vremenski putnik pdf - · pdf filemarijan knezović - vremenski putnik nakladnik: matica...
TRANSCRIPT
Marijan Knezović - Vremenski putnik
Nakladnik: Matica Hrvatska, PosušjeZa nakladnika: Blago KovačUrednik: Fra Mario KnezovićLektura i korektura: Radica LekoIlustrator: Martina TomićRecenzenti: dr. Antun Lučić, Stipe OdakGrafička priprema: Marijana Pekas, Željko ĆorlukaGrafičko uobličenje naslovnice: Marijana PekasTisak: Grafotisak, Grude
Tiskano u prosincu 2014.Naklada: 750 primjeraka
Organizacijska podrška: Udruga PAUK
© – Sva prava pridržana. Dozvoljena je uporaba u nekomercijalne i komercijalne svrhe uz naznačavanje imena i prezimena autora. Sve izmjene su strogo zabranjene kao i umnožavanje knjige.
CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6)-1 KNEZOVIĆ, Marijan Vremenski putnik / Marijan Knezović ;[ilustrator Martina Tomić]. - Posušje : Maticahrvatska, 2014. - 124 str. : ilustr. ; 20 cm O autoru: str. 124. ISBN 978-9958-9313-7-6 COBISS.BH-ID 21727238
Ovu knjigu kao znak najveće i najodanije ljubavi posvećujem svojim roditeljima, Josipu i Anici.
Hvala vam na svemu!
6 vremenski putnik marijan knezović
KaZALO
9 — Proslov
TRI PISMA, TRI LEGENDE
14 — A gdje pjesnik pripada? 15 — Za mog krvnika (piše čovjek pjesniku, pismo prvo) 17 — Za mog krvnika (piše čovjek pjesniku, pismo drugo) 19 — Za mog krvnika (piše čovjek pjesniku, pismo teće)
VREMENSKI PUTNIK
24 — Zauvijek mlad 27 — rađaju se ruže 28 — ostajemo 29 — ako je pjesnik 31 — lađe bez sidra 32 — pet imena 33 — želim i ja 35 — časovi 36 — želja 37 — idila 38 — iz zaboravljene prošlosti 39 — istina 40 — križ moje ludosti 41 — kratkotrajne note 42 — Marulićeva snaga
7
43 — nerazumijevanje života 44 — On 45 — nije sreća privilegija 47 — Prosjaci i duhovi 48 — otkucaji stola 49 — stari ribar 51 — krijesnica i oganj 52 — Prolaznost 53 — Gorka tmina 54 — Trn 56 — Ne žalosti se 58 — Jednom davno 59 — molitva 60 — Istopljeni snijeg 61 — Znam 62 — Prosili smo skupa 64 — Avenija podzemlja 65 — Sjeti se (Al’ ne zaboravi) 66 — Pričaj mi o anđelima 68 — Striko 70 — Strpi se 71 — Koraci 72 — Ljubljenik 73 — Oprost 74 — Pripremi se 75 — Moć 76 — Sanjo sam te sinoć 78 — Moj djed 79 — zrnca 80 — Ljubavni notturno 81 — Ljubav 82 — U spomen
8 vremenski putnik marijan knezović
83 — Rudnik 84 — Vječnost 85 — List 86 — Agonija 87 — Barjak 88 — Planeti 89 — Ne sjećam se 90 — Ah, što sam te skrivo 93 — Staklena ljepotica 94 — Branitelju 96 — Grbovi sramote 98 — lutanje 100 — Stvarnost 101 — sakramenti 102 — Klizište 103 — natpis 104 — trepnuo bi 105 — Vječni brod 106 — bičevanje 108 — Zaborav 109 — šaptanje djevica 110 — Zemlja Starog Čovjeka
RECENZIJE
113 — Začudne ljepote nastale u međuvremenu (dr. Antun Lučić) 119 — Putovanje protiv vremena (Stipe Odak)
123 — O AUTORU
9
PROSLOV
Kažu mi neki pismoznanci da svaka knjiga treba imati i proslov, a tko sam ja da njima prkosim? Jedan sam od onih koji proslove ne čita, a ako ti upravo ovo čitaš, onda odmah možemo utvrditi da smo različiti. Blago tebi.
Dakle, što reći? Ideja da s 18 godina pokažem svijetu svoj duh javlja mi se već odavno. Nikad nisam pisao da bi to netko drugi čitao niti sam se trudio da to nekome drugome bude dobro. Pisao sam da manje plačem, pisao sam i tražio utjehu u papiru kao što je neki traže u mnogim drugim stvarima. Svatko može naći utjehu, ali rijetki su je pronašli.
Naslov knjige neću objašnjavati, nego ću reći da se ni sekundu nisam mislio kako će se ovaj skup slova, riječi i rečenica zvati. Znao sam da će naslov biti Vremenski putnik i svakome tko se potrudi shvatiti o čemu pišem, bit će jasno zašto se tako zove. Dotad, nek’ to bude nepoznanica.
Svaka pjesma je napisana iskreno, svaka pjesma pomno oslikava stanje mog duha u trenutku pisanja i baš zbog toga sam u knjigu uvrstio stare i nove pjesme. Drago mi je da sam uvrstio i pjesme s rimom, sa slobodnim stihom, haiku pjesme… Datume pisao nisam, ali onom tko bude čitao, bit će jasno koje pjesme su plod velike, a koje neke manje nezrelosti. I meni samom je zanimljivo čitati stare pjesme. Bilo bi bahato reći da ih se stidim, ali nisu mi osobito drage. Uvijek mi je najdraža pjesma ona koju sam zadnju napisao jer u njoj vidim najviše istine.
Većinu pjesama sam ipak još neko vrijeme ostavio za sebe. Osjećao bih se kao gol da objavim sve ili većinu svog
10 vremenski putnik marijan knezović
stvaralaštva, tako da sam objavio dio koji mislim da može biti dovoljan čitatelju da osjeti duh poezije i da počne tražiti odgovore na brojna pitanja koja nam poezija nameće kao neizbježna.
Ne bih vas želio zavaravati pa vam napominjem da ne čitate knjigu koju je napisao pjesnik. Tek tu i tamo sebe tako nazovem, u nedostatku bolje riječi. Ja pjesnik još uvijek nisam, a možda nikad neću ni biti. Ja sam tek onaj koji se zastidi dok čita stihove svojih uzora kao što su Ujević, Matoš ili Šimić. Ja sam onaj koji je sebi umislio da je dostojan pisati, ali kad sam shvatio da nisam, već je bilo prekasno. Želja za savršenim stihom obuzela je cijelog mene kao što je gusare obuzimala želja za nekim skrivenim blagom. Znamo kako su oni završavali, a da vam u povjerenju kažem i ja se bojim da ne završim isto.
Strah me je neuspjeha, ali taj strah volim. Taj me strah iznova i iznova natjera da uzmem olovku. Taj strah je toliki da sam se u nekoliko navrata, kada nisam imao čime pisati, snalazio na razne načine. Pisao sam žarom cigarete po papiru i ostavljao crni trag ili pak, kada ne bih imao papira, pisao bih po rukama. To su jedni od rijetkih trenutaka kada sam Bogu bio zahvalan što imam ovako duge ruke, jer češće mi stvaraju poteškoće nego što pomažu, ali što se može?
Ali, kao što taj strah brzo dođe i napadne me, zna brzo i otići. Nijedna od ovih pjesama nije napisana proračunato. Sve su napisane za par sekundi, u naletima mog bijesa prema strahu. Događalo mi se često da pišem i osjećam kako će vrhunac izričaja doći narednim stihom, a onda odjednom otupim i ne mogu napisati ni riječ. To su trenutci kada sam se osjećao bezvrijedno.
11
Pjesme ne pišem u nekim redovitim periodima, pišem ih tu i tamo. Nekada pišem po cijeli tjedan, a nekada mi je olovka oštra mjesecima, u čekanju. Kao što rekoh, u zbirci ima pjesama koje sam pisao sa nekih 10-ak godina, a ima ih koje su napisane u bliskoj prošlosti. Za neke sam pjesme, iako znam da možda ne pripadaju u ovo društvo pjesama, posebno vezan i morao sam ih objaviti. To su većinom pjesme o meni dragim ljudima koji više nisu s nama, ili pokraj nas. Iako sam za njima suze ronio, kasnije sam u njima pronalazio, iz dana u dan, vrela inspiracije i na tome sam im zahvalan.
A zahvalan sam i svima onima koji su mi pomogli da dođem do ovog divnog trenutka kada pišem proslov za zbirku. To su, uz moje roditelje, koje sam već spomenuo, moje sestre Kristina i Josipa, moja tetka Darinka koja me je držala uvijek, ne kao kap, nego kao kapljicu vode na dlanu, kao i tri divne žene koje su uistinu vrlo različite, ali dijele ljubav prema istom. To su moje profesorice hrvatskog jezika koje su odreda bile: Radica Slišković, Ivana Banožić i Jasminka Petric. Svaka od njih mi je ukazala na neki novi pogled prema stihu, prema riječi, prema pjesništvu i na tome sam im do neba zahvalan! Zahvalan sam cijeloj svojoj rodbini koja je uvijek tu za mene, a pogotovo svom stricu fra Mariu koji mi je tisuću puta ponovio: „Piši, samo piši!“ Posebno ću izdvojiti zahvalnost svojoj divnoj baki Zori koja je stup obitelji.
