Wilbur Smith -

Nasljednici raja

Nebo boje starih modrica nadvilo se nisko nad bojištem Francuske, valjajući se

dostojanstveno prema njemačkim linijama. Brigadir - general Sean Courtnev

proveo je četiri zime u Francuskoj, i sada je mogao okom stočara i farmera

procijeniti vrijeme gotovo podjednako točno kao kod kuće u Africi. «Bit će snijega

noćas», promrmlja, a poručnik Nick van der Heever, njegov podređeni časnik,

pogleda ga preko ramena. «Ne bih se čudio, gospodine.« Van der Heever je bio

teško natovaren. Uz svoju pušku i remenje nosio je platnenu vreću preko ramena,

jer general Courtnev išao je na večeru kao gost u blagovaonicu drugog bataljuna.

U ovom trenutku, pukovnik i časnici drugog bataljuna nisu bili svjesni časti koja će

im se ukazati i Sean se cerio zlobno očekujući paniku koju će stvoriti njegov

dolazak. Sadržaj vreće bit će mala kompenzacija za šok - pola tuceta boca Haiga i

debela guska. Bez obzira na to, Sean je bio svjestan činjenice da njegovi časnici

smatraju njegovu naviku iznenadnih dolazaka na bojišnicu, nenajavljenih i bez

pratnje, više nego uznemirujućom. Prije samo tjedan dana čuo je razgovor na

poljskom telefonu između bojnika i satnika. «Staro kopile misli da se još bori u

burskom ratu. Ne možeš li ga zadržati u glavnom stožeru?« «Kako zatvoriti

slona?» «Pa, barem nas upozori kad krene...» Sean se ponovno naceri i krene za

svojim podređenim dok su mu nabori dugog kaputa lepršali oko nogu; svileni šal

bio mu je omotan oko glave ispod šljema, kao zaštita od hladnoće. Daske su

poskakivale ispod njegovih nogu, a ljepljivo blato grgljalo je dok su preko njega

prelazila dvojica muškaraca. Ovaj dio bojišnice bio je nepoznat, brigada je stigla

ovamo prije manje od tjedan dana, ali smrad je bio dobro poznat. Truli smrad

zemlje i blata, pun zadaha, trulog mesa i izmeta, s ustajalim dahom spaljenog

kordita i jakih eksploziva. Sean udahne miris i pljune s gađenjem. Znao je da za sat

vremena više neće ništa primjećivati, ali sada mu se činilo da mu prekriva grlo

poput ustajale masti. Još jednom pogleda nebo i namršti se. Ilije vjetar promijenio

smjer za stupanj ili dva, ili su krenuli krivim putom u labirintu rovova, jer niski

oblak više se nije valjao u smjeru koji se poklapao s kartom u Seanovoj glavi.

«Nick!» i »Gospodine?« ; «Jesi li još siguran? On odjednom ugleda nesigurnost u

očima mladog časnika. «Pa, gospodine... Rovovi su bili napušteni zadnjih četvrt

milje, nisu naišli na živu dušu u labirintu visokih zemljanih zidova. «Bolje da

pogledamo, Nick.» «Učinit ću to, gospodine.« Van der Heever pogleda ispred sebe

uzduž rova i pronađe što je tražio. Na sljedećem raskrižju, na zid su bile

pričvršćene drvene ljestve. Sezale su do vrha pješčanog bedema. On krene prema

njima. »Pažljivo, Nick», vikne Sean za njim. »Gospodine«, odazove se mladić i

podigne pušku prije no što će krenuti gore. Sean je procijenio da su još na tri ili

četiri stotine jarda od bojišnice, a svjetlo je brzo nestajalo. Nebo iza oblaka

izgledalo je poput J purpurnog baršuna, bez svjetlosti, a on je znao da je Van der

Heever, j unatoč svojoj dobi, stari vojnik. Pogled koji će baciti iznad bedema bit I

će brz poput pogleda merkata koji gleda iz svoje rupe. Sean ga je gledao kako čuči

na vrhu ljestava, kratko podiže glavu i ponovno se saginje. «Brdo nam je previše

lijevo», vikne on. Brdo je bilo niska okrugla humka koja se izdizala stotinu pedeset

stopa iznad gotovo bezoblične ravnice. Nekada je bilo gusto pošumljeno, ali sada

su na njemu bili samo pokidani batrljci stabala i krateri od granata. »Koliko ima do

farme?», upita Sean, gledajući gore. Farma je bila kvadrat od zidova bez krova koji

su stajali okrenuti prema sredini bataljunskog sektora. Bila je središnja referentna

točka za topništvo, pješaštvo i zrakoplove. «Pogledat ću još jednom. » Van der

Heever ponovno digne glavu. Mauser je imao prepoznatljiv pucanj, visok i opaki

zvuk koji je Sean čuo toliko puta da je precizno mogao odrediti njegov smjer i

domet. Bio je to jedan hitac, na oko pet stotina jarda, gotovo ravno ispred. Van

der Heeverova glava se trgne prema natrag kao da je dobila težak udarac, a čelik

njegovog šljema zazvoni poput gonga. Uzica na bradi pukne dok je okrugli šljem

poletio u zrak i pao na daske na dnu rova, otkotrljavši se u sivo blato. Van der

Heeverove šake na trenutak su držale zadnju prečku ljestava, a zatim se prsti

otvoriše i on padne prema natrag na dno rova, dok su krajevi kaputa lepršali oko

njega. Sean je stajao ukočeno, ne vjerujući, ne prihvaćajući činjenicu da je Nick

pogođen, ali kao vojnik i lovac nije se mogao ne diviti tom hitcu. Kakvo je to bilo

gađanje? Pet stotina jarda u sumraku; jedan kratki pogled na šljem na bedemu; tri

sekunde da se odredi domet i podesi ciljnik, još jedan trenutak za pucanj kad se

glava ponovno pojavila. Švabo koji je pucao bio je ih vrhunski strijelac s refleksima

leoparda - ili najsretniji snajperist na zapadnoj fronti. Misao prođe i Sean jurne

naprijed i klekne kraj svojeg časnika. Okrene ga s rukom na ramenu i osjeti kako

mu se želudac stišće, a grudi ispunjava hladnoća. Metak je ušao na sljepoočici i

izišao iza suprotnog uha. Sean podigne glavu u krilo, skine svoj šljem i počne

odmatati svileni šal s glave. Osjeti očaj gubitka. Polako omota dječakovu glavu u

šal, a krv odmah natopi tanku tkaninu. Bila je to uzaludna gesta - ali, zaposlila mu

je ruke i umanjila mu osjećaj bespomoćnosti. Sjedne na blatne daske držeći

dječakovo tijelo, nagnutih ramena. Veličina Seanove glave bila je naglašena

gustim kovrčama tamne žilave kose prošarane sjedinama koje su blistale na

nestajućem svjetlu. Kratka gusta brada također je bila prosijeda, a veliki kljunoliki

nos bio je iskrivljen. Jedino crne zakrivljene obrve bile su neoštećene, a oči su bile

jasne, tamne kobaltnoplave boje, oči mnogo mlađeg čovjeka, mirne i pozorne.

Sean Courtnev dugo je sjedio držeći mladića, a zatim duboko uzdahne i položi mu

glavu sa strane. Ustane, stavi vreću na rame i krene komunikacijskim rovovima.

Pet minuta prije ponoći, pukovnik koji je zapovijedao drugim bataljunom ude

pognut kroz crne zastore koji su zaklanjali ulaz u blagovaonicu i otrese snijeg s

ramena rukom u rukavicama dok se ispravljao. Prije šest mjeseci, blagovaonica je

bila njemački rov, i bila je ponos cijele brigade. Trideset stopa ispod razine tla bila

je neprobojna, čak i za najjaču baražu topništva. Pod je bio od teških dasaka, a čak

i zidovi su bih zaštićeni od vlage i hladnoće. Trbušasta peć stajala je na drugom

zidu, veselo sjajeći. Oko nje su se u polukrugu okupili časnici izvan dužnosti,

sjedeći na osvojenim stolcima. Međutim, pukovnik je gledao samo generala koji je

sjedio na najvećem i najudobnijem stolcu najbliže peći, te skine teški kaput dok je

hodao prostorijom. »Generale, moje isprike. Da sam znao da dolazite - bio sam u

obilasku.» Sean Courtnev se nasmije i ustane sa stolca da se rukuje. «To i

očekujem od vas, Charles, ali vaši časnici su mi ukazali dobrodošlicu - a ostavili

smo vam i malo guske.» Pukovnik brzo pogleda ljude i namršti se kad ugleda

vesele obraze i oči mladih podređenih. Mora ih upozoriti da se ne pokušavaju

natjecati u piću s generalom. Starac je bio čvrst poput stijene, naravno, a te oči su

bile poput bajuneta pod tamnim obrvama, ali pukovnik ga je znao dovoljno dobro

da pretpostavi da ima u sebi četvrt boce Dimple Haiga i da ga nešto duboko muči.

Zatim se sjeti. Naravno... »Strašno mi je žao za mladog Van der Heevera,

gospodine. Narednikbojnik mi je rekao što se dogodilo.« Sean načini gestu

otpuštanja, ali na trenutak se oko njegovih očiju skupe sjene. «Da sam znao da

ćete večeras doći, upozorio bih vas, gospodine. Imamo vraških nevolja s tim

snajperom otkako smo došli ovamo. To je isti momak, naravno - vrlo smrtonosan.

Nikada nisam čuo za nešto takvo. Strašan problem, kad je sve drugo mirno. Jedino

nam on nanosi štetu.» «Što poduzimate u vezi s tim?», upita Sean grubo. Svi su

vidjeli kako mu je lice potamnjelo od bijesa, i adutant se brzo ubaci u razgovor.

«Bio sam kod pukovnika Caithnessa u trećem bataljunu i napravili smo dogovor,

gospodine. Složio se da nam pošalje Andersa i MacDonalda...» «Dobili ste ih!»

Pukovnik je izgledao oduševljeno. «Oh, to je izvrsno. Nisam mislio da bi se

Caithness odvojio od svojega slavnog para.» »Došli su jutros - i cijeli dan

proučavaju teren. Dao sam im slobodne ruke, ali mislim da se pripremaju za

sutra.» Mladi satnik koji je zapovijedao satnijom A izvadi sat i pogleda na njega.

«Upravo izlaze iz moje sekcije, gospodine. Zapravo sam krenuo izdati im

zapovijedi, ići će na položaj u pola jedan. Ako me ispričate, gospodine.« »Naravno,

idi, Dicky - i poželi im sreću u moje ime.» Svi u brigadi su čuli za Andersa i

MacDonalda. «Htio bih upoznati taj par», Sean Courtnev iznenada progovori, a

pukovnik se složi. »Naravno, izići ću s vama, gospodine.» «Ne, ne, Charles. Cijelu

noć si bio na hladnoći. Idem s Dickyjem.» Snijeg je gusto padao iz potpune tame

ponoćnog neba. Prigušivao je noćne zvukove svojim gustim ogrtačem, i redovne

rafale Vickersa koji je pucao kod rupe u žici s lijeve strane bataljuna. Mark Anders

sjedio je omotan u posuđene pokrivače, glave pognute nad knjigom u krilu,

prilagodavajući oči žutom svjetlu svijeće. Porast temperature koji je popratio prvi

snijeg i promijenio kvalitetu zvuka što je prodirao u mali rov probudio je čovjeka

koji je spavao kraj njega. On se zakašlja i okrene da otvori prozor u platnenom

zastoru kraj glave. »Prokletstvo«, reče on i ponovno se nakašlje kašljem teškog

pušača. «Nek ide k vragu. Snijeg.« Zatim se okrene prema Marku. «Još čitaš?»,

upita grubo. «Uvijek s nosom u prokletoj knjizi. Uništit ćeš si vid.» Mark podigne

glavu. «Pada već sat vremena.» «Što ti treba sve to znanje?», Fergus MacDonald

nije se dao lako omesti. «Neće ti koristiti.« «Ne sviđa mi se snijeg«, reče Mark.

«Nismo računali na snijeg.« Snijeg im je komplicirao zadatak. Pokrit će zemlju

osjetljivim bijelim ogrtačem. Svatko tko iziđe iz rova na ničiju zemlju ostavi će

tragove koje će jutarnje svjetlo odmah odati pažljivom neprijatelju. Šibica se upali

i Fergus upali dvije cigarete Woodbines te jednu doda Marku. «Možeš odustati,

Mark. Reci im da prekinu. Ti si dobrovoljac.« Pušili su u tišini cijelu minutu prije no

što je Mark odgovorio. «Taj Švabo je gadan.« «Ako sniježi, sutra vjerojatno neće

biti vani. Snijeg će i njega zadržati u krevetu.« Mark polako zavrti glavom. «Ako je

tako dobar, bit će vani.« «Da», klimne Fergus. «Tako je dobar. Taj pogodak od

prošle večeri - nakon cjelodnevnog ležanja na hladnoći, na pet stotina jarda, na

tom svjetlu...« Fergus zastane, a zatim brzo nastavi, «Ali, i ti si dobar, momče. Ti si

najbolji.« Mark ne reče ništa, pažljivo otresavši pepeo s cigarete. «Ideš?», upita

Fergus. «Da.» «Naspavaj se, dečko. Bit će to dug dan.» Mark ugasi svijeću i navuče

pokrivač iznad glave. «Naspavaj se», reče Fergus ponovno. »Probudit ću te

kasnije.» Odupre se roditeljskom porivu da potapše mršava ramena pod

pokrivačem. Mladi satnik tiho je razgovarao s jednim od stražara na prednjem

vatrenom položaju, a čovjek mu odgovori šapćući, pokazavši bradom prema

mračnom rovu. «Ovuda, gospodine.« On se spusti na daske, omotan u odjeću

tako daje izgledao poput medvjeda, a Seanova glava i ramena nadvijali su se nad

njim dok ga je pratio. Na sljedećem zavoju, kroz meke zavjese padajućeg snijega,

vidio se prigušeni sjaj vatre u plitkoj rupi na rubu rova. Tamne prilike čučile su oko

nje poput vještica na sabat. «Naredniče MacDonald?» Jedna od prilika ustane i

iskorači naprijed. «Tosamja.» U odgovoru se čuo samouvjereni ton zadirkivanja.

«Je li Anders s tobom?» »Prisutan«, reče MacDonald, a jedna od prilika ustane iz

kruga oko vatre i priđe naprijed. Bio je viši, ali kretao se s gracioznošću, poput

sportaša ili plesača. «Spreman si, Anders?», nastavi satnik, govoreći tihim

polušaptom rovova, a MacDonald mu odgovori. «Momak je spreman za bitku,

gospodine.« Govorio je tonom boksačkog menadžera. Bilo je jasno da je momak

njegovo vlasništvo i to mu je davalo važnost koju sam nikada ne bi postigao. U

tom trenutku nova raketa mu eksplodira iznad glave; briljantna bjelina i tiha

eksplozija svjetla ublažena snijegom. Sean je mogao procijeniti čovjeka poput

konja. Mogao je prepoznati pokvarene, ili one s velikim srcem. Bila je to posljedica

iskustva i nekoga dubljega neobjašnjivog uvida. Na svjetlu rakete pogled mu

prijeđe preko lica starijeg narednika. MacDonald je imao koščate crte stanovnika

slamova, preuske oči, tanke usne zavrnute prema dolje na kutovima. Na njemu

nije bilo ništa zanimljivo i Sean pogleda drugog čovjeka. Oči su bile blijedo

zlatnosmeđe, široke, mirnog pogleda pjesnika ili čovjeka koji je živio na otvorenoj

zemlji širokih horizonata. Kapci su mu bili široko otvoreni, pa nisu skrivali zjenice,

ostavljajući bjelilo na kutovima; činilo se da zjenice plove slobodno poput punog

mjeseca. Sean je vidio taj pogled samo nekoliko puta i učinak je bio gotovo

hipnotički, tako izravan i upitan da se činilo da seže duboko u njegovu dušu.

Nakon prvog utiska tih očiju, došle su i druge impresije. Prva je bila ekstremna

čovjekova mladost. Bio je bliže sedamnaestoj nego dvadesetoj, procijeni Sean - a

zatim primijeti kako je dobro građen. Unatoč mirnoći njegovog pogleda, bio je

napet i ukočen, gotovo do točke pucanja. Sean je to vidio često u protekle četiri

godine. Otkrili su poseban talent tog djeteta i nemilosrdno ga iskorištavali, svi oni

Caithness u trećem bataljunu, lukavi MacDonald, Charles, Dicky i uostalom, on

sam. Iskorištavali su ga nemilosrdno, šaljući ga neprekidno u akciju. Mladić je

držao vruću limenu šalicu kave u ruci, a zglob koji je virio iz rukava kaputa bio je

tanak poput kostura, prošaran ugrizima nametnika. Vrat je bio predug i tanak za

glavu, a obrazi su bili šuplji, upalih očiju. «Ovo je general Courtney», reče satnik, i

Sean primijeti kako su oči zasjale, a dječak zadrži dah od strahopoštovanja.

«Zdravo, Anders, čuo sam dosta o tebi.» «I ja o vama, gospodine.« Očigledni ton

obožavanja iritirao je Seana. Dječak je sigurno čuo sve priče, naravno. Regimenta

se hvalisala njime, i svaki novak slušao je priče. Nije mogao učiniti ništa da to

spriječi. «Velika je čast upoznati vas, gospodine.» Dječak zamuca malo - još jedan

znak strašne napetosti pod kojom je bio - ali riječi su bile potpuno iskrene.

Legendarni Sean Courtnev, čovjek koji je zaradio pet milijuna funta u zlatnim

rudnicima Witwatersranda i izgubio svaki peni jednim obratom sreće. Sean

Courtnev, koji je lovio burskog generala Lerouxa preko pola Južne Afrike i konačno

ga uhvatio nakon strašne borbe prsa o prsa. Vojnik koji je držao Bombatine divlje

Zulu impije kod klanca i natjerao ih na mitraljeze, koji je sa svojim bivšim

neprijateljem Lerouxom pomogao izgraditi kartel sindikata što je ujedinio četiri

neovisne države Južne Afrike u jednu moćnu cjelinu, koji je sagradio drugo golemo

bogatstvo u zemlji, stoci i drvu, koji je odustao od svojeg položaja u vladi Louisa

Bothe i na čelu pravnog savjeta Natala kako bi doveo regimentu do Francuske -

bilo je normalno što dječakove oči sjaje na taj način, a jezik mu se zapliće, ali to je

ipak smetalo Seanu. U pedeset devetoj sam prestar da glumim heroja, pomisli

oporo - a raketa padne, vrativši ih natrag u tamu. «Ima li još te kave», reče Sean.

»Prokleto je hladno noćas.» Sean prihvati otkrhnutu emajliranu šalicu i spusti se k

vatri, uzme šalicu medu dlanove pušući u vruću tekućinu i glasno srčući, a ostali

nakon nekoliko trenutaka neodlučno učiniše isto. Bilo je čudno čučiti tako u

dubokoj tišini s generalom. «Ti si iz Zululanda?», upita Sean iznenada mladića,

prepoznavši naglasak i bez čekanja odgovora nastavi na Zulu jeziku,« Velapi

wena7. Odakle si?» Zulu jezik bio je prirodan Marku iako ga nije govorio dvije

godine. «Sa sjevera iza Eshowe, na rijeci Umfolosi.» «Da. Znam. Lovio sam tamo.»

Sean se ponovno prebaci na engleski. «Anders? Znao sam još jednog Andersa.

Vozio je transport iz Delagoa Bava 1889. John? Da, tako je. Stari Johnnv Anders.

Jeste li u rodu? Otac ti je?» «Djed. Otac mi je mrtav. Djed mi se zaustavio na

Umfosi. Tamo živim.» Dječak se opustio. Na svjetlu vatre Sean ugleda kako mu se

bore oko usta izravnavaju. «Nisam znao da poznajete siromahe kao što smo mi,

gospodine.« Fergus MacDonald reče s oštricom u glasu, naginjući se prema vatri s

glavom okrenutom prema njemu, tako da je Sean vidio gorku liniju oko njegovih

usta. On polako klimne. MacDonald je bio jedan od njih. Jedan od onih koji su

željno iščekivali novi poredak - sindikati i Karl Marx, boljševici koji bacaju bombe i

nazivaju se drugovima. On prvi put primijeti da MacDonald ima crvenu kosu i

velike zlatne pjege na šakama. Okrene se natrag Marku. «On te naučio pucati?»

«Da, gospodine.« Momak se naceri prvi put, zagrijan sjećanjem. «Dao mi je moju

prvu pušku, Martini Hendrv koja je ispaljivala oblak dima poput šumskog požara,

ali bila je precizna na stotinu pedeset jarda.» «Lovio sam slona njome. Odlična

puška», složi se Sean i oni iznenada postadoše prijatelji unatoč razlici od četrdeset

godina. Možda je Seanu nova smrt drugog mladića, Nicka van der Heevera,

ostavila bolnu pukotinu u životu, jer osjeti navalu roditeljske brige za mladića.

Fergus MacDonald također je to osjetio, jer upadne poput ljubomorne žene.

«Bolje se pripremi; momče.» Smiješak nestane s Markovog lica, oči su bile

potpuno mirne, i on ukočeno klimne. Fergus MacDonald radio je s momkom,

podsjetivši Seana na trenera koji priprema svojeg borca u svlačionici. Skinuo mu je

teški kaput i borbenu jaknu. Preko dugih vunenih gaća išla je vunena košulja i dva

pletena jerseyja. Vuneni šal bio mu je oko vrata. Nosio je mehaničarsko odijelo

koje je pokrivalo slojeve odjeće u jednom komadu i neće lepršati na vjetru da

privuče pogled neprijatelja. Vunena kapa bila mu je preko glave, kao i kožna

pilotska, a Sean je znao zašto. Britanski čelični šljem imao je prepoznatljiv obod, a

ionako nije bio nikakva zaštita od Mauzerovog metka. «Drži glavu dolje, Mark,

dečko.» Pletene rukavice imale su izrezane prste. «Neka prsti rade, momče.

Nemoj da ti se ukoče.« Mala kožna vreća za rame visjela mu je udobno pod lijevim

pazuhom. »Sendviči sa šunkom s mnogo senfa, čokolada i ječmeni šećer - baš kao

što voliš. Ne zaboravi jesti, to te grije.» Četiri puna redenika metaka 303, tri u

džepovima odijela a jedan u posebnom džepu sašivenom na lijevi rukav. «Sam

sam ulaštio svaki metak», reče Fergus samo zato što general sluša. «Kliznut će

unutra...», napravi obsceni pokret koji je trebao pokazati da Fergus prezire činove

i klase. Ali, Sean prijeđe preko toga, bio je previše zainteresiran za pripremu lova.

«Neću pokazati Cuthberta dok sunce ne bude u dobrom položaju.» «Cuthbert?»,

upita Sean, a Fergus se nasmije i pokaže treću priliku koja je tiho ležala na dnu

rupe. Sean ga je tada prvi put primijetio, a Fergus se ponovno nasmije njegovom

zbunjenom izrazu, te posegne prema prilici. Tek tada Sean shvati da je to lutka, ali

na svjetlu vatre crte su bile realistične, a glava sa šljemom bila je pod

odgovarajućim kutom na ramenima. Lutka je naglo završavala u kukovima, a ispod

je bila samo drška od metle. «Htio bih znati kako ćete to učiniti?«, Sean je

postavio pitanje mladom Marku Andrewsu, ali Fergus važno odgovori. «Jučer je

Švabo pucao nisko sa sjeverne padine brda. Mark i ja smo izračunali kutove dva

hitca i locirali ga unutar pedeset jarda.» «Možda promijeni položaj», naglasi Sean.

«Neće napustiti sjevernu padinu. Cijeli dan je u sjeni, čak i ako sunce iziđe. Htjet

će pucati iz sjene na sunce.» Sean potvrdno klimne. «Da», složi se, «ali može

pucati s mjesta u njemačkim položajima.« Mark tiho odgovori: «Mislim da neće,

gospodine. Položaji su ovdje previše razdvojeni...«, išli su preko grebena

brda,«...htjet će kraći domet. Ne, gospodine, pucat će iz blizine. Ima uporište na

ničijoj zemlji, vjerojatno ga svakoga dana mijenja - ali, svakoga dana dođe što je

moguće bliže našim linijama ostajući u sjeni.« Dječak nije niti jednom zamucao

sada kad mu je um bio koncentriran na problem. Glas mu je bio dubok i

intenzivan. «Odabrao sam dobro mjesto za momka, baš izvan farme. Može vidjeti

cijelu sjevernu padinu na manje od dvije stotine jarda. Izići će sada i smjestiti se

dok je još mrak. Šaljem ga rano. Želim da stigne prije Švabe. Neću da naleti na

njega u tami«, Fergus MacDonald reče s autoritetom. «Zatim obojica čekamo dok

se potpuno ne razdani, a ja onda počinjem raditi s Cuthbertom«, on potapše lutku

i nasmije se. «Vraški je teško dati mu prirodni izgled, kao da neki glupi novak prvi

put gleda Francusku iz rova. Ako dopustimo Švabi da ga predugo gleda, shvatit će

trik, ali ako ga prekratko izloži, neće imati prilike za hitac. Ne, nije lako.» «Da,

mogu zamisliti«, promrmlja Sean suho, «to je najopasniji i najteži dio cijele stvari.«

On vidje smrtonosni izraz na licu Ferguca MacDonalda prije no što se okrenuo

Andersu. «Još jedna šalica kave, momče, a onda je vrijeme za pokret. Želim te na

mjestu prije no što stane snijeg.« Sean posegne u džep na grudima svojeg kaputa i

izvadi srebrenu pljosku koju mu je dala Ruth na dan polaska regimente. «Stavi

malo oštrine u kavu.» Ponudi pljosku Marku. Dječak zatrese glavom sramežljivo.

«Ne, hvala, gospodine. Ometa mi vid.» «Ja bih mogao, gospodine.« Fergus

MacDonald brzo posegne preko vatre. Bistra smeđa tekućina ulije se u njegovu

šalicu. Narednikbojnik je poslao ophodnju prije ponoći da napravi put kroz žicu

ispred satnije A. Mark je stajao u podnožju ljestava i prebacio pušku u lijevu ruku;

još jedna raketa ekplodira iznad njih, a Sean vidje kako je dječak koncentriran na

zadatak. Otvorio je ležište puške, i Sean primijeti da ne koristi standardni kratki

LeeEnfield broj 1, teretnog konja britanske armije, već da ima američku P 14 koja

je također koristila kalibar 303, ali imala duhu cijev i bolju ravnotežu. Mark stavi

dva okvira metaka u ležište i zatvori ga, stavljajući pažljivo odabrane i navoštene

metke u cijev. i: Na zadnjem svjetlu rakete pogleda Seana i lagano klimne. U tami

koja je uslijedila Sean začuje brze lake korake na ljestvama. Htio mu je poželjeti

sreću, ali potisne poriv i potraži u džepovima kutiju s cigarama. «Hoćemo li se

vratiti, gospodine?«, upita tiho satnik. «Nestani», zareži Sean glasom teškim od

predosjećaja tragedije. «Ostat ću neko vrijeme.« Iako nije mogao pomoći, činilo

mu se da izdaje dečka ako sada ode. Mark se brzo kretao uzduž konopca koji je

postavila ophodnja da ga provede kroz žicu. Pognut, držao je u lijevoj ruci

konopac, a u desnoj pušku. Pažljivo je podizao stopala i koračao lagano,

pokušavajući ne ostaviti dublji trag u snijegu, podjednako rasporedivši težinu na

svaku nogu da ne probije koru. Ipak, svaki put kad je poletjela raketa, morao se

baciti naprijed i ležati mirno poput tamne mrlje u električnom blještavilu na

snježnoj bjelini prigušenom jedino padajućim snijegom. Kad bi se ponovno

nastavio kretati u mraku, znao je da ostavlja rupe u snijegu. Obično to ne bi bilo

važno, jer na ogoljenoj divljini ničije zemlje takve stvari ostaju nezamijećene. Ali,

Mark je znao da će na prvom hladnom svjetlu zore neobičan par očiju promatrati

svaki inč zemlje, tražeći upravo takve znakove. Iznenada ga obuzme duboka

hladnoća usamljenosti, hladnija od ledenog zraka. Osjećaj ranjivosti, izloženosti

vještom, nemilosrdnom neprijatelju, nevidljivom, strašnom, djelotvornom

protivniku koji će ga ubiti na najmanju grešku. Zadnja raketa potone i ugasi se i on

se digne na noge i krene do tamnog razrušenog zida farme. Čučne uz njega i

pokuša kontrolirati disanje, jer užas je prijetio da ga zaguši. Bio je to prvi put da

mu se to dogodilo. Strah je poznavao - živio je s njime zadnje dvije godine, ali

nikada nije bilo tog strašnog paralizirajućeg užasa. Kad je prstima desne ruke

dodirnuo hladni obraz, osjeti kako drhte, a zubi mu zacvokoću u kratkom stakato

ritmu. «Ne mogu takav pucati«, pomisli divlje, stišćući čeljust dok ga nije zaboljela,

stavivši ruke medu noge, «i ne mogu ostati ovdje.» Ruševina je bila previše

očigledan zaklon. Bit će to prva točka koju će proučiti njemački snajperist. Mora se

maknuti odovud, i to brzo. Natrag u rovove. Iznenada, njegov užas postane panika

i on se digne da bi pojurio natrag, ostavivši pušku naslonjenu na srušeni zid. «Bist

du da?», glas tiho prošapta kraj njega u tami. Mark se ukoči. «Ja!», odgovor je

došao od zida i on pronađe pušku lijevom rukom, a desnom uhvati dršku pištolja s

prstom na otponcu. «Komm, wir gehen zuruck.» Blizu iza Marka u mraku prođe

teško opterećena prilika; više ju je osjetio no što je mogao vidjeti. On povuče

pušku s prstom na osiguraču. Nijemac je teško koračao u izdajničkom snijegu, a

alat za rezanje žice koji je nosio zazveči. Čovjek opsuje. «Scheisse!» «Halt den

Mund», otrese se drugi i oni krenuše natrag prema njemačkim linijama na

grebenu brda. Mark nije očekivao da rezači žica budu vani po ovakvom vremenu.

Njegova prva pomisao bila je da je to snajperist, ali sada mu um poskoči zbog ove

iznenadne sreće. Ophodnja će ga provesti kroz njemačku žicu, a njihovi veliki

tragovi sakrit će njegove od snajperista. Tek kad je to odlučio, s iznenađenjem

shvati da je panika nestala, ruke su mu mirne, a disanje duboko i sporo. Naceri se

suho svojoj krhkosti i krene naprijed za njemačkom ophodnjom. Bili su na stotinu

koraka iza farme kad je prestalo sniježiti. Mark osjeti lavinu nezadovoljstva u

grudima. Računao je na to da će snijeg nastaviti padati, barem do zore, ali nastavi

za ophodnjom. Kretali su se brže i samouvjerenije kako su se bližili vlastitim

linijama. Dvije stotine jarda ispod grebena Mark ih ostavi i pode postrance oko

strmine, bolno se probijajući kroz gustu žicu, dok konačno nije prepoznao mjesto

koje je Fergus odabrao dalekozorom prethodnog poslijepodneva. Deblo jednog od

hrastova koji su prekrivali brdo palo je ravno niz strminu, povukavši zamršeno

korijenje kroz meku izrovanu zemlju. Mark je puzio kroz korijenje; odabravši

stranu koja će biti u najdubljoj sjeni kad iziđe zimsko sunce, puzio je na trbuhu dok

nije bio napola prekriven korijenjem, ali s ramenima i glavom koji su se mogli

okretati kontrolirajući cijelu sjevernu padinu. Sada mu je prva briga bila da

pažljivo provjeri P. 14, obraćajući posebnu pozornost osjetljivom visokom

zadnjem ciljniku Bislev, da provjeri nije li se poremetio ili otpao na putu kroz ničiju

zemlju. Pojede dva sendviča sa šunkom, popije nekoliko gutljaja slatke kave i stavi

vuneni šal preko usta i nosa, radi topline i da spriječi isparavanje daha. Zatim

pažljivo stavi čelo na drvenu dršku puške. Razvio je sposobnost trenutačnog

padanja u san, a dok je spavao, ponovno je pao snijeg. Kad se probudio na

bolesno sivom svjetlu zore, bio je pokriven finim bijelim pahuljicama. Pazeći da ih

ne poremeti, polako podigne glavu i brzo trepne da očisti oči. Prsti su mu bili

ukočeni i hladni; počne ih pomicati u rukavicama da pojača cirkulaciju. Ponovno je

imao sreće - dva puta u jednoj noći bilo je previše. Prvo ga je ophodnja provela

kroz žicu, a sada je ovaj tanki pokrivač prirodne kamuflaže sakrio njegovu priliku u

zamršenom korijenju. Previše sreće, klatno se mora zanjihati. Tama se polako

povukla, proširujući mu vidokrug; kako se širio, cijelo Markovo biće usredotočilo

se u njegova dva široka smeđa oka. Brzo ih je pomicao pretražujući teren,

proučavajući svaku nepravilnost i nabor, svaku priliku, predmet, kontrastnu boju

ili teksturu snijega, blata i zemlje, svako uništeno deblo i palu granu, nepravilnosti

oboda kratera, tražeći sjene gdje ih ne bi trebalo biti, dokaze poremećaja ispod

novoga pokrova snijega, tražeći - za život, doslovno za život. Snijeg je ponovno

stao malo prije devet, a do podneva se nebo osvijetlilo i pojavile se rupe u

oblacima; jedna vlažna zraka sunca pala je i krenula poput reflektora preko južne

padine brda. «U redu, Cuthbert, privucimo švapske hitce.» Fergus je označio svaki

njemački pogodak na karti rovova koju mu je posudio narednik bojnik. U istom

dijelu rova bile su dvije crne točke, blizu jedna drugoj. Na tim mjestima bedem je

bio prenizak za brdo koje je dominiralo linijom bojišnice. Kad su na ta dva mjesta

ubijena petorica ljudi, bedem je povišen vrećama pijeska i na njemu je napisano

upozorenje: «Sagnite glavu. Snajperist radi.» Dvije crne točke bile su odvojene

samo pedeset koraka i Fergus je pretpostavio da je snajperist postigao svoj uspjeh

čekajući žrtve da prođu kroz rov. Mogao je vidjeti glavu kod prvog prelaska, i

naciljati drugi kad bi čovjek prošao. Objasnio je to Seanu Courtnevju dok se

pripremao, jer do tada je ovaj bio toliko zaintrigiran lovom da ga je jedino velika

njemačka ofanziva mogla vratiti natrag u stožer. Tijekom jutra je govorio sa svojim

pomoćnicima preko poljskog telefona i rekao im gdje ga mogu naći u hitnom

slučaju. «Ali, budite sigurni da je hitan slučaj«, ljutito je zarežio u slušalicu.

»Privući ću ga s juga na sjever», objasni Fergus, «to će odvratiti prokletog Švabu

od Markovog zaklona i dati mu koju sekundu vremena.« Fergus MacDonald bio je

dobar s lutkom, Sean je morao priznati. Nosio ju je dvije stope više od visine

čovjeka kako bi kompenzirao podignuti bedem i dao joj realistično pomicanje

ramena, kao da čovjek brzo prolazi preko prve pukotine u rovu. Sean, mladi satnik

i narednik bojnik crvenog lica čekali su s ostalim časnicima izvan druge pukotine,

gledajući Fergusa kako im prilazi preko dasaka. Instinktivno su zadržali dah dok je

prilazio drugoj pukotini, napeti od uzbuđenja. Na padini brda mauser opali poput

biča na ledenom zraku i lutka se oštro trgne u Fergusovima rukama. Fergus je

spusti ispod razine pogleda i klekne na koljena da ispita rupu u lutkinoj glavi. «O,

sranje!», gorko šapne. «O, prokleto sranje!» «Što je, MacDonald?» »Prokleti Hun -

o, to kopile...» «MacDonald!» »Izabrao je isti zaklon kao i moj dečko.« Sean nije

shvaćao jedan trenutak. «On je medu hrastovim deblima, sjedi točno na Marku.

Izabrali su isti zaklon.» Oštri hitac Mausera bio je tako blizu, tako glasan i

prodoran, da su nekoliko sekunda poslije toga Markovi bubnjići zujili poput jata

komaraca. Nekoliko sekunda bio je okamenjen, ukočen od šoka. Njemački

snajperist bio je negdje unutar dvadeset stopa od mjesta na kojem je ležao.

Nekom čudnom slučajnošću izabrao je isto mjesto kao i on. Ne, to nije bila

slučajnost. Lovačkim okom za teren obojica su odabrali idealan položaj za svoj

zadatak - brzu smrt iz zasjede. Klatno Markove sreće zanjihalo se na drugi kraj.

Mark se nije pomaknuo nekoliko sekunda nakon pucnja, ali svako njegovo osjetilo

bilo je pojačano adrenalinom koji je pjevao njegovim žilama, a srce mu je udaralo

snagom koja je odjekivala njegovim grudnim košem. Nijemac je bio s lijeve strane,

više na padini, malo iza njegovog ramena. Lijeva strana bila mu je nezaštićena,

izvan korijenja hrasta. On pokrene oči dok mu je glava mirovala i u kutu vidnog

polja ugleda još jedno srušeno deblo. Nije se pomaknuo još minutu, tražeći

pokrete u kutu vidnog polja. Nije bilo ničeg, a tišina je bila strašna i teška - dok se

ne začuje hitac Spandaua, milju ili dalje niz liniju bojišnice. Mark počne okretati

glavu ulijevo, polako poput kameleona koji lovi muhu. Postupno mu se periferni

vid razbistri, i mogao je vidjeti čitavu padinu iznad sebe. Najbliže deblo bilo je

razneseno šrapnelom i kora je bila oderana, a komadi drveta otrgnuti. Palo je

preko rupe u zemlji formirajući most. Iako se na njemu nakupio snijeg, između

zemlje i stabla bila je pukotina. U sredini je bila široka možda tri inča i Mark je kroz

nju mogao vidjeti odraz svjetla na snijegu. U tom trenutku, sitni pokret privuče mu

pažnju. Bila je to samo šesnaestina inča, ali Mark ga primijeti. Zurio je punih pet

sekunda dok nije shvatio što gleda. Iza kraja hrastovog debla pojavio se vrh

Mausera. Bio je omotan u krpu da se ublaži njegov oštar obris i spriječi odraz

svjetla od metala - ali mala okrutna usta cijevi bila su nepokrivena. Nijemac je

ležao iza debla, sa zaštićenom desnom stranom kao i Mark - dijelilo ih je manje od

dvadeset stopa. Mark je još deset minuta promatrao vrh Mausera; nije se više

micao. Nijemac je imao strpljenja i bio je tih. Kad je ponovno napunio pušku,

ukočio se ponovno u čekanju. «Tako je dobar da ne mogu naciljati«, pomisli Mark.

«Ako se pomaknem za inč, čut će me i bit će brz. Vrlo brz.» Da bi naciljao, Mark bi

se morao vratiti natrag dvadeset stopa ili više, a tada bi gledao izravno u cijev

Mauzera; Nijemac bi primijetio njegovo kretanje. Znao je da ne može prepustiti

toliko prednosti takvom protivniku. Duge mirne minute protjecale su u napetosti.

Mark je imao dojam da svi živci i tetive u njegovom tijelu vidljivo titraju, ali u

stvarnosti, jedini pokreti bili su u njegovoj desnoj rukavici. Prsti su se kretali

stalno, mijeseći, održavajući toplinu, a oči su se pomicale u Markovoj lubanji,

gledajući naprijednatrag uzduž debla, trepćući redovno da očiste suze od

napetosti i ledenog zraka. «Što se, do vraga, događa tamo gore?» Fergus

MacDonald se nervirao, gledajući kroz leću periskopa koja je dozvoljavala

promatraču da ostane ispod bedema. «Dečko je pribijen.« General Sean Courtnev

nije skidao pogled s drugog periskopa, već ga lagano zanjiše promatrajući padinu.

»Ponovno ispitaj Švabu Cuthbertom.» «Mislim da više neće nasjesti«, počne

protestirati Fergus, pogledavši gore svojim uskim očima obrubljenim ružičastim od

hladnoće i napetosti čekanja. «To je zapovijed, narednice.« Sean Courtnevjevo

široko čelo se nabora, a tamne obrve skupe, a glas mu zareži kao u starog lava.

Snaga i prisutnost čovjeka u ovom raspoloženju zastrašili su čak i MacDonalda. «U

redu, gospodine«, promrmlja ljutito i ode do lutke na ljestvama. Mauzer ponovno

opali, a Markovi kapci dva puta brzo trepnu od šoka, te se širom otvore.

Zlatnosmede oči zurile su uz strminu, poput očiju lovačkog sokola. U trenutku

nakon hitca začuje kako se Mauser ponovno puni, a njegov vrh lagano se

pomakne - ali tada Markove oči pogledaju sa strane. Bio je tu još jedan pokret,

tako lagan da ga manje oštre oči ne bi primijetile. Bio je to samo dašak, u uskom

prorezu između debla i zemlje pokrivene snijegom. Samo kratko komešanje i

ponovno tišina. Mark je dugo gledao u prorez, ne vidjevši ništa. Samo sjene i

nedefinirani oblici, odraz svjetla sa snijega. Zatim iznenada ugleda nešto drugo.

Bila je to tekstura tkanine, tračak u uskom prorezu, a zatim mu oči uhvate šav u

sivoj tkanini kako se lagano nadima iznad živog mesa ispod sebe. Mali dio

Nijemčevog tijela vidio se kroz pukotinu. Ležao je blizu druge strane debla, a glava

mu je bila okrenuta u smjeru iz kojeg je stršila cijev Mauzera. Mark pažljivo zamisli

čovjekovo tijelo. Koristeći vrh cijevi kao jedinu referentnu točku, smjesti mu glavu

i ramena, trup i kukove... «Da, njegovi kukovi», pomisli Mark. «To mu je kuk ili

gornji dio stegna...» Zatim se svjetlo promijeni. Sunce pronađe slabu točku u

oblacima i kratko zasije. Na boljem svjetlu, Mark ugleda mali dio Nijemčevog

pojasa s praznim mjestom za bajunetu. To potvrdi njegovu pretpostavku. Sada je

znao da je nabreknuće na tkanini izazvano mišićem na kuku na visini pelvisa. «Kroz

oba kuka«, pomisli Mark hladno. «A tu je i femoralna arterija...« Pažljivo počne

skidati rukavicu s desne ruke. Mora se zakotrljati na stranu i pomaknuti cijev

puške u luku većem od 90 stupnjeva bez i najmanjeg zvuka. «Molim te, Bože»,

reče tiho Mark i počne se kretati. Bolnom sporošću, cijev puške se pomicala, a on

istovremeno počne prebacivati svoju težinu na drugi lakat. Činilo se da je prošla

vječnost dok cijev P.14 nije gledala prema pukotini između debla i zemlje, a Mark

je bio presavijen, boreći i se da zadrži položaj cijevi u tom neprirodnom položaju.

Nije mogao otkočiti sigurnosni otponac prije pucanja; čak i taj jedva čujni zvuk

mogao je upozoriti Nijemca. Savije prste na otponcu i osjeti sigurnosni

mehanizam. Pažljivo nacilja okrenute glave i počne gurati osigurač palcem držeći

prst na otponcu. To je trebalo učiniti glatko da ne pomakne ciljnik. Grmljavina

hitca odbila se od niskog sivog neba i metak prođe kroz pukotinu. Mark je vidio

njegov udarac, prodor metala u meso. Začuje Nijemčev krik, divlji zvuk bez

značenja, te ponovno napuni pušku s instinktivnom spretnošču. Sljedeći hitac

stopi se s odjekom prvoga, tako da se činilo da se radi o jednom pucnju. Metak

prođe kroz pukotinu i Mark vidje kako teče krv, crveni mlaz koji je obojio snijeg,

brzo postajući ružičast i topeći snježni pokrov. Zatim se u pukotini nije vidjelo

ništa, Nijemac je bio odbačen udarcem - ili se zakotrljao u stranu. Ostao je samo

ružičasti snijeg. Mark sačeka s novim metkom u cijevi, okrenut prema deblu,

spreman za sljedeći hitac. Osjećao se hladno, ali vrlo svjesno, napetih živaca,

oštrog vida i pojačanog sluha. Tišina je vladala još neko vrijeme - a zatim začuje

zvuk. Na tren ga nije prepoznao, a tada se ponovi. Zvuk čovjeka koji jeca. Postao je

jači, histeričniji. «Ach, mein Gott - mein Lieber Gott...», glas je bio bijedan,

slomljen. «Das Blut. Ach Gott - das Blut.» Iznenada zvuk zapara Markovu dušu,

usijecajući se duboko u njegovo biće. Ruke mu se počeše tresti i on ponovno osjeti

tremor na usnama. Pokuša stisnuti čeljust, ali sada su mu zubi divlje cvokotali.

«Molim te, molim te», zavapi glasno. «Prestani, molim te.» Činilo se da ga je

Nijemac čuo. «Hilf mir, lieber Gott - das Blut!» Glas mu je bio slomljen vlažnim

bespomoćnim zvukovima očaja. Iznenada Mark počne puziti naprijed kroz snijeg,

uz strminu. »Dolazim. U redu je», promrmlja. «Samo prestani.« Osjetila su mu

divljala. «Ach, mein lieber Gott, ach meine Mutti...» «O Isuse, prestani, prestani.»

Mark se dovuče do kraja debla. Nijemac je bio napola naslonjen na hrast. S obje

ruke pokušavao je uzaludno zaustaviti mlaz svijetle arterijske krvi koji mu je tekao

kroz prste. Dva metka raznijela su mu oba kuka i snijeg je bio vlažna kaša krvi. On

okrene lice prema Marku; bilo je potpuno blijedo, sivkastobijelo, vlažno od finog

sloja znoja. Nijemac je bio mlad, poput Marka, ali brzo dolazeća smrt izgladila mu

je crte lica pa se činio još mladim. Bilo je to lice mramornog anđela, glatko i bijelo,

čudno lijepo, s plavim očima u dupljama; blijedozlatni uvojci izbijali su mu ispod

šljema na glatko čelo. On otvori usta i reče nešto što Mark nije razumio, a zubi su

mu bili bijeli i ravni, iza punih blijedih usana. Zatim se on polako nasloni na deblo,

još uvijek gledajući Marka. Ruke mu padnu s pelvisa i pulsirajući mlaz krvi se

uspori i počne jenjavati. Blijede plave oči izgubile su svoj sjaj, otupjele, bez fokusa.

Mark osjeti kako se nit otkida u tkanju njegovog uma, poput razderane svile. Bilo

je to gotovo fizički - gotovo je čuo kako se to događa u njemu. Vid mu se zamuti,

obris mrtvog Nijemca poče se topiti, a zatim se ponovno preoblikovati. Mark

osjeti kako mu se pukotina u umu širi i kroz nju izlazi njegov razum; iza je bio

tamni ponor pun odjeka. Lice mrtvog Nijemca nastavi se mijenjati, dok se nije

stvrdnulo i Mark je gledao u vlastito lice, kao u nejasnom ogledalu. Njegovo

vlastito lice, oči zlatnosmede i prestravljene, usta koja su bila njegova otvorena

usta - i krik iziđe iz njih, krik koji je predstavljao očaj i agoniju cijelog svijeta. Zadnji

komadići Markovog razuma odletjeli su u oluji užasa i on začuje kako vrištile osjeti

kako mu noge trče ispod njega, ali u glavi je bilo samo crnilo, a tijelo mu je bilo bez

težine, poput ptice u letu. Njemački mitraljezac zapeo je Maxim jednim potezom

ručice i okrenuo ga oštro ulijevo, pritiskajući debelu cijev oružja s vodenim

hlađenjem dok nije gledala ravno niz padinu prema britanskim linijama.

Usamljena prilika u divljem trku kretala se ulijevo i mitraljezac pritisne rukohvat

mitraljeza o rame i ispali jedan kratak rafal, ciljajući malo ispod kako bi kontrirao

prirodnoj tendenciji pucanja iznad mete kod gađanja nizbrdo. Mark Anders jedva

je osjetio moćne udarce dva metka koja su ga pogodila u leđa. Fergus MacDonald

je plakao. To je iznenadilo Seana, nije to očekivao. Suze su curile polako iz crvenih

očiju i on ih obriše jednim ljutim pokretom. «Dozvola da izvedem ophodnju,

gospodine?«, upita on, a mladi satnik nesigurno pogleda Seana preko

narednikovog ramena. Sean lagano klimne, jedva nagnuvši glavu. «Mislite li da

možete naći dobrovoljce?«, upita satnik nesigurno, a narednik crvenog lica mrko

odgovori. «Bit će dobrovoljaca, gospodine, momci su cijenili mladića.« «Onda

dobro - čim se smrači.« Pronašli su Marka malo nakon osam sati. Visio je na

hrdavoj bodljikavoj žici na dnu padine poput slomljene lutke. Fergus MacDonald

morao ga je osloboditi kliještima i trebao im je gotovo jedan sat da ga donesu do

britanskih linija kroz blato i ugaženi snijeg. «Mrtav je», reče general Courtnev

gledajući mladićevo ispijeno lice na svjetlu svjetiljke. «Ne, nije«, usprotivi se

Fergus MacDonald. «Ne mogu samo tako ubiti mojeg dečka.» Lokomotiva je oštro

zviždila, prelazeći čeličnu konstrukciju mosta. Srebrena para letjela je visoko u

velikom oblaku, a zatim se raspršivala na vjetru. Mark Anders bio je naslonjen na

balkon jedinog putničkog vagona dok mu je isti vjetar kuštrao meku smeđu kosu i

bacao komadiće pepela na lice. Suzio je oči i pogledao korito rijeke preko koje su

prelazili. Voda je tekla ispod vlažnih trska, dolazila do stupova mosta i mirno se

vrtložila, zelena i jaka, tekući prema moru. «Voda je visoka u ovo doba godine«,

promrmlja Mark glasno. «Djed će biti sretan«, osjeti kako mu se usne razvlače u

osmijeh. Tijekom zadnjih mjeseci smijao se vrlo rijetko. Lokomotiva je prešla

preko čeličnog mosta i krenula uz strminu brijega. Zvuk stroja odmah se promijeni

i brzina se smanji. Mark se nagne i podigne svoju vojnu torbu, otvori vrata balkona

i siđe niz čelične stube, viseći s jednom rukom iznad pošljunčane pruge koja je

jurila ispod njega. Vlak je brzo usporio kako se nagib povećavao i on skine torbu s

ramena i nagne se daleko kako bi je što blaže bacio na šljunak. Odskočila je

jednom i otkotrljala se niz nasip, uletjevši u grmlje poput životinje u bijegu. Zatim i

sam skoči prema zemlji, pažljivo procijenivši trenutak u kojem je vlak prelazio

preko grebena, te doskoči na nasip ostavši na nogama, bacivši težinu naprijed

kako bi ublažio udarac; osjeti šljunak kako klizi ispod njegovih nogu. Ostao je

uspravan i zaustavi se dok je vlak prolazio kraj njega; stražar ga pogleda iz zadnjeg

vagona i pozove. «Hej, to je protuzakonito.« »Pošalji šerifa«, vikne Mark i ironično

mu salutira dok je lokomotiva dobivala na brzini na nizbrdici uz eksplozivno

stenjanje; ritam stroja se naglo pojačao. Stražar stisne šake, a Mark se okrene.

Skok mu je ponovno povrijedio leđa i on gurne ruku pod košulju te protrlja pazuh

krenuvši prugom. Napipa dvije udubine ispod lopatice i ponovno se začudi koliko

su blizu kičmi. Tkivo ožiljka bilo je svilenkasto, gotovo senzualno na dodir, ali rani

su trebali mjeseci da se zatvori. Mark nevoljno zadrhti dok se sjećao kotrljanja

nosiljke i hladnog, gotovo muškog lica sestre dok je gurala duge vatene čepove u

otvorene rane metaka; sjećao se i spore razarajuće agonije kad su krvavi čepovi

bili ponovno izvučeni čeličnim kliještima te vlastitog disanja u ušima i glasa sestre,

grubog i neosobnog. «O, ne budi dijete.» Svakoga dana, dan za danom, tjedan za

tjednom - dok grozničavi delirij upale pluća koja je napala njegova oštećena pluća

nije izgledao kao blagoslovljeno olakšanje. Koliko je to trajalo - od poljske bolnice

u Francuskoj s blatnim snijegom ispod nosiljaka i iskopanim grobovima iza bolnice

pod šatorima - do opće bolnice kraj Brightona i tamnih magla pneumonije,

bolničkog broda koji plovi niz Atlantik, kuha se u zagušljivim tropima, bolnice za

oporavak s ugodnim livadama i vrtovima - koliko dugo? Četrnaest mjeseci, tijekom

kojih je rat kojeg su ljudi već pogrešno nazivali Velikim završio. Bol i delirij

zamaglili su prolaz vremena, ali činilo se kao cijeli život. Živio je jedan život u

ubijanju i razaranju, u bolu i patnji, i sada je ponovno rođen. Bol u njegovim

leđima brzo prestane. Bila su gotovo zaliječena, pomisli sretno, i odgurne mračna i

strašna sjećanja te krene niz nasip po torbu. Andersland je bio gotovo četrdeset

milja nizvodno a vlak je kasnio, već je bilo podne. Mark je znao da neće stići prije

sljedeće večeri - i čudno, sada kad je bio gotovo kod kuće, osjećaj žurbe je nestao.

Kretao se lako, poprimivši onaj dugi, poznati korak lovca, podešavajući vreću na

leđima čim su se zacijeljene rane ukočile, osjećajući kako mu znoj curi niz lice i

kroz tanku pamučnu košulju. Višegodišnja odsutnost pojačala je njegovo

cijenjenje svijeta kroz koji se kretao, pa je ono što je prije samo nesvjesno

registrirao sada bilo novo i nepoznato iskustvo. Uzduž obale, gusto grmlje vrvjelo

je od života. Vilinkonjici koji jure površinom prozirnim krilima ili se pare u letu,

mužjaci na ženkama s dugim sjajnim abdomenima savijenim u luk; nilski konj koji

izranja iz vode s eksplozivnim izdahom zraka i gleda Marka svojim ružičastim

vodenastim očima, trzajući malim ušima i valjajući se poput golemog crnog balona

u zelenoj struji. Bilo je to kao kretanje kroz drevni Raj, prije dolaska čovjeka, i

Mark iznenada shvati daje ova samoća bila ono što su trebali njegovo tijelo i duh

da bi se završio proces iscjeljenja. Ulogorio se te noći na travnatom brdašcu iznad

rijeke, iznad komaraca i neugodne tame gustog grmlja. Leopard ga je probudio

poslije ponoći, promuklo režeći kod rijeke i on je ležao slušajući ga kako se polako

kreće uzvodno dok se zvuči nisu izgubili medu grebenima višeg terena. Nije

odmah zaspao, već je s iščekivanjem razmišljao o danu koji je bio pred njim.

Svakoga dana prethodne četiri godine, čak i u vrlo lošim danima duhova i tame,

mislio je na starca. Ponekad su to bile samo kratke misli, a ponekad je razmišljao o

njemu kao što se nostalgični školarac sa čežnjom sjeća svojeg doma. Starac je

predstavljao dom, naravno, i oca i majku koje Mark nije nikada upoznao. Bio je tu

uvijek, od najranijih sjećanja do sadašnjosti, nepromjenjiv u svojoj snazi i

razumijevanju. Mark osjeti duboku fizičku bol čežnje dok se jasno sjećao starog

čovjeka kako sjedi na tvrdoj ljuljački na širokom trijemu u staroj kaki košulji, grubo

zakrpanoj i prljavoj, otvorenoj oko vrata, pa su se vidjele sijede dlake na grudima;

vrat i podbradak bili su naborani kao u purana, tamni od sunca i prekriveni

petodnevnom bradom koja je blještila poput komada stakla; golemi brkovi bili su

sjajno bijeli, sa zavrnutim krajevima i usiljeni voskom u strašne oštrice. Široki terai

šešir bio je navučen nisko na smeđe oči pune duha. Šešir je uvijek bio na svojem

mjestu, natopljen znojem i mastan oko oboda, nikada ga nije skidao, čak niti za

ručak - pa niti u krevetu, sumnjao je Mark. Mark se sjećao kako zastaje u radu s

nožem za rezbarenje, prebacuje duhan za žvakanje iz jednog dijela usta u drugi, a

zatim pljuje u staru bocu od pet galona zlatnog sirupa Tate i Lyle koja mu je bila

pljuvačnica. Pogađao je sigurno na deset stopa, ne prosuvši niti kap tamnosmeđe

tekućine, a zatim nastavljao svoju priču kao da nije bilo prekida. A kakve su to bile

priče! Priče koje su držale oči malog dječaka širom otvorene i budile ga u noći da

sa strahom gleda pod krevet. Mark je pamtio starca po malim stvarima, kako se

saginje da zagrabi šaku svoje bogate zemlje i pusti je kroz prste, a zatim briše ruke

u hlače na stražnjici s ponosnim izrazom na starom licu. »Dobra zemlja -

Andersland», rekao bi i klimnuo poput mudraca. Pamtio ga je i po velikim

stvarima, kako stoji visok i mršav kraj Marka u gustom trnovotim grmlju s velikom

puškom Martini Hendrv koja se dimi, a povratni udar potresa njegovo krhko tijelo,

dok mužjak bivola poput crne planine juri prema njima, ljutit i lud od rana. Zadnji

ga je put vidio prije četiri godine, zadnji put čuo o njemu. U početku je pisao, duga

nostalgična pisma, ali starac nije znao pisati niti čitati. Mark se nadao da će nositi

pisma prijatelju, možda poštarici, i da će mu ih oni pročitati i napisati odgovore

Marku. Bila je to uzaludna nada. Starčev ponos nikada mu ne bi dozvolio da prizna

strancu kako ne zna čitati. Bez obzira, Mark je nastavljao pisati, jedno pismo

svakog mjeseca sve te duge godine; ali tek će sutra prvi put dobiti vijesti od starca.

Mark je ponovno zaspao, još nekoliko sati, a zatim zapalio vatru u tami prije zore,

te skuhao kavu. Krenuo je čim je bilo dovoljno svjetla da vidi put. S nasipa je

promatrao sunce kako izlazi iz mora. Planine olujnih kumulusa bile su na visini

iznad dalekog oceana, a sunce je izlazilo iza njih, tako da su sijali crvenilom i

dubokim purpurom; svaki oblak bio je ocrtan briljantnim svjetlom i probušen

zrakama svjetla. Zemlja se spuštala pod Markovim nogama u priobalne nizine,

bogate gusto pošumljene ravnice i glatka zlatna travnata brda koja su se širila do

beskrajnih bijelih plaža Indijskog oceana. Ispod mjesta na kojem je stajao Mark

rijeka je padala preko ruba grebena, u plohama bijelog i srebrenog, od vlažnih

crnih stijena prema dubokim tamnim bazenima koji su se okretali pjeneći se poput

velikih kotača, kao da se odmaraju prije sljedećeg divljeg pada u ponor. Mark prvi

put počne žuriti, prateći strmi put brzo poput rijeke, ali bila je sredina jutra prije

no što se spustio do zemlje u podnožju grebena. Rijeka se širila i postala plića,

mijenjajući potpuno svoje raspoloženje dok je vijugala između pješčanih

sprudova. Tu su bile druge ptice, različite životinje u šumama i na brdima, ali Mark

nije imao vremena za njih. Jedva gledajući jata dugonogih roda velikih kljunova i

ibisa na obali, čak i kad se jedan hadedah ibis vinuo u zrak divlje kričeći, on nastavi

juriti. Tu je bilo mjesto koje je imalo posebno značenje za Marka, neoznačeno

osim malog humka kamenja u podnožju golemog stabla divlje smokve; označavalo

je zapadnu granicu Anderslanda. Mark se sagne da popravi humku medu velikim

korijenjem koje je puzilo tlom poput velikih reptila, i dok je radio, jato debelih

zelenih golubova eksplodira na bučnim krilima s grana iznad njega, prekinuvši

svoju gozbu na gorkim žutim plodovima. Kad je prošao smokvu, krene s novom

lakoćom i otpornošću, uspravnih ramena i sa sjajem u očima - jer ponovno je

hodao Anderslandom. Osam tisuća akra bogate plodne zemlje, četiri milje riječne

granice s obiljem vode, blago zaobljenih brda pokrivenih gustom travom,

Andersland, ime koje je starac nadjenuo prije trideset godina. Pola milje dalje,

Mark se spremao ostaviti rijeku i krenuti prečicom preko sljedećeg grebena do

imanja, kad začuje udaljeni snažni udarac i neposredno nakon toga slabe ljudske

glasove u još vrućem zraku. Zbunjeno, Mark zastane da oslušne i ponovno začuje

udar ali ovaj put prethodilo mu je pucanje grana i grmlja. Nepogrješivi zvuk

padanja debla. Zanemarivši svoju prvobitnu namjeru, Mark nastavi niz rijeku, dok

se iznenada nije pojavio na otvorenom terenu koji ga podsjeti na strašno razorena

polja Francuske, uništena granatama i eksplozivom dok se nije vidjela samo gola

zemlja. Tamo su bile skupine crnih ljudi u bijelim platnenim dhotijima i turbanima

koje su rušile golema stabla i čistila raslinje uzduž rijeke. Na tren Mark nije

shvaćao tko su ti stranci, a zatim se sjeti da je pročitao članak o Hindu radnicima

koji su u tisućama došli iz Indije kako bi radili na novim plantažama trske. Bili su to

žilavi ljudi vrlo tamne kože koji su sada poput kolonije mrava radili uzduž rijeke.

Bilo ih je na stotine - ne, Mark shvati da ih je na tisuće i da imaju i volove. Velike

snažne životinje polako su vukle pala debla na gomile za spaljivanje. Ne shvaćajući

što gleda, Mark napusti rijeku i popne se na padinu kraj nje. S grebena je imao

dobar pogled na Andersland i more iza njega. Opustošenje se širilo cijelim

krajolikom, i on shvati da mora razmisliti o nečemu. Zemlja se pripremala za

oranje, cijela. Šuma i pašnjaci su uništeni i parovi volova polako su se kretali

otvorenom zemljom, jedni za drugima, a plodna čokoladna zemlja okretala se pod

plugovima. Krici orača i pucanje bičeva dopirali su do Marka koji je zbunjen stajao

na brdu. Sjeo je na kamen i gotovo cijeli sat gledao ljude i volove u radu, uplašen.

Uplašen zbog onoga što je sve to značilo. Starac nikada ne bi dozvolio da se to

dogodi njegovoj zemlji. Mrzio je plug i sjekiru; previše je volio velika stabla koja su

sada stenjala i pucala u padu. Starac je čuvao svoje pašnjake poput škrtca kao da

su dragocjeni poput zlata. Nikada ne bi dozvolio da ih se preore - ne dok je živ.

Zato se Mark bojao. Dok je živ. Jer, Bog zna, on nikada ne bi prodao Andersland.

Mark nije želio znati odgovor. Morao se prisiliti da ustane i krene nizbrdo.

Tamnoputi radnici s turbanima nisu razumjeli njegova pitanja, već su ga gestama

usmjerili do debelog babua u platnenoj jakni koji je važno hodao od skupine do

skupine, udarajući gola crna leda lakim štapom i zastajući da zabilježi nešto u

golemu crnu knjigu koju je nosio. On pogleda gore, zbunjeno, a zatim odmah

postane pokoran u prisutnosti bijelog čovjeka. «Dobar dan, gospodaru. Nastavio

bi, ali sjajne oči pogledaju Marka i spaziše koliko je mlad, neobrijan, a njegova

jeftina vojna oprema bila je zamrljana od puta i zgužvana od spavanja. Bilo je očito

da svu svoju imovinu nosi u torbi na leđima. »Iskreno, ne trebamo ovdje još ljudi.»

Njegovo ponašanje odmah se promijeni, postavši gospodsko. «Ja sam ovdje

glavni...« «Dobro.» Mark klimne. «Onda mi možete reći što ovi ljudi rade u

Anderslandu. Čovjek ga je iritirao, znao je mnogo takvih kao on u vojsci — koji

gaze one ispod sebe, a ližu stražnjice onima iznad. «U svakom slučaju čistimo

zemlju za šećernu trsku.» «Ova zemlja pripada mojoj obitelji«, reče Mark, a

čovjekovo ponašanje odmah se promijeni. «Ah, dobro, mladi gospodaru, vi ste iz

tvrtke iz Ladyburga?» «Ne, ne - mi živimo ovdje. U kući», Mark pokaže greben

brda iza kojeg je ležalo domaćinstvo, «to je naša zemlja.» Babu se nasmije poput

debelog tamnoputog djeteta i zavrti glavom. «Nitko ne živi ovdje sada. Tvrtka

posjeduje sve.» On načini široku gestu kojom je obuhvatio cijeli krajolik od

grebena do mora. «Uskoro će sve ovo biti šećer, vidjet ćeš, čovječe. Šećer, šećer.«

I ponovno se nasmije. Stara kuća izgledala je isto s grebena, samo zeleni krov od

željeza iznad tamnozelenih voćnjaka, ali kad je Mark došao putem do kokošinjaca,

vidje da su prozorska stakla skinuta, a na trijemu nije bilo namještaja. Ljuljačka je

nestala, a na jednom kraju verande žlijeb se otkinuo i visio sa zida. f H Vrt je

izgledao divlje i zanemareno, a biljke su počele osvajati kuću. Starac ju je uvijek

održavao urednom, čisteći lišće ispod drveća i ispod bijelih košnica poslaganih

uredno u sjeni. Netko je opljačkao košnice s brutalnim nemarom, otvorivši ih

sjekirom. Sobe su bile prazne, potpuno ispražnjene, a čak je i crna peć na drva u

kuhinji nestala, sve osim pljuvačnice Tate i Lyle na trijemu. Njen prosuti sadržaj

ostavio je tamnu mrlju na podu. Mark je polako hodao kroz prazne prostorije,

osjećajući strašan gubitak i očaj dok je lišće šuštilo ispod njegovih nogu; veliki crni

i žuti pauci gledali su ga svojim mnogostrukim očicama s mreža koje su ispleli u

kutovima i preko kvaka vrata. Mark iziđe iz kuće i ode do malog obiteljskoga

groblja, osjetivši olakšanje kad je shvatio da nema novih grobova. Baka Alke, njena

najstarija kći, i nećaka koja je umrla prije no što je Mark rođen. Samo tri groba -

starac nije bio tu. Mark izvadi kantu iz bunara i popije malo hladne svježe vode, a

zatim krene u voćnjak te ubere pun šešir guava i zrelih žutih ananasa. Po dvorištu

je hodao mladi pijevac koji je pobjegao pljačkašima. Mark ga je lovio pola sata

prije no što ga je kamenom skinuo s krova u oblaku perja. Očerupao ga je i očistio,

te skuhao na vatri koju je zapalio u dvorištu - i tada mu sine jedna misao. Vrati se

natrag u starčevu spavaću sobu na drugoj strani kuće gdje je nekada stajao veliki

mjedeni krevet, te klekne i potraži labavu dasku. Izvadi svojim nožem jedan čavao

koji ju je držao i podigne je. Posegne u otvor i izvadi gusti svežanj omotnica

vezanih vrpcom od sirove kože. Prelista svežanj u vidje da niti jedna nije otvorena.

Sve su bile adresirane njegovim rukopisom. Bile su pažljivo spremljene u skrovište.

Ipak, nisu sva Markova pisma bila tu. Provjerivši zadnje, Mark otkrije da je

adresirano prije jedanaest mjeseci. Osjeti gušenje u korijenu grla i navalu suza.

Stavi svežanj sa strane i ponovno posegne u otvor te izvadi kutiju Mazzawatee

čaja sa slikom bake s metalnim naočalama na poklopcu. Bio je to starčev sef.

Iznese kutiju i pisma u dvorište, jer kasno poslijepodne brzo je zamračivalo sobe.

Sjedne na kuhinjsku stubu i otvori kutiju za čaj. U kožnoj vrećici bilo je četrdeset

suverena; neki od njih imali su na sebi bradatu glavu Krugera, starog predsjednika

Južnoafričke Republike, a drugi Edwarda i Georgea. Mark stavi vrećicu u unutarnji

džep svoje jakne i na sve slabijem svjetlu ispita ostatak starčevog blaga.

Fotografije bake Alice kad je bila mlada, požutjele i zavijene na krajevima od

starosti, potvrda o vjenčanju, stari novinski članci iz burskog rata, jeftini komadi

ženske bižuterije, oni koje je Alice nosila na slikama, medalja u kutiji, kraljičina

Južnoafrička medalja sa šest pruga, uključujući i one za kampanje u Tugelu,

Ladvsmith i Transvaal. Markova školska izvješća iz škole u Ladvburgu i diploma

Univerziteta u Port Natalu - to je bilo posebno važno starcu, koji je imao

strahopoštovanje nepismenog čovjeka prema pisanoj riječi i učenju. Prodao je

nešto svoje stoke da plati Markovo obrazovanje, to mu je mnogo značilo. Ništa u

kutiji, osim novca, nije bilo od velike vrijednosti, ali sve je bilo dragocjeno za

starca. Mark pažljivo vrati sve u kutiju i stavi je u torbu. Na zadnjem svjetlu dana,

Mark pojede žilavog pijetla i voće, a kad se pokrio svojim pokrivačem na drvenom

kuhinjskom podu, još je razmišljao. Znao je da je starac, kud god otišao, imao

namjeru vratiti se u Andersland. Inače nikada ne bi ostavio svoje blago. Čizma u

rebra probudi Marka i on se otkotrlja i sjedne, dašćući od bola. «Na noge! Podigni

guzicu - i nestani!« Još se nije potpuno razdanilo, ali Mark je mogao vidjeti

čovjekove crte lica. Bio je glatko obrijan, s velikom čeljusti, a zubi su mu bili ravni,

vrlo bijeli na tamnom licu. Glava mu je bila okrugla, poput topovske kugle,

ostavljajući dojam goleme težine, jer bila je na kratkom debelom vratu boksača

teške kategorije. «Gore!», ponovi on i ponovno zamahne smeđom jahaćom

čizmom. Mark ustane i spremi na obranu. Otkrije da je čovjek niži od njega, ali bio

je čvrst i nabijen, sa širokim ramenima i teškim trupom. «To je privatno vlasništvo,

ne želimo skitnice na njemu.« «Ja nisam skitnica«, poče Mark, ali čovjek ga

prekine žustrim smijehom. «Ti u skupoj odjeći, s Rollsom parkiranim kraj vrata -

gotovo si me prevario.« «Zovem se Mark Anders», reče on. «Ova zemlja pripada

mojem djedu - Johnu Andersu...» Učini mu se da se nešto pomaklo u čovjekovim

očima, da se dogodila promjena u položaju usta - sumnja ili možda briga. On

obliže usne brzim nervoznim pokretom, ali kad je progovorio, glas mu je još bio

miran i tih. «Ne znam ništa o tome - znam samo da zemlja pripada Ladvburg

Estateu, a ja sam predradnik tvrtke, i ne želimo da budeš ovdje», on zastane i

pomakne se, spustivši ramena i isturivši tešku čeljust, «a osim toga, ja ponekad

volim razbiti nečiju glavu, a to nisam učinio već Bog zna otkad.» Gledali su se tako

i Mark iznenada osjeti navalu bijesa. Želio je prihvatiti čovjekov izazov iako je znao

koliko je ovaj jak i opasan. Imao je izgled ubojice, težinu i snagu, ali Mark osjeti

kako se vraća u ravnotežu, a ramena mu se spuste. Njegov mučitelj to spazi s

očitim užitkom. Lagano se nasmiješi, stisnuvši čeljust tako da su mu se tetive

napele na vratu, te se lagano zanjiše na vrhovima stopala. Zatim Mark iznenada

osjeti gađenje prema nasilju. Bilo ga je već previše u njegovom životu - a sada nije

bilo razloga za borbu. Okrene se i uzme svoje čizme. Čovjek je promatrao kako se

oblači, možda razočaran, ali spreman za dalje suprotstavljanje. Kad je zabacio

torbu na rame, Mark upita: «Kako se zoveš?« Čovjek mu odmah odgovori, još

uvijek spreman na nasilje. »Prijatelji me zovu Hobday», reče on. «Hobday, i kako

još?» «Samo Hobday.» «Neću to zaboraviti«, reče Mark. »Stvarno si budala,

Hobday.» Ode niz stube u dvorište; petnaest minuta kasnije kad je pogledao

natrag s grebena na kojem se cesta za Ladvburg okretala prema sjeveru, Hobday

je još stajao u dvorištu Anderslanda, gledajući ga pozorno. Fred Black gledao je

kako se Mark penje uzbrdo. Naslonio se na ogradu bazena za dezinfekciju stoke i

žvakao svoj duhan, žilav, potamnio i suh. Iako je bio jedan od drugova Johna

Andersa i znao Marka otkako je počeo puziti, bilo je jasno da ga ne prepoznaje.

Mark stane na petnaest koraka i podigne šešir. »Zdravo, ujače Fred», pozdravi ga,

i prođe još jedan trenutak prije no što je starac skočio da ga zagrli. «Bože, dečko,

rekli su mi da si ubijen u Francuskoj.« Sjeli su zajedno na ogradu tora za stoku;

Zulu dječaci tjerali su stoku ispod njih kroz uski prolaz dok nije došla do ruba s

kojeg je skakala u duboku smrdljivu kemijsku kupku, plivajući s podignutim

glavama prema strmom izlazu na drugoj strani. «Mrtav je gotovo godinu dana -

ne, dulje, više od godine dana - dečko, žao mi je. Nisam mislio da ćeš to morati

saznati. Kao što sam rekao, mislili smo da si poginuo u Francuskoj.« «U redu je,

ujače Fred.» Mark je bio iznenađen što nije osjećao šok. Znao je, već je to

prihvatio, ali u duši mu je još uvijek bila tuga. Šutjeli su neko vrijeme, starac je

poštovao njegovu žalost. «Kako je...», Mark zastane, «kako je otišao?» «Pa», Fred

Black podigne svoj šešir i protrlja ćelavu glavu. «Bilo je to pomalo iznenada. Otišao

je u lov po biltong, sušeno meso s Pietom Grevlingom i njegovim sinom kod

Chakinih Vrata.» Živa sjećanja se vratiše Marku. Chakina Vrata bila su u golemoj

divljini na sjeveru gdje ga je starac naučio loviti. Prije mnogo godina, 1869. teren

je proglašen rezervatom, ali nije bilo čuvara i ljudi iz sjevernog Natala i Zululanda

smatrali su ga svojim privatnim lovištem. «Petog dana, starac se nije vratio u

logor. Tražili su ga još četiri dana prije no što su ga našli.» On ponovno zastane i

pogleda Marka. «U redu si, dečko?» «Da, u redu sam.» Mark se pitao koliko je

ljudi vidio kako umiru, koliko ih je i sam ubio - a smrt još jednog čovjeka mogla ga

je ipak potresti. «Nastavi, molim te, ujače.» «Piet je rekao da je izgledalo kao da

se poskliznuo dok se penjao po strmini, i pao na pušku koja je opalila. Pogodila ga

je u trbuh.» Gledali su kako zadnji vol skače u bazen s tekućinom i Fred Black

ukočeno side s ograde. Na trenutak se uhvati za slabine. «Starim», promrmlja, a

Mark skoči kraj njega i krenuše prema kući. r «Piet i njegov sin tamo su ga

pokopali. Nije ga mogao vratiti natrag, bio je na suncu tri dana. Označili su mjesto

i dali izjavu magistratu kad su se vratili u Ladyburg.» Freda Blacka prekine krik i

ženska prilika pojavi se niz drvored plavog kaučukovca, trčeći prema njima. Bila je

vitka i mlada, medenosmede kose upletene u debelu pletenicu koja joj je

odskakivala od leda, s dugim smeđim nogama i bosim stopalima ispod haljine od

izblijedjelog pamuka. «Mark!», vikne ona ponovno. «O, Mark!» Ali stigla je prije

no što ju je stigao prepoznati. Promijenila se za četiri godine. «Mary.» Tuga je još

gušila Marka, ali nije mogao nastaviti razgovarati o starcu. Kasnije će biti vremena.

Čak i u tuzi, nije mogao propustiti činjenicu da Mary Black više nije djevojčica,

zločesti vražić kojeg nekada nije zamjećivao, kada je bio senior u visokoj školi u

Ladvburgu. Još je imala pjegavo nasmijano lice i izražene, lagano savijene prednje

zube, ali narasla je u veliku djevojku s farme, širokih kukova, veselog smijeha. Bila

mu je visoka do ramena, a njena figura pod tankom pamučnom haljinom bila je

zaobljena i puna; imala je bokove i butine koji su se njihali kad je hodala kraj

njega, struk poput vrata vaze i velike grudi koje su slobodno skakutale sa svakim

korakom. Dok su hodali, postavljala je pitanja, beskrajna pitanja, i dodirivala

Marka, s rukom na njegovom laktu. Tresla ga je da izvuče iz njega odgovore,

gledajući ga živahnim očima, smijući se svojim glasnim smijehom. Mark osjeti

čudan nemir. Blackova žena prepoznala ga je s druge strane dvorišta i ispustila

zvuk poput krave kojoj su oduzeli tele. Imala je devet kćeri i uvijek je željela sina.

«Zdravo, teta Hilda», poče Mark i nestane u njenom golemom zagrljaju. «Izgladnio

si», vikne ona, «a ta odjeća, smrdi. I ti Smrdiš, Marky - tvoja kosa, uskoro ćeš

sjediti na njoj.» Četiri neudane djevojke pod nadzorom Mary postavile su kadu na

sredini kuhinjskog poda i napunile je kantama vruće vode iz pećnice. Mark je

sjedio na stolcu na stražnjoj verandi s plahtom na ramenima, dok ga je teta Hilda

šišala golemim škarama. Zatim otjera svoje kćeri iz kuhinje. Mark se očajnički

borio za svoju čednost, ali ona sruši njegovu obranu. «Ja sam stara žena, nemaš

ništa što već nisam vidjela, veće i bolje.» Odlučno ga skine, bacajući prljavu odjeću

kroz otvorena vrata gdje je čekala Mary. «Operi ih, dijete - i makni se s tih vrata.»

Mark se žestoko zacrveni i brzo spusti u kadu. U sumrak, Fred Black i Mark sjedili

su kraj bunara u dvorištu s bocom brandvja kraj sebe. Alkohol je bio žestoki Cape

Smoke s ugrizom poput mužjaka zebre. Nakon prvog gutljaja Mark više nije

dodirnuo čašu. «Da, često sam mislio o tome», složi se Fred, lagano omamljen

brandvjem. «Stari Johnny volio je svoju zemlju.« «Je li ikad spomenuo mogućnost

da ti je proda?» «Ne, nikada. Uvijek sam mislio da će biti tamo zauvijek. Često je

govorio kako će biti pokopan kraj Alice. To je htio.» «Kad si zadnji put vidio djeda,

ujače Fred?» «Pa...», on protrlja svoju ćelavu glavu, «negdje oko dva tjedna prije

no što je otišao u Chakina Vrata s Greylinzima. Da, točno. Bio je u Ladyburgu da

kupi metke i namirnice. Prespavao je ovdje jednu noć u starim kolima, dobro smo

se napričali.« «Nije ništa govorio o prodaji?» «Ne, niti riječi.» Kuhinjska vrata se

otvore prosuvši žuto svjetlo svjetiljke u dvorište i teta Hilda vikne na njih. »Hrana

je gotova. Dođi, Fred, ne drži tog dečka tamo, kvariš ga svojim porocima - i ne

unosi mi tu bocu u kuću. Čuo si rne.« Fred se naceri, natoči zadnja tri inča

tamnosmede tekućine u čašicu, te zavrti glavom na praznu bocu. »Zbogom, stari

prijatelju.« Baci je preko živice i ispije čašu kao lijek. Mark je bio zguran na klupu

do zida; s jedne strane sjedila je Mary, a s druge još jedna prsata kći. Teta Hilda

sjedila je nasuprot njemu, trpajući mu hranu na tanjur, koreći ga kad bi posustao u

jelu. «Fred treba nekog da mu ovdje pomogne. Ostario je, iako stara budala to još

ne shvaća.» I Mark klimne punih usta, a Mary mu pruži još jedan komad domaćeg

kruha toplog od peći. Njene velike slobodne grudi pritisnule su se o Marka i on se

gotovo zagrcne. »Djevojke nemaju mnogo prilika upoznati dobre momke

zarobljene su tu na farmi.» Mary se promeškolji na klupi, a njeno stegno pritisne

se uz Markovo. »Ostavi dečka na miru, Hilda, stara pokvarenjakinjo», govorio je

Fred sa čela stola. «Mary, stavi Marku još umaka na te krumpire.« Djevojka nalije

umak, oslonivši se na Markovu nogu iznad koljena kako bi zadržala ravnotežu.

«Jedi! Mary ti je za poslije napravila posebne mliječne kolačiće.» Maryna ruka još

mu je bila na nozi i sada se polako ali sigurno počela kretati prema gore. Njegova

pažnja odmah se usredotoči na ruku i hrana u ustima mu se pretvori u vrući

pepeo. «Još bundeve, Marky?» Teta Hilda ga brižno upita, a on zavrti glavom. Nije

mogao vjerovati što se događa ispod stola - i to točno ispred Maryne majke. Osjeti

navalu panike. Najnormalnije što je mogao u tim okolnostima, on spusti jednu

ruku u svoje krilo i stisne djevojčinu ruku bez da ju je pogledao. «Je li ti dosta,

Mark?» «Da, zaista jest», složi se on brzo i pokuša odmaknuti Marvnu ruku, ali bila

je velika i snažna i nije se dala lako omesti. »Očisti Markov tanjur, Mary, ljubavi, i

daj mu malo tvojih kolačića.« Mary je nije čula. Njena glava bila je pognuta nad

tanjur, obrazi su joj bili ružičasti, a usne su lagano drhtile. Pokraj nje, Mark se

migoljio i stiskao na klupi. «Mary, što je s tobom, djevojko?« Majka joj se namršti,

iznervirana. «Čuješ li me, dijete?« «Da, majko, čujem te», ona konačno uzdahne i

uspravi se. Polako ustane i posegne objema rukama za Markovim tanjurom, dok

se ovaj opustio na klupu s olakšanjem. Mark je bio iscrpljen od cjelodnevnog hoda

i uzbuđenja, i odmah je zaspao, ali mučili su ga snovi. Gonio je tamnu sablast kroz

jezivi tmurni krajolik pun magle i čudnog neprirodnog svjetla, ali noge su mu bile

usporene, kao da hoda kroz vodu, a svaki korak predstavljao je golemi napor.

Znao je da je sablast koja je jurila kroz maglu ispred njega starac, i pokuša viknuti,

ali iz njegovih otvorenih usta nije izišao nikakav zvuk. Iznenada se u leđima

sablasti pojavi mala crvena rupa iz koje šikne mlaz svijetle krvi i ona se okrene

prema njemu. Na trenutak je gledao u starčevo lice, inteligentne žute oči koje su

mu se smiješile iznad golemih brkova, a zatim se lice istopi poput vrućeg voska a

bijela prilika lijepe mramorne statue pojavi se kroz vodu. Lice mladog Nijemca -

Mark konačno krikne i padne kako bi sakrio lice. Tiho je jecao u tami, dok ne osjeti

nešto drugo. Bilo je to polagano, brižljivo milovanje. Jecanje se zaustavi u

njegovom grlu i on se postupno prepusti opakom užitku svojih osjetila. Znao je što

dolazi, događalo se to često u usamljenim noćima i sada mu je odgovaralo; polako

se podizao iz dubina sna. Na rubu svjesnosti začuje glas koji je blago šaptao.

«Hajde, hajde, ne boj se, hajde - sve je u redu, sve će biti u redu. Ne stvaraj te

strašne zvukove.» Postupno se probudi, jer dugo nije shvaćao da je čvrsto toplo

meso stvarnost. Iznad njega su bile teške bijele grudi, viseći preko njegovog

grudnog koša, bijela gola koža koja se sjaji na mjesečini što se prosipala kroz

prozor iznad njegovog uskog čeličnog kreveta. «Mary će to popraviti«, šapne

promukli glas. «Mary?», on izgovori ime i pokuša sjesti, ali ona ga gurne natrag

svojom težinom. «Ti si luda.» Počne se boriti, ali njena usta se spuste na njegova,

vlažna, topla i osvajajuća, i njegov otpor popusti pod navalom novog osjećaja.

Osjeti kako mu čula divljaju. S druge strane, strašne stvari koje je znao o ženama

suprotstavljale su se sve jačoj oluji u njemu. Te čudne i strašne stvari koje mu je

objašnjavao kapelan regimente, znanje koje ga je sprječavalo da popusti malim

drskim djevojkama Francuske i damama koje su ga zvale iz tamnih veža

londonskih ulica. Kapelan mu je rekao da iz nezakonitih sjedinjenja sa ženom

dolazi do dvije podjednako strašne posljedice. Ili je to bila bolest bez lijeka koja je

izjedala meso, ostavljajući trulu rupu u muškarčevom međunožju i naposljetku ga

izluđujući, ili je dolazilo do rađanja djeteta bez oca - kopileta koje će potamniti

muškarčevu čast. Prijetnja je bila prevelika i Mark otrgne svoja usta od djevojčinih

gladnih usana i prodornog jezika. «O Bože», šapne on, «dobit ćeš dijete.» «To je u

redu, glupane«, šapne ona veselim promuklim glasom. «Možemo se vjenčati.«

Ona se iznenada pomakne dok je on ležao okamenjen tom činjenicom i prebaci

jedno koljeno preko njegovog uskog tijela, pritišćući ga svojim teškim mekim

mesom, gušeći svojom svijetlom kosom. «Ne», on se pokuša izmigoljiti ispod nje.

«Ne, to je ludo. Ne želim se vjenčati...« «Da, oh, da.» Još jedan trenutak bio je

paraliziran osjećajem, a onda je s divljim trzajem baci sa sebe. Ona padne na

stranu, a ruke su joj još jedan trenutak čvrsto držale njegova ramena prije no što

se prevalila preko njega. Umivaonik se sruši i odjek djevojčinog krupnog tijela na

daskama poda odjekne kroz tihu kuću. Na tren se tišina ponovno vrati u kuću, a

zatim se začuje zbor krikova mlađih djevojaka iz spavaće sobe. «Što je to?», zaurla

Frank Black iz velike spavaće sobe. «Netko je u kući.» «Ulovi ga, Fred, ne leži samo

tu!» «Gdje mi je puška?» «Upomoć, tata, upomoć!» Mary skoči s poda, zgrabi

svoju spavačicu sa stolca i navuče je preko glave. «Mary!» Mark sjedne, želeći

objasniti, pokušavši joj ispričati o kapelanu. Nagne se prema njoj i na slaboj

mjesečini spazi bijes na njenom licu. «Mary...» Nije imao vremena izbjeći pljusku,

došla je punom snagom, udarivši mu glavu tako da mu zatrese zube i zamagli vid.

Bila je velika i jaka. Kad mu se glava razbistrila, nije je bilo, ali uho mu je još

zvonilo zvukom tisuća divljih pčela. Prašnjavi kamion Daimler stao je kraj Marka

koji je hodao duž duboko usječenog puta s travom po sredini. U kamionu su sjedili

sredovječni čovjek i njegova žena, i on pozove Marka. «Kuda ideš, sine?»

«Ladyburg, gospodine.« «Uskoči onda u kamion.» Mark se vozio zadnjih dvadeset

milja sjedeći na vreći kukuruza, s kavezom punim kokoši kraj sebe i vjetrom koji

mu je prolazio kroz ošišanu kosu. Prošli su preko mosta iznad Baboon Strooma i

Mark se čudio koliko se sve promijenilo. Ladvburg više nije bio selo, već grad. Širio

se duljinom cijele riječice, a ispod grebena je bilo golemo skladište dobara na

kojem je pola tuceta lokomotiva izbjegavalo kamione teško natovarene deblima iz

pilana i vrećama šećera iz nove tvornice. Sama tvornica bila je spomenik gradskom

progresu, golema konstrukcija od čeličnih stupova i golemih peći. Dim i para dizali

su se iz pola tuceta dimnjaka i tvorili sivu izmaglicu koja je nestajala na blagom

povjetarcu. Mark namršti nos na slabi smrad koji je dolazio s vjetrom i pogleda niz

Main Street sa strahopoštovanjem. Tamo je bilo barem tucet novih zgrada, a

njihove fasade bile su ukrašene trakama rezbarenog metala, lijepim prozorima,

vratima sa zatamnjenim staklima i natpisima s imenima vlasnika i datumima

izgradnje na gipsanim pločama; ali, sve one bile su zasjenjene golemom

konstrukcijom na četiri kata ukrašenom ornamentima poput svadbene torte

bogate nevjeste. Na njoj je ponosno stajao natpis Banka farmera Ladyburga.

Vozač kamiona ostavio je Marka pred bankom i veselo mu mahnuo. Medu kolima

je bilo parkirano barem tucet motornih vozila, a ljudi na ulicama bili su dobro

odjeveni i vedri, građani napredne i rastuće zajednice. Mark je poznavao

nekolicinu iz starih dana i dok je hodao glavnom ulicom s torbom preko ramena,

zastane da ih pozdravi. Uvijek bi se na trenutak zbunili dok ga nisu prepoznali, a

zatim bi rekli, «Ali, Marky, čuli smo - mislili smo da si poginuo u Francuskoj. Bilo je

u Gazzeti.» Registarski ured Land Deedsa bio je u labirintu vladinih ureda iza

magistratskog suda i policijske stanice. Na dugom putu od Anderslanda bilo je

dovoljno vremena za razmišljanje i Mark je točno znao što će učiniti i kojim

redoslijedom. Ispred ureda je bio prostor za čekanje s negostoljubivom drvenom

klupom i jednostavni pult. Za pultom je bio postariji činovnik s naočalama za

kratkovidnost i zelenim šiltom na čelu. Izgledao je kao drevna vrana u svojem

crnom kaputu od alpake s papirnatim štitnicima na rukavima i kukastim nosom;

čučio je iznad stola i herkulskim naporima udarao pečate na gomilu dokumenata.

Radio je nekoliko minuta. Mark strpljivo pročita obavijesti Vlade koje su visjele na

zidu, dok činovnik nije konačno pogledao iscrpljenim pogledom čovjeka

prekinutog u radu koji bi mogao promijeniti sudbinu čovječanstva. «Htio bih

pogledati dokumente o prodaji zemlje, gospodine.« Određeni komad odlične

zemlje smješten u području Ladyburga broj 42, A. Farma poznata kao

Andersland... Transfer je izvršen u korist Ladyburg Estates Ltd. registrirane 1. dana

srpnja, 1919. Za sve zainteresirane, Dennis Pettersen pojavio se preda mnom,

registratorom, on, rečeni, potpuno ovlašten moći odvjetnika, izvršeno u

Ladyburgu 12. dana svibnja 1919., i John Archibald Anders, koji je izjavio daje

njegova imovina ispravno i zakonski prodana... Mark prijeđe na sljedeći

dokument: Ugovor o prodaji nepokretne imovine: John Archibald Anders, od sada

prodavatelj i Ladyburg Estates Ltd., odsada kupac farma poznata kao Andersland,

zajedno sa svim zgradama, stokom, opremom i poljima - za svotu od tri tisuće

funta sterlinga. Stranke se potpisuju uz svjedoke. John Archibald Anders, oznaka

X, Dirk Courtney (direktor) Ladyburg Estates Ltd. Svjedoci: Pieter Andries Greyling

i Cornelius Johannes Greyling. Mark se namršti na ta dva imena. Piet Grevling i

njegov sin bili su sa starcem u Chakinim Vratima gotovo neposredno nakon

svjedočenja prodaje i našli ga mrtvog nekoliko dana kasnije te ga pokopali vani u

divljini. Generalni odvjetnik, u korist Dennisa Petersena: Ja, potpisani, John

Archibald Anders ovlašćujem gore spomenutog Dennisa... Potpisan kao John

Archibald Anders (X) Kao svjedoci Pieter Andries Greyling i Cornelius Johannes

Greyling. Mark je gledao svežanj pravnih dokumenata s lijepim rukopisom i

crvenim pečatima, te vrpcama od vodenaste svile. On pažljivo prepiše imena

stranaka uključenih u transakciju u svoj notes, a kad je završio, činovnik koji je

ljubomorno gledao svoje dragocjene papire zatraži ih natrag i preda mu račun na

taksu pretraživanja od pet šilinga. Ured registratora tvrtaka bio je točno preko

puta uske ulice, i tu je Mark primljen u drukčijem raspoloženju. Čuvarica te

mračne spilje bila je mlada dama odjevena u strogi sivi kaput i dugu haljinu koja

nije bila u skladu s njenim živim očima i veselim raspoloženjem. Malo lijepo lice s

pjegavim nosom osvijetlilo se osmijehom kad je Mark ušao i za nekoliko minuta

mu je pomagala na prijateljski i zavjerenički način dok je pregledavao članke o

Ladyburg Estates Ltd. «Živite li ovdje?», upita ga djevojka. «Nisam vas prije

vidjela.« «Ne, ne živim«, odgovori Mark oprezno bez dizanja pogleda. Teško se

koncentrirao na dokumente, sjećajući se svojeg zadnjeg susreta s mladom

djevojkom. »Sretni ste.» Djevojka dramatično uzdahne. «Tako je dosadno, nakon

posla se ne može ništa, nema nikakve zabave navečer.« n Čekala je s nadom, ali

Mark je šutio. Direktori Ladyburg Estatesa bili su gospoda Dirk Courtney i Ronald

Beresford Pye, ali svaki je imao samo jednu dionicu, tek toliko da ih kvalificira da

budu službenici tvrtke. Ostalih devet stotina devedeset devet tisuća devetsto

devedeset i osam potpuno isplativih dionica od pet šilinga bilo je u vlasništvu

Ladyburg Farmers Bank. «Puno vam hvala», reče Mark, vraćajući dokument

djevojci kako bi izbjegao njen otvoreni pogled. «Mogu li vidjeti dosje Ladyburg

Farmers Bankb Ona ga brzo donese. Milijun dionica od jedne funte Ladyburg

Farmers Bank posjedovali su trojica ljudi, direktori tvrtke. Dirk Courtney: 600.000

isplativih dionica. Ronald Beresford Pye: 200.000 isplativih dionica. Dennis

Petersen: 200.000 isplativih dionica. Mark se namršti, mreža je bila zamršena i

fino ispletena, stalno ista imena. Zapiše ih u notes. »Zovem se Marion, a vi?»

«Mark - Mark Anders.» «Mark, romantično ime. Jeste li pročitali Juliusa Cesara?

Marko Antonije je tako snažan, romantičan lik.» «Da», složi se Mark. «Jest. Koliko

vam dugujem za pretraživanje? «O, zaboravit ću to.» «Ne, ne činite to - želim

platiti. «U redu, ako želite.» On zastane na vratima. «Hvala», reče on sramežljivo.

«Bili ste vrlo ljubazni.« «Bilo mi je zadovoljstvo. Ako trebate nešto drugo - pa,

znate kako se zovem i gdje sam.» Ona iznenada neočekivano pocrveni. Kako bi to

sakrila, okrene se s dosjeima. Kad je ponovno pogledala, on je otišao i ona

uzdahne, držeći papire na svojim malim punačkim grudima. Mark je pronašao

podatke o starčevom imanju zapisane gotovo prijezirno pod naslovom »Imanja

ispod 100 funta.» Na kreditnoj strani bile su navedene dvije puške i sačmarica,

četiri vola i kola - prodani na javnoj aukciji za osamdeset četiri funte i šesnaest

šilinga. Na strani dugovanja su bile pravne takse na ime Dennisa Petersena - i

cijena imanja. Total je bio sto dvadeset i sedam funta; račun je bio u deficitu -

napravljena je distribucija i imanje je zatvoreno. John Archibald Anders je otišao

ne ostavivši za sobom ništa, a kamoli tri tisuće funta koje je dobio na Andersland.

Mark ponovno podigne svoju torbu i iziđe na briljantno sunce. Kola s vodom koja

su vukla dva vola kretala su se polako niz glavnu ulicu, prskajući fine mlazove vode

na cestu koji su vlažili gustu prašinu. Mark zastane i udahne miris vode na suhoj

zemlji, te pogleda preko ulice zgradu banke. Nakratko mu na um padne ideja da

ude unutra, i da upita ljude što je natjeralo starca da promijeni svoju čvrstu

odluku da umre i bude pokopan na Anderslandu, kako su mu isplatili novac - i što

je učinio s njime. Ali, ta ideja brzo prođe. Ljudi koji su radili u zgradi bili su drukčiji

od siromašnog unuka nepismenog farmera. U društvu su postojale klase,

nevidljive barijere koje čovjek nije mogao prijeći čak niti s univerzitetskom

diplomom, medaljom za hrabrost i časnim otpustom iz vojske. Ta je zgrada bila

hram bogatstva i moći i utjecaja; u njoj su živjeli ljudi poput bogova, poput divova.

Oni kao Mark Anders nisu mogli ući unutra zahtijevajući odgovore na nevažna

pitanja o nekom starcu. «Imanje ispod 100 funta», šapne Mark glasno i krene

gradom prema zvukovima željezničkog skladišta. «Da», složio se šef stanice: «Piet

Grevling je bio vozač lokomotive na glavnoj liniji, a sin je otpušten zbog njega - ali,

otišli su prije mnogo mjeseci, još 1919.» On zamišljeno protrlja bradu. «Ne, ne

znam kuda su otišli, ali bio sam sretan zbog toga, čini mi se. O, da, kad razmislim,

sin je rekao nešto da odlaze u Rodeziju. Kupiti farmu, ili nešto takvo.» Čovjek se

nasmije. »Kupovina farme! Čime, pitam se - želje i snovi - nikako s plaćom vozača

lokomotive ili vatrogasca.« Kancelarija odbora LadyburgFarmers Bank zauzimala je

pola gornjeg kata zgrade; jedan red prozora od poda do stropa gledao je na istok

da uhvati hladni morski povjetarac u vruće ljetne dane, a drugi prozori gledali su

na visoki greben. To je davalo dobar pogled na grad i zanimljiv aspekt golemoj

prostoriji s visokim ukrašenim stropovima na kojima su plešući bijeli kerubini nosili

velike grozdove, zamrznuti u svojoj beskrajnoj sreći. Zidovi su bili obloženi tamnim

mahagonijem, sa zelenim baršunastim zastorima sa zlatnim rubovima. I sag na

podu je bio zelen i dovoljno debeo da priguši juriš konjaništva. Stol je bio od

mramora sa zlatnim ormolu ukrasima; lišće vinove loze s nagim ženskim figurama

što stojeći sviraju harfe ili plešu. Na jednom kraju stola stajao je čovjek kratkog

vrata i teških hrvačkih ramena. Pozadina njegovih kaki hlača bila je sjajna od sedla,

a čizme su mu bile prašnjave od dugog jahanja. Nervozno je gužvao obod svojeg

šešira. Na drugoj strani stola drugi je čovjek sjedio elegantno zavaljen u kožnu

fotelju. Iako je sjedio, vidjelo se da je visok, a ramena ispod skupoga britanskog

kaputa bila su široka i moćna. Međutim, njegova glava bila je dobro izbalansirana

na tim ramenima, lijepa glava s bujnom ali vješto ošišanom kosom, a tamne

kovrče pružale su se nisko do njegovih obraza u veličanstvenim zaliscima. Snažna

glatko obrijana brada imala je položaj koji je ukazivao da je čovjek naviknut

zapovijedati; imao je široka odlučna usta i savršene bijele zube kojima je

zamišljeno grizao donju usnu. Iznad korijena nosa formirala mu se mala bora,

između tamnih inteligentnih očiju, a jedna brižno manikirana šaka podržavala je

bradu dok je tiho slušao. »Mislio sam da biste voljeli znati, gosp. Courtney»,

govornik je nespretno završio, stružući prašnjavim čizmama po debelom sagu.

Nekoliko dugih trenutaka vladala je tišina. Čovjek nemirno pogleda drugu dvojicu

gospode koji su sjedili oko Dirka Courtnevja, a zatim vrati pogled na središnjeg

čovjeka. Dirk Courtnev spusti svoju ruku u krilo i lice mu se razvedri. «Mislim da si

učinio dobru stvar, Hobday.» On se lagano nasmiješi smiješkom koji je pojačao

njegovu ljepotu. «Možeš se odmoriti u predsoblju. Činovnik će ti donijeti nešto za

osvježenje, ali kasnije ću ponovno govoriti s tobom. Čekaj.» «Da, gospodine

Courtney.» Čovjek brzo dođe do vrata, a kad su se zatvorila, dvojica ljudi oko

Courtneyja prasnu u isti čas. «Rekao sam ti da će se dogoditi nešto takvo...« «Ali,

rekao si nam daje poginuo...« «Nikad mi se nije sviđala ideja...« «O, mislio sam da

je tada otišlo predaleko...« Govorili su istovremeno, dok je Dirk Courtney sjedio s

enigmatičnim poluosmijehom na usnama, pažljivo ispitujući dijamant na malom

prstu svoje desne ruke, okrećući veliki bijeli kamen kako bi uhvatio svjetlo s

prozora i odrazio ga na strop iznad mjesta na kojem je sjedio. Nakon nekoliko

minuta, njih dvojica zašute, a Dirk Courtney pristojno pogleda gore. «Jeste li

obojica završili? To je bilo vrlo korisno, konstruktivno, maštovito.« On pogleda od

jednog prema drugom s očekivanjem, a nakon što su nastavili šutjeti, reče:

«Nažalost, nemate sve činjenice. Evo još nekoliko novosti za vas. On je došao u

grad jutros i otišao ravno u zemljišni ured, zatim u registraturu.« Njegovi slušatelji

ponovno počeše lamentirati, a Dirk Courtney odabere cigaru iz kutije i pažljivo je

pripremi, odrezavši kraj zlatom obloženim džepnim nožićem i navlaživši je između

usana, a zatim je stavi između palca i kažiprsta dok je čekao tišinu. «Hvala,

gospodo - ali, kao što sam govorio, gospodin u pitanju zatim je otišao u skladište -

i počeo ispitivati o Greylingu i njegovom sinu.« Ovaj put ostali su tiho, izmjenjujući

zbunjene poglede nevjerice; tišina se nastavila dok je Dirk Courtney kresnuo

upaljač Swan Vesta i sačekao da sumpor izgori prije no što će upaliti cigaru. «Sve

je to bila tvoja ideja«, reče Ronald Pye. Bio je barem trideset godina stariji od

Dirka Courtneyja. Nekada debelo tijelo smanjilo se ispod njegovog skupog kaputa,

spustili su mu se podbradci, poput nabora pijetla, a njegovi obrazi bili su prošarani

staračkim pjegama. I kosa mu je bila slaba i rijetka, prošarana ostatcima crvenila iz

mladosti. Ali, njegove izrazite uši stršile su od glave dajući mu pozoran izgled,

poput pustinjske lisice; i oči su mu imale lisičji sjaj dok je promatrao Dirkovo lice.

«Da», složi se Dirk Courtnev. »Većina ideja ovdje su moje. Zato su rezerve banke

narasle s jedne i pol do petnaest milijuna funta u deset godina otkako sam počeo

davati svoje ideje...» Ronny Pye nastavi zuriti u njega, gorko žaleći po

desetotisućiti put u tih deset godina, što je ikad prodao kontrolu nad bankom

ovom mladom avanturistu, elegantnom gusaru. Bog zna, bilo je prilika za sumnju i

oprez, i oklijevao je dovoljno dugo prije no što će prihvatiti fantastičnu ponudu

Dirka Courtnevja. Znao je previše momkove povijesti, kako je napustio dom u

Ladvsburgu pod neugodnim okolnostima, udaljen od oca i obitelji. Zatim,

godinama kasnije, pojavio se u uredu Ronalda Pyea, nenajavljen, i dao svoju

ponudu. Odmah je vidio da je dječak narastao u čvrstog muškarca, ali ponuda je

bila previše dobra da se zanemari, a odmah poslije toga, počeo je slušati mračne

glasine koje su pratile čovjeka kao što lešinari prate lava. Trebao je tada biti

upozoren, sama činjenica da je Dirk Courtnev mogao ponuditi šest stotina tisuća

funta u gotovini za šezdeset posto dionica banke i podržati svoju ponudu

garancijom Lloyds Bank iz Londona bila je dovoljan materijal za glasine. Kako često

pošten čovjek zarađuje toliko novca za svega nekoliko godina, pitao se. Na kraju je

novac privukao Ronnva Pyea, kao i mogućnost da nadmaši starog neprijatelja,

Seana Courtnevja. Bio je oduševljen mogućnošću da primi potjeranog sina, i

postavi ga u gotovo barunskim okolnostima u samo središte Courtnevjeve zemlje.

To oduševljenje je prevladalo, uz inat i šest stotina tisuća funta gotovine. Bila je to

loša pogodba. «Od početka sam bio protiv toga», reče on. «Dragi moj Pye, ti si

protiv svake nove ideje - u principu. Ali, samo prije tjedan dana si padao u

nesvijest poput djevice nad izvješćem o Ladyburg Estatesu i šećeru Zululanda.»

Dirk ustane iz fotelje. Njegova visina bila je impozantna; on zagladi svoju kosu

objema rukama dok mu je cigara stajala čvrsto između bijelih zuba, a zatim

popravi nabore na kravati, dodirnuvši bisernu iglu prije no što će krenuti prema

drugom zidu sobe. Spusti zarolanu kartu Zululanda i sjevernog Natala koja je

pokrivala polovicu zida i odmakne se. Granica svake farme bila je označena u

velikom omjeru. Farme koje su pripadale Ladyburg Estatesu bile su brižljivo

osjenčane zelenom kredom. Činile su impresivnu plohu boje od mora do planina,

veliko prostranstvo zemlje s prirodnim bogatstvima. «Eto, gospodo - plan kojem

ste se tako nasilno suprotstavljali.» Ponovno se nasmiješi. «Bila je prebogata za

vašu razvodnjenu krv.» Smiješak nestane i on se namršti. Kad se namrštio, široka

linija usta postala je gorka, a sjaj u očima se promijenio, poprimivši zlokoban

izgled. «Ključ za cijelu stvar je ovdje na Umfolosi - voda, moramo je imati, ili ništa

nema smisla. Jedan glupi, tvrdoglavi, neobrazovani stari kreten...», on naglo

prekine, a njegov smiješak se u trenutku vrati; u glasu mu je bilo uzbuđenje. «Sada

je sve naše, cijela južna obala rijeke, i to neće tamo završiti!« Raširi ruke na karti,

poput pandža. «Ovdje», reče on, «i ovdje, i ovdje...» Ruke mu pohlepno krenuše

na sjever. Odmakne se od karte smijući se, te nagne glavu u stranu. «Pogledajte

se», smijao se. «Teče vam niz noge, tako ste preplašeni - a sve zbog toga što ću

vas obogatiti.« Sada progovori Dennis Peterson. On je bio iste dobi kao i Ronny

Pye, oženjen njegovom sestrom, i to je bio jedini razlog što je sjedio za

mramornim stolom, jer bio je najbeznačajniji od trojice ljudi. Njegove crte lica bile

su neodređene i pomalo nejasne, tijelo u skupoj odjeći punačko i bezoblično, a

boju očiju bilo je teško razaznati. «Što ćemo učiniti?«, upita on s rukama

sklopljenim u krilu; unatoč tome, činilo se da ih uvija. «Mi?», upita Dirk ljubazno i

priđe svojoj fotelji. «Mi, dragi moj Dennise?» On potapše čovjeka po ramenu

poput oca unatoč razlici u godinama. «Mi nećemo učiniti ništa. Ti se vrati u svoj

ured - a ja ću ti reći kad sve bude gotovo.« »Slušaj, Dirk.» Dennis podigne bradu.

«Dosta je toga - tih ružnih stvari, čuješ li?» Zatim vidje Dirkove oči i spusti bradu.

«Molim te», promrmlja. Dirk se nasmije. «Idite i zbrajajte svoje brojeve, obojica,

brojite novac. Ne brinite ni o čemu.» Pomogne im da ustanu s rukom na

ramenima i odvede ih do vrata. «Imamo sastanak odbora sutra u devet sati,

Dennis, razgovarat ćemo o novoj stanici za ekstrakciju kod Stangera. Trebat ću

brojke, pobrini se da ih dobijem.» Kad je ostao sam, lice Dirka Courtnevja se

promijeni, a oči mu se suze. Pritisne ostatak cigare u pepeljaru od oniksa te priđe

vratima koja su vodila u predsoblje. «Hobday», pozove ga tiho. «Udi na trenutak,

molim te.» Postoje trenutci u lovačkom iskustvu kad trag postaje vruć, a zatim

izblijedi. Mark se sjećao jednoga takvog lova sa starcem kod Chakinih Vrata.

«Mrtav trag, nestao je», promrmlja glasno, nesigurno stojeći na glavnoj ulici

Ladvburga. Činilo se da nema načina da pronađe starčev grob. Nikako ne može

donijeti tijelo natrag i zakopati ga kraj Alice u Anderslandu. Manje je bio važan

novac koji je starac dobio za Andersland. Tri tisuće funta. To je u Markovim očima

bilo golemo bogatstvo i bilo bi dobro znati što se dogodilo s njim. S tom svotom

mogao si je priuštiti zemlju negdje drugdje. Zatim se suoči s problemom koji je do

sada izbjegavao i prizna da postoje slabi izgledi, ali trbuh mu se stisne pri pomisli

što mora učiniti. S fizičkim naporom se očeliči i krene niz ulicu prema zgradi

banke. Nije stigao tamo prije no što je crkveni sat na zvoniku na kraju ulice

otkucao puni sat, pet jasnih udaraca zvona koji su odjeknuli dolinom; tucet

zaposlenika iziđe van kroz prednja vrata, smijući se i veselo brbljajući, sretni što je

završio radni dan - dok je uniformirani stražar zatvarao i zaključavao čvrsta vrata

od mahagonija. Mark osjeti olakšanje i okrene se. »Vratit ću se sutra», reče si

čvrsto. Pansion iza crkve nudio je večeru i krevet za sedam šilinga i šest penija, i

Mark razmisli o tome na trenutak. Novac koji je našao u starčevoj kutiji možda će

dugo biti njegova jedina gotovina. On ode do mosta iznad Baboon Stroma i side

niz obalu, krećući se uzvodno da nade mjesto za logor. Pronašao je dobru lokaciju,

s drvećem i drvima za vatru četvrt milje iznad mosta, ali kad je sišao do vode -

mogao ju je namirisati prije no što je dodirnuo površinu svojom čuturicom -

zastane u čučnju. Gusta sapunasta pjena bila je izbačena uz rub vode, prekrivši

podnožje trske. Prvi put Mark primijeti da je trska mrtva i smeđa, i da su na vodi

mjehurići plina. Zahvati šakom i pomiriši, a zatim odbaci s gađenjem i ustane,

brišući ruke u hlače. Na vodi je bila velika žuta riba teška barem četiri funte,

nadutog trbuha i trulih očiju, okrećući se lagano u virovima na rubu trske. Mark ju

je promatrao s osjećajem nemira, kao da taj truli leš ima neko posebno značenje u

njegovom životu. On blago zadrhti i okrene se, te se uspne uz obalu s torbom na

ramenu. Krenuo je uzvodno, zastajući tu i tamo da pogleda rijeku, dok nije bio

nasuprot čelične konstrukcije nove šećerane; ovdje su vode rijeke kipjele i pušile

se u pramenovima blijedog plina koji je poput magle stajao u smeđoj trski. Iza

sljedećeg zavoja naiđe na crnu željeznu cijev široku šest inča koja je izlazila u

rijeku na drugoj obali. Iz nje je izlazila vruća para u kontinuiranom mlazu.

Promjena vjetra donijela je kiseli smrad kemikalija do Marka; on zakašlje i okrene

se. Stotinu jarda uzvodno, čista voda tekla je kroz zelene trske koje su se

graciozno njihale na povjetarcu i Mark ugleda vijugavu priliku jegulje u vodi i male

crne i ružičaste rakove kako jure bijelim pijeskom ispod površine. Pronađe novo

mjesto za logor na prvoj strmini, pokraj vodopada koji je padao u jezerce. U

drveću iznad njega raslinje je visjelo poput zelenih velova; kad se skinuo i ušao u

prirodni bazen, voda je bila hladna i osvježavajuća. Obrijao se starim nožem, gol

na mahovinastoj stijeni kraj vode. Oprao je svoju košulju i objesio je kraj male

vatre da se osuši; dok je čekao da zakipi voda u čuturici, otišao je, gol do struka,

na otvorenu padinu i pogledao dolje u dolinu. Sunce je već dodirivalo obod

grebena i njegove niske zrake bile su tople i ružičaste. Obasjavale su željezne

krovove grada i stup dima koji je izlazio iz dimnjaka šećerane, pretvarajući ga u

lijepu broncu. Dim se dizao visoko na večernjem nebu, jer povjetarac je prestao i

zavladao je onaj čudni mir afričke večeri. Pokret privuče njegovu pažnju i on

trepne da razbistri vid. Na otvorenom terenu izvan grada bila je lovačka družina.

Čak i na toj udaljenosti Mark je mogao razaznati da se radi o lovcima. Četiri

konjanika kretali su se u grupi, jedan s puškom ili sačmaricom na boku, nagnut

naprijed u sedlu, dok je cijev oružja gledala u nebo. I ostala trojica su bili

naoružani; mogao je vidjeti puške u koricama kraj njihovih koljena; i oni su imali

izraze potisnutog uzbuđenja lova. Ispred njih se kretao Zulu u staroj zapadnjačkoj

odjeći, koji je vodio lovce na karakteristični način tragača, trčeći brzim korakom

Zulua, spuštene glave, s pogledom na zemlji i ogoljenom trskom u ruci, tragačevim

štapom za razmicanje trave i dodirivanje tragova. Mark se pitao što love tako blizu

gradu, na obali umiruće otrovane rijeke, jer dolazili su istim putom kojim se i Mark

popeo na greben. Svjetlo je brzo nestajalo i sjajni željezni krovovi lagano su

svjetlucali dok se sunce spuštalo iza brda, ali na zadnjem svjetlu Mark ugleda vodu

konjanika. Imao je nabijeno tijelo i sjedio čvrsto na svojem konju. Čovjek pogleda

prema grebenu na kojem je stajao Mark, a zatim je svjetlo nestalo i grupa postane

tamna mrlja na mračnoj zemlji. Pomalo uznemiren i zabrinut zbog prošlog dana,

sjećanja na starca i te udaljene prilike, tužan zbog umiruće rijeke, Mark je čučio

iznad svoje vatre žvačući varivo od konzerviranog mesa i pijući kavu. Kad se

konačno smjestio pod svoj pokrivač kraj vatre, nije mogao zaspati. Osjećaj nemira

je rastao umjesto da nestane i on se Ponovno počne pitati što četiri jahača mogu

pronaći na rubu grada. Zatim pomisli da su slijedili njegov trag uzduž rijeke i nemir

se produbi, a san potpuno povuče. Iznenada se sjeti kako starac nikada ne bi

spavao kraj vatre. »Naučio sam to kad sam lovio Bure. Svjetlo u noći privlači i

druge stvari osim leptira - lavove, hijene i ljude.» Gotovo je mogao čuti starčev

glas kako to govori i odmah ustane s pokrivačem na ramenima, te se popne uz

strminu pedesetak jarda dok nije pronašao rupu ispunjenu mrtvim lišćem. San mu

konačno dođe i on polako počne padati u san kad se u šumi nedaleko od njega javi

Scopsova sova; u trenu je bio potpuno budan. Bio je to inače poznati noćni zvuk,

ali ovaj ga je duboko uznemirio. Imitacija je bila dobra, ali nije zavarala uho koje je

bilo tako blisko zvukovima divljine. Napeto slušajući, Mark polako podigne glavu i

pogleda niz strminu. Njegova vatra pretvorila se u ružičasto ugljevlje a iznad njega

su krošnje drveća bile tamne i meke na pozadini zvjezdanog neba. Sova se

ponovno oglasi blizu jezerca i Mark u istom trenutku začuje kako se nešto kreće

kraj njega u tami, veliko i teško, koračajući kroz mrtvo lišće. Zatim ponovno

zavlada tišina. Mark napregne oči i uši promatrajući tamu, ali bila je neprozirna.

Daleko u dolini lokomotiva zazviždi tri puta, jasno u tišini, a zatim se Začuju

zvukovi vlaka koji izlazi iz skladišta i kreće ustaljenim ritmičkim tempom parnih

strojeva. Mark pokuša zanemariti taj zvuk kako bi mogao bolje čuti bliže zvukove u

noći oko sebe. Nešto se kretalo niz padinu, čuo je tihi šapat i vidio kretanje na

sjaju svoje vatre. Noge u čizmama izišle su iz tame i stale kraj vatre. Bliže Marku

začulo se drugo kretanje, nestrpljive noge na mrtvom lišću - a zatim, nepogrješivo,

metalni zvuk sigurnosnog otponca na puški. Zvuk pogodi Marka kao udar struje i

dah mu zastane u grlu. Bio je vrlo blizu, na šest stopa, i njemu se učini da može

vidjeti obris čovjeka na zvjezdanom nebu. Stajao je gotovo pokraj Marka, gledajući

vatru u logoru. Čovjek kraj vatre progovori, tiho, ali glas mu se jasno čuo. «Kopile

je otišlo - nije ovdje.» On se sagne do hrpe suhog drva koje je Mark narezao i

složio. Baci drvo na žar i iskre polete u vatrenoj spirali. Grana plane bacivši oko

sebe krug žutog svjetla. i Zatim on oštro izjavi, «Torba mu je još tu», i s

očekivanjem podigne sačmaricu, gledajući u noć. «Zapamtite, nagrada je stotinu

funta.» Riječi i način na koji je čovjek držao pušku učinili su njegove namjere

potpuno jasnima. Mark osjeti kako adrenalin teče njegovim tijelom; drhtio je od

potisnute energije, spreman da u trenutku jurne. Čovjek kraj njega ponovno se

pomakne i Mark začuje prigušeni udar metala o metal i zvuk disanja, promuklog

od napetosti. Zatim, iznenada, uz razoran šok, blještavo svjetlo razbije tamu.

Zraka svjetiljke se zanjiše i obasja Markovu priliku obavijenu pokrivačem. U

trenutku prije no što se pokrenuo, Mark ugleda obris čovjeka iza svjetla. Nosio je

svjetiljku u desnoj ruci i držao je visoko, na razini glave, dok mu je puška bila u

lijevoj. Bio je potpuno nespreman da otkrije Marka gotovo ispred svojih nogu i

njegov krik bio je divlji. «Ovdje je. Moj Bože.» Pokuša podići pušku, ali desnom

rukom držao je svjetiljku. «Pucaj! Pucaj, prokletstvo!«, vikne drugi glas, nekako

poznat; čovjek kraj Marka ispusti svjetiljku i počne podizati pušku. Mark se baci

ravno na njega. Iskoristio je čovjekov zamah, zgrabivši pušku; zgrabi cijev jednom

rukom, a dršku drugom, te udari oružjem čovjekovo lice s punom snagom svojeg

tijela. Začuje kako se lome kost i hrskavica dok se udarac čelika u čovjekovo lice

prenosio kroz pušku u njegove ruke, protresavši ga do ramena. Čovjek padne na

leda s krikom koji je prigušila navala krvi u usta i nos. Mark preskoči preko njega i

potrči uz padinu. Iza njega začuje se zbor krikova i povika, a zatim hitci sačmarice.

Mark osjeti kako se metci zabijaju u lišće iza njega i nešto mu opeče nadlakticu

poput uboda divlje pčele. »Svjetlo! Dajte svjetlo!« «Tamo je, ne dajte mu da

pobjegne!« Puška brzo opali tri puta; zvučila je kao LeeEnfield 303. Metak pogodi

stijenu i nestane u nebu, a drugi udari u panj kraj njega dok je trčao. Mark teško

padne u tamu i osjeti kako mu članak popušta, a bol eksplodira uz njegovu nogu

do međunožja i trbuha. Zakotrlja se do koljena i zraka svjetla prijeđe iznad njega, a

zatim ga prikuje. «Imamo ga!» Začuje se plotun hitaca i trijumfalni zbor povika.

Metci su prštili svuda oko njega, jedan tako blizu da mu je zaglušio uho i on se baci

na strminu. Bol u nozi natjera ga da krikne. Bila je to usijana agonija koja mu je

eksplodirala u članku i prodrla poput briljantnog fosforescentnog vala do njegove

lubanje, ali natjerao se da nastavi, natopljen znojem, teturajući u trku, jecajući i

šepajući na ozlijeđenoj nozi. Raširili su se po grmlju iza njega i činilo se da ih

strmina brzo umara, naviknute na jahanje, jer krikovi su postali izmučeniji, bez

daha, prvi put zabrinuti da bi im lovina mogla pobjeći. Mark je pokušavao

razmišljati medu naletima agonije koju je izazivao svaki korak. Pomisli skočiti u

gusto grmlje i ležati dok ga ne prođu, ali bili su previše blizu za to, a imali su i

tragača koji ih je nepogrješivo doveo do njegovog logora, čak i u mraku. Leći bi

značilo predati se - i umrijeti, ali nije mogao nastaviti. Bol je već prijetila da ga

preplavi, u njegovoj glavi čuo se zvuk velikih krila i vid mu se počne zamračivati.

Padne na koljena i povrati, gušeći se kiselom žući, i za nekoliko sekunda glasovi iza

njega se približe i postanu užurbaniji. Podigne se na noge, a svjetlost svjetiljke ga

uhvati; metak zaljulja zrak kraj njegove glave tako daje posrnuo prema naprijed,

koristeći grmlje da izbjegne zraku. Iznenada osjeti kako mu tlo nestaje pod

nogama. Izgubi oslonac, ali u istom pokretu zakotrlja se na noge i posrne preko

ruba na ravno tlo na kojem začuje krckanje šljunka pod stopalima. Još tri koraka i

teško padne, dok su mu noge izmakle ispod tijela, oderavši nekakvim metalom

kožu na ispruženoj podlaktici. Ležao je dašćući, zaslijepljen nekoliko sekunda;

začuje kako lovci laju na padini. Zvuk ga potakne i on s ispruženim rukama potraži

uporište da se podigne na noge. Pronađe hladni glatki čelik na kojem se

spotaknuo; drhtio je kao da je živ u njegovim rukama. Tek tada shvati da se popeo

do željezničke pruge i pao preko tračnica. Podigne se na koljena, začuvši duboko

stenjanje u noći; iznenada se cijela padina grebena osvijetli reflektorom dok je

lokomotiva koju je vidio kako izlazi iz skladišta u dolini izjurila iza zavoja prije

najstrmijeg dijela grebena, prije no što će prijeći duboku klisuru rijeke. Duga bijela

zraka svjetla pogodi ga kao čvrsta stvar i on podigne ruke da zaštiti oči, maknuvši

se s pruge, čučnuvši na šljunak s druge strane, nasuprot progoniteljima. Na svjetlu

reflektora lokomotive Mark vidje nabijenu agilnu priliku kako dolazi uz nasip. Bio

je pognut, točno ispod urlajuće lokomotive. Svjetlo je sprječavalo Marka da mu

vidi lice, ali u načinu na koji se kretao i držao ramena bilo je nečega poznatog.

Lokomotiva dođe do Marka i mlaz vruće pare ga zalije kad je stroj došao u ravninu

s njime. Zatim je prošla, vukući iza sebe tamne vagone. Mark se podigne,

balansirajući na zdravoj nozi i obriše znoj s očiju, gledajući gore da procijeni

trenutak za skok. Kad je došao, gotovo gaje propustio; ruke su mu bile skliske od

znoja i gotovo je ispustio ogradu iako je vlak znatno usporio na strmini. Napetost

u ramenu ispali strijelu bola uz njegovu ruku i bio je povučen, njišući se uz vagon

dok se divlje pokušavao uhvatiti drugom rukom. Pronađe uporište i pripije se uz

vagon s nogama u zraku koje su tražile stube - i u tom trenutku čelične šake

zgrabe mu povrijeđeni članak, a težina tijela ga povuče dolje. Mark vrisne od

nepodnošljivog bola; trebala mu je sva snaga i hrabrost da ostane na vagonu.

Njegovo tijelo se njihalo jer je i čovjek koji ga je uhvatio izgubio oslonac, a zatim se

ponovno spustio na šljunak, kližući se kao da vozi pseće saonice. Mark okrene

glavu i procijeni bijelo čovjekovo lice te nacilja slobodnom nogom, ali to je bila

nemoguća meta. U tom trenu, zvuk lokomotive se promijeni kad je stigla na

čeličnu konstrukciju mosta preko dubokog riječnog klanca. Ograda mosta pojavi

se iz mraka; Mark začuje smrtonosno šištanje čeličnih držača iznad svoje glave i u

istom trenutku hvat na ft nozi popusti. Visio je s preostalom snagom i odlučnošću

na ogradi vagona dok je vlak prelazio preko mosta i počeo se penjati uzbrdo, dok

se nije probio na ravni teren platoa. Uskoro je ubrzao i Mark se polako u agoniji

uspne ogradom dok se konačno nije prevalio u vagon na vreće sa šećerom, licem

nadolje, boreći se za dah dok mu je oluja boli divljala nogom. Hladnoća ga

konačno pomakne. Njegov znojem natopljeni kaput postao je leden navalom

noćnog zraka i on s bolom dopuzi prema skloništu visokog čeličnog zida vagona.

Tiho provjeri i pronađe svoj notes i vrećicu u džepu. Iznenada shvati da nije sam i

ponovno ga zgrabi panika. «Tko je to?», upita, brzo se skupivši u obrambeni

položaj. Duboki glas odgovori na Zulu jeziku. «Ne mislim ništa loše, Nkosi», i Mark

osjeti olakšanje. Čovjek je čučio uz zid vagona, u zavjetrini, i bilo je jasno da je

uzbuđen Markovim dolaskom podjednako kao i Mark njegovom prisutnošću. «Ne

mislim ništa loše, gospodaru. Ja sam siromah bez novca za vožnju. Otac mi je

bolestan i umire u Tekweni, u Durban Townu.» «Mir», promrmlja Mark na istom

jeziku. «I ja sam siromah.« Dovuče se do Zulua, a pokret mu uvrne članak i on

krikne od nove boli. «Hau!» Crnčeve oči uhvate svjetlo zvijezda dok je gledao u

Marka. »Ozlijeđen si.» «Noga», proštenje Mark, pokušavajući se smjestiti u

udobniji položaj - a Zulu se nagne naprijed, te on osjeti njegove blage ruke na

članku. «Nemaš cipele?« Čovjek je bio iznenađen Markovim ranjenim krvavim

nogama. «Lovili su me zli ljudi.» «Ha», klimne Zulu i Mark vidje da se radi o

mladom čovjeku. «Noga je loše. Ne mislim da je kost slomljena, ali je loše.»

Odveže malu torbu kraj sebe i izvadi neko platno. Počne trgati materijal u vrpce.

«Ne», suprotstavi se Mark oštro. «Ne uništavaj svoju odjeću zbog mene.» Znao je

koliko je svaki komad zapadnjačke odjeće, bez obzira koliko bio otrcan, vrijedan.

«To je stara košulja«, reče Zulu jednostavno i počne vješto vezivati natečeni

članak. Kad je završio, Mark osjeti olakšanje. «Ngi ya bone - slavim te», reče mu

Mark, a zatim divlje zadrhti kad ga pogodi odgođena, ledena šaka šoka. Osjeti

mučninu u grlu i ponovno zadrhti. Zulu skine pokrivač sa svojih ramena i stavi ga

pažljivo na Marka. «Ne, ne mogu uzeti tvoj pokrivač.« Mirisao je na dim vatre od

suhog izmeta i na samog Zulua - afrički miris zemlje. «Ne mogu ga uzeti.» «Trebaš

ga», reče Zulu odlučno. »Bolestan si.» «Dobro», promrmlja Mark kad ga uhvati još

jedan napad groznice. «Ali, velik je, dovoljan za dvojicu...» «Nije u redu.» «Dodi»,

reče Mark grubo i Zulu zastane na trenutak prije no što će se primaknuti i uzeti

kraj pokrivača. Sjedili su u noći, rame uz rame, i Mark osjeti kako pada u san od

iscrpljenosti i bola, jer natekli članak još mu je udarao poput bubnja. Zulu kraj

njega bio je tih i Mark pomisli da spava, ali kad je vlak usporio nakon dva sata, on

tiho šapne: «To je stanica Sakabula. Stajemo da propustimo drugi vlak.» Mark se

sjećao toga usamljenog mjesta s dvostrukom prugom. Nije bilo zgrada ili znakova

identifikacije. Ponovno bi zaspao, ali nešto ga upozori, čudan osjećaj opasnosti

koji je tako dobro razvio u Francuskoj. Makne pokrivač i podigne se na koljena da

pogleda naprijed. Pruga je blago zavijala i srebrene tračnice sijale su na svjetlu

lokomotive. Daleko ispred je bio znak zaustavljanja, bijel na jakoj zraci reflektora,

ali bilo je tu i nešto drugo. Pokraj znaka bilo je parkirano tamno vozilo, veliki

kamion čija su svjetla bila upaljena. Mark je mogao vidjeti tamne prilike ljudi koji

su čekali. Strah mu stisne utrobu i grudi hladnom šakom. Motorni kamion iz

Ladvburga nije mogao stići ispred njih, ali telegrafska poruka je mogla... «Moram

ići», reče Mark i ukočenim prstima izvadi novčić iz pojasa te ga stavi u Zuluovu

ruku. «Nema potrebe...», poče čovjek, ali Mark ga kratko prekine. «Ostaj u miru.»

Dovuče se do kraja vagona što dalje od ljudi koji su čekali i spusti niz čelične

ljestve dok nije visio iznad pruge. Sačeka da lokomotiva uspori, izbacujući paru, a

zatim se pripremi i skoči, pokušavajući prebaciti većinu težine na zdravu nogu.

Padne naprijed kad je udario u zemlju; savivši glavu, zakotrlja se na ramena i

presavijen otkotura se niz nasip poput gumene lopte. U suhoj blijedoj travi kraj

pruge dovuče se na laktovima i trbuhu do niskog trnovitog grma na pedeset jarda

od pruge. Polako se provuče ispod oštrih grana i legne potrbuške, stišćući zube

zbog bola u članku. Vlak se zaustavi s prednjim dijelom u ravnini Markovog

skrovišta; stražar side dolje mašući svjetiljkom, a skupina ljudi krene prema

njemu, pretražujući otvorene vagone dok su dolazili. Mark je vidio da su svi

naoružani, a njihovi glasovi čuli su se daleko dok su objašnjavali vlakovodi i

vatrogascu koji su gledali s prozora lokomotive. «U čemu je problem?« »Imate

bjegunca od zakona u vlaku.» «Tko ste vi?» «Mi smo specijalni policajci.« «Tko je

momak?» »Opljačkao je banku...» «Ubio četvoricu u Ladyburgu...» »Skočio vam je

u vlak na grebenu...« «Ne riskirajte momci, kopile je ubojica...« Brzo su išli niz

vlak, govoreći glasno i pozivajući se međusobno da se ohrabre i u zadnji tren Mark

se sjeti Zulua. Trebao je upozoriti čovjeka, ah bio je previše zaokupljen vlastitim

strahom. Htio je viknuti, upozoriti ga da pobjegne, ali nije mogao. Zulu će biti u

redu, neće pucati kad vide da je crn, možda ga malo istuku i izbace... Zulu izleti

između dva vagona s mjesta na kojem se spustio na prugu. Bio je tamna prilika u

bijegu i netko vikne upozorenje. Odmah se začuje hitac. Mark vidje prašinu od

metka na svjetlu, a Zulu se okrene i potrči ravno na otvorenu travnatu ravnicu.

Pola tuceta hitaca rasparaju noć, bljeskovi osvijetliše noć, ali Zulu je i dalje trčao.

Jedan od ljudi se spusti na koljeno i Mark ugleda njegovo bijelo napeto lice na

svjetlu baklja. Polako je naciljao i puška mu oštro poskoči. Zulu padne u travu bez

krika, a oni dotrčaše do njega u uzbuđenom čoporu i sakupe se oko njegova tijela.

«Isuse, to je samo crnac.« Nekoliko minuta trajala je zbunjena ljutita diskusija, a

zatim četvorica uzmu Zulua za noge i ruke i odnesu ga do parkiranog kamiona.

Crnčeva glava bila je obješena, gotovo dodirujući zemlju, usta otvorena, a krv koja

je kapala iz njega bila je crna poput katrana na svjetlu svjetiljaka. Ljudi ga

podigoše na kamion. Vlak prema sjeveru pojavi se grmeći, dok je njegova sirena

rasparala noć, a zatim nestane prema Ladvburgu. Ljudi se popnu u kamion i motor

se upali, te krene neravnim terenom dok su mu svjetla šarala nebom i tlom. Vlak

koji je stajao tužno zazviždi i počne ići naprijed, kotrljajući se polako prugom.

Mark iziđe iz svojeg skloništa ispod grma te krene za njime skakućući, uhvativši ga

prije no što je ubrzao. Dopuzio je na vreće šećera i otkrio da je Zulu ostavio svoj

pokrivač. Dok ga je omatao oko hladnog tijela osjeti kako ga preplavljuje krivnja

zbog čovjekove smrti, čovjeka koji je bio prijatelj. Zatim se krivnja pretvori u bijes.

Fordsburg je predgrađe Johannesburga, tri stotine milja od zlatnih travnatih brda

Zululanda i lijepe pošumljene doline Ladvburga. To je područje ružnih koliba,

radničkih kućica od galvaniziranog željeza na drvenim okvirima s malim vrtovima.

Neki vrtovi bili su puni svijetlih boja, ivančica, cannasa i crvenih poinsetia, ali u

većini je bila gola zemlja prošarana kakigrmljem, što je govorilo o

nezainteresiranosti stanara. Iznad uskih ulica i zbijenih kućica nalazio se

veličanstveni rudnik, ravna brda otrovnožute zemlje iz koje je vađeno zlato.

Cijanidni proces ekstrakcije uzrokovao je ogoljenost i sterilnost zemlje. Ovdje

njima nisu rasle biljke, a za vjetrovitih dana prašina je zasipala naselje. Brda su

dominirala krajolikom, spomenici ljudskom mravinjaku, simboli vječne pohlepe za

zlatom. Rudarska oprema bila je paučinasta čelična konstrukcija koja se ocrtavala

na blijedom plavetnilu zimskog neba. Golemi čelični kotači neprekidno su se

okretali, naprijednatrag, spuštajući kaveze pune ljudi duboko u zemlju i podižući

vagone s rudom pune zlatom bogatog kamenja. Mark je sišao polako jednom od

uskih, prašnjavih ulica. Još je lagano šepao, a jeftina kartonska torba sadržavala je

ono malo stvari koje je kupio da nadoknadi sve što je izgubio na grebenu. Odjeća

koju je nosio bila je poboljšanje u odnosu na bezoblično odijelo koje je dobio

nakon izlaska iz vojske. Hlače su mu pristajale, plavi sako odgovarao je njegovim

ramenima, bijela košulja otvorenog vrata bila je snježnobijela i isticala je glatku

smeđu kožu njegovog vrata i lica. Došao je do kuće s brojem pedeset i pet na

vratima, identičnoj kućama oko nje. Otvori vrata dvorišta i krene uskim putom,

svjestan da ga netko promatra iza zastora u prednjoj sobi. Međutim, kad je

zakucao na prednja vrata, otvorila su se tek nakon više minuta, i Mark žmirne

prema ženi koja je stajala na vratima. Njena tamna kratka kosa bila je počešljana,

a odjeća koju je nosila bila je brzo navučena na svakodnevnu haljinu. Još uvijek je

pričvršćivala pojas na svojem uskom struku. Haljina je bila blijedoplava, s uzorkom

bijelih ivančica i to ju je činilo mladom i veselom, iako je Mark odmah primijetio

da je barem deset godina starija od njega. «Da?», upita ona, ublaživši naglo

pitanje osmijehom. «Živi li ovdje Fergus MacDonald?» Sada je vidio da je žena

zgodna, ne lijepa, ali sa skladnom strukturom kostiju na licu i tamnim

inteligentnim očima. «Da, to je njegova kuća.» U glasu joj se osjećao intrigantan

strani naglasak. «Ja sam gospoda MacDonald.» «O», reče on, iznenaden. Znao je

da je Fergus oženjen. Često je govorio o tome, ali Mark nikada prije nije mislio o

njegovoj ženi ne kao o ženi od krvi i mesa, a sigurno ne o ovakvoj ženi. «Ja sam

stari Fergusov prijatelj iz vojske.» «O, shvaćam...«, ona zastane. «Zovem se Mark,

Mark Anders.» Njen stav odmah se promijeni, a lagani osmijeh se raširi i osvijetli

lice. Ona uzdahne od zadovoljstva. «Mark, naravno, Mark.» Uzme ga za ruku i

uvuče kroz prag. «Često je govorio o tebi - osjećam da te dobro poznajem. Kao

člana obitelji, kao brata.« Još ga je uvijek držala za ruku, stojeći kraj njega, smijući

se. «Udi, Mark, uđi. Ja sam Helena.» Fergus MacDonald sjedio je na čelu stola u

kuhinji. Stol je bio pokriven novinama umjesto stolnjaka i on se nagnuo nad svoj

tanjur, mršteći se ljutito dok je slušao o Markovom bijegu iz Ladvburga. «Kopilad,

oni su neprijatelji, Mark. Novi neprijatelji.)) Njegova usta bila su puna krumpira i

jako začinjene boerewors, debele farmerske kobasice, i govorio je žvačući. «U

novom smo ratu, momče - i ovaj put je gore nego s prokletim Švabama.» «Još

piva, Mark.» Helena se nagne da mu napuni čašu iz crne boce. «Hvala.» Mark je

promatrao kako se pjena podiže u njegovoj čaši, razmišljajući o Fergusovoj izjavi.

«Ne razumijem, Fergus. Ne znam tko su ti ljudi, ne znam zašto su me htjeli ubiti.»

«To su gospodari, momče. Protiv njih se sada borimo. Bogataši, vlasnici rudnika,

bankari, svi koji ugnjetavaju radnike.« Mark popije veliki gutljaj piva, a Helena mu

se nasmiješi s druge strane stola. «Fergus je u pravu, Mark. Moramo ih uništiti.« I

ona počne govoriti. Bio je to zbunjujući govor od jedne žene, a u tamnim očima joj

se vidio fanatični sjaj. Riječi su imale privlačnu snagu, izgovorene jasnim

artikuliranih glasom s naglaskom, i Mark je promatrao način na koji je koristila

ruke za naglašavanje svojih izjava. Bile su to lijepe snažne ruke s gracioznim uskim

prstima i kratkim noktima. Nokti su bili čisti i podrezani, ali prva dva prsta njene

desne ruke bila su blijedožućkasta. Mark se čudio tome, dok Helena iznenada nije

posegnula i uzela cigaretu iz paketića kod Fergusovog lakta. Još govoreći, upalila je

cigaretu šibicom i duboko uvukla dim prije no što ga je snažno izdahnula kroz

stisnute usne. Mark nikada prije nije vidio ženu koja puši i zagleda se u nju. Ona

snažno zavrti glavom. »Povijest ljudske pobune zapisana je krvlju. Pogledaj

Francusku, vidi kako revolucija napreduje u Rusiji.« Kratki tamni sjajni uvojci

plesali su oko njezinih glatkih blijedih obraza i ona ponovno napući usne kako bi

uvukla dim, a Mark na neki čudan način shvati da je ovaj muški čin šokantan - i

uzbudljiv. Osjeti kako mu se medunožje stišće, a meso stvrdnjava, izvan svakog

razuma, izvan njegove kontrole. Dah mu se prekine od šoka i neugode i on se

nagne naprijed i stavi jednu ruku u hlače, siguran da je oboje svjesno njegove

sramotne reakcije, ali umjesto toga Helena posegne preko stola i uhvati mu drugi

zglob iznenađujuće snažnim stiskom. »Poznajemo svoje neprijatelje, znamo što se

mora učiniti i kako, Mark.» Njeni prsti gorjeli su poput usijanog željeza na

njegovom mesu i on osjeti vrtoglavicu. Glas mu je bio promukao kad se prisilio da

odgovori. «Jaki su, Helena, moćni...» «Ne, ne, Mark, radnici su jaki, neprijatelj je

slab i lijen. Ne sumnjaju ništa, valjaju se kao svinje u lažnoj sigurnosti svojih zlatnih

suverena, ali u stvarnosti su malobrojni i nespremni. Ne znaju za vlastitu slabost -

ali, niti radnici nisu svjesni svoje velike snage. Mi ćemo ih naučiti.« «U pravu si,

curo.» Fergus komadom kruha pokupi umak s tanjura i stavi ga u usta. »Slušaj je,

Mark, mi gradimo novi svijet, vrli i lijepi novi svijet.« On glasno podrigne i odgurne

tanjur, ostavivši oba lakta na stolu. »Ali prvo moramo uništiti ovo trulo,

nepravedno i pokvareno društvo. Bit će teške borbe, i trebat ćemo dobre borce.»

Grubo se nasmije i pljesne Marka po ramenu. »Ponovno će trebati MacDonalda i

Andersa, momče, slušaj me.» »Ne možemo ništa izgubiti, Mark.» i V Helenini

obrazi bili su crveni. «Ništa osim svojih okova - a možemo dobiti cijeli svijet. To je

rekao Karl Marx, i to je jedna od najvećih istina u povijesti.« »Helena, jeste li», on

je oklijevao da upotrijebi riječ, «jeste li ti i Fergus - pa, mislim, vi niste boljševici, je

li?» «Tako nas zovu gospodari i njihovi podanici, policija.« «Ne, dečko, ne zovi nas

boljševicima. Mi smo članovi komunističke partije posvećene univerzalnom

komunizmu. Ja sam lokalni partijski sekretar i predstavnik sindikata rudara za

izrađivače kotlova.» «Jesi li čitao Karla Marxa?», upita Helena. «Ne.» Mark zavrti

glavom, šokiran, ali još uvijek seksualno uzbuđen njome do granice bola. Fergus

boljševik? Čudovište koje baca bombe? Ali on je znao da nije. On je bio stari,

povjerljivi prijatelj. «Dat ću ti moj primjerak.« «Hajde, djevojko«, nasmije se

Fergus i zavrti glavom. «Idemo prebrzo za momka. Izgleda uplašeno.« On se

nagne i stavi ruku Marku oko ramena, privlačeći ga k sebi. «Imaš li gdje spavati,

momče? Posao?« «Ne.» Mark se zacrveni. «Nemam, Fergus.« «O, da, imaš«,

upadne Helena. »Pripremila sam krevet u drugoj sobi - ostat ćeš ovdje, Mark.«

«Oh, ne mogu...« «To je sređeno«, reče ona jednostavno. «Ostat ćeš, momče.«

Fergus ga čvrsto stisne. «A sutra ćemo vidjeti za posao za tebe - ti si učen. Možeš

čitati i računati, bit će ti lako pronaći nešto. Znam da trebaju činovnika u

isplatnom uredu, a šef je drug, član partije.« «Platit ću ti za smještaj.« »Naravno

da hoćeš«, Fergus se ponovno nasmije i napuni mu čašu do vrha pivom. »Dobro je

vidjeti te opet, sine«, i podigne svoju čašu. »Pozovite MacDonalda i Andersa - i

upozorite kopilad da dolazimo!« Otpije dug gutljaj, a adamova jabučica pomicala

mu se u grlu; zatim obriše pjenu s usta šakom. Kapelan regimente zvao je to

»grijehom Onana», a vojnici su imali mnogo besramnije izraze kao, »posjeta

gospode Ruke i njenih pet kćeri«. Kapelan ih je upozoravao na strašne posljedice

koje će to donijeti - slabljenje vida, ispadanje kose, tremor u ruci i naposlijetku

idiotizam i ludnica. Mark je ležao u uskom željeznom krevetu i zurio u blijede

tapete s ružama u maloj sobi. Imala je miris ustajalosti, kao da je dugo bila

zatvorena, a na zidu je bio umivaonik u željeznom okviru. Jedna žarulja visjela je

sa stropa, a bijela žbuka bila je prošarana izmetima muha. čak i sada su tri

pospane muhe ukočeno sjedile na stropu. Mark usmjeri pažnju na njih,

pokušavajući zatomiti valove iskušenja koji su se valjali njegovim tijelom. Laki

koraci u prolazu stali su nasuprot njegovim vratima i netko zakuca na drvo.

«Mark?» On brzo ustane, pustivši da mu pokrivač padne do struka. «Mogu li ući?»

«Da», reče on promuklo i vrata se otvore. Helena priđe njegovom krevetu. Nosila

je haljinu od laganog ružičastog sjajnog materijala koja se zakopčavala naprijed;

otvarala se svakim korakom i moglo se vidjeti glatko bijelo meso iznad njenih

koljena. Nosila je u jednoj ruci tanku knjigu. «Rekla sam da ću ti je posuditi»,

objasni. »Pročitaj je, Mark.» Pruži mu knjigu. Naslov je bio Komunistički manifest i

Mark je uzme, otvorivši je nasumce. Nagne glavu nad otvorenu stranicu da sakrije

zbunjenost zbog njene prisutnosti. »Hvala, Helena.» Prvi put upotrijebio je njeno

ime; htio je da ode, ali i da ostane. Ona se malo nagne prema njemu, gledajući

otvorenu knjigu, a gornji dio haljine malo joj se rastvori. Mark pogleda gore i vidje

nevjerojatno svilenkast odsjaj na mjestu gdje je jedna dojka pritiskala čipku koja je

obrubljivala haljinu. On brzo spusti oči i šutjeli su dok Mark više nije mogao

izdržati, pa je ponovno pogleda. «Helena», počne on i stane. Na njenim usnama

bio je smiješak, tajanstveni ženski smiješak; usne su bile razmaknute i vlažne.

