1

Zouga Ballantyne i njegova sestra Robyn, prepuni snova i nade, upuštaju se u

potragu Afrikom za svojim tajanstveno nestalim ocem. Dospijevši u koloniju na

samom jugu Afrike nezaustavljivo kreću različitim putevima sudbine.

Robyn, vođena snažnim misionarskim idejama odlučna je u borbi protiv

ropstva dok Zouga beskrupulozno pronalazi tragove izgubljenog grada

Monomotapa i njegovih čuvenih rudnika zlata.

Avantura se nastavlja avanturom, otkrića se nastavljaju čudima uz uvijek

prisutan prizvuk nepredvidljive i magične Afrike. Zemlje bez pravila, bogate

prošlošću i neizvjesne budućnosti, zemlje koja ljude opčinjava, voli, mijenja ih,

ali i gubi...

2

1860.

Afrika je čučila nisko na obzorju, poput lava u lovu, tamna i zlatna na

ranim sunčevim zrakama, oblivena hladnoćom Benguelske struje.

Robyn Ballantyne gledala ju je naslonjena na brodsku ogradu. Stajala

je tako otprije svanuća, prije no što je kopno postalo vidljivo. Znala je

da je tamo, osjećajući u tami njenu nepreglednu tajanstvenu

prisutnost i njen dah, topao i mirisno suh, jači od hladnih isparenja

struje kojom je plovio veliki brod. Uzviknula je prije osmatrača na

jarbolu, potaknuvši kapetana Munga St Johna da dojuri iz svoje

kabine na krmi dok se ostatak posade okupio uz ogradu, zureći u

mrak i ţamoreći. Mungo St John gledao je prema kopnu nekoliko

trenutaka, a zatim dubokim, prodornim glasom koji je stizao do svih

kutova broda, izda zapovijedi svojim ljudima. Časnik Tippoo rasporedi

posadu na duţnosti. Protekla dva tjedna divlji vjetrovi i sumorno

oblačno nebo uskraćivali su im pogled na sunce, mjesec i ostala

nebeska tijela pomoću kojih bi mogli utvrditi svoj poloţaj. Prema

procjenama, kliper je trebao biti stotinu nautičkih milja zapadnije,

daleko od ove izdajničke obale prepune neobiljeţenih opasnosti.

Kapetan se netom probudio, tamne zamršene kose koja je lepršala na

vjetru; njegovi obrazi bili su crveni od sna, ljutnje i uzbuđenja. Ali,

njegove oči bile su bistre. Još jednom, čak i u ovom trenutku zbrke,

Robyn se divila fizičkoj pojavi toga čovjeka - opasnoj, uznemirujućoj

kvaliteti koja ju je istovremeno snaţno odbijala i privlačila. Njegova

bijela platnena košulja bila je na brzinu ugurana u hlače,

nezakopčana. Koţa na njegovim grudima bila je tamna i glatka kao da

je nauljena, a dlake su bile oštre i crne, tjerajući je na crvenilo dok se

prisjećala jutra na početku putovanja - prvog jutra kad su uplovili u

tople plave vode Atlantika ispod 35 stupnjeva geografske širine, jutra

koje je za nju bilo izvor mnogih kasnijih muka i nemirnih molitvi. Toga

jutra čula je pljuskanje vode na palubi iznad sebe i rad brodske

pumpe. Ustala je od stola u svojoj maloj kabini za kojim je pisala

dnevnik, prebacila šal preko ramena i popela se na osunčanu palubu,

a zatim zastala u šoku. Dva mornara ţustro su pokretala pumpu iz

koje je špricala čista morska voda. Mungo St John stajao je nag ispod

nje, podignutih ruku na licu, a voda je priljubila njegovu crnu kosu uz

lice i vrat, a dlake uz grudni koš i mišićavi trbuh. Stajala je i buljila,

potpuno ukočena, nesposobna da odvrati oči od prizora. Dva mornara

okrenula su se i nacerila, ne prekidajući pumpanje. Naravno da je i

prije vidjela nago muško tijelo, na stolu za seciranje, meko bijelo meso

3

na kostima, otvorenog trbuha iz kojega su kuljali unutarnji organi, ili

na bolničkim posteljama, znojno, smrdljivo, izobličeno grčevima

dolazeće smrti - ali nikada ovako, zdravo, ţivotno i fascinantno. Bila je

to čudesna ravnoteţa i simetrija trupa i dugih moćnih nogu, širokih

ramena i uskog struka. Koţa je sijala, čak i na mjestima gdje ju nije

dodirivalo sunce. Ovo nije bila zbrkana masa muških organa,

sakrivena šumom grubih dlaka, sramotna i blago odbojna. Ovo je bila

muškost na vrhuncu, i ona je bila pogođena iznenadnim uvidom u

Evin grijeh, zmije i jabuke, stavljene ponovno pred nju. Čuo ju je i

maknuo se ispod vodenog mlaza, maknuvši kosu s očiju pokretom

glave. Vidio ju je kako stoji, nesposobna odvratiti oči ili se maknuti, i

nasmiješio se izazovno, ne pokušavajući se pokriti dok je voda curila

niz njegovo tijelo poput blještavih dijamanata. «Dobro jutro, doktorice

Ballantyne», promrmljao je. «Moţda ću biti ispitanik u nekoj od vaših

znanstvenih studija? » Tek tada je uspjela razbiti čaroliju, okrenuti se i

odjuriti natrag u svoju smrdljivu kabinu. Bacajući se na svoj uski

krevet, mislila je da će biti potpuno smetena, preplavljena osjećajem

grijeha i stida, ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, bila je zbunjena

stiskanjem u grudima koje ju je ostavilo bez daha, toplinom obraza i

vrata, peckanjem finih tamnih vlasi na njegovom rubu, te istom

toplinom u drugim dijelovima svojeg tijela koja ju je toliko uznemirila

da je brzo skočila s leţaja i pala na koljena kako bi molila zbog

ispravnog osjećaja vlastite bezvrijednosti i za pravo razumijevanje svoje

suštinske prizemnosti i nepopravljive zloće. Taj je postupak ponavljala

na tisuće puta u svoje dvadeset i tri godine, ali rijetko s tako malo

uspjeha. Sljedećih trideset osam dana putovanja pokušavala je

izbjegavati njegove neobične oči ţućkasto pjegavih zjenica i lijeni

izazovni smiješak, te većinu svojih obroka jela u svojoj kabini, čak i na

strašnim ekvatorskim vrućinama, dok joj je pomisao na kantu za

nuţdu iza paravana ubijala apetit. Tek kad bi saznala da će ga loše

vrijeme zadrţati na palubi, pridruţila bi se svojem bratu i drugima u

brodskom salonu. Gledajući ga sada kako okreće brod od opasne

obale, ponovno je osjetila nemir i brzo okrenula pogled prema kopnu.

Jarboli su škripali i pucketali, a jedra lamatala na vjetru dok se nisu

ponovno napunila uz prasak poput topovskog hica. Pogled na kopno

gotovo joj je odvratio misli od sjećanja i ispunio je takvim osjećajem

strahopoštovanja da se pitala moţe li stvarno rodna zemlja tako jasno i

neporecivo zvati krv svoje djece. Činilo joj se nemoguće da je prošlo čak

devetnaest godina od trenutka kada je kao četverogodišnja djevojčica,

4

drţeći se za skute svoje majke, zadnji put gledala kako iza obzorja

polako nestaje ta velika planina ravnog vrha što je čuvala juţni vrh

kontinenta. Bilo je to jedno od njenih rijetkih jasnih sjećanja na ovu

zemlju. Još je mogla osjetiti grubo jeftino platno koje su morale nositi

ţene misionara i čuti prigušene jecaje koji su tresli majčine noge ispod

suknje. Ţivo se sjećala straha i zbunjenosti male djevojčice zbog

majčinog nemira, koja je dječjom intuicijom shvaćala da im se ţivoti

mijenjaju, znajući jedino da više nema visokog lika koji je do sada bio

središte njenog malog postojanja. «Ne plači, dijete», šapnula je njena

majka. «Uskoro ćemo ponovno vidjeti tatu. Ne plači, malena moja. » Ali,

te riječi samo su je navele da posumnja da će ikad više vidjeti oca, i

gurnula je glavu dublje u haljinu, već tada previše ponosna da pokaţe

drugima kako plače. Kao i uvijek, utješio ju je njen brat Morris, mali

sedmogodišnji dječak rođen poput nje u Africi na obalama divlje rijeke

egzotičnog imena, Zouga, po kojoj je dobio srednje ime. Morris Zouga

Ballantyne - najviše joj se sviđalo Zouga, i uvijek je koristila to ime, jer

podsjećalo ju je na Afriku. Okrenula se k palubi, i on je bio tu, visok,

ali ne kao Mungo St John s kojim je uzbuđeno razgovarao

gestikulirajući prema zemlji boje lava. Crte koje je naslijedio od oca bile

su grube, ali snaţne -koščati kljunasti nos i jasna, gruba linija usta.

Podigao je dalekozor i proučavao nisku obalu s paţnjom koja je

karakterizirala sve njegove aktivnosti, a zatim ga vratio kapetanu. Tiho

su razgovarali. Između dva čovjeka razvio se neobičan odnos

obostranog poštovanja za dobre strane i postignuća onog drugog. Ali,

zapravo je Zouga bio taj koji je razvijao takav odnos. Ţeleći profitirati u

svakoj prilici, muzao je iz Munga St Johna njegova znanja i iskustva.

Radio je to neprimjetno, ali od polaska iz bristolske luke izvukao je iz

kapetana većinu stvari koje je ovaj naučio u godinama trgovanja i

putovanja obalama golemog divljeg kontinenta, te sve zapisao u jedan

od svojih dnevnika, pohranjujući znanja. Uz to, kapetan je

samoinicijativno počeo uvoditi Zougu u tajne i umjetnost astronomske

navigacije. Svakoga dana podne bi ih zaticalo sa sekstantima na

sunčanoj strani palube kako čekaju da se vatrena kugla pojavi iza

oblaka; ili, kad je nebo bilo čisto, kako gledaju sunce i nastoje ga

zadrţati u vidokrugu leće dok bi je spuštali prema obzorju. U drugim

prilikama, razbijali bi monotoniju putovanja obarajući ruke, ili

gađajući prazne začepljene boce bacane s krme parom pištolja za

dvoboj koje bi Mungo St John donio u baršunastoj kutiji iz svoje

kabine. Pucali bi smijući se i čestitali jedan drugom kad bi se boca

5

rasprsnula u zraku u eksploziji svjetlucavih komadića što su sijali na

suncu. Ponekad bi Zouga donio novu pušku Sharps (preciznost),

poklon od jednog od sponzora ekspedicije koju je veliki dnevni časopis

Standard nazvao «Ballantyneova afrička ekspedicija». Puška Sharps

bila je veličanstveno oruţje, točna do nevjerojatne udaljenosti od 800

jarda; mogla je oboriti bizona na tisuću. Ljudi koji su istrebljivali tom

puškom velika stada bizona iz američke prerije dobili su naziv «precizni

strijelci«. Mungo St John zavezao je bačvu na kraj uţeta dugog 800

jarda, pa su je gađali kladeći se u šiling po pogotku. Zouga je bio

izvrstan strijelac, najbolji u svojoj regimenti, ali Mungo St John već mu

je odnio više od pet gvineja. Amerikanci su proizvodili najbolje vatreno

oruţje na svijetu (John Browning je već patentirao repetirajuću pušku

koju je Winchester razvio u najbolje oruţje poznato čovjeku) i

istovremeno bili najbolji strijelci. Razlog je tome bila razlika između

tradicije pionira s dugim puškama i masovnog britanskog pucanja

kratkim mušketama u jasno definiranim formacijama. Mungo St John,

Amerikanac, rukovao je pištoljima i puškom kao da su produţeni

dijelovi njegova tijela. Robyn se okrenula od dvojice ljudi, pogledala

prema kopnu i s nezadovoljstvom primijetila kako ponovno nestaje u

hladnom zelenom moru. Čeznula je za njime u tihom očaju, još od

davnog dana odlaska. Cijeli njen ţivot je u međuvremenu bio poput

pripreme za ovaj trenutak. Pobijedila je toliko prepreka, golemih zbog

činjenice da je bila ţena; toliko puta se borila protiv iskušenja da

odustane od svega, što su drugi vidjeli kao taštinu, tvrdoglavost i

neskromnost. Obrazovala se uz mnogo muke pomoću knjiţnice svojeg

ujaka Williama, unatoč njegovim pokušajima obeshrabrivanja. «Previše

čitanja knjiga će ti samo smetati, draga moja. Ţene se ne bi trebale

opterećivati nekim stvarima. Bilo bi bolje da pomaţeš majci u kuhinji i

učiš šivati i vesti. » «To već znam, ujače William. » Kasnije, njegova

neodlučna i gunđajuća pomoć polako se pretvorila u aktivnu podršku,

kad je shvatio jačinu njene inteligencije i odlučnosti. Ujak William bio

je majčin najstariji brat i prihvatio je obitelj kad su se vratili bez ičega

iz divlje zemlje. Imali su jedino očevu stipendiju od Londonskog

misionarskog društva, 50 funta godišnje, a William Moffat nije bio

bogat čovjek, liječnik u Kings Lynnu s malom praksom, jedva

dovoljnom za novostečenu obitelj. Naravno, kasnije - mnogo godina

kasnije - novac je došao, mnogo novca, moţda i tri tisuće funta od

knjiga Robyninog oca, ali ujak William uzdrţavao ih je i štitio u teškim

vremenima. William je nekako pronašao novac kako bi Zouga mogao

6

pristupiti svojoj regimenti, prodavši svoja dva vrijedna lovačka psa i

otišavši na poniţavajući put zelenašima u Cheapside. Njegov novac nije

mogao «kupiti» neku viđeniju regimentu, čak niti redovnu vojsku, već

samo 13. regimentu Domorodačkog pješaštva Madrasa koja je

pripadala Postrojbi Istočne Indije. Ujak William podučavao je Robyn

dok ga nije dostigla. Zatim joj je pomogao u velikoj prevari koje se ona

nikako nije uspjela zastidjeti. Godine 1854. niti jedna medicinska

škola u cijeloj Engleskoj ne bi primila ţenskog studenta. Uz ujakovu

pomoć i sponzorstvo, upisala se u školu bolnice St Matthew u

istočnom dijelu Londona, izdajući se za njegovog nećaka. Pomoglo joj je

to što je ime trebalo promijeniti iz Robyn u Robin, što je bila visoka i

malih grudi, što je njen glas imao dubinu i hrapavost koje je mogla

potencirati. Gustu, tamnu kosu šišala je kratko i naučila nositi hlače

tako da su je kasnije iritirale haljine i krinoline. Uprava bolnice otkrila

je da je ţena tek nakon što je dobila svoju liječničku diplomu na

Kraljevskom kirurškom koledţu u dvadeset prvoj godini. Odmah su

traţili od koledţa da povuče njene kvalifikacije, i skandal je protresao

Englesku, tim zanimljiviji što je ona bila kći doktora Fullera

Ballantynea, slavnog istraţivača Afrike, putnika, liječnika-misionara i

pisca. Na kraju, vlasti bolnice morale su se povući, jer su Robyn

Ballantyne i njen ujak pronašli pomoć u maloj, okrugloj osobi Olivera

Wicksa, izdavača časopisa Standard. Pravim okom novinara, Wicks je

prepoznao dobru vijest i u oštroj riječi urednika pozvao na staru

britansku tradiciju poštene igre, ismijavši mračne tračeve o

seksualnim orgijama u kirurškim salama i istaknuo značajna

postignuća ove bistre i osjetljive djevojke, unatoč naizgled

nepremostivim preprekama. Međutim, kad su joj kvalifikacije konačno

priznate, to je za nju bio samo mali korak na putu do Afrike,

započetom još davno. Časni direktori Londonskog misionarskog

društva vrlo su se uznemirili na ponudu njenih usluga. Ţene

misionara bile su normalne, vrlo poţeljna zaštita svojih muţeva od

iskušenja pred neodjevenim poganima, ali ţena misionar - to je bilo

nešto posve drukčije. Prijava doktorice Ballantyne imala je još jedan

problem. Njen otac bio je Fuller Ballantyne, koji je šest godina prije

nestanka u unutrašnjosti Afrike dao ostavku u Društvu; u njihovim

očima, bio je potpuno diskreditiran. Bilo im je jasno da ga mnogo više

zanima istraţivanje i vlastita slava nego dovođenje nevjernika u zagrljaj

Krista. Zapravo, koliko su oni znali, Fuller Ballantyne stvorio je samo

jednog preobraćenika, svojeg osobnog oruţara. Činilo se da je krenuo u

7

rat protiv trgovine robljem, umjesto da bude Kristov poslanik. Svoju

prvu misiju u Africi brzo je promijenio u sklonište za odbjegle robove.

Misija u Kolobergu bila je na juţnom rubu velike pustinje Kalahari,

mala oaza u divljini uz snaţan izvor koji je kuljao iz zemlje, a za nju su

potrošena golema sredstva Društva. Kad ju je Fuller pretvorio u

sklonište za robove, dogodilo se neizbjeţno. Buri iz malih nezavisnih

drţavica koje su okruţivale misiju s juga bili su vlasnici odbjeglih

robova. Pozvali su «komandose», posrednike putem kojih su provodili

brzu pravdu. Stotinu tamnih, brzih konjanika, odjevenih u grubo

sukno, bradatih i opaljenih suncem, stiglo je do Koloberga sat prije

zore. Bljeskovi njihovih topova proparali su zoru, a zatim je jutro bilo

osvijetljeno plamenom gorućih zgrada Ballantyneove misije. Vezali su

pobjegle robove zajedno sa sluţbenicima misije i otjerali ih na jug,

ostavljajući usred zgarišta Fullera Ballantynea sa svojom obitelji kraj

nekoliko stvari koje su uspjeli spasiti od vatre. Događaj je u njemu

pojačao mrţnju prema ropstvu i pruţio mu izgovor da se odazove

pozivu goleme puste zemlje na sjeveru. Njegova ţena i dvoje male djece

poslani su natrag u Englesku, noseći pismo direktorima Londonskog

misionarskog društva. Bog je jasno obznanio svoju volju Fulleru

Ballantyneu. Pozvan je na putovanje na sjever, da prenosi boţju riječ

diljem Afrike, nevezano za jednu misiju; cijela Afrika postat će njegova

ţupa. Direktori su bili pogođeni gubitkom misije, ali još više im je

smetala mogućnost slanja skupe ekspedicije u područje koje je bilo

golema pustinja bez ljudi i vode, uţareni pijesak sve do Mediterana

četiri tisuće milja sjeverno. Brzo su odgovorili Fulleru Ballantyneu, ne

znajući točno gdje bi poslali pismo, osjećajući potrebu da se odreknu

svih odgovornosti i izraze duboku zabrinutost; završili su odlukom da

će njegove izrazito neregularne aktivnosti biti financirane samo

stipendijom od 50 funta godišnje. Nisu trebali trošiti energiju i emocije,

jer Fuller Ballantyne je otputovao. Nestao je sa šačicom nosača, svojim

oruţarom, Colt revolverom, puškom repetirkom, dva sanduka lijekova,

dnevnicima i navigacijskim instrumentima. Pojavio se osam godina

kasnije kraj rijeke Zambezi, kraj portugalskog naselja blizu ušća, na

veliko nezadovoljstvo naseljenika koji nakon 200 godina nisu stigli

dalje od sto milja uzvodno. Fuller Ballantyne vratio se u Englesku i

njegova knjiga Misionarstvo u najtamnijoj Africi bila je golema

senzacija. To je bio čovjek koji je prešao kontinent sa zapadne do

istočne obale, koji je tamo gdje je trebala biti pustinja vidio velika

jezera i rijeke, ugodne svjeţe travnate visoravni, velika stada stoke i

8

neobičnih ljudi - ali ponajviše je bio svjedokom strašnim posljedicama

lova na robove. Njegova otkrića pojačala su antirobovlasničko

raspoloţenje Wilberforcea u srcima britanskih ljudi. Londonsko

misionarsko društvo bilo je posramljeno slavom svojeg odbjeglog sina i

poţurili su ispraviti grešku. Ballantyne je odabrao mjesta za buduće

misije u unutrašnjosti i uz cijenu od mnogo tisuća funta skupili su

grupe posvećenih muškaraca i ţena i poslali ih na odabrane lokacije.

Britanska vlada, osvojena Ballantyneovim opisom rijeke Zambezi kao

širokog puta do bogate unutrašnjosti Afrike proglasila ga je konzulom

Njenog Veličanstva i financirala ekspediciju za otvaranje te arterije

trgovine i civilizacije. Fuller se vratio u Englesku da napiše knjigu, ali

tijekom razdoblja koje je bio s obitelji vidjeli su ga tako rijetko kao da

je još uvijek u Africi. Kad nije bio zaključan u radnoj sobi ujaka

Williama pišući o svojim putovanjima, bio je u Londonu u Ministarstvu

vanjskih poslova ili u Londonskom misionarskom društvu. Kad je od

njih dobio potrebna sredstva za povratak u Afriku, počeo je putovati

Engleskom, predavajući u Oxfordu i propovijedajući u Canterburyjskoj

katedrali. Zatim je ponovno naglo nestao, povevši i svoju ţenu. Robyn

će se uvijek sjećati bockanja njegovih brkova kad se sagnuo da je

poljubi na odlasku. U njenom umu, otac i Bog nekako su bili ista

osoba, svemoćna, pravedna, prema kojoj je osjećala slijepo oboţavanje.

Godinama kasnije, kad se pokazalo da su lokacije misija koje je Fuller

odabrao zapravo smrtonosne zamke, kad su se rijetki misionari koji su

preţivjeli bolesti, glad, napade divljih ţivotinja i ljudi koje su htjeli

preobratiti konačno vratili u civilizaciju, njegova zvijezda je počela

tamnjeti. Ekspedicija Ministarstva vanjskih poslova na rijeku Zambezi

koju je vodio Ballantyne propala je na strašnim brzicama i visokim

vodopadima klisure Kaborra-Bassa, gdje se rijeka spuštala tisuću

stopa za dvadeset milja. Ljudi su se pitali kako Ballantyne, koji je

tvrdio da je plovio Zambezijem od izvora do ušća nije znao za tako

velike prepreke njegovim snovima. Počeli su dovoditi u pitanje i druge

njegove tvrdnje, a Ministarstvo vanjskih poslova, ozlojeđeno gubitkom

sredstava, povuklo je titulu konzula. Londonsko misionarsko društvo

napisalo je još jedno dugo pismo Ballantyneu, traţeći da ubuduće

ograniči svoje aktivnosti na preobraćivanje nevjernika i širenje Boţje

riječi. Fuller Ballantyne odgovorio je otkazom, uštedjevši društvu 50

funta godišnje. Istovremeno je napisao pismo ohrabrenja svojoj djeci,

traţeći da pokaţu snagu i vjeru, te poslao izdavaču svoj rukopis u

kojem je objasnio svoje vođenje ekspedicije. Tada je uzeo nekoliko

9

gvineja koje su preostale od prodaje njegovih knjiga i ponovno nestao u

unutrašnjosti Afrike. Bilo je to prije osam godina, i od tada nitko više

nije čuo za njega. Sada je ovdje bila njegova kći, zloglasna gotovo poput

njega, traţeći status aktivnog misionara. Još jednom, ujak William

pomogao je Robyn, dragi nespretni ujak William sa svojim debelim

naočalama i sijedom neukrotivom kosom. Otišao je s njom pred odbor

direktora i podsjetio ih da je Robynin djed, Robert Moffat, bio jedan od

najuspješnijih afričkih misionara, s deset tisuća preobraćenja. Starac

je zapravo još uvijek radio u Kurumanu i nedavno objavio svoj rječnik

Sechuana jezika. Robyn je bila posvećena misionarstvu, posjedujući

medicinsku obuku i solidno znanje afričkih jezika koje je dobila od

sada već pokojne majke. Zbog dostojanstvenosti zbog koje je Robert

Moffat bio cijenjen čak i od najratobornijeg afričkog kralja, Mzilikazija

iz plemena Ndebele ili Matabele, kako su ih neki zvali, njegova unuka

odmah će biti prihvaćena u plemenima. Direktori su ih okamenjeno

slušali. Zatim je ujak William naglasio da bi Oliver Wicks, urednik

Standarda, koji je pomogao djevojci da zadrţi svoju diplomu, bio

zainteresiran za razloge njenog odbijanja u misionarskom društvu.

Direktori su sjeli i paţljivo saslušali, posavjetovali se tiho i prihvatili

Robyninu prijavu. Zatim su je dodijelili drugom misionarskom pokretu

koji ju je poslao u industrijske slamove sjeverne Engleske. Njen brat

Zouga bio je taj koji je ponovno pronašao način da stignu u Afriku.

Vratio se iz Indije na dopust postigavši značajne uspjehe kao bojnik u

Indijskoj vojsci; promociju je zaradio na bojnom polju reputacijom

mladog vojnika i vojnog administratora koji mnogo obećava. Unatoč

tome, Zouga je bio nezadovoljan svojim poloţajem kao i Robyn. Poput

oca, oboje su bili usamljeni vukovi, nenavikli na autoritet. Unatoč

obećavajućem početku, Zouga je shvatio da je u Indiji već stekao

moćne neprijatelje i počeo sumnjati da njegova budućnost leţi u tom

kontinentu. Bio je tragač poput Robyn i njih dvoje pozdravili su se

nakon toliko godina s toplinom koju su rijetko pokazivali tijekom

djetinjstva. Zouga ju je odveo na večeru kod Zlatnog Vepra. Bila je to

takva promjena u odnosu na njenu svakodnevnicu da je prihvatila i

drugu čašu klareta, postavši vesela i ţivahna. «Tako mi Boga, sestrice,

stvarno si lijepa, znaš», rekao joj je na kraju. U vojsci je naučio psovati;

to ju je u početku šokiralo, ali se brzo navikla. U slamovima u kojima

je radila čula je i mnogo gore. «Predobra si da provedeš ţivot među tim

uţasnim babama. » Njihovo raspoloţenje odmah se promijenilo; ona se

konačno naslonila uz svojeg brata i izlila sve frustracije. Slušao ju je

10

suosjećajno, drţeći njenu ruku preko stola, pa je nastavila tiho i posve

odlučno. «Zouga, moram se vratiti u Afriku. Umrijet ću ako ne odem.

Znam to. Uvenut ću i umrijeti. « «Dragi Boţe, seko, zašto Afrika? » «Jer

sam tamo rođena, tamo je moja sudbina - i zato što je tamo negdje

tata. » «I ja sam rođen tamo. » Zouga se nasmiješio, što je ublaţilo

krute linije njegovih usta. «Ali nisam siguran za svoju sudbinu. Rado

bih se vratio zbog lova, naravno, ali po oca - ne misliš li da je njegova

glavna briga oduvijek bila samo Fuller Ballantyne? Ne mogu zamisliti

da još uvijek gajiš ljubav prema njemu. » «On je drukčiji od ostalih

ljudi, Zouga, ne moţeš mu suditi prema uobičajenim mjerilima.»

«Mnogi bi se sloţili s time», promrmljao je Zouga suho. «U

Misionarskom udruţenju i Ministarstvu vanjskih poslova. » «Volim ga!»

rekla je buntovno. «Nakon Boga, volim ga najviše. « «Ubio je majku,

znaš. » Zougina usta ponovno su se ukrutila. «Odveo ju je na Zambezi

u sezoni groznica i ubio je kao da joj je stavio pištolj na čelo. » Nakon

kratke stanke, Robyn se sloţi s bratom: «Nikada nije bio otac niti

suprug - nego vizionar, bakljonoša, pionir. » Zouga se nasmijao i

stisnuo joj ruku. «Ma daj, seko! » «Čitala sam njegove knjige, sva

njegova pisma, sve što nam je ikad napisao i znam da mi je tamo

mjesto. U Africi, s tatom. » Zouga je pustio njenu ruku i počešao se po

gustim brkovima. «Uvijek si me znala uzbuditi. » Zatim je naizgled

promijenio temu: «Jesi li čula da su na rijeci Orange pronašli

dijamante? « Pogledao je čašu i paţljivo promatrao njeno dno. «Toliko

smo različiti, ti i ja, a ipak tako slični. » Natočio je sebi još vina i

nastavo nehajno: «U dugovima sam, seko. » To ju je u trenutku

ohladilo. Od djetinjstva je slušala o strahotama dugovanja. «Koliko?»,

pitala je tiho. «Dvije stotine funta. » Slegnuo je ramenima. «Toliko!»,

izletjelo joj je. «Nisi valjda kockao, Zouga? » To je bila druga strašna

riječ u njenom rječniku. «Nisi kockao? », ponovila je. «Zapravo jesam»,

nasmijao se Zouga. «Hvala Bogu. Bez toga bih imao tisuću gvineja

manje. » «Misliš, kockao si - i pobijedio? « Njen uţas malo je splasnuo,

oslabljen fascinacijom. «Ne uvijek, ali uglavnom. « Paţljivo ga je

proučila, moţda prvi put. Imao je samo dvadeset i šest godina, ali

činilo se da je deset godina stariji. Već je bio čvrst, profesionalni vojnik,

prekaljen u borbama na afganistanskoj granici gdje je njegova

regimenta provela četiri godine. Ona je znala da je bilo okrutnih

sukoba s ţestokim planinskim plemenima, i da se Zouga istaknuo.

Njegova brza promocija bila je dokaz. «Kako to da si onda u dugovima?

«, upitala je. «Većina moje časničke braće, čak i niţih činom od mene,

11

ima svoja privatna bogatstva. Sada sam bojnik, moram se tako i

ponašati. Idemo u lov, pucamo, gostimo se, igramo polo. » Ponovno je

slegnuo. «Hoćeš li ikad moći vratiti dug? » «Mogu se bogato oţeniti«,

nasmiješio se, «ili naći dijamante. « Srknuo je vino, spustio se u stolac

ne gledajući je i tiho nastavio. «Čitao sam knjigu Cornwallisa Harrisa -

sjećaš li se velike lovine koju smo vidjeli kad smo ţivjeli kod Koloberga?

» Zavrtjela je glavom. «Ne, bila si beba. Ali ja se sjećam. Sjećam se krda

gazela i gnuova na putu do Capea. Jedne noći pojavio se lav, jasno

sam ga vidio na svjetlu logorske vatre. Harris je u svojoj knjizi opisao

svoje lovačke ekspedicije sve do Limpopa - nitko nije bio dalje od toga,

osim tate, naravno. Bilo je to bolje od lova na fazane ili antilope u

Indiji. Jesi li znala da je Harris svojom knjigom zaradio gotovo pet

tisuća funta? » Zouga je odgurnuo čašu, ispravio se na stolcu i izvadio

cigaru iz srebrene tabakere. Mrštio se zamišljeno pripremajući se da je

zapali. «Ti ţeliš ići u Afriku iz duhovnih razloga. I ja vjerojatno moram

u Afriku, iz mnogo boljih razloga, radi krvi i novca. Predlaţem ti

Ekspediciju Ballantyne! » Podigao je čašu. Ona se nesigurno nasmijala

misleći da se šali, ali ipak podigne čašu koja je bila gotovo puna.

«Slaţem se. Ali, kako? Zouga, kako ćemo stići tamo? » «Kako se zvao

onaj izdavač novina? », upita Zouga. «Wicks», reče ona. «Oliver Wicks.

Ali, zašto bi nam on pomogao? » «Naći ću dobar razlog. » Robyn se

sjetila kako je još u djetinjstvu bio dobar u uvjeravanju i pregovaranju.

«Znaš, čini mi se da bi mogao. » Popili su vino, i kad je spustila čašu

bila je sretnija nego ikad u svojem ţivotu. Zougu je ponovno vidjela

nakon šest tjedana, na London Bridge Stationu. Svojom visinom

isticao se u gomili, s visokim šeširom i ogrtačem na ramenima. «Seko!

», pozvao ju je smijući se i podigao je uvis. «Idemo -stvarno idemo! »

Ušli su u kočiju koja ih je čekala i vozač je potjerao konje. «Londonsko

misionarsko društvo je beskorisno«, rekao joj je, još uvijek je grleći dok

se kočija kotrljala kaldrumom. «Traţio sam od njih petsto gvineja i

gotovo su dobili apopleksiju. Imam osjećaj Gradska knjiţnica da bi

radije platili taj novac da tata ostane u Africi. » «Otišao si direktorima?

», pitala je. «Prvo sam išao tamo gdje su izgledi bili najmanji«,

nasmiješio se. «Sljedeći je bio Whitehall - uspio sam stići do prvog

sekretara. Bio je prokleto ljubazan, odveo me na ručak u Travellers i

bilo mu je stvarno ţao što mi ne mogu dati financijsku pomoć. Previše

dobro su se sjećali tatinog fijaska, ali dao mi je pisma - tucet pisama

za sve vaţne osobe - za guvernera Capea, za admirala Kempa u Cape

Townu, i sve druge. » «Pisma nas neće odvesti daleko. » «Zatim sam

12

otišao kod tvojeg prijatelja u novinama. Izuzetan mali čovjek. Vraški

pronicljiv. Rekao sam mu da idemo u Afriku pronaći tatu - i skočio je

poput djeteta. « Zouga čvršće zagrli Robyn. «Iskreno, besramno sam se

koristio tvojim imenom - i upalilo je. Imat će prava na objavljivanje

naših dnevnika i obje knjige. » «Obje knjige? », Robyn se odmakne i

pogleda ga u lice. «Obje», nacerio se. «Tvoje i moje. » «Napisat ću

knjigu? » «Sigurno. Ţenski pogled na ekspediciju. Već sam potpisao

ugovor za tebe. » Nasmijala se kiselo. «Ideš predaleko, i prebrzo. » «Mali

Wicks je dao pet stotina, a sljedeće na popisu bilo je Društvo za

ukidanje trgovine robljem - to je bilo lako. Njegova Kraljevska Visost je

pokrovitelj Društva, i pročitao je tatine knjige. Moramo izvijestiti o

stanju trgovine u unutrašnjosti kontinenta sjeverno od Jarčeve

obratnice, i dali su nam sljedećih pet stotina gvineja. «Zouga, ti si

čarobnjak! » «Slijedilo je Londonsko trgovačko udruţenje za Afriku.

Zadnjih pet stotina godina ograničili su sve svoje aktivnosti na

zapadnu obalu, i uvjerio sam ih da trebaju imati uvid u istočnu.

Proglasili su me njihovih agentom, s uputama da ispitam trţište

palminog ulja, kaučuka, bakra i slonovače. Oni su dali zadnjih 500

gvineja - i pušku Sharps». «Tisuću petsto gvineja! », uzdahne Robyn, a

Zouga potvrdi. «Vraćamo se kući sa stilom. » «Kada? » «Platio sam

kabine na američkom trgovačkom kliperu. Krećemo iz Bristola za šest

tjedana, za Dobru Nadu i Quelimane u Mozambiku. Traţio sam od

regimente dopust od dvije godine - i ti ćeš morati traţiti dopust od

Misionara. Nakon toga, sve se zbivalo kao u snu. Direktori

Misionarskog društva, vjerojatno sretni što nisu morali plaćati

troškove ili premjestiti Robyn u afričku unutrašnjost, širokogrudno su

odlučili nastaviti plaćati joj stipendiju dok je nema i obećali da će joj

čuvati mjesto. Ako se pokaţe sposobnom, dobit će stalno mjesto u

Africi. Bilo je to mnogo više no što je očekivala, i bacila se svim srcem

na pripreme za odlazak. Bilo je toliko toga da je šest tjedana jedva bilo

dovoljno i činilo joj se da je do trenutka kad je oprema utovarena u

potpalublje gracioznog baltimorskog klipera prošlo svega nekoliko

dana. Huron je bio brz kao što je i izgledao, pokazavši se još jednim

mudrim potezom Zouge Ballantynea. Uz vještu navigaciju Munga St

Johna odmaknuo je daleko na zapad prije pokušaja prelaska pojasa

vjetrova na najuţem mjestu. Niti jedan dan nisu bili bez vjetra; prešli

su 29 stupnjeva na zapad i Mungo je odmah usmjerio brod prema

jugoistočnim trgovačkim putovima. Huron je plovio prema jugu pokraj

jata leteći riba, nošen vjetrovima sve dok ih se nije oslobodio u blizini

13

Uha da Trinidade. Zatim ih je prihvatio sjeverozapadnjak, noseći kliper

pod oblačnim nebom dok se nisu gotovo razbili na obale zapadne

Afrike, dvije stotine milja sjeverno od svojeg cilja - Rta Dobre Nade.

«Gospodine časniče! », vikne Mungo svojim jasnim glasom dok je

Huron hvatao vjetar, odmičući se od kopna. «Kapetane! », urlikne

Tippoo koji je stajao ispod glavnog jarbola. «Saznaj kako se zove straţar

na jarbolu! » Tippoo podigne svoju glavu golemu poput topovske kugle i

pogleda gore, suzivši oči. «Još dvadeset minuta i bili bismo nasukani«,

kapetanov glas bio je hladan. «Prije kraja dana ćemo mu oderati koţu s

leđa! » Tippoo nesvjesno obliţe svoje debele usne, a Robyn osjeti kako

joj se diţe ţeludac. Na ovom putovanju već su izvršena tri bičevanja i

znala je što moţe očekivati. Tippoo je bio polu-Arapin, polu-Afrikanac,

koţe boje meda, obrijane glave pokrivene mnoštvom blijedih oţiljaka iz

tisuća sukoba. Nosio je komotnu tuniku visokog ovratnika koja je

skrivala njegovo golemo tijelo, a podlaktice koje su izlazile iz širokih

rukava bile su debele poput ţenskih butina. Robyn se brzo okrene

Zougi. «Dobro smo pogledali kopno, seko. Prvi put poslije Uha da

Trinidade točno znamo gdje smo. Ako se ovaj vjetar odrţi, za nekoliko

dana bit ćemo u Table Bayu. » «Zouga, ne moţeš li razgovarati s

kapetanom? «, reče ona, a Zouga je zbunjeno pogleda. «Bičevat će tog

jadnog vraga. » «Prokleto točno», zareţi Zouga. «Čovjek nas je gotovo

nasukao na stijene. » «Ne moţeš li ga zaustaviti? « «I ne sanjam da se

miješam u njegovo rukovođenje ovim brodom - niti ću to tebi dozvoliti.

« «Nemaš li nimalo čovječnosti? «, upita ona hladno svojeg brata, ali na

obrazima su joj se mogle vidjeti crvene pjege od ljutnje. «I sebe nazivaš

kršćaninom. « «Kad se i smatram, ne pričam glasno o tome. » Zouga je

znao da će je ovaj odgovor najviše iznervirati. «I ne spominjem to u

svakom razgovoru. « Njihove svađe bile su iznenadne poput ljetnih

oluja u afričkoj ravnici, i podjednako spektakularne. Mungo St John

naslonio se na ogradu palube, dok mu je duga havanska cigara od

grubog crnog duhana stršila između zuba. Izazivao ju je svojim ţutim

očima, ljuteći je još više, dok njen glas nije prerastao u vrisak, a bijes

se okrenuo prema njemu. «Čovjek kojeg ste izbičevali prošlog tjedna

moţe ostati doţivotni bogalj! « viknula je. «Doktorice Ballantyne, biste li

voljeli da vas Tippoo odnese dolje i zaključa u kabinu? «, upita Mungo.

«Dok vam se ne vrate vaši maniri? « «Ne moţete to učiniti! », planula je.

«Mogu, vjerujte mi - i mnogo više. » «U pravu je», uvjeravao ju je Zouga

blago. «Na ovom brodu moţe učiniti gotovo sve što ţeli. » Stavio je ruku

na njenu nadlakticu. «Smiri se, seko. Momak će biti sretan ako prođe s

14

malo bičevanja. » Robyn shvati da se zadihala od bijesa i osjećaja

bespomoćnosti. «Ako ste osjetljivi, doktorice, ne morate gledati

izvršenje kazne», zadirkivao ju je Mungo. «Moramo prihvatiti činjenicu

da ste ţena. » «Nikada nisam traţila da se sa mnom zbog toga postupa

drukčije, nikada u ţivotu. » Pokušala je kontrolirati svoj bijes,

okrenuvši se od dvojice muškaraca. Ukočeno je krenula prema krmi,

pokušavajući zadrţati dostojanstvo, ali brod se njihao i prokleta

haljina motala joj se oko nogu. Shvatila je da mora opsovati, i da će

kasnije traţiti oprost - ali ne sada. «Proklet bio, Mungo St John, završio

u paklu! » Stajala je na krmi dok joj je vjetar bacao raskuštranu kosu

u lice. Bila je to gusta svilena tamna kosa njene majke, prošarana

kestenjastim nijansama; kad je blijeda sunčeva zraka konačno probila

oblake, kosa se pretvorila u sjajnu aureolu oko njene male lijepe glave.

Ljutito je zurila pred sebe, ne primjećujući paklensku ljepotu prizora.

Hladna, zelena voda, prošarana pramenovima magle, otvarala je i

zatvarala oko broda biserne zavjese. Magla se provlačila kroz jedra i

jarbole kao da je na brodu poţar. Na pojedinim mjestima površina

mora je ključala i tamnila, jer ove su vode bile bogate mikroskopskim

ţivotom koji je uzdrţavao golema jata sardina što su se podizala do

površine da bi se hranila ili bila pojedena od jata ptica. Brod je uplovio

u gušći oblak magle, tako da je Robyn jedva razaznavala obrise

kapetana i svoga brata kad se okrenula natrag. Zatim su opet izišli na

otvoreno more i sunce. Oblaci koji su se nadvijali iznad njih sve te

tjedne otišli su prema jugu dok je vjetar ojačao i okrenuo prema

istoku, otpuhujući pjenu s valova. Istog trenutka, Robyn ugleda drugi

brod. Bio je uznemirujuće blizu i ona otvori usta da vikne - ali tucet

glasova je pretekne. «Jedro! » «Jedro s prednje lijeve strane! » Bila je

dovoljno blizu da vidi tanki, visoki dimnjak između središnjeg i

prednjeg jarbola. Trup broda bio je crn s crvenom linijom ispod otvora

za topove; pet topova sa svake strane. Crni trup bio je zlokoban, a

jedra nisu bila sjajnobijela poput Huronovih, već prljavosiva od dima

koji je izlazio iz dimnjaka. Mungo St John brzo je teleskopom pregledao

brod. Njegovi parni kotlovi bili su ugašeni, nije bilo ni trunke topline

na otvorima dimnjaka. Plovio je pomoću jedara. «Tippoo», pozove tiho,

a časnikovo tijelo u trenutku se stvori kraj njega. «Jesi li ga već vidio? »

Tippoo progunđa i pljune preko ograde. «Englez», reče. «Zadnji put sam

ga vidio u Table Bayu prije osam godina. Zove se Crna šala. » «Cape

Squadron? » Tippoo ponovno progunđa, a brod se u tom trenutku

naglo okrene, i boje se pojave na glavnom jarbolu. Bijela i grimizna

15

boja njegovih oznaka izazivale su; bio je to izazov koji je cijeli svijet

naučio poštovati, i to brzo. Samo brodovi jedne nacije nisu se trebali

povući istog trenutka. Huron je bio imun, trebao je samo izvjesiti

američku zastavu koju je čak i ovaj predstavnik Kraljevske mornarice

morao poštivati. Ali, Mungo St John razmišljao je brzo. Šest dana prije

no što je isplovio iz baltimorske luke, u svibnju 1860. Abraham Lincoln

je nominiran za predsjedničkog kandidata Sjedinjenih Američkih

Drţava. Ako bude izabran, što se činilo vjerojatnim, bit će inauguriran

na početku nove godine, a zatim će jedna od njegovih prvih odluka biti

davanje Velikoj Britaniji privilegija dogovorenih Briselskim ugovorom -

to je uključivalo i prava pretraţivanja američkih brodova na otvorenom

moru koje su prethodni američki predsjednici uporno poricali. Uskoro,

moţda i prije no što očekuje, Mungo St John moţda će se morati

sukobiti s jednim od brodova Cape Squadrona. Ovo je bila odlična

prilika da isproba svoj brod i promatra sposobnosti drugoga. Još

jednom je pregledao čitavu situaciju - more, linije pjene nastale

djelovanjem vjetra, bijele piramide od jedara iznad sebe i zloslutni crni

trup engleskog broda; lako je donio odluku, a vjetar je donio pucanj

topa i dugi pramen dima izišao je iz jedne od cijevi. Mungo se nasmije.

«Prokleto kopile! », reče Tippoou. «Malo ćemo ga isprobati u jedrenju»,

te stane izdavati zapovijedi posadi. Dok je Huron počinjao bijeg od

prijetećeg broda, njegov kapetan je vikao: «Podignite sva jedra, boga

mu, pokazat ćemo tom malom ţderaču ugljena kakvi se brodovi grade

u Baltimoreu! » Iako bijesna na njega, Robyn se divila načinu na koji je

Mungo upravljao svojim brodom. Dok je posada jurila na svoja mjesta,

sva jedra su se širila u svoj svojoj punoći, blještavo bijela na suncu,

visoko gore, sve do neba. Dugi, graciozni trup odmah je reagirao na

nove pritiske. «Boga mu, plovi poput morske vještice«, vikne Zouga,

smijući se od uzbuđenja. Povukao je sestru od ograde prije no što su

prvi mlazovi vode zalili palubu. Otvaralo se sve više i više jedara, i

debeli jarboli počeli su se svijati poput napetih lukova pod neizdrţivim

pritiskom tisuća kvadratnih stopa raširenih jedara. Sada se činilo da

Huron leti, polijećući s vrha svakog vala i uranjajući u sljedeći uz

udare koji su tresli njegovu drvenu gradu i zube posade. «Koja brzina,

gospodine časniče», pozove Mungo St John, a kad je Tippoo odgovorio

«Malo više od šesnaest čvorova, Kapetane! », glasno se nasmijao i

krenuo prema krmenoj ogradi. Topovnjača je zaostala kao da stoji,

iako su sva njena siva jedra bila raširena. Huron je bio gotovo izvan

dometa topova. Na njenim crnim bokovima ponovno se pojavio kratki

16

oblak dima, i činilo se da ovaj puta hitac nije samo upozorenje, jer

Mungo je vidio udarac kugle u vodu. Udarila je u krestu vala nedaleko

od Huronove desne strane i odskakutala preko vode prije no što je

nestala ispod površine gotovo u ravnini Hurona. «Kapetane, ugroţavate

ţivote svoje posade i putnika. » Glas ga je zaustavio i St John se okrene

visokoj mladoj ţeni koja je stajala kraj njega. «To je britanski ratni

brod, gospodine, a mi se ponašamo poput kriminalaca. Sada nas

gađaju. Morate samo stati, ili barem pokazati svoje zastave. « «Mislim

da je moja sestra u pravu, kapetane», Zouga stane kraj nje. «Ni ja ne

razumijem vaše ponašanje. » Huron divlje posrne na jednom velikom

valu, gonjen snaţnim pritiskom jedara, a Robyn izgubi ravnoteţu i

padne na kapetanove grudi, ali se odmah uspravi, crvenih obraza.

«Ovo je afrička obala, bojniče Ballantyne. Ništa nije onako kako se čini.

Ovdje bi samo budala prihvatila zdravo za gotovo strani naoruţani

brod. Ako me vi i dobra liječnica ispričate, imam obveza. » Krenuo je

preko palube kako bi procijenio raspoloţenje svoje posade nakon

bijega. Otkvačio je kolut s ključevima s pojasa i bacio ga Tippoou.

«Sanduk s oruţjem, gospodine časniće, par pištolja za vas i drugog

časnika. Ustrijelite bilo koga tko pokuša spustiti jedra. " Prepoznao je

strah koji je uhvatio posadu. Većina nikada nije vidjela da brod tako

juri i netko bi mogao pokušati skratiti jedra. U tom trenutku Huron je

preplavio golem val. Jedan od ljudi nije se stigao skloniti i voda ga

ponese niz palubu, dok se nije razbio u ogradu, leţeći poput hrpe

iščupanih algi na obali poslije oluje. Dvojica mornara pokušali su stići

do njega, ali sljedeći val ih je bacio natrag, a kad je prošao, nesretnog

mornara više nije bilo na palubi. «Gospodine Tippoo, pogledajte ona

gornja jedra, ne vuku kako bi trebala. » St John se okrene prema

krmenom jarbolu, ignorirajući uţasnut, optuţujući pogled Robyn

Ballantyne. Britanska topovnjača je već daleko zaostala i njena jedra

bila su jedva vidljiva među visokim valovima, ali Mungo iznenada

primijeti da se nešto mijenja i posegne za teleskopom. Iznad stošca

engleskih jedara pojavila se tanka crna linija, poput poteza indijskim

tušem. «Dim! Konačno je naloţio parne strojeve«, zareţi. Tippoo se

pojavi iza njega s pištoljima za pojasom. «Jedan propeler. Neće nas

stići. » Tippoo klimne svojom obrijanom glavom. «Ne niz ovaj vjetar»,

sloţi se Mungo. «Ali, htio bih ga isprobati uz vjetar. Ţelim vidjeti

moţemo li se okrenuti prema vjetru i zaobići topovnjaču izvan dometa

topova. » Neočekivani manevar potpuno je zatekao kapetana

topovnjače kojemu je trebalo nekoliko minuta da promijeni kurs kako

17

bi presjekao put Huronu. Kliper je prošao kraj engleskog broda samim

rubom dometa topova. Engleski kapetan pokušao ga je slijediti uz

vjetar, ali odmah su došli do izraţaja nedostaci u dizajnu i konstrukciji

njegovog broda. Kako bi se ugradio teški parni stroj i mašinerija za

tjeranje velikog brončanog vijka morali su se napraviti ozbiljni

kompromisi u dizajnu jarbola i količini jedara. Nakon pet milja postalo

je jasno da uz sva jedra i motore koji su se dimili Crna šala ne moţe

ploviti uz vjetar tako brzo kao visoki brod ispred nje. Iako razlika u

brzinama nije bila tako velika, Huron je stalno povećavao udaljenost.

Zapovjednik topovnjače činio je sve da stigne kliper, ali uz sva raširena

jedra to nije bilo moguće. U bijesu frustracije, spustio je sva jedra,

oslanjajući se samo na parni stroj i krenuo direktno u vjetar, mnogo

više no što je to mogao Huron. Ali, brzina topovnjače smanjila se kad je

propeler ostao bez podrške jedara. Iako su jarboli bili ogoljeni, oluja je

zavijala i urlala među njima, usporavajući topovnjaču i Huron je

napredovao. Mungo St John promatrao je borbu topovnjače s punom

pozornošću, prosuđujući njene sposobnosti u svakoj točki vjetra.

«Igramo se s njom. Sve dok ima i daška vjetra, nemaju nikakve šanse.»

Zapovjednik topovnjače odustao je od pokušaja stizanja klipera samo

parnim strojevima i ponovno razvio jedra, te uporno pratio Huron - do

trenutka kad je, bez ikakvog upozorenja, kliper uplovio u duboku

zavjetrinu. Linija vjetra jasno se vidjela na površini mora. S jedne

strane, voda je bila tamna i naborana pandţama vjetra, a s druge su

breţuljci velikih valova bili baršunasto sjajni. Kad je Huron prošao tu

liniju, buka vjetra koja im je tjednima mučila uši pretvorila se u jezivu,

neprirodnu tišinu i brod se iz ţivog, jurećeg morskog bića pretvorio u

mrtvo plutajuće truplo. Jedra su se opustila i počela splašnjavati.

Daleko iza, crna topovnjača brzo je napredovala, počevši smanjivati

razdaljinu, a crni stup dima uzdizao se ravno u zrak; izgledala je

zlokobno, slavodobitno. Mungo St John dotrči do prednje ograde i

pogleda preko. Vidio je kako vjetar dvije-tri milje ispred grebe more i

boji ga u indigo, ali ispred njega bila je samo uljasta mirna površina.

Okrenuo se natrag i vidio da se topovnjača pribliţila, tako sigurna u

sebe da su otvori topova bili otvoreni, a iz njih su virile široke prijeteće

cijevi. Bez mogućnosti kretanja, kormilar nije mogao postaviti novi

kurs i kliper je postrance čekao ratni brod koji je jurio ravno kroz

valove. Već su mogli vidjeli likove trojice časnika na mostu topovnjače.

Prednji top je ponovno opalio, i kugla je podigla visoki stup vode pokraj

Huronovog pramca koji je završio na palubi i iscijedio se kroz ogradu.

18

Mungo je zadnji put očajnički osmotrio obzorje, traţeći najmanje

tragove vjetra, i kapitulirao. «Izvjesite zastavu, gospodine Tippoo! »,

vikne. Dok je komad platna šireći se padao s glavnog jarbola, kroz

teleskop je gledao konsternaciju na mostu topovnjače. Bila je to zadnja

zastava koju su ţeljeli vidjeti. Sada su bili dovoljno blizu da vide

pojedinačne izraze ozlojeđenosti i neodlučnosti časnika. «Nećete dobiti

nagradu - ne ovaj put», mrmljao je Mungo St John zadovoljno,

sklopivši teleskop. Topovnjača se okrenula bočno prema Huronu,

pokazujući zlokobna usta dugih topova. Najviši časnik na brodu činio

se i najstarijim, jer njegova sijeda kosa sijala je na suncu. Prišao je

ogradi topovnjače i podigao megafon. «Koji brod? » «Huron, iz

Baltimorea i Bristola», odvrati Mungo St John. «S teretom za Rt Dobre

Nade i Quelimane! » «Zašto niste odmah poslušali, gospodine? » «Zato,

gospodine, što ne priznajem vaše pravo da zaustavljate na otvorenom

moru brodove Sjedinjenih Američkih Drţava. » Oba kapetana znala su

kako je ovo delikatan i kontroverzan odgovor. Ali Englez je oklijevao

samo trenutak. «Priznajete li, gospodine, moje pravo da utvrdim vašu

nacionalnost i luku vašeg broda? » «Čim uvučete topove, moţete doći

na palubu i obaviti svoj posao, kapetane. Ali, nemojte poslati mladog

časnika. » Mungo je suptilno ponizio kapetana Crne šale, ali u sebi je

bjesnio zbog prestanka vjetra i vremena koje je dozvolilo Englezu da ga

stigne. Crna šala poslala je čamac preko velikih valova pokazavši

savršenu moreplovačku vještinu, i on je brzo pristao uz Huronov bok.

Dok se kapetan penjao uz ljestve od uţadi, posada se povukla i

naslonila na vesla. Mornarički časnik skočio je na palubu tako ţivahno

i vješto da je Mungo shvatio kako to ipak nije starac. Zavela ga je

njegova svijetloplava kosa - očigledno je imao manje od trideset godina.

Nije nosio odoru, jer njegov brod nije bio na duţnosti; bio je odjeven u

jednostavnu bijelu platnenu košulju, hlače i meke čizme. Za pojasom

je nosio par pištolja i mornaričku sablju u koricama. «Kapetan

Codrington s pomoćne krstarice Njenog Veličanstva Crna šala»,

predstavio se ukočeno. Njegova kosa bila je izbijeljena od soli i sunca, s

tamnijim prugama ispod površine. Bila je vezana u rep koţnom

vrpcom. Lice mu je bilo medenozlatne boje, opaljeno suncem, pa su

blijedoplave oči činile snaţan kontrast. «Kapetan St John, vlasnik i

gospodar ovog broda. » Niti jedan od njih nije pokušao rukovati se s

drugim, i činilo se da se odmjeravaju poput dva vuka koji se sreću prvi

put. «Nadam se da me ne namjeravate zadrţavati dulje no što je

potrebno. Moţete biti sigurni da će moja vlada biti detaljno upoznata s

19

ovim incidentom. «Mogu li provjeriti vaše dokumente, kapetane? »

Mladi mornarički časnik ignorirao je prijetnju i krenuo za St Johnom

na zadnju palubu. Tamo je prvi put zastao, primijetivši Robyn i njenog

brata za ogradom, ali odmah se sabrao, lagano naklonio i obratio punu

pozornost na dokumente koje je Mungo pripremio na svojem stolu.

Nagnuo se nad stol, pregledavajući brzo hrpu papira dok ga šok

otkrića nije ispravio. «Nek sam proklet - Mungo St John - vaša

reputacija ide ispred vas, gospodine. « Englezovo lice odavalo je snaţne

emocije. «I kako je samo plemenita. « U njegovom glasu bio je gorki

ţalac. «Prvi trgovac koji je ikad prevezao više od tri tisuće duša preko

srednjeg prolaza za samo dvanaest mjeseci - nije čudno da si moţete

priuštiti tako odličan brod. » «Krećete se opasnim tlom, gospodine«,

Mungo ga upozori lijenim, izazovnim osmijehom. «Potpuno sam

svjestan kako daleko su časnici vaše sluţbe spremni ići za nekoliko

gvineja nagrade. » «Gdje ćete pokupiti svoj sljedeći tovar ljudske bijede,

kapetane St John? » Englez ga oštro prekine. «Takav brod mogao bi

primiti i dvije tisuće. « Poblijedio je od iskrenog bijesa, polako drhteći.

«Ako ste završili svoju istragu. «, smiješak nije silazio s lica St Johna,

ali časnik je nastavio govoriti. «Sada smo zapadnu obalu učinili malo

prevrućom za vas, zar ne? Čak i kad se sakrijete iza tog lijepog komada

svile«, časnik pogleda prema zastavi. «Sada ćete raditi na istočnoj obali,

gospodine? Kaţu mi da vrhunske robove moţete dobiti za dva dolara -

dva roba za mušketu od deset šilinga. « «Moram vas zamoliti da sada

odete. « St John mu uzme dokumente, a Englez obriše ruke o hlače

nakon što su im se ruke dodirnule, kao da ih ţeli očistiti. «Dao bih

petogodišnju plaću kad bih vas mogao spriječiti«, reče gorko, zureći

svojim blijedim oštrim očima u Munga. «Kapetane Codrington! «, Zouga

Ballantyne stane pred njih. «Ja sam britanski podanik i časnik u vojsci

Njenog Veličanstva. Uvjeravam vas da na ovom brodu nema robova»,

reče oštro. «Ako ste Englez, trebali biste se sramiti što putujete u

ovakvom društvu», Codrington pogleda iza Zouge. «A to se odnosi i na

vas, gospođo! » «Pretjerujete, gospodine», reče mu Zouga mrko. «Već

sam vam rekao da nema robova. » Codringtonov pogled se vrati na

Robyn. Njena neugoda je bila vidljiva, iskrena. Optuţba ju je pogodila,

kći Fullera Ballantynea, velikog branitelja slobode i zakletog

neprijatelja ropstva - ona, ovlašteni agent Društva za iskorjenjivanje

trgovine robljem, putuje sa zloglasnim trgovcem robljem. Bila je

blijeda, a njene zelene oči bile su velike i vlaţne od šoka. «Kapetane

Codrington», njen glas je bio promukao i dubok, «moj brat je u pravu. I

20

ja vas uvjeravam da na ovom brodu nema robova. » Englezov izraz se

ublaţio; ona nije bila lijepa ţena, ali bila je puna neke svjeţine i

cjelovitosti kojoj je bilo teško odoljeti. »Prihvaćam vašu riječ, gospođo. »

Nagne glavu. «Zaista, jedino luđak bi nosio crnu slonovaču prema

Africi, ali», njegov glas ponovno otvrdne, «kad bih samo mogao ući u

teretne prostore, našao bih dolje dovoljno da privedem brod u Table

Bay i osudim kapetana na sljedećem sastanku Savjeta mješovite

komisije. Codrington se ponovno okrene prema Mungu. «O, da, znam

da su vaše palube za robove očišćene da napravite prostor za teret, ali

rezervne grede su na brodu i trebat će vam dan da ih ponovno

postavite», Codrington gotovo zareţi, «i kladim se da su pod ovim

poklopcima otvorene rešetke», pokaţe prema glavnoj palubi, ne

skidajući pogled s lica Munga St Johna, «a da u donjim palubama

krijete okove. » «Kapetane Codrington, vaše društvo je naporno«, reče

Mungo suho. «Imate šezdeset sekunda da napustite brod, prije no što

vam moj prvi časnik pomogne da preletite preko ograde. » Tippoo

korakne naprijed, glatke koţe poput goleme ţabe, i stane stopu iza

Codringtonovog lijevog ramena. Uz vidljivi napor, engleski kapetan se

suzdrţi. «Dao bog da se ponovno sretnemo, kapetane. » Okrene leđa

Robyn i kratko je pozdravi. «Ţelim vam ugodan nastavak putovanja,

gospođo. » «Kapetane Codrington, mislim da griješite«, gotovo ga je

molila. Nije odgovorio, već je promotri još jedan trenutak

uznemirujućim blijedim očima - očima proroka ili fanatika - a zatim se

okrene i dječačkim korakom ode s palube Hurona.

Tippoo je skinuo svoju tuniku i nauljio gornji dio tijela tako da je sijalo

na suncu poput nekog egzotičnog reptila. Stajao je čvrsto na bosim

nogama, prilagođavajući se bez problema ljuljanju Hurona, s bičem u

rukama. Rešetka je bila pričvršćena na ogradu broda, a na njoj je bio

razapet mornar koji nije na vrijeme ugledao obalu. Nespretno je

okretao glavu da vidi časnika; lice mu je bilo bijelo od uţasa. «Ne

morate gledati kaţnjavanje, doktorice Ballantyne», reče joj Mungo tiho.

«Osjećam duţnost da i sama izdrţim ovaj barbarski. « «Kako ţelite»,

prekine je klimnuvši glavom i okrene se. «Dvadeset, gosp. Tippoo. »

»Dvadeset, kapetane. Bez ikakvog izraza, Tippoo je stao iza čovjeka, te

prstom poderao njegovu košulju do pojasa. Čovjekova leđa bila su

bijela poput sira, puna debelih purpurnih prišteva, mornarske bolesti

uzrokovane slanom vlaţnom odjećom i nezdravom prehranom. Tippoo

se odmaknuo i zamahnuo bičem tako da se izravnao palubom u punoj

duljini. «Brodska posado! », vikne Mungo St John. «Optuţba je

21

nemarnost na duţnosti i ugroţavanje sigurnosti broda. » Nitko se nije

usudio pogledati ga. «Kazna je dvadeset udaraca. « Čovjek na rešetki

okrenuo je lice i čvrsto zatvorio oči, stisnuvši ramena. «Počnite, gosp.

Tippoo», reče St John i ovaj paţljivo promotri bijelu golu koţu kroz koju

su se jasno vidjeli kralješci. Uzmakne, visoko podigne mišićavu ruku i

zamahne prema naprijed, a bič zašišti poput kobre i sijevne. Čovjek na

rešetki vrisne, a tijelo mu se zgrči dok mu se koţa sa zglobova gulila u

dodiru s grubom uţadi kojom je bio vezan. Bijela koţa raspukne se u

svijetlocrvenu liniju, preko cijelih rebara, dok je jedan od prišteva

eksplodirao ţutim gnojem koji se cijedio niz bijelu koţu i natopio hlače.

«Jedan», reče Mungo i čovjek na rešetki poče tiho jecati. Tippoo

ponovno uzmakne, paţljivo protrese bičem i zastenja zadajući sljedeći

udarac. «Dva», reče Mungo St John. Robyn osjeti kako joj ţuč raste u

grlu. Potisne mučninu i prisili se da gleda. Nije mu htjela dozvoliti da

vidi njenu slabost. Pri desetom udarcu, tijelo se iznenada opustilo,

glava nagnula na stranu, a šake otvorile tako polako da je mogla vidjeti

male krvave polumjesece na mjestima gdje su se nokti zabili u dlanove.

Tijekom ostatka kazne više nije pokazivao znakove ţivota. Nakon

dvadesetog udarca, bacila se na čovjeka i počela traţiti bilo prije no što

su ga skinuli s rešetke. «Slava Bogu», šapnula je osjetivši otkucaje

srca, a zatim se okrenula mornarima koji su ga spuštali: «Polako! »

Vidjela je da je Mungu ostvarena njegova ţelja, jer bijeli porculanski

grebeni provirivali su kroz razrezano meso leđnih mišića. Već je prije

pripremila pamučni zavoj; stavila ga je preko razrovanih leđa kad su

ga poloţili na hrastovu dasku i ponijeli prema mornarskim odajama. U

uskom, napučenom prostoru ispunjenom dimom jeftinog duhana za

lulu i gustim smradom ljudskih tijela i vlaţne odjeće i trule hrane,

poloţili su čovjeka na stol i ona je prionula na posao. Zašila mu je

trake razderanog mesa nitima od konjske dlake, a zatim sve isprala

slabom otopinom fenola; bio je to tretman protiv zagađenja rana koji je

nedavno otkrio Joseph Lister. Čovjek je došao svijesti i ponovno počeo

jecati. Dala mu je nekoliko kapi laudanuma i obećala mu da će ga

posjetiti sutradan da mu zamijeni zavoje. Kad je spremila instrumente

u svoju crnu torbu, jedan član posade, mali prištavi vođa palube

imenom Nathaniel, podigao ju je i rekao, kad mu je klimnula u znak

zahvale: «Zahvalni smo vam, gospođice. « Posadi je trebalo vremena da

prihvati njenu brigu. U početku je to bilo samo bušenje prišteva,

liječenje prehlada i gripa, ali kasnije, nakon nekoliko uspješnih

tretmana koji su uključivali slomljenu kost nadlaktice, probušen

22

bubnjić i uklanjanje osipa prouzročenog spolnim bolestima pomoću

ţive, postala je omiljena među ljudima, a njeni pregledi postali su dio

brodskog ţivota. Vođa palube se popeo uz stube iza nje noseći torbu,

ali prije no što su stigli na palubu, sine joj ideja i ona se okrene,

stavivši mu ruku na rame. «Nathaniele», reče brzo i tiho, «postoji li

način da se uđe u unutrašnjost broda bez podizanja poklopaca na

glavnoj palubi? » Čovjek je izgledao smeteno, i grubo zatrese

ramenima. «Postoji li? », bila je uporna. «Da, gospojo, postoji. « «Gdje?

Kako? » «Kroz lazaret, ispod časničkog salona - postoji prolaz u

prednjem dijelu. » «Je li zaključan? » «Da, gospojo, jest - a kapetan drţi

ključ za svojim pojasom. » «Nikom nemoj reći da sam te to pitala»,

naredi mu i poţuri gore. U podnoţju glavnog jarbola Tippoo je prao bič

u kanti morske vode koja je već bila blijedoruţičasta; pogledao ju je,

otirući vodu s koţe svojim debelim prstima i nacerio se dok je prolazila.

Oko pojasa je nosio samo krpu, a okrugla glava na bikovskom vratu

okretala se za njom. Uhvatila se kako dašće od straha i odvratnosti i

povukla je haljinu dok je prolazila kraj njega. Pred vratima svoje

kabine uzela je torbu od Nathaniela i zahvalila mu, a zatim ušla u

svoju kabinu. Njene misli i emocije bile su uzburkane, jer još se nije

oporavila od nagle lavine događaja koji su prekinuli mirni tok

putovanja. Dolazak kapetana Codringtona iz Kraljevske mornarice

zasjenio je čak i njenu ljutnju zbog bičevanja i radost zbog prvog

pogleda na Afriku nakon dvadeset godina - njegove optuţbe

uznemirivale su je. Nakon nekoliko minuta odmaranja, podigla je

poklopac svojeg putnog kovčega koji je ispunjavao većinu prostora u

kabini i jedva u njemu pronašla pamflete društva protiv ropstva kojima

se naoruţala u Londonu prije odlaska. Sjela je da ih još jednom prouči,

povijest borbe protiv ropstva sve do današnjeg dana. Čitajući, njena

ljutnja i frustracija ponovno se probudila zbog neprovedivih

međunarodnih dogovora prepunih rupa: zakona koji su učinili činom

piratstva trgovinu sjeverno od ekvatora i dozvoljavali da nekontrolirano

cvjeta na jugu; ugovori koje su potpisale sve nacije, osim onih najviše

uključenih u trgovinu, Portugala, Brazila, Španjolske. Francuska je

koristila trgovinu robljem u pregovorima sa svojim tradicionalnim

protivnikom, Velikom Britanijom, besramno iskorištavajući njenu

borbu za ukidanje ropstva, mijenjajući političku prednost za nejasna

obećanja podrške. Bila je tu i Amerika, potpisnica Briselskog ugovora,

koja je pristala na ukidanje trgovine, ali ne i na ukidanje samog

ropstva. Amerika se sloţila da je transport ljudskih duša čin jednak

23

piratstvu, i da brodovi koji se bave time podlijeţu sudu Admiraliteta ili

Mješovite komisije. Sloţila se i s klauzulom o opremi, koja je

zahtijevala isti postupak prema brodovima što prevoze samo opremu

za transport robova. Amerika je pristala na sve to - a zatim porekla

ratnim brodovima Kraljevske mornarice pravo pretraţivanja. Najviše

što je dozvolila bilo je da se britanski časnici uvjere u legalnost

pripadnosti američkoj drţavi, i ako se pokazala ispravnom, bilo je

zabranjeno dalje pretraţivati, čak i ako bi smrad robova prodirao iz

skladišta sve do neba, a poluljudski krikovi dopirali kroz palube.

Robyn stavi pamflet natrag u kovčeg i odabere drugu publikaciju

Društva. Stavka: prethodne godine, 1859. procjenjuje se daje 169. 000

robova transportirano iz Afrike u brazilske rudnike i kubanske

plantaţe, te u juţne drţave Amerike. Stavka: trgovina robovima Omani

Arapa iz Zanzibara ne moţe se procijeniti osim promatranjem brojeva

na trţnicama tog otoka. Unatoč Britanskom ugovoru sa Sultanom iz

1822. britanski konzul u Zanzibaru nabrojio je gotovo 200. 000 robova

u prethodnom dvanaestomjesečnom razdoblju. Leševi nisu dovezeni do

otoka, niti bolesni i umirući, jer zanzibarske carinske pristojbe plaćale

su se Sultanu po glavi, bili robovi ţivi ili mrtvi. Mrtvi ili toliko slabi i

bolesni da nisu imali izgleda da preţive bacani su preko palube, na

rubovima koraljnih grebena. Tamo je stalna kolonija golemih morskih

pasa ljudoţdera danonoćno krstarila područjem. Nekoliko minuta

nakon što bi prvo tijelo, ţivo ili mrtvo, palo u vodu, površina bi

zakuhala od napada velikih riba. Britanski konzul je procijenio da je

stopa smrtnosti na kratkom putovanju od kontinenta do otoka

četrdeset posto. Robyn pusti pamflet i razmisli prije no što će uzeti

drugi o mnoštvima uvučenim u ovaj odvratni posao. «Pet milijuna od

početka stoljeća», šapne, «pet milijuna duša. Nije čudno da je to najveći

zločin prema ljudskosti u povijesti svijeta. » Otvori sljedeći pamflet i

brzo prijeđe brojkama koje su prikazivale profite uspješnih trgovaca. U

unutrašnjosti Afrike, blizu zemlje jezera gdje je bilo malo bijelih ljudi,

Fuller Ballantyne je otkrio - tiskano ime njenog oca izazove u njoj ubod

ponosa i melankolije - da dobar rob promijeni vlasnika za šaku

porculanskih kuglica, a dva roba za zastarjelu mušketu Tower koja u

Londonu košta trinaest šilinga, ili Brown Bess - dva dolara u New

Yorku. Na obali je isti rob koštao deset dolara, a na trţnici robova u

Brazilu pet stotina. Ali, sjeverno od ekvatora, rizici trgovaca su rasli,

kao i cijena - tisuću dolara na Kubi, tisuću petsto u Louisiani. Robyn

spusti papir i brzo razmisli. Engleski kapetan je ustvrdio da Huron

24

moţe prevoziti 2000 robova. Po dolasku u Ameriku bili bi vrijedni

nevjerojatnih tri milijuna dolara, za koje bi se moglo kupiti petnaest

ovakvih brodova. Jedno putovanje obogatilo bi čovjeka više no što bi

mogao sanjati, i svi rizici bili su prihvatljivi. Ali, jesu li Codringtonove

optuţbe bile zaista opravdane? Robyn je znala za kontra-optuţbe koje

su govorile da su časnici Kraljevske mornarice pohlepni za novcem od

nagrada mnogo više no što mrze robovlasništvo i vole ljudskost. Da su

svako jedro skloni smatrati za trgovinu robljem i tumačiti Klauzulu o

opremi na najluđe moguće načine. Robyn potraţi pamflet koji je

detaljno opisivao tu klauzulu i pronađe ga u hrpi papira ispred sebe.

Da bi se brod mogao zarobiti kao trgovački robljem, pod klauzulom,

trebao je zadovoljiti samo jedan od predviđenih uvjeta. Mogao je biti

zarobljen ako su skladišni prostori imali otvorene rešetke za

ventilaciju; ako je u utrobi bilo razdjelnih pregrada koje olakšavaju

ugrađivanje paluba za robove; ako je bilo rezervnih dasaka koje bi

posluţile za postavljanje paluba za robove; ako bi prevozio okove za

ruke i noge; ako bi imao previše posuda za vodu u odnosu na broj

posade i putnika; ako bi imao neproporcionalno velik broj posuda za

hranu ili su kotlovi za kuhanje riţe bili preveliki; ako bi nosio prevelike

količine riţe ili brašna. Čak i ako bi prenosio domorodačke leţajeve koji

bi mogli posluţiti kao kreveti za robove, brod je morao biti zarobljen.

Bile su to velike ovlasti za ljude koji mogu profitirati od toga. Je li

kapetan Codrington bio jedan od njih, jesu li blijede fanatične oči bile

samo maska koja je skrivala pohlepu i ţelju za osobnom dobiti? Robyn

se nadala da je tako, ili da je barem griješio u slučaju Hurona. Ali,

zašto je onda kapetan St John pokušao pobjeći čim je vidio britansku

topovnjaču? Robyn je bila zbunjena i jadna, opterećena krivnjom.

Trebala je utjehu i prebacila je čipku svojeg Stuart ogrtača preko glave

i ramena prije no što će ponovno izići na palubu, gdje je vjetar ponovno

prerastao u ledenu oluju. Zouga je bio u svojoj kabini, odjeven u

košulju; pušio je cigaru radeći na popisu opreme koju će morati

nabaviti kad stignu do Rta Dobre Nade. Pozvao ju je unutra kad je

zakucala, i ustao da je dočeka uz osmijeh. «Seko, jesi li dobro? Bio je to

vraški neugodan posao, iako neizbjeţan. Nadam se da te nije previše

uznemirio. «Čovjek će se oporaviti», reče ona, a Zouga promijeni temu

posjevši je na svoj leţaj. «Ponekad mislim da bi bilo bolje da smo

potrošili manje novca za ovu ekspediciju. Tata je stigao do Transversea

sa svega pet nosača, a mi trebamo najmanje stotinu, a svaki nosi

osamdeset funta. » «Zouga, moram govoriti s tobom. Ovo je prava

25

prilika. « Izraz gađenja prijeđe njegovim snaţnim, grubim crtama kao

da je osjetio što će reći. Prije no što ju je mogao zaustaviti, ona reče «Je

li ovaj brod trgovac robljem, Zouga? » Zouga izvadi cigaru iz usta i

paţljivo promotri njen vrh. «Seko, transportera robova moţeš

namirisati pedeset liga niz vjetar, a čak i nakon što se robovi uklone,

nema tog vapna koje će uništiti smrad. Huron nema taj smrad. » «Ovaj

brod je na prvom putovanju pod novim vlasnikom«, podsjeti ga Robyn

tiho. «Codrington je optuţio kapetana da je kupio brod od prethodnih

zarada. Zato je Huron još čist. » «Mungo St John je gospodin. « Zougin

ton dobio je nijansu nestrpljivosti. «Uvjeren sam u to. » »Vlasnici

plantaţa iz Kube i Louisiane spadaju u najelegantniju gospodu koju

moţeš pronaći izvan suda St Jamesa», podsjeti ga ona. «Spreman sam

prihvatiti njegovu riječ», obrecne se Zouga. «Nisi li malo previše

spreman, Zouga? », upita ga laţnom blagošću, ali njene oči su

svjetlucale poput smaragda. «Ne bi li činjenica da se nalaziš na brodu

trgovca robljem ozbiljno ugrozila tvoje planove? » «Nek sam proklet,

ţeno, imam njegovu riječ. » Zouga se počeo ozbiljno ljutiti. «St John je

pošteni trgovac. Ţeli trgovati slonovačom i palminim uljem. » «Jesi li

zahtijevao da vidiš unutrašnjost broda? » «Dao mi je riječ. » «Hoćeš li ga

traţiti da otvori teretne prostore? « Oklijevao je trenutak, a zatim

donese odluku. «Ne, neću», reče glatko. «Bila bi to uvreda za njega i

odbio bi to. » «A kad bismo pronašli ono čega se bojiš, to bi

diskreditiralo ciljeve naše ekspedicije. « «Kao vođa ove misije, odlučio

sam. » «Ni tata ne bi dozvolio da mu išta stane na put, čak niti mama

ili obitelj. « «Seko, ako još budeš osjećala tako kad stignemo do Rta,

pronaći ćemo drugi brod za Quelimane. Hoće li te to zadovoljiti? » Nije

odgovorila, već nastavi zuriti u njega optuţujućim pogledom. «Kad

bismo pronašli dokaze», mahne on uzbuđeno rukom, «što bismo mogli

učiniti? « «Mogli bismo ga prijaviti Admiralitetu u Cape Townu. »

«Seko», uzdahne on umorno, «zar ne razumiješ? Ako izazovem St

Johna, ništa nećemo postići. Ako je optuţba neosnovana, stavili bismo

se u prokleto neugodan poloţaj, a u malo vjerojatnom slučaju da je

brod zaista opremljen za trgovinu robljem, bili bismo u velikoj

opasnosti. Ne podcjenjuj tu opasnost, Robyn. St John je odlučan

čovjek. » Stao je i odlučno zatresao glavom. «Neću te ugroziti, niti sebe -

niti cijelu ekspediciju. « Nakon duge pauze, Robyn polako spusti

pogled i ispreplete prste. «Vrlo dobro, Zouga. » Njegovo olakšanje bilo je

vidljivo. «Zahvalan sam ti što se slaţeš, draga moja. » Nagne se nad nju

i poljubi ju u čelo. «Dozvoli da te otpratim na večeru. » Htjela je odbiti,

26

reći mu da je umorna i da će ponovno večerati u svojoj kabini, a zatim

joj sine ideja. «Hvala, Zouga», reče mu i pogleda ga uz jedan od svojih

iznenadnih briljantnih osmijeha koji su imali moć da ga potpuno

razoruţaju. «Sretna sam što imam tako zgodno društvu za večeru. »

Sjedila je između Munga St Johna i svojeg brata, i da je Zouga nije

bolje poznavao, mislio bi da besramno koketira s kapetanom. Bila je

puna osmijeha i iskrica, naginjući se prema njemu i paţljivo slušajući

kad god bi progovorio, puneći njegovu čašu kad god bi se vino u njoj

spustilo ispod polovice, oduševljeno se smijući na njegove suhe šale.

Zouga je bio iznenađen i pomalo alarmiran ovom transformacijom, a St

John nikada je nije vidio takvu. Sakrio je svoje početno iznenađenje

zadovoljnim poluosmijehom. Robyn Ballantyne je u ovom raspoloţenju

bila privlačno društvo. Njeno tvrdoglavo, prilično oštro lice ublaţilo se

gotovo do granica ljepote, dok su njene najbolje značajke, kosa,

savršena koţa, oči i lijepi bijeli zubi sijali i bljeskali na svjetlu

svjetiljke. Mungo se oraspoloţio, smijao se sve češće i jasno pokazivao

svoj interes. Pio je više nego ikad na ovom putovanju, a nakon što je

posluţitelj servirao puding od šljive, naručio je bocu brendija. I Zouga

je bio zaraţen čudnom, vedrom atmosferom večere; protestirao je

zajedno s kapetanom kad je Robyn iznenada izjavila da je iscrpljena i

krenula u svoju kabinu. U svojoj kabini još je uvijek mogla čuti

povremene provale smijeha iz salona, nastavivši tiho sa svojom

pripremom. Zaključa vrata da osigura privatnost. Zatim klekne pokraj

kovčega i probije se do njegove dubine, iz koje izvuče par muških

koţnih hlača, flanelnu košulju i kravatu, te jaknu i iznošene

polučizme. Bila je to njena odora i maska u vrijeme studiranja u

bolnici St Matthewa. Sada se skinula i na trenutak uţivala u slobodi

osjećaja uţivajući toliko da se usudila pogledati svoju nagost. Nije bila

sigurna je li grijeh uţivati u vlastitom tijelu, ali sumnjala je da jest.

Ipak je nastavila. Njene noge bile su ravne i snaţne, bokovi graciozno

zakrivljeni i naglo suţeni prema struku; njen trbuh je bio gotovo ravan

s malom izbočinom ispod pupka. Ovdje je sigurno bilo grješno

područje - tu nije bilo sumnje. Ali, ipak nije mogla odoljeti iskušenju

da još trenutak gleda. Potpuno je shvaćala tehničku svrhu i fizičko

funkcioniranje komplicirane mašinerije njenog tijela, vidljive i skrivene.

Zbunjivale su je i brinule jedino emocije koje su izlazile iz tih izvora, jer

o njima je nisu ništa učili. Brzo je prešla na sigurnije područje,

podigavši ruke da skupi svoje uvojke na vrh glave i uvuče ih pod meku

platnenu kapu. Njene grudi bile su okrugle i lijepe poput zrelih jabuka,

27

toliko čvrste da nisu mijenjale oblik dok je pomicala ruke. Sličnost s

voćem joj se sviđala i potrošila je nekoliko trenutaka više drţeći ruke u

zraku i promatrajući svoje grudi. Ali, samozadovoljstvo je imalo granice

i ona navuče flanelnu košulju preko glave, uvuče se u hlače - bio je to

dobar osjećaj nakon toliko vremena u nespretnim haljinama - i zatim,

sjedeći na leţaju, navuče polučizme te zakopča vezice hlača ispod

stopala, prije no što će ustati da pričvrsti pojas. Otvorila je svoju crnu

torbu, izvadila kirurške instrumente i odabrala jedan od čvršćih

skalpela, rasklopila oštricu i testirala je palcem. Bio je bolno oštar.

Zatvori oštricu i gurne je u dţep. Bilo je to jedino oruţje koje je imala.

Spremivši se tako, pokrije svjetiljku poklopcem zamračivši kabinu i

legne potpuno odjevena na svoj leţaj, povukavši pokrivač do brade.

Smijeh iz salona bio je sve rjeđi i pretpostavila je da je boca brendija

okrutno stradala. Uskoro je čula teške, nejednake korake svojeg brata

na putu pokraj kabine, a zatim samo škripanje brodske drvenarije na

vjetru, te lupkanje nekog nepričvršćenog komada opreme. Bila je toliko

prepuna straha i očekivanja da nije bilo šanse da zaspe. Ipak, vrijeme

je prolazilo zamornom sporošću. Svaki put kad bi otvorila poklopac

svjetiljke da provjeri svoj dţepni sat, činilo joj se da se kazaljke nisu

niti pomakle. A tada, konačno je bilo dva sata poslije ponoći, vrijeme

kad su ljudsko tijelo i duh najmanje budni. Tiho je ustala s leţaja,

uzela zamračenu lampu i krenula prema vratima kabine. Brava glasno

škljocne i otvori se te ona prođe kroz vrata. Uljna lampa je još gorjela u

salonu, bacajući nemirne sjene po drvenim zidovima, a prazna boca

brendija pala je na pod, kotrljajući se naprijed-natrag. Robyn se

sagnula da skine čizme i uđe naprijed bosih nogu te prešavši salon

uđe u prolaz koji je vodio do krmenih dijelova. Zadihala se kao da je

trčala, i zastane da podigne poklopac svjetiljke i osvijetli tamu pred

sobom. Vrata Mungove kabine bila su zatvorena. Došuljala se do njih,

zgrabivši bravu. «Dragi Boţe», šapne i bolno sporo okrene kvaku. Lako

se okrenula, a vrata se otvore dovoljno da moţe proviriti u kabinu. Bilo

je dovoljno svjetla, jer je strop kabine bio probušen kako bi kapetan

mogao vidjeti kompas što se nalazio na palubi. Kompas je bio

osvijetljen ţutim sjajem kormilareve lanterne i Robyn je mogla

razaznati obrise u kabini. Leţaj je bio zaklonjen tamnom zavjesom, a

ostatak namještaja bio je jednostavan. S lijeve strane zaključana vrata

ormara s oruţjem i red kuka na kojima je visio veliki brodski ogrtač i

St Johnova odjeća koju je nosio za večerom. Nasuprot vrata bio je

solidan stol od tikovine s pričvršćenim navigacijskim uređajima -

28

sekstantom, ravnalom i parom kompasa. Iznad je bio pričvršćen

barometar i brodski kronometar. Kapetan je očito ispraznio dţepove na

stol prije no što se skinuo. Među kartama i papirima leţao je noţ na

sklapanje, srebrena tabakera, mali pozlaćeni dţepni pištolj kakvog su

preferirali profesionalni kockari, par otrcanih kocaka od slonovače -

Zouga i St John vjerojatno su kockali nakon što ih je napustila - i

najvaţnije, ono što se nadala naći, sveţanj brodskih ključeva koje je St

John obično nosio na lancu vezanom o pojas. Malo po malo, Robyn

otvori vrata, gledajući mračno udubljenje na desnoj strani kabine.

Zavjese su se lagano nadimale svakim pokretom broda, i ona se zgrči,

zamišljajući da je iza čovjek spreman na skok. Kad su vrata bila

dovoljno otvorena, trebala joj je golema snaga volje da načini prvi

korak. Na pola puta kroz kabinu, ukoči se; bila je na svega nekoliko

inča od leţaja. Proviri kroz uski otvor u zavjesi i ugleda sjaj golog mesa,

čuvši duboko pravilno disanje zaspalog čovjeka. To je umiri i ona

nastavi prema stolu. Nije mogla znati koji ključevi odgovaraju lazaretu

i bravi glavnog skladišnog prostora. Morala je uzeti cijeli sveţanj i

vratiti ga poslije. Nije znala hoće li imati dovoljno hrabrosti za to i ruka

joj se zatrese podigavši sveţanj, tako da je glasno zazvonio. Stisnula ih

je na grudi i prestrašeno pogledala prema udubini. Iza zavjesa se ništa

nije micalo i ona klizne natrag prema vratima. Tek kad su se vrata

ponovno zatvorila, zavjesa se otvorila i Mungo St John podigao se na

lakat. Zastane trenutak i spusti noge na pod, te ustane. Priđe stolu u

dva brza koraka i prijeđe pogledom preko njegove površine. «Ključevi! »

sikne i posegne za hlačama, brzo ih navlačeći te otvori jednu od ladica

stola. Podigne poklopac kutije od ruţina drveta i izvadi par dugih

pištolja, gurne ih za pojas i izjuri iz kabine. Robyn u trećem pokušaju

pronađe ključ lazareta i vrata se polako otvore, uz zvuk koji je za nju

bio poput zova trube. Ponovno je zaključala vrata za sobom, osjetivši

olakšanje znajući da je nitko ne moţe pratiti. Otvori poklopac lampe i

pogleda oko sebe. Lazaret je zapravo bio veliki ormar za privatnu

opremu časnika. Komadi sušene šunke i mesa visjeli su s kuka, na

policama su bili koturi sira, kutije metalnih potrepština, crne boce s

voštanim čepovima, vreće brašna i riţe, te nasuprot Robyn drugi otvor

zaključan lokotom veličine njene stisnute šake. Ključ je bio podjednako

masivan, debeo poput njenog srednjeg prsta, a poklopac otvora tako

teţak da joj je trebala sva snaga da ga makne. Jedva je prošla kroz

otvor u podu. Iza nje, Mungo St John čuo je grebanje drveta o drvo i

tiho se spustio niz stube do vrata lazareta. Sa zapetim pištoljem u

29

jednoj ruci stavi uho na hrastove daske da oslušne na tren prije no što

će uhvatiti ručku vrata. «Boga mu!», promrmlja ljutito ustanovivši da

su zaključana, a zatim se okrene i pojuri natrag prema kabini svojeg

prvog časnika. Tippoo se trenutačno probudio na prvi dodir, sjajnih

očiju poput divlje ţivotinje. «Netko je provalio u skladište», sikne St

John, a Tippoo, golema mračna prilika, skoči s leţaja. «Naći ćemo ga»,

zastenja, veţući krpu oko struka. «Zatim nahraniti ribe. » Glavni

skladišni prostor bio je golem poput katedrale. Zrake svjetlosti iz

svjetiljke nisu mogle doprijeti do njegovih dubina, a velika gomila

tereta bila je na nekim mjestima visoka sve do glavne palube, petnaest

stopa iznad nje. Odmah je vidjela da je teret natovaren tako da je

mogao biti istovaren komad po komad, da je svaka stvar mogla biti

identificirana i izbačena kroz otvore bez istovarivanja cijelog tereta. To

je, naravno, nuţno ako brod trguje iz luke u luku. Vidjela je i da je

roba paţljivo zapakirana i jasno označena. Tu su bili i sanduci opreme

za njihovo putovanje; na njima je pisalo «Afrička ekspedicija

Ballantyne», crnim slovima na sirovom, bijelom drvetu. Popela se uza

zid od sanduka i bala, balansirajući na vrhu, okrenuvši svjetiljku

prema četvrtastom otvoru na stropu da vidi ima li otvorenih rešetaka;

međutim, preko otvora je bilo prebačeno bijelo platno. Pokuša se

uspraviti da dodirne otvor, ne bi li napipala rešetke, ali bila je

preniska. Iznenadna divlja kretnja broda baci je natrag među gomile

tereta. Uspjela je zadrţati svjetiljku, ali vruće ulje iz njenog spremnika

prolilo joj se po ruci, stvarajući plikove na koţi. Ponovno se popela uz

planinu robe, traţeći dokaze za koje je ţeljela da ih ne bude. U

teretnom prostoru nije bilo pregrada, ali glavni jarbol prolazio je kroz

palubu i počivao na poprečnoj gredi, a u debeli stup od norveškog bora

bili su zabijeni klinovi. Moţda su sluţili za postavljanje paluba za

robove. Robyn klekne pokraj jarbola i pogleda prema vanjskoj

zakrivljenoj strani broda. U ravnini s klinovima na jarbolu bile su teške

drvene izbočine, poput plitkih polica, i ona pomisli da bi to mogli biti

potpornji za vanjske rubove paluba za robove. Procijeni da su izbočine

razmaknute dvije i pol do tri stope, što je bio prosječan razmak između

takvih paluba. Pokuša zamisliti kako bi teretni prostor izgledao s

postavljenim palubama, redovi niskih galerija jedva dovoljnih za

puzanje. Prebrojivši police, utvrdi da ih je pet - pet slojeva paluba,

svaki sa svojim slojem nagih crnih ljudi poslaganih poput sardina,

naguranih jedan kraj drugoga, koji leţe u vlastitoj prljavštini i

prljavštini onih iznad njih koja curi kroz spojeve dasaka. Pokuša

30

zamisliti vrućinu u srednjem prolazu kad bi brod mirno leţao na

pučini, dvije tisuće ljudi kako povraća od morske bolesti dok bi se brod

valjao olujnim morima, gdje mozambička struja zapljuskuje obalu

Agulhas. Pokuša zamisliti epidemiju kolere ili malih boginja u toj

gomili bijede, ali njena mašta nije bila dovoljno jaka, te potisne strašne

slike i otpuţe preko tereta, osvjetljujući svjetiljkom svaki kut, traţeći

čvršće dokaze od uskih izbočina. Ako na brodu postoje grede, sigurno

leţe na samom podu, ispod tereta, i Robyn nije mogla do njih. Ispred je

vidjela tucet golemih bačava pričvršćenih za prednju pregradu. To bi

mogle biti bačve za vodu, ili bi mogle biti pune ruma za prodaju, li bi

pak rum mogao biti zamijenjen vodom kad se ukrcaju robovi. Nije bilo

načina da provjeri njihov sadrţaj, ali kucnula je po hrastovim drškom

skalpela, a tupi zvuk uvjerio ju je da su pune nečega. Čučnula je na

jednu od bala i razrezala šavove skalpelom, gurnuvši ruku u otvor da

zahvati njen sadrţaj. Perle za trgovanje, čitavi nizovi nanizani na

pamučne niti; bitil perla bio je dug poput razmaka između vrha prsta i

zapešća, a četiri hitila činili su khete. Te su perle bile načinjene od

grimiznog porculana, i to najvrjednije inačice zvane sam sam.

Afrikanac iz nekog od primitivnijih plemena prodao bi svoju sestru za

khete, a brata za dva khetea. Robyn nastavi puzati, ispitujući sanduke

i bale - zamotuljci pamučne tkanine iz mlinova Salema, u Africi zvanih

merkani, što je bilo iskrivljenje riječi Amerikanac, i karirana tkanina iz

Manchestera zvana kaniki. Bili su tu i dugi drveni sanduci označeni

jednostavno kao «pet komada», i ona pretpostavi da sadrţe muškete.

Međutim, vatreno oruţje bilo je uobičajena roba na obali - loš dokaz

trgovine robljem; mogle su se jednostavno upotrijebiti za kupovinu

slonovače ili kaučuka. Umorila se od penjanja i lutanja naslagama

robe, te od napetosti. Zastane da se na trenutak odmori, naslonivši se

na jednu balu merkani tkanine i nešto se bolno zabode u njena leđa,

prisilivši je da promijeni poloţaj. Shvati da tkanina ne bi trebala biti

tvrda. Okrene se i ponovno zareţe pokrivku bale. Iz presavijenih slojeva

tkanine virilo je nešto hladno i crno. Izvuče stvar i vidje da se radi o

teškim okovima spojenim lancima, zvanim «narukvice smrti». To je

konačno bio dokaz, siguran i neporeciv, jer ovi čelični okovi s laganim

lancima bili su jasan znak trgovine robljem. Robyn otvori balu širom i

pronađe stotine okova skrivenih u slojevima tkanine. Čak i kad bi bila

moguća, površna pretraga vjerojatno ne bi otkrila zlokobni teret.

Odabere par okova koje će pokazati bratu i krene natrag prema

lazaretu, iznenada ispunjena ţeljom da iziđe iz ove tamne špilje pune

31

zlokobnih sjena i vrati se u sigurnost svoje kabine. Gotovo je stigla do

ulaza u lazaret kad iznenada začuje glasno grebanje s gornje palube i

ukoči se. Kad se zvuk ponovio, bila je dovoljno prisebna da ugasi

svjetiljku, a zatim odmah zaţalila, jer tama se obrušila na nju teţinom

koja je gušila; osjeti kako je hvata panika. Poklopac glavnog otvora se

podigne uz glasan udarac i ona vidje bijele točkice zvijezda omeđene

njegovim rubovima. Zatim kroz njega uđe golem taman oblik,

doskočivši lagano na bale, a otvor se istog trena zatvori, blokirajući

zvjezdanu svjetlost. Potpuni strah obuze Robyn. Netko je bio u

skladištu s njom i ta ju je spoznaja drţala ukočenom neko vrijeme,

prije no što je ponovno uspjela krenuti prema otvoru lazareta,

potiskujući vrisak koji joj je gušio vrat. Lik koji je vidjela bio je dobro

poznat. Znala je da je s njom Tippoo, i to je prestravi. Mogla je zamisliti

veliku priliku kako joj se primiče u tami, odvratnom reptilskom

brzinom, ruţičasti jezik koji palaca kroz debele okrutne usne, i počne

juriti. Izgubi u tami tlo pod nogama i teško padne, otkotrljavši se

natrag u jedan od prolaza između gomila tereta, udarivši glavom u

drveni sanduk. Udarac ju je omamio tako da je ispustila i izgubila

svjetiljku. Kad je ustala na koljena, izgubila je osjećaj za smjerove u

tami. Znala je da je njena najbolja obrana da ostane mirna i tiha dok

ne uspije vidjeti čovjeka koji ju je lovio i čučne u pukotinu između dva

sanduka. Bilo joj je tuklo u ušima poput bubnja, zaglušujući je, a srce

se, činilo joj se, zaglavilo u vratu, pa se morala boriti za svaki dah.

Trebalo joj je mnogo minuta i sva odlučnost da se dovede pod kontrolu

i ponovno počne misliti. Pokuša odrediti u kojem je smjeru otvor

lazareta, njen jedini izlaz, ali znala je da ga moţe pronaći samo ako

uspije stići do boka broda i pratiti ga. Pomisao na to, s grotesknom

kreaturom koja je lovi u tami, bila je neprivlačna. Stisne se što je više

mogla u uski prostor i poče slušati. Prostor je bio pun sitnih zvukova

koje prije nije primijetila, njihanja i škripe brodskih greda, trenja tereta

o uţad i mreţe - a tada začuje zvuk ţivog bića iza sebe i priguši krik

uţasa prije no što se uspio probiti do njenih usana, dok je podizala

ruku da zaštiti glavu. Ukočena, čekala je udarac koji nikada nije pao.

Umjesto toga, začuje iza sebe drugi pokret, tih zvuk, ali toliko strašan

da je osjetila kako joj sposobnost kretanja nestaje iz nogu. Bio je ovdje,

vrlo blizu u tami, igrajući se s njom okrutan poput mačke. Namirisao

ju je. Nekom vrstom ţivotinjskog osjetila, Tippoo ju je nepogrješivo

pronašao u tami i sada se nagnuo nad nju spreman na udarac; mogla

je samo čekati. Nešto dodirne njeno rame i, prije no što je mogla

32

uzmaknuti, dodirne joj lice. Baci se natrag i vrisne, zamahnuvši divlje

čeličnim lancem i okovima koje je još drţala u desnoj ruci. Stvar je bila

dlakava i brza i oštro cikne, poput ljutitog praseta. Zatim nestane i ona

začuje sitne noţice kako jure preko grubog drveta sanduka. Shvati da

je to bio samo jedan od brodskih štakora, velik poput mačke. Zadrhti

zgađeno, ali osjeti i kratkotrajno olakšanje. Bljesne zraka svjetla, tako

neočekivano da ju je gotovo oslijepila, i prošara teretnim prostorom u

jednom brzom potezu, a zatim se ponovno ugasi, pa je tama bila još

dublja nego prije. Lovac je čuo njen vrisak i usmjerio svjetlo u njenom

smjeru, vjerojatno je ugledavši, jer je izišla iza svojeg skrovišta između

sanduka. Sad je bar znala u kojem se smjeru kretati-, gdje se nalazi

otvor. Baci se na gomilu mekih bala, grabeći prema otvoru, a zatim

zastane da razmisli. Tippoo je sigurno znao kako je ona ušla i da će

pokušati pobjeći istim pravcem. Mora se kretati paţljivo, spremna za

ponovno osvjetljavanje, pazeći da ne uleti u zamku koju joj je on

zacijelo postavio. Bolje uhvati lanac, shvativši da drţi potencijalno

oruţje, bolje od kratkog skalpela u njenom dţepu. Oruţje! Prvi put

mislila je kako se obraniti, a ne sakrivati poput pileta pred sokolom.

«Robbie je uvijek bila hrabra», gotovo je čula majčin glas, uznemiren,

ali ponosan što se uspješno obranila od seoskih grubijana, ili kad se

pridruţila bratu u jednoj od njegovih avantura; shvati da će joj sad

trebati ta hrabrost. Zgrabivši lanac desnom rukom, krene kradom

prema otvoru puţući na trbuhu, zastajkujući svakih nekoliko sekunda

da oslušne. Činilo se da je prošla vječnost prije no što su njeni prsti

dotakli čvrste grede prednje pregrade. Bila je na stopu od otvora, a

tamo ju je on čekao. Sagne se, leđa oslonjenih na grede i sačeka da joj

se srce smiri kako bi mogla oslušnuti, ali zvukovi njenog lovca bili su

prigušeni škripom, pucketanjem, stenjanjem trupa broda, te šištanjem

i udarcima kad bi Huron udario u val. Zatim onjuši novi miris koji je

nadjačavao mirise skladišta. Bio je to miris vrućeg ulja u svjetiljci.

Mora da je blizu, vrlo blizu, čuva otvor, spreman osvijetliti je u

trenutku kad točno odredi gdje je. Sporošću razlivenog ulja ona ustane

okrenuta prema tami u kojoj se nalazio Tippoo, uzme skalpel u lijevu

ruku i povuče natrag svoju desnu ruku s lancem, spremna na udarac.

Zatim baci skalpel kratkim zamahom, procjenjujući da će pasti

dovoljno blizu njega da ga prisili da se pomakne, ali dovoljno daleko da

se odmakne od nje. Mali projektil prigušeno udari u nešto meko,

gotovo nečujno među drugim zvukovima, ali zatim klizne polako niz

pod, i svjetlo u trenutku bljesne u tami. Tippoov čudovišni oblik iskoči

33

iz tame, golem, zlokoban, nevjerojatno blizu. Drţao je svjetiljku visoko

u lijevoj ruci tako da je svjetlo sijalo po njegovoj goloj ţutoj lubanji,

leđima i mišićima koji su se napinjali dok je zamahivao teškom

toljagom u desnici, glave pogrbljene na debelom vratu. Bio je okrenut

od nje, ali samo na trenutak. Shvativši da ispred njega nema nikoga,

reagirao je ţivotinjskom brzinom, okrenuvši glavu na debelom vratu,

ponovno zamahnuvši toljagom. Pomakla se potpuno instinktivno.

Zamahnula je teškim okovom na lancu. Zabrujao je u svjetlu lampe i

pogodio Tippooa u tjeme uz prasak kao da se grana lomi na vjetru.

Tanki sloj ţutog skalpa otvorio se poput usta torbe s purpurnom

baršunastom postavom. Tippoo se pijano zanjiše na nogama koje su

počele popuštati. Ona potegne lanac natrag i ponovno zamahne,

potaknuta strahom. Nova crvena rana se pojavi na poliranoj kugli

njegove glave i on polako padne na koljena, kao da se klanja na zadnjoj

palubi prema Meki, kao što je često činio. Sada je njegovo čelo

dodirnulo pod, ali ovaj put ispod njega se pojavila lokva krvi. Svjetiljka

se prevrnula na pod, još uvijek upaljena, a Tippoo se teško otkotrljao

na stranu dok su mu se oči prevrnule prema gore, sablasno bijele, a

debele noge grčile. Robyn je buljila u ispruţenog diva, uţasnuta time

što je učinila, osjećajući potrebu da ga počne liječiti, ali to je trajalo

svega sekundu, jer su se Tippoove oči ponovno vratile, a zjenice počele

fokusirati. Ţuto tijelo se napelo, a pokreti udova postali koordiniraniji i

odlučniji; glava se podigla, gledajući oko sebe. Čovjek se nevjerojatno

oporavio od dva snaţna udarca. Za nekoliko sekunda će biti potpuno

svjestan i opasniji nego ikad. Robyn s uzdahom pojuri prema otvoru

lazareta. Dok je prolazila kraj njega, okrutni prsti joj se zakvačiše za

članak, potegnuvši ju tako da je gotovo pala prije no što se oslobodila i

projurila kroz otvor. Tippoo je bio na rukama i koljenima na svjetlu

lampe puţući prema njoj dok se bacala prema izlazu. Zatvorivši vrata,

stavila je rezu na svoje mjesto u trenutku kad je Tippoovo rame udarilo

o njih snagom koja je protresla drveni okvir. Njeni drhtavi prsti bili su

tako nespretni da je tek iz trećeg pokušaja zaključala lokot. Tek je tada

skliznula na pod i isplakala svoj strah dok joj olakšanje nije dalo novu

snagu. Kad se podigla na noge, osjetila se lagano, opijeno čudnim

oduševljenjem kakvo nikada prije nije doţivjela. Znala je da potiče iz

činjenice da se spasila opasnosti, iz neobičnog iskustva nanošenja

povreda neprijatelju kojeg je mrzila; znala je da će kasnije osjećati

krivnju, ali ne sada. Ključevi su još bili u vratima između lazareta i

salona gdje ih je ostavila. Brzo je gurnula vrata i na ulazu malo zastala

34

u oprezu. Imala je samo trenutak prije no što će shvatiti da je netko

podrezao stijenj salonske svjetiljke, a zatim ju je netko zgrabio za ruku

i zavinuo je, gurnuvši ju na pod. «Budi miran, proklet bio - ili ću ti

otrgnuti glavu s ramena. » Glas Munga St Johna bio je dubok i oštar.

Ruka u kojoj je drţala lanac bila je ispod nje, a čovjek ju je pritisnuo

koljenom u slabine, tako da je jedva zadrţaka krik bola. «Tippoo te brzo

istjerao», promrmlja St John zadovoljno. «Da vidimo tko si - prije no što

te razapnemo na rešetku. » Posegne rukom i povuče kapu s njene

glave; ona začuje uzdah iznenađenja kad joj se sjajna kosa rasula po

ramenima. Njegov stisak popusti, a koljeno se malo podigne s njenih

leđa. Uhvati je grubo za rame kako bi ju okrenuo na leđa. Ona se

okrene prema njemu i zamahne lancem kad joj se ruka oslobodila. On

podigne obje ruke kako bi se obranio od udarca, a ona se izmigolji

ispod njega poput jegulje i potrči prema vratima do salona. Bio je brz,

brţi od nje, a njegovi prsti bili su od čelika. Zgrabio je tanki flanel

njene košulje i razderao ga. Okrenula se i ponovno zamahnula lancem,

ali sad je on bio spreman i uhvatio njeno zapešće. Divlje je zamahnula

nogom u njegovu potkoljenicu, te uspjela zakvačiti njegov članak. Pali

su na drveni pod i Robyn osjeti kako je obuzima ludilo. Siktala je i

reţala poput mačke grebući noktima njegove oči, praveći krvave linije

niz njegov vrat. Komadi njene košulje letjeli su joj oko struka, a

njegova gruba dlaka grebala je njeţna mjesta na njenim golim

grudima, pa je negdje u dubini uma shvatila da ima samo hlače. Miris

muškog tijela ispunio joj je nosnice dok se pokušavala oduprijeti.

Posegne prema njemu otvorenih usta, pokušavajući zabiti zube u to

muţevno lice, ali on uhvati pramen njene kose na tjemenu i potegne.

Bol poteče njenim tijelom i eksplodira u podnoţju trbuha u toplom

blagom grču koji joj oduzme dah. Osjećala je kako je snaga napušta i

pogleda u njegovo lice s takvim čuđenjem kao da ga nikada prije nije

vidjela. Vidjela je da su njegovi zubi vrlo bijeli, usne zategnute u

grimasu emocija, a oštre ţute oči nefokusirane i zamagljene sličnim

ludilom kao i njene. Učini još jedan slab napor da ga odgurne,

podigavši koljeno, pokušavajući pogoditi njegovo medunoţje, ali on je

zarobi između svojih stegana i nadvije se nad nju, gledajući njeno

ogoljeno poprsje. «Majko boţja! » prostenja on, a ona spazi kako se

tetive zateţu u njegovom vratu, a ţuta vatra eksplodira u njegovim

očima. Nije se mogla micati, čak niti kad joj je pustio kosu i povukao

ruke polako niz njeno tijelo, uhvativši dlanovima njene male grudi.

Ona osjeti kako je njegov dodir nestao, iako je ostalo sjećanje na njega.

35

Zatim su mu prsti bili iza, pokušavajući joj skinuti hlače. Zatvorila je

oči i odbila prihvatiti to što se trebalo dogoditi. Znala je da ne moţe

pobjeći i vrisne tiho čudnim ushićenjem mučenika. Ali, njen krik je,

čini se, dodirnuo nešto duboko u njemu, zamagljene ţute oči za tren

su se fokusirale, grabeţljivi izraz na licu postao je nesiguran, a zatim

ispunjen uţasom dok je gledao niz njeno tijelo. Brzo se otkotrlja s nje.

«Pokrij se! », reče grubo, a nju preplavi hladna lavina gubitka,

popraćena velikom navalom srama i krivnje. Podigne se na koljena,

skupljajući odjeću, drhteći, ali ne od hladnoće. «Nisi se trebala

odupirati», reče on, a glas mu se tresao poput njenog iako je to

pokušavao sakriti. «Mrzim te! », šapne ona glupo, i to postane istina.

Mrzila ga je zbog toga što je probudio u njoj, zbog bola i krivnje koji su

slijedili i zbog osjećaja gubitka koji joj je ostavio. «Trebao bih te ubiti»,

promrmlja on, ne gledajući je. «Trebao bih dati Tippoou da te ubije. »

Nije osjetila strah zbog ove prijetnje. Sredila je svoju odjeću što je bolje

mogla, klečeći nasuprot njemu. «Idi! », on gotovo vikne. «Vrati se u

kabinu! » Ona polako ustane, oklijevajući trenutak, a zatim krene

prema izlazu. »Doktorice Ballantyne! », zaustavi je on, i ona se okrene.

Ustao je i stajao kraj vrata lazareta s ključevima u jednoj ruci, lancem

s okovima u drugoj. «Bilo bi najbolje da ne kaţete bratu što ste noćas

otkrili. » Njegov je glas bio kontroliran, hladan i dubok. «Ne bih bio

tako dobar prema njemu. Bit ćemo u Cape Townu za četiri dana»,

nastavi on. «Nakon toga, moţete raditi što hoćete. Do tada me više

nećete izazivati. Jednom je previše. » Gledala ga je bez riječi, osjećajući

se malom i bespomoćnom. «Laku noć, doktorice Ballantyne. » Imala je

tek toliko vremena da spakira hlače i poredanu košulju na dno

kovčega, pregleda i premaţe povrede ljekovitom masti, navuče

spavaćicu i uskoči na uski leţaj prije no što je netko zakucao na vrata.

«Tko je? », oglasi se promuklo i bez daha, još uvijek pod utjecajem

noćne avanture. «Seko, ja sam! », začuje Zougin glas. «Netko je razbio

Tippoovu lubanju. Krvari po cijeloj palubi - moţeš li doći? » Robyn

osjeti oštru iskru poganskog zadovoljstva koju je bilo teško potisnuti.

«Dolazim. » U salonu su bila trojica ljudi, Zouga, drugi časnik i Tippoo.

St Johna nije bilo. Tippoo je sjedio na stolcu pod uljnom lampom,

pokriven jedino krpom oko slabina, a niz vrat i ramena mu se cijedila

tamna krv. Drugi časnik drţao je pamučnu krpu pritisnutu na njegovu

glavu i kad ju je Robyn maknula, krv je počela teći. «Brendi», reče i

opere ruke i instrumente u alkoholu -vjerovala je učenjima Jennera i

Listera - prije no što će dodirnuti ranu. Uhvatila je ţile i zatvorila ih.

36

Tippoo se nije maknuo, njegov izraz nije se promijenio - a ona je još

bila pod utjecajem poganskog raspoloţenja koje se suprotstavljalo

Hipokratovoj zakletvi koju je dala. «Moram očistiti rane», reče mu brzo,

prije no što ju je savjest mogla spriječiti, nalije brendi na rane. Tippoo

je sjedio mirno poput statue hinduskog demona, ne pokazujući

nikakve znake bola. Robyn zašije ţile svilenim koncem, ostavivši da

kraj visi iz rana, a zatim zatvori rubove rana, radeći precizne šavove i

stišćući ih čvrsto, tako da je na glatkom skalpu nastala mala brazda

od mesa. «Izvući ću nit kad ţile zarastu», reče mu. «Šavovi će se

raspasti za tjedan dana. » Nije htjela trošiti svoju zalihu laudanuma,

jer čovjek je očito bio neosjetljiv na bol, a ona je još bila obuzeta

nekršćanskim raspoloţenjem. Tippoo podigne okruglu glavu. «Ti dobar

liječnik», reče joj ozbiljno i ona nauči lekciju koja će trajati cijeli ţivot -

što je lijek jači i neukusniji, a operacija radikalnija, afrički pacijenti će

biti impresioniraniji vještinom liječnika. «Da», Tippoo ozbiljno klimne,

«ti prokleto dobar liječnik. « I otvori jednu od svojih golemih ručerdi. Na

dlanu mu je leţao skalpel koji je izgubila u skladištu. Bezizraţajno ga

je stavio u njenu ruku i jezivom brzinom nestao iz salona, ostavivši je

da zuri za njim.

Huron je plovio prema jugu, reţući bezbriţno velike valove Juţnog

Atlantika, gurajući ih u stranu svojim ramenima i ostavljajući ih iza

sebe. Sada su ih pratile morske ptice ţutih vratova s crnima

dijamantima oko očiju. Dolazile su s istoka i lebdjele iznad broda,

kričeći i zalijećući se prema ostacima hrane koje su ljudi bacali preko

ograde. Bilo je i tuljana koji su podizali svoja brkata lica visoko iznad

površine da bi radoznalo gledali kliper u prolazu. Preko briljantno

plave vode bili su razasuti dugi zmijoliki tragovi morskog bambusa,

otrgnutog od obale olujama i vjetrovima ovog nemirnog mora. Sve su to

bili vjesnici kopna koje je uvijek bilo ispod istočnog obzorja, i Robyn je

provodila mnoge sate gledajući preko ograde, čeznući da još jednom

vidi obalu, mirišući suhoću i arome trave i biljaka na vjetru. Ali, Afrika

je još uvijek bila izvan njenog vidokruga. Kad bi se Mungo St John

pojavio na palubi, Robyn bi odjurila u svoju kabinu ne gledajući ga i

zaključala se, sjedeći u samoći, tako da je njen brat osjetio da nešto

nije u redu. Pokušao je nekoliko puta doznati što se događa, ali svaki

put ga je odbila, ne ţeleći mu otvoriti kabinu. «U redu sam, Zouga,

samo ţelim biti sama. » A kad bi joj se pokušao pridruţiti na njenim

usamljenim straţama kraj ograde broda, bila je šutljiva i kruta,

frustrirajući ga toliko da je naposljetku odustao i pustio je na miru.

37

Bojala se govoriti s njime, da će izlanuti svoje otkriće opreme za robove

i staviti ga u smrtnu opasnost. Poznavala je svojeg brata dovoljno

dobro da ne vjeruje njegovom temperamentu i da ne sumnja u njegovu

hrabrost. Nije sumnjala u upozorenje Munga St Johna. Ubio bi Zougu

da zaštiti sebe - mogao je to sam učiniti, vidjela je kako rukuje

pištoljem, ili je mogao poslati Tippooa da obavi posao u noći. Morala je

zaštititi Zougu dok ne stignu u Cape Town, ili dok ne učini ono što

mora. «Osveta je moja, reče Gospod. » Pronašla je taj odlomak u Bibliji

i paţljivo ga proučavala, a zatim molila za savjet koji nije stigao - i

ostala je zbunjenija nego kad je počela. Molila je ponovno kleknuvši na

pod pokraj leţaja dok je koljena nisu zaboljela, i polako joj postane

jasno što mora učiniti. Tri tisuće duša prodane u ropstvo u jednoj

godini - za to ga je optuţio kapetan Kraljevske mornarice. Koliko tisuća

prije toga, a koliko u godinama koje slijede ako Huron i njegov kapetan

nastave sa svojim poslom, ako ga nitko ne spriječi u pljačkanju istočne

obale Afrike, njene zemlje, njenih ljudi, ljudi koje se zaklela štititi i

dovesti u naručje Spasitelja. Njen otac, Fuller Ballantyne, bio je jedan

od velikih branitelja slobode, neumorni neprijatelj ove odvratne

trgovine. Zvao ju je otvorenom ranom na savjesti civiliziranog svijeta

koja se mora izliječiti svim mogućim sredstvima. Ona je bila kćer

svojeg oca, dala je zakletvu pred Bogom. Ovaj čovjek, to čudovište, bio

je otjelovljenje zla i monstruozne okrutnosti čitavog prljavog posla.

«Molim te, pokaţi mi što moram učiniti, Gospode», molila je, i tu je

uvijek bio njen vlastiti sram i krivnja. Sram što su njegove oči vidjele

njeno polugolo tijelo, što su je dodirivale njegove ruke, sram što ju je

nastavio poniţavati skidajući vlastitu odjeću. Brzo je potisnula sliku,

bila je previše jasna, previše snaţna. «Pomozi mi da budem jaka»,

molila je brzo. Bio je tu sram, i krivnja, strašna razarajuća krivnja zbog

činjenice da njegov pogled i dodir, njegovo tijelo, nije izazvalo kod nje

odvratnost, već je ispunilo grješnim zadovoljstvom. Dovodio ju je u

iskušenje. Prvi put u svoje dvadeset i tri godine susrela se s pravim

grijehom i nije bila dovoljno jaka. Mrzila ga je zbog toga. «Pokaţi mi

moju duţnost, Gospode», molila je glasno i ukočeno ustala kako bi

sjela na rub leţaja. S Biblijom u krilu šapne ponovno: «Molim te,

usmjeri svojeg vjernog slugu. » Pusti da se knjiga otvori i zatvorenih

očiju stavi kaţiprst na tekst. Kad je ponovno otvorila oči, prene se od

iznenađenja. Savjeti koje je obično dobivala od tog svog malog rituala

obično nisu bili tako jednoznačni. Odabrala je Knjigu brojeva, 35, 19.

«Osvetnik će sam ubiti ubojicu: kad ga sretne, pogubit će ga.»

38

Robyn nije imala iluzije o teškoći zadatka koji je pred nju stavio Bog;

znala je kako se uloge lako mogu preokrenuti, a ona postati ţrtva.

Čovjek je bio opasan i okrutan, a vrijeme je radilo protiv nje. Zougina

točna procjena sunca govorila je da je brod na sto pedeset milja od

Table Baya, a vjetar je bio jak i stalan. U zoru sljedećeg dana vidjet će

veliku planinu ravnog vrha kako se izdiţe iznad mora. Nije imala

vremena za komplicirano planiranje. Što god učini, morat će biti brzo i

izravno. U njenoj torbi bilo je šest boca čiji bi sadrţaj dobro posluţio -

ali ne, otrov je bio najodvratniji način ubojstva čovjeka. Vidjela je kako

čovjek umire od strihnina u bolnici St Matthews. Nikada neće

zaboraviti savijenu kičmu a leđni mišići su se grčili dok čovjek nije

stajao na glavi i stopalima poput napetog luka. Mora postojati neki

drugi način, bio je tu veliki mornarički Colt revolver koji je Zouga drţao

u kabini. Naučio ju je kako se puni i prazni, a bila je tu i puška

Sharps, ali oba oruţja pripadala su njenom bratu. Nije htjela da on visi

s vješala na trgu ispod dvorca u Cape Townu. Što je plan manje

kompliciran i izravan, imat će više izgleda za uspjeh, zaključila je, i

tada shvatila kako se to mora obaviti. Netko je ljubazno pokucao na

njena vrata, i ona poskoči. «Tko je? » «Jackson, doktorice«, bio je to

kapetanov posilni. «Večera je posluţena u salonu. » Nije shvatila koliko

je kasno. «Neću večerati noćas. » «Morate biti jaki, gospođo», reče

Jackson kroz zatvorena vrata. «Jeste li vi doktor? », upita ona hladno,

a on ode niz stube. Nije jela od doručka, ali nije bila gladna. Leţala je

neko vrijeme na svojem krevetu, prikupljajući odlučnost, a zatim

ustane, odabere jednu od najstarijih haljina od tamne teške vune. Bit

će to najmanja šteta za njenu garderobu, a tamna boja bit će manje

sumnjiva u sjenama. Napusti kabinu i tiho ode na palubu. Nije bilo

nikoga osim kormilara na zadnjoj palubi, čije je lice bilo slabo

osvijetljeno lampom. Tiho se došuljala do otvora na stropu salona i

pogledala dolje. Mungo St John sjedio je na čelu stola s tanjurom

vruće slane govedine ispred sebe. Rezao je tanke komade mesa, smijao

se Zouginim šalama. Jedan brz pogled bio je dovoljan. Ako se nešto

nepredviđeno ne dogodi, St John se neće micati otuda još barem pola

sata. Robyn siđe niz ljestve pokraj svoje kabine i niz stube u

potpalublje. Stigne do Mungovih vrata i lagano ih otvori. Uđe u kabinu

i ponovno zatvori vrata. Trebalo joj je svega nekoliko trenutaka da

pronađe sanduk s pištoljima u ladici stola od tikovine. Otvori ga i

izvadi jedan od lijepih pištolja. Cijevi od čelika iz Damaska bile su

pozlaćene svijetlim zlatom, prikazujući scenu iz lova s konjima i psima.

39

Robyn sjedne na rub leţaja, stavi oruţje između koljena i odvine

srebrenu bočicu za barut, te ispe mjericu u čašu. Znala je kako se to

radi, jer ju je Zouga bio naučio. Nagura barut niz dugu, elegantnu

cijev, a zatim odabere savršenu olovnu kuglu i ugura je na vrh

barutnog punjenja. Zatim okrene pištolj, usmjerivši ga u pod dok ga je

zapinjala, te ga stavi na leţaj pokraj sebe. Isto učini s drugim

pištoljem, a zatim ih stavi na rub stola, spremne za trenutačnu

upotrebu. Ustane i u sredini kabine podigne haljinu oko struka i

olabavi vezice steznika. Pusti da padnu na pod. Zrak je bio hladan i

ona osjeti kako joj se jeţi koţa na butinama. Skine haljinu i podigne

pamučno donje rublje. Podere ga na pola i baci preko kabine, a zatim

podere gornji dio haljine gotovo do struka. Pogleda se u poliranom

metalnom ogledalu na zidu pokraj vrata. Njene zelene oči bile su sjajne

a obrazi crveni. Prvi put u ţivotu pomisli kako je lijepa - ne lijepa,

ispravi se, već ponosna, divlja i snaţna, poput prave osvetnice. Bila je

zadovoljna što će je on vidjeti takvu prije no što umre, i podigne jednu

ruku da popravi kosu koja joj je probijala kroz vrpcu. Sjedne natrag na

leţaj i uzme oba pištolja, nacilja bravu na vratima, a zatim ih ponovno

spusti u krilo i počne čekati. Ostavila je svoj sat u kabini, pa nije znala

koliko dugo je čekala. Glasovi i smijeh iz salona bili su potpuno

prigušeni zatvorenim vratima, ali svaki put kad bi zaškripala neka

daska ili lupnuo neki dio brodske opreme, poskočila bi i podigla

pištolje. Zatim iznenada začuje korake koje nije moga zamijeniti s

ičijim drugim na brodu. Podsjećali su je na korake leoparda u kavezu,

brzi, laki i oprezni. Bio je na palubi iznad nje, ali koraci su se činili

tako blizu da je izgledalo kao da je u kabini. Pogleda gore, prateći zvuk

s jednog kraja palube na drugi. Znala je što on radi, gledala ga je već

mnogo puta. Prvo će tiho razgovarati s kormilarom, a zatim provjeriti

kurs broda prije no što krene pogledati trag na moru iza krme. Zatim

će zapaliti jednu od svojih dugih havanskih cigara i početi hodati

palubom, ruku prekriţenih na leđima, gledajući jedra, studirajući

zvijezde i oblake radi uočavanja promjena u vremenu, zastajkujući da

oslušne zvuke broda pod sobom. Iznenada koraci stanu, a Robyn se

ukoči; trenutak je došao. Zastao je kako bi bacio opušak cigare preko

ograde, gledajući kako svijetli u tami. Još uvijek je stigla pobjeći, i

osjeti kako njena odlučnost popušta. Pridigne se s kreveta. Ako krene,

još uvijek moţe stići do svoje kabine, ali noge ju nisu slušale. Zatim je

čula kako se koraci počinju spuštati. Bilo je prekasno. Gušeći se

vlastitim dahom, utone natrag u leţaj i podigne pištolje. Nesigurno su

40

se njihali i ona shvati da joj se ruke tresu. Umiri ih velikim naporom

volje. Vrata se otvore i Mungo uđe u kabinu, te stane vidjevši tamni lik

i prijeteće cijevi pištolja. »Napunjeni su i napeti», reče ona promuklo. «I

neću oklijevati. « «Tako», on se polako uspravi, pa mu se tamna glava

očešala o strop. «Zatvori vrata», reče ona i on ih gurne nogom, ruku

prekriţenih na grudima, smiješeći se izazivački. Zaboravila je paţljivo

isplaniran govor te zamuca, naljutivši se na sebe. «Ti si trgovac

robljem», reče, a on nagne glavu, još uvijek se smiješeći. «I moram te

zaustaviti. » «Kako ćeš to učiniti? », upita on s ljubaznim interesom.

«Ubit ću te.» «To bi bilo dovoljno«, prizna on i nasmiješi se, a zubi mu

zasvijetliše u mraku. «Naţalost, vjerojatno bi te objesili zbog toga, ako

te moja posada prije ne rastrga na komade. » «Napao si me», reče ona.

Pogleda razderanu odjeću kraj nogu i gurne je nogom. »Silovanje,

zaboga! » On se nasmije i ona pocrveni na tu riječ. «To nije za smijanje,

kapetane St John. Prodao si tisuće ljudskih duša u najgore

zatočeništvo. On polako zakorači prema njoj i ona se uspaničeno

pridigne. «Ne miči se! Upozoravam te! » On načini još jedan korak i ona

ispruţi oba pištolja prema njemu. «Pucat ću! » Smiješak nije sišao s

njegovih usana dok je činio još jedan korak. Njegove ţute oči fiksirale

su njene. «Imaš najljepše zelene oči koje sam ikad vidio», reče, i pištolji

zadrhte u njenoj ruci. «Hajde», reče blago, «daj mi ih. » Uzeo je cijevi

dva pištolja jednom rukom i okrenuo ih prema gore, u palubu. Drugom

rukom polako je otvorio njene prste i maknuo ih od drške i okidača.

«Nisi zato došla ovdje», reče on a njeni prsti se opuste. Uzme joj pištolje

iz ruku i otpusti oroze prije no što će ih staviti natrag u kutiju. Njegov

smiješak više nije bio zadirkujući, a glas je postao blag, gotovo njeţan

dok ju je podizao na noge. «Drago mi je što si došla. » Ona pokuša

okrenuti glavu, ali on uhvati prstima njenu bradu i podigne je. Kad je

spustio svoja usta na njena, vidjela je kako mu se usne otvaraju; topli,

vlaţni dodir bio je fizički šok. Usta su mu bila pomalo slana, mirišući

na dim cigare. Pokušala je drţati usta zatvorenima, ali pritisak

njegovih usana blago ih je otvorio i njegov jezik uđe u nutra. Prsti su

mu još bili na licu, milujući joj obraz, uklanjajući kosu sa sljepoočnica,

dodirujući zatvorene očne kapke - i ona podigne lice da dočeka njegov

dodir. Čak i kad je polako otkopčao i zadnje kukice na njenoj haljini i

spustio ih niz ramena, osjetila je jedino kako joj snaga ističe iz butina,

pa se morala nasloniti na sanduk radi oslonca. Zatim on podigne svoja

usta s njenih, ostavljajući ih praznima i ona otvori oči. S osjećajem

nevjerice, vidje da se njegova glava pribliţava njenim grudima. Znala je

41

da sada mora stati, prije no što on učini to što joj se činilo

nevjerojatnim. Pokuša protestirati, ali iz njenog grla iziđe samo jecaj.

Htjela mu je zgrabiti glavu i odgurnuti je, ali prsti joj se zapletoše u

oštre uvojke i umjesto da ga odgurne, ona mu privuče glavu i povije

leđa, tako da su joj se grudi podigle prema njemu. Nije bila spremna za

dodir njegovih usta. Činilo se da će joj isisati dušu kroz natekle, bolne

bradavice. Bilo je to prejako, pokušala je ostati tiha, sjetivši se da je

zadnji put krikom prekinula čaroliju -ali nije mogla izdrţati. Bio je to

jecajući prigušeni krik, i noge su joj konačno popustile. Još uvijek

drţeći njegovu glavu, spusti se leđima na nizak leţaj, a on klekne ne

podiţući usta s njenog tijela. Ona savije leđa i podigne butine s leţaja

na njegov dodir i dozvoli mu da joj potpuno skine ostatke haljine i baci

ih na pod. Iznenada, on se povuče i ona gotovo vrisne da se vrati, ali

on ode do vrata i zaključa ih. Kad se vraćao, njegova odjeća skliznula

je s njega i ona se podigne kako bi ga vidjela. Nikada nije vidjela nešto

tako lijepo, mislila je. «I Sotona je lijep», mali unutarnji glas pokuša ju

upozoriti, ali bio je tako daleko da ga je ignorirala. Osim toga, bilo je

prekasno za upozorenja - on je već bio na njoj. Očekivala je bol, a ne

duboko razdiruće prodiranje. Njena glava se zabacila, a oči ispunile

suzama. Ali, čak i u toj agoniji, nije pomislila da spriječi ovu razdiruću

invaziju i uhvatila ga je s obje ruke oko vrata. Činilo se da pati s njom,

jer, osim tog jednog dubokog udarca nije se micao, pokušavajući

smanjiti njenu agoniju svojom mirnoćom; njegovo tijelo bilo je poput

njenog, mogla je osjetiti kako se mišići napinju do granice pucanja.

Zatim je iznenada ponovno mogla disati, te udahne zrak uz veliki

uzdah, a bol poče mijenjati oblik, postajući nešto što nije mogla

opisati. Počelo je kao iskra vrućine, duboko u njoj, i rasplamsavalo se

polako, tako da je morala započeti s polaganim, poţudnim pokretima

bokova. Činilo joj se da se oslobodila zemlje i uzdigla se kroz

plamenove koji su blistali kroz njene zatvorene vjeđe. Postojala je samo

jedna stvarnost - čvrsto tijelo koje se kretalo iznad nje. Vrućina ju je

ispunjavala dok više nije mogla izdrţati. Zatim, u trenutku kad je

pomislila da će umrijeti, eksplodira u njoj - i ona osjeti kako pada,

poput lista, dolje, dolje, do tvrdog uskog leţaja u polutamnoj kabini

broda tjeranog vjetrovima po nemirnom moru. Kad je ponovno otvorila

oči, njegovo lice bilo je blizu njenom. Gledao ju je sa zamišljenim,

ozbiljnim izrazom. Pokušala se nasmiješiti, ali neuvjerljivo. «Molim te,

ne gledaj me tako», njen je glas bio dublji, promukliji nego inače.

«Mislim da te nikada prije i nisam vidio», šapne on i vrhom prsta

42

prijeđe linijom njenih usana. «Tako si drukčija. » «Drukčija od čega? »

«Od drugih ţena. » Odgovor je zaboli. On se prvi odmakne od nje, ali

ona ga nije htjela pustiti, bojeći se da će ga već izgubiti. «Imat ćemo

samo ovu noć», reče mu, a on ne odgovori. Podigne jednu obrvu,

čekajući da ona ponovno progovori. «Ne poričeš to», izazove ga ona. Na

njegovim ustima ponovno se pojavio uvredljivi mali smiješak i to joj

zasmeta. «Ne, bio sam u krivu, ti si poput drugih ţena», reče on.

«Moraš govoriti, uvijek moraš govoriti. « Pustila ga je da ga kazni za te

riječi, ali kad se odmaknuo, osjeti strašnu prazninu i oštro zaţali,

mrzeći ga zbog toga. «Nemaš Boga», optuţi ga. «Nije li to čudno», blago

ju je zadirkivao, «da su najgori zločini u ljudskoj povijesti počinjeni u

ime Boga. » Ta je istina na trenutak pokoleba, i ona sjedne. «Ti si

trgovac robljem. » «Ne ţelim se prepirati s tobom, znaš. » Ali ona to nije

ţeljela prihvatiti. «Kupuješ i prodaješ ljudska bića. » «Što mi pokušavaš

dokazati? », nasmije se, što je još više naljuti. «Kaţem ti da između nas

postoji provalija koja se ne moţe prijeći. » «Upravo smo to učinili,

prilično uvjerljivo. « Ona pocrveni niz vrat sve do grudi. «Zaklela sam se

da ću posvetiti svoj ţivot da uništim sve što ti predstavljaš«, reče oštro,

unijevši mu se u lice. «Ţeno, previše pričaš», reče joj lijeno i pokrije

njena usta svojima, drţeći je tako dok se otimala. Njeni protesti bili su

prigušeni i nerazumljivi. Zatim je lako gurne na leţaj i ponovno se

nadvije nad nju. Ujutro kad se probudila, nije ga bilo, ali jastuk je bio

udubljen od njegove glave. Pritisnula je lice u njega i osjeti miris

njegove kose i koţe, iako je toplina nestala i platno je bilo hladno. Brod

je bio ispunjen snaţnim uzbuđenjem. Mogla je čuti glasove s palube

dok je jurila praznim hodnikom do svoje kabine, uţasavajući se

susreta s nekim mornarom, a posebno s bratom. Kako bi objasnila

svoje stanje, razderanu odjeću? Uspjela je za dlaku, jer u trenutku kad

je zaključala svoja vrata začuje Zougino kucanje. «Robyn, probudi se!

Obuci se. Kopno na vidiku. Dođi vidjeti! » Brzo se obrisala krpom

umočenom u kantu morske vode. Bila je osjetljiva i natekla, a na krpi

je ostao trag krvi. «Trag srama», reče sama sebi oštro, ali bilo je teško

odrţati tu emociju. Umjesto toga osjeti fizičko blagostanje - i glad.

Korak joj je bio lagan, gotovo poskakujući dok se penjala na palubu, a

vjetar joj je potezao haljinu. Prvo je potraţila pogledom čovjeka. Stajao

je na ogradi u košulji; odmah je napadne oluja konfliktnih osjećaja i

misli, a glavna je bila da je on tako vitak i taman i da bi trebao biti

zatvoren u kavezu jer je opasnost za čitav ţenski rod. On spusti svoj

teleskop, okrene se i ugleda je, lagano se naklonivši. Ona lagano

43

klimne glavom u odgovor, vrlo hladan i ponosan. Zatim je dočeka

Zouga, nasmiješen i uzbuđen, uzme je za ruku i dovede do ograde.

Planina se nadnosila nad čeličnozeleni Atlantik, velika siva gromada

čvrste stijene, izderana dubokim usjecima i kanjonima zagušenim

tamnim zelenilom. Nije se sjećala da je tako golema, da naizgled

ispunjava cijelo obzorje i penje se do nebesa. Njen vrh bio je pokriven

debelom masom bijelih oblaka. Oblaci su se kotrljali beskrajno preko

ruba planine poput pjene kipućeg mlijeka koja teče preko ruba lonca i

nestajali čudesno na niţim padinama planine. Podnoţje je bilo jasno i

blisko, svaki detalj stijena jasno se ocrtavao na horizontu. Sitne zgrade

na dnu bile su bijele poput krila galeba što su letjeli iznad klipera.

«Noćas ćemo večerati u Cape Townu! », vikne Zouga kroz vjetar, a

pomisao na hranu napuni Robynina usta slinom. Jackson, posilni, dao

je razapeti zaštitno platno da se napravi zavjetrina i doručkovali su

ispod njega, na suncu. Obrok je bio bogat, Mungo je zatraţio

šampanjac i nazdravili su uspješnom putovanju. Zatim je okončao

doručak «Vjetar prolazi ovuda, niz pukotinu u planini. »Pokaţe naprijed

i oni vidješe namreškanu površinu na ulazu u zaljev. «Mnogi brodovi

su ostali bez jarbola na tom mjestu. Skratit ćemo jedra za nekoliko

minuta. » Signalizira Jacksonu da odnesu ostatke doručka, ispriča se

uz naklon i ode na straţnju palubu. Robyn je gledala kako prilagođava

jedra da bi Huron bio spreman za nalet vjetra i krenuo prema Table

Bayu, zaobišavši otok Robben. Kad je brod bio na novom kursu, Robyn

se popne do kapetana. «Moram govoriti s vama», reče mu. St John

podigne obrvu. «Niste mogli odabrati bolje vrijeme. », značajnim

pokretom ruku pokaţe joj vjetar i struju, te opasnu obalu. «Ovo je

zadnja prilika«, reče mu brzo. «Moj brat i ja ćemo napustiti brod čim

spustite sidro u Table Bayu. » Smiješak polako nestane s njegova lica.

«Ako ste odlučili, čini se da si nemamo što reći. » «Ţelim znati zašto. »

«Ja znam zašto», reče on, «ali sumnjam da vi znate. » Gledala ga je, ali

on se okrene da izda zapovijedi kormilaru i krupnoj prilici u podnoţju

glavnog jarbola. Zatim se vrati do nje ne gledajući je, pogleda

usmjerenog na prilike posade koje su se penjale jarbolima. «Jeste li

ikad vidjeli šesnaest tisuća ari pamuka spremnog za branje? » upita

tiho. «Jeste li vidjeli kako bale putuju niz rijeku do mlinova? » Nije

odgovorila, i on nastavi. «Ja sam vidio oboje, doktorice Ballantyne, i

nitko mi se ne usuđuje reći da se ljudi koji rade na mojim poljima

tretiraju poput stoke. » «Imate plantaţe pamuka? » «Imam, a nakon

ovog putovanja imat ću plantaţu šećera na Kubi - pola mog tereta

44

isplatit će zemlju, a druga polovica će raditi. » «Gori ste no što sam

mislila«, šapne ona. «Mislila sam da ste samo jedan od vraţjih

podanika. Sada znam da ste sam vrag. » «Idete u unutrašnjost. «St

John je pogleda. «Kad stignete tamo, ako stignete, vidjet ćete što je

prava ljudska bijeda. Vidjet ćete okrutnosti o kojima ne sanja niti

jedan američki robovlasnik. Vidjet ćete pokolje ljudskih bića u ratu i

epidemijama i divlje zvijeri koje će pokolebati vašu vjeru u raj. Pored

tog divljaštva, barake za robove su raj na zemlji.» «Usuđujete li se

tvrditi da zapravo činite uslugu tim jadnim stvorenjima? «Jeste li ikad

posjetili plantaţu u Louisiani, doktorice? », odmah odgovori na svoje

pitanje. «Ne, naravno da niste. Pozivam vas da vidite. Dođite mi

jednoga dana u Bannerfield u goste - i tada usporedite stanje mojih

robova s divljim crncima koje ćete vidjeti u Africi ili jadnim dušama

koje rade u slamovima vašeg lijepog malog zelenog otoka. " Sjeti se

bijednih, beznadnih ljudskih stvorenja s kojima je radila u bolnici

misije. Ostala je bez riječi. Njegov osmijeh ponovno postane okrutan.

«Mislite o tome kao o prisilnom prosvjetljenju nevjernika. Ja ih izvodim

iz tame na boţji put i u civilizaciju - baš kao i vi - ali moje metode su

djelotvornije. « «Nepopravljivi ste, gospodine. « «Ne, gospojo. Ja sam

kapetan broda i plantaţer. Također sam trgovac i trgujem i robljem - i

borit ću se do smrti za svoje pravo da budem sve to. » «O kojem to

pravu pričate? », bila je uporna. «Pravo mačke nad mišem, snaţnog

nad slabim, doktorice Ballantyne. Prirodni zakon opstanka. » «Tada

mogu samo ponoviti, kapetane St John, da ću napustiti brod prvom

prilikom. » «Ţao mi je što ste to odlučili. « Oštar pogled ţutih očiju malo

se ublaţi. «Ţelio bih da je drukčije. » «Posvetit ću svoj ţivot borbi protiv

ljudi poput vas. » «Šteta za tako lijepu ţenu», zavrti glavom sa

ţaljenjem. «Ali, vaša odlučnost nam onda daje priliku da se ponovno

sretnemo -nadam se da će biti tako.» «Zadnja riječ, kapetane St John:

nikada si neću oprostiti prošlu noć.» «A ja je, doktorice Ballantyne,

nikada neću zaboraviti.

«Zouga Ballantyne provjeri svojeg konja pokraj ceste, prije no što će

prijeći usko grlo između planine Table i Signal Hilla, jednog od

satelitskih uzvišenja. Siđe iz sedla da odmori konja, jer od grada su se

naporno penjali strmom padinom. Bacio je uzde Hotentotu koji ga je

pratio na drugom konju. Zouga se lagano znojio, a oči su mu bile

pomalo tupe od vina koje je popio prošle noći, veličanstvenog slatkog

vina Constantie, jednog od najboljih svjetskih vinograda. Bilo je

izvrsno, ali jako poput jeftinog groga koji su prodavali u lučkim

45

barovima. U pet dana nakon iskrcavanja, prijaznost građana Cape

Colonyja ga je preplavila. Samo prve noći prespavali su u javnoj

gostionici u Ulici Buitengracht, a zatim se Zouga javio jednom od boljih

trgovaca Cape Colonyja, gospodinu Cartwrightu. Dao mu je pisma

preporuke od direktora londonskog trgovačkog udruţenja za Afriku i

Cartwright je odmah svojim gostima dao bungalov smješten u vrtu

njegove velike graciozne kuće na padini iznad starih vrtova

Istočnoindijske kompanije. Svaka sljedeća večer bila je prepuna zabave

i plesa. Da Robyn i Zouga nisu htjeli drukčije, dani bi bili podjednako

frivolni - piknici, jedrenje i ribolov, jahanje šumama, dugi, lijeni

ručkovi na livadama pod širokim hrastovima koji su ga toliko

podsjećali na Englesku. Međutim, Zouga je izbjegao ta ometanja i

uspio obaviti većinu posla za ekspediciju. Prvo je trebalo nadzirati

iskrcavanje opreme s Hurona - bio je to velik posao, jer je sanduke

trebalo izvaditi iz skladišta i staviti u pomoćne čamce prije opasnog

veslanja do obale u zaljevu Rogger. Zatim je morao pronaći privremeni

smještaj za teret. U tome mu je pomogao gospodin Cartwright. Zouga

se ipak opirao inzistiranju svoje sestre zbog kojeg je trebalo obaviti sav

taj posao. «Nek sam proklet, seko, čak i tata je putovao u društvu

arapskih trgovaca robljem kad je morao. Ako je St John trgovac, bilo bi

dobro da od njega naučimo sve što moţemo - njegove metode i izvore

opskrbe. Nitko drugi ne moţe nam dati bolje informacije za izvještaj

Društvu. » Njegovi argumenti nisu bili dovoljni, i tek kad je Robyn

zaprijetila da će pisati direktorima Društva u London i otvoreno

porazgovarati s izdavačem Cape Timesa, Zouga je popustio njenim

zahtjevima. Sada je čeznutljivo gledao prema Huronu koji je leţao

daleko od obale. Iako su jarboli bili goli, činio se da je spreman brzo

pobjeći. Zouga pretpostavi da će St John isploviti za nekoliko dana,

ostavivši ih da čekaju sljedeći brod koji bi mogao ići do arapskih i

portugalskih obala. Zouga je već dao svoje pismo preporuke od

Ministarstva vanjskih poslova admiralu Kraljevske mornarice i

obećana mu je pomoć. Bez obzira na to, proveo je mnogo sati svakog

jutra posjećujući agente i brodovlasnike u luci, nadajući se što brţem

odlasku. «Prokleta bila glupa cura», mrmljao je glasno, misleći na svoju

sestru i njene mušice. «Mogla bi nas koštati tjedne, čak i mjesece.»

Vrijeme je, naravno, bilo od ključne vaţnosti. Morali su se maknuti od

obale prepune epidemija prije monsuna kad je rizik od malarije

postajao smrtonosan. U tom trenutku začuje pucanj topa s brda iznad

njega, i podigavši pogled spazi kako se dim uzdiţe od osmatračnice na

46

Signal Hillu. Pucanj ih je trebao upozoriti da u Table Bay ulazi brod i

Zouga zasjeni oči kapom kad je lađa ušla u vidokrug. Nije bio mornar,

ali odmah prepozna ruţnu siluetu i trag dima s topovnjače Kraljevske

mornarice koja je progonila Huron. Je li to stvarno bilo prije samo dva

tjedna, čudio se; vrijeme prolazi tako brzo. Parni kotlovi Crne šale su

radili i tanka zastava dima nestajala je niz vjetar dok je brod ulazio u

zaljev. Prošao je na pola milje od mjesta gdje je bio usidren Huron.

Blizina dva broda pruţala je zanimljive mogućnosti da se obnovi

neprijateljstvo između dva kapetana, shvati Zouga, ali osjetio je snaţno

razočaranje. Nadao se da je taj brod trgovac s kojim bi mogli nastaviti

putovanje uz istočnu obalu. Naglo se okrenuo, uzeo uzde od konjušara

i skočio u sedlo. «Kojim putem? », upita slugu, a mali momak ţute koţe

u Cartwrightovoj livreji boje šljive pokaţe lijevi krak puta koji se račvao

preko uzvisine i spuštao prema obali oceana na drugoj strani brda.

Bilo je to još dva sata jahanja; zadnjih dvadeset minuta kretali su se

kolnim tragom, te stigli do zgrade skrivene u jednoj od udolina u

padini planine iza šumarka mliječnog drveća. Padine iza zgrade bile su

prekrivene grmljem protea u punom cvatu punom dugorepih šećernih

ptica koje su bučno letjele iznad cvijeća. Na jednoj strani vodopad se

spuštao s visoke stijene i tvorio duboki zeleni bazen s cijelom flotom

pataka. Zgrada je bila ruševna, zidovi su trebali izbjeljivanje, a crijep je

visio u nepravilnim hrpama s krova. Pod drvećem su bili razbacani

komadi drevne opreme - kola bez kotača, gotovo trule drvenarije,

hrđavi komad metala na kojem je crvena kokoš napravila gnijezdo,

trula jahačka oprema i uţad što su visjeli s grana drveća. Kad je Zouga

sišao s konja, pola tuceta pasa izjuri iz prednjih vrata, reţeći i lajući

oko njegovih nogu tako da ih je morao potjerati bičem i čizmama. «Tko

si, do vraga, i što ţeliš? », glas je nadjačao buku, a Zouga još jednom

zamahne prema velikom čupavom goniču s grebenom grube dlake

uspravljene između ramena, zahvativši ga po gubici i prisilivši da

uzmakne reţeći, iskeţenih zubi. Zatim pogleda čovjeka na trijemu. Pod

pazuhom je nosio nabijenu dvocijevku zategnutih oroza. Bio je tako

visok da se morao saginjati pod krovom, ali mršav poput drveta plavog

kaučukovca, kao da mu je deset tisuća tropskih sunaca istopilo meso i

mast. «Imam li čast govoriti s gospodinom Thomasom Harknessom? »,

Zougin glas nadjača laveţ pasa. «Ja ovdje postavljam pitanja», odvrati

mršavi div. Njegova brada bila je bijela oblaka u ljetnom danu, duga do

pojasa. Kosa iste boje pokrivala je glavu, spuštajući se do ovratnika

koţne jakne. Njegovo lice i ruke bili su boje duhana, prošarani

47

pjegama i madeţima na mjestima gdje je snaţno afričko sunce uništilo

gornje slojeve koţe. Zjenice njegovih očiju bile su crne i sjajne poput

kapljica katrana, a bjeloočnice ţućkaste, što je bila boja malarične

groznice i bolesti Afrike. «Kako se zoveš, dečko? » Glas je bio snaţan i

dubok. Bez brade, mogao je imati pedesetak godina, ali Zouga je znao

da ih ima čak sedamdeset i tri. Jedno rame mu je bilo podignuto, a

ruka je visjela pod čudnim kutom. Zouga je znao da mu je lav

progrizao rame do kosti prije no što je Harkness uspio posegnuti

drugom rukom za noţem i ubosti ga između prednjih nogu, u srce. Bilo

je to prije četrdeset godina i povreda je postala Harknessov zaštitni

znak. «Ballantyne, gospodine, vikne Zouga. «Morris Zouga Ballantyne.»

