Žarko paić:uronjeni

ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

Žarko Paić: Uronjeni 1/35

›› ANAGRAM

UronjeniŽARKO PAIĆ

Melancholia

Delimiru Rešickom

Kao morbidna apoteka

I dođe vrijeme kad raspadaju se zid i vaga.

Govor postaje zgusnuta pjena.

Otoci, katakombe, vrtovi –sve još neviđeno vraća se u krugu.

Bijeli mozak isijava toplinu.Množe se organi bez tijela.Tako prolazi i ovaj dan.

Trajanje. Dosada. Trajanje.

Čisto je sve i savršeno kao morbidna apoteka u Grazu.U svakom se pretincu boli nalaze dokumenti.Žrtvopis naroda poredanih slijedom abecede.

Ovdje nedostaje samo krv i vosak.

Imao sam žohara u svojoj knjižnici zvanog Žohar III.Nikad se nije odmaknuo dalje od prašineuvučene u novo poglavlje Kapitala.Ničim se nije hranio, ništa pio - to bespotrebnobiće posvećeno trajanju



›› ANAGRAM

iznad svegai ispod svega.Kad je jednog dana stvorio gnijezdood nerazorivoga sluza u skrletnim bojama,život je postao dovoljno ljepljiv za buduće knjige o promjenama.

Ostatak je dana rastezljivo čekanje.

Hopeland

I nestane razloga za nove promjene.

Živimo od izleta do izleta u slatku grozu.

Sjećate se, uzvišena gospođo Traumo,bilo je to još prije no što smo se upustiliu ovaj slobodno zabranjeni odnos na rubuincesta između Oca i Kćeri, Sina i Majke.

Otac je Zakon, Majka je Sveta krv, Sin je Bogočovjek, Kćer je luda djevica.

U tom kvadratnome pravokutnikudogađa se povijest sumanute vječnosti.

Nije li predivno, uzvišena gospođo Traumo,pisati o emocijama u zoološkome vrtu zvanom Hopeland?

Tu ćemo se zaustaviti.



›› ANAGRAM

Rođenje nije misterij.Rađamo se kao čudovišta.Umiremo sami i napušteni.

Prvo Majka-Zakon obzirno siluje Kćer-osobu,na kraju Sin-svetac porađa Oca-bezbožnikau epruveti s genetskim nasljeđemmiša.

U našim se institucijama jebemodruštveno beskorisno.

Geometrija nadzora vladanad nama. Broj, riječ, slika.

U nju vjerujemo, njoj se klanjamo,njezina je volja besmrtna.

Tamne su mrene prošlosti.I riječi su nedovoljno glatke.

Nakon...

I što više govorimo o tome, sve više nashvata strah od praznine.Ovako se više ne može.

Dosta je bilo ganutljiva klonuća.

Vrijeme je za...

ne mogu više hodati po ravninamamoje je tijelo njihalo na kraju dananoćnik i kaktus...piramida i jegulja

ogavna je sloboda pod jezikom tišti i



›› ANAGRAM

stenjetraži priznanje svojeg nevina zločina

nakon toliko godina iznova brodovljepluta kanalima...more otvara prolaze za davno potopljene splavi

bilo je već vrijeme da majstor raspadadovrši svoje djelo/događajda se pretope zlatne poluge u čisti znak

i nakon svega tog užitka u vlastitomodustajanju od svijeta – spora vožnjaiznad grada »vječitog malograđanina«

odvodi me u svjetlosni tunelna kraj i na početakdovoljno blizak podzemlju i nebu

izlazak iz ove tvornice žudnjepovratak u eksperimentalni film na ishodu prošloga stoljećas performansom Laurie A., Stories from the Nerve Bible o



›› ANAGRAM

budućnosti i utopijimogućnostima prekida i zaborava

nema više uzmaka i sumnje

pred nama je blistavi autoputa sumrak naše prirodno stanje

sve se mora dogoditi u kratkom rokuizmeđu odgode i nelagode boravkapod azurnim tornjevima nade

još jedan danbez imalo sumnjeprevodi otoke katakombe vrtove

u zagrljaj potisnutih riječikojim se pokreće poredak nemira i nastaje jezik

životsvijet

događaj

iza više nema ništa

budimo poput gôdova na Odisejevoj maslini



›› ANAGRAM

i pamtimo da ćemo sve toopet proći neizmjerno putau nadolazećem snu



›› ANAGRAM

Et in Arcadia ego

Bili smo poput bljeska satelita na smetlištu.Uvijek zajedno i sami.

