185

Podrijetlo sve energije u svemiru jest u velikome prasku prije oko '4 milijarda godinakada je svemir roden fantastii'nom »eksplozijorn« iz jedne tocke (iii iz sicusna prostora) iod tada se siri silinom toga poi'etnog velikog praska.

Fizicari su teorijski dokui'ili pojedine faze u razvoju svemira, od »trenutka nula«, ve­

likoga praska do danas, i popratnu evoluciju materije 5 postankom ad jednostavnijih ces­

tica do slozenijih: no a prvomu izvanredno kratku vremenskomu razdoblju, ad trenutka

a do trenutka 01000000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 0001 sekunde(oko jedne desetmilijuntinke milijarditinke milijarditinke milijarditinke milijarditinke se­kunde), u tzv. Planckovoj eri, fizika nista ne maze reci i nece rnocl reci jer tada nisu vrijedili

Kljucne rijed: fundamentalne prirodne sue, fundamentalni oolici energije, pretvorbeenergije,velik!prasak, oi'uvanje energije,prirodnizakoni, determinizam i nedeterminizam uprirodnimprocesima,prirodneznanosti i teologija.

Fundamentalne prirodnesite i odgovarajuceenergijeraspravljenesu u siremuokviru.Problem energijestavljen je u kontekst stvaranja svemira velikimpraskom i njihovemanifestacije na skati od atomskih dimenzija do dimenzija svemira. Dotaknut jeteoioiki problem odnosa B01jega stvaranja prirodnihzakona i njihove moquce po­vremene suspenzije naknadnom B01jom intervencijom. Razmotrena je veza izme­au sile/energijeifundamentalnoga pojma (ne)determinizma i istaknute su konainegranicemoqucnostima prirodnihznanosti.

Sazetak

UDK:2-172_2:52-52:620.91:2-243.44Izlaganje na znanstvenom skupu

Vladimir PAARHAZU, Zagreb

POJAM I VRSTE ENERGIJA KOJE SUVREMENAFIZIKA POZNAJE

Vladimir Paar .. Pojam i vrste energija koje suvremena fizika poznaje.................................

o pojmu relativnosti gibanja jos je u srednjemu vijeku raspravljao biskup Oresmius iu teoloskorno okviru. Time je nastavljao tradiciju sv. Augustina kojega je Einstein smatraopretei'om pojma relativnosti vremena. Oresmius je isticao da u pogledu prirodnih pojava

izreke iz Biblije treba interpretirati kao slikovite pored be, a ne doslovno, ito je potkrije­pio primjerom iz Josue 10, koji su neki teolozi tada jos kruto interpretirali kao dokaz daZemlja miruje, a da se Sunca giba. Po Oresmiusu, taj biblijski citat treba tumai'iti u sklo­pu relativnoga gibanja Zemlje i Sunca pa je sukladan s oba moquca tumacenja: da seSunce giba, a Zemlja miruje iii da se Zemlja giba, a Sunce mirujel

Moquce je da je u »trenutku nula« stvorena samo energija, a da su i'estice materijemalo kasnije nastale iz te energije. Nadalje je zanimljivo da u danasnjoj fizici postoji du­boka veza izmedu vremena i energlje: zapravo iz postavke da se tijekom vremena pri­

rodni zakoni ne mijenjaju slijedi zakon 0 oi'uvanju energije koji se pokazao ispravnim u

svim dosadasnjirn znanstvenim istrafivanjirne pornocu pokusa i promatranja. Sam tre­nutak »nula. i jedno izvanredno kratko vrijeme neposredno nakon toga fizici je nedostu­pan jer iz poznatih nam fizikalnih zakona (a koji su dobiveni na temelju pokusa) slijedi

Tako se »iz jedne tocke« rada svemir velikim praskom i zapoi'inje evolucijski niz pro­mjena materije sve do postanka atoma i molekula. Oesetak milijarda godina kasnije izsvemirske presine nastaje planet Zemlja. Oaljnjim evolucijskim procesima na Zemlji pre­

ma prirodnim zakonima (a koje je po istaknutim skolastii'kim teolozima, kao i po naj­istaknutijim znanstvenicima poput Newtona i Einsteina stvorio Bog kada je stvorio svi­

jet), Zemlja mijenja svoj izgled i nastaje i razvija se zivot. Po teoloskirn interpretacijama,koje potjei'u jos iz srednjega vijeka, Biblija daje metaforii'ki prikaz ovih zemaljskih zbiva­

nja.

