Jean-Franois Lyotard

***Postmoderno stanje

Izvjetaj o znanju

Jean-Franois Lyotard

Postmoderno stanje Izvjetaj o znanju

PrevelaTatiana Tadi

2005.

Naslov izvornikaLa Condition postmoderne: report sur le savoir, 1979. Les Editions de Minuit.

Prava za hrvatski prijevod 2005. Ibis grafika, Zagreb

NakladnikIbis grafika d.o.o.

IV. Ravnice 25, Zagrebwww.ibis-grafika.hr

Za nakladnika/urednikKreimir Krnic

OdabraoSlavko Amuli

RecenzentiGvozden FlegoMarijan Krivak

Oblikovanje ovitkaMatko Joviin

Grafika priprema i tisakIbis grafika d.o.o.

Objavljivanje ove knjige pomoglo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske

Grafiko oblikovanje i slog priredio Kreimir Krnic. Knjiga je sloena pismom Adobe Garamond Pro u programu Adobe InDesign. Prijevod je zatien autorskim pravima.

Niti jedan njegov dio ne smije se ni na koji nain reproducirati ili objavljivati bez prethodnog pisanog doputenja nositelja prava.

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveuilina knjinica ZagrebUDK 172:316.42.052 339.9:17 316.42.052:17LYOTARD, Jean-FranoisPostmoderno stanje : Izvjetaj o znanju / Jean-Franois Lyotard ; Prevela Tatiana Tadi. Zagreb : Ibis grafika, 2005. Prijevod djela: La Condition postmoderne: report sur le savoir - Kazalo.ISBN 953-6927-09-8

III

Sadraj

Uvod ............................................................................... VPostmoderno stanje ....................................................... 1 1. Podruje: znanje u informatikim drutvima ............ 1 2. Problem: legitimnost ................................................. 8 3. Metoda: jezine igre .................................................. 11 4. Priroda drutvene veze: moderna alternativa ............. 14 5. Priroda drutvene veze: postmoderno gledite .......... 20 6. Pragmatika narativnog znanja ................................... 26 7. Pragmatika znanstvenog znanja ................................ 34 8. Narativna funkcija i legitimnost znanja .................... 39 9. Prie o legitimaciji znanja ......................................... 44 10. Delegitimnost ........................................................... 53 11. Istraivanje i njegova legitimacija performativnou .. 60 12. Obrazovanje i njegovo legitimiranje performativnou 70 13. Postmoderna znanost kao istraivanje nestabilnosti .. 80 14. Legitimnost putem paralogije ................................... 90Pogovor ........................................................................... 103 Lyotardovo postmoderno stanje ............................. 103Kazalo imena i pojmova ................................................ 113

VUvod

Predmet ove studije je stanje znanja u najrazvijenijim drutvi-ma. Odluio sam ga nazvati postmodernim. To je izraz kojim se koriste sociolozi i kritiari na amerikom kontinentu. On opisuje u kakvom se stanju nalazi kultura nakon promjena koje su utjecale na pravila igre u znanosti, knjievnosti i umjetnosti, poevi od kraja XIX. stoljea. Ovdje se bavimo promjenama u odnosu na krizu naracija.

Znanost je od poetka u sukobu s naracijama. Prema nje-zinim mjerilima veinu ih moemo razotkriti kao bajke. No ukoliko se ne ograniava na nabrajanje korisnih pravilnosti i ukoliko traga za istinom, ona mora ozakoniti vlastita pravila igre. I tada o svome ustrojstvu stvara diskurz legitimnosti koji nazivamo filozofijom. Kada taj metadiskurz izriito pribjegava nekoj velikoj naraciji, poput dijalektike Duha, hermeneutike smisla, oslobaanja umstvenog subjekta ili radnika, razvoja bogatstva, onda odluujemo modernom nazvati onu znanost koja se na naracije poziva kako bi sebe ozakonila. Primjerice, pravilo konsenzusa izmeu poiljatelja i primatelja nekog isti-nosnog iskaza bit e prihvatljivo ako se opisuje s obzirom na moguu usuglaenost miljenja razumnih duhova; takva je bila naracija prosvjetiteljstva u kojoj je heroj znanja radio u korist

VI

uvod

ispravnog etiko-politikog cilja, za univerzalni mir. Na ovom primjeru vidimo da legitimirajui neko znanje metanaracijom, to ukljuuje i filozofiju povijesti, moramo pitati o vrijednosti institucija koje upravljaju drutvenim odnosom; i njih je takoer potrebno legitimirati. I pravda se, jednako kao i istina, mora pozivati na veliku naraciju.

Pojednostavimo li do krajnosti, moemo rei da se nepovje-renje prema metanaracijama smatra postmodernim. Ono je zasigurno posljedica napretka znanosti, no i napredak sa svoje strane pretpostavlja nepovjerenje. Zastarjelosti metanarativnog pristupa legitimnosti odgovara upravo kriza metafizike filo-zofije, a takoer i akademske institucije koja je ovisila o ovoj. Narativna funkcija gubi svoje imbenike, velikog junaka, velike opasnosti, velike zaplete i velik cilj. Ona se raspruje u oblaie narativnih jezinih elemenata, ali takoer i onih denotativnih, preskriptivnih, deskriptivnih itd., od kojih svaki sa sobom nosi pragmatine naboje sui generis. Svatko od nas ivi na raskru mnotva ovih elemenata. Mi nuno ne oblikujemo postojane jezine kombinacije, a ni svojstva onih koje oblikujemo nisu nuno priopiva.

Prema tome, drutvo koje dolazi ne poziva se toliko na njut-novsku antropologiju (poput strukturalizma ili teorije sustava) ve se u veoj mjeri poziva na pragmatiku jezinih estica. Postoji mnogo razliitih jezinih igara, to je heterogenost ele-menata. Oni omoguuju instituciju samo na krajevima, to je lokalni determinizam.

Oni koji donose odluke ipak pokuavaju upravljati ovim oblacima drutvenosti pomou ulaznih/izlaznih matrica, uz pomo logike koja pretpostavlja sumjerljivost elemenata i odre-divost svega. Zbog njih je na ivot podreen poveanju moi. Njegova legitimnost na podruju drutvene pravednosti kao znanstvene istine nalazi se u optimalizaciji djelotvornosti susta-va, uinkovitosti. Primjenu ovih pravila na sve nae igre prati

VII

uvod

i neto terora, labavog ili strogog: Budite operativni, to jest sumjerljivi, ili nestanite.

Logika najdjelotvornijeg je nesumnjivo u mnogo emu nekonzistentna, posebice glede prijepora u drutveno-ekonom-skom podruju jer ona istodobno eli manje posla (zbog snia-vanja trokova proizvodnje) ali i vie posla (da bi olakala teret neaktivnog stanovnitva na drutvo). No nepovjerenje je ve toliko da vie nitko od ovih nedosljednosti ne oekuje spasono-sno rjeenje, kao to je to nekada inio Marx.

Postmodernom je stanju, meutim, razoaranje strano, jednako kao to mu je strana i slijepa pozitivnost delegitimno-sti. Gdje nakon metanaracija moemo nai legitimnost? Kriterij operativnosti je tehnoloki i nije primjeren pri prosuivanju istine ili pravde. Moe li se legitimnost pronai u konsenzusu postignutom diskusijom, kako misli Habermas? On napada heterogenost jezinih igara. A pronalasci uvijek nastaju iz neslaganja. Postmoderno znanje nije samo orue moi. Ono istanava nau osjetljivost za razlike i osnauje nau sposobnost podnoenja nesumjerljivog. Ono smo svoj uzrok ne nalazi u homologiji strunjaka ve u paralogiji izumitelja.

Nae otvoreno pitanje glasi ovako: legitimnost drutvene spone, pravedno drutvo, je li to mogue prema paradoksu ana-lognom znanstvenoj djelatnosti? I to bi ono predstavljao?

Ovaj tekst je prigodan. Radi se o Izvjetaju o znanju u najrazvijenijim drutvima, kojeg smo predloili Sveuilinom vijeu pri vladi Quebeca, a na zahtjev njegova predsjednika. Gospodin predsjednik je ljubazno odobrio objavljivanje teksta u Francuskoj, na tome mu zahvaljujem.

Izvjestitelj je filozof, a ne strunjak. Strunjak zna to zna i to ne zna, dok filozof to ne zna. Jedan zakljuuje, drugi propi-tuje, radi se o dvije jezine igre. One su ovdje izmijeane tako da ni jedna nije dovedena do kraja.

Filozof se barem moe tjeiti govorei da e formalna i pra-gmatika analiza nekih filozofskih i etiko-politikih diskurza o

VIII

uvod

legitimnosti koje Izvjetaj sadri kasnije zaivjeti. On ju je uveo na pomalo sociologizirajui nain, to ju je skratilo, ali joj je i dalo njezino mjesto.

Izvjetaj posveujemo Politehnikom institutu za filozofiju sveuilita Pariz VIII (Vincennes), u veoma postmodernom trenutku kada pred ovim Sveuilitem stoji opasnost nestanka, a pred institutom mogunost njegova nastanka.

PoStmoderno Stanje

1. Podruje: znanje u informatikim drutvima

Naa je radna pretpostavka da znanje mijenja svoj poloaj kada drutva ulaze u postindustrijsko doba i kulturu koju nazivamo postmodernom. Ovaj je prijelaz zapoeo ve krajem pedesetih koje su u Europi oznaile zavretak obnove. Ovisno o dravi odvijao se bre ili sporije, a u samoj zemlji to je ovisilo o podru-ju aktivnosti, iz ega proizlazi sveopa vremenska neusklaenost pa cjelovita slika nije usklaena. Neki od opisa moraju biti pretpostavke. A znamo da futurologiji ne treba pripisivati pre-vie zasluga.

A. Touraine, La socit postindustrielle, Denol, 969.; D. Bell, The Coming of Post-Industrial Society, New York, 97.; Ihab Hassan, The Dismemberment of Orpheus : Toward a Post Modern Literature, New York, Oxford U.P.,97.; M. Benamou i Ch. Caramello ur., Performance in Postmodern Culture, Wisconsin, Center for XXth Century Studies i Coda Press, 977.; M. Kohler, Postmodernismus : ein begriffgeschich-tlicher Ueberblick, Amerikastudien , (977).

O tome vidi ve klasian knjievni prikaz M. Butora, Mobile. Etude pour une reprsentation des Etats-Unis, Gallimard, 96.

Jif Fowles ur., Handbook of Futures Research, Westport, Conn., Greenwood Press, 978.

Postmoderno stanje

Umjesto slike koja ne bi mogla biti potpuna mi emo kre-nuti od toke koja odmah odreuje na predmet. Znanstveno znanje je vrst diskurza. Drugim rijeima, mogli bismo rei da posljednjih etrdesetak godina znanosti i tehnologije koje se nazivaju vrhunskima posveuju pozornost jeziku: fonologija i lingvistike teorije, problemi komunikacije i kibernetika, suvre-mena algebra i informatika,6 raunala i njihovi jezici,7 problemi prevoenja i kompatibilnost meu strojevnim jezicima,8 proble-mi pohranjivanja i banke podataka,9 telematika i postavljanje inteligentnih terminala,0 paradoksologija, eto oevidnih svjedoanstava, a popis nije iscrpan.

ini se da utjecaj ovih tehnolokih promjena na znanje mora biti znatan. Zbog ovih promjena i znanje se mijenja ili N. S. Troubetzkoy, Grundzge der Phonologie, Prague, T. C. L. P., VII,

99. N. Wiener, Cybernetics and Society. The Hurnan Use of Human Beings,

Boston, Hougton Mifflin, 99.; W.R. Ashby, An Introduction to Cybernetics, London, Chapman and Hall, 96.

6 Vidi djelo Johannesa von Neumanna (90-97).7 S. Bellert, La formalisation des systmes cyberntiques u Le concept

d information dans la science contemporaine, Minuit, 96.8 G. Mounin, Les problmes thoriques de la traduction, Gallimard, 96.

Godinu 96. smatraju poetkom raunalne revolucije zahvaljujui novoj vrsti raunala 60 I.B.M. : R. Moch, Le tournant infomatique, Documents contributifs, dodatak IV, L informatisation de la socit, La Documentation franaise, 978., R. M. Ashby, La seconde gnration de la micro-lectronique, La Recherche (lipanj970.), 7 i dalje

9 C. L. Gaudfernan i A. Tab, Glossaire, u P. Nora i A. Minc, L informatisation de la socit, La Documentation franaise, 978. R. Beca, Les banques de donnes, Nouvelle informatique et nouvelle croissance, dodatak I, L informatisation..., loc. cit.

0 L. Joyeux, Les applications avances de linfomatique, Documents contributifs, loc. cit. Kuni terminali (Integrated Video Terminals) bit e komercijalizirani prije 98., cijena e biti oko 00 amerikih dolara, prema izvijeu to ga je dao International Resource Development, The Home Terminal, Conn., I.R.D. Press, 979.