Ne mogu da se ne zahvalim svojim prijateljima, koji su trpjeli moje pjesničke ispade. Najviše ispada je preživio moj prijatelj Ivan, koji me je, nakon što se oporavi od mojih nagovaranja da pročita pjesmu, uvijek iznova bodrio, a i Velimir koji me je često sa znatiželjom propitkivao i tako
12 vremenski putnik marijan knezović
motivirao. Neopisivo veliku pomoć sam dobio od svog kuma Daniela koji mi je bio veliki oslonac i ogromna potpora u svemu, tako da je puno njegovog truda i njegove ljubavi uloženo u Vremenskog putnika.
Posebnu zahvalnost bih izrekao svim onim ljudima koji su mi poslužili kao inspiracija za pisanje, ali njih neću navoditi. Kada bi ih sve imenovao, vjerujem da bi mi trebala barem još jedna knjiga. Oni uglavnom znaju tko su, to im je dovoljno pa im i na tome zahvaljujem.
I za kraj, jedno najveće hvala zaslužio je moj djed Milan. Svi mi imamo nekog uzora o kojem pišemo, a ja sam upravo o Milanu napisao najviše. On to još ne zna, ali njegov hrapavi glas i muška odlučnost su me naučili mnogim stvarima. On mi je pokazao kako pogledati problem u oči i kako o njemu pisati. Njegova skromnost u njegovoj veličini mi je bezbroj puta pokazala na stvari o kojima sam u pjesmama pisao.
„Dide, vala ti!“
14 vremenski putnik marijan knezović
A GDJE PJESNIK PRIPADA?
Pitao nedavno pjesnik u meni čovjeka u meni gdje on pripada? Čovjek, ovozemaljski naivni um u svojoj aroganciji i egocentričnosti mu odbrusi kako pripada tamo gdje ga on sam gurne i skrije. I tako je bilo danima, sve dok čovjek nije postao usamljen, sve dok se idol čovjeka u meni nije ohrabrio i odbacio gorki okus čovjeka u čovjeku, istine u istini, straha u strahopoštovanju…
A onda je uslijedilo pismo koje je čovjekova karikatura uputila skici pjesnika. Teško je kad skice i karikature piju iz iste čaše, a još teže ako je čaša nedovoljno puna. Tad se stvara prijezir i čoporativni jaz. Ali eto, tog osmog dana u tjednu, trideset drugog u mjesecu, tristo šezdeset sedmog u godini, čovjek zapisa pjesniku ove istinite laži.
Zaslužujete znati sve, pa ću sve vjerodostojno i prenijeti, ali nemojte slušati ušima ili čitati očima, slušajte strahom, a čitajte ponosom.
15
ZA MOG KRVNIKa (piše čovjek pjesniku, pismo prvo)
Za početak, dragi moj, ne znam kako ću te osloviti. Ne znam jesi li mi prijatelj ili neprijatelj? Jesi li moje vrelo ili moja pustinja? Jesi li onaj koji živi ili onaj koji umire dok ja plačem? Znam samo da pišeš o mojim suzama, kao da su nevine muze, ili, možda još gore, kao da su ovozemaljske djevice skrivene u sreći… Ne znam, krvniče moj! Možda se ti njima pojiš kao što se ja pojim bistrom vodom, ali opet, ako sam u pravu, onda izlaza nema. Voda može biti dovoljna, ali se od suza javlja samo još jača žeđ. Ne znam, krvniče moj, jesu li te suze lijek koji te ubija ili možda otrov koji te spašava, ali jedno znam!
Znam, krvniče moj, da ja više ne mogu. Ne mogu skitati više po sjećanjima praznim a znam i da mi je postalo preteško katancem zaključavati svaku svoju mračnu tajnu. I, one već zaključane tajne, više nisu sigurne jer ključeve gubim. Ma da ti pravo kažem, pjesniče moj, nekako mi izglednije zvuči da ih ti kradeš, nego da ih ja gubim. Ali tko sam ja da mislim?
Nisam dostojan da pričaš mojom rukom ni da slušaš jecaje mojim istrošenim očima. Krvniče moj, dokad ćemo obojica rasipati laž, a štedjeti istinu? Dokad će moj život biti fotografija u tvojim stihovima, dokle ćemo se boriti za krunu? Nisam sebičan, barem ovaj put, pa nas pitam obojicu: „Zar bi kruna trebala ležati na glavama krvnika ili ljudi? Krvnika pjesnika ili ljudi ratnika?“
Jedno neću nikad prežaliti, krvniče moj! Zašto se nismo rodili u vremena prava? Ne znam jesu li ta prava vremena
16 vremenski putnik marijan knezović
prošla ili tek trebaju doći, ali jedna tajna naših bunara nam slika to vrijeme. To je, pjesniče, vrijeme kad krune ne nose ni krvnici, ni pjesnici, ni slikari, ni ljudi, ni dječica starosti. To je, pjesniče, vrijeme kad krune ne nosimo mi, nego bogovi! Ja bez krune mogu, a mogu i bogovi s krunama, ali znaš šta me boli, krvniče moj?
Boli me što nitko ne zna gdje ti pripadaš. S kim ti trebaš plakati? S kim se trebaš smijati? A s kim grliti? Boli me, krvniče moj, sva ta neupućenost u stvarnost! Nisi mi najdraži, ali ti si dio mene, ili sam ja dio tebe. To je već neka druga priča. Ali, uvijek vjeruj, dragi pjesniče, dragi krvniče, i uvijek znaj kako se svake noći pitam: „A gdje pjesnik pripada?“.
17
ZA MOG KRVNIKa (piše čovjek pjesniku, pismo drugo)
Dugo ti nisam pisao, neprežaljena karizmo mojih sjećanja! Nemoj misliti da sam te zaboravio. Neću lagati pa ti napisati kako mi nisi izlazio iz misli, ali tu i tamo naši su se svjetovi dotakli i kroz misli su mi prolazile zajedničke uspomene. Nisi mi odgovorio na pismo, ali shvaćam i to, krvniče moj! Znam da odgovaraš samo onda kada ti plate patnjom i boli, a meni je vidiš, ovih dana, upravo toga nedostajalo. Nisam se smijao kao što si se ti smijao kad si je gledao, ali nisam ni plakao za njom kao što sam nekad naivno znao. Ovih dana sam, krvniče moj, sanjao neke druge snove! Neke snove o nama kao o jednom biću. Ne znam jesu li to bili snovi u kojima se smijem ili oni u kojima se znojim, ali, dragi moj pjesniče, moj krvniče, to su snovi koje zaboravit neću!
Kako si mi se ti osjećao, posteljo mojih nadanja? Je li tebi bilo teško čekati tintu, a gledati u prazan papir? Ne usuđujem se ni pomisliti kako si grizao usne da ne zaplačeš, ali šta ti ja tu mogu? Bog nam nije, pjesniče moj, ostavio upute kao drugim sretnicima! Možda ni On ne zna rješenje za naše plitke porive. Možda smo, pjesniče, i ja i ti neka luda Božja greška. Reče naš otac jednom davno kako onaj koji radi, mora i griješiti. Možda su to i Božje riječi kad se sjeti nas dvojice, kad mu netko nas predbaci.
Možda smo, krvniče moj, morali biti stvoreni da netko drugi manje natopi rijeke! Možda je naše poslanje nositi tuđu bol. Da nas peku tuđe rane. Da opraštamo tuđe grijehe. Ma, koga ja to lažem… Mi smo nitko, pjesniče
18 vremenski putnik marijan knezović
moj! Mi smo ništa, krvniče moj! Imamo jedan drugog, a to nam je kao da nemamo ništa. Obojica smo nepouzdani pastiri.
Nego, da ti ne zaboravim kazati… Sjetio sam se one noći kad smo, ruku pod ruku, šetali do njenih odaja. Još su tamo naše stope utisnute, tako mi kaže jedan prijatelj što upoznah ga u ratu. Čudno, pjesniče moj, ali isti taj prijatelj mi kaže da se tebe ne sjeća. Kako mu je to promaklo? Kako to svima promakne, ikono moja? Ja znam da postojiš. Stvaran si kao trn u ljepoti ruže. Stvaran si, krvniče moj, kao što je stvarna smrt Isusa na križu! I tada su rijetki vjerovali, pjesniče moj! I tada ga mnogi nisu vidjeli nit’ su se njega sjećali. Zato, ne treba te peći što te nitko ne primjećuje. Zato, nemoj prestati hodati i puzati, ovisno o mom raspoloženju.
Reći ću ti jednu svoju tajnu, pjesniče moj! Sve one krasne dame, s kojima sam usnama krckao i tijelima plivao… Sve one misle da su uživale sa mnom, pjesniče moj! Ali griješe. U velikoj su zabludi. Sve su one bile s tobom, a ja sam bio odmaknut i sjedio sam za šankovima raznim. Pa, zar da im sada kažem kako smo ih prevarili?