Starac zazviţdi jednom i zvuk umiri pse koji se vrate do njegovih nogu.

Nije spuštao dvocijevku, namrštivši se. «Od Fullera Ballantynea, ne?»

«Točno, gospodine. « «Boga mu, svaki sin Fullera Ballantynea je

zavrijedio porciju moje sačme u straţnjicu. Ne izazivaj me kad siđeš s

konja, lako podlijeţem iskušenjima. « «Jahao sam dugo da bih vas

vidio, gosp. Harkness», nasmiješi se Zouga svojim otvorenim,

osvajačkim smiješkom, sjahavši na tlo. «Jedan sam od vašim najvećih

oboţavatelja. Pročitao sam sve što je o vama napisano i sve što ste

sami napisali. « «Sumnjam», zareţi Harkness, «spalili su većinu mojih

rukopisa. Prejako za njihova njeţna jetra. « Ali, neprijateljski pogled se

ublaţio dok je naginjao glavu da bolje vidi mladića pred sobom. «Ne

sumnjam da si arogantni neznalica poput svojeg oca, ali bolje govoriš.»

Pogleda vrhove Zouginih čizama. «Svećenik», upita, «kao i otac? » «Ne,

gospodine, vojnik. » «Regimenta?» «13. Madraska, pješaštvo.» «Rang?»

«Bojnik.» Svakim odgovorom Harknessov izraz se ublaţavao. Pogleda

mladića u oči. «Protivnik alkohola, kao otac? » «Ne daj Boţe! », uvjeri ga

Zouga ţustro i Harkness se prvi put nasmiješi, spustivši sačmaricu.

Povuče se za bradu i donese odluku. «Dođi», klimne glavom i uvede ga

u kuću. Unutra je bila jedna velika prostorija. Strop od sušene trske

štitio ju je od vrućine; bila je polumračna zbog uskih prozora. Pod je

bio načinjen od stvrdnute mješavine blata, kravlje balege i školjaka, a

zidovi debeli tri stope. Zouga zastane na pragu i s iznenađenjem spazi

kolekciju čudnih predmeta koji su pokrivali zidove, stolove i stolce, te

police u tamnim kutovima. Bile su tamo knjige, tisuće knjiga, uvezenih

u platno i koţu, pamfleta i ţurnala, atlasa i enciklopedija. Bilo je i

oruţja, assegai iz plemena Zulu, štit Matabelea, luk Bušmana s

tobolcem otrovnih strijela, i naravno, pištolji - tuceti pištolja u stalcima

ili jednostavno pričvršćenih na zidove. Bilo je tu lovačkih trofeja - lijepa

48

prugasta zebrina koţa, tamni grm lavlje grive, elegantni zakrivljeni rog

Harrisove antilope, zubi vodenih konja i bradavičastih svinja, dugi ţuti

luk slonovače deblji od ţenskog stegna i viši od čovjeka. Bilo je

kamenja koje je sijalo, purpurnih i zelenih kristala, metalnih čvorova,

prirodnog bakra crvenijeg od zlata, sirovog azbesta - sve pod finim

slojem prašine, neuredno razbacano. Soba je mirisala na koţe, pse i

vlagu, ustajali brendi i svjeţi terpentin. Nova slikarska platna bila su

razapeta na okvirima. Druga su već bila na stalcima, sa skicama u

ugljenu, ili djelomično prekrivena bojom. Na zidovima su visjele gotove

slike. Zouga se pribliţi jednoj dok je starac puhao u naočale i brisao ih

rubom košulje. «Što misliš o mojim lavovima? », upita dok je mladić

proučavao golemo platno nazvano «Lov na lavove na rijeci Gariep.

Veljača, 1846». Zouga ispusti zvuk odobravanja u dnu grla. I sam je

skicirao pomalo, ali smatrao je da je točna reprodukcija predmeta

duţnost slikara; ove slike imale su gotovo dječačko veselje u svakoj

primitivnoj liniji. I boje su bile vesele i nisu pokušavale imitirati

prirodu, dok su perspektive bile neproporcionalne. Bradati lik na

konju u pozadini dominirao je čoporom lavova u prednjem dijelu slike.

Ipak, Zouga je znao da ove čudne kreacije imaju veliku vrijednost.

Cartwright je platio deset gvineja za jedan pejsaţ. «Kaţu da moji lavovi

izgledaju poput engleskih ovčara. » Harkness ga pogleda. «Što ti misliš,

Ballantyne? » «Moţda», poče Zouga i primijeti kako se starčev izraz

mijenja. «Ali, strašno opasni ovčari! », doda brzo, a Harkness se prvi

put glasno nasmije. «Boga mu, bit ćeš ti u redu! » Zavrti glavom dok je

punio čaše tamnim lokalnim brendijem, strašnim «Cape Smoke», te

doda čašu Zougi. «Volim ljude koji kaţu što misle. Nek trunu hipokriti!

»Podigne svoju čašu u zdravicu. «Posebno licemjerni propovjednici koji

ne brinu o Bogu, istini ili ljudima oko sebe.» Zougi se učini da je

prepoznao taj opis, ali podigne čašu. «Nek trunu! », sloţi se i uspije

potisnuti uzdah kad mu je alkohol eksplodirao u grlu i zasuzio oči.

«Dobro», reče promuklo, a Harkness obriše srebrene brkove palcem

prije no što će nastaviti. «Zašto si došao? » «Ţelim pronaći svojeg oca, i

mislim da biste mi vi mogli reći gdje da počnem traţiti. » «Pronaći ga?»,

reče starac. «Trebao bi biti zahvalan što se izgubio i moliti svaki dan da

ostane tako. » «Shvaćam kako se osjećate, gospodine, klimne Zouga.

«Pročitao sam knjigu koja je objavljena nakon ekspedicije na Zambezi.

»Harkness je pratio Fullera Ballantynea u toj zlosretnoj ekspediciji, kao

njegov zamjenik, menadţer ekspedicije i slikar. Bio je uvučen u svađe i

okrivljavanja koja su pratila ekspediciju od početka. Ballantyne ga je

49

otpustio, optuţivši ga za krađu robe, trgovanje za vlastiti račun,

umjetničku nekompetentnost, zanemarivanje duţnosti u lovu na

slonovaču i potpuno nepoznavanje zemlje - putova, plemena i njihovih

običaja. Neuspjeh ekspedicije pokušavao je prebaciti na nejednaka

ramena Thomasa Harknessa. «Prvi put sam prešao Limpopo u godini

kad je Fuller Ballantyne rođen. Nacrtao sam mapu kojom je stigao do

jezera Ngami. » Harkness zastane i odmahne rukom. «Mogao sam se

isto tako prepirati s pavijanima. «Bolje pogleda Zougu. «Što znaš o

Fulleru? Koliko često si ga vidio otkada te poslao kući, u Englesku?

Koliko si vremena proveo u njegovom društvu? » «Jednom je došao

kući. » «Koliko vremena je proveo s tobom i tvojom majkom? » «Nekoliko

mjeseci - ali uvijek je bio u radnoj sobi ujaka Williama, pišući, ili u

Londonu, Oxfordu i Birminghamu, na predavanjima.» «Ali ti svejedno

voliš slavljenog i oboţavanog oca? » Zouga zavrti glavom. «Mrzio sam

ga», reče tiho. «Jedva sam dočekao da ponovno ode. » Harkness nagne

glavu u stranu, iznenađen, bez riječi, a Zouga popije zadnje kapi iz

čaše. «Nikad to nisam nikome rekao. » I on je bio zbunjen. «Jedva sam

to priznavao i samom sebi. Mrzio sam ga zbog toga što nam je učinio,

meni i sestri, a posebno majci. » Harkness uzme praznu čašu iz

njegove ruke, napuni je i pruţi. Tiho progovori: «I ja ću reći tebi nešto

što još nikome nisam. Sreo sam tvoju majku kod Kurumana, Boţe,

tako davno. Imala je šesnaest ili sedamnaest godina, a ja gotovo

četrdeset. Bila je tako lijepa, srameţljiva a puna neke posebne radosne

kvalitete. Zaprosio sam je. Bila je jedina ţena koju sam to pitao.»

Harkness zastane, okrene se prema svojoj slici i pogleda je: «Prokleti

ovčari! », obrecne se i reče Zougi ne okrećući se: «Zašto ţeliš pronaći

svojeg oca? Zašto si došao u Afriku?» «Iz dva razloga«, reče mu ovaj.

«Oba su dobra. Da stvorim reputaciju i bogatstvo. » Harkness se

okrene prema njemu. «Nek sam proklet, ti znaš biti izravan. » U

njegovom izrazu bio je tračak poštovanja. «Kako misliš postići te

ciljeve? » Zouga mu brzo objasni - sponzorstvo novina te podrška od

Društva za iskorjenjivanje trgovine robljem. «Naći ćeš dovoljno ţita za

svoj mlin», prekine ga Harkness. «Obala je puna trgovine, unatoč

onome što se priča u Londonu. » «Ja sam i agent Londonskog

udruţenja trgovaca za Afriku, ali imam vlastitu robu i 5000 naboja za

svoju pušku Sharps.» Harkness stane pred jednom od golemih

slonovskih kljova na zidu. Bila je tako stara i teška da se nije previše

suţavala prema vrhu, a špica joj je bila tupa i zaobljena. Trećina njene

duljine bila je glatka i čista, boje maslaca - dio iz samih čeljusti, dok je

50

ostatak bio taman od biljnih sokova i izbrazdan starošću i brojnim

borbama. «Ova teţi stotinu šezdeset funta - u Londonu vrijedi šest

šilinga po funti. » pljusne je otvorenim dlanom. «Vani još ima ovakvih

muţjaka, na tisuće. Ali, primi savjet od starog psa - zaboravi svoje

lijepe puške Sharps, i upotrebljavaj pušku za slonove. One izbacuju

zrna koja teţe četvrt funte i, mada udaraju poput samog vraga,

probijaju bolje od tih novih puškica. » U njegovim očima probudila se

iskra. «Još jedan savjet - pribliţi se. Na četrdeset koraka, i gađaj srce.

Zaboravi što si čuo o gađanju u glavu, ciljaj srce. » Iznenada prekine,

zavrtjevši glavom. «Boga mu, ovo je dovoljno da čovjek ponovno poţeli

biti mlad! » Vrati se i pogleda Zougu; iznenada mu se pojavi misao koja

ga pogodi gotovo poput fizičkog udarca, pa je gotovo izgovorio: «Da mi

je Helen dala drukčiji odgovor, ti bi bio moj sin. » Ali, umjesto toga reče

samo: «Kako ti mogu pomoći?» «Moţete mi reći gdje da počnem traţiti

Fullera Ballantynea. » «Harkness ispruţi ruke okrenutih dlanova.

«Zemlja je golema - moţeš njome putovati cijeli ţivot.» «Zato sam i

došao k vama. » Harkness ode do dugog stola od ţutog drveta koji je

ispunjavao sobu gotovo cijelom duljinom i oštećenom rukom napravi

čist prostor između knjiga, papira i zdjelica za boju. «Donesi stolac»,

naredi, i kad su sjedili jedan nasuprot drugom napuni čaše, a bocu

stavi između njih. «Gdje je otišao Fuller Ballantyne? » upita Harkness i

poče prstom uvijati bradu. Kaţiprst mu je bio dug i koščat, pokriven

debelim grebenom starog oţiljka od vatrenog oruţja. «Gdje je otišao

Fuller Ballantyne? » ponovi, ali Zouga shvati da je pitanje retoričko i ne

reče ništa. «Nakon ekspedicije na Zambezi, njegovo bogatstvo bilo je

potrošeno, a reputacija uništena - a za čovjeka poput njega, to je bilo

nepodnošljivo. Njegov cijeli ţivot bio je beskrajan lov na slavu. Niti

jedan rizik, niti jedna ţrtva nije bila prevelika, vlastita ili tuđa. Ukrao

bi i lagao - čak i ubio za to. » Zouga ga oštro pogleda, izazivajući.

«Ubio», klimne Harkness. «Bilo koga tko mu je na putu. Vidio sam ga,

ali to je druga priča. Sada ţelimo saznati gdje je otišao. « Harkness se

protegne i uzme svitak sa stola, brzo ga provjeri i zagunđa zadovoljno,

šireći ga među njima. Bila je to mapa Centralne Afrike, od istočne do

zapadne obale, do Limpopa na jugu, i sjeverno do jezera. Rubovi su bili

oslikani Harknessovim karakterističnim likovima i ţivotinjama. Zouga

je u trenutku poţeli svom dušom. Osjetio je sve Harknessove optuţbe

u srcu. Morao ju je imati, čak i ako je bude morao ukrasti ili - ubiti.

Morao ju je imati. Mapa je bila golema - barem pet kvadratnih stopa - i

rukom naslikana na najboljem papiru podstavljenom platnom. Bila je

51

jedinstvena, nevjerojatno detaljna; bilješke su bile brojne, ali kratke,

opservacije iz prve ruke, detalji precizni, napisani sitnim elegantnim

rukopisom koji je zahtijevao povećalo. «Ovdje koncentracija krda

slonova tijekom lipnja do rujna», «Ovdje narod Gutus kopa bakar»,

«Ovdje konvoji robova kreću prema obali u lipnju». Bilo je doslovno na

stotine takvih primjedaba, svaka u uredno označenom okviru koji je

odgovarao točnoj lokaciji na mapi. Harkness je lukavo promatrao

Zougino lice, a zatim mu doda povećalo. Zougi je trebalo nekoliko

minuta da shvati da su ruţičasta područja na mapi «koridori muha» na

visokom afričkom platou -sigurna područja kojima se mogla

transportirati stoka bez opasnosti od muha ce-ce. Strašna bolest

Ngana koju je prenosila muha mogla je desetkovati krda. Znanje o tim

koridorima afrička su plemena skupljala stotinama godina, a Thomas

Harkness ih je zabiljeţio na svojoj mapi čija je vrijednost bila

neprocjenjiva. «Ovdje Mzilikazijevi impiji (ratnici) ubijaju sve putnike»,

«Ovdje nema vode između svibnja i listopada, «Ovdje su opasne

malarične pare tijekom listopada i prosinca«. Najopasnija područja bila

su označena, a poznati putovi u unutrašnjost jasno ucrtani, iako ih je

bilo malo. Bili su označeni i gradovi afričkih kraljeva, kao i lokacije

njihovih vojski, područja njihovih utjecaja i imena podaničkih

poglavica. «Ovdje se dozvola za lov na slonove mora traţiti od poglavice

Mafe. On je nepouzdan. » Harkenss je gledao kako mladić upija

neprocjenjivi dokument. Njegov izraz bio je gotovo ljubazan, i klimne

glavom kad mu sjećanje prođe umom poput sjene. Konačno, progovori.

«Tvoj otac bi pokušao u jednom potezu vratiti svoju reputaciju«,

razmišljao je na glas. Morao bi nahraniti svoj nezasitni ego. Dva

područja mi padaju na pamet. Ovdje! » Stavi otvoreni dlan preko

golemog područja sjeverozapadno od jezera Marawi. Na tom su mjestu

autoritarne bilješke bile zamijenjene šturim, oklijevajućim

opservacijama dobivenim putem glasina ili legenda. «Šeik Asab od

Omani Arapa kaţe da rijeka Lualaba teče prema sjeverozapadu. Moţda

utječe u jezero Tanganjiku. »Rijeke su prikazane isprekidanim crtama

umjesto u jasnim detaljima. «Pemba, poglavica Marakana izvješćuje o

golemom jezeru u obliku leptira na dvadeset pet dana od Khoto Khote.

Zove se Lomani. Mogući izvor Luapule i Herodotove fontane. » Jezero je

bilo skicirano. «Pitanje: je li jezero Tanganjika povezano s Alberovim

jezerom i s jezerom Lomani? Ako jest, je li Lomani pravi izvor Nila? »

Harkness prstom dodirne dva upitnika. «Ovdje», reče. «Veliki upitnici.

Rijeka Nil. To bi privuklo Fullera. Često je govorio o tome. » Zakikoće.

52

«Uvijek uz iste uvodne riječi, naravno, slava mi ništa ne znači. » Starac

zatrese srebrenom glavom. «Ne više od zraka koji je udisao. Da, izvor

Nila i slava koju bi to donijelo onome tko ga otrije - to bi ga fasciniralo.

«Dugo je gledao prazna mjesta, moţda sanjareči, dok su mu se vizije

budile iza svijetlih crnih očiju. Konačno se trgne. «Postoji još nešto što

bi privuklo njegovu paţnju. » Spusti dlan prema jugu do druge velike

praznine u mreţi planina i rijeka. «Ovdje», reče blago. «Zabranjeno

kraljevstvo Monomatapa. » Samo to ime imalo je neku jezivu kvalitetu.

Monomatapa. Zvuk tog imena najeţi dlake na Zouginom vratu. «Čuo si

za to? », upita Harkness. «Da», klimne Zouga. «Kaţu da je to Biblijski

Ofir, gdje je kraljica Sheba kopala svoje zlato. Jeste li bili tamo? »

Harkness zavrti glavom. «Dva puta sam krenuo», slegne. «Niti jedan

bijeli čovjek nije putovao tako daleko. Čak niti Mzilikazijevi ljudi nisu

jahali tako daleko na istok. » Portugalci su pokušali stići do cara

Monomatape. Bilo je to 1569. Ekspedicija je izbrisana, i nije bilo

preţivjelih. « Harkness načini zvuk prijezira. «Kao što se moţe i

očekivati od Portugalaca, više nikada nisu pokušali stići tamo.

Sljedećih dvije stotine godina zadovoljili su se sjedenjem u Tetei i

Quelimaneu, uzgajajući meleze i skupljajući robove i slonovaču u

unutrašnjosti. « «Ali, još uvijek postoje legende o Monomatapi. Čuo

sam ih od oca. Zlato i golemi ograđeni gradovi. » Harkness ustane od

stola gracioznošću upola mlađeg čovjeka i ode do kovčega okovanog u

ţeljezo koji je stajao uza zid iza njegovog stolca. Nije bio zaključan, ali

jedva je podigao teški poklopac. Vratio se s vrećom od fino stavljene

koţe. Bila je teška, jer nosio ju je objema rukama. Otvori je i istrese

sadrţaj na mapu. Lijepi ţuti metal imao je sjajnu privlačnost koja je

očaravala čovječanstvo tisućama godina. Zouga posegne rukom i

dodirne ga. Dragocjeni metal bio je iskovan u teške okrugle perle

veličine gornjeg dijela Zouginog malog prsta i nanizan na ţivotinjsku

tetivu u ogrlicu. «Pedeset osam unca», reče mu Harkness, «a metal je

neobično čist. Dao sam ga na procjenu. » Starac stavi ogrlicu oko

vrata. Tek tada Zouga primijeti na njoj i privjesak. Bio je oblika ptice,

stilizirani sokol sklopljenih krila. Stajao je na okruglom postolju

ukrašenom trokutastim dizajnom, poput reda zuba morskog psa.

Figura je bila veličine ljudskog palca. Zlato je bilo ispolirano dodirom

ljudske koţe tijekom vjekova, pa su se neki detalji izgubili. Oči ptice

bile su staklenaste zelene krhotine. «Poklon od Mzlikazija. Nije trebao

zlato, niti smaragde - da, oči su smaragdne», klimne Harkenss. «Jedan

od Mzilikazijevih ratnika ubio je staru ţenu u Spaljenoj Zemlji. Na

53

njenom tijelu našli su koţnu vrećicu.» «Gdje je Spaljena Zemlja?»,

upita Zouga. «Ţao mi je.» Harkness se igrao s malom zlatnom pticom. i

«Trebao sam objasniti. Vojnici kralja Mzilikazija opustošili su zemlju

uzduţ svojih granica, u širini i do stotinu milja na nekim mjestima.

Pobili su sve koji su tamo ţivjeli i odrţavaju je kao tampon zonu protiv

mogućih neprijatelja. Posebno protiv burskih komandosa na jugu.

Mzilikazi to zove Spaljena Zemlja. Na njenom istočnom dijelu impiji su

ubili staricu. Opisali su je kao vrlo čudnu staricu, iz nepoznatog

plemena, koja je govorila neki nerazumljivi jezik.» Harkness skine

ogrlicu s vrata i vrati je u vrećicu. Zouga je htio još osjećati punu

teţinu i teksturu metala i osjeti se uskraćeno. Harkness nastavi tiho:

«Naravno, čuo si priče o zlatu i utvrđenim gradovima, kao i svi drugi.

Ali, ovo je najjača potvrda koju sam ja vidio. » «Je li moj otac znao za

ogrlicu? » upita Zouga, a Harkness klimne. «Fuller ju je htio kupiti,

ponudio mi je njenu dvostruku vrijednost u zlatu. » Šutjeli su neko

vrijeme, izgubljeni u mislima, dok se Zouga ne pomakne. «Kako bi

čovjek poput mog oca stigao do Monomatape?» «Ne s juga ili zapada.

Mzilikazi, kralj Matabelea ne pušta nikoga kroz Spaljenu Zemlju.

Osjećam da gaji neko duboko praznovjerje prema zemlji iza istočne

granice. Ne ide tamo, niti dozvoljava drugima da idu. » Harkness zavrti

glavom. «Ne, Fuller bi pokušao s istoka, s portugalske obale, iz jednog

od njihovih naselja. » Poče pokazivati moguće pristupe na karti. «Ovdje

su visoke planine. Vidio sam ih iz daljine, i čine se priličnom

preprekom. » Vani je već pala noć i Harkness reče Zougi: «Reci svojem

konjušaru da skine sedla s konja i odvede ih u štalu. Kasno je za

povratak. Morat ćeš ostati. » Kad se Zouga vratio, malajski sluga

navukao je zavjese, upalio svjetiljke i posluţio obrok od ţute riţe i

piletine u curryju, a Harkness otvori novu bocu Cape brendija. Nastavi

govoriti kao da nije bilo prekida. Pojeli su večeru i odgurnuli emajlirane

tanjure, te se vratili mapi. Sati su neprimjetno protjecali. Na ţutom

svjetlu svjetiljke, osjećaj drame i uzbuđenja koji ih je obuzeo bio je

pojačan brendijem. Svako malo, Harkness bi ustao da donese neki

suvenir sa svojih putovanja kako bi potvrdio svoju priču, uzorak

kvarcne stijene u kojem se jasno vide tragovi zlata. «Ako ima vidljivog

zlata, znači da ga ima mnogo», reče Zougi. «Zašto nikad niste

iskopavali nalazišta koje ste pronašli? » «Nikada nisam ostao predugo

na jednom mjestu», naceri se Harkness. «Uvijek je trebalo prijeći još

jednu rijeku, stići do planinskog lanca ili jezera - ili sam pratio stada

slonova. Nikad nije bilo vremena za kopanje, građenje kuće, uzgajanje

54

stoke.» Pred zoru, Zouga iznenada izjavi: «Pođite sa mnom. Idemo naći

Monomatapu! » Harkness se nasmije. «Mislio sam da ţeliš naći svoga

oca.» «Znate vi da nije samo to! » I Zouga se nasmije. Osjećao se

ugodno kraj starca, kao da ga poznaje cijeli ţivot. «Moţete li zamisliti

izraz mojeg oca kad ga vi dođete spasiti?» «Bilo bi to vrijedno vidjeti»,

prizna Harkness i prestane se smijati, a na licu mu se pojavi izraz

velikog ţaljenja, takve tuge da je Zouga osjetio poriv da mu stavi ruku

na iskrivljeno rame. Harkness se povuče. Predugo je ţivio sam. Nikada

više neće moći primiti utjehu od drugog čovjeka. «Pođite sa mnom»,

ponovi Zouga, pustivši da mu ruka padne na stol. «Već sam putovao

zadnji put u unutrašnjost«, reče Harkness bezizraţajno. «Sada mi

ostaju samo slike i sjećanja. « Podigne oči prema svojim šarenim

platnima. «Još ste jaki, vitalni», inzistirao je Zouga. «Um vam je tako

bistar. » «Dosta! » Harknessov glas bio je grub, gorak. «Umoran sam.

Moraš ići. Sada, odmah. » Zouga osjeti kako ga ljutnja obuzima zbog te

iznenadne promjene raspoloţenja i brzo ustane. Nekoliko sekunda

gledao je starca. «Idi! », reče Harkness ponovno. Zouga klimne. «Vrlo

dobro. » Oči mu se spuste na mapu. Znao je da je mora imati po svaku

cijenu, iako je osjećao da je Harkness neće dati. Morat će smisliti

način, ali mora je imati. Okrene se i pođe do vrata, a psi ustadoše i

krenuše za njim. «Garniet! », vikne Zouga ljutito. «Dovedi konje.» Stajao

je na vratima njišući se nestrpljivo na stopalima, ruku sklopljenih iza

leđa, ukočenih ramena, ne gledajući mršavi lik koji je sjedio za stolom.

Konjušar dovede konje, a Zouga reče grubo, bez okretanja: «Do viđenja,

gosp. Harkness. » Odgovor koji je stigao bio je izrečen staračkim

glasom kojeg je jedva razumio. «Vrati se. Imamo još razgovarati. Vrati

se - za dva dana. » Ukočenost napusti Zougu. Krene natrag, ali starac

odmahne ţustrim gestom i Zouga skoči na konja, potjeravši ga u galop

uz uski put. Harkness je sjedio za stolom dok udarci kopita nisu

polako nestali. Čudno kako se bol povukla duboko u njegovu

podsvijest tijekom sati koje je proveo s mladićem. Osjetio se mladim i

snaţnim, kao da se nahranio njegovom mladošću i ţivotnošću. Zatim

se sve vratilo Zouginim pozivom, kao da ga podsjeća da njegov ţivot

više nije njegov, da je već u čeljustima hijene koja je ţivjela duboko u

njegovom trbuhu, svakoga dana postajući sve veća, jača, dok se

hranila njegovom energijom. Kad je zatvorio oči, mogao ju je zamisliti,

onako kako ju je vidio mnogo puta na svjetlu tisuća logorskih vatra -

tamo u čarobnoj zemlji koju više nikada neće vidjeti. Mogao je u svom

grlu osjetiti prljavi dah zvijeri u njemu. Uzdahnuo je kad se bol vratila

55

u punoj snazi, a zvijer zabila svoje ralje u njegov ţeludac. Sruši stolac,

ţureći do dragocjene bočice u pozadini ormara i proguta gutljaj čiste

tekućine. Uzeo je previše, znao je, ali svakoga dana trebalo mu je sve

više da odrţi hijenu na razmaku, a olakšanje je dolazilo sve sporije.

Uhvati se za kut ormara. «Molim», šapne, «molim da se sve brzo završi.

» Kad se Zouga vratio na Cartwrightovo imanje, čekalo ga je pola tuceta

poruka, ali ona koja ga je najviše uzbudila bila je od Admiraliteta,

ljubazna molba da se javi časnom Ernestu Kempu, kontra-admiralu,

zapovjedniku eskadrona Cape. Obrijao se i promijenio odjeću,

odabravši svoj najbolji kaput za tu priliku, iako je do zgrade

Admiraliteta bilo dosta prašnjavog jahanja. Unatoč neprospavanoj

noći, osjećao se budno i vitalno. Admiralov sekretar pustio ga je da

čeka svega nekoliko minuta prije no što će ga odvesti do admirala

Kempa koji ga je prijazno pozdravio. Ime Fullera Ballantynea još je bilo

cijenjeno u Africi. «Imam za vas novosti koje će vam se sviđati, bojniče

Ballantyne. Ali, prvo čašu Madeire? » Zouga je morao zauzdati svoju

radoznalost dok je admiral točio gusto vino. Njegova radna soba bila je

bogato ukrašena, s baršunastim namještajem i modernim

ornamentima, malim kipovima, tričarijama, punjenim pticama u

staklenim ormarima, obiteljskim portretima u raskošnim okvirima i

lijepom keramikom, te biljkama u teglama i slikama kakve je Zouga

cijenio. Admiral je bio visok ali pogrbljen, kao da nastoji prilagoditi

svoju visinu ograničenom prostoru između paluba na brodovima

Njenog Veličanstva. Činio se star za odgovornu duţnost koju je imao -

čuvanje ţile kucavice Carstva do Indije i Istoka, ali starenje je

vjerojatnije bilo uzrokovano bolešću, a ne godinama. Ispod njegovih

očiju bili su tamni podočnjaci i drugi znaci bolesti, dok su mu šake bile

prošarane plavim ţilama. «U vaše zdravlje, bojniče Ballantyne. » Nakon

što je probao vlastito vino, reče: «Mislim da imam prijevoz za vas. Brod

iz mojeg eskadrona jučer se usidrio u Table Bayu, i čim nadoknadi

zalihe ugljena i namirnice poslat ću ga na slobodnu duţnost u

Mozambički kanal. » Iz svojih susreta s direktorima Udruţenja za

iskorjenjivanje trgovine robljem, Zouga je znao da je jedna dio

admiralovih zapovijedi glasila: «Od vas se traţi da raspoređujete

brodove iz svojeg eskadrona na takav način da najučinkovitije

sprječavaju brodove svih kršćanskih nacija u sudjelovanju u trgovini

robljem na obalama afričkog kontinenta juţno od ekvatora. « Kemp je

očito namjeravao pomesti istočno more brodovima iz svojeg eskadrona

i Zouga osjeti oduševljenje dok je admiral nastavljao: «Mojem brodu

56

neće biti problem pristati u Qualimaneu te iskrcati vas i vašu

skupinu.» «Ne mogu vam dovoljno zahvaliti, admirale. »Njegovo

zadovoljstvo bilo je očito i admiral se nasmiješi sa simpatijom. Ponudio

je ovaj put više no što bi to inače činio, jer mladić je bio privlačan i

drag, zasluţujući ohrabrenje, ali sada su ga čekale i druge stvari, te on

nastavi: «Trebali biste biti spremni za isplovljavanje za pet dana.»

Skrene pogled na ukrase na svojem kaputu. «Nadam se da ću vas

vidjeti u petak? Moj sekretar vam je poslao pozivnicu, zar ne? Nadam

se da će i vaša sestra biti s vama. » «Jest, gospodine», Zouga je stajao

čekajući otpust. «I oboje smo počašćeni pozivom. « Robyn je zapravo

rekla: «Ne trošim svoje večeri, Zouga, i nemam namjeru trpjeti društvo

sirovih mornara niti njihovih ţena. » Ţene Capea bile su zgroţene

prisutnošću zloglasne Robyn Ballantyne koja je imitirala muškarca i

uspješno uzurpirala njihova prava. Polovina ţena bile su šokirane, a

druga polovina joj se divila. Međutim Zouga je bio siguran da će ona

platiti svoj dio cijene za put do Quelimanea. «Vrlo dobro, tad», klimne

admiral Kemp. «Hvala što ste me posjetili. A zatim, kad je Zouga

krenuo prema vratima: «O, usput, Ballantyne, brod je Crna šala, pod

zapovjedništvom kapetana Codringtona. Moj sekretar će vam dati

pismo za njega, i predlaţem da ga posjetite prije isplovljenja. » Ime je

bilo šok, i Zouga brzo krene, razmišljajući o komplikacijama koje bi

mogao donijeti izbor ovog broda. Smetala mu je svaka prijetnja

ekspediciji, a Codrington mu se učinio tvrdoglavim, gotovo fanatičnim

čovjekom. Vidio ga je u društvu s kapetanom osumnjičenim za

trgovinu robljem. Nije znao što bi mogao učiniti. Bila je to delikatna

odluka: prihvatiti ponudu i riskirati da ga Codrington raskrinka, ili

odbiti ponudu i čekati mjesecima u Cape Townu dok ne stigne drugi

brod. Ako budu morali čekati tako dugo, mogli bi propustiti hladniji i

suši period između monsuna, a morali bi proći obalne nizine pune

groznice u najopasnijoj sezoni. Zouga donese odluku. «Hvala, admirale

Kemp. Javit ću se kapetanu Codringtonu čim stignem.

»Thomas Harkness htio je da se Zouga vrati sljedećeg dana, a mapa je

bila vaţnija čak i od brzog puta do Quelimanea. Poslao je Garnieta,

Cartwrightovog konjušara niz obalu sa zapečaćenim pismom

adresiranim na kapetana Codringtona s uputama da se jednim od

čamaca preveze do Crne šale i osobno ga isporuči kapetanu. Bilo je to

upozorenje, uvijeno u najljubaznije izraze, da će ga on i Robyn posjetiti

sljedećeg jutra. Zouga je postao svjestan da je njegova sestra imala

utjecaj na ljude neproporcionalan s njenim fizičkim izgledom - čak i

57

admiral Kemp je traţio da dođe kod njega -i nije oklijevao upotrijebiti

to da oraspoloţi Codringtona. Morat će je upozoriti da upotrijebi svoj

šarm, ali sada je imao vaţnijeg posla. Zajahao je veliku Cartwrightovu

kobilu i odjahao na pola šljunčanog puta omeđenog hrastovima, kad

se sjeti nečeg i okrene kobilu natrag. Mornarički Colt revolver bio je na

vrhu njegovog kovčega, napunjen i spreman za pucanje. Stavio ga je

pod kaput dok nije stigao do kobile, a zatim ga stavi u torbu za

sedlom. Znao je da mora dobiti Harknessovu mapu po bilo koju cijenu,

ali nije ţelio misliti kakva bi ta cijena mogla zaista biti. Doveo je kobilu

na vrh brda, i dao joj samo koju minutu odmora prije no što će krenuti

niz padinu. Atmosfera propadanja oko zgrade bila je još očitija. Činila

se potpuno napuštenom. Sjaše i baci uzde preko jedne grane. Otvori

torbu i stavi Colt za pojas, sakrivši ga kaputom. Kad je krenuo prema

kući, veliki gonič ustane iz sjene i krene prema njemu. Ţivotinja je bila

pokorna, a rep i uši spustiše joj se kad je prepoznala došljaka. On

zakuca na vrata, čuvši kako udarci odjekuju u nutra. Pas pokraj njega

nagne glavu, gledajući ga paţljivo, ali zgrada je bila tiha. Još dva puta

Zouga zakuca na vrata, prije no što će pritisnuti kvaku. Vrata su bila

zaključana. Proba ih gurnuti ramenom, ali bila su od čvrste tikovine u

jakom okviru. Zouga obiđe oko kuće, ali prozori su bili zatvoreni. Izvan

dvorišta bili su stari prostori za robove, koje je sada koristio

Harknessov sluga i Zouga ga glasno pozove, ali njegova je soba bila

također napuštena, a pepeo hladan na ognjištu. Vrati se natrag do

kuće i stane kraj zaključanih kuhinjskih vrata. Znao je da bi se trebao

vratiti, ali trebao je mapu, makar samo da je kopira. Harkness nije bio

tu, a za tri dana, ili manje, on će isploviti iz Table Baya. U kutu trijema

bila je gomila starog alata. Zouga odabere ručnu kosu i proba paţljivo

ugurati metalnu oštricu između vrata i okvira. Brava je bila stara i

istrošena, i lako je popustila pod pritiskom oštrice. Još nije bilo

prekasno. Stajao je na vratima prilično dugo, a zatim duboko udahne i

uđe u sobu. Prema prednjoj sobi vodio je dugi hodnik s više vrata.

Zouga krene njime, otvarajući jedna po jedna vrata dok je prolazio. U

jednoj sobi bio je golemi krevet s razbacanom posteljinom i

spavaćicama. Zouga brzo dođe do glavne sobe. Bila je u polutami i on

zastane da mu se oči prilagode, te odmah postane svjestan dubokog

zvuka. Činilo se da zujanje košnice ispunjava sobu. Bio je to

uznemirujući, zlokoban zvuk, i Zouga osjeti kako mu se koţa jeţi.

«Gospodine Harkness! », pozove promuklo, a zujanje postane glasno.

Nešto se probudilo na njegovom obrazu i počelo puzati koţom. Udari se

58

po licu s odvratnošću i odjuri do najbliţeg prozora. Njegovi prsti

nespretno su otvarali prozorske kapke. Kad mu je konačno uspjelo,

zraka sunca prodre u sobu. Thomas Harkness sjedio je u jednoj od

fotelja s druge strane stola i zurio u Zougu. Oko njega su plazile muhe,

velike metalnoplave i zelene muhe koje su se presijavale na suncu.

Rojile su se s očitim zadovoljstvom oko duboke tamne rane u sredini

njegovih grudi. Snjeţna brada bila je crna od krvi a iza stolca je bila

zgrušana mlaka. Zouga je dugo stajao šokiran, a zatim neodlučno

zakorači naprijed. Starac je zakvačio jednu od svojih velikih pušaka za

slonove za nogu stola, tako da se cijev uprla u njegove grudi, a ruke su

još bile stisnute oko nje. «Zašto ste to učinili? », upita Zouga glupo na

glas, dok ga je Harkness gledao. Starac je skinuo čizmu sa svoje desne

noge i pritisnuo okidač palcem. Snaţan udarac teške olovne kugle

gurnuo je fotelju i čovjeka na zid, ali njegov stisak je ostao. «To je bilo

glupo. » Zouga izvadi cigaru iz svoje tabakere i zapali je. Smrad smrti

bio je u sobi, uvlačeći mu se u usta. Duboko udahne duhanski dim.

Nije bilo razloga za ţaljenje. Starca je poznavao tek jedan dan i noć.

Došao je ovdje iz jednog jedinog razloga - da uzme mapu kako god zna.

Bilo je smiješno osjećati ţalost koja mu je pretvarala noge u olovo i

bockala oči. Je li ţalio za prolaskom jednog razdoblja, a ne za

čovjekom? Harkness i legende o Africi bili su isprepleteni. Čovjek je bio

dio povijesti. Zouga se polako pribliţi prilici na fotelji, te mu zatvori

očne kapke, prešavši rukom po licu iskrivljenom od boli. Starac je tako

izgledao mirniji. Zouga stavi jednu nogu preko kuta natrpanog stola i

polako poče pušiti. Zatim baci opušak u veliku bakrenu posudu za

pljuvanje pokraj fotelje i ode u spavaću sobu. Uzme jedan od pokrivača

i donese ga natrag. Potjera muhe i stavi pokrivač preko leša. Prebacivši

ga preko glave, promrmlja tiho: «Pribliţi se, starče, i ciljaj srce. » I

Okrene se prema stolu i poče preturati listove papira i platna, a

njegovo nestrpljenje preraste u alarm - i zatim u paniku dok je

uzaludno traţio mapu. Kad se konačno uspravio i pogledao pokrivenu

priliku, dahtao je. «Znao si da dolazim po nju, je li? » Ode od stola i

priđe kovčegu, te podigne njegov poklopac. Koţna vrećica sa zlatom

također je nestala. Pretraţi cijeli kovčeg do dna, ali nije je bilo. Zatim

stane pretraţivati cijelu sobu. Nakon jednog sata, vrati se natrag do

stola. «Proklet bio, lukavi stari gade», reče tiho. Još jednom polako

pregleda sobu, uvjerivši se da ništa nije previdio. Nije bilo niti slike

lova na lavove. Iznenada shvati humorističnost situacije i raspoloţenje

mu se popravi, te se počne smijati. «Izveo si svoju zadnju šalu s

59

Ballantynima, zar ne? Boga mu, uvijek si radio stvari po svojem, Tom

Harkness, to ti priznajem. » Ustane polako i stavi ruku na pokriveno

rame. «Pobijedio si, starče. Odnesi svoje tajne sa sobom. » Mogao je

osjetiti iskrivljene kosti; blago ga protrese i vrati se brzo do svoje

kobile. Trebao mu je ostatak dana da se vrati preko brda i stigne do

magistrata, a zatim natrag s pogrebnikom i njegovim pomoćnicima. Tu

večer zakopali su Thomasa Harknessa, omotanog u pokrivač, jer

vrućina je bila strašna i nisu mogli čekati da se iz grada doveze lijes.

Zouga je ostavio da pogrebnik vodi brigu o imanju, da popiše opremu i

stoku u dvorištu i zapečati vrata stare kuće dok se sadrţaj ne bude

mogao odnijeti. Vratio se kući u zlatnom sumraku Capea, prašnjavih

čizama i znojne košulje. Bio je iscrpljen, potišten, pritisnut ţaljenjem

zbog starca, i ljut zbog njegove zadnje igre. Konjušar uzme njegovu

kobilu ispred kolibe. «Jesi li odnio pismo kapetanu Codringtonu? »,

upita i ne čekajući odgovor ode u kuću. Trebao je piće, i dok je točio

viski u kristalnu čašu njegova sestra uđe u sobu te ga površno poljubi

u obraz, namrštivši se zbog brkova i smrada znoja. «Presvuci se. Noćas

večeramo s Cartwrightovima», reče mu Robyn. «Nisam to mogla izbjeći.

» A zatim se sjeti: «O, Zouga, obojeni sluga donio ti je nešto jutros, baš

nakon što si otišao. Stavila sam to u radnu sobu. » «Od koga? » Robyn

slegne ramenima. «Sluga je govorio samo kuhinjski nizozemski i

izgledao je prestrašeno. Pobjegao je prije no to sam ga stigla išta pitati.

» S čašom viskija u ruci, Zouga uđe u radnu sobu i naglo stane. Njegov

se izraz promijeni. Nakon nekoliko trenutaka, Robyn začuje njegov

trijumfalni smijeh i radoznalo uđe u sobu. Zouga je stajao pokraj

teškog rezbarenog stola. Na stolu je leţala vreća od stavljene koţe iz

koje je izvirivala ogrlica od sjajnog zlata; pokraj nje je bila

veličanstveno ilustrirana mapa. Zouga je u ruci drţao uljanu sliku u

velikom okviru koja je prikazivala lik na konju iza čopora divljih

ţivotinja. Dok je gledala, Zouga okrene sliku. U drveni okvir bila je

urezana poruka: Za Zougu Ballantynea. Da pronađeš put do svih

svojih Monomatapa - ţelio bih da mogu ići s tobom. Tom Harkness.

Zouga se još smijao, ali zvuk je bio nekako čudan, a kad se okrenuo,

ona shvati da su mu oči pune suza. Zouga obriše mrvice s usana

ubrusom i naceri se dok je podizao novine i otvarao ih na drugoj

strani. «Nek sam proklet, seko, nisam te trebao ostaviti samu. » Nastavi

čitati i na glas se nasmije.

«Jesi li mu to stvarno rekla? Stvarno? » «Ne mogu se sjetiti točnih

riječi», reče mu Robyn ponosno, «bilo je to u svađi. » Sjedili su na terasi

60

kolibe pod vinovom lozom dok je rano sunce bacalo zlatne novčiće

svjetla na stol. Prethodnog dana urednik Cape Timea, računajući da će

zaraditi na zloglasnosti Robyn Ballantyne, pozvao ju je na razgledanje

vojne bolnice kod Opservatorija, a ona je naivno pomislila da poziv

dolazi od uprave kolonije te prihvatila priliku za proširivanje svojeg

profesionalnog iskustva. Posjet je uspio izvan svih urednikovih

očekivanja, jer glavni kirurg kolonije istog je dana odrţao svoju vizitu,

ušavši u pratnji osoblja u salu za operacije baš kad je Robyn

razgovarala o spuţvama s glavnom sestrom. Kirurške spuţve bile su

čuvane u kantama čiste vode iz galvaniziranih spremnika za kišnicu.

Stajale su pod operacijskim stolom, gdje ih je kirurg mogao lako

dohvatiti, a nakon brisanja krvi i gnoja bacane su u sabirnu posudu,

da bi kasnije bile oprane i vraćene u prvobitne kante. «Uvjeravam vas,

doktorice, da moje sestre vrlo temeljito peru spuţve. » Glavna sestra

bila je velika osoba s izrazom buldoga i istim agresivnim izbočenjem

čeljusti. Sagnula se, umočila ruku u kantu i odabrala jednu od

spuţava, pruţivši je Robyn. «Moţete i sami vidjeti kako su meke i

bijele. » «Baš kao i meke, bijele klice koje se roje u njima. » Robyn je

bila ljuta, a na licu joj se pojaviše crvene točkice. «Zar nikad niste čule

za Josepha Listera? » Glavni kirurg odgovori joj s vrata. «Odgovor na to

pitanje, doktorice Ballantyne je - ne, nikada nismo čuli za tu osobu,

tko god to bio. Nemamo vremena baviti se mišljenjima svake budale ili

oponašatelja muškaraca, ako baš hoćete. » Kirurg je vrlo dobro znao

tko je mlada ţena pred njim. Slušao je glasine koje su bile glavna

zabava kolonije i nije se slagao s Robyn. S druge strane, Robyn nije

imala pojma tko je postariji gospodin s gustim sivim brčićima i

čupavim obrvama, iako je po krvavim mrljama na njegovom kaputu

pretpostavila da je kirurg stare škole, kakvi su radili u običnoj odjeći i

dozvoljavali da mrlje reklamiraju profesiju. To je bio mnogo bolji

neprijatelj od glavne sestre i ona mu priđe dok su joj oči borbeno

sjajile. «Tada sam, gospodine, zaprepaštena što tako spremno

priznajete svoje neznanje i licemjerje. » Kirurg pokuša doći do daha i

smisliti odgovor. «Zaboga, gospođo, ne očekujete valjda da traţim

opasne otrove u svakoj mrlji prašine, svakoj kapljici vode, na vlastitim

rukama? » Podigne ih i zatrese prema Robyninom licu. Pod noktima su

bili tragovi sasušene krvi, jer toga je jutra imao operaciju. Unese joj se

u lice, a ona se povuče. «Da, gospodine», reče mu glasno. «Traţite ih

tamo, i u svakom svojem dahu, i na toj prljavoj odjeći. » Urednik je

oduševljeno pisao u svoju knjiţicu dok je izmjena postajala sve

61

nasilnija i uvredljivija. Nije očekivao ništa tako spektakularno, ali

vrhunac je došao kad je razljućeni kirurg sočno opsovao. «Vaš izbor

riječi je prljav kao i te vaše spuţve», reče mu ona i baci mu spuţvu u

lice, zamahnuvši svom snagom, tako da mu se voda slijevala niz

prednji dio kaputa dok je ona izlazila iz operacijske sale. «Udarila si

ga? », Zouga spusti novine i pogleda svoju sestru. «Stvarno, seko,

ponekad baš i nisi dama. » «Istina», sloţi se Robyn bez kajanja. «Ali, to

ti već znaš. Osim toga, nisam znala da je glavni kirurg. » Zouga zatrese

glavom s laţnim neodobravanjem i pročita joj: «Njegovo mišljenje o tebi,

kako je rekao uredniku, je da si mlada doktorica sumnjivih

kvalifikacija nedavno dobivenih u sumnjivoj medicinskoj školi još

sumnjivijim sredstvima. «Oh, rječito! », Robyn pljeske rukama. «Bolji je

govornik nego kirurg. » «Kaţe da će se obratiti zakonu da dobije

zadovoljštinu. » «Za napad spuţvom! », Robyn se veselo nasmije

ustajući od stola. «Eto mu figa, ali mi moramo poţuriti ako ne ţelimo

zakasniti na sastanak s kapetanom Codringtonom. » Dok je stajala sa

Zougom u čamcu za prijevoz vode u podnoţju topovnjače, još uvijek je

bila vesela. Jugoistočni vjetar izrovao je površinu Table Baya u

pamučno polje s bijelim cvatovima i raširio debeli bijeli stolnjak od

oblaka preko planine ravnog vrha. Ljudi iz kolonije zvali su taj vjetar

«liječnik Capea», jer bez njega bi ljeta bila teška i razdraţujuća.

Međutim, predstavljao je stalnu opasnost za moreplovce i dno zaljeva

bilo je puno olupina. Kad je čamac pristao uz brod, s njega su

spuštena platnena crijeva i tucet ljudi na pumpama počelo je

ispumpavati vodu u kotlove topovnjače prije no što su i pokušali

primiti posjetitelje. Kad se Robyn popela na glavnu palubu, odmah

pogleda straţnji dio broda. Codrington je bio u košulji, za glavu viši od

skupine časnika oko njega, a izbijeljena plava kosa sijala mu je na

suncu. Skupina je promatrala čamac s ugljenom na desnoj strani

broda. «Stavite platna preko kanta s ugljenom», vikao je Codrington,

«inače ćemo izgledati kao druţina dimnjačara. « Palubom je vladala

organizirana strka; svatko je radio svoj posao, i Robyn se probije kroz

guţvu, dok ju je Zouga pratio. Codrington se okrene od ograde i ugleda

ih. Činio se mlađim no što je Robyn zapamtila, jer je njegov izraz bio

opušten, a maniri nehajni. U odnosu na mornare oko sebe djelovao je

gotovo poput dječaka, ali iluzija je nestala čim je prepoznao posjetitelje.

Iznenada, njegove crte postanu stroge, a linija usta se promijeni, dok

su oči bile hladne poput safira. «Kapetane Codrington», Zouga

upotrijebi svoj najprofinjeniji šarm. «Ja sam bojnik Ballantyne.» «Već

62

smo se sreli, gospodine«, prizna Codrington, ne uzvraćajući smiješak.

Zouga nastavi: «Mogu li predstaviti svoju sestru, doktoricu Ballantyne?

»Codrington pogleda Robyn. «Vaš sam sluga, gospođo. « Bilo je to više

klimanje nego poklon. «Čitao sam ponešto o vašim novih avanturama

otkako smo se zadnji put sreli, u jutrošnjim novinama. » Grubi izraz za

trenutak nestane i zamijeni ga vragolast pogled plavih očiju. «Imate

čvrste nazore, gospođo, i još čvršću desnicu. « Okrene se Zougi.

«Admiral Kemp mi je zapovijedio da vas prebacim do Quelimanea.

Nesumnjivo će vam naše društvo biti dosadno, nakon vaših prethodnih

suputnika. « Codrington se namjerno okrene i pogleda Huron koji je

leţao na udaljenosti od pola imilje. Zouga osjeti neugodu prateći pogled

kapetanovih očiju. Ovaj nastavi: «Kako bilo, bio bih zahvalan kad biste

se pojavili na brodu prekosutra prije podneva, kad očekujemo plimu.

Sada me morate ispričati. Moram upravljati brodom. « Codrington se

okrene klimnuvši, bez drugih pokušaja ljubaznosti i ode prema svojim

časnicima, a Zougin šarm nestane. Lice mu potamni od ljutnje zbog

takvog naglog otpusta. «Momak ima obraza», zareţi oštro prema Robyn.

Trenutak je oklijevao, a zatim reče: «Hajde, idemo. » Okrene se, prijeđe

palubu i siđe natrag u čamac za vodu, ali Robyn se nije micala. Čekala

je tiho dok Codrington nije završio razgovor sa svojim časnikom i

ponovno pogledao gore, iznenađen što je ona još tu. «Kapetane

Codrington, napustili smo Huron na moje inzistiranje. Zbog toga sada

traţimo drugi prijevoz. « Govorila je dubokim promuklim glasom, ali

njen način bio je tako snaţan, da se njegov izraz pokoleba. «Bili ste u

pravu. Brod prevozi robove, a njegov je vlasnik trgovac robljem.

Dokazala sam to. » «Kako? », upita on, promijenivši stav. «Ne mogu

sada govoriti. Moj brat. », pogleda natrag prema ulazu na palubu,

očekujući da se Zouga pojavi svakog trenutka. Dao joj je jasne upute

kako se ponašati s Codringtonom. «Bit ću u pristaništu u Rogger Bayu

ovog poslijepodneva», reče ona brzo. «Kada? » «Tri sata», reče ona i

okrene se. Podigne haljinu iznad gleţnjeva i poţuri prema izlazu.

Admiral Kemp sjedio je nestrpljivo u golemoj rezbarenoj fotelji koju su

njegovi mladi časnici nazivali «tron». Njena veličina naglašavala je

starčevu mršavost. Činilo se da su mu ramena previše uska da bi

izdrţala gomilu zlatnih ukrasa na njegovoj odori. Stiskao je naslon

kako se ne bi vrpoljio, jer ovaj mladi časnik izazivao je u njemu nemir.

Clinton Codrington nagnuo se naprijed i govorio brzo i uvjerljivo,

rukama naglašavajući svoje misli. Toliko energije i entuzijazma bili su

zamarajući za admirala. Preferirao je ljude manje ţivahnog

63

temperamenta, koji će doslovno izvršiti zapovijedi bez uznemirujućih

improvizacija. Časnike s reputacijom briljantnosti promatrao je s

najvećim oprezom. Kao mlad nikada nije imao takvu reputaciju,

zapravo je njegov nadimak bio Teški Kemp, i vjerovao je da je riječ

briljantnost sinonim za nestabilnost. Priroda duţnosti na ovom mjestu

činila je nuţnim da mladi ljudi poput Codringtona mjesecima budu

odvojeni na slobodnim zadacima umjesto da neprestano budu pod

nadzorom starijih časnika spremnih da reagiraju na svako pokazivanje

tvrdoglavosti. Kemp je imao neugodan osjećaj da će ga ovaj časnik

ozbiljno osramotiti prije no što se završi njegov zadatak zapovjednika

eskadrona Cape, nakon kojeg se nadao tituli viteza i povlačenju u svoj

mirni dom u Surreyju. Činjenica da mladi Codrington već nije

upropastio njegove planove za budućnost bila je stvar puke sreće, i

jedva bi ostajao hladnokrvan kad bi se sjetio afere Calabash.

Codrington je naletio na robovske barake kod Calabasha jednog vedrog

lipanjskog jutra tako da je pet argentinskih brodova primijetilo njegova

jedra na udaljenosti od trideset milja i odmah počelo iskrcavati svoj

robovski teret na obalu. Kad je Crna šala stigla, pet kapetana se

lukavo smijuljilo, jer njihovi brodovi bili su prazni, a gotovo dvije tisuće

bijednih robova sjedilo je na obali u dugim redovima. Da bi stvar bila

još gora, bili su na dobrih dvadeset nautičkih milja juţno od ekvatora,

i time izvan jurisdikcije Kraljevske mornarice. Barake su bile

smještene na Calabash baš zato da bi se iskoristila ta rupa u

zakonima. Mirnoća trgovaca robljem pretvorila se u prijezir kad je Crna

šala pokazala topove i poslala naoruţane mornare na njihove brodove.

Španjolski gospodari pod argentinskim zastavama protestirali su zbog

prisutnosti naoruţanih skupina na njihovim plovilima. «Mi nismo

naoruţana skupina«, objasnio je Codrington kapetanu. «Mi smo

naoruţani savjetnici, a naš savjet je da počnete ponovno ukrcavati svoj

teret, i to brzo. » Španjolac je nastavio protestirati dok pucanj topa s

Crne šale nije svratio njegovu paţnju na pet omča koje su se njihale s

jednog jarbola topovnjače. Španjolac je bio siguran da omče ne mogu

biti upotrijebljene u svrhu kojoj su očito bile namijenjene, a zatim još

jednom pogledao u oči mladoga plavokosog engleskog časnika i odlučio

ne riskirati. Kad su robovi bili ponovno ukrcani, samozvani savjetnik

dao im je novi savjet - da podignu sidra i krenu kursom koji će ih pet

sati kasnije dovesti do linije ekvatora. Tu je kapetan Codrington

napravio vrlo preciznu procjenu visine sunca, konzultirao svoj

almanah i pozvao španjolskog kapetana da provjeri njegove nalaze da

64

su sada na 0 stupnjeva i pet minuta sjeverne geografske širine. Zatim

ga je Englez odmah uhitio i zarobio pet brodova; naoruţani savjetnici

promijenili su svoj status, bez vidljive neugode, u lovce na nagrade.

Kad je Codrington doveo svojih pet nagrada u Table Bay, admiral

Kemp s uţasom je saslušao detalje uhićenja, a zatim odmah otišao u

krevet s grčevima u crijevima i migrenom. Iz zatamnjene spavaće sobe

prvo je izdao zapovijed kojom je pritvorio Codringtona na njegov brod,

a brod zadrţao u luci, a zatim uţasnuto izdiktirao izvješće Prvom lordu

Admiraliteta. Ova epizoda, koje je mogla završiti vojnim sudom za

Codringtona i izbacivanjem iz mornarice te prekidom Kempovog

napredovanja prema viteštvu i mirovini, zapravo je obojici donijela

bogatstvo i napredovanje. Jedrenjak koji je nosio Kempovu poruku za

Prvog lorda prošao je kraj drugog broda koji je nosio poruke za njega,

ne samo od Prvog lorda, nego i od Ministarstva vanjskih poslova. Od

Kempa se traţilo da ubuduće primjenjuje klauzulu o opremi na

brodove svih kršćanskih nacija - izuzev Sjedinjenih Američkih Drţava -

na svim širinama - sjeverno i juţno od linije ekvatora. Poruke su

poslane četiri dana prije Codringtonovog napada na barake za robove u

Calabashu, što je njegovu akciju učinilo legalnom i opravdanom.

Admiral Kemp vraćen je sa samog ruba profesionalne katastrofe, s

osiguranim viteštvom i velikom svotom novca od nagrade na svojem

računu. Pet Španjolaca osuđeno je na sljedećem sastanku Mješovite

komisije u Cape Townu. Kempov dio novca iznosio je nekoliko tisuća

funta, Codringtonov gotovo dvostruko više, i obojica su dobili osobna

pisma preporuke od Prvog lorda. Ipak, ništa od toga nije povećalo

Kempovo povjerenje u ovog mladića, i sada je s rastućim uţasom

slušao njegov prijedlog da se pretraţi američki trgovački kliper koji je

trenutačno uţivao u gostoprimstvu luke. Nekoliko bolnih trenutaka

Kemp je razmatrao svoje mjesto u povijesti kao časnika koji je

uzrokovao drugi rat s bivšim američkim kolonijama. Američke vlasti

nisu dovodile u pitanje nedodirljivost svojih brodova, i Kemp je imao

posebne zapovijedi koje su pokrivale tu temu. «Admirale Kemp»,

Codrington je gorio od entuzijazma, «apsolutno je izvan sumnje da je

Huron brod za prijevoz robova i opremljen je za trgovinu. Više nije na

otvorenom moru, već unutar britanskih teritorijalnih voda. Mogu biti

na njemu za dva sata s neutralnim svjedocima, čak i sa Vrhovnim

sudom. » Kemp glasno pročisti grlo. Zapravo je pokušao govoriti, ali

riječi mu nisu stigle do usana. Codrington shvati to kao ohrabrenje.

«Taj čovjek, St John, je jedan od najozloglašenijih trgovaca robljem

65

modernih vremena. Njegovo je ime legenda na obali. Kaţu da je jedne

godine prevezao više od 3000 robova kroz središnji prolaz. To nam je

zlatna prilika. » Kempu se konačno vrati sposobnost govora. «U srijedu

sam večerao u kući Vlade. Gosp. St John bio je tamo kao osobni gost

njegove Ekscelencije. Smatram da je on gospodin i znam da ima

značajan utjecaj u vlastitoj zemlji», reče ravnodušno, bez tragova

emocija u glasu. Njegova samokontrola i samog ga je iznenadila. «On je

trgovac robljem. » Robyn Ballantyne progovori prvi put otkako je sjela

kraj prozora u admiralovoj radnoj sobi. Dvojica ljudi zaboravili su da je

tu, ali sad se obojica okrenuše prema njoj. «Bila sam u Huronovom

skladištu i ono je puno opreme za prijevoz robova», reče ona, tiho, ali

jasno i Kemp osjeti kako se u njemu bude gorki osjećaji. Čudio se kako

je u početku mislio da je ova mlada ţena očaravajuća. Volio je djevojke

i osobno je naredio sekretaru da pošalje poziv Ballantynima, bratu i

sestri, ali sad mu je bilo ţao. Naravno, mogao je vidjeti da je ono što je

smatrao duhom bila zločestoća rođene izazivačice nevolja i da zapravo

uopće nije lijepa, velikog nosa i snaţne čeljusti. Smatrao je da je

osvjeţavajuće drukčija od kikotavih mladih dama kolonije - i shvatio

da to nije bilo mudro. Pitao se moţe li narediti sekretaru da povuče

poziv. «Čini mi se, admirale Kemp, da je vaša duţnost bila da pošaljete

odred koji će pretraţiti Huron», reče mu Robyn, a on utone u fotelju i

teško uzdahne. Prošlo je dosta godina otkako mu se netko, kao

admiralu, usudio isticati njegove duţnosti. Njegova samokontrola poče

popuštati. Pogleda mladu ţenu. Je li primijetio poseban otrov u

njenom glasu, pitao se. Bila je putnik na Huronu. Napustila je brod

čim su stigli u Table Bay. Nema sumnje da je ţena «brza», a kapetan St

John zgodan čovjek. Ima tu neka dobra priča, zaključi admiral Kemp

dok je suho pitao: «Je li istina, gospođice Ballantyne, da ste napali

glavnog kirurga u naletu neobuzdanog bijesa? » Robyn je zurila na

trenutak u njega, promjena teme izbacila ju je iz ravnoteţe. Prije no što

će odgovoriti, on nastavi: «Očito ste vrlo emocionalna mlada dama.

Morao bih vrlo paţljivo razmisliti hoću li počiniti neprijateljski čin

prema građaninu prijateljske nacije na osnovi vaših neprovjerenih

optuţbi. Izvadi zlatni sat iz dţepa i paţljivo ga pogleda. «Hvala što ste

me posjetili, gospođice Ballantyne. » Ponovno nije upotrijebio njenu

profesionalnu titulu. «Jedva čekamo da vas vidimo sutra navečer.

Moţda biste mi dozvolili da razgovaram u četiri oka s kapetanom

Codringtonom? » Robynini obrazi gorjeli su dok je ustajala sa stolca.

«Hvala, admirale, bili ste vrlo ljubazni i strpljivi«, reče ukočeno i iziđe iz

66

sobe. Kemp nije bio tako blag prema Codringtonu. Dok je mladi

kapetan stajao pred njime, nagnuo se naprijed sa svojeg trona, a ţile

na šakama su mu iskočile poput plavih uţadi kad je zgrabio naslone

stolca. «Pogriješili ste dovevši ovu osobu ovdje da diskutira o

mornaričkim poslovima», otrese se. «Gospodine, trebao sam vas

uvjeriti. « «Dosta, Codringtone. Čuo sam sve što ste imali reći. Sada vi

slušajte mene. » «Da, gospodine. « «Naivni ste ako ne uzimate u obzir

promijenjene okolnosti u američkoj administraciji. Niste li svjesni da će

gosp. Lincoln vjerojatno postati i predsjednik? « «Jesam, gospodine. «

«Tada ste moţda i nejasno svjesni da se spremaju vrlo velike promjene.

Ministarstvo vanjskih poslova je sigurno da će nova vlast imati

značajno drukčiji stav prema trgovini. « «Gospodine! », sloţi se

Codrington ukočeno. «Moţete li zamisliti što bi značilo za nas da

imamo puno pravo pretraţivati američke brodove na otvorenim

morima? « «Gospodine! » «Imat ćemo ga - kad gosp. Lincoln poloţi

zakletvu, ako niti jedan mladi časnik ove sluţbe ne poduzme neovisnu

akciju i ne prejudicira stavove Amerikanaca. « »Gospodine!« Codrington

je bio vrlo ukočen, gledajući iznad admiralove glave u sliku Venere pod

velovima. «Codrington«, progovori Kemp zlokobno, «bilo je prilično

gusto kod Calabasha. Kunem vam se, ako popustite svojoj divljoj

prirodi još jednom, potjerat ću vas iz sluţbe. « «Gospodine! » «Imate

najstroţu zabranu pribliţavanja trgovačkom kliperu Huronu, a ako ga

ponovno sretnete na moru, iskazat ćete mu počast i široko ga zaobići.

Nije li to dovoljno jasno? « «Gospodine! » Jedino Codringtonove usne su

se micale, te admiral dva puta duboko udahne prije no što će nastaviti.

«Kada ćete isploviti za Mozambički kanal? «, upita mirnije. «Zapovijedili

ste da krenem s plimom u subotu, gospodine. « «Moţete li krenuti

ranije? « «Da, gospodine, ali to bi značilo otići bez punih skladišta -

očekujemo brod s barutom u zoru u subotu. « Kemp zavrti glavom i

uzdahne. «Osjećao bih se bolje kad biste bili na moru«, promrmlja.

«Dobro onda, ţelim da u subotu ujutro izvjesite Plavog Petra. « (plava

zastava s kvadratom u sredini i slovom P koja je označavala brzi

odlazak broda iz luke - op. prev).

Robyn Ballantyne ga je čekala u Cartwrightovoj kočiji ispred zgrade

Admiraliteta. Codrington siđe niz stube sa kapom pod rukom i popne

se u koţno sjedalo pokraj nje. Hotentotski kočijaš ošine bičem sjajne

konjske sapi i kočija krene niz drvored. Progovorili su tek kad je kočija

napustila zemljište Admiraliteta i krenula nizbrdo do mosta Liesbeck,

dok je kočijaš lagano kočio. «Što ćemo sad? », upita Robyn. «Ništa»,

67

reče Clinton Codrington. Nakon dvadeset minuta zaobišli su padinu

planine i gledali zaljev gdje je leţao Huron. Robyn ponovno progovori.

«Ne moţete li smisliti nešto da zaustavite to čudovište? » «A vi? », upita

on oštro, i tada su ponovno zašutjeli do kraja puta. U luci su bili

ribarski brodovi, s ulovom prostrtim po pijesku, sjajnom srebrenom i

rubinski crvenom gomilom oko koje su se okupile kućanice i njihove

sluge, cjenjkajući se s tamnoputim bosonogim ribarima, dok su

ribarski rogovi trubili kako bi privukli više kupaca na obalu. Dvoje

ljudi u kočiji promatrali su meteţ s neprirodnom pozornošću,

izbjegavajući međusobne poglede. «Bit ćete na balu sutra navečer?

Teški Kemp je rekao tako? » «Ne», Robyn oštro zavrti glavom. «Ne

podnosim frivolno brbljanje i glupo ponašanje takvih okupljanja, a

posebno ne ţelim biti gost toga čovjeka. » Codrington joj se okrene prvi

put otkako su stigli. Bila je pristala ţena, mislio je, s tom čistom koţom

i zamišljenim tamnim očima pod zakrivljenim obrvama. Sviđala mu se

visoka jaka ţena, a upoznao je dovoljno njenog duha da je nauči

poštivati, što se lako moglo pretvoriti u fascinaciju. «Ne bih li vas

mogao nagovoriti da promijenite mišljenje? », upita on tiho, a ona ga

uznemireno pogleda. «Rado bih imao trijeznu sugovornicu i

dostojanstvenu partnericu za ples. » «Ne plešem, kapetane. » «To je

veliko olakšanje«, prizna on. «Niti ja, kad god mogu birati. » Nasmiješi

se. Nije se mogla sjetiti da je prije vidjela njegov smiješak. Potpuno ga

je promijenio. Hladnoća je nestala iz blijedih plavih očiju, dok su se

dvije duboke linije smijeha formirale u kutovima usana, dotičući uski,

ravni nos. «Teški Kemp ima odličnog kuhara. Odlična hrana i ozbiljan

razgovor. » Zubi su mu bili porculanski bijeli i vrlo pravilni. Osjetila je

kako se i njene usne razvlače u osmijeh, a on primijeti tu promjenu i

nastavi ohrabreno: «Imam nove vijesti, drugi plan za Huron o kojem

bih ţelio razgovarati s vama. » «Tada ne mogu odbiti. » Konačno se

nasmijala naglas s iznenađujuće spontanim veseljem, tako da se

nekoliko prolaznika okrenulo prema njoj i nasmiješilo sa simpatijom.

«Zvat ću vas. Gdje? Kada? » On nije primijetio koliko je Robyn

privlačna dok se nije nasmijala. «Ne. » Ona stavi dlan na njegovu ruku.

«Pratit će me moj brat, ali ako budete tamo, jedva čekam naš razgovor.

«Ponovno osjeti vraga u sebi i stisne mu ruku, nalazeći zadovoljstvo u

njegovom trenutačnom odgovoru, načinu na koji su mu se mišići

stegnuli pod njenim prstima. «Čekajte», reče kočijašu, gledajući kako

visoka vitka prilika silazi do obale gdje je čamac s Crne šale čekao na

nju. Za posjetu admiralu nosio je svoju svečanu odoru. Zlatne epolete

68

naglašavale su širinu njegovih ramena; pojas za mač stezao mu je

struk. Odjednom se upitala jesu li i njegove tjelesne dlake tako plave

kao i kosa na vratu - a zatim je ta misao šokira. Prije joj takve misli

nikada ne bi pale na pamet. Prije čega? - upita se, a odgovor je bio

jasan: prije noći na Huronu. Mungo St John morao je odgovarati za

mnogo toga. Vrativši krivicu tamo gdje je pripadala, odvrati oči od

figure Clintona Codringtona i nagne se prema kočijašu, «Kući, molim.»

Neće otići na bal, odlučila je i počela tiho recitirati kršćanske molitve.

Međutim, Zouga je bio previše uporan. Njih su dvoje dijelili otvorenu

kočiju s najstarijom, neudanom Cartwrightovom kćeri, jer noć je bila

blaga. Cartwright i njegova ţena slijedili su ih u zatvorenoj kočiji,

ozbiljno razgovarajući. «Sigurna sam da je opčinjen Alettom», reče

gospođa Cartwright. «Draga moja, momak nema nikakve imovine.»

«Očekivanja», reče mu ţena dobroćudno. «Koliko sam shvatila, ova

ekspedicija bi ga trebala obogatiti. On je jedan od mladih ljudi koji će

uspjeti u ţivotu, u to sam sigurna. » «Više volim novac u banci, draga.»

«Izazvao je priličnu pometnju, uvjeravam te - takav ozbiljan i osjetljiv

mladić, i tako privlačan. Bilo bi to lijepo pero na Alettinom šeširu, a ti

ga moţeš zaposliti u tvrtci. » Sve svjetiljke u zgradi Admiraliteta bile su

zapaljene, dočekujući goste. Po okolnom drveću visjele su obojene

lanterne, osvjetljujući vrt. Mornarički orkestar u grimizu i zlatu bio je

smješten u otvorenoj sjenici, a na otvorenom plesnom podiju već je bilo

prvih plesača koji su pozdravljali goste u kolima što su pristizala na

putu do glavnog ulaza. Sluga s perikom u kućnoj odori sa svilenim

hlačama i cipelama na kopče postavio je stubu i pomagao damama da

siđu s kočija na crveni tepih dobrodošlice. Na vrhu stuba, majordom je

dubokim grlenim glasom oglašavao svaku pristiglu skupinu. «Bojnik i

doktorica Ballantyne. Gospođica Cartwright. » Robyn se nije u

potpunosti navikla na ţamor ţenskog interesa koji je pratio njen

dolazak na svako javno okupljanje ovdje u koloniji. Brza izmjena

pogleda, klimanje i ţamor iza lepeza. To joj je još uvijek ubrzavalo bilo i

stvaralo osjećaj prijezira za sve njih. «Jesi li ponijela spuţvu, seko?

Očekuju da nekoga pogodiš njome», mrmljao je Zouga, a ona zatrese

rukom da ga utiša, ali on nastavi: «Ili da skineš haljinu i potrčiš

stubama u hlačama. » «Okrutan si. » Osjeti kako joj napetost popušta i

zahvalno mu se nasmiješi dok su ulazili u gomilu odora i zlatnih čipki

na mornarički plavim ili grimiznim haljinama, s ponekom crnom

večernjom haljinom. Ţenske haljine bile su od tafta ili svile na

piramidalnim suknjama. Međutim, zaostajale su za londonskom

69

modom barem dvije godine, jer samo najhrabrije dame su ogolile

ramena i napudrale ih bijelim puderom. Robynina haljina nije bila

moderna, jer bila je stara godinama, jedina njena haljina koja je

donekle odgovarala prilici. Bila je od vune, uska, neukrašenog gornjeg

dijela. U njenoj kosi nije bilo nojevog perja niti dijamanata. Trebala je

biti neugledna, ali zapravo je bila primjetno različita. Codringtonu je

rekla da ne pleše jer do sada nije imala prilike za ples, i zaţalila je to

gledajući Zougu i Alettu Cartwright kako se vrte na podiju u

gracioznim pokretima valcera. Znala je da ju nitko neće pozvati na

ples, a ako je netko i pozove, bila bi nespretna. Brzo se okrenula,

traţeći neko poznato ili prijateljsko lice. Nije ţeljela ostati sama u

gomili. Počne gorko ţaliti što je popustila i došla ovamo. Njeno

olakšanje bilo je takvo da mu se htjela baciti oko vrata. Umjesto toga,

reče mirno: «Ah, kapetane Codrington. Dobra večer. » Bio je jedan od

pristalijih muškaraca u sobi, mislila je. Mogla je osjetiti nezadovoljstvo

nekolicine mladih ţena, pa namjerno obuhvati njegovu ponuđenu

ruku. Iznenadila se kad ju je odmah odveo u vrt. «On je ovdje», reče

tiho kad ih nitko nije mogao čuti. Nije morala pitati tko i osjeti lagani

šok. «Vidjeli ste ga? » Stigao je nekoliko minuta prije vas - u

guvernerovoj kočiji. » «Gdje je sada? » «Otišao je u Kempovu radnu

sobu - s guvernerom. » Clintonovo lice bilo je tvrdo. «Momak se šepiri.»

Priđe im sluga sa šampanjcem. Robyn zavrti glavom, ali Clinton uzme

čašu i ispije ju u dva gutljaja. «Najgore je to što ga nitko ne moţe

dodirnuti«, ljutio se. Kad je postalo prohladno, mornarički orkestar

preselio se na balkon iznad sale za ples i započeo plesne melodije u

ţivahnom vojničkom duhu koje su potaknule plesače na ţustro

skakutanje i okretanje. Jedan plesač bio je iznad drugih, ne samo zbog

fizičke visine. Dok su ostali skakutali jedva nalazeći dah, Mungo St

John je klizio podijem s mirnom gracioznošću, iako je okruţio salu

brţe od ostalih plesača. U njegovom naručju uvijek je bila neka od

najljepših ţena u sali, smijući se s njime, crvenih obraza od

uzbuđenja, dok su ih tuceti drugih promatrali preko ramena svojih

partnera sa skrivenom zavišću. Clinton i Robyn također su ga gledali s

balkona koji je okruţivao plesnu salu. Stajali su u malom krugu

Clintonovih časnika i njihovih ţena, ne pokušavajući pridonijeti

veselom razgovoru oko sebe. Robyn se nadala da će je St John vidjeti,

kako bi pogledom mogla prenijeti svoju mrţnju; ali, on niti jednom nije

pogledao prema njoj. Čak je htjela predloţiti Codringtonu ples, unatoč

ranijim protestima. Ali brzo je odustala od toga. Znala je da

70

mornarički! kapetan nije dorastao kao plesač elegantnom Amerikancu.

Ušavši s Clintonom u salu za večeru, vidje ispred sebe St Johna. Za

ruku ga je drţala plavuša, najljepša, najbogatija i najpohlepnija

udovica. Nosila je elaboriranu kreaciju od dijamanata i nojevog perja,

ramena su joj bila ogoljena, a dekolte je više pokazivao nego što je

skrivao. Mungo St John nosio je jednostavno crno-bijelo večernje

odijelo s više dostojanstva od najelaboriranijih vojnih odora oko njega.

Robyn je gledala kako ţena dodiruje njegovo rame lepezom da mu

privuče paţnju i šapće mu u uho, popevši se na prste. St John je

paţljivo slušao. «Ţena je obična kurva», sikne Robyn a Clinton se

začudi njenim izborom riječi, te klimne. «A on je sam Sotona. » Činilo

se da ih je St John čuo, jer pogleda gore i vidje ih kako ga gledaju s

druge strane sale. Nakloni se i nasmiješi Robyn. Bio je to tako intiman

osmijeh da je osjetila kako je ponovno skida, te je obuzme isti osjećaj

bespomoćnosti. S velikim naporom uspije se okrenuti, ali Clinton ju je

promatrao. Nije ga mogla pogledati u oči, osjećala je da bi je lako

pročitao. Dva sata poslije ponoći, orkestar je svirao manje naporne

melodije za ljubavnike i romantičare koji su još kruţili salom, ali

većina društva povukla se u sobe za kartanje na prvom katu, da

kartaju i gledaju igru. U najvećoj sobi igrao se vist, a igrači su bili

Teški Kemp i stariji gosti. U drugoj sobi, mladi igrači igrali su chemin

defer, i Zouga se nasmiješi Robyn dok je prolazila. On i Aletta

Cartwright igrali su jedno protiv drugoga, i djevojka zavrišti od sreće

kad je dobila šaku srebrenih šilinga. Robyn i Clinton prođoše do trećeg

i najmanjeg salona. Ovdje se igrala igra koja je nekada bila popularna

samo u Americi. U novije vrijeme, međutim, iznenada je došla u modu

na dvoru kad se svidjela Kraljici i tada je zavladala carstvom unatoč

čudnog imena - poker. Unatoč interesu Kraljice, to nije bila igra za

miješano društvo. Za zelenim stolom sjedili su samo muškarci, iako su

se dame rojile oko njih poput leptira. Mungo St John sjedio je gledajući

u vrata, pa ga je Robyn odmah spazila. Zavalio se u svome stolcu dok

su mu valovi tamne kose visjeli poput polirane ebanovine. Drţao je

svoje karte na snjeţnoj čipki svoje košulje. Između zuba mu je bila

duga crna nezapaljena cigara. Plava udovica nagnula mu se preko

ramena pokazujući svijetlu adolinu između svojih grudi, i zapalila mu

cigaru. St John je usisao plamen do vrha cigare, ispuhnuo oblak

plavog dima i zahvalio joj očima prije svoje sljedeće licitacije. Očigledno

je pobjeđivao, jer je pred njime bila razbacana gomila zlatnika s glavom

Kraljice Viktorije. Činilo se da uzbuđenje zrači iz čovjeka i obuzima

71

ţene oko stola koje su uzvikivale na svaku njegovu ponudu i uzdisale

kad bi odustao od partije. Isto uzbuđenje obuzelo je ostalih pet ljudi za

stolom. Bilo je to očito u sjaju očiju, u bijelim zglobovima prstiju

kojima su drţali karte, u ţustrim licitacijama i nepromišljenom porivu

koji ih je tjerao da ostanu u igri nakon što je bilo jasno da nemaju

izgleda. Bilo je jasno da im je St John glavni protivnik i napetost se

smanjivala svaki put kad bi on odustao. Robyn se osjeti obuzeta istom

fascinacijom i nesvjesno stisne Clintonovu ruku kako je napetost rasla

iz partije u partiju, a zlatnici se gomilali u sredini stola. Glasno je

pozdravljala završetak svake partije. Nesvjesno se pribliţi stolu vukući

Clintona sa sobom; kad je jedan od igrača izjavio s odvratnošću:

«Pedeset gvineja je dovoljno za jednu noć. Hoćete li me ispričati

gospodo? », te pokupio preostale novce sa stola i ustao, morali su se

odmaknuti da ga propuste. Robyn iznenađeno osjeti kako Clinton miče

njene prste sa svoje ruke dok je sjedao na upraţnjeno mjesto. «Mogu li

vam se pridruţiti, gospodo? » Ljudi su zagunđali odobravajući, ali samo

St John ga pogleda i pristojno upita: «Jeste li svjesni uloga, kapetane?

»Clinton ne odgovori, već izvadi sveţanj novčanica od pet funta iz

unutrašnjeg dţepa i stavi ga pokraj sebe. Količina iznenadi Robyn, bilo

je najmanje stotinu funta. Zatim se sjeti da je Clinton Codrington

mnogo godina bio jedan od najuspješnijih zapovjednika na obalama

trgovaca robljem. Njen brat ponovio joj je glasinu da je Codrington u

tom razdoblju zaradio više od deset tisuća funta, ali ipak ga nije

smatrala bogatim čovjekom. Iznenadnom intuicijom Robyn shvati da je

ovom gestom Codrington izrekao tihi izazov, a Mungo ga prihvatio uz

smiješak. Robyn osjeti znake uzbune. Bila je sigurna da je Clinton

Codrington odabrao protivnika koji je bio previše iskusan i vješt.

Sjetila se da je Zouga, koji je kockanjem dopunjavao svoju plaću,

smatrao da nije dorastao tom čovjeku, čak i kod umjerenijih uloga, a u

svojoj frustriranosti Clinton je pio cijelu večer. Bila je sigurna da će

njegova prosudba biti pogrešna, čak i ako se razumije u igru. Gotovo

istog trenutka, St John suptilno promijeni stil svoje igre

udvostručujući iznose prije dijeljenja karata, dominirajući igrom,

kartajući snagom i s uvjerenjem svojih dosadašnjih nemalih pobjeda, a

Clinton se učini manje siguran u sebe, oklijevajući da prihvati

podvostrucene uloge, odustajući prije no što će riskirati više od pet

gvineja, bez snage da se suprotstavi St Johnu. Robyn se lagano

premjesti na poloţaj s kojeg je mogla gledati obojicu. Clinton je bio

blijed, a rubovi njegovih nosnica beskrvni, dok su mu se usne skupile

72

u tanku liniju. Sjeti se da je popio tucet čaša šampanjca tijekom

večeri. Bio je nervozan, neodlučan, što je mogao osjetiti svaki gledatelj i

njihovo razočaranje bilo je očito. Nadali su se dramatičnom sukobu

kad je Clinton hrabro stavio stotinu funta na stol, ali kad se ta količina

počela smanjivati oprezno, neuzbudljivom igrom, njihov interes se

prenio na ţivahni razgovor između St Johna i jednog od sinova Cloete,

obitelji koja je posjedovala pola doline Constantia sa slavnim

vinogradima. Smijali su se šalama koje su pratile njihove uloge i divili

se gracioznosti gubitnika te vedrini pobjednika. Drugi igrači za stolom

bili su gotovo zaboravljeni. Robyn je mogla samo ţaliti Clintona,

nervoznog i blijedog -kad bi okretao karte da prerano pokaţe jednu od

svojih pobjedničkih ruku ili trpio podsmjeh gledatelja kad bi dobio

nekoliko gvineja umjesto pedeset, koliko bi ih dobio da je ispravno

odigrao. Robyn ga pokuša pogledati u oči i pozvati ga da ode prije no

što se potpuno osramoti, ali Clinton je odbijao gledati ju. Cloete je

dobio partiju pokerom i pravo da promijeni način igre. «Tris za

otvaranje igre», proglasi i naceri se preko stola St Johnu. «Sviđa vam

se, gospodine? » «Vrlo», St John uzvrati smiješak, a drugi igrači

pokušaše pokriti svoju nelagodu. Bila je to opasna igra; zahtijevala je

da jedan od igrača dobije tri karte u nizu za početak igre, ali za svako

neuspješno dijeljenje svaki igrač trebao je staviti gvineju na središnji

ulog. Kad sretni igrač dobije tris, moţe povećati uloge za toliko koliko

se nalazi na stolu. To je brzo mogla postati golema svota i nije bilo

opcije povlačenja - vrlo opasna igra. Deset puta, dijeljenje nije uspjelo

otvoriti igru, a zatim je sa središnjim ulogom od sedamdeset gvineja

Mungo tiho proglasio: «Otvorena je, gospodo, kao usta moje punice.»

Kad je St John nastavio, igra je stala za drugim stolovima. «Ostanak u

igri koštat će vas sljedećih sedamdeset gvineja. » Udvostručio je

središnji ulog, a gledatelji zapljeskaše i pogledaše druge igrače. «Vaš

sam čovjek», reče Cloete, ali glas mu je izgubio snagu. Izbroji novčanice

i zlatnike te ih spusti na veliku gomilu u sredini. Tri igrača se

povukoše, bacajući karte s olakšanjem što su izgubili svega deset

gvineja, ali Clinton Codrington se jadno naginjao nad svoje karte; St

John morao ga je blago poţuriti. «Molim vas, ne ţurite, kapetane.

Imamo cijelu večer. » Clinton ga pogleda i klimne, ne vjerujući svojem

glasu, a zatim gurne sveţanj novčanica u sredinu stola. «Tri igrača»,

reče St John i brzo izbroji novac u sredini. «Dvije stotine i deset

gvineja! » Sljedeća licitacija mogla je udvostručiti tu svotu, a sljedeća

učetverostručiti. Soba je bila tiha, a igrači za drugim stolovima

73

prekinuli su i primaknuli se njihovom kako bi gledali. Djelitelj je dao

Mungu dvije karte u zamjenu da dvije koje je odbacio. Igrao je pošteno,

pokušavajući poboljšati tris kojim je otvorio igru, ne glumeći fleš niti

ful. Cloete uzme tri karte, očito traţeći treću za svoj par - a zatim dođe

red na Clintona. «Jednu», promrmlja i podigne jedan prst koji se lagano

tresao. Djelitelj mu gurne kartu, a on je pokrije rukom, nesposoban da

je pogleda. Bilo je očito da pokušava dobiti kartu koja mu nedostaje za

ful ili fleš. «Otvarač licitira«, reče djelitelj. »Gospodine St John. » Nakon

kratke pauze, St John raširi svoje karte i bezizraţajno reče: «Svota se

udvostručuje. « «Četiri stotine i dvadeset gvineja! » reče netko glasno i

svi pogledaše Cloetea dok je proučavao svoje karte. On zavrti glavom i

pusti ih. Nije dobio kralja koji bi išao uz njegov početni par. Sad su svi

gledali preostalog igrača. Codrington se promijenio na neki teško opisiv

način. Na tamnim obrazima pojavila se nijansa boje, usne su se lagano

razdvojile i prvi put je gledao ravno u St Johna - samopouzdanje i

jedva suzdrţana nestrpljivost isijavali su iz njega. Nije bilo pogreške.

Čovjek je sijao. «Udvostručujem», reče glasno. «Osamsto četrdeset

gvineja. » Jedva se kontrolirao, i svi su znali da je dobio kartu koja je

njegovu ruku pretvorila u pobjedničku. St John nije morao odlučivati

više od nekoliko sekunda. «Čestitam», nasmiješi se. «Pronašli ste ono

što ste traţili, moram vam to priznati. » Spusti karte i odgurne ih.

«Mogu li vidjeti karte kojima ste otvorili igru? », upita Clinton. «Molim

vas. » St Johnov ton bio je lagano ironičan i on okrene svoje karte.

Imao je tri sedmice. «Hvala», reče Clinton. Njegovo ponašanje ponovno

se promijeni. Drhtav entuzijazam i nervozna odlučnost su nestali. Bio

je miran, gotovo leden dok je skupljao gomilu novčanica i zlatnika.

«Koje ste karte imali? », upita jedna od ţena. «Ne mora ih pokazati»,

objasni njen partner. «Pobijedio je druge bez pokazivanja. « «Oh, umrla

bih da ih vidim», cikne ona. Clinton zastane i pogleda je. «Molim vas

gospodo, nemojte», reče. «Ne bih ţelio vaš ţivot imati na savjesti. «

Okrene karte na zelenom stolu; društvu je trebalo nekoliko trenutaka

da shvate što gledaju. Niti jedna karta nije se slagala s drugom. Karte

su bile potpuno bezvrijedne. Mogao ih je pobijediti jedan par sedmica,

a kamoli tris koji je odbacio St John. Mladi engleski kapetan

nadmudrio je Amerikanca tim bezvrijednim kartama za gotovo 900

gvineja. Bila je to spektakularna partija. Društvo je polako shvaćalo

kako je paţljivo sve bilo planirano, kako je Clinton namamio svojeg

protivnika, kako je glumio nesigurnost do pravog trenutka, u kojem je

djelovao hrabro i odlučno. Prolomi se spontani aplauz. Dame su

74

uzdisale od divljenja, dok su mu muškarci čestitali. «Izvrsna igra,

gospodine! « St John zadrţi osmijeh, ali usne su mu se stisnule, dok se

u očima rađao divlji sjaj. Pljesak je posustao, neki od gledatelja počeli

odlaziti raspravljajući o partiji, a St John poče skupljati karte kad

Clinton Codrington progovori. Glas mu je bio tih ali jasan, pa nitko nije

propustio niti jednu riječ. «Čak i piratska sreća mora konačno isteći«,

reče. «Moram pristati, radije bih vas uhvatio u vašoj prljavoj

robovlasničkoj igri nego vam uzeo nekoliko gvineja. » Društvo se

smrznulo, zureći u Clintona s izrazom uţasa i komičnog zaprepaštenja.

Tišina u sobi činila se opipljivom, jedini zvuk pravile su karte koje je

Mungo počeo miješati, bez gledanja. Njegov pogled nije napuštao

Clintonovo lice, a osmijeh je još bio tu kad je upitao: «Volite ţivjeti

opasno? » «O, ne», Clinton zavrti glavom. «Ja nisam u opasnosti. Prema

mojim iskustvima, trgovci robljem su kukavice. » Osmijeh Munga St

Johna nestane u trenutku, a izraz mu postane ubojit, ali prsti nisu

prekinuli miješanje karata, dok je Clinton nastavljao: «Vjerovao sam da

takozvana gospoda iz Louisiane imaju uzvišeni kod časti», slegne, «ali

tvrdim da ste vi ţiva suprotnost tome kodu. » Slušatelji su bili

okamenjeni. Niti jedan nije sumnjao u ono što je čuo: optuţba za

trgovinu robljem. Za Engleza nije moglo biti gore uvrede. Zadnji

engleski dvoboji vođeni su 1840. kad je Lord Cardigan ubio kapetana

Tucketa, te 1843. kad je Munro ubio svojeg šurjaka pukovnika

Fawcetta. Nakon tih događaja, Kraljica je obznanila svoju ţelju za

reformom i sljedeće godine donesen je zakon koji je zabranio dvoboje.

Naravno, gospoda su nastavila s običajem u inozemstvu, uglavnom u

Francuskoj, kako bi pištoljem ili mačem rješavali pitanja časti. Ali, ovo

je bila kolonija Cape, jedan od dragulja Carstva, a mornarički kapetan

bio je jedan od časnika Njenog Veličanstva. Večer je postala zabavna

izvan svih očekivanja, a sada je sobu ispunjavala mogućnost

prolijevanja krvi i nasilne smrti. «Gospodo», prekine ih hitan, uvjerljiv

glas. Admiralov zastavnik došao je iz sobe za vist. «Došlo je do

nesporazuma. » Ali, niti jedan čovjek nije ga pogledao. «Sumnjam da je

bilo nesporazuma«, reče Mungo St John hladno, još uvijek gledajući

Codringtona. «Uvrede kapetana Codringtona ne mogu se shvatiti

pogrešno. « «Gospodine St John, mogu li vas podsjetiti da ste na

britanskom teritoriju, podloţni zakonima Njenog Veličanstva, zastavnik

je bio očajan. «O, gospodin St John ne zabrinjava se zakonima. Uplovio

je sa svojim brodom za trgovinu robljem, potpuno opremljenim, u

britansku luku. » Clinton je gledao Amerikanca hladnim pogledom.

75

Nastavio bi, ali St John ga grubo prekine, govoreći zastavniku, ali se

zapravo obraćajući Codringtonu. «Ne bih niti sanjao o zloupotrebi

gostoprimstva Njenog Veličanstva. U svakom slučaju, isplovit ću s

plimom prije podneva današnjeg dana, a za četiri dana bit ću daleko

izvan njenog teritorija, na juţnoj širini od 31 stupnja i 38 minuta.

Tamo je široko ušće rijeke između visokih litica - dobro mjesto za

pristajanje i široka obala. Ne moţe se pogriješiti. St John ustane.

Ponovno uspostavi svoj civilizirani nastup, popravi rubove košulje i

pruţi ruku udovici. Zastane na trenutak da pogleda Clintona. «Moţda

se nas dvojica sretnemo još jednom da raspravimo ponovno to pitanje

časti. Do tada, doviđenja, gospodine. Okrene se, a gledatelji se

razmaknu, formirajući počasni kordon St Johnu i njegovoj dami.

Zastavnik baci prema Clintonu bijesni pogled. «Admiral ţeli govoriti s

vama, gospodine, i zatim odjuri za odlazećim parom, uhvativši ih na

dvostrukim vratima od rezbarene tikovine. «Gospodine St John,

admiral Kemp zamolio me da vam prenesem njegove komplimente. On

ne stoji iza naglih optuţbi jednog od svojih mladih kapetana. Kad bi

bilo tako, morao bi poslati delegaciju na vaš brod. » «To se ne bi

svidjelo nikome od nas», klimne St John. «Niti posljedice. «Zaista»,

uvjeri ga zastavnik. «Admiral ipak osjeća da biste pod ovim

okolnostima trebali iskoristiti sljedeći vjetar i plimu i nastaviti svoje

putovanje. «Molim vas, uzvratite komplimente admiralu - i uvjerite ga

da ću krenuti prije podneva. » U tom trenutku pojavi se udovičina

kočija i St John odsutno klimne kapetanu i pomogne dami da se

popne.

S palube Crne šale promatrali su kako kliper podiţe sidro. I Njegov

kapetan vješto je podizao jedra dok su krakovi sidra podizali blato i

pijesak s dna zaljeva. Kad se oslobodio, jedno po jedno jedro

eksplodiralo je u nizu briljantnog bjelila i Huron je isplovio iz Table

Baya na jugoistočnom vjetru. Bit će iza svjetionika Mouille Point gotovo

četiri sata prije no što Crna šala bude spremna za isplovljavanje.

Admiralitetski brod za transport baruta bio je pokraj topovnjače, i

barut se ukrcavao uz stroge mjere opreza. Crvena zastava upozorenja s

lastavičjim repom vijorila se s glavnog jarbola, vatre u parnom kotlu

bile su ugašene, posada bosonoga, palube vlaţne od stalnog

namakanja kako bi se spriječilo iskrenje. Svaka bačva bila je paţljivo

provjerena prije ukrcavanja. Dok su inţenjeri palili parne kotlove, na

palubu su stigli zadnji članovi Ballantyneove ekspedicije. Zougina

pisma preporuke su se ponovno pokazala neprocjenjivim, i osigurala

76

su mu najvaţnije dijelove ekspedicije. Stari Tom Harkness upozorio ga

je tijekom njihove noćne diskusije: «Ne pokušavaj prijeći planine

Chimanimani bez uvjeţbanih ljudi. Izvan uskog obalnog pojasa postoji

samo jedan zakon, i on se provodi cijevima oruţja. » Zahvaljujući

pismima, zapovjednik garnizona Cape Towna dozvolio je Zougi da

uzme dobrovoljce iz regimente hotentotskog pješaštva. «Oni su jedini

afrički domoroci koji znaju rukovati vatrenim oruţjem», rekao mu je

Harkness. «Slabi su na piće i ţene, ali znaju se boriti i hodati, a većina

je otporna na groznice i glad. Paţljivo ih odaberi i danonoćno pazi na

njih. » Zougin zahtjev je primljen s velikim entuzijazmom. Reputacija

Hotentota bila je da mogu namirisati plijen ili ţenu na pedeset milja, a

plaće koje im je ponudio Zouga bile su gotovo trostruko veće od onih

koje je davala britanska vojska. Svi su se prijavili u dobrovoljce i Zouga

je imao problema odabrati desetoricu. Zougi su se odmah svidjeli ti

mali ţilavi ljudi gotovo orijentalnih crta lica, kosih očiju i visokih

jagodica. Unatoč izgledu, bili su više Afrikanci od svih ostalih vrsta.

Oni su bili izvorni stanovnici koje su prvi doseljenici pronašli na

obalama Table Baya - i spremno su prihvatili običaje bijelaca, a

pogotovo poroke. Zouga je riješio problem načinivši samo jedan izbor.

Bio je to čovjek bezvremenog lica - mogao je imati četrdeset ili

osamdeset godina, jer njegova koţa bila je boje i teksture papira, a

svaka bora bila je erodirana vjetrom i prašinom, dok je kratka

ukovrčana kosa bila bez sjedina. «Naučio sam kapetana Harrisa kako

se love slonovi», hvalio se. «Gdje to? », zanimalo je Zougu, jer

Cornwallis Harris bio je jedan od najpoznatijih afričkih lovaca. Njegova

knjiga «Divlji sportovi Afrike» bila je klasika. «Odveo sam ga do planina

Cashan. » Harrisova ekspedicija na planine Cashan, koje su Buri sada

zvali Magaliesberg, bila je prije trideset i jednu godinu, 1829. To bi

značilo da mali Hotentot ima između pedeset i šezdeset godina, ako

govori istinu. «Harris nije spominjao tvoje ime», reče. «Paţljivo sam

čitao njegove bilješke.» «Tada sam se zvao Jan Bloom.» Zouga klimne.

Bloom je bio jedan od najpoznatijih Harrisovih pratilaca. «Zašto se

sada zoveš Jan Cheroot? », Zougine oči zasijale su lukavo. «Ponekad se

čovjek umori od imena, kao i od ţene, pa promijeni oboje radi zdravlja

ili ţivota. » Duga vojna Enfield puška bila je duga poput Cheroota, ali

činila se produţetkom njegova tijela. «Odaberi još devet ljudi. Najbolje«,

reče mu Zouga, a narednik Cheroot doveo ih je na brod dok su se

parni kotlovi zagrijavali. Svaki čovjek nosio je svoju Enfield pušku

preko ramena, a svu imovinu u ruksaku na leđima. Za pojasom su

77

imali pedeset metaka. Treba im još samo «lopovski marš», pomisli

Zouga ironično dok ih je gledao kako dolaze na palubu. Svaki od njih

je salutirao tako energično da je gotovo pao s nogu. Narednik Cheroot

poredao ih je uz ogradu. Njihove originalne grimizne odore pretrpjele

su čudne promjene u deset različitih nijansi, od izblijedjele ruţičaste

do prašnjave, a svaka kovrčava glava nosila je svoju pješadijsku kapu

nagnutu na drugu stranu. Tanki članci bili su omotani grubim

platnom, dok su bose smeđe noge jednoglasno udarale o palubu broda

dok je Cheroot izdavao zapovijedi. Na svakom licu bio je sretan

osmijeh. «Vrlo dobro, zapovjedniče«, reče Zouga. «Sada otvorite ruksake

i bacite boce preko palube. « Osmijesi se ugasiše i oni razmijene

pokunjene poglede -bojnik je izgledao tako mlado i naivno. «Čuli ste

bojnika, julle klomp dom skaape. » Jan Cheroot ih je zadovoljno nazvao

stadom glupih ovaca na kuhinjskom nizozemskom iz Capea, a kad se

okrenuo Zougi, u očima mu se vidjelo poštovanje. Kad plovi

jugoistočnom obalom Afrike, brod moţe odabrati jedan od dva puta.

Iskusni moreplovci mogu ostati izvan linije koja označava rub ploče

kontinenta, jer su ovdje sukobi između mozambičke struje i vjetrova

stvarali more koje su moreplovci sa strahopoštovanjem zvali

«stogodišnji val», val viši od dvije stotine stopa od vrha do dna, koji

moţe prevrnuti i najţilaviji brod kao da je jesenski list. Alternativa je

bila ne manje opasan prolaz bliţe obali, gdje su stjenoviti grebeni

čekali nemarne navigatore. Radi brzine, Clinton Codrington je odabrao

unutarnji prolaz, pa je kopno uvijek bilo na vidiku. Dan za danom,

sjajne bijele obale i tamni stjenoviti grebeni prolazili su kraj boka Crne

šale, ponekad gotovo izgubljeni u plavičastoj izmaglici, a ponekad

brutalno jasni pod Afričkim suncem. Clinton je odrţavao paru u svojim

kotlovima, dok je svako jedro okretano kako bi pronašlo i najmanji

dašak vjetra. Njegova ţurba na sastanak s Mungom bila je simptom

kompulzije koju je Robyn Ballantyne počela shvaćati tek sada, tijekom

tih dana i noći dok su putovali sjeveroistočno, jer Clinton Codrington

neprestano je traţio njeno društvo, pa je s njime provodila mnogo sati

svakog dana, a sve je počinjalo već jutarnjim molitvama. Većina

mornaričkih kapetana imala je boţansku sluţbu jednom tjedno, ali

Codrington je molitve odrţavao svakoga jutra. Robyn je brzo shvatila

da je njegova vjera i osjećaj kršćanske duţnosti veća od njene. Činilo

se da on ne doţivljava strašne sumnje i iskušenja poput nje, i osjećala

bi zavist zbog toga samo kad to ne bi bilo tako nekršćanski. «Ţelio sam

otići u crkvu, kao moj otac i stariji brat, Ralph», rekao joj je. «Zašto

78

niste? » «Svemogući me poveo putem koji je sam odabrao za mene»,

reče Clinton jednostavno, i to se nije činilo pretencioznim. «Sada znam

da je htio da budem pastir za Njegovo stado, ovdje u ovoj zemlji», reče i

pokaţe srebrene obale i plave planine. «Tada to nisam shvaćao, ali

Njegovi putovi su čudesni. «Ovo je posao koji je odabrao za mene. »

Iznenada je shvatila koliko je duboko posvećen borbi protiv trgovine

robljem - bio je to gotovo osobni kriţarski rat. Njegovo cijelo biće bilo je

usmjereno prema tom cilju, i iskreno je vjerovao da je instrument boţje

volje. Međutim, poput mnogih duboko religioznih ljudi, svoja uvjerenja

je dobro čuvao. O svojem Bogu govorio je jedino tijekom dnevnih

molitva i kad je bio s Robyn na straţnjoj palubi. Sasvim prirodno,

vjerovao je da su njena uvjerenja slična ili da nadilaze njegova. Ona ga

nije razuvjeravala u tome, jer odgovaralo joj je njegovo društvo, njegovo

cijenjenje činjenice da je ona misionarka, a kad bi bila iskrena prema

sebi, što se događalo sve češće, priznavala bi da joj se sviđa njegov

izgled, boja glasa, čak i miris. Bio je to muţevni miris, poput štavljene

koţe ili krzna vidre koju je jednom imala kao ljubimca u Kings Lynnu.

Bio je muškarac, za razliku od blijedih misionarskih pripravnika i

studenata medicine koje je znala. Bio je kršćanski ratnik. U njegovoj

prisutnosti pronašla je utjehu, za razliku od opakog uzbuđenja Munga

St Johna. Bio je to dublji i bolji osjećaj. Vidjela je u njemu svojeg

šampiona, kao da je dvoboj na koji je ţurio bio zbog nje - da izbriše

njen osjećaj grijeha i osveti se za sramotu. Trećeg dana prošli su

pokraj naselja na obali zaljeva Algoa, gdje je guverner Somerset prije

40 godina doveo 5000 britanskih doseljenika koji su se još i danas

borili za opstanak na okrutnom afričkom tlu. Bijele mrlje obojenih

zidova izgledale su bijedno beznačajne u toj divljini vode, neba i kopna,

i Robyn je konačno počela shvaćati golemost tog kontinenta i

beznačajnost ogrebotina koje je na njemu ostavio čovjek. Prvi put

osjetila je strah zbog vlastite drskosti koja ju je dovela ovdje, tako

mladu i neiskusnu. Ogrnula se šalom oko ramena i drhtala na oštrom

vjetru koji je dolazio sa zelenog mora. Afrika o kojoj je tako često

sanjala bila je gruba i negostoprimljiva. Kako se Crna šala pribliţavala

mjestu sastanka s Mungom St Johnom, Clinton Codrington postajao je

tiši i usamljivao se u svojoj kabini. Jasno je shvaćao što ga čeka.

Zouga Ballantyne je raspravljao o tome s njim kad god bi mogao. Bio je

nepokolebljiv u svojem suprotstavljanju tom susretu. «Izabrali ste

jakog protivnika, gospodine», rekao je otvoreno Clintonu. «I ne mislim

vas vrijeđati kad kaţem da mu niste dorasli niti s mačem niti s

79

pištoljem - ali on će odabrati pištolje, u to se kladim. » «On je izazvao»,

reče Clinton. «Moje oruţje je mornarička sablja. Borit ćemo se njima. »

«Ne mogu vas podrţati», Zouga zavrti glavom. «Ako je bilo izazova, a ja

mislim da nije, on je došao od vas, gospodine. Ako se budete borili, bit

će to pištoljima. » Dan za danom pokušavao je odvratiti Clintona od

susreta. «Prokletstvo, čovječe, nitko više ne prakticira dvoboje,

pogotovo protiv čovjeka koji vam moţe pogoditi cigaru u ustima bilo

kojom rukom, na dvadeset koraka. » Ili: «Nije bilo izazova, kapetane

Codrington, bio sam tamo, i kladio bih se u svoju čast», a drugi put:

«Izgubit ćete svoj čin, gospodine. Imate izravnu zapovijed admirala

Kempa da izbjegnete susret, a očito je da on samo čeka priliku da vas

pošalje na vojni sud. » I opet: «Zaboga, gospodine, neće biti ni od kakve

koristi ako vas ubiju na nekoj pustoj obali. Ako je St John trgovac

robljem, kasnije ćete imati priliku da ga uhvatite u sigurnijim

okolnostima. « Kad niti Zougini najbolji pokušaji nisu uspjeli

pokolebati Clintonovu odlučnost, otišao je u Robyninu kabinu. «Čini se

da imaš utjecaja na momka. Ne moţeš li ga uvjeriti, seko? » «Zouga,

zašto tako snaţno ţeliš spriječiti kapetana Codringtona da obrani svoju

čast? » «On je simpatičan momak, i ne bi htio vidjeti ga mrtvog. » «U

tom slučaju ti bi teţe stigao do Qualimanea, je li? », upita Robyn

slatko. «Tvoja briga je vrlo kršćanska. «St John moţe birati u koje će ga

oko pogoditi. Vidjela si kako puca. » Zouga je ignorirao optuţbu.

«Vjerujem da je duţnost kapetana Codringtona da uništi to čudovište.

Bog štiti pravedne. » «Po mojem iskustvu, Bog štiti samo one koji

najbolje pucaju. » Zouga zareţi od frustracije. «To je bogohuljenje», reče

mu Robyn. »Zasluţuješ čuti malo pravog bogohuljenja zbog svoje

tvrdoglavosti», reče joj Zouga pristojno i iziđe iz kabine. Znao je kada

gubi vrijeme. Prošli su ušće rijeke Kei - granice britanskog utjecaja iza

koje je počinjala divljina, neosvojena i nepripitomljena, naseljena

plemenima koja su se morala povlačiti napredovanjem bijelaca, te

raštrkanim bandama odmetnika i razbojnika, lutajućih lovaca i

iskusnih putnika i trgovaca. Čak i Buri su zaobišli ovu zemlju, otišavši

u unutrašnjost, zaobišavši planinski masiv koji je dijelio ravnicu od

visoravni. Daleko na sjeveru su se okrenuli i ponovno prešli planine te

stigli do obale, uništavajući naselja naroda Zulu, počevši naseljavati

plodni obalni pojas, dok britanski brodovi konačno nisu stigli za njima

do Port Natala. Buri su tada još jednom natovarili svoja kola i popeli se

natrag preko planinskog lanca zvanog Zmajeve planine, tjerajući pred

sobom svoja stada. Napustili su zemlju koju su oteli od Zulu kralja

80

Dingaana. Međutim, obala kraj koje je prolazila Crna šala leţala je

između engleskih kolonija Capea i Natala i nije bila ničija. Na njoj su

ţivjela samo plemena koja su gledala kako prolaze crne lađe. Clinton

Codrington označio je mjesto gdje je širina od 31 stupnja i 38 minuta

presijecala obalu. Na karti je na tom mjestu bio estuarij rijeke St John

- nazvane vjerojatno od jednog od starih portugalskih navigatora. Bilo

je ironično što se rijeka zove isto kao i čovjek kojemu su hitali u

susret. Kad je Crna šala prošla kraj zadnjeg markera na mapi, rijeka je

odmah postala vidljiva. Oko široke lagune uzdizala su se strma, gusto

pošumljena brda. Šuma je bila vrlo gusta i tamnozelena, s visokim

krošnjama drveća isprepletenim lijanama. Kroz teleskop su se mogli

vidjeti čopori malih sivih majmuna i briljantni repovi egzotičnih ptica

koje su letjele kroz najviše grane. Rijeka je silazila niz dubok stjenoviti

kanjon urezan u brda, utječući u lagunu obraslu trskom, između

bijelih jastuka pješčane obale. Huron je leţao iza linije valova, na

mjestu gdje je obalna voda prelazila iz svijetlozelene u plavu. Clinton

Codrington ispitao je paţljivo kliper kroz teleskop, a zatim bez riječi

dodao instrument Zougi. Dok je ovaj gledao veliki kliper, Clinton blago

upita: «Hoćete li mi biti sekundant? » Zouga iznenađeno spusti

teleskop. «Mislio sam da će to biti jedan od vaših časnika? » «Ne mogu

to traţiti od njih. » Clinton zavrti glavom. «Teški Kemp bi im to upisao

u dosje, ako bi ikad saznao. » «Ne brinete o mojoj karijeri», naglasi

Zouga. «Vi ste na produljenom odsustvu iz svoje regimente i nemate

izravnu zapovijed kao moji časnici. » Zouga se sjeti da dvoboji nisu

smatrani tako ozbiljnima u vojsci kao što je to bio slučaj u mornarici.

Zapravo, priručnici još nisu sadrţali izričitu zabranu, a šansa da

sretne St Johna bila je i zadnja šansa da izbjegne tu glupu aferu koja

je prijetila njegovoj ekspediciji. «Prihvaćam», reče kratko. «Vrlo sam

vam zahvalan, gospodine, odgovori Clinton. «Nadajmo se da ćete biti

zahvalni i kad stvar bude gotova», reče mu Zouga oporo. «Najbolje da

odmah odem na Huron. Za jedan sat će biti mrak. » Tippoo je prihvatio

uţe bačeno iz čamca i drţao ga dok je Zouga preskakao zelenu vodu i

uhvatio se za ljestve, popevši se prije no što će mu val namočiti čizme.

Mungo St John čekao ga je ispod glavnog jarbola. Bio je ozbiljan i

napet, sve dok Zouga nije prišao i ponudio mu desnu ruku; tada se

opustio i uzvratio smiješak. «Prokletstvo, Mungo, ne moţemo li stati na

kraj toj besmislici? «Naravno, Zouga», sloţi se Mungo St John. «Isprika

bi riješila stvar. » «Čovjek je budala», Zouga zavrti glavom. «Zašto

riskirati? « «Ne mislim da tu ima rizika, ali podsjetio bih te da me

81

nazvao kukavicom. «Znači, nema izgleda? Tijekom tjedana koje su

proveli zajedno njih dvojica su postali dobri prijatelji i Zouga je osjećao

da moţe ići dalje. «Priznajem da je momak kreten, ali ako ga ubiješ, to

će biti vraški neugodno za mene. » Mungo St John zabaci glavu i

oduševljeno se nasmije. «Nas dvojica bismo mogli zajedno raditi, znaš li

to, Zouga? Ti si pragmatik kao i ja. Predviđam da ćeš dospjeti daleko u

ovom svijetu. » «Ne predaleko, ako ubiješ čovjeka koji me vozi. » Mungo

St John se ponovno nasmije i pljesne ga po ramenu. «Ţao mi je,

prijatelju. Ne ovaj put. » Zouga rezignirano uzdahne. «Ti biraš oruţje. »

«Pištolji», reče Mungo St John. «Naravno», klimne Zouga. «Sutra u zoru

na obali. » Pokaţe na kopno pokretom glave. «Odgovara ti? » «Potpuno.

Tippoo će mi biti sekundant. » «Zna li on pravila? », upita Zouga

sumnjičavo, pogledavši polunagu priliku koja je čekala nedaleko od

njih. «Zna dovoljno da raznese Codringtonovu glavu ako ovaj spusti

pištolje trenutak prije znaka. » Mungo St John se okrutno nasmiješi. «I

to je sve što mora znati, što se mene tiče. » Robyn Ballantyne nije

spavala niti minutu, a kad se digla i okupala bilo je još dva sata do

zore. Odabrala je svoje stare hlače i mušku vunenu jaknu. Haljina bi

joj smetala prilikom iskrcavanja na obalu, a bilo je i prilično hladno.

Otvorila je svoju crnu torbu i provjerila njen sadrţaj, pogledavši ima li

sve što joj treba za čišćenje rane od metka, šivanje poderanog mesa i

spajanje slomljene kosti. Svi su bez pitanja prihvatili činjenicu da će

Robyn biti s njima na obali. Topovnjača nije imala kirurga, a niti

Huron. Bila je spremna sat prije polaska i otvorila je dnevnik započevši

unositi svoje bilješke, kad netko zakuca na vrata. Kad ih je otvorila,

pred njom je stajao Clinton Codrington, blijedog i napetog lica. Odmah

je znala da niti on nije spavao. Brzo se oporavio od šoka što je vidi u

hlačama, podigavši pogled prema njenom licu. «Nadao sam se da ću

govoriti s vama», promrmlja srameţljivo. «To je zadnja prilika prije.»

Ona ga uzme za ruku i uvede u kabinu. «Niste doručkovali? », upita

strogo. «Ne, gospođo. » On zavrti glavom i pogled mu se ponovno spusti

na njene hlače, a zatim se vrati na lice. «Lijek je djelovao? », upita ona.

Klimnuo je, previše posramljen da bi odgovorio. Večer prije dala mu je

laksativ, jer se kao kirurg bojala učinaka metka na puna crijeva ili

trbuh ispunjen doručkom. Dodirne mu čelo. «Vruči ste, zar ste se

prehladili? » Osjećala se zaštitnički prema njemu, poput majke, jer

izgledao joj je tako mlado i neiskusno. «Pitao sam se moţemo li zajedno

moliti. » Glas mu je bio tako tih da ga je jedva razumjela i ona osjeti

prema njemu gotovo zagušujuću navalu simpatije. «Dođite», šapne i

82

uzme ga za ruku. Zajedno su kleknuli na pod male kabine, drţeći se za

ruke. Ona je govorila za oboje, a on ju je pratio tihim, ali čvrstim

glasom. Kad su konačno ukočeno ustali, još neko vrijeme je zadrţao

njenu ruku. «Gospođice Ballantyne, mislim, doktorice Ballantyne - ne

mogu vam reći koliko mi je susret s vama značio u ţivotu. » Ona osjeti

kako crveni i pokuša blago izvući ruku, ali on joj to ne dozvoli.

«Dopustite mi da poslije nastavimo ovaj razgovor», on zastane, «ako

jutro završi onako kako bismo htjeli. » «O, hoće», reče ona oštro. «Hoće,

znam da hoće. » Jedva znajući što radi, ona se brzo privije uz njega i

poljubi ga u usta. Na trenutak se ukočio, a zatim je nespretno zagrlio,

tako da su se mjedeni gumbi njegovog kaputa ţarili u njene grudi dok

su njegovi zubi gnječili njene usne. «Dragi», šapne ona, «moj dragi. »

Snaga njegove reakcije ju je uznemirila, ali odmah shvati da uţiva u

njegovom čvrstom zagrljaju. Pokuša osloboditi ruke da mu uzvrati, ali

on pogrešno shvati njene pokrete i brzo je pusti. «Oprostite», izusti, «ne

znam što mi je bilo. » Njeno razočaranje bilo je dovoljno jako da se

pretvori u ljutnju zbog njegove plašljivosti. Bez obzira na gumbe i zube,

zagrljaj je bio vrlo ugodan.

Oba broda istovremeno su spustila čamce, i oni su se pribliţili jedan

drugom u bisernoj jutarnjoj magli, dok su njihove posade veslale

prema blijedoj liniji obale. Pristali su na istom zelenom valu udaljeni

jedan od drugoga stotinu jarda. Veslači su iskočili da privuku čamce

na obalu. Obje druţine popele su se preko pješčane dine i spustile na

rub lagune. Na jednom rubu trske bio je ravan teren od čvrstog

vlaţnog pijeska. Mungo St John i Tippoo stali su na jednom kraju.

Mungo upali cigaru i stane s obje ruke na bokovima gledajući grebene

brda, ignorirajući aktivnosti oko sebe. Bio je odjeven u uske crne hlače

i bijelu svilenu košulju dugih rukava, otvorenu kod vrata kako bi

pokazala tamne dlake na prsima. Bijela košulja će biti dobra meta za

njegovog protivnika - paţljivo je poštivao pravila. Robyn ga je

prikriveno promatrala dok je stajao pokraj Clintona Codringtona na

kraju čistine. Pokušavala je prigušiti mrţnju koju je osjećala prema St

Johnu, bijes zbog načina na koji ju je iskoristio, ali osjećaje je bilo

teško zadrţati. Bila je uzbuđena, a sotonska prisutnost toga čovjeka

pojačavala je osjećaj. Uhvatila se da otvoreno bulji u njega i odvrati

pogled. Clinton je stajao vrlo uspravno pokraj nje. Nosio je svoju plavu

odoru na kojoj su zlatne epolete sjale čak i u blagom svjetlu rane zore.

Suncem izbijeljenu kosu svezao je na vratu, oslobodivši liniju čeljusti.

Zouga krene prema Tippoou koji je pod rukom nosio kutiju s

83

pištoljima. Susrevši se na sredini, on otvori kutiju i ponudi je Zougi.

Ovaj uzme svako oruţje i paţljivo ga napuni barutom prije no što će u

njega gurnuti olovnu kuglu. Pogled na oruţje dugih cijevi podsjeti

Robyn na noć na Huronu i ona se ugrize za usnicu. «Ne nervirajte se,

gospođice Ballantyne. » Clinton je pogrešno shvatio njene osjećaje, te

ju je pokušavao utješiti dok je skidao jaknu. I on je ispod nosio bijelu

košulju. i Pruţi joj jaknu u trenutku kad ga Zouga pozove. «Hoće li

stranke prići? » Clinton joj se napeto nasmiješi i krene, ostavljajući

duboke otiske u pijesku. Gledao je Munga St Johna. Obojica su imali

potpuno bezizraţajna lica. «Gospodo, apeliram na obojicu da riješite

ovu stvar bez prolijevanja krvi. » Zouga je započeo ritualni pokušaj

mirenja. «Kapetane Codrington, kao izazivač, hoćete li se ispričati? »

Clinton zavrti glavom. «Gospodine St John, postoji li drugi način za

izbjegavanje krvoprolića? » «Mislim da ne, gospodine«, reče Mungo St

John, otresavši pola inča sivog pepela s cigare. «Vrlo dobro», klimne

Zouga i nastavi s uvjetima dvoboja. «Kad kaţem «Nastavite», svaki od

vas će na moje brojanje prijeći deset koraka. Kad nabrojim do deset,

izdat ću zapovijed «Vatra», nakon čega se moţete okrenuti i pucati.

Zouga pogleda Tippooa, za čijim pojasom je bio zataknut dugi pištolj.

«Oba sekundanta su naoruţana. » Zouga stavi desnu ruku na dršku

Colta za svojim pojasom. «Ako bilo koji od duelista pokuša pucati prije

zapovijedi, sekundanti će ga odmah ustrijeliti. « Zastane ponovno,

gledajući obojicu. «Je li to potpuno jasno, gospodo? » Obojica klimnuše.

«Imate li pitanja? » Nakon nekoliko sekunda tišine, nastavi: «Vrlo

dobro, nastavit ćemo. Gospodine St John, moţete birati oruţje. »

Mungo baci cigaru i pritisne ju petom u pijesak. Tippoo mu ponudi

kutiju i nakon kratkog oklijevanja Mungo odabere jedan od ukrašenih

pištolja. Uperi ga u vis i napne kokot slobodnom rukom. Clinton uze

preostali pištolj i odvagne ga u ruci. Okrene se i ispruţivši ruku,

nanišani jednu od crno-ţutih ptica koja je skakutala u trski. Robyn je

s olakšanjem gledala mirnoću kojom je njen zatočnik rukovao oruţjem,

sigurna u ishod. Bog mora trijumfirati, i ona ponovno poče tiho moliti,

a usne su joj se pokretale dok je recitirala dvadeset i treći psalam.

«Iako hodam kroz dolinu smrti. » «Zauzmite poloţaje, gospodo. » Zouga

se odmakne i da znak Robyn. Još uvijek moleći, ona mu pritrči i stane

iza njega, izvan vatrenih linija duelista. Pokraj Zouge, Tippoo izvadi

dugi pištolj iz pojasa i nategne veliki ukrašeni kokot. Zouga izvadi

vlastiti Colt dok su protivnici prišli jedan drugome i okrenuli se leđima.

Iza njih, rano sunce je obasjavalo brda svijetlim zlatom, ali laguna je

84

još bila u sjeni, pa je tamna voda isparavala u pramenovima magle. U

tišini, sablasna siva čaplja promuklo je zakriještala i poletjela s ruba

trske, vrata savijenog u zmijoliki V. «Nastavite! », vikne Zouga tako

glasno da se Robyn trgne. Dvojica ljudi krenuli su jedan od drugoga,

koračajući pijeskom na Zougino brojanje. «Pet. » Mungo St John blago

se smiješio kao da se sjetio neke tajne šale, dok mu je bijeli rukav

lepršao poput leptira oko ruke s pištoljem uperenim u nebo. «Šest. »

Clinton se nagnuo naprijed, koračajući dugim koracima. Lice mu je

bilo odlučno, blijedo poput maske, a usne zategnute u odlučnu crtu.

«Sedam. » Robyn osjeti kako joj srce bolno udara u rebra, tako da nije

mogla disati. «Osam. » Prvi put primijetila je mrlje znoja pod

Clintonovim pazuhima, unatoč prohladnom zraku. «Devet. » Iznenada

je uhvati smrtni strah za njega, a vjera se rastopi u predosjećaju

nesreće koji ju je preplavio. «Deset! » Poţeli vrisnuti da stanu. Htjela je

istrčati i baciti se između dvojice ljudi. Nije ţeljela da umru - bilo koji

od njih. Pokuša ispuniti pluća, ali grlo joj je bilo zatvoreno i suho;

pokuša pokrenuti noge, ali nisu je slušale. «Vatra! » vikne Zouga, a glas

mu je pucketao od napetosti koja je obuzela sve gledatelje. Oba

protivnika okrenu se na vlaţnom pijesku, poput para plesača u

preciznom baletu smrti. Njihove desne ruke ispruţe se poput ruku

razdvojenih ljubavnika, dok su lijeve bile na boku radi ravnoteţe, u

klasičnom stavu iskusnih strijelaca. Vrijeme je stajalo, a pokreti

dvojice ljudi bili su graciozni i odmjereni, kao da nema hitnosti

dolazeće smrti. Tišina je bila potpuna, vjetar je stao, nije se čula

nikakva ţivotinja iz šume - svijet je zadrţao dah. Tada se prasak

pištolja prenese brdima, od litice do litice, natjeravši ptice u bijeg. Dva

pucnja gotovo su se slila u jedan. Bijeli barutni dim izišao je iz plavih

cijevi koje su poskočile od eksplozija. Oba čovjeka zateturala su

unatrag, ostavši na nogama. Ali, Robyn je vidjela da je dim izišao nešto

prije iz Mungovog pištolja, a trenutak kasnije njegova glava trgnula se

kao da ju je netko pljusnuo. Nakon koraka unatrag, on se smirio,

ispravivši se do pune visine, dok mu se pištolj još dimio u ruci. Robyn

osjeti olakšanje, jer Mungo St John bio je neozlijeđen. Htjela mu je

pritrčati, ali iznenada njeno veselje nestade kad tamna crvena zmija

krvi klizne niz njegovu sljepoočnicu i obraz te pokapa bijelu košulju.

Ona podigne ruku do usta da pokrije krik, a zatim joj paţnju privuče

kretanje u kutu vidnog polja. Okrene glavu prema Clintonu

Codringtonu. I on je stajao uspravno, gotovo vojničkog drţanja, ali

sada se polako počeo naginjati naprijed. Desna ruka s pištoljem visjela

85

mu je niz bok; prsti su se otvorili i pištolj je ispao na pijesak. Podigne

praznu ruku i stavi ju na grudi; noge mu popuste i on padne na

koljena, kao da moli. Klečeči, makne ruku s grudi i pogleda malu mrlju

krvi s izrazom blagog iznenađenja. Zatim padne licem u pijesak. Robyn

se konačno uspije pomaknuti. Pritrči Clintonovom palom tijelu i klekne

do njega, panično ga okrenuvši na leđa. Prednja strana bijele košulje

bila je vlaţna od krvi oko precizne rupe u platnu, šest inča u lijevo od

niza sedefnih gumba. Bio je napola okrenut Mungu i kugla ga je

pogodila lijevo na razini pluća. Pluća! Osjeti kako je preplavljuje očaj.

To znači smrt, sporu i bolnu. Gledat će kako se čovjek davi u vlastitoj

krvi. Začuje korake i pogleda gore. Mungo St John stajao je iznad nje,

a košulja mu je bila umrljana krvlju. Drţao je svilenu maramicu na

sljepoočnici da zaustavi obilno curenje na mjestu gdje je metak oderao

dugu traku koţe s njegove lubanje. Oči su mu bile bezizraţajne, a glas

hladan i udaljen. «Vjerujem da ste konačno zadovoljni, gospođo. «

Zatim se naglo okrene i ode uz dinu prema obali. Htjela je potrčati za

njim, da ga zadrţi i objasni mu - nije niti znala što ţeli objasniti - ali

njena duţnost bila je ovdje, kod teţe ranjenog čovjeka. Prsti su joj se

tresli dok je otkopčavala gumbe Clintonove košulje i ugledala

tamnoplavu rupu u blijedom mesu iz koje je curilo malo krvi. Tako

malo krvi kod same rane - to je bio najgori znak - unutarnje krvarenje,

duboko u grudnom košu. «Zouga, torbu», pozove ga oštro. Zouga joj

priđe s torbom i klekne kraj nje. «Lako sam ranjen«, mrmljao je

Clinton. «Ništa me ne boli. Osjećam samo ukočenost ovdje. » Zouga nije

odgovorio. U Indiji je vidio mnogo rana od metka, i bol nije bila

indikator teţine rane. Metak kroz ruku ili nogu bio je neizdrţiva

agonija, a kroz pluća je predstavljao samo blagu neugodu. Zbunjivalo

ga je što je Mungo St John bio tako neprecizan. Na dvadeset koraka

sigurno je mogao pogoditi glavu, ravno između očiju, pri čemu metak

ne bi skrenuo više od inča. Dok je Robyn pritiskivala krpu na otvor

rane, Zouga podigne pištolj s pijeska. Cijev je još bila topla i osjećao se

miris izgorjelog baruta. U tom trenutku shvatio je zašto je Mungo

toliko promašio. Na braniku okidača bio je plavičasti trag olova. Mungo

St John zaista je ciljao u glavu, ali Clinton je podigao pištolj do očiju.

St Johnova kugla pogodila je branik okidača i odbila se prema dolje. To

bi objasnilo i činjenicu da je Clintonov metak otišao previsoko, jer bi

on, kao manje vješt strijelac, sigurno gađao grudi. Udarac kugle

podigao je njegovo oruţje u trenutku ispaljivanja. Zouga pogleda gore i

doda pištolj Tippoou koji je čekao u blizini. On uze oruţje bez riječi,

86

okrene se i krene preko dina za svojim gospodarom. U trenutku kad su

četiri mornara s topovnjače donijeli Codringtona do obale, St John se

već penjao na palubu Hurona. Kad su kapetana Crne šale podizali na

palubu broda, Huron je širio jedra na jugozapadnom vjetru, blistajući

na zrakama izlazećeg sunca kao da je proţet zlatnom vatrom. Dvadeset

i četiri sata Clinton Codrington je iznenađivao Robyn snagom svojeg

oporavka. Pazila je ne bi li vidjela krv na njegovim usnama, očekujući

da doţivi agoniju u trenutku kolabiranja oštećenog plućnog krila.

Svakih nekoliko sati osluškivala ga je svojom zvučnom trubicom,

očekujući krkljanje krvi, ili suho trenje pluća o prsni koš. Ništa od toga

nije se dogodilo, i to ju je zbunjivalo. Zaista, Clinton je bio nevjerojatno

otporan za nekoga tko ima kuglu u grudnom košu. Ţalio se samo na

ukočenost ispod lijevog pazuha i poluparaliziranost te ruke. «Pustit

ćete mi krv, naravno? », pitao ju je. «Neću», reče mu Robyn kratko dok

je čistila mjesto oko rane i podigla ga u sjedeći poloţaj kako bi mu

omotala grudi. «Trebali biste pustiti barem pintu», inzistirao je on.

«Niste li dovoljno krvarili? «, upita Robyn, ali on se nije dao pokolebati.

«Crna trula krv mora biti puštena. » Clinton pokaţe masivnu modricu

koja se širila njegovim grudima poput neke tamne parazitske biljke na

stablu. «Morate mi pustiti krv», inzistirao je, jer cijeli ţivot su ga

tretirali samo mornarički kirurzi. «Ako to ne učinite, sigurno ću dobiti

groznicu. « Ponudio je Robyn unutarnju stranu svojeg lakta na kojoj se

vidjelo da mu je i prije puštana krv. «Više ne ţivimo u mračnim

vremenima», reče mu Robyn tvrdoglavo. «Ovo je 1860. » Gurne ga na

leţaj i pokrije sivim pokrivačem, jer znala je da takva rana mora

izazvati groznicu i mučninu. To se nije dogodilo, i on je sljedećih

dvanaest sati upravljao brodom iz svoje kabine, prigovarajući

ograničenjima koje mu je postavila. Međutim, Robyn je znala da je

kugla još uvijek u nutra i da posljedice moraju biti drastične. Ţeljela je

da postoji tehnika pomoću koje bi kirurg sigurno mogao locirati mjesto

stranog tijela i dozvolila mu da uđe u grudni koš i ukloni ga. Te je

večeri zaspala u leţaljci pokraj njegovog kreveta, probudivši se jednom

kako bi mu dala vode iz emajlirane posude. Primijetila je suhoću i

vrućinu njegove koţe, a ujutro su svi njeni strahovi bili potvrđeni. Bio

je polusvjestan, a bol je bila oštra. Vikao je od boli na najmanji pokret.

Oči su mu utonule u tamne očne šupljine, a jezik je bio prekriven

bijelim slojem, dok su usne bile suhe i ispucale. Molio je vodu, a koţa

mu je bila vruća; temperatura je sve više rasla, dok se nije činilo da

gori sama srţ njegova bića. Bacakao se na uskom leţaju, odgurujući

87

pokrivače koje je ona stavljala na njega, jecajući u deliriju zbog agonije

koju su izazivali pokreti. Dah mu se oštro urezivao u nateknute, plave

grudi, a oči sijale. Kad je Robyn odmotala zavoje da mu tijelo opere

hladnom vodom, na njima je bilo samo malo bijele tekućine, ali

nosnice joj se skupiše kad ju je pomirisala. Smrad je bio uţasno

poznat, uvijek ga je smatrala odvratnim smradom same smrti. Rana je

utonula, ali korica koja se stvorila iznad nje bila je tako tanka da je

pukla pri jednom od Clintonovih nemirnih pokreta, a kroz nju je

iscurila debela kapljica tvari boje senfa. Smrad se pojačao. To nije bio

benigni gnoj izlječenja, već zloćudni gnoj kojega se toliko bojala.

Paţljivo ga je maknula, a zatim spuţvom namočenom u morsku vodu

prebrisala njegove grudi i nateknuto meso ispod pazuha. Modrica je

bila široka i promijenila je boju u tamnoplavu, poput olujnih oblaka, s

tragovima sumporno-ţute i otrovno-ruţičaste. Ispod njegovog ramena

bilo je posebno osjetljivo područje, jer vrisnuo je svaki put kad bi ga

dodirnula, a na čelu su mu izbijali grašci znoja. Zamijenila je zavoje i

ugurala mu među usne četiri grama laudanuma pomiješanog s

antiseptičkim praškom kalomelom. Gledala ga je kako pada u nemiran

san izazvan lijekovima. «Još dvadeset i četiri sata», šapne glasno,

gledajući ga kako se bacaka i mrmlja. Često je promatrala takve

slučajeve. Uskoro će gnoj obuhvatiti cijelo tijelo, stvarajući se

neprekidno oko kugle u njegovim grudima. Bila je bespomoćna. Niti

jedan kirurg ne bi mogao doći do grudnog koša, to još nikada nije bilo

učinjeno. Pogleda Zougu koji je ušao u kabinu. Bio je ozbiljan i tih.

Stavi ruku na njeno rame. «Oporavlja se? », upita blago. Ona zavrti

glavom, a on klimne kao da je očekivao taj odgovor. «Moraš jesti. »

Ponudi joj tanjur. «Donio sam ti juhu od graška. Ima i slanine, vrlo je

dobra. » Nije bila svjesna koliko je gladna i pojede zahvalno obrok,

umačući tvrdi brodski kruh u tanjur. Zouga tiho nastavi: «Stavio sam

u pištolje manje baruta, koliko sam se usudio. » Zavrti glavom.

«Prokleta loša sreća. Nakon što je Mungova kugla pogodila branik, nije

trebala imati snage da prođe kroz grudi. » Ona ga brzo pogleda.

»Pogodila je branik? - nisi mi rekao. » On slegne ramenima. «Više nije

vaţno. Ali, kugla se odbila. Nakon što je otišao, ostala je nepomično

sjediti u svome stolcu, a zatim se digne, odmota ranu i ponovno je poče

ispitivati. Robyn blago pritisne rebra da osjeti slomljenu kost. Bila su

čvrsta, ali to nije bio dokaz da kugla nije prošla između njih. Pritisne

palcem nateklinu s vanjske strane grudi i učini joj se da je osjetila

grebanje kosti o kost - kao da je rebro otkrhnuto ili čak odlomljeno.

88

Osjeti uzbuđenje i poče pritiskati prema natrag, vođena njegovim

deliričnim uzvicima bola, dok ponovno nije stigla do donje točke

ramena, na što se on uspravio od bola, vrisnuvši u agoniji, okupan

znojem. Ali, vrhom prsta osjetila je još nešto - nešto što nije bilo niti

kost niti zgrčeni mišić. Uzbuđenje joj ubrza disanje. Shvatila je da je

kugla mogla ići drukčijim putom od onoga koji je pretpostavila iz kuta

pod kojim je stajao Clinton. Ako je pištolj bio nedovoljno napunjen, a

kugla udarila u branik, bilo je moguće da se odbila od kosti i zarovala

ispod koţe, krećući se udubinom između dva rebra i zaustavila se u

debelim mišićima latissimus dorsi i tenes major. Odmakne se od

leţaja. Moţda je potpuno u krivu, znala je, ali on bi ionako brzo umro.

«Zarezat ću ga», odluči brzo. Pogleda kroz prozor kabine. Imala je još

svega sat-dva sunčevog svjetla. «Zouga! », vikne trčeći iz kabine.

«Zouga! Brzo dođi! » Prije nego što ga je pomaknula, Robyn je dala

Clintonu još pet grama laudanuma. Bila je to velika doza, jer do sada

je već uzeo gotovo petnaest grama. Čekala je koliko je mogla s obzirom

na svjetlo da sedativ počne djelovati. Zatim prenese uputu poručniku

Denhamu da skrati jedra i smanji rad motora kako bi se brod što

manje ljuljao. Zouga je odabrao dva mornara za pomoćnike. Jedan je

bio časnik, veliki sijedi čovjek, a drugi posilni koji je Robyn

impresionirao tihim, kontroliranim drţanjem. Njih trojica podigli su

Clintona i zakotrljali ga na stranu. Posilni je raširio bijelo čisto platno

na leţaj kako bi upilo krv, a Zouga je vezao Clintonove članke i

zglobove mekim pamučnim uţetom. Odabrao je pamuk da mu ne

razreţe koţu kad se bude otimao. Časnik mu je pomogao vezati krajeve

konopca za podnoţja leţaja, rasteţući gotovo nago tijelo tako da je na

trenutak podsjetilo Robyn na sliku raspeća u radnoj sobi strica

Williama - rimski legionari razapinju Krista na kriţ prije no što će

zakucati čavle. Zavrti glavom tjerajući to sjećanje iz uma i usredotoči

se na zadatak. «Operi ruke! », naredi Zougi, pokazavši mu kantu gotovo

kipuće vode i ţuti sapun koji je donio posilni. «Zašto? » «Učini to»,

otrese se ona, neraspoloţena za raspravu. Njene su ruke bile ruţičaste

od vruće vode i grubog sapuna. Isprala je svoje instrumente krpom

umočenom u vrč jakog ruma, stavila ih na policu iznad leţaja, a zatim

isprala i pocrnjelo meso pod Clintonovom lopaticom. Trznuo se i počeo

nemušto protestirati, ali ona ga je ignorirala, klimnuvši posilnom. Ovaj

zgrabi Clintonovu glavu i povuče je lagano unatrag, te mu među zube

gurne debeli sveţanj kudjelje. «Zouga! » Njen brat uhvati Clintona za

ramena i stisne ih svojim snaţnim prstima, sprječavajući ga da se

89

izvrne na trbuh. «Dobro. » Robyn uze jedan od oštrih skalpela s police i

kaţiprstom druge ruke brutalno pritisne mjesto na kojem je osjetila

strano tijelo. Clintonova leđa se saviju u luk i ispusti prodorni krik

prigušen kudjeljom. Ali, Robyn je ovaj put jasno osjetila tvrdu kuglu u

nateklom mesu. Zareţe brzo, bez oklijevanja, i otvori koţu, slijedeći

smjer mišićnih tkiva, prodirući kroz slojeve mesa, odvajajući plavkaste

membrane koje su pokrivale svaki mišić, sve dublje i dublje, prema

kvrgi u mesu. Clinton se uvijao i nadizao, dok mu je dah zapinjao

ispod grla. Njegovi zubi čvrsto su se zabili u kudjelju tako da su mišići

iskočili uzduţ linije čeljusti, a bijela slina se počela skupljati na

usnama. Njegovo divlje trzanje još joj je više oteţavalo zadatak, a prsti

su joj bili kliski od krvi, ali pronašla je gumastu pulzirajuću zmiju

lateralne arterije i polako prošla pokraj nje, pazeći da previše ne ošteti

manje ţile. Konačno je ponovno morala upotrijebiti oštricu; zastane na

trenutak i okrene skalpel kako bi locirala kvrgu vrhom prsta. Osjeti

kako joj znoj klizi niz obraz; bila je svjesna napetih lica ljudi koji su

drţali Clintona dok je radila. Ponovno je stavila skalpel u otvorenu

ranu i čvrsto zarezala; svijetloţut mlaz gnoja briznuo joj je između

prstiju, a kabinu je ispunio odvratan smrad truleţi. To je trajalo svega

sekundu, a zatim se u rani pojavilo nešto crno. Uhvatila je to

kliještama, oslobodivši još jedan mlaz guste tvari. «Kudjelja», Zouga

uzdahne, napreţući se da zadrţi tijelo koje se otimalo. Gledali su

mekani truli predmet u njenim kliještama. Komad krpe koji je

zaglavljivao kuglu u cijevi bio je uguran duboko u meso prolaskom

kugle i Robyn osjeti navalu olakšanja -bila je u pravu. Brzo se vrati na

posao, zabivši prst duboko u rupu koju je urezala kugla i osjeti je

vrhovima prstiju. «Evo je! », progovori prvi put otkako je zarezala meso;

metalna kugla bila je skliska i teška i morala je još jednom zarezati

prije no što ju je mogla uhvatiti kliještama. Konačno ju izvadi i baci na

policu. Bila je u iskušenju da odmah zašije ranu, ali ipak ju je još

jednom paţljivo ispitala. Opet je bila u pravu - u njoj je bio još jedan

truli komad tkanine. «Komad košulje. « Identificirala je bijele ostatke, a

Zougino lice pokaţe gađenje. «Sad moţemo zatvoriti ranu», reče Robyn

mirno. Ostavila je cjevčicu u rani kako bi mogao izići ostatak gnoja.

Zaglavila ju je čvrsto između šavova kojima je zatvorila ranu. Kad se

konačno uspravila, bila je zadovoljna svojim poslom. Nitko u St

Matthewu ne bi mogao tako uredno i pravilno postaviti šavove, čak niti

stariji kirurzi. Clinton je kolabirao od šoka. Njegovo tijelo bilo je vlaţno

i klisko od znoja, a koţa na zglobovima oderana od otimanja. «Odveţite

90

ga», reče ona blago. Osjetila je golem ponos, gotovo kao da ga

posjeduje, kao da je on njena kreacija, jer vratila ga je s ponora smrti.

Ponos je grijeh, znala je, ali to joj nije previše smetalo - u ovim

okolnostima, zasluţila je malo zadovoljstva. Clintonov oporavak bio je

gotovo čudesan. Do sljedećeg jutra bio je potpuno svjestan, a groznica

ga je učinila blijedim i drhtavim, s jedva dovoljno snage da se

suprotstavi kad ga je izvela na sunce i polegla pokraj platna koje je

stolar postavio kao zaštitu od vjetra. «Hladan zrak je loš za rane od

metka, to svi znaju. » «I pretpostavljam da bih vam trebala pustiti krv

prije no što vas zaključam u vašu malu paklenu rupu koju zovete

kabinom», reče Robyn. «Mornarički kirurg bi to učinio», promrmlja on.

«Tada zahvalite svojem Tvorcu da ja nisam mornarički kirurg. » Drugog

dana sjedio je bez pomoći i proţdrljivo jeo, a trećeg zapovijedao brodom

iz svoje leţaljke. Četvrtog dana ponovno je bio na straţnjoj palubi.

Ruka mu je bila povezana i bio je blijed od posljedica groznice, ali imao

je dovoljno snage da ostane na nogama sat vremena prije no što bi se

vratio u leţaljku koju mu je izradio brodski stolar. Toga je dana Robyn

izvadila cjevčicu iz rane, zadovoljna malom količinom gnoja koji je

iscurio.

Gledali su kako im se pribliţava mali grad Port Natal, skupina

primitivnih zgrada pod planinom zvanom Bluff. Crna šala nije pristala

iako je to bila zadnja luka britanskog carstva na ovoj obali, već je brzo

nastavila na sjever. Svaki je dan bio sve topliji, dok je sunce bilo više

na nebu, a more mijenjalo boju u tamnoazurnu. Leteće ribe ponovno

su jurile površinom ispred broda na svojim srebrenim krilima. Večer

prije no što su stigli do portugalskog naselja Lourenco Marques u

Delagoa Bayu, Robyn je pregledala šavove na Clintonovoj rani,

zadovoljna njenim zarastanjem. Kad mu je pomogla da obuče košulju

poput majke koja oblači svoje dijete, on joj ozbiljno reče: «Svjestan sam

da ste mi spasili ţivot. » «Unatoč tome što ne odobravate moje metode?

», upita ona sa smiješkom. «Oprostite mi zbog moje drskosti. « Spusti

oči. «Pokazali ste da ste izvrstan liječnik. « Ona se skromno usprotivi

tvrdnji, ali on je inzistirao: «Ne, zaista to mislim. Mislim da ste daroviti.

« Više nije protestirala, već mu se pribliţila kako bi ju mogao dodirnuti

zdravom rukom. Ipak, njegovo hvaljenje za sada mu je potrošilo

hrabrost. Te je večeri unijela nešto od svoje frustracije u svoj dnevnik:

«Kapetan Codrington je sigurno čovjek kojemu ţene mogu vjerovati, u

svim okolnostima - iako bi ga malo hrabrosti učinilo mnogo

privlačnijim. » Htjela je zatvoriti dnevnik i zaključati ga u kovčeg, kad

91

joj na pamet padne još jedna misao i ona prelista stranice unatrag dok

nije došla do jedne koja je bila prekretnica u njenom ţivotu. Upis za

dan prije no što je Huron stigao u Cape Town bio je prazan. Kojim je

riječima mogla opisati ono što se dogodilo? Svaki trenutak bit će

zauvijek urezan u njeno sjećanje. Mnogo vremena buljila je u prazni

papir, a zatim počela računati, oduzimajući datume. Kad je dobila

odgovor, osjeti hladnoću i ponovno poče računati. Došla je do istog

odgovora. Polako je zatvorila dnevnik i zagledala se u svjetlo svjetiljke.

Menstruacija joj je kasnila gotovo tjedan dana i ona s osjećajem

nelagode stavi ruku na trbuh kao da će nešto osjetiti - poput metka u

Clintonovom tijelu.

Crna šala pristala je u Lorenco Marquesu radi ugljena, unatoč tome

što je grad bio poznat po groznicama. Močvare i mangrove koje su

okruţivale naselje s juţne strane širile su zaraţeni zrak kroz luku. Iako

je Robyn imala vrlo malo iskustva s afričkim groznicama, detaljno je

proučila sve zapise o toj temi - a najbolji su vjerojatno bili oni njenog

oca. Fuller Ballantyne napisao je dugi članak za Britansko medicinsko

udruţenje u kojem je prepoznao četiri različita tipa groznica -

periodičke groznice s određenim ciklusom, koje je podijelio u tri

kategorije - kvotidijske, tercijske i kvartanske - prema duljini ciklusa.

Njih je nazvao malarične groznice. Četvrti tip je bilo crno povraćanje ili

ţuta groznica. Svojim prepoznatljivim stilom Fuller Ballantyne pokazao

je da te bolesti nisu zarazne. Učinio je to hrabrom demonstracijom

pred skupinom skeptičnih kolega u vojnoj bolnici u Algoa Bayu. Dok

su drugi liječnici gledali, prikupio je vinsku čašu svjeţe bljuvotine od

ţrtve ţute groznice, nazdravio im je i iskapio čašu jednim gutljajem.

Kolege su čekali da se razboli i bili razočarani kad je ostao zdrav i

tjedan dana kasnije otišao lutati Afrikom. Fullera Ballantynea bilo je

lakše cijeniti nego voljeti. Događaj je postao dio legenda koje su ga

okruţivale. U svojim zapisima, njen otac je inzistirao da se bolest moţe

dobiti jedino udišući noćni zrak tropskih područja, a posebno onaj koji

nastaje u močvarama i drugim velikim površinama stajaćih voda.

