnu stvar. Sam pojam intelektualnog vlasništva reflektira ideju da je

intelektualno vlasništvo zapravo produkt uma, intelekta. Prava nad takvim proizvodom

uživaju odgovarajuću zaštitu kod sudova kao da je riječ o konkretnom, materijalnom

vlasništvu nad stvari. Najpoznatiji oblici intelektualnog vlasništva uključuju patente, autorska

prava, žigove. Patenti, žigovi i industrijski dizajn često se u teoriji odvajaju u posebnu

skupinu prava intelektualnog vlasništva poznatu kao industrijsko vlasništvo. Autorsko pravo

pokriva literarna i umjetnička djela poput pripovjedaka, pjesama, glazbe, filmova,

arhitekturalnog dizajna. Nositelj prava može ekskluzivno ekonomski eksploatirati prava samo

određeno vrijeme. Ovakav gotovo monopolistički status nositelja prava intelektualnog

vlasništva opravdan je ulogom koju razvoj i pronalazak novih tehnologija i znanja imaju u

društvu, te se smatra opravdanom nagradom za trud pronalazača (Katulić, 2005, str. 5). Kako

bi se teorijske značajke pomnije proučile, promotriti će se kroz sfere povijesti intelektualnog

vlasništva. Povijesni razvoj predstavlja početke intelektualnog vlasništva i omogućuje

prvobitni prikaz razvoja intelektualnog vlasništa, što je ključni detalj za daljnja proučavanja

ove teme. Nadalje, bitno je predstaviti temeljnu teorijsku okosnicu kroz pojmovno određenje i

oblike intelektualnog vlasništva kako bi se bolje shvatio koncept obrađivane teme. Isto tako,

ključno je shvatiti i značaj i ulogu intelektualnog vlasništva za unaprjeđenje ekonomske

konkurentnosti, jer će spomenuta konkurentnost najbolje motivirati zaštitu intelektulanog

vlasništva. Ključno je povezati spomenute sfere, jer su one ključne za shvaćanje

intelektualnog vlasništva, stoga će biti predstavljene kroz zasebna potpoglavlja.

2.1. Povijest intelektualnog vlasništva

Pojam vlasništva nije stariji od dva stoljeća, ali su neke od najstarijih civilizacija posjedovale

fragmente pravila koja su kasnije složena u sustav zaštite koji poznajemo danas. Najstariji

oblici zaštite patenta najvjerojatnije datiraju još u vrijeme grčkih gradova – država. Isto tako i

židovski Talmud u otprilike isto vrijeme osuđuje nešto zvano „Gnevat ha daat“ ili krađa

ideja. Međutim, tek od sredine prošlog tisućljeća postoje dokumentirani podaci o prvim

patentima, zapravo dodijeljenim monopolima od strane vladara za ekonomsko iskorištavanje

izuma. Jedan od najstarijih takvih monopola, ako ne i najstariji, zasigurno je onaj dodijeljen

stanovitom Johnu iz Utynama, kojem je 1449. godine engleski kralj Henry VI. dodijelio

isključivo pravo korištenja nove tehnologije proizvodnje obojenog stakla na rok od dvadeset

5

godina. Prvim općim pravnim aktom, zakonom koji je regulirao odnose iz polja zaštite i

ostvarivanja prava intelektualnog vlasništva smatra se Venecijanski statut iz 1474. godine.

Područje današnje Italije tada je bilo kulturno i znanstveno središte bez premca, a spomenuti

statut davao je mogućnost izumiteljima da prijavom svog izuma tijelima Venecijanske

Republike zaštite svoj izum od potencijalnih krađa ili drugih povreda. U stoljećima koja su

uslijedila, koncept zaštite izuma kroz patente, a posljedično i ostalih oblika intelektualnog

vlasništva bio je proširen i na mnoge druge zemlje i pravne sustave (Katulić, 2006, str. 64).

U antičko doba se proizvode označavalo imenima majstora ili njihovim simbolima kako bi se

znalo tko ih je proizveo, što je ustvari početak zaštite žigom. Osnovni cilj takvog označavanja

bila je identifikacija proizvoda. Hrvatska je već u 19. stoljeću imala donekle uređen sustav

intelektualnog vlasništva, tako je već 1884. godine Ugarsko-hrvatski parlament donio Zakon o

autorskom pravu, a 1895. godine Zakon o patentima. (Asić Pukljak, 2008, str. 505).

Ukoliko se osvrće na razvoj intelektualnog vlasništva od renesanse do modernog doba

potrebno je spomenuti propis iz Engleske poznat pod nazivom Statute of Monopolies iz 1623.

godine koji je prvi regulirao zaštitu izumitelja. Do donošenja ovog propisa, engleska bi kruna

odluku o zaštiti pojedinih dobara donosila od slučaja do slučaja upotrebljavajući posebna

„patentna pisma“. Patentna pisma sadržavala su kraljev nalog da se nosiocu omogući

posjedovanje monopola na tržišnu eksploataciju određenog izuma, odnosno u širem smislu

svake vrste robe. Prvo takvo pismo dao je kralj Henry VI. 1449. godine jednom flamanskom

obrtniku - staklaru. Patentna pisma dobivale su samo osobe od kraljevog povjerenja, kao i one

osobe koje su bile spremne platiti. Ubrzo je ovakav sustav zaštite doveo do apsurdnih

monopola na poznatu i vrlo upotrebljavanu robu poput, primjerice, soli. Engleski je vladar

često bivao ograničen i kontroliran od strane staleških skupština (što se u pravnoj povijesti

ponekad smatra začetkom moderne parlamentarne demokracije). Zbog pritiska od strane

plemstva s jedne strane i buržoazije u nastanku s druge strane, kralj James I. bio je prisiljen

otkazati sva patentna pisma ograničavajući njihovu buduću upotrebu isključivo na nove

izume, što je i uključeno u tekst već spomenutog Statuta o monopolima. Uz kasnije izmjene i

dorade, Statut o monopolima bio je u upotrebi sve do dvadesetog stoljeća kao dio britanskog

„common law“ sustava, a izvršio je i velik utjecaj na druga srodna zakonodavstva, pogotovo

ona u okviru Commonwealtha. Prvi patent dodijeljen u SAD-u datira iz 1790. godine

(Katulić, 2006, str. 65). Nova američka federacija vrlo je rano oformila Patentnu komisiju,

čija su prva tri člana bili Thomas Jefferson, Henry Knox i Edmund Randolph. Kasnije je tu

6

komisiju zamijenio današnji Patentni ured (odnosno United States Patent Office ili USPTO).

Prvi patentni zakon u Sjedinjenim Državama tražio je da podnositelj patenta priloži i

minijaturni protutip, a prihvaćen je i jednostavan sustav registracije patenata na području

Sjedinjenih Država, za ono vrijeme prilično visoku administrativnu pristojbu.

Danas su veliki multilateralni i međunarodni ugovori iz 19. stoljeća, kao što su Madridska,

Pariška i Bernska konvencija, omogućili homogenizaciju pravne regulacije na području

intelektualnog vlasništva na svjetskoj razini, čime je područje intelektualnog vlasništva

postalo zajedničkom tekovinom mnogih pravnih sustava. Kroz razvoj nacionalnih

zakonodavstava, te međunarodnu suradnju u sklopu institucija poput Svjetske organizacije za

intelektualno vlasništvo (WIPO-a) ili Svjetske trgovinske organizacije (WTO-a), taj razvoj ide

i dalje, a teorijski prijepori gotovo su u potpunosti zamijenjeni onima čisto materijalne

prirode. Tehnološki razvijene zemlje također vode i na području intelektualnog vlasništva.

Podatci Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo pokazuju kako je većina patenata i

drugih oblika gospodarski interesantnog intelektualnog vlasništva koncentrirana u nekoliko

najrazvijenijih zemalja, a upravo je poštovanje intelektualnog vlasništva čest predmet sukoba

na svjetskim forumima poput Svjetske trgovinske organizacije (WTO-a) gdje se sreću i

pregovaraju predstavnici razvijenih zemalja i onih koje to još nisu (Katunić, 2006. str. 66).

Također, posljednjih nekoliko desetljeća na području zaštite intelektualnog vlasništva najveći

je trag ostavio brz razvoj IT industrije. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća vođene su

prave javne debate o pravnoj prirodi zaštite koja treba biti pružena računalnim programima.

Na raspolaganju su bile mogućnosti korištenja autorsko pravne zaštite, zatim odredbe

patentnog prava kao i mogućnost uspostavljanja specijalnog sui generis sustava zaštite. Na

kraju je prevagnula okolnost da je softver u biti pisani (tipkani) sadržaj, poput literarnih djela,

i neovisno o njegovoj specifičnoj namjeni predviđena je autorskopravna zaštita. Odluka o

tome donesena je na zajedničkom sastanku ekspertnih skupina WIPO-a i UNESCO-a (United

Nations Educational Scientific and Cultural Organization) u ožujku 1985. godine, a ubrzo je

uslijedilo donošenje zakona po zemljama članicama tih organizacija. Također, i Hrvatska,

kroz svoj Zakon o autorskom pravu i pristupanje Konvenciji o kibernetičkom kriminalu,

slijedi trend davanja autorskopravne zaštite računalnim programima ( Katulić, 2006, str. 66).

Naravno, iako pisci računalnih programa mogu računati na autorskopravnu zaštitu, ideje i

koncepti sadržani u računalnim programima koji rješavaju određene tehničke probleme ili

daju nova tehnička rješenja, također mogu računati i na patentnu zaštitu. Slično je i s

korištenjem računala za procesuiranje informacija i stvaranje djela koja bi inače bila zaštićena

7

autorskom pravom. Bez obzira na to koliko je moćno ili sofisticirano računalo koje je

korišteno za nastanak djela, ono je ipak samo oruđe, a autor djela nastalog putem računala je

osoba koja je zamislila djelo i dala instrukcije računalnim operaterima prilikom kreacije djela.

Naravno, ako je rad programera bio kreativne prirode do te mjere da je programer aktivno

pridonio nastanku djela, tada će se programer smatrati koautorom. Premda je prvotna zamisao

kod propisa vezanih uz intelektualno vlasništvo bila zaštita pronalazača i znanstvenika s

ciljem zaštite kreativnih procesa u korist društva u cjelini, s vremenom je, kroz povećanje

stupnja zaštite i trajanja zaštite, ovaj koncept doveden do zapravo suprotnog učinka. U nekim

poljima, smatraju zagovornici reforme sustava zaštite intelektualnog vlasništva, primjerice

patentnog prava, odnosno industrijskog vlasništva, prestroga i vremenski preduga zaštita

dovela je do efekta usporavanja inovacije i napretka. Brojni pokreti alternativne zaštite

intelektualnog vlasništva s manje naglašenom komercijalnom komponentom izbili su

početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća kao reakcija na sve viši stupanj kapitalizacije

intelektualnog vlasništva i sve tvrđe i ekstenzivnije metode zaštite. Jedan od takvih projekata

iz sredine devedesetih godina prošlog stoljeća je Creative Commons inicijativa. To je

neprofitna organizacija koja ima viziju ostvarivanja potpunog potencijala Interneta,

univerzalni pristup istraživanju i obrazovanju, sudjelovanje u kulturi te vođenju u novu eru

razvoja, rasta i produktivnosti (Creative Commons, 2013). Creative Commons licenca

zapravo je skup jedanaest mogućih uvjeta pod kojima autori mogu zaštititi svoje djelo, a

istovremeno omogućiti besplatnu reprodukciju autorskih djela svima zainteresiranima u

edukacijske i druge društveno korisne svrhe. Uvažavati napore velikih gospodarskih subjekata

koji ulažu značajna sredstva u razvoj novih tehnologija ne bi trebalo značiti istovremeno

zanemariti i opću društvenu korist. Upravo kroz modifikacije zaštite postojećeg čvrstog

sustava zaštite intelektualnog vlasništva treba omogućiti društvu u cjelini da napreduje od

tehnološkog napretka, budući da dobrobit društva u cjelini sasvim sigurno treba imati

prednost nad potpuno legitimnim partikularnim materijalnim interesima (Katulić, 2006, str.

67).

Kako bi se izbjegli spomenuti problemi, potrebno je maksimalno pojednostaviti proces zaštite

intelektualnog vlasništva. Zakonske regulative koje su donesene, bespotrebno usporavaju

proces zaštite i često zbog tih razloga dolazi do krađe intelektualnog vlasništva. Isto tako,

česte promjene zakona vezane za patente i zaštitu intelektualnog vlasništva, loše su utjecale

na finalni zakon o zaštiti i onemogućile fikasnu i brzu zaštitu, što je dovelo do problematike u

zakonskom sustavu. Stoga, zakon o patentima i autorskim pravima sprječava jaka

informatizacija koja nije pouzdana zaštita intelektualnog vlasništva.

8

2.2. Pojmovno određenje i oblici intelektualnog vlasništva

Pojam intelektualnog vlasništva označava posebna, specifična prava koja imaju autori,

izumitelji i ostali nositelji intelektualnog vlasništva. Prema tome kada se govori o

intelektualnom vlasništvu ne govori se konkretno o materijalnom vlasništvu nad nekim

predmetom, već o skupu ovlaštenja koje pravni poredak neke zemlje priznaje nositelju

intelektualnog vlasništva (Katulić, 2006, str. 19 ).

Intelektualno vlasništvo je neopipljivo u fizičkom smislu, ali ima sve karakteristike imovine i

može se kupovati, prodavati, licencirati, zamijeniti, pokloniti ili naslijediti. Pravom

intelektualnog vlasništva se uređuje način stjecanja i zaštite intelektualnog vlasništva

(Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.).

Naziv intelektualnog vlasništva, postao je uobičajen u 1960-im godinama, uspostavom tijela

svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (World Intellectual Property Organization

(WIPO). Prije toga, zamisao pridavanja kvalitete vlasništva pravima na izume, estetske

radove i prepoznatljive znakove promatrana je s nesigurnošću. Zakonska prava koja

ograničavaju njihovo iskorištavanje, stvaraju umjetnu oskudnost i to samo po sebi traži

nekakvo posebno opravdanje. Prije svega, pravo omogućuje isticanje zahtjeva zbog

neovlaštenog postupanja trećih osoba kako bi bile zaustavljene u iskorištavanju zamisli i

simbola i to je po njemu prvi znak čak i najskromnijeg vlasništva. U većini slučajeva se

inzistira na vlasničkoj naravi intelektualnog vlasništva da bi prava bila isključiva, širokog

opsega, i podvrgnuta vrlo ograničenim iznimkama. Možda je glavni razlog zašto se tako dugo

izbjegavao pojam „vlasništvo“, bar kao generički pojam za intelektualno vlasništvo, bio

sljedeći: ako posjedovanje intelektualno vlasništva nije bilo krađa, onda je u najmanju ruku

monopol.

Konačno prihvaćanje intelektualnog vlasništva ukazivalo je na rastuće samopouzdanje

njegovih zagovornika. Međutim, upravo kada su ga počeli prihvaćati u zemljama sa

razvijenim gospodarstvom, počeli su ga osuđivati u zemljama koje su još u razvoju kao

sredstvo transnacionalnog ugnjetavanja (Cornish, 2007, str. 2).

Za intelektualno vlasništvo se može reći da je zajednički naziv za posjedovanje nematerijalnih

dobara, tj. proizvoda ljudskog uma. Za razliku od materijalnih dobara, vrijednost proizvoda

ljudskog uma leži u njihovom prikazivanju, umnožavanju ili kopiranju, te je njihova fizička

zaštita vrlo zahtjevna o čemu će se govoriti nešto više u trećem poglavlju.

9

Intelektualno vlasništvo predstavlja skupni naziv za subjektivna prava nad intelektualnim

tvorevinama koje su u stvari nematerijalna dobra ili su u vezi s njima. Obuhvaća autorsko i

srodna prava, te prava industrijskog vlasništva. Zaštitom intelektualnog vlasništva potiče se

kreativnost, ali i gospodarske djelatnosti (Yurong, 2010, str. 2).

Naziv autorsko pravo potječe od latinske riječi „auctor“ kojom se označava, stvoritelj

začetnik, tvorac. U pravnom smislu, autorsko pravo se upotrebljava tako da obuhvaća samo

prava autora književnih, znanstvenih i umjetničkih djela. To je pravo najveća privatnopravna

vlast apsolutnog djelovanja koja daje neposrednu vlast u pogledu intelektualne tvorevine -

autorskog djela (Katulić, 2006, str. 23). Radi se o jedinstvenom pravu s tri neizostavna

elementa: moralna prava autora- kojima se štiti autorove osobne i duhovne veze s njegovim

djelom, imovinska prava autora – kojima se štite autorovi imovinski interesi u pogledu

njegovog autorskog djela, druga prava autora – kojima se štite ostali autorovi interesu u

pogledu njegovog autorskog djela. Autorsko pravo je kao cjelina neprenosivo i strogo osobno

osim nasljeđivanjem. S druge strane autorsko imovinsko pravo jest isključivo pravo

korištenja autorskog djela. Autor može ustupiti imovinska prava koja proizlaze iz njegovog

djela drugima sa ili bez naknade (Katulić, 2006, str. 45). Autor za drugog posebnim

ugovorom zasniva pravo korištenja autorskog djela. Autorova moralna prava čine (Zlatković,

2010., str. 85.):

pravo prve objave,

pravo na priznanje autorstva,

pravo na poštivanje autorskog djela i čast ili ugled autora,

pravo pokajanja.

Glavna imovinska prava su (Zlatković, 2010., str. 85.):

pravo reproduciranja (umnožavanja),

pravo distribucije (stavljanja u promet),

pravo priopćavanja javnosti,

pravo prerade

Autorova druga prava su prava na naknadu za reproduciranje autorskog djela za privatno ili

drugo vlastito korištenje, pravo na naknadu za javnu posudbu, pravo slijeđenja i ostala druga

10

prava (Zlatović, 2010, str. 85). Kako bi se sadržaj zaštićen autorskim pravom prepoznao,

zahvaljujući odredbama međunarodnih konvencija o autorskom pravu, u međunarodnoj

upotrebi nalazi se znak „©“ kao kartica za „copywrigt“ koji se obično poprati imenom

nositelja autorskog prava i navođenjem godine prvog izdanja djela. Sljedeća slika prikazuje

kraticu „copywright“.

Slika 1. Kratica za izraz „copyright“

Izvor: Katulić, T. 2006., str. 24.

Iz slike 1. je vidljivo kako izgleda međunarodni znak za „copyright“ to jest kratica za zaštitu

autorskih prava.

Predmet autorskog prava je svako autorsko djelo osim onih koja to ne mogu biti zbog svoje

naravi i onih koji su po odredbama ZAPSP-a1 određeni da ne mogu biti predmet autorskog

prava. Predmet može biti autorsko djelo u cjelini, ali i nedovršeno autorsko djelo, naslov i

dijelovi djela. Postoje kategorije koje nemaju pravo na autorskopravnu zaštitu. U prvom redu,

autorskim pravom se ne štite znanstvena otkrića, budući da ona otkrivaju postojeće, ali

nepoznate prirodne zakone. Isto vrijedi i za matematičke koncepte, poslovne modele i pravila

igre. Zakoni, podzakonski akti i drugi propisi iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva,

kao i njihove zbirke koje su objavljene radi službenog informiranja javnosti, također ne mogu

biti zaštićeni autorskim pravom. Na kraju, dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter

obične medijske informacije, također ne mogu računati na autorskopravnu zaštitu (Katulić,

2006, str. 23). Tuđa autorska djela smiju se koristiti samo u slučaju suglasnosti autora djela ili

zakonske odredbe koja dopušta korištenje tuđeg autorskog djela. Isto to vrijedi i za autorska

djela nastala u radnom odnosu ili po narudžbi. Poslodavac na temelju zakona nema nikakvih

prava na autorskim djelima koja su nastala iz obaveze radnog odnosa osim iznimke računalnih

1 Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima

11

programa. Poslodavac se može koristiti djelom svojih zaposlenika jedino ako za to postoji

temelj u ugovoru o radu. Isto to vrijedi i za naručitelje autorskih djela (Gliha, 2006, str. 791).

Tehnički izumi koji su omogućili pohranjivanje i prijenos zvuka i slike, poput fonograma,

radija i televizije, te modernih informacijskih tehnologija stvorili su nove odnose na području

intelektualnog vlasništva. Dakle, osim autorskih prava, postoje mnoge druge razine prava

koje ukazuju na intelektualnu zaštitu koje se dotiču određene profesionalne grane. Primjerice,

kada autor napiše pjesmu, zaštitit će je zakonom. Stoga postoji (Katulić, 2006, str. 26):

pravo umjetnika izvođača na njihove snimljene i nesnimljene izvedbe,

pravo proizvođača fonograma na njihovim fonogramima,

pravo proizvođača videoigara na njihovim videoigrama,

pravo na radiodifuziju na njihovim emitiranjima,

pravo nakladnika na njihovim izdanjima,

pravo proizvođača baza podataka na njihovim bazama podataka.