I još nešto, krvniče moj! Ovo, možda, nije zadnje pismo koje ću ti napisati, ali s jednim čekati ne mogu pa ti moram sada reći. Ja tebe volim. Volim te. Bez tebe sam vjetar koji ne zna prema kojoj planini treba puhati i rijeka koja ne zna u kojem moru treba naći okus soli. Nemoj misliti, pjesniče moj, da to što te volim ne znači da te i ne mrzim. U nas nemogućeg nema. Mi smo u stanju plivati u vatri i disati pod vodom. Mi možemo treptati usnama, a jecati očima. Mi smo, krvniče moj, pjesniče moj, osuđeni na najbezbolniju smrt! Ili, najbolniju – ne znam. Mi smo osuđeni na… Život.
19
ZA MOG KRVNIKa (piše čovjek pjesniku, pismo treće)
Evo nas opet na papirima, krvniče moj! Obećajem da će ovo biti zadnje pismo koje ti pišem. Zadnja nepročitana molitva. Zadnje zajedničko oštrenje olovke, uz dim cigarete. Posljednje doviđenja, a konačno zbogom!
Mislim da je vrijeme da ti priznam zbog čega sve žalim u ovoj tamnici života. Žalim, pjesniče moj, što sam te šamarao i pljuvao dok si me tiho zazivao! Žalim, krvniče moj, što ti obraze nisam ljubio kada je to bilo najpotrebnije! Žalim, pjesniče moj, što te nisam nikad izveo u bezbrižnu šetnju ili te možda upoznao sa svojim prijateljima i poznanicima! Žalim, krvniče moj, što sam ti davao ostatke,a nikad cijeli obrok! I žalim, krvniče moj, što te nikad nisam dovoljno jako zagrlio.
Dugove sam ti sve oprostio, njih zaboravi. Ali i ti oprosti meni na svemu što dobro nije bilo. Što je bilo loše. Mislim da bismo trebali pružiti jedan drugome mir i bar se na neko vrijeme, ako već ne zauvijek, odvojiti. Da malo razmislimo o našim životima. Nemoj misliti da je to neka isprazna floskula koju djevojka govori momku kada ga želi ostaviti. To je jednostavno tako. To je očitovanje moje spremnosti da nam pomognem. Da tebi pomognem, krvniče moj. Postali smo marionete naših težnji, što nije dobro. Ne želim da budemo akteri već odigranih predstava. Želim da budemo gladni jedan drugoga jer tada možda dobijemo i neku svrhu za kojom sada žudimo i vapijemo.
20 vremenski putnik marijan knezović
Usamljene će ostati sve one prostorije i parkovi gdje smo se svađali. Možda će zidovima i pticama postati dosadno jer više neće moći slušati naše svađe, ali oni su nebitni. Nebitni naspram nas. Nebitni, krvniče moj, naspram tebe! Neubrane će ostati sve jabuke koje bismo zajedno brali da smo skupa, ali zar se bar u tome nismo slagali? Mislim da su nam obojici jabuke ljepše kad su trule, tek tada one predstavljaju nešto. Predstavljaju nas.
Znam kako će nam svaki dan biti borba. Znam da ćeš me tisuću puta poželjeti suznih očiju kraj svoga ramena. Znam da ću i ja tebe željeti, da će mi nedostajati zvuk otvaranja boce i gašenja cigarete kojim si me budio. Ali i tu smo složni, pjesniče moj! Slagalice su dosadne kada su potpune, lijepe su tek kad im nešto nedostaje. A najljepše kad to nešto ne postoji.
Jedan od nas mora umrijeti. A umrijeti će onaj kojem će drugi manje nedostajati. Ni za živu glavu se ne bih kladio koji će to biti, a upravo se o takvoj okladi radi. Ipak, mislim da ćeš to biti ti. Čudno bi bilo da nestane onaj koji je za ostale uvijek bio tu, a još čudnije da se pojavi netko za koga nitko nikad nije čuo. Nije da te nagovaram, ali zar ne bi bilo ljepše da ja ostanem taj koji je živ?
Sjećaš li se moje zadnje rečenice iz prošlog pisma? Sada je povlačim, ili je, točnije rečeno, preoblikujem. Samo je jedan od nas osuđen na život. Ali koji? Onaj stvarni ili manje stvarni? Onaj grešni ili manje grešni? Onaj koji laže ili onaj koji nikad nije lagao? Ja ili ti? Vrijeme će nam to pokazati svojom okrutnošću, ali jedno te molim, pjesniče moj! Ako to budem ja, molim te, na mom sprovodu pregazi ono svoje i pusti suzu za mene kao što sam ih ja puštao za tebe. Možda se, ako to budem ja, cijeli obred moje smrti pretvori u tvoje novo rađanje.
21
Ali, što ako to budeš ti? Nemoj misliti da se meni ne bi ništa promijenilo. I te kako bi. Ne bih više morao zavaravati ljude da ne postojiš ili ih s vremena na vrijeme ubjeđivati da postojiš. Ne bi morao više katancem ključati tajne, a to bi bilo… Oh! To bi, krvniče moj, pjesniče moj, ispalo kao da moje tajne nisu vrijedne skrivanja! A jesu li? Jesu li, krvniče moj? Nemoj reć’ da nisu, jer kakav je čovjek bez gorkih tajni. To je lik iz bajke, a njih mrzim. Mrzim sve što liči na savršenstvo, sve osim naše smiješne simbioze...
Neću više pisati jer su zrake Sunca počele ulaziti u moj kutak i ometaju mi vid, kao što su to nekad tebi radile. Reći ću ti samo još jedno. Ako umreš ti, voljet ću te i mrtvog. A ako umrem ja, molim te, krvniče moj, pjesniče moj, napiši barem jedan stih o mom životu i pročitaj mi ga s vremena na vrijeme! U snovima …
Pjesnik je oduvijek bio onaj koji u drugima liječi bolest
od koje sam umire.
Branko Miljković
Vremenski putnik
24 vremenski putnik marijan knezović
Zauvijek mlad
Eh, da mi je ostati mlad.
Da se do posljednjeg treptaja mogu
Smijati pticama.
Pticama gorkim i pticama slatkim.
Pticama bijelim i pticama crnim.
Pticama usnulim i pticama budnim.
Eh, da mi je ostati mlad.
Mlad kao rosa koja je svako jutro sve mlađa.
Mlad kao jagoda koja je svake noći sve slađa.
Mlad kao kopriva koja je sve jača.
Eh, da mi je ostati mlad.
Pa bar dovoljno mlad
Da ne plačem za snovima ispraznim.
Za riječima grubim.
Pa bar toliko mlad da ne vidim.
Da ne čujem.
25
Da ne osjećam u kakvom svijetu živim.
Da ne nailazim
Na agonije sudbina i bolove nostalgije.
Eh, da mi je ostati mlad.
Dovoljno naivan, a nedovoljno pokvaren.
Dovoljno povodljiv, a nedovoljno grub.
Pa zar puno tražim?
Samo mali zastoj vremena i idile.
A ma šta je to naspram cijelog iskona?
A ma šta su moje želje u moru grijeha?
A ma šta sam ja?
A ma tko sam ja?
Jesam li onaj koji stari ili onaj koji ostaje mlad?
Zauvijek mlad.
Zauvijek sam.
27
rađaju se ruže
pored rijeke bisernoga sjaja
rađaju se ruže
i umiru
u samoći
čekaju leptira
anđeoskih krila
od ponosa i slave
ogorčenog
misli odlaze
nekima u smrt
nekima u knjige
o uvenulim cvjetovima
ali tutnji
ali žari
ali peče
od samoće
28 vremenski putnik marijan knezović
ostajemo
sele se ptice okupane kišom
imaju nove vapaje
odlaze riječi ispunjene tminom
same su sebi gorke
bježe vukovi od sunčeva sjaja
to je za njih jecaj
ostajemo ja
i moje uklete odaje
29
ako je pjesnik
ako je pjesnik
onaj što stvara svoju idilu
ili onaj što prihvaća krutost i bezdanje
ne znam
možda su samo slavuji lijepi
a samo lavovi strašni
možda čovjek može biti pjesnik
a možda i ne
31
lađe bez sidra
lađe bez sidra
preplašeni kormilari
bez ideje o činu
o grijehu na duši
valovi im fenjere gase
tope ih u sjaju
vladaju spuštenim sidrom
diktiraju mu tempo
osiromašeni večernji obrok
najavljuje kraj robovanja
u mrklu noć zastori se spuštaju
nitko ne želi dočekati jutro
jer nije čovjeku sloboda
biti dvaput rob
32 vremenski putnik marijan knezović
pet imena
oslobođeni uzdasi ponosnih kapetanakruže svijetom glumačkih epiteta
kada smijeh pun nota predstavlja tugua sreću pak samo pogled prema usamljenom
svjetlu
bezuvjetna patnja kroz prozorčiće gledina trenutke umišlja zadovoljstvo
a ne shvaća da je sreća oblikovana od snijegai da samo idealisti ne žele priznati da se snijeg
otapa
brzina kojom se snijeg topiodređena je i samo svoje sluge sluša
upoznali joj sluge sve nažalostimena im odjekuju vječnošću
TugaSmrtBol
PatnjaSamoća
33
želim i ja
ore se glasovi mrtviore se a mrtvi
isplati se jezero proliti na papir
oni sada mrtvia žive i snivaju
i zvone
želim i jauskim stazama kroz šumu
u napetostido cilja
vječnog životaprolaziti
35
časovi
jedan čas se griješ pored kamina
uživaš u ljepoti i blagostanju
razmišljaš o sutrašnjem danu
o idućoj godini
a drugi čas
si usamljen i shrvan
bez šibica i svijeća
pod zemljom
36 vremenski putnik marijan knezović
želja
želja zove zvjezdice
protivi im se
prkosi i tuče
u inat udara
jedne boli
druge peče
trećih nema
38 vremenski putnik marijan knezović
iz zaboravljene prošlosti
iz zaboravljene prošlosti
bude se gorke metafore
krivo se kod mravi tumače
svatko svoj doprinos daje
u lažima bez premca
nema pozlaćenih odaja
samo hladni čelik
podsjeća na stvarnost oholu
izdiže krute i nezasićene emocije
iluzije se stvaraju brže nego što umiru
40 vremenski putnik marijan knezović
križ moje ludosti
raspjevana sloboda nemara
čežnja protkana iskonom
bezbrižnost ili ludilo
tko zna
ne nosim ja križ svoje ludosti
ja uživam u njoj
s njom
i pokraj nje
zauvijek
41
kratkotrajne note
kratkotrajne note
nisu beznačajne
nego stidljive
i skromne
njihova misao je jasna
ali nije obična
zbog ljepote
i sjaja
42 vremenski putnik marijan knezović
Marulićeva snaga
Mnogi se danas nazivaju očevima,
Al’ doli Marulića nema nam snage,
Što kulturom svijetli obraze nam hrvatske.
