@arko Paić

267

Zaokret spram tijela�

Zašto se već od kraja 80-ih godina 20. stoljeća neprestano govori o praznini, komunikaciji, vizualnosti i tijelu? Jesu li to samo metafore-pojmovi kad se

rabe u djelima teoreti~ara postmoderne i iz nje izvedenih raznolikih kulturalnih teorija? O~ito da su praznina i komunikacija, vizualnost i tijelo usko povezani. Ali oni to nisu kao binarne suprotnosti, niti u dijalekti~kome smislu sinteze proturje~nosti. Njihova veza proizlazi iz strukturalnoga ~etvorstva medijskoga doba. ^etvorstvo je ovdje sklop postmetafizi~kih pojmova/rije~i. Identitet suvremenoga svijeta je prazno mjesto razlika. Isto u razlikama ~ini pojam identiteta praznim pojmom (flatus vocis). Pojam je prazan kada mu nedostaje zbiljski predmet. Ako se u njega može upisati sve što pokriva rije~ poput, primjerice, kulture, tada je rije~ o fluidnim oznakama životnoga stila neke skupine ili pojedinca.

Jedan od najzna~ajnijih romana 20. stoljeća, ^ovjek bez osobina Roberta Musila, već u naslovu pokazuje o ~emu se tu radi.� Praznina pojma zna~i da je subjekt u novome sklopu odnosa istisnuo supstanciju. Ta Pirova pobjeda zna~i da sam pojam ~ovjeka sada više nema svoju supstanciju. On je „bez osobina“ ~im mu se oduzme duhovna supstancija. Svodi ga se na ono kako se u postmoderno doba ~ovjek shvaća: na duševno-tjelesni subjekt društvenih odnosa i kulturnoga poretka zna~enja. Identitet je upravo to mahnito traganje za izgubljenim tlom pod nogama.

� Zahvaljujući predusretljivom razumijevanju autora, ZeSveske ponovno ekskluzivno raspolažu uvodom

(Corporal turn) iz knjige BIJELE RUPE - Tijelo kao vizualna fascinacija koja na jesen izlazi u izdava~koj kući

PLIMA Ulcinj (urednici Andrej i Jovan Nikolaidis)� Robert Musil, Robert Musil, ^ovjek bez osobina, Fraktura, Zagreb, 2009. S njema~koga preveo Andy Jel~ić

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

268

Iako subjekt ozna~ava etimologijski ono što je pod-metnuto, a supstancija ono što je pod-stavljeno, subjekt bez supstancije je kao tijelo bez „spiritualnoga oka“. Ono je vizualno fascinantno. Ali je istodobno njegov novi identitet ogoljenost bez „srži“.

Na pitanje što ~ini identitet neke suvremene nacije odgovora se uvijek nabrajanjem njezinih atributa: jezik, religija, umjetnost, obi~aji, mit, sjećanje. Bit naroda u globalno se doba ispražnjuje od svega toga i svodi se na njegovu politi~ku subjektivnost. Bez toga mu je oduzeto pravo na predstavljanje u svijetu. Moć politi~ke konstrukcije (subjekt) odlu~uje o dekonstrukciji narodnih obilježja u doba globalnoga poretka nacija-država. U globalnome poretku identiteti su društvene i kulturne konstrukcije. Oni nisu povijesno nepromjenjivi. Ali promjena je jamstvo njihova opstanka. Identitet se konstruira u procesu razvitka svojih razlika. Isto se ili dijalekti~ki razvija do višeg stupnja istovjetnosti u razlikama ili se pak pokazuje u onome što Heidegger naziva „stabilnošću u promjeni“.

Ono isto (identi~no), koje se u samome pojmu identiteta odnosi na nemogućnost daljnjega dijeljenja, može se prikazati figurom prizme. Kroz nju prolazi svjetlost, prelamajući se u razli~itim kutovima. Promatra~ više ne vidi cjelinu svjetlosti, nego njezine odbljeske u predmetima. Odbljesci kao fraktali svjetlosti konstituiraju cjelinu slike koja se otvara promatra~u. Ali on nije netko tko konstituira sliku, nego je njome sam konstituiran. Slika o ~ovjeku u doba Grka, srednjega vijeka i u naše digitalno doba ista je samo po tome što se odnosi na ~ovjeka kao bića koje stvara slike na nekom predmetu. Opaženo i na~in kojim se otvara mogućnost takvog opažaja samo su dva „analogna“ pogleda, uvjetno još re~eno, „subjekta“ i „objekta“. Već je otuda jasno da se od novovjekovne slike svijeta događa slikovni i spoznajni zaokret. Fenomeni se ne pokazuju neposredno, a promatra~ nije u položaju pukog opažatelja. Predmet se mijenja ~inom opažaja. No, ono opaženo istodobno mijenja opažatelja.