Ova se prava razlikuju od autorskog prava u nekoliko elemenata, iako se najčešće normiraju u

istom zakonu kao i autorsko pravo. Razlika između samog autorskog prava i autorskom pravu

srodnih prava je prvenstveno u nositelju prava kao i predmetu prava. Također, postoje razlike

i u trajanju prava jer trajanje prava izvođača je ograničeno na pedeset godina od izvedbe za

razliku od autorskog prava koje traje za života autora i sedamdeset godina poslije njegove

smrti. Da bi se uspostavila baza podataka potrebno je definirati nositelja prava, odnosno

proizvođača baze podataka i predmeta prava. Tako je proizvođač baze podataka svaka pravna

ili fizička osoba koja je poduzela inicijativu i rizik ulaganja u stvaranju baze podataka, dok je

predmet zaštite, odnosno baza podataka, zbirka samostalnih djela, podataka ili druge građe

uređene po određenom sustavu ili metodi i pojedinačno dostupne elektroničkim ili drugim

sredstvima. Trajanje zaštite kod baza podataka uređeno je na pomalo specifičan način,

ograničavanjem trajanja na petnaest godina od završetka izrade. Ipak, svaka kvalitativno ili

kvantitativno znatna izmjena baze podataka dovoljna je da rok od petnaest godina počne teći

ispočetka (Katulić, 2006, str. 27).

Industrijsko vlasništvo označava skup pravnih normi kojima se uređuju tri glavne skupine

pojava i odnosa u društvu (Vedrina i dr. 1997, str. 175): rezultati izumiteljskog rada, znakovi

12

razlikovanja i zaštita od nelojalne utakmice na tržištu. S obzirom na područje djelatnosti,

rezultate intelektualnog stvaralaštva moguće je zaštititi odgovarajućim oblicima

intelektualnog vlasništva: 1) patentom, 2) žigom, 3) industrijskim dizajnom, 4) oznakama

zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti i 5) topografijom poluvodičkih proizvoda

(Vedrina i dr. 1997, str. 175).

Industrijsko vlasništvo spada u kategoriju intelektualnog vlasništva te je skup prava kojima

proizvođači štite svoje poslovne interese od konkurenata, položaj na tržištu i sredstva uložena

u istraživanje, razvoj i promociju (Vedrina i dr. 1997., str. 175)

Patent je isključivo pravo priznato za izum koji nudi novo rješenje nekog tehničkog problema,

a štiti nositelja patenta u pogledu gospodarskog iskorištavanja izuma (Zlatković, 2010, str.

69.). Svakodnevno poimanje izuma podrazumijeva svako znanje o vanjskom svijetu koje ima

karakter objektivne novosti, dok u patentnopravnom značenju izum je posebna konstrukcija

koja predstavlja intelektualnu tvorevinu, te sadrži naputak za praktično postupanje u cilju

rješavanja određenog tehničkog problema. Uobičajene su podjele izuma na zavisne i

nezavisne, temeljne i dopunske, zavodske i individualne, te na izume proizvoda, postupaka ili

primjene. Patent je monopolno priznat njegovom nositelju od strane države ili međunarodne

organizacije na određeno vrijeme trajanja zaštite, u zamjenu za razotkrivanje izuma. Nositelj

patenta izričito je „ex lege“ ovlašten za iskorištavanje zaštićenog izuma, te ima isključivo

pravo na izradu, korištenje, stavljanje u promet ili prodaju izuma zaštićenog patentom. Patent

se kao pravo nositelja patenta uz njegovo dopuštenje može transferirati drugim osobama, bilo

ugovornom o licenci na određeno vrijeme, ili ugovorom o prijenosu cjelovitog prava na druge

osobe, a sud može odrediti i tzv. prisilnu licencu. Isključivo pravo nositelja patenta na

iskorištavanje izuma ne odnosi se na iskorištavanje: u nekomercijalne svrhe, u svrhu

istraživanja i razvoja, u svrhu dobivanja registracije ili odobrenja za stavljanje na tržište lijeka

(tzv. Bollar odredba) (Zlatović 2010, str. 70). Da bi neki izum mogao biti zaštićen patentom to

jest da bi bio „patentibilan“ potrebno je ispuniti određene pretpostavke. Te pretpostavke jesu

(Katulić, 2006, str. 30):

novost izuma u odnosu na postojeće stanje tehnike,

posjedovanje određene inventivne razine izuma, odnosno da izum nije sadržan u

postojećim stanju tehnike niti da iz njega očigledno proizlazi,

traži se industrijska primjenjivost izuma, odnosno praktička primjenjivost u

industrijskom opsegu.

13

Bez navedenih pretpostavki, izum se ne može zaštititi patentom. Kao što je već spomenuto ne

mogu se patentirati izumi u svrhu istraživanja i razvoja, kao ni prirodni zakoni i fenomeni te

matematička pravila. Međutim, postoje neke kategorije izuma čija „patentibilnost“ varira od

države do države kao što su npr. medicinske i poslovne metode te genetska struktura koja su

uvijek vrlo kontroverzno pitanje za zaštitu putem patenta. Patentni sustav predstavlja u stvari

neku vrstu razmjene u kojoj izumitelj pristaje otkriti društvu pojedinosti svog izuma, kako bi

omogućio tehnološki napredak, u zamjenu za pravo isključivog raspolaganja tijekom

određenog razdoblja. Osim osnovnog patenta, u praksi se često može čuti za pojmove poput

dopunskog patenta i zavisnog patenta. Dopunski patent daje se za izum kojim se dopunjava ili

usavršava neki postojeći izum. Iako se za ovakvu dopunu ili usavršavanje traži da bude

patentibilna, dopunski se patent izdaje samo nositelju osnovnog patenta. Zavisni patent, s

druge strane, zaštićuje takav izum koji se ne može samostalno zaštiti da se istodobno ne

upotrijebi drugi, ranije zaštićeni izum. Ovakva se situacija događa kada druga osoba, a ne

nositelj osnovnog patenta svojim izumom dopunjuje ili usavršava raniji izum ili kad na njemu

gradi neki novi samostalni izum (Katulić, 2006, str. 31).

Robni i uslužni znakovi od davnina imaju zadatak razlikovati proizvode prema njihovom

proizvođaču, odnosno predstavljali su prvotno oznaku podrijetla samog proizvoda i njegove

kakvoće. Žig je subjektivno pravo iz područja industrijskog intelektualnog vlasništva, koje za

predmet zaštite uzima znak kojim nositelj žiga označava svoje robe ili usluge u gospodarskom

prometu, čineći ih različitima od iste ili slične robe ili usluga drugog sudionika u

gospodarskom prometu. Također, za žig se može reći da je monopolno pravo koje njegovom

nositelju jamči ekskluzivno pravo korištenja znaka zaštićenim žigom za označavanje svojih

proizvoda ili usluga, odnosno da zabrani drugim osobama neovlašteno korištenje istog ili

sličnog žiga za označavanje iste ili slične vrste proizvoda ili usluga. Žigom se mogu štititi

znakovi posebice: riječi, uključujući osobna imena, crteži, slova, brojke, oblici proizvoda ili

njihova pakiranja, trodimenzionalni oblici, boje kao i kombinacije ovih znakova. Uz ove

znakove usporedna praksa priznaje zaštitu i drugih znakova koji nisu izričito navedeni tzv.

nekonvencionalnim žigovima, ako ispunjavaju formalni i sadržajni aspekt definicije žiga, kao

što su zvučni, mirisni, okusni i drugi žigovi. Međutim, nije dovoljno da određeni znak

ispunjava navedene aspekte definicije žiga, traži se da ne postoje zakonom propisani razlozi

za odbijanje žigovne zaštite takvom znaku. Znak je prikladan za razlikovanje ako određenim

proizvodima ili uslugama u usporedbi s istovjetnim ili sličnim proizvodima ili uslugama daje

poseban, razlikovni karakter (Zlatović, 2010, str. 48). Vrste žigova su: robni, uslužni,

kolektivni, certifikacijski i općepoznati. U posebna kategorija žigova spadaju dobro poznati i

14

čuveni žigovi. Poznat je onaj žig kojeg dobro poznaje cjelokupno stanovništvo neke zemlje,

neovisno o njihovim osobinama, uzrastu, statusu, stupnju obrazovanja i potrošačkom krugu.

“Čuveni žigovi” – posebna kategorija u okviru poznatih žigova, sa izrazito visokim stupnjem

poznatosti (Zlatović, 2007., str. 1). Žig se u većini zemalja stječe registracijom na temelju

ispitivanja koje obavlja odgovarajuće nadležno tijelo, a u Republici Hrvatskoj je to Državni

zavod za intelektualno vlasništvo. Budući da žig predstavlja privatno vlasništvo njegovog

nositelja, te je stoga odgovornost održavanja žiga na samom nositelju. Zaštita žigom vrijedi

deset godina, računajući od datuma prijave. Vrijeme zaštite može se produžavati

neograničeno na razdoblja od deset godina, uz pravovremeno podnošenje zahtjeva u (u

pravilu prije isteka važenja prethodnih deset godina) i plaćanje odgovarajućih pristojbi i

naknada troškova.

Industrijski dizajn označava vanjski izgled proizvoda u cijelosti ili dijela proizvoda koji

proizlazi iz njegovih obilježja. Industrijski dizajn je estetski aspekt određenog proizvoda koji

se sastoji od trodimenzionalnih osobina. Dizajn čini neki proizvod privlačnim, dopadljivim ili

poželjnim i na taj način poboljšava konkurentnost, prodaju i povećava komercijalnu

vrijednost. Zaštitom industrijskog dizajna proizvođač štiti svoja ulaganja u razvoj i

proizvodnju. Industrijskim dizajnom ne mogu se zaštititi obilježja izgleda proizvoda koja su

isključivo uvjetovana njihovom tehničkom funkcijom ili za koja je nužno reproduciranje u

istom obliku i dimenzijama (Katulić, 2006, str. 38)

Kriteriji za dobivanje oznaka kvalitete: izvornost „Protected Designation of Origin“ (PDO) i

zemljopisno podrijetlo „Protected Geographical Indication“ (PGI) poljoprivrednih proizvoda i

kultura. Oznaka zemljopisnog podrijetla je naziv regije, mjesta ili zemlje koji se rabi za

označavanje proizvoda ili usluga koji potječu iz tog mjesta. Takav proizvod ima određenu

kakvoću, ugled ili neko drugo svojstvo koje se pripisuje određenom zemljopisnom podrijetlu

(Samardžija i Antunac, 2002, str. 279). Oznaka zemljopisnog podrijetla obično se koristi kada

je lokacija gdje je proizveden ili uzgojen proizvod u tijesnoj vezi sa renomiranom kvalitetom

proizvoda. Oznaka podrijetla proizvoda može se upotrijebiti za obilježavanje prirodnih,

poljoprivrednih, industrijskih i zanatskih proizvoda, te proizvoda narodnih rukotvorina

(Savjetodavna služba HOK-a, 2013.).

Oznaka izvornosti je naziv područja, mjesta ili zemlje koji se koristi za označavanje

proizvoda ili usluga koji potječu iz određenog područja i čija su kakvoća i svojstva nastala

pod utjecajem posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine.

Oznakom izvornosti mogu se štititi i tradicionalni zemljopisni nazivi (Poduzetnik.info, 2013.)

15

U 2010. godine podnesen je samo jedan novi zahtjev za registraciju oznake izvornosti pri

Zavodu - Svetomarska čipka. Uz ovu, do sada su u Državnom zavodu za intelektualno

vlasništvo registrirane dvije oznake izvornosti – Paška čipka i Lepoglavska čipka (Državni

zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.)

Topografija, kao prikaz trodimenzionalnog rasporeda slojeva vodljivog, izolacijskog i

poluvodičkog materijala u poluvodičkim proizvodima namijenjenima izvođenju određene

elektroničke funkcije, može se zaštiti kao intelektualno vlasništvo. Izvornost i novost je

osnovni uvjet zaštite topografije. Razvoj novih sklopova i elektroničkih uređaja vrlo je skupo,

dok je kopiranje postojećih industrijskih rješenja nesrazmjerno jeftino (Državni zavod za

intelektualno vlasništvo, 2013.). Topografija poluvodičkog proizvoda označava niz

odgovarajućih slika, koja je nepromjenljivo oblikovana ili kodirana na bilo koji način i koja

predstavlja trodimenzionalni uzorak slojeva od kojih je poluvodički proizvod sastavljen i u

kojem nizu svaka slika prikazuje uzorak ili dio uzorka površine poluvodičkog proizvoda na

bilo kojem stupnju njegove izradbe (Poslovni-savjetnik, 2013.). Zanimljiva je činjenica što

intelektualno vlasništvo obuhvaća mnogo aspekata. Bitan segment je zaštita koja mora

omogućiti apsolutnu sigurnost izumitelja, kako bi se u potpunosti zaštitio određeni produkt

intelektualnog vlasništva, primjerice određenog patenta i sl. Naravno, postoje određene

regulative koje omogućuju izumiteljima upravo navedenu zaštitu njihovih proizvoda. Problem

se sastoji u činjenici što je taj prozvod nefizičke prirode, stoga je podložan krađama. No,

zakonskim regulativama koje su donesene, omogućila se sigurna i pouzdana zaštita svim

stvarateljima intelektualnog vlasništva, koji ne samo da svojim idejama stvaraju inovacije, već

njeguju bitan gospodarski napredak određenog industrijskog segmenta.

2.3. Značaj i uloga intelektualnog vlasništva za unapređenje ekonomske konkurentnosti

Današnja gospodarstva se sve više oslanjaju na poslove temeljene na znanju kako bi povećala

svoju konkurentnost na globalnom tržištu. Upravo poslovi i poslovne usluge temeljeni na

znanju se ističu kao pokretač inovacija i gospodarskog razvoja. Za razliku od proizvodnje

koja je materijalnog karaktera većina usluga i inovacija koje su glavni pokretač gospodarskog

razvoja su nematerijalnog karaktera. Zbog navedenog može se reći da je za unaprjeđenje

ekonomske konkurentnosti, a time i samog gospodarstva, potrebno razviti svijest o

intelektualnom vlasništvu i zaštiti istog (Päällysaho i Kuusisto, 2011, str. 62).

Upravljanje intelektualnim vlasništvom jedna je od temeljnih pretpostavki globalnog razvoja.

Zaštita intelektualnog vlasništva na globalnoj razini kroz međunarodno-pravno uređenje gdje

16

se ističu dvije organizacije: svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) i

svjetska trgovinska organizacija (WTO) bitno je unaprijedila globalni kapitalizam, njegov

karakter i sustav regulacije (Woodward, 2012, str. 33). S obzirom na činjenicu da su navedene

institucije sigurnom zaštitom intelektualnog vlasništa omogućile bitan razvitak ideja i

inovacija, globalni razvoj intelektulanog vlasništva dosegao je sasvim novu dimenziju. Takav

je razvoj posebno vidljiv na primjeru Republike Hrvatske. Znatno je unaprijeđena međusobna

suradnja MINGORP2-a i DZIV-a u pogledu ispunjavanja obveza RH kao članice WTO-a u

području intelektualnog vlasništva, sukladno Sporazumu o trgovinskim aspektima

intelektualnog vlasništva (TRIPS – u) kao sastavnom dijelu osnivačkog ugovora i WTO-u.

Današnji tijek primjene Preglednog izvješća trgovinske politike Republike Hrvatske, sukladno

obezama članstva u WTO-u, ukazuje da se može očekivati vrlo pozitivan ocjena o

ispunjavanju obveza vezanih za područje intelektualnog vlasništva (Izvješće o provedbi

nacionalne strategije razvoja sustava intlektualnog vlasništva Republike Hrvatske 2005. –

2010, 2010., str. 4).

Kako bi prelazak na novu ekonomiju bio uopće moguć, svako društvo treba nužno razviti

svijest o vrijednosti ideja, ali i o pravima koja neophodno prate ideje i izume. Kao što je

nepovredivost osobnog vlasništva osnovna pretpostavka za nastanak i razvoj tržišnog

gospodarstva kao dosad najefikasnijeg poznatog oblika razmjene dobara i usluga, tako je i

zaštita prava koja prate intelektualno vlasništvo nužan preuvjet razvoju ekonomske

konkurentnosti. Primjerice, ako prava koja se dotiču intelektualnog vlasništva slabo zaštićena

u slopu države, dolazi do ubrzanog propadanja gospodarstva i stagnacije njezina razvoja. Ako

država efikasno ne brine o zaštiti takvih prava, njezina razina konkurentnosti će biti u

konstantnom padu. Konkurentnost mora biti konstantna kako bi se održala kvalitetna

flukturacija tržišta intelektualnog vlasništva. Razlike u konkurentnosti ovise i o razvoju zaštite

intelektualnog vlasništva u pojedinoj državi i njihovom sistemu djelovanja. Ovise naravno i o

tome koliko je zaštita intelektualnog vlasništva razvijena u pojedinim državama. Koncept

konkurencije na tržištu, kada se govori o intelektualnom vlasništvu i njegovoj zaštiti, poprima

drugačije gledište. Naime, često su produkti intelektualnog vlasništva kopije već zaštićenih

ideja, stoga je tanka granica između originala i kopije. Konkurentnost tržišta održava vezu

između zaštićenih izuma jer omogućuje konstantno nadmetanje konkurenata. Koji će

konkurent ostvariti prevlast nad određenim tržištem, ovisi prvenstveno o konceptu njegove

ideje i načinu prezentacije iste ideje. Tržišta se moraju konstantno pratiti, a ona manje

2 Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva

17

razvijena, trebaju svoj razvoj usmjeriti ka naprednijim državama koje imaju uređen sustav

zaštite intelektualnog vlasništva. Primjerice, krajem 2007. godine, Vlada Republike Hrvatske

je usvojila dokument „Industrijska politika Republike Hrvatske u pripremi za članstvo u

Europskoj uniji“. Strateški smjer nove industrijske politike je usmjeren na razvoj, provedbu i

koordinaciju nacionalnih politika, strategija i aktivnosti razvoja poduzetništva i koordinaciju

sa odgovarajućim politikama Europske unije. Cilj novog pristupa industrijskoj politici je

jačanje konkurentnosti i održivosti domaće industrije. Mjere industrijske politike su

usmjerene na snažnu podršku aktivnostima poduzetnika u preusmjeravanju na nove

proizvode, primjenu novih znanja i tehnologija, kao i jačanje inovacija, pri čemu ta podrška

podrazumijeva i preusmjeravanje državnih sredstava na kvalitetne prosjeke i one aktivnosti

poduzetnika koje jamče rast, te njihovo usklađivanje sa europskim normama i politikom

(Izvješće o provedbi nacionalne strategije razvoja sustava intelektualnog vlasništva Republike

Hrvatske 2005. – 2010, 2010., str. 10).

Svakodnevno se mogu pratiti vijesti o pljenidbama krivotvorene robe i policijskim racijama

protiv osoba koje su na ovaj ili onaj način povrijedile nečije autorsko pravo. Svojim čestim

akcijama pravosudna tijela štite prava autora i srodna prava, no istovremeno se kroz

obavještavanje širih društvenih slojeva o kažnjivosti nezakonitog postupanja s pojavnim

oblicima intelektualnog vlasništva šalje poruka o važnosti zaštite intelektualnog vlasništva za

društvo u cjelini. Zaštitom prava intelektualnog vlasništva osim državnih tijela bave se

organizacije nositelja tih prava, poput „Business Software Alliance“ (BSA) – udruga

proizvođača poslovnog softvera ili „Zaštite muzičkih autorskih prava Hrvatskog društva

skladatelja“ (ZAMP). Kroz svoje djelovanje ove organizacije promoviraju zaštitu

intelektualnog vlasništva često naglašavajući korist od legalne eksploatacije ovih prava kao i

gubitaka koji država bilježi njihovom nelegalnom upotrebom. Interes šire društvene zajednice

velikim dijelom može se poistovjetiti s potrebom stalnog gospodarskog razvoja. Da bi do tog

razvoja došlo, nužan je kontinuirani tehnološki i tehnički napredak. Izumima i inovacijama pri

tome pripada vrlo važna uloga. Kratak uvid u svjetske statistike daje to pravo, jer danas se

patentira i na drugi način zaštićuje više izuma nego ikad prije. Snažan rast prijava na svjetskoj

razini predvodili su Kina, Japan i Sjedinjene Američke Države, na koje otpada čak 82 posto

ukupnog rasta, stoji u WIPO-vu izvješću. Od vodećih zemlja po broju podnesenih prijava,

najviše stope njihova rasta bilježile su Kina, 33,4 posto, Japan, 21 posto, Kanada, 8,3 posto, te

Južna Koreja i SAD, po osam posto. Europske zemlje bilježile su mješovitu izvedbu, pa su

Švicarska, Francuska, Njemačka i Švedska zabilježile rast prijava u rasponu od 7,3 do 4,6

18

posto, a Nizozemska, Finska, Španjolska i Velika Britanija pad, od čak 14 posto u

Nizozemskoj do tek jedan posto u Velikoj Britaniji. Gospodarstva sa srednjim prihodima kao

što su Rusija, Brazil i Indija zabilježila su dvoznamenkaste stope rasta prijava međunarodnih

patenata, od 20,8 posto, 17,2 posto i 11,2 posto. Vodeće mjesto po broju podnesenih prijava

ponovo su zauzele Sjedinjene Države s ukupno 48.596 prijava. Slijedi Japan s 38.888 prijava,

Njemačka s 18.568 i Kina sa 16.406 prijava međunarodnih patenata. (Poslovni.hr, 2012.)