Međutim, neki pojedinci su sigurno bili prirodno otporni na bolest, a

otpornost je vjerojatno bila nasljedna. Naveo je afrička plemena koja su

ţivjela u poznatim malaričnim područjima i svoju obitelj koja je ţivjela

šezdeset godina u Africi bez većih bolesti. Fuller je pisao o «inicijalnoj

groznici» - prvoj dozi koja bi ubila čovjeka ili mu dala djelomični

imunitet. Iskoristio je primjer visoke smrtnosti među novopridošlim

Europljanima. Naveo je i slučaj Nathaniela Isaacsa koji je 1832.

92

napustio Port Natal u novopridošloj skupini od dvadeset i tri čovjeka

koji su krenuli u lov na nilske konje u estuarijima i močvarama rijeke

St Lucia. Za četiri tjedna umrlo je devetnaest ljudi, a Isaacs i preostala

četvorica bili su toliko iscrpljeni od bolesti da su još godinu dana bili

gotovo invalidi. Ballantyne je naglasio da su gubici bili nepotrebni.

Postojala je preventiva i lijek koji je bio poznat stotinama godina pod

raznim imenima - Peruanska kora, Chinchona kora. Kvekerska braća

Luke i John Howard proizveli su ga u obliku praha pod nazivom kinin.

U dozama od pet grama dnevno bio je odlična preventiva, a čak i ako bi

se čovjek razbolio, bilo je to u blagom obliku i ne opasnije od obične

prehlade. Naravno, Robyn je čula optuţbe da je njen otac umanjivao

opasnost od bolesti kako bi proveo svoj veliki plan. Fuller Ballantyne

imao je viziju Afrike naseljene britanskim stanovništvom koje će na

divlji kontinent dovesti pravog boga i sve prednosti britanske pravde i

genijalnosti. Njegova katastrofalna ekspedicija na Zambezi bila je u

skladu s tim ciljem, jer velika rijeka bila je put do visokog i zdravog

platoa unutrašnjosti gdje bi se naselili Englezi, otjeravši trgovce

robljem, dovevši u red zaraćena bezboţna plemena, pripitomivši divlju

zemlju. Dio njegove vizije umro je u strašnim brzicama klisure

Kaborra-Bassa. Robyn si prizna s osjećajem nelojalnosti da je u tim

optuţbama vjerojatno bilo nešto istine, jer kao dijete je vidjela svog oca

u pandţama malarične groznice potaknute hladnom engleskom zimom.

Nije se činila blagom poput obične prehlade. Unatoč tome, nitko u

medicinskoj profesiji nije sumnjao da je Fuller Ballantyne bio

vjerojatno jedan od vodećih svjetskih autoriteta za tu bolest i da je

njegov talent za njenu detekciju i tretman neupitan. Zato je vjerno

slijedila njegove upute, dajući sebi, Zougi i Codringtonu svakodnevno

pet grama kinina. To joj, međutim, nije uspjelo s Hotentotima. Kod

prve doze, Jan Cheroot počeo je posrtati u krugovima, hvatajući se za

vrat i kolutajući očima, zazivajući sve hotentotske bogove da je

otrovan. Spasio ga je vrč brodskog ruma, ali nakon toga više nitko od

njegovih ljudi nije ţelio uzeti lijek. Nije ih pokolebala čak niti pomisao

na vrč ruma. Robyn se jedino mogla nadati da posjeduju otpornost na

groznicu o kojoj je govorio njen otac. Njena zaliha kinina trebala je

trajati barem tijekom ekspedicije, moţda i dvije godine, pa je odustala

od pokušaja da ga primijeni na posadu broda. Utješila ju je pomisao

da niti jedan od njih neće provesti noć na obali, pa neće biti izloţen

opasnom zraku. Nagovorila je Clintona Codringtona da se usidri dalje

od obale gdje je zrak bio svjeţ zbog morskih povjetaraca; to je

93

istovremeno sprječavalo rojeve komaraca i drugih kukaca da dolete na

brod. Prve noći, zvuci glazbe, pijanog smijeha i vriske zaigranih ţena

dolazili su do Hotentota, a svjetla bordela i barova bila su im

neodoljiva. Iskušenje je bilo još veće zbog zlatnika kojeg je svaki od

njih nosio na nekom skrivenom mjestu, plaće koju su unaprijed dobili

od bojnika Ballantynea. Narednik Cheroot probudio je Zougu malo

prije ponoći, izbezumljenog lica. «Otišli su», tresao se od bijesa. «Gdje? »

Zouga je još uvijek spavao. «Plivaju poput štakora», urlao je Cheroot.

«Otišli su piti i kurvati se. » To je bilo nedopustivo. «Moramo ih

pohvatati. Sprţit će si mozgove duhanom i kapavcem. » Njegov bijes bio

je pomiješan sa zavišću i kad su stigli na obalu entuzijazam da ih

pohvata mu je bio na vrhuncu. Imao je nepogrješiv instinkt koji ih je

doveo pravo do najgorih rupa luke. «Uđite, gospodaru», reče Zougi. «Ja

ću čekati vani. » U ruci je drţao kratku batinu od hrastovine. Dim

duhana i isparenja jeftinog ruma bili su poput čvrstog zida, ali

hotentotski mušketiri vidjeli su Zougu čim je stupio kroz vrata. Bila su

četvorica. U pokušaju bijega prevrnuli su dva stola i razbili tucet boca,

zaglavivši se u straţnjim vratima prije no što su izletjeli u noć. Zougi je

trebalo pola minute da se probije kroz guţvu. Ţene svih nijansa između

zlatne do crne pokušavale su ga uhvatiti za intimnije dijelove

anatomije, a muškarci mu blokirali put dok nije izvukao Colt - tek tada

su se razmaknuli i pustili ga. Kad je izišao kroz straţnja vrata,

narednik Cheroot stajao je iznad Hotentota poslaganih u prašinu ulice.

«Nisi ih ubio? », upita ga Zouga uznemireno. «Nee wat Imaju vrlo čvrste

glave. » Cheroot vrati toljagu za pojas i podigne jedno od tijela. Njegova

snaga bila je neproporcionalna u odnosu na malo ţilavo tijelo. Jednog

po jednog odnio ih je do obale kao da su vreće slame i ubacio naglavce

u čamac. «Sad idemo po ostale. » Istjerali su ih, jednog po jednog, iz

salona i krčmi. Zadnji je bio u naručju goleme nage somalijske dame u

jednoj od koliba s blatnim zidovima iza dokova. Bila je gotovo zora kad

se Zouga umorno popeo na palubu Crne šale i utovario zadnjeg

Hotentota. Krenuo je u svoju kabinu, crvenih očiju i nervozan, kad

shvati da na povratku nije u čamcu vidio narednika Cheroota niti čuo

njegov sarkastični glas. Bio je u ubojitom raspoloţenju kad je ponovno

pristao na obalu i probijao se kroz uske uličice do blatnih koliba.

Ţena je bila poput četiri Cheroota. Bila je planina poliranog tamnog

mesa, premazana uljem; svako od njenih raširenih stegana bilo je

deblje od njegovog struka, a goleme dojke velike poput njegove glave.

Glava Jana Cheroota bila je zakopana između njih kao da se guši u

94

egzotičnom mesu, pa su se njegovi ekstatični krikovi jedva čuli. Ţena

ga je prijazno gledala, kikoćući dok je promatrala njegovu podignutu

straţnjicu. Bila je mršava i ţućkasta, i kretala se velikom brzinom dok

su valovi uzbuđenja koje je stvarala prelazili na planinu mesa ispod

njega, sve do debelih naslaga na njenim rukama i sjajnog crnog mesa

oko narednikove glave. Na povratku, narednik Cheroot je sjedio na

krmi čamca, malen i usamljen. Njegova postkoitalna tuga pojačavala je

zujanje u ušima i bol u glavi. Jedino Englezi imali su nezgodnu naviku

da se iznenada pojave i udare jače nego toljagom ili ciglom. Narednik

Cheroot svakoga je dana sve više poštivao svojeg novog gospodara. «Ti

bi trebao biti primjer ljudima«, reţao je Zouga dok ga je vukao za

ovratnik uz ljestve na palubu. «Znam, gospodaru», sloţio se Cheroot.

«Ali, bio sam zaljubljen. «Jesi li još zaljubljen? «, upita Zouga grubo.

«Ne, gospodaru, kod mene ljubav ne traje dugo», uvjeri ga Cheroot. «Ja

sam umjereno bogat čovjek», reče Clinton Codrington Robyn. «Od

mojih časničkih dana čuvao sam sav novac koji sam mogao uštedjeti, a

zadnjih godina imao sam sreću s novcem od nagrada. To, i ostavština

moje majke, bilo bi dovoljno da mogu vrlo dobro brinuti o svojoj ţeni. »

Ručali su s portugalskim guvernerom koji ih je pozvao; vinho verde

koje je išlo uz ručak od morskih plodova i bezukusne govedine dalo je

Clintonu hrabrost. Umjesto da se poslije odmah vrati na brod, pozvao

ju je na razgledavanje glavnoga grada portugalskih posjeda na istočnoj

obali Afričkog kontinenta. Guvernerova stara kočija kotrljala se

izderanim putovima i pljuskala kroz mlake blata koje su se prelijevale

iz otvorene kanalizacije. Slijedio ih je čopor djece prosjaka, plešući u

svojim prljavim krpama kako bi odrţali korak s koščatom mulom koja

je vukla kočiju, s ispruţenim rukama. Sunce je bilo ţestoko, ali ne kao

smradovi. Nije to bila prava okolina za ono što je Clinton imao na umu;

s olakšanjem je pomogao Robyn da siđe s kočije, raspršio prosjake

šakom novčića koje je bacio niz prašnjavu ulicu i poţurio je uvesti u

polumrak rimokatoličke katedrale. Katedrala je bila najveličanstvenija

građevina u gradu, a njeni tornjevi uzdizali su se visoko iznad koliba

koje su je okruţivale. Međutim, Robyn se teško koncentrirala na

Clintonove izjave u ovakvoj okolini, među idolima, svecima i djevicama

u grimizu i zlatu. Miris tamjana i svjetlucanje nizova svijeća su je

ometali. Iako je on govorio baš to što je htjela čuti, ţeljela je da je

odabrao neko drugo mjesto. To je jutro iznenada počela povraćati, i još

uvijek joj je bilo mučno. Kao liječnik, točno je znala što to znači. Prije

kurtoaznog posjeta guvernerovoj palači, odlučila je preuzeti inicijativu.

95

Jutarnji napad uvjerio ju je u hitnost situacije i razmišljala je kako da

dobije Clintona Codringtona da preuzme odgovornost za teret koji je

sigurno nosila. Dok je Zouga još ţivio kod ujaka Williama, otkrila je

jeftini roman najnedoličnije vrste skriven među vojnim tekstovima na

Zouginom stolu. Iz studije te publikacije naučila je da ţena moţe

zavesti muškarca, baš kao i obratno. Naţalost, autor nije dao detaljan

opis tog postupka. Nije čak bila sigurna moţe li se to uopće učiniti u

kočiji i bi li što trebalo reći tijekom procesa, ali Clinton je pretekao

njen pokušaj eksperimenta izravnom izjavom. Njeno olakšanje bilo je

pomalo zamućeno, jer se veselila svojem eksperimentu. Sad se prisilila

načiniti pozoran izraz i poticala ga klimanjem i gestama. «Iako nemam

moćnih prijatelja u sluţbi, moj dosje je takav da nikad ne bih očekivao

lošiji posao. Moţda će to zvučati neskromno, mislim da ću imati dobru

penziju prije pedesete godine. » Bilo je tipično za njega da misli

unaprijed dvadeset i pet godina. S naporom je spriječila pokazivanje

svoje iritiranosti, jer voljela je ţivjeti u sadašnjosti, ili barem u

predvidivoj budućnosti. «Naglasio bih da admiralova ţena uţiva veliki

društveni prestiţ», nastavio je, a njena iritacija je rasla. Prestiţ je bilo

nešto što je sama htjela zaraditi - ratom protiv trgovine robljem,

uspjesima u tropskoj medicini, knjigama o putovanjima Afrikom. Više

to nije mogla zadrţati, ali glas joj je bio sladak: «I ţena moţe imati

karijeru, osim što je supruga. « Clinton se ukočeno uspravi. «Ţenino

mjesto je u kući», naglasi, i ona otvori usta, a zatim ih polako zatvori.

Znala je da se cjenjka zbog slabosti, a Clinton ohrabreno nastavi:

«Započeti s ugodnom malom kućom blizu luke u Portsmouthu.

Naravno, kad dođu djeca, treba traţiti bolji smještaj. » «Ţelio bi mnogo

djece? », upita ga slatko, ali lice joj poče crvenjeti. «O, da. Jedno

godišnje. » Robyn se sjeti blijedih ţena s kojima je radila, kojima su

djeca visjela na grudima, rukama, skutima haljine, i koje su ponovno

bile trudne. Zadrhti, a on se odmah zabrine. «Je li ti hladno? » «Ne. Ne,

molim te, nastavi. » Osjećala se uhvaćeno, odbijajući tko zna po koji

put ulogu koju joj je nametao njen spol. «Gospođice Ballantyne -

doktorice Ballantyne - ono što vam ţelim reći je da bih bio počašćen

ako biste pristali biti moja ţena. » Kad je to izrekao, shvatila je da nije

spremna i njena zbunjenost bila je potpuna. «Kapetane Codrington,

ovo je takvo iznenađenje. « «Ne vidim zašto. Moja fascinacija vama je

vidljiva, a već ste me naveli da pomislim. », oklijevao je, a zatim će

naglo: «Čak ste mi dali da vas zagrlim. » Iznenada je preplavi poriv da

prasne u smijeh; kad bi on samo znao koje su njene namjere s njime -

96

ali ona potisne tu misao i ozbiljno nastavi. «Kad bismo se mogli

vjenčati? » «Pa, po mojem povratku.» «U Zanzibaru postoji britanski

konzul, a vi morate biti ovdje, zar ne? », prekine ga ona brzo. «On bi

mogao odrţati ceremoniju. « Clintonovo lice ozari se dubokim veseljem.

«O, gospođice Ballantyne, znači li to - mogu li to smatrati. «, zakorači

prema njoj, a ona doţivi viziju male kuće u Portsmouthu kako puca po

šavovima od malih plavih Clintonovih replika, i ona zakorači unatrag

te nastavi brzo: «Trebam vremena da razmislim. « On stane, a veselje

nestane iz njegovoga glasa. «Naravno. » «To znači takvu promjenu u

mojem ţivotu. Morala bih ostaviti sve svoje planove. Ekspedicija - to je

tako velika odluka. » «Moţe pričekati - godinu, ili dulje, ako je

potrebno. Do kraja ekspedicije, koliko ţelite«, reče on spremno, a ona

osjeti leptire panike u trbuhu. «Ne, trebam nekoliko dana, to je sve. »

Stavi ruku na njegovu podlakticu. «Dat ću vam odgovor prije

Qualimanea. Obećavam. «

Šeik Yussuf bio je zabrinut čovjek. Osam dana, veliki brod dhow leţao

je u vidokrugu kopna, s jednim golemim jedrom koje je visjelo s duge

katarke. More oko dhowa bilo je glatko poput baršuna tijekom dana,

dok su noći bile osvijetljene njegovim fosfornim sjajem. More je bilo

tako mirno da niti najmanji valić nije uznemirivao površinu. Dhow je

stajao kao da je na kopnu. Šeik je bio iskusni pomorac koji je

posjedovao flotu trgovačkih brodova i koji je četrdeset godina plovio

putovima Indijskog oceana. Dobro je poznavao svaki otok, svako kopno

i trikove plime koja ih je obavijala. Znao je velike putove koje su struje

urezale u vode kao što poštanski kočijaš zna svaki dio puta između

postaja i mogao je ploviti njima bez kompasa i sekstanta, upravljajući

se samo nebeskim tijelima na otvorenim morima, nepogrješivo

pristajući na velikom afričkom rogu, obali Indije ili na otoku

Zanzibaru. U četrdeset godina nije doţivio da monsunski vjetar zakaţe

osam dana za redom u ovo doba godine. Svi njegovi proračuni bili su

zasnovani na stabilnom danonoćnom vjetru s jugoistoka. Uzeo je svoj

teret s takvim proračunima, pretpostavivši da će ga moći iskrcati na

Zanzibaru nakon šest dana. Naravno, čovjek očekuje gubitke, oni su

sastavni dio proračuna. Deset posto gubitaka bilo je najmanje,

dvadeset vjerojatnije, trideset prihvatljivo, četrdeset moguće, a čak i

gubitak od pedeset posto značilo je da je putovanje na dobitku. Ali, ne

ovo. Gledao je jarbol s kojeg je visjela petnaest stopa duga grimizna

zastava Sultana od Zanzibara, Alahovog miljenika, vladara svih Omani

Arapa i gospodara golemih prostranstava istočne Afrike. Zastava je bila

97

blijeda i zamrljana poput jedra - bila je veteran pedeset putovanja,

uragana i utiha, vrućeg sunca i monsunskih kiša. Zlatni arapski zapis

koji je prekrivao zastavu bio je jedva čitljiv, i on je zaboravio koliko je

puta bila skidana s jarbola i nošena na čelu njegove kolone naoruţanih

ljudi duboko u unutrašnjost zemlje što je leţala na obzorju. Koliko

puta se ponosno vijorila, duga i tanka poput zmije na vjetru dok je

brod ulazio u tvrđavu Zanzibar. Yussuf se ponovno uhvati da sanjari.

Bila mu je to slabost. Ispravi se na gomili jastuka i dragocjenih

pokrivača od svile izvezenih zlatom, te pogleda svoju palubu. Njegovi

ljudi leţali su poput mrtvaca u sjeni jedra, glava obavijenih turbanima

koji su sluţili kao zaštita od vrućine. Neka leţe, odluči on, niti jedan

smrtnik sada ne moţe ništa, osim čekati. Sve je u rukama Alaha.

«Jedan je Bog», promrmlja on. «A Muhamed je njegov prorok. » Nije mu

padalo na pamet da se pobuni protiv svoje sudbine. Bila je to Boţja

volja, a Bog je velik. Ipak, osjećao je ţaljenje. Takav skupocjen teret

nije nosio već trideset godina. Tri stotine i trideset crnih bisera,

savršeno oblikovanih, mladih, ne starijih od šesnaest godina. Pripadali

su narodu koji do sada nije susreo, jer još nikada nije išao tako daleko

na jug. Tek je ove godine čuo za novi izvor crnog biserja iza planina

Djinn, zabranjene zemlje iz koje se nitko ne vraća. Novi ljudi, lijepi,

snaţni i visoki, čvrstih udova, ne kao narod iza jezera; ovi su imali

okrugla lica i čvrste bijele zube. Šeik Yussuf nagne se nad svoju

nargilu; voda je blago klokotala u zdjeli pri svakom udahu i on pusti

da mu dim polako iziđe kroz usnice. Njegova bijela brada bila je

poţutjela na kutovima usta, a pri svakom udahu osjećao je blaţenu

letargiju kako se prikrada njegovim starim ţilama i ublaţuje hladnoću

godina koja mu je smrzavala krv. Iznenada se začuje visoki krik koji

nadjača ţamor broda. Zvuk je bio dio broda; svakodnevno je dopirao iz

prostora za robove ispod glavne palube. Yussuf izvadi cijev iz usta i

nagne glavu kako bi bolje čuo, prolazeći prstima kroz svoju bijelu

bradu - ali krik se ne ponovi. Vjerojatno je to bio posljednji krik nekog

od crnih bisera. Šeik uzdahne. Buka ispod palube polako se smanji,

dok se nije potpuno utišala i on je mogao prilično točno utvrditi koliki

su mu gubici. Znao je da je već izgubio polovicu. Prije no što stigne u

Zanzibar, izgubit će najmanje još četvrtinu, mnogo će ih umrijeti

nakon iskrcavanja, a samo najţilaviji bit će sposobni za trţnicu, i to

nakon oporavka. Još jedan indikator gubitaka, iako ne tako precizan,

bio je smrad. Neki su vjerojatno umrli prvoga dana zavjetrine, a bez

vjetra, vrućina je bila neizdrţiva. U teretnom prostoru je još mnogo

98

gore -leševi će nabreknuti do dvostruke veličine. Smrad je bio gadan,

nije se mogao sjetiti gorega u svih svojih četrdeset godina. Šteta što

nije bilo načina da ukloni tijela, to se moglo jedino u luci. Šeik Yussuf

trgovao je samo mladim djevojkama. Bile su manje i ţilavije od

muškaraca istih godina i moglo ih se ukrcati više. Mogao je smanjiti

razmak između svake palube za šest inča, što je značilo ugrađivanje

još jedne palube. Ţene su imale sposobnost da dulje izdrţe bez vode od

muškaraca, poput pustinjskih deva preţivljavale su od nakupljene

masnoće na bokovima, stegnima i grudima, a da bi se prešao

Mozambički prijelaz čak i pod najboljim uvjetima, trebalo je pet dana

bez vode. Još jedan problem bio je gubitak muškaraca namijenjenih

Dalekom istoku i Kini zbog operacije. Kineski kupci inzistirali su da svi

muški robovi budu kastrirani. Bila je to prevencija protiv parenja s

lokalnim stanovništvom, ali značila je dodatne gubitke za trgovca koji

mora izvesti kastraciju. Konačni razlog zbog kojeg je šeik Yussuf

trgovao samo djevojkama bio je taj što su bile gotovo dvostruko skuplje

od muških robova. Prije no što bi natovario svoj brod, dozvolio bi im da

se debljaju barem tjedan dana u njegovim barakama, tjerajući ih da

jedu i piju koliko god mogu. Zatim ih je skinuo i u laganim lancima

utovario na brod. Djevojke koje su se ukrcale prve morale su leći na

gole daske u dnu skladišta, na svoju lijevu stranu s lagano podignutim

koljenima tako da koljena druge djevojke iza njih stanu iza njihovih

nogu -poput reda vilica u ladici. U pravilnim razmacima, lanci su

pričvršćeni za alke. To nije bilo samo radi sigurnosti, već i radi

sprječavanja da se ljudska tijela nagomilaju jedno na drugo za vrijeme

oluja. Kad je dno skladišta bilo prekriveno slojem ţena, iznad njih je

stavljena sljedeća paluba, tako nisko da se nisu mogle podignuti niti

okrenuti. Na nju je poloţen sljedeći red djevojaka, pa sljedeći, sve dok

ima mjesta za palube. Stići do najniţih paluba značilo bi podizati sve

gornje slojeve i podizati palube. To nije bilo moguće na moru.

Međutim, uz dobre vjetrove, brod je plovio ravno kroz kanal, a vjetar je

činio zrak i temperaturu u donjim palubama podnošljivim. Šeik Yussuf

ponovno uzdahne i podigne svoje bolesne oči prema plavoj liniji

istočnog obzorja. «Ovo će biti moje zadnje putovanje«, odluči, šapćući

glasno. «Alah je bio milostiv i ja sam bogat čovjek s mnogo snaţnih

sinova. Ovo će zaista biti moj zadnji put. » Izgledalo je kao da ga je

netko čuo, jer grimizna zastava lijeno se pomakne, poput guje što se

budi iz zimskog sna, a Yussuf osjeti vjetar na svojem izboranom licu.

Iznenada ustane, brzo poput dvostruko mlađeg čovjeka i udari golim

99

stopalom po palubi. «Gore! », vikne. «Gore, djeco moja. Eto vjetra! » I

dok je njegova posada skakala na noge, gledao je kako se jedro nadima

pod naletom pasatnog vjetra.

Clinton Codrington osjetio je to prvi put tijekom noći. Probudilo ga je iz

noćne more koja ga je pratila neko vrijeme; smrad je bio ustrajan i on

nabaci ogrtač preko golih ramena i poţuri na palubu. Dolazio je u

naletima iz tame. U jednom trenutku, topli nalet pasata nosio je samo

morski miris joda i soli, a tada ponovno naiđe smrad. Bio je to smrad

koji Clinton nikada neće zaboraviti, poput kaveza punog zvijeri

mesoţdera koji nikada nije očišćen, zadah izmeta i trulog mesa, i

njegova noćna mora mu se vrati punom snagom. Prije deset godina,

kad je bio mladi časnik na palubi starog Widgeona, jedne od prvih

topovnjača antirobovskog eskadrona, uhvatili su trgovca robljem

sjeverno od ekvatora. Brod je bio skuner s 300 tona tereta, iz

Lisabona, ali izvjesio je brazilsku zastavu. Zvao se Hirondelle Blanche

(Bijela lastavica). Clinton je dobio zapovijed da ga dovede u najbliţu

portugalsku luku i preda ga Sudu mješovite komisije kako bi dobio

nagradu. Brod su uhvatili na stotinu nautičkih milja od brazilske obale

nakon što je Bijela lastavica sa svojih pet stotina crnih robova gotovo

završila strašni srednji put. Slijedeći zapovijedi, Clinton je okrenuo

skuner i vratio ga do otoka Cape Verde, prelazeći ekvator. Pri tome je

tri dana brod stajao zbog prestanka vjetra. U luci Praia na otoku Sao

Tiago, Clintonu su zabranili iskrcavanje robova i morali su leţati

šesnaest dana dok portugalski predsjednik Suda Mješovite komisije

nije donio odluku. Konačno, predsjednik je odlučio da nema

jurisdikciju u ovom slučaju i naredio Clintonu da se vrati u Brazil i

tamo preda brod. Ali, Clinton je vrlo dobro znao što će odlučiti brazilski

sud i umjesto toga otišao prema britanskoj mornaričkoj bazi na otoku

Svete Helene, ponovno prelazeći ekvator s teretom ljudske bijede. Kad

je spustio sidro u Jamestownu, preţivjeli robovi su tri puta prešli

srednji prolaz. Preţivjelo ih je samo dvadeset i šest, a smrad broda s

robovima postao je dio noćnih mora koje su Clintona mučile i nakon

deset godina. Sada je stajao na mračnoj palubi i njušio isti smrad koji

je dolazio iz tropske noći, strašan i nezamjenjiv.

Šeik Yussuf prepoznao je tamni oblik uz potpunu nevjericu, shvativši

da ga je Alah potpuno napustio. Brod je bio udaljen pet milja, nejasan

na mutnom ruţičastom svjetlu zore, ali brzo se pribliţavao, dok je

debeli stup dima izlazio iz dimnjaka, nošen vjetrom iznad zelene vode.

100

Isti vjetar širio je njegovu bijelu zastavu prekriţenu svijetlim crvenilom.

Yussuf ju je promatrao svojim starim teleskopom. Kako je mrzio tu

zastavu, simbol arogantnih, nasilnih ljudi, tirana oceana, osvajača

kontinenata. Vidio je ovakve topovnjače u Adenu i Kalkuti, a zastave

na svim morima kojima je ikad jedrio. Znao je što to znači. A činilo se

da put neće biti opasan, pomislio je rezignirano. Naravno, ugovor koji

je Sultan sklopio s konzulom Zanzibara dozvoljavao je da njegovi

podanici trguju crnim biserjem između Sultanovih posjeda, uz uvjet da

to mogu činiti samo Omani Arapi lojalni Sultanu. Pod Sultanovom

zastavom nije mogao ploviti niti jedan kršćanin, pa niti konvertirani

musliman, a čak niti Omani Arapi nisu smjeli trgovati izvan

Sultanovim posjeda. Sultanovi afrički posjedi bili su vrlo paţljivo

definirani, a on je bio ovdje, s teretom od tri stotine umirućih robova,

na barem stotinu i pedeset milja juţno od najjuţnije Sultanove granice,

na dohvatu britanske topovnjače. Putovi Alaha zaista su bili čudesni,

nadilazeći shvaćanje čovjeka, mislio je Yussuf s okusom gorčine u grlu,

dok je njegov brod hitao prema kopnu. Top je opalio na pramcu

topovnjače, barutni dim razvio se na prvim zrakama niskog sunca, a

Yussuf pljune strasno preko ograde i glasno reče: «El Sheetan (Vrag)»,

koristeći prvi put ime po kojem će kapetan Clinton Codrington postati

poznat uzduţ Mozambičkog kanala, sve do sjevernog roga Afrike.

Brončani vijak ispod Crne šale stvarao je dugi bijeli trag u moru iza

broda. Još uvijek je bilo razapeto glavno jedro, ali Codrington će ga

skratiti na «borbena jedra» čim prilagodi kurs putanji dhowa. Zouga i

Robyn gledali su lov s prednje palube, zaraţeni uzbuđenjem koje je

zahvatilo cijeli brod, pa se Zouga glasno smijao i vikao dok je dhow

okretao, a Clinton ga promatrao sa zavjereničkim smiješkom. «To je

trgovac robljem. Osim smrada, to potvrđuje i pokušaj bijega. » Robyn

se nagnula naprijed da bolje vidi mali prljavi brod zakrpanih bezbojnih

jedara, trupa išaranog ljudskim izmetom i drugim otpadom. Bio je to

njen prvi pogled na natovareni brod za trgovinu robljem i osjeti se

ispunjena, novim zadatkom; dugo je putovala da bi stigla do ovog

trenutka i nastojala je zapamtiti svaki detalj kako bi ga kasnije mogla

unijeti u dnevnik. «Gosp. Denham, opalite topom, molim vas», naredi

Clinton. Prednji top je opalio, ali dhow je nastavio po svojem kursu.

«Spremite se da pošaljete čamac. » Clintonovo uzbuđenje popustilo je

pred očiglednom anksioznošću. Okrenuo se da pogleda svoju skupinu

za ukrcavanje. Bili su naoruţani sabljama i pištoljima, čekajući pod

komandom mladog časnika. Clinton bi rado sam vodio skupinu, ali

101

njegova ruka još je bila u zavoju. Prelazak na dhow i borba s njegovom

posadom zahtijevali su obje ruke i spretnost koju sada nije imao.

Oklijevajući, predao je taj zadatak zastavniku Ferrisu. Sada je gledao

dhow s mrkim izrazom lica. «Ide prema obali. » Svi su šutjeli, gledajući

naprijed kako trgovac robljem jedri prema obali. «Ali, tamo je koraljni

greben. » Robyn izrekne ono što su svi mislili, pokazavši prema crnim

točkama na četvrt milje od obale. Izgledao je poput ogrlice od zubi

morskog psa, a oko stijena su se podizali valovi tjerani pasatom. «Da»,

sloţi se Clinton, «prijeći će preko koralja i pobjeći u lagunu. » «Ali, što

je s robovima? », upita Robyn prestrašeno. Nitko joj ne odgovori. - i

Crna šala odlučno je jurila, ali dhow je okrenuo svoju dugu katarku

kako bi što bolje uhvatio vjetar. Bila je dulja od samog trupa broda, a

golemo trokutasto jedro napinjalo se gotovo dotičući površinu vode dok

je dhow jurio preko grebena. «Moţemo mu presjeći put», reče Zouga

glasno, ali nije dobro procjenjivao brzinu. Codrington ljutito zavrti

glavom. «Ne ovaj put. » Bila je to brza plovidba. Clinton je drţao kurs

do zadnjeg trenutka, i dhow je prošao na samo dvije stotine jarda od

njegovog pramca. Bili su tako blizu da su jasno vidjeli kormilara na

straţnjoj palubi, mršavog starog Arapina u dugom lelujavom ogrtaču s

fesom na glavi koji je označavao njegovo prošlo hodočašće u Meku. Za

pojasom mu se vidjela ukrašena zlatna drška kratkog zakrivljenog

bodeţa šeika, a duga bijela brada lepršala je na vjetru kad se okrenuo

prema velikom crnom trupu topovnjače. «Mogao bih ga pogoditi

metkom», zareţi Zouga. «Prekasno je za to», reče mu Clinton, jer dhow

je prošao ispod pramca topovnjače koja je sad bila preblizu koraljnom

grebenu. Clinton vikne kormilaru da okrene brod, a zatim izda

zapovijed skupini za iskrcavanje na dhow. Puni čamac spustio se brzo

na more uz škripu čekrka, ali dhow je već jurio uzduţ linije valova koji

su zapljuskivali greben. Zatišje u vjetrovima prestalo je prije dva dana i

do sada su pasati razvili velike valove koji su prolazili kroz greben,

uzdiţući se i padajući na crne oštre stijene. Dhow je uhvatio jedan od

većih valova i jurnuo na njemu, dok je mršavi stari Arapin drţao

kormilo skačući poput istreniranog magarca kako bi zadrţao brod na

valu. Ali, dhow nije bio dorastao tom zadatku i veliki zeleni zid

prevrnuo ga je postrance, dok je jarbol puknuo pri dnu i prevalio se

zajedno s jedrom i uţadi u more. U trenutku, lađa je bila olupina, a

gledatelji na Crnoj šali mogli su čuti pucanje dasaka od kojih je bio

napravljen trup. «Eto ih», reče Clinton ljuto kad je posada počela

napuštati brod, skačući u valove kako bi stigli u mirnije vode lagune.

102

Među preţivjelima vidjeli su i starog arapskog kormilara. Izišao je na

obalu, a brada i ogrtač zalijepili su mu se o tijelo. Podigao je ogrtač,

otkrivši tanke noge dok je teturao uz obalu spretnošću koze i nestajao

u raslinju. Čamac Crne šale ušao je brzo u prvu liniju valova,

iskoristivši jedan veliki nalet, te uplovio u zavjetrinu koju je tvorila

olupina dhowa. Gledali su kako se časnik i četvorica ljudi penju na

brod, ali do tada je i zadnji Arap nestajao u palminom šumarku na

obali. Časnik je poveo ljude pod palubu, a ljudi na topovnjači

promatrali su kroz teleskop što se događa. Nakon jedne minute, časnik

se ponovno pojavio. Dojurio je do ograde i nagnuo se nad nju da

povrati u more. Zatim se ispravio i obrisao usta rukavom, prije no što

će izdati zapovijed veslačima u čamcu. Čamac odmah krene natrag

prema Crnoj šali. Kormilar se popeo na palubu i salutirao kapetanu.

«Zastavnik Ferris šalje komplimente i traţi stolara da otvori palube za

robove, te dva dobra čovjeka s dlijetima za razbijanje lanaca. » Izrekao

je to u jednom dahu i stao da napuni pluća. «Zastavnik Ferris kaţe da

je ispod palube strašno, a neki od njih su zaglavljeni - i treba doktora.

» «Spremna sam», upadne Robyn. «Čekaj», brzo će Clinton, ali ona

skupi haljinu i potrči. «Ako ide moja sestra, idem i ja. » «Vrlo dobro,

Ballantyne, trebat će mi vaša pomoć. » Clinton klimne. «Recite Ferrisu

da dolazi plima jer je pun mjesec, tako da će imati manje od sata za

posao. » Robyn se ponovno pojavi na palubi, vukući svoju crnu koţnu

torbu, u hlačama. Mornari su radoznalo pogledavali njene noge, ali

ona ih ignorira i poţuri do ograde broda. Uz pomoć kormilara, spustila

se u čamac, dok joj je Zouga nosio torbu. Voţnja kroz valove bila je

uţasavajuća i uzbudljiva istovremeno; čamac se naginjao pod opasnim

kutovima, a voda je šištala uz njegov trup. Paluba dhowa bila je

prekrivena vodom i tako nagnuta da je Robyn morala puzati na

rukama i nogama, a svaki put kad je val udario u brod, trup se

zatresao i još vode poteklo je palubom. Zastavnik Ferris i njegova

skupina otvorili su poklopce tovarnog prostora. Kad im se Robyn

pribliţila, gotovo se ugušila snaţnim zadahom koji je izlazio iz tame.

Vjerovala je da je naviknuta na mirise smrti i truljenja, ali nikada u

ţivotu nije doţivjela ništa slično. «Jeste li donijeli dlijeta? », upita

Ferris, lica blijedog od mučnine i uţasa. Alatke su bile teške, i sluţile

su za rezanje brodskih dasaka. Kad su podigli gomilu malih crnih tijela

kroz otvor, pričvršćenih zajedno za članke i zglobove crnim čeličnim

karikama, dvojica mornara počeli su ih oslobađati. Robyn su

podsjećale na izrezane papirnate lutke kojima se igrala kao dijete,

103

napravljene od presavijenog papira koji bi se oblikovao škarama, tako

da bi nakon rastezanja papira nastao lanac identičnih likova. «To su

djeca! », vikne glasno. Ljudi oko nje radili su u tišini, spuštajući

oslobođena tijela na vlaţnu palubu. Robyn zgrabi prvo dijete, mršavo

poput kostura, prekriveno skorenom prljavštinom, bljuvotinom i

izmetom, opuštene glave, i podigne ga na krilo. «Ne. » Nije bilo ţivo.

Očne duplje već su se osušile. Pusti tijelo i mornar ga odvuče.

Ponovno: «ne, ne i ne». Neka od tijela već su bila u uznapredovanim

stadijima truljenja; na Ferrisovu zapovijed, mornari počeše bacati

leševe preko palube, kako bi načinili mjesta za druge. Robyn je

pronašla prvo ţivo dijete, ali nije trebala biti liječnica da bi znala kako

je već na pragu smrti. Radila je brzo, poklanjajući paţnju onima za

koje se činilo da imaju više izgleda. Još jedan val udario je brod i on se

oštro nagnuo, dok su grede škripale i pucale u njegovoj unutrašnjosti.

«Dolazi plima. Radite brţe», vikne časnik. Sada su bili u trupu. Robyn

je mogla čuti udaranje čekića i pucanje ţeljeza kad su počeli lomiti

palube za robove. Zouga je bio unutra, gol do pojasa, vodeći napad na

drvene barikade. Bio je časnik i mornari su odmah prihvatili njegove

zapovijedi. Ţamor je podsjećao Robyn na ptičja gnijezda u zalazak

sunca, krikove ptica koje se vraćaju i pilića u gnijezdima. Gomila crnih

djevojčica probudila se iz letargije dolazeće smrti zbog divljeg

poskakivanja dhowa, lomljenja greda i hladne slane vode u trupu.

Neke od njih već su se davile, a neke su shvatile da je na brodu

spasilačka druţina, te vikale glasno zadnjim snagama. Čamac pokraj

broda bio je ispunjen uništenim tijelima u kojima je još tinjao ţivot,

dok je površina lagune bila puna stotina leševa nadutih trbuha.

»Odvedite ih na brod», vikne Ferris veslačima u čamcu, «i vratite se po

još. » Dok je govorio, novi veliki val udari dhow i brod se zanese, ali bio

je zaglavljen na koraljnim špicama, pa se nije okrenuo. «Robyn! »,

pozove je Zouga iz unutrašnjosti. »Trebamo te! » Na trenutak ga je

ignorirala kako bi rekla mornaru pokraj sebe: «Ne, gotova je. » Ovaj

uzme malo tijelo i baci ga preko palube. Zatim dotetura kroz otvor i

uđe u unutrašnjost broda. Bio je to silazak u jamu, mračnu nakon

briljantnog sunca, pa joj je trebao trenutak da prilagodi vid. Paluba

ispod nje bila je skliska od ljudskog izmeta, pa se morala drţati za

ogradu da ne padne. Zrak je bio tako gust da ju je na trenutak gotovo

uhvatila panika; osjećala se kao da je udarena smrdljivim vlaţnim

jastukom. Gotovo se vratila natrag na sunce, ali tada se prisili da

udahne. Ţeludac joj poskoči dok je osjećala navalu ţuči uz grlo, ali

104

uspije se kontrolirati. Vidjevši kaos oko sebe, zaboravi vlastitu

neugodu. «Zadnji val», prostenja Zouga uhvativši je za ramena, «palube

su popustile. « Poput kule od karata, srušile su se jedna na drugu, a

mala tamna tijela bila su zarobljena između dasaka i greda, zgnječena

drvetom, gotovo neprepoznatljivih oblika. Druga su visjela naglavce

obješena za lance, zadrţana u prostoru, uvijajući se slabašno poput

obogaljenih kukaca, ili viseći mirno, njišući se zbog kretanja dhowa.

«O, slatka Majko Boţja, gdje započeti? », šapne Robyn. Pusti rukohvat i

krene naprijed, ali noga joj se posklizne i ona upadne u skladište.

Udari snaţno i bol se razlije njenim leđima, ali uspije se podići na

koljena. Vlastita bol činila joj se nevaţnom u ovom strašnom zatvoru.

«Jesi li u redu? », upita Zouga uznemireno, ali ona makne njegove

ruke. Jedna djevojčica je vrištala. Robyn dopuţe do nje. Noge su joj

bile slomljene ispod koljena, zaglavljene ispod grede. «Moţeš li je

maknuti? », upita Zougu. «Ne, gotova je. Hajde, ima i drugih. » «Ne. »

Robyn se vrati do svoje torbe koja je pala s njom. Bol je bila snaţna, ali

potisnula ju je ispod razine svijesti. Amputaciju noge vidjela je samo

jednom. Kad je počela, djevojčica je odbacila mornara koji ju je drţao i

napala Robyn poput divlje mačke. Njeni nokti oderaše koţu s

Robyninog obraza, ali kad je ova oslobodila prvu nogu, tijelo je

omlitavilo. Umrla je prije no što je Robyn stigla do kosti druge noge.

Zaplaka, ostavivši tijelo da visi uhvaćeno gredom. Protrlja ruke - bile

su krvave do lakata, ljepljivih dlanova. Izjedala ju je krivnja zbog

neuspjeha, paralizirajući njene pokrete. Tupo je zurila oko sebe. Trup

je bio potopljen iznad polovice, a plima je neumoljivo udarala u njega.

«Moramo izići», pozove je Zouga, a kad nije okrenula glavu, zgrabi je za

ramena i protrese. «Ne moţemo ništa. Potonut će za koji trenutak. »

Robyn je buljila u smrdljivu crnu vodu što je pljuskala s jednog kraja

na drugi; jedna ruka probije površinu točno ispod nje, dječja ruka s

njeţnim ruţičastim dlanom, raširena za pomoć. Ţeljezna narukvica

činila se prevelikom za njen uski zglob i potegnula ju je natrag. Robyn

je gledala s beskrajnim ţaljenjem, a tada je Zouga povuče na noge.

«Dođi, prokletstvo! « Lice mu je bilo divlje, obiljeţeno uţasima koje je

doţivio u ovom trulom, napola poplavljenom trupu. Sljedeći val

pogodio je brod i izbio ga iz zahvata koralja. Grede su škripale dok se

dhow počeo kotrljati. Prljava voda izdigla se iz tame i preplavio ih je

crni val sve do ramena. Oštećene palube su se raspale, klizeći jedna

preko druge, smrtonosne, oslobađajući nove slojeve usko sloţenih

crnih tijela. «Robyn! Zarobit će nas! », povuče je prema pukotini

105

sunčevog svjetla, preko greda i tijela. «Ne moţemo ih ostaviti! »,

odupirala se ona. Istrgne ruku, posrne unatrag, i udari u nešto tako

da je bol ponovno prostrujala donjim dijelom njenog tijela. Krikne.

Leţala je postrance, na gomili povezanih tijela, a pred njom se nađe

lice. Bilo je ţivo; nikad nije vidjela takve oči, mačje divlje, svijetle poput

sokolovih, boje kipućeg meda. «Ova je dovoljno snaţna! », pomisli

Robyn i vikne: «Zouga, pomozi mi! » «Za Boga miloga, Robyn! » Dopuţe

naprijed i dohvati crno dijete, a paluba ispod nje se opasno nagne dok

je svjeţa voda provaljivala u trup. «Ostavi je! », vikne Zouga. Svjeţa

voda oblije Robyninu glavu, a okovana djevojčica nestane pod njom.

Robyn posegne za njom, hvatajući naslijepo ispod površine, osjećajući

kako u njoj raste panika. Zaroni glavom pod vodu, ali zbog bola u

trbuhu naglo udahne i proguta slani gutljaj, gušeći se. Konačno uhvati

djevojčicu za ramena, osjetivši da se bori očajno, poput nje. Zajedno su

izronile na površinu, kašljući i dašćući. Drţala je djetetova usta iznad

površine, ali kad ju pokuša podići više, lanac ih obje povuče. Ona

vrisne. «Zouga, pomozi mi! » Nova navala smrdljive vode ispuni joj usta

i obje se ponovno nadu pod površinom. Mislila je da više nikada neće

izići na površinu, ali tvrdoglavo je drţala djevojčicu ispod ramena.

Drugom rukom uhvatila ju je za obraze, gurajući ih gore, tako da su joj

usta ponovno izišla na površinu i udahnula dragocjeni zrak. Zouga je

bio kraj njih. Omota lanac dva puta oko zgloba i potegne svom

snagom. Nadvijao se nad njima u polumraku trupa, a svjetlost otvora

ocrtavala je njegove napete vlaţne mišiće ruku i ramena dok je potezao

lanac. Usta su mu bila otvorena u tihom kriku napora, a tetive na

vratu nabrekle. Prelije ih još jedan val, ali ovaj put Robyn nije bila

spremna na njega. Osjeti kako joj pluća gore i shvati da se utapa.

Trebala je samo pustiti djevojčicu i bila bi slobodna. Ipak, tvrdoglavo ju

je drţala, odlučivši da neće pustiti tu malu dušu. Vidjela je u njenim

očima snaţnu ţelju za ţivotom. Ovu je mogla spasiti, jedinu od tri

stotine djece. Morala ju je imati. Val se povukao, a Zouga je još uvijek

bio tu, dok mu je voda tekla niz lice i u oči. Malo se pomaknuo,

uprijevši nogom o jednu od greda. Još jednom snaţno potegne lanac,

duboko zastenjavši. Karika koja je drţala lanac se pokidala i Zouga je

izvukao obje ţene iz vode, a lanac se vukao za njima deset stopa prije

no što se zaglavio na sljedećoj karici. Robyn nije vjerovala da je Zouga

toliko jak, još od djetinjstva nije vidjela njegov goli torzo. Ali, unatoč

tome, nije mogao ponoviti taj napor, i djevojka je još bila okovana.

Izborili su se samo za privremeno odgađanje smrti. Zouga zaurla, a

106

mladi časnik dojuri kroz otvor. Vraćanje u trup broda bio je hrabar čin

sam po sebi, shvati Robyn. Vidje da Ferris nosi kliješta za rezanje,

vukući ih za sobom dok im se pribliţavao. Trup se nagnuo za još pet

stupnjeva, a voda im se još više pribliţila. Da im Zouga nije dao

nekoliko dodatnih stopa, bili bi duboko ispod površine. Zouga se nagne

nad nju i pomogne joj da odrţi glavu djevojčice iznad vode, dok je

časnik hvatao karike lanca svojim škarama. Ali, oštrice su bile izlizane

dosadašnjim rezanjem, a časnik još mladić. Zouga ga odgurne. Mišići

se ponovno napnu na njegovim rukama i ramenima, a lanac pukne uz

metalni zvuk. Zouga zareţe kod članka i zgloba, te ispusti škare,

podigne slabašno golo tijelo i počne se brzo penjati prema otvoru.

Robyn ga pokuša slijediti, ali nešto se pokida duboko u njenom

trbuhu, osjetila je kako se odvaja, a bol je ukoči u trenutku. Presavije

se, hvatajući se za trbuh, nesposobna za kretanje, i val je pogodi,

povukavši je preko slomljenih greda u mračne vode. Tama joj poče

ispunjavati glavu. Bilo je to iskušenje da ostavi sve, da se prepusti vodi

i mraku, bilo bi to tako lako; ali, prikupi svoju ljutnju i tvrdoglavost, te

se nastavi boriti. Još uvijek se borila kad ju je Zouga dohvatio i

povukao prema svjetlu. Dhow se kotrljao dok su puzali prema otvoru,

izbacivši ih na kraju kao iz katapulta u hladnoću zelenih voda. Zadnji

slabi krikovi iz utrobe su se ugasili, a trup se počeo raspadati pod

neumoljivim udarcima mora. Robyn i Zouga izronili su kraj čamca koji

je riskirao među grebenima. Snaţne ruke ih podignu na pretrpan

čamac koji se opasno nagne. Zatim Ferris okrene pramac da dočeka

sljedeći val. Oni se podigoše i spustiše na njemu dok su mornari

grčevito pokušavali odrţati pravac. Robyn dopuţe do crne djevojčice na

gomili drugih tijela. Njeno olakšanje što je na palubi i ţiva nadjačalo je

bol natopljenih pluća i duboki bol u trbuhu. Okrene djevojčicu na leđa

i podigne joj glavu kako se ne bi udarala o dno čamca koji je skakao na

valovima. Odmah je vidjela da je dijete starije no što je mislila, iako je

tijelo bilo iscrpljeno i mršavo. Ipak, njeni bokovi pokazivali su širinu

zrelosti. Ima oko šesnaest godina, pomisli Robyh i prevuče komad

platna preko tijela da ga sakrije od muških pogleda. Djevojka ponovno

otvori oči i ozbiljno pogleda Robyn. Te su oči još uvijek imale boju

tamnog meda, ali oštrina u njima pretvorila se u neku drugu emociju.

«Ngi ya bonga», šapne ona, a Robyn šokirano shvati da razumije riječi.

U trenutku se sjetila svoje majke, Helen Ballantyne, kako je uči iste te

riječi, dok ih Robyn nije usavršila. «Ngiya bonga, slavim te! » Robyn

pokuša pronaći odgovor, ali mozak joj je bio u sličnom stanju kao i

107

tijelo, a od učenja tog jezika prošlo je tako mnogo vremena. Riječi su joj

dolazile polako. « Velapi wena, tko si i odakle dolaziš? » Oči crne

djevojke otvore se u šoku. «Ti! » šapne. «Govoriš jezik ljudi! » «Na brod

su primili dvadeset i osam ţivih djevojčica. Do trenutka kad je Crna

šala ponovno nastavila putovanje, okrenuvši se od kopna, trup dhowa

se raspuknuo, a grede su se razišle po grebenu. Kriješteće jato ptica

skupilo se oko grebena, lebdeći oko odvratnih ostataka pomiješanih s

dijelovima olupine, ponirući da uhvate poneki komadić i ponovno se

diţući u zrak na bijelim krilima. Morski su se psi skupljali u dubljim

vodama s vanjske strane grebena. Čvrsti trokuti njihovih leđnih peraja

presijecali su površinu vode, a svake sekunde bi dugo tijelo oblika

torpeda izronilo iznad površine u ekstazi pohlepe, padajući natrag uz

pljuskove kao da topovske kugle udaraju u vodu. Dvadeset i osam od

tristotinjak nije bilo mnogo, mislila je Robyn dok je pregledavala jedva

ţiva tijela. Njeni udovi bolno su je upozoravali na svakom koraku, a

očaj je rastao kako je shvaćala koliko su spašene djevojčice blizu smrti.

Bilo je lako vidjeti koja je od njih već izgubila volju za ţivotom. Čitala je

traktat svojeg oca o liječenju bolesnih Afrikanaca, i znala je kako je

kod primitivnih ljudi pri tome vaţna njihova volja. Savršeno zdrav

čovjek mogao bi se prisiliti da umre, i kad bi to odlučio, više ga ništa

nije moglo spasiti. Te su noći, unatoč Robyninim naporima, umrle

dvadeset i dvije djevojčice. Mornari su ih bacili preko ograde broda.

Sve ostale su do jutra tonule u komu i groznicu zbog otkazivanja

bubrega. Njihovi bubrezi, smanjeni i atrofirani nedostatkom tekućine

više nisu filtrirali mokraćni otpad iz tijela. Postojao je samo jedan

tretman -prisiliti pacijente da piju. Mala Nguni djevojka snaţno se

odupirala. Robyn je znala da pripada skupini naroda Nguni, iako nije

bila sigurna iz kojeg je plemena, jer mnogi od njih govorili su varijacije

originalnog zulua, a naglasak i izgovor bili su neobični. Pokušala ju je

navesti da govori, odrţati pri svijesti i volji za ţivotom. Razvila je prema

njoj gotovo materinsku posesivnost; iako je pokušavala podjednako

raspodijeliti svoju paţnju, uvijek se vraćala djevojci ispod komada

brodskog platna s tanjurićem slabe šećerne otopine. Razmjenjivali su

svega nekoliko stotina riječi kojima su se sporazumijevale dok se

djevojka odmarala između svakog bolnog gutljaja. «Zovem se Juba»,

šapnulo je dijete kao odgovor na Robynino pitanje. Zvuk imena vratio

je Robyn sjećanje na bucmaste plavosive grlice u divljim deblima

smokve koja su rasla iznad misije u kojoj je rođena. «Mala grlica.

Lijepo ime. » Djevojka se srameţljivo nasmiješila i nastavila šaptati.

108

Robyn nije mogla razumjeti većinu, ali slušala je i klimala glavom,

shvaćajući da Juba tone u delirij i razgovara s fantomima svoje

prošlosti. Pokušala se oduprijeti kad ju je Robyn pokušala prisiliti da

pije, mrmljajući i vičući od straha i bijesa, gušeći se sitnim gutljajima

tekućine. «Moraš se odmoriti», reče Zouga Robyn. «Skoro dva dana nisi

spavala. Ubijaš se. » «Dobro sam, hvala ti», reče mu Robyn, ali lice joj je

bilo bijelo od slabosti i bola. «Pusti bar da te odvedem do kabine. Do

tog trenutka, Juba je bila jedina preţivjela djevojka. Sve ostale završile

su u moru kao hrana za morske pse. «Vrlo dobro», sloţi se Robyn, a

Zouga odnese dijete iz priručnog skloništa na donju palubu koju je

Robyn koristila kao kiruršku salu. Posilni je donio madrac ispunjen

slamom i stavio ga na pod Robynine kabine. Zouga stavi golo tijelo na

njega. Robyn je bila u iskušenju da se izvali na svoj leţaj kako bi se

malo odmorila, ali znala je da bi odmah pala u duboki san, a njena

pacijentica umrla. Kad je ostala sama, sjedne prekriţenih nogu na

slamu, nasloni se na kovčeg i podigne Jubu u krilo. Nastavi joj

ulijevati tekućinu kroz stisnute usne, kap po kap, iz sata u sat. Svjetlo

koje je dolazilo kroz jedini prozorčić postalo je crvenkasto u tropskom

sumraku i zatim nestalo. U kabini je bio gotovo potpuni mrak kad

Robyn osjeti kako topla tekućina natapa njenu haljinu i krilo, i osjeti

snaţan miris amonijaka. «Hvala ti, boţe», prošapta. «O, hvala ti boţe! »

Djevojčini bubrezi ponovno su radili, bila je izvan opasnosti. Robyn

zanjiše djevojku u krilu, ne osjećajući gađenje zbog natopljene haljine,

jer bilo je to obećanje ţivota. «Uspjela si», reče. «Uspjela si, moja mala

grlice. » Imala je jedva snage da obriše djetetovo tijelo krpom

umočenom u morsku vodu; zatim skine svoju zaprljanu haljinu i

padne licem na svoj uski leţaj. Spavala je deset sati, a tada je probude

grčevi. Koljena su joj bila privučena do grudi zbog snaţnog bola, a

mišići trbuha tvrdi poput kamena; osjećala se kao da je pretučena po

leđima, što je ozbiljno uznemiri. Dugo još nakon buđenja vjerovala je

da je ozbiljno udarena, a zatim s naletom olakšanja koji je bio jači od

boli shvati što joj se događa. Dovuče se preko kabine, presavijena od

bola, i opere u kanti vode. Zatim klekne pokraj Jube. Djevojčina

groznica je prestala. Koţa joj je bila hladnija. Njen oporavak još ju je

više razveselio. Sada će morati naći pravi trenutak da kaţe Clintonu

Codringtonu da se neće udati za njega; vizija male kućice iznad

Portsmautha je blijedjela. Unatoč boli, osjećala se slobodnom, poput

ptice spremne da poleti. Napuni tanjurić vodom i prinese ga Jubinim

ustima. «Sada ćemo biti u redu», reče djevojci, a ova otvori oči. «Obje

109

ćemo biti u redu», ponovi, gledajući je kako pije, sretno se smiješeći.

Jubin oporavak bio je brz. Uskoro je jela s velikim apetitom. Njeno

tijelo popunjavalo se naočigled, a koţa poprimila boju zdravlja i

mladosti. Oči su vratile svoj inteligentni sjaj i Robyn shvati da je

djevojka lijepa, i više od toga, imala je prirodnu gracioznost te liniju

grudi i bokova kakvu dame iz visoke mode nastoje postići korzetima i

podlošcima. Imala je i slatko okruglo lice, velike široko razmaknute oči

i pune usne koje su bile egzotične i čudno lijepe. Juba nije shvaćala

zašto Robyn ţeli da pokriva grudi i noge, ali ona je vidjela muške

poglede koji su slijedili crnu djevojku pokrivenu samo komadom krpe

omotanim oko najvitalnijih dijelova koja se podizala na povjetarcu.

Robyn joj je dala jednu od Zouginih starijih košulja koja je visjela Jubi

do koljena; stegnula ju je u struku svijetlom vrpcom, pa je dijete

uţivalo u lijepom predmetu. Slijedila je Robyn poput štenca, pa se ova

privikla na Nguni jezik. Rječnik joj se brzo širio i njih dvije su brbljale

dugo u noć, sjedeći jedna pokraj druge na slamnatom madracu.

Clinton Codrington počeo je pokazivati akutne znakove ljubomore. Bio

je naviknut na više njenog društva, a Robyn je koristila djevojku kao

izgovor da ohladi njihov odnos, pripremajući ga za novost koju mu

mora reći prije Qualimanea. Zougi se nije sviđala njena intimnost s

djevojkom. «Seko, moraš se sjetiti da je ona domorotkinja. Ne isplati se

vezivati s njima», rekao joj je ozbiljno. «Vidio sam to prečesto u Indiji.

Čovjek se mora drţati na distanci. Naposljetku, ti si Engleskinja. «A

ona je Matabele od Zanzi krvi, što je čini aristokratkinjom, jer njena

obitelj je stigla s Mzilikazijem s juga. Njen je otac bio slavni general i

mogla je pratiti svoje korijene sve do Senzangakhove, Kralja Zulua i

oca samog Chake. Mi, s druge strane, moţemo pratiti svoje korijene do

prapradjeda, koji je bio stočar. » Zougin izraz se ukoči. Nije volio

diskutirati o svojem porijeklu. «Mi smo Englezi. Najveća i

najciviliziranija nacija u povijesti svijeta. » «Pradjed Moffat zna

Mzilikazija», naglasi Robyn, «i misli da je veliki gospodin. » «Ne budi

budalasta», otrese se Zouga. «Kako moţeš englesku rasu uspoređivati s

krvoţednim divljacima. » Izišao je iz kabine, ne ţeleći nastaviti

razgovor. Kao i obično, Robyn je imala točne činjenice, a njena logika

bila je iritantna. Njegov pradjed, Robert Moffat, prvi je put sreo

Mzilikazija 1829. i tijekom godina dvojica ljudi postali su dobri

prijatelji. Kralj se pouzdao u Moffata, kojeg je zvao Tshedi, i vjerovao

njegovim savjetima za poslovanje sa svijetom izvan svojih granica i

medicinski tretman gihta koji ga je sve više mučio. Sjeverni put prema

110

zemlji Matabelea uvijek je prolazio pokraj misije Roberta Moffata u

Kurumanu. Mudar putnik uvijek bi zatraţio sigurnog vodiča u njegovoj

misiji, a gardisti Matabelea koji su čuvali Spaljenu zemlju uz granicu

nisu ih dirali. Doista, lakoća kojom se Fuller Ballantyne kretao među

divljim plemenima uz rijeku Zambezi do jezera Ngami velikim je

dijelom bila zasluga njegovog odnosa s Robertom Tshedijem Moffatom.

Plašt zaštite koji je kralj Matabelea ogrnuo preko svojeg starog

prijatelja proširivao se na njegovu uţu obitelj. Bio je priznat kod svih

plemena u dosegu duge ruke Matabelea, ruke koja je drţala assegai,

strašno ubodno koplje što ga je izumio još kralj Chaka od plemena

Zulu i njime pokorio sav poznati svijet. Ljut zbog Robynine usporedbe

porijekla, Zouga u prvi čas nije shvatio vaţnost informacije. Kad mu je

doprla u svijest, poţuri natrag u Robyninu kabinu. «Seko», izlane

uzbuđeno, «ako ona dolazi iz Mzilikazijeve zemlje - oh! to je gotovo

tisući milja zapadno od Quelimanea. Morala je proći kroz zemlju

Monomatape da bi stigla na ovu obalu. Reci joj neka nam ispriča o

tome. » Ţalio je što kao dijete nije imao interesa za učenje jezika. Sada

se snaţno koncentrirao na razgovor njih dvije, počevši prepoznavati

neke riječi, ali Robyn mu je morala prevesti puni sadrţaj. Jubin otac

bio je slavni induna, veliki ratnik koji se borio protiv Bura kod Mosege

i u stotinu kasnijih bitaka. Štit mu je bio debeo od vrhova kravljih

repova, crnih i bijelih, od kojih je svaki označavao herojsko djelo.

Dobio je krunu indune kad je još bio mlađi od trideset ljeta, i postao je

jedan od najmoćnijih starješina u savjetu naroda. Imao je pedeset ţena

- mnoge od njih bile su čiste Zanzi krvi kao i on, stotinu i dvanaest

sinova i bezbroj kćeri. Iako je sva stoka jednog naroda pripadala

kralju, više od pet tisuća grla dano je na čuvanje Jubinom ocu, što je

bio znak velike kraljeve milosti. Bio je velik čovjek - moţda i prevelik za

vlastito dobro. Netko je šapnuo riječ «izdaja» u kraljevo uho i kraljevi

egzekutori okruţili su u zoru njegovo selo, pozvavši ga van. Izišao je

kroz niska vrata svoje kolibe, pravo iz zagrljaja svoje omiljene ţene.

«Tko zove? », viknuo je u jutarnju izmaglicu i vidio krug crnih likova s

visokim perjanicama, tih i zlokoban. «U ime kralja», odgovori mu glas,

a iz obruča iziđe prilika koju je odmah prepoznao. I to je bio jedan od

kraljevih induna, čovjek zvan Bopa, nizak, snaţan muškarac dubokog

grudnog koša i goleme glave, tako da se činilo da je isklesan iz komada

granita iz rudnika preko rijeke Nyati. Pomisao o bijegu nije ni za

trenutak pala na pamet starom induni. «U ime kralja. » To je bilo

dovoljno. Polako se ispravi do pune visine. Unatoč sijedoj glavi, još je

111

uvijek bio dobro građen ratnik širokih ramena, prekriven oţiljcima iz

borba. «Crni slon», poče recitirati počasne nazive svojeg kralja. «Bayetel

Grom nebesa. Onaj koji trese zemlju. Bayete» Zazivajući kraljeva

imena, on klekne na jedno koljeno, a egzekutor stane iza njega. Ţene i

starija djeca ispuzala su iz koliba, skupivši se prestrašeno,

promatrajući iz sjena. Njihovi uţasnuti krici stopili su se u jedan kad

je egzekutor zabio svoj kratki assegai između induninih lopatica i

probio mu grudi. Kad je izvukao oštricu, začuo se usisavajući zvuk

čelika koji izlazi iz mesa, a krv starog indune briznula je u vis kad je

pao na lice. Kraljev egzekutor svojim krvavim kopljem zapovijedi svojim

ratnicima da krenu, jer smrtna kazna uključivala je pogubljenje svih

ţena, sinova i kćeri, robova i njihove djece, svih stanovnika velikog sela

- više od tri stotine duša. Radili su brzo, ali drevni ritual smrti bio je

promijenjen. Stare sijede ropkinje umirale su brzo, ne od oštrice, već

od toljaga koje su vojnici nosili sa sobom. Maloj djeci i dojenčadi

razbijane su glave o obliţnja stabla i stupove. Sve se odvijalo brzo, jer

ratnici su bili dobro uvjeţbani i disciplinirani, a ovaj su posao radili

već mnogo puta. Međutim, ovoga puta došlo je do promjene - mlađe

ţene, adolescentna djeca, pa čak i ona na rubu puberteta, skupljena

su pred kraljevog egzekutora koji ih je paţljivo pregledao, te pokretima

krvavog koplja slao na lijevu ili desnu stranu. Na lijevoj strani bila je

brza smrt, dok su oni s desna odvedeni prema istoku, prema izlasku

sunca, kako je to Juba objasnila Robyn. «Putovali smo mnogo dana»,

glas joj je tonuo, a uţas još bio u očima. «Ne znam koliko dugo. Tko je

pao, ostavljen je leţati, i mi smo nastavljali. « «Pitaj je čega se sjeća o

terenu», zahtijevao je Zouga. «Bilo je rijeka», odgovori djevojka. «Mnogo

rijeka i velikih planina. « Njeno pamćenje bilo je zbrkano, nije mogla

procijeniti udaljenosti, nisu sretali druge ljude, niti nailazili na sela i

gradove, nisu vidjeli stoku niti polja. Juba je odmahivala glavom na

sva Zougina pitanja, a kad joj je pokazao Harknessovu mapu u nadi da

će moći nešto prepoznati, dijete se samo zbunjeno nasmije. Simboli na

papiru bili su iznad njene sposobnosti poimanja, nije ih mogla povezati

s karakteristikama krajolika. «Reci joj da nastavi», naredi Zouga Robyn

nestrpljivo. «Na kraju smo prošli kroz duboke klisure u visokim

planinama gdje su strmine bile pokrivene visokim drvećem, a rijeke

padale u bijeloj pjeni, dok nismo stigli do mjesta gdje su čekali bunu -

bijeli ljudi. «Bijeli ljudi? », upita Robyn. «Iz tvojeg naroda», klimne

djevojka. «S blijedim očima i koţom. Bilo je mnogo ljudi, neki bijeli, a

drugi smeđi ili crni, ali odjeveni poput bijelih i naoruţani puškama,

112

isibatnu. » Matabele narod znao je za moć i djelovanje vatrenog oruţja,

borili su se protiv neprijatelja naoruţanih puškama prije trideset

godina. Čak i neki od induna nosili su muškete, iako su ih uvijek

dodavali slugama kad bi počinjala ozbiljna borba. «Ti su ljudi sagradili

torove, kakve mi gradimo za svoju stoku, ali ovi su bili puni ljudi,

mnogo ljudi, i vezali su nas ţeljeznim lancima, insimbi. » Instinktivno

protrlja zglobove na kojima su se još vidjeli ţuljevi izazvani metalom.

«Svakoga dana dolazilo je više ljudi. Ponekad ih je bilo koliko prstiju na

obje ruke, a ponekad mnogo, pa smo mogli čuti njihove jecaje iz

daljine. I uvijek su ih čuvali ratnici. » «Zatim, jednog jutra prije zore, u

vrijeme rogova» - Robyn se prisjeti izraza za razdoblje svitanja kad se

na jutarnjem nebu prvo vide rogovi stoke - «izveli su nas iz torova i

stvorili smo veliku zmiju ljudi tako dugu da joj je glava bila u šumi a

rep još uvijek u oblacima planina kad smo stigli niz Put hijene. » «Put

hijene, Ndlele umfisi. » Robyn je prvi puta čula izgovoreno to ime.

Prizvalo joj je sliku tamnog puta kroz šume utabanog desecima tisuća

golih nogu, okruţenog odvratnim ţderačima mrtvog mesa koji su se

cerekali i vrištali u zborovima. «Oni koji su umrli i oni koji su pali nisu

više mogli ustati nakon što bi ih ostavili uz put. Fisi su postali tako

hrabri da su navaljivali iz grmlja i proţdirali tijela pred nama. Bilo je

najgore kad su tijela još bila ţiva. » Juba zastane i zagleda se u prazno.

Polako, oči joj se ispuniše suzama, a Robyn uze njenu ruku. «Ne znam

koliko smo dugo hodali Putom hijene», nastavi ona, «jer svi su dani

postali isti, dok na kraju nismo došli do mora. » Poslije su Zouga i

Robyn razgovarali o djevojčinoj priči. «Morala je proći kroz kraljevstvo

Monomatape, a kaţe da nema gradova niti znakova naseljenosti. «

«Trgovci robljem moţda izbjegavaju kontakte s ljudima Monomatape. »

«Htio bih da se više sjeća. » «Bila je u karavani robova», naglasi Robyn.

«Brinula je samo kako preţivjeti. « «Kad bi ti prokleti ljudi barem znali

čitati mape. » «To je druga kultura, Zouga. » On spazi iskru u njenim

očima i brzo promijeni temu. «Moţda je legenda o Monomatapi samo

mit, moţda nema zlatnih rudnika. » «Vaţan dio Jubine priče je da

Matabele trguju robljem, a to prije nisu radili. » «Besmislica! »,

progunđa Zouga. «Oni su najveći grabeţljivci od Dţingis kana! Oni i sva

druga Zulu plemena - Shangaan, Angoni i Matabele. Rat je njihov

način ţivota, a pljačka njihova ţetva. » «Ali nikada prije nisu dobivali

robove», reče Robyn blago. «Barem prema svemu što su napisali djed i

Harris, i drugi istraţivači. « «Matabele prije nisu otkrili trţnicu«,

odgovori Zouga razumno. «Sad su konačno uspostavili kontakte s

113

trgovcima robljem i otkrili prolaz do obale. To im je nedostajalo. «

«Moramo o tome svjedočiti, Zouga«, reče Robyn odlučno. «Moramo

posvjedočiti o ovom strašnom zločinu protiv humanosti i prenijeti

vijesti u London. « «Da je barem dijete vidjelo dokaze o Monomatapi, ili

zlatnim rudnicima«, promrmlja Zouga. «Moraš ju pitati je li bilo

slonova. « nagnuo se nad Harknessovu mapu, lamentirajući zbog

praznih prostora. «Ne mogu vjerovati da to ne postoji. Ima previše

dokaza. « Zouga pogleda svoju sestru. «Još jedna stvar - izgleda da sam

zaboravio gotovo svaku riječ jezika koji nas je majka učila, osim

nekoliko uspavanki i dječjih pjesmica. » «Munya, mabili zinthatu,

Yolala umdade-wethu» (Jedan, dva, tri, idi na spavanje moja mala

sestro) - recitirao je, a zatim se nasmijao i zavrtio glavom. «Morat ću

ponovno učiti, a ti i Juba ćete mi pomoći. » Zambezi dolazi do mora

kroz deltu goleme močvarne zemlje, a stotine plitkih kanala šire se

trideset milja niz bezobličnu obalu. Plutajući otoci papirusne trave

odvajali su se od glavnih pašnjaka koji su okruţivali vode delte i plutali

prema moru na prljavo smeđoj vodi. Neki od njih bili su široki više ara

i tako isprepleteni da su mogli izdrţati teţinu ţivotinje. Povremeno bi

mala krda bivola bila uhvaćena i odnesena dvadeset milja do mora

prije no što bi ih razbili valovi i pobacali velike ţivotinje u vodu, plijen

za velike morske pse koji kruţe estuarijskim vodama i čekaju takvu

gozbu. Blatni smrad močvare dopirao je daleko od kopna na

odgovarajućem vjetru, a taj je vjetar nosio i čudne kukce. Postoji sitni

pauk koji ţivi u papirusnim obalama delte. On plete svilenkastu mreţu

kojom se lansira na vjetru u tolikom broju da leti nebom u oblacima,

poput dima prerijskog poţara, uzdiţući se mnogo stotina stopa uvis,

vrtloţeći se u stupovima osvijetljenim ruţičastim svjetlom sutona.

Rijeka izlijeva svoj blatni sadrţaj u more, smjesu punu tijela utopljenih

ţivotinja, pa se tu skupljaju ptice i golemi krokodili koji se pridruţuju

morskim psima u gozbi. Crna šala naišla je na prvoga takvog krokodila

na deset milja od kopna, dok se ljuljao na valovima poput balvana.

Grube ljuske sijale su vlaţno na suncu dok se topovnjača nije previše

pribliţila; tada je zaronio pokretom moćnog repa. Brod je zaobilazio

mnogobrojna ušća rijeke od kojih niti jedno nije bilo dovoljno duboko

za plovidbu. Plovio je dalje na sjever prema kanalu Congone koji je bio

jedini put do Quelimanea. Clinton Codrington planirao je stići tamo

sljedećeg jutra. Robyn je znala da mu mora ukloniti šavove iz rane,

iako bi ih radije ostavila još nekoliko dana. Moraju biti izvađeni prije

no što pristanu u Quelimaneu. Odluči mu istom prilikom dati odgovor

114

koji je tako strpljivo čekao. Znala je da će njena odluka biti za njega

bolna i osjećala se krivom što ga je poticala. Bilo joj je strano

povrijediti drugu osobu, i nastojat će mu to reći što je blaţe moguće.

Pozvala ga je u svoju kabinu radi uklanjanja šavova, posjela na leţaj,

skinuvši ga do pojasa i podigla mu ruke. Bila je oduševljena načinom

na koji je rana zarasla, ponosna na svoj posao. Svaki čvor prerezala je

oštrim škarama, a zatim kliještama izvukla nit iz mesa. Šavovi su

ostavili dvostruki red rupica, po jedan sa svake strane brazgotine. Bili

su čisti i suhi. Samo iz jednoga je iscurila kapljica krvi i ona je brzo

obriše. Robyn je obučavala Jubu za svoju pomoćnicu, učeći ju da drţi

pladanj s instrumentima i prihvaća prljave zavoje. Robyn se odmakne,

diveći se zarasloj rani, ne gledajući Jubu. «Sad moţeš ići», reče joj tiho.

«Zvat ću te kad te zatrebam. » Juba se konspirativno osmijehne i

promrmlja: «Stvarno je lijep, tako bijel i gladak», a Robyn se zacrveni,

jer to je i ona upravo mislila. Clintonovo tijelo, za razliku od St

Johnovog, bilo je bez dlaka, ali mišićavo, a koţa je bila gotovo

mramorne boje. «Njegove oči su poput dva mjeseca kad te gleda,

Nomusa», nastavi Juba, a Robyn se pokuša namrštiti na nju, ali se

umjesto toga nasmiješi. «Idi brzo», otrese se, a Juba se zakikota.

«Vrijeme je da budete sami», reče i zakoluta očima. «Čuvat ću vrata i

neću slušati, Nomusa. » Robyn se nije mogla naljutiti kad je dijete

koristilo to ime, jer ono je značilo «Kćer milosti», pa joj se vrlo sviđalo.

Bilo bi joj teško izabrati za sebe bolje ime i smiješila se dok je tjerala

Jubu iz kabine blagim guranjem. Clinton je morao shvatiti dio njihova

razgovora, jer je počeo zakopčavati košulju, izgledajući zbunjeno. Ona

duboko uzdahne, sklopi ruke i počne. «Kapetane Codrington,

neprekidno sam razmišljala o velikoj časti koju ste mi učinili zaprosivši

me. » «Međutim», Clinton je prekine i ona zastane, zaboravivši

pripremljeni govor, jer i njena sljedeća riječ je bila «Međutim.»

«Gospođice Ballantyne, mislim, doktorice Ballantyne, radije bih da ne

izrečete ostatak. » Njegovo lice bilo je bijelo i napeto; stvarno je bio

lijep, pomisli ona bolno. «Na taj način još se mogu nadati. » Ona divlje

zavrti glavom, ali on podigne ruku. «Shvatio sam da imate duţnost

prema svojem ocu i jadnim nesretnim ljudima ove zemlje. Robyn osjeti

kako se njeno srce otvara, bio je tako dobar i paţljiv. «Međutim,

siguran sam da ćemo jednog dana vi i ja.» - Htjela ga je poštedjeti boli.

«Kapetane», poče, zatresavši glavom. «Ne», reče on. «Ništa što biste

mogli reći neće mi uništiti nadu. Ja sam vrlo strpljiv čovjek i shvaćam

da sada nije vrijeme. U dubini duše znam da nas sudbina veţe, čak i

115

ako budem morao čekati deset ili pedeset godina. » Veliko razdoblje

više nije plašilo Robyn. Opusti se vidljivo. «Volim vas, moja draga

doktorice Ballantyne, to ništa neće promijeniti, a u međuvremenu,

traţim od vas samo prijateljstvo. « «Imate ga», reče ona s olakšanjem.

Bilo je to mnogo lakše no što je očekivala, ali njome ipak prođe čudna

sjena tuge. Više nije bilo prilike za privatni razgovor, jer Clinton je bio

potpuno zauzet uvođenjem Crne šale u izdajnički kanal s promjenjivim

obalama i neucrtanim plićacima. Kanal se širio dvadeset milja kroz

šumu mangrove do luke Quelimane na sjevernoj obali. Vrućina u delti

bila je gotovo nepodnošljiva zbog vlaţnih isparenja blata i truljenja

vegetacije koja su se podizala iz šuma mangrove. Čudni oblici

mangrova fascinirali su Robyn i stajala je na ogradi promatrajući ih.

Svako drvo stajalo je na piramidi svojeg korijena, izdiţući se iz blata.

Činilo se kao da se mnogobrojne noge grotesknih kukaca uzdiţu do

debelih stabala koja su sezala do otrovnih zelenih krošnja. Među

korijenjem su se kretali purpurni i ţuti rakovi golemih kliješta, mašući

prolazećem brodu. Trag Crne šale širio se kanalom, uznemirujući male

zelene i purpurne noćne čaplje. Iza zavoja se pojaviše stare zgrade

Quelimanea, iznad kojih su se uzdizali četvrtasti tornjevi crkve. Ţbuka

je padala s njih u velikim komadima a vapno je bilo zamrljano sivom i

zelenom plijesni, poput zrelog sira. Luka je nekada bila jedna od

najprometnijih prometnica za trgovinu robljem na cijeloj afričkoj obali.

Rijeka Zambezi bila je put do unutrašnjosti, a rijeka Shire, njena

glavna pritoka vodila je ravno do jezera Marawi i visoravni koje su bile

izvor stotina i tisuća crnih robova. Kad su Portugalci, pod britanskim

pritiskom, potpisali Briselski ugovor, barake kod Quelimanea,

Lourenco Marquesa i Mozambika bile su zatvorene. Međutim, dhow

koji je presrela Crna šala dokazivao je da odvratna trgovina još uvijek

tajno cvjeta na portugalskim obalama. To je tipično za te ljude, mislio

je Codrington. Izvije usta s gađenjem. U mnogo stotina godina otkako

su njihovi veliki moreplovci pronašli ovu obalu, Portugalci su se drţali

uske nezdrave trake obale, pokušavši tek tu i tamo prodrijeti u

unutrašnjost. Leţali su ovdje poput njihovih raspadajućih zgrada i

srušenog carstva, zadovoljni podmićivanjem i iznuđivanjem, tolerantni

na bilo koji zločin ili zlo sve dok iz njega mogu izvući korist. Dok je

vodio Crnu šalu prema pristanu, vidio je kako se skupljaju, lešinari u

svojim glupim odorama, sa zlatnim epoletama i mačevima čak i na

najniţim časnicima. U takvim prilikama čekao bi ga bezbroj formulara

i deklaracija, uz uvijek otvorene dlanove i zavjereničko namigivanje.

116

Ali, ne ovaj put. Ovo je brod Kraljevske mornarice. «Gosp. Denham»,

pozove Clinton oštro, «podijelite pištolje i sablje straţarima i nitko ne

smije na brod bez dozvole deţurnog časnika. » Okrene se da se kratko

rukuje sa Zougom. Njih dvojica pronašli su tijekom putovanja malo

zajedničkoga i rastanak je bio hladan. «Ne mogu vam dovoljno

zahvaliti», rekao je Zouga kratko. «Bila mi je duţnost, bojniče. » Ali

Zougine oči već su slijedile narednika Cheroota koji je skupljao ljude

na palubi. Bili su spremni za marš, ţeljni iskrcavanja na obalu poslije

dosadne plovidbe. «Moram vidjeti svoje ljude, kapetane», ispriča se

Zouga i odjuri naprijed. Clinton se okrene Robyn i pogleda ju u zelene

oči. «Molim vas za mali simbol sjećanja«, reče tiho. Ona posegne rukom

i skine jednu od jeftinih naušnica s uha. Kad su se rukovali, ona mu

stavi mali ukras u dlan, a on ga kratko pribliţi usnama prije no što će

ga spremiti u dţep. «Čekat ću», ponovi, «deset ili pedeset godina. » Crna

šala je nošena plimom pristala u kanalu, te istovarila prtljagu

Ballantyneove Afričke ekspedicije na kameni molo kad je došla oseka.

Dva sata kasnije, krenula je natrag kroz kanal. Sa svojeg poloţaja na

zadnjoj palubi, Clinton Codrington promatrao je tanku, visoku figuru u

dugoj haljini koja je stajala na rubu mola. Iza nje, njen brat nije

podizao pogled s popisa, provjeravajući opremu. Narednik Cheroot

stajao je kraj svojih malih Hotentota, a zaludni promatrači gledali su ih

s razdaljine. Portugalski sluţbenici odnosili su se prema crvenim

voštanim pečatima i vrpcama koje su krasile Zougina pisma preporuke

od portugalskog ambasadora u Londonu s velikim poštovanjem.

Međutim, još je vaţnija bila činjenica da je Zouga bio časnik vojske

Kraljice Viktorije, da je stigao kraljevskom topovnjačom, te da su

vjerovali da će topovnjača ostati u ovom području neko vrijeme. Niti

sam guverner Portugalske istočne Afrike ne bi dobio veće poštovanje.

Niţi sluţbenici već su se razišli gradom traţeći najbolji smještaj,

osiguravajući skladišta za opremu, dogovarajući riječni prijevoz za

drugu etapu putovanja uzvodno do Tetea, zadnje ispostave

Portugalskog carstva na Zambeziju. Traţili su nosače i vodiče i činili

sve drugo što je traţio mladi britanski časnik, kao da je to njegovo

bogom dano pravo. U svoj toj guţvi, Robyn je stajala sama, gledajući

plavo odjevenu priliku na palubi Crne šale. Kako je bio visok; njegova

kosa uhvatila je sunčevu zraku u bljesku bijelog zlata dok je podigao

ruku u zadnji pozdrav. Mahala je dok Crna šala nije nestala iza

mangrova, iako su njeni jarboli i dimnjak još dugo bili vidljivi iznad

drveća. Gledala je dok i oni nisu nestali, a ostao samo oblak crnog

117

dima iznad krošanja mangrova. Clinton Codrington stajao je na palubi,

ruku sklopljenih iza leđa, s izrazom blaţenstva u blijedoplavim očima.

Mora da su u ovakvom raspoloţenju lutajući vitezovi traţili avanture,

mislio je. Ta mu se ideja nije učinila melodramatičnom. Osjećao se

stvarno oplemenjen svojom ljubavi, osjećajući nekako da mora

zasluţiti nešto tako dragocjeno i da se pred njime otvara mogućnost za

to. Naušnica koju mu je dala Robyn nalazila se na ogrlici oko njegovog

vrata, ispod košulje uz koţu. Dodirivao ju je, gledajući niz kanal. Činilo

mu se da prvi put ima čvrst pravac u ţivotu, stalan poput zvijezde

sjevernjače za navigatora. To raspoloţenje bilo je snaţno i pet dana

poslije kad je Crna šala obilazila Ras Elat i uplovila u luku. Osam

velikih dhowa bilo je nasukano na pješčanu obalu. Plima na ovoj obali

u proljeće je iznosila dvadeset i dvije stope. Ti brodovi bili su građeni

tako da lagano isplove na plimi. Dugi redovi okovanih robova čekali su

pred njima na red da se ukrcaju. Nenajavljeni dolazak Crne šale

izazvao je zbrku i obala je oţivjela od trčećih, posrćućih prilika, vriske

robova, pucanja bičeva i frenetičnih krikova trgovaca robljem koji su se

jasno čuli na palubi topovnjače dok je spuštala sidro izvan grebena i

okretala se prema vjetru. Clinton Codrington gledao je čeţnjivo brodove

i uspaničene ljude na način na koji siromašno dijete gleda izlog s

hranom. Njegove zapovijedi bile su jasne, admiral Kemp ih je zadao sve

do u bolne detalje. Admiral se s uţasom sjećao kapetanove akcije kod

Calabasha. Nije ţelio da se takva situacija ponovi. Crna šala je morala

poštovati teritorijalni integritet Sultana Omani Arapa i slova ugovora

koji je britanski konzul ugovorio sa Zanzibarom. Clintonu Codringtonu

bilo je izričito zabranjeno sumnjičiti bilo kojeg Sultanovog podanika

koji je trgovao unutar Sultanovog područja. Nije smio čak niti pretraţiti

bilo koji brod koji plovi pod crveno-zlatnom zastavom Omanija na bilo

kojoj trgovačkoj ruti koje su bile vrlo paţljivo definirane. Njegova

patrola trebala se ograničiti samo na brodove koji nisu pripadali

Sultanu, a posebno brodove europskih zemalja. Niti jedan američki

brod, naravno, nije mogao biti pretraţen na otvorenom moru. Unutar

tih granica, Codrington je mogao neovisno djelovati. Umjesto da uhvati

ili pretraţi Sultanove brodove, Clinton je imao zapovijed posjetiti luku

Zanzibara. Tamo će dobiti savjet od britanskog konzula kako najbolje

iskoristiti svoj utjecaj da primijeni postojeće ugovore, a posebno kako

da podsjeti Sultana na njegove obveze. Tako je sada Clinton hodao

palubom poput lava u kavezu i bespomoćno se ljutio zbog

robovlasničke flote Omanija, jer zaljev Elata bio je dio Sultanovog

118

vlasništva. Nakon prve panike na obali, plaţa i brodovi bili su

napušteni, ali Clinton je bio svjestan tisuća paţljivih očiju koje su ga

pratile iz grada i kokosovih šumaraka. Pomisao da će morati podići

sidro i otići ispunjavala ga je gorčinom i stajao je s bijesom u očima

promatrajući plijen pred sobom. Palača šeika Elata, Mohameda Bin

Salima, bila je neobojana zgrada od blata u sredini grada. Jedini otvor

u zidu bila su vrata od debele tikovine koja su vodila do prašnjavog

središnjeg dvorišta. U dvorištu, pod raširenim granama stabla

takamaka, šeik je razgovarao sa svojim starijim savjetnicima i

poslanicima svojeg gospodara -Sultana od Zanzibara. Razgovarali su o

pitanjima ţivota i smrti. Šeik Mohamed Bin Šalim imao je punačko

glatko tijelo bonvivana, svijetle crvene usne hedonista i duboko

usađene oči sokola. Bio je vrlo zabrinut čovjek, jer ambicija ga je

dovela u smrtnu opasnost. Njegova je ţelja bila jednostavno skupiti

milijun zlatnih rupija u svojem trezoru i gotovo je postigao svoj cilj kad

je njegov gospodar, svemoćni Sultan od Zanzibara, poslao svoje

emisare u kontrolu. Šeik Mohamed počeo je zadovoljavati svoju

ambiciju prije deset godina vrlo blagim potkradanjem Sultanovog

poreza, i svake je godine povećavao svotu. Poput svih pohlepnih ljudi,

jedan uspjeh bio je znak za drugi pokušaj. Sultan je to znao, jer unatoč

starosti bio je izuzetno lukav. Znao je da ga zatajeno blago sigurno

čeka u šeikovoj blagajni da ga uzme kad god zaţeli. Morao je samo

glumiti neupućenost u šeikove manipulacije, dok ovaj nije bio duboko

u zamci, pa mu otimanje više nije moglo pomoći. Taj je trenutak došao

nakon deset godina. Osveta će biti dug posao. Počet će sa šibanjem

golih šeikovih stopala, dok mu ne popucaju sve male kosti, što će mu

znatno oteţati hodanje u Sultanovoj prisutnosti. Tu će biti pročitana

konačna presuda - sve će završiti čvornatom vrpcom od bivolje koţe

omotanom oko čela i stiskanom dok šeikove sokolske oči prvo ne

iskoče iz svojih duplja, a zatim mu lubanja ne pukne poput zrele dinje.

Sultan je zaista uţivao u takvim spektaklima - i jedva čekao sljedeći.

Oba čovjeka poznavala su ritual koji je počeo ljubaznom posjetom

Sultanovih emisara. Oni su sada sjedili nasuprot šeiku ispod

takamake, srčuci gustu crnu kavu iz mjedenih šalica, ţvačući ţuto i

ruţičasto meso kokosovog oraha i smiješeći se šeiku hladnim očima. U

takvoj ledenoj atmosferi pojavio se glasnik iz luke, bacio se pred njih i

počeo brbljati novosti o britanskom ratnom brodu čiji su topovi prijetili

obali. Šeik tiho sasluša i otpusti glasnika prije no što će se okrenuti

svojim gostima. «Ovo je ozbiljan posao», poče s olakšanjem što moţe

119

promijeniti temu. «Bilo bi mudro vidjeti taj strani brod. » «Ferengi imaju

ugovor s našim gospodarom«, izgovori sjedobradi poslanik, «i vrlo

strogo se drţe tih komada papira. » Svi klimnuše, i nitko od njih nije

pokazivao uzbuđenje koje im je ispunjavalo grudi. Iako su ti sirovi

sjeverni ljudi samo u prolazu promatrali obalu, bilo je to dovoljno da

izazove oprez i strah. Šeik je razmišljao nekoliko minuta, gladeći svoju

debelu kovrčavu bradu, zasjenjujući oči dok su mu navirale ideje.

Njegov um bio je gotovo paraliziran katastrofom koja mu je prijetila, ali

sad je ponovno počeo raditi. «Moram otići na taj ratni brod», izjavi.

Emisari odmah počeše protestirati, ali on podigne ruku. Još uvijek je

bio šeik od Elata i oni su ga morali saslušati. «Moja je duţnost da

utvrdim namjeru zapovjednika i pošaljem vijest našem gospodaru.«

Clinton Codrington je gotovo dao zapovijed da se podigne sidro. Na

obali već nekoliko sati nije bilo znakova ţivota i ništa se nije moglo

učiniti. Nadao se da bi mogao uhvatiti europskog trgovca robljem koji

uzima robove, ali to se izjalovilo. Trebao je odavno isploviti, jer sunce je

bilo na pola puta niz nebo i nije htio ploviti noću kroz opasnosti

kanala, ali neki instinkt ga je zadrţavao. Nastavio se vraćati na ogradu,

promatrajući teleskopom ravne blatne zgrade među palminim drvećem.

Svaki put kad bi se okrenuo od obale bez riječi, njegovi časnici bi se

razočarano opustili. Ovoga puta, Clinton ugleda kretanje, bljesak

bijelih ogrtača na napuštenoj ulici grada. Dok je gledao kroz teleskop,

osjeti ubod uzbuđenja i čestita sebi na strpljenju. Malo izaslanstvo

prilazilo je obali kroz šumarak. «Prenesite poruku posilnom da donese

moje pištolje i mač», naredi bez spuštanja teleskopa. Druţinu na obali

predvodila je velika prilika u bijelim haljinama s turbanom koji je sijao

od zlata. Iza njega, čovjek je nosio dugu zastavu, skrletnu i zlatnu,

oznaku Sultana. «Tretirat ćemo ga kao guvernera», odluči Clinton. «I

dati mu četiri topa. » Okrene se na peti i ode u kabinu promijeniti

odoru.

Arapin je izišao iz male feluke i popeo se na palubu hvatajući zrak, uz

pomoć dva kućna roba. Kad je njegovo stopalo dodirnulo palubu,

iznenada opali prvi top dobrodošlice. Šeik vrisne poput divljeg

ţdrijepca i skoči u zrak, a lice mu problijedi. Clinton stane pred njega,

sjajan u nakrivljenom šeširu, plavoj i zlatnoj jakni, s hlačama i mačem,

te ga uze za ruku da ga smiri tijekom ostatka pozdrava, kako ne bi

pobjegao natrag na feluku gdje su ga čekali prestravljeni veslači.

«Hoćete li doći ovamo, Vaša visosti», promrmlja Clinton i povuče ga

120

oštro u svoju kabinu. Prevođenje je bilo problem, ali jedan od šeikovih

pratitelja natucao je francuski i malo engleskog. Bila je gotovo noć kad

je Clinton konačno uspio razumjeti strašno iskrivljeni jezik. Kad je

shvatio, bilo je to kao da je sjajno svjetlo ispunilo kabinu, te osjeti

divlje ratoborno veselje. Debeli šeik, guverner Elata, traţio je zaštitu

britanskog carstva od nepravda i tiranije Sultana od Zanzibara. «Dites

lui je ne peux pas - oh, prokletstvo, recite mu da ga mogu zaštititi

samo ako Elat proglasi slobodnim od Sultanove vlasti, comprenez

voush «Je mexcuse, je ne comprends pas. » Bilo je to naporno, posebno

s obzirom na Clintonovu ţelju da provinciju Elat stavi izvan vlasti

Sultana. Vanjski poslovi dali su svim antirobovskim eskadronima

prazne obrasce ugovora, napravljene prema protokolu u točnoj pravnoj

terminologiji. Oni su sluţili za potpisivanje od poglavica, ratnih vođa,

malih prinčeva i domorodačkih kraljeva koji se mogu nagovoriti da se

potpišu. Ti su dokumenti počeli s izjavom o obostranom priznavanju

između Njenog Veličanstva i potpisnika, obećavali zaštitu i slobodnu

trgovinu, te završavali vrlo specifičnim uvjetima koji su se odnosili na

zabranu trgovine robljem i davanjem prava Englezima da pretraţe,

uhvate i unište sve brodove koji trguju robljem unutar voda

predviđenih ugovorom. Nadalje, davao je pravo Mornarici Njenog

Veličanstva da iskrca trupe, uništi barake, oslobodi robove, uhiti

trgovce robljem i učini bilo koji drugi čin u svrhu istrjebljenja trgovine

u svim zemljama potpisnicama. Admiral Kemp u Capetownu je

previdio činjenicu da kapetan Codrington ima kod sebe mnogo takvih

ugovora. Bili su namijenjeni za upotrebu na zapadnoj afričkoj obali

sjeverno od ekvatora. Dobri admiral bi se vrlo zabrinuo kad bi saznao

da je poslao jednog od svojih najrevnijih juniora u patroliranje s tako

opasnim materijalom. «Mora ovdje potpisati«, objasni brzo Clinton, «i

izdat ću zapovijed da od britanskog trezora dobije stotinu gvineja. »

Ugovor je predviđao da potpisnik dobiva godišnju svotu novca. Clinton

je smatrao da je stotinu gvineja dovoljno. Nije bio siguran ima li

dozvolu da napiše to naređenje, ali šeik Mohamed bio je oduševljen.

Pregovarao je za vlastiti ţivot, a dobio ne samo zaštitu od ovog ratnog

broda, već i obećanje o zlatu. Sretno se smiješio potpisujući se pod

svoju novu titulu princ i vrhovni vladar suverenih posjeda Elata i Ras

Telfe. «Dobro», reče Clinton kratko, smotavši svoju kopiju ugovora i

omotavši je vrpcom dok je ţurio do vrata kabine. «Gosp. Denham»,

urlikne, «ţelim postrojbu za iskrcavanje, muškete, pištolje, sablje i

zapaljiva sredstva, četrdeset ljudi spremnih za odlazak na obalu sutra

121

u zoru! » Smijuljio se dok se okretao prevoditelju: «Bilo bi bolje da

Njegova ekscelencija noćas ostane na brodu. Sutra ćemo vas postaviti

na vlast. » Prvi put šeik osjeti oprez. Ovaj Ferengi imao je hladne

nemilosrdne oči vraga. «El Sheetan», pomisli, «sam vrag. » I načini znak

protiv uroka.

«Gospodine, mogu li govoriti? » Gosp. Denham, prvi časnik Crne šale,

izgledao je zbunjeno, gledajući redove naoruţanih mornara. Do zore je

bilo još sat vremena. «Reci. » Clinton mu velikodušno dopusti.

Poručnik Denham nije bio priviknut na ovakvo raspoloţenje svojeg

kapetana i progovori oprezno. Njegovi stavovi su u suštini bili slični

admiralovima. «Ako biste htjeli protestirati protiv mojih zapovijedi,

poručniče», Clinton ga veselo prekine, «sa zadovoljstvom ću unijeti vaš

protest u brodski dnevnik. » Oslobođen odgovornosti što će biti u

ratnom pohodu na stranom teritoriju, poručniku Denhamu je bilo

lakše kad mu je Clinton rekao: «Ja preuzimam zapovjedništvo nad

postrojbom. Vi ćete zapovijedati brodom u mojoj odsutnosti. « Poručnik

impulzivno zatrese Clintonovu ruku. «Sretno, gospodine«, reče. Otišli

su na obalu u dva čamca. Čim je trup udario o dno na obali, Clinton

skoči u vodu i povede naoruţane ljude. Izvadi sablju, a cipele su mu

šljapkale dok se pribliţavao najbliţem dhowu. Kad je skočio na palubu

broda, arapski straţar izleti iz kabine na krmi i uperi u njega dugu

jezail pušku. Bio mu je vrlo blizu i Clinton instinktivno zamahne

sabljom, baš u trenutku kad je puška opalila. Njegova oštrica sudari se

s čeličnim bubnjem, usmjerivši se prema gore dok je jezail zagrmio, a

zasljepljujući oblak dima udario u njegovo lice i sprţio mu obrve. Ipak,

metak je proletio visoko iznad njegove glave. Kad se zrak raščistio,

straţar baci prazno oruţje i skoči s broda, jureći preko pijeska prema

šumarku. »Pretraţite ga i zapalite», naredi Clinton. Tek je tada imao

prilike pogledati ostale dhowove iz flote. Jedan je već gorio svijetlim

plamenom na jutarnjem svjetlu, bez mnogo dima. Savijeno jedro je

crnilo poput suhog lista i mogao je čuti pucketanje suhih greda trupa i

kabine. Njegovi mornari su skočili s broda i pojurili prema sljedećem.

«U plamenu je, gospodine», dahtao je časnik, a vrući zrak pogodi

Clintona u lice. «Najbolje da se maknemo», reče on blago i siđe niz

ljestve na pijesak. Plamenovi iza njega su urlali poput divljih ţivotinja

u kavezu. Najveći dhow, brod od dvije stotine tona, leţao je pred njima.

Clinton je stigao do njega pedeset koraka ispred svojih ljudi. «Provjerite

da ispod nema nekoga», naredi, a jedan od mornara vrati se na palubu

noseći umotani svileni tepih za molitvu pod rukom. «Ostavi to! », otrese

122

se Clinton. «Nema pljačkanja. « Mornar neodlučno ispusti dragocjeni

teret na palubu, a plamenovi ga prihvatiše kao da se radi o ţrtvi bogu

Baalu. Do trenutka kad su dosegnuli liniju drveća, svih osam brodova

je gorjelo - jarboli su se srušili kad bi izgorjeli pri dnu, a jedra

nestajala u eksplozijama plamena. U jednom od trupova eksplodira

bačva s barutom uz gromoglasnu buku, a visoki stup dima nekoliko

sekunda je lebdio nad obalom, u obliku goleme sive hobotnice. Za njim

su ostali skršeni dhowovi, a plamen je ugašen udarnim valom

eksplozije. «Je li netko bio na palubi? », upita Clinton tiho. «Ne,

gospodine», odgovori mu mornar, lica crvenog od uzbuđenja, s golom

sabljom u ruci. Clinton sakrije svoje olakšanje hladnim klimanjem i

nekoliko sljedećih minuta potroši na okupljanje ljudi u urednu

formaciju, dajući im vremena da povrate dah. «Provjerite svoje

muškete», naredi on, i začuje se škljocanje mehanizama. «Pričvrstite

bajunete. « Metal zazvoni o metal dok su duge oštrice pričvršćene na

cijevi Enfield pušaka. «Ako bude otpora, to će biti u gradu,

pretpostavljam«, i pregleda nejednake redove. Nisu baš marinci,

pomisli osjećajući simpatiju za njih. Moţda nisu savršeno uvjeţbani,

ali imaju duha i inicijative, nisu paradni manekeni. «Hajdemo. » Mahne

za polazak i krenuše prašnjavom ulicom između blatnih kuća. Grad je

smrdio po spaljenom drvu i otvorenoj kanalizaciji, riţi kuhanoj sa

šafranom i pročišćenom maslacu. «Hoćemo li ih spaliti? », upita njegov

časnik pokazujući zgrade. «Ne, tu smo da ih zaštitimo«, reče mu

Clinton ukočeno. «Pripadaju našem novom savezniku, šeiku. »

«Shvaćam, gospodine», promrmlja ovaj izgledajući pomalo zbunjeno, a

Clinton se saţali nad njime. «Traţimo robovske barake«, objasni dok su

hodali ulicom u kompaktnoj formaciji. Zaustaviše se na raskriţju.

Vrućina je bila strašna, a tišina prijeteća. Nije bilo vjetra i kokosov

šumarak bio je tih. S obale su dopirali slabi zvuči izgaranja drva, a

iznad njih su afričke vrane kruţile promuklo kriješteći, ali grad i

šumarak bili su napušteni. «Ne sviđa mi se ovo», reče jedan od ljudi iza

Clintona. Mogao ga je shvatiti. Mornari su se uvijek osjećali nespretno

kad su odvojeni od broda, a ovdje ih je bilo samo četrdeset, daleko od

obale, okruţeni nevidljivim, ali ništa manje opasnim divljim ratnicima.

Clinton je znao da mora odrţati iznenađenje, ali zastao je na trenutak

shvativši da je bezobličan vrećasti oblik u desnoj ulici ljudsko tijelo,

crno, golo i vrlo mrtvo. Jedan od robova pao je u panici i ostao leţati

na mjestu. U tom smjeru su sigurno barake, odluči Clinton. «Tiho!»,

upozori ljude i nagne glavu, slušajući paţljivo slabe zvukove. To je

123

mogao biti vjetar, ali vjetar nije puhao, ili vatra, ali vatra je bila iza

njih. Bio je to udaljeni zvuk ljudskih glasova, shvati on, mnogo

glasova, tisuće glasova. «Ovuda. Slijedite me! » Potrčali su naprijed

desnom ulicom i odmah uletjeli u paţljivo pripremljenu zamku. Plotun

iz mušketa prolomio se s obje strane uske staze, a barutni dim suknuo

je prema njima poput debele zavjese. U dimu su plesale nestalne

prilike napadača u ogrtačima, puneći duge jezaile ili vitlajući

polumjesečastim sabljama uz divlje krike «Alah akbar, Alah je najveći!»

Nasrnuli su na malu skupinu mornara uhvaćenu između dvije vatre

na uskom putu. Ima ih barem stotinu, procijeni Clinton u trenutku, i

odlučno napreduju. Sjajne sablje djelovale su posebno zastrašujuće.

«Okupite se», vikne Clinton. «Ispalit ćemo plotun, a zatim ih dočekati

bajunetama! « Prvi red Arapa bio je gotovo ispred pušaka. Clinton

primijeti da su mnogi od njih podigli rubove svojih ogrtača i da su im

noge gole do butina. Koţa im je varirala od boje slonovače do duhana.

U prednjem redu je bilo i sjedobradih, i svi su vrištali i zavijali u

borbenom bijesu. Upravo su vidjeli kako im ţivoti gore na obali. Sve što

im je preostalo bio je sadrţaj baraka smještenih u šumarku kokosovih

oraha. «Vatra! », zaurla Clinton i plotun ga na trenutak zagluši. Dim

mu je zaklonio pogled, načinivši neprozirnu zavjesu u jutru bez vjetra.

«Naprijed! », vikne i povede napad kroz dim. Posrne preko tijela Arapa.

Čovjekov turban se odmotao i pao mu preko očiju, natopljen krvlju,

boje Sultanove zastave koja se dizala ispred njega. Prilika se nadvije

nad njim i on začuje fijukanje sablje. Sagne se. Jaka struja zraka baci

mu u oči čuperak kose dok je oštrica prolazila tik uz njegovo čelo.

Clinton se ispravi i svu snagu unese u kontranapad. Vrh njegove

sablje prođe kroz meso, dok se nije zaustavilo na kosti. Arapin ispusti

svoju sablju i uhvati golim rukama Clintonovu oštricu. Clinton se

povuče i istrgne svoje oruţje iz mesa. Dok je oštrica prolazila kroz

prste, tetive se odvojiše uz slabe pucketave zvukove, a čovjek padne na

koljena, drţeći ruku pred očima s izrazom čuđenja. Clinton potrči da

dostigne svoje mornare i pronađe ih raštrkane kod šumarka u malim

grupicama, kako se smiju i viču u uzbuđenju. «Bjeţe kao trkaći konji,

gospodine«, dovikne mu časnik i zgrabi Sultanovu zastavu te zamahne

njome iznad glave, potpuno obuzet uzbuđenjem. »Imamo li gubitaka? »,

upita Clinton. I on je osjećao euforiju bitke. Ubijanje Arapa ga je

ushićivalo. U tom trenutku bio je sposoban vratiti se i uzeti čovjekov

skalp. Međutim, pitanje ga otrijezni. «Jedrow je dobio u trbuh, ali moţe

hodati. Wilson ima porezanu ruku. » «Vrati ih na obalu. Mogu pratiti

124

jedan drugoga. Ostali, za mnom! » Pronašli su barake četvrt milje dalje.

Straţari su pobjegli. Obori za robove protezali su se pola milje uzduţ

obje obale malog potoka koji je davao pitku vodu i istovremeno

predstavljao kanalizaciju. Barake su bile drukčije od onih koje je

Clinton zarobio na zapadnoj obali, jer one su izgradili europski trgovci

sa svojim osjećajem za urednost. Ove raštrkane zgrade sagrađene od

sirovih debala vezanih uţadima od palminog lišća bile su potpuno

drukčije. Iza vanjskih barikada bile su otvorene sjenice pod čijim

krovovima su se okovani robovi mogli sakriti od sunca i kiše. Jedina

ista stvar bio je smrad. Epidemija tropske dizenterije poharala je

barake i većina koliba sadrţavala je raspadajuće leševe ţrtava. Vrane i

lešinari strpljivo su čekali na okolnom drveću, mračne siluete na

svijetlom plavetnilu jutarnjeg neba. Clinton je kod obale sreo novog

vladara Elata, šeika Mohameda, i ispratio ga uz obalu. Nadolazeća

plima gasila je gomile pepela koje su označavale mjesta na kojima su

bili brodovi. Šeik je hodao nesigurno, poput čovjeka u dubokom šoku,

pridrţavajući se za jednog od kućnih robova, gledajući u nevjerici oko

sebe. Posjedovao je trećinu svakog od spaljenih brodova. Kad su došli

do linije drveća, morao se odmoriti. Rob je stavio drveni stolac u sjenu,

a drugi počeo mahati lepezom od palminog lišća oko njegove glave

kako bi otjerao muhe i ohladio ga. Njegova bijeda bila je potpuna kad

mu je «El Sheetan», ludi britanski kapetan s očima vraga, odrţao

lekciju na lošem francuskom i engleskom preko šokiranog prevoditelja.

Takve stvari mogle bi se ponoviti samo šaptom, i šeik pozdravi svako

novo otkriće tihim krikom «Waaai! » i okretanjem očiju prema nebu.

Shvatio je da su seoski kovači izvučeni iz grmlja i već kidaju okove sa

zbunjenih robova. «Waai! » plakao je šeik. «Zar vrag ne shvaća da su ti

robovi već prodani i da je plaćen porez! » Clinton mu zadovoljno objasni

da će se oslobođeni robovi vratiti natrag u unutrašnjost i da će šeik

poslati straţare koji će ih otpratiti te upozoriti sve druge karavane s

robovima da je luka Elat zatvorena za trgovinu. «Waai! », šeikove oči

ispune se suzama. «Osiromašit će me! Moje ţene i djeca će umrijeti od

gladi. » «El Sheetan te savjetuje da počneš trgovati kaučukom i

coprom», objasni prevoditelj. «A kao tvoj najbliţi saveznik, obećava da

će te redovno posjećivati sa svojim velikim brodom kako bi provjerio

slijediš li njegove savjete. » «Waai! », šeik poče čupati bradu tako da su

mu pramenovi ostajali u rukama. «Ovaj saveznik je gori od običnih

neprijatelja.

125

«Dvadeset i četiri sata kasnije Crna šala je uplovila u zaljev Telfa,

četrdeset milja uzvodno. Nitko nije upozorio robovlasničku flotu, koja

je tamo bila usidrena, o novoj politici Elata. Pet dhowova s vanjske

strane uspjeli su prerezati svoje sidrene uţadi i pobjeći u labirint

plitkih koraljnih kanala i sprudova gdje ih Crna šah nije mogla

slijediti. Međutim, uz obalu je bilo usidreno još šest manjih brodova i

četiri veličanstvena prekooceanska dhowa s dvostrukim palubama.

Clinton Codrington zapalio je dva i zaplijenio četiri najnovija i najveća

broda, i poslao ih na jug do najbliţe britanske baze u Port Natalu radi

nagrade. Dva dana kasnije, Clinton Codrington uvjeţbavao je topovsku

paljbu pokraj obale Kihya. Isturio je topove i ispalio salve u lagunu čija

se površina uzburkala od bijelih fontana pjene. Grmljavina topova

odbila se od dalekih brda i vratila preko neba poput topovskih kugla

koje se kotrljaju preko drvene palube. Sultanov lokalni guverner

pretvorio se u drhtavu uţasnutu masu na ovaj prikaz moći i morali su

ga donijeti na palubu Crne šale da potpiše ugovor s kapetanom.

Clinton je pripremio ugovore za potpis. Kad je guverner doveden,

saznao je da je nasljednik kraljevstva koje nikad nije ţelio i titule koja

je bila tako visoka da će sigurno izazvati osvetu onoga čije se ime nije

usudio izgovoriti.

Admiral Kemp, koji je sjedio u svojoj radnoj sobi u zgradi Admiraliteta i

promatrao magloviti pejsaţ sve do dalekih planina Hotentotske

Nizozemske, zanemario je prve izvještaje kao ludu maštariju nekog

niţeg časnika koji je predugo sluţio u Port Natalu i razbolio se od

prašumskog ludila «El Cafard», koje je ponekad pogađalo izolirane

ljude. Zatim su detalji počeli dolaziti i sa sjevera, i bili su previše jasni

da bi se zanemarili. Armada zaplijenjenih brodova stizala je u luku

Port Natal, do sada dvadeset i šest, a neki su bili puni robova.

Poručnik-guverner Port Natala očajnički je traţio admiralov savjet što

učiniti s tim brodovima. Robovi su iskrcani na obalu, pušteni i

zaposleni kao radnici kod gospode koja se nadala uzgajati pamuk i

šećernu trsku u divljini doline Umgeni. Nedostatak radne snage bio je

ključan, jer lokalni Zulu stanovnici preferirali su pljačkanje stoke i

ispijanje piva. Guverner bi rado prihvatio sve bivše robove koje mu

Kraljevska mornarica moţe poslati. (Admiral nije u potpunosti shvaćao

razliku između radnika i robova. ) Međutim, bilo je pitanje što učiniti s

dvadeset i šest, ne, čak trideset i dva zaplijenjena broda. Flota od šest

brodova stigla je za vrijeme diktiranja pisma. Dva tjedna kasnije, jedan

od zaplijenjenih dhowova koji je poručnik-guverner uvrstio u

126

kolonijalnu sluţbu, stigao je u Table Bay s novim vijestima. Jedna od

poruka bila je od Sir Johna Bannermana, britanskog konzula iz

Zanzibara. Druga je bila od Sultana Omanija osobno, s kopijama za

Ministarstvo vanjskih poslova u Londonu i za guvernera-generala u

Kalkuti. Sultan je očito vjerovao da će kao predstavnik Kraljice

Engleske guverner-general imati ovlasti u Indijskom oceanu koji je

praktički bio njegovo prednje dvorište. Admiral Kemp poderao je pečate

na obje poruke s osjećajem nadolazeće katastrofe. «Blagi Boţe! »,

prostenje kad je počeo čitati, a zatim: «O, slatki Kriste, ne! » I kasnije:

«To je previše, to je noćna mora! » Kapetan Codrington, jedan od

najmlađih kapetana na popisu Admiraliteta, dao si je ovlasti koje bi

zapanjile i samog Wellingtona ili Bonapartea. Pripojio je britanskoj

kruni goleme afričke teritorije koji su prije bili dijelovi Sultanove

zemlje. Pregovarao je s raznim lokalnim poglavicama i sumnjivim

autoritetima, dajući im priznanje i britansko zlato. «Blagi Boţe!»,

admiral ponovno vikne u bijesu. «Što će reći onaj prokleti Palmerston.»

Kao torijevac, Kemp nije imao visoko mišljenje o novom premijeru. Od

nevolja u Indiji, vojničkih ustanaka, britanska vlada bila je vrlo

oprezna u prihvaćanju novih odgovornosti za prekomorske teritorije i

nazadne narode. Njihove naredbe bile su specifične, a novija aktivnost

kapetana Codringtona bila je daleko od suštine tih naredaba. Bitka za

Afriku bila je još daleka budućnost, a duh Malih Engleza motivirao je

britansku vanjsku politiku, čega je Kemp bio bolno svjestan. Ove

vijesti bile su opasne, ali daleko od cijele priče, shvatio je čitajući

konzulovu poruku, dok mu se disanje ubrzavalo, a boja pretvarala u

crvenu. Oči mu počeše suziti od bijesa. «Kad zgrabim to štene. », obeća

sam sebi. Kapetan Codrington je, čini se, objavio privatni rat Sultanu.

Ali, čak i u svojem bijesu, admiral osjeti ubod profesionalnog

poštovanja za opseg operacija svojega podređenog. Konzul je napravio

velik popis s više od trideset odvojenih incidenata. Štene je napalo

utvrđene gradove, izlazilo na obalu kako bi spaljivao barake, puštao

desetine tisuća robova, zapljenjivao brodove na otvorenom moru, palio

ih u lukama, te stvorio kaos dostojan samog Nelsona. Admiralovo

neodlučno cijenjenje Codringtonove tehničke izvedbe kampanje nije

umanjilo njegovu odlučnost da se osveti zbog uznemirivanja svojeg

ţivota i karijere. «Ovog puta ništa ga ne moţe spasiti. Ništa! », vikao je

admiral okrećući se Sultanovom protestu. Pismo je očito bilo djelo

profesionalnog pisara. Svaki odjeljak je počeo i završavao ukrašenim

upitima o Kempovom zdravlju, a između toga bili su umetnuti pozivi u

127

pomoć, vriskovi bijesa i protesti zbog prekršenih obećanja vlade Njenog

Veličanstva. Na samom kraju pisar nije mogao odoljeti a da ne doda

molitvu za admiralov i Kraljičin prosperitet u ovom ţivotu i sreću u

sljedećem. To je malo ublaţilo povrijeđeni ton u kojem su napisani

protesti i zahtjevi. Sultan je procijenio svoje gubitke na preko četrnaest

lakha rupija, gotovo milijun sterlinga u opljačkanim brodovima i

oslobođenim robovima, a to nije uključivalo nenadomjestivu štetu za

Sultanov ugled, niti prekid trgovine duţ cijele obale. Zbrka je bila takva

da neke luke moţda više i neće biti otvorene za trgovinu. Sustav

skupljanja robova u unutrašnjosti kontinenta i mreţa putova do

obalnih luka su bili tako oštećeni da će im trebati godine da se

ponovno otvore, a da se i ne govori o golemom gubitku brodova

izazvanom djelovanjem «El Sheetana». Luke još otvorene za trgovinu

bile su zatrpane trpljivim robovima, čekajući brodove koji su već bili

potopljeni ili zaplijenjeni jedrili prema Port Natalu. «Ništa ga neće

spasiti», ponovi Kemp i zastane. I njegova karijera je bila gotova. Shvati

tu činjenicu i osjeti duboku nepravdu. Četrdeset godina nije načinio

niti jedan pogrešan korak, umirovljenje je bilo tako blizu. Otrese se

letargije očaja i poče izdavati zapovijedi. Prvo je bilo za sve brodove

eskadrona, da odmah isplove i krenu u potragu za Crnom šalom. U

očaju shvati da će njegova zapovijed putovati do svih zapovjednika

gotovo šest tjedana, jer bili su raštrkani preko dva oceana. Trebat će

im mnogo vremena i da pronađu topovnjaču u labirintu otoka i zaljeva

uzduţ Mozambičkog kanala. Međutim, kad to učine, kapetan Clinton

Codrington odmah mora biti razriješen duţnosti. Poručnik Denham

preuzet će privremeno zapovjedništvo, s naređenjem da vrati Crnu šalu

u Table Bay što je prije moguće. Kemp je bio siguran da moţe skupiti

dovoljno starijih časnika za osnivanje vojnog suda. Moglo bi mu barem

malo pomoći ako Prvog lorda bude mogao izvijestiti da je Codrington

već oštro kaţnjen. Zatim je napisao poruku konzulu u Zanzibar,

sugerirajući mu da umiruje Sultana dok situacija ne bude pod

kontrolom - i dok od Ministarstva vanjskih poslova ne dobiju upute u

vezi nadoknada štete. Naravno, u ovoj fazi ne moţe Sultanu dati

nikakva obećanja osim izraza dobre volje. Zatim, tu je bio teţak

zadatak pisanja izvješća Admiralitetu. Nije imao riječi da ublaţi djela

svojeg podređenog i svoju vlastitu odgovornost. Bio je previše dugo

djelatni časnik da bi to pokušao. Međutim, kad je naveo gole činjenice,

čak i u bezosjećajnom ţargonu mornarice one su se činile tako

uvećanima da je bio potpuno šokiran. Brod je čekao pet sati da

128

admiral završi svoje pismo. U London će stići za manje od mjesec

dana. Njegovo zadnje pismo bilo je za časnika koji je zapovijedao

Crnom šalom. U njemu si je Kemp dozvolio da izrazi nešto svoje

gorčine, sadistički uţivajući procjenjujući djelotvornost riječi poput

«pirat» i «razbojnik», ili «zlonamjeran» i «neodgovoran». Svoje malo

otrovno remek-djelo napisao je u pet kopija i poslao ga u svim

mogućim smjerovima kako bi što prije stiglo do šteneta. Ipak, kad su

pisma bila poslana, mogao je samo čekati - a to je bio najgori dio cijele

stvari. Nesigurnost i neaktivnost uništavali su samu njegovu dušu.

Uţasavao se svakog novog dolaska u Table Bay, i svaki put kad bi

signalni top na brdu iznad grada ispalio hitac, njegov duh je zadrhtao,

a strah ga pogodio u ţeludac. Svaka nova poruka produljivala je popis

destrukcije, a na kraju je stigao i izvještaj od samog prijestupnika,

zašiven u platneni paket i adresiran na admirala Kempa. Isporučila ga

je posada posebno vrijednog dhowa dugog preko osamdeset stopa s

teretom od stotinu tona. Ton kojim je kapetan Codrington nabrajao

svoje uspjehe ljutio je admirala koliko i sama djela. U nehajnom

početnom odjeljku, kapetan Codrington zabiljeţio je dodavanje od oko

milijun četvornih milja Afrike Britanskom carstvu. Imao je hrabrosti

priznati da njegove akcije moţda nadilaze naređenja i objasnio je

diskrepanciju: «Bila mi je čvrsta namjera dok sam u ovoj sluţbi izbjeći

svaki čin političke prirode. Međutim, bio sam prisiljen prihvatiti

kraljevstva Elat i Telfa ugovorima sa Šeikom i Imamom, zajedno s

njihovim ljudima koji su traţili zaštitu od neprijateljskih i divljih činova

Sultana od Zanzibara. » Ovo nije bila dobra vijest za Dom lordova, a

posebno za premijera, Lorda Somerseta koji je uvijek prigovarao

upotrebi svojih ljudi i brodova za borbu protiv robovlasništva.

Međutim, slijedilo je nešto mnogo gore. Kapetan Codrington nastavio je

s lekcijom admiralu Kempu. «Boţjom voljom, Englez bez drugih moći

osim karaktera svoje plemenite nacije donio je tim sirotim ljudima

spas. Lordovi mi moraju oprostiti što koristim taj zastarjeli argument»,

udarac Malim Englezima, «međutim, jasno mi je poput afričkog sunca

da je Bog pripremio ovaj kontinent za jedinu naciju na zemlji koja ima

dovoljno vrline da upravlja njime za njegovo dobro i za dobro ljudi koji

riječ Boţju uzmu za svoj moralni zakon. » Admiral Kemp zagrcne se

pročitavši to, i uhvati ga napad kašlja koji je potrajao nekoliko minuta.

Zatim nastavi čitati. «U svemu tome, nisu me vodili osobni motivi niti

interesi za slavom, več su moje akcije sluţile tome da upotrijebim svoje

moči u slavu svojeg Boga, Kraljice, zemlje i cijelog čovječanstva.«

129

Admiral ukloni svoje naočale i zagleda se u vitrinu s punjenim pticama

pjevicama što je visjela na suprotnom zidu. «Da napiše tako nešto, ili je

najveća budala na svijetu - ili hrabar čovjek. Ili oboje», odluči na kraju.

Admiral Kemp nije bio u pravu. Zapravo, Clinton Codrington imao je

napad taštine i vaţnosti zbog osjećaja neograničene moći koji mu je

davao njegov poloţaj. Imao je tu moć mnogo mjeseci, i njegov sud i

osjećaj za pravdu bili su izobličeni. Ali, još je uvijek vjerovao da

ispunjava volju Boga, svoju patriotsku duţnost i duh zapovijedi

lordova Admiraliteta. Također je bio potpuno svjestan da je pokazao

nadmoćnu profesionalnu sposobnost u izvođenju niza kopnenih i

morskih akcija, gotovo uvijek protiv jačeg neprijatelja, bez i jednog

povlačenja i s gubitkom od svega trojice ljudi i manje od tuceta

ranjenih. Postojalo je samo jedno područje u kojem Clinton nije bio

siguran u uspjeh. Huron je još bio u ovim vodama, dobio je tu

informaciju iz mnogo izvora. Mungo St John je trgovao, plaćao najveće

cijene za najbolju robu, birao ih sam ili izbor prepuštao Tippoou.

Uzimali su samo zdrave, odrasle ljude i ţene sposobne izdrţati dugi

put oko Rta Dobre Nade i preko središnjeg prolaza, a ta vrsta robe bila

je traţena. Clinton se svakoga dana nadao da će Crna šala još jednom

podići visoku piramidu bijelih jedara, ali svakoga dana nada je blijedila

prolaskom ţestokog tropskog sunca preko neba i gasila se kad bi

golema crvena kugla tonula u more. Još jednom su za samo jedan dan

promašili veliki američki kliper. Isplovio je iz zaljeva kod Lindija

dvadeset i četiri sata prije dolaska Crne šale, nakon ukrcavanja

pedeset robova. Promatrači s obale nisu bili sigurni je li krenuo na

sjever ili jug, jer skrenuo je tek ispod obzorja i izgubio se iz vida prije

no što je krenuo svojim kursom. Clinton je pretpostavljao da Huron ide

na jug i krenuo je u potjeru preko praznog mora, niz naizgled

napuštenu obalu, tek nakon tri dana priznavši da mu je St John još

jednom pobjegao. Morao je prekinuti potjeru. Na kraju je saznao da je

Huron krenuo na sjever, da St John još trguje i da ga moţe ponovno

sresti. Molio je za to svake večeri. Bilo je to sve što mu je trebalo da ova

patrola ispuni svoju misiju i krene prema Table Bayu. Ovoga puta

imao je svjedočenja ljudi koji su prodali St Johnu robove da Mungo St

John još trguje. Nije se morao pouzdati u klauzulu o opremi i

sumnjivim pravima na pretraţivanje. Imao je dokaze i znao je da će se

njegova prilika pojaviti. Plima je išla u prilog Clintonu. Bio je ispunjen

novim osjećajem vrijednosti, ţeljeznim povjerenjem u sebe i svoju

dobru sreću. Drţao se drukčije, podignute brade, ravnijih ramena, a

130

ako njegov korak i nije bio šepirenje, bio je svakako prilično

samouvjeren. Smiješio se češće no prije, a njegove usne su se krivile u

đavolski smiješak praćen sjajem blijedoplavih očiju. Pustio je brkove,

zlatne i kovrčave, koji su mu dali piratski izgled, a njegova posada,

koja je uvijek poštovala njegovu sposobnost upravljanja brodom, ali

osjećala malo prema njemu, sada je klicala kad bi se vraćao s obale na

palubu. «Dobri stari Tongs! » Bio je to njegov novi nadimak. Nikada

prije nisu imali nadimak za njega, ali sada su bili ponosan brod -

ponosni na sebe i svojeg dvadesetsedmogodišnjeg «starca». «Pokaţi im,

Tongs! », vikali su iza njega dok ih je vodio s isukanom sabljom u ruci

preko vanjskih ograda baraka, a dim muskete lebdio oko njegove vitke

prilike. «Na njih, šaljivčine! », klicali su sami sebi preskačući razmak

između Crne šale i paluba brodova s robljem, mašući sabljama,

ispaljujući pištolje dok su tjerali trgovce robljem ispod paluba i

zatvarali ih tamo, ili ih bacali preko ograda u more gdje su kruţili

morski psi. Znali su da stvaraju legendu. Tongs i njegovi šaljivčine

čiste trgovce robljem iz Mozambičkog kanala, vraška priča za pričanje

djeci kod kuće, a i novac kojim će je dokazati bit će priličan. U tom je

raspoloţenju Crna šala uplovila u zanzibarsku luku, utvrdu Omani

Sultana, mali Danijel u lavljoj jazbini. Topnici na zidovima tvrđave

stajali su s bakljama u rukama, ali nisu se mogli prisiliti da ih prinesu

golemom brončanom topu dok je ruţna mala topovnjača prilazila

Zanzibaru. Crna šala imala je na palubi postrojene uredno

uniformirane mornare. Bio je to spektakularan prikaz geometrijski

bijelih redova ljudi nasuprot tropskom nebu prepunom sivih olujnih

oblaka. Njeni časnici s nakrivljenim šeširima nosili su svečane odore,

mačeve, bijele rukavice i hlače. Kad je ulazila u unutrašnju luku,

topovnjača je ispalila svoj počasni pozdrav - koji je za većinu populacije

bio znak da počnu bezglavo bjeţati u brda, zaglavljujući uske ulice

starog grada. I sam Sultan je pobjegao iz palače i sakrio se u

britanskom konzulatu s većinom svojeg dvora. «Nisam kukavica»,

objasnio je Sultan gorko Sir Johnu Bannermanu, «ali kapetan ovog

broda je luđak. Niti sam Alah ne zna što će sljedeće učiniti. » Sir John

je bio velik čovjek velikih apetita. Imao je golem trbuh i guste brkove

oko punašnog lica, te bistre inteligentne oči i široka prijateljska usta

humanog i duhovitog čovjeka. Bio je priznati poznavatelj Orijenta i

pisao knjige o putovanjima i religioznim i političkim karakteristikama

Istoka, te prevodio manje arapske pjesnike. Također je bio protivnik

trgovine robljem, jer zanzibarske trţnice nalazile su se na trgu ispod

131

prozora njegove rezidencije, pa je s balkona mogao promatrati kako

dhowovi istovaruju svoj teret na kamene dokove koje su s okrutnim

humorom zvali «Biserna vrata». Sedam je godina strpljivo pregovarao o

nizu ugovora sa Sultanom, od kojih je svaki odsijecao nekoliko

grančica s bujajućeg raslinja koje je mrzio, ali nije mu mogao nanijeti

ozbiljniju štetu, a kamoli ga istrijebiti. Na svim sultanovim teritorijima,

Sir John imao je apsolutnu jurisdikciju jedino nad zajednicom Hindu

trgovaca, jer oni su bili britanski podanici. Sir John je objavio bilten u

kojem je zahtijevao da oslobode sve svoje robove, jer će u protivnom

biti kaţnjeni globom od 100 funta. Njegov bilten nije spominjao

kompenzaciju, tako da mu je većina utjecajnih trgovaca poslala

poruku protivljenja koja je bila Pushtu ekvivalent izjave «Do vraga ti i

tvoji bilteni. » Sir John je vlastitom nogom razvalio vrata jednog

trgovca, izvukao ga iz kreveta, bacio na koljena snaţnim krošeom,

stavio mu lanac oko vrata i proveo kroz gradske ulice do konzulata.

Zaključao ga je u vinski podrum dok ovaj nije platio globu i dok nisu

bili potpisani papiri koji su oslobađali robove. Više nije bilo

protivljenja; isto tako, nitko nije htio prihvatiti ponudu trgovaca da

plate 100 funta bilo kome tko će zabiti noţ u leđa Sir Johnu tijekom

jedne od njegovih večernjih šetnja starim gradom. Tako je Sir John još

uvijek bio ţiv i zdrav, stojeći na svojoj terasi i pušeći cigaru, a jedini

problem predstavljao mu je giht u stopalu. Gledao je malu crnu

topovnjaču kako dolazi kanalom. «Ponaša se kao predvodnik flote»,

smiješio se zadovoljno, a pokraj njega je Said, Sultan od Zanzibara,

šištao poput pokvarenog ventila. «El Sheetan! » Njegov izborani vrat

pocrvenio je od nemoćnog bijesa, a koščati nos podsjećao je na

nesretnu papigu. «Dolazi ovamo, u moju luku, a moji topnici stoje

pokraj topova kao mrtvaci! Čovjek koji me osiromašio, pretvorio moje

carstvo u ruševine - kako se usuđuje doći ovamo? » Odgovor koji bi mu

dao Clinton «Tongs» Codrington bio bi jednostavan. Izvršavao je

zapovijedi koje je dobio u Cape Townu prije mnogo mjeseci od admirala

Kempa, zapovjednika eskadrona Juţnog Atlantika i Indijskog oceana.

«Od vas se zahtijeva da iskoristite prvu priliku za odlazak u luku

Zanzibar, gdje ćete iskazati punu počast Kraljevskoj visosti Sultanu od

Omanija, posavjetovavši se s konzulom Njenog Veličanstva, Sir

Johnom Bannermanom, o provođenju postojećih ugovora između

Sultana i Vlade Njenog Veličanstva. « Što je, u prijevodu, bila uputa da

se pokaţe Union Jack s velikim topovima u pozadini i podsjeti Sultana

na njegove obveze koje je preuzeo ugovorima. «Treba naučiti zlog starog

132

prosjaka da pazi na svoje P-ove i Q-ove», kako je to Clinton veselo

objasnio poručniku Denhamu, uvijajući svoje nove zlatne brkove. «Čini

mi se, gospodine, da je lekcija već dana», odgovorio je Denham mračno.

«Nije», rekao je Clinton. «Ugovori s novim sultanima na kopnu više ne

utječu na momka iz Zanzibara. Morat ćemo ga malo pripitomiti. » Sir

John Bannerman došepao je na palubu Crne šale, pazeći na svoje

bolesno stopalo, te paţljivo pogledao mladoga mornaričkog časnika koji

je stao pred njega da ga pozdravi. «Dakle, gospodine, bili ste vrlo

zaposleni», promrmlja. Moj Boţe, momak je gotovo dječak, unatoč

brkovima i nakrivljenoj kapi. Teško je povjerovati da je stvorio takav

kaos ovim malim brodom. Rukovali su se i Bannerman shvati da mu

se dečko sviđa, unatoč tomu što je poremetio njegov miran ţivot. «Čašu

madeire, gospodine? », predloţi Clinton. «Prokleto pristojno od vas,

moram reći. » U maloj kabini, Bannerman obriše svoje znojno lice i

prijeđe na posao. «Zaboga, stavili ste mačku među golubove», zatrese

velikom glavom. «Ne vidim. » «Slušajte me», prekine ga Bannerman, «i

objasnit ću vam činjenice ţivota u Istočnoj Africi općenito, a posebno u

Zanzibaru. » Pola sata kasnije, Clinton je izgubio većinu od svoje nove

prpošnosti. «Što bismo trebali učiniti? », upita. «Učiniti? », reče

Bannerman. «Iskoristit ćemo prednosti situacije koju ste izazvali, prije

no što nas spriječe oni idioti u Whitehallu. Zahvaljujući vama, Sultan

je konačno raspoloţen da potpiše ugovor za koji ga proganjam već pet

godina. Zamijenit ću šaku tih potpuno ilegalnih ugovora koje ste

načinili s nepostojećim drţavama i mitskim prinčevima za jedan koji će

starog jarca dovesti tamo gdje ga ţelim već godinama. «Oprostite, Sir

John», Clinton je bio lagano zbunjen, «iz onoga što ste rekli ranije,

činilo mi se da ne odobravate moje novije akcije? » «Naprotiv», Sir John

mu se naceri, «uzburkali ste moju krv i učinili me ponosnim što sam

Englez. Imate li još te madeire? » Podigne čašu za Clintona. «Čestitam

vam od srca, kapetane Codrington. Ţelio bih samo da mogu učiniti

nešto da vas spasim sudbine koja vas sigurno čeka kad vas uhvati

Admiralitet i Lord Palmerston. » Sir John ispije čašu i obliţe usne.

«Vraški dobra stvar», klimne, ostavi čašu i nastavi ţustro: «Sada

moramo brzo raditi i dobiti Sultana da potpiše ugovor - prije no što

Whitehall stigne s isprikama i izjavama dobre volje koje će uništiti

dobar posao koji ste obavili. Nešto mi govori da će to biti uskoro», doda

mračno, a zatim mnogo vedrije: «Mogli biste pokazati brodske topove

dok ste na obali. I nosite mač. Oh, i još jedna stvar: ne skidajte oči sa

starog jarca dok ja govorim. Već postoji priča o vašim očima - o toj

133

posebnoj nijansi plave, znate li - i Sultan je već čuo o tome. Kao što

vjerojatno znate, zovu vas «El Sheetan» na ovim obalama, a Sultan je

čovjek koji vjeruje u duhove i okultno. » Sir Johnova predviđanja o

neminovnom dolasku vijesti iz viših izvora bila su gotovo proročanska,

jer dok je govorio, brod Njenog Veličanstva Penguin s hitnom porukom

za Sir Johna Bannermana, Sultana i kapetana Codringtona bio je na

dva dana plovidbe od zanzibarske luke. Bilo je to brţe no što bi Sir

John mogao vjerovati. Uz nešto rezerve, Sultan se vratio u svoju

palaču. Samo je polovično vjerovao umirivanju Sir Johna, ali s druge

strane, palača je bila na pola milje od luke gdje je taj zli crni brod

pokazivao topove, a konzulat je bio u samoj luci - ili na liniji vatre,

ovisno o tome kako se gleda na stvari. Prema savjetu Sir Johna,

Codrington je na obalu izišao s tjelesnom straţom od tucet odabranih

mornara kojima se moglo vjerovati da se neće izgubiti u četvrti crvenih

svjetiljaka - u grogu i ţenama o kojima sanjaju mornari. Kad je druţina

ušla u labirint uskih uličica, bio je sumrak. Vodio ih je Sir John koji je

unatoč stopalu imao prilično brz korak, zaobilazeći gomile smeća i

mlake u neravnom pločniku koje su izgledale poput hladne minestrone

juhe, a smrdjele i više od toga. Čavrljao je s Clintonom, pokazujući mu

razna mjesta i zgrade od interesa, pričajući o povijesti otoka i Sultanu,

kao i vaţnijim ljudima njegova carstva, uključujući i nesretne nove

prinčeve koji su potpisali Clintonove ugovore. «Ne bih ţelio da im se

nešto dogodi, Sir Johne», prekine ga Clinton prvi put. «Nadam se da

neće biti kaţnjeni što su se, kako bismo rekli, odvojili od Sultanovog

carstva. » «Uzaludna nada. » Sir John odmahne glavom. «Niti jedan od

njih neće poţivjeti do Ramadana. Stari jarac je zlopamtilo. « «Ne bismo

li mogli staviti klauzulu u novi ugovor koja bi ih zaštitila? » «Mogli

bismo, ali to bi bilo trošenje papira i tinte. » Sir John ga potapše po

ramenu. «Vaša briga nije na pravom mjestu. To je najbolja zbirka

nasilnika, lopova i ubojica juţno od ekvatora, ili sjeverno, ako baš

hoćete. Jedna od sporednih koristi cijelog ovog posla je uklanjanje te

bande. Stari jarac će se dobro zabaviti i nadoknaditi gubitak obraza

kad im bude skidao glave ili im davao šalicu datura čaja. Strašna

smrt, trovanje daturom. O, usput, morate pogledati ova vrata. » Stigli

su do pročelja palače. «Jedan od najboljih primjera zanatstva na otoku.

» Masivna vrata od tikovine bila su visoka petnaest stopa, fino

izrezbarena u skladu s muslimanskim zakonima koji ne dozvoljavaju

ljudske ni ţivotinjske figure. Vrata su bila jedina impresivna stvar na

četvrtastoj zgradi čiji su prazni zidovi bili ukrašeni jedino drvenim

134

balkonima visoko iznad ulične razine, zatvoreni radi noćnog zraka i

radoznalih pogleda. Vrata se otvoriše kad su se pribliţili, a straţari

naoruţani drevnim jezailima bili su prva ţiva bića koja su vidjeli od

luke. Grad je još bio napušten, skrivajući se od topova Crne šale.

Clinton je primijetio kako straţari odvraćaju pogled od njega dok je

prolazio, a jedan pokriva lice slobodnom vrpcom iz turbana. Priča o

očima je, dakle, bila istinita. Nije bio siguran bi li se uvrijedio ili

nasmijao. «Morate vidjeti ovo», Sir John ga zaustavi u velikom

predsoblju osvijetljenom uljnim lampama u teškim mjedenim

svijećnjacima koji su visjeli sa stropa. «Najteţi zabiljeţeni primjerci na

svijetu, jedna od njih teţi više od tri stotine funta. » Bio je to par

slonovskih kljova pričvršćen na kameni zid vrpcama od bakra, dvije

nevjerojatne krivulje drevne slonovače debele poput djevojačkog

struka, više od dosega čovjeka. Gotovo se nisu suţavale od dna do

vrha, sjajeći poput dragocjenog porculana. «Niste lovili te zvijeri? «

Clinton zavrti glavom jer nikada nije niti vidio slona, ali golemi zubi su

ga impresionirali. «Prije svoje bolesti, lovio sam ih u Indiji i Africi.

Nema boljeg sporta od toga, to su nevjerojatne ţivotinje. « Potapša

jednu od kljova. «Sultan je ovog ubio kad je bio mlad, svojim jezailom

Ali, više nema takvih čudovišta, što je šteta. Dođite, ne smijemo

dozvoliti da stari jarac čeka. » Prošli su kroz pola tuceta soba, a svaka

je bila Aladinova spilja rijetkih blaga, rezbarenog ţada, prekrasnih

rezbarija od slonovače, zatim palmino stablo i polumjesec, simbol

Muhameda, od čistog zlata, sagovi od svile ukrašeni zlatom i srebrom,

zbirka od pedeset neprocjenjivih Kurana u srebrenim i zlatnim

stalcima ukrašenim dragim i poludragim kamenjem. «Pogledajte ovo»,

Sir John ponovno stane i pokaţe rezbareni dijamant u dršci arapske

sablje. Dijamant je bio u obliku jastuka, i sijao čudnom plavičastom

ledenom svjetlošću čak i u polutami. «Legenda kaţe da je mač

Saladinov, u što sumnjam, ali kamen ima stotinu pedeset i pet karata.

Sam sam ga izvagao. » Uhvati Clintonovu ruku: «Stari jarac je bogat

kao Knez. Četrdeset godina muze rupije s kopna, a njegov otac još

pedeset godina prije toga. Deset rupija za svakog roba, deset za svaki

kilogram slonovače, a Bog zna koliko za copru i kaučukovac. » Clinton

je odmah primijetio zašto Sir John naziva Sultana starim jarcem.

Sličnost je bila nevjerojatna, od bijele šiljate brade i četvrtastih ţutih

zuba do velikog rimskog nosa i dugih ušiju. Pogledao je Clintona

uhvativši njegov pogled za djelić sekunde prije no što je brzo odvratio

pogled, pozivajući svoje posjetitelje na jastuke od baršuna i svile.

135

«Drţite ga na oku», savjetovao ga je Sir John, «i ne jedite ništa. » Pokaţe

ponudu slatkiša na brončanim posluţavnicima. «Ako i nisu otrovani,

vjerojatno bi vam pokvarili ţeludac. Bit će to duga noć. » Predviđanje je

bilo točno, razgovor se odugovlačio sat za dosadnim satom, u tečnim

arapskim hiperbolama i slatkorječivoj diplomaciji koja je skrivala teško

cjenjkanje. Clinton nije razumio niti riječi. Prisilio se da se ne vrpolji,

iako su mu noge i butine uskoro potpuno utrnule od neobičnog

poloţaja na jastucima. Ipak je zadrţao ozbiljan izraz i nastavljalo

gledati Sultana. Sir John ga je kasnije uvjeravao da je to značajno

pomoglo u skraćivanju pregovora, ali ipak mu se činilo da je vječnost

prošla prije no što su Sultan i Sir John izmijenili ljubazne osmijehe i

duboke poklone. U očima Sir Johna sijao je trijumf dok je izlazio iz

palače. Srdačno uhvati Clintona za ruku. «Što god vam se dogodi dragi

momče, generacije nerođenih moći će slaviti vaše ime. Uspjeli smo, vi i

ja. Stari jarac se sloţio. Trgovina će uvenuti i umrijeti za nekoliko

godina od sada. » Na povratku kroz uske ulice, Sir John je bio ţivahan

i veseo poput čovjeka koji se vraća sa zabave. Sluge su ga još čekale, a

svjetla na konzulatu gorjela. Clinton bi se rado odmah vratio na brod,

ali Sir John ga zadrţi stavivši mu ruku na rame. Pozove svojeg Hindu

batlera da donese šampanjac. Na srebrenom pladnju sa zelenom

bocom i kristalnim čašama bio je i mali paket od zašivenog i

zapečaćenog platna. Dok je batler točio šampanjac, Sir John preda

Clintonu paket. «Ovo je stiglo ranije na trgovačkom dhowu. Nisam vam

ga mogao predati prije našeg posjeta palači. » Clinton ga oprezno primi

i pročita adresu: «Kapetan Clinton Codrington, zapovjednik broda

Njenog Veličanstva Crne Šale. » Molim predati konzulu Zanzibara. »

Adresa je ponovljena na francuskom i Clinton osjeti uzbuđenje kad je

prepoznao obli rukopis. Morao je uloţiti napor da odmah ne otvori

paket. Međutim, Sir John mu doda čašu vina i Clinton se morao

suzdrţati tijekom zdravice za Kraljicu i ironične zdravice za Sultana i

novi ugovor. Zatim reče: «Oprostite, Sir Johne, vjerujem da je ovo

vaţna poruka. » Konzul ga pošalje u svoju radnu sobu i zatvori za

njime vrata. Clinton razreţe pečate i šavove paketa srebrenim noţem s

konzulovog stola. Iz paketa ispadne debeli sveţanj pisama i ţenska

naušnica, blizanka one koju je Clinton čuvao u dţepu.

Crna šala hitala je mračnim, neoznačenim kanalom sat prije zore.

Okrenuvši se na jug, razvila je sva jedra i krenula punom brzinom.

Postigla je jedanaest čvorova kad je prošla kraj Penguina malo prije

ponoći sljedeće noći. Penguin sa svojim hitnim porukama bio je na

136

istočnom horizontu, a njegova svjetla bila su zatamnjena teškim

tropskim pljuskom, prvim glasnikom dolazećih monsuna, koji je

spriječio da se dva broda primijete. Do zore, brodovi su bili udaljeni

pedeset nautičkih milja. Clinton Codrington nestrpljivo je hodao

svojom palubom, zaustavljajući se svaki čas i gledajući prema jugu.

Ţurio je odgovoriti na najhitniji poziv, najvaţniju duţnost savjesnog

čovjeka, poziv za pomoć od ţene koju je volio, ţene u strašnoj

opasnosti.

Tok Zambezija imao je veličanstvenost koju Zouga Ballantyne nije vidio

niti u jednoj drugoj rijeci - Temzi, Rajni i Gangesu. Voda je bila

sjajnozelena i tvorila je snaţne, spore virove u širokim zavojima rijeke,

dok je u plićacima bila uzburkana kao da najveći levijatan plovi ispod

njene misteriozne površine. Ovdje je glavni tok bio širok više od milje,

iako je bilo i manjih kanala te drugih uţih ušća iza lelujavih obala od

papirusa i trske. Mala flota čamaca jedva se kretala uzvodno od struje.

Na čelu je bio parni čamac Helen, nazvan prema Zouginoj majci. Fuller

Ballantyne dizajnirao je plovilo proizvedeno u Škotskoj za nesretnu

ekspediciju koja je stigla samo do klisure Kaborra-Bassa. Čamac je

sada bio star gotovo deset godina i većinu vremena je bio ţrtva

inţenjerskih napora portugalskih trgovaca koji su ga kupili od Fullera

Ballantynea kad je ekspedicija napuštena. Parni stroj je škripao i

lupao, puštajući paru iz svakog ventila i zgloba, te iskrio i dimio se

crnim dimom iz peći. Vukući tri teško natovarene lađe uz riječni tok,

naprezao se više no što je dopuštala njegova starost i konstruktorove

specifikacije. Kretali su se brzinom od petnaest milja na dan, a od

Quelimanea do Tetea bilo ih je više od dvije stotine. Zouga je iznajmio

brod i teretne lađe da prevezu ekspediciju do Tetea. On i Robyn vozili

su se u prvoj lađi, s najvrjednijom opremom: medicinskim materijalom,

navigacijskim uređajima -sekstantom, barometrom i kronometrom, te

municijom i oruţjem, te osobnom opremom za kampiranje. U trećoj i

zadnjoj lađi, pod budnim okom narednika Cheroota bilo je nekoliko

nosača koje su mogli regrutirati u Quelimaneu. Zougu su uvjerili da ih

u Teteu mogu dobiti još stotinu, ali činilo se mudro unajmiti te zdrave i

snaţne ljude, kad su već bili dostupni. Do sada nije bilo dezertiranja,

što je bilo pomalo neobično za početak dugog safarija, kadie-bhzina

doma i ognjišta mogla odvratiti slabije duše. ( U srednjoj lađi, direktno

iza Zouge, bio je veći teret. To je uglavnom bila roba za trgovanje,

platna i ogrlice, noţevi i sjekire, jeftine muškete i olovo za metke, vreće

crnog baruta i kremena. To su bila bitna sredstva za kupovinu svjeţih

137

namirnica, potkupljivanje lokalnih poglavica za pravo prolaza, dozvola

za lov i razgledanje, te ispunjavanje ciljeva ekspedicije općenito.

Zaduţen za srednju lađu bio je Zougin najnoviji i najsumnjiviji čovjek

unajmljen kao vodič, prevoditelj i upravitelj logora. Njegova mješavina

krvi vidjela se na koţi koja je bila tamno-maslinasta i kosi, gustoj i

sjajnoj poput ţenske. Njegovi zubi bili su vrlo bijeli i često se smiješio.