Praznina je temeljna ontologijska struktura bitka u vremenu „vje~ne sadašnjosti“.� Implozija informacija u digitalnome dobu stvara nužnost interaktivne komunikacije bića. Oni su sudionici mreže događaja (actors network). Komunikacija je, pak, informati~ki, dakle, tehni~ko-tehnologijski proizvedena. Uvjet mogućnosti komunikacije jest vizualizacija informacija. Slika koja nastaje

� Žarko Paić, Žarko Paić, Događaj i praznina: ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007.

Zeni~ke sveske

269

tehni~kim ili digitalnim putem umjetna je slika uronjena u virtualnu realnost. U njoj se ne pojavljuju „živa tijela“ kao žive slike na po~etku procesa razvitka novih medija (film). Tijelo života konstruira se medijski. Ono je virtualno tijelo života same praznine vizualne komunikacije koja prethodi svim drugim oblicima ljudskih društvenih i kulturnih odnosa.� ^etvorstvo praznine, komunikacije, vizualnosti i tijela odgovara po analogiji rascijepu identiteta suvremenoga doba slike svijeta na prazno mjesto imaginarnoga, simboli~koga i realnoga u konstrukciji svijeta medijskoga doba. Shema imaginarno, simboli~ko i realno je Lacanova odredba strukturalnoga odnosa nesvjesnoga i jezika kojim se artikulira svijet kao horizont smisla.� Imaginacija je prazna fantazma. Simboli~ko je prazno mjesto susreta ozna~itelja, ozna~enoga i znaka. A realnost nije iskrivljena slika u zrcalu kao u cameri obscuri, kako je Marx vizualizirao pojam ideologije,� nego virtualno generirani prostor-vrijeme događanja svega što jest. Image-Matrix prethodi svakoj mogućoj imaginaciji zato što je generirani sklop beskrajno umnoženih informacija iz kojih se stvara „novi“ predmet umjetno generirane realnosti uopće.�

Kao što je u doba globalne ujedna~enosti svih tzv. kulturnih razlika pitanje identiteta pitanje nadilaženja granica u logi~kome, povijesnome i realnome svijetu događaja, tako se nesumnjivo odredba onog što još nazivamo svijetom odnosi na složenu rekombinaciju pojmova-metafora iz fizike, teorije informacija, tehnologije prijenosa slike na daljinu. Ali odnosi se i na nešto samorazumljivo što je istodobno i najteže za promišljanje karaktera svjetovnosti suvremenoga svijeta. To samorazumljivo nadilazi sve granice logi~ko-povijesnoga poretka zna~enja. Ne može se ~ak ni pitati o njemu na tradicionalno metafizi~ki na~in. Ne može se o njemu ništa saznati iz njegova {to, jer je metafizika u svim svojim povijesnim zgodama to nešto određivala akcidentalno, pukom drugorazrednom supstancijom (rex extensa u Descartesa) ili produžetkom prirode, oblikom, materijom. Ali uvijek je to nešto bilo određeno kao nešto izvedeno, nikad autonomno i nikad bez odnosa s višim poretkom smisla u onome duševnome (psiha) i duhovnome.

� Žarko Paić, Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Centar za vizualne studije, Zagreb, 2008.

� Jacques Lacan, Jacques Lacan, Écrits, W.W. Norton & Company, London-New York, 1996.

� W.J.T. Mitchell, W.J.T. Mitchell, Iconology: Image, Text, Ideology, The University of Chicago Press, Chicago, 1987.,

str. 168-172.

� Arthur Kroker, „The Image-Matrix“, www.ctheory.net Arthur Kroker, „The Image-Matrix“, www.ctheory.net

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

270

To spram ~ega praznina, komunikacija i vizualnost smjeraju u suvremeno doba jest – tijelo kao slika ili medij. Tijelo nije ovdje skup fiziologijskih svojstava i organa. Ono nije ni automat ili mehani~ki sklop, kako je to novovjekovna racionalisti~ka metafizika od Descartesa do Malebrancha postavljala temeljem za razumijevanje prirode i osobito životinja. Subjektivnost je u filozofijskome smislu ~in samopostavljanja uma kao konstruktivne moći isklju~enja svih drugih određenja. Tijelo ne misli, iako je mozak središnji organ mišljenja u tijelu. Tijelo je uvijek samo ono što je površina, izvanjskost, objekt, posredovanje između duha i duše, vidljivo polje o~itovanja tzv. unutarnjih sila i procesa. Danas svjedo~imo o ekstazi emocionalnosti. Zaslugom kognitivne psihologije, suvremena emocionalna inteligencija smatra se važnijom od intelektualnoga razvitka kao logi~ko-apstraktne mreže u~enja simboli~ke konstrukcije svijeta. Sve se to može opravdano nazvati pobunom prezrenoga tijela i njegovih povijesno „nižih“ funkcija u razumijevanju svijeta uopće.�

Nisu rijetke tvrdnje da je rije~/pojam tijelo (body) 80-ih godina 20. stoljeća posve istisnulo iz govora temeljne rije~i/pojmove metafizi~ke povijesti – duh i dušu.� Ako je duh (logos, mind, geist) ono što stoji u središtu filozofije do njezina kraja u ozbiljenju u pozitivnim znanostima, a rije~ duša (psyche, soul, seele) silazak u ono unutarnje, mra~no i nespoznatljivo s kojim otpo~inje doba psihologije i psihoanalize, tada je tjelesnost tijela svoju ekstazu viška zna~enja poprimila tek nakon uspostave novoga poretka društvenih i kulturalnih praksi dokidanja represivne sublimacije svijeta 60-ih godina 20. stoljeća. Tijelo se artikulira kao niz diskurzivnih praksi. Rije~ kao osnova teksta po~etak je „velike pri~e“ o tijelu u zapadnoj kulturi na ishodu modernosti. Možemo govoriti o nekoliko razli~itih diskurzivnih praksi. Novi pojam kulture kao identiteta s pomoću njih se ozbiljuje u svijetu. Pritom valja istaknuti da se pojam „svijeta“ jezi~no artikulira uvijek u mediju društva i kulture.

„Svijet“ suvremene umjetnosti od trenutka nastupa povijesne avangarde u prvoj polovini 20. stoljeća reducira se na društveno revolucioniranje života. Umjetnost želi stvoriti „novo društvo“, a ne „novi svijet“. Sve do danas u djelima/događajima suvremene umjetnosti društvo se pojavljuje predmetom i referentnim poljem

� Antonio R. Damasio, „Descartesova greška“, Antonio R. Damasio, „Descartesova greška“, Europski glasnik 8/2003., str. 397-414. S engleskoga

preveo Fedor Horvat

� Aleida Assmann, Aleida Assmann, Einführung in die Kulturwissenschaft: Grundbergriffe, Themen, Fragestellungen,

Erich Schmidt Verlag, Berlin, 2008., 2. izd., str. 93.

Zeni~ke sveske

271

njezina djelovanja. Za dokaz te postavke dostatno je uputiti na uporabljivost klju~ne sintagme neomarksisti~koga teoreti~ara i suvremenoga umjetnika Guy Deborda – dru{tvo spektakla. To je društvo poopćenje robnoga fetišizma kapitalisti~ke proizvodnje do nestanka uporabne vrijednosti robe u korist njezine razmjenske ili simboli~ke vrijednosti. Znak se identiteta u društvu spektakla konstituira medijski, a to zna~i vizualnom komunikacijom između objekata kao stvari. Tko je subjekt društva spektakla? Nitko drugi i ništa drugo negoli tijelo kao spektakularno postvarenje onog što je preostalo od ~ovjeka.� Preostatak je nedjeljiv. Zato se sada u samome tijelu događaju sve preostale mogućnosti promjene medijski konstruiranoga svijeta. Prostor-vrijeme dru{tva spektakla jest virtualizacija realnosti i stabilnost u promjeni onog što nazivamo trenuta~nost. Tijelo je već unaprijed medijski konstruirano kao:

(1) Medijalna veza između onog što je tvar (gr~ki soma) i znak (gr~ki sema). U digitalnome kôdu novih medija tijelo se dekodira u virtualnome prostoru-vremenu kao somatsko-semioti~ko polje upisivanja zna~enja iz nove društvene i kulturne okoline. Pojam okoline nije vezan samo uz prirodni okoliš, nego ponajprije uz okolni svijet (Um-welt). Takav je svijet sustavno određen institucionalnim umrežavanjem subjekata/aktera komunikacije. Sve što je vezano uz tijelo neizbježno postaje komunikacijskim proizvodom (seksualnost, moda, umjetnost, sport, spektakl). Kultura tijela u medijalnome okružju istodobno je novo tijelo tehnokulture. Semiotika (tehno)kulture postaje obvezujućom teorijskom interpretacijom tijela kao medija. Znak, ozna~itelj i ozna~eno tijelu podaruju „smisao“ u kontekstu, ili, bolje, novom znakovnome okružju. Ono tek u tjelesnoj komunikaciji razli~itih društveno-kulturalnih skupina ima svoje mjesto i simboli~ku vrijednost. Izvan toga je svedeno na puko somatsko: meso, tvar, površinu, izvanjskost.

(2) Konstrukcija spola/roda (sex/gender) u fundamentalnome „ontologijskome“ zaokretu da tijelo nije esencijalno određeno, već se potvrđuje tek kao tijelo muškarca, žene, transspolno/rodno subjektom svojim društvenim i kulturalnim akcijama. To je danas osnova svakog feministi~koga i postfeministi~koga razumijevanja tijela kao „inskripcije“ (upisivanja znakova), koje polazi od

� Guy Debord, Guy Debord, Dru{tvo spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo Goran Vujasinović.