Tamne oči bile su napola sklopljene, ali ponovno zasjaje tim oštrim fanatičnim

svjetlom, a grudi ispod ružičastog satena podignu se i spuste u izdahu. On

pocrveni i naglo se okrene u stranu, privlačeći koljena. Helena se polako uspravi,

smiješeći se. «Laku noć, Mark.» Dodirne mu ramena, a vatra poteče iz njenih

prstiju. Ona se okrene i polako ode do vrata. Materijal haljine lagano je prelazio

njenom okruglom stražnjicom. »Ostavit ću svjetlo.« Ona ga ponovno pogleda, sa

smješkom. «Htjet ćeš čitati.» Isplatni ured Crown Deep Mines Ltd. bio je duga

oskudna soba u kojoj je radilo još pet činovnika za visokim stolovima postavljenim

u liniju niz jedan zid. Bili su uglavnom ljudi u kasnijim srednjim godinama, a

dvojica su patili od ftisisa, strašne bolesti rudara kod koje se prašina iz rudnika

taloži na pluća, povećavajući se polako dok se pluća ne okamene i postupno ne

osakate čovjeka. Zaposlenje u uredima bio je neki oblik mirovine. Ostala trojica

bili su sivi i zgrbljeni zbog sjedenja i gledanja u knjige. Atmosfera u uredu bila je

tiha i nevesela, kao u samostanu. Mark je zadužen za dosjee od R do Z i posao je

bio dosadan i repetitivan; uskoro je automatski računao prekovremeni rad i

otpremnine, zbrajao sindikalne članarine i sumirao totale. Bio je to zatupljujući

posao, ni približno dovoljan da zadovolji mladi i bistri mozak, a uski prostor ureda

bio je kavez za njegov duh koji je živio pod otvorenim nebom na ravnici i poznavao

kataklizmički univerzum bojnih polja Francuske. Vikendima je bježao iz svojeg

kaveza i vozio se na starom biciklu miljama po otvorenoj ravnici, slijedeći

prašnjave putove ispod kamenitih kopjea na kojima su rasle divovske aloe sa

crvenim cvatovima koji su se ocrtavali na blijedoplavom nebu. Tražio je

usamljenost, divljinu, tajna mjesta daleko od ljudi, ali činilo se da ga uvijek

ograničavaju prepreke od bodljikave žice; savane su bile izorane, a blijedi prašinski

vražićki plesali su iznad crvene zemlje nakon žetve, sa suhim batrljcima kukuruznih

stabljika. Velika krda divljači koja su prekrivala travnatu ravnicu davno su nestala i

sada su mala stada stoke, raznobojne i mršave, bezumno pasla, a čuvali su ih

gotovo goli crni dječaci koji su zastajali i gledali Marka kako okreće pedale,

pozdravljajući ga ozbiljno, širom otvorenih očiju kad bi ih pozdravio na njihovom

jeziku. Ponekad bi Mark uplašio malog sivog duikera u njegovoj jazbini i potjerao

ga kroz suhu travu, uspravnih oštrih rogova i ušiju, ili bi vidio obris antilope kako

nestaje preko ravnice, usamljeni ostatak nakon velikog istrjebljenja. Dugo je

uživao nakon takvih susreta koji su ga držali na mračnim povratcima kući. Trebali

su mu ti trenutci tišine i mora za proces ozdravljenja, ne samo od rane u leđima,

već od dubljih rana, onih duše, izazvanih preranim izlaganjem ratu i njegovim

užasima. Trebao je tu tišinu i kako bi procijenio brzu navalu događaja koji su

ispunili njegove večeri i noći u izravnom kontrastu sa sivilom njegovih radnih

dana. Mark je bio zanesen fanatičnom energijom Fergusa MacDonalda i Helene.

Fergus je bio drug koji je s njim podijelio iskustvo koje većina ljudi nije imala,

strašni doživljaj borbe. I on je bio mnogo stariji od Marka, očinska figura, i

ispunjavao je duboku potrebu u njegovom životu. Bilo je lako potisnuti kritičnost i

vjerovati; ne razmišljati, već slijepo slijediti Fergusovu ogorčenu nemirnu energiju.

Susreti s ljudima poput njega, ljudima s idealima i sudbinskim osjećajem, bili su

posebno uzbuđenje i osjećaj podređenosti. Tajni sastanci u zaključanim sobama s

naoružanim stražarima na vratima, u atmosferi koja je tinjala obećanjima

zabranjenih stvari. Dim cigareta kružio je prema stropu dok nije ispunjavao sobu

plavom izmaglicom, poput tamjana u nekom mističnom ritualu; lica koja su sijala

od znoja i fanatizma, koja su slušala govornike. Harry Fisher, predsjednik partije,

bio je visoki žestoki čovjek velikog trbuha, jakih ramena i kosmatih ruku izrađivača

kotlova, s grubom crnom kosom prošaranom sjedinama i tamnim užarenim

očima. «Mi smo partija, pretorijanska garda proletarijata, i nismo vezani zakonima

ili etičkim pravilima buržoazije. Partija za sebe je novi zakon, prirodni zakon

postojanja.« Poslije se rukovao s Markom, dok je Fergus stajao pokraj s očinskim

ponosom. Fisherov stisak bio je čvrst kao i njegov pogled. «Ti si vojnik«, klimne

on. »Trebat ćemo te ponovno, druže. Pred nama je krvavi posao.» Uznemirujuća

prisutnost čovjeka dugo je ostala uz Marka, čak i kad su se vraćali kući punim

tramvajem, stisnuti u dvostrukom sjedalu tako da je Helenino stegno bilo

pritisnuto uz njegovo. Kad mu se obratila, nagnula se postrance, s usnama koje su

gotovo dodirivale njegov obraz, a dah joj je mirisao na pepermint i cigarete,

miješajući se s jeftinim cvjetnim parfemom koji je rabila i toplinom njenog tijela.

Bilo je još sastanaka petkom navečer, velikih bučnih skupova na kojima su se

stotine bijelih rudara okupljale u golemoj sali trgovačkog sindikata Fordsburga,

većina opijena jeftinim brandvjem, glasna, neartikulirana, u potrazi za nevoljama.

Urlali su kao masa na koridi dok su ih govornici poticali; povremeno bi se netko iz

publike popeo na stolac i njihao, vičući besmislene zbrkane slogane dok ga

nasmijani drugovi ne bi skinuli. Jedan od najpopularnijih govornika na tim

mitinzima bio je Fergus MacDonald, imao je tucet trikova za uzbudivanje publike,

pronalazio je njihove tajne strahove i stiskao ih dok nisu zavijali u bolu i ekstazi.

«Znate što planiraju gospodari, znate što će učiniti? Prvo će fragmentirati

zanate...» Prolomi se ružan gromoviti urlik koji je potresao prozorske okvire, i

Fergus zastane na pozornici, prošavši rukom kroz rijetku kosu i cereći im se tankim

usnama dok buka nije prestala. »...Zanate koje ste učili pet godina, podijelit će ih i

tri nevjesta čovjeka radit će vaš posao, sa samo godinom dana obuke, i platit će im

desetinu vaše plaće.» Olujno «Ne!» i Fergus im odgovori: «Da! Da, da! I opet da.

To će učiniti gospodari. Ali, to nije sve, zaposlit će crnce, crni ljudi će vam uzeti

poslove - crni ljudi koji će raditi za plaće od kojih vi ne možete živjeti.» Sada su

vrištili, frenetični od bijesa, strašnog bijesa koji nije imao svoj fokus. «Što je s

vašom djecom, hoćete li ih hraniti zrakom, hoće li vaše žene hodati gole? To će se

dogoditi kad crnci preuzmu vaše poslove!« «Ne!», urlali su. «Ne!» »Radnici

svijeta«, vikne im Fergus, «radnici svijeta, ujedinite se - i održite svoju zemlju

bijelom!« Bučan aplauz, ritmičko udaranje nogama po drvenom podu koje je

trajalo deset minuta, dok je Fergus hodao goredolje pozornicom s rukama

sklopljenim iznad glave poput boksača. Kad je klicanje konačno prestalo, on zabaci

glavu i glasno zapjeva početak «Crvene zastave«. Čitava sala skoči na noge i stane

mirno zapjevavši revolucionarnu pjesmu: Podignimo visoko crvenu zastavu, u

njenoj sjeni ćemo živjeti ili umrijeti. Nek kukavice bježe i izdajice reže, Naša će

crvena zastava ovdje lepršati. Mark je hodao prema kući s MacDonaldima u

ledenoj noći, a dah im je isparavao poput nojevog perja na svjetlima uličnih

svjetiljaka. Helena je hodala između muškaraca; mala skladna prilika u crnom

kaputu s ovratnikom od zečje kože i pletenom kapom navučenom na glavu.

Obojicu je uhvatila pod ruke, naizgled prirodnom gestom, ali na Markovoj

nadlaktici bio je stalan pritisak njenih prstiju, a bok joj je dodirivao njegov kad bi

povremeno poskočila da uhvati korak muškaraca. «Slušaj, Fergus, ono što si

govorio u sali nema smisla, znaš», Mark prekine tišinu kad su ulazili u njihovu

ulicu. «Ne možeš imati obje stvari, ujedinjene radnike i bijelu zemlju.« Fergus se

nasmije. «Ti si bistar momak, druže Mark.« »Ozbiljno, Fergus - to nije put Harrvja

Fishera...» »Naravno ne, momče. Noćas sam huškao svinje. Trebamo njihov

borbeni bijes, moramo rušiti stvari, obaviti krvavi posao.« On zastane i okrene se

Marku preko ženine glave. »Trebamo topovsko meso, momče, mnogo mesa.»

»Znači, neće biti tako?», upita Mark. »Ne, momče. Bit će to vrli novi svijet. Svi ljudi

jednaki, sretni, bez gospodara - radnička država.« Mark pokuša kontrolirati svoje

sumnje. «Govoriš o borbi, Fergus. Misliš li to doslovno? Mislim, hoće li biti rata?»

«Rata, druže, krvavog rata. Baš kao revolucija u Rusiji, gdje nam je drug Lenjin

pokazao put. Moramo uništiti trulež, natopiti zemlju krvlju vladara i gospodara,

moramo je preplaviti krvlju njihovih podanika - klasom sitnih buržuja, policajaca i

vojnika.« «Sto će...», Mark gotovo reče «mi», ali nije mogao. Nije to mogao

prihvatiti. «Čime ćete se boriti?« Fergus se ponovno nasmije i lukavo namigne.

«To je tajna, momče, ali vrijeme je da saznaš nešto više.» On klimne. «Da, sutra

navečer«, odluči. U subotu je u trgovačkoj sali održan sajam, ženski sindikat je

skupljao novac za podizanje nove crkve. Tamo gdje je prošle noći podivljala masa

tražila krv i revoluciju, bili su dugi stolovi puni kolača, pita i torta, konzerviranog

voća i marmelade. Mark je kupio paketić kolačića za peni i on i Fergus su ih jeli dok

su šetali šalom, zaustavljajući se kod gomila stare robe gdje je Fergus isprobao

smeđi kaput i, nakon pažljivog razmišljanja, kupio ga za pola krune. Stigli su na vrh

sale i stali ispod podignute pozornice. Fergus nehajno pregleda prostoriju i uhvati

Marka za ruku te ga povede uz stube. Tiho su prešli preko dasaka i ušli kroz vrata

u labirint malih sindikalnih ureda i skladišta, napuštenih u subotu poslije podne.

Fergus ključem sa svojeg lanca otključa niska željezna vrata i oni se sagnuše da

prođu kroz njih. Fergus zaključa iza sebe i oni sidu niz uske strme stube. Osjećao

se miris vlažne zemlje i Mark shvati da silaze u podrume. Fergus kucne na vrata na

dnu stuba i nakon jednog trenutka oko ih pogleda kroz rupicu. «U redu, druže.

Fergus MacDonald - član komiteta.« Začuju se lanci i vrata se otvore. Grubo

odjeven čovjek stajao je kraj njih. Bio je neobrijan i mrk, a uza zid male sobe bili su

stol i stolac s ostatcima ručka i zgužvanim novinama. Čovjek zastenje i Fergus

povede Marka preko sobe, kroz druga vrta u podrume. Pod je bio zemljan, a

stupovi s lukovima bili su od neožbukane cigle. Osjećao se smrad prašine i štakora,

ustajali zrak u zatvorenom prozoru. Jedna žarulja osvjetljavala je prostoriju, ali

njeni kutovi bili su u sjenama. «Evo, momče, ovo ćemo upotrijebiti.« Bili su tu

drveni sanduci. Posloženi uredno do visine glave u nišama, omotani teškim

platnom, očito ukradenim iz željezničkih skladišta, jer na njima je pisalo SAR H.

Fergus podigne rub platna i naceri se svojim suhim osmijehom. «Još su u masti,

momče.» Drveni sanduci bili su označeni poznatom glavom strijele i slovima W. D.

britanskog ministarstva rata, a ispod je pisao: 6 komada. LeeEnfield Mark IV

(CNVD). Mark je bio zapanjen. «Blagi bože, Ferguse, ima ih na stotine.« «To je to,

momče - i to nije jedino skladište. Ima i drugih, uzduž Randa.« On podigne drugo

platno hodajući niz podrum. Bili su tu i sanduci sa streljivom, s poklopcima koji su

se mogli odvojiti na kojima je pisalo: 1000 metaka 303. «Imamo dovoljno za

obavljanje posla.» Fergus stisne Markovu ruku i povede ga dalje. Tamo su bili

stalci s puškama spremnim za trenutačnu upotrebu, plavi čelik sijao je od ulja na

svjetlu električne svjetiljke. Fergus uzme jednu i doda je Marku. «Ova ima na sebi

tvoje ime.» Mark uzme oružje, i težina u ruci bila mu je strašno poznata. «To je

jedina koju imamo, ali čim sam je vidio, pomislio sam na tebe. Kad dođe vrijeme,

upotrijebit ćeš je.» Snajperska puška P. 14 imala je onu posebnu ravnotežu koja se

savršeno osjećala u rukama, ali Mark osjeti mučninu u trbuhu. Vrati je natrag

Fergusu bez riječi, ali stariji čovjek mu namigne prije no što će je vratiti na stalak.

Kao dobar zabavljač, Fergus je najbolje čuvao za kraj. S pažnjom makne platno s

teškog oružja s debelom zahrdalom cijevi na vodeno hlađenje koje je stajalo na

tronošcu. Mitraljez Maxim, u različitim oblicima ubio je više ljudskih bića od bilo

kojeg ručnog oružja koje je čovjekov destruktivni genij uspio izmisliti. Ovo je bio

jedan iz te smrtonosne obitelji, VickersMaxim 303 Mark IV. B, a kraj njega su

stajale kutije. Svaka je sadržavala pojas s 250 metaka. Mitraljez ih je mogao

izbaciti brzinom od 2440 stopa u sekundi, 750 metaka u minuti. «A ovo, druže?

Pitao si čime ćemo se boriti - što misliš o ovome za početak?« Mark je u tišini

mogao čuti slab, ali jasan zvuk dječjeg smijeha iz sale iznad njih. Mark je sjedio

sam na najvišem grebenu niskog kopjea koji se pružao prema zapadu; crni kameni

grebeni izbijali su iz ravne zemlje poput leda krokodila koja vire iz mirne jezerske

vode. Sjećanje na skriveni arsenal bilo je s njim cijele noći, držeći ga budnim, pa su

mu sada oči bile kao pune pijeska, a koža zategnuta i suha preko kostiju obraza.

Nedostatak sna ostavio mu je taj nejasni osjećaj, lakoću misli, odvojenost od

stvarnosti, pa je sjedio na suncu trepćući poput sove i osjećao se strancem u

vlastitoj glavi. Osjeti sve jače nezadovoljstvo kad je shvatio kako je lako stigao do

puta koji ga je doveo do samog ruba ambisa. Trebao mu je osjećaj P. 14 u rukama

i smijeh djece da ga zaustave i povuku natrag. Sva njegova obuka, sva najdublja

uvjerenja bila su usredotočena na svetost zakona, reda i odgovornosti društva.

Borio se za to, čitavog svojeg života borio se za to uvjerenje. Sada je, iznenada,

izišao iz apatije u logor neprijatelja; već je bio u legijama onih koji ne poštuju

zakon, već su ga naoružavali za destrukciju. Sada nije bilo u pitanju radi li se na

skupovima pijanih radnika o pukoj retorici vidio je oružje. Bit će okrutno i bez

milosti. Znao je Harrvja Fishera, prepoznavao sile koje su ga tjerale. Znao je i

Fergusa MacDonalda, čovjek je i prije često ubijao; neće trepnuti okom kad to

bude ponovno činio. Mark glasno zastenje zbog onoga što je dozvolio da mu se

dogodi. On koji je znao što znači rat, koji je nosio kraljevu odoru i dobio medalju

za hrabrost. Osjeti uljastu toplinu srama u grlu, gušeći osjećaj, i da bi se ubuduće

naoružao protiv takvih slabosti, pokuša pronaći razloge iz kojih je bio uvučen.

Shvati da je izgubljen i sam, bez obitelji i doma, a Fergus MacDonald je bio jedini

zaklon u hladnoći. Fergus, stariji drug s kojim je dijelio opasnosti, kojem je

vjerovao bez pitanja. Fergus, očinska figura - i ponovno je krenuo za njime,

zahvalan zbog vodstva, ne pitajući za smjer. Tu je, naravno, bila i Helena i moć

koju je imala nad njime, najjači stisak koji ljudsko biće može imati nad drugim. Još

je uvijek bio potpuno opsjednut njome. Probudila je njegovu dugo potisnutu i

strogo kontroliranu seksualnost. Sada je bio na dlaku od probijanja zida koji je

sagradio da je zauzda; kad eksplodira, mogla bi to biti snaga bez kontrole i ta ga

misao uplaši gotovo kao i druge. Pokušao je odvojiti ženu od njene suštine, vidjeti

osobu iza te razorne mreže koju je plela oko njegovih osjetila i uspio u tome da

shvati da ona nije osoba kojoj bi se mogao diviti, niti majka koju bi odabrao za

svoju djecu. Također, bila je žena starog druga koji mu je potpuno vjerovao. Sada

je osjetio da je spreman donijeti odluku da ode i da čvrsto provede tu odluku.

Odmah će napustiti Fordsburg, ostaviti Fergusa MacDonalda i njegove mračne,

kataklizmičke planove. Odmah osjeti kako mu se duh vedri na tu pomisao. Neće

mu nedostajati, niti onaj mračni isplatni ured sa svakodnevnom dosadom i

gnjavažom. Osjeti mladi svježi duh očekivanja kako se ponovno rasplamsava.

Napustit će Fordsburg sljedećim vlakom - i Helenu. Plamen se odmah ugasi, a duh

mu posrne. Osjeti fizičku bol u medunožju na tu mogućnost i pukotine se pojave u

brani njegovih strasti. Bilo je mračno kad je ostavio bicikl u šupi u vrtu i začuje

vesele glasove i smijeh u kući. Svjetlo je prodiralo iza prozora sa zastorima u

kuhinji, a kad je ušao u sobu, za stolom su bila četiri čovjeka. Helena mu brzo

priđe i impulsivno ga zagrli, smijući se, s mrljama crvenila na obrazima, prije no

što će ga uzeti za ruku i povesti do stola. «Dobro došao, druže.» Harry Fisher

pogleda Marka tim uznemirujućim očima dok mu je tamna žilava kosa visjela na

čelu. «Stigao si na vrijeme da se pridružiš slavlju.« «Daj momku čašu, Helena»,

nasmije se Fergus, a ona spusti ruku i požuri do ormara po čašu, te je napuni

crnim pivom iz boce. Harry Fisher podigne čašu prema Fergusu. »Drugovi, evo

novog člana Centralnog komiteta - Fergusa MacDonalda.» «Nije li to čudesno,

Mark?» Helena mu stisne ruku. «On je dobar čovjek», zareži Harry Fisher.

»Dužnost nije došla prerano. Trebamo ljude sa živcima Fergusa MacDonalda u

komitetu.» Ostali klimnu u znak slaganja nad svojim čašama; dvojica su bili članovi

lokalnog komiteta partije; Mark ih je dobro znao s mitinga. «Hajde, momče.»

Fergus mu napravi mjesta za stolom i stisne se uz njega, privlačeći pozornost. «A

ti, mladi Mark», Harry mu stavi moćnu šaku na rame, «izdat ćemo ti partijsku

iskaznicu...« «Što kažeš na to, momče?» Fergus namigne i gurne Marka u rebra.

»Obično treba dvije godine ili više, ne puštamo smeće u partiju, ali ti sada imaš

prijatelje u Centralnom komitetu.« Mark htjede progovoriti, odbiti čast koja mu je

ponuđena. Nitko ga nije pitao, uzeli su zdravo za gotovo da je on Fergusov

štićenik. Mark je želio poreći to, reći im svoju odluku - kad ga upozori osjećaj za

opasnost. Vidio je puške, a ako nije prijatelj, onda je neprijatelj koji zna fatalnu

tajnu. Tajnu s kojom nisu smjeli riskirati. Nije imao nikakvih dvojba o ovim ljudima.

Ako je bio neprijatelj, pobrinut će se da tajna ostane s njim. Ali, trenutak odbijanja

je prošao. «Druže MacDonald, imam misiju za tebe. Hitna je - i vitalna. Možeš li

ostaviti posao na dva tjedna?» «Imam bolesnu majku», nasmije se Fergus. «Kada

želiš da idem, i što moram učiniti?« «Želim da odeš, recimo, u srijedu, to će mi

dati vremena da to izdam zapovijedi i tebi da sve pripremiš.« Harrv Fisher otpije

gutljaj Piva, a pjena mu ostane na gornjoj usni. J «Šaljem te u posjet svim lokalnim

komitetima - u Capetown, Bloemfontein, Port Elizabeth - kako bi svaki mogao biti

koordiniran.« Mark s krivnjom osjeti olakšanje zbog tih riječi, neće se morati

sukobiti s Fergusom. Može jednostavno nestati dok ovaj bude na svojoj misiji.

Zatim pogleda gore i iznenadi se Heleninim pogledom. Zurila je u njega s gladnim

izrazom leoparda koji promatra svoj plijen iz zaklona u zadnjem trenutku prije

skoka. Kad su im se pogledi susreli, ona se ponovno nasmiješi svojim tajanstvenim

sveznajućim osmijehom, a vrh njenog jezika pojavi se na lagano razmaknutim

usnama. Markovo srce zalupa do fizičke boli i on spusti pogled na čašu. Bit će sam

s Helenom i ta mogućnost ga ispuni užasom i strastvenom vrućinom. Mark je

nosio Fergusov jeftin i otrcani kovčeg na stanicu, i kad su skrenuli na prečicu preko

otvorene ravnice, debeli sloj mraza krčkao je poput šećera pod njihovim nogama i

sijao u bezbroj dijamantnih točaka svjetla na prvim zrakama sunca. Na stanici su

sačekali sa četiri preostala člana partije poštanski vlak prema jugu, a kad je on

konačno došao, promuklo stenjući, izbacujući paru u hladni zrak, kasnio je trideset

minuta. »Trideset pet minuta kašnjenja je gotovo prerano za željeznicu, nasmije

se Fergus i rukuje se s ljudima, plješćući ih po ramenima prije no što se popeo u

vagon. Mark mu doda kovčeg kroz otvoreni prozor. «Pazi na Helenu, momče, i na

sebe.» Mark je stajao i promatrao kako vlak odlazi prema jugu, dramatično se

smanjujući, dok njegov zvuk nije bio samo nestajući šapat. Zatim se okrene i krene

prema rudniku baš kad su sirene počele svoje tužno zavijanje koje se odbijalo od

žutih brda, pozivajući kolone ljudi na posao. Mark je hodao s njima, jedan od

tisuća, ne razlikujući se od njih niti po izgledu niti po postignućima. Još jednom

osjeti nezadovoljstvo, blijedi ali sve jači osjećaj da je život mnogo više od ovoga,

da može učiniti mnogo više sa svojom mladošću i energijom; radoznalo pogleda

ljude koji su s njim žurili prema željeznim vratima na poziv sirene. i Svi su imali

zatvoren, povučen izgled, iza kojeg je sigurno bilo isto nezadovoljstvo. Sigurno su i

oni osjećali uzaludnost dosadne svakodnevice - barem najmlađi su to morali

osjećati. Stariji sigurno žale; duboko u sebi sigurno žale zbog dugih sunčanih dana

koje su proveli u beskrajnom radu za bogatstvo drugih ljudi. Sigurno žale zbog

toga što neće ostaviti tragova kad odu, neće uzburkati površinu; bez spomenika,

osim možda nekoliko sinova da ponavljaju beskrajni krug, kao potrošna roba.

Zastane kod vrata, stojeći sa strane dok je rijeka ljudi tekla pokraj njega i polako

mu se razvije osjećaj uzbuđenja, sigurnost da postoji nešto, neki poseban zadatak

za njega. Neko posebno mjesto koje ga čeka, i znao je da mora krenuti i pronaći

ga. Požuri naprijed, iznenada zahvalan Fergusu MacDonaldu što ga je pritisnuo,

natjerao ga da se suoči sa sobom i prekinuo lagani tok kojim je krenuo otkako je

napustio Ladvburg. «Kasniš, Anders.» Nadzornik oštro pogleda sa svojeg pulta, a

svi mladi radnici ponove njegovu gestu, dugi red s istim neodobravajućim izrazom.

«Što imaš za reći?» «Samo sam došao počistiti svoj stol», reče Mark smiješeći se,

još uvijek uzbuđen. «I dati otkaz.» Izrazi neodobravanja polako se promijene u

šok. Bio je sumrak kad je Mark otvorio stražnja vrata kućice i otišao u kuhinju.

Cijeli je dan šetao bez cilja, tjeran novim valom energije i uzbudujućih misli; nije

shvaćao koliko je gladan dok nije vidio svjetla na prozorima i namirisao hranu.

Kuhinja je bila prazna, ali Helena ga pozove iz prednjeg dijela. «Mark, to si ti?»

Prije no što je mogao odgovoriti ona se pojavi na kuhinjskim vratima i nasloni bok

na kvaku. »Mislila sam da noćas nećeš doći.» Nosila je plavu haljinu, i Mark je

znao da je to njena najbolja, rezervirana za posebne prilike, a bila je i našminkana

- Mark je nikada Prije nije vidio takvu. Na obrazima su joj bile mrlje crvenila, a

usne su joj bile našminkane, dajući novi sjaj njenoj običnoj suhoj koži. Kratka

tamna kosa bila je svježe oprana, sjajna na svjetlu svjetiljke, te začešljana unatrag,

zakvačena iznad jednog uha kvačicom od kornjačinog oklopa. Mark je zurio u nju.

Noge su joj bile glatke i vitke u svilenim čarapama. «Zašto gledaš, Mark?» «Ti si...»

Markov glas postane promukao i on se zagrcne. Pročisti grlo. «Vrlo si lijepa

noćas.» «Hvala, gospodine.» Ona se nasmije dubokim grlenina smijehom i načini

sporu piruetu koja podigne plavu haljinu pokazujući njene noge. «Drago mi je da ti

se sviđa.« Zatim stane kraj njega i uzme ga za ruku. Njen dodir bio je ugodan šok,

poput ronjenja u planinskom jezeru. «Sjedi, Mark.» Odvede ga do stolca na čelu

stola. »Donijet ću ti pivo.» Ode do kutije s ledom, a dok je otvarala čep na boci i

točila tekućinu, veselo je pričala. «Našla sam gusku kod mesara - voliš li pečenu

gusku?» Slina pocuri pod Markovim jezikom. «Volim je.» i «S pečenim krumpirom

i pitom od bundeve.» «Za to bih prodao dušu.» Helena se oduševljeno nasmije, to

nije bio jedan od njegovih uobičajenih sramežljivih odgovora. Ove večeri

okruživao ga je osjećaj uzbuđenja poput aure, odražavajući njeno vlastito

uzbuđenje. Ona donese dvije boce i nasloni jedan bok na stol. «Čemu ćemo

nazdraviti?« «Slobodi», reče on bez oklijevanja. «I boljem sutra.» «Svida mi se

to», reče ona i kucne njegovu čašu, nagnuvši se tako da je gornji dio haljine bio u

razini njegovi očiju. «Ali, zašto tek sutra - zašto bolji dani ne bi počeli ove

minute?« Mark se nasmije. «U redu, za dobru noć i bolje sutra.» «Mark!» Helena

napući usne glumeći neodobravanje, a on odmah pocrveni i zbunjeno se nasmije.

«O, ne, nisam mislio. to je zvučilo strašno. Nisam...« «Kladim se da to kažeš svim

djevojkama.« Helena brzo ustane. Nije ga htjela posramiti i pokvariti raspoloženje,

pa priđe pećnici. «Spremno je», objavi. «Ako želiš sada jesti.» Sjedne nasuprot

njemu, promatrajući kako jede, mažući mu debele komade kruha žutim maslacem

i puneći čašu. «Ti ne jedeš?» «Nisam gladna.» «Dobro je - ne znaš što propuštaš.«

«Bolje nego što ti kuhaju druge djevojke?«, upita ona zaigrano, a Mark spusti

pogled na tanjur i zabode vilicu u meso. «Nema drugih djevojaka.« «O, Mark, ne

očekuješ da ti povjerujem! Zgodan mladić poput tebe, i sve one Francuskinje.

Kladim se da si ih izluđivao.« «Bili smo prezaposleni, a osim toga...« on stane. «Što

osim toga?», inzistirala je ona, a on je pogleda, šuteći na tren, a zatim počne

govoriti. Iznenada je bilo tako lako razgovarati s njom, i obuzelo gaje novo

raspoloženje; opustio se s punim trbuhom. Razgovarao je s njom kao što nikada

nije ni s kim, a ona je odgovarala s iskrenošću. «O, Mark, to je besmislica. Nije

svaka žena bolesna, samo uličarke.» «Da, znam. Nisam vjerovao u to, ali, pa,

uličarke su jedine s kojima muškarac može...», on prekine. «A druge dobiju

djecu«, završi nespretno. Ona se nasmije i oduševljeno pljesne rukama. «O, dragi

Mark. Nije to tako lako, znaš. Udana sam devet godina i nikada nisam imala

dijete.« «Pa», oklijevao je Mark. «Pa, ti si drukčija. Nisam mislio na tebe kad sam

govorio te stvari. Mislio sam na druge djevojke.« «Nisam sigurna je li to

kompliment ili uvreda«, zadirkivala ga je ona. Znala je da je djevac, naravno. Oko

njega je bila ta prozirna nevinost, nespretnost u prisutnosti žena, ona čudna

sramežljivost koja će uskoro proći, ali sada je povećavala njeno uzbuđenje, na neki

perverzan način. Znala je zašto neki ljudi plaćaju goleme iznose da oskvrnu

nevinost; dodirne njegovu golu ruku uživajući u čvrstini mladog mišića,

nesposobna da makne ruku s njega. «O, to je bio kompliment«, odgovori Mark

brzo. «Sviđam li ti se, Mark?« «O, da. Sviđaš mi se više od bilo koje druge

djevojke.« «Vidiš, Mark«, ona se nagne bliže, a glas joj se pretvori u grleni šapat,

«nisam bolesna, i neću imati dijete - nikada.« Ona podigne ruku i dodirne mu

obraz. «Ti si lijep čovjek, Mark. Sviđao si mi se od prvog trenutka kad sam te

vidjela kako hodaš poput izgubljenog psića. Ona polako ustane i priđe kuhinjskim

vratima, okrene ključ i ugasi svjetlo. Mala soba bilaje mračna, osvijetljena samo

svjetlom iz hodnika. «Dodi, Mark.» Uzme ga za ruku i podigne na noge. «Sada

idemo u krevet. Kod vrata spavaće sobe ona se podigne na prste i lagano ga

poljubi u obraz, a zatim bez riječi pusti njegovu ruku i odmakne se. Mark je

nesigurno gledao kako odlazi, želeći je pozvati da ostane, potrčati za njom - ali i s

olakšanjem što je bezglavo srljanje u nepoznato naglo prestalo. Ona dođe do

vrata svoje spavaće sobe i uđe bez okretanja. Razderan konfliktnim osjećajima, on

se okrene i ude u svoju sobu. Polako se skine, a razočaranje je nadjačalo

olakšanje; dok je spremao odjeću, slušao je njene tihe pokrete u sobi iza tankog

zida. Konačno uđe u uski krevet, ležeći ukočeno dok nije čuo kako se gasi svjetlo;

zatim uzdahne i uzme knjigu sa stola kraj kreveta; još je nije pročitao, ali sada je

dosadan politički tekst mogao odvratiti njegove osjećaje dovoljno da zaspe. Kvaka

njegovih vrata blago klikne. Nije ju čuo u hodniku, i ona uđe u sobu. Nosila je

haljinu od satena boje breskve i popravila frizuru i šminku. Pažljivo zatvori vrata i

prijeđe sobu polako njišući kukovima ispod satena. Nitko nije progovorio kad je

stala kraj njegovog kreveta. «Jesi li pročitao, Mark?», upita ona tiho. «Ne sve.» On

stavi knjigu na stol. «Pa, ovo nije vrijeme da je završiš«, reče ona i otvori haljinu,

skine je s ramena i baci na stolac. Bila je gola, i Mark uzdahne. Bila je tako glatka.

Nekako to nije očekivao, i zurio je u nju dok je stajala kraj njega. Njena koža je

imala maslinastu put, poput starog porculana, i svijetlila na svjetlu. Mark osjeti

kako mu cijelo tijelo obuzima napetost uzbuđenja i pokuša to potisnuti. Pokuša

misliti na Fergusa i povjerenje koje mu je ukazao. «Pazi na Helenu, momče, i na

sebe.» Njene grudi bile su velike za mršavo tijelo, i teško su visjele, gotovo

prezrele, okrugle s iznenađujuće velikim bradavicama, ružičastosmeđim poput

zrelih zrna grožđa. Teško su se njihale dok mu je prišla i on vidje rijetke tamne

dlake oko bradavica. I pod njenim rukama bilo je nešto kovrčavih dlaka, tamnih i

sjajnih - i golemi divlji grm ispod glatkog, pomalo ispupčenog trbuha. Dlake su ga

uzbuđivale, tako tamne i oštre na blijedoj koži, i on se zagleda u njih, opčinjen. Sve

misli o časti i povjerenju nestadoše, osjeti kako brana u njemu puca i napreže se.

Ona posegne i dodirne njegovo golo rame, i to strese njegovo tijelo poput udara

biča. «Dodirni me, Mark», šapne ona i on polako ispruži ruku, oklijevajući, kao

čovjek u transu, te dodirne jednim prstom glatku toplinu njenog boka, još uvijek

zureći u nju. «Da, Mark. Tako.» Uzme ga za zglob i polako mu povuče ruku gore,

tako da su vrhovi njegovih prstiju prelazili poput pera njenim bokovima i rebrima.

«Ovdje, Mark», reče ona, «i ovdje.» Velike tamne bradavice se skupiše na dodir

njegovih prstiju, mijenjajući oblik, isturajući se i otvrdnjujući, natičući i tamneći.

Mark nije mogao vjerovati da se to događa, da žensko meso može reagirati tako

brzo i dramatično kao muškarčevo. Osjeti kako se brana lomi i poplava provaljuje

kroz pukotinu. Predugo zadržavana, prejaka i presnažna da bi se odupro,

preplavila je njegov um i tijelo, odnoseći sve ograde. S prigušenim krikom on je

zgrabi oko struka objema rukama i snažno je privuče, pritiskajući svoje lice u

glatku toplinu njenog trbuha. «O, Mark!», krikne ona, a glas joj je bio promukao i

drhtav od požude i trijumfa dok je gurala prste u meku smeđu kosu i naginjala se

nad njegovu glavu. Dani su pretjecali i spajali se ujedan, i univerzum se smanjio na

malu kućicu u prljavoj ulici. Jedino njihova tijela pratila su prolazak vremena,

spavajući i budeći se da vode ljubav dok ih iscrpljenost ne obuzme i ponovno ne

zaspu da bi se probudili gladni, željni hrane i ljubavi. U početku je bio poput bika,

jurišajući s bezumnom energijom i snagom. To ju je plašilo, jer nije očekivala takvu

snagu u tom vitkom i gracioznom tijelu. Nosila ju je njegova snaga, i malo po malo

ju je kontrolirala i usmjeravala, mijenjala joj smjer, blago ga učeći. Dugo nakon

toga, Mark se sjećao tih pet nevjerojatnih dana i postao svjestan svoje velike

sreće. Toliko mladih ljudi moraju sami naći put u neoznačena područja fizičke

ljubavi, bez vodiča, s partnerom koji često i sam prvi put putuje u nepoznato. «Jesi

li znao da postoji pleme u Južnoj Americi, Mark, koje ima pravilo da svaka udana

žena mora uzeti jednoga mladog ratnika iz plemena i naučiti ga ovome što mi

radimo?», upita ona dok je klečila kraj njega u jednom od intervala mira između

oluja. «Kakva sramota«, nasmiješi se on lijeno. «Mislio sam da smo mi prvi koji

smo se toga sjetili.» On posegne prema kutiji cigareta Needlepoint na stolu kraj

kreveta i zapali dvije. Helena je pušila svoju s izrazom ponosa i ljubavi. Promijenio

se tako brzo i radikalno u zadnjih nekoliko dana, a ona je bila odgovorna za to. Ta

nova sigurnost, sve jača snaga i osjećaj smisla. Sramežljivost i povučenost su

nestajali. Sada je govorio na način na koji nije nikada prije, mirno i s autoritetom.

Brzo je postao potpuni čovjek - a ona je bila zaslužna za to. Mark je vjerovao da je

svaki novi užitak najveći, ali pokazala mu je mnogo puta da nije u pravu. Bilo je

stvari koje bi mu se zgadile da je samo čuo za njih, ali kad su se dogodile na

Helenin način, izazivale su samo čuđenje i osjećaj strahopoštovanja. Naučila ga je

golemom poštovanju prema vlastitom tijelu, kao da je konačno potpuno oživjelo i

postao je svjestan širina i dubina vlastitog uma. Pet dana nisu napuštali kuću;

šestog dana uniformirani poštar na biciklu donio je pismo i Mark, koji ga je primio,

odmah prepozna teški rukopis Fergusa MacDonalda. Krivnja ga udari u želudac

poput šake; san se slomi poput krhkog kristala. Em Helena je sjedila za novinama

prekrivenim stolom u kuhinji u prljavoj haljini otvorenoj do struka i glasno

pročitala pismo, imitirajući pisca naglaskom dok je pisao o svojim sitnim

postignućima, aplauzu na partijskim sastancima na kojima se tucet drugova

okupilo u stražnjoj sobi, porukama o lojalnosti i posvećenosti uspostavljanju

Centralnog komiteta, te obećanjima o akciji kad dođe vrijeme. Helena ga je

ismijavala, kotrljajući očima i smijući se kad je pitao za Marka - je li dobro i sretan,

skrbi li za njega. Duboko je uvukla dim cigarete i bacila opušak u šalicu s kavom

kod lakta, gdje se ugasio uz oštro šištanje. Taj jednostavni čin izazove kod Marka

neprirodno gađenje. Iznenada ju je vidio jasno, s borama u rubovima očiju,

mladost je nestala kao stara uljena boja; podočnjaci ispod očiju, tremor usana i

otrovni ton u glasu. Iznenada postane svjestan bijedne sobe s mirisom ustajale

hrane i neopranog posuda, zaprljane haljine i opuštenih grudi boje slonovače

ispod haljine. On ustane i napusti sobu. «Mark, kamo ideš?», pozove ga ona.

«Idem malo van.» Umije se u emajliranom lavoru, vrućom vodom, tako da mu je

tijelo ružičasto sijalo dok se brisao. Stajao je kraj ureda za prodaju karata na

željezničkom kolodvoru gotovo pola sata, čitajući dugi vozni red zalijepljen na zid.

Rodezija. Čuo je da trebaju ljude za nove rudnike bakra. Tamo je još bilo divljine,

dalekih horizonata i velike divljači, jezera i planina - prostora za kretanje. Prišao je

prozoru šaltera i činovnik ga pogleda s očekivanjem. «Jednu kartu drugog razreda

za Durban», reče iznenadivši se. Vraćao se u Natal, Ladvburg. Tamo je bilo

nezavršenih poslova i odgovora koje treba pronaći. Suprotstaviti se nepoznatom

neprijatelju. Kad je platio kartu starčevim suverenima, dobije živu mentalnu sliku

starca na verandi u Anderslandu - sa svojim velikim oštrim brkovima i starim

šeširom navučenim na oči. Mark je znao da je ovo bio samo odmor u kojem je

našao vremena da ozdravi i prikupi hrabrost za zadatak pred sobom. Vrati se

natrag po svoje stvari. Nije bilo mnogo toga, i vrlo je žurio. Kad je bacio nekoliko

rezervnih gaća i čiste čarape u kartonski kovčeg, iznenada postane svjestan

Helenine prisutnosti i brzo se okrene. Okupala se i obukla, te stajala na vratima

promatrajući ga, a izraz joj je bio previše miran za tugu u glasu. «Ideš.» Bila je to

izjava, ne pitanje. «Da», odgovori on jednostavno, zatvorivši kovčeg. «Idem.» ,

«Ali, Mark, što je sa mnom?» «Žao mi je, Helena, stvarno mi je žao.» « «Ali, zar ne

vidiš, volim te...», njen glas se podigne u očaju. «Volim te, Mark, dragi, ne možeš

otići.» Ona raširi ruke da blokira vrata. «Molim te, Helena. Oboje znamo daje to

bila ludost. Oboje znamo da nemamo budućnosti. Nemoj sve pokvariti, pusti me,

molim te.» «Ne.» Ona pokrije uši s obje ruke. «Ne govori tako. Volim te. Volim

te.» On je pokuša blago maknuti s vrata. «Moram ići. Moj vlak...» Ona se iznenada

baci na njega, opako poput ranjenog leoparda. Bio je nespreman, a nokti mu

napraviše duge krvave linije na licu, jedva promašivši oči. «Ti, kopile, sebično

kopile!», vrisne ona. «Ti si kao i svi drugi«, i udari ga ponovno, ali on uhvati njene

zglobove. «Svi ste isti, uzimate. uzimate...« On je okrene dok se borila i gurne je

na neraspremljeni krevet. Njena žestina odmah nestane i ona pritisne lice u

jastuk. Njeni jecaji slijedili su Marka dok je trčao niz hodnik, i kroz otvorena vrata.

Do luke Durban na obali bilo je više od tristo milja; vlak je polako prelazio veliku

prepreku planina Drakensberg, provlačeći se kroz prijevoje, dok konačno nije

prešao preko grebena te jurnuo niz duboku travnatu zdjelu istočnog Utorak,

smanjujući nagib, približavjući se moru. Konačno se pojavio u bogatom

polutropskom stakleniku sa snježnobijelim plažama i toplim plavim vodama

Mozambičke struje. Mark je imao mnogo vremena za razmišljanje, i većinu je

potrošio na uzaludno žaljenje. Helenini krikovi i optužbe odjekivali su njegovim

umom dok je hladan sivi kamen krivnje teško ležao u njegovom trbuhu kad god bi

pomislio na Fergusa MacDonalda. A tada, dok su prolazili kroz grad

Pietermaritzburg i započinjali zadnji dio puta, Mark ostavi za sobom sve žaljenje i

krivnju i počne misliti o budućnosti. Njegova prva namjera bila je vratiti se u

Ladvburg, ali sada je shvaćao da je to ludost. Tamo je bio neprijatelj, ubilački

neprijatelj, koji udara iz potaje, bogat neprijatelj, moćan neprijatelj koji može

zapovijedati gomili naoružanih ljudi spremnih na ubijanje. Mark zatim pomisli na

sve one krvave napade koje su on i Fergus izveli u Francuskoj. Uvijek je prvi korak

bio identificirati i označiti neprijatelja, locirati mjesto na kojem leži, pronaći mu

zaklon i procijeniti ga. Koliko je dobar, ima li rigidnu tehniku, ili je brz i

prilagodljiv? Je li nemaran, pa lovci mogu riskirati, ili je riskiranje samoubojstvo?

«Moramo pokušati pogoditi kako kopile misli, momče», bila je Fergusova prva

briga, prije nego što su planirali pucanje. «Moram otkriti tko je to», šapne Mark

glasno, «i pretpostaviti na koji način kopile razmišlja.« Barem jedno je bilo jasno,

stotinu funta je bila prevelika cijena za tako beznačajnu osobu kao što je bio on;

jedino zbog čega je mogao biti poseban bila je njegova rodbinska veza sa starcem i

Anderslandom. U Anderslandu ga je vidio Hindus i bijeli predradnik. Zatim je

došao u grad postavljajući pitanja, tražeći dokumente. Tek tada su došli po njega.

Zemlja je bila u središtu zagonetke, a on je imao imena svih ljudi koji su sudjelovali

u prodaji. Mark spusti svoj kovčeg s nosača iznad sjedala i, držeći ga u krilu,

potraži svoj notes. Pročita imena: Dirk Courtnev, Ronald Pye, Dennis Petersen,

Piet Grevling i njegov sin Cornelius. Prvo mora saznati sve što može o tim ljudima,

pronaći svakoga, otkriti mu zaklon i procijeniti ga, odlučiti koji je snajper. Dok

bude to radio, mora držati vlastitu glavu ispod bedema. Mora se maknuti iz

neprijateljske zemlje, a to je bio Ladvburg. Njegova najbolja baza bit će sam

Durban; bio je dovoljno velik da ga neprimjetno proguta, a kao glavni grad Natala,

imat će mnoge izvore informacija, knjižnice, vladine arhive, novinske urede. Počne

praviti popis svih mogućih izvora i zapisivati ih na pozadinu notesa, te odmah

zažali što mu je Ladvburg zatvoren. Dosjei u zemljišnom uredu i registraturi nisu se

duplirali u glavnom gradu. Iznenada mu se javi misao. »Prokletstvo, kako se

zvala!» Mark zatvori oči i ponovno ugleda vedro, prijateljsko i veselo lice male

djevojke u uredu u Ladvburgu. «Mark, tako čvrsto, romantično ime...» Čak je

mogao čuti njen glas, ali vlak je uklizao u platformu prije no što se uspio sjetiti.

«Marion!» I zapiše ime u notes. Spusti se na platformu noseći svoj kovčeg i

pridruži se gomili putnika i onih koji su ih dočekivali. Zatim krene potražiti

smještaj. U primjerku Natal Mercurvja, pod rubrikom mali oglasi, našao je pansion

u Point Roadu, kraj dokova. Soba je bila mala, tamna i Smrdjela po divovskim

žoharima koji su mučili grad, izazeći iz kanalizacije svake večeri u crnim hordama,

ali najamnina je bila samo gvineja tjedno, a mogao je koristiti i zahod i tuš u sobi s

druge strane dvorišta. Te noći napisao je pismo: Draga Marion, Ne vjerujem da me

se sjećaš, zovem se Mark Anders, isto kao Marko Antonije! Često sam mislio o tebi

otkako sam neočekivano morao napustiti Ladyburgprije no što sam te ponovno

vidio... Taktično je izbjegao spominjanje istraživanja koje je želio poduzeti. To je

moglo čekati sljedeće pismo. U novije vrijeme naučio je mnogo o ženama, i naslovi

pismo jednostavno: Gospođica Marion, Registraturni ured Ladyburg. Mark je

započeo sljedećeg jutra u Gradskoj knjižnici, došavši Smith Streetom do

četverokatne zgrade Municipal Buildings. Izgledala je poput palače okružena

podjednako impozantnim zgradama Royal hotela i katedrale, s prekrasnim

vrtovima ispred sebe, punim proljetnog cvijeća. Dobio je novu inspiraciju stigavši

do knjižničarevog stola. »Provodim istraživanje za knjigu koju namjeravam pisati...

Sjedokosa dama koja je upravljala mračnim salama i visokim policama s knjigama

odmah ublaži svoj strogi izgled. Bila je knjiška osoba, a knjiške osobe vole druge

knjiške osobe. Mark je dobio ključ za jednu od čitaonica i sve primjerke novina

Natala, od vremena prve britanske okupacije. Mark je odmah pao u iskušenje da

se izgubi u povijesti ispisanoj u naslovnim stranicama - jer povijest je bila jedna od

njegovih omiljenih tema u školi u Ladvburgu i na univerzitetu. Odolio je iskušenju i

odmah otišao do polica koje su sadržavale primjerke Ladvburg Lantern i

Recordera. Prvi primjerci bili su žuti od starosti i lako su se kidali, pa ih je pažljivo

listao. Ime Courtnev prvi put se pojavilo u debelim crnim naslovima u jednom od

najranijih primjeraka iz 1879. godine. Konjanici Ladyburga masakrirani kod

Isandhlwane. Pukovnik Waite Courtney i njegovi ljudi pobijeni do jednog.

Krvoločniji impiji divljaju. Mark pretpostavi da se to odnosi na utemeljitelja obitelji

u Ladvburgu. Nakon toga, ime se pojaviljivalo u gotovo svakom broju, bilo je

mnogo Courtnevja i svi su živjeli u okrugu Ladvburg, ali Dirk Courtnev prvi put je

spomenut 1900. Ladyburg dočekuje jednog od svojih omiljenih sinova. Vrača se

heroj engleskoburskog rata. Pukovnik Sean Courtney kupuje rančLion Kop.

Ladyburg pozdravlja povratak jednog od njegovih omiljenih sinova nakon

dugogodišnje odsutnosti. Ima nas vrlo malo koji nismo upoznati s istraživanjima

pukovnika Seana Courtneyja, D. S. O., D. C. M., a svi se sjećamo velike uloge koju

je odigrao u uspostavi napredne rudarske industrije u Witwatersrandu... Slijedili

su dugi recitali o čovjekovim djelima i reputaciji, a izvješće je završilo: Pukovnik

Courtney kupio je rančLion Kop od Ladyburg Farmers Bank. Namjerava ga učiniti

svojim domom ipošumiti zemlju radi drva. Pukovnik Courtney je udovac, i živi sa

svojim desetogodišnjim sinom Dirkom. Staro izvješće šokiralo je Marka. Nije znao

da je Dirk Courtney sin njegovog generala. Veliki, bradati čovjek kukastog nosa

kojeg je sreo one snježne noći u Francuskoj, čovjek kojega je poštovao i koji mu se

sviđao - ne, više nego sviđao. Čovjek čija je vitalna snaga i prisutnost, zajedno s

njegovom reputacijom izazvala u njemu gotovo religiozno strahopoštovanje.

Njegova trenutačna reakcija bilo je pitanje je li i sam general uključen u napad koji

je preživio na grebenu; ta ga je misao uznemiravala, pa je napustio knjižnicu i

otišao niz palmama obrubljenu ulicu, pronašavši klupu koja je gledala mirne

zaštićene vode zaljeva, dok se velika planina dizala iza njega poput kitovih leda.

Gledao je brodove razmišljajući o zamršenoj mreži čije je središte bilo u

Ladvburgu, gdje je sjedio skriveni pauk. Znao je da će njegovo istraživanje

potrajati. Čitanje je bilo spor posao i proći će dani prije no što dobije odgovor od

Marion. Kasnije, u svojoj maloj sobi, prebrojio je preostale zlatnike u pojasu i

shvatio da mu neće dugo potrajati ako bude živio u gradu. Trebao je posao.

Upravitelj je imao pivski trbuh i odjeću koja je bila tipična za prodavače u

automobilskoj industriji. Mark je odgovarao na njegova pitanja s ekstremnom

ljubaznošću i lažnom vedrinom, ali s očajem ispod površine. Hodao je gradom pet

dana, od jedne slabe mogućnosti za zaposlenje do druge. «Vremena su teška»,

rekao mu je gotovo svaki poslodavac na početku razgovora, «a mi trebamo

čovjeka s iskustvom.» Mark nije imao vremena nastaviti svoju istragu u knjižnici.

Sada je sjedio na rubu svog stolca, čekajući da zahvali čovjeku i ode, ali čovjek je

nastavljao govoriti dugo nakon službenog dijela razgovora. Pričao je o plaći

prodavača, i tome kako je dovoljno velika za dvoje. «...Ako me razumiješ.« Čovjek

namigne i stavi cigaretu u svoju muštiklu od slonovače. «Da, naravno», klimne

Mark divlje, nemajući pojma na što je čovjek mislio, u želji da ga zadovolji.

«Naravno, osobno ću te nadzirati. Ako napravimo ugovor, u redu?» «U redu»,

složi se Mark i tek tada shvati da upravitelj hoće postotak Markove zarade. Dobit

će posao. «Naravno, gospodine.« Htio je skočiti i zaplesati. »Volio bih misliti da

smo ravnopravni partneri.» «Dobro.» Pedeset posto Markove zarade bilo je više

no što je upravitelj očekivao. «Počinješ u ponedjeljak, u devet sati», reče on brzo i

nasmiješi se Marku. Mark zahvalno ispruži ruku, ali kad je izlazio iz malog ureda,

upravitelj ga pozove. «Imaš pristojno odijelo, Anders, zar ne?» «Naravno», slaže

Mark brzo. «Odjeni ga.» Pronašao je hinduskog krojača na indijskoj tržnici koji mu

je preko noći napravio trodjelno odijelo i naplatio trideset dva šilinga. «Dobro vam

stoji odijelo, gospodine. Kao vojvodi», reče mu krojač, pokazavši mu staro

ogledalo u sobi za isprobavanje, stojeći iza njega i vješto povijajući višak materijala

na Markovim slabinama kako bi prednjem dijelu dao moderan izgled. «Bit ćete

prvorazredna reklama za moje skromne vještine.» «Znaš voziti auto, naravno?»,

upita ga upravitelj koji se zvao Dicky Lancome, dok su prelazili salon prema

sjajnom Cadillacu. «Naravno», složi se Mark. «Naravno», složi se Dicky. «Inače se

ne bi prijavio za posao Prodavača automobila, zar ne?» «Onda uskoči», pozove ga

Dicky. «I provezi nas oko kvarta.» Marku se zavrti u glavi, ali jezik mu je bio

dovoljno brz da ga izvuče. »Radije bih prvo da mi kažete o posebnim

karakteristikama. Nikad prije nisam vozio Cadillaca» To je, konačno, bila istina.

Nikad nije vozio Cadillaca, niti bilo koje drugo motorno vozilo. «U redu», složi se

Dicky, i dok su žurili niz Marine Parade, Mark je promatrao svaku Dickvjevu

kretnju s volanom i pedalama. Kad su se vratili u salon u West Streetu, Dicky mu

nehajno doda gomilu formulara. «Ako prodaš auto, ispunjavaš jedan od ovih - i

pobrini se da dobiješ novac.» Zatim izvadi svoj sat. «Bože, kasno je. Imam očajno

važan poslovni ručak», bilo je malo poslije jedanaest, «vrlo važan klijent.« Zatim

spusti glas, «Zapravo, plavuša. Bomba!«, i ponovno namigne. «Vidimo se kasnije.»

«Ali, što je s cijenama i tim stvarima?«, vikne Mark očajnički za njim. «Na mom

stolu je prospekt. Sve piše u njemu. Papa!» I Dicky nestane kroz stražnja vrata.

Mark je nesigurno kružio oko Cadillaca potpuno zbunjen prospektom, mrmljajući

glasno dok je pokušavao shvatiti upute i identificirati razne dijelove vozila iz crteža

i njegova opisa, kad ga netko lupne po ruci. »Oprostite, mladiću, jeste li vi

prodavač?« Pred njim je stajao stariji par, muškarac odjeven u savršeno skrojeno

tamno odijelo s karanfilom na reveru i štapom u jednoj ruci. »Željeli bismo se

provesti vozilom prije nego što se odlučimo«, reče elegantna dama kraj njega,

smiješeći se Marku majčinski kroz laki veo koji joj se spuštao preko očiju sa šešira s

obodom. Šešir je bio ukrašen umjetnim cvijećem, a kosa ispod oboda bila je sijeda

i uredno počešljana. Mark osjeti valove panike kako ga guše. Očajnički potraži

izlaz, ali gospodin je već smještao svoju ženu na prednje sjedalo Cadillaca. Mark

zatvori vrata za parom i sagne se iza vozila da još jednom pogleda prospekt.

«Pritisnite spojku lijevom nogom, polugu za brzine gurnite gore i lijevo, pritisnite

čvrsto desnom nogom pedalu gasa, otpustite spojku», promrmlja, stavi prospekt u

džep i požuri na vozačko sjedalo. Gospodin je sjedio nagnut naprijed u sredini

stražnjeg sjedala s objema rukama na ručki štapa, ozbiljan i pažljiv poput sudca.

Njegova žena ljubazno je gledala Marka. »Koliko ste stari, mladiću?« »Dvadeset,

gospodo, gotovo dvadeset i jednu.« Mark pritisne starter i motor zareži, pa je

morala podići glas. «O», klimne, «isto kao moj sin.» Mark joj uputi blijed osmijeh

dok je u sebi ponavljao upute. «...snažno ubrzajte.« Motor zaglušujuće zaurla, a

Mark se uhvati za volan dok mu zglobovi nisu pobijelili od čvrstoće stiska. »Živite li

kod kuće?», upita njegova putnica. «Ne, gospođo«, odgovori Mark i pusti spojku.

Stražnji kotači zacvile poput ranjenog ždrijepca i plavi oblak iziđe otraga dok se

cijelo vozilo naizgled propelo, a zatim divlje jurnulo prema vratima na ulicu,

ostavljajući dva crna traga guma na poliranom podu salona. Mark se borio s

volanom, a Cadillac se njihao i jurio, poravnavši se s vratima u zadnjem trenutku,

te izleti na ulicu, krećući se postrance poput raka. Konjska zaprega koja je vukla

kočiju ukloni se s puta jurećem vozilu, a stariji gospodin iza Marka uspio se

uspraviti u sjedeći položaj i pronaći svoj štap. »Dobro ubrzanje!«, vikne Mark

nadjačavajući urlanje motora. »Izvrsno«, složi se njegov putnik, izbuljenih očiju.

Njegova žena popravi svoj cvjetni šešir koji joj je pao na oči i tužno zavrti glavom.

»Vi, mladi dečki! Čim napustite dom, izgladnite se. Vidim da živite sami - mršavi

ste poput...» Mark krene kroz križanje Smitha i Aliwala, ali na pola puta teško

natovaren kamion pojavi se ispred njih i Mark brzo okrene volan. Cadillac

promijeni smjer za deveteset stupnjeva i uleti u Aliwal na dva kotača, »...grablja«,

reče dama, čvrsto se držeći za ručku vrata jednom rukom, dok je drugom držala

šešir. »Trebali biste doći jedne nedjelje na pristojan obrok.» «Hvala, gospodo, to

je vrlo ljubazno.» Kad je Mark konačno zaustavio Cadillac kraj pločnika ispred

salona, njegova se ruka tako tresla da je morao dva puta hvatati ključ. Osjećao je

kako mu znoj prolazi kroz kaput novog odijela, i nije imao snage izići iz kola.

»Nevjerojatno«, reče stariji gospodin na stražnjem sjedalu. «Kakva kontrola,

kakvo majstorstvo - ponovno se osjećam mladim.» «Bilo je vrlo lijepo, dragi», složi

se njegova žena. «Uzet ćemo ga», odluči njen muž impulzivno, a Mark nije mogao

vjerovati da je dobro čuo. Prodao je svoj prvi auto. «Ne bi li bilo krasno kad bi nam

ovaj mladić mogao biti šofer. Tako odlično vozi.» «Ne, gospođo», Mark se

ponovno uspaniči. «Ne bih mogao ostaviti ovaj posao - ali, svejedno, hvala vam.»

»Odlična predstava, stari«, Dicky Lancome savije dvije novčanice od pet funta koje

su bile njegova polovica Markove provizije od prodaje Cadillaca. »Vidim ispred

tebe veliku budućnost.« «O, ne znam«, reče Mark skromno. »Velika budućnost«,

predviđao je Dicky mudro. »Ali, jedna stvar, stari - to odijelo«, blago zadrhti,

»upoznat ću te sa svojim krojačem, sad kad si ga možeš priuštiti. Bez uvrede,

naravno, ali ovo izgleda kao da si na putu na maskenbal.« Te večeri nakon

zatvaranja posla Mark je požurio natrag u knjižnicu prvi put toga tjedna.

Knjižničarka ga je dočekala s oštrim izrazom učiteljice. »Mislila sam da vas više

neću vidjeti - da ste odustali.« «O ne, nikako«, uvjeri je Mark, a ona se ponovno

razblaži i da mu ključ čitaonice. Mark je nacrtao obiteljsko stablo Courtnevjevih u

svojem notesu, jer bilo je zbunjujuće. Sean je imao brata koji je također bio

pukovnik na kraju burskog rata, ali i nositelj Viktorijinog križa za viteštvo - zaista

otmjena obitelj. %r Taj brat, pukovnik Garrick Courtnev, postupno je postao

poznat, a zatim i slavan autor vojne povijesti i biografija drugih uspješnih vojnika -

počevši sa «S Robbertsom do Pretorije i «Buller, borbeni vojnih), sve do «Bitka za

Sommu» i «Kitchener. Život». Knjige su imale velike i briljantne recenzije u

Lanternu. Autor je imao jednog sina, Michaela Courtnevja. Prije 1914. bilo je

referenca o njegovim poslovnim aktivnostima kao direktora Courtney Pilana u

okrugu Ladvburg, te o njegovim sporstkim i jahačkom sposobnostima na mnogim

lokalnim susretima, a zatim je 1917. godine heroj Ladvburga odlikovan: Heroj, sin

heroja. Satnik Michael Courtney, sin pukovnika Garricka Courtneyja V. C, dobio je

Leteći križ za svoja djela u 21. borbenom eskadronu kraljevskog zrakoplovstva u

Francuskoj. Satnik Courtney srušio je pet njemačkih zrakoplova i opisan je od

svojih zapovjednika kao «hrabar i posvećen časnik visokih letačkih vještina». A

zatim ponovno, za nekoliko mjeseci, članak na prvoj stranici novina s velikim

crnim naslovom: Ruža otrgnuta u punom cvatu. S velikim žaljenjem izvješćujemo o

smrti u akciji satnika Michaela Courtneyja D. F. C. Vjeruje se daje satnik Courtney

srušen u plamenu iza neprijateljskih linija, i daje njegov krvnik nitko drugi do

zloglasni Baron von Richthofen s krvavom reputacijom. LadyburgLantern iskazuje

svoju najdublju i najiskreniju sućut njegovom ocu i obitelji. Aktivnosti te grane

obitelji, trijumfi i tragedije opisani su detaljno - a isto je bilo s obitelji Seana

Courtnevja za razdoblje od početka stoljeća do svibnja 1910. godine. Brak Seana

Courtnevja s gospođicom Ruth Friedman 1903. opisan je u detaljima - od

mladenkine haljine do ukrasa na torti. «edna od djeveruša bila je gospođica Storm

Friedman, četiri godine, koja je nosila točnu repliku majčine haljine. Bit će krasna

nova sestra mladom Dirku Courtneyju.» Ponovno spominjanje tog imena koje je

zaista zanimalo Marka. On ga zabilježi, jer bilo je zadnje do svibnja 1910.

Postignuća pukovnika Seana Courtnevja u politici i poslu te na ozbiljnijim

područjima rekreacije ispunjavala su stranice kasnijih izdanja; njegov izbor u

Pravni savjet Natala, te u kabinet premijera Louisa Bothe; postao je voda

Južnoafričke partije u Natalu - i bio delegat u Witeallu u Londonu, povevši sa

sobom cijelu obitelj, kako bi pregovarao o uvjetima unije. Poslovi Seana

Courtnevja cvjetali su i množili se: nove pilane, nove plantaže, uzdignuća do novih

funkcija - predsjednik prvoga građevinskog udruženja Južne Afrike, direktor

brodarske tvrtke Union Castle, čelnik vladine komisije za prirodne resurse.

Predsjednik južnoafričkog jahtkluba, za njega je sagrađena luksuzna jahta od

stotinu i pedeset stopa, komodor Kraljevskog jahtkluba Natala - ali Dirk Courtnev

nije spomenut do svibnja 1910. Prva stranica Ladvburg Lantern and Recordera od

12. svibnja 1910. godine: Ladyburg Lantern može s velikim zadovoljstvom objaviti

daje sve njegove isplative dionice kupio gospodin Dirk Courtney koji se nedavno

vratio u Ladyburg nakon nekoliko godina odsustnosti. Gospodin Courtney kaže da

su te godine provedene u putovanjima, te sakupljanju iskustva i kapitala. One

sigurno nisu potrošene, jer je neposredno nakon povratka gospodin Courtney

kupio kontrolu nad Ladyburg Farmers Bank za milijun juta sterlinga u gotovini.

Ladyburg i svi njegovi stanovnici sigurno će imati koristi od goleme energije,

bogatstva i poleta koji gospodin Dirk Courtney donosi u okrug. Namjeravam se

svakodnevno interesirati za sve aspekte djelovanja mojih tvrtaka u Ladyburgu»,

rekao je on, upitan za buduće planove. »Progres, rast, prosperitet za sveto je moj

slogan.» Gospodine Dirk Courtney, Ladyburg Lantern vas pozdravlja i prihvaća kao

veliki ukras naše zajednice. Nakon toga, gotovo svaki broj Lanterna objavljivao je

hvalospjeve gospodinu Courtnevju - a spominjanje njegovog oca i obitelji

smanjeno je na povremeni mali članak na unutarnjim stranicama. Kako bi

pronašao vijesti o Seanu Courtnevju, Mark je morao potražiti druge časopise

Natala. Počeo je s Natal Mercurv: Konjanici Ladyburga plove u Francusku; General

Courtney ponovno vodi svoje ljude u rat. To potakne Marka, mogao se sjetiti

morske magle u zaljevu i redova prilika odjevenih u kaki odore koji se penju na

brod, opterećeni vrećama i puškama. Pjevanje, plač žena, papirnate konfete i

cvijeće padalo je u veselim oblacima na njih, a zvuk sirena odjekivao je žalosno od

litice. Sve je bilo tako jasno u njegovom umu. Uskoro je i on krenuo za njima,

nakon što je slagao o dobi naredniku za novačenje koji nije pažljivo provjeravao.

Ladyburški vojnici teško stradali; Neuspio napad kod Delville Wooda; General

Courtney: «Ponosim se njima.» Mark osjeti kako mu suze pale kapke dok je

polako čitao popis žrtava, te zastane kad bi prepoznao neko ime - sjećajući se,

sjećajući se - ponovno izgubljen u tim strašnim morima blata, krvi i patnje. Ruka

mu dodirne rame i on se uspravi od stola, zbunjen iznenadnim povratkom u

sadašnjost. «Zatvaramo, prošlo je devet sati», reče mlada pomoćnica tiho. «Bojim

se da ćete morati otići» Zatim ga bolje pogleda. »Jeste li u redu? Jeste li plakali?»

«Ne.» Mark brzo dohvati svoju maramicu. «Samo napor od čitanja.« Njegova

gazdarica vikne mu niz stube kad je ušao u hodnik. «Imam pismo za vas.» Pismo

se činilo debelim poput kompletnih djela Williama Shakespearea, ali kad ga je

otvorio, u njemu su bile samo dvadeset i dvije stranice. Počinjalo je: Dragi moj

Mark, Naravno da te se jasno sjećam, i često sam mislila na tebe, pitajući se kakvo

te zlo snašlo - pa je tvoje pismo došlo kao divno iznenađenje... Mark osjeti krivnju

zbog nesputanog veselja kojim je odisalo pismo. Znam da znamo malo jedno o

drugom. Čak nisi znao niti moje prezime] Pa, zovem se Marion Littlejohn -

smiješno, zar ne? Htjela bih da ga mogu promijeniti (to nije aluzija, ludice!) i

rođena sam u Ladyburgu (Neću ti reći kada! Dama nikada ne otkriva godine!) Moj

otac je bio farmer, ali prodao je farmu prije pet godina, i sada radi kao predradnik

u šećerani. as. Cijela obiteljska povijest, njeno školovanje, imena i imanja svih

njenih brojnih rođaka, Marionine nađe, aspiracije - «volim putovati, a ti? Pariz,

London» - bile su izložene u detaljima, većina u zagradama s mnogo uskličnika i

upitnika. Nije li čudno da su nam imena tako slična - Mark i Marion? To zvuči

prilično veličanstveno, zar ne? Mark osjeti uzbunu - čini se da je izazvao oluju kada

je želio samo povjetarac - ali u svemu je bilo zarazno veselje i toplina koji su ga

snažno dirnuli i on zažali što se tako slabo sjeća djevojčinog izgleda. Shvatio je da

bi mogao proći kraj nje na ulici a da je ne prepozna. Odgovorio je te noći, posebno

pazeći na sadržaj svojeg pisma. Nije joj mogao otkriti pravu svrhu svojeg pisma,

već nejasno naznači da namjerava pisati knjigu koja će zahtijevati mnogo

istraživanja u arhivima Ladvburga i da sada nema vremena niti kapitala da dođe

tamo, te zaključi pitanjem ima li ona kakvu svoju fotografiju. Njen odgovor je

sigurno napisan i poslan istog dana kad je dobila pismo. «Moj najdraži Mark»

unaprijeđen je od «Dragi Mark». Uz dvadeset pet stranica gusto ispisanog pisma

bila je i fotografija. Na njoj je bila ukočena, mlada djevojka u svečanoj haljini s

fiksiranim nervoznim smiješkom na licu, gledajući u kameru kao da je cijev

napunjenog topa. Fokus je bio pomalo maglovit, ali bila je dovoljno dobra da ga

podsjeti kako je izgledala, i Mark osjeti golemo olakšanje. Bila je pomalo punačka,

ali imala je slatko srcoliko lice s prijateljskim ustima i inteligentnim očima; oko nje

je bila aura živahnosti i pozornosti. Znao je da je obrazovana i relativno dobro

načitana - i očajnički spremna da mu ugodi. Na pozadini fotografije dobio je

daljnje unaprjeđenje: Dragom Marku, s mnogo ljubavi, Marion. Ispod njenog

imena bila su tri uredna križa. Pismo je pucalo od neograničenog divljenja radi

njegovog uspjeha u prodavanju Cadillaca i strahopoštovanja zbog njegove želje da

postane pisac. Bila je nestrpljiva da mu pomogne u njegovim istraživanjima, samo

je trebao napisati koje informacije treba. Ona je imala pristup vladinim i gradskim

arhivima (i neću ti naplatiti ovaj put!), njena Starija sestra radila je u uredništvu

Ladvburg Lanterna, a u gradskoj vijećnici bila je izvrsna knjižnica u kojoj je Marion

bila dobro poznata i u kojoj je voljela čitati - hoće li joj dozvoliti da mu pomogne? I

još jedna stvar, ima li i on fotografiju, htjela bi ga se prisjetiti. Mark se fotografirao

za pola krune u studiju na otvorenom kod obale; bio je odjeven u novo odijelo, sa

slamnatim šeširom nakrivljenim iznad oka i vragolastim smiješkom na licu. Dragi

moj Mark, Kako si zgodan! Pokazala sam te svojim prijateljicama i sve su zavidne.

Imala je neke od informacija koje je zatražio, a bit će ih još. Mark je kupio veliki

kožni notes u knjižari Adams u Smith Streetu, te tri golema komada kartona, te

veliku kartu Natala i Zululanda. Stavio ih je na zidove svoje sobe, gdje ih je mogao

proučavati iz kreveta. Na jedan papir je nacrtao obiteljsko stablo Courtnevja, Pyea

i Petersena, imena koja su bila povezana s kupovinom Anderslanda na

dokumentima koje je vidio u zemljišnom uredu u Ladvburgu. Na drugom kartonu

nacrtao je piramidu tvrtaka i imanja koje je kontrolirala banka, a na trećem tvrtke

i vlasništva tvrtke generala Seana Courtnevja, Natal Timber and Estates Ltd. Na

karti je označio zemlju koju su posjedovale te dvije grupe, crvenim za generala

Courtnevja i plavim za njegovog sina Dirka. Kad je plavim osjenčao nepravilan

oblik Anderslanda sa svojim granicama koje su pratile južnu obalu rijeke, dobio je

novu odlučnost da nastavi s istraživanjem; obrisao je boju s prstiju, osjećajući

neugodan okus bijesa u ustima. Bio je još sigurniji da starac nikad ne bi prodao

svoje imanje - prvo su ga morali ubiti. Ponovno se ljutio kad god bi popunjavao

novi dio karte, ili kad bi ležao u krevetu, pušeći zadnju cigaretu i proučavajući

plave i crvene plohe imanja Courtnevja. Mrko bi se nasmiješio Pomislivši što bi

Fergus MacDonald rekao o takvom bogatstvu u rukama jednog oca i sina, a zatim

zapisao u kožni notes nove informacije koje je skupio preko dana. O Ugasio bi

svjetlo i dugo ležao budan; često bi sanjao o Chakinim Vratima i velikim liticama

koje su čuvale rijeku, o divljini iza njih koja je skrivala usamljeni grob. Neoznačeni

grob, zarastao u bogatu, nemirnu vegetaciju Afrike - ili možda odavno otvoren od

hijena i drugih lešinara. Jednog dana, kad je Mark provodio svoju uobičajenu

večernju studiju u knjižnici, prvo krene na nova izdanja Ladvburg Lanterna, tražeći

vijesti o njegovom bijegu i gotovo propusti nekoliko redaka na unutarnjoj stranici.

Jučer je održana posmrtna misa za gospodina Jacoba Henryja Rossoouwa u

metodističkoj crkvi u Pine Streetu. Gosp. Rossouvvpoginuo je u klisuri Baboon

Strooma ispod novog željezničkog mosta loveći sa svojim prijateljima. Gosp.

Rossouvje bio neženja zaposlen u tvrtki Zululand Sugar Co. Ltd. Misi je

prisustvovao i predsjednik tvrtke, gosp. Dirk Courtney, koji je održao kratak ali

dirljiv govor, pokazujući još jednom duboku brigu čak i za najmanje zaposlenike

svojih brojnih poduzeća. «Veličina se pokazuje na malim stvarima.» Datum je

odgovarao datumu njegovog bijega iz doline. Čovjek je mogao biti jedan od

njegovih lovaca, možda onaj koji je uhvatio njegov povrijeđeni članak dok je visio s

vagona. Ako je bio, veza s Dirkom Courtnevjem je bila direktna. Mark je polako

okretao uže, ali trebao je glavu za omču. Ipak, na neki način, laknulo mu je. Činilo

se da postoji duboki jaz između oca i sina, između generala Seana Courtnevja i

Dirka. Niti jedna tvrtka nije se preklapala, upravni odbori nisu bili povezani, svaka

piramida tvrtaka bila je zasebna. Ta odvojenost širila se izvan financija ili posla, i

Mark nije našao dokaza o kontaktu između dvojice ljudi na socijalnoj razini,

zapravo, iznenadna promjena stava Ladvburg Lanterna prema ocu kad je sin

preuzeo urednički odbor ukazivala je na neprijateljstvo. Ipak, nije bio potpuno

uvjeren. Fergus MacDonald ga je stablo upozoravao na lukavost gospodara, svih

bogatih ljudi. Zatim, naravno, sljedeći korak bi trebao biti povratak u Ladvburg i

pokušaj provociranja novog napada - ali, ovaj put će biti spreman i znati iz kojeg

smjera dolazi. fc Prisjeti se načina na koji su on i Fergus upotrebljavali Cuthberta,

lutku, da privuku vatru i natjeraju neprijatelja da se otkrije i naceri se na pomisao

da će ovaj put sam morati odraditi Cuthbertov posao. Prvi put osjeti strah koji nije

osjećao još od Francuske, prije no što je pogođen, jer morat će se suprotstaviti

opasnijem i bezobzirnijem čovjeku nego ikad prije, a taj trenutak se brzo

približavao. Pažnju mu privuče još jedno pismo iz Ladvburga, koje mu je dalo

stvarni razlog da odgodi akciju. Najdraži moj, Kakve vijesti imam za tebe!! Ako

brdo neće k Muhamedu, tada će on (ili ona) doći k brdu. Moja sestra i njen muž

idu u Durban na četverodnevne praznike, i zamolili su me da idem s njima. Stići

ćemo četrnaestog - i smjestiti se u Marine Hotelu u Marine Paradeprava stvari

Mark se iznenadio zbog snage svojeg zadovoljstva i očekivanja. Nije shvaćao

koliko mu je to prijateljsko biće postalo drago. Iznenadio se ponovno i kad su se

sreli; oboje su se odjenuli s velikom pažnjom, oboje su bili u agoniji sramežljivosti i

ograničenja pod nadzorom Marionine sestre. Sjedili su na hotelskoj verandi i

ukočeno srkali čaj, ćaskajući sa sestrom ili ispitujući se međusobno preko ruba

šalica. Marion je smršavila, Mark je to odmah primijetio, ali nikada neće znati da

se ona pri tome gotovo izgladnjivala u očekivanju ovog trenutka. Bila je lijepa -

mnogo ljepša no što je zapamtio ili što je sugerirala fotografija. Još važnija je bila

njena očita cjelovitost i toplina. Mark je bio usamljeni dječak većinu života, a

posebno zadnjih tjedana, u svojoj maloj sobi sa žoharima. Sada je reagirao na nju

kao putnik koji dolazi iz snježne oluje u toplu gostionicu. Sestra je u početku

ozbiljno shvatila svoju dužnost dadilje, ali bila je samo petšest godina starija od

Marka i dovoljno perceptivna da vidi međusobnu privlačnost mladih ljudi te

prepozna pristojnost mladića. I ona je bila dovoljno mlada i nedavno udana, te ih

je simpatizirala. «Odveo bih Marion na vožnju - nećemo biti dugo.» Marion uputi

molećivi pogled umiruće gazele prema svojoj sestri. QO «O, molim te, Lyn.»

Cadillac je bio model za pokazivanje i Mark je osobno nadgledao dok su ga dva

Zulu radnika iz Natal Motorsa laštila do sjaja. Odveo ju je do Umgeni rijeke, a ona

je sjedila kraj njega, ponosna i lijepa. Osjećao se dobro kao nikada u životu,

moderno odjeven, sa zlatom u džepu, velikim sjajnim autom pod sobom i lijepom,

dragom djevojkom kraj sebe. Obožavanje je bila jedina riječ koja je mogla opisati

Marionin stav prema njemu. Jedva je mogla odvratiti pogled od njega, i sijala je

svaki put kad ju je pogledao. Nikada se nije mogla zamisliti kraj tako zgodnog,

sofisticiranog ljepotana. Čak i u svojim najromantičnijim sanjarenjima nije bilo

sjajnog Cadillaca i odlikovanog ratnog heroja. Kad je parkirao uz cestu, krenuli su

putom kroz gustu vegetaciju dina do ušća rijeke, a ona mu se objesila za ruku

poput utapajućeg mornara. Rijeka je bila visoka od neke planinske kiše; široka

pola milje i blatno smeđa kao kava; tekla je dolje prema zelenom moru u bujici

bijele pjene. Na smeđoj vodi bili su ostatci poplave i leševi utopljenih životinja.

Tucet golemih crnih morskih pasa okomio se na lešine, plivajući duboko u rijeku;

njihove tamne trokutaste peraje kružile su površinom. Mark i Marion sjedili su na

dini i gledali estuarij. «O», uzdahne Marion kao da će joj srce puknuti, «imamo

samo četiri dana.» «Četiri dana je dugo vrijeme», nasmije joj se Mark, «ne znam

što ćemo raditi sve to vrijeme.» Proveli su gotovo svaki dan zajedno. Dicky

Lancome imao je razumijevanje prema svojem najboljem zaposleniku. «Samo se

pokaži ovdje na nekoliko minuta svakoga jutra da šef bude zadovoljan, a onda

možeš otići. Ja ću te pokrivati.« «Što je s pokaznim modelom?», upita Mark

hrabro. i «Reći ću mu da sklapaš posao s bogatim proizvođačem šećera. Uzmi ga,

staro momče, ali, za ime Božje, nemoj završiti u stablu.» «Ne znam kako ću ti se

odužiti, Dicky, stvarno ne znam.» «Ne brini, momče, smislit ćemo nešto.» «Neću

to tražiti opet, ali ta djevojka je stvarno posebna.» «Shvaćam.» Dicky ga očinski

potapše po ramenu. »Najvažnija stvar u životu - dobar komad ženskog mesa.

Navijam za tebe u duhu svake minute.» «Nije tako, Dicky», reče Mark jako

pocrvenjevši. »Naravno, nikad nije tako. Ali, uživaj, ipak», i Dicky lascivno

namigne. Mark i Marion - bila je u pravu, to je zvučilo prilično dobro - provodili su

dane šećući s rukom u ruci po gradu. Bila je oduševljena gradskom vrevom i

energijom, očarana sofistikacijom, kulturom, muzejima i tropskim vrtovima,

plažama s bezbroj svjetala, koncertima na otvorenom u vrtovima stare tvrđave,

velikim dućanima u West Streetu, Stuttafordsu i Anstevsu, s izlozima punim skupe

uvozne robe, dokovima s velikim trgovačkim brodovima i parnim dizalicama iznad

njih. Promatrali su kako indijski ribari sa svojim čamcima polažu duge polukružne

mreže u dubokoj vodi zaljeva. Marion je podigla haljinu, a Mark zavrnuo nogavice

do koljena i pomogli su polugolim ribarima da izvuku mreže dok na kraju gomile

sjajne ribe nisu ležale u čamcima. Jeli su sladoled od jagode u prhkim žutim

konusima i vozili se niz Marine Parade otvorenim rikšama koje su vukli Zului

odjeveni u nevjerojatne kostime od perja, perla i rogova. Jedne noći pridružili su

se Dickvju Lancomeu i njegovoj sireni koju je osvajao, i njih četvero su jeli pečene

rakove i plesali uz glazbu jazz banda u Ovster Box hotelu kod Umhlanga Rocksa te

stigli kući u urlajućem Cadillacu, veselo pjevajući, dok je Dicky vozio poput

Nuvorellija, jureći prašnjavim cestama; Mark i Marion su se blaženo mazili na

stražnjem sjedalu. j U predvorju hotela, pod budnim okom noćnog recep t cionera

koji je pazio da Mark ne ude u lift, jedno drugom su poželjeli laku noć. »Nikada u

životu nisam bila tako sretna», reče mu ona jednostavno i stane na prste da ga

poljubi u usne. Dicky Lancome je nestao s Cadilacom i svojom prijateljicom,

vjerojatno na neko mračno i skriveno parkiralište uz obalu. Dok je Mark hodao

kući kroz napuštene ponoćne ulice, mislio je na Marionine riječi i otkrio da se

slaže. Niti on se nije mogao sjetiti kad je bio sretniji, ali, opet, nije baš imao život

pun sretnih trenutaka. Za siromaha, šiling je bogatstvo. Bio je to njihov zadnji dan

i to saznanje umanjilo je njihovo zadovoljstvo. Mark je ostavio Cadillac na kraju

uske ceste u poljima šećerne trske i sišli su do duge bijele krivulje snježnobijele

pješčane obale okružene s obje strane stjenovitom obalom. More je bilo tako

bistro da su s visokih dina mogli vidjeti koraljne grebene i pješčane sprudove ispod

vode. Još dalje, voda je prelazila u indigoplavu, a na dalekom obzorju se spajala s

planinom kumulusa, purpurnom, plavom i srebrenom na suncu. Sišli su bosi na

hrskavi pijesak noseći košaru za piknik koju im je spremio Marionin hotel i sivi

pokrivač s Markovog kreveta i činilo se da su jedini ljudi na svijetu. Obukli su

kupaće kostime, smjerno se udaljivši i sakrivši u tamnozelenom grmlju, a zatim su

smijući se potrčali u toplu bistru vodu na rubu plaže. Tanki crni pamuk Marioninog

kostima pripio se uz njeno tijelo, pa se činilo da je gola iako je bila pokrivena od

stegna do vrata, a kad je skinula crvenu gumenu kupaću kapu s glave i protresla

kosu, Mark prvi put osjeti fizičko uzbuđenje. Nekako je zadovoljstvo koje mu je

pružala do sada bilo uglavnom prijateljsko. Njeno obožavanje ispunjavalo je neku

prazninu u njegovoj duši i osjećao se prema njoj zaštitnički, gotovo bratski. Ona u

trenutku, nekim ženskim instinktom, osjeti promjenu u njemu. Smijeh joj zamre

na usnama, a oči postanu ozbiljne, izražavajući strah i oprez - ali, okrenula se

prema njemu, podigavši lice, očeličivši se tim svjesnim hrabrim činom. Ležali su

jedno do drugoga na sivom pokrivaču u debeloj sjeni mliječnog grma, a podne je

bilo vruće i puno žamora kukaca. Vlažni kupaći kostimi bili su hladni na njihovim

vrućim kožama, a kad je Mark blago skinuo njen, koža joj je bila mokra pod rn?

njegovim prstima; iznenadio se koliko je njeno tijelo drukčije od Heleninog. Njena

koža bila je mlječnobijela s daškom ružičastog, posuta bijelim pijeskom plaže, a

dlake na tijelu bile su fine poput svile, zlatnosmeđe i meke poput dima. I njeno

tijelo bilo je meko, različito od mišićavog Heleninog tijela i imalo je drukčiji osjećaj,

plastičnost koja ga je zainteresirala i uzbudila. Tek kad je uzdahnula i zagrizla svoju

usnu, okrenula lice i sakrila ga u njegov vrat, Mark je iznenada, kroz maglu svojeg

uzbuđenja, shvatio da vještine kojima ga je naučila Helena ne uzbuđuju Marion

kao što su uzbuđivale njega. Njeno tijelo je bilo ukočeno, a lice blijedo i napeto.

«Marion, jesi li u redu?» «U redu je, Mark.» «Ne sviđa ti se ovo!» «To mi je prvi

put...» «Možemo prestati...« «Ne.» «Ne moramo...« «Ne, Mark, nastavi. To želiš.«

«Ali, ti to ne želiš.» «Ja želim isto što i ti, Mark. Nastavi. To je za tebe.» «Ne...»

«Nastavi, Mark, molim te, nastavi.« Ona ga pogleda i vidje da je njen izraz jadan, s

očima punim suza i drhtavim usnama. «O, Marion, žao mi je.» Odmakne se od nje,

užasnut jadom koji je vidio u njenim očima, ali ona ga je odmah slijedila, zagrlivši

ga objema rukama, ležeći napola na njemu. «Ne, Mark nemoj žaliti. Želim da

budeš sretan.« «Neću biti sretan ako ti to ne želiš.« «O, Mark, ne govori to. Molim

te, ne govori to - ja jedino želim usrećiti tebe.« Bila je hrabra i izdržljiva, držeći ga

čvrsto iznad sebe s rukama oko njegovog vrata; tijelo joj je bilo ukočeno, ali se

spremno raširilo i za Marka je čitava stvar bila gotovo bolna; patio je zbog nje

osjećajući drhtanje i male zvukove boli i napetosti koje je pokušala zadržati u grlu.

Srećom za oboje, bilo je brzo gotovo, ali ona ostane uz njega. «Je li ti bilo dobro,

Mark, dragi?» «O, da», uvjeri je žustro. «Bilo je čarobno.» «Toliko ti želim biti

dobra na svaki način, dragi. Uvijek i na svaki način, želim ti biti dobra.» «To je bila

najbolja stvar u mojem životu», reče joj on, a ona ga na trenutak pogleda u oči,

tražeći uvjerenje, i pronađe ga, jer ga je toliko željela. «Tako mi je drago, dragi»,

šapne ona i privuče mu glavu na svoje tople grudi, meke, ružičaste i udobne.

Držeći ga tako, počne ga blago njihati poput majke koja njiše dijete. «Tako mi je

drago, Mark, i bit će sve bolje. Naučit ću, vidjet ćeš, trudit ću se za tebe, dragi,

uvijek.» Na putu kući u sumrak, sjedila je ponosno kraj njega na širokom kožnom

sjedalu, s novim izrazom samopouzdanja i postignuća, kao da je za nekoliko sati

izrasla iz djeteta u ženu. Mark osjeti navalu duboke privrženosti prema njoj.

Osjećao je da je želi zaštititi, očuvati tu dobrotu od kvarenja, zaštititi je od

nesreće. Na trenutak osjeti žaljenje što nije mogla zadovoljiti to divljajuće ludilo

njegovog tijela i što je nije mogao provesti kroz oluju do istog mira. Možda će to

doći, možda će zajedno pronaći put - a, ako ne, pa, to i nije tako važno. Najvažnija

stvar bila je osjećaj dužnosti koji je imao prema ovoj ženi, dala mu je sve što je

mogla, i sada je on trebao uzvratiti jednakom mjerom - zaštititi i čuvati je.

«Marion, hoćeš li se udati za mene?», upita tiho, a ona počne plakati, žustro

klimajući potvrdno kroz suze, nesposobna da govori. Marionina sestra, Lvnette,

bila je udana za mladog pravnika iz Ladvburga, i njih četvero sjedilo je kasno te

noći razgovarajući o zarukama. «Tata ti neće dati dozvolu da se udaš dok ne

navršiš dvadeset i jednu godinu, znaš kako smo Peter i ja morali čekati.« Peter

Botes, ozbiljni mladi čovjek, klimne mudro i spoji vrhove prstiju. Imao je rijetku

pješčanu kosu i bio pompozan poput sudca u crvenom. fc «Neće štetiti ako

pričekate koju godinu...« «Godinu?», zavapi Marion. «Tek ti je devetnaest«,

podsjeti je Peter. «A Mark će morati skupiti nešto kapitala prije no što preuzme

odgovornost za obitelj.« «Mogu nastaviti raditi«, reče Marion orno. «Svi to kažu.»

Peter mudro zatrese glavom. «A dva mjeseca kasnije, dijete je na putu.« «Peter!»,

njegova ga žena prekori, ali on hladno nastavi. «A ti, Mark, što je s tvojim

izgledima? Marionin otac će htjeti znati.« Mark nije očekivao da će morati iznijeti

svoje poslove i u trenutku nije bio siguran je li njegovo bogatstvo iznosilo

četrdeset dvije funte i dvanaest šilinga - ili sedam funta i šest šilinga. Otpratio ih je

na vlak sljedećeg jutra, uz dugi zagrljaj i obećanje da će pisati svakoga dana,

Marion se Zaklela da će raditi kako bi zaradila što više i promijeniti predrasudu

svojeg oca o ranom braku. Vraćajući se sa željezničke stanice, Mark se sjeti, bez

vidljivog razloga, proljetnog jutra u Francuskoj kad se vraćao s fronte u rezervu, i

njegova ramena se isprave, korak ubrza i ponovno postane elastičan. Vraćao se s

bojišnice i preživio je - i to je bilo sve o čemu je mogao misliti toga trenutka.

Polirane elastične čizme Dickvja Lancomea bile su na stolu ispred njega,

prekrižene u člancima. On podigne pogled s novina, sa šalicom čaja u drugoj ruci, s

delikatno ispruženim malim prstom. »Pozdrav osvajaču, s umornim oružjem na

ramenima.« «Ma hajde, Dicky.» «...Drhtavih koljena, krvavih očiju i grozničavog

čela...« «Je li bilo poziva?«, upita Mark ozbiljno. «A, divovski um se okreće

svjetovnijim aspektima života!« «Samo se igraj, Dicky.» Mark brzo prođe kroz

malu hrpu poruka koje su ga čekale. «Višak ljubavi, gomila strasti, previše mesa,

genitalni mamurluk.« «Što je to? Ne mogu čitati tvoje žvrljotine.» Mark odvrati

oči, koncentrirajući se na čitanje. »Zapamti moje riječi, Mark: ta mlada dama ima

strast za razmnožavanjem. Ako joj okreneš leda na deset minuta, bit će na

najbližem stablu i svijati gnijezdo.« «Prekini, Dicky.» «To je upravo ono što bi ti

trebao učiniti, staro momče, osim ako se možeš suočiti s njenim ostavljanjem

mladunaca na sve strane. Dicky teatralno zadrhti. «Nikad se ne vozi u limuzini ako

možeš voziti sportski model, staro momče, što me podsjeća.« On spusti novine i

provjeri džepni sat: «Imam važnog klijenta.« Na trenutak provjeri svoje sjajne

čizme, prijeđe po njima maramicom iz džepa na grudima, ustane i popravi šešir na

glavi, te namigne Marku. «Njen muž je otišao na sjever na tjedan dana. Čuvaj

utvrdu, stari, sada je moj red.» On nestane kroz vrata ureda u salon, a onda se

odmah pojavi s izrazom užasa na licu. «O Bože, kupci! Idi k njima, Mark, dečko

moj, ja idem na stražnja vrata», i nestane, ostavivši samo slabi miris parfema u

zraku. Mark provjeri kravatu u komadu slomljenog ogledala zaglavljenom u okviru

prozora, i prilagodi svoj osmijeh dobrodošlice dok je žurio prema vratima - ali na

pragu stane kao da ga zaustavlja lanac oko vrata. Slušao je s mirom i

koncentracijom divlje gazele, slušajući svakim svojim nervom zvuk takve bolne

ljepote da se činilo da mu je srce stalo. Trajao je samo nekoliko sekunda, ali odjek

je ostao još dugo poslije, i tek tada Markovo srce ponovno zakuca, pritiskujući

grudni koš. Zvuk je bio smijeh djevojke. Činilo se da se zrak oko Marka stvrdnuo

poput meda, jer se vukao teško oko njegovih nogu kad je krenuo naprijed i

zahtijevao fizički napor prilikom disanja. On pogleda u salon. U sredini velike

prostorije stajao je zadnji demonstracijski model Cadillaca, a kraj njega par. Čovjek

je bio leđima okrenut Marku, ostavljajući jedino dojam masivnosti, velika prilika u

tamnom odijelu. Kraj njega, djevojka je bila gotovo prozračna, činilo se da lebdi,

laka i lijepa poput kolibrića na nevidljivim krilima. Zemlja se zanjiše pod Markovim

nogama dok ju je gledao. Njena glava je bila podignuta prema muškarcu. Njen vrat

bio je dug i gladak, a glava mala s golemim tamnim očima i nasmijanim ustima,

malim bijelim pravilnim zubima iza ružičastih usana, lijepim obrvama, blijedim i

širokim iznad tih prekrasnih očiju - i sve je bilo pokriveno masom guste sjajne

kose, tako crne da se činilo da su uvojci isklesani u svježe nauljenoj ebanovini. Ona

se ponovno nasmije, veselim zvukom, i posegne da dodirne čovjekovo lice. Ruka

joj je bila uska, s dugim tankim prstima, čvrstim šakama - pa Mark shvati da je

njegov prvi utisak bio pogrešan. Djevojka je bila mala samo u usporedbi sa

čovjekom, a njen stav pojačao je iluziju. Međutim, Mark sada vidje da je visoka i

graciozna poput stabljike papirusa na vjetru, vitka i čvrsta, s tankim strukom i

dugim nogama pod lakim materijalom haljine. Svojim prstima prijeđe čovjekovom

vilicom; njena ljepota bila je gotovo neizdržljiva, dok su joj goleme oči sijale od

ljubavi. «O, tata, ti si staromodni, čangrizavi stari medvjed. Ona se okrene od

njega, lako poput balerine, i zauzme pretjerani položaj kraj golemoga sjajnog

vozila, poprimivši komični francuski naglasak. «Regarde! Mon cherpapa, cest tres

chic..» Čovjek zareži. «Ne vjerujem tim lijepim novim strojevima. Želim Rolls.»

«Rolls?», vikne djevojka, dramatično se mršteći, «Oni su tako dosadni. Tako

biblijski! Dragi tata, ovo je dvadeseto stoljeće, sjećaš se?» Zatim se povije poput

umiruće ruže u vazi. «Kako mogu držati glavu uspravno medu prijateljima ako me

tjeraš da vozim jedan od onih mrtvačkih sanduka?« U tom trenutku ona primijeti

Marka kako stoji na vratima ureda, i cijeli stav joj se promijeni, držanje glave i

tijela, izraz usta i očiju trenutačno prijeđu iz klaunovskog u damski. «Oče», reče

tiho, kultiviranog glasa i hladnog pogleda kojim je obuhvatila Marka od glave do

peta. »Mislim da je prodavač ovdje.» Ona se okrene i Mark osjeti kako mu se srce

ponovno stisne zbog načina na koji se njen bok istaknuo ispod haljine - i on prvi

put ugleda njenu malu, izazivačku stražnjicu dok je polako hodala oko Cadillaca,

mirno i koncentrirano, ne gledajući više u njegovom smjeru. Mark je zurio u nju, s

fascinacijom, poludjelih emocija. Nikada u cijelom svojem životu nije vidio ništa

tako lijepo, tako potpuno fascinantno. Čovjek se okrene i ljutito ga pogleda. Činio

se da je, kao što ga je zadirkivala djevojka, biblijski lik. Visoka prilika ramena

širokih poput ormara, s velikom glavom te lagano povijenim nosom i tamnom

gustom bradom prošaranom sjedinama. »Poznajem te, prokletstvo!«, zareži on.

Lice je bilo gotovo crno od sunca, ali u kutovima očiju bile su duboke bijele bore, a

i koža ispod linije kose bila je bijela, zaštićena obodom lovačkog šešira ili

vojničkom kapom. Mark se trgne, skinuvši pogled s djevojke, doživjevši šok

prepoznavanja. Tada je mogao vjerovati da je to neka monstruozna koincidencija -

ali u godinama koje slijede, znat će da nije tako. Niti njihovih života bile su

isprepletene. Ali, u tom trenutku ga je šok toliko pomeo da mu glas pukne. «Da,

generale Courtnev, ja sam...» «Nemoj mi reći, prokletstvo«, upadne general, s

glasom poput Mauzera koji puca iz zaklona, i Mark osjeti kako mu duh posrče

pred izrazom njegovog lica; bio je to najsnažniji izraz kojeg je ikad susreo. «Znam -

ime mi je na jeziku!«, reče. «Nikada ne zaboravljam lica.» Strašna snaga i

prisutnost čovjeka prijetili su da ga uguše. «To je znak starenja, tata», reče

djevojka hladno, gledajući preko ramena bez osmijeha ili nekog drugog izraza.

«Nemoj to reći, djevojko«, čovjek je grmio poput aktivnog vulkana. «Nemoj to

nikada reći.» Krene prijeteći prema Marku, skupljenih tamnih obrva, dok su plave

oči prodirale u njegovu dušu poput kirurških noževa. «Oči, te oči!» Mark se

povuče korak natrag pred golemim čovjekom, nesiguran što da očekuje, ali

spreman povjerovati da Sean Courtnev može u svakom trenutku skočiti na njega i

napasti ga teškim štapom od ebanovine, tako je ubojit bio njegov bijes.

»Generale...« «Da!» Sean Courtnev pucne prstima kao da se lomi hrastova grana, i

mrštenje nestane, a plave oči se nasmiješe s takvom karizmom i zaraznim

konspirativnim veseljem, da se Mark morao i sam nasmiješiti., «Anders», reče.

«Anders i MacDonald. Martin? Michael? Ne, Mark Anders!». I stisne šaku te se

udari po bedru. «Star, je li? Djevojko - tko je rekao star?» «Oče, ti si čudo.» Ona

izvrne oči, ali Sean Courtnev je napredovao prema Marku, zgrabivši mu ruku u

zahvat od kojeg su počele pucati kosti, dok se nije trgnuo i uzvratio stisak,

suprotstavivši se starčevom. «To je zbog očiju», smijao se Sean. »Toliko si se

promijenio od toga dana, te noći...», i smijeh prestane dok se prisjećao dječaka u

nosilima, blijedog i umirućeg, zaprljanog blatom i osušenom krvlju, te ponovno

začuje svoj glas, «Mrtav je!» On potisne tu sliku. «Kako si sada, dječače?« «Dobro,

gospodine.« «Nisam mislio da ćeš se izvući.» Sean ga pogleda iz blizine.

»Priznajem da si uspio. Koliko si metaka dobio, i gdje?« «Dva, gospodine, u leda.«

«Časni ožiljci, dječače, jednom ćemo usporediti bilješke. Zatim se ponovno

namršti. «Dobio si medalju, zar ne?» «Da, gospodine.« «Dobro, nikad ne znaš u toj

vojsci. Napisao sam preporuku te noći, ali nikad se ne zna. Što su ti dali?« Sean se

nasmije s olakšanjem. »Medalju za hrabrost, gospodine. Dali su mi je u bolnici.«

»Izvrsno. Dobro!», klimne on i pusti Markovu ruku, okrenuvši se djevojci. »Draga,

ovaj je gospodin bio sa mnom u Francuskoj.« »Kako lijepo«, ona dodirne dizajn

radijatora automobila jednim prstom dok je prolazila kraj njega, ne gledajući ih.

Možemo li na probnu vožnju, tata?« Mark požuri do stražnjih vrata da ih otvori.

«Ja ću voziti«, reče ona i sačeka da on priđe vozačevim vratima. »Dugme za

paljenje je ovdje...», objasni on. »Hvala, znam. Sjedite otraga, molim vas.« Vozila

je poput muškarca, vrlo brzo i vješto, sjekući zavoje i kočeći mjenjačem, plešući

nogama po pedalama spojke i gasa, mijenjajući brzine sigurnom rukom. I! Pokraj

nje, general je sjedio poput mladića. «Voziš prebrzo», zareži on divljim tonom koji

je bio u suprotnosti sa smješkom na njegovom licu. «A ti si stari gnjavator, tata»,

nasmije se ona opet; smijeh je zvonio u Markovim ušima dok je ona ulazila u

sljedeći zavoj. «Nisam te dovoljno tukao dok si bila mala.» «Pa, sada je prekasno.«

Ona mu dodirne obraz jednom rukom. «Ne računaj na to, mlada damo - nemoj se

kladiti u to.» Zatresavši glavom u glumljenom očaju, ali s obožavanjem u očima,

general se okrene u sjedalu i ponovno prodorno pogleda Marka. «Ne pojavljuješ

se na tjednim paradama.« «Ne, gospodine.« »Održavaju se petkom navečer, sat

vremena - pola sata stupanja, a zatim predavanje.« «Da, gospodine?« «Dobra

zabava, stvarno. Strašan duh, iako smo sada spojeni s drugim mirnodopskim

regimentama.« «Da, gospodine.« «Ja sam pukovnik na dužnosti«, nasmije se

Sean. «Nisu me se mogli riješiti tako lako.« «Ne, gospodine.« «Imamo mjesečno

gađanje - dobre nagrade, i poslije toga roštilj.« «Zaista, gospodine?« «Šaljemo tim

na Afrički kup ove godine, svi troškovi su plaćeni. Odlična prilika za sretnike koji su

izabrani.« »Siguran sam u to, generale.« Sean sačeka još malo, ali Mark je šutio.

Nije mogao pogledati velikog čovjeka u oči i skrene pogled uhvativši pri tome

djevojčino lice u retrovizoru. Pažljivo ga je promatrala s nedokučivim izrazom -

možda prijezirom, zabavom, možda, ili nečim drugim - mnogo intrigantnijim i

opasnijim. Oči im se na djelić trenutka susretnu, a tada se njena glava okrene na

dugačkom vratu. Tamna kosa makne se s vrata, i pokaže svilenu, finu dlaku, mali

uvojak poput znaka pitanja u pozadini njenog malog lijepog uha. Mark dobije

gotovo ludu želju da se nagne naprijed i pritisne na njega svoje usne. Pomisao ga

pogodi u medunožje poput fizičkog udarca i on osjeti kako se živci uzduž njegove

kičme okrutno stišću. Iznenada shvati, sa šokom koji ga protrese, da je zaljubljen u

nju. «Želim pobijediti na tom kupu», reče general tiho, promatrajući ga.

«Regimenta nikada prije nije pobijedila.« «Ja bih radije dobru odoru i rat,

generale.« Mark prisili oči da pogledaju generala. «Ali, želim vam sreću.» Šofer je

otvorio stražnja vrata Rolls Silver Wraitha i Sean Courtnev se smjesti na sjedalo

pokraj svoje kćeri. Podigne desnu ruku i kratkom, gotovo vojničkom pozdravu

mladom čovjeku na pločniku i auto glatko krene. U trenutku kad su ostali sami,

njegova kći ispusti djetinji krik oduševljenja i zagrli ga oko vrata, kuštrajući

njegovu bradu i srce poljupcima. «O tata, dragi, kvariš me.» «Da, zar ne?» «Irene

će pozelenjeti i saviti se poput inćuna. Volim te, dragi moj i lijepi oče. Njen otac

nikada joj nije kupio Cadillac.» «Svida mi se momak, on je jedan od bistrijih.

»Prodavač? Nisam primijetila.« Ona pusti svoj stisak i sjedne natrag na sjedalo.

«Ima srca.» Zašuti na tren, sjećajući se kako snijeg pada na razoreno brdo u

Francuskoj. «Ima hrabrosti i pameti za bolje stvari od prodavanja automobila.«

Zatim se zločesto nasmije, izgledajući dovoljno mlado da joj bude brat. «A ja bih

volio vidjeti Hamiltonovo lice kad mu uzmemo Afrički kup.» Pokraj njega, Storm

Courtnev je šutjela, držeći oca pod ruku, pitajući se što ju je uznemirilo kod Marka

Andersa. Odluči da su to njegove oči - te mirne žute oči, smirene, ali pozorne,

poput zlatnih mjeseca. i.] j i Mark nevoljno zakoči veliki auto pred bijelim vratima.

Bila su tu dva bijela stupa, ožbukana i okrečena, sa Zulu imenom na svakome -

Emoveni - bilo je to lijepo ime, mjesto vjetra, a na grebenu brda iznad Durbana

stvarno je dobivalo hladne blagoslove morskih povjetaraca tijekom ljetnih

mjeseci. Pomični dio vrata bio je napravljen od teških željeznih kopalja spojenih u

rešetku, ali bila su otvorena i Mark prijeđe željeznu mrežu koja sprječava životinje

s kopitima da udu ili pobjegnu, te krene blagim zavojem prilaza; žuti kremenski

šljunak bio je pažljivo pograbljan i svježe opran, obrubljen grmovima kane koji su

bili u punom cvatu. Bih su uređeni prema bojama, crveni, žuti i bijeli, na jarkom

suncu, a iza njih su bile bogate livade tropsko zelene boje, glatko pokošene, ali

pune drveća koje je očito bilo pošteđeno zbog veličine, ljepote ili neobičnih oblika.

Bila su puna povijuša i lijana, te jedinstvenih biljaka Natala zvanih majmunska

užad; mali plavosivi majmun spuštao se pred Markom niz jednu od lijana i s

leđima povijenim poput mačkinih i visoko podignutim repom jurnuo preko

otvorenog prostora dok nije stigao do sljedeće nakupine drveća gdje je skočio na

najvišu granu i stao brbljati prema prolazećem automobilu. Mark je znao da je ovo

samo Courtnevjeva gradska kuća, a glavna obiteljska kuća nalazi se u Ladvburgu;

nije očekivao takvu raskoš. A, opet, zašto ne, naceri se suho, čovjek ima sve na

svijetu. On okrene glavu i pogleda natrag. Više nije vidio vrata, a ispred njega još

nije bilo traga od kuće. Bio je okružen fantastičnim krajolikom, poludivljim, a ipak

brižljivo održavanim, i sada je vidio razlog za rešetku na glavnom ulazu. Mala krda

polupripitomljene divljači pasla su kratku travu livade ili stajala i promatrala auto s

blagom radoznalošću. Vidio je graciozne zlatnosmeđe impale sa snježnim

trbusima i zavinutim rogovima, plave duikere velike poput foksterijera s

podignutim ušima i sjajnim očima; mužjak elanda s debelim zakrivljenim rogovima

na kratkoj teškoj glavi, s tijelom poput onoga u afrikanerskog bika s pedigreom.

On prijeđe niski most preko uskog dijela umjetnog jezera. Plavi cvjetovi vodenih

lotosa stajali su visoko iznad golemog zelenog lišća koje je plutalo na površini.

Njihov miris bio je lagan i sladak i i nostalgičan na toplim zraku, a tamna riblja

tijela plutala su u bistroj vodi ispod lišća. Na rubu jezera, crnobijela guska raširila

je krila raspona raširenih ljudskih ruku i gurala naprijed glavu s ružičastim kljunom

na zmijolikom vratu, prijeteći da će pobjeći zbog upada neznanca; a zatim,

predomislivši se, ponovno savije krila i mahne repom, te glasnim krikom izrazi

protest dok je Cadillac prolazio. Sada se kroz vrhove drveća vidio krov kuće s

ružičastim crjepovima, s tornjevima poput španjolske palače. Nakon zadnjeg

zavoja, pojavi se kuća. Pred njom je bio otvoreni cvjetnjak. Boje su bile tako žive i

koncentrirane da su bole oči, ublažene jedino visokim mlazovima vode koji su

šikljali iz fontana u sredini četiri okrugla jezerca obzidana kamenom. Vjetrić je

nosio kapljice poput dima preko cvjetnjaka, vlažeći cvijeće i pojačavajući boje.

Kuća je bila na dva kata, mjestimice s tornjevima koji su prekidali jedinstveni obris

i spiralnim stupovima poput šećernih štapića što su ukrašavali ulaz i držali donje

okvire prozora; bila je bijela i sijala na suncu poput bloka leda. Trebala je dati

utisak čvrstoće, ali dizajn je bio tako dobar da se činila poput francuskog kolača -

vesela i sretna kuća, Sagrađena u duhu ljubavi i zabave. Bogatašev poklon ženi

koju voli, jer ženski dodir bio je prisutan svuda; masa cvijeća, fontane, paunovi i

mramorni kipovi činili su se jedinim ispravnim dekorom za takvu zgradu. Mark

očarano doveze Cadillac do zadnjeg zavoja prilaza, i lagani ženski glasovi privuku

mu pažnju. Na kraju livada bili su teniski tereni na kojima su igrale žene, s bijelim

haljinicama koje su sijale na suncu, trčeći brzo i udarajući loptu. Njihovi glasovi i

smijeh bili su slatki i melodiozni na toplom tropskom prijepodnevu. Mark iziđe iz

auta i krene preko livade prema terenima. Druge ženske prilike, također u

bijelom, ležale su u ležaljkama u sjeni banyan drveća, promatrajući igru i ćaskajući

dok su ispijale pića iz dugih hladnih čaša, čekajući na red za igru. Nitko nije

primijetio Marka dok nije došao do skupine. «Hej, djevojke«, jedna od njih se brzo

okrene u ležaljci i Pogleda Marka pogledom koji se više nije dosađivao.

»Muškarac! Imamo sreće.« Ostale tri se odmah promijenile, reagirajući različito;

jedna naglasi svoju indiferentnost okrenuvši se na ležaljci, druga jednom rukom

povuče haljinu a drugom popravi kosu, vedro se smiješeći. Bile su mlade i vitke

poput mačaka, sjajne od zdravlja, s nepogrješivom aurom bogatstva i visokog

porijekla. «A koje je vaše zadovoljstvo, gospodine?», upita plavooka. Bilaje

najljepša od njih četiriju, s blijedom zlatnom kosom u aureoli oko male lijepe glave

s dobrim bijelim zubima. Mark se osjećao neugodno pod njihovim pogledima,

pogotovo kad se govornica okrenula na stolcu, polako prekriživši noge na drugu

stranu, dozvoljavajući Marku da vidi bijele svilene gaćice pod kratkom haljinom.

«Tražim gospođicu Storm Courtney.» «Bože», reče djevojka. «Svi žele Storm -

zašto niti jedan ne treba mene?» " «Storm!» Plavuša vikne prema terenu. Storm

Courtnev upravo je servirala, ali poziv je omete i ona pogleda prema djevojci.

Ugleda Marka i njezin izraz se ne promijeni, a pažnja joj se vrati igri. Ona visoko

baci loptu i zamahne prema njoj, fluidnim i kontroliranim pokretom. Reket oštro

udari, a pokret podigne njenu pamučnu haljinu visoko na bedra. Noge su joj bile

prekrasno isklesane, s vitkim člancima i blago istaknutim bokovima; koljena su bila

označena jedino simetričnim rupicama. Ona se lako okrene i dočeka lopticu u

povratku, duga tamna ruka bljesne punom brzinom i loptica munjevito odskoči od

reketa. Haljina joj se ponovno podigne i Mark se promeškolji, jer zemlja ispod

njega se ponovno zatresla. Vratila se do početne linije kratkim koracima tih dugih

nogu, s glavom zabačenom kako bi pratila visoku parabolu na plavetnilu neba.

Njena tamna kosa sijala je metalnim odsjajem poput krila sunčeve ptice dok je

procjenjivala svoj udarac, a zatim se pomakne njeno cijelo tijelo, sila se oslobodi u

tim lijepim nogama iz nkpetih butina pod lakom pamučnom haljinom, kroz uski

struk, uzduž mladih čvrstih leđnih mišića, te eksplodira kroz desnu ruku. Lopta

zazuji poput strijele, bljesne nisko iznad mreže i napravi bijeli oblak prašine kod

početne linije. «Previše dobro!», vikne njena protivnica očajno, a Storm se

nasmije, veselo i trijumfalno, te se vrati do ograde i uzme rezervne loptice iz jarka.

«O, Storm, gospodin je došao da te vidi.» Plavuša je ponovno pozove, a Storm

udari lopticu vrhom reketa i stranom stopala, gurnuvši je na teren, a zatim

uhvativši slobodnom rukom. «Da, Irene», odgovori ona lako. «Znam. To je samo

prodavač. Reci mu da čeka kod auta dok ne budem spremna za njega.» Više nije

pogledala Marka, i okrene se. »Četrdeset - nula», vikne veselo i otrči natrag do

početne linije. Njen slatki glas nije mogao ublažiti iznenadnu navalu bijesa koja

stisne Markovu čeljust. «Ako ste prodavača promrmlja Irene, «možete mi jednom

nešto prodati. Ali, sada, dragi, predlažem da učinite kako kaže Storm - inače čemo

imati predstavu. Kad je Storm došla do mjesta na kojem je čekao, bila je okružena

drugim djevojkama, kao princeze pratiteljicama, i on osjeti kako mu

neraspoloženje slabi. Može se oprostiti takvoj osobi, nekome tako kraljevskom,

lijepom i dragom - može joj se oprostiti sve. Stajao je pozorno, čekajući je, i shvati

koliko je visoka. Vrh njene sjajne glave sezao je gotovo do njegove brade. «Dobro

jutro, gospođice Courtnev. Dovezao sam vam novi Cadillac, i svi mi u Natal

Motorsu želimo vam mnogo veselja i zabave.« Bio je to mali govor koji je uvijek

izricao prilikom isporuke, i on ga izreče sa svom toplinom, šarmom i iskrenošću

koji su ga prije nekoliko mjeseci načini najboljim prodavačem. «Gdje su ključevi?«,

upita Storm Courtnev i prvi put ga izravno pogleda. Mark shvati da joj oči imaju

onu tamnu, gotovo crnu nijansu plavog poput generala. Nije bilo u pitanju tko joj

je otac. Ona ih otvori šire, i na suncu su poprimile boju poliranog safira ili

plavetnila Mozambičke struje na suncu. «U autu su», odgovori on, a glas mu je

zvučio čudno u vlastitim ušima, kao da dolazi iz daljine. »Uzmite ih», reče ona i on

osjeti kako se pokreće da je posluša. Zatim ga upozori nešto slično onom osjećaju

opasnosti koji je razvio u Francuskoj. Njen izraz bio je neutralan, potpuno nehajan,

kao da joj se ne da razgovarati s njime, kao da je to nevažan trenutak u inače

važnom toku događaja. Ipak, upozorenje je bilo jasno poput zvonjave zvona u

njegovoj glavi, i on vidje još nešto u njenim očima, nešto opasno i uzbudujuće

poput leoparda koji lovi u sjenama. Izazov, možda - i on iznenada shvati da kći

Seana Courtnevja ne bi mogla biti tako arogantna i gruba. Njen stav imao je neku

svrhu. On osjeti lakoću u umu, onu vrstu posebne ludosti koja tjera strah od

posljedica u trenutcima opasnosti i očajnih pothvata, i naceri joj se. Nije se morao

prisiliti, bilo je to prirodno, vražje i izazovno. »Sigurno, gospođice Courtnev.

Naravno, uzet ću ih, čim kažete molim.» Djevojke oko njih glasno uzdahnu i umire

se s očekivanjem i užitkom, a oči im se prikuju za lica Storm i Marka. «Reci molim

dobrom čovjeku, Stormy», reče Irene glasom kojim se razgovara s malom djecom i

svi se oduševljeno nasmijaše. Na trenutak nešto se zapali u njenim očima, nešto

oštro što nije bila ljutnja. Mark shvati važnost tog bljeska; iako nije točno znao

kakvu je emociju značio; zatim to nestane, a pojavi se pravi, neglumljeni bijes.

«Kako se usuđuješ?« Glas joj je bio dubok i drhtav, ali usne joj se stisnuše dok je

krv nestala iz njih. Bijes je bio previše brz, prejak za tu priliku, neprimjeren blagom

razgovoru, i Mark osjeti uzbuđenje što ju je uspio pogoditi tako duboko. «Udari

ga, draga», zadirkivala je Irene, i Mark na trenutak pomisli da bi ona to i mogla

učiniti. »Začepi svoja glupa usta, Irene Leuchars.» «Olala!» uživala je Irene.

«Bijes!» "t Mark se nehajno okrene i otvori vozačka vrata Cadillaca. «Kuda ideš?»

»Natrag u grad.« On upali motor i pogleda je kroz prozor. Nije bilo sumnje da je

ona najljepše biće koje je ikad vidio. Ljutnja joj je zacrvenjela obraze, a fina tamna

kosa na sljepoočicama bila je vlažna od igre. Bila je zalijepljena na glatkoj koži u

malim uvojcima. J? «To je moj auto!» »Poslat će vam nekog drugog, gospođice

Courtney, navikao sam poslovati s damama.» Opet provala uzdaha i kikota. «Oh,

pravi je!» Irene pljesne rukama, ali Storm se ne obazre na nju. «Moj otac će vas

otpustiti.« «Da, vjerojatno hoće», složi se on. Mark pomisli ozbiljno na to jedan

trenutak, a zatim klimne i pusti spojku. Pogleda u ogledalo kad je prošao prvi

zavoj, i svi su još stajali i zurili u njega, poput grupe mramornih kipova. «Nimfe

uznemirene Satirom« bio je odgovarajući naslov, pomisli on, i nasmije se,

nemirnog raspoloženja. «Isuse», šapne Dicky Lancome, skupivši obrve s užasom.

«Zašto si to učinio?» Polako zavrti glavom, čudeći se. «Bila je prokleto

nepristojna.« Dicky spusti ruke i zagleda se s užasom u njega. «.Ona je bila gruba

prema teb?.» O, Bože mislim da to ne mogu podnijeti. Ne shvaćaš li da bi trebao

biti zahvalan što je bila gruba prema tebi? Ne znaš li da ima na tisuće seljaka

poput nas koje čitavog života neće uvrijediti gospođica Storm Courtney?» «Nisam

to htio podnositi«, objasni Mark razumno, ali Dicky ga prekine. «Gledaj, stari,

naučio sam te svemu što sam znao, a ti još uvijek ne znaš ništa. Ne samo da to

podnosiš, nego, ako gospođica Courtnev izrazi želju da te šutne u tvoju glupu

guzicu, točan odgovor je: Naravno, gospođice, ali prvo da zamijenim hlače da si ne

zaprljate svoju lijepu nogu.« Mark se nasmije; njegovo nemirno raspoloženje je

slabilo, a Dickvjev izraz postao je ozbiljniji. «To je u redu, samo se dobro nasmij.

Znaš li što se dogodilo?« I prije no što je Mark mogao odgovoriti, on nastavi.

«Poziv s visoka, od samog predsjednika Odbora. Sef i ja jurimo kroz grad - strah,

očekivanje, oprezni optimizam - hoće li nas otpustiti, unaprijediti, čestitati nam na

mjesečnoj prodaji? I tamo je Odbor, cijeli Odbor, pazi, kao skup grobara koji su tek

saznali za otkriće Pasteurovog cjepiva...» Dicky stane, sjećanje je bilo prebolno, i

teško uzdahne. «Nisi joj stvarno rekao da kaže molim, zar ne?» Mark klimne. «Nisi

joj rekao da nije dama?» «Ne izravno«, protestirao je Mark. «Ali, implicirao sam

to.» Dickv Lancome pokuša obrisati lice jednom rukom, počevši od linije kose,

preko očiju, do brade. «Moram te otpustiti, znaš to, je li?» Mark ponovno klimne.

«Gledaj», reče Dickv, «pokušao sam, Mark, stvarno jesam. Pokazao sam im tvoje

rezultate, rekao sam im da si mlad, impulzivan - održao sam govor.» «Hvala,

Dicky.» «Na kraju govora gotovo su otpustili i mene.» «Nisi trebao izlagati svoj

vrat zbog mene.» «Bilo koga drugog - mogao si izabrati bilo koga drugog, stari,

mogao si udariti bojnika, poslati uvredljivo pismo kralju, ali zašto si se namjerio

baš na Courtneyje?» «Znaš što, Dicky?» Bio je njegov red da zavrti glavom.

»Sviđalo mi se to - sviđao mi se svaki trenutak.« Dickv glasno zastenje dok je vadio

svoju srebrenu kutiju za cigarete i nudio Marka. Zapalili su cigarete i nekoliko

trenutaka pušili u tišini. «I tako sam Otpušten?«, upita Mark na kraju. «To ti

pokušavam reći zadnjih deset minuta.« Mark počne čistiti svoje ladice, a zatim

stane i impulzivno upita. «Je li general. je li general Courtnev tražio moju glavu?«

«Nemam pojma, stari - ali, sigurno jest.« Mark je želio vjerovati da to nije bio

general. Bila bi to previše zlobna gesta od tako velikog čovjeka. Mogao je zamisliti

kako ulazi u salon s bičem. Čovjek koji bi se svetio za malo pokazivarije duha

mogao bi biti sposoban i za druge stvari - kao ubojstvo starca zbog njegove zemlje.

Pomisao se smuči Marku i on je pokuša potisnuti. «Pa, onda je bolje da ja

krenem.» «Žao mi je, staro momče.» Dicky ustane i ponudi mu ruku i reče s

neugodom. «Imaš li dovoljno novca? Mogu ti posuditi desetaka ako trebaš?«

«Hvala, Dicky, ali bit ću u redu.» «Gledaj», reče Dicky impulzivno, »Sačekaj mjesec

ili više, da se prašina slegne, a onda ponovno dođi k meni, ako ne pronadeš ništa

drugo. Pokušat ću te ponovno ubaciti kroz stražnja vrata - čak i ako te moramo

isplaćivati na izmišljeno ime.» «Zbogom, Dicky, i hvala za sve. Stvarno to mislim.»

«Nedostajat ćeš mi, staro momče. Drži glavu ispod bedema ubuduće, hoćeš li?»

Zalagaonica je bila u Soldiers Wayu, gotovo točno nasuprot željezničkoj stanici.

Prednja soba bila je mala i natrpana golemom količinom stvari vrijednih i

bezvrijednih, koje su ostavili ljudi tijekom godina. Bilo je melankolije medu

vješalicama sa starim haljinama za vjenčanje, u prašnjavim staklenim kutijama sa

starim vjenčanim prstenjem, ugraviranim satovima, kutijama za cigarete i

srebrenim pljoskama - sve su te stvari bile poklonjene s ljubavlju ili poštovanjem,

svaka sa svojom tužnom pričom. «Dvije funte», reče čovjek nakon što je jednom

pogledao odijelo. »Staro je samo tri mjeseca», reče Mark tiho. «A platio sam ga

petnaest.» Čovjek slegne, a metalne naočale mu kliznu s nosa. «Dvije funte»,

ponovi on i vrati naočale na nos palcem koji je izgledao siv i prašnjav poput

njegove robe. «U redu. A ovo?» On otvori malu plavu kutiju i pokaže brončani disk

u svili s veselom malom crvenobijeloplavom vrpcom. Vojna medalja za hrabrost

koja se dijeli dočasnicima i vojnicima. «Imam mnogo takvih - ne traže ih mnogo.»

Čovjek napući usne. »Dvanaest funta i deset šilinga.« reče. «Koliko ih čuvate prije

no što ih prodate?», upita Mark, neodlučan da se razdvoji od komada metala i

svile. «Čuvamo ih godinu dana.» Zadnjih deset dana stalne potrage za poslom

lišilo je Marka novca i hrabrosti. «U redu«, složi se. Zalagaoničar napiše karticu

dok je Mark hodao stražnjim dijelom lokala. Pronađe svežanj starih vojnih torba i

izabere jednu; bio je tu i stalak s puškama, većinom drevni Martiniji i Mauzeri,

veterani burskog rata - ali jedna se isticala medu njima. Drveni dio je bio gotovo

nov, a metal sjajan i gladak, bez ogrebotina i hrde, i Mark uzme oružje iz stalka, a

njegovi oblik i težina mu vrate stara sjećanja. On ih odgurne. Trebat će pušku

tamo gdje je išao, a bilo je razumno imati onu koju je dobro poznavao. Sudbina je

pred njega stavila P.14, i do vraga sa sjećanjima, odluči on. Otvori spremnik i digne

cijev prema svjetlu, zagledavši se u nju. Unutrašnjost je bila neoštećena, čista,

sjajna spirala, bez prljavštine. Netko je dobro brinuo o oružju. «Koliko?», upita

zalagaoničara, a čovjekove oči se pretvore u beživotne kamenčiće iza naočala. «To

je vrlo dobra puška», reče on. «I platio sam je mnogo. S njom ide i stotinu

metaka.» u Mark otkrije da je u gradu omekšao, noge su ga boljele nakon prvih

pet milja, a remeni puške i torbe urezali su mu se bolno u ramena. Prve noći legao

je kraj vatre i zaspao kao prebijen. Ujutro je zastenjao pri pokušaju da ustane,

noge i ramena bili su mu ukočeni. Prve milje šepao je poput starca, dok mu se

mišići nisu opustili, a do trenutka kad je stigao na vrh grebena i krenuo u obalne

nizine, bio je u redu. Držao se daleko od Anderslanda, prešavši rijeku pet milja

uzvodno. Odjeća, torba i puška bili su mu na glavi dok je hodao kroz plićak između

pješčanih sprudova, i gol se osušio na suncu, ispružen kao gušter na stijeni, prije

no što se ponovno obukao i krenuo na sjever. Trećeg dana naviknuo se na dugi

njišući lovački korak, a torba mu je bila lagana na leđima. Hod je bio težak, valoviti

nabori zemlje prisilili su ga na uspone i silaske, opterećujući svaki mišić, a gusto

bodljikavo raslinje tjeralo ga je da stalno zaobilazi i traži prolaz, gubeći vrijeme i

udvostručujući udaljenosti. Uz to, trava je bila suha i u sjemenu. Sjemenke su bile

oštre poput kopalja i lako su prolazile kroz vunene čarape do mesa. Morao je

stajati svakih pola sata da ih izvadi, ali ipak je tog dana prešao trideset milja. U

sumrak je prešao još jedan od bezbrojnih grebena. Udaljeno plavo tijelo Chakinih

Vrata gotovo se spojilo s večernjim oblacima. Te se noći ulogorio tamo,

rasprostrijevši ležaj na zemlji ispod trnovitog stabla akacije. Pojeo je govedinu i

kašu od kukuruza uz svjetlo vatre od drva akacije koje je gorjelo karakterističnim

bijelim plamenom i mirisalo na tamjan. General Sean Courtnev stajao je kod

teškog ormara od tikovine i ugraviranim staklenim ogledalima i srebrenim

tanjurima. U jednoj ruci je držao vilicu s drškom od slonovače, a u drugoj dugi

Sheffield nož. Pomoću noža je naglašavao poantu svojem počasnom gostu.

»Pročitao sam to u jednom danu, ostao sam budan do ponoći. Vjeruj mi, lan, to je

njegov najbolji rad do sada. Koliko istraživanja - izuzetno!« «Jedva čekam da

pročitam«, reče premijer, klimnuvši u znak priznanja autoru rada o kojem su

diskutirali. «Još je u rukopisu. Još nisam potpuno zadovoljan, treba još toga

popraviti.« Sean se vrati pečenju i vješto izreže pet tankih komada ružičaste

govedine obrubljene bogatom žutom masti. On vilicom podigne meso i prenese

ga do porculanskog tanjura Rosenthal, a Zulu sluga u bijelom kanza ogrtaču i

crvenom fesu odmah odnese tanjur do Seanovog mjesta na čelu dugog stola. Sean

odloži nož na stranu, obriše ruke u platnenu krpu, krene za slugom do stola i

sjedne. «Pitali smo se možeš li napisati kratki predgovor za knjigu, reče Sean dok

je podizao kristalnu čašu s crvenim vinom premijeru, a lan Christiaan Smith nagne

glavu na uskim ramenima u gotovo ptičjoj gesti. Bio je mali čovjek, a njegove ruke

bile su gotovo krhke; imao je izgled filozofa ili školarca kojem je pridonosila i lijepa

šiljasta brada. Ipak je bilo teško vjerovati da je mali. U njemu je bila vitalna snaga i

strašna prisutnost što je bilo u neskladu s prilično visokim glasom. «Malo stvari bi

mi pružilo toliko zadovoljstva. Počašćen sam.» Činilo se da je golem na svom

stolcu, takva je bila njegova snaga. «Ja sam počašćen«, pukovnik Garrick Courtnev

odgovori ozbiljno s druge strane stola, lagano se naklonivši - a Sean je s ljubavlju

gledao svojeg brata. «Jadni Garry», pomisli, a zatim osjeti krivnju. Ipak, činilo mu

se prirodnim razmišljati o njemu na takav način. Bio je slab i star, povijen, sijed i

isušen, pa se činilo da je manji od čovjeka nasuprot njemu. «Imaš li već naslov?»,

upita lan Smith. «Mislio sam je nazvati Mladi orlovi. Nadam se da to nije previše

melodramatično za povijest Kraljevskog zrakoplovstva.« «Nikako», suprotstavi mu

se Smith. «Mislim daje to izvrsno.« «Jadni Garry», pomisli Sean ponovno. Otkako

je Michael srušen, knjiga je ispunjavala strašnu prazninu koju je ostavila smrt

njegova sina; ali nije ga spriječila da ostari. Knjiga je bila spomenik Michaelu,

naravno, čin velike ljubavi - «Ova knjiga je posvećena satniku Michaelu Courtneyju

D. F. C, jednom od mladih orlova koji više neće letjeti.» Sean osjeti kako se budi i

njegova žalost i vidljivo se napregne da je potisne. Njegova žena vidjela je taj

napor, te mu uhvati pogled. Koliko dobro ga je poznavala nakon svih ovih godina,

kako je savršeno mogla čitati njegove osjećaje, pomisli ona dok mu se nasmiješila

sa simpatijom i vidje da je odgovorio, široka ramena su se ispravila, a brada

učvrstila dok joj se nasmijao. Ona odmah promijeni raspoloženje. »General Smith

obećao je prošetati se vrtdvima sa mnom poslije podne, Garry, i savjetovati me o

sadnji protea koje mi je donio s Table Mountaina. I ti si odličan botaničar. Hoćeš li

nam se pridružiti?« te «Kao što sam te upozorio, draga moja Ruth», reče lan Smith

svojim spremnim glasom, «ne vjerujem previše u njihov opstanak.« «Možda

Leucareroni», reče Garry, «ako nađemo hladno, suho mjesto.» «Da», složi se

general, i oni odmah započnu animiranu diskusiju. Učinila je to tako vješto daje

izgledalo da se uopće nije trudila. Sean zastane na vratima svoje radne sobe i

dugim pogledom obuhvati prostoriju. Kao i uvijek, osjeti zadovoljstvo pri ulasku u

svoje utočište. Staklena vrata bila su otvorena prema cvjetnim gredicama i

fontanama, ali debeli zidovi održali su sobu hladnom čak i u sredini dana. On priđe

do tamnog i masivnog stola koji je sijao čak i u prohladnom sumraku i spusti se u

ljuljačku, osjećajući kako se fina koža širi i popušta pod njegovom težinom.

Dnevna pošta bila je uredno složena kraj njegove ruke i on uzdahne kad ga,

unatoč selekciji u njegovom gradskom uredu, još uvijek čeka ne manje od

stotinjak omotnica. Odgađao je trenutak njišući se na stolcu i još jednom pogleda

sobu. Bilo je teško povjerovati da ju je dizajnirala i uredila žena osim ako to nije

bila žena koja voli i razumije svojeg čovjeka tako dobro da može predvidjeti svaki

njegov hir. Većina knjiga bila je uvezena u tamnozelenu kožu, a na rubovima su

imale zlatni list sa Seanovim grbom. Izuzeci su bile tri police visoke do stropa prvih

izdanja Afričkih tema. Prodavači u Londonu i Amsterdamu imali su otvorene ruke

u potrazi za tim blagom. Bila su tu prva potpisana izdanja Stanleva, Livingstonea,

Cornwallisa Harrisa, Burchella, Munroa i gotovo svakog drugog afričkog istraživača

ili lovca koji je napisao knjigu. Tamno drvo između polica bilo je ukrašeno slikama

ranih afričkih umjetnika; Bainesi su zračili poput bogatih dragulja svojim

raskošnim bojama i naivnim, gotovo djetinjastim prikazima životinja 1 krajolika.

Jedna od tih slika bila je u okviru od rodezijskog crvenog drva s ugraviranom

posvetom: «Mojem prijatelju Davidu Livingstoneu, od Thomasa Bainesa.» Te veze

s poviješću uvijek su zagrijale Seana; uživao je u njima. Debeli sagovi prigušili su

njene korake, ali laki parfem u zraku upozorio je Seana na njenu prisutnost i on

okrene stolac prema stolu. Stajala je kraj njega, vitka i uspravna poput djevojke.

»Mislio sam da šetaš s Garrvjem i lanom.» Ruth se nasmiješi, izgledajući mlada i

lijepa kao kad ju je vidio prvi put, prije mnogo godina. Hladnoća sobe sakrila je

male linije u kutovima njenih očiju i pramenove sijedog u tamnoj kosi povučenoj

sa sljepoočica i vezanoj vrpcom iza vrata. »Čekaju me, ali otišla sam na trenutak

da vidim imaš li sve što trebaš.« Ona mu se nasmiješi i odabere cigaru iz srebrene

kutije te je počne pripremati. »Trebat ću sat ili dva», reče on, gledajući gomilu

pošte. «Ono što ti zaista treba, Sean, jest pomoćnik.« Ona pažljivo odreže cigaru,

a on zastenje. «Ne možeš vjerovati tim mladim ljudima...», a ona se veselo

nasmije dok mu je stavljala cigaru u usta. »Zvučiš staro kao prorok.» Upali Vesta

upaljač i mahne da izvjetri sumpor prije no što će zapaliti vrh cigare.

»Nepovjerenje u mladost je znak starosti.« «S tobom kraj sebe, bit ću zauvijek

mlad», reče joj on; nakon svih tih godina još je bio nespretan s komplimentima.

Ona osjeti kako joj se srce nadima od ljubavi, znajući kakav napor to traži od

njega. Ona se brzo sagne i poljubi ga u obraz, a jedna od njegovih mišićavih ruku

ovije se oko njenog struka brzinom i snagom koja je iznenadi; bila je podignuta u

njegovo krilo. »Znaš što se događa s naprednim mladim damama - zar ne?» On joj

se naceri, a oči mu opako zasjaje. «Sean», reče ona glumeći užas. »Sluge! Naši

gosti!» Ona mu se istrgne iz zagrljaja s toplinom i vlažnošću njegovih poljubaca na

usnama, uz škakljanje brkova i ukus cigare, te popravi haljinu i kosu. »Ja sam

budala.« Ona tužno zavrti glavom. »Uvijek ti vjerujem.« Zatim se nasmiješiše

jedno drugom, na trenutak izgubljeni u svojoj ljubavi. »Moji gosti«, sjeti se ona

odjednom i ruka joj poleti do usta. i «Mogu li naručiti čaj za četiri sata? Popit

ćemo ga kod jezera. Krasan je dan.» Kad je Otišla, Sean je još jednu minutu zurio

za njom kroz prazna vrata. Zatim ponovno uzdahne, zadovoljno, i privuče hrpu

pisama. Radio je brzo, ali pažljivo, zapisujući upute na podnožju svake stranice,

potpisujući ih s inicijalima S. C. «Ne! ali recite im ljubazno, S. C.» «Dajte mi cifre od

prošlogodišnje prodaje - i odgodite sljedeću pošiljku. S. C.» «Zašto je to došlo

meni? Pošaljite Barnesu. S. C.» «Slažem se. S. C.» «Atkinsonu na komentare,

molim, S. C.» Teme su bile različite kao i pisci - političari, financijeri, nabavljači,

stari prijatelji, kockari, prosjaci - svi su bili tu. On okrene zapečaćenu omotnicu i

zagleda se u nju na tren, ne prepoznajući ime i razlog pisma. «Mark Anders, Natal

Motors, West Street, Durban.» Bilo je napisano rukopisom koji je bio tako hrabar

da ga nitko nije mogao zamijeniti za ičiji drugi do njegov, i on se sjeti slanja pisma.

Netko je napisao na omotnici: «Ostavljeno - nema adrese vraća sepošiljatelju.»

Sean uhvati cigaru kutom usta i otvori omotnicu srebrenim nožićem. Pozivnica je

imala grb regimente. Zapovjedni pukovnik i časnici konjanika Natala pozivaju

Marka Andersa na večeru regimente koja će se održati u Staroj tvrđavi... Sean je

napisao dječakovo ime u praznom prostoru, a na kraju: «Pokušaj doći. S. C.» Sada

se vratila, i Sean se namršti. Kao i uvijek, bio je nestrpljiv i frustriran čak i na

najmanje odlaganje svojih planova. Ljuto baci pozivnicu i omotnicu u košaru,

promašivši je; papiri padnu na pod. I sam se iznenadi kako mu se raspoloženje

promijenilo nastavio je raditi, ali sada je bio ljut i njegove upute postale su oštre.

»Čovjek je budala, lopov ili oboje - ni pod kojim okolnostima neću ga preporučiti

za tako važan položaj, unatoč njegovim obiteljskim vezama. S. C.» Nakon još

jednog sata, završio je, a soba je bila puna dima. On se zavali u stolac i rastegne

pohotno poput starog lava, a zatim pogleda na zidni sat. Bilo je pet minuta do

četiri i on ustane. Pozivnica na podu ponovno privuče njegovu pažnju i on se brzo

sagne i pokupi je, čitajući ponovno dok je prelazio sobu, lupkajući kartonom u dlan

dok je teško odšepao na sunce, preko širokih travnjaka. Sjenica je bila sagrađena

na umjetnom otoku u sredini jezera s uskim prolazom do travnjaka. Seanova

obitelj i gosti već su bili okupljeni, sjedeći oko stola u sjeni pod krovom sjenice

ukrašenim metalnim rezbarijama i karnevalskim bojama. Jato divljih pataka već se

skupilo oko malog otoka, kvačući glasno ne bi li dobile komade biskvita ili torte.

Storm Courtnev vidje oca kako dolazi preko livade i uzbuđeno cikne, skoči od stola

i potrči niz mostić pred njega da ga stigne prije no što dođe do jezera. On je lako

podigne, kao da je još dijete, a kad ju je poljubio, ona udahne njegov miris. Bio je

to jedan od najboljih mirisa njenog postojanja, poput mirisa kiše na vrućoj suhoj

zemlji, ili konja, ili mora. Imao je poseban miris poput stare polirane kože. Kad ju

je spustio, ona ga uzme za ruku i stisne se uz njega, uskladivši svoj lagani korak s

njegovim šepanjem. «Kako je prošao tvoj poslovni sastanak?», upita on, gledajući

njenu sjajnu glavu, a ona okrene oči i divlje se namršti. «On je vrlo

reprezentativan mladi čovjek», reče joj Sean mrko. »Izvrstan mladić.» «O, tata,

kad ti to kažeš, to znači daje slaboumni dosadnjaković.» «Mlada damo, želio bih te

podsjetiti da je on Rhodesov Stipendist, a njegov otac je vrhovni sudac.» «O, znam

ja sve to - ali, tata, jednostavno nema ono nešto!» Čak i Sean je na trenutak

izgledao zbunjeno. «A što je to nešto, ako smijem pitati?« «To je nedefinirano«,

reče mu ona ozbiljno, «ali ti to imaš. Ti imaš najviše toga od svih ljudi koje znam.»

» Nakon te izjave, svi Seanovi očinski savjeti i riječi neodobravanja nestali su

poput selećih lastavica i on joj se naceri, tresući glavom. «Ne vjeruješ da ću

stvarno progutati svu tu meku sapunicu, zar ne?» «Nećeš vjerovati, tata, ali Payne

Bros ima dvanaest pravih modela Patou Couture - apsolutno su ekskluzivni - a

Patou je sada glavna stvar...» «Žene u divljim, barbarskim bojama, izludene od

onih makijavelističkih, pokvarenih čudovišta u Parizu», promrmlja Sean, a Storm

se oduševljeno nasmije. «Strašan si, tata», reče mu ona. «Irenin otac rekao joj je

da može kupiti jednu - a gospodin Leuchars je samo trgovac!« Sean žmirne na taj

opis jedne od najvećih uvozničkih kuća u zemlji. «Ako je Charles Leuchars trgovac -

što sam onda ja?», upita radoznalo. «Ti si plemić, ministar krune, general, heroj - i

najveća faca na svijetu.« «Shvaćam», nije mogao da se ne nasmije: «Moram

održati svoj imidž. Reci gosp. Payneu da mi pošalje račun.» Ona ga ponovno zagrli,

ekstatično, i tada prvi put primijeti pozivnicu u njegovoj ruci. «O», uzvikne,

«pozivnica!» «Ne za tebe, djevojko«, upozori je on, ali ona je uzme iz njegove ruke

i lice joj se promijeni kad je pročitala ime. Iznenada zašuti i smiri se. «Šalješ

pozivnicu tom - prodavaču!« On se ponovno namršti, a raspoloženje mu se

promijeni. «Ja sam je poslao. Vratila se. Otišao je, bez nove adrese.» «General

Smith čeka na razgovor s tobom.« Ona s naporom vrati osmijeh i poskoči kraj

njega. «Idemo.» »Ozbiljno je, stari Seane. Organizirani su, i nema sumnje da traže

direktan sukob.« lan Christiaan Smith smrvi biskvit medu Prstima i baci ga

patkama. Bučno su kvakale, roneći za komadićima i lepršajući krilima po vodi. i

«Koliko bijelih radnika će zamijeniti?«, upita Sean. «Dvije tisuće, u početku«, reče

mu Smith. »Vjerojatno četiri, sve u svemu. Ali, ideja je učiniti to postupno, kako se

crnci obučavaju za rad da ih zamijene.« »Dvije tisuće«, reče Sean, zamislivši žene i

djecu - stare majke, nemoćne. Dvije tisuće radnika bez posla predstavljalo je

mnogo patnje i bijede. «To ti se ne sviđa, kao ni meni.» Mali promućurni čovjek

čitao je njegove misli, njegovi protivnici nisu ga bez razloga zvali «lukavi» ili

»prefrigani« Iannie. »Dvije tisuće nezaposlenih je ozbiljna stvar«, on značajno

zastane. »Ali, naći ćemo im drugi posao. Očajnički trebamo ljude na prugama i

drugim projektima poput irigacijske sheme VaalHarts.« »Tamo neće zarađivati

toliko koliko zarađuju u rudnicima«, istakne Sean. «Ne», reče lan Smith

zamišljeno. »Ali, trebamo li zaštititi prihod dvije tisuće rudara po cijenu zatvaranja

rudnika?« »Valjda nije tako kritično?«, namršti se Sean brzo. »Predsjednik

rudarske komore uvjerava me da jest - a pokazao mi je i brojke koje podržavaju

njegov stav.« Sean zavrti glavom s nevjericom i nezadovoljstvom. I on je nekada

bio vlasnik rudnika - i znao je probleme troškova i način na koji se brojke mogu

namjestiti. «I ti znaš, stari Seane, posebno ti - koliko drugih ovisi o tim rudnicima

zlata.« Bilaje to izazovna izjava, oštra poput skalpela. Prošle godine, prvi put,

prodaja drva iz Seanovih pilana rudnicima zlata u Transvaalu prešla je dva milijuna

funta sterlinga. Mali general znao je to vrlo dobro. »Koliko ljudi je zaposleno u

Pilanama Natal, dvadeset tisuća?« »Dvadeset četiri tisuće«, odgovori Sean kratko,

podignute obrve, a premijer se blago nasmiješi prije no što će nastaviti. »Tu su i

druge stvari, stari prijatelju - o kojima smo raspravljali prije. Tada si mi ti rekao da

nacija, da bi uspjela na duge staze, mora stvoriti partnerstvo crnih i bijelih ljudi, a

bogatstvo mora biti podijeljeno prema sposobnostima, a ne boji kože - zar ne?»

«Da», složi se Sean. «Tada sam ja rekao da moramo ići polako u tom smjeru, a

sada ti oklijevaš.« »Također sam ti rekao da je mnogo malih koraka bolje nego

nekoliko velikih načinjenih pod pritiskom, s assegaijetn pod rebrima. Rekao sam,

Iannie, da se moramo naučiti savijati kako se nikada ne bismo slomili.» Janie

Smith ponovno pogleda patke; obojica su ih rastreseno promatrali. «Hajde,

Iannie», reče Sean konačno. »Spomenuo si druge razloge. Ovi koje si mi dao, dobri

su, ali ne tako hitni, a ja znam da si dovoljno dobar političar da najbolje čuvaš za

kraj.» Iannie se oduševljeno nasmije, gotovo zakikoće, i nagne da potapše

Seanovu ruku. «Znamo se predobro.« »Trebali bismo se znati», nasmiješi mu se

Sean. »Dovoljno smo se međusobno borili.« Oboje se uozbilje na spomen tih

strašnih dana građanskog rata. «A imali smo istog učitelja, Bog ga blagoslovio.«

»Bog ga blagoslovio«, reče lan Smith i oni se prisjete na trenutak tog kolosa Louisa

Bothe, ratnika i državnika, graditelja saveza, i prvog premijera nove nacije.

»Hajde«, inzistirao je Sean. «Koji je tvoj drugi razlog?« »To je potpuno

jednostavno. Trebamo odlučiti tko će vladati. Izabrani predstavnici ljudi, ili mala

nemilosrdna banda avanturista koji se nazivaju vode trgovačkog sindikata,

predstavnici organiziranog rada - ili jednostavno internacionalni komunizam.«

»Grubo rečeno.« »Ozbiljno je, Seane. Vrlo ozbiljno. Imam podatke od

obavještajne službe koje ću izložiti prije prvog sastanka Vlade kad se okupi

Parlament. Međutim, htio sam o tome razgovarati osobno s tobom prije tog

sastanka. Trebam tvoju podršku, stari Seane. Trebam te na tom sastanku.« »Reci

mi», reče mu Sean. »Prvo, znamo da se naoružavaju modernim oružjem i da

obučavaju i organiziraju rudare u komandose.« lan Smith govorio je brzo gotovo

dvadeset minuta, a kad je Završio, pogleda Seana. «Pa, stari prijatelju, jesi li uz

mene?» Sean je blijedo gledao u budućnost, vidjevši zemlju kojifeje volio još

jednom razderanu mržnjom i bijedom civilnog rata. Zatim uzdahne. t «Da», klimne

teško, «s tobom sam, i evo ti ruke.» «Ti i tvoja regimenta?«, lan Smith prihvati

njegovu veliku koščatu ruku. «Kao ministar Vlade i kao vojnik?« «Oboje», složi se

Sean. «Sve do kraja.» Marion Littlejohn pročita Markovo pismo, sjedeći u

uredskom toaletu, zaključanih vrata, ali njena ljubav nadilazila je okruženje,

unatoč grgljanju vode u cisterni iznad njene glave. Pročitala ga je dva puta,

zamagljenih očiju, s nježnim smiješkom na usnama, a zatim poljubi njegovo ime

na zadnjoj stranici i pažljivo ga presavije i stavi natrag u omotnicu, otvori haljinu i

stavi ga medu punačke male grudi. Tamo se prilično isticalo kad se vratila u glavni

ured; nadzornik pogleda iz svojeg staklenog ureda i značajno pogleda na sat. U

registraturi je postojalo nepisano pravilo da svaki zov prirode mora biti obavljen

brzo, i da ne smije zauzimati više od četiri minute radnog dana. Ostatak dana

vukao se bolno za Marion, i dodirivala je kvrgu medu grudima svakih nekoliko

minuta, potajno se smiješeći. Kad je radno vrijeme konačno završilo, ona požuri

niz Main Street i stigne bez daha baš kad je gospođica Lucy zatvarala vrata svojeg

dućana. «Oh, jesam li zakasnila?« «Udi, Marion, draga - a, kako je tvoj mladić?«

»Dobila sam danas pismo od njega«, objavi ona ponosno, a gospođica Lucy klimne

svojim srebrenim uvojcima i pogleda je kroz svoje naočale sa srebrenim okvirima.