Poeta doctorus uz ime mu sniva,
O krasnog li epiteta.
I Suzana i Judita ideali su
Na policama Hrvatstva i agonije.
Nek’ Turci udaraju, Nek’ stupče,
Kultura naša od sablje je veća,
Turban u hrvatske tvrđave,
Nit’ može,
Nit’ hoće…
43
nerazumijevanje života
noćne opaske
razborite dosjetke
neumjesne šale
sve je to otkucaj srca
neka nam oproste
idile i pastirske nade
na krutosti shvaćanja
i nerazumijevanju
crne noći
44 vremenski putnik marijan knezović
On
Netko se čuje.
Jako je glasan, a jako tih.
Možda čeka biserno jutro, a možda se stidi noći.
‘Ko zna? Možda nije ni jedno ni drugo.
Možda se boji doći.
On to pjeva.
Nije to običan glas.
To je glas patnje, glas tuge… Ali i glas nade.
Možda mu se smiri grlo kad zaroni u zvijezde.
Pjevajući.
On to šuti.
Sve je lijepo, a sve kratko.
Želim opet glas lutalice i mornara.
Zvuk kopita. Zvuk vjetra. Zvuk neba. Zvuk kiše.
Ničeg nema.
45
nije sreća privilegija
a što više boli
nego neshvaćen biti
možda samo spavanje s ribama
a što više ubija
nego kapetanova bol
dok gleda kako brod
u vječnost tone
nije sreća privilegija
nego tuga
jer samo tužan mogu
shvatiti
47
Prosjaci i duhovi
Prosjaci i duhovi,
Sami obilaze noćne staze,
Granje, trnje, ruže i prutovi,
Svi oni pažljivo se maze.
Ne bježe oni od prosute strave,
Samo se traže u mirisu vjetra i dubini lista,
Ne bježe oni od domaćina i jave,
Uživaju, osluškuju i trepću…
Po čarima svoga kraja.
Njih boli oštrina neba.
Kažu mi…
Zvoni, samo zvoni…
To je sve što njima treba,
Prosjaci i duhovi.
48 vremenski putnik marijan knezović
otkucaji stola
nekad prođe minuta a nekad i dvije
dok ne zatreperi znak života
dok boca o stol ne lupne
nije to lupanje sreće il zadovoljstva
to je pozdrav svim strunama bez svirača
to je krik usamljenosti među brojevima
tisuće briga i tisuće suza u jednu bocu stane
strah se ublaži a gorčina popije
prozori čekaju vlasnike i svirače
olupina broda ljepša je od stola
napušteni dvorci arogancijom se diče
svaki novi zvuk novo je i poniženje
neki vole žive a neki mrtve
kruna kralju sjenu skriva
otkucaji stola i ratnike straše
49
stari ribar
plavetnilo neba uzvišen je pogled
bujna suprotnost u barci se skriva
val stidljivo nosi svoje bore
ribe se prevrću i agoniju žive
mreža ih steže
ribaru je noć daleko a ribama blizu
sunčeve zrake plivaju i rone
božanski zvukovi poskakuju i trepću
stari ribar vraća se bez vesla
51
krijesnica i oganj
oganj me privlači šarmom
iako je tužne boje
mrtve idile i ubojitog nagona
kao krijesnica s kabanicom
ne vide se krijesnici
ni krila ni boja ni nakana
ona svijetli sama sebi
egoistom je muhe prozvaše
muhe bježe od istine
znaju da su same
oslobađaju se iz luka lađe
a krijesnica i oganj ostaju
52 vremenski putnik marijan knezović
Prolaznost
Pod nebeskim svodom u okrilju šuma,
Nad mračnim morem u zagrljaju sumraka,
Lebde dvije duše skrivene od zabluda,
Strast treperi kao da će tako dovijeka.
Prolaznost naplaćuje dugove.
Ne prestaje.
53
Gorka tmina
Čujem kako laste grme i kvare mi tišinu,
Vidim kako oblaci plutaju i kameni dvor sustižu,
Neki ljudi žele sve, a neki samo gorku tminu,
Jedan se svet rodio pa završio na križu.
54 vremenski putnik marijan knezović
Trn
Opet vatra traži zrak,
A voda put,
Život nije mi lak,
A nije ni krut.
Želim biti priroda,
A samo sam kamen.
Opet stara breza piše,
U mom srcu bol,
Tuga kroz mene diše,
Opet iste rane, ista sol.
Želim biti san,
A samo sam mora.
Čuje se vapaj posebnih duša,
Grme iz dana u dan,
U meni sada je suša,
Ubija mi san.
55
Želim biti dan,
A samo sam noć.
Kome da plačem ove noći,
Umorili se ljudi,
Kad će netko meni doći,
A da je dobre ćudi?
Želim biti vjetar,
A samo sam dah.
Tražim utjehu u paklu,
I ognjenom žaru,
Vidim se u razbijenom staklu,
Odjekujem uz gitaru.
Želim biti ruža,
A samo sam trn.
56 vremenski putnik marijan knezović
Ne žalosti se
Dok lišće bježi od grmljavine,
Dok duga sliku krasi,
Ne žalosti se, voljeni moj sine,
Tu je otac da ti život spasi.
Dok je more kraj obale plitko,
Dok se laste vraćaju u zavičaj,
Ne žalosti se, voljeni moj sinko,
Tu je otac da pokaže ti raj.
Dok šuma na oluju krikne,
Dok je put uzak al’ prav,
Ne žalosti se, voljeni moj sine,
Tu je otac da preda ti se sav.
57
Dok je hodati po ledu sklisko,
Dok živi postaju prah,
Ne žalosti se, voljeni moj sine,
Tu je otac da otjera ti strah.
Ne žalosti se, sine, jer se živi kratko,
Čuvaj dušu jer k meni neće svatko.
58 vremenski putnik marijan knezović
Jednom davno
Jednom davno,
Poželio sam da zaspim,
I zaspao sam.
Jednom davno,
Poželio sam mir,
I zavladao je mir.
Jednom davno,
Poželio sam da zvijezda padne,
I pala je.
Sada,
Želim da mi dođeš,
I sve stade.
59
molitva
nemoj više
nemoj mila moja
nisu poljupci bezvrijedni, njih se oplakuje
za njima se poseže i kad pobjegnu iz sjećanja
i kad se više ne vide i ne čuju
i kad utihnu
i kad zažive
60 vremenski putnik marijan knezović
Istopljeni snijeg
Što se to skriva u svjetlosti jutra,
Svi orkestri agonije samo čekaju sutra,
Neke uvenule misli i držanje bolne breze,
Istrošene korice knjige bježe od jecanja i jeze.
Uplašeni pastir na svoje stado grmi,
Svi smo zatočeni na proplanak strmi,
Ne znače nam više ni poljupci dan,
Za mnoge život ispran je san.
Opet se prepiru tulipan i mak,
I u njihovoj idili zavladao je mrak,
Melodični slavuji lete iznad polja sreće,
Od njihovih krila ni tuge nisu veće.
Naš je život prilika za bijeg,
Ali onda postajemo…
Istopljeni snijeg.
61
Znam
Znam što je čovjek koji ne ljubi,
On je isprazna bol u kapi suze,
Iskrena biljka što tuča je uze.
Znam što je i čovjek koji ne grli,
On je kiseli osmijeh bez lica,
Varljiva bitka izgubljena bez hica.
Znam što je i čovjek koji mrzi,
Vrući oganj patnje i sotonske boli,
Plamen koji zna a neće da moli.
Znam i da je istina skrivena na papiru.
Ne odustajem.