fizikalni zakoni danasnje kvantne fizike i teorije relativnosti: (To je jedna od barijera kojepredstavljaju nepremostivu granicu Ijudskoj znanstvenoj spoznaji.) Nakon oko 0, 000

000000000000000000 01 sekunde iz poi'etne fantastii'no guste i vruce »kase« nastajufundamentalne i'estice kvarkovi i leptoni. To je »kvarkovska era«. Nakon oko 0,000 01

sekunde iz pO tri kvarka nastaju protoni i neutroni. Tijekom prvih nekoliko sati nastajunajjednostavnije atomske jezgre, deuterija i helija, koje se sastoje iz protona i neutrona.Nekoliko stotina tisuca godina kasnije iz atomskih jezgara i elektrona (elektroni spadajuu vrstu i'estica koje se zovu leptoni) nastaju atomi vodika i helija i svemir postaje proziranza elektromagnetno zracenje. (U elektromagnetno zrai'enje spadaju svjetlost, infracr­

veno zrai'enje, radiovalovi, ultraljubii'asto zrai'enje, rendgensko zrai'enje i gama zrai'e­nje, razlii'ite vrste elektromagnetnoga zrai'enja medusobno se razlikuju frekvencijom.)

KOJumilijardu godina kasnije nastaju prve zvijezde u kojima iz vodika i helija nuklear­nim procesima nastaju atomske jezgre nesto tezih kemijskih elemenata. Zatim nizomjos slozenijih nuklearnih procesa nastaju atomske jezgre jos tezih kemijskih elemenata

i eksplozijama onih zvijezda koje imaju masu mnogo vecu od Suni'eve (tzv. supernove)rasprsuju se svemirskim prostorom. Iz tako rasprsene tvari nastaju nove zvijezde i pla­net;'

CRKVA I MEDICINA PRED IZAZOVOM ALTERNATIVNIH ISCJELlTELJSKIH TEHNIKA

187

da u tomu kratkom pocetnorn »iskonskorn« vremenu nisu vrijedili ti isti fizikalni zakoni.

Zato 0 pravomu podrijetlu energije, je li stvorena ex nihilo iii je nastala iz neceqa potpunonepoznatoga znanosti iii je tada doslo do pretvorbe energije, znanost ne moze nista reel.

Upravo akt stvaranja prirodnih zakona, za koje znanost danas ne zna zasro su takvi, ane nekakvi drukciji, i stvaranje energije pocetncqa praska, za koju znanost ne zna zasto

je takva, veliki fizirar Einstein smatrao je zadivljujudm stvaralastvom Boga koje covjeksvojim oqranicenim razumom ne rnoze dokuciti. Po tim stvorenim prirodnim zakonimatekla je evolucija svemira; u prvih nekoliko minuta vee su nastale atomske jezgre vodika i

helija te elektroni, u stanju fantastkno visoke temperature i qustoce, ali jos nisu postojaliatomi. Atomi nastaju tek oko pola milijuna godina kasnije, kada svemir vise nije toliko

vruc, tako da mogu opstati atomi. Zatim tece duqotrajna evolucija svemira sa slozenimlancem nuklearnih i kemijskih procesa u kojima se, u zvijezdama i eksplozijama zvijez­da, radaju svi tezi atomi, uz stalne pretvorbe energije i izjednih oblika u druge, i iz mate­rije u energiju i obratno, ito jos uvijek traje.

U danasnjoj fizici znamo da postoje cetiri temeljna oblika energije koji su povezanis cetiri temeljne prirodne sile koje poznajemo: jaka nuklearna sila, slaba nuklearna sila,

elektromagnetska sila i gravitacijska sila. U fizici sila je povezana s energijom, tocnije s

promjenama energije. Jaka nuklearna sila najjaca je, a gravitacijska najslabija. Medutim,jaka nuklearna i slaba nuklearna sila djeluju samo na izvanredno maloj udaljenosti pa su

zato u procesima u Ijudskomu tijelu te energije prakticno gotovo bez ikakva utjecaja.Elektricna sila djeluje pak izmedu osnovnih cestica od kojih se sastoji tvar na Zemlji, pa

tako i Ijudsko tijelo, a ima i dugi doseg svoga djelovanja. Zbog toga elektrkna sila imadaleko najvazruju ulogu i sto se tice kemijske energije koja se svodi na elektrknu energiju

elektricn: nabijenih cestica od kojih se sastoje atomi i za energiju procesa u zivim or­ganizmima, pa tako i u tijelu covjeka. Gravitacijska sila izmedu atoma u Ijudskomu tijeluizvanredno je slaba u odnosu na elektricnu silu medu atomima i cesticama od kojih su

gradeni atomi u Ijudskomu tijelu pa je stoga njezin utjecaj na procese u Ijudskomu tijelumnogo, mnogo manji.