«Da, poštar mi je rekao.« Ladvburg nije bio tako velik grad da ljudi nisu mogli

pratiti intimne stvari svojih sugrađana. «Kako je on?» Marion je brbljala, crvena i

sjajnih očiju, dok je pregledavala četiri kompleta irskih platnenih plahta koje joj je

čuvala gospođica Lucyi «Krasne su, draga, stvarno se možeš ponositi njima.

Napravit ćeš dobre sinove na njima.» Marion ponovno pocrveni. «Koliko vam još

dugujem, gospođice Lucy?» «Da vidimo, draga - već si platila dvije funte i šest

penija...« Marion otvori torbicu i pažljivo prebroji novac, a zatim, nakon mentalne

borbe, donese odluku i stavi pola zlatnika na pult. «Ovako ostaje još manje.»

Oklijevala je, zacrvenjevši se opet, a zatim reče, «Mislite li da bih sada mogla uzeti

jedan par? Htjela bih početi s vezom.» »Naravno, dijete», složi se Lucy. «Već si

platila tri. Otvorit ću paket.» Marion i njena sestra Lvnette sjedile su jedna do

druge na sofi. Svaka je počela s jedne strane plahte i njihove glave bile su nagnute

nad njom, a igle su im radile podjednako zaposleno kao i jezici. «Marka su

izuzetno zanimali članci o Dirku Courtnevju koje sam mu poslala i kaže da će gosp.

Courtnev imati značajno mjesto u knjizi...« Na drugoj strani sobe, Lynin muž radio

je na nekim pravnim dokumentima raširenim po stolu. Nedavno je nabavio lulu i

ona je tiho grgljala pri svakom njegovom udahu. Kosa mu je bila namazana

briljantinom i glatko počešljana, s ravnim razdjeljkom točno po sredini. «O,

Peter», reče Marion iznenada, prestavši raditi, a lice joj se osvijetli. «Imam odličnu

ideju.» Peter Botes podigne pogled s papira s laganim mrštenjem čovjeka

prekinutog u poslu glupim ženskim brbljanjem. »Napravio si toliko posla za gosp.

Courtnevja u banci. Čak si bio i u velikoj kući, zar ne? Čak te pozdravlja na ulici -

vidjela sam to.» Peter važno klimne, puckajući lulu. «Da, gosp. Čarter je često

govorio da se sviđam gosp. Courtnevju. Mislim da ću u budućnosti sve više raditi

za njega.» «O, dragi, mogao bi razgovarati s gosp. Courtnevjem i reći mu da Mark

piše knjigu o Ladvburgu i da je vrlo zainteresiran za gosp. Courtnevja i njegovu

obitelj...« «Možda bude polaskan što je u Markovoj knjizi - molim te, znam da će

te gosp. Courtnev slušati. Možda mu se svidi ideja i to će ti koristiti.» Peter se

zamisli, važući pažljivo vrijednost impresioniranja žena svojom važnošću i strašne

mogućnosti razgovaranja s Dirkom Courtnevjem. Misao ga je plašila. Dirk

Courtnev ga je užasavao i u njegovoj prisutnosti je poprimao pokorne manire, što

je i bio, shvaćao je, razlog što Courtnev voli raditi s njim. Naravno, također je bio i

vrlo temeljit pravnik, ali glavni razlog je bio njegov stav poštovanja, gosp.

Courtnev je volio da ga podređeni poštuju. «Molim te, Peter, Mark će imati

mnogo problema s tom knjigom. Moramo mu pokušati pomoći. Upravo sam rekla

Lvnette da je uzeo mjesec dana dopusta kako bi otišao u ekspediciju do Chakinih

Vrata, da prikupi činjenice za knjigu.» «Ide do Chakinih Vrata?», Peter se

zainteresira i izvadi lulu iz usta. «Zbog čega? Tamo nema ničeg osim divljine.«

«Nisam sigurna», prizna Marion, a zatim brzo reče: «Ali, važno je za knjigu.

Moramo mu pokušati pomoći.» «Što točno želiš da pitam gosp. Courtneyja?»

«Zamoli ga da primi Marka i da mu ispriča svoju životnu priču vlastitim riječima.

Zamisli kako će to izgledati u knjizi.« Peter proguta slinu. «Marion, gosp. Courtnev

je zaposlen čovjek, ne može...» «O, molim te.» Marion skoči i prijeđe sobu da

klekne kraj njegovog stolca. «Lijepo te molim, za mene.» «Pa», promrmlja on,

«spomenut ću mu to.» Peter Botes stajao je poput stražara kraj čelne fotelje

dugog ormolu stola, saginjući se ukočeno u struku samo kad je trebao okrenuti

stranicu. «...i ovdje molim, gosp. Courtney.» Veliki čovjek u fotelji bezbrižno se

potpisivao na dokumente jedva ih gledajući, bez prekida razgovora s drugim

mod;erno odjevenim ljudima za stolom. Oko Dirka Courtnevja bio je jak parfem i

nosio ga je s dostojanstvom kaputa konjaničkog časnika, a Peter ga je uzalud

pokušavao identificirati. Morao je biti strašno skup, ali bio je to miris uspjeha i on

odluči nabaviti jednu bočicu, što god to bilo. «...i ovdje, molim, gospodine.«

Primijetio je iz blizine kako se kosa Dirka Courtnevja sjajila i bila duha na

sljepoočicama, bez briljantina, uvijena u zulufima. Peter će isprati briljantin iz

svoje kose noćas, odluči, i pustiti je da još malo naraste. «To je sve, gosp.

Courtnev. Sutra ću vam poslati kopije.» Dirk Courtnev klimne bez gledanja i

ustane, odgurnuvši stolac. «Pa, gospodo, obrati se ljudima, «ne bismo trebali

pustiti dame da čekaju.» Svi se nasmijaše s požudnim iščekivanjem, a oči su im

sijale poput očiju lavova u kavezu u vrijeme hranjenja. Peter je slušao detalje o

zabavama koje je Dirk Courtnev održavao u Great Longvroodu, svojoj velikoj kući.

Bilo je tamo kockanja za velike uloge, ponekad pseće borbe - dvije životinje u rupi

koje se međusobno komadaju, ponekad borbe pijetlova, uvijek žene - žene

dovedene u zatvorenim vozilima iz Durbana ili Johannesburga. Žene iz velikog

grada - Peter osjeti kako mu se tijelo pokreće na tu pomisao. Na zabave su

primani ljudi s utjecajem, bogatstvom, važni ljudi, a tijekom vikenda su zemljište

čuvali nasilnici Dirka Courtnevja. Peter je ponekad sanjao da ga pozovu na te

zabave, da sjedi za zelenim stolom nasuprot Dirku Courtnevju i nehajno si privlači

šarenu hrpu žetona od slonovače, sa skupom cigarom u ustima, ili se zabavlja

među svilom i glatkim bijelim udovima - čuo je za plesačice, lijepe žene koje su se

skidale dok su plesale ples Sedam velova i završavale gole kao od majke dok su

ljudi urlali. Peter se trgne zamalo prekasno. Dick Courtnev bio je na drugoj strani

sobe, vodeći goste, nasmijan i šarmantan, s bijelim zubima na tamnom licu. Sluga

je stajao spreman s njegovim kaputom, šoferi su čekali s limuzinama na ulici ispod

njih - da ih odvedu u područja o kojima je Peter mogao samo spekulirati,

zamišljajući erotične detalje. On brzo pojuri za njim, nervozno mucajući. «Gosp.

Courtnev, imam osobni zahtjev.« «Dodi, Charles», Dirk Courtnev nije ga pogledao,

već nasmiješeno stavi prijateljsku ruku na rame jednog od gostiju. «Vjerujem da si

bolje sreće nego zadnji put, mrzim uzimati novac prijateljima.« «Sestra moje žene

ima zaručnika, gospodine«, Peter je očajno mucao. «Piše knjigu o Ladvburgu i htio

bi uključiti vaša osobna iskustva...« »Alfred, hoćeš li se voziti s Charlesom u prvom

autu?« Dirk Courtnev zakopči kaput i popravi šešir, počevši se okretati prema

vratima. Lagano mrštenje bilo je sve čime je pokazao nestrpljenje zbog Peterove

drskosti. «On je odovud«, Peter se gotovo rasplakao od neugode, ali nastavi, «s

dobrim ratnim dosjeom, možda se sjećate njegovog djeda Johna Andersa...«

Čudan izraz pojavi se na licu Dirka Courtnevja i on se okrene polako i prvi put

pogleda Petera. Njegov izraz ga prestravi, Peter nikada prije nije vidio takvu

goruću zlobu, takvu nemilosrdnu okrutnost na ljudskom licu. To je trajalo svega

trenutak - a onda se čovjek nasmiješi. Bio je to takav osmijeh šarma i prijateljstva

da se Peteru zavrti od olakšanja. «Knjiga o meni?« Uzme Peterovu ruku iznad

lakta u prijateljskoj gesti. «Reci mi više o tom mladiću. Pretpostavljam da je

mlad?» «O, da, gospodine, vrlo mlad.« «Gospodo.» Dirk Courtnev nasmiješi se

svojim gostima. «Mogu li vas zamoliti da krenete bez mene. Uskoro ću stići. Vaše

sobe su spremne, i molim vas, nemojte me čekati da se počnete zabavljati.« Još

uvijek držeći Peterovu ruku, on ga odvede u golemu dvoranu i posjedne u jednu

od fotelja kod kamina. «A sada, mladi gospodine Botes, jeste li za čašicu

brandvja?« Peter ga je promatrao kako mu toči piće vlastitim rukama, velikim

snažnim rukama pokrivenim finom crnom dlakom, s dijamantom na prstu veličine

zrelog graška. i Sa svakim korakom naprijed, Marku se činilo da se veliki bastioni

Chakinih Vrata postupno mijenjaju, od plavih obrisa u daljini do jasno vidljivih

stijena. Dvije litice bile su gotovo identične, svaka visoka tisuću stopa, s klisurom

između sebe kroz koju je rijeka Bubezi tekla u priobalne nizine Zululanda, a zatim

zavijala niz stotinu dvadeset milja u labirintu močvara i laguna, te šuma mangrove,

prije no što će konačno proći kroz uska vrata plimnog estuarija. Ušće je disalo s

plimom, a struja je nosila mrlje sive vode daleko u plavetnilo Mozambičke struje,

mrlje koje su bile u oštrom kontrastu s bijelim pjeskovitim obalama što su se

pružale tisuću milja na sjever i jug. Ako bi čovjek slijedio tok rijeke Bubezi do

Chakinih Vrata, kao što su Mark i starac radili prije, izišao bi u široki bazen zemlje

ispod glavnog grebena. Ovdje, u gustim šumama, Bubezi se dijelila na dva dijela,

Bijeli Bubezi koji je padao u nizovima katarakta i vodopada niz greben

kontinentalnog štita - i Crveni Bubezi, koji je tekao na sjever slijedeći liniju

grebena do još gustih šuma i otvorenih travnatih savana, dok konačno nije tvorio

granicu prema portugalskoj koloniji Mozambik. U sezonama poplave u ljetno

doba, ta rijeka nosila je erodirani laterit duboko u Mozambik, zbog kojeg je

postajala krvavo crvena, pulsirajući poput žive arterije, zasluživši svoje ime, Crveni

Bubezi. Bubezi je bila riječ Zulua za lava, i Mark je zaista na njenim obalama ulovio

svojega prvog lava, pola milje od razdvajanja u dvije rijeke. Bilo je gotovo podne

kad je konačno stigao do rijeke na mjestu gdje je izlazila iz klisure između litica.

Posegne za satom da provjeri vrijeme i zaustavi se. Ovdje se vrijeme nije mjerilo

metalnim kazaljkama, nego prolaskom sunca i vječnom smjenom godišnjih doba.

On spusti torbu i nasloni pušku na stablo; gesta mu se učini simboličnom. S

težinom na njegovim ramenima, nestala je i tamna težina na njegovom srcu. On

pogleda litice koje su ispunjavale pola neba nad njime, izgubljen u

strahopoštovanju, kao prvi put kad je vidio zidine crkve Henrva VIII. u

Westminsterskoj opatiji. Stupovi stijena isklesani tijekom povijesti vjetrom,

suncem i vodom, imali su istu tu prozračnu gracioznost, ali i slobodu linija kojima

nije upravljalo neko striktno pravilo ljudske vizije ljepote. Litice su bile obojene

lišajevima, briljantnim mrljama crvenog, žutog i srebrenosivog. U pukotinama i

procjepima na stijenama raslo je malo drveće; na stotinu stopa od drugih stabala,

bilo je deformirano i osakaćeno silama prirode kao da su ih uređivali japanski

majstori bonsaija i izvijali su se u nemogućim kutovima od litice, tražeći granama

zrake sunca. Stijene ispod nekih uskih rubova bile su zamrljane urinom i izmetom

hidraksa, planinskih zečeva, koji su izlazili iz svake rupe na litici. Sjedeći u

pospanim redovima na samom rubu ponora, sunčali su svoja mala debela tijela i

žmirkali prema sitnoj prilici čovjeka u dubini klisure. Mark je promatrao široko

kruženje lešinara koji je lebdio i hvatao zračne struje iznad litice, pružajući svoje

pandže kad je sletio prema gnijezdu na stotinu pedeset stopa iznad rijeke,

savijajući krila na leđima i saginjući se u tipični položaj lešinara s isturenom

glavom, dok je hodao postrance obodom gnijezda od grana i štapova ugrađenih u

kamen. Iz tog kuta Mark nije mogao vidjeti ptiće u gnijezdu, ali jasno je prepoznao

pokrete ptice koja povraća trulo meso za svoje mladunče. Postupno, na Marka se

spusti osjećaj mira, poput plašta, i on sjedne leđima naslonjen na deblo; polako,

bez žurbe, odabere i upali cigaretu, uvuče dim, a zatim ga polako ispusti kroz nos,

promatrajući plave pramenove kako se uzdižu na lijenom zraku. Pomisli da je

najbliže ljudsko biće udaljeno sigurno barem četrdeset milja, a najbliži bijelac

gotovo stotinu - i ta misao bila je neobično utješna. Čudio se kako su na ovom

mjestu sitne ljudske borbe izgledale beznačajne, u tome golemom djevičanskom

svijetu. On iznenada pomisli kako bi svi ljudi, čak i oni koji znaju samo napučene

gradske mravinjake, trebali doći na ovo mjesto, makar i kratko, i vratiti se svojim

životima pročišćeni i osvježeni; možda bi onda njihove borbe bile manje okrutne,

usklađenije s vječnom ravnotežom prirode. Iznenada zastenje, a njegovo

raspoloženje se rasprši zbog gorućeg uboda u vrat ispod uha, i on se pljusne

otvorenim dlanom po njemu. Mali leteći kukac bio je omamljen, previše tvrd da bi

bio zdrobljen, čak i tako jakim udarcem. On padne u Markovo krilo i on ga podigne

palcem i kažiprstom, znatiželjno ga ispitavši, jer prošlo je mnogo godina otkako ga

je vidio zadnji put. Cece muha je malo veća od kućne muhe, ali ima vitkije tijelo s

prozirnim krilima punim smeđih žilica. »Spasitelj Afrike«, nazvao ju je jednom

starac i Mark ponovi riječi naglas i zdrobi je između prstiju. Ona prsne u tekućoj

eksploziji krvi koju je posisala iz njegovog vrata. Znao je da će ugriz nateći i

pocrvenjeti, a svi sljedeći ugrizi će reagirati na sličan način, dok mu tijelo brzo ne

razvije imunitet. Za tjedan dana neće niti primjećivati njihove ubode, a ugriz će

biti manje neugodan od komarčevog. «Spasitelj Afrike«, rekao mu je starac. «Taj

mali vrag je spasio zemlju da je ne pregaze domaće životinje. Prvo stoka, a nakon

toga plug, a nakon toga gradovi i željezničke pruge.« Starac je polako žvakao

duhan, poput bika, na svjetlu logorske vatre, lica skrivenog obodom šešira.

»Jednoga dana pronaći će način da je ubiju ili će izliječiti bolest spavanja - naganu

- koju ona prenosi. Tada će Afrika kakvu znamo nestati, dečko.» On ispljune

duhanski sok u vatru. «Kakva će Afrika biti bez svojih usamljenih mjesta i divljači?

Čovjek se mirno može vratiti u London.« Promatrajući novim očima i s novim

razumijevanjem veličanstvenu šumu oko sebe, Mark u svojoj mašti vidje kako bi

stvari mogle izgledati bez tih sitnih čuvara; posječene šume, očišćena zemlja,

otvorene ravnice s niskom travom i tragovima stoke, otvoreni Čirevi erozije tla,

rijeke uništene krvarećom zemljom i ljudskom prljavštinom. Izlovljena divljač -

zbog mesa i zbog izravne zamjene za domaće životinje. Za Zulue, stoka je

bogatstvo, bila je bogatstvo tisućama godina, i oni su išli za svojim krdima gdje

god bi ona mogla živjeti. Ipak, bilo je ironično što divljina ima još jednog čuvara,

osim krilatih legija, a to su Zului. Chaka, veliki kralj Zulua, došao je ovamo prije

mnogo vremena. Nitko nije znao kada, jer Zului ne mjere vrijeme kao bijeli ljudi,

niti bilježe povijest pisanim riječima. Starac je ispričao Marku priču, govoreći na

Zulu jeziku, koji je bio prikladan za takvu priču, a njegov stari Zulu oružar slušao je

i klimao s odobravanjem, ili ispravljao činjenice; povremeno bi progovorio

nadugačko, ukrašavajući neki dio legende. U tim danima, ovdje je živjelo malo

pleme lovaca i sakupljača divljeg meda, pa su se nazivali Invosi, pčele. Bili su

siromašni ljudi, ali ponosni, i odupirali su se moćnom kralju i njegovom

nezasitnom apetitu za moći i osvajanjem. Pred njegovim brojnim impijima povukli

su se u prirodnu tvrđavu sjeverne litice. Prisjetivši se priče, Mark podigne pogled

prema liticama preko rijeke. Tisuću dvije stotine muškaraca, žena i djece popeli su

se jedinim uskim putom do vrha, a žene su nosile hranu na glavama u dugoj

tamnoj koloni uz zid stijene. Pobjegli su u svoje utočište. S vrha su poglavica i

njegovi ratnici izazivali kralja. Chaka je izišao sam i stao ispod brda, visoka i vitka

prilika, strašna u snazi svoje mladosti i veličanstvenosti svoje prisutnosti. «Sidi,

poglavice, primi kraljev blagoslov i ostani poglavica pod suncem moje ljubavi.«

Poglavica se nasmiješi i vikne svojim ratnicima oko sebe. «Čuo sam babuna kako

laje!» Njihov smijeh odjekne od litica. Kralj se okrene i vrati se do svojih impija koji

su čekali u redovima, njih deset tisuća. Chaka je u noći odabrao pedeset ljudi,

zovući svakog imenom. One velikog srca i strašne reputacije. Jednostavno im je

rekao: «Kad mjesec side, djeco moja, popet ćemo se na liticu iznad rijeke», i

nasmije se svojim dubokim smijehom, koji je mnogima bio zadnje što su čuli na

ovom svijetu. «Jer, nije li nas taj mudri poglavica nazvao babunima - a babun se

penje gdje se čovjek ne usuđuje.» Stari oružar pokazao je Marku na dnevnom

svjetlu točan put kojim je Chaka stigao do vrha. Trebao je dalekozor kako bi vidio

tanke pukotine i uske rubove. Mark zadrhti, prateći rutu pogledom, i sjeti se da se

Chaka popeo tamo bez užadi, u potpunoj tami nakon mjeseca, noseći štit i široko

koplje na leđima. Šesnaest ratnika se poskliznulo i palo tijekom penjanja, ali

njihova hrabrost bila je takva da niti jedan nije ispustio nikakav zvuk tijekom

strašnog pada, niti šapat koji bi uzbunio stražare Invosija, do konačnog udarca

mesa u kamen u podnožju. U zoru, dok su njegovi impiji odvraćali pozornost

Invosija, Chaka prijeđe rub planine, razvrsta svoje preostale ratnike i - njih trideset

pet protiv dvije stotine - osvoji vrh jednim jurišom, a svaki ubod velikih oštrica

kidao je tijela od grudi do kičme, a izvlačenje tjeralo krv u crvenim mlazovima.

«Ngidhla! Jeo sam», urlali su kralj i njegovi vojnici dok su radili, a većina Invosija

bacila se s vrha litice u rijeku radije no da se suoče s Chakinim bijesom. Onima koji

su oklijevali da skoče, suplemenici su pomogli u odluci. Chaka je podigao

poglavicu Invosija s objema rukama iznad glave i tako ga držao dok se čovjek

batrgao. «Ako sam ja babun - ti si vrabac!» On zaurla divljim smijehom: «Leti, mali

vrapče, leti!» I baci čovjeka u prazninu. Nisu poštedjeti niti žene niti djecu, jer

među onima koji su pali s litice bili su ratnici koje je Chaka volio. Stari oružar

grebao je po terenu ispod litice i pokazao Marku komadiće starih kostiju koje su

mogle biti ljudske. Nakon pobjede na vrhu, Chaka je naredio veliki lov u bazenu

svih rijeka. Deset tisuća ratnika potjeralo je divljač i lov je trajao četiri dana.

Pričalo se da je kralj sam svojim rukama ubio dvije stotine bivola. Bio je toliko

oduševljen daje poslije donio odluku: «Ovo je kraljevsko lovište, nitko više ne

smije loviti osim kralja. Od litice s koje je Chaka bacio Invosija, istočno do

planinskih grebena, južno i sjeverno koliko čovjek može pretrčati u danu, noći i

drugom danu, ova je zemlja samo za kraljevski lov. Neka svi ljudi čuju te riječi,

drhte i slušaju.« Ostavio je stotinu ljudi pod jednim od svojih starijih induna da

čuvaju zemlju, s titulom čuvar kraljevskog lovišta, i vraćao se ponovno i ponovno,

možda privučen ovim izvorom mira, da se odmori i osvježi te okrijepi svoju

izmučenu dušu koja je žudila za moći. Lovio je ovdje, čak i u onom mračnom

razdoblju ludila dok je f ti žalio za svojom majkom Nandi, Slatkom. Lovio je tu

gotovo svake godine, dok konačno nije umro pod oštricama kojima su vitlala

njegova vlastita braća. Vjerojatno gotovo stoljeće kasnije, Pravni savjet Natala,

stotinu milja od Chakinih Vrata, izdao je svoj dekret i proglasio područje

rezervatom u kojem se zabranjuje lov i drugo iskorištavanje, ali nisu to učinili tako

dobro kao što je učinio stari kralj Zulua. Krivolovci su bili zaposleni tijekom godina,

s lukom i strijelama, omčama i jamama, kopljima i čoporima pasa, te moćnim

puškama. Možda će uskoro, kao što je predvidio starac, pronaći lijek za naganu ili

sredstvo za uništenje cece muhe. Zakoni će se opozvati i zemlja predati sporim

krdima stoke i srebrenim oštricama pluga. Mark osjeti fizičku bol u trbuhu zbog te

mogućnosti, te ustane i krene niz padinu kako bi mu prošla mučnina. Starac je

uvijek bio biće navike, od odjeće koju je nosio, do dnevnih rituala. Uvijek se

ulogorio na istom mjestu kad bi putovao poznatim putovima ili se vraćao na

mjesta koja je prije posjećivao. Mark ode ravno na mjesto starog logora iznad

rijeke u zavoju glavnog toka, gdje su poplavne vode urezale strmu obalu a

podignut teren iznad formirao plato zasjenjen sikamorama s deblima poput

Nelsonovog stupa na Trafalgar Squareu; hladna zelena sjena ispod krošanja bila je

ispunjena zvucima kukaca i purpurnih grlica. Kamenje koje je okruživalo ognjište

još je bilo tu, razbacano i crno od vatre. Mark ponovno sagradi ognjište pravilnog

oblika. Bilo je dosta drva za vatru, mrtvih i otpalih grana, drva donesenog

vodenom strujom i izbačenog na obalu. Mark uzme čistu vodu iz rijeke, stavi kotlić

na vatru da skuha čaj i tada iz stražnjeg džepa torbe izvadi komad papira spojen

spajalicom i već pomalo otrcan, koji mu je poslala Marion. «Prijepis ispitivanja

mrtvozornika o smrti Johna Andersa, vlasnika Anderslanda u okrugu Ladyburg.»

Marion Littlejohn prepisala ga je s mukom tijekom pauza za ručak, a njen

nedostatak vještine s pisaćim strojem vidio se u mnogo prepravaka i brisanja.

Mark ga je pročitao toliko puta da je mogao napamet ponoviti cijeli tekst, čak i

nevažne primjedbe sudca. Gosp. Greyling (stariji): Bili smo ulogoreni tamo kraj

rijeke Bubezi, suce... Magistrat: Ja nisam sudac, gospodine. Ovaj sud morate

oslovljavati s Vaša visosti. Počeo je od početka, pažljivo tražeći neki mali trag,

nešto što je previdio u prijašnjim čitanjima. No, uvijek se vraćalo na isti razgovor.

Magistrat: Hoće li svjedok govoriti o pokojniku kao o pokojniku, a ne starcu. Gosp.

Greyling (stariji): Oprostite, Vaša visosti. Pokojnik je napustio logor rano u

ponedjeljak ujutro, rekao je da ide potražiti kudua uzduž grebena. Malo prije

ručka čuli smo hitac i moj sin, Cornelius, rekao je. «čini se daje starac ulovio

jednog». oprostite, pokojnik. Magistrat: Tada ste još bili u logoru? Gosp. Greyling

(stariji): Da, Vaša visosti, moj dječak i ja, raskomadali smo meso i vješali ga da se

osuši. nismo izlazili toga dana. Mark je mogao zamisliti komadanje divljači, sirovo

crveno meso razrezano u duge pruge, natopljeno u kante solne otopine i obješeno

na grane stabla - tim je prizorima prisustvovao mnogo puta prije. Kad bi se meso

osušilo u crne štapove, kao duhan za žvakanje, pakiralo se u jutene vreće za

nošenje na leđima magaraca. Vlažno meso osušilo se na četvrt svoje težine, i

biltong koji se dobivao na taj način bio je cijenjen u cijeloj Africi te postizao tako

visoku cijenu da je krivolov bila unosna grana privrede. Magistrat: Kad ste se

zabrinuli zbog njegove odsutnosti? Gosp. Greyling: Pa, nije se vratio u logor te

noći. Ali, nismo bili zabrinuti. Mislili smo da se zadržao s lovinom i prespavao na

stablu. Nešto kasnije sljedila je izjava: Gosp. Greyling (stariji): Pa, na kraju ga

nismo našli do kraja četvrtog dana. Assvogeli, oprostite, lešinari, su nam pokazali

gdje da tražimo. Pokušao se popeti po grebenu na lošem mjestu, pronašli smo

gdje se poskliznuo, a puška je još bila ispod njega. To je sigurno bio pucanj koji

smo čuli - zakopali smo ga tamo, nije bio u stanju pogodnom za nošenje - zbog

ptica i sunca. Stavili smo lijepi križ, sam sam ga napravio, i izrekli kršćansku

molitvu. Mark presavije prijepis i vrati ga u torbu. Čaj je kipio i on ga zasladi

gustim kondenziranim mlijekom i smeđim šećerom. Pušući u šalicu da ga ohladi i

srčući slatku tekućinu, razmišljao je o onom što je pročitao. Kameniti greben, loše

mjesto, unutar zvučnog dometa pucnja od mjesta na kojem je sada sjedio, humka

od kamenja, vjerojatno, i drveni križ, vjerojatno odavno uništen od termita. Imao

je mjesec dana, ali, pitao se je li to dovoljno. S tako slabim smjernicama, potraga

je mogla trajati godinama ako ne bude imao sreće. Čak i ako uspije, nije znao što

će učiniti. Glavna briga bila mu je naći mjesto na kojem leži starac. Nakon toga,

znat će što učiniti. Prvo je pretražio grebene i stjenovito područje na južnoj obali.

Deset dana penjao se i spuštao obodom bazena, teško se krećući protiv smjera

prirodnih geoloških formacija, i na kraju tog vremena bio je vitak poput hrta,

tamnih ruku i lica, s tamnim dlakama na bradi. Nogavice hlača bile su mu uništene

oštrom travom i bodljikavim trnjem koje ga je zaustavljalo u hodu. U bazenu je

bilo mnogo ptica, čak i usred podneva, i zrak je zvonio od njihovog kričanja -

tužnog zviždanja šumskih grlica, kliktanja bjeloglavog orla ribara. Rano ujutro i

navečer, grmlje bi oživjelo od blještavog perja - crvenih grudi nevjerojatno lijepih

ptica Narina Trogon, nazvanih davno po hotentotskoj ljepotici, metalnog sjaja

sunčevih ptica koje su lebdjele iznad mirišljavog cvijeća bivoljih puzavica, malih

pjegavih djetlića koji furiozno udaraju o stabla svojim kardinalsko crvenim

glavama; u trski kraj rijeke vidjeli su se crni repovi Sakabula ptica. Sve mu je to

pomoglo da si olakša duge sate traženja i zastajao je stotinu puta na dan, očaran,

da promatra nekoliko dragocjenih trenutaka. Međutim, velikih životinja bilo je

vrlo malo, iako je bilo znakova njihove prisutnosti. Veliki sjajni komadi izmeta

kudua bili su razbacani uzduž tajnih putova kroz šumu, suhi izmeti leoparda s

dlakom babuna, golemi izmeti bijelih nosoroga, planine razbacanog izmeta koje su

se skupljale godinama dok se ova čudna životinja vraćala na isto mjesto radi

pražnjenja crijeva. Mark se naceri sjetivši se jedne od starčevih priča, one koja je

objašnjavala zašto se nosorozi tako boje dikobraza i zašto uvijek razbacuju vlastiti

izmet. Jednom, davno, uzeo je od dikobraza bodlju kako bi zašio posjekotinu na

svojoj koži od bodljikavog grma mimoze. Kad je posao bio gotov, držao je bodlju

između zuba i dok se divio svojem djelu, slučajno ju je progutao. Sada, naravno,

bježi od dikobraza i razbaca svaki izmet tražeći u njemu bodlju. Starac je imao

stotine takvih priča kojima je oduševljavao dječaka i Mark ponovno osjeti bliskost;

njegova odlučnost da pronađe grob ojačala je dok je prebacio pušku na rame i

ponovno krenuo kamenitim grebenom. Desetog dana odmarao se u dubokoj sjeni

na rubu čistine prekrivene zlatnom travom, kad prvi put ugleda veću divljač. Malo

krdo gracioznih blijedosmeđih impala predvođenih s tri impresivna mužjaka pojavi

se na rubu livade. Pasle su oprezno, svakih nekoliko sekunda se potpuno ukočivši,

osluškujući znakove opasnosti, dok su im se crne nozdrve tiho pomicale. Marku je

nedostajalo meso, zadnju govedinu pojeo je prošlog dana, a ponio je pušku

upravo zbog toga - kako bi mesom začinio obroke kaše - ali otkrije da oklijeva

upotrijebiti je, što se nije događalo kad je bio dječak. Prvi put gledao ju je očima

koje nisu vidjele samo meso, nego rijetku i neobičnu ljepotu. Tri mužjaka kretali su

se polako livadom, na stotinu koraka od mjesta na kojem je sjedio Mark, a zatim

otišli dalje, blijede sjene, u trnovito grmlje. Košute su ih slijedile, jedna s

mladuncem na nespretnim nogama kraj sebe; na kraju kolone bila je poluodrasla

ženka. Jedna od njenih stražnjih nogu bila je povrijeđena, osušena i savijena,

viseći iznad zemlje, i životinja je imala problema u održavanju koraka s krdom. Bila

je mršava, jasno su se vidjele kosti rebara, a koža je bila bez sjaja. Mark podigne P.

14 i zvuk hitca se odbije od brda preko rijeke te uzbuni jato bjeloglavih pataka

koje poletješe s rijeke. Mark se sagne iznad antilope koja je ležala u travi i dodirne

duge trepavice koje su obrubljivale tamne oči. Nije bilo refleksnog žmirkanja, i

provjera je bila samo rutina. Znao je da ju je metak pogodio u sredinu srca, što je

bila trenutačna smrt. «Uvijek provjeri«, učio ga je starac. «Percy Voung bi ti to

rekao da može, ali sjedio je na mrtvom lavu kojeg je upravo ubio, pušeći lulu, kad

je ovaj oživio. Zbog toga ti to ne može reći sam.» Mark okrene leš i čučne da

pogleda stražnju nogu. Žičana omča urezala se u kožu kroz tetive i meso, i stisnula

oko kosti dok se životinja borila da pobjegne iz zamke. Ispod žice noga je bila

gangrenozna, odvratno smrdeći, mameći crne rojeve muha. Mark plitko zareže

trbuh, okrenuvši oštricu gore da ne probije želudac. Trbuh se otvori poput torbe.

Odreže anus i vaginu stručnim rezovima i podigne mjehur, crijeva i želudac jednim

potezom. Izreže purpurna jetra, makne žučni mjehur i baci ga u stranu. Pečena na

žaru, jetra će biti poslastica za večeru. On odreže trulu, smrdljivu nogu i pažljivo

očisti trbušnu šupljinu šakom suhe trave. Zareže kožu vrata. Koristeći je kao ručke,

odnese cijelo tijelo do logora kraj rijeke. Izrezana, posoljena i osušena, bit će

dovoljna za ostatak njegovog boravka u divljini. Objesio je trake mesa visoko u

granama sikamore kako bi ih sakrio od lešinara koji će sigurno posjetiti logor kad

on bude odsutan tijekom dana. Tek kad je završio i čučio iznad vatre s vrućom

šalicom u ruci, ponovno pomisli na žicu koja je osakatila impalu. Osjeti indirektni

bijes prema osobi koja je postavila zamku, i gotovo odmah se upita zašto osjeća

takav bijes prema lovcu, kad je tucet puta naišao na napuštene logore bijelih

lovaca i uvijek je bilo kosti i gomila trulih crvljivih rogova. A ovaj lovac nije mogao

biti bijeli čovjek, jer ovamo on ne zalazi u lov. Razmišljajući o tome, Mark osjeti

kako ga preplavljuje tuga. Čak i u nekoliko kratkih godina otkako je prvi put došao

u divljinu, divljač je bila znatno prorijeđena. Uskoro će nestati - kao što je rekao

starac: «Dolazi velika praznina.» Mark je sjedio kraj vatre, duboko ražalošćen zbog

neizbježnog. Niti jedno biće se neće moći natjecati sa čovjekom, i on se ponovno

sjeti starca. «Neki kažu lav, drugi leopard. Ali, vjeruj mi, dečko, kad se čovjek

pogleda u ogledalo, vidi najopasnijeg i najnemilosrdnijeg ubojicu u cijeloj prirodi.«

Jama je iskopana da podsjeća na potopljeni spremnik s vodom. Bila je pedeset

stopa široka i deset duboka, savršeno kružna i cementirana. Iako su cijevi s vodom

bile instalirane na prvoj strmini grebena iznad Ladvburga tako da osiguraju pad

vode do velike kuće ispod, jama nikada nije sadržavala vodu. Kružni zidovi bili su

okrečeni do sjaja, a pod je bio lagano pokriven riječnim pijeskom i uredno

izgrabljan. Borovi su posađeni da sakriju spremnik. Ograda od bodljikave žice

okruživala je cijelu plantažu, a na vratima su večeras bila dva stražara, čvrsta, tiha

čovjeka koji su provjeravali goste dok su ih automobili dovozili do velike kuće.

Došlo je četrdeset osam muškaraca i žena u uzbuđenoj, nasmijanoj koloni koja je

tekla kroz vrata, prateći put između borova do jame koja je već bila osvijetljena

briljantnim sjajem Petromax svjetiljaka na kolcima iznad rupe. Dirk Courtnev

vodio je ljude. Nosio je crne jahaće hlače od gabardena i polirane čizme do koljena

kako bi zaštitio noge od očnjaka, a njegova bijela platnena košulja bila je otvorena

gotovo do pupka, izlažući čvrste mišiće grudi i grube dlake koje su se kovrčale od

vrata nadolje. Rukavi košulje sezali su do članaka; u ustima je imao dugu tanku

cigaru, premještajući je iz jednog kuta u drugi bez dodirivanja, jer ruke su mu bile

oko struka žena koje su ga okruživale, mladih žena s hrabrim očima i našminkanim

ustima. Psi su čuli kako dolaze i zalaju na njih, skačući na rešetke kaveza histerični

od uzbuđenja, pokušavajući se dohvatiti kroz pukotine, režeći i slineći dok su ih

čuvari pokušavali utišati. Gledatelji su okružili jamu, stojeći na rubu. Na

nemilosrdnom svjetlu Petromaxa lica su bila ogoljena. Svaka emocija, svaki detalj

Požude za krvlju i sadističkog iščekivanja bio je vidljiv - obojenost ženskih obraza,

oštrina smijeha, grozničavi sjaj u očima muškaraca i Pretjerano gestikuliranje.

Tijekom prvih sukoba pasa, mala tamnokosa djevojka kraj Dirka vrištila je i uvijala

se, držeći stisnute šake kraj otvorenih usta, jecajući i uzdišući u fasciniranom

užasu. Jednom se okrenula i zabila lice u Dirkove grudi, pritiskujući svoje tijelo,

drhteći uz njega. Dirk se smijao i držao je oko struka. Kad je jedan borac ubijen,

ona je vrisnula zajedno sa svima, a leda su joj se izvila; zatim se Dirk podigne, dok

je jecala bez daha i odvede ju do stola za osvježenje gdje je čekao šampanjac u

srebrenim kantama i sendviči od smedeg kruha i dimljenog lososa. Charles priđe

Dirku koji je sjedio s djevojkom u krilu, pojeći je šampanjcem iz kristalne čaše,

okružen tucetom svojih sljedbenika, srdačan, oduševljen rastućim osjećajem

napetosti zbog finalne borbe večeri u kojoj će suprotstaviti svojeg psa, Chaku,

Charlesovoj životinji. »Osjećam se loše, Dirk», reče mu Charles. «Upravo su mi

rekli da je tvoj pas lakši gotovo deset funta.» «Taj tvoj mješanac trebat će svaku

funtu, Charles, ne osjećaj se loše - ostavi to za kasnije, kad ti bude stvarno

trebalo.» Dirku je djevojka iznenada dosadila i gurne ju nehajno iz krila, tako da je

gotovo izgubila ravnotežu i pala. Uvrijeđena, ona popravi svoju haljinu, napući se

na Dirka, a kad je shvatila da je ovaj već zaboravio da postoji, ode. «Ovdje», Dirk

pokaže stolac kraj sebe. «Sjedni, Charles, staro momče, i razmotrimo tvoj

problem.» Gomila se okupila oko njih slušajući njihovo hvalisanje, mrmljajući

pokorno na svaku repliku. «Moj problem je što bih volio malu okladu na borbu, ali

čini mi se da nije sportski kladiti se protiv laganog psa kao što je tvoj.» Charles se

naceri dok je brisao svoje znojno crveno lice svilenom maramicom, jer znojio se

od šampanjca i uzbuđenja u vlažnoj ljetnoj večeri. «Svi znamo da se voliš kladiti na

sigurno.« Charles je bio dioničar iz Witwatersranda. »Međutim, izraz takve

plemenitosti nije mala stvar.» Dirk ga lupne po ramenu ručkom svojeg biča za pse

poznatom gestom, zbog koje se Charlesov osmijeh zategne. «Poslušat ćeš me?»,

upita on, klimnuvši svojim ljudima u gomili oko njih. »Podjednaki novac?» š

«Naravno, koliko god želiš.» «Moj pas, Kaiser, protiv tvojeg, Chake, do smrti.

Jednaki novac, oklada od...» Charles zastane i pogleda dame, pogladivši male

brkove s mjestimičnim sjedinama, odugovlačeći trenutak. «Tisuću funta u zlatu.»

Gomila uzdahne, a neki slušatelji zapljeskaše. «Ne! Ne!» Dirk Courtnev podigne

obje ruke protestirajući. «Ne tisuću!«, i slušatelji počnu mrmljati, šokirani i

pokunjeni zbog tog gubitka prestiža. «O, momče», promrmlja Charles, «prejako za

tvoju krv? Reci, onda, ti svotu.» «Recimo, nešto ozbiljnije - deset tisuća u zlatu.»

Dirk ponovno lupne Charlesa po ramenu, a čovjekov osmijeh se zamrzne. Boja

nestane iz crvenog lica ostavivši bijele mrlje. Male oči brzo prijeđu krugom

oduševljenih lica kao da traže izlaz, a tada se polako, neodlučno, vrate na Dirkovo

lice. Pokuša nešto reći, ali glas mu pukne kao u pubertetlije. «A, što to točno

znači?», upita Dirk sa smišljenom ljubaznošću. Charles više nije vjerovao svojem

glasu, već klimne i pokuša vratiti svoj osmijeh, ali bio je iskrivljen i napet na

njegovom licu. Dirk donese psa ispod desne ruke, uživajući u čvrstom

gumenastom osjećaju kompaktnog tijela životinje, lako noseći njegovih pedeset

funta i spusti ga lagano niz stube do poda jame. Svaki mišić u psećem tijelu bio je

napet do fine tenzije i Dirk je mogao osjetiti uzbuđenje u živcima i tetivama, svaki

ud bio je ukočen, drhtav, a duboko rezanje izbijalo je iz debelog vrata, potresajući

cijelo tijelo. Ostavi psa na pijesku s bičem pričvršćenim za članak lijeve ruke. Kad

su pseće šape dodirnule zemlju, on jurne naprijed, zatežući uzicu tako snažno da

je Dirk gotovo pao. «Hej, kopile«, vikne i povuče životinju natrag. S druge strane

jame, Charles i njegov čovjek spustili su Kaisera, i bila je potrebna snaga obojice,

jer bio je to velik pas, crn poput pakla, s mrljama smedeg oko očiju i grudi,

naslijede dobermana. Chaka ga ugleda i počne se još jače otimati, a njegovo

rezanje zvučilo je poput kidanja jedra u tornadu. Sudac se oglasi s ruba jame,

podigavši svoj glas nad žamorom. «Vrlo dobro, gospodo, pustite ih!» Dva vlasnika

nahuškaju svoje pse jedan na drugoga uz povike: «Sredi ga, Kaiser!» i «Napadni

ga, momče! Ubij! Ubij!» Držali su ih s obje ruke za uzice, pojačavajući njihov bijes.

Doberman se savijao na kratkoj uzici, predugačkih nogu za borbenog psa, s velikim

ramenima koja su se spuštala prema stražnjem dijelu. Imao je, međutim, dobre

zube i prijeteći raspon čeljusti, dovoljan da zgrabi vrat ubojitim zahvatom. Bio je i

brz, otimajući se s uzice, lajući i uvijajući svoj gotovo zmijoliki vrat. Chaka nije

Iajao, ali debeli valjak njegovih grudi vibrirao je od dubokog rezanja i on je čvrsto

stajao na svojim kratkim nogama. Bio je težak i niska rasta, mješanac stafordskog

terijera i mastifa, a dlaka mu je bila gruba i crna, prošarana zlatnim. Glava je bila

kratka i debela, poput zmijske, a kad je zarežio, gornja usna podigla mu se

otkrivajući duge očnjake i tamne desni. Gledao je drugog psa žutim očima

leoparda. »Pustite ih! Pustite ih!», urlala je gomila, a vlasnici su držali uzice poput

džokeja, usmjeravajući životinju jednu prema drugoj. Dirk izvadi mali čelični

umetak iz džepa i klekne kraj psa. Životinja se okrene prema njemu otvorene

gubice, ali teška brnjica zarobila je njegove očnjake. Njegova slina počne se pjeniti

i zamrlja čisto platno Dirkove košulje. Dirk posegne iza psa i zabije kratki komad

čelika u njegovo meso, napravivši plitku ranu u korijenu njegovih testisa, dovoljno

da probije kožu i raskrvari je - životinja zareži novim tonom, grizući postrance, i

Dirk ga ponovno usmjeri, tjerajući ga sve dublje u crni borbeni bijes. Konačno je

zalajao u nizu gotovo manijačkih provala zvuka iz svojeg napetog grla. »Spreman

je», vikne Dirk, boreći se da zadrži svoju životinju. «Spreman ovdje!», dahtao je

Charles s druge strane jame, dok su mu stopala klizila iza Kaisera. »Pustite ih!»,

vikne sudac i u istom trenutku oba čovjeka skinu brnjice i uzice, ostavivši obje

životinje nezaštićene. Charles se okrene i izjuri iz rupe, ali Dirk sačeka nekoliko

sekunda, ne htjevši propustiti trenutak sukoba. Doberman je pokazao svoju

brzinu, napavši Chaku na njegovom terenu, jureći na svojim dugim nogama,

naginjući se naprijed tako da su mu se leda poravnala. Napao je glavu, otvarajući

kožu ispod oka udarcem bijelih zuba, ali ne uhvati je. Niti Chaka nije htio zadržati

ugriz, već se okrene u trenutku udara; upotrijebivši rame i masivnu snagu svojeg

nabijenog tijela, izbaci većeg psa iz ravnoteže, prekinuvši njegov napad; ovaj bi

projurio kraj njega i pao da ga bijeli zid nije zaustavio i spasio - jer Chaka se glatko

okrenuo da ga uhvati dok je padao. Sada je, međutim, Kaiser bio na nogama i

brzom promjenom težišta ponovno uspostavi ravnotežu - te napadne lice,

promašivši manjeg psa koji se sagnuo, zakvačivši samo kratko uho i poderavši ga,

pa je krv u kapljicama pala na pijesak. Chaka ga ponovno udari ramenom, a krv

mu je tekla od obraza do uha, dok je stavljao svoju težinu u napad. Veći pas

ustukne, odbivši sukobiti se ramenima i pokuša ugristi Chaku kad se okrenuo - ali

masa vrisne spazivši njegovu grešku. «Pusti! Pusti!», urlao je Charles, purpurnog

lica poput zrele šljive - jer njegov pas zagrizao je u debelu opuštenu kožu obloženu

masti između ramena, i zareži dok ju je povlačio. »Sredi ga, Chaka. Sredi ga», vikao

je Dirk, balansirajući na rubu jame. «Sada imaš priliku, dečko.» Doberman je držao

previše visoko, s vratom i glavom izvan ravnoteže. Dok je natezao kožu, ona se

opuštala poput gume, ne pružajući polugu kojom bi bacio terijera na zemlju.

Manji pas naizgled nije niti osjećao ugriz, iako se mala arterija probila, a tanki mlaz

krvi plesao na svjetlu svjetiljke poput ružičastog flamingovog pera. «Pusti ga»,

vriske Charles u agoniji, stišćući šake, Znojeći se. «Za trbuh! Za trbuh!», vikne Dirk,

a njegov pas se okrene ispod grudi većeg psa, prisilivši ga da se podigne više tako

da su mu prednje šape bile iznad zemlje, i udari ga u trbuh, zabivši svoje žute zube

u golu tamnu kožu ispod rebara. Doberman cikne i ispusti svoj hvat, okrenuvši se

divlje tako da su se Chakini zubi istrgnuli iz trbuha, odnijevši sa sobom komad kože

i razderavši ga tako da se odmah vidjela vlažna ružičasta utroba - i tada napadne

vrat, otvorivši ralje i zatvorivši ih. Obje glave bile su krvave maske, a trepavice su

brzo treptale, mičući krv iz očiju. Dlaka je bila slijepljena crnom krvlju koja je

ispunjavala usta i bojila zube u ružičasto, cureći iz kutova čeljusti. Još dva puta su

se sukobili, a svaki put napad je inicirao Chaka. Doberman je svaki put izbjegavao

sudar grudi o grudi koji je Chaka forsirao voden instinktom. Chaka je dobio još dva

ugriza kroz kožu u meso, sve do kosti, pa je pri sljedećem dobermanovom napadu

koji ga je odgurao do zida ostavio krvavi trag na pijesku prije no što će ponovno

napasti. Doberman je bio osakaćen ranom na trbuhu, savijajući leđa od bola, ali

još uvijek je bio brz i vješt, ne pokušavajući novi čvrst ugriz, režeći duboko i snažno

i držeći protivnika na razmaku poput dobrog boksača. Chaka je gubio previše krvi,

i dok je kružio, prvi put mu ispadne jezik, a pjena obojena krvlju curila je s njega.

Dirk glasno opsuje na taj znak slabosti i kolapsa. Veliki Kaiser ponovno napadne,

naizgled pokušavajući zagristi vrat, a onda se okrene i zada novi ugriz u bok. Chaka

se brzo okrene prema njemu i ponovno zagrize prema trbuhu, uhvativši utrobu

koja se vidjela kroz ranu. Terijer se odmah ukoči na svojim nogama i savije vrat,

stavivši bradu na grudi kako bi zadržao hvat. Doberman se zanese od svojeg

naleta i utroba mu ispadne, duga sjajna traka na svjetlu svjetiljke - a žene vrisnu u

prestravljenom oduševljenju, dok su muškarci urlali. Chaka prijeđe preko

stražnjice većeg psa, držeći mu utrobu, te zaplete njegove stražnje noge u

ružičasta crijeva koja su visjela iz trbušne šupljine, tako da je posrnuo - i terijer

jurne naprijed, udarivši ga snažno grudima, bacivši ga u zrak dok je ovaj cvilio i

ritao se. Njegova sljedeća reakcija bila je tako instinktivna, tako prirodna za

njegovu pasminu, da je bila brza poput guje - i on munjevito zagrize njegov vrat,

čvrstim čeljustima, trzajući glavom na kratkom vratu, dok se njegovi dugi očnjaci

nisu sastali na dobermanovom grkljanu. Dirk Courtnev lako skoči s ruba, smijući se

neprirodno visokim zvukom, a lice mu je bilo crveno dok je brisao svojeg psa f

okretao leš dobermana vrhom čizme. i «Poštena borba?», nasmije se Charlesu, a

čovjek je bjesnio jedan dugi trenutak prije no što će priznati poraz i okrenuti se.

Dicky Lancome sjedio je sa zvučnikom telefona pred sobom na stolu i sa

slušalicom na obrazu, držeći je zgrbljenim ramenom dok je čistio nokte zlatnim

nožićem. «Što da kažem, djevojko, osim što sam očajan, ali teta Hortense bila je

bogata kao onaj momak koji je sve pretvarao u zlato, da, Mida, ili je to bio Krez,

jednostavno ne mogu propustiti njen sprovod, razumiješ? Ne?» On dramatično

uzdahne dok je vraćao nožić u džep i počinjao pretraživati adresar, tražeći broj

druge djevojke. «Ne, stara moja, kako to možeš reći? Jesi li sigurna? To je sigurno

bila moja sestra...« Bilo je gotovo subotnje podne i Dicky je bio sam u Natal

Motorsu. Pravio je planove za vikend telefonirajući na račun tvrtke, nalazeći

mudrost u poslovici o tome kako ne treba mijenjati konje usred utrke. U tom

trenutku ga ometu koraci na podu salona i on se okrene na stolcu da pogleda kroz

vrata svojeg ureda. Nije bilo sumnje tko je visoka prilika koja je prolazila kroz

vrata, širokih ramena i izbočene bradate čeljusti, tamnih očiju poput orla. «O,

gospode, sačuvaj nas», dahne Dicky, a grješna savjest udari ga u trbuh. «General

Courtney», i on pusti slušalicu da padne i objesi se na žici dok se iskradao iz stolca

i spuštao u sklonište ispod svog stola, s koljenima do brade. Mogao je zamisliti

zašto dolazi general Courtnev. Došao je osobno razgovarati o uvredi svoje kćeri, a

Dickv Lancome čuo je dovoljno o generalovom temperamentu da ne bi želio

izbjeći diskusiju. Sada je slušao poput noćne životinje koja se skriva od leoparda,

naginjući glavu prema zvuku koraka i umirivši dah kako ne bi otkrio svoje

skrovište. Slušalica telefona još je visjela na žici i sada je emitirala visoki

distorzirani glas bijesne žene. Bez da napusti svoje skrovište, on posegne i pokuša

prigušiti slušalicu, ali nije je mogao dohvatiti. «Dicky Lancome, znam da si tamo»,

vrištio je tanki glasić, a Dick se pomakne još jedan inč. Ruka velika poput goriline

ude u njegovo vidno polje, uhvati slušalicu i stavi je u Dickvjeve raširene prste.

«Dozvolite mi», reče duboki ozbiljan glas iznad stola. «Hvala, gospodine«, šapne

Dicky, pokušavajući ne privući previše pažnje na sebe. Ne mogavši učiniti ništa

bolje, on podigne slušalicu do uha. «Nemoj se praviti da ne slušaš», reče ženski

glas. «Znam sve o tebi i toj plavoj kurvici...« «Mislim da ćete trebati ovo», reče

duboki glas s visine i ruka mu doda zvučnik. «Hvala, gospodine», šapne Dicky

ponovno, nesiguran koja emocija trenutačno dominira njime, poniženje ili strah.

Pročisti grlo i progovori u telefon. «Draga, moram sada ići», prokrklja. «Imam

strašno važnog klijenta u dućanu.» Nadao se da će to laskanje ublažiti dolazeći

sukob. Prekine vezu i ispuzi na nogama i rukama ispod stola. «Generale

Courtney!» Obriše se i zagladi kosu, prikupi svoje dostojanstvo i nasmiješi se.

«Nadam se da vas nisam prekinuo ni u čemu važnom?» Jedino safirni bljesak u

očima odavao je da se general zabavlja. «Nikako», uvjeri ga Dicky. «Samo sam...»,

on pogleda oko sebe radi inspiracije, «samo sam meditirao.« «A», klimne general

Courtnev. «Onda mi je jasno.» «Kako vam mogu pomoći, generale?», nastavi

Dicky užurbano. «Htio bih se raspitati o vašem mladom prodavaču - Marku

Andersu.» Dickvjevo srce ponovno se ukoči. «Ne brinite, generale, sam sam ga

otpustio«, reče Dicky. «Ali, prije toga sam ga strašno ukorio. U to možete biti

sigurni.« On vidje kako se generalove tamne obrve skupljaju, a čelo bora poput

erodiranog pustinjskog krajolika i gotovo se uspaniči. «Neće dobiti drugi posao u

ovom gradu, računajte na to, generale. Raširio sam glas - crna oznaka - ovdje je

dobro sređen, sigurno.« «O čemu ti to pričaš, čovječe?«, zagrmi general poput

nemirnog vulkana. «Jedna riječ od vas, gospodine, bila je dovoljna.« Dicky otkrije

da su mu dlanovi hladni i skliski od znoja. «Od mene?» Grmljavina prijeđe u

urlanje i Dickv se osjeti poput seljaka koji uplašeno promatra padine Vezuva. «Što

ja imam s tim?» «Vaša kći», prokrklja Dickv. «Nakon onoga što je učinio vašoj

kćeri.« «Moja kći?» Glas prijeđe u nešto slično šaptu, ali previše hladno i

intenzivno. Bio je to gori zvuk od urlanja. «Napastovao je moju kćer?» «O Bože,

ne, generale«, zavapi Dickv slabašno. «Niti jedan naš zaposlenik ne bi podigao prst

na gospođicu Storm.« «Što se dogodilo: reci mi točno!« «Bio je nepristojan prema

vašoj kćeri, mislio sam da znate.» «Nepristojan? Što je rekao?« «Rekao joj je da se

ne ponaša kao dama. Sigurno vam je rekla?« Dickv proguta slinu, a generalov

strašni izraz se ublaži. Izgledao je zapanjeno i zbunjeno. «Blagi Bože. To je rekao

Storm? I što još?» «Rekao joj je da upotrijebi riječ molim kad izdaje Zapovijedi.«

Dickv nije mogao pogledati čovjeka u oči i spusti glavu. «Žao mi je, gospodine.«

General ispusti prigušeni zvuk rezanja, a Dickv se brzo odmakne, spreman na

obranu. Trebalo mu je nekoliko sekunda da shvati kako se general bori s navalom

smijeha koja mu je pretresala grudi - a kad je konačno popustio, zabaci glavu i

širom otvori usta. Slab od olakšanja, Dickv proizvede oprezni kikot - da se umili

generalu. «Nije smiješno, čovječe«, zaurla Sean Courtnev i Dickv se odmah

namršti. «Treba te kriviti - kako možeš optužiti čovjeka zbog hirova djeteta?«

Dickvju je trebao trenutak da shvati da je dijete u pitanju prekrasna, tvrdoglava

ljubimica visokog društva Natala. «Mislio sam da je zapovijed došla od vas»,

promuca Dickv. «Od mene!» Smijeh odmah prestane i general obriše oči. «Mislio

si da bih uništio čovjeka zato što je bio dovoljno hrabar da se usprotivi mušicama

moje kćeri? To si mislio o meni?» «Da», reče Dicky bijedno, a zatim brzo: «Ne», te

beznadno: «Ne znam, gospodine.« Sean Courtnev uzme omotnicu iz unutarnjeg

džepa i pogleda je zamišljeno na trenutak. «Anders je vjerovao, kao i ti, da sam

odgovoran za njegov otkaz?», upita on trijezno. «Da, gospodine. Jest.» «Možeš li

stupiti u kontakt s njime? Hoćeš li ga ponovno vidjeti?« Dicky je oklijevao, a zatim

se očeliči i udahne. »Obećao sam mu da će dobiti posao na kraju mjeseca - kad

prođe ova prašina oko otkaza, generale. Kao i vi, nisam smatrao da zaslužuje

kaznu.« Sean Courtnev ga pogleda s novim svjetlom u očima, i smiješak mu se

pojavi u kutu usta. «Kad ponovno vidiš Marka Andersa, ispričaj mu o našem

razgovoru - i daj mu ovu omotnicu.« Dicky uzme omotnicu, i dok se general

okretao, začuje kako mrmlja: «A sada, madmoiselle Storm.« Dicky Lancome osjeti

tračak simpatije za mladu damu. Bilo je uskoro subotnje podne, i Ronald Pye

sjedio je na stražnjem sjedalu limuzine, ukočeno poput pogrebnika, a izraz mu je

bio smrtno ozbiljan. Nosio je trodjelno odijelo od tamnog platna s visokim

uštirkanim ovratnikom; zlatne naočale bile su mu na kljunolikom nosu. Šofer

skrene s glavne ceste za Ladvburg u dugu ravnu aveniju koja je vodila do sjajnih

bijelih zgrada Great Longwooda na dnu padine. Avenija je bila obrubljena

cikadama koje su bile stare barem dvije stotine godina, debele palmolike biljke sa

zlatnim plodovima veličine svinjske glave, poput monstruoznih češera, smještenih

u sredini gracioznih cvjetova. Vrtlari Dirka Courtnevja pretražili su zemlju stotinu

milja u svakom smjeru da ih pronađu, iskopali ih, uskladili njihove veličine i

posadili ovdje. Prilaz je bio izravnan i navlažen da se smanji prašina, a ispred kuće

je bilo parkirano dvadeset ili trideset skupih automobila. «Čekaj me», reče Ronald

Pye. «Neću dugo.» On pogleda elegantnu fasadu. Bila je to točna kopija

povijesnog doma Simona van der Stela, prvoga guvernera Rta Dobre Nade, koji je

još stajao u Constantiji. Dirk Courtney i njegovi arhitekti izmjerili su i kopirali svaku

sobu, svaki luk i balkon. Cijena je morala biti golema. U holu Ronny Pye zastane i

nestrpljivo pogleda oko sebe, jer nitko ga nije dočekao, iako je bio posebno

pozvan - možda je bolje bilo reći naručen - za podne. Kuća je bila živa; u

unutrašnjosti su se čuli ženski glasovi i zvonki smijeh, dok su bliže bili dublji glasovi

muškaraca isprekidani glasnim smijehom, pod utjecajem većih količina alkohola.

Kuća je mirisala po parfemu i cigarama, te ustajalom alkoholu, i Ronny Pye vidje

prazne kristalne čaše kako nemarno stoje na skupom stolu od ružinog drva u holu,

ostavljajući krugove vlage na poliranoj površini - i ostavljeni par ružičastih ženskih

gaćica navučen preko kvake vrata prema drugoj sobi. Dok je on još oklijevao, vrata

s druge strane hodnika se otvore i uđe mlada žena. Imala je onaj odsutni izraz

mjesečara, klizeći tiho sobom. Ronny Pye vidje da je mlada, ne starija od djeteta,

iako se njena kozmetika razmazala. Tamni krugovi maškare dali su joj sablastan

izraz, a ruž joj je bio razmazan tako da su joj usta izgledala poput velike ruže. Osim

papuča na malim nogama, bila je potpuno gola, a grudi su joj bile nezrele i nježne,

s blijedim bradavicama; raskuštrani uvojci blijedoplave kose visjeli su joj do

ramena. Sporim, drogiranim pokretima, ona uzme gaćice s kvake i odjene ih. Kad

ih je navukla do struka, ugleda Ronnya Pyea kraj glavnih vrata i naceri mu se -

iskrivljeni osmijeh kurve na namazanim usnama. «Još jedan? U redu, dođi,

ljubavi.« Ona zakorači prema njemu, a zatim se Zatetura i okrene da zgrabi stol;

lice lutke iznenada problijedi poput alabastera, a zatim se polako presavije i

povrati na vezeni Qum sag. S uzvikom gađenja, Ronny Pye se okrene i priđe

vratima koja su vodila u sobu. Nitko nije podigao pogled kad je ušao, iako je u sobi

bilo više od dvadeset ljudi. Sakupili su se oko okruglog kockarskog stola od

ebanovine s mozaikom od slonovače. Površina stola bila je puna žetona za poker,

a za njime su sjedila četvorica ljudi držeći karte na grudima, promatrajući priliku

na čelu stola. Napetost je bila poput elektriciteta. Nije bio iznenaden što je jedan

od ljudi za stolom njegov šurjak. Znao je da Dennis Petersen redovno prisustvuje

večerima u Great Longvvoodu, i nakratko pomisli na svoju savjesnu sestru - zna li

ona za to. »Čovjek nas je sve uvukao«, pomisli Ronny gorko, i pogleda Dennisa,

primijetivši njegove grozničave oči i nervozno, bijelo lice. «Barem sam izdržao ovo,

konačnu prljavu degradaciju. Bez obzira na ostala zla u koja me uvukao, zadržao

sam taj sitni komadić samopoštovanja.» «Pa, gospodo, imam loše vijesti, bojim

se», nasmiješi se Dirk Courtnev. «Dame su sa mnom.« I raširi karte po zelenoj čoji.

Četiri dame u svojim lijepim kostimima gledale su ukočenim izrazima, a ostali

igrači zurili su na trenutak u njih, a zatim jedan po jedan, s izrazima gađenja,

odbaciše svoje karte. Dennis Petersen zadnji je priznao poraz; lice, mu je bilo

šokirano, ruke su se tresle. Tada uz zvuk koji je bio gotovo jecaj pusti karte iz ruke,

odgurne svoj stolac i krene prema vratima. Na pola puta iznenada stane, kad je

prepoznao svojeg šurjaka. Pogleda ga na trenutak, drhtavih usana, krvavih očiju;

zatim zavrti glavom kao da sumnja u svoja osjetila. «Ti, ovdje?» «O, da», pozove

ga Dirk od stola na kojem je sakupljao žetone od slonovače.«Jesam li zaboravio

spomenuti da sam pozvao Ronalda? Oprostite mi», reče on drugim igračima.

«Vratit ću se za čas.» On ustane od stola, makne sa sebe ruke jedne od žena i

uhvati laktove Ronalda Pyea i njegovog šurjaka u prijateljskoj gesti, te ih izvede iz

sobe niz dugi hodnik do svoje radne sobe. Čak i usred dana soba je bila hladna i

tamna, s debelim kamenim zidovima i teškim zastorima od baršuna, s tamnim

drvenim;, stropom i perzijskim sagovima. i u vi Na zidovima su bile ozbiljne uljane

slike; jedna je bila Revnoldsova, a druga Turnerova. Soba je bila namještena

teškim velikim komadima namještaja tapeciranim smeđom kožom - i uvijek je

bacala Ronalda Pyea u depresiju. Uvijek je o njoj mislio kao o sredini mreže u koju

se njegova obitelj polako zaplela. Dennis Petersen sjedne u jednu od fotelja, a

Ronald nakon trenutka oklijevanja sjedne u drugu, nasuprot njemu, ukočeno, s

neodobravanjem. Dirk Courtnev natoči whisky u čaše na srebrenom pladnju koji je

stajao u kutu stola od mahagonija i ponudi piće Ronaldu koji zavrti glavom. On

tada odnese čašu sjajne jantarne tekućine Dennisu koji je prihvati drhtavim

rukama, proguta gutljaj i brzo reče: «Zašto si to učinio, Dirk? Obećao si da nitko

neće znati da sam ovdje, a pozvao si...», on pogleda svojeg šurjaka. Dirk se

nasmije. «Uvijek držim svoja obećanja - sve dok mi se to isplati.« On podigne svoju

čašu. «Ali, između nas trojice ne treba biti tajna. Pijmo u to ime.» Kad je Dirk

spustio svoju čašu, Ronald Pye upita: «Zašto si me danas pozvao?» «Moramo

razgovarati o više problema - od kojih je prvi naš dragi Dennis. Prilično je loš igrač

pokera.« «Koliko?», upita Ronald Pye tiho. «Reci mu, Dennis», reče Dirk. Čekali su

dok je on proučavao preostali whisky u čaši. «Pa?», reče Ronald ponovno. «Ne

budi sramežljiv, Dennis, moj stari dijamante«, ohrabri ga Dirk. Dennis promrmlja

iznos bez podizanja pogleda. Ronald Pye se promeškolji u fotelji, a usta mu

zadrhte. «To je kockarski dug. Odbijamo ga.» «Da zamolim jednu ili dvije mlade

dame koje su moje gošće ovdje da odu do tvoje sestre i ispričaju joj iz prve ruke o

nekima od trikova koje izvodi Dennis? Jesi li znao da voli da kleknu...» «Dirk,

nemoj», brzo će Dennis. «Ne možeš to učiniti...«, zarije lice u ruke. «Sutra ćeš

imati ček«, reče Ronald Pye tiho. 1 «Hvala, Ronny, stvarno je zadovoljstvo

poslovati s tobom.» «Je li to sve?» «O, ne», naceri se Dirk. «Nikako.» Donese

kristalnu bocu do Dennisa i napuni mu čašu. »Moramo raspraviti još o jednoj

stvari.» Napuni i svoju čašu whiskyjem i podigne je na svjetlo. «Bankovni poslovi»,

reče, ali Ronny Pye brzo upadne. »Mislim da bi trebao znati da se povlačim iz

banke. Dobio sam ponudu za svoje preostale dionice i pregovaram za vinograd

dolje u Capeu. Odlazim iz Ladyburga i vodim svoju obitelj sa sobom.» «Ne», zavrti

Dirk glavom, lagano se smiješeći. «Ti i ja smo zajedno zauvijek. Imamo vezu koja je

neslomljiva. Želim te zauvijek sa sobom - nekoga kome mogu vjerovati; možda si

jedina osoba na svijetu kojoj mogu vjerovati. Dijelimo toliko tajna, stari prijatelju.

Uključujući i ubojstvo.« Obojica se smrznu na tu riječ, i boja polako nestane iz lica

Ronalda Pyea. «John Anders i njegov mali», podsjeti ih Dirk, a obojica mu

istovremeno upadnu u riječ. «Mali je pobjegao...« «]oš je živ...» «Ne zadugo»,

uvjeravao ih je Dirk. «Moj čovjek sada putuje prema njemu. Nakon ovoga više

nam neće stvarati nevolje.« «Ne možete to učiniti«, Dennis Petersen divlje zatrese

glavom. «Zašto, za ime Boga? Pusti ga», počeo je Ronald Pye, i iznenada mu je

nestalo ukočenosti u držanju. »Ostavi ga na miru, dosta nam je...» «Ne. On nas

nije ostavio na miru«, objasni Dirk razumno. »Aktivno je prikupljao informacije o

nama i našim aktivnostima. Pukom srećom otkrio sam gdje je on. Sam je, na

usamljenom mjestu.« Sada su zašutjeli, i dok je čekao da promisle o tome, Dirk

prstima odbaci opušak svoje cigare na kamin i zapali drugu. «Što još sada želiš od

nas?», upita Ronald napokon. «Ah, napokon možemo razgovarati o tome na

poslovni način?« Dirk se nasloni na rub stola i dohvati prastari pištqlj za dvoboje

koji je koristio kao uteg za papir. I 1 Okretao ga je na prstu dok je govorio.

«Ponestalo mi je likvidnih sredstava za program ekspanzije koji sam pokrenuo

prije pet godina. Cijene šećera su pale, a smanjio se pritok novca od investicija

Banke. ali, vi sve to znate, naravno.« Ronald Pye oprezno klimne. «Već smo se

složili da u svoj protok novca uključimo i kupnju zemlje, barem za sljedećih

nekoliko godina. Bit ćemo strpljivi.« «Ja nisam strpljiv Čovjek, Ronny.» «Nedostaje

nam više od dvjesto tisuća godišnje tijekom iduće tri godine. Složili smo se da

smanjimo troškove«, nastavio je Ronald Pye, ali Dirk nije slušao. Vrtio je pištolj,

naciljao prema oku portreta iznad kamina i škljocnuo kokotom na prazno.

«Dvjesto tisuća godišnje tijekom tri godine je šesto tisuća sterlinga», razmišljao je

Dirk naglas spustivši pištolj. «To je točan iznos koji sam ti prije nekih desetak

godina platio za tvoje dionice.« «Ne», reče Ronald Pye s prizvukom panike u glasu.

«To je moje, to je moj osobni kapital, to nema veze s Bankom.« «I dobro si se

snašao s tim», čestita mu Dirk. «Te dionice Crown Deepa bile su sjajna poslovna

odluka. Prema mojim najnovijim proračunima, tvoja osobna neto vrijednost je

negdje oko osamsto tisuća.« «U zakladi za moju obitelj, moju kćer i unuke«, reče

Ronny, glasom punim očaja. »Trebam taj novac sada«, reče Dirk razumno. «A što

je s tvojim izvorima prihoda?«, upita Ronald Pye očajnički. »Rastegnuti su do

svojih granica, moj dragi Ronalde, sve sam investirao u zemlju i šećer.« «Možeš

posuditi...« «Oh, zašto bih posuđivao od stranaca, kad će mi dragi, povjerljivi

prijatelj dati zajam na Ladyburg Farmers Bank. Ima li boljeg osiguranja od onog

koje nudi ta cijenjena institucija? Zajam, dragi Ronalde, samo zajam.« «Ne.»

Ronald Pye ustane na noge. «Taj novac nije moj. Pripada mojoj obitelji.« Okrene

se prema svojem šogoru. «Dodi. Povest ću te kući.« Smiješeći se i dalje tim

šarmantnim, iskričavim osmijehom, Dirk uperi pištolj za dvoboje medu oči

Dennisu Petersenu. »Ostani ovdje, Dennis», reče on i zategne kokot. «U redu je»,

reče Ronald Pye Dennisu. «Sada možemo otići. Ako budeš uz mene.» Ronald je

tiho dahtao i preznojavao se poput trkača. «Ako nas optuži za umorstvo, optužuje

i sebe. Možemo dokazati da mi nismo isplanirali stvar, i da nismo izdavali

zapovijedi. Mislim da blefira. Morat ćemo preuzeti taj rizik da bismo ga se riješili.»

Tada se okrene prema Dirku, a u očima mu je sjajio čelični prkos. »Riješili smo se

ovog čudovišta. Neka učini najgore što može, i proklet će sebe kao i nas.» «Kako

dobro osmišljeno!», nasmije se Dirk oduševljeno. «I zaista vjerujem da si dovoljno

glup da to doista i misliš.« «Hajde, Dennis. Neka učini najgore što može.» Bez da

je pogledao bilo koga od njih, Ronald Pye krene prema vratima. «Koju od svojih

unuka najviše voliš, Ronny, Natalie ili Victoriu?», upita Dirk, još uvijek nasmijan.

«O, a možda i momčića kako se zove? Prokletstvo! Trebao bih znati ime derišta -

ja sam mu kum.» Opet se naceri, pa pucne prstima kao da se sjetio. »Proklet bio,

naravno, Ronald, kao i njegov djed. Mali Ronald.» Ronald Pye okrenuo se na

vratima i gledao ga preko sobe. Dirk mu se naceri, kao da je čuo neku masnu šalu.

«Mali Ronald», naceri se, i usmjeri pištolj prema zamišljenom liku na sredini saga,

malom liku koji nije bio viši od čovjekovog koljena. »Zbogom, mali Ronalde»,

promrmlja on i škljocne kokotom. »Zbogom, mala Natalie.» Okrene pištolj prema

drugom nevidljivom liku i opet škljocne. »Zbogom, mala Victoria.« Pištolj opet

škljocne - metalni zvuk bio je vrlo glasan u tihoj prostoriji. «Ti ne bi...», reče

Dennis muklim glasom. »Ti ne bi...» »Novac mi je jako potreban, reče mu Dirk.

»Ali, ne bi to učinio...» »Govoriš mi što ne bih učinio. Otkad si postao tako dobar

procjenitelj mojeg ponašanja?« «Ne djecu?», molio je Dennis. »Već sam to činio»,

naglasi Dirk. «Da, ali ne djecu. ne malu djecu.» J V 160 V Ronald Pye stajao je

mirno na vratima. Činilo se da je u posljednjih nekoliko sekunda ostario deset

godina. Ramena su mu potonula a lice mu je bilo sivo i duboko izborano. Činilo se

da mu se koža naborala oko očiju. «Prije no što odeš, Ronny, ispričat ću ti priču

koju si očajnički htio čuti dvanaest godina. Znam da si potrošio mnogo vremena i

novca pokušavajući je otkriti. Molim te, vrati se u svoj stolac. Poslušaj moju priču, i

tada slobodno možeš otići - ako budeš to htio.» Ruka Ronalda Pyea padne s kvake

vrata, i on se dovuče natrag i padne u kožnu fotelju, kao da mu vlastiti udovi ne

pripadaju. Dirk napuni rezervnu čašu whiskyjem i položi je na naslonjač za ruke na

fotelji, unutar Ronnijevog dohvata - a Ronny se ne usprotivi. «To je priča o tome

kako je devetnaestogodišnji mladić zaradio milijun funta u gotovini, i upotrijebio

ih da kupi banku. Kad je čuješ, pitat ćeš se postoji li nešto što taj mladić ne bi

učinio. Dirk ustane i počne šetati naprijednatrag po debelom sagu, poput

zatvorene velike mačke, graciozne ali prijeteće i okrutne; i progovori tim tihim

glasom koji je oko njih istkao hipnotičku mrežu, dok su im se glave okretale kako

bi pratili njegov odmjereni hod. «Nazovimo tog mladića Dirk, to je dobro ime -

čvrsto ime za momka kojeg je izbacio tiranski otac i koji je krenuo da na vlastiti

način dođe do stvari koje je želio, momka koji je učio brzo i nije se bojao ničeg,

momka koji je do svojeg devetnaestog rođendana bio prvi časnik starog

parobroda na ugljen koji je prevozio sumnjive terete na opasna mjesta diljem

Orijenta. Momak je sam mogao upravljati brodom, i bičem natjerati crnačku

posadu na posao dok se kapetan valjao u ginu u svojoj kabini.« Zastao je pokraj

stola, dopunio čašu whiskyjem i upitao slušatelje: «Je li vas priča već opčinila?«

»Pijan si», reče Ronald Pye. «Nikada nisam pijan», usprotivi mu se Dirk i nastavi

svoj hod. «Parobrod ćemo nazvati LOiseau de Nuit Noćna ptica, iako, istini za

volju, to i nije najbolje ime za staru olupinu. Njegov kapetan bio je Le Doux - Slatki

- opet pogrešno ime», Dirk se naceri vrativši se u prošlost, i srkne iz svoje čaše.

«Ta vesela posada iskrcala je ponoćni teret u Žutoj rijeci kasno u ljeto 1909. i

sljedećeg dana vratila se u luku Liang Su radi zakonitog tereta - čaja i svile.» S

dokova su mogli vidjeti da je predgrađe u plamenu, i mogli su čuti zvuk pucnjave

ručnog oružja. U luci nije bilo brodova, samo nekoliko šampona i dvije male

džanke, a izbezumljeno stanovništvo grada nakrcalo se na dokove, vrišteći u želji

da se spase. Stotine njih skočile su u vodu i zaplivale prema Noćnoj ptici. Časnik je

pustio dvoje da se popnu na brod, kako bi otkrio što se događa, a ostale je

otjerao.« Dirk zastane, sjećajući se kako je pritisak vode povukao plivače ispod

prljave žute površine, i kako su ostali zajaukali i pokušali otplivati natrag. On se

naceri. «Komunistički ratni voda, Han Wang, napadao je luku i obećao bogatim

trgovcima polaganu smrt u kavezima od bambusa. Sada je časnik znao koliko su

bogati trgovci Liang Sua. Nakon što se posavjetovao s kapetanom, časnik je

pristao uz dok s Noćnom pticom, Očistivši ga od seljačke gamadi vrućom parom i s

nekoliko hitaca iz pištolja, i poveo je naoružanu skupinu u grad, u cehovsku kuću,

gdje su se okupili kineski trgovci čajem, paralizirani od straha i pomireni sa

sudbinom. Još whiskyja, Ronny?» Ronald Pye odmahne glavom. Njegov pogled

nije sišao s Dirkovog lica od početka priče, i sada mu se Dirk nasmiješi. «Časnik je

postavio takvu cijenu spasa da su je samo najbogatiji mogli platiti, dvije tisuće

suverena po glavi - ali ipak se devedeset i šest njih popelo na Noćnu pticu,

posrćući pod teretom imovine. Čak su i djeca nosila teret vlastite težine, kutije i

bale i vreće - a kad smo kod djece, u toj skupini bilo ih je 48, sve dječaci, naravno,

jer niti jedan normalan Kinez ne bi potrošio dvije tisuće suverena na djevojčice.

Dječaci su bili u dobi od beba do mladića, neki istih godina kao i tvoj Ronald.» Dirk

zastane kako bi ova informacija bila upamćena, pa nastavi: «Bilo je to za dlaku, jer

kad su se posljednji od njih popeli na brod, časnik se otisnuo od doka, i banditi

Han Wanga dojurili su iz grada i mačevima i bajunetama prokrčili put prema doku.

Njihova puščana paljba zasula je palubu Noćne ptice, i njezini novi putnici uz

vrisku sjurili su se u prazne teretne prostore, no brod je uspješno zaplovio niz

rijeku, prema mirnom tropskom moru. Le Doux, kapetan, nije mogao vjerovati

svojoj sreći - gotovo dvjesto tisuća zlatnih suverena, u četiri čajna sanduka u

njegovoj kabini, i obećao je mladom Dirku tisuću suverena. Ali, Dirk je poznavao

vrijednost kapetanovih obećanja. Ipak, predložio je daljnju mogućnost zarade.

Stari Le Doux bio je tvrd čovjek prije no što ga je oborilo piće. Krijumčario je roblje

iz Afrike, opijum iz Indije, ali sada je omekšao i užasnuo se prijedlogom mladog

časnika. Bogohulio je moleći se i plakao je. Les pauvres petits, šmrcao je i ulijevao

gin u grlo, sve dok nakon ponoći nije pao u mrtvilo za koje je Dirk znao da traje 48

sati. Časnik je otišao do zapovjednog mosta i zatrubio brodskom sirenom, vičući

putnicima da ih pristiže državna topovnjača. Natjerao ih je s otvorene palube u

teretni prostor. Ušli su unutra poput ovaca, noseći svoju imovinu. Časnik i njegovi

pomoćnici zatvorili su podna vrata i pričvrstili ih. Možete li pogoditi što je bilo

dalje?», upita on. «Dobit ćete gvineju za točan odgovor.« Ronald Pye obliže svoje

suhe, sive usne i odmahne glavom. «Ne?», izazivao ga je Dirk. »Najlakši odgovor

koji ste propustili - pa, jednostavno je. Časnik je pustio vodu u teretni prostor.«

Gledao ih je znatiželjno, predviđajući njihovu reakciju. Niti jedan nije progovorio, a

kad je Dirk nastavio, u njegovoj priči dogodila se mala promjena. Više nije govorio

u trećem licu. Sada je bilo «mi» i «ja». «Naravno, nismo mogli napuniti teretni

prostor do vrha, jer čak i u tom plitkom moru brod se mogao prevrnuti. Ispod

vrata je ostao mali zračni jastuk, i tamo su držali djecu. Mogao sam ih čuti kroz

vrata debljine četiri inča. Gotovo pola sata su jaukali i vrištili, sve dok nije nestalo

zraka, i dok ih voda nije poklopila, i kad je napokon bilo gotovo i kad smo otvorili

podna vrata, otkrili smo da su ih izgrebali prstima s donje strane, kao majmuni u

kavezu.« Dirk se okrene prema praznoj fotelji pokraj kamina i potone u nju.

Promiješa svoj whisky u čaši i proguta ga. Zatim baci kristalnu čašu na prazan

kamin, i ona eksplodira u sitne komadiće poput dijamanata. Svi su šutjeli,

promatrajući komadiće stakla. «Zašto?», napokon prošapta Dennis promuklim

glasom. «Za ime Božje, zašto si ih pobio?» Dirk ga nije pogledao, bio je izgubljen u

prošlosti, proživljavajući uzbudljive trenutke svojeg života. Zatim se trgne i

nastavi: «Ispustili smo vodu, i moji pomoćnici iznijeli su namočene vreće i bale i

kutije u salon. Bože, Ronny, trebao si biti tamo. Na taj prizor čovjek poput tebe

poludio bi od pohlepe. Sve sam nabacao na stol u salonu. Bilo je to blago kojeg je

pedeset lukavih ljudi skupljalo cijeli život. Bilo je tamo zlata u kovanicama i

šipkama, dijamanata velikih poput polovine palca, rubina kojima bi mogao ugušiti

devu, smaragda - pa trgovci iz Liang Sua spadaju medu najbogatije u Kini. Uz

novac koji su dali za prijevoz, plijen je iznosio više od milijun sterlinga...» «A

kapetan Le Doux i njegov dio?», upita Ronald Pye, jer čak i u tom užasu,

računovođa u njemu je radio. «Kapetan?» Dirk odmahne glavom i nasmiješi se

svojim laganim, dječačkim osmijehom. «Jadni Le Doux, mora da je te noći pao

preko ograde. Tako pijan, sigurno nije mogao plivati - a morski psi opasni su u tom

dijelu Kineskog mora. Bog zna da ih je privuklo more puno mrtvih Kineza. Ne,

samo jedan čovjek dobio je sve, ako ne računamo simboličku naknadu

pomoćnicima. Dvije stotine funta za svakog od njih bilo je bogatstvo iznad njihovih

najsmjelijih pohlepnih snova. Ostalo je milijun funta za jednu noć posla. Milijun

prije dvadesete godine.» «To je najstrašnija priča koju sam ikada čuo.» Glas

Ronalda Pyea drhtio je poput ruke koja je prinijela čašu usnama. »Sjetite se te

priče sljedeći put kad vam na pamet padnu zločeste misli da napustite Ladyburg»,

posavjetuje ga Dirk, i nagne se kako bi ga potapšao po ramenu. «Mi smo drugovi -

do smrti», reče on. Za Marka dani su prolazili brzo. Uskoro je morao napustiti

dolinu i vratiti se u svijet ljudi, i preplavio ga je tihi očaj. Pretražio je južnu obalu i

strminu iznad nje, pa je prešao na sjevernu obalu i počeo iznova. X Ovdje je prvi

put ugledao upozorenje da nije jedino ljudsko biće u dolini. Prvog dana naišao je

na niz zamka postavljenih niz staze kojima su životinje odlazile na pojilo. Žica koju

su koristili bila je ista kao ona koju je pronašao u gangrenoznoj nozi obogaljene

impale, galvanizirana čelična žica, vjerojatno izrezana iz ograde nekog farmera koji

nije ništa slutio. Mark je toga dana pronašao šesnaest zamka i sve ih uništio,

zamotavši žicu i bacivši je u duboke dijelove rijeke. Dva dana kasnije naišao je na

zamku od balvana, koja je bila tako lukavo zamišljena i tako vješto postavljena da

je zdrobila odraslu vidru. Mark je upotrijebio granu kao polugu da ukloni balvan, i

izvukao je lešinu. Pomilovao je meko, sjajno krzno boje čokolade, osjetivši kako se

u njemu javlja bijes. Potpuno iracionalno, razvijao je čudan vlasnički odnos prema

životinjama ove doline, i sve veću mržnju prema onima koji su ih lovili ili

zlostavljali. Sada je njegova pažnja bila podijeljena između potrage za djedovim

grobom i potrage za znakovima lovokradica. No, prošlo je još tjedan dana prije

nego što je naišao na znakove tajanstvenog lovca. Svakog jutra prelazio je rijeku

kako bi pretraživao sjevernu obalu. Možda je bilo lakše napustiti logor ispod

drveća smokve, ali osjećaji su ga zadržali tamo. Bio je to starčev logor, njihov

zajednički stari logor, a u svakom slučaju, uživao je u tome da svakog dana prelazi

rijeku i putuje kroz močvare nastale između dviju rijeka. Iako se kretao po

rubovima toga vodenog svijeta, shvatio je da je to samo srce ove divljine,

beskrajni izvor dragocjene vode i još dragocjenijeg života, posljednje utočište

mnogih životinja iz doline. Svakodnevno je otkrivao dokaze o prisutnosti velikih

životinja na blatnim puteljcima prema visokim zidovima trske i papirusa, koje su

se potom zatvarale nad njim, formirajući prohladan, mračni tunel od živih zelenih

stabljika. Bilo je tu bivola s Rta, i dvaput ih je čuo kako krče prolaz kroz papirus bez

da ih je vidio. Bilo je tamo nilskih konja i krokodila, ali oni su provodili dane

duboko u tamnim jezercima obrubljenim trskom i u tajanstvenim barama

prekrivenim ljiljanima. Često se budio noću i osluškivao njihove oštre urlike i

stenjanje koje je odzvanjalo močvarom. Jednog dana oko podneva sjedio je na

niskoj uzvisini na komadu kamenitog i šumovitog tla koje je zalazilo u močvaru, i

promatrao bijelog nosoroga kako vodi svoje mlado iz zaklona trske da bi se

nahranilo na rubovima grmlja. Bila je to velika, stara ženka čija je blijedosiva koža

bila puna ožiljaka i ogrebotina, prevučena u naborima preko masivnog

prethistorijskog tijela koje je težilo barem četiri tone, i oprezno je vodila mladunca

svojim dugim, pomalo zakrivljenim nosnim rogom. Mladunac nije imao rog i bio je

debelo poput odojka. Gledajući taj par, Mark je iznenada shvatio koliko je to

mjesto ostavilo dubok trag u njegovom životu, i posesivna ljubav koju je razvijao u

sebi još jednom je ojačala. Ovdje je živio kao da je prvi čovjek na svijetu, i to je

dotaknulo neku duboko atavističku potrebu u njegovom duhu. Tog je dana naišao

na svježe znakove ljudske prisutnosti iza Chakinih Vrata. Slijedio je jedan od

puteljaka životinja koji je obilazio još jedan greben, jedan od puteljaka koji su se

spajali s glavnom stazom na obroncima uzvisine, kad je naišao na trag. Bio je to

trag bosih, ravnih i širokih stopala koja nikada nisu nosila kožnu obuću. Mark se

spusti na koljena da ga prouči. Odmah je vidio da je prevelik za ženu. Korak mu je

rekao da je čovjek visok. U hodu, noge su mu bile okrenute malo prema unutra, a

težinu je nosio na prednjem dijelu stopala, poput sportaša. Nije vukao prste po tlu

dok je koračao, visoko je dizao noge uz kontrolirani prijenos težine - bio je to

snažan, brz, oprezan čovjek koji se kretao brzo i tiho. Trag je bio tako svjež da su

leptiri još uvijek lepršali oko vlažne zemlje gdje je čovjek mokrio, privučeni vlagom

i solju. Mark je bio vrlo blizu iza njega, i osjetio je ushit lovca kad je bez oklijevanja

krenuo za tragom. Brzo se približavao. Čovjek kojeg je slijedio nije bio svjestan da

ga prati. Zastao je da odsiječe zelenu grančicu s grane divljeg lokvata, vjerojatno

da bi je upotrijebio kao čačkalicu, jer je mjesto rezanja još bilo vlažno. Zatim je

naišao na mjesto gdje je čovjek zastao, okreniio se prema vlastitom tragu jednim

korakom, opet zastao, gotovo sigurno zato da bi oslušnuo, pa je naglo skrenuo s

puta; nakon još deset koraka i trag je nestao, kao da je čovjek jurnuo u bijeg, ili

kao da su ga u nebo povukle vatrene kočije. Njegov nestanak bio je gotovo

čaroban, i iako je Mark tražio još sat vremena, kružeći i lutajući, nije pronašao niti

jedan znak. Sjeo je i zapalio cigaretu, otkrivši daje znojan i nezadovoljan. Iako je

upotrijebio svu svoju tragačku vještinu da uhvati svoju lovinu, namagarčen je

poput dječarca. Čovjek je postao svjestan da ga Mark slijedi, vjerojatno s tisuću

jarda udaljenosti, i skrenuo je i prikrio trag, izbjegavši potjeru s takvom lakoćom

da je to bilo uvredljivo. Dok je sjedio, Mark osjeti kako mu loše raspoloženje

otvrdnjava i pretvara se u pravi bijes. «Dobit ću te», obeća tajanstvenom strancu

naglas, iako mu nije palo na pamet što bi mogao učiniti ako ikad uhvati svoj plijen.

Sve što je znao bilo je da je izazvan, i prihvatio je izazov. Čovjek je bio lukav poput

- Mark potraži usporedbu, prikladnu i prijezirnu usporedbu, i pronađe je. Bio je

lukav poput šakala, ali bio je Zulu, pa Mark upotrijebi Zulu riječ Pungushe.

»Potražit ću te, Pungushe. Naći ću te, mali šakale.» Njegovo raspoloženje

popravilo se s tom uvredom, i dok je gasio cigaretu, otkrio je kako jedva čeka

natjecanje s Pungusheom u tragačkoj vještini. Sada je njegova pažnja cijelo

vrijeme tijekom putovanja kroz divljinu bila usredotočena na poznate otiske

stopala na mekanim zemljanim mjestima, ili na pokret ljudske prilike medu

drvećem. Još tri puta je naišao na trag, ali svaki put bio je star i prekriven vjetrom,

i nije bio vrijedan praćenja. Dani su prolazili u veličanstvenom krugu neba i

planine, sunca i rijeke i močvare, pa se činilo da vrijeme nema kraja, sve dok nije

na prste prebrojio dane i shvatio da je njegovih mjesec dana gotovo prošlo.

Osjetio je užas zbog odlaska, potonuće duha kao što osjeća dijete kad je došao

trenutak povratka u školu i kraj idiličnih ljetnih praznika. Tog dana vratio se u

logor pod smokvinim stablom s posljednjim svjetlom, i položio pušku uz deblo.

Stajao je tako trenutak, rastežući mišiće i uživajući u pomisli na okus vruće kave i

veselu vatricu. Iznenada, sagne se i padne na jedno koljeno kako bi pogledao

zemljano tlo, mekano i prhko od ostataka lišća. 1 Čak i pri lošem svjetlu,

nepogrješivo je mogao razaznati otisak široke bose noge. Mark brzo podigne

pogled i pogledom pretraži mračno grmlje oko sebe, osjećajući nelagodu zbog

činjenice da ga možda u ovom trenutku netko promatra. Kad je napokon

zadovoljno zaključio da je sam, krenuo je za tragom, otkrivši daje tajanstveni

stranac pretražio njegov logor, otkrio ranac na stablu i pretražio njegov sadržaj,

pažljivo vratio stvari na svoje mjesto i položio ranac na isto mjesto na stablu. Da

Mark nije vidio trag na tlu, nikada ne bi posumnjao da mu je netko dirao ranac.

Osjetio je nelagodu zbog spoznaje da je čovjek kojeg je slijedio i tražio vjerojatno

promatrao njega jednako pažljivo - i s mnogo više uspjeha. Mark je te noći loše

spavao, mučen čudnim snovima u kojima je slijedio mračni lik koji je tapkao

štapom po opasnom kamenitom putu ispred njega, polako odmičući od Marka bez

da se osvrtao, dok ga je Mark očajnički pokušavao dozvati i zamoliti ga da pričeka,

ali nije mogao izustiti niti glasa. Ujutro je dugo spavao, i ustao omamljen s

težinom u glavi, gledajući nebo ispunjeno sporim mračnim planinama kumulusa

koji su izvirili s oceana nošeni jugoistočnim vjetrom. Znao je da će uskoro pasti

kiša, i da mora krenuti. Vrijeme mu je isteklo, ali na kraju si obeća još nekoliko

dana, zbog starca i zbog sebe. Kiša je pala prije podneva, a to je bio tek

nagovještaj onog što dolazi, no brzi, hladni i sivi pljusak uhvatio je Marka izvan

zaklona. Iako je sunce zasjalo kroz rupu u oblacima odmah nakon pljuska, Marku

se činilo da mu je hladnoća kiše prodrla do kostiju, i drhtio je poput čovjeka s

groznicom u mokroj odjeći. Tek kad je drhtavica potrajala mnogo duže nakon što

mu se odjeća osušila, Mark je shvatio da su prošla točno 22 dana od njegove prve

noći pod stablom smokve, i od prvog izlaganja riječnim komarcima. Uhvatio ga je

još jedan snažni napad drhtavice, i on shvati da mu život sada vjerojatno zavisi o

boci tableta s kininom visoko na grani smokve, i o tome da je dohvati prije no što

malarija udari punom žestinom. x Imao je četiri milje do logora i krenuo je

prečicom kroz gusto trnje i preko kamenitog grebena, kako bi s druge strane izbio

na put. 1 Do vremena kad je izbio na put, osjećao je vrtoglavicu i slabost, i morao

se odmoriti na trenutak. Cigareta koju je zapalio imala je gorki, ustajali okus, i dok

je gasio opušak na tlu, vidio je drugi trag na putu. Na tom je mjestu bio zaštićen

od kratkog pljuska gustom, širokom krošnjom drveta mahoba hoba. Ležao je

preko njegovog starog traga, i kretao se u istom smjeru kao i on, ali ono što ga je

šokiralo bila je činjenica da je stopalo koje ga je pratilo bilo obučeno u čizme

potkovane čavlima. Bila su to uža, izduljena stopala bijelca. U tom trenutku

bolesti, na pragu malarije, učinilo mu se kako je u tim tragovima čizama nešto

monstruozno i prijeteće. Još jedan napad drhtavice uhvatio je Marka, pa se smirio,

ostavivši ga na trenutak bistre glave i s iluzijom snage. No, kad je ustao da krene,

noge su mu bile poput olova. Prešao je još petsto jarda prema rijeci kad se s

grebena koji je upravo prešao oglasio dnevni ćuk. Mark naglo zastane i nagne

glavu kako bi oslušnuo. Ugriz cece muhe sa stražnje strane njegovog vrata žestoko

ga je zasvrbio, ali on se potpuno ukočio kako bi oslušnuo. Na zov ćuka odgovorio

je njegov par. Bio je to zvuk poput flaute, huuthuut, vješto oponašan, ali bez

prirodne rezonancije. Drugi zov došao je s Markove desne strane, i novi val

hladnoće koji nije izazvan malarijom krene mu uz kralježnicu dok se prisjećao

hukanja ćukova na uzvisini iznad Ladvburga one noći prije tako mnogo mjeseci.

Sada je požurio, vukući noge niz zavojiti puteljak. Otkrio je da se zadihao prije no

što je prošao stotinu jarda, i da su valovi fizičke mučnine nailazili iz njegovog

želudca, zaustavljajući se u grlu, dok ga je groznica grabila sve jače. Vid mu se

počeo slamati i pucati poput mozaika, nepravilni komadi tame obrubljeni jarkim

bojama, s povremenim bljeskovima pravog vida, kao da gleda kroz rupe u

mozaiku. Nastavio je dalje očajnički, očekujući da svakog trenutka osjeti spužvastu

močvarnu travu pod nogama i da ude u tamni zaklon tunela od papirusa kojeg je

tako dobro poznavao, a koji će ga zakloniti i usmjeriti prema starom logoru. Ćuk

opet hukne, ovog puta mnogo bliže i iz potpuno neočekivanog smjera. Zbunjen i

uplašen, Mark potone uz trnovito drvo kako bi se odmorio i prikupio rezerve

snage. Srce mu je udaralo u rebra, a mučnina je bila tako snažna da je gotovo

povratio, ali prevladao ju je nakon nekoliko trenutaka, i kao nekim čudom, vid mu

se opet otvori, kao da se tamna zavjesa otvorila. Odmah je shvatio da je u svojem

sljepilu od groznice zalutao s puta. Nije imao pojma gdje se nalazi, niti u kojem

smjeru ide. Očajnički pokuša otkriti kut sunca, ili stupanj nagiba tla, ili pronaći

neku prepoznatljivu oznaku, ali grane trnovitog drveta širile su se nad njim, a sa

svih strana okruživalo ga je grmlje, što mu je ograničavalo vid na pedesetak

koraka. Uspravio se na noge i krenuo uz kamenitu padinu, nadajući se da će stići

do uzvisine, a iza sebe začuo je huk ćuka - žalostan, pogrebni zvuk. Bio je slijep i

opet je drhtio kad je pao. Znao je da je oderao petu jer mogao je osjetiti toplinu

krvi na gležnju, ali činilo se da to nema veze s njegovom trenutnom stvarnošću.

Kad je prinio šaku prema licu, tako je drhtila da nije mogao obrisati ledeni znoj iz

očiju. S njegove lijeve strane opet hukne ćuk, a zubi su mu tako cvokotali da mu je

zvuk bio pojačan do bola u ušima. Mark se prevrne i zagleda u smjeru ćuka,

pokušavajući odagnati tamu, i treptanjem očiju izbaciti znoj iz očiju koji gaje pekao

poput soli. Bilo je to kao da gleda niz dugi, mračni tunel prema svjetlu na kraju, ili

kroz pogrešni kraj teleskopa. Nešto se pomakne na polju zlatnosmede trave, i on

opet pokuša vratiti kontrolu nad vidom, ali njegovo vidno polje treperilo je i

gorjelo. Bio je siguran samo u to da je vidio pokret - i tada tihi meteori svjetlosti,

žute i crvene i zelene, eksplodiraju u njegovom umu, i razbistre se, i odjednom

njegov vid postane jasan i svjetlucav mogao je vidjeti s natprirodnom, gotovo

zastrašujućom jasnoćom. Čovjek mu se približavao sa strane, krupan čovjek s

glavom okruglom i teškom poput topovske kugle. Imao je ramena hrvača, i debeli,

goveđi vrat. Mark mu nije mogao vidjeti oči. Bio je okrenut od njega, ali nešto u

vezi s njim bilo mu je strašno poznato. Preko ramena je nosio redenik, na kaki

košulji s džepovima u vojničkom stilu, a hlače su mu bile zataknute u smeđe

jahaće čizrhe. Nosio je pušku, podigavši je u visini prsa, i kretao se oprezniji

korakom lovca. Markov vid opet se počne vrtjeti i rasipati. " $ Nekako se podigne

na noge držeći se za stablo trnovitog drveta, i jedan trn zabode mu se duboko u

palac; bol je bila nevažna i on potrči. Iza sebe začuje krik, glas kojim lovac javlja da

je ugledao plijen; Markov instinkt za opstankom bio je dovoljno snažan da mu

usmjerava noge. Naglo skrene u stranu, promijenivši smjer, i začuje metak djelić

sekunde prije praska. Metak u zraku pokraj njegove glave zvučio je poput golemog

biča za volove, a nakon toga začuo je sekundarni zvuk pucnja. «Mauzer», pomisli

on, i istog trena prebaci se u drugu zemlju, u drugo vrijeme. Neki instinkt za

mjerenje vremena u njegovoj glavi počeo je brojiti trenutke borbe, usprkos

njegovoj sljepoći i bolesti, tako da je i bez gledanja znao kada je njegov progonitelj

napunio pušku i naciljao. Mark opet naglo skrene u svojem slijepom trku, i opet se

začuje prasak u zraku pokraj njega. Mark skine P.14 s ramena i nastavi trčati.

Iznenada se nade medu drvećem, a pokraj njega kora s drveta eksplodira u

komadiće, otkinuta sljedećim metkom iz Mauzera, ostavljajući svježu ranu u

drvetu. Ali, Mark je stigao do grebena, i čim se prebacio preko njega, okrene se

pod pravim kutom, sagne u struku i potrči, očajnički u tmini tražeći sigurno

utočište s kojeg se mogao braniti. Iznenada ga zagluši zvuk poput nebesa koja se

lome, i sunce padne na njega - zvuk i svjetlost tako snažni i tako blizu da je na

trenutak pomislio kako mu je metak iz Mauzera prosuo mozak. On instinktivno

padne na koljena. Tek u tišini koja je uslijedila shvatio je da je munja udarila u

greben sa željeznom rudom pokraj njega, i miris elektriciteta ispuni zrak oko

njega, dok se odjek grmljavine još valjao preko plavog zida uzvisine, a velike mase

oblaka ispale iz beskrajne plave riznice neba kako bi prionule uz zemlju. Vjetar je

došao naglo, hladan i brz, udarajući u grane drveća iznad njega, i kad se Mark opet

osovio na noge, zalepeće njegovom košuljom i promrsi mu kosu, izazvavši još

jedan snažan napad drhtavice. Činilo se da se znoj na njegovom licu istog trena

pretvorio u led; u naletu vjetra, ćuk je huknuo negdje u blizini, i opet je počela

kiša. Mark pred sobom kroz kišu ugleda iskrivljenu, izmučenu priliku mrtvog

drveta. Njegovim bolesnim očima učini se da drvo ima oblik ljutitog čarobnjaka, s

prijetećim rukama i iskrivljenim trupom, ali ponudilo mu je zaklon, najbolji koji je

mogao pronaći u tom trenutku izloženosti. Nekoliko blaženih trenutaka, tama iza

njegovih očiju osvijetlila se, i vid mu se otvori na ograničeni sivi krug. Shvatio je da

se okrenuo i došao do rijeke. Mrtvo drvo pokraj kojeg je stajao bilo je na samom

rubu visoke, strme obale. Rijeka mu je odsjekla korijenje i ubila ga, i vremenom će

pasti u bujicu i otploviti nizvodno. Iza Markovih leda rijeka je već nabujala, brza i

smeđa od kiše, i presjekla mu mogućnost uzmaka. Bio je uhvaćen na obali dok su

mu se lovci približavali. Znao je da ih je više, jer hukanje ćuka bili su signali, kao

što su bili i na uzvisini iznad Ladvburga. Mark shvati da mu je možda jedina nada

da ih razdvoji, i da ih navede do svojeg zaklona, ali morao je biti brz, prije no što

mu groznica pomuti osjetila. Prisloni jednu ruku uz usta i počne oponašati tužni

zov Scopsovog ćuka. Zatim se nasloni na drvo i položi pušku uz bok. S njegove

desne strane dođe odgovor na zov. Mark se ne pomakne. Stajao je ukočen uz

deblo, samo su mu se oči pokrenule u smjeru zvuka, a čelo mu se naboralo u

pokušaju da vidi jasnije. Duge minute su prolazile, a tada se začuje huk s još veće

blizine. Kiša je sada padala s vjetrom, pod oštrim kutom, bijela koplja kapi koje

padaju na grmlje i otvorenu ravnicu iza njega, udarajući u Markovo lice poput

oštrih iglica koje su mu probadale kapke, ali i razbistrile vid tako da je mogao

vidjeti uskovitlane bijele velove vode. Mark oprezno stavi ruku na usta i hukne,

privlačeći čovjeka bliže. «Gdje si?», tiho zazove glas. «Rene, gdje si?» Mark okrene

oči prema zvuku. Ljudski lik izroni iz mokrog drveća, napola skriven zavjesom kiše.

«Čuo sam pucnjeve jesi li ga sredio?», približavao se Marku, visok, mršav čovjek s

licem tamnosmeđe boje, opaljenim od sunca, duboko izbrazdanim i naboranim

oko očiju, s prosijedom kašom koja mu je pokrivala glavu. Si U jednoj ruci nosio je

LeeMetford pušku, i gumenu vojnu plinsku masku preko ramena, mokru i sjajnu

od kiše. Čovjek je prošao najbolje godine života, i imao je tupe, neinteligentne oči

i grubo, gotovo brutalno lice ruskog seljaka. Lice čovjeka koji je mogao ubiti

čovjeka jednako lako kao i prerezati grlo svinji. Vidio je Marka oslonjenog o mrtvo

deblo, ali kiša i loše svjetlo pokazali su mu samo tamnu priliku, a hukanje ćuka ga

je umirilo. «Rene?», reče on opet, i tada zastane, prvi put nesiguran, pa žmirne

kroz kišu tim bezizražajnim očima. Zatim ljutito opsuje i pokuša podići pušku,

okrenuvši je preko trbuha i zapinjući osigurač žuljevitim palcem. «To je on!»

Prepoznao je Marka, i na licu mu se jasno vidjela zbunjenost. «Ne.» Mark ga

upozori, ali cijev puške brzo se podizala, i Mark začuje metalni zvuk osigurača i

shvati da će ga za trenutak čovjek ubiti. Opalio je s boka svojom P. 14, čovjek je

bio tako blizu, i pucanj odjekne zapanjujućom snagom. Čovjeka hitac podigne sa

zemlje i odbaci unatrag, dok mu je LeeMetford puška izletjela iz ruke, a on udari u

kamenito tlo lopaticama, pa nastavi divlje udarati petama po tlu, trepereći

kapcima poput krila uhvaćenog leptira. Krv iz njegovih prsa natopila je vlažni

materijal njegove košulje, a kapi kiše odmah su je razblažile u ružičastu nijansu.

Nakon posljednjeg grča, koji mu je iskrivio leda, čovjek se opusti i ostane mirno

ležati. Činilo se da se smanjio, izgledajući staro i krhko, a usta su mu bila otvorena,

otkrivajući ružičaste desni i niz lažnih zuba uprljanih duhanom. Kiša je udarala u

otvorene oči, i Mark osjeti poznati očaj. Poznati hladan osjećaj krivnje zbog smrti

drugoga ljudskog bića. Osjeti iracionalnu želju da se približi čovjeku i pomogne

mu, iako je bio izvan mogućnosti za spas, da mu objasni i opravda se. Impuls je

nastao zbog groznice, a pojačan je krilima rastućeg delirija; sada je bio tamo gdje

nema jasne granice stvarnosti i mašte. «Nisi trebao«, reče. «Nisi smio, upozorio

sam te, upozorio...» On iskorači iz zaklona mrtvog stabla, zaboravljajući drugog

čovjeka, čovjeka za kojeg bi ga njegov osjećaj upozorio da je opasniji od dva lovca.

Stajao je nad čovjekom kojeg je ubio, ljuljajući se na nogama, i držeći pušku u

visini prsa. Hobday je promašio s prva tri hitca, ali udaljenost je bila dvjesto jarda

ili više, i pucao je uz brdo, prekriveno grmljem i drvećem, u metu koja je trčala i

mijenjala smjer, gore nego da gada kudua u gustom grmlju - brzi, tanki ljudski lik.

U očaju je ispalio drugi i treći hitac, nadajući se sretnom pogotku prije no što

njegov plijen dođe do grebena i nestane iza njega. Sada ga je oprezno pratio, jer

vidio je pušku na leđima mladića, a ovaj je mogao ležati na grebenu - čekajući

priliku za čist hitac. Upotrijebio je sve moguće zaklone i kišnu zavjesu kako bi

došao do kamenitog grebena, očekujući uzvratnu paljbu, jer jasno se pokazao

protivniku. Znao je da je mladić obučeni vojnik. Bio je opasan, i Hobdav se

oprezno kretao. Osjeti jako olakšanje kad je stigao do vrha, i legne na trbuh u

mokru travu, držeći pred sobom napunjen Mauzer i gledajući niz drugu padinu

kako bi ugledao svoj plijen. Začuje huk ćuka sa svoje lijeve strane, i ljutito se

namršti. «Glupo staro kopile!», progunda. «Još uvijek piša od straha.« Njegov

partner trebao je stalnu podršku, stari živci bili su mu pretanki za ovaj posao, i nije

dobro prosuđivao trenutak za kontaktne signale. Prokleta budala! Sigurno je

začuo pucnjeve i shvatio da je u toku kritična faza lova, ali evo ga, opet doziva,

poput djeteta koje zviždi u mraku kako bi se ohrabrilo. Odagna čovjeka iz misli i

koncentrira se na pretraživanje kišom isprane padine; tada se ukoči u nevjerici.

Zov ćuka dobio je odgovor, s njegove lijeve strane, odmah ispod grebena. Hobdav

ustane. Pognut, brzo potrči niz greben. Ugleda kretnje u sivom gustišu u koji je

udarao vjetar, i spusti se u čučanj za gađanje, brzo tražeći neupadljivu metu,

pokušavajući izbaciti vodu iz očiju treptanjem. Čekao je čisti hitac i progunda

razočarano kad je prepoznao svojeg partnera, prignutog pod svjetlucavom

mokrom plinskom maskom, kako se kreće polako poput trudnice u tmini pod

kišnim oblakom i gustim granama nad glavom. Čovjek zastane, približi ruku ustima

i ponovi žalostan huk ćuka, i bradati se lovac naceri. " «jV l «Mamac», prošapta

naglas. «Glupi stari pas!». Nije osjetio grižnju savjesti zato što će dozvoliti svojem

savezniku da privuče paljbu na sebe. Oprezno gaje promatrao, pazeći da se ne

ističe na horizontu, a obris njegove glave i ramena bio je prikriven niskim grmljem

iza kojeg je čučio. Starac s plinskom maskom ponovi poziv, i zastane, osluškujući

nakrivljene glave. Začuje se odgovor, i on požuri u vjetar i kišu, privučen vlastitoj

sudbini. Hobdav se naceri gledajući. Bolje je da samo on dobije nagradu umjesto

obojice, pomisli, i palcem obriše kišne kapi sa stražnjeg ciljnika Mausera.

Iznenada, starac zastane i počne podizati pušku koju je nosio, odjekne pucanj i on

iznenada padne u travu. Hobdav opsuje tiho i ogorčeno. Propustio je trenutak,

nije uočio mjesto s kojeg je hitac došao. Sada je čekao s prstom na otponcu,

škiljeći očima kroz kišu, manje siguran u sebe, osjećajući novo strahopoštovanje

prema plijenu, i prve naznake straha. Taj je bio dobra lovina, naveo je starca k

sebi, dozivajući ga kao da je gladni leopard koji se prikrada blejanju duiker

antilope. Iznenada, sumnje bradatog lovca se rasprše, i za trenutak nije mogao

povjerovati svojoj sreći. Kad se očeličio za dug i opasan dvoboj, njegov plijen iziđe

na otvoreno iz zaklona iskrivljenog mrtvog debla na obali rijeke, djetinjast,

smiješno naivan čin - i gotovo samoubilački, tako neočekivan da se za trenutak

uplaši zamke. Mladić je zastao za trenutak nad lesom čovjeka kojeg je ubio. Čak i

na ovoj udaljenosti, činilo se da se ljulja na nogama, a lice mu je bilo blijedo na

slabom, sivom svjetlu. Njegova kaki košulja jasno se isticala na svjetlu površine

rijeke. Ovo nije zahtijevalo neko vrhunsko gađanje, udaljenost je bila manja od

stotinu i pedeset jarda, i za trenutak Hobdav je ciljao u sredinu mladićevih prsa.

Zatim s pretjeranom pažnjom pritisne otponac, znajući da je hitac usmjeren u

srce. Kad je puška trznula udarivši ga u rame, i oštar prasak Mauzera zaglušio

bubnjiće, ugleda kako mladić pada unatrag i začuje zvuk udarca metka. Mark nije

čuo hitac Mauzera, jer metak je stigao brže od zvuka. Osjetio je samo snažan udar

u gornjem dijelu tijela, a zatim je odletio unatrag tako da mu je zrak izbijen iz

pluća. Zemlja se otvori iza njega, i dok je padao, imao je osjećaj da ga prekriva

uskovitlani vrtlog tame - i samo na kratak trenutak mislio je da je mrtav. Zatim

osjeti šok pada u uskovitlanu, ledenu, smeđu vodu rijeke i to ga vrati s ruba tame.

Voda mu prekrije glavu, i on skupi dovoljno snage da se odbaci od blatnog dna.

Kad je glavom izbio na površinu, uvuče dragocjeni zrak u izmučena pluća koja su

gorjela, i shvati da još uvijek s obje ruke drži Ri4. Drveni rukohvat puške bio je

izravno pred njegovim očima, i on ugleda mjesto na kojem se metak iz Mauzera

zabio u drvo i spljoštio u čelik produžetka cijevi. Metak je bio zgnječen u

neprepoznatljiv oblik, poput komada vlažne gline bačenog na zid od cigle. Puška

ga je zaustavila, ali golema energija udara zabila mu je P. 14 u prsa, izbacivši mu

zrak iz pluća i gurnuvši ga u rijeku. S golemim olakšanjem, Mark pusti pušku da

potone na blatno dno pod njim, a zatim ga struja odnese u uskovitlanu noćnu

moru malarije, kiše i podivljale smeđe vode. Polako ga obuzme tama, a posljednja

svjesna misao bila mu je ironija što je preživio puščani hitac samo da bi se odmah

zatim utopio poput neželjenog mačića. Voda mu opet ude u usta, i on je osjeti u

plućima i izgubi se u ništavilu. Malo je užasa poput onih koje proživljava um

mučen malarijskom groznicom, um zarobljen u trajnoj noćnoj mori bez izlaza, bez

olakšanja buđenja u znoju i spoznaje da je to bio samo delirij. Noćne more koje

stvara malarija su izvan mogućnosti spoznaje zdravog mozga, neprestane su i

praćene strašnom žeđi. Žed nastaje dok tijelo izgara svoju tekućinu i snagu u

žestini sukoba. Ciklus napada još je strasniji zbog svojih redovitih, poznatih faza:

ledene drhtavice kojima počinje, nakon kojih slijede groznice sa saharskim

vrućinama koje u tijelu naglo stvaraju tako visoke temperature da mogu oštetiti

mozak; zatim slijedi snažno preznojavanje, tijekom kojeg tjelesne tekućine izlaze iz

svih pora bolesnikovog tijela, iscrpljujući mu svu snagu, tako da ne može podići

glavu niti ruku dok čeka početak idućeg ciklusa, sljedeći udar ledene drhtavice.

Mark je imao neke polulucidne trenutke između razdoblja vrućine, hladnoće i

bezimenog užasa. iJednom kad je žeđ bila tako snažna da mu je svaka stanica

tijela vrištila za vlagom, a usta su mu bila suha i natekla, činilo mu se da su mu

snažne, hladne ruke podigle glavu i da mu je gorka tekućina, gorka ali hladna i

čudesna, napunila usta i spustila se niz grlo poput meda. U nekim drugim

trenutcima hladnoće, omatao je svoj sivi vuneni pokrivač oko ramena, a njegov

miris bio mu je poznat i omiljen - miris dima i cigareta i njegov vlastiti miris tijela.

Često je čuo kišu i grmljavinu, ali uvijek je bio suh, a tada bi nestao sav zvuk, i

odnio bi ga novi ciklus groznice. Znao je da su prošla 72 sata nakon prvoga

ledenog napada kad se potpuno osvijestio. Malarija je bila tako predvidljiva u

svojem ciklusu da je mogao znati koliko je vremena prošlo, s mogućom

pogreškom od nekoliko sati. Bilo je kasno poslijepodne, i Mark je ležao umotan u

svoj pokrivač na madracu od svježe pokošene trave i aromatičnog lišća. Kiša je još

padala, stalni, neumorni sivi pljusak iz niskih, trudnih oblaka koji su se pritiskali u

krošnje drveća - ali Mark je bio suh. Nad njim je bio niski kameni strop, koji je

tijekom tisućljeća pocrnio od vatra drugih ljudi koji su u toj plitkoj pećini potražili

zaklon; otvor skloništa gledao je na sjeverozapad, na drugu stranu od vjetrova koji

su donosili kišu, a kroz njega su ulazile posljednje zrake svjetlosti sunca koje je

zalazilo iza debelih zastora od oblaka. Mark se s golemim naporom osloni na lakat

i ogleda oko sebe. Na kamenom zidu u blizini njegove glave bio je naslonjen

njegov ranac. Dugo ga je promatrao, potpuno zbunjen. Zadnje čega se sjećao bila

je ledena voda koja ga prekriva. Još bliže je stajao okrugli vrč za pivo od tamne

pečene gline, i on odmah posegne za njim, dok su mu ruke drhtile ne samo od

slabosti, već i od snažne žeđi. Tekućina je bila gorka i ljekovita, s okusom po bilju i

sumporu, ali popio ju je zahvalnim gutljajima dok mu se bolni trbuh napinjao.

Zatim je spustio vrč i pokraj njega otkrio zdjelu s hladnom kašom od prosa,

zasoljenom i začinjenom nekom divljom biljkom koja je imala okus poput kadulje.

Pojeo je pola zdjele i potom zaspao, ali ovog puta potonuo je u dubok, iscjeljujući

san. Kad se opet probudio, kiša je stala a sunce je bilo blizu zenita, i peklo kroz

pukotine i udoline u nadvijenim planinama oblaka. T S naporom, Mark ustane i

dotetura do ulaza u sklonište. Pogleda dolje prema naplavljenom koritu rijeke

Bubezi, bučnoj crvenosmedoj struji u kojoj su se vrtjela velika debla na putu

prema moru, s golim korijenjem izdignutim iz vode poput iskrivljenih artritičnih

prstiju prosjaka na samrti. Mark pogleda na sjever i shvati da je cijela udolina

močvare i grmlja poplavljena, da su površine pokrivene papirusom potpuno

uronjene ispod srebrene površine vode koja je svjetlucala poput golemog

ogledala, daje veliko drveće bliže vodi potopljeno do krošanja, i da su uzvisine i

niži kopjei postali otoci u vodenom bespuću. Mark je još uvijek bio preslab da bi

dugo stajao, i dotetura do svojeg kreveta od trave. Prije no što je opet potonuo u

san, razmišljao je o napadu, i o uznemirujućoj činjenici da su ubojice znali da je on

ovdje, kod Chakinih Vrata. To je imalo nekakve veze s Anderslandom i smrću

starca u divljini. Još je razmišljao o svemu kad ga je obuzeo san. Kad se probudio,

opet je bilo jutro, a tijekom noći netko je dopunio vrč za pivo gorkom tekućinom,

a zdjelu za hranu kašom i s nekoliko komadića prepečenog mesa, koji su imali

okus poput piletine, ali su vjerojatno potjecali od iguane. Voda je dramatično

opala i papirus je sada bio vidljiv; duge stabljike bile su polegnute, a paperjasti

vrhovi plutali su u vodi. I drveće više nije bilo pod vodom, a tlo uz rijeku sušilo se.

Rijeka Bubezi u dubokom klancu ispod Markovog skloništa poprimila je normalniji

izgled. Mark iznenada postane svjestan vlastite golotinje, i smrada groznice i

tjelesnih izlučevina. Sišao je do obale - bilo je to dugo, sporo putovanje tijekom

kojeg je često morao zastajati kako bi vratio snagu i zaustavio vrtoglavicu koja mu

je zujila u ušima. Vodom je isprao smrad i prljavštinu i ispitao je tamnu masnicu na

mjestu gdje mu je metak iz Mauzera pribio P. 14 na prsa. Zatim se osušio na

žarkom podnevnom suncu. Ono mu je toplinom uklonilo i posljednje ostatke

ledene groznice iz tijela - i vratio se u sklonište s lakoćom u koraku. Ujutro je

otkrio da su vrč za pivo i zdjela za hranu nestali, i osjetio je da je taj čin nosio

poruku da se sada opet može brinuli za sebe, i da više nije dobrodošao, što se tiče

njegovog dobročinitelja. 1 Mark prikupi svoju imovinu, i otkrije da je njegova

odjeća suha i zapakirana u njegov ranac. I njegov redenik sa streljivom bio je

tamo, kao i lovački nož s drškom od kosti, ali njegova zaliha hrane spala je samo

na jednu limenku graha. On je otvori i pojede polovicu, ostavljajući preostali dio za

večeru, ostavi ranac u skloništu i krene prema udaljenoj strani doline. Trebalo mu

je gotovo dva sata da pronađe poprište, a i to je uspio tek kad je prepoznao mrtvo

drvo s iskrivljenim, artritičnim udovima. Tlo je bilo niže no što je zamišljao, i bilo je

preplavljeno vodama poplave; trava je polegla uz zemlju, kao da je premazana

briljantinom i počešljana, a neka slabija stabla iščupana su i otplavljena. Niže

grane većih i snažnijih stabala bile su preplavljene ostatcima koje je donijela

poplava, označavajući razinu vode. Mark potraži neki dokaz borbe, ali nije ga

pronašao, niti tijelo niti napuštenu pušku, izgledalo je kao da se nije ni dogodilo.

Mark je počeo sumnjati u vlastito sjećanje, dok nije posegnuo pod košulju i

prstom dodirnuo masnicu. Tražio je niz trag koji je ostavila voda, prateći smjer

polegle trave pola milje. Kad je ugledao lešinare kako sjede na drveću i glasno se

svađaju, požurio je naprijed, ali bilo je to samo leš mladog nosoroga, koji je bio

premali da pliva u poplavi, utopio se i već je počinjao truliti. Mark se vrati do

mrtvog drveta i sjedne kako bi popušio posljednju cigaretu, uživajući u svakom

dimu. Ugasio je cigaretu napola popušenu i pažljivo vratio ostatak u limenku sa

slikom crne mačke - i markom Craven A. Pripremao se da ustane, kada nešto

zasvjetluca na suncu pokraj njegovih nogu, i on to prstima izvuče iz vlažne zemlje.

Bila je to mjedena čahura, a kad ju je pomirisao, još je mogao osjetiti spaljeni

kordit. Na dnu je bilo utisnuto «Mauser Fabriken 9 mm». On je zamišljeno okrene

medu prstima. Ispravno bi bilo prijaviti cijelu stvar najbližoj policijskoj postaji, ali

već je dvaput spoznao glupost prizivanja pažnje na sebe, dok ga neki neumoljivi

neprijatelj vreba iz zaklona. Mark ustane i spusti se niz blagu padinu do ruba

močvarnih jezeraca. Još jedan trenutak proučavao je čahuru, a zatim je baci u crnu

vodu. U kamenitom skloništu zabacio je ranac na leda i pričvrstio remenje. Dok je

izlazio, primijetio je tragove nogu u hladnom pepelu vatre. Široke, bose noge -

odmah ih je prepoznao. On impulzivno izvadi iz pojasa lovački nož u koricama i

pažljivo ga položi pri dnu zida skloništa; zatim komadićem ugljena nacrta dva

drevna simbola na stijeni - simboli za koje mu je stari David rekao da znače

«Pognutirobkojidonosidarove». Nadao se da će Pungushe, lovokradica, opet doći

u kamenito sklonište, protumačiti znakove i primiti poklon. Na padini južne strane

Chakinih Vrata, Mark opet zastane i osvrne se prema divljini, i progovori tihim

glasom, jer znao je da će ga starac čuti ako sluša, bez obzira na jačinu glasa. Sve

što je ovdje iskusio i naučio učvrstilo je njegovu odluku da otkrije istinu, riješi

tajnu i odgovori na pitanja koja su skrivala činjenice o starčevoj smrti. »Vratit ću se

- jednog dana.» Zatim se okrene prema jugu, produži korak i prijeđe u lagani trk

koji su Zului nazivali «Minza umhlabathi» - ili »pohlepno jedi zemlju». Osjećaj

odijela na njemu bio je nepoznat i ograničavajući, a ovratnik je bio poput ropske

ogrlice oko Markovog vrata. Pločnik je bio tvrd pod njegovim korakom, a buka

tramvaja i trubljenje i udaranje vlaka i automobila bili su gotovo zaglušujući nakon

tišine u divljini. No, u toj užurbanoj masi ljudskih bića koja je jurila oko njega bilo

je nekog uzbuđenja i poticaja, boje i života. Tropski staklenik Durbana poticao je

rast svih oblika života, a raznolikost ljudskih bića koja su preplavila ulice nikada

nije prestala zanimati Marka; Hindu žene u svojim sjajnim sarijima od svile i

draguljima na probušenim nosnicama i zlatnim sandalama na nogama; Zului s

licima poput mjeseca, visoki, i njihove žene koje su na glavi nosile ukrase od blata i

frizure s umetcima koje su imale cijeli život, gologrude ispod ogrtača, s velikim,

istaknutim dojkama, plodnim i punim poput majke zemlje, na kojima su kao male

debele pijavice visjela djeca; kratke kožne suknje njihale su se visoko na njihovim

snažnim, sjajnocrnim bedrima dok su hodale. Muškarci su imali krpe oko bedara, i

bili su mišićavi i dostojanstveni - ili su nosili 1 odbačene ostatke zapadnjačke

odjeće s istom veselom samouvjerenošću s kojom je gradonačelnik nosio svoju

odoru. Bijele žene, hladne, udaljene i smirene, kupovale su ili se vozile u pratnji

slugu; njihovi muževi bili su u tamnim odijelima s ovratnicima koja su bila

prikladnija za klimu njihovih rodnih sjevernih zemalja, a mnogi od njih požutjeli su

od groznice i udebljali se od bogate hrane; jurili su za svojim poslovima, s trajno

smrknutim licima, dok je svaki za sebe stvarao izolaciju duha u masi ljudskih tijela.

Bilo je čudno vratiti se u grad. Polovina Markove duše ga je mrzila, a druga

polovica mu se radovala, i žurio je da pronađe ljudsko društvo za kojim je ponekad

žudio tijekom proteklih dugih tjedana. «Blagi Bože, moj dragi stari prijatelju. Dicky

Lancome žurio je prema njemu s crvenim karanfilom u zapućku. »Oduševljen sam

što si se vratio. Očekivao sam te prije više tjedana. Posao se razvija jako sporo,

djevojke su bile ružne, zamorne i neraspoložene za suradnju; vrijeme je bilo

apsolutno zastrašujuće - nisi propustio ništa, stari moj, apsolutno ništa.» Uhvati

Marka na dužinu ruke i pogleda ga s toplinom u očima. «Moj Bože, izgledaš kao da

si bio na Rivijeri, potamnio poput svinjske kobasice, ali ne tako debeo. Bože,

kažem ti da si opet izgubio na težini...«, i on potapša svoj steznik koji je napinjao

dugmad oko ispupčene izrasline njegovog trbuha. «Moram na dijetu - što me

podsjetilo, vrijeme je za ručak! Bit ćeš moj gost, staro momče, inzistiram -

apsolutno inzistiram.» Dicky je započeo svoju dijetu s tanjurom punim vruće riže,

svijetlozlatne boje, začinjene šafranom; to je prelio bogatim currvjem od ovčetine,

začinjenim Hindu biljem i ukrašen komadima manga, kokosa, bombajskom

patkom i s još pola tuceta drugih umaka. Kad mu je indijski konobar ponudio

srebreni pladanj sa salatama, entuzijastički je napunio svoj drugi tanjur bez

prekida u propitivanju. «Bože, zavidim ti, staro momče. Često sam to sebi

obećavao. Sam protiv divljine, pioniri, lov i ribolov.« Pokretom ruke udalji

konobara i podigne vrč s pivom da bi nazdravio Marku. »Živjeli, staro momče,

pričaj mi sve o tome,» Dicky napokon zašuti, iako je pritom uzimao mjeru currvja,

dok mu je Mark pričao o svemu - o ljepotama i samoći, o zori u divljini i

zvjezdanim noćima, a on je povremeno uzdisao i odmahivao glavom. «Htio bih da

i ja to mogu, staro momče.« «Možeš», reče Mark, a Dickv ga zapanjeno pogleda.

«Sve je tamo. Neće nikamo otići.» «Ali, što je s mojim poslom, staro momče? Ne

mogu samo sve ostaviti i otići.« «Zar toliko uživaš u svojem poslu?», upita Mark

tiho. «Zar ti prodaja automobila hrani dušu?« «Hej?» Dickvju je postalo

neugodno. «To nije pitanje uživanja. Mislim, nitko stvarno ne uživa u radu, zar ne?

Mislim, to je nešto što jednostavno radiš, znaš. Sretan si ako pronadeš nešto što

možeš raditi dovoljno dobro i gdje možeš pošteno zaraditi, pa to i radiš.« «Pitam

se», reče Mark. «Reci mi, Dickv, stoje važnije, novac ili dobar osjećaj u srcu?«

Dickv ga pogleda, a usta mu se otvore, otkrivajući zalogaj napola prožvakane riže.

«Tamo vani, osjećam se čist i visok», nastavi Mark, igrajući se sa svojim vrčem

piva. «Tamo nema šefova, klijenata, niti borbe za postotak. Ne znam, Dickv - tamo

se osjećam važnim.« «Važnim?» Dickv glasno proguta neprožvakani curry.

«Važnim? Hej, staro momče, tipove poput mene i tebe prodaju na uglu za

novčić.« On ispere rižu u grlu gutljajem piva, pa potapše pjenu na gornjoj usni

bijelim rupčićem iz džepa na odijelu. »Prihvati savjet starog psa: kad se navečer

moliš, zahvali što si dobar prodavač automobila, i što si to otkrio. Samo učini to,

sine, i ne razmišljaj o tome jer će ti slomiti srce.« Izgovorio je to s prizvukom

zaključka kojim je zatvorio temu, i sagnuo se da otvori aktovku na podu pokraj

svog stolca. «Evo, imam nešto za tebe.« Bilo je tu tucet debelih pisama napisanih

urednim ženskim rukopisom Marion Littlejohn, sve u plavim omotnicama, u boji

za koju mu je objasnila u prethodnim pismima da simbolizira besmrtnu ljubav. Bio

je tamo i račun na dvanaest funta i šest penija za koji je Markov krojač inzistirao

da ga Mark nije platio u cjelini, i još jedna bež omotnica sa skupim žigom, s

Markovim imenom ispisanim arogantnim rukopisom - i bez adrese. Mark je izvadi

i okrene u rukama da bi proučio grb, istaknut ( debelim izbočenjem na papiru.

Dicky je gledao kako otvara pismo, a zatim se besramno nagnuo da ga pročita, ali

Mark mu uštedi trud i dobaci mu ga. »Večera regimente«, objasni on. «Stići ćeš na

vrijeme», reče Dicky. «Petak, 16.» Zatim mu se glas promijeni dok je oponašao

regimentnog starijeg narednika. «Točno u dvije stotine sati. Odjenite se formalno i

R. S. prokleti V. P. Uzmite svoju odjeću s desna, vi sretna gamadi, vaš ceh platio je

vaš zapovjednik - lord MuckaMuck general uzvišeni Courtnev. Hajde, momče,

popij mu šampanjac i ukradi šaku cigara. Do vraga s radnicima, kažem ja.» »Mislim

da ću to propustiti«, promrmlja Mark i stavi Marionina pisma u unutarnji džep, da

bi spriječio Dickvja da pročita i njih. »Poludio si u divljini, sunce ti je udarilo u

glavu, staro momče», izjavi Dicky ozbiljno. »Pomisli na tih tri stotine potencijalnih

vlasnika Cadillaca kako sjede za istim stolom, razbacuju se i puše besplatne cigare.

Idealna publika. Obradi stol i svakome uvali Cadillac dok su još zbunjeni

govorom.« »Jesi li bio u Francuskoj?, upita Mark. »Ne u Francuskoj.« Dickvjev

izraz lica se promijeni. »Palestina, Galipolje i takve sunčane klime.» Sjećanje mu

pomuti pogled. «Onda znaš zašto mi se ne ide u staru tvrđavu da bih slavio ta

iskustva«, reče mu Mark, a Dicky Lacome pogleda ga preko punog stola. Postao je

dobar procjenitelj karaktera, ljudi i njihovih djela. Morao je biti dobar procjenitelj

da bi bio dobar prodavač, pa se iznenadio što nije prije uočio promjenu u Marku.

Kad ga je sada promotrio, Dicky shvati da je dobio nešto, neku novu rezervu snage

i odlučnosti, kakvu malobrojni prikupe za cijelog života. Iznenada osjeti poniznost

u Markovoj prisutnosti, i iako je bila začinjena i zavišću, zavist je bila bez gorčine.

To je bio čovjek koji je imao smjer, na mjesto na koje ga on nikada neće moći

slijediti, staza kojom je mogao proći samo čovjek lavljeg srca. Htio je posegnuti

preko stola i stisnuti Markovu ruku i poželjeti mu sreću na putovanju, ali umjesto

toga, progovorio je tiho, spuštajući uobičajenu srdačnu kavalirsku fasadu. «Htio

bih da razmisliš o tome, Mark. General Courtnev osobno je došao k meni...», i

nastavi mu pričati o posjetu, i o bijesu Seana Courtnevja kad je saznao da je Mark

otpušten na zahtjev njegove kćeri. «Tražio je posebno tebe, Mark, i to ozbiljno.«

Mark pokaže svoju pozivnicu na vratima. Proveli su ga kroz masivni zid vanjske

utvrde. Na drveću uz stazu bila su obješena vilinska svjetla, što je večeri davalo

atmosferu karnevala, u suprotnosti s uobičajenom atmosferom utvrde od

najranijih dana britanske okupacije, tijekom opsada i rata s Nizozemcima i

Zuluima; mnogi ratnici Kraljevstva zastali su ovdje na svojim putovanjima. Iza i

ispred njega na stazi bilo je i drugih gostiju, ali Mark ih je izbjegavao, osjećajući se

uočljivim u večernjem odijelu koje je unajmio u posudionici kad je vratio svoje

ukrase. Odijelo je imalo zelenkasti odsjaj starosti, i mjestimičnu ventilaciju zbog

rupa od moljaca. Bilo mu je preusko u ramenima i preširoko u trbuhu, i malo

prekratko, ali kad je to rekao vlasniku posudionice, ovaj ga je zamolio da prijeđe

prstima po čistoj svili i smanjio cijenu posudbe na pet šilinga. Sav jadan, priključio

se koloni prilika u večernjoj toaleti ulaznim stubama, a kad je došao red na njega,

zakoračio je prema recepciji. «Tako!», reče general Sean Courntev. «Došao si.»

Njegov strogi lik iznenada poprimi dječački izraz lica, i dohvati Markovu šaku

stiskom koji je podsjećao na oklop kornjače, hladan, čvrst i žuljevit. Stajao je na

čelu reda poput kule, širok i moćan, odjeven u besprijekorno crno i bijelo odijelo,

ukrašeno nizom svilenih vrpca i medalja na prsima. Pokretom obrve prizove

jednog od svojih ljudi. «Ovo je gospodin Mark Anders», reče on. »Sjećaš li se stare

tvrtke Anders i MacDonald, iz prve brigade?« «Sjećam se, gospodine.« Časnik brzo

pogleda Marka, i pogled mu padne na svilene vrpce na prsima, pa se vrati na lice.

«Pazi na njega», reče general Courtnev, pa se obrati Marku: «Uzmi si piće, sine, i

razgovarat ćemo kasnije.» Pustio je Markovu ruku i okrenuo se sljedećem gostu,

ali magnetizam i šarm velikog čovjeka bio je takav da se nakon kratkog kontakta i

nekoliko riječi Mark više nije osjećao kao stranac, odjeven u neugledno odijelo,

već kao posebni gost vrijedan posebne pažnje. Časnik je ozbiljno shvatio svoj

zadatak i poveo je Marka kroz masu muškaraca odjevenih u crna odijela. Svi su se

oni još osjećali neugodno u situaciji na koju nisu navikli, pa su stajali zbijeni u male

grupice, iako su se konobari kretali medu njima noseći znakove gostoprimstva

regimente na srebrenim pladnjevima. «Može li whisky?» upita časnik i dohvati

čašu s jednog pladnja. «Sva pića su večeras na račun generala«, i dohvati još jednu

čašu za sebe. «Živjeli! Da vidimo sada. prva brigada...», on se osvrne oko sebe.

«Sigurno se sjećate Hoopera, ili Dennisona?» Sjećao se njih i drugih, na desetke, i

neki su bili nejasno poznati likovi, na samom rubu njegovog sjećanja, ali druge je

poznavao dobro; neki su mu se sviđali, neki ne, a neke je mrzio. S nekima je dijelio

hranu, ili cigaretu, a s drugima trenutke užasa ili dosade. Svi su bili tamo - oni

dobri, radnici, kukavice, lijenčine i nasilnici - a whisky je beskrajno pristizao na

srebrenim pladnjevima. I oni su se sjećali njega, ljudi koje nikada u životu nije

vidio prilazili su mu. «Sjećaš me se, bio sam voda desetine kod šume DArcv kad

ste ti i MacDonald...» i drugi: «Jeste li vi onaj Anders, mislio sam da ste stariji -

čaša vam je prazna«, i whisky je i dalje stizao na srebrenim pladnjevima - a Mark

se osjećao višim i pametnijim, jer ljudi su ga slušali kad je govorio, i duhovitijim,

jer ljudi su se smijali kad se šalio. Sjedili su za stolom koji se protezao cijelom

duljinom sale i bio prekriven damastom zasljepljujući bijele boje. Regimentalna

srebrena boja svjetlucala je poput svjetlosnih znakova na svjetlosti svijeća, i sada

se u kristalne čaše točio šampanjac u potoku zlatnih mjehurića. Svud oko njega

čula se buka smijeha i podignutih glasova - a svaki put kad bi Mark spustio čašu,

pokraj njega bi se našao lik s turbanom i tamna ruka koja je točila u njegovu čašu

iz zelene boce. Zaljuljao se unatrag u svom stolcu s palcima zataknutim pod

pazuhom i crnom cigarom koja mu je stršila iz usta punu stopu, i poticao je

govornike nakon večere usklicima «Bravo!» i «Tako je!», spretno poput najboljih

medu njima, razmjenjujući znalačko klimanje glavom sa svojim susjedima, dok mu

je u čaši svjetlucao porto boje rubina. Kad je general ustao sa svojeg mjesta u

sredini stola, društvo koje se već gotovo uspavalo od beskrajnih govora i porta

vidno se trgne. Sada su se nacerili jedni drugima u iščekivanju, i iako Mark nikada

nije čuo govore Seana Courtnevja, osjetio je zanimanje i obnovljeni entuzijazam

kad se uspravio u stolcu. General ih nije razočarao, počeo je s pričom koja ih je na

trenutak šokirala i ostali su bez daha, prije no što su prasnuli u smijeh. Zatim je

počeo govoriti na opušten, lagan način koji se činio prirodnim, ali koristeći riječi

poput vrhunskog mačevaoca s rapirom - šala, zavjet, malo zdravog razuma, nešto

što su htjeli čuti nakon čega je slijedilo nešto što ih je uznemirilo, a pritom je

izdvajao pojedince hvaleći ih ili blago koreći. «Ove godine treći na nacionalnom

prvenstvu u polu, gospodo, čast koju je regimenta s lakoćom postigla prošle

godine ali jedan gospodin koji sjedi za ovim stolom izabrao je da jaši za vlasnike

šećernih plantaža, odluka koja je njegovo Bogom dano pravo, i za koju sam

siguran da je nitko od nas neće osuditi», i Sean Courtnev zastane, zlobno se

smiješeći i gladeći brkove, dok je cijela postrojba glasno negodovala udarajući po

čašama žlicama za desert. Žrtvino lice prekrije intenzivno crvenilo, i žmirne u

kakofoniji. «Međutim, ove godine dobre vijesti i velika očekivanja vezana su uz

Afrički kup. Nakon vješte potrage, otkriveno je da u našoj sredini živi...» i sljedećeg

trenutka cijela sala pljeskala je, stvarajući zvuk poput grmljavine, i glave se počnu

okretati prema Markovom kraju stola, dok mu je general klimao i smiješio mu se.

Kad se Mark prignuo u stolcu, pokušavajući se presaviti poput stolarevog ravnala,

Sean Courtnev dozove ga: «Ustani, sine, daj im da te pogledaju.« Mark nesigurno

ustane i klimne glavom na lijevo i na desno, i tek je kasnije shvatio da ga je vješti

manevar doveo u situaciju da prihvati njihov aplauz, i da se time obvezao. Bilo je ti

prvi put da iz prve ruke svjedoči načinu na koji je general oblikovati sudbinu ljudi i

postizao svoje ciljeve bez vidnog napora. " it Razmišljao je o tome pomalo

mamurno, krećući se prema sigurnosti sljedećeg rasvjetnog stupa. Naravno, bilo

bi mu mudrije i sigurnije da je prihvatio ponudu jednog od vozača rikše na ulazu u

utvrdu, kad je u dva ujutro izišao na ulicu. Međutim, zbog nezaposlenosti i velikog

troška za odijelo nije imao izbora glede prijevoza. Sada ga je čekala šetnja od oko

tri milje u mraku, a brzina kretanja bila mu je takva da je to moglo biti dugo

putovanje. Dohvatio je stup i uspravio se, upravo u trenutku kad se pokraj njega

zaustavio crni Rolls Royce, i kad su se otvorila stražnja vrata. «Upadaj!», reče

general, i dok se Mark nespretno smještao na mekano kožno sjedalo, čelični stisak

ga je stabilizirao. «Ti, inače, ne piješ.» Bila je to tvrdnja, ne pitanje, i Mark se

morao složiti. «Ne, gospodine.» «Imaš izbor», reče general. «Nauči, ili se ostavi

toga.» Sean je čekao gotovo pola sata, s Rollsom parkiranim ispod banvan drveta,

da se Mark pojavi kroz vrata, i već se spremao odustati i dao je vozaču nalog da se

vrati u Emoveni, kad je Mark isteturao na ulicu, odbio vozače rikše i krenuo

pločnikom poput raka, krećući se više postrance nego naprijed. Rolls se tiho

prikradao za njim sa zamračenim svjetlima, i Sean Courtnev promatrao je s

dobronamjernim smiješkom mladićevo napredovanje. Osjećao je laganu

popustljivost prema mladiću i sebi, zbog čudnih hirova kojima je povremeno

iznenađivao sam sebe. Sa 62 godine čovjek bi trebao poznavati sebe, znati svoje

jake strane i moći ih iskoristiti, znati svoje slabosti i osigurati se od njih. No, sada

je bio ovdje, bez nekoga vidljivog razloga, i sve se više emocionalno vezivao za

mladog stranca. Trošio je na njega vrijeme, a nije bio siguran s kojim ciljem.

Možda ga je mladić podsjećao na njega u toj dobi, i kad je razmislio o tome, ispod

toplog sjaja šampanjca u svojem želudcu osjetio je nostalgiju za tim teškim

vremenima sumnje i sjajne ambicije, kad je dječak stajao na pragu muškosti.

Možda je stvar bila u tome što je volio - ne, poštivao je bila bolja riječ - poštivao

posebne kvalitete kod bilo koje životinje. Dobar konj, pas ili mladić, ona izvrsnost

koju je konjanik mogao zvati «punokrvnost» a dreser pasa «klasa». Uočio je to u

Marku Andersu, i kao što je i punokrvni konj mogao biti oštećen lošim

postupanjem, i klasni pas pokvaren, tako je i mladić istih kvaliteta trebao savjet,

usmjerenje i priliku da razvije svoje sposobnosti. U ovom svijetu bilo je previše

osrednjosti, pomislio je Sean, tako da ga je klasa snažno privlačila kad bi je otkrio.

A, možda - i on opet osjeti onaj strašni crni val žaljenja kako ga preplavljuje - a

možda je stvar u tome što nemam sina. Imao je tri sina: jedan je umro prije no što

je i počeo živjeti, mrtvorođen u divljini iza rijeke Limpopo. Drugog je rodila žena

koja mu nije bila supruga, i taj je sin drugog čovjeka nazivao ocem. Sean osjeti

kako mu se melankolija produbljuje, opterećena krivnjom; ali i taj sin bio je mrtav,

izgorio u spaljenu crnu masu u stroju od drveta i platna u kojem je letio nebom.

Riječi Garrvjeve posvete na novoj knjizi jasno su se urezale u Seanovu svijest.

«Ova knjiga posvećena je odlikovanom satniku Michaelu Courtnevju, jednom od

Mladih orlova koji više nikada neće letjeti.« Michael je bio Seanov biološki sin,

začet u utrobi žene njegovog brata. Treći sin još je bio živ, ali on mu je bio sin

samo po imenu, a Sean bi promijenio to ime da je bilo u njegovoj moći. Oni ružni

incidenti koji su prethodili Dirkovom odlasku iz Ladvburga prije toliko mnogo

godina, medu njima palež i umorstvo, nisu bili ništa u usporedbi sa zločinima koje

je počinio nakon povratka. Oni koji su ga poznavali nisu u njegovoj blizini

izgovarali ime «Dirk Courtney». Sada je osjetio kako se melankolija pretvara u

stari bijes, i kako bi ga zaustavio, nagne se naprijed i potapše vozača po ramenu.

«Zaustavi pokraj njega», reče on, pokazujući prema Marku Andersu. «Ono što ti

treba je svjež zrak», reče Sean Courtnev Marku. «Otrijeznit će te ili ćeš povraćati,

a i jedno i drugo je poželjno.« Do trenutka kad se Rolls parkirao na početku West

Streeta, Mark je iznimnim mentalnim naporom uspio vratiti kontrolu nad vidom.