62 vremenski putnik marijan knezović
Prosili smo skupa
Sjećaš li se, moj vapaju,
Kako smo pod zvijezdama kišu zazivali
Ili pak kako smo po suncu plivali
Sjećaš li se, moj jecaju,
Kako su nam dukati izmicali i zveckali po podu
I kako su se sjajili al’ ne od sjaja
Nego od suznog pokrivača
Sjećaš li se, plesačice moja,
Kako smo bedra o bedra grijali
Kao da krckamo kamenčiće za plamen
Kako smo se ljubili a poljupcima disali
Sjećaš li se, pjesnice moja,
Kako si bila tenor nad svim tenorima ljubavi
Budila si i medvjede i kornjače i mene
A zaboravljala sebe
63
Sjećaš li se, biseru moj skriveni,
Kako si rijetka bila
Kao jedini preostali as
U odlučujućem špilu ofucanih karata
Kako sam te na prevaru zazivao
I usnama oslikavao
Sjećaš li se, inverzijo moja,
Svih onih prokleto slatkih laži
Ili si i njih zaboravila od zanosa sebičnog
Tako sebičnog
A prosili smo skupa
64 vremenski putnik marijan knezović
Avenija podzemlja
Jednog dana nakon šture noći
Među svjetlima što bore se za tron
U samoći nastao je svijet od ružinog trnja
A trnje se ne poji vodom nego krvlju
Ni kralja ni bana taj svijet poznavao nije
Ni sluge ni roba da čovjeka upozna
Samo krikove što jeku stvaraju
I tminu pooštravaju
Slušao je k’o što Adam sluša Evu
Sve dok jednog dana nakon burne noći
Avenija ružinog cvijeta nije postala
I avenija trnja
Sve dok dobre duše nisu nosile loša imena
Sve dok avenija sreće nije postala avenija trnja
Nije postala
Avenija
Podzemlja
65
Sjeti se (Al’ ne zaboravi)
Sjeti se hladne zime
Što šeta pustinjama pješčano smrtnim
Što pozdravlja vjetrove i priželjkuje oluje
Sjeti se
Sjeti se
Usnulih ljepotica s grešnog karnevala
Što snivaju idilu a agoniju žive
Sjeti se
Sjeti se
Habita što viđa si ga često
Dubokog glasa što nije strah nego obećanje
Sjeti se
Sjeti se hladne zime
Sjeti se da živiš
Al’ ne zaboravi
Da umireš
66 vremenski putnik marijan knezović
Pričaj mi o anđelima
Pričaj mi o anđelima
Znatiželja kucka mi na oklop
Oklop što zaključan je lažima
Oklop što ima rijedak ključ
Nedokazanog bogatstva
Pričaj mi o anđelima
Hrabrost više nije skrivena u bahatosti
Hrabrost nosi mač pozlaćene oštrice
Ugraviranih tajni i raspleta života
Pričaj mi o anđelima
Nestrpljivost se upoznaje s neprijateljima
Napinje šake i hvali se plavetnilom ruku
Obećava često a izvršava rijetko
67
Pričaj mi o anđelima
Upornost me je vezala za želju
Kratak je put al’ strmo je gorje
Prosjaci tek u ponoć haljine svlače
Pričaj mi o anđelima
Uspjeh će biti slušanje moje
Moji radoznali pogledi k tvojim usnama
Otkivat će vjeru
Pričaj mi o anđelima
Al’ ne spominji imena
Svako ime otkriva taštinu
A od taštine se bježi
Pričaj mi…
68 vremenski putnik marijan knezović
Striko
Ne zaboravljam zveckanje ključeva,
U nesebičnim džepovima,
Ni treptanje oka mudrog,
Ni smijeh veseljaka vječnog,
Ni plesanje princa usnulog.
Znaš ti sve.
Oduvijek si znao.
Čekaj me.
Striko.
Za mog Peru…
70 vremenski putnik marijan knezović
Strpi se
Strpi se čovječe
Ikono vječnih šaputanja
Nisi bezrazložan pijun
Jer tvoja figura lovi zrake Sunca
Jer tvoja klecava al’ jaka koljena
Preskaču opasnosti
Jer tvoj hladni metal i granice određuje
I imena bira
Strpi se čovječe
Ikono vječnih šaputanja
Nisi bezrazložan pijun
A nisi ni onaj što kraljicom se diči
Ti si kap ozbiljnosti u otrovu smiješnom
Ti si među igračkama
Igrač
72 vremenski putnik marijan knezović
Ljubljenik
Živio je krhko
Al’ ipak nalazio trag plamena u kišnoj šumi
U odajama kamenim i hladnim
Osjećao je toplinu doma
Al’ sve to bješe varka
Rupa u zidu dovoljna za bijeg
Svi tragovi na usnama
Svi trofeji i uspomene ega
Sva usnula i žedna srca izazova
Blijede u ljubavi
I plaču u istini
Ljubljenik griješi
A ljubljenice se poje
Suzama
73
Oprost
Oprost mu je značio od svih uspjeha više
Više i od isprepletenih prstiju i užarenih obraza
I od sigurnosti kreveta i od anđela čuvara
I od romantike i od suza radosnica
I od stidljivosti što smokve oličuju
I od njene tamne kose ravne
I od njene svijetle kose valovite
I od njenih smeđih
I od njenih travnatih
Očiju
Al’ oprosta nije bilo
Već se javi inat i prkos i zubi se pokazaše
Od zbunjenosti i straha
Usnuše
74 vremenski putnik marijan knezović
Pripremi se
A ma uplovi u tu požarnu luku
Jer ni brodovi nisu sigurni od ognja božjeg
Uhvati sidro i pitaj ga šapatom
Jesi pao od težine il’ od nemara
A ma stisni ruku ubojici želja
Jer samo takvi svaku želju poznaju
Privuci ga k sebi dok se veličina ne prizemlji
Klekni i ti jer klečeći se stvara
A ma pričaj priču usnama slatkim
Jer samo je med slađi od poštenja
Udahni prije treptaja jer potrajat neće
Nemoj puzati pred oličenjem oholosti
Već zastavu časti pokaži
Uhvati, privuci i udahni
A tek onda se odvaži
Da ljubiš
76 vremenski putnik marijan knezović
Sanjo sam te sinoć
Sanjo sam te sinoć
Prekrasnu i vitku
Volio te nekoć
Pa izgubio bitku
Još osjećam okus laži u ustima
Ne mogu isprat nijednu od tisuću riječi
Sve staze do mog srca učinila si pustima
A ona gorka istina iz davnina još uz meni ječi
Svaka uspomena tvoga toplog daha
Zadržala se u porama moje krute kože
Umorne mi misli i od mesa i od krvi i od praha
Al’ i na umoru se pitam…
Što se može, što se može?
77
Sanjo sam te jutros
Obojanu zloćom i crninom
Iza maske diči ti se ponos
A ponos je uvijek u rodu sa tminom
Krv katkad i zaboravim al ožiljci peku
A ma što očekuješ nego da se predam
Kad krenem u bitku ne nosim mač
Već osjećam jeku
Dođi vilo svake noći al’ krila ti ne dam
78 vremenski putnik marijan knezović
Moj djed
Oh, moj djed,Iako u danima starim,
On pjeva, smije se, on živi.
Oh moj djed, Fijaker stari,Ni bolest ga pokolebati neće,
Cilo selo voli njega.I on voli sve.
Oh, moj djed,Gospodin za života.
Sva djeca hrle njemu.On, moj najbolji prijatelj.
Oh, moj djed,On nažalost ne živi vječno.Al ja uživam dok diše još.
On, perfekcija ljudskog bića.
On, moj djed.Moj Milan.
79
zrnca
tvorevine smo čekanjaleševi smo uspomena
kraljevi smo pogrešaka
mi se trudimo postatipastiri nad vukovimaa postajemo sluškinje
80 vremenski putnik marijan knezović
Ljubavni notturno
Nisam prolazio stazama raja,
Ali sam se divio ljepoti svoga kraja,
Sve oko mene prašina i komadići stakla,
Tugu iz mog srca ti si makla.
A i krajolik nam bujni,
Svestran, kao ukras rujni,
Daje nadu u život skupa,
Nije, nije život rupa.
Gledao sam kako gase se svijeće,
Kako ispiru iz mene i onu kap sreće,
Ali ti, dušo, nisi sama,
Ti posljednja moja si dama.
81
Ljubav
Ljubav je kao
Smisao mene
Koji ne živi
Koji ne diše
Ona je čudna
Ona visi kao
Nit bez biti
Ona živi kao
Srce u tami
82 vremenski putnik marijan knezović
U spomen
Posljednji put te vidjeh,U postelji tvojoj,Mirnoj i toploj.
Kao da si još,Samo brojala sate,
Razmišljajući kako ljudi oko tebe pate.
I ja tada,Potjeran sam bio,
Iako me gledao tvoj pogled mio.
I eto,Nisi više sa mnom,
Al’ ja te nosim u svom srcu malom.
Znam,Znam da ćemo se sresti,
I tek tada nas nitko neće omesti.
Za moju pokojnu baku Maru.
83
Rudnik
Gledala me je,Smijala se i osjećala,
Tražila po srcu,Načinila rudnik koji je postao odaja,
Odaja mojih najdubljih osjećaja.
Ostavila ga je tako,Bez da ga zatvori,
Otvoren je,Požar je svaki dan,
Al’ on nikako da se sruši.