P. Watzlawick, J. Helmick-Beavin, D. Jackson, Pragmatics of Human Communication. A Study of Interactional Patterns, Pathologies, and Paradoxes, N. Y., Northorn, 967.

Postmoderno stanje

e se promijeniti u svoje dvije glavne funkcije, u istraivanju i prijenosu spoznaja. Jednostavan primjer promjene u istraivanju to ga i laici mogu razumjeti prvo nalazimo u genetici koja svoju teorijsku paradigmu duguje kibernetici. A postoje i stotine drugih primjera. Primjer za prijenos spoznaja znamo da nor-malizirajui, umanjujui i komercijalizirajui ureaje, danas ve mijenjamo postupke dobivanja, klasificiranja, pristupa i iskori-tavanja spoznaja. Razumno je misliti da sve vei broj informa-tikih strojeva utjee i da e utjecati na protok spoznaja kao to je to bio sluaj prvo s razvojem prijevoznih sredstava (promet), a zatim zvuka i slike (mediji).

Ova sveopa promjena ne moe ostaviti netaknutom pri-rodu znanja. Ono moe prijei na nove kanale i postati opera-tivnim samo ako ga moemo prevesti u informacijske kolii-

J. M. Treille, lan Grupe za analizu i istraivanje ekonomskih i tehno-lokih sustava (G.A.P.S.E.T.), izjavljuje: Ne govori se dovoljno o novim mogunostima irenja pohranjenih informacija, posebice zahvaljujui poluvodiima i laserima (...) Svatko e uskoro jeftino moi pohraniti informaciju tamo gdje eli, i imati na raspolaganju mogunost neovisne obrade. (La semaine media 6, veljaa979.). Prema jednom istraiva-nju National Scientific Foundation-a, vie od polovice srednjokolaca redovito koristi raunalo, a sve e ga kolske ustanove imati poetkom osamdesetih (La semaine media , sijeanj 979.).

L. Brunel, Des machines et des hommes, Montreal, Qubec Science, 978. J. L. Missika i D. Wolton, Les rseaux pensants, Librairie technique et documentaire,978. Koritenje videokonferencija izmeu Quebeca i Francuske postaje ustaljenom praksom: u studenom i prosincu 978. ve se u izravnom prijenosu odravala etvrta videokonferencija (preko sate-lita Symphonie) izmeu Quebeca i Montreala s jedne i Pariza (Universit Paris Nord i centar Beaubourg) s druge strane (La semaine media , 0 studeni 978.). Drugi je primjer elektroniko novinarstvo. Tri velike amerike mree A.B.C., N.B.C. i C.B.S. toliko su dobro diljem svijeta umnoile svoja pradukcijska studija da gotovo sve dogaaje mogu elek-troniki obraditi i satelitom poslati u Sjedinjene Drave. Samo moskov-ski uredi i dalje koriste filmove koje onda alju u Frankfurt odakle se dalje alju satelitom. London je postao veliki packing point (La semaine media 0, oujak 979.).

Postmoderno stanje

ne. Iz toga dakle moemo predvidjeti da e sve to u stvarnoj spoznaji nije mogue prevesti na ovaj nain biti odbaeno, i da e se smjer novih istraivanja podvrgnuti uvjetu prevodljivosti moguih rezultata na strojni jezik. Proizvoai znanja jedna-ko kao i korisnici trebaju i trebat e imati sredstva putem kojih e na ove jezike prevoditi ono to jedni ele izumiti, a drugi nauiti. Istraivanja o strojevima koji prevode ve su uvelike napredovala. Uz hegemoniju informatike namee se i odree-na logika, to znai odreen niz propisa koji odreuju koji se iskazi prihvaaju kao oni koji iskazuje znanje.

Odsada moemo oekivati jedno snano izvanjtenje znanja u odnosu na poznavatelja, na kojem god se stupnju u procesu saznavanja ovaj nalazio. Staro naelo koje tvrdi da je stjecanje znanja neodvojivo od obrazovanja (Bildung) duha, ak i osobe, zastarijeva i zastarjet e. Odnos dobavljaa i korisnika znanja prema tome znanju koje dobavljaju odnosno koriste stremi i sve e vie stremiti k tome, da poprimi oblik koji ve ima odnos proizvoaa i potroaa potroake robe prema toj robi koju pro-izvode odnosno troe, naime, oblik vrijednosti. Znanje jest i bit e proizvoeno kako bi se prodavalo, ono jest i bit e koriteno kako bi ga se vrednovalo u nekoj novoj proizvodnji, u oba sluaja kako bi bilo razmijenjeno. Ono prestaje biti samo sebi svrhom, gubi svoju uporabnu vrijednost.6

Informacijska jedinica je bit. Za objanjenja vidi Gaudfernan i Tab, Glossaire, loc. cit. Rasprava u R. Thom, Un prote de la smantique: linformation (97), u Modles mathmatiques de la morphogense, 0/8, 97. Transkripcija poruka na digitalni kod eliminira dvosmislenost: vidi Watzlawick i drugi op. cit., str. 98.

Tvrtke Craig i Lexicon najavljuju izbacivanje na trite depnih prevodi-telja: sadravat e etiri modula na razliitim jezicima, a svaki e imati 00 rijei. Weidner Communication Systems Inc. proizvodi Multilingual Word Processor koji omoguuje da se kapacitet prevoditelja povea s 600 na 00 rijei na sat. Njegova je memorija trostruka i sadri: dvojezini rjenik, rjenik sinonima i gramatiku (La semaine media 6, 6 prosinac 978., ).

6 Jrgen Habermas, Erkenntnis und Interesse, Frankfurt, 968.

Postmoderno stanje

Znamo da je ono zadnjih desetljea postalo glavna pokre-taka snaga proizvodnje,7 to je ve u znaajnoj mjeri promijeni-lo sastav aktivnog stanovnitva u najrazvijenijim zemljama8 i to predstavlja usko grlo za zemlje u razvoju. U postindustrijskom i postmodernom dobu znanost e zasigurno jo vie osnaiti svoju vanost u poticanju produktivnih mogunosti nacionalnih dra-va. Sama je ova situacija jedan od razloga zbog kojih mislimo da e se jaz prema zemljama u razvoju u budunosti neprestano poveavati.9

No, zbog ovog vida ne bismo smjeli zaboraviti drugi, koji ga nadopunjuje. U obliku informacijske robe neophodne za pro-izvodnu mo, znanje ve igra glavnu ulogu, moda e postati i najvaniji ulog u svjetskoj trci za mo. Kao to su se nacionalne

7 Temelj (Grundpfeiler) proizvodnje i bogatstva (...) postaje inteligencija i ovladavanje prirodom u egzistenciji ovjeka kao drutvenog tijela tako da ope drutveno znanje, postaje snaga neposredne proizvodnje, pie Marx u Grundrisse der Kritik der politischen Oekonomie (87-88), Berlin, Dietz, Verlag, 9., 9 . Meutim, Marx priznaje da spoznaja ne postaje snagom u obliku znanja ve kao neposredan organ drutvene prakse to jest u obliku strojeva: oni su organi ljudskog mozga to ih je stvorila ljudska ruka i snaga objektiviziranog znanja (str. 706). Vidi Paul Mattick, Marx and Keynes, The Limits of the Mixed Economy, Boston, Sargent, 969. Rasprava u J. F. Lyotard, La place de lalination dans le retournement marxiste (969), u Drive partir de Marx et Freud (Paris: Union Gnrale dEdition 97), str. 78-66.

8 Sastav kategorije radnika (labor force) u Sjedinjenim Dravama promi-jenio se u dvadeset godina (90-97) na sljedei nain:

90 97Tvorniki radnici, uslune djelatnosti i poljoprivrednici 6, , Slobodna zanimanja i tehniari 7, ,Slubenici 0,0

(Statistical Abstracts, 97).9 Zbog vremena potrebnog za stvaranje visokog tehnikog ili srednjeg

naunog strunjaka u odnosu na vrijeme potrebno za iskoritavanje siro-vina i prebacivanja novanog kapitala. Krajem ezdesetih godina Mattich je procijenio da je postotak ulaganja u nerazvijenim zemljama od do % B.N.D.-a, u razvijenim zemljama iznosi od 0 do % (Marx and Keynes, str. 8).

Postmoderno stanje

6

drave borile za osvajanje teritorija, a zatim za nadzor nad upo-trebom i iskoritavanjem sirovina i jeftine radne snage, mogue je zamisliti da se tako bore i za ovladavanje informacijama. Time se otvara novo polje za industrijske i trgovake strategije, takoer i vojne i politike.0

Meutim, ovako prikazana perspektiva nije tako jednostav-na kao to izgleda. Stoga to merkantilizacija znanja nee moi netaknutom ostaviti povlasticu koju su moderne nacionalne drave drale i jo je uvijek dre u proizvodnji i protoku znanja. Ideja da spoznaje nastaju iz mozga ili duha drutva koje je drava nestat e u onoj mjeri u kojoj e osnaiti suprotno naelo po kojem drutvo postoji i napreduje samo ako su poruke koje krue bogate informacijama i jednostavne za tumaenje. Za ideologiju komunikacijske transparentnosti, koja ide ruku pod ruku s komercijalizacijom znanja, drava e postati faktor neprozirnosti i uma u vezama. Iz ovog se kuta gledanja naj-vjerojatnije moe s novom ustrinom postaviti problem odnosa izmeu ekonomskih i dravnih snaga.

Ekonomske su snage ve u prethodnim desetljeima poele ugroavati stabilnost dravnih, zahvaljujui novim oblicima pro-toka kapitala to su nazvani generikim imenom multninacio-nalne kompanije. Ovi oblici protoka podrazumijevaju da odluke to se odnose na ulaganja izmiu, barem djelomino, nadzoru nacionalnih drava. Zbog razvoja informatike i telematike tehnologije ova se pitanja mogu jo zaotriti. Recimo primjerice, da je tvrtki poput IBM-a dozvoljeno da koristi jedno polje u

0 Nora i Minc, L informatisation de la socit, loc. cit., posebice prvi dio: Les dfis. Y. Stourdz, Les Etats-Unis et la guerre des communicati-ons, Le Monde, -. prosinac 978. Vrijednost svjetskog trita teleko-munikacijske opreme u 979. iznosi 0 milijardi dolara; procjenjuje se da e za deset godina dosei brojku od 68 milijardi (La semaine mdia 9, 8. oujak 979., 9).

F. de Combret, Le redploiement industriel, Le Monde, travanj 978.; H. Lepage, Demain le capitalisme, Pariz, 978.; Alain Cotta, La France et l impratif mondial, P.U.F., 978.

Postmoderno stanje

7

Zemljinoj orbiti i da tamo moe postaviti satelite za komunika-ciju i/ili banke podataka. Kome e biti omoguen pristup? Tko e odrediti zabranjene kanale ili podatke do kojih se ne smije doi? Hoe li to biti drava? Ili e ona biti korisnik poput osta-lih? Sada nam se postavljaju novi pravni problemi, a preko njih i pitanje: tko e znati?

Promjena prirode znanja moe dakle na ustaljenu javnu mo imati povratni uinak, na nain da ju prisiljava da ponovo preispita pravne i injenine odnose s velikim poduzeima i openitije s civilnim drutvom. Ponovno otvaranje svjetskog trita, veoma iva ekonomska konkurencija, nestanak eksklu-zivne hegemonije amerikog kapitalizma, propast socijalistike alternative, mogue otvaranje kineskog trita, i mnogi drugi imbenici ve su krajem sedamdesetih pripremili drave na ozbiljno preispitivanje uloge koju su one imale jo od tridesetih godina, a radilo se o zatiti i voenju, ak planiranju ulaga-nja. U ovom kontekstu nove tehnologije, budui da su podaci korisni pri donoenju odluka (dakle i mogunosti kontrole) sve pokretljiviji i podloniji piratstvu, mogu samo pojaati hitnost preispitivanja.

Umjesto da ih se raspodijeli prema njihovoj formacijskoj vrijednosti ili politikoj vanosti (administrativnoj, diplomat-skoj, vojnoj) moemo zamisliti da se spoznaje distribuiraju istim mreama kao i novac, i da vana podjela znanje/neznanje koja je prije postojala nestane, i da umjesto toga nastane podjela koja vrijedi za novac poznavanje naina plaanja/poznavanje ulaganja. To znai da se radi o spoznajama koje se izmjenjuju u okviru odravanja svakodnevnog ivota (rekonstrukcija radne snage, preivljavanje) versus krediti spoznaje kojima je cilj opti-mizirati izvedbu nekog projekta.

Treba oslabiti administraciju, postii minimalnu dravu. To je propadanje Welfare State-a, a odvija se usporedno s krizom koja je zapoela 97.