Društvo je zainteresirano da maksimalno potpomogne izumiteljstvo, da stimulira investicije i

zato društvo štiti izumitelje pružajući im efektivno monopol na eksploataciju plodova svoje

kreativnosti. Sličnu zaštitu uživaju i autori književnih djela, skladatelji, glazbenici i drugi

umjetnici izvođači za svoje posebno inventivne umjetničke interpretacije, zatim dizajneri i svi

ostali. Tijek razvoja ljudskog društva utjecao je na konačno priznanje kreativnog

intelektualnog rada kao najvrjednije ljudske djelatnosti, djelatnosti koja najviše utječe na

napredak društva i njegov daljnji razvoj, bez obzira da li je riječ o djelima koja imaju

komercijalnu ili kulturnu vrijednost. Princip zaštite intelektualnog vlasništva koji izumiteljima

i drugim kreativnim društvenim elementima olakšava konkretnu materijalnu kompenzaciju

vrlo pozitivno utječe na razvoj ekonomske konkurentnosti, kako u moderno doba pokazuju

primjeri država s najviše zaštićenih patenata i drugih registriranih oblika intelektualnog

vlasništva (Katulić, 2006, str. 16). Kao dobar primjer pokazala se američka tvrtka IBM koja je

ostvarila rekordan broj patenata, čak 6478, u protekloj 2012. godini, a koja donosi napredak u

velikom broju važnih tehnoloških područja današnjice. To je dvadeseta godina zaredom u

kojoj IBM zauzima vodeće mjesto na godišnjem popisu primatelja patenata američkog

Patentnog ureda. Pozitivni rezultati koji se pokazuju u sferi intelektualnog vlasništva i

njegovog napretka, svjedoče o vidljivom napretku u zaštiti i razvoju patenata (Lider, 2013.)

Dakle, ključno je pravodobno zaštiti intelektualno vlasništvo. Ono je izuzetno bitno ne samo

za izumitelje, s obzirom na činjenicu da im donosi profit, već i za unaprijeđenje ekonomske

konkurentnosti, jer svojim postojanjem, intelektualno vlasništvo omogućuje napredak.

Izumitelj može odabrati koji će način zaštite odabrati, naravno, ovisno o vrsti izuma koji je

stvorio. Svaku novu ideju poželjno je zaštiti prije njezina plasiranja na tržište, jer postoje

mnogi konkurenti koji će biti skloni krađi nove ideje. Kada se govori o konceptu

intelektualnog vlasništva na tržištu, radi se o konstantnom natjecanju i borbi za prevlast nad

određenim tržištem. Što je veća konkurentnost, radi se o boljem tržištu, jer upravo ona

omogućuje daljnje napredovanje i usavršavanje produkata intelektualnog vlasništva. Stoga je

zaštita nužna, jer će samo konkurencija određenoj ideji omogućiti njezino daljnje

napredovanje i razvoj.

19

3. PRETPOSTAVKE ZA EFIKASNU PROVEDBU ZAŠTITE INTELEKTUALNOG

VLASNIŠTVA

Danas je poslovni značaj prava intelektualnog vlasništva od neprocjenjive važnosti. U

industrijski razvijenim zemljama ono je prepoznato kao vrlo kvalitetan i nenadmašan resurs

za ostvarenje budućih razvojnih ciljeva. Postindustrijski razvoj na površinu je donio

intelektualno vlasništvo kao najveću vrijednost u bilanci poduzeća, a gospodarski sustavi

industrijski razvijenih zemalja svijeta svoj razvitak ostvaruju zahvaljujući odgovarajućoj

inkorporiranosti intelektualnog vlasništva, u sve njihove relevantne aktivnosti. Već navedeni

primjer američke kompanije IBM svjedoči takvim podacima. Patent vrijedan 8,275,803 dolara

koji se odnosi na sustav i metodu davanja odgovora na pitanja. Spomenuta patentirana

inovacija primijenjena je u IBM-ovu super-računalnom sustavu Watson i opisuje tehniku koja

računalu omogućava detaljno shvaćanje pitanja izraženog prirodnim jezikom i davanja

preciznog odgovora na pitanje (Lider, 2013.).

Svrha pravne zaštite intelektualnog vlasništva je osigurati određena isključiva prava koja su

ograničena vremenski i teritorijalno, a samo stjecanje tih prava predstavlja ključ

transformacije znanja u imovinu poduzeća. Intelektualno vlasništvo je uvjet za napredak

tehnologije dok za eksploataciju intelektualnog vlasništva ključnu ulogu igra druga vrsta

znanja, npr. biznis, marketing, prodaja, te novac za investicije. Ono je moćan nacionalan,

regionalan, međunarodni i globalni instrument za poboljšanje gospodarskog i društvenog

razvitka te omogućava (Asić Pukljak, 2008., str. 505):

- sagledavanje vlastite pozicije u odnosu na konkurenciju,

- sagledavanje glavnih karakteristika znanstvenog i na njemu temeljenog tehnološkog razvitka

u cjelini, kao i na relevantnom području, od lokalnih do globalnih okvira,

- prepoznavanje budućih trendova tehnološkog razvitka na relevantnom području,

- zaštitu rezultata vlastitih razvojnih istraživanja kao jednog od preduvjeta za osiguranje

njihove ekonomske isplativosti i osnovice za daljnji razvitak.

Krađa intelektualnog vlasništva je problem koji utječe na sve industrijske grane, od glazbene,

filmske i kozmetičke, pa do automobilske i farmaceutske. U svijetu djeluju milijuni poduzeća

i pojedinaca koji se oslanjaju na prihode od intelektualnog vlasništva, kao povrata prethodnih

ulaganja, a koje ulažu u istraživanje i razvoj kako bi proizveli još produktivnije alate. Uvjet

uspješne zaštite intelektualnog vlasništva je uspješan nadzor vlastitog identiteta to jest

tehnologije na tržištima. Nadzor predstavlja ključan faktor sustava i stvara se godinama.

20

Nadzor podrazumijeva praćenje stanja na tržištu i u medijima. Nadzor se može provoditi

putem (Asić Pukljak, 2008, str. 506): vlastitih obučenih zaposlenika, suradnje obučenih

distributera, privatnih istražitelja, registriranih patentnih zastupnika i odvjetnika i nadležnih

sudova i tijela. Zaštita intelektualnog vlasništva dodatno potiče ljude da nastavljaju sa

stvaranjem. Naime, kroz sustave kao što su autorsko pravo ili patent, prava intelektualnog

vlasništva stvarateljima daju pravo da odluče kako će se njihove tvorevine iskorištavati,

umnožavati i distribuirati. Ujedno nositelju stečenih prava omogućava ostvarivanje dodatnog

profita jer se može prodati, licencirati ili zamijeniti. Stoga u kompanijama treba stvoriti

moderan sustav u kojem je nužna: zaštita prava, efikasno upravljanje pravima, podizanje

razine svijesti i sprječavanje povrede te vodilja treba biti izreka V. Hugoa "Ono što vodi i

vuče svijet nisu lokomotive nego ideje" (Asić Pukljak, 2008, str. 506). Naravno, dobre,

kreativne ideje u svakome slučaju treba zaštiti, dati im sigurnost i prostor za daljnji razvoj.

Nažalost, sredstva Republike Hrvatske za čuvanje i ostvarivanje takvih ideja nemaju dovoljno

novčanih kapaciteta kako bi se takav razvoj i ostvario. Primjerice, ako se za pripremu

patentne prijave koriste usluge profesionalnog patentnog zastupnika koje uključuju pretragu

stanja tehnike, te pisanje prijave može se očekivati trošak od oko 20.000 kuna za prijavu od

15 stranica. Inicijalna prijava DZIV-u u prosjeku iznosi 3500 kuna. Tim činom dobiva se

datum prioriteta za predmetni izum koji vrijedi za cijeli svijet, ali prijava u toj fazi vrijedi

samo za Hrvatsku. Unutar 12 mjeseci od podnošenja prijave u Hrvatskoj potrebno je

pokrenuti međunarodnu zaštitu (tzv. PCT prijava) da bi se mogla osigurati zaštita u svim

državama u kojima podnositelj prijave to želi (patent je teritorijalno pravo te se mora štititi u

svakoj državi posebno). Trošak pokretanja PCT prijave iznosi daljnjih 25.000 kuna. Time se

dobiva period od 18 mjeseci u kojem međunarodni patentni uredi (EPO, USPTO,…) vrše

preliminarnu provjeru valjanosti patentne prijave. Dakle, ukupni troškovi patentne zaštite u

prvih 30 mjeseci iznose oko 50.000 kuna. Tek u 30. mjesecu, u fazi nacionalizacije, potrebno

je investirati veće svote u zaštitu. Zaštita u 55-60 najvažnijih država košta 50-60.000 €. Ako

se želi zaštita u svim državama svijeta trošak je znatno veći. Nakon priznanja patenta

(prosječno 4,5 godine od prijave) od strane EPO-a (Europski patentni ured) potrebno je

validirati taj patent u svim zemljama članicama EPC-a (Europska patentna konvencija).

Trošak tog postupka koji uključuje i prijevode na sve jezike članica penje se na oko 45.000

eura. (Poslovni dnevnik, 2011.) U tome trenutku postavlja se pitanje, vrijedi li ulagati velike

svote novca u patente koji zbog kompliciranih zakonskih regulativa možda i neće stići na

međunarodno tržište patenata. U nadolazećim potpoglavljima biti će riječi o načinima i

procesima zaštite intelektualnog vlasništva kojima se ostvaruju prava intelektualnih stvaratelja

21

i o efikasnom korištenju i zaštiti intelektualnog vlasništva za odgovarajuću gospodarsku

eksploataciju. Nadalje, biti će riječi i o koordinaciji između državnih institucija i drugih

sudionika sustava zaštite intelektualnog vlasništva.

3.1. Načini i procesi zaštite intelektualnog vlasništva kojima se ostvaruju prava

intelektualnih stvaratelja

Ljudi danas imaju mogućnost zaštititi svoje vlasništvo od neovlaštenog korištenja od strane

drugih osoba. Međutim, intelektualno vlasništvo je neekskluzivno ukoliko intelektualni

stvaratelj ne može spriječiti druge da se njime koriste. Dakle, jedini način da se pruži

apsolutna zaštita nad intelektualnim vlasništvom je zadržati ga u tajnosti, ali postoji i puno

jednostavniji i puno konvencionalniji način zaštite intelektualnog vlasništva, a to je njegova

zaštita putem državnog sustava za zaštitu. Država može nametnuti načine i procese putem

kojih se omogućuje siguran način da intelektualni stvaratelji zaštite svoje vlasništvo. Iako je

jedan od glavnih ciljeva WTO – a osigurati jednaku zaštitu intelektualnog vlasništva u svim

zemljama, to često kratkoročno može štetiti razvijenijim zemljama, jer ukoliko je zaštita

jednaka u svim zemljama, a troškovi proizvodnje su niži u manje razvijenim zemljama,

proizvodnja se seli iz razvijenih zemalja u slabije razvijene zemlje (Ostergard i Sweeny,

2011, str. 346).

Da bi se određeno djelo zaštitilo autorskim pravom to djelo mora biti izvorni oblik samostalno

stvoren od strane autora to jest mora biti originalno. Originalnost autorskog djela zahtjeva

određenu razinu kreativnosti, te ne traži puno noviteta niti previše estetskih mjerila. Rad

također mora biti zabilježen u nekom opipljivom materijalnom izrazu npr. ples kao što je

tango ne može biti zaštićen autorskim pravom dok video snimka toga plesa može. Također je

važno naglasiti da se zakonom o zaštiti autorskih prava ne štite same ideje i načela nego sama

konkretna ostvarenja (Spinello, 2007, str. 14). Kod autorskog i srodnih prava inicijativa za

stavljanje u promet i drugo korištenje autorskog djela leži na autoru. Ako autor sam stavlja

svoje djelo u promet ili poduzima druge radnje vezane uz imovinsko iskorištavanje svojega

djela zaštićenog autorskim ili nekim od drugih srodnih prava, tada je riječ o pojedinačnom

odnosno individualnom ostvarenju prava. Tako je autor taj koji osobno izdaje ili daje dozvolu

za izdavanje svojeg autorskog djela, bilo ono književno djelo, dramsko ili scensko djelo itd. S

druge strane, upotreba moderne tehnologije i nastanak novih medija u proteklih stotinjak

godina doveli su do brojnih situacija kad je nemoguće da korisnik djela stupa u neposredni

22

kontakt s autorima, odnosno subjektima zaštite autorskog i srodnih prava i sklapa pojedinačne

autorske ugovore ili ugovore o npr. korištenju izvedbe za svako pojedino djelo. Kako bi se

olakšalo tržišno iskorištavanje autorskog i srodnih prava od strane novih medija i u

okolnostima u kojima postoji sve više tehničkih sredstava za neovlašteno korištenje autorskih

djela, dogovoren je sustav zajedničkog, odnosno kolektivnog ostvarivanja prava. U tom

sustavu glavnu ulogu imaju udruge za kolektivno ostvarivanje prava. Takve udruge najčešće

su organizirane i specijalizirane za određenu vrstu autorskog ili srodnih prava. Tako u

Republici Hrvatskoj postoji nekoliko specijaliziranih udruga poput HDS-a (Hrvatskog društva

skladatelja), ZAMP-a (Zaštite autorskih muzičkih prava), HUZIP-a (Hrvatske udruge za

izvođačkih prava), HDU-a (Hrvatske diskografske udruge), DHFR-a (Društva hrvatskih

filmskih redatelja) (Katulić, 2006, str. 28).

Za međunarodnu zaštitu patenta vrijedi teritorijalno načelo, što znači da vrijedi samo u zemlji

u kojoj je to pravo priznato. Patenti koje daje Zavod domaćim i stranim prijaviteljima patenta

vrijede samo u Republici Hrvatskoj. Zaštita na teritoriju drugih zemalja može se ostvariti ako

se podnese zasebna prijava nadležnom uredu u svakoj zemlji na čijem se teritoriju traži

zaštita, ako se podnese jedna međunarodna prijava putem Ugovora o suradnji na području

patenata (PCT) za zemlje koje su članice tog ugovora ili preko nekog regionalnog patentnog

sustava. Međunarodni i regionalni patentni sustavi omogućavaju da se podnese jedna prijava

za zaštitu izuma na jednom mjestu sa pravnim učinkom u više zemalja. Ne postoji

međunarodno priznati patent već samo međunarodna prijava. Europski patentni ured provodi

postupak za priznavanje patenta, te pruža zaštitu zemljama članicama Europske patentne

organizacije na regionalnoj razini. Takav sustav omogućava podnošenje jedne prijave, na

jednom mjestu s istovremenim pravnim učinkom da patent bude zaštićen u više zemalja.

Europski patent priznaje se na temelju Europske patentne konvencije, a taj postupak vodi

Europski patentni ured. Prijava patenta može se podnijeti ili u Europskom patentnom uredu ili

preko Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo. Europska prijava patenta objavljuje se u

službenom glasilu Europskog patentnog ureda kada istekne osamnaest mjeseci od datuma

prava prvenstva (Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.). Postupak zaštite patenta u

Hrvatskoj počinje podnošenjem prijave patenta i provodi se u skladu sa Zakonom o patentu i

Pravilnikom o patentu. Ostvaruje se nacionalnim putem, u kojem odluku o priznanju donosi

Zavod, ili regionalnim putem, u kojem odluku o priznanju donosi Europski patentni ured, a

Zavod patent upisuje u Registar patenata Republike Hrvatske. Postupak se provodi kroz

dvije faze: ispitivanje sadržaja prijave i objava prijave u službenom glasilu Zavoda i

23

ispitivanje nakon te objave. Zaštita za patent na temelju potpunog ispitivanja vrijedi dvadeset

godina od datuma podnošenja prijave, a za konsenzualni patent 10 godina (Državni zavod za

intelektualno vlasništvo, 2013.)

Europski patentni ured ulaže velike napore oko poboljšanja i razvoja europatenta, ali i

njegove zaštite. Budućnost europatenta, koji dodjeljuje i upravlja EPO, biti će dodijeljen kao

zaštita u 25 država članica Europske unije, a zajedno s Europskim Sudom za Patente sustav će

smanjiti troškove i povećati patentiranje i pravnu sigurnost u Europi. Primjerice, u Reykjaku

su se, 12. lipnja 2013, sastale države članice Europske patentne organizacije i OHIM u

svojstvu promatrača kako bi raspravljale o tome kako bi se poboljšala kvaliteta i djelotvornost

Europskog patentnog sustava. To dolazi u trenutku kada su donositelji odluka u Europi sve

više svjesni potrebe jačanja sustava intelektualnog vlasništva kako bi potaknuti inovacije i

gospodarski rast, kao što je planirano uvođenje jedinstvenog europskog patentnog sustava.

Razvijeno je čak i strojno prevođenje patenata, u čijem sustavu se nalazi paleta od 21

europskog jezika. Dodatnim razvojem, sada se mogu ostvariti prijevodi sa nekoliko dodatnih

europskih jezika kao što su češki, islandski, slovenski i bugarski. Isto tako prošla je, 2012.

godina, proglašena kao vrlo uspješna u pogledu broja patenata. EPO primio ukupno 257 744

patentnih prijava iz cijelog svijeta. To predstavlja 5,2% više nego u 2011. godini (244 934) i

postavlja novi rekord. (Europski patentni ured, 2013.)

Međunarodna zaštita žiga ostvaruje se kao i zaštita patenta prema teritorijalnom načelu, što

znači da vrijedi samo u zemlji u kojoj je to pravo priznato. Zaštita na teritoriju drugih zemalja

može se ostvariti ako se podnese zasebna prijava nadležnom uredu svake zemlje gdje se traži

zaštita, ako se podnese jedna prijava putem Madridskog sustava i za cjelokupni teritorij

Europske unije podnošenjem prijave za žig Uredu za harmonizaciju na unutarnjem tržištu

(OHIM). Međunarodna prijava mora se temeljiti na domaćoj registraciji ili prijavi. Popis

proizvoda ili usluga koji se prilaže uz međunarodnu prijavu mora biti jednak domaćoj prijavi

(Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.). Europski zakon o zaštiti žiga usklađen je i

harmoniziran za određeni duži vremenski period, taj režim je vrlo dobro uspostavljen, te je

nesumnjivo uspješan. Tome u prilog govori i rekordan broj prijavljenih žigova u 2011. godini,

te povećanje prijava u 2012. godini. Tijekom 2011. godine podnesene su 182 međunarodne

prijave za koje je ured porijekla Republika Hrvatska, odnosno 60 više nego prošle godine, ali

30 manje nego u 2009. godini. Pokazuje se kako broj međunarodnih prijava u Republici

Hrvatskoj i dalje ne pokazuje jasan trend, te varira od godine do godine. Kada se broj prijava

24

domaćih prijavitelja promatra po županijama iz kojih prijavitelji dolaze i dalje su, kao i

prethodnih godina, najveći broj prijava, 67% od ukupnog broja prijava domaćih podnositelja,

podnijeli podnositelji iz Zagrebačke županije i Grada Zagreba. Podnositelji iz Splitsko–

dalmatinske županije i Primorsko–goranske županije podnijeli su 6% odnosno 5% od

ukupnog broja prijava domaćih podnositelja. U usporedbi sa podatcima iz 2010. godine broj

prijava domaćih podnositelja po županijama pokazuje da u 2011. g. porastao broj prijava

podnositelja iz Osječko–baranjske i Varaždinske županije, a pao broj prijava podnositelja iz

Istarske županije (Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2011.). Unatoč tome i dalje

postoji značajan potencijal za dalje usklađivanje zaštite žigova, kako u pogledu materijalnog

prava, tako i u pogledu procesnog prava. Studija instituta „Max Planck“, provedena 2013.

godine, pruža temeljit pogled na sadašnji sustav, i nudi detaljne prijedloge za njegovo

poboljšanje (Institut Max Planck, 2013,) Ova studija je samo jedan od elemenata koje

Europska komisija uzima u obzir da bi ocijenila funkcioniranje sustava za zaštitu žigova. Do

sad se Komisija obvezala samo na predstavljanje prijedloga za modernizaciju sustava žiga na

razini Europske unije i na nacionalnoj razini, kako bi se što bolje prilagodila internetu. Dok se

u međuvremenu sudska praksa postojećeg režima nastavlja prilagođavati. (Seville, 2011, str.

1047). Postupak zaštite žiga u Hrvatskoj temelji se na tome da se svaki znak koji se želi

zaštititi žigom prijavljuje posebnom prijavom, čiji sastavni dio mora biti popis proizvoda ili

usluga na koje se znak odnosi i on mora biti sastavljen u skladu s Nicanskom klasifikacijom.

Taj popis koji je naveden u prijavi ne može se naknadno proširivati. Uvjeti zaštite žiga kao i

cijeli postupak propisani su Zakonom o žigu i Pravilnikom o žigu. Postupak registracije žiga

traje dvanaest mjeseci. Uvjetna zaštita žiga ostvaruje se od datuma podnošenja prijave,

neovisno o trajanju postupka. Potpuna zaštita se ostvaruje od datuma podnošenja prijave ili

utvrđenog prava prvenstva ako su ispunjeni svi propisani uvjeti za registraciju žiga. Žig je

privatno pravo nositelja (Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.). Problematika

kaznenopravne zaštite prava žiga, relativno je novo područje hrvatskog kaznenog

zakonodavstva. Fond znanstvene i stručne literature, napose domaće, još je relativno

ograničen, kao i fond odluka relevantne sudske prakse. Raspoložive sudske odluke, međutim,

u dobroj mjeri prikazuju glavne probleme u toj sferi, posebno one vezane uz tijek kaznenog

postupka i vještačenja. Čini se da sudska praksa u manjoj mjeri ima pravno-teorijskih, a više

pravno-tehničkih problema, što je rezultiralo njezinim relativno srodnim uzorkom. Dakako,

glavni problem ostaje onaj kriminalnopolitički: koliko je uopće realno očekivati da se

tradicionalnim instrumentarijem ostvare značajniji pozitivni pomaci u kriminalnoj

25

fenomenologiji na ovom području kaznenopravne zaštite što će svakako biti tema nekih

budućih rasprava (Šuperina i dr., 2007., str. 996).