Čekam, čekam nekoga tko će ga rasteretiti,Tko će u njemu bdjeti,
Tko će se u njemu pronalaziti,Al’ uvijek iznova ostajemo,
Moj rudnik i ja.
84 vremenski putnik marijan knezović
Vječnost
Kao mrav u svemiru,
Potkradaš se u vječnost,
Polako i bezbrižno,
Kao lasta u letu.
Čekaš još pucanj pištolja,
Koji će ti dati znak da ubrzaš,
Čekaš još dah života da te pogura.
Čekaš.
Misliš sve sabrati u sekundu,
Al’ ne, taj film traje godinama,
On traje i trajat’ će do iskona.
Kao i tvoja duša.
85
List
On ostao je samac,
I gleda jedno te u isti pravac,
Na bojama zavidi mu i duga,
Njegov vječni sluga.
86 vremenski putnik marijan knezović
Agonija
Tvoja duša svijetom pliva,
Ona će jednom u raju da sniva,
Od mene neće nikada da se skriva,
Ona po mojoj duši uvijek ‘biva.
Oh, kako li te sanjam,
Kako ti se nadam,
Jer ti si moj izvor, moja rijeka,
Ti si mojoj psihi jeka.
Volim oči tvoje,
Nevine, lijepe boje,
Volim tvoju kosu,
A ti ljubav po meni prosu.
Nemoj nikada otići,
Moje srce zaobići,
Jer ti si ono što se sanja,
Tebi i cvijeće se klanja.
87
Barjak
Tužne slikovnice su njene,
Mrtva joj idila,
Samo ona i mjesečeve mijene,
Bože, kamo je se skrila?
Zvijezde padaju k’o noć,
Pejzaž se krije uz plažu,
Duga hrabra će doć,
Il’ me vjetrovi lažu.
Prašina krasi joj grob,
Cvijeće se smije,
Ja još njen sam rob,
Sve dok barjak njen se vije.
Hrvatska, domovino junaka!
Pjesma posvećena Ludvigu Pavloviću, istinskom heroju!
88 vremenski putnik marijan knezović
Planeti
Oh, kako stupče uragani mojim venama
Kako mi se zbunjenost oslikava na čeljusti
Sve je postalo krhko u svojim nadanjima
Dođe nekad i taj trenutak
Kad se od žurbe i violinski ključ zaboravi
I kad se od ljutnje pišu samo duge note
Otkad sam shvatio da mi ne trebaš
Osjećam da imam preveliku moć
A premali utjecaj
Otkad sam shvatio da usne nisu lijek nego otrov
Otkrivaju mi se i neki novi planeti
Planeti savršenstva bez ijedne kapi kiše
Planeti hladnoće prema ljubavi
89
Ne sjećam se
Ne sjećam se našeg poljupca na klupi
Među hrastovima
Nit’ se sjećam one večeri kad si mi
Uspavanku pjevala
Ne sjećam se našeg odlaska na vrh planine
Nit’ se sjećam kako smo golubove
Na trgovima hranili
Ne sjećam se našeg prvog valcera
Pred publikom
Nit’ se sjećam naših prstenja
Ne sjećam se ničega čega sjećati se želim
Već se sjećam samo onog što se dogodilo
90 vremenski putnik marijan knezović
Ah, što sam te skrivo
Ah, što sam te skrivoSkrivo sam te ko pupoljak među
Raspjevanim narcisimaKo kap bistre vode u blizini bareSkrivo sam te ko što skrivam laž
Kad me savjest pečeKo što skrivam mutne oči dok me rulja gleda
Skrivo sam te od zlobe jer zloba ti ne stojiSkrivo sam te
Nisam dao ni vjetru ni suncu da te milujuNisam želio ožiljke na toj divnoj postelji
Želio sam samo čistoću i savršenstvoAl’ u skrivanju shvatih…da savršenstva nema
A ma nisam te skrivo od srdžbeNisam tako mi i ove olovke i ovog papiraA ma nisam te skrivo od svijeta lane moje
Skrivo sam te od zemaljske kugeZar ti nije ljepše bilo u toplini
91
Ta nisi bila samaLjubila si noću a plakala danjuPa zar misliš da može poštenijeDa sam znao recept za poštenije
Ne bi te grebao po leđima
Da sam te znao sakriti ne bi uranjao plitko lice U svetu vodu
Ne bi mi se vid mutio i ne bi plakaoI ne bi sanjao i ne bi strepio
I ne bi stezao vratove I ne bi tražio po rudnicima urušenim
I ne bi psovao pravdu nit bi lupao po vratimaNe bi
Skrivo sam te al’ da mi je znati Požališ li ikad što uspio nisam
U skrivanju blaga od gusara
Ah, što sam te skrivoPa te iznevjerio
93
Staklena ljepotica
Od svih si, imena mi moga, iskrenija
Od svake suze uspiješ biti sjajnija
Jer tebi je kraj izvršen zadatak
Nekad traješ godinama a nekad samo satak
Ti si draga suprotnost od dame
Na dodir hladna al’ ne ostavljaš nas same
Ljubiš se i poljupcima igraš uspavanku
A uz uspavanku pričaš i poneku
Neispričanu bajku
Ali šta ću kad te ne bude, kad odeš
Koga da zagrlim kad popijena budeš
Čiji oblak da nadvijem nad svoje jade
Zar da ga ne ošamarim kad mi te krade
Poznavao sam i žive i već odavno mirne
I pokisle i suhe al’ nitko da me dirne
Nitko doli tebe da napravi glazbu od žica
Jer ipak samo tebe zovu staklena ljepotica
94 vremenski putnik marijan knezović
Branitelju
Da mi je bar srce kucalo
Dok si ti na mrzlom čeliku spavao
Da sam bar ime imao
Pa da se upoznamo dok strepiš
E, moj branitelju, da bar
Da bar nisi morao bez mene kalvariju prolaziti
Da smo se bar skupa skrivali u šumama rijetkim
Da smo bar skupa
Stiskali molitvenik pod svijećom
Osjećam se krivo što ni Bogu
U planu nisam bio
Dok je tebe tvoja pastirka
Uz zvuk goruće vatre
Čekala
95
Osjećam se krivo jer me nije bilo
Da ti pušku pridržim dok plačeš
A najviše me savjest peče
Jer me nije bilo da te bar
Ko čovjeka
Pokopam
96 vremenski putnik marijan knezović
Grbovi sramote
Svi se mi kitimo grbovima sramote
U ovom vremenu
Kad se mrtvi smiju više nego živi
A postelje ljubavi postaju
Neposjećeni oltari sjećanja
Svi se mi kitimo trnovitim krunama
U ovom vremenu kad djeca savjetuju stare
U vremenu kad je zagrljaj rijedak kao pozdrav
Svi se mi kitimo izmišljenom karizmom
U ovom vremenu kad vrtovi rađaju zidove
A ne ruže
I kad se oprost ne može ni zavrijediti
97
Svi se mi kitimo praznicima gluposti
U ova vremena kad su knjige
Samo glumci u muzejima
I vremena kad ni prsten ne odbija
Svi se mi kitimo grbovima sramote
98 vremenski putnik marijan knezović
lutanje
pamtiš li me ljubavnice moja
ili su poljupci isparili zajedno s obećanjima
dok smo kao naivna djeca
hrlili prema jedinstvenosti
pamtiš li me obrazu moj skriveni
ili su ožiljci s vratova zacijelili kao ubodi igle
dok smo mislili da možemo pobijediti pravila
pamtiš li me ponoru moj
ili su svađe zaboravljene kao da su
bezvrijedne bile
dok smo umišljali da smo kazališne budale
99
pamtiš li me izdajnice moja
po dobrom ili po lošem
znaš li da igra u kojoj ostanu
samo kralj i kraljica
postane lutanje
bez kraja
100 vremenski putnik marijan knezović
Stvarnost
Grme kosturi i kostura skice,
Trnovite uspomene sjaje u mraku,
Mrlje u vremenu otkrivaju lice,
Zapisana slova plivaju u oblaku.
Ne zaboravljaju koprive ugrize dušmana,
Prašina lebdi po ožiljcima starim,
Ni kraljica ne zna gdje je prava strana,
Ljudi se krune al’ krunama krivim.
Ne boli duša nego dušu boli,
Ljudi su stvarni samo kad su goli.
101
sakramenti
vukovi bez krzna pjevaju
a krznene ptice zavijaju
kamen i drvo se ljube
stilovima
zvuk biča na goloj koži
obris traga ostavlja
oružje spava a rat se vodi
sakramentima
102 vremenski putnik marijan knezović
Klizište
Čvrsti su i masivni,
Obronci ponosa i slave,
Obronci prkosa i strave,
Obronci osmijeha i jave.
Ogavni su i užurbani,
Sokolovi što promatraju s planina,
Sokolovi oštrih oblina,
Sokolovi što nebo im je bina.
Usamljeni su i žedni,
Mrtvi su i bijedni,
Proplanci visoki i jadni.
U zbilji i djeca vrište,
I traume jecaju i pište,
Dok sanjaju klizište.
