MARIJANA ( KRLEŽA)

O meni je riječ! Ako je o meni riječ, zašto vjeruješ onda drugima više nego meni samoj? Zašto pitaš ove tate blatne i ušljive, one svinje stare? To je tebi sveto pismo, što ti oni vele, a ja sam ti sedma svirala! Dva puna mjeseca već spavaš tu sa mnom u istoj sobi, i da si me barem jedan jedini put zapitao, kako to sa mnom zapravo stoji? Samo jedan jedini put! Ali ne! Nego kad te jedan smrdljivi Lukač nalaje, ili ona stara šepava svinja, (da bog da krepao ovaj čas), onda si odmah njihov! A mene zašto nisi nikada direktno pitao? Mene! Mene! Istina je! Sve je ono istina, što su ti rekli! Bila sam Lukačeva, da, istina je! On je predsjednik školskoga odbora, i imao je vlast nada mnom! I onaj šepavi vrag, (uh, fuj!), on mi je potpisao mjenicu. Stiglo me, morala sam! Da! Ali to ti nisu rekli, kako su polagano svoje mreže raspinjali, i oko mene hodali, i oblizavali se, kao oko pečenke! A kad nije sve išlo glatko, onda je stari Lukač počeo svoju staru pjesmu: da će me tužiti predstojniku, da će pisati na županiju, da sam nemarna, da nemam kvalifikacije, da ne radim ništa! On je počeo da se grozi, da će mi prodati moju singericu, a mi smo svi onda, (i ja i djeca), od singerice živjeli! Što sam mogla? Oh, kako je sve to bilo gadno! A kada mi se sve to zgadilo, i kad sam htjela da se osovim, oslobodim, da poživim, kad sam počela prodavati duhan i malo špeceraja, onda su digli hajku! Svi! Udri po Margetićki! I financi, i žandari, kancelisti, općina, županija, svi, svi, cijeli svijet! Da si me ikada zapitao samo jednu jedinu riječ, ja bih ti bila sve rekla! Ja sam od prvoga dana pred tobom kao otvorena knjiga! Ja nisam pred tobom nikada ništa htjela da zatajim! Zar misliš, da mene nije grizlo i žderalo držati tu kavanu za ovu smrdljivu bandu? Kuhati cijele noći crnu kavu toj neopranoj zamazanoj marvi! To meni nije bilo dosadno, šivati bluze njihovim curetinama i babama, švercovati duhan, to sve meni nije bile dosadno? Oh, kako se to sve meni gadilo! Da! Dosadno je to bilo, sramotno je to bilo, sve ljude mititi i mititi! I još, i još, i još. A nikada dosta, i uvijek, vječno: mito i mito! A čime čovjek da podmićuje. To je gadno, to je prljavo, to je dosadno, da, ali kad čovjek nema ništa drugo nego svoje rođeno meso u batistu, što da radi? A zašto? Pitam ja sebe, zašto sam ja to sve činila? Živjeti se mora! Mora se živjeti! Tu nema pardona! Djeca hoće da živu, djeca hoće da živu, djeca nisu ničemu kriva! Djeca hoće da jedu!