Ipak, čak i uz osmijeh, njegove oči bile su hladne i crne poput očiju

ljutite mambe. Guverner Quelimanea uvjerio je Zougu da je taj čovjek

najslavniji lovac na slonove i putnik na svim portugalskim teritorijima.

Bio je dalje u unutrašnjosti od bilo kojeg drugog Portugalca i govorio je

tucet lokalnih dijalekata te znao običaje lokalnih plemena. «Ne moţete

putovati bez njega», uvjerio je guverner Zougu. «To bi bila ludost. Čak i

vaš otac, slavni doktor Fuller Ballantyne, koristio je njegove usluge. On

je pokazao vašem ocu put do jezera Marawi. » Zouga podigne jednu

obrvu: «Moj je otac bio prvi koji je stigao do jezera Marawi. » «Prvi bijeli

čovjek», ispravi ga guverner i Zouga se nasmiješi shvativši da je to bila

jedna od suptilnih razlika kojima se Fuller Ballantyne koristio kako bi

zaštitio vrijednost svojih otkrića i istraţivanja. Naravno, ljudi su ţivjeli

na obalama jezera barem dvije tisuće godina, a Arapi i mulati trgovali

su tamo dvije stotine godina, ali oni nisu bili bijeli ljudi. To je bila

golema razlika. Zouga je pristao na guvernerova uvjeravanja kad je

shvatio da je taj čovjek istovremeno i njegov nećak i da će tijek

ekspedicije biti znatno lakši ako uključe i nekog s dobrim vezama. Ali,

već nakon prvih nekoliko dana imao je razloga ponovno preispitati

svoju odluku. Čovjek je bio hvalisavac i dosadnjaković. Imao je

beskrajan fond priča u kojima je uvijek on bio heroj, a očito

zanemarivanje istine dovelo je u pitanje i sve ostale činjenice o njemu.

Zouga se pitao koliko dobro čovjek govori plemenske dijalekte. Činilo

se da je preferirao komunicirati vrhom čizme ili bičem od koţe nilskog

konja koji je uvijek nosio. Što se ticalo njegovih lovačkih uspjeha, bilo

je sigurno da je trošio mnogo baruta i metaka. Zouga se izvalio na

palubi barke u sjeni platna i skicirao nešto na ploči koju je drţao na

koljenima. Bila je to razbibriga koju je razvio u Indiji i mada je znao da

nema previše talenta, crtanje mu je ispunjavalo slobodno vrijeme i

predstavljalo korisno biljeţenje mjesta i osoba, događaja i ţivotinja.

Zouga je namjeravao u svoju knjigu uključiti i svoje crteţe i akvarele.

Knjigu koja će mu donijeti slavu i reputaciju. Pokušavao je na papir

prenijeti golemost rijeke i visinu nebeskog plavetnila opkoljenog

popodnevnim olujnim oblacima, kada se začuje pucanj puške i on

138

odvrati pogled, iznerviran. «Opet to radi. » Robyn ispusti knjigu i

pogleda drugu lađu. Camacho Nuno Alvares Pereira sjedio je visoko na

prtljazi i punio pušku, gurajući metak u dugu cijev. Visoka kapa od

dabrove koţe bila mu je na glavi poput dimnjaka, a na njoj je bio

sveţanj bijelog nojevog perja. Zouga nije mogao vidjeti na što je pucao,

ali pretpostavio je što će biti sljedeća meta, jer struja je nosila brod

prema vanjskom dijelu riječne okuke i morao je proći kroz dva

pješčana spruda. Pijesak je sjao na suncu čudnim blještavilom alpskog

snjeţnog polja, odudarajući od tamnih oblika koji su podsjećali na

granitne stijene. Dok se parni brod polako pribliţavao, oblici su postali

krdo uspavanih nilskih konja. Bilo ih je tucet, a jedan je bio golemi

muţjak s oţiljcima. Leţao je postrance i izlagao golem trbuh. Zouga

skrene pogled na Camacha Pereiru na drugoj lađi. Ovaj podigne kapu i

mahne u teatralnom pozdravu. Zubi su mu sijali poput svjetiljke čak i

na toj udaljenosti. «Ti si ga odabrao», reče Robyn slatko, slijedeći smjer

njegova pogleda. «To je velika utjeha», Zouga pogleda sestru. «Rekli su

mi da je najveći lovac i vodič na istočnoj obali. » Oboje su promatrali

kako Camacho završava punjenje puške. Uspavani nilski konji

iznenada postadoše svjesni dolazećeg broda. Skočili su na noge s

nevjerojatnom ţivahnošću za tako glomazne ţivotinje i potrčali preko

bijelog pijeska, raspršujući ga teškim nogama. Utrčali su u vodu.

Stojeći na pramcu prve lađe, Zouga je jasno mogao vidjeti tamne oblike

ispod površine kako galopiraju, pokreta usporenih vodom. Dok ih je

promatrao, ţivotinje izazovu kod Zouge simpatiju. Sjeti se dječje

pjesmice koju mu je recitirao ujak William koja je počinjala s: «Hipo -

što - tamus? » Još uvijek se smiješio kad je muţjak izronio na pedeset

koraka od lađe. Velika glava probije površinu vode, a nosnice se otvore

dok je udisao. Male uši lepršale su poput krila ptice dok ih je čistio od

vode. Na trenutak je promatrao čudna plovila plavim svinjskim očima.

Zatim otvori svoje ralje, pokazavši ruţičastu spilju. Kljove su bile ţute i

zakrivljene sve do oštrih vrhova, sposobne pregristi bivola, nije izgledao

debelo i komično. Izgledao je upravo onako kao najopasnija od svih

afričkih lovina. Zouga je znao da su nilski konji pobili više ljudskih

bića nego lavovi, slonovi i bivoli zajedno. S lakoćom bi slomili krhke

trupove afričkih kanua makoro i zatim prepolovili prestravljene plivače.

Spremno bi napustili vodu kako bi ubili čovjeka za kojeg bi smatrali da

ugroţava mladunče. U područjima gdje su bili lovljeni, napadali su bez

provokacije. Međutim, čelični trupovi lađa bili su prejaki čak i za

njihove čeljusti i zube. Zouga si je mogao dozvoliti da ga promatra s

139

potpunim mirom. Iz muţjakovih ralja dopre zastrašujuća serija rike,

svaka sve glasnija i zlokobnija dok se pribliţavao da potjera uljeze koji

su zaprijetili njegovim ţenkama i mladuncima. Camacho stavi ruku iza

glave i nagne kapu od dabrovine preko jednog oka. Kao i uvijek,

smiješio se dok je nišanio i pucao. Zouga vidje kako je metak pogodio

vrat ţivotinje i presjekao arteriju. Krv je odmah pokuljala na njegova

usta bojeći kljove, tekući preko usana. Rika prijeđe u zvuk agonije i on

iskoči napola iz vode koja je počela ključati. «Jesam ga! », vikne

Camacho, a njegov smijeh ispuni iznenadnu tišinu kad je muţjak

potonuo ispod površine, ostavljajući trag krvi koji je plovio niz struju.

Robyn skoči i uhvati se za ogradu dok su joj osunčani obrazi poprimili

crvenu boju. «Ovo je bilo klanje«, reče tiho. «Bez smisla», sloţi se Zouga.

«Ţivotinja će umrijeti ispod površine i otploviti do mora. » Ali, bio je u

krivu, jer muţjak ponovno ispliva, bliţe brodu. Njegove ralje još su

zijevale i krvarile, batrgao se u ludim krugovima, a umiruće ludilo

stiglo je do vrhunca. Moţda je metak oštetio njegov mozak, jer nije

mogao zatvoriti ralje ili kontrolirati udove. «Jesam ga! », urlao je

Camacho, plešući uzbuđeno na palubi druge lađe, pucajući u golemo

sivo tijelo, dok su mu nosači punili puške. Njegova dva crna sluge

imali su dosta iskustva, pa se činilo da Camacho uvijek ima punu

pušku spremnu za pucanje. Niz lađa polako je plovio uz rijeku,

ostavljajući pogođenu ţivotinju da se koprca u sve krvavijoj vodi, dok

se na kraju njegov veliki trbuh nije okrenuo prema nebu, a ţivotinja

potonula. «To je bilo odvratno«, šapne Robyn. «Da, ali vraški je dobro

izvjeţbao svoje nosače pušaka», reče Zouga zamišljeno. «Ako čovjek

krene u lov na slonove, treba to učiniti na taj način. » Dva sata prije

sutona Helen je pristala na juţnoj obali. Prvi put od napuštanja

Quelimanea obala je poprimila drukčiji oblik osim beskrajnih močvara

od trske i pješčanih sprudova. Bila je strmija, izdiţući se deset stopa

iznad rijeke, a u sivu zemlju urezane su staze divljači tisućama oštrih

kopita, te polirane vlaţnim trbusima velikih krokodila koji su se

spuštali niz gotovo okomiti nagib kad bi ih uznemirio Helenin propeler.

Teško oklopljeni reptili ţutih očiju smještenih na vrhovima ljuskavih

glava bili su prve afričke ţivotinje koje su se gadile Robyn. Na obali je,

osim papirusa, bilo i drveća. Najčešće su bile graciozne palme sa

stablima poput boce klareta. «Palme slonovače», reče joj Zouga. «Njihov

plod ima košticu poput lopte od slonovače. » Daleko iza palmi, nisko na

večernjem nebu, mogli su vidjeti prve silhuete brda i breţuljaka.

Konačno su izlazili iz delte i ove će noći druţina logorovati na čvrstom i

140

zapaliti veliku logorsku vatru od čvrstih cjepanica, a ne od papirusa.

Zouga provjeri straţe koje je postavio Cheroot oko nezamjenjive

prtljage o kojoj je ovisila cijela ekspedicija. Zatim je pregledao šatore, a

onda uzeo Sharps pušku i krenuo u otvorenu šumu i savanu izvan

logora. «Idem s tobom», ponudio se Camacho. «Ulovit ćemo nešto.»

«Tvoj je posao podići logor», reče mu Zouga hladno, a Portugalac se

nasmiješi i slegne rukama. «Napravim vraški lijep logor, vidjet ćeš. » Ali

kad je Zouga nestao među drvećem, smiješak je nestao s njegova lica i

on pljune u prašinu. Zatim se okrene prema ljudima koji su podizali

platna na štapovima ili dovlačili grane posječenog grmlja kako bi

sagradili zaklon scherm kao zaštitu od lavova i hijena. Camacho udari

bičem jedna crna leđa. «Brţe, ti s jednom majkom i dvadeset i sedam

očeva. » Čovjek krikne od bola i udvostruči svoje napore dok mu

purpurna traka debela poput malog prsta iskoči na leđima. Camacho

krene prema malom šumarku koji je Zouga odabrao kao mjesta za svoj

i šator svoj sestre, te vidje da su već podignuti i da je ţena zaposlena

tretiranjem povreda ljudi u logoru. Sjedila je za malim stolićem, ali kad

se Camacho pribliţio, ustane i sagne se da pregleda stopalo jednog od

nosača kojemu je vlastita sjekira gotovo odrezala prst. Portugalac

naglo stane, a grlo mu se osuši dok ju je promatrao. Čim su napustili

Quelimane, ţena se preobukla u hlače. Camacho ih je smatrao

izazovnijim od golog mesa. Bilo je to prvi put da vidi bijelu ţenu

odjevenu tako, i otkrije da teško moţe odvratiti pogled. Kad god je bila

na vidiku, gledao bi ju neprestano, čekajući gladno da se nagne ili

čučne kako bi se koţa hlača zategla preko njenih butina, baš kao sada.

Trajalo je to prekratko, jer ţena se uspravi i poče govoriti s malom

crnom djevojčicom koja joj je bila više druţica nego sluga. Camacho se

nasloni na jedno od visokih umsivu stabala i počne je promatrati

crnim očima vlaţnim od ţelje. Paţljivo je vagao posljedice onoga o čemu

je sanjao gotovo svake noći otkako su napustili Quelimane. Zamišljao

je svaki detalj, svaki izraz, riječ, pokret i svaki uzdah i krik. Nije to bilo

tako nemoguće kako se u prvi čas činilo. Bila je Engleskinja, naravno,

kćer slavnog Boţjeg čovjeka, a obje te činjenice trebale bi ga spriječiti u

namjerama. Međutim, Camacho je imao oštar instinkt kad se radilo o

ţenama; u njenim očima i punim usnama bila je senzualnost, i kretala

se sa ţivotinjskom svjesnošću o svojem tijelu. Camacho se nemirno

pomakne i gurne ruke u dţepove, dirajući se blago. Bio je potpuno

svjestan da je veličanstven primjerak muškosti - gusta crna kosa,

ciganske oči, gorući smiješak i moćno proporcionalno tijelo. Bio je

141

privlačan, moţda i neodoljivo, jer više no jednom uhvatio je upitni

pogled ţene. Mješavina njegove krvi često je bila privlačna bijelim

ţenama, bila je to egzotičnost, privlačnost zabranjenog i opasnog, a u

ovoj ţeni je osjetio pobunjeničko odbacivanje pravila društva. Bilo je

moguće, samo moguće, odluči Camacho, i teško da će biti bolje prilike

od ovog trenutka. Ukočeni engleski brat bio je izvan logora i neće ga

biti još sat ili više, a ţena je završila pregled male skupine bolesnih

nosača. Sluga je donio kotlić kipuće vode i ona zatvori ulaz u šator.

Camacho je svake večeri promatrao mali ritual. Kad bi uljna lampa

bacila njenu sjenu na platno, promatrao bi kako njena silueta spušta

hlače i upotrebljava spuţvu. Zadrhti na tu sliku i odgurne se od stabla.

Robyn promiješa vruću vodu iz kotlića s onom u emajliranom lavoru.

Još uvijek je bila vruća, ali to joj se sviđalo - zacrvenjela bi joj koţu i

ostavila osjećaj čistoće. Poče otkopčavati flanelsku košulju,

uzdahnuvši od ugodnog umora, kad nešto zagrebe otvor njenog šatora.

«Tko je to? », pozove oštro i osjeti lagani nemir kad prepozna glas. «Što

ţelite? » «Ţelim govoriti s vama, gospođice«, Camachov ton bio je

konspirativan. «Ne sada, zaposlena sam. » Čovjek joj je bio odbojan, a

istovremeno ju je fascinirao. Uhvatila se kako često zuri u njega - kao

što bi gledala lijepog i otrovnog kukca. Smetalo joj je što je on to

primijetio i bila je svjesna da nije pametno pokazati i najmanji interes

za takve ljude. «Vratite se sutra. » Iznenada shvati da Zouga nije u

logoru i da je poslala Jubu da obavi neki zadatak. «Ne mogu čekati.

Bolestan sam. » Ovaj poziv nije smjela odbiti. «Oh, dobro. Čekajte»,

kaţe i zakopča košulju, a zatim na trenutak usmjeri pozornost na

instrumente koji su još bili rašireni po stolu. Dodir s njima ju ohrabri i

ona premjesti boce i zdjele s lijekovima. «Uđite», pozove konačno i

okrene se prema ulazu u šator. Camacho uđe kroz ulaz i prvi put ona

shvati koliko je visok. Njegova prisutnost u malom šatoru bila je

prevladavajuća, a njegov osmijeh kao da je osvijetlio unutrašnjost.

Njegovi zubi bili su iznenađujuće bijeli i savršeni i ona se ponovno

uhvati da bulji, poput pileta u kobru. Bio je lijep na dekadentan,

pretjerani način. Bio je bez kape, a tamna kosa plesala mu je oko

glave. «U čemu je problem? », upita ona, pokušavajući zvučati oštro i

poslovno. «Pokaţem vam. » «Vrlo dobro», klimne ona, a on otkopča

košulju. Njegova koţa imala je sjaj vlaţnog mramora, ali bila je

tamnomaslinaste boje, a dlake su mu rasle u kovrčama. Trbuh mu je

bio oblikovan poput trbuha hrta, a struk uzak poput djevojačkog. Ona

spusti pogled niz njegovo tijelo, sigurna da je profesionalan, ali nije

142

mogla poreći činjenicu da je on izvanredan primjerak. «Gdje je

problem? », upita ona, a on jednim pokretom spusti hlače koje su bile

jedini komad odjeće na donjem dijelu tijela. «Gdje? », upita ona i shvati

da joj je glas promukao, pa nije mogla nastaviti pitanje, jer iznenada

shvati da je ţrtva paţljivo isplanirane prevare i da je u potencijalno

opasnoj situaciji. «Tu boli? », glas joj je još bio promukao. «Da», i njegov

glas prijeđe u šapat i načini polagani milujući pokret. «Moţda moţeš

popraviti. « Zakorači prema njoj. «Mogu popraviti, sigurno», reče ona

blago, ruka joj se spusti na kirurške instrumente. Zapravo joj je bilo

ţao, jer bio je superioran primjerak prirodne umjetnosti, i kasnije joj je

bilo drago što je odabrala iglu za sondiranje, a ne jedan od skalpela za

kojima je posegnula. U trenutku prije no što je ubola, shvatio je što će

se dogoditi i izraz uţasa zatamnio je njegovo lijepo lice. Pokuša se

panično vratiti odakle je došao, ali strah ga je usporio. Vrisne poput

djevojčice kad ga je sonda probila i nastavi vrištati dok se okretao na

mjestu, kao da mu je jedna noga pribijena u zemlju. Sada se drţao

objema rukama, a Robyn još jednom s hladnim profesionalnim

interesom primijeti čudesnu promjenu koja se dogodila. Stavi sondu

još jednom u pripremni poloţaj, a Camacho podigne hlače i naglavačke

izjuri iz šatora, strašno zavijajući. Udari u stup glavom, a zatim

nestane. Robyn je divlje drhtala, ali osjećala se čudno olakšano. Bilo je

to neobično i korisno iskustvo. Međutim, morat će upotrijebiti svoj

vlastiti tajni kod kad ga bude opisivala u dnevniku. Od te večeri,

Portugalac se drţao podalje od Robyn, a njoj je bio lakše što je te

tamne oči ne gledaju gdje god se kretala. Htjela je Zougi ispričati o

incidentu, ali odluči da nije vrijedno neugode i poteškoće traţenja

pravih riječi. Zatim bi došlo do Zougine ekstremne reakcije. Naučila je

da ne očekuje očite reakcije od svojeg brata; iza hladne i rezervirane

vanjštine sumnjala je da postoje misteriozne strasti i mračne emocije.

Napokon, bili su brat i sestra, i ako je ona bila takva, zašto ne bi i on?

S druge strane, sumnjala je da bi Portugalac stjeran u kut bio opasan

čak i za iskusnog vojnika i čovjeka od akcije poput Zouge. Uţasavala se

staviti brata u poloţaj koji bi mogao dovesti do njegove smrti ili barem

do ozbiljne povrede. Osim toga, vrlo je djelotvorno i sama riješila taj

problem. On više neće predstavljati nevolju, odlučila je i zaboravila

Camacha, koncentrirajući se umjesto toga na zadovoljstvo puta

proteklih dana. Rijeka se suzila i tok je bio brţi, pa je napredovanje

konvoja bilo još više usporeno. Obale su pruţale promjenjivu

panoramu. Sjedeći pod zaklonom, sa Zougom pokraj sebe, mogla je

143

posvetiti pozornost novim pticama i ţivotinjama, te koristiti njegovo

znanje koje je pokupio uglavnom po knjigama, ali koje je ipak bilo

veliko i zanimljivo. Brda su se uzdizala u nizovima, izgledajući tako

dvodimenzionalna da se činilo da su izrezana od tankih listova nekog

neprozirnog materijala koji je omogućavao jutarnjim sunčanim

zrakama da ga osvjetljavaju neobičnim svjetlom. Dok se sunce dizalo,

boje su se ispirale do eterično golubljeplave i konačno potpuno

izblijedile u vrućini podneva. Brda bi se ponovno pojavila tek kasnije u

potpuno drukčijim bojama - blijedoruţičastima i pepeljastima, te

bojama šljiva i marelica. Brda su se spuštala do šuma koje su se u

uskom pojasu prostirale uzduţ obale. Visoke krošnje drveća raširenih

gornjih grana bile su nastanjene čoporima majmuna vervet. Debla

drveća bila su prekrivena mnogobojnim lišajevima - sumpornoţutima,

narančastim, plavim i zelenim. Zamršene lijane koje su kao djeca

nazivali «majmunska uţad» visjele su s gornjih grana do površine rijeke

ili nestajale u tamnom zelenom gustišu. Izvan tog uskog pojasa

vegetacije povremeno su se mogli vidjeti dijelovi drukčije šume na

višem, sušem području i Robyn ponovno ugleda s oštrom nostalgičnom

boli ruţno naduveno stablo baobaba s malim grančicama iznad

golemog debla. Afrička legenda koju joj je majka tako često pričala

objašnjavala je kako je Nkulu-kulu, Najveći, jednom posadio baobab

naglavce, s korijenjem u zraku. Skoro svaki baobab imao je u krošnji

gnijezdo neke od velikih grabeţljivih ptica, gomilu suhih grančica i

malih grana koja je izgledala poput malog zračnog stoga sijena. Ptice

su često bile na njemu, sjedeći na grani, s tipičnom nepomičnošću

grabeţljivca, ili su lebdjele visoko u širokim krugovima, povremeno

zamahnuvši velikim krilima. Vrhovi krila micali su se na zračnim

strujama poput prstiju pijanista po tipkama od slonovače. U ovom

dijelu rijeke bilo je malo divljači, a rijetke antilope bjeţale su u grmlje

čim bi ih spazile. U posljednjih dvije stotine godina divljač je u blizini

rijeke bila izlovljena, ako ne od samih Portugalaca, tada od njihovih

naoruţanih slugu. Kad je Zouga upitao Camacha «Ima li slonova u

ovom dijelu rijeke? », Portugalac se nasmiješi i izjavi: «Ako ih nađem,

ubijem ih. » Bio je to osjećaj koji je dijelio gotovo svaki putnik uzduţ

ovog vodenog puta, i koji je bio odgovoran za nedostatak divljači.

Camacho je bio prisiljen da puca u orlove ribare na granama iznad

vode. Te lijepe ptice imale su iste snjeţnobijele glave, grudi i ramena

kao i slavni američki orao, i lijepo crno tijelo. Kad bi Camachov smijeh

označio pogodak, ptica bi se srušila, raširivši svoja neproporcionalno

144

velika krila i pala u zelenu vodu. Njeno kraljevsko dostojanstvo bilo je

olovnim metkom reducirano na nedostojnu smrt. Nakon nekoliko

dana, Camacho se oporavio od čudnog pogrbljenog i opreznog hoda

zbog povrede koju mu je zadala Robyn, a njegov smijeh vratio je svoju

gromoglasnost. Ali, bilo je i drugih povreda koje nisu zacjeljivale tako

lako, povreda njegovom ponosu i muškosti. Njegova poţuda se

promijenila u stalnu i ţestoku mrţnju, i što je više razmišljao o tome,

njegova ţelja za osvetom bila je jača. Međutim, njegovi osobni problemi

morali su čekati. Još uvijek je morao obaviti mnogo vaţnog posla.

Njegov ujak, guverner Quelimanea, poklonio mu je veliko povjerenje

davši mu ovaj zadatak - i ne bi oprostio neuspjeh. Bilo je uključeno

obiteljsko bogatstvo, a u manjoj mjeri i čast, iako je ovo zadnje bilo

komoditet koji je u zadnje vrijeme izgubio mnogo od svojeg sjaja.

Međutim, obiteljsko bogatstvo je značajno trpjelo otkako je Portugal

morao potpisati Briselski ugovor. Ono što je preostalo trebalo je

zaštititi. Zlato prije časti, a čast samo ako ne utječe na profite - to je

bio obiteljski moto. Njegov ujak bio je perceptivan, kao i uvijek, kad je

prepoznao ovu englesku ekspediciju kao novu prijetnju svojem

interesu. Vodio ju je, napokon, sin zloglasnog izazivača nevolja od

kojeg se moglo očekivati da če još povećati golemu štetu koju je počinio

njegov otac. Osim toga, nitko nije mogao biti siguran koji je pravi cilj

ekspedicije. Tvrdnja bojnika Ballantynea da je njegov cilj pronaći

nestalog oca bila je, naravno, potpuno apsurdna. To je objašnjenje bilo

previše jednostavno i izravno, a Englezi nikada nisu bili takvi. Ova

elaborirana ekspedicija morala je koštati mnogo tisuća engleskih

funta, što je bila golema suma novca, daleko iznad mogućnosti mladog

vojnog časnika ili obitelji misionara čiji je uzaludni pokušaj plovljenja

Zambezijem završio tako neslavnom sramotom. Bolesni starac morao

je umrijeti još prije mnogo godina u neistraţenoj divljini. Ne, za svu

ovu aktivnost morao je postojati drugi motiv - i guverner je ţelio znati

koji. Bilo je, naravno, moguće da se radi o tajnom izviđanju koje je

britanska vlada naredila svojem časniku. Tko zna kakve planove su

Englezi imali za teritorij slavnoga Portugalskog carstva? Pokvarenost te

prezrene rase trgovaca i dućandţija bila je nevjerojatna. Guverner im

nije vjerovao, unatoč tradicionalnom savezu s Portugalom. S druge

strane, to je moţda zaista bila privatna ekspedicija, ali guverner nikada

nije izgubio iz vida činjenicu da je vodi sin tog zloglasnog čovjeka s

očima lešinara. Tko zna na što je stari vrag naletio tamo u nepoznatoj

zemlji, na planinu od zlata i srebra, slavni izgubljeni grad Monomatape

145

sa svim svojim blagom; sve je bilo moguće. Naravno, stari misionar bi

poslao vijesti o otkriću svojem sinu. Ako je tamo negdje postojala

planina zlata, guverner bi vrlo rado saznao više o tome. Čak i kad ne bi

bilo novih blaga, sigurno ima starih koja treba zaštititi. Duţnost

Camacha Pereire bit će da odvrati ekspediciju od određenih područja,

kako ne bi naišla na tajne za koje ne znaju čak niti guvernerovi

gospodari u Lisabonu. Camachove zapovijedi bile su jasne: omesti

Engleza u putovanju u nekim smjerovima pričama o močvarama,

planinskim lancima, bolestima, divljim ţivotinjama i ljudima i o

ugodnim zemljama s mnogo slonovače i prijateljskim ljudima koje leţe

u drugim smjerovima. Ako to ne uspije - a bojnik Ballantyne imao je

sve znakove arogancije karakteristične za svoj narod - Camacho je

trebao upotrijebiti druga sredstva uvjeravanja. To je bio eufemizam koji

su i on i guverner dobro razumjeli. Camacho je gotovo uvjerio sebe da

je to gotovo jedini razuman smjer akcije. Izvan Tetea nije bilo zakona,

osim zakona noţa, a Camacho je uvijek ţivio prema tom zakonu. Sada

je razmišljao o tome. Englezov neskriveni prijezir bio mu je isto tako

iritantan koliko je i odbijanje ţene bilo bolno. Uvjerio se da je razlog

stava prema njemu njegova mulatska krv. To je bilo osjetljivo područje

Camachovog dostojanstva, jer čak i na portugalskim teritorijima gdje je

miješanje rasa bila gotovo univerzalna praksa, miješana krv je još bila

stigma. Uţivat će u poslu koji ga čeka, ne samo zato što će izbrisati

uvrede koje je pretrpio, već i zbog bogatog plijena koji će mu ostati čak

i nakon što ga podijeli s ujakom i drugima. Oprema koju je ekspedicija

nosila predstavljala je za Camacha golemo bogatstvo. Bilo je tu mnogo

izvanredne robe. Camacho je potajno provjerio sadrţaje paketa. Bilo je

tu oruţja, vrijednih instrumenata, kronometara i sekstanata, a imali

su i čelični sef koji je bio zaključan i pod straţom. Milostivi Bog je znao

koliko zlatnika sadrţi, a ako i nije - njegov ujak je znao još manje.

Podjela plijena zato će biti povoljna za Camacha. Što je više razmišljao

o tome, nestrpljivije je čekao dolazak u Tete, i neistraţenu zemlju iza.

Za Robyn je mali gradić Tete značio pravi dolazak u Afriku, i njen

povratak u svijet za kojim je tako dugo čeznula i pripremala se za

njega. Bilo joj je potajno drago što je Zouga upotrijebio iskrcavanje

lađa kao razlog da joj se ne pridruţi. «Ti pronađi mjesto, seko, i sutra

ćemo zajedno otići tamo. » Ponovno je obukla haljinu, jer Tete je,

unatoč izoliranosti, ipak bio nekakvo sjedište civiliziranog ponašanja i

nije imalo smisla vrijeđati lokalno stanovništvo. Iako su joj teški nabori

oko nogu smetali, zaboravila ih je dok je šetala prašnjavom ulicom

146

kojom su njen otac i majka sigurno hodali zadnji put, gledajući dućane

blatnih zidova sagrađene nasumce uzduţ riječne obale. Stala je pred

jednim od tih malih duka, i otkrila da vlasnik razumije mješavinu

njenog swahilija, engleskog i Nguni jezika, dovoljno da je usmjeri na

mjesto gdje je ulica prelazila u šumu akacije. Šuma je bila tiha na

vrućini podneva, čak i ptice su šutjele, i raspoloţenje se prenese na

Robyn, rastuţivši je i probudivši stara sjećanja. Vidjela je bljesak

bjelila među drvećem i stala, neodlučna da nastavi dalje, znajući na

što će naići. Za trenutak je ponovno bila u djetinjstvu, stojeći pokraj

ujaka Williama u jesenskom sivilu, mašući prema putničkim

palubama odlazećeg broda. Oči su joj bile tako zamagljene suzama da

nije mogla vidjeti voljeno lice koje je traţila, dok je udaljenost između

broda i pristana bivala sve veća, poput provalije između ţivota i smrti.

Robyn otrese sjećanje i nastavi dalje. Među drvećem je bilo šest

grobova, i to nije očekivala, ali zatim se sjeti da je u ekspediciji njena

oca u Kabora-Bassu smrtnost bila golema - četvorica su umrla od

bolesti, jedan se utopio, a jedan počinio samoubojstvo. Grob koji je

traţila stajao je malo dalje od drugih. Bio je označen kvadratom od

ispranih riječnih kamenova, a na vrhu je bio kriţ sagrađen od ţbuke. I

on je bio ispran. Za razliku od drugih grobova, bio je očišćen od trave i

korova, a kriţ i kamenje bili su svjeţe obojani. Na njemu je čak bio i

mali buketić uvelog cvijeća u jeftinoj vazi od porculana. Nije bilo stariji

od nekoliko dana. To je iznenadilo Robyn. U podnoţju groba pročitala

je još uvijek vidljiva slova: U spomen na Helen, voljenu ţenu Fullera

Morrisa Ballantynea Rođena 4. kolovoza 1814. Umrla od groznice 16.

prosinca 1852. Neka bude Boţja volja. Robyn zatvori oči i pričeka da

suze stignu iz dubine, ali suza nije bilo, odavno su osušene. Umjesto

njih, ostala su samo sjećanja. Mali fragmenti sjećanja ponavljali su se

u njenom umu - miris jagoda koje su skupljali u vrtu ujaka Williama,

stajanje na vrhu prstiju kako bi stavila crveni plod u majčina usta,

sladak okus polovice jagode koja je ostala za nju; leţanje pod

pokrivačima i slušanje majčinog glasa dok joj je čitala pod svjetlom

svijeća; lekcije za kuhinjskim stolom u zimi, a pod brijestovima ljeti;

vlastita ţelja za učenjem i zadovoljavanjem majke; prvo jahanje na

poniju, dok je majčine ruke drţe u sedlu, jer su joj noge bile prekratke;

osjećaj sapunaste spuţve niz leđa dok ju je kupala; zvuk smijeha, a

zatim plač u noći pokraj njene kolijevke; zadnje sjećanje ljubičica i

lavande dok je pritiskala svoje lice na majčinu haljinu. «Zašto moraš

otići, mama? » «Jer me tvoj otac treba. Jer je konačno poslao po mene.

147

»Sjetila se i svoje strašne ljubomore na te riječi, pomiješane s osjećajem

gubitka. Robyn klekne na meki jastuk od prašine pokraj groba i počne

moliti; dok je šaptala, sjećanja joj se počeše vraćati, tuţna i sretna, i

osjetila se bliţe majci nego ikad svih ovih godina. Nije znala koliko

dugo je klečala, činilo se da je prošla vječnost, kad sjena padne na

zemlju ispred nje. Ona pogleda gore i vrati se u sadašnjost uz uzdah

iznenađenja i straha. Ţena i dijete stajali su kraj nje, crna ţena

ugodnog, čak lijepog lica. Ne mlada, moţda u srednjim tridesetim

godinama, iako je bilo teško pogoditi dob Afrikanaca. Nosila je

europsku odjeću, vjerojatno ostatke, jer bili su tako blijedi da se

izvorni uzorak nije vidio, ali izuzetno čisti. Robyn osjeti da su bili

oprani za ovu priliku. Iako je dijete nosilo kratki koţni kilt lokalnog

plemena Shangaan, bilo je očito da nije punokrvni Afrikanac. Nije

mogao imati više od sedam ili osam godina, čvrst dječak s glavom

punom i prašnjavih kovrča i čudnih blijedoplavih očiju. Robyn shvati

da u njemu ima nešto čudno poznato. U rukama je nosio mali buket

ţutog cvijeća akacije i srameţljivo se nasmijao Robyn prije no što je

spustio glavu i počeo šarati nogom po prašini. Ţena mu nešto reče i

povuče ga za ruku, i on oklijevajući priđe Robyn i ponudi joj cvijeće.

«Hvala», reče ona automatski i podigne buket do nosa. Cvijeće je imalo

slab, ali lijep miris. Ţena skupi haljinu i klekne pokraj groba, uklonivši

uvelo cvijeće. Zatim doda vazu dječaku. On otrči do obale. Dok ga nije

bilo, ţena iščupa mladice korova s groba i preuredi kamenje. Robyn je

bilo jasno da je ona odgovorna za odrţavanje majčinog groba. Obje

ţene zadrţale su prijateljsku, ugodnu tišinu, ali kad im se oči sretoše,

nasmiješe se i Robyn klimne u znak zahvalnosti. Dijete se vrati blatno

do koljena s vazom punom vode, puno vaţnosti. Bilo je jasno da je već

prije obavljao taj zadatak. Ţena mu uzme vazu i paţljivo je stavi na

grob, a zatim oboje s očekivanjem pogledaše Robyn dok je stavljala

cvijeće u vazu. «Tvoja majka? », reče ţena blago, a Robyn se iznenadi

zbog njenog engleskog. «Da», reče, pokušavajući sakriti iznenađenje.

«Moja majka. » «Dobra gospođa. » «Znala si je? » «Molim? » Nakon

hrabrog početka, pokazalo se da ţena ipak zna malo engleskog i njihov

razgovor je zastajao dok Robyn, iz navike razgovora s Jubom, ne reče

nešto na matabeleu. Ţenino lice obasja se zadovoljstvom dok je brzo

odgovarala na jeziku koji je očito spadao u skupinu Nguni i koji se nije

razlikovao mnogo od onoga koji je učila Robyn. «Ti si Matabele? » «Ja

sam Angoni», reče ţena brzo, jer postojao je rivalitet i neprijateljstvo

čak i među najbliţim plemenima Ngunija. Njeno pleme, Angoni,

148

preselilo se sa sjevera na travnata brda zemlje Zulu i prešlo Zambezi

prije trideset godina, objasnila joj je na svojem muzikalnom dijalektu.

Osvojili su zemlju duţ sjevernih obala jezera Marawi. Tamo je ţena

prodana jednom od Omani trgovaca robljem i stigla je niz rijeku Shire

u lancima. Nesposobna zadrţati korak s karavanom, oslabljena glađu,

groznicama i teškoćama dugog puta, oslobođena je okova i ostavljena

hijenama uz put. Tamo ju je našao Fuller Ballantyne i odveo u svoj

mali kamp. Njegovo liječenje pomoglo joj je i kad se oporavila, krstio ju

je imenom Sarah. «Znači, kritičari mojeg oca nisu u pravu», nasmije se

Robyn i reče na engleskom: «Stvorio je više od jednog preobraćenika. »

Sarah nije razumjela, ali se nasmije sa simpatijom. Bio je gotovo

sumrak i dvije ţene, praćenje polugolim djetetom, napustiše malo

groblje i krenuše natrag. Sarah je pričala Robyn kako je njena majka,

pozvana od Fullera Ballantynea, stigla u Tete s drugim članovima

ekspedicije Kabora-Bassa, a Sarah joj je dana za osobnu sluškinju.

Zastali su na raskriţju i nakon trenutka oklijevanja Sarah pozove

Robyn u svoje selo koje je bilo u blizini. Robyn pogleda sunce i zatrese

glavom; uskoro će biti mrak i Zouga bi sigurno prevrnuo cijeli logor u

potrazi za njom. Uţivala je u vremenu provedenom s mladom ţenom i

djetetom i kad spazi njeno razočaranje reče brzo: «Iako moram ići,

vratit ću se sutra u isto vrijeme. Ţelim da mi ispričaš sve što znaš o

mojem ocu i majci. » Sarah je poslala dječaka s njom sve do prvih

zgrada sela i nakon prvih nekoliko jarda Robyn ga uzme za ruku, a

dijete krene s njom brbljajući nešto. To joj je malo ublaţilo loše

raspoloţenje i na kraju se smijala i brbljala s njime. Prije no što su

stigli do rubova Tetea, Robynini strahovi bili su potvrđeni. Sreli su

Zougu i narednika Cheroota. Bio je naoruţan puškom Sharps i ljutito

odahnuo čim ju je vidio. «Prokletstvo, seko, sve si nas isprepadala.

Nema te pet sati. » Dijete se širokim očima zagleda u Zougu. Nikad nije

vidio takvog čovjeka oštrih manira i zapovjednog glasa. Mora da je

veliki poglavica - dijete ispusti Robyninu ruku, povuče se dva koraka,

a zatim okrene i pobjegne poput vrapca pred sokolom. Nešto Zouginog

bijesa splasne dok je gledao dijete kako bjeţi, a osmijeh mu dodirne

usne. «Na trenutak sam mislio da si se izgubila. » «Zouga, našla sam

mamin grob. » Robyn mu priđe i uhvati ga za ruku. «Milju odovud. »

Zougin izraz ponovno se promijeni i on pogleda u jarkocrveno sunce

koje je već bilo na vrhovima akacijinih stabala. «Vratit ćemo se sutra»,

reče on. «Ne volim napuštati kamp poslije tame, okolo ima previše

šakala - na dvije noge. » Povede je odlučno prema selu, nastavivši

149

objašnjavati. «Još imamo teškoće u pronalaţenju nosača, unatoč

činjenici da me guverner Quelimanea uvjeravao da će ih biti dovoljno;

bog zna da okolo ima sposobnih ljudi. A ipak, taj paun Pereira nalazi

prepreke na svakom koraku. » Mrštenje ga je činilo mnogo starijim,

kao i brada koju je pustio nakon iskrcavanja s Crne šale. «Kaţe da

nosači odbijaju pristati dok ne saznaju smjer i trajanje safarija. » «Čini

se logičnim«, sloţi se Robyn. «Znam da ja ne bih nosila jedan od onih

golemih paketa ako ne znam kuda idem. » «Uopće ne mislim da su to

nosači - nema razloga da ih brine naš smjer. Nudim najbolje nadnice,

ali nitko se nije ponudio. » «Što je onda? » «Pereira nastoji saznati naše

namjere otkako smo napustili obalu. Mislim da je to neki oblik ucjene:

nema nosača dok mu ne kaţem. » «Zašto mu onda ne kaţeš? », upita

Robyn, a Zouga slegne ramenima. «Jer previše inzistira. Nije to običan

interes, a instinkt me opominje da mu ne dam niti jednu informaciju

koju ne mora znati. » Hodali su u tišini dok nisu stigli do logora. Zouga

ga je postavio na vojnički način, s vanjskom ogradom od trnovitih

grana akacije, hotentotskom straţom na ulazu i bornom za nosače

odvojene od dijela za opremu šatorskim krilima. «Već izgleda poput

doma», čestita mu Robyn i krene prema svojem šatoru, kad ih

presretne Pereira. «Ah! Bojniče! Čekam vas s dobrim vijestima! » «To je

ugodna promjena«, promrmlja Zouga. «Našao čovjeka koji vidio vašeg

oca, manje od osam mjeseci. « Robyn se odmah okrene, uzbuđena

koliko i Portugalac i obrati mu se prvi put od incidenta u šatoru. «Gdje

je? O, to su odlične vijesti! » «Ako su istinite«, reče Zouga sa znatno

manje entuzijazma. «Ja dovedem čovjeka, prokleto brzo - vidjet ćete!»,

obeća Camacho i poţuri prema borni, vičući. Za deset minuta vrati se

vukući za sobom mršavog starca odjevenog u masne prnje od

ţivotinjskih koţa, s uţasom u očima. Čim ga je pustio, starac se ispruţi

pred Zougu koji sjedne na jedan od logorskih platnenih stolaca ispod

šatora za ručanje i poče odgovarati na pitanja koja mu je Camacho

postavljao. «Kojim dijalektom govori? », prekine ga Zouga odmah.

«Chichewa», odgovori Camacho. «Ne govori drugi. » Zouga pogleda

Robyn, ali ona zavrti glavom. Morali su se u potpunosti pouzdati u

Camachovo prevođenje starčevih odgovora. Činilo se da je starac vidio

«Manalija», čovjeka s crvenom košuljom, kod Zimija na rijeci Lualaba.

Manali se tamo ulogorio s tucet nosača i starac ga je vidio svojim

očima. «Kako zna da je to bio moj otac? », upita Zouga. Svi su znali

Manalija, objasni starac, bio je ţiva legenda od obale do «Chona lange»,

zemlje gdje zalazi sunce. «Kada je vidio Manalija? » Mjesec dana prije

150

dolaska zadnjih kiša, što je značilo listopad prošle godine, kako je

Camacho rekao - prije osam mjeseci. Zouga je zamišljeno sjedio, ali

njegov pogled bio je tako divlje fiksiran na nesretnika koji je puzao

pred njime, da je starac iznenada počeo jadikovati; zbog toga se

Camachovo lice zatamnilo od bijesa i on dodirne starčeva rebra vrhom

čizme, na što starac zašuti. «Što je rekao? », upita Robyn. «Kune se da

je govorio samo istinu», uvjeri je Camacho, nasmiješivši se s naporom.

«Što još zna o Manaliju? », upita Zouga. «Govorio je s njegovim

nosačima, rekli su da slijede rijeku Lualaba. » To ima smisla, mislio je

Zouga. Ako je Fuller Ballantyne zaista traţio izvor rijeke Nil kako bi

vratio svoju izgubljenu reputaciju, krenuo bi baš tamo. Lualaba, za

koju se tvrdilo da teče ravno na sjever, bila je očigledan izbor za

početak puta. Camacho je ispitivao starca još deset minuta i izvadio bi

svoj bič da mu pomogne u prisjećanju, ali Zouga ga iznervirano

zaustavi pokretom ruke. Bilo je očito da se od njega više ne moţe

saznati. «Daj mu sveţanj merkani platna i khete perla - i pusti ga»,

naredi Zouga, a starčevu zahvalnost bilo je neugodno gledati. Zouga i

Robyn sjedili su do kasno pokraj logorske vatre, sve dok plamen nije

polako zamro, a mrmljanje pospanih glasova nosača potpuno prestalo.

«Ako odemo na sjever», razmišljala je Robyn gledajući lice svojeg brata,

«stići ćemo u utvrdu trgovaca robljem. Većina robova za trţnice

Zanzibara sigurno dolazi iz tog područja u koje nije stupila noga niti

jednog bijelog čovjeka, čak niti očeva. » «A što je o dokazima o trgovini

na jugu? » Zouga pogleda preko čistine tihu priliku Jube koja je

strpljivo čekala na ulazu Robynina šatora. «Ta je djevojka ţivi dokaz da

nova trgovina cvjeta juţno od Zambezija. » «Da, ali čini se da se ništa

ne moţe usporediti s aktivnostima na sjeveru. » «Sjeverna trgovina je

potpuno dokumentirana. Otac je stigao do Marawija i slijedio karavane

robova do obale prije petnaest godina, a Bannerman iz Zanzibara je

napisao tucet izvješća o tome», naglasi Zouga, drţeći dragocjenu čašicu

brzo nestajuće zalihe viskija i gledajući u pepeo. «A nitko ne zna ništa o

trgovini s Monomatapama i Matabeleima juţno odovud. » «Da, to

moram priznati», reče Robyn oklijevajući. «Međutim, u svojim

Misionarskim putovanjima otac je napisao da je Lualaba izvor Nila i da

će to dokazati jednog dana. Osim toga, viđen je na sjeveru. » «Je li? »,

upita Zouga blago. «Taj starac. » «. je lagao. Netko ga je natjerao na to, i

ne moram mnogo pogađati«, završi Zouga. «Kako znaš da je lagao? »,

upita Robyn. «Ako ţiviš dovoljno dugo u Indiji, razviješ instinkt za laţ»,

nasmiješi joj se Zouga. «Osim toga, zašto bi otac čekao osam godina

151

nakon što je otišao istraţiti rijeku Lualaba. Otišao bi tamo odmah -da

je išao na sjever. » «Dragi moj brate», Robynin glas bio je otrovan, «nije

li legenda o Monomatapi ono što je uzrokovalo da tako tvrdoglavo ţeliš

ići na jug? Nije li taj sjaj u tvojem oku sjaj zlata?» «To je pokvarena

misao», Zouga se ponovno nasmiješi. «Ali ono što me zanima je

odlučnost tog velikog vodiča i istraţivača, Camacha Pereire da

obeshrabri pokušaj putovanja na jug i umjesto toga nas odvede na

sjever. » Dugo nakon što je Robyn otišla u svoj šator i njena se

svjetiljka ugasila, Zouga je sjedio pokraj vatre, drţeći viski i zureći u

ţar. Kad je donio odluku, iskapi ostatak dragocjene zlatne tekućine i

naglo ustane. Krene prema šatoru Camacha Pereire na kraju logora.

Čak i u ovo kasno doba tamo je gorjela lampa, a kad ga Zouga pozove,

duboki muški glas utiša uzbunjeni ţenski i nakon nekoliko minuta

Camacho Pereira otvori šator. Svoju golotinju prekrio je pokrivačem, ali

u jednoj ruci nosio je pištolj. Lagano se opustio kad shvati da je to

Zouga. «Odlučio sam», reče mu Zouga, «da idemo na sjever, uz rijeku

Shire do jezera Marawi - a onda na rijeku Lualaba. » Camachovo lice

zasije poput punog mjeseca. «To je vrlo dobro. Vrlo dobro - mnogo

slonovače, nađemo vašeg oca - vidjet ćete, nađemo ga vrlo brzo. » Prije

podneva sljedećeg dana Camacho je uz mnogo vikanja i pucanja bičem

umarširao sa stotinu snaţnih zdravih ljudi u logor. «Našao sam

nosače», izjavi. «Puno nosača - vraški dobro, ne? » Sljedećeg

poslijepodneva, kršćanska djevojka Sarah čekala je pokraj groba kad je

Robyn stigla kroz šumu akacije. Dijete ju spazi prvo i potrči da je

pozdravi, smijući se zadovoljno, a Robyn još jednom iznenadi

familijarnost njegova lica. Bilo je nečega u njegovim ustima i očima.

Sličnost s nekim koga je poznavala bila je tako velika da zastane

promatrajući ga, ali nije se mogla sjetiti prije no što ju je dječak uzeo

za ruku i odveo majci koja je čekala. Obavili su ritual zamjene cvijeća

na grobu, a zatim sjele na otkinutu granu akacije. U sjeni je bilo

hladnije, a u granama iznad njihovih glava par svračaka lovio je male

zelene gusjenice. Ptice su bile crno-bijele, grudiju purpurnih poput

krvi umirućeg gladijatora, a Robyn ih je promatrala sa zadovoljstvom

dok su razgovarale. Sarah joj je pričala o majci, kako je bila hrabra i

ustrajna na strašnoj vrućini Kaborra-Basse u kojoj su crne stijene

pretvarale klisuru u uţarenu peć. «Bila je to loša sezona», objasni

Sarah. «Vrućina prije kiša. » Robyn se sjeti zapisa svojeg oca o

ekspediciji u kojima je okrivio svoje podređene za kašnjenje, starog

Harknessa i zapovjednika Stonea, pa su propustili hladnije razdoblje i

152

ušli u klisuru u ubojitom studenom. «Zatim su s kišama stigle i

groznice», nastavi Sarah. «Bilo je vrlo loše. Bijelci i tvoja majka brzo su

se razboljeli. » Vjerojatno je majka izgubila većinu svojeg imuniteta na

malariju tijekom godina u Engleskoj. «Čak i Manali se razbolio. Bilo je

to prvi put da sam ga vidjela zaraţenog groznicom. Mnogo dana je bio

opsjednut vragovima« - izraz ţivo opisuje delirij malarične groznice,

pomisli Robyn - «tako da nije znao kad ti je umrla majka. » Ponovno

zašutješe. Dijete koje se dosađivalo za vrijeme razgovora bacalo je

kamenje na ptice u krošnji akacije i svračci s bljeskom svojih grimiznih

grudi odletješe prema rijeci. Dijete ponovno privuče Robyninu

pozornost. Kao da je to lice poznavala cijeli ţivot. «Moja majka? », upita

Robyn gledajući dijete. «Njena voda je pocrnjela», reče Sarah

jednostavno. Groznica crne vode - Robyn osjeti trnce. Kad bi malarija

promijenila svoj smjer, napadala je bubrege i pretvarala ih u vrećice

crne krvi koje se mogu probiti na najmanji pokret pacijenta. Groznica

crne vode, kod koje se urin mijenja u tamnu krv, a vrlo mali broj

pacijenata preţivljuje. «Bila je jaka», nastavi Sarah tiho. «Umrla je

zadnja. » Okrene glavu prema drugim grobovima. Mladice akacije su se

raširile preko zapuštenih humaka. »Zakopali smo je ovdje, dok je

Manali još uvijek bio opsjednut vragovima. Ali kasnije, kad je mogao

hodati, došao je s knjigom i govorio joj. Sagradio je kriţ vlastitim

rukama. » «Zatim je ponovno otišao? », upita Robyn. «Ne, bio je vrlo

bolestan, i napali su ga novi vragovi. Plakao je za tvojom majkom. »

Pomisao da njen otac plače bila joj je tako strana da to nije mogla niti

zamisliti. «Često je govorio o rijeci koja ga je uništila. » Kroz grane

akacije vidjela se široka zelena rijeka i njihove glave okrenuše se

prema njoj. «Zamrzio je rijeku kao da je ţivi neprijatelj koji mu je

zapriječio put do njegovih snova. Bio je poput senilnog čovjeka, jer

groznica je dolazila i odlazila. Ponekad bi se borio s vragovima, vičući

na njih poput ratnika koji izvodi giyu na neprijateljsku vojsku. » Giya

je bio ples izazova kojim su Nguni ratnici provocirali neprijatelje.

«Ponekad bi divlje govorio o strojevima koji će pripitomiti njegovog

neprijatelja, o zidovima koje će izgraditi preko vode da prenesu ljude i

brodove preko klisure. » Sarah prekine, a njeno lijepo tamno lice se

izgubi u sjećanjima. Dijete osjeti njenu uznemirenost i priđe joj,

kleknuvši na zemlju i stavivši svoju prašnjavu glavu u njeno krilo. Ona

ga odsutno pomiluje po kovrčama. Uz iznenadni šok, Robyn prepozna

dijete. Njen izraz promijeni se tako drastično da Sarah pogleda u svoje

krilo, a zatim natrag u Robynine oči. Nisu im bile potrebne riječi za

153

pitanje i odgovor i Sarah zaštitnički privuče dječaka. «Bilo je to nakon

što je tvoja majka. », poče objašnjavati i zašuti, a Robyn nastavi buljiti

u dijete. Bio je to Zouga u istoj dobi, minijaturni tamni Zouga. Jedino

boja njegove koţa sprječavala ju je da ga odmah prepozna. Robyn osjeti

kako joj se zemlja izmiče ispod nogu, a zatim se smiri i osjeti neobično

olakšanje. Fuller Ballantyne više nije bio boţansko stvorenje isklesano

od granita koje je zasjenjivalo cijeli njen ţivot. Ispruţi obje ruke prema

djetetu i on joj priđe s povjerenjem. Robyn ga zagrli, a koţa mu je bila

glatka i topla kad ga je poljubila. Priljubio joj se poput šteneta i ona

osjeti prema njemu duboku ljubav i zahvalnost. «Bio je vrlo bolestan«,

reče Sarah blago, «i sam«. Svi su otišli ili umrli i on je bio tuţan, pa

sam se bojala za njegov ţivot. » Robyn klimne s razumijevanjem. «I

voljela si ga? » «Nije bilo grijeha u tome, jer bio je bog», reče Sarah

jednostavno. «Ne», pomisli Robyn s jakim olakšanjem. «Bio je čovjek, a

ja, njegova kćer, sam ţena. » U tom je trenutku shvatila da više nikad

neće osjetiti sram i krivnju radi svojeg tijela i njegovih ţelja i zahtjeva.

Zagrli dijete koje je bilo dokaz ljudskosti njena oca i Sarah se nasmiješi

s olakšanjem. Prvi put u ţivotu Robyn se mogla suočiti s činjenicom da

je voljela svojeg oca i shvatila je dio opsjednutosti koja je tijekom

godina rasla. Čeţnja koju je osjećala za ocem bila je potpuno utopljena

u strahopoštovanju i veličanstvenosti legende. Sada je znala zašto je

ovdje, na obali ove prekrasne rijeke, na samoj granici poznatog svijeta.

Nije došla pronaći Fullera Ballantyne, već otkriti oca i sebe kakve prije

nije poznavala. «Gdje je on, Sarah, gdje je moj otac? Kuda je otišao? »,

upita nestrpljivo, ali ţena spusti oči. «Ne znam», šapne. «Probudila sam

se jednog jutra i njega nije bilo. Ne znam gdje je, ali čekat ću ga dok se

ne vrati meni i mojem sinu. » Brzo pogleda gore. «Vratit će se? », upita

skrušeno. «Ako ne meni, onda djetetu? » «Da», odgovori Robyn sa

sigurnošću koju nije osjećala. «Naravno da će se vratiti.»

Odabir nosača bio je dug posao, i nakon što je Zouga označio svoj izbor

pljeskanjem po ramenima, ljudi su poslani u Robynin šator na pregled

radi znakova bolesti i slabosti koja bi ih mogla spriječiti u obavljanju

duţnosti. Zatim je došla podjela tereta. Iako je Zouga pripremio i

odvagao svaki paket, pazeći da niti jedan ne bude teţi od osamdeset

funta, novi nosači javno su promatrali vaganje, a zatim je došlo do

nuţnog prepiranja oko toga tko će nositi koji teret sljedećih mjeseci, a

moţda i godina. Premda je Zouga striktno zabranio Pereiri da ubrza

proces selekcije svojim korbačem i upustio se u cjenjkanje i

pregovaranje, zapravo je koristio priliku da procijeni duh svojih ljudi,

154

te izdvoji nezadovoljnike koji će pokvariti atmosferu u teškoćama koje

ih čekaju, kao i da izabere prirodne vođe kojima će se ljudi obraćati

kad budu traţili savjete. Sljedećeg dana kad je planirao raspored u

koloni, upotrijebio je znanje koje je dobio na taj način. Kao prvo,

sedmorica najočitijih izazivača problema dobila su Khete perle i bila

potjerana iz logora bez objašnjenja i isprika. Zatim je Zouga pozvao

petoricu najboljih i proglasio ih zapovjednicima odreda od dvadeset

nosača. Oni će biti odgovorni za odrţavanje koraka, sprječavanje krađe

tereta, podizanje kampova, distribuiranje racija; također, bit će

glasnogovornici svakog odreda - prenosit će ţalbe i Zougina naređenja.

Kad je popis bio potpun, na njemu je bilo stotinu i dvadeset imena,

uključujući i Hotentote, narednika Cheroota, nosače iz Quelimanea,

Camacha Pereiru i dva predvodnika - Robyn i Zougu. Kad ne bi bila

ispravno organizirana, bila bi to spora i nespretna karavana, ali isto

tako i ranjiva. Zouga je mnogo mislio na obranu kolone, pa su on i

narednik Cheroot podijelili zadnju zalihu viskija dok su razmjenjivali

iskustva i planirati raspored hodanja. Zouga je s malom skupinom

lokalnih vodiča i osobnih nosača planirao putovati nezavisno od glavne

karavane, izviđajući teren i otvarajući si mogućnost lova. Većinu noći

vratit će se u karavanu, ali moći će provesti odvojeno i više dana.

Camacho Pereira s pet Hotentota će biti u predvodnici glavne kolone;

iako mu je Robyn prigovorila, Zouga nije vidio ništa smiješno u

Camachovom hodanju ispod Union Jacka. «To je engleska ekspedicija,

i nosit ćemo zastavu«, odgovori joj Zouga ukočeno. «Vladaj, Britanijo!»,

Robyn se nasmije, a Zouga je ignorira i nastavi opisivati raspored

hoda. Odjeli nosača bit će odvojeni, ali u blizini, a narednik Cheroot s

preostalim mušketirima bit će na začelju kolone. Smislili su

jednostavan sustav signala za kontroliranje kretanja kolone - niz

trubljenja trubama od rogova kudua koji će označavati pokret,

zaustavljanje ili pribliţavanje i formiranje kvadrata. Četiri dana Zouga

je uvjeţbavao kolonu i uskoro osjetio da su spremni za pokret, iako će

prava uvjeţbanost doći tek kasnije. Rekao je to Robyn. «Ali, kako ćemo

prijeći rijeku? », upita ona gledajući na drugu obalu. Rijeka je bila

široka pola milje, a u nju su se slile vode teških pljuskova s milijuna

četvornih milja terena. Tok je bio brz i snaţan. Ako ţele ići sjeverno do

rijeke Shire i jezera Marawi, trebat će flotu kanua i mnogo dana da

prijeđu na sjevernu obalu. Helen je odavno otplovila niz rijeku,

postiţući dvadeset čvorova u jakoj struji, tako da je već bila u

Quelimaneu. «Sve je sređeno», reče joj Zouga i morala se time

155

zadovoljiti. Zadnjeg dana Robyn je dozvolila Jubi da je prati do groblja,

i obje su nosile poklone - bale platna i vreću keramičkih perla,

najtraţeniju grimiznu vrstu sam-sam. Bilo je to najviše što se usudila

traţiti bez da izazove Zougin interes. Razmišljala je o tome da Zougi

kaţe za Sarah i dijete, ali odluči prešutjeti. Njegova reakcija na

polubrata mogla bi biti strašna. Zouga je usvojio svoje stavove o

kastama i bojama u teškoj školi indijske vojske. Otkriće da je njegov

otac zaobišao ţeljezna pravila moglo bi biti preveliki šok. Umjesto toga,

Robyn je rekla da je srela jednog od očevih bivših slugu koji je

godinama brinuo o majčinom grobu. Poklon bi bio razmjeran učinjenoj

usluzi. Sarah i dijete čekali su kraj groba; prihvatila je poklone

graciozno se zahvalivši, te skupila dlanove na visini očiju. «Odlazimo

sutra», objasni Robyn i vidje ţaljenje u njenim očima, i prihvaćanje

činjenice. «To je Boţja volja», Robyn je gotovo mogla čuti svojeg oca

kako to kaţe. Juba i dijete uskoro su skupljali grančice s drveta kaffir

boom i od grimiznih perla radili ogrlice i narukvice. Njih su dvoje bili

veseo par i njihov su smijeh i veseli glasovi bili ugodna podloga

razgovoru. Robyn i Sarah postale su prijateljice i upoznale se u

kratkom vremenu. Njen otac je u svojim Misionarskim putovanjima

napisao da preferira društvo crnih ljudi, a dokazi su mu išli u prilog.

Činilo se da se Fuller Ballantyne samo svađao sa svojom rasom.

Kontakt s drugim bijelcima budio je u njemu sumnju, ljubomoru i

sitničavost; ali veći dio ţivota proveo je s crnim ljudima i od njih dobio

povjerenje i trajno prijateljstvo. Njegov odnos sa Sarah bio je prirodno

proširenje tih osjećaja, shvati Robyn. Usporedila je te osjećaje s onima

svojeg brata i znala da on nikada ne bi mogao prijeći liniju. Crni čovjek

bi mogao dobiti Zougino poštovanje i simpatiju, ali ponor je bio

prevelik. Za njega, oni će uvijek biti «ti ljudi», i ona pretpostavi da se to

neće promijeniti. Kad bi ţivio u Africi još pedeset godina, nikad ih ne bi

razumio, dok je ona za nekoliko tjedna mogla uspostaviti pravo

prijateljstvo. Pitala se hoće li i njoj, kao ocu, jednog dana biti vaţniji od

bijelih ljudi. Sada se to nije činilo moguće, ali u sebi je prepoznala

kapacitet za promjenu. Pokraj nje, Sarah je govorila tako tiho i

srameţljivo da se morala otrgnuti od vlastitih misli i pitati: «Što si

rekla? » «Tvoj otac, Manali, hoćeš li mu reći za dijete kad ga nadeš? »

«Nije znao? », Robyn se zaprepasti, a Sarah zavrti glavom. «Zašto nisi

otišla s njime? », upita Robyn. «Nije to ţelio. Rekao je da će put biti

previše teţak, ali zapravo je on poput starog slona koji ne moţe ostati

predugo sa svojim ţenkama, već uvijek mora pratiti vjetar.»

156

Camacho Pereira nadvio se nad malim domorocima, provjeravajući im

imena u popisu. Ove je večeri nosio jaknu od koţe kudua ukrašenu

perlama i šavovima koja je pokazivala njegove dlakave grudi i ravni

mišićavi trbuh. «Previše ih hranimo», rekao je Zougi. «Debeli crnjo je

lijeni crnjo. » Nasmijao se vidjevši Zougin izraz, jer ta je riječ već bila

izraz neslaganja. Zouga mu je zabranio da je koristi, posebno pred

crnim slugama, jer neki od njih su razumjeli jedino tu riječ. «Hrani

malo, udaraj jako i oni dobro rade», nastavi Camacho. Zouga je

ignorirao te bisere filozofije. Čuo ih je i prije, mnogo puta. Okrene se

zapovjednicima nosačkih skupina, promatrajući kako završavaju

podjelu namirnica. Dvojica su imali ruke umočene do lakata u brašno,

dijeleći ga nosačima. Svaki čovjek imao je posudu kojom je prihvaćao

svoju porciju smeđeg brašna. Zatim treći zapovjednik na vrh gomile

stavi komad dimljene riječne ribe koja je izgledala poput škotskog

bakalara, ali gadno zaudarala. Ţišci, crvi i ostala gamad bili su

delikatese koje će nedostajati nosačima kad napuste rijeku. Pereira

iznenada izvuče čovjeka iz reda i udari ga u tjeme vrhom svojeg

korbača. «Došao dva puta, hoće duplo», objasni veselo i ritne čovjeka

koji pobjegne. Da ga je pogodio, bacio bi ga s nogu, ali nosači su

paţljivo pratili Camachove udarce. Zouga sačeka dok i zadnji nosač

nije dobio svoju porciju, a zatim pozove zapovjednike. «Indabal! Recite

ljudima, Indabah Bio je to poziv na savjet, radi razmatranja vaţnih

pitanja, i cijeli logor ostavi svoja ognjišta i uzbuđeno dotrči. Zouga je

koračao pred redom radoznalih crnih ljudi, čekajući pravi trenutak, jer

je brzo shvatio da Afrikanci vole teatralnost. Većina je mogla razumjeti

jednostavni Nguni koji je Zouga govorio dovoljno dobro, jer mnogi su

bili Shangaani i Angoni. Raširio je ruke, zastao na trenutak i proglasio:

«Kusasa isufari, sutra krećemo! » Začuje se ţamor komentara i

uzbuđenja, a zatim jedan od zapovjednika iziđe iz reda. «Phft Phft

Gdje? Kojim putem? » Zouga spusti ruke i sačeka da napetost još malo

raste, a zatim pokaţe prema plavim juţnim brdima. «Laphayal Tamo!»

Zaurlaše s odobravanjem, baš kao što bi učinili da je Zouga pokazao i

na sjever. Sada su bili spremni za pokret. Smjer nije bio vaţan.

Zapovjednici odreda, indune, prevodili su onima koji nisu razumjeli i

prvi urlik gomile pretvori se u ţamor spekulacija, ali iznenada zamre, a

Zouga se brzo okrene. Camacho Pereira stao je kraj Zouge, a lice mu je

bilo nateklo od bijesa. Sada je prvi put čuo Zouginu namjeru da krene

na jug; kad je počeo govoriti, pljuvačka mu je kapala s usana. Koristio

je jedan od lokalnih dijalekata i govorio tako brzo da je Zouga razumio

157

samo poneku riječ. Smisao je, međutim, bio nepogrješiv, i on vidje šok

na licima ljudi koji su stajali pred njime. Camacho ih je upozoravao na

opasnosti iza juţnih brda. Zouga je čuo riječ Monomatapa i znao da

ovaj govori o strašnim vojskama legendarnog carstva, nemilosrdnim

legijama čija je omiljena zabava rezanje ljudskih genitalija i

prisiljavanje ţrtava da ih pojedu. Šok na crnim licima brzo se mijenjao

u uţas, a Camacho je govorio samo nekoliko sekunda. Za još minutu,

nitko više ne bi mogao natjerati karavanu da krene u tom smjeru, a

nakon dvije minute većina nosača bi do jutra dezertirala. Svađom s

Portugalcem nije se moglo postići ništa, osim vikanja koje bi s

interesom gledao cijeli logor. Jedna od stvari koje je Zouga naučio o

Afrikancima i Indijcima bila je da neizmjerno poštuju pobjednika i

uspjeh. Nije mogao pokazati ništa od toga ako se upusti u svađu na

jeziku koji nitko od slušatelja ne razumije. «Pereira! », prekine ga

tonom koji zaustavi Portugalčevu bujicu riječi i utiša ga na trenutak.

Zouga je imao engleski osjećaj za poštenu igru što je značilo da će

upozoriti protivnika prije no što ga napadne. Dok se Portugalac

okrenuo, Zouga mu se pribliţi u dva laka koraka i zamahne lijevom

rukom prema Camachovim očima, prisilivši ga da zaštiti lice objema

rukama. Kad je to učinio, Zouga mu zabije šaku u trbuh, ispod rebara,

snagom koja ga presavije po sredini, dok mu je dah izletio kroz

otvorena usta u eksploziji zvuka. Ruke mu se spuste na trbuh,

otvorivši lice za sljedeći udarac. Bio je to kratki pogodak lijevom rukom

iza lijevog uha, u zglob vilice. Dabrova kapa mu odleti s glave. Oči mu

se zakotrljaše u lubanji, a koljena popuste. Nagne se naprijed, ne

pokušavajući ublaţiti pad, i tresne licem u zemlju. Tišina je trajala

samo sekundu, a zatim gledatelji zaurlaše. Većina je do sada osjetila

Camachovu čizmu ili bič, i sretno se zagrliše. Strah koji je izazvao

njegov kratki govor potpuno se izgubio u čuđenju zbog dva brza i

snaţna udarca. Većina od njih nikada nije vidjela udarac stisnutom

šakom, i novost te vrste borbe ih je impresionirala i oduševila. Zouga

se nehajno okrene prema mlitavoj prilici. Na licu mu se nije mogao

vidjeti niti tračak ljutnje, zapravo se smiješio, dok je podizao ruku da

ih utiša. «S nama putuju vojnici», reče im dubokim glasom koji je

dopirao do svakog čovjeka, «i vi ste vidjeli kako pucaju. » Prije se

pobrinuo da to vide, i priča o vještini Cherootovih ljudi putovat če

ispred njih. «Vidite tu zastavu? », ispruţi ruku dramatično prema

crveno-bijelo-plavoj zastavi koja je vijorila iznad glavnog šatora. «Niti

jedan čovjek, poglavica i ratnik se ne usuđuju. » «Zouga! », vrisne

158

Robyn. Zbog strašne hitnosti u njenom glasu on se odmah okrene i

gomila eksplodira uzviknuvši «Jee! » Bio je to strašan zvuk kojim se

afrički ratnici hrabre u fatalnim trenucima bitke do smrti. Camachov

udarac bio je usmjeren u Zougine slabine. Borio se noţem mnogo puta

prije toga i nije pokušao pogoditi mnogo izazovniju metu između

lopatica, gdje se oštrica moţe zabiti u rebro. Ciljao je meko područje

iznad bubrega i Zouga, čak i uz Robynino upozorenje, nije bio dovoljno

brz. Vrh mu odere bok, reţući tkaninu hlača, koţu i meso, i svijetla krv

oboji oštricu. «Jee! », duboko i zvučno zapjevaše gledatelji, dok je

Camacho okrenuo oštricu, reţući prema Zouginom trbuhu. Noţ

prošišti poput kobre, deset inča kaljenog čelika, i Zouga podigne ruke i

uvuče mišiće trbuha skočivši natrag. Osjeti povlačenje kad je vrh

zategao košulju, ali ovaj ga put nije pogodio. «Jee! », začuje se ponovno

kad je Camacho navalio. Lice mu je bilo i prošarano purpurnim i

bijelim, a oči sijevale od bijesa i posljedica udarca u vilicu. Zouga osjeti

ubod u rani na boku, a krv mu poteče niz nogu. Zastane izvan dometa

noţa, jer čuo je zapinjanje kokota na pušci i kutom oka vidio

narednika Cheroota kako diţe Enfield, čekajući priliku za pogodak.

«Ne! Ne pucaj! », vikne Zouga brzo. Nije ţelio metak u vlastitom trbuhu,

jer Camacho je bio preblizu. «Ne pucaj, naredniče! » Postojao je i drugi

razlog zbog kojega nije ţelio miješanje. Sada ga je prosuđivalo stotinu

ljudi, ljudi s kojima i će raditi i putovati sljedećih mjeseci i godina.

Trebao je njihovo poštovanje. «Jee! ». pjevali su gledatelji, a Camacho je

dahtao od bijesa. Oštrica u njegovoj desnoj ruci ponovno je prošaptala

poput krila lastavice u letu. Ovoga puta Zouga je reagirao pretjerano,

povukavši se šest koraka. Izgubi ravnoteţu i posrne na jedno koljeno,

te stavi ruku na tlo kako bi vratio ravnoteţu. Camacho ponovno navali

i on skoči na noge, izvivši tijelo poput matadora koji izbjegava bika. U

ruci koja je dodirnula tlo, drţao je šaku pijeska. Oči su mu bile

fiksirane na Portugalčeve, jer oči su bile te koje će signalizirati novi

napad, a ne ruka s noţem. One pogledaju u lijevo, dok je ruka krenula

desno i Zouga izbjegne noţ, pripremivši se za novi napad. Kruţili su

jedan oko drugoga u sporom krugu, dok se prašina dizala oko njihovih

nogu. Camacho je noţ drţao nisko i lagano ga pomicao kao da dirigira

sporim glazbenim komadom, ali Zouga u njegovim očima primijeti prve

nervozne znakove nesigurnosti. On skoči, odgurnuvši se od desne

noge. «Jee! », zaurlaju gledatelji, a Camacho prvi put popusti,

spotaknuvši se prema natrag i okrenuvši se natrag dok je Zouga

fingirao napad na njegovu otvorenu stranu. Još dva puta Zouga ga

159

potjera prijetnjama, dok nije bilo dovoljno da samo trzne tijelom da

Camacho pobjegne. Promatrači se počeše smijati svaki put kad bi

ustuknuo, bijes na Camachovom licu pretvori se u strah, a purpurna

boja lica u blijedu. Zouga ga je još gledao u oči, koje su traţile izlaz -

ali noţ je još mahao između njih, blistav i oštar, širok poput tri prsta i

uţlijebljen kako bi se lakše izvukao iz rane kad bi ubo čovjeka.

Camachove oči još se jednom trznu i Zouga se pokrene. Podigne

praznu ruku da protivniku odvrati pogled i pribliţi se noţu koliko je

mogao, a zatim, u trenutku Camachovog napada baci šaku pijeska u

njegove oči i zaslijepi ga. U istom trenutku promijeni smjer i uhvati noţ

prije no što čovjek ponovno progleda. «Jee! », gomila zaurla kad je

Camachovo zapešće udarilo u Zougin dlan koji ga uhvati svom

snagom. Iz Camachovih očiju već su lile suze, a kapci su trljali pijesak

po njegovim očnim jabučicama. Nije mogao procijeniti niti dočekati

Zouginu teţinu dok ga je ovaj bacao iz ravnoteţe. Camacho padne, a

Zouga potegne iz sve snage njegovu ruku. Nešto glasno pukne u

Camachovom ramenu i on vrisne udarivši u zemlju, dok mu je ruka

ostala iskrenuta iza njega. Zouga još jednom okrutno potegne, a ovaj

put Camacho vrisne poput djevojčice i ispusti noţ. Pokuša ga dohvatiti

drugom rukom, ali Zouga stane na oštricu, a zatim je podigne, pustivši

povrijeđenu ruku i odmaknuvši se s noţem. «Bulala», vikali su

promatrači. «Bulala Ubij ga! Ubij ga! » Ţeljeli su vidjeti krv, jer to je bio

ispravan završetak bitke. Zouga zabode noţ u deblo akacije i okrene

ga. Čelik pukne pri dršci uz glasan prasak i on prijezirno baci dršku.

«Naredniče Cheroot», reče, «izbacite ga iz ovog logora. » «Trebao bih ga

upucati», reče mu mali Hotentot i gurne cijev puške u trbuh palog

čovjeka. «Ako pokuša ponovno uči u logor, moţete ga ubiti. Ali, sada ga

samo potjerajte. « «Velika greška. » Lice narednika Cheroota poprimi

teatralni izraz ţaljenja. «Uvijek stani na škorpiona - prije no što te

ugrize. » «Povrijeđen si», Robyn dotrči do njega. «To je ogrebotina.«

Zouga odmota bandana maramu s vrata i pritisne je na ranu u boku

dok je hodao prema šatoru, prisilivši se da ne šepa. Morao se brzo

maknuti, jer počeo je osjećati vrtoglavicu i mučninu, a rana ga je

strašno pekla. Nije htio da itko vidi da mu ruke drhte. «Namjestila sam

mu rame», Robyn reče Zougi dok mu je previjala ranu na boku. «Mislim

da ništa nije slomljeno, i vrlo lako se vratilo na mjesto - ali ti», zavrti

glavom, «s time nećeš moći hodati. Svaki korak će ti zatezati šavove.»

Bila je u pravu, put nije mogao početi za manje od četiri dana, a

Camacho Pereira je dobro iskoristio to vrijeme. Otišao je jedan sat

160

nakon što mu je Robyn namjestila rame. Četiri veslača krenuli su niz

rijeku Zambezi. Kad bi pristali na obalu da se ulogore, Camacho je

zareţao na njih s pramca gdje je čučao, drţeći povrijeđenu ruku koja

ga je još uvijek jako boljela, tako da nije mogao niti zaspati. I on bi se

rado odmorio, ali mrţnja ga je tjerala dalje i kanu je jurio niz rijeku

pod velikim ţutim mjesecom koji je polako blijedio. Camacho je izišao

na juţnoj obali Zambezija u podne kod malog sela Chamba, sto milja

ispod Tetea. Platio je veslačima i unajmio dva nosača da mu nose

pušku i pokrivače. Zatim je odmah krenuo uzduţ mreţe uskih

puteljaka koji su presijecali cijeli afrički kontinent kao što ţile teku

tijelom; napravili su ih lutalice i migrirajuće ţivotinje tijekom stoljeća.

Dva dana kasnije stigao je do Puta hijena koji je vodio od Planina

neugode i Invangaza do mora. Bio je to tajni put. Iako je išao paralelno

sa starim putom od obale do Vila Manice, četrdeset milja sjeverno od

njega, prateći tok rijeke Pungwe tako da bude dovoljno vode za

mnoštvo nevoljnih putnika na svojem dugom putovanju do stranih

zemalja i kontinenata. Vila Manica bila je zadnja ispostava portugalske

vlasti u Istočnoj Africi. Guvernerov dekret zabranjivao je da bilo koji

čovjek, crni ili bijeli, Portugalac ili stranac putuje izvan te tvrđave

prema lancu planina jezivog imena. Iz tog su razloga Put hijene tajno

otvorili poduzetni ljudi, prošavši kroz guste šume otvorenih pašnjaka

na vrhu planine. Hod od Chambe do rijeke Pungwe bio je dug stotinu i

pedeset milja. Bilo je uţasno teško prijeći taj put za tri dana, s obzirom

na bolno rame i kad su stigli, iskušenje da se odmori bilo je gotovo

neodoljivo. Ali, Camacho je natjerao nosače na noge i potjerao ih bičem

i psovkama niz put. Put je bio dvostruko širi od svih drugih putova

kojima su išli, pogodan za dvostruku kolonu. Iako je površina bila

dobro ugaţena prolaskom tisuća bosih nogu, Camacho sa

zadovoljstvom ustvrdi da nije korišten mnogo mjeseci, osim od

ponekog krda antilopa i pokojeg starog slona čiji su se golemi izmeti

odavno osušili. «Karavana još nije prošla», promrmlja Camacho

pregledavajući drveće i grmlje u potrazi za prilikama lešinara i hijena.

Uz put su bile razbacane ljudske kosti koje su izdrţale čak i ţeljezne

čeljusti lešinara, ali čak i one su bile isušene i izbijeljene. Bili su to

ostaci prethodne karavane koja je prošla prije tri mjeseca. « Stigao je

do puta na vrijeme i sad je ţurio njime, pauzirajući tu i tamo kako bi

osluškivao i poslao nosača u izvidnicu. Međutim, tek dva dana kasnije

čuo je prve slabe zvuke mnogo glasova, i ovaj se put samo popeo u

najvišu krošnju stabla umsisa pokraj puta. Ugleda lešinare kako kruţe

161

u širokim sporim krugovima. Sjedio je trideset stopa iznad zemlje, a

zvuci glasova postali su jači i pretvorili se u pjevanje. To nije bio zvuk

veselja, već strašna tuţbalica, spora i ţalosna. Bila je sve glasnija, dok

Camacho ne spazi početak kolone, poput glave zmije koja se uvija i

izlazi iz šume milju ispred njega. Klizne niz stablo i poţuri naprijed.

Ispred glavne kolone bila je naoruţana druţina, pet crnaca odjevenih u

krpe odbačene europske odjeće; nosili su muškete, a na čelu im je bio

bijelac, mali čovjek poput zlog gnoma, izboran i taman od sunca. Gusti

viseći brkovi bili su mu prošarani sjedinama, ali krene elastičnim

korakom kad je prepoznao Camacha na dvije stotine koraka. Skine

šešir i mahne u pozdrav. Vikne: «Camacho! » i dvojica ljudi se zagrliše,

a zatim pogledaše, smijući se od zadovoljstva. Camacho se prvi

uozbilji, a smijeh se pretvori u mrštenje dok je govorio. «Alphonse,

voljeni brate, imam loše vijesti - najgore.« «Englez? » Alphonse se još

smiješio. U gornjoj čeljusti mu je nedostajao zub, što je hladni

smiješak činilo manje opasnim no što je stvarno bio. «Da, Englez»,

klimne Camacho. «Znaš o njemu? » «Otac mi je poslao poruku. Znam.»

Alphonse je bio najstariji preţivjeli sin guvernera od Quelimanea,

punokrvni Portugalac čija je majka došla prije četrdeset godina iz

Lisabona, udala se za guvernera i rodila tri sina od kojih su prva dva

umrla od malarije i dječje dizenterije, još prije rođenja malog ţućkastog

stvora kojeg su nazvali Alphonse Jose Vila Pereira. Očekivali su ga

pokopati prije kraja kiša. Međutim, na kraju su pokopali njegovu

majku, a dijete je raslo na sisi crne dojilje. «Znači da nije otišao na

sjever? », upita Alphonse, a Camacho spusti pogled, jer govorio je s

najstarijim i legitimnim guvernerovim sinom. Camacho je bio kopile i

mješanac, sin jedne od guvernerovih lijepili mulatskih konkubina koja

je sada bila debela i zaboravljena u nekoj od straţnjih prostorija

njegovog imanja. Nije ga čak niti priznao, već mu dao neslavnu titulu

nećaka. I to je već bilo dovoljno da iskazuje poštovanje svojem

polubratu, a uz to, Alphonse je bio odlučan poput njihovog oca, iako

okrutniji i hladniji. Camacho ga je vidio kako pjeva ţalosni fado

bičujući čovjeka do smrti. Tradicionalnu ljubavnu pjesmu udruţio je s

pjesmom smrti. «Nije otišao na sjever«, sloţi se Camacho nemirno.

«Trebao si ga uvjeriti da ode. » «Nisam ga mogao spriječiti. To je

Englez«, Camachov se glas slomi. «Tvrdoglav je. » «Razgovarat ćemo o

tome», obeća Alphonse hladno. «Sada mi brzo reci gdje je i kakvi su mu

planovi. » Camacho izrecitira objašnjenje koje je pripremio, zaobišavši

najsramotnije dijelove priče, zadrţavši se na temama kao što je

162

bogatstvo koje je ekspedicija Ballantyne nosila sa sobom. Alphonse je

sjeo u sjenu stabla pokraj puta i zamišljeno slušao, ţvačući kraj svojeg

brka, dopunjujući sumnjive pukotine u bratovoj priči. Progovorio je tek

na kraju. «Kad će napustiti dolinu Zambezija? » «Uskoro», reče

Camacho, jer nepredvidljivi Englez mogao je već biti na pola puta do

visoravni. «Ne smije doći do Monomatape», reče Alphonse hladno i

ustane u gracioznom pokretu. «Najbolje mjesto za obavljanje posla bit

će teren ispod oboda doline. » Pogleda niz put. Čelo kolone još je bilo

udaljeno jednu milju, preko travnate čistine. Dvostruki red pognutih

bića okovanih vratova, nije se činio ljudskim, iako je pjevanje bilo

tuţno i lijepo. «Mogu dati petnaest ljudi. » «Neće biti dovoljno«, upadne

Camacho. «Bit će», reče njegov brat, «ako obaviš noćni posao.»

«Dvadeset ljudi», zamoli Camacho. «Ima obučene vojnike, a i sam je

vojnik. » Alphonse je šutio, odvagujući rizike i prednosti - ali najgori

dio Puta hijena bio je iza njih. Što su bili bliţe obali, teren je bio

pitomiji, a rizik manji, kao i potreba za straţarima. «Dvadeset!», naglo

se sloţi i okrene Camachu. «Ali, nitko od stranaca ne smije pobjeći.»

»Pogledavši hladne bratove oči, Camacho osjeti kako mu se jeţi koţa.

«Ne ostavi traga, zakopaj ih duboko, tako da ih šakali i hijene ne mogu

iskopati. Upotrijebi nosače za nošenje opreme do mjesta u brdima, a

zatim ubij i njih. Pokupit ćemo sve sa sljedećom karavanom. » «Si, si.

Razumijem. « «Nemoj nas opet iznevjeriti, voljeni nećače - brate. » To je

bila prijetnja, i Camacho nervozno proguta slinu. «Otići ću čim se

odmorim.« «Ne», Alphonse zavrti glavom. «Otići ćeš odmah. Kad Englez

uđe u zemlju iza planina, ubrzo više neće biti robova. Dovoljno je loše

što već dvadeset godina nema zlata, a ako presuši i rijeka robova, moj

otac i ja ćemo biti nezadovoljni - vrlo nezadovoljni.«

Kudu trube razbile su tišinu tame pred zoru na Zouginu zapovijed.

Indune preuzeše povik «Safari! Krećemo! « i stadoše buditi zaspale

nosače. Logorske vatre su se pretvorile u gomile uţarenog ugljevlja

prekrivenog pepelom. Ponovno su ih zapalili svjeţim granama i laţna

zora obasjala je čistinu ispod krošanja akacije. Miris pečenih kolača

ropoko dizao se nošen dimom ravno u nebo. Glasovi postadoše jači i

veseliji kad su plamenovi otjerali hladnoću i noćne more. «Safari! »

Povik je raširen logorom i odredi se skupiše, sablasne prilike u tami,

sve jasnije na dolazećem svjetlu zore. Poput duge kolone velikih

sjajnocrnih mrava serowe koji su neprekidno putovali afričkim tlom,

niz nosača krene u još uvijek mračnu šumu. Kako su prolazili pokraj

Zouge i Robyn, izvikivali su pozdrave i poskakivali kako bi pokazali

163

lojalnost i entuzijazam. Robyn im se smijala, a Zouga izvikivao

ohrabrenja. «Više nemamo vodiča i ne znamo kuda idemo. «, uhvati

Zouginu ruku. «Što će biti s nama? « «Kad bismo znali, ne bi bilo

zabavno. « «Barem vodič. « «Dok si mislila da lovim, otišao sam sve do

grebena, što je dalje nego je hvalisavi Portugalac ikad išao, dalje od

ikojeg bijelca osim oca. Slijedi me, seko. Ja sam tvoj vodič. » Pogleda ga

na sve jačem svjetlu zore. «Znala sam da ne loviš», reče mu. «Greben je

nazubljen i vrlo razlomljen, ali kroz teleskop sam vidio dva prolaza. » «A

iza toga? » On se nasmije: «Otkrit ćemo. » Stisne ju oko struka. «U tome

je sva zabava. » Nekoliko trenutaka proučavala je njegovo lice. Nova

brada naglašavala je snaţne, gotovo tvrdoglave linije njegove čeljusti. U

kutovima njegovih usana bio je izraz gotovo piratske bezbriţnosti i

Robyn shvati da niti jedan konvencionalan čovjek ne bi poduzeo ovu

ekspediciju. Znala je da je hrabar, to su dokazale i njegove indijske

avanture, a ipak, kad je gledala njegove skice i akvarele i čitala njegove

bilješke, otkrila je senzitivnost i imaginaciju koje prije nije znala. Bio je

komplicirana osoba. Moţda mu je trebala reči za Sarah i dijete, ili čak

za Munga St Johna i noć u kabini Hurona, jer kad bi se tako smijao,

oštre crte bile bi ublaţene humanošću, a u očima mu je sijalo zeleno

svjetlo. «Zbog toga smo ovdje, seko, zbog zabave. » «I zlata», zadirkivala

ga je, «i slonovače. « «Da, Boga mu, zbog zlata i slonovače. Dođi, seko,

ovdje sve počinje», i krene za kolonom koja je već zamicala u šumu

akacije, koristeći se svjeţe odrezanim štapom kako bi si olakšao

hodanje preko pjeskovite zemlje. Robyn je stajala još trenutak, a zatim

potrči za njim. Prvoga dana nosači su bili odmoreni i orni, a dolina

ravna, pa Zouga naredi tirikezu, udvostručeni marš. Tako je i spora

kolona toga dana ostavila za sobom mnogo milja prašnjave sive zemlje.

Hodali su dok vrućina nije postala neizdrţiva, a sunce sušilo svaku

kapljicu znoja s koţe, ostavljajući sitne kristale soli koji su blistali

poput dijamantne prašine. Tada su pronašli sjenu i polijegali poput

mrtvaca, pokrenuvši se tek kad je zalazeće sunce pruţilo iluziju

hlađenja zraka. Rog kudua ponovno ih je natjerao na noge. Druga faza

tirikeze trajala je do zalaska sunca, kad je postalo previše tamno za

hodanje. Vatre su zamirale, kao i glasovi nosača smještenih pod

trnovitim grmljem. Zouga iziđe iz logora i krene u noć poput nekog bića

iz mraka. Preko ramena je nosio pušku Sharps, u jednoj ruci štap, a u

drugoj svjetiljku. Colt mu je bio zataknut za pojas. Kad je izišao iz

logora, brzo krene niz ugaţeni put koji je napravila kolona toga

poslijepodneva, sve dok nije stigao do srušenog debla koje je bilo

164

mjesto sastanka. Stane i tiho zazviţdi, a mala prilika iziđe iz raslinja,

noseći pušku. Oprezni korak i paţljivo lice bili su nezamjenjivi. «Sve je

u redu, naredniče. « «Spremni smo, bojniče. » Zouga pregleda zasjedu

koju je Cheroot postavio kraj puta. Mali Hotentot imao je dobro oko za

teren i Zouga otkrije da mu se zbog svoje sposobnosti sve više sviđa.

«Dim? », upita Jan Cheroot s glinenom lulom u ustima. «Nema

pušenja», Zouga zavrti glavom. «Namirisat će dim. » Cheroot

oklijevajući spremi duhan u dţep. Zouga odabere poloţaj u sredini

linije, gdje se mogao udobno nasloniti na srušeno deblo. Smjesti se uz

uzdah, ispruţivši nogu ispred sebe - nakon tirikeze, bit će to duga,

zamorna noć. Mjesec još nije bio pun, ali bilo je dovoljno svjetla.

Grmlje je vrvjelo malim ţivotinjama, što je dodatno oteţavalo

osluškivanje zvukova koje su čekali. Zouga je prvi čuo udaranje

kamenčića. Lagano zvizne i Cheroot pucne prstima, imitirajući zvuk

crnog skarabeja, kako bi pokazao da pazi. Mjesec se spustio nisko na

brda, a njegovo svjetlo bacalo je srebrene i crne pruge na zemlju,

zavaravajući ljudske oči. Nešto se pomakne u šumi, a zatim nestane,

ali Zouga začuje hod bosih stopala na pijesku, i iznenada su bili tu,

ljudske prilike u koloni, tihe, uţurbane. Zouga ih prebroji - osam, ne,

devet. Svaki je bio uspravan pod teretom koji su nosili na glavama.

Zougin bijes dostigao je vrhunac, ali ujedno je bio zadovoljan što nije

bezrazloţno izgubio noć. Kad je vodeća prilika došla u razinu srušenog

stabla, Zouga uperi pušku u zrak i opali. Pucanj odjekne šumom, a

tišina poslije toga učini ga još glasnijim. Jeka još nije nestala, a devet

prilika još su bile ukočene kad su Cherootovi Hotentoti navalili na njih

sa svih strana. Zvuk krikova bio je tako visok i neljudski da je

uznemirio i Zougu, a efekt na ţrtve bio je čudesan. Ostavili su teret

koji su nosili i paralizirano pali na zemlju u praznovjernom strahu, a

njihovi krikovi pojačavali su guţvu. Zatim se začuje udaranje toljaga

po lubanjama i vriskovi poprime novu dimenziju. Ljudi Jana Cheroota

paţljivo su birali svoje toljage i sad su rukovali njima s veseljem.

Narednik Cheroot bio je u sredini guţve i u uzbuđenju je gotovo

izgubio glas. Pocikivao je poput zaostalog foksterijera koji lovi mačku.

Zouga je znao da ih uskoro mora zaustaviti prije no što nekoga ubiju ili

ozbiljno povrijede, ali njihova kazna bila je zasluţena i on još malo

pričeka. Čak se i pridruţio kad se jedna od prilika podigla na noge i

pokušala pobjeći u šumu. Zamahne štapom i pogodi ga iza koljena, a

kad se ponovno podigao, sruši ga u prašinu kratkim udarcem u glavu.

Zatim, maknuvši se iz guţve, Zouga izvadi jednu od preostalih cigara iz

165

dţepa i zapali je na lampi, duboko udahnuvši sa zadovoljstvom.

Hotentoti oko njega se polako počeše smirivati, a Jan Cheroot vrati

glas. «Slat hulle, kerelsl Udarite ih, momci! » Bilo je dosta, odluči Zouga

i otvori poklopac svjetiljke. «Dosta je, naredniče», zapovijedi, a udarci

polako prestadoše, dok se Hotentoti nasloniše na svoje toljage,

zadihani i znojni. Nosači dezerteri leţali su jaučući, dok je njihov plijen

bio razbacan svuda okolo. Neki od paketa su se otvorili i roba je ispala

na tlo. Zougin bijes se ponovno vrati kad je prepoznao kutiju sa svojom

odorom i šeširom. Udari zadnji put najbliţu priliku i zareţi na

narednika: «Natjeraj ih na noge i očistite to. » Devet dezertera su

dovedeni u logor, vezani, noseći ne samo teret koji su ukrali, već i hrpu

masnica i porezotina. Usne su im bile nateknute i razrezane, a oči

zatvorene. Još bolnije od rana bilo je ismijavanje cijelog logora. Zouga

je poredao zarobljenike s ukradenom robom i u prisutnosti svih nosača

odrţao govor na lošem, ali izraţajnom swahiliju u kojem ih je

usporedio sa šakalima i hijenama te ih kaznio uzevši im mjesečne

plaće. Gledatelji su bili oduševljeni predstavom, kličući na svaku

uvredu, dok su krivci pokušavali potonuti u zemlju. Nije bilo niti

jednog nosača koji ne bi učinio istu stvar. Zapravo, da je bijeg uspio,

većina bi ih slijedila iduće noći, ali sada su uţivali što su izbjegli

kaznu. Tijekom podnevnog odmora koji je dijelio dvije tirikeze skupine

nosača su razgovarale u sjeni mopani šumaraka kako su pronašli

čvrstog gospodara, kojeg neće biti lako prevariti i to im je dalo

povjerenje u uspjeh safarija. Nakon poraza Portugalca, hvatanje

odbjeglih nosača nevjerojatno je podiglo Zougin ugled. Četiri indune

svakog odreda sloţili su se da takav čovjek mora imati počasno ime.

Dugo su razgovarali, i na kraju odlučili da će ga zvati «Bakela».

«Bakela» znači «onaj koji udara šakama», jer to je bila Zougina

karakteristika koja ih je najviše impresionirala. Bili su ga spremni

slijediti. Iako je svake noći iza kolone širio mreţu svojih vjernih

Hotentota, u njoj više nije bilo ribe. «Koliko? », šapne Zouga, a Jan

Cheroot se okrene na petama, šišajući praznu lulu i ţmirkajući svojim

orijentalnim očima prije no što slegne: «Previše da bi se izbrojalo. Dvije

stotine, tri stotine, moţda i četiri. » Zemlja je bila izrovana u meku

prašinu mnoštvom golemih kopita, a tamne mrlje izmeta bile su

okrugle i potpuno identične onim domaće stoke. Opor miris stoke bio

je jak na vrućem zraku doline Zambezi. Sat vremena pratili su malo

krdo kroz otvorenu mopani šumu, saginjući se pod niskim granama s

debelim sjajnim dvostrukim listovima od kojih je svaki bio oblikovan

166

poput traga kopita koja su slijedili. Sada su tragovi izlazili iz šume i

spajali se s mnogo većim krdom. «Koliko blizu? », upita Zouga ponovno,

a Jan Cheroot pljesne se po, vratu da otjera bivolju muhu. Bila je

veličine pčele, ali crna. Njeno dugo rilo probadalo je poput igle. «Tako

smo blizu da su muhe koje prate stado još ovdje», reče i gurne kaţiprst

u najbliţu gomilu izmeta, «ali», nastavi obrisavši prst u busen trave,

«otišli su na loš teren» - i pokaţe naprijed bradom. Prije tjedan dana

stigli su do ruba doline, ali svaki od mogućih prolaza koje je Zouga

vidio teleskopom pokazao se slijepom ulicom. Kanjoni su završavali

okomitim stijenama ili provalijama. Krenuli su na zapad, slijedeći rub

grebena, a Zouga je išao naprijed sa svojom malom izviđačkom

skupinom. Ipak, dan za danom te neprolazne uzvisine sprječavale su

im prolaz. Čak i ispod glavnoga grebena teren je bio pun dubokih

klisura, litica od tamnog kamena i brda od golemih stijena. Kanjoni su

bili zagušeni trnovitim grmljem tako gustim da bi čovjek morao puzati

na rukama i nogama, a vidik bi mu bio ograničen na nekoliko stopa.

Ipak, krdo od mnogo stotina bivola koje su pratili nestalo je u jednoj od

tih uskih klisura, jer njihove debele koţe bile su neosjetljive na

okrutno crveno trnje. Zouga uzme teleskop iz torbe koju je nosio

njegov nosač i paţljivo pregleda tlo ispred sebe. Teren je imao divlju i

zlokobnu ljepotu, i Zouga se po stoti put u zadnjih nekoliko dana pitao

postoji li uopće put kroz taj labirint do carstva Monomatape. «Jesi li

čuo? », upita Zouga, spustivši naglo teleskop. Zvučalo je poput

udaljenog krda krava koje se vraća na farmu. «Da! », klimne narednik

Cheroot kad je zvuk ponovno odjeknuo kroz crne litice, a odgovorilo

mu je blejanje stoke. «Leţe gore u jessie grmlju. Neće se pomaknuti do

zalaska sunca. » Zouga pogleda sunce. Bilo je na oko četiri sata od

zenita. Trebao je nahraniti preko stotinu usta, a prije dva dana su

podijelili zadnje porcije suhe ribe. «Morat ćemo ići za njima», reče, a

Jan Cheroot izvadi lulu iz usta i pljune u prašinu. «Ja sam vrlo sretan

čovjek», reče. «Zašto bih sada ţelio umrijeti? » Zouga ponovno podigne

teleskop i zamisli kako bi bilo među uzvisinama oko doline. Nakon

prvog ispaljenog hica, grmlje bi bilo puno golemih bijesnih ţivotinja.

Slabi vjetrić koji je dolazio do doline donio je sa sobom novi zadah

krda. «Vjetar puše niz dolinu», reče Zouga. «Nisu nas namirisali, sloţi

se Cheroot, ali Zouga nije mislio na to. Ponovno ispita najbliţi visoki

greben. Čovjek bi se mogao popeti uz njega, prema čelu uske doline.

»Naredniče, istjerat ćemo ih», nasmiješi se, «poput fazana. » Zouga je

otkrio da je prava imena njegovih osobnih nosača teško izgovoriti, i još

167

teţe zapamtiti. Bila su četvorica, odabrao ih je paţljivo, odbivši pritom

šestoricu koji mu nisu odgovarali, i nazvao ih je Matthew, Mark, Luke i

John. Dobili su golem prestiţ zbog takve časti, te se pokazali ornima i

voljnim za učenje svojih duţnosti. Za nekoliko dana bili su vješti u

punjenju pušaka, iako ne kao Camachovi nosači - ali i za to ima

vremena. Zouga je nosio pušku Sharps, ali svaki od četiri nosača imao

je jednu od teških pušaka za slonove koje je preporučio Harkness. U

svakom trenutku morao je samo posegnuti preko ramena i napunjeno

oruţje bilo mu je u rukama. Osim pušaka, njegovi nosači nosili su

pokrivač, bocu s vodom, vreću s hranom, metke i barut, te malu

glinenu zdjelu s upaljenom mahovinom i drvom koji su se za nekoliko

sekunda mogli pretvoriti u vatru. Dobrobiti civilizacije, poput Swan

Vestas upaljača, bilo je pametno čuvati za sljedeće mjesece. Zouga

uzme Lukeu, najbrţem i najţilavijem od četvorice, sav teret osim zdjele

s vatrom, pokaţe mu put uz liticu i objasni što mora učiniti. Svi su

slušali s odobravanjem, čak je i narednik Cheroot na kraju klimnuo

glavom. «Moja stara majka mi je rekla, prije no što me otjerala«, reče

on. «Jan, zapamti, vaţna je pamet. » Na ulazu u dolinu, gdje je

počinjala mopani šuma, bila je niska uzvisina od crnih stijena koje su

djelovanjem sunca i erozije poprimile čudne oblike, formirajući

prirodni zaklon u visini grudi iza kojeg je čovjek mogao čučnuti.

Stotinu koraka ispred, gustiš od trnovitog grmlja blokirao je dolinu, ali

teren između toga bio prilično otvoren, s nekoliko mopani grmova i

busena grube sušene trave visoke do ramena. Zouga dovede svoje

društvo u zaklon i popne se na najvišu točku, prateći teleskopom

napredovanje gotovo golog nosača koji se penjao uz liticu. Za pola sata

bio je tako daleko da je nestao iz vida. Nakon još sat vremena s

početka doline poče se uzdizati stup bijelog dima, nošen na blagom

vjetriću. Iznenada, bijeli je dim bio okruţen drugim ţivim oblakom,

stotinama crnih točaka koje su letjele na sve strane. Slabi uzbuđeni

ptičji krikovi dopirali su do Zouge koji je kroz teleskop vidio dugu,

tirkizine i safirne ptice koje su lovile kukce uzbuđene plamenom. Luke

je dobro obavio posao. Zouga ispusti zvuk zadovoljstva dok su se

podizali novi stupovi dima, okruţujući dolinu. Sada je od jedne do

druge litice bio čvrst dimni zid koji je počeo crnjeti i kretati se niz

dolinu. Podsjetio je Zougu na snijeţnu lavinu koju je gledao u

Himalajama, spori veličanstveni pokret koji je nabirao teţinu i zalet,

usisavajući zrak iz doline. Već je mogao vidjeti vrhove plamena iznad

grmlja i čuti njihov zvuk, poput šapta voda udaljene rijeke. Rika

168

predvodnika krda zazvonila je poput ratne trube, a šapat plamena

pretvorio se u pucketavo urlanje poţara. Oblaci dima prekrili su sunce,

stvorivši neprirodnu sjenu i Zouga osjeti kako mu raspoloţenje opada.

Pakleni zid od dima činio se vrlo zloslutnim. Iz jessie grmlja izjuri krdo

kudua predvođeno veličanstvenim muţjakom spiralnih rogova. On

ugleda Zougu na stijeni i uzbuđeno zanjišti, bjeţeći iz puškometa sa

svojim ţenkama čiji su bijeli repovi svjetlucali na pozadini mopani

šume. Zouga se makne sa svojeg vidljivog poloţaja i nasloni na stijenu,

zategnuvši kokot svoje puške Sharps. Blijedi oblak prašine dizao se

iznad vrhova grmlja, i urliku plamena pridruţi se novi zvuk. Bila je to

duboka tutnjava od koje se zatrese zemlja. «Dolaze», Cheroot

promrmlja za sebe, a oči mu zablistaju. Usamljeni bivol izjuri iz grmlja.

Bio je stari muţjak, gotovo bez dlake, koţe prošarane tisućama

oţiljaka. Velike zvonolike uši bile su mu razderane, a debeli rog

slomljen na vrhu. Izišao je u galopu, a prašina ispod njegovih kopita

eksplodirala je poput udara granate. Išao je ravno prema stjenovitom

zaklonu, i Zouga da pusti da se još pribliţi prije no što podigne pušku.

Nanišani u nabor debele koţe ispod vrata gdje se nalazilo srce i

kompleks arterija i vena. Jedva je osjetio udar puške, gledajući

pogodak olovnog zrna. Mjesto na vratu koje je nanišanio se zapraši, a

zvuk udarca podsjećao je na udarac učiteljevog štapa po straţnjici

učenika. Bivol je primio pogodak bez posrtanja i zanošenja; umjesto

toga, okrenuo se prema njima i činilo se da je narastao kad je podigao

njušku u izazov. Zouga posegne za drugom puškom, ali uzalud. Mark,

drugi nosač, zakolutao je očima u uţasu, vrisnuo, bacio pušku i

odjurio niz šumarak. Bivol ga ugleda i jurne, projurivši na deset stopa

od Zouge. Mašući praznom puškom, on očajnički zatraţi novu pušku,

ali bivol prođe pokraj njega i stigne do Marka koji je uspio dotrčati do

linije drveća. Velika glava se spusti dok njuška gotovo nije dodirivala

zemlju, a zatim se podigne moćnim pokretom debelog vrata. Mark je

gledao preko ramena, golemih očiju i problijedjelog lica, dok su potoci

znoja tekli niz njegova gola leđa. Zatim se našao u zraku. Bio je

izbačen poput krpene lutke, nestavši u gustoj krošnji mopani drveta.

Bivol nastavi juriti u šumu, ali Zouga ga više nije vidio, jer se okrene

na krik narednika Cheroota. «Hier kom hulld! Dolaze! » Činilo se da se

ispred njih kreće zemlja, pomaknuta grčevima potresa. Glavnina krda

iziđe na čistinu, rame uz rame, uništavajući grmlje, ispunjavajući

dolinu. Iza sebe su podigli zavjesu od prašine i činilo se da krdo nema

kraja. Njihove velike glave usklađeno su se njihale dok im je iz

169

otvorenih usta curila srebrenasta slina u dugim nitima. Mukali su od

straha i bijesa, a tutanj njihovih kopita prigušio je zvuke plamenova.

Matthew i John, preostala dva nosača, ostali su na mjestu, a jedan od

njih uzeo je praznu Sharps pušku i gurnuo Zougi u ruku punu pušku

za slonove. Oruţje se nakon Sharpsa činilo teškim i neizbalansiranim,

a nišan je bio grubo oblikovan. Čvrsti zid tijela jurio je prema njima

zastrašujućom brzinom. Krave su bile tamnočokoladne boje, finije

oblikovanih rogova. Telad koja je trčala kraj njih imala je crvenkaste

kovrče između začetaka rogova na glavama. Krdo je bilo tako tijesno

zbijeno da se činilo da se ne moţe razdvojiti kako bi zaobišlo stijene.

Na čelu je bila visoka ţenka koja je jurila ravno prema Zougi. On

nacilja u sredinu grudi i opali. Puška za slonove prvo se lagano zadimi,

a trenutak kasnije opali uz oblak barutnog dima i svijetli plamen.

Zouga se osjećao kao da ga je bivol udario u rame. Zatetura unatrag, a

velika ţivotinja kao da je naišla na nevidljivu prepreku. Četvrt funte

olova ojačanog ţivom udarilo ju je u grudi i bacilo na tlo u kotrljajućoj

gomili rogova i kopita. «Tome Harkness! Ova je tvoja! », vikne Zouga,

ponudivši plijen sjećanju na starog bijelog lovca i zgrabi sljedeću

napunjenu pušku. Pojavi se dominantni muţjak, velik i crn, tona

podivljalog goveđeg mesa. Ugleda Zougu i krene preko stijena u dugom

skoku -loveći ga, tako blizu da ga je ovaj gotovo dodirnuo vrhom cijevi.

Ponovno se začuje eksplozija i pola bivolove glave odleti u oblaku

kostiju i krvavih djelića. Prope se na zadnje noge, udarivši prednjim

kopitima i stropošta se na tlo u oblaku prašine. Krdo se nevjerojatno

razdvoji, galopirajući oko stjenovitog zaklona, rijeka jurećih mišića i

kostiju. Jan čheroot je oštro vrištao u lovačkoj groznici, saginjući se iza

stijene da napuni pušku prije no što će ponovno opaliti u gomilu

golemih tijela. Trajalo je to dvije minute koje su se činile poput

vječnosti, a zatim su ostali sami u prašini, okruţeni s pola tuceta crnih

tijela, dok je topot krda nestajao u mopani šumi, a urlik vatre se

pojačavao. Prvi vatreni jezik ih dodirne, i Zouga osjeti kako se kovrča

kose na njegovom čelu sparušila uz karakterističan miris. Istog

trenutka, oblak prašine nestane i nekoliko sekunda zurili su u

spektakl koji im je oteo moć govora. Grmlje nije gorjelo, već

eksplodiralo u plamenu. «Bjeţite! », vikne Zouga. «Van od ovdje!» Rukav

njegove košulje bio je spaljen, a vrući zrak sprţio mu je pluća. Kad su

stigli do ruba mopani šume, sjajno zeleno lišće je ţutjelo i nestajalo,

savijajući se na vrućini. Zouga osjeti kako mu se suše očne jabučice.

Znao je da se radi samo o vrućini i dimu koje je donio vjetar, ali ako

170

plamen uspije prijeći čistinu, svi su osuđeni na propast. Ispred njega,

Hotentoti i drugi nosači bili su poput sjenovitih sablasti, teturajući

naprijed, sve više gubeći snagu i smjer. Zatim, iznenada kao što je i

došao, oblak dima se podigne. Plamenovi nisu mogli preskočiti otvoreni

teren i vrućina je dolazila samo u valovima. Zraka sunca probila se

kroz oblake dima, zajedno s daškom svjeţeg zraka. Udisali su ga

zahvalno u tišini, gaseći svoju odjeću koja se još dimila. Zougino lice

bilo je pocrnjelo i puno mjehura, a pluća su se još grčila od dima.

Došavši konačno do daha, progunđa promuklo: «Pa, meso je već

pečeno«, i pokaţe prema leševima bivola. U tom trenutku, nešto

mlitavo padne iz krošnje i podigne se na noge, šepajući prema njima.

Zouga se promuklo nasmije. «Oh, ti brzih nogu», pozdravi Marka, a

drugi se počeše smijati. «Kad ti letiš, orlovi se srame», urlao je Jan

Cheroot od smijeha. «Tvoj pravi dom je u krošnjama«, doda Matthew,

«s tvojom kosmatom braćom. » Do večeri su isjekli tijela bivola u vlaţne

crvene komade i raširili ih na rašlje za sušenje. Bile su visoke do

struka, napravljene od račvastih grana i motki, a ispod njih je gorjela

slaba vatra, proizvodeći dim. Bilo je to meso koje će trajati mnogo

tjedana.

Camacho Pereira nije sumnjao da će, prateći liniju grebena, drţeći se

ispod lošeg terena, na kraju pronaći trag karavane. Stotinu ljudi u

koloni napravit će trag koji mogu vidjeti i slijepci. Njegova sigurnost

smanjivala se svakog dana marširanja kroz vrućinu koja je isijavala iz

crnih stijena što su blistale na sunčevom svjetlu poput ljusaka nekoga

monstruoznog reptila. Izgubio je već dvojicu ljudi koje mu je dao

polubrat. Jedan je stao na nešto što je izgledalo poput hrpe suhog lišća

i odmah se pretvorilo u šest stopa bijesne gaboon ljutice debele poput

ljudske butine, s odvratno lijepom dijamantnom šarom na leđima i

glavom veličine ljudske šake. Otvorena usta bila su ruţičaste nijanse

lososovog mesa, a zubi dugi tri inča. Zabila ih je u čovjekovo stegno i

izlila u njegovu krv pola čaše najjačeg otrova u Africi. Nakon što su

raznijeli zmiju hicima iz pušaka, Camacho i njegovi kompanjoni kladili

su se koliko će vremena trebati čovjeku da umre. Camacho je, kao

jedini sa satom, mjerio vrijeme. Skupili su se oko čovjeka na zemlji,

nagovarajući ga da odustane od borbe za ţivot ili pak da izdrţi još

malo. Kad je dobio snaţne grčeve koji su mu izvijali leđa, oči mu se

izvrnule, čeljusti razvukle u grč, a sfinkter opustio, Camacho klekne

pokraj njega sa sveţnjem gorućeg tambooti lišća koji mu gurne pod

nos kako bi ga vratio iz grča, govoreći: «Još deset minuta - izdrţi još

171

deset minuta za svojeg prijatelja Machita. » Zadnji grč završio je uz

strašan uzdah, a kad je srce potpuno stalo, Camacho ustane i udari

leš s odvratnošću. «Oduvijek je bio govnoţderski šakal. » Kad su počeli

uzimati s leša svu njegovu imovinu, iz nabora u turbanu ispadne mu

pet novčića, teški zlatni mohuri Istočnoindijske tvrtke. Nije bilo niti

jednog čovjeka u cijelom društvu koji ne bi prodao svoju majku u

roblje za samo jedan mohur, a kamoli za pet. Na prvu pojavu zlata, svi

noţevi izlete iz korica i prvi čovjek koji je posegnuo za blagom zatetura

se unatrag, pokušavajući vratiti vlastita crijeva natrag kroz dugi čisti

rez na trbuhu. «Neka leţe», vikne Camacho. «Ne dirajte ih dok ne

vidimo tko je pobijedio! » Nitko nije vjerovao nikome, i noţevi su ostali

pripremni dok su utvrđivali tko je sve dobio na okladi. Čovjek s

ranjenim trbuhom nije mogao hodati a da mu utroba ne ispadne, i zato

nije vrijedio više od mrtvaca. Mrtvi, kao što svi znaju, nemaju potrebu

za privatnom imovinom. Logika je bila svima jasna. Ostavili su mu

košulju i hlače i uzeli sve drugo, baš kao i prvom lešu. Zatim su ga

ostavili naslonjenog na stablo marula drveta, pokraj zmijine ţrtve, i

otišli dalje duţ grebena. Prošli su stotinu jarda kad Camacha uhvati

saţaljenje. On i umirući čovjek borili su se, putovali i kurvali se

zajedno mnogo godina. Vrati se natrag. Čovjek mu se s mukom

osmijehne, dok su mu suhe usne pucale od napora. Camacho mu

odgovori svojim blještavim osmijehom, bacajući mu pištolj u krilo.

«Bolje da ga upotrijebiš prije no što te noćas pronađu hijene«, reče mu.

«Ţeđ je strašna», izgovori čovjek, a kapljica krvi pojavi mu se na usni.

Gledao je bocu vode za Camachovim pojasom. Ovaj premjesti bocu iza

leđa. Njen sadrţaj zavodnički zapljuska. «Pokušaj ne misliti o tome»,

reče mu. Postojala je točka u kojoj završava saţaljenje a počinje

glupost. Tko zna gdje će i kada pronaći novu vodu? U ovoj od Boga

zaboravljenoj pustoši, voda se nije smjela trošiti na čovjeka koji je

praktički već bio mrtav. Potapše ga po ramenu, uputi mu zadnji

osmijeh i odšeta među grmlje, tiho zviţdeći. «Camachito se vratio da

provjeri jesmo li što zaboravili«, jednooki Abesinac pozdravi ga kad je

dostigao kolonu i svi se nasmijaše. Raspoloţenje im je još bilo visoko,

boce s vodom gotovo pune, a plijen ih je čekao u dolini. To je bilo prije

deset dana, od kojih su zadnja tri bila bez vode, jer nisu mogli piti iz

nekoliko mlaka blata i slonove mokraće na koje su naišli. Hod je bio

teţak bez obzira na nedostatak vode. Camacho nikada nije putovao

kroz tako teţak teren, kroz trnovito grmlje, stjenovite padine i suhe

riječne tokove. Sada se činilo prilično moguće da je Englez promijenio

172

mišljenje i otišao na sjever, u kojem su ga slučaju izgubili, ili -

Camacho zadrhti pri pomisli - prešli su trag karavane rano u jutro ili

kasno navečer kad je svjetlo preslabo da bi se išta vidjelo. To je bila

moguća greška, svakoga dana prelazili su stotine ţivotinjskih staza, a

trag je mogao biti izbrisan prolaskom stada divljači ili jednim od

kratkotrajnih i snaţnih vjetrova koji su divljali dolinom u ovo doba

godine. Kao vrhunac Camachovih nevolja, njegova banda plemenitih

ratnika bila je na rubu pobune. Otvoreno su govorili o povratku.

Englez i bogata karavana nikada nisu postojali, a ako i jesu, sada je

daleko i sve je dalje. Bili su iscrpljeni od hodanja, a voda je bila pri

kraju, pa je bilo teško odrţati entuzijazam za cijelu avanturu. Vođe su

podsjećali ostale da se u njihovoj odsutnosti dijeli njihova zarada od

karavane robova. Pedeset robova bilo je vrijedno poput mitskog

Engleza. Imali su mnogo odličnih razloga za povratak. Camacho se, s

druge strane, nije imao razloga vraćati, ako se i ne spominje bijes

polubrata. Osim toga, morao je izravnati neke račune. Još se uvijek

nadao da će uspjeti uhvatiti Engleza i njegovu sestru ţive, a posebno

nju. Čak i na ovoj vrućini, njegovo međunoţje nateklo bi na pomisao

na nju u muškim hlačama. Vrati se natrag u stvarnost i pogleda preko

ramena kolonu razbojnika koji su ga pratili. Uskoro će biti nuţno da

ubije jednog od ljudi, shvatio je prije nekoliko sati. Svi su govnoţderi -

bio je to jedini jezik koji su stvarno razumjeli. Mora im dati primjer da

ih odrţi uspravne, na razini zadatka. Već je odlučio tko će biti ţrtva.

Jednooki Abesinac bio je najveći brbljavac, najelokventniji apostol

povratka na obalu, a ono što je bilo najbolje u njegovom izboru, bilo je

da je slijep na lijevu stranu. Problem je bio u tome što taj posao mora

biti izveden kako treba. Drugi će biti impresionirani noţem, ali ne i

pištoljem. Međutim, Abesinac nikom nije dozvoljavao pribliţavanje

njegovoj slijepoj točki. Pazeći da to ne bude previše očito, Camacho je

dva puta stao na njegovu lijevu stranu, ali svaki put Abesinac je

okrenuo svoju čupavu glavu i nacerio mu se dok je suza curila iz

njegove prazne očne jabučice niz obraz. Međutim, Camacho je bio

uporan, i maštovit, jer primijetio je da se čovjek opustio svaki put kad

bi se maknuo iz njegove slijepe točke, te odmah postao rječitiji i

arogantniji. Još dva puta pokušao mu se pribliţiti s lijeva, i oba puta

naišao je na hladan pogled. Uspostavljao je obrazac, učeći ţrtvu da

prijetnja dolazi s lijeva, i kad su stali da se odmore, prebacio se na

čovjekovu desnu stranu. Abesinac mu se nacerio dok je rukavom

brisao grlić svoje gotovo prazne boce s vodom. «To je to mjesto. Ja ne

173

idem dalje», jednooki čovjek reče na dobrom portugalskom. «Kunem se

Kristovim svetim ranama. » Dodirne zlatni kriţ koji mu je visio za

vratom. «Niti koraka. Vraćam se natrag. » Hladeći se svojom kapom,

Camacho slegne ramenima i na hladno cerenje odgovori svojim toplim

osmijehom. «Popijmo onda za tvoj odlazak. » Slobodnom rukom

podigne svoju bocu s vodom i lagano je zatrese. Bila je gotovo prazna.

Svi pogledi usmjeriše se instinktivno prema boci. Ovdje je voda bila

ţivot; pogledao ju je čak i Abesinac. Zatim je Camacho ispusti iz ruke.

Činilo se da je to slučajno; boca se dokotrlja do Abesinčevih nogu, a

voda poče curiti na zemlju. Uz uzvik, čovjek se sagne i posegne za

njom desnom rukom, rukom u kojoj drţi noţ. Nitko zaista nije vidio

Camachov pokret. Drţao je noţ u svojoj kapi od dabrovine. Iznenada,

on se stvorio iza Abesinčevog desnog uha, iz kojega je virila samo

drška, dok je oštrica bila potpuno zabodena. Abesinac podigne ruku i

dodirne dršku noţa, ţmirne svojim okom, otvori usta i zatim ih čvrsto

zatvori, te padne preko boce. Camacho je stajao iznad njega sa zapetim

pištoljima u obje ruke. «Tko se još ţeli zakleti na Kristove svete rane? »,

nasmiješi im se, pokazujući velike ravne zube. «Nitko? Vrlo dobro,

onda ću se ja zakleti. Zaklet ću se na davno izgubljena djevičanstva

vaših sestara koja su stotinu puta prodana za jedan escudo. » Čak i

oni bili su šokirani takvim svetogrđem. «Zaklet ću se na vaše mlitave i

sitne muškosti koje ću sa zadovoljstvom napucati. », prekine se u pola

rečenice. U vrućem jutru začuo se slabi zvuk, tako udaljen i nejasan

da na trenutak nitko nije prepoznao pucanj puške. Camacho se prvi

vrati od iznenađenja i gurne pištolje za pojas. Više mu nisu trebali - i

otrči do vrha grebena pod kojim su bili. Na plavom nebu ispred njega

bio je stup sivog dima. Na ovom terenu, bio je udaljen od njih dan

hoda. Njegovi ljudi ponovno postadoše lojalni, smijući se i grleći s

oduševljenjem. Šteta za Abesinca, pomisli, bio je dobar borac, a sada

kad su pronašli Engleza, nedostajat će im. Camacho obuhvati cigaru s

obje ruke i udahne. Zadrţavajući dim u plućima, suzi oči zbog sjaja

izlazećeg sunca. Izbijelilo je sve boje iz krajolika, bile su jasne samo

sjene, vrlo oštre i crne ispod svake stijene i drveta. Duga kolona ljudi

koju je promatrao kretala se sporim korakom uskom dolinom.

Camacho je sumnjao da se kreću i jednu milju na sat. Skine kapu s

glave i puhne u nju dim, tako da je nestao, umjesto da ode u vis i

postane vidljiv. Nije mu bilo čudno što hotentotski mušketir na čelu

nosi englesku zastavu. Čak i u ovom golom, zaboravljenom kutu

svijeta, otrcana zastava bila je obećanje zaštite, upozorenje onima koji

174

bi ih mogli zaustaviti. Sve karavane u Africi imale su zastave. Camacho

uvuče novi dim i razmisli još jednom o savjetu svojeg brata Alphonsea.

Noć je bila pravo vrijeme za obavljanje posla. Kolona je bila razvučena

na više od milje, između svakog odjela postojali su veliki razmaci - a on

je imao samo osamnaest ljudi, računajući i sebe. Ako ih napadne

danju, bit će prisiljen koncentrirati se na odred Hotentota na čelu i

repu karavane. Ţivo je zamislio što bi se dogodilo nakon prvog pucnja.

Stotinu nosača bacit će svoje terete i nestati u grmlju, a kad bitka

bude gotova, neće biti nikoga da nosi plijen. Nadalje, bilo je nuţno

pričekati da se Englez vrati u karavanu. Pretpostavio je da Zouga

Ballantyne lovi ili izviđa, ali će se vratiti prije noći. Ţena je bila tamo.

Vidio ju je u trenutku kad je stala na deblo što je leţalo preko staze; za

trenutak je balansirala na njemu, dugih nogu, u onim izluđujućim

hlačama, a zatim skočila dolje. Camacho provede nekoliko minuta u

erotskim maštarijama. Bio je dvadeset dana bez ţene i to je pojačalo

njegov apetit koji čak niti teţak put nije mogao uništiti. Sretno

uzdahne i ponovno suzi oči, vrativši se na problem. Alphonse je bio u

pravu, morat će čekati do noći. A noćas će biti dobra noć za to, tri

dana nakon punog mjeseca koji će se uzdići vrlo kasno, sat nakon

ponoći. Pustit će Engleza da se vrati, logor će se smiriti, vatre ugasiti, a

hotentotski straţari zadrijemati. Zatim, kad se digne mjesec, a

vitalnost karavane bude na najniţoj točki, nastupaju on i njegovi ljudi.

Svaki njegov čovjek bio je dobar s noţem; to je pokazivala činjenica da

su još ţivi. Noćas će imati prilike ponovno to pokazati. On će osobno

označiti poloţaje straţara dok još ima svjetla. Počet će s njima, a

Camacho nije očekivao više od tri ili četiri. Nakon straţara, slijede

zaspali hotentotski mušketiri. Oni su bili najopasniji, a nakon toga

imat će vremena za zabavu. Otići će u ţenin šator. Lagano protrne na

tu pomisao. Bila je šteta što se neće moći pobrinuti i za Engleza. Poslat

će dva najbolja čovjeka da obave posao. Sanjao je da mu zabije dugi

drveni kolac u straţnjicu i kladi se za koliko vremena će umrijeti,

zabavljajući cijelo društvo. Zatim, oklijevajući, mudro zaključi da ne

riskira takvo zadovoljstvo, ne s takvim čovjekom. Najbolje je prerezati

mu vrat dok još spava. Moći će se zabaviti sa ţenom, odluči čvrsto.

Ţalio je jedino što će za nju imati malo vremena, prije no što ostali ne

budu traţili svoj red. Ali, nekoliko minuta će mu vjerojatno biti

dovoljno. Čudno je kako se mjeseci ţelje mogu zadovoljiti tako brzo, a

nakon toga sve postaje indiferentno i neugodno. Bila je to filozofska

misao, shvati Camacho. Još jednom se zaprepastio zbog svoje

175

mudrosti i osjetljivosti za stvari uma. Često je mislio da bi bio velik

čovjek da je naučio čitati i pisati, poput svojeg oca guvernera.

Napokon, krv u njegovim ţilama bila je aristokratska, samo malo

razrijeđena. Uzdahne. Da, pet minuta bit će dovoljno, a tada će je imati

drugi, a kad svi završe, mogli bi se kladiti s dugim drvenim kolcem -a,

naravno, postojalo je i mnogo bolje mjesto u koje ga se moţe zabiti.

Nasmije se glasno na tu pomisao i udahne posljednji dim. Opušak je

bio tako kratak da ga je pekao. Baci ga i zdrobi petom. Kretao se poput

pantere, prelazeći tiho preko obzorja.

Zouga je prepustio nosačima da brinu o sušenju mesa - da hrane

vatru komadima vlaţnog drveta i okreću komade svjeţeg mesa kako bi

se podjednako osušili. Bio je to teţak posao, jer rašlje je trebalo cijelo

vrijeme braniti od hijena, šakala, vrana i lešinara, uz istovremeno

rezanje drveća i pletenje košara od mopani kore za nošenje dimljenog

mesa. Jan Cheroot bio je sretan što je izbjegao taj posao. Čak niti

muha ce-ce ne bi uništila njegovo raspoloţenje. Bili su u «zemlji muha»

već tjedan dana. Tom Harkness zvao je te male kukce «zaštitnicima

Afrike», i zaista, bilo je nemoguće voditi domaće ţivotinje preko golemih

teritorija. One su bile jedan od mnogih razloga zbog kojih portugalski

kolonizatori nisu napuštali obalna područja. Njihovo konjaništvo nikad

nije uspjelo proći kroz smrtonosnu prepreku, a niti teretne ţivotinje

nisu mogle odvući borbena kola u unutrašnjost. One su bile razlog

zbog kojeg Zouga nije pokušao upotrijebiti teretna kola za prenošenje

opreme. U karavani nije bilo niti psa, jer jedino ljudi i divljač bili su

imuni na strašne posljedice ugriza. U nekim područjima «pojasa muha»

bilo ih je malo, pa su predstavljale samo neugodu, ali u drugima su se

rojile poput pčela, napadajući čak i tijekom svjetlijih razdoblja noći.

Toga dana na povratku u kolonu, Zouga i Cheroot trpjeli su najgore

napade muha od napuštanja doline Zambezi. Uzlijetale su s tla da bi

sjele na njihove noge i vratove, te medu lopatice. Obojica su se

izmjenjivali u hodu i skidali ih jedan s drugoga svjeţe odrezanim

repom bivola. Iznenada, kao što je i počeo, pojas muha je prestao i oni

se uz olakšanje smjestiše u hlad. Za pola sata čuli su udaljeno

pjevanje; dok su čekali karavanu, zapališe cigare i započeše prijateljski

razgovor. Tijekom jedne od dugih pauza u razgovoru, Zougi se učini da

je vidio nejasni pokret na dalekoj strani plitke doline ispred njih.

Vjerojatno stado kudua ili čopor babuna, kojih je bilo mnogo. Osim

bivola, to je bila jedina divljač otkako su napustili Tete. Pribliţavajuća

karavana uzbunila bi bilo kakve ţivotinje, pomisli Zouga, skinuvši

176

svoju kapu da njome otjera roj sitnih crnih mopani pčela koji je zujao

oko njega privučen vlagom očiju, usana i nosnica. Pokret u šumi nije

se ponovio. Što god bilo, vjerojatno je prešlo preko grebena. Zouga se

okrene prema Cherootu. «Kiše su stale prije samo šest tjedana»,

govorio je ovaj. «Rupe s vodom i rijeke na višem terenu još će biti pune

- ne ovdje, naravno, ova zemlja se prebrzo suši. » Pokaţe suhi stjenoviti

riječni tok ispod njih. «Zato su se stada raštrkala i slijede svoje stare

putove. » Objašnjavao je to što nema slonova, pa čak i dokaza o

njihovom prolasku. Zouga je paţljivo slušao, jer Cheroot je bio

stručnjak. «Stari slonovski putovi išli su od ravne planine kod Dobre

Nade do močvara dalekog Suda. » Pokaţe na sjever. «Ali, svake godine

su sve manji, jer mi, jagters (lovci), i ljudi poput nas slijede krda i

tjeraju ih sve dublje u unutrašnjost. « Cheroot ponovno zašuti, a

njegova lula zagrgolji kad je uvukao dim. «Otac mi je rekao da je pobio

zadnje slonove juţno od rijeke Olifants - rijeke slonova - kad je još bio

mlad. Hvalio se da je jednog dana ubio dvanaest slonova, on sam sa

svojom starom puškom roer (puška koja se puni kroz cijev) i preteška

je za drţanje na ramenu. Morao ju je staviti na rašlje koje je nosio sa

sobom. Dvanaest slonova u jednom danu - jedan čovjek. To je uspjeh.«

Ponovno povuče iz lule, a zatim ispljune slinu ţutu od duhana. «Ali,

moj je otac bio poznatiji laţljivac nego lovac», nasmije se i zatrese

glavom. Zouga se nasmiješi, a zatim se trgne, uozbiljen. Suzi oči, jer

tanka zraka sunca zabljesnula ga je s istog mjesta na kraju doline. Što

god je to bilo, još je bilo tamo, i nije bilo niti kudu niti babun. To je

morao biti čovjek, jer jedino metal ili staklo bi imalo takav bljesak. Jan

Cheroot nije primjećivao ništa, te nastavi. «Kad sam putovao s

Cornwallis Harrisom, prvog slona pronašli smo u planinama Cashan,

to je tisuću milja sjeverno od mjesta na kojem je moj otac pobio svoje

krdo. Između toga nije bilo ničeg - sve je izlovljeno. Sada više nema

slonova niti u planinama Cashan. Moj brat Stephan bio je tamo prije

dvije godine. Rekao je da nema slonova juţno od rijeke Limpopo. Buri

napasaju svoju stoku tamo gdje smo mi lovili slonove - moţda ih više

nećemo pronaći niti na visoravni, moţda ih više uopće nema na

svijetu. » Zouga ga više nije slušao. Razmišljao je o čovjeku na drugoj

strani doline. Bio je to vjerojatno netko iz karavane, skupina poslana

da nasiječe drva za vatru, ali još je bilo prerano za podizanje logora.

Pjevanje nosača postalo je glasnije. Jedan je glas pjevao putnu pjesmu.

Zouga ga prepozna. Čovjek je bio visoki Angoni s lijepim tenorom, i

pjesnik koji je izmišljao vlastite stihove, mijenjajući ih tijekom hoda.

177

Zouga uspije razaznati riječi: «}este li čuli krik orla ribara iznad

Marawija? Jeste li vidjeli kako zalaţete sunce pretvara snjegove

Kilimandţara u krv? » „Za njim je slijedio zbor lijepih, dinamičnih

afričkih glasova: «Tko će nas voditi do tih čuda, brate? Ostavit ćemo

ţene da plaču, Naši leţajevi će postati hladni, Ako snaţan čovjek vodi,

slijedit ćemo ga, brate. » Zouga se nasmiješi na sljedeći stih,

prepoznavši svoje ime: «Bakela će nas voditi kao što otac vodi svoju

djecu, Bakela će nam dati khete sam-sam perla, Bakela će nas hraniti

lojem nilskog konja i mesom bivola. » Zouga se ipak koncentrira na

čovjeka s druge strane doline. Ovdje, stotinu milja od najbliţeg naselja,

to je morao biti netko iz karavane - drvosječa, tragač za medom,

dezerter, tko zna? Zouga ustane i rastegne se, a Jan Cheroot isprazni

lulu i ustane. Čelo kolone pojavi se dolje među drvećem, dok je crvena,

bijela i plava zastava lijeno zalepršala, a zatim se ponovno smirila.

Zouga još jednom pogleda na suprotnu stranu; ponovno se činila

napuštenom. Bio je umoran i stopala su ga pekla kao da je hodao

preko uţarenog ugljevlja, jer bio je na nogama od zore, a tek zacijeljena

rana tupo ga je boljela. Trebao bi se popeti na uzvisinu da provjeri što

je vidio, ali bila je previše strma. Trebalo bi mu još pola sata da stigne

do grebena i vrati se. Otišli su dolje prema karavani, a Zouga podigne

kapu i mahne njome iznad glave kad je spazio Robyn kako korača iza

zastave. Ona potrči da ga dočeka, smijući se poput djeteta. Nije ga bilo

tri dana. Ispod glatke crne stijene, na mjestu gdje bi, da je bilo vode,

bile brzice, nalazio se zavoj u suhom riječnom koritu ispunjenom

pijeskom. Na obalama iznad korita bilo je visoko i snaţno deblo divljeg

mahagonija, jer njegovo korijenje dopiralo je do vode. Babun je grebao

pijesak ispod obale. Robyn i Zouga sjedoše zajedno na rub suhog

vodopada, gledajući ljude koje su poslali da kopaju za vodom. «Molim

se da bude dovoljno. « Robyn ih je promatrala s interesom. «Nisam se

kupala otkako smo napustili Tete. » Njena mala emajlirana kada bila je

najnespretniji dio tereta. «Zadovoljit ću se lončićem čaja», odgovori

Zouga odsutno, jer bio je očito nekoncentriran. «Nešto te brine? », upita

ga ona. «Mislio sam o dolini u Kashmiru. » «Sličnoj ovoj? » «Ne baš -

samo tako», slegne. U toj dalekoj dolini, kad je bio mladi časnik u

patroli koja je išla ispred bataljuna, vidio je nešto slično kao danas.

Nešto nevaţno, slučajni pokret, bljesak svjetla koji je mogao biti od

puščane cijevi, ili roga divlje koze. I tada mu se činilo da se ne isplati

provjeravati što je to. Te je noći izgubio tri čovjeka u borbi za bijeg iz

doline. Bitka mu je donijela pukovnikovu pohvalu, ali ljudi su bili

178

mrtvi. Pogleda nisko sunce - ostao je još jedan sat svjetla. Znao je da

se trebao popeti na to brdo. Dok ga je Robyn upitno gledala, on

umorno ustane, izjavivši kako je umoran. Stopala su ga uţasno boljela

i trljao je ranjeni bok. Bit će to dugi hod natrag u dolinu. Zouga

neopaţeno iziđe iz logora dubokim uskim usjekom. Kad je odmakao,

drţao se gustiša dok nije stigao do zamršene barijere od naplavina

donesenih prošlim kišama koje su blokirale suhi vodeni tok.

Upotrijebio ih je da sakrije svoj prelazak, i krenuo uzbrdo. Nastavio je

vrlo paţljivo, krećući se pognuto od stabla do stabla, osluškujući prije

svakog pokreta. Na grebenu je puhao lagani povjetarac, večernji lahor

koji mu je hladio znoj na vratu i učinio penjanje vrijednim. Činio se da

će to biti sva nagrada za naporni uspon. Kamenito tlo bilo je pretvrdo

za tragove i bilo je pusto. Međutim, Zouga je htio nadoknaditi svoju

prethodnu nemarnost. Ostao je predugo. Bit će potpuni mrak prije no

što stigne do logora, mjesec je izlazio kasno i mogao bi slomiti nogu

ako se pokuša vratiti. Okrenuo se i namirisao prije no što je vidio, a

dlake na rukama mu se najeţiše - iako je to bio uobičajeni miris.

Sagne se i dohvati mali zgaţeni predmet. Prije dva dana je popušio

svoju zadnju cigaru - vjerojatno je zato bio toliko osjetljiv na miris

duhana. Cigara je bila popušena do kraja i zgaţena, tako da je

podsjećala na komad kore. Bez mirisa je nikada ne bi pronašao. Smrvi

je prstima, a na kraju je još bilo malo vlage od sline. Podigne prste i

pomiriši. Znao je gdje je već mirisao tu vrstu portugalskog duhana.

Camacho je petnaest svojih ljudi ostavio daleko iza grebena u gomili

stijena koja je podsjećala na srušeni dvorac i bila odličan zaklon. Znao

je da će spavati i zavidio im zbog toga. Njegovi kapci sklapali su se dok

je leţao u zaklonu s druge strane grebena, promatrajući kako

karavana podiţe logor. S njime su bila samo dva čovjeka koja su mu

pomagala drţati straţu, te paziti na vatre i šatore. Oni će moći dovesti

ostale, čak i u potpunoj tami prije izlaska mjeseca, ako bude potrebno.

Camacho se nije nadao. U tami je moguće počiniti grešku, a jedan krik

ili pucanj bilo je dovoljno. Ne, pričekat će mjesec, odluči. Englez se

vratio u logor ranije, prije no što su stali. S njime je bio Hotentot i

obojica su šepali poput ljudi koji su dugo i teško hodali. Dobro, spavat

će čvrsto, vjerojatno već spava, jer nije ga vidio zadnjih sat vremena.

Mora da je u šatoru pokraj ţeninog. Vidio je kako joj sluga nosi kantu

vruće vode. Gledali su kako hotentotski narednik postavlja samo dvije

straţe. Englez se morao osjećati vrlo sigurnim, dva straţara su trebali

paziti samo na lavove. Vjerojatno će čvrsto zaspati još prije ponoći.

179

Više se neće probuditi. On će osobno prerezati grlo jednom od njih.

Nasmiješio se u iščekivanju. Poslat će dobrog čovjeka da dovrši drugog

straţara. Preostali Hotentoti sagradili su svoj uobičajeni zaklon. Nije

bilo izgleda da će pasti kiša, ne u ovo doba godine, s takvim čistim

nebom. Zaklon je bio na gotovo dvije stotine koraka od šatora, pa se

uzdah ili jecaj neće čuti. «Dobro», klimne Camacho. Išlo je bolje no što

se nadao. Kao i uvijek, dva šatora bili su postavljeni jedan uz drugi,

gotovo se dodirujući. «Galantni Englez čuva ţenu», nasmiješi se

Camacho i osjeti kako mu pospanost nestaje na ponovno podizanje

međunoţja. Ţelio je da noć prođe što brţe, jer već je dovoljno dugo

čekao. Noć je stigla s dramatičnom iznenadnošću Afrike, za nekoliko

minuta dolina je bila puna sjena. Sunce je zašlo, bljesnuvši još jednom

bojom starog zlata, a zatim je bio mrak. Još sat vremena, Camacho je

mogao vidjeti poneku priliku kako hoda oko logorskih vatra. Jednom je

do grebena došao i zvuk pjesme, pa i drugi logorski zvukovi -

mrmljanje glasova, bacanje cjepanice na vatru, zveket kanta. Rutina je

bila nepromijenjena, a logor nije bio svjestan opasnosti. Zvukovi su

zamrli, a vatre se ugasile. Tišina i tama bili su narušeni jedino

prepirkom šakala na drugoj strani doline. Zvijezde su polako prelazile

preko neba, označujući prolazak vremena. Zatim polako izblijedješe

pred sjajem mjeseca. «Dovedi ostale», reče Camacho bliţem čovjeku i

ukočeno ustane, rasteţući se poput mačke. Stigli su u tišini i okupili

se oko Camacha da čuju zadnje upute. Kad je završio sa šaptanjem,

pogleda svakog pojedinačno. Njihova lica imala su na mjesečini

blijedozelenkastu nijansu svjeţe iskopanih leševa; klimnuše u znak

slaganja s Camachom i krenuše za njim niz strminu, tamni tihi oblici

poput čopora vukova. Stigli su do riječnog toka i podijelili se u

dogovorene grupe. Camacho se kretao uz novougaţeni put prema

logoru. Nosio je noţ u desnoj ruci, mušketu u lijevoj, a noge su mu

stvarale jedva čujne zvukove u kratkoj travi. Ispred njega, ispod široke

krošnje mukusi stabla, mogao je razaznati priliku straţara na mjestu

gdje je raspoređen prije šest sati. Čovjek je spavao, sklupčan poput psa

na tvrdoj zemlji. Camacho zadovoljno klimne i priđe bliţe. Vidio je da je

čovjek stavio pokrivač preko glave. I komarci mu smetaju, naceri se

Camacho i klekne pokraj njega. Slobodnom rukom polako potraţi

čovjekovu glavu ispod pokrivača, a tada se ruka umiri. Zastenje od

iznenađenja i povuče pokrivač. Bio je sloţen oko korijena mukusija

kako bi podsjećao na zaspalog čovjeka, i Camacho tiho, ali divlje

opsova. Straţar je odabrao krivo vrijeme da se iskrade sa svojeg

180

mjesta. Vjerojatno se vratio u zaklon i sretno hrkao na madracu od

suhe trave. Ništa zato, sredit će ga s ostalima. Camacho se pope uz

strminu u logor. Platna šatora bila su sablasno srebrenasta na

mjesečini, poput svjetionika na koji se moţe koncentrirati njegova

poţuda. Skine pušku s ramena dok je ţurio naprijed, prema lijevom

šatoru, a tada stane dok je druga tamna prilika izišla iz sjene. Podigne

ruku s noţem i on prepozna svojeg čovjeka, jednog od onih koje je

poslao da ubiju Engleza. Čovjek klimne - sve je do sada bilo u redu i

krenuše naprijed zajedno, razišavši se kad su stigli do šatora.

Camacho neće upotrijebiti patentni otvarač ţeninog šatora - znao je da

će biti zatvoren uzicom, a ako i bude ikakvih iznenađenja, ona će biti

na ulazu. Klizne iza šatora i čučne ispod jednog od ventilacijskih

otvora. Zabije oštricu noţa u platno i potegne prema gore. Platno je

bilo čvrsto, ali noţ je bio stručno naoštren i stjenka se raspori uz tihi

šum. Camacho prođe kroz otvor. Dok se privikavao na mrak,

pokušavao je otkopčati pojas hlača, cereći se. Polako je prilazio uskoj

sklopivoj leţaljci pod muslinskom mreţom protiv komaraca, pazeći da

ne stane na sanduke s medicinskom opremom. Divlje razdere

muslinsku mreţu kako bi prigušio krike, dok su mu hlače spadale s

bokova. Na trenutak ga paralizira činjenica da je leţaljka prazna. Zatim

frenetično pretraţi svaki inč, ustane i podigne hlače. Bio je zbunjen, a

lude ideje prođu mu kroz um. Moţda je ţena napustila leţaljku radi

zova prirode, ali ulaz u šator je bio paţljivo zatvoren. Čula ga je i sada

se skriva među sanducima, naoruţana skalpelom. On se panično

okrene i zamahne noţem, ali šator je bio prazan. Zatim ga pogodi

koincidencija nedostajućeg straţara i praznog šatora; osjeti duboku

bojazan. Događalo se nešto što nije razumio. Jurne prema prorezu u

šatoru, spotakne se preko jednog sanduka i ponovno uspravi na noge,

vješto poput mačke. Istrči van gledajući oko sebe, jedva se

sprječavajući da glasno pozove svoje ljude. Otrči do Englezovog šatora,

baš u trenutku kad njegov čovjek izjuri iz proreza u šatoru, lica

blijedog na mjesečini. Vidio je Camacha, vrisnuo i zamahnuo divlje

prema njemu svojim noţem. «Tišina, budalo», zareţi ovaj. «Otišao je»,

čovjek je dahtao, buljeći u duboke sjene ispod drveća. «Otišli su. Svi su

otišli. » «Dođi! », odreţe Camacho i trkom ga povede prema zaklonu

Hotentota. Prije no što su stigli, presretnu ih njihovi kompanjoni,

jureći u neorganiziranoj gomili. «Machito? », pozove netko nervozno.

«Začepi! », zareţi Camacho, ali čovjek nastavi. «Zaklon je prazan, otišli

su! » «Vrag ih je odnio! » «Nema nikoga! » Uhvatio ih je gotovo

181

praznovjerni strah; tama i tihi logor pretvorili su ih u kukavice.

Camacho ni sam nije znao što učiniti. Njegovi ljudi okupiše se

bespomoćno oko njega, tješeći se vlastitom prisutnošću, igrajući se

nervozno s puškama i zureći u mrak. «Što ćemo sada? » Netko postavi

pitanje kojeg se Camacho najviše bojao, a netko drugi baci cjepanicu u

vatru na sredini logora. «Ne čini to», naredi Camacho nesigurno, ali svi

se nagonski okupiše oko vatre. Okrenuli su se leđima plamenu,

formirajući polukrug i gledajući u neprozirnu tamu. Nije bilo

upozorenja, samo iznenadna grmljavina zvuka i plamena, dugi niz

puščanih hitaca, kratkih i ubojitih, a zatim zvuk kugla koje pogađaju

ljudsko meso, poput šake dječjih kuglica bačenih u mlaku vode. Teške

olovne kugle odmah su razbacale ljude i mala skupina oko vatre bila je

u paničnoj zbrci. Jedan od njih poleti natraške, presavijen na mjestu

gdje ga je pogodilo zrno. Spotakne se preko goruće cjepanice i padne u

vatru. Kosa i brada zapale se poput baklje od borovih iglica, a njegov

krik prolomi se krošnjama. Camacho podigne svoju mušketu, ciljajući

naslijepo u noć, prema Englezovom glasu koji je izdavao pješaške

zapovijedi za plotunsku paljbu. «Odjel jedan. Napuni. Odjel dva. Tri

koraka naprijed. Plotunska vatra. » Camacho shvati da će se plotun iz

blizine koji ih je desetkovao ponoviti za nekoliko sekunda. Sjeti se da je

s podsmjehom promatrao kako Englez uvjeţbava svoj dvostruki red

lutaka u crvenim kaputićima - prvi red cilja i puca na zapovijed, drugi

red iskoračuje tri koraka ispred prvog i puca. Bio je to sistem koji je,

povećan deset tisuća puta, razbio napad francuskog konjaništva uz

brdo Quatre Bras. Camacha obuzme neizrecivi bijes, te podigne pušku

i opali nasumce u tamu, u smjeru hladnog Englezovog glasa. Opalio je

u trenutku kad je točno ispred njegove cijevi ustajao jedan od njegovih

ljudi lako ranjen plotunom. Pogodio ga je točno između lopatica s

udaljenosti od dvije stope, tako blizu da je barut oprljio čovjekovu

košulju. Čovjek se ponovno prostro po tlu, a iz rane poteče krv.