103
natpis
dvorovi su pusti
i haljine tmurne
molim te izusti
da zasviraju strune
iznad krune te već odavno čeka
natpis
104 vremenski putnik marijan knezović
trepnuo bi
prkosili smo skupa
udaljenosti i samoći
i nestrpljivo se grebali vratovima
kao ništavila i nitkovi
još se tresemo od putovanja u smisao
i u smislenu besmislenost
i u prazninu gustu
i u otajstva
da mi je zaboraviti nezaboravno
i isplakat neisplakano
i smijati se neismijanom
i uplovit u neuplovljeno
trepnuo bi
dvaput
105
Vječni brod
Više mjesta sam posjetio olovkom,
Nego hodajući i trčeći,
Više razgovora sam vodio olovkom,
Nego sjedeći s društvom.
Više žena sam zagrlio olovkom,
Nego na čestitanjima raznim,
I više sam sebe grdio olovkom,
Nego usnama praznim.
Više sam proživio s olovkom u ruci.
S njom sam postao vječni brod u luci.
106 vremenski putnik marijan knezović
bičevanje
divno li je
kad te bičuju sramotom
a ma sramota se tako ispire
i sramoti se nazire kraj i početak
i krajnji početak
i ime
i prezime
i pseudonim
krasno li je
kad te bičuju bambusovim trskama
koje bude osjećaje krvave i slane i šećerne
uživanje dostiže vrhunac
kad ti kost od bola poskoči
107
kad zatreperi
kad se osjeti postojanom
kad smisao pronađe u strahu
da mi je doživjeti taj carski vid slobode
pa da mi netko pokloni bičevanje
bičevanje iz ljubavi
108 vremenski putnik marijan knezović
Zaborav
Hodao sam ulicama raznim,
Spavao podno mnogih stabala,
Igrao se bocama otužnim i praznim,
A nikad nisam rekao Ti hvala.
Plovio sam oceanima slanim,
I letio nad oblacima gustim,
I dok sam pokušavao uspomenu da spalim,
Lutao sam pustinjama starim.
Zaboravio sam one poglede bogate,
One riječi zle i rogate,
I zaboravio sam ljubiti.
Sjećam se laži i lažnog gostoprimstva,
Sjećam se i propalog jedinstva,
A ne sjećam se sebe.
109
šaptanje djevica
kraj kamina s tračkom nade
u simbolici tepiha na zidu
i retorici oluje nepristojne
griju se uplakane djevice
griju od odrastanja
u mračnoj sobi među bijelim zidovima
krijesnica je zbunjena i spontana
gricka svoju znatiželju zubićima ogromnim
i radoznalo osluškuje
šaptanje djevica
110 vremenski putnik marijan knezović
Zemlja Starog Čovjeka
a kako li tek oni odišu zbunjenošću
i ime im se magli dok se predstavljaju
a oči stidljivo plešu i skaču i plivaju i rone i trče
pa zaspu
zagrljaji su im već oslabili
a poljupci skratili
bez obzira na mudrost
u kojoj se prokletoj dimenziji nalazi
Zemlja Starog Čovjeka
113
ZAČUDNE LJEPOTE NASTALE U MEĐUVREMENU
Marijan Knezović, Vremenski putnik
Iz posve sitnoga, kao gorušićino zrno, kroz sitnozor i neznatno iz živućega pjesnik govori o općemu, po nečemu ipak i vazda našemu. Poodmakli baštinik i suvremenik, kao ovdašnji psalmist Rajmund Kupareo kroz pjesmu Igra vremena, a osobito kroz Autoportret srca priznaje, prihvaća da je upravo žižak „zavjetni neznana plamena“. Srodno tomu, i nemali dar mladoga Marijana Knezovića je autobiografski plamičak za potpalu dobrodošlog lirskog plamena.
Izvjestan pozdrav ovdašnji autor može podijeliti s davnom promišlju Knjige puta i vrline u kojoj se zrcali zamisao sukladna Presvetomu Trojstvu po kojoj iz jednoga nastaju dva, iz dva budu tri, a tri pak sva bića stvara. Čovjek se u pjesniku priznaje slabim, tek jednim, pa svoju spoznaju promiče Tvorcu. Pritom je traži, nalazi uporište: na paleti suhoga hercegovačkog zraka i krajobraza, ili kako veli u Zemlji Starog Čovjeka, osluškuje nutarnja zbivanja vlastite i naše duše, uspoređuje ih preko krivulja zavičajnih brda i izručuje ih prvinama od svega – začudnostima i čeznućima. Uz okomicu, estetsku i etičku, i jedro pero oslovljava pojave i stvari te skoro načelno zamjećuje: „tvorevine smo čekanja/ leševi smo uspomena/ kraljevi smo pogrešaka“. Pokoji Knezovićev uradak podsjeća na srednjovjekovna začudna prenja, suodnosne veze između jednoga i drugoga, ili u ovomu slučaju između pjesnika u njemu i podjednakim zastupanjem čovjeka u njemu.
114 vremenski putnik marijan knezović
1.
Većinski stihovana zbirka Vremenski putnik, uz uvodne prozne postave, širokogrudo je posvećena pjesnikovim roditeljima; na tom tkalačkom razboju je znakom za najveći izraz zahvalnosti i odanosti. Iz rukopisa punoljetnoga Marijana Knezovića moguće je izvesti deset poetoloških krugova. Oni se i nadaju i skrivaju, kao kraška ponornica, pozornu čitanju i upućenu doživljaju. Po arhitektonici i usto organici stihova njihov potpisnik, dakle putnik od supstancije vremena i prostora, izvodi ljepotne provjere: 1) slikovni osloni i pozivi u njihov svijet (takav uvid donose posve konkretni izrazi: ruža, leptir, oganj, trn); 2) apstraktna okružja, prostor obilježen riječima: želja, idila, pokora, sreća, prolaznost; 3) baštinski ambijenti – prepoznaje se u namrlosti mistične pa i ignacijevske karizme, ali i uvid u hrvatsku očinsku riječ Marulićeva snaga; 4) božanski repertoar, navlastito u imenu On (Bog) i molitva; 5) biblijska, izoštreno starozavjetna ishodišta (namiču ih spomeni na ribare, prosjake, stol); 6) ljubavna ispunjenja i kušnje, uvedene znakovitim pjevom Ljubav, Prošli smo skupa, Ljubavni notturno i Rudnik; o ljubavi nikad dosta, i onda kada „ona visi kao/ nit bez biti“; 7) domovinska zauzetost, stihovno dano u zahvalnim propnjima Barjak (posvećena Ludvigu Pavloviću) i Branitelju; 8) obiteljske, toplina i zahvala didu Milanu, baki Mari, striki Peri… 9) opomene u i o životu, dijelom u ironičnome ozračju, po uzoru na refleksije Antuna Branka Šimića i 10) nikako na kraju nostalgični uradci kao što je pjesmotvor Istopljeni snijeg, koji metaforično ali još više alegorično upućuje na minulo vrijeme i običaje.
Po uzoru na meditativene zapise Phila Bosmansa iskazuje i vjernička i laička iskustva, prosudbe i mjestimice objaviteljska nagnuća. Služi se pritom jednostavnim
115
riječima, bolje rečeno iskazuje svoje nakane bez suvišnih riječi i bez patosa, što je odlika rijetkih pjesnika u njihovim mladalačkim htijenjima. Nerijetko posegne za poslovičnim oblicima dajući im osobni ton. Stvaranje ovakvoga usmjerenja prožeto je neodgodivom katoličkom duhovnošću. Na tom zanosnom reljefu pjevanja Knezović naizgled usvaja brza rješenja, kao u stihovima „znam da ćemo se sresti, / I tek tada nas nitko neće omesti“.
2.
Lirski protagonist Vremenskog putnika upućuje na načine kazivanja o dotaknutim fenomenima, ili motivima s kojima se sučeljava, poput pjesme Prošli smo skupa. Tako svjedoči pred nebom, lunom i zvijezdama, kao Shakespeareov romantička i snovita drama Romeo i Julija. S pravom ukazuje na svjetlila povrh i trnje opomena dolje, makar oni opstajali samo u prisjećanju, što jer za mladu osobu zgodno recikliranje doživljaja. Čak kroz odvažnost stava priznaje: „Ne sjećam se ničega čega se sjećati želim“. Izgleda ili posigurno nešto postoji uz sjećanje što je predmetom Knezovićeva pjevanja, smješteno je u paralelizmu između prošlosnoga i gole, neodgodive stvarnosti. Uspostava veze ili konekcija između ta dva pola zbilje omogućuju mu jasan, razgovijetan i stvaralački duh poetskog govora.
Kolikoća uknjiženoga djela Vremenski putnik zaprema oko sedam i pol tisuća očuđenih riječi, valja se primiti kao jedna literarna prilika mladomu licu da iskaže puniji život. U mogućoj mjeri postiže izgrađeniji duh na duge staze zato što nudi istinitost i neposrednost. Kao u registrima zbirke Prolaznik Dragana Šimovića i u njegovu htijenju poezija je poveziva s mijenama stvarnosti. Zato se i
116 vremenski putnik marijan knezović
ovjerava u usputno proživljenome, u međuvremenu puta, i u golome iskustvu, ma koliko se zdravo za gotovo uzimao modernistički naputak da pravu poeziju prvenstveno zasniva iskustvo.
3.