U početku, svaki put kad bi pogledao generala pokraj sebe, s mučnom sigurnošću

mogao je vidjeti kako mu na sredini čela raste treće oko, i da s obje strane glave

ima više ušiju, poput valića na površini jezerca. Markov je glas u početku bio

nekontroliran, i slušao je s blagom nevjericom čudne zvukove kojima je odgovarao

na generalova pitanja i komentare. Ali, kad se namrštio od napora i progovorio

pretjerano sporo i artikulirano, zvučilo je donekle razumljivo. Međutim, tek kad su

krenuli jedan uz drugog kroz prhki pijesak do obale mora gdje je oseka ostavila

tvrđi, mokar i gladak pijesak, počeo je slušati ono što je general govorio, i to nije

bio razgovor uz čaj. Govorio je o moći, o moćnim ljudima, govorio je o trudu i

nagradi, i iako mu je glas bio potmuo i opušten, zvučio je poput predenja starog

lava koji je upravo ubio plijen, i učinit će to opet. Mark je nekako osjetio da ono

što sluša ima veliku vrijednost, i mrzio je sebe zbog alkohola u venama koji mu je

usporio um i jezik. Aktivno se borio protiv toga. Šetali su niz sjajni trak mokrog,

glatkog pijeska, obojenog u žuto mjesečinom; more je mirisalo po soli i jodu,

snažan antiseptički miris, a povjetarac ga je rashladio tako da je zadrhtio čak i u

večernjem odijelu. Ali, njegov mozak uskoro je dostigao misli krupnog lika koji je

šepao pokraj njega, i uskoro osjeti kako se u njemu rada uzbuđenje dok je slušao

stvari koje je do sada samo osjećao negdje u dubini svoje duše, ideje koje je

prepoznavao, ali vjerovao je da su samo njegove. Jezik mu se oslobodio

zamuckivanja, i iznenada se osjećao poput oštrice mača, lagan poput lastavice

koja pije vodu u letu. Sjećao se kako je jedno vrijeme sumnjao da je ovaj čovjek

možda odgovoran za gubitak Anderslanda i starčevu smrt. Sada su mu te sumnje

bile poput bogohuljenja, i odbacio ih je u stranu kako bi se svim silama posvetio

razgovoru koji ga je tako obuzeo. Tek mnogo kasnije shvatio je koliko je razgovor

te noći bio važan za njegov život, a da je znao, možda bi mu se jezik vezao u

ustima, a mozak odbio poslušnost, jer prolazio je rigorozno propitivanje. Ideje

koje su naizgled slučajno nabacivane bile su tamo da ih podigne i ponese, ili odbije

i ostavi da leže. Svako pitanje propitivalo je njegovu savjest i principe, i postupno,

vješto, morao se izjasniti o svakoj temi, od religije do politike, od patriotizma do

morala. Jednom ili dvaput general se nasmijao. I i 1 «Ti si radikal, jesi li to znao?

Ali pretpostavljam da sam i ja bio u tvojoj dobi - svi mi želimo promijeniti svijet.

Sada mi reci što misliš o » i sljedeće pitanje nije imalo veze s prethodnim. «U onoj

zemlji ima deset milijuna crnaca, i milijun bijelaca. Što misliš, kako će oni živjeti

zajedno sljedećih tisuću godina?» Mark se zagrcne na veličinu ovog pitanja, i

počne govoriti. Mjesec je izblijedio dolaskom zore, i Mark je ušao u začarani svijet

plamtećih ideja i zapanjujućih vizija. Iako to nije mogao znati, njegov entuzijazam

dijelio je i Sean. Louis Botha, stari ratnik i državnik, jednom je rekao Seanu: «Čak i

najbolji od nas postaju stari i umorni, Seane, a kad se to dogodi, čovjek bi morao

imati nekog kome će predati baklju, i dopustiti mu da je ponese dalje.» Noć je

prošla tako brzo da je iznenadila obojicu, i nebo se zapalilo zlatnom i ružičastom

bojom. Stajali su jedan pokraj drugog, i gledali kako se rub sunca diže iz

tamnozelenog mora i brzo penje u nebo. «Već mnogo godina potreban mi je

pomoćnik. Moja supruga me proganja«, Sean se nasmije na ovo, «i obećao sam joj

da ću ga pronaći, ali trebam nekoga brzog i bistrog i povjerljivog. Takve je teško

pronaći.« Seanova cigara odavno se ugasila i bila je jako prožvakana. Izvadio ju je

iz usta i proučavao s blagim negodovanjem prije no što ju je bacio u valove pod

svojim nogama. «Bio bi to vraški posao, bez radnog vremena, bez određenih

zadataka, i Bog zna da bih ja mrzio raditi za sebe, jer ja sam čangrizavo,

neuviđavno staro kopile. Ali, s druge strane, jedno mogu jamčiti: tko god prihvati

posao, neće umrijeti od dosade, i naučit će jednu ili dvije stvari.« Tada se okrene,

nagne prema naprijed i zagleda u Markovo lice. Vjetar mu je mrsio bradu, i

odavno je skinuo crnu kravatu i gurnuo je u džep. Zlatne zrake izlazećeg sunca

pale su mu na oči koje su bile neobično lijepe nijanse plave boje. «Želiš li posao?»,

upita on. «Da, gospodine«, odgovori Mark istog trena, oduševljen mogućnošću

trajnog druženja s ovim nevjerojatnim čovjekom. «Nisi pitao za novac?«, zareži

Sean. «O, novac nije važan.« «Lekcija broj jedan.« Sean podigne jednu crnu obrvu

iznad veselog plavog bljeska u očima. «Novac je uvijek važan.» i 1 Sljedeći put kad

je Mark prošao kroz vrata Emovenija, ušao je u nov život, kakav nije mogao ni

zamisliti; no, ipak, u cijelome tomu snažnome i novom iskustvu, čak i u jurnjavi

prilagođavanja novim idejama, i stalnoj procesiji posjetitelja i beskrajnih novih

zadataka, jednog trenutka Mark se stablo pribojavao. Bio je to njegov sljedeći

susret s gospođicom Storm Courtnev. Nikada nije saznao je li to unaprijed

dogovorio general Courtnev, ali Storm nije bila u Emoveniju tijekom Markovog

prvog dana tamo, niti tijekom sljedećih dana, iako se činila sveprisutnom na

portretima i fotografijama u svakoj sobi, naročito na velikom ulju na platnu u

knjižnici gdje je Mark provodio veliki dio svojeg vremena. Bila je odjevena u dugu

haljinu boje slonovače, sjedila za velikim pijaninom u dnevnoj sobi, a umjetnik je

uspio uhvatiti mali dio njezine ljepote i duha. Marku je pogled lika s portreta

usmjeren prema njemu bio uznemirujući. Ubrzo je uspostavljen odnos između

Marka i generala, i tijekom prvih nekoliko dana posljednje generalove sumnje su

se primirile. Rijetko se događalo da blizina nekoga ljudskog bića tijekom duljeg

razdoblja ne počne iritirati Seana, ali kad se radilo o ovome mladiću, čak je počeo

tražiti njegovo društvo. Njegova prva ideja bila je da Mark nauči rješavati

svakodnevnu korespondenciju i sve druge sitnice koje su uzimale vrijeme, kako bi

Sean imao više slobodnog vremena i vremena za važnija područja poslovanja i

politike. No, učestalo je zalazio u knjižnicu kako bi s Markom razgovarao o nekoj

ideji, i uživao gledajući te ideje kroz mlade i svježije oči. Ili bi dao vozaču slobodno

i zamolio Marka da ga Rollsom poveze do jedne od pilana, ili na sastanak odbora u

gradu. Tijekom putovanja sjedio bi pokraj njega i prisjećali bi se dana u

Francuskoj, ili bi se on vraćao u vrijeme prije Markovog rođenja, uživajući u

Markovom golemom interesu za priče o traženju zlata i lovu na slonovaču u

divljim prostranstvima iza rijeke Limpopo na sjeveru. «Danas će u Skupštini biti

zanimljivih debata, Mark. Napast ću ono kopile Hendricksa oko proračuna za

željeznicu. Odvezi me tamo, i možeš slušati s galerije za posjetitelje.« «Ta pisma

mogu pričekati do sutra. U pilani Umvoti došlo je do zastoja, a uzet ćemo i

sačmarice pa ćemo na povratku pokušati uloviti ponekog fazana.» «Vježbaonica u

osam navečer, Mark. Ako nemaš ništa važnije...» što je bila zapovijed, bez obzira

kako delikatno uobličena, i Mark otkrije kako ga polako uvlači u redove

mirnodopskog sastava regimente. Otkrio je da je drukčije od Francuske, jer sada je

imao moćnog zaštitnika. «Nemam od tebe koristi ako si trećerazredni strijelac.

Učiš način na koji ja radim, sine, i želim da budeš u blizini čak i kad se igramo

vojnika. Osim toga», Sean se sada nasmiješi zlobnim, sveznajućim osmijehom,

«trebaš malo vremena za vježbu gadanja.» U sljedećem trenutku, još uvijek

nenaviknut na brzinu kojom su se događale stvari u svijetu kojim je vladao Sean

Courtnev, Mark se našao u punoj odori mlađeg poručnika, uključujući Sam Brovvn

vrpce i sjajne epolete na ramenima. Očekivao je neprijateljstvo, ili barem

odbojnost svojih kolega časnika, ali je otkrio da su ga prihvatili s univerzalnim

entuzijazmom kad je postavljen na mjesto zapovjednika streljane. Markov položaj

u kućanstvu nije u početku bio jasan. Bio je opčinjen gospodaricom Emovenija,

njezinom zrelom ljepotom i hladnom učinkovitošću. Bila je distancirana ali

ljubazna, zvala ga je «gospodin Anders», i bilo koji zahtjev bio je popraćen

pristojnim «Molim vas» i jednako pristojnim «Hvala vam.» Kad bi general i Mark

bili u Emoveniju na ručku, Marka je u knjižnici posluživao sluga sa srebrenim

pladnjem, a navečer, nakon što bi otišao od generala, popeo bi se na stari

motocikl Ariel Square Four koji je kupio, i spustio se niz brdo u gradsku gužvu do

svoje izbe u Point Roadu. Ruth Courtnev promatrala je Marka još pažljivije od

njezinog supruga. Da je na bilo koji način iznevjerio njezine standarde, ne bi

oklijevala niti trenutka da upotrijebi sav svoj utjecaj na Seana da ga otpusti.

Jednog jutra, dok je Mark radio u knjižnici, Ruth je došla»iz vrta s kiticom ubranog

cvijeća. «Ne dajte se smetati.« 19? Počela je aranžirati cvijeće u srebrenoj zdjeli na

središnjem stolu. Prvih nekoliko minuta radila je u tišini, a zatim je na prirodan i

prijateljski način počela razgovarati s Markom, pomalo izvlačeći iz njega detalje o

njegovom smještaju - gdje je spavao i jeo, tko mu je prao rublje, i u sebi se

zgrozila. «Morate svoje rublje donositi ovamo, da ga više ne perete kod kuće.»

«To je vrlo ljubazno od vas, gospođo Courtnev. Ne bih htio smetati.» «O, glupost,

imamo dva dhobi wallaha koji nemaju drugog posla nego da peru i glačaju.» Čak

ni Ruth Courtnev, jedna od prvih dama Natala, još uvijek poznata ljepotica čak i

nakon što je odavno prevalila četrdesetu, nije bila imuna na Markovu spontanu

privlačnost. Njegov prirodni šarm bio je pojačan pozitivnim utjecajem koji je

njegov dolazak imao na njezinog supruga. Sean je posljednjih tjedana izgledao

mlađi i veseliji, i dok je to promatrala, shvatila je da se ne radi samo o tome da je s

njega skinut teret rutinskih poslova. Mladić mu je vratio dio onoga mladenačkog

duha, svježinu misli, energiju i entuzijazam za stvari u životu koje su se pomalo

ustajale i nisu se činile vrijednima truda. Njihov običaj bio je da provedu sat

vremena prije spavanja u Ruthinom budoaru. Sean bi sjedio u svojem kućnom

haljetku i promatrao je kako se češlja i premazuje lice kremom, dok bi pušio

posljednju cigaru. Razgovarali bi o događajima tog dana, a on bi uživao u pogledu

na njezino još uvijek vitko, snažno tijelo ispod tanke svile njezine spavaćice,

osjećajući sporo buđenje vlastitog tijela u iščekivanju trenutka kad bi ona skrenula

pogled s ogledala prema njemu i ustala, ispružila ruku prema njemu i povela ga u

spavaću sobu, do velikog kreveta pod ukrašenim baršunastim baldahinom. Tri ili

četiri puta u tjednu Markovog dolaska u kućanstvo Sean je izjavio stvari koje su se

činile tako radikalnim, tako drukčijim od njegove staromodne, konzervativne

ličnosti, da je Ruth spustila srebrenu četku u krilo i okrenula se da ga pogleda.

Svaki put on bi se stidljivo nasmiješio i podigao ruku da spriječi njezino

zadirkivanje. «U redu, znam što ćeš reći, ali razgovarao sam o tome s mladim

Markom.« Opet bi se nasmijao. «Taj mladić govori mnogo pametnih stvari.« Jedne

večeri, mjesec dana otkad je Mark došao k njima, sjedili su neko vrijeme u tišini,

kad Sean iznenada reče: «Mladi Mark, ne podsjeća li te on na Michaela?« «Nisam

primijetila - ne, ne podsjeća.« «O, ne mislim izgledom. Ima nešto u načinu

razmišljanja.« Ruth osjeti kako stari, snažni osjećaj žaljenja raste u njoj poput

hladne, mračne plime. Nikada nije Seanu podarila sina. Bila je to jedina stvar za

kojom je zaista žalila, jedina sjena na njihovim suncem obasjanim godinama

zajedničkog života. Njezina ramena sada se opuste, kao da su pod teretom tog

žaljenja, i ona se pogleda u ogledalo, vidjevši u svojim očima krivnju zbog svojeg

propusta. Sean nije primijetio ništa, i nastavio je: «Pa, jedva čekam veljaču.

Hamiltonu će prepući srce kad bude morao predati taj veliki srebreni vrč. Mark je

promijenio duh cijelog tima. Sada znaju da mogu pobijediti, kad je on strijelac broj

jedan.« Tiho ga je slušala, mrzeći sebe što mu nije mogla podariti ono što je tako

jako htio, i skrenula je pogled na malu izrezbarenu statuu boga Tora na njenom

noćnom stoliću. Stajao je tamo sve te godine otkad joj ga je Sean dao, talisman

plodnosti. Storm je začeta na vrhuncu olujne grmljavine, i po tome je dobila ime.

Šalio se s njom da joj je potrebna grmljavina, i dao joj je malu statuu boga. «Jako

si mi ti pomogao«, pomisli ona ogorčeno i pogleda u ogledalu vlastito tijelo pod

svilom. «Naizgled tako lijepo, i tako prokleto beskorisno!« Obično nije psovala, bio

je to pokazatelj njezine ljutnje. Iako je bilo lijepo, njezino tijelo nije moglo donijeti

još jedno dijete. Sada mu je mogla samo pružiti užitak. Naglo je ustala, ne Završivši

svoj ritual, došla je do njega i izvadila mu cigaru iz usta, zgnječivši je u velikoj

staklenoj pepeljari. On je pogleda iznenađeno, i zausti da joj postavi pitanje, ali

riječi mu nisu došle do usta. Kapci su joj bih napola sklopljeni, a usne su se malo

razmakle, i iza njih su se pojavili mali, bijeli zubi. Njezini visoki, prelijepo oblikovani

obrazi porumenjeli su. JvV Sean je poznavao taj izraz i raspoloženje koje je

najavljivao. Osjetio je kako mu je srce poskočilo i počelo udarati poput životinje u

kavezu od rebara. Njihovo vođenje ljubavi obično je bilo ispunjeno dubokim

uzajamnim suosjećanjem, nešto što je tijekom godina postalo snažno i dobro,

potpuno spajanje dvije osobe, simbol njihovoga zajedničkog života - ali, ponekad,

vrlo rijetko, Ruth bi spustila kapke i obrazi bi joj porumenjeli, i ono što bi uslijedilo

bilo bi tako divlje i pohotno i nekontrolirano, da ga je podsjećalo na neku razornu

prirodnu nepogodu. Gurnula je jednu tanku, bijelu šaku u njegov haljetak, i dugi

nokti prošli su lagano njegovim trbuhom, tako da mu je koža odmah oživjela.

Nagnula se naprijed i drugom rukom pomilovala njegovu bradu, okrenula mu lice

prema sebi i poljubila ga u usta, gurnuvši mu oštar, ružičast jezik duboko u usta.

Sean zastenje i uhvati je, pokušavajući je dovući sebi u krilo, i istovremeno otvori

joj grudnjak ispod spavaćice tako da njezine male, šiljaste grudi slobodno padnu,

ali bila je brza i snažna, izvukla se iz njegovog zagrljaja, dok joj se koža sjajila

bojom slonovače i ružičastom bojom kroz prozirnu svilu njezine haljine. Njezine

gole grudi skakutale su dok je na dugim, lijepim nogama trčala u spavaću sobu, a

njezin smijeh ga je zadirkivao i nadraživao i pozivao ga. Idućeg jutra Ruth je

odsjekla stručak grimiznih i bijelih karanfila i ponijela ih u sobu u kojoj je radio

mladi Mark Anders. On je skočio na noge, i dok mu je odgovarala na pozdrav,

proučavala je njegovo lice. Do tada nije shvatila koliko je lijep, i sada je vidjela da

je to lice koje će biti lijepo i u starosti. Imao je dobru strukturu kostiju i ponosit

nos. On je bio jedan od onih rijetkih sretnika čiji izgled će se proljepšati s nekoliko

bora oko očiju i malo srebra u kosi. Međutim, još je do tada trebalo proći mnogo

vremena, a sada su pažnju privlačile njegove oči. «Da», pomisli ona, gledajući ga u

oči. «Sean je u pravu. Ima snagu i dobrotu poput Michaelovo) Gledala ga je

potajno dok je radila na svojem cvjetnom aranžmanu, birajući riječi kojima je

počela razgovor, i kad je završila posao, koraknula je unatrag kako bi se divila

rezultatu, i progovorila je bez da ga je pogledala. «Zašto nam se ne pridružiš za

ručkom na terasi, Mark?», a ime mu je spomenula namjerno, i oboje su bili vrlo

svjesni promjene u oslovljavanju. «Osim ako bi radije i dalje objedovao ovdje.»

Sean podigne pogled s novina kad je Mark došao na terasu, ali njegov izraz nije se

promijenio kad je Ruth mahnula Marku da sjedne nasuprot njemu. Odmah je

vratio pogled na novine i ljutito im pročitao uvodnik, izrugujući se piscu svojim

tonom i naglascima prije no što je zgužvao novine i spustio ih pokraj stolca. «Taj

čovjek je prokleti idiot - trebali bi ga zatvoriti.« «Pa, gospodine«, počne Mark

oprezno. Ruth tiho uzdahne, jer nije se posavjetovala sa Seanom oko novog

rasporeda za ručak, ali njih dvojica odmah su ušli u duboku raspravu, i kad je

servirano glavno jelo, Sean zareži: «Pobrini se za pile, Mark, a ja ću srediti patku»,

tako da su njih dvojica jeli i raspravljali u isto vrijeme, kao da su obitelj, a ona je

sakrila svoj osmijeh ubrusom dok se Sean nevoljko složio s mladim čovjekom oko

teme o kojoj su raspravljali. «Ne kažem da si u pravu, naravno, ali ako jesi, kako

objašnjavaš činjenicu...« I opet ga je napao iz drugog smjera, a Ruth je slušala kako

se Mark vješto brani; dok ih je slušala, bilo joj je još malo jasnije zašto ga je Sean

izabrao. Tek kad je došla kava Mark je saznao što se dogodilo sa Storm Courtnev.

Sean se iznenada okrene prema Ruth. «Je li ovog jutra stiglo pismo od Storm?»

Kad je odmahnula glavom, on nastavi: «Ta prokleta mala snobica mora naučiti

neke manire - nije pisala već više od dva tjedna. Gdje bi trebala biti sada?» «U

Rimu», reče Ruth. «Rimu!», zagunda Sean. «S gomilom latino ljubavnika koji je

štipaju za stražnjicu.« «Sean!», Ruth ga oštro prekori. «Ispričavam se.» Izgledao je

pomalo pokunjeno, a tada se zlobno naceri: «Ali vjerojatno je namješta u položaj

za štipanje u ovom trenutku, ako je dobro poznajem.« Te noći, kad je Mark sjeo

da napiše pismo Marion Littlejohn, shvatio je koliko je sam spomen imena Storm

Courtnev promijenio njegov cijeli stav prema djevojci s kojom se trebao oženiti.

Pod golemim teretom poslova koje je Sean Courtnev elegantno spustio na

njegova ramena, Markova pisma Marion više nisu bila svakodnevni ritual, i

ponekad bi prolazili tjedni između njih. S druge strane, njezina pisma njemu

nikada nisu posustala u učestalosti i toplini, no, on je otkrio da nije pritisak na

poslu ono što ga tjera da odgađa njihov sljedeći susret. Sada je sjedio žvačući rub

olovke sve dok se drvo nije raspalo, tražeći riječi i inspiraciju, otkrivajući kako mu

je teško ispisivati cvjetne izraze vječne ljubavi na svakoj stranici; svaka prazna

stranica činila mu se teškom poput prelaska preko Sahare, ali morao ju je ispuniti.

»Sljedećeg vikenda putovat ćemo u Johannesburg kako bismo se natjecali na

godišnjem streljačkom prvenstvu za Afrički kup», pisao je, razmišljajući kako da

izvuče još malo teksta o toj informaciji. To bi trebalo dostajati barem za jednu

stranicu. Marion Littlejohn pripadala je životu koji je ostavio za sobom prošavši

kroz vrata Emovenija. Napokon se suočio s tom činjenicom, ali je ipak pao u očaj

zbog grižnje savjesti koju mu je donijela ta spoznaja. Pokušao je to zanijekati i

nastaviti s pismom, ali slike su se pojavljivale same od sebe - a najvažnija od njih

bila je slika Storm Courtnev, radosne i vitke, prelijepe i nedostižne poput zvijezda.

Afrički kup dosezao je gotovo visinu prsa odraslog čovjeka, položen na bazu od

polirane ebanovine. Sluge iz Emovenija polirale su ga tri dana prije nego što su

postigli sjaj koji je bio prihvatljiv generalu Courtnevju, i sada se pehar nalazio na

sredini stola, uzdignut na piramidi žutih ruža. Stol je bio postavljen u predsoblju

glave sale, i dvije prostorije bile su ispunjene stotinama gostiju koje je Sean

Courtnev pozvao kako bi proslavio trijumf. Čak je pozvao i pukovnika Hamiltona iz

Capetownskih gorštaka da dovede svoje više časnike prvom klasom linije Union

Castle, da bi prisustvovali balu kao generalovi gosti. Hamilton je odbio poziv

pristojnom zahvalnicom od četiri reda, ne računajući adresu i završne pozdrave.

Kup je bio u Dvorcu 1Q Capetown otkad ga je predstavila kraljica Viktorija prve

godine burskog rata, i Hamiltonovo ogorčenje prilično je uvećalo slavljeničku

radost Seana Courtnevja. Za Marka, bilo je to najzaposlenije razdoblje otkad je

došao u Emoveni. Ruth Courtnev poklanjala je Marku sve više i više povjerenja, i

pod njezinim nadzorom on je napravio velik dio posla u pripremi pozivnica i

rješavanju logistike vezane uz hranu i piće. Sad ga je navela da pleše sa svim

ružnim djevojkama koje bi inače tužno sjedile uza zid, i na kraju svakog plesa

general bi ga mahanjem cigare nad glavama gostiju pozivao do stola s peharom

kraj kojeg se smjestio. «Vijećniče, htio bih da upoznate mojega novog pomoćnika -

Mark, ovo je vijećnik Evans. Tako je, Pussy, to je mladić koji ga je osvojio za nas.» I

dok je Mark stajao rumeneći se od nelagode, general je po peti ili šesti put te

večeri ponavljao priču o posljednjem danu natjecanja, opisujući hitac po hitac, kad

su dvije vodeće regimente imale neriješen rezultat u timskom natjecanju, i kad su

sudci od pojedinih strijelaca tražili ponovno gađanje kako bi riješili pitanje

pobjednika. «Bočni vjetar udarao je na trenutke brzinom od dvadeset do trideset

milja na sat, a prvi hitac na dvjesto jarda...» Mark se čudio intenzivnom

zadovoljstvu koje je ova sitnica pričinjavala generalu. Čovjeku čije je bogatstvo

bilo gotovo neizmjerno, čije imanje se moglo mjeriti stotinama četvornih milja,

koji je posjedovao neprocjenjivo vrijedne slike i antikne knjige, dragulje, kuće,

konje i jahte u ovom trenutku ništa nije bilo dragocjeno kao ovaj sjajni pehar. «Pa,

i ja sam ciljao», general je popio dovoljno vlastitog whiskyja da počne glumiti u

vlastitoj priči, i načinio je gestu čučenja u bunkeru i promatranja meta, «i moram

vam reći da mi je to bio najgori trenutak u životu.» Mark se nasmiješi u znak

slaganja. Gorštački strijelac slijedio je svaki njegov hitac. Svi hitci bili su upućeni u

strogi centar. »Obojica su pogodili najviši rezultat na dvjesto jarda, pa na petsto

jarda, i tek je na tisuću jarda došla do izražaja Markova natprirodna sposobnost da

procijeni bočni vjetar...» Do sada, Seanova publika već je umirala od dosade, a tek

je trebao ispričati dio o deset naciljanih hitaca i deset hitaca brzom paljbom. Mark

je osjetio panične signale preko sale i podigao je pogled. Ruth Courtnev nalazila se

pokraj glavnih ulaznih vrata sale, a s njom je bio Zulu batler. Čovjek je imao krv

ratnika u venama i uobičajeno držanje poglavice, ali sada je bio siv od nekog

osjećaja bliskog strahu, a njegov izraz lica bio je jadan dok je brzo nešto govorio

svojoj gospodarici. Ruth mu dodirne ruku gestom utjehe i otpusta, i okrene se

kako bi pričekala Marka. Dok je hitao prema njoj preko praznog plesnog podija,

nije mogao opet ne primijetiti koliko je majka sličila kćeri. Ruth Courtnev još je

imala tijelo mlade sportašice, koje je održavala vitkim, čvrstim i gracioznim dugim

šetnjama i napornim jahanjem, i tek kad joj se približio, mogao je vidjeti sitne bore

na njezinoj glatkoj koži poput bjelokosti. Na glavi joj je kosa bila oblikovana u

visoku frizuru, odbacujući pomodne kratke frizure, a haljina joj je odavala

jednostavnu eleganciju koja je isticala linije njezinog tijela i male, lijepo oblikovane

grudi. Jedan od njezinih gostiju došao je do nje prije Marka, i bila je opuštena i

nasmiješena dok je Mark čekao u blizini, sve dok se nije ispričala. Mark požuri k

njoj. «Mark.» Njezina je briga bila vidljiva samo u njezinim očima dok ga je gledala

kako se nadvija nad nju, ali osmijeh joj je bio postojan i lagan. «Bit će nevolje.

Imamo neželjenog gosta.» «Što želite da učinim?» «Sada je u ulaznoj sali. Molim

te, povedi ga do generalove radne sobe, i ostani s njim dok ja ne upozorim

supruga i ne pošaljem ga k vama. Hoćeš li učiniti to?» «Naravno.» Ona se

nasmiješi u znak zahvale, a kad se Mark okrenuo, zaustavi ga dodirom. «Mark,

pokušaj ostati uz njih. Ne želim da budu zajedno sami. Nisam sigurna što bi se

moglo dogoditi.« Zatim se njezin oklop slomi. «Za ime Božje, zašto je morao doći

ovamo - i to večeras kad...», tada se zaustavi, i osmijeh joj očvrsne na licu, pribran

i postojan, ali oboje su znali što je htjela reći. «Večeras kad se Sean napio.» Mark

je već dovoljno dobro poznavao generala da podijeli njezinu zabrinutost. Kad bi

Sean Courtnev popio, bio je sposoban za sve - od zaraznog veselja do mračnog,

nasilnog i neobuzdanog bijesa. «Učinit ću što mogu», složi se on, a zatim reče:

«Recite mi o kome se radi.» Ruth se ugrize za usnicu, a na licu su joj na trenutak

bili vidljivi napetost i briga prije no što je vratila kontrolu nad sobom, a izraz joj je

bio neutralan kad je odgovorila. «To je njegov sin - Dirk, Dirk Courtnev.» Markov

vlastiti šok bio je tako vidljiv da se ona namršti. «Što nije u redu, Mark? Poznaješ li

ga?» Mark se brzo oporavi. «Ne. Čuo sam o njemu, ali ga ne poznajem.» «Ima tu

zle krvi, Mark. Vrlo zle. Budi oprezan.« Ona ga ostavi i tiho se udalji kroz

prostoriju, klimajući uzvanicima, zaustavljajući se da izmijeni riječ i osmijeh, a

zatim se približavajući Seanu Courtnevju koji je još uvijek bio u središtu pažnje u

prijemnoj sali. Mark zastane u dugoj galeriji, i pogleda se u jednom od visokih

ogledala. Lice mu je izgledalo blijedo i napeto, a kad je zagladio kosu, prsti su mu

lagano drhtili. Iznenada shvati da se boji; strah je u njegovoj utrobi bio poput

utega, i disanje mu je postalo bolno i grčevito. Bojao se čovjeka kojeg će upoznati.

Čovjeka kojeg je tako dugo i naporno pratio, i kojeg je u mašti tako dobro

upoznao. U svojem umu stvorio je zastrašujući lik, dijabolični lik koji raspolaže

velikom, zloćudnom moći, i sada ga je obuzeo užas pri pomisli da će ga susresti

licem u lice. Nastavio je niz galeriju, a debeli sag ublažavao mu je odjek koraka.

Nije vidio umjetnička blaga koja su krasila zidove, jer osjećaj neposredne

opasnosti zaslijepio mu je sva druga osjetila. Na vrhu mramornih stuba zastao je i

naslonio se jednom rukom na ogradu kako bi pogledao u ulaznu salu. Čovjek je

stajao sam na sredini crnobijelog mramornog poda. Nosio je crni ogrtač s kratkom

kabanicom koja mu je visjela s ramena, i ta je odjeća pojačavala dojam veličine.

Ruke su mu bile sklopljene iza leda, i podizao se na vrhovima stopala s glavom i

čeljusti agresivno isturenima naprijed. Položaj je tako sličio očevom da Mark

trepne u nevjerici. Njegovu glavu prekrivale su veličanstvene tamne kovrče koje

su bile obasjane svjetlošću svijećnjaka iznad njega. Mark je gledao niz stubište, i

čovjek podigne glavu i pogleda ga. Istog trena Marku upadne u oči čovjekova

ljepota, a odmah zatim i sličnost s generalom. Imao je istu snažnu čeljust, položaj

očiju i linije usta bile su identične, ali sin je bio neizmjerno zgodniji od oca. Bila je

to plemenita glava Michelangelove statue, ljepota njegovog Davida i

veličanstvena snaga njegovog Mojsija, no, pored sve ljepote bio je čovjek, ne

strašno čudovište iz Markove mašte, i nerazumni strah popusti svoj pritisak u

Markovim grudima, pa je uspio istisnuti mali osmijeh dobrodošlice spuštajući se

niz stube. Dirk ga je promatrao netremice, bez pokreta, i tek kad je Mark stigao do

mramornog poda shvatio je koliko je čovjek visok. Nadvisivao je Marka tri inča, ali

tijelo mu je bilo tako dobrih proporcija da se visina nije činila pretjeranom.

»Gospodine Courtney?», upita Mark, i čovjek okrene glavu i ne trudeći se da

odgovori. Dijamant kojim je bila pričvršćena bijela svilena kravata oko njegovog

vrata svjetlucao je. «Tko si ti, mladiću?«, upita Dirk Courtnev, a njegov glas imao

je dubinu i snagu koja je odgovarala njegovom stasu. «Ja sam generalov osobni

pomoćnik.« Mark nije dopustio da mu prijeziran nastup pokvari ljubaznost u

osmijehu, iako je znao da je Dirk Courtnev stariji od njega manje od deset godina.

Dirk Courtnev polako ga pogleda od glave do pete, gledajući Markovo večernje

odijelo i sve detalje jednim pogledom prije no što ga otpise kao nevažnog. «Gdje

je moj otac?», okrene se kako bi namjestio kravatu u najbližem ogledalu. «Zna li

on da ja ovdje čekam gotovo dvadeset minuta?« «General je zauzet, ali uskoro će

vas primiti. U međuvremenu, biste li pošli sa mnom u generalovu radnu sobu da

ga pričekate? Molim vas, pođite za mnom.» Dirk Courtnev zastane na sredini

radne sobe i ogleda se oko sebe. «Staro momče ovih dana živi u velikom stilu.»

Nasmiješi se bljeskom zasljepljujuće bijelih zuba i približi se jednom od kožnih

naslonjača pokraj kamina. «Momče, donesi mi brandv i sodu.» Mark otvori policu

za knjige s lažnim pročeljem, izabere konjak Courvoisier iz redova boca, natoči

malo u čašu, špricne u to malo sode, i ponese čašu Dirku Courtnevju. Ovaj srkne i

klimne glavom, ispruživši se u veliki kožni naslonjač s elegancijom leoparda koji se

odmara, i još jednom pogleda sobu. Njegov pogled, koji je zastajao na svakoj slici,

na svakome vrijednom predmetu koji je ukrašavao sobu, bio je proračunan i

zamišljen, i sljedeće pitanje postavio je bez razmišljanja, i bez pravog interesa za

odgovor. «Kako si rekao da se zoveš?» Mark je stao sa strane, tako da je mogao

nesmetano promatrati čovjekovo lice, i pažljivo gaje gledao odgovorivši: «Zovem

se Anders - Mark Anders.» Za sekundu, ime nije imalo učinka, ali tada Dirk shvati, i

lice mu prođe kroz zapanjujuću transformaciju. Gledajući to, Mark osjeti kako mu

se strah vraća punom snagom. Kad je bio mali, starac je ulovio leoparda koji je

napadao njihove životinje, u tešku čeličnu zamku s oprugom, i kad su idućeg jutra

došli na to mjesto, leopard je jurnuo na njih, sve dok ga teški lanac nije zaustavio

na tri stope od Marka, tako da su mu oči bile na njegovoj razini. Nikada nije

zaboravio strašnu zlobu u tim očima. Sada je gledao isti izraz, osjećaj tako ubilački

i neizrecivo zao, da se nehotice povukao unatrag. Trajao je samo sekundu, ali

činilo se da se cijelo lice promijenilo, od ekstravagantne ljepote do groteskne

ružnoće, pa opet do ljepote, i to u trenutku koliko je potrebno da se udahne. Kad

je progovorio, Dirkov glas bio je odmjeren i kontroliran, a oči su mu bile skrivene

izrazom ljubazne indiferentnosti. «Anders? Već sam čuo to ime...», on promisli na

trenutak, kao da ga pokušava smjestiti, pa ga odbaci kao nevažno, a pažnja mu se

vrati na sliku Thomasa Bainesa iznad kamina - ali, u tom trenutku Mark je s

potpunom sigurnošću spoznao da su njegove nejasne sumnje koje je gajio tako

dugo bile utemeljene na čvrstoj činjenici. Sada je s potpunom sigurnošću znao da

se dogodilo nešto zlo, da su prodaja Anderslanda i starčeva smrt i pokapanje u

neoznačenom grobu bili rezultat planiranja, i da su ljudi koji su ga progonili na

uzvisini kod Ladvburga i u divljini iza Chakinih Vrata bili dio plana koji je osmislio

ovaj čovjek. Znao je da je, napokon, identificirao svojeg protivnika, ali njegovo

hvatanje i privođenje pred lice pravde moglo je biti izvan njegovih sposobnosti, jer

protivnik se činio nepobjedivim u svojoj snazi i moći. Okrenuo se da počisti hrpu

dokumenata na generalovom stolu, ne vjerujući sam sebi da može opet pogledati

svojeg neprijatelja bez da se potpuno razotkrije. Već se dovoljno opasno izložio,

ali to je bio nužno, predobra prilika da bi je propustio. U zamjenu za izlaganje

sebe, prisilio je i neprijatelja da učini isto, istjerao ga je na Otvoreno, i smatrao

sebe pobjednikom u toj razmjeni. Sada je postojao još jedan činitelj zbog kojeg

njegovo razotkrivanje nije bilo samoubilačko. Dok je prije bio sam i bez prijatelja,

sada je bio zaštićen samom činjenicom da je u društvu Seana Courtnevja. Da su

uspjeli te noći kod Ladvburga ili kod Chakinih Vrata, bila bi to nevažna smrt

skitnice; sad bi njegova smrt ili nestanak trenutno pobudili interes generala

Courtnevja, a sumnjao je da si čak i Dirk Courtnev može priuštiti takav rizik. Mark

brzo podigne pogled s papira i ugleda Dirka Courtnevja kako ga opet promatra, ali

izraz lica sada mu je bio neutralan, a oči su mu skrivale izraz. Počeo je govoriti, ali

se zaustavio kad su začuli teške korake u hodniku, i obojica se okrenu u

iščekivanju prema vratima koja su se otvorila. Činilo se da Sean Courtnev

ispunjava cijeli okvir vrata, jer vrhom velike čupave glave gotovo je dodirivao

gornji dio okvira, a ramena su mu bila široka poput ormara kad se s obje ruke

naslonio na štap za hodanje i pogledao u sobu. Pogled mu odmah skrene na

visoki, elegantni lik koji je ustao iz kožnog naslonjača, a suncem opaljeno lice

potamnilo je od navale krvi kad ga je prepoznao. Dva čovjeka stala su jedan

nasuprot drugome u tišini, i Mark otkrije da s fascinacijom promatra događaje,

dok je intuitivno pratio igru osjećaja, buđenje sjećanja na stare zločine - i

elementarnu ljubav i bliskost sina prema ocu i oca prema sinu, koja je odavno

ubijena i pokopana, ali sada je opet izvađena iz groba poput trulog leša, strasnija

zato jer je nekada bila živa i snažna. «Bok, oče.» Dirk Courtnev progovori prvi, a na

zvuk njegovog glasa nestane ukočenosti iz ramena Seana Courtnevja, a bijes u

njegovim očima zamijeni osjećaj tuge, žaljenja za nečim što je nekada bilo

vrijedno, ali je sada izgubljeno izvan svake nade, pa je njegovo pitanje zazvučilo

poput uzdaha. «Zašto si došao ovamo?» «Možemo li razgovarati nasamo - bez

stranaca?« Mark se digne od stola i krene prema vratima, ali Sean ga zaustavi s

rukom na ramenu. «Ovdje nema stranaca. Ostani ovdje, Mark.» Bila je to

najljubaznija stvar koju je ikada itko rekao Marku Andersu, i snaga ljubavi koju je u

tom trenutku osjećao prema Seanu Courtnevju bila je veća od bilo čega što je

ikada osjetio prema nekome drugome ljudskom biću. Dirk Courtnev slegne

ramenima i prvi put se nasmiješi, laganim, podsmješljivim izrazom. «Uvijek si imao

previše povjerenja, oče.» Sean klimne glavom krećući se prema stolcu iza svojeg

stola. «Da, a ti bi to morao znati bolje od ikoga.» Dirkov osmijeh izblijedi. «Došao

sam ovamo nadajući se da možemo zaboraviti i potražiti oproštaj jedan od

drugoga.« «Oproštaj?», upita Sean, brzo podižući pogled. «Ti bi meni podario

oproštaj - za što?» «Ti si me odgojio, oče. Ja sam ono u što si me pretvorio...«

Sean odmahne glavom, odbacujući to, i progovorio bi da ga Dirk ne zaustavi. «Ti

vjeruješ da sam ja tebi učinio nešto nažao - ali ja znam da si ti meni učinio nažao.»

Sean se namršti. «Ideš kao mačak oko vruće kaše. Prijeđi na stvar. Što je to što

tako želiš, da te dovelo nepozvanog u ovu kuću?» «Ja sam ti sin. Nije prirodno da

smo razdvojeni.« Dirk je bio elokventan i uvjerljiv, i držao je ruke u položaju

molbe, približavajući se krupnom liku za stolom. »Vjerujem da imam pravo na to

da razmisliš o tome...», on zastane i pogleda Marka. »Prokletstvo, zar ne mogu

razgovarati s tobom bez piljenja publike?« Sean je oklijevao na trenutak, i gotovo

je zamolio Marka da ode, ali tada se sjetio obećanja koje je prije nekoliko minuta

dao Ruth. «Nemoj mu dozvoliti da bude nasamo s tobom niti minutu, Sean.

Obećaj mi da će Mark biti uz tebe. Ne vjerujem mu nimalo. On je zao, Sean i

donosi nevolju i nesreću. mogu to namirisati na njemu. Nemoj biti s njim

nasamo.» «Ne», on odmahne glavom. «Ako imaš nešto za reći, reci. Ako ne, odlazi

i ostavi nas na miru.» «U redu, bez osjećaja«, Dirk klimne glavom, i odbaci ulogu

osobe koja moli. Okrene se i počne koračati naprijednatrag po radnoj sobi, s

rukama nabijenim duboko u džepove ogrtača. »Razgovarat ćemo o poslu, i to je

to. Sada me mrziš, ali nakon što počnemo zajedno raditi - nakon što s tobom

podijelim najhrabriji i najmaštovitiji pothvat koji je ova zemlja ikada vidjela - tada

ćemo opet pričati o osjećajima.« Sean je šutio. «Sada kao poslovni čovjek, a

kasnije kao sin. Slažeš li se?» »Slušam te», reče Sean, i Dirk počne govoriti. Čak i

Mark se morao diviti elokventnosti Dirka Courtnevja, i pobjedničkom, uvjerljivom

načinu na koji je koristio svoj lijepi duboki glas i veličanstveni izgled; ali, to su bili

teatralni trikovi, dobro uvježbani. Ono što je bilo spontano bio je plameni, gotovo

fanatični sjaj posvećenosti vlastitim idejama koji je zračio iz njega dok je govorio i

gestikulirao. Bilo mu je lako povjerovati, jer je na tako jasan način vjerovao sam

sebi. Koristeći se rukama i glasom, pred svojim ocem ocrtavao je golemo carstvo,

beskrajna prostranstva bogate zemlje, tisuće i tisuće četvornih milja, blago kakvo

je malo ljudi ikada i zamišljalo, zasađeno u vidu pamuka i šećera i prosa, i

navodnjavano gigantskom branom koja će zadržavati unutarnje more slatke, čiste

vode - bio je to san koji je oduzimao dah svojom veličinom. «Već imam polovinu

zemlje», Dirk zastane i spoji ruke prstima ukočenim poput orlovih pandža. «Ovdje,

u rukama. Moje je. Više nije samo san.» «A ostalo?», upita Sean neodlučno,

povučen strujom i protiv svoje volje. «Tamo je - netaknuto, zrelo, spremno.« Dirk

načini dramatičnu stanku. «Kao da ju je sama priroda stvorila upravo u tu svrhu.

Temelji brane su već tamo, izgradio ih je Bog poput blagoslova.« «Pa?», progunda

Sean skeptično. «Sada si ti instrument Božje volje, zar ne? A gdje je to carstvo koje

ti je obećao?« »Posjedujem svu zemlju južno od rijeke Umkomo, to je polovina

koju već imam.» On zastane pred stolom od mahagonija i nagne se naprijed s

rukama na poliranom drvu, gurajući lice koje je sjajilo aurom vjerskog fanatika

prema Seanu Courtnevju. «Izgradit ćemo branu između litice Chakinih Vrata i

potopiti cijelu dolinu Bubezi - bit će to jezero dugo stotinu i šezdeset milja i široko

stotinu - i otvorit ćemo zemlju od tamo do rijeke Umkomo i pridodati je zemlji

koju već posjedujem na jugu. Dva milijuna ara obradive, navodnjavane zemlje!

Zamisli!« Mark je promatrao Dirka Courtnevja, potpuno šokiran onim što je čuo, i

prebaci pogled na Seana Courtnevja, molećivo, čekajući da čuje kako ovaj

odbacuje cijelu monstruoznu ideju. «To je cece pojas«, reče Sean Courtnev

napokon. «Oče, u Njemačkoj su tri čovjeka, Dressel, Kothe i Rochl, upravo usavršili

i testirali lijek koji se zove Germanin. To je potpuni lijek za bolest spavanja koju

prenosi cece muha. To je takva tajna da samo nekolicina ljudi zna za nju«, reče mu

Dirk sa žarom u glasu, pa nastavi: «Tada ćemo izbrisati cece muhu u cijeloj dolini.«

«Kako?», upita Sean, a njegov iskreni interes bio je vidljiv. «Iz zraka. Leteći strojevi

koji oprašuju ekstraktom pitagre, ili nekim drugim insekticidom.« Bio je to

zapanjujući koncept, i Sean je trenutak šutio prije no što upita, oklijevajući: «Je li

to netko prije učinio?« «Ne», Dirk mu se nasmiješi. «Ali mi hoćemo.« «Dobro si to

smislio«, Sean se zavali u svoj naslonjač i odsutno posegne za cigarom, «osim

jednog sitnog detalja. Dolina Bubezi je i zaštićeno područje - tako je od vremena

Chake, a većina zemljišta između rijeka Bubezi i Nkomo su ili plemenske zemlje,

zemlje koje pripadaju Kruni ili rezervati. Dirk Courtnev podigne prst prema Marku.

«Daj mi još jedan brandv, momče.» Mark pogleda generala. Sean lagano klimne

glavom, i opet zavlada šutnja dok je Mark točio brandv i nosio čašu Dirku.

«Vjeruješ mu?», upita Dirk svojeg oca, pokazujući Marka glavom dok je prihvaćao

čašu. «Nastavi, čovječe», odbrusi mu Sean ljutito, i ne pokušavajući odgovoriti na

pitanje. Dirk nazdravi ocu čašom i nasmiješi se znalački. «Ti donosiš zakone, oče, ti

i tvoji prijatelji iz Kabineta i iz Provincijske skupštine, pa ih možete i promijeniti. To

je tvoj dio posla.» Sean je uvukao dim cigare punim plućima dok je Dirk govorio, i

sada ga je polako ispuštao, tako da mu je glava bila okružena oblakom plavog

dima kad je odgovorio. «Da razjasnimo. Ti uložiš novac, a ja isposlujem putem

Parlamenta zakon kojim se ukida zaštita ovih zemalja koje su nam potrebne

između rijeke Nkomo i Bubezi?» «I Dolinu Bubezi», upadne Dirk. «I Dolinu Bubezi.

Zatim uredim da neka kompanija dobije kontrolu nad tom zemljom, pa bio to i

najam na tisuću godina?» Dirk klimne glavom. «Da, to je to.» «A, što je s

troškovima brane i nove pruge do brane - imaš li taj kapital?« Mark je jedva

mogao povjerovati u ono što je slušao, da Sean Courtnev pregovara o imovini

nacije, blagu koje mu je povjereno kao visokom predstavniku naroda. Htio je

kriknuti, napasti ih dok su stvarali planove. Duboka ljubav koju je osjećao prije

nekoliko trenutaka polako se pretvarala u duboko ogorčenje i osjećaj izdaje.

»Nitko nema takav kapital«, reče mu Dirk. «Moji ljudi izradili su grubu procjenu, i

kreće se negdje oko četiri milijuna funta. Niti jedan pojedinac nema taj novac.»

«Dakle?», upita Sean, dok su oblaci dima od cigare plovili od njega, a Marku se

učini da je naglo ostario. Lice mu je bilo sivo i ispijeno, a duboko usađene oči

pretvorile su se igrom svjetla u tamne prazne šupljine lubanje. »Država će ih

izgraditi za nas!», Dirk se glasno nasmije pa nastavi svoj hod. «Ili, bolje rečeno,

izgradit će branu i prugu za narod. Kako bi omogućili pristup vrijednim prirodnim

resursima.« Dirk se opet naceri. «A zamisli prestiž čovjeka koji provede te mjere

kroz Parlament, koji donese napredak i civilizaciju u divljinu.« On dohvati čašu s

brandvjem, i proguta pola tekućine. «Sve bi dobilo njegovo ime - možda brana

Sean Courtney?» «Zvuči impresivno.« »Prikladan spomenik, oče.« Dirk podigne

čašu prema ocu. »Ali, što je s plemenskim zemljama, Dirk?« Mark primijeti kako je

Sean prvi put upotrijebio ime svojeg sina, te ga oštro pogleda. »Iselit ćemo crnce«,

reče mu Dirk usputnim tonom. »Pronaći ćemo za njih mjesta u brdima.« «A

rezervati za životinje?« »Blagi Bože, hoćemo li dozvoliti da nekoliko divljih

životinja stane na put stotinama milijuna funta?« On odmahne lijepom kovrčavom

glavom glumeći zbunjenost. »Prije no što poplavimo dolinu, možeš tamo poći na

lovni safari. Uvijek si uživao u lovu, zar ne? Sjećam se kako si mi pričao o velikim

lovovima na slonove u stara vremena.« «Da», klimne Sean polako. »Ubio sam

mnogo slonova.« »Dakle, oče, jesmo li se dogovorili?« Dirk još jednom zastane

pred Seanom, i prvi put moglo se osjetiti iščekivanje, a na visokom čelu pojavila se

mala bora zabrinutosti. »Hoćemo li raditi Zajedno?« Sean je šutio nekoliko

sekunda, gledajući upijač za tintu na svom stolu, a tada podigne glavu. Izgledao je

bolesno i vrlo staro. »Ovo što si mi ispričao - veličina toga - potpuno me

iznenadila«, govorio je oprezno, odmjeravajući svaku riječ. »Veliko je i treba za to

imati petlje«, složi se Dirk. »Ali nikada se prije nisi bojao, oče. Jednom si mi rekao:

Ako nešto želiš, idi i uzmi to, jer jedno je sigurno - nitko ti to neće servirati na

pladnju.« »Sada sam stariji, Dirk, a čovjek se umori, izgubi snagu mladosti.« »Jak si

kao bik.« »Želim vremena da razmislim o tome.« »Koliko?«, upita Dirk. i «Poslije»,

Sean zastane, pa promisli na trenutak, «poslije sljedeće sjednice Parlamenta.

Moram razgovarati s ljudima, ispitati ostvarivost ideje.» «To je predugo.« Dirk se

namršti, i iznenada mu lice poružni, i oči se promijene, skupljajući se u opasan

pogled lasice. «To je vrijeme koje mi je potrebno.« «U redu», složi se Dirk i opet se

nasmiješi velikom liku koji je sjedio. On započe gestu rukovanja, ali Sean nije

podigao pogled, i umjesto toga gurne ruku u džep ogrtača. »Zanemarujem svoje

goste», reče Sean tiho. «Sada me moraš ispričati. Mark će te otpratiti.« «Javit ćeš

mi?», upita Dirk. «Da», reče Sean teško, ne dižući pogled. «Javit ću ti.» Mark

povede Dirka Courtnevja do ulaznih vrata. Osjećao je grozničavu mržnju prema

njemu. Hodali su u tišini jedan uz drugog, i Mark se borio protiv divljih, mračnih i

nasilnih impulsa koji su se kovitlali u njemu. Mrzio ga je zato što je ukaljao čast

čovjeka kojeg je poštovao i obožavao, zato što ga je uprljao vlastitom nečisti.

Mrzio ga je zbog starca i Anderslanda, i zbog tih užasnih, nepoznatih djela koja je

naredio, i mrzio ga je zbog onog što je smjerao učiniti njegovoj voljenoj zemlji iza

Chakinih Vrata. Na ulazu, Dirk Courtnev uzme svoj šešir sa stola i namjesti ga na

glavu dok je pažljivo proučavao Marka. «Ja mogu biti koristan prijatelj«, reče mu

on tiho. «Moj otac ti vjeruje i siguran sam da ti se povjerava. Vidjet ćeš da mogu

biti zahvalan i velikodušan, a siguran sam da, budući da si slušao naš razgovor,

znaš koje informacije bi me mogle zanimati.« Mark ga je promatrao. Usne su mu

bile hladne i ukočene, a cijelo tijelo drhtilo mu je od pokušaja da uspostavi

kontrolu nad sobom. Nije se usudio progovoriti da ga vlastiti glas ne izda. Dirk

Courtnev okrene se naglo, ne čekajući odgovor, i lagano se niz ulazne stube spusti

u noć. Mark je gledao za njim dugo nakon što je otišao. Začuo se zvuk moćnog

motora, krckanje šljunka pod kotačima, i dvostruka zraka svjetla osvijetli vrt, pa

nestane. j Markov korak bio je u skladu s napadom bijesa, i gotovo je trčao kad je

došao do generalove radne sobe. Otvorio je vrata bez kucanja. Riječi su prijetile

da eksplodiraju iz njega - gorke optužbe i on pogleda generalov stol, ali njega nije

bilo tamo. Htio je upozoriti generala da će upotrijebiti sva sredstva da obznani

prljavi posao koji je te večeri predložen, i izraziti svoje razočaranje - svoj užas što

je Sean Courtnev uopće to slušao, a kamoli ozbiljno razmišljao o tome i gotovo

napola obećao svoju podršku. General je stajao pred prozorom leđima okrenut

prema sobi, a njegova široka ramena opustila su se. Činilo se da se smanjio.

«Generale», Markov glas bio je grub, oštar od bijesa i odlučnosti. «Sada odlazim - i

neću se vratiti. Ali, prije no što odem, želim vam reći da ću se boriti protiv vas i

vašeg sina...» Sean Courtnev okrene se prema sobi, još uvijek spuštenih ramena, s

glavom okrenutom kao da osluškuje, poput slijepca, i Markov glas se utiša dok mu

je bijes isparavao. «Mark?» reče Sean Courtnev, kao da je zaboravio njegovo

postojanje, i Mark se zagleda u njega, ne vjerujući svojim očima - jer, Sean

Courtnev je plakao. Sjajne suze zaslijepile su mu oči i spuštale se niz suncem

opaljene obraze, skupljajući se na njegovoj bradi. Bio je to jedan od najtužnijih

prizora koje je Mark vidio, tako bolan da se htio okrenuti - ali nije mogao. «Donesi

mi piće, sine.» Sean Courtnev teškim korakom priđe svojem stolu, a jedna mu

suza kane na snježnobijelu košulju, ostavivši vlažan trag na tkanju. Mark se

okrene, pa polako izabere čašu i ulije whisky iz teške boce. Taj jednostavni čin

rastegnuo je najviše što je mogao, i kad se okrenuo, Sean Courtnev sjedio je za

stolom. U ruci je držao zgužvani bijeli rupčić koji je na sebi imao vlažne mrlje, ali

iako su mu obrazi sada bili suhi, oči su mu bile crvene i upaljene, a tekućina je

pomutila iskričavu plavu jasnoću njegovih očiju. «Hvala ti, Mark», reče on

stavljajući čašu na stol pred sobom. Sean nije dotaknuo čašu, već je gledao u nju,

a kad je progovorio, glas mu je bio dubok i promukao. «Donio sam ga na svijet

vlastitim rukama, nije bilo liječnika, uhvatio sam ga vlastitim rukama dok je još bio

topao i mokar i sklizak - i bio sam ponosan. Nosio sam ga na ramenima, i učio ga

da govori i jaši i puca. Nema riječi kojima bi se moglo opisati ono što čovjek osjeća

prema svojemu prvorodenom sinu», uzdahne Sean slomljeno. «Već sam ga

jednom prežalio, kao da je mrtav, a to je bilo prije mnogo godina.« On otpije malo

whiskyja, pa nastavi tiho, tako tiho da je Mark jedva čuo riječi. «I sada se vraća i

prisili me da opet žalim za njim, iznova.» «Žao mi je, generale. Mislio sam -

vjerovao sam da ćete - da ćete ući s njim u posao.» «Ta pomisao me

obeščašćuje», Sean nije podigao glas niti pogled. «Molim te, ostavi me sada,

Mark. Razgovarat ćemo opet o tome drugom prilikom.« Na vratima, Mark se

osvrne, ali general nije bio svjestan njegove prisutnosti. Oči su mu još bile

maglovite, i činilo se da gledaju prema dalekom horizontu. Mark vrlo tiho zatvori

vrata za sobom. Usprkos obećanja Seana Courntev da će opet razgovarati o

prijedlogu Dirka Courtnevja, prošli su dugi tjedni bez spomena njegovog imena.

Međutim, iako se činilo da se život u Emoveniju nastavlja istim užurbanim ritmom,

ponekad bi Mark ušao u radnu sobu i pronašao generala kako sjedi za stolom s

mračnim izrazom lica, morbidan i povijenog nosa poput neke ptice grabljivice, i

tiho bi se povukao, poštujući njegovu melankoliju, jer znao je da još tuguje. Mark

shvati da će proći još neko vrijeme prije nego što bude spreman na razgovor.

Tijekom tog razdoblja, u Markovom životu dogodile su se neke promjene. Jedne

noći, kasno poslije ponoći, Sean Courtnev ušao je u spavaću sobu i otkrio da su

svjetla još upaljena, te da je Ruth naslonjena na jastuk i da čita. «Nisi me trebala

čekati«, reče joj on ozbiljno. «Mogao sam spavati na ležaju...« «Više volim da si

ovdje.« Ona zatvori knjigu. " «Što čitaš?« Ona mu pokaže naslov. «Novi roman D.

H. Lawrencea, Zaljubljene žene.» Sean se naceri dok je otkopčavao košulju. «Je li

te podučio Čemu?« «Ne još, ali nadam se da hoće.» Ona mu se nasmiješi, i on

pomisli kako izgleda mlada i ljupka u svojoj čipkastoj spavaćici. «A ti? Jesi li

dovršio svoj govor?» «Da.» On sjedne kako bi skinuo čizme. «To je remekdjelo.

Razbit ću kopilad na komadiće.« «Čula sam da je Markov motocikl otišao prije

nekoliko minuta. Zadržao si ga ovdje do ponoći.« «Pomagao mi je s nekim

brojevima i pretraživao je Hansarda za mene.« «Jako je kasno.» «On je mlad«,

progunda Sean. «I vraški dobro plaćen za to.» On podigne svoje čizme i ponese ih

u predsoblje spavaće sobe. Njegovo šepanje bilo je sada vidljivije, kad je bio samo

u čarapama. «I nisam čuo da se požalio.« Vratio se u svojoj košulji za spavanje i

legao pokraj nje. «Ako ćeš zadržavati ovdje jadnog momka do kasnih sati, nije u

redu da ga svake noći šalješ u grad.« «Što predlažeš?«, upita on skidajući svoj

zlatni sat i stavljajući ga na stolić pokraj kreveta. «Mogla bih pretvoriti vratarevu

kućicu u stan za njega. Neće biti teško, iako je godinama napuštena.« «Dobra

ideja«, složi se Sean. «Drži ga u blizini tako da ga stvarno mogu iskoristiti. «Tvrd si

čovjek, generale Courtney.» On se okrene i poljubi je, pa joj šapne na uho: «Drago

mi je da si primijetila.« Ona se zakikota poput mlade nevjeste i šapne: «Nisam

mislila na to.» «Da vidimo mogu li te podučiti nečemu čemu te gosp. Lavvrence ne

može.« predloži on. I % Kad je kućica bila prebojena i opremljena stvarima koje su

bile višak iz velike kuće, po Markovim standardima bila je poput palače, i nekim

čudom bez štakora i žohara. Bila je na manje od milje od glavne kuće, i njegovo

radno vrijeme postalo je neodređeno kao i vrijeme njegovoga gospodara. Sve su

mu više vjerovali svakoga dana, i sve se više uključivao u kućanstvo. Njegove

dužnosti pokrivale su cijeli spektar poslova, od pisanja govora i istraživanja,

odgovaranja na svu korespondenciju koja nije bila dovoljno važna da bude

napisana generalovim rukopisom, preko upravljanja računima kućanstva, do

sjedenja i slušanja kad je Sean Courtnev trebao nekoga za razgovor, pri čemu je

služio kao medij za bilježenje argumenata i ideja. No, imao je i vremena za svoju

staru ljubav, čitanje. Knjižnica u Emoveniju sastojala se od tisuća knjiga, i Mark je

svake večeri odnosio naramak knjiga u svoju kućicu i čitao do sitnih sati, gutajući

povijesne knjige, biografiju, satiru, političke tekstove, Zane Graya, Kiplinga i Ridera

Haggarda. Iznenada, u Emoveniju se osjetio novi duh uzbuđenja kad se približila

sljedeća sjednica Parlamenta. To je značilo da se kućanstvo mora pokrenuti i

preseliti gotovo tisuću milja dalje, u Capetown. Ruth Courtnev u šali je zvala ovu

godišnju političku migraciju «veliko putovanje«, ali opis je bio točan, jer uključivao

je selidbu obitelji, petnaest glavnih slugu, tri automobila, tuceta konja, sve odjeće,

srebrenine, servisa, papira, knjiga i drugih sitnica potrebnih da se na prikladan

način proživi burna društvena i politička sezona tijekom više mjeseci, dok su

general Courtnev i njegovi kolege vodili poslove od ključne važnosti za naciju. To

je značilo zatvaranje Emovenija i otvaranje kuće u Newlandsu, ispod četvrtaste

mase Table Mountaina. Usred tih užurbanih aktivnosti, Storm Courtnev vratila se

s velike turneje po Britanskom otočju i kontinentu, na koju je Irene Leuchars i nju

vodila Ireneina majka. U posljednjem pismu Ruth Courtnev, gda Leuchars priznala

je da je fizički i psihički iscrpljena. «Nikada nećeš znati, moja draga, pod kakvim

sam strašnim teretom odgovornosti bila. Preko pola svijeta pratila su nas jata

nadobudnih mladića - Amerikanaca, Talijana, Francuza, grofovi, baruni, sinovi f i

industrijalaca, pa čak i sin diktatora iz Južnoameričke republike. Napetost je bila

takva da u jednom trenutku nisam mogla izdržati i zaključala sam obje djevojke u

njihove sobe. Tek kasnije otkrila sam da su pobjegle izlazom za slučaj požara i

plesale do sljedećeg jutra u nekom ozloglašenom boite de nuitna Montparnassu.»

S taktičnošću žene pune ljubavi i razumijevanja, Ruth se suzdržala od toga da

pokaže pismo Seanu Courtnevju, i tako se on pripremio da dočeka svoju kćer s

punim očinskim entuzijazmom, raspoloženja nepomućenog spoznajom o njezinim

nedavnim eskapadama. Marka su ovog puta izostavili iz obiteljskih priprema, i

gledao je s prozora knjižnice kako Sean pomaže supruzi da ude u Rolls. Bio je

odjeven poput prosca sa svježe uštirkanim ovratnikom, veseloj srebrenoj kravati,

tamnoplavom odijelu s bijelim karanfilom u zapućku i s kačketom vragolasto

nakrivljenim preko jednog oka; brada mu je bila podrezana i oprana, a u oku mu je

sjajila vesela iskra iščekivanja. Lagano je okretao svoj štap hodajući oko

automobila do svojeg sjedala. Rolls krene gotovo dva sata prije vremena dolaska

broda na dok broj 1. Na pristojnoj udaljenosti slijedio ga je drugi Rolls, koji je bio

potreban radi prijevoza putnih torba Storm Courtnev. Mark je objedovao sam u

radnoj sobi i nastavio s radom, ali koncentracija mu je bila narušena očekivanjem

povratka procesije, a kad je došla, on pojuri na prozor. Samo je na tren ugledao

Storm kad je izišla iz automobila i doplesala do ulaznog stubišta držeći majku za

ruku. Odmah za njima došao je i general, udarajući svojim štapom po mramornom

podu u staccato ritmu koji je bio usklađen s njegovom brzinom. Izraz na njegovom

licu pokušao je ostati ozbiljan i strog, ali cijelo vrijeme se pretvarao u široki

osmijeh. Mark je začuo smijeh i uzbuđeno šaptanje slugu koji su se okupili da je

pozdrave u ulaznom hodniku, a njezin glas dao je novi, sladak prizvuk jeziku Zulua

dok je pozdravljala svakog od njih. Mark se vratio svojim knjigama, ali nije ih

gledao. Umjesto toga, uživao je u trenutku pogleda na Storm. Nekako je postala

još ljepša, nije vjerovao da je to moguće, i ali dogodilo se. V % Bilo je to kao da je

božanska esencija ženstvenosti destilirana u njoj, sva radost i blagost, sva toplina i

mekoća, put kože i svilenasta kosa, savršeno oblikovani udovi i fine crte lica,

muzikalnost u njezinom glasu, jasnom poput kristala, plesna elegancija njezinih

pokreta, i držanje male, savršene glave na golim, preplanulim ramenima. Mark je

sjedio zamišljeno, vrlo svjestan načina na koji je cijela velika kuća promijenila

raspoloženje otkad je ona ušla u nju, kako je postala nabijena njezinim duhom,

kao da je čekala taj trenutak. Mark se te večeri ispričao s objeda, jer nije htio

ometati prvu zajedničku obiteljsku večeru. Namjeravao je poći u vježbaonicu na

tjednu vježbu, a poslije toga planirao je večerati s nekim od mlađih časnika. U

četiri sata napustio je kuću kroz sporedni ulaz i spustio se do kućice da se okupa i

preodjene u svoju odoru. Jurio je kroz vratnice Emovenija na svom Ariel Square

Fouru, kad se sjetio da je general zamolio da ostavi izvješće o željeznici na

njegovom stolu. Ometen dolaskom Storm, zaboravio je na to, i on okrene teško

vozilo i vrati se natrag. Na popločenom dvorištu kuhinje ostavi motocikl, i ude kroz

stražnja vrata. Stajao je za stolom u knjižnici s izvješćem u rukama, brzo ga čitajući

kako bi provjerio vlastite bilješke, kad se iznenada začuje kvaka na vratima. On

odloži izvješće i okrene se u trenutku kad su se vrata otvorila. Na ovoj udaljenosti,

Storm Courtnev bila je još ljepša. Već je načinila tri brza, lagana koraka u sobu

kada shvati da nije sama, pa zastane iznenađeno, elegantno poput naglo

osvijetljene gazele. Jedna ruka poleti joj prema ustima. Prsti su završavali

delikatnim dugim noktima bisemoružičaste boje. Dotaknula je usnice vrhom prsta;

one su lagano podrhtavale, vlažne i glatke i sjajne, a oči su joj bile velike i

poprimile uplašeno plavu boju. Izgledala je poput djevojčice, uplašena i sama.

Mark ju je htio ohrabriti, zaštititi je od vlastitog straha, reći nešto da je utješi, ali

otkrio je da se ne može pomaknuti niti govoriti. Nije morao brinuti, njezin strah

trajao je samo trenutak, dovoljno dugo da shvati da je izvor njezine uzbunjenosti

visok mladić, vrlo zgodan u odori koju je nosio, odori koja je isticala njegovo vitko,

elegantno tijelo, protkanoj oznakama hrabrosti i odgovornosti. Suptilno, uz jedva

primjetan pokret, cijelo njezino držanje se promijeni. Prst s njene usnice sada je

dodirivao jedan obraz, a uzdrhtala usnica umirila se i zamišljeno napućila. Velike

oči, ne više uplašene, gotovo su nestale iza spuštenih kapaka, i proučavala je

kritički Marka, podižući bradu da ga pogleda u lice. I njezin stav se promijenio,

jedan bok pomaknula je inč naprijed, a dvostruku uzvisinu svojih grudi isprsila je i

hrabro pritisla uz svilu svojeg prsluka. Nježna, zavodnička linija njezinih usana bila

je dovoljna da Marku zastane dah. «Bok», reče ona. Njezin glas, iako grlen i tih,

izgovorio je riječ tako da se odbila o Markovo srce, izvlačeći je u samoglasniku koji

kao da je još sekundama poslije lebdio u zraku. «Dobra večer, gospođice

Courtney», odgovori joj on, iznenaden stoje proizveo stabilan i siguran glas. Taj

glas potaknuo je njezino sjećanje, i plave oči rašire se dok ga je promatrala. Njeno

iznenađenje polako se pretvaralo u bijes. Iz očiju su joj iskakale iskrice, a dvije

crvene mrlje iznenada su se pojavile na glatkom, gotovo voštanom savršenstvu

njezinih obraza. «Ti?», upita ona u nevjerici. «Ovdje?» «Bojim se da je tako», složi

se on, a njezina zbunjenost bila je tako komična da se on naceri, dok je njegova

vlastita ljutnja nestajala. Iznenada se osjeti opušteno. «Što radiš u ovoj kući?» Ona

se ispravi do pune visine, a njezino ponašanje postane ledeno i dostojanstveno.

Puni učinak pokvarila je činjenica da ga je morala gledati prema gore, i da su joj

obrazi još uvijek gorjeli od uzbuđenja. «Ja sam sada osobni pomoćnik vašeg oca»,

on se opet nasmiješi. «Medutim, siguran sam da ćete se uskoro naviknuti na moju

prisutnost.« «Još ćemo vidjeti«, odbrusi ona. »Razgovarat ću sa svojim ocem.»

«Oh, ja sam stekao dojam da ste vi i general već razgovarali o mojem zaposlenju -

bolje reći, mojoj nezaposlenosti.« «Ja...», reče Storm, a tada čvrsto zatvori usta, a

rumenilo joj se proširi s obraza prema vratu dok se s iznenadnim snažnim

osjećajem neugode prisjećala cijele epizode. Poniženje je još bilo tako intenzivno

da je osjetila kako vene poput ruže u ljetnom danu, i samosažaljenje joj stisne

grlo. Bilo je dovoljno da se tako nešto dogodilo, da je umjesto potpune očeve

podrške - na koju je navikla još od najranijih dana djetinjstva - dobila njegovu

bijesnu prodiku o tome kako se ponašala poput razmaženog djeteta, da ga je

ponizila zloupotrijebivši njegovu moć i utjecaj, i da je to poniženje još veće jer je

to upotrijebila bez njegovog znanja, iza njegovih leda, kako je on to rekao. Bila je

uplašena kao i uvijek od njegovog bijesa, ali ne i ozbiljno uznemirena. Prošlo je

gotovo deset godina otkad je posljednji put podigao ruku na nju. «Prava dama

pristojna je prema svakom oko sebe, bez obzira na njegovu rasu, vjeru ili položaj.«

To je čula već i prije, i njezin se strah pretvorio u ljutnju. «O, blabla, oče! Više

nisam dijete!«, odbrusila mu je. «Bio je drzak, a svatko tko je drzak prema meni to

će i platiti.« «Sada si izjavila dvije stvari«, uoči general prividno mirno, «i obje

moram ispraviti. Ako si drska, bit će ti odgovoreno na drzak način - i još uvijek jesi

dijete.« Ustao je sa stolca iza stola, a bio je golem, poput šumskog hrasta, poput

planine. «Još jedna sitnica: dame ne psuju, a ti ćeš biti dama kad odrasteš. Čak i

ako ti ja to moram usaditi batinama.« Kad ju je uhvatio za zapešće, shvatila je

zbunjeno i u nevjerici što će se dogoditi. To se nije dogodilo od njezine četrnaeste

godine, i vjerovala je da se više nikada i neće dogoditi. Pokušala se otrgnuti, ali

njegova snaga bila je golema, i s lakoćom ju je podigao pod jednu ruku i ponio do

kožne sofe. Tada je prvi put ciknula u strahu i srdžbi. Uskoro su njezini krikovi

postali glasniji, kad ju je pažljivo namjestio preko krila i povukao joj suknju do

glave. Njezine su gaće bile od plave crepe de Chine s malim ružičastim točkama

koje su označavale ciljano područje, i njegov čvrst i žuljevit dlan udario je o

dvostruke brežuljke njezine stražnjice uz oštar zvuk. Nastavio je sve dok se

jaukanje i udaranje nije pretvorilo u izlomljeno grcanje, a tada joj je spustio suknju

i tiho rekao: «Kad bih znao gdje je, poslao bih te da se ispričaš tom mladiću.«

Storm se sjetila te prijetnje, i osjetila na trenutak paniku. Znala je da je njezin otac

može čak i sada natjerati da se ispriča mladiću, i gotovo se okrenula i izjurila iz

knjižnice. Krajnjim naporom uspjela se opet uspraviti i prkosno podići bradu. «U

pravu si», reče ona hladno. «Zapošljavanje i otpuštanje slugu mojeg oca nije tema

kojom bih se trebala zamarati. Sada, ako bi bio ljubazan da se makneš...»

»Naravno, oprostite.« Još uvijek nasmiješen, Mark izvede pretjerani naklon i

načini joj mjesta da prođe. Ona zabaci glavu unatrag i povuče suknje prolazeći

pokraj njega, i od uzbuđenja priđe pogrešnoj polici. Prošlo je neko vrijeme dok

nije shvatila da intenzivno proučava red uvezanih kopija parlamentarnih bijelih

papira starih deset godina, ali nije htjela priznati svoju grešku i dalje se poniziti.

Bijesno je razmišljala o nastavku svojeg napada, birajući između pola tuceta

uvredljivih izjava, dok nije rekla: «Voljela bih kad bi me od sada oslovljavao samo

kad je to apsolutno neizbježno, a sada bih htjela biti sama.» Govorila je bez da je

prekinula pretraživanje bijelih papira. Nije bilo odgovora, i ona se oholo okrene.

«Nisi li čuo što sam rekla?» Zatim zastane. Bila je sama, on je tiho izišao, a nije ni

čula zvuk kvake. Nije čekao da ga otpusti, i Storm osjeti kako joj se vrti u glavi od

bijesa. Sada joj na jezik naiđe cijela parada briljantnih, zajedljivih uvreda, a

frustracija pojača njezin gnjev. Morala je učiniti nešto da ga izbaci iz sebe, i

pogleda oko sebe ne bi li pronašla nešto što može razbiti - i tada se sjeti, u pravi

čas, da je to knjižnica Seana Courtnevja, i da je sve u njoj vrijedno. Umjesto toga,

promozga tražeći najgoru kletvu. «Do vraga!», ona udari nogom u pod, i shvati da

je potpuno neadekvatna. Iznenada se sjeti omiljene kletve svojeg oca. «Kopile»,

reče gromovitim glasom kao i Sean, i odmah se osjeti bolje. Izgovori to ponovno, i

njezin bijes splasne, ostavivši neobičan, novi osjećaj. U onom tajanstvenom

području između koljena i pupka osjetila je uznemirujuću toplinu. „ V Zbunjena i

uplašena, izjurila je u vrt. Kratki tropski sumrak davao je poznatim travnjacima i

drveću nerealni teatralni izgled, i ona gotovo potrči po spužvastoj travi, kao da želi

pobjeći od vlastitih osjećaja. Zastane pokraj jezera, a dah joj je bio plitak i brz, i to

ne u potpunosti od napora. Ona se nagne preko ograde mosta, a u ružičastoj

svjetlosti zalaska sunca njezin se lik savršeno zrcalio u mirnim, bisernim vodama.

Sada kad je uznemirujući novi osjećaj prošao, otkrila je da joj je žao što je pobjegla

od njega. Nadala se nečemu poput toga kad je... Otkrila je da opet razmišlja o

onom neugodnom i sramotnom događaju u Monte Carlu; Irene Leuchars

zadirkivala ju je i izrugivala joj se, i ona se osjećala nesposobnom jer nije imala

iskustvo s muškarcima kakvim se hvalila Irene. Njoj u inat, i da bi se obranila od

njezinih šala, iskrala se iz Casina s mladim talijanskim grofom. Nije se bunila kad je

on zaustavio Bugatti medu borovima na visokoj cesti iznad Cap Ferrata. Nadala se

nečem divljem i prekrasnom, nečem što će srušiti mjesec s neba i natjerati zbor

anđela da pjeva. Bilo je to brzo, bolno i prljavo - i niti ona niti grof nisu izgovorili ni

riječ na putu prema Nici, osim da progundaju jedno drugom zbogom na pločniku

pred hotelom Negresco. Više ga nije vidjela. Nije joj bilo jasno zašto se toga sjetila,

i bez napora odbaci to sjećanje. Gotovo odmah ga nadomjesti prizor visokog

mladića u lijepoj odori, s hladnim, zadirkujućim osmijehom i mirnim, prodornim

pogledom. Odmah postane svjesna da joj se toplina i sjaj vratila u donji dio

trbuha, ali ovog puta nije pokušala pobjeći od toga, već se i dalje naslanjala na

most, smiješeći se svojem odrazu u vodi. «Izgledaš poput zadovoljne stare

mačke», prošapta ona i tiho se nasmije. Sean Courtnev jahao je poput Bura, s

dugim stremenima, sjedeći zavaljen u sedlu, dok su mu noge bile ispružene pred

njim, a uzde je labavo držao u lijevoj ruci. Crni bič od kože nilskog konja visio mu je

na vezici oko zapešća, tako da je vrh dodirivao tlo. Njegov omiljeni konj bio je

veliki pastuh teških kostiju, visok gotovo osamnaest šaka, bijele boje i ružne,

nepredvidive prirode koju je samo general mogao ukrotiti; ali čak je i on morao

povremeno koristiti udarac bičem da bi podsjetio životinju na njezine društvene

obveze. Mark je imao englesko sedlo, ili kako je to rekao general, jahao je poput

majmuna na metli, mračno dodavši: «Nakon stotinjak milja u tom položaju,

stražnjica će ti biti tako vruća da ćeš moći kuhati večeru na njoj. Kad smo progonili

generala Lerouxa, projahali smo tisuću milja za dva tjedna.« Jahali su zajedno

gotovo svakog dana, kad su čak i velike prostorije Emovenija postale premale, a

general počeo zanovijetati o držanju njegovog velikog tijela u kavezu. Zatim bi

povikom zatražio konje. Iza velikih urbanih imanja još je uvijek bilo tisuće ara

otvorenog zemljišta, a iza toga stotine milja crvenih prašnjavih staza koje su

presijecale polja šećerne trske. Dok su Jahali, nastavljali su s poslom, uz

povremene prekide u vidu jakoga galopa od pola milje da bi im krv prostrujila;

nakon toga general bi opet usporio, pa bi nastavljali jahati blagim tempom preko

valovitih brda, bok uz bok. Mark je nosio mali notes ukoričen kožom kako bi

zabilježio ono što mora napisati kad se vrate, ali većinu bi pamtio. Tjedan prije

odlaska u Capetown bio je ispunjen doradivanjem detalja i opće politike,

završavanjem domaćih poslova s provincijalnim zakonodavnim savjetom prije

prelaska na nacionalne poslove u Parlamentu. Dok su bili udubljeni u raspravu,

njihovo dnevno jahanje odvelo ih je dalje no što su prije zajedno odlazili. Kad je

general napokon zastao, stigli su do vrha brda, a pogled pred njima prostirao se

do mora, i dalje, do daleka obrisa velike planine nalik na leda kita iznad luke

Durban. Izravno pod njima, u zemlju je bio urezan svjež ožiljak, poput snažnog

reza nožem kroz zeleni tepih vegetacije u crvenu mesnatu zemlju. Čelične tračnice

pruge došle su i ovamo, i dok su sjedili i smirivali konje, naišla je lokomotiva,

gurajući nosač tračnica naprijed, pod njegovim teškim čeličnim teretom. Obojica

su šutjeli dok su tračnice u daljini spuštane uz snažan metalni zvuk, a mali likovi

veličine mrava sjatili su se oko njih da bi ih prenijeli na paralelne redove drvenih

pragova. Tada je počelo udaranje čekića, brzi ritam zabijanja klinova. «Milju na

dan», reče Sean tiho, i Mark iz njegovog izraza shvati da opet razmišlja o jednoj

drugoj željeznici daleko na sjeveru, i o svemu što je ona predstavljala. «Cecil

Rhodes sanjao je o željeznici od Caira do Capetowna - a ja sam nekad vjerovao da

je to velik san.» On zatrese bradom. «Bog zna, možda smo obojica bili u krivu.» On

okrene glavu pastuha i oni se vrate niz brdo u tišini, narušenoj samo zveckanjem

uzda i udaranjem kopita. Obojica su razmišljali o Dirku Courtnevju, ali prošlo je još

deset minuta prije no što je Sean progovorio. »Poznaješ li Dolinu Bubezi, iza

Chakinih Vrata?» «Da», reče Mark. «Pričaj mi», naredi Sean, pa nastavi: »Prošlo je

pedeset godina otkad sam posljednji put bio tamo. Tijekom rata sa starim Zulu

kraljem Cetewayom, progonili smo tamo ostatke njegovih impija, i lovili ih niz

rijeku.« «Bio sam tamo prije samo nekoliko mjeseci. Prije no što sam došao

vama.» Sean se okrene u sedlu, a crne obrve mu se spoje. «Što si radio tamo?»,

upita oštro. Za trenutak, Mark je gotovo ispričao sve svoje sumnje - o Dirku

Courtnevju, o sudbini starca, o njegovom pokušaju da pronađe grob i da riješi

tajnu iza Chakinih Vrata. Nešto ga upozori da bi to značilo u potpunosti udaljiti

Seana Courtnevja od sebe. Znao je dovoljno o njemu da shvati kako on, iako može

optuživati pa čak i odbaciti vlastitog sina, neće slušati niti tolerirati takve optužbe

od nekoga izvan obitelji, naročito ako su takve optužbe bile bez dokaza. Mark se

odupre iskušenju i tiho objasni: «Moj djed i ja često smo zalazili tamo kad sam bio

dijete. Morao sam se vratiti - zbog tišine i ljepote, zbog mira.» i «Da.» General je

odmah shvatio. «Koliko je tamo sada divljači?« «Malo», odgovori Mark.

«Izlovljena je. Malo je i vrlo je divlja.» «Da, nešto ih ima u močvarama. Mislim da

po noći pasu grmlje, ali nikada ih nisam vidio.» «Godine 1901. stari Selous pisao je

da je bivol s Rta izumro. To je bilo nakon stočne kuge. Bože, Mark, kad sam bio

tvoje dobi, bilo je krda od deset, dvadeset tisuća životinja, ravnice uz Limpopo

crnile su se od njih», i on se ponovno počne prisjećati. To je moglo biti dosadno,

sjećanja jednog starca, ali pričao je to tako živo da je Mark bio ponesen, fasciniran

pričama o zemlji u kojoj je čovjek mogao putovati kolima šest mjeseci, a da ne

sretne drugog bijelca. Čuo je da general kaže s osjećajem žaljenja za nečim

nepovratno izgubljenim: «Sada je sve nestalo. Pruga prolazi do bakrenih nalazišta

Sjeverne Rodezije. Kolona Rhodes uzela je zemlju između Zambezija i Limpopoa.

Tamo gdje sam nekad logorovao i lovio, sada su gradovi i rudnici, i preoravaju

stara staništa slonova. On opet odmahne glavom. »Mislili smo da nikada neće

završiti, a sada je gotovo nestalo. Opet je zašutio i neko vrijeme tugovao. «Moji

unuci možda nikada neće vidjeti slona ili čuti riku lava.» «Moj djed rekao je da će

se vratiti u London kada iz Afrike nestane divljači.« «I ja tako osjećam, složi se

Sean. »Čudno, ali Dirk je možda učinio nešto vrlo vrijedno za Afriku i za

čovječanstvo. Činilo se da mu je ime zapelo u grlu, da ga izgovara s naporom - a

Mark je šutio, poštujući taj napor. «Naveo me da o svemu razmišljam kao nikada

prije. Jedna od stvari koju ćemo učiniti na ovoj sjednici Parlamenta, Mark, jest da

osiguramo da rezervat u Dolini Bubezi bude ratificiran, i nabavit ćemo sredstva da

ga pravilno održavamo, pazeći da ga nitko nikada ne pretvori u polja pamuka ili

šećerne trske, ili ga poplavi akumulacijskim jezerom. Dok je govorio, Mark ga je

slušao s rastućim osjećajem sudbine i posvećenosti. Kao da je cijeli život čekao da

čuje te riječi. General je nastavio, govoreći o novcu i ljudima koji će za to biti

potrebni, odlučujući gdje će lobirati tražeći podršku, na koje ljude u Kabinetu se

može osloniti; govorio je o obliku kakav zakon mora imati, a Mark je sve to

bilježio, dok mu je olovka jurila pokušavajući pohvatati generalove nasumične

misli. Iznenada, usred intelektualnog zamaha, general zastane i nasmije se naglas.

«Istina je, znaš, Mark. Nitko nije tako čestit kao preobraćena kurva. Mi smo bili

veliki barunipljačkaši - Rhodes i Robertson, Bailev i Barnato, Duff Charleywood i

Sean Courtnev. Zgrabili smo zemlju i istrgnuli zlato iz njezine utrobe, lovili smo

gdje smo htjeli, spaljivali najbolju drvenu gradu na našim logorskim vatrama, svaki

čovjek s puškom u ruci i cipelama na nogama bio je kralj - spreman da se bori

protiv bilo koga, Bura, Britanca ili Zulua, za pravo na plijen.« Odmahne glavom i

potraži u džepu cigare. Više se nije smijao, već se namršti paleći cigaru. Činilo se

da veliki pastuh osjeća njegovo raspoloženje, pa se uznemirio. Sean ga lagano

povede i dodirne bičem po slabinama. «Budi dobar!», zareži on, a kad se konj

smirio, Sean nastavi: «Onog dana kad sam upoznao svoju prvu suprugu, prije

samo trideset i dvije godine, lovio sam s njenim ocem i bratom. Progonili smo

krdo slonova, i nas trojica ustrijelili smo četrdeset i tri slona. Odrezali smo im

kljove i ostavili trupla. Bilo je to više od stotinu i šezdeset tona mesa.» On opet

zavrti glavom. «Tek sada shvaćam veličinu onog što smo činili. Bilo je i drugih

stvari - tijekom ratova sa Zuluima, tijekom rata s Krugerom, tijekom Bombatine

pobune 1906. Stvari kojih se ne volim ni prisjećati. A sada je možda prekasno da

se iskupim. Možda je dio starenja činjenica da čovjek žali za nestankom starih

dana. On inicira promjenu kad je mlad, a zatim žali zbog promjene kad ostari.»

Mark je šutio, ne usuđujući se progovoriti da ne bi narušio raspoloženje. Znao je

da je ono što je slušao tako važno da je mogao samo nagađati o tome koliki će to

utjecaj imati. «Moramo pokušati, Mark, moramo pokušati.» «Da, gospodine.

Pokušat ćemo», složi se Mark, a nešto u njegovom tonu natjera generala da ga

pogleda, blago iznenaden. «To ti zaista nešto znači.» On klimne glavom,

potvrđujući svoju izjavu. «Da, mogu vidjeti. Čudno, mladić poput tebe! Kad sam

bio tvojih godina, sve o čemu sam razmišljao bilaje brza zarada i malo...» On se

zaustavi prije no što je dovršio, i zakašlje da bi pročistio grlo. «Pa, gospodine,

imajte na umu da sam ja proživio svoj dio destruktivnosti u ranijoj dobi od vas.

Najveću destruktivnost koju je svijet ikada vidio.» Generalovo lice smrkne se kad

se sjetio onoga što su zajedno preživjeli u Francuskoj. «Kad vidite kako je lako

nešto uništiti, očuvanje vam se čini utoliko vrjednijim.» Mark se žalosno nasmiješi.

«Možda sam prekasno roden.» «Ne», reče general tiho. «Mislim da si rođen u

pravo vrijeme.« Spremao se nastaviti, ali visoko i jasno u usijanom zraku začuše

muzikalni djevojački glas, i generalova glava odmah se podigne, a izraz mu se

ublaži. Storm Courtnev približavala se u galopu. Jahala je s istom laganom, gipkom

gracioznošću koja je obilježavala sve što radi. Nogama je objahala konja, i nosila je

čizme do koljena s vrećastim gaucho hlačama zadjenutim u njih. Imala je prsluk

protkan ručnim radom u živim bojama, preko košulje širokih rukava od bijelog

satena, a na leđima joj je visio vaquero šešir širokog oboda, vezan vrpcom oko

vrata. Zaustavi se pokraj oca, nasmiješena i rumena, zabacujući kosu s lica, i

nagnula se u sedlu da ga poljubi, i ne pogledavši Marka, i on lagano povuče uzde i

taktično se udalji. «Svuda smo te tražili, oče», vikne ona. «Išli smo čak do rijeke -

zašto si došao ovamo?» Iza Storm laganijim se tempom približavala plavokosa

djevojka koju je Mark pamtio od onog sudbonosnog dana na teniskom igralištu.

Bila je odjevena konvencionalnije od Storm, u sivim jahaćim hlačama i skrojenom

prsluku, a vjetar je mrsio njezinu kratku svilenu kosu blijedozlatne boje. Dok se

pozdravljala s generalom, njezine oči okretale su se prema Marku, a on se

pokušavao sjetiti njezinog imena, dok napokon nije uspio - zvala se Irene, i on

shvati daje ona sigurno bila Stormina pratiteljica na velikoj kontinentalnoj turneji.

Zgodna, bistra djevojka s veselim i britkim stilom i proračunanim očima. «Dobar

dan, gospođice Leuchars.» i «Ola!», ona mu se široko nasmiješi. «Jesmo li se

Upoznali?« Njezina kobila nekako se odvoji od vodećeg para, i približi Markovom

konju. «Da, jesmo, na kratko», prizna Mark, i njezine porculanski plave oči

iznenada se rašire i djevojka pokrije usta rukom u rukavici. «Ti si onaj...» Ona tiho

cikne od oduševljenja i počne ga oponašati: «Čim kažetemolim!« Storm Courtnev

nije se ogledavala, i previše se očito usredotočila na oca, ali Mark je vidio kako

njezine savršene male uši poprimaju ružičastu boju, i ona opet zabaci glavu, ali

ovog puta agresivnom, ljutitom kretnjom. «Mislim da bismo to trebali zaboraviti«,

promrmlja Mark. »Zaboraviti?«, cvrkutala je Irene. «Ja to neću nikada zaboraviti.

Bila je to apsolutna klasika.» Ona se nagne i hrabro uhvati Markovu podlakticu. U

tom trenutku Storm se više nije mogla kontrolirati; okrenula se u sedlu i spremala

nešto reći Irene, kad ugleda njezinu ruku na njegovoj. Na trenutak, Stormin izraz

bio je divlji, i iz tamnoplavih očiju bijesnu iskre. Irene je zadržala miran pogled, a

njezine oči blijedoplave boje bile su širom otvorene, s nevinim izrazom, ali je

namjerno, izazivački, ostavila svoju ruku na Markovoj, lagano mu stisnuvši rukav.

Razumijevanje između dvije djevojke bilo je trenutno. I prije su igrale tu igru, ali

ovog puta Irene je intuitivno shvatila da nikada nije bila u boljem položaju da

našteti protivnici. Nikada nije vidjela tako brzu i bijesnu reakciju kod Storm a njih

dvije intimno su se poznavale. Ovog puta imala je gospođicu Storm u šaci, i sada

će stiskati i stiskati. Približila je kobilu tako da je svojim koljenom dodirnula

Markovo, i okrenula je glavu od Storm, gledajući izravno jahača pokraj sebe.

«Nisam shvatila da si tako visok», prošapta ona. «Koliko si visok?» «Šest stopa i

dva inča», Mark je počeo shvaćati da se događa nešto tajanstveno, što mu jamči

mnogo trenutaka neugode. «O, ja mislim da su visoki muškarci markantni.« Storm

se sada veselo smijala s ocem, i istovremeno pokušavala slušati razgovor iza sebe.

Bijes ju je izjedao i ona uhvati bič tako grčevito da su je zaboljeli prsti. Nije bila

sigurna što ju je tako razljutilo, ali uživala bi u tome da može bičem udariti po

Ireneinom glupom licu. Sigurno nije bila stvar u tome da osjeća nešto za Marka

Andersa. On je, uostalom, bio samo sluga zaposlen u Emoveniju. Mogao je raditi

idiota od sebe s Irene Leuchars i ona u bilo koje drugo vrijeme ne bi ni skrenula

pogled. Ali, radilo se o tome da se neke stvari jednostavno ne rade, zbog njezinog

dostojanstva, položaja njezinog oca i obitelji - da, to je bilo to, shvati ona. Bila je

uvreda to što je Irene Leuchars, kao gošća u domu Courtnevjevih, smatrala,

drznula se, da slobodno i otvoreno povede Marka Andersa uz dobro uhodan put

prema svojim uspaljenim. nije mogla dovršiti misao, jer vidjela je pred sobom živu

sliku tog blijedog, naizgled krhkog Ireneinog tijela kako se nago isteže, i Marka

kako. još jedan val bijesa prelije je tako da se zaljulja u sedlu, i ona ispusti bič koji

je nosila i brzo se okrene. «O, Mark, ispao mi je bič. Hoćeš li biti srce i dohvatiti

ga?» Mark je bio šokiran, ne samo zbog upotrijebljenih riječi, već i zbog

zapanjujućeg osmijeha i topline na Storminom licu. Gotovo je ispao iz sedla u

žurbi, a kad se približio Storm da joj vrati bič, zadržala ga je zahvalnim osmijehom i

pitanjem. «Mark, hoćeš li mi pomoći da obilježim svoje kovčege? Imamo samo

nekoliko dana do puta u Capetown.» «Jedva čekam», složi se Irene, potjeravši

kobilu s Markove druge strane, a Storm joj se nasmiješi slatkim osmijehom.

»Trebalo bi biti zabavno«, složi se ona. «Volim Capetown.» «Jako zabavno»,

veselo se nasmiješi Irene, a Storm gorko požali zbog poziva Ireni da im četiri

mjeseca bude gost u Courtnevjevom domu u Capetovvnu. Prije no što je mogla

pronaći pravi odgovor, Irene se nagne prema Marku. «Hajde, idemo», reče ona i

okrene kobilu. «Kamo idete?», upita Storm. «Mark me vodi do rijeke da mi pokaže

spomenik na mjestu gdje je Dick King prešao rijeku kako bi doveo engleske trupe

iz Grahamstowna.» J «O, Irene, draga», Storm dodirne oko vrhom svojeg šala.

«Čini mi se da mi je nešto upalo u oko. Hoćeš li pogledati? Ne, ne čekaj nas, Mark.

Pođi za generalom. Znam da te još treba.» I ona okrene svoju savršenu malu glavu

prema Irene. Uz vidno olakšanje, Mark požuri kako bi dostigao generala, a Irene

reče Storm medenim glasom, «Draga, nemaš ništa u očima, osim malo zelenila.«

«Kujo», prosikće Storm. «Draga, ne znam na što misliš.» Dunottar Castle tresao se

od rada svojih strojeva i plovio prema jugu po moru obasjanom zvijezdama, koje

je izgledalo kao da je oblikovano od vlažnog crnog obsidijana, a valovi su se kretali

s takvim teškim dostojanstvom da su izgledali čvrsti i nepomični. Tek kad bi brod

zabio svoj oštri pramac u njih razbijali bi se u bijelu pjenu, i šištili niz oplatu.

General zastane i pogleda južno nebo, tamo gdje je veliki križ gorio medu

mirijadom svojih pratitelja, a lovac Orion vadio svoj mač. «Ovakvo bi trebalo biti

nebo», klimne on zadovoljno. «Nikada se ne bih naviknuo na sjeverno nebo. Tamo

izgleda kao da se svemir dezintegrirao, i da su veliki planovi prirode pali u

anarhiju.« Prišli su ogradi i tamo zastali kako bi promatrali mjesec koji se izdizao iz

tamnog mora, i dok je istiskivao svoju zlatnu kupolu iz horizonta, general izvadi

zlatni lovački sat iz džepa na prsluku i progunda: »Dvadeset i jedna minuta nakon

ponoći, mjesec je jutros točan.» Mark se nasmiješi na šalu. No, znao je da je dio

svakodnevnog generalovog rituala konzultiranje sa svojim almanahom u svezi

vremena izlaska sunca i mjeseca, i mjesečevih mijena. Čovjekova energija bila je

impresivna. Radili su do prije nekoliko minuta, i to od podneva. Mark se osjećao

omamljeno od mentalnog napora i mirisa generalovih cigara koji je ispunio

apartman. »Mislim da smo danas malo pretjerali, momče», prizna Sean Courtnev,

kao da mu je pročitao misli. «Ali htio sam završiti prije no što pristanemo u Table

Bayu. Hvala ti, Mark. Zašto ne sideš i ne pridružiš se plesu?» S palube broda Mark

pogleda prema uređenoj zbrci plesnih parova na palubi za šetnju. Brodski orkestar

svirao je Straussov valcer, i plesači su se divlje okretali, tako da su se ženske

suknje otvarale poput latica egzotičnog cvijeta, a njihovi nasmijani uzvici bili su

muzikalni kontrapunkt zvukovima valcera. Mark u gužvi razabere Storm Courtnev,

zahvaljujući njezinoj posebnoj eleganciji. Naslonila se na ruke svojeg partnera i

vrtoglavo okretala, tako da je svjetlost padala na njezinu tamnu, sjajnu kosu i na

nago savršenstvo njezinih ramena. Mark zapali cigaretu i nasloni se na ogradu

promatrajući je. Bilo je čudno što se rijetko osjećao usamljeno u velikoj tišini i

prostranstvima divljine, a ovdje, okružen glazbom i veseljem i smijehom mladih

ljudi, bio je duboko osamljen. Generalov prijedlog da side i pridruži se plesu bio je

nehotično okrutan. On je ovdje, medu mladim, bogatim ljudima koji su se

poznavali od djetinjstva, bio suvišan. Bila je to čvrsto povezana elita koja je

ljubomorno zatvarala svoje redove pred bilo kakvim strancem, naročito onim koji

nije posjedovao potrebne kvalifikacije bogatstva i društvenog položaja. Zamišljao

je da side i zamoli Storm Courtnev za valcer, njezino poniženje zbog toga što joj

prilazi tajnik njezina oca, došaptavanje i pitanja s visine «zar ti zaista pišeš pisma,

staro momče?»; pocrveni od bijesa pri samoj pomisli na to. No, zadržao se kod

ograde još nekih pola sata, uživajući pri svakom pogledu na Storm, i mrzeći sve

njezine partnere iz dna duše. Kad se napokon vratio u svoju kabinu, nije mogao

spavati. Napisao je pismo Marion Littlejohn, i otkrio da gaji prema njoj toplije

osjećaje nego što je to bilo proteklih mjeseci. Njezina blagost i iskrenost, i dubina

njezinih osjećaja prema njemu, bili su mu iznenada vrlo dragocjeni. U pismu se

prisjetio njezina posjeta u Durbanu prije njegovog odlaska. General je imao

razumijevanja, i zajedno su proveli mnogo sati tijekom dva dana. Bila je

oduševljena njegovim novim položajem, i impresionirana njegovim okruženjem.

Međutim, njihov jedini pokušaj fizičke intimnosti, iako se dogodio u privatnosti

Markove kućice, bio je još manje uspješan od prvog. Nije bilo prilike, a Mark nije

imao srca da prekine njihove zaruke, i na kraju ju je otpratio na vlak za Ladvburg s

olakšanjem, ali sada je usamljenost i udaljenost popravila sjećanje na nju. Pisao je

s istinskim osjećajima, ali kad je zapečatio omotnicu, otkrio je da još uvijek nema

potrebe za snom. Pronašao je primjerak knjige Jock iz divljine u brodskoj knjižnici i

ponovno čitao s takvim užitkom o avanturama čovjeka i psa, i o nostalgičnim i

živim opisima afričke divljine i životinja, da je zaboravio na svoju usamljenost. Na

vratima kabine začuje se lagano kucanje. «Oh, Mark, pusti me unutra da se

sakrijem na trenutak.« Irene Leuchars brzo se provuče pokraj njega prije no što se

imao prilike pobuniti, i zapovjedi mu: «Brzo, zaključaj vrata.» Njezin ton natjera ga

da je odmah posluša, ali kad se okrenuo prema njoj, odmah je požalio. Bila je

pijana. Crvenilo u njezinim obrazima nije bilo samo od ruža, sjaj u njezinim očima

bio je grozničav, a kad se nasmijala, bilo je to neprirodno visokim tonom. «U čemu

je problem?«, upita on. «O Bože, dragi, provela sam se užasno. Taj Charlie

Eastman me apsolutno progoni. Kunem se da me strah vratiti se u svoju kabinu.

»Razgovarat ću s njim», ponudi Mark, ali ona ga brzo zaustavi. «O, nemoj praviti

scenu. Nije on vrijedan toga.» Ona zabaci rep zmije od nojevog perja preko

ramena. «Sjest ću malo ovdje, ako nemaš ništa protiv.» Njezina haljina bila je

načinjena od slojeva prozirnog materijala koji je lebdio oko nje poput oblaka dok

se kretala, ramena su joj bila ogoljena, a dekolte tako dubok da su joj grudi

ispadale iz njega, okrugle, glatke, bijele i široko razdvojene. «Imaš li što protiv?»,

upita ona, vrlo svjesna smjera njegovog pogleda, i on brzo podigne pogled prema

njezinom licu. Ona ispusti nestrpljivi uzdah čekajući njegov odgovor. Njezin ruž za

usne bio je sjajne, jarkogrimizne boje, pa su joj usnice izgledale pune i zrele.

«Možeš ostati, naravno«, reče joj on, i ona spusti kapke i obliže oštrim jezikom

usnice. «Imaš li pića, dragi?» «Ne, žao mi je.» «Ne mora ti biti žao, nikada.» Ona

se zaljulja prema njemu i on osjeti piće u njezinom dahu, ali nije bilo neugodno, a

pomiješano s njezinim parfemom, davalo je egzotičan miris. «Pogledaj», reče mu

ona, podižući srebrenu večernju torbicu koju je nosila. «Djevojka u trendu sa svim

blagodatima doma.» I ona iz torbice izvadi malu srebrenu bočicu optočenu

draguljima. «Svim blagodatima poznatim čovjeku«, ponovi ona i izazovno napući

usne. «Dodi i dat ću ti da probaš.» Njezin glas spusti se do promuklog šapta, a

zatim se nasmije i okrene kao da pleše valcer, pjevušeći melodiju Lijepog plavog

Dunava dok joj je rub suknje lepršao oko butina. Odjeveni u svilu, njezini su udovi

sjajili na svjetlu, a kad je slučajno pala na Markov krevet, suknja joj se napuhnula i

pala tako visoko da je mogao vidjeti kako su crne elastične podvezice koje su joj

držale čarape ukrašene utkanim leptirima. Leptiri su bili protkani sjajnim bojama,

u egzotičnom kontrastu s blijedom, mekanom kožom unutarnje strane njezinih

butina. «Dodi, Markie, dođi i popij majušnu mrvicu pićenca.» Ona potapša po

krevetu i promigolji stražnjicom kako bi mu načinila mjesta. Suknja joj se povuče

još više i pokaže se rub njezinih gaćica medu butinama. Materijal je bio tako tanak

daje mogao vidjeti kovrče crvenozlatne boje pod svilom. Mark osjeti kako se nešto

lomi u njemu. Još na trenutak pokušao je slušati savjest, i prisiliti se na ponašanje

koje je bilo i moralno i sigurno, ali znao je da je odluku već donio dozvolivši joj da

ostane. «Dodi, Mark.» Nudila je bočicu kao mamac, a svjetlost se odbijala od

bočice i ona ju je usmjeravala u njegove oči. Pukotina u njemu se proširi, i poput

brane koja se ruši, on odbaci svako suzdržavanje. Prepoznala je taj trenutak, i

njezine oči zasjaje trijumfalno kad mu je poželjela dobrodošlicu na krevet malim

životinjskim cijukom, i vitkim, blijedim rukama koje su ga zagrlile oko vrata

iznenađujućom snagom. Bila je mala i snažna, brza i zahtjevna, i vješta kao Helena

MacDonald - ali bila je drukčija, jako drukčija. Mladost je njezinom tijelu dala

svježinu i slatkost, a koža joj je imala nepotamnjeli sjaj, plastičnost koja je bila još

uzbudljivija zbog njezine svijetle puti. 2 Kad je skinula naramenicu s jednog

ramena i izvukla jednu sjajnu dojku iz prsluka, ponudivši je Marku uz grleni zvuk

sličan mačjem predenju, on se glasno zagrcne. Bila je bijela poput porculana i

imala takav sjaj; bila je prevelika za vitko, krhko tijelo, ali čvrsta i tvrda i poskočila

je na njegov dodir. Bradavica je bila sitna, položena poput malog dragulja u

savršenu aureolu, tako blijeda i delikatno ružičasta u usporedni s Heleninom,

tamnom i protkanom crnim dlačicama. «Čekaj, Mark, čekaj.» Ona se nasmije i

brzo ustane kako bi spustila bou i haljinu na pod jednim brzim pokretom, a zatim

skinula donje gaćice do gležnjeva i odbacila ih nemarno u stranu. Podigla je ruke u

zrak i polako se okrenula pred njim. «Da?», upita ga. «Da», složi se on. «O, jako

da.» Njezino tijelo bilo je bez dlačice, glatko, izuzevši onu blijedocrvenu maglicu

koja je skrivala brežuljak pri dnu njezinog trbuha, a grudi su joj bile visoke i ohole.

Ona mu priđe i klekne nad njim. «Tako», prošapta. »Dobar dečko», tepala je, ali

ruke su joj bile aktivne, otkopčavajući, skidajući, tražeći, nalazeći - i sada je na nju

došao red da se zagrcne. «O, Mark, pametni dečko - potpuno sam!» «Ne»,

nasmije se on. «Imao sam malu pomoć.» «A dobit ćeš je još mnogo«, obeća ona, i

spusti svoju mekanu zlatnu glavu nad njega. On pomisli kako su joj usta crvena i

proždrljiva poput one morske anemone koju je oduševljeno hranio kao dječak,

gledajući kako gladno obavija svaki zalogaj i siše ga. «O, Bože», zastenje on, jer

usta su joj bila topla - toplija i dublja od bilo koje morske životinje. Irene Leuchars

nosila je cipele u jednoj ruci, a pernatu bou u drugoj, vukući je za sobom.

Raščupana kosa činila je blijedoplavu aureolu oko njezine glave, a oči su joj bile

podvučene tamnoplavim podočnjacima od neprospavane noći. Ruž na usnama bio

joj je zamrljan, a usne upaljene i napuhnute. «Bože», prošapta ona, «još sam

lelujava», i zakikota se i nesigurno zaljulja zajedno s brodom. Zatim vrati

naramenicu na svoje mjesto. Iza nje u dugačkom hodniku začuje se zveckanje

porculana, i ona se osvrne iznenađeno. Jedan od brodskih stjuarda u bijeloj odori

gurao je prema njoj kolica sa šalicama i zdjelicama. Jutarnji ritual sa čajem i

keksima počinjao je, a ona nije shvatila koliko je sati. Irene požuri i zađe iza ugla

izbjegavajući lukav, sveznajući osmijeh stjuarda, pa dođe do vrata kabine Storm

Courtnev bez daljnjih susreta. Pokuca na vrata petom jedne cipele, ali prošlo je

punih pet minuta prije no što su se otvorila i što se pred njom pojavila Storm s

haljinom zamotanom oko ramena, dok su joj velike, tamne oči bile napuhnute od

sna. «Irene, jesi li luda?», upita ona. »Još je noć!» Zatim primijeti Ireneinu odjeću i

osjeti jak miris u njezinom dahu. »Gdje si bila, za ime Božje?» Irene gurne vrata i

gotovo se spotakne o prag. »Pijana si!», optuži je Storm rezignirano, zatvarajući

vrata za njom. «Ne.» Irene odmahne glavom. »To nije od pića - nego od ekstaze.»

] «Gdje si bila?», upita Storm opet. »Mislila sam da si se prije više sati vratila u

krevet.» »Odletjela sam na Mjesec«, započne Irene dramatično. »Trčala sam

bosonoga po zvijezdama, vinula se na krilima orla iznad planinskih vrhova.« Storm

se nasmije, sada potpuno budna, ljepša čak i u deshabilleu no što će Irene ikada

biti, tako graciozna i ljupka da je Irene opet zamrzi. Uživala je u trenutku

iščekivanja. «Gdje si bila, ti luda, zločesta ženo?« Storm je počela shvaćati duh

trenutka. »Pričaj mi sve!« »Kroz vrata raja, u zemlji Nikadiji, na kontinentu

Zauvijek...« Irenein osmijeh postane oštar, prkosan i otrovan: »Ukratko, draga,

Mark Anders ševio me do besvijesti!« Izraz na licu Storm Courtnev pružio joj je

najintenzivnije zadovoljstvo koje je spoznala u životu. »Trećeg dana siječnja,

Rudarska komora svjesno je prekršila ugovor koji je imala s vašim sindikatom kako

bi održavala status quo. Raskomadala ga je na stotinu komadića i bacila u lice

radnicima. Fergus MacDonald govorio je s kontroliranim ledenim bijesom tako da

su ga mogli čuti u svakom uglu velike dvorane, i utišao je čak i pijance u zadnjim

redovima koji su donijeli svoje boce u smeđim papirnatim kutijama. Slušali su ga

pažljivo. Veliki Harry Fisher, koji je sjedio pokraj njega, polako je okrenuo glavu

kako bi ocijenio čovjeka, gledajući ga ispod gustih obrva i nabora na licu koji su mu

visjeli poput buldoških. Opet se začudio promjeni Fergusa MacDonalda kad je ovaj

ustao da progovori. Obično nije privlačio pažnju, trbuščić mu je počeo narušavati

mršavi stas, i bio je odjeven u jeftino, neprikladno odijelo iznošeno na laktovima i

stražnjici, ovratnik košulje i kravata bili su mu umrljani. Kosa mu je bila

prorijeđena; počinjala je paperjem na vratu, a povlačila se sa čela, i na sredini

glave ostavila ružičastu ćelu. Lice mu je bilo sivo od prljavštine radionica sa

strojevima, ali kad bi ustao pod crvenom zastavom i grbom Ujedinjenog rudarskog

sindikata na govornici okrenutoj prema prepunoj dvorani, kao da je rastao, zaista

neobičan fizički fenomen. Izgledao je mlade, i pojavljivala bi se žestina i strast koje

bi s njega skidale otrcani izgled i odijevale ga u oklop markantne pojave. «Braćo!»

Sada je podigao glas. «Kad se rudnici otvore nakon božičnih blagdana, dvije tisuće

naših članova dobit će otkaz, bit će izbačeni na ulice, odbačeni poput iznošenih

starih čizama...» Dvorana je zabrujila, zvukom poput zvuka upozorenja iz košnice

za pčele vrućeg ljetnog dana, ali mir tisuća zbijenih tijela skrivao je veću prijetnju

od bilo kojeg pokreta. «Braćo!» Fergus pokrene ruke sporim, hipnotičkim

pokretom. I «Braćo! Od kraja ovog mjeseca, a nakon toga sve sljedeće li mjesece,

još po šest stotina ljudi postat će žrtvama«, on zastane, pa i ispljune službenu

riječ, «smanjenja». Činilo se da su se trgnuli na tu riječ, cijeli skup bio je šokiran

kao da su dobili fizički udarac, a tišina se razvlačila - sve dok jedan glas iz zadnjih

redova nije divlje povikao: «Ne, braćo! Ne!» Tada su zaurlali, proizvevši zvuk

poput olujnog vala koji udara u kamenitu obalu. Fergus ih je pustio da urlaju.

Zadjenuo je palčeve u prsluk i promatrao ih, sjajeći od uzbuđenja, od osjećaja

moći. Procjenjivao je snagu njihove reakcije, i kad je počela jenjavati, podigao je

obje ruke, i gotovo istog trena dvorana se utiša. «Braćo! Znate li da su plaće

crnaca dva šilinga i dva penija na dan? Samo crnci mogu živjeti od takve plaće!»

Dopustio im je trenutak da shvate što govori, ali ne predug, pa nastavi,

postavljajući razumno pitanje: «Tko će zauzeti mjesto dvije tisuće naše braće koja

su ostala bez posla? Tko će zamijeniti šest stotina koji će ostati bez posla krajem

ovog mjeseca, i sljedećeg - i sljedećeg? Tko će preuzeti tvoj posao», pokazivao je

na pojedince optužujućim prstom, «i tvoj, i tvoji Tko će oduzeti kruh iz usta vašoj

djeci?» Teatralno pričeka odgovor, nakrivljene glave, smiješeći im se dok su mu se

oči žarile. «Braćo! Reći ću vam tko. Crni radnici za dva šilinga i dva penijaoni!»

Ustali su na noge, dok su se klupe tu i tamo prevrtale unatrag, urlajući bijesnim

glasovima, i mašući stisnutim šakama. «Ne, braćo. Ne!» Počeli su udarati čizmama

u pod u ritmu, i šakama udarati po zraku. Fergus MacDonald naglo sjedne, a Harry

Fisher tiho mu čestita, stisnuvši mu rame medvjeđim stiskom prije no što se

osovio na noge. «Vaš predstavnik preporučio je da svi članovi našeg sindikata

počnu generalni štrajk. Sada to prepuštam vama, braćo, svi oni koji su za...», vikne

on, ali glas mu se utopi u tisućama drugih. «Idemo, braćo! Štrajk! Štrajk! Štrajk!»

Fergus se nasloni u svom stolcu i pogleda niz stol. Helenina tamnokosa glava bila

je nagnuta nad minijaturnom knjižicom, ali osjetila je njegov pogled i uzvratila ga.

Njezin izraz sjajio je fanatičnom ekstazom, a u očima joj je bilo otvoreno

obožavanje koje je vidio samo u takvim trenutcima. f 1 Harry Fisher jednom mu je

rekao: «Za sve žene moć je najveći afrodizijak. Bez obzira koliko imao mlitavo

tijelo, bez obzira kako izgledao - moć čini muškarca neodoljivim.« U grmljavini

tisuća glasova, udaranja nogu, u urlikanju moći, Fergus opet ustane. »Vlasnici

rudnika, šefovi su nas izazvali, odbacili su s prijezirom vašeg predstavnika, javno

su izjavili da smo preslabi da okupimo radnike i prijeđemo u generalni štrajk! Pa,

braćo, sada ćemo im pokazati.« Rika gomile opet se pojača, a on je utiša tek

nakon pune minute. «Prvo, idemo do kraja, neće biti štrajkolomaca.» Kad se zvuk

utišao, on nastavi: «Slim Iannie Smith govorio je o moći da suzbije štrajk, on ima

vojsku, ali i mi ćemo je imati. Mislim da su šefovi zaboravili da smo mi za njih

vodili njihov krvavi rat u Francuskoj i Istočnoj Africi, u Tabori i Delvillskoj šumi.»

Imena mjesta otrijeznila su ih i oni opet počnu slušati. »Prošli put borili smo se za

njih, ali ovog puta borimo se za sebe. Svatko od vas javit će se zapovjedniku svojeg

područja - bit ćete formirani u borbene skupine komandosa, svatko će znati svoj

posao, i svatko će znati za što se bori. Pobijedit ćemo ih, braćo, proklete šefove i

njihove pohlepne poslušnike. Borit ćemo se protiv njih i pobijedit ćemo!»

»Organizirani su u komandose u vojničkom stilu», reče tiho premijer, prelamajući

krišku smedeg kruha prstima koji su bili iznenađujuće mali, uredni i spretni, poput

ženskih. »Naravno, znamo daje Geore Mason htio formirati radničke komandose

1914. Bio je to glavni razlog što sam ga dao deportirati.« Drugi gosti za stolom

sjedili su u tišini. Deportacija Masona nije bila svijetla epizoda Ianniea Smitha.

»Ali, sada imamo posla s drukčijom zvjerkom. Gotovo svi mladi članovi sindikata

su izvježbani veterani. Njih pet stotina paradiralo je pred dvoranom sindikata u

Fordsburgu prošle subote.« On se okrene i nasmiješi onim svojim vragolastim,

neodoljivim smiješkom svojoj domaćici. »Moja draga Ruth, morate mi oprostiti

loše manire. Ovaj razgovor odvlači nam pažnju od sjajnog ručka koji ste nam

pripremili.« Stol je bio postavljen pod hrastovima na travnjaku tako živo zelene

boje da ju je Ruth uvijek zvala »engleski zelena.« Sama kuća imala je impozantnu

veličinu georgijanske Engleske, tako drukčija od dvorca iz bajke u Emoveniju.

Privid stare Engleske kvarile su samo nadvijene litice sive stijene koje su se

podizale kao kulisa cijelom prizoru. Strme padine Table Mountaina bile su

ublažene borovima koji su tražili uporište na svakom ispustu i svakom komadiću

zemlje. Ruth mu se nasmiješi. «U ovoj kući, generale, radite što želite.« «Hvala

vam, draga moja.» Osmijeh nestane s njegovog lica, a vesela iskrica blijedoplavih

očiju pretvori se u bljesak mačeva kad se okrenuo svojim slušateljima. «Oni traže

sukob, gospodo, to je izravan test naše snage i odlučnosti.« Ruth uhvati Markov

pogled. Sjedio je na kraju stola i ustao da dopuni čaše hladnim blijedozelenkastim

vinom, suhim i reskim i osvježavajućim, ali dok se kretao niz stol zastajući pokraj

svakog gosta - tri ministra kabineta, britanski grof u posjeti, tajnik Rudarske

komore - pažljivo je slušao. «Možemo se samo nadati da ste precijenili cijelu

situaciju, premijeru«, ubaci se Sean Courtnev. «Imaju samo drške za metle s

kojima vježbaju, i bicikle za prijevoz u borbi...« Dok su se smijali, Mark zastane iza

Seanova stolca, zaboravivši bocu u ruci. Sjetio se podruma ispod dvorane

trgovačkog sindikata u Fordsburgu, sanduka s modernim puškama, sjajne P. 14

rezervirane za njega, i zlokobne strojnice Vickers. Kad se vratio u sadašnjost,

razgovor je već krenuo dalje. Sean Courtnev uvjeravao je društvo da vojne akcije

sindikalista nisu vjerojatne, a da je u najgorem slučaju vojska spremna za trenutnu

reakciju. Mark je imao mali ured spojen s generalovom radnom sobom. Bila je to

soba za rublje, ali bila je dovoljno velika da u nju stane stol i nekoliko polica za

dokumente. General je naredio da se kroz jedan zid probije veliki prozor da bi bilo

više zraka i svjetla, a sada je Mark zamišljeno gledao kroz prozor, nogu prekriženih

na stolu. Pogled preko travnjaka i hrastova obuhvaćao je dio Avenije Rhodes,

nazvane po tom astmatičnom starom avanturistu koji, je prigrabio carstvo zemlje i

dijamanata, i završio kao premijer prvog Parlamenta u Capeu, prije no što se

ugušio zbog slabih pluća i opterećene savjesti. Dom Courtnevjevih u Capeu bio je

nazvan Loža Somerset po lordu Charlesu, guverneru iz devetnaestog stoljeća, a

velike kuće nasuprot Avenije Rhodes nastavljale su kolonijalnu tradiciju, kuća

Newlands i kuća Hiddings, raskošne građevine na prostranom terenu. Gledajući

prema njima kroz novi prozor, Mark ih je uspoređivao s rudarskim kućicama u

Fordsburg Dipu. Mnogo mjeseci nije mislio o Fergusu i Heleni, ali razgovor za

ručkom naglo ih je vratio u njegovo sjećanje, i on se osjeti rastrgan

suprotstavljenim osjećajima lojalnosti. Sada je imao iskustvo života u oba svijeta, i

vidio koliko su različiti. Pokušavao je razmišljati bez osjećaja, ali uvijek se

pojavljivala jedna slika, okrutni oblik oružja u sanducima, duboko u tamnom

podrumu, i zadah puščanog ulja u njegovom grlu. Zapalio je još jednu cigaretu,

odgađajući odluku. Kroz čvrsta j vrata od tikovine, glasovi iz generalove radne

sobe bili su prigušeni, a viši, jasniji tonovi premijerovog glasa, poput ptice,

odudarali su od j grmljavine Seanovih odgovora. Premijer je ostao nakon što su se

drugi gosti razišli, kao što I je često činio, ali Mark poželi da ode, na taj način

odgađajući odluku I s kojom se sada hrvao. Povjerio mu se drug, netko tko je s

njim podijelio smrtnu j opasnost, a potom bez razmišljanja i gostoprimstvo svojeg

doma, netko tko mu je vjerovao kao bratu, tko nije oklijevao da ga uputi u

najdublje tajne, niti da ga ostavi nasamo sa svojom suprugom. Mark je iznevjerio

pola tog povjerenja - on se promeškolji na stolcu sjećajući se tih zločesto

ukradenih dana i noći s Helenom. Mora li sada iznevjeriti i drugi dio povjerenja

koje mu je ukazao Fergus MacDonald? Još jednom, pred očima mu prođe slika

oružja u sanducima, pa izblijedi, da bi je zamijenila životna, šokantna slika lica. Bilo

je to lice mramornog anđela, glatko i bijelo i neobično lijepo, s plavim očima u

svijetloplavim dupljama, i s blijedozlatnim kovrčama koje padaju ispod oboda

čeličnog šljema na glatko čelo... Mark spusti noge sa stola s treskom, boreći se

protiv sjećanja mladog njemačkog snajperista, na silu ga izbacujući iz uma, i naglo

ustane. Otkrije da mu ruke drhte, i on ugasi cigaretu i okrene se prema vratima.

Njegovo kucanje bilo je preglasno, zahtjevno, i glas s druge strane grubo ga

pozove. «Naprijed.» On ude. «Što želiš, Mark, znaš da ja...», Sean Courtnev

zastane, a glas mu postane brižan kad je ugledao Markovo lice. «Što je, moj

dječače?» »Moram vam nešto reći, gospodine», izlane on. Slušali su s

nepodijeljenom pažnjom dok je opisivao svoju vezu s predstavnikom

Komunističke partije, a tada je zastao da se očeliči za krajnju izdaju. «Ti ljudi bili su

mi prijatelji, gospodine, tretirali su me kao druga. Molim vas da shvatite zašto vam

to govorim.» »Nastavi, Mark», klimne Sean Courtnev, a premijer se uvuče u svoj

naslonjač - tih i miran i neupadljiv, jer osjećao je borbu savjesti koju je mladić

vodio u sebi. »Povjerovao sam da je mnogo toga čemu oni teže dobro i pravedno -

prilika za život za svakog čovjeka, ali nisam mogao prihvatiti metode koje su

izabrali da to ostvare.« «Kako to misliš, Mark?» «Oni planiraju rat, klasni rat,

gospodine.« «Imaš li dokaze za to?» "; Seanov glas nije se podigao, pitanje je

postavio oprezno. «Da. Imam.» Mark duboko udahne prije no što je nastavio.

«Vidio sam puške i strojnice koje su pripremili za taj dan.» Premijer se promeškolji

u svojem naslonjaču, pa se opet smiri, ali sada se nagnuo naprijed da sluša.

«Nastavi», klimne Sean, i Mark im sve detaljno ispriča, izvješćujući ih točno gdje je

i što vidio, uz precizne procjene broja i tipova oružja, i napokon završi:

«MacDonald me uvjeravao da je to samo jedno od skladišta, i da postoje druga,

mnogo njih u Witwatersrandu.» Svi su dugo šutjeli, a tada premijer ustane i priđe

telefonu na Seanovom stolu. Okrene ručicu, i ona zazvuči glasno i neugodno u V

tišini sobe. % V «Ovdje premijer, general Smith. Želim vezu najvišeg prioriteta s

komesarom Truterom, šefom Južnoafričke policije u Johannesburgu», reče on, i

zatim oslušne, s očima koje su ljutito sjajile i s nevjericom u izrazu lica. «Dajte mi

nadzornika«, odbrusi on i okrene se Seanu, držeći u ruci slušalicu. «Linije su

prekinute. Poplave u Karroou», objasni on. «Ne zna se do kad će biti tako.» Zatim

opet prebaci pažnju na telefon. Tiho je razgovarao s nadzornikom, prije no što je

spustio slušalicu. »Uspostavit će vezu što je moguće brže.» On se vrati na svoje

mjesto pokraj prozora i progovori. «Učinio si pravu stvar, mladiću.» «Nadam se»,

odgovori Mark tiho, a njegove su sumnje bile vidljive, kao i sjene u očima i prizvuk

očaja u glasu. «Ponosim se tobom, Mark», složi se Sean Courtnev. «Opet si

ispunio svoju dužnost.« «Molim vas, gospodo, hoćete li me sada ispričati?«, upita

Mark, i bez da pričeka odgovor, priđe vratima svojeg ureda. Dva čovjeka gledala

su zatvorena vrata od tikovine dugo nakon što ih je zatvorio, i premijer progovori

prvi. «Sjajan mladić», reče on. «Sućut i osjećaj dužnosti.« «Ima kvalitete koje će ga

ponijeti u visine, kvalitete zbog kojih ćemo jednog dana biti zahvalni«, klimne

Sean. »Osjetio sam to u njemu u našem prvom susretu, tako snažno da sam ga

potražio.« »Trebat ćemo ga - i druge poput njega u godinama koje dolaze, stari

moj Seane«, reče Iannie Smith, pa mu pažnja prijeđe na drugu stvar. «Truter će

odmah izdati nalog za pretragu, i uz Božju pomoć zdrobit ćemo glavu guje prije no

što nas ugrize. Znamo za tog MacDonalda, a Fishera, naravno, motrimo

godinama.« Mark je hodao satima, izbjegavajući zatvorenost svojeg malog ureda.

Osjećao je u sebi kako ga progone savjest i strahovi, pa je hodao pod hrastovima,

slijedio uske puteljke, prešao mali kameni most preko potoka Liesbeeck, mučeći

sebe mislima o Judi. «U Pretoriji vješaju izdajice«, pomisli on iznenada, i Zamisli

Fergusa MacDonalda kako stoji na postolju vješala, a krvnik mu vezuje ruke i noge.

2 On zadrhti od jada i zaustavi se, s rukama duboko zataknutim u džepove i

pogrbljenih ramena, i podigne pogled otkrivši da se nalazi pred poštanskim

uredom. Poslije je shvatio da je vjerojatno cijelo vrijeme išao tamo, no tad mu se

to učini kao znak. Nije oklijevao ni trenutka, već požuri u ured i otkrije hrpu

obrazaca za telegrame na stolu. Vrh pera bio je neispravan, pa je izbacio blijedu

vodenastu tintu i umrljao mu prste. «Macdonald 55 Lovers Walk Forđsburg. Znaju

što imaš u podrumu, riješi se toga.» Nije potpisao. Službenik na pošti uvjeravao ga

je da će, ako plati sedam penija za preporučenu hitnu pošiljku, poruka dobiti

prioritet čim se opet uspostave linije. Mark se vrati na ulicu, osjećajući mučninu i

iscrpljenost zbog krize savjesti, nesiguran je li učinio pravu stvar u oba slučaja, i

pitao se koliko je neutemeljena bila njegova nada da prisili Fergusa MacDonalda

da baci taj smrtonosni teret u neki napušteni rudnik prije no što se smrt i

revolucija prošire zemljom. Mrak se već spustio kad je Fergus MacDonald dovezao

svoj bicikl u drvenjaru i zastao u malom stražnjem dvorištu da skine okvire

manžeta s hlača prije no što je ušao kroz kuhinjska vrata. Zadah kuhanog kupusa

ispunio je malu sobu vlažnim oblakom pare zbog kojeg je zastao i zatreptao.

Helena je sjedila za kuhinjskim stolom i jedva podigla pogled kad je ušao. Cigareta

joj je visjela s usana s inčem sivog pepela koji je visio na kraju. Još je nosila haljinu

koju je imala za doručkom, i bilo je jasno da se nije okupala niti presvukla od tada.

Kosa joj je narasla, i sada joj je padala na obraze poput masnih crnih zmija.

Udebljala se posljednjih mjeseci, tako da je dobila podbradak, a dlake nad

gornjom usnicom bile su joj tamnije i gušće. Grudi su joj provirivale kroz otvorenu

haljinu. «Bok, ljubavi.« Fergus skine jaknu i prebaci je preko naslona kuhinjskog

stolca. Ona okrene stranicu plakata koji je čitala, žmirkajući od pramenova

plavkastog dima što joj je lebdio oko očiju. Fergus otvori crnu bocu portera i plin

snažno zašišti. v V «Što ima novoga?« «Nešto za tebe», ona klimne prema

kuhinjskom ormaru, a pepeo s cigarete padne joj na haljinu u finim sivim

pahuljicama. Noseći bocu, Fergus priđe ormaru i prstima prijeđe preko omotnice.

«Jedna od tvojih kurvica», Helena se nasmije na svoju malo vjerojatnu optužbu, a

Fergus se namršti i otvori omotnicu. Promatrao je poruku nekoliko dugih sekunda,

ne shvaćajući, prije no što gorko opsuje. «Isuse Kriste!» Udari bocom u kuhinjski

stol. Čak i tako kasno navečer, na svakom uličnom uglu stajale su grupice ljudi.

Zračili su dosadom, odavajući ljude koji imaju premalo sadržaja kojim bi mogli

ispuniti dane. Čak i komandoske vježbe i noćni sastanci postajali su dosadni. Kad

je Fergus Macdonald projurio biciklom kroz mračne ulice, njegov početni strah i

uzbuna pretvorili su se u snažno uzbuđenje. Bilo je ovo pravo vrijeme, bili su

spremni koliko su mogli biti, i ako prođe duže vrijeme bez odlučujuće akcije s obje

strane, dugi dosadni dani štrajkaške neaktivnosti umanjit će njihovu odlučnost.

Ono što je prije samo nekoliko minuta izgledalo kao katastrofa, sada je postala

Bogom dana prilika. Neka dođu, bit ćemo spremni za njih, pomisli on, i zakoči

pokraj grupice od četiri osobe na pločniku izvan javnog bara hotela Grand

Fordsburg. «Prenesi poruku svim područnim zapovjednicima, moraju se odmah

okupiti kod Trade Halla. Hitno je. Braćo, požurite.« Brzo su se raspršili, a on krene

kroz naselje, uzbunjujući ljude u prolazu. U uredima Trgovačkog sindikata još je

bilo desetak članova. Većina je jela sendviče i pila čaj iz termos boce, dok je

nekolicina radila na izdavanju štrajkaških kupona obiteljima sindikalista, ali

opuštena atmosfera promijenila se kad je upao Fergus. «U redu, drugovi, počelo

je. ZARPSi dolaze.« Zuid Afrikaanse Republiek Polisie, uvredljiv naziv za policiju).

Bilaje to klasična policijska taktika. Došli su s prvim svjetlom u zoru. Prethodnica je

ujahala na područje između Fordsburga i pružnog prijelaza, gdje se cesta za

Johannesburg spuštala između trošnih kolibica i otvorenog područja koje je

zaraslo u korov i bilo prekriveno hrpama truleži. Izmaglica je bila gusta, i devet

policajaca na konjima probijalo se kroz nju kao da prelaze rijeku. Prigušili su

zveckanje uzda i kopita, tako da su u sablasnoj tišini prolazili kroz izmaglicu.

Svjetlost još nije bila dovoljno jaka da bi bacala odsjaj s njihovih značaka i

ispolirane dugmadi, i moglo ih se prepoznati samo po tamnom obrisu njihovih

šljemova. Pedeset jarda iza vodećih policajaca slijedile su dvije policijske kočije.

Bile su to visoke kočije sa četiri kotača i sa šipkama na prozorima za prijevoz

uhićenika, a pokraj svake od njih marširalo je deset policajaca. Oni su nosili puške

na ramenima i brzo stupali kako bi zadržali korak s kočijama. Kad su došli do

nasipa, obavila ih je izmaglica visoka do prsa, tako da se činilo da im se tijela bez

udova kreću kroz bijelu mekanu površinu. Izgledali su poput čudnih, mračnih

morskih životinja, a izmaglica je prigušila udaranje njihovih čizama. Izvidnici

Fergusa MacDonalda vidjeli su ih prije no što su došli do pružnog prijelaza i pratili

ih tri milje, izmičući se prethodnici, a kuriri su svakih nekoliko minuta odnosili

izvješća do kućica gdje je Fergus postavio svoj istureni stožer. «U redu», obrecne

se Fergus kad je još jedna tamna prilika zašla iza kućice i promrmljala svoje

izvješće kroz otvoren prozor. »Dolaze glavnom cestom. Pođi po ostale skupine i

odmah ih dovedi ovamo.» Čovjek progunda da je shvatio, i nestane. Fergus je

postavio skupine na svim mogućim prilazima centru grada. Policija se mogla

podijeliti u više kolona, ali činilo se da su njegove mjere opreza bile suvišne.

Sigurni u potpuno iznenađenje i u svoju nadmoć, nisu se zamarali diverzijama

opkoljavanja. Dvadeset i devet policajaca, uz četiri vozača kočija, bilisu zaista

velika snaga, računao je Fergus. Više nego dovoljno, da nije bilo upozorenja nekog

nepoznatog saveznika. v i v Fergus požuri u prednji dio kućice. Obitelj je iseljena

prije ponoći, i sve kućice uz cestu su ispražnjene. Očevi su na ramenima nosili

nervoznu, uplakanu djecu u spavaćicama, a žene uplašenih lica pod svjetlošću

svjetiljaka nosile su smotuljke s ono malo imovine. Kućice su izgledale napuštene,

nije bilo svjetla, a jedini zvuk bilo je žalosno zavijanje psa skitnice na nasipu. No, u

svakoj kolibi, uz prozore prema cesti, ljudi su čekali u tišini. Fergus se jednom od

njih obrati šaptom i pokaže prema maglovitoj udolini, zatim pljune i ubaci metak u

cijev puške LeeEnfield postavljene uz prozor. Puška načini tihi metalni zvuk koji

upali neki dio Fergusovog sjećanja, i on osjeti kako mu se podiže kosa na vratu.

Bilo je to tako poznato: tišina, izmaglica i noć ispunjena prijetnjom nadolazećeg

nasilja. «Samo na moju zapovijeda upozori ih tiho Fergus. «Polako, momci. Neka

udu na glavna vrata prije no što ih opalimo po glavi.» Sada je mogao vidjeti prve

konjanike, udaljene oko pola milje, kako se brzo približavaju na svjetlu koje je

jačalo. Još se nije rasvijetlilo, ali svjetlo iza mračnih brda iskopa iz rudnika

poprimalo je onu blijedoplavu boju galebovog jaja koja je obećavala zoru za

nekoliko minuta. Fergus vrati pogled na cestu. Izmaglica je bila dodatni bonus.

Nije računao na to, ali sreća često dođe kada je ne tražiš. Izmaglica će se zadržati

dok je ne zagriju prve zrake sunca još najmanje pola sata. «Svi znate svoje

zapovijedi.« Fergus podigne glas i svi ga pogledaju, skrenuvši na trenutak pažnju

sa svojeg oružja i neprijatelja koji je dolazio. Bili su to dobri ljudi, veterani

okrvavljenih ruku, po volji generala u Francuskoj. U Fergusovom umu još jednom

bljesne pomisao koliko je ironično to što su ljudi koje su šefovi obučili za borbu

sada rušili strukturu za čiju obranu su ih šefovi obučavali. «Srušit ćemo i ponovno

izgraditi«, pomisli on tako da mu krv prostruji od uzbuđenja. »Uništit ćemo ih

njihovim oružjem, zadaviti ih njihovim vlastitim prljavim blagom...« On se

zaustavi, pa povuče tamnosivu tkaninu preko očiju i podigne ovratnik kaputa.

»Sretno nam svima, braćo», reče on tiho, i iziđe kroz prednja vrata. «Taj stari vrag

ima petlje», prizna jedan od vojnika na prozoru. «U pravu si, taj se ničeg ne boji»,

složi se drugi dok su ga gledali kako se saginje pod zaštitom živice i trči dok nije

došao do jarka pokraj ceste i skočio u njega. Tamo je ležalo desetak ljudi, i kad se

spustio pokraj njih, jedan od njih doda mu pijuk. «Jeste li tu žicu dobro i čvrsto

napeli?», upita Fergus, a čovjek zagunda. »Čvršće od majmunovog šupka», čovjek

mu se naceri vučjim osmijehom, tako da su mu zubi svjetlucali na prvom svjetlu

zore. «I sam sam provjerio klinove - izdržali bi i juriš slona.» «U redu, braćo», reče

im Fergus. «Budite uz mene kada dam znak.» On se podigne tako da je mogao

gledati preko niskih pokrivača izmaglice. Šljemovi policajaca pokretali su se u

izmaglici dok su se uspinjali uz padinu, i sada je mogao vidjeti svjetlucanje njihovih

mjedenih oznaka na šljemovima i tamne cijevi njihovih karabina kako im se izdižu

nad desnim ramenima. Fergus je sam izmjerio domet i označio ga komadima krpa

vezanim za telefonske stupove. Kad su došli do oznake od pedeset jarda, Fergus

ustane iz jarka i iziđe nasred ceste. Nad glavom je držao pijuk, i viknuo, «Stoj!

Zaustavite se!» Njegovi ljudi brzo ustanu iza njega i brzo zauzmu položaje poput

dobro uvježbanog tima; mračne, zloslutne prilike koje su stajale rame uz rame,

blokirajući cestu od ruba do ruba, držeći svoje pijuke spremne na boku, i s licima

skrivenim kapama i ovratnicima. Časnik u sredini konjaničke desetine podigne

ruku da ih zaustavi, i oni se okupe i zastanu, a časnik se podigne u svojim

stremenima. «Tko ste vi?» »Štrajkaški savjet«, vikne Fergus. «I ovamo ne puštamo

murju, crnonošce niti štrajkolomce!» «Imam zapovijed Policijskog komesarijata, i

nalog Vrhovnog suda.» Časnik je bio krupan čovjek, i sjedio je na konju ponosno i

uspravno, a tamni zašiljeni brkovi stršili su mu na licu. «Vi ste štrajkolomci!», vikne

Fergus. «I nećete kročiti nogom na ovo imanje!« «Sklonite se!», upozori ih časnik.

Svjetlost je bila dovoljno jaka da Fergus vidi kako ovaj nosi oznake satnika, i da mu

je lice rumeno od sunca i piva, a obrve guste i tamne pod obodom šljema.

«Ometate policiju. Jurišat ćemo na vas ako nas prisilite.» «Jurišajte i budite

prokleti, marionete imperijalizma, psi kapitalizma...» «Ljudi, u jedan red», vikne

satnik, i prvi red konjanika se otvori kako bi mu se pridružio drugi red. Sjedili su

nogom uz nogu na nemirnim konjima. «Štrajkolomci!», vikne Fergus. «Vaše ruke

bit će danas okaljane krvlju nevinih radnika!» «Palice!», vikne satnik strogo, i

policajci desnom rukom izvuku dugačke palice od hrastovine iz korica kod koljena,

držeći ih poput sablja. »Povijest će pamtiti ovo zvjerstvo«, vikne Fergus, «krv

janjeta...« «Korakom naprijed, kreni!», a red tamnih konjanika pokrene se kroz

izmaglicu koja im se kovitlala oko nogu. «Galopom, juriš!», zapjeva satnik, i jahači

se nagnu naprijed u sedlima, s palicama ispruženim duž konjskih vratova, i krenu u

juriš; sada su kopita udarala poput grmljavine jureći prema liniji prilika koje su

mirno stajale. Satnik je predvodio juriš za dužinu konja u sredini linije konjanika, i

prvi je naletio na žice. Fergusovi ljudi zabili su čelične šipke duboko u tlo pokraj

ruba ceste, koristeći čekiće od devet funta, tako da su virile samo dvije stope od

njihovih šest stopa dužine, i preko ceste su između njih rastegnuli bodljikavu žicu.

Prerezala je prednje noge vodećeg konja, i kost se slomi uz oštar prasak,

zapanjujuće glasno u svitanje, i konj padne preko glave u punom galopu. Sljedećeg

trenutka linija konjanika koja je slijedila stigla je do žice, i pokošeni su kao jedan;

samo trojica uspjeli su skrenuti na vrijeme. Krikovi ljudi i njiska konja pomiješala

se s uzbuđenim povicima Fergusovih ljudi koji su pojurili naprijed, mašući

pijucima. Jedan od konja uspravio se bez jahača, dok su mu stremeni lepršali na

boku, ali samo na stražnje noge, a prednje noge su mu labavo visjele i vrtjele se

zrakom dok se u agoniji propinjao; žalosnom njiskom nadglasavao je krikove palih

ljudi. Fergus izvuče revolver iz pojasa, zaobiđe izludjele životinje i povuče

policijskog satnika na koljena. Ovaj je udario u tlo ramenom i jednom stranom

lica. Rame je bilo smrvljeno, okrenuto pod grotesknim kutom, a ruka mu je visjela

beživotno iskrivljena. Šljunak i kamen oderali su mu meso s lica, tako da mu se

kroz smrvljeno tkivo nazirala kost čeljusti. »Ustani, kopile jedno», zareži Fergus,

gurajući pištolj u lice časniku, zabijajući mu cijev u ranu. »Ustani, prokleti

crnonošče. Dat ćemo ti lekciju!» Trojica policajca koji su izbjegli žicu uspjeli su

obuzdati svoje konje, i vratili su se da pokupe svoje pale drugove, dozivajući ih

imenima. «Zgrabi stremen, Heintjie!» «Hajde, Paul! Penji se!» Konji i ljudi njištili

su i vrištili u izmaglici, u divljem, kaotičnom konfliktu, nad kojim se zaori Fergusov

glas. »Zaustavite ih, ne dajte da kopilad pobjegne«, i njegovi ljudi zamahnu

pijucima, saginjući se pod policijskim palicama i udarajući po konjanicima, ali nisu

bili dovoljno brzi. Dok su ljudi visjeli konjima na oba boka, konjanici se okrenu i

odjure, ostavljajući samo teško ozlijeđenog satnika i još jedno nepomično tijelo

medu žicama i strašno osakaćenim životinjama, dok je policijska pratnja u dva

reda jurila uz cestu. Fergus ih ugleda i nestrpljivo otpuhne pokušavajući podići

zarobljenika na noge, ali čovjek je jedva bio u stanju i da sjedi bez pomoći.

Dvadeset policajaca zastane na pedeset jarda i jedan red klekne, a drugi stane iza

njih s puškama na sprem. Zapovijed se jasno začuje. «Jedan hitac upozorenja!«

Prasne puščana salva. Hitci su namjerno bili usmjereni u vis, pa su prošištili nad

glavama štrajkaša, i ovi se bace u jarke sa strane. Fergus je oklijevao na trenutak, a

tada uperi pištolj u zrak i brzo ispali tri hitca. Bio je to dogovoreni signal, i istog

trena oluja puščane paljbe oglasi se iz kućica uz cestu, a bljeskovi iz cijevi skrivenih

pušaka bili su bijesno crvene boje u svjetlosti zore. Paljba se sruči na cestu. Fergus

je ponovno oklijevao još samo sekundu, a tada spusti pištolj. Bio je to Webley 455,

oružje britanskih časnika. Policijski satnik vidio mu je u očima namjeru,

nemilosrdni pogled orla u obrušavanju, i kroz razbijene usne promrmljao je

molbu, pokušavajući podići ruke da zaštiti lice. Hitac pištolja izgubio se u oluji

puščane paljbe iz kućica, i uzvratnoj paljbi policajaca, dok su se u zbrci povlačili niz

padinu. Teški olovni metak zabio se u otvorena molećiva usta satnika, izbivši mu

dva prednja zuba, nastavio kroz grlo i izišao kroz stražnji dio lubanje u crvenom

valu krvi i komadića kostiju, srušivši ga u prašinu ceste - a Fergus se okrene i

potraži zaklon iza živice. Policijski napad odbijen je samo u Fordsburgu, jer u

drugim centrima nije bilo upozorenja, a štrajkaši nisu poduzeli čak niti osnove

mjere opreza postavljanje straža. Kod Trades Halla u Johannesburgu okupilo se

gotovo cijelo vodstvo štrajkaša, sastajući se s drugim sindikatima koji još nisu

krenuli u štrajk, ali su razmišljali o akcijama podrške. Bili su tamo predstavnici

Društva proizvođača kotlova, građevinari i Ujedinjeni trgovci, Sindikat tipografa i

pola tuceta drugih - zajedno s najaktivnijim štrajkašima. Harry Fisher bio je tamo,

Anderws i Ben Caddy, i svi drugi. Policija je ušla u zgradu dok su bili duboko

zaokupljeni dijalektikom, raspravljajući o strategiji klasne borbe, a prvo

upozorenje koje su dobili bila je grmljavina čizama na drvenim stubama. Harry

Fisher sjedio je na čelu stola, zavaljen u stolcu, dok mu je kosa padala na čelo.

Palce je zataknuo za naramenice, a rukavi su mu bili zavrnuti oko debelih, dlakavih

ruku. On se jedini pokrenuo. Nagnuo se preko stola, zgrabio gumeni pečat Visokog

savjeta akcije i gurnuo ga u džep. Dok su rukohvati pušaka razbijali bravu Komore

vijeća, skočio je na noge i gurnuo ramenima razbijeno prozorsko krilo. Ono se

otvorilo, i on se provuče van s iznenađujućom spretnošću za tako velikog čovjeka.

Fasada Trades Halla bila je bogato ukrašena ukrasima od lijevanog željeza, i to mu

je osiguralo uporište. Poput mužjaka gorile, skočio je na ispust na trećem katu i

uspio doći do ugla zgrade. Ispod sebe začuo je udaranje namještaja koji su

prevrtali, glasne povike časnika i bijesne krikove radničkih voda. S leđima

pritisnutim uza zid i s raširenim rukama kako bi uspostavio ravnotežu, Harry Fisher

proviri iza ugla prema glavnoj ulici. Bilaje prepuna policije u odori, a približavalo se

još policijskih skupina. Jedan časnik usmjeravao je ljude u sporedne ulice kako bi

okružili zgradu, i Harry Fisher se brzo povuče i ogleda oko sebe tražeći način da

pobjegne. Nije imalo smisla da ulazi kroz drugi prozor, jer cijelom zgradom

odzvanjao je topot nogu i povici koji su izvikivali zapovijedi. Petnaest stopa ispod

njega nalazio se krov prodavaonice pića, ali prolaz medu njima bio je širok deset

stopa, a krov načinjen od galvaniziranog željeza. Da je skočio, buka koju bi stvorio

pri doskoku dovela bi k njemu policiju sa svih strana - ali nije mogao ostati tamo.

Za nekoliko minuta zgrada će biti okružena. On se pomakne u stranu prema

najbližem oluku i počne se penjati. Dosegnuo je krov i morao se nagnuti unatrag

kako bi uhvatio rub oluka, pa se objesio samo za ruke. Ispod njega, provalija od

pedeset stopa vukla mu je noge, a oluk se vidljivo savio pod njegovom težinom -

no, on se povuče nagore s obje ruke, teško dišući od napora, dok ne uspije

prebaciti jedan lakat preko oluka, a potom i ostatak tijela. Još uvijek zadihan od

napora, polako je puzio duž strmog krova i virio na glavnu ulicu, baš kad je policija

počela izvoditi vode štrajka kroz prednja vrata. Pedeset policajaca sa šljemovima i

puškama fortniralo je kvadrat na cesti, i gurnuli su unutra štrajkaše. Neki od nh bili

su gologlavi i u košuljama. Gomila se već počela stvarati na pločnicima, i cijelo

vrijeme je rasla, dok su se vijesti pronosile od vrata do vrata, a znatiželjnici dolazili

iz svake ulice. Harry Fisher prebrojio je uhićenike dok su ih izvodili van, i izbrojio ih

je dvadeset, prije nego što se raspoloženje mase počelo mijenjati. «To je to,

drugovi«, progunda on i poželi da može biti dolje da ih povede. Bijesno su jurnuli

na policijski kordon, dozivajući uhićenike, šišteći i negodujući prema časniku koji

im je kroz megafon zapovijedao da se raziđu. Policija na konjima naišla je u liniji,

gurajući masu, i kad su izveli posljednjeg uhićenika, pratnja istupi, zadržavajući

svoju čvrstu pravokutnu formaciju kojom su opkolili štrajkaše. Netko je zapjevao

Crvenu zastavu, ali glasovi koji su se pridružili bili su slabi i bez sluha, i pratnja se

kretala dalje, prema tvrđavi, odvodeći sa sobom ne samo većinu vodstva

štrajkaša, već i umjerenih frakcija, one koji su do tada savjetovali da se ne prelazi

na nasilje, kriminalnu aktivnost i krvavu revoluciju. Harry Fisher gledao ih je kako

odlaze s rastućim osjećajem trijumfa. Jednim udarcem dobio je skupinu mučenika,

i riješio se cijele ozbiljne opozicije njegovim ekstremnim pogledima. U džepu je

imao i pečat Odbora za akciju. Nasmiješi se i smjesti na krovu da bi pričekao

sumrak. Mark Anders nosio je tešku generalovu aktovku od krokodilske kože niz

stube do Rollsa, i položio je na sjedalo pokraj vozača, dok mu je davao upute.