Dakle, sto se tice covjeka, i tijela i uma, relevantna energija s danasnjeqa stajalista fizi­e jest elektromagnetna energija (elektricna i magnetna svojstva neraskidivo su veza­

a). No rnozerno Ii znanstveno objasniti sve zivotne procese pomocu elektromagnetneenergije i poznatih fizikalnih zakona? Odgovor je nel lako je vee postignuto mnostvoznai'ajnih znanstvenih rezultata u fizikalnomu turnacenju procesa u zivomu bicu, od

POtpunijega znanstvenog razumijevanja zivota jos smo vrlo daleko i moze se pojaviti

JOs mnogo iznenadenja. Uzmimo na primjer Ijudski mozak koji predstavlja zacijelonajveeu znanstvenu tajnu u suvremenoj znanosti. Ljudski se mozak sastoji od blizu sto

ilijarda zivcanih stanica, neurona, koji su medusobno visestruko povezani u fantastkno

sOlenu i isprepletenu mrelu (svaki je neuron povezan s desetak tisuca drugih neuronal.Saki Je neuron poput minijaturna elektricnoqa kondenzatora, s vanjske strane stankne-nernbrane je tanak sloj pozitivno nabijenih i'estica (iona), a s unutarnje strane negativ-

1881

no nabijenih. Ono sto zovemo zivcanim signalom ustvari je kratkotrajna elektricna stru­ja (traje oko tri tisucinke sekunde) koja putuje membranom bioloske staniee. Ta strujanastaje kada na nekomu mjestu elektricno pozitivno nabijene cestice prodru kroz mem­

branu u unutrasnjost staniee pa na tomu mjestu membrana s vanjske strane postane

negativno, a 5 unutarnje pozitivno elektrkki nabijena i kada se taj elektrirni porernecajpoput elektrkne struje siri membra nom pa kroz niti prelazi kemijskim pretvorbama nadruge staniee .. Te kratkotrajne elektrlcne struje koje jure tom fantastknom rnrezornod milijun milijarda veza, tu je tajna Ijudskoga mozga. No situaeija Je jos slozenija jer jeznanstveno dokazano da su te struje dijelom pretkazive, deterministifke, a dijelom supotpuno nepretkazive, nedeterrninistirke. A i deterrninistirko i nedeterministlcko sumedusobno neraskidivo povezani.

Kako je uopce mcquce da u tako slozenu sustavu mogu nastati visoke kognitivnefunkeije covjekova rnozqa? Koji cimbenik uskladuje i kontrolira rad toga sustava? Odaklete informaeije »kontroloru«? Kako pritom nastaje misao, kreativnost, duhovnost, Ijubav,mrznja? S fizikalnoga stajalista problem je toliko slozen da nema sanse da se rijesi ni u

bliskoj ni u dalekoj buducnosti, a vjerojatno ga covjek-znanstvenik nikada nece moci

znanstveno rijesiti u potpunosti. Gdje su u Ijudskomu genomu instrukeije za rad mozqa?Mogu Ii se ogromne kognitivne sposobnosti Ijudskoga mozga u odnosu na mozak na]­

blizeqa zivog srodnika cimpanze svesti na samo onih jedan i pol posto razlike u sifrigenoma covjeka i cimpanze? I gdje su te razlike? Kako razrijesrti taj ogroman izazovDarwinovoj teoriji? Kako su povezane energija i informaeija u Ijudskomu mozgu i kako

se ta razlika odrazava na tijek energije u drugim organima i u tijelu kao cjelini? Odakletrojstvo inforrnadja-vrijerne-enerqija? Tko i kako kontrolira i uskladuje djelovanje mili­jarda milijarda elektncruh oseilatora i biokemijskih oseilatora u mozgu, u imunoloskomu

sustavu itd.? Kako popratne izmjene elektricne i kemijske energije u Ijudskomu mozguutjecu na imunoloski sustav i na organizam kao holistidki sustav? Mozemo Ii biti sigurnida osim poznate nam elektromagnetne energije u zivomu organizmu ne postoje josneki drugi do sada nepoznati obliei energije' Mogu Ii poznati zakoni kvantne fizike, tzv.Sehroedingerova difereneijalna jednadfba s elektricnirn medudjelovanjern cestiea, bi­

ti dostatan okvir za razumijevanje zivotnih process? To su pitanja koja su dijelom tekotvorena, iii samo pareijalno rijesena, iii uopce jos ne sagledana, a koja ee zaokupljatiznanstvenike i u neposrednoj i u dalekoj buducnosti.