Postmoderno stanje

8

Kad bi to bio sluaj, komunikacijska transparentnost bila bi slina liberalizmu. Liberalizam ne onemoguava takvu organiza-ciju protoka novca u kojoj se jedni kanali koriste za odluivanje dok su drugi dobri samo za plaanje dugova. Moemo zamisliti kako i protok znanja ide istim kanalima koji su iste prirode, a od kojih su jedni rezervirani za one koji odluuju, dok neki drugi slue za otplaivanje trajnog duga koji svaki pojedinac ima spram drutva.

2. Problem: legitimnost

Ovo je dakle radna pretpostavka koja odreuje polje u kojem emo nastojati postaviti pitanje poloaja znanja. Scenarij je slian onom kojeg zovemo informatizacija drutva, premda je predloen u sasvim drugaijem duhu i ne nastoji biti originalan, pa ak ni istinit. Ono to se od radne pretpostavke trai jest jaka sposobnost razluivanja. Scenarij informatizacije najrazvijenijih drutava omoguuje nam da istaknemo (uz rizik da se prenagla-si) neke vidove preoblikovanja znanja i njegove uinke na javnu mo i institucije civilnog drutva, i to uinke koje bi s nekih drugih gledita bilo tee uoiti. Naoj radnoj pretpostavci stoga ne treba pridavati proroku vrijednost u odnosu na stvarnost, ve joj treba priznati strateku vrijednost u odnosu na postav-ljeno pitanje.

Meutim, njena je vjerodostojnost jaka, i u tom smislu izbor ove pretpostavke nije proizvoljan. Njen su opis opirno razradili strunjaci, i ona ve vodi odreene odluke javne administracije i poduzea kojih se to izravno tie, poput onih koja upravljaju telekomunikacijama. Ona dakle ve postoji za jedan dio stvarnog poretka koji je mogue promatrati. Na kraju, ako barem iskljui-mo sluaj stagniranja ili sveope recesije uzrokovane primjerice stalnim odsustvom rjeenja svjetskog energetskog problema,

La nouvelle informatique et ses utilisateurs, dodatak III, L informa-tisation de la socit, (bilj. 8).

Postmoderno stanje

9

ovaj scenarij ima dobre mogunosti da prevagne. Jer ne vidimo kojim bi drugim smjerom dananje tehnologije mogle krenuti, a koji bi se nudio kao alternativa informatizaciji drutva.

Moemo rei da je pretpostavka banalna. No ona to jest samo u mjeri u kojoj ne dovodi u pitanje opu paradigmu napretka znanosti i tehnologije, na koju kao da se sasvim pri-rodno nadovezuju ekonomski rast i razvoj drutvenopolitike moi. Prihvaamo kao samo po sebi razumljivim da se znan-stveno i tehniko znanje akumulira. Jedino o emu se raspravlja jest oblik te akumulacije jedni je zamiljaju kao redovitu, ujednaenu i jedinstvenu, drugi je zamiljaju kao povremenu, isprekidanu i konfliktnu.

Ove su oiglednosti varljive. Prvo, znanstveno znanje ne znai cjelokupno znanje, ono je oduvijek bilo dodatak, u natje-canju, u sukobu s drugom vrstom znanja, kojeg emo radi jed-nostavnosti nazvati narativnim i kojeg emo kasnije objasniti. Time ne elimo rei da narativno znanje moe prevagnuti, no njegov je model vezan uz ideje unutranje ravnotee i suivota. U usporedbi s time znanstveno znanje izgleda blijedo, posebice ako mu se dogaa izvanjtenje u odnosu na onoga koji zna i ako se otuuje od svojih korisnika, a to se dogaa vie no prije. Demoralizacija istraivaa i uitelja koja iz toga proizlazi nije zanemariva, a poznato nam je da se estoko ispoljila kod onih koji su se eljeli baviti tim zanimanjima, dakle kod studenata tijekom ezdesetih u svim najrazvijenijim drutvima, i znaaj-no je u to vrijeme mogla usporiti produktivnost laboratorija i

B.P. Lcuyer, Bilan et perspectives de la sociologie des sciences dans les pays occidentaux, Archives europennes de sociologie XIX (978.) (bibliog.), 7-6. Dobra obavijest o anglo-saksonskim kretanjima: hegemonija Mertonove kole do poetka sedamdesetih, dananja razmi-moilaenja potaknuta Kuhnom; malo podataka o njemakoj sociologiji znanosti.

Pojam je uveo Ivan Illich, Tools for Conviviality, N. Y., Harper & Row, 97.

Postmoderno stanje

0

sveuilita koja nisu bila poteena kontaminacije njome.6 Nije se radilo o zapoinjanju neke revolucije, bilo da joj se nadalo ili je se bojalo, kao to je to esto bio sluaj; tijek odvijanja stvari u postindustrijskoj civilizaciji nee se promijeniti preko noi. No nije mogue ne uzeti u obzir ovu glavnu sastavnicu, naime sumnju znanstvenika, kada se radi o ocjenjivanju sadanjeg i budueg poloaja znanstvenog znanja.

To je tim vie potrebno uzeti u obzir jer a to je druga najvanija stvar znanstvenika demoralizacija ima utjecaja na sredinji problem legitimnosti. Ovdje rije uzimamo u irem znaenju od onog to ga u raspravi o autoritetu podrazumijevaju njemaki suvremeni teoretiari.7 U civilnom zakonu to se ispo-ljava ovako: odreena kategorija graana treba obaviti odreenu djelatnost. Legitimnost je proces kojim zakonodavac zadobiva ovlatenje promicanja zakona koji je norma. Znanstveni iskaz je podvrgnut pravilu koje kae da iskaz treba predstavljati odreenu cjelinu uvjeta kako bi bio prihvaen kao znanstven. Legitimnost je proces kojim je zakonodavac koji se bavi znanstvenim diskurzom ovlaten propisivati uvjete (openito se radi o uvjetima unutranje konzistentnosti i eksperimentalne provjerljivosti) kako bi neki iskaz postao dijelom ovog diskurza, i kako bi ga znanstvena zajednica mogla uzeti u obzir.

Ovakvo povezivanje moe izgledati pretjeranim. Vidjet emo da to nije tako. Jo od Platona pitanje znanstvene legiti-mnosti neraskidivo je vezano uz pitanje legitimnosti zakono-davca. Prema tom gleditu pravo na odluivanje to je istinito nije neovisno o pravu na odluivanje o onome to je pravedno, premda su iskazi povjereni jednom i drugom autoritetu razliite prirode. To je stoga to postoji odreena bliskost izmeu vrste jezika koju zovemo znanost i ove druge koju zovemo etika ili

6 O toj demoralizaciji vidi A. Jaubert i J.-M. Lvy-Leblond ur. (Auto)critique de la science. Pariz, Seuil, 97., I. dio.

7 Jrgen Habermas, Legitimationsprobleme im Sptkapitalismus, Frankfurt, Suhrkamp, 97. (bibliog.).

Postmoderno stanje

politika; i jedna i druga proizlaze iz istog gledita ili ako radije elimo rei iz istog izbora koji se zove Zapad.

Preispitujui sadanje stanje znanstvenog znanja utvruje-mo da premda je ono vie no ikad podreeno prevladavajuim snagama i da s novim tehnologijama ak postoji opasnost da postane jedna od glavnih toaka njihovih sukoba, nije mogu-e ublaiti pitanje dvostruke legitimnosti ve se ono, upravo suprotno, mora postaviti s jo veom otrinom. Jer to se pitanje postavlja u najcjelovitijem obliku, onom obrata, koji pokazuje da su znanje i mo dvije strane istog pitanja: tko odluuje o onome to znanje jest i tko zna to treba odluiti? Pitanje znanja u infor-matikom dobu vie je no ikad pitanje vlasti.

3. Metoda: jezine igre

Ve se moglo primijetiti da smo u analizi ovog problema u okvi-ru koji smo odredili prednost dali jednom postupku, to znai da smo naglasili injenice koje se tiu jezika i njihovu pragma-tiku stranu.8 Kako bismo olakali nastavak itanja, korisno je dati neki uvid, makar i kratak, u ono to pod time mislimo.

Denotativni iskaz9 kao: Sveuilite je bolesno, iskaz dat u nekoj konverzaciji ili razgovoru, poiljatelja (onaj koji izjavljuje),

8 Ch. W. Morris je, slijedei trag semiotike Ch. A. Peircea, utvrdio razliku meu sintaktikim, semantikim i pragmatikim podrujem Foundations of the Theory of Signs, u O. Neurath, R. Carnap i Ch. Morris ur., International Encyclopedia of Unified Science, I, (98.), 77-7. Glede ovog pojma mi se posebice pozivamo na: L. Wittgenstein, Philosophical Investigations, 9.; J. L. Austin, How to Do Things with words, Oxford, 96.; J.R. Searle, Speech Acts, Cambridge U.P., 969.; J. Habermas, Unbereitende Bemerkungen zu einer Theorie der kommu-nikativen Kompetens, u Habermas i Luhmann, Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnologie, Stuttgart, Suhrkamp, 97.; O. Ducrot, Dire et ne pas dire, Hermann, 97.; J. Poulain, Vers une pragmatique nuclaire de la communication, u rukopisu, Universit de Montral, 977. Vidi takoer i Watzlawick i dr., op. cit., bilj. .

9 Denotacija ovdje odgovara opisu kako ga u klasinom smislu misle

Postmoderno stanje

primatelja (onaj koji prima) i referenta (ono o emu se u iskazu radi) smjeta na poseban nain: poiljatelj je ovim iskazom stav-ljen i izloen u poziciji znalca (on zna to se dogaa sa sveu-ilitem); primatelj je stavljen u poloaj da se s time sloi ili ne, a referent je takoer uhvaen na nain kako to ine denotativni iskazi, kao neto to trai da ga se ispravno identificira i izrazi u iskazu koji ga izlae.

Ako pogledamo izjavu: Sveuilite je otvoreno, koju izgovara dekan ili rektor na poetku kolske godine, vidimo da prethod-na odreenja nestaju. Jasno je da znaenje iskaza mora biti razu-mljeno, ali to je sveopi uvjet komunikacije koji ne omoguuje razlikovanje iskaza ili njima svojstvenih uinaka. Drugi iskaz zovemo performativnim,0 njegova je posebnost u tome to se uinak koji ima na referenta podudara s njegovim izjavljivanjem: Sveuilite je otvoreno samim iskazom o njegovom otvorenju u datim okolnostima. To dakle nije predmet primateljeve rasprave ili provjere, on se odmah nalazi u tako stvorenom novom kon-tekstu. to se tie poiljatelja moemo rei da on mora imati autoritet koji mu omoguuje da neto proglaava; no ovaj uvjet moemo opisati i obrnuto: on je dekan ili rektor, znai da ima autoritet proglaavanja ovakvih iskaza, samo ako proglaavajui ih postie neposredni uinak i na referent, Sveuilite, i na pri-matelja, profesionalno tijelo.

Drugaiji je sluaj s iskazima poput: Dajte sredstva sveu-ilitu, gdje se radi o preskripcijama. Moemo ih podijeliti na

logiari. Quine denotaciju zamjenjuje izrazom true of (istina o). Vidi W. V. Quine, Word and Object, Cambridge, Mass.: MIT Press, 960. J. L. Austin, How to Do Things with words, str. 9, umjesto deskriptivno radije koristi konstativno.

0 U jezinoj je teoriji nakon Austina performativno dobilo precizno znaenje (op. cit., 9 et passim). U daljnjem tekstu emo ga nai povezanog s poj-movima performativ i performativnost (posebice nekog sustava) u sada ve uobiajenom smislu mjerljive uinkovitosti u odnosu input/output. Ova dva smisla su bliska. Austinovo performativno ostvaruje optimalnu perfor-mativnost.

Postmoderno stanje

naredbe, zapovjedi, uputstva, preporuke, upite, molbe, moli-tve, itd. Vidimo da je poiljatelj ovdje na mjestu autoriteta, u najirem smislu znaenja pojma (ukljuujui autoritet koji neki grenik ima nad milosrdnim bogom), to znai da od primatelja oekuje ispunjenje zatraenog djelovanja. Ova dva zadnja mjesta sa svoje strane podlijeu, u preskriptivnoj pragmatici, usputnim uincima.

Postoje jo druga mjesta kao to su djelotvornost propitiva-nja, obeanja, knjievnog opisa, naracije, itd. Bit emo kratki. Kada Wittgestein, zapoinjui ponovo prouavanje jezika od nule, svoju pozornost usredotouje na uinke diskurza, razliite vrste iskaza koje je primijetio, i od kojih smo nekoliko nabrojili, naziva jezinim igrama. Ovim terminom oznauje da svaku od razliitih kategorija iskaza moemo odrediti pravilima koja poblie objanjavaju njihova svojstva i upotrebu, jednako kao to se ah odreuje grupom pravila koja odreuju svojstva figura, ili pravila njihovog pomicanja.