«Prvo u Groote Schuur, a zatim u Gradski klub na ručak.» Udaljio se kad je general

izišao iz kuće i zastao na vrhu stuba da bi poljubio suprugu kao da odlazi u

križarski rat na daleka mjesta. Obgrlio ju je medvjeđim zagrljajem, a kad ju je

pustio, prošaptao joj je na uho nešto od čega je porumenjela u pljusnula ga po

ramenu. «Hajde, gospodine«, reče mu ona odrješito, i Sean Courtney spusti se niz

stube izgledajući vrlo samozadovoljno, pa se naceri Marku. »Premijer danas daje

izjavu u Domu, Mark. Želim te vidjeti odmah nakon toga.» «U redu, gospodine«,

Mark uzvrati osmijeh. »Potražit ću te u galeriji za posjetitelje čim on završi, i

klimnuti ti glavom. Zatim ćemo se naći u hodniku i otići u moj ured.» Mark mu

pomogne da ude na zadnje sjedalo Rollsa još dok je govorio. Uvijek je bio

nespretan kad se kretao na stranu svoje slabije noge, no ipak se žestoko protivio

bilo kakvoj pomoći, mrzeći svaku slabost u sebi još više no što je mrzio slabost u

drugima, i on odgurne Markovu ruku čim se udobno smjestio. Mark zanemari tu

gestu i mirno nastavi: «Vaše bilješke za sastanak Kabineta su u prvom pretincu«,

on pokaže prema torbi od krokodilske kože na prednjem sjedalu pokraj vozača, «a

ručate u Klubu sa sir Herbertom. Dom zasjeda u 2.15 i imate tri pitanja članova

opozicije, čak i Hertzog ima pitanje za vas.» Sean zareži poput starog lava kojeg

napada čopor pasa. «To kopile!» «Vaše odgovore priključio sam vašem Nalogu.

Provjerio sam u Erasmusu i dodao nekoliko svojih detalja, pa vas molim da ih

pogledate prije no što ustanete - možda se nećete složiti.« «Nadam se da si im

dobro pokazao!» «Naravno», Mark se opet nasmiješi. «Svom snagom.» u «Dobar

dečko», klimne Sean. «Reci mu da krene. Mark je gledao Rolls kako se spušta niz

prilaz, zastaje na vratnicama, pa skreće prema Aveniji Rhodes, a zatim se vrati u

kuću. Umjesto da se vrati u svoj ured, Mark zastane u hodniku i ogleda se oko

sebe s osjećajem krivnje. Ruth Courtnev vratila se u domaće dubine kuhinjskog

područja, a na vidiku nije bilo slugu. Mark je prelazio po tri stube odjednom,

projurio kroz galeriju i došao do čvrstih vrata od tikovine na kraju. Nije kucao, već

pritisne kvaku i ude, pa tiho zatvori vrata za sobom. Smrad terpentina bio je tako

snažan da su mu oči suzile nekoliko sekunda, dok se nije priviknuo. Mark je znao

da je prilično siguran. Storm Courtnev nikada nije izlazila prije kasnog

prijepodneva iz svoga nedodirljivog područja iza dvostrukih vrata ukrašenih

zlatnim kerubinima i letećim grlicama. Otkad je došla u Capetown, Storm

Courtney bila je budna tako dugo da je čak i njezin otac gunđao i prigovarao. Mark

je ponekad ležao budan u noći, a bio je siguran da to čini i general, i slušao zvuk

kotača na šljunčanom prilazu, napinjući uši da bi čuo vesele glasove i procjenjujući

trajanje i strast svakog oproštaja, mučen osjećajima koje nije mogao imenovati.

Njegov odnos sa Storm drastično se pogoršao. U Natalu su se mogli osjetiti začetci

opuštenog prihvaćanja uz prizvuke topline. Počelo je sa smiješkom i prijateljskom

riječju s njene strane, a on ju je potom pratio na jahanju, vozio se s njom na Južnu

plažu i kupao u toplom moru, a potom sjedio na suncu i raspravljao o religiji.

Storm je prolazila kroz pomodno razdoblje spiritualizma, i Mark je osjetio da mu je

dužnost da je razuvjeri. Nakon religije, sljedeći korak dogodio se kad je Storm

najavila: «Trebam partnera s kojim ću vježbati novi ples.» Mark je navio

gramofon, promijenio iglu i plesao prema Storminim uputama. «Stvarno si prilično

dobar, znaš», rekla mu je velikodušno, nasmiješena, lagana i elegantna u

njegovom naručju, dok su se vrtjeli praznom plesnom dvoranom u Emoveniju. «Uz

tebe bi i šepavi kovač dobro izgledao.« «Ola!», nasmijala se. »Galantni ste, gosp.

Anders!» Sve to iznenada se promijenilo. Otkad su stigli u Capetovm, nije mu se

niti nasmiješila niti obratila, a Irene Leuchars, koja je trebala biti Stormina gošća

četiri mjeseca, ostala je samo jednu noć, i sljedećim se brodom vratila kući.

Njezino ime više se nije spominjalo, a Stormino neprijateljstvo prema Marku bilo

je tako snažno da je jedva mogla podnijeti da bude u istoj sobi s njim. Sada se

Mark osjećao kao lopov u njezinom studiju, ali nije mogao odoljeti iskušenju da

pogleda napredak na njezinoj najnovijoj slici na platnu. U sjeverni zid ugradili su

velike prozore kako bi imala bolje osvjetljenje, i oni su gledali prema planini.

Stormin stalak stajao je na sredini golog poda - a jedini drugi namještaj bio je

umjetnički stolić, obični stol zatrpan posudama za boju i stolci na podiju za

modele. Uokvirena platna svih veličina i oblika bila su poredana uz zidove, a

većina njih još je bila prazna. U jednom trenutku, tijekom prijateljske faze, čak je

zamolila Marka da joj pomogne s izradom okvira. On osjeti bol prisjećajući se

toga; bila je neumoljiv nadzornik, provjeravajući svaki spoj s temeljitošću

perfekcionista. Platno je bilo gotovo završeno, i on se zapita kad je pronašla

vremena za tako mnogo rada tih posljednjih nekoliko dana, a tada shvati da ju je

krivo procijenio. Radila je jutrima kad je vjerovao da leži u krevetu. Tada ga obuze

slika. Stajao je pred njom s rukama u džepovima i osjetio kako mu se zadovoljna

toplina širi tijelom. Bila je to slika drveća, šumskog proplanka na kojem se sunčeva

svjetlost poigravala na tlu i stijenama i dva lika - ženi u bijeloj haljini, koja se

sagnula da ubere divlje cvijeće, dok je muškarac sjedio po strani, naslonjen na

stablo, i promatrao je. Mark je bio svjestan da je ovo veliki napredak u odnosu na

sve što je naslikala prije, jer iako je slika bila jednostavna, u njemu je budila tako

snažne osjećaje da mu se stezalo grlo. Zaprepastio ga je talent koji je mogao

stvoriti takvo djelo. Pitao se kako je uspjela uhvatiti stvarnost i rafinirati je,

uhvatiti njezinu esenciju i od nje stvoriti važan događaj. Mark promisli o tome

kako je moguće neuvježbanom oku prepoznati poseban talent na bilo kojem

području, kao osoba koja nikada nije gledala korištenje epeea koja prepoznaje

velikog mačevaoca nakon prve razmjene udaraca; sada je Mark, koji nije znao

ništa o slikanju, bio dirnut otkrićem istinske ljepote. Kvaka škljocne iza njega, i on

se okrene prema njoj. Ušla je u studio prije no što ga je ugledala. Ona naglo

zastane, a izraz na licu joj se promijeni. Cijelo tijelo joj se ukoči, a dah joj je zvučio

prigušeno. «Što radiš ovdje?» Nije joj mogao odgovoriti, ali raspoloženje koje je u

njemu stvorila slika još ga je držalo. »Mislim da ćeš jednog dana biti velika

umjetnica.« Ona posustane, potpuno izbačena iz ravnoteže komplimentom i

njegovom iskrenošću, i pogled joj sklizne prem slici. Sve neprijateljstvo i oholost

nestali su iz nje. Iznenada je bila samo vrlo mlada djevojka u vrećastoj majici,

umrljana uljanim bojama, s nijansom zadovoljnog rumenila koje joj se širilo po

obrazima. Nikada je nije vidio takvu, tako nezaštićenu - tako otvorenu i ranjivu.

Bilo je to kao da je na trenutak otkrila tajne odaje svoje duše da bi mu dopustila

da vidi gdje drži svoja prava blaga. «Hvala ti, Mark», reče ona tiho, i više nije bila

sjajan leptir, razmažena i nestalna mala bogatašica, već cjelovito i toplo stvorenje.

Navala njegovih osjećaja morala je biti jednako vidljiva gotovo je popustio želji

koju je osjetio, da je čvrsto zagrli - jer ona se udalji korak, s nesigurnim i

zbunjenim izrazom, kao da je pročitala njegovu namjeru. «Ali nećeš se izvući iz

ovoga tako lako.» Zastori su brzo navučeni preko tajnih odaja, i u glasu joj se

začuo stari, dobro poznati prizvuk. «Ovo je moje privatno mjesto, čak se ni moj

otac ne usuđuje doći ovamo - bez moje dozvole.» Promjena je bila nevjerojatna.

Bilo je to kao da vrhunska glumica ulazi u svoju ulogu, čak je i udarila nogom u

pod, ali iznenada više nije mogao vjerovati u tu gestu. «Neće se ponoviti«,

uvjeravao ju je grubo, i pokraj nje prošao kroz vrata. Bio je tako ljut da je drhtio.

«Mark!» Ona ga pokuša zaustaviti, ali morao se prisiliti da se okrene; cijelo tijelo

bilo mu je ukočeno, a usta su mu odrvenjela od bijesa. «Moj otac traži dozvolu da

dođe ovamo», reče mu ona, i tada se nasmiješi; pomalo drhtava, ali potpuno

očaravajuća gesta. «Ne bi li i ti mogao učiniti isto?» Izbacila ga je iz ravnoteže, jer

bijes mu se još nije u potpunosti razvio, a već ga je ublažila tim osmijehom, i on

osjeti kako mu se ukočenost topi u tijelu. Ona se okrene prema klupi i počne

marljivo pomicati svoje posude, govoreći bez podizanja pogleda. »Zatvori vrata

dok izlaziš«, uputi ga ona, princeza koja naređuje kmetu. Njegov bijes, koji nije do

kraja zamro, opet usplamti, i on iziđe kroz vrata tako da je petama udarao po

golim daskama na podu, i spremao se zalupiti vrata svom snagom, kad ga ona

opet zaustavi. «Mark!» On zastane, ali se ne uspije prisiliti da odgovori. «Ići ću s

tobom u Parlament danas poslije podne. Ići ćemo odmah poslije ručka - želim čuti

govor generala Smitha, moj otac kaže da je važan.» Mislio je da će mu se usne

pokidati ako joj pokuša odgovoriti, jer imao je osjećaj da su ukočene i krhke poput

pergamenta. «O, Bože», promrmlja ona. »Potpuno sam zaboravila - kad se čovjek

obraća gospodinu Marku Andersu, mora reći molim vas.» Ona prekriži ruke,

nakrivi glavu u karikaturi poniznosti i odglumi svojim tamnoplavim očima molećivi

pogled. «Molim vas, mogu li danas poći u Parlament s vama? Bila bih vam tako

zahvalna, zaista bih. A sada, možete zalupiti vratima.« «Trebali biste nastupati na

pozornici - trošite talent kao slikarica«, reče joj on, ali zatvori vrata pažljivo, i ona

pričeka da čuje škljocanje brave prije no što se spusti u stolac modela, i počne se

tresti od smijeha, oduševljeno se zagrlivši. Pomalo, smijeh splasne, ali još uvijek se

smiješila kad je izabrala prazno platno sa zida i postavila ga na stalak. Radeći s

ugljenom, skicirala je oblik njegove glave, i pogodila ga iz prve. «Oči», prošapta,

»njegove su oči ključ.» I opet se nasmiješi kad se ove čudesno pojave na praznom

platnu, iznenađena što ih je tako savršeno zapamtila. Počela je lagano pjevušiti u

radu, potpuno zadubljena u slikanje. Komora Skupštine parlamentarnog doma bila

je visoka kvadratična dvorana, opremljena galerijama za predstavnike tiska i

posjetitelje. Zidovi su joj bili prekriveni tamnim izrezbarenim drvom, a baldahin

iznad mjesta govornika bio je od istog drva. Pomalo prigušena boja zelenih sagova

isticala je jasniju zelenu boju zastupničkih klupa, i sva su sjedala bila popunjena,

galerije krcate, ali tišina koja je vladala imala je neobičan intenzitet, tišina poput

one u katedrali, u kojoj se visoki piskutavi glas premijeraijasno čuo. Njegova prilika

bila je mala ali elegantna dok je stajao na svojem mjestu ispod govornikovog

podija. % I «Cijeli kompleks Witwatersrand polako prelazi u ruke crvenih

komandosa...», koristio je ruke na izražajan način, i Mark se nagne naprijed kako

bi ga bolje vidio. Tim pokretom približi svoju nogu Storminoj, i postane svjestan

topline njenog bedra prislonjenog uz njegovo do kraja govora. «Tri policajca

ubijena su u brutalnom napadu u Fordsburgu, a još dvojica teško su ranjena u

borbama sa štrajkaškim komandosima. Te grupe naoružane su modernim vojnim

oružjem, i slobodno stupaju ulicama u paravojnim formacijama, vršeći nasilje nad

nevinim ljudima, nad državnim službenicima koji izvršavaju svoju dužnost, nad

svima koji im stanu na put. Ometaju javne službe, prijevoz, struju i komunikaciju, i

napali su i zauzeli policijske postaje.« Sean Courtnev koji je sjedio na svojem

mjestu u prvom redu s jednom rukom preko očiju, podigne glavu i zvučnim

glasom reče: «Sramota!», bio je to njegov glas trećine whiskyja, i Mark se morao

naceriti kad je pomislio na to kako ga je ručak u klubu učvrstio za ovu sjednicu.

«Zaista, sramota«, složi se Smith. «Sada su štrajkaši okupili oko sebe sve

otpadnike društva, i njihovo raspoloženje postalo je ružno i prijeteće. Legitimni

štrajk pretvorio se u vladavinu užasa i kriminalnog nasilja. No, najviše

uznemirujući aspekt ove strašne situacije jest to što je vodstvo ovih radničkih

nemira - ili, rekao bih, režija štrajka - prešlo u ruke najgorih odmetnika, a ti ljudi

ne traže ništa manje nego rušenje civilizirane vlasti i vladavinu boljševističke

anarhije.« «Nikada!», zagrmi Sean, a skup prihvati njegov poklič. «Ovaj dom, i

cijela nacija, suočeni su s mogućnošću krvoprolića i nasilja za koje nitko od nas nije

vjerovao daje moguće.« Sada je nastala tišina, a Smith oprezno nastavi. «Ako

ikakva krivnja pripada ovoj Vladi, onda je to činjenica da smo bili previše strpljivi i

pokazali previše razumijevanja za pritužbe rudara, i dozvolili smo im previše

drskosti, previše zahtjeva. Bilo je to zato što smo cijelo vrijeme bili svjesni

raspoloženja nacije, i prava pojedinaca i skupina na slobodno izražavanje.«

«Točno», složi se Sean, i Začuju se pokliči: «Čujmo, čujmo!» i «Tako je!».

«Medutim, sada smo prisiljeni da izračunamo cijenu daljnjih ustupaka - i zaključili

smo da nam je neprihvatljiva.« On zastane i sagne glavu na trenutak, a kad ju je

opet podigao, izraz lica bio mu je prazan i hladan: «Zato, od sada, za područje

Južnoafričke unije vrijedi ratno stanje.« Tišina je dugo potrajala, a tada val

komentara i pitanja i upadica preplavi prostoriju. Čak su i galerije zujile od zbrke i

nagađanja, a novinarski izvjestitelji gurali su se i borili na izlaznim vratima u utrci

prema telefonu. Ratno stanje bilo je posljednje oružje, i upotrijebljeno je samo

jednom, tijekom pobune 1916. kad je De Wet podigao svoje komandose i krenuo

protiv Bothe i Smitha. Sad su se začuli krikovi protesta i bijesa s klupa opozicije, a

Herzog je tresao šakom, no i članovi Vlade bili su na nogama izražavajući svoju

podršku. Uzaludni govornikovi uzvici «Mir! Mir!», gotovo su se utopili u urlanju.

Sean Courtnev signalizirao je Marku u galeriji, i on potvrdi da gaje vidio i pomogne

Storm da ustane, štiteći je u masi uzbuđenih tijela dok su napuštali galeriju i

spuštali se niz prolaz prema stubištu. General ih je čekao na ulazu za posjetitelje.

Mrštio se od brige, a pokazatelj njegove uznemirenosti bio je i formalni poljubac

koji je spustio na Stormino lice prije no što se okrenuo Marku. «Lijep poslić, dečko

moj.» On zgrabi njegov lakat. «Hajde, idemo tamo gdje možemo razgovarati«, i

povede ih do ulaza za članove, pa uz stube, ispod portreta strogih vrhovnih

sudaca, do vlastitog ureda. Čim je zatvorio vrata, pokaže Storm jedan od stolaca i

reče Marku: «Regimenta je pozvana jutros u deset sati. Uspio sam dobiti Scotta na

telefon kod kuće - i sve ima pod kontrolom. Dobar je čovjek. Do sada su već

potpuno mobilizirani, a priprema se poseban vlak. Ukrcat će se i krenuti u

Witwatersrand večeras u jedanaest, u punoj borbenoj opravi.« «A što s nama?»,

upita Mark. Iznenada je opet postao vojnik, i odmah je prihvatio ulogu. Njegovo

mjesto bilo je s regimentom. «Tamo ćemo im se pridružiti. Polazimo noćas. Idemo

u konvoju s premijerom, i putovat ćemo noću - ti ćeš voziti jedan od automobila.«

Sean je sada bio za svojim stolom i počeo pakirati svoju aktovku. «Koliko će nam

trebati?« v «To je tisuću milja, gospodine«, reče Mark. «Znam to, prokletstvo«,

odbrusi Sean. «Koliko?» Sean nikada nije volio niti razumio motor s unutarnjim

sagorijevanjem, a njegova odbojnost vidjela se u njegovom nepoznavanju brzine i

mogućnosti automobila, iako je vrlo precizno mogao procijeniti putovanje kočijom

ili konjima. «Nećemo stići do sutra navečer - cesta je grozna.» »Prokleti

automobili«, zareži Sean. »Regimenta će stići prije nas vlakom.« «Oni imaju samo

tri stotine milja puta», Mark osjeti obvezu da brani automobil, i Sean progunda.

«Želim da sada podeš kući. Neka mi žena pripremi ratnu torbu, i ti pokupi svoju.

Polazimo čim se vratim kući.» On se okrene prema Storm. «Sada pođi s Markom,

gospođice. Neko vrijeme ću biti zauzet.« Mark zategne svoju torbu, razmišljajući o

tome koliko se njegova svjetovna imovina povećala otkad se priključio kućanstvu

Courtnevjevih. Nekada je mogao nositi svu svoju imovinu u džepovima - no, tu

pomisao prekine mu kucanje na vratima. «Udi», reče on, očekujući slugu. Samo je

Ruth Courtnev dolazila u taj dio kuće na svoje tjedne inspekcije, na odlučnom

pohodu protiv prašine i žohara. «Molim te, odnesi to do automobila«, reče on na

Zulu jeziku, namještajući kapu pred ogledalom iznad sudopera. »Potpuno sama?«,

upita Storm slatkim glasićem na istom jeziku, i on se iznenađeno okrene. «Ne bi

trebala biti ovdje.« «Zašto ne - jesam li u opasnosti od napastovanja?« Zatvorila je

vrata i naslonila se na njih, s rukama iza leda, ali pogled joj je bio hrabar i

zadirkujući. »Pretpostavljam da bi bilo sigurnije pokušati napastovati roj

stršljena.« »To je bilo samo grubo i uvredljivo«, reče ona. «Stvarno jako

napreduješ.« Ona skrene pogled na zapakirane torbe na krevetu. 2 «Htjela sam ti

pomoći pri pakiranju - većina muškaraca u tome je očajna. Ali, vidim da si se

snašao. Ima li još nešto što mogu učiniti za tebe?» «Siguran sam da ću nešto

smisliti, reče on s ozbiljnim izrazom lica, ali nešto u tonu njegovog glasa natjera je

da se nasmiješi, i upozori ga. «Ne previše napretka u jedan dan, molim te.» Ona

priđe krevetu i pokuša podići torbu. «Bože! Tko ju je napunio ciglama? Nije čudo

što se Irene Leuchars vratila kući. Jadnica mala, sigurno je istegnula leda!» Njezin

izraz lica bio je nevin, ali pogled ga je probadao, i Mark osjeti kako je strašno

porumenio. Iznenada, bilo mu je jasno mnogo toga što ga je zbunjivalo, i kad se

okrenuo prema ogledalu, pitao se kako je saznala za Irene. On spusti obod kape,

kako bi se pravio da nešto radi pred ogledalom. «Prekrasno», složi se ona. «Hoćeš

li tamo terorizirati te jadne štrajkaše - ili ćeš ševiti i njihove žene?» Prije no što je

mogao izraziti šok koji je osjećao, ona nastavi: «Čudno, zapravo, nisam došla

ovamo da se svađam s tobom. Nekad sam imala još jednog starog mačka, i

stvarno sam ga voljela, ali pregazio ga je auto. Imaš li cigaretu, Mark?» «Ti ne

pušiš.» Bilo mu je teško pratiti razgovor. «Znam - ali, odlučila sam naučiti. To je

tako uglađeno, ne misliš li?» Uglađeno je u to vrijeme bila pomodna riječ. Držala

je cigaretu u pretjeranoj pozi vamp žene nakon što ju je zapalio. «Kako izgledam?«

«Užasno», reče on, a ona zakoluta očima i povuče probni dim, zadrži ga za

trenutak i zakašlje se. «Daj je meni», on je uzme i stavi u usta - imala je okus po

njenim ustima. Osjetio je bol u tijelu, strašnu želju pomiješanu sa čudnom

nježnošću koju nije osjetio nikada prije. Izgledala mu je tako nježna i mlada. «Hoće

li biti opasno?», upita ona, naglo se uozbiljivši. «Ne mislim tako - bit ćemo poput

policije.« «Oni ubijaju policajce.« Ona ustane i priđe prozoru «Pogled je užasan,

osim ako ti se ne sviđaju kante za smeće. Da sam ia tvom mjestu, žalila bih se.»

Ona se opet okrene prema njenu 11K «Nikada prije nisam pratila muškarca u rat.

Što bih trebala reći?» «Ne znam. Nikada prije me nitko nije pratio.» , i «Što ti je

rekla majka?» i IS, «Nisam upoznao majku.» «O, Mark, žao mi je. Nisam htjela...»

Njezin glas se izgubi, i on se iznenadi vidjevši kako su joj se oči napunile suzama.

«Nema veze», uvjeravao ju je, i ona se okrene prema prozoru. «U stvari, možeš

vidjeti Vražji vrh, ako okreneš glavu.« Glas joj je bio nazalan i prigušen, i potrajalo

je dugo prije no što se okrenula. «Pa, oboje smo novi u ovom, pa ćemo morati

pomoći jedno drugome.« «Ti bi valjda trebala reći Vrati se brzo.» «Da,

pretpostavljam da bih - a što onda?» «Poljubiš me.» Izgovorio je to prije no što je

promislio, i zapanjila ga je vlastita drskost. Stajala je vrlo mirno, zbunjena riječima,

a kad se pokrenula, bilo je to polako poput mjesečara, a oči su joj bile velike i

mirne. Prišla mu je preko sobe. Zastala je pred njim, i dok je podizala ruke, popela

se na nožne prste. Zrak oko nje bio je ispunjen njezinim mirisom, a ruke su joj bile

vitke i snažne oko njegovog vrata, ali ono što ga je zapanjilo bila je mekoća i

toplina njezinih usana. Njezino tijelo oslonilo se na njegovo, i činilo se da se

stapaju, a dugi, umjetnički prsti polako su mu milovali vrat. On ju je obgrlio oko

struka, i još jednom ga je začudilo koliko je vitak; ali mišići njezinih leda bili su

čvrsti i podatni kad je izvila leda, gurajući svoje bokove naprijed. On osjeti kako se

zagrcnula kad ga je osjetila, i stresla se lagano, uzbudljivo. Nekoliko dugih

trenutaka stajala je tako, njezini bokovi pritisnuti uz njegove, a njezine grudi uz

njegova prsa. On se nagne nad nju, dok su mu se ruke kretale uz njezina čvrsta

mala leda, i svoje je usne spustio na njezine, a ove se rastvore poput crvenih latica

egzotične orhideje. 2 Ona se opet strese, ali tad se zvuk iz njezinog grla pretvori u

panični jauk protesta, i ona mu se izmigolji iz ruku, iako ju je očajnički pokušavao

zadržati. Ali bila je snažna i spretna i odlučna. Na vratima ona zastane i pogleda

ga. Drhtila je, oči su joj bile tamne i širom otvorene, kao da ga je prvi put zaista

vidjela. «Ola! Tko je pričao o gnijezdu stršljena!», zadirkivala ga je, ali glas joj je

bio nesiguran. Ona otvori vrata i pokuša se nasmiješiti, ali bilo je to neuspješno, i

još nije došla do daha. «Nisam više sigurna u ono Vrati se brzo.» Držala je vrata

otvorena da se ohrabri, i sljedeći osmijeh bio je uvjerljiviji. «Ne daj da te pregaze,

stari mačku», i ona iziđe u hodnik. Njezini lagani, plesni koraci udaljavali su se u

tišini velike kuće, a Mark iznenada osjeti takvu slabost u nogama da je morao

sjesti na krevet. Mark je brzo vozio, usmjerivši svu pažnju na zavojitu, opasnu

cestu kroz planine. Vozio je veliki, teški Rolls niz put koji su obilježavala njegova

vlastita svjetla, uz Baines Kloof, gdje mu je planina s lijeve strane niz strmu liticu

padala u dolinu, kroz VVorcester s njegovim urednim vinogradima koji su stajali u

tamnim redovima na mjesečini, prije završnog uspona na planine Hex, pa do

oboda tog ravnog, kompaktnog štita afričke unutrašnjosti. Prešli su preko vrha, i

pred njima se pruži veliko prostranstvo, suhi Karroo bez drveća, na kojem su

kopjei ravnih vrhova činili čudno simetrične oblike na podlozi hladnoga,

zvjezdanog neba. Sada se napokon Mark mogao opustiti na koži vozačevog

sjedala, i voziti instinktivno beskrajnom cestom, koja je dolazila iz tame blijeda i

ravna, i mogao je prebaciti pažnju na glasove dva čovjeka na stražnjim sjedalima.

«Ono što oni ne shvaćaju, stari Seane, jest da ako ne zaposlimo svakog crnca koji

se ponudi za posao - ne, više od toga, ako aktivno ne zapošljavamo svu

domorodačku radnu snagu do koje možemo doći to će rezultirati ne samo

smanjenjem broja poslova za bijelce, već, na duge staze, i potpunim

nepostojanjem poslova za bijelce u Africi.» Šakal, malen i čupav poput šteneta,

iskoči pred automobil uspravnih ušiju, i Mark ga oprezno zaobiđe, osluškujući

Seanov odgovor. «Oni misle samo na danas.» Njegov glas bio je dubok i ozbiljan.

«Mi moramo planirati deset godina unaprijed - trideset, pedeset godina

unaprijed, za čvrstu i nepodijeljenu naciju. Ne možemo opet dozvoliti da se

Afrikanderi bore protiv Britanaca, ili još gore, da se bijelci bore protiv crnaca. Nije

dovoljno to što smo prisiljeni živjeti zajedno, moramo naučiti raditi zajedno.«

«Polako, polako, stari Seane», nasmije se premijer. «Ne daj da ti snovi odnesu

stvarnost.« «Ne bavim se snovima, Iannie. Ti bi to trebao znati. Ako ne želimo da

nas raskomada vlastiti narod, moramo svima dati mjesto i njihov dio, i bijelima i

crnima i smeđima.« Brzo su vozili kroz beskrajnu zemlju, a svjetlost usamljene

farme na tamnom grebenu samo je naglašavala koliko je velika i prazna. «Oni koji

tako glasno zahtijevaju manje rada i veće plaće možda će otkriti da će za

beneficije koje danas dobivaju jednog dana morati plaćati kamate od tisuću posto.

Plaćat će to glađu i patnjom i jadom», Sean Courtnev opet je govorio. «Ako želimo

spriječiti nacionalnu katastrofu, ljudi će morati opet naučiti raditi, i opet ozbiljno

shvaćati zahtjeve discipliniranog i urednog društva.« «Jesi li se ikada pitao, Seane,

o tome koliko ljudi u današnje vrijeme živi samo od toga da pronalazi područja

sukoba između poslodavaca i zaposlenika, između radnika i rukovodstva?« Sean

klimne i nastavi tamo gdje je Smith stao. «Kao da nisu povezani neraskidivim

vezama. Putuju istom cestom, prema istom cilju, povezani nepovratno

zajedničkom sudbinom. Kad se jedan spotakne, i drugi pada i okrvavi koljena; kad

jedan padne, vuče drugog za sobom.« Polako, dok su se zvijezde kretale svojim

veličanstvenim krugom po nebesima, razgovor na stražnjem sjedalu Rollsa

pretvori se u tišinu. Mark pogleda u ogledalo i vidje da je Sean Courtnev zaspao.

Ramena su mu bila omotana njegovim putnim pokrivačem, a crnu bradu naslonio

je na prsa. Hrkanje mu je bilo duboko i pravilno, i Marka preplave osjećaji prema

starcu. Bila je to fina mješavina poštovanja i divljenja, ponosa i ljubavi.

»Pretpostavljam da bi tako osjećao i prema ocu», pomisli on, a tada se, postiđen

snagom svojih osjećaja, opet usredotoči na cestu. Noćni vjetar ispunio je nebo

finom prašinom, i svane nevjerojatno veličanstvena zora. Od obzora do obzora,

preko nebeske kupole, žive boje sjale su i plamtjele, sve dok se na kraju sunce ne

pojavi iza obzora. «Nećemo se zaustavljati u Bloemfonteinu niti bilo kojem

drugom velikom gradu, Mark. Ne želimo da itko vidi premijera.» Sean se nagne sa

svojeg sjedala. «Trebat će nam benzin, generale.» «Izaberi jednu od postaja uz

put», uputi ga Sean. «Pokušaj pronaći neku koja nema telefonskih linija.« Bio je to

mali dućan sa željeznim krovom, udaljen od ceste i smješten ispod dva stabla

eukaliptusa. Nije bilo niti jedne druge građevine na vidiku, a otvorena suha

ravnica prostirala se sve do obzora. Zidovi dućana bili su ispucani i trebalo ih je

okrečiti, a na njima su visjele reklame za Bovril i Joko čaj. Prozori su bili zatvoreni,

a vrata zaključana, ali iz usamljene zgrade nisu izlazile telefonske linije, a jedna

benzinska crpka obojena u crveno ukočeno je stajala u prašnjavom dvorištu pred

ulazom. Mark je dugo trubio sirenom Rollsa, i dok je to činio, crni premijerov

Cadillac koji ih je slijedio skrenuo je s glavne ceste i zaustavio se iza njih. Vozač i tri

člana osoblja vlade izišli su i protegnuli ukočene mišiće. Kad se vlasnik dućana

napokon pojavio, neizbrijan i crvenih očiju, veselo zakapčajući hlače, otkrili su da

ne govori engleski. Mark ga upita na afrikaansu: »Možete li nam napuniti oba

auta?» Dok je vlasnik okretao ručicu crpke naprijednatrag, a gorivo se podizalo u

dvije staklene zdjele od jednog galona na vrhu crpke, njegova supruga iziđe iz

dućana noseći pladanj sa šalicama vruće kave i tanjurom zlaćanog svježe

ispečenog peciva. Zahvalno su jeli i pili, i za dvadeset minuta bili su spremni da

nastave putovanje. K Vlasnik je stajao na dvorištu, češkajući bradu i gledajući kako

se dva stupa crvene prašine podižu prema sjevernom nebu. Njegova supruga iziđe

na trijem i on se okrene prema njoj. «Znaš li tko je to bio?», upita on, a ona

odmahne glavom. «To je bio Pametni Iannie - i njegov engleski strijelac. Jesi li

vidjela odoru koju je nosio mladić?» On pljune u crvenu prašinu. «Kaki! Prokleta

kaki!» Gorko je izbacio riječ, i obišao kuću kako bi došao do male štale naslonjene

na nju. Pripremao je staru sivu kobilu upalih leda, a ona dođe za njim u štalu. «To

nije naša briga, Hendrick. Ostavi to.» «Nije naša briga?», upita on ljutito. «Nisam li

se borio protiv kakija u engleskom ratu, i opet 1916. kad smo Jahali sa starim De

Wetom - nije li moj brat na robiji u rudniku Simmer i Jack, i ne ide li Pametni

Iannie tamo sa svojim krvnicima?« On se vine u sedlo na kobili i podbode je

petama. Ona poskoči, i on je usmjeri prema grebenu. Do željezničke postaje bilo je

osam milja, a kontrolor je imao telegraf u kućici; kontrolor mu je bio rođak.

Sindikat željezničkih radnika sada je bio u savezu s rudarima. Odbor za akciju u

Johannesburgu dobit će do ručka vijesti da je Pametni Iannie na putu. Dok je Mark

Anders pio kavu u dućanu pokraj puta, Fergus MacDonald ležao je u podnožju vrta

koji je plamtio od grimiznog cvijeća koje je raslo u urednim nasadima, i gledao

kroz dalekozor prema policijskoj postaji Newlands. Postavili su vreće s pijeskom

na prozore i vrata. Domaćica kuće prošle je večeri sjedila na terasi i pila kavu,

izbrojivši četrdeset i sedam policajaca koji su došli kamionom kao pojačanje

postaji. Njezin sin bio je šef smjene u Simmer i Jacku. Onaj koji je sada zapovijedao

policijom u Newlandsu nije bio vojnik, zaključio je tFergus i nacerio se svojim

vučjim osmijehom. i Odmah je vidio zaklonjeno područje, bilo koji vojnik odmah bi

ga vidio. «Javi da pošalju Mills bombe», prošapta on štrajkašu pokraj sebe, i

čovjek otpuzi. Fergus premjesti pogled dalekozorom prema cesti, na mjesto na

kojem je kretala uz kopje, i zadovoljno progunda. Telefonske žice bile su

presječene, zajedno sa strujom. Mogao je vidjeti kako vise sa stupova. Policijska

postaja bila je izolirana. Štrajkaš se vrati do Fergusa vukući teški ranac. Jedan zub

nedostajao mu je u gornjoj čeljusti, i on se krezubo naceri Fergusu. «Pokaži im

pakao, druže.» Fergusovo lice bilo je zacrnjeno Čadom, a trepavice su mu

izgorjele. Policijsku postaju Fordsburg spalili su malo prije ponoći. «Želim da me

pokrivate paljbom - na moj zvižduk.« «Imat ćeš je, ne boj se.» Fergus otvori ranac i

pogleda čelične kugle, s duboko urezanim kvadratima za raspršivanje, pa ga

prebaci preko ramena i namjesti tako da mu udobno visi na boku. «Pazi dobro na

nju.» On doda svoju pušku LeeEnfield krezubom štrajkašu. «Opet će nam danas

trebati.« On otpuzi niz plitki odvodni jarak koji je vodio do betonskog odvodnog

kanala. Kanal je prolazio ispod ceste, i bio prepun cijevi od hrdavog željeza, pa se

Fergus oprezno provukao i izišao s druge strane ceste. Ležeći na boku malo se

pridigao kako bi provirio preko ruba odvodnog jarka. Policijska postaja bila je

udaljena stotinu i pedeset jarda. Plavo svjetlo iznad vrata na kojima je bijelim

slovima pisalo Policija bilo je mrtvo, a zastava je opušteno visjela na motki jer

jutro je bilo bez vjetra. Do padine na kojoj će biti zaklonjen pod istočnim

prozorima zgrade od cigala imao je pedeset jarda, i mogao je vidjeti cijevi pušaka

branitelja kako vire kroz rupe između vreća s pijeskom. Izvadio je srebrenu

zviždaljku iz džepa i spustio se na koljena poput sprintera na startu. Duboko je

udahnuo i ispustio dugi zvižduk. Istog trena, oluja puščane paljbe sručila se iz

živica i jarka koji je okruživao postaj«. Plavo svjetlo razbilo se u komadiće, a crvena

prašina od cigle podizala se sa zidova. Fergus iziđe iz rova u trku. Metak udari u tlo

i komadići kamena pogode ga u gležanj, a još jedan mu tržne rub kaputa, ali tada

je već bio na zaklonjenom području, i izišao im je iz linije paljbe. I dalje je trčao

pognuto, dok nije došao do policijske postaje. Tada se baci uza zid između dva

prozora zaštićena vrećama pijeska, boreći se da dođe do daha. Cijev puške virila je

iz prozora s njegove lijeve strane, pucajući po padini kopjea. Fergus otvori ranac i

lijevom rukom izvadi granatu. Zubima izvuče iglu, posegnuvši za revolverom

Webley 455 koji mu je bio zataknut u pojas hlača. Jednom rukom uhvatio je cijev

policijske puške, gurajući je u stranu, pa je stao uz prozor i pogledao unutra kroz

usku rupu između vreća s pijeskom držeći pušku. Pogled mu uzvrati mlado lice bez

brade, očiju raširenih od iznenađenja, otvorenih usta, s policijskim šljemom

navučenim nisko na čelo. Fergus ga pogodi hitcem u brid nosa, između

iznenađenih očiju, i glava odleti iz vidokruga. Fergus baci granatu kroz rupu i

sagne se. Eksplozija u zatvorenom prostoru bila je žestoka i zaglušujuća, i Fergus

se sagne i ubaci i drugu granatu. Staklo i dim izletjeli su kroz prozor, a iznutra se

začuju krikovi i vriska zatočenih policajaca, stenjanje i jaukanje ranjenika. Fergus

ubaci i treću granatu, i vikne: «Jedite ovo, prokleti štrajkolomci.» Bomba

eksplodira, i izbije dasku iz ulaznih vrata, a dim pokulja kroz sve prozore. Unutra

jedan glas vrisne: »Prestanite! O, Bože, prestanite! Predajemo se!» «Izidite s

rukama u vis, kopiladi!« Policijski narednik iziđe kroz razbijena vrata. Jednu ruku

držao je iznad glave, a druga mu je visjela u poderanom i okrvavi Ijenom rukavu.

Posljednji poziv koji je došao iz policijske postaje Newlands prije no što su štrajkaši

presjekli Uniju bio je poziv upomoć. Pojačanje koje je dolazilo u konvoju od tri

kamiona preko grebena uz Johannesburga došlo je do hotela u Glavnoj ulici, gdje

je zaustavljeno puščanom paljbom, a čim su zastali, štrajkaši su izjurili na cestu iza

njih i zapalili kamione benzinskim bombama. I Policajci su napustili svoja vozila i

jurnuli u zaklon u kućicu pokraj ceste. Bio je to čvrst obrambeni položaj, i izgledali

su odlučni da se suprotstave čak i najodlučnijim napadima, ali ostavili su tri mrtva

kolege pokraj zapaljenih kamiona, a još dvojica ležali su pokraj njih, tako teško

ranjeni da su mogli samo vikanjem tražiti pomoć. Bijela zastava zavihori se s druge

strane ceste, i policijski zapovjednik iziđe na terasu kućice. «Što hoćete?», vikne

on. Fergus MacDonald iziđe na cestu, još uvijek mašući zastavom, neupečatljiv lik

u otrcanom odijelu i s platnenom kapom. «Ne možete ostaviti one ljude tamo»,

vikne on, pokazujući tijela. Zapovjednik iziđe s dvadeset nenaoružanih ljudi na

cestu da odnesu mrtve i ranjene, a dok su radili, štrajkaši se po Fergusovim

naređenjima prikradu iza kolibe. Iznenada Fergus izvadi Webley ispod kaputa i

uperi ga u zapovjednikovu glavu. «Reci svojim ljudima da dignu ruke u vis - ili ću ti

prosuti mozak po cesti.» U kućici, Fergusovi ljudi izbili su oružje iz ruku policajaca,

a i na cesti se pojave naoružani štrajkaši. «Bili ste pod zastavom primirja«,

ogorčeno se pobuni zapovjednik. «Ne igramo igrice, ti prokleti crnonošče», zareži

Fergus. «Borimo se za novi svijet.» Zapovjednik otvori usta da se pobuni, a Fergus

zamahne revolverom i udari ga s cijevi po licu, izbivši mu prednje gornje zube, i

smrvivši mu usnicu. Čovjek padne na koljena, a Fergus krene medu svoje ljude.

«Sada ćemo napasti greben Brixton - a nakon toga Johannesburg. Do večeri,

crvena zastava vihorit će se na svakoj javnoj zgradi u gradu. Naprijed, drugovi,

sada nas ništa neće zaustaviti.« Transvaalski Škoti istog jutra sišli su s vlaka na

postaji Dunswart i krenuli su da zauzmu rudarski gradić Benoni, koji je potpuno

bio pod kontrolom komandosa Odbora za akciju, ali štrajkaši su ih čekali.

Postrojba je uhvaćena s boka i s leda u unakrsnu paljbu s; prethodno

pripremljenih položaja, i naporno se borila cijelog đana V da se izvuče, ali tek

kasno poslijepodne uspjeli su se pod vatrom snajpera probiti do Dunswarta. Sa

sobom su odnijeli tri mrtva časnika i devet drugih vojnika. Još tridesetorica su

ranjeni puščanom paljbom, a mnogi od njih su kasnije umrli. S kraja na kraj

Witwatersranda, štrajkaši su bili u pokretu. Odbor za akciju kontrolirao je veliki

kompleks rudarskih gradića i imanja koja su slijedila tok zlatne žile preko afričkih

ravnica, šezdeset milja, od Krugersdorpa do Ventersdorpa, s Johannesburgom u

sredini. Bila je to najbogatija zlatonosna formacija koju je do tada čovjek otkrio,

sjajni trezor, kamen temeljac prosperiteta nacije - a sada su štrajkaši svuda po njoj

nosili crvene zastave, a na svim točkama uporišta snage reda i zakona su se

povlačile. Svi policijski zapovjednici nevoljko su zapovijedali paljbu, a svi policajci

nevoljko izvršavali zapovijed. Pucali su na prijatelje, zemljake, braću. U hodnicima

Dvorane trgovačkog sindikata u Fordsburgu održavalo se suđenje; sudilo se

izdajici i radilo se o životu i smrti. Krupna prilika Harrvja Fishera bila je sada

odjevena u lovačko odijelo u vojničkom stilu, s kopčama na džepovima, preko

kojeg je nosio redenik sa streljivom. Na desnoj ruci nosio je crvenu vrpcu, ali

njegova nepočešljana crna kosa bila je nepokrivena kapom, a oči su mu gorjele.

Putna torba bila mu je stol, a Helena MacDonald stajala je iza njegovog stolca.

Kosu je ošišala na kratko, poput muškarca, i nosila je hlače zadjenute u čizme, i

crvenu vrpcu preko tunike. Lice joj je bilo blijedo i mršavo, a oči upale u očne

duplje tako da nisu bile vidljive na lošem svjetlu, ali tijelo joj je bilo napeto

nervoznom energijom, poput vezanog hrta koji je nanjušio zeca. Optuženik je bio

vlasnik dućana iz grada, blijedoplavih očiju iza naočala sa čeličnim okvirima; brzo

je treptao gledajući svoju optužiteljicu. »Tražio je da ga spoje s policijskim

stožerom na Marshallovom trgu.» «Samo trenutak«, upadne Helena. «Vi radite na

lokalnoj telefonskoj centrali, je li tako?» «Da, tako je. Ja sam nadzornica centrale.»

Žena je izgledala poput školske učiteljice, uredno odjevena, jasno oblikovane

frizure, ozbiljna. »Nastavite.« «Pomislila sam da bih trebala poslušati, znate, da

vidim što smjera.« Vlasnik dućana kršio je bijele koščate šake i nervozno grickao

donju usnu. Imao je najmanje šezdeset godina, a blijedosrebreni čuperak kose na

komičan način stršio mu je s ružičaste ćele. «Pa, kad im je počeo detaljno opisivati

što se ovdje događa, prekinula sam vezu.« «Što je točno rekao?», upita Fisher.

«Rekao je da se ovdje nalazi strojnica.« «To je rekao?« Fisherov izraz lica bio je

poput oluje. Prebaci pogled na vlasnika dućana, i čovjek zadrhti. «Moj sin je u

policiji - on mi je jedini sin», prošapta on i treptanjem zaustavi suze u blijedim

očima. «To je pravo priznanje«, reče Helena hladno, i Fisher je pogleda preko

ramena i klimne glavom. «Izvedi ga van i ustrijeli ga«, reče on. Kombi za dostavu

kotrljao se zaraslom stazom i zaustavio pokraj staroga napuštenog okna broj 1 na

imanju Crown Mine. Nije bio u upotrebi dvanaest godina, i betonske podloge za

strojeve i okvir okna zarasli su u travu koja je rasla iz pukotina u betonu i

prekrivala hrdave strojeve. Dva čovjeka dovukla su vlasnika dućana do ograde od

bodljikave žice koja je okruživala crnu rupu okna. Okno broj 1 bilo je duboko

tisuću i petsto stopa, ali bilo je poplavljeno do dubine od petsto stopa. Uza

znakove upozorenja na ogradi od bodljikave žice bio je i znak lubanje s

prekriženim kostima. Helena MacDonald ostala je za volanom kombija. Zapalila je

cigaretu i zagledala se pred sebe, čekajući bez osjećaja krvnikov hitac. Prošle su

minute, dok joj je cigareta gorjela medu prstima, i nervozno odbrusi kad je jedan

od štrajkaša došao do prozora kombija. f «Što vas zadržava?« »Oprostite, gospojo,

ali nijedan od nas ne može to učiniti.« «Kako to misliš?», upita Helena. «Pa»,

čovjek obori pogled. «Stari Cohen već mi deset godina prodaje namirnice. Uvijek

pokloni djeci slatkiše kad dodu...» Uz nestrpljivi uzvik, Helena otvori vrata i iziđe iz

kombija. «Daj mi svoj revolver«, reče ona, i dok se približavala mjestu na kojem je

drugi štrajkaš čuvao starog vlasnika dućana, provjeri je li revolver napunjen.

Cohen se počne smiješiti blagim, zahvalnim osmijehom gledajući je kratkovidno, a

tada ugleda njezin izraz lica i revolver u ruci. On padne na koljena i počne mokriti

od straha niz svoje vrećaste hlače od flanela. Kad je Helena parkirala kombi na

ulici iza trgovačkih zgrada, odmah postane svjesna novog naboja uzbuđenja u

zraku. Ljudi s prozora zaštićenih vrećama pijeska počnu je dozivati. «Vaš muž se

vratio, gospojo. U podrumu je sa šefom!« Fergus podigne pogled s karte East

Randa u velikom mjerilu, nad kojom su se on i Harry Fisher nadvili. Jedva ga je

prepoznala. Bio je čađav poput dimnjačara, a trepavice su mu bile spaljene, pa je

izgledao iznenađeno. Oči su mu bile okrvavljene, a u kutovima je imao mala vlažna

zrnca krmelja. «Bok, ljubavi«, umorno joj se nasmiješi. «Što radiš ovdje, druže?«,

upita ga ona. «Trebao si biti na grebenu Brixton.» Harry Fisher upadne: «Fergus je

zauzeo greben. Napravio je dobar posao, stvarno dobar posao. Ali, sad smo

stvarno imali sreće.« «Što je bilo?«, upita Helena. «Slim Iannie Smith je na putu iz

Capetowna.» «To su loše vijesti«, usprotivi se Helena hladno. «Dolazi cestom - i

nema pratnje«, objasni Harry Fisher. «Poput ljubavnika - ravno u naše ruke«,

naceri se Fergus, i raširi ruke. Na rukavima je imao tamne mrlje od krvi.

Premijerov pomoćnik zamijenio je Marka za volanom Rollsa na dugoj dionici

sjeverno od Bloemfonteina. Mark je mogao zaspati, sklupčan na stražnjem

sjedalu, nesvjestan poskakivala i treskanja preko loših dijelova ceste, tako da se

probudio svjež kad je Sean Courtnev zaustavio mali konvoj na pustom vrhu brda

južno od kompleksa rudnika i gradića Witwatersranda. Bilo je kasno poslijepodne,

i sunce koje se spuštalo obojilo je lance niskih lažnih oblaka u purpurnu nijansu.

To nisu bili oblaci, već dim iz stotina dimnjaka i elektrana i rafinerija, lokomotiva

na ugljen i otvorenih vatra desetina tisuća afričkih radnika u svojim domovima, i

zapaljenih zgrada i vozila. Mark se namršti kad je pomirisao gradski smrad koji je

zagađivao čisti zrak visoravni. Cijela skupina iskoristila je priliku da rastegnu mišiće

i obave druge fiziološke potrebe. Mark je zapazio društvene razlike gledajući kako

članovi skupine koji su imali rang viših časnika i status u Kabinetu ministra koriste

zaklon parkiranih automobila, dok su niži službenici činili to na otvorenoj cesti.

Dok su obavljali svoje poslove, u tijeku je bila prepirka. Sean je zagovarao pažnju i

oprezan pristup kroz predgrađa Johannesburga. «Trebali bismo presjeći prema

Standertonu i izbiti na cestu prema Natalu - pobunjenici drže sva južna

predgrađa.« «Neće nas očekivati, stari Seane. Brzo ćemo proći onuda i doći do

Marshallovog trga prije no što shvate što se dogodilo«, odluči Iannie Smith. «Ne

mogu si priuštiti još dva sata koliko bi nam trebalo da zaobiđemo grad.» Sean

zareži na njega. «Uvijek si imao prokleto usijanu glavu, Iannie. Blagi Bože, ti si

ujahao na Rt sa stotinu i pedeset ljudi da zauzmeš Capetown protiv cijele

britanske armije.» »Preplašio sam ih kao nikada u životu«, premijer se nacerio

zaobilazeći Rolls i zakopčavajući hlače, a Sean nastavi, prateći ga: «Točno, ali kad

si pokušao isto to s Lettowom von Vorbeckom u Njemačkoj istočnoj Africi, ti si bio

taj koji se preplašio. Isprašio ti je tur.» Mark se tržne slušajući Seanov izbor riječi,

a premijerova pratnja gledala je u nebo i zemlju, bilo kamo, samo da izbjegne

iznenada ozbiljan pogled svojeg šefa. t «Idemo u Johannesburg cestom Bovsens«,

reče Iannie Smith hladno. «Nećeš nam biti od koristi mrtav», progunda Sean.

«Dosta, Sean. Učinit ćemo to na moj način.» «U redu», složi se Sean gunđajući.

«Ali vozit ćeš se u drugom autu. Cadillac će ići naprijed.« On se okrene

premijerovom vozaču: «Ravno, shvaćaš, ne zaustavljaj se ni za što.» «Da,

gospodine.» «Imate li vi svoju glazbu sa sobom, gospodo?«, upita on, i svi mu

pokažu oružje koje su nosili. «Mark», Sean se okrene prema njemu. «Uzmi

Mannlicher s krova.» Mark raspakira kožni omot iz sanduka i sastavi sportsku

pušku 9.3 mm, jedino učinkovito oružje koje su uspjeli na brzinu pronaći u

Somerset Houseu prije polaska. Napunio je spremnik i dodao oružje Seanu, a

zatim stavio dva žuta paketića sa streljivom Eley Kvnoch u svoje džepove. «Dobar

dečko», progunda Sean, i pogleda ga izbliza. «Kako se osjećaš? Jesi li uspio

odspavati?« «Dobro sam, gospodine.« «Preuzmi volan.« Brzo se smračilo, tako da

su se vidjeli samo obrisi drveća na niskim uzvisinama preko otvorene ravnice, na

rubu njihovog vidnog polja. Na brdima su se vidjele otvorene vatre za kuhanje

pred nekolicinom domorodačkih kolibica, ali to su bili jedini znakovi života. Cesta

je bila pusta, a čak i kad su počeli prolaziti pokraj prvih građevina od cigle, nije bilo

svjetla. Tišina je bila neprirodna i uznemirujuća. «Zatvorila se glavna elektrana.

Rudari su ograničili zalihe ugljena na pedeset tona na dan za najnužnije potrebe,

ali sada su i to obustavili«, razmišljao je naglas premijer, a nitko od njih mu ne

odgovori. Mark je slijedio crvena stražnja svjetla Cadillaca, a spuštala se sve jača

tama. Uključio je svjetla za daljinu, i iznenada ugledaju da se nalaze u uskim

ulicama Boovsensa, u najjužnijem predgrađu Johannesburga. Kućice rudara

okruživale su cestu poput živih, prijetećih stvorova. Na lijevo, uz pomoć posljednje

danje svjetlosti, Mark je mogao nazrijeti skelet čelične konstrukcije glavne trake

Crown Minesa. Niski brežuljci iskopane zemlje pred njim vrate mu tračak

nostalgije. Iznenada pomisli na Fergusa MacDonalda i Helenu, i opet na trenutak

skrene pogled s ceste. Malo izvan Crcnvn Deepa, ne više od milje udaljenosti,

nalazila se kućica na Lovers Walku gdje ga je naučila da je muškarac. Sjećanje je

bilo protkano s previše boli i krivnje, i on ga odbaci i skrene svoju punu pažnju na

cestu upravo u trenutku kad su prvi puščani hitci bljesnuli iz zamračenih prozora

kućica s desne strane ceste. Istog časa počeo je procjenjivati kut i polje

neprijateljske paljbe, uočivši kako su izabrali zavoj na cesti gdje vozila moraju

usporiti. «Dobro», pomisli on bez emocija, hvaleći u sebi izbor, i on prebaci

mjenjač u nižu brzinu kako bi dobio veći broj okretaja motora. «Sagnite se», vikne

on svojim putnicima. Pred njima, Cadillac se divlje zaljulja od salve i vrati se na

svoj smjer, pa urlajući skrene u zavoj. «Šest ili sedam pušaka», procjenjivao je

Mark, a tada ugleda visoku živicu i otvoreni pločnik ispod prozora kućice. To će ih

pretvoriti u pokretnu, zaklonjenu metu, zaključi on, pa iskoristi težinu i brzinu

Rollsa da se popne na pločnik pod zaštitu živice. Lišće tiho zašušti uz bok urlajućeg

vozila, a iza njega oglasi se vojni revolver kojim je Sean Courtnev pucao kroz

otvoreni prozor. Mark pritisne kočnice i stražnji dio Rollsa proklizne u zavoju, sleti

s pločnika i nastavi se ljuljati kako bi zbunio strijelce u kućicama. Zatim snažno

pritisne gas, prođe zavoj i uleti u mračno napušteno trgovačko područje

Boovsens, ostavivši za sobom zbunjene strijelce da gledaju u prazan zavoj i slušaju

zvukove motora Rolls Roycea koji se udaljavaju. Još samo dvije milje i prošli su

kroz opasnu zonu, preko grebena do središta Johannesburga. Ispred njega,

Cadillac je jurio kroz područje dućana skladišta i malih tvornica, dok su mu svjetla

obasjavala zgrade v cestu, stvarajući niz aveniju tunel svjetlosti prema sigurnosti.

% 272 Na stražnjem sjedalu Rollsa, dva generala nisu prihvatila Markov savjet da

se zaklone, i obojica su sjedili uspravno, objektivno raspravljajući o situaciji

hladnim, odmjerenim tonom. «To je bilo brzo razmišljanje«, reče Smith. «Nisu

očekivali to skretanje.« «On je dobar momak», složi se Sean. «Ali ti si gubio

vrijeme s tim revolverom.« «Barem sam imao što raditi«, objasni Sean, puneći

bubnjić svojeg revolvera. «Trebao si jahati s mojih komandosima, stari Seane,

naučio bih te da štediš streljivo.« Smith je tražio osvetu za Seanove prethodne

primjedbe. Svjetla Cadillaca pomaknula su se uvis kad je naišao na prvu uzbrdicu.

Svi su u isti trenutak ugledali barikadu na cesti. Bila je nabacana na cestu, a

sastojala se od bačava za naftu, balvana, vreća s pijeskom i namještaja izvučenog

iz kućica. Sean opsuje glasno i divlje. «Mogu se okrenuti«, vikne Mark, «ali imat će

nas kad usporimo - a morali bismo se vratiti kroz zasjedu.« «Gledaj Cadillac«,

vikne Sean. Teško crno vozilo nije oklijevalo, i jurilo je uz padinu prema barikadi,

birajući mjesto koje je izgledalo najslabije. «Sprema se otvoriti prolaz! Slijedi ga,

Mark.« Cadillac se zabio u barikadu, i stolovi i stolci odlete visoko u noć. Čak i

pored urlanja vjetra i stroja, Mark je mogao čuti zvuk udara, i Cadillac prođe i

nastavi uz greben, ali gubio je brzinu, a oblak pare izlazio je iz uništenog

hladnjaka. Međutim, napravili su prolaz u barikadi i Mark skrene prema njemu, i

prođe preko drvene grade, pa nastavi ubrzavati uz padinu, brzo sustižući vodeće

vozilo. Cadillac je gubio brzinu, i bilo je očito da je smrtno ranjen. «Da im

stanem?«, upita Mark. «Ne», reče Sean. »Moramo odvesti premijera...« «Da»,

reče Smith, «Ne možemo ih Ostaviti.« «Odlučite se, napokon«, vikne Mark, a iza

njega nastane zbunjena tišina, pa Mark uspori kako bi pokupio ljude. Strojnica

otvori vatru iz grmlja pri dnu najbliže hrpe zemlje iz rudnika. Svijetleći metci parali

su noć, sjajna bijela vatra koja se sručila na cestu u zasljepljujućoj oluji. Visoki

parajući zvuk bio je prepoznatljiv i Mark i Sean kriknu u isti čas u nevjerici.

»Vickers!» Zelena i zlatna premijerova zastavica na Cadillacu privukla je

smrtonosnu zavjesu vatre, i u nekoliko strašnih mikrosekunda koliko je Mark

gledao, vidio je kako se automobil počinje raspadati. Vjetrobran i bočna stakla

razbila su se u svjetlucavom oblaku djelića, a prilike tri čovjeka raskomadane su na

djeliće poput pilića uhvaćenih u noževe vršilice. Cadillac sklizne s ceste i zabije se

ravno u zid skladišta drvene grade na rubu ceste, a neprekidni rafal Vickersa zabije

se u olupinu, probijajući rupe u metalu, rupe s obodima od golog metala koje su

pod svjetlima Rollsa svjetlucale poput novoiskovanih srebrenih dolara. Za nekoliko

sekunda strijelac će okrenuti svoj Vickers prema Rollsu, shvati Mark, i pred sobom

na cesti potraži skretanje. Izmedu skladišta i sljedeće zgrade nalazila se uska aleja,

jedva dovoljno široka za Rollsa. Mark skrene prema aleji, a strijelac pogodi

njegovu namjeru, ali presporo je okretao Vickers prema Rollsu. Zavjesa metaka

zapara površinu ceste, a mješavina prašine i asfalta jurne pokraj boka automobila.

Prije no što je strijelac mogao popraviti svoje ciljanje, spremnik za gorivo

uništenog Cadillaca eksplodira, i podigne se oblak crvenog plamena i gustog crnog

dima. Zaklonjen oblakom, Mark skrene u aleju, iako je odjednom teško upravljao

Rollsom, a automobil je jako lupao na prednjoj strani. Pedeset stopa dalje, aleja je

bila blokirana teškim teretnim vozilom, na kojem je bila nakrcana svježa drvena

grada - i Mark zaustavi automobil i iskoči. Vidio je da ih za sada ugao skladišta štiti

od Vickersa, ali teretnjak im je odsjekao uzmak niz aleju, a ubrzo će štrajkaši

shvatiti njihovu namjeru i pomaknuti Vickers tako da pokriva paljbom i aleju, pa će

ih sasjeći na komadiće. Jednim pogledom uočio je da je paljba iz strojnice otkinula

prednju gumu. Mark otvori stražnja vrata trzajem i zgrabi Mannlicher od Seana,

pa zastane na trenutak da kaže dvojici generala: «Zamijenite gumu. Ja ću ih

pokušati zadržati.« V Tada pojuri niz aleju. «Pokušat ću ubuduće inzistirati da me

zove «gospodine» kad mi izdaje zapovijedi«, reče Sean u šali, pa se okrene

Smithu. «Jesi li ikada mijenjao gumu, Iannie?» «Ne budi glup, stari Seane. Ja sam

konjanik, i tvoj zapovjednik, Smith mu uzvrati osmijeh, izgledajući poput

profinjenog Vikinga sa svojom bradom pod svjetlima automobila. «Prokletstvo!»,

progunda Sean. «Ti možeš postaviti dizalicu.« Mark je došao do ugla skladišta i

čučnuo, provjeravajući je li Mannlicher napunjen prije no što je pogledao iza ugla.

Cadillac je gorio poput velikog krijesa, a smrad zapaljene gume i ulja i ljudskog

mesa bio je nepodnošljiv. Tijelo vozača još je sjedilo za volanom, ali crveni

plamenovi obigravali su oko njega tako da mu je glava pocrnjela i pougljenila, a

tijelo mu se grčilo i izvijalo u sporom, jezivom baletu smrti. Puhao je i vjetar koji

Mark nije uočio prije, vjetar koji je nailazio na mahove niz padinu, gurajući guste

oblake smrdljivog crnog dima preko ceste, a odmah zatim mijenjajući smjer i

snagu, tako da se nekoliko sekunda dim opet kretao uvis, prema noćnom nebu.

Sve je bilo osvijetljeno narančastim plamenovima, a to nestalno svjetlo uvećavalo

je sjene i nudilo lažnu perspektivu. Mark shvati da će morati prijeći cestu prema

grmlju ispod brežuljka da bi imao priliku napasti strijelca za Vickersom. Morao je

prijeći pedeset jarda brisanog prostora prije nego što može preokrenuti relativnu

nepokretljivost Vickersa u svoju korist. Čekao je vjetar. Vidio je da se približava,

pomičući vrhove trave u svjetlosti vatre i gurajući prljave zgužvane novine niz

cestu. Tada zahvati dim i ponese ga preko otvorene ceste. Mark jurne iza ugla

skladišta i pretrči dvadeset koraka prije no što je shvatio da ga je vjetar prevario.

Bio je to samo kratak udar, koji je prošao za nekoliko sekunda, a nakon toga noć je

bila mirna, izuzev plamenova zapaljenog Cadillaca. Bio je na pola puta kad se dim

rastvorio, i hladni uteg straha iz želudca kao da mu se proširio na noge i usporio

ga, tako da je trčao kao da je okovan; ali borbeni sat u njegovoj glavi bio je točan, i

s procjenjujući sekunde, precizno pogađajući trenutak u kojem će strijelac za

Vickersom ugledati njegovu priliku u trku, i vrijeme koje mu je potrebno da okrene

i namjesti teško oružje. «Sada!», pomisli on i zakotrlja se iz struka bez da je

usporio, pa preko ramena izvede salto, sagnuvši se ispod strojničke paljbe koja se

otvorila točno u trenutku kad ju je očekivao. Snaga njegovog pada ponijela ga je

opet na noge, i znao je da ima nekoliko sekunda prije no što ga nevidljivi strijelac

opet nacilja. On jurne naprijed i bol prostrijeli njegove stare rane od metka u

leđima, rane koje nije osjetio više od godinu dana; bol je dolazila od očekivanja,

kao i od pada. Nasip od crvene zemlje s druge strane ceste činio se udaljenim, dok

ga je instinkt upozoravao da ga je Vickes opet naciljao. On jurne s nogama

naprijed, poput igrača bejzbola koji se sklize prema bazi, a u istom trenutku paljba

iz Vickersa podigne prašinu s vrha nasipa, a odbijeni metci vrištili su poput

frustriranih vila narikača i odzujili u noć. Mark je dugo ležao pod nasipom, s licem

zabijenim u ruke, pokušavajući doći do daha dok je bol u njegovim starim ranama

splašnjavala, a srce mu uspostavljalo normalan ritam. Kad je podigao glavu, lice

mu je bilo bezizražajno, a bijes hladan i sjajan i funkcionalan. Fergus MacDonald

tiho opsuje s obje ruke na ručicama Vickersa, držeći kažiprstom automatski

osigurač, i palac na dugmetu za paljbu. Okretao je oružje lijevodesno kratkim,

ritmičkim kretnjama, gledajući niz padinu, ali psovao je šapćući monotonim

tonom. Čovjek pokraj njega je klečio, spreman da ubaci novi redenik u strojnicu, i

sada promuklo prošapta: «Mislim da si ga sredio.« «Vraga jesam», šikne Fergus, i

tržne strojnicu ugledavši nešto na cesti, u sjeni. Ispali kratak rafal, pa progunda.

«U redu, bježimo.« »Prokletstvo, druže, imamo ih...», pobuni se punjač. »Prokleta

budalo, jesi li ga vidio?», upita Fergus. «Jesi li vidio način na koji je prešao cestu,

ne shvaćaš li da smo naletjeli na veterana? Tko god bio, ubojica je.» «Hoćemo li

dopustiti jednom kopiletu da nas natjera...« «U pravu si», odbrusi Fergus. ii f.

«Dok je taj tip tamo dolje, neću riskirati strojnicu. Ona vrijedi stotinu obučenih

ljudi», on potapša kvadratični čelični blok cijevi. «Došli smo ovamo ubiti Pametnog

Ianniea, i on je tamo dolje, kuha se u svojem šminkerskom novom automobilu.

Sada idemo odovud...«, i on započne složeni proces rastavljanja Vickersa. Škljocne

jednom da izvadi metak iz cijevi, pa još jednom, da izvadi metak ubačen u komoru

za punjenje. «Reci dečkima da nas štite kad krenemo u povlačenje«, progunda on

vadeći pojas sa streljivom iz cijevi, pa počne skidati Vickers s tronošca. «Hajde,

požuri», obrecne se na punjača. «To kopile dolazi, mogu ga osjetiti kako nam diše

za vratom.« Na padini je bilo osam štrajkaša, Fergus i dvojica poslužitelja Vickersa,

uz pet strijelaca s puškama raspoređenih oko strojnice da pruže zaštitu i podršku.

«U redu, idemo», Fergus je nosio cijev preko jednog ramena, i teški sanduk sa

streljivom u lijevoj ruci; njegov prvi pomoćnik hrvao se s nespretnim tronošcem

od dvadeset i pet funta težine, a drugi pomoćnik nosio je spremnik s pet galona

vode za hlađenje i drugi sanduk sa streljivom. »Povlačimo se», reče Fergus svojim

strijelcima, «budite oprezni, približava se opasno kopile!« Trčali su u skupini,

pognuti pod teretom, proklizavajući u skliskom pijesku brežuljka izvađenog iz

rudnika. Hitac je došao s lijeve strane. Fergus to nije očekivao, jer bilo je to

nemoguće visoko na brežuljku. Kopile je moralo dobiti krila i doletjeti tamo,

pomisli Fergus. Hitac je bio dubok, kao da se radi o sportskoj puški, a iza njega

njegov drugi pomoćnik ispusti čudni, roktavi zvuk, kao da mu je zrak istjeran iz

pluća udarcem. Fegus se osvrne i ugleda ga na tlu, tamni oblik na bijelom pijesku.

«Dobri Bože«, zagrcne se Fergus. To je morao biti pogodak na sreću, na toj

udaljenosti i pri tom svjetlu prvih zvijezda i zapaljenog Cadillaca. Puška opet opali,

i on začuje kako je jedan od njegovih strijelaca vrisnuo i počeo se divlje bacakati u

grmlju. Fergus je znao da je dobro procijenio svojeg protivnika, bio je to ubojica.

Sada su svi trčali, vikali i divlje pucali raspršivši se po brežuljku, a Fergus je trčao s

njima, sa samo jednom mišlju - da spasi svoj dragocjeni Vickers. Znoj mu je

natopio jaknu između ramena, i trčao je s kapom nabijenom nisko na čelo tako da

je bio zaslijepljen i nije mogao govoriti, kad je napokon pao u zaklon grmlja i sjeo

uz nasip, držeći u krilu strojnicu kao da drži bebu. Jedan za drugim, njegovi strijelci

došli su do grmlja i zahvalno se bacili u zaklon. »Koliko ih je bilo?», dahne jedan od

njih. «Ne znam», proštenja drugi: «Mora da je bilo najmanje desetak ZARPova.

Sredili su Alfiea.» «I Henrvja, ja sam vidio petoricu.« Fergus je došao do daha i

progovorio. «Bio je jedan, samo jedan - ali dobar.» «Jesmo li sredili Slim Ianniea?»

«Da», reče Fergus mrko. «Sredili smo ga. Bio je u prvom automobilu - vidio sam

njegovu zastavicu i vidio sam ga kako gori. Sada možemo poći kući.» Malo prije

jedanaest sati usamljeni Rolls Royce zaustavili su na vratima policijskog stožera na

Marshallovom trgu sumnjičavi stražari, ali kad su prepoznali putnike, pola tuceta

visokih policijskih i vojnih časnika sjurilo se niz stube da ih pozdrave. Premijer je

otišao izravno u veliku sobu za posjetitelje na prvom katu koja je pretvorena u

stožer vojnog zapovjedništva, opunomoćenog proglašenjem ratnog stanja u

državi. Olakšanje na licima okupljenih časnika bilo je neskriveno. Situacija je bila

jako loša, ali Smith je napokon bio ovdje, i sad su očekivali da iz kaosa nastane red

i smjer i normalnost. Tiho je slušao njihova izvješća, natežući svoju kozju bradicu,

a izraz lica postajao mu je sve više smrknut dok su mu objašnjavali cijelu situaciju.

Još neko vrijeme je šutio, gledajući kartu, a tada je pogledao generala Van

Deventera, staroga ratnog druga iz dva rata, čovjeka koji je jahao s njim na onom

povijesnom napadu na Rt 1901. i koji se uz njega borio protiv onog hirovitog

starog Nijemca Lettowa von Vorbecka u Njemačkoj istočnoj Africi. «Jacobus», reče

on, «ti zapovijedaš East Random.» Van Deventer šaptom potvrdi, jer glasne žice

oštetio mu je britanski metak 1901. «Sean, ti imaš zapadni. Želim Brbctonski

greben pod našom kontrolom do sutra u podne.» Zatim doda: «Jesu li tvoji momci

već stigli iz Natala?« «Nadam se da jesu», reče Sean Courtnev. «I ja», nasmiješi se

Smith. «Bit će ti veselo ako ćeš vlastoručno morati zauzimati greben.» Osmijeh

mu nestane s lica. «Želim vaše borbene planove do doručka, gospodo. Ne moram

vas podsjećati da je opet ključna riječ brzina. Moram spaliti i previti ovaj čir brzo.»

U ranu jesen sunce na ravnici ima poseban sjaj, jer zrake mu se spuštaju kroz

atmosferu prorijeđenu visinom na nebu najčišće i najveselije nijanse plave boje.

Bilo je to vrijeme za izlete i ljubavnike u tihim vrtovima, ali 14. ožujka 1922. nije

vladao mir, već tišina prijetećeg i zlokobnog intenziteta koji je visio nad

Johannesburgom i obližnjim gradovima. Za samo dva dana Van Deventer je

projurio kroz East Rand, iznenadivši štrajkaše svojom taktikom burskih

komandosa, i uništavajući svaki otpor u Benoniju i Dunsvvartu, zauzevši Brakpan i

rudnik, dok su britanske snage pod njegovim zapovjedništvom zauzele rudnike

Modder i Geduld i spojile se s njegovim snagama kod Springsa. Za dva dana, skršili

su pobunu na East Randu, i tisuće štrajkaša došli su pod bijelom zastavom kako bi

ih doveli u zarobljeništvo i na sud. Ali Fordsburg je bio srce pobune, a greben

Brbcton iznad njega ključ za gušenje te pobune. Sada je napokon Sean Courtnev

zauzeo greben, nakon dva dana teških, ogorčenih borba. Topništvom i

zrakoplovima bombardirali su kamenite kopjee, školske zgrade, ciglane, groblje,

javne zgrade i kućice, jer sve to štrajkaši su pretvorili u utvrde; a tijekom noći

odvozili su mrtve s obje strane i pokapali ih na groblju u parku Milner, svakog s

njegovim drugovima, vojnike s vojnicima, a štrajkaše sa štrajkašima. Sean je sada

bio spreman za udarac u srce, a ispod njih, željezni krovovi Fordsburga svjetlucali

su na jasnom sunčevom svjetlu. «Dolazi», reče Mark Anders, i svi podignu svoje

dalekozore i potraže malu crnu točkicu na neizmjerno visokom nebu. DH 9 mirno

je plovio zrakom, dolazeći polako s juga i ispravljajući se da bi nadletio kućice

Fordsburga. Kroz leće svojeg dalekozora Mark je mogao vidjeti glavu i ramena

navigatora u prednjoj kabini, gledajući ga kako diže pakete s plakatima do ruba

kabine, reže žice i kako ih baca. Zalepršali su u bijeloj oluji iza sporog zrakoplova,

raspršili se i počeli polako lebdjeti zrakom poput jata bijelih grlica. Povjetarac je

natjerao neke papire prema grebenu, i Mark uhvati jedan iz zraka i pogleda slova

tiskana na jeftinom, debelom papiru. Vojni sud - obavijest: Žene i djeca, kao i sve

osobe sklone Vladi savjetuju se da danas prije 11 sati ujutro napuste ovaj dio

Fordsburga i njegovo susjedstvo gdje će se odvijati vojne operacije. Imunitet od

kazne ili uhićenja ne može se zajamčiti osobama koje su prekršile zakon. Sean

Courtney, časnik za kontrolu. Sintaksa je bila nespretna. Mark se pitao tko je

sastavljao tekst, gužvajući obavijest i bacajući je na travu pokraj nogu. «Što ako ih

štrajkaši ne puste van, gospodine?«, upita on tiho. «Ne plaćam te da mi budeš

savjest, mladiću«, zareži Sean upozoravajući ga, i oni nastave stajati u tišini. Tada

Sean uzdahne i izvadi cigare iz džepa na prsima, pa jednu ponudi Marku u znak

pomirenja. «Što da učinim, Mark? Moram li poslati svoje momke u te ulice bez

podrške topništva?« On odgrize vrh svoje cigare i ispljune je u travu. «Čiji su životi

važniji - životi štrajkaša i njihovih obitelji, ili ljudi koji mi vjeruju i iskazuju mi

počast svojom lojalnošću?» «Mnogo je lakše boriti se protiv ljudi koje mrzite»,

reče Mark tiho, a Sean ga oštro pogleda. «Gdje si to pročitao?», upita on, a Mark

odmahne glavom. «Barem u svemu tome nisu uhvaćeni i crnci», reče on. Mark je

osobno vodio operaciju slanja crnih policajaca pod krinkom kroz borbene linije da

bi upozorio sve pripadnike plemena da evakuiraju područje. «Jadnici», složi se

Sean. «Pitam se što oni misle o ovom ludilu bijelaca.« Mark se približi rubu niske

litice, zanemarujući opasnost snajperske vatre iz zgrada pod njim, i pažljivo

pogleda grad. Iznenada uzdahne s olakšanjem. «Izlaze!» Daleko ispod mjesta na

kojem su stajali, prve sitne prilike izišle su iz ulaza u pothodnik Vrededorp. Žene su

nosile dojenčad i vukle neodlučnu djecu za ruke. Neke su nosile osobnu imovinu,

druge kućne ljubimce, kanarince u krletkama, pse na uzici. Prve male skupine i

pojedinci postale su potočić, a zatim i tužna, turobna rijeka ljudi koji su gurali

bicikle i kolica, ili jednostavno nosili svu imovinu koju su mogli podići. «Pošalji

dolje jedan vod da ih povede, i pomozi im», zapovijedi Sean tiho, pa se zamisli s

glavom na prsima. «Drago mi je što su žene izišle», progunda on. «Ali, žao mi je

zbog onoga što to znači.» «Muškarci će se boriti«, reče Mark. «Da», klimne

glavom Sean. «Borit će se. Nadao sam se da smo imali dovoljno pokolja ali oni su

odlučili učiniti gorak kraj tragičnoj priči.» On zgnječi opušak cigare pod petom. «U

redu, Mark Spusti se i reci Molyneuxu da počne. U jedanaest nula nula otvaramo

paljbu. Sretno, sine.» Mark salutira, i Sean Courtnev ga ostavi i krene šepajući

prema vrhu grebena da se pridruži generalu Smithu i njegovom osoblju koje je

izišlo da promatra završnu bitku. Prvi udari šrapnela poletjeli su u nebo, a prvi

stupovi pamučnog dima podigli su se nad krovovima Fordsburga, parajući zrak i

tišinu iščekivanja zapanjujućim nasiljem. Ispalile su ih s grebena baterije topništva

koje su dovukli konji, a istog časa druge baterije sa Sauer Streeta su se pridružile.

Tijekom dvadeset minuta, buka je bila zapanjujuća, a zrak zamućen dimom i

maglom. Mark je stajao u rovu iskopanom na brzinu i provirio preko ruba. U ovom

trenutku nešto mu je bilo strašno poznato. Proživio je (.to već pedeset puta, ali

sad je osjetio kako mu se živci previše stežu, a Ješka, neprobavljiva gruda straha u

želudcu stvarala mu je mučninu. Htio se sagnuti iza ruba, pokriti uši da ih zaštiti od

strašnih metalnih udara zvuka, i ostati tamo. Zahtijevalo je golemi napor volje da

ostane tamo i zadrži miran i nezainteresiran izraz lica - ali ljudi iz satnije A bili su u

rovu s njegove obje strane, i da bi sam sebe zaposlio, počeo je planirati svoju rutu

kroz predgrađe. Na svakom uglu bit će barikade, a protivnici će biti u svakoj kućici.

Topovska vatra neće utjecati na štrajkaše u zaklonima, jer bila je ograničena na

rasprskavajuće šrapnele. Sean Courtnev bio je zabrinut za sigurnost više od

stotinu policajaca i vojnog osoblja koje su zarobili štrajkaši i koje su držali negdje u

gradu. «Nema visokoeksplozivnih sredstava«, zapovjedio je, i Mark je znao da će

njegovu satniju sasjeći na komade na otvorenoj ulici. Planirao ih je povesti preko

kuhinjskih dvorišta i niz linije sanitarija do krajnjeg cilja, Trgovačke dvorane na

Commercial i Central Street. Opet provjeri svoj sat, i vidje da ima još četiri minute.

«U redu, naredniče», reče on tiho. Zapovijed je brzo prenesena niz rov, i ljudi

počnu ustajati na noge, i naslanjati se na grudobran. «Kao u stara vremena,

gospodine», reče narednik s prizvukom simpatije, i Mark ga pogleda. Činilo se da

uživa u tom trenutku - i Mark ga zamrzi zbog toga. «Idemo», reče naglo, kad je

kazaljka za minute na njegovom satu dodirnula crnu oznaku za puni sat, i narednik

snažno zazviždi. Mark stavi ruku na grudobran i spretno preskoči preko vrha.

Potrčao je naprijed, a iz kućica pred njim začuje se oštro praskanje pušaka.

Iznenada, shvati da se više ne boji. Bio je tek nešto više od mladića, s glatkim,

ružičastim obrazima i začetcima zlatnih brkova iznad gornje usne. Gurnuli su ga

niz nekoliko zadnjih stuba u podrume, i izgubio je oslonac i pao. «Još jedan žuti

trbuh», reče pratitelj, bradati momak s puškom prebačenom preko ramena i

crvenom vrpcom oko nadlaktice, «Ulovili smo ga dok se pokušavao iskrasti iz

prolaza.« Mladić se uspravi na noge. Ogulio je koljena pri padu i bio je blizu suza

kad se Harry Fisher nadvio nad njega. Nosio je dugi crni sjamboku desnoj ruci,

strašni bič od kože nilskog konja. «Izdajica!», vikne Fisher. Tijekom posljednjih

dana stalnog planiranja i borbe, počele su se vidjeti posljedice napora. Oči su mu

poprimile divlji, fanatičan bljesak, pokreti su mu postali trzavi, a glas mu je bio

promukao i preglasan. «Ne, druže, kunem se da nisam izdajica«, zableji mladić

jadnim glasom. «Onda kukavica«, vikne Fisher i jednom velikom, dlakavom šakom

zgrabi mladićevu košulju, pa je strgne do pojasa. «Nisam imao pušku», pobuni se

mladić. »Kasnije će biti pušaka za sve - kad prvi drugovi umru.» Udarac sjamboka

rascijepio je glatku bijelu kožu mladićevih leđa poput žileta, i krv poteče iz sjajne

linije kad je pao na koljena. Harry Fisher nagne se nad njega i počne zamahivati

sjambokom sve dok više nije bilo krikova niti jauka, a jedini zvuk u podrumu bilo je

šištanje i udarci biča tada se zaustavi, zadihan i preznojen. «Odvedite ga tako da

drugovi vide što se događa s izdajicama i kukavicama.« Po jedan štrajkaš podigao

je mladića s lijeve i desne strane. Meso mu je visjelo s leda u krpama i komadima,

a krv mu je tekla niz pojas i natapala mu hlače. Mark se spusti spretno poput

mačke preko stražnjeg zida u malo popločeno dvorište. Sanduci s praznim bocama

piva bili su poslagani visoko uz zidove, a smrad ustajalog alkoholnog pića bio je

snažan na podnevnoj vrućini. Došao je do prodavaonice boca na Mint Roadu za

manje od sat vremena nakon početka juriša, a ruta kojom je poveo svoje ljude,

kroz dvorišta i preko krovova, bila je uspješnija no što se usuđivao i sanjati.

Zaobišli su barikade na cesti i dvaput okružili skupine štrajkaša koji su bili čvrsto

ukopani, potpuno ih iznenadivši i raspršivši ih jednom salvom. Mark pretrči preko

dvorišta i nogom otvori stražnja vrata prodavaonice boca, i u istom trenutku

prilijepi se uza zid, zaklonjen od otvorenih vrata i moguće paljbe štrajkaša iz

unutrašnjosti zgrade. Narednik i desetak ljudi slijedili su ga preko zida i raširili se

kako bi pokrili ulazna vrata i zatvorene prozore. On klimne Marku, i Mark

postrance skoči kroz vrata s puškom na boku, dok su mu se oči prilagodavale na

tamu nakon sjajne sunčeve svjetlosti. Prodavaonica je bila napuštena, žaluzine

zatvorene preko prednjih prozora, a police s bocama netaknute od pljačkaša, kao

svjedočanstvo discipline štrajkaša. Redovi boca uredno su stajali na policama sa

svojim etiketama veselih boja, sjajeći se u tami. Posljednji put kad je Mark bio

ovdje, bilo je to zato da kupi tucet boca portera za Helenu MacDonald. On odbaci

tu pomisao i priđe zatvorenim prozorima u času kad su narednik i njegova

desetina upali kroz stražnja vrata. Žaluzine su bile probijene slučajnim pogodcima

šrapnela i puščane paljbe, i Mark proviri kroz jednu rupu. Na pedeset jarda, preko

ceste, nalazila se Trgovačka dvorana, i kompleks rovova i obrambenih položaja

koji su štrajkaši napravili oko trga. Čak su i javni nužnici pretvoreni u zaklone, ali

pažnja svih branitelja bila je usmjerena prema ulicama s druge strane trga. Bili su

poredani uz grudobrane i neobuzdano pucali po trčećim prilikama transvaalskih

Škota koji su u kiltovima jurili od postaje prema trgu. Štrajkaši su bili odjeveni u

čudan asortiman odjeće, od masnih radnih kuta preko safari jakna u vojničkom

stilu, s kapama i nakrivljenim šeširima i kačketima, do nedjeljnih odijela, prsluka i

kravata. Svi su nosili redenike sa streljivom preko ramena, a leđa su im bila

okrenuta prema Markovom napadu. Salva kroz prozore prodavaonice boca

nanijela bi im strašne gubitke, i narednik je već usmjeravao svoje ljude na prozore

glasom koji je pucao od iščekivanja. «Mogao bih zapovjediti postavljanje

strojnice«, pomisli Mark, i nešto u njemu odbaci mentalnu sliku Vickersa koji puca

u tu izloženu skupinu što ništa nije slutila. «Kad bih ih barem mogao mrziti.« Dok

je gledao, štrajkaši na barikadama jedan za druginpočeli su se saginjati kako bi se

zaklonili od paljbe koju su sada premazima usmjerili pripadnici gorske službe. L

»Namjestite bajunete«, reče Mark ljudima, i čelik zastruže dok su ga izvlačili iz

metalnih korica u tmini prodavaonice. Zalutali metak probije žaluzinu nad

Markovom glavom i razbije bocu škotskog whiskyja na policama iza njega. Miris

alkohola bio je jak i neugodan. Mark opet reče: «Na moju zapovijed, otvorite

prozore i vrata, i pokazat ćemo im čelik.» Žaluzine se otvore uz tresak, za njima i

glavna vrata, i Mark povede svoju desetinu u liniji preko ceste. Svi zaurlaše. Prije

no što su stigli do prve linije vreća s pijeskom, štrajkaši su počeli odbacivati puške i

skakati na noge s rukama podignutim iznad glave. S druge strane trga, gorštaci su

izjurili na ulicu radosno vičući i potrčali prema barikadama; Mark osjeti val

olakšanja zbog odluke da riskira napadom bajunetama, umjesto da naredi ljudima

da postrijeljaju izložene štrajkaše. Dok su njegovi ljudi istrčali na trg, izbijajući

oružje iz ruku štrajkaša i gurajući ih u skupine, Mark je jurio uz prednje stubište

Trgovačke dvorane. Zastao je na najvišoj stubi, viknuo «Sklonite se, vi unutra«, i

ispalio tri metka u mjedenu bravu. Harry Fisher oslonio se na zid i virio kroz prozor

zaštićen vrećama s pijeskom prema kaosu na trgu. Ludilo nepodnošljivog očaja

potreslo je njegovo veliko tijelo, i dahtao je poput ranjenog bika kad čeka

posljednji ubod matadora. Gledao je kako njegovi ljudi odbacuju oružje, vidio je

kako ih okupljaju kao stoku, s rukama podignutim u vis, dok se spotiču na

umornim nogama, s licima sivim od umora i klonulim od poraza. Zaječio je niskim,

šupljim glasom emocionalne agonije koja je došla do svojih krajnjih granica, i

široka ramena su se počela tresti. Činilo se da se smanjuje. Velika čupava glava

spustila se, a vid mu se zamutio u očima dok je gledao kako mladi poručnik u

vojničkoj odori trči uz stube prema njemu, i čuo kako puščani hitci probijaju bravu.

Doteturao je do svojeg stola i sručio na stolac okrenut prema zatvorenim vratima,

a ruka mu je drhtila kad je izvukao vojni revolver iz pojasa i zategnuo kokot.

Pažljivo je položio oružje na stol pred sobom. ili I li Nagnuo je glavu i neko vrijeme

osluškivao povike zapovijedi i zvukove konfuzije na trgu, a tada je začuo topot

čizama na drvenom stubištu iza vrata. Podigao je revolver sa stola i oslonio oba

lakta na stol kako bi se uravnotežio. Mark je upao kroz glavna vrata dvorane i

zastao iznenaden i zbunjen. Pod je bio prekriven tijelima, činilo se da ih je na

stotine. Dok je promatrao, satnikgorštaka sa šestoricom svojih ljudi upao je za

njim. I oni su zastali. «Blagi Bože», proštenje satnik, i iznenada Mark shvati da su

sva tijela odjevena u odore, policijske kaki boje, zelene kiltove. «Pobili su

zarobljenike«, pomisli Mark s užasom poput onog u noćnoj mori, promatrajući

masu tijela, a tada se jedna glava oprezno podigne, a za njom i druga. «O, hvala

Bogu», dahne satnik pokraj Marka, dok su zarobljenici počeli ustajati na noge, s

licima koja su sjajila od olakšanja, i dok se jedan glas pomalo pretvarao u izraze

nervoznog veselja. Pojurili su prema ljudima da zagrle svoje osloboditelje, a drugi

su samo htjeli što prije izići na sunce. Mark izbjegne krupnog policijskog narednika

u zgužvanoj odori i s trodnevnom bradom, sagne mu se ispod ruku i potrči prema

stubištu. Preskakivao je po tri stube odjednom, i zastao na vrhu. Vrata pet ureda

na ovom katu bila su otvorena, ali ne i šestog. On krene brzo niz hodnik,

provjeravajući prostorije. Ormari i stolovi bili su prevrnuti, a na podu je ležao sloj

papira visok do gležnja. Stolci su bili prevrnuti, ladice izvučene iz stolova i bačene

na papir. Šesta vrata na kraju prolaza bila su jedina zatvorena. Bio je to ured

lokalnog predsjednika sindikata, znao je Mark, ured Fergusa MacDonalda. Čovjek

kojeg je tražio, gonjen nekim zaostalim osjećajem lojalnosti, diktatom prijateljstva

- i kojem je htio ponuditi pomoć i zaštitu koliko je mogao. Mark otkoči osigurač na

puški dok se približavao vratima. Posegne za kvakom, i još jednom ga upozori onaj

osjećaj opasnosti. Za trenutak je stajao tako da su mu prsti gotovo dodirivala

mjedenu bravu, a tada se tiho pomakne s linije ulaza, posegne za kvakom sa

strane i pritisne je. i Vrata su bila otključana, i on gurne vrata. Ništa se ne dogodi,

pa Mark progunda s olakšanjem i prođe kroz vrata. Harry Fisher sjedio je za

stolom okrenut prema njemu, rupna, prijeteća prilika, nagnuta nad stol s velikom

čupavom glavom lad masivnim ramenima, držeći s obje ruke revolver uperen

ravno u larkova prsa. Mark je znao da će umrijeti ako se pomakne. Mogao je

vidjeti zaobljene glave metaka u bubnjiću i napeti kokot, i ukočio se. «To nije

poraz», reče Harry Fisher čudnim, prigušenim, hrapavim glasom kojeg Mark nije

prepoznao. «Mi smo zmajevi zubi. Kad god pokopate jednog od nas, izniknut će

tisuću ratnika.« »Gotovo je, Harry», reče Mark oprezno, pokušavajući mu skrenuti

pažnju, jer znao je da ne može podići pušku i pucati onoliko brzo koliko Harry

može povući otponac. «Ne.» Fisher zatrese zamršenim uvojcima na glavi. «Tek

počinje.« Mark nije shvatio što radi, dok nije okrenuo revolver i gurnuo cijev u

vlastita usta. Eksplozija je bila prigušena, i glava Harrvja Fishera rastegnula se

poput gumene lopte udarene palicom. Stražnji dio lubanje mu eruptira, i sjajno

crvena i žuta masa rasprsne se po zidu iza njega. Udar metka odbacio mu je tijelo

unatrag, i stolac mu se prevrne i padne. Smrad baruta lebdio je u prostoriji na

prozirnim pramičcima dima, a pete na čizmama Harryja Fishera tržnu se i udare

nekoliko puta po drvenom podu u malom, neritmičnom plesu. «Gdje je Fergus

MacDonald?» Mark je pitanje postavio stotinu puta kolonama zarobljenih

štrajkaša. Uzvraćali bi mu pogled, ljuti, ogorčeni, neki od njih još uvijek prkosni, ali

nitko od njih nije mu odgovorio. Mark povede tri svoja čovjeka, pod izlikom da

kreće u ophodnju za hvatanje preostalih neprijatelja, prema Lovers Walku sve do

kućice. Prednja vrata bila su otključana, a kreveti u dnevnoj sobi razbacani. Mark

osjeti čudnu odbojnost, uravnoteženu zatezanjem u preponama kad je ugledao

Heleninu haljinu crepe de Chine prebačenu preko stolca, i pamučne gaćice

nemarno odbačene na podu pokraj nje. Brzo se okrene i pretraži ostatak kuće. Na

prljavom posudu u kuhinji već je izrastao zeleni sloj plijesni, a zrak je bio ustajao.

U ovim prostorijama nije danima bilo nikoga. Komad papira ležao je na podu

pokraj crne pećnice. Mark ga podigne i ugleda poznati simbol srpa i čekića na

plakatu. On ga zgužva i baci prema zidu. Njegovi ljudi čekali su ga na ulazu.

Štrajkaši su dinamitom digli u zrak željezničke linije na postaji Braamfontein, i na

prijelazu kod Church Streeta, tako da se regimenta nije mogla iskrcati kod

Fordsburga. Većina cesta bile su zakrčene olupinama i hrpama kamenja preostalih

nakon završnih bitaka, ali najopasnija je bila mogućnost da se tvrdoglavi štrajkaši

još skrivaju u zgradama uz cestu prema Johannesburgu. Sean Courtnev odluči

pokrenuti svoje ljude uz padinu prema otvorenom prostoru imanja Crown Deep.

Izmarširali su iz Fordsburga u tami, prije svjetlosti pri kojoj se moglo dobro ciljati.

Bila je to duga, neudobna noć i nitko nije mnogo spavao. Umor im je otežao rance

i okovao noge. Međutim, morali su hodati manje od milje. Motorni prijevoz izišao

je na otvoreno u blizini glavnog stroja za izvlačenje kod rudnika Crown. Bila je to

golema konstrukcija, oblikovana poput Eiffelovog tornja, s ojačanim čeličnim

nosačima, koja se dizala na visinu od stotinu stopa do velikih kotača kolotura. Kad

su radnici bili unutra, ti kotači kretali bi se naprijednatrag, spuštajući kaveze pune

ljudi i opreme na stotine stopa dubine u živu zemlju, i podižući milijune tona

zlatonosnih stijena iz dubina. Sada su veliki kotači stajali nepokretni, bili su mrtvi

već tri mjeseca, a zgrade oko tornja bile su sumorne i napuštene. Prijevoz se

sastojao od niza kamiona i kombija prikupljenih prema odredbama ratnog stanja -

kamioni za šljunak iz rudnika, rudarska vozila, čak i pekarev kombi, ali bilo je jasno

da ih nema dovoljno za prijevoz šest stotina ljudi. Kad je došao Mark, marširajući

uz bok satnije A, šest časnika raspravljalo je na čelu konvoja. Mark je prepoznao

poznatu bradatu priliku generala Courtnevja kako se glavom i ramenima nadvisuje

nad ostalima, a glas mu je bio podignut u bijesno rezanje. % ii «Želim da svi ti ljudi

budu prevezeni prije podneva. Obavili su sjajan posao, zaslužuju toplu hranu i

mjesto...« U tom trenutku ugleda Marka i namršti se, pozove ga pokretom ruke i

počne govoriti prije no što se ovaj približio. «Gdje si, do vraga, bio?» «Sa

satnijom...» «Poslao sam te da preneseš poruku, i očekivao da se vratiš. Znaš

prokleto dobro da nisam htio da ulaziš u borbu. U mojem si stožeru, gospodine!«

Mark je bio umoran i nervozan, još uvijek uznemiren svim onim što je tog dana

vidio i učinio, i nije bio raspoložen za jedan od generalovih izljeva bijesa. Njegov

buntovnički izraz lica bio je vidljiv. »Gospodine«, počne on, a Sean vikne na

njega,«I ne obraćaj mi se tim tonom, mladiću!« Marka obuze bezobziran, potpuno

neodgovoran napad mračnog bijesa. Nije ga bilo briga za posljedice i nagnuo se

naprijed, blijed od srdžbe, i otvorio usta. Regimenta je sada bila okupljena,

zaustavljena na otvorenoj cesti, u urednim simetričnim blokovima kaki boje, šest

stotina ljudi u trostrukom redu. Zapovijedi koje su izvikivali zapovjednici zaustavile

su sve vodove, jedan za drugim, i ovi su sada stajali i čekali u opuštenom stavu. S

vrha čelične konstrukcije, pružali su nezaboravan prizor u bogatom žutom svjetlu

ranog jutra. »Spremna, ljubavi«, prošapta Fergus MacDonald, a Helena tiho

klimne. Stvarnost je odavno izblijedjela, a zamijenilo ju je ovo snoliko stanje poput

lebdenja. Ramena su joj bila izranjavana na mjestima na kojima joj se remenje za

nošenje teških kutija sa streljivom urezalo u meso, ali nije osjećala bol, samo

tupost u tijelu. Činilo joj se da su joj ruke podbuhle i nespretne, nokti ispucani i

prekriveni crnim polumjesecima prašine, a grubo platno pojasa sa streljivom joj je

pod prstima bilo glatko poput svile; mjedene čahure metaka bile su hladne, i

željela ih je prisloniti na isušene, ispucane usne. 2 Zašto je Fergus tako gleda,

pitala se s laganim osjećajem iritiranosti koji nije potrajao, jer vratilo se snoliko

stanje lebdenja. «Sada možeš sići dolje», reče Fergus tiho. «Ne moraš ostati.«

Izgledao je vrlo staro, lice kao da mu se urušilo u sebe. Bradica na ispijenim

obrazima bila je srebrenasta poput komadića dijamanta, ali koža je bila uprljana

dimom i prašinom i znojem. Samo su mu oči pod platnenom kapom još plamtjele

tamnim fanatičnim plamenom. Helena odmahne glavom. Htjela je da prestane

pričati, zvuk joj je smetao, i ona okrene glavu u stranu. Ljudi ispod njih stajali su

rame uz rame u svojim redovima. Nisko sunce bacalo je duge, uske sjene njihovih

nogu po crvenoj prašini ceste. Još jednu sekundu Fergus ju je promatrao. Bila je

blijeda, iscrpljena i neprepoznatljiva poput stranca, kosti su joj provirivale kroz

glatku kožu na licu, a šal joj je bio omotan oko glave, pokrivajući njezinu kratko

ošišanu crnu kosu. «U redu», promrmlja on, i potapše cijev Vickersa, jednom,

dvaput, namještajući je malo ulijevo. Kod čela kolone stajala je skupina časnika.

Jedan od njih bio je velik, moćan čovjek s crnom bradom. Sunce mu je bljeskalo na

epoletama. Fergus spusti glavu i pogleda kroz stražnji ciljnik Vickersa. S ovim

časnikom bio je i jedan mladi, vitkiji časnik, i Fergus dvaput brzo zatrepće, dok mu

se javljao neki tračak sjećanja. Zakvačio je prste na automatski osigurač i podigao

ga, pripremajući strojnicu, a zatim položi prste na dugme za paljbu. Opet trepne.

Lice mladog časnika pokrenulo je nešto u njemu. Osjeti kako mu odlučnost

omekšava i on na silu odbaci tu misao i s oba palca pritisne dugme. Oružje se

zatrese na svojem tronošcu, i pohlepno uvuče dugi redenik u cijev. Helenine male,

blijede ruke oprezno su ga uvodile, a prazne čahure letjele su ispod strojnice,

zvoneći i zveckajući i padajući niz čeličnu konstrukciju tornja. Zvuk je bio

zaglušujuću parajući urlik, i Heleni se učini da joj ispunjava glavu i udara u oči,

poput lepršanja krila uhvaćene ptice. 2 Čak se i najvještiji strijelac mora boriti

protiv tendencije da puca previsoko dok gada nizbrdo. Kut s vrha konstrukcije bio

je oštar, i meko rano jutarnje svjetlo omelo je Fergusovo ciljanje. Njegov prvi rafal

odletio je previsoko - u visini ramena umjesto u visini trbuha, što je linija ubijanja

za paljbu iz strojnice. Prvi metci udarili su prije no što je Mark čuo strojnicu. Jedan

od njih pogodio je Seana Courtnevja visoko u njegovo krupno tijelo. Bacio ga je

naprijed, prsima u Markova prsa, i obojica padnu na cestu. Fergus potapše cijev,

spuštajući ciljnik malo niže, u razinu trbuha, i počne je polako okretati preko

redova vojnika koji stoje, koseći ih Vickersovom kosom u vječnim sekundama u

kojima su još stajali na mjestu, zapanjeni i paralizirani. Rafal ih je oborio u

nabacane hrpe, naslagao jedne na druge, mrtve i ranjene, a njihova vriska bila je

visoka i tiha pod uraganskim naletom vatre iz Vickersa. Sean se otkotrlja s Marka,

a lice mu je bilo zgrčeno i bijesno dok se pokušavao podići na koljena, ali jedna

ruka nemoćno mu je visjela. Njegova krv poprskala je obojicu, i on bespomoćno

padne. Mark se iskobelja ispod njega, i pogleda prema konstrukciji. Vidio je kako

svijetleći metci bljeskaju poput krijesnica i zabijaju se u masu ljudi na cesti uz

trijumfalan urlik strojnice. Čak i u svojoj zbunjenosti i očaju, vidio je da je

strojničar izabrao dobar položaj. Bit će ga teško napasti. Zatim pogleda niz cestu, i

hladna šaka stegne mu utrobu dok je gledao klaonicu. Redovi su se rasuli, ljudi su

se spoticali i trčali u ono malo zaklona što su im nudila vozila i udubine uz cestu,

ali cesta je još uvijek bila prepuna. Ležali su u hrpama, puzili su i vikali i grčili se u

prašini koju je njihova krv pretvorila u smeđecrveno blato - a strojnica se okrenula

natrag, ispaljujući rafal na mjesto pokolja, kidajući površinu ceste u oblacima

prašine i šljunka, divljački se vraćajući na hrpe ranjenika, na mjesto gdje su ležali.

Mark se savije u čučanj i provuče ruku ispod generalovih prsa. Čovjekova težina

bila je golema, ali Mark otkrije snagu koju prije nije poznavao, pojačanu

Vickersovim urlanjem. Sean Courtnev se trgne poput bika uhvaćenog u živi

pijesak, i Mark ga podigne na noge. I Noseći pola njegove težine, Mark ga

uravnoteži i zadrži da ne padne. Pijano se ljuljao, pogrbljen, i teško je krvario

dišući glasno kroz usta. Mark ga povede u nespretan, pognut trk. Strojnica im je

prašila za petama, udarajući u leda mladog poručnika koji je puzio prema jarku,

vukući za sobom onesposobljene noge. On padne licem na zemlju i umiri se. Stigli

su do odvodnog jarka i skotrljali se u njega. Bio je dubok manje od osamnaest

inča, nedovoljno da zakloni generala čak i kad bi ležao na trbuhu, a Vickers je još

bio u lovu. Nakon onog prvog dugog rafala, sada je ispaljivao kratke, preciznije

rafale na izabrane mete, što je bilo smrtonosnije od nasumične paljbe, pazeći da

mu se strojnica ne pregrije i sprječavajući da se zaglavi, a u isto vrijeme štedeći

streljivo. Mark shvati, procjenjujući sve to, da se na tornju nalazi stari vojnik.

«Gdje ste pogodeni?», upita, ali Sean mu odmakne ruke i okrene glavu da pogleda

visoku čeličnu konstrukciju. «Možeš li ga srediti, Mark?», progunda on i pritisne

prstima rame, na mjestu gdje je krv bila gusta i tamna poput melase. «Ne

odovud«, odgovori Mark brzo. Trebale su mu sekunde da procijeni strijelca.

«Dobro se utvrdio.» »Milostivi Bože! Moji jadni dečki.» «Izgradio sije gnijezdo.«

Mark je proučavao konstrukciju. Platforma ispod kotača kolotura bila je

prekrivena teškim deblima postavljenim u čelični okvir. Strijelac ih je dopremio

gore i okružio se sa četiri drvena zida debljine od oko dvije stope. Mark je mogao

vidjeti svjetlucanje kroz rupe u daskama na podu, i procijeniti veličinu i oblik

utvrđenog gnijezda. «Može nas držati ovako cijeli dan!» Sean pogleda hrpe tijela u

kaki odorama na cesti, jer obojica su znali da će mnogi od ranjenika iskrvariti na

smrt kroz to vrijeme. Nitko im se nije usuđivao približiti. Strojnica se vrati, ispalivši

rafal u zemlju pokraj njihovih glava, i oni zabiju lica u tlo, pokušavajući zakloniti

tijela u plitkom jarku. Tlo se vrlo postupno spuštalo prema čeličnom tornju, i samo

se iz tog ležećeg položaja mogao vidjeti taj nagib. » «Netko mora doći ispod ili iza

njega», reče Marlbrzo, promišljajući. «Sve do tamo je brisani prostor«, progunda

Sean. S druge strane ceste, na udaljenosti od pedeset jarda, uskotračna pruga

vodila je niz kratku, otvorenu travnatu padinu do podnožja tornja. Koristili su je da

kamionima odvoze otpadni materijal od okna do deponija za otpad udaljenog pola

milje. Gotovo nasuprot mjesta na kojem su ležali, šest čeličnih kakao tava

napušteno je na samom početku štrajka. Bili su to mali kamioneti sa četiri kotača,

povezani u liniju, a svaki je bio nakrcan velikim komadima plave stijene. Mark

shvati da još ima na sebi svoj ranac, pa se oslobodi naramenica planirajući svoju

akciju, procjenjujući kutove i domet dok je tražio prvu pomoć i pružio je Seanu.

»Upotrijebite ovo.» Sean otvori paketić i izvadi pamučnu gazu pa je stavi unutar

svoje odore. Prsti su mu bili ljepljivi od vlastite krvi. Markova puška P. 14 ležala je

na cesti tamo gdje ju je ispustio, ali u vrećicama za pojasom imao je pet spremnika

za streljivo. «Pokušajte me pokriti kad krenem van», reče on, gledajući toranj kako

bi vidio sljedeći rafal. «Nećeš se probiti do tamo», reče Sean. «Donijet ćemo top

od trinaest funta i upucati kopile.» «To će trajati do podneva, i bit će prekasno za

njih.» On pogleda ranjenike na cesti, i u tom trenutku niz sjajnih bijelih signalnih

metaka poleti s tornja, naciljan na drugi kraj kolone, i Mark ustane i pojuri,

sagnuvši se u punom trku da dohvati pušku, te prijeđe cestu u nekoliko desetaka

letećih koraka. S druge strane ceste se spotakne, vrati ravnotežu i nastavi trčati.

To spoticanje koštalo ga je desetinu sekunde, što je mogla biti granica života i

smrti, kad ga je strijelac visoko na tornju spazio, okrenuo strojnicu i naciljao ga.

Čelični kamioneti bili su pred njim, udaljeni petnaestak koraka, ali znao je da neće

uspjeti - upozorenje prostruji njegovim mozgom, i on se baci u nisku travu i

otkotrlja u stranu, upravo u trenutku kad je oluja metaka iz Vickersa ispunila zrak

oko njega udarcima poput stotinu bičeva. Mark se nastavi kotrljati poput balvana,

a strojnica iskopa brazdu u kamenitom tlu na nekoliko inča od njegovog ramena.

Uspravi se uz kotač jednog kamioneta tako snažno da je ogulio kožu na boku i

kriknuo. Vickersovi metci udarali su i odzvanjali od čelične karoserije kamioneta,

odbijajući se, ali Mark je sada bio u zaklonu. «Mark, jesi li u redu?», generalov

povik poput rike bikova zaorio se preko ceste. »Pokrivajte me.» «Čuli ste ga,

momci», vikne general, i jedna ili dvije puške oglase se iz jarka, te s druge strane

kamiona na cesti. Mark se uspravi na koljena, i brzo provjeri pušku, gladeći palcem

ciljnike kako bi bio siguran da su neoštećeni u padu i čisti od zemlje. Zatim se

dovuče do mjesta na kojem su kamioneti bili spojeni i razdvoji ih. Kotač za kočnicu

bio je čvrsto stegnut i trebale su mu obje ruke da ga odvije. Kočnice su tiho

zacviljele otpuštajući se, ali padina je bila tako blaga da se kamionet nije pokrenuo

dok ga Mark nije gurnuo ramenom. Gurao je cijelom težinom dok čelični kotači

nisu načinili jedan puni krug, a tada je gravitacija proradila i kamionet se

pokrenuo. »Zapaprite tom kopiletu!», vikne Sean Courtnev, iznenada shvativši što

će Mark učiniti, i Mark se naceri na to karakteristično podvikivanje, dok se kretao

u laganom trku iza teško natovarenog čeličnog kamioneta. Strašan parajući zvuk

Vickersa udari u kamionet koji se polako kretao, i Mark se instinktivno sagne niže i

pridrži za metalni bok. Dok se približavao tornju, shvatio je da će se kut pucanja

mijenjati sve dok ne bude pucao gotovo ravno nadolje prema Marku a tad mu bok

kamioneta više neće pružati zaštitu, ali sad je bilo kasno. Ništa nije moglo

zaustaviti kretanje kamioneta niz padinu koji je lagano ubrzavao, jer bio je

natovaren s deset tona kamenja. Uskoro više neće moći održavati brzinu s

kamionetom, jer već je morao trčati a Vickers opet zaurla, dok su metci bijesno

kriještili odbijajući se od čeličnog trupa. Iskrenuvši se u trku, on prebaci pušku

preko jednog ramena i s obje strane se uhvati za bok kamioneta. Istog trena izgubi

tlo pod nogama, tako da je sada visio i bio u opasnosti da ga uhvate čelični kotači.

On privuče koljena prema bradi, dok mu je sva težina visjela na rukama. U

trbušnim mišićima osjećao je nepodnošljivo zatezanje dok je kamionet jurio

prema sjeni konstrukcije koja se rastezala poput hobotnice. Držeći se rukama,

Mark zabaci glavu i podigne pogled. Toranj je izgledao manji zbog perspektive

gledanja, i nadvijao se nad njim poput prijetećeg čudovišta, jasno vidljiv na

pozadini jutarnjeg neba. Konstrukcija od grubog, crnog čelika i drvene grade

podizala se poput piramide u nebo. Na vrhu, Mark je mogao vidjeti blijedo lice

strijelca, i debele cijevi Vickersa s vodenim hlađenjem okrenute prema dolje pod

najoštrijim kutom. Strojnica opali, i metci odzvone od čelika pokraj njegove glave

poput velikog zvona. Zabili su se u plavu stijenu, raspadajući se u komadiće metala

i rasprskavajući kamen u opasne krhotine koje su mu posjekle ruke tako daje

morao zatvoriti oči i bespomoćno visjeti. Kamionet se sada kretao tako brzo da je

bio pod paljbom svega nekoliko sekunda, i strijelac ga nije mogao naciljati.

Kamionet dojuri do betonske rampe za utovar i udari o odbojnike. Snaga udarca

bila je golema i Mark poleti sa svojeg mjesta, remen od puške pukne i oružje

odleti, a Mark se okrene u zraku i udari bokom u betonsku rampu tako snažno da

su mu se zubi bučno zaklopili. Oštri beton poderao mu je debelu tkaninu na boku i

nozi i ramenu, i oderao meso ispod nje. Napokon se uspravi pokraj poredane

buradi za naftu, i prvo što je učinio bilo je da se prevrne na leda i pogleda uvis.

Sada je bio ispod konstrukcije, zaštićen od strijelca samim tornjem i njegovim

čeličnim pojačanjima, i podigne se na noge, bojeći se da je slomio kosti. Ali, iako

mu je tijelo bilo izudarano i izgrebeno, mogao se kretati, i on došepa do svoje

puške. Naramenica je pukla i rukohvat je bio napuknut i kad je podigao pušku,

rascijepio se na dva dijela. Nije mogao pucati s ramena. Prednji ciljnik bio je

izbijen, a slomljeni metal izgledao je kristalno, šećerno sivo. Nije mogao ciljati s

oružjem. Morao se jako približiti. U čeličnoj cijevi vidio je dubok, sjajan ožiljak.

Izgovorio je molitvu «Molim te, Bože!», pokušavajući otvoriti cijev. Bila je

zaglavljena i borio se s njom nekoliko dragocjenih sekunda. «U redu», pomisli on

sumorno. «Nemam rukohvat da je oslonim na rame, nemam prednji ciljnik, i

imam samo jedan metak u cijevi - bit će zanimljivo.« On se brzo ogleda oko sebe.

Ispod čeličnog tornja, dva kvadratična otvora u glavnom oknu bila su smještena u

betonsko podnožje, zaštićena čeličnom mrežom. Jedan kavez stajao je na površini

otvorenih vrata, spreman za sljedeću smjenu. Drugi je bio na dnu, tisuću stopa

ispod površine zemlje. Tako su stajali mjesecima. S druge strane nalazilo se malo

dizalo za osoblje koje je podizalo ekipe za održavanje za pola minute stotinu stopa

uvis, na vrh tornja. Međutim, nije bilo struje, i dizalo je bilo beskorisno. Jedini

drugi način da se dođe gore bio je izlaz za slučaj opasnosti. Bilo je to otvoreno

čelično stubište koje se spiralno uspinjalo uz središnje okno, zaštićeno samo

niskom ogradom. Visoko nad Markovom glavom Vickres opet opali, i Mark začuje

krik agonije na cesti. To ga potakne da ubrza, i on došepa do stubišta. Vrata kroz

čeličnu žicu bila su otvorena, a lokot razbijen, i Mark shvati kojim putem se

strijelac popeo do svojeg gnijezda. On stane na stube i počne se uspinjati, uzdižući

se spiralno. S njegove desne strane zjapila su crna usta okna, opsceni mračni

prolaz kroz zemljinu površinu, koji je padao izravno u utrobu zemlje, tisuću

mračnih, zastrašujućih stopa. Mark pokuša to ignorirati, vukući svoje izgrebeno,

bolno tijelo uz ogradu, noseći u drugoj ruci slomljeno oružje, i naginjući glavu

unatrag kako bi ugledao strijelca iznad sebe. Vickers opet opali, i Mark skrene

pogled u stranu. Sada je bio dovoljno visoko da vidi cestu. Jedan od kamiona je

gorio, tako da je visok trag zmajskog daha u vidu dima i plamena sukljao u nebo -

a tijela u kaki odorama još su ležala razbacana na otvorenom, kao odbačene

igračke smrti. Dok je gledao, paljba iz Vickersa udari po njima, uništavajući već

mrtvo meso, i Markov bijes postane hladan i sjajan poput oštrice noža. »Nastavi

pucati, ljubavi«, zakriješti Fergus tim hrapavim, stranim glasom. 29fi »Kratki rafali.

Broji polako do dvadeset, a tada dodirni dugme. Želim da misli da sam još uvijek

ovdje gore.» On izvuče Webley iz pojasa i dopuzi na trbuhu do vrha okomitog

stubišta. «Ne napuštaj me, Fergus.» «Bit će sve u redu», pokuša se naceriti, ali lice

mu je bilo sivo i zgužvano. «Ti samo nastavi pucati. Idem dolje da ga zaustavim na

pola puta. To neće očekivati.» «Ne želim umrijeti sama», dahne ona. »Ostani uz

mene.» »Vratit ću se, ljubavi. Ne brini.» I on sklizne na trbuhu u otvor stubišta.

Osjećala se opet kao dijete, u jednoj od onih strašnih noćnih mora, uhvaćena u

vlastitoj sudbini, i htjela je kriknuti. Zvuk je došao do njezinih usana, ali tamo je

zamro i izišao kao tihi jecaj. Puščani metak udari o drvenu barikadu pokraj nje.

Sada su pucali od ispod. Nije ih mogla naciljati, jer bili su skriveni u udubinama i

neravninama, zaklonjeni dugim purpurnim sjenama, a njezine oči maglile su se od

suza i umora; no, posljednjim snagama dopuzila je do strojnice. Čučnula je iza nje,

a ruke su joj bile gotovo premale da dosegnu dugme za paljbu. Okrenula je cijev

nadolje, i na silu usredotočila vid, čudeći se malim prilikama poput igračaka koje je

imala u vidokrugu. Strojnica se zatrese u njezinim rukama poput živog bića.

»Kratki rafal», prošapta ona sama sebi, ponavljajući Fergusove upute, i podigne

palce s dugmeta za paljbu. «Jedandvatri», počne ona odbrojavati do sljedećeg

rafala. Mark zastane za vrijeme sljedećeg rafala i za trenutak pogleda uvis. Bio je

na pola puta do vrha, i sada je mogao vidjeti pod platforme ispod kolotura,

platforme na kojoj je bio postavljen Vickers. U drvu je bilo uskih pukotina kroz

koje su se jasno vidjele sjajne linije otvorenog neba, i dok je gledao, vidio je kako

je jedna linija svjetla zaklonjena kretanjem s druge strane. Taj tračak kretanja

privukao mu je pažnju, i shvatio je da gleda tijelo osobe koja je posluživala

strojnicu. Bio je siguran da čuči iznad jednog od uskih procjepa u podu platforme, i

njegovi pokreti pokrivali su taj dio Unije svjetla. Metak ispaljen kroz procjep bi ga

ozlijedio i prikovao, ali Mark pogleda slomljeno oružje u ruci znajući da se mora

sasvim približiti. On potrči uvis, pokušavajući održati težinu na vrhovima stopala,

jer čavli u njegovim čizmama odzvanjali su od čeličnih stuba. Fergus MacDonald

čuo ih je i zaustavio se, zaklonivši se iza jedne čelične šipke. «Samo jedan čovjek»,

promrmlja, «ali približava se brzo.» On klekne na jedno koljeno i proviri kroz

razmak između stuba, nadajući se da će ugledati čovjeka kojeg je lovio. Stube su

se preklapale poput karata uobličenih u lepezu, a bočni potpornji tornja tvorili su

pod njim neprobojnu čeličnu šumu. Jedini način na koji je mogao nešto vidjeti bilo

je da izviri preko ograde i pogleda niz središnji otvor. Pomisao na tu crnu rupu

duboku tisuću stopa odbijala ga je, a o svojem protivniku stvorio je dovoljno

visoko mišljenje da pretpostavi kako će nagrada za provirivanje biti metak medu

oči. On zauzme bolji položaj kojim je mogao pokrivati sljedeću spiralu stubišta pod

sobom. «Pustit ću ga da se popne k meni», odluči on, zaglavi ruku preko čelične

šipke u visini brade, i položi Webley preko lakta kako bi teškom oružju dao

oslonac. Znao je da je bio vrlo neprecizan na udaljenosti većoj od deset koraka, ali

mirni oslonac mogao mu je osigurati barem jedan dobar hitac. On malo nagne

glavu kako bi oslušnuo odjek udaraca čizama o čelik, i procijeni da je čovjek vrlo

blizu. Još jedna spirala stubišta dovest će ga pred ciljnik. Oprezno, on napne kokot

Webleya i pogleda niz stražnji ciljnik. Iznad njih, Vickers opet opali, i Mark zastane

da vrati dah i provjeri stanje sa strijelcem. U očaju shvati da se popeo previsoko.

Promijenio je kut gledanja, i više nije mogao vidjeti kroz pukotine u drvenoj

platformi. Morao se oprezno spustiti niz stube prije no što opet ugleda sjajne linije

svjetlosti u tamnoj drvenoj gradi. Nejasni pokret uvjeri ga da strijelac nije

promijenio položaj. Još se nalazio nad pukotinom, ali hitac s ovog mjesta bjip je

gotovo nemoguć. 4 Morao bi pucati izravno uvis, što je nespretno čak i u najboljim

uvjetima, ali sada nije imao niti rukohvat da umiri pušku, niti prednji ciljnik, pucao

bi u tamnu drvenu masu i morao bi nagađati položaj pukotine, jer tijelo strijelca

zaklanjalo je svjetlost s druge strane. Sama pukotina bila je samo dva inča široka, i

ako malo promaši, metak će se zabiti u debelo drvo. Pokuša ne misliti na to da će

imati samo jedan hitac, što je bilo sigurno zbog zaglavljene cijevi. On se nasloni

bokom na ogradu i nagne nad otvoreno okno, žmirkajući uvis u nastojanju da

utvrdi položaj mete, dok je laganim, prirodnim pokretom podizao pušku. Znao je

da će se u potpunosti morati osloniti na instinkt. Nije imao šanse ako bude

oklijevao ili pokušao mirno naciljati metu. Polako je pomicao razbijeno oružje, i u

trenutku kad se duga cijev poravnala, pritisne otponac. Kroz bljesak i grmljavinu

hitca, on ugleda kako s ruba pukotine odskakuje sitni bijeli komadić drveta. Metak

je dotaknuo drvo i Mark trenutno osjeti kako ga obuzima očaj. Zatim se tijelo koje

je skrivalo svjetlost naglo tržne u stranu, i kroz pukotinu opet prodre svjetlost - na

platformi netko vrisne. Helena MacDonald upravo je nabrojila do dvadeset i ciljala

prema skupini ljudi koje je vidjela kako se okupljaju iza jednog od kamiona.

Čučnula je iza strojnice i spremala se palcima pritisnuti dugme, u trenutku kad je

kroz drveni pod pogodi metak. Dotaknuo je jednu dasku od tvrdog mahagonija,

dovoljno da malo promijeni oblik, tako da joj u tijelo nije ušao kroz urednu rupu.

Grubo je pokidao mekano mesu na spoju njezinih malo raširenih butina i probio se

uvis do donjeg abdomena, raspršivši čvor zdjelične kosti, i odbivši se od kosti s

dovoljnom snagom da okrzne donji dio aorte, velike arterije koja se spušta iz srca,

prije no što se zaustavio u mišićima visoko na lijevoj strani leda. Podigao je Helenu

u zrak i bacio je na lice preko platforme. «O, Bože, o, Bože, pomozi mi! Fergus!

Fergus! Ne želim umrijeti sama!», vrisnula je, a zvuk je jasno dopro do dvojice

muškaraca na čeličnom tornju ispod nje. Mark istog trena prepozna glas. I Nije mu

trebalo niti ime da shvati o kome se radi. Njegov um pokuša shvatiti razmjer onog

što je učinio. Slomljena puška gotovo mu ispadne iz ruke, ali on je zadrži, uhvativši

se za ogradu. Helena opet krikne. Bio je to zvuk bez riječi - upravo onakav divlji

krik kakav je ispustila na vrhuncu jednog od njihovih najdivljijih uzleta strasti, i za

trenutak Mark se prisjeti njezinog sjajnog lica ispunjenog trijumfom, tamnih

gorućih očiju i otvorenih crvenih usta s mekim ružičastim jezikom koji treperi u

njima. Mark pojuri prema gore. Vriskovi su udarili Fergusa u srce poput strijele.

Bila je to snažna fizička agonija, i on ispusti revolver niz bok i zastane gledajući

neodlučno uvis, ne znajući što se dogodilo, osim da Helena umire. Prečesto je čuo

smrtni krik da bi sumnjao u to. Ono što je slušao bila je smrtna agonija, i on nije

mogao prisiliti tijelo da krene prema gore, prema užasu za koji je znao da ga gore

čeka. Dok je oklijevao, Mark naiđe uz stubište, a Fergus nije bio spreman za njega.

Revolver mu je visio niz bok, i on ustukne i pokuša ga podići kako bi iz neposredne

blizine ispalio hitac u priliku u odori. Mark je bio izbačen iz ravnoteže kao i on. Nije

očekivao da naleti na još jednog neprijatelja, ali vidio je revolver i zamahnuo

slomljenom puškom prema Fergusovoj glavi. Fergus se sagne, i Webley opali u

stranu, tako da metak proleti nekoliko inča od Markovog čela, udarajući mu u

bubnjić takvom snagom da ovaj tržne glavom. Puška udari u čeličnu šipku iza

Fergusa i trzaj je izbaci iz Markove ruke, pa se bace jedan na drugog prsa o prsa.

Mark svom snagom zgrabi zapešće šake u kojoj je Fergus držao revolver. Niti

jedan od njih još nije prepoznao onoga drugog. Fergus se pretvorio u sivu

karikaturu samog sebe, a oči su mu bile zaklonjene kapom. Mark je bio u

nepoznatoj odori, prašnjav i krvav, i on se također promijenio, mladić je postao

muškarac. Mark je bio viši, ali bili su iste težine, a Fergus je bio ispunjen strašnim

borbenim bijesom berserkera koji mu je dao nadljudsku snagu. Odgurao je Marka

do ograde, i povio mu leda nad otvoreno okno, ali Mark mu je još držao ruku s

revolverom, i oružje je bilo upereno iznad njegove glave. Fergus je divlje jecao,

gonjen onom žilavom, natprirodnom snagom tijela očvrslog teškim fizičkim

radom, sada dodatno potpaljenom snagom bijesa i tuge i očaja. Mark osjeti kako

mu se noge skližu, kako mu čavli na čizmi proklizavaju niz čelične stube, i nagne se

još više. Osjetio je hipnotičku privlačnost tisuću stopa otvorenog prostora kako

mu vuku leda. Iznad njih, Helena opet vrisne, i taj zvuk zabije se poput igle u dno

Fergusovog mozga. On se strese, a tijelo mu se snažno zgrči tako da ga Mark više

nije mogao zadržati. Nagnuo se na leda preko ograde, ali još uvijek je držao

Ferugovu ruku s revolverom, a drugu ruku obavio je oko njegovog ramena.

Skliznuli su u dubinu, zaglavljeni u strašnoj parodiji ljubavničkog zagrljaja, ali kad

su počeli padati, Mark se s obje noge zakvači za ogradu poput artista na trapezu, i

uz trzaj se zaustavi, viseći naglavce iznad otvora. Fergus u saltu preleti preko njega

gonjen snagom vlastitog zaleta; dok se okretao u zraku, kapa mu odleti s glave, i

otrgne se iz Markovog zahvata oko ramena. Trzaj je gotovo iščupao Markovo

rame, jer nekim životinjskim instinktom Mark je i dalje čvrsto držao ruku s

revolverom, i Fergus je ostao visjeti. Njih dvojica njihali su se iznad crne praznine

okna. Markove noge bile su zakvačene za ogradu tako da je visio na njima, a

Fergusovo tijelo tvorilo je drugu kariku lanca. Fergusova glava bila je zabačena

unatrag, i gledao je u Marka, a kosa mu je pala s lica kad je izgubio kapu, pa Mark

osjeti kako mu je od novog šoka oslabio hvat. «Fergus!», krikne on, ali oči luđaka

koje su mu uzvraćale pogled nisu pokazivale prepoznavanje. »Pokušaj se

uhvatiti«, molio je Mark, zaljuljavši Fergusa prema stubištu. »Uhvati ogradu.«

Znao je da ga neće moći dugo držati, jer pad mu je iskrenuo i oslabio ruku, i krv

mu je strujila u glavu u ovom preokrenutom položaju. Mogao je osjetiti kako mu

je lice nateklo, i bolno udaranje u sljepoočicama - a vrtjelo mu se u glavi od crnih,

gladnih usta okna. Drugom rukom dohvati Fergusovo zapešće. Fergus se izvije u

njegovim rukama, ali umjesto da pokuša dohvatiti ogradu, on posegne gore i

slobodnom rukom uzme revolver iz vlastite ruke. «Ne!», vikne Mark. «Fergus, to

sam ja! To sam ja, Mark!» Ali Fergus je već bio van svakog razuma, i vrtio je

Webley pokušavajući uhvatiti lijevom rukom dršku kako bi mogao pucati. «Pobijte

ih», promrmlja. «Pobijte sve murjake». Podigao je cijev da nacilja u Marka, viseći

nad provalijom, polako se okrećući u tom dvostrukom hvatu. «Ne, Fergus!»,

vrisne Mark, a cijev revolvera okrene mu se u lice. S te udaljenosti hitac bi mu

odnio polovinu glave. Vidio je kako Fergusov kažiprst počinje pritiskati otponac, i

kako mu zglob prsta bijeli od pritiska. On otvori šake i Fergusova ruka sklizne mu

kroz prste. Brzo je padao, vrteći se, a revolver nije opalio, ali Fergus je počeo

vrištiti visokim jaukom. Još uvijek viseći naglavce, Mark je promatrao kako

Fergusovo tijelo pada raširenih udova, vrteći se poput kotača, brzo se smanjujući,

a očajnički krik nestajao je s njim. Pretvorio se u malu blijedu točkicu, poput zrnca

prašine, a tada njega i njegov krik naglo progutaju tamna usta okna daleko ispod.

U tišini koja je uslijedila, Mark je visio poput šišmiša, treptanjem izbacujući znoj iz

očiju, i dugo nije imao snage da se pokrene. Tada s platforme nad njim do njega

dopre dugi, drhtavi jauk, i to ga potakne. Prisilivši svoje izgrebeno tijelo na

poslušnost, uspio je dohvatiti ogradu i povući se gore, dok se nije sručio na

stubište i uspravio na nogama koje kao da su bile od gume. Helena se dovukla do

drvenog zida, ostavljajući za sobom na platformi tamnu vlažnu mrlju. Kaki hlače

koje je nosila bile su natopljene krvlju koja je i dalje tekla iz nje, stvarajući lokvu u

kojoj je sjedila. Ležala je oslonjena na zid pokraj Vickersa na tronošcu u položaju

totalnog umora, a oči su joj bile zatvorene. «Helena», dozove je Mark, i ona otvori

oči. «Mark», prošapta ona, ali nije izgledala iznenađeno. Bilo je kao da ga je

očekivala. Lice joj je bilo potpuno bezbojno, usne kao da su joj bile okovane

ledom, a i koža joj je imala ledeni sjaj. «Zašto si me ostavio?», upita ona.

Oklijevajući, on joj priđe. Klekne pokraj nje, pogleda donji dio njenog tijela i osjeti

kako mu se val mučnine podiže u grlu. «Stvarno sam te voljela«, glas joj je bio

tako lagan, a disanje tiho poput jutarnjeg vjetra u pustinji, «a ti si otišao.» On joj

rukom dodirne noge, u namjeri da ih raširi i ispita ranu, ali nije mogao to učiniti.

«Nećeš opet otići, zar ne, Mark?», upita ona, a on je jedva mogao čuti riječi.

«Znala sam da ćeš mi se vratiti.« «Neću opet otići», obeća joj on, ne prepoznajući

vlastiti glas, a smiješak zatreperi na njenim usnama. «Zagrli me, molim te, Mark.

Ne želim umrijeti sama.» On nespretno obgrli njena ramena, a njena glava osloni

se na njega. «Jesi li me ikada volio, Mark, makar i malo?» «Da, volio sam te», reče

joj on, a tu je laž izgovorio s lakoćom. Iznenada, između njenih butina uz šištanje

iscuri svjetlija, crvenija krv, u trenutku kad se probušila oštećena arterija. Ona se

ukoči, oči joj se širom otvore, i tijelo kao da joj se otopi pokraj njegovog, a glava

joj klone. Oči su joj još bile širom otvorene i crne poput ponoćnog neba. Dok ih je

gledao, njezino lice polako se mijenjalo. Činilo se da se topi poput bijelog voska

svijeće koja je preblizu plamenu. Mijenjalo je oblik i zatreptalo - i odjednom se

pretvorilo u lice mramornog anđela, glatko i bijelo i prelijepo, lice mrtvog mladića

u dalekoj zemlji - i fino tkanje Markovog uma u tom se trenutku podere. Počeo je

vikati, ali nikakav zvuk mu nije izlazio iz grla - krik je bio duboko u njegovoj duši, a

lice mu je bilo bezizražajno, oči suhe. Tako su ga pronašli sat vremena kasnije. Kad

su se prvi vojnici oprezno popeli uz čelično stubište na vrh tornja, sjedio je u tišini,

držeći mrtvo tijelo žene u rukama. «Pa», reče Sean Courtnev, »objesili su Taffyja

Longa!» On zgužva novine ljutitim pokretom i spusti ih na pod pokraj svog stolca.

U tamnoj, sjajnoj krošnji stabla lokat koja se širila nad njima, male bjelooke ptice

cvrkutale su iskušavajući cvijeće svojim oštrim kljunićima, a krila su im lepršala

poput krila leptira oko svijeće. Nitko od ljudi za doručkom nije progovorio. Svi su

znali koliko se Sean borio za ublažavanje kazna onim štrajkašima koji su osuđeni

na smrt. Upotrijebio je sav svoj utjecaj i moć, ali to nije prevagnulo u odnosu na

osvetnike koji su željeli da se u punoj mjeri kazne odgovorni za sve užase pobune.

Sean je sjedio namrgođeno na čelu stola, zavaljen u stolac, s bradom na prsima,

gledajući prema dolini Ladvburg. Ruku mu je još uvijek pridržavao laneni povez;

nije u potpunosti zacijelila, i rana od metka još je bila otvorena. Liječnici su bili

uplašeni zbog toga, ali Sean im je rekao: «Leopard, i metak, i šrapnel, i nož - sve

sam te rane već imao. Ne bojte se za mene. Staro meso zarasta sporo, ali dobro.»

Ruth Courtnev koja ga je sada gledala nije brinula zbog tjelesnih rana. Zabrinjavale

su je rane u umu. Oba muškarca iz njenog kućanstva vratila su se duboko

obilježena krivnjom i tugom. Nije bila sigurna što se, zapravo, dogodilo tijekom tih

mračnih dana, jer niti jedan nije htio pričati o tome, ali užas svega toga još se

uvijek mogao osjetiti čak i tamo u Lion Kopu, čak i u vedrim, blagim danima na tim

lijepim, sanjivim brijegovima gdje ih je odvela da se iscijele i odmore. To je bilo

posebno mjesto, središte i utvrda njihovih života, kamo ju je Sean odveo kao

nevjestu. Posjedovali su i druge velike kuće, ali ovo je bio dom, i ona je sada

dovela Seana ovamo nakon borbe. No, krivnja i užas došli su s njim. «Ludilo»,

promrmlja Sean. «Totalno ludilo. Ne znam kako ne vide što rade.» On odmahne

glavom, i utihne na trenutak. Zatim uzdahne. «Objesit ćemo ih sada - i učiniti da

žive zauvijek. Progonit će nas do kraja života.» «Pokušao si, dragi», reče Ruth tiho.

«Nije dovoljno pokušati«, zareži on. «Na duge staze, vrijedi jedino uspjeh.« «Oh,

oče, pa pobili su stotine ljudi», upadne Storm, odmahujući glavom prema njemu, s

ljutitom nijansom na obrazima. «Čak su pokušali ubiti i tebe!» Mark nije

progovorio od početka objeda, ali sada je podigao glavu i pogledao Storm preko

stola. Ona zaustavi riječi koje je htjela izgovoriti kad je ugledala njegov izraz lica.

Veoma se promijenio otkad se vratio kući. Činilo se kao da je ostario stotine

godina. Iako nije bilo novih bora niti ožiljaka na njegovom licu, izgledalo je kao da

je izgubio svu svoju mladost i preuzeo na sebe sav teret spoznaje i iskustva. Kad bi

je tako pogledao, osjećala se poput djeteta. Taj osjećaj joj se nije sviđao. Željela je

probiti taj novi oklop izdvojenosti koji ga je okruživao. «To su obični ubojice«, reče

ona, a riječi joj nisu bile upućene ocu. «Svi smo mi ubojice«, odgovori joj Mark

tiho, i iako mu je lice još uvijek bilo daleko, glasno je spustio nož na tanjur.

«Molim vas, hoćete li me ispričati, gdo Courtney...», on se okrene prema Ruth, i

ona se brzo namršti. «O, Mark, nisi ni taknuo svoju hranu.» «Jutros idem u selo.»

«Nisi ni večerao sinoć.» «Želim da moje pismo stigne na podnevni vlak.« On složi

svoj ubrus, brzo ustane i udalji se preko travnjaka a Ruth je promatrala kako se

visoka, graciozna prilika udaljava, pa bespomoćno slegne ramenima i okrene se

Seanu. «Tako je napet - poput opruge sata prije no što pukne», reče ona. «Što mu

se događa, Sean?» Sean odmahne glavom. «To je nešto što nitko ne shvaća«,

objasni on. «Imali smo mnogo takvih slučajeva u rovovima. Kao da čovjek može

podnijeti samo određeni pritisak, a tada se nešto slomi u njemu. Mi smo to zvali

šok od granata, u nedostatku boljeg naziva, ali nije to samo od granatiranja«, on

zastane. «Nikad vam prije nisam pričao o Marku, o tome zašto sam ga izabrao,

kako i kada sam ga prvi put upoznao...« I on im ispriča sve. Dok su sjedili u hladnoj

zelenoj sjeni stabla lokvat, pričao im je o blatu i strahu i užasu Francuske. «To nije

samo jednom, ne traje samo jedan dan ili jedan tjedan - proteže se u vječnost. Ali

još je gore za ljude koji imaju posebne talente. Mi, generali, bezobzirno smo ih

iskorištavali. Mark je bio jedan od njih...» I on im ispriča kako su koristili Marka

kao lovačkog psa, a njegove dvije žene pažljivo su slušale, unesene u život mladića

koji je postupno svima njima počeo mnogo značiti. «Čoyjek skuplja užase i strah

kao što brod skuplja alge. Nalaze se ispod linije gaza, ne možete ih vidjeti, ali tamo

su. Mark nosi taj teret, a u Fordsburgu se dogodilo nešto što ga je veoma približilo

točki pucanja. Sada je na samom rubu.» «Što možemo učiniti za njega?», upita

Ruth tiho, gledajući njegovo lice, sretna što napokon ima sina - jer odavno je znala

što Sean vidi u Marku. Voljela je svojeg supruga dovoljno da mu ne zamjeri to što

mu nije njezina utroba podarila ono što je očajnički htio, i bila je sretna što to

napokon ima, i što ona to može podijeliti s njim. Sean odmahne glavom. «Ne

znam.» Storm ispusti ljutit siktav zvuk. Oboje je pogledaju. Sean osjeti kako mu se

kroz grudi širi nježna toplina, osjećaj strahopoštovanja što je to prelijepo dijete

bilo dio njega. Storm je izgledala tako nježna i krhka, ali znao je da u sebi ima

snagu kože za bič. Znao je isto tako da, iako posjeduje nevinost tek procvalog

cvijeta, može ugristi poput zmije. Imala je pamet i ljepotu koji su očaravali ljude,

ali ispod toga ležale su dubine koje bi ga zapanjile; a kada bi se njezina

raspoloženja mijenjala tako brzo, poput ovoga nekontroliranog izljeva bijesa, bio

je očaran njome, pod njezinim vilinskim čarima. Sada se jako namrštio da prikrije

svoje prave osjećaje. «Da, gospođice, što je sada?», obrecne se on na nju. «On

odlazi«, reče ona, a Sean trepne, ljuljajući se na svom stolcu. «O čemu govoriš?«,

upita on. «Mark. Odlazi.« «Kako znaš?» Nešto duboko u Seanu zaškripi zbog

mogućnosti da izgubi još jednog sina. «Znam, jednostavno znam», reče ona, i

ustane uz bljesak dugih, vitkih udova, poput gazele koja panično ustaje sa svog

travnatog ležaja. Ona se nagne nad njega. «Nisi li valjda mislio da će zauvijek biti

tvoj psić?», upita ona s oštrim prijezirom u tonu, koji bi u neko drugo vrijeme

izvukao iz njega oštar odgovor. Sad ju je promatrao bez riječi. Iznenada je otišla,

prelazeći travnjak pod sunčevom svjetlošću koja je obasjala njezinu raspuštenu

tamnu kosu snažnim bijelim svjetlom i prošla kroz prozirni materijal njezine

haljine, otkrivajući njezino dugo, vitko tijelo u tamnom obrisu, okružujući je

sjajnom aureolom, tako da je izgledala poput neke ljupke nezemaljske vizije. «Ne

vidiš li da je bolje da sada malo plačeš - nego da plačeš do kraja života?«, upita

Mark nježno, pokušavajući ne pokazati joj koliko su njezine suze omekšale

njegovu odlučnost. «Zar se nikada nećeš vratiti?» Marion Littlejohn nije bila jedna

od onih žena kojima suze pristaju. Njezino malo, okrugle lice kao da se zamaglilo i

izgubilo oblik, poput nepečene gline, a oči su joj bile podbuhle i pocrvenjele.

«Marion, ne znam čak niti kamo ja idem. Kako bih mogao znati hoću li se vratiti?«

«Ne shvaćam, Mark, stvarno ne shvaćam.« Okretala je vlažni rupčić u rukama, i

šmrknula. «Bili smo tako sretni. Činila sam sve što sam mogla da te usrećim - čak i

ono.» «Nije stvar u tebi, Marion», uvjeravao ju je Mark užurbano. Nije se htio

prisjećati onoga što je Marion uvijek nazivala «ono». Bilo je to kao da mu je

posudila blago koje joj je morao vratiti s velikim kamatama. «Zar te nisam

usrećila, Mark? Tako sam se trudila.« «Marion, pokušavam ti objasniti. Ti si prava,

zgodna djevojka - ljubazna si i dobra i najbolja osoba koju poznajem.« «Pa zašto se

ne želiš oženiti sa mnom?« Njezin glas podigne se u jecaj, i Mark se uplašeno

osvrne pogledavši niz verandu. Znao je da njezine sestre i šurjaci napinju uši kako

bi čuli razgovor. «Stvar je u tome što se uopće ne želim ženiti.» Ona duboko

zastenje, pa glasno ispuše nos u mali komadić vlažnog rupčića. Mark izvadi vlastiti

rupčić iz unutarnjeg džepa, i ona ga zahvalno prihvati. «Ne želim se ženiti, ne još»,

ponovi on. «Ne još», uhvati se ona za te riječi. «Ali, jednog dana?» «Jednog

dana», složi se on. «Kad otkrijem što želim od života i kako ću to ostvariti.« «Čekat

ću te.» Ona se pokuša nasmiješiti hrabrim, mokrim, ružičastim osmijehom. «Čekat

ću te, Mark.» «Ne!» Mark osjeti paniku kako mu struji kroz cijeli živčani sustav.

Trebala mu je sva hrabrost da joj kaže, a sada se činilo da nije ništa postigao. «Bog

zna koliko će to trajati, Marion. Bit će još desetaka drugih ljudi - ti si draga, mila

osoba puna ljubavi...» «Čekat ću te», ponovi ona čvrsto, dok joj je lice poprimalo

uobičajen ugodan oblik, a ramena se izravnavala. «Molim te, Marion. To nije

pošteno prema tebi.» Mark ju je očajnički pokušavao razuvjeriti, shvaćajući da je

njegov pokušaj potpuno propao. No, ona još jednom snažno smrkne i proguta

ostatak svojeg jada, kao da se radi o šiljastom komadu kamena. Zatim mu se

nasmiješi, izbacujući treptanjem posljednje suze iz očiju. «O, nema veze. Ja sam

vrlo strpljiva osoba. Vidjet ćeš», reče mu ona utješno. «Ne razumiješ«, Mark

slegne ramenima u bespomoćnoj frustraciji. «O, razumijem, Mark», nasmiješi se

ona opet, ali sad je to bio prijekoran osmijeh majke upućen zločestom djetetu.

«Kada budeš spreman, vrati mi se.» Ona ustane i poravna suknju. «Sada pođi sa

mnom, čekaju nas za ručkom.« Storm je brižljivo izabrala svoj položaj. Htjela je

uloviti igru popodnevne svjetlosti i oblake iznad uzvisine, ali i vidjeti unutar

klisure, jer bijela perjanica padajuće raspršene tekućine trebala je biti u središtu

slike. Htjela je imati pogled i na cestu za Ladvburg, ali ne tako da je slučajni

prolaznik može vidjeti. I Položila je svoj stalak na komadić ravnog tla u blizini

istočne granice Lion Kopa, smjestivši sebe i stalak s umjetničkim smislom za

estetske detalje. Ali kad je stala na rub proplanka, s paletom u lijevoj ruci i kistom

u drugoj, podigla je bradu i pogledala moćni prizor zemlje i šume i neba, igru

svjetla i tirkizno nebo prošarano zlatom i istog trena se zainteresirala. Položaj više

nije bio teatralan, i počela je raditi, naginjući glavu da procijeni mješavinu boja,

krećući se platnom u sporom ritualu, poput djevice u hramu koja prinosi žrtvu,

tako potpuno unesena da čak niti tihi zvuk Markovog motocikla nije probio svilenu

čahuru koncentracije koju je stvorila oko sebe. Iako je njezina prvobitna namjera

dolaska na to mjesto bila da ga presretne, sada je već gotovo prošao prije no što

ga je postala svjesna, i ona zastane držeći kist visoko u ruci, uhvaćena blagim

zlatnim svjetlom kasnog poslijepodneva, mnogo upečatljivija slika no što bi je

mogla stvoriti da se potrudila. Prašnjavi zavoj ceste skretao je na pet stotina stopa

ispod nje, tvoreći prvi veliki zavojiti uspon prema uzvisini, i dok je dolazio u zavoj,

Markove oči privukla je mala, nježna prilika na padini. Na vrhu uzvisine bilo je

oblaka, i kasno sunce sjalo je kroz pukotine, sijekući dolinu dugim, sjajnim

zrakama, i jedna od njih pala je na Storm. Stajala je potpuno mirno, gledajući niz

padinu prema njemu, bez kretnja prepoznavanja ili dobrodošlice. On zaustavi

veliko vozilo pokraj ceste, i dok je sjedio, podigne zaštitne naočale na čelo. Ona se

nije pomicala, i promatrali su jedno drugo. Mark napokon načini pokret kao da će

upaliti motocikl, i Storm osjeti šok gubitka, iako joj se nije pokazao na licu niti na

položaju tijela. Posegnula je svojom voljom, pokušavajući ga svjesno doseći svojim

umom, i on zastane i opet je pogleda. «Dođi!», zvala ga je, i s nestrpljivom, gotovo

prkosnom gestom, on skine naočale s glave i skine rukavice s ruku. Ona se polako i

smireno okrene prema slici, dok joj je mali osmijeh zaigrao na rastvorenim

usnama. Nije ga promatrala dok se uspinjao prema njoj kroz žutu travu visoku do

koljena. Čula je njegovo disanje iza sebe, i namirisala ga je. Imao je neki poseban

miris koji je naučila prepoznavati, brašnasti miris poput šteneta ili svježe

ispolirane kože. Koža joj je od njega postajala topla i osjetljiva, i malo je teže

disala. «To je prekrasno«, reče on, a glas mu padne na njezin vrat poput dodira

prstiju. Osjetila je kako joj se fina kosa na vratu podiže, i kako se topla navala krvi

širi niz njezine grudi i pretvara joj bradavice u male tvrde kamenčiće. Boljele su je

na način koji nije bio bolan - već nešto dublje. Željela je da je dotakne tamo, i na

tu pomisao osjetila je, da joj noge drhte, a mišići nad butinama joj se grče.