Međunarodna zaštita industrijskog dizajna ostvaruje se prema teritorijalnom načelu, što znači

da vrijedi na teritoriju zemlje u kojoj je to pravo priznato. Zaštita na teritoriju drugih zemalja

može se ostvariti tako da se podnese zasebna prijava nadležnom uredu svake zemlje gdje se

traži zaštita, da se podnese jedna međunarodna prijava putem Haškog sporazuma, ili za

cjelokupni teritorij Europske unije podnošenjem prijave za dizajn zajednice Uredu za

harmonizaciju na unutarnjem tržištu. Međunarodna prijava industrijskoga dizajna za

prijavitelje iz Republike Hrvatske podnosi se Međunarodnom uredu na engleskom ili

francuskom jeziku. Međunarodni ured ispituje formalnu urednost prijava i onda objavljuje

podatke o međunarodnim registracijama u obliku elektroničkog Međunarodnog biltena

dizajna. U Europskoj uniji industrijski dizajn može se zaštititi pred nacionalnim uredima

država članica, a moguća je i zaštita dizajna Zajednice. Također je moguća vremenski i

sadržajno ograničena zaštita neregistriranih dizajna Zajednice. Registrirani dizajn Zajednice

(RCD) vrijedi u svim državama članicama Europske unije. Postupak registracije se provodi u

Uredu za harmonizaciju na unutarnjem tržištu. Tako registrirani dizajn vrijedi u Europskoj

uniji kao cjelini i nije moguće zemljopisno ograničiti opseg zaštite (Državni zavod za

intelektualno vlasništvo, 2013.). U trenutku kada je Republika Hrvatska postala punopravna

članica Europske unije, državljani Republike Hrvatske i pravne osobe sa sjedištem u

Republici Hrvatskoj dizajn Zajednice zaštićuju preko OHIM-a ili koristeći Haški sustav

međunarodne registracije industrijskog dizajna. Uvjeti zaštite i postupak zaštite industrijskog

dizajna u Hrvatskoj propisani su Zakonom o industrijskom dizajnu i Pravilnikom o

industrijskom dizajnu. Jedan od glavnih uvjeta za zaštitu industrijskog dizajna je njegova

novost. Registraciju treba pokrenuti prije stavljanja proizvoda u promet, tj. prije nego što

dizajn bude dostupan javnosti. Postupak registracije pokreće se podnošenjem prijave koja

može biti pojedinačna ili višestruka. Uvjet za podnošenje višestruke prijave je da se svi

dizajni u prijavi odnose na proizvode istog razreda Međunarodne klasifikacije za industrijski

dizajn. Prijava mora sadržavati podatke o podnositelju, dizajneru, te mora sadržavati

fotografiju, tj. grafički prikaz dizajna. Industrijski dizajn može biti odbijen ako taj prijavljeni

dizajn zapravo nije dizajn, ako je protivan javnom interesu i moralu, ako je zapravo neprilična

uporaba nekog od elemenata koji su navedeni u članku 6 Pariške konvencije, te ako prijavitelj

nije po pozivu odustao od prijave ili se nije izjasnio o razlozima odbijanja ili razlozi nisu

dovoljni (Državni zavod za intelektualno vlasištvo, 2013.).

26

Zaštita oznake zemljopisnog podrijetla kao intelektualnog vlasništva ostvaruje se

provođenjem postupka registracije koji provodi nadležno tijelo. Zaštita zemljopisnih oznaka u

Hrvatskoj propisana je Zakonom o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti

proizvoda i usluga i Zakonom o oznakama izvornosti, oznakama zemljopisnog podrijetla i

oznakama tradicionalnog ugleda poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (Državni zavod za

intelektualno vlasništvo, 2013.). Tržište prehrambenih proizvoda zasićeno je novim

proizvodima i oni međusobno konkuriraju svojom kakvoćom i cijenom. Nespecifični

proizvodi se ne mogu nositi s oštrom konkurencijom sličnih proizvoda, a potrošači ne znaju

kakve je kvalitete ono što kupuju. Zbog svega toga, javila se potreba da se zaštite proizvodi

koji imaju visoku kakvoću i specifične karakteristike. Europska unija je zbog toga 1992.

godine oformila: Oznaku izvornosti (PDO3), Oznaku zemljopisnog poroijekla (PGI

4) i

Oznaku tradicionalnog ugleda (TSG5). Od 2005. godine hrvatski proizvođači mogu zaštiti

proizvode na isti način kao i proizvođači u Europskoj uniji, a time se podigla razina

konkurentnosti i prepoznatljivosti domaćih proizvoda. Pravo na podnošenje zahtjeva za

registraciju oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla imaju skupine proizvođača ili

pojedini proizvođači u iznimnim slučajevima ako su u vrijeme podnošenja zahtjeva jedini

proizvođači, jedini rabe izvorne i nepromjenjive lokalne postupke ili ako se zemljopisno

područje po nekim svojstvima znatno razlikuje od susjednih područja. Paška morska sol je

prvi hrvatski proizvod koji ima oznaku izvornosti u Europskoj uniji. Hrvatska, barem zasad,

u europskoj bazi ima tek jednu prijavu – istarski pršut koji je početkom lipnja 2013. godine

uvršen na popis objavljenih zahtjeva za dodjelu oznake izvornosti, što znači da upravo traje

tromjesečni rok za podnošenje prigovora. Ako do 1. rujna nitko ne bude osporavao pravo da

taj proizvod dobije oznaku izvornosti na europskoj raznini, istarski pršut bit će prvi službeno

zaštićeni hrvatski autohtoni proizvod u cijeloj Uniji (Novi list, 2013.)

U ovome trenutku bitno je zaštiti što više autohtonih hrvatskih proizvoda u sklopu Europske

unije. Velika flukturacija već zaštićenih proizvoda različitih europskih zemalja, sada kada je

Republika Hrvatska punopravna članica Unije, nudi se i Hrvatskoj otvaranjem granica. Stoga

je bitno, što prije zašititi hrvatske proizvode, ne samo kako bi se na taj način predstavili

europskim zemljama, već kako bi zaštitom spriječili krađu intelektualnog vlasništa koja je

sada, otvaranjem granica vrlo vjerojatna.

3 PDO (Protected Designation of Origin) – oznaka izvornosti

4 PGI (Protected Geographial Indication) – oznaka zemljopisnog podrijetla

5 TSG (Traditional Speciality Guaranteed) – oznaka tradicionalnog ugleda

27

Postupak zaštite topografije u Hrvatskoj provodi Zavod na temelju prijave prema Zakonu o

zaštiti topografija poluvodičkih proizvoda i Pravilniku o zaštiti topografije poluvodičkih

proizvoda. Prijava se ne može podnijeti ako isteknu dvije godine od datuma kada je počelo

prvo komercijalno iskorištavanje topografije. Prava nositelja zaštićene topografije prestaju

vrijediti nakon deset godina od kraja kalendarske godine u kojoj se topografija počela prvi

puta komercijalno iskorištavati ili od kraja kalendarske godine u kojoj je podnesena prijava za

registraciju (Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.).

Poslovna tajna, pa tako i njezina zaštita, značajno se razlikuju od ostalih oblika

intelektualnog vlasništva koji je do sad razmatran. Neovlaštena uporaba ili odavanje poslovne

tajne smatra se kršenjem običajnog prava. Poslovna tajna smatra se informacijom koja se

koristi u radu poduzeća da bi nam dala prednost nad konkurentima koji ne znaju tu

informaciju sve dok se određena informacija drži u tajnosti. Tako se može reći da je osnovna

karakteristika zaštite ove vrste intelektualnog vlasništva činjenica da se poslovna tajna niti u

jednom trenutku ne odaje. Vrste podataka koji se mogu štititi putem poslovne tajne su:

formule (poput one koju je razvila tvrtka Coca-Cola), nacrti za buduće projekte, marketinški

planovi i proizvodni procesi. Poslovne tajne zaštićene su zakonom, a u praksi mnogih država

a posebice SAD-a često se upotrebljavaju ugovori o tajnosti podataka, odnosno takozvani

„Non-Disclosure Agreements – NDA“ (ugovor o neotkrivanju) koji za stranke donose vrlo

rigorozne financijske kazne u slučaju otkrivanja tajni (Spinello, 2007, str. 19). Proces zaštite

novih ideja najefikasnije se ostvaruje kroz državni sustav za zaštitu. Takav će sustav svaku

novu ideju zakonski zaštiti, tada krađe više neće biti moguće, a inovatori mogu biti sigurni.

Svaki izum zaštićen u određenoj državi vrijedi isključivo samo za njezino područje. Bitno je

kod novih ideja biti originalan i inovativan, što će omogućiti siguran napredak proizvoda na

tržištu. Nažalost, proces zaštite intelektualnog vlasništva u Hrvatskoj je duga i skupa

procedura, stoga se broj prijavljenih patenata sve više smanjuje. Kako bi se takav trend u

Hrvatskoj sprječio, potrebno je minimalizirati birokratske procese koji su dugi i neefikasni.

28

3.2. Efikasno korištenje i zaštita intelektualnog vlasništva za odgovarajuću gospodarsku

eksploataciju

Koncepti koji podupiru zaštitu ideja i izuma nisu, novi takvi zakoni su stari oko nekoliko

stotina godina te se spominju u širokoj sferi intelektualnog vlasništva. Intelektualno vlasništvo

često se pogrešno shvaća, ali u isto vrijeme većina znanstvenika nailazi na neke dodirne točke

s njim u svojoj karijeri, budući da je potrebna značajna komercijalizacija istraživanja. Važno

je zapamtiti da intelektualno vlasništvo služi kako bi se eksploatirao uloženi trud stvaratelja, a

ne kako bi bilo cilj samo po sebi. Uloženi trud stvaratelja intelektualnog vlasništva, ukoliko

ga zaštiti, ne samo da će moći neometano dalje stvarati i nadalje sigurno ulagati u ideju, bez

straha od potencijalne krađe, već će pridonijeti i gospodarskom razvitku države.

Intelektualno vlasništvo je ključno za komercijalizaciju istraživanja i služi za razvoj

znanstveno orijentiranih poslova, ali imati patent i imati uspješno patentirani proizvod su

dvije vrlo različite stvari. Naravno, ako je određeni patent zaštićen, to nije garancija da će biti

uspješan na tržištu. Budućnost patenta prvenstveno ovisi o njegovoj prihvaćenosti na tržištu i

koliko se u njega ulaže od strane stvaratelja, ali i države. Inovativne ideje uvijek će zadovoljiti

potrebe tržišta, naravno ovisno o tome koliko je potrebna i tražena na određenom tržištu.

Primjerice, tvrtka Altpro u okviru 17. Nacionalnog savjetovanja o gospodarstvu i

poduzetništvu koje organizira hrvatska Vlada, osvojila nagradu za najuspješniju inovativnu

tvrtku u 2012. godini za nove inovativne proizvode koji su već našli put na globalno tržište.

To je još jedno od brojnih priznanja koje iz godine u godinu dobiva ova tvrtka za razvoj i

proizvodnju opreme za željeznička vozila i infrastrukturu. (Poslovni.hr, 2013.)

Kada stvaratelj ima ideju za koju procjenjuje da bi mogla biti potencijalno izvediva i

prihvaćena na tržištu, potrebno je pratiti nekoliko osnovnih koraka kako bi se ona i ostvarila.

Svaki stvaratelj ideje, mora biti svjestan rizika koje nove ideje donose, jer one možda i neće

biti prihvaćene od strane tržišta. U cijelom procesu je najbitnija kreativnost ideje koju

stvaratelj posjeduje, stoga je bitno zaštiti je na pravilan i pouzdan način.

Iako proces dobivanja intelektualnog vlasništva izgleda naoko jednostavan, kao i u mnogim

drugim stvarima problem je u detaljima. Patentne prijave su praktične i jednostavne; potrebno

je podnijeti dokument nadležnom tijelu i u tom trenutku se pokazuje da je patent zatražen. On

kao takav osigurava identitet osobi koja podnosi molbu i opis izuma za odobravanje patenta.

Patentni ured će nakon toga odgovoriti sa brojem aplikacije i svim ostalim potrebnim

informacijama. Međutim, ne postoji jamstvo da će patent prijavom biti odobren. Problem

29

nastaje zbog velike količine prijava patentnom uredu. Iako dokumentacija prilikom prijave

može biti vrlo detaljna, i kao takva ispunjava sve uvjete za odobrenje, problem predstavlja

birokracija koja je vrlo spora i neefikasna. Zbog takvih razloga, vremenski period potreban za

odobrenje patenta dvostruko se povećava, a sama mogućnost odobrenja patenta je prilično

niska. Upravo zbog toga postoji određena vještina, tehnika pa čak i jezik koji patentnim

odvjetnicima i patentnim zastupnicima omogućava da opišu i definiraju izum na način koji to

patentni ured zahtjeva. Izrazi koji u svakodnevnom govoru mogu značiti isto mogu imati vrlo

različita značenja kod patentne prijave. Opasnosti za to su još možda i veće kada se radi o

industrijskom dizajnu i žigovima. Troškovi prepravljanja samostalno podnesenih zahtjeva

uvijek su veći od troškova za izradu programa ispočetka, zato se može zaključiti da ako se želi

da intelektualno vlasništvo zaživi u praksi, potrebno je potražiti pomoć profesionalca još u

početnoj fazi (Jolly i dr., 2012., str. 1).

Sistem intelektualnog vlasništva zahtjeva zaštitu, jer ukoliko je nezaštićeno, podložno je

krađama ideja. Kako bi se navedene krađe spriječile, potrebno je dobro poznavati zakone o

zaštiti inteletualnog vlasništva.

Činjenica je da su većini poduzeća potrebni samo žigovi, to jest ne moraju imati još i patente i

industrijski dizajn, ali postoje i takva poduzeća kao što je „Apple“ „iPad“ sa dva registrirana

žiga, registriranim industrijskim dizajnom za svaki oblik, patentom za način na koji se

komunicira s korisnikom i naravno zaštita autorskih prava za kod i pakiranje. Na sudovima

širem svijeta vodi se ogromna bitka za preuzimanje tih prava koja bi mogla rezultirati

promjenama u zakonu (Jolly i dr., 2012., str. 1). Primjerice, Američi sud je istaknuo 2012.

godine da su Samsungovi proizvodi nedopušteno koristili Appleove patente, kao što su npr.

“bounce-back” (efekt koji se prikazuje skrolanja do kraja neke liste), dvostruki dodir za

zumiranje, pinch to zoom6, ali i samu ikonografiju te dizajn uređaja. Porota je također

odbacila sve Samsungove navode da je Apple nelegalno koristio patente na iPhoneu, te iPod

Touchu. Kompenzacija za nastale štete iznosi 1.05 milijardu dolara koju Samsung mora

uplatiti Appleu (Mob.hr, 2012.).

Mnogo je dobrih razloga za ulaganje u intelektualno vlasništvo npr.: spriječiti pojedince da

kopiraju ideju, povećati vrijednost poduzeća ukoliko ga vlasnik poželi prodati ili licencirati

trećoj strani i sl. U cjelini intelektualno vlasništvo daje pravo vlasnicima da priječe druge

osobe da rade nešto umjesto njih. Postoji mišljenje da je intelektualno vlasništvo jedina prava

vrijednost, ukoliko ga je vlasnik spreman provesti ga i zaštiti, ali je to često riskantno.

6 pinch to zoom – dvostruki dodir za zumiranje

30

Usprkos svemu, najvažnije je adekvatno se zaštititi. Jedna od taktika za poboljšanje

konkurentnosti na tržištu može biti uzimanje ekskluzivne licence nad patentom. To znači da

vlasnik proširuje svoj asortiman uključujući patentirani proizvod koji samo on smije

proizvoditi.

Nije potrebno imati profesiju poduzetnika kako bi određena ideja bila ostvariva na tržištu i

koja bi poboljšala razvoj društva znanja. Moguće je ideju objaviti bez zaštite, no to daje pravo

potencijalnim kradljivicima da se legalno koriste idejom stvaratelja. Međutim, mnogi

intelektualni stvaratelji misle da će se ideja bolje realizirati ako je objave i daju svima na

korištenje, no istina je upravo suprotna. Razlog tome je ekonomskog karaktera jer većina

inovacija zahtjeva ulaganje, a investitori traže povrat svog novca. Ideje koje su puštene na

tržište bez odgovarajuće zaštite intelektualnog vlasništva vrlo često su meta ostalih

konkurenata koji nastoje što prije uništiti tu ideju i tako onemogućiti razvoj svojim

konkurentima. To nikako nije dobro, jer smanjuje ulaganje u razvoj i izume i povećava

potrebu za ulaganjem u marketing kako bi se ostvarila prednost na tržištu. Dakle, ono što se

želi reći je da čak i ako se ne nastoji ostvariti osobna dobit od inovacije potrebno ju je

odgovarajuće zaštititi, jer ona uvijek može zaživjeti i krenuti u eksploataciju putem ostalih

investitora. Intelektualno vlasništvo može biti licencirano i kao rezultat toga ostvaruje se dobit

za njegovog vlasnika, što je i jedan od glavnih motiva znanstvenicima i ostalim

intelektualnim stvarateljima.

Svaki pojedinac može imati sjajnu, inovativnu ideju koju može zakonski zaštiti. Kao što je i

ranije spomenuto, osim patentom, ideju je moguće zaštiti i žigom. U tome smislu, najvažnije

je biti kreativan. Obično pravilo glasi da ako je kreativna ideja predstavljena na još kreativniji

način privući će mnoge investitore i lako se ekspoatirati na tržištu. Za razliku od patenta i

industrijskog dizajna, žig se može registrirati u bilo koje vrijeme i jednom kada se registrira,

pravo na njegovo korištenje može isteći samo ako ga stvaratelj prestane koristiti ili ga ne

obnovi svakih 10 godina. Kad se proizvod zaštiti patentom on postaje zaštiti znak i izumitelji

imaju isključivo pravo na njegovu prodaju, no kad istekne pravo na patent kupci mogu, ali i

ne moraju kupovati proizvod, jer se na tržištu javlja još mnoštvo supstituta tj. proizvoda koji

su gotovo isti našem proizvodu, ali imaju drugi naziv. „Viagra“ je jedan od dobrih primjera

kad je naziv proizvoda usko povezan sa proizvodom i kada dobar dio tržišnog udjela ostaje u

posjedu prvotnog vlasnika i nakon isteka patenta. Zbog toga je potrebno biti kreativan kod

odabira imena i što originalniji da bi se ostvario „brend“ . Također je izuzetno bitno

odabirom što kreativnijeg imena, zaštititi proizvod od konkurencije.

31

Prilikom zašitite određene ideje, potrebno je na njoj konstantno raditi i usavršavati je, kako

konkurenti ne bi dobili priliku da napreduju. Bilo bi idealno kada bi se svako usavršavanje

ideje i promjena na njoj dodatno zaštitila, no to nažalost nije moguće. Velike multinacionalne

kompanije vode glavni monopol na tržištu, a nove, inovativne ideje, teško dolaze do izražaja

zbog njihovog zauzimanja tržišta. Naravno, napredak ideje na tržištu ovisi prvenstveno o

njezinoj inovativnosti, no vlasnici trebaju biti svjesni konurencije multinacionalnih

kompanija.

Tržište intelektualnog vlasništva ima ogroman utjecaj na trgovinske razmjene, međunarodne

odnose i političke odnose. Mnogi ljudi osjećaju da agresivna politika zaštite guši korisnost

proizvoda koji imaju potencijal učiniti nešto dobro za društveni razvoj. Svjetska organizacija

za intelektualno vlasništvo (WIPO) ulaže znatne napore da smanji razlike u znanju između

razvijenih zemalja i zemalja u razvoju i osigura da sustav intelektualnog vlasništva služi

svojoj temeljnoj svrsi, a to je poticanje kreativnosti i inovacija u svim zemljama. Naravno,

mnogi dovode u pitanje vrijednost intelektualnog vlasništva ili barem poboljšanje sustava

intelektualnog vlasništva u svrhu razvoja kreativnosti i inovativnosti. Tako znanstvenici i

inovatori mogu biti vođeni različitim idealima neki će htjeti učiniti svijet boljim mjestom za

život, a neki će htjeti zaraditi novac. Ako se želi realizirati bilo koja ideja ne može se izbjeći

pitanje intelektualnog vlasništva, čak i ako su ciljevi potpuno filantropske naravi, možda će

morati ulagati kako bi se zaštitile inovacije.

Kada stvaratelj ima određenu ideju, nije je sigurno dijeliti s drugima dok ne bude

pravovaljano zaštićena, je može doći do potencijalne krađe. Kad je ideja dostupna javnosti, a

nije zaštićena, kasno je za podnošenje patente prijave. Zbog toga je najbolje uvijek najprije

podnijeti patentnu prijavu prije razgovora sa ljudima u koje stvaratelj nema povjerenja.