O interpretacijskim dosezima Debordova pojma društva spektakla vidi: Steven Best/Douglas Kellner, The Postmodern Adventure: Science, Technology, And Cultural Studies At The Third Millennium, The Guilford Press, New York-London, 2001.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

272

epistemologijskoga postupka socijalnoga konstruktivizma: priroda nije stvar-o-sebi, nego je ono što još nazivamo „prirodom“ ili „supstancijom“ tijela rezultat konstrukcije subjekta.�0 Žena se ne rađa, već se ženom postaje. Subjekt se u socijalnome konstruktivizmu poopćuje i uvijek je društveno i kulturalno određen (subjektivnost žene, subkulture, manjina). Izvedba ili performativnost tijela je temeljni medij njegove otvorenosti svijetu.��

(3) Relokacija zna~enja i dekonstrukcija poretka moći (politi~ke, društvene, kulturalne) u priznanju tijela kao potla~enoga subjekta povijesti. To je osnova današnje postkolonijalne teorije.�� Ona nema samo obilježja univerzalne pobune protiv rasizma i etnocentrizma zapadnja~ke globalizacije, nego je znak konstrukcije novih hibridnih identiteta. Tijelo nije više ni „bijelo“ (hegemonija zapadnja~ke civilizacije kao univerzalnoga puta napretka/razvitka u moderni), ali nije ni „crno“ u zna~enju politi~ko-kulturalne borbe za slobodom priznanja drugoga identiteta. Ako je tijelo kartografija novih hibridnih identiteta, onda je posrijedi njegova fluidnost i posvemašnja otvorenost koja nadilazi granice semiotike tijela. Znakovi takvog tijela više se ne odnose ni na što esencijalno, univerzalno, utemeljeno u Ocu/Zakonu povijesne avanture. Sve je izokrenuto, razmješteno, decentrirano. Relokacije tijela neprestane su borbe za novim priznanjem „crnoga“ u „bijelome“ svijetu. A time istodobno „bijeli“ svijet postaje poprištem novoga transnacionalnoga, transrasnoga i transrodnoga identiteta. ^istoća podrijetla i iskonska „priroda“ tijela razoreni su u krhotine.

(4) Novi tehnologijski „organ“ koji u doba vladavine novih medija kao novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija funkcionira u decentraliziranome svijetu mreže (network). Tijelo kao mreža ili složeni poredak struktura i funkcija konstituira kulturu u globalno doba kao postkulturu ili kao virtualni horizont u kojemu se događa ono što je još preostalo od svjetske povijesti. To je tijelo kao „stroj“. Njegovo društveno-kulturno ustrojstvo je prelazak iz doba transgresivnoga tijela (Kroker) u ~isti objekt ili u formu kiborga

�0 Judith Butler, Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, Routledge, London-New

York, 1990., Judith Butler, Bodies: That matter, Routledge, London-New York, 1993., Elisabeth Grosz, Volatile Bodies: Toward of Corporal Feminism, Indiana University Press, Bloomington, 1994.

�� Žarko Paić, Žarko Paić, Vrtoglavica u modi: prema vizualnoj semiotici tijela, Altagama, Zagreb, 2007.

�� Homi K. Bhabha, Homi K. Bhabha, The Location of Culture, Routledge, London-New York, 1994.

Zeni~ke sveske

273

kao spoja biotehnologije i realnoga života.�� Tijelo se u ovom modusu svojega pojavljivanja desupstancijalizira i desubjektivira do krajnjih granica. Ono postaje umjetni život ili tehnologizirano živo tijelo koje misli, osjeća, predo~ava. Deleuze/Guattarijev pojam „strojeva žudnje“ nestaje s horizonta svijeta u kojem je svijet strojno konstruiran kao jezik stvari. Stvar jezika postaje nova stvarnost digitalizirane ekonomije žudnje.��

Ogoljenost onog što zovemo suvremenom „kulturom“ razdvojila je ljubav od žudnje, supstanciju od subjekta, površinu od dubine, crno od bijeloga. Paradoksalan je u~inak tog razdvajanja. Umjesto stapanja i sjedinjenja ljubavi i žudnje, supstancije i subjekta, površine i dubine, crnoga i bijeloga, sve se svodi na vizualnu fascinaciju tijelom bez preostatka uzvišenoga. Kona~an je rezultat tog dugovjeka procesa svođenja svijeta na golo tijelo ispra`njenost svih zna~enja, razumijevanja, smisla. U Baudrillardovoj interpretaciji filma Davida Cronenberga prema romanu J.B. Ballarda Crash, u kojem dolazi do tehnologijskoga orgazma smrti same u automobilskim nesrećama, a užitak je fascinacija tijelima bez organa, ~istom estetizacijom objekata, naizgled pesimisti~ki zvu~i kada se precizno kaže ono što odgovara „biti“ suvremene kulture:

„Od Marxa do McLuhana instrumentalna vizija strojeva i jezika je ista: to su prenosnici, produžeci, medijski posrednici prirode idealno usmjerene na to da postane organsko tijelo ~ovjeka. U toj ‘racionalnoj’ perspektivi samo tijelo je tek medij. S druge strane, u baroknoj i apokalipti~koj verziji Crasha, tehnika je smrtonosna dekonstrukcija tijela – ne više funkcionalni medij, već proširenje smrti – rastavljanje i komadanje... /.../ Svršeno je s ‘erogenim zonama’: sve postaje rupa i nudi se refleksnom olakšanju. A naro~ito (kao u primitivnom inicijacijskom mu~enju, koje nije naše), cijelo tijelo postaje znak i nudi se razmjeni znakova tijela.“��

�� Mike Featherstone/Roger Burrows (ur.), Mike Featherstone/Roger Burrows (ur.), Kiberprostor, kibertijela, cyberpunk: Kulture tehnolo{ke

tjelesnosti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

�� O metamorfozama tijela u suvremenoj kulturi iz psihoanaliti~ke, feministi~ke, povijesno-kulturalne, O metamorfozama tijela u suvremenoj kulturi iz psihoanaliti~ke, feministi~ke, povijesno-kulturalne,

postmoderne, semioti~ke i antropologijske perspektive vidi dvobroj ~asopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa, 1-2/2006. u cijelosti posvećen problematici nove (de)konstrukcije tijela i njegova fluidna identiteta.

�� Jean Baudrillard, „Crash“, u: Jean Baudrillard, „Crash“, u: Simulakrumi i simulacija, DAGGK, Karlovac, 2001., str. 157-158, 159.

S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

274

Tijelo je raskomadano zato što je fragmentirana necjelovita cjelina. Baudrillardovu bi postavku trebalo ispraviti. Marx ne shvaća tehniku tek antropologijski neutralno. Ona nije samo sredstvo ili produžetak prirode u liku kapitala. Tehnika je sredstvo rada, a tehnologija sredstvo/svrha proizvodnje radi proizvodnje u racionalnome ovladavanju prirodom. Tehnologija je medij ili znanstveno kulturaliziranje svijeta uopće. Utoliko „novi McLuhan“ , kako su prozvali Baudrillarda, ~ini grešku kad Marxa ~ita iz antropologijske perspektive Ekonomsko-filozofijskih rukopisa iz 1844., a zaboravlja da je u Kapitalu prevladan taj društveno-humanisti~ki karakter tehnike-tehnologije.��

Problem koji se otvara preobrazbom tehnike-tehnologije u medij nije tek problem konstitucije tijela kao stroja u obzorju kraja metafizike, na što se Baudrillard nadovezuje u svojim lucidnim analizama. ^ini se da su one daleko poticajnije od svih novijih teorija reprezentacije u vizualnoj kulturi iz obzorja psihoanalize za tuma~enje paradoksalnoga nestanka tijela u njegova dva modusa pojavljivanja u suvremenoj umjetnosti: (1) kontingentnome i (2) eksistentnome. Prvo zna~i „biti“ tijelo kao organska supstancija tjelesnosti, a drugo zna~i „imati“ tijelo kao duhovno-egzistencijalni sklop otvorenosti u svijetu.��

Kako uopće dolazimo do toga da tvrdimo kako je na djelu paradoksalni nestanak tijela? Pitanje o „ontologijskom“ katakteru suvremenoga svijeta kao digitalnoga svijeta tehni~ke slike proizlazi iz postavke da je tijelo u svojem ulasku-u-svijet moguće samo onda kad je svijet postao tehni~ko-tehnologijsko tijelo bez organa. Tolika posvećenost tijelu u zapadnoj kulturi na ishodu moderne pouzdani je pokazatelj ove tvrdnje. Filozof Wolfgang Welsch u svojim analizama prijelaza estetskoga u podru~je dizajna životnoga svijeta upućuje upravo na taj paradoksalan na~in prisutnosti tijela danas.�� U telematskome okružju prisutnosti tijela na daljinu može se tek postaviti pitanje o tjelesnosti svijeta kao materijalnosti uopće. Tijelo iskrsava u središtu svijeta tek onda kad je samo decentrirani subjekt žudnje. Drugim rije~ima, tijelo nije svagda opstojeće i zauvijek dano. Ono nije tvar među tvarima, niti je sklop organa. Tijelo

�� Vanja Sutlić, Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mi{ljenje kao kritika kriptofilozofijskog

ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. drugo izd.

�� Žarko Paić, Žarko Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 259-265.

�� Wolfgang Welsch, Wolfgang Welsch, Grenzgänge der Ästhetik, Reclamm, Stuttgart, 1996., str. 319.-320.