Lizali smo sol pod betonskim stupovljem i previjali rane.Koliko smo dugo bili zatvoreni u sebi?Gadilo nam se ovo prazno nebo, stakleni kavezi i uvijek iste promjene ničega.

Trebalo je odavno nešto učiniti. Ali što i zašto?Da smo se pridružili pastirima i čuvali napušteni grob od stada lakovjernih turista –bili bismo spašeni.

Lijepo je mati vjeru u povratak nevinosti.Ali vremenski stroj je nemilosrdan.

Vozili smo se svaki dan negdje zatvorenih očiju.Imali smo toliko vremena da nakon ljubavnogačina zaboravimo na granice užitka, predajući se zonama tihe okrutnosti.

Ovo se događa ipak samo sada.U svakom trenutku kao da postoji mogućnost bijega.

Gdje?

Kulise su sreće dostupne posvuda.I u ovo vrijeme čuju se noćni valovi.

Dugo putovanje neviđenim prostranstvima, egzotikom kiča, koja podsjeća na raj i gnozuiz knjiga ustoličenih preobraćenika, završava datotekama ništavila.

Bili smo poput bljeska satelita na smetlištu. Uvijek zajedno i sami.



›› ANAGRAM

Gothic punk serenade

Voštana je ovo zemlja i noći su u njoj bijele.

Napuštene ulice prožima novo stanje panike.

Ostali smo posve sami – zrcalo, crnilo i žudnja.

Kroz jezero u špilji klizi modro svjetlo.

Stavi islandsku kacigu na glavu,borovnicu na usne...Orošeno vrijeme zakovano tijelomraspada se u grumenje.

Komad po komad stavljamo ga na prozori čekamo da se rastali.

Iznad nas su suncokreti, ispod ovog hodnikagrobovi vampira, nimfi i uglednih zlotvora.

Pomazani alkemijom sljezazavijorit ćemo na lažnom vjetrukrpe i isprane crveno-crne majice– znakove nepripadanja nikome.

Voštana je ovo zemlja, a ljudi su u njoj šišmiši od vune.

Bez glazbe ni poredak užitka



›› ANAGRAM

nema smisla.Neka to bude Joy Division i Disorder.

Prijeći na drugu stranu ne čini se višeodlučnim korakom.

Nikome ne pripadamo, baby, pa ni sebi.

Raspusti kose od žada na ovu perverznu lutku.

Napuni je zrakom i u nju položi škare.

Napuštene ulice još samo spašava pogledu magično crnilo očnoga kapka.

Voštana je ovo zemlja, a ljubav je u njojrazmjenska vrijednost naopakih nula.

Nikome ne pripadamo.

Naše rastaljene maske nalikuju drugoj vrsti patnje, bezobličnoj,i ne uspijeva je ocrtati montaža riječi,slike u prahu,žrtvena odoraNosferatu apostola.

Krv na jastuku i umrljane plahte.

Izlazak.

Napuštene ulice.

Veliko modro svjetlo.

Nikome ne pripadamo, baby,ni ovoj jebenoj vječnosti



›› ANAGRAM

između zrcala i lutke,između druge straneuzvišenogaplutanja u vlastitimotopinama.

Uživajmo još trenutaku neizmjernoj radosti glazbei onda zašutimoodlučno.

Voštana je ovo zemlja i noći su u njojbijele.



›› ANAGRAM

Kristali slobode

Ovidije je morao doći na kraj svijeta da bi vidio crne galebove.

Laž, obmane i trijumfi urezani su u kamene blokove na reljefima s kojih se cijedi borova smola.

Treba još vidjeti zalazak sunca nad vulkanskim padinama. Treba još hodočastiti plažamaprepunim ubodnih igala, zmijolikih tijela u sladostrašću i ostataka neprobavljene hrane.

Ekstazu valja naplatiti ulaznicom zaBrandenbuški koncert na kojem svi zadivljeno šute i promatraju kako se na video zidu prizori žena u crnome opasanih bombama smjenjuju s reklamama za parfem.

Nitko ne vjeruje u životne zaokrete. Pa ni bogovi ne vjeruju uvlastito kloniranje za potrebe produžetka ove uzvišene vrste virusa.