To je usko vezano i sa znacajnorn teoloskom paradigmom: je li Bog u »trenutkunula« stvorio prirodne zakone i materiju/energiju i dalje se evolueija svemira i zivota usvemiru odvija iskljucivo po tim zakonima iii Bog i naknadno povremeno intervenira

u prirodne zakone koje je ranije sam stvorio? 0 tom su pitanju znanstveniei raspravljali

stoljecirna, npr. u slavnim dijalozima Petrie - Campanella i Newton - Leibnitz, a od

odgovora smo jos uvijek jednako udaljeni. Kada je Newton prije tri stoljeca uveo svojuteoriju gravitaeijske sile, dosao je u ozbiljan problem jer na svaki planet u to] teorijitada gravitaeijskom silom ne djeluje samo Sunee nego i svi ostali planeti. Dakle, tada se

CRKVA I MEDICINA PRED IZAZOVOMALTERNATIVNIH ISCJELITEUSKIHTEHNIKA

189

planeti gibaju na slolen nai'in i ta bi uzajamna gravitacijska djelovanja mogla ugrozitiplanete, pa i samu nasu Zemlju. Newtona je posebno brinula rnoqucnost da kada se

planeti Jupiter i Saturn priblize gibajuCi se svojim putanjama (sto se dogada oko svakih

tisucu godina), tada bi masivniji Jupiter mogao izbaciti Saturna iz njegove putanje. Akobi Saturn tad a proletio blizu Zemlje, mogao bi je zbog svoje vece mase povuci za sobom

i odvuci daleko od Sunca. Zemlja bi tada primala mnogo manju energiju od Sunca stobi onemcqucilo zivot na Zemlji. Bio bi to kraj i'ovjei'anstva. No ne nasavsi prirodoznan­stveno rjesenje ovoga problema, Newton je pribjegao teoloskornu argumentu: kada bise zaista dogodilo da Jupiter izbaci Saturn iz njegove putanje i time ugrozi Zemlju, tad abi Bog izravno intervenirao u fizikalni Newtonov zakon gravitacije i jednostavno bi »kao

rukorn« utili cas vratio Saturna u njegovu normalnu putanju I tako spasio svijet. Za New­tona je to bile uvjerljivo teolosko tumai'enje jer sam je Bog stvono prirodne zakone, patako i zakon qravitacijske sile, a buduci da je svernoquc, rnoze i na tren »suspendirati«vlastiti prirodni zakon, kratkotrajno ga izmijeniti osobnom intervencijom, a potom opetostaviti da i dalje vrijedi njegov zakon gravitacijske sile u svome originalnom obliku.

Tada ga je kritizirao veliki njernadki maternaticar, fizicar i filozof Leibnitz: »Kada bi

Newton bio u pravu, to bi znacilo da je Bog poput loseqa urara koji povremeno mora

mtervenirati urad svoje ure i popravljati je. A to bi znai'ilo da Bog nije svernoquc jer je

stvorio nesavrsen svijet koji se povremeno kvari.« A buduci da Bog jest svernoquc, znai'ida je Newtonova teorija poqrjesna, zakljui'uje Leibnitz. Sukob se prenio i na sljedecugeneraciju fizii'ara. Tek stoljece kasnije problem je rijesio francuski fizii'ar i matematii'ar

.aplace. matematii'ki je dokazao da u duljemu vremenskom razdoblju Newtonove

,ednadzbe uzrokuju ispravku porernecene putanje Saturn a tako da nema rnoqucnostijeqova izlijetanja iz putanje pa nije potrebna bilo kakva naknadna Bozja intervencija da

spasi svijet od propasti.