Kada se posjeduje patent Vlada omogućuje razmjenu između javnosti i stvaratelja koji

posjeduje monopol nad određenim proizvodom. Neke ideje ne mogu biti patentirane i neki

inovatori ne žele patentirati svoje ideje. Upravo je zbog toga bitno čuvati poslovnu tajnu.

Jedan od najpoznatijih primjera poslovne tajne je tajni recept za Coca-Colu.

Općenito govoreći, poslodavac je taj koji zadržava pravo na izum iako u nekim zemljama

postoje zakoni koji vraćaju prava pojedincu ako se ne eksploatiraju jedno izvjesno vrijeme.

Intelektualno vlasništvo posebno je vrlo složeno u znanstvenim centrima i sveučilištima jer

imaju pravo na izume svojih zaposlenika. Izumiteljstvo nije poput autorskih prava gdje su

napisana sva imena iako često ima više izumitelja. Jedan od komplicirajućih faktora koje se

32

često susreće je suvlasništvo koje je najbolje izbjeći osnivanjem vlastitog poduzeća koje će

posjedovati intelektualno vlasništvo i davati ga u najam partnerima. Ako je potrebno djeliti

intelektualno vlasništvo tada treba jasno odrediti tko što posjeduje, koja prava ima svaka

strana i što je najvažnije tko će imati prava na buduće izume. Zbog toga ukoliko se upušta u

eksploataciju izuma i ideja, treba pribaviti što je moguće bolju i stručniju profesionalnu

pomoć, jer su velike količine novca u igri, ali ne treba olako odustajati jer izumi i ideje mogu

svijet učiniti boljim mjestom za život (Jolly i dr., 2012, str. 2). Naravno, kada su nove ideje u

pitanju, uvijek je potrebno postupati sa oprezom. Dolazi do čestih krađa ideja, stoga je svaku

ideju potrebno zaštiti. No, na tržištu većinom monopol vode multinacionalne kompanije,

stoga je bitno ideju konstruirati kreativno i konstantno ulagati u nju prateći trendove tržišta.

Izumi su često mijenjali svijet, stoga je i u ovome trenutku bitno zaštiti svaku ideju, jer ona

može promijeniti svijet.

3.3. Koordinacija između državnih institucija i drugih sudionika sustava zaštite

intelektualnog vlasništva

Interese intelektualnlih stvaratelja štiti Svjetska Organizacija za intelektualno vlasništvo

(WIPO). To je specijalizirana ustanova Ujedinjenih naroda kojom se pokušava ohrabriti

kreativnu aktivnost i popularizirati zaštitu intelektualnog vlasništva. Cilj osnivanja WIPO-a je

unapređenje zaštite intelektualnog vlasništva i unapređenje suradnje između država, kao i

osiguranje administrativne potpore i pružanje tehničko pravne pomoći državama koje su

potpisale tu konvenciju (Vedrina i dr., 1997, str. 172). Svjetska organizacija za intelektualno

vlasništvo potiče razvoj i korištenje međunarodnog sustava za i intelektualno vlasništvo kroz:

Usluge – pokreće sustave koji omogućuju lakše dobivanje inozemne zaštite patenata,

žigova, dizajna i oznake podrijetla te lakše rješavanje sporova vezanih za intelektualno

vlasništvo.

Zakone – pomaže razvoju međunarodnog pravnog okvira za intelektualno vlasništvo u

skladu s novim potrebama društva.

Infrastrukturu – gradi suradničke mreže i tehničke platforme za razmjenu znanja i

pojednostavljenje transakcija, uključujući besplatne baze podataka i alate za razmjenu

podataka.

Razvoj – gradi sposobnost u korištenju intelektualnog vlasništva za gospodarski

razvitak.

33

Također, radi s državama članicama i zainteresiranim stranama kako bi se poboljšalo

razumijevanje i primjenjivanje intelektualnog vlasništva diljem svijeta, pruža ekonomske

analize i statistike i donosi rješenja zasnovana na intelektualnom vlasništvu kako bi se borila

s globalnim izazovima. Inovacije i stvaralački izražaj lokalnih zajednica također su dio

intelektualnog vlasništva. Upravo zato što „tradicionalnost“ ne može biti dovoljno zaštićena

postojećim nacionalnim sustavima, WIPO osigurava ravnopravnost i razvoj uravnotežene

pravne i praktičke primjene. Uvjeti koje WIPO regulira su: mandati, funkcije, financije i

procedure na WIPO konvencijama. Države članice WIPO-a određuju strateške smjernice i

aktivnosti organizacije. WIPO konvencija propisuje da je članstvo otvoreno za bilo koju

državu koja je član neke od sljedećih organizacija: Pariške unije za zaštitu industrijskog

vlasništva, Berlinske unije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, Ujedinjenih naroda, bilo

koje od specijaliziranih ustanova Ujedinjenih naroda, Međunarodne agencije za atomsku

energiju, stranka statuta Međunarodnog suda pravde ili je pozvana od strane glavne skupštine

WIPO-a postati članica organizacije (World Intellectual Property Organization, 2013.).

Također, jedna od najbitnijih organizacija za sudionike zaštite intelektualnog vlasništva je

Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Svjetska trgovinska organizacija je međunarodna

organizacija koja predstavlja institucionalni i pravni okvir multilateralnog trgovinskog sustava

u područjima carina i trgovine robama, uslugama i intelektualnom vlasništvu. Osnovana je i

službeno je otpočela s radom 1. siječnja 1995. godine. Sjedište Organizacije je u Ženevi u

Švicarskoj, a ukupno broji 159 država članica. Generalni direktor organizacije od 2005.

godine je Pascal Lamy. Republika Hrvatska je članica WTO-a od 30. studenog 2000. godine.

U osnovi, WTO je mjesto gdje države članice pokušavaju riješiti trgovinske probleme s

kojima se susreću jedni s drugima. Sve važnije odluke donose sve članice u cjelini, bilo da su

donesene od strane ministara koje obično sastaje se najmanje jednom u dvije godine ili od

strane svojih veleposlanika ili delegata koji se redovito sastaju u Ženevi. Primarni cilj WTO-a

je smanjenje prepreka u međunarodnoj trgovini i otvoriti trgovinu pod jednakim uvjetima za

sve, to jest za dobrobit svih (World Trade Organization, 2013.).

Nadzorno vijeće za provedbu prava intelektualnog vlasništva najviša je upravljačka

(strateška) razina koordinacije svih poslova i aktivnosti na sprječavanju i suzbijanju povreda

prava intelektualnog vlasništva, koju čine državni dužnosnici iz nadležnih tijela državne

uprave. Nadzorno vijeće obavlja nadzor nad provedbom prava intelektualnog vlasništva u

Republici Hrvatskoj i odgovorno je za provedbu Nacionalne strategije razvoja sustava

intelektualnog vlasništva i Akcijskog plana u dijelu provedbe prava koja se tiču intelektualnog

vlasništva.

34

Koordinacijsko povjerenstvo za provedbu prava intelektualnog vlasništva (KOPPPIV)

rukovodna je (taktička) razina koordinacije svih poslova i aktivnosti na sprječavanju i

suzbijanju povreda prava intelektualnog vlasništva, koju čine rukovodeći državni službenici iz

nadležnih tijela državne uprave i drugih relevantnih javnih tijela. KOPPPIV prati stanje u

području provedbe prava intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj, prati razvoj

zakonodavstva u ovom području, analizira statistička izvješća o povredama prava

intelektualnog vlasništva, poduzima aktivnosti na jačanju javne svijesti o važnosti zaštite

i učinkovite provedbe prava intelektualnog vlasništva, te surađuje s nadležnim tijelima i

organizacijama na međunarodnoj razini. Zajednička operativna skupina za zaštitu

intelektualnog vlasništva provedbena (operativna) je razina koordinacije poslova i aktivnosti

na sprječavanju i suzbijanju povreda prava intelektualnog vlasništva, koja djeluje na

odgovarajućoj regionalnoj i međuresornoj strukturi, a u kojoj sudjeluju djelatnici MUP-a,

Državnog inspektorata i Carinske uprave. Skupina za suradnju s nositeljima prava

intelektualnog vlasništva konzultativna je razina koordinacije poslova i aktivnosti na

sprječavanju i suzbijanju povreda prava intelektualnog vlasništva između nadležnih tijela

državne uprave i predstavnika nositelja prava, u kojoj sudjeluju predstavnici pojedinih

organizacija i sektora nositelja prava te nadležnih tijela. Uz Zajedničku operativnu skupinu za

zaštitu intelektualnog vlasništva i Skupinu za suradnju s nositeljima prava intelektualnog

vlasništva kao stalnih podskupina, Koordinacijsko povjerenstvo za provedbu prava

intelektualnog vlasništva po potrebi osniva i „ad hoc“ radne grupe za stručnu potporu

pojedinim aktivnostima. Za sada su osnovane i djeluju sljedeće stručne radne grupe: radna

grupa za statistiku provedbe prava intelektualnog vlasništva i radna grupa za jačanje javne

svijesti o važnosti poštivanja prava intelektualnog vlasništva (Državni zavod za intelektualno

vlasništvo, 2013.).

Činjenica jest da je poželjno da izumitelji imaju protekciju od strane države. Naravno, država

je ta koja potiče daljnji razvitak njihovih izuma uključenjem u tržišnu utakmicu i poticajima

koji će otvoriti daljnji razvoj njihovih izuma. Organizacije kao što u WTO i WIPO dodatno

omogućuju i garantiraju protekciju i stvarateljima novih ideja. Prava intelektualnog vlasništa

izričito su reglulirana od strane države i spomenutih organizacija, stoga je ključno da se ideje

zaštite i potpomognu od strane spomenutih organizacija.

Zaštiti određenu ideju nužno je kako bi se ona dalje razvijala bez smetnji, kao što su

primjerice krađe. Kako bi se one spriječile na vrijeme, ideju je potrebno čuvati u tajnosti i u

dogledno vrijeme prijaviti je Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, jer će na taj način

biti najsigurnija. Plasiranje novog proizvoda na tržište, stvara rizik, no poboljšava

35

konkurentnost, koja je poželjna i koja donosi daljnje napredovanje ideja. Mnoge se svjetske

organizacije brinu za efikasnu flukturaciju i zaštitu novih ideja. Neke od njih su primjerice

WTO i WIPO. Republika Hrvatska zakonski štiti nove ideje putem Zavoda za intelektualno

vlasništvo.

36

4. ZAŠTITA INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Sustav zaštite intelektualnog vlasništva osigurava nositeljima prava zakonsku zaštitu njihovih

prava i interesa u odnosu na korištenje predmeta zaštite, te propisuje zakonske mjere koje se

provode protiv osoba koje povrjeđuju ta prava. Nositelj prava ima u pravilu isključivo pravo

korištenja predmeta zaštite intelektualnog vlasništva na primjer izuma, žiga, autorskoga djela.

Svaka druga osoba mora dobiti odobrenje nositelja prava intelektualnog vlasništva za

određeno korištenje predmeta zaštite. Republika Hrvatska ima razvijen sustav provedbe prava

intelektualnog vlasništva, usklađen s europskim i međunarodnim standardima. Taj sustav

obuhvaća odgovarajući zakonodavni i institucionalni okvir. Stoga će u sljedećim

potpoglavljima ovog diplomskog rada biti provedena kvalitativna i kvantitativna analiza

zaštite intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj, kako bi se utvrdile razlike između

zakonodavnih sustava Europse unije i Republike Hrvatske intelektualnog vlasništva. Isto tako,

bitno je bazirati se na činjenice koje uključuju analize usporedbe zaštite industrijskog

vlasništva u Republici Hrvatskoj i zemljama Europske unije. S obzirom na činjenicu da je

Republika Hrvatska postala punopravna članica Europske unije, bitno je napomenuti koje su

razlike u provedbama zakona koja se tiču industrijskog vlasništva.

4.1. Institucionalni okvir zaštite intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj je 2010. godine uspostavljen mehanizam koordinacije poslova i

aktivnosti provedbe prava intelektualnog vlasništva, koji djeluje na nekoliko razina putem

stalnih tijela za koordinaciju, te koordinacijskih podskupina i radnih grupa što je prikazano na

shemi broj 1. Na ovaj način omogućena je bolja suradnja između svih tijela nadležnih za

provedbu zakonske zaštite prava intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj i drugih

institucija uključenih u sustav zaštite, kao i korisnika sustava zaštite. Kako bi se ove činjenice

bolje razumjele, u nastavku slijedi shematski prikaz mehanizma koordinacije provedbe prava

intelektualnog vlasništva (PIV-a).

37

Shema 1. Shematski prikaz mehanizma koordinacije provedbe prava intelektualnog vlasništva

(PIV-a).

Izvor: Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.

Tijelo državne uprave koje obavlja poslove vezane uz zaštitu prava intelektualnog vlasništva

je Državni zavod za intelektualno vlasništvo. Državni zavod za intelektualno vlasništvo u

Republici Hrvatskoj osnovan je 31. prosinca 1991. godine. Bavi se postupcima za stjecanje

patenata, žigova, industrijskog dizajna, oznaka zemljopisnog podrijetla i izvornosti, te

topografije poluvodičkih proizvoda. Sudjeluje i u izradi zakona i propisa, te organizira

seminare kako bi se potaknula potreba za zaštitom intelektualnog vlasništva. Važan dio

djelovanja Zavoda je i informacijska i servisna djelatnost vezana uz intelektualno vlasništvo,

kao i suradnja s drugim institucijama za provedbu prava intelektualnog vlasništva, te suradnja

sa gospodarskim i znanstvenoistraživačkim entitetima. Udruge za kolektivno ostvarivanje

prava također imaju posebno mjesto u nacionalnoj zaštiti i tržišnom iskorištavanju

intelektualnog vlasništva. Kako bi efikasnije zaštitili prava nositelji autorskih prava su se

počeli udruživati u strukovne udruge kako bi lakše kontrolirali naplatu svojih potraživanja od

korisnika njihovih sadržaja. Interes tih udruga je uglavnom usmjeren na materijalna prava

članova. Sve fizičke i pravne osobe mogu same pokrenuti postupke za ostvarivanje svojih

prava, iako bi trebale imati zastupnike. Ti zastupnici su ovlašteni pružati usluge klijentima za

ostvarivanje prava vezanih uz intelektualno vlasništvo (Katulić, 2006, str. 60). Patentni

38

zastupnik je pripadnik male skupine stručnjaka na području patentnog i drugih prava, tj.

industrijskog vlasništva. To je osoba upisana u registar ovlaštenih zastupnika odnosno pravna

osoba koja u skladu sa zakonom obavlja poslove patentnog zastupnika. Bave se rješavanjem

pravnih i tehničkih problema na području industrijskog vlasništva, koji su određeni

nacionalnim propisima. Posebno se bavi izradom zahtjeva za zaštitu prava na području

industrijskog vlasništva, provođenjem postupka zaštite i upisa u odgovarajući registar, daju

savjete u slučajevima koji se tiču prava industrijskog vlasništva, kao što su nepošteno tržišno

natjecanje, licence, know-how, te zastupanjem u sudskim sporovima. Odnos između

patentnog zastupnika i klijenta povjerljive je prirode. Zastupnik za žigove obavlja slične

poslove za vlasnika žiga kao i patentni zastupnik za vlasnika patenta. U nekim zemljama

postoje samo patentni zastupnici, a u nekim postoje i jedni i drugi. Uz patentne zastupnike

mogu se javiti dvije skupine osoba koje su vrlo važne za zaštitu industrijskog vlasništva zbog

svojih znanja, a to su: patentni inženjeri i pravnici u gospodarstvu (Čizmić, 2006, str. 371).

Također, treba spomenutu neke od institucija koje se brinu za zaštitu i provedbu prava

instelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj a to su: Ministarstvo unutarnjih poslova

(MUP), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH), Državni inspektorat Republike

Hrvatske (DIRH), Carinska uprava Republike Hrvatske (CURH) i sudovi (Državni zavod za

intelektualno vlasništvo, 2013.)

U Republici Hrvatskoj uspostavljen je Zavod za intelektualno vlasništvo u vrijeme samog

osnutka Republike Hrvatske. Takav podatak ide u prilog činjenici da je briga oko zaštite prava

intelektualnog vlasništva na visokoj razini, jer se i mnoga druga državna tijela vezuju uz

njegovu zaštitu, kao što su primjerice, Koordinacijsko vijeće za provedbu PIV-a i

Koordinacijsko povjerenstvo za provedbu PIV-a. Udruge vezane uz zaštitu intelektualnog

vlasništva međudjeluju kako bi zaštita bila efikasna i sigurna.

4.2 Usklađenost zaštite intelektualnog vlasništva Republike Hrvatske sa pravnom

stečevinom Europske unije

U ovo poglavlju osvrnut će se na promjene koje je hrvatski sustav za zaštitu morao proći da

bi se u potpunosti uskladio sa pravnom stečevinom Europske unije. Sporazumom o

stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske s jedne strane i Europske unije i

njihovih članica s druge strane, Republika Hrvatska se obvezala na usklađivanje područja

intelektualnog vlasništva s pravnom stečevinom, Europske unije.

39

U prethodnim razdobljima slijedom procesa pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji

zakonodavstvo iz područja intelektualnog vlasništva potpuno je usklađeno s europskom

pravnom stečevinom iz tog područja. Stoga su se zakonodavne aktivnosti zavoda u 2011.

godini odnosile na završno usklađivanje s pravnom stečevinom u drugim pravnim područjima

od utjecaja na propise iz nadležnosti zavoda. Intelektualno vlasništvo pripada prioritetnoj

skupini iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, pa rok za

usklađivanje nije bio vezan uz stupanje na snagu tog Sporazuma, nego uz stupanje na snagu

Privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike

Hrvatske i Europske zajednice. Obveza Hrvatske za usklađivanje intelektualnog vlasništva

potječe iz članka 71. Hrvatska se obvezala na postizanje zaštite intelektualnog, industrijskog i

trgovačkog vlasništva koja postoji u zajednici uključujući i učinkovita sredstva za provedbu

tih prava. Obveza usklađivanja se sastoji u usklađivanju propisa s područja intelektualnog

vlasništva, prihvaćanju obveza iz međunarodnih višestranih ugovora, te u djelotvornoj

provedbi i stvaranju okružja u kojem je moguće učinkovito ostvarivanje prava. Rok za takvo

usklađivanje bio je tri godine i počeo je teći od dana stupanja na snagu Privremenog

sporazuma. Sama Unija nije nadležna za zakonodavnu djelatnost na području intelektualnog

vlasništva, pa se usklađivanje autorskog prava provodi se s ciljem funkcioniranja zajedničkog

tržišta, i pripada pod „DG XV – Internal Market and Financial Services“(Jug-Duraković,

2009, str. 615.). Odredbe o intelektualnom vlasništvu nalaze se u Privremenom sporazumu o

trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice,

a u njemu su preuzete odredbe iz SSP-a. Dakle, obveza Hrvatske na usklađivanje propisa

počela je teći od stupanja na snagu tog Privremenog sporazuma, a to je, prema čl. 53.

Privremenog sporazuma, 1. siječnja 2002. godine. Uz odredbu iz čl. 71. SSP-a koji predstavlja

temelj za usklađivanje, još je važan i čl. 42. SSP-a kojim se dopuštaju zabrane i ograničenja

uvoza, izvoza ili provoza roba radi zaštite intelektualnog vlasništva. Posredno su važni i čl.

97. − 99. koji se odnose na audiovizualno područje, elektroničke komunikacije i

infrastrukturu te informatičko društvo. Za intelektualno vlasništvo važan je i dodatak 8. SSP-a

pod nazivom Pravo intelektualnoga, industrijskoga i trgovačkoga vlasništva. Taj dodatak

sadrži popis višestranih međunarodnih ugovora kojih bi Republika Hrvatska trebala biti

strankom (Jug-Duraković, 2009, str. 616).

Smjernicama o provedbi zaštite prava intelektualnog vlasništva propisuju se mjere, postupanje

te naknada štete kad je povrijeđeno pravo intelektualnog vlasništva. Nadalje, smjernice

navode koje su osobe ovlaštene zatražiti poduzimanje propisanih mjera. Okosnicu smjernica o

provedbi zaštite prava intelektualnog vlasništva čine odredbe o pribavljanju dokaza o povredi

40

prava intelektualnog vlasništva, o pravu na podatke vezane uz povredu prava intelektualnog

vlasništva, o privremenim mjerama, te o mjerama koje će se poduzeti po donošenju meritorne

odluke. U skladu s odredbama Direktive 2004/48/EC Zakonom o izmjenama i dopunama

zakona uređeno je, u skladu sa smjernicama, pitanje privremenih mjera za osiguranje dokaza

o povredi ili prijetnji povredom prava na zahtjev nositelja koji učini vjerojatnim da mu je

pravo povrijeđeno ili da mu prijeti opasnost da se neki dokaz o predmetnoj povredi ili prijetnji

povredom neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano. Odredbama u

skladu sa smjernicama Europske unije uređuje se pitanje pribavljanje dokaza tijekom

parničnog postupka zbog povrede prava, također se uređuje da su postupci za zaštitu prava iz

ovog zakona hitni, te da se u tim postupcima primjenjuju odredbe zakona o parničnom

postupku, odnosno ovršnog zakona, ovisno o vrsti postupka. Osim navedenog propisano je

pravo nositelja prava da zahtijeva dostavu podataka o porijeklu i distribucijskim kanalima

proizvoda ili usluga kojima se povrjeđuje njegovo pravo (Jug-Duraković, 2009, str.626).