Prije no što somalijski gusari otmu otmjeni brod sa sedam paluba, bubnjevi najavljuju poklonstvo prašini i smrti u hladnjačama mesa.

Ne pomažu više jecaji naučeni u visokim školama tolerancije Zapada.

Sve se događa trenutno i bez nevidljivih uzroka.

Leptir na površini kože ucrtava znak urotnika koji se spremaju srušiti poredak složenosti u virtualnim gradovima



›› ANAGRAM

nalik aztečkim piramidama.

Žrtvenik je uvijek istog promjera.

Moć žrtve ovisi o kvadraturi prostora u stupcima informacija.

Ne postojimo više ni Mi ni Oni.

Kako je bilo još čarobno otkrivati mistiku safirnoga Buddhe, poštivati izvore i čuvati biserje prapočetka u sarkofazima ispunjenim svetim knjigama na dnu!

Bankarski službenik, nekoć tumač apsolutnoga duha, tako je spokojno tumarao Kjotom i vidio ono što je trebao vidjeti.

Doći će vrijeme kad ni grandiozni muzeji više neće biti isprikom za dosadu.

O povijesti nerođenoga ne govore proroci. Oni su samo omamljeni vremenom, zureći u ono iza planina. A iza planina nema ničega osim novih planina i nabujalih drevnih rijeka.

Ide se u nepoznato samo zato jer negdje se mora ići. Ne može se stati.

Sve protječe u znaku novoga.

O, kristali slobode!

Vaše je vrijeme ispunjeno.

Vratimo se Ovidiju i zamislimo gakao melankoličnoga crnoga galeba.



›› ANAGRAM

Prognanici ljubavi mahnitobrišu riječ povratak izsvojih bilježnica.

Nebo je pročišćeni kaos.



›› ANAGRAM

Poručnik Broch 1909. u Zagrebu

Listopad je mjesečarski pirkestena i neumrle svjetlosti.

Sve miriše na propast. Pod stubama noćna lampa sja i obasjava žene u grimizno crnome.

Spuštamo se u podzemlje gdje još počivaju kostiinkvizitora i pougljene kose benediktinskih opatica.

Objekti su uvijek iluzija pogleda.

Ništa se nikad vratiti neće kao ni ova sumornavječnost uz svijeće na Kamenitim vratima.

Granice smo iscrtali pepelom i opalnom krvlju podanika. Zauzvrat, dobili su kolodvore i konjaničkeskulpture na pustim trgovima.

Tko je taj čovjek pred teškim nakovnjemod neobaroknih anđela i posudom od vremenaiz koje crvi jedu zlatne jabuke?Poručnik Broch?

Svi ovdje odslužuju neke besmislene kazne.Svi ovdje maglama iskupljuju ljubavne poraze,



›› ANAGRAM

kukavičko samoljublje, povrijeđeni ponos ništica.

Svi se ovdje nevješto bave psihom iz očaja.

Neka zabilježeno bude još i ovo:– krajem listopada 1909. ovdje je boravioonaj koji će zapisati nakon Auschwitza da ječovjek smeće koje još samo stenje.

Sloboda je novo čudovište.

Poezija životari u bezdanu sjećanja.

Sve miriše na mjesečarski pir listopada



›› ANAGRAM

Moć

Izaberi svoje vrijeme kao što crne naočaleizabiru duplje nordijskoga božanstva...

Neka to bude novi srednji vijek.

Potom upiši riječ sablast u pretraživač.

Pojavit će se na horizontu obloglavi kosturi,lomače, zaređeni šarlatani, sumorne pjesmeo paklu i križarskim pohodima, lutanjazidinama i šumom, zalazak dana, pokorai masovno idolopoklonstvo zakonu krvi i tla.

Izađi u grad nakon dužeg vremenazbog održavanja privida socijalnoga kontakta.

Na novogradnji ispisani simboli s kukastim križem i slovom U iznad gotskogkriža poručuju pederima, Ciganima i punkuda ovdje vlada paklena patrola noći.

Čuješ li paranoične glasove iz susjedstvakako ih slijede nepoznate životinje i gorući grmovi



›› ANAGRAM

dok se obnaženi cere pred zrcalom?

Prepoznavanje tragova u izboru srodne prošlostidrevna je igra.