«Budalo! », vikne Camacho lešu i okrene se da pobjegne. Iza njega, glas

Engleza vikne: «Vatra! » Camacho se baci na tvrdu zemlju, zavijajući

dok su mu ruke i koljena tonuli u vrući pepeo straţarske vatre. Osjeti

kako mu se hlače pale, a na koţi se stvaraju plikovi. Drugi plotun

protutnji iznad njegove glave, a oko njega ljudi ponovno vrisnuše i

počeše padati. Camacho skoči na noge i potrči. Izgubio je oba noţa i

pušku. «Odjel dva, tri koraka naprijed, jedan plotun. « Noć se iznenada

ispuni trčećim prilikama, kad su nosači izjurili iz svojeg logora. Trčali

su bez smjera i cilja, poput Camacha, tjerani plotunima i vlastitom

182

panikom, raštrkavši se po grmlju. Prije no što je Zouga naredio sljedeći

plotun, Camacho se sagne iza brda nosačkih paketa koji su bili

nagomilani kraj Englezovog šatora i pokriveni platnom. Plakao je od

bola zbog sprţenih dlanova i koljena te poniţenja što je tako nemarno

ušetao u Englezovu zamku. Otkrije kako njegov uţas prerasta u

snaţnu mrţnju. Kad je mala grupa zatraţenih nosača dotrčala do

njega, izvuče pištolj iz pojasa i pogodi vođu u glavu, a zatim stane

zavijati poput poludjelog duha - znao je da sada neće stati dok ne

padnu od iscrpljenosti miljama od logora; lak plijen za lavove i hijene.

To mu pruţi trenutak gorkog zadovoljstva i osvrne se u potrazi za

nekom drugom štetom koju bi mogao počiniti. Njegovu paţnju privuče

gomila robe iza koje se sakrio i umiruća vatra ispred Englezovog

šatora. Uzme goruću granu, raspiri vatru i baci je na platno; trgne se

na novi plotun i začuje Englezov glas: «Stavite bajunete na puške,

ljudi! » Camacho skoči u prazni riječni tok i pretrči na drugu stranu, te

nestane u gustom grmlju. Na točki okupljanja čekala su ga trojica

njegovih ljudi, dvojica bez pušaka, potreseni, znojni i bez daha, poput

samog Camacha. Uskoro dođoše još dvojica, jedan je bio teško ranjen,

ramena raznesena puščanim metkom. «Neće biti drugih«, prodahta, «ti

mali ţuti kurvini sinovi stigli su ih s bajunetama dok su prelazili

rijeku. » «Bit će ovdje za čas. » Camacho se ponovno digne na noge,

gledajući dolinu. Zadovoljno ugleda kako gori gomila opreme koju je

zapalio, unatoč naporima tamnih prilika koje su gasile plamen. Imao je

samo nekoliko trenutaka za uţivanje u spektaklu, jer do strmine

dopriješe ratni krikovi hotentotskih mušketira i hici iz njihovih

pušaka. «Pomozite», vikne čovjek raznesenog ramena. «Ne ostavljajte

me ovdje, prijatelji, drugovi, dajte mi ruku», molio je, pokušavajući se

podići na noge, ali govorio je u noć. Kad su zvukovi koraka nestali u

mraku, koljena mu popuste i on padne natrag na zemlju, znojeći se od

bola i straha koji su trajali samo dok jedan od Hotentota nije zabio vrh

bajuneta kroz njegove grudi. Zouga je ljutito hodao kroz logor na

rastućoj vrućini jutra. Njegovo lice i ruke bili su crni od pepela, oči

crvene od dima, brada oprljena, a trepavice napola spaljene. Izgubili su

većinu opreme, jer vatra se proširila na druge šatore i zaklone. Zouga

stane da pogleda ostatke platna koji su nekada bili šatori; nedostajat

će im kad počnu kiše, ali to je bio najmanji od njihovih gubitaka.

Pokuša utvrditi najteţe gubitke. Od stotinu nosača ostalo mu je samo

četrdeset i šest. Naravno, očekivao je da će Jan Cheroot i Hotentoti

vratiti još nekolicinu. U ovom trenutku pregledavali su dolinu i brda

183

oko logora. Još je mogao čuti zov kudu rogova. Međutim, mnogi će

radije riskirati dugi i opasni povratak u Tete nego ponavljanje noćnog

napada. Drugi će se izgubiti nakon panične ponoćne jurnjave. Postat

će plijen divljih ţivotinja ili umrijeti od ţeđi. Pola tuceta ubijeno je

slučajno, u pucnjavi Hotentota i razbojnika, koji su namjerno ciljali u

gomilu nosača. Četvorica su bila teško ranjena i neće preţivjeti do

noći. To je bio najozbiljniji gubitak, jer bez nosača bili su bespomoćni.

Oprema je bila beskorisna ako nije bilo nekoga tko će je nositi; mogla

je isto tako ostati u Londonu ili na palubi Hurona. Samo za opremu

trebat će im sati da utvrde gubitke, otkriju što je izgorjelo, a što se

moţe spasiti iz gomile platna i krpa, što mogu uzeti iz prašnjave mase

rasute niz stjenovitu strminu. Prizor podsjeti Zougu na brojna druga

bojna polja koja je vidio, i strašna destrukcija ga pogodi, kao toliko

puta prije toga. Preostali nosači već su radili, skupljajući ostatke iz

pepela i prašine, sve što je još vrijedilo. Mala Juba bila je s njima,

traţeći medicinsku opremu, knjige i instrumente. Robyn je postavila

hitnu ambulantu pod širokom krošnjom mukusi stabla u sredini

logora, a kad je Zouga zastao da pogleda ranjene ljude koji su čekali

njen tretman i mrtva tijela pokrivena platnom, ponovno se naljuti na

sebe. Pitao se je li postojala alternativa. Da je pretvorio logor u

naoruţanu tvrđavu, značilo bi to dugu iscrpljujuću opsadu; Camachovi

vukovi bili bi oko njih, čekajući svoju priliku. Ne, bilo je ispravno

postaviti klopku i završiti sve jednim udarcem. Sada je barem bio

siguran da Portugalci bjeţe prema obali, ali cijena je bila prevelika, a

Zouga još uvijek ljut. Tako dobro zamišljena i opremljena ekspedicija

završila je u katastrofi prije postizanja i jednog cilja. Gubitak opreme i

ţivota bio je teţak, ali Zougu je peklo nešto drugo dok je gledao visoke

uzvisine juţnog grebena. Bila je to ideja odustajanja prije samog

početka. Granica carstva Monomatape nalazila se na dvadeset,

pedeset, ne više od stotinu milja ispred njega. Iza njega, stotinu milja

na sjever bilo je prljavo malo selo Tete i široka rijeka koja je

predstavljala početak dugog neslavnog povratka u Englesku, natrag u

opskurnost, u sluţbu u trećerazrednoj regimenti, natrag u

konformizam i dosadnu disciplinu Indijske vojske. Tek sada kad je bio

osuđen na povratak u taj ţivot shvaćao je kako ga duboko mrzi, i kako

ga je ţelja za bijegom dovela u ovu divlju zemlju. Poput dugogodišnjem

zatvoreniku koji je osjetio jedan dan slobode, mogućnost povratka u

kavez bila je još bolnija. Bol mu stisne grudi, i morao je duboko disati

kako bi je kontrolirao. Okrene se i došeta polako do mjesta gdje je

184

njegova sestra tiho radila u sjeni mukusija. Bila je blijeda, s tamnim

kolobarima umora ispod zelenih očiju. Njena bluza bila je zamrljana

krvlju pacijenata, a čelo orošeno sitnim kapljicama znoja. Počela je

raditi u mraku, pri svjetlu lampe, a sada je bila sredina jutra. Pogleda

umorno Zougu. «Nećemo moći nastaviti«, reče on tiho. Gledala ga je

jedan trenutak bez promjene izraza, a zatim spusti oči i nastavi

utrljavati otopinu na spaljenu nogu jednog od nosača. Prvo je riješila

najteţe slučajeve, a sada je završavala s opeklinama. «Izgubili smo

previše vitalne opreme», objasni Zouga. «Stvari koje trebamo za

preţivljavanje«, Robyn ne pogleda prema gore, «i nemamo dovoljno

nosača. » Robyn se usredotoči na previjanje noge. «Tata je putovao s

četiri nosača», primijeti ona blago. «Tata je bio muškarac«, istakne

Zouga, a Robynine ruke se zloslutno umire, što ovaj nije primijetio.

«Ţena ne moţe putovati niti preţivjeti bez potrepština civilizacije«,

nastavi ozbiljno. «Zato te šaljem natrag u Tete. Poslat ću s tobom kao

pratnju narednika Cheroota i pet Hotentota. Nećeš imati problema kad

stigneš tamo. Uzet ćeš sa sobom preostali novac, stotinu funta za

prijevoz do Quelimanea i put do Cape Towna. Tamo moţeš uzeti novac

koji sam poloţio kako bi platila putovanje poštanskim brodom. Ona ga

pogleda. «A ti? », upita. Još nije odlučio. «Vaţno je što će biti s tobom«,

reče joj mrko, i shvati što mora učiniti. «Ti se moraš vratiti, a ja

nastavljam. « «Trebat će više od Jana Cheroota i pet prokletih

Hotentota da me nosi«, reče ona, a kletva je bila znak njene odlučnosti.

«Budi razumna, seko. » «Zašto bih sada počela biti razumna? », upita

ona slatko. Zouga otvori usta da odgovori, a zatim ih zatvori i zagleda

se u nju. Njena usta bila su tvrda, beskompromisna linija, a čvrsta

čeljust, gotovo poput muške, bila je tvrdoglavo stisnuta. «Ne ţelim se

svađati», reče on. «Dobro», klimne ona. «Tako nećeš izgubiti još našeg

dragocjenog vremena. « «Znaš li u što se upuštaš? », upita tiho. «Isto

kao i ti», bio je njen odgovor. «Nećemo imati robu da kupimo prolaz

kroz teritorije plemena. » Ona klimne. «To znači da ćemo se morati

boriti ako nas netko pokuša zaustaviti. « On ugleda sjenu u njenim

očima, ali njena odlučnost nije bila pokolebana. «Bez šatora,

konzervirane hrane, šećera i čaja. » znao je koliko joj to znači. «Ţivjet

ćemo od zemlje, od onoga što uspijemo ubiti i nositi. Imat ćemo samo

barut i metke. » «Bit ćeš budala ako ostaviš kinin», reče mu tiho, a on

zastane. «Minimum lijekova«, sloţi se, «i zapamti, to neće biti samo

tjedan ili mjesec dana. » «Vjerojatno ćemo ići brţe nego do sada»,

odgovori ona tiho, ustajući i čisteći hlače. Odabir opreme koju će uzeti

185

mora biti dobro izbalansiran, mislio je Zouga dok je vagao novi teret.

Odabrao je papir i opremu za pisanje umjesto šećera i većine čaja.

Njegovi navigacijski instrumenti išli su umjesto rezervnih čizama, jer

njih su mogli popraviti koţom bivola. Kinin i drugi lijekovi s Robyninim

instrumentima bili su uzeti umjesto rezervne odjeće i pokrivača. Barut

i streljivo umjesto perla i odjeće za trgovanje. Gomila napuštene

opreme stalno je rasla, sanduci dţema, vreće šećera, konzerve, mreţe

protiv kukaca, stolci i leţaljke, zdjele za kuhanje, Robynina kada i

kahlica, roba za trgovanje, merkani odjeća i perle, ručna ogledala i

jeftini noţevi. Kad je gomila bila potpuna, Zouga je zapali, kao znak

odlučnosti. Ipak, s tugom su gledali kako gori. Zouga je načinio dva

mala ustupka: jedan sanduk ceylonskog čaja, jer, kako je naglasila

Robyn, Englez ne moţe otkrivati nove teritorije bez tog vrhunskog

napitka, te zapečaćeni paket sa Zouginom odorom, jer njihovi ţivoti

mogli bi ovisiti o impresioniranju divljih afričkih moćnika. Osim toga,

ostavili su samo najnuţnije stvari. Najvaţnije od njih bile su streljivo,

vreće prvorazrednog baruta Curtis and May i olovne kugle, bočice ţive

za stvrdnjavanje olova i kutije bakrenih čepova. Od preostalih nosača,

tridesetorica su nosila barut i metke. Mušketiri Jana Cheroota

uţasnuli su se kad su čuli da će njihovi paketi u buduće sadrţavati

dvoje stotine, a ne pedeset metaka za puške Enfield. «Mi smo ratnici, a

ne nosači», rekao je kaplar. Cheroot ga je uvjerio metalnim koricama

svojeg bajuneta, a Robyn je zamotala površne rane na njegovoj glavi.

«Sada razumiju potrebu nošenja dodatnog streljiva, bojniče«, izvijesti

Cheroot Zougu. Zapravo je bilo zanimljivo promatrati koliko suvišnih

stvari mogu odbaciti, razmišljao je Zouga promatrajući kraću kolonu

kojom je bilo lakše upravljati. Bila je duga manje od stotinu i pedeset

jarda, a brzina joj se gotovo udvostručila. Glavni dio gotovo je dostizao

Zouginu izvidnicu - zaostavši za njom samo milju do kraja drugog

dana hoda. Prvog dana, Zougin nosač puške Matthew dotrčao je do

njega kroz šumu, vičući gotovo nerazumljivo: «Otac svih slonova«,

brbljao je, drhteći kao da ima groznicu. «Djed oca svih slonova! » Jan

Cheroot čučne kraj traga i naceri se poput gnoma, dok su mu kose oči

gotovo nestale u borama ţute koţe. «Konačno nas je zadesila sreća»,

reče. «Ovo je zaista slon o kojem treba pjevati. » Izmjerivši opseg jednog

od tragova, utvrdi da iznosi više od pet stopa, gotovo šest. »Pomnoţeno

s dva, daje njegovu visinu u ramenu», objasni Cheroot. «Kakav slon!»

Matthew konačno uspije savladati svoje uzbuđenje i objasni da se

probudio u zoru dok je svjetlo još bilo slabo i ugledao kako krdo prolazi

186

kraj logora u potpunoj tišini, tri golema siva oblika koja izlaze iz šume i

ulaze u dolinu uništenu vatrom. Nestali su tako brzo da se činilo da i

nisu postojali, ali trag je bio jasan u mekom sloju pepela. «Jedan od

njih je bio veći i viši od ostalih, a kljove su mu bile duge poput kopalja

i tako teške da je imao spuštenu glavu i kretao se poput starca. » Sada

i Zouga zadrhti od uzbuđenja, unatoč vrućini spaljene doline. Jan

Cheroot, krivo shvativši njegov drhtaj, naceri se opako s lulom u

ustima. «Moj stari otac govorio je da se čak i hrabar čovjek uplaši tri

puta kad lovi slona, prvi put kad vidi njegov trag, drugi put kad mu

čuje glas i treći put kad ga ugleda - velikog i crnog poput stijene.»

Zouga nije pokušao poreći ovu optuţbu, već je očima pratio trag. Tri

velike ţivotinje kretale su se sredinom doline, prema teškom terenu

oboda grebena. «Slijedit ćemo ih», reče tiho. «Naravno», klimne Cheroot,

«zato smo ovdje.» Trag ih je vodio preko hladnog pepela, između

pocrnjelih grana jessie grmlja, uz strmi lijevak uske doline. Cheroot je

predvodio skupinu. Zamijenio je svoju izblijedjelu tuniku koţnim

prslukom bez rukava i remenjem puščanih metaka preko grudi. Zouga

ga je pratio u stopu, noseći Sharps i pedeset metaka te bocu s vodom

od dva galona. Njegovi nosači nosili su pokrivače i boce s vodom, vreće

s hranom, streljivo i, naravno, velike puške za slonove. Zouga je jedva

čekao da vidi Cheroota na djelu. Čovjek je dobro pričao priče o lovu na

slonove, ali Zouga je htio znati je li i u praksi toliko dobar. Prvi test

došao je ubrzo nakon što je dolina ponovno bila zapriječena niskim

grebenom od neprohodnih stijena. Činilo se da su velike ţivotinje

raširile krila i odletjele. «Čekajte», reče Cheroot i ode brzo uzduţ

podnoţja litice. Nakon jedne minute, tiho zvizne i Zouga krene

naprijed. Na crnoj stijeni bio je trag pepela, i još jedan iznad njega;

činilo se da vode ravno u stijenu. Cheroot se pope preko litice i

nakratko nestane. Zouga krene za njim. Blokovi stijenja razlomili su se

u obliku divovskih stuba -svaki korak bio je visok do struka, pa se

morao koristiti rukama. Čak i slonovi bi se morali napregnuti za svaki

korak, podiţući se na straţnjim nogama kao što ih je vidio da čine u

cirkusu, jer nisu sposobni skakati. Morali su drţati dvije noge na

zemlji prije no što će podići svoje goleme trupove. Zouga stigne do

mjesta gdje je nestao Cheroot i zaustavi se zaprepašteno, gledajući

kamene portale, nevidljive od ispod, koji su označavali početak drevnog

puta slonova. Portali su bili simetrično formirani u razlomljenoj stijeni

i erodirali su kroz mekše slojeve, pa se činilo kao da su ih sagradili

zidari. Otvor je bio tako uzak da se činilo da velike ţivotinje ne mogu

187

proći kroz njega. Gledajući iznad razine svoje glave, Zouga ugleda kako

su tijekom stoljeća njihove grube koţe izglačale kamen. Dalje od tih

prirodnih vrata pukotina u litici se širila i uspinjala pod blaţim kutom.

Cheroot je već bio četiri stotine jarda ispred njega. «Dođite! » pozove, i

svi krenuše za njim. Stazu slonova kao da je izgradio odred inţenjera,

jer nagib nije nigdje bio strmiji od trideset stupnjeva, a prirodne stube

nigdje nisu bile tako visoke da ih slon ili čovjek ne bi mogli prijeći, iako

se činilo da uvijek ima nesretnih slučajeva, jer nakon četvrt milje

vidjeli su da je jedna od ţivotinja izgubila korak i udarila vrhom kljove

u kamen. Kljova se slomila i dvadeset funta slonovače leţalo je na tlu.

Komad je bio izderan i zamrljan, debeo toliko da ga Zouga nije mogao

obuhvatiti s obje šake, ali na mjestu pucanja svjeţa slonovača bila je

bijela poput porculana. Jan Cheroot zvizne kad je spazio kljovu. «Nikad

nisam vidio tako velikog slona», šapne i instinktivno provjeri pušku.

Slijedili su put do pošumljenih strmina gdje je drveće bilo drukčije,

rjeđe. Ovdje su tri stara muţjaka zastala da ogule komade kore sa

stabala msasa drveta prije no što su nastavili. Milju dalje, pronašli su

saţvakane lopte kore koje su još bile vlaţne i mirisale po slonovskoj

slini. Zouga podigne jednu od kugli do nosnica i udahne miris slonova.

Bio je to najuzbudljiviji miris koji je ikad osjetio. Kad su zaobišli rame

planine, pred njima se pojavi zastrašujući ponor otvorenog plavog

prostora u kojem su lebdjeli sitni oblici lešinara. Zouga je bio siguran

da je to kraj puta. «Dođite! » Cheroot zvizne i oni krenuše niz tajni uski

put izravnan desecima tisuća slonovskih nogu tijekom stoljeća. Zouga

si konačno dozvoli nadu, jer put se neprekidno spuštao i činilo se da

vodi u određenom smjeru - za razliku od staza divljači u dolini. Ovaj je

put vodio neprekidno prema jugu. Zouga zastane na trenutak i pogleda

natrag. Daleko iza njega ravnica Zambezija lelujala je u plavosivoj

izmaglici. Golema stabla baobaba izgledala su poput dječjih

minijatura, a strašni teren koji su prolazili tjednima ravan i

gostoljubiv. Daleko iza, pojas tamnije, gušće vegetacije označavao je

tok velike široke rijeke. Zouga joj okrene leđa i krene za Cherootom oko

ramena planine i pred njim se pruţi novi veličanstveni pogled. Nova

strmina širila se iznad litica, s bogatim šumama prekrasno

oblikovanog drveća. Boja njihovih krošanja bila je ruţičasta, grimizna i

svjetlucava zelena. Te su se lijepe šume pruţale do stjenovitih vrhova

koji su označavali najvišu točku grebena. U ovom novom prizoru bilo je

nešto drukčije, i Zougi je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što je to.

Zatim uvuče duboki udah zadovoljstva. Zrak koji je puhao s grebena

188

bio je sladak i hladan, noseći sa sobom mirise čudnog grmlja i cvijeća,

te blagi egzotični parfem lijepe crvenkastoruţičaste šume msasa

drveća. Ali, to nije sve, shvati Zouga. Postoji nešto još vaţnije. Iza sebe

su ostavili pojas muha ce-ce. Zadnjeg od sitnih smrtonosnih kukaca

primijetio je prije mnogo sati i tisuća stopa uspona. Zemlja ispred njih

bila je čista, ulazili su u područje gdje čovjek moţe ţivjeti i uzgajati

stoku. Napuštali su ubojitu vrućinu te strašne doline i dolazili u nešto

blaţe i čistije, nešto dobro. Gledao je oko sebe s uţitkom i čuđenjem.

Ispod njega u praznini, par lešinara doletio je široko raširenih krila,

tako blizu da je mogao razaznati svako pero. Sletjeli su na svoje

gnijezdo u pukotini između dvije stijene. Zouga je jasno mogao čuti

nestrpljive krikove gladnih ptića. Na stijeni iznad njegove glave sjedila

je obitelj hiraksa, punačkih glodavaca sličnih zecu i gledala ga s

čuđenjem. Konačno, nestadoše u svojim jazbinama čudesnom

brzinom. Sunce koje je tonulo na obzorju osvijetlilo je cijeli prizor

bogatim i blagim svjetlom, pretvorivši oblake u sjajni spektakl srebra i

najsvjetlijeg zlata s tračcima ruţičastog i crvenog. Zouga je konačno

znao kuda vodi staza slonova i osjeti kako mu duh polijeće, a tijelo

umorno od penjanja dobiva novu snagu. Znao je da su nazubljeni

vrhovi iznad njega prag, sama granica slavnog kraljevstva

Monomatapa. Htio je gurnuti Cheroota u stranu i potrčati uz

pošumljenu strminu koja je vodila do grebena, ali mali Hotentot ga

zaustavi, stavivši mu ruku na rame. «Gle! », reče blago. «Tamo su!»

Zouga pogleda u smjeru njegove ruke. Daleko naprijed, među

magičnim šumarcima nešto se kretalo, golemo, sivo i sporo, nestvarno

poput sjena. Osjeti kako mu srce poskakuje na prvi pogled afričkog

slona u prirodnoj okolini. Ali, slonovi odmah nestadoše ispod gustih

krošanja. «Moj teleskop. « Pucne prstima, ne skidajući pogled s mjesta

na kojem su nestale goleme ţivotinje, a Matthew mu gurne u ruku

debeli mjedeni cilindar. Prstima koji su se lagano tresli rastegne

spravu za gledanje, ali prije no što ju je mogao podići do očiju, drvo

koje je sakrivalo tijelo slona poče se tresti kao pogođeno vrtlogom.

Začuje se udaljeni zvuk pucanja stabla, protest ţivog drveta koje

polako poče padati uz pucanj koji odjekne od litica poput topovskog

hica. Zouga podigne teleskop i stavi ga na Mathewovo rame. Fokusira

leću. Glava slona bila je uokvirena krošnjom drveta koje je srušio.

Goleme uši činile su se široke poput jedra klipera. Mogao je vidjeti

oblačke prašine koji su se dizali s masivnih leđa. Jasno je mogao

vidjeti tamni vlaţni put suze od sitnog oka niz obraz, a kad ţivotinja

189

podigne glavu, Zouga oštro udahne, čudeći se nevjerojatnoj veličini

ţućkastih kljova. Jedan vrh bio je odlomljen i na mjestu prijeloma

vidjela se snjeţnobijela slonovača. Slon pomoću surle zahvati sveţanj

osjetljivog mladog lišća s vrha drveta. Koristio je vrh surle precizno

poput vrhunskog kirurga, te otvorio svoju trokutastu donju usnu,

gurnuvši lišće u grlo. Stare reumatozne oči zasijaše od zadovoljstva.

Hitro tapšanje po ramenu uznemiri Zougu i on odvrati pogled. Jan

Cheroot pokazivao je dalje. Druga dva slona pojavila su se na čistini.

Zouga ih uhvati teleskopom i uzdahne. Mislio je da je prvi golem, ali

ovdje je bio i drugi isto toliko velik muţjak. Zatim se pojavi i treći, a

Zouga nije mogao vjerovati. Pokraj njega, Jan Cheroot napeto je šaptao

promuklim glasom, dok su mu oči sjale. «Mlađi muţjaci su njegovi

askari, indune. Oni su njegove oči i uši. Jer, u toj je dobi vjerojatno

potpuno gluh i gotovo slijep, ali pogledajte ga. Nije li još kralj? »

Najstariji slon bio je viši gotovo za glavu od druga dva, ali činilo se da

je meso usahlo na drevnom kosturu. Koţa mu je visjela u vrećastim

naborima. Bio je mršav na način starih ljudi; vrijeme ga je istrošilo,

ostavljajući samo koţu, tetive i krhke kosti. Matthew ga je točno

opisao, jer muţjak se kretao poput starca, kao da mu svaki zglob

protestira reumatičnim bolovima, a teţina kljova koju je morao nositi

bila je previše za njega. Kljove su nekad bile simbol njegove

veličanstvenosti, i još su bile savršene, zakrivljene tako da su se vrhovi

gotovo dodirivali. Graciozne obline bile su simetrične, a boja je bila

ţuta poput maslaca, neoštećena borbama za dominaciju koje je vodio

ili kopanjem pustinjskog korijenja u kamenitoj zemlji. Ali sada su te

velike kljove bile teret, umarale su ga i morao je spustiti glavu. Prošlo

je mnogo godina otkako ih je koristio kao strašno oruţje za kontrolu

svojeg krda. Prošlo je mnogo godina otkako je traţio društvo mlađih

ţenki i njihovih mladunaca. Sada su njegovi dugi zubi predstavljali

smrtnu opasnost i izvor neugode i bola. Učinili su ga privlačnim

čovjeku, jedinom neprijatelju kojeg je poznavao. Činilo se da su lovci

uvijek na njegovom tragu, a miris čovjeka bio je povezan s bljeskovima

i pucnjevima vatrenog oruţja, te bolnih uboda oštrog čelika u njegovo

umorno staro meso. Duboko u njegovom tijelu bili su komadi olova

otvrdnutog ţivom. Zrna su bila zarivena u kosti njegove lubanje i

obloţena hrskavicom i kvrgama mesa velikim poput jabuka ispod koţe.

Oţiljci od strijela i kopalja postali su dio njegove grube naborane koţe.

Bez svoja dva askarija odavno bi postao plijen lovaca. Bio je to čudan

intiman odnos koji je vezivao malo stado starih muţjaka, i koji je trajao

190

više od dvadeset godina. Zajedno su prošli desetke tisuća milja, od

planina Cashan na dalekom jugu, preko goruće suhe pustoši

Kalaharija, uzduţ suhih riječnih korita gdje su kopali za vodom u

suhom pijesku. Kupali su se zajedno u plitkom jezeru Ngami dok su

krila vodenih ptica zatamnjivala nebo i gulili su koru u šumama uzduţ

Linvatija i Chobea, prešavši te dvije rijeke po dnu, koristeći surle kao

disalice. Tijekom godina kruţili su u velikim krugovima divljom

zemljom sjeverno od Zambezija, hraneći se voćem različitih šuma

razasutih preko tisuća milja, tempirajući svoj dolazak u vrijeme

sazrijevanja plodova. Prelazili su jezera i rijeke, ostajali dugo u vrućim

močvarama Suda gdje je podnevna vrućina ublaţavala bol u starim

kostima. Zatim ih je ţudnja za lutanjem natjerala da završe krug svoje

migracije, ponovno juţno preko planinskih lanaca i niskih aluvijalnih

ravnica velikih rijeka, slijedeći tajne staze i drevne prolaze koje su

ugazili još njihovi predci. U nekoliko zadnjih sezona, međutim, ljudi su

stigli na mjesta na kojima ih nije bilo nikad prije. Bili su tu Arapi u

bijelom na sjeveru oko jezera, sa svojim dugim jezailima. Bili su tu i

veliki bradati ljudi s juga, odjeveni u grubo tamno sukno, loveći na

otpornim malim ponijima. Svuda su susretali sitne Bušmane s opakim

otrovnim strijelama ili regimente Ngunija koje su tjerale plijen na

mjesta gdje su ih čekali kopljanici. Svake godine, broj slonova se

smanjivao, novi uţasi i opasnosti čekali su na drevnim pašnjacima, i

stari muţjak je bio umoran. Ipak se kretao uzbrdo do vrha prolaza sa

sporom odlučnošću i dostojanstvom, tjeran instinktima, potrebom za

prostorom, sjećanjem na ukus voća koje je već sazrijevalo u udaljenim

šumama na obalama dalekih jezera. «Moramo poţuriti», Cherootov glas

trgne Zougu hipnotiziranog pogledom na staru kraljevsku ţivotinju.

Bio je ispunjen čudnim osjećajem već viđenog, kao da je već proţivio

ovaj trenutak, i kao da je to dio njegove sudbine. Stari muţjak

ispunjavao ga je strahopoštovanjem, osjećajem bezvremenosti i

veličine, pa je oklijevao vratiti se u sadašnjost. «Dan brzo umire»,

inzistirao je Jan Cheroot, a Zouga pogleda preko ramena sunce koje je

zalazilo poput smrtno ranjenog ratnika koji krvari na oblake. «Da»,

prizna i s mrštenjem otkrije da je Cheroot skinuo odjeću s donjeg djela

tijela, spremivši je s pokrivačima i vrećom s hranom u pukotinu ispred

sebe. «Ovako brţe trčim», odgovori na Zougin tihi upit, čudno se

smješkajući. Zouga je slijedio njegov primjer, ostavivši svu opremu i

odjeću osim hlača. Cherootove gole mršave butine bile su lišene

ponosa, a njegov viseći penis pojavljivao se ispod košulje. Postoje neke

191

konvencije koje kraljičin časnik mora poštivati, odluči Zouga, a jedna

od njih je ne skinuti hlače u javnosti. Slijedio je Jana Cheroot uzduţ

uskog prolaza dok se nisu spustili u pošumljenu strminu, gdje im je

vidik bio zaklonjen stablima. Mogli su, međutim, čuti zvukove pucanja

i kidanja kore dok se stari slon hranio na srušenom drvetu. Cheroot se

brzo kretao nizbrdicom kako bi izbjegao askarija i stigao do vodećeg

slona. Dva je puta stao provjeriti vjetar. Puhao im je u lice, šareno lišće

iznad glava šuštalo je i uzdisalo. Prošli su stotinu jarda kad zvukovi

hranjenja iznenada prestadoše; Cheroot stane, a mala skupina se

smrzne, zadrţavajući dah dok su osluškivali. Ali, čuo se samo vjetar i

cvrčak u visokim granama. «Pridruţio se ostalima», šapne konačno

Cheroot. I Zouga je bio siguran da muţjak još nije mogao otkriti

njihovu prisutnost. Vjetar je bio stalan, nije ih mogao namirisati. Znao

je da je vid slona slab, a čulo mirisa i sluh razvijeno, ali oni nisu

proizvodili nikakve zvukove. Ipak, ovo je bila jasna demonstracija

koristi koje su slonovi imali iz svoje zajednice. Lovcu je bilo teško točno

ih locirati, posebno u gustoj šumi, a dva askarija neprestano su pazila

na starog muţjaka i štitili ga. Da bi stigao do njega, lovac mora proći

pokraj njihove straţe. Stojeći ovdje i čekajući, Zouga se pitao postoji li

stvarna ljubav između tih ţivotinja, uţivaju li u svojem društvu, i hoće

li askariji ţaliti za starim muţjakom kad konačno padne s kuglom u

mozgu ili srcu. «Dođite! » Cheroot da znak otvorenom rukom da krenu i

oni nastaviše, saginjući se niskim granama. Zouga se kretao izvan

male kolone kako bi imao bolji pogled i mogućnost pucanja,

koncentrirajući se na svoj vid i sluh. U daljini se začuje pucanje grane

i svi se ponovno ukočiše, plitko dišući, ali zvuk im je privukao paţnju

tako da nitko nije vidio askarija. Slon je čekao mirno poput granita.

Njegova siva gruba koţa podsjećala je na koru stabla, a sjene su lomile

oblik njegovog tijela tako da se stopio sa šumom, nezemaljski poput

magle. Prošli su kraj njega na dvadeset koraka i nisu ga vidjeli. Pustio

je lovce da prođu kraj njega u smjeru puhanja vjetra. Kad je do njega

dopro smrad čovjeka-grabeţljivca, podigne surlu i poprska zrakom

male organe za miris pod gornjom usnom. Njegovi mirisni pupoljci

otvore se poput vlaţnih ruţinih pupoljaka i slon zatrubi. Bio je to zvuk

koji se odbio od neba i zazvonio s vrhova iznad ljudi, izraz sve mrţnje i

bola, strašnih sjećanja na taj kiseli miris iz stotine drugih susreta.

Askari zatrubi ponovno i jurne uz strminu da uništi izvor zlog smrada.

Zouga se okrene na zaglušnu buku, a šuma s zatrese od naleta

muţjaka. Sjajna gusta vegetacija se rastvori i slon izjuri van. Zouga

192

nije bio svjestan vlastitih pokreta. Bio je svjestan samo da gleda slona

preko nišana Sharpsa i da se hitac činio slabim i prigušenim nakon

zvuka trubljenja koji je označio napad. Vidio je kako prašina leti sa

slonovog čela, a koţa se bora kao konjska kad je ugrize obad. Posegne

natrag i dohvati jednu od velikih pušaka za slonove. I dalje nije bio

svjestan svojih pokreta, ali slon se činio mnogo bliţim preko grubog

nišana. Činilo mu se da se mora nagnuti natrag da vidi golemu glavu i

kljove koje su išle prema njemu, zaklanjajući nebo. Jasno je mogao

vidjeti porculansko bijeli lom u jednoj od kljova. Čuo je uzbuđene

krikove Jana Cheroota iza sebe. «Skiet hom! Ubij ga! » Teško oruţje

poskoči i udari ga u rame, gurnuvši ga natrag i on ugleda tanku

fontanu krvi kako prska iz slonovog vrata. Posegne za sljedećom

puškom, iako je znao da više neće biti vremena za pucanje. Bio je

iznenađen što nije osjetio strah, iako je znao da je mrtav. Slon je bio na

njemu, ţivot mu je bio izgubljen, bez pogovora, ali on nastavi podizati

tešku pušku i zapinjati kokot. Oblik goleme ţivotinje iznad njega se

promijeni, više nije bio tako blizu, i on shvati da se slon okreće, jer ne

moţe izdrţati pogotke iz teške puške. Okretao se, prolazeći kraj njih

dok mu je krv curila niz glavu i grudi. Dok je prolazio, izloţio je vrat i

bok, i Zouga ga pogodi kraj ramenog zgloba u liniji pluća. Kugla se

zabije u grudni koš. Slon je nastavio juriti kroz dţunglu, a Zouga ga

četvrtom puškom pogodi visoko u leđa, ciljajući koščatu kraljeţnicu

koja se nazirala kroz koţu. Slon mahne repom u agoniji i nestane u

šumi, poput sablasti na jutarnjem svjetlu. Zouga i Cheroot pogledaše

se bez riječi, drţeći puške koje su se dimile, slušajući slonov trk. Zouga

prvi dođe do glasa i okrene se nosačima. «Napunite! », sikne, jer i oni

su bili paralizirani bliskim prolaskom divlje, gromoglasne smrti, ali

njegova zapovijed ih oslobodi i svaki stane puniti svoju pušku. «Veliki

muţjak i drugi askari će pobjeći», lamentirao je Jan Cheroot, zaposlen

punjenjem svojeg Enfielda. «Moţemo ih stići prije podneva«, reče mu

Zouga uzimajući prvu pušku. Slon ide uzbrdo vrlo umjerenim korakom

što ga dobar trkač moţe dostići, ali nizbrdo ide poput lokomotive i

ništa ga ne moţe uhvatiti, čak niti dobar konj. «Moramo ih uhvatiti

prije grebena», ponovi Zouga i krene uzbrdo. Tjedni hoda preko teških

terena su ga očvrsnuli, a poticaj je bila lovačka ţudnja. Potrči

strminom. Svjesnost o vlastitom nedostatku iskustva koje je rezultiralo

tako lošim pucanjem učvrstila je njegovu odluku da stigne slonove i

osveti se. Pretpostavio je da je kao potpuni početnik promašio sve

vitalne organe, mozak, srce i pluća, uzrokujući bol i osakaćenje

193

umjesto brzog ubijanja za kojim teţi pravi lovac. Očajnički je ţelio

dobiti novu priliku za čist svršetak. Prije no što je prošao dvije stotine

jarda, shvati da njegov pogodak i nije bio tako loš kao što je vjerovao.

Provjeri mjesto na kojem se činilo da je netko prolio kantu krvi. Bila je

čudno svijetla, sa sitnim mjehurićima, krv iz pluća. Bilo je jasno:

zadnji metak je morao pogoditi pluća. Bio je smrtonosan, ali spor. Stari

slon davio se u vlastitoj arterijskoj krvi, očajnički pokušavajući da je se

riješi kroz surlu i usta. Umirao je, ali sporo i Zouga potrči za njime.

Nije očekivao da će stajati. Mislio je da će trčati dok ne padne ili dok ga

lovci ne stignu. Znao je da je glupo pridavati ljudske motive i lojalnost

divljim ţivotinjama, čak i sada kad se činilo da se pogođeni slon

odlučio ţrtvovati kako bi omogućio drugima da pobjegnu preko

grebena planine. Čekao je Zougu, osluškujući svojim velikim ušima.

Njegove grudi borile su se da dovedu zrak u razderana pluća. Navalio

je čim je čuo čovjeka. Goleme uši su se zavrnule na vrhovima, a surla

savila na grudima, uz glasno trubljenje. Jurnuo je kroz šumu tako da

se zemlja zatresla, a grane pucale. Zouga dašćući stane da ga dočeka,

nišaneći paţljivo. U zadnjem trenutku, slon prekine juriš i ponovno se

okrene uz strminu. Svaki put kad su lovci krenuli naprijed, jurnuo je u

novi laţni napad, prisiljavajući ih da mu se suprotstave, a zatim se

okretao i bjeţao. Između svakog napada prolazile su minute, i lovci su

bili prisiljeni ostati na mjestu, izjedeni saznanjem da su ostala dva

slona vjerojatno već stigla do grebena i pobjegli niz drugu stranu poput

lavine. Zouga je naučio dvije lekcije: prvo, kao što ga je pokušavao

naučiti stari Tom Harkness, jedino početnik ili budala ide na slona sa

slabom puškom. Lagano Sharpsovo zrno moglo je biti dobro za

američke bizone, ali afrički slon bio je deset puta veći i otporniji.

Stojeći u msasa šumi, slušajući trubljenje i lom ranjenog čudovišta,

Zouga odluči da se više nikada neće koristiti lakim američkim

puškama u lovu na tešku divljač. Druga lekcija govorila je da u slučaju

kad prvi metak ne ubije plijen, čini ga neosjetljivim na daljnju bol. Ubij

čisto, ili sljedeći pucnjevi u srce i pluća neće imati učinka. Ţivotinja

nije bila opasna samo zbog svojeg bijesa, već i zbog te šokom izazvane

besmrtnosti. Nakon što je izdrţao pola tuceta laţnih napada, Zouga

zanemari oprez i strpljenje i potrči naprijed vičući, očekujući novi

napad. «Hej! » vikne. «Dođi ovamo, staro momče! » Ovoga se puta

pribliţio i smjestio još jednu kuglu u grudni koš slona prije no što se

okrenuo. Kontrolirao je svoje uzbuđenje i metak je pogodio svoj cilj.

Znao je da je pogodio srce, ali slon je pojurio još jednom, i Zouga opali

194

zadnji put prije no što je ljutito trubljenje postalo duga i tuţna rika

koja odjekne od vrhova i nestane u plavetnilu neba iza grebena. Čuli

su kako pada, a zemlja se zatresla pod teţinom teškog tijeka. Mala

grupa lovaca oprezno priđe svojem plijenu koji je klečao, prednjih nogu

savijenih ispred grudi, okrenut prema svojim krvnicima, nepokoren i u

smrti. »Ostavite ga», vikne Cheroot. «Slijedite ostale. » Svi protrčaše kraj

njega. Noć ih je uhvatila prije no što su stigli do vrha grebena;

iznenadna neprozirna noć centralne Afrike. Izgubili su trag i promašili

prolaz. «Morat ćemo ih pustiti», lamentirao je Cheroot u tami. «Da»,

sloţi se Zouga. «Ovoga puta ćemo ih pustiti. » Ali, nekako je znao da će

biti još prilika. Osjećaj da je stari slon dio njegove sudbine nije ga

napuštao. Bit će novih prilika, u to je bio siguran. Te je noći prvi put

jeo najveću delikatesu lovaca - komade slonovskog srca nabijene na

zelenu grančicu s kockama bijelog sala iz grudne šupljine, posoljene i

zapaprene, pečene na logorskoj vatri. Uz to je pojeo hladni kolač od

mljevenog kukuruza i popio šalicu čaja, vrućeg, gorkog, snaţnog i

nezašećerenog. Nije se mogao sjetiti boljeg obroka; poslije legne na

tvrdu zemlju, pokriven dekom, dok ga je od hladnoće štitilo golemo

truplo starog muţjaka. Zaspao je kao mrtav, bez snova, bez i jednog

pokreta u snu. U jutro, kad su već izrezali jednu od kljova i stavili je

pod msasa drvo, začuli su pjevanje nosača iz karavane koja je

zaobilazila rame planine i penjala se po strmini. I Robyn je bila stotinu

koraka od zastavnika; stigavši do leša slona, zaustavi se. «Čuli smo

pucnjavu prošle večeri», reče. «To je lijep stari muţjak», reče joj Zouga

pokazujući izrezanu kljovu. Bila je cijela, viša od Zouge, a trećina njene

duljine bila je ukorijenjena u lubanju. Taj je dio bio gladak i bijel, dok

je ostatak bio zamrljan biljnim sokovima. «Teška je gotovo stotinu

funta», nastavi on, dodirnuvši je vrhom čizme. «Da, lijep stari muţjak. »

«Ne više, više nije», reče Robyn tiho, gledajući Cheroota i nosače kako

reţu golemu glavu; mali komadići bijele kosti letjeli su na suncu dok

su ljudi izrezivali drugu kljovu. Robyn je promatrala kasapljenje

nekoliko sekunda, a onda krene uz strminu. Zouga je bio ljut na nju,

jer odvratila ga je od njegovog zadovoljstva zbog prvog lova na slonove.

Tako je, sat kasnije, kad ga je pozvala s visine, ignorirao njeno vikanje.

Međutim, bila je uporna kao i uvijek, i on na kraju krene za njom u

šumu. Dotrčala mu je u susret s dječjim veseljem na licu. «O, Zouga»,

zgrabi ga za ruku i poče vući uz strminu. «Dođi i vidi, moraš ovo

vidjeti. » Stari put slonova prelazio je sedlo planine kroz duboki prolaz

čuvan velikim sivim stijenama. Prešavši zadnjih nekoliko koraka preko

195

vrha, pred njima se otvori novi i prekrasan svijet. Zouga

nekontrolirano uzdahne, jer nije očekivao ništa slično. Niska brda

spuštala su se od njihovih nogu, pravilno poput valova oceana,

pokrivena drvećem čija su stabla visoka i siva poput hrastova u

Windsor Parku. Ispod drveća je počinjala travnata ravnica s

mjestimičnim drvećem, zlatna poput polja zrele pšenice, prostrta sve

do obzorja. Kroz čistine blijede trave tekli su potoci čiste vode, a krda

divljači pila su ili leţala na obalama. Bivoli su bili posvuda, crni goveđi

oblici koji stoje rame do ramena u tamnim gomilama ispod krošanja

drveta akacije. U blizini je bilo i stado sable antilopa, najljepših od

svih, crnih po leđima, s bijelim trbusima. Duge simetrične krivulje

njihovih rogova gotovo su im dodirivale sapi. Slijedile su predvodnika

do vode, zastajkujući bez straha kako bi promatrale bivole, ukočene

poput grčkih statua. Beskrajna ravnica bila je prošarana brdima

sličnim prirodnim kamenim dvorcima, izgrađenim u prošlim eonima

rukama divova iz mamutskih blokova kamena koji su se porušili u

fantastične oblike. Scena je bila osvijetljena jutarnjim svjetlom, pa su

čak i najdalja brda, udaljena više od stotinu milja, bila jasno vidljiva

kroz čisti zrak. «Prelijepo je», promrmlja Robyn, drţeći Zouginu ruku.

»Kraljevstvo Monomatape», odgovori Zouga, promukao od jakog

osjećaja. «Ne», Robyn odgovori tiho. «Ovdje nema traga ljudi, ovo je novi

Eden. » Zouga je bio tih, gledajući prizor, traţeći dokaze prisutnosti

čovjeka. Zemlja je bila netaknuta, nepokvarena. «Nova zemlja za

osvajanje! « reče on, još uvijek drţeći Robyn za ruku. U tom trenutku

bili su bliskiji nego ikad, a zemlja ih je čekala, široka, bezgranična,

prazna i lijepa. Napokon, neodlučno, on ostavi Robyn i vrati se do

karavane. Druga kljova bila je izvađena i obje su bile vezane uţetom od

kore za kolce od msasa drveta, ali nosači su ostavili stvari i uţivali u

orgiji svjeţeg mesa, te najboljeg afričkog specijaliteta, slonovske masti.

Izrezali su otvor u trbuhu trupla i vadili iznutrice koje su blistale na

ranom suncu, goleme gumenaste cijevi purpurnih i ţutih crijeva,

natekle od plinova koje su sadrţavale. Pola tuceta golih nosača uvuklo

se u truplo, nestajući potpuno u njemu i hodajući po krvi koja se

zgušnjavala. Izlazili su van potpuno obojeni, sjajnih očiju, s rukama

punim jetara, masti i slezene. Delicije su sasječene u komade

oštricama assegaija i bacane na nekoliko vatra. Ljudi su ih s uţitkom

gutali polupečene, krvave iznutra. Neće se pomaknuti dok se ne zasite,

shvati Zouga. Dade upute Cherootu, čiji je trbuh već nabreknuo od

mesa, da krenu čim završe s jelom i rezanjem trupla. Uzevši Sharps,

196

vrati se natrag do Robyn. Zvao ju je, neuspješno, gotovo pola sata, i

već se zabrinuo kad njen odgovor odjekne od litica. Ugleda ju kako

stoji na stijeni stotinu stopa iznad njega, mašući mu da se popne.

Brzo je stigao do nje i spremao se odrţati joj bukvicu, ali tad ugleda

njen izraz. Bila je blijeda, gotovo sive boje, a crvene oči su joj plivale u

suzama. «Što je, seko? », upita je, ali ona nije mogla odgovoriti. Riječi

su joj zastajale u grlu i mahne mu da je slijedi. Rub na kojem su stajali

bio je uzak, ali ravan - urezan pod liticu, formirajući dugu nisku

pećinu. Ljudi su je očigledno već koristili, jer strop je bio crn od dima

mnogih vatra, a straţnji zid ukrašen djetinjastim crteţima Bušmana

koji su koristili pećinu kao svoj logor tijekom stoljeća. Slikama je

nedostajala perspektiva i točan oblik, ali bile su prepoznatljive, od

gracioznog vrata ţirafe, do širokih ramena bivola s velikim rogovima.

Bušmanski umjetnik vidio je sebe i svoje pleme kao male tanke figure

nategnutih lukova koje skaču i plešu oko lovine. Svaki mali čovjek

imao je masivan uzdignuti penis neproporcionalan s ostatkom slike. To

je bila univerzalna taština ljudske vrste, čak i usred lova. Zouga je bio

očaran zaleđenom kavalkadom ljudi i zvijeri koja je pokrivala zidove

pećine i odlučio se ovdje ulogoriti kako bi bolje proučio i zabiljeţio ovo

blago primitivne umjetnosti. Robyn ga ponovno pozove. Slijedio ju je uz

rub sve do mjesta gdje je naglo završavao, formirajući balkon iznad

zaspale zemlje ispred njih. Zougina paţnja bila je rastrgana između

novog pogleda na šume i spilje umjetnika iza njega, ali Robyn ga

nestrpljivo pozove. Litica je bila sastavljena od više vodoravnih slojeva

koji su varirali u tvrdoći, a erozija mekšeg sloja formirala je iza ruba

dugu spilju. Na mjestima gdje nije bio obojan ili zacrnjen dimom, ovaj

sloj bio je sapunski zelene boje. Ovdje, na rubu carstva Monomatapa

netko je metalnim oruđem urezao glatku kvadratnu ploču u zeleni

kamen. Činilo se da je posao obavljen nedavno, ali riječi koje su bile

urezane su poricale taj dojam. U kamen je bio urezan jednostavan

kršćanski kriţ, a ispod njega bilo je ime i datum, paţljivo urezani i

oblikovani: «Fuller Morris Ballantyne. » Zouga glasno uzvikne vidjevši

očevo ime, urezano njegovom vlastitom rukom. Datum je govorio da je

natpis urezan prije sedam godina -20. lipnja, 1853. Nakon uzvika,

stajali su bez riječi, buljeći u natpis, obuzeti različitim osjećajima.

Robyn je osjećala ljubav i duţnost kćeri i ţelju da ponovno bude s njim

nakon toliko godina; golemo prazno mjesto u njenom ţivotu boljelo je

još više zbog mogućnosti da uskoro bude ispunjeno. Oči su joj se

napunile suzama. «Molim te, Boţe», molila je tiho, «odvedi me do oca.

197

Dragi Boţe, daj da ne bude prekasno. » Zougini osjećaji bili su

podjednako snaţni, ali drukčiji. Bilo mu je krivo što je neki drugi

čovjek, pa bio to i njegov otac, prvi stigao u kraljevstvo Monomatape.

Ovo je bila njegova zemlja i nije je htio dijeliti s drugima. A posebno s

tim monstrumom okrutnosti i taštine koji je bio njegov otac. Hladno je

gledao natpis koji je slijedio poslije imena i datuma, ali u njemu je

kuhalo od bijesa. « U ime svetog Boga. » Za Fullera Ballantynea bilo je

tipično da ureţe svoje ime kao Boţjeg ambasadora, kao što je učinio na

drveću, stijenama i stotinama drugih mjesta na kontinentu koja je

smatrao osobnim darom od svojeg Boga. «Bio si u pravu, dragi Zouga.

Vodiš nas do njega, kao što si obećao. Nikada nisam trebala sumnjati

u tebe. » Da je bio sam, Zouga bi vjerojatno uništio natpis, izderao

stijenu svojim noţem, ali shvatio je da je to uzaludan posao, jer ništa

ne moţe izbrisati duhovnu prisutnost samog čovjeka. Zouga se okrene

od zida i natpisa. Pogleda novu zemlju - ali zadovoljstvo je nekako bilo

umanjeno mišlju da je netko drugi prošao ovuda ispred njega. Sjedne

na rub litice, čekajući da se Robyn zasiti od buljenja u očevo ime.

Međutim, prije toga stigla je karavana nosača. Čuo ih je kako pjevaju

mnogo prije no što su se pojavili iza planinskog sedla. Nosači su

dobrovoljno udvostručili svoje terete i penjali se uz strminu pod

golemom teţinom slonovskog mesa, sala i koštane srţi u košarama od

zelenog msasa lišća i kore. Da je traţio od njih da nose tkaninu ili perle

za trgovinu, čak i barut, odmah bi se morao suočiti s pobunom,

pomisli mrko, ali barem su nosili kljove. Vidio ih je na početku kolone.

Svaka je visjela na dugoj motki koju su nosila dva čovjeka, ali i oni su

nosili dodatne košare s mesom. Ukupna teţina sigurno je bila više od

tri stotine funta, ali oni su se penjali bez prituţbi, veselo. Karavana je

polako izišla iz šume i ušla i u prolaz, počevši se kretati prema Zougi.

On ustane, ţeleći narediti Cherootu da napravi logor ispod točke gdje

se prijelaz spuštao u niţa brda. S mjesta na kojem je stajao, mogao je

vidjeti komad zelene trave i par blijedosivih čaplja kako love ţabe u

močvarnom području. Tamo je sigurno bilo izvora, a nosači će sigurno

umirati od ţeđi zbog sveg mesa koje su pojeli. Tamo će biti dobro

mjesto za logor, i omogućit će mu da sljedećeg jutra zabiljeţi i precrta

bušmanske slike u spilji. Skupi ruke na ustima da pozove Jana

Cheroota - kad se začuje grmljavina poput plotuna brodskih topova

koja počne odjekivati liticom. Neko vrijeme Zouga nije shvaćao što se

događa - grmljavina se ponavljala, zaglušujući krikove nosača. Bacili

su teret i razbjeţali se poput grlice pred sokolom. Zatim njegovu

198

paţnju privuče novi pokret - golem okrugli oblik počne padati niz

liticu, ravno na uspaničenu karavanu. Na trenutak, Zouga pomisli da

njegove sluge napada neki ţivi grabeţljivac i zgrabi pušku, te potrči uz

liticu, spreman na pucanje. Zatim shvati da se predmet iskri pri

svakom udarcu o stijene i osjeti slabi miris koji su iskre ostavljale u

zraku. Shvati da na njegovu karavanu padaju goleme stijene, ne jedna,

već tucet ili više, svaka teška više tona. Bio je to napad iz čista mira i

on divlje potraţi njegov izvor, bijesan zbog paničnih krikova i pogleda

na stijene koje uništavaju njegov dragocjeni teret. Daleko ispod sebe

začuje pucanj puške Enfield i ugleda Jana Cheroota kako cilja gotovo

u nebo. Slijedeći smjer njegove cijevi, ugleda pokret na rubu litice, na

plavoj crti koja je dijelila planinu od neba. Lavina golemih stijena

dolazila je s vrha litice. Zouga suzi oči proučavajući rub. Gore je bila

mala ţivotinja. U prvi čas nije pomislio da se radi o čovjeku, jer već je

uvjerio sam sebe da u ovoj zemlji nema ljudi. Osjeti gotovo

praznovjerni dodir straha na pomisao da su gore nekakvi divovski

majmuni koji bombardiraju njegove ljude stijenama. Zatim se oslobodi

tog osjećaja i potraţi neki put da se popne na viši teren odakle bi

mogao pucati na napadače i zaštititi svoje ljude. Odmah otkrije novu

stazu u litici koja se uzdizala pod strmim kutom. Jedino vojničko oko

ju je moglo primijetiti. Sitne noge malih planinskih hiraksa koje su je

koristile uglačale su stijenu, što je privuklo Zouginu paţnju. «Ostani

ovdje! », vikne Robyn, ali ona stane pred njega. «Zouga, što ćeš učiniti?

«, upita i odmah reče. «Gore su ljudi! Ne moţeš pucati na njih! » Njeni

obrazi još su bili zamrljani suzama, ali blijedo lice bilo je odlučno.

«Makni se s puta», odsiječe on. «Zouga, to će biti ubojstvo. » «Oni

pokušavaju ubiti moje ljude. » «Moramo se nagoditi s njima. » Robyn ga

uhvati za ruku dok je prolazio, ali on je otrese i potrči uz stazu. «Bit će

to ubojstvo! », njen krik ga je pratio, a dok se penjao, sjeti se riječi

starog Toma Harknessa kojima je optuţio oca da bi ubio svakog tko

mu stane na put. Na to je mislio, shvati odjednom. Pitao se je li se i

njegov otac morao izboriti za prolaz, baš kao i sada Zouga. «Ako

zatočnik Svemogućeg moţe to učiniti, slijedit ćemo njegov primjer»,

promrmlja dok se penjao. Ispod njega, Enfield ponovno opali, a zvuk je

bio prigušen udaljenošću i gotovo izgubljen u novoj lavini stijena.

Cheroot se mogao samo nadati da će obeshrabriti napadače pucajući iz

tog kuta; mogao ih je pogoditi samo ako se neki jako nagne nad liticu.

Zouga se penjao u hladnom bijesu, preskačući opasna mjesta bez

oklijevanja, dok su kamenčići padali ispod njegovih nogu i nestajali u

199

ponoru. Iznenada iziđe na širi rub koji se uzdizao pod blaţim kutom,

tako da je mogao potrčati bez straha da će pasti. Penjao se brzo; prva

stijena pala je prije desetak minuta. Napadači su nastavili

bombardiranje, a brda su odzvanjala grmljavinom padajućih stijena.

Ispred Zouge, par malih planinskih koza odskakuće preko slomljenih

stijena, bjeţeći od ljudi i padajućeg kamenja. Stigle su do kraja staze i

jedna za drugom skočile preko praznog prostora, gotovo četrdeset

stopa do suprotnog kamenog zida koji se činio ravnim. Ipak, prihvatile

su se kopitima za njega poput muha i nestale brzo preko vrha litice.

Zouga im je zavidio na pokretnosti, dok je znoj natapao njegovu

košulju i tekao mu u oči. Nije mogao stati da se odmori, jer ispod njega

je krik označio da je kamenje pogodilo barem jednog nosača. Prijeđe

još jedan strmi uspon na kozjoj stazi i iznenada se nađe na ravnom

vrhu prekrivenom slabom ţućkastom travom i mjestimičnim malim

grmljem. Zouga se baci na tlo dolazeći do daha i obriše znoj iz očiju,

gledajući preko ponora litice na drugoj strani. Bio je na razini s njima.

Udaljenost je bila tri ili četiri stotine jarda, dovoljno za Sharps, za

razliku od velikih pušaka koje bi na toj udaljenosti bile vrlo neprecizne.

Prouči teren na drugoj strani i odmah shvati zašto su napadači

odabrali baš tu liticu za napad na karavanu. Bili su na ravnom

kamenom stošcu bez vidljivog pristupa. Put do njega bio je skriven i

lako branjiv. Napadači su imali neograničenu količinu svojih

projektila, jer stijene su bile razbacane svuda po visoravni, varirajući u

veličini od ljudske glave do slonovskog trupa. Upravo su jednu od

takvih polugama gurali prema rubu litice. Zougine ruke tresle su se

dok ih je pokušavao smiriti, ali puška je drhtala i nije mogao precizno

naciljati ljude s druge strane. Bilo ih je više od dva tuceta, a svi su bili

goli, osim vođe koji je imao kratku tuniku. Njihove tamne koţe sijale

su na suncu od znoja. Brzo je vratio dah i počeo puzati na trbuhu,

stavivši cijev puške na kamen ispred sebe. Sada je stajala čvrsto, a kad

je naciljao, grupa ljudi uspjela je gurnuti golemu stijenu preko ruba.

Krenula je uz kratko grebanje po tlu koje je mogao jasno čuti, te se

sunovratila u dvije stotine stopa duboku provaliju - brda su ponovno

odjeknula od snaţnog udarca. Mala grupa crnaca povukla se s ruba

litice, odmarajući se za trenutak prije no što će baciti sljedeći projektil.

Samo jedan je nosio ukras na glavi. Izgledao je poput kape od lavlje

grive: duga smeđa kosa obrubljena crnim. Činila je čovjeka višim od

njegovih kompanjona, i izgledalo je da im izdaje zapovijedi,

gestikulirajući i gurajući ih. «Ti ćeš odgovarati, ljepotane! « šapne

200

Zouga. Vratio je dah, a znoj mu se hladio na leđima. Namjesti ciljnik

na tri stotine jarda i nacilja čovjeka s lavljom grivom. Opali, i dok je

zvuk još uvijek odjekivao u njegovim ušima, vidje kako mali komad

stijene leti s ruba u dolinu. «Nisko, ali na pravoj liniji», reče sebi, te

stavi novi metak u pušku. Pucanje je uzbunio skupinu ljudi. Gledali

su oko sebe, nesigurni odakle je pucanj došao. Visoka prilika s kapom

oprezno se pribliţi rubu litice i pregleda otkrhnutu stijenu, dodirujući

je jednim prstom. Zouga ponovno zategne kokot na pušci. Nanišani

ţućkastu kapu i poravna mušicu sa zadnjim ciljnikom. Lagano pritisne

okidač. Metak se zabije u čovjeka uz zvuk kao kad domaćica tuče

tepih, a ovaj se okrene, raširi ruke i padne na sam rub litice. Njegovi

kompanjoni se skameniše, ne pokušavajući mu pomoći dok je klizio

prema ponoru; zadnje grčenje nogu pošalje ga u prazninu. Dugo je

padao, raširene ruke i noge okretale su se poput ţica kotača; kad je

pao, čuo se novi mesnati udarac. Zouga ponovno opali u gomilu ljudi,

ne pokušavajući izdvojiti bilo koga i jednim metkom pogodi dvojicu, jer

Sharps je čak i na toj udaljenosti mogao probiti čovjeka bez gubitka

brzine. Kad se kugla zabila u njih, raštrkali su se bjeţeći, i mogao je

čuti njihove prestrašene krikove. Prije no što je ponovno opalio, nestali

su u kamenoj usjeklini čudesnom brzinom malih hiraksa. Tišina je bila

uznemirujuća, nakon grmljavine padajućih stijena i pucnjave. Trajala

je mnogo minuta, a razbije je oštri glas Jana Cheroota koji ga je zvao s

dna prolaza. Zouga ustane i nagne se nad liticu, drţeći se za granu

obliţnjeg stabla. «Provedite karavanu, naredniče. » Podigao je glas da bi

mogao doprijeti dolje, a odjek ga poče zadirkivati: «naredniče -

naredniče -naredniče. « «Pokrivat ću vas - ću vas - ću vas. » Zouga

pozove malu Matabele djevojku koja je klečala pokraj Robyn, pomaţući

joj pri zbrinjavanju nosača koji je bio pogođen komadom stijene

tijekom napada i čije je rame bilo otvoreno do kosti. «Juba», reče joj,

«ţelim da pođeš sa mnom. » Djevojka pogleda Robyn, oklijevajući da ga

posluša. On se ponovno razbjesni. Nisu razgovarali otkako je prekinuo

napad svojom puškom i omogućio nastavak puta. «Dođi», ponovi on, a

dijete spusti oči i krene pokorno za njim. Vraćao se oprezno,

zastajkujući svakih pedesetak koraka kako bi pregledao vrh litice, iako

je bilo prilično sigurno da više neće biti napada. Ipak, drţao se blizu

kamenog zida, izvan dometa kamenja. Kretanje je bilo teško. Trebalo

im je gotovo sat vremena da se vrate do mjesta gdje je Zouga označio

pad tijela ratnika s lavljom kapom. Još toliko vremena im je trebalo da

pronađu leš. Pao je u duboku pukotinu između dvije stijene, leţeći na

201

leđima. Tijelo je bilo neoznačeno, osim male rupe od metka na lijevoj

strani golih grudi. Oči su mu bile širom otvorene, ali izgubio je kapu.

Nakon jednog trenutka, Zouga se okrene Jubi: «Tko je on? Iz kojeg

plemena? » Dijete nije pokazivalo strah zbog prisutnosti smrti. U

svojem kratkom ţivotu vidjela je i mnogo gore. «Mashona! », reče

prijezirno. Juba je bila Matabele s krvi Zanzija, i nije bilo plemenitije

krvi osim obitelji samog kralja Mzilikazija. Za druga plemena u Africi

osjećala je samo prijezir, a posebno za ove ljude. «Mashona! », ponovi.

«Gutači prašine! » Bio je to krajnji izraz poniţenja koji su Matabele

primjenjivali na sva plemena koja su uzeli u ropstvo ili doveli do točke

izumiranja. «Ti babuni se uvijek bore na taj način. » Pokaţe glavom

mrtvog čovjeka. «Stoje na brdima i bacaju kamenje. » Tamne oči joj

zasjaje. «Svake godine postaje sve teţe našim mladim ljudima okrvaviti

svoja koplja, a dok to ne učine, kralj im ne dozvoljava ţenidbu.»

Prekine, a Zouga se ironično nasmiješi. Dijete nije bilo toliko zgroţeno

nedostatkom poštene borbe kod Mashona, već problemima koje je to

izazivalo na bračnim trţnicama Matabelea. Zouga siđe u procijep i

stane iznad mrtvog ratnika. Unatoč Jubinom prijeziru, čovjek je bio

dobro građen, ravnih snaţnih udova i lijepih, inteligentnih crta lica.

Zouga prvi put osjeti ţaljenje što je ispalio metak koji je uzrokovao tu

naizgled nevinu ranu. Bilo je dobro što ratnik leţi na leđima, jer izlazna

rana sigurno je bila strašna. Vojnik nikada neće ispitivati tijela ljudi

koje je ubio u ţaru borbe. Zouga je to otkrio davno u Indiji, jer nakon

borbe uvijek je dolazilo do krivnje i ţaljenja. Otrese tu misao, jer nije

došao veseliti se ubojstvu ili se mučiti zbog njega, već identificirati

svojeg protivnika. Zašto su ti ratnici napali karavanu bez upozorenja,

pitao se? Gdje su bile granične straţe slavnog kraljevstva

Monomatape? Najvjerojatnije objašnjenje je bilo da se radi o običnim

banditima, poput dakoita u Indiji s kojima se dobro upoznao.

Zamišljeno je gledao leš. Tko je to bio? I koliko je njegovo pleme opasno

za Zouginu karavanu? Ali, nije mogao saznati ništa više i poče se dizati

kad primijeti ogrlicu oko vrata. Klekne da je ispita. Bila je načinjena od

jeftinih perla na uzici od crijeva i bezvrijedna, osim privjeska koji je

kliznuo pod pazuh, skriven Zouginom pogledu sve do sada. Izvuče ga,

pogleda, i skine cijelu ogrlicu s čovjekovog vrata. Kad je stavio ruku iza

njegove glave, osjeti komadiće lubanje kako struţu jedan o drugoga,

poput slomljenih porculanskih komada. Spusti razbijenu glavu i

ustane s ogrlicom omotanom oko prstiju, ispitujući privjesak. Bio je

izrezbaren iz slonovače poţutjele od starosti. Sitne crne pukotine

202

formirale su finu mreţu preko polirane površine. Zouga je podigne da

uhvati sunčevo svjetlo i okrene kako bi je proučio sa svih strana. Vidio

je još jednu figuricu gotovo identičnu ovoj, zlatnu figuricu koja je sada

bila u trezoru u Cape Townu gdje ju je spremio prije isplovljenja na

Crnoj šali. Bio je to isti stilizirani ptičji oblik na okrugloj podlozi.

Podloga je bila ukrašena istim trokutastim obrascem zubi morskog

psa, a ptica je imala iste široke grudi i kratka oštra krila savijena na

leđima. Mogao je to biti golub ili grlica, da nije bilo jednog detalja.

Kljun je bio zakrivljeno oruţje grabeţljivca. Bio je to sokol, znao je bez

sumnje. Bio je siguran da ptica ima neko duboko značenje. Zlatna

ogrlica koju mu je ostavio Harkness sigurno je pripadala kralju,

kraljici, ili visokom svećeniku. Na to je ukazivao odabir materijala -

zlata. Sada je ovdje bio isti oblik, kod čovjeka koji je bio nekakav

poglavica, a privjesak je bio oblikovan u drugom dragocjenom

materijalu, slonovači. Sokol Monomatape, mislio je Zouga,

proučavajući drevni ukras - morao je biti drevan, jer slonovača je imala

patinu i sjaj, Pogleda malu Matabele djevojku koja je stajala iznad

njega gotovo naga, promatrajući ga sa zanimanjem. «Vidiš li ovo? »,

upita. «To je ptica. » «Jesi je vidjela prije? » Juba zavrti glavom, a male

punašne grudi se zanjišu. «To je stvar Mashona», slegne ona. Što bi

kćer sinova Senzangakhone i Chake imala s takvom besmislicom?

Zouga stavi ogrlicu oko vlastitog vrata, sakrivši sokola u košulju.

«Dođi! », reče Jubi. «Ovdje više nema ničega za nas. » Krenuše natrag

prema logoru. Zemlja u koju ih je doveo stari slon bilo je kraljevstvo

slonova. Moţda ih je pritisak lovaca koji su stizali s juga potjerao u

ovaj svijet bez ljudi. Krda su bila posvuda. Svakog dana, Zouga i Jan

Cheroot vraćali su se iz lova s golemim kljovama. Prvi mjesec ubili su

četrdeset i osam slonova, a drugi gotovo šezdeset, a Zouga je zapisivao

svaki ulov u svoj dnevnik - okolnosti lova, teţinu svake kljove i točnu

lokaciju mjesta na kojima su ih zakopali. Njegova mala druţina nosača

ne bi mogla nositi niti mali dio tolike količine slonovače, a smjer i

udaljenost puta još nije bila poznata. Zouga je zakapao svoje blago,

uvijek pokraj nekog prepoznatljivog mjesta - velikog stabla, neobične

stijene, brijega ili mjesta spajanja rijeka. Jednog dana će se vratiti po

to, a tada će slonovača biti osušena i lakša. U međuvremenu, provodio

je dane progoneći plijen, prelazeći velike udaljenosti dok njegovo tijelo

nije bilo uvjeţbano poput tijela vrhunskog atletičara. Njegove ruke i

lice dobili su boju mahagonija, a čak i brada i brkovi poprimili su

nijansu zlata na jakom sunčevom svjetlu. Svakoga dana učio je od

203

Jana Cheroota prerijske mudrosti i trikove, sve dok nije mogao pratiti

slabi trag preko kamenitog terena bez provjeravanja. Naučio je

predvidjeti kojim će smjerovima progonjena krda doći niz vjetar i

osjetiti njegov miris. Naučio je predvidjeti obrasce njihova kretanja

kako bi mogao presjeći tragove koji su se kretali u krug i uštedjeti si

mnoge sate hoda. Naučio je procijeniti spol, veličinu i dob slona po

znakovima na zemlji. Otkrio je da krdo moţe zadrţati tempo hoda

između koračanja i laganog trka dan i noć bez pauze - ali isto tako,

ako ih iznenadi usred podneva, mogu brzo trčati prvih pet milja dok se

mladunci ne umore i dok ţenke ne stanu s njima, mašući velikim

ušima, gurajući surle u vlastita grla kako bi iz trbuha isisale vodu koju

će politi po mladuncima. Naučio je pronaći srce i mozak, pluća i kičmu

sakrivene u bezobličnoj planini sive koţe i mesa. Naučio je pogoditi

rame kad bi ţivotinja stajala postrance, tako da bi pala kao da ju je

udario grom, ili kuk, kad bi trčao za krdom, slomivši slonu zglob kako

ne bi mogao pobjeći dok mu se polako pribliţava za smrtonosni

pogodak. Lovio je krda na brdima gdje su se penjala da se osvjeţe na

večernjem povjetarcu. U zoru ih je lovio u gustim šumama i na

otvorenim ravnicama, a u podne u starim zaraslim vrtovima nestalih

ljudi. Jer, zemlja za koju je prvo vjerovao da je nenastanjena, to nije

bila već mnogo tisuća godina. Iza napuštenih vrtova gdje je čovjek

jednom sadio svoje ţito, a sada su šetali slonovi, Zouga je pronašao

ostatke golemih gradova, davno napuštene ruševine nekada razvijene

civilizacije od koje su ostali samo tragovi kruţnih koliba na zemlji,

pocrnjela ognjišta i ostaci korala koji su sigurno bili ispunjeni

mnoštvom stoke. Prema količini; raslinja, činilo se da nitko ovdje nije

ţivio mnogo desetljeća. Bilo je čudno da ova velika krda slonova

prolaze uništenim gradovima i poljima. Zouga se prisjeti stiha čudne

egzotične pjesme koja je prošle godine objavljena u Londonu, i koju je

pročitao prije isplovljavanja: «Kaţu da Lav i Gušter čuvaju dvore gdje je

Jamshyd vladao i pio; i Bahram, taj veliki Lovac - Divlji Magarac, preko

njegove glave skače, i on leţi čvrsto usnuo. » Zouga pronađe među

ruševinama koliba duboki pepeo, vjerojatno od krovova i drvenih

zidova. U jednom drevnom selu nabrojio je tisuću takvih nastamba

prije no što je odustao. Brojan narod, ali gdje je nestao? Djelomičan

odgovor pronašao je na drevnom bojnom polju iza koliba. Kosti su bile

bijele poput snijega, većina zakopana u plodnu crvenu zemlju ili

pokrivene travom. Ljudski ostaci pokrivali su područje od mnogo ara,

leţeći u gomilama ili nizovima poput pokošene pšenice koja čeka

204

skupljače. Gotovo svaka lubanja bila je smrskana udarcima toljaga ili

buzdovana. Zouga shvati da to i nije bilo bojno polje, već stratište, jer

takav pokolj nije se mogao nazvati bitkom. Ako se to dogodilo kod

svakog uništenog grada na koji je naišao, broj mrtvih morao je biti više

desetaka ili čak stotina tisuća. Nije bilo čudno što su ljudi preţivjeli u

malim raštrkanim skupinama poput šačice ratnika koji su ih pokušali

spriječiti da prođu klisurom. Bilo je i drugih. Povremeno, Zouga je vidio

dim s vatre kako se uzdiţe s najvišeg vrha jednog od čudno

oblikovanih brda koja su bila raštrkana terenom u svim smjerovima.

Ako su to bili preţivjeli iz nestale civilizacije, još su ţivjeli u strahu od

sudbine koja je snašla njihove pretke. Kad bi se Zouga sa svojom

lovačkom druţinom pribliţio nekom od tih uzdignutih naselja, našli bi

grebene utvrđene zidovima od kamenja. Dočekivale bi ih lavine stijena

zakotrljanih niz strminu, pa bi se morali brzo povlačiti. Izvan utvrđenih

brda često su se nalazili mali komadi kultiviranog zemljišta. Na njima

je raslo proso, ropoko i veliki slatki yam plodovi, a ono što je bilo

najvaţnije za Zougu, bio je tamni domaći duhan. Zemlja je bila plodna

i ropoko je rastao dvostruko viši od čovjeka, dok su mu klasovi bili

puni crvenog zrnja. Lišće duhana imalo je duge peteljke i bilo je veliko

poput slonovskog uha. Zouga je zamotao vrhove listova u snaţne

cigare osebujnog ukusa, razmišljajući kako je ova biljka stigla čak do

ovako daleke zemlje. Ovi ljudi sigurno su nekada trgovali s obalom. To

su dokazivale perle koje je našao na vratu mrtvaca i ovaj duhan, kao i

drveće tamarinda koje je inače raslo u Indiji. Zouga se pitao što bi

kolonija britanskih doseljenika sa svojom industrijom i sofisticiranom

poljoprivrednom tehnologijom, plugovima i rotacijom ţetava,

fertilizacijom i selekcijom sjemenja, mogla učiniti s ovom plodnom

zemljom. Kad god bi se vratio do glavnine karavane, pravio bi

proračune sunčevog kretanja i radio s kronometrom i almanahom

kako bi izračunao točne poloţaje i dodao ih mapi Toma Harknessa.

Vrijednost mape je rasla kako je u nju ucrtavao nove rijeke, nove

granice pojasa i koridora muha, te upisivao svoja promatranja o

terenu, tlu i vegetaciji. Kad nije bio obuzet mapom, radio je na

dnevniku i dodatnom rukopisu. Za to su vrijeme Jan Cheroot i nosači

donijeli najnoviju ţetvu slonovače koja je tek počela smrdjeti, i zakopali

je. Upisujući broj kljova u dnevnik, utvrdi da je uz put zakopao više od

dvanaest tisuća funta kljova. U Londonu je funta vrijedila šest šilinga,

što je iznosilo gotovo četiri tisuće funta sterlinga. Problem je bio kako

prenijeti sve u London. Zouga se smješkao završavajući kalkulaciju;

205

trebalo mu je samo tucet kola, ili pet stotina nosača da sve prenesu na

udaljenost od dvije tisuće milja. Kod svakog prelaska rijeke Zouga je

uzeo crnu tavu koja je inače sluţila kao lonac za kuhanje i pranje, te

pretraţivao šljunak. Napunio bi tavu šljunkom i ispirao sadrţaj,

postupno ga prosipajući, dok na kraju na dnu ne bi ostao samo najteţi

materijal. Ipak, ostatak je uvijek bio taman i nezanimljiv, bez zlatnog

sjaja za kojim je tako čeznuo. Prilikom unošenja svih tih aktivnosti u

dnevnik, jedina stvar zbog koje se zamislio bila je kako nazvati novu

zemlju. Do sada nije bilo dokaza da je to carstvo Monomatape, niti da

ono uopće postoji. Uplašeni, raštrkani i demoralizirani ljudi koje je

susreo sigurno nisu bili ratnici moćnog carstva. Postojao je još jedan

razlog što nije upotrijebio to ime. Da je to učinio, bilo bi to priznanje da

je zemlja otkrivena već prije, a svakog dana su snovi o tome kako će on

zauzeti ovu zemlju u ime Kraljice i nacije bili sve vjerojatniji. Počeo je

upotrebljavati ime Zambezija - zemlja ispod rijeke Zambezi. To je bilo

ime koje je zapisao u dnevnik i rukopis. Tempo putovanja bio je spor,

zbog posla koji je trebalo obaviti; Robyn je bijesno rekla Zougi: «Prema

tebi, puţ izgleda kao pobjednik derbija. » Iako je Zouga prelazio po

dvije stotine milja u svojim lovačkim pohodima, karavana je čekala

njegov povratak, a zatim su svi čekali pet-šest dana da Cheroot i

nosači donesu slonovaču. «Morrise Zouga, koliko znamo, tvoj otac

moţda negdje umire i čeka lijek, dok ti. » «Ako je preţivio do sada,

teško da će stari vrag odapeti baš u nekoliko sljedećih dana. » Zougin

vedri ton skrivao je njegovu iritiranost. Otkako je ubio Mashonu,

osjećaji između brata i sestre bili su zategnuti do točke u kojoj im je

bilo teško zadrţati mirnoću glasa u rijetkim prilikama kad bi

razgovarali. Zougina duga i česta izbivanja iz karavane nisu bila samo

zbog posvećenosti lovu i istraţivanju okoline. Bilo mu je lakše kad je

bio udaljen od sestre. Ono ekstatično raspoloţenje kada su stajali s

rukom u ruci poput dvoje djece na litici bilo je mjesecima iza njih.

Razmišljajući pokraj svoje usamljene logorske vatre, dok su hijene

vrištale oko svjeţih leševa slonova i obliţnjoj šumi, shvati kako je

zapravo čudo da su dva potpuno različita karaktera s toliko drukčijim

ciljevima stigli tako daleko bez ozbiljnih nesuglasica. Bilo je to

predobro da bi trajalo, a sada se pitao kako bi to moglo završiti. Trebao

je poslušati svoj instinkt i poslati Robyn natrag u Tete i Cape Town, jer

sukob interesa mogao je završiti jedino u katastrofi za cijelu

ekspediciju. Kad se sljedećeg dana pridruţi glavnini karavane,

razgovarat će s njom o tome, ovako ili onako. Morat će barem prihvatiti

206

da je on vođa ekspedicije i njegove odluke su konačne. Ako to učini,

mogao bi donekle popustiti njenim ţeljama, iako je lov na Fullera

Ballantynea bio vrlo nisko na popisu njegovih prioriteta. Vjerojatno bi

bilo bolje za sve, pa i njega samog, da je Fuller Ballantyne davno

poloţen u grob kraj svojih nosača. Zouga osjeti tračak krivnje zbog te

pomisli; neće je zapisati, čak niti u najprivatnije dijelove dnevnika. Ali,

ideja je ostala i kad se zavio u svoj pokrivač kraj malih vatra i pokušao

spavati unatoč hrkanju Jana Cheroota. Odlučivši nametnuti svoj

autoritet, Zouga se izvuče iz pokrivača. Jutro je bilo ledeno. Ţelio je

brzo krenuti natrag do mjesta gdje je prije dvanaest dana ostavio

Robyn i ostatak karavane. Pretpostavljao je da do tamo ima četrdeset

milja, moţda malo manje, i postavio je okrutan tempo bez pauze u

podne. Namjerno je ostavio glavninu ulogorenu ispod posebno

oblikovanog brda čije su kamenite kule bile jasno vidljive s mnogo

milja. Nazvao ga je Mount Hampden, u sjećanje na njegov posjet tom

dvorcu u djetinjstvu. Bili su još daleko kad Zouga primijeti da nešto

nije u redu. Iz podnoţja brda nije se dizao dim. Ostavio je na sušenju

gotovo tonu slonovskog mesa, i kad je odlazio, stup dima se dizao

visoko iznad grebena brda. «Nema dima! », reče Cherootu, a mali

Hotentot klimne. «Nisam to ţelio reći prvi. » «Je li nas Camacho morao

slijediti tako daleko? » «Postoje i druge ljudoţderske ţivotinje osim

Portugalca«, reče Cheroot i nagne upitno glavu dok se Zouga skidao

kako bi lakše trčao. Zatim, bez riječi, učini što i on, te doda hlače i

ostalu opremu nosačima. «Slijedite me što brţe! », reče im Zouga,

uzevši vrećicu s barutom od Matthewa. Okrene se i potrči. Jan Cheroot

bio je kraj njega, kao i mnogo puta prije; trčali su tempom koji bi za

nekoliko milja iscrpio stado slonova. Sav Zougin antagonizam prema

sestri nestao je u navali brige za njenu sigurnost. Niz strašnih slika

prošao mu je kroz um - razoreni logor, osakaćena tijela u krvavoj travi,

raznesena kuglama portugalskih mušketa, izbodena širokim

assegaima crnih ratnika. Uhvati se kako moli za njenu sigurnost,

ponavljajući formule iz svojeg djetinjstva koje je rijetko koristio;

nesvjesno pojača tempo, dok Cheroot nije počeo protestirati i polako

zaostao za njim. Stigao je do podnoţja brda milju ispred Jana i

okrenuo se kako bi pogledao zalazeću kuglu crvenog sunca. Stao je,

dolazeći do daha, dok su mu se grudi dizale i padale, a znoj curio u

bradu. Pogleda dolje pod visoka mukusi stabla gdje je ostavio

karavanu i srce mu potone. Osjeti mučninu od uţasa. Logor je bio

napušten, a vatre hladne. Boreći se za dah, Zouga jurne niz blagu

207

strminu u napušteni logor i počne traţiti tijela. Nije ih bilo, i on pomisli

na trgovce robljem. Uzeli bi ih sve - on zadrhti od uţasa pri pomisli što

bi Robyn mogla proţivjeti. Otrči do njene kolibe. Bila je potpuno

napuštena. Otrči u sljedeću, i sljedeću - sve su bile prazne, ali u

zadnjoj pronađe jedno tijelo. Bilo je skvrčeno na pjeskovitom podu

primitivnog zaklona i omotano u pokrivač. Pokrivač je bio navučen

preko glave i čvrsto zamotan oko trupa. Ne ţeleći otkriti strašno

izmrcvareno tijelo svoje sestre, Zouga klekne kraj njega. Znoj ga je

zasljepljivao dok je polako skidao pokrivač s glave. Leš oţivi uz

prestrašeno zavijanje i skoči dvije stope u zrak, divlje brbljajući,

pokušavajući zbaciti pokrivač i braniti se. «Pakleni pas! », vikne Zouga.

Tako je nazvao najlijenijeg od svojih nosača, mršavog momka s

golemim apetitom za meso i malim entuzijazmom za bilo što u što je

uključen fizički rad. «Što se dogodilo? Gdje je Nomusa? » Kad se

Pakleni pas smirio, preda mu kratku poruku kao odgovor na njegova

pitanja. Komad papira istrgnut iz Robyninog dnevnika bio je presavijen

i zapečaćen crvenim voskom. Na njemu je pisalo: Dragi Zouga,

Smatram da će daljnje odlaganje ozbiljno ugroziti interese sponzora

ove ekspedicije. Prema tome, odlučila sam krenuti brzinom koja je

primjerenija postizanju naših ciljeva prije kišne sezone. Ostavila sam

Paklenog psa da čeka tvoj povratak. Slijedi me brzinom koju ti

odabereš. Tvoja draga sestra, Robyn. Poruka je bila napisana prije

deset dana. Bilo je to sve što mu je ostavila. Nije bilo čak niti vrećice

soli ili čaja, bez kojih je bio već danima. Zougin šok trajao je dok

Cheroot nije stigao do logora, a kad su stigli i nosači, divlji bijes počeo

je zamjenjivati sve druge emocije. Hodao bi i noću da stigne do

karavane, ali nosači nisi mogli ustati od umora čak niti pod njegovim

udarcima.

Robyn je imala velike poteškoće prilikom tjeranja nosača da raspreme

logor i uzmu teret. Njeni prvi pokušaji bili su dočekani smijehom, jer

nitko nije vjerovao da misli ozbiljno. Čak ni Juba nije mogla razumjeti

da Nomusa, ţena, preuzima zapovijedanje karavanom. » Kad. su svi

argumenti propali, Robyn je malom hotentotskom naredniku uzela

korbač od koţe nilskog konja. Narednik je izvikivao frenetične

zapovijedi svojim ljudima s gornjih grana mukusi stabla na koje ga je

natjerala Robyn. Hodali su sat vremena, a podsmijeh je zamijenilo

gunđanje. Svi su bili uvjereni da je safari osuđen na propast, jer tko je

ikad čuo da ţena - mlada ţena - mlada bijela ţena - vodi u nepoznato.

Nakon pola milje, nosači su se ţalili na trnje u stopalima ili krv u

208

očima, što su bile bolesti nosača koji ne ţele dalje. Natjerala ih je da

nastave opalivši iz velikog mornaričkog Colta. Hitac se pokazao

nevjerojatno dobrim lijekom za oči i noge i konačno su započeli hodati,

prešavši prvog dana deset milja na jugozapad. Unatoč maski hrabrosti

koju je stavila pred nosačima i mušketirima, Robyn je imala svoje

sumnje. Paţljivo je gledala kako Zouga planira smjer prizmatičnim

kompasom i savladala je tehniku određivanja udaljenog brda ili druge

oznake na obzorju i kretanja prema njemu. Bio je to jedini način za

odrţavanje ravne linije hoda u ovoj breţuljkastoj pošumljenoj zemlji.

Kad je god imala priliku, proučavala je Harknessovu mapu i shvatila

mudrost Zouginog odabira smjera. Namjeravao je prijeći tu široku

neistraţenu zemlju koju je nazvao Zambezija i na kraju stići do puta

koji je načinio njihov djed, Robert Moffat od svoje misije u Kurumanu

do grada kralja Matabelea, Mzilikazija, kod Thabas Indunasa.

Međutim, Zougina namjera bila je otići juţno od granica kraljevstva

Matabelea, izbjeći Spaljenu zemlju gdje su Mzilikazijevi impiji ubijali

sve putnike. Niti ona ni Zouga nisu se mogli pouzdati u rodbinsku

vezu s Moffatom. Kad stignu na kolski put do Kurumana, bit će u

poznatom svijetu, i cesta će ih dovesti do niza oaza koje je označio

njihov djed. Kod Kurumana, nakon okupljanja obitelji, put do Cape

Towna bio je dug i umarajući, ali prometan, i za manje od godine dana

bit će natrag u Londonu. Osjetljivi dio bio je put juţno od zemlje

Matabelea, kroz nepoznate opasnosti ispred njih. Robyn nije stvarno

očekivala da će sama morati izvesti cijelu navigaciju. Zouga će sigurno

stići do logora kod Mount Hampdena i krenuti za njima. Tada će se

dogoditi zanimljiv sukob volja. Međutim, bila je sigurna da će Zouga na

kraju shvatiti da je sigurnost oca vaţnija od ubijanja ţivotinja čije zube

vjerojatno nikada neće ponovno iskopati iz rupa u zemlji. Ovo je bila

samo gesta otpora, jer Zouga će uskoro ponovno biti s njom. U

međuvremenu, međutim, imala je neugodan osjećaj usamljenosti u

grudima. Druge noći zaustavili su se na rubu rijeke koja je bila

reducirana na niz zelenih bazena u bijelom pijesku riječnog korita. Na

strmoj obali bio je mali šumarak smokava - davitelja. Glatka bijela

stabla i grane puzali su uvis poput debelih, ţilavih pitona koji su gušili

drvo domaćina. Paraziti su bili viši i jači nego što su truli ostaci koji su

ih hranili ikad bili, a grozdovi zrelih smokava prekrivali su grane.

Debeli zeleni golubovi hranili su se voćem, lepećući krilima i zviţdeći

glasovima drukčijim od ostalih golubova. Robyn su zvučali kao da

govore «Oh, dobro, oh vrlo dobro! ». Naginjali su glave i gledali ljude

209

kroz zelene grane. Nosači su napravili zaklone od grana trnovitog

grmlja i zapalili vatre, kad začuše riku lava. Bio je vrlo udaljen, pa se

nitko nije previše zabrinuo. Činilo se da dolazi nekoliko milja nizvodno;

bio je to zvuk na koji su svi navikli. Nije prošla niti jedna noć otkako

su prošli stazu slonova a da nisu čuli riku lavova, a ujutro nalazili u

mekoj zemlji oko logora tragove šapa, velike ponekad poput tanjura za

juhu. Velike radoznale mačke kruţile su oko njih tijekom noći.

Međutim, Robyn nikad nije vidjela niti jednu, jer bile su gotovo u

potpunosti noćne ţivotinje. Njen prvobitni strah odavno se pretvorio u

indiferentnost. Osjećala se sigurnom iza zaklona od trnovitog grmlja i

sada je jedva podigla glavu s dnevnika u kojem je samo malo

pretjerivala opisujući svoju kompetentnost u vođenju karavane.

«Krećemo se podjednako brzo kao kad je vodio Z», napisala je, ali nije

spomenula raspoloţenje nosača. Lav je riknuo samo jednom; zvuk se

nije ponovio i razgovor oko vatra se nastavio, dok je Robyn pisala u

svoj dnevnik. Nekoliko sati nakon zalaska sunca, logor se pripremio za

noć. Robyn je slušala melodiozne afričke glasove nosača kako polako

gasnu, leţeći u svojem zaklonu pokraj Jube. Uzdahne duboko i odmah

zaspe - da bi se probudila zbog zvukova i pometnje svuda oko sebe. Po

hladnoći zraka, tami i svojoj pospanosti znala je da je kasno. Noć je

odjekivala od preplašenih povika ljudi i zvuka trčećih nogu. Zatim

začuje muškete, bacanje teških cjepanica na vatru i Jubine krikove

pokraj njene glave. «Nomusa! Nomusa! » Još omamljena spavanjem,

Robyn se uspravi. Nije bila sigurna sanja li ili je sve stvarnost. «Što je?

» «Vrag! », vrisne Juba. «Vragovi su nas došli pobiti! » Robyn zbaci

pokrivač i bosa istrči iz zaklona, odjevena samo u flanelnu spavaćicu.

U tom trenu, nove cjepanice planu i ona ugleda gola ţuta i crna tijela,

te uplašena lica, bjeloočnice i otvorena usta. Mari, hotentotski

narednik, potpuno gol, skakao je iza vatre, mašući mušketom, a kad

mu se Robyn pribliţi, on opali naslijepo u tamu. Robyn ga uhvati za

ruku. «Što je? », vikne mu u uho. «Leeuwl Lav! » Oči su mu sjajile od

straha, a pljuvačka tekla niz kutove usta. «Uzeo je Sakkiea! Izvukao ga

je iz pokrivača! « «Tiho! », vikne Robyn. «Svi budite tihi! » Konačno je

prihvatiše za vođu. «Tiho! », ponovi ona, a buka se brzo umiri. «Sakkie!

», pozove u tišini, a glas nestalog Hotentota začuje se ispod strme obale

riječnog korita. «Die leeuvv het my Lav me ima! Die duiwel gaan my

dood maakl Vrag će me ubiti», vrisne u agoniji. Jasno su čuli pucanje

kostiju i prigušeno reţanje poput psa koji drţi nešto u čeljustima. Uz

navalu straha koja joj podigne dlačice na rukama, Robyn shvati da

210

sluša zvuke proţdiranja ţivog čovjeka niti pedeset jarda od mjesta na

kojem je stajala. «Hy vreet my bene», glas je iskazivao neizdrţivu

agoniju. «Jede mi noge! » Strašni krčkajući, razdirući zvuci izazovu

mučninu u Robyn i sadrţaj ţeluca joj se podigne. Bez razmišljanja,

zgrabi granu s vatre i vikne naredniku: «Dođite, moramo ga spasiti! »

Potrči do obale i shvati da je sama i nenaoruţana. Pogleda natrag.

Nitko je nije slijedio. Stajali su u skupini, rame do ramena, drţeći

muškete, sjekire ili assegaie. «Gotov je. » Narednikov glas drhtao je od

straha. «Ostavite ga. Kasno je. Ostavite ga. » Robyn baci goruću granu

koju je drţala u riječno korito i spazi nešto veliko i tamno na rubu

sjena. Dotrči natrag do grupe i uzme mušketu jednom od Hotentota.

Zategnuvši kokot, otrči do rijeke i pogleda suho korito. Bio je potpuni

mrak, dok se iznenada netko ne pojavi iza njenog ramena, drţeći

zapaljenu granu. «Juba! Vrati se! », Robyn se otrese na dijete. Bila je

potpuno gola osim jedne uzice perla oko bokova. Vatra se odraţavala

od njenoga vitkoga crnog tijela. Nije mogla odgovoriti Robyn, jer suze

su se kotrljale niz njene punačke obraze, a grlo je bilo stisnuto

uţasom. Zavrti oštro glavom na Robyninu zapovijed. Ispod njih nalazio

se taj groteskni tamni oblik, a vriska umirućeg čovjeka pomiješala se s

reţanjem ţivotinje. Robyn podigne pušku, ali zastane da ne pogodi

Hotentota. Uznemiren svjetlom, lav ustane, golem i crn; brzo odvuče

tijelo koje se slabo uvijalo, noseći ga između prednjih nogu, i nestane u

tami izvan kruga svjetla. Robyn duboko udahne i puška joj se zatrese

u ruci, ali odlučno podigne bradu i krene niz obalu, podignuvši rubove

spavaćice. Juba krene za njom poput vjernog psića, pritiskujući se uz

nju tako da je gotovo izgubila ravnoteţu, ali drţala je baklju visoko, i

plamen je lelujao, osvjetljavajući okolinu. «Hrabra djevojka! », potakne

je Robyn. «Dobra, hrabra djevojka! » Posrtale su kroz pijesak koji im je

pokrivao članke pri svakom koraku. Ispred njih, na granici vidljivosti,

kretala se zlokobna crna sjena, a duboko rezanje ispunjavalo je noć.

«Ostavi ga! », vikne Robyn, a glas joj je drhtao. «Pusti ga istog časa! »

Nesvjesno je koristila iste zapovijedi koje je kao dijete davala svojem

terijeru kad nije ţelio ostaviti gumenu loptu. Ispred nje, u tami, Sakkie

ju je čuo i slabo se oglasio. «Pomozite, za ljubav Boţju, pomozite! » Ali

lav ga je odvlačio, ostavljajući na pijesku dugi vlaţni trag. Robyn se

brzo umarala, ruke su je boljele od teţine oruţja, a svaki dah gorio u

grlu, ali nije imala dovoljno zraka, jer čelične pandţe straha zgrabile su

joj grudi. Osjećala je da će se lav povlačiti samo neko vrijeme, dok ne

izgubi strpljenje zbog vikanja i uznemiravanja; njen instinkt bio je

211

točan. Iznenada ugleda cijeli oblik ţivotinje ispred sebe. Ispustila je

osakaćeno tijelo i stala nad njime poput mačke s mišem, ali bila je

velika poput shetlandskog ponija, s tamnom grivom koja je, podignuta,

udvostručavala njenu veličinu. Oči su svjetlucale na svjetlu baklje; lav

otvori ralje i rikne. Robyn osjeti fizičku bol kad je pogodi val zvuka.

Nesvjesno se povuče prema Jubi koja se drţala za nju. Dijete je plakalo

od očaja, izgubivši kontrolu nad tijelom, pa se na svjetlu baklje vidjelo

kako joj urin curi niz nogu. Kad je lav krenuo u napad, ona ispusti

baklju u pijesak, ostavivši ih u potpunoj tami. Robyn podigne

mušketu, više refleksno nego kao planirani čin agresije, i povuče

okidač svom snagom. Kremen se zapali i ona na slabom svjetlu za

trenutak ugleda lava. Bio je tako blizu da je cijev puške dodirivala

njegovu glavu. Ralje su bile širom otvorene, proizvodeći razornu riku.

Očnjaci koji su obrubljivali otvorene duboke čeljusti bili su dugi, bijeli i

okrutni. Robyn otkrije da vrišti, ali zvuk je bio izgubljen u rikanju

bijesne ţivotinje. Zatim, puška opali, poskočivši tako divlje u njenim

rukama da joj je gotovo ispala iz ruke, a rukohvat joj se zabije u trbuh

snagom koja joj je izbila zrak iz pluća, odgurnuvši je natrag. Spotakne

se o Jubu koja joj se drţala za noge i padne na pijesak u istom

trenutku kad je lav skočio. Da nije pala, lav bi joj se zabio u rebra i

slomio vrat, jer imao je više od četiri stotine funta. Ovako ju je samo

onesvijestio; nije znala koliko je to trajalo, ali kad je ponovno došla k

sebi, osjeti snaţan smrad mačke i golemu teţinu koja ju je zabijala u

pijesak. Slabašno se pomakne, jer teţina ju je gušila, a krv joj je oblila

glavu i vrat. «Nomusa! », začuje Jubin glas iz blizine. Rika se nije čula.

Bila je tu samo nepodnošljiva teţina i smrad lava. Robyn vrati snagu i

izvuče se ispod lava. Juba je odmah zagrli. Robyn je poče tješiti kao da

je beba, ljubeći joj obraze koji su bili vlaţni od suza. «Gotovo je! Hajde,

gotovo je», mrmljala je, svjesna da joj je kosa natopljena lavljom krvlju i

da se tucet ljudi, predvođeni narednikom, poredalo uzduţ obale, drţeći

baklje od zapaljene trave. Lav je leţao pokraj Robyn u pijesku. Kugla

ga je pogodila u nos, prošla kroz mozak i zabila se u osnovu vrata,

ubivši ga u zraku, tako da je beţivotno tijelo bilo prikovalo Robyn za

pijesak. «Lav je mrtav! » Robyn pozove ljude i oni siđoše u gomili, prvo

uplašeno, a zatim sve hrabrije, kad su vidjeli golemi ţuti leš. «Bio je to

pogodak pravog lovca! », izjavi narednik. «Inč više, i kugla bi se odbila

od lubanje, inč niţe, i promašila bi mozak. » «Sakkie», Robynin glas još

se tresao, «gdje je Sakkie? » Još je bio ţiv i donijeli su ga na pokrivaču

u logor. Rane su mu bile strašne i Robyn shvati da ga ne moţe spasiti.

212

Jedna ruka bila je saţvakana od šake do lakta, tako da nije ostao niti

jedan veći komad kosti. Jedno stopalo bilo je odgriţeno ispod članka,

progutano u jednom komadu. Zagrizao ga je i kroz pelvis i kraljeţnicu;

kroz razderotinu u dijafragmi ispod rebara vidjela su se nadimljuća

pluća. Robyn je znala da bi svaki pokušaj kirurgije samo pojačao

agoniju malog čovjeka. Polegla ga je blizu vatre, začepila blago najgore

rupe i pokrila ga pokrivačem. Dala mu je snaţnu dozu laudanuma koja

je i sama bila gotovo smrtonosna. Zatim je sjela kraj Sakkiea i uhvatila

ga za ruku. «Doktor mora znati kada pustiti čovjeka da dostojanstveno

umre», jednom joj je rekao profesor u medicinskoj školi. Malo prije

zore, Sakkie je otvorio oči, a zjenice su mu bile proširene od lijekova.

Nasmiješio se jednom prije no što je umro. Njegova braća pokopala su

ga u maloj spilji i zatvorila otvor stijenom koju hijene nisu mogle

pomaknuti. Kad su sišli s brda, obavili su kratki ritual ţaljenja koji se

sastojao od ispuštanja glasnih teatralnih krikova i pucanja u zrak da

ubrzaju putovanje Sakkijeve duše. Nakon toga su pojeli doručak od

dimljenog slonovog mesa, a narednik je prišao Robyn suhih očiju, sa

smiješkom na licu. «Spremni smo za pokret, Nomusa! » reče joj, i udari

nogom u zemlju, podignuvši koljeno gotovo do brade, što je bio znak

dubokog poštovanja koje je do tada bilo rezervirano samo za bojnika

Zougu Ballantynea. Tijekom hoda, nosači su zapjevali prvi put nakon

napuštanja logora kod Mount Hampdena. «Ona ti je majka i otac,

Liječit će ti rane, Stajat će nad tobom dok spavaš. Mi, tvoja djeca,

pozdravljamo te, Nomusa, Djevojko milosti. » Robyn nije iritirala samo

sporost karavane pod Zouginim vodstvom. Bio je to i njihov potpuni

neuspjeh da uspostave kontakt s bilo kojim od plemena, bilo kojim

stanovnikom raštrkanih utvrđenih sela. Bilo joj je potpuno logično

pratiti trag Fullera Ballantynea, pitajući one koji su ga morali vidjeti

kako prolazi i koji su sigurno razgovarali i trgovali s njime. Robyn nije

mogla vjerovati da bi otac prošao pokraj bilo koga tko bi stajao na putu

karavane, kao što je to učinio Zouga. Kad bi zatvorila oči, još je mogla

vidjeti sitno padajuće tijelo crnca s ukrašenom glavom kojeg je ubio

njen brat. Zamišljala je kako bi ona i njen otac prošli tim putem bez

pucnjave i ubijanja. Oprezno povlačenje, nuđenje malih poklona,

oprezno pregovaranje i konačni dogovor. «Bilo je to čisto ubojstvo!«,

ponavljala je po stoti put. «A od tada je sve što činimo najobičnija

pljačka! » Zouga se posluţivao usjevima sela kroz koja su prolazili,

uzimao duhan, proso i yam, ne ostavljajući čak niti šaku soli ili

nekoliko komadića sušenog slonovskog mesa kao simboličnu plaću za

213

uzetu robu. «Trebali bismo komunicirati s tim ljudima, Zouga», bunila

se. «To su zli i opasni ljudi. » «Zato što očekuju da ih opljačkaš i pobiješ

- i, Bog mi je svjedok, do sada ih nisi razočarao, zar ne? » Ista svađa

ponavljala se mnogo puta, i nitko nije popuštao. Sada je barem mogla

uspostaviti kontakt s tim ljudima, Mashonama, kako ih je s prijezirom

nazvala Juba, bez bratove nestrpljivosti i arogancije koja bi uplašila

strašljive ljude. Četvrtog dana nakon napuštanja Zouginog logora,

stigli su do izvanredne geološke formacije. Činilo se da je preko obzorja

sagrađena visoka brana, golemi zid od kamena koji je prolazio sa

sjevera na jug, koliko je oko moglo pratiti. Skoro ravno u liniji njihova

kretanja bio je jedini prolaz u toj prepreci; prema drukčijoj vegetaciji,

gušćem raslinju i tamnijem zelenilu bilo je jasno da kroz pukotinu

prolazi rijeka. Robyn malo promijeni smjer kretanja kako bi stigli do

prolaza. Kad su bili udaljeni nekoliko milja, Robyn primijeti prve

znakove ljudske prisutnosti otkako su napustili Mount Hampden. Na

liticama iznad rijeke bili su utvrđeni zidovi, a kad su se pribliţili,

Robyn ugleda vrtove na obalama rijeke branjene preprekama od

grmlja, te male straţarnice na visokim kolcima u sredini polja mladog

prosa. «Noćas ćemo napuniti ţeluce», veselio se narednik. «Ţito je zrelo.

» «Ulogorit ćemo se ovdje, naredniče», reče mu Robyn. «Ali, još smo

milju. » «Ovdje! », ponovno Robyn. Bili su zbunjeni kad je Robyn

zabranila ulazak u vrtove i ograničila ih na prostor logora, osim

skupina za traţenje vode i drva. Ali, nezadovoljstvo se pretvorilo u

uzbunu kad je Robyn izišla iz logora u društvu Jube, potpuno

nenaoruţana. «Ti ljudi su divljaci», pokuša je spriječiti narednik. «Ubit

će te, a mene će onda ubiti bojnik Zouga. » Njih dvije uđoše u najbliţi

vrt i paţljivo se pribliţe straţarnici. Na zemlji ispod ljestava bio je

pepeo ognjišta koje su uspjele zapaliti uz malo puhanja. Robyn baci

malo suhih grana na vatru i pošalje Jubu po šaku svjeţeg lišća. Stup

dima privukao je paţnju straţara na litici iznad kanjona. Robyn je

mogla vidjeti njihove prilike na obzorju, vrlo mirne i pozorne. Bilo je

jezivo znati da je u njih usmjereno toliko očiju, ali Robyn se nije

pouzdala samo u činjenicu da su njih dvije ţene, niti u svoje

miroljubive namjere, čak niti u molitve koje je uporno ponavljala.

Prema principu da Svemogući pomaţe onima koji pokaţu inicijativu,

uzela je Zougin Colt i zataknula ga za pojas svojih hlača, sakrivši ga

košuljom. Pokraj vatre je ostavila pola funte soli u maloj bučici i

sveţanj sušenog slonovskog mesa. Rano sljedećeg jutra, Robyn i Juba

vratile su se u vrt i otkrile da su sol i meso odneseni, a okolo su bili

214

svjeţi tragovi stopala. «Naredniče», reče Robyn Hotentotu sa

samopuzdanjem koje nije osjećala, «idemo u lov. » Narednik se

razdragano nasmiješi. Pojeli su sve sušeno meso zajedno sa ţišcima još

prošle večeri. Salutira joj jednim od svojih ţivopisnijih pozdrava prije

no što će odjuriti svojim ljudima i izdati zapovijedi. Zouga je odavno

otkrio da je puška Sharps previše lagana za slonove i ostavio ju je u

logoru, te uzeo sa sobom velike puške. Sada je Robyn uzme i pregleda.

Do sada je gađala samo mete; u privatnosti svoje travnate kolibe

isproba punjenje i zapinjanje kokota. Nije bila sigurna da će moći

hladnokrvno uperiti pušku u ţivotinju i morala se uvjeriti da je

apsolutno potrebno nabaviti hranu za mnogo usta koja su ovisila o

njoj. Narednik nije dijelio njene sumnje, vidio je kako je ubila lava i

potpuno joj je vjerovao. Nakon sata hoda naišli su na stado bivola u

gustišu pokraj rijeke. Robyn je naučila od Zouge dovoljno o lovu da bi

znala kako je vaţno nalaziti se niz vjetar. Kretali su se među gustom

trskom gdje je vidljivost bila nekoliko stopa; oko njih se kretalo dvije

stotine krava i teladi. Pribliţili su se na udaljenost s koje nitko nije

mogao promašiti. Hotentoti su ispalili hice iz svojih pušaka, a Robyn

nacilja u galopirajuća tijela koja su prolazila kraj nje nakon što ih je

uzbunio prvi plotun i opali. Kad se prašina smirila, a dim baruta

nestao na slabom vjetru, našli su tijela šest mrtvih ţivotinja. Lovci su

bili oduševljeni, te razrezali tijela na komade koje su objesili na duge

motke i odnijeli u logor. Oduševljenje se pretvorilo u zaprepaštenje kad

Robyn naredi da se cijela polovica odnese kod straţarske kolibe u vrtu.

«Ti ljudi jedu blato i prašinu», objašnjavala joj je Juba strpljivo. «Meso

je predobro za njih. » «Riskirali smo ţivote za ovo meso», počeo je

narednik, a tada ugleda Robynin pogled, zastane i zakašlje se, te poče

vrtjeti stopalom. «Nomusa, moţemo li im dati manje od polovice? Od

kopita se moţe skuhati dobro varivo, a ovi ljudi su divljaci, pojest će

bilo što», molio je. «Polovica. » Nije se dala umoliti i on ode vrteći

glavom. Tijekom noći, Juba je probudi i njih dvije sjedile su slušajući

tiho bubnjanje i pjevanje iz sela na brdu - zvukovi slavlja i gozbe. U

jutro, Robyn na mjestu bivoljeg mesa pronađe košaru s petnaest malih

kokošjih jaja i dva velika zemljana vrča piva od prosa. Pogled na sivu

tekućinu gotovo okrene Robynin ţeludac. Dala je pivo naredniku, i

ljudi su ga popili s tako očiglednim uţitkom, cokćući j usnama kao

stručnjaci koji piju drevnu bocu klareta, da se prisilila da proba: bilo je

oporo, osvjeţavajuće i dovoljno jako da Hotentoti počnu glasno brbljati

i smijati se. Odnijela je s Jubom u vrt sveţanj polusušenog bivoljeg

215

mesa, sigurna da je razmjena poklona pruţila mogućnost za

uspostavljanje prijateljskog kontakta. Sjele su pod zaklon i čekale.

Prošli su sati, a Mashone se nisu pojavljivale. Vrućina podneva

popustila je pred dugim hladnim sjenama večeri - a tada, prvi put,

Robyn primijeti lagani pokret u ţitu koji nije bio izazvan vjetrom ili

pticama. «Ne miči se», upozori Jubu. Polako se pokaţe ljudski oblik,

tanka savijena prilika odjevena u ostatke koţne tunike. Robyn nije

mogla utvrditi radi li se o muškarcu ili ţeni, ali nije htjela zuriti, da ga

ne uplaši. Prilika iziđe iz ţita i pogrbljeno krene prema njima,

poskakujući s oklijevanjem. Bila je tako mršava i suha da je izgledala

poput jedne od mumija koje je Robyn vidjela u egipatskoj sekciji

Britanskog muzeja. To je sigurno muškarac, shvati ona, pogledavši ga

kradom, jer sa svakim skokom njegove mršave genitalije poskakivale

su ispod tkanine. Kad se pribliţio, Robyn vidje da je njegova glava

prekrivena sijedom kosom, a u očima su mu tekle spore suze straha.

Niti jedna od ţena nije se pokrenula ili pogledala prema njemu dok se

pribliţavao. Zatim, Robyn polako okrene glavu. Starac zajeca od

straha. Ona shvati da je to odabrani poslanik, jer je bio najmanje

vrijedan član plemena. Pitala se čime su mu zaprijetili da bi došao

ovamo. Krećući se vrlo polako i mirno, kao da je pred njom divlje

plašljivo biće, Robyn ponudi komad polusušenog mesa. Starac ga

fascinirano pogleda. Kao što joj je rekla Juba, ovi ljudi vjerojatno su se

hranili samo svojim ţitom, te korijenjem i voćem koje su mogli pronaći

u šumi. Meso je bilo rijetko, a tako neproduktivnom članu plemena

vjerojatno je ostajalo vrlo malo. Način na koji je gledao komad uvjerio

ju je da ga uopće nije imao prilike probati. Bio je više nego izgladnjeo.

Njegov jezik vrtio li se u ustima, skupljajući hrabrost, a zatim se

pribliţi dovoljno da bi mogao uzeti komad, dlanova skupljenih i

okrenutih prema gore u ljubaznom gestu prihvaćanja. «Eto ti, dragi»,

Robyn stavi meso u njegove ruke, a čovjek ga gurne u usta, grizući ga

bezubim desnima, slineći i suzeći, ovaj put ne od straha, već od uţitka.

Robyn se oduševljeno nasmije, a starac ţmirne očima i zakikoće se.

Zvuk je bio tako komičan da se nasmije i Juba. Istog trena, gusto lišće

u vrtu se poče micati dok su druge tamne polugole prilike polako

prilazile, smirene smijehom ţena. Naselje na brdu nije imalo više od

stotinjak ljudi - muškaraca, ţena i djece, i svi su došli gledati i smijati

se dok su se Robyn i Juba penjali strmim putom. Sijedi starac, gotovo

nepodnošljivo ponosan na svoje postignuće, vodio je Robyn za ruku,

vičući objašnjenja ljudima oko sebe, zastajući svaki čas kako bi

216

otplesao ples trijumfa. Majke su pomagale djeci da bolje vide to

veličanstveno biće, a djeca su dotrčavala dodirnuti njene noge, vrišteći

zbog vlastite hrabrosti, skakućući ispred nje. Put je slijedio konture

brda i prošao kroz vrata, ispod terasastih zidova. Iznad puta, na

svakom strmom mjestu, bile su nagomilane stijene spremne da padnu

na neprijatelja, ali Robynin uspon bio je trijumfalan i ušla je u selo

okruţena gomilom pjevajućih i plešućih ţena. Selo je bilo sagrađeno u

kruţnom obrascu koliba bez prozora. Zidovi su bili od gline, s niskim

vratima. Pokraj svake kolibe bila je ţitnica na motkama, kako bi se

spriječio ulazak štetočina. Osim nekoliko malih kokoši, nije bilo

domaćih ţivotinja. Prostor između koliba i centralni trg bio je pometen,

i cijelo selo odisalo je redom i čistoćom. Ljudi su bili lijepi, iako nitko

nije imao višak mesa ili sala. Njihova vitka tijela podsjete Robyn da su

preteţno vegetarijanci. Imali su pozorna i inteligentna lica, a smijeh i

pjevanje kojima su ih dočekali bili su spontani. «To su ljudi koje je

Zouga gađao poput ţivotinja», pomisli Robyn, gledajući oko sebe s

uţitkom. Stavili su u sjenu niski rezbareni stolac za Robyn, a Juba

čučne kraj nje. Čim je sjela, starac vaţno zaciči, a nasmijana mlada

djevojka donese joj zdjelu piva. Tek kad je popila gutljaj, gomila se

utiša i povuče da propusti zapovjedničku priliku. Na njegovoj glavi bio

je visoki ukras od ţivotinjske koţe, sličan onome koji je nosio poglavica

kod staze slonova. Nosio je ogrtač od leopardove koţe preko ramena

koji je morao biti vrlo star, i vjerojatno je bio znak njegovog statusa.

Sjedne na drugi stolac nasuprot Robyn. Bio je čovjek srednjih godina,

ugodnog lica i ţive imaginacije - jer slijedio je njen jezik znakova s

pozornošću, a zatim izrazio svoje odgovore gestama koje je Robyn lako

razumjela. Na taj ju je način pitao odakle je došla, i ona mu pokaţe na

sjever i zaokruţi rukama prema suncu za svaki dan puta. Ţelio je znati

tko je njen muţ i koliko ima djece. Cijelo se selo čudilo što je

nevjenčana i nema djece. U glinenim vrčevima je stiglo još piva i Robyn

osjeti laku vrtoglavicu, dok su joj obrazi pocrvenjeli, a oči počele sijati.

Juba je osjećala prijezir prema domaćinima. «Nemaju niti kozu!»,

naglasi prijezirno. «Moţda su im sve ukrali tvoji hrabri mladići»,

odgovori Robyn oporo i podigne zdjelu s pivom da nazdravi poglavici.

Ovaj pljesne rukama, signalizirajući bubnjarima da uzmu svoje

instrumente. Bubnjevi su bili šuplji panjevi. Bubnjari počeše udarati

po njima kratkim drvenim palicama u takvom ritmu da su uskoro

plivali u znoju, a oči su im postale staklenaste od hipnotičkih učinaka

bubnjanja. Poglavica baci leopardovu koţu i poče plesati, vrteći se i

217

skačući dok su mu ogrlice zvečale. Na grudima je nosio privjesak od

slonovače koji je hvatao svjetlo vatre, jer sunce je već odavno zašlo.

Robyn nije prije primijetila ukras, jer bio je pokriven ogrtačem, ali sada

je njen pogled bio privučen poskakujućim malim diskom. Činio se

savršeno oblikovanim, i kad je poglavica prišao njenom stolcu kako bi

izveo solo ples pred njom, Robyn spazi da je obrubljen pravilnim

uzorkom. Sljedećeg trenutka njeno srce poskoči, jer ukras je bilo

pismo - nije znala na kojem jeziku, ali slova su bila latinica, u to je bila

sigurna. Zatim poglavica ode skakati pred bubnjarima, tjerajući ih na

veće napore. Robyn je morala čekati dok se nije umorio i vratio dašćući

na stolcu kako bi popio zdjelu piva. Tada se nagne da pogleda ukras.

Pogriješila je. To nije bila slonovača, već porculan, kao što su

pokazivali njegov savršeni oblik i bjelina. Bio je to europski predmet,

poklopac male zdjelice u kakvoj su prodavali prašak za zube ili

usoljeno meso. Natpis je bio na engleskom, ispisan velikim slovima:

«Patum peperium - uţitak gentlemana». Osjeti kako joj se koţa jeţi od

uzbuđenja. Jasno se sjećala bijesa svojeg oca kad u pekari na King

Lynnu nije bilo te delikatese. Sjećala se kako je kao mala djevojčica

trčala niz ulicu po kiši da kupi novu zdjelu u dućanu. «To mi je

slabost, moja jedina slabost», točno se sjećala riječi svojeg oca dok je

mazao ukusan namaz na kruh. «Bez uţitka gentlemana, sumnjam da

bih imao snage za svoja putovanja. « Kad je Robynina majka otišla u

Afriku zadnji put, nosila je sa sobom tucet sandučića paštete. Ovaj

poklopac je mogao stići ovamo na samo jedan način. Robyn ispruţi

ruku i dodirne ga, ali izraz poglavice se odmah promijeni i on odskoči.

Pjesma i ples odmah prestadoše, a konsternacija u cijelom selu pokaţe

Robyn da je porculanski poklopac amajlija velike osobne magije i da je

druga ruka ne smije dodirnuti. Pokuša udobrovoljiti poglavicu, ali ovaj

se brzo pokrije svojim ogrtačem i ode u svoju kolibu na kraju sela.

Slavlje je očito bilo gotovo. Ostatak sela povukao se za poglavicom,

ostavivši samo sjedokosog starca da odvede Robyn u kolibu koja joj je

bila dodijeljena. Leţala je budna većinu noći na leţaju od upletene

trske. Bila je uzbuđena zbog dokaza da je njen otac bio ovdje, i

zabrinuta što je uništila odnos s poglavicom Mashona; sada neće

saznati nešto više o ukrasu i svojem ocu. U jutro nije imala mogućnost

susresti se s poglavicom i ispričati se za kršenje manira. Seljani su je

izbjegavali, nadajući se da će otići, ali ona je tvrdoglavo ostala u selu u

društvu starog čovjeka. Jer Robyn je bila najvaţnija stvar koja mu se

dogodila u dugom ţivotu i nije ju htio odbaciti zbog poglavice niti bilo

218

kod drugoga. Na kraju, nije joj preostalo ništa drugo do da ponudi

poglavici ekstravagantan poklon. Uzela je zadnji khete sam-sam perla i

jednu od sjekira s dvostrukom oštricom. Poglavica nije mogao odoljeti

tako bogatom mitu, i saslušao je Robyn dok je postavljala pitanja

pantomimom, iako ju je slušao mnogo hladnije i rezerviranje nego u

početku. Prije no što je odgovorio, savjetovao se sa starcima. Odgovor

je bio ponovno prema jugu, pet krugova sunca, a poglavica će poslati

nekog da vodi Robyn. Očito mu je bilo drago što će je se riješiti, jer još

uvijek je bio pogođen njenim svetogrdnim postupkom koji će sigurno

donijeti lošu sreću plemenu. Za vodiča je odabrao starca, riješivši se

tako jednim udarcem beskorisnih usta i neţeljenog posjetitelja. Robyn

je sumnjala da starac moţe stići daleko na svojim slabim nogama.

Međutim, čovjek ju je iznenadio. Naoruţao se dugim kopljem za

bacanje koje je izgledalo staro i krhko poput njega, a na glavu je stavio

umotani leţaj za spavanje i glinenu posudu za kuhanje - što je bila

cijela njegova imovina. Krenuo je prema jugu korakom koji je natjerao

nosače na gunđanje. Robyn ga je morala zaustavljati. Starac je brzo

shvatio da će od sada biti njen učitelj jezika. Dok su hodali, ona je

pokazivala oko sebe, imenujući stvari na engleskom i upitno ga

gledajući. Uzvraćao je pogled s podjednakim pitanjem u svojim

reumatoznim starim očima. Međutim, ona je bila uporna, ponavljajući

svoje ime «Nomusa», dodirujući si grudi i on iznenada shvati. Pljesne se

po grudima. «Karanga», reče, «Karanga! » Njegov entuzijazam za novu

aktivnost bio je toliko jak da ga je ponovno morala usporavati. Za

nekoliko dana, Robyn je znala tucete glagola i stotine imenica koje je

počela povezivati na zadovoljstvo starog Karange. Međutim, tek nakon

četiri dana shvati da je u početku došlo do nesporazuma. Karanga nije

bilo ime starog čovjeka, već njegovog plemena. Bilo je kasno za

ispravak, jer do tada su ga već svi zvali Karanga, a on se odazivao. Bilo

ga je teško maknuti od Robyn. Slijedio ju je gdje god išla, na Jubino

gađenje i očitu ljubomoru. «Smrdi», reče ona Robyn. «Gadno smrdi. »

Što je bila istina, prizna Robyn. «Ali, nakon nekog vremena se ne

primjećuje toliko. » Ipak, bila je jedna stvar koju se nije moglo lako

previdjeti. Pojavljivala se ispod starčevih krpa kad bi se sagnuo, što je

činio kad god bi se odmarao. Robyn je to riješila davši mu par Zouginih

vunenih gaća, riskirajući bratov gnjev. Kočoperio se poput pauna dok

su mu gaće plesale oko nogu. Stari Karanga vodio ih je oprezno,

zaobilazeći svako naseljeno selo, iako je uvjeravao Robyn da sva

pripadaju istom plemenu. Činilo se da između tih naselja nema

219

trgovine niti prometa; svako je bilo na svojem vrhu u izolaciji i strahu

od neprijatelja. Do tada je uspjela naučiti dovoljno riječi da pita

Karangu o velikom čarobnjaku od kojeg je poglavica dobio magični

talisman; priča ju ispuni uzbuđenjem i očekivanjem. Prije mnogo

kišnih sezona, Karanga nije bio siguran koliko, jer u njegovoj dobi sve

su se stapale u jednu, izvanredan čovjek je došao iz šume, baš kao i

ona, i bio je svijetle koţe. Međutim, njegova kosa i brada bile su boje

plamena (pokaţe logorsku vatru), i sigurno je bio čarobnjak, prorok i

tvorac kiše, jer kad je stigao, duga suša je bila prekinuta olujnim

oblacima koji su prvi put u mnogo godina napunili rijeke. Taj blijedi

čarobnjak izveo je druge čudesne stvari, pretvarajući se prvo u lava, a

zatim u orla, podiţući mrtve iz groba, upravljajući munjama pokretima

ruke. Robyn suho primijeti da priča nije ništa izgubila u prepričavanju.

«Je li netko govorio s njime? », upita. «Bili smo previše uplašeni», prizna

Karanga, tresući se teatralno od straha, «ali sam sam vidio čarobnjaka

kako leti poput orla iznad sela i baca talisman s neba. » Zamaše

mršavim rukama. Snaţan miris privukao je pticu zdjeli, pomisli Robyn,

ali tada ju je ispustila, ne mogavši je pojesti, baš iznad sela.

«Čarobnjak je kratko ostao kraj našeg sela i zatim otišao na jug. Čuli

smo da je putovao brzo, pretvoren u lava. Čuli smo o njegovim čudima,

riječ se prenosila s brda na brdo, ili bubnjevima. kako je izliječio

bolesnike na smrt, kako je izazvao drevne duhove Karange na

njihovom najsvetijem mjestu vrijeđajući ih tako da su svi koji su ga

slušali drhtali. Čuli smo i kako je ubio visoku svećenicu mrtvih

Umlimo golemih moći, u njenoj vlastitoj utvrdi. Taj čudni čarobnjak ju

je ubio i uništio njene svete relikte. » Zapravo je divljao zemljom poput

lava ljudoţdera, što je, naravno, i bio, dok se konačno nije odmorio na

brdu dalekog juga, Planini ţeljeza, Thaba Šibi. Tamo je ostao da bi

izveo razna čuda i kletve, pa su ljudi dolazili izdaleka kupovati njegove

usluge i nositi mu poklone. «Je li još tamo? », upita Robyn. Stari

Karanga zakoluta očima i slegne. «Uvijek je teško i opasno predvidjeti

dolaske i odlaske čarobnjaka i magova», govorila je ta elokventna gesta.

Put nije bio tako ravan kako se Robyn nadala, jer Karanga je s

vremenom postajao sve manje siguran u pravi smjer i u točnu lokaciju

Planine ţeljeza o kojoj joj je pričao. Na početku svakoga dana

povjerljivo je informirao Robyn da će danas stići na cilj, a uvečer se

ispričavao da će to sigurno biti sljedećeg dana. Dva puta pokazao je

kamenite uzvisine: «To je zaista Planina ţeljeza», ali svaki put ih je

potjerala tuča stijena i kopalja s visine. «Pogriješio sam», mrmljao je

220

Karanga. «Ponekad je tama u mojim očima, čak i na podnevnom

suncu. » «Jesi li zaista vidio tu planinu? », upita Robyn, sve

nestrpljivija, a Karanga objesi svoju srebrenu glavu i paţljivo poče

kopati nos da sakrije neugodu. «Istina je da nisam osobno vidio to

mjesto, ne vlastitim očima, ali govorio sam s čovjekom kojemu je rekao

čovjek koji. », prizna, a Robyn se tako naljuti da vikne na engleskom:

«Ti stari zločesti vraţe, zašto nisi rekao prije? » Stari Karanga razumio

je ton, i njegova bijeda bila je tolika da Robyn nije mogla dugo ostati

ljuta. Njegova zahvalnost kad mu je ponovno dozvolila da joj nosi bocu

s vodom i vreću s hranom bila je patetična. Robyn je obuzelo

nestrpljenje. Nije mogla znati koliko su daleko Zouga i njegova lovačka

druţina. Mogao se vratiti do Mount Hampdena i pročitati poruku već

drugog dana po njenom odlasku, ili još uvijek ubijati slonove stotinu

milja dalje, potpuno nesvjestan da je otišla bez njega. Njeno

neodobravanje bratovih postupaka i ljutnja su postupno stvorili osjećaj

suparništva. Došla je tako daleko i postigla toliko mnogo sama - od

kontakta sa selom Karanga do praćenja očevih trgova - da joj je postala

mrska ideja o njegovom dolasku neposredno prije no što će napokon

pronaći Fullera Ballantynea. Pretpostavljala je kako bi ta priča

izgledala u Zouginom dnevniku i knjizi. Znala je tko bi dobio sve

zasluge za potragu i njen briljantan završetak. Jednom je mislila da joj

slava i pohvale ne znače mnogo, vjerovala je da će biti zadovoljna ako

sve prepusti bratu. Vjerovala je da će njena nagrada biti očev zagrljaj i

duboko osobno znanje da je donijela barem neku utjehu napaćenom

crnom narodu Afrike. «Još se ne poznajem dovoljno», prizna sebi,

zapovijedajući treću tirikezu u nizu, kako bi ostala ispred Zouge, gdje

god on bio. «Ţelim naći oca, ţelim ga pronaći sama, i ţelim da svijet

sazna da sam ga našla. Ponos je grješan, ali ja sam oduvijek bila

grješnica. Oprosti mi, dragi Isuse, nadoknadit ću to na tisuću drugih

načina. Samo oprosti taj mali nevaţni grijeh», molila je u svojem

primitivnom zaklonu od trave, jednim uhom očekujući pozive Zouginih

nosača koji ulaze u logor; srce joj je skakalo na svaku iznenadnu

buku. Bila je u iskušenju da podigne logor i naredi noćno putovanje

prema sljedećem udaljenom brdu koje su vidjeli na obzorju u zalasku

sunca, za koje je Karanga ponovno s uvjerenjem zaključio da je

Planina ţeljeza. Mjesec je bio pun i uzdići će se za sat vremena, i ta noć

bi trebala biti dovoljna da odrţi razdaljinu od svojeg brata. Međutim,

nosači su bili iscrpljeni, a čak i Juba se ţalila na trnje u stopalima.

Činilo se da jedino ona i Karanga mogu zadrţati ovakav tempo iz dana

221

u dan. Morala ih je pustiti da se odmore. Sljedećeg jutra pokrenula ih

je dok se trava još sušila od jutarnje rose, i prije no što su prošli jednu

milju, njene hlače bile su natopljene do bokova. Tijekom zadnjih

nekoliko dana hoda priroda se promijenila. Travnati plato sa šumama

kroz koje su tako dugo hodali spuštao se prema jugu, a jedan vrh koji

je vidjela noć prije pretvorio se u čitav niz brda koja su se protezala

obzorjem sa zapada prema istoku. Duh joj klone. Kakvi su joj bili

izgledi da pronađe logor jednog čovjeka, jedno brdo među tolikima? Ali

nastavila je hodati, i stigla do prvog brijega zajedno s Karangom prije

svih drugih. Provjerila je Zougin barometar, utvrdivši da je visina još

uvijek iznad 1200 stopa, iako su se u zadnja dva dana spustili gotovo

dvije stotine stopa. Zatim se, uz pratnju Karange i Jube, popela uz

jedan brijeg i s visine dobila bolji pogled na teren. Mogla je vidjeti da se

brda oštro spuštaju prema jugu. Moţda su prošli visoravan i pred

njima se nalazi silazak do jedne od poznatih rijeka koje je Tom

Harkness označio na mapi. Pokuša se sjetiti imena, Shashi, Tati i

Macluotsi. Iznenada se ponovno osjeti vrlo usamljenom i nesigurnom.

Zemlja je bila tako velika da se osjećala poput sitnog kukca pribodenog

na ravnicu ispod nemilosrdnog plavog neba. Okrene se i pogleda

prema sjeveru, upotrijebivši dugi mjedeni teleskop kako bi potraţila

znakove Zougine druţine. Nije bila sigurna je li joj bilo lakše ili teţe

kad nije vidjela ništa. «Karanga! », pozove, a on spremno skoči na noge,

pogledavši prema njoj. Imao je izraz psa ljubimca. «Kuda sada? »,

upita, a on spusti pogled i stane na jednu nogu, češući se noţnim

prstima dok je razmišljao. Zatim oklijevajući pokaţe najbliţih tucet

vrhova na obzorju, a Robynino srce potone još dublje. Morala je

priznati da je izgubljena. Znala je da će morati učiniti jednu od dvije

stvari. Ili će se ulogoriti ovdje dok ne stigne Zouga, ili se vratiti

vlastitim tragom dok ga ne susretne. Niti jedna alternativa nije bila

privlačna, i ona odloţi odluku za sutradan. U riječnom koritu ispod nje

bilo je vode - uobičajeni topli zeleni bazeni, zaprljani izmetom ţivotinja.

Iznenada osjeti umor. Dok ju je poticala blizina uspjeha, nije ga

primjećivala, ali sada osjeti kako je bole sve kosti, i sama srţ. «Ulogorit

ćemo se ovdje», reče naredniku. «Uzmite dva čovjeka i pronađite meso.

« Za vrijeme puta od Karanginog sela nije bilo vremena za lov. Do sada

je zadnji komad sušenog mesa smrdio poput loše osušene koţe i bio

pun kukaca. Mogla ga je pojesti jedino u jakom curryju, a i on je

polako nestajao. Očajnički su trebali svjeţe meso, ali nije imala

dovoljno volje da povede lovačku druţinu. Nosači još nisu završili

222

gradnju njenog zaklona za noć, kad se iz blizine začuje plotun

mušketa, a sat kasnije narednik dođe u logor. Našli su veliko krdo

lijepih Harrisovih antilopa, kako ih je nazivao Zouga, i uspjeli pogoditi

pet debelih ţenka. Nosači su veselo potrčali donijeti meso, a Robyn je

lutala niz riječno korito u društvu Jube, dok nije našla skriveno

jezerce. «Sigurno smrdim poput Kamnge», mislila je trljajući se šakama

bijelog pijeska, jer prošli je tjedan potrošila zadnji sapun. Isprala je

svoju odjeću i raširila je na glatku stijenu pokraj vode da se osuši.

Zatim naga sjedne na sunce dok joj je Juba češljala kosu da se lakše

osuši. Juba je očito bila zadovoljna što ponovno ima Robyn za sebe,

bez starog Karange u blizini. Ali, ona je bila tiha i udaljena. Juba se

voljela igrati s njenom kosom i uţivala u crvenkastoj nijansi koja se

vidjela na suncu dok je češalj prolazio kroz nju. Veselo je brbljala i

smijala se dok je to radila, pa niti jedna od njih nije čula korake na

pijesku. Tek kad je sjena pala na Robynina stopala ona shvati da nisu

same. Ustane s krikom, zgrabi svoje mokre hlače i podigne ih na grudi

da sakrije svoju golotinju. Ţena koja je stajala pred njom bila je

nenaoruţana, nervozna poput nje i srameţljiva. Nije bila mlada, iako je

njena koţa bila glatka, a zubi potpuni. Bila je Mashona, s nešto finijim,

više egipatskim crtama lica nego Nguni, i nosila je kratku suknju, dok

joj je gornji dio tijela bio gol. Njene gole grudi bile su neproporcionalno

velike u odnosu na mršavo tijelo, a bradavice uzdignute kao da je

nedavno dojila dijete. «Čula sam puške», šapne srameţljivo, a Robyn

osjeti olakšanje kad je razumjela njen jezik. Bio je to jezik Karanga.

«Došla sam kad sam čula puške. Došla sam vas odvesti do Manalija.»

Robyn osjeti kako joj suze naviru na oči pri spomenu tog imena, te

glasno uzvikne od sreće. Manali, čovjek koji nosi crvenu košulju - njen

otac je uvijek tvrdio da ta boja odbija ce-ce muhe i druge kukce, i da

dobar flanel smanjuje vjerojatnost groznice. Robyn skoči na noge,

nesvjesna svoje golotinje i potrči do ţene, protresavši joj ruku. «Manali!

», vikne, a zatim na engleskom: «Gdje je on? Oh, vodi me odmah do

njega. » Bilo je to više od pukog slučaja, mislila je Robyn dok ju je ţena

vodila uskom stazom divljači. Krv je zvala krv. Instinktivno, poput

lastavice selice, doletjela je točno do oca. Poţeli glasno vikati, pjevati od

sreće. Ţena ju je brzo vodila putom, a njena uska, glatka mišićava leđa

jedva su se kretala iznad bokova u gracioznom hodu koji su afričke

ţene učile od malena kako bi mogle na glavama nositi različite terete.

Robyn je već mogla zamisliti moćnu figuru svojeg oca kako korača

prema njoj, veliki grm brade, duboki glas dok joj zove ime i podiţe ju u

223

vis kao kad je bila dijete, te snaţni zagrljaj njegovih ruku. Zamišljala je

da njegovo veselje odgovara njenom. Nakon prvih trenutaka

sjedinjenja, doći će ozbiljni sati razgovora, priča o dugim godinama

koje su prošle, sve jače povjerenje i intimnost među njima koja im je

nedostajala, tako da konačno mogu ići zajedno prema istom cilju. U

sljedećim godinama, moći će joj predati svoju baklju, uvjeren da će

njegov posao i vjera prijeći u vjerne ruke. Koje će biti prve riječi kad je

vidi i prepozna? Koliko će biti njegovo iznenađenje? Smijala se na glas;

naravno, bit će duboko pogođen i zahvalan što je došla tako daleko,

tako odlučna da bude s njim. Znala je i da neće moći zadrţati svoje

suze veselja; mogla je zamisliti kako ih otac njeţno briše. Ton njegovog

glasa odavat će nakupljenu ljubav iz svih tih godina koje su ih

razdvajale. Ispred nje, ţena iz plemena Mashona vodila je strmim

putom, prelazeći zapadnu stranu najvišeg brda. Sunce je polako

umiralo. Robyn se ponovno nasmije shvativši da se radi o istom brdu

koje je pokazao Karanga s dvadeset milja udaljenosti. Na kraju je ipak

bio u pravu, i mora ga nagraditi zbog toga. Zbog svoje sreće, ţeljela je

usrećiti cijeli svijet. Put je izišao na zaravan ispod grebena; niska litica

im je bila za leđima, a ispred njih strmina koja se spuštala prema

zalasku sunca i prekrasan pogled na šumu i savanu. Cijela zemlja bila

je ruţičasta i zlatna, a golemi olujni oblaci uzdizali su se nad obzorjem.

Pejsaţ je bio odgovarajući za tako čaroban trenutak, ali Robyn pogleda

samo jednom i usredotoči se na ono što je leţalo pred njom. U litici je

bio ulaz u nisku spilju, koja nije bila previše duboka, ali bila je

nastanjena dugo vremena. Strop i zidovi bili su crni od dima, pod čist,

osim ognjišta na ulazu, s malom glinenom zdjelom na njemu. I čistina

ispred spilje je bila prazna, ugaţena nogama tijekom mnogo godina, a

okolo su bili razbacani ostaci ljudske prisutnosti - kosti malih

ţivotinja, komadi koţe, drveta i slomljene lončarije. Smrdjelo je na

trulu hranu, neopranu koţnu odjeću, dim i ljudski izmet. Nad malom

vatrom bila je pogrbljena ljudska prilika, stara ţena povijena

godinama, omotana prljavim pokrivačima od krzna, sličnija drevnom

majmunu nego ljudskom biću. Nije se micala, i Robyn je jedva pogleda,

jer nešto drugo privuče njenu paţnju. U pozadini spilje stajao je krevet.

Bio je načinjen od drvenih motka vezanih korom, ali stajao je na četiri

noge u europskom stilu i bio prekriven krznenim pokrivačem ispod

kojega je moglo biti ljudsko tijelo. Na udubini iznad kreveta bio je

mjedeni teleskop, kutija od tikovine slična Zouginoj, ali otrcana i

oštećena, te mali metalni kovčeţić. I on je bio ulubljen, a većina

224

originalne boje je bila skinuta, pa se vidio metal. Robyn se ţivo sjećala

tog kovčeţića, otvorenog u radnoj sobi ujaka Williama, s papirima koji

su preplavili stol dok se otac naginjano nad njih s naočalama na nosu,

poteţući dugu crvenu bradu dok je pisao. Robyn tiho krikne i potrči

kraj starice te se baci na koljena kraj kreveta. «Oče! » Njen je glas bio

promukao od emocija. «Oče! To sam ja, Robyn! » Ispod pokrivača nije

bilo pokreta i ona ispruţi ruku, a zatim se zaustavi. «Mrtav je», pomisli

jadno, «zakasnila sam! » Prisili ruku da se pomakne i dodirne smrdljivu

gomilu krzna. Ona se sruši pod dodirom i Robyn shvati da se prevarila.

Krevet je bio prazan - pokrivač je bio poloţen u obliku tijela, ali krevet

je bio prazan. Zbunjena, Robyn ustane i okrene se prema ulazu u

spilju. Karanga ţena je stajala kraj vatre, gledajući je bezizraţajno, dok

je mala Juba čekala na rubu čistine. «Gdje ne on? » Robyn raširi ruke

kako bi naglasila pitanje. «Gdje je Manali? » Ţena spusti oči. Na

trenutak, Robyn nije shvatila, a zatim pogleda grotesknu priliku koja je

čučala kraj vatre. Osjeti kako je čelična opruga steţe oko grudi i stiska

srce, tako da se jedva pokrenula preko spilje. Mashona je i dalje

gledala Robyn. Nije razumjela pitanje na engleskom, ali čekala je s

beskrajnim afričkim strpljenjem. Robyn je htjede ponovno pozvati, kad

se mršava prilika kraj vatre poče njihati s jedne na drugu stranu, a

starački glas poče pjevati neku čudnu litaniju, poput magične

inkantacije. Robyn je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da je

naglasak blago škotski, a riječi parodija dvadeset i trećeg psalma.

«Jeah! Iako hodam dolinom smrti, neću se bojati zla. » Iznenada kao

što je počelo, pjevanje i njihanje prestane. Slabašna prilika se ponovno

ukoči. Mashona ţena nagne se i blago povuče pokrivač s njene glave.

Fuller Ballantyne je uveo, lice mu je bilo poput koţe starog hrasta.

Činilo se da je dim vatre izrezbario njegovu koţu, nakupivši se u

borama. Koţa i brada ispali su mu u pramenovima, kao od neke

odvratne bolesti, a ono što je ostalo bilo je sijedo, ali zaprljano dimom i

prljavštinom. Samo oči bile su ţive, a Robyn je trebao samo jedan

pogled na njih da shvati da je čovjek lud. To nije bio Fuller Ballantyne,

to nije bio veliki istraţivač, moćni evangelist i neprijatelj ropstva.

Nestao je davno prije, ostavivši na svojem mjestu prljavog, uvelog

luđaka. «Oče», gledala ga je u nevjerici, osjećajući kako se svijet okreće

i izmiče pod njenim nogama. «Oče», ponovila je, a prilika s druge strane

vatre prasne u vrištavi smijeh, te poče besmisleno brbljati, miješajući

fragmente engleskog s tucet afričkih dijalekata. Krikovi postadoše

uzbuđeniji, a ruke zalamataše zrakom. «Griješio sam protiv tebe, Boţe!

225

», vrisne i zgrabi vlastitu bradu, a pramen dlaka mu ostane u rukama.

«Nisam vrijedan da budem tvoj sluga. » Ponovno se poče grepsti,

ostavivši tragove na izboranom obrazu; činilo se da u tijelu više nema

krvi koja bi procurila. Mashona ţena se nagne nad njim i uhvati ga za

ruku. Pokret joj je bio tako izvjeţban da ga je sigurno često ponavljala.

Zatim se blago sagne i podigne ga. Tijelo nije teţilo više od dječjeg, jer

odnijela ga je bez napora do jednostavnog kreveta. Jedna od nogu bila

mu je imobilizirana granom i stršala je od tijela. Robyn ostane kraj

vatre, spustivši glavu. Otkrije da još drhti, dok se ţena nije vratila i

dodirnula joj ruku. «On je vrlo bolestan. » Tek tada Robyn uspije

potisnuti odbojnost i uţas. Ustane oklijevajući samo trenutak i krene

ocu. Poče ga ispitivati uz pomoć Jube i Mashona ţene, zaklonivši se

profesionalnim ritualima i postupcima dok je vraćala kontrolu nad

svojim emocijama. Bio je mršaviji nego i jedno ljudsko tijelo koje je

vidjela. «Bilo je malo hrane», reče ţena, «a i to što ima ne ţeli jesti.

Moram ga hraniti poput malog djeteta. » Robyn nije shvatila što ţena

misli, već nastavi ispitivanje. Tijelo je bilo puno parazita, hrpe malih

bijelih uši koje su visjele na stidnim dlakama. Tijelo je bilo pokriveno

tragovima vlastite inkontinencije. Ispod grudnog koša ona napipa

oblike jetre i slezena, i Fuller Ballantyne vrisne. Oteklina i osjetljivost

bili su sigurni indikatori jake i dugotrajne malarične infekcije, te

dokazi strašnog zanemarivanja. «Gdje su mu lijekovi, utnuthib

«Odavno su potrošeni, s barutom i streljivom za pušku. Sve je odavno

potrošeno«, ţena zavrti glavom, «davno, davno, a kad je potrošeno, ljudi

više nisu dolazili s poklonima da nas hrane. » Bilo je samoubojstvo

ostati u malaričnom području bez zaliha kinina. Fuller Ballantyne je to

najbolje znao. Priznati svjetski stručnjak za malaričnu groznicu i njen

tretman - kako je mogao zanemariti vlastite savjete? Ona pronađe

razloge odmah, čim mu je otvorila usta, unatoč protestima. Većina

zuba ispala je od bolesti, a grlo i nepce bili su pokriveni

karakterističnim lezijama. Pusti mu čeljust, dozvolivši da zatvori

uništena usta i blago dodirne korijen nosa, osjetivši kolabirajuću kost i

hrskavicu. Nije bilo sumnje, bolest je napredovala, odavno je počela

svoj zadnji napad na mozak. Bio je to sifilis u zadnjoj fazi - općoj

paralizi i ludilu. Bolest usamljenog čovjeka koja je neizostavno vodila

do njegove smrti. Dok je Robyn radila, njen uţas i odbojnost zamijenilo

je saţaljenje liječnika, onoga tko je ţivio s ljudskim slabostima i stigao

daleko na putu razumijevanja. Sada je znala zašto se njen otac nije

vratio natrag kad su mu nestale zalihe lijekova. Poluuništeni mozak

226

nije prepoznao opasnosti koje je prije tako jasno opisivao. Uhvati se

kako moli za njega, tiho, ali riječima koje su dolazile spremnije nego

inače. «Sudi ga po onome što je bio, Gospode, sudi ga po sluţbi koju je

obavio u tvoje ime - ne po njegovim malim grijesima, nego po velikim

postignućima. Ne gledaj sada na ovo uništeno bijedno biće, već na

snaţnog i vitalnog čovjeka koji je bez straha obavljao tvoj posao. » Dok

je molila, podigla je teške pokrivače s njegovih nogu i smrad truljenja

natjera ju da zatvori oči. Slaba prilika stane se boriti obnovljenom

snagom, tako da su sve tri ţene morale skočiti da ga zaustave. Robyn

je gledala u njegove noge i shvatila druge razloge zašto njen otac nije

nikad napustio ovu zemlju. Bio je fizički nesposoban za kretanje.

Komadi drva koji su drţali nogu bili su napravljeni od sirovog

materijala. Noga je bila prelomljena na više mjesta ispod kuka.

Vjerojatno je nestao čak i sam zglob. U svakom slučaju, lomovi nisu

čisto zarasli. Moţda su vezovi bili preuski, jer duboki urezi su išli sve

do kosti, a smrad je bio gotovo opipljiv. Brzo pokrije donji dio njegovog

tijela; nije mogla učiniti ništa dok ne dobije svoje instrumente. Sada je

jedino proizvodila nepotrebnu bol. Njen otac se još borio i blejao poput

zločestog djeteta, okrećući glavu otvorenih bezubih usta. Mashona

ţena nagne se pred njime i uzme jednu od svojih dojki, stišćući

bradavicu među prstima. Zatim zastane i srameţljivo pogleda Robyn.