Zanimljivo je da je stajaliste 0 Bogu kao tvorcu svih prirodnih zakona, kako poznatih,ako i onih koje znanstvenici jos nisu otkrili, imao i najveci znanstvenik 20. stoljeca AI­

nert Einstein: »Znanstveno se istrazivanje temelji na pretpostavci da su svi dogadaji,

" Ijui'ujuci i Ijudsko djelovanje, odredeni prirodnim zakonima. Medutim, moramo priz­-ati da je nase stvarno poznavanje tih zakona samo jedan nepotpun dio cjeline tako da-a kraju krajeva vjerovanje u postojanje fundamentalnih sveobuhvatnih zakona pociva-a nekoj vrsti vjere. Svatko ozbiljno angaliran bavljenjern zna-ioscu postaje uVJeren da;lfIrodni zakoni odavaju postojanje duha nadaleko superiorna i'ovjeku i moramo se osje­cati poniznima kada ga suoi'imo 5 nasirn skromnim moqucnostirna. Zato bavljenje zna­'XlSCUvodi do religioznih osjecaja.«

U nazoru javnosti, pa i u nazoru nekih znanstvenika koji u uzernu podrui'ju svoga

- anstvenog djelovanja mogu biti vrhunski, ali im nedostaje sire i dublje razumijevanje_ rodnih pojava, jos uvijek se potkrade jedan poqrjesan koncept prirodnih pojava koji

e karakterizirao znanost 19. stoljeca: vjerovanje da su prirodni zakoni deterministii'ki,•. da Je i'ovJek u principu svernoquc u sagledavanju prirode. Radi se 0 fundamentalnoj

oqranicenosti znanstvenih spoznaja zbog nuzne pojave nedeterminizma u prirodnim

procesima koji predstavljaju nesvladive granice moqucnostima Ijudske spoznaje prirod­nih pojava. Jednostavno receno: neke su pojave deterministirke, predvidive, a neke nisu

predvidive, a i jedne i druge su isprepletene i to predstavlja barijere koje covjeka bitnooqranlcava]u u spoznavanju prirode.

Ova su glavna aspekta znanstvenoga nedeterminizma: 1) deterrninistkki kaos svoj­stven svim nelinearnim dinarnkkirn sustavima (primjerice, funkcioniranje Ijudskoga rnoz­ga, funkcioniranje irnunoloskoqa sustava, atmosferske pojave koje uzrokuju prornjeneklime itd.) i 2) statisticka nedeterminiranost svih zbivanja na razini atoma, sa znacajrurnutjecajem i na odnos znanosti i vjere.

Postoje Ii za covjeka konacne i nesvladive granice mcqucnosti znanstvene spoznajeprirode i sama sebe? Odgovor prirodoznanstvenika 19. stoljeca na ovo bi pitanje bio:»Ns!« A odgovor znanosti na pocetku 21. stoljeca sve vise postaje: »Da!« Samo sto je josuvijek dosta prisutan i svjetonazor na razini 19. stoljeca.

Znanstvenik je 19. stoljeca imao uvjerenje 0 bezqranicnoj moo znanosti, temelje­noj na tada dogmatski uvrijezenoj rnehanicistkkoj slici svijeta. U toj su slici svijet i sva

zbivanja u svijetu poput savrsena stroja i sve se odvija prema strogim deterministic­

kim zakonima koje samo treba vise, ustrajnije i rnarljivije istrazivati pa ce sve tajne svi­jeta covjeku istrafivacu postati jasne kao na dlanu. Nece tada biti neodgovorenih pita­nja, sve ce granice pred znanstvenim pristupom padati i granica Ijudskoj spoznaji nece bi­ti. To je bila prevladavajuca vodilja znanstvene misli 19. stoljeca Sukladno tome, dovoljno

bi bilo tocno odrediti stanje u nekomu trenutku (u krajnjemu slucaju polozaj i brzinusvih cestica i tijela, kao i njihovo medudjelovanje) i sve bi bilo izracunljivo, znanstvenopretkazivo, od gibanja nebeskih tijela do sudbine pojedinoga covjeka. Pred tim, tzv.