Samo su tehnologije zamračenjanove.

Valja sve to prebrisati i otpočeti iznova.

Život mora ići dalje.

Ovo je show na otvorenoj sceni o kojemsu tek sanjati mogli dadaisti i makabristi.

Slika je pismo za idiote, rekao je papaGrgur I. u doba borbe bizantskih ikonoklastaprotiv nositelja ikona kao vidljiva dokazaKristove prisutnosti u onom što preostajeod ovoga svijeta.

Tko vlada sobom?

Bezličnost je riječ za novi subjektgovora o moći.

Tu zazivaš pustinju i obraćaš se Vincentu od Kastvana jeziku kojim jedino govor slikeprikazuje nešto više odalegorijeuništenja.

Nullo modo hoc dicentem falli video.

Vlakovi kloparaju.

Zastave naroda ubojito lepršaju.

Vol sanja kako u licitarskomsrcu promatra



›› ANAGRAM

odbljesakpečenoga kardinala.

Kamera je organbez tijela.

Svršava uvijeknetkoTreći.



›› ANAGRAM

Rijeka na granici

Nisam je tražio. Ukazala se sama od sebe.Svi su je htjeli preplivatida bi dosegli – što?

Lutajuća zvijezda nad glinenim kućamanestala je kao što se i pojavilaniotkuda.

Sjetio sam se one slike Caspara Davida Friedrichas crnom prikazom na planinskim vrletimapred oluju.

Postoje samo prostori izgubljeni u vodama bjeline.Lud je tko misli da će iz ove pustošiizaći promijenjen.

Vrtoglavica i praiskonski huk u jazu grotlastapaju se u jedno.

Udivljeni svjetlošću govore o ratovima virusanakon što nestanu zemljovidi za lutalice.

Drugi šute okovani samoćama.I jedni i drugi već su bivši prethodnicimarša kroz ograničene zone onogsvijeta divljine bez kojeg nikad nećemoviše doživjeti – što?

Rijeka na granici protječe bez šuma.

Neka je preplivaju sve preostale vojske, diktatori i psi.

Odlazim bez riječi, zagledan u ništa.



›› ANAGRAM

Vrane nad Johannesburgom

Magla.

Raskomadano truplo psaispod srušene ulične svjetiljke.

Ravnodušnost? Kako je opisati?

Trudnica ulazi u supermarket s kolicimau kojima umjesto nasmiješenog medvjedićavire očne duplje Baconova Vrištećega pape.

Svi se pozdravljaju i jedan drugome žele sretnusmrt.

Ništa se ne događa nigdje.

Može se još zamisliti da bi prizor gorućega tijela na biciklu pobudilo blaženi šokudivljenja.

Ali odlazi se u crkvu.

Kupuje se vrijeme,

Sprema se za izlazak u sjajno blještavilo.

Očekivanje uvijek ima okus Martella i bojeprozračne bjeline.

Bilo gdje, ali ipak samo uvijek ovdje, gdje vrane nad Johannesburgom klepeću teškim krilimai zloguko šute.

Presvukli smo se u treću kožu i slušamokako kaplje voda sa zidova,lišće šušti pod prstima,tutnji u daljini naftonosna buktinja.

Napustili smo blistave gradove i magnolijuzasadili u močvarama.

Nema boljeg mjesta za novi početak.

Magla.

Magla.

Magla.



›› ANAGRAM

Uronjeni

Sjeti se, bilo je sutonski hladno te zimena uzvisinama ispresijecanim bakljama...

Grmjeli su topovi u daljini,mrtvi dozivali žive sjene predaka,a nad gradom se spuštala večerblažena poput suze u okus Tizianove alegorije o ljepoti i smrti.

Uronjeni u iverje zaborava, prepuštenititraju vremena što patnje i intimusvodi na isti žrvanj, zatvaramo vrataza sobom i dugo gledamo u prugasti tragništavila na ekranu.

Slike prethode bezglasnoj čežnji za dodirom.

Te večeri, blistave od nadolazećeg susretamjesečine i sunca,život je bio podnošljivo okrutan čak i uteatru.

Riječi su posvećivale žlice i noževe.Konstrukcija visećeg mosta ležala je narezalištu šupljih brodova.More se uvuklo u koraljne stijene.