Ova tek sada shvati, i krene prema izlazu iz spilje, poštujući privatnost

ţene i svojega jadnog oca. «Moram donijeti svoj umuthi. Vratit ću se

kasno noćas. » Iza nje, tihi zvuci zadovoljstva zamijene krikove. Robyn

nije osjećala šok niti bijes dok je silazila niz brdo. Umjesto toga,

osjećala je neizmjernu samilost prema Fulleru Ballantyneu koji se

vratio natrag u djetinjstvo. Osjećala je i duboku zahvalnost prema ţeni

i čuđenje zbog njene lojalnosti i posvećenosti. Koliko dugo je ostala s

Ballantyneom nakon što su nestali svi razlozi za ostanak? Sjećala se

vlastite majke i njene posvećenosti istom čovjeku, sjećala se Sarah i

njenog djeteta koji ga još čekaju kraj rijeke. A tu je bila i ona sama,

stigavši tako daleko. Fuller Ballantyne uvijek je imao snagu privlačenja

podjednaku njegovoj odbojnosti. Drţeći Jubinu ruku radi utjehe,

Robyn krene natrag niz put i s olakšanjem ugleda sjaj logorskih vatra

u šumi ispred sebe. Na povratku će joj nosači nositi kutije s lijekovima,

a povest će i naoruţane Hotentote. Njeno olakšanje bilo je

kratkotrajno, jer, kad je stigla bliţe, ugleda poznati lik kako ustaje od

vatre i kreće prema njoj, visok i moćan, lijep poput boga iz grčke

mitologije, i podjednako bijesan. «Zouga! », dahne ona. «Nisam te

227

očekivala. » «Ne», sloţi se on ledeno. «Siguran sam da nisi. » «Zašto? »,

mislila je očajnički. «Zašto je sada morao doći? Zašto ne dan kasnije,

nakon što očistim oca? O, Boţe, zašto sada? Zouga neće razumjeti -

Nikada! Nikada! Nikada! » Robyn i njena pratnja nisu mogli drţati

korak sa Zougom. Brzo su zaostali dok se penjao mračnim putom, jer

mjeseci lova doveli su ga na vrhunac fizičke kondicije. Trčao je uzbrdo.

Nije ga mogla upozoriti. Nije bilo riječi da opiše biće u spilji na brdu.

Rekla mu je jednostavno «Našla sam oca. » To je odmah skrenulo

njegovu ljutnju. Teške optuţbe uvenule su mu na jeziku, a u očima se

pojavilo shvaćanje. Pronašli su Fullera Ballantynea. Izvršili su jedan od

tri glavna cilja ekspedicije. Znala je da je Zouga to već vidio u knjizi,

kreirao odjeljak koji će opisati taj trenutak, zamišljao kolportere kako

izvikuju novost ulicama Londona. Prvi put u ţivotu gotovo je mrzila

brata, a njen je glas bio oštar i leden kad mu je rekla: «I ne zaboravi da

sam ga ja našla. Ja sam naišla na njegov trag, i ja sam ga pronašla. «

Ona ugleda promjenu u njegovim zelenim očima. «Naravno, seko»,

nasmiješio se s očitim naporom. «Tko bi to mogao zaboraviti? Gdje je

on? » «Prvo moram uzeti opremu. » Hodao je s njom dok nisu stigli u

podnoţje brda, a tada se više nije mogao suzdrţavati. Kretao se

uzbrdicom tempom koji nitko nije mogao pratiti. Robyn je konačno

stigla na malu čistinu pred spiljom, dok joj je srce poskakivalo. Morala

se boriti za dah, stavivši ruku na grudi. Vatra pred spiljom je buktila,

ali unutrašnjost je bila u sjeni. Zouga je stajao ispred plamena, leđima

okrenutim spilji. Kad je vratila dah, Robyn krene naprijed. Vidje da je

Zougino lice mrtvački blijedo. Stajao je uspravno, kao na paradi, i

gledao ravno ispred sebe. «Jesi li vidio oca? », upita Robyn. Njegova

uznemirenost i zbunjenost davala joj je osjećaj zadovoljstva. «S njime je

domorodačka ţena», šapne Zouga. «U njegovom krevetu. » «Da. » klimne

Robyn. «Vrlo je bolestan. Brine o njemu. » «Zašto me nisi upozorila? »

«Da je bolestan? », upita ona. «Da je postao domorodac. « «On umire,

Zouga. » «Što ćemo reći svijetu? » «Istinu», predloţi ona tiho. «Da je

bolestan i umire. » «Ne smiješ spomenuti ţenu. » Zougin je glas bio

nesiguran, prvi put otkako se sjećala. Činilo se da traţi riječi. «Moramo

zaštititi obitelj. » «Zašto onda moramo reći za bolest koja ga ubija? »

Zouga je pogleda. «Malarija? » «Pošast, Zouga. Francuska bolest,

talijanska kuga - ili, ako ti se više sviđa - sifilis. Umire od sifilisa. «

Zouga se trgne, a zatim prošapta: «To nije moguće. » «Zašto ne, Zouga?

», upita ona. «Bio je čovjek, velik čovjek -ali ipak samo čovjek. » Ona

prođe pokraj njega. «Sada imam posla. » Sat kasnije kad ga je ponovno

228

potraţila, Zouga je već bio natrag u logoru kraj riječnih bazena. Ostala

je kraj oca ostatak noći i većinu sljedećeg dana. Kad je konačno

završila s kupanjem i čišćenjem, brijanjem zaraţenog tijela i češljanjem

brade i kose, te s obradom čireva na nogama, bila je fizički i

emocionalno iscrpljena. Previše je puta vidjela pribliţavanje smrti da je

i sada ne bi prepoznala. Znala je da se moţe jedino nadati da će mu

pruţiti utjehu i ublaţiti usamljeni put kojim mora proći. Kad je učinila

sve što je bilo moguće, pokrila ga je čistim pokrivačem i njeţno

milovala kratku kosu. Fuller otvori oči. Bile su blijedoplave, poput

afričkog ljetnog neba. Zadnja zraka sunčevog svjetla ispirala je spilju,

sjajeći u njenoj kosi. Ona spazi kako se nešto pokreće u praznim

očima, sjena čovjeka koji je nekada bio tamo, i Fullerove usne se

razdvoje. Pokuša govoriti, i napokon izreče jednu riječ, tako promuklo i

tiho da se morala nagnuti bliţe. «Što je? », upita. «Helen! », čulo se

jasnije. Robyn osjeti kako joj suze naviru na zvuk majčinog imena.

«Helen», reče Fuller zadnji put, a zatim iskra razumijevanja u njegovim

očima nestane. Ostala je kraj njega, ali ništa se nije dogodilo. To je ime

bilo zadnja veza sa stvarnošću koja je sada pukla. Kad se spustila noć,

Robyn podigne oči s očevog lica i prvi put shvati da nema metalnog

kovčeţića. Uid Zouga je brzo čitao sadrţaj kovčega, koristeći se

poklopcem vlastite kutije za pisanje. Njegov uţas zbog otkrića oca

zamijenila je fascinacija blagom koje je sadrţavao kovčeg. Odvratnost i

sram će se vratiti kad bude imao vremena razmišljati o tome, znao je.

Znao je i da će tada morati donijeti neke teške odluke i da će morati

upotrijebiti svu snagu ličnosti i bratske superiornosti kako bi

kontrolirao Robyn i nagovorio je da pristane na ublaţenu verziju

otkrića Fullera Ballantynea i taktičan opis njegovog stanja. Metalni

kovčeg sadrţavao je četiri pisma i dnevnike uvezane platnom, a svaki

je imao pet stotina stranica ispunjenih rukopisom ili mapama. Bilo je

tu i mnogo praznog papira - dvije ili tri stotine listova - te jeftina

drvena kutija za pera s odjeljcima za rezervna drţala i tintu. Jedna

boca s tintom bila je suha, a pera su mnogo puta oštrena, jer bila su

gotovo istrošena. Zouga pomiriše tintu u preostaloj boci. Činilo se da je

to smrdljiva mješavina masti, pepela i biljnih boja koju je Fuller

spravio kad je potrošio pravu tintu. Zadnji dnevnik i većina slobodnih

papira bili su ispisani tom mješavinom. Izblijedjeli su i zamrljali se, pa

je rukopis bio teško čitljiv, a Fuller je u to vrijeme već bio upropašten.

Dok su prva dva dnevnika bili napisani malim, preciznim i poznatim

rukopisom, nastavak se pretvorio u nečitljivo črčkanje, nekontrolirano

229

poput njegovih ideja. Ovdje je bila jasno zapisana povijest očevog

ludila. Stranice dnevnika nisu bile numerirane i bilo je mnogo razmaka

između datuma unosa, što je Zougi olakšalo posao. Čitao je brzo, što je

naučio kao časnik obavještajne sluţbe svoje regimente. Prve knjige bile

su precizne opservacije nebeskih tijela, klime i visine, podrţane

detaljnim opisima terena i populacije. Između toga bile su umetnute

optuţbe i prituţbe na vlasti, bile one direktori Londonskog

misionarskog udruţenja, ili »imperijalni faktor», kako je Ballantyne

nazivao Ministarstvo vanjskih poslova i njegov odjel u Whitehallu. Bili

su tu detaljni opisi razloga napuštanja Tetea i putovanja na jug s

minimalno opremljenom ekspedicijom. Zatim su dvije stranice

opisivale seksualnu vezu s bivšom robinjom iz plemena Angoni koju je

krstio «Sarah» i za koju je sumnjao da nosi njegovo dijete. Njegovi

razlozi da je ostavi bili su jasno izraţeni. «Znam da bi me ţena, čak i

domorotkinja, s djetetom usporavala. Kako sam na Boţjem zadatku,

ne mogu si to priuštiti. » Iako ga je ono što je vidio na brdu trebalo

pripremiti za takvo otkriće, još uvijek se nije mogao naviknuti. Pomoću

svojeg lovačkog noţa izrezao je stranice iz dnevnika. Guţvajući ih i

bacajući u vatru mrmljao je: «Stari vrag nije imao pravo pisati takvo

smeće. » Još dva puta pronašao je seksualne reference koje je uklonio

iz dnevnika, a tada je rukopis počeo pokazivati znake očeve

upropaštenosti; odjeljke pune lucidnosti počeli su zamjenjivati snovi i

umišljaji bolesnog uma. Fuller se sve češće nazivao instrumentom

Boţjeg bijesa, plamenim mačem protiv nevjernika i bezboţnika. Zouga

je isjekao najčudnije dijelove iz dnevnika i spalio ih. Znao je da mora

raditi brzo, prije no što Robyn siđe s brda. Znao je da radi ispravnu

stvar, zbog sjećanja na oca i njegova mjesta u budućnosti i za one koji

će ţivjeti poslije njega, za sebe i Robyn, te za njihovu djecu i djecu

njihove djece. Bilo je zastrašujuće vidjeti kako očeva velika ljubav i

strast prema afričkim ljudima i samoj zemlji postaje gorka, nerazumna

mrţnja. Protiv Matabelea, koje je nazivao Ndebele - ili Amandebele -

pisao je: «Ti lavlji ljudi koji ne priznaju Boga, čija se prehrana sastoji

od vraţjeg pića i polupečenog mesa u golemim količinama i čije je

najveće zadovoljstvo probadanje nemoćnih ţena i djece, pod vlašću su

najokrutnijeg despota od Kaligule, najkrvavijeg čudovišta od samog

Atile. » Bio je barem toliko prezriv i prema drugim plemenima: «Rozwis

su lukavi i tajnoviti ljudi, uplašeni i izdajnički potomci kraljeva ludih

za robovima i zlatom koje nazivaju Mamboi. Njihove dinastije uništili

su pljačkaški Ndebele i njihova čudovišna braća Nguni, Shangaani iz

230

Gundudhe, te krvoločni Angoni. » Karange su bili «kukavice i

oboţavatelji vraga, vrebajući iz svojih spilja i visokih tvrđava, čineći

neizreciva svetogrđa i vrijeđajući lice Svemogućeg blasfemičnim

ceremonijama u uništenim gradovima gdje su jednom vladale

Monomatape. » Spominjanje Monomatape i uništenih gradova privuklo

je Zougin pogled. Nastavi čitati, nadajući se da će pronaći razradu te

teme, ali Fullerov um odlutao je drugim idejama, patnji i ţrtvovanju

koji su oduvijek bili kostur kršćanskog vjerovanja. «Zahvaljujem Bogu,

mom svemogućem Ocu, što me odabrao za svoj mač i što je znak svoje

ljubavi ostavio na meni. Kad sam se probudio ovog jutra, na mojim

rukama i nogama bile su stigmate, rane na mom boku, i krvarenje s

čela. Osjetio sam isti slatki bol kao sam Isus. » Bolest je dosegla dio

njegovog mozga koji je utjecao na vid i osjete. Njegova vjera postala je

religiozna manija. Zouga izreţe te i sljedeće stranice i baci ih u vatru.

Nakon ludila je slijedila hladnokrvna normalnost, kao da je bolest

imala plime i oseke u njegovom mozgu. Sljedeći unos u dnevnik bio je

nakon pet dana. Počeo je s promatranjima neba iz kojih se vidjelo da

nije bio daleko od mjesta na kojem je Zouga čitao njegove riječi. Uvijek

je uzimao u obzir moguće pogreške kronometra koji nije bio pregledan

gotovo dvije godine. Više nije bilo biljeţaka o stigmatama. Nestale su

čudesno kao što su se i pojavile. Umjesto toga, bio je tu kratak i

poslovan unos starim lijepim rukopisom. «Karange prakticiraju oblik

oboţavanja predaka koji zahtijeva ţrtve. Izuzetno je teško razgovarati s

njima bilo o ceremoniji, bilo o osnovnim konceptima te uţasne religije.

Međutim, moje poznavanje jezika Karanga sada je dovoljno da dobijem

poštovanje i povjerenje od onih članova plemena s kojima sam uspio

uspostaviti kontakt. Duhovno središte njihove religije je na mjestu koje

nazivaju groblje kraljeva, ili, na njihovom jeziku Zimbabwe ili

Simbabwee, gdje su stajali idoli koji su predstavljali njihove pretke.

Čini se da je to mjesto jugoistočno od mojeg sadašnjeg poloţaja. Glava

tog odvratnog vjerovanja je svećenica, koju nazivaju Umlimo, koja je

nekad ţivjela na groblju kraljeva, ali je pobjegla kad su došli Angoni

pljačkaši. Ţivi na drugom svetom mjestu i ima takvu moć da joj čak i

bezboţni Ndebele, taj sangvinični tiranin Mzilikazi, šalje darove. Moć

tog uvjerenja je tako velika da su ovi ljudi otporni na riječ Krista koju

donosim. Došlo mi je u otkrovenju koje moţe biti samo glas

Svemogućeg Boga da me on odabrao da krenem na tu citadelu zla, taj

Simbabwee i zbacim slike bezboţnika - kao što je Mojsije zbacio i

uništio zlatno tele po silasku s planine. Svemogući Bog mi je otkrio da

231

sam odabran da pronađem Visoku svećenicu zla na njenom tajnom

mjestu i uništim je, te tako slomim njenu moć nad umovima ovih ljudi,

kako bi postali prijemčivi na Svetu riječ Krista koju im donosim. »

Zouga je prelazio preko stranica, i činilo se da ih pišu dva čovjeka,

racionalno biće s lijepim rukopisom i podivljali religiozni manijak

nespretne ruke. Na nekim mjestima promjena je bila trenutačna, a na

drugima bi se jedna vrsta slova zadrţavala više stranica. Zouga nije

smio propustiti niti jednu riječ. Bilo je kasno poslijepodne, a oči su ga

pekle od neprekidnog čitanja. «3. studeni. Poloţaj 20 stupnjeva 5S, 30

stupnjeva 50E. Temperatura 103 stupnja u sjeni. Vrućina

nepodnošljiva. Kiša prijeti svakog dana, a ne dolazi. Stigao do jazbine

Umlimo. » Kratak unos privuče paţnju Zougi. Gotovo ga je propustio,

jer bio je stisnut na dnu stranice. Okrene stranicu, a na sljedećoj je

pisanje ponovno preuzeo luđak pišući u hiperbolama i religioznoj

ekstazi. «Slavim Boga, mojeg tvorca. Jedinog pravog i Svemogućeg

Spasitelja kojemu je sve moguće. Neka bude volja tvoja! » «Umlimo me

prepoznala kao instrument boţjeg Bijesa kad sam joj se suprotstavio u

toj smrdljivoj kući, jer govorila je glasovima Belala i Belzebuba,

strašnim glasovima Azazela i Beliara, i drugim licima Sotone. Ali,

stajao sam pred njom snaţan i ponosan u Boţjoj riječi i kad je vidjela

da me ne moţe pomaknuti, utihnula je. Tako sam je ubio, i odrezao joj

glavu i odnio na svjetlo. I Bog mi je govorio u noći i rekao tihim glasom:

Nastavi, moj vjerni i voljeni slugo. Ne smiješ se odmoriti dok bezboţni

likovi ne budu srušeni. Tako sam ustao, a Boţja ruka me vodila »

Koliko je od ovoga bila činjenica, a koliko luda fantazija bolesnog

mozga, Zouga nije mogao reći, ali nastavi brzo čitati. «I Svemogući me

vodio dok nisam stigao sam do prljavog grada u kojem oboţavatelji

Sotone čine svetogrđe. Nosači me nisu htjeli slijediti, uplašeni vragova.

Čak i stari Joseph koji je uvijek bio na mojoj strani nije mogao prisiliti

svoje noge da ga prenesu kroz vrata u visokom kamenom zidu. Ostavio

sam ga u šumi i otišao sam među kamene tornjeve. Kao što mi je

otkrio Bog, našao sam kipove nevjernika prekrivene cvijećem i zlatom,

a ţrtvena krv se još nije osušila, i slomio sam ih i bacio, i nitko mi se

nije mogao suprotstaviti, jer bio sam mač Ziona, prst na Boţjoj ruci. »

Unos se naglo prekinuo, kao da je pisac bio preplavljen snagom svojeg

religioznog doţivljaja. Zouga projuri kroz sljedećih stotinjak stranica

traţeći bilješke o gradu i zlatom obloţenim kipovima, ali nije ih bilo.

Moţda su i oni bili u mašti luđaka, poput čudesnih stigmata na

rukama, tijelu i glavi. Zouga se vrati prvom unosu koji je opisivao

232

Fullerov susret s Umlimo, vješticom koju je ubio. Zapisao je u svoj

dnevnik njen zemljopisni poloţaj, nacrtao skicu mape i načinio

skraćene bilješke o mogućim tragovima. Zatim izreţe stranice iz

Fullerovog dnevnika i stavi ih na vatru, pustivši da posmeđe i izgore.

Prije no što je bio zadovoljan, promiješa pepeo štapom. Zadnji od četiri

dnevnika bio je ispisan samo djelomično i sadrţavao je detaljni opis

karavanskog puta koji je vodio kroz krvlju natopljene zemlje kojima su

vladali Mzilikazijevi zli impiji, pet stotina milja od mjesta «gdje smrdljivi

brodovi trgovaca sigurno čekaju jadne duše koje preţive opasnosti

zloglasnog puta. » «Slijedio sam put sve do istočnih rubova planina i

uvijek nailazio na dovoljno dokaza prolaska karavana. Tih groznih

dokaza koje sam tako dobro upoznao, blijedih kostiju i kruţećih

lešinara. Postoji li kutak ovog divljeg kontinenta na kojem ne divljaju

trgovci robljem? » Ta su otkrića bila zanimljivija za Robyn. Zouga ih

brzo pregleda i označi kako bi ih lakše pronašla. Bilo je mnogo teksta o

ropstvu i trgovcima - stotinjak stranica - a zatim i konačni unos.

«Danas smo naišli na karavanu robova koja je vijugala kroz brdovitu

zemlju prema istoku. Izdaleka sam prebrojio bijedne ţrtve, bilo ih je

gotovo stotinu, većinom nedorasla djeca i mlade ţene. Bili su vezani u

parovima s rašljama oko vratova, na uobičajeni način. Trgovci robljem

su crni ljudi, nisam mogao primijetiti Arape niti Europljane. Iako nisu

nosili plemenske oznake, ne sumnjam da se radi o Amandebele, jer

njihov izgled je karakterističan i dolaze ih smjera Mzilikazijevog

kraljevstva. Naoruţani su širokim kopljima i dugim štitovima od bivolje

koţe, a dvojica ili trojica imaju muškete. U ovom trenutku su ulogoreni

na manje od jedne lige, a u zoru će nastaviti putovanje prema istoku

gdje ih bez sumnje čekaju Arapi i Portugalci da kupe bijednu ljudsku

stoku i natovare ih u brodove poput neţivog tereta, te odvedu na

okrutno putovanje preko pola svijeta. Bog mi je govorio, jasno sam čuo

njegov glas kad mi je rekao da siđem dolje i poput njegova mača

posiječem bezboţne, oslobodini robove i povedem slabe i nevine.

Joseph je sa mnom, iskreni i vjerni sudrug svih ovih godina, i

posluţivat će moju drugu pušku. Nije najbolji strijelac, ali ima

hrabrost, a Bog je na našoj strani. » Sljedeći unos bio je zadnji. Zouga

je stigao do kraja dnevnika. «Boţji putovi su čudesni i tajanstveni,

nadmašuju svako razumijevanje. On podiţe i baca. S Josephom kraj

sebe sišao sam dolje, kao što mi je naredio, u logor trgovaca robljem.

Napali smo ih kao što su Izraelci napali Filistince. U početku se činilo

da moramo pobijediti, jer bezboţni su bjeţali pred nama. Zatim nas je

233

Bog u svojoj mudrosti napustio. Jedan od bezboţnih skočio je na

Josepha dok je punio pušku i nabio ga na koplje od grudne kosti do

kraljeţnice, prije no što je i sam pao pogođen mojim metkom. Borio

sam se sam, u Boţjoj bitci, i trgovci robljem su se raštrkali šumom

pred mojim bijesom. Zatim se jedan od njih okrene i iz daljine ispali

mušketu. Kugla me pogodila u kuk. Uspio sam se, ne znajući kako,

odvući prije no što su se trgovci robljem vratili da me ubiju. Nisu me

pokušali slijediti, i stigao sam do svojeg zaklona. Međutim, teško sam

pogođen i doveden u tjesnac. Uspio sam izvući kuglu iz kuka, ali bojim

se da je kost slomljena i da sam obogaljen. Uz to, izgubio sam obje

puške. Josephova mušketa leţi tamo gdje je pala, a ja sam bio

preteško ranjen da uzmem svoju pušku. Poslao sam ţene da je

pronađu, ali odveli su ih trgovci robljem. Moji preostali nosači, vidjevši

u kakvom sam stanju i znajući da ih ne mogu spriječiti, napustili su

me, ali ne prije no što su opljačkali logor i odnijeli gotovo sve što je bilo

vrijedno, zajedno s mojim medicinskim kovčegom. Ostala je jedino

ţena. U početku sam bio ljut što mi se pridruţila, ali sad u tome vidim

Boţju ruku - jer iako je nevjernica, vjerna je više od drugih, sad kad je

Joseph mrtav. Što je čovjek u ovoj okrutnoj zemlji bez muškete i

kinina? Je li to lekcija za mene i buduća pokoljenja, lekcija koju me

Bog odlučio naučiti? Moţe li ovdje ţivjeti bijeli čovjek? Neće li uvijek

biti stranac, i hoće li ga Afrika tolerirati kad izgubi oruţja i potroši

lijekove? » Zatim, usamljeni krik agonije: «O Boţe, je li sve bilo uzalud?

Došao sam donijeti tvoju riječ, a nitko me ne sluša. Došao sam

promijeniti običaje zlih, a ništa se nije promijenilo. Došao sam otvoriti

put kršćanstvu, a niti jedan kršćanin me ne prati. Molim te, Boţe, daj

mi znak da nisam išao krivim putom do laţnog odredišta. » Zouga se

nagne i protrlja oči objema rukama. Bio je duboko potresen, a oči ga

nisu pekle samo od umora. Fullera Ballantynea bilo je lako mrziti, ali

teško prezirati. Robyn je s paţnjom odabrala mjesto. Zaklonjene

bazene na rijeci, daleko od glavnog logora, gdje ih nitko neće moći čuti

ili vidjeti. Odabrala je i vrijeme - sredinu podneva - kada većina

Hotentota i nosača drijema u sjeni. Dala je Fulleru pet kapi

dragocjenog laudanuma da ga umiri i ostavila ga s Jubom i

Mashonom. Tijekom deset dana otkako je stigao, gotovo da i nije

razgovarala sa Zougom. Za sve to vrijeme nije se vratio do spilje, i

vidjela ga je jednom kad je sišla u logor po namirnice. Kad je poslala

Jubu sa šturom porukom, zahtijevajući da vrati Fullerov kovčeg,

odmah ga je poslao po nosaču. Zapravo, bilo je to tako brzo da je bilo

234

sumnjivo. Nepovjerenje je bilo simptom brzog propadanja njihova

odnosa. Znala je da mora govoriti sa Zougom, raspraviti budućnost,

prije no što nestanu mogućnosti razgovora. Čekao ju je pokraj zelenih

bazena, sjedeći u sjeni divlje smokve, tiho pušeći umotanu cigaru od

domaćeg duhana. Pristojno ustane kad je spazi, ali izraz mu je bio

rezerviran, a oči oprezne. «Nemam mnogo vremena, dragi Zouga»,

Robyn pokuša smanjiti napetost, a on mrko klimne. «Moram se vratiti

ocu. » Oklijevala je. «Nisam traţila da dođeš gore, kad ti je to tako

odbojno. Odmah ugleda iskre u njegovom oku i brzo nastavi: «Moramo

odlučiti što ćemo sada. Očito ne moţemo ostati ovdje. » «Što predlaţeš?

» «Otac je mnogo bolje. Potisnula sam malariju kininom, a druga

bolest», reče oprezno, «reagirala je na ţivu. Sada me brine samo noga. »

«Rekla si mi da umire», podsjeti je Zouga hladno, i nije si mogla

pomoći, unatoč naporima, te plane na njega. «Pa, ţao mi je što sam te

razočarala. Zougino lice se ukoči u lijepu brončanu masku. Mogla je

vidjeti koliko mu treba da se suzdrţi; glas mu je bio napet. «To nije

vrijedno tebe. » «Ţao mi je», sloţi se ona i duboko udahne. «Zouga,

prilično se oporavio. Hrana i lijekovi, briga i njegova vlastita snaga, sve

je to neizmjerno utjecalo. Čak sam sigurna da bi iskusni kirurg u

civilizaciji mogao izliječiti nogu i zacijeliti kost. » Zouga je dugo šutio, a

u očima mu je mogla vidjeti osjećaje. Konačno progovori. «Otac je lud. »

Ona ne odgovori. «Moţeš li mu izliječiti um? » «Ne», ona zavrti glavom.

«To će se pogoršati, ali uz brigu i stručnu paţnju u dobroj bolnici,

moţemo mu pojačati tijelo i moţe ţivjeti još mnogo godina. » «Zbog

čega? », Zouga je bio uporan. «Bilo bi mu udobno i bio bi sretan. » «I

cijeli svijet bi znao da je sifilistični luđak», nastavi Zouga tiho. «Ne bi li

bilo bolje da legenda ostane neokaljana? I više od toga, da joj i sami

pridonesemo, a ne da tu jadnu bolesnu ludu stvar dovučemo pred sve

njegove neprijatelje kako bi mu se izruguvali? » «Zato si radio na

njegovim dnevnicima? «, njen glas bio je visok i oštar, čak i u vlastitim

ušima. «To je opasna optuţba», i on je gubio kontrolu. «Moţeš li je

dokazati? » «Ne moram je dokazivati: oboje znamo da je tako. » «Ne

moţeš ga povesti», promijeni Zouga temu. «On je bogalj. » «Moţe ga se

nositi na nosiljci. Imamo više nego dovoljno nosača. » «Kojim putom bi

ga povela? », upita Zouga. «Nikada ne bi preţivio rutu kojom smo

putovali - a put na jug je nepoznat. « «Otac je sam zabiljeţio put robova

u svojem dnevniku. Slijedit ćemo ga. Dovest će nas ravno do obale. » «A

glavni ciljevi ekspedicije ostat će neizvršeni? «, upita Zouga. «Glavni cilj

je bio pronaći Fullera Ballantynea i izvijestiti o trgovini robljem, što

235

moţemo postići ako krenemo putom robova do mora. » Robyn ga

prekine i zatim izvede predstavu: «Oh, kako glupo od mene, ti misliš na

zlato i slonovaču. To su zapravo bili glavni ciljevi, zar ne, moj dragi

brate? » «Imamo obveze prema sponzorima. « «A ne prema onom

bolesnom starcu tamo gore? » Robyn dramatično mahne rukom i

pokvari učinak udarivši nogom o pod. Ljuta i na sebe i na njega, vikne:

«Vodim oca do obale, što brţe mogu! » «Ja kaţem da ne vodiš. » «A ja

kaţem, do vraga s tobom, Morris Zouga Ballantyne! » Kletva joj pruţi

mračno zadovoljstvo i ona se okrene i ode od njega. Dva dana kasnije,

bila je spremna za polazak. Sva komunikacija s bratom od zadnjeg

susreta svela se na pisane poruke, a Robyn shvati da Zouga čuva sve

poruke kako bi kasnije mogao opravdati svoje akcije. Kratko je odbila

njegovu pisanu zapovijed da ne kreće nikud sa starcem. Zouga je

nabrojio pola tuceta razloga, uredno numeriranih, zašto bi trebala

ostati. Kad je dobio njeno pismeno odbijanje, njegova sljedeća poruka

koju joj je donijela Juba bila je napisana više za buduće čitatelje nego

za nju. «Ako inzistiraš na toj ludosti«, počeo je i ponudio joj zaštitu

cijelog odreda Hotentota - osim narednika Cheroota koji je izrazio ţelju

da ostane sa Zougom. Narednik će biti, kako je napisao, sposoban

dovesti nju i njen teret sigurno do obale, i zaštititi ju od opasnosti na

putu. Inzistirao je da uzme većinu preostalih nosača. On će zadrţati

petoricu da mu nose bitne stvari i četiri nosača pušaka, Matthewa,

Marka, Lukea i Johna. Također joj je naredio da uzme pušku Sharps i

preostalu robu. «Ostavi mi samo dovoljno baruta i streljiva, te

minimum lijekova kako bi mogao ispuniti ciljeve ekspedicije za koje

smatram da su od vrhunske vaţnosti. » Njegova konačna poruka

ponavljala je sve razloge da Fuller Ballantyne ostane na brdu i traţila

da Robyn još jednom razmisli o svojim odlukama. Robyn je

jednostavno okrenula poruku i napisala: «Ja sam odlučila. Krećem

prema obali sutra u zoru. » Zatim je stavila datum i potpis. Sljedećeg

jutra, prije izlaska sunca, Zouga je poslao grupu nosača na brdo, s

nosiljkom od motki drveta mopani. Bile su oguljene i vezane remenima

od koţe svjeţe ubijene antilope. Sama nosiljka je bila načinjena od iste

koţe. Fuller Ballantyne morao je biti privezan, kako ne bi ispao iz nje

bacakajući se. Kad je Robyn sišla, hodajući pokraj nosiljke i smirujući

ludog starca, hotentotska pratnja i nosači su bili spremni za polazak. I

Zouga je čekao, stojeći po strani, kao da se ţeli odvojiti, ali Robyn mu

priđe. «Sada barem poznajemo jedno drugo», reče promuklo. «Ne

moţemo ţivjeti zajedno, Zouga. Sumnjam da smo ikad mogli, i da ćemo

236

ikad moći, ali to ne znači da te ne poštujem, i volim čak i više no što te

poštujem. » Zouga pocrveni i pogleda u stranu. Trebala je znati da će

mu zbog takve izjave biti neugodno. «Osigurao sam ti stotinu funta

baruta, to je više no što će ti trebati«, reče on. «Ne ţeliš li pozdraviti

oca? » Zouga ukočeno klimne i krene za njom do nosiljke, izbjegavajući

pogledati Mashona ţenu koja je stajala pokraj nosiljke i govorila

Fulleru. «Zbogom, gospodine. Ţelim vam brzo i sigurno putovanje i brz

oporavak. » Bezubo lice okrene se prema njemu. Obrijana glava imala

je boju blijedog porculana, a u očima se moglo vidjeti ludilo. «Bog je

moj pastir. Neću se bojati zla», reče Fuller, gutajući riječi tako da su

bile jedva razumljive. «Točno, gospodine», klimne Zouga. «U to nema

sumnje. » Dodirne svoju kapu u vojnički pozdrav i odmakne se. Klimne

nosačima i one krenuše prema izlazećem suncu. Brat i sestra stajali su

jedno pokraj drugog zadnji put, gledajući kolonu kako prolazi, a kad je

i zadnji prošao kraj njih, kraj nje je ostala jedino Juba. Robyn

impulsivno ispruţi ruke i zagrli Zougu oko vrata, čvrsto ga stisnuvši.

«Pokušavam te shvatiti, nećeš li ti učiniti isto za mene? » Na tren je

pomislila da bi mogao popustiti, osjetila je kako se čvrsto tijelo opušta,

ali tada se Zouga ponovno ispravi. «Ovo nije zbogom«, reče. «Kad

obavim ono što je nuţno, krenut ću za tobom. Ponovno ćemo se sresti.

» Robyn spusti ruke i odmakne se. «Do tada», sloţi se čeţnjivo, tuţna

što on nije mogao pokazati niti malo ljubavi. Zouga je čekao dok

pjesma nosača nije utihnula; ostali su samo zvuci Afrike, zborovi ptica

koji pozdravljaju svaku zoru i udaljeno zavijanje hijena. U njemu su se

borili mnogi osjećaji. Krivnja što je ostavio sestru da putuje sama,

koliko god dobro bila opremljena; briga što će ona prva izvijestiti o

ekspediciji kad stigne u London; sumnja u autentičnost tragova koje

mu je ostavio Fuller Ballantyne - ali iznad svega je bio osjećaj

olakšanja što će od sada odgovarati samo sebi, slobodan da putuje

toliko brzo i daleko koliko mu dozvole noge. Protrese se, fizički se

čisteći od krivnje i sumnje, ostavljajući samo uzbuđenje i osjećaj

iščekivanja. Vrati se naredniku Cherootu koji je čekao na rubu

napuštenog logora. «Kad se ti smiješiš, tvoje lice tjera malu djecu na

plač», reče mu Zouga. «Ali, kad se mrštiš. Što te sada muči, o, moćni

lovce slonova? » Mali Hotentot pokaţe metalni kovčeg sa Zouginom

odorom i šeširom. «Ne reci više ni riječi, naredniče», upozori ga Zouga.

«Ali, nosači se ţale, nosili su ga tako daleko. » «I nosit će ga do samih

vrata pakla, ako ja to kaţem. Safari! » Zouga podigne glas, još uvijek

obuzet osjećajem uzbuđenja. «Idemo! » Zouga je bio spreman na velike

237

diskrepancije između poloţaja koje je njegov otac odredio

promatranjem neba i onima koje je odredio sam. Nekoliko sekunda

greške u kronometrima značilo bi više milja. Zato je sa sumnjom

promatrao karakteristike terena ispred sebe koji je naizgled

nevjerojatno odgovarao mapama iz Fullerovih dnevnika. Svakog dana

hoda kroz zemlju koju je opisao njegov otac bio je sve sigurniji da su

Umlimo i srušeni grad stvarni i da leţe nedaleko ispred njih. Prolazili

su kroz lijepu zemlju, iako je zrak bio suši dok su sišli niz strmi plato

prema jugozapadu. Duga sušna sezona koja je završavala sprţila je

travu do boje zrelog ţita, a krošnje drveća obojila je stotinama nijansi

crvenkaste i narančaste. Mnoga stabla bila su bez lišća, a njihove

uzdignute grane kao da su molile nebo za kišu. Svakoga dana

nakupljali su se olujni oblaci, prijeteći kišom, ali nikada nisu

ispunjavali tu prijetnju iako se čula grmljavina, a munje su bljeskale

nisko na obzorju kao da se na istoku bore velike vojske. Velika divljač

se koncentrirala oko preostale vode, dubljih riječnih bazena i

najotpornijih vodenih jama, pa su svakoga dana prolazili kroz mnoštvo

divljih ţivotinja. U jednom krdu Zouga je nabrojio trideset i dvije ţirafe,

od starog muţjaka čiji je vrat bio viši od drveća na kojem se hranio, do

svijetlih mladunaca s neproporcionalnim nogama koji su galopirali

sporim njišućim korakom dok su im repovi mahali po leđima. Svaka

čistina imala je svoju obitelj nosoroga; ţenke su imale duge tanke

rogove, a ispred njih su trčali mladunci. Bila su tu i stada bivola, na

tisuće njih, krećući se u gustim crnim gomilama preko otvorenih

proplanaka, podiţući prašinu. Tu su bili i slonovi. Nije prošao niti

jedan dan a da nisu pronašli svjeţi trag, staze kroz šume, srušeno

drveće, ili ogoljena stabla, goleme hrpe izmeta koje su stajale poput

spomenika prolasku velikih ţivotinja; babuni i debeli fazani kopali su

po njima traţeći poluprobavljene divlje orahe i druge ostatke. Zouga

nije mogao odoljeti kad bi Cheroot odvratio pogled od traga i rekao:

«Velik muţjak, prednji koraci su mu teški. Dobri zubi, kladio bih se u

nevinost svoje sestre. » «To je odavno izgubljeno», primijeti Zouga suho.

«Ali, ipak ćemo ga slijediti. « Većinu večeri izrezivali su zube i,

zakopavši ih, donijeli krvavo srce do mjesta na kojem su ostavili

nosače. Četrdeset funta sirovog mesa bila je gozba za cijelu skupinu.

Putovanje je zbog lova bilo sporo i nije uvijek bilo ravno, ali Zouga je

ipak identificirao mjesta koja je opisao njegov otac. Na kraju, znajući

da je blizu, Zouga je odolio iskušenjima lova i prvi put odbio slijediti

trag tri lijepa primjerka, razočaravši Jana Cheroota. «Nikad ne biste

238

trebali ostaviti dobrog slona i toplu damu», savjetovao je, «jer nikad ne

znate kad će se pojaviti sljedeća prilika. » Cheroot nije znao za novi cilj

njihovog putovanja i Zougino ponašanje ga je zbunjivalo. Zouga je

često vidio kako ga ovaj promatra s pitanjem u očima, ali izbjegavao je

postaviti pitanje i prihvatio Zouginu zapovijed da napuste trag i

nastave dalje. Prvi su se pobunili nosači. Zouga nikad nije saznao kako

su pogodili, moţda je stari Karanga govorio o Umlimo, ili je to bio dio

njihove plemenske tradicije, iako je većina ţivjela kod Zambezija,

mnogo stotina milja na sjever. Ali, Zouga je naučio dovoljno o Africi da

bi prihvatio čudno, gotovo telepatsko znanje o dalekim događajima i

mjestima. Što god bilo, nosači su imali trnje u stopalima prvi put u

mnogo mjeseci. U početku je bio ljut i gotovo je opravdao svoj nadimak

«Bakela», Šaka, ali tada je shvatio da je njihova nevoljnost da nastave

dalje prema brdima potvrda da je na pravom tragu i blizu cilju. Te noći

u logoru pozvao je cheroota na stranu i na engleskom mu objasnio što

i gdje traţi. Nije bio spreman za bolesni izraz koji se raširio ţutim

Cherootovim licem. «Nie wat! Ik lol nie met daai goed nieh Mali

Hotentot je u svojem praznovjernom strahu počeo govoriti svojim lošim

nizozemskim s Capea, a Zouga mu se nasmiješi. «Naredniče Cheroot,

vidio sam kako trčiš gole straţnjice prema ranjenom slonu i mašeš

pred njime šeširom da mu privučeš paţnju. » «Slonovi», reče Cheroot ne

uzvrativši osmijeh, «su jedno. Vještice su drugo. » «Netko mora ostati s

nosačima ili će nam ukrasti zamke i pobjeći kući. » Zouga ih je ostavio

pokraj blatne rupe s vodom, na sat vremena od najsjevernijeg

granitnog brijega. U rupi je napunio veliku emajliranu bocu i navlaţio

njen debeli čep od koţe kako bi sadrţaj ostao hladan, uzeo barut i

vreću s hranom, te s velikom puškom krenuo sam dok su sjene još

uvijek bile duge, a trava vlaţna od rose. Brda ispred njega bila su

okrugle kupole od sivog granita, glatka poput ćelave glave, potpuno

ogoljena od svake vegetacije. Dok je hodao prema njima preko rijetko

pošumljene ravnice, duh mu je drhtao zbog zadatka koji ga je

očekivao. Svakim korakom, brda su se činila sve strmija, doline

između njih dublje, a trnovito grmlje gušće. Mogli bi biti potrebni

mjeseci da se pretraţi sva ta divljina, a on nije imao vodiča kao njegov

otac. Ali, na kraju, sve se pokazalo tako laganim da je bio ljut na svoj

nedostatak predviđanja. Njegov otac je napisao u dnevniku: «Čak i

Mzilikazi, taj tiranin, šalje poklone njenom proročištu. » Naišao je na

dobro ugaţeni put koji je dolazio sa zapada, širok za dvojicu ljudi.

Vodio je kroz labirint glatkih brda. To je morao biti jedino put

239

poslanika kralja Matabelea. Doveo je Zougu do prve blage strmine i

zatim naglo zavio u jedan od kanjona između vrhova. Put se suţavao i

vijugao između golemih granitnih stijena, a grmlje sa strana je bilo

toliko gusto da se morao saginjati trnovitim granama. Dolina je bila

tako duboka da sunčeva svjetlost nije dopirala do njenog dna, ali

granit je isijavao vrućinu i znoj je natopio Zouginu košulju, tekući niz

njegove bokove. Grmlje se prorijedilo, a dolina suzila do uskog grla

između kamenih zidova. Bila su to prirodna vrata na kojima je

nekoliko dobrih kopljanika moglo zadrţati cijelu regimentu napadača.

Na vrhu iznad prolaza bila je mala straţarnica, a pokraj nje se vidio

tanki pramen dima koji se dizao s male vatre u zrak. Ali, ako je i

postojao straţar, nije ga bilo kad je Zouga prošao. Zouga se nasloni na

svoju pušku za slonove kako bi se odmorio od penjanja i pregledao

litice, traţeći skrivene neprijatelje. Klisura je bila tiha, vruća i

napuštena. Nije bilo čak niti cvrkuta ptica ili zujanja kukaca u

raslinju. Tišina je bila gora od vrućine; Zouga zabaci glavu i uzvikne

pozdrav prema napuštenoj straţarnici. Odjek glasa se groteskno odbije

klisurom i nestane. Zadnji bijeli čovjek koji je prošao ovuda bio je Mač

Boţji osobno, s namjerom da odreţe glavu proročici, pomisli Zouga

gorko. Nije mogao očekivati srdačan doček. Stavi pušku na rame i

prođe kroz prirodna vrata; instinkt mu je govorio da mora hrabro ući

unutra. Uski prilaz bio je posut sitnim sivim pijeskom, pun

svjetlucavih kristalića. Put je blago zavijao, i Zouga više nije mogao

vidjeti niti ulaz, niti njegov kraj. Htio je poţuriti, jer ovdje je bio kao u

kavezu ili zamci, ali kontrolirao je noge, ne pokazavši strah niti

neodlučnost. Iza zavoja, put se proširio; s jednog zida je padao mali

tračak vode, izlijevajući se u prirodni bazen od stijena i tekući dolje u

skrivenu dolinu. Zouga zastane da pogleda oko sebe. Bila je to ugodna

dolina, duga milju, a široka pola milje. Trava je bila svjeţa i zelena,

zbog rječice koja ju je navodnjavala. U sredini doline bila je skupina

koliba oko koje je lutala perad. On siđe prema njima. Kolibe su bile

napuštene iako je bilo dokaza o nedavnoj prisutnosti ljudi; čak je i

kaša u zdjelama bila još vruća. Tri najveće kolibe bile su napunjene

blagom, koţnim vrećama soli, oruţjem od ţeljeza, ukrasima od crvenog

bakra, hrpama malih kljova; Zouga pretpostavi da su to pokloni ljudi

koji su traţili savjete od proročice. Zauzvrat, ona bi komunicirala s

bogovima kiše, bacala kletve na neprijatelje, ili ublaţavala bol ţenskih

srdaca. Činjenica da blago nije bilo čuvano bila je dokaz moći Umlimo i

njenog vjerovanja u tu moć. Međutim, ako je Ballantyneov dnevnik bio

240

točan, «prljava vještica» je odavno bila mrtva, a njena odrubljena glava

bačena hijenama ili trune negdje na vrućem afričkom suncu. Zouga

iziđe iz zadnje kolibe na sunce. Ponovno pozove, ali nije bilo odgovora.

Ovdje je bilo ljudi, mnogo ljudi, ali uspostavljanje kontakta i

saznavanje činjenica o lokalnom groblju kraljeva bit će mnogo teţi

zadatak no što je očekivao. Naslonivši se na pušku, usmjeri pozornost

na strmu stranu doline i primijeti put koji je vodio do ulaza u spilju.

Zouga se popne uz blagu strminu. Ostavio je u selu svoju vreću s

hranom i bocu s vodom, te lagano opterećen, koračao gore, visok i

vitak, s bradom koja je sjajila na suncu, tako da skriveni promatrači

ne posumnjaju da je veliki poglavica i ratnik kojeg treba tretirati s

poštovanjem. Stigne do ulaza u spilju i stane, ne da bi se odmorio, jer

uspon ga nije iscrpio, već da ostavi dojam. Ulaz je bio širok stotinjak

koraka, a strop tako nizak da ga je mogao dodirnuti. Otvor je štitio

sagrađen zid od granitnih blokova sazidanih tako da se među njih nije

mogla gurnuti niti oštrica noţa, što je bio rad vještih zidara. Ali, bio je

star, jer se na pojedinim mjestima urušio. Put je vodio do jedne od

takvih pukotina i nestajao u tami. Bio je to vrlo negostoprimljiv ulaz.

Kad bude ulazio, svjetlo će mu biti za leđima, a oči nenaviknute na

tamu u kojoj ga moţda čekaju ljudi s kopljima ili sjekirama. Zouga

osjeti kako mu se prvo uzbuđenje hladi i ponovno pozove na Matabele

jeziku: «Dolazim u miru! » Skoro odmah je dobio odgovor. Iza njegovog

ramena začuje dječji glas koji je govorio isti jezik, i srce mu poskoči.

Okrene se. «Bijela je boja ţaljenja i smrti», reče glas, a Zouga se

zbunjeno osvrne. Nije bilo djeteta, ljudskog, ni ţivotinjskog, dolina iza

njega bila je napuštena, tiha. Glas je dolazio od nikuda. Osjeti kako

mu se usta suše, a koţa na rukama i vratu jeţi. Začuje drugi glas s

litice iznad njega. «Bijela je boja rata. » Bio je to glas stare ţene, vrlo

stare ţene, visok i slabašan. Zougino srce ponovno poskoči, i on potrči

van i pogleda gore. Litica je bila gola i glatka. Srce mu je tuklo u

rebrima poput uplašene ptice, a dah mu je rezao grlo. «Bijela je boja

ropstva», zapjeva glas mlade djevojke, ispunjujući zrak oko njegove

glave, bez smjera i izvora, sladak i tekuć poput potoka. «Govorila je

glasovima Belala i Belzebuba, strašnim glasovima Azazela i Behara,

Sotoninim drugim licima», zapisao je njegov otac, i Zouga osjeti širenje

praznovjernog straha koji mu je prikovao noge za tlo. Novi glas, ričući

poput bika, odjekne iz spilje. «Bijeli orao zbacio je kamene sokole. » On

duboko udahne kako bi doveo tijelo pod kontrolu i vrati se u dječje

sjećanje. Dok u Brightonu, jednoga dana u kolovozu, mali dječak drţi

241

ruku ujaka Williama i gleda mađioničara na pozornici kako oţivljuje

lutku koja govori tankim glasom, odgovarajući glasu iz kutije koja je

premala da bi u nju stao čak i zec. Sjećanje ga umiri, i on se nasmije.

Bio je to jasan smijeh koji je iznenadio i njega samog. «Čuvaj svoje

trikove za djecu, Umlimo. Dolazim u miru razgovarati s tobom kao

muškarac Nije bilo odgovora, iako mu se učinilo da čuje korake na

kamenu kako dolaze iz tame iza srušenog kamenog zida. «Pogledaj me,

Umlimo! Ostavljam oruţje. « On skine vreću s barutom i stavi pušku

na zemlju. Drţeći ruke pred sobom, uđe u spilju. Kad je stigao do zida,

začuje frktanje ljutitog leoparda u mraku ispred sebe. Zvuk je bio

strašan i stvaran, ali Zouga se kontrolirao. Nije zastao, već se nagne da

prođe kroz ulaz, a zatim se uspravi. Čekao je minutu da mu se oči

priviknu na mrak. Više nije bilo ljudskih glasova niti glasanja ţivotinja.

Negdje ispred njega bio je slab izvor svjetla, i mogao je vidjeti put među

palim stijenama koje su zatrpavale spilju, na nekim mjestima gotovo

do stropa. Zouga poče paţljivo hodati prema naprijed. Svjetlo je postalo

jače i on shvati da se radi o zraci sunca koja sjaji kroz pukotinu u

stropu. Pogledavši gore, posrne i ispruţi ruku da se odrţi na nogama.

Ali, nije dodirnuo kamen, već nešto tanko što se pomaknulo na njegov

dodir. Začuje zveket. Uspostavi ravnoteţu i pogleda dolje. Ljudska

lubanja gledala ga je praznim očnim dupljama; obrazi su joj još bili

pokriveni komadima suhe koţe. Zouga šokirano shvati da je ono što je

smatrao kamenjem i šljunkom zapravo gomila ljudskih ostataka,

kostiju i osušenih leševa koji su leţali na gomilama, zatvarajući prolaz

kroz spilju. «Ta smrdljiva paklena kuća», pisao je Fuller Ballantyne.

Zouga instinktivno obriše ruku koja je dodirnula stari kostur i nastavi

prema svjetlu. Sada je osjetio miris dima i ljudske prisutnosti, i neki

slatki miris koji mu je bio poznat, ali ga nije mogao prepoznati. Pod

spilje se spuštao i on konačno stigle u mali prirodni amfiteatar s tlom

od glatkog granita. Na sredini je gorjela vatra od nekog aromatičnog

drveta. Dim je zamirisao zrak i dizao se u sporim spiralama prema

pukotini u stropu, zasjenjujući zraku svjetla. Činilo se da drugi

rukavci spilje vode dalje u brdo, ali Zougina paţnja se usredotoči na

priliku koja je sjedila s druge strane vatre. On se polako spusti do dna

amfiteatra ne skidajući pogled s prilike. «Ta prljava vještica», nazvao je

njegov otac Umlimo, ali ovo nije bila stara ţena. Bila je mlada, u punoj

snazi, a kad je kleknula i okrenula se prema njemu, Zouga shvati da je

rijetko viđao tako lijepu ţenu, niti u Indiji niti u Africi, a još rjeđe u

sjevernim zemljama. Imala je dugi kraljevski vrat na kojemu je

242

balansirala glava poput crnog ljiljana na peteljci. Njene crte bile su

egipatske, s ravnim lijepim nosom i golemim tamnim očima iznad

visokih obraza. Njeni zubi bili su mali i savršeni, usne isklesane poput

ruţičaste morske školjke. Bila je gola, vitkog tijela, dugih udova. Ruke i

noge bile su joj uske i lijepo oblikovane, finih prstiju i blijedih

ruţičastih dlanova. Njene male grudi bile su podignute i savršeno

okrugle, struk uzak, a butine čvrste i zaobljene poput venecijanske

vaze. Njeno spolovilo bilo je široki trokut, duboko urezan, a unutarnje

usne virile su bez srama, poput krila tamnog egzotičnog leptira koji

izlazi iz čahure. Gledala ga je golemim tamnim očima, a kad je stao

pred nju, načini sporu gracioznu gestu svojim njeţnim prstima. Zouga

poslušno čučne, čekajući. Ţena uzme jednu buču, drţeći je među

dlanovima i istoči u plitku zemljanu zdjelu. U njoj je bilo mlijeko.

Zouga pomisli da će ga ponuditi, ali ona to ne učini. Nastavi ga

promatrati. «Dolazim sa sjevera», reče Zouga konačno. «Ljudi me zovu

Bakela. » «Tvoj gospodar ubio je onu prije mene», reče ţena. Glas joj je

bio opčinjavajući, jer, iako su se usne jedva pomakle, bio je snaţan kao

u vještog trbuhozborca. Njegov zvuk je ostao u zraku dugo nakon što je

završila, i Zouga je sada sa sigurnošću znao tko je govorio svim onim

glasovima na ulazu u spilju. «Bio je bolestan», odgovori Zouga, ne

pitajući se odakle ona zna. Nije pitao kako zna da je to bio njegov otac.

Njene riječi objasnile su mu mnogo, a bilo je logično da je Umlimo

nasljedna duţnost, sluţba visoke svećenice koja se prenosila s

generacije na generaciju. Ova veličanstvena ţena bila je zadnji nositelj

titule. «Moj otac je bio lud zbog bolesti u svojoj krvi. Nije znao što čini»,

objasni Zouga. «To je bio dio proročanstva. « Izjava Umlimo odjekne od

zidova, ali nije se pomaknula, i tišina ponovno zavlada. «Ovi», reče

Zouga konačno, pokazujući gomilu mrtvih, «tko su bili i kako su

umrli? » «To su ljudi Rozwija», reče ţena, «a umrli su od vatre i dima. »

«Tko je zapalio vatru? », Zouga je bio uporan. «Crni bik s juga. Angoni.

» Zouga ponovno zašuti, zamišljajući kako pleme bjeţi ovdje, na svoje

sveto mjesto, utočište, ţene s djecom trče poput divljači, gledajući

preko ramena ratne štitove i perjanice Angoni amadoda. Zamisli ih

kako leţe u tami, slušajući zveket sjekira i krikove napadača dok reţu

drvo i nagomilavaju ga na otvoru spilje, a zatim i buku vatre kad je

prvi oblak zagušujućeg dima ušao u spilju. Mogao je čuti vrisku i krike

umirućih ţrtava, te smijeh ljudi izvan vatrene barikade. «I to je bio dio

proročanstva, reče Umlimo i zašuti. U tišini se začuje blagi šuštavi

zvuk kao kad vjetrić prolazi kroz lišće i Zouga se okrene. Tamna stvar

243

tekla je iz sjene u pozadini spilje, poput tračka prolivene krvi, crna u

sumraku. Zouga osjeti kako mu se koţa jeţi, a nosnice podiţu na

slatkasti miris koji je već primijetio, a sada ga i prepoznao. Bio je to

miris zmije. Zouga je okamenjeno gledao zmiju, jer bila je debela poput

ruke, a tijelo joj je završavalo u tami spilje. Glava uđe u krug

narančastog svjetla. Ljuske su sijale mramornim sjajem, a oči bez

kapaka fiksirale Zougu. Crni jezik palacao je isprobavajući zrak. «Dragi

Kriste! », šapne Zouga i spusti ruku do drške noţa, ali Umlimo se ne

pomakne. Zmija podigne glavu u zrak i zamoči je u zdjelu mlijeka. Poče

piti. Bila je to mamba, crna mamba, najotrovniji od svih reptila, a smrt

koju je zadavala bila je brza, ali strahovito bolna. Zouga nije mogao

vjerovati da mamba moţe narasti do takve duljine, jer njen kraj je još

uvijek bio u sjeni. Nakon minute, monstruozni reptil podigne svoju

glavu sa zdjele i okrene se prema Umlimo. Poče kliziti naprijed, dok su

joj se mišići ispod ljusaka grčili u malim valovima. Dodirne ţenino

koljeno crnim jezikom, koristeći ga kao što slijepac koristi svoj štap.

Zatim joj lizne usne spolovila i podigne se preko trbuha, iznad grudi,

liţući glatko nauljenu koţu, popne se oko vrata i klizne niz drugo rame

dok nije zastala oko vrata. Glava joj stane na udaljenosti ljudske ruke

od grudi i zagleda se ponovno u Zougu hladnim pogledom. Zouga

obliţe usne i opusti stisak oko drške noţa. «Došao sam traţiti

mudrost», reče promuklo. «Znam što traţiš», odgovori Umlimo. «Ali naći

ćeš više od toga. » «Tko će me voditi? » «Slijedi malog tragača za slatkim

u vrhovima drveća. » «Ne razumijem», Zouga se namršti gledajući

golemu zmiju, ali Umlimo ne odgovori. Njena tišina je bila poziv na

razmišljanje o odgovoru, i Zouga učini tako, ali ne pronađe

objašnjenje. Zapamtio je riječi i htio pitati sljedeće pitanje, ali u tami se

začuje svilenkasti zvuk i on ugleda drugu zmiju kako prolazi kraj

njega. Bila je to druga mamba, ali manja, ne deblja od njegovog palca, i

duga kao raspon njegovih ruku. Pola njenog tijela bilo je podignuto u

zrak, i ona dopuţe do ţene s grotesknom ogrlicom oko vrata. Ţena se

ne pomakne, i manja mamba se uspravi pred njom njišući se blago s

jedne na drugu stranu, spuštajući se dok nije dotaknula jezik zmije

oko njenog vrata. Zatim krene naprijed i poče se omatati oko veće

zmije. Svaki put kad bi se okrenula, njen bijeli trbuh bi bljesnuo na

svjetlu vatre. Ţena i veća zmija nisu se micale, niti odvraćale pogled sa

Zouginog lica. Tanje i svjetlije tijelo započe polagane ritmične i

senzualne kretnje, šireći se i skupljajući oko veće zmije i Zouga shvati

da se zmije pare. Na trbuhu manjeg muţjaka bile su produljene ljuske

244

koje su pokrivale genitalnu vrećicu. Sada su se razmaknule i vidio se

penis. Bio je boje i oblika kaktusovog cvijeta, blijedoljubičaste boje, i

sjajio se poput vlaţnog satena. Uporno je milovao debelo tamno tijelo i

njegovi napori su bili nagrađeni. Ţenka se okrene, pokazujući svoju

genitalnu vrećicu. Dugim drhtećim pokretom muţjak klizne niz ţenku,

i nabrekli cvijet otvori ţensku spolu vrećicu, šireći usne. Ţenka otvori

usta, a grlo joj je bilo lijepe ţute boje. U gornjoj čeljusti se usprave

male oštre igle s kapljicom otrova na vrhu i ona proizvede zvuk ekstaze

ili bola dok je muški organ ulazio u nju. Zouga shvati da se znoji.

Kapljica mu padne sa čela na bradu. Čudno snubljenje i kopulacija

trajali su samo nekoliko minuta, za koje su vrijeme ljudi nepomično

šutjeli. «Bijeli orao se sagnuo nad kamenim sokolima i bacio ih na

zemlju. » Ona zastane. «Sada će ih orao ponovno dići i oni će odletjeti. «

Zouga se nagne naprijed, paţljivo slušajući. «Neće biti mira u

kraljevstvima Mamba ili Monomatapa dok se oni ne vrate. Jer bijeli

orao će ratovati s crnim bivolom dok se kameni sokoli ne vrate u

gnijezdo. » Dok je govorila, spora kopulacija se nastavljala, dajući

njenim riječima opscenu i zlokobnu teţinu. «Generacije će ratovati s

generacijama, orlići će napadati telad - bijeli protiv crnih, i crni protiv

bijelih, dok se sokoli ne vrate. Dok se sokoli ne vrate. » Umlimo

podigne uske dlanove i podigne isprepletene zmije s vrata. Blago ih

poloţi na pod i ustane u jednom pokretu. Vatra se odraţavala od

njenog nauljenog satenskog tijela. «Kad se sokoli vrate», raširi ruke i

okrugle grudi na trenutak promijene oblik, «kad se sokoli vrate,

Mamboi od Rozwija, i Monomatape od Karange će vladati zemljom. «

Spusti ruke i grudi joj splasnu. «To je proročanstvo. To je cijelo

proročanstvo, reče i okrene se od vatre. Klizećim korakom prijeđe

nepravilni kameni pod. Ravna leđa i gola straţnjica kretali su se u

istom ritmu. Nestane u tami sjene koja je zaklanjala jedan krak spilje

iza amfiteatra. «Čekaj! », pozove se Zouga, skočivši na noge. Golema

ţenka mambe oštro sikne i uzdigne se na visinu Zougine glave. Ţuta

usta se ponovno otvore, a ljuske se ljutito podignu na vratu. Zouga se

ukoči, a zmija sikne i podigne se još više, a tijelo joj poprimi oblik slova

V. Zouga ustukne dva koraka. Ljuske se malo spuste. Zakorači natrag,

a tijelo zmije se opusti, spustivši glavu. Kretao se lagano natrag prema

izlazu iz spilje, a prije no što je izišao na svjetlo, vidio je kako se

golema zmija svija u klupko, još uvijek isprepletena s muţjakom.

Proročanstvo Umlimo, tajnovito i nerazjašnjeno, ostalo je u Zouginom

umu tijekom dugog hoda do mjesta gdje ga je čekao Cheroot s

245

nosačima. Te noći, uz svjetlo vatre, Zouga ga je zapisao riječ po riječ u

dnevnik, a nakon toga, slatki miris zmija proganjao ga je u snovima - i

ostao u nosnicama mnogo dana poslije. Vjetar je postao nestalan,

ponekad je potpuno nestao na vrućini podneva, a ponekad plesao u

visokim virovima «prašnih vragova» preko ravnica, podiţući lišće i suhu

travu u ţutim stupovima. Zatim bi puhao sa svih strana svijeta,

podjednako snaţno sa sjevera kao i s juga. Bilo je nemoguće pribliţiti

se slonovima s tako nestabilnim vjetrom. Kad bi trag bio svjeţ,

postavili bi svoje zasjede i skinuli se radi lakšeg trčanja, a tada bi

Zouga osjetio hladan dodir vjetra na znojnim leđima i gotovo odmah

poslije toga čuo uzbunjeno trubljenje slona ispred njih, a nakon prve

uzbune bilo je nemoguće pribliţiti se krdu koje bi potrčalo dugim

korakom što ga je bilo nemoguće pratiti. Zbog toga, nakon susreta s

Umlimo, nisu ubili niti jednog slona. Jednom je i sam Zouga prekinuo

lov, jer je trag išao predaleko od smjera kretanja karavane. Cheroot je

nezadovoljno mrmljao cijeli taj dan i dan poslije toga, dok su se kretali

naizgled bez cilja kroz neobiljeţenu divljinu. Svakoga je dana vrućina

postajala sve ţešća, jer pred njima je bio samoubilački mjesec koji

donosi kišu. Čak niti Zouga nije mogao hodati oko podneva. Pronaći će

najbolji hlad i baciti se u njega, znojeći se kroz najveću vrućinu,

pokušavajući spavati ukoliko im to dopuste bivolje muhe. Bilo je teško

govoriti, i brisati znoj koji im se skupljao na tijelima, te sušio u bijelim

kristalima na koţi i odjeći. Sol je uništila tkaninu Zougine košulje i

hlača, pa su se kidali poput papira na prvi dodir s trnjem ili

kamenjem. Počeo je izgledati poput prosjaka, s toliko zakrpa da se

originalni materijal nije više vidio. Njegove čizme bile su popravljane

više puta koţom s unutarnje površine slonovog uha, dok je pojas i

remen puške bio zamijenjen koţom bivola. Izgledao je neobično i

mršavo, jer lov je uništio svu mast i višak mesa na njegovim udovima.

Visina mu je bila naglašena mršavošću i širinom koščatih ramena koja

su se suţavala prema struku. Sunce je pocrnjelo njegovu koţu, ali

izblijedjelo kosu i bradu do zlatne boje. Njegova blijeda kosa visila mu

je do ramena i vezao ju je iza vrata koţnom vrpcom. Podrezivao je svoju

bradu i brkove, koristeći škare za rezanje i zagrijanu oštricu lovačkog

noţa za spaljivanje dlake. Osjećaj blagostanja zbog izvrsne fizičke

kondicije u kombinaciji s očekivanjem uspjeha potrage tjerao ga je

naprijed tako da su mu se dani činili prekratki, a kad bi pala noć

spavao je dubokim besanim snom djeteta, da bi se budio prije svitanja

zore, nestrpljiv da vidi što donosi sljedeći dan. Međutim, vrijeme je

246

prolazilo. Nakon svakog lova, vreće s barutom bile su lakše, a iako je

vadio potrošene kugle iz tijela svojih ţrtava i ponovno ih lijevao, uvijek

je bilo gubitaka. Dragocjena mala količina kinina brzo se trošila, a

dolazile su kiše. Niti jedan bijeli čovjek nije mogao preţivjeti kiše bez

streljiva i kinina. Uskoro će morati napustiti potragu za srušenim

gradom s idolima optočenim zlatom. Morat će pobjeći od kiša, na

jugozapad, pet stotina milja ili više, ukoliko su njegove opservacije još

bile točne, kako bi prerezao put svojeg djeda i stigao u misiju u

Kurumanu, koja je bila najbliţa ispostava civilizacije. Što kasnije

krene, putovanje će biti teţe. Teško i brzo, bez zaustavljanja, niti zbog

slonova niti zbog zlata, dok ne stigne na sušu, sigurniju zemlju na

jugu. Misao o odlasku ga je deprimirala, jer bio je siguran da ovdje ima

nečega, vrlo blizu mjestu gdje se nalazi, i smetalo mu je što će ga kiše

spriječiti u potrazi. Ali, utješio se spoznajom da će doći druga godina i

znao je da će se vratiti. Bilo je nečega u ovoj zemlji - stalan, iritirajući

zvuk prekidao je njegove misli. Makne kapu s očiju i pogleda u guste

grane marula drveta pod kojim je leţao. Oštri krikovi su se ponovili, i

ptičica koja ih je proizvela poče skakati s grane na granu, mašući

krilima i repom. Bila je sitna, smeđih leđa i blatnoţutog trbuha. Zouga

okrene glavu i vidje da je i Jan Cheroot budan. «Dakle? », upita. «Nisam

okusio med otkako smo napustili Mount Hampden», odgovori Cheroot.

«Ali, vruće je, a ptica moţda laţe, moţda nas odvede do zmije ili lava.»

«Odvede te do zmije samo ako je prevariš za saće», reče mu Zouga.

«Tako kaţu», Cheroot klimne i obojica zašutješe, razmatrajući napor

koji je bio potreban za praćenje medarice i moguću nagradu. Ptica bi

vrlo često dovela jazavca ili čovjeka do divlje košnice i čekala na svoj

dio voska, meda i ličinki pčela. Legenda je govorila da će, u slučaju da

ne dobije svoj dio, sljedeći put odvesti čovjeka koji ju je prevario do

otrovne zmije ili lava ljudoţdera. Ţelja za slatkim prevlada u Janu

Cherootu. Ustane, a krici ptice postanu uzbuđeniji. Odleti preko

čistine do sljedećeg drveta, bučno lepećući krilima i repom, nestrpljivo

ih zovući. Kad vidje da nisu krenuli za njom, vrati se natrag i nastavi

svoju predstavu. «U redu, staro momče», sloţi se Zouga i ustane.

Cheroot uzme sjekiru od Matthewa i glinenu posudu u mreţi od kore.

«Napravite logor ovdje», reče nosačima. «Donijet ćemo vam meda. » Sol,

med i meso, tri najveće delikatese afričkog grmlja. Zouga osjeti krivnju

što će izgubiti toliko vremena na ovo frivolno usputno putovanje, ali

njegovi ljudi su radili teško i putovali brzo, a med će oţivjeti njihov

duh. Mala smeđeţuta ptica plesala je oko njih, proizvodeći zvukove

247

poput protresene kutije s cigarama, te jurila od drveta do grma,

vraćajući se natrag provjeriti slijede li je. Skoro jedan sat ih je vodila

duţ riječnog toka, a zatim skrene i prijeđe kameniti greben. Kad su bili

na vrhu, ugledaše šumovitu dolinu okruţenu poznatim grebenima i

brdima. «Ptica nas izaziva», promrmlja Cheroot. «Koliko će nas još

voditi? » Zouga premjesti pušku na drugo rame. «Mislim da si u pravu»,

sloţi se. Dolina ispred njih je bila negostoljubiva, tlo pokriveno oštrom

slonovskom travom višom od čovjeka. Dolje će biti toplije nego ovdje, a

suho sjemenje trave imalo je oštrice koje su se zabadale u koţu i

stvarale male rane koje su se gnojile. «Čini mi se da baš nisam toliko

lud za medom koliko sam mislio», Cheroot nakrivi glavu prema Zougi.

«Vraćamo se», sloţi se on. «Neka ptica nađe drugu budalu. Na povratku

ćemo potraţiti debelog kudua - meso umjesto meda. » Krenuše natrag,

a ptica odmah krene natrag, plešući iznad njihovih glava. «Idi i nađi

svog prijatelja rattela (jazavca)! », vikne Cheroot, a njeni pokreti

postadoše frenetični. Spuštala se sve niţe, dok nije bila tik iznad

njihovih glava, iritantno kriješteći. «Voetsakl» vikne Cheroot. Ptičji

krikovi će uzbuniti svu divljač miljama uokolo i uništiti izglede za

uspješan lov. «Voetsakh sagne se i uzme kamen kako bi njime otjerao

pticu. «Ostavi nas, mala šećerna usta. » To ime zaustavi Zougu.

Cheroot je koristio loš nizozemski, «Klein Suiker bekkie», zamahnu

desnom rukom da baci kamen. Zouga ga uhvati za ruku. «Mala

šećerna usta», ponovi on, a glas Umlimo mu zazvoni u ušima, čudni

drhtavi ton koji je zapamtio. «Tragač za slatkim u vrhovima drveća. »

«Čekaj», reče Cherootu. «Nemoj baciti. » Bilo je to smiješno, naravno.

Sam je sebi zvučao glupo i neće se osramotiti pred Hotentotom. «Došli

smo tako daleko, reče mu razumno, «a ptica je tako uzbuđena da

košnica ne moţe biti daleko. « «Moţe biti još dva sata», promrmlja

Cheroot, ali spusti ruku. «To znači, šest sati do logora. » «Ne ţeliš

postati debeo i lijen», reče Zouga. Cheroot je bio mršav poput hrta koji

je cijelu sezonu lovio zečeve, a u zadnja dva dana prešao je stotinu

milja. Optuţba ga pogodi, ali Zouga nemilosrdno nastavi, tresući

glavom u glumljenoj simpatiji. «Ali, kad čovjek ostari, ne moţe hodati

tako brzo i daleko, i sporiji je sa ţenama. « Cheroot spusti kamen i

krene natrag uz greben ţustrim korakom dok je ptica ekstatično

kriještala nad njim. Zouga krene za njim, smiješeći se malom čovjeku i

vlastitoj ludosti što vjeruje riječima te gole vještice. Ali, med će dobro

doći, tješio se. Sat kasnije, bio je siguran da je Cheroot bio u pravu.

Ptica je bila laţljivac, i gubili su ostatak dana, ali više nije mogao

248

vratiti duboko uvrijeđenog Hotentota. Prešli su dolinu, probijajući se

kroz slonovsku travu, jer ptica nije krenula stazom divljači. Išla je u

ravnoj liniji i sjemenje trave padalo je po njima, spuštajući se niz

znojna leđa u košulje. Znoj ga je aktivirao, pa je počelo migoljiti poput

crva, pokušavajući prodrijeti u koţu. Pogled je bio zaklonjen visokom

travom, i stigli su naglo na drugu stranu doline. Iznenada je iznad njih

bila glatka stijena, gotovo skrivena visokim drvećem, lijanama i

gustišem. Nije bila previše visoka, moţda četrdeset stopa, ali bila je

strma. Stali su ispod nje i pogledali gore. Košnica je bila gotovo na

vrhu. Ptica je trijumfalno lepršala iznad nje, okrećući glavu prema

njima. Kamen ispod otvora košnice bio je zamrljan istopljenim voskom

i otpadcima košnice i gotovo potpuno maskiran lijepom biljkom

puzavicom. Peteljka biljke uspinjala se uz stijenu, granajući se i

uvrćući. Blijedo lišće joj je bilo hladne zelene boje, ali cvijeće je bilo

ugodne plave nijanse. Pčele koje su izlazile i ulazile u košnicu hvatale

su sunčeve zrake poput zlatnih listića, a njihove putanje bile su brze i

ravne. «Pa, naredniče, evo tvoje košnice», reče Zouga. «Ptica nije lagala.

» Osjeti duboko razočaranje. Iako nije ţelio vjerovati riječima Umlimo,

ipak je nešto očekivao, nada je opstajala unatoč zdravom razumu. Sad

kad je prevladao razum, osjećao je ţaljenje. Zouga nasloni pušku na

drvo, skine zamke i baci se kako bi se odmorio, promatrajući Cheroota

dok se pripremao opljačkati košnicu. Jan Cheroot odreţe komad kore

od mukusi stabla i umota je u cijev. Napuni je trulim drvom

ostruganim sa starog panja. Zatim zamahne glinenom posudom sa

ţeravicom i raspali vatru. Prenese je u cijev, a kad se vatra primila,

zakvači sjekiru o rame i poče se penjati po granama biljke penjačice.

Prva pčela hraniteljica zazuji oštro oko njegove glave kad je bio na

nekoliko stopa od otvora košnice. Cheroot zastane te podigne cijev do

usta, puhnuvši blagi dašak dima prema napadačici. Dim otjera kukca i

on nastavi penjanje. Leţeći ispod mukusija, lijeno tjerajući bivolje

muhe i boreći se protiv razočaranja, Zouga je promatrao Hotentota.

Jan Cheroot stigao je do košnice i puhnuo drugi pramen dima u rupu

u stijeni, omamivši pčele koje su formirale oko njega obrambeni oblak.

Jedna ga napadne i ubode u vrat. Cheroot oštro opsova, ali nije

načinio grešku i udario napadača, ili pokušao izgrebati kukasti ţalac.

Radio je s dimnom cijevi mirno i polako. Nekoliko minuta kasnije,

košnica je bila dovoljno omamljena da bi mogao početi rezati grane

koje su blokirale ulaz. Balansirao je na penjačici, koristeći se objema

rukama za vitlanje sjekirom, poput malog ţutog majmuna. «Što, do

249

vraga. », stane nakon nekoliko udaraca i zagleda se u liticu koju je

oslobodio granja. «Gospodaru, ovdje su vraţja posla. » Ton njegovog

glasa uznemiri Zougu i on skoči na noge. «Što je? » Cherootovo tijelo

sakrivalo je predmet njegova čuđenja i Zouga se nestrpljivo popne uz

penjačicu. Stigne do Cheroota i uhvati se za rub kamena. «Gledajte!»,

reče mu Cheroot. «Gledajte ovo! » Pokaţe kameno lice koje je otkrio

sjekirom. Zougi je trebalo nekoliko sekunda da shvati da se ulaz u

košnicu nalazi na geometrijski savršenom, oblikovanom otvoru,

jednom od niza koji je probušio stijenu u širokom vodoravnom pojasu.

Činilo se da se pojas širi u oba smjera uzduţ litice. Bio je isklesan u

kamenu, u obliku preokrenutog slova V; bilo je očito da se radi o djelu

iskusnog majstora. Zouga gotovo izgubi rukohvat u uzbuđenju i

odmah potom vidje nešto drugo što mu je do tada bilo skriveno

raslinjem i voskom iz košnice. Cijela litica je bila formirana od

savršenih blokova kamenja, malih blokova koji su pristajali jedan kraj

drugog tako savršeno da se činilo da nisu ništa drugo do prirodne

granitne litice. Bio je to monumentalni zidarski rad koji se mogao

usporediti s vanjskim zidom Solomonovog hrama, golema utvrda koja

je mogla biti jedino periferija zaboravljenog grada zaraslog u šumu i

grmlje. «Nie watl», šapne Jan Cheroot. «Ovo je vraţje mjesto, mjesto

samog Sotone. Idemo, gospodaru«, molio je. «Idemo daleko od ovdje.»

Obilazak oko zidova trajao je gotovo sat vremena, jer raslinje je bilo

deblje uzduţ sjevernog zavoja kamene utvrde. Zid je bio sagrađen u

gotovo savršenom krugu, bez otvora. Na dva ili tri vjerojatna mjesta

Zouga je isjekao vegetaciju i pretraţio podnoţje zida, traţeći vrata. Nije

ih našao. Ukrasni uzorak nije se širio oko cijelog zida, već je pokrivao

samo istočnu stranu. Zouga razmisli o tome. Najočitije objašnjenje bi

bilo da ukras gleda izlazeće sunce. Bilo je vjerojatno da su ljudi koji su

sagradili zid bili oboţavatelji sunca. Cheroot ga je neodlučno pratio,

predviđajući bijes vragova i demona koji čuvaju ovo zlo mjesto, dok je

Zouga prosijecao put oko zidova, uopće ga ne slušajući. «Mora

postojati ulaz», mrmljao je. «Kako su ulazili i izlazili? » «Vragovi imaju

krila», naglasi Cheroot. «Oni lete. Ja, i ja bih ţelio krila, da odletim

odovud. » Vratili su se do početne točke gdje su otkrili košnicu, a do

tada je već bio mrak, jer sunce je nestalo iza krošanja. «Ujutro ćemo

potraţiti vrata», odluči Zouga. «Nećemo spavati ovdje? », upita

prestrašeno Cheroot. Zouga ignorira protest. «Med za večeru», reče

blago. Nije zaspao čvrstim snom lovca, već mu je maštu ispunjavala

slika zlatnih idola i kuća s blagom sagrađenim od masivnih kamenih

250

blokova. Zouga je nastavio potragu kad je prvo svjetlo osvijetlilo vrh

zida. Prethodnog dana bio je zaslijepljen vlastitom ţurbom i ţeljom da

pronađe vrata. Propustio je područje na samo nekoliko jarda od logora

gdje su penjačice što su pokrivale zid bile izrezane i ponovno narasle

gušće nego prije. Sada ga je nadvijena grana pozivala poput prsta - rez

na njoj je sigurno načinjen sjekirom. «Cheroote», pozove ga Zouga.

«Očisti ovo smeće. » Zouga mu pokaţe gusto raslinje i Cheroot ode po

sjekiru. Dok je čekao da se Jan vrati, Zouga shvati da je za rezanje

raslinja mogla biti odgovorna samo jedna osoba. Još jednom je Fuller

Ballantyne bio njegov vodič, ali ovaj put mu to nije bilo tako mrsko;

iskustvo hodanja očevim stopama više nije bilo novo, a uzbuđenje i

očekivanje je smanjilo ţalac nezadovoljstva. «Poţuri», pozove Cheroota.

«Ovdje je tisuću godina. Neće se sada raspasti«, odgovori ovaj zlurado i

pljune u dlanove prije no što će zamahnuti sjekirom. Mali Hotentot je

bio mnogo sretniji nego prethodne večeri. Preţivio je noć pod zidom bez

da ga je napao i jedan demon, a Zouga mu je u besanim satima pričao

o bogatstvima koja moţda leţe iza zida. Cherootova privremeno

paralizirana pohlepa oţivjela je dovoljno da se zamisli u hlačama

punim zlatnih novčića, kako sjedi u omiljenoj taverni u Cape Townu s

tucet hotentotskih ljepotica pokraj sebe, dok konobar otvara novu

bocu Cape Smokea. Njegov entuzijazam je sada dostigao Zougin. Radio

je brzo, i kad je Zouga pogledao u prolaz kroz grmlje, ugleda obris

izrezbarenog portala vrata i granitne stube koje su vodile do uskog

otvora. Stube su bile izlizane prolaskom tisuća nogu tijekom stoljeća,

ali vrata su bila namjerno zatvorena kamenjem. Bio je to brzi pokušaj

zapečaćenja ulaza, vjerojatno pred napredujućim neprijateljem, pomisli

Zouga. Netko, vjerojatno Fuller Ballantyne, napravio je otvor u prepreci

dovoljan za ulaz. Zouga krene njegovim tragom, dok su mu se

odronjeni kameni kotrljali ispod nogu, te se provuče kroz vrata i otkrije

da put zavija ulijevo u uski prolaz između visokih zidova zagušen

vegetacijom. Njegovo razočaranje bilo je snaţno. Nadao se da će grad

sa svim svojim čudima i blagom leţati pred njime kad prođe kroz vrata.

Umjesto toga, čekalo ga je mnogo sati znojenja i rada. Prošle su barem

četiri godine otkako je Fuller Ballantyne prošao ovuda i činilo se da

nikada nije ni bio. Zouga se oprezno popeo preko mjesta gdje se

kameni zid srušio, misleći na zmije otkako je bio u spilji proročice.

Dugi uski prolaz, očito napravljen kao obrana protiv napadača, slijedio

je krivulju vanjskog zida dok iznenada nije stigao na otvoreni prostor

zagušen gustim raslinjem kojim je dominirao visoki cilindrični toranj

251

od granitnih blokova pokrivenih lišajevima. Toranj je bio golem, kao da

dopire do samih oblaka. Zouga krene preko dvorišta, nestrpljivo reţući

grmlje, a na pola puta vidje i drugi toranj identičan prvom koji ga je do

tada skrivao. Srce mu snaţno zakuca, ne od napora, već zbog

intuitivnog uvjerenja da su tornjevi središte ovog čudnog drevnog

grada i da kriju ključ tajne. Posrne u ţurbi i padne na koljena,

razderavši hlače i komad koţe, te opsuje. Izgubio je sjekiru, ali kad

posegne za njom u grmlje, odmah je pronađe i istovremeno otkrije

kamen o koji se spotaknuo. Nije to bio granit od kojeg su sagrađeni

zidovi. Ta činjenica privuče njegovu pozornost. Još uvijek na

koljenima, raščisti grmlje oko kamenja. Osjeti ushićenje kad vidje da je

to skulptura. Cheroot dođe iza njega i pomogne mu kidati biljke, a

zatim se njih dvojica okrenuše na petama i čučeći pogledaše kip koji

su otkrili. Nije bio velik, vjerojatno manji od stotinu funta. Bio je

pokriven sapunskim kamenom. Počivao je na postolju, jednostavnom

obrascu trokuta, poput reda zuba morskog psa. Glava je bila otkinuta,

naizgled maljem, ali vjerojatnije kamenom korištenim umjesto čekića.

Tijelo kipa bilo je netaknuto; tijelo ptice grabljivice, savijenih krila u

letu. Zouga gurne ruku u otvor košulje i izvadi mali talisman od

slonovače koji je uzeo mrtvom Mashoni. Usporedi ga s kipom. Cheroot

kraj njega promrmlja: «To je ista ptica! » «Da», sloţi se Zouga. «Ali, što

to znači? » Vrati talisman u košulju. «Stara je», slegne Cheroot. «Nikada

nećemo znati. » Htjede ponovno ustati, ali nešto drugo privuče njegov

pogled i on posegne pored kipa, razmaknuvši rahlu zemlju. Podigne

savršeno okruglu metalnu perlu probušenu radi nizanja na uzicu.

Njena boja bila je crvenkastoţuta, a površina nedodirnuta korozijom;

postojao je samo jedan metal takve boje i sjaja. Zouga gotovo poboţno

ispruţi ruku i odvagne perlu. «Zlato! », reče, a Cheroot se ekstatično

zacereka, poput nevjeste u prvoj bračnoj noći. «Zlato», sloţi se. «Dobro,

ţuto zlato. » Zouga je uvijek bio svjestan vrlo ograničenog vremena koje

mu je preostalo, i svakoga sata bi podizao glavu da pogleda nebo, dok

mu se znoj slijevao niz lice i vrat, te mastio mišiće gornjeg dijela tijela.

Oblaci su bili sve veći i crnji, a vrućina teţa. Probudio bi se u noći,

probivši se kroz površinu sna, te leţao i slušao udaljenu grmljavinu.

Svake zore budio je svoje ljude i tjerao ih na posao, a kad je Matthew

odbio ustati nakon kratkog odmora u najtoplijem dijelu dana, Zouga

ga podigne na noge i udari kratkim, dobro odmjerenim udarcem koji

ga je poslao natrag na zemlju. Matthew ustane dok mu je krv tekla niz

bradu i uzme svoje grubo sito kojim je prosijavao iskopanu zemlju, te

252

poče ponovno raditi. Zouga je sebe tjerao više i teţe od ostalih ljudi.

Radio je rame uz rame s njima dok su rezali raslinje ispod tornjeva,

otkrivajući gomile kamenja među kojim su leţali pali kipovi. Pronašao

je još šest neoštećenih ptica, ali bili su tu i ostaci drugih uništeni

namjernim divljaštvom, pa nije mogao znati koliko ih je zapravo bilo.

Nije dugo razmišljao o njima. Zemlja na kojoj su leţali kipovi bila je

plodno tlo za njegovu druţinu, iako im je nedostajao alat. Zouga bi

platio stotinu gvineja za komplet dobrih krampova, kanta i lopata.

Međutim, morali su raditi s naoštrenim drvenim kolcima vrhova

otvrdnutih u vatri. Cheroot je ispleo košare od bambusovih stabljika

poput onih koje se koriste za nošenje kukuruznog brašna. Njima su

prosijavali finiju zemlju. Bio je to naporan posao, a vrućina je bila

ubojita, ali ţetva je bila plodna. Zlato je bilo u malim komadićima,

uglavnom u perlama čije su uzice odavno istrunule. Bilo je i komada

zlatne folije kojom su nekada ukrašavali drvene statue, navoja fine

zlatne ţice i komadića metala veličine dječjeg prsta. Nekada su zelene

kamene ptice stajale u krugu, gledajući jedna drugu, poput granitnih

stupova Stonehengea, a zlato je vjerojatno bilo dio poklona i ţrtava.

Onaj tko je pobacao kipove, razbacao je i ugazio i ţrtve; vrijeme je

uništilo sve osim lijepog ţutog metala. Nakon deset dana rezanja

grmlja koje je gušilo dvorište hrama, kako ga je nazvao Zouga, skupili

su više od pedeset funta zlata, a unutrašnjost dvorišta je bila

iskopana. Zatim je Zouga obratio pozornost na tornjeve. Izmjerio ih je

oko podnoţja; imali su opseg gotovo stotinu koraka. Pretraţio je svaku

pukotinu u građevini traţeći vrata. Nije ih bilo, pa je sagradio ljestve od

drveta i kore, te se popeo na viši toranj. S tog je mjesta mogao vidjeti

prolaze i dvorišta u gradu. Bio je to labirint zagušen raslinjem - ali niti

jedan dio nije bio toliko obećavajući kao dvorište hrama. Ponovno je

obratio paţnju na toranj na kojem je stajao. Nije bilo traga tajnom

otvoru, iako ga je marljivo traţio. Zbunjivalo ga je da drevni arhitekti

sagrade takvu strukturu bez nekog vidljivog razloga ili motiva; pomisli

da bi to mogao biti zapečaćeni trezor sagrađen oko unutarnje

prostorije. Pokušaj prodiranja kroz granitno kamenje svima se činio

nemogućim; Cheroot je izjavio da bi to bila ludost. Ali, Zougi se činilo

da je to jedino što se još moţe pokušati. Mali tim predvođen

Matthewom popeo se ljestvama, ţaleći se gorko, te počeo vaditi male

blokove s vrha tornja. Međutim, vještina izvornih zidara bila je takva

da je napredak u razaranju bio bolno spor. Između padova slobodnih

blokova kamenja u dvorište bila je duga pauza. Trebalo im je tri dana

253

da se probiju kroz prvi sloj blokova i otkriju da se i unutrašnjost

sastoji od istog granita. Stojeći kraj njega na vrhu tornja, Cheroot

izrazi razočaranje. «Gubimo vrijeme. Tu je samo kamen. » Pljune preko

ruba tornja, gledajući kako slina pada u dvorište. «Trebali bismo

potraţiti mjesto s kojeg dolazi zlato. » Zouga je bio tako opsjednut

pljačkom napuštenog grada da nije obraćao paţnju na rudnike koji su

morali leţati negdje izvan zidova. Zamišljeno klimne glavom. «Nije

čudno što te majka voljela», reče. «Ne samo da si lijep, nego i pametan.

klimne Cheroot. «Svi mi to kaţu. » U tom trenutku debela kapljica kiše

pogodi Zougu u čelo i klizne mu u oko, zaslijepivši ga. Kap je bila topla

poput krvi, krvi čovjeka zaraţenog malaričnom groznicom. Izvan

visokih zidova bilo je i drugih ruševina, ne tako velikih kao unutarnji

grad. Bile su raštrkane i tako zarasle da nije bilo moguće paţljivo ih

ispitati u kratkom vremenu koje im je preostalo. Brda oko grada bila

su utvrđena, ali napuštena, a spilje prazne poput očnih duplji mrtvih

lubanja, smrdeći po leopardima i zečevima, ali Zouga se koncentrirao

na traţenje drevnih rudnika za koje je pretpostavio da su bili okosnica

ove nestale civilizacije. Zamišljao je duboke jame ukopane u brda i

gomile kamenja poput onih u drevnim cormvallskim rudnicima i

pretraţivao guste šume u svim smjerovima, traţeći svaku nepravilnost

u tlu koja bi mogla biti napušteni rudnik. Ostavio je Cheroota da

nadgleda traţenje zadnjih komadića zlata u dvorištu, i svi su imali

koristi od njegovog relaksiranijeg nadzora. Dijelili su poglede o ulozi

fizičkog rada u ţivotu ratnika i lovca. Prvi pljuskovi bili su samo

upozorenje na oluje što dolaze, i jedva su namočile Zouginu košulju.

Zouga je shvaćao da zanemaruje to upozorenje na vlastitu

odgovornost. Ipak, nada da će pronaći drevne rudnike s debelim

ţilama dragocjenog metala ga je mučila. Gubio je dane dok se Jan

Cheroot nije zabrinuo. «Ako rijeke narastu, ostat ćemo ovdje»,

razmišljao je pokraj vatre. «Osim toga, uzeli smo sve zlato. Hajdemo ga

sad trošiti. « «Još jedan dan, obeća mu Zouga smještajući se pod

pokrivač. «Iza juţnog grebena je dolina, trebat će mi samo još jedan

dan da je pretraţim - prekosutra«, obeća pospano. Zouga je prvo

namirisao zmiju, njem slatki zadah ispunio mu je nosnice, pa je udisao

s poteškoćom. Ipak, pazio je da ne privuče njenu paţnju. Nije se mogao

kretati, bio je pod golemom teţinom koja mu je lomila rebra, dok ga je

miris zmije davio. Jedva je mogao okrenuti glavu prema mjestu s kojeg

će doći zmija, i ona je stigla puţući. Njena glava bila je podignuta, oči

nepomične u hladnom reptilskom pogledu, dok je jezik palucao kroz

254

ledeni osmijeh tankih zakrivljenih usana. Njene ljuske greble su zemlju

i sijale metalnim odsjajem, boje poliranog zlata koje je Zouga uzimao iz

dvorišta. Nije se mogao kretati niti vikati, jezik mu je natekao od bijesa

i gušio ga, ali zmija prođe kraj njega, dovoljno blizu da je dodirne kad

bi mogao micati ruke. Kliznula je u krug blagog lelujavog svjetla, a

sjene se povuku i otkriju ptice u mraku, svaku na svojoj grani. Njihove

oči bile su zlatne i oštre, okrutne ţute krivulje kljunova odjekivale su

zvukovima iz njihovih grudi, a duga krila bila su sklopljena preko leđa

poput prekriţenih mačeva. Iako je znao da su to lovački sokoli, bili su

veličine zlatnih orlova. Bili su pokriveni vijencima cvijeća, purpurnim

cvatovima kralja Chake i djevičansko snjeţnim ljiljanima. Nosili su

ogrlice i lance od najsvjetlijeg zlata. Kad je zmija kliznula u sredinu,

oni se pomakoše na svojim granama. Zatim zmija podigne svoju sjajnu

glavu podignutih ljusaka, a sokoli se uz glasan lepet i krikove vinu u

nebo. Zouga podigne ruku da zaštiti lice, a velika krila zalepršaju oko

njega dok je jato sokola uzlijetalo. Prisutnost zmije više nije bila vaţna

- bio je vaţan odlazak ptica. Zougu preplavi osjećaj kobi ili osobnog

gubitka i otvori usta, ponovno sposoban proizvesti zvuk. Pozove ptice

natrag. Vikao je u tamu za pticama, dok ga vlastita vika i krikovi slugu

nisu probudili. Probudivši se, shvati da je noć olujna, i vjetar puše

kroz logor. Drveće se njihalo iznad njih, zasipaj ući ih lišćem i malim

grančicama, a zrak je bio leden. Skinuo je krovove s njihovih zaklona i

rasuo pepeo i ţar s ognjišta. Vatra je bila jedini izvor svjetla, jer

zvijezde su bile zastrte oblacima koji su se spuštali na zemlju.

Dovikujući se na vjetru, potrčaše pokupiti razbacanu opremu. «Pazite

da vreće s barutom ostanu suhe», urlao je Zouga, traţeći čizme.

«Naredniče Cheroot, gdje si? » Hotentotov odgovor bio je izgubljen u rici

gromova koja im je probijala bubnjiće. Bljesak munje koja je uslijedila

ih zaslijepi i ureţe u Zougin vid nezaboravnu sliku Jana Cheroota kako

pleše gol na jednoj nozi, jer je stao na ţar s vatre, dok su mu se psovke

utapale u rici gromova. Lice mu je bilo zgrčeno poput lica kamenog

demona s crkve Notre Dame. Zatim ih ponovno proguta tama, poput

lavine, i počne kiša. Stigla je u vodoravnim naletima poput oštrice

kose, tako gusta da je ispunila zrak vodom, pa su kašljali poput

utopljenika. Došla je takvom snagom da im se činilo da ih netko gađa

solju iz sačmarice, a hladnoća im je dopirala do kosti, pa su se morali

sklupčati u gomilu, traţeći utjehu i toplinu pod vlaţnim pokrivačima

navučenim preko glava, smrdeći poput čopora mokrih pasa. Hladna

mračna zora ih je zatekla pod slapovima padajuće kiše, pod nebom

255

koje ih je pritiskalo poput trbuha noseće krmače. Razbacana oprema je

bila potopljena u vodi do gleţnja, zakloni su bili uništeni, vatra hrpa

vlaţnog pepela. Nije ju bilo moguće ponovno zapaliti, pa nisu mogli

skuhati hranu niti se zagrijati. Zouga je omotao vreće s barutom u

koţe i drţao ih zajedno s Cherootom u krilu, poput bolesne djece.

Međutim, bilo je nemoguće otvoriti vreće i provjeriti sadrţaj. Zouga je

natjerao ljude da uzmu svoj teret, pripremajući se za polazak. Pojeli su

bijedni obrok hladnih kolača od ţita i zadnje komade bivoljeg mesa.

Zatim Zouga ustane, omotan ogrtačem od koţe kudua, dok mu se kiša

cijedila niz lice i namakala odjeću. «Safari! », vikne. «Idemo! » «Bilo je

vrijeme«, promrmlja Jan Cheroot, okrenuvši pušku tako da cijev gleda

u tlo. Tada su nosači otkrili dodatni teret. Bio je privezan za motke od

mopani drveta i zaštićen slonovskom travom. «Neće to nositi», reče mu

Cheroot, otklanjajući vodu iz obrva. «Rekao sam vam da će odbiti. »

«Nosit će», Zougine oči bile su hladne poput smaragda, a izraz oštar.

«Nosit će ga - ili ostati ovdje, mrtvi. » Paţljivo je odabrao najbolje

primjerke kamenih ptica: jedini koji je bio potpuno neoštećen i onaj s

najljepšim gravurama. Za njega su rezbarije bili fizički dokazi

postojanja drevnog napuštenog grada, dokazi koji se ne mogu poreći

čak i kad najciničniji kritičari budu čitali njegovu knjigu u dalekom

Londonu. Zouga je pretpostavljao da intrinzična vrijednost ovih

skulptura vjerojatno prelazi vrijednost njihove teţine u zlatu. Ali,

njihova vrijednost nije bila jedini razlog Zougine odlučnosti da ih

odnese u civilizaciju. Kamene ptice za njega su imale posebno

praznovjerno značenje. Za njega, one su predstavljale uspjeh njegove

ekspedicije, a posjedujući jednu od njih, nekako mu se činilo da

posjeduje cijelu tu divlju zemlju. Vratit će se po ostale, ali mora imati

ove primjerke. Bili su to njegovi talismani. «Ti i ti. » Odabere dva

najjača i obično najposlušnija nosača, a kad su oni nastavili oklijevati,

skine pušku s ramena. Vidjeli su njegov izraz i znali da misli ozbiljno.

Nezadovoljno počeše raspoređivati teret među kolegama. «Ostavimo

barem taj drugi komad smeća», kiša i hladnoća utjecali su na Cheroota

kao i na ostale, i on pokaţe metalnu kutiju sa Zouginom odorom uz

mrţnju i prijezir koji su obično bili rezervirani za ţive stvari. Zouga ne

odgovori, već pokaţe Matthewu da je podigne. Bilo je podne prije no što

je kolona krenula kroz dugu travu koja je zagušivala dno doline,

kliţući se kroz blato i psujući. Kišilo je pet dana i noći, ponekad

debelim kapima koje su lijevale iz neba, ponekad poput hladne maglice

koja se blago vrtloţila oko njih dok su hodali mekom izdajničkom

256

zemljom. Kiša je prigušila sve zvukove osim vječnog kapanja sa

šumskog drveća i uzdisanja vjetra u gornjim granama. Činilo se da se

isparenja groznice izdiţu iz same zemlje, ulazeći u pluća. U hladnim

jutrima uvijala su se poput duhova mučenih duša iz pakla. Nosači su

prvi pokazali simptome bolesti, jer groznica im je bila u kostima, a

hladna kiša ju je izazvala, pa su drhtali u nekontroliranim grčevima.

Zubi su im cvokotali dok se nije činilo da će popucati poput porculana.

Međutim, bili su naviknuti na teškoće bolesti i mogli su se kretati.

Nespretni kip u nosiljci od trave i kore s naporom je nošen preko

grebena dok su ljudi posrtali poput pijanaca od groznice u njihovoj

krvi, a kad su stigli do obale sljedeće rijeke spustili su ga zahvalno i

pali u blato da se odmore, ne ţeleći se niti zaštititi od kiše. Tamo gdje

su bila suha riječna korita s mirnim bazenima zelene vode i strmim

obalama na kojima su se gnijezdili vodomari, sada su bile bujice

smeđe vode koje su kidale drveće, bacajući ga u struju i noseći kao da

su grančice. Nije bilo načina za prelazak preko tih rijeka; struja je

nosila leš utopljenog bivola nadutog trbuha čiji su udovi stršali u zrak,

brzinom galopirajućeg konja. Zouga je mračno stajao na obali, znajući

da je zakasnio. Bili su zarobljeni. «Morat ćemo slijediti rijeku»,

progunđa i obriše mokro lice rukavom natopljene lovačke jakne. «Ide

prema zapadu», reče Cheroot s morbidnim uţitkom; nije morao

razrađivati tu misao. Na zapadu je leţalo kraljevstvo Mzilikazija, kralja

Matabelea, i već su morali biti blizu tom nejasno definiranom području

koje je Tom Harkness označio na mapi. «Spaljena zemlja - ovdje

Mzilikazijevi impiji ubijaju putnike. » «Što sugeriraš, moja zrako zlatnog

hotentotskog svjetla? », upita Zouga gorko. «Imaš li krila da preletimo

ovo? » Pokaţe vodeno prostranstvo na kojem su valovi indicirali

poloţaje potopljenih stijena. «Ili moţda škrge i peraje? », nastavi. «Da

vidim kako plivaš - ili, ako nemaš krila, škrge i peraje, imaš li moţda

savjet za mene? » «Da», odgovori Cheroot isto tako gorko. «Savjet je da

slušate dobar savjet kad ga prvi put čujete, a drugi je da ovo bacite u

rijeku. » Pokaţe zamotane kipove i kutiju s odorom. Zouga se okrene i

vikne. «Safari! Na noge, svi vi! Idemo! » Krenuli su na jugozapad, ali

previše na zapad da bi čak i Zouga bio miran, iako je ruta određena

mreţom rijeka i potopljenih dolina. Šestoga dana kiša je stala i oblaci

su se razrijedili pokazujući akvamarinsko plavetnilo i jako sunce zbog

kojeg se njihova odjeća isparavala, a groznica se smirila. Čak i s

kronometrom upitne valjanosti, Zouga je mogao ustanoviti geografsku

širinu. Nije bio tako daleko na jugu koliko je pretpostavio, pa je

257

vjerojatno čak bio i zapadnije no što je izračunao. «Zemlja Mzilikazija je

suša», tješio se Zouga zamotavši svoje navigacijske instrumente u

koţe, «a ja sam Englez i unuk Tshedija. Čak niti Matabele mi neće

uskratiti prolaz, unatoč zapisima starog Toma. » A imao je i talisman,

kamenu pticu, koja će ga štititi. Odlučno pogleda na zapad i povede

karavanu. Još jedan problem koji ga je mučio bilo je meso - nije ga bilo

otkako su napustili ruševine grada. S prvim naletom kiša, velika stada

divljači koja su se koncentrirala oko zadnjih bazena raštrkala su se

golemom zemljom prepunom svjeţe vode. Na mjestima izgorjelih

ravnica već se počelo razvijati novo raslinje. U pet dana hoda Zouga je

vidio samo jedno malo stado vodenih bivola, najmanje ukusnih od sve

afričke divljači. Teški muţjak vodio je svoje malo krdo bezrogih ţenki u

frenetičnom galopu. Rogovi u obliku lire bili su mu visoko podignuti

nad znojnim leđima. Pojavio se pred Zougom na udaljenosti od

dvadeset koraka, i ovaj podigne pušku. Iza njega, njegovi gladni i

iscrpljeni nosači podvriskivali su poput čopora lovačkih pasa; Zouga

nacilja i pritisne okidač. Kremen eksplodira pod kokotom, ali ne začuje

se prasak hica i pogodak kugle u meso. Puška je zakazala i lijepa

ţivotinja odvede svoj harem u punom galopu, nestajući u grmlju i kiši.

Psovao je od muke dok je čistio pušku, ustanovivši da je kiša prodrla u

cijev i navlaţila barut. Nekoliko sati sunčevog svjetla šestog dana dali

su Zougi i Cherootu priliku da rašire sadrţaj vreća s barutom po

ravnoj stijeni i osuše ga. Nosači su za to vrijeme spustili svoj teret i

pronašli suha mjesta da zagriju bolne udove. Zatim sunce ponovno

nestane i oni brzo skupiše barut u vrećice. Kad je počela kiša, zamotali

su ih u nauljene koţe, gurnuli pod svoje ogrtače i nastavili put prema

zapadu, pognutih glava, utihli, gladni i bijedni. Zougine uši su zujale,

što je bila prva vidljiva nuspojava velikih doza koje je uzimao tijekom

dugog razdoblja. Kininsko zujanje moglo je dovesti do nepovratne

gluhoće. Unatoč velikim dnevnim dozama gorkog praha, konačno je

stiglo jutro u kojem se Zouga probudio s dubokim bolom u koštanoj

srţi i osjećajem teţine. Do podneva se tresao i drhtao, kako mu su se

izmjenjivale visoka i niska temperatura. «Groznica», reče mu Cheroot

filozofski, «vas ili ubije, ili ojača. » «Neki pojedinci naizgled imaju

prirodnu otpornost na ovu bolest», pisao je njegov otac u svojem

traktatu Malarične groznice tropske Afrike: Njihovi uzroci, simptomi i

tretman «i postoje dokazi da je ta otpornost nasljedna. « «Sada ćemo

vidjeti je li stari vrag znao o čemu govori», promrmlja Zouga kroz

dršćuće zube, sa smrdljivim vlaţnim kaputom oko ramena. Nikada mu

258

nije palo na pamet da stane zbog svoje bolesti; to nije dozvolio svojim

ljudima, pa neće niti sebi. Hodao je turobno, gumenih koljena, dok mu

se vid maglio. Gledao je u male točkice svjetla, fantomske crve i moljce

koji su mu prolazili vidokrugom. Svako malo Hotentot ga je

usmjeravao dodirom po ramenu, vraćajući ga na put. Noći su bile

strašne, ispunjene morama koje je stvarao njegov bolesni mozak; bile

su pune tamnih krila i bolesnog smrada zmija, pa bi se budio dašćući i

vrišteći, a Jan Cheroot ga je drţao u zagrljaju. Prestanak toga prvog

napada groznice poklopio se sa sljedećim kratkim prestankom kiše.

Činilo se da je sunčevo svjetlo, pojačano vlagom u zraku, otjeralo

maglu iz njegovog uma i otrov iz krvi, ostavljajući mu bistru glavu.

Osjećao se dobro, ali ostala mu je slabost u nogama i bol s desne

strane tijela zbog nadute jetre, što su bile tipične posljedice groznice.

«Bit ćete u redu», predviđao je Cheroot. «Oporavili ste se brţe od i

jednog čovjeka s groznicom kojeg sam vidio. Vi ste čovjek Afrike -

dozvolit će vam da ţivite ovdje, prijatelju. » U trenutku kad je još uvijek

imao nesigurne noge i vrtoglavicu, pa mu se činilo da ne dodiruje

blatnu zemlju, već da pleše iznad nje, naišli su na trag. Teţina velikog

slona utisnula je duboki trag stope u crveno blato, niz rupa u zemlji

poput perla u ogrlici. Tragovi su bili jasno ocrtani kao u gipsu, a na

jednom mjestu gdje je utonuo gotovo do trbuha ostavio je otisak svojih

dugih kljova kojima se izvukao iz blata. «To je on! », dahne Cheroot ne

skidajući pogled s traga. «Prepoznao bih ga bilo gdje. » Nije morao reći

ništa više; znali su da je to stari muţjak kojeg su vidjeli prije više

mjeseci na stazi slonova u blizini rijeke Zambezi. «Niti sat ispred nas»,

nastavi Cheroot poboţno šapćući, poput čovjeka koji moli. «A vjetar je

miran», Zouga otkrije da i sam šapće. Sjeti se svojeg predosjećaja da će

se ponovno susresti sa starim slonom. Pogleda prestrašeno u nebo. Na

istoku su olujni oblaci ponovno hitali prema njima, kratka pauza u

kiši je bila gotova. Sljedeći nalet oluje bit će snaţan, a tragovi će biti

isprani pod vodom. «Hrane se uz vjetar», nastavi on, pokušavajući

zaboraviti dolazeću kišu i koncentrirati se na lov. Stari muţjak i njegov

preostali pratitelj kretali su se s vjetrom u lice. Na taj način neće

ušetati u nevolje. Ali, ta dva veterana s dekadama iskustva neće stalno

ići uz vjetar, već će povremeno krenuti i niz vjetar kako bi nanjušili

lovce. Svaka minuta bila je vaţna ako ţele da lov uspije; unatoč

slabosti u nogama i glavi, Zouga ni slučajno nije namjeravao ostaviti

ovaj trag. Bili su stotinu milja unutar granica Mzilikazijeve zemlje koju

su čuvali impiji Matabelea, a sati izgubljeni u praćenju dva slona mogli

259

su značiti razliku između bijega iz ove zaraţene šume i ostavljanja

kostiju hijenama, ali Zouga i Cheroot nisu oklijevali. Počeše se

rješavati nepotrebne opreme; nisu trebali boce s vodom, jer zemlja je

bila preplavljena, vreće s hranom ionako su bile prazne, a pokrivači

natopljeni. Noćas će se zakloniti pokraj velikog trupla slona. «Slijedite

ih koliko brzo moţete», vikne Zouga teško natovarenim nosačima,

bacivši im svoj višak opreme. «Noćas ćete napuniti trbuhe mesom i

salom ako sada krenete. » Morali su uloţiti svu Zouginu snagu kao bi

preduhitrili kišu i stigli slonove prije no što se okrenu niz vjetar i

namirišu ih. U početku su trčali za tragom brzinom koju ne bi podnio

niti zdrav čovjek dulje od sat-dva. Zougi se vid ponovno počeo magliti,

znoj mu je natapao tijelo i teturao je poput pijanca. «Samo nastavite

trčati«, savjetovao ga je Cheroot. Učinio je to čistom snagom volje.

Doveo se do mjesta s onu stranu boli. Iznenada, vid mu se razbistrio, a

noge postale lagane, tako da mu se činilo da bez napora lebdi nad

zemljom. Cheroot je prepoznao trenutak u kojem je Zouga razbio okove

bolesti i pobijedio vlastitu slabost. Nije rekao ništa, ali u pogledu mu je

bilo divljenje. Zouga to nije vidio, jer glava mu je bila podignuta, a

pogled prikovan u daljinu. Trčali su dok sunce nije stiglo u zenit.

Cheroot se nije usuđivao prekinuti ritam, jer je znao da bi Zouga pao

poput čovjeka pogođenog u srce kad bi stali da se odmore. Nastavili su

i kad je sunce počelo padati, progonjeni nakupinama olujnih oblaka,

dok su im vlastite sjene plesale ispred njih uzduţ dubokih slonovskih

tragova. Četiri nosača pušaka trčali su iza Zouge, spremni da mu

dodaju pušku kad je zatraţi. Lovački instinkt upozorio je Jana

Cheroota. Okretao je glavu svakih nekoliko minuta kako bi pogledao

iza sebe. Tako ih je vidio. Bili su dvije sive sjene, stopljene u tamnije

sjene akacije ispod vlaţnog drveća, ali kretali su se odlučno, kruţeći

kako bi se vratili na vlastite tragove, okruţujući svoje progonitelje kako

bi im dospjeli niz vjetar. Bili su udaljeni pola milje, krećući se laganim

korakom koji će ih za nekoliko minuta dovesti natrag na vlastiti trag

na kojem su lovci ostavili svoj kiseli miris. Cheroot dodirne Zouginu

ruku, pazeći da ne poremeti ritam njegovog trčanja. «Moramo ih uloviti

prije no što stignu do traga», reče tiho. Vidje kako se Zougin pogled

fokusira, a boja vraća u obraze dok se okretao i prvi put ugledao dva

golema oblika kako kruţe kroz šumu ispod visokih akacija, krećući se

prema tragu koji su ostavili ljudi. Veliki muţjak je vodio, mršav i

koščat na visokim nogama. Goleme ţute kljove bile su prevelike za

staru glavu, a uši su bile poderane u krpe koje su visjele kraj njegovih

260

izboranih obraza. Tijelo mu je bilo vlaţno i sjajno od blata u kojem se

valjao. Izišao je na svojim dugim nogama oko kojih je visjela naborana

koţa, a odmah iza njega išao je njegov askari, velik slon s golemim

kljovama, ali umanjen veličinom svojeg vođe. Zouga i Cheroot trčali su

zajedno, potrošivši posljednje atome snage da bi stigli na puškomet

prije no što slonovi uhvate njihov miris. Riskirali su sve radi brzine,

nadajući se da će slab vid iznevjeriti slonove. Ovoga puta, vrijeme im je

išlo na ruku, jer oluja je ponovno počela divljati oko njih. Gusti mlazovi

kiše ponovno su počeli padati na šumu poput zavjese; sumrak im je

pomogao da se neprimjetno pribliţe, a kiša je prigušila njihove korake.

Na stotinu i pedeset jarda od Zouge stari slon je naišao na trag i stao

kao da je naletio na nevidljivi zid. Ustuknuo je natrag na svojim

straţnjim nogama, visoko podigavši glavu dok su mu uši lepršale oko

glave poput jedra. Ostao je tako nekoliko dugih trenutaka, njušeći

surlom zrak. Zatim je spusti i zahvati malo zemlje, te je poprska po

mirisnim organima u ustima. Mrski smrad pogodi ga poput fizičke sile

i on ustukne još korak. Zatim mu se surla podigne u vis i okrene se

poput dobro uvjeţbanog konja za vuču dok ga je askari slijedio. Počeše

trčati, a Zouga je još bio na stotinu jarda od njih. Cheroot se spusti na

jedno koljeno i podigne pušku. U istom trenutku, askari krene lijevo,

zaklonivši pozadinu svojeg vođe. Moţda je to bilo slučajno, ali lovci su

mislili drukčije. Znali su da mlađi slon privlači na sebe paljbu, štiteći

drugoga svojim tijelom. «Ţeliš to? Onda uzmi, vraţe! », vikne Cheroot

ljutito, znajući da je izgubio previše vremena zaustavivši se da bi

pucao. Naciljavši mlađeg slona, Cheroot opali s boka i slon posrne, a

njegov trk se prekine zbog oštećenog zgloba dok mu je krv curila s

mjesta u koje je bio pogođen. Veliki slon nastavio je trčati sam. Zouga

je mogao pogoditi osakaćenog slona u srce, jer ţivotinja je posrtala na

manje od trideset koraka, ali prošao je pokraj njega, ne gledajući; znao

je da će Cheroot završiti posao. Trčao je za velikim slonom neprekidno

zaostajući. Zemlja ispred njega spuštala se u plitki otvoreni tanjur iza

kojeg se uzdizao novi greben sa stablima tikovine. Slon siđe dolje ne

gubeći brzinu, dok su mu koraci zvučali poput ritmičkog udaranja

bubnja, sve dok nije stigao do dna uvale. Zatim se zaustavi. Njegova

teţina probije površinu močvarne zemlje i on potone gotovo do ramena,

boreći se za svaki korak dok mu se blato lijepile za noge pri svakom

pokretu. Zouga se brzo pribliţi, a duh mu poleti. Ushićenje je otjerale

slabost. Osjećao se otrovan borbenom poţudom. Dođe do močvarnog

tla, skačući od busena do busena trave, dok se slon borio ispred njega

261

Stizao je sve bliţe i bliţe; na manje od trideset jarda konačne stane na

malom otoku trave. Slon ispred njega stigao je do kraja močvare i

izvlačio se na čvrsto tlo. Njegove prednje noge bile su na višem terenu

od straţnjih a cijela njegova leđa bila su izloţena Zouginom pogledu,

kralješci velike kičme i rebra koja su podsjećala na trup vikinškog

broda. On zamisli da moţe vidjeti udaranje velikog srca. Ovog puta nije

moglo biti greške. U mjesecima od njihovoj prvog susreta, Zouga je

postao vješt lovac, znao je vitalna mjesta na golemom tijelu slona. S

ove daljine, teška kugla bi raznijela kičmu između lopatica bez da

izgubi brzinu i prodrla u srce, do debelih arterija koje hrane pluća.

Dodirne okidač, a puška zataji. Velika siva ţivotinja se izvučt iz blata i

krene uz strminu, potrčavši korakom koji ga moţe odvesti pedeset

milja prije no što padne noć. Zouga iza njega dođe do čvrstog tla i baci

beskorisno oruţje, vičući nosačima da mu donesu drugu pušku.

Matthew je bio pedeset koraka iza njega, posrćući po blatnoj zemlji.

Mark, Luke i John bili su daleko iza njega. «Dođi! Dođi! », vrištao je

Zouga, zgrabivši drugu pušku od Matthewa i jurne uzbrdicom. Morao

je uhvatiti slona prije no što stigne do vrha grebena, jer na drugoj

strani će pobjeći poput orla na vjetru. Zouga potrči svim srcem, voljom

i zadnjim ostacima snage, dok je Matthew iza njega podigao pušku i

ponovno je napunio u uzbuđenju lova. Nasuo je u nju novu mjeru

baruta, na metak i barut koji su već bili unutra, a zatim stavio i novu

olovnu kuglu. Na taj je način pretvorio oruţje u smrtonosnu bombu

koja moţe osakatiti ili ubiti onoga tko pokuša pucati iz nje. Zatim

potrči za Zougom. Slon se pribliţavao grebenu, a Zouga je bio za njim.

Snaga mu je počela popuštati; mogao je trčati tim tempom još nekoliko

minuta, a kad stane, bit će na rubu potpunog fizičkog kolapsa. Vid mu

je lelujao, noge posrtale po vlaţnom kamenju pokrivenom lišajevima, a

kiša mu tukla u lice zasljepljujući ga. Šezdeset jarda ispred njega, slon

je stigao do grebena i učini nešto što Zouga još nikada nije vidio -

okrenuo se postrance, kako bi pogledao svoje progonitelje. Moţda je

bio previše tjeran, prečesto lovljen i mrţnja se nakupila poput alga na

trupu starog broda; moţda je to bila zadnja linija njegove obrane.

Stajao je na trenutak, ocrtavajući se na nebu i Zouga ga pogodi u

rame. Puška je opalila poput zvona katedrale, a crveni plamen kratko

je osvijetlio sumrak. I čovjek i ţivotinja su zateturali, Zouga od udara

puške, a slon od pogotka kugle u rebra. Ostao je na nogama unatoč

teškoj rani. Otvori oči i vidje čovjeka, tu omraţenu smrdljivu i upornu

ţivotinju koja ga je tako dugo progonila. Jurne trubeći niz strminu

262

poput lavine sivog granita, a Zouga se okrene i počne bjeţati. Matthew

je ostao na mjestu unatoč strašnoj opasnosti. Zouga ga je volio zbog

toga. Ostao je da preda drugu pušku svojem gospodaru. Zouga stigne

do njega, baci ispaljenu pušku, uzme drugu, ne sumnjajući da je

dvostruko napunjena i u okretu zapne kokot i nacilja. Slon je bio nad

njime, zasjenivši kišno nebo, uzdignutih kljova. Surla se spuštala da

zgrabi Zougu. Ovaj pritisne okidač i puška opali. Cijev eksplodira uz

zaglušnu buku, otvorivši se poput latica cvijeta, a barut pogodi Zougu

u lice, prţeći mu koţu i bradu. Kokot pogodi Zougu u obraz, ispod

desnog oka, reţući ga do kosti. Oruţje mu ispadne iz ruke i udari ga u

rame takvom snagom da je osjetio pucanje tetiva i ligamenata. Potisak

ga gurne natrag izvan dosega slonove surle. Padne na hrpu sitnog

kamenja, a slon na trenutak zastane, izbjegavajući eksploziju,

trenutačno zaslijepljen - a zatim vidje nosača puške. Matthew poče

bjeţati, jadni, lojalni, hrabri Matthew, ali slon ga je dohvatio prije no

što je pretrčao deset koraka. Zgrabi ga oko struka dugom surlom i baci

u zrak kao da je gumena lopta. Matthew poleti četrdeset stopa u vis

lamatajući rukama i nogama, a njegove vriske zaglušila je rika slona.

Činilo se da vrlo polako leti u zrak, lebdi nekoliko dugih trenutaka, a

zatim isto tako sporo pada na tlo. Slon ga uhvati u zraku i ponovno

baci, ovaj put još više. Zouga se dovuče u sjedeći poloţaj. Njegova

desna ruka visjela je na poderanim mišićima i tetivama, krv je curila s

obraza u bradu, a bubnjići su bili tako oštećeni eksplozijom da nije niti

čuo riku slona. Ugleda Matthewa u zraku i vidje kako udara u zemlju,

a slon ga poče ubijati. Zouga se podigne na koljena i poče puzati preko

kamenja do prazne puške iz koje je pogodio ţivotinju. Leţala je na pet

koraka od njega, što se činilo nedostiţnom udaljenošću. Slon stavi

jednu nogu na Mathewove grudi i rebra mu puknu poput grančica na

vatri. Zgrabi mu glavu surlom i otrgne je s ramena, kao kad seljak

ubija pile. Baci Matthewovu glavu prema Zougi, koji vidje kako mu

kapci brzo trepću, a ţivci rade pod koţom obraza. Odvrativši pogled sa

strašnog predmeta, Zouga podigne praznu pušku i poče je puniti. Nije

osjećao desnu ruku. Dvadeset koraka dalje, slon klekne na nosačevo

obezglavljeno tijelo i zabode mu kljovu u trbuh. Zouga naspe šaku

baruta u cijev puške, pokušavajući ostati sabran. Matthew je visio

naboden na kljovu poput vlaţne košulje na konopcu, a surla se omota

oko njegovog tijela. Zouga spusti kuglu u cijev i gurne ju štapom. Slon

otkine ruku s tijela, a Matthevv ponovno klizne na zemlju. Tiho ječeći

od bola, Zouga podigne pušku i zapne kokot. Slon je objema nogama

263

klečao na Matthewovim ostacima, samljevši ga u crvenu masu. Zouga

dopuţe do kamenja na koje je pao. Lijevom rukom stavi pušku na

kamenu podlogu. Slon je još uvijek bijesno rikao drobeći leš. Zouga

pogleda preko cijevi, ali bilo je gotovo nemoguće drţati oruţje jednom

rukom, a vid mu je još uvijek lelujao od iscrpljenosti. Nacilja u

trenutku i opali. Slonova rika iznenada prestane. Kad se dim baruta

razišao na vjetru, Zouga vidje kako se ţivotinja podigla i lagano počela

njihati s noge na nogu. Masivna glava spuštala se pod teţinom krvavih

kljova, a surla je opušteno visjela poput Zougine desne ruke. Slon je

proizvodio čudne zvukove duboko u grudima, a krv mu je liptala iz

druge rane ispod ramenog zgloba, tekući niz tijelo u debelom mlazu.

Slon se okrene prema Zougi i priđe mu poput starca, dok mu se surla

uvijala u zadnjim borbenim instinktima. Zouga se pokuša odvući, ali

slon je bio brţi i surla dodirne njegov članak dok je golemo tijelo

zaklanjalo nebo. Surla ga zgrabi nevjerojatnom snagom za nogu i

Zouga shvati da će mu istrgnuti nogu iz kuka. Zatim slon uzdahne,

zadrhti i ugine na nogama, koje popuste pod teţinom tijela. Pao je na

tlo takvom snagom da je zemlja zadrhtala ispod Zouginog tijela.

Cheroot koji je prelazio močvaru čuo je zvuk udara na milju

udaljenosti. Zouga spusti glavu i zatvori oči, a tama ga obavije. Jan

Cheroot nije pokušavao pomaknuti Zougu s mjesta na kojem je leţao.

Sagradio je sklonište od mladica i vlaţne trave i zapalio vatre kraj

njegovih nogu i glave. Jedino ga je tako mogao zagrijati dok ne stignu

nosači s pokrivačima. Zatim pomogne Zougi da sjedne i zavili su

ranjenu ruku. «Svemogući Boţe», hripao je Zouga pripremajući iglu i

konac iz pribora za šivanje, «dao bih obje kljove za gutljaj dobrog

viskija. » Cheroot mu je pridrţavao malo ogledalo dok je jednom rukom

zašivao svoj razderani obraz. Kad je stegnuo zadnji čvor, padne natrag

na svoj vlaţni leţaj. «Radije bih umro nego ponovno hodao», šapne. «To

i jest vaš izbor», sloţi se Cheroot, gledajući komad jetre i srca omotan

salom koji je nabijao na zelenu grančicu. «Moţete hodati ili umrijeti

ovdje u blatu. » Izvan zaklona, nosači su jaukali i pjevali tuţbalice za

Matthewa. Skupili su komade njegovog strašno raskomadanog tijela i

upakirali ih u njegov pokrivač, te vezali uţetom od kore. Zakopat će ga

sljedećeg jutra, ali do tada će ţaliti za njime. Cheroot poče peći raţnjić

od jetre, srca i sala. «Bit će beskorisni dok ga ne pokopaju, a moramo

još izrezati kljove. » «Dugujem mu barem noć ţaljenja», šapne Zouga.

«On je zaustavio slona. Da nije stigao s drugom puškom. », Zouga

prekine i zastenje na novu navalu boli u ramenu. Lijevom rukom

264

makne komade kamenja koji su mu smetali ispod pokrivača. «Bio je

dobar - glup, ali dobar», sloţi se Cheroot. «Mudriji čovjek bi pobjegao. »

Polako okrene raţnjić. «Trebat će nam cijeli dan da ga pokopamo i

izreţemo kljove iz oba slona. Ali, sljedećeg dana moramo krenuti. »

Cheroot je ubio svojeg slona u ravnici, pod granama dţinovske akacije.

Zouga je mogao vidjeti leš svojeg slona, na dvadesetak koraka od

njega. Već se nadimao od zarobljenih plinova, a prednje noge su

stršale iznad sivog balona trbuha. Kljove su bile nevjerojatne. Zouga je

na trenutke pomišljao da predstavljaju njegovu fantaziju izazvanu

umorom i bolom. Bile su debele poput djevojačkog struka, dugačke

barem dvanaest stopa. «Koliko su teške? », upita Cheroota, a Hotentot

slegne ramenima. «Nikad nisam vidio većeg slona», prizna. «Trebat

ćemo trojicu ljudi da nosi svaku od njih. » «Dvije stotine funta? », upita

Zouga, nastojeći odvratiti paţnju od boli u ramenu. «Više», odluči

Cheroot. «Nikad nećemo vidjeti još jednog takvog. » «Ne», sloţi se Zouga.

«To je istina. Više neće biti takvih. » Ţaljenje se pomiješa s bolom

pojačavajući ga. Ţaljenje za veličanstvenom ţivotinjom i hrabrim

čovjekom koji je poginuo s njom. Bol i tuga nisu mu dozvolili da spava

te noći; u zoru, kad su se okupili na kiši pokopati Matthewa, Zouga

zamota ranjenu ruku u povoj od kore. Dvojica ljudi pomogoše mu da

ustane, a zatim sam ode do groba, koristeći se štapom. Omotali su

Matthewovo tijelo u krzno i stavili kraj njega njegovu sjekiru i koplje,

zdjelu s hranom i buču s pivom, za dugo putovanje koje je pred njime.

Pjevajući spore pjesme za mrtve, stavili su iznad njega stijenu kako ga

ne bi iskopale hijene. Kad su završili, Zouga je bio iscrpljen od napora i

emocija. Vratio se natrag u zaklon i zavukao pod pokrivač. Imao je

samo dan za prikupljanje snage, jer morali su nastaviti u jutro. Zatvori

oči, ali nije mogao spavati zbog udaraca sjekire o kosti. Okrene se na

leđa, a kamen mu se ponovno zabode u bolno tijelo. Posegne da ga

izvadi ispod pokrivača i baci, kad nešto privuče njegovu pozornost.

Kamen je bio bijel i kristalne strukture poput kristalnog šećera koji je

toliko volio kao dječak, ali nije to zaustavilo njegovu ruku. Čak i na

slabom svjetlu u zaklonu vidio se tanki nepravilni tračak metala koji

zasja u njegovim očima zlatnim sjajem. Zouga je buljio u njega,

okrećući komad kvarca kako bi uhvatio svjetlo. Osjećao se nestvarno,

kao i uvijek kad pronađe nešto što je dugo traţio. Konačno progovori

promuklim glasom kroz natečene, sprţene usne. Cheroot se odmah

pojavi. «Grob», šapne brzo, «Matthewov grob, iskopali su ga tako brzo u

tako kamenitoj zemlji. » «Ne», Cheroot zavrti glavom, «bio je tamo. Ima i

265

drugih rupa na ovom grebenu. « Zouga ga pogleda jedan dugi trenutak.

Dozvolio si je da potone zbog rana. Sve je bilo ispod njegovog nosa, a

on je gotovo previdio. Poče se izvlačiti iz pokrivača. «Pomozi mi», naredi.

«Moram ih vidjeti. Pokaţi mi rupe. » Naslanjajući se na Cherootovo

rame, odvukao se uz greben, a kad je konačno bio zadovoljan, vrati se

u kolibu i poče pisati lijevom rukom u dnevnik na zadnjim zrakama

blijedog sunca. «Nazvao sam ga Harknessov rudnik, jer bio je sličan

drevnom rudniku koji je spominjao stari Tom. Čini se da je ţila vrlo

uska, ali bogata, jer u mnogim uzorcima kvarca ima zlata. Moje

povrede me sprječavaju u iskopavanju, ali procjenjujem da se na tonu

kvarca mogu dobiti dvije unce finog zlata. Drevni rudari napravili su

četiri otvora u brdu. Moţda sam neke i previdio, jer su zarasli u grmlje,

a netko ih je pokušao zatrpati, moţda i sakriti. Vjerojatno su za

kopanje upotrebljavali djecu robove, a uvjeti u rupama bili su pakleni.

U svakom slučaju, mogli su stići samo do razine podzemne vode, a bez

naprave da ispumpaju vodu, morali su prestati s iskopavanjem. To se

vjerojatno dogodilo ovdje u Harknessovim rudnicima, i sigurno ima još

dosta zlata koje se moţe iskopati modernim metodama. Stijena na

kojoj se nalazi moj zaklon cijela je sastavljena od zlatne ţile koja čeka

iskopavanje. Rudare su vjerojatno otjerali neprijatelji prije no što su

mogli završiti svoj posao. Leţim na madracu od zlata, i svuda oko

mene je dragocjeni materijal. Poput nesretnog kralja Mide, vjerojatno

neću mnogo profitirati od toga. » Zouga zastane i spusti pero, grijući

ledene ruke na vatri. Trebao se osjećati ushićeno. Ponovno uzme pero.

Uzdahne i zapiše: «Imam golemu količinu slonovače, ali raštrkana je

zemljom, ili zakopana u malim paketima. Imam pedeset funta

domorodačkog zlata u ukrasima i otkrio sam ţilu neizrecivog

bogatstva, ali ne mogu kupiti mjericu baruta niti lijek za rane. Do

sutra neću znati hoću li moći nastaviti put na jug, ili mi je suđeno da

ostanem tu s Matthewom i velikim slonom kao jedinim društvom. Jan

Cheroot ga probudi. Trebalo mu je mnogo vremena. Zouga kao da je

ronio iz dubina kroz hladnu i mračnu vodu. Kad je konačno izronio,

znao je da je turobno proročanstvo koje je prošle večeri zapisao u

dnevnik postalo stvarnost. U nogama nije imao snage, nije ih niti

osjećao. Rame i ruka bili su mu tvrdi od zgrčenog mišića. «Ostavite me

ovdje», reče Cherootu, a Hotentot ga podigne u sjedeći poloţaj, te prisili

da popije kipuću juhu od slonove srţi. «Ostavite mi jednu pušku»,

šapne Zouga. «Evo», Cheroot ignorira naređenje i umjesto toga mu da

gorki bijeli prašak. Zouga se poče daviti kininom. Trebala su dvojica

266

nosača da ga podignu na noge. «Ostavljam ovaj kamen. » Cheroot

pokaţe zapakirani kip. «Ne moţemo nositi oboje. » «Ne! », šapne Zouga

oštro. «Ako ja idem, ptica mora sa mnom. » «Kako? » Zouga se odmakne

od nosača. «Ja ću hodati», reče. «Nosite pticu. » Toga dana prošli su

manje od pet milja, ali sljedećeg se ponovno pojavilo sunce da ih

ohrabri. Kad je zagrijalo Zougine mišiće, mogao je pojačati tempo. Te je

noći u dnevnik zapisao deset milja. Logorovali su na otvorenoj savani.

U zoru je uspio ispuziti iz pokrivača i sam ustati na noge. Rane su još

boljele i koristio se štapom. Ode do ruba logora i pomokri se. Mokraća

je bila tamne jantarne boje od groznice i kinina, ali znao je da moţe

nastaviti hod. Pogleda nebo. Uskoro će ponovno kišiti. Trebali bi

odmah krenuti dalje. Htio se vratiti u logor i dići nosače, kad mu

pokret u visokoj travi privuče pozornost. Na trenutak je mislio da se

radi o jatu nojeva, a zatim shvati da je cijela ravnica u brzom i

skrivenom kretanju. Vrhovi trave savijali su se zbog prolaska brojnih

tijela, a tu i tamo vidjela se perjanica iznad trave. Kretanje se raširilo

oko logora gdje su spavali Zougini ljudi. Zouga je gledao ne shvaćajući,

naslonjen na štap, još uvijek pospan i slab od groznice, te zakočen

povredama. Nije se pomaknuo dok brzo opkoljavanje nije bilo gotovo, a

zatim se sve ponovno smiri, pa je na trenutak povjerovao da zamišlja

fantome. Zatim se začuje tiha zviţdaljka, poput Panove frule, zarazno

melodiozna u zori, i pokret ponovno počne, poput ruku davitelja na

vratu. Sada je jasno morao vidjeti perjanice od nojevog perja kako

plešu iznad drveća i odmah potom ugleda ratne štitove, duge ovalne

štitove od crno-bijele kravlje koţe. Dugi štitovi - Matabele. Strah je bio

hladna, teška kvrga pod njegovim rebrima, ali instinkt ga upozori da

ga ne smije pokazati ako ne ţeli umrijeti, sad kad je ponovno

povjerovao u ţivot. Ima ih stotinu, izračuna brzo gledajući krug

ratnika. Ne, više od toga, barem dvije stotine Matabele amadoda u

punoj ratnoj opremi. Iznad vrhova štitova vidjele su se samo perjanice i

oči. Sunčevo svjetlo sijalo je na vrhovima kopalja koja su izvirivala

između štitova. Prsten je bio cjelovit, štit na štitu, klasična taktika

Matabelea, najokrutnijih i najboljih ratnika na cijelom afričkom

kontinentu. «Ovdje Mzilikazijevi granični impiji ubijaju putnike«, pisao

je Tom Harkness. Zouga se uspravi i iskorači naprijed, ispruţivši

zdravu ruku prema krugu štitova. «Ja sam Englez. Zapovjednik Velike

bijele kraljice, Victorije. Moje ime je Bakela, sin Manalija, sina Tshedija

- i dolazim u miru. » Iz redova iziđe čovjek. Bio je viši od Zouge, a

perjanica ga je činila divom. Makne svoj štit; bio je mišićav poput

267

gladijatora. Na podlaktici je nosio narukvicu od kravljih repova koje

mu je poklonio kralj za hrabra djela. Bilo ih je mnogo, čitav sveţanj.

Njegova kratka tunika bila je od koţe cibetki, a ispod koljena mu je bilo

omotano još kravljih koţa. Imao je lijepo glatko lice pravog Ngunija,

širokog nosa i punih usana. Drţanje mu je bilo plemenito, a glava

ponosna. Pogleda Zougu s velikom paţnjom. Promatrao je njegove krpe

i zavoje koji su mu drţali ruku, te štap na koji se oslanjao. Proučavao

je Zouginu bradu i spaljene obraze i plikove na usnama. Zatim se

nasmije. Bio je to dubok, muzikalan smijeh. «A ja», reče, «sam

Matabele. Induna dvije tisuće ljudi. Moje ime je Gandang, sin

Mzilikazija, sina visokih nebesa, sina Zulua i dolazim sa sjajnim

kopljem i crvenim srcem. »

Robyn Ballantyne shvatila je nakon prvog dana hoda da je ozbiljno

precijenila snagu svojeg oca. Moţda je Zouga instinktivno osjećao ono

što je iskusni doktor trebao znati. Ta je misao naljuti. Otkrila je da su

od njihovog rastanka njeno neprijateljstvo i osjećaj rivaliteta narasli.

Ljutila se što joj je dao ispravan savjet. Do podneva prvog dana morala

je zaustaviti kolonu i podići logor. Fuller Ballantyne je bio vrlo slab,

slabiji nego što je bio kad ga je našla. Koţa mu je bila vruća i suha.

Kretanje nosiljke preko neravnog tla smetalo mu je nozi. Bila je

groteskno natekla i tako osjetljiva da je vrištao na najmanji dodir.

Jedan od nosača napravio je okvir od zelenih grana i kore koji je Robyn

stavila iznad noge kako ga pokrivač ne bi dodirivao. Sjela je kraj

nosiljke stavivši vlaţnu hladnu krpu na očevo čelo. Razgovarala je s

Jubom i Mashonom, ne očekujući savjet, već utjehu u ljudskom

kontaktu. «Moţda smo trebali ostati u spilji», ljutila se. ««Barem bi mu

bilo udobnije, ali koliko bismo mogli ostati? » Razmišljala je na glas.

«Kiše će nas uskoro stići. Nismo mogli ostati, a ako budemo hodali

ovako sporo, ipak će nas zarobiti. Jednostavno moramo ubrzati korak -

ali ne znam moţe li on to preţivjeti. « Međutim, sljedećeg dana Fuller je

bio snaţniji, groznica se ohladila i hodali su do večeri. Navečer se

njegovo stanje ponovno pogoršalo. Kad je Robyn maknula zavoje s

njegove noge, činila se manje osjetljivom, i bilo joj je lakše - dok nije

vidjela boju koţe. Podigavši zaprljani zavoj ona ga pomiriši i osjeti

zadah na koji ju je upozoravao njen profesor medicine. Nije to bio

uobičajeni zadah dobroćudnog gnoja, već jači smrad raspadajućeg

tijela. Bacila je zavoje na vatru i sa strahom se vratila rani. S

unutrašnje strane medunoţja, niz tanke mišiće nogu tekle su

nepogrješive grimizne linije ispod blijede koţe. Činilo se da je izuzetna

268

osjetljivost tog područja nestala. Fuller gotovo nije osjećao nogu.

Robyn se pokuša utješiti da promjena u nozi nije povezana s

dvodnevnim putovanjem neravnim terenom. Ali, koji su bili drugi

uzroci? Nije mogla pronaći odgovor. Prije hoda, rana je bila

stabilizirana, jer od loma kosti je prošlo gotovo osamnaest mjeseci.

Kretanje u nosiljci sigurno je izazvalo ozbiljne promjene u nozi, i to je

bio rezultat. Robyn se osjeti krivom za stanje očeve noge. Trebala je

slušati Zougu. Izazvala je kod vlastitog oca plinsku gangrenu. Nadala

se da nije u pravu, ali simptomi su bili nepogrješivi. Mogla je samo

nastaviti s karavanom i nadati se da će stići do obale i civilizacije prije

no što bolest dođe do neizbjeţnog klimaksa; ali, znala je da je ta nada

uzaludna. Ţeljela je da je mogla razviti isto filozofsko prihvaćanje koje

je većina njenih kolega razvijala pred bolešću i ranama. Ali, znala je da

to neće moći učiniti, uvijek će biti ţrtva osjećaja bespomoćnosti, a ovaj

put je pacijent bio njezin otac. Zavila je nogu kompresivnim zavojem i

znala da je to bijedan pokušaj, kao da pokušava zadrţati plimu

pješčanim dvorcem. Ujutro je noga bila hladnija, a meso je izgubilo

tvrdoću, pa su njeni prsti ostavljali tragove, kao na neispečenom

kruhu. Smrad je bio jači. Hodali su cijeli dan, a Fuller je bio tih i

komatozan. Više nije pjevao psalme i uzvisivao Svemogućeg i

zahvaljivala je Bogu što barem ne osjeća bol. Kasno poslije podne

naišli su na široku cestu koja je vodila sa zapada na istok. Odgovarala

je opisu i lokaciji koje je otac zapisao u dnevnik. Mala Juba briznula je

u plač i ukočila se kad je vidjela put. Pronašli su napušteni logor,

vjerojatno trgovaca robljem, i zaustavili se. Robyn je ostavila dvije crne

ţene kako bi previla Fullera, povevši sa sobom samo starog Karangu.

Naoruţao se dugim kopljem i kočoperio poput pauna zbog takve

počasti. Nakon dvije milje, put se strmo uspinjao preko sedla niskih

brda. Robyn je traţila dokaze da je to zaista put robova, Put hijena,

kao što ga je zvala Juba. Pronašla ih je u travi na brdu na nekoliko

koraka od ceste. Bio je to dvostruki jaram napravljen od drveta i grubo

obrađen sjekirom. Robyn je studirala skice u očevom dnevniku i

odmah prepozna predmet. Kad trgovci robljem nisu imali lance i okove,

koristili su takve jarmove kako bi okovali zarobljenike oko vrata; dva

povezana roba bila su prisiljena da zajedno hodaju, jedu, spavaju i

obavljaju nuţdu - sve osim bijega. Sve što je ostalo od robova koji su

nosili ovaj jaram bilo je malo kostiju koje su hijene i lešinari previdjeli.

U tom komadu drva bilo je nečeg strašno tuţnog i jezivog, i Robyn ga

nije mogla dodirnuti. Izreče kratku molitvu za nesretne robove koji su

269

umrli na tom mjestu i vrati se u logor. Te je noći odrţala savjet s

hotentotskim narednikom, starim Karangom i Jubom. «Ovaj logor i

cesta nisu korišteni mnogo dana», Karanga pokaţe Robyn dva puta

obje ruke s raširenim prstima - dvadeset dana. «Kojim putom su otišli?

», upita ona. Imala je povjerenja u starčeve tragačke sposobnosti. «Išli

su cestom prema izlasku sunca, i još se nisu vratili», reče Karanga.

«Istina je», sloţi se Juba; moralo je biti teško sloţiti se s nekim prema

kome je osjećala takvu ljubomoru. «Ovo će biti zadnja karavana prije

kiša. Neće biti trgovine kad se rijeke napune, a na Putu hijena će

narasti trava do nove sezone. » «Znači, ispred nas je karavana robova»,

razmišljala je Robyn. «Ako budemo pratili cestu, moţemo ih stići. »

Narednik je prekine. «To neće biti moguće, gospođo. Tjednima su

ispred nas. » «Onda ćemo ih sresti kad se budu vraćali, nakon što su

prodali robove. » Narednik klimne, a Robyn ga upita: «Hoćete li nas

moći braniti ako nas napadnu? » «Ja i moji ljudi», uspravi se narednik,

«jači smo od stotinu prljavih trgovaca robljem«, zastane i nastavi: «A vi

pucate kao muškarac, gospođo. » Robyn se nasmiješi. «U redu»,

klimne. «Slijedit ćemo cestu do mora. » Narednik uzvrati osmijeh.

«Dosta mi je ove zemlje i divljaka. Čeznem za Table Mountainom i

dobrim Cape Smokeom da ispere prašinu iz mojih usta. »

Hijena je bila stari muţjak. Nedostajale su mu cijele krpe krzna, a

ravna, gotovo zmijolika glava bila je pokrivena oţiljcima iz stotina

bitaka nad raspadnutim leševima ljudi i ţivotinja. Usna mu je bila

poderana prema nozdrvi i krivo je zarasla, pa je ţuti zub s jedne strane

gornje čeljusti stršio u strašnom osmijehu. Zubi su mu bili istrošeni od

starosti, pa više nije mogao lomiti velike kosti koje su bile glavnina

prehrane hijena. Nesposoban za natjecanje, izbačen je iz čopora. Uzduţ

puta nije bilo ljudskih leševa već mnogo tjedana od prolaska karavane,

a plijen je bio rijedak u ovoj suhoj zemlji. Otada, hijena je preţivljavala

na ostacima, svjeţem izmetu šakala i babuna, gnijezdima poljskih

miševa, starim jajima nojeva. Međutim, iako izgladnjela, hijena je još

uvijek bila visoka gotovo tri stope i teţila 140 funta. Njegov trbuh bio je

tanak poput trbuha hrta. Kičma mu se spuštala od grubih ramena do

male straţnjice. Njušio je zemlju traţeći otpatke kad mu vjetar donese

miris. On podigne glavu i raširi deformirane nozdrve. Bio je to miris

dima, ljudske prisutnosti koju je povezivao s izvorom hrane, ali najjači

od svih je bio smrad zbog kojeg mu je iz deformiranih čeljusti potekla

slina. Potrči prema izvoru smrada - koji je dopirao iz Fullerove

gangrenozne noge. Muţjak hijene je leţao na rubu logora iza busena

270

slonovske trave. Bio je poput psa, s bradom na prednjim šapama, sa

zadnjim nogama ispod trbuha. Promatrao je aktivnosti oko logorske

vatre. Samo oči su se pomicale svojim dupljama, a uši su se okretale

kako bi bolje uhvatile ljudske glasove. Tu i tamo vjetar bi donio smrad

koji ga je privukao i jedva je potiskivao nestrpljive krikove. Kad se

spustila večer, ljudska prilika, polugola crna ţena, napustila je logor i

krenula prema njegovom skrovištu. Pripremio se na bijeg, ali prije no

što je stigla do njegovog zaklona, Juba zastane i pogleda oko sebe, a

zatim podigne svoju pregaču i čučne. Kad je ustala i vratila se u logor,

ţivotinja dopuţe naprijed i pojede ono što je ostavila. Njegov apetit bio

je pojačan, i kad je pala noć začulo se njegovo jezivo zavijanje: «Uuu-

au! Uuu-au! » Bilo je toliko poznato ljudima u logoru da se nisu niti

osvrnuli na njega. Aktivnosti u logoru su postupno prestale, a zvuk

ljudskih glasova utihnuo. Vatre su ugasle i tama se nadvila nad logor.

S njom je došao i muţjak hijene. Dva puta ga je iznenadni zvuk

potjerao natrag u grmlje, ali prikupio je hrabrost i vratio se. Nakon

ponoći, konačno je pronašao slabu točku u zaklonu oko logora i

provukao se kroz otvor. Smrad ga je doveo ravno do otvorenog zaklona

u sredini logora. Privlačio se sve bliţe i bliţe. Robyn je zaspala kraj

nosiljke svojeg oca, odjevena i u sjedećem poloţaju; svladana umorom,

krivnjom i brigom, popustila je snu i spustila glavu na prekriţene ruke.

Probudili su je krikovi starca. Logor je bio u potpunoj tami pa je za

trenutak mislila da je zaslijepljena noćnom morom. Skoči na noge, ne

znajući gdje se nalazi i posrne preko nosiljke. Njene ruke se očešu o

nešto veliko i dlakavo, nešto što je smrdjelo po smrti i izmetu. Smrad

se pomiješao sa smradom noge njenog oca. Vrisne, a ţivotinja potmulo

zareţi kroz zatvorene čeljusti. Krikovi su probudili logor i netko je

gurnuo baklju od suhe trave u pepeo vatre. Nakon potpune tame,

svjetlo vatre činilo se jasnim poput sunca. Golema grbava ţivotinja

vukla je Fullera iz nosiljke zajedno s pokrivačima i odjećom. Uhvatila

mu je donji dio tijela i Robyn je čula kako se kosti lome u strašnim

čeljustima. Zvuk je razbjesni i ona zgrabi sjekiru koja je leţala kraj

hrpe drva za vatru i udari tamno tijelo, osjetivši da ga je pogodila.

Hijena ispusti bolni krik. Mrak i izgladnjelost su ohrabrile muţjaka.