Na putu prema ulasku u Europskoj uniji, Republika Hrvatska provela je opsežan postupak

usklađivanja svoga sustava zaštite intelektualnog vlasništva s pravnom stečevinom, „aquis

communautaire“ Europske unije. Kada se odlučuje o načinu preuzimanja, primjene i provedbe

pravne stečevine potrebno je potpuno poštovati temeljna načela Europske unije. Ta su načela

slobodna kretanja roba, radne snage, kapitala i usluga, pravila tržišnog natjecanja i zabrana

diskriminacijskog oporezivanja stranih proizvoda (Jemrić – Kovačićek, 2006., str. 39).

Hrvatska je uskladila svoj sustav zaštite intelektualnog vlasništva sa pravnom stečevinom

Euripske unije i time ispunila obveze koje su pred nju stavljene SSP, ali potpuna integracija

sustava nastupila je nedavnim Hrvatskim ulaskom u Europsku uniju 1.srpnja 2013.

Ipak pred Hrvatskom je vrlo zahtjevno razdoblje dosljedne primjene implementiranih odredbi,

osobito glede kolektivnog ostvarivanja prava, te efikasnog ostvarivanja zaštite intelektualnog

vlasništva sudskim i izvansudskim putem (Jug-Duraković, 2013., str. 628).

S obzirom na činjenicu da je Republika Hrvatska sada punopravna članica Europske unije,

bilo je potrebno da svoj zakonodavni sustav uskladi sa europskim. Usklađivanje zakona

pogotovo se odnosilo na Zakon o inetelekualnom vlasništvu, a rok za njegovo usklađivanje

iznosio je tri godine. S obzirom na to da je Hrvatska ispunila sve uvjete koji se tiču sloboda

kretanja roba, radne snage, kapitala i usluga sada je bliže europskom zakonodavnom sustavu.

Iako su glavni koraci prema usklađivanju poduzeti, još uvijek nisu u potpunosti ostvareni,

stoga Republika Hrvatska i dalje raditi na promjenama, kako bi se u potpunosti uskladila sa

europskim zakonodavnim sustavom.

41

4.3. Kvantitativna i kvalitativna analiza zaštite intelektualnog vlasništva u Republici

Hrvatskoj

Kao što je već spomenuto Državni zavod za intelektualno vlasništvo brine se za uspješnu i

kvalitetnu provedbu sustava zaštite intelektualnog vlasništva. Upravo je Državni zavod

proveo niz izmjena na mnogim područjima da bi se poboljšala kvaliteta zaštite, te da bi se

Republika Hrvatska uskladila s europskim standardima kvalitete zaštite intelektualnog

vlasništva. Primjerice, izmjene su se ostvarile u načinima provedbe i zaštite novih ideja.

Papirologija potrebna za zaštitu ideja smanjila se i poslala je efikasnija, a vremenski rok za

njezinu provedbu polako se smanjuje. Fokus se daje jednostavnosti i efikasnosti provedbe

zakona o intelektualnom vlasništvu. Područja u u kojima su provedene izmjene radi

poboljšanja kvalitete postojećeg sustava su brojna, a ona u kojima su provedene najznačajnije

promjene su: zakonodavstvo, informacijske i promotivne usluge te informacijska tehnologija.

Informacijski centar za intelektualno vlasništvo (INCENTIV) predstavlja jedinstvenu

kontaktnu točku putem koje zavod zainteresiranim korisnicima i općoj javnosti omogućuje

korištenje stručnih informacijskih usluga i proizvoda iz područja intelektualnog vlasništva.

INCENTIV je, kao član europske mreže informacijskih PATLIB7 centara, i tijekom 2011.

godine proveo niz promotivnih i edukativnih aktivnosti s ciljem bolje i opsežnije

informiranosti korisnika o intelektualnom vlasništvu, njegovoj zaštiti i primjeni informacija o

registriranom industrijskom vlasništvu u razvojno–istraživačke i poslovne svrhe. Kontinuirani

trend rasta ukupnog broja korisnika informacijskih usluga zavoda od uspostavljanja

INCENTIV–a 2008. godine do danas potvrđuje porast interesa za područje zaštite

intelektualnog vlasništva u Hrvatskoj. Analiza sadržaja upita tijekom protekle tri godine

ukazuje prvenstveno na povećanje broja upita iz područja registracije žiga (25%), te upita

koji se odnose na informacije o uslugama pretraživanja baza podataka o žigovima (13%) i

patentnih dokumenata (35%). Povećanju broja korisnika općih informacija u 2011. godini u

velikoj mjeri pridonijele su i promotivne prezentacijske aktivnosti Zavoda na stručnim i

znanstvenim priredbama, seminarima, radionicama te tiskane brošure i leci koji su

korisnicima distribuirani u okviru navedenih aktivnosti (Državni zavod za intelektualno

vlasništvo, 2013.).

Svojom izdavačkom djelatnošću službenog glasila, Zavod nastoji osigurati domaćoj stručnoj i

široj javnosti relevantna službena, informativna i promotivna izdanja iz područja

7 PATLIB – Patent information centres

42

intelektualnog vlasništva na hrvatskom jeziku, kao i prijevode relevantnih hrvatskih

publikacija na strane jezike. U 2011. godini Zavod je u okviru informacijsko–promotivnih

aktivnosti sudjelovao na 11 javnih priredbi, od kojih 10 u Hrvatskoj te 1 u inozemstvu. Na 6

javnih priredbi Zavod je sudjelovao s informacijskim prostorom, te na 7 od njih sa stručnim

izlaganjem o zaštiti i primjeni intelektualnog vlasništva, te trendovima u ovom području.

(Kuterovac i dr, 2012, str. 75). Za 3 javne priredbe Zavod je ujedno bio i suorganizator. S

ciljem podizanja razine kvalitete provedene su planirane aktivnosti na razvoju ICT

infrastrukture zavoda, kako bi se osiguralo stabilno funkcioniranje informacijskog sustava

zavoda i unaprjeđenje poslovanja u cjelini podizanjem razine informatizacije poslovnih

procesa (Kuterovac i dr, 2012, str. 75).

Što se tiče kvantitativne analize zaštite intelektualnog vlasništva u Hrvatskoj podatci

Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo prema godišnjem izvješću za 2011. godinu su

sljedeći: Podnesena je ukupno 251 patentna prijava, što predstavlja daljnji pad prijava u

odnosu na prethodnu godinu za oko 10%, te do sada najniži godišnji broj patentnih prijava

podnesenih zavodu. Tijekom 2011. godine podneseno je ukupno 230 prijava domaćih

podnositelja, što predstavlja smanjenje broja prijava u odnosu na proteklu 2010. godinu za

oko 10%, broj domaćih pravnih osoba (tvrtki) koje su podnijele. Strani prijavitelji podnijeli su

kao i u prethodnoj godini ukupno 21 prijavu, pri čemu je broj stranih pravnih osoba

prijavitelja (tvrtki) nastavio trend pada započet slijedom pristupanja Republike Hrvatske

najprije Sporazumu o suradnji na području patenata (Sporazum o suradnji i proširenju) a

zatim Europskoj patentnoj organizaciji, te je u 2011. godini bio gotovo u potpunosti

izjednačen s brojem stranih fizičkih osoba kao prijavitelja (Kuterovac i dr, 2012, str. 33).

Zavodu su podnesene 2282 prijave za registraciju žigova, što je oko 4% manje nego

prethodne godine. Radi se o manjem godišnjem padu nego što je bio pad broja prijava

zabilježen u 2009. godini uvjetovan početkom gospodarske krize. Međutim, očito je da je

zaustavljen porast broja prijava koji je zabilježen prošle godine, te stoga nije izgledno da će

uskoro biti dostignut broj podnesenih prijava u godinama prije početka ekonomske krize. Od

ukupnog broja prijava 1455 prijava podnijeli su domaći prijavitelji, dok su 827 prijava

podnijeli strani prijavitelji izravno putem nacionalnog ureda. Kada se ti podaci usporede sa

rezultatima iz 2010. godine, pokazuje se da se udio domaćih prijavitelja smanjio i sada iznosi

oko 63%. Broj prijava stranih prijavitelja podnesenih putem nacionalnog ureda u Republici

Hrvatskoj porastao je za 4% u odnosu na 2010. godinu. Pad ukupnog broja prijava u odnosu

na 2010. g. očituje se tako prvenstveno u padu broja prijava koje su podnijeli domaći

prijavitelji, kojih je u 2011. godini. bilo 160 manje nego prošle godine. Nadalje, tijekom 2011.

43

godine. podneseno je i 5550 zahtjeva za proširenje međunarodne registracije žiga na

Republiku Hrvatsku putem Madridskog sustava međunarodne registracije žigova, što je

podjednako broju zahtjeva za proširenje podnesenih u 2010. godini. (Kuterovac i dr, 2012, str.

48).

Zavod je zaprimio ukupno 312 prijava za registraciju industrijskog dizajna. Broj prijava za

registraciju industrijskog dizajna zaprimljenih u nacionalnom postupku tako je praktički

jednak prošlogodišnjem. Od toga je određeni broj višestrukih prijava, pa je stoga ukupan broj

postavljenih zahtjeva za registraciju industrijskog dizajna u 2011. godini 695. Primjećuje se

da je, iako je podnesen isti broj prijava, ukupan broj zahtjeva za registraciju industrijskog

dizajna podnesen tijekom 2011. godine 17% manji od ukupnog broja zahtjeva za registraciju

industrijskog dizajna podnesenih prošle godine. Razlog tome je smanjeno korištenje

mogućnosti podnošenja višestrukih prijava. Omjer broja prijava koje zavodu podnose domaći

podnositelji i broja prijava stranih podnositelja jednak je kao i u prošloj godini, odnosno

domaći podnositelji podnijeli su čak 88% od ukupnog broja prijava. Strani podnositelji

podnijeli su samo 37 prijava za registraciju industrijskog dizajna izravno pred zavodom

(Kuterovac i dr, 2012, str. 58).

Tijekom 2011. godine zavodu nije podnesen niti jedan novi zahtjev za registraciju oznake

izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla, tako da su i dalje pri Državnom zavodu za

intelektualno vlasništvo registrirane tek tri oznake izvornosti: Paška čipka, Lepoglavska čipka

i Svetomarska čipka (Kuterovac i dr, 2012, str. 66).

U pogledu propisanih ovlasti zavoda u području kolektivnog ostvarivanja prava tijekom

godine obavljen je redovni inspekcijski nadzor nad radom svih udruga koje uz odobrenje

zavoda obavljaju djelatnost kolektivnog ostvarivanja prava. Nadzor je obavljen u Hrvatskoj

udruzi za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP), Udruzi za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu

naknada fonogramskih prava (ZAPRAF), Hrvatskom društvu skladatelja (HDS ZAMP),

Društvu hrvatskih filmskih redatelja (DHFR), Udruzi za zaštitu prava nakladnika (ZANA),

Društvu hrvatskih književnika (DHK) te Društvu za zaštitu novinarskih autorskih prava

(DZNAP). U inspekcijskim pregledima koji su obavljeni u 2011. godini utvrđeno je da u

odnosu na zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, pravilnik o stručnim mjerilima i

postupku izdavanja odobrenja za obavljanje djelatnosti kolektivnog ostvarivanja prava te

izdana odobrenja zavoda, nije bilo značajnih nepravilnosti (Kuterovac i dr., 2012, str. 69.).

Statistički podatci pokazuju značajan porast odobrenih žigova, patenata i industrijskog

dizajna, kako je prikazano u sljedećoj tablici.

44

Tablica 1. Zahtjevi za stjecanje industrijskog vlasništva pri Državnom zavodu za intelektualno

vlasništvo.

1.1.2013.-19.06.2013 1.1.1992.-19.06.2013.

ŽIGOVI

Domaći 628 23.303

Strani 327 23.773

Ukupno 955 47.076

PATENTI

Domaći 129 7.107

Strani 12 8.770

Ukupno 141 15.877

INDUSTRIJSKI DIZAJN

Domaći 123 4.331

Strani 11 1.039

Ukupno 134 5.370

SVEUKUPNO 1.230 68.323

Izvor: Službene stranice Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, 2013.

Iz tablice 1. su vidljivi prijavljeni zahtjevi za stjecanjem industrijskog vlasništva od

01.siječnja 1992. godine do 19.06.2013. godine, te u prvih šest mjeseci 2013. godine. Iz

tablice je vidljiv podjednak broj domaći i stranih zahtjeva za žigove, neznatno veći broj

stranih zahtjeva za patente te znatno veći broj domaćeg industrijskog dizajna u razdoblju od

01.01. 1992. godine do 19.06.2013. godine. Također, vidljiv je drukčiji trend u prvih šest

mjeseci 2013. gdje je cjelokupan broj domaćih zahtjeva za industrijskim vlasništvom znatno

veći od stranih zahtjeva. Ovakvi podatci idu u prilog činjenici da se zaštita intelektualnog

vlasništva u Republici Hrvatskoj postupno povećava, što dovoljno govori o inovativnosti i

kreativnosti hrvatskih izumitelja. Povećanje prijava dokazuje se i u tablici 2. koja prikazuje

industrijsko vlasništvo u važenju u Republici Hrvatskoj neposredno prije ulaska u Europsku

uniju.

45

Tablica 2. Industrijsko vlasništvo u važenju u Republici Hrvatskoj (stanje 19.lipnja 2013.

godine).

Domaći Strani Ukupno

Žigovi 12.360 15.555 27.915

Prema Madridskom ugovoru 106.036

Ukupno žigovi 133.951

Patenti 238 3.513 3.751

Konsenzualni patenti 342 54 396

Ukupno patenti 4.147

Industrijski dizajn 1.238 409 1.647

Prema Haškom sporazumu 3.409

Ukupno industrijski dizajn 5.056

SVEUKUPNO 143.154

Izvor: Službene stranice Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, 2013.

U tablici 2. prikazano je industrijsko vlasništvo koje je važeće u Hrvatskoj na dan 1. lipnja

2013. godine. Iz tablice se također da iščitati kvantitativno stanje važećeg međunarodnog

industrijskog vlasništva prijavljenog u Hrvatskoj, te se vidi broj žigova prema Madridskom

ugovoru, broj konsezualnih patenata i broj industrijskog dizajna prema Haškom sporazumu.

Čak i prije ulaska u Europsku uniju Hrvatska je bilježila povećanje broja patenata, žigova i

industrijskog vlasništvo. Ovi podatci idu u prilog činjenici da je njezino otvaranje prema

europskim tokovima vrlo brzo ostvareno. Nastojanja da uđe u Europsku uniju i prihvati

njezine zakone koji se tiču intelektualnog vlasništva, uz dodatne napore bi mogli vrlo brzo

pokazati pozitivne rezultate. Otvorenost prema tokovima Unije ključna je stavka prilikom

uključivanja u tokove Europske unije.

4.4. Usporedba zaštite industrijskog vlasništva u Republici Hrvatskoj i zemljama

Europske Unije

Sustav zaštite intelektualnog vlasništva u Hrvatskoj od početka samostalnosti razvijao se

sukladno odgovarajućim međunarodnim standardima, a 2007. i 2009. godine usklađen je s

pravnom stečevinom Europske unije. S obzirom na to, kao i na princip teritorijalnosti prava

intelektualnog vlasništva, pristupanje Europskoj uniji nije izrazitije neposredno djelovalo na

poslovnu zajednicu. Pozitivne posljedice usklađivanja zakonodavstva sa stečevinom Europske

46

unije mogu biti djelotvornija provedba prava intelektualnog vlasništva i veća pravna

sigurnosti zbog kvalitetnijeg donošenja odluka u postupcima priznanja i provedbe prava.

(Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.)

Bitno je naglasiti da je čak i unazad nekoliko godina hrvatsko zakonodavstvo na ovom

području bilo znatno usklađeno s europskim standardima. Najnovije tendencije u

kaznenopravnoj zaštiti prava industrijskog vlasništva ukazuju na činjenicu kako razvijene

zemlje Europske unije, industrijsko vlasništvo vide kao jednu od glavnih poluga

gospodarskog razvoja te ga nastoje maksimalno zaštititi. U tom smislu, Republika Hrvatska

slijedi takve tendencije, barem što se tiče zakonodavnog okvira. Analizom odredbi o

povredama prava industrijskog vlasništva u Republici Hrvatskoj sa srodnim odredbama

nacionalnih zakona značajnijih država članica Europske unije, vidljivo je da Republika

Hrvatska slijedi postojeće europske tokove, odnosno da hrvatsko zakonodavstvo ni u čemu ne

zaostaje od drugih nacionalnih zakonodavstva što se tiče kaznenopravne zaštite industrijskog

vlasništva.

Pravo intelektualnog vlasništva Europske unije nije sustavno uređeno. Umjesto toga brojnim

direktivama, uredbama i preporukama osigurana je uspostava i očuvanje unutarnjeg tržišta.

Ugovorom o Europskoj zajednici određena je sloboda kretanja roba, ljudi i kapitala, te

sloboda pružanja usluga. Na unutarnjem tržištu ne smije bez valjanog razloga biti ograničena,

odnosno narušena trgovina proizvodima i uslugama. Također je zabranjeno narušavanje i

ograničavanje tržišnog natjecanja, odnosno zlouporaba vladajućeg položaja na tržištu. Te su

odrednice djelomično u raskoraku s koncepcijom prava intelektualnog vlasništva, koja u

rijetkim slučajevima mogu biti donekle ograničena osnovnim principima Europske unije.

(Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.)

Za potpuno usklađivanje Hrvatska je morala ispraviti uočene sitne nedostatke kao što su

ispraviti naziv kaznenog djela opisanog u članku 285. na način da se u nazivu istakne radnja

„krivotvorenja“, jer krivotvorenje najčešće predstavlja povredu prava industrijskog vlasništva.

(Verović, 2010, str. 664) Također je kod osnovnog kaznenog djela, u duhu novih europskih

tendencija, bilo potrebno kažnjavanje prekršaja. Kod kvalificiranog oblika kaznenog djela

nužno je bilo izvršiti usklađivanje na način da kvalificirani oblik kaznenog djela povrede

prava industrijskog vlasništva predstavljaju povrede počinjene pod okriljem kriminalne

organizacije, kao i ona kaznena djela koja u sebi sadrže opasnost po zdravlje i sigurnost

(Verović, 2010, str. 664). Što se pak tiče sigurnosnih mjera možemo zaključiti kako je

Hrvatska i prije punopravnog članstva Europskoj Uniji imala čak i širi spektar sigurnosnih

mjera i zakona od onog predviđenog izmijenjenim prijedlogom direktive.

47

Uključivanje Republike Hrvatske u sustav Europskog patenta (od 2004. na praktičnoj razini, a

od 1. siječnja 2008. i formalnim članstvom u Europskoj patentnoj organizaciji) nije izravno

vezano uz usklađivanje s europskom pravnom stečevinom, no već je donijelo zamjetno

povećanje broja zahtjeva za zaštitu patenata stranih tvrtki u Hrvatskoj. Stoga je realno

očekivati i osjetno povećanje broja patenata u važenju, ali će on i dalje biti samo mali dio

ukupnog broja važećih patenata u svijetu. Povećanje je izvjesno u području žigova i

industrijskog dizajna, jer je pristupanjem Europskoj uniji Hrvatska postala dijelom sustava

žiga Zajednice (Community trademark) i dizajna Zajednice (Community design) (Državni

zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.).

Kao što je već navedeno Hrvatska je i prije pristupanja imala zadovoljavajući sustav zaštite

intelektualnog vlasništva, ali i dalje ostaje pitanje provedbe propisa u praksi. Glavni razlog

takvog stanja jest u činjenici da se kriminalitet usmjeren protiv industrijskog vlasništva ne

tretira kao „pravi kriminalitet“. Tomu doprinosi i činjenica da još uvijek u široj društvenoj

zajednici nije dovoljno razvijeno shvaćanje gospodarskog značaja industrijskog vlasništva

(Verović, 2010, str. 665).

Izmjenama legislative intelektualnog vlasništva 2003., 2007. i 2009. godine hrvatsko je

zakonodavstvo u potpunosti usklađeno s europskom pravnom stečevinom. To je potvrđeno i

zatvaranjem Poglavlja o pravu intelektualnog vlasništva u sklopu pristupnih pregovora

Republike Hrvatske Europskoj uniji. Ovaj značajni rezultat osobito je važan za hrvatsko

gospodarstvo, jer već sada može koristiti jednake mogućnosti zaštite i iskorištavanja

intelektualnog vlasništva kao i bilo tko drugi u Europskoj uniji. Pored toga Republika

Hrvatska je potpisnica svih važnijih međunarodnih sporazuma i ugovora iz ovog područja.

(Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.)

S obzirom na činjenicu da je Republika Hrvatska ispunila uvjete Europske unije vezane za

intelektualno vlasništvo, zaista je postigla veliki napredak. Zakonodavni okvir je usklađen sa

standardima Unije, i tome u prilog ide činjenica o drastičnom povećanju broja patenata nakon

ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Ovaj podatak svjedoči o potpunom fukcioniranju zakona i

njegovoj dobrobiti za hrvatske gospodarske tokove. Nužno je da se Hrvatska pridržava

Zakona, no još uvijek se kao problem javlja velika stopa kriminaliteta vezana uz krađe. Kada

Hrvatska ovu problematiku iskorijeni, tada će se moći navesti kao članica Europske unije, čiji

je Zakon o intelektualnom vlasništvu u potpunosti usklađen sa europskim standardima.