Sjeti se, dok uronjeni u šutnju sklapamoruke, mislimo



›› ANAGRAM

mirisima, prizivamo vedrinuu naručje.

Svijet je ozvučena škrinja.Iz nje dopiru treperavi zvuci Villa-Lobosakao predskazanje svečane tišine.

Ući ćemo u nju zajedno.

Nad gradom će se spustiti meteor i pasti na kupolu katedrale.

I gledat ćemo uronjeni u snovekako rascvjetalo vrijeme jede suhe smokve s oltara...

Valsa da Dor....



›› ANAGRAM

Timbuktu gori u devinom izmetu

Pred jednu Novu godinu u lutanjima nubijskom pustinjom D.M. je u nekoj napuštenoj kolibi ležao na podu u visokoj temperaturi.

Negdje u prostranstvimatisuću prugasto-poprečnih površinaTuarezi pale devin izmet da bi sezagrijali pod hladnim pustinjskimnebom.

Timbuktu je ovdje, u snovima i pod naslagamaopsjena o blistavom gradutajne.

Nitko tada ne misli o smrti.

Tijelo se suočava s vlastitim granicama.

Iza toga nema ništa drugo.

Ono što je jedino zamislivo nalazi se u prostoru nadirućih slika.

Ceste, tvrđave od blata, beskrajna prostranstva pješčanika...

U čemu je onda velika tajna prolaska kroz vrata percepcije?

Lebdeće more, talozi prisutnosti kamenja i trava, putovanje...

Pustinje su nadolazeće vrijeme. Rastežu se u svim smjerovima. Nikakvo vrijeme ne mjeri se protjecanjem pijeska u pijesku.

Od jedne do druge točke prolazi se kao kroz koprenu stvari.

Iza one stvari, koju nazivamo posljednjom, moguće polje razotkriva se samo kao ništavno nešto.

Gnosticima su bile potrebne pećine



›› ANAGRAM

da bi napustili pomisao na raskoš oslikotvorena svijeta.

Tarkovski je u Stalkeru pustio da močvarna trava prekrije prostor između onoga koji gleda i onoga koji diše poprskan preostalom teškom vodom.

Groznica, pustinjski vjetrovi, oluje i zvona s drugih bregova...

Ovo su samo naknadno utisnute riječi u iskustvo koje nadilazi njihov trag.

Zašto je pustinja prispodobom posljednje granice?

Iza one stvari nema više ništa.

Sunce iznad horizonta stropoštava se u prazan bunar od vremena.

Timbuktu gori u devinom izmetu.



›› ANAGRAM

Motel Ježevo

Odakle dolazimo? Iz Afganistana, Moldavije, Sečuana.Kamo idemo? Anywhere out of the world.

Ovdje je toplo. Više nema ni bodljikave žice.Umreženi smo u lancima sjećanja. Postojimo u umjetničkim projektima kritičke subverzije.

Na granicama imperija nedjeljom igramonogomet, slušamo Khaleda, Aicha i čekamo.

Kažu nam da je ovdje, u ovoj ravnici, s onu stranu kukuruzišta koje podsjeća na horor filmove zato jer je tako sablasno spokojno, nekoć na vatrogasnoj zabavi miran obiteljski čovjek zaklao svoju ženu tupim nožem iz prvoga svjetskoga rata.

Ne vjerujemo nikome.Govori se da se ovdje igrao poker s ulogom u autobus i kamion gojaznih striptizeta. Ne vjerujemo u te priče.

Nepropusni zidovičuvaju nas od vanjskoga svijeta.

Autoput ne vidimo.

Sve je hermetički čisto i zatvoreno - voda,ubrusi, pidžame i označene strelice granica na zemljopisnoj karti sa žutim zvjezdicama.

Odbacili smo pravednu srdžbu. Više i ne sanjamo ništa.

Ako nas vrate tamo gdje više ne pripadamo, bit će to u ime dijaloga kultura.

Plemenitost razlika, mozaik okrutnosti!



›› ANAGRAM

Situation Normal, All Fucked Up!

Kako smo došli do ovog mjesta?

Duga je to priča i nikome više zanimljiva.

Samo da prođe još ova nedjelja.

Sutra će doći ponedjeljak.

I opet ćemo slušati kako je sve ovo posljedica nekog prvoguzroka i da će se sve riješiti ubrzo.