Imao je hranu u ustima, okus je prodirao kroz pokrivač u njegova usta

i više ga nije ţelio pustiti. Okrene se i škljocne raljama prema Robyn

dok su mu oči sjale ţutim sjajem na svjetlosti vatre. Svojim strašnim

zubima zgrabi dršku sjekire nedaleko od njenih prstiju i istrgne je iz

ţenine ruke. Zatim ponovno zagrize svoju lovinu. Fuller je bio lagan

271

poput djeteta i hijena ga s lakoćom odvuče prema otvoru u ogradi od

trnja. Vičući za pomoć, Robyn pojuri za njima i zgrabi očeva ramena

dok je hijena vukla trbuh. Ţena i ţivotinja borili su se za njega, a ţuti

zubi trgali su Fullerov trbuh. Narednik dotrči do njih, odjeven samo u

nezakopčane hlače. «Pomozi mi! », vrisne Robyn. «Ne pucaj! » Opasnost

od puške bila je podjednako velika kao i od ţivotinje. Narednik dotrči,

okrenuvši pušku, i udari rukohvatom hijenu u glavu. Ţivotinja popusti

svoj zahvat. Napokon, prirodni kukavičluk pobijedi pohlepu i muţjak

projuri kroz otvor i nestane u noći. «O dragi milosrdni Boţe», šapne

Robyn dok su nosili Fullera natrag u nosiljku, «nije li dovoljno patio? »

Fuller Ballantyne preţivio je tu noć, ali kad je stiglo jutro, starac je

konačno popustio smrti bez da je došao svijesti. Činilo se kao da je s

njim završilo jedno razdoblje. Robyn nije mogla vjerovati da se to

događa. Zakopala ga je u podnoţju visokog mukusi stabla i urezala u

koru vlastitim rukama: Fuller Morris Ballantyne 3. studenoga 1788. +

17. listopada 1860. «U to vrijeme divovi su hodali zemljom. » Ţeljela je

da je mogla urezati riječi u mramoru. Ţeljela je da je mogla balzamirati

njegovo tijelo i odnijeti ga tamo gdje pripada, u Westminstersku

opatiju. Ţeljela je da ju je prepoznao samo jednom prije smrti, ţeljela je

da je mogla ublaţiti njegovu patnju, i bila je obuzeta ţaljenjem i

krivnjom. Tri je dana zadrţala logor kraj Puta hijena, sjedeći kraj

humke pod mukusijem. Otjerala je starog Karangu i Jubu, jer htjela je

biti sama. Trećeg dana kleknula je pred grob i rekla: «Kunem se tvojem

sjećanju, dragi oče. Kunem se da ću posvetiti cijeli ţivot ovoj zemlji i

ljudima, baš kao i ti. » Zatim ustane, ozbiljnog izraza lica. Vrijeme za

ţaljenje je prošlo. Sada je njena duţnost jasno leţala pred njom -

pratiti Put hijena do mora, a zatim svjedočiti pred cijelim svijetom o

čudovištima koji su ga koristili. Kad lavovi love, njihov plijen to osjeća.

Ţivotinje obuzima nemir i pasu nemirno, stalno podiţući glave i

osluškujući; zatim se raspoređuju po travnatoj ravnici, svjesne

opasnosti, ali nesigurne odakle dolazi. Stari Karanga imao je isti

instinkt, jer bio je Mashona, ţderač prašine i prirodni plijen. Prvi je

postao svjestan da su negdje u blizini Matabele. Postao je tih, nervozan

i oprezan, utječući na ostale nosače. Robyn je vidjela kako podiţe

slomljena nojeva pera koja su leţala pokraj puta i paţljivo je studira.

Nisu ispala iz krila ptice. Te je noći prenio svoje strahove Robyn.

«Ovdje su, ubojice ţena, kradljivci djece. » Pljune u vatru s laţnom

hrabrošću. «Ti si pod mojom zaštitom», reče mu Robyn. «Ti i svi ljudi u

ovoj karavani. « Ali, ratnu druţinu Matabelea su sreli neočekivano, u

272

zoru, kad oni uvijek napadaju. Iznenada su bili tu, okruţivši logor,

čvrsti red štitova i perjanica, s oštricama assegaia koje su odraţavale

sunčeve zrake. Stari Karanga je nestao u noći, kao i ostali nosači. U

logoru su ostali samo Hotentoti. Karangino upozorenje nije bilo bez

razloga; hotentotski straţari stajali su s mušketama iza zaklona od

grmlja. Matabele su bili tihi, kipovi izrezbareni od crnog mramora.

Činilo se da ih je na tisuće - iako je razum govorio da se radi samo o

triku mašte i slabog svjetla. Stotinu, najviše dvije, odluči Robyn. Pokraj

nje, Juba šapne: «Sigurni smo, Nomusa. Izvan smo Spaljene zemlje,

izvan granica mojih ljudi. Neće nas ubiti. » Robyn je ţeljela biti tako

sigurna i lagano zadrhti, ne samo od hladnoće. «Vidi, Nomusa», reče

Juba. «Nosači su s njima, a mnogi od amadoda nose isibamu (puške).

Da su se htjeli boriti, ne bi se tako opterećivali. « Robyn je shvatila da

je djevojka u pravu, neki od ratnika su imali hrđave puške na

ramenima. Sjećala se kako je otac pisao da Matabele predaju puške

nosačima kad se ţele boriti jer im ne vjeruju, te se potpuno pouzdaju u

oruţje predaka, assegai Chake Zulua. «Nosači nose robu za trgovanje,

ovo je trgovačka druţina», šapne Juba. Nosači su bili mladi šegrti

ratnika. Bili su u koloni iza redova ratnika. Kad je Robyn prepoznala

kutije i pakete koje su nosili, njen strah se pretvori u ljutnju. Bili su to

trgovci, u to je bila sigurna, i bilo je jasno što je bila njihova roba.

«Trgovci robljem! », plane. «Za ime Boţje, to su trgovci robljem koje

traţimo, na povratku sa svojeg prljavog posla. Juba, odmah se sakrij»,

naredi joj. Zatim iziđe na čistinu s puškom ispod ruke, a najbliţi red

ratnika spusti štitove i zagleda se radoznalo u nju. Ova mala promjena

u stavu potvrdila je Jubinu pretpostavku: njihove namjere nisu bile

ratničke. «Gdje je vaš induna? », pozove Robyn ljutitog glasa, a njihova

radoznalost prijeđe u iznenađenje. Redovi im se počeše pomicati dok se

među njima ne pojavi jedan od najimpresivnijih ljudi koje je ikad

vidjela. Bio je ponosna drţanja, s arogancijom i ponosom ratnika

okušanog u mnogim bitkama i prekrivenog počastima. Stane pred nju,

a glas mu je bio dubok i miran. Nije ga morao podizati da bi se čuo.

«Gdje ti je muţ, bijela ţeno? », upita. «Ili otac? » «Ja govorim za sebe i

sve moje ljude. » «Ali ti si ţena», suprotstavi joj se visoki induna. «A ti

trgovac robljem», plane Robyn na njega, «trguješ ţenama i djecom. «

Ratnik je pogleda, a zatim podigne bradu i nasmije se dubokim

muzikalnim smijehom. «Na samo ţena», smijao se, «nego i nepristojna.

» Pomakne štit na rame i prođe pokraj nje. Bio je tako visok da je

Robyn morala podignuti glavu da ga pogleda. Kretao se sa sigurnošću

273

kočije. Mišići na leđima su mu sjali kao da su prekriveni crnim

baršunom. Brzo prođe kroz otvor u ogradi, a na Robyninu gestu

hotentotski narednik podigne bajunetu i stane pred indunu. Ovaj

jednim pogledom vidje stanje u logoru i ponovno se nasmije. «Tvoji

nosači su pobjegli», reče. «Ti Mashona šakali mogu namirisati pravog

čovjeka na dan udaljenosti. « Robyn ga je slijedila u logor i reče mu s

iskrenim bijesom: «Kojim pravom ulaziš u moj logor i plašiš moje

ljude? » Induna joj okrene leđa. «Ja sam kraljev čovjek», reče, «na

kraljevom zadatku. » Kao da je to bilo dovoljno objašnjenje. Gandang,

induna, bio je sin Mzilikazija, velikog poglavice Matabelea i svih

podređenih plemena. Njegova majka je bila čiste Zanzi krvi, stare krvi s

juga, ali bila je mlađa ţena i Gandang nikada ne bi morao naslijediti

oca. Međutim, bio je jedan od njegovih miljenika. Mzilikazi koji nije

vjerovao svojim sinovima niti većini ţena, ovom je sinu vjerovao, ne

samo zato što je bio lijep, pametan i neustrašiv, već i zato što je ţivio u

skladu sa zakonima svojeg naroda, i što je bio lojalan svojem ocu i

kralju. Zbog toga je bio prekriven počastima; s dvadeset i četiri ljeta bio

je najmlađi indoda koji je ikad dobio krunu indune i mjesto u visokom

savjetu naroda, a njegov glas slušale su čak i stare glave. Stari kralj,

obogaljen gihtom, sve više se oslanjao na ovog visokog čovjeka kad je

trebalo obaviti neki teţak zadatak ili bitku. Kad je Mzilikazi saznao za

izdajstvo jednog od svojih induna, čovjeka koji je zapovijedao

graničarima na jugoistočnoj strani Spaljene zemlje, nije oklijevao da

pozove Gandanga, povjerljivog sina. «Bopa, sin Bakwega, je izdajica. »

Znak Gandangove milosti bio je i taj da mu je Mzilikazi objasnio

zadatak. «Prvo je ubijao one koji bi prešli Spaljenu zemlju, kako mu je

naređeno. Onda je postao pohlepan. Umjesto da ih ubija, uzimao ih je

kao stoku i prodavao na istok Putukezima (Portugalcima) i

Sulumanima (Arapima), te mi slao poruke da su mrtvi. » Stari kralj

premjestio je svoje natekle zglobove prije no što će nastaviti: «Ali, Bopa

je bio pohlepan čovjek, a ljudi s kojima je radio isto tako, pa je počeo

traţiti drugu stoku za trgovinu. Potajno je počeo napadati plemena

izvan Spaljene zemlje. » Gandang koji je klečao pred svojim ocem,

sikne od iznenađenja. Bilo je to suprotno od zakona i običaja, jer

plemena Mashona izvan Spaljene zemlje bila su kraljeva «stoka» i

jedino ih je on smio napadati. Bila je najveća izdaja uzurpirati tu moć i

ubirati plijen koji pripada kralju. «Da, sine moj», sloţi se kralj, «ali

njegova pohlepa bila je bez granica. Ţudio je za smećem koje su mu

donosili Sulumani, a kad zaliha Mashona stoke nije bila dovoljna,

274

okrenuo se protiv vlastitih ljudi. » Kralj zašuti s izrazom dubokog

ţaljenja, jer unatoč neograničenoj moći, unutar svojih zakona i divlje

pravde bio je samo čovjek. «Bopa mi je poslao glasnike koji su optuţili

naše ljude, plemiće Zanzi krvi - jednog za izdaju, drugog za čaranje, a

trećeg za krađu kraljevskih krda - a ja sam vratio glasnike Bopi s

naređenjem da ih ubije. Ali, nisu bili ubijeni. Oni su, sa svim svojim

ljudima, povedeni putom koji je Bopa otvorio prema istoku. Sada

njihova tijela neće biti pokopana u ovoj zemlji, a njihovi će duhovi

zauvijek lutati svijetom. » To je bila strašna sudbina i kralj zamišljeno

spusti bradu na grudi. Zatim uzdahne i podigne je. Bila je to mala

lijepa glava, a njegov glas bio je visok, gotovo ţenski, a ne glas moćnog

ratnika i osvajača. «Ponesi svoje koplje do izdajice, sine, i kad ga

ubiješ, vrati mi se. » Gandang htjede otpuzati, ali kralj ga zaustavi

podignutim prstom. «Kad ubiješ Bopu, moţeš sa svojim amadodama

otići ţenama. » Bila je to dozvola koju je Gandang čekao mnogo godina,

najveća privilegija, pravo odlaska ţenama i uzimanje supruge.

Gandang otpuţe iz kraljevske prisutnosti svojeg oca, uzvikujući riječi

zahvale. Zatim je izvršio očevo naređenje. Odnio je koplje osvete preko

zemlje Matabelea, preko Spaljene zemlje i duţ Puta hijena, dok nije

naišao na Bopu koji se vraćao s istoka natovaren robom od trgovine.

Sreli su se u prolazu među granitnim brdima na dan udaljenosti od

mjesta gdje je Gandang susreo Robyn. Gandangovi Inyati impi (bivoli)

sa svojim perjanicama od nojevog perja, tunikama od koţe cibetki i

štitovima od crnih i bijelih volovskih koţa opkolili su goniče robova

odabrane među ratnicima Bopinih Inhlambene impija (plivača). Trgovci

su nosili kape od koţa antilopa i tunike od majmunskih repova, a

štitovi su im bili čokoladnocrveni - Alphonse pravda je bila na strani

Invatija i nakon brze jikele (opkoljavanja) jurnuli su da zgaze krive i

zbunjene goniče u nekoliko strašnih minuta borbe. Gandang se

sukobio sa snaţno građenim Bopom. Ovaj je bio veteran tisuća takvih

borba. Njihovi štitovi sudarili su se uz glasan udarac i borili su se za

prednost dok Gandang, mlađi i jači, nije uspio zabiti vrh svojeg štita

pod crveni Bopin štit i gurnuti ga u stranu, otvorivši tako neprijateljev

bok. «Ngidla - jeo sam! », zapjeva Gandang dok je zabadao široku

oštricu među Bopina rebra, a kad ju je izvadio uz vlaţan zvuk, Bopina

krv brizne i poprska Gandangov štit, natapajući volovske repove na

svojim rukama i nogama. Zbog toga se Gandang smijao kad ga je

Robyn nazvala «trgovcem robljem». «Ja sam na kraljevom zadatku»,

ponovi on. «Ali, što ti radiš ovdje, bijela ţeno? » Znao je vrlo malo o tim

275

čudnim ljudima, jer bio je dijete kad su se Mzilikazijevi impiji borili s

njima na jugu i morali pobjeći na sjever u sadašnju zemlju Matabelea.

Gandang je susreo svega nekolicinu. Bili su posjetitelji u selu njegovog

oca kod Thabas Indunasa; bili su to putnici i misionari kojima je kralj

dozvolio prolaz preko granice. Gandang je bio sumnjičav prema njima i

njihovoj robi. Nije vjerovao njihovoj navici da lome komade kamena uz

put, nije volio govor bijelog čovjeka koji je ţivio na nebu i bio u

ozbiljnom rivalstvu s Nkulu-Nkuluom, velikim bogom Matabelea. Da je

ovu ţenu i njene sljedbenike susreo na Spaljenoj zemlji, bez oklijevanja

bi izvršio zapovijed i ubio ih. Međutim, bili su na deset dana od granice

i njegov interes za njih bio je nevelik; bio je nestrpljiv da se vrati ocu i

izvijesti o uspjehu pohoda. Neće gubiti vrijeme na njih. «Kakav je tvoj

posao, ţeno? » «Dolazim vam reći da Velika kraljica više neće dozvoliti

da se ljudska bića prodaju kao stoka za nekoliko perla. Dolazim

prekinuti taj zli posao. » «To je posao za muškarca», nasmiješi se

Gandang. «I osim toga, to je već riješeno. « Ţena ga je zabavljala, i u

neko drugo vrijeme uţivao bi prepirući se s njom. Htio se okrenuti i

izići iz logora, kad iznenada ugleda pokret u jednom od privremenih

zaklona. Nevjerojatnom brzinom za tako velikog čovjeka odjuri u

zaklon i izvuče djevojku za ruku; dobro je prouči. «Ti si Matabele», reče

bezizraţajno. Juba pogne glavu, a lice joj poblijedi od straha. Robyn na

trenutak pomisli da će joj noge popustiti. «Govori», zapovijedi Gandang

svojim dubokim neumoljivim glasom. «Ti si Matabele! » Juba ga

pogleda; njen šapat bio je tako tih da ju je Robyn jedva čula.

«Matabele», sloţi se, «od Zanzi krvi. » Ratnik i djevojka su se paţljivo

promatrali. Juba podigne glavu, a sivilo nestane s njenog lica. «Tvoj

otac? », upita Gandang konačno. «Ja sam Juba, kćer Tembu Tebe. »

«On je mrtav, i sva njegova djeca, po kraljevoj zapovijedi. « Juba zavrti

glavom. «Moj otac je mrtav - ali njegove ţene i djeca su u zemlji

Sulumanija iza mora. Jedino sam ja pobjegla. « «Bopa! », Gandang

izreče ime poput kletve. Razmisli na trenutak. «Moguće je da je tvoj

otac krivo optuţen, jer Bopa je slao kralju laţne optuţbe. » Juba ne

odgovori, ali Robyn spazi na njoj suptilnu promjenu. Nešto se

promijenilo u drţanju njene glave, izbacila je jedan kuk i promijenila

teţinu; bio je to mali, ali provokativan pokret. Njene oči postale su veće

i blaţe dok je gledala indunu, a usne su se lagano razdvojile, pa se

vidio vrh jezika. «Što je tebi ova bijela ţena? », upita Gandang, a njegov

glas dobije tračak promuklosti. Još ju je uvijek drţao za ruku, a ona se

nije pokušavala oteti. «Ona mi je kao majka», odgovori Juba. Kad je

276

skrenuo svoj pogled k njenom mladom tijelu, Juba lagano promijeni

poloţaj ramena, nudeći svoje grudi njegovom pogledu. «S njom si

svojom voljom? », upita Gandang, a Juba klimne. «Neka bude. »

Ratniku je, čini se, bio potreban napor da prekine svoj pogled, ali pusti

Jubinu ruku i okrene se Robyn. Njegov je osmijeh ponovno bio

zadirkujući. «Trgovci koje traţiš nisu daleko od ovdje, bijela ţeno. Naći

ćeš ih na sljedećem zavoju puta. » Otišao je brzo i tiho kao što je i

došao, a ratnici su ga slijedili u zbijenoj koloni. Za nekoliko minuta,

zadnji je nestao na zavojitom putu prema zapadu. Stari Karanga se

prvi vratio u logor. Došao je kroz otvor u ogradi poput rode na svojim

štrkljastim nogama. «Gdje si bio kad sam te trebala? », upita Robyn.

«Nomusa, nisam mogao vjerovati sebi s tim psima Matabelea», reče on,

ali nije ju mogao pogledati u oči. Za sat vremena, stigli su i ostali

nosači, orni da krenu što dalje od Invati impija. Robyn je pronašla

goniče robova tamo gdje je Gandang obećao da će ih naći. Bili su

raštrkani preko prijevoja; leţali su poput lišća nakon prve jesenske

oluje. Gotovo svi su imali smrtonosne rane na vratovima i grudima,

dokaz da su se borili kao Matabele. Pobjednici su otvorili trbuhe

mrtvih ljudi kako bi njihovi duhovi mogli izići - zadnja ljubaznost

prema ljudima koji su se hrabro branili. Lešinari su koristili te otvore

da dođu do utrobe. Ptice su skakale oko leševa, nateţući ih tako da su

se udovi trzali kao da su još ţivi, dok su prašina i perje letjelo oko njih.

Kriještanje ptica bilo je zaglušujuće. Ptice koje su se već najele sjedile

su na drveću i liticama iznad prijevoja, čisteći perje i probavljajući

sadrţaj svojih nabreklih ţeludaca prije no što će se vratiti gozbi. Mala

karavana prolazila je polako, fascinirana prizorom. Paţljivo su koračali

preko ostataka hrabrih ljudi, razmišljajući o vlastitoj smrtnosti. Kad su

prešli prijevoj, poţurili su niz strminu, gledajući prestrašeno iza sebe.

Na dnu brda bio je bistri potok koji je formirao malo jezerce. Robyn

odluči podići logor na obali i pozove Jubu sa sobom. Morala se

okupati, osjećala je kako ju je smrt dodirnula svojim trulim prstima i

morala je isprati prljavštinu. Sjela je pod mlaz čiste vode duboke do

struka i pustila da joj teče preko glave. Zatvorila je oči pokušavajući

zaboraviti uţase bojnog polja. Juba nije bila toliko potresena, jer joj je

bila poznata smrt u najgorim oblicima. Igrala se u zelenoj vodi,

nesvjesna okoline. Robyn konačno iziđe na obalu te navuče košulju i

hlače na mokro tijelo. Odjeća će se na vrućini osušiti za nekoliko

minuta. Dok je zavijala kosu u punđu, pozove Jubu da iziđe iz jezera.

Djevojka je ignorira, zabavljena svojom igrom, tiho pjevajući dok je

277

brala divlje cvjetove puzavice koja je visjela iznad jezera i pravila

ogrlicu oko vrata. Robyn se okrene i ostavi ju, otišavši natrag prema

logoru. Juba pogleda oklijevajući. Nije bila sigurna zašto je odbila

poslušati i osjeti nesigurnost što je ostala sama. Još se nije navikla na

svoje novo raspoloţenje, čudno i bezoblično uzbuđenje, očekivanje

nečeg nepoznatog. Nastavi pjevati i igrati se, zabacivši glavu. Visoka

prilika stajala je iznad obale, sakrivena puzavicom i maskirana igrom

sunčevih zraka u šumskom lišću i promatrala djevojku. Stajao je

nepokretno tamo otkako je stigao, privučen zvucima kupanja i

pjevanjem. Gledao je dvije ţene, uspoređivao njihova tijela - beskrvno

bijelo tijelo i sjajnu tamnu koţu, mršave obline i bujno meso, male

šiljate grudi s ruţičastim bradavicama i pune savršene kugle sjajne

poput opranog ugljena, uske dječačke bokove i ponosni široki izvor iz

kojeg će izlaziti snaţni sinovi, male butine i punoću i sjaj crnih nogu.

Gandang je znao da prvi put zanemaruje svoju duţnost prema kralju.

Trebao je biti daleko od ovog mjesta, vodeći impije prema zapadu, ali u

krvi mu je bilo ludilo koje nije mogao poreći. Zaustavio je svoje impije i

sam se vratio Putom hijena. «Kradem kraljevo vrijeme, kao što je Bopa

krao njegovu stoku», reče sebi. «Ali to je samo mali dio jednog dana, a

nakon svih godina koje sam poklonio ocu, neće mi zamjeriti. » Ali, znao

je da hoće, a Mzilikazi je imao samo jednu kaznu za neposlušnost,

radilo se o omiljenom sinu ili ne. Gandang je riskirao vlastiti ţivot da bi

ponovno vidio djevojku, riskirao je smrt izdajice da bi progovorio

nekoliko riječi sa strankinjom, kćeri jednog od onih koji su umrli

izdajničkom smrću. «Koliko ljudi je iskopalo vlastiti grob vlastitim

umthondom», razmišljao je čekajući da bijela ţena napusti jezero. Kad

je pokrila svoje mršavo tijelo ruţnom odjećom i pozvala djevojku da

krene s njom, pokušao je posegnuti za njom vlastitom voljom i zadrţati

ju. Bijela ţena se okrene i ode među drveće, a Gandang se lagano

opusti, promatrajući djevojku u vodi. Divlje cvijeće bilo je blijedo na

njenoj koţi, a kapi vode sijale su na njenim grudima i ramenima poput

zvijezda na ponoćnom nebu. Juba je pjevala jednu od dječjih pjesama

koju je Gandang dobro znao i uhvati se kako tiho pjeva refren.

Djevojka ispod njega izišla je na obalu i stala na pijesak, počevši

brisati vodu s tijela. Još uvijek pjevajući, nagnula se naprijed da obriše

noge, obuhvativši ih svojim dugim prstima i prošavši dlanovima od

butina do gleţnjeva. Bila je leđima okrenuta Gandangu, a kad se

nagnula, on glasno uzdahne kad je vidio što mu je otkrila. Djevojka se

odmah uspravi i okrene prema njemu. Drhtala je poput antilope,

278

velikih prestrašenih očiju. «Vidim te, Juba, kćeri Tembu Tebea», reče

on promuklim glasom dok je silazio niz obalu. Njen izraz se promijeni i

oči joj zasiju zlatnim sjajem poput sunčevog svjetla u zdjeli meda. «Ja

sam glasnik kralja i zahtijevam pravo puta», reče i dodirne joj rame.

Ono zadrhti pod njegovim prstima. Dlaka na koţi joj se najeţila. «Pravo

puta» je bio običaj s juga, iz stare zemlje pokraj mora. Bilo je to isto

pravo koje je Senzangakhona zatraţio od Nandi, «Slatke», ali on nije

poštivao zakon i prodro je kroz zabranjeni veo. Iz tog prijestupa rođeno

je kopile «Chaka», «Crv u trbuhu», koji je postao kralj i pošast zemlje

Zulua, isti Chaka od čije je tiranije Mzilikazi pobjegao sa svojim

plemenom na sjever. Bio je njeţan s njom, vrlo njeţan, miran i strpljiv,

pa je jedva dočekala da mu pruţi uslugu koju je zatraţio. Kad joj je

pokazao kako napraviti gnijezdo za njega između prekriţenih butina,

odmah je reagirala na njegove riječi i dodir; nešto nije bilo u redu s

njenim glasom i disanjem, jer nije mu mogla glasno odgovoriti. Dok ga

je drţala u tom gnijezdu, osjećala se preplavljena čudnom divljinom

srca i tijela. Pokuša promijeniti kut svojeg pelvisa i raširiti butine za

njega; htjela ga je obuhvatiti, jer nije mogla podnijeti to suho trljanje

svojih butina. Htjela ga je osjetiti duboko u sebi, ali njegova odlučnost,

te poštovanje običaja i zakona bili su snaţni kao i mišićavo tijelo koje

se kretalo iznad nje. Drţao ju je do trenutka kad je osjetila da njegov

stisak popušta a sjeme štrca na pijesak kraj njih. U tom trenutku

osjeti takav gubitak da je mogla zaplakati. Gandang ju je još drţao dok

su mu se grudi podizale, a znoj formirao sitne potoke preko glatkih

leđa. Juba ga je zagrlila objema rukama, lica pritisnutog u šupljinu

između ramena i vrata, i dugo vremena su šutjeli. «Ti si njeţna i lijepa

poput prve noći novog mjeseca», šapne Gandang konačno. «A ti si crn i

jak poput bika na Chawala festivalu«, ona instinktivno odabere

usporedbu koja najviše znači Matabeleima, jer bik je bio simbol

bogatstva i ţivotnosti, a Chawala bik najsavršeniji primjerak u

kraljevom krdu. Bit ćeš samo jedna od mnogo ţena», Robyn se uţasne

na tu pomisao. «Da», sloţi se Juba. «Prva ţena, i sve druge će me

poštivati. «Htjela sam te povesti sa sobom da te naučim mnogo stvari i

pokaţem ti velika čuda. » «Već sam vidjela najveće čudo. » «Nećeš raditi

ništa do rađanja djece. » Juba sretno klimne. «Ako budem stvarno

sretna, rodit ću mu stotinu sinova. « «Nedostajat ćeš mi. » «Nikada te

ne bih napustila, Nomusa, majko, ni zbog koga na svijetu, osim njega.

» «Ţeli mi dati stoku. » «Od smrti moje obitelji, ti si moja majka»,

objasni Juba, «a to je cijena braka. » «Ne mogu to prihvatiti - kao da si

279

ropkinja. » «Tako me poniţavaš. Ja sam od Zanzi krvi i on mi kaţe da

sam najljepša ţena u zemlji Matabelea. Ti bi trebala postaviti cijenu od

stotinu grla stoke. » I tako Robyn pozove indunu. «Cijena je stotinu grla

stoke», reče mu strogo. «Loše trguješ», odgovori Gandang, «ona vrijedi

mnogo puta više. » «Čuvat ćeš stoku u svojem oboru, dok ja ne dođem.

Pazit ćeš na nju i razmnoţiti je. » «Bit će kao što kaţeš, amekazi, moja

majko. » Ovaj put Robyn uzvrati osmijeh, jer više nije bio zadirkujući.

Njegovi zubi bili su bijeli i bio je, kao što je rekla Juba, zaista lijep.

«Dobro je čuvaj, Gandang. » Robyn zagrli mladu ţenu, a njihove suze

se pomiješaše na obrazima. Ali, kad je otišla, Juba nije pogledala iza

sebe, već je hodala iza Gandangove visoke prilike noseći na glavi svoj

leţaj, dok su joj butine veselo poskakivale pod kratkom tunikom.

Muškarac i ţena stigli su do prijevoja i nestali s vidika.

Put hijena doveo je Robyn i njenu malu druţinu do planina, u maglu i

neobično napuštene doline pune raslinja i fantastično oblikovanog

sivog kamena. Stigla je do obora za robove koje joj je trti opisala Juba,

mjesta na kojem su crni i bijeli ljudi trgovali ljudskim ţivotima, gdje su

robovi zamjenjivali svoje drvene jarmove za okove i lance. Ali, sve je

bilo napušteno, kolibe su propadale, a ostao je jedino kiseo smrad

zarobljeništva i štetočine koje su preplavile prazne građevine. Robyn ih

zapali, ne mogavši učiniti ništa više. Sišavši s planina, put je vodio

kroz tamne klance do niske ravniTe na kojoj ih je opet dostigla

vrućina; groteskna stabla baobaba dizala su svoje atritične grane u

nebo poput ruku oboţavatelja u hramu. Kiša ih je uhvatila na ravnici

kraj obale. Poplava je odnijela trojicu ljudi sa sobom, a četvero,

uključujući i jednog Hotentota, umrli su od groznice. I Robyn je bila

shrvana prvim naletom bolesti. Hodala je zaraslim putom, drhteći,

obuzeta fantomima malarije, posrtala je u blatu, proklinjući kuţna

isparenja koja su se dizala iz močvara i lebdjela iznad bolesno zelenih

čistina između drveća. Groznica i napori zadnjeg dijela putovanja sve

su ih iscrpili i oslabili. Znali su da su na samo nekoliko dana od obale,

duboko u portugalskom teritoriju, a time i pod zaštitom kršćanskog

kralja i vlade civiliziranih ljudi. Zbog toga su hotentotske straţe

spavale kraj vatra i poginule prerezanih vratova. Robyn su probudile

grube šake, izvijajući joj ruke iza ramena. Koščata koljena zabila su joj

se u leđa dok su oko njenih zglobova škljocnule lisice. Zatim su je

grubo podigli na noge i odvukli do vlaţne kolibe pokraj Puta hijena.

Prethodne večeri bila je previše umorna i bolesna da se skine, pa je još

bila u zamrljanoj flanelnoj košulji i zakrpanim hlačama. Čak je

280

zadrţala i platnenu kapu na glavi, pa njeni uznici nisu shvatili da je

ţena. Bila je vezana sa svojim nosačima i Hotentotima, prisiljena da

nosi lagane lance za hodanje, što je bio dokaz tko ih je zarobio. Zora je

pokazala da se radi o mješancima i crncima koji su bili odjeveni u

zastarjelom europskom stilu, ali nosili su moderno oruţje. Bili su to

ljudi koje je traţila preko pola kontinenta, ali sad se skrivala u krpama

koje su bile njena jedina zaštita. Zadrhtala je pomislivši što bi ju

snašlo kad bi saznali da je ţena. Korila se što je bila toliko naivna da

povjeruje kako joj se ne moţe dogoditi ništa samo zato što je bijela i

Engleskinja. Njihova lovina bilo je ljudsko meso bez obzira na boju i

stanje, a to je ona i bila, ljudsko meso na lancu. Biće male vrijednosti,

svega nekoliko dolara na trţnici; znala je da bi se njeni uznici

zadovoljili na njoj ili je ostavili kraj puta s metkom u glavi ako bi ih bilo

kako isprovocirala. Bila je tiha i poslušna. Hodali su prema istoku,

vukući se kroz blato, prisiljeni nositi preostale zalihe i opremu koja je

postala plijen goniča robova. Bili su bliţe obali no što je Robyn

izračunala, jer namirisali su jod i sol u daljini. Kad je počela padati

noć, uhvatili su i miris vatre i smrad zarobljenih ljudi. Zatim su

konačno vidjeli svjetlo u daljini i strašne obrise baraka za robove.

Njihovi uznici prošli su kroz tamne vratnice iza kojih se čula jeziva

tuţbalica ljudi bez nade koji su pjevali o zemlji što je više nikada neće

vidjeti. Konačno su stigli na središnji trg oko kojeg su sagrađene

barake. Bilo je to otvoreno područje prekriveno blatom na kojem je

sagrađena platforma od greda. Njena svrha bila je jasna, i prvi

Robynini sluge dovučeni su uz stube i postavljeni gore, dok su oko njih

gorjele vatre. Platforma je bila za aukciju i činilo se da trgovina počinje

odmah. Kupac je očito bio čistokrvni Portugalac, mali čovjek

naboranog lica poput zlog patuljka. Imao je blijedi osmijeh i nepomične

zmijske oči. Bio je odjeven u elegantan kaput i hlače, a čizme i pojas

su mu bili od najbolje iberijske koţe, vješto ukrašene i optočene

srebrenim kopčama. Imao je par skupih pištolja i šešir širokog oboda s

ravnim vrhom kakve su nosila portugalska gospoda. Prije no što se

popeo na platformu, poslao je jednog od svojih osobnih robova do

drvenog bubnja na rubu čistine. Rob počne bubnjati pozive za kupce.

Radio je to poţudno, dok mu je torzo sjajio od znoja i kiše. Ljudi iziđoše

iz sjena šumarka i koliba između robovskih baraka. Neki od njih su

bili pijani, a u rukama su nosili boce ruma, urlajući pijano; drugi su

bili tihi i usamljeni - no, okupili su se sa svih strana i formirali krug

oko platforme. Ljudi koji su tvorili krug bili su svih mogućih rasa, od

281

purpurnocrne preko svih nijansa smeđe i ţute do potpuno bijele, a lica

su im bila afrička i arapska, azijska i europska. Čak i odjeća im se

znatno razlikovala, od lepršavih ogrtača Arapa do finih ukrašenih

kaputa i visokih čizama. Jedina stvar koja im je bila zajednička bile su

oštre oči i nemilosrdni izraz onih koji trguju ljudskom bijedom. Jedan

po jedan, Robynini sluge dovođeni su na platformu i njihove krpe su

zderane kako bi kupci vidjeli tijela. Poneki se uspeo da opipa mišiće ili

otvori usta, poput trgovaca konjima na sajmu. Zatim, kad su se uvjerili

u kvalitetu robe, mali Portugalac popeo se na platformu i počeo

licitirati. Ljudi su ga zvali Alphonse i postupali s njim s velikim

poštovanjem, iako je cjenjkanje ponekad postajalo oštro. Bilo je jasno

kakvu reputaciju ima taj čovjek. Aukcija je išla brzo pod njegovim

vodstvom. Hotentoti, mali ţilavi ljudi ţuti poput maslaca i plosnatih

lica, privukli su malo pozornosti kod kupaca, i postigli cijenu od

nekoliko srebrenih rupija. Nosači su, s druge strane, bili viši i

mišićaviji od dugog putovanja i rada, te su postigli bolje cijene - dok

nije na red došao stari Karanga, drevan i bezub, naizgled jedva

podnoseći teret lanaca. Smijeh je bio prezriv i mali Portugalac uzalud

je pokušao postići i najmanju cijenu prije no što je odustao od starca.

Tek kad su ga odvukli s platforme u tamu, Robyn je shvatila što će mu

se dogoditi, te, zaboravivši svoju odluku da ne privuče paţnju, vikne:

«Ne! Pustite ga! » Nitko nije niti pogledao prema njoj, a čovjek koji je

drţao njen lanac udari je otvorenom rukom preko lica i na trenutak

zaslijepi. Ona padne na koljena u blato; zujanje u ušima nije ju

spriječilo da čuje hitac pištolja u tami. Poče tiho plakati; tada su je

podigli na noge i odvukli na platformu. «Mlad i mršav», reče Portugalac.

«Ali dovoljno bijel da bude odličan eunuh za hareme Omanija kad mu

odreţu jaja. Tko će dati deset rupija? » »Pogledajmo ga», začuje se glas

iz kruga, a Portugalac se okrene prema Robyn, uhvati joj gornji gumb

flanelne košulje i povuče do pojasa. Ona se presavije, pokušavajući

sakriti gornji dio tijela, ali čovjek iza nje povuče lanac i prisili ju da se

uspravi. Njene grudi ispadoše kroz razderanu košulju, a krug

gledatelja se poče komešati, promijenjenog raspoloţenja. Alphonse

dodirne dršku pištolja za pojasom i ţamor zamre, a ljudi se povukoše.

«Deset rupija? », upita ponovno. Iz kruga išeta snaţno građen čovjek.

Robyn ga odmah prepozna. Nosio je visoku kapu od dabrovine, a pod

obodom se vidjela gusta sjajna crna kosa. Njegovi zubi blistali su na

svjetlu vatre. Lice mu je sijalo od uzbuđenja, a glas promukao. «Zlato!

», vikne. «Dajem zlato, zlatni mohur Istočnoindijske kompanije i kugu

282

na onoga tko da više. » «Zlatni mohur! », vikne Alphonse, robovlasnik.

«Zlatni mohur daje moj brat Camacho Pereira i sretno mu bilo»,

nasmije se. «Hajde, tko ţeli uskratiti mom bratu djevojku? « Jedan od

ljudi pljesne Camacha po ramenu. «Blagi Kriste, uvijek si uspaljen, za

tu cijenu moţeš dobiti i moj dio na njoj. » Camacho se oduševljeno

nasmije i iziđe pred platformu kako bi pogledao Robyn, nagnuvši kapu

dok je šaptao: «Morao sam čekati dugo vremena. » Robyn osjeti kako joj

mali kukci puţu koţom i ustukne koliko joj je dozvoljavao lanac.

«Hajde», pozove Alphonse. «Tko daje više od jednog mohura za fini

komad. » «Ona je moja», reče Camacho bratu. «Zaključi pogodbu. » Brat

podigne ruku da prekine licitaciju, kad ga prekine drugi glas.

«Dvostruki orao, gospodine. Dvadeset zlatnih dolara daje Amerikanac. «

Glas nije bio jak, ali svi su ga jasno čuli, kao što su ga čuli i njegovi

mornari duţ cijele palube, bez obzira na vjetar. Robyn s nevjericom

zanjiše lancima u tom smjeru; znala bi taj lijeni zateţući naglasak i

nakon stotinu godina. Stajao je na rubu svjetla, ali kad se glave

okrenuše prema njemu, on stupi naprijed. Smiješak se zaledio na

Alphonseovom licu i on zastane. «Zaključite licitaciju! «, prilika u bijeloj

platnenoj košulji i tamnim hlačama nadvijala se nad ostalim ljudima u

gomili i Alphonse ga posluša nakon kratkog oklijevanja. «Dvostruki

orao», reče grubo. «Kapetan Mungo St John s klipera Huron daje

dvostrukog zlatnog orla. » Robyn osjeti kako joj noge popuštaju zbog

olakšanja, ali čovjek iza nje je povuče lancem. Camacho Pereira okrene

se prema Amerikancu i bijesno ga pogleda. Mungo St John odgovori

mu prijezirnim nadmoćnim smiješkom. Robyn ga nikada nije vidjela

zgodnijeg i opasnijeg. Njegova tamna kosa odraţavala j svjetlost vatre,

a ţućkaste oči gledale ravno u Camachov bijes. «Tisuću rupija,

Camacho», reče on tiho. «Moţeš li to dostići? « Camacho zastane, a

zatim se okrene bratu. «Posuđuješ mi? », upita, a Alphonse se nasmije.

«Nikad ne posuđujem novac. » «Bratu? », inzistirao je Camacho.

«Posebno ne bratu», odgovori Alphonse. «Neka cura ide, moţeš kupiti

tucet boljih za pedeset rupija. » «Moram je imati. » Okrene se natrag

Mungu St Johnu. «Moram je imati. To je pitanje časti. Razumiješ li? »

Skine kapu s glave i baci je. Jedan od njegovih ljudi je podigne, a on

prođe rukama kroz kosu i spusti ih, stišćući prste poput mađioničara.

«Dat ću još jednu ponudu», reče zlokobno. «Nudim jedan mohur zlata -

i deset inča toledskog čelika. » Noţ mu se čudesno pojavi u ruci i on

podigne oštricu prema Mungovom pojasu. «Odlazi, jenki, ili ću uzeti i

ţenu i tvoj zlatnik. » Promatrači krvoţedno zareţaše i rasporediše se u

283

krug oko dvojice ljudi. »Stotinu rupija da će Machito prerezati vrat

jenkiju. » «Moţe! », digne se graja dok su prihvaćali oklade. Mungo St

John nije se prestao smiješiti, i ispruţi desnu ruku ne skinuvši pogled

s Portugalčevog lica. Iz redova promatrača iziđe velika ţabolika prilika

s okruglom glavom poput topovske kugle. Tippoo se reptilskom

brzinom nađe kraj Mungove desne strane. Stavi noţ u njegovu

ispruţenu ruku, te odveţe obrubljenu vrećicu sa svojeg struka i doda

je kapetanu. Mungo je omota oko lijeve podlaktice, još uvijek se

smiješeći. Nije niti jednom pogledao Robyn, iako ona nije mogla vri

odvratiti pogled s njegova lica. U tom trenutku činio joj se poput

boţanstva, sa svojim širokim ramenima, klasičnim crtama lica, uskim

strukom oko kojeg je bio omotan široki pojas od polirane koţe,

snaţnim nogama u uskim hlačama i mekim koţnim čizmama. Činilo

joj se da se spustio ravno s Olimpa. Rado bi mu se bacila pred noge i

oboţavala ga. Camacho je ispod Robyn skinuo kaput i zamotao ga oko

ruke. Zatim je dugim noţem u desnici brzo zamahnuo naprijed-natrag,

praveći srebreni trag u mraku. Pri svakom zamahu opustio je glavu i

savinuo koljena razgibavajući se poput sportaša prije natjecanja. Zatim

krene naprijed, stupivši na blato i mašući noţem kako bi omeo i

uplašio protivnika. Osmijeh nestane s usta Munga St Johna,

zamijenjen izrazom ozbiljne pozornosti. Drţao je noţ nisko, isturajući

omotanu ruku. Ispravi se u punoj visini i okrene prema Portugalcu koji

je kruţio. Robyn se sjeti noći kad ga je promatrala kako pleše u zgradi

Admiraliteta, tako visokog i gracioznog, tako uravnoteţenog i

usredotočenog. Promatrači se konačno utišaše, očekujući prvu krv, ali

kad je Camacho napao, urliknuli su poput publike koja pozdravlja

bika u areni. Mungo St John se jedva pomaknuo, zanjihavši bokove

tako da je noţ prošao kraj njega i ponovno se okrenuo Camachu.

Portugalac je napao još dva puta, a Mungo se bez napora izmicao, ali

svaki je put malo ustuknuo, dok nije bio pritisnut na prvi red

gledatelja. Oni se počeše povlačiti kako bi dali Amerikancu prostora,

ali Camacho je uvidio svoju priliku i ponovno navalio. U istom

trenutku, gotovo kao da je bila uvjeţbana, noga u čizmi izleti iz gomile.

Nitko nije bio siguran čija je to noga, jer gomila je bila zbijena, a svjetlo

slabo, ali udarac u Mungovu petu gotovo ga je bacio na tlo, pa je

posrnuo da uhvati ravnoteţu. Prije no što je uspio, Camacho ga udari

dugom oštricom. Robyn vrisne a Mungo St John se odmakne od

oštrice, dok mu se crvenilo širilo košuljom poput gustog burgundca.

Njegov noţ izleti mu iz ruke i izgubi se u blatu. Rulja zaurla, a

284

Camacho spremno jurne, slijedeći ranjenog čovjeka kao što lovački pas

slijedi fazana slomljenog krila. Mungo mu je morao popuštati, drţeći se

za ranu, izmičući se i braneći omotanom rukom, tako da se platno

poderalo gotovo do mesa. Camacho ga je vješto tjerao prema platformi,

a kad je Mungo osjetio stupove na leđima, shvati da je u zamci.

Camacho krene prema njegovom trbuhu, cereći se, pokazujući svoje

bijele zube. Mungo St John obrani lijevom rukom udarac i desnom ga

zgrabi za podlakticu. Dvojica ljudi stajali su prsa o prsa, ruku

isprepletenih poput lijana u grmlju, njišući se i napreţući. Mungova

rana ponovno prokrvari od napora, ali on polako okrene Camachov noţ

prema gore, dok vrh nije bio usmjeren u nebo iznad njih. Mungo

promijeni teţište i lice mu potamni, a čeljusti se stisnu od napora.

Camachova ruka polako popusti, a oči mu se rašire dok se vrh noţa

okretao prema njemu. Sada je i on bio zaglavljen kod platforme i nije

mogao pobjeći; duga oštrica se beskrajno polako i nezaustavljivo

kretala prema njegovim grudima. Oba čovjeka gledala su dolje,

isprepletenih ruku. Vrh dodirne Camachove grudi i kap krvi se pojavi

na mjestu malog uboda. Na platformi pokraj Robyn, Alphonse Pereira

izvuče pištolj iz pojasa, ali prije no što je mogla viknuti, Tippoo se u

kovitlacu pokreta nađe kraj njega, sa svojim golemim pištoljem

pritisnutim u Alphonseovu lubanju. Mali Portugalac pogleda Tippooa,

a zatim brzo vrati oruţje za pojas. Robyn nastavi gledati sukob pod

njenim nogama. Lice Munga St Johna bilo je tamno od napora, a svaki

mišić na njegovim rukama bio je čvrsti čvor pod koţom. Čitavo njegovo

biće bilo je koncentrirano na noţ. On povuče lijevu nogu dok nije bila

oslonjena na platformu, a zatim svu svoju teţinu usmjeri na noţ u

zadnjem naporu, poput matadora koji se sprema na završni udarac.

Camacho se odupirao još trenutak, a zatim oštrica polako uđe u

njegove grudi. Camachova usta se otvore u očaju, a prsti popuste dok

je snaga istjecala iz njih. Njegov vlastiti noţ zabije mu se u grudi

takvom snagom da je drška glasno udarila u rebra. Mungo popusti

zahvat i pusti ga da padne licem u blato, uhvativši se za platformu.

Tek tada podigne glavu i pogleda Robyn. «Vaš sluga, gospojo»,

promrmlja, a Tippoo pojuri kako bi ga uhvatio prije no što padne.

Huronovi naoruţani mornari formirali su zaštitni kordon oko njih, a

Tippoo ih je predvodio noseći svjetiljku kojom je razbijao mrak. Mungo

St John bio je na nogama, ali oslanjao se o Nathaniela, svojeg vođu

palube, a Robyn mu je zamotala ranu komadom platna od mornarske

košulje, a s ostatkom mu je fiksirala ruku. Stigli su do obale rijeke na

285

kojoj su bile izgrađene barake. Na sredini je leţao kliper, ocrtavajući se

na zvjezdanom nebu svojim jarbolima i katarkama. Na prvi Tippoov

poziv, s broda se spusti čamac i brzo krene prema obali. Mungo se bez

pomoći popne na palubu broda, ali kad je stigao u kabinu koje se

Robyn tako ţivo sjećala, padne na leţaj s uzdahom olakšanja. Pokušala

je istjerati sjećanje iz svojeg uma i ostati poslovna. «Uzeli su moj

medicinski kovčeg», reče dok je prala ruke u porculanskom lavoru kod

uzglavlja leţaja. «Tippoo», Mungo pogleda svojeg časnika, a ćelava glava

klimne i on napusti kabinu. Mungo i Robyn ostali su sami, a ona

pokuša ostati profesionalna dok mu je pregledavala ranu na svjetlu

svjetiljke. Bila je uska, ali vrlo duboka. Nije joj se sviđao kut uboda,

ispod ključne kosti, prema ramenu. «Moţete li micati prstima? », upita.

On podigne ruku i dodirne joj obraz. «Da», reče pomilovavši je. «Vrlo

lako. » «Nemojte», reče ona slabo. «Bolesni ste», reče on. «Tako mršavi i

blijedi. » «Nije to ništa - spustite ruku, molim. » Bila je strašno svjesna

svoje slijepljene kose i prljave odjeće, ţutih pjega od groznice na koţi i

tamnih kolobara od slabosti i uţasa pod očima. «Groznica? », upita on

tiho, a ona klimne nastavivši raditi na rani. «Čudno», promrmlja on.

«Čini vas tako mladom, tako krhkom», zastane, «tako lijepom. »

«Zabranjujem vam da tako govorite», bila je zbunjena, nesigurna u

sebe. «Rekao sam vam da vas neću zaboraviti, ignorirao ju je, «i nisam.

» «Ako ne prestanete, odmah ču otići. » «Kad sam noćas vidio vaše lice

u svjetlu vatre, nisam mogao vjerovati da ste to vi, a ipak se činilo da

su cijeli naši ţivoti usmjereni tom trenutku. Kao da je to suđeno u

trenutku našeg rođenja. » «Molim vas», šapne ona. «Molim vas,

prestanite. » «To je bolje - molim je bolje. Sada ću prestati. « Ali,

promatrao je njezino lice dok je radila. U medicinskom kovčegu koji je

drţao u ormariću ispod leţaja našla je gotovo sve što je trebala. Nije se

trznuo kad je stavljala šavove na ranu, već je nastavio promatrati.

«Sada se morate odmoriti», reče ona kad je završila, a on legne na leţaj.

Izgledao je umorno i iscrpljeno i ona osjeti navalu zahvalnosti,

samilosti i druge emocije za koje je vjerovala da ih je davno savladala.

«Spasili ste me. » Ona spusti oči, nesposobna da ga pogleda. Počne

spremati medicinski kovčeg. «Uvijek ću vam biti zahvalna zbog toga,

baš kao što ću vas uvijek mrziti zbog onoga što tu radite. » «Što ja

radim tu? », izazove ju on. «Kupujete robove», optuţi ga ona. «Kupujete

ljudske ţivote, baš kao što ste kupili mene na aukcijskoj platformi. «

«Ali za mnogo manju cijenu», sloţi se on zatvorivši oči. «Uz cijenu od

dvadeset zlatnih dolara po glavi ne bih imao mnogo profita, vjerujte mi.

286

» Probudila se u maloj kabini, onoj istoj u kojoj je preplovila Atlantik.

Bilo je to poput povratka kući, a prva stvar koju je vidjela bili su

kovčezi s njenom medicinskom opremom, preostali lijekovi i nešto

osobne opreme. Sjetila se neizrečene zapovijedi koju je Mungo izdao

svojem časniku prošle večeri. Tippoo se vratio natrag na obalu - pitala

se koju je cijenu platio za njenu opremu. Ustane brzo s leţaja, stideći

se svoje neurednosti; onaj tko je donio kovčege, napunio je i vrč

svjeţom vodom. S olakšanjem ispere blato i prljavštinu te počešlja

kosu prije no što je u kovčegu pronašla staru, ali čistu odjeću. Zatim

izjuri iz kabine do kapetanovih odaja. Ako je Tippoo mogao pronaći

njene kovčege, mogao je naći i osloboditi i njene ljude, Hotentote i

nosače koji su bili na platformi. Mungova kabina bila je prazna. Krvava

košulja bila je bačena u kut kabine, a posteljina razbacana. Vratila se

na palubu, vidjevši da će se monsuni brzo vratiti, jer olujni oblaci već

su se valjali obzorjem. Brzo se ogleda oko sebe. Huron je leţao u

sredini širokog ušća s mangrovama, a otvoreno more nije bilo na

vidiku, iako je oseka izloţila blatne bokove broda. Bilo je tu i drugih

brodova, uglavnom velikih buggalooa tipičnih za arapske priobalne

trgovce, ali na pola milje nizvodno bio je još jedan jedrenjak s

brazilskom zastavom. Dok je Robyn gledala brazilski brod, na njemu

započne meteţ i mornari počeše dizati jedra. Shvati da se svuda oko

nje odvija neka nesvakidašnja aktivnost. Mali čamci su kretali s obale

prema dhowovima, a čak i na Huronu je bila guţva. Robyn se okrene

prema njima i shvati da je i Mungo tu, najviši od svih. Njegova ruka

bila je u zavoju za prijelome, i izgledao je blijedo i iscrpljeno, ali izraz

mu je bio mračan, namrštenih obrva i stisnutih usta, dok je slušao

jednog mornara. Bio je tako obuzet da nije niti primijetio Robyn dok

nije prišla na nekoliko koraka. Zatim se okrene prema njoj, a sva njena

pitanja i zahtjevi ostadoše iza njenih zatvorenih usana, jer njegov glas

je bio oštar. «Vaš dolazak je Boţji čin, doktorice Ballantyne», reče on.

«Zašto to kaţete? » «U barakama je kuga», reče on. «Većina kupaca

odlazi. » Pogleda nizvodno brazilski brod koji je već kretao prema

otvorenom moru. I na drugim lađama mornari su se spremali za

isplovljavanje. «Ali, na obali imam tisuću odličnih crnaca - i neka sam

proklet ako sam pobjegnem. Barem dok ne saznam o čemu se radi. »

Robyn je zurila u njega. Njen um bio je kovitlac sumnji i strahova.

Kuga je bila laička riječ, pokrivajući sve od Crne smrti do sifilisa -

velikog osipa, kako su ga zvali. «Odmah idem na obalu», reče ona, a

Mungo klimne. «Mislio sam da ćete to kazati», reče joj. «Idem s vama. «

287

«Ne! », njezin ton nije dozvoljavao prepirku. «Pogoršat ćete si ranu, a u

vašem slabom stanju bit ćete lak plijen za tu bolest, što god to bilo. »

Ona pogleda Tippooa, a njegovo lice se rascijepi u široki ţaboliki

osmijeh; on stane kraj nje. «Tako mi Boga, gospojo, ja sam ih sve

imao», reče Nathaniel, mali vođa palube izbrazdane koţe. «I niti jedna

me još nije ubila. » I on stane do nje. Robyn je sjedila na pramcu, a

Tippoo i Nathaniel su veslali; dok su se pribliţavali obali, Nathaniel joj

objasni što moţe očekivati. «Baraku svakog trgovca su izgradili i čuvaju

je njegovi ljudi», reče joj. «Kupuju robove od Portugalaca. « Slušajući

Nathaniela, Robyn je saznala odgovor na pitanje koje je mučilo nju i

Zougu. To je bio razlog zbog kojeg je Pereira tako očajnički pokušavao

odvratiti ekspediciju od juga i zašto ih je napao sa svojim banditima

kad je sve drugo propalo. Štitio je trgovačke rute svojeg brata. To nije

bila samo poţuda i ţelja za pljačkom, već i logičan pokušaj da očuvaju

taj unosni posao. Ona nastavi slušati Nathaniela. «Svaki trgovac na

obali nastoji udebljati svoju robu, poput svinja za trţnicu. Na taj način

postaju jači za prelazak. Provjerava se nisu li bolesni kako na brodove

ne bi prenijeli zarazu. «Ovdje su dvadeset i tri barake, neke male s

dvadesetak crnaca, a neke su, poput Huronove, velike i primaju tisuću

i više primjeraka. » «Na palubi Hurona postavili smo prostor za robove i

uskoro bismo ih počeli ukrcavati, ali sada. » Nathaniel slegne i pljune u

dlanove, te nalegne ponovno na vesla. «Jesi li kršćanin, Nathaniele? »,

upita Robyn blago. «Jesam, gospojo», reče ovaj ponosno. «Kršćanin kao

bilo koji drugi. » «Misliš li da Bog odobrava to što radite tim ljudima? »

«Sjekači drveća, gospojo, i nosači vode, kao što kaţe Biblija», reče joj

mornar tako glatko da je znala da mu je taj odgovor stavljen u usta;

pretpostavila je tko ga je tome naučio. Kad su bili na obali, Tippoo

povede njihovu malu druţinu s Robyn u sredini, a Nathanielom u

pozadini, s medicinskom opremom. Kapetan Mungo St John odabrao

je najbolje moguće mjesto za svoju baraku, na podignutom terenu

udaljenom od rijeke. Kolibe su bile solidno izgrađene, s podovima od

greda podignutim iznad blata i dobrim krovovima obloţenim palminim

lišćem. Huronovi straţari nisu dezertirali, što je bio dokaz discipline

koju je Mungo odrţavao. Robovi u baraci su bili očito paţljivo

odabrani. Svi su bili dobro građeni muškarci i ţene, a bakreni kotlovi

bili su puni kipuće kaše, pa su im trbusi bili nabrekli, a koţe sjajne.

Prema Robyninim uputama poredani su u redove i ona ih brzo

pregleda. Bilo je nešto lakših problema koje je odvojila za kasniji

tretman, ali nije pronašla simptome kojih se bojala. «Ovdje nema

288

kuge», odluči. «Još ne. » «Dodite! », reče Tippoo. Povede ju kroz palmine

šumarke, a sljedeću baraku trgovci robljem su napustili, ostavivši

svoju robu. Robovi su bili gladni i zbunjeni iznenadnim oslobađanjem.

«Moţete ići», reče im Robyn. «Vratite se u svoje zemlje. » Nije bila

sigurna da je razumiju. Čučali su u blatu i blijedo je gledali. Činilo se

da su potpuno izgubili moć nezavisnog djelovanja, i ona shvati da se

nikada neće uspjeti vratiti Putom hijena, čak i ako preţive dolazeću

epidemiju. Robyn s uţasom shvati da su jadna bića osuđena na

propast bez svojih goniča. Njihovi gospodari su prije odlaska počistili

skladišta, u kojima nije ostala niti šaka brašna. «Morat ćemo ih

nahraniti», reče Robyn. »Imamo samo hranu za naše, to je sve», reče joj

Tippoo. «U pravu je, gospojo«, potvrdi Nathaniel. «Ako nahranimo njih,

izgladnjet ćemo naše robove - osim toga, većina su slaba roba, ne

vrijede zdjelu kaše. » U drugoj baraci Robyn se učinilo da je konačno

pronašla prve ţrtve kuge, jer bila je puna leţećih prilika čije je jecanje

bilo jezivo. Smrad raspadanja bio je intenzivan. Tippo je ispravi:

«Kineske ptice», promrmlja, a Robyn na tren nije razumjela. Nagne se

nad najbliţe tijelo i odmah se uspravi. Unatoč njenoj obuci, hladan

znoj joj oblije čelo. Carskim ukazom iz Pekinga, niti jedan afrički rob

nije mogao stići na obale Kine ako nije bio onesposobljen za pravljenje

potomstva. Car se brinuo da će buduće generacije biti pogođene

rastom strane populacije u vlastitoj zemlji. Trgovcima se isplatilo

kastrirati svoju robu u barakama, kako bi se gubici zbog operacije

apsorbirali prije novih troškova dugog putovanja. Bilo je to učinjeno

grubo; na korijen skrotuma stavljen je obruč i cijela je vrećica

uklonjena jednim rezom noţa, a rana je spaljena vrućim ţeljezom. Oko

šezdeset posto robova bi preţivjelo šok i kasniju mortifikaciju, ali

njihova cijena je tako narasla da su trgovci mogli podnijeti gubitak od

četrdeset posto. Robyn nije mogla učiniti ništa za tako velik broj ljudi.

Osjeti se preplavljenom tolikom patnjom i bijedom, te iziđe na blatnu

stazu, zaslijepljena vlastitim suzama. U sljedećoj baraci, najbliţoj

središtu sela i platformi, našla je prve ţrtve bolesti. I ovdje su robovi

bili napušteni, a mrak kolibe bio je ispunjen golim tijelima od kojih su

neki nepokretno sjedili, drugi leţali na vlaţnom zemljanom podu,

privučenih koljena, drhteći od hladnoće i groznice, nemoćni da se

podignu iz vlastitog izmeta. Zvuci delirija i patnje bili su poput zujanja

kukaca u engleskom voćnjaku za vrućega ljetnog dana. Prvi bolesnik

kojeg je Robyn dodirnula bila je mlada djevojka, tek izišla iz puberteta,

a njena koţa je gorjela. Okretala je glavu s lijeva udesno, beskrajno i

289

besmisleno, buncajući besmislice. Robyn brzo prođe prstima niz njen

goli nabrekli trbuh i odmah osjeti sitne kvrge pod koţom, poput

puščanih kugla. Nije bilo sumnje. «Male boginje», reče jednostavno, a

Tippoo se prestrašeno povuče. «Čekajte vani», reče mu i on odmah iziđe

s očitim olakšanjem. Ona se okrene Nathanielu. Primijetila je male

oţiljke na njegovoj gruboj koţi; na njegovom licu nije bilo straha.

«Kada! », upita ona. «Kad sam bio dijete», reče on. «Ubilo mi je majku i

braću. » «Imamo posla», reče mu ona. U mračnoj smrdljivoj kolibi mrtvi

su bili nagomilani zajedno sa ţivima, a na nekim vrućim crnim tijelima

bolest se već rascvjetala u svoj svojoj snazi. Bilo ih je u svim

stupnjevima. Čirevi ispod koţe su se raspucali, mjehurići rijetke bistre

tekućine zgušnjavali su se u kvrge koje su kasnije pucale i ispuštale

ţućkastu gustu tvar. «Ovi će preţivjeti», reče Robyn Nathanielu. «Bolest

im se čisti iz krvi. » Pronašla je čovjeka čije su se kraste već počele

stvrdnjavati. Kad ga je Nathaniel čvrsto uhvatio, Robyn mu ostruţe

kraste i skupi ih u staklenu bocu u kojoj je prije drţala kinin.

«Ovaj oblik bolesti je oslabljen», objasni Robyn nestrpljivo, prvi put

vidjevši strah u očima Munga St Johna. «Turd su prvi koristili ovu

metodu prije dvije stotine godina. » «Radije bih pobjegao od nje», reče

Mungo St John tiho, gledajući u začepljenu bocu napola punu vlaţnom

ţutom tvari s malim mrljama krvi. «Ne bi vam koristilo. Zaraza je već

na brodu. » Robyn snaţno zatrese glavom. «Za tjedan ili manje, Huron

bi se pretvorio u smrdljivi brod pun umirućih ljudi. » Mungo se okrene

od nje i ode do ograde. Stajao je tamo s jednom rukom iza leđa, jer

druga je još bila u zavojima, i gledao krovove koliba na obali. «Ne

moţete ostaviti te jadnike», reče Robyn. «Umrijet će od gladi. Ja sama

nikad ne bih pronašla dovoljno hrane za njih. Vi ste odgovorni. » Jedan

trenutak je šutio, a zatim se okrene kako bi je paţljivo pogledao. «Ako

Huron isplovi s praznim skladištem, ostali biste ovdje brinuti o gomili

osuđenih divljaka? », upita. «Naravno», još je bila nestrpljiva i on nagne

glavu. Oči mu više nisu bile izazivačke, već trijezne, moţda čak

ispunjene poštovanjem. «Ako ne ostanete zbog humanosti, ostanite

zbog koristi. » Prezrela ga je svojim tonom. «Stoka vrijedna milijun

dolara, a ja ću vam je spasiti. » «Spasili biste ih da budu prodani u

zatočeništvo? inzistirao je. «Svako ropstvo je bolje od smrti», odgovori

ona. On joj ponovno okrene leđa, krenuvši palubom, mršteći se

zamišljeno, puckajući dugu crnu cigaru tako da je oko njega lebdio

oblak dima. Robyn i pola posade promatrali su ga u strahu ili s

rezignacijom. «Kaţete da ste i sami prošli tu. stvar. » Pogled mu

290

ponovno skrene na malu bocu koja je stajala na sredini stola. Robyn

podigne rukav košulje i pokaţe mu duboki oţiljak na nadlaktici. On

zastane na trenutak, a ona nastavi uvjerljivo: «Dat ću vam bolest koja

je u prolazu, oslabljena prolaskom kroz tijelo drugog čovjeka, a ne

opasni oblik koji udišete u zraku i koji će vas većinu pobiti. » «Nema

rizika? » Oklijevala je za trenutak, a zatim čvrsto odgovori. «Uvijek

postoji rizik, ali stotinu, ne, tisuću puta manji nego ako bolest dobijete

zrakom. » Naglim pokretom Mungo St John potrga zubima rukav na

lijevoj ruci i ponudi joj. «Učinite to», reče on. «Ali, za ime Boţje, brzo,

dok mi hrabrost ne popusti. » Ona zareţe vrhom skalpela tamnu koţu,

a kapi krvi se pojave na rezu. Nije se trgnuo, ali kad je zamočila

skalpel u bocu i zagrebla po odvratnoj tvari, gotovo je povukao ruku, a

zatim se s vidljivim naporom suzdrţao. Namaţe gnoj preko zareza, a on

ustukne i okrene se. «Svi vi. » Glas mu je bio grub od uţasa i

odvratnosti. «Svaki od vas», reče zgranutim mornarima. Osim

Nathaniela, još tri mornara su preţivjela bolest i bili su išarani malim

oţiljcima. Četvorica ljudi nisu bili dovoljni da pomognu Robyn s tisuću

robova, i njihovi gubici su bili veći no što je očekivala. Moţda je bolest

bila virulentnija, ili su moţda crni ljudi iz unutrašnjosti bili manje

otporni od Europljana čiji su preci generacijama bili izloţeni malim

boginjama. Stavljala je gnoj na zareze na njihovim rukama, radeći od

podneva do sumraka, a zatim uz svjetlost svjetiljke, a oni su se

pokoravali s rezignacijom koja joj je bila odbojna; ipak, njen posao nije

bio zbog toga lakši. Reakcija je počela za nekoliko sati, naticanje,

temperatura i povraćanje, i ona ode u druge napuštene barake kako bi

skupila još odvratnog gnoja s tijela koja su preţivjela male boginje i

sada su umirala od gladi i zanemarivanja; pomirila se s činjenicom da

moţe brinuti samo za ljude u Huronovim barakama, da ima hrane

samo za njih i zatvorila svoj um krikovima umirućih i tihim pogledima

ljudi s kojih se cijedio gnoj iz otvorenih plikova. Čak i u njihovim

nastambama, njih je četvero moglo pruţiti robovima samo površnu

paţnju, unatoč neprekidnom radu - šaku hladne kaše i čašu vode

jednom na dan tijekom najjače reakcije na cijepljenje. Oni koji su

preţivjeli, prepušteni su vlastitoj brizi i trebali su samo uzeti vode i

hranu iz kotlova koje im je Nathaniel ostavio između redova. Kad su

konačno mogli stajati, naredili su im da nagomilaju trula tijela svojih

manje sretnih supatnika na kola i odvuku ih izvan naselja. Nije bilo

nikakvih izgleda da se leševi pokopaju, a bilo ih je previše za site

strvinare. Nagomilali su leševe na hrpe u kokosovim šumarcima

291

dovoljno daleko od baraka i vratili se po još. Dva puta na dan Robyn je

išla do ruba rijeke i pozivala čamac s Hurona, te provodila sat vremena

u svojoj kabini. Reakcija Munga St Johna bila je zastrašujuće jaka,

vjerojatno zato što je bio oslabljen ranom. Ruka mu je natekla na

gotovo dvostruku veličinu, a ranica koju je zarezala Robyn pretvorila se

u strašan debeli crni oţiljak. Temperatura je bila visoka, koţa mu je

bila gotovo bolno vruća na dodir, a meso kao da se topilo s njegovog

kostura poput voska pod plamenom svijeće. Tippoo, koji je također

trpio zbog temperature i natekle ruke, nije se micao od Mungove

kabine. Robyn je bilo lakše znajući da je on tamo, neobično blag,

gotovo poput majke s djetetom, i da brine za Munga dok je ona na

obali s mnoštvom koje je zagušivalo barake. Dvanaestog dana kad se

vratila na Huron, Tippoo je presretne na ulazu na brod s velikim

širokim osmijehom koji nije vidjela tako dugo, a kad je poţurila u

kabinu, vidjela je njegov razlog. Mungo je bio na nogama, mršav i

blijed, suhih usana i tamnih sjena pod očima kao da je pretučen

teškom toljagom, ali bio je pri svijesti, a koţa mu je bila hladna.

«Zaboga», prostenja on. »Izgledate uţasno! » Ona osjeti da će zaplakati

od olakšanja. Kad je oprala i zavila sve manju nateklinu na njegovoj

ruci, on ju uhvati za zglob. «Ubijate se», šapne. «Kad ste zadnji put

spavali, i kako dugo? » Tek kad je progovorio, ona shvati koliko je

iscrpljena - zadnji je put spavala prije dva dana, i to samo nekoliko

sati. Osjeti kako joj se Huronova paluba njiše pod nogama kao da je na

otvorenom moru. Mungo je blago povuče do sebe na leţaj, a ona nije

imala niti snage niti volje da se odupre. Stavi joj glavu na svoje rame, a

ona gotovo odmah zaspe. Zadnje sjećanje bio je osjećaj njegovih prstiju

koji su joj otklanjali uvojke s čela. Probudila se s krivnjom, nesigurna

koliko je dugo spavala; još uvijek bunovna, izvuče se iz Mungovih

ruku, mičući kosu iz očiju, pokušavajući neuspješno izravnati svoju

znojnu odjeću. «Moram ići», reče bunovno, još uvijek iscrpljena i u

polusnu. Koliko ih je umrlo dok sam spavala, pitala se. Prije no što ju

je mogao spriječiti, jurila je uz stube na palubu, zovući Nathaniela da

je odveze na obalu. Nekoliko sati odmora osvjeţilo ju je tako da je

gledala estuarij s novim interesom. Prvi put je postala svjesna da još

jedan brod osim Hurona još uvijek leţi usidren na rijeci. Bio je to jedan

od malih dhowova, sličan onome iz kakvog je spasila Jubu. Reče

Nathanielu da vesla pokraj njega, a kad joj nitko ne odgovori na pozive,

popne se na palubu. Brod je očito bio preplavljen bolešću prije no što

je uspio pobjeći; moţda je baš to bio onaj koji je i donio bolest u

292

naselje. Robyn otkrije da je na brodu isto stanje kao i na kopnu -mrtvi,

umirući, i oni koji će se oporaviti. Iako su bili trgovci robljem, ona je

ipak bila liječnik i poloţila je Hipokratovu zakletvu. Mogla je učiniti

vrlo malo, ali kad je bila gotova, arapski kapetan, zaraţen i oslabljen,

zahvali joj sa svojeg leţaja na otvorenoj palubi. «Neka Allah bude s

tobom», šapne, «i neka mi da mogućnost da ti jednoga dana uzvratim

na ljubaznosti. « «I neka ti Allah pokaţe da ideš stranputicom«, reče mu

Robyn oštro. «Poslat ću svjeţe vode prije noći, ali sada ima i drugih koji

više zasluţuju pomoć. » Sljedećih dana, zaraza je išla svojih tokom,

slabi su umrli -neki od njih mučeni strašnom ţeđi napustili su barake

i stigli do obale estuarija kako bi napunili ţeluce slanom vodom.

Njihova tijela bila su izobličena i zgrčena zbog soli u njihovoj krvi, a

njihova luda zapomaganja bila su poput krikova morskih ptica iznad

vode. Dolaskom plime, konačno su utihnuli. Površina rijeke bila je

puna krokodila i velikih morskih pasa koji su stigli uzvodno na gozbu.

Drugi su otpuzali u šumu; leţali su pod svakim grmom, a čak i prije no

što su umrli bili su prekriveni crvenim plaštem ţestokih prašumskih

mrava koji su preko noći očistili njihove kosture do sjajne bjeline. Neki

od preţivjelih, potaknuti od Robyn, polako su počeli puzati prema

zapadu. Moţda nekolicina uspije stići natrag u svoja uništena sela,

nadala se. Međutim, većina preţivjelih bila je preslaba i previše

zbunjena da bi otišli. Ostali su u smrdljivim barakama, ţalosno ovisni

o Robyn i njenoj maloj druţini pomoćnika koji su im davali vodu i

kašu; promatrali su ih očima glupih ţivotinja koje pate. Sve to vrijeme

gomila leševa u palminim šumarcima je rasla, a smrad bivao

prodorniji. Robyn je znala što će se sljedeće dogoditi. «Zaraze s bojišta»,

objasnila je Mungu. «Uvijek dolaze kad se mrtve ostavi nezakopane,

kad se rijeke i bunari zagade tijelima. Ako udare sada, nitko neće

preţivjeti. Svi smo slabi i nećemo se moći oduprijeti tifusu. Vrijeme je

za polazak, jer spasili smo sve koje smo mogli spasiti. Moramo pobjeći

prije novog napada bolesti, jer protiv toga nema lijeka. » «Većina moje

posade je još bolesna i slaba. » «Oporavit će se brzo na oceanu. » I

Mungo St John se okrene Nathanielu, «Koliko robova je preţivjelo? »

«Više od osam stotina, zahvaljujući gospoji. « «Počet ćemo ih ukrcavati

sutra u zoru», odluči on. Te se noći Robyn vratila u njegovu kabinu.

Nije mogla ostati po strani, a on ju je čekao, što je mogla reći po

njegovom izrazu i smiješku. «Počeo sam se bojati da preferirate društvo

osam stotina bolesnih robova», pozdravi ju on. «Kapetane St John,

ţelim vas zamoliti još nešto. Kao kršćanski gospodin, hoćete li

293

osloboditi ta jadna bića i vratiti ih tamo otkuda su došli. » On je

prekine, vedrog tona i s osmijehom na usnama. «A nećete li me radije

zvati Mungo, nego St John? » Ona ignorira prekid i nastavi. «Nakon

svega što su prepatili, strašni put do obale, poniţenja ropstva i sada

ovu bolest. Ako ih pristanete osloboditi, odvest ću ih njihovim kućama.

» On ustane sa stolca i priđe joj. Njegovo bljedilo činilo ga je još višim.

«Mungo! », inzistirao je. «Bog će vam oprostiti, u to sam sigurna,

oprostit će vam grijehove koje ste već počinili prema humanosti. «

«Mungo! », šapne on, i stavi ruke na njena ramena. Ona osjeti da

nekontrolirano drhti. Privuče ju na svoje grudi. Mogla je osjetiti

njegova rebra, bio je tako mršav, a glas joj zapne u grlu kad je

pokušala nastaviti. On se polako nagne nad nju, a ona čvrsto zatvori

oči, stisnutih šaka. «Reci Mungo», zapovijedi on tiho, a usne su mu bile

hladne i meke na njenima. Njezin glas poče se tresti. Njene usne otvore

se pod njegovima, a ruke joj zagrle njegov vrat. «Mungo», jecala je. «O,

Mungo, Mungo. » Učili su je da je njeno tijelo sramotno, ali tu lekciju

nije najbolje savladala, i mnogo njenog srama je nestalo, u početku u

predavaonicama i sobama za seciranje, a kasnije u društvu Jube, male

Matabele grlice čije se uţivanje u golotinji prenijelo na Robyn.

Djetinjaste zajedničke igre u hladnim zelenim bazenima afričke rijeke

uništile su većinu paučine srama. Sada ju je oduševljenje Munga St

Johna njenim tijelom veselilo i učinilo je ponosnom kao što nije bila

nikada do sada. Njihovo vođenje ljubavi više nije bilo popraćeno bolom,

između njih više nije bilo barijera - stisnuti zajedno mogli su jahati

ponorima i vrhuncima emocija od himalajskih vrhova na kojima su

puhali divlji vjetrovi, do slatkih dubina gdje su se topili u medu,

usporenih pokreta, dok im je svaki dah bio poput zadnjega. Tijela su

im bila vlaţna i vruća, bezoblična poput gline u dječjim rukama. Noć je

bila previše kratka. U zoru, vođenje ljubavi ih je ispunilo novom

snagom, otjeravši slabosti vrućine i napora prošlih tjedana. Robyn su

probudili tek zvuci prvih robova koji su dolazili na brod i vratili je s

dalekih granica u vruću malu kabinu broda trgovca robljem na divljem

i brutalnom kontinentu. Čula je šum bosih nogu i povlačenje

robovskih lanaca, zvukove ljudskih glasova na palubi. «Poţurite, ili

ćemo ih tovariti cijeli tjedan», začuje Tippoov glas. Robyn se podigne na

laktove i pogleda Munga. Oči su mu bile zatvorene, ali nije spavao,

znala je to. «Sada», šapne. «Sada ih moţeš jedino osloboditi. Nakon

zadnje noći, znam da se u tebi nešto promijenilo. » Osjećala je čudno

veselje, kao ushićenje proroka koji gleda na preobraćenika za čiju se

294

dušu borio i pobijedio. «Pozovi Tippooa», reče ona, «i naredi mu da

oslobodi robove. » Mungo otvori oči koje su bile bistre čak i nakon

neprospavane noći. Na licu mu se pojavljivala nova brada, gusta i

tamna. Bio je veličanstven i znala je da ga voli. «Pozovi Tippooa»,

ponovi ona, a on zbunjeno zavrti glavom. «Ti još uvijek ne razumiješ«,

odgovori joj. «To je moj ţivot. Ne mogu to promijeniti, niti za tebe, niti

za bilo koga drugoga. » «Osam stotina duša», molila je, «i njihov spas je

u tvojim rukama. » «Ne. » On ponovno zavrti glavom. «U krivu si, ne

osam stotina duša, nego osam stotina tisuća dolara - to imam u

rukama. » «Mungo. » Njegovo ime još joj je bilo strano. «Isus je rekao da

će lakše deva proći kroz ušicu igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko.

Pusti ih, ne moţeš cijeniti ljudske ţivote zlatom. » On se nasmije i

sjedne. «S osam stotina tisuća dolara mogu kupiti ulazak u raj, kad

bih to ţelio, ali, među nama, draga moja, čini se da je to strašno

dosadno mjesto. Mislim da bih imao više zajedničkog s vragom. »

Zadirkivanje je ponovno bilo u njegovim očima i on prebaci noge preko

ruba leţaja, te gol dođe do klina na kojem su mu visjele hlače.

«Predugo smo leţali u krevetu», reče kratko. «Moram nadgledati

ukrcavanje, a i ti se počni pripremati za put. » Zakopča hlače i gurne

košulju u njih. «Trebat ćemo tri dana da ih ukrcamo, bio bih ti

zahvalan ako bi testirala bačve s vodom. » Sjedne na rub leţaja i počne

navlačiti čizme, pričajući na lagani poslovni način, objašnjavajući joj

što bi sve trebala poduzeti za dobrobit robova tijekom putovanja.

«Nećemo biti popunjeni, pa će biti lakše organizirati vjeţbanje na

palubi i čistiti palube. » Ustane i pogleda ju. Ona naglo zbaci pokrivač

koji ju je pokrivao i klekne na rub leţaja, zagrlivši ga oko struka

objema rukama. «Mungo», šapne ubrzano, «ne moţeš nas tako mučiti. »

Pritisne svoje lice na njegove grudi, osjećajući grube dlake na njegovom

tijelu čak i kroz platnenu košulju. «Ne mogu više vrijeđati Boga i svoju

savjest - ako ne oslobodiš te jadne proklete duše, ne mogu se udati za

tebe. » Njegov izraz se naglo promijeni, postavši njeţan i zabrinut.

Podigne ruku kako bi ju pomilovao po vlaţnoj kosi. «Jadna moja

draga», njegove usne oblikovale su riječi, bezvučno, ali ona ih nije

mogao vidjeti jer je bila pritisnuta na njegove grudi. On duboko

udahne, a njegov ton je i dalje bio lagan i nehajan, iako su mu oči

izraţavale ţaljenje. «Onda dobro što nemam namjeru osloboditi niti

jednoga -jer što bi inače rekla moja ţena? » Trebalo je dugo da riječi

dopru do Robyn, a onda se njeno cijelo tijelo zgrči, njen stisak oko

njegovog struka pojača, a zatim polako opusti. Pustila ga je. Polako

295

sjedne na pete, gola na razbacanom leţaju i pogleda ga s izrazom očaja

i nevjerice. «Ti si oţenjen? » Robynin glas čudno joj je zvučao u ušima,

kao da dolazi s kraja dugog hodnika, a Mungo klimne. «Zadnjih deset

godina», odgovori tiho. «Francuska dama aristokratskog porijekla,

rođakinja Louisa Napoleona. Dama velike ljepote koja čeka moj

povratak u Bannerfield zajedno s tri lijepa sina koja mi je rodila. »

Zastane i nastavi s beskrajnim ţaljenjem. «Ţao mi je, draga moja,

nisam ni sanjao da ne znaš. » I posegne da joj dodirne obraz, ali ona se

otrgne kao da je u ruci drţao otrovnu zmiju. «Hoćeš li otići, molim te»,

šapne. «Robyn. », počne on, ali ona divlje zavrti glavom. «Ne», reče.

«Molim te, ne govori više. Samo idi. Idi od ovdje! Molim te, idi. » Robyn

zaključa vrata kabine i sjedne kraj kovčega koji je koristila umjesto

stola. Nije bilo suza. Njene oči bile su suhe i vruće kao da je prošla

kroz pustinjski vjetar. Imala je još vrlo malo papira i morala je

istrgnuti zadnje stranice dnevnika. Bile su zamrljane plijesni i

iskrivljene zbog teških klimatskih uvjeta koji su ih pratili na dugom

putu. Paţljivo izgladi prvi papir, umoči pero u ostatak tinte i naslovi

pismo mirnom rukom: 16. studenoga 1860. Na palubi broda Hurona,

trgovca robljem. A zatim, istim rukopisom poče pisati: Moj dragi

kapetane Codringtone, Moje povjerenje u milosrdnu providnost i

vjerovanje u pravog i jedinog Boga te njegovog sina i našeg spasitelja

Isusa uvjerava me da če ovo doći u vaše ruke prije no što bude kasno za

djelovanje. Kroz seriju nevjerojatnih avantura i nesreća našla sam se

bez prijatelja i zaštitnika u moći zloglasnog američkog trgovca robljem

Munga St Johna. Protiv volje i savjesti prisiljena sam djelovati kao

liječnica na tom zloglasnom brodu koji se priprema za obilazak Rta

Dobre Nade i put preko Atlantskog oceana do južnih američkih država.

Dok pišem, čujem zvukove s palube iznad i ispod sebe, gdje jadna bića,

osam stotina prokletih duša, nose samo svoje lance i idu na put koji

mnogi od njih neće preživjeti. Usidreni smo u skrivenom zaljevu, odvojeni

od mora kanalima i močvarama mangrove, što je savršeno skrovište za

ovaj odvratan posao. Međutim, uspjela sam prostudirati brodske karte i

saznati ime estuarija i točan položaj. Rijeka je Rio Save, a leži na 20

stupnjeva i 50 minuta južne širine i 35 stupnjeva i 3 minute geografske

duljine. Učinit ću sve što je u mojoj moći da odgodim isplovljavanje, iako

još ne znam što će to biti. Ako ovo pismo stigne do vas na vrijeme,

časniku vaše hrabrosti i iskustva neće biti problem blokirati ušće i

uhvatiti brod kad pokuša napustiti rijeku. Ako isplovimo prije vašeg

dolaska, molim vas da slijedite isti kurs kojim će ići i kapetan Hurona

296

oko Dobre Nade, a ja ću moliti za suprotne vjetrove i vrijeme koje će vam

omogućiti da nas stignete. Robyn nastavi pisati priču o svojem

zarobljavanju, bolesti koja je poharala barake, o strahu i mrţnji prema

trgovcima robljem, o njihovim barbarskim nedjelima i okrutnostima.

Tada shvati da je napisala već previše stranica, te počne zadnje

poglavlje: Bili ste dovoljno dobri da izrazite svoje uvjerenje kakao su

nam sudbine povezane na tajanstveni način. Znam da dijelite moju

mržnju prema ovoj odvratnoj trgovini i zbog toga sam dovoljno hrabra da

vam se obratim i uvjerena da ćete uslišati moj poziv za pomoć. Ponovno

zastane, a zatim pretraţi svoju kutiju s perima i pronađe par naušnica

koje je dala Codringtonu prije mnogo mjeseci. Prilažem u ovo pismo

znak mojeg prijateljstva i povjerenja koji ćete prepoznati, a ja ću svakog

dana očekivati jedra vašeg dobrog broda koji juri u pomoć meni i drugim

nesretnicima koji su mi suputnici na ovom prokletom putovanju. Potpiše

se svojim odlučnim zaobljenim potpisom i zašije savijene stranice i

naušnicu u platno. Znala je samo jednu adresu na koju moţe poslati

ovo pismo. Clinton joj je rekao da ima naređenje otploviti na Zanzibar,

a znala je da je konzul Njenog Veličanstva na otoku častan čovjek i

velik neprijatelj trgovine robljem, jedan od nekolicine o kojoj je njen

otac ikad pisao sa simpatijama. Kad je završila, gurne malu platnenu

pošiljku pod haljinu i ode na palubu. Mungo St John je bio na

komandnom mostu, vitak i blijed, i krenuo je prema njoj, ali ona se

odmah okrene od njega. «Nathaniel», pozove mornara. «Ţelim posjetiti

arapski brod. » Pokaţe dhow koji je još bio usidren nizvodno od

Hurona. «Spreman je na isplovljavanje, gospojo», Nathaniel se počeše

po čelu. «Otiči će prije no što prijeđemo. » «Hoće ako nastavite govoriti«,

reče mu Robyn brzo. «Moram vidjeti treba li im što, jadnim vragovima,

prije no što isplove. » Nathaniel pogleda kapetana, a nakon trenutka

oklijevanja Mungo se sloţi i okrene promatrati rijeku robova koja je

stizala na brod. Arapski kapetan na dhowu bio je dovoljno jak da

zauzme svoje mjesto za kormilom; pozdravio ju je i paţljivo saslušao.

Nathaniel je čekao u čamcu ispod razine palube, a Robyn je pazila da s

palube Hurona nitko ne vidi kako predaje paket Arapu, zajedno s

engleskim zlatnikom. «Dobit ćeš drugi zlatnik od čovjeka kojemu ovo

isporučiš«, rekla mu je, a Arap zagrize novčić i nasmiješi se, stavljajući

ga u nabor svojeg turbana.

«A ja sam Matabele. Induna dvije tisuće. Moje je ime Gandang, sin

Zulua, i dolazim s velikim kopljem i crvenim srcem. » Zouga je s

poteškoćom razumio riječi, jer čovjek je govorio brzo s čudnim

297

naglaskom, ali nije bilo sumnje u njegove namjere. Njegov ton je bio

jasan, ubojitost u glasu očita, a krug dugih crnih štitova bio je čvrst i

neumoljiv. Zouga se nesvjesno ispravi, prisiljavajući svoje bolne mišiće

na istezanje; gledao je indunu u oči bez odvraćanja pogleda. Promatrali

su jedan drugoga i Zouga se uhvati kako upotrebljava svu svoju volju,

svu snagu ličnosti da bi zaustavio induninu ruku s kopljem. Znao je

da se široki vrh treba samo spustiti i dvije stotine ratnika će preplaviti

rudimentarni logor. Sve bi bilo brzo gotovo, jer otpor koji bi mogli

pruţiti Zouga i njegova mala druţina bio bi tako slab da ne bi zasluţili

niti kompliment otvaranja trbuha. Znao je da samo čvrst pogled i

neustrašivost koju je nudio Matabeleu zaustavlja ruku, ali tišina se

rastezala. Svakog trenutka, čarolija će se prekinuti. Mora odabrati svoj

sljedeći čin i riječi kao da mu ţivot ovisi o njima, što je i bilo točno.

Gandang je hladno promatrao čudnog blijedog čovjeka, ali je, moţda

prvi put otkako sluţi svojeg oca, bio nesiguran. Čovjek koji se nazvao

Bakela izgovorio je poznata imena. Tshwedi i Manali bili su imena koja

je cijenio njegov vlastiti otac, ali to samo po sebi ne bi bilo dosta da

zaustavi njegovu ruku, jer zapovijedi su bile jasne: svi koji uđu u

Spaljenu zemlju moraju umrijeti. Bilo je tu još nešto. On je znao tko je

taj čovjek. Djevojka koju će uzeti za ţenu govorila je o njemu. To je bio

brat bijele ţene koja mu je predala Jubu i koju je on zvao amekazi,

majkom. Juba je govorila o čovjeku Bakeli dok je leţala kraj njega.

Govorila je s poštovanjem i cijenjenjem, kao o moćnom lovcu slonova,

o ratniku svemoguće Kraljice koja ţivi daleko iza velikih voda. Juba je

govorila o tom čovjeku kao o prijatelju i zaštitniku. Zato je Gandang

zastao prije no što će izdati zapovijed «Bulala Ubijte ih! » Matabele

induna nikada nije podloţan riječima ili hirovima ţene; ako ima i

pedeset ţena, njihovi glasovi još uvijek ne znače više od ţamora vode

preko stijena u brzicama rijeke Nvati i muškarac ih ne sluša, ili se to

barem ne smije vidjeti. Juba je putovala na čudna mjesta i pričala o

čudima i čarobnjaštvu, a Gandang je, praveći se da ne sluša, ipak bio

impresioniran. Djevojka nije bila samo lijepa i plemenite krvi, već i

razumna daleko iznad brbljave seksualnosti drugih ţena njene dobi.

Gandang je naučio da Matabele induna nikada ne potpada pod hirove i

riječi ţena, osim ako ih u privatnosti leţaja nije izrekla najstarija ţena

čija je razumnost dokazana. Tada je ludost ne slušati, jer najstarija

ţena moţe zagorčati ţivot muškarcu, čak i ako je to induna od dvije

tisuće i omiljeni sin najmoćnijeg kralja u Africi. Iza tamne hladne

maske svojega lijepog lica, Gandang je brzo razmišljao. Instinkt i

298

Jubine riječi upozoravali su ga da bi bila ludost ubiti tog čovjeka, ali

ratnici iza njega znali su zapovijedi, i ako ih on ne izvrši, to će biti

protumačeno kao slabost, a izdaja prenesena kralju. Otrcana prilika

pred njime zakorači naprijed, smiješno arogantna. Gandang nije

mogao vidjeti trag straha u pogledu tih čudnih očiju. «Dolazim kao

poslanik velikom kralju Mzilikaziju, vladaru Matabele ljudi - i nosim

pozdrave od Bijele Kraljice preko vode. » Na te riječi Gandang osjeti

malo olakšanje. Činjenica da bijeli čovjek govori jezik ljudi, iako sa

stranim naglaskom, potvrđivala je mogućnost da je zaista poslanik.

Bilo je također razumljivo da će ta Kraljica potraţiti zaštitu i milost

kralja moćnog kao njegov otac i da će biti tako neupućena da pošalje

poslanika kroz Spaljenu zemlju umjesto otvorenim putom na jugu.

Zouga ugleda promjenu raspoloţenja u induninim očima, malu

pukotinu u odlučnosti. «Čekaj», reče. «Imam nešto za tebe. » U Zouginoj

kutiji za pisaći pribor još su bila pisma s pečatima od voska i

grimiznom vrpcom koja mu je dalo Ministarstvo vanjskih poslova: «U

ime Njenog britanskog Veličanstva, Vladara Velike Britanije i Irske,

branitelja vjere - predstavnicima svih stranih vlada i bilo kome koga se

moţe ticati: Traţimo i zahtijevamo da se našem voljenom Morrisu

Zougi Ballantyneu omogući slobodan prolaz bez zadrţavanja i da mu

se pruţi pomoć koja mu je potrebna. » Zouga okrene leđa tihim

redovima kopljanika i polako se vrati kroz prolaz u ogradi logora. Jan

Cheroot ga je čekao, lica bijelog poput starog pepela. On i nosači

pušaka klečali su ispod barijere, prestravljeno gledajući prizor koji se

odvijao pred njima. «Spustite puške», naredi im, jer oruţje je bilo

spremno za paljbu i nervozni prst mogao je izazvati crni val Matabelea

koji bi preplavio logor. Gandang se iznenada našao u nesigurnom

poloţaju. Umjesto da nemilosrdno izvrši kraljevu pravdu, zatekao se

kako mirno čeka ispred ulaza u logor, a svaka sekunda smanjivala mu

je ponos. Začuje kako se jedan čovjek iza njega meškolji, lagano

udarajući vrhom koplja o štit. Svi su već bili nemirni, osjećajući kako

prednost prelazi na stranu male opkoljene grupe otrcanih izgladnjelih

ljudi. Gandang se polako okrene, a njegov pogled prođe redovima. Oni

se ponovno ukoče. «Gandang, sin Mzilikazija, induna dvije tisuće. Dođi

ovamo. » Pozdrav iza barijere od trnja bio je glasan i neočekivan, a

stigao je trenutak prije no što je ovaj izgubio strpljenje i pustio svoje

ratnike. Gandang krene prema ulazu. Njegov hod je bio ponosan, a

perjanica mu se njihala oko glave, pa nitko nije mogao prepoznati

njegovu nesigurnost. Na ulazu je zastao; iako njegov izraz nije odavao

299

ništa, osjeti duboko olakšanje što su ga vlastita mudrost i riječi male

grlice zadrţale u napadu. Pred njim je stajala prilika gotovo

nevjerojatne ljepote. Trebalo mu je mnogo vremena da shvati kako je to

ista osoba koja ga je dočekala vani. Nosila je odjeću iste neobične

crvene boje šumskog svračka, svjetliju od boje svjeţe krvi. Iako je i to

bilo dovoljno da čovjeku zaustavi dah, nije bilo sve. Svijetli metalni

ukrasi na grudima i ramenima blještali su na jutarnjem svjetlu, a

kopča na pojasu bila je od istog metala. Pojas je bio bijel poput krila

močvarnih ptica. Visoka vojnička kaciga bila je spuštena do elegantne

točke između očiju, a znak na njoj sijao je poput sunca na čovjekovom

čelu. Sada Gandang više nije sumnjao da je to vaţan čovjek i velik

vojnik, kao što ga je i upozorila Juba, i on odluči ubuduće slušati

njene riječi s još većom pozornošću. Zadrhti na pomisao da je mogao

popustiti svojem prvom instinktu i posjeći ovog čovjeka kao da je

bezvrijedan Mashona, ţderač prašine. Veličanstvena prilika zakorači

prema njemu i podigne ruku do vrha te lijepe kacige u formalnoj gesti

na koju Gandang odgovori mahnuvši svojim kopljem. «Ja, Bakela,

traţim da moja prisutnost bude obznanjena tvojem ocu, časnom i

pobjedničkom Mzilikaziju, i da mu se prenese moj simbol i zahtjev za

pravo prolaska«, reče čovjek lošim Sinbedele jezikom, a Gandang

prihvati simbol iz njegove ruke, mali paket s čudnim znakovima vezan

vrpcama obojenog platna koje bi oduševilo srce čak i najrazmaţenije i

najtaštije ţene. «Bit će učinjeno», sloţi se on. U trenucima susreta s

Gandangom, Zouga je razmišljao isto tako intenzivno kao i Matabele i

pravio vlastite proračune preţivljavanja. Sad kad je naišao na granične

impije, znao je da mora zaboraviti pomisao bijega na jug. Osim

činjenice da su bili potpuno opkoljeni i nadmašeni brojem, znao je i da

čovjek bez konja ne moţe pobjeći tim ratnicima. Bili su poput strojeva

za potjeru i uništenje neprijatelja. Susret ga nije zatekao potpuno

nespremnog. U mnogim noćima prošlih tjedana budio se u

najtamnijim trenucima, te leţao na zemlji, bojeći se ovakvog trenutka.

Mentalno je isprobao svoje akcije - od sakrivanja straha dok ne obuče

svoju odoru, do zahtjeva da ga se odvede u kraljevo selo. Kad se

dogodilo onako kako je planirao, kad je induna rekao «Bit će učinjeno»,

trebao mu je golem napor da ne pokaţe svoje olakšanje. Stajao je

nehajno, nezainteresirano, dok je Gandang odabrao pet najbrţih

trkača i izrecitirao im dugu poruku koju su morali zapamtiti i odnijeti

Mzilikaziju. Počela je s dugom recitacijom o kraljevim vrlinama - «Veliki

crni slon koji trese zemlju svojim korakom» - nastavljalo se

300

pobrojavanjem djela koja je Gandang izvršio otkako je napustio veliko

selo kod Thabas Indunasa - putom na istok, borbom u prijevoju,

ubojstvom Bope, sve do susreta s bijelim čovjekom. Nakon opisa

čovjekove veličanstvene pojave (za koji je znao da će zainteresirati

njegovog oca), završio je ponavljanjem Bakelinog zahtjeva da ga se

propusti do Thabas Indunasa. Odabrani glasnici pojedinačno su

ponovili poruku, a Zouga se iznenadi kako su je točno zapamtili, iako

to nije pokazao. Bila je to impresivna demonstracija razvijene memorije

ljudi koji nemaju umjetnost pisanja i čitanja. Gandang im preda

zapečaćenu omotnicu sa Zouginim pismima preporuke, a oni skoče na

noge, pozdrave indunu te formiraju kolonu i otrče prema Zapadu.

Gandang se okrene Zougi. «Ostat ćeš ovdje dok kralj ne pošalje riječ. »

«Kad će to biti? », upita Zouga, a Gandang mu strogo odgovori. «Kad

god mu to bude volja. » Zougina mala druţina ostala je nedirnuta. Iako

je oko logora ostao tucet Matabele amadoda čuvajući ih dan i noć, niti

jedan nije pokušao ući u njihov logor. Do trenutka kad dobiju dozvolu

da ih pobiju, osobe i vlasništvo njihovih zarobljenika nije se smjelo

dirati. Glavnina impija ulogorila se četvrt milje niz potok. Svake večeri

visoki induna posjećivao je Zougu i sjedili su sat vremena kraj vatre,

ozbiljno razgovarajući. Dok su dani čekanja prelazili u tjedne, dvojica

ljudi razvili su duboko obostrano poštovanje, ako već ne i prijateljstvo.

Obojica su bili ratnici i razgovarali su o starim bitkama i ratovima,

prepoznali su jedan u drugome snagu i suštinsko poštenje ljudi koji

poštuju zakone svojeg društva, koliko se god oni međusobno

razlikovali. «Smatram ga gospodinom, napisao je Zouga u svojem

dnevniku. «Prirodni gospodin. » Gandang je, s druge strane, govoreći

Jubi na njihovom leţaju, jednostavno rekao: «Bakela je čovjek. »

Dozvolio je Zouginim nosačima da napuste logor kako bi popravili

zaklone i kolibe, pa je Zouga konačno mogao spavati na suhom i

toplom. To je, uz odmaranje, znatno popravilo njegovo zdravlje.

Duboka rana na obrazu je zacijelila, ostavljajući ruţičasti oţiljak. Rame

je zaraslo, oteklina splasnula i više nije trebao štap za hodanje i zavoje.

Nakon tjedan dana znao je da ponovno moţe pucati iz teške puške.

Jedne večeri predloţi Gandangu zajednički lov, a induna, kojem je

čekanje također dosadilo, odmah se sloţi. Gandangovi amadode

okruţili su krdo bivola i natjerali ih do mjesta gdje su čekali njih

dvojica. Zouga je vidio kako visoki induna ustaje iz skloništa i ubija

bivola jednim ubodom svojeg koplja u rebra, bosonog i nezaštićen.

Zouga je znao da mu za tako nešto nedostaje vještine i hrabrosti.

301

Gandang je promatrao kako Zouga stoji pred napadom podivljalog

slona, a kad je ţivotinja pala na koljena srušena kuglom, priđe slonu i

dodirne malu crnu rupu u debeloj koţi inč iznad korijena surle.

Gandang ispita krv na vrhu svojeg prsta i reče «Hau! » tiho ali snaţno,

što je bio izraz zaprepaštenja. Jer i on je posjedovao pušku Tower

proizvedenu u Londonu 1837. Kad ju je prvi put dobio, pucao je na

slona, bivola i Mashonu, i sva trojica su pobjegli nepovrijedeni.

Gandang je shvaćao da je kod pucanja nuţno čvrsto zatvoriti oči i usta,

zadrţati dah u trenutku pucanja da se zatvori put demonu koji ţivi u

dimu baruta, jer on inače moţe ući u tijelo i opsjesti onoga tko puca.

Kako bi se izbacila kugla iz cijevi, trebalo je snaţno povući okidač, kao

kad se baca koplje. Nadalje, da bi se smanjio udar oruţja, rukohvat ne

treba dodirivati rame. Unatoč svemu tome, Gandang nikada nije uspio

pogoditi metu i ostavio je pušku da istrune, vrativši se svojem koplju.

Zato je vrlo cijenio Zouginu vještinu. Njihovo obostrano poštovanje bilo

je sve dublje i postalo gotovo prijateljstvo. Gotovo, ali nikada potpuno,

jer između njihovih kultura bio je preveliki jaz koji nisu mogli

premostiti. A tu je bilo i saznanje da svakoga dana moţe stići i glasnik

sa zapada s porukom Gandangovog oca «Bulala umbuna» Ubij bijelog

čovjeka! » I obojica su znali da Gandang ne bi oklijevao niti trenutak.

Zouga je provodio mnogo vremena sam u logoru, planirajući svoju

audijenciju kod kralja. Što je više razmišljao o njoj, njegovi planovi bili

su ambiciozniji. Vratilo mu se sjećanje na drevne napuštene rudnike,

pa je počeo, prvo iz zabave, a onda sve ozbiljnije, pisati dokument koji

je naslovio «Isključivo vlasništvo nad rudnikom zlata i slonovačom u

suverenoj teritoriji zemlje Matabelea». Radio je na njemu svake večeri

dotjerujući ga besmislicama koje laik smatra pravnim ţargonom i

vjeruje da će podići značaj svojoj kreaciji. «Dok ja, Mzilikazi, vladar

zemlje Matabelea, nadalje u dokumentu stranka prvog dijela. » Zouga

je završio dokument na svoje potpuno zadovoljstvo, kad primijeti

fatalnu grešku u planovima. Mzilikazi ga nije mogao potpisati.

Razmišljao je o tome cijeli dan i konačno mu sine rješenje. Do sada bi

kralj trebao imati u rukama zapečaćeni paket. Voštani pečati su ga

sigurno impresionirali, a u svojem kovčegu Zouga je imao još dva

štapića voska. Počne kreirati veliki pečat za kralja Mzilikazija. Skicirao

je njegov nacrt na zadnjoj korici svojeg dnevnika, a inspiracija mu je

došla od prvih slova kraljevih počasnih imena. «Veliki Crni Slon koji

trese zemlju. » U Zouginom nacrtu, sredina polja predstavljala je slona

s dugim kljovama i raširenim ušima. Na gornjem rubu pisao je

302

«Mzilikazi Nkosi Nkulu», a na donjem je bio prijevod: «Mzilikazi, kralj

Matabelea». Počeo je eksperimentirati s različitim materijalima, glinom

i drvom, ali rezultati ga nisu zadovoljili - sljedećeg dana zatraţio je od

Gandanga dozvolu da pošalje druţinu nosača s Cherootom na čelu

natrag do starih rudnika da donesu zakopanu slonovaču. Gandangu

su trebala dva dana razmišljanja da se sloţi, a tada je poslao pedeset

ljudi s karavanom, s naređenjem da ih ubiju na prvi znak izdaje. Jan

Cheroot vratio se s četiri goleme kljove, pa Zouga nije imao samo

materijal za izradu kraljevog pečata, nego i poklon dostojan kralja.

Slonovača je bilo blago čiju su vrijednost Matabele odavno naučili. Bila

je, međutim, rijetka, jer čak niti najhrabriji ljudi nisu mogli ubiti slona

kopljem. Morali su ovisiti o ostacima ţivotinja koje su umrle od

prirodne smrti. Gandangovo zaprepaštenje kad je vidio goleme kljove

pomoglo je Zougi donijeti odluku. Najveći i najljepši zub bit će Zougin

poklon Mzilikaziju, ako mu dozvole da stigne ţiv do njegovog naselja.

Nad njime nije bila samo prijetnja od kraljevog bijesa, već se i zaliha

kinina smanjila na nekoliko unca. Svuda oko logora bilo je močvarno

zemljište hranjeno neprekidnim kišama, i u noćima je mogao

namirisati zla isparenja koja su se podizala iz stajaćih voda i lebdjela

okolinom. Ipak, morao je smanjiti svoju preventivnu dozu na vrlo malu

količinu. Neaktivnost i dvostruka prijetnja koplja i bolesti kidali su

Zougine ţivce, dok nije počeo smišljati suicidne planove pokušaja

zaobilaţenja impija i bijega na jug. Razmišljao je o zarobljavanju

Gandanga kao taoca, ili dizanju cijelog logora Matabelea u zrak

ostatkom baruta. Srećom, na vrijeme bi shvaćao besmislenost takvih

ideja i odustajao od njih. Gandangovi impiji došli su natrag u zoru.

Zougu je probudio prodoran glas koji ga je zvao da iziđe iz logora. On

zabaci krzno preko ramena i iziđe na kišu, šljapkajući kroz blato. Znao

je da je kralj poslao svoj odgovor. Redovi tihih Matabelea okruţili su

logor, mirni poput kipova od ebanovine. Pokuša procijeniti koliko mu

treba da stigne do puške i zaključi da bi vjerojatno bio posječen prije

no što ispali i jedan hitac. Ipak, znao je da će pokušati ako bude

morao. «Vidim te, Bakela», Gandang iziđe iz tamnih redova. «Vidim te,

Gandang. » «Kraljev poslanik je stigao», Gandang zastane na trenutak,

ozbiljan i mrk, a zatim njegovi savršeni bijeli zubi bijesnu u osmijeh.

«Kralj ti je dao prolaz, i zove te da ga posjetiš u Thabas Indunasu. »

Dvojica ljudi nasmiješiše se jedan drugome s olakšanjem, jer za

obojicu je to značilo ţivot. Kralj je odlučio da je Gandang izvršio svoju

duţnost i točno interpretirao njegove zapovijedi, a Zouga je prihvaćen

303

kao poslanik, a ne neprijatelj. «Krećemo odmah», reče Gandang

smiješeći se. «Prije sunca! » Kraljev poziv nije trpio odlaganje. «Safari!»

Zouga podigne logor na noge. «Krećemo odmah! » Prirodni osjećaj za

takt naveo je Gandanga da drţi malu Jubu dalje od Zouginog logora;

dok je kazna visjela nad njegovom glavom, nije spominjao njeno ime.

Međutim, prve noći putovanja doveo je Jubu do Zougine kolibe, a ona

klekne i pozdravi ga kao «Babu - oca». Zatim im je Gandang dozvolio da

razgovaraju, sjedeći između njih. Zouga je jedva čekao vijesti o svojoj

sestri i slušao je u tišini o smrti i pogrebu Fullera Ballantynea. Bilo je

bolje tako, a Zouga je već pripremao svoj doprinos sjećanju na oca.

Bilo mu je lakše što je Robyn na sigurnom, ali bio je manje zadovoljan

brzinom koju je postizala. Juba ju je morala zadnji put vidjeti prije tri

mjeseca, i to blizu istočnog planinskog lanca. Do sada je sigurno stigla

do obale i mogla bi biti na palubi portugalskog broda, na putu prema

Atlantiku. Nije znao koliko će ga zadrţati kralj Matabelea i koliko će

mu trebati dok ne stigne do juga. Robynin rukopis mogao bi biti u

Londonu godinu dana prije njegovog. Zouga je zamijenio jednu brigu

drugom i sljedećeg dana je tjerao nosače da dostignu svoje uznike. Od

toga, međutim, nije bilo koristi i kaskali su za ratnicima dok Zouga

nije zatraţio od Gandanga da njegovi nosači pomognu nositi slonovaču

i granitni kip ptice ukraden na grobu kraljeva. Svakoga dana puta

prema zapadu zemlja je postala suša, a šume su se prorijedile u

travnatu ravnicu prošaranu akacijama, gracioznim drvećem u obliku

gljiva s čijih grana su visjeli veliki hranjivi plodovi koje su voljeli i

divljač i domaće ţivotinje. Prestanak kiša im je podigao raspoloţenje i

impiji su pjevali u hodu, a njihova kolona se kretala poput crne zmije

lijepim krajolikom ispod okruglih granitnih brda. Uskoro su naišli na

prvo od kraljevih stada. Bile su to male grbave krave čije porijeklo je

izgubljeno iza velova povijesti; moţda su prije četiri tisuće godina stigle

ovamo iz doline Nila ili s plodnih ravnica oko Eufrata i Tigrisa. Stoka je

bila dobro uhranjena, jer trava je bila gusta i slatka; čak i ovdje u

sušim teritorijima kiše je bilo dovoljno. Ţivotinje su bile svih boja,

čokoladnocrvene, crno-bijele i ţute. Gledale su kolonu svojim blijedim

pogledima, a skupina golih pastira odjevenih samo u male pregače

beshu skupila se oko ratnika sa strahopoštovanjem, ţeljno očekujući

dan kada će biti pozvani u svoje regimente i krenuti putom ratnika.

Stigli su do prvog grada Matabelea. Bio je smješten na obalama rijeke

Inyati. Gandang objasni da je ovdje stoţer njegovih vlastitih impija,

Invati impija, i da to nije najveći od regimentnih gradova. Naselje je

304

bilo poloţeno oko centralnog obora za stoku, golemog prostora koji je

mogao drţati deset tisuća grla kraljeve stoke. Nastambe su bile u

obliku tradicionalnih pčelinjih košnica, potjecale su od plemena koja

su napustila svoju domovinu Zulu. Vanjska ograda bila je od mopani

balvana zabodenih duboko u zemlju koji su formirali čvrst obrambeni

zid. Seljaci su izišli pozdraviti impije, poredavši se s obje strane puta.

Bile su to uglavnom ţene i djeca koja li su pjevala, pljeskala i smijala

se ratnicima. «Većina muškaraca i djevojaka pred udaju već su otišli u

Thabas Indunas. Za punog mjeseca počinje ples Chawala i cijeli se

narod okuplja u kraljevom selu. Ovdje ćemo se odmoriti samo jednu

noć i krenuti da stignemo u Thabas prije punog mjeseca. » Put od

Invatija na zapad bio je naseljena cesta, jer narod je išao prema

kraljevom glavnom gradu na festival prvih plodova. Ljudi su hodali u

regimentama s različitom odjećom i ukrasima, a boja štitova izdaleka

je identificirala svaki odred, od sjedoglavih veterana koji su se borili

kod Basuta, Griquasa i Boera na jugu, do mladića spremnih za prvo

ubijanje koji su jedva čekali u kojem će smjeru kralj baciti svoje ratno

koplje na kraju Chawale - jer to je bio smjer u kojem će oni pronaći

svoju reputaciju, svoju muškost, slavu i moţda smrt. Regimente

mladih neudanih ţena bile su raštrkane među odredima muškaraca,

smijući se i čavrljajući dok su se mimoilazili, bacajući duge poglede na

neoţenjene muškarce. Muškarci su poskakivali u pantomimi borbe,

giyi, pokazujući kako će isprati svoja koplja krvlju i zaraditi privilegiju

da «odu među ţene» i uzmu supruge. Svakog dana putovanja cesta je

bila sve napučenija i njihov tempo je bio smanjen. Čekali su pola jutra

da dođu na red za prelazak preko rijeke, jer regimente ljudi su tjerale

stoku koja im je bila zaliha hrane, a za njima je išla kolona s

prtljagom. Ukrasi i blago svakog ratnika bilo je paţljivo zapakirano, a

nosili su ih mladi šegrti, osobni nosači ratnika. Zougina mala druţina,

nošena rijekom ljudi, konačno je jednog podneva stigla na brdo iza

kojeg se nalazio glavni grad Matabelea. Bio je rasprostrt preko mnogo

četvornih milja otvorene ravnice ispod ravnih granitnih brda koja su

mu i dala ime: «Brda poglavica. » Najdalje brdo bilo je «Mjesto

ubijanja«, Bulawayo, s čijih su strmih litica bacani osuđenici na smrt.

Zidovi su formirali koncentrične krugove, dijeleći grad u odvojene

dijelove. U sredini je uvijek bio golem otvoreni obor za stoku, jer stoka

je bila izbor bogatstva za Matabele narod. Sad kad je stoka iz drugih

gradova dovedena na festival, svaki obor je bio pun šarenih ţivotinja.

Stojeći kraj Zouge, Gandang s ponosom pokaţe svojim kopljem

305

znamenitosti grada. Tamo su bili kvartovi za neudane djevojke i mlade

regimente, drugo golemo područje bilo je za vjenčane parove; kolibe su

bile jednake veličine i uređene u pravilnim obrascima. Krovovi su bili

sjajno ţuti. Zemlja između njih bila je očišćena i ugaţena prolaskom

bosih nogu. «Tamo je kraljeva koliba. » Gandang pokaţe golemu

kupastu strukturu u odvojenom dijelu grada. «A tamo je nastamba

kraljevih ţena, stotinu koliba u visokom zaštitnom zidu. Muškarca koji

prođe ta vrata čeka smrt. » Gandang povede Zougu niz mali šumarak

akacije izvan glavnog zida. U blizini je bio mali potok. Prvi put u više

dana bili su dalje od mnoštva ljudi. Iako je ravnica unutar gradskih

zidova bila napučena privremenim nastambama impija u posjetu,

područje oko šumarka bilo je prazno, kao da je zabranjeno običnim

ljudima. «Kada ću vidjeti kralja? », upita Zouga. «Ne do kraja festivala»,

odgovori Gandang. «Kralj mora proći ritual i pročišćenje, ali poslao ti je

darove, vrlo te cijeni. » I on pokaţe svojim kopljem na red mladih

djevojaka koje prođoše kroz vrata na drvenoj ogradi. Svaka je nosila

veliki zemljani ćup na glavi, bez pomoći ruku. Djevojke su se kretale

uspravno, neobičnom gracioznošću, njišući bokove lijenim ritmom, dok

su čvrste nezrele kugle njihovih grudi skakutale pri svakom koraku.

Došle su u Zougin mali logor i kleknule da mu ponude darove. Neki

vrčevi sadrţavali su gusto pivo, oporo i kiselkasto, drugi ukiseljeno

kravlje mlijeko, imaas, koje je bilo okosnica prehrane Ngunija, a

sljedeći su sadrţavali velike komade masne govedine, pečene na

otvorenoj vatri. «Počašćen si ovim darovima», ponovno će Gandang, i

sam iznenađen kraljevom velikodušnošću. «Napokon, Tshedi, tvoj djed,

uvijek je bio njegov dobar i povjerljiv prijatelj. » Kad je logor bio

postavljen, Zouga se ponovno počeo dosađivati. Ovdje je, međutim,

mogao lutati gradom i okolicom, osim, naravno, zabranjenim

područjem kraljevih ţena. Promatrao je pripreme za festival. Tijekom

dnevnih vrućina, obale rijeka bile su pune muškaraca i ţena koji su se

kupali i čistili za plesove. Na svakom stablu visjele su pregače i krzna,

perje i ukrasi, lamatajući na laganom povjetarcu. Prošao je kraj grupe

mladih djevojaka koje su međusobno uređivale kose, trljajući si tijela

uljima i obojenom glinom; smijale su se i čavrljale na Zougin prolazak.

U početku, Zougu je zanimalo pitanje higijene tako velike skupine

ljudi, dok nije shvatio da izvan gradskih zidova postoji područje gustog

niskog raslinja gdje su muškarci i ţene išli u zoru i pred sumrak. To je

područje bilo naseljeno vranama i lešinarima, šakalima i hijenama koje

su bile sluţba čišćenja grada. Zainteresiran za upravljanje gradom,

306

otkrio je da je sve kupanje i pranje rublja dozvoljeno samo ispod

određene točke na riječnoj obali označene velikim drvetom ili nekim

drugim velikim predmetom, i da ţene pune ćupove s vodom za piće i

kuhanje samo iznad te točke. Čak i golemi obor u sredini grada

pomagao je u njegovom čišćenju. Predstavljao je golemu zamku za

muhe. Kukci su polagali svoja jajašca u svjeţi stočni izmet, ali prije

izlijeganja, većina je zgaţena kopitima tisuća grla. Jako sunce i čisti

vjetar završavali su proces uništavajući neugodne mirise, tako da je

područje bilo podnošljivo. Zouga je trebao biti zadovoljan što je

pronašao to utočište umjesto da njegov leš sada hrani hijene u divljini,

ali nije. Postavio si je zadatak da ispuni dane čekanja. Crtao je mape i

skice grada, primjećivao slabosti u utvrdi i mjesta gdje bi napad imao

najviše izgleda da prodre kroz obranu i stigne do kraljevih odaja. Crtao

je nošnje različitih impija. Biljeţio je boje njihovih štitova i druga

sredstva identifikacije na terenu. Postavljajući Gandangu naizgled

nevina pitanja, mogao je procijeniti broj ratnika u svakoj regimenti,

dob i borbeno iskustvo ratnika, imena i osobne karakteristike induna i

lokaciju njihovih gradova. Otkrio je da se u zemlji Matabelea

promijenilo mnogo otkako je Tom Harkness nacrtao svoju mapu.

Zabiljeţio je te promjene i iz njih izvlačio zaključke. Zatim je počeo

crtati plan bitke protiv starog kralja Mzilikazija, računati broj

potrebnih ljudi i oruţja, logistiku opskrbe, linije kretanja i najbolje

metode pobjeđivanja impija u borbi - jer, Zouga je bio vojnik, vojnik sa

snom koji bi mogao postati stvarnost samo putem vojne akcije.

Gandang je, ne sumnjajući ništa, bio polaskan Zouginim interesom i

odgovarao je na svako pitanje s ponosom. Unatoč svemu tome, dani su

prolazili sporo. «Kralj te neće primiti prije festivala«, ponovio je

Gandang, ali bio je u krivu. Večer prije početka, dva starija indune s

plavim čapljinim perjem na srebrenim glavama ušli su u logor i

Gandang ih pozdravi s velikim poštovanjem, sasluša ih paţljivo i priđe

Zougi. «Došli su te odvesti do kralja», reče jednostavno. Pokraj kraljeve

kolibe gorjele su tri male vatre, a nad srednjom je čučala majmunolika

prilika mrmljajući duboke inkantacije bezubim ustima, njišući se na

petama i povremeno dodajući mrvicu praha ili sušenih biljaka u jednu

od zemljanih zdjela koje su se nalazile iznad vatre. Vrač je bio ukrašen

odvratnim znamenjem svoje profesije, sušenim koţama reptila,

pandţama orlova i leoparda, lavljim mjehurom, lubanjom majmuna i

zubima krokodila, malim bučicama s napicima i prahom, rogovima

antilopa za skupljanje krvi i drugim neidentificiranim amajlijama i

307

eliksirima. Bio je voditelj cijelog festivala, najvaţnijeg događaja u

kalendaru Matabelea, skupljanja prvih plodova ţetve, blagoslivljanja

stada i odlučivanja o ratnim pohodima koji će okupirati amadode

tijekom sušnih sezona. Okupljeni indune promatrali su njegove

pripreme s pozornošću i strahopoštovanjem. U krugu starijih induna

naroda - kraljevom savjetu, bilo ih je trideset. Malo dvorište bilo je

napučeno. Visoki krov kraljeve kolibe uzdizao se tridesetak stopa iznad

njih, a vrh mu se gubio u mraku. Krov je bio izrađen s vještinom, s

preciznim šarama u slami, a pred niskim ulazom stajao je stolac

europskog dizajna i konstrukcije. Zouga shvati da je to sigurno isti

stolac koji je kralju dao njegov djed ino Moffat, Tshedi, prije gotovo

dvadeset godina. «Bayetel Mzilikazi, slon Matabelea! » Gandang je

uputio Zougu u ispravnu etiketu, formalni pozdrav i ponašanje koje će

kralj očekivati. Dok je Zouga prolazio preko gole zemlje, izgovarao je

kraljeva počasna imena, ne izvikujući ih naglas i ne puţući kao što bi

to učinili njegovi podanici, jer on je bio Englez i časnik Kraljice. Bez

obzira na to, na deset stopa od kraljevog stolca, Zouga čučne, s glavom

ispod kraljeve, i pričeka. Prilika na stolcu bila je mnogo manja nego što

je očekivao od ratnika takve reputacije, a kad su mu se oči prilagodile

na tamu, vidje da su kraljeve noge i ruke male i fino oblikovane, gotovo

ţenstvene, i da su mu koljena groteskno natečena i izobličena od gihta

i artritisa. Kralj je bio star čovjek, nitko nije znao koliko, ali bio je

ratnik na početku stoljeća. Njegovi nekad snaţni mišići smanjili su se

tako da mu je trbuh bio isturen, a koţa na njemu nategnuta i

prošarana strijama poput koţe trudnice. Glava mu je bila prevelika za

uska ramena, a vrat previše tanak da je izdrţi, ali oči koje su

promatrale Zougu iz nabora koţe bile su crne, blistave i ţivahne. «Kako

je moj stari prijatelj Tshedi? », upita kralj visokim glasom. Zouga je

zadnji put vidio svojeg djeda po ocu prije dvadeset godina; sjećao se

jedino duge lepršave brade. «Dobro je i sretan je», odgovori Zouga.

«Šalje ti pozdrave i poštovanje. « Starac u stolcu klimne zadovoljno

velikom glavom. «Moţeš pokazati svoje poklone», reče, a indune počeše

ţamoriti, a čak i vrač pogleda kljovu koju su nosila trojica Gandangova

ratnika, posrćući pod njenom teţinom, i stavili je pred kralja. Vraču se

očito nije sviđalo ovo prekidanje rituala čišćenja i usmjeravanje

pozornosti ljudi na nešto drugo. S dva pomoćnika napravi predstavu

od nošenja jedne od zdjela s vatre i stavljanja pred kraljeve noge. Zatim

on i njegovi pomoćnici podigoše veliki zastor od din leopardovih koţa i

raširiše ih poput šatora iznad kralja i njegovog stolca kako bi pare iz

308

zdjele bile zarobljene u njemu. Za nekoliko trenutaka ispod koţa se

začulo kašljanje, a kad ih je vrač maknuo, kralj je bio znojan i zadihan,

upaljenih suznih očiju. Ali, svi demoni istjerani su kašljanjem, a nečist

isprana znojem i suzama. Skup je čekao s poštovanjem dok je kralj

došao do daha, a vrač se povukao da pripremi sljedeći napitak. Još

uvijek zadihan, Mzilikazi posegne u mali kovčeg pokraj svog stolca i

izvadi zapečaćeni paket koji mu je poslao Zouga. «Izgovori riječi», kralj

ga preda Zougi, traţeći da pročita pismo. Iako je bio nepismen, kralj je

znao čemu sluţi pisana riječ. Dvadeset godina je komunicirao sa

Zouginim djedom, koji mu je uvijek slao jednog od svojih učenika iz

misije da mu isporuči pisma, pročita ih kralju i zabiljeţi kraljev

odgovor. Zouga ustane i otvori paket. Pročita na glas, prevodeći s

engleskog i dodajući male ukrase postojećem tekstu. Kad je završio,

starješine plemena su zadivljeno šutjeli, a čak je i kralj proučavao

visoku, veličanstveno odjevenu priliku pred sobom s novom paţnjom.

Svjetlo vatre plesalo je na mjedenim ukrasima Zougine odore, a crvena

tkanina njegovog kaputa kao da je gorjela plamenom vatre. Vrač htjede

ponovno intervenirati, noseći kralju kipući napitak koji je trebao

progutati, ali Mzilikazi ga nervozno odbije. Znajući da je u ovom

trenutku kraljeva paţnja na vrhuncu, Zouga upita: «Vidi li kralj ove

znakove moje Kraljice? To su posebni znakovi i svaki vladar bi trebao

imati takav znak da potvrdi njegovu moć i stjenovitu prirodu njegovih

riječi. » Zouga se okrene i pozove nosača koji klekne na vratima i

uplašeno dopuţe do Zouginih nogu, ne usuđujući se pogledati kralja,

te preda Zougi malu kutijicu za čaj koja je sadrţavala izrezbareni pečat

od slonovače i štapić voska. «Pripremio sam za kralja njegov znak,

kako bi njegovo dostojanstvo i moć bili znani svim ljudima. » Mzilikazi

nije mogao sakriti svoj interes; nagnuo se naprijed i pozvao Zougu

bliţe. Klečeći pred njim, Zouga pripremi vosak, topeći ga na poklopcu

kutije grančicom s vatre. Zatim u njega utisne pečat, a kad se vosak

stvrdnuo, pogleda kralja. «To je slon. » Kralj s čuđenjem prepozna

ţivotinju. «Veliki crni slon Matabelea», sloţi se Zouga. «Reci riječi. »

Kralj dodirne slova na rubu i naredi Zougi da ih prevede. «Mzilikazi,

Nkosi Nkulu! » Kralj pljesne rukama od uţitka i doda pečat svojem

starom induni. Uskoro su svi ţamorili i uzvikivali nad pečatom, dok je

otisak u vosku išao od ruke do ruke. «Bakela», reče kralj Zougi. «Moraš

mi doći ponovno na dan Chawala svečanosti. Ti i ja imamo pričati o

mnogo čemu. » Zatim pokretom ruke otpusti mladog čovjeka iz svoje

prisutnosti i strpljivo se prepusti vraču. Puni mjesec izišao je poslije

309

ponoći, a na vatru su dodane nove grane; počelo je pjevanje i

bubnjanje. Niti jedan čovjek i ţena nisu se usudili uzeti zrno od ţetve

do ovog trenutka, jer dizanje mjeseca označilo je Chawalu, ples prvih

plodova, i cijeli narod se poče veseliti. Ceremonija je počela sredinom

prvog jutra. Regimente su se okupile pred kraljem, ispunjavajući

prostor golemog obora za stoku, a zemlja se tresla od bosih nogu,

Dvadeset i pet tisuća ljudi podizalo je noge do visine ramena i zatim ih

spuštale punom snagom mišićavih tijela savršeno uvjeţbanih ratnika.

«Bayetel», pozdraviše kralja kraljevskim pozdravom. «Bayetel», ponovno

udar nogu. «Bayete», treći put, a zatim poče ples. Jedna po jedna

regimenta dolazile su naprijed njišući se i pjevajući kako bi došle pred

Mzilikazijev tron. Savršeni tajming i izvršavanje kompliciranih koraka

činili su da ljudi izgledaju poput jednog ţivog organizma s

isprepletenim štitovima. Okretali su se zajedno poput ljusaka nekog

divovskog reptila, a prašina se podizala oko njih tako da su izgledali

poput sablasti. Njihovi krzneni ogrtači, tunike od krzna cibetki i

majmunskih koţa, lepršali su oko nogu tako da se činilo da su

odvojeni od zemlje, zaustavljeni u zraku na oblaku prašine i valovima

krzna. Iz redova su izlazili veliki ratnici i heroji svake regimente.

Skačući visoko u zrak i bodući divlje oko sebe, vrišteći trijumfalno u

izazov, znojili su se dok su kapljice letjele na svjetlu. Mzilikazi je bio

zahvaćen morem uzbuđenja i pio iz zdjela s pivom koje su mu donosile

djevojke, dok mu se oči nisu počele okretati i dok više nije mogao

sjediti. Iskobeljao se iz stolca i oteturao na svojim nateklim nogama,

dok su mu se ratnici micali s puta. «Moj otac je najbolji plesač u zemlji

Matabelea», reče Gandang, sjedeći kraj Zouge. Stari kralj pokuša

skočiti, ali noge mu se nisu mogle dići s tla. Klatio se naprijed-natrag,

sijekući zrak svojim malim ratnim kopljem. «Tako sam posjekao

Barenda Griquu, i tako su poginuli njegovi sinovi. » Narod zaurla.

«Stari slon pleše i zemlja se trese. » Udaranje deset tisuća nogu navede

kralja da kruţi u bolnoj i jadnoj parodiji plesa mladih šampiona. «Tako

sam prezreo tiranina Chaku i tako sam odrezao perje iz perjanica

njegovih poslanika i vratio ih natrag», skvičao je Mzilikazi. «Bayetel»,

zagrmi narod. «On je otac svijeta. » Nakon nekoliko minuta, stari kralj

iscrpljen potone u prašinu, a Gandang i druga dva sina skočiše i

pritrčaše mu. Polako ga odnesoše natrag do njegovog stolca, a

Lobengula, najstariji sin, doda mu zdjelu s pivom. Pivo mu je klizilo niz

bradu na grudi. «Neka narod pleše», dahne kralj, a Gandang se vrati

Zougi i sjedne kraj njega. «Nakon rata, moj otac najviše voli ples»,

310

objasni. Dođoše djevojke, red za redom, a gola koţa sijala im je na

suncu. Male pregače od perla koje su jedva pokrivale njihove genitalije

bile su im jedina odjeća, a pjesma im je bila slatka i jasna. Mzilikazi još

jednom ustane sa stolca i priđe im šepajući kako bi plesao s njima,

prolazeći uzduţ prvog reda, dirigirajući pjesmom pomoću svojeg

ritualnog koplja. Plesao je dok nije ponovno pao, a sinovi ga vratiše na

njegov tron. Ali Zouga je bio iscrpljen do noči. Njegov znojni vrat bio je

iritiran visokim ovratnikom, a znoj mu je natopio grimizni kaput. Oči

su mu bile krvave od prašine i sunca, a glava mu je zujala od

kakofonije bubnjeva i urlika Matabelea. Jezik mu je natekao od piva

koje su mu neprekidno dodavali, a noge i leđa boljele su ga od

neuobičajenog čučanja na koje je bio prisiljen cijeli dan - ali kralj je još

plesao, skakućući, i cvileći na svojim deformiranim nogama. Sljedećeg

jutra ponovno je bio na svojem tronu, potpuno oporavljen od

prethodnih napora, tako da su ga sinovi jedva zadrţavali da ne uleti u

arenu i ubije Chawala bika vlastitim rukama. Odabran je šampion iz

svake regimente, i svi su čekali u redovima pokraj Mzilikazijeva stolca.

Bik je uletio u krug, visoko uzdignute rogate glave, a crvena prašina

letjela mu je oko papaka dok su mu divlje oči sijale. Bio je potpuno

crn, golemih grbavih leđa i sjajne koţe. Bio je najbolja ţivotinja u cijeloj

zemlji Matabelea; napravio je arogantni krug arenom, napadajući

rogovima sve što bi mu se našlo na putu. Kralj koji se otimao svojim

sinovima bio je potpuno izgubljen u uzbuđenju; podigne koplje i divlje

vikne, tresući oruţjem. «Bulala inkunzil Ubijte bika! » Ljudi skočiše na

noge, pozdraviše kralja i utrčaše u arenu, raspoređeni u polukrug,

instinktivno zauzevši poloţaj jikele, opkoljavanja. Crni bik se okrene

prema njima, zatopta prednjim nogama dok mu se glava njihala

procjenjujući trenutak napada; zatim jurne naprijed, odabravši čovjeka

u sredini linije koja se kretala prema njemu. Odabrani čovjek ostao je

na mjestu, šireći ruke u dobrodošlici, a bik spusti glavu i udari ga.

Zouga je jasno čuo nalet dok je ratnik apsorbirao udarac u grudi, a

zatim uhvatio ţivotinju čvrsto oko vrata. Bik ga pokuša otresti,

podiţući glavu, ali čovjek se drţao; njegovo tijelo zaklanjalo je pogled

biku i natjeralo ga da stane. Red ljudi odmah se zatvorio oko njega i

veliko tijelo bilo je pregaţeno naletom golih ljudi. Nekoliko dugih

trenutaka bik se borio da ostane na nogama, ali srušili su ga,

izmaknuvši mu noge, tako da je pao u prašnjavu zemlju uz teţak

udarac i mukanje. Tucet ljudi uhvati ga za rogove i počne pomoću njih

okretati masivnu glavu. Polako, uz znoj i napor, okrenuli su mu glavu,

311

a bik poče udarati nogama po zraku, dok mu je mukanje postajalo sve

očajnije i prigušenije. Kralj je skakao na stolcu, vrišteći od uzbuđenja,

a urlik glasova bio je poput zvuka olujnih valova na obali mora. Inč po

inč, golema glava se okretala, i odjednom više nije bilo otpora. Zouga

začuje pucanje vrata, oštro poput pucnja puške. Rogata glava još se

jednom trzne, noge se ukoče, a bikova crijeva izbace zelenu tekućinu.

Znojni ratnici podigoše ga na visinu ramena i odnesoše tijelo bika

preko arene do Mzilikazijevih nogu. Trećeg i zadnjeg dana ceremonije,

Mzilikazi je stajao u sredini obora za stoku. Bio je krhka i pognuta

prilika na golemom otvorenom prostoru, a podnevno sunce sijalo je s

visine tako da gotovo nije bilo sjene. Narod je bio tih, četrdeset tisuća

ljudskih bića koji su gledali jednog starca bez ijednog zvuka, bez šuma

disanja. Mzilikazi zastane u sredini arene i podigne koplje iznad glave.

Redovi se skupiše dok se on polako okretao i zaustavio gledajući

prema jugu. Zabaci ruku s kopljem, zastane na trenutak, dok napetost

nije dostigla vrhunac. Zatim kralj malo poskoči i poče se polako

okretati. Masa uzdahne i ponovno utihne kad se kralj okrenuo prema

istoku. Zatim još jedan mali skok kojim ih je izazivao s osjećajem za

tajming poput prirodnog zabavljača. Zatim iznenada njegova ruka sune

naprijed i malo oruţje izleti iz nje u visokoj paraboli, te se zabode u

zemlju. «Na sjever! », zagrmi narod. «Bayete Veliki bik je odabrao sjever!

» «Idemo na sjever napasti Makololoe», reče Gandang Zougi. «Krenut ću

sa svojim impijima u zoru. » Zastane i kratko se osmijehne. «Srest

ćemo se ponovno, Bakela. » «Ako bogovi budu ljubazni», sloţi se Zouga,

a Gandang stavi ruku na njegovo rame, kratko ga stisne i okrene se.

Polako, bez okretanja, Gandang ode u tamu koja je odjekivala

pjevanjem i udaranjem bubnjeva.

«Tvoje puške bi bile strašno oruţje kad se ne bi morale puniti», govorio

je Mzilikazi svojim staračkim glasom. Zouga je klečao pokraj kraljeva

stolca u kraljevom dvorištu, baš kao što je činio prethodnih trideset

dana. Kralj je svakoga dana slao po njega i on je morao slušati kraljevu

mudrost i jesti goleme količine polusirove govedine, ispirući ih

zdjelama piva. «Bez konja, moji ratnici bi ih pregazili prije no što ih

uspiju napuniti, kao što smo učinili Griquasima, a nakon toga smo

pokupili više od tri stotine njihovih dragocjenih pušaka. » Zouga se

sloţi, smiješeći se u sebi kad je zamislio kako bi amadode prošle u

napadu na odred britanskog pješaštva. Mzilikazi prekine da bi ispio

zdjelu piva, a tada jedan od Zouginih sjajnih gumba privuče njegov

pogled i on se nagne da ga iščupa. Zouga rezignirano uzme noţić na

312

sklapanje iz dţepa i paţljivo izreţe niti koje su drţale gumb. Doda ga

kralju, a Mzilikazi se naceri od zadovoljstva i podigne ga na sunce. «Još

samo pet», pomisli Zouga ironično. Osjećao se poput boţične purice

kojoj čupaju jedno po jedno pero. Njegove epolete i značke kralj je uzeo

odavno, kao i kopču na pojasu i oznaku na šljemu. «Papir», poče

Zouga, a kralj mahne rukom prekidajući ga. Moţda je bio na rubu

senilnosti, a sigurno je bio i alkoholičar, ispijajući, prema Zouginoj

računici, sedam galona piva na dan, ali još je posjedovao oštar i lukav

um s prirodnim osjećajem za vlastite snage i slabosti pri cjenjkanju.

Zavlačio je Zougu trideset dana, baš kao i svoj narod trećeg dana

Chawale, kad su čekali da baci koplje. Sad se okrenuo od Zouge na

spomen koncesije i premjestio svoju pozornost na mladi par pred

sobom. Bili su optuţeni i stigli pred kralja na sud. Toga dana, tijekom

razgovora sa Zougom, Mzilikazi je primio poslanike s darovima od

dvojice svojih vazala, nagradio mladog pastira što je svoje stado spasio

od lava, osudio na smrt drugog koji je pio mlijeko iz vimena jedne od

krava za koju je bio zaduţen, saslušao izvješća glasnika o pohodu

impija na Makololoe, a sada je njegova paţnja bila usmjerena na par

pred sobom. Djevojka je bila lijepa, dugih skladnih udova i slatkog

okruglog lica s punim usnama iznad malih zuba. Drţala je oči čvrsto

zatvorene, kako ne bi gledala kraljev bijes, a tijelo joj se treslo od uţasa

dok je klečala pred njime. Čovjek je bio dobro oblikovan mladi ratnik iz

jedne od neoţenjenih regimenata, koji je tek morao zaraditi čast da

«ode kod ţena». «Ustani, ţeno, da kralj vidi tvoj sram», začuje se glas

tuţitelja, a ona oklijevajući, uplašeno i zatvorenih očiju podigne čelo sa

zemlje i sjedne na pete. Njen goli trbuh, zategnut i okrugao poput

zrelog voća, nadimao se iznad male pregače. Kralj je zgrbljeno sjedio u

stolcu, razmišljajući dugo, a zatim upita ratnika. «Poričeš li ovu stvar?

» «Ne poričem, Nkosi Nkulu. » «Voliš li ovu djevojku? » «Kao što volim

sam ţivot, moj kralju. » Glas muškarca bio je nizak i promukao, ali

čvrst. Kralj se ponovno zamisli. Zouga ga je promatrao kako donosi

presude u stotinu takvih situacija. Ponekad je njegova odluka bila

vrijedna Solomona, a u drugim prilikama Zouga je bio zgroţen

divljaštvom kazne. Sada je kralj promatrao čovjeka ispred sebe i igrao

se kopljem u desnoj ruci, mršteći se i vrteći glavom, a zatim donese

odluku, te ispruţi oruţje prema čovjeku koji je klečao pred njime.

«Ovom oštricom otvori utrobu ţene koju voliš, izvadi van ono što

vrijeđa zakon i običaj - i stavi to u moje ruke. » Zouga nije spavao te

noći, a jednom je morao otrčati na rub šumice kako bi se ispovraćao

313

zbog uţasa kojem je svjedočio. U jutro sjećanje na djevojčine krikove

nije prestalo, ali kralj je bio veseo, gurajući zdjelu za zdjelom piva u

Zougina usta, prisjećajući se epizoda iz svojeg dugog ţivota, opisujući

scene iz djetinjstva i mladosti u dalekoj zemlji Zulua s određenom

staračkom nostalgijom. Zatim, iznenada, bez najave, naredi Zougi:

«Govori riječi iz svojeg papira. » Tiho je saslušao Zougine uvjete

koncesije, a na kraju se zamisli. «Loviti slonove i kopati rupe»,

promrmlja napokon. «To nije tako mnogo. Napiši da češ raditi te stvari

samo u zemlji ispod Zambezija, istočno od rijeke Invati i iznad

Limpopoa. » Ne potpuno uvjeren da kralj misli ozbiljno, Zouga brzo

napiše dodatak svojem dokumentu. Zatim usmjeri kraljevu drhtavu

ruku da napravi veliki kriţ ispod teksta. «Mzilikazi: njegov znak. »

Kraljevo zadovoljstvo stavljanja voštanog pečata pokraj znaka bilo je

gotovo dječje. Kad je bilo gotovo, on doda papir indunama da mu se

dive i nagne se prema Zougi. «Sad kad si dobio od mene što si htio,

htjet češ otići. » U reumatoznim očima bilo je ţaljenje i Zouga osjeti

krivnju, ali odgovori iskreno. «Ne mogu loviti po kišama, a mnogo posla

me čeka u mojoj zemlji preko mora. Moram iči, ali vratit ću se, Nkosi

Nkulu. » «Dajem ti put do juga, Bakela. Idi u miru i vrati se uskoro, jer

tvoja prisutnost mi godi, a riječi su mudre za tako mladog čovjeka. »

«Ostani u miru, Veliki slone. » Zouga ustane i napusti kraljevo dvorište,

laganog koraka i vedra duha. Imao je koncesiju u dţepu svoje tunike,

56 funta zlata u kovčegu, kamenu pticu Zimbabvea i tri krasne kljove

kojima će kupiti put. Put na jug, do Rta Dobre nade i Engleske bio mu

je otvoren.

Vjetar je dolazio od obale, slabi ostatak monsuna, ali nebo je bilo sivo,

a iz njega je padala kiša poput biserne prašine. Zastavnik Crne šale,

Ferris, bio je na svojoj promatračkoj smjeni dok se brod pribliţavao

kopnu, prenoseći svoja zapaţanja mornarima koji su brzo računali

udaljenost od obale i zapisivali to u navigacijske karte, tako da je

kapetan u svakom trenutku mogao provjeriti svoja vlastita

promatranja. Na pramcu je bio čovjek s utegom na uzici, mjereći

dubinu mora kojim je prolazio brod. Dubinu je očitavao prema

oznakama na uzici. «Dubina šest. » Clinton Codrington vodio je svoj

brod prema izvješćima mjerača i zastavnika Ferrisa, prema boji mora,

valovima i virovima na površini mora i mornarskom instinktu. Kartu je

prije trideset godina napravio kapetan R. N. Owen i uopće joj nije

vjerovao. «Smrad robova! », izjavi Denham oštro, a čovjek na jarbolu

vikne: «Dim! Dim na desnoj obali rijeke! » «Koliko daleko uzvodno? »

314

«Dvije milje ili više, gospodine! » Prvi put otkako je isplovio iz

zanzibarske luke, Clinton si je dozvolio povjerovati da je stigao do Rio

Savea na vrijeme da odgovori na poziv u pomoć ţene koju je volio.

»Pripremit ćemo se za akciju, gospodine Denham, ali ne izvlačite

topove. » Glas mu je bio ujednačen i normalan, ali poručnik mu se

nasmije. «Dobar put, Jupitera mi. Čestitam, gospodine», a posada se

nasmije dok su se poredali da dobiju sablje i pištolje. Clinton klimne

Denhamu dok je Crna šala dodirnula pješčano dno na sprudu,

otrgnula se od njega i jurnula u tamnozelene vode estuarija. «Sada

moţete izvući topove. » Odlagao je taj trenutak da odgodi promjenu

teţišta broda tijekom kritičnog prelaska spruda. Sada je pokazao svoje

zube i pod borbenim jedrom uplovio u labirint Rio Savea poput lasice u

zečju jazbinu. Brončani propeler vrtio se snaţno pod vodom, a posada

je bila naoruţana i spremna. Clinton prođe kroz prvi zavoj, slijedeći

duboki kanal između blijedih obala. Plima ih je snaţno gurala

naprijed, mjerač izvikivao dubinu vode, a Clinton pokušavao sakriti

nestrpljenje hladnim tonom kojim je izdavao zapovijedi. «Pogledajte

ovo! », izjavi Ferris i pokaţe pokraj broda. Pokraj njih je plutalo nešto

što je podsjećalo na balvan od ebanovine. Tek kad su se dovoljno

pribliţili Clinton shvati da je to ljudski leš, nadutog trbuha, okrugao i

sjajan od plinova, dok su mu udovi bili iskrenuti poput grana drveta

spaljenog gromom. Clinton ponovno usmjeri pozornost na brod, uz

mali izraz gađenja. Zaobišli su još jedan široki zavoj između šume

mangrova i otvorenog estuarija. Dim se dizao s obale rijeke, a kroz svoj

teleskop mogao je vidjeti tinjajuće ostatke dugih niskih građevina s

izgorjelim krovovima. Činilo se da su zapaljeni namjerno. Iznad

paljevine je letjelo mnoštvo ptica - lešinara, vrana, supova, te

marabua. Činilo se da se uzdiţu sve do trbuha niskih monsunskih

oblaka, zasjenjujući svjetlo svojim krilima. Tišinu su prekidali samo

povremeni slabi krikovi ptica, a rijeka je bila napuštena. Clinton i

njegovi časnici gledali su napuštenu rijeku Rio Save, zelenu i glatku od

obale do obale. Nitko nije govorio dok se Crna šala pribliţavala

uništenom i pocrnjelom naselju. Gledali su hrpe leševa bezizraţajnih

lica, skrivajući svoj uţas zbog gadne bolesti koja je vrebala u palminim

šumarcima i svoje razočaranje što je pristanište bilo prazno, a Huron

otišao. «Zaustavite stroj», Clinton prekine tišinu. «Usidrimo se. »

Denham i Ferris okrenuše se prema svojem kapetanu, a paţljivo

kontrolirana lica ispune se nevjericom i strahom; htio je poslati

skupinu na obalu. Vratit će se na brod s bolešću i bit će osuđeni na

315

propast. Pramčano sidro udarilo je u blato estuarijskog dna, a Crna

šala oštro se okrenula; plima ju je okrenula po duljini dok je sidro

drţalo pramac, pa je na kraju bila usmjerena niz rijeku prema moru.

Clinton odmah izda zapovijed: «Usporite», a zatim: «Sidro gore. » Vijak

parnog stroja ponovno se počeo okretati. Časnici se vidljivo opustiše, a

Denham se nasmiješi s olakšanjem. Kapetan je upotrijebio sidro samo

za što brţe okretanje broda u uskom kanalu. Kad se sidro vratilo na

palubu uprljano crnim blatom, Clinton izda novi niz zapovijedi. «S pola

snage naprijed. » To je bilo najbrţe što se usudio potjerati brod

rijekom. «Uvucite topove. » Nije bilo neprijatelja, a Crna šala bila je

mnogo lakša za upravljanje s uvučenim topovima. «Gosp. Ferris,

raskuţit ćemo brod. » Dim iz kanta s gorućim sumporom zacrvenjet će

im oči i privremeno zagaditi okus hrane i vode, ali Clintonov strah od

malih boginja nadilazio je udobnost, a osim toga, bilo koja promjena u

okusu govedine i tvrdog kruha na Crnoj šali bit će poboljšanje.

Osmijeh je bio kratak. Bio je zgranut pogledom na naselja s barakama,

a njegov bijes postao je hladan i oštar poput oštrice sablje za njegovim

pojasom. «Gosp. Denham», reče tiho, «molim vas, usmjerite brod prema

Dobroj Nadi. » Ode do ograde; s pola uma razmišljao je o sigurnom

izvođenju Crne šale iz smrdljive zelene rijeke na otvoreno more, a

druga polovica nastojala je riješiti problem sukoba s Huronom. Koliku

je prednost imao kliper nad njegovom topovnjačom? Pismo Robyn

Ballantyne bilo je poslano 16. studenoga, a danas je bio 27. Jedanaest

dana. To je bilo previše. Mogao se jedino nadati da je Robyn mogla

odgoditi isplovljavanje kao što je obećala. Clinton pogleda preko

ramena plavi stup dima koji je zamaglio obzorje. Koliko dugo su gorjele

te vatre? Ne više od tri ili četiri dana, pretpostavljao je. Ipak, to je bio

prevelik zaostatak. Vidio je Huron na vjetru i znao da je brz poput

lastavice. Čak i s osam stotina robova u skladištu i punim bačvama

vode, nadmašit će Crnu šalu na svakom vjetru jačem od povjetarca.

Njegova jedina nada bila je u zaobilasku koji je Huron morao napraviti

oko kontinenta kako bi uhvatio pasate, dok je Crna šala mogla ploviti

kraćim putom, uz samu obalu. Bila je to mala prednost, nekoliko

stotina liga, i na kraju će sve ovisiti o vjetru. Clinton se uhvati kako

udara stisnutom šakom u ogradu i gleda naprijed s takvom ţestinom

da su ga nezaposleni mornari na palubi gledali s čuđenjem. S naporom

se prisili poprimiti opušteni izraz i stavi ruke na leđa, pod kaput odore,

ali oči su mu još sijale, a usne bile bijele od stresa. Činilo mu se da do

izvođenja Crne šale na njen pravi kurs treba proći previše vremena za

316

njegovo strpljenje. Otišao je do govorne cijevi za prenošenje poruka u

kotlovnicu. «Ţelim punu brzinu koju moţete postići«, reče inţenjeru.

«Iza obzorja se nalazi dvadeset tisuća funta novca od nagrade, ali bjeţe

nam poput lisice, i trebat ću svaki mlaz pare koji mi moţete dati.