Glede jezinih igara trebamo primijetiti tri stvari. Prvo, njihova pravila nemaju legitimnost u njima samima, ve su predmet izriitog ili neizriitog ugovora meu igraima (premda to ne znai da ih ovi izmiljaju). Drugo, ako se pogrijee pravila nema igre, ak i najmanja promjena nekog pravila mijenja pri-rodu igre, a neki potez ili iskaz koji nije po pravilima ne spada u igru to su je ova pravila odredila.

Habermas je nedavno napravio analizu ovih kategorija, Unbereitende Bemerkungen..., a komentirao ih je J. Poulain u Versus une pragma-tique nuclaire.

Philosophical Investigations, . J. von Neumann i O. Morgenstern, Theory of Games and Economic

Behavior, Princeton U. P., 9., izd., 9. 9: Igra se u cijelosti sastoji od pravila koja ju opisuju. Ova je formulacija strana Wittgensteinovom duhu jer za njega poimanje igre ne moemo svesti na jednu definiciju budui da je i ona sama ve jedna jezina igra (op. cit., posebice 6-8).

Postmoderno stanje

Ova nas posljednja zamjedba dovodi do prihvaanja prvog naela koje stoji iza nae metode: govoriti znai boriti se, u smislu igranja, a inovi jezika proizlaze iz ope agonistike. To nuno ne znai da igramo kako bismo pobijedili. Neki potez moemo povui iz zadovoljstva da smo ga izmislili: postoji li neto drugo u napadu na jezik kojeg izvode ulini jezik ili knjievnost? Trajno izmiljanje izvrtanja, rijei i smisla, to na stupnju rijei utjee na razvitak jezika, izaziva veliku radost. No sasvim sigurno da ni ovo zadovoljstvo nije neovisno o osjeaju uspjeha, barem nad jednim, ali znaajnim protivnikom, nad ustanovljenim jezikom ili konotacijom.6

Ideja ope jezine agonistike ne bi smjela skrivati drugo naelo koje ju nadopunjuje i koje upravlja naom analizom: radi se o tome da se vidljiva drutvena veza sastoji od jezinih pote-za". Razjanjavajui ovu propoziciju ulazimo u samu sr naeg predmeta.

4. Priroda drutvene veze: moderna alternativa

elimo li se baviti znanjem u najrazvijenijem suvremenom dru-tvu, prvo trebamo postaviti pitanje o njegovom metodikom predstavljanju. Pojednostavljujui do krajnosti moemo rei da je barem tijekom posljednje polovice stoljea ovo predstavljanje

Termin je J.H. Searleov : Govorni inovi su najmanje osnovne jedinice lingvistike komunikacije, op. cit., str. 6). Mi ga radije stavljamo pod okrilje agna (borbe, takmienja) no komunikacije.

Agonistika je u osnovi Heraklitove ontologije i dijalektike sofista, da ne spominjemo prve tragiare. Aristotel joj je posvetio veliki dio svojih razmiljanja o dijalektici u Topici i Pobijanju sofista. Vidi F. Nietzsche, La joute chez Homre u Cinq prfaces cinq livres qui nont pas t crits (87.), Ecrits posthumes 870-87., francuski prijevod Backs, Haar i de Launay, Gallimard, 97., 9-00.

6 U smislu to ga je utvrdio L. Hjelmslev, Prolegomena to a Theory of Language, engleski prijevod Whitfield, Madison, University of Wisconsin Press, 96. Ovaj je smisao preuzeo R. Barthes, Elments de smiologie (96), Seuil, 966., IV.

Postmoderno stanje

bilo u naelu podijeljeno izmeu dva modela: drutva kao funk-cionalne cjeline ili podijeljenog na dva dijela. Privi primjer ilu-strira Talcot Parsons (barem radovi nakon rata) i njegova kola, a drugi ilustrira marksistika struja (sve kole koje ju ine, bez obzira koliko se razlikuju, ako prihvaaju naelo klasne borbe i dijalektike kao dualnost koja podriva drutveno jedinstvo).7

Ova metodoloka podjela koja odreuje dvije velike vrste dis-kurza o drutvu potjee iz XIX-og stoljea. Ideja da je drutvo organska cjelina, jer inae prestaje biti drutvom (a sociologija postaje bespredmetnom), dominirala je duhom utemeljitelja francuske kole, a funkcionalizam ju je poblie odredio. Krenula je drugim smjerom kada je Parsons pedesetih godina asimilirao drutvo sa samo-regulativnim sustavom. Teorijski, pa ak i materijalni, model vie nije ivi organizam, sada je opskrbljen kibernetikom koja umnoava njegove primjene tijekom i krajem drugog svjetskog rata.

Kod Parsonsa, naelo sustava jo je uvijek, ako moemo rei, optimistino, odgovara stabilizaciji ekonomije rasta i drutva izobilja pod vodstvom umjerene welfare state.8 Kod njemakih teoretiara dananjice Systemtheorie je tehnokratska, ak cinina,

7 Vidi posebice Talcott Parsons, The Social System, Glencoc, Free Press, 967.; Sociological Theory and Modern Society, New York, Frec Press, 967. Bibliografija marksistike teorije suvremenog drutva zauzela bi vie od pedesetak stranica. Na raspolaganju je koristan prilog (u obliku dosjea i kritike bibliografije) P. Souyria, Le marxisme aprs Marx, Flammarion, 970. A. W. Gouldner je u The Coming Crisis of Western Sociology (970.), Londres, Heineman, drugo izdanje, 97., dao zanimljivo gledite o sukobu dva velika pravca drutvene teorije i o njihovoj izmijeanosti. Taj sukob zauzima vano mjesto u miljenju J. Habermasa, koji je istodobno nasljeuje Frankfurtsku kolu i koji polemizira s njemakom teorijom drutvenog sustava, posebice s Luhmanom.

8 Taj je optimizam jasno vidljiv u zakljucima Roberta Lynda, Knowledge for What?, Princeton University Press, 99., 9, to ih citira Max Horkheimer, Eclipse of Reason, Oxford University Press, 97. (francuski prijevod Laiz, Eclipse de la raison, Payot, 97., 9): u modernom dru-tvu znanost mora zamijeniti religiju koja se do kraja istroila kako bi se mogli odrediti ivotni ciljevi .

Postmoderno stanje

6

da ne kaemo oajnika. Sklad izmeu potreba i nada pojedina-ca ili grupa i funkcija koje sustav osigurava sada je tek drugotni sastojak njegove djelotvornosti. Istinski cilj sustava, ono za to se sam programira poput inteligentnog stroja, jest optimizacija glo-balnog odnosa onoga to ulae s onim to dobiva, znai njegove uinkovitosti. ak i kada se njegova pravila mijenjaju i kada se stvaraju novi pronalasci, ak i kada njegovi poremeaji, poput obustava rada, kriza, nezaposlenosti ili politikih revolucija mogu navesti na vjerovanje u neku alternativu i osnaiti nadu, ak i tada se radi samo o unutranjim preureenjima, a njihov jedini rezultat moe biti samo poboljanje ivota sustava, jer je jedina alternativa usavravanju preformativnosti entropija, to jest propadanje.9

Ne elimo upasti u pojednostavljivanje kao to to ini drutveno-teoretska sociologija, no teko je ne ustanoviti makar

9 H. Schelsky, Der Mensch in der Wissenschaftlichen Zeitaller, Kln, 96., : Suverenitet drave vie ne izraava injenica da ona monopolizira koritenje sile (Max Weber) ili odluuje o izvanrednom stanju (Carl Schmitt), ve prije svega injenica da ona odluuje o stupnju uinkovi-tosti svih tehnikih sredstava to postoje u njezinom okrilju, da za sebe osigurava ona sredstva kojih je uinkovitost najbolja i da doslovce sebe moe staviti izvan dometa primjene tehnikih sredstava to ih namee drugima. Moe se rei da je to teorija drave, a ne susutava. Ali Schelsky dodaje: Drava je i sama potinjena, a tome je uzrok industrijska civili-zacija, to znai da sredstva odreuju ciljeve, ili radije da tehnike mogu-nosti nameu kako e se sredstva koristiti. Habermas ovom zakonu suprotstavlja injenicu da se skupovi tehnikih sredstava i sustavi ostva-rene racionalne akcije nikada ne razvijaju samostalno: Consquences pratiques du progrs scientifique et technique (968.), u Theorie und Praxis, Neuwied, Luchterhand, 96.; francuski prijevod Raulet, Thorie et praxis, Payot, II, -6. Vidi takoer J. Ellul, La technique et lenjeu du sicle, Paris, Armand Colin, 9. i Le systme technicien, Paris, Calmann-Lvy. C. Levinson, sindikalni voa, jasno izjavljuje da trajkovi i openito veliki pritisak koji postiu snane radnike organizacije na kraju povoljno utjeu na preformativnosti sustava. On objanjava da se zahvaljujui ovom pritisku postie tehniki i upravljaki napredak u amerikoj indu-striji (citirano prema H.-F. de Virieu, Le Matin, prosinac 978., posebno izdanje Que veut Giscard ?)

Postmoderno stanje

7

i paralelu izmeu tvrde tehnokratske vizije drutva i asketskog napora koji se zahtijeva, pa makar i pod imenom naprednog liberalizma, od najrazvijenijih industrijskih drutava da budu kompetitivna (to znai da moraju optimalizirati svoju racio-nalnost) u kontekstu svjetskog ekonomskog rata koji je ponovo poeo u ezdesetim godinama.

S onu stranu goleme promjene koja vodi od misli jednog Comtea do Luhmana nazire se ista ideja o drutvenom dru-tvo je jedinstvena cjelina, cjelovitost. To Parsons jasno uobli-uje: Najvaniji uvjet da neka dinamina analiza bude dobra jest da se svaki problem u njoj neprestano i sustavno odnosi na stanje sustava kojeg se smatra cjelinom (...) Postupak ili uku-pnost uvjeta ili doprinosi odranju (ili razvoju) sustava ili je on disfunkcionalan stoga to napada integritet ili djelotvornost sustava.0 Ovu ideju takoer zastupaju i tehnokrati. Iz ega proizlazi njezina vjerodostojnost stoga to imajui mogunost da postane stvarnost, ona ima i mogunost propisivati i svoje dokaze. Horkheimer je to nazvao paranojom razuma.

Ne moemo proglasiti paranoinim realizam samoregula-cije sustava i savreno zatvoren krug injenica i interpretacija, osim pod uvjetom da raspolaemo ili se pretvaramo da raspo-laemo nekim gleditem koje u naelu izmie njihovim privla-

0 T. Parsons, Essays in Sociological Theory Pure and Applied, Glencoe, Free Press, 97. (ponovljeno izdanje), 6-7.

Ovdje tu rije treba razumjeti prema smislu to ga je John Kenneth Galbraith dao pojmu tehnostruktura u Le nouvel Etat industriel. Essai sur le systme conomique amricain, Gallimard, 968., ili to ga je Raymond Aron dao pojmu tehnobirokratska struktura u Dix-huit leons sur la socit industrielle, Gallimard, 96., to je bolje no misliti ju u smislu koji evocira pojam birokracija. Ovaj potonji je mnogo tvri budui da je i drutvenopolitiki a jednako tako i ekonomski i stoga to je nastao iz kritike koju je radniki otpor (Kolontaj) uputio boljevikoj vlasti, a kasnije trockistika oporba staljinizmu. Na tu temu vidi Cl. Lefort, Elments dune critique de la bureaucratie, eneva, Droz, 97., gdje se kritika proiruje na birokratsko drutvo u cjelini.

Eclipse de la raison, loc. cit., 8.

Postmoderno stanje

8

nim silama. To je uloga naela klasne borbe u teoriji drutva koja je zapoela s Marxom.

Tradicionalna teorija jo je uvijek u opasnosti da bude ugraena u programiranje drutvene cjeline kao jednostavno orue optimalizacije njegove performativnosti, a to se dogaa zato jer njezina tenja za jedinstvenom i totalizirajuom istinom odgovara jedinstvenoj i totalizirajuoj praksi upravljaa sustava. Kritika teorija, stoga to se oslanja na dualizam naela i stoga to je oprezna sa sintezama i pomirenjima, trebala bi moi izbjei ovakvoj sudbini.

Marksizam se povodi za drugim modelom drutva (i dru-gom idejom uloge znanja koje u njemu moe nastati i koje u njemu moemo postii). Ovaj se model raa u borbama koje prate kapitalistika ulaganja u tradicionalna civilna drutva. Ovdje ne bismo slijedili sve zaplete koje nalazimo u drutve-noj, politikoj i ideolokoj povijesti ve vie od jednog stoljea. Zadovoljit emo se samo bilancom koju danas moemo napra-viti, jer je njihova sudbina poznata: u zemljama s liberalnom ili razvijenijom liberalnom upravom borbe i sredstva borbe pretvorili su se u regulatore sustava; u komunistikim zemljama pod imenom marksizma vratio se totalitarni model i njegov totalitarni uinak, a borbe o kojima se radi liene su prava na postojanje. A posvuda su, Kritika politike ekonomije (to je pod-naslov Marxova Kapitala) i kritika otuenog drutva koja joj je bila korelat, na ovaj ili onaj nain iskoritene kako bi pomogle u programiranju sustava.