Zeni~ke sveske

275

je kontingentno-eksistentni događaj nadilaženja opreka metafizi~kih kategorija od samoga trenutka konstrukcije svega što jest u opreci subjekata-objekata.

Obrat o kojem na primjeru romana i filma Crash govori Baudrillard pokazuje nešto mnogo radikalnije od preobrazbe medija kao sredstva posredovanja informacija ili produžetka prirode u svrhu ili zaokruženu cjelinu razmjene znakova bez zna~enja. Kad se umjesto ljubavi sama žudnja apsolutizira ili kad nestaje u fascinaciji ogoljenošću, kad se umjesto erotike pornografija univerzalizira u samome mediju tijela kao takvog, rije~ je o ~udovišnoj logici pobjede objekta nad subjektom. U navedenom eseju Baudrillard ustvrđuje da je otuda nužno da više nema ni psihologije, jer se osjećaji nadomještaju vizualnim afektima. Ali nema više ni žudnje ni libida. Tijelo kao stroj žudnje preuzima u svoje nadomjestne organe ono što je preostalo od žudnje. A to je ~isti užitak fascinacije u slici drugoga. Na ekranu se penetrira u rupe, a ne u realnu osobu. „Uživo“ u realnome vremenu i virtualnome prostoru prakticira se seks u svim zamislivim formama eksperimenta s prethodno razdvojenim sadizmom od mazohizma, perverzijom od transgresije samoga tijela. Posljedica je toga radikalan nestanak ne samo tijela kao slike u tradicionalnome smislu prikazivanja i predstavljanja, nego ne~eg što se upravo sada paradoksalno uzdiže na rang jedine prave interpretacije vizualnosti kao nesvjesnoga i tijela kao sublimiranoga stroja žudnje. Baudrillard je u analizi romana i filma Crash došao do onog do ~ega je nužno i trebao doći. Naime, došao je do kraja interpretacijskih mogućnosti psihoanalize uopće za objašnjenje suvremenoga svijeta „simulakruma i simulacije“.

Seks, kakvim ga mi poimamo, tek je sitno i specijalizirano određenje svih simboli~kih i žrtvenih praksi kojima se može otvoriti neko tijelo, ne više prirodno, već umijećem, simulakrumom, nesrećom. “Seks je samo redukcija nagona zvanog žudnja na unaprijed pripremljene zone. /.../ Ovdje su svi erotski nazivi tehni~ki. Nema dupeta, kurca, pice, već anus, rektum, vulva, ud, koitus. Nema žargona, to jest intimnosti seksualne silovitosti, već jedan funkcionalni jezik: jednakost kroma i sluzokože kao bilo koje forme s drugom. Isto je i s preklapanjem smrti i seksa; nekako više kao da su skupa prekriveni nekom vrstom tehni~kog super-dizajna nego spojeni sukladno užitku. Uostalom, i nije rije~ o užitku, već jednostavno o pražnjenju.“��

�� Jean Baudrillard, nav. djelo, str. 162. i 164. Jean Baudrillard, nav. djelo, str. 162. i 164.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

276

Ako nema potisnute žudnje, tada je ono što je pokreta~ seksualnih odnosa među ljudima postala estetizirana zona ispražnjavanja. Seksualnost kao posljednja zona tzv. šoka i provokacije suvremene umjetnosti u zamjeni za zabranjene zone društvenih normi i moralnih pravila vizualna je komunikacija tijela-objekta s drugim tijelima-objektima. Tijela su svedena na ~isti znak bez ozna~itelja i ozna~enoga. Ako, dakle, nema osjećaja, žudnje, libida, nema ni razloga da se psihoanalizom više objašnjava vizualni jezik suvremenoga svijeta. Mediji nisu ono „nesvjesno koje se artikulira kao jezik“ (Lacan). Ali jesu „ono“ što prethodi svakoj mogućoj realnosti komunikacije uopće. To „ono“ nije više neka transcendentalna stvar-o-sebi ili „sublimni objekt ideologije“ (Žižek), Stvar, spram koje se usmjerava potisnuta ili akumulirana žudnja. To „ono“ događa se tako kao da još „ima“ nešto od preostatka uzvišenoga u totalnome postvarenju svega što jest. Seks i seksualnost kao izvorni oblici komunikacije u praznini vizualnosti tijela svode se još samo na fascinaciju slikom. Ali problem je u onome kao da jo{ „ima“. ^ega? ^ime smo mi zapravo fascinirani ako ne nekim preostatkom nadslikovnoga u slici estetiziranih tijela u stanju njihova komadanja? Jesmo li fascinirani ~inom „ispražnjavanja“ u rupe ili događajem totalnoga nestanka tijela u apokalipti~kome događaju smrti tijela uopće? Pođimo od toga da je „svršavanje“ kao orgazmi~ki ~in smrti u bijelome istinski kraj povijesti tijela. Smisao onoga krajnjega, svršetka koji se pojavljuje kao ~isto ništa bitka baca svoje svjetlo na trenutak po~etka tog fascinantnoga događaja. U novijim kozmologijskim teorijama o nastanku i budućnosti svemira neprestano se obnavlja ideja o gnosti~koj tamnoj tvari (nigredo). Tamna tvar je istodobno ono negativno bjeline, apsolutne svjetlosti koja nestaje u vremenskoj crvoto~ini s galaksijama. U slikarstvu neoavangardnoga umjetnika Anselma Kiefera nigredo postaje sublimnom to~kom po~etka i kraja umjetnosti uopće.�0 Ali to je istodobno i krajnja to~ka vizualizacije novih medija u njihovu svođenju cjelokupnoga svijeta na ~istu informaciju.