Tko prvi od nas ode, za sobom čisti sobu, tragove svojih stopala, i bez smiješka na licu promatra kako zeba u kućicijoš uvijek drhturi od zime. Identitet joj se raspoznaje perjem.Plavo, zeleno, žuto.

Bez papira ovdje se ne odlazi niu javni WC.



›› ANAGRAM

Prema rasporedu tjeskobe

Stanje između nepokretnosti i čežnje za lutanjempustarama gdje snijeg ne kopni stoljećima...

Tako smo živjeli na obalama mrtve rijeke,gradili trule mostove i opijali se utopijama.

Predgrađima su harale mužjačke horde,gušteri od kože i zakon neozidanih.

Plavetnila sutona vide se još samo na slikamaod strunastih piksela.

Prema rasporedu tjeskobeputuje se da bi se vidjelo ono već viđeno.

Što je preostalo od svjetlosti?Rastopljena tijela od voska, mrlje, zavoji.

Ležati na tračnicama i udisati dim iz tvornice ulja.

Ni jedan prostor nije toliko blizak vlastitoj samoćikao napušteni kolodvor u praskozorje.

Duša je kreketava žaba pod staklenom kuglom.Napuhuje se i ispuhuje.

Suvišne riječi ne pristaju pogledu iza vrata.

O, siromaštvo blaženih noći na uzdarju od suza!

Tako smo plamtjeli uz visoke peći žudnje i čekali posljednje jutarnje vlakove.

U snovima ne postoje zvijezde.I ono smaragdno more ne razlijeva se iz očiju.



›› ANAGRAM

I napokon ja, bez imena i prošlosti, ovdje izmeđugromadnih planina na slikama s tibetskih razglednica,Ja, koje se ne kreće, nigdje ne odlazi, ne putuje, tek odbljesak ogledala u začaranome krugu pamćenja.

Prema rasporedu tjeskobe ovdje završava posljednja linija prema zapadnome kolodvoru.

Na stolu je rastvorena knjiga, na sagu metalna kopča,a u zraku miris krvavoga ulcinjskoga nara.

Savršeno vrijemegori na trepavicamazauvijek.



›› ANAGRAM

Salon subverzije

1.

U našoj maloj zajednici zabranjeno je pokazivatiprezir spram obogaljenih, ritualno klati pijevce na sceni, nositi aristokratske plave kravate, nevjerovati u napredak, interaktivno komuniciratis porno zvijezdama i Pessou pretpostaviti barikadamaod marcipana.

2.

Nomadi su poput aerodromskih intelektualacauvijek u prolazu. Život je negdje između zapaljenih automobilau slamovima Pariza i festivala eksperimentalneperverzije.

Govori se brzo jer praznina misli nema vremenaza razgovor o onome o čemu se ne misli.

3.

Svatko od odabranih igrača divi se jednomod svojih idola.

Narcisu su potrebne patnje drugoga da biimao razloge za svoju priču.

4.

I tako, bezvjerna vjera u spektakl ulicetraži svoj događaj u zapuštenim industrijskimpogonima, na stubištima robne kuće



›› ANAGRAM

srušene u posljednjem ratu, gdje skvoteriprebivaju u novome domu, a štakori se selena vrhove muzeja.

5.

Milenaristi su iščekivali Apokalipsu u dobaJoakima iz Fiore.

Nije došla u zakazano vrijeme.

Zakašnjelost je sudbina izvrtjelog vremena.

Sada se iščekuje nadolazeći novi Bog i pravednaosveta Drugih.

Nitko više ne govori: Dođi...

6.

U našoj maloj zajednici japanski bubnjaripobuđuju uvježbane geste oduševljenja.

Kada sve prođe i salon se zatvori zbogzimskih praznika, čita se Gnostičko Evanđeljei jede oborita riba.

7.

Kad ruba više nema, preostaju odrubljeneglave talaca u zemlji Rafidain,ljubičasto-žute površine i sveopći muk.

Netko se stropoštava s krovova.

Samoubijeni bez posljednje slike



›› ANAGRAM

izaziva ravnodušan prezir.

8.

U zatvorenom društvu bol je javna vrlina.

Dođi... vozit ćemo se praznim tramvajemdo posljednjeg skretanja za sanatorij,

udahnuti vlagu i nikad se više ne vratitiu ovaj svijet, ničiji svijet, svijet bez slike,koji postoji još samo da bi postaoobjektom spremnim za rasprodajutuđih mučnina.