Uspravi se, a vjetar ošine njegovu blijedoplavu kosu. Pogleda u nebo i

vidje moćno kotrljanje monsunskih oblaka na vjetru. Huron će

vjerojatno upasti u najjače vjetrove, a s njegovim trupom i jarbolima to

će mu biti velika prednost. Znao je da ne postoji nikakva šansa pronaći

kliper na otvorenom moru, na milijunima četvornih milja vode - čak

niti borbena flota s punim eskadronom fregata postavljena na idealna

mjesta ispred bjegunca ne bi imala mnogo izgleda u pronalaţenju

jednog broda u tom vodenom beskraju. Clinton je znao da je njegova

jedina šansa da stigne do juţnog vrha kontinenta prije Hurona i

zauzme poloţaj kod uskog prolaza brodova kod vrha rta. Međutim, kad

Huron zaobiđe juţni rt, ispred njega će leţati cijeli Atlantik i ponovno

će se izgubiti u njemu. Clintonova vilica grčila se pri pomisli da

Amerikanac pobjegne na otvoreno more. Ako je zaista imao jedanaest

dana prednosti, moţda već putuje kraj stjenovitih litica vrha rta. Izbaci

tu misao iz glave i koncentrira se na cijeđenje svake trunčice brzine iz

svojeg broda.

Robyn je uzalud traţila način da odgodi Huronov odlazak iz Rio Savea,

iako je znala da bi njen uspjeh ugrozio ţivote na palubi. Međutim,

Mungo St John brzo je vratio svoju energiju i odlučnost nakon što je

njegova rana zacijelila, a učinci cijepljenja prošli. Pogođen Robyninim

upozorenjem o opasnosti zaraza s bojnih polja, ubrzao je ukrcavanje

robova na brod. Radili su i tijekom noći pod svjetlima baklja, a posada

je bila podjednako orna kao i kapetan da što prije napusti ovu prokletu

rijeku. Četiri dana nakon početka ukrcavanja, Huronove palube za

robove bile su na mjestu, a teret u njima; te je večeri na vrhuncu plime

Huron prešao preko pješčanog spruda, otvorio jedra i krenuo na put. U

jutro su uhvatili stabilne pasate i Mungo je okrenuo brod više prema

jugu, prema Aghulasu, s vjetrovima u jedrima. Čisti zrak otvorenog

mora koji je putovao tisućama milja prije no što je stigao do kopna

pomeo je brod, čisteći ga od odvratnog smrada robovskih naselja, a

Mungova striktna higijenska disciplina smanjivala je smrad robova na

palubama i impresionirala svojim mjerama opreza čak i Robyn.

Ţrtvujući jednu palubu za robove, podigavši prostor između svake

palube od tradicionalnih 20 inča na 32, omogućio je veću udobnost i

lakši pristup. U blagim uvjetima na moru, robovi su vjeţbali tijekom

317

cijelog dana; čak i oni na najniţim palubama dovođeni su na palubu u

gomilama od pedeset ljudi odjednom. Na glavnoj palubi tjerani su na

ples u ritmu plemenskog bubnja u koji je udarao tetovirani goli crnac,

a zveckanje njihovih lanaca i pjesma robova bili su ţalosna pozadinska

glazba. «Smiješan posao, to tetoviranje», Nathaniel se zaustavi da

pročavrlja s Robyn dok je promatrala tu predstavu. «Počinju tetovirati

djecu kako bi ih učinili odbojnim robovlasnicima, a neki od njih si

oštre ili izbijaju zube - kao onaj tamo. » Pokaţe na mišićavog čovjeka u

sredini skupine čiji su zubi bili zašiljeni poput zuba morskog psa.

«Neki od njih stavljaju kosti u noseve svojih kćeri, a drugi isteţu

njihove dojke - oprostite na izrazu, gospojo - ili stavljaju bakrene

prstene oko njihovih vratova dok ne izgledaju kao ţirafe, samo da ih

robovlasnici ostave na miru. Sada kaţu da su to postale oznake ljepote

među nevjernicima. Čudan ukus, zar ne, gospojo? » Robyn je vidjela da

će dodatni prostor i redovno vjeţbanje dobro utjecati na robove, a dok

su bili na glavnoj palubi, na čistom zraku, njihove palube ispirane su

morskom vodom iz brodskih pumpa i ribane jakom mješavinom vapna.

Međutim, čak ni to nije bilo dovoljno da spriječi smrad koji je polako

impregnirao brod. Svaki rob provodio je na palubi dva sata svakog

drugog dana, a dok su bili tamo, Robyn ih je pregledavala i traţila

znake bolesti i povreda. Prije povratka pod palubu, prisiljeni su popiti

smjesu od melase i limunovog soka kako bi se nadopunio njihov

jednostavan jelovnik od ţitne kaše i vode, i prevenirala pojava

skorbuta. Robovi su dobro reagirali na tretman i, začudo, počeli vraćati

teţinu koju su izgubili za vrijeme temperature koja je bila posljedica

cijepljenja protiv malih boginja. Robovi su bili rezignirani i poslušni,

iako je bilo izoliranih incidenata. Jednog jutra, kad je na palubu

dovođena nova skupina, jedna od njih, lijepa mlada ţena, uspjela je

osloboditi se okova i u trenutku kad je stigla na palubu potrčala je do

ograde i skočila preko nje u bijeli trag pjene iza klipera. Unatoč

činjenici da je još imala ţeljezne okove na zapešćima i člancima,

uspjela je dugo ostati na površini; bilo je strašno gledati kako polako

tone. Robyn je otrčala do ograde kako bi pratila ţenine napore,

očekujući da će Mungo spustiti čamac i spasiti ju, ali on je ostao tih na

komandnom mostu, jedva pogledavši preko krme prije no što se vratio

upravljanju brodom, dok se Huron udaljavao, a ţenina glava postaje

točka u plavoj vodi i zatim nestala ispod površine. Iako je Robyn

shvaćala da bi bilo nemoguće zaustaviti kliper i stići do ţene prije no

što potone, bijesno je promatrala Munga na drugoj strani palube,

318

ţeleći da postoje riječi kojima bi izrazila svoju ljutnju i prijezir. Te je

noći leţala budna u svojoj kabini, pokušavajući smisliti na koji bi

način zaustavila napredovanje klipera prema Rtu Dobre Nade.

Pomišljala je da ukrade jedan od čamaca i otplovi tijekom noći,

prisilivši tako Munga da se vrati i potraţi ju. Trebalo joj je svega

nekoliko minuta da shvati kako bi za spuštanje čamca trebao tucet

snaţnih ljudi, a čak i kad bi joj to uspjelo, nije bilo sigurno da bi

Mungo zastao i minutu. Vjerojatno bi otplovio i ostavio ju, baš kao i

robinju. Pomišljala je da zapali vatru na brodu, prevrćući svjetiljku na

glavno jedro i stvori toliko štete da natjera Huron na pristajanje u

najbliţu luku, Lourenco Marques ili Port Natal, radi popravka, što bi

dalo Crnoj šali vremena da ih stigne. Zatim zamisli osam stotina

robova u lancima kako gore u skladištu gdje bi vatra mogla podivljati,

no, zadrhti te odbaci ideju i pokuša zaspati. To joj nije uspijevalo. Na

kraju, njena prilika došla je od najneočekivanijeg izvora, Tippooa.

Golemi časnik imao je slabost, jedinu slabost koju je Robyn mogla

primijetiti. Uţivao je u hrani, i bio, na svoj način, gurman. Pola

skladišta bilo je ispunjeno delikatesama koje je skupljao i nije ih dijelio

s drugima. Bilo je tu sušenog i dimljenog mesa i kobasica, smrdljivih

sireva zbog kojih su joj na oči izbijale suze, te drveni sanduci konzerva

i boca s hranom, iako, kao musliman, nije uzimao alkohol. Njegov

apetit bio je jedna od brodskih šala, i Robyn je čula kako ga Mungo

zadirkuje za stolom. «Da nema vaših zaliha, gospodine prvi časniće,

imali bismo mjesta za još stotinu crnih ptičica u našim skladištima«,

«Kladim se da vas taj vaš trbuh košta više od harema ekstravagantnih

ţena», «Zaboga, gospodine Tippoo, ali to što jedete je trebalo dobiti

kršćanski pokop prije mjesec dana. » Jedno od Tippoovih omiljenih

predjela bila je posebno virulentna riblja pašteta zapakirana u

konzerve od pola funte. Upute na konzervi bile su: Namaţite tanko na

biskvit ili kruh, ali Tippoo bi je jeo ţlicom iz konzerve, pojevši pola

funte bez pauze, očiju napola zatvorenih, smiješeći se kao anđeo.

Četvrte noći nakon što su napustili Rio Save, počeo je večeru

konzervom svoje paštete, ali kad je probio poklopac svojim noţem,

začulo se oštro šištanje plina, a Mungo St John ga pogleda iznad

svojeg tanjura graškove juhe. «Naduta je, gosp. Tippoo. Ne bih je jeo na

vašem mjestu. » «Ne», sloţi se Tippoo. «Ali vi niste ja. » Zvali su Robyn

malo prije ponoći. Tippoo je bio u grčevima, presavijen agonijom,

nadutog tvrdog trbuha poput kamena. Povraćao je sve do tada, a sada

je iz njega izlazila samo krvava ţuč. «To je trovanje ptomainom», reče

319

Robyn Mungu. Bilo je to prvi put da mu se izravno obrati od onog jutra

u Rio Saveu, a glas joj je bio hladan i formalan. «Nemam lijekove za to.

Morat ćete pristati u luku gdje moţe dobiti tretman. U Port Natalu je

vojna bolnica. « »Doktorice Ballantyne», odgovori joj Mungo formalno,

ali osmijeh je vrebao iza zlatnih očiju. «Majka gosp. Tippooa je bila noj,

on moţe probaviti kamenje, čavle i slomljeno staklo. Vaša briga, koliko

god bila dirljiva, nije na mjestu. Do sutra u podne će biti spreman za

borbu, bičevanje ili proţdiranje vola. » «A ja vam kaţem da će bez

tretmana biti mrtav za tjedan dana. » Međutim, pokazalo se da je

Mungova prognoza točna, jer povraćanje je do jutra prestalo, a Tippoo

je naizgled očistio crijeva od otrovne ribe. Robyn je bila prisiljena

donijeti odluku na koljenima u svojoj kabini. «Oprosti mi, Gospode, ali

osam stotina tvoje djece je okovano ispod palube u ovom prljavom

zatvoru, a ja ga neću ubiti - uz tvoju pomoč, neću ga ubiti. » Zatim

ustane i brzo poče raditi. Upotrijebila je otopinu peperminta da priguši

okus i stavila u medicinsku čašu petnaest kapi esencije ipecacuanha,

što je bila trostruka doza od preporučene za najsnaţnije ljude poznate

medicini. «Popijte to», reče Tippoou. «Smirit će vam ţeludac i izliječiti

proljev. « Kasnije tog poslijepodneva ponovila je dozu, ali posilni je

morao pomoći Tippoou da podigne glavu kako bi mu ulila tekućinu u

usta. Učinak je bio dovoljno snaţan da zbuni čak i Robyn. Nakon sat

vremena poslala je po Munga, a posilni se vratio s porukom: «Kapetan

kaţe da brod zahtijeva punu pozornost i ispričava vam se, doktorice. «

Kad je Robyn izišla na palubu, Mungo je bio za ogradom sa

sekstantom u ruci, čekajući da se pojavi sunce. «Tippoo umire», reče

mu. «A ja ću prvi put vidjeti dan», odgovori Mungo ne odvraćajući

pogled s instrumenta. «Sada konačno znam da ste čudovište bez

ljudskih osjećaja«, šapne ona oštro, a u taj trenutak sunce obasja

palubu kroz rupu u oblacima. «Stani kraj kronometra», pozove Mungo

signalista, a zatim: «Pazi! » kad je sunčeva slika lagano odskočila poput

gumene lopte na tamnoj liniji obzorja. «Izvrsno», promrmlja zadovoljno,

spuštajući sekstant i čitajući visinu sunca. Pozove signalista da

zabiljeţi njegovu opservaciju. Tek tada se ponovno okrene Robyn.

«Siguran sam da ste krivo procijenili teţinu Tippoove bolesti. »

«Pogledajte sami», pozove ga ona. «To i namjeravam, doktorice. « Mungo

uđe u Tippoovu kabinu i zastane. Njegov izraz se promijeni, a osmijeh

nestane. Bilo je jasno da je Tippoo ozbiljno bolestan. «Kako ste, stari

prijatelju? », upita ga tiho. Bilo je to prvi put da Robyn čuje ovakvo

obraćanje nekomu. Podigne ruku i stavi je na čelo svojeg časnika.

320

Tippoo okrene ćelavu glavu prema Mungu i pokuša se nasmijati. Bio je

to hrabar napor. Robyn osjeti strašnu krivnju zbog patnje koju je

izazvala i zbog svjedočenja ovom privatnom, neobično intimnom

trenutku između dvojice čvrstih i opasnih ljudi. Tippoo se pokuša

podignuti, ali napor samo proizvede dugi uzdah iz njegovog grla, i

uhvati se za trbuh objema rukama, privlačeći koljena u agoniji, a zatim

očajnički okrene glavu kad je nova navala mučnine zgrčila njegovo

tijelo. Mungo zgrabi kantu i stavi mu je pod glavu, ali iz njega iziđe

samo malo krvi i smeđe ţuči. Kad je pao natrag na leţaj,

neravnomjerno je dahtao, okupan znojem. Oči su mu se izvrnule u

jabučicama dok se nije vidio samo polumjesec zjenica. Mungo je stajao

kraj njegovog leţaja punih pet minuta, pogrbljen i paţljiv, njišući se

lagano zbog kretanja broda, šuteći. Obrve su mu bile skupljene, a

pogled dalek i Robyn shvati da donosi vaţnu odluku - prijateljstvo

nasuprot gubitku broda i moţda vlastite slobode, jer odlazak u

britansku luku s robovima pod palubom bio je strašan rizik. Čudno

kako se sada, kad je Mungo pokazao svoju blaţu stranu, njena

simpatija vratila punom snagom i kako se osjetila zlom i jeftinom zbog

igranja na njegove najdublje osjećaje i zbog mučenja velikog ţutog

muslimana. Mungo tiho i odlučno opsuje, i iziđe iz kabine, još uvijek

pognut. Robynina privlačnost pretvori se ponovno u odvratnost i

razočaranje. Odvratnost što čak niti ţivot starog i odanog prijatelja nije

značio ništa tom okrutnom i nemilosrdnom čovjeku kojega je bila

osuđena voljeti, a razočaranje što njen plan nije uspio i što je izazvala

Tippoovu patnju bez ikakvog učinka. Umorno sklizne kraj njegovog

leţaja, uzme krpu natopljenu morskom vodom i očisti ţutu glavu.

Tijekom dugog putovanja Atlantikom, Robyn je postala osjetljiva na sva

Huronova raspoloţenja, osjećala je palubu pod svojim nogama i

zvukove trupa na različitim morima i vremenskim uvjetima. Sada je

osjetila kako se pod ispod nje oštro zanjihao. Začuje bose noge na

palubi koje su okretale jedra. Huron je sada primao vjetar s krme i

plovio lakše. «Promijenio je kurs prema zapadu», dahne ona podigavši

glavu. «Uspjelo je. Ide u Port Natal. Hvala ti Gospode, uspjelo je. »

Huron je pristao daleko od obale, izvan linije zaljeva, tako da nije bio u

zaklonu koji je pruţala litica Port Natalove prirodne luke. Čak i s jakim

teleskopom, promatrač na obali ne bi mogao vidjeti detalje Huronovog

tereta. Međutim, zbog toga se brod valjao na nemirnom moru i vjetru,

poteţući lanac sidra. Na glavnom jarbolu bila je zastava sa zvijezdama i

prugama njegove zemlje, a ispod toga, ţuta zastava «Quebec» koja je

321

upozoravala - «Dalje od mene! Na brodu je zaraza! » Mungo St John

postavio je naoruţanu straţu s obje strane broda, te na pramac i

krmu. Unatoč Robyninim protestima, bila je zatvorena u kabinu

tijekom boravka broda pred Port Natalom s naoruţanim straţarom

pred vratima. «Itekako ste svjesni razloga za to, doktorice Ballantyne. »

Mungo je mirno odgovarao na njene proteste. «Ne ţelim da

komunicirate na bilo koji način sa svojim zemljacima na obali. » Mungo

je osobno odabrao ljude koji su prevezli Tippooa na obalu; imali su

upute da upravitelju luke kaţu kako je na brodu epidemija malih

boginja i mole da se drugi brodovi ne pribliţavaju Huronu. «Mogu vas

čekati samo tri dana. » Mungo se nagne nad Tippoovu nosiljku. «To je

sve što mogu dozvoliti. Ako se do tada ne oporavite dovoljno, morat

ćete ostati do mojeg povratka, za oko pet mjeseci. » Stavi koţnu vrećicu

ispod Tippoovog pokrivača. «A ovo će vam platiti troškove u

međuvremenu. Oporavite se, gosp. Tippoo, trebam vas. » Robyn mu je

prije nekoliko minuta dala novu dozu peperminta i ipecacuanhe, pa je

Tippoo mogao odgovoriti samo bolnim šapatom. «Čekat ću vas,

kapetane Mungo, koliko god bude trebalo. » Mungov glas bio je

promukao kad se uspravio i obratio se mornarima koji su nosili

nosiljku. «Postupajte paţljivo s njim. » Tri dana Robyn se znojila i

nervirala u maloj zagušljivoj kabini, pokušavajući skratiti vrijeme

pišući dnevnik, ali ometala ju je svaka buka s palube, jer očekivala je

salvu s britanske topovnjače, ili napad mornara na Huronovu palubu.

Trećeg jutra, Tippoo se vratio na brod i popeo bez pomoći na palubu.

Bez novih doza ipecacuanhe njegov oporavak je zapanjio vojne

liječnike, ali bio je mršav toliko da mu je koţa visjela s lica kao

buldogu, a trbuh se smanjio da je morao vezati hlače uţetom. Njegova

koţa bila je blijedoţute boje drevne slonovače, a bio je tako slab da se

morao odmoriti kad se popeo na palubu. «Dobrodošli, gosp. Tippoo»,

vikne Mungo s komandnog mosta. «Ako ste završili svoj praznik na

obali, zahvalio bih vam kad biste odmah pokrenuli brod. » Dvanaest

dana kasnije, boreći se s nestalnim vjetrovima, Mungo St John

promatrao je svojim teleskopom otvorena usta False Baya. S njegove

desne strane bio je prepoznatljivi crni vrh Hangklip oblikovan poput

leđne peraje morskog psa, a s druge strane je leţao najjuţniji vrh

afričkog kontinenta, Cape Point, sa svjetionikom iznad strmih vlaţnih

litica. Bio je prekrasan ljetni dan, a lagani vjetrić iscrtavao je tamne

mrlje na satenskoj površini tamnoplavog mora. Morske ptice su

lebdjele u zraku poput snijeţnih pahuljica, u golemim jatima

322

raštrkanim preko obzorja. Huronu je trebalo pola dana da obiđe oko

rta i krene kursom koji će ga povesti Atlantikom preko ekvatora do

Charleston Roadsa. Kad su bili na novom kursu, Mungo St John je

provjeravao druga jedra koja su bila na vidiku. Bilo ih je devet, ne

deset, jer na moru se pojavilo još jedno, vireći iza obzorja. Bile su to

male ribarske brodice iz Hout Baya i Table Baya, a morske ptice su se

rojile iznad njih. Većina ih je bila između Hurona i kopna, a sve su bile

ogoljenih jarbola ili pod radnim jedrima, vukući za sobom svoje mreţe.

«Evo broda za vas! », izjavi Tippoo. Dodirnuvši Mungovu ruku kako bi

mu privukao paţnju, a kad je ovaj okrenuo teleskop prema kopnu,

promrmlja sa zadovoljstvom dok je Istočnoindijski brod dolazio iz

smjera ulaza u sam Table Bay. Bio je prekrasan kao i Huron, jedara

podignutih u nebo, crveno-bijelog trupa. Dva lijepa broda na

suprotnim kursovima zaobišli su se na udaljenosti od dva kabla, a

časnici su gledali jedni druge kroz teleskope s profesionalnim

interesom i poštovanjem. I Robyn je bila na ogradi Hurona, gledajući

prema kopnu. Blizina lijepog broda nije je zanimala, već planina

ravnog vrha s koje nije mogla odvratiti pogled. Bila je tako blizu,

predstavljajući njenu nadu, njene prijatelje, britanskog guvernera i

eskadrone Capea. Kad bi samo znali da je zarobljenica na brodu

trgovca robljem. Misao joj prekine nagli pokret koji je uhvatila kutom

oka -čudno kako je primjećivala najmanje Mungove pokrete, najmanje

promjene izraza lica - a sada je vidjela da je okrenuo leđa

istočnoindijcu koji je odlazio i gledao paţljivo na Huronovu desnu

stranu, napetog izraza, tijela nabijenog latentnom energijom. Ruke

koje su drţale cijev teleskopa bile su bijele od napetosti. Brzo pogleda

u smjeru teleskopa i prvi put primijeti sitan komadić bjelila koji nije

nestao poput zapjenjenih vrhova valova, već bio stalan i svijetao na

suncu, iako je, dok je gledala, lagano mijenjao oblik - je li to bila njena

mašta ili se iza bjeline vidjela tanka tamna lelujava linija i širila se u

smjeru vjetra? «Gosp. Tippoo, što mislite o onom jedru? » Čula je brigu

i uzbunjenost u Mungovom tonu i srce joj divlje poskoči, s nadom i

strahom izdajice.

Za Clintona Codringtona bila je to očajnička utrka niz istočnu obalu

juţne Afrike, puna dugih dana i besanih noći neprekidnog napora, kad

su se nada i očaj borili jedno s drugim. Svaka promjena u smjeru

vjetra ga je alarmirala ili ohrabrivala, jer će ubrzati ili usporiti plovidbu

klipera kojega je dostizao. Mirno vrijeme ga je oduševljavalo, a pojava

jugoistočnih vjetrova ubijala njegov duh. Zadnjih dana pojavila se i

323

nova briga. Spaljivao je svoj ugljen velikom brzinom, i njegov inţenjer

došao je na palubu, mali crvenokosi Škot zamrljan mašću i ugljenom

prašinom, pa se činilo da pati od neizlječive bolesti. «Lopate već

udaraju dno skladišta s ugljenom«, reče Clintonu sa ţaljenjem.

«Upozoravam vas, gospodine, da nećemo uspjeti ako. » «Spalite

namještaj broda ako morate», otrese se Clinton na njega. «Moţete

početi s mojom kabinom, neću je trebati. » Inţenjer je htio nastaviti

raspravu, ali Clinton doda: «Nije me briga kako ćete to učiniti, gosp.

MacDonalde, ali ţelim punu paru u kotlovima dok ne stignem do Cape

Pointa, i još jednom kad brod povedem u akciju. » Stigli su do

svjetionika na Cape Pointu nekoliko minuta nakon ponoći sljedeće

noći, a Clintonov glas bio je promukao od slabosti i olakšanja kad se

nagnuo nad cijev za prenošenje poruka. «Gosp. MacDonald, moţete

smanjiti vatre, ali neka peći budu tople i spremne za rad. Kad budem

ponovno trebao paru, bit će to u ţurbi. » «Pristat ćete u Table Bayu da

uzmete nove zalihe, naravno, gospodine? » «Reći ću vam kada», obeća

Clinton i zatvori poklopac cijevi, izravnavši je. Mornarička baza Capea

leţala je na svega nekoliko sati od njih. Do zore bi morao napuniti

Crnu šalu ugljenom, vodom i svjeţim povrćem. Međutim, Clinton je

znao da će, čim spusti sidro u zaljev, admiral Kemp ili netko od

njegovih predstavnika krenuti na brod i njegovo neovisno

zapovjedništvo bit će gotovo. Bit će smatran vrlo mladim

zapovjednikom čije novije akcije zahtijevaju mnogo objašnjenja. Što je

bliţe Clinton bio zgradi Admiraliteta, glasnija su bila upozorenja Sira

Johna Bannermana u njegovim ušima. Bio je prisiljen trezvenije

razmotriti svoj poloţaj. Uzbuđenje zbog napada na arapske robovske

nastambe i zarobljavanje punih brodova na otvorenom moru odavno se

ohladilo, i Clinton je shvatio da, kad jednom uđe u Table Bay, neće

moći izići tjednima, a moţda i mjesecima. Njegovim neposrednim

planovima nije odgovaralo da ga prepoznaju s kopna, jer Kemp će

odmah poslati brod s naređenjem da se suoči sa suđenjem i kaznom.

Clinton se nije bojao najveće mornaričke kazne, bio je indiferentan

prema prijetnji koja je visjela nad njegovom karijerom u tolikoj mjeri

da je i sam bio iznenađen. Imao je samo jednu ţelju, samo jedan cilj na

umu, koji je zasjenjivao sve drugo. Mora dovesti svoj brod u poloţaj da

presretne Huron kad ovaj obiđe Rt Dobre Nade, ako to već nije učinio.

Nitko i ništa neće ga spriječiti u tome. Nakon toga će se suočiti s

tuţiteljima s potpunom ravnodušnošću. Prvo Huron i Robyn

Ballantyne, sve je pokraj toga bilo beznačajno. «Gosp. Denham», pozove

324

svojeg poručnika preko tamne palube. «Postavit ćemo noćnu ophodnju

na deset milja od Cape Pointa, i odmah me pozovite ako primijetite

svjetla nekog broda. » Kad se Clinton bacio na svoj leţaj, odjeven i u

čizmama, osjeti prvi mir od napuštanja zanzibarske luke. Učinio je sve

što je bilo u njegovoj moći da stigne do Cape Pointa prije Hurona, a

ostalo je bilo u rukama Boga - a njegova vjera u Boga se

podrazumijevala. Gotovo odmah je zaspao, a posilni ga probudi sat

prije zore. Ostavio je šalicu kave pokraj leţaja i poţurio na palubu,

stigavši nekoliko sekunda prije poručnika Denhama. «Nije bilo brodova

tijekom noći, gospodine, reče Ferris, koji je bio na smjeni i pozdravi ga.

«Vrlo dobro, gosp. Ferris», reče Clinton. «Odmah ćemo postaviti dnevnu

straţu. » Do trenutka kad je svjetlo bilo dovoljno jako da promatrači na

obali vide detalje, Crna šala taktički se povukla iza obzorja i trebalo bi

oštro oko da se primijeti povremeno bljeskanje njenih jedara, a kamoli

da se prepozna brod i izvijesti admirala Kempa da se njegov neposlušni

kapetan vratio. S jarbola Crne šale kopno je bilo niska nepravilna

distorzija na obzorju, ali brodovi koji plove oko Capea bit će mnogo

milja bliţe od kopna. Huronov jarbol bio je visok gotovo stotinu i

pedeset stopa, a jedra mu sjaje poput svjetionika, i ako se ne spuste

magle, što je bilo malo vjerojatno u ovo doba godine, neće im izmaći.

Jedina stvar koja ga je grizla poput čira dok je hodao palubom, bila je

da je Huron već odavno otplovio na sjever na vjetru koji je puhao

kontinuirano jačinom orkana, i da je već izgubljen u zelenim

prostranstvima juţnog Atlantika, ostavljajući Crnu šalu da čuva vrata

praznog kaveza. Nije dugo morao razmišljati, s osmatračnice na vrhu

jarbola stigne uzvik, i Clintonovi ţivci poskoče u očekivanju. «Što

mislite o njemu? », vikne kroz megafon. «Mali luger. » i očekivanje

splasne. Ribarski brod iz Table Baya, bit će ih još mnogo, ali svaki

puta će osjetiti divlji nalet uzbuđenja, pa će do noći njegovi ţivci biti

rastrgani, a tijelo bolno od iscrpljenosti. Čak i nakon što je izdao

zapovijedi za noćnu straţu, nije se mogao odmoriti, jer tri puta tijekom

noći pozivali su ga iz kabine i on se penjao na palubu dok je Crna šala

kretala ispitati pokretne svjetiljke koje su svjetlucale crvenim i zelenim

sjajem u tami. Svaki put osjetio bi isto uzbuđenje, pa čeličenje ţivaca

za trenutačnu akciju, a zatim razočaranje kad bi se pokazalo da se

radi o malom trgovačkom brodu. Topovnjača bi se brzo odmaknula da

je ne prepoznaju i izvijeste Table Bay. U zoru, Clinton je ponovno bio

na palubi dok je topovnjača kretala na mjesto svoje dnevne straţe. Bio

je ometan izvješćima osmatrača s jarbola o jedrima koja su nailazila i

325

mračnim izvješćem škotskog inţenjera zamrljanog ugljenom. «Nećemo

izdrţati još dan, gospodine«, reče mu MacDonald. «Iako loţim samo

toliko ugljena da strojevi rade, ostala nam je još samo kanta ili dvije. »

«Gospodine MacDonald», prekine ga Clinton, pokušavajući zadrţati

svoj temperament pod kontrolom i sakriti iscrpljenost. «Ovaj će brod

ostati na straţi dok ne izdam drukčiju zapovijed, i nije me briga što

ćete spaliti, ali morate mi dati paru kad je zatraţim od vas -ili

zaboravite najdeblji sveţanj novca za hvatanje trgovaca robljem na

kojega ćete ikad naići. » Unatoč ovom obećanju i prijetnji, Clintonove

nade su brzo tonule. Straţarili su ovdje više od jednog dana i noći - a

nije mogao zamisliti da je toliko pretekao brzi kliper, ne osim ako nije

bio na čudesan način zadrţan. Svaki sat povećavao mu je sigurnost da

je kliper pobjegao, odnoseći zauvijek svoj teret i ţenu koju je volio.

Znao je da bi se trebao odmoriti, ali kabina ga je gušila u ljetnoj

vrućini i osjećao se poput uhvaćene ţivotinje. Ostajao je na palubi,

nesposoban biti na miru više od nekoliko trenutaka; proučavao je

karte i igrao se navigacijskim instrumentima, pa ih ponovno bacao i

nastavljao nervozno hodati, pogledavajući prema osmatračnici na vrhu

jarbola. Krstario je brodom očigledno namjeravajući pronaći neku

grešku ili kritizirati mornare, tako da su časnici s brigom promatrali

njegovu visoku priliku, a straţari na palubi bili su tihi i mirni, ne

usuđujući se pogledati u njegovom smjeru, dok njegov glas nije

odjeknuo hladnim bijesom koji ih je sve ukočio. «Gospodine Denham»,

poručnik gotovo dotrči na poziv, «ova paluba je svinjac. Koja je

ţivotinja odgovorna za ovu prljavštinu? » Na bijelim daskama bila je

smeđa mrlja soka od duhana i Denham je pogleda na trenutak prije no

što će izdati niz zapovijedi tucetu ljudi. Aktivnost je bila tako

intenzivna, a atmosfera naelektrizirana dok su kapetan i poručnik

stajali iznad četiri čovjeka na koljenima koji su ţustro ribali mrlju, dok

su drugi nosili kante morske vode, a treći radili na pumpi, da nitko

gotovo i nije čuo krik s osmatračnice. Prepoznao ga je Ferris i viknuo

na megafon. «Što mislite o njemu? » «Ima plitki trup, ali to je brod s

četiri jarbola, četvrtastih jedara. » Aktivnost na palubi u trenutku

prestane, sve se glave podignuše dok je osmatrač opisivao brod.

«Sprema se zaobići rt, sada kreće kursom sjever-sjeverozapad. »

Clinton Codrington se pokrenuo prvi. Zgrabi teleskop iz poručnikove

ruke i otrči do ograde. S teleskopom ispod ruke, počne se penjati uz

konopce. Penjao se postojano, bez zastajanja, čak niti kad je stigao do

gornje katarke i balansirao na njoj nekoliko trenutaka stotinu stopa

326

iznad palube koja se ljuljala. Kad je stigao do osmatračnice na vrhu i

uskočio u nju, dah mu je bio suh u grlu, a krv mu je pjevala u ušima.

Nije se tako penjao otkako je bio običan mornar. Osmatrač se pokušao

smanjiti što je više mogao, jer u platnenoj košari nije bilo mnogo

mjesta, te pokaţe brod kapetanu. «Tamo je, gospodine. « Njihanje Crne

šale bilo je naglašeno na visokoj njihaljci jarbola i obzorje se pomicalo

u otvoru Clintonovog teleskopa dok ga je pokušavao fokusirati. Bila je

to vještina koju nikada nije u potpunosti svladao, ali to sada nije bilo

vaţno, jer kad su se pravilne bijele piramide jedara pojavile u

teleskopu, nestale su njegove zadnje sumnje i njegovo srce poskoči od

radosti. Glas mu je bio sputan emocijama dok je dovikivao sitnim

prilikama na palubi. «Okrenite brod prema istoku, gosp. Denham.

Punom parom naprijed. » Iako nije u potpunosti došao do daha, iskoči

iz osmatračnice i jurne dolje brţe no što se penjao. U brzini je kliznuo

zadnjih pedeset stopa niz uţe i nije primijetio kako mu prţi dlanove

ruku. U trenutku kad je skočio na palubu, Crna šala je zauzimala novi

kurs. Denham je već pozvao mornare na palubu, očekujući novu

zapovijed. «Pripremit ćemo se za akciju, gosp. Denham», dahne

Clinton, lica tamnog od krvi, safirnih očiju blistavih od borbene

poţude. Svi časnici Crne šale nosili su mačeve za pojasevima, jedino je

Clinton odabrao sablju, jer volio je teţe oruţje. Igrao se drškom dok im

je tiho i ozbiljno govorio. «Gospodo, imam sigurne dokaze da brod

ispred nas prevozi robove. « Denham se nervozno nakašlje, a Clinton

ga preduhitri. «Takoder sam svjestan da je to američki brod i u

običnim okolnostima ne bismo ga mogli zaustaviti. » Denham klimne s

olakšanjem, ali Clinton neumoljivo nastavi: «Medutim, dobio sam poziv

od jednog podanika Njenog Veličanstva, doktorice Robyn Ballantyne

koju svi dobro znate, i koja je zarobljena na Huronu protiv svoje volje.

Znam koje su moje duţnosti u tim okolnostima. Namjeravam doći na

Huron, a ako se budu opirali, namjeravam se boriti protiv njih. »

Zastane i pogleda njihova šokirana lica. «Oni među vama koji

prigovaraju mojoj odluci, trebali bi to odmah zapisati u brodski

dnevnik, što ću ja potpisati. « Olakšanje je bilo trenutačno, jer malo

drugih kapetana bilo bi tako popustljivo. Potpiše svoje ime ispod

stavke u brodskom dnevniku i vrati pero u stalak. «Sada kad su

formalnosti riješene, gospodo, hoćemo li zaraditi našu nagradu? «

Clinton se nasmiješi prvi put otkako su napustili zanzibarsku luku,

pokazujući snjeţnobijela jedra koja su bila jasno vidljiva ispred pramca

Crne šale. Još dok je govorio, iz visokog dimnjaka iznad njih grune

327

tamna erupcija dima, a parni stroj se oglasi štropotom. Kazaljka na

indikatoru stroja pomakne se na «Stroj u pripremi. Crna šala je imala

paru u kodovima. Clinton priđe indikatoru i ručicom ga dovede u

poloţaj «Puna para», a paluba zavibrira ispod njega kad je brod jurnuo

naprijed, lomeći valove u eksplozijama bijele pjene.

«Zaboga, pribio nas je o kopno. » Mungo reče nonšalantno, čak se

lagano smiješeći Tippoou dok je spuštao teleskop i brisao ga u rukav

košulje. «Morat ćemo juriti poput samog vraga da mu izbjegnemo i

stignemo na otvoreno more. Gosp. Tippoo, hoćete li biti dobri i podići i

zadnje jedro koje imamo? « Ponovno podigne teleskop, dok je Tippoo

izvikivao njegove zapovijedi. «To je malo previše sreće za jednog

čovjeka», promrmlja Mungo na glas. «Prevelika je koincidencija da

jedini čovjek kojeg ne ţelim susresti bude na jedinom mjestu na svim

oceanima na kojem ga ne ţelim sresti. » Ponovno spusti teleskop i

popne se na komandni most kako bi promatrao glavnu palubu. Robyn

Ballantyne bila je kod ograde, gledajući indigo plavu vodu i mrlju

tamnog dima, još uvijek daleko na moru, ali sve bliţe i bliţe. Išla je

prema točki daleko ispred Huronovogelegantnog pramca u kojoj će se

sastati kursovi dva broda. Osjeti na sebi Mungov pogled i podigne šal s

glave tako da joj je tamna kosa ispala van i zaplesala oko lica. Haljina

joj je bila vjetrom priljubljena o noge, pa se morala lagano nagnuti

naprijed kako bi odrţala ravnoteţu. Podigne bradu i pogleda Munga,

prkosnog izraza na licu dok je gledala kako paţljivo odgriza kraj jedne

od svojih dugih cigara i pali je svojim Vesta upaljačem bez da ju je

prestao gledati. Zatim lagano dođe do nje. «Vaš prijatelj, doktorice

Ballantyne? » Smiješak je bio samo na njegovim usnama. Oči su mu

bile ledene. «Molila sam se svaku noć da dođe. Otkako sam mu poslala

pismo. » «Ne poričete tu izdaju? » «Ponosna sam što sam mogla obaviti

svoju kršćansku duţnost. » «Tko je odnio pismo? » «Nitko od vaše

posade, gospodine. Poslala sam ga po vlasniku Omani dhowa. »

«Shvaćam. » Glas mu je bio tih, ali oštar poput ţalca. «A što je s

Tippoovom bolešću, bi li liječnik moţda otrovao pacijenta? « Ona spusti

pogled, ne mogavši se suočiti s optuţbom. «Hoćete li biti tako ljubazni,

doktorice Ballantyne, da se vratite u svoju kabinu i ostanete tamo dok

vam ne dam dozvolu za izlazak. Na vratima će biti naoruţani straţar. »

«Bit ću kaţnjena? » «Nitko me ne bi krivio kad bih vas bacio preko

ograde i ostavio vašim sunarodnjacima. Međutim, ja mislim na vašu

sigurnost. Ova će paluba postati nezdravo mjesto u vrlo skoroj

budućnosti i svi ćemo biti prezauzeti da bismo brinuli o vama. » On

328

pogleda naprijed, a zatim na dim Crne šale, procjenjujući brzinu i

kutove okom moreplovca. Nasmiješi se. «Prije no što odete, htio bih da

znate da su svi vaši napori bili gubitak vremena - pogledajte tamo! »

Pokaţe naprijed prema brdovitoj liniji obale, a ona prvi put ugleda da

je more ispred njih crno poput ugljena, i ključa divljim valovima

ukrašenim bijelim krijestama. «Tamo je vjetar», reče Mungo. «Tamo

silazi niz planine, i uhvatit ćemo ga prije no što dođete do svoje kabine.

» Nasmije se s olakšanjem i povjerenjem. «Kad uđemo u taj vjetar, malo

je brodova na oceanima koji bi mogli i na trenutak dostići Hurona, a

kamoli ga pobijediti u utrci. » Nakloni joj se podsmješljivo, u parodiji

gracioznih juţnjačkih manira. «Dobro pogledajte tu ruţnu parnu kutiju

prije no što odete, gospođo, više je nećete vidjeti. A sada, ako biste me

ispričali. » Okrene se od nje i otrči uz stube. Suze bijesa zamaglile su

joj vid. Robyn se uhvati za ogradu i pogleda preko uskog pojasa mora

prema topovnjači; već je mogla vidjeti trup i obojene otvore za topove.

Počela se nadati da se Mungo St John samo hvalisao, jer činilo se da

Crna šala dostiţe visoki kliper, a vjetar je još uvijek bio daleko ispred.

Netko s poštovanjem dodirne njeno rame. Nathaniel je stajao kraj nje.

«Kapetanova zapovijed, gospojo, moram vas odvesti u kabinu. »

Clinton se nagnuo naprijed stojeći na prstima, kao da će tako ubrzati

brod, poput jahača koji tjera konja na skok. I on je vidio vjetar na

površini mora i znao što to znači. Visoki kliper činio se lijenim poput

dame iz visokog društva, a Crna šala je stenjala pokušavajući ga

presresti najkraćim putem. Ako oba broda zadrţe svoje brzine i kurs,

srest će se na oko jedanaest nautičkih milja ispred. Clinton je jasno

mogao vizualizirati točno mjesto susreta, baš izvan točke na kopnu

označene na njegovim mapama kao «Bakoven Point». Huron je išao

svojim kursom. Nije se mogao pribliţiti kopnu, a karte su pokazivale

da su daleko od obale plićaci i stijene - jedna od njih je bila ispred,

blizu pramca, pokazujući svoja granitna leđa. Huron je bio u zamci, i

bijeg je bio moguć jedino ako dodatno ubrza da izmakne dometu

topova. Ta je šansa bila ispred njega, na manje od tri milje. Ispod

palube se začuje glasan udarac i Clinton nervozno pogleda Ferrisa.

«Pogledajte što je», otrese se i nastavi gledati kliper. Trebao je proći još

samo tri kratke milje, ali Clinton primijeti da je veliko četvrtasto jedro

počelo lagano lelujati na promjenjivim strujama s planine. «Molim te,

Boţe! », šapne Clinton, a Huronova brzina se neznatno smanji dok mu

se jedra počeše opuštati. «Ušli su u zavjetrinu«, poručnik Denham

vikne egzaltirano. «Sada ih imamo, tako mi Boga! » «Zahvalio bih vam

329

ako ne budete bogohulili na ovoj palubi, gosp. Denham», reče mu

Clinton oštro, a ovaj se odmah pokunji. «Oprostite, gospodine. » U tom

trenutku Ferris dojuri bez daha na palubu. «Zalihe, gospodine», dahne,

«komadaju sav namještaj iz časničkih odaja. Vaša kabina je otišla, a i

vaš stol. » Clinton ga jedva pogleda, proučavajući kliper, procjenjujući

svaki jard razlike u brzinama i kut pod kojim će se susresti. «Da»,

zaključi, «sad kad je izgubio brzinu, dostići ćemo ga. » «Okrenite brod u

desno», reče kormilaru i pogleda vlastita jedra koja su pomagala

propelerima ispod trupa Crne šale. Promjena kursa je utjecala na njih.

«Gosp. Ferris, prilagodite jedra, molim vas. » Ferris urlikne zapovijed

straţaru na prednjoj palubi, gledajući kako okreću dugo trokutasto

jedro. Sva Huronova jedra su zadrhtala, a zatim se ponovno napunila,

poprimajući još jednom svoj pravi oblik. Kad je jurnuo, za njim je ostao

trag bijele pjene na valovima. Tamna voda udarana vjetrovima bila je

sve bliţe. «To je zbog Denhamovog nepotrebnog zazivanja Boga»,

Clinton je bio siguran gledajući mračno poručnika; neodlučno izda

zapovijed. «Ponovno u lijevo. « Da je Crna šala ostala na starom kursu,

bila bi usmjerena u kliperovu krmu. Promjena je bila priznanje da je

prednost ponovno na Huronovoj strani. Cijev za prijenos poruka do

kotlovnice zacvili; bilo je olakšanje imati makar i najmanje

zadovoljstvo. «Kotlovnica, kapetane», začuje se iz otvora cijevi. «Ugljen

davno nestao, gospodine. Pritisak na stotinu funta - i pada. » «Spalite

sve što nađete. » «Drvo ide kao papir, gospodine. Nema snage - i

zagušuje ispuste. « MacDonald kao da je uţivao u lošim vijestima i

Clinton osjeti kako mu se iritiranost pretvara u bijes. «Učini najbolje

što moţeš, čovječe, nitko ne moţe traţiti više od toga», i zatvori

poklopac cijevi. Je li bio dovoljno blizu da pokuša hitac s pramca, pitao

se? Dugi top od šesnaest funta imao je gotovo dvostruki domet od

teških topova sa strana trupa koji su bili glavno naoruţanje Crne šale.

Sretan pogodak mogao bi srušiti jedan od kliperovih jarbola - u tom

trenutku osjeti promjenu u vibracijama stroja. Crna šala je popuštala,

a para u kotlovima gubila pritisak. «Gosp. Ferris, izvjesite zastavu. »

Dok je zastavnik odmotavao stijeg, raširen na blijedoplavom nebu,

purpuran i bijel, Clinton osjeti stezanje u grudima, navalu ponosa koja

ga nikada nije iznevjerila. «Huron odgovara», promrmlja Denham, a

Clinton podigne teleskop, promatrajući kako se boje američke zastave

otvaraju poput cvijeta visoko iznad bijelih jedara. «Neka je proklet,

Denham je interpretirao vješanje zastave. Huron je prezirao njihov

izazov. «Gosp. Ferris, sada ćemo ispaliti top», odluči Clinton mrko.

330

«Pripremite ga na pramcu. » Ferris otrči do pramca kako bi nadgledao

punjenje i okretanje topa prema meti. Pucanj je bio slabašan, prigušen

vjetrom, a dugi pramen sivog dima nestao je prije no što se uspio

uobličiti. Iako su paţljivo gledali kroz teleskope, nisu vidjeli gdje je pala

kugla, i Denham glasno progovori. «Ne mijenja kurs. Ignorira nas.»

«Vrlo dobro. » Clinton je bio tih. «Pokušat ćemo jedan među jarbole.»

Top ponovno opali, a ovaj put svi jednoglasno uzviknuše. Bljesak

svjetla pojavio se na jednom od Huronovih jedara. Kugla ga je

probušila; na trenutak je zadrţalo oblik, a zatim se raspalo poput

papira i odletjelo u komadićima. Clinton je vidio strku Huronovih

mornara na palubama i jarbolima, i prije no što je top mogao biti

ponovno napunjen, uništeno jedro je spušteno, a na njegovom mjestu

bilo je novo. Brzina kojom su ga zamijenili impresionirala je čak i

Clintona. «Vrag je dobar mornar, to mu priznajem. » A zatim prekine,

jer Huron se snaţno okretao, naizgled prema krmi topovnjače; Clinton

shvati što njegov kapetan radi. Očekivao je nalet vjetra i on dođe, dok

je Codrington promatrao. Vjetar je urlajući zahvatio kliper, zavijajući

kroz njegove katarke poput čopora vukova, a visoki brod kao da se

povio prikupljajući snagu za utrku poput čistokrvnog pastuha; zatim

jurne preko olujnog mora. Tamno more otvarao se pred vitkim trupom

i Huron veselo poče bacati bijelu pjenu preko svojeg pramca. «Postiţe

dvadeset čvorova», vikne Denham s nevjericom; činilo se da Crna šala

stoji na vodi poput balvana u usporedbi s brzim i lijepim brodom koji

mu je odmicao ispred pramca, tik izvan dosega topova, te jurnuo u

otvoreni Atlantik. Clinton vidje kroz teleskop kako mornari na

Huronovim jarbolima mašu kapama i viču, a zatim fokusira spravu na

palubu. Kraj ograde je stajala visoka prilika odjevena u tamnoplavi

kaput. Clinton nije mogao vidjeti crte lica, ali prepozna široka ramena i

arogantnu glavu koju je zadnji put gledao preko cijevi pištolja. Otrovna

ţuč mrţnje digne mu se u grlu kad je prilika podigla ruku u

lakonskom pozdravu i otišla od ograde. Clinton zatvori svoj teleskop.

«Za njim», naredi. «Pratit ćemo ga! » Nije se usuđivao pogledati lica

svojih časnika, jer na barem jednom od njih bio je izraz saţaljenja.

Leţeći na svojem leţaju, skupljenih ruku u stisnutih šaka, Robyn je

slušala škripu iz donje palube koja je značila da Huron mijenja kurs i

da se debele ţice kormila zateţu dok ga kormilar okreće. Bio je to zvuk

na koji je navikla i instinktivno se prihvati za leţaj kad je golemo

kormilo pod Huronovom krmom promijenilo smjer kretanja broda.

Nekoliko sekunda kasnije, na palubi iznad nje nastane meteţ, začuje

331

se urlik vjetra i udar velikih jedara kad se njihova strašna snaga

prenijela na trup. Robyn gotovo sleti sa svojeg leţaja kad je Huron

divlje poskočio. Zatim kabinu ispuni zvuk prolaska trupa kroz vodu,

kao da je tijelo violine preko čije bas ţice netko prevlaci gudalo. Huron

je zadrhtao od ţivota, podiţući se i spuštajući s novom energijom.

Mogla je čuti i klicanje Huronovih mornara. Skoči s leţaja, dotrči do

vrata kabine i poče udarati rukama o njih. «Nathaniel», pozove.

«Odmah mi odgovori! » «Kapetan kaţe da ne smijem razgovarati s vama.

» Glas mu je bio prigušen. «Ne moţeš me tako mučiti», vikne Robyn.

«Što se dogada? » Prođe duga pauza dok je Nathaniel razmišljao o

svojoj duţnosti prema kapetanu i simpatiji prema ţestokoj mladoj ţeni.

»Uhvatili smo vjetar, gospojo», reče joj napokon. «I jurimo poput svih

vragova pakla s prskalicama zavezanim za repove. » «Što je s Crnom

šalom, molila je. «Što je s britanskom topovnjačom? « «Ništa nas više

neće uhvatiti. Mislim da će zadimljeni Billy nestati s vidika prije noći.

Odovud se čini kao da je spustio sidro. » Robyn se polako nagne

naprijed dok čelom ne pritisne daske vrata. Čvrsto zatvori oči i pokuša

svladati crne valove očaja koji su prijetili da je preplave. Dugo je ostala

tako, a tada je prene Nathanielov glas. Bio je zabrinut. «Jeste li u redu,

gospojo? » «Da, hvala, Nathaniel, u redu sam. » Odgovori kratko, ne

otvarajući oči. «Malo ću odspavati. Ne daj da me itko uznemiruje. » «Bit

ću ovdje, gospojo. Nitko neće proći kraj mene», uvjeri ju on. Ona otvori

oči i vrati se do leţaja, klekne i počne moliti - ali nije se mogla

koncentrirati. Zbrkane slike su je ometale, a kad bi zatvorila oči, tamo

je bio Clinton Codrington s onim blijedim očima na tamnom licu koje

je naglašavalo platinastu boju njegove kose. Čeznula je za njim kao

nikada prije - postao joj je simbol svega dobrog, čistog i ispravnog.

Zatim njen um odleti dalje, i pojave se udaljeni zadirkujući osmijeh i

zlatne oči Munga St Johna. Drhtala je od poniţenja - to je bio čovjek

koji je u njoj izazvao izdajničke osjećaje, igrao se s njom i dozvolio joj

da se nada, ne, da moli da postane njegova ţena i rodi njegovu djecu.

Njen očaj se ponovno pretvori u mrţnju i mrţnja je naoruţa. «Oprosti

mi, Gospode - molit ću kasnije - ali sada moram nešto učiniti! »

Ustane, a kabina oko nje bila je kavez, zagušujući i nepodnošljiv. Udari

šakama u vrata, a Nathaniel odmah odgovori. «Nathaniel, ne mogu

izdrţati ovdje ni trenutka! «, vikne. «Moraš me pustiti van. » Glas mu je

bio saţaljiv, ali čvrst. «Na mogu to učiniti, gospojo. Tippoo bi mi ogolio

kosti s leđa. » Ona odjuri od vrata, ljutita, zbunjena, pomućenog uma.

«Ne mogu pustiti da me odvede u. » Nije nastavila, jer nije mogla

332

zamisliti što je čeka na kraju putovanja osim ako - i ţivo zamisli

Hurona kako uplovljava u luku dok na doku stoji visoka aristokratska

Francuskinja u krinolini, baršunu i biserima s tri mala sina kraj sebe

koji mašu visokoj prilici na palubi Hurona. Pokuša izbrisati tu sliku i

koncentrirati se na Huronove zvukove dok je jurio na vjetru -

bubnjanje palube, krckanje i škripu dasaka, udaranje bosih nogu po

palubi dok su mornari prilagođavali jedra vjetru. Ispod njenih nogu

začuje se još jedno prigušeno skvičanje, poput štakora u mačjim

raljama, kad je kormilar prilagodio Huronov smjer, a ţica kormila

zastrugala po daskama. Zvuk pokrene sjećanje i Robyn se ukoči,

ponovno dršćući, ali ovaj put u očekivanju. Sjetila se kako joj je

Codrington opisivao kad je kao mladi časnik bio poslan u estuarij

rijeke koja je bila napučena barkama i dhowovima što prevoze roblje.

«Nisam imao dovoljno ljudi da ih zarobim sve odjednom, pa smo

skakali s jednog na drugi, prerezali ţice kormila i ostavili ih da

bespomoćno plutaju dok ih kasnije nismo mogli pokupiti - one koji

nisu potonuli, mislim. » Robyn se ohrabri i potrči u kut kabine. Morala

je uprijeti leđa o leţaj i gurnuti objema nogama da pomakne svoj

drveni kovčeg u sredinu kabine. Zatim klekne. Na podu su bila mala

vrata, vrlo čvrsta, ali u drvu je bio mali ţeljezni prsten kojim u se

otvarala. Na dugom putovanju Atlantikom jednom ju je omeo stolar

koji je uz mnogo ispričavanja pomaknuo njen kovčeg i otvorio vrata

kako bi sišao u potpalublje. Pokuša ih sada otvoriti, ali brava je bila

tako čvrsta da se oduprla njenim naporima. Ona skine vuneni šal s

grudi i provuče ga kroz prsten. Sad je imala bolje uporište. Još jednom

povuče u natrag i vrata se otvore, u početku polako, a zatim uz prasak

koji je sigurno morao uzbuniti Nathaniela. Ponovno se ukoči, slušajući

pola minute, ali iza vrata kabine nije bilo zvukova. Proviri na rukama i

nogama kroz otvor. Iz tamne kvadratne rupe dolazio je dašak zraka i

mogla je namirisati mast, zadah truleţi i strašan smrad robova koji

nije uspjelo otjerati sve vapno što su ga koristili za čišćenje. Ţeludac joj

se podigne. Kad su joj se oči prilagodile, ugleda nizak i uzak tunel do

Huronovog kormila. Bio je dovoljno velik da čovjek puţe njime uzduţ

trupa. Ţice kormila su silazile s gornje palube, išle kroz teške ţeljezne

blokove pričvršćene za jedno od Huronovih rebara, a zatim mijenjale

smjer i vodile ravno prema krmi niz uzak drveni tunel. Čekrci blokova

bili su premazani gustom kolomasti, a ţice su bile nove. Činile su se

debele poput ljudske noge, i mogla je osjetiti njihovo golemo

naprezanje, jer bile su čvrste poput čeličnih sipki. Potraţi oko sebe

333

način da ih ošteti - noţ, jedan od skalpela, moţda, ali odmah shvati

uzaludnost nečeg tako sitnog. Čak i snaţan čovjek s dvostrukom

sjekirom bi se dobro namučio da prereţe te kablove, a u uskom tunelu

nije bilo mjesta za vitlanje oruđem. Čak i ako bi uspio prerezati jedan

od njih, bio bi sasječen u komadiće kad bi se kabel otpustio poput

biča. Postojao je samo jedan način, jedan siguran način, i ona zadrhti

na pomisao što će se dogoditi ako se otme kontroli i ako Crna šala ne

stigne dovoljno brzo da pomogne sa svojim parnim pumpama i

crijevima. Jednom je već odbacila ideju upotrebe vatre, ali sada kad je

pomoć bila tako blizu, a zadnja šansa brzo nestaje, bila je spremna

riskirati. Uzme iz drvenog leţaja jedan od svojih vunenih pokrivača i

namota ga u gomilu, zatim ustane i podigne uljnu lampu s kuke na

zidu iznad nje. Prsti su joj bili nespretni zbog ţurbe dok je odvijala

poklopac spremnika za ulje u podnoţju lampe. Natopi pokrivač i

potraţi oko sebe još nešto zapaljivo - svoje dnevnike? Ne, ne njih, ali

izvuče medicinske priručnike iz kovčega i podere stranice, zguţvavši ih

da bolje gore. Napravi vreću od natopljenog pokrivača i nagura u nju

papir. Gurne sve kroz otvor i sveţanj padne preko napetih ţica,

zapetljavši se u ţeljezne koloture. Madrac leţaja bio je pun sušenih

kokosovih vlakana koja će dobro gorjeti; odvuče ga s leţaja i gurne u

otvor. Slijedile su drvene poprečne daske leţaja, a zatim navigacijske

knjige s uske police iza vrata. Pogleda brzo oko sebe, ali u kabini više

nije bilo ničega zapaljivog. Prvi upaljač Swan Vesta koji je bacila dolje

zatreperio je i ugasio se. Ona istrgne zadnju stranicu svojeg dnevnika i

zavije je, te zapali. Kad se rasplamsala, pusti je da padne u otvor i ona

osvijetli tamu Huronove utrobe i grube daske njegovog trbuha. Papir

padne na natopljeni pokrivač i blijedoplavi plamenovi zalepršaše po

njemu, a zatim mali narančasti plamenovi zahvate kuglu papira i

zaplešu veselo iznad pokrivača i platna madraca. Vrućina probije kroz

otvor, oprţivši Robynine obraze, a zvuk plamena nadjača šum mora

oko broda. Upotrijebivši svu snagu, Robyn povuče poklopac otvora i

vrati ga na mjesto uz glasan udarac, a zvuk plamena odmah se utiša.

Dašćući s naporom od divljeg uzbuđenja, Robyn ustukne i nagne se na

leţaj da se odmori. Srce joj je udaralo tako oštro da ju je krv u ušima

zaglušila, i iznenada se uplaši. Što ako Crna šala odustane od

neravnopravne utrke i ne bude nikog da spasi osam stotina bijednih

duša okovanih u utrobi Hurona prije no što ih dohvate plamenovi? Prvi

nalet vjetra koji je došao s planina ustalio se; nije više bio tako ţestok,

ali bio je konstantan i pouzdan. «U ovom vjetru neće biti zavjetrina«,

334

pomisli Mungo sa zadovoljstvom, zastavši da pogleda raspršene oblake

koji kao da su dodirivali vrhove jarbola, a zatim usmjeri pogled prema

plavom Atlantiku koji se širio na sve strane, taman od vjetra i pun

bijele pjene na valovima. Njegova lagana inspekcija završi na

Huronovoj krmenoj ogradi. Kopno više nije bilo na vidiku, a trup Crne

šale jedva se vidio. Vidjeli su se jedino njegovi jarboli, a nije bilo niti

tračka dima iz peći. Odsutnost dima malo je zbunjivala Munga i

razmišljao je o tome, ne nalazeći dobar odgovor; slegne i nastavi

hodati. Crna šala će potpuno nestati iza obzorja prije zalaska sunca, a

Mungo je planirao okrete tijekom noći koji će zbuniti progonitelje prije

no što krene konačnim kursom i prijeđe ekvator. «Paluba, glavni

jarbol», slabi poziv dopre do njega, prekidajući mu misli i on ponovno

stane, zabaci glavu i s rukama na bokovima pogleda gore prema

njišućem jarbolu Tippoo odgovori na poziv riknuvši poput bika; glas

osmatrača bio je napet, a njegov nemir očit. «Gdje? », Tippoov glas bio

je ljutit, jer odgovor je trebao dati udaljenost i smjer - svi ljudi na

palubi već su pretraţivali obzorje. «S krme! » «To će biti topovnjača«,

pomisli Mungo. «Ponovno je pokrenula kotlove - kao da će joj to

koristiti. « Spusti šake s bokova i načini još jedan korak, a osmatrač

ponovno vikne, «Dim s krme, ide za nama! » Mungo se zaustavi u pola

koraka, podignute noge. Osjeti ledeni zahvat straha u ţelucu. «Vatra! »,

urlikne Tippoo. Bila je to jedna od najstrašnijih riječi za ljude koji su

ţivjeli na drvenim brodovima čiji su šavovi bili namazani katranom i

smolom i čija su jedra i jarboli gorjeli poput slame. Mungo završi

započeti korak, okrećući se na peti, a sljedeći korak donio ga je do

ograde Hurona. Nagne se gledajući preko krme i vidje bijeli tračak

dima, tanak poput morske pjene, nisko na tamnoplavom moru.

Udaljavao se od njih i nestajao dok ga je gledao. Suhe hrastove grede

gore čistim plamenom i s malo dima, znao je Mungo; znao je i da

moraju plamenu zatvoriti dovode zraka, zaustaviti brod kako bi

smanjio snagu vjetra dok se vatra ne bude mogla provjeriti, a brodske

pumpe. Ponovno se okrene i počne izvikivati zapovijedi. Kormilar i

njegov posilni stajali su ispred njega, balansirajući pred masivnim

kotačem od mahagonija i mjedi. Bila je potrebna snaga dvojice ljudi da

okrene Huron pri ovoj brzini i vjetru, jer golema površina jedara

suprotstavljala se velikom kormilu od hrastovine i bakra ispod krme.

Dolje u tunelu kormila, plamen je hranio snaţni vjetar koji su platneni

zastori na Huronovoj prednjoj palubi usmjeravali u palube za robove

kako bi se smanjio smrad. Propuh je prolazio kroz hodnike i otvore,

335

kroz vrata i pukotine u pregradama broda, sve do dugoga uskog tunela

s kormilom. Svijetli plamenovi bili su gotovo bez dima, ali vrlo vrući.

Sprţili su slobodna vlakna s debelog kormila i zacrnili zlatnosmeđe

kablove, počevši ih proţdirati tako da su niti pucale uz prasak koji se

gubio u zvucima vatre. Niti su se odmotavale i uvijale u malim

eksplozijama svjetla. Dva kormilara bili su na deset stopa od Munga

spremnog za izdavanje zapovijedi, kad masivni kotač iznenada popusti

ljudima koji su ga drţali. Duboko u Huronovoj utrobi, u dugom

drvenom tunelu pretvorenom u uţarenu peć, ţice kormila su se

prekinule, šibajući poput bičeva, udarajući kroz goruće drvo,

razbacujući goruće komade u skladište ispod sebe i puštajući svjeţ

zrak koji je pojačavao plamen. Kotač pod kormilarovom rukom

pretvorio se u kovitlac mjedi i drva, a čovjek je bio odbačen niz palubu

do ograde i pao na tlo, uvijajući se poput zgnječenog kukca. Njegov

posilni bio je slabije sreće, desna ruka uhvaćena mu je u kotač i

savinula se poput gumene vrpce, dok su kosti pucale na oštre komade,

probijajući koţu. Ruka je bila pretvorena u hrpu savijenog mesa. Sada

kad kormilo više nije kontroliralo Huronovo kretanje kroz vodu,

strašan pritisak vjetra na jedra ostao je bez kontrole, a Huron je postao

golemi vjetrokaz. Okrenuo se po duljini dok mu je pramac skočio u

vjetar, i svi ljudi na palubi bačeni su na palubu nevjerojatnom

snagom. Jedra se počeše kidati, a jedno od gornjih se oslobodi i odleti

prema palubi. Huron je bio zaustavljen, a geometrijska piramida

njegovih jedara se raspadala u kaosu, omatajući se oko katarki i

jarbola. Zbog vjetra koji je puhao ravno u jedra iz suprotnog smjera za

koji su građeni, visoki jarboli se opasno savinuše unatrag,

povećavajući zbrku jedara. Svi konopci su hučali od neizdrţive

napetosti - a jedan je puknuo uz glasan prasak, dok se prednji jarbol

nagnuo za nekoliko stupnjeva. Mungo St John se podigne na noge i

uhvati za ogradu. Vriskovi osakaćenog kormilara zvonili su mu u

ušima; ogleda se oko sebe i nevjerica se pretvori u očaj, otkrivši da se

njegov lijepi brod pretvorio u ruţnu gomilu smeća. Pijano se njišući,

Huron poče ploviti unatrag. Nekoliko dugih sekunda, Mungo je zurio

oko sebe. Bilo je toliko štete, toliko zbrke i smrtne opasnosti, da nije

znao gdje početi, što bi prvo trebao narediti. Zatim ugleda točkicu jedra

Crne šale s pramčane strane, suprotne od one gdje ju je vidio zadnji

put. Još je bila daleko, ali iznenada postane strašno prijeteća. To ga

pokrene. «Gosp. Tippoo», pozove. «Skinut ćemo sve s glavnih jarbola.»

Logična sekvenca zapovijedi poče se slagati u njegovom umu, a glas

336

mu je bio miran i jasan, bez napetosti i panike koju su očekivali

mornari. «Gosp. O'Brien, idite dolje i izvijestite me o vatri, što brţe. »

«Vođo palube, pripremite pumpe na lijevoj i desnoj strani i pripremite

se za gašenje vatre. » «Gosp. Tippoo, pošaljite grupu da zatvori sve

ulaze zraka. » Morali su spriječiti da zrak dopre do plamena i morao je

zapečatiti trup. «Mornaru, skinite čamac s drţača i spustite ga. »

Pokušat će vući teški čamac iza krme da posluţi kao sidro. Nije bio

siguran da je to rješenje, ali namjeravao je okrenuti Huronov pramac

delikatnom upotrebom prednjih jedara -s utegom umjesto kormila,

moţda uspije krenuti pravo u smjeru vjetra. To nije bio najbolji kurs, a

cijela operacija bila je opasan posao, ali dat će mu vremena da

pričvrsti upravljački mehanizam za hitne slučajeve na beskorisno

kormilo i ponovno uspostavi nadzor nad Huronom. Zastane da udahne

i ponovno pogleda naprijed. Huron se brzo kretao unatraške, posrćući

na valovima koji su zalijevali palubu mlazovima vode. Činilo se da je

njegovo kretanje poput pijetla koji diţe krijestu i kočoperi se na

pijesku.

Nesposoban da izdrţi društvo svojih mlađih časnika, ispunjen

osjećajem bespomoćnosti zbog nemogućnosti sprječavanja visokog

američkog klipera da pobjegne, traţeći neku aktivnost koja će ga

smiriti, Clinton Codrington je uzeo teleskop i krenuo na pramac Crne

šale. Neosjetljiv na pjenu koja ga je zapljuskivala i natapala tanku

košulju, tako da mu je bilo hladno na suncu, Clinton se uhvati za

rukohvat na ogradi, gledajući naprijed očima vlaţnim ne samo od

morske pjene, već i od poniţenja i frustracije. Jedva vidljiva, Huronova

kula od jedara tonula je ispod obzorja, i do zalaska sunca će nestati.

Huron i Robyn Ballantyne. Imao je svoju priliku i propustio je. Njegov

duh nije mogao potonuti niţe. Kako bi pogoršale njegovu patnju,

njegove vlaţne oči igrale su se s njim i kliper je postao distorziran,

mijenjajući oblik naočigled. Zatim poziv s osmatračnice razbije njegov

očaj: «Smjer se mijenja! » Clinton nije mogao vjerovati kriku s jarbola.

«Dolazi prema nama! » Uzvik je bio gotovo nerazumljiv od iznenađenja i

uzbuđenja. Clinton podigne teleskop i ponovno posumnja u svoj vid.

Huronovi jarboli bili su u istoj liniji, ali sada se svaki vidio posebno.

Brod se okretao, već je bio postrance, a Clinton je morao samo zuriti.

Nekoliko trenutaka uredna masa jedara zadrţala je svoj savršeni oblik,

a zatim se uzorak poče raspadati. Snaţan trbuh glavnog jedra je

zadrhtao, pa se počeo tresti poput zastave na vjetru, rušeći se kao

probušena papirnata vreća i omotavši se oko vlastitog jarbola. Huron

337

je bio u raspadu. Clinton je vidio kroz teleskop kako se počinje

raspadati na komade. Jedra su se kidala, jarboli njihali - a on još nije

mogao vjerovati u to što je gledao. »Zaustavljen je. » Začuje Denhamov

trijumfalni uzvik, a ostali glasovi ga prihvatiše. « Gotov je! » Imamo ga,

za Boga, sada ga imamo! » Iako mu je vid bio zamućen, a voda i suze

curili niz obraze, Clinton nastavi s nevjericom gledati kroz teleskop.

«Ima dima, zapalio se! », ponovno javi Denham, a Clinton primijeti

blijedi pramen dima koji se širio od Hurona; u tom trenutku pjena mu

zapljusne leću teleskopa i on ga spusti. Izvadi svilenu bandana

maramu iz dţepa, te obriše lice i oči i glasno ispuhne nos; vrati

maramu natrag u dţep, skoči na palubu i krene prema komandnom

mostu. «Gosp. Ferris», reče ţustro, «pošaljite Huronu poruku

zastavicama Šaljem vam odred na brod. » Njegove blijede oči intenzivno

su sjajile. «Ako se budete odupirali, napast ću vas. » Bila je to duga

poruka i dok je Ferris zatraţio zastavice iz spremišta, Clinton se okrene

Denhamu. Glas mu se tresao od strasti. «Molim vas, pripremite brod za

akciju, gosp. Denham - sada ćemo izvući topove. » Čuo je otvaranje

poklopaca na otvorima i kotrljanje topova koje je nadjačavalo vjetar, ali

sva je njegova pozornost bila usmjerena na osakaćeni brod što prevozi

roblje. Vidio je i razumio očajničke pokušaje njegovog kapetana da se

vrati na kurs. Znao je da je rušenje zapetljanih jarbola i jedara u samo

malo vremena izvanredan pothvat, ali nije osjećao divljenje, već samo

hladni bijes. St John je očito pokušavao otrgnuti Huron od zahvata

vjetra - bio je okrenut naopako i pokušavao ga je okrenuti, ali visoki

brod koji je obično bio tako poslušan, sada se odupirao i Crna šala je

svake minute bila sve bliţe. «Ima ozbiljna strukturalna oštećenja»,

uţivao je Denham. " «Pretpostavljam da je ostao bez kormila. » Clinton

mu ne odgovori; naprezao se naprijed, egzaltiran, ali i uplašen da će St

Johnovi napori uspjeti okrenuti brod i da će ponovno pobjeći Crnoj šali

tempom koji topovnjača nikako nije mogla postići. Zatim, dok je

gledao, dogodilo se. Huron se okrenuo postrance, stajao tako

neodređeno vrijeme, zadrhtao i zatresao se oslobađajući se zahvata

oluje i prošao kroz oko vjetra. Krpe jedara na prednjem jarbolu odmah

se podigoše, brod okrene krmu prema Crnoj šali i ponovno zaplovi.

Čak u svom bijesu, Clinton je morao priznati kapetanu Hurona ovu

teško izvedivu akciju, ali njegovi časnici bili su paralizirani

razočaranjem što im lovina opet izmiče. Na visokim jarbolima

rascvjetalo se još jedara i razmak između dva broda više se nije

smanjivao: umjesto toga, ponovno se počeo povećavati; polako,

338

beskrajno polako, Huron je odmicao, a noć je bila sve bliţe. «Iza sebe

ima uteg», tiho će Denham. «To je mali brodski čamac», ispravi ga

Ferris. Već su bili dovoljno blizu da vide takve detalje. Huron je bio

ispred njih samo tri ili četiri nautičke milje i cijeli trup mu je bio na

vidiku. Čak su mogli vidjeti golim okom sitne ljudske prilike na

palubama. «Prokleto snalaţljivo! », nastavi Ferris s profesionalnim

interesom. «Tko bi vjerovao da će to funkcionirati. Htjeli mi to ili ne,

prokleti jenki ponovno ima prednost. » Clintonova nemoć pretvori se u

ljutnju na nepotrebne komentare svojeg časnika. «Gosp. Feris, umjesto

što brbljate poput pralje, pročitajte poruku s Hurona. » Huronove

signalne zastavice bile su pod kutom u odnosu na Crnu šalu, tako da

ih je bilo teško interpretirati i Ferris, koji je usmjerio svoju pozornost

na čamac, počne ih proučavati: «Huron nam poručuje: Maknite se od

mene ili ću pucati na vas. » «Dobro», Clinton klimne i izvuče inč svoje

sablje iz korica da provjeri je li oruţje nezaglavljeno i ponovno ga vrati

u korice. «Sada svi znamo na čemu smo! » Ali, Huron, iako djelomično

osakaćen, tjeran samo jedrima na prednjem jarbolu, polako i

neumoljivo odmicao i bio izvan dometa topovskog hica.

«Vatra je počela u prostoru kormila ispod doktoričine kabine. « Treći

časnik ţurno se vratio na palubu da izvijesti o vatri. «Izveo sam je van.

» Pokaţe prstom dok je Robyn izlazila na palubu drţeći svoju koţnu

torbu s dnevnikom i drugim sitnim vrijednostima. «Probila se do

skladišta i uskoro će biti u krmenom dijelu. « Ruke i lice bili su mu

znojni, a pepeo ih je zacrnio kao u dimnjačara. «Dovucite crijeva pod

palubu», reče mu Mungo mirno. «I potopite krmeni odjel iznad glavnog

skladišta. « Časnik odjuri i za nekoliko sekunda se začuje buka pumpa

dok je tucet ljudi radilo na ručkama. Platnena crijeva su se napunila

vodom i ukočila, izbacujući mlazove morske vode niz prolaze u kojima

je zrak već drhtao od vrućine kao u pustinji. Šištavi oblaci pare odmah

ispuniše prostor. Zadovoljan, Mungo se okrene, baci pogled preko

krme da se uvjeri da topovnjača još uvijek zaostaje. Zatim pogleda

debelo uţe koje je bilo pričvršćeno za motku na krmi i vodilo do čamca

koji je Huron vukao za sobom. Čitav kompleksni ustroj vjetra, jedara i

zadnjeg utega bio je kritičan i nestabilan i najmanja promjena bi ga

mogla poremetiti. Odlučio je da ne moţe riskirati i podići i jedan

četvorni inč platna, niti poslati grupu ljudi da poprave veze s

beskorisnim kormilom dok vatra ne bude pod kontrolom. Upali cigaru,

mršteći se koncentrirano nad jednostavnim i poznatim zadatkom, a

zatim pogleda Robyn prvi put otkako je došla na palubu. Nekoliko

339

sekunda gledali su jedno drugo, a zatim Robyn pogleda natrag prema

brodu koji je još plovio za njima. «Stalno griješim vjerujući vam», reče

Mungo. «Ja sam s vama načinila tu grešku samo jednom», odgovori

ona i lagano nagne glavu, očekujući odgovor. «Kako ste došli do

kormila», poče on ispitivati, a zatim pucne prstima, iritiran vlastitim

previdom. «Naravno, otvor za inspekciju. Ipak, vaša snalaţljivost,

doktorice, nije bila od koristi. Vaši prijatelji nas još uvijek ne mogu

stići, uskoro će mrak, a ja ću popraviti uţad kormila. » Zadnju minutu,

Mungo je proučavao njeno lice, ne pazeći na more, brod i vjetar. Nije

primijetio novi nalet vjetra koji je zahvatio Huron. Nije bilo kormilara

koji bi zadrţao brod na kursu. Ona vidje uzbunu u njegovim očima,

svjesnost o opasnosti. Njegov glas kojim je izdavao zapovijedi prvi je

put imao prizvuk straha. «Spustite jedra, gosp. Tippoo, što brţe

moţete! » Nalet vjetra poremetio je finu ravnoteţu Huronovog utega i

jedra. Brod se naglo nagnuo naprijed, konopac koji se vukao straga

podigao se iznad površine mora, ispravljajući se i zateţući tako jako da

je morska voda prštala s njega u sitnim mlazovima. Prazni čamac

pokriven platnom koje ga je trebalo očuvati od vode u tom je trenutku

podignut na vrh velikog vala. Razorni udarac prenesen napetim

konopcem do njegovog pramca povukao ga je naprijed i odvukao s vrha

vala, tako da je na čas bio u zraku, a zatim je pramcem zaronio ispod

površine. I Huron je za tren zastao zbog golemog povećanja teţine po

krmi, a zatim se čamac raspao u podivljaloj vodi. Njegove daske

isplivale su na površinu, a konopac je odletio visoko u zrak, oslobođen

teţine. Huron je ţestoko poskočio, okrećući se ponovno na vjetru, a

ovog puta njegovi visoki jarboli zanjihali su se gotovo paralelno s

površinom vode. Ograda je zaronila duboko u more i vodeni val pomeo

je palubu, poput rijeke koja probija branu. Uhvatio je Robyn i bacio ju

na grudi Munga St Johna; da se to nije dogodilo, bila bi bačena preko

ograde, ali on ju uhvati i zadrţi dok su se kotrljali nagnutom palubom

- a zatim se Huron ponovno ispravi, dok se voda slijevala u srebrenim

mlazovima. Njegovo bespomoćno njihanje bilo je pojačano visokim

jarbolima, ali barem je voda koja je prodrla kroz sve pore trupa

trenutačno ugasila vatru. Mungo St John povuče Robyn za ruku preko

poplavljene palube, kliţući se i pljuskajući kroz vodu do koljena.

Zaustavio se kraj ograde, duboko dišući; oboje su bili promočeni, a

paluba je divlje poskakivala ispod njih, tako da su se morali drţati za

ogradu. On pogleda prema Crnoj šali. Topovnjača je bila sve bliţe i

bliţe, tako blizu da je već mogao vidjeti izvučene topove i glave topnika

340

iznad cijevi. Njena izazivačka zastava lepršala je na jarbolu, veselo

poput boţičnog ukrasa. Bit će kraj zaustavljenog klipera za nekoliko

minuta, mnogo prije no što Mungo ponovno osposobi svoj brod. Otrese

vodu iz kose poput španijela i napuni pluća. «Gosp. O'Brien, donesite

par okova za robove«, urlikne, a Robyn koja nikada nije čula da podiţe

glas, bila je zaprepaštena snagom koja je izlazila iz tih mišićavih grudi.

Još je bila smućena i zbunjena, kad osjeti hladan dodir okova na

zapešćima. Mungo zatvori okov oko lijeve podlaktice, okrene lanac dva

puta oko ograde i stavi joj drugi okov na desnu ruku. «Ne sumnjam da

će vaši prijatelji biti oduševljeni što vas vide - ispred topovskih cijevi»,

reče joj ljutitog lica, dok su mu rubovi nosnica bili bijeli poput

porculana. Okrene se od nje, provukavši prste kroz svoje tamne uvojke

i zabaci kosu s čela i očiju. «Gosp. O'Brien, podijelite muškete i pištolje

svim ljudima. Izvucite topove i napunite ih kuglama. Časnik je

izvikivao zapovijedi trčeći i posada ostavi uzaludne pokušaje dovođenja

klipera pod kontrolu. Posrtali su vlaţnom palubom, izbjegavali

razbacane daske, ţurili da se naoruţaju i napune topove. «Gosp.

Tippoo! », Mungov glas nadjačavao je kakofoniju vjetra. «Kapetane

Mungo! » «Dovedite prvu palubu robova. » «Bacit ćemo ih u vodu? »,

upita Tippoo, jer i prije je sluţio pod kapetanima trgovcima robljem

koji bi, kad bi zarobljavanje bilo neizbjeţno, pobacali robove u more

zajedno s okovima, kako bi se riješili najteţih dokaza. «Zavezat ćemo ih

za ogradu, gosp. Tippoo, sa ţenom. » Mungo nije upotrijebio titulu niti

njeno ime. «Neka Englez dobro promisli prije no što će otvoriti vatru. »

Tippoo se grohotom nasmije dok je odlazio na svojim debelim savijenim

nogama kako bi otvorio poklopac skladišta. »Gospodine! », Denhamov

glas bio je šokiran. «Da, gosp. Denham», odgovori mu Clinton tiho, bez

spuštanja teleskopa. «Vidio sam. » «Ali, gospodine, to je doktorica

Ballantyne. » «I crni robovi. » Ferris nije mogao šutjeti. «Veţu ih za

ogradu. » «Kakav je čovjek taj jenki! », provali iz Denhama. «Prokleto

pametan», odgovori mu Clinton. Promatrao je ţenu koju je došao

spasiti. Već je mogao vidjeti njene crte lica. Oči su joj izgledale

prevelike za mrtvački blijedo lice, a mokra odjeća prilijepila joj se za

tijelo. Kroz poderotinu na košulji mogao je vidjeti blijedu koţu ramena

i nadlaktice. «Gosp. Denham», nastavi. »Upozorite posadu da ćemo za

oko pet minuta primiti plotun, i nećemo ga moći uzvratiti. « Promatrao

je redove golih crnih robova koji su još dolazili na palubu klipera i

zauzimali mjesta na ogradi dok su uzničari bjesnili oko njih, tjerajući

ih uz ogradu i pričvršćujući okove. «Srećom, vjetar je jak, pa ćemo biti

341

izloţeni vatri samo kratko vrijeme, ali upozorite ljude da legnu na

palubu ispod ograde. » Krhki oklop Crne šale predstavljao je zaštitu na

većim udaljenostima, ali kad su se pribliţili kliperu, mogli su očekivati

čak i zrnasti hitac kojim će pokušati probiti njihov bok. Dobra stvar je

bila ta što su bili pošteđeni smrtonosnih drvenih krhotina kojih su se

toliko bojali na drvenim brodovima. «Pokušat ću usmjeriti brod uzduţ

jenkijeve krme», nastavi Clinton. Na taj bi način bili izloţeni kliperovim

bokovima dok dva broda prilaze jedan drugom. «Ali, on je viši od nas.

Ţelim vaše najbolje ljude s kukama, gosp. Denham. » Huronova glavna

paluba bila je deset stopa viša od palube topovnjače. Ispred njih će biti

lijep posao kad preskoče razdaljinu i popnu se na Huronovu palubu.

«Zaboga! Isturaju topove. Ţeli se ipak boriti protiv nas», upadne

Denham i reče pokorno: «Oprostite, gospodine. » Ispriča se zbog

prekida i psovanja. Clinton spusti teleskop. Sada su bili tako blizu da

ga više nije trebao. Kliper je sa svake strane imao šest lakih topova,

podignutih na glavnu palubu. Cijevi su bile gotovo dvostruko dulje od

cijevi topova Crne šale. Međutim, njihov promjer bio je znatno manji.

Počeše se okretati prema Clintonu, jedan po jedan, počevši od onog

najbliţeg krmi. Čak i bez teleskopa, mogao je vidjeti visoku vitku

priliku u plavom kaputu kako sporim korakom hoda od jednog topa do

drugog, namještajući ih osobno, pokazujući posadi kako da ih

pričvrste. Clinton vidje kako St John stiţe do topa na pramcu i paţljivo

ga podešava, radeći na njemu nekoliko sekunda dulje nego na

drugima, a zatim skače na ogradu i balansira na njoj poput akrobata,

neosjetljiv na nepredvidive pokrete trupa. Prizor se urezao u Clintonov

um, bio je tako teatralan, kao kad se glumci na pozornici poredaju na

kraju predstave kako bi primili aplauz. Gola crna tijela stajala su rame

uz rame, raširenih ruku, poput uvjeţbanog zbora sa zglobovima

prikovanim za ogradu od tikovine. Tu je bila i glavna glumica, ţena,

vitka i osjetljiva među gomilom. Njena ţuta haljina bila je vedra

obojena točka koja je privlačila Clintonov pogled. Nije si smio dopustiti

takvu rastresenost.

Amerikanac je promatrao Clintona, izdvojivši ga iz skupine časnika;

čak i preko širokog pojasa vode koji ih je još dijelio, Clinton je bio

svjestan hipnotičke privlačnosti tih zlatnih očiju, očiju grabeţljivca,

leoparda smještenog na grani iznad vode koji čeka svoj plijen. Glave

posade bile su na razini njegovih koljena, mali čvorovi blijedih napetih

lica u kontrastu s redom crnih robova. Bili su nadvijeni nad topove,

čije su se cijevi vidjele kao mali tamni krugovi. Bilo je ljudi i na

342

Huronovom jarbolima, zaglavljenih na sjecištima katarki i jarbola, a

duge cijevi njihovih mušketa jasno su se vidjele na plavetnilu neba.

Bili su to odabrani strijelci, najbolji na Huronu, a njihove mete će biti

male skupine časnika na glavnoj palubi topovnjače. Clinton se nadao

da će ih divlje njihanje klipera omesti u ciljanju. «Gospodo, savjetujem

vam da se zaklonite dok ne dovedemo brod u poloţaj za akciju», reče

on Denhamu i Ferrisu i osjeti ponos kad se niti jedan nije pomaknuo.

Još od Drakea i Nelsona je postojala tradicija izazivanja dolazeće oluje

ili plotuna i sam Clinton ostao je na mjestu, ruku prekriţenih na

leđima, dovikujući kormilaru zapovijedi za sitne popravke smjera dok

je Crna šala jurila naprijed poput terijera koji će zgrabiti bika za

njušku. Vidje da je Amerikanac pomaknuo glavu konačno

procjenjujući udaljenost, a Ferris pokraj njega promrmlja prastaro

svetogrđe zbog kojeg mu sada nije mogao zamjeriti, jer bilo je dio velike

tradicije. «Za ono što ćemo primiti. » reče Ferris, a Amerikanac, kao da

je čuo njegove riječi, izvuče mač iz korica i podigne ga iznad glave. Tri

mornarička časnika instinktivno zadrţaše dah. Huron je bio na dnu

vala, a njegovi topovi gledali su u more; zatim se uspne, cijevi se

izravnaše, a ruka s mačem spusti. Šest topova poskočiše zajedno, u

savršenom skladu, a bijeli pramenovi dima izletješe pedeset stopa od

njihovih grla, potpuno tiho, jer zvuk još nije stigao do topovnjače, i

nekoliko sekunda se činilo da Huron i nije pucao. Zatim ih preplavi

udar zraka, šokirajući njihove bubnjiće, dok im je vjetar naizgled

isisavao očne jabučice. Nešto iznad Clintonove glave puče poput biča.

Kugla je proletjela previsoko i padne na palubu koja počne odzvanjati

od udaraca poput gigantskog mjedenog gonga. Druga kugla doleti na

visini palube. Probije metalnu ogradu izazivajući kišu iskara, ostavivši

na njoj otvor obrubljen nazubljenim vrpcama metala poput latica

suncokreta. Mornar u prugastoj vesti i platnenim hlačama koji je

klečao iza ograde primio je kuglu ravno u grudi. Njegovi odrezani udovi

bili su razbacani besprijekorno čistom palubom topovnjače, a kugla

udari o podnoţje jarbola koji zadrhti poput visokog drveta pogođenog

gromom; dugi bijeli komad norveškog bora odlomi se od jarbola, dok se

kugla kotrljala niz palubu, dimeći se i smrdeći po nagorjelom metalu.

Tek tada, nekoliko sekunda poslije udara kugla, začuje se prasak

topova preko nemirnih voda koje su dijelile dva broda. «Dobro gađa za

jenkija», vikne Ferris, podigavši glas iznad grmljavine topova, a

Denham je mjerio svojim satom koliko vremena treba kliperu da

ponovno napuni topove. «Četrdeset pet sekunda», reče on, «i još nije

343

opalio niti jedan top. I gomila djece bi mogla bolje. » Clinton se pitao je

li to samo hvalisanje ili potpuna neosjetljivost na opasnost i nasilnu

smrt; dvojica časnika nehajno su ćaskali dok su se udovi mornara još

uvijali na palubi, niti dvadeset stopa od njih. Clinton se bojao, bilo ga

je strah smrti, i neuspjeha, i da ne primijete da se boji, ali on je bio

stariji od njih - Ferris je unatoč muţevnom ponašanju još bio dječak, a

Denham je tek navršio dvadesetu - pa to vjerojatno ipak nije bila

hrabrost nego ignorancija i nedostatak mašte. «Pedeset pet sekunda! »,

progunđa Denham prijezirno kad je sljedeći plotun pogodio trup Crne

šale, a netko počeo vrištati ispod palube, poput ventila na čajniku.

«Pošaljite nekog da prekine tog momka», promrmlja Ferris mornaru

koji je klečao u blizini i ovaj pognuto odjuri. Za nekoliko sekunda

vrištanje se prekine. «Dobar posao», reče Ferris mornaru kad se vratio

na svoje mjesto. «Mrtav je, gospodine, jadni vrag. » Ferris klimne bez

promjene izraza i priđe bliţe kapetanu. «Gosp. Denham, povest ću

skupinu za ukrcavanje. Morate biti spremni da nas ostavite ukoliko

bude opasnosti za brod. » Začuje se oštar fijuk, poput leta golemog

kukca pokraj njihovih glava i Clinton pogleda gore iritiran. Strijelci na

Huronovim jarbolima su otvorili vatru, a zvuk njihovim mušketa činio

se slabim i beznačajnim. Clinton ih zanemari i nastavi izdavati

konačne zapovijedi podigavši glas da nadjača grmljavinu topova i

udarac kugla u trup topovnjače. Kad je završio, Denham reče:

«Prokleto je gadno ne moći odgovoriti. » Gledao je kliper čija je silueta

bila zamagljena dimom topova koji čak niti jak vjetar nije mogao brzo

raspršiti. «To je loše za ljude», ispravi se brzo, i Clinton dobije svoj

odgovor. Denham se bojao poput njega, ali to saznanje nije ga nimalo

utješilo. Kad bi samo mogli učiniti nešto, bilo što, umjesto da stoje

ovdje i pokušavaju mudro razgovarati dok je Crna šala prelazila

zadnjih nekoliko stotina jarda zapjenjenog mora koje ih je još dijelilo.

Udarci topovskih kugla u vitalne dijelove Crne šale sada su bili gotovo

kontinuirani, jer su najbrţi topnici na Huronu ispaljivali i u pauzama

između hitaca. Pramčani top koji je nadgledao američki kapetan pucao

je tri hica na svaka dva plotuna ostalih topova i ovo će biti šesta kugla

koju su poslali prema topovnjači od početka paljbe. Promatrao je kako

dim ponovno izlazi iz ralja topa i ovoga puta paluba je bila pometena

kao da ju je poharala tuča kamenja, ali olovnog kamenja velikog poput

zrelog groţđa koje je probijalo čelične ograde i kidalo komade drva s

glavne palube, ispresijecane potocima i mlakama krvi koja se širila

ispod nepomičnih prilika razbacanih gdje god je Clinton pogledao.

344

Crna šala je primala nemilosrdnu kaznu, moţda i veću no što je mogla

podnijeti, ali bili su blizu, vrlo blizu. Mogao je čuti klicanje kliperovih

topovskih posada, strašno zavijanje robova koji su bili okupljeni u

male gomile na palubi Hurona, mogao je čuti grmljavinu topova i viku

zapovjednika. Djevojka na ogradi još je bila uspravna, gledajući ga s

prepoznavanjem. Pokuša podići ruku i mahnuti mu, ali okov joj je

onemogućavao pokret. Clinton stane naprijed da je bolje vidi, nešto mu

potegne rukav kaputa, a Ferris iza njega jaukne. Clinton pogleda svoju

ruku - rukav je bio poderan i vidjela se bijela košulja - i tada shvati da

bi ga hitac s Hurona pogodio u grudi da se nije pomaknuo. Brzo se

okrene Ferrisu. Mladić je pritiskao maramicu na grudi, stojeći vrlo

uspravno. «Ranjeni ste, gosp. Ferris», reče Clinton. «Morate ispod

palube. » «Hvala, gospodine, dahne Ferris. «Ali ne bih ţelio propustiti

bitku. » Dok je govorio, kapljica krvi formira mu se u kutu usta, i

Clinton s uţasom shvati da je zastavnik vjerojatno smrtno ranjen -krv

u ustima sigurno je značila pogodak u pluća. «Onda nastavite, gosp.

Ferris», reče formalno i okrene se. Ne smije dozvoliti da ga preplave

sumnje, ne smije se pitati je li njegova odluka da pristanu na Huron

ispravna, je li napad izvršen ispravno -je li odgovoran za raskomadana

tijela razbacana po palubi Crne šale i za umiruće momke koji su se još

drţali uspravno. Ne smije dozvoliti da mu odlučnost popusti. Suzi oči

zbog sunca koje je zalazilo iza Huronovih jarbola i pogleda kliper s

mrţnjom. Tada shvati da njegov pramčani top više ne moţe pucati i

izbacivati svoje strašne olovne grozdove po palubi topovnjače, jer su

mu uplovili u mrtvi kut. «Pribliţite ga za dva stupnja«, reče on, a Crna

šala se pribliţi Huronovoj krmi. Kliper se iznenada nadvijao nad njima

i plotuni topova prestadoše. Iznenadna tišina bila je sablasna, kao da

je paljba oglušila njegove uši. Clinton se otrese osjećaja snolike

nerealnosti i krene uzduţ palube. «Navalite na njih! », vikne on, a

posada ustane iz svojih zaklona. «Pokazali ste im da moţete primati, a

sad pokaţimo prokletim jenkijima da znamo i pruţati! « «Naprijed,

tigrovi, za Tongsa! », netko vikne i svi odjednom počnu klicati, gurajući

se uz ogradu topovnjače, tako da je morao glasno viknuti zapovijed.

«Kormilo udesno, spusti jedra! » I Crna šala se oštro okrene dok su

mornari na jarbolima skidali jedra. Dva broda se sudariše uz prasak,

čelik nasuprot drva. Tucet mornara s Crne šale baci trostruke kuke

visoko iznad Huronove ograde i pričvrsti uţad, a gomila mornara jurne

na Huronovu krmu, poput čopora majmuna progonjenih leopardom.

«Preuzmite komandu, gosp. Denham», vikne Clinton. «Da, gospodine! »

345

Denhamove usne se pomaknu i on pozdravi Clintona koji vrati sablju u

korice i povede sljedeći nalet svojih ljudi. Dva trupa strugala su jedan

o drugi poput mlinskih kamenova, a razmak se širio i skupljao pod

naletima vjetra i mora. Posada Hurona pokušavala je presjeći konopce

na kukama svojim sjekirama i udaranje oštrica stopilo se s hicima

pištolja i mušketa, časnika koji su pucali na mornare koji su se penjali

na Huron. Jedan od mornara Crne šale penjao se brzo, odgurujući se

nogama od klipera poput planinara i gotovo je stigao do ograde, kad se

iznad njega pojavi američki mornar s visoko podignutom sjekirom koja

se spusti i presječe konopac jednim udarcem. Mornar padne poput

ploda s grane u razmak između trupova. Na trenutak je plivao u vodi,

a zatim se dva broda ponovno spoje, progutavši čovjeka poput

monstruoznih ralja. «Još konopaca», urlao je Clinton, a nove kuke

poletješe iznad njegove glave, bacane čvrstim britanskim rukama, a

konopci se vinuše oko njegovih ramena. Zgrabi jedan, potegne ga da

pričvrsti kuku i zanjiše se preko praznine; njegove čizme udariše u

Huronovu krmu. Vidio je kako je njegov mornar pao s odsječenog

konopca, pa se penjao svom vještinom uţasa i očaja; tek kad je

zamahnuo nogom preko Huronove ograde uhvati ga borbeni bijes,

svijet promijeni boju, gledan kroz crvenkastu maglicu mrţnje i bijesa,

mrţnje zbog smrada robova koji je vrijeđao njegovu dušu i bijesa zbog

smrti koje je morala pretrpjeti njegova posada. Njegova sablja iskoči iz

korica s metalnim fijukom, a čovjek se zaleti na njega - čovjek gol do

pojasa s golemim dlakavim trbuhom i debelim rukama. Iznad glave je

vitlao dvostrukom sjekirom; Clinton savije svoje vitko tijelo poput zmije

u napadu. Gurne vrh sablje kroz čovjekovu sijedu bradu i sjekira mu

ispadne iz ruku, odsklizavši se palubom. Clinton stane iznad čovjeka

kojeg je ubio, stavi mu nogu na grudi i izvuče sablju iz vrata. Slijedila

ju je fontana grimizne krvi, poprskavši Clintonovu čizmu. Pola tuceta

mornara stiglo je na Huronovu palubu prije Clintona i okupiše se kako

bi obranili kuke na ogradi, drţeći sabljama i pištoljima na razmaku

ljude sa sjekirama. Iza njih, mornari Crne šale popeše se na palubu i

jurnuše naprijed uz trijumfalne bojne pokliče. «Na njih, Šaljivčine! »

«Svi zajedno, momci», urlao je Clinton, potpuno zahvaćen ludilom. Nije

bilo straha, sumnja, svjesnih misli. Ludilo je bilo zarazno i ljudi

zaurlaše s njim, pomevši palubu poput čopora vukova ili divljih pasa

kako bi dočekali val Huronovih mornara s pramca. Dva vala trčećih,

vrištećih ljudi sudariše se blizu prednje ograde i pretvoriše u masu

isprepletenih ljudi, a njihovi krikovi miješali su se sa zavijanjem

346

uplašenih robova. Pištolji i muškete bili su prazni i nije bilo vremena

za punjenje. Sada je bio čelik protiv čelika. Posada Crne šale bila je

iskaljena u borbama, prošle godine su se zajedno borili pedeset puta,

izdrţavajući vatru i čelik s brodova trgovaca robljem. Bili su pravi borci

i ponosili su se time. Huronovi ljudi bili su trgovci, a ne ratnici, i

većina ih nikad nije zamahnula sabljom ili pucala na drugog čovjeka.

Razlika je bila odmah vidljiva. Nekoliko minuta masa ljudi se kretala

poput dviju suprotstavljenih oceanskih struja, a zatim engleski

mornari počeše gurati naprijed. «Naprijed, Šaljivčine! » Osjetili su svoju

prednost. «Čekić i Tongs, momci. Pokaţite im! » Samo na jednom

mjestu plima britanskih mornara nije se micala, u podnoţju

Huronovog glavnog jarbola, gdje su dvojica ljudi stajala rame uz rame.

Tippoo se činio nepomičnim na čvrstim temeljima svojih masivnih

nogu. Poput Bude izrezbarenog od kamena, zaustavljao je pritisak ljudi

oko sebe, i njihovi su se redovi razdvajali i povlačili. Njegova tunika

bila je povučena između nogu, a glatki trbuh napinjao se iznad nje,

čvrst poput kamena, s Kiklopovim okom pupka u sredini. Glava mu je

bila spuštena nisko dok je vitlao dvostrukom sjekirom kao da je

damski suncobran; oruţje je oštro fijukalo pri svakom zamahu, i

mornari Crne šale su se povlačili. Metak iz pištolja napravio mu je

oţiljak na ćelavoj glavi i krv je obilno tekla iz plitke rane, pretvarajući

njegovo lice u strašnu masku. Njegova široka usta smijala su se i

prijezirno vrijeđala ljude koji su se rojili oko njega poput Pigmejaca oko

diva. Pokraj njega se borio Mungo St John. Skinuo je svoju plavu

jaknu kako bi oslobodio ruku s mačem, a bijela košulja bila mu je

otvorena do pojasa, poderanih gumba. Zavezao je svilenu maramu oko

čela kako bi spriječio da mu znoj teče u oči, ali ostatak tijela bio je

natopljen. U desnoj ruci drţao je mač, oruţje s jednostavnom

srebrenom drškom, vitlajući i parirajući njime bez prekidanja ritma.

Bio je nepovrijeden, a kapi krvi koje su mu uprljale rukav pomiješavši

se sa znojem nisu bile njegove. «St John! », pozove ga Clinton. Obojica

su bili dovoljno visoki da vide iznad glava ljudi i pogledaše se na

trenutak. Clintonove oči bile su fanatično plave, a usne bijele od

bijesa. Mungov izraz bio je ozbiljan, gotovo zamišljen, a u pogledu se

vidjelo ţaljenje, kao da je znao da je izgubio brod i da su njegov i ţivoti

drugih ljudi na palubi izgubljeni. «Bori se sa mnom! », izazove ga

Clinton trijumfalnim glasom. «Ponovno? », upita Mungo, a osmijeh

kratko dodirne njegove usne, pa nestane. Clinton se probije kroz

redove svojih ljudi. Zadnji put Mungov odbir bili su pištolji, ali sada je

347

Clinton imao u desnoj ruci poznati osjećaj teţine i ravnoteţe svoje

mornaričke sablje - bilo je to njegovo oruţje koje je prvi put dobio s

četrnaest godina. Mišići njegove desne ruke bili su naviknuti na

upotrebu sablje i svi mogući trikovi i pokreti kod njega već su bili

instinktivni. Kad su se sastali, Clinton napravi fintu i zareţe nisko

udesno, ciljajući prema boku kako bi osakatio i srušio čovjeka. Mungo

parira udarac i Clinton osjeti na trenutak snagu njegove desne ruke, te

fluidno promijeni napad, pokušavši ubod, pa zamah, a pariranje je

opet bilo čvrsto i vješto, ali jedva dovoljno za zadrţi teţi čelik sablje.

Dva kratka kontakta omogućila su Clintonu da procijeni svojeg

neprijatelja i pronađe mu slabost, zapešće. Osjetio ju je preko čelika

kao što vješt ribolovac osjeća slabost ribe kroz štap i najlon. St John

nije imao čeličnu otpornost koja nastaje dugim vjeţbanjem. On vidje

uzbunu u Mungovim čudnim ţućkastim očima. I Amerikanac je osjetio

svoj nedostatak, shvativši da ne smije razvlačiti sukob. Mora ga

pokušati brzo završiti, prije no što ga Englezova superiornost ne

izmori. Mačevalačkim instinktom Clinton pročita bljesak u zlatnim

očima. Znao je da će Mungo St John krenuti u napad, pa blokira

njegov udarac trenutak kasnije zakrivljenom oštricom sablje; zatim

premjesti teţinu naprijed i uvrtanjem vlastitog zapešća spriječi

razdvajanje. Prisili St Johna da okrene svoj zglob i dvije oštrice

zaškripaše jedna po drugoj uz glasan prodoran zvuk. Clinton nastavi

pritiskati Mungovu oštricu, zadrţavajući kontakt koji ovaj nije smio

prekinuti bez riskiranja ţestokog napada; osjeti kako Amerikančev

zglob popušta pod pritiskom. Pritisne svom teţinom, klizne drškom

sablje uz oštricu mača, upotrijebi dvostruki zamah, polugu svojeg

zgloba i zakrivljeni štitnik svoje sablje, kako bi istrgnuo mač iz

Mungove šake. Amerikančev mač ispadne na palubu, a Mungo St John

podigne obje ruke, uvuče trbuh i baci se natrag na jarbol kako bi

izbjegao ubod oštrice koji će uslijediti. U kovitlacu mrţnje koja je

obuzela Clintona, nije niti pomislio odmaknuti se od čovjeka kako bi

ovaj ponovno uzeo mač. Ubod je bio snaţan; Clinton je u njega uloţio

snagu čitavog svojeg tijela. Čitavo njegovo biće bilo je usmjereno na

čovjeka ispred sebe, ali u kutu njegova vidokruga pojavi se pokret.

Tippoo je vidio kako mu je kapetan razoruţan u istom trenutku kad je

završio zamah sjekirom. Bio je izvan ravnoteţe i trebat će mu samo

trenutak da je vrati i ponovno podigne sjekiru, ali to će biti predugo,

jer sablja je već poletjela, a Mungo St John bio je zarobljen na glavnom

jarbolu, nezaštićenog trbuha i praznih ruku. Tippoo otvori svoje

348

goleme šake i pusti sjekiru, te posegne i zgrabi oštricu sablje golom

rukom. Osjeti kako mu prolazi kroz prste, a oštrica reţe do kosti, ali

ipak je snaţno povuče od bespomoćnog čovjeka; nije je mogao zadrţati,

jer su se tetive u njegovim prstima razdvojile, a oštrica nastavi svoj

put. Tippoo osjeti kako vrh sablje grebe njegovo rebro, a zatim mu

grudi utrnuše dok je drška udarila u njegov grudni koš. Čak i divlja

snaga tog udarca nije bila dovoljna da baci Tippooa s nogu, iako ga je

potisnula natrag. Njegove oči pogledaše sablju u grudima, a krvave

ruke još su drţale dršku. Tek kad se Clinton odmaknuo i izvukao

oštricu, Tippoo počne polako tonuti, dok su mu koljena popuštala, i on

padne, mlitavog tijela. Clinton oslobodi svoju oštricu koja je sijala

crvenkastim sjajem kad je ponovno zamahnuo prema čovjeku ispred

jarbola. Nije završio udarac. Zastane u pola pokreta, jer Mungo St

John bačen je na palubu pod valom britanskih mornara. Clinton se

odmakne i nasloni na sablju. Bitka je bila gotova, a posada Hurona

bacala je oruţje. «Predajemo se, za milost Boţju, predajemo se! » Podigli

su Munga St Johna na noge. Bio je neozlijeđen, a Clintonova mrţnja

nije splasnula. Trebalo mu je mnogo snage da ne zarije vrh sablje u

njegov trbuh. Mungo se pokušavao osloboditi ruku koje su ga drţale i

doći do masivnog tijela polugolog muslimana koji je leţao pred

njegovim nogama. «Pustite me», vikne on. «Moram vidjeti svojeg

časnika», ali drţali su ga nemilosrdno, i on pogleda Clintona. «U ime

milosti», zamoli, što Clinton nije očekivao. Duboko udahne i ludilo

počne popuštati. «Dajem vam riječ, gospodine, Mungo je bio pogođen,

njegova ţalost bila je vidljiva i Clinton zastane. «Vaš sam zarobljenik«,

reče mu Mungo. «Ali ovaj čovjek je prijatelj. « Clinton uzdahne i klimne

mornarima koji su drţali Munga. «Dao je riječ. » A zatim Mungu: «Imate

pet minuta. » Mornari ga pustiše. Mungo padne na koljena kraj

nepomične prilike. «Stari prijatelju«, šapne, skidajući maramu s glave i

pritiskujući je na ruţni rez u Tippoovim grudima, «stari prijatelju. »

Clinton se okrene, vrativši sablju u korice i odjuri do ograde. Robyn

Ballantyne vidje ga kako dolazi i zategne svoje okove, nesposobna

podići ruke; kad ju je zagrlio, ona stavi svoje lice na njegove grudi i

cijelo tijelo joj se zatrese dok je plakala. «O, hvala Bogu. » «Pronađite

ključeve», naredi Clinton brzo, a kad su okovi pali s Robyninih ruku on

ih podigne i doda jednom od svojih ljudi. «Stavite ih kapetanu trgovcu

robljem», naredi. S tom gestom nestane i posljednji tračak ludila.

»Oprostite mi, doktorice Ballantyne. Govorit ćemo kasnije, ali mnogo

toga treba napraviti. » Lagano se nakloni i odjuri izdajući zapovijedi.

349

«Stolar, odmah ispod palube. Ţelim da se popravi šteta na brodu,

odmah. Vođo palube, razoruţajte posadu i zaključajte ih pod palubu sa

straţarom. Dvojica za kormilo, krenut ćemo prema Table Bayu u zoru,

momci, i čeka nas novac od nagrade. « Njegovi ljudi još su bili pijani od

uzbuđenja i borbene poţude i počeše promuklo klicati dok su jurili

izvršiti zapovijedi. Trljajući svoje zglobove, Robyn se probije kroz

gomilu mornara i vezanih redova robova. Pribliţi se paru u podnoţju

jarbola. Tippoo je leţao na leđima dok mu je golemi trbuh stršao u

zrak. Oči su mu bile raširene, gledajući jarbol iznad sebe, a usta mu se

opustiše. Mungo St John drţao je golemu glavu u krilu. Sjedio je

ispruţenih nogu, naslonjen na jarbol; kad se Robyn pribliţila, zatvori

Tippoove kapke, jednog po jednog, svojim palcem. Glava mu je bila

spuštena, a ruke njeţne poput majčinih ruku koje drţe dijete, kad je

podigao maramu i vezao njome otvorena usta. Robyn se spusti na

jedno koljeno i posegne prema Tippoovim grudima da opipa bilo, ali

Mungo podigne glavu i pogleda je. «Ne dirajte ga», reče blago. «Ja sam

doktor. » «On više ne treba doktora«, Mungov glas bio je tih i jasan, «a

posebno ako ste vi taj doktor. » «Ţao mi je. » »Doktorice Ballantyne»,

reče joj, «nas dvoje nemamo razloga ispričavati se jedno drugom, niti

razgovarati jedno s drugim, ako baš hoćete. » Gledala ga je, a njegovo

lice bilo je hladno, oči koje su joj uzvraćale pogled bile su bezosjećajne

i u tom je trenutku znala da ga je zauvijek izgubila. Mislila je da to i

ţeli, ali sada je ta spoznaja bila poraţavajuća, ostavljajući je bez snage

da odvrati pogled, da progovori. Gledao ju je odsutno, hladno i

nemilosrdno. «Mungo», šapne ona, pronašavši napokon snagu. «Nisam

htjela da se to dogodi, a Svevišnji mi je svjedok. Nisam htjela. » Grube

ruke povukoše Munga na noge, tako da mu je Tippoova glava ispala iz

krila i udarila o palubu. «Kapetanova zapovijed, stari moj, isprobat ćeš

vlastite lance. » Mungo St John nije se odupirao kad su mu na ruke i

noge stavljali lance. Stajao je mirno, balansirajući na palubi koja se

njihala, gledajući krš na brodu umrljanom krvlju njegovih ljudi. Iako

mu se izraz nije promijenio, u očima mu se vidjelo neograničeno

ţaljenje. «Ţao mi je», šapne Robyn, klečeći pokraj njega. «Stvarno mi je

ţao. » Mungo St John je pogleda, ruku vezanih na leđima. «Da»,

klimne. «I meni. » Mornar ga gurne između lopatica, i krenuše prema

potpalublju, dok su mu lanci zveketali oko nogu. On posrne. Nakon

nekoliko koraka, vrati ravnoteţu i otrese ruke svojih tamničara. Hodao

je uspravno, zabačenih ramena, ne osvrnuvši se na Robyn koja je

klečala na krvavoj palubi.

350

Mungo St John ţmirkao je na jakom svjetlu dok je pratio grimizne

kapute s bijelim prugama svojih straţara u dvorištu dvorca Cape

Town. Nije vidio sunce pet dana; ćelija u kojoj je bio zatvoren nije

imala vanjskih prozora. Čak i usred ljeta, tama i hladnoća zime što je

prošla bila je u debelim kamenim zidovima, a zrak koji je ulazio kroz

jedini otvor u hrastovim vratima bio je ustajao i smrdljiv zbog tuceta

zatvorenika u drugim ćelijama. Mungo napuni pluća i zastane da

pogleda zidove dvorca. Britanska zastava vijorila se iznad tvrđave

Katzenellebogen, a iznad nje galebovi su se igrali na svjeţem

jugoistočnom vjetru. «Dobar vjetar za izlazak iz zaljeva na otvoreni

Atlantik», pomisli Mungo automatski. «Ovim putem. » Mladi

zapovjednih njegove pratnje ga poţuri, ali Mungo zastane još na

trenutak. Mogao je čuti mrmljajuću pjesmu valova na obalama izvan

zidova dvorca, a s bedema bi mogao vidjeti cijeli Table Bay do

Bloubergstranda na dalekom zavoju obale. Huron sigurno leţi usidren

blizu obale i on je čeznuo da ga vidi još jednom, da sazna je li krma još

uvijek crna od dima i razorena, ili su O'Brienu dozvolili da popravi trup

i kormilo. «Kad bi samo Tippoo», pomisli i zaustavi se, zadrhtavši

lagano na suncu, ne samo zbog zatvorske hladnoće u kostima. Ispravi

ramena i klimne zapovjedniku. «Vodite», sloţi se. Potkovane pete

straţarskih čizama gnječile su šljunak dok su prelazili dvorište. Zatim

se popnu stubama do guvernerovih prostorija. «Zarobljenik i straţa,

stanite. » Mornarički poručnik stajao je pred vratima u plavom kaputu,

bijelim hlačama i s mornarskim šeširom na glavi. »Gospodin St John?

», upita poručnik. Bio je star za svoj čin, sijed i istrošen, umornih

očiju, i Mungo nevoljko klimne. Poručnik se okrene zapovjedniku

pratnje. «Hvala vam gospodine, preuzet ću od ovdje», a zatim Mungu:

«Budite ljubazni i slijedite me, gosp. St John. » Prođe kroz

veličanstvena vrata od tikovine, djelo majstora Anreitha, u guvernerovo

predsoblje s poliranim podovima i visokim gredama, ukrašeno blagom

Orijenta koje je opljačkao veliki pljačkaš, Nizozemska istočnoindijska

kompanija, koja se morala pokoriti još moćnijem grabeţljivcu, Velikoj

Britaniji. Ađutant je sjedio za stolom od hrastovine okrenut prema

vratima; nije ustao niti se nasmiješio kad je Mungo ušao. U prostoriji

su bila još dva čovjeka, obojica u foteljama. «Znate admirala Kempa»,

reče ađutant. «Dobro jutro, admirale. « Kemp klimne glavom, ali ničim

drugim ne oda da ga poznaje. «A ovo je Sir Alfred Murray, glavni sudac

Vrhovnog suda Cape Colonyja. » «Vaš sluga, gospodine», Mungo se nije

naklonio niti nasmiješio, a sudac se lagano nagne u fotelji, drţeći se za

351

zlatnu i jantarnu ručku svojeg štapa, te se zagleda u Munga ispod

svojih bijelih obrva. Mungo je bio zadovoljan što mu je njegov tamničar

prije sat vremena osigurao toplu vodu i britvu; odjeću mu je oprala

bivša robinja Malay koja je prala i za časnike u dvorcu. Njegove hlače

bile su čiste, čizme ispolirane, a košulja izglačana i snijeţnobijela.

Ađutant uzme sluţbeni dokument sa stola. «Vi ste kapetan i vlasnik

klipera Huronh « Jesam. » «Brod je zarobljen od Kraljevske mornarice

pod člankom 5 do 11 Briselskog ugovora i trenutačno leţi u britanskim

teritorijalnim vodama. » To nije zahtijevalo odgovor, i Mungo je šutio.

«Slučaj je razmatrao Sud Mješovite komisije pod predsjedanjem

glavnog suca, i nakon saslušanja dokaza Sud je odlučio da je Huron

zarobljen na otvorenom moru i zato Cape Colony nema jurisdikcije u

ovom slučaju. Vrhovni sud preporučio je Njegovoj Ekscelenciji,

guverneru Cape Colonyja da - hm - teret. », ađutant značajno zastane,

«. teret klipera Huron prijeđe pod upravu Vlade Njenog Veličanstva, ali

da kliper bude pušten pod zapovjedništvom njegovog vlasnika, a da se

vlasnik stavi pod jurisdikciju primjereno konstituiranog američkog

suda i odgovara na optuţbe koje predsjednik Sjedinjenih Drţava

podigne protiv njega. » Mungo ispusti dugi uzdah olakšanja. Za milog

Boga, Englezi će sve pustiti! Nisu htjeli riskirati bijes novoizabranog

predsjednika Amerike. Uzeli su mu robove, osam stotina tisuća dolara

vrijednosti, ali vraćali su mu brod i puštali ga. Ađutant nastavi čitati

bez podizanja pogleda. «Guverner Cape Colonyja prihvatio je

preporuku Suda i postupio prema njoj. Morate što brţe pripremiti brod

za plovidbu. U tom smislu, zapovjednik eskadrona Cape sloţio se

staviti vam na raspolaganje dokove za popravak u Mornaričkoj bazi. »

«Hvala, admirale. « Mungo se okrene prema njemu, a Kempove obrve se

skupe, lice ispuni strašću, dok je glas ostao miran i jasan. «Šesnaest

mojih ljudi su mrtvi, i isto toliko je osakaćeno zbog vaših djela -

gospodine - svakoga dana smrad vašeg prljavog broda dolazi do

prozora mojeg ureda. » Admiral Kemp se podigne s naporom iz fotelje i

pogleda Munga St Johna. «Ja kaţem, istrulite, i vi i vaša zahvalnost,

gosp. St John. Kad bi bilo po mojem, ne bismo se ulizivali gosp.

Lincolnu, a vi biste visjeli s glavnog jarbola britanskog ratnog broda, a

ne isplovljavali iz Table Baya u svojem smrdljivom brodu. » Kemp se

okrene i zagleda se kroz prozor u dvorište dvorca gdje je čekala njegova

kočija. Adutant prijeđe preko ovog ispada. Nastavi glatko: «Predstavnik

Kraljevske mornarice pridruţit će vam se na vašem brodu i ostati tamo

dok ne utvrdi da moţete isploviti. « Ađutant posegne natrag i povuče

352

zvono iza svojih ramena, a vrata se odmah otvoriše i pojavi se

mornarički poručnik. «Još jedna stvar, gosp. St John. Guverner vas je

proglasio nepoţeljnim strancem i bit ćete odmah uhićeni ukoliko

kročite nogom u Cape Colony. »

Visoka prilika hodala je ţutim šljunčanim puteljkom ispod avenije

visokih palma, a Aletta Cartwright uzvikne veselo preko vrta s ruţama.

«Evo tvojeg kavalira, Robyn. Danas je uranio. » Robyn se uspravi, a

košara puna ruţa bila joj je u ruci. Široki slamnati šešir zasjenjivao je

lice na podnevnom suncu. Promatrala je Clintona kako dolazi prema

njoj s toplom simpatijom. Izgledao je tako dječački i nestašno, premlad

da bi vodio onaj napad mornara na palubu Hurona. Zadnjih nekoliko

tjedana navikla se na njega, gostujući kod obitelji Cartwright; Clinton

je svakog popodneva dolazio uzbrdo iz svojega skromnog stana u Ulici

Waterkant. Veselila se njegovim posjetima, ozbiljnim razgovorima

nakon frivolnih konverzacija sa Cartwrightovim kćerima. Njegovo

oboţavanje i cijenjenje bilo joj je laskavo i utješno. Osjećala je da se to

nikada neće promijeniti, da je stalno zvijezda vodilja u zbrci i

nesigurnosti koje su ispunjavale njen ţivot. Naučila je cijeniti njegov

zdravi razum i sud. Čak mu je dozvolila da pročita njen rukopis koji joj

je uzimao sve slobodno vrijeme, a njegovi komentari i kritike uvijek su

bili opravdani. «Ne vjerujem da bih mogao ţivjeti bez vas, draga

doktorice Ballantyne», rekao joj je. «Ne vjerujem da sam mogao

preţivjeti taj strašni period u svojem ţivotu bez vaše pomoći. « Znala je

da je to istina, a ne samo hiperbola zaljubljenog čovjeka, a nije se

mogla oduprijeti pozivu u pomoć. Prošlo je mnogo tjedana otkako je

Crna šala uplovila u Table Bay uništenih jarbola i palube, vodeći svoj

veliki ulov crn od dima i razoren. Narod se skupio u pristaništu

komentirajući i čudeći se, a ostala plovila napučila su se mornarima

koji su ih pozdravljali. Stajala je kraj Clintona Codringtona kad su se

na palubu Crne šale popeli mornarički časnici iz eskadrona Cape. Prvi

koji je stigao bio je zapovjednik mornarice, nekoliko godina mlađi od

Clintona. «Kapetane Codrington», pozdravi. «Imam naređenja da

preuzmem komandu nad ovim brodom od vas, gospodine. » Clinton

prihvati nepromijenjena izraza lica. «Vrlo dobro, gospodine, uklonit ću

svoju opremu, a u međuvremenu moţemo obaviti formalnosti i

upoznat ću vas s preostalim časnicima. » Kad se Clinton rukovao sa

svojim časnicima, a njegov kovčeg bio na izlazu s palube, stigao je i

drugi čamac, a stariji kapetan se popne na brod. Svi na Crnoj šali znali

su što će se dogoditi i Denham priđe Clintonu, rekavši tiho: «Sretno,

353

gospodine, znate da moţete računati na mene kad dođe vrijeme. »

Obojica su znali na što se to odnosilo - na dan kada će se ponovno

sresti na sudu. «Hvala, gosp. Denham», odgovori Clinton, a zatim priđe

starijem kapetanu. «Kapetane Codrington, moja je duţnost informirati

vas da ste pozvani kod zapovjednika eskadrona kako biste odgovorili

na određene optuţbe u vezi provođenja vaših duţnosti. Dakle,

smatrajte se u pritvoru i budite spremni odgovoriti na optuţbe čim se

sastane vojni sud. » «Razumijem, gospodine. » Clinton ga pozdravi i

krene niz ljestve do čamca koji je čekao. Začuje se jedan glas: «Pokaţi

im, kapetane! » Iznenada svi počeše klicati, naslonivši se na ogradu

broda. «Čekić i Tongs! » Baciše kape u vis. «Na njih, Šaljivčine! » Dok je

čamac plovio prema obali, Clinton Codrington stajao je na krmi i

gledao ih bezizraţajno, a gola glava sijala mu je poput svjetla

svjetionika u sumrak. Bilo je to prije mnogo tjedana. Još uvijek je

čekao da se u maloj postrojbi poput Cape Colonyja okupi dovoljno

starijih časnika kako bi se mogao formirati sud. Provodio je noći u

jeftinom smještaju u Ulici Waterkant. Ţigosan od svojih kolega,

provodio je većinu dana sam na obali gledajući malu topovnjaču koja

se popravljala u pristaništu i visoki kliper. Gledao je kad su robovi

dovedeni na obalu iz Huronovih skladišta; njihove lance skinuli su

kovači iz dvorca. Vidio je kako zbunjeni crnci stavljaju svoje znakove

na ugovore o najamništvu i kako ih odvode nizozemski i hugenotski

farmeri kako bi ih naučili novim duţnostima. Pitao se je li to bolja

sudbina od one od koje ih je oslobodio. U poslijepodnevima bi se

penjao do Cartwrightove nastambe smještene u zelenom ugodnom vrtu

kako bi posjetio Robyn Ballantyne. Toga je dana uranio, podnevni top

opalio je sa Signal Hilla kad se penjao puteljkom, gotovo potrčavši kad

je vidio Robyn u vrtu. Skrene s puta i presiječe preko livade. «Robyn!

Doktorice Ballantyne! » Glas mu je bio čudan, a blijede oči divlje. «Što

je? » Robyn doda košaru Aletti i poţuti preko livade. «Trgovac robljem!

», mucao je zagušen osjećajima. «Amerikanac - Huron» «Da? » » «Da? »,

upita ona. «Isplovljava - puštaju ga! Bio je to krik bijesa i očaja i Robyn

se ukoči, blijedog lica. « «Ne vjerujem u to! » «Dođite! », reče Clinton.

«Imam kočiju pred vratima. » Kočijaš je tjerao konje nizbrdo, dok ga je

Clinton poţurivao i kad su stigli do Signal Hilla, bili su premoreni, a

pjena im je prekrivala sapi i prednje noge. U trenutku kad je kočija

stala, Clinton iskoči i povede Robyn na stranu puta koja je gledala niz

strminu prema zaljevu. Visoki američki kliper polako je klizio preko

mirnog mora prošaranog bijelim pramenovima pjene od jugoistočnog

354

vjetra. Prešavši niski tamni oblik otoka Robben, promijeni kurs i na

jarbolima se pojavi još jedara, bijelih poput prvoga proljetnog cvijeća.

Muškarac i ţena tiho su gledali lijepi brod i nitko nije progovorio dok je

polako nestajao u daljini. Još uvijek šuteći, par se okrene i popne do

kočije; nisu progovorili sve do vrata imanja Cartwright. Clinton pogleda

Robyn u oči. Lice joj je bilo potpuno beskrvno, čak i usne su bile bijele

poput slonovače, drhteći od potisnutih osjećaja. «Znam kako se

osjećate. Nakon svega što smo prošli, vidjeti kako to čudovište mirno

odlazi. Dijelim vaše ţaljenje«, reče on tiho, ali ona divlje zavrti glavom i

zašuti. «Imam i drugih novosti«, reče joj kad je procijenio da se

oporavila i malo boje se vratilo u njene obraze. «Jučer je u luku uplovio

brod iz Istočne Indije s vice-admiralom na listi putnika. Kemp ga je

zamolio da sudjeluje u formiranju vojnog suda. Počinje sutra. » Ona

odmah okrene lice prema njemu, a izraz joj se ublaţi od brige i straha.

«Oh, molit ću se za vas svakog trenutka. « Ispruţi impulzivno ruku i on

je uhvati svojim šakama, stegnuvši je. Činilo se da je taj kontakt

oslobodio nešto u njoj, nešto što je bilo čvrsto zaključano, i suze

konačno probiju iz njenih suhih očiju. «O, draga doktorice Ballantyne»,

šapne Clinton. «Molim vas, ne bojte se zbog mene. » Ali, Robyn je kroz

suze još vidjela sablasnu sliku visokog lijepog broda kako nestaje u

morskim daljinama, i jecaj joj potrese tijelo.

Pod plesne sale zgrade Admiraliteta imao je uzorak šahovske ploče, a

ljudi su poput figura stajali na slučajnim poloţajima, kao na kraju

teške partije. Robyn Ballantyne je u košulji i haljini zelene boje stajala

na vrhu te ploče - usamljena kraljica, dok su s druge strane bili topovi

pravnog savjeta - dva mornarička časnika u odorama s mačevima, koji

su igrali uloge tuţitelja i branitelja. Bili su odabrani arbitrarno i niti

jednom se nije sviđao povjereni zadatak. Izolirali su se od ostatka

društva i svaki je bio zauzet pregledavanjem dokumenata, ne gledajući

čovjeka kojeg su trebali spasiti ili osuditi, ovisno o volji starijih časnika

koji su bili skriveni iza visokih dvostrukih vrata na kraju dvorane.

Drugi svjedoci, Denham s Crne šale, s brodskim dnevnikom ispod

ruke, MacDonald koji je skrivao svoje crne ruke iza leđa, agent kolonije

i počasni konzul šeika od Omanija, uspješni azijski trgovac, bili su

poput raštrkanih pijuna po rubu ploče. Jedino optuţeni časnik, o

čijem se ţivotu radilo, nije bio miran. Kapetan Clinton Codrington

koračao je podom dvorane, a pete su mu lupkale po mramornim

pločama. Kapa mu je bila ispod pazuha, a blijede su oči buljile ispred

sebe. Hodao je bez obrasca, poput lutajućeg konja na šahovskoj ploči.

355

Činio se da je napetost promijenila čak i tu golemu prostoriju,

pojačavajući se svake minute. Jedino dva mornara u crvenim

kaputima sa svake strane dvostrukih vrata bili su potpuno mirni.

Stajali su čvrsto, s rukohvatima mušketa pokraj vrha desne čizme,

praznih izraza lica, pogleda usmjerenog u daljinu. Clinton stane pred

Robyn i izvuče svoj sat. «Pedeset minuta», reče. «Moţe potrajati još

satima», odgovori ona tiho. «Ne mogu vam dovoljno zahvaliti za dokaze

koje ste pruţili. » «Bila je to samo istina. » «Da», sloţi se on. «Ali, bez

toga. », prekine i nastavi koračati. Tuţitelj koji je protekla dva dana

pokušavao optuţiti Clintona i poslati ga na vješala, brzo ga pogleda s

izrazom krivnje, pa vrati pogled na dokumente u svojoj desnoj ruci.

Jedino ga je Robyn otvoreno promatrala, a oči su joj bile pune brige;

ipak, kad je ponovno uhvatila njegov pogled, hrabro mu se nasmiješi,

pokušavajući sakriti svoje sumnje. Četiri starija časnika pred kojima je

svjedočila slušali su pozorno, ali u njihovim očima nije vidjela toplinu

ili sućut. «Gospođo», admiral Kemp je upita na kraju, «je li istina da ste

dobili svoju medicinsku titulu izdajući se za muškarca, a ako je vaš

odgovor da, zar ne mislite da bismo trebali posumnjati u vašu

privrţenost istini? » Robyn je vidjela kako se lica starijih časnika oko

Kempa uozbiljuju, a oči im postaju udaljene. Sultanov agent bio je

otvoreno neprijateljski dok je tuţitelj čitao dugi popis agresija i

napadačkih činova protiv teritorija i podanika njegovog gospodara.

Denham i MacDonald mogli su jedino recitirati činjenice, a njihove

vlastite primjedbe na kapetanove zapovijedi bile su zapisane u

dnevniku. Jedina stvar koja je iznenadila Robyn bila je tako dugo

vijećanje suda; trgnula se kad su se dvostruka vrata dvorane konačno

otvorila, a dva straţara zauzela pozu pozornosti. Kroz vrata je mogla

vidjeti mornaričke časnike kako sjede za dugim stolom okrenutim

prema dvorani za ples. Robyn je bila previše daleko da im vidi izraze

lica. Iako je zakoračila naprijed i nagnula se da vidi površinu stola

ispred sudaca, nije mogla vidjeti smjer drške i oštrice oruţja koje je

leţalo na njemu, a zatim joj pogled zatvore leđa trojice ljudi na vratima.

Clinton je bio između tuţitelja i branitelja. Sva trojica ţustro prodoše

kroz vrata na zapovijed. Vrata se zatvore, a Robyn nije uspjela vidjeti u

kojem smjeru pokazuje mornarički noţ, je li u koricama ili je oštrica

izvađena. Clinton joj je objasnio značaj tog oruţja. Stavljalo se na stol

jedino kad bi suci donijeli odluku. Ako je oštrica bila u koricama, a

drška usmjerena prema optuţeniku, sud je bio «nije kriv». Kad je

prema njemu bila usmjerena gola oštrica, znao je da je bijes suda

356

usmjeren prema njemu - i bit će pozvan da izdrţi svoju kaznu na

rešetki za bičevanje, ili na vješalima. Clinton je gledao točku iznad

glave admirala Kempa kad su se vrata zatvorila iza njega i on u pratnji

dvojice časnika priđe na pet koraka od stola sa sucima. Tek tada si

dozvoli da pogleda noţ na stolu. Gola oštrica sijala je

srebrenastoplavim sjajem, a vrh je bio usmjeren prema Clintonovom

trbuhu. Osjeti hladni očaj u ţelucu, kao da je noţ bačen na njega. Šok

zbog nepravde presude, nevjerica da mu je cijeli ţivot upropašten

jednim udarcem, sram i sramota uništene karijere i reputacije

zaslijepili su ga za sve, osim za oštricu ispred sebe i glas admirala

Kempa: «Kriv za zanemarivanje zapovijedi starijih časnika, kriv za

činove piratstva na otvorenom moru, kriv za uništavanje vlasništva

podanika prijateljskih snaga, kriv za iskrivljavanje uvjeta ugovora

između Vlade Britanskog Veličanstva i Sultana od Omani Arapa. » To je

smrtna kazna, shvati Clinton, presuda je bila previše detaljna, popis

prijestupa predug, a krivnja preozbiljna. To je smrt na omči. Podigne

oči s optuţujućeg oruţja i pogleda francuski prozor iza sudaca. Visoki

ovratnik njegove odore bio je tvrd poput krvnikove omče i on pokuša

progutati slinu. «Nikada se nisam bojao smrti, Gospode«, molio je tiho.

«Ţao mi je samo jedne stvari - što moram ostaviti ţenu koju volim. »

Biti lišen časti i ţivota bila je dovoljna kazna, ali izgubiti i ljubav je bila

konačna nepravda. «Sud je dugo raspravljao o kazni», admiral Kemp

zastane i pogleda viceadmirala, «i bio je pod utjecajem elokventnih

argumenata admirala Reginalda Curryja. » Ponovno zastane i napući

usne, pokazujući da se nije slagao s tim elokventnim argumentima,

prije no što će nastaviti. «Kazna koju izriče ovaj Sud je da se osuđenik

liši svih činova, privilegija i plaće, da mu se oduzmu sve ovlasti koje

posjeduje i da se nečasno otpusti iz mornaričke sluţbe. » Clinton se

pripremi - oduzimanje činova i otpust prethodi glavnoj kazni. «Nadalje»,

Kemp zastane i pročisti grlo. «Nadalje, presuda je ovog Suda da se

osuđenik odvede u dvorac i tamo. » Dvorac je bio mjesto egzekucija,

vješala će biti podignuta na paradnom zemljištu ispred glavnih vrata. «.

bude zatvoren godinu dana. » Suci ustanu i krenu iz prostorije. Dok je

vitki sjedokosi admiral prolazio kraj Clintona, mali konspirativni

osmijeh mu dodirne usne, i Clinton prvi put shvati da kazna nije

smrtna. «Godina», reče tuţitelj kad su se vrata zatvorila, «ne bičevanje,

niti vješanje - vraški dareţljivo, rekao bih. » «Čestitam», Clintonov

branitelj smijuljio se s nevjericom. «Bio je to Curry, naravno, on je

zapovijedao antirobovlasničkim eskadronom zapadne obale. Kakva

357

sreća imati ga u Sudu. » Clinton je još uvijek gledao kroz otvorene

prozore, blijed, bez riječi, lagano se njišući na nogama. «Hajde, momče,

godina će brzo proći», branitelj mu dodirne ruku, «a nakon toga, više

nema tvrdog kruha i stare govedine -priberite se. »

Zouga je tjerao mule i svoje sluge da hodaju dvadeset milja na dan

otkako su napustili Moffatovu misiju u Kurumanu. Sada je stajao na

visokom prijevoju i gledao panoramu poluotoka Cape. Ravno ispod

njega bilo je to čudno blijedo brdo od glatkog kamena, Die Paarl, kako

su ga nazvali nizozemski građani, «Biser», i sijalo je gotovo prozirnim

sjajem. Ravna zemlja iza njega bila je pokrivena poljima i vinogradima,

od Paarde Berga, Konjskih planina, gdje su nekada lutala stada zebra i

Tyger Berga. Leopard je za nizozemske građane bio tigar, a zebra konj.

«Skoro kod kuće, naredniče», pozove Zouga Jana Cheroota. Aid

«Pogledajte to. », mali Hotentot pokaţe plavi vrh planine na juţnom

obzorju. «Bit ćemo tamo sutra prije mraka. » Jan Cheroot napući usne

i pošalje poljubac. «Izvucite čep i recite damama Cape Towna da me

majka nije bez razloga zvala velika cigara». Njegova mula zastriţe

ušima na zvuk njegova glasa i malo se propne. «I ti to osjećaš, stari

grome! » Cheroot se nasmije. «Idemo, onda! », i potjera ţivotinju niz

strmu stazu. Zouga je ostao paziti na mala stara kola na dva kotača

koja su već tisuću milja nosila dragocjeni teret - slonovaču i zeleni kip.

Prošao je mjesec prije no što je Robyn mogla prvi put posjetiti dvorac.

Nakon što je straţar pregledao njenu propusnicu, odveli su je u malu

okrečenu sobu bez namještaja, osim tri stolca s visokim naslonima.

Ostala je stajati deset minuta prije no što su se otvorila vrata na

drugoj strani i Clinton prošao kroz njih. Stane, pogledavši ju, a nju

zaprepasti zatvorenička boja njegove koţe. Njegova tamna koţa postala

je ţućkasta, a korijeni kose su potamnjeli bez jakog sunca. Izgledao je

stariji, umoran i odbačen. «Barem me vi niste napustili u mojoj

sramoti», reče jednostavno. Straţar je sjeo na treći stolac i pokušavao

se praviti da ne sluša razgovor. Robyn i Clinton gledali su se ukočeno,

sjedeći na neudobnim stolcima, i njihov razgovor je zapinjao, započevši

kao ljubazno ispitivanje o zdravlju. Zatim Robyn upita: «Jeste li dobili

novine? » «Da, straţar je bio dobar prema meni. » «Onda ste pročitali

što je obećao novi američki predsjednik na svojoj inauguraciji. »

«Lincoln je uvijek bio veliki neprijatelj trgovine», klimne Clinton. «Dao je

brodovima Kraljevske mornarice dozvolu za pretraţivanje. « «A šest

juţnih drţava se već odcijepilo», reče Clinton mrko. «Bit će rata ako

358

pokuša na silu ukinuti ropstvo. » «To je tako nepošteno», uzvikne

Robyn. «Nekoliko kratkih tjedana, i bili biste heroj umjesto. «, prekine

stavivši ruke na usta. «Ţao mi je, kapetane Codrington. » «Više nisam

kapetan», reče on. «Osjećam se krivom - da nisam poslala to pismo. »

«Vi ste tako ljubazni, tako dobri», reče on naglo, «i tako lijepi da vas

jedva mogu gledati. » Robyn se snaţno zacrveni, pogledavši straţara.

Ovaj je proučavao grubo oţbukani strop prostorije. «Znate li što sam

pomislio kad sam ušao u dvoranu i vidio noţ usmjeren u mene? »,

nastavi Clinton, a ona zatrese glavom. «Mislio sam da ću vas izgubiti.

Da će me objesiti i da vas više nikada neću vidjeti. » Glas mu se tako

tresao od emocija da straţar ustane sa stolca: «Doktorice Ballantyne,

napustit ću sobu na pet minuta», reče on. «Imam li vašu riječ da nećete

pokušati dati oruţje ili neko oruđe zatvoreniku u mojoj odsutnosti? «

Robyn klimne i šapne: «Hvala vam. » Kad su se vrata zatvorila, Clinton

se baci na koljena pred nju. Uhvati ju oko struka i stavi glavu na

njezine grudi. «Ali, sada vam ne mogu ništa ponuditi, ništa osim svoje

sramote. » Robyn mu pomiluje kosu kao da je dijete. «Uskoro ću se

vratiti u zemlju ispod rijeke Zambezi. Znam da tamo leţi moja

sudbina«, reče ona tiho. «Da sluţite dušama i tijelima onih koji tamo

ţive. » Ona zastane na trenutak i pogleda blijede uvojke. «Kaţete da

nemate ništa za ponuditi, ništa za podijeliti, ali ja imam nešto ponuditi

vama, i podijeliti s vama. » On podigne glavu i pogleda ju upitno, a

nada mu se poče buditi u očima. «Nećete li se ponuditi u Boţju sluţbu

kao misionar i doći sa mnom u divljinu, u zemlju Zambeziju? » «Da

dijelim ţivot s vama i Bogom. » Glas mu je bio promukao i prigušen.

«Nikada nisam sanjao da sam vrijedan takve časti. »

«Momak je budala», reče Zouga oštro. «I neka sam proklet, sada je i

zatvorska ptičica. Niti jedno od vas nećete se moći odrţati u društvu. »

«On ima iskren i plemenit duh, i sada je našao svoj pravi poziv u Boţjoj

sluţbi», odgovori Robyn ţestoko. «Niti jedno od nas ne namjerava

provoditi vrijeme u društvu, u to budi siguran. » Zouga slegne

ramenima i nasmiješi se. «Naravno, to je tvoja stvar. Barem je zaradio

dosta novca koji mu ne mogu oduzeti. » «Uvjeravam te da taj novac

nema ništa s mojom odlukom. » «Vjerujem u to. » Zougin osmijeh ju je

ljutio, ali prije no što uspije pronaći dobar odgovor, on se okrene i

krene dugom verandom obraslom vinovom lozom i stane s rukama u

dţepovima, gledajući Cartwrightove vrtove, i dalje u zaljev skriven

hrastovima i palmama. Robynina ljutnja splasne i prepusti mjesto

ţaljenju. Činilo se da se njih dvoje moraju svađati, jer ţelje i motivi su

359

im bili uvijek suprotni. U početku je njeno olakšanje zbog saznanja da

je i on preţivio bilo snaţno kao i sestrinsko oduševljenje što ga vidi.

Jedva ga je prepoznala kad je dojahao na muli do Cartwrightove vile.

Tek kad je sjahao i podigao šešir s glave, ona je vrisnula od veselja,

odskočila od stola postavljenog za ručak i pojurila s terase da ga zagrli.

Bio je vitak, čvrst i taman, nekako obdaren novim autoritetom,

osnaţene osobnosti, tako da je sijala od ponosa kad joj je prepričavao

svoja iskustva. Cijelo društvo jedva je čekalo svaku njegovu riječ. «On

je poput grčkog boga! », šapnula je Aletta Cartwright Robyn, što nije

bilo baš originalno; ali, Aletta ionako nije imala mnogo originalnih

misli, a Robyn se sloţila da je u ovom slučaju u pravu. Pratila je njegov

opis zemlje Matabelea i dugog puta prema jugu s punom paţnjom,

postavljajući tako precizna pitanja da je Zouga oštro upita: «Nadam se

da ništa od toga nećeš upotrijebiti u svoju korist, seko? » «Naravno da

neću», uvjeri ga ona, ali to je bio prvi neugodniji trenutak, i više nije

govorio o svojim avanturama, osim da joj preda pozdrave i novosti od

djeda, Roberta Moffata iz Kurumana. «Nećeš vjerovati da mu je prošlog

prosinca bilo sedamdeset i pet godina. Tako je bistar i ţivahan, da je

upravo završio prijevod Biblije na sečuanski jezik. Primio me i

pomogao mi, i nabavio mi mule i kola koji su mi znatno olakšali zadnji

dio puta. Zapamtio te kao djevojčicu od tri godine, i dao mi ova pisma

za tebe, kad sam mu predao tvoja. » Bio je to debelo paket pisama.

«Rekao mi je da si ga pitala o vođenju misionarske ekspedicije u

Zambeziju ili zemlju Matabelea. » «Točno. » «Seko, mislim da sama

ţena. », počne on, ali ona ga prekine. «Neču biti sama. Kapetan Clinton

Codrington odlučio je postati misionar, a ja sam se sloţila postati

njegova ţena. » To je dovelo do eksplozije koja je ponovno pokvarila

njihov odnos. Kad se njen bijes stišao, učinila je još jedan napor da

izbjegne novi sukob temperamenata. «Zouga», sišla je niz terasu i uzela

ga za ruku. «Bila bih ti zahvalna kad bi pristao predati me na

vjenčanju. » Njegova ruka se pomalo opusti. «Kad će to biti, seko? » «Za

oko sedam mjeseci. Clinton ima još toliko kazne. » Zouga zavrti

glavom. «Neću biti ovdje. Zabiljeţio sam se za putovanje na parobrodu

koji početkom sljedećeg mjeseca putuje kući. » Oboje su zašutjeli, a

zatim Zouga nastavi: «Ali, ţelim ti sreću i veselje - ispričavam se zbog

primjedbe o tvom budućem muţu. » «Razumijem», ona mu stisne ruku.

«On je drukčiji čovjek od tebe. » Zouga gotovo izjavi glasno: «Hvala

Bogu zbog toga», ali zaustavi se prije no što su mu se otvorila usta, i

oni ponovno zašutješe. Zouga je razmatrao problem koji ga je mučio

360

otkako se vratio u Cape Town - kako saznati od Robyn što je napisala

u rukopisu, i je li moguće da ublaţi dijelove koji bi mogli okaljati

obiteljsku reputaciju. Sad kad je saznao da se ona ne vraća u

Englesku, pruţila mu se prilika. «Seko, ako je tvoj rukopis spreman,

bit ću sretan da ga odnesem sa sobom i isporučim ga Oliveru Wicksu. »

Put do Engleske dao bi mu mogućnost studiranja njenog djela, a ako

bi se isporuka odgodila mjesec dana od njegovog dolaska, njegove

bilješke o ekspediciji bi pokupile glavinu interesa i paţnju kritičara. «O,

nisam ti spomenula? «, Robyn podigne bradu, a osmijeh joj je bio

začinjen s malo inata. «Poslala sam svoj rukopis poštanskim brodom

mjesec dana prije tvog dolaska. Sada je već u Londonu, i ne bih se

iznenadila da ga je gosp. Wicks već objavio. Očekujem recenzije, dobit

ćemo ih sljedećim poštanskim brodom. » Zouga istrgne svoju ruku iz

njene i pogleda je čeličnohladnim pogledom. «Stvarno sam to trebala

spomenuti», doda ona slatko. Njegova reakcija potvrđivala je njene

sumnje i znala je da je i zadnja prilika za pomirbu gotova. Od sada će

biti neprijatelji, a u središtu njihova sukoba bit će zemlja između dviju

velikih rijeka koju je Zouga nazvao Zambezija.

Na kraju puta Woodstock, na obali rijeke Liesbeck, nedaleko od

kupolastog krova Krealjevskog astronomskog opservatorija, bilo je

Cartwrightovo skladište. Bila je to bijela zgrada od cigala sa ţeljeznim

krovom. Kraj zida u glavnoj prostoriji stajala su tri predmeta koja je

ostavio bojnik Morris Zouga Ballantyne, trenutačno na putovanju

parobrodom SS Bombay koji je plovio od Indije do Londona. Tri velika

predmeta bila su gotovo potpuno zaklonjena balama i sanducima,

bačvama i vrećama. Dvije goleme slonovske kljove formirale su

savršeni okvir za treći predmet. Izrezbareni kip od sapunskog kamena

još uvijek je bio omotan slonovskom travom i korom drveta. Stajao je

uspravno na svojem podnoţju, a slučajno je bio okrenut prema

sjeveru. Pokrov od trave bio je poderan oko glave zbog nepaţljivog

rukovanja i dugih mjeseci putovanja na ramenima nosača i

primitivnim kolima. Okrutna ponosna glava ptice grabljivice virila je iz

omota. Kamene oči gledale su preko šuma, planina i pustinja, na

tisuću i pet stotina milja, prema utvrđenom srušenom gradu, a riječi

proročice Umlimo činilo se da lebde iznad glave ptice poput ţivih bića:

«Bijeli orao nagnuo se nad kamenim sokolima i bacio ih na zemlju.

Sada će ih orao ponovno podići i oni će letjeti daleko. Neće biti mira u

kraljevstvima Mamboa ili Monomatapea dok se oni ne vrate. Jer bijeli

361

orao će ratovati s crnim bikom dok se kameni sokoli ne vrate u

gnijezdo. »

O PISCU

Wilbur Smith rođen je 1933. u Brokeri Hillu, u Sjevernoj Rodeziji

danas Zambija kao dijete engleskih doseljenika. Odrastao je i studirao

u Juţnoj Africi, diplomiravši ekonomiju na Sveučilištu Rhodes.

Posvetio se isključivo knjiţevnom radu od 1964. godine, nakon uspjeha

svojih prvih knjiga, od tada je objavio tridesetak romana, zasnovanih

na briţljivim bibliografskim pripremama i strastvenim istraţivanjima

najudaljenijih kutaka planeta. Naime, Smith od studenog do veljače

obično putuje Australijom i Novim Zelandom, dok ljeti krstari Afrikom

ne bi li upoznao njene najdivljije i najnepristupačnije krajeve. Ostali

mjeseci u godini posvećeni su pisanju.

U svom spisateljskom radu Smith se do smrti supruge Danielle 1999.

godine pridrţavao točno određenog rituala: radio je od osam ujutro do

tri popodne i sve što bi napisao tijekom dana davao je na čitanje

362

Danielle kojoj su posvećena mnoga njegova djela. Nakon dvogodišnje

stanke izazvane tom obiteljskom tragedijom nastavlja svoj knjiţevni

rad objavivši novi dio svoje sage o drevnoj egipatskoj civilizaciji, roman

Plavi horizont posljednje je njegovo djelo.

Ţivi u gradiću Constatia, u blizini Cape Towna, u vili na ranču Leopard

Hill, koji je zapravo rezervat egzotičnih ţivotinja.