«Stvarno je prekrasno», reče on opet, i bio je tako blizu da je mogla osjetiti njegov

dah kako pomiče finu dlaku na njezinom vratu, i još jedan drhtaj prođe joj

kralježnicom, ali ovog puta bilo je to kao da joj pandža prodire u meso, i ona

stegne stražnjicu da prebrodi šok, kao da jaši na nemirnom konju. Gledala je sliku,

i shvatila da je on u pravu. Bila je prekrasna, iako tek napola dovršena. Mogla je

vidjeti ostatak slike u svojem umu - i bila je lijepa i pravilna, ali ona je sada žudila

za dodirom njegovih ruku. Bilo je to kao da je slika pojačala njezinu emocionalnu

reakciju, otvorila neka posljednja zabranjena vrata, i sada je željela njegov dodir

toliko snažno da je osjećala duboku fizičku bol. Okrenula se prema njemu, i bio je

tako blizu i tako visok da ona opet osjeti kako joj zastaje dah, i podigne pogled

prema njegovom licu. «Dodirni me», pozivala ga je mislima. »Dodirni me», tiho je

zapovijedala, ali njegove ruke visjele su mu uz bokove, a nije mogla iščitati

njegove oči. Više ni trenutka nije mogla mirno stajati, i pomaknula je bokove

sporim, uzbudljivim pokretom, jer nešto se otapalo i gorjelo u dubini njezine

utrobe. «Dodirni me», pokušala ga je u sebi prisiliti da posluša njezinu volju.

«Dodirni me tamo gdje tako jako boli.» Ali on je nije slušao, nije reagirao ne

njezine nijeme molbe, i ona se odjednom razbjesni. Htjela ga je pljusnuti, udariti

ga po ozbiljnom, lijepom licu, imala je mentalnu sliku prizora kako mu trga košulju

i zabada nokte duboko u njegova glatka mišićava prsa. Gledala je sada u otvor

njegove košulje, u kovrče tamne dlake, a koža mu je bila suncem opaljena, tople,

zlatnosmede boje. Njezin bijes plane i usmjeri se. Izazvao je u njoj tu navalu

osjećaja koje nije mogla razumjeti niti kontrolirati, te snažne, užasavajući valove

fizičkog uzbuđenja, i htjela ga je kazniti zbog toga, htjela je da pati, da i njega muči

žudnja kao i nju. U isto vrijeme, htjela je uzeti u naručje tu njegovu prekrasnu,

ponosnu glavu kao što majka privija dijete, htjela ga je čuvati i nježno ga voljeti, i

grepsti ga i ozlijediti, i bila je zbunjena i bijesna i radosna - ali više od svega, jurila

je visoko na valu fizičkog uzbuđenja koje ju je činilo brzom i laganom i životnom.

»Pretpostavljam da si ševio onu svoju debelu malu kurvicu», gotovo je zarežila na

njega. Istog trena u očima mu se pojavi bol i šok, i ona osjeti zadovoljstvo i divlji

trijumf, ali i bolno žaljenje, tako da mu je htjela pasti pred noge i moliti za oprost,

ili ga zagrepsti noktima i stvoriti duboke, krvave tragove na tom glatkom,

tamnom, voljenom licu. «Ne bi li bilo sjajno da je providnost koja ti je dala ljepotu

i f talent odlučila da te u isto vrijeme učini i dobrom osobom», reče on tiho,

gotovo tužno. «Umjesto malog pokvarenoga razmaženog derišta. Ona se zagrcne

od divne dubine šoka koji joj je to prouzročilo, jer uvreda joj je pružila izgovor da

odbaci posljednje djeliće kontrole. Sad je mogla popustiti uzde i bez ograničenja

koristiti bič i mamuze. «O, ti svinjo!» Ona skoči na njega, ciljajući njegove oči,

znajući da je prebrz i previše snažan za nju, ali izborivši se nasilno za fizički kontakt

s njim, prisilivši ga da je uhvati, i kad ju je držao za obje ruke tako da je bila

bespomoćna, bacila se tijelom na njega, odgurnuvši ga korak unatrag, i vidjela je

iznenađenje na njegovom licu. Nije očekivao takvu snagu. Ona se okrene od njega,

s tijelom očvrslim i uobličenim fizičkom vježbom u vježbaonici i u sedlu, i izbaci ga

iz ravnoteže. Dok je prebacivao težinu s noge na nogu, ona zakvači jedan njegov

gležanj svojim i prebaci težinu u suprotnom smjeru. Pali su zajedno, prevrnuvši se

na travu, i on otpusti njezina zapešća, koristeći obje ruke da im ublaži pad i da je

zaštiti dok je padala na leda. Istog trena skočila je na njega upotrijebivši obje ruke

u napadu, i njezini nokti ubodu ga u vrat. On progunda i ona ugleda prve znakove

pravog bijesa u njegovim očima. To ju je oduševilo, i kad ju je zgrabio za zapešće,

iskrivila se i ugrizla čvrste, čvornate mišiće njegove podlaktice. Ugriz je bio

dovoljno jak da probije kožu i da ostavi male tragove zuba. On se zagrcne, a bijes

mu je rastao kad se prevrnuo preko nje i prikovao njezin donji dio tijela jednom

nogom, boreći se da zadrži njezine ruke koje su mahale. Ona se tržne pod njim

tako da joj se suknja povukla do struka, i jedna vitka, glatka butina podigne se

prirodno, neuvježbano, lukavo, i zabije u njegove prepone, ne dovoljno snažno da

ga ozlijedi, ali dovoljno snažno da on odjednom postane svjestan vlastitog

uzbuđenja. Dok je pokušavao shvatiti što se događa, njegov stisak na njezinim

rukama popusti, i on se očajnički pokuša odvojiti od nje, ali jedna njezina ruka

sklizne oko njegovog vrata, i svilena toplina njezinog obraza pritisne se uz njegov.

Njegove ruke djelovale su same od sebe, spuštajući se niz duboku udolinu u

sredini njezinih izvijenih leda, prateći male tvrde izbočine njezine kralježnice do

njene zaobljene stražnjice, koju je osjetio kroz glatko, sklisko svileno donje rublje.

Njezin dah zastrugao je poput brusnog papira, i ona pomakne glavu i prisloni svoja

usta na njegova, izvijajući leda i podižući donji dio tijela tako da on rukama može

slobodno skinuti njezino svileno donje rublje. Voštani lik njenog tijela iznikao je iz

svijetlih, neurednih latica njezine suknje poput prašnika neke čudesno egzotične

orhideje; njezino savršenstvo bilo je narušeno jedino dubokom, lijepo

oblikovanom rupicom u središtu savršene ravnine njenog trbuha, a ispod nje

naglo se nadovezivala eksplozija tamnih kovrča, duboki klin koji je mijenjao oblik

dok se ona opuštala sporim, uzbudljivim kretnjama. «O, Mark», dahne ona. «O,

Mark, ne mogu izdržati. Njezin je bijes ispario, bila je mekana i bez daha, polako se

uvijala, topla i nježna i puna ljubavi, ali zvuk njezinog glasa iznenada ga probudi.

Shvatio je izdaju povjerenja koje mu je poklonio Sean Courtnev, zlouporabu

privilegiranog položaja, i on se odmakne od nje, šokiran vlastitom izdajom. «Mora

da sam poludio», zagrcne se on od užasa i pokuša se otkotrljati od nje. Njezina

reakcija bila je trenutna, instinktivna reakcija lavice lišene plijena, magična

sposobnost da u najmanjem djeliću sekunde prijeđe iz mekog predenja u opasan

plamteći bijes. Njezina otvorena šaka udari ga po licu uz eksploziju blještavih

Catherine kotača koji su mu pomutili vid, i ona vrisne na njega: «Kakav si ti to

čovjek?« Pokuša ga opet udariti, ali bio je spreman na nju i oni se otkotrljaju niz

travu prislonjeni grudima jedno uz drugo. «Ti si ništa, a to ćeš i ostati jer nemaš

petlje i snage biti bilo što», šikne ona na njega, a riječi ga pogode tisuću puta jače

od udarca. Sada i njegova srdžba plane kao i njezina i on se nadnese nad nju.

»Prokleta bila, kako se usuđuješ to reći?» Ona vikne na njega. «Ja se barem

usuđujem, ti se ne bi usudio...« Ali, ona prekine u času kad je osjetila da se

događa, a tada opet krikne drukčijim glasom. «O, Bože!» njezino cijelo tijelo

zatrese se dok su se spajali, i obavijala ga je i držala, šapćući dubokim, promuklim,

pobjedničkim predenjem. «O, Mark, o dragi, dragi Mark.» Sean Courtnev sjedio je

na konju u pogrbljenom, udobnom položaju afričkog konjanika. S dugim

stremenima i nogama ispruženim prema naprijed, sjedeći na stražnjem dijelu

konja, u lijevoj je ruci nosio sjambok, a uzde je držao nisko na jabuci sedla. U sjeni

drveća, njegov pastuh stajao je sa strpljenjem konja obučenog za lovce, s težinom

na tri noge, i četvrtom povijenom u položaju za odmor, ispruženog vrata, tako da

može pasti slatku travu koja je prekrivala gornje padine uzvisine, dok su mu zubi

sa svakim zalogajem stvarali oštar zvuk kidanja. Sean pogleda preko šuma i

travnatih ravnica koje su se širile pod njim, i shvati koliko se sve to promijenilo

otkad je onuda trčao bosonog sa svojim lovačkim psima i štapovima za bacanje,

kao mali, prpošni dječak. Četiri ili pet milja dalje, smješteno uza zaštitni zid

uzvisine, nalazilo se domaćinstvo Theunis Kraal, gdje je rođen na starom

mjedenom krevetu u dnevnoj sobi, i on i Garrick, njegov brat blizanac, tijekom

jednog ljetnog jutra, dvostruki porod koji je ubio majku, tako da je nikada nije

upoznao. Garrick je još uvijek živio tamo, i napokon je pronašao mir i ponos medu

svojim knjigama i papirima. Sean se nasmiješi s ljubavlju, uz tračak stare krivnje -

što bi bilo s njegovim bratom da mu noga nije bila smrvljena onim neopreznim

hitcem iz sačmarice koji je Sean ispalio? On odbaci tu pomisao, i okrene se u sedlu

da pogleda vlastito imanje. Tisuće i tisuće ara zemlje koju je pošumio zbog drvene

grade, i koja mu je osigurala temelje bogatstva. S mjesta na kojem je sjedio mogao

je vidjeti pilane kako se spajaju sa željezničkim postajama dolje u gradu, i još

jednom osjeti toplo zadovoljstvo zbog života koji nije prošao uzalud, sjaj

postignuća i nagrađenog truda. On se nasmiješi i zapali dugu, tamnu cigaru,

upalivši šibicu o čizmu, s lakoćom se prilagodavajući promjeni ravnoteže konja

pod sobom. Još jedan trenutak iskoristio je za ovu rijetku priliku da uživa u

vlastitim ostvarenjima, i kao da je time htio izbjeći razmišljanje o svojim najvećim

problemima. Zatim mu oči odlutaju preko krovova Ladvburga koji su se širili u

daljinu do one nove, ružne građevine od čelika i galvaniziranog željeza koja se

uzdizala dovoljno visoko da bilo koju drugu građevinu u dolini učini patuljastom,

čak i masivne četverokatnice nove Ladyburg Farmers Bank. Šećerna rafinerija bila

je poput nekoga poganskog idola, ružna i prijeteća, i nalazila se na rubu urednih

blokova posađenog šećera koji su se protezali izvan vidokruga, pokrivajući niske

brežuljke pokretnim slojem zelenila koje se talasalo na vjetru poput valova

oceana, a koji je posađen da hrani tu uvijek gladnu građevinu. Sean se namršti

tako da mu se koža nabora oko brida velikog, kljunastog nosa. I dok je on brojio

količinu svoje zemlje u tisućama ara, čovjek koji je nekada bio njegov sin brojio je

svoju u desetinama tisuća. Konj osjeti njegovu promjenu raspoloženja i pripremi

se, klimajući glavom i pomičući se, spreman na trk. «Lagano, dečko», zareži Sean

na njega, i umiri ga položivši mu ruku na ramena. Sada je čekao tog čovjeka,

došavši ranije na sastanak kao što je uvijek činio. Volio je doći prvi i čekati da drugi

čovjek dođe k njemu. Bio je to stari trik, tako da drugi izgleda kao uljez na

utvrđenom teritoriju, dok čovjek koji čeka ima vremena razmisliti, i proučavati

drugoga dok se približava. Oprezno je izabrao vrijeme i mjesto. Nije mogao

izbrisati pomisao na Dirka Courtnevja koji opet jaši po njegovoj zemlji i ulazi mu u

dom. Aura zla koja je lebdjela oko čovjeka bila je zarazna, i nije htio da to zlo

prodre u unutarnje svetište njegovog života, na imanje Lions Kop. Nije ga htio čak

niti na svojoj zemlji, pa je izabrao jedan djelić na kojem je njegovo imanje graničilo

s imanjem Dirka Courtnevja. Bilo je to jedinih pola milje na bilo kojem Seanovom

imanju koje je ogradio bodljikavom žicom. Kao stočar i konjanik, imao je averziju

prema bodljikavoj žici, ali ipak ju je postavio između svoje i Dirkove zemlje, a kad

mu je Dirk pisao tražeći da se sastane s njim, izabrao je ovo mjesto, gdje će

između njih biti ograda. I kasno poslijepodne izabrao je namjerno. Nisko sunce bit

će iza njega i sjati u oči drugog čovjeka dok se ovaj bude penjao na uzvisinu. Sean

izvadi sat iz prsluka i pogleda. Bila je minuta do četiri, dogovoreno vrijeme. On

pogleda u dolinu i namršti se. Padina pod njim bila je napuštena, i mogao je vidjeti

cestu u punoj duljini sve do grada. Nakon što je vidio mladog Marka kako juri

onuda na motociklu prije pola sata, i cesta je bila pusta. Gledao je prema gradu

sve do bljeska koji je otkrivao bijele zidove velike vile koju je Dirk Courntev

izgradio nakon povratka u dolinu. Great Longwood (Velika duga šuma),

pretenciozno ime za pretencioznu građevinu. i sv;u sn Sean je nije volio gledati.

Činilo mu se da ista aura zla sjaji oko nje, tako snažna da je čak i pri dnevnoj

svjetlosti bila gotovo opipljiva, i čuo je priče - s oduševljenjem su ih prepričavali

tračeri 0 tome što se tamo događalo pod okriljem noći. Vjerovao je u te priče, jer

je s dubokim instinktom, koji je nekada bio ljubav, poznavao čovjeka koji je

nekada bio njegov sin. Opet pogleda na sat u ruci, i namršti se. Bila su četiri sata.

On protrese sat i približi ga uhu. Radio je, i on ga vrati u džep i uhvati uzde. Dirk

nije mislio doći, i Sean osjeti potajno, kukavičko olakšanje, jer svaki susret s

Dirkom Courtnevjem bio mu je iscrpljujući. «Dobar dan, oče», prepadne ga glas,

tako da je stisnuo koljena 1 trznuo uzde, pa se konj propne, zabacujući glavu. Dirk

je mirno sjedio na zlatnocrvenom konju. Došao je iz najbližeg ruba šume, vodeći

konja oprezno i tiho po gustom pokrivaču od palog lišća. «Kasniš», zareži Sean.

«Baš sam odlazio.« Dirk ga je sigurno zaobišao, i popeo se uz uzvisinu ispod

vodopada prema Lion Kopu, zaobišavši ogradu i jašući kroz plantaže da bi na

sastanak došao iz drugog smjera. Vjerojatno je sjedio medu drvećem i promatrao

Seana posljednjih pola sata. «O čemu si htio razgovarati sa mnom?» Više nikada

ne smije podcijeniti tog čovjeka. Sean je to učinio mnogo puta prije, svaki put uz

strašnu cijenu. »Mislim da znaš», nasmiješi mu se Dirk, i podsjeti Seana na neku

prekrasnu, sjajnu i smrtonosnu životinju. Sjedio je na konju s laganom

gracioznošću, mirno, ali s potpunom kontrolom - a bio je odjeven u lovačku jaknu

od fino istkanog tvida neprobojnog za trnje, sa svilenom žutom kravatom oko

vrata; snažne, duge noge bile su odjevene u poliranu kožu boje čokolade.

»Podsjeti me», reče Sean, svjesno se pripremajući za fatalni hipnotički šarm kojim

je čovjek zračio kad god je htio. «O, hajde, znam da si bio zaposlen tjerajući one

nečiste horde na svoje mjesto. S ponosom sam čitao o tvojim postignućima, oče.

Broj poklanih kod Fordsburga bio je gotovo jednako zastrašujući kao i onda kad si

ugušio Bombatinu pobunu 1906. Sjajna stvar...» «Prijedi na stvar.» H Sean osjeti

kako ponovno mrzi. Dirk Courtnev imao je razvijenu vještinu da pronađe nečiju

slabu stranu ili krivnju, i da je iskoristi nemilosrdno. Kad je ovako govorio o načinu

na koji je Sean bio prisiljen ispuniti svoju dužnost, posramio ga je bolnije no ikada

prije. »Naravno, trebalo je opet osposobiti rudnike. Ti prodaješ većinu svoje

drvene grade rudnicima zlata, negdje imam točne podatke o prodaji.» Dirk se

lagano nasmiješi. Zubi su mu bili savršeni i bijeli, a sunčeva svjetlost poigravala se

u sjajnim kovrčama njegove velike, lijepe glave, obasjavajući ga tako da je izgledao

još teatralnije i veličanstvenije. «Dobro za tebe, dragi tata. Uvijek si imao oštro

oko za glavnu priliku. Nema budućnosti u tome da dopustiš gomili divljih

crvendaća da nas izbace iz posla. Čak i ja sam potpuno ovisan o rudnicima zlata.»

Sean se nije mogao natjerati da odgovori, bijes ga je gušio. Osjećao se prljavo i

posramljeno. «To je jedna od mnogih stvari za koje sam ti dužnik», nastavi Dirk,

promatrajući ga pažljivo, nasmiješen i uglađen i smrtonosan. «Ja sam tvoj

nasljednik, naslijedio sam od tebe sposobnost da prepoznam priliku i zgrabim je.

Sjećaš li se kako si me učio da uhvatim zmiju, i da je držim palcem i kažiprstom iza

vrata?» Sean se iznenada detaljno prisjeti incidenta. Djetetova neustrašivost već

ga je tada plašila. «Vidim da se sjećaš.» Osmijeh izblijedi s Dirkovog lica, a s njim

nestane i opuštenost u držanju. «Tako mnogo malih stvari - sjećaš li se kad smo se

izgubili nakon što su lavovi noću natjerali konje u stampedo?» Sean je i to

zaboravio. Lov u zemlji Mopani, prva dječakova noć provedena izvan sigurnosti

kola. Mala avantura koja se pretvorila u noćnu moru, jer jednog konja zaklali su

lavovi, a drugi su nestali, pa su pješačili pedeset milja kroz suhu pustaru i područje

prekriveno gustim grmljem. «Pokazao si mi kako pronaći vodu. Barica u šupljem

drvetu - još uvijek mogu osjetiti njezin smrad. Bunari Bušmana u pijesku, i srkanje

vode kroz šuplju slamčicu.» Seanu se sve to vraćalo, iako je pokušavao zatvoriti

um. Trećeg dana su skrenuli, zamijenivši jedno malo, presušeno, kamenito riječno

korito s drugim i lutajući divljinom do granica smrti. «Sjećam se kako si od svojeg

redenika napravio nosiljku i nosio me na boku.» Kad je djetetu ponestalo snage,

Sean ga je nosio milju za miljom, dan za danom kroz gusti pijesak. Kad je napokon

i on iscrpio snagu, sagnuo se nad djetetom, štiteći ga od sunca svojom sjenom, i

pokušavao svojim bolnim, natečenim jezikom iscrpsti kap sline iz svojih usta i

kapnuti je na Dirkove ispucale, pocrnjele usne, održavajući ga na životu. «Kad je

napokon došao Mbejane, zaplakao si.» Jedan od konja koji su se razbježali u

stampedu došao je do kola s dubokim ožiljcima lavljih pandža na boku. Stari Zulu

lovac, i sam bolestan od malarije, osedlao je sivca i poveo teretnog konja sa

sobom. Pratio je tragove konja do logora gdje se dogodio napad lava, a tamo je

pronašao trag čovjeka s djetetom, i slijedio ih četiri dana niz tragove koje je već

gotovo pokrio vjetar. Kad ih je pronašao, bili su sklupčani na pijesku, pod suncem,

čekajući smrt. «Bilo je to jedini put u životu da sam te vidio kako plačeš«, reče Dirk

tiho. «Ali, jesi li pomislio na to koliko često sam ja plakao zbog tebe?» Sean više

nije htio slušati. Nije se htio podsjećati na to lijepo, tvrdoglavo, divlje i voljeno

dijete koje je othranio i bio mu i otac i majka, no Dirkov tihi, prodoran glas zarobio

ga je u mreži sjećanja iz koje nije mogao pobjeći. «Znaš li koliko sam te obožavao?

Kako je moj cijeli život bio utemeljen na tebi, kako sam oponašao svaki tvoj

postupak, kako sam pokušavao postati ti?» Sean odmahne glavom, pokušavajući

zanijekati te riječi, odbaciti ih. «Da, pokušao sam postati ti. Možda sam i uspio...»

«Ne.» Seanov glas bio je prigušen. «Možda si me zato odbacio«, reče mu Dirk.

«Vidio si u meni zrcalni odraz sebe, i nisi mogao to prihvatiti. Zato si me odbacio, i

ostavio me da plačem.« «Ne. Bože, ne - to nije istina. To uopće nije bilo tako.»

Dirk pokrene konja sve dok svojom nogom ne dodirne Seanovu. «Oče, mi smo ista

osoba, mi smo isto - nećeš li priznati da sam ja ti, jednako sigurno kao što sam

nastao iz tvojih slabina, kao što si me obučavao i oblikovao? «Dirk», počne Sean,

ali sada nije imao riječi, jer njegovo cijelo postojanje bilo je uzdrmano u samoj

srži. «Ne shvaćaš li daje sve što sam ikada učinio bilo učinjeno za tebe? Ne samo

kao dječak, već i kao mladić i odrasli čovjek. Nisi li se ikada pitao zašto sam se

vratio u Ladvburg, kad sam mogao otići na bilo koje drugo mjesto na svijetu -

London, Pariz, New York - sve mi je to bilo otvoreno. No, vratio sam se ovamo.

Zašto, oče, zašto sam to učinio?» Sean odmahne glavom, nesposoban da

odgovori, gledajući ovog prelijepog stranca koji je zračio vitalnošću i

uznemirujućom prisutnošću. «Vratio sam se, jer si ti bio ovdje.» Obojica su

zašutjeli, gledajući se u oči u borbi dvije snažne volje i u oluji sukobljenih osjećaja.

Sean osjeti kako mu odlučnost slabi, osjeti kako polako tone u čaroliju koju je Dirk

tkao oko njega. On potakne svojeg konja, pokušavajući ga prisiliti da se okrene i

prekine fizički kontakt njihovih nogu, ali Dirk nastavi ne obraćajući pažnju na to.

«Kao znak svoje ljubavi, te ljubavi koja je bila dovoljno snažna da izdrži sve tvoje

zlostavljanje, sva tvoja odricanja, svaki udarac koji si joj zadao - kao znak toga,

sada ti prilazim i nudim ti svoju ruku. Budi mi opet otac, i dopusti mi da ti opet

budem sin. Udružimo naša bogatstva i izgradimo carstvo. Ovdje je jedna cijela

zemlja koja je zrela i čeka nas da je uberemo.» Dirk posegne kroz prostor između

njih desnom rukom, s dlanom okrenutim prema gore i s ispruženim prstima.

«Rukujmo se, oče», nastavio je. «Ništa nas neće zaustaviti. Zajedno ćemo pomesti

svijet koji nam je na putu, zajedno ćemo postati bogovi.» «Dirk», Sean uspije

progovoriti, pokušavajući se izvaditi iz mreže u kojoj je bio zarobljen. . «Poznavao

sam mnoge ljude, i nitko od njih nije bio potpuno dobar niti potpuno zao. Svi su

oni bili kombinacija ta dva elementa, dobra i zla - to jest, bilo je tako dok nisam

upoznao tebe. Ti si jedini čovjek koji je potpuno zao, bez i najmanjeg tračka dobra

u sebi. Kad sam se napokon morao suočiti s tom činjenicom, okrenuo sam ti

leda.» «Oče.» «Ne zovi me tako. Nisi moj, i više nikada nečeš biti.» «Čeka nas

veliko bogatstvo, jedno od najvećih bogatstava na svijetu.« «Ne.» Sean odmahne

glavom. «Ono nije tamo zbog mene niti zbog tebe. Ono pripada narodu, mnogim

narodima - Zuluima i Englezima i Afrikanerima ne meni, a posebno ne tebi.» «Kad

sam te prošli put posjetio, dao si mi razloga da vjerujem», pobuni se Dirk. «Nisam

ti dao razlog, nisam ti ništa obećao.« «Rekao sam ti sve, sve svoje planove. «Da»,

reče Sean. «Htio sam čuti to, svaki detalj, ne zato da bih ti pomogao, već zato da ti

se mogu suprotstaviti.» Sean zastane kako bi naglasio svoje riječi, pa se nagne

tako da se licem unese u Dirkovo i da mu može gledati u oči. »Nikada nećeš dobiti

zemlju iza rijeke Bubezi. Kunem ti se», reče on tiho, ali s takvom snagom da je

svaka riječ odzvanjala poput zvona u katedrali. Dirk se trgne, i nestane mu boje iz

lica. «Odbacio sam te zato što si zao. Borit ću se protiv tebe svim svojim snagama,

vlastitim životom.« Dirkovo lice se promijeni, linija usta i čeljusti se stisnu, a

bljesak u očima postane vučji. «Zavaravaš se, oče. Ti i ja smo jedno. Ako sam ja

zao, onda si ti izvor i otac tog zla. Ne razbacuj mi se plemenitim riječima, ne

zauzimaj stavove. Poznajem te, zapamti. Poznajem te savršeno - kao što poznajem

sebe.» On se opet nasmije, ali ne onim lagodnim smijehom od malo prije. Bio je to

okrutan, tanak zvuk, a usta su mu i dalje bila tvrda linija. «Odbacio si me zbog te

svoje židovske kurve, i kopileta koje si napravio u njezinoj mekanoj, bijeloj

utrobi.« s Sean zaurla od bijesa, i njegov konj propne se pod njim, udarajući

prednjim nogama po zraku, a Dirkov konj udalji se od straha, dok mu je Dirk

snažnim povlačenjem uzde rezao usta. «Kažeš da ćeš mi se suprotstaviti vlastitim

životom«, vikne Dirk svojem ocu. «Moglo bi doći i do toga! Upozoravam te.» On

uspostavi kontrolu nad konjem, i približi se Seanovom konju da bi opet mogao

viknuti. «Nitko mi ne može stajati na putu. Uništit ću te - kao što sam uništio i

druge koji su to pokušali. Uništit ću i tebe i tvoju židovsku kurvu.« Sean udari

postrance sjambokom, polo udarcem iz zapešća tako da je tanki crni bič od kože

nilskog konja zatreperio poput guščjeg krila. Ciljao je u lice, u iskešenu vučju glavu

čovjeka koji mu je nekada bio sin. Dirk izbaci ruku i uhvati udarac, i bič mu

rascijepi tvid na rukavu poput udarca mačem, i svijetla krv umrlja skupu tkaninu

dok je koljenima okretao svojeg konja u širokom luku. Držao se za ranu gledajući

Seana, a lice mu je bilo iskrivljeno potpunom zlobom. «Ubit ću te zbog ovoga»,

reče on tiho, pa okrene konja i krene u galop, ravno prema bodljikavoj žici. Konj

skoči i rastegne se, preleti ogradu i sleti s druge strane, pa se pribere i nastavi s

trkom; sjajan primjer dobrog jahanja. Sean smiri konja, boreći se protiv iskušenja

da ga natjera u galop, pa krene putem preko uzvisine, putem koji je bio gotovo

potpuno zarastao u vegetaciju. Samo bi čovjek koji dobro poznaje taj teren i koji je

često prolazio onuda mogao pronaći taj put. Od kolibica u Mbejaneovom kralu

nije ostalo ništa, osim obrisa temelja, bijelih krugova u travi. Naravno, spalili su

kolibe, kao što je bio običaj Zulua kada poglavica umre. Zidovi krala za stoku bili su

još nedirnuti. Kamenje je bilo pažljivo i s ljubavlju izabrano, i svaki komad

uglavljen u konstrukciju visine do ramena. Sean sjaše s konja i priveže ga za

vratnice. Vidio je da mu ruke još uvijek drhte, kao da ga trese groznica, i osjećao je

mučninu u utrobi, posljedicu te divlje oluje osjećaja. Sjedne na kameni zid, isti

onaj ravni kamen koji kao da je bio oblikovan po njegovoj stražnjici, i upali cigaru.

Mirisni dim smirio je treperenje njegovog srca, i drhtanje ruku. Pogledao je na tlo

krala. Zulu poglavica bio je pokopan u središtu svojeg krala za stoku, sjedeći

uspravno okrenut prema izlazećem suncu, sa svojim prstenom indune na glavi,

ogrnut u vlažnu kožu svježe ubijenog vola, simbola svojeg bogatstva, i sa zdjelom

za hranu i pivo i kutijicom za šmrkanje, sa štitom i kopljima uz bok, spreman za

putovanje. «Bok, stari prijatelju«, reče Sean tiho. «Othranili smo ga, ti i ja. Ali, on

te ubio. Ne znam kako, niti mogu to dokazati, ali znam da te ubio - i sada se zakleo

da će ubiti i mene.» I njegov glas zadrhti. «Pa», nasmiješi se Sean. «Ako moraš sa

mnom ugovarati sastanak, sigurno se radi o nečem jako važnom.» Kroz veseli sjaj

u oku, proučavao je Marka procjenjivačkim pogledom. Storm je bila u pravu,

naravno. Mladić se pripremao za odlazak. Htio je nekamo otići sam, poput ranjene

životinje, ili poput mladunca lava koji napušta čopor kad odraste. Što je od toga

bio razlog, pitao se Sean, i koliko će rastanak pogoditi mladića? «Da, gospodine,

moglo bi se tako reći», složi se Mark, ali ovoga puta nije mogao pogledati Seana u

oči. Obično iskren i sjajan pogled sada je izbjegavao Seanov i skretao prema

knjigama na policama, prema prozoru i suncem obasjanim vidicima, preko vrhova

plantaža i dolini ispod njih. Proučavao ih je kao da ih nikada prije nije vidio.

«Hajde, reci.» Sean okrene svoj stolac od stola, skine s nosa naočale sa čeličnim

okvirima, pa njima mahne prema naslonjaču ispod prozora. «Hvala, gospodine.»

Dok je on prilazio stolcu, Sean ustane i priđe ormariću s pićima. «Ako je nešto tako

važno, onda bolje da popijemo nešto da se očeličimo - kao kad se penjemo na

vrh.» On se opet nasmiješi. «Još nije podne», skrene mu Mark pažnju. «To je

pravilo kojem ste me vi podučili.» v »Čovjek koji stvara pravila smije ih i mijenjati,

reče Sean, ulijevajući dvije velike mjere zlatnosmedega žestokog pića, i štrcnuvši

sodu iz sifona. «To je pravilo koje sam stvorio u ovom trenutku«, i on se

zadovoljno nasmije, pa nastavi: «Pa, dečko, ispada da si odabrao dobar dan za

ovo.» On donese jednu čašu Marku, pa se vrati za svoj stol. «I I ja imam nešto

važno o čemu želim razgovarati.« On povuče gutljaj iz čaše, mljacne ustima s

vidljivim užitkom, pa nadlanicom obriše brkove. »Budući da sam stariji, bi li bilo u

redu da prvo razgovaraj mo o mojoj temi?» »Naravno, gospodine.« Činilo se da je

Marku laknulo, i on oprezno gucne iz čaše, dok ga je Sean promatrao slabo

skrivajući samozadovoljstvo. Sean je osmislio tako lukav plan, skrojen prema

svojim potrebama, da je osjećao čak i malo strahopoštovanje prema božanskoj

inspiraciji koja ga je stvorila. Nije htio izgubiti ovog mladića, ali znao je da je

najsigurniji način da ga izgubi taj da ga pokuša držati preblizu. «Dok smo bili u

čapetovvnu, imao sam dva duga razgovora s premijerom«, počne on, «a od tada

se duže vremena dopisujemo. Poanta svega toga jest ta daje general Smith

formirao poseban portfelj i stavio ga pod nadležnost mojeg ministarstva. To je

jednostavno portfelj nacionalnih parkova. Naravno, zakon još treba potvrditi i

Parlament, trebat ćemo novac i nove snage - ali ja sam pokrenuo procjenu svih

područja o kojima se radi, i na temelju toga djelovat ćemo u smjeru zaštite i

razvoja...« On je govorio gotovo petnaest minuta, čitajući premijerova pisma,

objašnjavajući i opisujući, prepričavajući razgovore, detaljno ocrtavajući planove,

dok je Mark sjedio u naslonjaču nagnut prema naprijed, zaboravivši čašu, slušajući

s rastućim osjećajem sudbine na djelu, susprežući dah dok je upijao veliki koncept

koji se otvarao pred njim. Sean je bio uzbuđen zbog vlastite vizije, i skočio je od

stola i počeo šetati po žutom, drvenom podu, gestikulirajući, rukama i nogama

dokazujući svaku tvrdnju, a tada naglo zastane i okrene se prema Marku. I

«General Smith bio je impresioniran tobom - one noći u Boovsensu, ali i prije

toga.» On opet zastane, a Mark je bio tako uvučen u priču da nije vidio lukav izraz

na Seanovom licu. «Nisam imao problema da ga uvjerim kako si ti pravi čovjek za

taj posao.» «Koji posao?», upita Mark nestrpljivo. «Prvo područje na koje sam se

usredotočio su Chakina Vrata i dolina Bubezi. Netko mora otići tamo i načiniti

procjenu, tako da znamo o čemu pričamo kad odemo u Parlament. Ti dobro

poznaješ područje...« Tišina i mir divljine vrate se Marku u navali sjećanja, i on

osjeti kako žudi za tim poput pijanca. «Naravno, kada Parlament donese zakon,

trebat ću čuvara koji će ga provoditi u djelo.» Mark polako utone u naslonjač.

Iznenada, potraga je završila. Poput visokog broda koji je isplovio, osjetio je kako

se okreće prema pravom smjeru s vjetrom koji je obećavao lijepo putovanje.

«Sada, reci mi o čemu si htio razgovarati?« upita Sean zainteresirano. «Ni o

čemu», reče Mark tiho. «Ni o čemu.» A lice mu je sjajilo poput lica vjerskog

preobraćenika u trenutku otkrivenja. Marku Andersu prava je sreća bila strani

osjećaj još od djetinjstva. Bio je poput nevine osobe koja prvi put otkriva žestoko

alkoholno piće, i bio je gotovo potpuno nespreman za to. To je u njemu stvorilo

stanje euforije, polet koji ga je doveo do razina ljudskog iskustva za čije postojanje

nije niti znao. Sean Courtnev zaposlio je novog tajnika koji je od Marka preuzeo

njegove dužnosti. Bio je to prerano oćelavjeli, ozbiljan čovječuljak, koji je nosio

sjajnu crnu jaknu od alpake, staromodnu celuloidnu leptirmašnu, zelene naočale i

štitnike za rukav. Bio je tih, usredotočen i potpuno učinkovit, i nitko s Lion Kopa

nije niti sanjao da ga oslovljava bilo kako osim »gospodin Smathers». Mark je

trebao ostati još mjesec dana da objasni gosp. Smathersu njegove dužnosti, a u

isto vrijeme trebao je srediti svoje poslove da bi se pripremio za selidbu u Chakina

Vrata. $ Neljudska učinkovitost gosp. Smathersa bila je takva da je unutar tjedan

dana Mark bio gotovo potpuno lišen svojih prijašnjih obveza, i to mu je dalo

vremena da uživa u novom osjećaju sreće. Tek sada, kad su mu predani na brigu,

shvatio je kako su visoki kameni portali Chakinih Vrata bacali sjenu na njegov cijeli

život, kako su za njega postali središnji stupovi njegovog postojanja, i žudio je da

bude tamo, u tišini i ljepoti i miru, gradeći nešto što će trajati zauvijek. Shvatio je

koliko je nedavni vrtlog emocija i akcije udaljio iz njegovog uma dužnost koju si je

postavio - da pronađe grob djeda Andersa, i riješi tajnu njegove smrti. Sada je sve

bilo pred njim, i život mu je imao svrhu i smjer. Ali, to je bio samo temelj i osnova

njegove sreće, s kojeg je mogao poletjeti u nebeske visine svoje ljubavi. Prava

očaranost nastala je u onom nevjerojatnom trenutku na proplanku uzvisine nad

Ladvburgom. Njegova ljubav, koju je tajno nosio u sebi, teret hladan i težak poput

kamena, u jednom čarobnom trenutku otvorila se, niknuvši poput sjemena da se

razlista u nešto takve snage, i boje, i ljepote, i uzbuđenja - da još to nije mogao

shvatiti. On i Storm čuvali su je tako pažljivo da nitko nije mogao pretpostaviti da

postoji. Stvarali su elaborirane planove i dogovore, tkali čudesne priče i krinke

kako bi to predivno blago sačuvali samo za sebe. Nisu razgovarali, čak se niti

gledali u prisutnosti treće strane, a to zadržavanje toliko im je bilo naporno da bi

onog trenutka kad bi ostali sami nasrnuli jedno na drugo. Kada nisu bili sami,

većinu vremena provodili su planirajući kako da to budu. Pisali su jedno drugom

vatrene poruke koje su si dodavali pod stolom u prisutnosti Seana i Ruth, i koje su

bile tako snažne da su mogle opeci prste. Razvili su kodove i znakove, pronašli su

tajna mjesta, i ponekad strašno riskirali. Opasnost je začinjavala njihov ionako

pikantan banket ljubavi i oduševljenja, i oboje su bili nezasitni. U početku, Jahali

su na skrivena mjesta u šumi različitim putovima i galopirali posljednju milju, tako

da bi se susreli bez daha, nasmijani, i grlili bi se još u sedlu, dok su konji udarali

nogama i frktali. Prvi put još su bili zagrljeni kad su sa sedla pali na šumski ležaj od

suhog lišća i paprati, i konji su im pobjegli. Šetnja kući bila je duga, naročito zato

što su visjeli jedno o drugome poput pijanaca, smijući se i smijuljeći cijelim putem.

Na sreću, njihovi konji pronašli su pašnjak prije no što su se vratili kući, pa nisu

uzbunili konjušare vrativši se bez jahača. Njihova tajna ostala je netaknuta, i

potrošili su nekoliko dragocjenih trenutaka zajedno dok je Mark pripremao konje.

Uskoro im nije bilo dovoljno da imaju samo jedan ukradeni sat dnevno, pa su se

nalazili u Storminom studiju. Mark se penjao po stablu banjan, i puzio niz granu,

dok bi Storm držala otvoren prozor i tiho ciktala od užasa kad bi se njegova noga

poskliznula, ili bi mu šiknula upozorenje kad bi prolazio sluga, a zatim bi pljeskala

rukama i grlila ga oko vrata kad bi prošao kroz prozor. Studio je bio namješten s

jednim drvenim stolcem, pod je bio tvrd, a opasnost od iznenadnog ulaska

prevelika da bi je mogli zaboraviti. Međutim, bili su nepokolebljivi i inovativni, i

vrlo brzo su otkrili da je Mark dovoljno snažan, a ona dovoljno lagana, i da je sve

moguće. Jednom je Mark izgubio ravnotežu na vrhuncu njihovog vođenja ljubavi i

ona je leđima pala na jedno od svojih nedovršenih remekdjela. Nakon toga, ona je

kleknula na drveni stolac zadignuvši suknju do struka i podigla je svoju savršenu,

malu, okruglu stražnjicu dok je Mark uklanjao mrlje boje jantara i pruskoplave

krpicom namočenom u terpentin. Storm se tako tresla od potisnutog smijeha da

je Markov zadatak bio jako zakompliciran. Osim toga, tako je porumenjela da joj

je čak i stražnjica poprimila eterički ružičastu boju, i od tada pa nadalje, miris

terpentina djelovao je na Marka kao snažan afrodizijak. Drugom prilikom začuli su

prepoznatljiv težak šepajući korak u prolazu izvan studija, i smrznuli su se, s licima

boje pepela, zadržavajući dah dok su slušali njegovo približavanje. Kucanje na

vratima gotovo ju je bacilo u paniku i gledala je Markovo lice velikim, užasnutim

očima. On je istog trena preuzeo kontrolu, shvaćajući koliko je opasnost velika. i f

Sean Courtnev, suočen sa situacijom da netko stvarno opći s njegovim janjetom,

bio je u stanju uništiti i njih i sebe. On opet pokuca, nestrpljivo, zahtjevno, i Mark

brzo prošapta dok su užurbano namještali odjeću. Ona je hrabro odgovorila, iako

joj je glas podrhtavao. »Trenutak, tata.» Mark je zgrabio kapu umrljanu bojom i

stavio joj na glavu, zatim izvadio kist iz zdjele i gurnuo joj ga u desnu ruku, stisnuo

joj ramena, i zatim je nježno gurnuo prema vratima. Izmedu njega i platna bilo je

dovoljno prostora da se uvuče unutra, i pokušao je umiriti disanje, slušajući kako

Storm otvara vrata i pozdravlja oca. «Sada zaključavamo vrata, gospođice?«,

zareži Sean na nju, bacajući sumnjičav pogled po praznom studiju. »Smetam, zar

ne?» »Nikada, oče, ti ne!» Ušli su u sobu, i Storm gaje ponizno pratila dok je on

kritički procjenjivao njezin rad. «Na Wagon Hillu nema drveća.« «Ja ne snimam

fotografije, tata. Tamo bi ga trebalo biti. Uravnotežuje kompoziciju. Ne vidiš li?»

Oporavila se poput šampiona i Mark ju je volio do granica boli. Mark se dovoljno

ohrabrio da baci oprezan pogled iza ruba platna, i prvo što je vidio bile su

kamigaćice za pet gvineja od čiste svile, sa širokim nogavicama ukrašenim bijelom

čipkom od kambreja, kako leže zgužvane i odbačene na podu studija gdje ih je

Storm ranije bacila. Osjetio je kako mu hladan sloj znoja izbija na čelu. Na golom

podu, svileno donje rublje bilo je vrlo sumnjivo. Pokuša dohvatiti tu hrpicu koja je

ukazivala na grijeh, ali bila mu je izvan dosega prstiju. Storm se držala za očevu

ruku, vjerojatno zato što su joj noge bile preslabe da je drže, i vidjela je što Mark

očajnički pokušava doseći rukom, provirujući iza platna. Njezina panika vrati se

poput visoke proljetne plime. Davala je besmislene odgovore na očeva pitanja i

pokušavala ga povesti prema vratima, ali bilo je to kao da pokušava odgovoriti

mužjaka slona od njegove namjere. Sean je neizbježno stao na odbačene gaćice

pokraj platna iza kojeg se skrivao Mark. l[ Pri sljedećem koraku, svila mu se

omotala oko vrha čizme. Materijal je bio tako lagan da ga nije primijetio, i dalje je

sretno šepao s jednom nogom omotanom egzotičnim dijelom ženskog donjeg

rublja, dok je dvoje mladih s užasom promatralo kako gaćice polako kruže sobom.

Na vratima, Storm ga zagrli oko vrata i poljubi ga, uspjevši zakvačiti gaćice vrhom

svoje cipele, a zatim ga nepristojno izgura u hodnik i zalupi vratima za njim. Slabi

od užasa i smijeha, stajali su zagrljeni na sredini studija, a Mark je bio tako

uznemiren da joj je, kad je vratio glas, ozbiljno rekao: «Više nećemo riskirati,

shvaćaš li?» «Da, gospodaru«, složi se ona tužno, ali sa zluradom iskricom u oku.

Marka je nekoliko minuta nakon ponoći probudio vlažni šiljasti jezik duboko u

njegovom uhu, i glasno bi viknuo da mu mala snažna ruka nije bila prebačena

preko usta. «Jesi li poludjela?«, prošapta on, ugledavši je kako se nadvija nad njim

na mjesečini s otvorenog prozora, i shvati da je doputovala preko cijele kuće, niz

tamne prolaze i škripava stubišta, u potpunom mraku, odjevena samo u

spavačicu. «Da», nasmije mu se ona. «Luda sam, potpuno, sjajno bolesna,

veličanstveno sišla s uma.« Bio je samo napola budan, jer inače ne bi postavio

sljedeće pitanje. «Što radiš ovdje?» «Došla sam te silovati«, reče ona i spusti se u

krevet pokraj njega. «Noge su mi hladne«, izjavi ona svečano. «Zagrij ih.» «Za ime

Božje, nemoj stvarati takvu buku«, molio je on, što je u tim okolnostima bio

smiješan zahtjev, jer nekoliko minuta kasnije oboje su ispuštali krikove koji su

mogli probuditi cijelo kućanstvo. Mnogo kasnije, ona je promrmljala onim svojim

posebnim mačjim glasom poput predenja koji je sada tako dobro poznavao.

»Zaista ste zapanjujuće talentiran čovjek, gosp. Anders. Gdje ste naučili biti tako

potpuno izopačeni?« A tada se sneno nasmije. «Ako mi kažeš, vjerojatno ću ti

iskopati oči iz glave.« «Ne smiješ više dolaziti ovamo.« «Zašto ne? Mnogo je bolje

u krevetu.« «Što će učiniti tvoj otac ako otkrije?« Jedna od usputnih dobiti koju je

Storm imala od ove veze bilo je to što je napokon imala dobar muški model za rad,

nešto što joj je oduvijek trebalo, ali nije smogla hrabrosti da zatraži od oca. Točno

je znala kako će on reagirati. Ni Mark se nije pretjerano oduševio idejom, i trebala

ga je dugo moliti i nagovarati dok ga nije dobila da se hladnokrvno skine. Izabrala

je jedno od njihovih tajnih mjesta u šumi kao svoj studio, i Mark se s osjećajem

neugode smjestio na palo deblo. «Opusti se», molila ga je. «Misli na lijepe stvari.«

»Osjećam se kao papak», bunio se, odjeven samo u pamučne gaće. Tu je ipak

povukao liniju, usprkos njezinim molbama. «Tamo ionako nema ničeg što bi mogla

naslikati na platnu«, reče on. «Ali, nije bit u tome, ti bi trebao biti stari Grk, a

tkogod je vidio olimpijskog sportaša...« «Ne», Mark je prekine. «Gaće ostaju. To je

to.» Ona uzdahne zbog muške nefleksibilnosti, i prebaci se na boje i platna. Polako

se opuštao, pa čak i počeo uživati u slobodi i osjećaju sunca i zraka na koži. Uživao

je i gledajući nju kako radi, pomalo smrknuto u potpunoj koncentraciji, očiju na

pola sklopljenih, grickajući donju usnicu porculanski bijelim zubima. Njezine

kretnje na platnu izgledale su gotovo poput plesnog rituala, i dok ju je gledao,

zamišljao je budućnost u kojoj njih dvoje s rukom u ruci šeću kroz vrt divljine iza

Chakinih Vrata. Budućnost je bila osvijetljena srećom, i protkana zajedničkim

radom i postignućem, i on joj počne govoriti o tome, dopuštajući da mu misli nadu

izraz kroz riječi, ali Storm ih nije čula. Uši su joj bile zatvorene, i cijelo njezino

postojanje prešlo je u ruke i oči, vidjela je samo boju i oblik, osjetljiva samo na

raspoloženje. Vidjela je kako se ukočenost i neugodan osjećaj u njegovom tijelu

mijenjaju u položaj prirodne gracioznosti kakav nikada sama ne bi mogla postaviti;

vidjela je kako se na njegovom licu pojavljuje zanos, i klimnula je i tiho

promrmljala u znak odobravanja, ne htjevši pokvariti raspoloženje. Prsti su joj

jurili da uhvate trenutak, a cijeli njezin um i njezina umjetnost bili su koncentrirani

na taj zadatak. Njezin vlastiti zanos rastao je i još više potaknuo njegov, i bili su

naizgled čvrsto povezani svilenim nitima ljubavi i zajedničke svrhe, ali u stvarnosti

udaljeni jedno od drugoga kao Zemlja od Mjeseca. »Proučavat ću tlo da bih

pronašao pravo mjesto za kućanstvo«, reče joj on. «I trebat će cijela godina da ga

vidim u svim dobima. Mora imati vodu u sušnim razdobljima, ali mora biti sigurno

od poplave u kišnim. Hladan morski povjetarac u ljeto, ali zaštićeno od hladnog

vremena zimi.« «O, da», promrmlja ona, «to je sjajno.« Ali, ona je gledala njegove

oči. «Kad bih barem mogla uloviti tu svjetlost od koje tako sjaje«, pomisli ona i

doda malo plave u bijelu kako bi dobila pravu nijansu. «Dvije sobe za početak.

Jedna spavaća i jedna dnevna soba. I, naravno, široka veranda s pogledom na

dolinu.« «To je čudesno«, reče ona tiho, dodirnuvši oko vrhom kista, i ono odmah

oživi, promatrajući je s platna izrazom od kojeg joj se stisne srce. «Nosit ću kamen

s litice, ali dalje od rijeke, tako da neće biti ožiljaka koji bi je pokvarili, i Odrezat

ćemo trsku s ruba močvare, a drvenu gradu za krov iz šume.« Sunce je prešlo na

zapad i kroz krov šume padalo je prohladno zelenkasto svjetlo koje je dodirivalo

glatke, čvrste mišiće njegove ruke i mramor njegovih leđa, i ona vidje koliko je

prekrasan. «Gradit ćemo polako, i trebat ćemo i nove sobe. Dizajnirat ću je na taj

način. Kada dođu djeca, dnevnu sobu moći ćemo pretvoriti u dječju, i dodati novo

krilo.« Gotovo da je mogao osjetiti mirise svježe odrezane trske, i u umu je vidio

sjajni novi krov kako vremenom dobiva tamnu nijansu, i osjećao hladnoću u

sobama u podne, i čuo je pucketanje gorućeg drta mimoze u kaminu tijekom

hladnih, zvjezdanih noći. «Bit ćemo sretni, Storm, to ti obećavam.« Bile su to

jedine riječi koje je čula - i ona podigne glavu i pogleda ga. «O, da. Bit ćemo

sretni«, ponovi ona poput jeke, i oni se % nasmiješe jedno drugom u potpunom

nesporazumu. Kad je Sean rekao Ruth Courtnev da Mark odlazi, njezin očaj ga je

uplašio. Sean nije shvatio da je on i u njenim osjećajima zauzeo takvo mjesto. «O,

ne, Sean», bunila se. «To nije tako loše kao što je moglo biti», uvjeravao ju je brzo.

«Nećemo ga sasvim izgubiti, samo će biti na dužoj uzdi, to je sve. Još uvijek će

raditi za mene, ali sada kao moj predstavnik.« I on joj sve objasni. Dugo je šutjela

nakon što je završio, sagledavajući to iz svakog ugla, prije nego što je dala svoje

mišljenje. «Bit će dobar u tome, čini mi se», klimne ona napokon. «Ali prilično sam

se navikla na njega ovdje, s nama. Nedostajat će mi.» Sean progunda nešto što je

moglo biti slaganje, jer nije bio u stanju odmah priznati nešto tako sentimentalno.

«Pa», nastavi Ruth odmah, a cijelo njezino držanje postane poslovno, »Morat ću

se pozabaviti time», što je značilo da će Marka Andersa za njegovu selidbu

pripremati jedan od vodećih svjetskih stručnjaka. Pripremala je supruga za ratove

i safari tako često da je točno znala što je potrebno, što su apsolutno najnužnije

stvari za preživljavanje i udobnost u afričkoj divljini. Znala je da nešto više od toga

ne bi bilo upotrijebljeno, i da bi se hrpe luksuznih stvari vratile kući netaknute, ili

bi bile ostavljene na putu. No, sve što je birala bilo je najbolje kvalitete, jer

nemilice je pljačkala Seanov putni ranac, opravdavajući svaku kradu čvrstim

izgovorom: «Sean to više neće koristiti.« Vreća za spavanje trebala je zakrpu, i ona

je od toga načinila malo umjetničko djelo. Zatim se posvetila jedinom luksuzu

kojeg će ranac sadržavati, knjigama. O tome su Mark i ona naširoko raspravljali,

jer težina i prostor činili su neizbježnom činjenicu da će svaka knjiga morati biti u

stanju izdržati brojna čitanja. Imali su široki izbor, stotine starih, istrošenih knjiga,

umrljanih kišom i blatom, prolivenih čajem i, u više slučajeva, mrljama osušene

krvi; knjige su izblijedjele od sunca i starosti, a sve su prošle velike udaljenosti u

Seanovoj staroj platnenoj torbi za knjige. Macaulav i Gibbon, Kipling i Tennyson,

Shakespeare, pa čak i mala Biblija uvezana u kožu, našli su mjesta u rancu, nakon

pažljivog razmatranja komiteta za izbor, a Mark, čija je oprema za logorovanje

prošli put bila ograničena na pokrivač, zdjelu i žlicu, osjećao se kao da je dobio

stalni apartman u Dorchesteru. Sean je osigurao druge važne stvari za ekspediciju

- pušku Mannlicher 9.3 u kožnoj navlaci, i dvije mule. Bile su to velike, žilave

životinje, odlični radnici ujednačene naravi, i obje su bile namjerno izložene

ugrizima cece muha i preživjele bolest koja je uslijedila. Taj imunitet Seana je

skupo koštao, jer je postotak smrtnosti iznosio gotovo devedeset posto. No,

imune životinje bile su nužne. Imali bi manje muke, s istim rezultatom, kad bi

odmah upucali životinje medu oči umjesto da ih vode u područje iza Chakinih

Vrata bez imuniteta. Svakog dana Sean je odvajao oko sat vremena da popriča s

Markom o ciljevima i prioritetima ekspedicije. Napisali su popis, koji je

svakodnevno rastao, a s njim je rastao i entuzijazam Seana Courtnevja. Više puta

zastao bi da odmahne glavom i progunda. «Ti, sretnice, što bih dao da sam opet

tvoje dobi - i da se vraćam u divljinu.« »Možete me posjetiti«, nasmiješi se Mark.

«Možda i hoću», složi se Sean, pa vrati na nos naočale kako bi pogledao sljedeću

točku za raspravu. Prvi Markov zadatak bio je da načini procjenu vrsta divljih

životinja koje još žive u zaštićenom području, i koliko ima primjeraka svake vrste.

Bilo je jasno da je to od najveće važnosti za bilo koji pokušaj zaštite i očuvanja. Sve

će zavisiti o tome ima li tamo dovoljno divljih životinja da njihovi napori budu

opravdani. «Možda je već prekasno«, reče Sean. «Ne.» Mark nije htio ni čuti za to.

«Tamo ima divljači. Dovoljno da dobijemo priliku. Siguran sam u to.» Sljedeća

važna stvar bila je da kontaktira ljude koji su živjeli na području Chakinih Vrata,

Zulue koji su čuvali stoku uz rub pojasa cece muha, domorodačke lovce i skupljače

koji su živjeli unutar pojasa, svaku lutajuću skupinu, svako selo, svakog poglavicu, i

razgovara s njima; morao je pripremiti stav Zulua za strožeakone na zaštićenom

području, i upozoriti ih da je ono što su godinama oni i njihovi pretci smatrali

zajedničkim područjem i plemenskim lovnim terenom sada bilo pod novom

kontrolom. Ljudi više neće smjeti slobodno sjeći drva i trsku, niti skupljati i loviti.

Markovo dobro poznavanje zulu jezika tamo će mu odlično poslužiti. Trebao je

izgraditi privremeni smještaj za sebe, i potražiti konačno mjesto za trajnu

čuvarevu postaju. Bilo je i pedeset manje važnih poslova, ali ne i manje zahtjevnih.

Bio je to program koji je zainteresirao i oduševio Marka, i jedva je čekao da počne,

ali kako se bližio taj dan, samo je jedan oblak bio tmuran i težak na sjajnom

obzoru pred njim. Rastat će se sa Storm, ali tješio se sigurnom spoznajom da to

neće biti zadugo. Polazio je u Raj da pripremi mjesto za svoju Evu. Dok ga je Storm

promatrala kako spava na leđima, raširen poput križa na tlu šume, čak i bez

pamučnih gaća između sebe i prirode, posesivni osmijeh majke koja pazi svoje

dijete pri dojenju omekša joj usne. I ona je bila naga, a njezina odjeća razbacana

oko njih poput otpuhanih latica ruže, odbačena olujnim vjetrovima strasti koji su

se sada primirili. Sjedila je nad njim na rubu karirane deke i proučavala njegovo

lice, čudeći se tome kako izgleda mlad u snu, i osjećajući stezanje grla od navale

nježnosti, kao i mekani osjećaj topline nakon vođenja ljubavi, duboko u svome

tijelu, gdje je on bio. Nagnula se nad njim, a otežale grudi joj se zanjišu, s

vrhovima koji su bili tamniji i smežurani poput malih ružičastosmedih grožđica.

Ona spusti ramena i lagano prijeđe bradavicama po njegovom licu, pa se nasmiješi

kad je naborao nos i napućio usne u snu, kao da želi otpuhati neku dosadnu

muhu. On se iznenada probudi i posegne za njom, a ona tiho cikne i odmakne

grudi od njega, pljusnuvši ga po rukama. »Ostavite me, gospodine, istog trena!»,

zapovjedi ona, a on je uhvati i privuče na svoja prsa, tako da je mogla čuti kako mu

srce udara. Ona se sklupča uz njega, proizvodeći male, grlene zvukove užitka. On

duboko uzdahne, i prsa mu se rašire pod njenim obrazom. Ona začuje kako mu

zrak ulazi u pluća. «Mark?», reče ona. «Tu sam.« «Ne ideš. Znaš to, zar ne?» Zrak

u njegovim plućima ostao je tamo dok je zadržavao dah, a ruka koja ju je lagano

milovala od stražnjice do vrata umiri se. Mogla je osjetiti napetost u njegovim

prstima. Ostali su dugo tako, i on tada naglo ispusti zrak iz pluća. «Kako to

misliš?«, upita on. «Kamo ne idem?« «Na ono mjesto u divljini«, reče ona.

«Chakina Vrata?« «Da. Ne ideš.« «Zašto ne?» «Jer ti ja to zabranjujem.« On naglo

ustane, zbacivši je s prsa. Sjedili su licem u lice, i on ju je promatrao s takvim

izrazom na licu da ona prijeđe prstima kroz kosu i zatim prekriži ruke na prsima,

pokrivajući ih zaštitnički. «Storm, o čemu, za ime Božje, pričaš?«, upita on. «Ne

želim da trošiš vrijeme«, reče mu ona. «Moraš početi graditi vlastiti put, ako ikad

želiš išta učiniti.« «To je moj put - naš put«, reče on zbunjeno. «Složili smo se o

tome. Ja ću poći na Chakina Vrata i izgraditi nam dom.« «Dom!» Bila je iskreno

zapanjena. «Tamo u divljini - ja u travnatoj kolibi? Mark, jesi li sišao s uma?«

»Mislio sam...« «Ono što ćeš učiniti jest da počneš zarađivati«, reče mu ona

vatreno, dohvati svoju bluzu i navuče je preko glave, a kad joj glava iziđe, ona

nastavi, «i zaboraviti dječačke igrice.» «Zarađivat ću.» Njegov izraz bio je ukočen, i

postajao neprijateljski. «Kakav novac?», upita ona jednako ledenim tonom. «Imat

ću plaću.« «Plaću!» Ona zabaci glavu i prijezirno se nasmije. «Plaću, molim te!

Koliku?« «Ne znam«, prizna on. «To i nije tako važno. i «Ti si dijete, Mark. Znaš li

to? Plaću, dvadeset funta tjedno? Možeš li, doista, zamisliti mene kako živim od

tvoje plaće?» Izrekla je tu riječ s golemim prijezirom. «Znaš li tko zarađuje plaću?

Gosp. Smathers zarađuje plaću», sada je bila na nogama, ljutito skačući na jednoj

nozi dok je navlačila gaćice. «Tatini predradnici na pilani zarađuju plaću. Sluge

koje poslužuju za stolom, konjušari, oni zarađuju plaću.» Podizala je svoje hlače za

jahanje, a s njima i svoje dostojanstvo. «Pravi muškarci ne zarađuju plaće, Mark.»

Glas joj je bio visok i piskutav. «Znaš što rade pravi muškarci, zar ne?» I on je

zakopčavao svoje hlače, prisiljen slijediti njezin primjer, i tiho odmahne glavom.

»Pravi muškarci daju plaće, ne primaju ih», reče ona. «Znaš li da je moj otac u

tvojim godinama već bio milijunaš?« Mark nikada nije shvatio što gaje pokrenulo,

možda spomen Seana u tom trenutku, ali iznenada je izgubio kontrolu. Osjećao je

nešto poput vruće crvene magle iza očiju. «Ja nisam tvoj prokleti otac», vikne on.

«Ne kuni mojeg oca», odgovori i ona vičući. «On je pet puta bolji muškarac no što

ćeš ti ikada biti.» Oboje su dahtali i pocrvenjeli, u zgužvanoj odjeći, napola

odjeveni, s raščupanom kosom i divljim pogledima u očima, zureći jedno u drugo

poput životinja, bez riječi od boli i bijesa. Storm je pokušala smiriti stvari. Bolno

proguta slinu i ispruži ruke s dlanovima okrenutim prema gore. «Slušaj, Mark. Sve

sam isplanirala. Ako se počneš baviti drvenom građom i prodavati je rudnicima,

tata će ti dati agenciju i možemo živjeti u Johannesburgu.» Ali Mark je još uvijek

bio bijesan, a glas mu je bio grub. «Hvala ti», reče on. «Onda mogu provesti život

skupljajući novac kako bi si ti mogla kupiti tu smiješnu odjeću i...» «Ne vrijeđaj me,

Mark», plane ona. «Ja sam ja», reče joj Mark. «I to ću biti do kraja života. Da me

voliš, poštivala bi to.» «A da ti voliš mene, ne bi od mene zahtijevao da živim u

travnatoj kolibi.» «Volim te», vikne on na nju. «Ali bit ćeš mi supruga i radit ćeš

ono što ja odlučim.« «Ne izazivaj me, Mark Anders. Upozoravam te. Ne čini to!»

«Bit ću ti suprug», počne on, ali ona zgrabi svoje čizme i odjuri do konja, sagne se

da ga odveže pa se baci u sedlo bosonoga i pogleda ga. Bila je bez daha od bijesa,

ali pokuša učiniti svoj glas ledenim i oštrim. «Nemoj se kladiti u to!» I ona okrene

glavu konja i podbode ga u trk. «Gdje je gospođica?, upita Sean odmatajući svoj

ubrus i zadjenuvši rub u svoj prsluk, dok je gledao u Stormino prazno mjesto za

stolom. «Ne osjeća se dobro, dragi», reče mu Ruth, servirajući juhu. Vadila ju je iz

duboke zdjele iz koje je izlazio mirisni oblak pare. «Dopustila sam joj da joj posluže

večeru u sobi.» «Što nije u redu s njom?» Sean zabrinuto podigne pogled, a čelo

mu se namršti. «Ništa ozbiljno«, reče Ruth čvrsto, prekidajući daljnju raspravu.

Sean je pogleda na trenutak, a tada mu razumijevanje osvane u očima. «Oh!»,

reče on. Funkcije ženskog tijela oduvijek su za njega bile obavljene najdubljom

tajnom, i budile u njemu trajno strahopoštovanje. «Oh!», ponovi on, i nagne se

kako bi glasno puhnuo na žlicu s juhom pokušavajući prikriti svoju neugodu, i

osjećaj laganog žaljenja što njegovo voljeno dijete više nije dijete. S druge strane

stola Mark se prihvati žlice s jednakom odlučnošću, ali i s praznim, bolnim

osjećajem pod rebrima. «Gdje je gospođica večeras?«, upita Sean s nečim što bi

se kod njega moglo nazvati oklijevanjem. «Još nije dobro?» »Telefonirala je Irene

Leuchars jutros. Izgleda da Leucharsi imaju večeras veliku zabavu i htjela je ići.

Otišla je nakon ručka. Sama vozi Cadillac do Durbana.» «Gdje će odsjesti?«, upita

Sean. «Kod Leucharsa, naravno.« «Trebala je pitati mene«, namršti se Sean. n

«Bio si cijeli dan na pilani, dragi. Odluku je trebalo donijeti odmah, ili bi propustila

zabavu. Znala sam da nećeš imati ništa protiv.» Sean je imao nešto protiv svega

što je odvajalo njegovu kćer od njega, ali to sada nije mogao reći. «Mislio sam da

mrzi Irene Leuchars», žalio se. «To je bilo prošli mjesec», reče Ruth. »Mislio sam

da je bolesna«, ustrajao je Sean. «To je bilo sinoć.» «Kad se vraća?» «Možda

ostane u gradu da bi gledala utrke u Greyvilleau u subotu.« Mark Anders slušao je

ovo s prazninom u prsima koja se pretvarala u veliki bezdan. Storm se vratila toj

zatvorenoj skupini bogatih, indolentnih i privilegiranih mladih ljudi, njihovim

beskrajnim igrama i vječnim ciklusima ekstravagantnih zabava, a Mark je u subotu

odlazio s dvije mule u divljinu iza Chakinih Vrata. Mark nikada nije shvatio kako je

Dirk Courtnev saznao. Za njega, bio je to dodatni dokaz čovjekove moći, pipaka

njegovog utjecaja koji su sezali na svako mjesto. «Koliko shvaćam, moraš načiniti

procjenu za vladu, kako bi mogla odlučiti vrijedi li proglasiti zaštićeno područje iza

Chakinih Vrata?», upita on Marka. Mark je jedva vjerovao činjenici da stoji

nenaoružan i potpuno nezaštićen ovdje u Great Longvvoodu. Koža mu je treperila

upozorenjem na smrtonosnu opasnost, živci su mu bili napeti poput tetive luka, i

hodao je s pretjeranim oprezom, s jednom rukom stisnutom u džepu hlača. Pokraj

njega, Dirk Courtnev bio je visok i ljubazan i prijateljski. Kad se okrenuo i izrekao

to, nasmiješio se toplo širokim, lijepim ustima - i položio ruku na Markovu

nadlakticu. Lagani, prijateljski dodir, koji je šokirao Marka kao da ga je mamba

poljubila svojim malim crnim jezikom. «Kako zna?» Mark ga je promatrao, lagano

se odmaknuvši od Dirkovog dodira. Ako je Dirk i primijetio to povlačenje, to se nije

vidjelo na njegovom osmijehu. Ruka mu je prirodno pala uz bok, i izvadio je

srebrenu kutiju za cigarete iz džepa jakne. «Probaj jednu», promrmlja on. «Rade

ih posebno za mene.» Mark okusi miris slatkastog turskog duhana, koristeći se

činom paljenja cigarete da prikrije svoju nesigurnost i iznenađenje. Za ovo su znali

samo Sean Courtnev i njegova najuža obitelj, i naravno premijerov ured - naravno,

to mora biti to, a ako je tako, tada se pipci Dirka Courtnevja protežu zaista daleko.

«Tvoju šutnju shvatit ću kao potvrdu«, reče mu Dirk dok su se spuštali niz

popločenu aleju između dva reda okrečenih, otvorenih boksova. Preko vrata koja

sa dosezala do pola visine, konji su pružali vratove prema Dirku i on je tu i tamo

zastajao da pogladi baršunastu njušku iznenađujuće nježnim prstima, i da

promrmlja tepanje. «Ti si vrlo tih mladić», Dirk se opet nasmiješi onim toplim

osmijehom. »Sviđaju mi se ljudi koji znaju čuvati tajnu i poštuju privatnost

drugih.« On se okrene prema Marku, prisiljavajući ga da ga pogleda u oči. Dirk je

Marka podsjećao na neku sjajnu mačku, nekog od velikih grabežljivaca, a ne onu

malu, domaću varijantu. Leopard, zlatan i prelijep i okrutan. Čudio se vlastitoj

hrabrosti, ili ludosti, što je ušao ravno u leopardov brlog. Prije godinu dana moglo

je biti samoubojstvo staviti se u ruke ovog čovjeka. Čak i sada, bez zaštite Seana

Courtnevja, ne bi se usudio to učiniti. No, iako je bilo logično misliti da se nitko,

čak ni Dirk Courtnev, ne bi usudio učiniti mu nešto nažao, sada kad je bio njegov

štićenik uz sve implikacije toga, ipak su mu trnci prolazili kralježnicom dok je

gledao u te oči leoparda. Dirk ga uhvati za lakat, ne dajući mu priliku da izbjegne

dodir, i povede ga kroz vratnice u obor za rasplodne pastuhe. Dva obora bila su

zatvorena drvenim ogradama visokim deset stopa, oprezno obloženim kako bi se

spriječile ozljede skupocjenih životinja koje su ovdje bile zatvorene. Tlo u

zatvorenom prostoru bilo je prekriveno svježom piljevinom dubokom do gležnja, i

iako je jedan bio prazan, u drugom je radila skupina od četiri konjušara. Dvojica su

držali kobilu na dugoj dvostrukoj uzdi. Bila je to mlada životinja, duboko crvene

boje, i imala je prekrasnu uravnoteženu glavu arapskih konja, široke nozdrve koje

su obećavale snažno srce i izdržljivost, i snažne, premda fino oblikovane kosti. Dirk

Courtnev položi čizmu na najnižu dasku ograde, i nagne se da je pogleda sjajeći od

ponosa. «Koštala me tisuću gvineja», reče on, «i dobro sam prošao.» Druga dva

konjušara držali su pastuha. Bio je on stara životinja teške grade, s njuškom

protkanom sijedom dlakom. Ispod trbuha je imao pričvršćen pojas, a između

stražnjih nogu kavez od pletenih laganih lanaca, nalik na stari pojas nevinosti, koji

se zvao zadirkivač. On će ga spriječiti da naskoči na kobilu. Konjušari su mu

dopustili da se približi kobili, ali čim je osjetila njegov nježni dodir pod repom,

spustila je glavu i udarila s obje stražnje noge, smrtonosnim udarcem koji je za

nekoliko inča promašio glavu pastuha. On frkne i odstupi. Zatim joj se opet

približi, neustrašen, posegnuvši da joj dodirne bok, trljajući je njuškom nježnim

dodirom ljubavnika po slabinama, ali njezina koža naglo zadrhti, kao da je

napadaju pčele, i ona ispusti snažan bijesni njisak zbog drskog napada na njezinu

djevičansku vrlinu. Jedan od konjušara padne na koljena kad je bljesnula prema

pastuhu strašnim žutim zubima, zgrabila ga za vrat i razderala mu kožu načinivši

plitku ranu, prije no što su je povukli. «Siroti stari prosjak», promrmlja Mark, iako

mu je ozljeda bila površna. Markovu simpatiju privuklo je pomanjkanje

dostojanstva u svemu tome. Stari pastuh morao je trpjeti udarce i ugrize, dok

napokon temperamenta ždrjebica nije isprošena i bila spremna. Poslije toga će ga

odvesti kad obavi posao. «Nikad ne troši simpatije na gubitnike ovog svijeta«,

posavjetuje ga Dirk. «Ima ih previše.« U areni prekrivenoj piljevinom, kobila

podigne rep, tako da su duge sjajne dlake formirale lagano valovitu perjanicu, i

ispusti jedan mlaz mokraće koji je bio dokaz njezinog uzbuđenja. Pastuh je kružio

oko nje, pokazujući joj zube, a mišići ramena žestoko mu se zgrče dok je energično

klimao glavom i krenuo prema njoj. Ona je sada stajala mirno, s podignutim

repom, i drhtila od nježnog dodira njegove njuške, napokon spremna da ga

prihvati. «U redu», vikne Dirk. «Izvedite ga.» Ali bila je potrebna snaga obojice

konjušara da mu okrenu glavu i izvedu ga kroz visoke vratnice koje je Dirk otvorio.

«Čudno, ali ne vjerujem da si ti jedan od životnih gubitnika«, reče Dirk Marku dok

su čekali kraj vratnica. «Zato si ovdje u ovom trenutku. Ja trošim vrijeme samo na

određenu vrstu ljudi. Ljude koji imaju talent, ili snagu, ili viziju - ili sve te vrline. Ja

vjerujem da bi ti mogao biti taj tip.» Mark je sada znao da je sve bilo pažljivo

dogovoreno, susret s Peterom Botesom, šurjakom Marion Littlejohn, pred

poštanskim uredom u Ladvburgu, hitni poziv na imanje Dirka Courtnevja koji mu

je on uručio, tako da nije bilo prilike da se javi Seanu Courtnevju i raspravi o tom

pozivu, i sada ova erotska predstava parenja konja - sve je to bilo planirano da

zbuni i uznemiri Marka, da ga izbaci iz ravnoteže. »Mislim da si više poput ovoga»,

nastavi Dirk, dok su konjušari uvodili rasplodnog pastuha, životinju koja je bila

previše vrijedna da bi riskirao njegovu ozljedu od neraspoložene kobile. Bio je to

visok konj, crn poput noći, visokog i ponosnog koraka, tako da je podizao prašinu

od piljevine poliranim kopitima. Tada se ukoči na drhtavim nogama kad je

namirisao kobilu koja ga je čekala, i veliki crni ud izraste mu na trbuhu, dug poput

čovjekove ruke i jednako debeo, s glavom koja je pulsirala vlastitim životom i

nestrpljivo udarala u prsa pastuha. «Gubitnici rade, a pobjednici ubiru plodove«,

reče Dirk, dok je velika životinja naskakivala na kobilu. Jedan od konjušara skoči

naprijed da ga uvede, a kobila namjesti leđa da prihvati duboku penetraciju.

»Pobjednici i gubitnici«, ponovi on, gledajući pastuha kako radi snažnim

slabinama. Dirkovo lijepo lice snažno je porumenjelo, i šakama je zgrabio daske na

ogradi tako da su mu zglobovi na prstima pobijelili poput mramora. Kad je

napokon pastuh skočio s kobile na sve četiri noge, Dirk uzdahne, uhvati opet

Marka za lakat i povede ga dalje. «Bio si prisutan kad sam sa svojim ocem

razgovarao o svojem snu.» «Bio sam tamo», složi se Mark. «O, dobro», nasmije se

Dirk iskreno. «Imaš glas - već sam posumnjao u to. Ali, prema mojim

informacijama, imaš i dobar mozak.« Mark ga oštro pogleda, a Dirk mu objasni:

»Naravno, potrudio sam se da saznam sve o tebi. Znaš neke detalje mojeg plana.

Moram se zaštititi.« Zaobišli su ukrasni ribnjak ispod domaćinstva, čija je površina

bila prekrivena cvjetovima ljiljana, a njihov je miris bio lagan i slatkast na

poslijepodnevnoj žegi. Oni produže kroz uredni vrt ruža, i niti jedan nije

progovarao dok nisu ušli u radnu sobu s visokim stropom i previše namještaja;

Dirk je zatvorio drvene žaluzine kako bi spriječio ulazak vrućine, i time rashladio i

zamračio sobu, učinivši je nekako prijetećom. Pokaže Marku da sjedne na stolac

preko puta kamina i priđe stolu na kojem je stajao srebreni pladanj s bocama i

kristalnim čašama. «Piće?», upita on, i Mark odmahne glavom gledajući Dirka

kako ulijeva piće iz crne boce. «Poznaješ moj san», progovori Dirk, još

usredotočen na svoj zadatak. «to misliš o njemu?» «To je veliki koncept«, reče

Mark oprezno. «Velik?» Dirk se nasmije. «To nije riječ koju bih ja izabrao.« On

nazdravi Marku čašom i srkne, gledajući ga preko ruba. Čudno je to kako djeluje

sudbina, pomisli Dirk, gledajući vitku, gracioznu priliku. Dvaput sam se pokušao

riješiti nevolja koje mi je mogao donijeti. Da sam uspio, sada ga ne bih mogao

iskoristiti. On prebaci jednu nogu preko ruba svojeg stola i pažljivo odloži čašu da

bi oslobodio obje ruke, gestikulirajući dok je govorio. «Govorimo o otvaranju

jedne cijele nove granice, o golemom koraku naprijed za našu naciju, o poslu za

desetke tisuća ljudi, novim gradovima, novim lukama, željeznici - napretku.« On

raširi ruke gestom koja je simbolizirala rast i beskrajne mogućnosti. «Ta jedna

sjajna riječ opisuje sve - napredak! A svatko tko pokuša to spriječiti je gori od

budale, to je kriminalac, izdajica svoje zemlje, i tako ga treba i tretirati. Treba ga

ukloniti bez milosti, svim raspoloživim sredstvima. On sada zastane i pogleda

Marka. Prijetnja je bila jedva i prikrivena, i Mark se promeškolji na stolcu. «S

druge strane«, Dirk se iznenada nasmiješi, poput zrake sunca koja se probija kroz

oblake na olujnom nebu. »Svatko tko radi u smjeru ispunjenja tog velikog

koncepta imat će puno pravo na udio u nagradi.» «Što želite od mene?», upita

Mark, a iznenadno pitanje uhvati Dirka s rukama u položaju za podršku sljedećem

dijelu govora koji se spremao izgovoriti. On spusti ruke, i pogleda Markovo lice s

iščekivanjem, kao da nešto tek treba doći. «I o kakvim nagradama govorite?«,

nastavi Mark, i Dirk se oduševljeno nasmije, jer te je riječi čekao - svaki čovjek ima

svoju cijenu. «Znaš što želim od tebe», reče on. «Da, mislim da znam», složi se

Mark. «Reci mi što želim», opet se nasmije Dirk. «Želite izvješće u kojem će pisati

da pretvaranje zaštićenog područja Chakinih Vrata u nacionalni park nije

praktično.« «To si ti rekao, ne ja.» Dirk dohvati čašu i podigne je prema Marku.

«No, ipak, pijem u to ime.» «A nagrada?«, nastavi Mark. »Zadovoljstvo zbog

spoznaje da izvršavaš svoju domoljubnu dužnost prema narodima ove zemlje«,

reče mu Dirk ozbiljno. «Imao sam dovoljno takvog zadovoljstva za cijeli život u

Francuskoj«, reče Mark tiho. «Ali, otkrio sam da ga ne možeš jesti ni piti«, i Dirk se

oduševljeno nasmije. «To je zaista izbor, moram ga zapamtiti. Jesi li siguran da ne

želiš piće?« Mark se prvi put nasmiješi. «Da, predomislio sam se.» «Whisky?»

»Molim vas.» Dirk ustane i priđe srebrenom pladnju, pa shvati da je osjetio lagano

olakšanje. Da se pokazalo da je ovog čovjeka nemoguće kupiti, kao što je počeo

vjerovati, to bi uništilo jedan od kamena temeljaca na kojima je zasnovao cijelu

svoju životnu filozofiju. Ali, sada je sve bilo u redu. Čovjek je imao cijenu, i on

osjeti iznenadan prijezir - bit će to novac, i to beznačajan iznos. Ovaj momak nije

se razlikovao od drugih. On okrene leda Marku. «Evo nečeg što možeš popiti.« On

mu doda kristalnu čašu. «Sada porazgovarajmo o nečemu što možeš jesti.» On se

vrati za stol, otvori jednu ladicu, i izvadi smeđu omotnicu, zapečaćenu crvenim

voskom. On je položi na stol, i podigne svoju čašu. i «To sadrži iskreni znak moje

dobre volje», reče on. »Koliko iskren?» « «Tisuću funta», reče Dirk. »Dovoljno da

kupiš planinu kruha.» «Jedna od vaših kompanija kupila je farmu od mog djeda»,

reče Mark oprezno. «On je tu farmu obećao meni, a umro je bez da je ostavio bilo

kakav novac.» Dirkov izraz lica naglo se zatvori, i oči mu postanu oprezne. Za

trenutak, poigravao se idejom da odglumi neznanje, ali već je priznao da je

detaljno proučio Marka. «Da», klimne on. «Znam za to. Starac je sve potrošio.« q.

«Cijena farme bila je tri tisuće funta», nastavi Mark. «Mislim da mi još uvijek

dugujete taj novac.» Dirk spusti ruku u ladicu, i izvuče još dvije identične

zapečaćene omotnice. Položi ih pažljivo na vrh prve. «Nekim čudnim slučafem»,

reče on, «imam ovdje upravo taj iznos.» Zaista beznačajan iznos, nasmiješi se on

prijezirno. Zbog čega je posumnjao da postoji nešto neobično u vezi s tim

čovjekom, pitao se. U ladici stola imao je još sedam identičnih omotnica, a svaka

je sadržavala stotinu novčanica od po deset funta. Bio je spreman toliko platiti za

izvještaj - ne, ispravio se, bio bih spreman platiti i više, mnogo više. «Hajde»,

nasmiješi se. «Ovdje su.» Gledao je Marka kako se diže sa stolca i prilazi, uzima

omotnice i stavlja ih u džep. u, « Brada Seana Curtneva strčila je poput bodlja na

leđima ljutitog bodljikavog praseta, a lice mu je polako poprimalo boju loše

prepečene opeke. «Dobri Bože!», zareži on gledajući tri omotnice na svojem stolu.

Pečati su pažljivo otvoreni, a sadržaj izložen u tri purpurno plave lepeze svježih

novčanica. «Uzeo si njegov novac?» «Da, gospodine«, složi se Mark, dok je stajao

pred stolom poput zločestog učenika pred glavnim pedagogom. «I imaš obraza

doći s tim k meni?» Sean načini gestu kao da želi pomesti novčanice na pod. «Miči

tu prljavu stvar dalje od mene.» «Vaša prva lekcija, generale. Novac je uvijek

važan», reče Mark tiho. «Da, ali što da učinim s tim?» «Kao predsjednik Društva za

zaštitu afričkih divljih životinja, vaša dužnost bila bi da pošaljete donatoru pismo

prihvaćanja i zahvale za njegovu velikodušnu donaciju...» «O čemu, zaboga,

pričaš?» Sean ga je promatrao. «Kakvo je to društvo?« «Upravo sam ga stvorio,

gospodine, i izabrao vas za predsjednika. Siguran sam da ćemo moći sastaviti

odgovarajući memorandum ciljeva i pravila članstva, ali ono što je najvažnije je

kampanja koja će ljude uputiti u ono što radimo, kako bismo pridobili javnu

podršku...« Mark je govorio brzo, izbacivši sve iz sebe, a Sean je slušao dok mu je

lice polako poprimalo normalu boju, i počeo se pojavljivati oduševljeni osmijeh.

»Upotrijebit ćemo taj novac za oglase u tisku kako bismo podsjetili ljude na

njihovo naslijede«, nastavio je Mark, dok je izbacivao ideje i stvarao nove. Sean je

slušao, a njegov osmijeh postao je grčeviti smijeh koji mu je tresao ramena, da bi

se napokon pretvorio u provalu urnebesnog smijeha koja je dugo trajala.

«Dosta!», vikne on napokon oduševljeno. «Sjedi, Mark, to je dosta za sada.» I on

posegne za rupčićem da obriše oči i ispuše svoj kljunasti nos poput trube, dok je

uspostavljao kontrolu nad sobom. «To je nepristojno«, reče on. «Stvarno

bogohulno! Uopće nemaš poštovanja prema novcu. To je neprirodno.« «O, da,

imam - ali, novac je samo sredstvo, a ne cilj, gospodine.« I Mark se smijao, jer

generalovo veselje bilo je zarazno. «Moj Bože, Mark. Ti si stvarno biser. Gdje li

sam te samo pronašao?« On se još jednom nasmije, pa se uozbilji. Izvadio je čiste

papire iz ladice u stolu i počeo praviti bilješke. «Kao da ionako nemam dosta

posla», zareži on. «Hajde da sada napišemo popis ciljeva za to tvoje prokleto

društvo.» Radili su gotovo tri sata, i Ruth Courtnev došla ih je pozvati na večeru.

«Za minutu, draga», reče joj Sean i položi uteg za papir na debelu hrpu bilježaka

koje je napravio; spremao se ustati, kad se namršti prema Marku. »Izabrao si sebi

opasnog neprijatelja, mladiću«, upozori ga. «Da, znam», ozbiljno klimne Mark

glavom. «Kažeš to s osjećajem.« On upitno pogleda Marka. Mark je oklijevao

trenutak, a zatim počne. «Znate mog djeda, Johna Andersa, govorili ste jednom o

njemu.» Sean klimne glavom, i vrati se u naslonjač. «Imao je osam tisuća ara

zemlje, zvao je to Andersland...» Sean opet klimne, a Mark oprezno nastavi,

pričajući mu sve, bez uveličavanja, nižući činjenice, a kad je morao nagađati,

isticao je da se radi o nagađanju. Ruth ih opet pozove na večeru, upravo kad je

Mark opisivao noć na uzvisini, kad su ubojice došli do njegovog logora. Počela je

inzistirati da dođu prije nego se meso pokvari, ali vidjela je njihova lica i tiho se

približila Seanovom stolcu i počela slušati, a lice joj je postalo bijede i ozbiljnije.

Pričao im je o Chakinim Vratima, o tome kako je tražio grob svojeg djeda i o

ljudima koji su ga progonili, i kad je završio s pričom svi su utihnuli, dok napokon

Sean ne uzdahne - snažan, žalostan zvuk - prije no što je progovorio. «Zašto nisi to

prijavio?« «Prijavio? Tko bi mi vjerovao?« «Mogao si otići na policiju.« «Nemam

nikakav dokaz koji bi ukazivao na Dirka Courtnevja, osim što sam ja apsolutno

siguran u to.« On spusti pogled. «To je tako neobična priča da sam se do sada

suzdržavao da je ispričam čak i vama.« «Da», reče Sean. «Vidim. Čak i sada ne

želim vjerovati da je istinita.« «Žao mi je», reče Mark jednostavno. «Znam da je

istinita - ali ne želim vjerovati u to.« Sean odmahne glavom i spusti bradu na prsa.

Ruth, koja je stajala iza njega, položi mu ruku na rame u gesti utjehe. «O, Bože,

koliko ću još morati propatiti zbog njega?», prošapta on, pa opet podigne glavu.

«Sada ćeš biti još u većoj opasnosti, Mark.» «Ne mislim tako, generale. Ja sam pod

vašom zaštitom, i on to zna.» «Daj Bože da to bude dovoljno«, promrmlja Sean.

«Ali, što možemo učiniti protiv njega? Kako možemo zaustaviti to...», Sean

zastane, tražeći pravu riječ, pa divlje šikne: «To čudovište?« «Nema dokaza», reče

Mark. «Ništa što možemo upotrijebiti protiv njega. Do sada je bio prepametan za

to.» «Dokaz postoji«, reče Sean s potpunom sigurnošću. «Ako je sve to istina,

dokaz postoji - negdje.« Široka leda mule Trojana bila su poput bureta pod

Markom, a sunce mu je udaralo kroz košulju, tako da mu je znoj ostavljao tamne

mrlje između lopatica i pod pazuhom dok je silazio niz obalu Bubezija. Spartan,

druga teško natovarena mula, slijedila gaje na dugoj uzdi. U koritu rijeke, na obali

šećerno bijele boje, pustio je mule da udu u vodu do koljena i počnu piti. Glasno

su srkale bistru vodu, i on osjeti kako se trbuh životinje nadima medu njegovim

nogama. On zabaci šešir na leda i palcem obriše kapi znoja sa čela dok je gledao

portale Chakinih Vrata. Činilo se da padaju s neba poput kamenih vodopada,

ravnih i vječnih, tako veliki i čvrsti da su se zemlja i rijeka uz njihovo podnožje činili

patuljastima. Dvostruka košara na leđima mule predvodnika bila je manje težak

teret koji je donio sa sobom iz civilizacije. Donio je i teret krivnje i žaljenja, tugu

zbog izgubljene ljubavi, i osjećaj neizvršene dužnosti. Ali, sada, pod liticama

Chakinih Vrata, osjeti kako mu teret postaje lakši, i kako mu se snaga vraća u

ramena. Činilo se da nešto neobjašnjivo poseže k njemu s druge strane rijeke

Bubezi, osjećaj sudbine koja ide svojim smjerom, ali još više osjećaj povratka kući.

Da, pomisli on s iznenadnom radošću, napokon se vraćam kući. Mark se iznenada

požuri. Povuče Trojanovu neodlučnu glavu, dok mu je voda još tekla s gumenastih

usana, i podbode ga u uskovitlani zeleni vir rijeke, skliznuvši iz sedla da bi plivao

pokraj mule kad izgubi tlo pod nogama. Kad su velika kopita dodirnula tlo, on opet

zabaci noge preko sedla i dojaši na drugu obalu, a hlače su mu bile priljubljene uz

bedra, dok mu je iz mokre košulje curila voda. Iznenada, prvi put u tjedan dana, i

bez nekog razloga, on se nasmije, čistim, snažnim, neobuzdanim smijehom koji je

još dugo vremena plutao oko njega poput sjajne aureole. Zvuk je bio tako dubok,

a Trojanova kopita tapkala su po mekoj zemlji pokraj rijeke uz ritmički topot, tako

da Mark nije bio siguran u to što je čuo. On zaustavi Trojana i oslušne. Tišina je

bila tako potpuna da mu se činilo da šišti poput statičkog elektriciteta, a kad se

šumska grlica oglasila melodioznim, melankoličnim zviždukom na udaljenosti od

oko jedne milje niz rijeku, činilo se da je tako blizu da je može dodirnuti. Mark

odmahne glavom i tržne uzdama. S prvim topotom kopita, zvuk se vrati - i ovog

puta nije bilo sumnje u to. Marku se naježe dlake na vratu, i on se brzo izravna iz

svojeg udobnog, pogrbljenog položaja na sedlu. Taj je zvuk čuo samo jednom

prije, ali u okolnostima zbog kojih ga nikada neće zaboraviti. Bio je blizu, vrlo blizu,

i dolazio je iz gustog zelenog riječnog grmlja između njega i rijeke, zamršenog

gustiša s divljim lokvatom i visećim lijanama, tipičnim zaklonom za životinju koja

se oglasila. Bio je to čudan, nezemaljski zvuk, fluidan zvuk, gotovo poput tekućine

koja se toči iz kamenog vrča - i samo onaj koji ga je prije čuo mogao je prepoznati

zvuk upozorenja i opasnosti kojim se glasa odrasli leopard. Mark okrene mulu, i

krene uz padinu dok nije došao do sjene drveća, gdje ju je vezao i otpustio uzde.

Zatim izvadi svoj Mannlicher iz korica i brzo provjeri spremnik za streljivo. Debele

čahure sa svojim nosevima presvučenim bakrom još su bile sjajne i skliske od

voska, i on zatvori cijev. Nosio je pušku u lijevoj ruci, jer nije ju namjeravao

upotrijebiti. Bio je svjestan ugodnog osjećaja uzbuđenja i iščekivanja. Za dva

mjeseca napornog jahanja i hoda otkad se vratio na Chakina Vrata, bilo je to prvi

put da dobije priliku vidjeti leoparda. Bilo je mnogo leoparda uz Bubezi, vidio je

njihove tragove gotovo svakog dana, i čuo ih kako se glasaju u noći. Leopardi i

kudui uvijek su posljednji popuštali pred dolaskom čovjeka i civilizacije. Njihova

nadmoćna lukavost i prirodna vještina u prikradanju štitile bi ih dugo nakon što bi

ostale vrste otišle. Sada je imao priliku da ga vidi. Riječno grmlje bilo je gusto, ali

ne i široko, i on je žudio za prilikom da ga vidi, pa makar i samo kroz bljesak žute

boje u dubokoj sjeni. Htio je nešto konkretno, čvrstu bilješku u svojem dnevniku,

još jednu vrstu koju je mogao dodati na rastući popis životinja koje je izbrojio.

Oprezno je kružio, a oči su mu se pokretale od gustog zelenog zida grmlja do

mekanog tla kod njegovih nogu, tražeći trag, kao i pogled na žutu mačku. Malo

iznad strme riječne obale on naglo zastane, i pogleda dolje prije no što se spusti

na jedno koljeno. Tu nije bilo tragova leoparda, već drugih tragova koje je naučio

prepoznavati. Nije bilo posebnih, karakterističnih obilježja, kao što je prst koji

nedostaje ili nekakva deformacija, ali Markovo uvježbano oko prepoznalo je oblik i

veličinu, i malo zakrivljeni način na koji je čovjek hodao, duljinu koraka i dubinu

otiska vrha stopala. Takvim je korakom hodao čovjek koji je brz i oprezan.

Uplašeni zov životinje u grmlju sada je imao smisla. «Pungushe», reče Mark tiho.

«Šakal je opet na djelu.» Tragovi su bili dvostruki, ulazili su u grmlje i izlazili iz

njega. Tragovi koji su vodili u grmlje izgledali su dublji, s kraćim razmakom medu

stopalima, a tragovi koji su izlazili bili su plići, jer čovjek je hodao rasterećeno.

Mark se polako približi grmlju, prateći čovjekove otiske stopala. Zastajao je svakih

nekoliko koraka na više minuta da bi pažljivo proučio raslinje, ili bi čučnuo kako bi

bolje mogao vidjeti tlo pod lijanama i granama. Sada kad je znao što će pronaći,

ugodnu toplinu uzbuđenja zamijenila je hladna srdžba i spoznaja o smrtnoj

opasnosti. Nešto bijelo zapelo mu je za oko u mračnim dubinama gustiša. Gledao

je nekoliko trenutaka dok nije vidio bijele zareze u deblu drveta na mjestu gdje ih

je urezala životinja koja pati, duge, duboke tragove u tamnoj kori drveta. Njegov

bijes spuzne u želudac poput zmije koja se odmata. Kretao se postrance i polako

naprijed, i sada je pušku držao spremnu, nisko na boku, tri koraka prije no što se

opet zaustavi. Na rubu gustiša bilo je područje ugažene trave; mekana crna zemlja

bila je prerovana i kopana, netko je vukao nešto teško amotamo, a bila je tu i mala

crvena mrlja obasjana jednom zrakom sunca, mrlja koja je mogla biti latica divljeg

cvijeta - kap krvi. Tada je začuo još jedan zvuk, udaranje metala o metal, karike o

kariku, čelični lanac koji se polako kreće u tamnim dubinama gustiša, a tada ga je

ugledao. Sada je znao gdje leži životinja, i pokrenuo se u stranu, korak po korak,

oslobodivši osigurač puške, i privukavši pušku uz prsa. Opet bijelo, neprirodno

bijelo, okrugli mjehur bijele boje na pozadini tamnih krošanja, i on se ukoči

gledajući u to. Prošlo je dugo vremena dok nije shvatio da gleda sirovo drvo

odsječenog stabla viličastog oblika, debelog poput struka mlade djevojke, tako

svježe odrezanog da je biljni sok još uvijek kapao u ljepljivim kapljicama boje vina.

Vidio je i komad žice ukradene s ograde kojim je lanac bio zakvačen za deblo.

Deblo je bilo sidro, uteg koji će držati ulovljenu životinju bez da joj da priliku da

čvrsto povuče i oslobodi se. Lanac opet zvekne. Leopard je bio udaljen od njega

manje od dvadeset koraka. Točno je znao gdje se nalazi, ali nije ga mogao vidjeti, i

dok je gledao, brzo je razmišljao, pokušavajući se sjetiti svega što je čuo o životinji,

starčevih priča. «Nećeš ga vidjeti dok ne napadne, a i tada će to biti samo žuti

bljesak, poput sunčeve zrake. Neće te upozoriti rezanjem, kao lav. Napada u

apsolutnoj tišini, i neće te ugristi za ruku niti za rame. Ići će na glavu. Zna sve o

dvonožnim životinjama, jer hrani se uglavnom babunima, pa zna gdje ti je glava.

Otkinut će ti vrh lubanje brže no što ti razbijaš jaje za doručak, a da bi stvar bila

potpuna, stražnjim nogama napast će ti trbuh. Vidio si mačku kako leži na leđima i

kako grebe stražnjim nogama kad je češkaš po trbuhu. On će te ogrepsti na isti

način, ali će ti izvaditi utrobu poput pileta, i to tako brzo da će, ako vas ima

četvorica u lovačkoj skupini, ubiti trojicu prije no što četvrti podigne pušku do

ramena.« 1 3 Mark je stajao potpuno mirno i čekao. Nije mogao vidjeti životinju,

ali mogao ju je osjetiti, mogao je osjetiti njezine oči, jer ubadale su mu kožu poput

otrovnih gmižućih insekta, i sjećao se sjajnog mramorno bijelog ožiljka koji mu je

Sean Courtnev pokazao tijekom jednog od onih trenutaka nakon četvrtog

whiskyja, zadignuvši košulju i stegnuvši mišić, tako da se ožiljak istaknuo svijetleći

poput satena. «Leopard», rekao je. «Vražja mačka - najgore kopile u cijeloj

divljini.« Osjetio je kako mu stopala polako uzmiču, i palo lišće zašušti. Mogao je

otići i ostaviti ga, i vratiti se kad mu lešinari jave da je životinja mrtva ili preslaba

da bi predstavljala opasnost. Tada je zamislio strah i bol životinje - i to iznenada

više nije bila životinja, već njegova životinja, njegov sveti štićenik, i on zakorači

naprijed. Lanac zvekne i leopard napadne. Napao je u strašnom, tihom jurišu,

približavajući se munjevito, i samo su mu oči gorjele žutom vatrom mržnje i straha

i boli. Lanac je letio za njim, vrteći se i zveckajući, i kad je Mark podigao pušku

posljednjih šest inča do ramena, vidio je zamku kako visi s leopardove prednje

noge poput nekog zlokobnog metalnog raka. Teška metalna zamka barem je

toliko usporila napad. Činilo se da vrijeme prolazi sporo kao u snu, i da svaka

mikrosekunda pada teško poput kapi gustog ulja, tako da je vidio kako je

leopardova prednja noga iznad mjesta na kojem je bila uhvaćena u zamku napola

progrižena. Osjeti kako mu se želudac preokreće kad je shvatio da je uspaničena

životinja progrizla vlastitu kost i meso u očajničkom pokušaju da se oslobodi. Noga

se držala još samo komadom krvave kože, i ta posljednja spona pukla je od naglog

trzaja. Leopard je bio slobodan, lud od bola i straha, i skočio je na Markovu glavu.

Vrh cijevi Mannlichera gotovo je dotaknuo široko, ravno čelo; bio je tako blizu da

je mogao vidjeti duge, bijele brkove kako izbijaju iznad iskešenih ralja poput vlati

trave ukočenih od jutarnjeg mraza, i žute očnjake iza vlažnih, crnih usana, i

hrapavi ružičasti jezik preo otvora grla, i oči. Strašne, žute oči, pune mržnje. 4 i V

350 » Mark opali i metak rascijepi lubanju, i žute oči trepnu od šoka, a glava se

naglo tržne unatrag, iskrivljena na zmijolikom vratu, dok je gipko tijelo gubilo

svoju gracioznost i lakoću i postalo teško i bezoblično u zraku. Pao je poput vreće

uz Markove noge, i sitne kapi sjajnocrvene krvi poprskale su vrhove Markovih

čizama, svjetlucajući tamo poput rubina. Mark dodirne otvoreno oko, ali plamteće

žuto svjetlo je blijedjelo, i prekrasne crne lepeze trepavica više nisu imale refleks

treptanja. Leopard je bio mrtav, i Mark sjedne iscrpljeno na lišće pokraj lešine i

dohvati svoju limenku s cigaretama. Ruka koja je držala šibicu drhtila je tako

snažno da je plamen treperio poput leptirovih krila. On ugasi šibicu i baci je, pa

dlanom pogladi meko, gusto krzno, jantarnozlatne boje protkano prepoznatljivim

crnim rozetama, kao da je dotaknuta vrhovima prstiju desne ruke anđela.

«Pungushe - ti kopile!», prošapta on opet. Životinja je umrla zbog tog zlatnog

krzna protkanog točkama, i zbog nekoliko srebrenih šilinga koje će donijeti kad ga

proda na seoskoj tržnici, ili na željezničkoj stanici, ili uz prašnjavu cestu. Mark opet

pogladi sjajno krzno, i osjeti kako se njegov strah pretvara u bijes prema čovjeku

koji mu je jednom spasio život, i kojeg je lovio ova dva mjeseca. On ustane i priđe

čeličnoj zamci, koja je ležala na kraju lanca. Odgrizena noga još je bila uhvaćena u

neumorne čeljusti, i Mark čučne da ih prouči. Zamka je bila one vrste koju su

nazivali «Slag Yster», smrtonosno željezo, a šiljci zamke bili su pažljivo postavljeni

tako da uhvate u ugriz, ali ne i da presijeku. Težila je najmanje trideset funta, i

trebat će mu debela grana da je otvori i namjesti mehanizam. Čelik je bio čađav i

potamnio jer ga je lovokradica spalio bakljom od suhe trave kako bi uništio ljudski

miris na metalu. Na rubu grmlja ležalo je napola raspadnuto truplo babuna,

mamac koji je bio neodoljiv velikoj žutoj mački. Mark napuni Mannlicher, a bijes

mu je bio tako snažan da je mogao ubiti čovjeka koji je ovo učinio, da ga je sreo u

tom trenutku, usprkosa činjenici da mu je dugovao život. Popeo se uz padinu i

skinuo sedlo s Trojana, vezao ga kožnim remenjem, pa objesio sedlo na grane

stabla, izvan dosega zalutale hijene ili jazavca. Zatim se vrati i pronađe trag

lovokradice na rubu gustiša. Znao je da bi bilo uzaludno da ga slijedi na muli.

Velika, nespretna životinja uzbunila bi lovokradicu na milju udaljenosti, ali pješice

je imao šanse. Trag je bio svjež, i logor lovokradice bit će u blizini. Sigurno se neće

udaljiti daleko od tako dragocjene imovine kao što je čelična zamka. Mark je imao

dobru priliku. Bit će oprezan, naravno, lukav i promućuran, jer sigurno zna da je

lov u dolini sada bio zabranjen. Mark je posjetio svako selo, razgovarao sa svim

poglavicama i pio pivo dok im je objašnjavao novu zapovijed. Lovokradica je znao

da je izvan zakona. Mark je slijedio njegov trag tako često, i oprezni Pungushe

poduzimao je sve moguće mjere da izbjegne potjeru, tako da je bilo jasno da zna

za svoju krivnju, ali Mark je sada imao dobru priliku da ga ulovi. Trag je prelazio

preko rijeke pola milje nizvodno, a zatim je išao u cikcak između grmlja i šume dok

je lovokradica obilazio svoje zamke. Zamka za leoparda očito je bila sredina

njegove linije zamka, ali on je lovio i manji plijen, koristeći laganu galvaniziranu

žicu koju je vjerojatno kupio za nekoliko šilinga u lokalnoj trgovini. Koristio je i

bakrenu telegrafsku žicu, koju je vjerojatno pribavio tako što se popeo na

telegrafski stup na nekom usamljenom mjestu. Namjestio je zamke za šakale, i to

na svim mogućim mjestima gdje je mogao privući male životinje, u blatnim

jamama ili slanicima. Pažljivo prateći liniju zamka, Mark je aktivirao sve omče od

žice i strgnuo ih. Brzo se približavao svojem plijenu, ali prošlo je tri sata prije no

što je pronašao logor lovokradice. Nalazio se pod debelim, nabreklim, reptilsko

sivim granama baobaba. Drvo je bilo staro i trulo, a njegovo veliko deblo imalo je

u sebi duboki usjek, pećinu koju je lovokradica koristio da zaštiti svoju vatricu za

kuhanje. Vatra je sada bila ugašena, pažljivo prekrivena pijeskom - ali miris dima

doveo je Marka do nje. Pepeo je bio hladan. U najdubljem dijelu šupljeg drveta

bila su dva zavežljaja vezana žicom. Jedan zavežljaj sadržavao je masni sivi

pokrivač, izrezbareni drveni naslon za glavu, malu crnu zdjelu s tri noge i vrećicu

od impaline kože koja je sadržavala dvije ili tri funte žutog prosa i komade sušenog

mesa. Lovokradica je putovao s malo tereta i kretao se brzo. Drugi zavežljaj

sadržavao je petnaest koža šakala, osušenih na suncu, prekrasnih krzna srebrene i

crne i crvene boje, i dvije kože leoparda, velikog tamnozlačanog mužjaka i manje,

poluodrasle ženke. Mark potpali vatru i baci na nju pokrivač, naslon za glavu i

vreću, izvukavši sitno zadovoljstvo iz te male osvete dok su stvari gorjele.

Kamenom je razbio željeznu posudu, prebacio sušene kože preko ramena i krenuo

natrag. Već se gotovo smračilo kad se vratio do leopardovog gustiša pokraj rijeke.

Spustio je teški zavežljaj s osušenom kožom, koji mu je sada već otežao na

ramenu poput stostruko veće vreće s ugljenom, i on pogleda zbunjeno lešinu

leoparda. Bila je prepuna velikih muha metalnozelene boje. Polagale su jaja na

mrtvo meso, poput hrpa kuhane riže, ali ono što je zaprepastilo Marka bila je

činjenica da je lešina gola. Zlatno krzno bilo je stručno oderano, i sada je lešina

bila sirovoružičaste boje, prošarana žutim naslagama masnog tkiva i bjelkastim

ligamentima. Glava je bila gola, tako da su oči zurile iz lubanje poput špekula,

čuperci crne dlake izlazili iz otvorenih rupa od ušiju, a očnjaci su bili otkriveni.

Mark brzo odjuri do debla koje je poslužilo kao sidro. Lanac i zamka su nestali.

Prošla je puna minuta prije no što mu na pamet padne sljedeći logičan korak.

Potrčao je uz padinu do drveta gdje je privezao mulu. Trojan je nestao. Remenje je

bilo prerezano oštricom poput žileta i uredno položeno pod stablom. Trojan,

neočekivano lišen remenja kojim je bio vezan, zahvalno je reagirao na predvidljiv

način. Krenuo je ravno poput strijele kući, svojoj grubo načinjenoj štali, noćnom

obroku žita, i društvu svojega starog prijatelja Spartana. Do glavnog logora imao je

petnaest milja hoda, a za petnaest minuta će se smračiti. Vreće sa sedla Pungushe

je skinuo sa stabla i pažljivo probrao sadržaj. Ono što je odbacio, uredno je

poslagao na ravni kamen. Očito nije imao neko mišljenje o Williamu

Shakespeareu, jer njegove su tragedije bile odložene na stranu, i ostavio je Marku

njegovu lovačku jaknu, koju mu je u posljednji čas poklonila Ruth Courtnev. Uzeo

je vreću za spavanje, koja je nekada pripadala generalu Courtnevju, i koja je imala

ušivenu deku kao podlogu za tlo, i podstavu od finog materijala, i koja je u

Harrodsu u Londonu vrijedila dvadeset i pet gvineja. Bila je to dobra zamjena za

masni pokrivač i drveni naslon za glavu. Uzeo je posudu za kuhanje s priborom za

jelo, sol i brašno i meso, ali ostavio je jednu limenku graha. Uzeo je čistu košulju i

kaki hlače, ali ostavio je rezervne vunene čarape i čizme s gumenim donovima.

Možda su čizme slučajno bile okrenute nizvodno prema Markovom logoru - ili je

to bilo zadirkivanje? Limenka graha i čizme koje će ga vratiti kući. Kroz crvenu

izmaglicu svojeg poniženja i rastućeg bijesa, Mark iznenada osjeti prisutnost

smisla za humor. Čovjek ga je promatrao. Mark je sada bio siguran u to. Stvari

koje je uzeo iz vreća na sedlu previše su vjerno odražavale njegove stvari koje je

Mark spalio. U mašti, Mark začuje duboki zvonki Zulu smijeh, pa zgrabi

Mannlicher i pronađe Pungusheov trag. Slijedio ga je samo stotinjak jarda, pa je

zastao. Pungushe je bio teško opterećen zamkama, vlažnom kožom i plijenom, ali

krenuo je Zulu korakom «Minza umhlabathi» i gutao je razdaljinu prema sjeveru

brzinom koju Mark nije mogao slijediti. Vratio se natrag i spustio na zemlju pokraj

drveta. Bijes mu se pretvorio u snažnu neugodu pri pomisli na petnaest milja

pješačenja do kuće, s tim da mora nositi sedlo i osušene kože, jer čast je nalagala

da ne odbaci svoj plijen. Iznenada se počne smijati, bespomoćno, beznadno

tresući ramenima, i smijao se dok mu suze nisu potekle obrazima, a dok ga nije

zabolio trbuh. «Pungushe, vratit ću ti za ovo», obeća on slabim glasom kroz

smijeh. Nakon ponoći, spustila se kiša, brzi, snažan pljusak, dovoljan da smoči

Marka i povije travu kapljicama. Zatim naiđe i ledeni vjetrić, uporan poput starice,

a čizme su mu promočile u mokroj travi tako da su šljapkale sa svakim korakom.

Cigarete su mu se raspale u žutu kašu duhana i papira, a zavežljaj s kožama i sedlo

na ramenima urezali su mu se u kožu. Te noći više se nije smijao. Prije zore, litice

Chakinih Vrata bile su purpurne boje, glatke poput mlijeka, iznenada usplamtjevši

ružičastom i brončanom bojom pod poljupcem sunca, ali Mark je nastavio hod

noseći svoj teret, umoran tako da nije mogao cijeniti ljepotu, nije mogao osjećati,

pa čak mu nije niti stalo do toga, dok nije izišao iz šume na obali rijeke Bubezi i

zastao u pola koraka. Omirisao je zrak u potpunoj nevjerici, i njegovo tijelo odmah

je reagiralo poplavom sline pod jezikom i grčenjem praznog želudca. Bio je to

najljepši miris koji je ikada osjetio, pržena slanina i jaja u tavi. Znao je da je to

sigurno posljedica njegovog umora, jer slaninu je posljednji put jeo prije šest

tjedana. Zatim mu se učini da ga i uši varaju, jer čuo je udarce sjekirom po drvetu i

melodiozne Zulu glasove u daljini, i on podigne glavu i zagleda se pred sebe kroz

šumu, prema svojem starom logoru medu divljim smokvama. Tamo se nalazila

kupola od bijelog platna, časnički šator, nedavno podignut pokraj njegovog

skloništa pokrivenog slamom. Gorjela je logorska vatra, i Hlubi, stari Zulu kuhar,

vrijedno je radio pokraj nje sa svojim tavama, a iza plamenova, u svojem

sklopivom platnenom stolcu za kampiranje, udobno se smjestila krupna prilika

generala Courtnevja, koji je kritičkim okom promatrao izradu svojeg doručka.

Podigao je pogled i ugledao Marka, prljavog i raščupanog poput prosjaka na rubu

logora, i osmijeh mu je bio širok i dječački. «Hlubi», reče on na Zulu jeziku. «Još

četiri jaja i funtu slanine.« Golema energija i entuzijazam Seana Courtnevja bili su

svjetionik koji je učinio tjedan koji je uslijedio jednim od upečatljivijih predaha u

Markovom životu. Uvijek će ga pamtiti onakvog kakav je bio tih dana, kad se

smijao iz dna duše Markovoj priči o jadu i frustracijama s Pungusheom, a nakon

toga, još se cereći, pozvao svoje sluge i ponovio im priču dodajući svoje

komentare i ukrase, dok se i oni nisu valjali od smijeha, a stari, debeli Hlubi

prevrnuo je tavu s jajima, dok mu je trbušina skakala goredolje, a topovska kugla

od glave se klimala lijevodesno u nekontroliranom napadu smijeha. » Mark, koji je

napola izgladnio na posnom grahu, davio se u čudesnoj hrani koja je tekla iz

Hlubijevih ruku veličine lopata, s ružičastim dlanovima. Čudio se stilu kojim je

Sean Courtnev svladavao teškoće života u afričkoj divljini, od prave kade do

prenosivog hladnjaka koji je radio na kerozin i koji je stvarao beskrajne potoke

ledenog piva u podnevnim vrućinama. «Zašto putovati kao sirotinja, kada možeš

putovati prvom klasom?», upita Sean i namigne Marku dok je širio kartu

Zululanda u velikom mjerilu na logorskom stolu. «Sada, što mi imaš reći?» Njihova

rasprava trajala je do duboko u noć, dok je Petromax šištio na grani iznad njihovih

glava, a šakali lajali i piskutali niz rijeku. Danju su Jahali po terenu. Sean Courtnev

bio je na Spartanu, i vidljivo je uživao u svakom trenutku, s vitalnošću čovjeka

upola mlađeg od sebe, nastavljajući bez prekida čak i po podnevnim vrućinama,

provjeravajući mjesto koje je Mark izabrao za glavni logor, prepirući se oko toga

gdje bi trebalo izgraditi most preko Bubezija. Slijedio je put kroz šumu koji je Mark

iskrčio, oduševio se pri pogledu na velikog crnog mužjaka nyale s teškom grivom i

sablasnim prugama, dok je jurio u panici zbog dolaska čovjeka, sjedio je u svojoj

kadi pod drvećem smokve, do struka u pjeni, s cigarom u ustima i velikom čašom

piva u ruci, vičući Hlubiju da mu donese novi lonac s kipućom vodom kad mu se

voda ohladila. Velik i dlakav i pun ožiljaka. Mark je tada shvatio koliki je dio

njegovog života ispunio taj čovjek. Kako se bližio dan kad je morao otići, Seanovo

raspoloženje se promijenilo, i navečer bi namrgođeno čitao popis životinja koji je

Mark sastavio. »Pedeset zebra», čitao je Markove procjene, i ulio posljednje kapi

whiskyja iz boce u čašu, sjećajući se vremena prije: «Na rijeci Sabi 1895. jedno

krdo zebra prešlo je pred mojim kolima. Trebalo im je četrdeset minuta da

progalopiraju kraj nas, a predvodnici su već zašli iza obzora kad je kraj nas

protrčao zadnji dio krda. U tom krdu bilo je trideset tisuća životinja.« «Nema

slonova?«, upita on, gledajući dalje popis, a kada je Mark odmahnuo glavom, tiho

nastavi: »Mislili smo da će to trajati zauvijek. Kad sam 1899. ujahao u Pretoriju sa

sjevera, imao sam sa sobom deset tona slonovače. Deset tona, dvadeset tisuća

funta slonovače.« 3 «Nema lavova?», i opet Mark odmahne gkvom. »Mislim da ih

nema, generale. Nisam im vidio tragove, niti ih čuo u noći, ali kad sam bio dječak,

ubio sam jednoga u blizini. Bio sam s djedom.« «Da», klimne Sean, «kad si ti bio

dječak - ili, Što je s tvojim sinom, Mark? Hoće li on ikada vidjeti lava u divljini?«

Mark ne odgovori, a Sean progunda: «Nema lavova na rijeci Bubezi, zaboga! Što

sam učinio ovoj zemlji?» Zagledao se u vatru. «Pitam se je li obična slučajnost to

što smo se ti i ja sreli, Mark. Ti si mi otvorio oči i savjest. Ja, i ljudi poput mene.

učinili su to...» On odmahne velikom, čupavom glavom i posegne u unutarnji džep

svoje lovačke jakne, pa izvadi džepnu knjižicu presvučenu kožom, malu i debelu,

često prelistavanu i sjajnu cd dodira. Mark je nije prepoznao na trenutak, ali kad

jest, bio je zapanjen. «Nisam znao da čitate Knjigu», reče on, a Sean ga pogleda

ispod čupavih obrva. «Čitam je», progunda. «Što sam stariji, vise je čitam. Ovdje

mogu pronaći mnogo utjehe.» «Ali, gospodine«, ustraje Mark, «vi nikada ne idete

u crkvu.» Sada se Sean namršti kao da mu se ne sviđaju ta pitanja. «Ja živim svoju

vjeru», reče on. «Ne pjevam o tome nedjeljom, pa da je odbacim ostatak tjedna,

kao neki ljudi koje znam.» Njegov ton bio je konačan, sprječavajući nastavak

rasprave, i on skrene pažnju na knjižicu. Označio je mjesto na kojem je stao

prešanim cvijetom, i Biblija se otvori na toj stranici. «Ovo sam pronašao sinoć»,

reče Marku stavljajući naočale sa čeličnim okvirima na nos. «Činilo mi se kao znak,

i obilježio sam to da ti pročitam. Matej, 1O.» On pročisti grlo i polako pročita: «Ne

prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak, ni jedan od njih ne pada na zemlju bez

Oca vašega.» Kad je završio, pospremio je Bibliju u svoj džep, i obojica utihnu,

razmišljajući o tome i gledajući oblike u pepelu vatre. «Možda će nam pomoći da

spasimo vrapca od pada, ovdje kod Chakinih Vrata», reče Sean, i nagne se

naprijed da uzme s vatre zapaljenu grančicu. 3 III Njome upali novu cigaru i

duboko udahne, uživajući u okusu dima drva i duhana, prije nego što nastavi.

»Nesreća je samo što se to događa u ovo vrijeme. Tek krajem sljedeće godine

moći ćemo pokrenuti ratifikaciju proglasa i prikupiti proračun za razvoj stvari

ovdje.« Mark se istog trena trgne i upita oštrim glasom. «Iduće godine?« «Bojim

se da je tako.« «Ali, zašto tako dugo?« «Surova stvarnost politike, sine«, zareži

Sean. »Upravo smo dobili snažan udarac, i sve drugo mora čekati dok igramo igre

moći.« «Što se dogodilo?«, upita Mark, sada već zabrinuto. «Nisam čitao novine

dva mjeseca.« «Volio bih da sam i ja tako sretan.« Sean se sjetno nasmiješi.

»Provodili su se naknadni izbori u malom mjestu u Transvaalu. To je mjesto koje je

oduvijek bilo naše, dobro, sigurno mjesto u rukama cijenjenog poduzetnika velike

lojalnosti i malog intelekta. On je doživio srčani napad u blagovaonici Doma, i

umro je između juhe i ribe. Pošli smo u našu sigurnu malu izbornu jedinicu da

izaberemo novog kandidata«, Sean zastane, s nemoćnim izrazom na licu, «i

doživjeli smo najveći poraz u životu. Petnaest posto otišlo je Hertzogovoj stranci.

Suprotstavili su nam se zbog načina na koji smo riješili štrajk prošle godine - i bilo

je katastrofalno.« «Nisam znao. Žao mi je.» «Ako se ta promjena od petnaest

posto odnosi na cijelu zemlju, nakon sljedećih izbora bit ćemo u oporbi. Ništa

drugo nije važno. General Smith odlučio je obići zemlju sljedeće godine u ožujku, i

borit ćemo se za opstanak. Do tada ne možemo provesti ovakav zakon niti tražiti

sredstva.« Mark osjeti kako mu se hladan očaj širi do vrhova prstiju. «Što se

događa ovdje?«, upita on. «Moram li u međuvremenu prestati s ovim što radim?

Hoćemo li sve jednostavno napustiti? Još jedna godina krivolova, još jedna godina

bez zaštite i razvoja?« Sean odmahne glavom. «Moji ljudi proučili su postojeću

zaštitu. Imamo tmo neke ovlasti koje možemo provesti, ali ne i novac za to.» i . 41

i 358 «Ne možeš učiniti ništa bez novca», reče Mark jadno. «A, napokon malo

poštovanja prema moći novca», Sean mu se kratko nasmiješi preko vatre, pa

ozbiljno nastavi: «Odlučio sam da ja financiram razvoj i upravljanje zaštićenim

područjem dok ne dobijem proračun za to. Platit ću račune iz vlastitog džepa.

Možda ću kasnije dobiti naknadu iz proračuna, ali ako i ne dobijem«, on slegne

ramenima, «mislim da sam barem toliko dužan. Prilično dobro mi je išlo.» «Neće

trebati mnogo», upadne Mark, ali Sean ga utiša. «Imat ćeš istu plaću kao i prije, i

pokrenut ćemo izgradnju glavnog logora. Dat ću ti četiri čovjeka za taj posao»,

nastavi on tiho. «Morat ćemo se snaći i bez mosta, i s običnim kolskim putem, ali i

to je početak - i nadajmo se da ćemo dobiti sljedeće izbore.« Posljednjeg dana za

doručkom, Sean položi registrator pred Marka. «Razgovarao sam s Caldwellom,

čovjekom koji je napravio crteže za «Jocka iz divljine», da dizajnira korice»,

nasmiješi se on dok je Mark otvarao registrator. «Htio sam da dobiješ najbolje za

svoje tri tisuće funta.» U registratoru se nalazila verzija stranice objave za tisak

koja će obznaniti postojanje »Prijatelja afričkih divljih životinja«. Margina je

sadržavala sjajne crteže divljih životinja, a ispod objave tiskane debelim slovima

bili su istaknuti ciljevi Društva, i elokventna molba za pomoć i članstvo. «Moji

odvjetnici su napisali članak i osmislili tekstove. Objavit ćemo to u svim novinama

u zemlji. Adresa Društva je Glavni ured poduzeća Courtnev, i zaposlio sam na

puno radno vrijeme službenika koji će obavljati administrativne poslove. Dobio

sam i mladog novinara da ureduje novine Društva. Pun je ideja i zakvačio se za

cijelu stvar. Uz malo sreće, donijet će nam veliku javnu podršku.« «To će koštati

više od tri tisuće funta«, Mark je bio rastrgan između oduševljenja i zabrinutosti

zbog veličine do koje je izrasla njegova jednostavna ideja. «Da», nasmije se Sean.

«Koštat će više od tri tisuće funta, što me podsjetilo. Poslao sam Dirku Courtnevju

potvrdu o primljenom novcu - i doživotno članstvo u Društvu!« Ta šala pomogla

im je da prebrode neugodu posljednjih trenutaka prije rastanka. Seanovi nosači

nestali su medu drvećem, noseći na glavama opremu do mjesta na kojem su

ostavili kamion, na cesti najbližoj Chakinim Vratima, udaljenoj dvadeset milja, a

Sean se nije mogao prisiliti da krene. «Žao mije što moram ići», prizna on. «Dobro

smo se proveli, i sada se osjećam snažniji - mogu se suočiti sa svime što kopilad

može baciti na mene.» On se ogleda oko sebe, rastajući se od rijeke i planine i

divljine. «Ovdje ima magije.» On klimne. «Pazi na ovo mjesto, sine», i ispruži ruku.

Bila je to Markova posljednja prilika da postavi pitanje koje je pokušao postaviti

već desetak puta, ali svaki put Sean ga je ignorirao ili preskočio. Ali, sada je morao

dobiti odgovor, i on uhvati Seanovu veliku, čvornatu šaku u zahvat koji nije mogao

pustiti. «Niste mi rekli kako je Storm, gospodine. Kako je? Je li dobro? Kako

napreduju njezine slike?», izlane on. Činilo se da čak ni tada neće od Seana ništa

saznati. On se ljutito ukoči, pokuša istrgnuti ruku, ali bijes izblijedi prije no što mu

je došao do očiju. Na trenutak, u dubokim očima pojavi se tamna, nespoznatljiva

bol, i njegov stisak očvrsne na Markovoj ruci poput čelične zamke. «Storm se

udala prije mjesec dana. Ali, nisam je vidio otkad si otišao iz Lion Kopa», reče on, i

pusti Markovu ruku. Bez riječi, okrene se i ode. Prvi put hodao je polako, teško

šepajući poput starca. Vrlo umornog starca. Mark je htio potrčati za njim, ali

njegovo srce se slamalo i noge ga nisu htjele nositi. Stajao je u očaju i gledao kako

Sean Courtnev šepa prema šumi. Drugi igrač Natala naiđe uz liniju, dok su kopita

njegovog ponija odbacivala bijeli kreč koji je služio za označavanje terena poput

rafala strojnice, i uhvati loptu dvije stope prije no što je izišla iz igre. Nagne se

nisko u sedlu i udari je pod vratom ponija, snažnim udarcem koji je završio s

palicom visoko nad glavom, i lopta se podigne u luku, kao bijelo priviđenje na

plavoj pozadini ljetnog neba. Aplauz se prospe nad topotom kopita s verande

kluba i sa stolaca pod šarenim suncobranima, a zatim se pretvori u uzdah kad su

gledatelji vidjeli da je Derek Hunt to očekivao. Približavao se u brzom kasu, još ne

podbadajući Saladina u galop. Saladin je bio veliki poni, s ružnom glavom koju je

nagnuo gledajući let bijele lopte, dok su mu prevelike nozdrve frktale tako da je

njihova sjajna crvena unutrašnjost bljeskala poput zastave. Oko kojim je

promatrao let lopte okrene se u duplji na mršavoj glavi, dajući konju divlji izgled.

Imao je onu nijansu sive boje kojoj nikakvo timarenje nije moglo pružiti sjaj, a

kopita su mu izgledala kao u teretnog konja. Morao ih je podizati visoko,

nespretnim pokretima koji su ga brzo nosili pred argentinskim ponijem u brzom

galopu pokraj njegovog ramena. Derek je sjedio na njemu kao u naslonjaču, lijeno

mašući štapom iz zgloba, dok mu je jahaća kaciga bila navučena nisko na glavu i

dobro pričvršćena pod bradom. Trbuh mu je bio ispupčen nad pojasom hlača,

ruke su mu bile duge i debele poput čimpanzinih, prekrivene gustim riđim

dlakama. Koža mu je bila jako pjegava, a pod pjegama je bila sirovocrvenkaste

boje, kao da je opečen kipućom vodom. Lice mu je imalo istu nijansu crvene boje,

uz purpurnu boju teškog alkoholičara, i znojio se. Znoj je sjajio poput jutarnje rose

na njegovom licu i kapao s brade. Njegova pamučna majica s kratkim rukavima

izgledala je kao da ga je uhvatio tropski pljusak. Bila mu je zalijepljena na debela,

medvjeda ramena, i tako rastegnuta preko trbuha da mu se sa strane mogao

vidjeti pupak. Sa svakim korakom, dok su Saladinova kopita udarala po zemlji,

velika stražnjica Dereka Hunta u tijesnim bijelim hlačama treperila je poput želea

u sedlu. Dva argentinska ponija presijecala su polje, a njihovi zgodni jahači imali su

kožu boje masline, i bili su markantni poput konjaničkih časnika, jašući uz

uzbuđene krikove na španjolskom. Derek se naceri pod svojim riđim brkovima,

dok se lopta u dugoj putanji počela spuštati prema zemlji. «Kriste», reče jedan od

članova na stubama kluba. »Najružniji konj u kršćanskom svijetu. I on podigne svoj

ružičasti gin da nazdravi Saladinu. ttl «I na njegovim leđima, najružniji igrač na

svijetu koji je postigao četiri zgoditka», složi se drugi član pokraj njega. «Siroti

protivnici mogli bi se okameniti samo gledajući ih.» Saladin i argentinski prvi igrač

došli su do mjesta pada lopte u istom trenutku. Argentinac ustane u sedlu da bi je

dočekao, dok su mu bijeli zubi svjetlucali pod urednim brkovima, a glatki,

preplanuli mišići na ruci stegnuli se spremni na udarac. Njegov vitki, prelijepi poni

uhvatio je liniju za udaranje, spretan i brz poput lasice. Tada se dogodi nešto

neobično. Derek Hunt sjedio je debeo i težak u sedlu, i nitko nije vidio dodir

uzdama i petama zbog kojeg je Saladin promijenio korak. Argentinski poni odbije

se od njega kao da je udario u granitni kopje, a jahač mu preleti preko glave,

prešavši u trenutku iz uravnoteženog savršenstva do zbrke, i padne mlatarajući

rukama na tlo u oblaku crvene prašine. Podigne se na koljena kako bi histerično

vrisnuo žalbu prema sudcu i nebesima. Derek se lagano nagne i začuje se tihi

udarac palice u bambus, nježan, gotovo samodostatan mali dodir, i lopta ponizno

padne pred Saladinovu glavu. Odskoči jednom, dvaput, a tada se poslušno

podigne da bi dobila još jedan lagani udarac i nastavila skakutati niz polje.

Argentinski četvrti igrač jurio je s desna, s gracioznošću lavice u napadu - a urlik

gomile dopre do njega preko igrališta, potičući ga da krene u napad. On izbaci

divlju španjolsku kletvu, dok su mu oči blještile od uzbuđenja. Derek glatko

prebaci palicu iz desne ruke u lijevu, i udari bijelu lopticu koja je odskakivala na

drugu stranu, prisilivši Argentinca da pooštri kut svojeg presretanja. Čim ga je

navukao, Derek snažno udari, prebacujući loptu visoko preko glave Argentinca.

Tiho reče «Ha!» i dodirne Saladina petama. Veliki ružni pastuh ispruži vrat i

prijeđe u galop, dok ga je Derek podbadao. Projurili su pokraj Argentinca kao da

se zaista okamenio, ostavivši ga zbunjenog iza sebe, i dohvatili loptu iza njega.

Tap! Tap! I opet tap - proveo je loptu kroz sredinu stupova gola, pa se okrenuo i

otkasao na početak igrališta. Cereći se tako da mu je trbuh poskakivao, Derek

prebaci jednu nogu preko Saladinovog vrata i sklizne na zemlju, prepuštajući ga

konjušarima. «Za sljedeću igru uzet ću Satana», vikne on svojim grlenim, pivskim

glasom. Storm Courtnev ugleda ga kako dolazi, i znala je što će se dogoditi. Pokuša

ustati, ali bilaje spora i nespretna, jer dijete u njezinoj utrobi prikovalo ju je poput

kamena. «Jednu za siromašne!», vikne Derek i uhvati je svojom dugom, dlakavom,

kuhanom rukom. Znoj na licu bio mu je ledeno hladan i smočio je i njezin obraz, i

smrdio je na ukiseljeno pivo i konje. Poljubio ju je otvorenim ustima, pred Irene

Leuchars i četiri druge djevojke, i njihovim muževima, i svima nacerenim

konjušarima, i članovima na verandi. Ona u očaju pomisli da će joj pozliti. Kiseli

okus podizao joj se u grlu, i mislila je da će povratiti pred svima. «Derek, moje

stanje!«, prošapta ona očajnički, ali on je uhvati pod ruku i uzme bocu piva koju je

jedan od klupskih poslužitelja donio na srebrenom pladnju. Zanemarujući čaše,

pio je izravno iz boce. Pokušavala se osloboditi, ali držao ju je s lakoćom golemom,

bezobzirnom snagom - i podrignuo u parajućoj eksploziji plina. «Jednu za

siromašne«, vikne on opet, i svi se nasmiju, kao dvorjani kraljevoj šali. Dobri stari

Derek. Priča za sebe, stari Derek. On ispusti praznu bocu. «Drži je dok se ne

vratim, ženice!», nasmije se on, uhvati jednu njezinu nabreklu dojku svojom

velikom šakom s grubim zglobovima, i bolno je stisne. Ona osjeti hladnoću i

drhtavicu i slabost od poniženja i mržnje. Mjesečnica joj je i prije često kasnila, pa

Storm nije počela brinuti dok na svojem džepnom dnevniku nije vidjela da je

prošao i drugi mjesec. Tada je htjela reći Marku, ali tada su se rastali. Još uvijek je

očekivala da se stvari riješe same od sebe, ali kako su prolazili tjedni, u svojem

dvorcu od zlata i bjelokosti počinjala je uviđati veličinu svega toga. Takve stvari

događale su se drugim djevojkama, radnicama, običnim djevojkama - ne i Storm

Courtnev. Za mlade dame poput Storm postojala su posebna pravila. Kad je bilo

potpuno sigurno i van svake sumnje, prva osoba na koju je pomislila bio je Mark

Anders. I Dok joj se u srcu polako hvatala panika, htjela je odjuriti njemu i baciti

mu se u naručje. Tada je taj tvrdoglavi i potpuno nekontrolirani ponos

Courtnevjevih ugušio taj impuls. On je morao doći njoj. Odlučila je da on mora

doći pod njenim uvjetima - i nije se mogla prisiliti da promijeni pravila koja je

stvorila. No, čak i u njenoj nevolji, prsa bi joj se još uvijek stisnula, a noge drhtile,

kad bi pomislila na Marka. Plakala je tiho u noći, kad je napustila Marka - i sada je

opet plakala. Sada je još više žudjela za njim, dok joj je dijete raslo u dubinama

tijela. Ali, taj perverzni, izopačeni ponos nije htio popustiti svoj ugriz poput

buldoga, nije joj dopuštao čak niti da mu kaže za svoje stanje. «Ne izazivaj me,

Mark Anders», upozorila ga je, a on je to učinio. Mrzila ga je, i voljela zbog toga.

Ali, sada nije mogla odustati. Sljedeća osoba na koju je pomislila bilaje njezina

majka. Ona i Ruth Courtnev oduvijek su bile bliske, i uvijek se mogla osloniti na

lojalnost i zdrav razum svoje majke. Zatim ju je na mjestu zaustavila spoznaja da

će i njezin otac sve saznati unutar nekoliko sati ako kaže Ruth. Ruth nije ništa tajila

od Seana, niti on od nje. Stormina duša zatreperila je na pomisao o tome što će se

dogoditi kad njezin otac sazna da nosi kopile. Golema ljubav koju je osjećao

prema njoj učinit će njegov bijes i osvetu strasnijima. Znala je i to da bi to uništilo

Marka. Njezin otac bio je previše snažan i previše uporan da bi povjerovala da

može prikriti Markovo ime od njega. Iscijedio bi ga iz nje. Znala je da otac voli

Marka Andersa, to je svatko mogao vidjeti, ali ta ljubav ne bi bila dovoljna da spasi

njih dvoje. Stav Seana Courtnevja prema svojoj kćeri bio je odreden željeznim

pravilima ponašanja, staromodni stav oca koji nije ostavljao manevarskog

prostora. Mark Anders suprotstavio se tim željeznim pravilima, i Sean bi ga

uništio, usprkos činjenici da ga je volio, a time bi uništio i dio sebe. Odbacio bi i

prognao vlastitu kćer, čak i ako bi ga to uništilo. Dakle, zbog oca i zbog Marka

Andersa, nije mogla potražiti utjehu i pomoć od majke. Umjesto toga, otišla je kod

Irene Leuchars, koja je slušala njezino objašnjenje s oduševljenjem. «Ali, draga

moja ludice, pa zar nisi pazila?« Storm odmahne glavom, nesigurna u to što Irene

misli pod tim «pazila», ali sigurna da to nije činila. «O kome se radi, draga?», bilo

je sljedeće pitanje, ali Storm opet odmahne glavom, ovog puta žešće. «O, draga»,

Irene zakoluta očima. «Tako mnogo kandidata za tatu? Ti si prava ždrjebica, draga

Storm.» «Ne može - ne može li se nešto učiniti?«, upita Storm jadnim glasom.

»Misliš na abortus, draga?», upita Irene brutalno, i nasmiješi se lukavim, prkosnim

osmijehom kad je Storm klimnula glavom. Bio je to visok, blijed čovjek, siv i jako

pogrbljen, slabog glasa i s rukama koje su bile tako bijele da su bile gotovo

prozirne. Storm je kroz kožu mogla vidjeti plave vene i krhke kosti. Pokušala je ne

misliti na te blijede, prozirne ruke dok je ispipavao, ali bile su hladne i okrutno

bolne. Poslije je oprao te blijede ruke u sudoperu u svojem malom, sivom stanu i

to je učinio tako pretjerano pažljivo da je Storm osjetila kako su njezina bol i

sramota pojačani osjećajem uvrede. Čišćenje joj je izgledalo kao osobna uvreda.

»Pretpostavljam da se u velikoj mjeri bavite sportskim aktivnostima - jahanjem,

tenisom?», upita on, a kad je Storm klimnula glavom, proizveo je zvuk

neodobravanja. «Žensko tijelo nije stvoreno za takve stvari. Vrlo ste uski, i

muskulatura vam je vrlo razvijena. Osim toga, već ste u desetom tjednu

trudnoće.« Napokon je završio s pranjem, i počeo je brisati ruke istrošenim, ali

klinički bijelim ručnikom. »Možete li mi pomoći?», upita Storm iznervirano, i on

polako odmahne blijedom glavom. «Da ste došli malo ranije...«, i on raširi svoje

bijele, prozirne ruke u gesti bespomoćnosti. Ispisale su popis imena, ona i Irene, a

svi ljudi s popisa imali su dvije zajedničke stvari. Bili su zaljubljeni u Storm, ili su to

tvrdili, i bili su bogati. Na popisu je bilo šest imena, i Storm je dvojici njih napisala

pisamca i dobila nejasne odgovore, ljubazne dobre želje, ali nije bilo prijedloga za

sastanak.Treći čovjek s popisa htio se s njom naći u Umgeni Country klubu. Još je

mogla nositi svoju tenisku odjeću, a trudnoća je njenoj koži dala novi sjaj, a njenim

grudima puninu i zrelost. Veselo je razgovarala s njim, flertujući, samouvjerena,

ohrabrujući ga na način koji nikada prije nije doživio od nje. Nije primijetila lukavi

odsjaj u njegovim očima, dok se nije nagnuo prema njoj i povjerljivo je pitao: «Bi li

trebala igrati tenis - sada?» Uspjela se zadržavati da se ne slomi dok nije došla do

Cadillaca parkiranog na prostoru iza igrališta. Plakala je dok je vozila kroz vratnice,

i morala se zaustaviti na dinama nad oceanom. Nakon što je prošla prva oluja

poniženja, mogla je jasno razmišljati. Bila je to Irene Leuchars, naravno. Morala je

biti slijepa i glupa da to ne shvati ranije. Svi, baš svi su do sada morali znati, jer

Irene se pobrinula za to. Usamljenost i očaj preplave je. Derek Hunt nije bio na

popisu šestorice, ne zato jer nije bio bogat niti zato jer nije pokazivao zanimanje

za Storm. Derek Hunt pokazao je zanimanje za većinu zgodnih djevojaka. Čak se i

oženio s dvije, i obje su se rastale od njega, ali ne prije nego što su mu podarile

ukupno sedam potomaka. Reputacija Dereka Hunta bila je jednako velika i

kitnjasta kao i njegovo bogatstvo. «Gledaj, stara moja», rekao je on Storm

razumno. «I ti i ja imamo problem. Želim te, oduvijek sam te želio. Ne mogu

spavati noću!», i njegovi riđi brkovi lascivno se tržnu. «A ti mene trebaš. Pričaju se

priče o tebi, stara moja, Mark od zvijeri, osuda društva i sve to, bojim se. Ti gubiš,

ja dobivam. Nikad me nije zamarala osuda društva. I ja već imam sedmero

kopiladi. Jedno više neće mi naškoditi. Što ćemo onda? Jednu za siromašne, ha?»

Vozili su u Swaziland, i Derek je uspio dobiti posebnu dozvolu, lažući o njezinoj

dobi. Na ceremoniji nije bilo nikoga njoj poznatog, samo pet Derekovih rođakinja -

i nije ni rekla ocu, majci ni Marku Andersu. Čula ga je kako se vraća kući, poput

pobjednika Velike nagrade Le Mansa. Duga kolona automobila došla je uz prilaz,

zatim se začula škripa kočnica, kanonada vrata koja se zatvaraju, glasni prijateljski

povici i neobuzdano pjevanje. Derekov glas bio je glasniji i promukliji od ostalih.

«Caramba, moji dragi! Isprašili smo vam tur na terenu, a sad ćemo vas zapiti.

Ovuda, ponosu Argentine...», i začuje se lupanje nogama i vika dok su se penjali

ulaznim stubištem. Storm je ležala na leđima i gledala gipsane andelčiće na

stropu. Htjela je pobjeći, osjećala je nesvjesnu, paničnu potrebu da pobjegne. Ali,

nije imala kamo. «Da si nam barem rekla, tata bi možda shvatio, oprostio...» «O,

draga, da si samo znala kakve je planove imao za tvoje vjenčanje. Bio je tako

ponosan na tebe - a sada nije ni bio na tvojem vjenčanju. Nije čak niti pozvan...»

«Molim te, Storm, daj mu vremena. Trudim se za tebe. Vjeruj mi, draga, mislim da

bi bilo bolje da se radi o bilo kome drugom osim Dereka Hunta. Znaš što tata misli

o njemu.» Nije imala kamo pobjeći, i ležala je tiho, uplašena, dok se napokon

teški, nesigurni koraci nisu popeli uz stubište, i vrata se naglo širom otvore. Nije se

presvukao, još je nosio čizme za jahanje. Stražnja strana njegovih hlača bila je

smeđa od masti za sedlo, a središnji dio hlača padao mu je gotovo do koljena,

poput punih pelena na bebi. Znoj se osušio u slane bijele krugove na pamučnoj

majici. «Budi se, stara moja. Vrijeme je za svakog dobrog, pravog muškarca da

obavi svoju dužnost.« Ostavio je odjeću da leži na podu. Njegov ispupčeni trbuh

bio je bijel poput ribe, i prekriven riđim uvojcima. Teška ramena bila su izbrazdana

starim ožiljcima od prišteva i malih čireva, a muškost mu je bila masivna, debela i

čvrsta poput borove grane. «Jednu za siromašne, ha?», naceri se promuklo dok je

ulazio u krevet. Iznenada, imala je jasnu sliku vitkoga, gracioznog tijela Marka

Andersa, sa čisto oblikovanim mladim mišićima, dok je sjedio na svjetlosti sunca

na šumskom proplanku. Sa strašnim bolom prisjetila se lijepe glave s profinjenim,

snažnim linijama usta i čela, i dubokih pjesničkih očiju. Dok se krevet ugibao pod

težinom njezinog supruga, htjela je viknuti od očaja i spoznaje o nadolazećoj boli.

Derek Hunt za doručak je volio malo Crnog baršuna, miješajući pivo Guinness i

šampanjac u posebnoj kristalnoj zdjeli za punč. Uvijek je koristio Bollinger, berbu

1911. i pio iz velikog vrča. Vjerovao je u obilan doručak, a ovog jutra bila su to jaja,

škotski kiper, kuhani bubrezi, gljive i veliki, dobro prepečeni odrezak - i sve to na

istom tanjuru. Iako su mu oči bile vodenaste i crvene od sinoćnjeg slavlja, a lice

mu se sjajilo grimiznom bojom pod zrakama izlazećeg sunca, bio je veseo i

prijateljski raspoložen, daveći se od smijeha vlastitim šalama, i naginjući se preko

stola da je bocka debelim, crvenim palcem kako bi naglasio neku tvrdnju. Čekala

je dok nije zgrabio zdjelu i ulio posljednje kapi Crnog baršuna u svoj vrč, a tada

tiho reče: «Derek, želim razvod.« Osmijeh mu nije sišao s lica, i gledao je kako

posljednje kapi padaju u vrč. »Prokleta stvar isparava - ili zdjela ima rupu u sebi»,

prošišti on, a zatim se veselo nasmije. «Shvaćaš? Rupu u sebi! Ova je dobra, ha?»

«Jesi li čuo što sam rekla? Hoćeš li mi odgovoriti?» «Ne trebam ti odgovarati, stara

moja. Dogovor je dogovor, ti imaš ime za svoje kopile - a ja tek čekam svoj dio.»

«Imao si to, koliko si mogao poželjeti«, odgovori Storm tiho, s golemom

rezignacijom u glasu. «Nećeš li me sada pustiti?« «Blagi Bože!» Derek se zagleda u

nju preko ruba svojeg vrča, dok su mu se brci nakostriješili, a crvene oči raširile

iskreno zapanjene. «Ne misliš da sam stvarno bio zainteresiran za tvoj muf? To

mogu dobiti bilo gdje, u mraku je sve isto.» On zarokče od navale smijeha. «Blagi

Bože, stara moja nisi stvarno mislila da mi se toliko sviđaju tvoje bijele sisice?»

«Zašto?», upita ona. «Deset milijuna dobrih razloga, stara moja.» On proguta

zalogaj jaja s bubrezima. W «I svi oni na bankovnom računu generala Seana

Courtneyjsk» Ona ga pogleda. «Tatin novac?» «: «Iz prve», naceri se on. «Prva si u

razredu.« «Ali. ali...», ona napravi male, lepršave geste zbunjenosti s obje ruke.

«Ne razumijem. Ti si već tako bogat.» «Bio, stara moja, nekad bio - prošlo svršeno

vrijeme.« I on se opet oduševljeno naceri. «Dvije ljupke supruge, dva sudca za

rastavu puna nerazumijevanja, sedmero derišta, četrdeset ponija za polo, prijatelji

s velikim desnim rukama, kamenje koje nije trebalo biti na cesti, rudnik bez

dijamanata, zgrada koja se srušila, brana koja je pukla, zlatna žila koja je presušila,

stoka koja se razboljela i kratkovidni odvjetnici koji ne čitaju sitna slova, tako je

novac otišao, papa!» «Ne vjerujem.» Bila je zgrožena. «Nikad se ne bih šalio s

tim», naceri se on. «Nikad se ne šalim s novcem, jedan od mojih principa.

Vjerojatno moj jedini princip.» On je ubode palcem. «Moj jedini princip - shvaćaš?

Potpuno sam presušio, nemam ništa, uvjeravam te. Tata je spas, stara moja -

moraš razgovarati s njim, bojim se. Spas, ha? Jednu za siromašne, ne znaš?» Nitko

se nije pojavio na ulaznim vratima i Mark se gotovo okrenuo i vratio u selo,

osjećajući olakšanje koje je prepoznao kao kukavičluk. Umjesto toga, skočio je s

verande i krenuo s druge strane kuće. Ovratnik i čvrsto vezana kravata gušili su ga,

a sako mu je bio neprirodan, ograničavajući, tako da je slijegao ramenima i prstom

odmicao ovratnik dok je ulazio u kuhinjsko dvorište kućice. Prošlo je pet mjeseci

otkad je nosio odijelo ili hodao po pločniku - čak mu je i zvuk ženskih glasova bio

nepoznat. On zastane i oslušne. Marion Littlejohn bila je u kuhinji sa svojom

sestrom, a njihovo vedro brbljanje bilo je poletno i on ga Osluhne na nov način, sa

zadovoljstvom. Brbljanje naglo stane kad je pokucao, i Marion iziđe na vrata. Na

sebi je imala pregaču veselih boja, a ruke su joj bile do laktova prekrivene

brašnom. Kosu je vezala vrpcom, ali pramenovi su joj se spuštali na čelo i na vrat.