Max Horkheimer, Traditionnelle und kritische Theorie (97.). Vidi takoer francuski prijevod Collectif du Collge de philosophie, Thorie cri-tique, Payot, 978. Takoer i bibliografiju s objanjenjima, Frankfurtske kole (na francuskom prekinuta 978.) u Esprit 5 (svibanj 978.), autori Hoehn i Raulet.

Vidi Claude Lefort, op. cit.; i Un homme en trop. Seuil, 976.; Cornelius Castoriadis, La socit bureaucratique, 0/8, 97.

Vidi primjerice J.P. Garnier, Le marxisme lnifiant, Le Sycomore, 979.

Postmoderno stanje

9

Naravno da se kritiki model suoen s ovim procesom odr-ao i postao istananijim u manjinama kao to je to primjerice Frankfurtska kola ili skupina Socijalizam ili barbarstvo.6 Ali ne moemo sakriti da je drutveni temelj naela podjele, klasne borbe, izblijedio do te mjere da je izgubio svu radikalnost i da se na koncu naao u opasnosti da izgubi svoju teorijsku stabilnost i da se svede na neku utopiju, nadu,7 protest u ime asti, u ime ovjeka, ili razuma, ili kreativnosti, ili neke drutvenu kate-goriju kojoj je in extremis dodijeljena odsada nemogua uloga kritikog subjekta, poput treeg svijeta ili studenata.8

Jedina je uloga ovog shematskog podsjetnika (ili samo kostura) preciziranje problematike u koju nastojimo smjestiti pitanje znanja u naprednim industrijskim drutvima. Jer ne moemo znati u kakvom je stanju znanje, to jest s kojim se problemima njegov razvoj i prijenos danas susreu, ako nita ne znamo o drutvu u kojem se to dogaa. A danas vie no ikad, znati neto o drutvu prvo znai odabrati nain na koji emo ga ispitivati, koji je takoer i nain na koji nam drutvo moe pru-iti odgovore. Moemo odluiti da je glavna uloga znanja u tome da je ono neophodan element funkcioniranja drutva i postupati prema njemu u skladu s tim samo ako smo ve odluili da je drutvo veliki stroj.9

6 To je naslov organa kritike i reveolucionarnog usmjerenja to ga je od 99. do 96. skupina u kojoj su glavni urednici (pod razliitim pseudonima) bili C. de Beaumont, D. Blanchard, C. Castoriadis, S. de Diesbach, Cl. Lefort, J.-F. Lyotard, A. Maso, D. Moth, B. Sarrel, P. Simon, P. Souyri.

7 Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung (9-99), Frankfurt, 967. Vidi G. Raulet ur., Utopie-Marxisme selon E. Bloch, Payot, 976.

8 Radi se o aluziji na ishitrene teorije glede alirskog i vijetnamskog rata, i studentskog pokreta ezdesetih. Povijesni pregled dali su Alain Schnapp i Pierre Vidal-Naquet, Journal de la Commune tudiante, Seuil, 969., Prsentation.

9 Lewis Mumford, The Myth of the Machine. Technics and Human Development, London, Secker & Warburg, 967.

Postmoderno stanje

0

I obrnuto, moemo raunati na njegovu kritiku funkciju i razmiljati o usmjeravanju razvoja i prijenosa u tom smjeru tek poto smo odluili da drutvo nije integralna cjelina ve da ga uvijek progoni naelo suprotnosti.0 Alternativa izgleda jasna: izbor izmeu unutarnje drutvene homogenosti ili dualnosti, izmeu funkcionalizma ili kriticizma znanja. Odluka izgleda teka ili proizvoljna.

Dolazimo u iskuenje da se iz toga izvuemo razlikujui dvije vrste znanja, pozitivizam koji svoju primjenu lako nalazi u tehnikama koje se tiu ljudi i materijala i koji postaje produk-tivna snaga neophodna sustavu i drugu vrstu koja je kritika ili refleksivna ili hermeneutika i koja izravno ili neizravno propitujui vrijednosti ili ciljeve postavlja prepreku svakom oporavku.

5. Priroda drutvene veze: postmoderno gledite

Ovakvo rjeenje podjele smatram neprihvatljivim. elim rei da je alternativa koju ono pokuava rijeiti, no samo ju reproducira, prestala biti vana u odnosu na drutva koja nas zanimaju, i da ona sama jo uvijek pripada miljenju zasnovanom na oprekama koje je u raskoraku s najivljim nainima postmodernog znanja. Ponovno ekonomsko prestrojavanje u sadanjem stadiju kapi-talizma kojem pomau tehnike i tehnoloke promjene ide ruku pod ruku, kako je reeno, s promjenom uloge drava: iz ovog se sindroma oblikuje slika drutva koja prisiljava da se ozbilj-no ponovno preispitaju pristupi koji predstavljaju alternativu. Recimo samo ukratko da se funkcije regulacije pa time i repro-dukcije oduzimaju i da e se sve vie oduzimati administraciji

0 Neodlunost izmeu ove dvije pretpostavke proima poziv koji je trebao potaknuti intelektualce da sudjeluju u sustavu: Ph. Nemo, La nouvelle responsabilit des clercs, Le Monde, 8. rujan 978.

Teoretska suprotnost Naturwissenschaft i Geistwissenschaft poinje kod Wilhelma Diltheya (86-9).

Postmoderno stanje

i povjeravati automatima. Pravi posao postaje i postat e raspo-laganje informacijama koje bi strojevi trebali imati u memoriji kako bi donosili dobre odluke. Raspolaganje informacijama jest i bit e u nadlenosti svakojakih strunjaka. Rukovodea klasa jest i bit e klasa onih koji donose odluke. Nju vie ne ini tradi-cionalna politika klasa ve jedan sloj koji se sastoji od direktora poduzea, visokih dunosnika, upravitelja velikih profesional-nih, sindikalnih, politikih, vjerskih organizama.

U ovom kontekstu novost je to to stari polovi privlanosti koje su sainjavale nacionalne drave, partije, zanimanja, institu-cije i povijesne tradicije gube svoju privlanost. I ne ini se da e ih neto zamijeniti, barem ne u prijanjem opsegu. Trilateralna komisija nije popularan pol privlaenja. Identificiranje s veli-kim imenima, sadanjim junacima izgleda sve tee. Nema ushi-ta na poziv to ga je francuski predsjednik uputio svojim sugra-anima, da kao svoj ivotni cilj trebaju postaviti dostizanje Njemake. Jednako se tako ustvari ne radi ni o cilju ivota. On ovisi o marljivosti svakoga ponaosob. Svatko se treba oslanjati na sebe. A svatko zna da ovo sebe veoma malo znai.

M. Albert, komesar za francuski Plan pie: Plan je vladin ured za prou-avanja (...).On je takoer veliko raskrije naroda na kojem se izmjenjuju ideje, na kojem se suoavaju gledita i na kojem se oblikuju promjene (...). Ne bismo trebali biti sami i drugi nam trebaju pomoi u napredo-vanju (...) (LExpansion, studeni, 978). O problemu odluivanja vidi G. Gafgen, Theorie der wissenschaftlichen Entscheidung, Tbingen, 96.; L. Sfez, Critique de la dcision (97), Presses de la Fondation nationale des sciences politiques, 976.

Treba pratiti to se dogaa s imenima kao to su Staljin, Mao, Castro koja su ve dvadesetak godina eponimi revolucije. Treba se sjetiti kako je lik predsjednika Sjedinjenih Drava potkopala afera Watergate.

To je glavna tema R. Musila, Der Mann ohne Eigenschaften (90-9), Hamburg, Rowohlt, 9. U jednom slobodnom komentaru J. Bouveresse istie kako je tema baenosti sebstva povezana s krizom znanosti poetkom XX. stoljea i s epistemologijom E. Macha. To potkrepljuje sljedeim navodom: Uzimajui u obzir stanje znanosti, ovjeka ini ono to kau da on jest ili ono to se ini s onim to on jest (...). To je svijet u kojemu doivljeni dogaaji ne ovise o ovjeku (...).

Postmoderno stanje

Iz ovog raspada velikih naracija kojeg emo malo dalje analizirati, proizlazi ono to neki analiziraju kao rastvaranje drutvene veze i prijelaz drutvenih smjesa u stanje mase sastav-ljene od pojedinanih atoma ubaenih u apsurdno braunovsko kretanje. Nita se takva ne dogaa: ini nam se da ovo vienje zamuuje rajska slika izgubljenog organskog drutva.

Sebstvo znai malo, ali nije izolirano, uhvaeno je u teksturu mnogo sloenijih i pokretljivijih odnosa no ikad dosada. Ono je uvijek, bilo da je mlado ili staro, mukarac ili ena, bogato ili siro-mano, stavljeno u vorita komunikacijskih tokova, pa bili oni i sasvim maleni.6 Bolje bi bilo rei da je sebstvo stavljeno na mjesta kroz koja prolaze poruke razliite prirode. I nikada nije, ak ni u najgoroj poziciji, bez moi nad porukama koje prolaze kroz njega smjetajui ga na mjesto poiljatelja, primatelja ili referenta. Stoga to je njegovo izmjetanje u odnosu na uinke jezinih igara (shva-tili smo da se o njima radi) podnoljivo barem u odreenim gra-nicama (premda su i one nejasne), ono je ak i potaknuto nekim uredbama i posebice usklaivanjima koje sustav poduzima u cilju poboljanja svoje performativnosti. Mogli bismo ak rei da bi sustav mogao i morao ohrabrivati ova izmjetanja ukoliko se bori protiv vlastite entropije i ukoliko neka novost koja odgovara neo-ekivanom potezu i premjetanju vezanom za nekog partnera ili grupacije partnera koji u tome sudjeluju, moe sustavu donijeti dodatnu performativnost koju neprestano zahtijeva i troi.7

To je svijet dogaanja, svijet u kojem se ono to se dogaa ustvari ne dogaa nikome, i u kojem nitko nije odgovoran (La problmatique du sujet dans Lhomme sans qualits, Norot (Arras) i (prosinac 978. sijeanj 979.); objavljeni tekst nije autoriziran).

J. Baudrillard, A lombre des majorits silencieuses, ou la fin du social, Utopie, 978.

6 To je pojmovnik teorije sustava; primjerice Ph. Nemo, loc. cit.: Prikaimo drutvo kao sustav u kibernetikom smislu. Ovaj je sustav mrea komunikacija s raskrijima prema kojima se komunikacija usmje-rava i s kojih se prenosi dalje (...).

7 Primjer daje J.-P. Garnier, op. cit., 9; Informacijski centar za drutvenu inovaciju to ga vode H. Dougier i F. Bloch-Lan ima ulogu priku-

Postmoderno stanje

Zasad razumijemo s kojeg smo gledita predloili gore navedenu opu metodu pristupa putem jezinih igara. Ne eli-mo rei da je svaki drutveni odnos takav, to neka ostane otvo-reno pitanje; ali jezine igre su s jedne strane minimum odnosa potrebnog da drutvo postoji, ne trebamo pribjei robinzonijadi kako bi se to prihvatilo. Od roenja, pa makar samo kroz ime koje mu daju, dijete ve postaje referentom prie koju pria nje-gova okolina8 i u odnosu na koju e se kasnije trebati izmjestiti. Ili jo jednostavnije reeno, pitanje drutvene veze, ukoliko jest pitanje, i samo je jezina igra, igra propitivanja. Ono odmah smjeta onoga koji pita, onoga kojem se obraa i ono to propi-tuje: to je ve drutvena veza.

S druge strane u drutvu u kojem komunikacijska sastavni-ca svakim danom postaje jasnija kao stvarnost i kao problem,9 jasno je da jezini vid dobiva novu vanost i da bi bilo povrno ako bismo ga ograniili na tradicionalnu alternativu manipu-lacijskog govora ili jednostrani prijenos poruke s jedne strane i slobodu izraza ili dijaloga s druge.

Jo neto glede ove posljednje toke. Kad bismo ove pro-bleme oznaili jednostavnim pojmovima komunikacijske teorije, zaboravili bismo dvije stvari: poruke imaju sasvim razliite oblike i uinke, prema tome jesu li primjerice denotativne, preskriptivne, vrijednosne, performativne itd. Sigurno je da ne djeluju samo dok prenose informaciju. Ako bismo ih sveli samo na tu funkciju to bi znailo da prihvaamo gledite koje nepravedno daje prednost sustavu i njegovom interesu. Jer kibernetiki stroj djeluje na

pljanja, analiziranja i irenja informacija o novim iskustvima svakod-nevnog ivota (obrazovanje, zdravlje, pravednost, kulturne aktivnosti, urbanizam i arhitektura itd.). Ova banka podataka o alternativnim postupcima svoje usluge prua dravnim organima koji se brinu da civilno drutvo ostane civilizirano drutvo: to su Comissariat au Plan, Secrtariat laction sociale, D. A. T. A. R., itd.