Laplaceovim demonom nikakvih tajna ne bi bilo. Pred znanoscu nikakvih tajna vise ne bibilo. Treba dakle same dostignuti cilj: postati »Laplaceov demon" iii stvoriti ga i upotrijebi­ti. Tako su razrnislja!i znanstvenici krajem 19. stoljeca,

No nikada znanost nije imala take burna razdoblje razvoja kao u 20. stoljecu, a da is­

todobno toliko relativizira rnoqucnosti dosega znanstvene spoznaje. Prije svega to je slomdeterminizma, kljucne paradigme ranijega znanstvenog okvira i znanstvene slike svijeta.I to na dvije razine, kao kvantni statisticki nedeterminizam i kao klasicni deterrninistickikaos. S jedne je strane kvantni statisticki nedeterminizam za zbivanja na razini atoma.Procesi u prirodi, pa i u Ijudskomu tijelu, temelje se na procesima medu cestlcama na razi­ni atoma od kojih je materija gradena. No jesu Ii zbivanja na toj razini potpuno de­

terministicka, tj. covjeku potpuno dokuciva? Drugim rijeCima, ako u jednomu trenutkuznamo svojstva (primjerice, poloza] i brzinu) neke atomske cestice (npr. elektrona u ate­

mu), mozerno Ii sa siqurnoscu pretkazati njezina svojstva u narednomu trenutku. Odgo­vor kvantne fizike 20. stoljeca jest nedvosmisleno jasan: »Ne! Nije moquce i nikada necebiti moquce potpuno pretkazati njezina svojstva u narednomu trenutku, ma koliko secovjek-istrazivac trudio.« Ono sto je znanstveno pretkazivo jest same statisticka vjero-

CRKVA I MEDICINA PRED IZAZOVOM ALTERNATIVNIH ISCJElITELJSKIH TEHNIKA

1191

jatnost da ce se s eesticom dogoditi ovo iii ono. Recimo, da ce atomska eestica u sljedece­mu trenutku biti na jednomu mjestu statistkka je vjerojatnost 20%, a na nekomu dru­

gom mjestu 80%. Znai'i, ako promatramo milijun takvih eestica, oko 200 tisuca njih bit ceu sljedecernu trenutku na prvomu mjestu, a oko 800 tisuca na drugomu. No ako trazimoprecizan odgovor kada se radi 0 »sudbini« jedne cestice, eovjek-znanstvenik ne moze gasa siqurnoscu dati ma koliko se trudio. Najvise sto moze reci jest da je cetiri puta vjerojat­n.je da ce eestica biti na drugomu mjestu nego na prvomu. Kazemo; najvise sto znanostdaje na razini atoma jest statisticka vjerojatnost, ali zbivanje s pojedinacnorn eesticomnije pretkazivo. Dakako da su i uz takvo spoznajno oqranicenje rezultati znanosti golemii s velikim utjecajem na eovjeeanstvo, kao primjerice fizika poluvodica koja je otkricem

tranzistora ornoqucila inforrnaticku (kompjutorsku) revoluciju iii fizika stimulirane elek­tromagnetne emisije koja je ornoqucila tehnolosku revoluciju temeljenu na primjeni la­sera. Teoloski aspekt temeljnoga statistickcq nedeterminizma kvantne fizike razmatraoje Joseph Ratzinger jos sezdesetih godina 20. stoljeca.

5 druge strane, klasieni deterrrunisticki kaos, kao karakteristika nelinearnih sustavakojih ima posvuda u prirodi i u zivlrn organizmima, predstavlja nepremostivu granicu zacovjeka-znanstvenika da deterministlcki pretkazuje pojave. Determinizma tada nema

cak m statlsticki. Velikje put prevaljen od naivna rnehankistickoqa vjerovanja da ce cov­jek-znanstvenik u potpunosti razumjeti i ovladati procesima u Ijudskomu mozgu doznanstvene spoznaje da Ijudski mozak radi u neraskidivoj isprepletenosti regularnihpretkazivih) I kaoticnih (nepretkazivih) procesa u sustavu neurona, sto znaei da eovjek

rkada nece rnoci deterrrunisticki spoznati rad Ijudskoga mozga. I ovdje se pred eovjeka-znanstvenika, koji se koristi znanstvenim metodama, postavlja principijelno pitanje ne­premostive barijere koju znanost ne rnoze i nece moo svladati.

Znanost se fantasticno brzo razvija, postize zapanjujuce rezultate, koji nalaze sve.Ise prakticnih primjena i ornoqucu]u krupne napretke civilizacije i kvalitete Ijudskoganvota, ali isto tako sve vise postajemo svjesni da se krecerno unutar dobro definiranih.koridora« znanstveno dostupnoga. I eovjek-znanstvenik, ukoliko ne zeli ostati zatvoren

oqraniceni prostor dostupna mu znanstvenoga koridora, sve vise postaje svjestanaarijera znanstvenoj metodi i spoznaji.

Vladimir Paar • Pojam i vrste energija koje suvremena fizika poznaje