Kuhinja je bila ispunjena mirisom pečenog kruha, a obrazi su joj bili ružičasti od

vrućine iz pećnice. «Mark», reče ona mirno. s «Kako lijepo», i pokuša ukloniti

pramen kose sa čela, ostavljajući bijelu mrlju od brašna na bridu nosa. Bila je to

čudno privlačna gesta, i Mark osjeti kako mu srce raste. «Udi.» Stala je u stranu i

otvorila mu vrata. Njezina sestra pozdravila je Marka ledeno, mnogo svjesnija

njegovog odbijanja nego sama Marion. «Zar ne izgleda dobro?», upita Marion, i

obje pažljivo pogledaju Marka koji je stajao na sredini kuhinje. «Previše je mršav»,

prosudi njezina sestra zajedljivo, i počne odvezivati pregaču. «Možda», složi se

Marion mirno, «samo treba dobru hranu.« I ona se nasmiješi i klimne kad je

vidjela kako je preplanuo i mršav, ali prepoznala je, očima punim ljubavi poput

majčinih, rastuću zrelost u njegovom izrazu lica. Vidjela je tugu i usamljenost, i

htjela ga je uzeti u naručje i priviti mu glavu uz svoje grudi. «Imamo dobrog

jogurta«, reče ona umjesto toga. «Sjedi, ovdje gdje te mogu vidjeti.« Dok mu je

ulijevala jogurt iz vrča, sestra objesi pregaču iza vrata i ne pogledavši Marka reče

ozbiljno: «Trebamo još jaja. Idem do sela.» Kad su ostali sami, Marion dohvati

valjak i stane pokraj stola, pa se počne naginjati mijeseći tijesto. «Reci mi čime si

se bavio«, upita ona, i on započe, u početku oklijevajući, a zatim sa sve većom

sigurnošću i entuzijazmom, pa joj je pričao o Chakinim Vratima, o radu i životu koji

je tamo pronašao. «To je lijepo.« Ona je prekidala njegovu priču svakih nekoliko

minuta, a um joj je vrijedno radio, i već je stvarala popise i planirala zalihe,

pragmatično se prilagodavajući zahtjevima života daleko od udobnosti civilizacije,

gdje su čak i mala zadovoljstva luksuz - čaša svježeg mlijeka, svjetlo u noći - i sve

to trebalo je isplanirati i pažljivo pripremiti. Nije osjetila niti uzbuđenje, niti očaj

pri pomisli na to. Ona je bila potomak loze pionira. Kamo muškarac ide, žena ga

slijedi. Bio je to jednostavno posao koji treba obaviti. «Mjesto za gradnju kuće je u

prvim obroncima brda, ali imaš pogled u dolinu, a litice Chakinih Vrata su odmah

iznad nje. Prekrasno je, naročito uvečer.« »Sigurna sam da jest.» »Isplanirao sam

kuću tako da se može proširiti, jedna po jedna prostorija. Za početak će biti samo

dvije sobe...» «Dvije sobe bit će dovoljne za početak«, složi se ona, namrštivši se

zamišljeno. «Ali, trebat ćemo odvojenu sobu za djecu.» On zastane i zagleda se u

nju, jer nije bio siguran da ju je dobro čuo. Ona zastane s valjkom u ruci i nasmiješi

mu se. «Pa, zato si danas došao ovamo, zar ne?», upita ona nježnim glasom. On

skrene pogled s njezinog i klimne. «Da», zvučio je zamišljeno. »Pretpostavljam da

jest.» Izgubila je samopouzdanje samo nakratko tijekom ceremonije, i to kad je

vidjela generala Seana Courtnevja kako sjedi u prednjem redu sa suprugom pokraj

sebe, on u jutarnjem odijelu s dijamantnom iglom u kravati, a Ruth hladna i

elegantna pod golemim šeširom, s ružama na obodu. »Došao je!», prošapta

Marion uzbuđeno, i nije se mogla suzdržati da ne baci trijumfalni pogled svojim

prijateljima i rođacima, poput dame koja baca novčić prosjacima. Njezin društveni

položaj poletio je u nebeske visine. Poslije svega, general ju je nježno poljubio u

oba obraza, prije no što se okrenuo Marku. »Izabrao si najljepšu djevojku u selu,

dečko moj.» A ona je sjajila od zadovoljstva, ružičasta i sretna i ljepša no ikad

prije. Uz pomoć četvorice Zulu radnika koje mu je Sean dao, Mark je iskrčio put

sve do rijeke Bubezi. Doveo je svoju nevjestu do Chakinih Vrata na motociklu, a

prikolica je bila do vrha napunjena dijelom njezinog miraza. Daleko iza njega, Zului

su vodili Trojana i Spartana s teškim torbama na leđima, u kojima je bio ostatak

njezinih stvari. U rano jutro, izmaglica pokraj rijeke bila je gusta, mirna i glatka

poput površine jezera, i dotaknuta nijansom nježnoružičaste boje svjetlošću

dolazećeg dana. Velike stijene Chakinih Vrata uzdizale su se iz izmaglice, a svaka je

bila okrunjena vijencima zlatnih oblaka. Mark je izabrao vrijeme povratka tako da

ona dobije najljepši pogled na svoj novi dom. Skrenuo je motociklom sa staze i

ugasio motor. U tišini su sjedili i gledali sunce kako udara u vrhove litica, koje su

plamtjele poput svjetionika kojeg mornar traži u vodenim pustinjama oceana,

svjetla koja ga pozivaju da se usidri u mirnoj luci. «Vrlo je lijepo, dragi», prošapta

ona. «Sada mi pokaži gdje će biti kuća.» Radila je sa Zuluima, blatna do laktova,

dok su mijesili glinu za Kimberlev cigle, razgovarajući s njima na njihovom jeziku i

veselo ih potičući da rade brže od uobičajenog afričkog ritma. Vodila je mule,

dovlačeći balvane iz doline, s rukavima zavrnutim visoko na glatkim, preplanulim

rukama i s maramom oko glave. Radila je nad glinenom peći, vadeći zlatnosmede

hljebove na dugom podmetaču s drškom, i sa zadovoljstvom gledala kako Mark

namače koricu kruha u ostatke variva. «Je li bilo dobro, dragi?» Navečer bi sjedila

pokraj svjetiljke, s glavom pognutom nad pletivom u krilu, i veselo klimala dok joj

je on pričao o avanturama svakog dana, svakom malom trijumfu ili razočaranju.

«Kakva šteta, dragi», ili «Kako lijepo, dragi.» Jednog lijepog dana bez oblačka na

nebu poveo ju je uz drevnu stazu na vrh Chakinih Vrata. Držao ju je za ruku dok ju

je vodio preko uskih prolaza, dok je rijeka tekla na šest stotina stopa ravno ispod

njihovih nogu. Zadjenula je suknju u čarape, čvrsto uhvatila košaru koju je nosila, i

niti jednom nije posustala tijekom dugog uspona. Na vrhu joj je pokazao srušene

kamene zidove i zarasle pećine starog plemena koje je prkosilo Chaki, i ispričao

priču o usponu starog kralja, pokazujući joj zastrašujući put kojim je poveo svoje

ratnike - i na kraju joj je opisao masakr i kišu ljudskih tijela koja su bačena u rijeku.

«Kako zanimljivo, dragi», promrmljala je, prostirući deku s košare koju je nosila.

«Donijela sam kolače i onaj džem od marelica koji toliko voliš.» Mark zapazi nešto,

nekakvo neobično kretanje u dolini pod njima, i posegne za dalekozorom. U

zlatnoj travi na rubu visoke trske izgledali su poput linije debelih crnih kukaca na

čistoj posteljini. Odmah je znao što su, i s rastućim uzbuđenjem ih izbroji.

«Osamnaest!», vikne glasno. «To je novo krdo!» «Što je to, dragi?», ona podigne

pogled s kolača koji je mazala džemom. «Novo krdo bivola», reče on radosno.

»Sigurno su došli sa sjevera. Već počinje funkcionirati.« Dalekozorom je vidio kako

jedna životinja izlazi na čistinu s visokom travom. Mogao je vidjeti ne samo njezina

široka crna leda, već i tešku glavu i raširene uši pod rogovima koji su se tužno

povijali. Sunčeva svjetlost obasjala je vrhove poliranih crnih rogova tako da su

sjajili kao metal puške. On osjeti golemi ponos. Oni su bili njegovi. Prvi koji su došli

u utočište koje je gradio za njih. «Pogledaj.» On joj ponudi dalekozor, i ona

oprezno obriše ruke i pogleda preko litice. «Tamo, na rubu močvare.« On joj

pokaže, dok su mu na licu sjajili ponos i radost. «Vidim ih», reče ona, sretno se

smiješeći zbog njega. «Kako lijepo, dragi.» Zatim okrene dalekozor u širokom luku

preko rijeke, prema mjestu na kojem se iznad drveća vidio krov kuće. «Zar ne

izgleda lijepo s novim krovom?», reče ona ponosno. «Jedva čekam da se

uselimo.» Sljedećeg dana preselili su se iz kućice s grubo izrađenim krovom i

platnenim stjenkama u starom logoru pod smokvinim drvećem, a par lastavica

uselio se s njima. Brze ptičice počele su graditi svoje uredno gnijezdo od malih

komadića blata pod novim žutim slamnatim krovom uz svježe okrečen zid od

Kimberlev cigle. «To je najveća moguća sreća», nasmije se Mark. «Rade takav

nered», reče Marion sumnjičavo, ali te noći ona je prvi put inicirala vođenje

ljubavi. Okrenula se na leđa na krevetu, podigla je spavačicu do struka i raširila

svoje tople, ženstvene butine. «U redu je, ako želiš, dragi.» I budući da je bila

ljubazna i toliko ga voljela, bio je onoliko brz i obziran koliko je mogao biti. «Je li

bilo dobro, dragi?« «Bilo je sjajno«, reče joj on, i iznenada je imao pred sobom

živu sliku lijepe, vitalne žene s gipkim, brzim tijelom - i krivnja ga udari pod srce

brutalno poput šake. On pokuša zaboraviti tu sliku, ali trčala je pred njim u

snovima, smijala se, plesala i zadirkivala ga, tako da je ujutro imao plave

podočnjake i osjećao se umorno i nervozno. «Idem kroz dolinu u ophodnju.« Ona

se iznenadi. «Ali, tek si se vratio prošlog petka.» Bila je iznenađena. «Želim opet

potražiti one bivole«, reče on. «Vrlo dobro, dragi. Spakirat ću ti vreću - koliko

dugo te neće biti - stavit ću unutra tvoj džemper i jaknu, hladno je navečer - dobro

da sam jučer pekla kruh...», nastavi ona veselo brbljati, i on osjeti strašnu,

iznenadnu potrebu da vikne na nju da umukne. «Imat ću vremena posaditi vrt. Bit

će lijepo opet imati svježe povrće, i nisam sto godina napisala pismo. Kod kuće već

brinu za nas.» On ustane od stola i krene osedlati Trojana. Lepetava eksplozija

teških krila probudila je Marka iz njegovih maštanja, i on se uspravi u sedlu kad se

tucet velikih ptica podigao s ruba trstika. Bili su to prljavi lešinari boje hrde, koji su

se podizali uznemireni Markovim približavanjem, i prošli onu čarobnu

transformaciju iz odbojne ružnoće u prekrasne letače. Mark priveže Trojana i

izvadi Mannlicher iz korica kao mjeru opreza. Osjeti tračak uzbuđenja, nadajući se

da je naišao na žrtvu neke od velikih mačaka. Možda čak i lava, jedne od životinja

koje je još uvijek uzalud tražio u dolini. Bivol je ležao na vlažnoj, mekanoj zemlji,

napola skriven trskom, i bio je nedavno ubijen da lešinari još nisu uspjeli probiti

debelo crno krzno, niti prekriti tragove koji su bili duboko utisnuti u vlažnu zemlju.

Samo su izvadili jedno oko, i kljunovima oderali mekšu kožu oko bivoljeg anusa,

jer to im je uvijek bila početna točka na velikim lešinama s debelom kožom. Bivol

je bio veliki, zreli mužjak, a njegovi veliki rogovi čvrsto su srasli na vrhu lubanje.

Rogovi su bili dugački četrdeset inča od jednog do drugog kraja. Imao je i krupno

tijelo, veće od prvoklasnog rasplodnog mužjaka Hereford, a koža na ramenima

bila mu je gola i siva, puna ožiljaka i prekrivena osušenim blatom i hrpom krpelja.

Mark gurne ruku u kožu između stražnjih nogu i osjeti zaostalu tjelesnu toplinu.

«Mrtav je manje od tri sata», zaključi on, i čučne pokraj velikog tijela da utvrdi

razlog smrti. Bivol je izgledao neozlijeđen sve dok ga Mark nije uspio okrenuti,

upotrijebivši svu svoju snagu da preokrene tijelo od tonu i pol mase koristeći

ukočene, ispružene udove kao polugu. Odmah je ugledao smrtonosne rane, jedna

je bila iza ramena, kroz rebra, i Markovo lovačko oko odmah shvati da je iz prve

pogođeno srce, jer bila je tamo duboka, široka rana. Srčana krv koja je iscurila iz

rane zgusnula se na vlažnom tlu. Ako je i bilo ikakve sumnje oko toga što je

prouzročilo ovu ranu, sumnja je nestala čim je pogledao drugu ranu. Bio je to

frontalni udarac, u dno vrata, vješto usmjeren između kostiju, kako bi se opet

pogodilo srce, a oružje nije bilo izvađeno, već je još uvijek bilo zabijeno do drške,

koja je prelomljena tamo gdje je bivol pao na nju. Mark zgrabi slomljenu dršku,

osloni jednu nogu na rame bivola i ispusti zrak od napora koji je bio potreban da

se oštrica izvuče iz mesa. On ga prouči s interesom. Bilo je to jedno od onih

kopalja za ubadanje sa širokim vrhom, assegai kojemu je sam kralj Chaka osmislio

oblik. Mark se sjeti Seana Courtnevja i njegovih priča o Zulu ratovima, Isandhhvani

i litici Morma. «Mogu zabiti taj assegai u čovjekova prsa tako da vrh izviri dvije

stope iza lopatica, a kad vade oštricu, čini se da izvlačenje ispije čovjeka tako da

pobijeli, kao da mu stroj ispumpava svu krv.» Sean je zastao na trenutak i

zagledao se u logorsku vatru. «Dok vade koplje, viču «Ngidhla» - jeo sam! Jednom

kada to čuješ, više nećeš zaboraviti. Četrdeset godina kasnije, samo prisjećanje na

to još uvijek mi naježi kožu.» Još uvijek držeći kratki, teški assegai, Mark se prisjeti

da je i sam Chaka lovio bivole sličnim oružjem - uobičajena razbibriga između

ratovanja - i dok je Mark gledao oštricu i veliku crnu životinju, osjetio je kako mu

je bijes ublažen laganim poštovanjem. Bio je bijesan zbog smrti jedne od njegovih

dragocjenih životinja, a poštovanje je osjećao zbog posebne vrste hrabrosti koja je

bila potrebna za ovakav čin. Razmišljajući o čovjeku, Mark shvati da se moralo

dogoditi nešto nepredviđeno da čovjek ostavi tako vrijedno, vješto i s ljubavlju

izrađeno oružje, zajedno s plijenom zbog kojeg je riskirao život. Mark počne

slijediti tragove u mekoj, crnoj zemlji, i otkrije gdje je bivol izišao iz trske iz jednog

od prolaza nalik tunelu, nakon što se napojio. Otkrio je mjesto na kojem je lovac

čekao u zaklonu pokraj puta, a otisci njegovih bosih nogu bili su mu poznati.

«Pungushe!», vikne Mark. Pungushe je ležao uz vjetar, i dok je bivol prolazio,

zabio mu je čelik iza ramena, duboko u srce. Bivol je skočio naprijed, prešavši u

galop dok je Pungushe čistio vrh koplja, i krv je šikljala iz široke rane kao da je

trsku polijevao nemarni vrtlar. Bivol je bio jedna od nekoliko divljih životinja koja

se okretala i napadala svojeg lovca. Iako je uginuo na nogama, a iz njega je krv

šikljala sa svakim korakom, okrenuo se prerna vjetru da namiriše Pungushea, i kad

ga je otkrio, krenuo je u onaj bezobzirni juriš koji je mogla zaustaviti samo smrt.

Pungushe je stao da ga dočeka dok je jurio kroz trsku, i izabrao je točku pri dnu

vrata za drugi udarac, pa je čistim udarcem zabio čelik u srce, ali bivol je udario u

njega, prije nego što je produžio desetak koraka i pao na koljena uz

karakterističnu samrtnu riku. Mark je otkrio mjesto na kojem je Pungushe pao, jer

tragovi njegovog tijela bili su jasno utisnuti u mekanu glinu. Pratio je put kojim se

izvlačio iz trstika i drhtavo stao na noge. Pungushe se polako okrenuo prema

sjeveru, ali korak mu je bio zgrčen, i teško se vukao, ne na vrhovima prstiju, ne

svojim normalnim hodom. Zastao je jednom na mjestu gdje je ostavio svoju

zamku sa čeličnim zupcima, i sakrio ju je u velikom mravinjaku i prekrio pijeskom,

očito preslab da bi je ponio ili je pažljivije sakrio. Mark dohvati zamku, i dok ju je

vezivao na Trojanovo sedlo, zapita se koliko je njegovih životinja ta zamka ubila na

najokrutniji način. Milju dalje, Pungushe je zastao da prikupi lišće se jednog grma,

ljekovito lišće, i zatim je polako nastavio, ne po kamenitim grebenima, ne

pokrivajući tragove niti se vraćajući po njima, kao što je obično činio. Na

pjeskovitom prijelazu jednog presušenoga riječnog korita, Pungushe se spustio na

jedno koljeno i morao je upotrijebiti obje ruke da se uspravi. Mark je gledao trag

jer prvi put je vidio krv, crne kapi koje su se pomiješale s pijeskom, i u bijesu i

radosti Mark osjeti tračak istinske brige. Čovjek je bio teško ozlijeđen, a jednom je

Marku spasio život. Mark se još uvijek sjećao blaženog okusa gorkog lijeka iz crne

pečene posude kako taži strašnu Žed malarije. Vodio je Trojana do tog mjesta, da

se ne pokazuje, da mu obris ne bude visok i da topot teških kopita ne dojavi

njegov dolazak čovjeku kojeg je lovio. Sada se vine u sedlo i podbode mulu u kas.

Pungushe je ležao. Napokon je pao na tlo, na pjeskovitu zemlju. Otpuzio je sa

staze životinja, sklonio se sa sunca pod niski grm, i navukao je lagani ogrtač od

majmunske kože preko glave, način na koji se čovjek priprema za san - ii za smrt.

Ležao je tako mirno da je Mark pomislio kako je zaista mrtav. Sišao je s Trojanovih

leda i oprezno prišao ispruženom tijelu. Muhe su zujile i rojile se oko krvavog

smotuljka zelenog ljekovitog lišća terpentina koji je bio vezan trakama od kore

drveta oko čovjekovog boka i stražnjice. Mark je mogao zamisliti kako je zadobio

tu ranu. Pungushe je stao na put jurećem bivolu, ciljajući vrat kratkim assegaijem

s teškom oštricom, zatim je zabio čelik u vrat i odskočio, ali bivol se okrenuo na

svojim snažnim prednjim nogama i zakvačio ga svojim velikim, zlokobno

zakrivljenim rogovima. Pungushe je dobio ubod nisko u bok, daleko iza zdjelične

kosti. Taj udarac ga je daleko odbacio, dajući mu dovoljno vremena da otpuzi dok

je bivol teturao, boreći se sa čelikom duboko u prsima, sve dok napokon nije pao

uz onu prkosnu samrtnu riku. Mark se strese usprkos vrućini vidjevši ranu koju je

smotuljak pokrivao, i klekne na jedno koljeno kako bi uklonio muhe. Sada je prvi

put postao svjestan čovjekovog fizičkog izgleda. Pokriveni su mu bili samo glava i

ramena, ali veliki grudni koš bio mu je izložen. Medu nogama je imao krpu od

meko stavljene kože ukrašenu plavim zrncima, dok mu je ispupčena stražnjica bila

gola. Vidjela su se i žilava bedra i ravan, mišićav trbuh. Svaki mišić bio mu je jasno

definiran, a vene pod površinom kože bile su poput zmija - svjedočanstvo

čovjekove iznimne fizičke snage i kondicije. Koža mu je bila svjetlija od kože

prosječnog Zulua. Imala je tamnu boju i sjaj ženske kože, ali tamne, guste kovrče

prekrivale su mu prsa. «Lovio sam šakala«, pomisli Mark začuđeno, «a ulovio sam

lava, velikog, starog lava crne grive.» I sada se zaista zabrinuo da je Pungushe

mrtav. Smrt je bila visoka cijena čak i za tako veličanstvenu životinju kakvu je

ulovio. Zatim je ugledao blage, gotovo neprimjetne pokrete mišićavih prsa, i

posegnuo je i dodirnuo mu ramena preko ogrtača. Čovjek se pomakne, a tada se

bolno podigne na jedan lakat, pustivši ogrtač da padne, pa pogleda Marka. Bio je

on čovjek u naponu snage, ponosan i dostojanstven, možda u četrdesetoj godini, s

prvim dodirima sjedina mudrosti na kratkoj vunenoj kosi. Bol mu se nije vidjela na

licu, široko čelo bilo je glatko poput jantara, usta su bila čvrsto stisnuta, a oči

tamne i vatrene i ponosne. Bilo je to lijepo okruglo lice Zulua visokog roda.

«Sakubona, Pungushe», reče Mark. «Vidim te, o Šakale.« Čovjek ga pogleda na

trenutak, razmišljajući o imenu i stilu pozdrava, jeziku i naglasku kojim je

izgovoren. Miran izraz na njegovom licu nije se promijenio, i na čvrstim usnama ne

pojavi se niti osmijeh niti bijes, samo novo svjetlo u tamnim očima. «Sakubona,

Jamela. Vidim te, o Tragaču.« Glas mu je bio dubok i tih, ali odzvanjao je kroz

mirni zrak bojom brončanog zvona, i on nastavi: «Sakubona, Ngaga.» Mark

trepne. Nikad mu nije palo na pamet da je i šakal razmišljao o njemu jednako

podsmješljivim imenom. Ngaga je pangolin, ljuskavi mravojed, mala životinja koja

sliči na armadilja, noćno stvorenje koje, ako ga uhvati dnevna svjetlost, juri uokolo

poput savijenog i smežuranog starca zastajući da pogleda kratkovidnim očima

svaki predmet na putu, pa nastavlja dalje. Dva imena, «Jamela» i «Ngaga»

upotrijebljena zajedno opisivala su sa sramotnom jasnoćom nekoga tko trči

uokolo u malim krugovima, gleda u sve, ali ne vidi ništa. Iznenada, Mark se vidio

očima skrivenog promatrača, kako luta dolinom na naizgled besciljnoj ophodnji,

jašući da pogleda nešto što ga je zainteresiralo, pa nastavljajući dalje - baš kao

ngaga. To nije bila laskava pomisao. On osjeti s iznenadnom neugodom daje,

usprkos Pungusheovim ranama i Markovom superiornom položaju, do sada on

gore prošao. «Čini se da je ngaga napokon pronašao ono što traži», reče on mrko,

i pode do mule kako bi skinuo vreću za spavanje. Ispod krvavog smotuljka lišća

bila je tamna rupa koju je načinio bivolji rog. Možda je sezala čak do bubrega, a u

tom slučaju čovjek je praktički bio mrtav. Mark odbaci tu pomisao, i ispere ranu

što je mogao nježnije otopinom akriflavina. Njegova rezervna košulja bila je

snježnobijela i još uvijek kruta od Marioninog temeljitog pranja i glačanja. On

strgne rukave, i ostatak smota i položi preko rane, povezujući ga rukavima.

Pungushe nije rekao ništa dok je Mark radio, nije se bunio ni pokazivao bilo kakav

znak uznemirenosti kad ga je Mark podigao u sjedeći položaj da bi lakše radio. Ali

kad je Mark uništio košulju, žalosno je promrmljao: «To je dobra košulja.« «Bio

jednom jedan mladi i zgodan ngaga koji je mogao umrijeti od groznice«, podsjeti

ga Mark, «ali stari šakal odnio ga je na sigurno i dao mu pića i hrane.« «Ah»,

klimne Pungushe, «ali on nije bio tako glup šakal da podere dobru košulju.«

«Ngaga želi da šakal bude dobrog zdravlja, kako bi mogao vrijedno razbijati stijene

i raditi mnoge druge poslove kada bude počasni gost u kralu kralja Georgeya.»

Mark zaključi tu temu i ponovno zapakira svoju vreću. «Možeš li mokriti, o Šakale?

Moram vidjeti koliko duboko te bivol probio.« Mokraća je bila ružičastosmede

boje, ali nije bilo svijetle krvi. Činilo se da su bubrezi samo okrznuti, i da je debeli

sloj čeličnih mišića na Zuluovim leđima ublažio brutalni udarac. Mark se u sebi

molio da bude tako, iako nije znao zašto je tako zabrinut. 3 Brzo radeći, odrezao je

dvije duge ravne mladice stabla i ispleo ležaljku od traka vlažne kore. Zatim je

podstavio ležaljku svojom vrećom za spavanje i Pungusheovim ogrtačem, prije no

što ju je zakvačio za Trojana. Pomogao je velikom Zuluu da se popne na ležaljku,

iznenaden zbog njegove visine, i čvrstine ruke koju je položio oko Markovog

ramena da se osloni na njega. Kad je Pungushe bio na ležaljci, on povede mulu niz

trag divljači, dok su vrhovi dugih motka od mladica ostavljali trag u mekanoj

zemlji. Već se gotovo smračilo kad su prošli pokraj mjesta gdje se odigrao lov na

bivola. Gledajući preko obala obraslim trskom, Mark je mogao vidjeti opscene

crne oblike lešinara u drveću, kako čekaju svoj red pokraj lešine. «Zašto si ubio

mojeg bivola?», upita on, iako nije bio siguran da je Pungushe još pri svijesti. «Svi

muškarci poznaju nove zakone. Putovao sam u svako selo, razgovarao sa svim

indunama, svim poglavicama - svi ljudi su čuli. Svi ljudi znaju kaznu za lov u ovoj

dolini.» «Ako je to tvoj bivol, zašto nije imao tvoj žig? Pa to je običaj Abelungua -

bijelaca - da utiskuju svoj znak na svoju stoku», upita Pungushe s ležaljke, bez

osmijeha ili bilo kojeg znaka zadirkivanja, ali Mark je znao da ga zadirkuje. On

osjeti kako mu se bijes ponovno rada. «Ovo mjesto proglašeno je svetim, čak i od

starog kralja, Chake.» «Ne», reče Pungushe. »Proglašeno je kraljevskim lovištem»,

a sada mu glas zazvuči ozbiljnije, «a ja sam Zulu od kraljevske krvi. Lovim ovdje po

svojem pravu od rođenja - to je nešto što muškarac radi.» «Nitko nema pravo da

lovi ovdje.» «A što je s bijelcima koji su dolazili ovdje sa svojim isibamusvojim

puškama - ovih posljednjih stotinjak godišnjih doba?», upita Pungushe. «Oni su

zločinci, kao i ti.» «Pa, zašto njih ne odvedeš da budu počasni gosti u kralu kralja

Georgeva, ako ja imam tu čast?» «Bit će u buduće», uvjeravao ga je Mark. «Ho!»,

reče Pungushe, a ovaj put glas mu je bio pun prijezira i zadirkivanja. «Kad ih

ulovim, i oni će poći», ponovi Mark uporno, ali Zulu odmahne jednom rukom s

ružičastim dlanom, rukom koja je jasno pokazivala da postoje mnogi zakoni - jedni

za bogate, jedni za siromašne, jedni za crne, a jedni za bijele. Oni opet utihnu do

mraka, i kad se Mark zaustavi da bi podigao logor u kojem će prenoćiti, i I pusti

Trojana da pase na dugačkoj uzdi. Dok je Mark sjedio uz vatru, kuhajući večernji

obrok za obojicu, Pungushe opet progovori sa svoje ležaljke u mraku, izvan

svjetlosti vatre. «Za koga čuvaš sihvane - divlje životinje iz doline? Hoće li kralj

George doći ovamo u lov?» »Nitko više nikada neće ovdje loviti, ni kralj, ni obični

ljudi.» «Zašto onda čuvaš silwaneh «Ako to ne činimo, doći će dan kada ih više

neće biti u ovoj zemlji. Neće biti bivola, niti lava, niti kudua, ničega. Velika

praznina.» Pungushe je šutio dok je Mark stavio kašu od prosa i odrezak u limeni

tanjur i pružio mu ih. «Jedi», zapovjedi mu, i sjedne nasuprot njemu prekriženih

nogu s vlastitim tanjurom u krilu. «Ono što kažeš je istina», reče Pungushe

zamišljeno. «Kad sam bio dijete - tvoje dobi», Mark uoči zadirkivanje ali se ne

zakvači na to, «u ovoj dolini bilo je slonova, velikih mužjaka s kljovama dugim

poput koplja za bacanje, i bilo je mnogo lavova, krda bivola poput stoke velikog

kralja», on zastane. «Nestali su, a uskoro će nestati i ono što je preostalo.« «Je li

to dobro?». upita Mark. «To nije niti dobro niti loše.» Pungushe slegne ramenima

i nastavi jesti. «To je jednostavno tako - i nema mnogo koristi od razmišljanja o

tome.» Završili su s večerom u tišini, i Mark očisti tanjure i donese kavu, ali

Pungushe odmahne rukom. «Popij je», obrecne se Mark. «Moraš je piti da

pročistiš krv iz mokraće.» i Dao je Pungusheu jednu od svojih cigareta, i Zulu

oprezno otkine smeđi vrh prije no što je stavi medu usne. On namršti svoj široki,

plosnati nos na nepoznat okus cigarete, jer navikao je na crni domorodački duhan,

ali nije htio uvrijediti čovjekovo gostoprimstvo komentirajući to. «Kada sve

nestane, kada velika praznina dođe u ovu dolinu, što će biti s tobom, o Šakale?»,

upita Mark. «Ne razumijem tvoje pitanje. «Ti si čovjek silwanea. Ti si veliki lovac.

Tvoj život vezan je uz sihvane, kao što je stočar vezan uz svoju stoku. Što će biti s

tobom, 0 moćni lovce, kada sva stoka nestane?» Mark shvati da je uspio doprijeti

do Zulua. Vidio je kako su mu se nosnice raširile, i nešto je proplamsalo u njemu,

ali čekao je dok je Pungushe promišljao o prijedlogu sa svih strana, obuhvaćajući

sve detalje. «Poći ću u Igoldi», reče Pungushe napokon. «Poći ću u zlatni rudnik i

obogatiti se.» »Natjerat će te da radiš duboko u zemlji, gdje ne možeš vidjeti

sunce niti osjetiti vjetar, i razbijat ćeš kamenje, kao što ćeš sada činiti u kralu

kralja Georgeya.» Mark vidje kako se na Zuluovom licu pojavljuje odbojnost. «Poći

ću u Tekweni», predomisli se Pungushe. «Poći ću u Durban i postati utjecajan

čovjek.» «U Tekweniju ćeš udisati dim iz mlinova za šećernu trsku, a kad ti se

obrati debeli babu nadglednik, odgovarat ćeš sa yehbo, Nkosi - da, gospodaru!«

Ovog puta odbojnost na Zuluovom licu bila je još dublja i popušio je cigaretu do

samog kraja, kad ju je držao samo kažiprstom 1 palcem. «Jamela», reče on

ozbiljno. »Govoriš riječi koje tjeraju čovjeka da se zamisli.» Mark je dobro znao da

je ozljeda velikog Zulua ozbiljnija no što bi pokazalo njegovo stoičko raspoloženje.

Pokazivanje boli bilo je nešto što čine žene. Bit će potrebno mnogo vremena prije

no što bude u stanju putovati u prikolici motocikla po grbavim putovima i

prašnjavim cestama do policijske postaje i suda u Ladvburgu. i Mark ga je smjestio

u malu drvenjaru za alat koju je izgradio s druge strane štale za mule. Bilo je to

suho i hladno mjesto, i imalo je čvrsta vrata s bravom Yale. Uzeo je pokrivače iz

Marioninog sanduka i madrace koje je čuvala za dječju sobu, usprkos njezinim

protestima «Ali on je domorodac, dragi!». Svake večeri nosio je zatvoreniku

večeru u limenom tanjuru, proučavao ranu i čistio je. Dok je čekao da Pungushe

jede, sjedio je na gornjoj stubi u drvenjari i popušio je cigaretu dok su razgovarali.

«Ako dolina sada pripada kralju Georgevju, kako to da si ti ovdje izgradio svoju

kuću, posadio vrt i da ovdje napasaš svoje mule?» «Ja sam kraljev čovjek», objasni

Mark. «Ti si induna?», Pungushe zastane sa žlicom na pola puta do usta, i pogleda

Marka u nevjerici. «Ti si jedan od kraljevih savjetnika?« «Ja sam čuvar kraljevskog

lovišta.« Mark upotrijebi staru Zulu titulu, i Pungushe tužno odmahne glavom.

«Otac mojeg oca nekada je bio čuvar kraljevskog lovišta - ali on je bio vrlo važan

čovjek, s dva tuceta žena, čovjek koji se borio u dva rata i ubio toliko neprijatelja

da je na njegovom štitu bilo volovskih repova kao što ima trave na brdima u

proljeće.« Volovski rep bio je ukras koji kralj poklanja ratniku da ga ovaj stavi na

štit kad bi se iskazao u borbi. Pungushe završi s objedom i jednostavno doda:

«Kralj Chaka znao je to bolje nego da šalje dijete da obavlja posao muškarca.« Te

večeri Mark je vidio da rana zacjeljuje brzo i čisto. Za to je bila zaslužna čovjekova

golema snaga i izdržljivost. Sada je već mogao sjediti prekriženih nogu, i vidjela se

prpošnost u načinu na koji je držao glavu. Pungushe će biti u stanju putovati do

Ladvburga prije no što je Mark mislio, i Mark osjeti čudno žaljenje zbog toga.

«Kralj Georgev je bez sumnje velik, mudar i sveznajući kralj«, otvori Pungushe

raspravu te večeri. «Zašto onda čeka zalazak sunca da počne s poslom koji je

trebalo započeti u zoru? Ako je htio izbjeći veliku prazninu u dolini, njegov otac

trebao je započeti taj rad.« «Kralj ima mnogo poslova u mnogo zemalja. Mora se

osloniti ia indune da ga savjetuju, a oni nisu jednako mudri i sveznajući«, objasni

Mark. «Abelungu - bijelci - su poput pohlepne djece, grabe šake hrane koju ne

mogu pojesti. Umjesto toga, razmažu je po licu.» «Postoje i pohlepni crni ljudi»,

reče Mark. «Neki koji čak ubijaju leoparde čeličnim zamkama radi njihovog

krzna.» «Da ih prodaju pohlepnim bijelcima, kako bi ovi odijevali svoje žene koje

ne znaju ništa ni o čemu», složi se Pungushe, i time uzvrati udarac, pomisli Mark

dok je skupljao prazne tanjure. Sljedeće večeri Pungushe je izgledao tužno, kao da

je došlo vrijeme rastanka. «Dao si mi mnogo toga o čemu moram dobro

razmisliti«, reče on. «Imat ćeš mnogo vremena za to», složi se Mark. «Izmedu

razbijanja stijena.» Pungushe je ignorirao ovo. «U tvojim riječima ima težine, za

nekoga tko je još dovoljno mlad da čuva stoku«, bio je to kompliment. «Iz usta

beba i dojenčadi«, prevede Mark na Zulu jezik, i Pungushe ozbiljno klimne, a

ujutro ga više nije bilo. Otvorio je slamu sa stražnje strane krova, i provukao se

kroz malu rupu. Uzeo je svoj ogrtač i ostavio Marionine pokrivače uredno složene

na madracu. Pokušao je uzeti i čeličnu zamku, ali Mark ju je zaključao u kuhinji, pa

ju je ostavio i tijekom noći otišao na sjever. Mark je bio bijesan što je tako

pogrešno procijenio oporavak svojeg zatvorenika, i mračno je gunđao dok je

kretao za njim na Trojanu. «Ovog puta upucat ću kopile čim ga vidim», obeća on

sebi, i u tom trenutku shvati da se Pungushe vratio istim tragom. Morao je sjahati

i potruditi se da odgonetne zbrkani trag. Pola sata kasnije, Pungushe ga je doveo

do rijeke, i već je odavno prošlo podne kad je napokon pronašao mjesto na kojem

je Zulu izišao iz vode, i lagano stao na palo deblo. Napokon je izgubio stari trag na

kamenitom tlu s druge strane doline, i bila je gotovo ponoć kad je umoran

dojahao do svoje slamnate kućice. Marion mu je pripremila večeru i deset galona

vruće vode za kupanje koja je kipjela na vatri. Šest tjedana kasnije, Pungushe se

vratio u dolinu. Mark je sjedio zapanjeno na ulazu kućice, i gledao ga kako dolazi.

Hodao je dugim, gipkim korakom koji je pokazivao da se potpuno oporavio od

rane. Nosio je krpu oko bedra, a koža šakala prekrivala mu je ramena. Nosio je dva

assegaija za ubadanje s kratkom drškom, sa širokom oštricom od čelika, a žene su

ga slijedile na pristojnoj udaljenosti. Bilo ih je tri. Bile su gologrude, s visokim

glinenim ukrasima na glavi koji su označavali uglednu ženu Zulua. Najstarija je bila

iste dobi kao i njezin suprug, ali grudi su joj bile ravne i prazne poput kožnih vreća,

i izgubila je prednje zube. Najmlađa žena još je bila dijete, u tinejdžerskim

godinama, zgodno malo bucmasto stvorenje s veselim grudima veličine dinje, i s

debelim smeđim djetetom na boku. Svaka žena nosila je golem zavežljaj na glavi,

lako održavajući ravnotežu bez korištenja ruku, a slijedila su ih gola i polugola

djeca. Kao i njihove majke, svaka djevojčica na glavi je nosila zavežljaj, čija je

veličina bila proporcionalna dobi i visini nosačica. Najmanja, u dobi od možda

četiri godine, nosila je vrč za pivo veličine grejpa, oponašajući uspravno držanje i

njihanje stražnjicama svojih starijih sestara. Mark je izbrojio sedam sinova i šest

kćeri. «Vidim te, Jamela.» Pungushe zastane pred ulazom. «I ja tebe vidim,

Pungushe», oprezno otpozdravi Mark, i Zulu se udobno smjesti na najnižu stubu.

Njegove žene smjestile su se uz rub Marioninog vrta - uljudno, izvan dometa

glasova. Najmlađa žena ponudila je jednu od svojih debelih dojki djetetu, i ono je

počelo pohlepno sisati. «Sutra će padati kiša», reče Pungushe. «Osim ako vjetar

ne okrene prema sjeveru. U tom slučaju kiša neće padati sve do punog mjeseca.

«Tako je», složi se Mark. «Kiša bi sada bila dobra za pašu. Dovest će silvvane iz

portugalskog teritorija iza Pongole.» Markovo iznenađenje sada se pretvorilo u

živu znatiželju. «U selima postoji priča medu ljudima koja je tek nedavno došla do

mojih ušiju», nastavi Pungushe vedro. «Kažu da je Jamela, novi čuvar kraljevskog

lovišta kralja Georgeva, moćni ratnik koji je ubio mnoštvo kraljevih neprijatelja u

ratu preko mora.» Šakal zastane pa nastavi: «Iako još uvijek nema ni bradu i iako

je zelen kao prva proljetna trava.» «To se priča?», upita Mark ljubazno. «Kažu da

je kralj Georgev poklonio Jameli crni volovski rep da ga nosi na štitu.» Crni

volovski rep je najviša počast, i može se smatrati ekvivalentom Ordena za

hrabrost. «I ja sam ratnik», istakne Pungushe. «Borio sam se s Bombatom kod

klanca, a poslije su došli vojnici i odveli moju stoku. Tako sam postao čovjek

sihvane i moćni lovac.» «Mi smo braća po koplju«, složi se Mark. «Ali, sada ću

pripremiti svoj isidududu, svoj motocikl, da se možemo odvesti do Ladvburga i

tamo razgovarati sa sudcem o stvarima od velikog interesa za sve nas.» «Jamela!»

Zulu odmahne glavom u znaku žaljenja, poput oca prema neposlušnom sinu.

«Želiš biti čovjek sihvane, želiš popuniti veliku prazninu - ali tko će te poučiti, tko

će ti otvoriti oči da vidiš i uši da čuješ, ako ja razbijam kamenje u kralu kralja

Georgeya?» «Došao si mi pomoći?, upita Mark. «Ti i tvoje prelijepe debele žene,

tvoji hrabri sinovi i jedre kćeri?» «Tako je.» «To je plemenita ideja», reče Mark.

«Ja sam Zulu od kraljevske krvi», složi se Pungushe. «I moje dobre čelične zamke

su mi ukradene, kao i moja stoka, pa sam opet siromašan.« «Vidim», klimne Mark.

«Meni samo preostaje da zaboravim Onaj posao s kožama leoparda i mrtvim

bivolom?» «Takoje.» «A nesumnjivo ću u srcu uvidjeti da bih ti trebao platiti za

tvoju pomoć i savjet.« «I to je tako.» «Koliko je velik novac koji tražiš?« Pungushe

slegne ramenima nezainteresirano. «Ja sam kraljevski Zulu, ne Hindu trgovac koji

trčkara po tržnici. Novac će biti dovoljno velik», on zastane delikatno, «uvijek

imajući na umu moje prelijepe žene, moje hrabre sinove i moje jedre kćeri. Svi

imaju nevjerojatan apetit.» Mark je morao šutjeti, jer bojao se da neće moći

kontrolirati silovitu želju da prasne u smijeh. Opet je progovorio, ozbiljno, ali

smijeh mu je razdirao trbušne mišiće. «Kako ćeš me oslovljavati, Pungushe? Kad

progovorim, hoćeš li mi odgovoriti Yehbo, Nkosi - da, gospodaru?« Pungushe se

strese, a na licu je imao izraz poput čovjeka koji jede s tekom i tada ugleda

velikog, debelog crva u tanjuru. «Zvat ću te Jamela», reče on. «A kada progovoriš

ovako kako si sada govorio, odgovorit ću ti: «Jamela, to je velika glupost.« «Kako

ću ja tebe oslovljavati?«, upita Mark ljubazno, susprezajući smijeh. «Zvat ćeš me

Pungushe. Šakal je najpametnija i najlukavija od silwane, i potrebno ti je da se

toga prisjetiš s vremena na vrijeme.« A tada se dogodi nešto što Mark nije vidio

prije. Pungushe se nasmiješi. Bilo je to kao kad se sunce probija kroz oblake. Zubi

su mu bili veliki i bijeli i savršeni, a osmijeh je bio tako širok da se činilo da će mu

se lice rascijepiti. Mark se više nije mogao suzdržavati. Prasnuo je u smijeh,

počevši s prigušenim kikotom. Kad je to čuo, i Pungushe se slobodnije nasmije, a

smijeh mu je zvonio poput velikog zvona. Njih dvojica smijali su se tako dugo i

snažno, da su žene utihnule i zapanjeno gledale, a Marion je izišla na vrata. «Što je

bilo, dragi?» Nije joj mogao odgovoriti, i ona ude odmahujući glavom zbog ludosti

muškaraca. Napokon, obojica utihnu, iscrpljeni od smijeha, i Mark pruži

Pungusheu cigaretu s koje ovaj pažljivo ukloni vrh. Pušili su u tišini gotovo minutu,

a zatim Marku bez upozorenja izmakne još jedna navala smijeha, i ona ih opet

pokrene. Na Pungusheovom vratu izbočile su se žile, poput stupova rezbarene

ebanovine, a usta su mu bila duboka ružičasta pećina obrubljena savršenim

bijelim zubima. vi i Smijao se dok mu niz lice nisu potekle suze i počele kapati s

brade, a kad je ostao bez daha, ispustio je dugi šištavi zvuk, poput mužjaka nilskog

konja koji izbija na površinu, palcem obrisao suze i rekao: «Eehee!», udarajući se

po butini uz zvuk poput pucnja iz pištolja između svakog napada smijeha. Mark

okonča to ispruživši desnu ruku, a Pungushe je uhvati, još uvijek zadihan.

«Pungushe, tvoj sam čovjek», dahtao je Mark. «I ja sam tvoj, Jamela.» Četiri

čovjeka sjedila su u polukrugu uza zid hotelskog apartmana. Svi su bili tako slično

odjeveni da se činilo kao da su u odorama. Tamna visoko zakopčana odijela,

celuloidni ovratnici i ozbiljne kravate. Iako je raspon njihove dobi bio više od

trideset godina, iako je jedan od njih bio ćelav, a drugi imao vatrenu crvenu kosu,

iako je jedan nosio zlatni monokl na uskom nosu, a drugi imao dalekovidan pogled

farmera, svi su imali ona čvrsta kalvinistička lica, neumoljiva, nesavitljiva i snažna

poput granita. Dirk Courtnev obraćao im se onim mladim jezikom koji je tek

nedavno priznat kao različit od svojeg roditelja, nizozemskog jezika, i koji je dobio

ime afrikaans. Govorio je s elegancijom i preciznošću koja je omekšala

rezerviranost na njihovim licima, i ublažila im položaj usta i ukočenost u leđima.

«To je Jingo područje«, govorio im je Dirk. «Tamo se sa svakog krova vije britanska

zastava. To je bogata jedinica, zemljoposjednici, profesionalci - vaša stranka tamo

nema utjecaja.« Govorio je o parlamentarnoj izbornoj jedinici Ladvburga. «Na

posljednjim izborima niste čak niti predstavili kandidata, jer nitko nije bio tako lud

da izgubi svoj depozit, i Smithova stranka opet je pobijedila jer general Courtnev

nije imao protivnika. Najstariji od njegove publike, onaj sa zlatnim monoklom,

klimne glavom, pozivajući ga da nastavi. «Ako ćete se boriti za mjesto u

Ladvburgu, trebat ćete kandidata s drukčijim pristupom, govornika engleskog,

bogatog čovjeka, nekoga koga glasači mogu prepoznati...« Bila je to prekrasna

predstava. Dirk Courtnev, zgodan, šarmantan, odličan govornik oba jezika, hodao

je amotamo po sagu sobe, zaokupivši njihovu pažnju. Ponekad bi dramatično

zastao da naglasi nešto gracioznim pokretom snažnih, preplanulih ruku, a tada bi

nastavio hod. Govorio je pola sata, i gledao je svoju publiku, prateći reakcije

svakog od njih, prosuđujući njihove snage i njihove slabosti. Na kraju tih pola sata

zaključio je da su sva četvorica potpuno posvećeni svojoj političkoj vjeri. Pokretali

su se jedino na apel patriotizma, nacionalnih interesa, pri spominjanju nastojanja

njihovog naroda. Dakle, pomisli zadovoljno Dirk Courtnev, lakše je kupiti poštene

ljude. Lopovi traže zlato - a poštene ljude možeš pridobiti s nekoliko pravih riječi i

plemenitim osjećajima. Uvijek bih radio s poštenima. Jedan od starijih ljudi nagne

se i tiho upita: »General Courtnev ima zastupničko mjesto od 1910. On je član

Smithovog kabineta, ratni heroj, i čovjek velike popularnosti. On je i vaš otac.

Mislite li da će glasači uzeti mlađeg psa kad mogu dobiti njegovog oca?» Dirk

odgovori: »Spreman sam ne samo riskirati svoj depozit ako dobijem nominaciju

Nacionalne stranke, već sam tako siguran u svoj uspjeh da ću fondu za kampanju

stranke dati pozamašan iznos u znak svojih ozbiljnih namjera.« On spomene iznos

novca zbog kojeg se svi pogledaju iznenađeno. «A u zamjenu za sve to?», upita

stariji političar. »Ništa što nije u najboljem interesu nacije i moje izborne

jedinice«, reče im Dirk ozbiljno, i povuče kartu koja je visjela na zidu nasuprot

njima. I opet počne govoriti, ali ovog puta sa zaraznim žarom fanatika. Vatrenim

riječima gradio je viziju preoranih polja koja se protežu do obzora, i čiste vode

koja teče beskrajnim kanalima za navodnjavanje. Svi slušatelji bili su ljudi koji su

orali bogato, ali nepristupačno tlo Afrike, i svi su pretraživali plavo nebo bez

oblaka nadajući se kiši koja nikako da padne. Slika dubokih brazda i vode bila je

neodoljiva. »Naravno, morat ćemo opozvati zaštitu doline Bubezi«, reče Dirk

usputno, i nitko od njih ne pokaže znakove šoka ili zabrinutosti zbog te tvrdnje.

Već su mogli vidjeti unutarnje more slatke vode kako se mreška na povjetarcu.

«Ako dobijemo ove izbore», počne najstariji političar. «Ne, Mejnheer», nježno ga

prekine Dirk, «kada ih dobijemo.» Čovjek se prvi put nasmiješi. «Kada ih

dobijemo«, složi se on. Dirk Courtnev stajao je visoko na platformi, s palcima

zadjenutim u prsluk. Kad se nasmiješio i nagnuo tu plemenitu lavlju glavu sa

sjajnom grivom od kovrča, ženski dio publike koja je zatrpala dvoranu u crkvi

zašušti poput cvijeća na povjetarcu. «Koljač», reče Dirk Courtnev, a glas mu je

odzvanjao dubinom i rezonancijom koja je oduševila sve, muškarce i žene, mlade i

stare. «Koljač iz Fordsburga, čije su ruke crvene od krvi naših sunarodnjaka.«

Pljesak su pokrenuli ljudi koje je Dirk Courtnev imao u publici, ali brzo se širio.

«Jahao sam sa Seanom Courtnevjem protiv Bombate...» Jedan čovjek skočio je na

noge, u stražnjem dijelu dvorane. «Bio sam u Francuskoj s njim», vikao je da bi ga

čuli usprkos pljesku. «A gdje ste bili vi, gosp. Dirk Courtnev, kad su bubnjevi

udarali? Osmijeh nije silazio s lica Dirka Courtnevja, ali dvije točkice ljutite boje

pojave mu se na obrazima. «Ah!», on se okrene prema čovjeku iznad glava u

publici koje su se okretale. «Jedan od hrabrih generalovih strijelaca. Koliko ste

žena pobili kod Fordsburga?« «To nije odgovor na moje pitanje«, vikne čovjek, i

Dirk pogleda jednog od dva krupna čovjeka koji su ustali i tiho se približavali

čovjeku koji je postavio pitanje. «Četiri tisuće žrtava«, reče Dirk. «Vlada želi sakriti

tu činjenicu od vas, ali četiri tisuće muškaraca, žena i djece...« Dva krupna čovjeka

približila su se svojem plijenu, i Dirk Courtnev privuče pažnju svih širokom,

teatralnom gestom. «Vlada koja prezire život, imovinu i slobodu svojeg naroda.«

Nastalo je kratko komešanje, začuo se borni jauk, i čovjeka su izbacili kroz bočna

vrata u noć. 3 1 % Novine su odmah uhvatile duh, i isti uvodnici koji su zvonili

protiv «crvene kabale» i »boljševičke prijetnje«, koje su hvalile Smithovu »izravnu

i pravovremenu akciju«, sada su se prisjećale «pretjeranog, brutalnog rješenja.«

Diljem nacije, Dirk Courtnev je započeo trend koji su prihvatili svi Hertzogovi

pristaše, i ravnoteža javnog mišljenja vraćala se poput njihala, ili zakrivljene

oštrice krvnikove sjekire. Dirk Courtnev govorio je u Gradskoj vijećnici Durbana,

pred tri tisuće ljudi, u crkvi u Ladvburgu pred tri stotine ljudi. Govorio je u svim

crkvama cijele izborne jedinice, i u malim trgovinama na križanjima ulica gdje su

se desetci glasača okupljali radi večernje razbibrige, ali uvijek su bili prisutni

predstavnici tiska. Dirk Courtnev kretao se polako prema sjeveru, i danju je

obilazio svoje posjede i svoje nove mlinove za šećernu trsku, a svake večeri se

obraćao malim skupinama glasača. Uvijek je bio snažan i uvjerljiv, zgodan i

artikuliran, i oslikavao im je viziju države ispresijecane željezničkim prugama i

dobrim cestama, naprednim gradovima i zaposlenim tržnicama. Pažljivo su ga

slušali. «Dva su», reče Pungushe. «Jedan je stari lav. Dobro ga poznajem. Prošle

godine bio je na portugalskom teritoriju uz sjevernu obalu rijeke Usutu. Tada je

bio sam, ali sad je pronašao družicu.« «Gdje su prešli rijeku?«, upita Mark. «Prešli

su ispod Ndumua, i došli prema jugu između močvare i rijeke.« Lav je imao pet

godina, i bio je vrlo lukav, vitak, visok u ramenu, s kratkom, crvenkastom grivom.

Imao je ružni ožiljak preko čela, i šepao je na desnu nogu jer ga je metak iz Tower

muškete prije dvije godine pogodio u rame. Ljudi su ga bez prestanka lovili otkad

je bio mali, i sada je ostario i umorio se. Prešao je rijeku pod zaštitom mraka, a

njegova lavica plivala je pred njim, bježeći na jug od lovaca koji su se okupili da

pretraže grmlje uz rijeku idućeg jutra. Još su mogli čuti udaranje bubnjeva i osjetiti

miris dima njihovih vatra. Mogli su čuti i lavež pasa. Dvije ili tri stotine ljudi iz

plemena okupilo se s lovačkim psima i desetak portugalskih mješanaca. Bili su

naoružani puškama koje su se punile s prednje strane cijevi, jer lavovi su ubili dva

vučna vola na rubu jednog od sela uz rijeku. Lov je trebao početi ujutro, i lav je

poveo svoju družicu na jug. I ona je bila krupna životinja, i iako je još bila mlada i

ne tako iskusna, bila je brza i snažna, i učila je od njega svakog dana. Njezino krzno

još je bilo čisto i neokrznuto pandžom ili trnjem. Leda su joj bila tamnomaslinaste

boje, koja je blijedila do lijepe žućkaste nijanse na grlu, i oker na trbuhu. Na

stražnjim nogama još je imala tragove svojih mladenačkih pjega, ali tijekom noći

dok su plivali preko Usutu, prvi put se počela tjerati. Na južnoj obali otresli su

vodu s tijela snažnim trzajima, a tada ju je lav onjušio, lagano režeći u dubini grla,

pa je podigao njušku prema sjajnim zvijezdama, a leda su mu se refleksno savila

od očaravajućeg muškatnog mirisa njezine blijede izlučevine. Vodila gaje pola

milje uz jednu od gusto pošumljenih dolina pritoka, a zatim je upuzila u najgušće

grmlje, tvrđavu koju je čuvalo trnje dužine dva inča, obojeno crvenom bojom, kao

da je već nekog ubolo. Ovdje, u zoru, prvi put je skočio na nju. Ona se spustila uz

tlo, šišteći i bijesno režeći, dok se on penjao na nju, grizući je za uši i vrat,

prisiljavajući je da se preda. Nakon toga, ležala je uz njega, ližući mu uši, grlo i

trbuh, pa se okrenula od njega i zavodnički ga udarala slabinama, dok on nije

ustao, a ona se ponizno spustila i režila na njega dok je još jednom nakratko

skočio na nju. Toga dana parili su se dvadeset i tri puta, a u noći su napustili

trnovito grmlje i opet krenuli na jug. Pola sata prije zalaska mjeseca, došli su do

ruba preorane zemlje, i lav zastane i tiho zareži na miris čovjeka i stoke. On polako

ispruži jednu šapu i oproba svježe preoranu zemlju, pa povuče nogu i ispusti

lagani, zabrinuti, neodlučni mijauk. Lavica se s ljubavlju prisloni uz njega, ali on se

okrene i povede je uz rub preorane zemlje. «Hoće li doći do doline, Pungushe?»,

upita Mark, nagnuvši se iz sedla da razgovara sa Zuluom koji je lagano trčao uz

Trojanovo rame. Pungushe je govorio s lakoćom, usprkos činjenici da je trčao bez

odmora gotovo tri sata. «Moraju preći gotovo pola dana hoda od mjesta na kojem

ljudi rade, gdje su zaposleni plugovi novih uzgajivača šećera. Osim toga, Jamela,

oni ne znaju ništa o tvojoj dolini i o ludom Ngagi koji će ih dočekati s

dobrodošlicom.« Mark se uspravi u sedlu i nastavi jahati s tmurnim mislima. Znao

je daje taj par lavova njegova posljednja šansa da dobije lavove u svoju dolinu. Ali,

pred njima je bilo dvadeset milja opasnosti kakvu te životinje, koje su dolazile iz

divljine portugalskog Mozambika, nikada prije nisu iskusile preorana zemlja,

zaštićeno područje za stoku, gdje su lavovi štetočine. Područje bez divljači, ali

gusto napučeno domaćim životinjama. Područje u kojem će krik «lav!» privući

pedeset ljudi s puškama, pedeset bijelaca žarko željnih trofeja, koji mrze velike

grabežljivce slijepom, nepromišljenom mržnjom, i koji će jedva čekati svoju možda

jedinu priliku da ih ulove, sigurni u spoznaji da su zakonit plijen koji u područjima

za stoku ne štiti zakon. Lavovi su došli do logora niz vjetar, i u tami su ležali na

trbusima na samom rubu logora. Slušali su snene glasove ljudi oko vatre, i njušili

razne čudne mirise, duhanskog dima, objeda od kuhanog prosa, kiseli zadah Zulu

piva. Priljubili su se vrlo nisko uz tlo, i samo su im se kretale uši s crnim vrhovima,

a nozdrve su im se širile i uvlačile zrak. Volovi su bili smješteni u kral s niskom,

kružnom ogradom od trnovitog drveća, smještenog tako da su trnovite krošnje

gledale prema van. Miris stoke bilo je snažno iskušenje. U kralu su bila

sedamdeset i dva vola. Pripadali su Kompaniji za proizvodnju šećera iz Ladvburga,

i orali su novu zemlju istočno od Chakinih Vrata, nakon što su skupine drvosječa

posjekle drva i spalile ih. Lav je strpljivo čekao, pažljiv, napet i tih, dok se srebreni

mjesec spuštao iza drveća, a glasovi ljudi polako se utišavali. Čekao je dok vatre

nisu zamrle. Zatim je tiho ustao. Lavica se nije kretala, osim što su joj se veliki

mišići na prsima i udovima napeli, a uši joj se okrenule prema naprijed. Lav je

oprezno kružio prema logoru uz vjetar. S istoka je puhao prohladni povjetarac, i

on ga je vješto koristio. Volovi su uhvatili miris lava kad je došao pred vjetar, i čuo

ih je kako dolaze, podižući se onim nespretnim skokom s mjesta na kojem su

ležali. Rogovi su im se sudarili kad su se okupili u čvrstu grupu okrenutu prema

vjetru, i jedan od njih tiho mukne. Istog trena, i drugi volovi počnu mukati,

probudivši ljude oko vatre. Netko vikne i baci drvo na žar. Iskre se podignu u

tamne krošnje mimoze i cjepanica se zapali, osvjetljavajući logor nemirnim žutim

svjetlom. Orači i vodiči volova u strahu su se okupili oko vatre, s kožnim ogrtačima

na ramenima, očiju podbuhlih od sna i straha. Lav klizne poput sjene prema kralu,

taman i pritisnut uz tlo, a stoka se okupi i počne divlje mukati od oštrog mirisa

mačke. Pokraj trnovite ograde krala okrenute prema vjetru, lav čučne, savije leda i

ispusti mlaz mokraće. Oštar smrad amonijaka bio je previše za stoku. U čvrstoj

gomili, volovi su se okrenuli niz vjetar i pojurili na trnoviti zid privremenog krala,

probijajući se kroz njega bez zastajanja, i slobodno su zagrmjeli, brzo se raspršivši

iz čvrste formacije i izgubivši se u noći. Lavica ih je spremno čekala, i jurnula je na

uspaničenu gomilu s boka, izabravši jednu žrtvu, mladu, tešku životinju. Gonila ga

je prema naprijed, usmjeravajući ga kao što ovčarski pas usmjerava ovce, skrećući

lijevodesno iza njegovih stražnjih nogu koje su ga panično nosile dalje, udaljujući

ga od vatra i ljudi prije no što mu se približila uz bok i stručno zakvačila za jednu

od snažnih prednjih nogu. Zakrivljene žute pandže udarile su nad zglobom tako

snažno da su zastrugale po kosti. Zatim se zaustavila i povukla nogu kako bi se

ispriječila pred drugom nogom. Vol se srušio kao da je pogođen kroz mozak, pao

je preko glave u saltu i na leđima se sklizao po tlu, tako da su mu sve četiri noge

udarale prema zvjezdanom nebu. Mačka se približila u bljesku gipke brzine,

procjenjujući kretanje masivnih papaka koji su joj mogli smrviti lubanju i širokih,

ravnih rogova koji su je mogli probosti. Snažno je zagrizla u dno lubanje, zabijajući

dugi žuti očnjak u prvi i drugi kralježak, tako da su oštro krenuli, poput oraha u

drobilici. Kad je lav naišao ubrzanim korakom iz mraka, ona je već otvorila trbušnu

šupljinu vola i cijela glava bila joj je crvena i ljepljiva od krvi, dok je kopala tražeći

jetra, slezenu i bubrege. Spustila je uši uz krvavu glavu i ubilački zarežila na njega,

ali on postavi svoje rame uz njezin bok i odgurne je u stranu. Ona opet zareži i on

je odgurne svojom šapom poput gospodara, pa se počne hraniti u rupi koju je ona

napravila. Gledala ga je sekundu, a tada joj se uši usprave i ona mu počne lizati

rame dugim, zavodničkim pokretima, predući iz grla i dubokim glasom, pa stisne

svoje dugo, gipko tijelo uz njegovo. Lav je pokuša ignorirati, i nastavi se hraniti uz

zvukove tihog rezanja i kidanja organa. Ali ona se ohrabrila, vječno žensko koje

koristi svoje novo, vrlo privlačno stanje, da stekne slobode koje bi prije rezultirale

brzim i oštrim disciplinskim akcijama. Lav ju je očajnički pokušao spriječiti položivši

joj veliku šapu na glavu, s uvučenim pandžama, bijesno gutajući, kao da pokušava

proždrijeti cijelog vola prije no što se ona uključi, ali ona se izmigolji ispod njegove

šape i lizne mu uho. On nevoljko zareži, i tržne uhom. Ona se gurne naprijed i lizne

mu oči, tako da ih je morao čvrsto zatvoriti, pa je namrštio čelo i pokušao jesti bez

gledanja, ali na kraju je popustio pred neizbježnim i dozvolio joj da zabije glavu u

krvavi krater. Hranili su se bok uz bok, predući. Bilo ih je osamnaest, i okupili su se

na širokoj verandi predradnikove kućice zaštićenoj od komaraca, uz šištanje

Petromax svjetiljaka. Boce s brendijem kružile su medu njima od zalaska sunca, i

većina ljudi imala je crvena lica i sjajne oči dok su slušali Dirka Courtneyja. «Škole i

bolnice bit će unutar dvadeset milja od svakoga, obeća on, a žene podignu pogled

s pletiva. Znale su što znači podizati mladu obitelj na tom mjestu. «To je samo

početak«, obećavao je ljudima. s «A oni od vas koji se prvi uključe, prvi će

profitirati.« «Kada budem u Parlamentu, imat ćete snažan glas koji će vas

zagovarati. Ovdje ćete vidjeti poboljšanja koja niste smatrali mogućima - i to

ubrzo.» «Vi ste bogat čovjek, gosp. Courtney», reče jedan od njih. Bio je on mali

trgovac, ne izravno zaposlen u Ladyburg Sugaru, ali dovoljno ovisan o kompaniji

da postavi pitanje s poštovanjem. «Jedan od šefova. Kako to da govorite u ime

radnih ljudi?» «Bogat sam jer sam vrijedno radio, ali znam da bez vas ne bih dugo

bio bogat. Mi smo povezani poput tima.» Oni klimnu glavama, mrmljajući, i Dirk

brzo nastavi. «Jednu stvar vam obećavam. Kad mogu zaposliti bijelca po dobroj

plaći, neću ga zamijeniti mješancem ili crnčugom!» Tad su mu počeli klicati, i

napunili su čaše da mu nazdrave. «Vaša sadašnja vlada, Smithovi ljudi, pokušali su

to u rudnicima zlata. Dva penija na dan za crnce, a bijelce na ulicu. Kad su se

radnici pobunili, poslali su krvavog koljača od Fordsburga, čovjeka za kojeg me

sram što mi je otac...» Na kuhinjskim vratima začuje se užurbano lupanje, i

predradnik se tiho ispriča i iziđe van. Vratio se za minutu i prošaptao nešto Dirku

Courtnevju. Dirk se naceri i klimne, pa se opet okrene svojoj publici. «U redu,

gospodo, nudi se malo dobre zabave - lav je ubio jednog od mojih volova, dolje

kod novog bloka Buli. Jedan od orača je upravo javio. Dogodilo se prije samo sat

vremena, pa ćemo imati odličnu priliku za lov. Zaključit ću ovaj sastanak, i naći

ćemo se opet ovdje», on pogleda sat, «sutra u pet ujutro, i svi povedite konja i

ponesite pušku!» Mark i Pungushe spavali su svaki pod jednim pokrivačem na

zemlji ispucanoj od sunca, dok je Trajan pasao rijetku, suhu travu u blizini. S istoka

je zapuhao hladni povjetarac, i probudili su se u potpunoj tami prije praskozorja i

sjeli uz vatru pijući kavu i pušeći u tišini, dok Pungushe ne bude mogao opet

pronaći trag. Bilo je još premračno da bi se moglo vidjeti tlo s leda Trojana, ali

Pungushe je sigurno trčao ispred njega, tjerajući mulu u lagani kas kako bi održala

korak. Na rubu oranica morao se sagnuti, ali gotovo odmah je pronašao novi lavlji

trag. Krenuli su dalje, dok je izlazak sunca ocrtavao najviše krošnje drveća, tako da

su izgledale crne i šiljaste na zlaćanoj pozadini. Meke, jantarne zrake bile su bez

topline, i bacale su duge, iskrivljene sjene mule i muškaraca na tamnocrvenu

zemlju. Mark se opet čudio Zuluu koji je pri toj svjetlosti i po tom terenu mogao

trčeći slijediti trag, kad on nije mogao vidjeti nikakve znakove prolaska lavova.

Začuo se jedan puščani hitac, tako tih da Mark pomisli kako mu se možda pričinio,

ali Pungushe stane istog trena i signalizira mu da sjaši s mule. Stajali su i

intenzivno osluškivali, i iznenada se začuje udaljena paljba, deset, jedanaest

puščanih hitaca, pa opet tišina. Pungushe se okrene i pogleda Marka bezizražajno.

Tišina je bila potpuna, i čak je i jutarnji ptičji zbor ušutio na trenutak od puščane

paljbe. Tišina je potrajala neko vrijeme, pa jato malih smeđih frankolina počne

opet cvrkutati na rubu oranica. «Nastavi!», klimne Mark Pungusheu, pokušavajući

zadržati smirenost u izrazu lica, ali glas mu je drhtio od bijesa. Zakasnili su.

Posljednji lavovi južno od Usutua bili su mrtvi. On osjeti mučninu od

bespomoćnog bijesa. Nisu primijetili Marka dok im se nije sasvim približio. Bili su

previše uzbuđeni, previše usredotočeni na svoj posao. Bilo je tu osam bijelaca, svi

teško naoružani i odjeveni u lovačku odjeću, s dvojicom Zulu konjušara koji su

držali konje. Na izgaženom proplanku između drveća mimoze ležala je napola

pojedena lešina crvenobijelog vola. Međutim, nije to bilo ono što im je privuklo

pažnju. Grupirali su se u uskom krugu iza vola, a glasovi su im bili grubi, podignuti

u neslanim šalama i veselim kletvama. Mark sjaši s konja i preda uzde Pungusheu.

Polako se približi grupi, užasavajući se pomisli na ono što će vidjeti, ali opet

zastane kad je jedan od ljudi podigao pogled i ugledao ga. Prepoznao je Marka

istog trenutka. «Ah, čuvar!», nasmije se Dirk Courtnev, zabacujući svoju lijepu

glavu sa sjajnim kovrčama. «Radimo vaš posao umjesto vas.» Smijeh je bio

prkosan i lukav, a zloba tako vidljiva daje Mark znao kako razmišlja o mitu koji je

Mark prihvatio, a zatim okrenuo protiv njega. «Evo jednog kojeg možeš prekrižiti

sa svojeg izvješća», nasmije se opet Dirk, i razmakne svoje ljude. Krug se otvori i

Mark prođe kroz otvor. Ljudi oko njega još su bili zajapureni i veseli, i mogao je na

njima namirisati ustajalo piće. «Gospodo, mogu li vam predstaviti

novoimenovanog čuvara zaštićenog područja Chakina Vrata.» Dirk stane nasuprot

njemu s druge strane kruga, s jednom rukom zataknutom u džep svoje kožne

jakne, dok je pod laktom druge ruke držao rukom izrađenu dvocijevku za slonove

tvrtke Gibbs iz Londona. Lav je ležao na boku sa sve četiri noge ispružene. Bio je to

stari mužjak pun ožiljaka, tako mršav da mu se svako rebro vidjelo kroz kratku

dlaku. U tijelu je imao četiri rupe od metka, jednu iza ramena koja mu je probila

oba plućna krila, a jedan teški metak razbio mu je lubanju. Ralje su mu bile

razjapljene, i malo krvave sline curilo je na ružičasti jezik. »Čestitam, gospodo«,

klimne Mark, a samo je Dirk Courtnev uhvatio ironiju u njegovom glasu. «Da»,

složi se on. «Što prije očistimo ovo područje i učinimo ga sigurnim za naseljavanje

- to bolje za sve.» Začuo se zbor srdačnog odobravanja i jedan od njih izvadi

smeđu bocu iz stražnjeg džepa. Dodavali su je jedan drugome, i svaki od njih

okrenuo je nakratko njezino dno prema nebu, pa uzviknuo zadovoljno i cmoknuo

usnama. «A što je s lavicom?», upita Mark tiho, odbijajući svoj gutljaj iz boce. «Ne

brinite za nju», uvjeravao ga je jedan od njih. «Ona je već gotova. Pogodio sam je

ravno u rame. Samo joj dajemo priliku da se iscrpi prije no što pođemo za njom da

je dovršimo.» I on izvuče nož iz svojih korica i počne derati kožu lava, dok su mu

prijatelji glasno dobacivali komentare i savjete. Mark se vrati do Pungushea koji je

strpljivo čekao kod Trojanove glave. «Lavica je ranjena, ali je pobjegla.« X «Vidio

sam trag», klimne Pungushe, pokazujući ga očima ali ne pomičući glavu. «Koliko je

teško ozlijeđena? «Još ne znam. Moram vidjeti kako trči prije no što procijenim.«

«Kreni za tragom», reče Mark. «Podimo tiho, da ne uzbunimo te lovce.» Otišli su

neprimjetno sa čistine, vodeći mulu normalnim korakom, i Mark je pratio Zulua na

desetak koraka. Pet stotina jarda dalje, Pungushe zastane i tiho progovori.

»Pogođena je u desno rame ili nogu, ali ne mislim da je kost pukla, jer šepa na

svakom drugom koraku. Dobro hoda na tri noge, i u početku je bilo malo krvi, ali

brzo se osušila.« «Možda krvari iznutra?«, upita Mark. «Ako je tako, uskoro ćemo

je pronaći - mrtvu«, Pungushe slegne ramenima. «U redu.« Mark se baci u sedlo.

«Podimo brzo, da prestignemo ostale, jer nitko od njih neće moći slijediti trag na

ovakvom terenu.« Zakasnio je. «Anders!», vikne Dirk Courtnev, jašući na čelu

svoje skupine. »Što, do vraga, radiš?« «Svoj posao«, odgovori Mark. »Slijedim

ranjenu životinju.« »Dolazimo za tobom.« Mark pogleda Pungushea, i medu njima

prostruji razumijevanje, pa se okrene prema grupi. »Shvaćate li u kolikoj ste

opasnosti? Te životinje su vjerojatno i prije bile lovljene, a moj tragač misli da je

lavica samo lakše ranjena.« Nastane kraće oklijevanje, ali sva osmorica krenu za

Pungusheom. On krene brzim tempom, minza umhlabathi, tjerajući konje na

lagani kas, i nakon prvih sat vremena, Dirk Courtnev opsuje. «Ne vidim krv.« »Krv

se osušila«, reče mu Mark. »Rana se zatvorila.« Sadržaj smeđe boce odavno je

ishlapio. Crvena lica znojila su se na sve većoj vrućini, oči su bile zakrvavljene, a

dobro raspoloženje pretvaralo se u glavobolju i natečene jezike; nitko od njih nije

se.sjetio da ponese bocu s vodom. Dvojica su krenuli natrag. Sat vremena kasnije,

Dirk Courtnev sumnjičavo zareži: «Ovaj prokleti crnčuga nas vuče za nos. Reci mu

da ču ga udariti konjskim bičem.» «Lavica se brzo kreće...» «Ne vjerujem. Ne

mogu vidjeti trag.» Pungushe naglo zastane, zaustavi i njih pokretom, pa oprezno

krene naprijed u nisko grmlje. «Dosta mi je ovog», progunda jadno jedan od

lovaca. «I meni.» «Imam posla.» Još trojica se okrenu i odu, a oni koji su ostali

sjedili su na nemirnim konjima dok Pungushe nije izišao iz gustiša i pozvao ih

naprijed. U srcu gustiša pokazao im je trag lavičine šape, utisnut duboko u

krtičnjak. Bio je okrenut prema jugu. «U redu», prizna Dirk Courtnev. «Još je na

tragu. Reci mu da nastavi dalje.« Jedan sat nakon podneva lavica ih je dovela do

niske gromade čvrstog, sivog granita, i Pungushe umorno sjedne. Mišići su mu

sijali na suncu od znoja, kao da su nauljeni. On pogleda Marka na muli i slegne

ramenima bespomoćnom gestom. «Mrtav trag», reče Mark. «Otišla je.» Dirk

Courtnev povuče glavu konja okrutnim trzajem, i obrecne se na Marka. «Anders.

Želim razgovarati s tobom.» Odjahao je podalje od grupe, a Mark ga je slijedio. i

Zastali su i okrenuli se jedan prema drugom, a Dirkova usta bila su iskrivljena od

gorčine. «Ovo je drugi put da se praviš pametan na moj trošak«, počne on grubo.

«Mogao si me imati kao saveznika - ali umjesto toga naveo si mog oca da mi

pošalje potvrdu o primitku mojeg dara. Sada ste ti i tvoj divljak izveli još jedan trik.

Ne znam kako ste to učinili, ali ovo je bilo posljednji put.» Gledao je Marka, i

pogled mu se izmijeni. Opet je ono luđačko, zlobno svjetlo sjajilo u dubini njegovih

očiju. «Mogao sam ti biti moćan prijatelj - ali sada sam mnogo moćniji neprijatelj.

Do sada te spasila samo zaštita mojeg oca. To će se promijeniti. Nitko mi neće

stajati na putu, kunem ti se.» On okrene konja, podbode ga i odgalopira. Preostala

dvojica lovaca krenuli su za njim. Mark se vrati do Pungushea, pa su popili gutljaj

iz boce s vodom i malo pušili, a tada Mark upita: «Gdje je lavica?» »Ostavili smo

trag prije dva sata.» Mark ga oštro pogleda, i Pungushe ustane i priđe drugom

krtičnjaku na rubu granita. Čučne pokraj njega, i otvorenim dlanom ocrta svjež

otisak lavlje šape, pa zatim zglobovima utisne tragove prstiju. Kao nekim čudom,

trag odraslog lava pojavi se u mekanoj zemlji, i Pungushe pogleda Markov

zbunjeni izraz na licu i ispusti jedan od onih napada smijeha koji su zvučili poput

nilskog konja, ljuljajući se oduševljeno na petama. «Dva sata smo slijedili

Tokoloshe», prozbori kroz smijeh. (Tokoloshe je mitsko biće iz legenda Zulua). «Ne

mogu je vidjeti», reče Mark, oprezno promatrajući plitku šumovitu dolinu ispod

njih. «Oh! Jamela koji ne može vidjeti.« «Gdje je, Pungushe?« «Vidiš li račvasto

drvo, iza tri okrugle stijene...« Malo po malo, usmjeravao je Markov pogled, dok

on odjednom ne spazi dva tamna okrugla uha iza kratke žute trave, oko šest

stotina jarda od mjesta na kojem su sjedili. Ležala je pod trnovitim grmljem, i dok

je gledao, spustila je glavu i uši su nestale. «Sada kad je sama, želi se vratiti na

mjesto koje dobro poznaje, iza Usutua. Zato se uvijek kreće u tom smjeru, kad joj

to dozvoli bol od rane.» Prije no što su je dostigli, pronašli su tri mjesta na koja je

legla da se odmori, a na jednom takvom mjestu našli su krvavu mrlju i tucet žutih

dlaka zalijepljenih u nju. Pungushe je detaljno pregledao dlake; po boji i opipu

mogao je prepoznati s kojeg dijela lavičinog tijela su pale. «Visoko na desnom

ramenu - a da ima unutarnje krvarenje, već bi do sada bila gotova. Ali, jako je boli,

jer korak joj je kratak. Rana se stvrdnula. Ne može stići daleko.« Sada Mark okrene

dalekozor prema zapadu, gledajući prema plavoj, izmaglicom prekrivenoj masi

Chakinih Vrata, udaljenoj šest milja. «Tako blizu», promrmlja on, «tako blizu.« Ali,

iscrpljena mačka vukla se bolno u smjeru suprotnom od zaštićenog teritorija,

prema oranicama, prema stoci i ljudima i čoporima pasa. On se instinktivno

okrene u tom smjeru, polako okrećući dalekozor prema sjeveroistoku. S niskog

grebena imao je dobro vidno polje, preko milja rijetkih šuma do otvorenih oranica

čokoladne boje. Nešto se pomakne u polju dalekozora, i on trepne i pažljivo

refokusira dalekozor. Tri konjanika dolazila su polako u njihovom smjeru, a čak i

na toj udaljenosti Mark je mogao vidjeti pse kako trče pred njima. On brzo

pogleda jahača na čelu. Odmah je prepoznao tu arogantnu, uspravnu priliku. Dirk

Courtnev nije odustao od lova. Samo se vratio da okupi lovačku družinu, i sada su

psi brzo slijedili mirisni trag ranjene mačke. Mark položi ruku na čvrsti mišić

Pungusheovog ramena, i pokaže slobodnom rukom. Zulu ustane, pa je punu

minutu promatrao konjanike koji se približavaju. Tada počne brzo govoriti.

«Jamela, pokušat ću dozvati lavicu, i povesti je...» Mark zausti da postavi pitanje,

ali Pungushe ga oštro prekine. «Možeš li odvući pse, ili ih zaustaviti?« Mark se

zamisli na trenutak, pa klimne glavom. «Daj mi svoj burmut, Pungushe.» On skine

rog s burmutom koji mu je visio oko vrata i preda ga Marku bez pitanja. «Idi»,

reče Mark. «Pozovi moju lavicu za mene.» Pungushe sklizne niz greben i ostavi

Marka, koji požuri prema Trojanu. U Markovoj vreći s hranom bila su tri komada

crnog sušenog mesa. Pronašao je dva ravna kamena i smrvio meso u fini prah

između njih, podižući pogled svakih nekoliko sekunda kako bi gledao kako se lovci

brzo približavaju. Kad je meso usitnio u prah, stavio ga je u svoj limeni tanjur i

dodao uncu domorodačkog burmuta iz roga, prstima miješajući dva praha dok je

trčao na greben da presiječe lavičin trag tamo gdje su ga ostavili. Kad su došli do

mjesta na grebenu gdje je ranjena mačka zaobišla kameniti ispust, kleknuo je i

napravio tri uredne hrpice miješanog praha ravno na putu pasa koji su se

približavali. Sušeno meso bit će im neodoljivo kada dođu do njega, psi će ga

pohlepno onjušiti. Već ih je mogao čuti kako uzbuđeno laju, i brzo se približavaju,

vodeći lovce kasom prema njemu. Dok je trčao uz greben prema Trojanu, Mark se

blijedo nasmiješi. Pas koji dobro smrkne vatreni domorodački burmut barem

dvanaest sati neće namirisati ništa drugo. Lavica je ležala na boku, s otvorenim

čeljustima. Dahtala je, i prsa su joj se podizala kao kovačev mijeh, a oči su joj bile

čvrsto zatvorene. Metak je ispaljen s njezine desne strane. Bilo je to mekano

olovno zrno iz 455 Martini Hendrv puške, i pogodilo ju je visoko u rame, ali daleko

naprijed, prosijecajući put kroz čvrsti mišić i okrznuvši veliki rameni zglob.

Ozlijedilo je tetivu i razbilo onu izuzetno malu plutajuću kost koja se nalazi samo u

ramenu lava, sretnu kost koju lovci tako cijene kao talisman. Metak je promašio

arteriju, zabio se u vrat i ostao tamo ispod kože, kao kvrga veličine gornjeg dijela

čovjekovog palca. Muhe su se radosno rojile na rani, i ona podigne glavu i škljocne

prema njima, a zatim tiho mijaukne od boli koju joj je izazvao taj pokret. Počne

oprezno lizati rupu od metka, tako da je dugim, hrapavim jezikom strugala po

koži. Jezik se spretno uvijao dok je čistio mlaz vodenaste krvi koja je istekla iz rane.

Zatim se umorno ispružila i opet zatvorila oči. Pungushe je bio svjestan vjetra na

isti način na koji ga je svjestan kormilar jedrenjaka, jer bio mu je jednako važan

kao i mornarima. U svakom trenutku dana znao je njegovu snagu i smjer,

predvidio svaku promjenu prije no što bi se dogodila, i nije morao nositi vrećicu s

pepelom niti vlažiti prst, jer to je znanje bilo instinktivno. Sada se oprezno kretao

u položaj niz vjetar od ranjene životinje. Nije mu palo na pamet da zahvali

providnosti za stalni istočni povjetarac koji mu je omogućio da dođe između

mačke i obližnje granice Chakinih Vrata. Tiho poput sjenke oblaka koja se kreće po

zemlji, približavao se mački, procjenjujući domet njezinog izuzetnog sluha prije no

što je kleknuo okrenut prema mjestu na kojem je ležala tri stotine jarda dalje.

Duboko je udahnuo i izdahnuo desetak puta, i velika mišićava prsa širila su se dok

je stvarao zalihe kisika u krvi. Tada udahne i zadrži dah, pa izbaci vrat pod čudnim

kutom, i približi šake otvorenim ustima da bi poslužile kao rezonantna kutija. Iz

dubine njegovih grudi začuje se dubok zvuk nalik na bubanj, koji se podizao i

spuštao prirodnim ritmom i završio s naglim kašljem. Glava lavice odmah se trgne,

s uspravnim ušima, a u očima joj zasja žuta svjetlost, jer u svojem bolu i strahu i

zbunjenosti čula je starog mužjaka kako je doziva, taj duboki, dalekometni zov za

okupljanje kojim je tako često usmjeravao njezino kretanje u lovu, i kojim ju je

dozivao k sebi kad bi se razdvojili u gustišu. Bol od ustajanja bila je gotovo

prevelika za nju, jer rana se stisnula, a vrat i rame i prsa pritiskala je granitna

stijena agonije, ali u tom trenutku začula je prvi put udaljeni lavež čopora pasa. Psi

su lovili nju i starog mužjaka i prije, i taj zvuk dao joj je snage. Ustala je i na

trenutak stajala na tri noge, držeći prednju desnu u zraku, i teško dišući, a tada je

krenula naprijed, tiho cvileći od boli, održavajući ravnotežu pri svakom koraku, jer

ozlijeđenu nogu nije mogla koristiti. Mark je promatrao s grebena i vidio kako se

žuta mačka opet pokreće, napokon krenuvši prema zapadu. Daleko pred njom

trčao je veliki Zulu, zastajući svaki put kad bi ona posustala kako bi ponovio zov

dominantnog mužjaka lava, i svaki put lavica mu je odgovarala laganim

mijaukanjem i šepala za njim na zapad, prema snenim plavim brdima koja su

čuvala dolinu Bubezi. Mark je čuo stare lovačke priče i prije; stari Anders uvijek je

tvrdio da je njegov nosač puške, kojeg je ubio slon na rijeci Sabi 1884., mogao

dozivati lavove. Međutim, Mark nikada to nije vidio, i potajno je smjestio priču u

kategoriju slikovitih, ali nevjerodostojnih priča. Sada je to gledao svojim očima, i

još uvijek nije mogao vjerovati. Gledao je fascinirano sa svojeg položaja na

grebenu, i samo ga je promjena u lavežu pasa nagnala da okrene svoj dalekozor

opet prema istoku. Na kamenitom dijelu grebena, gdje je postavio svoj mamac od

praha sušenog mesa i burmuta, čopor se zbunjeno vrtio u krug. Bilo je tamo osam

ili devet pasa, miješani čopor terijera i burskih pasa i ridgebackova. Odlučni

lovački zbor raspao se na kakofoniju cviljenja i laveža, dok ih je Dirk Courtnev

prestigao, i ustao u stremenima da ih bijesno tuče konjskim bičem. Mark uhvati

Trojanove uzde i povede ga niz greben, koristeći zaklone koje je mogao pronaći,

ali siguran da lovci imaju previše svojih problema da bi gledali naprijed i vidjeli ga.

Kad je došao do mjesta pokraj trnovitog gustiša na kojem je ležala lavica, odsjekao

je granu svojim nožem na sklapanje i upotrijebio je kao metlu da pomete tragove

koje je lavica ostavila. Polako je krenuo na zapad prema Chakinim Vratima,

zastajući svakih nekoliko minuta da osluškuje lavlji zov. Dok se kretao, promatrao

je tlo, i granom pomeo sve tragove lavice, sve dok se u sumrak nije popeo preko

niskog prijevoja kroz brda i polako sišao do rijeke Bubezi. Pungushe je svoj

posljednji zov ispustio u tami, a zatim je otrčao u širokom luku, ostavivši lavicu

unutar stotinu jarda od rijeke, jer znao je da će biti strahovito žedna od rane i da

će žudjeti za vodom. Pronašao je Marka po žaru cigarete. «Penji se», reče Mark i

pruži mu ruku. Pungushe se nije bunio. Trčao je gotovo bez prestanka od prije

zore; on skoči na mulu iza Marka. Jahali su kući na Trojanovim širokim leđima, i

obojica su šutjeli dok nisu ugledali svjetlost svjetiljke na prozoru kućice. «Jamela»,

reče Pungushe. «Osjećam se kao što sam se osjećao na dan kad mi je rođen prvi

sin.» U glasu mu je titrao osjećaj čuđenja. «Nisam vjerovao da čovjek može ovako

osjećati za vraga koji ubija stoku i ljude.» Ležeći u tami u krevetu za dvoje, Mark je

pričao Marion o tome što se dogodilo. Pokušao joj je prenijeti oduševljenje i

osjećaj postignuća. Prepričao joj je Pungusheove riječi, i pokušavao izraziti vlastite

osjećaje, ali na kraju je ušutio. «To je vrlo lijepo, dragi. Kada opet ideš u grad?

Želim kupiti neke zastore za kuhinju. Mislila sam da bi karirani izgledali lijepo, što

misliš, dragi?» Lavica je okotila svoje mlade u gustom grmlju koje je gušilo jednu

od uskih dolina pritoka koji se spuštao s uzvisine. Bilo je šest mladunaca, ali imali

su već gotovo tri tjedna kad ih je Mark prvi put ugledao. On i Pungushe ležali su na

trbuhu na rubu litice koja je gledala na dolinu nakon što su je pratili od rijeke, od

rane zore. Mladunci su je pratili u redu koji se protezao na više od stotinu jarda.

Tetiva njezine prednje desne šape zarasla je malo iskrivljena i nešto kraća, zbog

čega je pomalo šepala, poput mornara. Jedan od mladunaca, uporniji od drugih,

pokušavao je sisati iz njezinih teških, mnogobrojnih sisa koje su se njihale dok je

hodala. Nespretno je skakutao pokušavajući ih dohvatiti dok su se ljuljale nad

njegovom glavom, i uglavnom je padao na njušku i majka ga je gazila stražnjim

nogama, ali jednom je uspio, i objesio se na bradavicu poput debelog smedeg

krpelja. Lavica se okrenula bacajući ga lijevodesno, a tada ga je počela lizati

jezikom koji mu se obavio oko glave i bacio ga na leda. Drugi mladunac je vrebao

na svoju braću i sestre, zalegavši u zasjedu iza jedne vlati trave, sa spuštenim

ušima i zlokobno suženim očima. Kad je iskočio na njih, a oni potpuno ignorirali

njegove ratoborne manevre, prikrio je svoju sramotu tako što se okrenuo i počeo

njušiti vlat trave tako pažljivo da se činilo kako mu je to i bila prvobitna namjera.

Tri mladunca lovila su leptire. Ana. Nedavno su se izlegli leptiri vrste colotis ione, i

lepršali su uza zemlju svojim bijelopurpurnim krilima, pa su se mladunci podizali

na stražnje noge i udarali ih šapama s više zadovoljstva nego vještine, jer pri kraju

svakog napada gubili su ravnotežu i padali u klupko prevelikih šapa. Šesti

mladunac lovio je repove lovaca na leptire. Svaki put kad bi oni zamahnuti svojim

repićima u uzbuđenju potjere, on bi udarao po njima uz divlje rezanje, pa su bili

prisiljeni okretati se i braniti od uboda njegovih zubića oštrih poput igle. Putovanje

obitelji od rijeke do gustiša bio je dugi niz nespretnih okršaja, koje je lavica

napokon prekinula. Okrenula se i proizvela onaj zvuk nalik na bubnjanje koji je

obećavao trenutnu kaznu ako je ne poslušaju istog trena. Mladunci su prekinuli

svoju igru, formirali indijansku liniju i krenuli za lavicom u zaklon gustiša. «Htio bih

znati koliko ima ženka u leglu», prošapta Mark, smiješeći se s ljubavlju poput

novopečenog oca dok ih je promatrao kako odlaze. «Ako želiš, Jamela, spustit ću

se i pogledati im pod repove», ponudi Pungushe ozbiljno. «A ti ćeš velikodušno

postupati s mojim udovicama.« Mark se nasmije i krene niz brdo. Skoro su stigli

do drveta gdje je Mark ostavio Trojana, kada mu nešto upadne u oči. On se

okrene i udari malu hrpu kamenja u nadi, prije no što je shvatio da je nisu podigle

ljudske ruke, već je nastala tako što ju je formiralo površinsko korijenje siringa

drveta. On razočarano zagunda i okrene se. Pungushe ga je gledao zamišljeno, ali

nije ništa rekao. Vidio je Marka stotinu puta kako izvodi taj čudan mali ritual, kad

god bi neobična hrpa ili kamen privukli njegovu pažnju. Marku je postao običaj da

svakih nekoliko večeri odlazi iz slamnate kućice u glavnom logoru do mjesta

udaljenog pola milje, na kojem su Pungusheove žene podigle skupinu kolibica koje

su im postale dom. Svaka koliba bilaje oblikovana u savršenom kupolastom obliku

košnice. Duge mladice drveta bile su povijene tako da oblikuju okvir, a slama je

bila povezana konopcem od kore drveta skinute s mladica. i Zemlja između koliba

bila je utabana i pometena, i Pungusheov izrezbareni drveni stolac bio je smješten

pred niskim ulazom u njegovu osobnu kolibu za spavanje. Nakon Markova

četvrtog posjeta pojavio se još jedan, novoizrezbareni stolac. Iako to nikada nije

rečeno, odmah je bilo jasno da je taj rezerviran isključivo za Markove posjete. Kad

bi Mark sjeo, jedna od žena donijela bi mu zdjelu da ispere ruke. Vodu su nosili s

rijeke, i Mark bi samo umočio prste kako njihov trud ne bi bio uzaludan. Tada bi

najmlađa žena kleknula pred njega, stidljivo se smiješeći, i ponudila mu s obje

ruke zdjelu odlične kisele utshwale, piva od prosa koje su radili Zului, a koje je bilo

gusto poput kaše i s malo alkohola. Tek kad bi Mark progutao prvi gutljaj,

Pungushe bi podigao pogled i pozdravio ga. «Vidim te, Jamela.» Tada bi počeli

razgovarati potpuno opušteni u društvu jedan s drugim. «Danas kad smo se

spuštali s brda nakon što smo gledali lavove, skrenuo si s puta i udario neko

kamenje. Ja sam ti dao ime po tom čudnom običaju, po toj beskrajnoj potrazi, tom

traženju bez nalaženja.« Pungushe nikada ne bi izravno postavio pitanje, jer za

njega bi bilo izuzetno nepristojno da pita Marka što traži; samo bi dijete

umlungua, bijelog čovjeka, moglo biti tako nepristojno. Trebalo mu je mnogo

mjeseci da postavi pitanje, i sada ga je oblikovao kao tvrdnju. Mark povuče još

jedan gutljaj iz svoje zdjele s pivom i ponudi Pungusheu svoju kutiju s cigaretama.

Zulu je odbije otvorenim dlanom, i umjesto toga smota vlastitu cigaretu, snažni

crni duhan s katranom u debeloj roli smedeg papira veličine Havana cigare.

Gledajući njegove ruke, Mark odgovori: «Moji otac i majka umrli su od bijele upale

grla, difterije, kad sam bio mali, i jedan starac postao mi je i otac i majka.» Počeo

je odgovarati na pitanje na isti zaobilazni način na koji je postavljeno, i Pungushe

ga je slušao, klimao glavom i tiho pušio. «Taj čovjek, moj djed kojeg sam volio,

zakopanje negdje u toj dolini. Tražim njegov grob», završi on jednostavno,

iznenada shvati da ga Pungushe promatra sa čudnim, ozbiljnim izizom lica. «Što

je?», upita Mark. «Kad se to dogodilo?« «Prije šest razdoblja.« «Je li taj starac

imao logor pod divljim smokvama?«, pokaže Pungushe niz dolinu. «Tamo gdje je

najprije bio i tvoj logor?» «Da», reče Mark. «On je uvijek tamo logorovao.» Osjeti

kako mu se nešto pokreće u grudima, spoznaja o tome da će se dogoditi nešto

važno. «Bio je tamo čovjek«, reče Pungushe, «koji je nosio šešir, šešir pod koji bi

se mogla smjestiti cijela skupina impija...«, i on načini krug rukama, samo malo

uvećavši širinu dvostrukog terai oboda, «i koji je imao bradu, oblikovanu kao krila

ptice...« U Markovom umu pojavi se slika račvaste starčeve brade, snježnobijele,

umrljane oko usta sokom od duhana. »Starac koji je hodao poput ptice sekretar

kad lovi skakavce u travi.« Duge, tanke noge, povijena artritična ramena,

odmjeren korak, opis je bio savršen. «Pungushe!», eksplodira Mark uzbuđeno.

«Poznavao si ga!» «Ništa se u ovoj dolini ne kreće, a da šakal ne vidi i ne čuje niti

jedan let ptice, niti jedan lavež babuna.« Mark ga je zapanjeno promatrao,

zbunjen zbog vlastitog previda. Naravno da je Pungushe znao sve. Pungushe, tihi

promatrač - zašto se, za ime Božje, nije ranije sjetio da ga pita? »Slijedio je ovaj

put!», Pungushe je hodao ispred Marka, i s urođenom vještinom rođenog glumca

oponašao je Johna Andersa njegov korak, i spuštena starčeva ramena. Kad bi

Mark zatvorio oči, mogao je vidjeti svojeg djeda kao što ga je vidio i prije, toliko

mnogo puta. «Ovdje je skrenuo s puta«, Pungushe ostavi stazu i krene uz jedan od

presušenih vodenih tokova. Noge su im upadale u pijesak boje šećera. Pola milje

dalje, Pungushe zastane i pokaže jednu sjajnu crnu stijenu koju je voda ispoliraju

«Ovdje je sjeo i odložio pušku. Zapalio je lulu i pušio.» Pungushe se okrene i krene

uz strmu obalu vodenog toka. «Dok je starac pušio, četvrti čovjek došao je uz

dolinu. Došao je kao lovac, tiho, slijedeći lagani trag starca.« Koristio je Zulu riječ

koja je označavala poštovanje prema starijima, vchegu. A(Q «Čekaj, Pungushe»,

namršti se Mark. «Kažeš, četvrti čovjek? Nabroji mi ljude.» Čučnuli su uz obalu i

Pungushe je uzeo malo burmuta, i ponudio rog Marku koji je odbio. Zatim je

njušio crveni prah sa svojeg dlana, začepivši jednu po jednu nosnicu palcem.

Zatvorio je oči i zadovoljno kihnuo prije no što je nastavio. «Bio je tu starac, tvoj

djed, ixhegu.» «Tojejedan.» «Bio je tu još jedan starac. Bez kose na glavi i bradi.»

«To su dvojica«, složi se Mark. «Tu je i jedan mladi čovjek s jako crnom kosom,

čovjekoji se cijelo vrijeme smije i hoda bučno poput krda bivola.» «Da. To su

trojica.« «Ta trojica došli su zajedno u dolinu. Lovili su zajedno i ulogorili se pod

divljim smokvama.« Pungushe je sigurno opisivao Grevlinge, oca i sina koji su

ostavili polog na sudu u Ladvburgu. To je i očekivao, ali sada upita: «A, što je sa

četvrtim čovjekom, Pungushe?» «Četvrti čovjek potajno ih je slijedio i vchegu, tvoj

djed, nije znao za njega. Ponašao se kao lovac na ljude, gledao ih iz potaje i kretao

se tiho. Ali, jednom dok je tvoj djed, ixhegu, napustio logor i sam otišao u lov na

ptice u dolini, taj prikriveni čovjek spustio se u logor ispod divljih smokava i sva

trojica su razgovarali, tiho, ali sa zatvorenim licima u opreznim očima ljudi koji

razgovaraju o smrtno opasnim stvarima. Tada ih je tihi čovjek napustio i sakrio se

u grmlju prije no što se ixhegu vratio.« «Ti si vidio sve to, Pungushe?«, upita Mark.

«Ono što nisam vidio, pročitao sam iz tragova.« «Sada razumijem ono o četvrtom

čovjeku. Reci mi što se dogodilo tog dana.« «Ixheguje sjedio ovdje i pušio svoju

lulu«, Pungushe pokaže dolje prema vodenom toku. «Tihi čovjek došao je i stao

ovdje, gdje mi sada sjedimo, i pogledao je tvog djeda bez riječi, držeći svoj

isibamu, gusku, ovako.« «Što je vchegu tada učinio?«, upita Mark. Osjećao je

mučninu od užasa. e i! jt, «Podigao je pogled i glasno postavio pitanje, kao što

čovjek čini kad je uplašen, ali tihi čovjek nije mu odgovorio.« «Onda?» «Žao mi je,

Jamela, spoznaja da je vchegu bio tvoja krv čini mi pričanje bolnim.» «Nastavi»,

reče Mark. «Tada je tihi čovjek jednom opalio iz svoje puške, i hdiegu je pao licem

u pijesak.« «Bio je mrtav?», upita Mark, a Pungushe je šutio na trenutak. «Nije bio

mrtav. Bio je pogođen ovdje, u trbuh. Kretao se, vikao je.» «Tihi čovjek je opet

opalio?» Mark osjeti kako mu se mučnina diže u grlu. Pungushe odmahne glavom.

«Što je učinio?» «Sjeo je na obalu, tu gdje mi sjedimo, i tiho pušio, gledajući starca

vchegu kako leži u pijesku dok nije umro. »Koliko dugo je umirao?«, upita Mark

prigušenim, ljutitim glasom. Pungushe pokaže dio neba, označivši dva sata

sunčeve putanje. «Na kraju je hchegu govorio na Zulu jeziku, kao i na vlastitom.«

«Što je rekao, Pungushe?« »Tražio je vodu i dozivao Boga i ženu koja mu je mogla

biti majka ili supruga. Tada je umro.« Mark je razmišljao o tome dok su se valovi

mučnine izmjenjivali s bljeskovima gorke srdžbe pune mržnje, i prodornom boli.

Pokušao je zamisliti zašto bi ubojica ostavio svoju žrtvu da umire tako polako, i

trebalo mu je mnogo vremena prije no što se sjetio da je priča bila uređena tako

da se čini kao da je starac umro u nesreći u lovu. Nitko se ne upuca slučajno dva

puta. Tijelo je moglo imati u sebi samo jednu ranu od puške. Ali rana u trbuh je

uvijek najbolnija. Mark se sjećao kako su oni ranjeni u utrobu vrištili u rovovima

kad bi ih odnosili na nosiljkama. «Žalim s tobom, Jamela.« Mark se trgne na

Pungusheove riječi. «Što se dogodilo nakon što je vchegu umro?» «Druga dvojica,

stari ćelavi i mladi glasni, došli su iz logora. Sva trojica razgovarali su ovdje, pokraj

tijela. Dugo su razgovarali, uz vikanje i crvena, ljutita lica, i ovako su mahali

rukama.» Pungushe je oponašao ljude u žestokoj svađi. «Jedan je pokazivao

ovamo, drugi onamo, ali na kraju je progovorio tihi, a druga dvojica su slušali.«

«Kamo su ga odnijeli?« «Najprije su mu otvorili džepove i uzeli neke papire i

vrećicu iz njih. Opet su se svađali, a tihi je uzeo papire i vratio ih u džepove

mrtvaca...» Mark shvati razlog za to. Pošten čovjek ne pljačka truplo žrtve

nesretnog slučaja. «Zatim su ga ponijeli uz obalu, i ovuda...» Pungushe ustane i

povede Marka četiri stotine jarda u šumu, ispod prve strmine uzvisine. «Ovdje su

pronašli duboku rupu mravamedvjeda i gurnuli starčevo tijelo unutra.» «Ovdje?»,

upita Mark. Na tom mjestu rasla je niska trava, i nije bilo znaka kamenja niti hrpe

zemlje. «Ne vidim ništa.» «Skupili su kamenje s one tamo litice i položili ga u rupu

povrh tijela, tako da ga hijene ne iskopaju. Zatim su stijene prekrili zemljom, i

izgladili zemlju granama drveća.» Mark se spusti na jedno koljeno i pregleda

zemlju. «Da», uzvikne on. Mogao je vidjeti plitku udubinu u tlu, kao da je zemlja

malo potonula na mjestu kopanja. Mark izvadi svoj nož i zareže četiri najbliža

stabla, kako bi se lakše vratio na ovo mjesto, pa izgradi malu piramidu kamenja na

udubini. Kad je završio, upita Pungushea: «Zašto nikome nisi pričao o tome prije?

Zašto nisi obavijestio policiju u Ladyburgu?» «Jamela, ludilo bijelih ljudi ne tiče me

se. Osim toga, dug je put do Ladvburga i policajca koji će reći: Hej, kafire, što si

radio u dolini Bubezi kad si vidio tako čudne stvari?.» Pungushe odmahne glavom.

«Ne, Jamela, ponekad je bolje za čovjeka da bude slijep i gluh.» «Reci mi iskreno,

Pungushe. Kad bi opet vidio te ljude, bi li ih se sjetio?« «Svi bijelci imaju lica poput

kuhanog yama, bezoblična k kvrgava.« Zatim se Pungushe prisjeti dobrih manira.

«Osim tebe, Jamela, koji nisi baš tako ružan.« «Hvala ti, Pungushe. Dakle, ne bi ih

prepoznao?« «Starog ćelavog i mladog glasnog bih mogao prepoznati.« Pungushe

zamišljeno namršti čelo. «A tihog?», upita Mark. «Ho.» Pungusheovo čelo se

razvedri. «Zar netko može zaboraviti kako izgleda leopard? Zar netko zaboravlja

ubojicu ljudi? Tihog bih se sjetio u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.«

«Dobro!» Mark klimne glavom. «Idi sada kući, Pungushe.» Čekao je dok se veliki

Zulu nije izgubio iz vida među drvećem, a tada klekne na koljena i skine šešir. «Pa,

djede«, reče on, «nisam jako dobar u ovome. Ali znam da bi htio čuti ove riječi.«

Glas mu je bio tako hrapav da je morao glasno pročistiti grlo prije no što je

nastavio. Kuća na Lion Kopu bila je zatvorena, a namještaj prekriven bijelim

slojevima prašine, ali glavni sluga pozdravio je Marka U kuhinjskom dvorištu.

«Nkosi je otišao do Tehvenl Otišao je prije dva tjedna.« Ponudio je Marku doručak

od pržene slanine i jaja. Zatim je Mark izišao i opet zajahao svoj motocikl. Vožnja

do obale bila je duga i naporna, i Mark je imao dosta vremena za razmišljanje dok

su se prašnjave milje nizale pod kotačima njegovog Ariel Square Foura. Napustio

je Chakina Vrata nekoliko sati nakon što su pronašli starčev grob, instinktivno

tražeći savjet i vodstvo jednog čovjeka. Htio je da i Marion pođe s njim, barem do

Ladvburga gdje je mogla odsjesti kod svoje sestre. Međutim, Marion nije htjela

napustiti svoj dom niti svoj vrt, i Mark je bio siguran zbog spoznaje da će

Pungushe spavati u drvenjari iza štale kako bi čuvao imanje u Markovoj

odsutnosti. Mark je preplivao rijeku i došao do dna padine gdje je počinjao put, i

gdje je čuvao motocikl u natkrivenom skrovištu. Bilo je to sporo, kvrgavo1

putovanje u tami, i došao je do Lion Kopa u zoru, te otkrio da je Sean Courtnev

premjestio svoje kućanstvo u Durban. Mark je prošao kroz vratnice Emovenija

kasno poslijepodne, i imao je osjećaj da se vraća kući. Ruth Courtnev bila je u

svojem vrtu s ružama, ali ispustila je košaru s odrezanim cvijećem i zadigla suknju

do koljena, te potrčala njemu u susret, tako da joj je šešir širokog oboda odletio s

glave i visio oko vrata, a njezin oduševljeni, spontani smijeh odzvanjao poput

smijeha djevojčice. «O, Mark - tako si nam nedostajao.« Ona ga uhvati u majčinski

zagrljaj, ljubeći ga u oba obraza. «Kako si preplanuo i čvrst, lijepo si se popunio.«

Zatim ga udalji od sebe, pipajući njegove mišiće diveći mu se u šali, a onda ga opet

zagrli. »General će biti oduševljen što te vidi.« Ona uhvati Marka za ruku i povede

ga prema kući. «Nije mu bilo dobro, Mark, ali kad te vidi, to će mu biti poput

ljekovitog napitka.« Mark je zastao na vratima protiv svoje volje, osjećajući kako

mu se od šoka osušila slina pod jezikom. General Sean Courtnev bio je starac.

Sjedio je kod prozora spavaće sobe. Bio je odjeven u kućni haljetak, sa sagom pod

nogama. Na stolu pokraj njega ležala je hrpa izvješća i dosjea, bijelih papira iz

Parlamenta i pisama, sva dokumentacija njegovog života koju je Mark tako dobro

pamtio, ali general je zaspao, a naočale s metalnim okvirima spuznule su mu na

rub nosa. Tiho je hrkao, a usne su mu treperile kod svakog izdaha. Činilo se da mu

je lice tako omršavjelo da su mu se kosti obraza i čela istaknule. Oči su mu

potonule duboko u očne šupljine, a koža mu je imala sivkasti odsjaj. Ali,

najšokantnije od svega bila je boja njegove brade i nekad gusti grm njegove kose.

Kasni snjegovi pali su na Seana Courtnevja. Brada mu se pretvorila u srebreni slap,

a kosa mu je bila bijela i rijetka poput suncem izbijeljene trave pustinje Kalahari.

Ruth se približi njegovom stolcu i skine mu naočale s nosa, a tada mu nježno

dodire rame, s pažnjom žene pune ljubavi. «Sean, dragi. Netko te došao vidjeti.«

Probudio se onako kako se budi starac, mrmljajući i trepćući očima, uz male

pokrete rukama. Tada ugleda Marka i izraz lica mu očvrsne, i iznenada se u

tamnim očima pojavi stari sjaj i toplina osmijeha. «Dečko moj!«, reče on podižući

ruke, i Mark prirodno krene naprijed. Tada su se prvi put zagrlili kao otac i sin, a

nakon tga Sean ga je ponosno promatrao. «Počeo sam vjerovati da smo te

zauvijek izgubili u divljini.« Tada pogleda Ruth pokraj svojeg naslonjača. »Mislim

da bismo u ime proslave mogli malo ubrzati stvari, draga. Zašto Joseph ne donese

pladanj?« «Sean, znaš što je liječnik jučer rekao.» Ali Sean frkne s gađenjem.

»Pedeset godina želudac mi se navikavao na večernji obrok iz boce Jack Haiga.

Lišavanje toga ubit će me brže i sigurnije od doktora Hendersona i svih njegovih

pilula i napitaka i muljaža.» On je obgrli oko struka jednom rukom i stisne je uz

sebe. «Zgodna djevojko! Kad je Ruth otišla, smiješeći se i odmahujući glavom u

znak neodobravanja, Sean mahne Marku da sjedne u naslonjač nasuprot

njegovom. »Što kažu liječnici, u čemu je problem, gospodine?« »Liječnici!«, frkne

Sean kroz usne. »Što sam stariji, to im manje vjerujem.« On posegne za svojom

kutijom za cigare. «Čak su htjeli da prestanem pušiti ovo. Čemu onda vrijedi

živjeti, ako moraš odbaciti sve životne procese - pitam te ja.» On upali cigaru i s

užitkom povuče dim. «Reći ću ti što mi je, sine. Previše godina naporne jurnjave,

borbe i jahanja i rada. To je sve. Sada se lijepo odmaram, i za tjedan dana bit ću

veseo i zdrav kao i uvijek.« Ruth je donijela srebreni pladanj i sjedili su do noći,

razgovarajući i smijući se. Mark im je pričao o životu na Chakinim Vratima, o

svakom malom trijumfu, opisujući kućicu i rad na cestama; pričao im je o bivolu i

lavici i mladuncima, a Sean mu je ispričao o napretku koji su postigli s Društvom za

zaštitu divljih životinja. «Razočaravajuće je, Mark, ništa od onoga čemu sam se

nadao. Nevjerojatno koliko ljudi malo mare o stvarima koje nisu izravno povezane

s njihovom svakodnevicom.« »Nisam niti očekivao trenutni uspjeh. Kako bi ljudi

mogli mariti za nešto što nisu ni vidjeli? Kad učinimo divljinu pristupačnom, kad

ljudi steknu iskustvo, kao što je promatranje tih mladunaca, tada će početi.«

«Da», složi se Sean zamišljeno. «To je pravi cilj Društva. Da ih obrazuje.«

Razgovarali su i nakon što se smračilo, i nakon što je Ruth zatvorila žaluzine i

navukla zastore. Mark je čekao priliku da razgovara o pravom razlogu zbog kojeg

je došao u Emoveni, ali nije bio siguran kako bi to moglo utjecati na čovjeka koji je

već bio bolestan. Na kraju više nije mogao čekati. Duboko je udahnuo, pomolio se

i ispričao sve brzo i bez uljepšavanja, ponavljajući Pungusheovu priču od riječi do

riječi i opisujući ono što je sam vidio. Kad je završio, Sean je dugo šutio, gledajući u

svoju čašu. Napokon se pokrenuo i počeo postavljati pitanja, prodorna pitanja

koja su pokazivala da mu je um još uvijek brz i svjež kao što je i bio. «Jesi li otvorio

grob?», a Mark odmahne glavom. «Dobro», reče Sean i nastavi. «Taj Zulu,

Pungushe, bio je jedini svjedok. Koliko je on pouzdan?» Raspravljali su još pola

sata, prije no što je Sean postavio pitanje koje je očito zaobilazio. »Smatraš da je

Dirk Courtnev odgovoran za ovo?» «Da», Mark klimne. «Kakav dokaz imaš?» «On

je jedini koji je mogao profitirati iz umorstva mojeg djeda, a i stil je njegov.»

»Upitao sam te za dokaze, Mark.» «Nema ih», prizna on, i Sean opet utihne dok je

sve odvagivao. «Mark, shvaćam što osjećaš - i mislim da znaš što ja osjećam.

Međutim, sada ne možemo ništa učiniti što bi moglo imati bilo kakav učinak osim

da uzbuni ubojicu, tkogod on bio.» Nagnuo se u svojem naslonjaču i ispružio ruku

da uhvati Markovu podlakticu u gesti utjehe. «Sve što sada imamo je

svjedočanstvo Zulu lovokradice koji ne govori engleski. Dobar odvjetnik bi ga

pojeo zajedno s kostima, a Dirk Courtnev može imati najboljeg odvjetnika, čak i

ako mi uspijemo povezati tog tajanstvenog Tihog s njim i dobiti ga na sud. Treba

nam više od toga, Mark.» «Znam», klimne Mark. «Ali, mislio sam da bismo mogli

pronaći oca i sina Grevling. Vjerujem da su otišli u Rodeziju. Predradnik na

željezničkoj postaji u Ladvburgu mi je to rekao.» «Da, pronaći ću nekog da to

istraži. Moji odvjetnici će znati dobrog istražitelja.« On načini bilješku na bloku. «A

u međuvremenu, možemo samo čekati. Nastavili su razgovor, ali bilo je jasno da je

rasprava umorila Seana Courtnevja, i sivoplave sjene pojavile su mu se na borama

na licu. Naslonio se malo dublje u naslonjač, brada mu se spustila prema prsima, i

iznenada je opet zaspao. Polako je klonuo u stranu, kristalna čaša skliznula mu je

iz ruke na sag uz meki udarac i prolila nekoliko kapi whiskyja, i tiho je zahrkao.

Ruth podigne čašu, oprezno mu pokrije ramena i signalizira Marku da krene za

njom. U hodniku ona veselo progovori. «Rekla sam Josephu da ti uredi krevet u

plavoj sobi, i čeka te topla kupka. Za večerom ćemo biti samo nas dvoje, Mark.

General će jesti u svojoj sobi.» Došli su do vrata knjižnice i Mark više nije mogao

šutjeti. On uhvati Ruth za ruku. «Gospođo Courtney», molio je. «Što je? Što mu

je?» Osmijeh polako izblijedi, i ona se lagano zaljulja na nogama. Prvi put

primijetio je kako su joj zalisci poprimili željeznosivu nijansu. Vidio je i male bore

oko njenih očiju, i dublje brazde brige na čelu. «Srce mu je slomljeno«, reče ona

jednostavno, i brižne u plač. Nije histerično uzdisala niti vikala od boli, bilo je to

sporo, duboko ronjenje suza koje je bilo bolnije, tužnije od bilo kakvog teatralnog

ponašanja. «Slomili su mu srce», ponovi ona, i opet se zaljulja, tako da ju je Mark

morao uhvatiti. Ona se pridrži za njega i zabije lice u njegovo rame. «Prvo

otuđenje od Dirka i zatim Michaelova smrt», prošapta ona. »Nikada to nije

pokazivao, ali oni su uništili neki dio njega. Sada se cijeli svijet okrenuo protiv

njega. Ljudi kojima je posvetio svoj život u ratu i miru. Novine ga zovu Koljač iz

Fordsburga, Dirk Courtnev ih je nahuškao na njega poput čopora pasa.» Poveo ju

je u knjižnicu i posjeo je na nisku sofu, kleknuo pokraj nje i pronašao zgužvani

rupčić u džepu svoje jakne. «Povrh svega, tu je i Storm. Način na koji je otišla i

udala se za tog čovjeka. On je bio grozan čovjek, Mark. Čak je došao ovamo tražiti

novac, i nastala je užasna scena. Tada je Sean dobio prvi napad, te noći. Zatim je

uslijedila daljnja sramota, daljnje lomljenje srca kad se Storm rastala. To je bilo

previše, čak i za čovjeka poput Seana.» Mark ju je gledao. «Storm se rastala?«,

upita on tiho. «Da», klimne Ruth, i izraz lica joj se ublaži. «Oh, Mark, znam da ste

ti i Storm bili tako dobri prijatelji. Sigurna sam da joj se svidaš. Možeš li ići k njoj?

To bi mogao biti lijek za koji se svi molimo.« I Umhalanga Rocks bilo je jedno od

onih malih primorskih sela koja su bila rasuta uzduž linije pješčane obale s obje

strane glavne luke Durban. Mark prijeđe niski most preko rijeke Umgeni i krene na

sjever. Cesta je prolazila kroz gusto priobalno grmlje, koje je po gustoći podsjećalo

na ekvatorijalnu šumu. Bilo je tamo i lijana po kojima su skakali mali plavi

baršunasti majmuni, veselo čavrljajući. Cesta je bila paralelna s bijelim plažama, ali

na dvanaestoj milji ceste Mark dođe do skretanja i krene ravno prema obali. Selo

je bilo grupirano oko hotela Ovster Box sa željeznim krovom, gdje su Mark i Dicky

Lancome plesali i večerali s Marion i onom drugom bezimenom djevojkom prije

tako mnogo vremena. Bilo je tu još dvadeset ili trideset kućica okruženih velikim

vrtovima, obraslim džunglom, koje su gledale na more što se pjenilo, i na

kamenite rtove koji su stršili u more s glatkih bijelih plaža. Ruth mu je dala

precizne upute i Mark parkira motocikl na uskom, prašnjavom putu i krene

puteljkom koji je vijugao bez nekog vidljivog smjera kroz divlji vrt purpurne

bugenvilije i sjajne pointsetije. Kućica je bila mala, a bugenvilija se popela uz

stupove verande i proširila slamnatim krovom u sjajnom, gotovo zasljepljujućem

prizoru. Mark je odmah znao da je na pravom mjestu, jer Stormin Cadillac bio je

parkiran na otvorenom, ispod drveća. Izgledao je zapušteno i neispravno. Gume

su bile istrošene, a s jedne strane vidio se dubok, dugačak urez. Bočno staklo bilo

je razbijeno, a lak je bio prekriven prašinom i umrljan izmetom voćnih šišmiša koji

su visjeli na stablu iznad. J Mark zastane i zagleda se u Cadillac punu minutu.

Storm koju je poznavao bi udarila nogom u pod i vrišteći pozvala oca kad bi je

netko htio natjerati da se vozi u tome. Mark se popne stubištem verande, i

zastane da se osvrne oko sebe. Bilo je to mirno i lijepo mjesto, kakvo bi izabrao

umjetnik, ali zbog svoje izoliranosti i zapuštenosti teško da je bilo prikladno za

jednu mladu i elegantnu pripadnicu društvene kreme. Mark pokuca na prednja

vrata, i začuje kako se netko kreće unutra nekoliko minuta prije no što su se vrata

otvorila. Storm je bila daleko ljepša no što je pamtio. Kosa joj je bila duga i na

krajevima izbijeljena slanom vodom i suncem. Bila je bosonoga, ruke i noge su joj

bile potamnjele, vitke i gipke kao i uvijek, ali lice joj se promijenilo. Iako nije nosila

šminku, koža joj je imala sjaj životne mladosti poput unutrašnjosti školjke, a oči su

joj bile jasne i sjajne od zdravlja, no imale su novu dubinu, prkosan položaj

njezinih usta je omekšao, a arogancija se pretvorila u dostojanstvo. U tom

trenutku, dok su gledali jedno drugo, znao je da je izrasla iz djevojke u ženu otkad

ju je posljednji put vidio. Osjećao je da je taj proces bio bolan, ali da je iz toga

iznikla nova vrijednost, nova snaga, i ljubav koja je živjela u njemu cijelo to vrijeme

sada se raširila i ispunila mu dušu. «Storm», reče on, a ona raširi oči i zagleda se u

njega. «Ti!» Glas joj se pretvori u bolni krik, i ona pokuša zatvoriti vrata. Mark

skoči i zadrži ih. «Storm, moram razgovarati s tobom.» Ona očajnički povuče vrata

za kvaku. »Odlazi, Mark. Molim te, odlazi.» Cijelo novo dostojanstvo kao da se

urušilo, i ona ga pogleda širokim, uplašenim očima djeteta koje se budi iz noćne

more. Napokon je shvatila da je on prejak da bi mogla zatvoriti vrata, pa se

okrenula i ušla polako u kuću. «Nisi trebao doći», reče ona jadno, a činilo se da je

dijete osjetilo promjenu atmosfere i zaplakalo je. «Psst, malo moje», reče Storm

tiho, ali njezin glas izazove novi napad plača, i ona prijeđe sobu bosim nogama, s

dugim velom kose na leđima. Soba je bila namještena samo najnužnijim

pokućstvom, cementni pod bio je prazan i hladan, bez saga da ga ublaži, ali uz

zidove su bila poslagana platna, mnoga od njih prazna, neka napola dovršena, a

neka potpuno, dok je poznati, asocijativni miris terpentina teško visio u zraku.

Dijete je ležalo na trbuhu, na pokrivaču od majmunskih koža položenom na

cementnom podu. Noge i ruke bile su mu raširene u onom žabolikom položaju

beba, a osim pelene oko boka, bilo je nago i preplanulo. Glavu je ljutito zabacilo

unatrag, a lice mu je bilo rumeno od snažnog vikanja. Mark ude u sobu i

fascinirano pogleda dijete. Nije znao ništa o maloj djeci, ali mogao je vidjeti da je

ovo čvrsto, izrazito zdravo biće. Udovi su mu bili snažni, udarali su i radili

plivajućim pokretima, a leda su mu bila široka i robustna. «Psst, dragi», tepala je

Storm, kleknula pokraj njega i podigla ga u zrak uhvativši ga oko pazuha. Pelena

sklizne do koljena, i nije bilo sumnje da je dijete dječak. Mali penis stršio je poput

bijelog prsta s malom kuharskom kapicom od mlitave kože na vrhu. Mark u tom

trenutku zamrzi to dijete drugog čovjeka, s iznenadnom, zastrašujućom mržnjom.

No, ipak, nešto ga privuče k Storm koja je klečila s djetetom u krilu. Majčin dodir

umirio je bijesnu viku, i sada je dječačić cmakao usnama uz gladno gunđanje, dok

je ručicama pokazivao na Stormina prsa. Dijete je imalo finu plavu kosicu, kroz

koju je Mark mogao vidjeti savršeno okruglu lubanju i male plave vene pod gotovo

prozirnom kožom. Sada, kad se bijesna grimizna boja povukla iz njegovog lica,

Mark vidje kako je dijete prekrasno, poput majke - i mrzio ga je, mrzio ga je s

gorkim osjećajem u želudcu i okusom hrde u ustima. Približio se, gledajući kako

Storm briše slinu s djetetove brade i pričvršćuje mu pelene oko struka. Dijete je

postalo svjesno stranca. Podiglo je glavu da pogleda Marka, a u tom licu vidio je

nešto poznato. Oči koje su ga promatrale gledale su ga i prije, dobro ih je

poznavao. «Nisi trebao doći», reče Storm, zaposlena oko djeteta, nesposobna da

ga pogleda u oči. «O, Bože, Mark, zašto si došao?» Mark se spusti na jedno

koljeno i zagleda u djetetovo lice, a dijete pruži prema njemu tuste ručice,

ružičaste i poprskane slinom. «Kako se zove?», upita Mark. Gdje li je vidio te oči?

Bez razmišljanja ispruži prst, a dijete Iga zgrabi svojom ručicom i pokuša ga ugurati

u usta. «)ohn», odgovori Storm, ne gledajući ga. «John je bilo ime mojeg djeda»,

reče Mark promuklo. I «Da», prošapta Storm. «Rekao si mi.» i Riječi mu na

trenutak nisu značile ništa, bio je samo svjestan kako mržnja koju je osjetio prema

ovom malom čovjeku polako jenjava. Umjesto nje, pojavilo se nešto drugo. On

iznenada shvati gdje je vidio te oči. «Storm?», upita on. Ona podigne glavu i

zagleda se u njegovo lice. Odgovorila je napola ponosnim, napola prkosnim

glasom. «Da!», reče ona i klimne. On nespretno posegne za njom. Klečili su

okrenuti jedno prema drugom na pokrivaču od majmunske kože, i vatreno se

zagrlili, držeći između sebe dijete koje je gugutalo i štucalo i veselo slinilo žvačući

Markov prst pohlepnim desnima bez zuba. «O, Bože, Mark, što sam nam

učinila...«, prošapta Storm slomljeno. Beba John probudila ih je u

srebrenastosivkastom svjetlu prije zore. Mark mu je bio zahvalan, jer nije htio

propustiti niti minutu od nadolazećeg dana. Gledao je kako Storm pali svijeću i

radi nad kolijevkom. Proizvodila je male umirujuće zvukove dok je mijenjala

pelene, a svjetlost svijeće obasjavala je čiste, lijepe linije njezinih nagih leda.

Tamna, svilenasta kosa padala joj je na ramena, i on vidje da joj trudnoća i porod

nisu proširili struk, još uvijek je imala onu gracioznu liniju, poput grlića boce vina

nad čvrstim dvostrukim ispupčenjem njezine stražnjice. Napokon se okrene i

prinese dijete krevetu, smiješeći se Marku dok joj je dizao pokrivač. «Vrijeme

doručka«, objasni ona. «Hoćeš li nas ispričati, molim te?» Sjela je na krevet s

nogama podvijenim ispod sebe, uhvatila jednu bradavicu prstom i palcem i

usmjerila je u otvorena usta. Mark se približi najviše što je mogao i jednom rukom

obgrli Stormino rame. Gledao je s potpunom fascinacijom. Grudi su joj sada bile

velike i teške, kupolastog oblika. Duboko pod kožom vidjele su se plavobijele

vene, a bradavice su joj imale boju gotovo zrelih malina, i isti neravni, sjajni oblik.

Djetetovo navlačenje izazvalo je da joj kap plavobijelog mlijeka izbije i na drugoj

dojci. Sjajila se poput bisera pri svjetlosti svijeće. John je jeo čvrsto zatvorenih

očiju, ispuštajući zvukove poput praseta. Mlijeko mu je teklo s rubova usta, a kad

je prestao prvi napad gladi, Storm ga je morala razbudivati da opet ne zaspi.

Nakon svakog razbuđivanja, usta su mu aktivno radila oko minute, a tada bi počeo

usporavati, dok ga opet ne bi razbudila. Storm ga prebaci na drugu dojku, i

zahvalno nasloni obraz o čvrsti mišić Markovih prsa. «Mislim da sam sretna»,

promrmlja ona. «Ali bila sam tako dugo nesretna da nisam sigurna.« John je ležao

u barici morske vode dubokoj dva inča. Bio je potpuno gol i preplanuo, što je

pokazivalo da to nije neobično stanje za njega. Pljusnuo je po vodi s obje ručice, i

zalila ga je po licu tako da se zagrcnuo i trepnuo očima i liznuo usne, pitajući se

treba li se naljutiti ili zaplakati. Umjesto toga, ponovio je eksperiment s istim

posljedicama, tako da je pijuckao pijesak i morsku vodu. «Siroti mali vrag», Storm

ga je promatrala. »Naslijedio je ponos i tvrdoglavost Courtnevja. Neće prestati

dok se ne utopi.» Ona ga podigne iz barke, što je izazvalo takvu ljutitu viku da ga

je morala odmah vratiti. »Siguran sam da bi trebala otići generalu - s Johnom«

ustrajao je Mark. fc «Ti ne razumiješ nas Courtneyje.» Storm sjedne i počne plesti

kosu preko jednog ramena. «Mi ne zaboravljamo i ne praštamo tako lako.»

«Storm, ne bi li pokušala? Molim te, posjeti ga.» «Ja točno znam kako je, Mark.

Bolje od tebe, bolje no što on poznaje sebe. Znam ga jednako dobro kao i sebe, jer

smo jedno. Ja sam on, a on je ja. Ako sada pođem k njemu, nakon što sam učinila

ovo - uvrijedila ga, uništila snove koje je ispleo oko mene - ako sada odem, kad

sam lišena ponosa i časti, ako odem kao prosjak, prezirat će me zauvijek.« «Ne,

Storm, u krivu si.» «U tome nikada ne griješim, dragi moj Mark. On me ne bi htio

prezrijeti, kao što me sada ne želi mrziti, ali ne bi si mogao pomoći. On je Sean

Courtnev, i uhvaćen je čeličnim raljama vlastite časti.« «On je bolestan čovjek -

moraš mu pružiti priliku.« «Ne, Mark. To bi ga ubilo. Znam to - i to bi uništilo

mene. Zbog nas oboje, ne usuđujem se poći k njemu sada.» «Ne znaš koliko te

voli.» «Oh, znam, Mark. Znam i to koliko ja volim njega - i jednog dana, kad mi se

vrati ponos, poći ću k njemu. To ti obećavam. Kada ću znati da može biti ponosan

na mene, ponijet ću mu to kao poklon...« «Ma, k vragu i ti i tvoj ukočeni, okrutni

ponos, gotovo si i nas uništila njime.« «Hajde, Mark.« Ona ustane. «Uhvati Johna

za drugu ruku.« Hodali su s djetetom po čvrstom, mokrom pijesku na rubu valova.

Visio je njima na rukama, i nagnuo se naprijed da gleda kako mu se noge čarobno

pojavljuju i nestaju pod njim, ispuštajući snažne povike trijumfa zbog svojeg

uspjeha. Dan je bio vedar i lijep, i galebovi su Jahali na vjetru svojim mutno bijelim

krilima, odgovarajući na djetetovu viku svojim krikovima. «Oh, imala sam tako

mnogo lijepe odjeće i nazovi prijatelja.« Storm je gledala galebove. «Prodala sam

odjeću i izgubila prijatelje, i otkrila koliko mi je sve to malo značilo. Gledaj

galebove!«, reče ona zabacivši glavu. «GIedaj sunčevu svjetlost između njihovih

pera. Bila sam tako zaposlena da nikada nisam imala vremena jasno vidjeti stvari.

Nikada nisam vidjela sebe, niti ljude oko sebe. Ali sada učim gledati.« «Vidio sam

to na tvojim slikama», reče Mark i podigne Johna na prsa, radujući se tom malom

vrućem neumornom tjelešcu. «Slikaš drukčije teme.» «Želim biti velika

umjetnica.« »Mislim da hoćeš. Opet tvrdoglavost Courtneyja.» «Ne dobivamo baš

uvijek ono što želimo», reče mu ona, i jedan val dopre do njih i zapjeni im se oko

gležnjeva. Dijete je spavalo na trbuhu, na pokrivaču od majmunske kože,

iscrpljeno od sunca i mora i igre, s trbuhom ispupčenim nakon dojenja. Storm je

radila za stalkom pod prozorom, suženih očiju i nagnute glave. «Ti si moj omiljeni

model», reče ona. «To je samo zato što sam tako jeftin.» Ona se vedro nasmije. «S

onim što ti plaćam mogla bih se obogatiti«, reče ona. «Znaš kako zovu dame koje

to rade za novac?», upita Mark lijeno pa utihne, predajući se zadovoljstvu

promatranja nje dok je radila. Šutjeli su gotovo sat vremena, ali bliski i duhovno

usklađeni. Mark napokon progovori. «Znam što želiš reći kada kažeš da sada

jasnije vidiš.» On pokaže prema jednoj od većih slika naslonjenih na zid. «Ova ti je

vjerojatno najbolja koju si ikada naslikala.« «Nisam je htjela prodati - čovjek koji ju

je kupio dolazi sutra.« «Prodala si neke svoje slike?«, bio je zapanjen. «Što misliš

kako John i ja živimo?« «Ne znam.« Nije mislio na to. »Pretpostavljao sam da ti

suprug plaća.« Njezin izraz brzo potamni. «Ne želim ništa od njega.« Ona zabaci

glavu tako da joj pletenica proleti kroz zrak poput repa bijesne lavice. «Ne želim

ništa od njega, i njegovih prijatelja, i mojih dragih prijatelja, svih tih dobrih, vjernih

ljudi koji se drže podalj« od mene sada kad sam obilježena razvedenica. Mnogo

sam naučila đtkad smo se posljednji put vidjeli, a najviše sam naučila o takvim

ljuma.» % «Oni su bogati«, reče Mark. »Jednom si mi rekla koliko je to važno.»

Tamni bijes je napusti, i ona se malo pokunji, spustivši kist. «Oh, Mark, molim te,

nemoj biti ironičan sa mnom. Mislim da to ne bih mogla izdržati.« On osjeti kako

mu se nešto kida u grudima, pa brzo ustane i priđe joj, uhvati je u naručje i odnese

kroz zastor na vratima u malu, prohladnu, tamnu spavaću sobu. Bilo je to čudno,

ali njihovo vođenje ljubavi nikada nije bilo sasvim isto, uvijek je bilo novih čudesa,

novih oblika požude, otkrivanja nekih malih stvari koje su ih oboje uzbuđivale

mnogo više no što bi se moglo vidjeti na površini. Ponavljanje nije moglo otupjeti

apetit koji su imali jedno za drugo, a čak i kad bi taj apetit bio potpuno utažen,

beskrajni bunar njihove uzajamne želje počeo bi se opet puniti. Sve bi opet počelo

lijenim dodirom prstiju dok su ležali zajedno sklupčani poput pospanih štenaca,

dok se znoj njihove ljubavi hladio na koži, ježeći njenu kožu oko tamnoružičastih

aureola njezinih bradavica. Prst koji je ona lagano vukla niz njegov obraz, po

njegovoj oštroj bradi, i koji je zatim lagano gurnula medu njegove usne, tako da

on okrene glavu i još jednom je nježno poljubi, običan dodir usana i miješanje

daha, i kada je on namirisao taj neobičan miris strasti iz njezinih usta, miris poput

svježih tartufa. Ona ugleda novi interes u njegovim očima i malo se povuče pa mu

se nasmije grlenim, senzualnim smijehom, zatim povuče jednim oštrim noktom

niz njegovu kralježnicu, tako da mu nove iskrice prostruje živcima, a leda mu se

svinu. «Izgrepst ću te jer to zaslužuješ, ti stari mačku.» Ona zareži duboko u grlu i

rukom oblikuje lavlju pandžu, pa povuče njome lagano preko njegovog ramena, a

zatim jače niz trbuh, tako da su njezini nokti ostavljali crvene tragove na njegovoj

koži. Proučavala je te crvene linije, otvorenih usana, tako da joj je vrh ružičastog

jezika dodirivao male, bijele zube. Bradavice na grudima su joj nabubrile dok je

gledala, rastući poput pupoljaka, kao da će se rasprsnuti. Vidjela je smjer njegovog

pogleda, i obuhvatila rukama njegovu glavu, pa ga povukla prema sebi, zabacujući

ramena unatrag kao da mu žrtvuje svoja velika prsa. Mark izvadi nekoliko velikih

ljuskavih rakova iz bazena koje je ostavila oseka. Mirisali su po jodu, i bijesno

udarali repovima u njegovim rukama, škljocali nogama i pokretali mandibule oko

malih usta. On ustane iz bazena, dok mu se slana voda slijevala niz tijelo, i doda ih

Storm, koja cikne od uzbuđenja na kamenitom rubu bazena i uhvati ih, koristeći

svoj slamnati šešir kao rukavicu da bi se zaštitila od bodljikavih oklopa i nožica.

Mark zapali vatru na improviziranom ognjištu na pijesku, dok je Storm držala

Johna u krilu i hranila ga kroz diskretno otkopčenu bluzu, nudeći mu savjet i

prpošno komentirajući njegov rad. Mark baci na ugljen mokru morsku travu, na

nju stavi rakove i prekrije ih još jednim slojem morske trave, pa sve prekrije

slojem pijeska. Dok su čekali da se rakovi skuhaju i da John završi svoj glasni objed,

pili su vino i gledali kako zalazeće sunce pretvara morske oblake u sjajan prizor.

«Bože, priroda je stari šarlatan. Da ja tako slikam, rekli bi da nemam osjećaj za

boje, i mogla bih oslikavati kutije od čokolade.» Nakon toga, Storm je smjestila

Johna u košaru za jabuke koja je služila kao prijenosna kolijevka, i pojeli su rakove,

izvlačeći duge, sočne komade bijelog mesa iz bodljikavih nogu. Zalijevali su ih

oporim bijelim vinom s Rta. U tami, zvijezde su bile sjajno bijele točkice, a valovi

su udarali u dugim, mekanim, fosforescentnim linijama. «Ovo je tako čudesno

romantično«, Storm je gledala prizor obgrlivši koljena, pa okrene glavu i zlurado

se nasmiješi. «A ti to možeš shvatiti kao poziv, ako želiš.» Dok su zajedno ležali na

deki, ona reče: «Znaš li što neki ljudi rade?» «Ne, što neki ljudi rade?» Mark je bio

više zainteresiran za ono što je radio nego za djela nekih bezimenih stranaca, «Ne

očekuješ valjda da to kažem naglas tek3takoL» i I t «Zašto ne?» «Jer je

nepristojno. «U redu, pa šapni mi.» Ona mu šapne, ali tako se kikotala da nije bio

siguran da ju je dobro čuo. Ona ponovi, i ovog puta je čuo. Bio je stvarno

zapanjen, i porumenio je u tami. «To je strašno!», odgovori on promuklo. «Ti to

nikada ne bi učinila!» Međutim, prvi šok ga je prošao, i sada ga je ideja

zainteresirala. »Naravno da ne», prošapta ona, pa nastavi nakon stanke: «Osim,

naravno, ako ti to želiš.» Nastane još jedna duga stanka tijekom koje Storm još

malo preispita stvari. «Ako ja mogu prosuditi, a mislim da sada mogu, ti to želiš»,

izjavi ona. Dugo nakon toga, plivali su zajedno kroz valove, nagi u tami. Voda je

bila topla poput svježeg mlijeka, i ljubili su se vlažnim, slanim usnama. Mark je na

plaži zapalio vatru i sjeli su pokraj nje, zagrljeni u žutoj svjetlosti plamena, i popili

su ostatak vina. «Mark», reče ona napokon, a u glasu joj se začuje tuga koju prije

nije čuo. «Već si s nama dva dana, a to je dva dana previše. Želim da sutra odeš.

Pođi rano, prije no što se John i ja probudimo, tako da te ne moramo gledati.«

Njezine riječi udarile su ga poput biča, tako da se trznuo. On se okrene prema njoj

sa izrazom šoka na licu obasjanom svjetlošću vatre. «Što to pričaš? Ti i John ste

moji. Nas troje uvijek moramo biti zajedno.« «Nisi shvatio niti riječ onog što sam

govorila, zar ne?», upita ona tiho. «Nisi shvatio kad sam rekla da moram ponovno

izgraditi svoj ponos, stvoriti svoju čast?» «Volim te, Storm. Uvijek sam te volio.»

»Oženjen si drugom, Mark.» «To ništa ne znači», molio je on. «O da, znači», ona

odmahne glavom. «I ti to znaš.» »Ostavit ću Marion.» AV I ligi «Razvesti se,

Mark?» «Da», bio je očajan. »Zatražit ću razvod.» «Tako ćemo oboje stvarno biti

ponosni. Bit će to sjajan način da se vratim ocu. Pomisli koliko će se ponositi

nama. Njegova kćer, i sin kojeg nikada nije imao, jer o tebi tako razmišlja, i oboje

razvedeni. Pomisli na bebu Johna. Kako će on moći visoko podići glavu. Pomisli na

nas - kako plemenit život bismo mogli izgraditi na jadu i bijedi djevojke koja ti je

bila supruga.« Gledajući je u oči pri svjetlosti vatre, vidio je da joj je ponos poput

željeza, a tvrdoglavost poput čelika. Mark se tiho odjene u mraku, i kad je bio

spreman, pronašao je kolijevku i poljubio sina. Dijete u snu tiho zacvili, a mirisalo

je po mlijeku, poput mačića. Mislio je da Storm spava, pa se nagnuo nad nju, ali

tada shvati da leži ukočeno s licem pritisnutim u jastuk da umiri snažne, tihe jecaje

od kojih se grčila. Nije podigla lice prema njemu, i on je poljubi u kosu i u vrat, pa

se uspravi i iziđe u mrak. Motocikl se upali iz prve, i on krene prema izlazu na

cestu. Storm je ležala u tami i slušala kako zvuk motora zamire u noći, a nakon

toga čula je samo tužan zvuk valova i glasanje žaba. Mark je sjedio na

izrezbarenom drvenom stolcu u zalasku sunca, pred Pungusheovom kolibom, i

prvi put postavi pitanje o nečemu što mu je bilo na pameti od njihovoga prvog

susreta. «Pungushe, pričaj mi o vremenu kad je Šakal izvukao Ngagu iz nabujale

rijeke.« Zulu slegne ramenima. «Što se ima tu za pričati? Vidio sam da si se

zakvačio na granje drveta na rubu rijeke - i da sam bio razuman, otišao bih, jer bilo

je jasno da si vrlo mrtav Ngaga, a smeđa voda pokrivala ti je glavu.» «Jesi li vidio

kako sam pao u rijeku?« Pungushe zastane, pa hrabro prizna neznanje. «Činilo mi

se da te zaslijepila groznica i dasi zato upao.» «Nisi vidio čovjeka kojeg sam ubio,

niti čovjjska koji je pucao na mene iz puške?« 4 % # 1 Pungushe prikrije svoju

zapanjenost, i odmahne glavom. «Malo prije no što sam te pronašao u rijeci čuo

sam zvukove pušaka, četiri, možda pet pucnjeva iz doline. To si sigurno bio ti i

onaj koji te lovio, ali nisam nikoga vidio, a kiša je sprala sve tragove prije jutra.

Poplava je sigurno odnijela mrtvaca, i krokodili su ga pojeli. Opet su utihnuli

dodajući jedan drugome zdjelu s pivom. «Jesi li vidio čovjeka koji je pucao u

tebe?», upita Pungushe. «Da», reče Mark, «ali oči su mi bile slabe od groznice, a

kao što ti kažeš, padala je kiša. Nisam ga jasno vidio.» Hobdav je stajao u hodniku,

naslonjen na zid, izvan mase uzbuđenih tijela. Stajao je poput stijene, čvrst i

nepomičan, s glavom spuštenom na debeli, hrvački vrat. Oči su mu bile

zaklonjene, kao da je mogao navući preko njih membranu poput velikih ptica

grabljivica. Jedino su mu se usta pomicala gotovo neprimjetno u pokretu žvakanja;

strugao je velikim, ravnim zubima tako da su mu mišići na čeljusti malo iskočili.

Gledao je Dirka Courtnevja s druge strane prepune dvorane na način na koji

mastif promatra svojeg gospodara. Visok i uglađen, Dirk Courtnev nudio je toplo

rukovanje s obje ruke za svakog tko je hrlio prema njemu da mu pruži podršku i

poželi sreću. Pogled mu je bio izravan i miran, ali stalno se vraćao na duge stolove

za prebrojavanje. Bili su to stolovi koji su već poslužili za tisuće crkvenih

svetkovina, i jednako toliko vjenčanja. Sada je oko njih sjedila komisija, i kroz vrata

crkve u Ladvburgu unijete su posljednje kutije s glasovima. Razvučeni oblik

izborne jedinice Ladvburga značio je da su neke kutije proputovale šezdeset milja,

i iako je glasanje završilo prethodne večeri, sada je bio jedan sat do podneva, a

rezultati još nisu oglašeni. Mark se polako približi generalu Seanu Courtnevju,

lagano se proguravši kroz masu ljudi koja je stajala uz konopcima ograđen prostor

oko stolova za prebrojavanje. Mark i Marion došli su s Chakinih Vrata prije tri

dana, da bi pomagali pri izborima. Nikada nije bilo dovoljno pomagača, i Marion

se odlično snašla, pripremajući sendviče i točeći kavu; radila je s još dvadeset žena

pod nadzorom Ruth Courtnev u kuhinjama iza dvorane. Mark je obilazio selo s

drugim stranačkim organizatorima. Poput članova neke bande, lovili su glasače

koji se nisu pojavili i vodili ih na birališta. Bio je to naporan posao, i nitko od njih

nije mnogo spavao prošle noći. Ples i roštilj trajali su do četiri ujutro - a nakon

toga, očekivanje proglašenja rezultata spriječilo je mnoge da podu spavati. Za

Marka je to imalo posebno značenje. Sada je s potpunom sigurnošću znao da će,

ukoliko Dirk Courtnev bude izabran za predstavnika u Parlamentu za Ladvburg,

njegovi snovi o Chakinim Vratima biti osuđeni na propast. Dok su glasači dolazili

tijekom dana, njihove nade su rasle i padale. Često se činilo daje na strani dvorane

gdje su sjedili organizatori iz tima Dirka Courtnevja pod velikim plakatima svojeg

kandidata onolika gužva, kolika je praznina na strani Seana Courtnevja. Kad bi se

to dogodilo, Peter Botes, Marionin šurjak, vadio bi lulu iz usta i zadovoljno

žmirkao prema Marku na drugom kraju dvorane. On je postao gorljivi pristaša

Dirka Courtnevja, i njegova situacija značajno se popravila u posljednjih šest

mjeseci. Otvorio je vlastite urede na prvom katu Ladyburg Farmers Bank. Vozio je

novi Packard i preselio iz kućice u lijepu kuću s tri ara vrtova i voćnjaka, i inzistirao

je da Mark i Marion večeraju s njim tamo protekle večeri. «Večernja zvijezda

zalazi, a jutarnja se rada, moj dragi Mark. Mudar čovjek to prepoznaješ reče on

svečano dok je rezao pečenku. »Zvijezda generala Courtnevja još nije zašla»,

odgovori Mark tvrdoglavo. «Ne još», složi se Peter. «Ali, kada zađe, trebat ćeš

nove prijatelje. Moćne prijatelje.« «Uvijek se možete osloniti na nas», reče

Marionina sestra ljubazno. «Ne morate uvijek živjeti tamo u divljini.« «Ne

razumijete«, prekine je Mark tiho. «Moj životni zadatak je tamo - u divljini.« «Oh,

ne bih se kladio u to.» Peter prebaci komad pečenke na Markov tanjur. «U okrugu

Ladvburg bit će promjena kad vlast preuzme gosp. Dirk Courtnev. Velikih

promjena!« «Osim toga, to nije pošteno prema jadnoj Marion. Niti jedna žena ne

želi tamo živjeti...» «Oh, ja sam potpuno sretna kamo god Mark pošao»,

promrmlja Marion. «Ne brini», uvjeravao ih je Peter. »Pobrinut ćemo se za vas.» I

on bratski potapše Marka po ramenu. «Gosp. Dirk Courtnev ima jako visoko

mišljenje o Peteru», rekla je ponosno njegova supruga. Sada, dok je Mark prilazio

kroz dvoranu generalu Seanu Courtnevju, osjetio je teški, ljepljivi strah u utrobi.

Nije htio biti glasnik vijesti koje je nosio generalu, ali znao je da je bolje da ih sazna

od prijatelja na blag način, nego kroz trijumf neprijatelja. Zastao je da pogleda

Seana Courtnevja iz daljine, osjećajući sažaljenje i bijes. Sean se pribrao nakon

onih tužnih dana u Emoveniju. Ramena su mu vratila ponosno držanje, i lice mu se

popunilo. Dio sjena koje je dobio zbog mršavosti izgladio se, i opet je izlazio na

sunce. Koža mu je potamnjela i isticala se pod srebrenom bradom i kosom. No,

sada je sjedio. Napor posljednjih dana ozbiljno ga je iscrpio. Sjedio je uspravno na

tvrdom stolcu, s rukama položenim na srebrenu glavu svojeg štapa za hodanje. S

njim su bili mnogi od starih prijatelja koji su se okupili da mu izraze podršku, i

ozbiljno je slušao svojeg brata Garricka koji je sjedio na stolcu pokraj njega,

klimajući s odobravanjem. Mark mu se nije htio približiti, htio je odgoditi trenutak,

ali tada na drugoj strani dvorane počne komešanje. Mark ugleda Petera Botesa

kako juri prema Dirku Courtnevju lica rumenog od uzbuđenja. Brzo je govorio, uz

mnogo gestikulacije, i Dirk Courtnev nagnuo se naprijed pažljivo slušajući. Mark

više nije mogao odgađati trenutak. Požurio je naprijed i Sean ga je vidio kako

dolazi. «Pa, dečko moj, dođi ovamo i malo sjedni. Kažu mi da su glasovi do sada

jako izjednačeni, ali imat ćemo rezultate prije podneva.» Zatim ugleda Markov

izraz lica. «Što je bilo?», upita on oštro. Mark se nagne nad njim tako da su mu

usta gotovo dodirivala generalovo uho, a glas mu je zaškripio u vlastitim ušima.