8 S. Freud je posebice naglasio ovaj oblik predodreenosti. Vidi Marthe Robert, Roman des origines, origine du roman, Grasset, 97.

9 Vidi djelo M. Serresa, posebice Herms I i IV, Minuit, 969-977.

Postmoderno stanje

osnovu prethodno danih podataka, ali, na primjer, ciljevi koji su mu programiranjem zadani otkrivaju preskriptivne i vrijednosne iskaze koje stroj tijekom svoga djelovanja nee ispraviti, primjerice nee moi maksimizirati svoju performativnost. No kako moemo jamiti da je maksimalizacija preformativnosti uvijek najbolji cilj drutvenog sustava? Atomi od koji se taj sustav sastoji u svakom su sluaju kompetentni u odnosu na ove iskaze, posebice u vezi s ovim pitanjem.

Kao drugo, informatika teorija u svojoj trivijalnoj kiberne-tikoj inaici ostavlja po strani odluni moment kojeg smo ve istaknuli, radi se o agonistikom momentu. Atomi su smjeteni na raskrija pragmatikih odnosa, ali ih poruke koje njima prolaze takoer i izmjetaju u neprekidnom kretanju. Svaki jezini partner tijekom poteza koji se povlae trpi jedno izmjetanje, promje-nu, bilo koje vrste, i ne samo kao primatelj i referent ve takoer i kao poiljatelj. Ovi potezi moraju izazvati i uzvratne poteze; no svi iz iskustva znamo da ovi posljednji nisu dobri ako se radi samo o reakciji. Zato to se u tom sluaju radi samo o uincima programiranima u protivnikovoj strategiji, oni ju izvravaju i idu u suprotnom smjeru od onog koji bi mogao dovesti do promjene odnosa snaga. Iz toga proizlazi vanost poveanja izmjetanja, ak i dezorijentiranja, a sve to kako bi se povukao neoekivani potez (novi iskaz).

Ono to je potrebno za ovakvo razumijevanje drutvenih odnosa, na bilo kojem stupnju, nije samo teorija komunikacije, ve teorija igara koja kao temeljno naelo ukljuuje agonistiku. Ve se nasluuje da u ovom kontekstu, zahtijevana novost nije jednostavno inovacija. Kod mnogih emo suvremenih socio-loga nai dovoljno elemenata koji podravaju ovaj pristup,60 da

60 Primjerice Erving Goffman, The Presentation of Self in Everyday Life, Edinburgh, U. of Edinburgh P., 96.; A.W. Gouldner, op. cit., pogl.0; A. Touraine, La voix et le regard, Seuil, 978.; id. i dr., Lutte tudiante, Seuil, 978.; M. Callon, Sociologie des techniques?, Pandore 2 (veljaa 979.), 8- ; P. Watzlawick i dr.., op. cit.

Postmoderno stanje

ni ne spominjemo lingviste ili filozofe koji se bave jezikom. Ta atomizacija drutvenog u labave mree jezinih igara moe izgledati prilino udaljena od moderne stvarnosti koju se, nasu-prot, predstavlja pod utjecajem birokratske paralize.6 Neki bi mogli podsjetiti na znaaj institucija koje igrama nameu ogra-nienja i time ograniavaju inventivnost partnera glede poteza. Ne ini nam se da to predstavlja osobitu potekou.

U svakodnevnoj uporabi diskurza, u razgovoru meu prijateljima primjerice, govornici mijeaju, mijenjaju igre od jednog do drugog iskaza, postavlja se pitanje, zamolba, tvrdnja, pria, sve se to naglavce ubacuje u borbu. Ona nije bez pravila,6 ali njezino pravilo ovlauje i ohrabruje to veu fleksibilnost iskaza.

Dakle, s ove toke gledita, institucija se uvijek razlikuje od diskusije jer zahtijeva dodatna ogranienja zahvaljujui kojima moe u svoje okrilje prihvatiti odreene iskaze. Na diskurzivne sile ogranienja djeluju poput filtera, prekidaju mogue veze na komunikacijskim mreama jer postoje stvari koje se ne smiju rei. Ona daju prednost odreenim klasama iskaza, ponekad samo jednoj, kojih je prevlast svojstvena diskurzu institucije, postoje stvari koje treba rei i nain kako ih treba rei. Tako imamo iskaze naredbe u vojsci, molitve u crkvi, prianja u obi-telji, denotacije u koli, propitivanja u filozofiji, performativnosti u poduzeu. Birokracija je krajnja granica ove tendencije.

Meutim ova pretpostavka o instituciji jo je uvijek prete-ka, ona polazi s predmetnog gledita onog to je utemeljeno. Danas znamo da granica koju institucija potezima namee mogunostima jezika nije ustanovljena (ak i ako formalno jest).6

6 Vidi biljeku . Temu sveope birokratizacije kao budunosti modernih drutava razvio je B. Rizri, La bureaucratisation du monde, Paris, 99.

6 Vidi H. P. Grice, Logic and Conversation u Peter Cole i Jeremy. J. Morgan ur., Speech Acts III, Syntax and Semantics, New York, Academic Press, 97., 9-8.

6 Za fenomenoloki pristup vidjeti Maurice Merleau-Ponty (Ur. Claude Lefort), Rsums de cours, Gallimard, 968., predavanja 9-9. Za psi-

Postmoderno stanje

6

Ona je prije i sama privremeni rezultat i ulog jezinih strategija to se vode unutar i izvan institucije. Primjeri: ima li igra ekspe-rimentiranja jezikom mjesto na nekom sveuilitu? Mogu li se na ministarskom sastanku priati prie? Moe li se neto zahtijevati unutar vojarne? Odgovori su jasni da ako sveuilite otvori kreativne radionice; da ako se vijee ministara bavi buduim scenarijima; da ako nadleni pristanu raspravljati s vojnicima. Drugim rijeima, da ako pomaknemo stare granice institucije.6 I obratno, moemo rei da se one stabiliziraju u onoj mjeri u kojoj prestaju biti ulogom.

Vjerujemo da je upravo u ovom duhu potrebno prii suvre-menim institucijama znanja.

6. Pragmatika narativnog znanja

U prvom smo odjeljku naveli dvije zamjerke bezpogovornom prihvaanju instrumentalnog poimanja znanja u najrazvijenijim drutvima. Znanje nije znanost, posebice u svojem suvremenom obliku; a ono ne samo da ne moe sakriti problem svoje legiti-mnosti ve ga mora postaviti u cijeloj njegovoj irini koja je i drutveno-politika i epistemoloka. Najprije tono odredimo prirodu narativnog znanja; to e nam ispitivanje usporedbom omoguiti bolje razlikovanje barem nekih osobina oblika koje zadobiva znanstveno znanje u suvremenom drutvu. To e nam takoer pomoi da razumijemo kako se danas postavlja, ili ne postavlja, pitanje legitimnosti.

hosocioloki pristup vidjeti R. Loureau, Lanalyse institutionnelle, Minuit, 970.

6 M. Callon, loc. cit., 0 : Sociologika je kretanje kojim inioci stvaraju i uspostavljaju razlike, granice izmeu drutvenog i onog to to nije, teh-nikog i onog to to nije, imaginarnog i stvarnog: nije mogue povui crtu razgranienja ovih podruja pa nikakav konsenzus, osim u sluaju potpune dominacije, nije ostvariv. Usporediti s onim to A. Touraine naziva traj-nom sociologijom, La voix et le regard, loc. cit.

Postmoderno stanje

7

Znanje se openito govorei ne svodi na znanost, ak ni na spoznaju. Spoznaja bi bila cjelokupnost iskaza koji oznauju ili opisuju predmete,6 iskljuujui sve ostale iskaze koji bi mogli biti istiniti ili lani. Znanost bi bila podskup spoznaje. I nju takoer ine denotativni iskazi, no ona namee dva dodatna uvjeta njihovoj prihvatljivosti: predmeti na koje se odnose trebaju biti povratno dostupni, dakle u eksplicitnim uvjetima promatranja; mora se moi odluiti pripada li ili ne svaki od iskaza jeziku to ga strunjaci smatraju odgovarajuim.66

No pod pojmom znanja ne podrazumijevamo samo cjelinu denotativnih iskaza, tu se mijeaju i ideje o znati-kako, umije-a ivljenja, umijea sluanja, itd. Radi se o kompetenciji koja nadilazi odreenje i primjenu samo jednog kriterija istine, ona se proiruje na kriterije djelotvornosti (tehnika kvalifikacija), pravednosti i/ili sree (etika mudrost), zvune i kromatske ljepote (osjetljivost sluha i vida) itd. Ovako razumljeno znanje omoguuje nekome da postane sposoban izgovarati dobre denotativne iskaze, ali takoer i dobre preskriptivne iskaze, dobre vrijednosne iskaze... Ono se ne nalazi u kompetenciji koja se odnosi primjerice samo na kognitivne iskaze, iskljuujui ostale. Suprotno tome, ono subjektu omoguuje dobru perfor-mativnost pri mnogim predmetima diskurza pri upoznavanju, odluivanju, vrednovanju, mijenjanju... Iz toga slijedi jedna od njegovih glavnih osobina ono se podudara s proirenim stvaranjem kompetencija, ono je jedinstveni oblik utjelovljen u subjektu kojeg ine razliite vrste kompetencija.

Jo jedna osobina koju trebamo istaknuti jest nagnue koju takvo znanje ima prema obiaju. to je ustvari jedan dobar

6 Aristotel jasno ograniava predmet znanja definirajui ono to naziva apofantikos: Svaki diskurs neto znai (semantikos), ali svaki diskurs nije denotativan (apophantikos): to je samo onaj koji kazuje je li neto tono ili pogreno. Meutim se to ne dogaa u svim sluajevima: na pri-mjer molitva je diskurs koji nije ni toan ni pogrean (Pri hermnias , 7 a).

66 Vidi K. Popper, Logik der Forschung, Be, Springer, 9.

Postmoderno stanje

8

preskriptivni ili vrijednosni iskaz ako ne dobra performativ-nost u denotativnom ili tehnikom podruju? I jednog i drugog ocjenjujemo dobrima jer su u skladu s odgovarajuim mjerili-ma (a to su ona pravednosti, ljepote, istine i uinkovitosti) pri-hvaenima u podrujima to su ih stvorili sugovornici znalca. Prvi su filozofi67 ovaj nain legitimiranja iskaza nazvali milje-njem. Konsenzus koji omoguuje da se ovakvo znanje odredi i da se diskriminira onaj koji ne zna (stranac, dijete) predstavlja kulturu nekog naroda.68

Ovo kratko podsjeanje na to to znanje moe biti kao obrazovanje i kao kultura poziva se na etnoloke opise.69 No antropologija i knjievnost okrenute prema drutvima koja se brzo razvijaju u njima otkrivaju otpor koji znanje prua u nekim podrujima.70 Sama ideja razvoja pretpostavlja obzor nerazvije-nosti, u kojoj su razliite kompetencije utkane u cjelinu tradicije i koje nije mogue odvojiti kao osobine koje mogu biti predmeti posebnih inovacija, rasprava ili ispitivanja. Ova suprotnost ne implicira nuno promjenu prirode znanja izmeu primitivnih i civiliziranih,7 ona je kompatibilna s tezom o formalnom identitetu izmeu divlje misli i znanstvene misli,7 pa ak i s onom, oigledno suprotnom prethodnoj, o nadmoi obiajnog znanja nad suvremenom rasprenou kompetencija.7

67 Vidi Jean Beaufret, Le pome de Parmnide, P.U.F., 9.68 U smislu Bildung (engleski: culture), to ga je usvojio kulturali-

zam. Pojam je predromantiarski i romantiarski; usp. s Hegelovim Volksgeist.

69 Vidi ameriku kulturalistiku kolu: Cora DuBois, Abram Kardiner, Ralph Linton, Margaret Mead.

70 Vidi nastanak europskih folklora poevi od kraja XVIII. stoljea, to je povezano s romantizmom: istraivanja brae Grimm, Vuka Karadia (srpske narodne prie) itd.