48

5. UNAPRJEĐENJE ZAŠTITE INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA U

REPUBLICI HRVATSKOJ

Nacionalni sustav intelektualnog vlasništva, koji obuhvaća aspekte zaštite, provedbe i

primjene prava intelektualnog vlasništva, treba osigurati poticajno okruženje za kreativni i

inovativni razvoj svih gospodarskih i društvenih aktivnosti, osiguravajući pri tome pravednu

tržišnu utakmicu te ravnotežu privatnih interesa stvaratelja odnosno nositelja prava s jedne

strane, i općih društvenih interesa s druge strane. Ovakav uravnoteženi pristup treba se

odražavati i u financiranju sustava, gdje je, s obzirom da su prava intelektualnog vlasništva

privatna prava, potrebno osigurati optimalnu podjelu tereta financiranja sustava između

nositelja prava kao njegovih neposrednih korisnika i državnih odnosno javnih financija. Kako

bi se Hrvatska u potpunosti uskladila sa tokovima Europske unije, potrebno je u potpunosti

unaprijediti zaštitu intelektualnog vlasništva. Nadalje će u sljedećim poglavljima biti riječi o

razvoju sustava intelektualnog vlasništva kroz novu nacionalnu strategiju, sve u svrhu

napretka i usklađivanja sa tokovima Europske unije. Isto tako, biti će riječi o unaprjeđenju

primjene i poštivanja prava intelektualnog vlasništva kao pokretača društvenog razvoja, ali i o

jačanju međunarodnog položaja Republike Hrvatske regionalnim i globalnim integriranjem

sustava intelektuzalnog društva.

5.1. Razvoj sustava intelektualnog vlasništva kroz novu nacionalnu strategiju

Vlada Republike Hrvatske donijela je 13.10.2005. godine Nacionalnu strategiju razvoja

sustava intelektualnog vlasništva 2005.-2010. (Strategija 2005-2010). Strategija je definirala

nacionalni sustav intelektualnog vlasništva, strategijske ciljeve, mjere za njihovu provedbu,

nositelje i rokove provedbe, te sustav izvješćivanja. Svrha ovog revidiranog i dopunjenog

dokumenta jest (Topić i dr., 2010, str. 9):

- bilanciranje mjera iz Strategije 2005-2010 na način da se izdvoje mjere koje su preostale za

realizaciju radi postizanja jasnijeg uvida i veće usmjerenosti na provedbu,

- promjena ročnosti radi usklađivanja s duljinom razdoblja strateškog planiranja Vlade

(od 2010. do 2012. godine)

- usklađivanje s relevantnim smjernicama vladinih i drugih strateških dokumenata donesenih

nakon donošenja Strategije

49

- uključivanje preporuka proizašlih iz pristupnih pregovora s Europskom unijom u poglavlju

Pravo intelektualnog vlasništva (poglavlje VII)

- usklađivanje s globalnim ekonomskim kretanjima i Vladinim mjerama za prilagodbu

Hrvatskog gospodarstva.

U dokumentu nacionalne strategije sustava intelektualnog vlasništva Republike Hrvatske za

razdoblje 2010. – 2012., se mjere ne dijele po ročnosti nego se razdoblje 2010-2012 promatra

kao jedinstveno, a dinamika provedbe mjera detaljnije se uređuje planom provedbe.

Kratkoročne su mjere iz Strategije 2005-2010 realizirane kao i većina srednjoročnih mjera,

dok su željeni rezultati i ciljevi pojedinih mjera ostvareni na drugi način. Neke daljnje mjere

postale su nepotrebne jer je razvoj međunarodnog sustava intelektualnog vlasništava i

globalnog gospodarstva izmijenio strateški ambijent za njihovu primjenu. Stoga su sve te

mjere izostavljene iz Dokumenta nacionalne strategije sustava intelektualnog vlasništva

Republike Hrvatske za razdoblje 2010. – 2012. Nositelji pojedinih mjera promijenjeni su kao

posljedica promjena u njihovom organizacijskom ustrojstvu ili djelokrugu. Zbog navedenoga

promijenjena je struktura dokumenta, te se u prvom dijelu daju strateški ciljevi, smjernice i

mjere, a u Akcijskom planu konkretne aktivnosti za provedbu strateških mjera, njihovi

nositelji i rokovi (Topić i dr., 2010, str. 9).

Predmet strateškog planiranja u Dokumentu nacionalne strategije sustava intelektualnog

vlasništva Republike Hrvatske za razdoblje 2010. – 2012. je nacionalni sustav intelektualnog

vlasništva kojeg čine:

- Splet subjekata sustava kao što su nadležna tijela državne uprave (TDU), subjekti sudbene

vlasti, društva za kolektivno ostvarivanje autorskog prava i srodnih prava (DKO), nositelji

prava intelektualnog vlasništva i njihove udruge, gospodarski subjekti i njihove udruge (HGK,

HUP, HOK itd.), udruge potrošača, ovlašteni zastupnici i drugi stručnjaci u području

intelektualnog vlasništva.

- Splet zakona i drugih propisa koji u užem i u širem smislu uređuju područje intelektualnog

vlasništva.

- Splet programa, projekata i inicijativa vezanih uz pitanja intelektualnog vlasništva.

- Nadzorno tijelo i koordinacijski mehanizam strategijskog upravljanja nacionalnim sustavom

intelektualnog vlasništva.

Misija nacionalnog sustava intelektualnog vlasništva je poticanje gospodarskog, znanstvenog

i kulturnog razvitka Republike Hrvatske kroz: osiguranje pouzdanog sustava zaštite prava

intelektualnog vlasništva (stjecanje, održavanje i ostvarivanje prava), te poticanje

ekonomskog iskorištavanja intelektualnog vlasništva.

50

Vizija nacionalnog sustava intelektualnog vlasništva Republike Hrvatske u 2012. godini:

jamči razinu zaštite prava intelektualnog vlasništva jednaku razini zaštite koja postoji u

Europskoj uniji i usklađenost sa svim međunarodnim ugovorima koje je Hrvatska sklopila u

tom području, osigurava optimalne uvjete za naprednu primjenu intelektualnog vlasništva,

kao poluge gospodarskog rasta i pokretača znanstvenog, kulturnog i ukupnog društvenog

napretka, jednake uvjetima u vodećim zemljama Unije (Topić i dr., 2010, str. 11).

Navedena strateška namjera se ostvarila pomoću sljedećih strateških ciljeva:

1. Prilagodba zakonodavnog okvira na području prava intelektualnog vlasništva

usuglašavanjem sa pravnom stečevinom Europske unije i međunarodnim pravnim poretkom

na području intelektualnog vlasništva;

2. Unapređenje institucionalnog okvira nacionalnog sustava u Republici Hrvatskoj kroz:

a) organizacijski i upravljački razvoj institucija, osuvremenjivanje postupaka i procedura,

zapošljavanje i razvoj ljudskih resursa i opremanje, te

b) razvidnu i učinkovitu suradnju tijela, ustanova i organizacija nadležnih za intelektualno

vlasništvo utemeljenu na usuglašenim politikama;

3. Unapređenje nacionalne infrastrukture intelektualnog vlasništva i njeno uklapanje u

globalnu infrastrukturu;

4. Unapređenje primjene intelektualnog vlasništva kao poluge gospodarskog, tehnologijskog,

znanstvenog, kulturnog i ukupnog društvenog napretka;

5. Povećanje stupnja uvažavanja i poštivanja prava intelektualnog vlasništva:

a) povećanjem stupnja javne svijesti o vrijednosti intelektualnog vlasništva i

b) povećanjem učinkovitosti zakonskog ostvarivanja prava.

6. Regionalno i globalno integriranje nacionalnog sustava intelektualnog vlasništva i aktivna

međunarodna suradnja. (Topić i dr., 2010, str. 12).

Nažalost, nove strategije koje će dodatno unaprijediti intelektualno vlasništvo u Republici

Hrvatskoj, još uvijek nisu konstruirane. Nove strategije koje bi uključivale planiranje za

nadolazećih nekoliko godina trebale bi već biti objavljene, međutim još uvijek nema takvih

podataka. Razlog tome je vjerojatno manjak novih strategija, ili sporost birokracije, no

činjenica jest da bi najnovija članica Europske unije trebala imati već razvijenu strategiju

dostatnu za nekoliko godina. Kako ona ne postoji, nastojanja Republike Hrvatske da se u

potpunosti uskladi sa Zakonom Unije, mogla bi ubrzo propasti ukoliko se nova strategija za

nekoliko nadolazećih godina ne ostvari.

Intelektualno vlasništvo kao sustav odavno je dobro razvijeno na svjetskom i europskom

tržištu. S obzirom na činjenicu da je Republika Hrvatska zemlja u tranziciji, uključenje u

51

međunarodne odnose koji se tiču razvoja i unaprijeđenja intelektualnog vlasništva, odvijaju se

sporo. No, sada kada je Hrvatska postala članica Europske unije proces priključenja

europskim, ali i svjetskim sustavima intelektualnog vlasništva uvelike će se unaprijediti.

5.2. Unaprjeđenje primjene i poštivanje prava intelektualnog vlasništva kao pokretač

društvenog razvoja

U funkciji postizanja uspješnog definiranja i ostvarivanja dugoročnih strategija vlastitog

tehnološkog razvoja u globalnim okvirima nezaobilazno se pojavljuje intelektualno vlasništvo

kao suvremeni resurs bez premca. Intelektualno vlasništvo, poglavito relevantne informacije

sadržane u odgovarajućim fondovima, gospodarskim entitetima omogućuje praćenje

aktivnosti konkurencije, trendova budućeg razvitka i ostale elemente značajne za razvoj

vlastite konkurentske sposobnosti. S druge strane intelektualno vlasništvo kao skup

ekskluzivnih prava na određene kreacije predstavlja unikatno pravno sredstvo kojim se

postiže uskraćivanje drugima prava da se bez dozvole koriste tim kreacijama. Danas je

intelektualno vlasništvo jedini monopol koji društvo prihvaća i podržava.

Zaštita intelektulanog vlasništva nužna je za gospodarski i društveni razvoj svake zemlje, a

kako je globalizacija uz približavanje gospodarstva pridonijela i povećanju rizika i broja

krivotvorina u svijetu, čija se vrijednost procjenjuje na oko 250 milijardi američkih dolara

godišnje, više nego ikad je važna zakonska regulativa i međunarodna suradnja u toj zaštiti.

(Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2013.)

Da bi neki gospodarski subjekt ili sustav mogao na pravi način i u punoj mjeri iskoristiti

mogućnosti i pogodnosti koje mu se na području njegovoga djelovanja otvaraju i nude, nužno

je da svaka znanstvenoistraživačka i razvojna institucija i svaki inovativno orijentiran

proizvodno-uslužan gospodarski subjekt osigura sposobnost odabira optimalne strategije

zaštite vlastitih rezultata inovativnih aktivnosti i načina njihovog najuspješnijeg gospodarskog

iskorištavanja. Da bi gospodarski subjekti u Republici Hrvatskoj mogli, u punoj mjeri,

koristiti pogodnosti intelektualnog vlasništva za unapređenje vlastitog djelovanja, trebaju

ostvariti sljedeće osnovne preduvjete (Kopčić, 2001, str. 205):

1. osigurati da intelektualno vlasništvo postane predmet interesa i bavljenja vrhovnog

menadžmenta,

2. učiniti intelektualno vlasništvo čimbenikom dugoročne razvojne strategije sustava,

52

3. raspolagati timom specijalista za područje industrijskog/intelektualnog vlasništva u

vlastitom okviru ili koristiti usluge specijaliziranih agencija, te uspostaviti aktivnosti za:

pronalaženje, prepoznavanje, pribavljanje i valoriziranje relevantnih informacija iz

relevantnih područja intelektualnog vlasništva, prepoznati vlastite domete pogodne za zaštitu,

razraditi optimalnu strategiju zaštite vlastitih dometa (Kopčić, 2001, str. 205).

Pristupanjem Europskoj uniji Hrvatska je dobila mogućnost da iskoristi 1,1 milijardu eura iz

strukturnih fondova Unije. Oko 200 milijuna eura tog novca trebalo se usmjeriti na inovacije

koje su nužne kako bi se pokrenulo cjelokupno gospodarstvo u zemlji. No, zato je potrebno

poticati inovatore i stvoriti sustav koji će poduzetnicima pomoći da se usmjeravaju na

istraživanje i razvoj te zaštitu svojih patenata. Prema izračunu Svjetske banke, kada bi

Hrvatska ulagala tri posto BDP-a u istraživanja i razvoj, do 2020. BDP bi se povećao za 5,8

posto. Samo 0,1 posto ulaganja nakon sedam godina povećava BDP za 1,2 posto.

Godišnje bi Unija mogla izdvojiti 20 milijuna eura koje bi se usmjerilo na pomoć malim i

srednjim poduzetnicima i to kroz programe podrške inovacijskog procesa. Ipak, sustav u

Hrvatskoj još nije prepoznao važnost ulaganja u inovacije, kao ni važnost zaštite

intelektualnog vlasništva (Poslovni.hr., 2013.).

Zanimljiva je činjenica što je u ovo vrijeme gospodarske krize i recesije koja Republiku

Hrvatsku pogađa već nekoliko godina, ulaganje u inovacije jednostavno stagniralo. Iako se

konstantno najavljuju ulaganja, konkretnih pomaka još uvijek nema. Poticaji za razvoj novih

tehnologija i inovacija nisu se ostvarili, stoga se u ovome trenutku očekuju poticaji iz fondova

Europske unije. Kako su najavljivani, inovatori bi napokon mogli dobiti financijska sredstva

za razvoj, koji će isto tako, razvojem malog i srednjeg poduzetništva, omogućiti i društveni

razvoj. Na taj način, otvoriti će se nova radna mjesta, nezaposlenost će pasti, a društveni

poredak će se ustabiliti. Zapošljavanje će spriječiti „odlijev mozgova“ koji se već nekoliko

godina uzastopce ponavlja.

Razvoj inovacija i podržavanje tog razvoja od strane države uvelike će pridonijeti razvoju i

pokretanju društva. Intelektualno vlasništvo, kao moćan nacionalni, regionalni, međunarodni i

globalni instrument za pospješenje gospodarskog, ali i svekolikog društvenog razvitka,

gospodarskim subjektima i sustavima nudi učinkovite alate koji im omogućuju, održavanje i

neprestano poboljšanje društvenog razvoja (Kopčić, 2001, str. 201). Naime, razvijene zemlje,

pa i one iz Europske unije te Unija kao cjelina, intelektualno vlasništvo vide kao jednu od

glavnih poluga gospodarskog razvoja te ga nastoje maksimalno zaštititi, motivirajući time

kreativnost koja potiče iz razvoja društva. S druge strane očito je da je primjena i poštivanje

prava te sveukupna svijest o intelektualnom vlasništvu u dinamičnom procesu koji se nastoji

53

prilagoditi zahtjevima jedinstvenog i slobodnog tržišta. Na tom planu i zemlje Unije i

Hrvatsku čekaju novi izazovi. Iako je intelektualno vlasništvo sfera koja omogućuje brzi

razvoj, naravno uz financijske poticaje, ključno je, kako bi se ta sfera razvila, uvesti promjene.

Prvenstveno je bitno stopu kriminaliteta i krađe koja je i dalje prisutna u svijetu intelektualnog

vlasništva, svesti na minimum. Zanimljivo je što se sada, otvaranjem granica, olakšala

trgovinska razmjena, ali u isto vrijeme i razmjena novih ideja. Paradoks je što je otvaranje

granica omogućilo i povećanje stope kriminaliteta na području intelektualnog vlasništva. Tako

nove ideje, koje ni nisu zaštićene, postaju meta kradljivaca. U Republici Hrvatskoj je

zanimljivo što mnogo pojedinaca imaju dobre ideje koje su inovativne i izvedive, no, zbog

krađa ideja i cijelog društvenog sustava koji nije pogodan za inovatore, jednostavno odustaju i

ne realiziraju novu ideju. Takav trend Hrvatska mora spriječiti novim ulaganjima i izradom

strategije za nadolazećih nekoliko godina. Nove ideje treba poticati i osloboditi im put prema

konretnom razvoju.

Problem koji Hrvatska ima i koji prvenstveno onemogućuje kokretan društveni razvoj kroz

intelektualno vlasništvo jest manjak prostora koji može ponuditi inovatorima za daljnja

istraživanja. Isto tako, javlja se problem nedostatka mentorstva koji je prijeko potreban

pogotovo malim tvrtkama u početku. Upravo ulaganje u ovakva poduzeća plasirati će

Hrvatsko inovatorstvo, ne samo na europsko, već i na svjetsko tržište (Netokracija.hr., 2012.).

Jedna od patentiranih inovacija izloženih 10. po redu izložbi inovacija IKA, održanoj 2013.

godine koja je i prije toga privukla pažnju struke i stvorila zavidan komercijalni potencijal

svakako je „Cobra“, ili službeno „generator za stvaranje plina iz vode“ karlovačkog inovatora

Marinka Spudića. Mnogi inovatori tijekom minulih desetljeća sanjali su o tome da postignu

čaroliju da neki stroj ili uređaj neophodnu energiju za svoj rad dobiva iz vode, dakle u

prijevodu, na besplatno gorivo (Kaportal.hr, 2013.)

Tendencije prema povećanju poticaja koji će omogućiti veću fleksibilnost i kreativnost, te

slobodniju flukturaciju ideja omogućiti će i razvoj intelektualnog vlasništva. Kada se izazov

flukturacije međunarodnih ideja otvore prema Hrvatskoj i općenitno Europskoj uniji, tek se

tada može očekivati napredak u sferi intelektualnog vlasništva.

54

5.3. Jačanje međunarodnog položaja Republike Hrvatske regionalnim i globalnim

integriranjem sustava intelektualnog vlasništva

Potencijali političkog, gospodarskog, društvenog, znanstvenog i kulturnog razvoja Hrvatske

značajno su veći u kontekstu punopravnog članstva u Uniji. Stoga je punopravno članstvo u

Uniji dodatno pridonijelo unutarnjoj transformaciji hrvatskog društva, te stvorilo uvjete za

njegov daljnji razvoj i prosperitet, na dobrobit svih hrvatskih građana. Nacionalne interese

Hrvatske treba usmjeriti na daljnje jačanje uloge i mjesta Hrvatske u jugoistočnoj Europi,

jačanje nacionalne i promicanje regionalne sigurnosti, promicanje interesa hrvatskog

gospodarstva, kao i jačanje ukupnog kredibiliteta zemlje. Održavanje redovitih

koordinacijskih međuresornih sastanaka, praćenje provedbe reformi i usklađenosti hrvatskog

zakonodavstva s regulativom Europske unije važan je preduvjet za jačanje međunarodnog

položaja Hrvatske. Isto tako, međuresorna koordinacija omogućava pravodobno i

kontinuirano praćenje napretka u regionalnom integriranju sustava intelektualnog vlasništva.

Potrebno je dodatno razvijati regionalnu dimenziju međunarodnog položaja Hrvatske jer se

upravo u neposrednom okruženju realiziraju glavni razvojni i sigurnosni interesi. Hrvatska

regionalna odgovornost za stabilizaciju i razvoj jugoistočne Europe jača njen međunarodni

položaj i kredibilitet te je u neposrednoj korelaciji s temeljnim nacionalnim interesima.

Hrvatska kao zemlja koja je najviše uznapredovala u euroatlantskim integracijama i ukupnom

društvenom razvoju, treba nastaviti u prijenosu stečenog znanja, posebno brojnim bilateralnim

i multilateralnim projektima u regiji. Državni zavod za intelektualno vlasništvo treba nastaviti

i unaprjeđivati bilateralnu suradnju s partnerskim nacionalnim institucijama trećih zemalja, a

naročito s institucijama u zemljama regije (Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija, Albanija i

Kosovo) te s njima potpisati odgovarajuće bilateralne akte o sadržaju i načinima provedbe te

suradnje sukladne razvoju bilateralne suradnje. Uz službene posjete na dužnosničkoj razini

koji su do sada ostvareni mora se nastavit razvijati i međuresorna suradnja, te kontakti vezani

uz prijenos hrvatskih znanja i iskustava stečenih tijekom aktivnosti oko postizanja određenog

vanjskopolitičkog cilja (lobiranje za članstvo u nekom tijelu UN-a, iskustva tijekom

pregovaračkog procesa s Europskom unijom, NATO-om i slično), ali i konzultacije u kojima

Hrvatska stječe informacije o iskustvima drugih država. Intelektualno vlasništvo nametnulo se

u zadnjim desetljećima kao tema najviše razine važnosti u globalnom gospodarstvu, znanosti,

tehnologiji i posljedično međunarodnoj politici. Pitanja intelektualnog vlasništva na

odgovarajući način će se kontinuirano uklapati u političke bilateralne konzultacije i razmjene

mišljenja. Ključno je aktivno sudjelovanje na međunarodnim konferencijama, organizacija i

55

domaćinstvo različitih međunarodnih konferencija na teme od važnosti za vanjsku politiku

Hrvatske, s ciljem predstavljanja hrvatskih stavova oko tema od interesa. Hrvatska ima priliku

pokazati inicijativu i vodstvo u pitanjima stvaranja, učinkovite zaštite i profitabilne

eksploatacije vlastitog i tuđeg intelektualnog vlasništva kao važnog aspekta svoje unutarnje i

vanjske politike. Stoga će Hrvatska trebati inicirati održavanje međunarodnih i regionalnih

konferencije na visokoj razini o relevantnim pitanjima intelektualnog vlasništva. Također,

bitno je nastaviti redovno sudjelovanje predstavnika Republike Hrvatske na relevantnim

međunarodnim konferencijama iz područja intelektualnog vlasništva. Daljnjim jačanjem i

razvijanjem bilateralnih, te aktivnim angažmanom u multilateralnim tijelima, organizacijama,

institucijama ili inicijativama, valja raditi na tome da hrvatska vanjska politika i stavovi stječu

međunarodnu prepoznatljivost, što je najbolji argument za ulazak u upravljačka, to jest

operativna tijela raznih multilateralnih organizacija i institucija od interesa Republici

Hrvatskoj. To se prije svega odnosi na Svjetsku organizaciju za intelektualno vlasništvo

(WIPO) kao globalnu organizaciju, Europsku patentnu organizaciju (EPO) kao nezavisnu

regionalnu organizaciju, Ured za harmonizaciju na unutrašnjem tržištu (OHIM) kao ured

Europske unije nadležan za žigove i industrijski dizajn, relevantne glavne uprave Europske

komisije, te Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO – UN) u dijelu koji se odnosi na aspekte

zaštite intelektualnog vlasništva (Topić i dr., 2010, str. 37).