Mediji nisu sredstvo/svrha ljudske egzistencije, nego epohalni događaj konstrukcije svijeta kao univerzalne tehni~ke slike. Tko, međutim, vlada nad subjektima i objektima događaja? Tko ili što je ta nova misti~na moć – slika, rije~ ili broj? Vlada li nešto konkretno kroz utjelovljenu moć kapitala ili je posrijedi „ono“ s onu stranu apstraktne konkretnosti tehnike-tehnologije

�0 Rafael L�pez Pedraza, Rafael L�pez Pedraza, ANSELM KIEFER: „After The Catastrophe“, Thames and Hudson, London,

1986.

Zeni~ke sveske

277

vizualizacije? Vlada li slika kao objekt nad subjektom, u smislu u kojem Baudrillard kaže da je ~udovišna pobuna suvremene umjetnosti u tome što odsad predmeti ili objekti dekonstruiraju nas?

Ako je tome tako, treba li alternativa sadašnjem trendu povratka subjektu u filozofiji i teorijama kulture biti povratak objektu? Neolakanovska psihoanaliza i sve veći interpretacijski utjecaj Deleuzea s njegovim postavkama o tijelu kao stroju, o strojevima žudnje i o „tijelu bez organa“ doveli su do toga da je gotovo obvezujuća postala interpretacija vizualnih umjetnosti i vizualnih komunikacija u suvremenim istraživanjima novih medija koja polazi od pretpostavke da je jezik novih medija samo novi tehni~ki jezik univerzalno nesvjesnoga.�� Je li tijelo uopće moguće razumjeti iz takve psihoanaliti~ke „prizemljenosti“ u jezik? U suvremenim vizualnim komunikacijima taj jezik svojim govornicima ne govori više ništa „bitno“. Može se reći da ~ak ništa i ne ozna~ava jer nema predmeta na koji bi se mogao referirati. Tijelo kao „nesvjesno artikuliranje jezika“, kojim se danas vizualna kultura služi, nije stoga ništa drugo negoli prazan vizualni jezik i prazna vizualna komunikacija. Pritom se nipošto ne misli da su taj jezik i ta komunikacija nešto „besmisleno“. Jezik i komunikacija kojima slikovnost u formi vizualizacije utiskuje pe~at proizlaze iz biti informacije. Da bi vizualni jezik mogao nešto „govoriti“ drugome, a vizualna komunikacija bila temeljnim na~inom odnosa među ljudima, potrebno je da se svijet konstruira informati~ki. Svođenje jezika i komunikacije na informaciju koja se sažima i zgušnjava u prostoru-vremenu kraja povijesti dovodi do dokidanja dualizma subjekta i objekta u suvremenome svijetu digitalne realnosti.

Taj je jezik, recimo to odlu~no, stvar. Jezik je novih medija postvarena informacija bez upućivanja na bilo što drugo osim na komunikaciju (broj), vizualnost (sliku) i tijelo (rije~). Digitalno doba po~iva na „izra~unatoj slici“ (Kittler). Strojno generirana ta je slika uvjet komunikacije u informacijskome ili telematskome društvu.�� Primat broja-slike nad rije~i nije u tome što binarni (digitalni) kôd odsad omogućuje novi jezik, nego u tome što je jezik sam u jezi~noj artikulaciji rije~i novo tijelo digitalnoga svijeta. No, tijelo koje nastaje s „novim svijetom“ strojno generiranoga teksta povezuje sve dosad razdvojeno u povijesnome nizu pisma,

�� Toga nije lišen ni jedan od najradikalnijih mislilaca novih medija Friedrich A. Kittler. Vidi o tome: Toga nije lišen ni jedan od najradikalnijih mislilaca novih medija Friedrich A. Kittler. Vidi o tome:

Dieter Mersch, Medietheorien: Ein Einführung, Junisu Verlag, Köln, 2006., str. 185-206.