7 To je, saeto, bila teza Lucien Lvy-Bruhla, La mentalit primitive, Alcan, 9.

7 Claude Lvi-Strauss, La pense sauvage, Pion, 96.7 R. Jaulin, La paix blanche, Seuil, 970.

Postmoderno stanje

9

Moemo rei da se svi promatrai, bez obzira na scenarij to ga predlau kako bi dramatizirali i razumjeli raskorak izme-u obiajnog znanja i znanja u znanstvenom dobu, slau oko injenice da narativni oblik ima prednost u oblikovanju tradi-cionalnog znanja. Jedni ovaj oblik prihvaaju kao takav,7 drugi u njemu vide preruavanje u dijakroniji strukturalnih operatora koji prema njihovom miljenju upravo i ine znanje o kojem se radi,7 a trei mu pridaju ekonomsko tumaenje u frojdovskom smislu.76 Ovdje trebamo zadrati samo narativni oblik. Pria je prvenstveni oblik ovoga znanja, i to ne samo u jednom smislu.

Ponajprije, narodne prie same priaju o onome to bismo mogli nazvati pozitivnim ili negativnim obrazovanjem (Bildungen), to su uspjesi ili porazi kojima su okrunjeni pokuaji junaka, a ovi uspjesi ili porazi ili daju legitimnost drutvenim institucijama (funkcija mitova) ili predstavljaju pozitivne ili negativne modele (sretni ili nesretni junaci) integracija u utvr-ene institucije (legende, prie). Ove prie dakle s jedne strane omoguuju odreivanje kriterija kompetencije u drutvu u kojem se priaju, a s druge omoguuju vrednovanje zahvaljujui kriterijima performativnosti koji se u njima postiu ili mogu postii.

Zatim, narativni oblik, za razliku od razvijenih oblika diskurza znanja, prihvaa mnotvo jezinih igara u prii lako nalaze svoje mjesto denotativni iskazi koji se odnose primjerice na nebo, godinja doba, floru i faunu, deontiki iskazi koji pro-pisuju to se treba initi glede ovih istih referenata ili glede srod-stva, razlike spolova, djece, susjeda, stranaca, itd., upitni iskazi koji su primjerice implicirani u epizodama izazova (odgovoriti

7 Vladimir Propp, Morphology of the Folktale, International Journal of Linguistics , (listopad 98.).

7 Claude Lvi-Strauss, La structure des mythes (9), u Anthropologie structurale, Pion, 98.; id., La structure et la forme. Rflexions sur un ouvrage de Vladimir Propp, Cahiers de lInstitut de science conomique applique 99, srie M, 7 (oujak 960.).

76 Geza Roheim, Psychoanalysis and Anthropology, New York 90.

Postmoderno stanje

0

na pitanje, odabrati jedan element meu ostalima), vrijednosni iskazi, itd. Kompetencije ije kriterije pria donosi ili primjenjuje pomijeane su jedne s drugima u gustom tkanju prie i sloene u cjelinu koja je svojstvena takvoj vrsti znanja.

Malo emo due preispitati tree svojstvo koje se tie pri-jenosa pria. Njihovo prianje je najee podvrgnuto pravilima koja utvruju njihovu pragmatiku. To ne znai da to drutvo pomou institucije ulogu pripovjedaa pripisuje kategoriji ljudi odreene dobi, spola ili pripadnicima neke obiteljske ili profesi-onalne grupe. elimo govoriti o pragmatici narodnih pria koja je da tako kaemo svojstvena ovakvim drutvima. Primjerice pripovjeda Cashinuaha77 svoje prianje uvijek zapoinje tono utvrenom formulom: Evo prie o..., kakvu sam je uvijek slu-ao. Sada je na meni red da vam ju ispriam, posluajte. A priu zavrava drugom jednako nepromjenjivom formulom: Ovdje zavrava pria o ... Ispriao vam ju je (slijedi ime Cashinauha ili kod bijelaca panjolsko ili portugalsko).78

Saeta analiza ovog dvostrukog pragmatinog naputka pokazuje sljedee: pripovjeda svoju sposobnost prianja prie opravdava injenicom to je jednom i sam bio sluatelj. Sluajui ga sadanji sluatelj moda postigne isti autoritet. Pria se progla-ava prenesenom (ak i ako je narativna izvedba izuzetno inven-tivna) i prenoenom oduvijek njezin junak, Cashinauha, i sam je bio sluatelj pa prema tome moe biti i pripovjeda iste prie. Iz slinosti uvjeta u kojima se nalaze, sadanji pripovjeda moe postati junak neke prie, kao to se to dogodilo s junakom iz stare prie. Ustvari, on to nuno i postaje budui da nosi ime koje izgovara na kraju svojeg prianja. To mu je ime dano u skladu s kanonskom priom koja legitimira cashinauhansko dodjeljivanje nasljea.

77 Andr M. dAns, Le dit des vrais hommes, 0/8, 978.78 Ibid., 7.

Postmoderno stanje

Jasno je da pragmatino pravilo to ga ovaj primjer ilustrira ne moe vrijediti univerzalno.79 Ali nam daje naznaku o svoj-stvu koje se openito pripisuje tradicionalnom znanju: narativ-na mjesta (poiljatelj, primatelj, junak) tako su podijeljena da se pravo na neko od njih, ono poiljatelja, temelji na dvostrukoj injenici, da je osoba prije bila na mjestu primatelja i da je zahvaljujui imenu koje nosi o njoj ve priano u nekoj prii, to znai da je bila na mjestu dijegetskog referenta u nekim drugim narativnim prilikama.80 Znanje da se prenoenje ovih pria ne vezuje samo za funkcije iskazivanja istodobno odreuje i ono to treba rei ako elimo da nas uju, i to treba sluati kako bi se kasnije moglo priati, i to treba igrati (na pozornici dijegetske stvarnosti) kako bi postali predmetom neke prie.

inove jezika8 koji pripadaju ovom znanju ne izgovara samo govornik, ve takoer i sluatelj, i jo i trei, onaj o kojem se govori. Znanje to nastaje iz takvog sustava moe izgleda-ti homogeno, i u suprotnosti sa znanjem kojeg nazivamo razvijenim. Ono nam jasno pokazuje kako je tradicija pria istodobno i tradicija kriterija koji odreuju trostruku kompeten-ciju: umijea kazivanja, umijea sluanja i umijea djelovanja u kojima se odvijaju odnosi unutar i izvan zajednice. Prie prenose grupu pragmatinih pravila koja ine drutvenu vezu.

etvrti vid narativnog znanja, njegov utjecaj na vrijeme, zasluuje pomnije ispitivanje. Narativni oblik slijedi ritam, on je sinteza metra koji otkucava vrijeme u pravilnim razmacima i naglaska koji mijenja duinu ili irinu nekima od njih.8 Ovo

79 Mi smo ga zadrali zbog pragmatike etikete koja okruuje prenoe-nje pria i o kojoj nas antropologija revnosno obavjetava. Vidi Pierre Clastres, Le grand Parler. Mythes et chants sacrs des Indiens Guarani, Seuil, 97.

80 Za naratologiju koja ukljuuje pragmatinu dimenziju vidjeti Grard. Genette, Figures III, Seuil, 97.

8 Uspor. bilj. .8 Odnos metar/naglasak koji stvara i rastvara ritam u sreditu je Hegelove

refleksije o spekulativnosti. Vidi Phnomnologie de lesprit, Predgovor, IV.

Postmoderno stanje

vibracijsko i glazbeno svojstvo jasno se vidi u ritualnoj izvedbi nekih pria Cashinahua: prenose se tijekom obreda inicijacije, u apsolutno vrstom obliku, u jeziku koji tajnovitom zbog namet-nute mu leksike i sintaktike nepravilnosti, pjevane su kao neprekidni, jednolini napijevi.8 Mogli bismo nazvati udnim umijee koje ne mogu razumjeti ni mladii kojima je upueno!

Meutim to je veoma raireno znanje, nalazimo ga u dje-jim brojalicama, a glazba koja ponavlja motive do dan danas ga pokuava pronai ili mu se barem pribliiti. Ono predstavlja iznenaujue svojstvo: kada metar u govornim ili inim sonor-nim sluajevima nadvlada naglasak, vrijeme prestaje biti oslo-nac pamenja i postaje iskonsko udaranje koje u nedostatku uoljivih razlika meu razmacima, sprjeava njihovo nabrajanje i osuuje ih na zaborav.8 Ako ispitamo oblik izreka, poslovica i maksima koje su poput malih odbljesaka moguih pria ili matrica starih pria i koji jo uvijek kolaju nekim slojevima dananje drutvenosti, prepoznat emo u njezinoj prozodiji trag ove neobine temporalizacije koja povrjeuje zlatno pravilo naeg znanja: ne zaboraviti.

Mora dakle postojati podudarnost izmeu ove ubojite funkcije narativnog znanja s jedne strane i, s druge strane, funk-cija oblikovanja kriterija, usklaivanja sposobnosti i drutvenog usklaivanja to smo ih ranije naveli. Ako slijedimo pojedno-stavljujuu imaginaciju moemo pretpostaviti da zajednica u kojoj je pria kljuni oblik sposobnosti nema, suprotno svakom oekivanju, potrebu sjeati se svoje prolosti. Ona materijal za svoju drutvenu vezu nalazi ne samo u znaenju pria koje pria ve i u inu njihova prianja. Moe izgledati kako ono o emu pria govori pripada prolom vremenu, ali je u stvarnosti uvijek istovremena samom inu prianja. Sadanji in svaki put razvija

8 Ove obavijesti dugujemo ljubaznosti Andra M. dAnsa; na tome mu zahva-ljujemo.

8 Vidi analize Daniela Charlesa, Le temps de la voix, Delarge, 978., i Dominiquea Avrona, Lappareil musical, 0/8, 978.

Postmoderno stanje

prolaznu vremenitost koja se protee od onog uo sam do Sada ete vi uti.

Vanost pragmatskih protokola ove vrste pripovijedanja jest u tome to oni oznaavaju naelni identitet svih zbivanja u prii. esto tu nema niega i ne treba prikrivati humor ili tjeskobu to postoje u potivanju ovog postupka. Znaaj ima metriko udaranje koje oznaava zbivanja u prii, a ne razlika naglaska u svakoj izvedbi. Tako istodobno moemo izrei prolaznu i iskon-sku vremenitost.8

I na kraju, jednako kao to se ne treba sjeati svoje prolosti, kultura koja prednost daje pripovjedakom obliku nesumnjivo nema ni potrebu za posebnim postupcima koji autoriziraju nje-zine prie. Teko nam je zamisliti prvo da ona pripovjedaku instancu odvaja od drugih kako bi joj dala premo u pragmatici pria, a zatim da postavlja pitanje o pravu pripovjedaa, tako odvojenog od sluaa i dijegeze, da pria ono to pria, i na koncu da se poduhvati analize ili anamneze vlastite legitimnosti. Jo manje moemo zamisliti da ona autoritet nad priama moe dodijeliti nerazumljivom subjektu pripovijedanja. Prie same po sebi imaju autoritet. Narod ih na neki nain samo aktualizira, to ne ini samo priajui ih ve jednako tako i sluajui ih i postajui predmetom pria, to jest igrajui ih u svojim insti-tucijama, dakle stavljajui se na mjesto sluatelja i dijegeze kao i na mjesto pripovjedaa.

Postoji, prema tome, nespojivost izmeu narodne pripo-vjedake pragmatike, koja je u cijelosti legitimirajua, i jezine igre koju Zapad poznaje i koja je pitanje legitimnosti, ili bolje reeno legitimnosti kao referenta u igri propitivanja. Vidjeli smo da prie odreuju kriterije kompetencije i/ili ilustriraju njihovu primjenu. One odreuju to se moe rei i to se moe initi u kulturi, a budui su takoer i jedan njezin dio, time se legiti-miraju.

8 Vidi Mircea Eliade, Le mythe de l ternel retour: Archtypes et rptitions, Gallimard, 99.

Postmoderno stanje

7. Pragmatika znanstvenog znanja

Pokuajmo odrediti, makar saeto, pragmatiku znanstvenog znanja kakva je prema klasinom poimanju ovog znanja. U njemu emo razlikovati igru istraivanja i igru poduavanja.

Kopernik tvrdi da je putanja planeta kruna.86 Bilo da je ova tvrdnja istinita ili lana ona sadri niz napetosti od kojih svaka utjee na svako pragmatiko mjesto koje dovodi u pita-nje, na poiljatelja, primatelja i referenta. Napetosti su neka vrst preskripcija to reguliraju prihvatljivost iskaza ukoliko je znanstven.

Prvo, pretpostavlja se da poiljatelj govori istinu glede refe-renta, putanje planeta. to to znai? To znai da s jedne strane moe pruiti dokaze o onome to govori, a s druge odbaciti svaki suprotni ili prijeporni iskaz koji se odnosi na isti referent.

Zatim, pretpostavlja se da primatelj moe valjano dati (ili odbiti dati) svoj pristanak na iskaz koji uje. To implicira da je i sam mogui poiljatelj, budui da e, kada bude oblikovao svoje slaganje ili neslaganje, biti podvrgnut istom dvostrukom zahtje-vu da ga dokae ili odbaci, kao i aktualni poiljalac Kopernik. On treba objediniti ista svojstva kao i Kopernik, oni su kolege. No to e postati jasno tek kada bude govorio u istim uvjetima. Prije toga nije mogue nazvati ga znanstvenikom.