«Javili su telegrafom, generale. Izgubili smo Središnji Johannesburg, Doornfontein

i Jeppe...» Bila su to sve čvrsta Smithova uporišta, i glasala su za Južnoafričku

stranku još od ujedinjenja 1910., i sada su izgubljena. Bila je to zapanjujuća

katastrofa. Sean uhvati Marka za podlakticu, kao da želi dio njegove snage, a ruka

mu je drhtila u laganom grču. S druge strane dvorane začulo se divlje radosno

klicanje, i Mark je morao požuriti. «To nije sve, gospodine. I general Smith izgubio

je svoje mjesto u Parlamentu.« Nacija ga je odbacila, koalicija Radničke i

Nacionalne stranke pod Hertzogom silovito je pobjeđivala. «Moj Bože»,

promrmlja Sean. «Došlo je. Nisam vjerovao da je to moguće.« Još uvijek držeći

Marka za ruku, on ustane. »Pomozi mi da dođem do auta, dečko moj. Ne mislim

da se mogu prisiliti da čestitam novom predstavniku iz Ladyburga.» Ali, zakasnili

su. Objava je došla prije no što su stigli do vrata. Ozbiljnim glasom, voditelj

izborne komisije izvikivao je rezultate s platforme na drugom kraju dvorane.

«Gosp. Dirk Courtnev, Nacionalna radnička stranka: 2683 glasa. General Sean

Courtnev, Južnoafrička stranka: 2441 glas. Predstavljam vam novog predstavnika

za Ladyburg...» I Dirk Courtney skoči lagano na platformu, spojivši obje ruke nad

glavom poput pobjednika u meču. «Eto.» Na Seanovom licu pojavi se grč, koža mu

opet poprimi sivu nijansu i ramena mu se opuste. «Odlazi Krvnik iz Fordsburga...«

I Mark ga povede prema Rollsu koji ga je čekao na ulici. Šampanjac je bio Dom

Perignon iz one sjajne berbe 1904., i Sean ga je točio svojeručno, šepajući od

gosta do gosta. «Nadao sam se da ću njime nazdraviti pobjedi«, nasmiješi se on.

«Ali, poslužit će nam da utopimo tugu.» U sobi za goste u domaćinstvu na Lion

Kopu okupio se samo manji broj ljudi, a ono malo pokušaja veselja izgubilo se u

velikoj prostoriji. Gosti su rano otišli. Samo je obitelj sjela za večeru, s tim da je

Marion sjela na Stormino staro mjesto, a Mark je sjedio između nje i Ruth

Courtnev. «Pa, dečko moj, kakvi su ti sada planovi?« Sean odjednom prekine

tišinu, i Mark podigne pogled u iskrenom iznenađenju. «Naravno, vraćamo se na

Chakina Vrata.» «Naravno.» Sean se prvi put toga dana nasmiješi sa spontanom

toplinom. «Glupo od mene što sam mislio drukčije. Ali, shvaćaš što. ovo...», Sean

načini gestu jednom rukom, nesposoban izgovoriti riječ poraz, «što ovo može

značiti za tebe?» «Da, gospodine. Ali vi još imate golem utjecaj. Postoji naše

Društvo za zaštitu divljih životinja - možemo se boriti. Moramo se boriti da

zadržimo Chakina Vrata.» «Da», klimne Sean, i u njegovim očima opet zaiskri stari

sjaj. «Borit ćemo se, ali pretpostavljam da će to biti teška, prljava borba.» U

početku, nije bilo znakova olujnih oblaka koji bi potamnili visoko, plavo nebo nad

Chakinim Vratima. Jedina promjena bila je ta što Mark više nije podnosio svoje

mjesečno izvješće Seanu Courtnevju, već novom ministru za zemlju, Peteru

Grobleru, čvrstom Hertzogovom pristaši. Njegova izvješća službeno su priznata, ali

iako mu je plaća i dalje redovno isplaćivana od Odjela, Mark je kratkim, službenim

pismom obaviješten da se cijelo pitanje zaštićenih područja sada razmatra na

razini Kabineta, i da će novi zakon biti donesen na novoj sjednici Parlamenta. Svoj

položaj čuvara divljači trebao je smatrati samo privremenim radnim mjestom, bez

mirovinskih uplata, i uz obaveznu mjesečnu kontrolu. Mark je nastavio raditi, ali

mnoge noći proveo je uz svjetlost svjetiljke pišući generalu Courtnevju. Njih

dvojica na daljinu su planirali svoju kampanju da probude javni interes za Chakina

Vrata, ali kad bi Marion otišla u krevet u susjednoj sobi, on bi uzeo novu stranicu i

ispisao je tekstom za Storm, prenoseći joj sve svoje snove i misli i ljubav. Storm

nikada nije odgovarala na njegova pisma, pa čak nije ni bio siguran da je još uvijek

u onoj slamnatoj kućici nad plažom, ali zamišljao ju je tamo, razmišljajući o njoj

danju i noću, gledajući je kako radi za svojim stalkom, ili kako šeće s malim

Johnom. Jedne noći ležao je i zamišljao je u maloj zatvorenoj spavaćoj sobi s

djetetom na grudima, i slika je bila previše živa, previše bolna da bi nakon nje

zaspao. Tiho je ustao, ostavio poruku za Marion, i krenuo u dolinu na Trojanu s

Pungusheom koji je trčao pred njim. Marion se probudila sat vremena nakon što

je otišao, i prva pomisao bila joj je da će biti sigurna ako se ništa ne dogodi ovog

jutra. Čekala je sve ove tjedne da bude potpuno sigurna, prije no što kaže Marku.

Nekako se bojala da bi im donijelo lošu sreću ako govori o tome prerano. Izišla je

iz kreveta i krenula u kupaonicu kroz još uvijek mračnu sobu. Kad se vratila

nekoliko minuta kasnije, grlila se potiskujući radost, i upalila je svijeću pokraj

kreveta, htijući vidjeti Markovo lice kad ga probudi da mu kaže vijest. Jako se

razočarala kad je ugledala prazan krevet i poruku na jastuku, ali razočaranje je

trajalo kratko, prije no što se aktivirala njezina uobičajeno mirna narav. «Imat ću

više vremena da sama uživam u tome», reče ona naglas, pa progovori opet.

«Harold - Harold Anders? Ne, to je prečesto. Morat ću smisliti neko zaista zvučno

ime.» Veselo je pjevušila odijevajući se, pa je izišla na kuhinjsko dvorište. Bilo je

prohladno, mirno jutro s mliječnoružičastim nebom. Babun se oglasio s litica

Chakinih Vrata, i kratki eksplozivni lavež odzvanjao je preko doline, kao pozdrav

izlasku sunca koje je pretvaralo visine u čaroban prizor. Bilo je lijepo biti živ na

takav dan, s djetetom koje raste u tebi, pomisli Marion, i htjela je učiniti nešto da

to proslavi U Markovoj poruci pisalo je da se neće vratiti do sumraka. «Ispeći ću

svjež kruh, i...» Željela je nešto vrlo posebno za taj dan. Tada se sjetila da je

prethodnih pet dana padala kiša. Poslije kiše moglo je biti gljiva, tih okruglih

pupoljaka sa smeđim kapicama; bogato meso gljiva bilo je Markova omiljena

hrana, i podučio ju je gdje i kada da ih pronađe. Odsutno je doručkovala, čitajući

Markovu knjigu «Doktor u kući» oslonjenu na staklenku od džema, i staklo se

vraćala na poglavlje Trudnica. Zatim je prešla na kućanske poslove, osjećajući se

ugodno zbog cementnih podova i čistog drvenog namještaja, uz miris paste za

poliranje i divlje cvijeće u vazama. Pjevala je dok je radila, i jednom se nasmijala

naglas bez razloga. Bila je sredina jutra kad je vezala svoj šešir za sunce pod

bradom, stavila bocu Chamberlainovog najboljeg lijeka za dijareju u košaru i

krenula u dolinu. Zastala je kod Pungusheovog krala, i najmlađa žena donijela joj

je dijete. Marion je laknulo kad je vidjela da mu je mnogo bolje, a Pungusheova

žena uvjeravala ju je da mu je dala mnogo tekućine. Marion ga je uzela u krilo i

dala mu žicu razblaženog lijeka, usprkos njegovom žestokom protivljenju. Nakon

toga, pet žena sjedilo je na suncu i razgovaralo o djeci i muškarcima i o porodu, i

bolesti i hrani i odjeći, i svim stvarima od kojih se sastojao život žena. Prošlo je

gotovo sat vremena kad je napustila četiri Zulu žene i krenula prema rijeci. Pljusak

je uznemirio lavicu. Neki duboki instinkt upozorio ju je da je to samo najava velikih

oluja koje tek dolaze. Gustiš u dolini više nije bio prikladno sklonište za njezino

leglo. Jake kiše na visoravni uskoro će pretvoriti strmu, usku dolinu u uskovitlanu

bujicu. Već dvaput pokušala je odvesti laviće, ali sada su bili stariji i počeli su se

ponašati tvrdoglavo i prkosno. Držali su se svojeg utočišta u trnovitom gustišu, i

njezini pokušaji su propali. Nakon pola milje, jedan ili dva lavića pokolebali bi se i

pojurili na mjesto koje su smatrali svojim domom. Lavića bi se odmah okrenula da

ulovi dezertera, ali na to bi i ostali odbacili dostojanstvo i pojurili u istom smjeru, i

za pet minuta vratili bi se u gustiš. Lavica je bila zbunjena. Ovo joj je bilo prvo

leglo, ali vodio ju je instinkt. Znala je da je vrijeme da premjesti laviće, da ih izvede

iz klopke uske doline, da počne s lekcijama o lovu, ali frustrirala ju je veličina legla.

Legla od šest mladunaca bila su rijetkost u divljini, a do sada nije niti jedno

izgubila. Obitelj joj je postala prevelika. Međutim, instinkt ju je vodio, i sredinom

vedrog, prohladnog jutra u kojem je mogla namirisati nadolazeće kiše, opet je

pokušala. Mladunci su se kotrljali za njom, padajući jedan preko drugog i boreći se

prijateljski, sve do rijeke. To je bio poznat teritorij i sretno su je slijedili. Kad je

lavica krenula preko otvorenih bijelih pješčanih plaža prema drugoj strani, odmah

je nastala uobičajena kriza samopouzdanja. Tri mladunca spremno su je slijedila,

dva su neodlučno stajala na visokoj obali, cviljela i mijaukala zabrinuto, a šesti se

okrenuo i jurnuo natrag u dolinu, pod zaštitu ebanovine. Lavica je krenula za njim

u galopu i prevrnula ga na leda. Zatim ga je uhvatila za kožu na vratu i podigla ga.

Lavići su sada bili veliki, i iako ga je podigla do kraja istegnuvši vrat, njegova

stražnjica ipak je udarala u svaku neravninu na tlu. Skvrčio je noge, savio rep i

zatvorio oči, viseći iz njezinih ralja dok ga je nosila prema koritu rijeke Bubezi.

Rijeka je na tom mjestu bila široka pet stotina jarda, i gotovo presušila na kraju

sušne sezone. Još je bilo dubokih zelenih bazena vode između snježnobijelih

pješčanih obala, i bazeni su bili povezani potočićima tople, čiste vode dubokim

svega nekoliko inča. Dok je pet mladunaca promatralo s druge obale u agoniji

neodlučnosti, lavica je prenijela šestog kroz plićak, namočivši njegovu stražnjicu

tako da je ljutito siktao i meškoljio se, a zatim je izišla na drugu obalu i pronašla

gusto grmlje u kojem ga je ostavila. Okrenula se da pokupi sljedećeg mladunca, a

prvi panično krene za njom. Morala je zastati i udariti ga po ušima, tako da je

zaskvičio i pao na leda. Zgrabila ga je za vrat i odvukla natrag u gustiš. Krenula je

natrag preko rijeke i otkrila da joj se mladunac opet mota oko nogu. Ovog puta

ugrizla ga je tako jako da je zaista zaboljelo, i otpravila ga natrag u gustiš. i i I

Grickala ga je po slabinama dok se nije priljubio uz zemlju, tako ponižen i uplašen

da više nije mogao pronaći hrabrosti da opet krene za njom. Ležao je ispod grmlja

i proizvodio zvukove boli i jada. Marion nikada nije sama otišla tako daleko od

kućice, ali bilo je tako lijepo, toplo i vedro jutro, mirno i spokojno, da je šetala

očarano i sretno kao rijetko kada u životu. Znala je da se ne može izgubiti ako

slijedi obalu rijeke, a Mark ju je podučio da je afrička divljina sigurnije mjesto za

šetnju od gradskih ulica - ako čovjek prati nekoliko jednostavnih pravila. Na

mjestu gdje su se dvije rijeke granale zastala je na nekoliko minuta da promatra

par orlova ribara u svojem gnijezdu na visokom drvetu. Bijele glave dvije ptice

sjajile su se poput svjetionika u kontrastu s njihovim tamnim perjem, i učinilo joj

se da može čuti glasanje mladih ptića u gnijezdu od slame. Zvuk mladunaca učinio

ju je svjesnijom života u njenoj utrobi, i ona se nasmije i krene niz ogranak

Crvenog Bubezija. U jednom trenutku, neko teško tijelo probijalo se kroz raslinje u

njenoj blizini, i začulo se udaranje kopita o kamenito tlo. Ukočila se u napadu

straha, ali kad se sve utišalo, vratila je hrabrost, nasmijala se pomalo uplašeno i

nastavila dalje. U toplom, mirnom zraku mogla je osjetiti ugodan miris, sladak

poput ruža u punom cvatu, i krenula je za njim. Dvaput je pogrešno skrenula, ali

napokon je došla do puzavice koja je visjela s mrtvog stabla. Lišće je bilo sjajno,

tamnozelene boje, a gusti grmovi cvijeća bili su svijetložuti. Nikada prije nije

vidjela tu biljku, niti jato ptičica koje je lepršalo oko nje. Bile su to male,

neumorne, brze ptice, s metalno sjajnom bojom perja, poput malih kolibrića

Amerike, i zabadale su duge, tanke, povijene kljuniće u mirisno cvijeće. Njihove

boje prelijevale su se na suncu na nevjerojatne načine, smaragdnozelena i

safirnoplava, crna poput mokrog antracita i crvena poput kraljevske krvi. Zabadali

su kljuniće duboko u otvorena grla žutih cvjetova da srknu guste, bistre kapi

nektara kroz šuplje, cjevaste jezike. wGledajući ih, Marion osjeti duboko

oduševljenje, i prošlo je dugo vremena prije no što je nastavila dalje. Prvu skupinu

gljiva pronašla je malo dalje, i kleknula je na tlo da im otkine stapke u razini tla, da

bi potom prinijela klobuke u obliku kišobrana licu i onjušila ugodan miris gljive,

prije no što ih oprezno položi u košaru s klobukom na gornjoj strani, tako da

prašina ne ude u delikatno razmaknute resice. Na tom mjestu ubrala je dva tuceta

gljiva, ali znala je da će se jako smanjiti kad se skuhaju. Nastavila je dalje, slijedeći

strmu obalu. Nešto šikne u blizini i njezino srce opet preskoči jedan udarac. Prvo

je pomislila na zmiju, jednog od onih debelih, nabreklih reptila sa čokoladnim i

žutim oznakama i plosnatom, ljuskavom glavom, koja je puhala tako glasno da su

je zvali pufguja. Polako je krenula unatrag, pažljivo promatrajući grm iz kojeg je

zvuk dopro do nje. Vidjela je nekakvo kretanje, ali prošlo je nekoliko sekunda prije

no što je shvatila u što gleda. Mladunac lava ležao je na trbuhu u sjeni gustiša, a

njegove točkice na krznu odlično su se uklopile u pozadinu od osušenog lišća i

mahovine na kojoj je ležao. Lavić je već svladao prvu lekciju skrivanja, apsolutno

mirovanje; osim dva čupava uha. Uši su mu se okretale amotamo, signalizirajući

svaki osjećaj i namjeru. Gledao je u Marion širokim, okruglim očima koje još nisu

poprimile divlju žutu nijansu odraslog lava, i još su imale plavkastu nijansu

mladunaca. Brkovi su mu stršili u stranu, a uši su signalizirale vrlo različite poruke.

Spuštene uz glavu: »Napravi jedan korak naprijed i raskomadat ću te.» U stranu:

»Napravi jedan korak naprijed i umrijet ću od straha.« Okrenute prema naprijed:

»Što si ti, do vraga?» «Oh», vikne Marion, «ti drago, malo stvorenje.« Ona odloži

košaru i čučne. Ispruži jednu ruku i proizvede mekane tepajuće zvukove. »Dobar

mali. Jesi li sam, jadna mala bebice?» Polako se kretala prema naprijed, još uvijek

tepaju$f »Nitko te neće ozlijediti, mali moj.» 4; I Lavić je bio nesiguran, i uši su mu

se podizale u stavu znatiželje i neodlučnosti dok ju je promatrao. «Jesi li sam? Ti bi

bio sjajan ljubimac za moju bebu, zar ne?» Približavala se sve bliže i bliže, i lavić je

upozori mlakim siktanjem, istovremeno joj se ispričavajući. «Kako si ti slatki mali»,

Marion se nasmiješi i čučne na tri stope od mladunca. «Kako ćemo te ponijeti

kući?», upita se Marion. «Hoćeš li stati u košaru?» U koritu rijeke, lavica je nosila

drugog mladunca kroz plićake, a slijedio ju je jedan od junaka legla, koji se sam

probijao kroz gusti, bijeli pijesak. Međutim, kad je došao do ruba plitkog potoka i

testirao ga jednom šapom, novopronadena hrabrost napusti ga pri hladnom,

mokrom dodiru, i on sjedne i gorko zacvili. Lavica, do tog trenutka divlja od

frustracije i odvlačenja pažnje, okrene se i ispusti svoj teret, koji istog trena krene

u nespretnom galopu prema poznatom gustišu, pa uhvati uplakanog junaka i

krene natrag preko vode, pa se odlučno uputi na drugu obalu. Njezine meke,

okrugle šape nisu stvarale nikakav zvuk u mekanoj zemlji dok se penjala na obalu,

noseći mladunca. Marion je čula eksplozivno rezanje iza sebe, i okrenula se i

ustala u jednom pokretu. Lavica je ležala na obali pedeset jarda od nje. Opet ju je

upozorila tim strašnim zvukom. Sve što je Marion vidjela bile su oči. Bile su

vatrenožute boje, strašne, divlje žute - i ona vrisne, visokim, prodornim zvukom.

Zvuk je natjerao lavicu u juriš, i naišla je nevjerojatno glatkom, tekućom brzinom

koja ju je pretvorila u žutu izmaglicu. Spustila se nisko, i šapama je odbacivala

pijesak, sve pandže bile su joj ispružene, zubi iskešeni u nečujnom rezanju, bijeli i

dugi i šiljasti. Marion se okrene da pobjegne, i prešla je pet koraka prije no što ju

je lavica stigla. Oborila ju je na tlo jednim udarcem šape po dnu leda i pet

zakrivljenih pandža duboko se urezalo - četiri inča kroz kožu i mišiće, otvarajući

abdominalnu šupljinu poput sablje, smrvivši kralježnicu i probivši istovremeno oba

bubrega. Bio je to udarac koji bi ubio i odraslog vola, i Marion odleti dvadeset

stopa, ali kad je pala na leda, lavica je već bila na njoj. Ralje su joj bile širom

otvorene, dugi, bijeli očnjaci uokvireni dubokom, vlažnom, ružičastom šupljinom

grla i jezika. U trenutku nevjerojatno izoštrene percepcije, Marion je vidjela

glatke, pravilne grebene čvrstog ružičastog mesa koje je prekrivalo svod lavičinih

ralja, i osjetila je zadah mesa. Marion je ležala iskrenuta pod velikom žutom

mačkom, još je vrištila, a donji dio tijela bio joj je okrenut pod čudnim kutom zbog

smrvljene kralježnice, ali podigla je obje ruke da zaštiti lice. Lavica ju je ugrizla za

podlaktice, ispod lakta, i kosti su oštro pukle, razbivši se na komadiće u uništenom

mesu. Obje ruke bile su joj otkinute gotovo do kraja. Zatim je zgrabila Marionino

rame, i žvakala ga dok dugi očnjaci nisu progrizli kroz slomljenu kost i masno tkivo

- a Marion je vrištila, trzala se i uvijala pod mačkom. Lavici je trebalo dugo

vremena da je ubije, jer bila je zbunjena vlastitim bijesom i nepoznatim okusom i

oblikom žrtve. Ujedala je i trgala i derala gotovo minutu prije no što je pronašla

grlo. Kad je napokon završila, glava i vrat bili su joj krvava maska, a krzno joj je bilo

natopljeno krvlju i ljepljivo. Rep joj se još kretao s jedne na drugu stranu u bijesu,

ali lizala je lice dugim, spretnim jezikom, a usne su joj se povukle od nepoznatog,

ugodnog okusa. Pažljivo je obrisala lice šapama prije no što se vratila mladuncu, i

njega zaštitnički oblizala. Marionino slomljeno tijelo ležalo je tamo gdje ga je

ostavila, dok nisu naišle Pungusheove žene, malo prije zalaska sunca. Mark i

Pungushe prešli su rijeku po mraku, dok je mjesečina davala pješčanim obalama

sablasno sivi sjaj, a okrugli, bijeli mjesec savršeno se odražavao u mirnoj površini

bazena ispod glavnog logora. Njihov prelazak razbio je sliku u tisuće svjetlosnih

točaka, poput kristalne čaše bačene na kameni pod. Dok su Jahali uz obalu, začuli

su naricanje u noći, taj sfirašni prodorni zvuk žaljenja Zulu žena. _ Zastali su, jer

zvuk je izazvao užas u obojici. AA( «Dodi!», vikne Mark i izbaci jednu nogu iz

stremena. Pungushe zgrabi kožu i prebaci svoje noge prije no što Mark podbode

Trojana u galop, i oni jurnu uz brdo. Vatra koju su žene zapalile bacala je groteskni

žuti treperavi sjaj, i čudne sjene koje su plesale. Četiri žene sjedile su u grupi oko

dugog zavežljaja umotanog u ogrtače. Niti jedna od njih nije podigla pogled kad su

muškarci utrčali na svjetlost vatre. «Tko je to?», upita Mark. «Što se dogodilo?«

Pungushe zgrabi najstariju ženu za ramena i protrese je, pokušavajući prekinuti

histeriju naricanja, ali Mark nestrpljivo krene naprijed i podigne jedan kraj

ogrtača. Gledao je trenutak, ne shvaćajući, ne prepoznajući, a tada mu sva boja

nestane iz lica i on se okrene i otrči u mrak. Tamo padne na koljena i nagne se da

povrati gorčinu užasa. Mark je odnio Mar ion u Ladvburg umotanu u platno, i

privezanu za prikolicu Ariela. Ostao je na sprovodu, slušajući bol i optužbe njezine

obitelji. «Da je barem nisi odveo tamo u divljinu...« «Da si barem ostao uz nju...»

«Da si barem...» Trećeg dana vratio se na Chakina Vrata. Pungushe ga je čekao na

rijeci. Sjedili su zajedno na suncu pod liticama, a kad je Mark dao cigaretu

Pungusheu, ovaj pažljivo otkine vrh, pa su pušili u tišini, dok Mark ne upita: «Jesi li

pročitao znakove, Pungushe?« «Jesam, Jamela.« «Reci mi što se dogodilo.«

«Lavica je premještala svoje mlade, nosila jednog po jednog preko rijeke iz

gustiša.« Polako, precizno, Pungushe je rekonstruirao tragediju prema tragovima

na tlu koje je proučio u Markovoj odsutnosti, a kad je završio, opet su utihnuli.

«Gdje je sada ona?», upita Mark tiho. «Povela je mlade na sjever, ali polako, prije

tri dana, dan poslije«, Pungushe je oklijevao, «dan nakon onog događaja, ubila je

mužjaka impale, i mladunci su jeli s njom. Sad ih počinje odbacivati.« Mark ustane

i oni pregaze rijeku, i polako se popnu do kućice kroz šumu. Dok je Pungushe

čekao na ulazu, Mark ude u mali, napušteni dom. Divlje cvijeće uvenulo je u

vazama, što je sobi davalo tužan, zapušten izgled. Mark počne prikupljati svu

Marioninu imovinu, odjeću i jeftini, ali voljeni nakit, češljeve i četke, i nekoliko

kutijica s kozmetikom. Pažljivo ih je zapakirao u njezin najveći kovčeg da ih ponese

njezinoj sestri, a kad je završio, iznio je kovčeg i zaključao ga u drvenjari za alat.

Bio je to previše bolan podsjetnik da bi ga imao u kući. Zatim se vratio i presvukao

iz svojeg gradskog odijela. Uzeo je Mannlicher i napunio ga metcima iz novog

paketa. Metci su svjetlucali žutom bojom pod slojem voska, i imali su zaobljene

vrhove da bi učinak udarca bio maksimalan. Kad je izišao noseći pušku, Pungushe

je još čekao. «Pungushe», reče on, «imamo posla.» Zulu ustane polako, i za

trenutak su se gledali. Tada Pungushe spusti pogled i klimne. «Slijedi trag»,

zapovjedi mu Mark blago. Pronašli su mjesto na kojem je lavica ubila impalu, ali

strvinari su učinkovito očistili područje. Ostalo je nekoliko komadića kosti koji su

ispali iz čeljusti hijene, malo iščupane dlake, komadić osušene kože, i dio lubanje

sa zakrivljenim crnim rogovima koji su bili netaknuti. Ali trag je bio hladan. Vjetar i

noge strvinara, šakala i hijena, lešinara i marabu roda, izbrisali su tragove.

»Nastavit će se kretati na sjever», reče Pungushe, a Mark nije pitao kako zna, jer

Zulu ne bi mogao odgovoriti. Jednostavno je znao. Nastavili su polako kroz dolinu,

a Pungushe je izviđao teren pred mulom, krećući se u širokim potezima amotamo,

pažljivo tražeći znak. Drugog dana ga je pronašao. «Sada se okrenula.« Pungushe

čučne nad tragovima velikih šapa i mnogo malih šapica. «Mislim da je krenula

natrag prema Usutu.» On klimne nad tragom, dodirujući ga svojim tankim štapom

od trske koji je nosio u ruci. H »Vodila je mladunče natrag, ali sada se

predomislila. Okrenula je na jug, i vjerojatno prošla u blizini mjesta na kojem smo

noćas logorovali. Ostaje u dolini. To je sada njezina dolina, i ne želi je napustiti.«

«Ne», klimne Mark turobno. «Više je neće napustiti. Slijedi je, Pungushe.» Lavica

se kretala polako i trag je postajao topliji iz sata u sat. Pronašli su mjesto na kojem

je neuspješno lovila. Pungushe je pokazao mjesto gdje je vrebala, a zatim i duboke

otiske pandža tamo gdje je skakala na leđa odrasle zebre. Dvadeset koraka dalje,

pala je jer ju je mužjak uspio zbaciti divljim propinjanjem. Udarila je ramenom u

tlo, rekao je Pungushe, a zebra je otrčala slobodna, ali krvareći od dubokih zareza

od pandža. Lavica je odšepala i dugo ležala pod trnovim drvetom prije no što je

ustala i polako krenula prema mladuncima. Vjerojatno je pokidala mišić i tetivu

tim padom. «Kada ćemo je dostići?«, upita Mark, s kamenim licem osvetnika.

»Možda prije zalaska sunca.» Ali, izgubili su dva sata na stjenovitom grebenu, i

Pungushe je morao tražiti u širokom rasponu i upotrijebiti svu svoju vještinu da

pronađe trag tamo gdje je oštro zaokrenuo i krenuo na zapad prema visoravni.

Pungushe i Mark ulogorili su se na tragu, zapalivši samo malu vatricu radi topline, i

ležali su na goloj zemlji. Mark nije spavao. Ležao je i gledao mjesec kako izlazi nad

krošnjama drveća, ali tek kad je Pungushe tiho progovorio, shvatio je da ni Zulu ne

spava. «Mladunci se još nisu osamostalili«, reče on. «Ali trebat će im dugo da

uginu.» «Ne», odgovori Mark. «Ubit ću i njih.» Pungushe se podigne i uzme malo

burmuta, nasloni se na lakat i zagleda u pepeo vatre. »Osjetila je ljudsku krv»,

reče Mark napokon. Čak i u svojoj boli i bijesu, osjetio je Pungusheovo tiho

neodobravanje, i htio opravdati ono što se spremao učiniti. «Nije jela», izjavi

Pungushe. Mark osjeti kako mu se diže želudac i opet osjeti onu gorčinu koju je

osjetio ugledavši strašne rane, ali Pungushe je bio u pravu, lavica nije pojela

raskomadano meso. «Pungushe, ona je bila moja žena.» «Da», klimne Pungushe.

«Tako je. Ali ono je bio njezin mladunac.» Mark razmisli o tim riječima, i prvi put

osjeti nesigurnost u vlastite ciljeve. Lavica je djelovala iz jednog od najstarijih

instinkta života, nagonu da zaštiti mlade - ali koji su bili njegovi motivi?» «Moram

je ubiti, Pungushe», ustvrdi on, i osjeti nekakvu ljigavu stvar u želudcu; pojavila se

tamo prvi put, i on pokuša zanijekati njezino postojanje. Marion je bila mrtva.

Draga, lojalna, vrijedna Marion, koja je bila sve ono što bi čovjek mogao tražiti od

žene. Umrla je neizrecivo strašnom smrću - i sada je Mark bio sam, ili mu je riječ

slobodan previše lako došla na jezik? Iznenada ugleda sliku vitke, tamnokose

lijepe djevojke i golog dječaka kako hodaju uz more u zalasku sunca. Krivnja, ta

ljigava stvar, raširila se u njegovom želudcu i počela se odmatati poput zmije, i nije

je mogao uništiti. «Ona mora umrijeti«, ponovi Mark, a možda će time umrijeti i

njegova krivnja. «U redu», složi se Pungushe. »Pronaći ćemo je sutra prije

podneva.« On legne i prebaci ogrtač preko glave tako da mu je glas bio prigušen, a

riječi gotovo nečujne: »Požurimo sada prema velikoj praznini.« Pronašli su lavicu

rano idućeg jutra. Došla je u blizinu brda koja su vodila na visoravan, i kad su

mladunci u prvoj vrućini dana počeli posustajati i zaostajati za njom, izabrala je

trnoviti grm s krošnjom ravnog lišća koje se širilo iz ravnog debla, i legla u sjeni na

bok, izlažući mekano krzno na trbuhu, i dvostruki red crnih bradavica. Sada su

mladunci bili gotovo siti, i samo dva najpohlepnija su još hrabro sisala, tako da su

im trbusi nabrekli, i više nisu mogli niti gutati. Nepokolebljivi lovac na repove sada

je usredotočio svu svoju vještinu na dugi rep svoje majke. Crni busen dlaka na

vrhu rep izmicala mu je svaki put pred nosom baš u trenutku napada. $ ". !

Preostala trojica borila su se protiv sna, uz divlja izbijanja neusmjerene energije,

polako popuštajući pred kapcima koji se spuštaju i napetim trbusima, dok na kraju

nisu legli u neuredne hrpice krzna. Mark se nalazio na stotinu i dvadeset jarda niz

vjetar. Ležao je na trbuhu iza malog mravinjaka, i trebalo mu je gotovo sat

vremena da se toliko približi. Trnoviti grm bio je smješten na velikoj otvorenoj

ravnici s niskom travom, i bio je prisiljen da se priljubi uz tlo, i da puzi na laktovima

noseći pušku na pregibima ruku. «Možemo li se približiti?«, upita Mark, šapćući

tiše od daha. Kratka, oštra žuta trava bila je dovoljno visoka da zaštiti mačku koja

je ležala na boku. «Jamela, ja joj se mogu približiti tako da je dodirnem.» Naglasio

je riječ ja, a ostalo nije izgovorio. Čekali su na suncu, još dvadeset minuta, dok

lavica napokon nije podigla glavu. Možda ju je neki duboki instinkt opstanka

upozorio na prisutnost lovaca. Glava joj se podigne munjevitom brzinom, koja je

bila osobina svih velikih mačaka, i zagledala se niz vjetar, prema području najveće

opasnosti. Čekala je tijekom dugih sekunda, a široke žute oči bile su mirne, bez

treptanja. Osjetivši njezinu zabrinutost, dva njezina mladunca pospano su ustala i

čekala uz nju. Mark osjeti da lavica gleda izravno u njega, ali poslušao je zakon

apsolutne nepokretnosti. Na prvi pokret podizanja Mannlichera odjurila bi

velikom brzinom. Zato je Mark čekao, dok su sekunde sporo prolazile. Iznenada,

lavica spusti glavu i opet se ispruži. «Sumnjičava je», upozori Pungushe. «Ne

možemo se još više približiti.« «Ne mogu pucati odovud.« «Čekat ćemo», reče

Pungushe. Svi mladunci sada su spavali, a i lavica je drijemala, ali cijelo vrijeme

radila su joj sva čula, nozdrve su oprezno oprobavale svaki nalet povjetarca ne bi li

osjetila miris opasnosti, velike okrugle uši nisu mirovale, okrećući se na svaki zvuk

vjetra ili grančice, ptice ili životinje. Mark je ležao na suncu, i znoj mu je navlažio

košulju. Cece muha sletjela mu je iza uha i ugrizla ga u mekani dio vrata, ali nije

zamahnuo da je otjera. Prošlo je sat vremena prije no što je dobio svoju priliku.

Lavica iznenada ustane do pune visine, i zamahne repom s jedne strane na drugu.

Bila je previše nemirna da duže vremena ostane na tom mjestu. Mladunci su

pospano ustali i gledali je zbunjenim izrazima. Lavica je stajala okrenuta bokom

prema Marku. Držala je glavu nisko, a usta su joj bila malo otvorena dok je lagano

dahtala na vrućini. Mark je bio dovoljno blizu da vidi tamne mrlje cece muha koje

su joj sjedile na boku. Još je uvijek bila u sjeni, ali sada je iza sebe imala pozadinu

blijedožute trave. Bila je to savršena prilika za hitac - lovac je trebao naciljati

prema laktu; jednu šaku iza tog mjesta metak bi probio oba plućna krila, a jednu

šaku niže i probio bi srce. Pluća su bila siguran cilj, ali srce je jamčilo brzu smrt.

Mark izabere srce i podigne pušku na rame. Osigurač je odavno pomaknuo u

položaj za pucanje. Mark povuče otponac i osjeti posljednji otpor prije no što se

mehanizam aktivira. Metak je težio 230 grama, a brončana ovojnica zrna imala je

na vrhu sivu olovnu kuglicu, koja će se pri udarcu rascvjetati i načiniti veliku rupu

u prsnoj šupljini lavice. Lavica je dozivala svoje mladunče mekanim rezanjem, i oni

poslušno skoče na noge, još uvijek pomalo nesigurni od sna. Ona iziđe na sunce

onim laganim mačjim korakom, dok joj se glava njihala lijevodesno, duga leda

pomalo talasala, a teške sise zadebljavale gracioznu liniju tijela. «Ne», pomisli

Mark. «Gadat ću u pluća.» On malo podigne svoj ciljnik, ciljajući mirno četiri inča

iza vrha lakta, pokrećući pušku tako da ju je slijedio kad je prešla u lagani trk.

Mladunci su je slijedili u neurednoj liniji. Mark je ciljao dok nije došla do ruba

grmlja, a tada je nestala maglovitim pokretom, poput pramena smedeg dima na

vjetru. Kad je nestala, spustio je pušku i gledao za njom. i Pungushe vidje kako se

stvar napokon slomila u njemu. Hladan mir mržnje i krivnje i užasa slomio se, i

Mark zaplače snažno grcajući, suzama koje su mu potresale i pročišćavale tijelo.

Muškarcu je teško promatrati drugog muškarca kako plače, naročito ako mu je taj

muškarac prijatelj. Pungushe tiho ustane i vrati se do mjesta na kojem su privezali

mulu. Sjedio je sam na suncu izvadivši malo burmuta, i čekao Marka. Ministar

Vlade govori o dužnosti prema čovječanstvu. Novoimenovani ministar

poljoprivrede, gosp. Dirk Courtney, danas je izrazio zabrinutost zbog nasilne smrti

mlade žene u zaštićenom području Sjevernog Zululanda. Žena, gđa Marion

Anders, bila je supruga Vladinog čuvara tog područja. Lavicajuje izmasakrirala

nasmrt prošlog petka. Ovaj nesretni incident naglašava veliku opasnost koja prijeti

ukoliko se dozvoli divljim životinjama da obitavaju u blizini ljudskih naselja.

Stanovnici tih područja bit će u stalnoj opasnosti od napada životinja, uništavanja

usjeva i bolesti domaćih životinja koje prenose divlje životinje, sve dok postoji

ovakvo područje. Gosp. Dirk Courtney kaže kako je epidemija stočne kuge na

prijelazu stoljeća prouzročila gubitak veći od dva milijuna grla stoke. Stočna kuga

je bolest koju prenosi divljač. Ministar je istaknuo: «Ne možemo riskirati

ponavljanje takve katastrofe.« Zaštićeno područje Sjevernog Zululanda obuhvaća i

vrijednu obradivu zemlju, i velike vodene tokove važne za pravilno očuvanje naših

prirodnih resursa. Ako želimo iskoristiti puni potencijal naše nacionalne imovine,

ta se područja moraju prepustiti kontroliranom razvoju. Ministar je nastavio:

«Vaša Vlada smatra ovo pitanje prioritetnim, i donijet ćemo zakon pred

Parlamentom na sljedećem zasjedanju. Mark je pažljivo pročitao članak. Bio je

objavljen na naslovnoj stranici Natalskog svjedoka. «Ima još», general Sean

Courtnev otvori palcem tanki registrator s pola tuceta drugih članaka. «Uzmi ih sa

sobom. Vidjet ćeš da su svi slični. Dirk Courtnev udara u bubanj vrlo velikim

štapom, bojim se.» «Sada je na takvom položaju moći. Nikada nisam ni sanjao da

će postati ministar.« «Da», klimne Sean. «Došao je na vlast, ali s druge strane, i mi

još imamo glas. Jedan od naših članova na čvrstom položaju odstupio je predavši

mjesto Iannieu Smithu, a čak su i meni ponudili mjesto. «Hoćete li ga prihvatiti,

gospodine?« Sean polako odmahne srebrenom bradom. «Dugo sam već u javnom

životu, moj mladiću - a sve što radiš predugo dosadi ti.» On klimne razmišljajući o

svojim riječima. »Naravno, to baš i nije točno. Umoran sam, neka oni mladi s više

energije sada preuzmu kormilo. Iannie Smith bit će u kontaktu sa mnom, zna da se

može osloniti na mene, ali ja se osjećam poput starog Zulu poglavice. Želim samo

sjediti na suncu, piti pivo, debljati se i brojiti stoku.« «A što je s Chakinim Vratima,

gospodine?«, molio je Mark. »Razgovarao sam s Ianniem Smithom i nekim

drugima s obje strane doma. Imamo veliku podršku i u novoj Vladi. Ne želim od

toga stvarati stranačko pitanje, volio bih to postaviti kao pitanje savjesti svakog

čovjeka.« Nastavili su s razgovorom dok se Ruth nije oklijevajući umiješala.

«Prošla je ponoć, dragi. Možete završiti s razgovorima ujutro. Kada odlaziš,

Mark?« »Trebao bih se vratiti na Chakina Vrata do sutra navečer.« Mark osjeti

grižnju savjesti zbog laži. Prokleto dobro je znao da još ne ide ravno kući. «Ali,

ostat ćeš sutra na ručku?« «Da, volio bih. Hvala ti.« Mark ustane i pokupi isječke iz

novina sa Seanovog stola. »Vratit ću vam ih sutra, gospodine.« Međutim, čim je

Mark ostao sam u svojoj sobi, spustio se u naslonjač i brzo okrenuo drugu stranu

isječka koji je uzeo sa sobom. Nije se usudio okrenuti isječak i pročitati riječi koje

su mu upale u oko u generalovoj prisutnosti, ali sada ih je dugo čitao i uživao u

njima. Dio članka je nedostajao, izrezan tijekom rezanja ministrovog govora, ali još

je dosta ostalo. i V Izuzetna izložba mlade umjetnice. Izložba trideset slika mlade

umjetnice može se vidjeti u prostorijama hotela Marine u Marine Parade. Ovo je

prva javna izložba za gđicu Storm Courtney, ali i mnogo stariji i poznatiji umjetnici

mogli bi biti zadovoljni ovakvim prijemom kod ljubitelja umjetnosti iz našeg grada.

Nakon prvih pet dana, dvadeset i jedna njezina slika pronašla je entuzijastički

raspoložene kupce, po cijenama koje se dosezale i iznos od pedeset gvineja.

Courtney posjeduje klasičnu koncepciju oblika, kombiniranu sa sigurnim

osjećajem za boju i zrelošću izvedbe kakva je rijetka kod tako mladih umjetnika.

Naročito vrijedi istaknuti broj 16, «Odmor grčkog sportaša». Ova slika, koja je

vlasništvo slikarice i nije na prodaju, lirska je kompozicija koja će možda izazvati

podozrivost onih staromodnijih. To je otvorena, senzualna oda... Ovdje su škare

načinile rez, i ostavile Marka s uznemirujućim osjećajem. Pročitao je još jednom,

zadovoljan što je Storm uzela svoje djevojačko prezime kojim je potpisala radove.

Zatim je pažljivo pospremio isječak u svoju novčarku, i sjeo u naslonjač gledajući u

zid, dok nije zaspao potpuno odjeven. Mlada Zulu djevojka, ne starija od šesnaest

godina, otvorila je vrata kućice. Bila je odjevena u tradicionalnu bijelu pamučnu

halju dadilje, i nosila je Johnnvja na boku. I dadilja i dijete promatrali su Marka

velikim, ozbiljnim očima, ali olakšanje dadilje bilo je vidljivo kad ju je oslovio na

odličnom zulu jeziku. Na zvuk Markovog glasa, John ispusti uzbuđeni krik koji je

mogao biti prepoznavanje, ali je vjerojatnije bio samo prijateljski pozdrav. Počeo

je skakati goredolje na dadiljinom boku tako snažno da ga je morala uhvatiti kako

bi spriječila da poleti poput rakete. Ispružio je obje ruke prema Marku, smijući se i

vičući, i Mark ga uzme od dadilje, toplog i živahnog i mirisnog. John odmah zgrabi

Markovu kosu i pokuša je iščupati iz korijena. Pola sata kasnije, kad gaje Mark

vratio maloj djevojci s licem poput mjeseca, i spustio se niz strmu stazu do plaže,

Johnovi očajnički krikovi protesta slijedili su ga, i izblijedjeli tek kad se udaljio.

Mark skine cipele i ostavi i njih i košulju visoko iznad linije valova, pa se okrene

prema sjeveru i krene za bijelim potezom pijeska, dok su mu bose noge ostavljale

mokre tragove na glatkom, čvrstom rubu mora. Hodao je milju, i nije vidio niti

traga drugog čovjeka. Pijesak na plaži imao je oblik statičkih valića koje je stvorio

vjetar, i na njemu su se vidjeli otisci morskih ptica. S njegove desne strane valovi

su se podizali u dugim, staklenastim linijama, previjali u zelenoj boji, a zatim se

rušili na obalu udarom bijele vode koja je potresala pijesak pod njegovim nogama.

S njegove lijeve strane iznad bijele plaže podizalo se gusto, tamnozeleno grmlje, a

iza toga vidjela su se udaljena plava brda i visoko plavo nebo. Bio je sam - sve dok

ne ugleda, na možda milju udaljenosti, još jednu usamljenu priliku, koja je također

slijedila rub mora, udaljenu, malu i usamljenu priliku koja mu se približavala, još

uvijek predaleko da može vidjeti je li to muškarac ili žena, prijatelj ili stranac. Mark

produži korak, i prilika se približi. Mark počne trčati, a prilika pred njim naglo

zastane, u mirnom položaju koji je pokazivao da je na rubu bijega. Tada iznenada

miran položaj eksplodira, i prilika potrči prema njemu. Bila je to žena, žena s

tamnom svilenastom kosom koja se vihorila na vjetru, žena s ispruženim rukama i

preplanulim, brzim bosim nogama, bijelim zubima i plavim, duboko plavim očima.

Bili su sami u spavaćoj sobi. Krevetić bebe Johna premjestili su u malu susjednu

blagovaonicu, otkad je počeo pokazivati interes za sve što je izgledalo kao dobro

Iudiranje, tako da je visio na rubu krevetića s uzvicima odobravanja, i pokušavao

se provući kroz drvenu ogradicu i pridružiti se igri. Sada su uživali u onim

trenutcima između ljubavi i sna, razgovarajući tiho pod svjetlošću svijeće i pod

jednim pokrtoačem. H Ležali su na boku gledajući jedno drugo, grleći se, tako da

su im se usnice gotovo dodirivale dok su šaptali. «Ali, dragi Mark, to je još uvijek

slamnata kolibica, i to je još uvijek divljina.« «To je velika slamnata koliba«,

istakne on. «Ne znam. Jednostavno ne znam jesam li se baš toliko promijenila.«

»Postoji samo jedan način da saznaš. Pođi sa mnom.« «Ali, što će ljudi reći?» «Isto

što bi rekli da nas vide sada.» Ona se nasmije i sklupča malo bliže uz njega. «To je

bilo glupo pitanje. Javlja se stara Storm. Ljudi su rekli o meni sve što su imali, i

ništa od toga nije bilo nimalo važno.» «Tamo nema mnogo ljudi koji osuđuju

druge. Samo Pungushe, a on je gospodin vrlo širokih nazora.» Ona se sneno

nasmije. «Stalo mi je samo do jedne osobe tata ne smije saznati. Već sam ga

dovoljno povrijedila.« I tako je Storm napokon došla na Chakina Vrata. Došla je

zapuštenim Cadillacom, s Johnom na sjedalu pokraj nje, a sva njezina imovina bila

je ukrcana u prtljažnik ili privezana na krov, a Mark je vozio svoj motocikl pred

njom po grbavoj, lošoj cesti. Na završetku ceste, iznad rijeke Bubezi, ona iziđe iz

auta i ogleda se. «Pa», zaključi nakon dugog, zamišljenog promatranja nadvijenih

litica, zelene rijeke u svojem koritu s bijelim pješčanim obalama, uokvirenim

visokim trsticima i velikim sikamorama, «barem je slikovito.« Mark podigne Johna

na rame. «Pungushe i ja ćemo se vratiti s mulama po ostatak tvojih stvari.« I on je

povede stazom prema rijeci. Pungushe ih je čekao pod drvećem na drugoj obali,

visok, crn i impozantan u svojem bedrenom ogrtaču s ukrasima. »Pungushe, ovo

je moja gospoda, i zove se Vungu Vungu Oluja, Storm. «Vidim te, Vungu Vungu, a

vidim i to da si dobila pogrešno ime«, reče Pungushe tiho, «jer oluja je ružna stvar

koja ubija i uništava. A ti si lijepa dama.« «Hvala ti, Pungushe.« Storm mu se

nasmiješi. «Ali i ti imaš pogrešno ime, jer šakal je maleno, zločesto stvorenje.« «Ali

pametno«, reče Mark ozbiljno, a John ispusti krik pozdrava, skačući na Markovom

ramenu i pružajući obje ručice prema Pungusheu. «A ovo je moj sin.« Pungushe

pogleda Johna. Postoje dvije stvari koje Zulu najviše voli: stoka i djeca. Od te dvije,

više voli djecu, po mogućnosti mušku. Od sve muške djece, najviše voli one koji su

robustni, hrabri i agresivni. «Jamela, volio bih pridržali tvojeg sina», reče on, i

Mark mu pruži Johna. «Vidim te, Phimbo«, Pungushe pozdravi dijete. «Vidim te,

mali čovječe s jakim glasom. A tada se Pungushe nasmiješi onim velikim

osmijehom koji sjaji i zrači srećom, i John opet radosno vikne i gurne ručicu u

Pungusheova usta da uhvati te velike, sjajne zube, ali Pungushe ga položi na rame,

smijući se snažnim glasovima nalik na nilskog konja, pa ga ponese uz brdo. Unutar

sat vremena, na kuhinjskim vratima začulo se pristojno kucanje, a kad je Mark

otvorio vrata, u redu pred ulazom stajale su sve Pungusheove kćeri, od najstarije

koja je imala četrnaest godina, do najmlađe koja je imala četiri. «Došle smo», reče

najstarija, »pozdraviti Phimboa.« Mark upitno pogleda Storm, a ona klimne.

Najstarija kći prebaci Johna na leđa uvježbanim pokretom, i tamo ga pričvrsti

pamučnom vrpcom. Ona je bila dadilja svoj svojoj braći i sestrama, vjerojatno je

znala više o maloj djeci od Storm i Marka zajedno, i John zauzme žaboliki položaj

na njezinim leđima kao da je rođeni Zulu. Djevojčica zatim pristojno pozdravi

Storm pa krene, a sve njezine sestre krenu za njom, noseći Johna u čarobnu

zemlju koju su nastanjivali samo prijatelji za igru, najrazličitijih vrsta i interesa.

Trećeg dana Storm je počela crtati skice, a do kraja prvog tjedna preuzela je

vođenje kućanstva načinom koji je Mark nazivao udobni kaos, a koji se izmjenjivao

s kratkim razdobljima pandemonija. % Udobni kaos bio je kad je svatko jeo ono

što je htio, možda čokoladni biskvit i kavu za večeru jednog dana, a gozbu s roštilja

sljedećeg. Jeli su kad su htjeli, sjedeći na krevetu ili ležeći na deki na pješčanoj

obali rijeke. Jeli su kad su htjeli, doručak u podne ili večera u ponoć, ako bi ih

razgovor i smijeh odgodili na to vrijeme. Udobni kaos bio je kad je brisanje

namještaja ili poliranje podova bilo zaboravljeno u uzbuđenju življenja, kad je

odjeća koju je trebalo pokrpati bila bačena na dno ormara, kad je Markova kosa

rasla i preko ovratnika. Udobni kaos završavao bi nepredvidljivo i naglo, i

zamijenio bi ga pandemonij. Pandemonij je počinjao kad bi Storm iznenada dobila

čelični odsjaj u oku i objavila: «Ovo mjesto je svinjac!» a nakon toga slijedilo je

škljocanje škara, kante s kipućom vodom, oblaci prašine, udaranje zdjela i

bljeskanje igala. Mark je tada bio odjevan u obnovljenu odjeću, kućica se sjajila i

svjetlucala, a Stormin nagon kućanice istrošio bi se na neodređeno vrijeme.

Sljedećeg dana bila bi na Spartanovim leđima, s Johnom iza nje pričvršćenim na

Zulu način, i slijedila bi Marka u ophodnji kroz dolinu. Prvi put kad su Johna poveli

u ophodnju, Mark je sa strahom upitao: «Misliš li da ga je mudro voditi sa sobom,

ipak je još mali?» Storm je odgovorila: «Ja sam starija i važnija od gospodara

Johna. On se mora uklopiti u moj život, a ne ja u njegov.« I tako je John jahao u

ophodnju na leđima mule, spavajući u svojoj košari za jabuke pod zvjezdanim

nebom, i kupajući se svakog dana u hladnim, zelenim bazenima rijeke Bubezi. Brzo

je razvio imunitet na povremene ugrize cece muhe, i razvijao se. Popeli su se

strmom stazom na vrh Chakinih Vrata, sjeli na tu zastrašujuću liticu tako da su im

noge visjele nad ponorom, i gledali preko cijele doline, prema dalekim plavim

brdima i ravnicama i močvarama i širokim, vijugavim rijekama. «Kad sam te

upoznala, bio si siromašan«, reče Storm tiho, naslonivši se na Markovo rame, s

očima punim mira i čuđenja, «ali sada si najbogatiji čovjek na svijetu, jer si vlasnik

raja.» Poveo ju je uz rijeku do usamljenog groba pod visoravni. Storm mu je

pomogla da podigne hrpu kamenja, i da postavi na nju križ koji je Mark načinio.

Ispričao joj je Pungusheovu priču o tome kako je starac ubijen, i otvoreno je

plakala, držeći Johna na krilu, sjedeći na grobu, slušajući i proživljavajući svaku

riječ. «Gledala sam - ali nikada prije nisam stvarno vidjela«, reče ona dok joj je on

pokazivao gnijezdo sunčevih ptica, spretno ispleteno od lišaja i paučine, okrenuvši

ga pažljivo tako da joj pokaže ulaz poput tunela i mala pjegava jaja unutra.

«Nikada nisam znala što je istinski mir dok nisam došla ovamo», reče ona, dok su

sjedili na obali Bubezija u žutoj svjetlosti dana koji je blijedio, i gledali mužjaka

kudua s dugim, spiralnim rogovima i ramenima boje krede kako vodi svoje ženke

velikih ušiju na pojilište. «Prije nisam znala što je sreća», prošapta ona, kad su se

probudili malo poslije ponoći bez nekog razloga i u tami posegnuli jedno za

drugim. Jednog jutra je sjela na razbacani krevet, nad kojim je John jeo i prosipao

mrvice neprožvakanog biskvita, i ozbiljno je pogledala Marka. «Jednom ste me

zamolili da se udam za vas», reče ona. «Biste li ponovili to pitanje, gospodine? A

kasnije toga dana čuli su drvosječe kako rade u dolini. Oštrica dvosjekle sjekire,

koja udari u čvrsto drvo, odzvanja poput puščanog hitca, i taj zvuk odbio se od

Chakinih Vrata i vratio da zamre u odjecima niz dolinu. Zvuk udarca još ne bi ni

izblijedio, a već bi se drugi razbio o litice. Tu je bilo više drvosječa, tako da je buka

bila stalna, poput zvukova bitke. Storm nikada nije vidjela takav bijes na

Markovom licu. Krv mu se spustila iz lica tako da je ten koji je dobio od sunca

izgledao žuto poput groznice, a usne su mu izgledale kao promrzle. No, oči su mu

se žarile, i morala je trčati da prati njegov bijesni korak dok su se penjali uz padinu

od rijeke prema liticama, a zvuk sjekira razbijao se nad njima; svaki udarac bio je

jednako brutalan i šokantan kao prethodni. Pred njima, jedno od visokih stabala

zatrese se kao da je u agoniji, i pomakne se. Mark zastane usred koraka da

promotri što se događa, zabačene glave, usana iskrivljenih od boli. Bilo je to drvo

iznimne simetrije, i njegovo srebrenasto stablo uzdizalo se tako graciozno da je

izgledalo poput struka mlade djevojke. Trebalo mu je dvije stotine godina da

dosegne tu visinu. Sedamdeset stopa nad zemljom, granalo se u tamnozelenu

kupolu krošnje. Dok su promatrali, drvo se opet zatrese, i sjekire utihnu. Polako,

veličanstveno, drvo se pokrene u luku prema dolje, ubrzavajući tijekom pada, a

djelomično odvojeno stablo stenjalo je dok su se vlakna trgala; padalo je sve brže i

brže, probijajući se kroz vrhove niže vegetacije, a drvo koje se trgalo zvučilo je

poput krikova živog bića dok nije udarilo u čvrsto tlo silinom koju su mogli osjetiti

u utrobi. Tišina je dugo trajala, a zatim su se začuli ljudski glasovi, puni

strahopoštovanja, kao da su bili uplašeni veličinom destrukcije koju su izazvali.

Odmah nakon toga, sjekire su opet krenule na posao, razbijajući tišinu doline - i

Mark potrči. Storm ga nije mogla slijediti. Izišao je na polje uništavanja, na kojem

se nalazila rastuća hrpa oborenog drveća i gdje je pedeset crnaca radilo poput

mrava, polugoli i prekriveni znojem, dok su kidali grane i bacali ih na hrpe za

spaljivanje. Drvena piljevina bjelasala se poput kosti na suncu, a smola koja je

curila iz rezova načinjenih sjekirom imala je miris tek prolivene krvi. Na vrhu duge,

uske čistine, jedan bijelac stajao je kod mjernog instrumenta položenog na

tronošcu. On je usmjeravao instrument niz čistinu i ljudima pokazivao signalima

ruku gdje da postave markere obojene jarkim bojama. Uspravio se da bi se suočio

s Markom - bio je to mladić s blagim, prijateljskim lice, s debelim naočalama u

srebrenim žicanim okvirima, i s rijetkom kosom boje pijeska koja mu je padala na

čelo. «Oh, bok!» nasmiješi se on, ali osmijeh mu se smrzne kad je Mark siknuo na

njega. «Jeste li vi ovdje odgovorna osoba?» «Da, vjerojatno jesam», zamuca mladi

nadglednik. »Uhićeni ste.» «Ne razumijem.« »Jednostavno«, plane Mark. «Rušite

stabla u zaštićenom području. Ja sam državni čuvar, i upravo sam vas uhitio.»

«Gledajte», počne nadglednik pomirljivo, raširivši otvorene ruke kao znak

prijateljskih namjera. «Ja samo radim svoj posao.» U svojem slijepom bijesu, Mark

nije primijetio drugog čovjeka, krupnog čovjeka širokih ramena, koji se tiho

približavao iz grmlja na rubu čistine. Međutim, teški sjeverni naglasak bio mu je

odmah poznat, i Markova koža se naježi. Sjećao se Hobdava od onog dana kad se

prvi put vratio u Andersland i otkrio da mu se svijet preokrenuo naopako. «U redu

je, mali. Ja ću razgovarati s gosp. Andersom.» Hobdav umirujuće potapša mladog

nadglednika po ramenu i nasmiješi se Marku osmijehom koji je otkrivao kratke,

pravilne zube, ali u kojem nije bilo topline niti humora. «Nema ničeg što biste mi

mogli reći», počne Mark, ali Hobdav podigne ruku da ga zaustavi. «Ja sam ovdje

službeno, kao provincijski inspektor za Ministarstvo poljoprivrede, Anders. Bolje ti

je da slušaš.« Bijesne riječi zamrle su i Mark ga pogleda, dok je Hobdav mirno

vadio pismo iz svoje novčarke i pružio ga Marku. Bilo je natipkano na službenom

papiru i potpisano od ministra poljoprivrede. Potpis je bio energičan i crne boje -

Dirk Courtnev. Mark polako pročita pismo, s rastućim osjećajem očaja, a kad je

završio, vrati ga Hobdavu. Pismo mu je davalo neograničene ovlasti u dolini,

ovlasti koje je podržavao autoritet Vlade. «Napreduješ», reče on, «ali još uvijek

radiš za istog gospodara.« Čovjek klimne, a pogled mu se prebaci s Markovog lica

kad se Storm približila. Izraz na licu mu se promijeni kad ju je pogledao. Storm je

kosu vezala u dvije debele pletenice, koje su joj padale na prsa. Sunce joj je

potamnilo kožu, dajući joj bogat crvenkast sjaj, dok su joj oči bile duboko plave i

jasne. Osim očiju, izgledala je poput princeze Siouxa iz neke romantične novele.

Hobdav polako spusti pogled niz njezino tijelo, tako dugo i uvredljivo da ona

instinktivno posegne za Markovom rukom i približi mu se, kao da se stavlja izravno

pod njegovu zaštitu. 4 «Što je bilo, Mark?», još uvijek je bila bez daha od uspona, i

obrazi su joj bili ozareni. «Što rade ovdje.» «Oni su vladini ljudi», reče Mark preko

volje. «Iz Ministarstva poljoprivrede. «Ali, ne mogu rušiti naša stabla«, pobuni se

ona podignutim glasom. «Moraš ih zaustaviti, Mark.» «Sijeku drveće na liniji

mjerenja», objasni Mark. «Mjere dolinu.» «Ali, ona stabla...» »Zapravo, nema

veze, gospojo», reče joj Hobday. Glas mu je sada bio dublji, sa slavodobitnim

prizvukom, a oči su mu još uvijek bile zaposlene na njezinom tijelu, poput insekta

koji pohlepno gmižu prema mirisu meda, krećući se preko tankog, izbijeljenog

pamuka koji joj je pokrivao grudi. »Prokleto nema veze», ponovi on. »Ionako će

sve prekriti voda - i ono koje stoji, i ono posječeno, sve će biti poplavljeno. On se

napokon okrene od nje, i zamahne jednom rukom niz čistinu. «S ove strane na

onu», reče on, pokazujući prolaz između visokih sivih litica Chakinih Vrata, «preko

ovoga, izgradit ćemo najveću branu na svijetu.« Sjedili su zajedno u tami, stisnuvši

se jedno uz drugo kao da traže utjehu, a Mark nije upalio svjetiljku. Svjetlost

zvijezda dopirala je ispod slamom pokrivene verande, pružajući im dovoljno

svjetlosti da vide lica jedno drugome. «Znali smo da će se to dogoditi«, prošapta

Storm, «ali, nekako nisam vjerovala u to. Kao da smo mogli spriječiti to samom

željom.» «Sutra rano ujutro idem do tvojeg oca», reče joj Mark. «On mora znati.«

Ona klimne. «Da, moramo biti spremni da im se suprotstavimo.« «Što ćeš ti

učiniti? Ne mogu te ostaviti ovdje s Johnom.« «A ne možeš me niti povesti sa

sobom. Ne ocu«, složi se ona. «U redu je, Mark, povest ću Johna u svoju kućicu.

Pričekat ćemote.« - 4 «Doći ću tamo po tebe, a kad se sljedeći puta vratimo

ovamo, bit ćeš moja žena.» Ona se nasloni na njega. «Ako još bude nečeg čemu se

možemo vratiti«, prošapta ona. «Oh, Mark, Mark - ne mogu to učiniti! Ne mogu

potopiti sve ovo. ovo...», ponestane joj riječi i ona zašuti, držeći se za njega. Nisu

nastavili razgovor, sve dok se nekoliko minuta kasnije ne začuje uljudno

kašljucanje, i Mark se uspravi i ugleda poznati Pungusheov lik kako stoji pod

verandom pod svjetlošću zvijezda. «Pungushe», reče on. «Vidim te.» «Jamela»,

odgovori Zulu, a u glasu mu se osjećao prizvuk i napetost koju Mark nikada ranije

nije čuo. «Bio sam u logoru stranaca. Drvosječe, ljudi sa šarenim štapovima i

sjajnim sjekirama.« On se okrene prema dolini, a oni poprate njegov pogled. Sjaj

mnogih logorskih vatra treperio je uz niže obronke litica na mirnom noćnom

zraku, i čuli su se glasovi i zvukovi smijeha. «Da?», upita Mark. «Tamo su dva

bijelca. Jedan od njih je mlad i slijep i beznačajan - a drugi je širok, četvrtast

čovjek, koji čvrsto stoji na nogama poput bivola, ali kreće se nečujno, i govori

malo i tiho.» «Da?», upita opet Mark. «Tog sam čovjeka već vidio u dolini»,

Pungushe zastane. «To je onaj tihi o kojem smo govorili. On je taj koji je ubio

ixhegu, tvojeg djeda - i pušio dok ga je gledao kako umire.» Hobdav se kretao tiho,

čvrstim korakom, uz liniju čistine. Sjekire su sada utihnule, ali za minutu će završiti

podnevna pauza. Vratit će se na posao točno na vrijeme. Tjerao ih je na rad

nemilosrdno, uvijek je tako postupao sa svojim radnicima, i ponosio se svojom

sposobnošću da iz svakog čovjeka izvuče mnogo više od onog za što je čovjek

plaćen. Bila je to jedna od kvaliteta koje je Dirk Courtnev cijenio kod njega - to i

njegova lojalnost, vatrena, nepokolebljiva lojalnost čovjeka kojem ne treba dva

puta ponavljati zahtjev. Nije se bunio, nije oklijevao. Kad bi Dirk Courtnev nešto

naredio, više se nisu postavljala pitanja. 4 Hobdayeva nagrada bila je svakog dana

sve vidljivija, jer već je bio bogat čovjek, a kad nova zemlja bude raspodijeljena, ta

crvena, kvalitetna, dobro navodnjavana zemlja, bogata poput svježe izrezanog

odreska, njegova nagrada bit će potpuna. On zastane na mjestu na kojem se

padina naglo spuštala, a zatim i padala prema koritu rijeke ispod njega, i pogleda

u daljinu. Nesvjesno je liznuo usnice, poput proždrljivca koji je namirisao bogati

obrok. Radili su tako dugo da postignu ovo, svatko od njih na svoj način, pod

vodstvom i inspiracijom Dirka Courtnevja, i iako će Hobdavev osobni dio plijena

biti samo sitni djelić od jedan posto, ipak su to bila bogatstva o kakvima je većina

ljudi mogla samo sanjati. On opet lizne usne, dok je stajao vrlo mirno i tiho u sjeni

i gledao nebo. Oblaci su se uspinjali do nebesa, planine srebra, zasljepljujući sjajne

pri svjetlosti sunca, i dok je gledao, kretali su se na laganom povjetarcu. Mogao je

osjetiti koliko su blizu, i nestrpljivo se promeškoljio. Kiše će ih ozbiljno zadržati, a

kiše su dolazile, velike ljetne kiše koje stvaraju bujice. Zatim mu opet nešto

odvuče pažnju. Nešto se kretalo s druge strane čistine, i njegovo oko skoči na

kretnju. Bio je to bljesak jarke boje, poput treperenja krila sunčeve ptice, i njegove

zaklonjene oči reagirale su istog trena, a tijelo mu postane napeto, iako je bilo

nepomično. Djevojka iziđe na čistinu, i zastane na trideset koraka od njega. Nije ga

vidjela, i stajala je mirno, osluškujući, nagnute glave poput šumske životinje.

Stajala je lagano, graciozno, a udovi su joj bili vitki i preplanuli, sa čvrstim, mladim,

lijepim mišićima, da on opet osjeti brzi nalet požude kao i jučer, kad ju je vidio prvi

put. Nosila je široku seljačku suknju veselih boja, i tanki pamučni prsluk spušten s

prednje strane i lagano vezan uzicom tako da su joj prsa bila izbačena naprijed, a

nježna koža na tom mjestu blijedila iz tamnosmede u svijetlu oker boju. Bila je

odjevena poput djevojke koja se sastaje s ljubavnikom, i vidio je slatku uplašenu

napetost kad je koraknula i opet se nesigurno zaustavila. Osjeti kako mu požuda

raste u preponama, i iznenada postane svjestan svojeg isprekidanog disanja. 4

Djevojka okrene glavu i pogleda ravno prema njemu, i kad ga je ugledala, vidljivo

se trgne, pa korakne unatrag s obje ruke na ustima. Gledala ga je punih pet

sekunda, a zatim se polako dogodi promjena. Prsti joj padnu s lica, i obje ruke

zabaci iza leda. Tim je pokretom izbacila jedre grudi tako da se pamuk njezinog

prsluka napeo, i tamnocrvene bradavice postale vidljive kroz tkaninu. Izbacila je

jedan bok zavodnički, i hrabro podigla bradu. Polako je pogledom klizila niz

njegovo tijelo, zadržavajući se na njegovim preponama, pa vratila pogled na lice.

Bio je to poziv jasan poput izgovorene riječi, i Hobdav začuje kako mu krv grmi u

ušima. Ona zabaci glavu, prebacujući debelu pletenicu preko ramena, i okrene se,

polako hodajući prema rubu šume, uz pretjerano ljuljanje čvrste, okrugle

stražnjice pod suknjom. Ona se osvrne preko ramena, i kad je krenuo za njom,

lagano se nasmije i potrči u sandalama niz padinu. Hobdav potrči za njom. Nakon

pedeset jarda, Storm ga je izgubila iz vida u gustišu, i zastala je da oslušne, bojeći

se da nije odustao od potjere. Tada začuje kretanje iznad sebe, na vrhu padine, i

shvati, prvi put zaista u strahu, da se kretao brže no što je očekivala, i nije ju

slijedio niz padinu, već je ostao iznad nje, na položaju u kojem je imao kontrolu.

Ona nastavi trčati, i gotovo istog trena shvati da je sada bio ispred nje, krećući se

brzo po vrhu grebena. S tog položaja mogao ju je zarobiti ako bi brzo skrenuo niz

padinu. Ona osjeti kako joj panika raste, i potrči punom brzinom. Čim je pojurila,

rahla zemlja joj izmakne pod nogama. Ona padne i zakotrlja se, mašući rukama

kako bi se uhvatila, i čim se prestala kotrljati, ustane na koljena. Tada uplašeno

zajeca. Čovjek ju je vidio kako pada i spustio se niz padinu. Bio je tako blizu da je

mogla vidjeti četvrtaste bijele zube na preplanulom, glatkom licu. Iscerio se, bila je

to oštra, uzbuđena grimasa, i kretao se postojano i brzo, izravno niz put kojim je

ona morala proći da bi došla do sigurnosti, odsijecajući je od mjesta na kojem je

čekao Mark. Skočila je na noge i okrenula se, te jurnula istim putem natrag,

instinktivno se okrenuvši od svojeg progonitelja - i od pomoći. 4 Iznenada, bila je

potpuno sama, i jurila panično prema usamljenim mjestima u divljini, izvan

dosega glasa ili pomoći. Mark je bio u pravu, shvatila je, jer nije htio da ona bude

mamac. Znao je koliko je opasna igra koju je zaigrala, ali ona je Inzistirala na svoj

tvrdoglav, arogantan način, smijući se njegovim protestima, umanjujući njegove

strahove, dok se na kraju nije oklijevajući složio. Sada je bježala u strahu, a srce joj

je tako udaralo i stiskalo pluća da su joj noge slabile i postajale gumenaste.

Jednom se pokušala okrenuti, ali on je to osjetio, poput starog, iskusnog goniča

koji lovi zeca, pa joj je zapriječio put, i ona opet potrči, i iznenada se nade pred

rijekom. Kiše koje su padale uzvodno napunile su korito Bubezija i sada se ovdje

valjala široka, zelena, veličanstvena rijeka. Morala se opet okrenuti uz obalu, i

našla se u gustom grmlju uz rijeku. Teško trnje okruživalo ju je sa svih strana, tako

da su ostali samo uski prolazi, labirint mračnih, tajnih zavoja i skretanja u kojem je

gotovo odmah izgubila smjer. Zastala je, pokušavajući čuti nešto od svojeg

disanja, pokušavajući gledati kroz treperavu izmaglicu suza od straha i

bespomoćnosti. Kosa joj je pala na čelo u malim pramenovima, i obrazi su joj se

zajapurili, a suze su joj sjajile grozničavim sjajem. Nije čula ništa, a smeđe trnje

okruživalo ju je. Polako se okrenula, gotovo poput slijepe žene, i sada je tiho jecala

od straha; izabrala je jedan uski prolaz i potrčala u njega. Čekao ju je. Dojurila je

iza prvog zavoja staze i gotovo mu se zabila u prsa. Tek u posljednji trenutak

vidjela je ispružene ruke, snažne, glatke i preplanule, i prste na obje ruke spremne

da je zgrabe. Vrisnula je visokim, prodornim zvukom, i krenula natrag niz put

kojim je došla, ali njegovi prsti uhvatili su tanki pamuk njezine bluze. Pokidao se

poput papira, i dok je trčala, njezina glatka leda krem boje vidjela su se kroz bluzu,

bljeskajući bisernim obećanjem koje još više podjari njegovu požudu, i kad se

nasmijao, bio je to promukao zvuk koji u Storm izazove novi val užasa. Lovio ju je

kroz gustiš, i dvaput kad ju je mogao uhvatiti, pustio ju je namjerno iz ruku,

uživajući u tome, igrajući se kao što se mačka poigrava s mišem, uživajući u načinu

na koji je vrištila pri njegovom dodiru, i u napadima paničnog straha dok mu je

pokušavala pobjeći. Ali, napokon je iznemogla, i došla je do čvrstog, neprohodnog

zida od trnja, pa je tamo čučnula, držeći komadiće pokidane bluze na sebi, dok je

divlje, nekontrolirano drhtila, poput pacijenta s visokom temperaturom, lica

prekrivenog suzama i znojem, i pogledala ga velikim tamnoplavim očima. Polako

joj je prišao. Sagnuo se, a ona nije pružala otpor kad je položio svoje velike,

četvrtaste šake na njezina ramena. Još uvijek se smijao, ali dah mu je bio

nesiguran, a bijeli zubi iskešeni u grimasi pohote i uzbuđenja. Spustio je svoja usta

na njezina, i bilo je to kao jedna od onih noćnih mora u kojima se ne može

probuditi niti vikati. Zubi su mu bolno udarili o njezine usne, i okusila je svoju krv,

ljepljivi, metalno slani okus na jeziku, i osjetila je kako se guši. Njegove ruke bile su

čvrste i grube poput granita na mekanoj svili njezinih grudi, i ona se opet trgne,

bezuspješno držeći njegova zapešća, pokušavajući ga odvojiti od sebe. «Da»,

groktao je on prigušeno. «Bori se. Ne daj se. Da. Da. Tako je - bori se - nemoj

prestati.« Njegov glas trgnuo ju je iz hipnotičke čarolije straha, i ona opet vrisne.

«Da», reče on. »Učini to. Opet vrisni.» On je okrene preko svojeg tijela,

prisiljavajući je prema dolje dok nije osjetila njegovo koljeno pod leđima, a tijelo

joj je bilo savijeno unatrag poput napetog luka. Kosa joj se vukla po podu, a vrat

joj je bio istaknut, mekan i bijel i ranjiv. On položi otvorena usta na njezin vrat.

Bila je bespomoćno prikovana dok joj je on jednom rukom prebacio široku

seljačku suknju preko struka. «Vrisni!», prošapta on grleno. «Opet vrisni!» U

potpunoj, užasnutoj nevjerici ona osjeti kako ti debeli, smeđi prsti, žuljeviti i

okrutni, počinju otvarati njezino tijelo. Činilo se da joj kidaju najnježnije,

najintimnije meso, poput orlovih pandža — i ona vrisne ponovno i ponovno. Mark

ih je izgubio u labirintu gustiša, i već je nekoliko minuta vladala tišina. Stajao je

bez kape, zadihan, osluškujući svakim djelićem svojeg bića u bolnoj tišini gustiša.

Oči su mu bile izbezumljene, i gorko je mrzio sebe zato što je dozvolio Storm da ga

nagovori. Znao je koliko je taj čovjek opasan, bio je on ubojica, hladnokrvni, vješti

ubojica, a on je poslao djevojku, mladu i nježnu djevojku, da ga namami. Tada

Storm vrisne u blizini, i s divljim olakšanjem, Mark opet potrči. Hobdav ga je začuo

kako dolazi u posljednji tren, pa ispusti Stormino vitko, ozlijeđeno tijelo i okrene

se s nevjerojatnom brzinom, spuštajući se u položaj boksača teške kategorije,

čvrst i spušten ispod podignutih ruku i ramena, snažan i mišićav. Mark zamahne

oružjem koje je načinio prethodne noći. Bila je to duga kožna vrpca u koju je ušio

olovne metke. Težila je dvije funte, a u zraku je proizvela zvuk poput krila divlje

patke. Zamahnuo je punom snagom, a udarac je pojačan njegovim strašnim

gnjevom i mržnjom. Hobdav podigne desnu ruku da zaustavi udarac. Kosti u ruci

pukle su uz oštar zvuk, ali snaga udarca nije se izgubila, i vrpca s olovom zabije mu

se u lice. Da nije postavio ruku, udarac bi ga ubio. Ovako se činilo da mu se lice

urušilo, i glava mu je odletjela unatrag tako da je do kraja ispružio vrat. Hobdav

padne na leda u veliko, povijeno trnje koje se zabije u njegovu odjeću i meso i

prikuje ga tamo, poput lutke, s ispruženim rukama, obješenim nogama, i licem

koje je palo na prsa. Tamne, guste kapi krvi počele su mu padati na košulju i

spuštati se prema trbuhu, ostavljajući grimizne linije na kaki košulji. Kiša je počela

dok su nosili Hobdava do dva vozila koja se stajala pod liticom Chakinih Vrata, na

južnoj obali Bubezija. Naišla je u velikim, toplim kapima koje su udarale u kožu

velikom snagom i brzinom. Padala je sve jače, pretvarajući površinu staze u teren

nalik na otopljenu čokoladu, pa su se počeli klizati noseći svoj teret. Hobdavevi

gležnjevi bili su vezani lancima koje je Mark koristio za zadržavanje uhićenih

lovokradica. Neozlijeđena ruka bila je lisicama vezana za kožni pojas oko struka, a

drugu ruku su grubo imobilizirali i vezali za isti pojas. Mark ga je pokušao prisiliti

da hoda, ali ili je glumio, ili je zaista bio preslab. Lice mu je bilo groteskno

izobličeno, nos mu je natekao i bio savijen na jednu stranu, oba oka bila su gotovo

zatvorena i imala crne, krvave podljeve, a i usnice su bile crne od osušene krvi,

dok su mu se kroz uništeno meso vidjele rupe u zubalu gdje je ubitačna snaga

Markovog udarca izbila pet zuba. Pungushe i Mark zajedno su ga nosili uz strmu

stazu po snažnom pljusku, dok je Storm išla za njima s Johnom na boku, s kosom

zalijepljenom uz lice u dugim, sjajnim, crnim pramenovima. Snažno je drhtila, u

iznenadnim napadima koje nije mogla kontrolirati, prouzročenim ili hladnoćom ili

proživljenim šokom. Dijete na njezinom boku uporno je plakalo, a ona ga je

pokrila komadom kože i odsutno ga pokušala utišati. Došli su do dva vozila pod

grubim zaklonom od slame koji je izgradio Pungushe da ih zaštiti od vremenskih

neprilika. Položili su Hobdava u prikolicu Ariela, i Mark ga je pokrio platnom,

pričvrstivši ga tako da ga je štitilo od kiše i sprječavalo da pobjegne. Ležao je

poput leša. Zatim Mark priđe Storm, koja je sjedila i tresla se, mokra i jadna, za

volanom istrošenog starog Cadillaca. «Pungushe ide s tobom», reče joj on, kratko

je zagrlivši. Nije imala snage niti volje za prepiranje, i oslonila se na Markova prsa

tražeći utjehu. «Podi u kućicu - i ostani tamo», uputio ju je. «Ne miči se dok ne

dođem po tebe.» «Da, Mark», prošapta ona, i opet zadrhti. «Imaš li snage za

vožnju?», upita on s iznenadnom nježnošću, i ona se trgne i klimne energično

glavom. «Volim te», reče on, «više od bilo koga i bilo čega na ovom svijetu.« Mark

pokrene motocikl na skliskoj, blatnoj stazi, i već se gotovo smračilo kad je došao

do glavne ceste, koja nije bila mnogo bolja od staze, s dubokim dvostrukim

brazdama u gustom blatu. Kiša je padala cijelo vrijeme. Na križanju Mark skrene s

ceste i požuri da porazgovara sa Storm kroz otvoreni prozor Cadillaca. «Odovud

do Umhalanga Rocksa ima šest sati vožnje po ovom blatu, i ne žuri», reče joj on i

posegne kroz prozor. Zagrlili su se nespretno ali vatreno, i ona zatim zatvori

prozor, pa Cadillac nastavi, dok mu je stražnji dio proklizavao u blatu. Mark je

gledao za njim dok nije zašao iza brijega, a kad su stražnja svjetla nestala iza

uzvisine, vratio se do motocikla i upalio ga. Čovjek u prikolici se pomaknuo, a glas

mu je bio prigušen i izmijenjen kroz uništene usne. «Ubit ću te zbog ovoga», reče

on. «Kao što si ubio mog djeda?», upita Mark tiho, i okrene motocikl prema cesti.

Skrenuo je prema Ladvburgu, koji je bio udaljen trideset milja kroz tamu i blato i

kišu, a mržnja i bijes grijali su ga u želudcu poput krijesa cijelim putem. Čudio se

vlastitoj sposobnosti suzdržavanja od iskušenja da ubije Hobdava kad je imao

priliku. Čovjek koji je mučio i ubio starca, i koji je pokušao silovati Storm, bio je u

njegovoj moći - i u njemu je još gorjela želja za osvetom. Mark potisne tu želju i

nastavi turobno s vožnjom u noći. Motocikl je klizio s jedne strane ceste na drugu

dok se penjao uz strmi prilaz Ladvburgu, a ispod njega, svjetla grada bila su

skrivena bijelom kišnom izmaglicom. Mark nije bio siguran je li general trenutno u

Lion Kopu ili nije, ali kad je zaustavio stroj u kuhinjskom dvorištu, ugledao je

svjetla u prozoru, i glasni čopor generalovih lovačkih pasa jurnuo je kroz noć

prema njemu, a za njima i tri Zulu sluge sa svjetiljkama. Mark vikne prema njima.

«Je li Nkosi tamo?» Njihovi odgovori bili su suvišni, jer kad je Mark sjahao s

motocikla, podigao je pogled i ugledao krupnu, voljenu priliku kako se pojavljuje

na osvijetljenom prozoru radne sobe, glave nisko spuštene nad širokim ramenima

- Sean Courtnev ga je gledao. Mark utrči u kuću, zbaci sa sebe kožnu kabanicu i

upadne u generalovu radnu sobu. «Dečko moj.» Sean Courtnev požuri k njemu

preko velike sobe. »Što je bilo?» Cijelo Markovo biće bilo je ispunjeno žestokim,

trijumfalnim osjećajem svrhe. »Imam čovjeka koji mi je ubio djeda«, izlane on, i na

pola radne sobe Sean zastane i zagleda se u njega. «Je li...», zausti on, a užas mu

je bio vidljiv na licu: »Je li to Dirk Courtnev, moj sin?» Sluge su unijele Hobdavevo

teško, nepokretno tijelo i polegli ga na kožnu sofu pred kaminom. «Tko mu je

stavio te lance?«, zareži Sean, proučavajući čovjeka, pa nastavi ne čekajući

odgovor: »Skinite ih s njega. Moj Bože, što se dogodilo s njegovim licem?« Tada se

pojavila Ruth Courtnev, koju je probudila galama i uzbuđenje, odjevena u dugu

haljinu, s noćnom kapicom još uvijek privezanom pod bradom. »Blagi Bože«, ona

pogleda Hobdava. »Ruka mu je slomljena, a možda i čeljust.« »Kako se to

dogodilo?«, upita Sean. »Udario sam ga», objasni Mark, a Sean je dugo šutio

gledajući ga, prije nego što je opet progovorio. »Mislim da bi bilo bolje da mi

ispričaš cijelu priču«, reče on. «Od početka.« Dok je Ruth Courtnev tiho njegovala

Hobdavevo slomljeno lice, Mark je počeo objašnjavati generalu. »Zove se Hobdav

i radi za Dirka Courtnevja - i to već godinama. Jedan je od njegovih najbližih

pomoćnika, njegova desna ruka.» »Naravno«, Sean klimne. »Trebao sam ga

prepoznati. Nisam ga prepoznao zbog natečenog lica. Vidio sam ga i prije.« Tiho i

brzo, Mark mu ispriča sve što je znao o čovjeku, počevši s prvim susretom s

Hobdavem kod napuštenog imanja na Anderslandu. »Tada ti je rekao da radi za

Dirka Courtnevja?«, upita Sean. »Rekao je da radi za šećeranu Ladyburg»,

precizira Mark, a Sean klimne bijelom bradom. »Nastavi.« Mark ponovi

Pungusheovu priču o starčevoj smrti, o tome kako su tri čovjeka došla s njim u

dolinu, i kako ga je tihi upucao i čekao da umre, i kako su ga pokopali u

neobilježenom grobu. Sean je odmahnuo glavom, mršteći se, a Hobdav se na

kauču pomaknuo i pokušao ustati. Natekla čeljust pokrenula se, a riječi su mu bile

nejasne. «To je prokleta laž crnje», reče on. «Prije tri dana sam prvi put u životu

došao na Chakina Vrata.» Zabrinutost Seana Courtnevja bila je vidljiva na

njegovom ispijenom liku kad se okrenuo prema Marku. «Kažeš da si ti udario ovog

čovjeka, da si odgovoran za njegove ozljede. Kako se to dogodilo?« «Kad je došao

u dolinu, Pungushe ga je prepoznao kao čovjeka koji je ubio Johna Andersa.

Izmamio sam ga iz njegovog logora, i Pungushe i ja uhvatili smo ga i doveli ga

ovamo.» «Nakon što ste ga gotovo ubili?», upita Sean teškim glasom, pa nastavi,

ne čekajući Markov odgovor. «Dečko moj, mislim da si se doveo u vrlo ozbiljan

položaj. Ne mogu vidjeti nikakav dokaz koji bi podržao sve to, dokaz koji bi uvjerio

ljude na sudu - dok si ti, s druge strane, napao nekog, nanio mu teške tjelesne

ozljede i u najmanju ruku ga oteo...» «Oh, ali ja imam dokaz», upadne Mark brzo.

«Kakav?», progunda Sean. Čovjek na kauču okrene svoje izubijano lice prema

Seanu, i samouvjereno podigne glas. «On je prokleti lažljivac. Sve su to laži...»

«Tišina!» Sean ga utiša pokretom, i pogleda Marka. «Dokaz?», upita. «Moj dokaz

bit će činjenica da će Dirk Courtnev ubiti ovog čovjeka, ili dati da ga ubiju, čim ga

oslobodimo.« Svi utihnu i zagledaju se u Marka, i Mark ozbiljno nastavi. «Svi

znamo kako radi Dirk Courtnev. Uništava sve što mu stoji na putu, ili što mu

predstavlja opasnost.« Hobdav ga je promatrao, i prvi put oči mu nisu bile hladne.

Uništene usne zadrhtile su i malo se otvorile, pokazujući crne rupe tamo gdje su

nedostajali zubi. „, 4 «Nije potrebno da nam ovaj čovjek prizna bilo što. Činjenica

daje bio ovdje, u ovoj kući, s generalom i sa mnom, u taboru njegovih neprijatelja,

činjenica da su mu na licu vidljivi tragovi snažnog uvjeravanja - to će biti dovoljno

za Dirka Courtnevja. Sve što će biti potrebno je jedan telefonski poziv. Nešto

poput ovoga.» Mark zastane, pa nastavi: «Hobday je bio s nama, spreman je

svjedočiti o ubojstvu Johna Andersa.» Zatim ćemo odvesti Hobdava u selo i

ostaviti ga tamo. Dirk Courtnev će ga ubiti, ali mi ćemo tada već biti spremni.

Ovog puta moći ćemo povezati umorstvo izravno s njim.» »Proklet bio», zareži

Hobdav, pokušavajući sjesti. «To je laž. Nisam ništa priznao. «To možeš reći Dirku

Courtnevju. Možda ti povjeruje«, reče mu Mark tiho. «S druge strane, ako zaista

priznaš, bio bi pod zaštitom generala i zakona, zakon bi te štitio punom snagom - a

mi te ne bismo pustili.« Hobdav se divlje osvrtao oko sebe, kao da se nada da mu

se možda nekim čudom otvorila neka mogućnost za bijeg, ali Mark je neumorno

nastavio. «Ti poznaješ Dirka Courtnevja bolje no što ga mi znamo, zar ne, Hobdav?

Znaš kako funkcionira njegov um. Misliš li da će riskirati i povjerovati da nisi

priznao? Koliko ćeš mu biti koristan u budućnosti? Možeš li vjerovati u njegovu

lojalnost, sad kad je sjena sumnje pala na tebe? Znaš što će on učiniti, zar ne? Ako

malo razmisliš, shvatit ćeš da ti je jedina šansa da preživiš ako Dirk Courtnev bude

zatočen na sigurno, ili ako bude visio.» Hobdav ga bijesno pogleda. «Ti, kopile»,

prosikta kroz razbijene usne, i činilo se kao da je iz njega izvučen čep - potekla je

bujica psovka i uvreda, zlobna nečist, ružne riječi bez značenja koje je stalno

ponavljao, dok su mu oči svjetlucale s neskrivenom mržnjom. Mark ustane i

podigne telefonsku slušalicu na Seanovom stolu. «Centrala», reče on u slušalicu,

«molim vas, spojite me sa stanom gospodina Dirka Courtneyja.» «Ne», zagrcne se

Hobdav. «Ne čini to!» Sada je strah zamijenio mržnju, i činilo se da mu se lice

urušilo oko slomljenog nosa i razbijenih usta. 4 Mark ga ne posluša, i svi u sobi

jasno su mogli čuti zvuk spajanja linija, a zatim i glas iskrivljen žicama i

udaljenošću. «Ovdje stan časnog zastupnika, ministra poljoprivrede gosp. Dirka

Courtneyja...» Hobdav skoči s kauča i dotetura do stola, pa istrgne slušalicu iz

Markove ruke i spusti je na telefon uz tresak. «Ne», proštenje on od boli i straha.

«Molim te, ne čini to.» Držao se za rub stola, presavijen od boli, sa slomljenom

rukom stisnutom uz prsa, dok mu se unakaženo lice grčilo. Čekali su u tišini, Mark

i Ruth i Sean, čekali su da odluči. Hobdav se okrene i dotetura natrag do kauča.

Sruči se u njega s glavom nagnutom prema naprijed, tako da je gotovo dodirivala

koljena, a disanje mu je zvučilo šištavo u tišini sobe. «U redu», prošapta on

promuklo. «Što želite znati?» General Sean Courtnev strese se kao da se budi iz

noćne more, ali glas mu je bio oštar i odlučan. «Mark, uzmi Rolls. Idi u grad i

pronadi odvjetnika. Želim ovu izjavu u pravilnom obliku - ja sam još uvijek sudac i

komisionar za zaklete. Bit ću svjedok ovom dokumentu.» Mark je parkirao Rollsa

na šljunčanom dvorištu velike nove kuće Petera Botesa, izgrađene u predgrađu.

Kuća je bila mračna i tiha, ali na Markovo glasno kucanje na ulazna vrata od

tikovine začuje se lavež psa negdje u kući, i nakon nekog vremena upali se svjetlo

na prozoru na katu, i žaluzina se podigne uz škripu. «Tko je to? Sto hoćete?»

Peterov glas bio je svadljiv i snen. «Mark je», vikne on prema prozoru. «Moraš

poći sa mnom, sada!» «Bože, Mark, prošlo je jedanaest sati. Zar ne može čekati do

jutra?» »General Courtnev treba te sada.» Ime je učinilo svoje. Začulo se gunđanje

u sobi, jer Marionina sestra pobunila se kroz san, a nakon toga Peter opet dovikne

Marku. «U redu, daj mi minutu da se odjenem, Mark.» 4 Dok je čekao na

vozačevom mjestu u Rollsu, i dok je kiša udarala po krovu slijevajući se niz

vjetrobran, Mark je razmišljao o tome zašto je izabrao Petera Botesa. Nije to bilo

samo zato što je znao gdje ga može pronaći ovako kasno. Shvatio je da želi da

Peter bude nazočan kada mu budu rušili idola, htio mu je pred nosom raskrinkati

Dirka Courtnevja kao lopova i ubojicu. Htio je tu zadovoljštinu, i nasmiješio se

tužno u zamračenom Rollsu. »Zaslužujem barem to», prošapta on sebi, i prednja

vrata kuće se otvore. Peter izjuri van pognute glave kako bi što manje pokisnuo.

»Što je bilo?», upita on kroz prozor Rollsa. «Bolje da bude važno - kad me izvlačiš

u ovo doba noći.» »Dovoljno je važno», reče mu Mark i pokrene motor. «Upadaj!»

»Slijedit ću te u svojem Packardu«, reče mu Peter i otrči do garaže. Peter Botes

sjedio je za velikim stolom generala Courtnevja. Brzo se odjenuo, pa nije imao

kravatu, a njegov trbuh koji je sve više rastao isticao se pod bijelom košuljom,

izvađenom iz pojasa hlača. Njegova kosa boje pijeska bila je prorijeđena i

neuredna, tako da se vidjelo ružičasto tjeme kad bi se nagnuo nad papir. Pisao je

brzo, urednim, pravilnim rukopisom, a lice mu je odavalo svaki novi šok koji bi

pronašao u riječima koje je zapisivao. Obrazi su mu bili blijedi, a usta čvrsto

stisnuta. Svakih nekoliko minuta zastao bi u nevjerici i zagledao se u Hobdava s

druge strane sobe, koji je teško izgovarao neko novo, strašno priznanje. »Jeste li

to zapisali?», upitao bi general, a Peter bi klimnuo i opet počeo pisati. Ostali su

pažljivo slušali. General se pogrbio u svom stolcu pokraj vatre. Oči su mu bile

zatvorene, ali pitanja koja je ispaljivao svakih nekoliko minuta bila su jasna i

prodorna poput oštrice rapira. Mark je stajao iza svojeg naslonjača, tih i napet,

bezizražajnog lica, iako su mu bijes i mržnja grčili utrobu. 4 Hobdav je sjedio na

kauču, a glas mu je bio prigušeno zujenje sjevernjačkog naglaska, tiho u odnosu na

strašne riječi koje je izgovarao. Nije to bilo samo ubojstvo Johna Andersa. Bilo je

tu mnogo više. Krivotvorenje državnih dokumenata, podmićivanje visokih

službenika, izravna zlouporaba položaja. Mark je šokirano promatrao dok je

Hobdav pričao kako ga je u dva navrata pokušao ubiti, slijedeći zapovijedi Dirka

Courtnevja. Mark nije to shvatio niti ga prepoznao, ali sada se čvrsti lik Hobdava u

njegovom sjećanju povezao s tajanstvenim lovcem bez lica u noći na uzvisini - i s

drugim likom kojeg je vidio kroz kišu i izmaglicu groznice. Hobdav nije podigao

pogled dok je to pričao, a Mark nije imao pitanja koja bi mu postavio. Činilo se da

Hobdav, sada kad je krenuo, osjeća da se mora očistiti od sve prljavštine, kao da je

sada izvlačio neko perverzno zadovoljstvo iz užasa koji su njegove riječi stvarale u

slušateljstvu. Slušali su, zapanjeni zbog razmjera svega toga. Svakih nekoliko

minuta Ruth bi nesvjesno uzviknula, a Sean bi otvorio oči i pogledao je, pa bi ih

opet zatvorio i pokrio jednom rukom. Napokon je Hobdav došao do ubojstva

Johna Andersa, i svaki detalj bio je upravo onakav kako je opisao Pungushe.

Marku se smučilo dok je to slušao, ali postavio je samo jedno pitanje. «Zašto si ga

pustio da umre tako polako - zašto ga nisi dovršio? «Moralo je izgledati kao

nesreća.« Hobdav nije podigao pogled. «Samo jedan metak. Čovjek se ne može

dvaput upucati nesretnim slučajem. Morao sam ga pustiti da sam umre.«

Markovom bijesu nije bilo kraja, i ovog puta Ruth ostane bez daha, uz zvuk nalik

jecanju. Sean Courtnev opet otvori oči. «Jesi li dobro, draga moja?» Ona tiho

klimne glavom, i Sean se okrene prema Hobdavu. «Nastavi», reče on. Na kraju,

Peter Botes pročita izjavu, a glas mu je drhtio i blijedio na strasnijim dijelovima,

tako da ga je Sean morao grubo poticati. «Govorite, čovječe.« Načinio je dvije

kopije, i Hobdav je na svaku stranicu nažvrljao svoju oznaku, budući da je bio

nepismen, a zatim su se svi potpisali ispod njega, i Sean je svaku stranicu

zapečatio službenim pečatom. «U redu», reče on, dok je nosio dokument u

željezni sef ugrađen u zid iza njegovog stola. «Želim da sačuvate i pohranite drugu

kopiju«, reče on Peteru. «Hvala vam na pomoći, gosp. Botes.» On zaključa sef i

okrene se prema sobi. «Mark, hoćeš li sada nazvati doktora Achesona, molim te?

Valjda se moramo pobrinuti za našeg svjedoka. Iako, ako mene pitaš, ja bih više

volio da pati.» Kad je doktor Acheson došao u Lion Kop, bilo je gotovo dva sata

ujutro, i Ruth Courtnev povela ga je u sobu za goste gdje je ležao Hobdav. Ni Sean

Courtnev niti Mark nisu išli gore; ostali su u radnoj sobi, sjedeći tiho pokraj vatre u

kaminu koju je zapalio sluga. Vjetar i kiša udarali su po prozorima. Sean je pio

whisky, i Mark mu je tijekom posljednjeg sata dvaput dopunio čašu. Sada je sjedio

pogrbljeno u svojem omiljenom naslonjaču, umoran i star i shrvan od boli, držeći

čašu objema rukama. «Da sam imao hrabrosti, sam bih ga ubio - kao bijesnog psa.

Ali, on mi je još uvijek sin, bez obzira na to koliko ja to nijekao, ipak je krv moje

krvi, plod mojih prepona.« Mark je šutio, a u sobu ude Ruth. «Doktor Acheson

namješta čovjeku ruku», reče ona. «Potrajat će sat vremena, ali mislim da bi ti

trebao poći u krevet, dragi.» Ona priđe Seanovom naslonjaču i položi mu ruku na

rame. «Svima nam je bilo više nego dovoljno za jedan dan.» Telefon na stolu

zazvoni, mali, iritantni zvuk koji ih sve trgne. Gledali su u njega punih pet sekunda,

dok nije opet zazvonio, i Ruth priđe i podigne slušalicu. «Gda Ruth Courtney»,

reče ona tiho, gotovo uplašeno. «Gdo Courtnev, jeste li vi majka gde Storm

Hunt?» «Da, jesam.» «Bojim se da imamo jako loše vijesti. Ovdje ravnatelj bolnice

Addington u Durbanu. Vaša kći imala je prometnu nesreću. Bojim se da su uzrok

kiša i blato. Njezin sin, vaš unuk, poginuo je na licu mjesta. Na sreću, nije patio.

Vaša kći je u kritičnom stanju. Možete li doći ovamo, što je moguće prije? Bojim se

da nismo sigurni hoće li preživjeti noć.» ATI Telefon ispadne iz Ruthinih ruku, i ona

se zaljulja na nogama. Lice joj je bilo potpuno bijelo. «Oh, Bože!», prošapta ona, i

počne padati. Noge su joj popustile, ali Mark je uhvati prije no što je udarila u

pod, i položi je na kauč. Sean priđe slušalici i podigne je. «Ovdje general Sean

Courtney», ljutito podvikne. «Što je bilo?» Mark je vrlo brzo vozio veliki Rolls niz

zavojiti spust prema mostu. Žena koju je volio, majka njegovog mrtvog djeteta,

umirala je - i Markovo srce se slamalo. Cesta je bila prekrivena dubokim blatom

čokoladne boje, i druga vozila su načinila duboke brazde, pretvarajući blato u

ružnu, gustu kašu. Rolls se zanosio u stranu, ali Mark se borio s volanom. Most

preko Baboon Strooma bio je pet stotina metara pred njima, još uvijek nevidljiv u

kiši koja je neprestance pljuštila. Svjetla su se gubila već na pedeset stopa od auta,

jer debele bijele kišne kapi smanjile su vidljivost. Ruth Courtnev sjedila je tiho na

stražnjem sjedalu, zagledana prema naprijed očima koje nisu vidjele ništa.

Ovratnik njezinog krznenog kaputa bio joj je podignut preko ušiju, i izgledala je

malena i krhka poput djeteta. General Sean Courtnev sjedio je pokraj Marka, i tiho

je govorio, kao da razgovara sam sa sobom. «Prekasno sam je pustio. Bio sam

tvrdoglava, stara budala. Htio sam previše od nje - htio sam da bude više od

ljudskog bića, i bio sam prestrog s njom kad nije ispunila standarde koje sam joj

postavio. Trebao sam otići k njoj odavno, a sada je možda prekasno.« «Nije

prekasno«, usprotivi se Mark. «Živjet će, mora živjeti.« »Prekasno je za mog

unuka«, prošapta Sean. «Nikada ga nisam vidio - a tek sada shvaćam koliko sam

ga htio vidjeti...« Na spomen Johna, Mark osjeti snažan očaj u utrobi i poželi

viknuti: On je bio moj sin. Moj prvi sin!, ali pokraj njega Sean je opet govorio. «Bio

sam prkosan i nemilosrdan starac. Neka mi se Bog smiluje, ali čak sam i izostavio

vlastitu kćer iz oporuke. Odbacio sam je, i sada se mrzim zbog toga. Kad bismo

barem stigli na vrijeme, kad bih barem mogao s njom razgovarati još jednom.

Molim te, Bože, dozvoli mi bar to.» Pred njima, čelična zaštitna ograda mosta

pojavila se iz mraka, dok se svjetlo odbijalo od niskih oblaka. Na trenutak, Mark

ugleda čeličnu mrežu željezničkog mosta na dvjesto jarda nizvodno od njih. Pod

njom, kamenita litica spuštala se gotovo stotinu i pedeset stopa do smeđih,

dubokih bujica Baboon Strooma. Mark dodirne kočnice, pa smanji brzinu, tako da

može uspostaviti bolju kontrolu nad Rollsom tijekom prelaska mosta. Iznenada,

zasljepljujuća svjetlo upali se u tami s desne strane ceste, i Mark podigne jednu

ruku da zaštiti oči. Iz tame jurne velika tamna masa, s dva blještava svjetla koja su

zurila poput zlokobnih očiju. S iznenadnom jasnoćom, Mark shvati da je Rolls

bespomoćno uhvaćen na prilazu mostu, i da ga s lijeve strane samo tanka ograda

od željeznih cijevi dijeli od provalije, i da će golemo vozilo koje je jurilo prema

njima s desne strane udariti u njih snagom koja će izbaciti Rolls kroz ogradu kao

da je dječja igračka. «Držite se!», vrisne on, i okrene volan prema urlajućem

čeličnom čudovištu, a bijelo svjetlo ureze mu se u oči. Peter Botes skrenuo je s

ceste i ugasio motor Packarda. U tišini, mogao je čuti kako borove grane udaraju

na vjetru, i kako kišne kapi udaraju po krovu. Peter upali cigaretu i šibica zapleše u

njegovim rukama. Duboko udahne, čekajući umirujući učinak duhanskog dima,

dok je gledao niz ravnu cestu koja je vodila prema Great Longvvoodu, imanju

Dirka Courtnevja. Osjećao je da je odluka koju sada mora donijeti bila najvažnija

odluka u njegovom životu. Štogod odlučio, njegov život već se zauvijek

promijenio. Kada Dirk Courtney padne, povući će za sobom sve u svojoj blizini, čak

i nevine, a on je bio nevin. Skandal i krivnja proganjat će ga, a on se tako trudio.

Prestiž, cvatuća karijera i sve lijepe stvari u kojima je počeo uživati. Sve to će

nestati, i on će morati početi iznova, možda u drugom gradu, drugoj zemlji, od

samog dna. Ta pomisao ga je užasavala, jer navikao se na to da bude imućan i

utjecajan čovjek. Nije znao može li se suočiti s novim početkom. S druge strane,

ako Dirk Courtnev ne padne, ako bude spašen od smrti i katastrofe - koliko će on

biti zahvalan čovjeku koji ga je spasio? Znao je koliko je Dirkovo trenutno

bogatstvo i moć, i bilo je moguće da dio toga, možda čak i veliki dio, prijeđe

njemu, Peteru Botesu, čovjeku koji je spasio Dirka Courtnevja, i zadržao

instrument njegovog uništenja. Bio je to jedan od onih sudbonosnih trenutaka koji

se događaju samo nekima. S jedne strane gubitak časti i slave - s druge, moć i

bogatstvo, desetci tisuća, možda i milijuni. On upali motor Packarda i stražnji

kotači pokrenu se u sluzavom blatu. Skrene prema prilazu i krene uzbrdo. Dirk

Courtnev sjedio je za svojim stolom, dokono ljuljajući jednu nogu. Nosio je kućni

haljetak od svile, i sjajni materijal odražavao je svjetlost svjetiljke dok se kretao.

Oko vrata je imao omotan bijeli svileni šal, a oči su mu bile bistre i pažljive na

lijepom, preplanulom licu, kao da ga upravo nisu probudili iz dubokog sna. Vrtio je

svoj pištolj za dvoboje na kažiprstu i pažljivo slušao. Peter Botes sjedio je nervozno

na rubu stolca, i premda je u kaminu bilo vatre, nakon što je Dirk bacio drva, još

uvijek je drhtio i trljao ruke. Shvati da mu je hladnoća u duši, i glas mu se malo

povisi dok je govorio. Dirk Courtnev nije govorio, komentirao niti postavljao

pitanja dok nije završio s govorom. Okretao je pištolj - dva okreta, pa ga uhvati

dlanom. Dva okreta, pa dlan. Kad je Peter Botes završio, Dirk napne kokot pištolja.

Škljocanje mehanizma bilo je nevjerojatno glasno u tišini sobe. «Hobday, moj

otac, njegova žena, mladi Anders - i ti. Vi ste jedini koji znate.» » ATTi «I Zulu.» «I

Zulu», složi se Dirk i opali pištoljem na prazno. Kokot škljocne. «Koliko primjeraka

izjave postoji?« " «Jedan», slaže Peter. «U željeznom sefu u generalovoj radnoj

sobi.» Dirk klimne i opet napne kokot. «U redu. Ako postoji još jedan kopija, ona

je kod tebe», reče on. «Ali mi ne lažemo jedan drugome, zar ne, Peter?» Prvi put

ga je oslovio imenom. U tome je bilo moguće prepoznati bliskost ali i prijetnju, i

Peter je mogao samo klimnuti glavom dok mu se grlo sušilo. Dirk opet opali na

prazno i nasmiješi se. Bio je to onaj topli, šarmantan osmijeh, iskren i prijateljski

osmijeh koji je Peter tako dobro poznavao. «Mi se previše volimo za tako nešto,

zar ne?» Smiješio se i dalje. i «Zato si mi došao sve to ispričati, zar ne? Zato što se

volimo?» Peter nije ništa rekao, i Dirk nastavi, još uvijek nasmiješen: «Naravno da

ćeš biti bogat čovjek, Peter - ako učiniš onako kako ja kažem. Vrlo bogat čovjek.

Učinit ćeš onako kako ti kažem, zar ne, Peter?» Peter opet klimne. «Da, naravno«,

izlane. «Želim da obaviš jedan telefonski poziv», reče Dirk. «Ako govoriš kroz

rupčić, zvučit će kao da je poziv iz daljine, i prigušit će ti glas. Nitko te neće

prepoznati. Hoćeš li to učiniti?« «Naravno», klimne Peter. «Nazvat ćeš kuću mojeg

oca, i razgovarati s njim ili njegovom suprugom. Želim da se predstaviš kao

ravnatelj bolnice u Addingtonu, i reći ćeš im ovo...» Dirk Courntev sjedio je u

mračnoj kabini kamiona, i slušao kišu, dok je pažljivo razmatrao svoje planove i

pripreme. Nije volio kad je morao djelovati brzo, bez vremena za pažljivo

planiranje. Bilo je previše lako previdjeti neki vitalni detalj. Nije volio raditi ovakve

stvari sam. Najbolje je bilo poslati nekoga drugog. Nije volio osobno riskirati, ne

više, osim ako nije bilo drugog načina. Žaljenje i razmatranje nedostataka bili su

uzaludni i trošili su vrijeme koje mu je preostalo do akcije. On posveti punu pažnju

planiranju. Uzet će Rolls, i bit će ih troje, general i njegova židovska kurva, i ono

arogantno štene Anders. Dirk je pažljivo izabrao mjesto, a kamion je bio nakrcan s

pedeset vreća hrane za konje. Tri tone težine. Dat će mu nezaustavljivu snagu.

Nakon toga mora učiniti dvije stvari. Prvo ih mora dovršiti. Imao je olovnu cijev

omotanu u tkaninu. Mogla je razbiti lubanju bez da probije kožu. Zatim mora uzeti

generalove ključeve. Ključ od sefa bio je s drugim ključevima na lancu od sata.

Pomisao da pretražuje tijelo mrtvog oca nije mu izazvala čak niti mali drhtaj.

Jedina briga bila mu je da dođe do ključeva, da ne bude požara i da Rolls ne

potone u bujice Baboon Strooma. Ako se to dogodi, mora se osloniti na to da

general nije promijenio navike od prije dvadeset godina. Rezervni ključ čuvao je

tada u vinskom podrumu, na polici iznad boca šampanjca. Dirk ga je otkrio kad je

koristio podrum u dječačkim igrama, i nakon toga ga je dvaput uzimao u vlastite

svrhe i potajno vraćao. General je bio stari pas, stvorenje navike. Dirk je bio

siguran da je ključ još uvijek tamo. U redu, onda sef. Dva ključa. Ako ne dobije niti

jedan, sef je bio stari, ali nije htio upotrijebiti silu. Morao se nadati da će pronaći

ključeve. No, bit će zadovoljan ako ga otvori na jedan ili drugi način. Izjavu će

pažljivo spaliti, a nakon toga preostaje mu Hobdav. Vjerojatno leži u jednoj od

soba za goste, pod sedativima, bespomoćan. Opet olovna cijev, pa preokrenuta

parafinska svjetiljka. Bila je to velika kuća od starih, suhih drvenih greda i guste

slame. Gorjet će poput krijesa, s Hobdavem koji leži u njoj poput vikinškog

poglavice. Nakon toga preostaje samo Peter Botes. Dirk pogleda u stranu prema

njemu. Situacija se mogla izvući, nije bila gora od pedeset drugih koje je preživio.

Bila je potrebna samo brza, izravna akcija. On ohrabri Petera. «Ne brini», reče,

«nakon ove noći, čeka te novi život. Povest ću te sa sobom putovima bogatstva i

moći, Peter. Nikada nećeš požaliti zbog ove noći, kunem ti se.» On stisne Peterovu

nadlakticu, prijateljska gesta u mraku. Naravno, ovaj je imao kopiju izjave, pomisli

Dirk, ali poslije će biti vremena, mnogo vremena da je pronađe i riješi se

pompozne male budale. Za godinu dana, kad se uzbuđenje slegne, još jedna mala

nesreća, i sve će biti gotovo. «Imaš li revolver?«, upita on, i Peter nervozno

proguta knedlu, držeći vojni model Smith Wessona s obje ruke između koljena.

«Ne smiješ ga upotrijebiti«, upozori ga opet Dirk, «osim u krajnjoj nuždi. Ne

želimo rupe od metaka koje treba objasniti. Razumiješ?« «Da, razumijem.« «Ti si

osiguranje, to je sve. Krajnje osiguranje.« Daleko u tami, kroz guste kišne kapi,

pojavi se svjetlo, pa nestane, pa se opet pojavi, približavajući se uz padinu.

«Dolaze», reče Dirk i upali motor kamiona. Mark oštro okrene volan udesno, i

pritisne do daske pedalu za gas, pokušavajući izbjeći sudar i veliko vozilo do

mosta. Iza njega Ruth Courtnev vrisne, ali Mark pomisli da je uspio, za trenutak

pomisli kako je naglo ubrzanje dovelo Rolls izvan putanje sudara, ali kamion oštro

skrene, i udarac protrese svaku kost u njegovom tijelu. Udario ih je u razini

Rollsovih stražnjih kotača, i veliki, teški auto skrene u stranu. Markove ruke

odletjele su s volana, a on je bio odbačen na vrata. Osjetio je kako mu se kosti u

prsima lome poput grančice, a zatim se svijet preokrenuo kad se Rolls izvrnuo na

krov. Sjajne bijele iskre iskakale su poput repa meteora u tami dok je čelik

strahovitom snagom strugao o čelik. Osjetili su još jedan trzaj kad je Rolls probio

ogradu mosta, a zatim su padali tiho u crnu prazninu. Na stražnjem sjedalu Ruth

Courtnev još je vrištila, a Rolls udari o kameni zid litice, pa opet odskoči u

prazninu. l! jf? Mark je bio pritisnut uz bočna vrata, jer sila ubrzanja držala gaje

tamo dok je Rolls padao, ali pri sljedećem udaru vrata se otvore, i Mark izleti

poput kamena iz praćke u tamu. Vidio je upaljena svjetla Rollsa kako se okreću u

zasljepljujućem vrtlogu ispod njega, a litica je odzvanjala metalnom jekom

udaraca čelika o stijenu, i urlikom motora Rolls Roycea pod punim gasom. Marku

se činilo da on pada cijelu vječnost kroz tamu, a tada iznenada udari snagom koja

mu izbaci zrak iz pluća. Udarac u tvrdu površinu na trenutak ga uvjeri da mu je

tijelo zgnječeno do neprepoznatljivosti na kamenitom dnu litice, ali tada ga

preplavi hladna bujica uzburkane vode. Odletio je dovoljno daleko da padne u

rijeku. Držeći se za posljednje niti svijesti, borio se da dođe do daha, i da zadrži

glavu nad površinom, dok ga je struja odnosila. Svjetlucave crne stijene iskakale su

iz mraka poput grabežljivaca, hvatajući mu noge, udarajući u ozlijeđena prsa,

vukući ga u dubinu, a ledena voda ispunila mu je grlo, tako da su mu pluća gorjela,

i kašljao je i gušio se pokušavajući doći do daha. Skliznuo je niz bijele brzice,

osjećajući kako mu oštro kamenje skida kožu s boka i ramena, a zatim udari u dno,

i zaglavi se između dvije goleme stijene. U tami, nadvijale su se nad njim poput

spomenika na groblju. Držale su ga u svojim čeljustima, a voda ga je bijesno

pokušavala istrgnuti, kao da se bori za svoj plijen. Bilo je dovoljno svjetla da može

vidjeti oblike i procijeniti udaljenost, i Mark se začudi tome iako mu je mozak bio

pretvoren u kašu od udaraca, i lišen kisika. Zatim podigne pogled i kroz

zamagljene oči vidje da je kamion zaustavljen na početku mosta visoko nad

liticom, i da su mu svjetla uperena u željeznu konstrukciju tako da je linija

svjetlosti izlomljena i ublažena kišom. Svjetla su nejasno, nesigurno, pokrivala

provaliju. Drugi izvor svjetlosti bio mu je bliži, i bio je snažniji. Razbijena karoserija

Rolls Roycea ležala je pri dnu litice, napola u vodi, a napola na kamenitoj obali.

Ležao je na krovu, dok su se sva četiri kotača lijeno okretala, ali oba svjetla još su

gorjela, udarajući u neravne kamenite zidove, i stvarajući dramatičnu kazališnu

rasvjetu. 4 Mark se ogleda oko sebe i vidje da ga je struja odnijela pod liticu, i da

mu se nad glavom nalazi ispust crne stijene. On posegne uvis desnom rukom, pa

krikne kad mu prsti dotaknu ispust, a oštra bol plane u zapešću. Nešto je bilo

slomljeno, shvati on držeći se očajnički za klizave stijene, i pokuša natjerati prste

desne ruke da se otvore ili zatvore. Struja je bila previše snažna da joj se odupire

duže vrijeme. Osjeti kako je počeo kliziti po stijenama, tako da ga je voda gotovo

opet ponijela. Znao je da se na manje od stotinu jarda nizvodno nalazi prvi

vodopad, koji grmi i pjeni se niz oštru liticu visoravni. On otvori lijevu ruku kojom

se grčevito držao i baci se uvis svom snagom. Prstima uhvati oštri rub ispusta nad

glavom, i tijelo mu se zanjiše poput klatna. Hladne vode udarale su mu o koljena,

oprobavajući snagu njegovog hvata, pokušavajući ga odvući, slomiti mu zgrčene

prste, tako da su mu se pokidali nokti ispod kojih je procurila krv. Mark polako,

bolno, uspije saviti ruku u laktu i podići koljena, izvlačeći noge iz smrtonosnog

zagrljaja vode. Visio je još jedan trenutak, prikupljajući ono što mu je preostalo od

snage i odlučnosti, i tada, s posljednjim trzajem, zabaci desnu ruku uvis i zakvači

se laktom za ispust, a tada to učini i s lijevim laktom. Još trenutak odmora, pa se

izvuče na ispust i legne na trbuh. Sada je pomislio da je oslijepio, ili da su svjetla

ugašena, ali tama je bila samo u njegovoj glavi. Tama se polako razbistri, i on

podigne glavu. Grmljavina rijeke pokrivala je sve druge zvukove, pa nije mogao

čuti kotrljanje kamenja i korake dok se Dirk Courtnev spuštao gotovo vertikalnim

putem ispod mosta. Mark se nije iznenadio što ga vidi - činilo se normalno da Dirk

Courntev bude ovdje, na mjestu nesreće. Bio je odjeven u lovačke hlače i čizme

visoke do bedra, debelu mornaričku jaknu i vunenu kapu navučenu preko lica. On

sklizne niz posljednjih deset stopa litice, održavajući ravnotežu, lagan poput

plesača, pa zastane na ispustu pokraj razbijenog RoUsa. Oprezno se osvrne oko

sebe, uperivši svjetiljku u sjene i usjekline. 4 Mark se priljubi uz stijenu, ali bio je

izvan dometa svjetiljke. Dirk okrene svjetiljku prema Rollsu, i Mark jaukne kad je

ugledao prizor. General Sean Courtnev bio je napola izbačen kroz vjetrobran, a

zatim se vozilo punom težinom prevalilo na njegov gornji dio trupa. Glava mu je

bila gotovo odvojena od tijela, a gusta bijela brada bila je natopljena

jarkocrvenom krvlju koja je sjala poput rubina na svjetlu svjetiljke. Dirk Courntev

nagne se nad njim, i opipa puls u karotidi na grlu. Usprkos strašnim ranama,

vjerojatno je primijetio neki tvrdoglavi tračak života u njemu. Dirk okrene glavu u

stranu, a oči su bile otvorene i iznenađene. Dirk podigne kratku batinu koju je

nosio u desnoj ruci. Bila je omotana u smeđu tkaninu, ali njezina težina je bila

vidljiva po načinu na koji ju je podigao. Mark pokuša viknuti, ali njegovo promuklo

graktanje izgubi se u urlicima vode. Dirk udari oca iznad desnog uha, gdje su mokri

sivi uvojci bili slijepljeni za lubanju, i Marku se učini da može osjetiti udarac u

vlastitoj duši. Zatim Dirk prisloni jedan kažiprst na glavu i opipa smrtnu ranu,

pokretanje grubih rubova razbijene kosti duboko u očevoj glavi. Dirkov izraz lica

bio je prazan, hladan i udaljen, ali tada učini nešto što se Marku učini još strasnije,

još šokantnije od smrtnog udarca. S laganim dodirom vrhovima prstiju, on zaklopi

oči Seana Courtnevja, ukočene u smrti. Zatim se spusti na jedno koljeno i lagano

poljubi očeve okrvavljene usne, ne mijenjajući izraz lica. Bio je to čin mentalnog

bolesnika. Tek je tada Mark shvatio da je Dirk Courtnev lud. Gotovo istog časa,

Dirkovo držanje se promijeni i pokreti ruku mu opet postanu brzi i precizni. On

preokrene tijelo, otkopči kaput od devine dlake i brzo pretraži Seanovu odjeću.

Zatim izvadi zlatni sat na lancu s ključevima i zlatnim lovcem. Brzo je pregledao

ključeve i strpao ih u džep. Zatim ustane, priđe stražnjim vratima Rollsa, pa

pokuša otvoriti bravu. Vrata se napokon otvore, i tijelo Ruth Courtnev ispadne na

stranu i padne mu pod noge. On uhvati njezinu gustu, tamnu kosu u šaku i

podigne je uvis. Još jednom udari batinom u glavu, i opet opipa glavu poput

liječnika koji donosi dijagnozu, kako bi osjetio meku točku na kojoj je kost

smrvljena. Zadovoljan, on podigne mlitavo, djetinje tijelo Ruth Courtnev i odnese

je do ruba vode. Baci je u vodu, i ona istog trena nestane. Tamna struja povukla ju

je do vodopada koji će baciti njezino tijelo u dolinu Ladvburga, a okrutne stijene

neće stvoriti kod mrtvozornika nikakvu sumnju oko toga kako je umrla.

Bespomoćan zbog svojih ozljeda i umora, s tijelom izubijanim i iscrpljenim preko

prirodnih granica, Mark se nije mogao pomaknuti, jedva je disao dok je gledao

kako se Dirk Courtnev saginje i hvata oca za gležnjeve. Odvukao je teško

generalovo tijelo do ruba struje, nagnuvši se unatrag zbog težine mrtvog tijela.

Mark spusti lice u ruke i otkrije da plače, da ga potresaju snažni jecaji koji mu

produbljuju rane u dubini prsa. Kad je podigao pogled, tijelo Seana Courtnevja

nestalo je, a Dirk Courtnev dolazio je prema mjestu na kojem je on ležao, pažljivo

prateći uski ispust, pretražujući tamu snopom svjetlosti. Gledao je u mračne

uzburkane vode i pretraživao svaku stopu ispusta, tražeći njega - tražeći Marka,

jer znao je da je i on bio u Rollsu. Svjetla kamiona obasjala su Markovo lice u tom

fatalnom trenutku sudara. Dirk Courtnev znao je da je i on tu negdje. Mark se

okrene na bok i pokuša otkopčiti dugmad na kaputu, ali u žurbi pokušao je to

desnom rukom, pa zajeca od boli. Zatim lijevom rukom otkine dugmad i izvuče se

iz kaputa. Mokri nabori opirali su se svakom njegovom pokretu, tako da se

napokon uspio osloboditi kad je Dirk Courtnev bio već na samo pedeset stopa

udaljenosti, i polako i pažljivo se približavao niz ispust, držeći svjetiljku u jednoj

ruci, a kratku batinu u drugoj. Ležeći na rubu rijeke, Mark baci jaknu u stranu. Htio

je da padne na stijene u bujici ispod njega, ali nije imao vremena pogledati je li

uspio. Dirk Courtnev bio je preblizu. Mark se zakotrlja prema podnožju litice,

prigušujući bolni krik kad su njegova ozlijeđena rebra i slomljeno zapešće došli u

grubi kontakt sa stijenom. U litici je bilo tamno, plitko udubljenje poput dimnjaka,

zaštićeno od svjetla automobila i svjetiljke. Mark se uspravi na noge. Dirk

Courtnev bio mu je sada izvan vidnog polja, iza ruba litice, ali snop svjetla i dalje

se kretao amotamo dok se približavao. Mark okrene lice prema litici, pribere se i

otkrije da mu se vratio dio snage, i da je njegov bijes još živ, poput maloga, toplog

plamena u prsima. Nije znao ima li dovoljno snage, ili bijesa, da provede svoju

zamisao, ali počeo se penjati, polako i nespretno. Poput osakaćenog insekta držao

se za hladnu, vlažnu stijenu i vukao se uz nju. Popeo se na dvadeset stopa kad je

Dirk Courtnev zastao na ispustu ravno pod njim. Mark se ukoči, što je bila krajnja

obrana bespomoćne životinje, ali znao je da će biti otkriven istog trena kada Dirk

podigne snop svjetla uvis. Očekivao je to s tupom rezignacijom životinje koja čeka

na klanje. Dirk još jednom pažljivo pogleda, polako okrećući snop svjetlosti na

obje strane rijeke, i spremao se podići svjetiljku uvis prema Marku, kada mu nešto

privuče pažnju. On načini dva brza koraka do ruka kamenitog ispusta i uperi

svjetiljku prema dolje. Markova jakna uhvatila se za jednu stijenu, i Dirk se spusti

na koljeno kako bi je dohvatio ispruženim rukama. Bio je to trenutak koji je Mark

trebao. Puna Dirkova pažnja bila je usmjerena na jaknu, a zaglušujući zvuk vode

pokrivao je zvukove koje su Markove ruke i noge stvarale na stijeni. Nije spustio

pogled dok se nije popeo pedeset stopa više, i tada je vidio da je varka s jaknom

uspjela. Dirk Courtnev bio je stotinu stopa niže, i stajao je na početku prvog

vodopada, na samom rubu visoravni. U rukama je držao mokru jaknu, i naginjao

se nad zastrašujući ponor. Pod svjetlom svjetiljke, voda je bila crna i glatka poput

ulja, dok je padala u ponor i polako se u padu pretvarala u gustu, bijelu pjenu. Dirk

Courtnev baci jaknu u crnu prazninu i udalji se od provalije. Čučne tako da ga je

litica štitila od kiše i vjetra, pa mirno izvadi cigaru, poput radnika na odmoru

nakon što je zadovoljavajuće obavio težak zadatak. b Taj mali, usputni čin, bljesak

sumporne šibice i zadovoljno otpuhivanje plavog dima u svjetlu svjetiljke,

vjerojatno je spasio Markov život. Podjario je njegov bijes do te mjere da je

mogao prevladati svoju bol i tjelesnu iscrpljenost. Dao mu je volju i snagu da

nastavi uspinjanje. Tijekom uspona, Mark je otplovio iz stvarnosti. Osjećaj topline i

zdravlja počeo je ispunjavati cijelo njegovo tijelo, divan osjećaj, kao da pluta na

granici sna, ali uhvatio se prije nego što je pao, i namjerno je udario desnom

rukom po stijeni. Vrisnuo je od boli, ali uz bol, došla je i nova odlučnost. No,

odlučnost je polako blijedjela od hladnoće i boli, i njezino mjesto opet je zauzela

mašta. Vjerovao je da je on jedan od izabranika kralja Chake, koji slijedi starog

kralja na tome strašnom usponu na Chakina Vrata, i počeo je brbljati na Zulu

jeziku, a u glavi je mogao čuti duboki, rezonantni glas starog kralja kako ga doziva,

potiče, i znao je da će možda ugledati kraljevo lice ako se bude brže penjao. U

žurbi je izgubio hvat i počeo kliziti prema dolje, ubrzavajući, dok se nije zabio u

jedno patuljasto drvo koje je raslo na litici. Ono je zaustavilo njegov pad, ali opet

je vrisnuo od boli slomljenih rebara. Nastavio se penjati, a tada je začuo Stormin

glas. Bio je tako jasan i tako blizu, da je zastao i pogledao prema gore, kroz kišu i

tamu. Bila je tamo, lebdjela nad njegovom glavom, tako prelijepa i blijeda i

graciozna. «Dodi, Mark», pozivala ga je, a glas joj je odzvanjao poput srebrenog

zvonca u njegovoj glavi. «Dodi, dragi moj.» Tada je znao da je živa, da ne umire u

bolničkom krevetu, da je ovdje, da je došla k njemu u njegovoj boli i iscrpljenosti.

«Storm!», krikne on i odgurne se uvis, padne prema naprijed i legne na trbuh u

niskoj, mokroj travi na vrhu litice. Htio je samo ležati tamo, zauvijek. Nije čak niti

bio siguran da je došao do vrha, nije bio siguran da ovo nije još jedna maštarija, da

nije jednostavno mrtav. Zatim je polako postao svjestan kišnih kapi na svojem

obrazu, i zvuka malih žaba koje su kreketale na kiši, i hladnog daha vjetra, i sa

žaljenjem shvati da je još živ. Iznenada, pred njim se pojavi slika, jasna u njegovom

umu, slika Dirka Courtnevja koji se sagiba nad tijelom svog oca s batinom u ruci

spremnom na udarac - i Marka još jednom spasi njegov bijes. Podigne se na

koljena i ogleda oko sebe. Na stotinu jarda od njega, kamion je bio zaustavljen na

pragu željeznog mosta, a u svjetlima je mogao vidjeti obris čovjeka. S još jednim

golemim, iscrpljujućim naporom, Mark se uspravi na noge. Stajao je ljuljajući se i

prikupljajući snagu za sljedeći korak. Peter Botes stajao je na kiši, držeći teški

revolver u desnoj ruci. Kiša je smočila njegovu tanku kosu boje pijeska, i slijevala

mu se niz obraze i čelo, pa ju je stalno brisao lijevom rukom. Kiša je promočila i

kroz njegovu kabanicu, pa je grčevito drhtio, od straha kao i od hladnoće. Bio je

uhvaćen u veliki vrtlog događaja nad kojima nije imao kontrolu, mrežu iz koje se

nije mogao izvući, iako je njegov odvjetnički um pokušavao pronaći izlaz.

»Sudionik u umorstvu - prije i nakon čina.» Nije htio znati što se dogodilo u

podnožju litice, ali to je u njemu budilo bolesnu fascinaciju i užas. To nije ono što

je zamišljao kad je odlučio poći Dirku Courtnevju. Mislio je da će razmijeniti

nekoliko riječi i da će nakon toga otići, praveći se da se ništa nije dogodilo, zavući

se natrag u topli krevet svoje supruge i prekriti preko glave pokrivačem. Nije bio

spreman na ovaj užas i nasilje, na revolver u ruci, i ove krvave, ružne stvari u

klancu. «Kazna je smrt», pomisli on i opet zadrhti. Htio je pobjeći, ali više nije

imao kamo. «O, Bože, zašto sam to učinio?», prošapta on naglas. «Htio bih, o

Bože, htio bih...», bio je to prastari krik slabića, ali nije dovršio tu želju. Iza njega

začuo se zvuk, i on se počne okretati, podižući revolver i ciljajući s obje ruke

ispružene pred sobom. Jedna prilika iziđe iz tame pred njega, i Peter otvori usta

da krikne. Prilika je izgledala poput prikaze od blata i krvi, s izobličenim xblijedim

licem, i dolazila je tako brzo da nije uspio niti kriknuti. t 1 Peter Botes bio je čovjek

od riječi i ideja, mali, mekani čovjek stola i bogate hrane, a čovjek koji je došao iz

mraka bio je vojnik. Mark klekne nad njim u blato, zadihan, držeći se za rebra,

čekajući da bol od kretanja splasne, i da mu se razbistri vid. Pogleda čovjeka pod

sobom. Njegovo lice bilo je zabijeno u blato, i Mark ga uhvati za kosu i okrene

glavu na uskim ramenima da spriječi čovjekovo utapanje; tek tada ga je

prepoznao. «Peter!», prošapta on promuklim glasom, i opet osjeti kako se gubi,

jer nije bio siguran da to nije opet neka maštarija. On dodirne usne čovjeka u

nesvijesti - bile su tople i nježne poput djevojačkih. «Peter!», ponovi on glupo, i

iznenada shvati sve. Nije morao polako rekonstruirati događaje. Shvatio je kako je

Dirk Courtnev znao gdje treba postaviti zasjedu. Znao je da je Peter izdajica, i znao

je da su Storm i mali John bili mamac, znao je da je sve laž. Znao je da su Storm i

dijete sigurni i da spavaju u maloj sobi nad plažom - i ta spoznaja ispuni ga

radošću. On podigne revolver Smith Wesson iz blata lijevom rukom i pažljivo ga

obriše u košulju. Dirk Courntev zastao je na vrhu staze. Malo se zadihao od

uspona, ali čizme su mu bile prekrivene blatom, a kišne kapi blistale na ramenu

pod svjetlima kamiona. Svjetla su ga zaslijepila, a iza njega je bila neprozirna tama.

«Peter?», dozove on, i podigne jednu ruku da zaštiti oči. Vidio je mračnu priliku

čovjeka koji ga je čekao naslonjen na kabinu kamiona, i krenuo je naprijed.

«Gotovo je», reče on. «Nemaš više razloga za brigu. Imam ključ od sefa, još treba

samo počistiti.« On iznenada zastane, i opet se zagleda u priliku koja je čekala.

Čovjek se nije pomaknuo. «Peter», glas mu se prelomi. «Hajde, čovječe! Priberi se.

Još imamo posla.» On nastavi dalje, i iziđe iz snopa svjetlosti. »Koliko je sati?»,

upita on. »Sigurno je već kasno.» «Da.» Markov glas bio je dubok i prigušen. «Za

tebe, već je odavno kasno.» I Dirk opet zastane, zagledavši se u njega. Činilo se da

tišina traje cijelu vječnost, ali Dirku je trebao samo trenutak da ugleda revolver i

blijedo lice umrljano blatom. Znao je da će sada doći i metak, i pokušao ga je malo

odgoditi, barem malo. «Slušaj me», reče Dirk brzo. «Čekaj barem sekundu.« On

prebaci svjetiljku u desnu ruku, a ton glasa mu je bio uvjerljiv i brz, dovoljno da

zadrži Markov prst na otponcu. »Postoji nešto što moraš znati».» Dirk načini

pomirljivu gestu, zamahne svjetiljkom i baci je svojom snažnom rukom u širokom

luku, a u istom trenu baci se naprijed. Svjetiljka pogodi Marka u rame udarcem

koji je bio dovoljan da mu skrene ruku kad je opalio. Ali, čuo je kako metak

pogađa, taj prigušeni udarac olova koje se širi u živom mesu, i čuo je kako je

udarac izbio zrak iz pluća Dirka Courtnevja. Zatim se čovjekovo veliko, čvrsto tijelo

zabije u Marka, i dok su se nagnuli u stranu, oslonjeni na kamion, on osjeti kako se

jedna ruka ornata oko njegovih prsa i kako se čvrsti prsti sklapaju oko njegove

ruke s revolverom. U tom prvom trenutku izravnog dodira, Mark je odmah shvatio

da su težina i snaga Dirka Courtnevja daleko veći od njegovih. Čak i da nije bio

ozlijeđen, ne bi bilo mogućnosti da mu se suprotstavi. Bio je toliko slabiji da je

osjećao kao da je upao medu vijke nekoga moćnog stroja. Činilo se da tijelo Dirka

Courtnevja nije načinjeno od krvi i mesa, nego od grubog željeza. Markova

slomljena rebra pomaknula su se u snažnom zahvatu, i on krikne kad su mu se

oštri rubovi kostiju zabili u meso. Osjeti kako mu je ruka s revolverom iskrivljava, i

kako se cijev oružje okreće prema njegovom licu, i Dirk Courtnev pokuša ga srušiti

s nogu, pri čemu su se obojica zavrtjeli poput plesača valcera, tako da je Mark

samo krajnjim naporom i uz pomoć sretnog trika uspio ostati na nogama. No, sada

više nije imao oslonac karoserije kamiona, a sljedeći napad bacit će ga naglavce u

blato. On osjeti kako se Dirk Courtnev sprema za sljedeći napad, i kako ga čvrsti

mišići sportaša vraćaju u savršenu ravnotežu. Mark ga očajnički pokuša zaustaviti,

ali naišao je snažno poput velikog vala t koji juri prema obali. Tada, u trenutku kad

se pripremao na pad, Mark osjeti kako snažan drhtaj struji kroz veliko tijelo,

začuje kako Dirk Courtnev ispušta dah, i gotovo istog trena njegov trbuh bio je

natopljen toplom tekućinom koja je istekla iz njegovog protivnika. Snaga se otopi

u tijelu Dirka Courtnevja. Mark osjeti kako gubi ravnotežu, i kako hvat na

revolveru popušta - i on shvati da je njegov metak nanio ranu, i kako je taj

posljednji napad otvorio nešto u Dirkovim prsima. Arterijska krv snažno je šikljala

iz rane u ritmu rada srca, i Mark otkrije kako krajnjim naporom uspijeva okrenuti

cijev revolvera, dok ga opet nije uperio u lice Dirka Courtnevja. Mark nije vjerovao

da još ima dovoljno snage da povuče otponac. Činilo se da je oružje opalilo samo

od sebe, i bljesak ga gotovo zaslijepi. Glava Dirka Courtnevja trznula se unatrag

kao da je dobio snažan udarac u usta bejzbol palicom. Odletio je unatrag, iz snopa

svjetlosti u tamu, i Mark začuje kako mu tijelo klizi i pada niz liticu. Revolver

ispadne iz Markove ruke, i on padne, najprije na koljena, pa se polako prevali

licem u blato. Ovo je posljednja volja i oporuka Seana Courtneyja, u bračnoj

zajednici s Ruth Courtney (ranije Friedman, rođena Cohen), koji trenutačno

obitava na rancu Lion Kop u okrugu Ladyburg. ...ovim ostavljam svoje cijelo imanje

i imovinu, pokretnu i nepokretnu, bilo da je u posjedu ili povratu, gdjegod

smještena i bez izuzetka, mojoj supruzi, spomenutoj Ruth Courtney. Pri prvom

svjetlu idućeg jutra, Mark je poveo skupinu tragača niz strmu riječnu obalu. Desna

ruka bila mu je u zavoju koji je pridržavala trokutasta marama, rebra su mu bila

čvrsto povezana pod košuljom, i bolno je šepao. Pronašli su Seana Courtnevja pola

milje ispod posljednjeg slapa, gdje je Baboon Stroom padao u dolinu. Ležao je na

leđima, i nije bilo krvi, voda je isprala i posljednju kap, tako da su mu čak i rane

bile čiste, svijetloplave boje. Osim udubljenja u glavi, lice mu je bilo gotovo

netaknuto, a bijeli grm brade osušio se na ranom jutarnjem suncu. Ponosno se

ukovrčala na njegovim prsima. Izgledao je poput kamenog kipa srednjovjekovnog

viteza polegnutog sa svojim oklopom i mačem na sarkofag u polutami neke

drevne katedrale. U slučaju da moja supruga premine prije mene, ili da umremo

istovremeno, ili šest mjeseci jedno nakon drugoga... Rijeka je bila blaga i donijela

ju je na istu pješčanu obalu. Ležala je na trbuhu, napola zakopana u mekani bijeli

pijesak. Jedna vitka ruka virila je u stranu, a na trećem prstu nalazio se jednostavni

zlatni prsten. Prsti su gotovo, ali ne sasvim, dodirivali ruku njezinoga supruga.

Zakopali su ih jedno uz drugo, u dubokoj udolini na padini visoravni, malo dalje od

velike kuće na Lion Kopu. ...određujem da se s mojim imanjem učini sljedeće...

Sljedilo je gotovo pet stotina zasebnih stavaka koje su pokrivale pedeset stranica, i

iznosile gotovo pet milijuna funta sterlinga. Sean Courtnev nije zaboravio nikoga,

počevši s najnižim konjušarima i slugama - svatko je dobio dovoljno za komad

zemlje, ili malo krdo, ekvivalent doživotne mirovine. Za one koji su ga služili cijeli

život, namijenio je proporcionalno veće darove. Za one s kojima je radio na

izgradnji različitih kompanija i poduzeća, bio je tu udio u tim kompanijama, veliki

udio. Nije zaboravio niti jednog prijatelja niti rođaka - niti jednog. Priznajem da

imam jednog zakonitog sina, iako nerado koristim riječ «sin» - Dirka Courtneyja,

koji trenutačno obitava u Great Longwoodu, u okrugu Ladyburg. Međutim, Bog ili

vrag već su mu pružili obilje imovine, tako da bi sve što bih mu ja mogao ostaviti

bilo suvišno. Zato mu ne ostavljam ništa - čak niti svoj blagoslov. Dirka Courtnevja

pokopali su u borovoj šumi, ispod prostora za pse. Nisu mogli pronaći niti jednog

svećenika koji bi prisustvovao pokopu, i pogrebnik je zatvorio lijes pod

znatiželjnim pogledima nekoliko novinara i skupine tražitelja senzacija. Iako su

mnogi gledali, nitko nije plakao. Mojoj kćeri Storm Hunt (rođenoj Courtney), koja

je olako shvaćala svoje obveze kao kći, ja zauzvrat odbijam svoje obveze kao otac i

ostavljam joj jednu gvineju. «Nije tako mislio«, prošapta joj Mark. «Govorio je o

tebi te noći - kad se to dogodilo, mislio je na tebe.» «Volio me», reče ona tiho. 4

«Iako je na kraju to pokušao zanijekati, uvijek ću imati tu ljubav. To je pravo

bogatstvo. Ne trebam njegov novac.» Marku Andersu, kojeg sam zavolio ljubavlju

kakvu čovjek obično osjeća prema rođenom sinu, ne ostavljam novac, jer svjestan

sam njegovog prijezira prema tom konceptu. Umjesto gotovine, njemu ostavljam

sve svoje knjige, slike, puške, pištolje i revolvere, osobne dragulje, i sve svoje

domaće životinje, uključujući pse, konje i stoku. Slike su same za sebe vrijedile

pravo bogatstvo, a mnoge knjige bile su jedinstvene. Mark je prodao samo stoku i

konje, jer bilo ih je mnogo i za njih nije bilo mjesta u dolini rijeke Bubezi gdje su

vladale cece muhe. Preostali dio svojeg imanja ostavljam spomenutom Marku

Andersu u njegovoj ulozi povjerenika Društva za zaštitu divljih životinja.

Ostavštinu treba koristiti kako bi promicao ciljeve Društva, naročito u svrhu

razvoja i proširenja zaštićenog područja koje je sada poznato pod nazivom

Chakina Vrata, u Rezervat za divlje životinje. «Nitko u Vladi neće htjeti imati posla

sa zakonom koji je smislio i zastupao bivši ministar poljoprivrede«, prorekao je

general Iannie Smith Marku dok su tiho razgovarali nakon sprovoda. «Čovjekovo

ime ostavilo je trajni smrad na svemu što je ikad dotaknuo. Političke reputacije su

previše krhke da bi ih tako riskirali. predviđam da će članovi nove Vlade u

stampedu pojuriti kako bi se odvojili od sjećanja na njega. Mislim da možemo sa

sigurnošću očekivati novi zakon, koji potvrđuje i unaprjeđuje status zaštićenog

područja Chakinih Vrata, a uvjeravam te, dečko moj, da će zakon imati punu

podršku moje stranke.« Kao što je general Smith predvidio, zakon je prihvaćen na

idućem zasjedanju Doma i stupio je na snagu 31. svibnja 1926. godine pod

nazivom Akt broj 56 iz 1926. Parlamenta Južnoafričke unije. Pet dana kasnije, u

Ladvburg je stigao telegram koji je potvrdio Markovo imenovanje prvim čuvarem

Nacionalnog parka Chakina Vrata. Nije bilo suđenja na kojem bi Hobdav mogao

tražiti imunitet zbog svojeg svjedočenja, pa je na njegovom suđenju javni tužitelj

zatražio smrtnu kaznu. U obrazloženju, sudac je spomenuo iskaz koji je dao

Sithole Zama, zvan Pungushe. «Ostavio je sjajan dojam na ovaj sud. Njegovi

odgovori bili su jasni i precizni. Niti u jednom trenutku obrana nije poljuljala

njegovo vidljivo poštenje i sposobnost totalnog prisjećanja.» Na Badnjak, u

okrečenoj sobi Centralnog zatvora u Pretoriji, s rukama i nogama zavezanim

kožnim vrpcama, i glavom pokrivenom crnom pamučnom vrećom, Hobdav je

propao u vječnost kroz drvena vrata ispod vješala. Peter Botes, oslobođen

optužbe za ubojstvo i pokušaj ubojstva svjedočenjem Marka Andersa, nije osuđen.

«Njegovi su zločini bili slabost i pohlepa», pokušao je Mark objasniti Storm. «Da za

to postoji kazna, svakog od nas bi čekala vješala. Osim toga, već je bilo dovoljno

osvete i smrti.» Peter Botes napustio je Ladvburg odmah nakon saslušanja, i Mark

nikada nije saznao kamo je otišao niti što se dogodilo s njim. Kada danas prijedete

rijeku Bubezi niskim betonskim mostom, gdje je mogao biti zid brane i

hidrocentrala Dirka Courtneyja, s druge strane naići ćete na rampu. Zulu čuvar u

odori i s nakrivljenim šeširom pozdravit će vas, i podariti vam osmijeh koji sjaji

poput značke čuvara parka na obodu njegovog šešira. Kada izidete iz svojeg vozila

i uđete u uredsku zgradu od kamena i sa slamnatim krovom da se registrirate,

pogledajte na lijevi zid iza stola recepcionara. Pod zaštitom stakla, tamo je stalna

izložba fotografija i memorabilija iz ranih dana parka. Središnja fotografija ove

zbirke jest fotografija energičnoga staroga gospodina, vitkog i preplanulog i

čvrstog poput kože biča, sa čistom bijelom kosom i sjajnim šiljastim brkovima.

Njegova pamučna jakna je malo zgužvana i pristaje mu kao da je načinjena za

njegovoga starijeg brata, čvor njegove kravate spustio se za inč, a jedna strana

ovratnika njegove košulje stoji malo nepravilno. Iako mu je osmijeh vragoljast,

čeljust mu je čvrsta i odlučna. Međutim, njegove oči privući će vam pažnju.

Ozbiljne su i izravne, oči vizionara ili proroka. Pod fotografijom je natpis: Pukovnik

Mark Anders, prvi čuvar Nacionalnog parka Chakina Vrata. Ispod toga, manjim

slovima piše: Zahvaljujući energiji i dalekovidnosti ovog čovjeka, Nacionalni park

Chakina Vrata ostao je sačuvan za buduće generacije. Pukovnik Anders radio je u

Odboru Povjerenstva za nacionalne parkove od osnutka, 1926. Godine 1935.

izabran je za predsjednika. Odlikovan je u dva svjetska rata, teško je ranjen u

prvom, dok je u drugom zapovijedao svojim bataljunom u Sjevernoj Africi i Italiji.

Autor je mnogih knjiga o divljim životinjama, uključujući Utočište i Afriku koja

nestaje. Proputovao je cijeli svijet držeći predavanja i tražeći potporu za svoj

posao očuvanja prirode. Dobivao je počasti od monarha, vlada i sveučilišta. Na

fotografiji pokraj pukovnika stoji visoka, vitka žena. Kosa joj je protkana sjedinama

i počešljana unatrag, i premda joj se u uglovima očiju i usta vide male bore, to su

bore od smijeha, a njeno lice još uvijek odaje da je nekada morala biti prava

ljepotica. Naslonjena je napola posesivno, a napola zaštitnički na pukovnikovu

desnu ruku, a ispod fotografije, tekst se nastavlja: ,Njegova supruga i

dugogodišnja suradnica je međunarodno priznata umjetnica, koja je pod svojim

djevojačkim imenom Storm Courtney naslikala svoje upečatljive studije afričkih

krajolika i divljih životinja. Godine 1973. pukovnik Anders otišao je u mirovinu s

položaja predsjednika Odbora parka, i sa svojom gospođom odselio se u kućicu na

obali Natala s pogledom na Umhalaga Rocks. Kada pročitate natpis, možete se

vratiti svojem vozilu. Zulu čuvar opet će vas pozdraviti i podići rampu. Tada i vi

možete, na kratko, posjetiti raj.

Wilbur Smith rođen je 1933. u Brokeri Hillu, u Sjevernoj Rodeziji danas Zambija

kao dijete engleskih doseljenika. Odrastao je i studirao u Južnoj Africi, diplomiravši

ekonomiju na Sveučilištu Rhodes.

Posvetio se isključivo književnom radu od 1964. godine, nakon uspjeha svojih

prvih knjiga, od tada je objavio tridesetak romana, zasnovanih na brižljivim

bibliografskim pripremama i strastvenim istraživanjima najudaljenijih kutaka

planeta. Naime, Smith od studenog do veljače obično putuje Australijom i Novim

Zelandom, dok ljeti krstari Afrikom ne bi li upoznao njene najdivljije i

najnepristupačnije krajeve. Ostali mjeseci u godini posvećeni su pisanju.

U svom spisateljskom radu Smith se do smrti supruge Danielle 1999. godine

pridržavao točno određenog rituala: radio je od osam ujutro do tri popodne i sve

što bi napisao tijekom dana davao je na čitanje Danielle kojoj su posvećena

mnoga njegova djela. Nakon dvogodišnje stanke izazvane tom obiteljskom

tragedijom nastavlja svoj književni rad objavivši novi dio svoje sage o drevnoj

egipatskoj civilizaciji, roman Plavi horizont posljednje je njegovo djelo.

Živi u gradiću Constatia, u blizini Cape Towna, u vili na rancu Leopard Hill, koji je

zapravo rezervat egzotičnih životinja.