�� Žarko Paić, Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Centar za vizualne studije, Zagreb, 2008.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

278

slike i teksta. Posrijedi je radikalna vizualizacija rije~i s kojom se tijelo povezuje u interaktivnoj komunikaciji s drugim. Tijelo je, dakle, inkarnacija rije~i, a ne broja ili slike. U ~etvrtoj knjizi Novoga Zavjeta, Ivanovu Evanđelju, rije~ (logos) prethodi broju i slici jer logos-rije~ ontologijski omogućuje jedno i sve u formi slikovnoga prikaza. U po~etku bija{e Rije~...I Rije~ tijelom postade.

U svojoj ~istoj broj~anoj reprezentaciji slikom tijelo se nužno artikulira kao rije~. Ona upućuje svoje poruke drugim tijelima. Zatvorenost kruga u kojem tro~lana struktura ozna~itelja, ozna~enoga i znaka odgovara imaginarnome, simboli~kome i realnome konstituiranju „smisla“ suvremenoga svijeta digitalnoga doba, predstavlja zatvorenost vremena bez budućnosti. Krug je dovršen u svojim mogućnostima. Stoga je neizbježno prazan od svih drugih zna~enja osim od autoreferencijalnih i intereferencijalnih. Znakovi kruže krugom bez središta.�� Njihova je međusobna veza posredovana svođenjem samoga znaka na vlastitu ispražnjenost zna~enja. Znak je ogoljen na puki broj, sliku i rije~. To je ishodište semiotike, lakanovske psihoanalize i poststrukturalizma.

Tko želi govoriti o „višku zna~enju“ u vizualnoj kulturi našega doba mora govoriti o „manjku smisla“. Snovi su kao imaginarni predložak simboli~ke konstrukcije realnosti u predmedijsko doba još imali trag prisutnosti svijeta u nazna~avanju, znamenovanju, predskazivanju budućih događaja. Sada su snovi samo sublimirani oblik „buncanja“ ili slikovne artikulacije mogućih događaja u realnosti. Realnost događaja prethodi snovima u smislu nazna~avanja, znamenovanja i predskazivanja. U filmu Minority Report ubojica je unaprijed ozna~en. On je detektiran kao onaj koji će ubiti. Zato ga treba unaprijed sprije~iti u tom ~inu. Unaprijed ozna~ava ono što Heidegger u Bitku i vremenu naziva egzistencijalnom pred-bježnošću-k-smrti. Nadolazeće je budućnost u formi imaginarne pred-bježnosti. Hrvatska rije~ bijeg, glagol bježati ne iscrpljuje se u ~inu nekog „subjekta“ koji bježi od ne~eg prijetećega ili onog što ga neizbježno tišti, pa to potiskuje bijegom u drugu vrstu realnosti.

Tko ili što bježi od prepasti pred strahotnim događajem? Živo biće ~ovjek je u svojoj egzistenciji određeno primarnom dimenzijom budućnosti. Ono je ekscentri~no jer nema drugog „organa“ za snalaženje u svijetu osim već bitno

�� Vilém Flusser, Vilém Flusser, Kommunikologie, Ficher, Frankfurt/M., 2005.

Zeni~ke sveske

279

tehnologijski, dakle, medijski proizvedenog oruđa za preživljavanje u prirodi. Mozak i ruka su duhovno-tjelesni organi ekscentri~ne egzistencije. Bez mozga ruka ne funkcionira. Tijelo je u svojoj pred-bježnoj strukturi uvijek ba~eno u situacije. Nastojeći ih nadzirati tako što ih pokušava pred-vidjeti, tijelo je izba~eno u strukturalnu vremenitost onoga što Heidegger naziva tu-bitkom (Dasein). Ovdje je, dakako, rije~ izri~ito u ljudskome tijelu. Ne-iz-bježno i pred-bježno iskazuju upravo strukturu vremenitosti budućnosti. Ona je ne-izbježna i pred-bježna jer se svaki bijeg od nje ~ini nemogućim.

U filmu Matrix ono realno se imaginarno i simboli~ki proteže i rasteže u svim smjerovima prazne prošlosti i prazne budućnosti. Zašto prazne? Zato što je struktura vremenitosti virtualne realnosti istodobna trenuta~nost informacija. Ono „sada“ i ono „ovdje-kao-posvuda“ jest virtualna mreža aktera bez identiteta. Mi više ne sanjamo slikovno predskazujući buduće događaje. Događaji nas sanjaju. To je obrat one drevne taoisti~ke zagonetke u pripovijesti o filozofu-leptiru Tzuang-Tziju koji se pita. „Jesam li ja Tzuang-Tzi koji sanja da je leptir ili leptir koji sanja da je Tzuang-Tzi?“ Odgovor nije ni u filozofu ni u leptiru, nego u realizaciji snova kao virtualnoj realnosti svijeta. Filozof i leptir postoje samo kao uronjene slike u snovima. Uronjenost (imersion) je temeljna karakteristika slike u digitalno doba.��

�� Oliver Grau, Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts,

London-New York, 2003.