9.

Dođi...

Toliko je još postaja čežnjepred nama.

Cijeli preostali

arhipelag



›› ANAGRAM

Carstvo mrtvih znakova

Mračno stoljeće otpočelo je tek s otkrićemunutarnjih iskustava – premještanjem vatre s Neba na Zemlju.

Trebalo je samo otvoriti prostore.

Sve poslije zbivalo se u ubrzanjima.

Lebdeće cigare ponad oceana.Gradnja uzvišenih tornjeva zbog potrebe oponašanja gotikebez sablasnih praznina.

Okrvavljene ruke propalih carstava.Ljeta prepuštena doživljaju da je tijelobesmrtno, ne duša.

Izostajanje sretnoga trenutka u orgijamaropstva užitku koji se beskonačno umnažai nikad se ne može smiriti bez nove sretne smrti.

A sada ?

Preuzeti dug vraća se pokušajemstvaranja novoga mita.

Život u staklenoj kući ponad podzemne garažegdje svatko gleda u svakoga



›› ANAGRAM

i nitko ne vididrugoga osim kao prijetnju vlastitoj samoćiposredovan je vizijama iz treće ruke.

U zrakoplovnoj luci djevojka drži ljubavnikaza mošnje i odsutno prati redoslijed letovana displayu.

Snimani kadrovi usporavaju metež.

Na ovom mjestu najbolje je gledati Lars von Trierove Idiote.

Odlazi se.

Dolazi se.

Nema se vremena.

Ima se još malo prostoraza odgodu sljedećeg slomakoji će uslijediti kao što kiša smjenjuje sunčanedane.

Posvuda samo teror glazbe i nemoć riječi.

Znakovi su još jedino što nas sjedinjujeu sveopćem kruženju oko praznoga središta.

Čitamo ih na površinama stvari kaošto jezik ljubavi presvlačimo u mistiku žičanoga korzeta.

Carstvo mrtvih znakova.



›› ANAGRAM

Povećanje memorije

Sljedeći korak bit će prijeći u stanje mirovanja. Ništa se više neće promijeniti. Činiti novo znači oponašati majmune.

Okružit ćemo se zaposjednutim otocima s kojih se bijeg čini uzaludnim. Neće ih biti dovoljno za nove kolonije praznoglavih osvajača.

Ispovijesti i traume bližnjih postat će gore od ove raskošne praznine bez očekivane katarze.

Putovat ćemo sve više da bismo ispunili zavjet srednjovjekovnih hodočasnika u traganju za zlatnim fetišima nade.

Vraćat ćemo se nigdjekao udomljeni vječni uljezi.

Isprobat ćemo povratak iskonu zahtjevom za žrtvom nedužnih.

Koncentrične gradove poniženih bijedom posjećivat ćemo turistički da bismo doživjeli egzotiku groze.

U sumračno ljetno popodne klanjat ćemo se pod stupovljem na Korintu posvećenom čistom teroru.

Ne pamtimo bolje dane od ovih.

Bilo je blažene sporosti i oporosti, ali nikad nije bilo ovako neprozirno i nesvodivo na minule epohe,nikad ovako sjajnoga užitka u složenosti privatnih kaosa.

Sv. Augustin kaže:



›› ANAGRAM

sedes animi est in memoria.

Učinimo još taj presudni korak! Zaboravimo na jednokratnost sebe i povećajmo memoriju!

Razotkrit ćemo odjednom da izvan nje ne postoji ništa osim gladi, ledenih zima, krvavih revolucija, svetih ratova, pohvale proždiranju i silovitosti bez kraja.

U noćima poput ove vratit ćemo se u djetinjstvo i u zamračenoj sobi lutati od zida do zida poput šišmiša.

Iz one perspektive ovo je savršeni napredak želje.

Opojnost ruže, ulazak u santu leda, nestanak boli!

Pamćenje je stroj, još uvijek odveć spor, ali nedostižansvakom budućem čuvaru onog što preostaje od povijesti.

Ne pamtimo bolje dane od ovih. Ili gotovo pa bolje.

Zaustavimo još dah. On pamti naše disanje, mi njegovposljednji uzdah.

Ili gotovo pa posljednji.

Žarko paić:uronjeni

Documents