Tree, pretpostavlja se da je referent, putanja planeta o kojoj govori Kopernik, iskazom izloen u skladu s onim to on stvarno jest. No, budui da moemo znati o emu se radi samo preko iskaza iste vrste kao to je Kopernikov, pravilo adekvacije predstavlja problem: ono to kaem je istinito jer to dokazujem; ali to dokazuje da je moj dokaz istinit?

Znanstveno rjeenje ove potekoe sastoji se u potivanju dvostrukog pravila. Prvo je dijalektiko ili ak retoriko pra-

86 Primjer je uzet od Fregea, ber Sinn und Bedeutung (89); engleski prijevod On Sense and Reference, Philosophical Writing, Oxford, Blackwell, 960.

Postmoderno stanje

vilo pravosudnog tipa:87 referentno je ono to u raspravi moe posluiti kao dokaz. To ne znai mogu dokazati jer je stvar-nost onakva kakvom je kazujem ve onoliko koliko ja mogu dokazati moemo misliti da je stvarnost onakva kakvom je kazujem.88 Drugo pravilo je metafiziko isti referent ne moe pruiti mnotvo prijepornih ili nekonzistentnih dokaza, ili jo Bog ne vara.89

Ovo dvostruko pravilo podrava ono to znanost u devet-naestom stoljeu naziva provjerom, a u dvadesetom stoljeu krivotvorenjem.90 Ono sudionicima rasprave, poiljatelju i pri-matelju, omoguuje obzor konsenzusa. Svaki konsenzus ne znai istinu, ali pretpostavljamo da istina nekog iskaza mora postii konsenzus.

Glede istraivanja, vidimo da ono zahtijeva poduavanje kao potrebnu dopunu. Jer znanstveniku je potreban primatelj koji i sam moe postati poiljatelj, njegov suradnik. Inae bi u nedostatku prijeporne rasprave provjera njegova iskaza bila nemogua, a neobnavljanje kompetentnosti na kraju bi je ui-nilo nemoguom. U ovoj raspravi u pitanje ne dolazi samo istina njegova iskaza ve i njegova osobna kompetentnost koja nikada nije u potpunosti postignuta, ona ovisi o tome je li ili nije predloeni iskaz prihvaen kao mogua tema razmatranja kroz niz dokazivanja ili osporavanja meu jednakima. Istina iskaza i kompetentnost onoga tko ga izrie podvrgnute su sugla-snosti zajednice jednako sposobnih. Znai da treba obrazovati jednake.

Ovu reprodukciju osigurava didaktika. Ona se razlikuje od dijalektike igre istraivanja. Ukratko, njezina je prva pretpo-stavka da primatelj, student ne zna ono to zna poiljatelj i stoga 87 Br. Latour, La rhtorique du discours scientifique, Actes de la recherche

en sciences sociales (oujak 977).88 Gaston Bachelard, Le nouvel esprit scientifique, P.U.F., 9.89 Descartes, Mditations mtaphysiques, 6., Mditation IV.90 Vidi primjerice Karl G. Hempel, Philosophy of Natural Science, Englewood

Cliffs (N.J.), Prentice Hall, 966.

Postmoderno stanje

6

moe neto nauiti. Druga je pretpostavka da moe nauiti i sam postati strunjakom jednake kompetentnosti kao i njegov uitelj.9 Ovaj dvostruki zahtjev pretpostavlja i trei, da postoje iskazi u kojima se razmjena argumenata i podastiranje dokaza koji ine pragmatiku istraivanja smatraju dostatnima i da se zato mogu prenositi kao neosporne istine u poduavanju.

Drugim rijeima, poduava se ono to se zna, tako to radi strunjak. Ali kada student (primatelj dijalektike) usavrava svoju kompetentnost, strunjak mu moe rei ono to on ne zna, ali eli saznati (u sluaju da je strunjak i istraiva). Time je student uveden u dijalektiku istraivaa, to jest u igru stvaranja znanstvenog znanja.

Ako ovu pragmatiku usporeujemo s pragmatikom nara-tivnog znanja, primijetit emo sljedee osobine:

1. Znanstveno znanje zahtijeva izdvajanje denotacijske jezine igre i iskljuenje ostalih. Kriterij prihvatljivosti nekog iskaza jest njegova istinosna vrijednost. U njemu nalazimo i ostale klase iskaza, poput pitanja (Kako objasniti da...?), i pre-skripcije (Niz izbrojivih elemenata...). No oni su samo poput zglobova dijalektike argumentacije koja mora zavriti denota-tivnim iskazom.9 Netko je znalac (u ovom smislu) ako moe kazati istiniti iskaz o nekom referentu, a znanstvenik je ako moe kazivati provjerljive ili krivotvorive iskaze glede referenata dostupnih strunjacima.

2. Ovo se znanje time odvaja od drugih jezinih igara ije kombinacije tvore drutvenu vezu. Ono nije neposredna sastav-nica svima zajednika kao to je to sluaj s narativnim znanjem. No, ono jest posredna sastavnica budui da postaje zanimanje i omoguuje stvaranje institucija, i stoga to se u modernim dru-9 Ovdje se ne moemo baviti tekoama to ih namee ova dvostruka

pretpostavka. Vidi Vincent Descombes, L inconscient malgr lui, Minuit, 977.

9 Ova primjedba krije znaajnu potekou, koja bi se takoer pojavila pri razmatranju naracije: radi se o razlici izmeu jezinih igara i vrsti diskursa. Ovdje to neemo prouavati.

Postmoderno stanje

7

tvima jezine igre svrstavaju u oblik institucija kojima upravljaju kvalificirani partneri, profesionalci. Odnos se izmeu drutva i znanja (to znai svih partnera u opoj agonistici ukoliko nisu znanstveni profesionalci) eksteriorizira. Pojavljuje se i novi pro-blem odnosa znanstvene institucije i drutva. Moe li dijalektika rijeiti taj problem, primjerice preko pretpostavke da svaka dru-tvena estica moe postati znanstveno kompetentna?

3. U okviru igre istraivanja, zahtijevana kompetentnost odnosi se samo na mjesto poiljatelja. Primatelj ne posjeduje neku posebnu kompetentnost (ona se zahtijeva samo u didaktici jer student treba biti inteligentan). Ni referentno nema neku kompetentnost. ak i ako se radi o drutvenim znanostima referent je odreeni vid ljudskog ponaanja i u naelu ga odnos s partnerima znanstvene dijalektike eksteriorizira. Ovdje nije potrebno, kao to je to sluaj u naraciji, znati kako biti ono to nam znanje kae da jesmo.

4. Znanstveni iskaz ne stjee nikakvu vrijednost iz injenice da je izreen. ak i u pedagogiji se poduava jedino ako ga je mogue provjeriti argumentacijom i dokazima. Po sebi nikad ne moe biti zatien od mogueg krivotvorenja.9 Znai da znanje skupljeno u iskazima i ve prihvaeno uvijek moe biti osporeno. Ali i obratno, svaki novi iskaz ako je u prijeporu s nekim ve prihvaenim iskazom koji se odnosi na isti referent, moe vrijediti jedino ako argumentima i dokazima ospori pret-hodni iskaz.

5. Znai da znanstvena igra podrazumijeva dijakronijsku vremenitost, to jest pamenje i projekt. Pretpostavlja se da dananji poiljatelj znanstvenog iskaza poznaje prethodne iskaze koji se tiu istog referenta (bibliografija) i da predlae iskaz o istoj temi samo ukoliko se ovaj razlikuje od prethodnih. Ono to smo nazvali naglaskom svakog performansa ovdje je u predno-sti u odnosu na metar i stoga u odnosu na polemiku funkciju ove igre. Dijakronija koja pretpostavlja pamenje i istraivanje 9 U smislu koji je ve naznaen u biljeci 90.

Postmoderno stanje

8

novog u naelu zacrtava kumulativni proces. Njegov je ritam, odnos naglaska i metra, promjenjiv.9

Ova su svojstva poznata, ali ipak zasluuju da ih se prisje-timo iz dva razloga. Prvo, stavljanje u sukladni odnos znanosti i neznanstvenog (narativnog) znanja pomae nam da shvatimo, ili barem osjetimo, da postojanje prvog nije nunije no postoja-nje drugog. Oba se sastoje od cjelina iskaza, a iskazi su potezi koje igrai povlae u okviru opih pravila. Svako znanje ima njemu svojstvena pravila, a dobri potezi koji su i ovdje i ondje prosueni kao dobri ne moraju biti iste vrste, osim sluajno.

Znai da iz znanstvenog znanja ne moemo prosuivati ni o postojanju ni o vrijednosti narativnog, a vrijedi i obrnuto: bitni kriteriji nisu jednaki u jednom i drugom. Uostalom, bilo bi dobro da nas ova raznolikost diskurzivnih vrsta ushiuje kao to nas ushiuje raznolikost biljnih i ivotinjskih vrsta. Jadikovanje to se u postmoderni gubi smisao u stvari je aljenje to zna-nje u naelu vie nije narativno. To je nedosljednost. Takoer je nedosljednost i elja za deriviranjem ili stvaranjem (pomou operatera poput razvoja, itd.) znanstvenog znanja iz narativnog, kao da narativno znanje sadri u sebi znanstveno, ali u stanju embrija.

Meutim, poput ivih vrsta i jezine stoje u meusobnim odnosima koji su daleko od toga da budu skladni. Drugi razlog koji moe opravdati kratko podsjeanje na svojstva jezine igre znanosti tie se tonije njezina odnosa s narativnim znanjem9. Rekli smo da ono ne procjenjuje pitanje svoje legitimnosti, ve ju pragmatikom svog prenoenja samo propisuje, a ne utjee se ni argumentaciji ni podastiranju dokaza. I stoga ono svo-jem nerazumijevanju problema znanstvenog diskurza prilazi

9 Thomas Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, University Press. 96.

9 Usporedi ponaanje djece tijekom prvih predavanja o znanosti, ili nain na koji domoroci tumae objanjenja etnologa (vidi Lvi-Strauss, La pense sauvage, nav. djelo, I. poglavlje, La science du concret).

Postmoderno stanje

9

tolerantno, za njega je ono prije svega raznolikost u obitelji narativnih kultura. Ali tako nije u obrnutom sluaju. Znanost postavlja pitanje vrijednosti narativnih iskaza i ustanovljuje da nikada nisu podvrgnuti argumentaciji ili dokazu.96 Znanost ih stavlja u jedan drugi mentalitet, divlji, primitivan, nedovoljno razvijen, zaostao, otuen, kojeg ine miljenja, obiaji, autoritet, predrasude, neznanje, ideologije. Pripovijedanja su samo prie, mitovi, legende, dobre za ene i djecu. U najboljem sluaju postoje pokuaji da se unese svjetlost u taj opskurantizam, i da se civilizira, obrazuje, razvija.

Ovaj nejednak odnos je unutarnja posljedica svojstvena pravilima svake igre. Simptomi su nam poznati. Radi se o cijeloj povijesti kulturnog imperijalizma od samih poetaka Zapada. Vano je prepoznati snagu koja ga razlikuje od svih ostalih on se rukovodi zahtjevom legitimnosti.

8. Narativna funkcija i legitimnost znanja

Danas se problem legitimnosti vie ne smatra slabou u znan-stvenoj jezinoj igri. Tonije bi bilo rei da je sada legitiman kao problem, to jest kao heuristika mogunost. No ovaj obrnuti pristup tek je skoranji. Prije no to se dolo do toga (to jest do onoga to neki nazivaju pozitivizmom), znanstveno je znanje iznalazilo drugaija rjeenja. Zanimljivo je da ona dugo vremena nisu mogla izbjei pribjegavanje postupcima to su, to otvoreno to prikriveno, dolazili iz narativnog znanja.

96 Mtraux je rekao Clastresu: Da bi se moglo prouavati neko primi-tivno drutvo ono mora biti ve malo trulo. Doista, potrebno je da domorodac koji daje obavijesti svoje drutvo gleda oima etnologa, postavljajui si pitanje o radu njegovih institucija, a time i njihove legiti-mnosti. Razmiljajui o svom neuspjehu s plemenom Ahejaca, Clastres je zakljuio: I stoga su Ahejci na isti nain primali darove koje nisu traili kao to su i odbijali pokuaje dijaloga, budui su bili dovoljno jaki da im to nije bilo potrebno: poinjali bismo razgovarati tek kada bi oni bili bolesni. (citirano prema M. Cartry, Pierre Clastres, Libre 4, 978.).

Postmoderno stanje

0

Povratak narativnog u okrilje ne-narativnog, u bilo kojem obliku, ne smijemo smatrati konano nadienim. Evo jedno-stavnog primjera kako se ponaaju znanstveni