Bitno je da Hrvatska održi bilateralne odnose sa susjednim zemljama, kako bi zadržala

novosti i pratila međunarodne trendove u razvoju intelektualnog vlasništva. S obzirom na

činjenicu da je nova članica Europske unije, sada ima priliku u potpunosti se uključiti u

europske i svjetske trgovinske tokove, i na taj način razviti svoj trgovinski i inovacijski

potencijal. Uključivanje u međunarodne tokove omogućiti će Republici Hrvatskoj ne samo

trgovinski, već politički, društveni i financijski razvoj.

Republika Hrvatska imala je razvijene strategije za unaprijeđenje zaštite i razvoj

intelektualnog vlasništva. Spomenute strategije prikazale su svojevrsni pomak u razvoju

intelektualnog vlasništva: poboljšani su trgovinski odnosi, uspostavljen je bolji i učinovitiji

sustav zaštite i sl. Međutim, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, nove strategije za

sljedećih nekoliko godina nema. U vrijeme kada Hrvatska mora pokazati suradnju i slaganje

sa tokovima Unije, nova strategija koja se tiče napretka intelektualnog vlasništva, još uvijek

ne postoji. Takav je trend potrebno mijenjati i razvojem nove strategije dokazati da Hrvatska

uvelike radi na razvoju i zaštiti intelektualnog vlasništva. Isto tako, kao i na razvoju strategije,

potrebno je raditi i na kvalitetnom i konstantnom održavanju bilateralnih odnosa sa europskim

i svjetskim trgovinskim tendencijama, kako bi Republika Hrvatska dokazala svoje mjesto u

56

tokovima koji se tiču intelektualnog vlasništva. Po tome pitanju, Hrvatska je učinila mnogo, a

održavanje takvih veza je ključno za njezin potpuni napredak u pogledu razvoja

intelektualnog vlasništva.

57

6. ZAKLJUČAK

Intelektualno vlasništvo je nematerijalna imovina, ali ima sve karakteristike materijalne

imovine i može se kupovati, prodavati, licencirati, zamijeniti, pokloniti ili naslijediti.

Intelektualno vlasništvo prvenstveno je bitno zaštiti kako ne bi došlo do potencijalnih krađa

novih ideja. Radi se o posebnoj vrasti nepipljivog vlasništva koje omogućuje provođenje

novih ideja i njihovo plasiranje na tržište.

Povijesno gledano, pojam vlasništva postoji još od doba drevnih civilizacija, a čak i tada su

bili razvijeni načini zaštite novih ideja. Novi proizvodi označavali su se imenima majstora i

posebnim simbolima kako bi se znalo tko je izradio određeni proizvod. Što se tiče Republike

Hrvatske, već 19. stoljeću bio je uređen sustav zaštite patenata. U Engleskoj su se s druge

strane izdavala patentna pisma kojima su se štitili novi proizvodi.

U današnje vrijeme na području zaštite intelektualnog vlasništva najveći je trag ostavio brz

razvoj IT industrije. Naravno, ideje i koncepti sadržani u računalnim programima, također

mogu računati i na patentnu zaštitu. Jedan od takvih projekata alternativne zaštite koji se

razvio sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća je Creative Commons inicijativa.

Creative Commons licenca zapravo je skup jedanaest mogućih uvjeta pod kojima autori mogu

zaštititi svoje djelo.

Kako bi se sadržaj zaštićen autorskim pravom prepoznao, u međunarodnoj upotrebi nalazi se

znak „©“ kao kartica za „copywrigt“.

U prvom redu, autorskim pravom se ne štite znanstvena otkrića, budući da ona otkrivaju

postojeće, ali nepoznate prirodne zakone. Tuđa autorska djela smiju se koristiti samo u slučaju

suglasnosti autora djela. Industrijsko vlasništvo spada u kategoriju intelektualnog vlasništva te

je skup prava kojima proizvođači štite svoje poslovne interese od konkurenata. Patent je

isključivo pravo priznato za izum koji nudi novo rješenje nekog tehničkog problema, a štiti

nositelja patenta u pogledu gospodarskog iskorištavanja izuma. Patentni sustav predstavlja u

stvari neku vrstu razmjene u kojoj izumitelj pristaje otkriti društvu pojedinosti svog izuma,

kako bi omogućio tehnološki napredak, u zamjenu za pravo isključivog raspolaganja tijekom

određenog razdoblja. Žig je subjektivno pravo iz područja industrijskog intelektualnog

vlasništva, koje za predmet zaštite uzima znak kojim nositelj žiga označava svoje robe ili

usluge u gospodarskom prometu, čineći ih različitima od iste ili slične robe ili usluga drugog

sudionika u gospodarskom prometu. U sustavu zaštite zaonski je donesena regulativa o

kriteriji za dobivanje oznaka kvalitete: izvornosti „Protected Designation of Origin“ (PDO) i

zemljopisnog podrijetla „Protected Geographical Indication“ (PGI).

58

Upravljanje intelektualnim vlasništvom jedna je od temeljnih pretpostavki globalnog razvoja.

Zaštita intelektualnog vlasništva na globalnoj razini kroz međunarodno-pravno uređenje gdje

se ističu dvije organizacije: svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) i

svjetska trgovinska organizacija (WTO) sigurnom zaštitom intelektualnog vlasništa

omogućile su bitan razvitak ideja i inovacija.

Svrha pravne zaštite intelektualnog vlasništva je osigurati određena isključiva prava koja su

ograničena vremenski i teritorijalno, a samo stjecanje tih prava predstavlja ključ

transformacije znanja u imovinu poduzeća. Naravno, dobre, kreativne ideje u svakome slučaju

treba zaštiti, dati im sigurnost i prostor za daljnji razvoj.

Nažalost, sredstva Republike Hrvatske za čuvanje i ostvarivanje takvih ideja nemaju dovoljno

novčanih kapaciteta kako bi se takav razvoj i ostvario. Dakle, jedini način da se pruži

apsolutna zaštita nad intelektualnim vlasništvom je zadržati ga u tajnosti ili ga zaštiti putem

državnog sustava za zaštitu. Za međunarodnu zaštitu patenta vrijedi teritorijalno načelo, što

znači da vrijedi samo u zemlji u kojoj je to pravo priznato. Zaštita na teritoriju drugih zemalja

može se ostvariti ako se podnese zasebna prijava nadležnom uredu u svakoj zemlji na čijem se

teritoriju traži zaštita, ako se podnese jedna međunarodna prijava putem Ugovora o suradnji

na području patenata (PCT) za zemlje koje su članice tog ugovora ili preko nekog regionalnog

patentnog sustava.

Europski patentni ured ulaže velike napore oko poboljšanja i razvoja europatenta, ali i

njegove zaštite. Budućnost europatenta, koji dodjeljuje i upravlja EPO, biti će dodijeljen kao

zaštita u 25 država članica Europske unije, a zajedno s Europskim Sudom za Patente sustav će

smanjiti troškove i povećati patentiranje i pravnu sigurnost u Europi. Interese intelektualnlih

stvaratelja štiti Svjetska Organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO). To je

specijalizirana ustanova Ujedinjenih naroda kojom se pokušava ohrabriti kreativnu aktivnost i

popularizirati zaštitu intelektualnog vlasništva. Nadzorno vijeće za provedbu prava

intelektualnog vlasništva najviša je upravljačka (strateška) razina koordinacije svih poslova i

aktivnosti na sprječavanju i suzbijanju povreda prava intelektualnog vlasništva, koju čine

državni dužnosnici iz nadležnih tijela državne uprave. Nadzorno vijeće obavlja nadzor nad

provedbom prava intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj i odgovorno je za provedbu

Nacionalne strategije razvoja sustava intelektualnog vlasništva i Akcijskog plana u dijelu

provedbe prava koja se tiču intelektualnog vlasništva. Koordinacijsko povjerenstvo za

provedbu prava intelektualnog vlasništva (KOPPPIV) rukovodna je (taktička) razina

koordinacije svih poslova i aktivnosti na sprječavanju i suzbijanju povreda prava

59

intelektualnog vlasništva, koju čine rukovodeći državni službenici iz nadležnih tijela državne

uprave i drugih relevantnih javnih tijela.

Republika Hrvatska ima razvijen sustav provedbe prava intelektualnog vlasništva, usklađen s

europskim i međunarodnim standardima. Taj sustav obuhvaća odgovarajući zakonodavni i

institucionalni okvir. Tijelo državne uprave koje obavlja poslove vezane uz zaštitu prava

intelektualnog vlasništva je Državni zavod za intelektualno vlasništvo. Bavi se postupcima za

stjecanje patenata, žigova, industrijskog dizajna, oznaka zemljopisnog podrijetla i izvornosti,

te topografije poluvodičkih proizvoda. Sudjeluje i u izradi zakona i propisa, te organizira

seminare kako bi se potaknula potreba za zaštitom intelektualnog vlasništva.

U prethodnim razdobljima slijedom procesa pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji

zakonodavstvo iz područja intelektualnog vlasništva potpuno je usklađeno s europskom

pravnom stečevinom iz tog područja. Intelektualno vlasništvo pripada prioritetnoj skupini iz

Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom. Dakle, obveza Hrvatske na

usklađivanje propisa počela je teći od stupanja na snagu tog Privremenog sporazuma, a to je,

1. siječnja 2002. godine. Na putu prema ulasku u Europskoj uniji, Republika Hrvatska provela

je postupak usklađivanja svoga sustava zaštite intelektualnog vlasništva s pravnom

stečevinom, „aquis communautaire“ Europske unije. Kada se odlučuje o načinu preuzimanja,

primjene i provedbe pravne stečevine potrebno je potpuno poštovati temeljna načela Europske

unije. Primjerice, izmjene su se ostvarile u načinima provedbe i zaštite novih ideja.

Papirologija potrebna za zaštitu ideja smanjila se, a vrijeme potrebno za njezinu provedbu

polako se smanjuje. Područja u u kojima su provedene izmjene radi poboljšanja kvalitete

postojećeg sustava su: zakonodavstvo, informacijske i promotivne usluge, te informacijska

tehnologija. Informacijski centar za intelektualno vlasništvo (INCENTIV) predstavlja

jedinstveni kontat putem koje zavod zainteresiranim korisnicima i općoj javnosti omogućuje

korištenje stručnih informacijskih usluga i proizvoda iz područja intelektualnog vlasništva.

Najnovije tendencije u kaznenopravnoj zaštiti prava industrijskog vlasništva ukazuju na

činjenicu kako razvijene zemlje Europske unije, industrijsko vlasništvo vide kao jednu od

glavnih mogućnosti gospodarskog razvoja toga gas treba štititi. U tom smislu, Republika

Hrvatska slijedi takve tendencije, barem što se tiče zakonodavnog okvira.

Iako je Republika Hrvatska poduzela mnoge korake i izmjene u zakonskim regulativama kako

bi se usladila sa zakonodavnim okvirom Europske unije, potrebno je još uvijek raditi na

nekim aspektima. Prvenstveno je potrebno skuzbiti stopu kriminaliteta i smanjiti složenost

papirologije. Isto tako, potrebno je više ulagati u male inovatore, te im na taj način osigurati

prostor, mentore i financijska sredstva pomoću kojih će Hrvatska moći efikasno konkurirati

60

ne samo na europskom, već i svjetskom tržištu. Kako bi radila na takvim promjenama,

Hrvatska je česti član svjetskih konvencija o zaštititi intelektualnog vlasništva i njegovom

napretku. Ključno je da Hrvatska prati takve tendencije, kako bi svojim proizvodima, čija je

kvaliteta nekih već i poznata postala cijenjeni konkurent na tržištu.

61

LITERATURA

Knjige:

1. Cornish, W.R.:(2007.) Intelektualno vlasništvo: sveprisutstvo, ometajuće, nebitno,

Omnilex, Zagreb.

2. Katulić, T.:(2006.) Uvod u zaštitu intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj,

CARNet, Zagreb.

3. Zlatović, D.: (2010.) Intelektualno vlasništvo i marketing: pravni aspekt suvremenog

marketinga, Inmag, Zagreb.

Članci:

4. Asić Pukljak, R.: (2008.) Nacionalna normizacija – intelektualno vlasništvo, Goriva i

maziva, vol. 47, br.6.

5. Čizmić, J.: (2006.) Novi Zakon o zastupanju u području prava industrijskog vlasništva,

Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 27., br. 1.

6. Gliha, I.: (2006.) Prava na autorskim djelima nastalim u radnom odnosu, Zbornik Pravnog

fakulteta u Zagrebu, vol. 56, posebni broj.

7. Jemrić – Kovačićek, M.: (2006.) Priručnik za usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s

pravnom stečevinom europske zajednice, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih

integracija.

8. Katulić, T.: (2005.) Intelektualno vlasništvo danas, CARNet – Časopis Edupoint, vol. 5, br.

36.

62

9. Kopčić, N..: (2001.) Osvrti i mišljenja - Intelektualno vlasništvo, suvremeni resurs za

postizanje globalne tehnološke kompetitivnosti, Automatika, vol. 42., br. 3-4.

10. Kuterovac, Lj., Milović, T., Golik, G., Brčić, B.: (2012), Godišnje izvješće, Državni zavod

za intelektualno vlasništvo , str. 1 – 112.

11. Mia, J. D.: (2009.) Pregled razvoja autorskog prava u Republici Hrvatskoj s naglaskom na

promjene, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, vol. 46. br. 3.

12. Jolly, M., Fletcher, C.A., Bourne, P. E.:(2012.) Ten Simple Rules to Protect Your

Intellectual Property, PLoS Computational Biology, vol. 8, br. 11, p. 1 - 4.

13. Šuperina, M., Kolar-Gregorić, T., Cvitanović, L.: (2007.) Zaštita industrijskog vlasništva

– prava žiga u Hrvatskom kaznenom pravu i praksi, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i

praksu Zagreb, vol. 14, br. 2.

14. Ostergard, R., Sweeney, S.: (2011.) Give Me Property or Give Me Death: Reconciling

Intellectual Property Rights and the Right to Health, Journal of Human Rights, ., vol. 10, 3.

15. Spinello, R. A.: (2007.) Intellectual property rights, Emerald Group Publishing Limited,

vol. 25, br. 1.

16. Samardžija, D., Antunac N., (2002.) Oznake kvalitete : izvornost (PDO), zemljopisno

podrijetlo (PGI) i garantirano tradicijski specijalitet (TSG) u socijalnoj i gospodarstvenoj

zaštiti tradicionalne proizvodnje sira, vol. 52, br. 4.

17. Sladonja, B. i dr.: (2006.) Oznaka izvornosti i zemljopisnog podrijetla maslina i

maslinovog ulja u Hrvatskoj, vol. 12, br. 2.

18. Seliina, P., Jari, K.: (2011.) Informal ways to protect intellectual property (IP) in KIBS

businesses, Innovation: Management, Policy & Practice, vol. 13, br. 1.

19. Seville, C.: (2011.) Intellectual Property, International & Comparative Law Quarterly, vol.

60, br. 4.

63

20. Topić, Ž., Caren-Lončar, D., Kolendarić, A.: (2010.) Nacionalna strategija razvoja sustav

intelektualnog vlasništva Republike Hrvatske za razdoblje 2010 – 2012, Državni zavod za

intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske.

21. Vedrina, D., Horvatić, K., Smiljanić, D., Lapaine, B.: (1997.) Pravna zaštita dizajnerskog

stvaralaštva, Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, vol. 5, br.1(13).

22. Verović, M.: (2010.) Usklađenost kaznenopravne zaštite prava industrijskog vlasništva,

Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, vol. 31, br. 1.

23. Woodward, B. K.: (2012.) The Roles of Non-State Actors in Lawmaking within the

Global Intellectual Property Regimes of WIPO and TRIPs, International Community Law

Review, vol. 14, br. 1.

24. Yurong, C.: Weixing W.: (2010.) Study on Intellectual Property Protection Mechanism in

the Technical Innovation of Enterprise, vol. 3, br. 4.

25. Zlatović, D.: (2007.) Posebna zaštita dobro poznatih i čuvenih žigova, Zbornik Pravnog

fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 28, br. 1.

Ostali izvori:

25. Creative Common, dostupno na: http://creativecommons.org/about (14.09.2013.).

26. World Intellectual Property Organization, dostupno na: http://www.wipo.int

(15.06.2013.).

27. Državni zavod za intelektualno vlasništvo, dostupno na: http://www.dziv.hr (14.09.2013.).

28. World Trade Organitzation, dostupno na: http://www.wto.org (14.09.2013.).

64

29. Savjetodavna sužba Hrvatska obrtnička komora, dostupno na:

http://infos.hok.hr/hr/faq/f_tehnicka_pitanja/f7_inovacije_patenti_i_licence/sto_je_oznaka_ze

mljo pisanog _porijekla (10.07.2013.).

30. Poslovni savjetnik, dostupno na: http://www.poslovnisavjetnik.com/propisi/intelektualno-

vlasnistvo-opci-dio/zakon-o-zastiti-topografija poluvodickih -proizvoda-vazeci (11.06.

2013.).

31. Poduzetnik.info, dostupno na: http://www.poduzetnik.info/en/zatita-vlastitog-

intelektualnog-proizvoda/2-intelektualno-vlasnitv o.html?start=25 (10.05.2013).

32. Lider, dostupno na: http://liderpress.hr/tehnopolis/ibm-s-rekordnim-brojem-patenata

(02.09.2013.).

34. Poslovni.hr, 2011, dostupno na: http://www.poslovni.hr/mobile/domace-kompanije/znate-

li-koliko-stvarno-stoji-prijava-patenta-170279 (02.09.2013.).

35. Novi list, dostupno na: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Jedan-ali-vrijedan-

Hrvatska-je-zastitila-samo-istarski-prsut?articlesrclink=related (01.09.2013.).

36. Poslovni.hr, 2013, dostupno na: http://www.poslovni.hr/hrvatska/zvonimir-viduka-

vlasnik-nagraivanog-altproa-najbolje-smo-prihvaceni-na-azijskom-trzistu-241523

(02.09.2013.).

37.Mob.hr, dostupno na: http://mob.hr/ok-apple-je-pobijedio-ali-sto-to-nama-znaci

(01.09.2013.).

38. Kaportal.hr, dostupno na: http://kaportal.hr/marinko-spudic-inovator-cobra (14.09.2013.).

39. Netoracija.hr, dostupno na: http://www.netokracija.com/preko-trnja-internetskog-startupa-

do-zvijezda-poslovnog-uspjeha-iz-hrvatske-kako-drzava-zaista-moze-pomoci-24711

(14.09.2013.).

40. Europski patentni ured, dostupno na: www.epo.org (15.19.2013.).

65

POPIS TABLICA:

Popis

tablica

Naslov tablice Stranica

1. Zahtjevi za stjecanje industrijskog vlasništva pri državnom zavodu za

intelektualno vlasništvo

43

2. Industrijsko vlasništvo u važennju u Republici Hrvatskoj (stanje 19.lipnja

2013. godine).

44

POPIS SHEMA:

Popis

shema

Naslov sheme Stranica

1. Shematski prikaz mehanizma koordinacije provedbe prava

intelektualnog vlasništva (PIV-a).

36

POPIS SLIKA:

Popis

slika

Naslov slike Stranica

1. Kratica za izraz „copyright“ 9

66

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom ZAŠTITA INTELEKTUALNOG

VLASNIŠTVA KAO POLUGA ZA RAZVOJ DRUŠTA ZNANJA izradio samostalno pod

voditeljstvom dr. sc. Dunje Škalamera-Alilović i prof. dr. sc. Dragomira Sundaća. U radu sam

primijenio metodologiju znanstveno – istraživačkog rada i koristio literaturu koja je navedena

na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam

izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirao

sam i povezao s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Student

Stipan Šimunović