Pjesnički subjekt, treba li i jamčiti, zaziva svjedoke, doziva životinje, otprve ptice, minerale, kamenite stijene te usudne rukotvorine (bič i oružje). Tako biva kad osoba poticajno kroči upoznavati svijet, o čemu iscrpno pruža savjete i Rainer Maria Rilke u Pismima mladom pjesniku. Uočljiva je Knezovićeva sklonost ironiji i satiri različitih mana društva, primjerice u pjesmama Grbovi sramote, Natpis i Klizišta. Uloga je takvih pjesama očišćenje od ovodobnih pohara i napajanje provjerenim svrhama našega trajanja.
Na određenim postajama pjevanja Knezović u standardni hrvatski uplete pokoji ikavizam, primjerice u pjesmotvor Moj djed utkiva s baštinskim duhom sintagmu „cilo selo“. Time ne upada u provincijalizam, naprotiv, omekšava tradiranje duha, izražava suživljenost s prošlosnim, onim što ga srcem i rukom dadoše preci u naizgled malom a dugom velikom mistu. Dijagonalni zakoračaj iz lokalnoga pjesnik povezuje s internacionalizmima, primjerice u izrazima perfekcija i fijaker.
Po klasičnu pjevanju Knezović koristi anafore, uzmimo početke stiha: „Ah, što sam se skrivao“. Ako u takvim mjerničkim odnosima čini ritmičnost onda je valja pripisati čudu olovke koja može pohvatati neslućene daljine, kako to jamči u pjesmi Vječni brod: „Više sam proživio s olovkom u ruci./ S njom sam postao vječni brod u luci.
117
Putnička obradba vremenitosti, na knezovićevski način kroz ljepotu, određuje se nekako u međuvremenu, svjestan da i kronološke vremenske dionice malo mogu rasvijetliti sve dublje ranjiv svijet. Pjesnik nije uzeo, posvojio vrijeme za sebe jer vlastiti subjektivitet stavlja u općenitost. Ove skromne a opet unaprijedne promisli mogu poslužiti za potkrjepu riječi budućim prikazivačima o njegovim lirskim proglasima, uokvirenim zasad polaznim prinosima. Uz podastrte pjesme postoje svakako i one koje Knezović nije napisao, a proživio je njihovo zametanje i najavu. Razlog tomu polazak je širokim putem pjevanja, ali i primicanje tjesnacima koji podjednako donose plod.
dr. Antun Lučić
119
PUTOVANJE PROTIV VREMENA
Marijan Knezović, Vremenski putnik
Pisanje ima čudne osobine jer se istovremeno ostvaruje i kao putovanje kroz vrijeme i kao putovanje protiv vremena. Književnost, pa tako i poezija, ne poznaje stvarne prošlosti i budućnosti. Ono što drugi nazivaju dalekim ili nadolazećim u književnom tekstu poprima oblike vječnog prezenta, vremena koje je uvijek s nama. Onaj koji piše te onaj koji čita tako trajno živi kao vremenski putnik bez sata ili kalendara. No, pisanje je i nešto više. Ono stvara neke potpuno nove svjetove, ubija i uskrsava vrijeme te ga tjera da i samo postane putnik. Zbog toga mi je naslov ovog prvijenca Marijana Knezovića vrlo znakovit. Autor otvoreno napominje da ga nema potrebu objašnjavati, ali da mu se on nameće gotovo kao samorazumljiv. Baš kao što se ni vrijeme ne treba (niti može) objasniti, tako treba pustiti i naslove da žive, kako bi u svakom novom čitanju stvorili neka nova značenja i nove nepoznanice koje se rađaju u tom vremenskom putovanju. Zanimljivo mi je bilo primijetiti kako u predgovoru knjige Marijan kaže: „Pisao sam žarom cigarete po papiru i ostavljao crni trag ili pak kada ne bih imao papira pisao bih po rukama.“ On u toj rečenici svoje pisanje doživljava kao nešto prirodno, gotovo kao nagon ili refleks koji se izvršava sam od sebe u susretu sa svijetom. Međutim, pisanje je u isto vrijeme nešto potpuno neprirodno jer otkriva čudnu podvojenost koja postoji između onog svakodnevnog glasa kojim se obavlja komunikacija i glasa koji se artikulira onda
120 vremenski putnik marijan knezović
kada želimo reći pjesmu. Autor tu podvojenost bilježi razgovorom između „pjesnika“ i „čovjeka,“ u dijalogu kojim otvara svoju zbirku. Taj dijalog, zanimljivo je, ne završava zaključkom već dvojbom, nesigurnošću o tome tko će ostati na životu i čijim će se riječima život dalje izgovarati. Međutim, zaključak i nije potreban jer je upravo dvojba i nesigurnost govora ono što taj dijalog, a u konačnici i pisanje, čini mogućim. Njih dvojica, pjesma sugerira, jedino mogu trajno dvojiti, ali se nikada neće potpuno raz-dvojiti jer razgovor koji oni vode Marijan opisuje kao dopisivanje između „skice“ i „karikature“ u kojem nijedan ne može za sebe reći da je original – jer original u konačnici ne postoji ili je barem nedostupan nama ljudima. Njih obojica, i pjesnik i čovjek, su „nepouzdani pastiri“ koji za sebe kažu: „Imamo jedan drugoga a to nam je kao da nemamo ništa.“ Međutim, upravo se u tom ništavilu nalazi početak stvaranja u kojem ništa nije nemoguće, pa tako ni prošlo vrijeme koje tek nadolazi ili stvarno iz potpuno izmišljenog. John Cirardi je jednom rekao da „poezija laže svoj put prema istini,“ ne zamara se naučenim jer i sama živi u neispunjenom vremenu. U navedenom dijalogu na početku ove knjige Čovjek kaže: „Ne znam jesu li ta prava vremena prošla ili tek trebaju doći ali jedna tajna naših bunara nam slika to vrijeme. (...) To je, pjesniče, vrijeme kad krune ne nosimo mi nego bogovi. Ja bez krune mogu, a mogu i bogovi s krunama, ali (...) boli me što nitko ne zna gdje ti pripadaš.“ I Onaj koji piše i Onaj koji daje ruci da piše žive tako u rascjepu vremena, kao vremenski putnici na vremenskoj putanji ostavljeni da dvoje ne samo „gdje pjesnik pripada“ već i o mjestu na kojem pjevanje te pjesme mogu naći svoju pripadnost. U poeziji je sve moguće, ali je i sve nemoguće
121
je ne postoji čvrsta granica između želje i ostvarenja. U jednoj od pjesama Marijan kaže „poželio sam da zaspim i zaspao sam,“ što evocira stihove velike hrvatske pjesnikinje Anke Žagar „napišem šuma i bude šuma“ iza kojih slijedi „pjevam šuma i nije šuma - ja sam.“ Poezija tako ukazuje na onu stvarnost jezika koja je više od stvarnosti, za koju ne vrijedi čvrsto je i nije, u kojoj se subjekt pjesme, subjekt želje i subjekt pisanja preklapaju te dopuštaju satu da stane.
Teme koje dominiraju zbirkom su zapravo velike teme poezije – ljubav, smisao života, sjećanje, talog iskustva, praznina koja ostaje nakon proživljenog. Svi pjesnici su se na ovaj ili onaj način s njima hrvali. Upravo zbog toga se kroz čitanje poezije s tim temama najranije susrećemo i pokušavamo naći svoj glas u gomili glasova koji su govorili prije nas, što je možda i najteži dio pisanja. Ono što se primjećuje kao važan trenutak zrelosti je samokritičnost i svijest o potrebi poetskog razvoja koju Marijan vrlo otvoreno iskazuje u svom prologu. I doista se taj pozitivan pjesnički razvoj može jasno naslutiti u ovoj zbirci – nakon ranih pjesama u kojima harmonijom dominiraju veliki pjesnički uzori i tradicionalne poetske metafore javljaju se pjesme s puno jasnijim autorskim odmakom, kritičkijim odnosom prema pisanju i slobodnijom uporabom slika. Stoga je ovu zbirku treba shvatiti ne kao završetak već kao početak jednog projekta, kao hvatanje mjesta za vlastiti odraz i otpočinjanje dugog hrvanja s poezijom (za koje je dobro imati duge ruke). Nadam se da će ova zbirka doista biti začetak jednog vremenskog putovanja u avanturi pisanja. Napokon, pjesništvo nije nešto što se ostvaruje jednom za svagda niti je „pjesnik“ titula koju se zasluži i čuva – i jedno i drugo postoje samo u kondicionalu.
122 vremenski putnik marijan knezović
Stoga svatko tko piše ne piše kao „pjesnik“ već kao „ako je pjesnik,“ te ću završiti upravo sa stihovima iz Marijanove istoimene pjesme koji kažu:
možda su samo slavuji lijepi
a samo lavovi strašni
možda čovjek može biti pjesnik
a možda i ne
Sretan put!
Stipe Odak
123
O AUTORU
Marijan Knezović rođen je 13. srpnja 1996. godine u Posušju gdje je završio Osnovnu školu Ivana Mažuranića i gdje trenutno, kao učenik 4. razreda, pohađa gimnaziju fra Grge Martića. Pisanjem se počeo baviti u ranoj mladosti, a prva iskustva stjecao je pišući članke za razne portale. Član je mnogih organizacija i udruga, između ostalog društva za promicanje umjetnosti i kulture „PAUK“ kao i organizacije za demokraciju i ljudska prava „CIVITAS“.