velike religije svijeta

velike

religije

svijeta

Likovna oprema: ZELJKO ŠEGOVIĆ Grafički uredio:ZVONIMIR TALAN Korektura: ZVONIMIR TALAN

Izdaje: »Kršćanska sadašnjost« Zagreb, Marulićev trg 14Odgovara: dr Vjekoslav Bajsić, Zagreb, Kaptol 31 Tisak:»VJESNIK« — Zagreb

VELIKE RELIGIJE SVIJETA

Priredio ŽIVKO KUSTIĆ

ZAGREB

1974.

Uredništvo »Kane« htjelo je nizom popularno pisanihprikaza pružiti čitateljstvu kakvu-takvu mogućnost da sesnađe u naoko nerazmrsivom, šarenom ikontradiktornom klupku mnogih religija na svijetu.

Budući da na našem jeziku nemamo o tom predmeturazvijenu stručnu i sustavnu literaturu, morali smo seposlužiti više ili manje stručnim a najčešće površnimčlancima razasutim kroz domaće i strane časopise,bilješkama i poglavljima u raznim udžbenicima ileksikonima. Najviše smo se mogli poslužitiodgovarajućim poglavljima UNESCO-ve »Historiječovječanstva«, a pristup i raspored sugerirala nam jezbirka »Le grande religioni del mondo« izdavačaMondadorija. Također smo bili u tijeku pokušaja iistraživanja novijeg teološkog, posebno biblijskog ikatehetskog gibanja na našem tlu.

Nastala kao popularni novinski odgovor na sasvimodređenu potrebu širokih slojeva čitatelja, knjiganipošto ne popunjava odgovarajuću prazninu u našojstručnoj literaturi, nego bi htjela biti ilustracijapotrebe, dokaz zanimanja i poticaj na sustavniji istručniji rad.

Uz prikaze velikih religija Dalekog Istoka donijeli smoz.a ilustraciju nekoliko ulomaka njihovih svetih spisa uslobodnom prijevodu. To nismo učinili uz prikaze Islamai židovstva ni uz osvrt na kršćanstvo, stoga što se sveteknjige tih religija, Biblija i Kuran Časni, nalaze udobrim prijevodima i najnovijim izdanjima po svimnašim knjižarama i knjižnicama.

Živko Kustić

UVOD

Kaže se da je čovjek religiozno biće odnosno kako je tozgodno izrekao američki antropolog Willam Ho-wells:»Čovjek je biće koje shvaća ono što ne može vidjeti ivjeruje ono što ne može shvatiti.« Ljudska religioznostizrazila se u bezbroj oblika, i nitko nikada neće načinitipopis svih božanstava. Ovako ili onako ljudi su uvijeknastojali osigurati zaštitu i dobrohotnost božanstavapomoću obreda, koji se razlikuju od onih okrutnih do onihnajnježnijih.

Ovdje nam nije namjera stručno prikazati povijest irazvitak religijskih vjerovanja i obreda, želimo se u nizunastavaka zadržati samo na velikih religijama koje su idanas žive te prožimlju velika područja suvremenogačovječanstva. Promatramo religije kao nešto živo iprisutno u suvremenoj kulturi, a ne kao predmete u muzeju.Bez obzira na različita tumačenja, ljudi su uvijek bilireligiozni. Tako je uglavnom i danas. Što to ljudi štuju i nakoje načine?

Razumije se da sve suvremene religije imaju za sobomdugu povijest. Vjernici svake religije najčešće vole onusvoju smatrati izuzetkom, nečim jedinstvenim. Redovito seljute kad treba priznati da su bašti-nici vjerovanja i

vjerskog izražavanja koje se razvilo u drugim okvirima.No istina je da svaka postojeća religija ima svojepodrijetlo, kao što svaki od nas ima djedove i pradjedove.Kao primjer možemo navesti otkriće kumranskih rukopisakraj Mrtvoga mora, koji nedvojbeno pokazuju da nekipojmovi i neke prakse Novoga saveza ipak vuku porijekloiz duhovnoga svijeta kumranske zajednice koja je živjela uJordanskoj pustinji čak cijelo stoljeće prije Krista. Iakosmo oduvijek znali da kršćanstvo ima svoje dubokekorijene u duhovnome svijetu Izraela, mnogima je u prvimah bilo teško prihvatiti izrazitiju ovisnost o jednojreformatorskoj židovskoj sljedbi.

Tako svaka religija može pronaći u susjednim ili većugašenim religijama neke korijene svojih predaja.Židovski i kršćanski učenjaci čitajući babilonski ep oGilgamešu, koji je star više od 4000 godina, moraju ondjepronaći značajne sličnosti s biblijskim pripovijedanjem oNoi. To je još jedan dokaz da hebrejska kultura nosiduhovnu baštinu i ima svoje zametke u ranijoj kulturimezopotamskog područja. Tako se u mnogim bogovima ibožicama rimske mitologije lako prepoznaju prerušenagrčka božanstva. I budizam se na svoj način izvodi izstarijih religija Indije, a te opet u cijeloj svojojneobuhvatljivoj bujnosti pokazuju utjecaje prvotnijihvjerovanja. Muhamed pak otvoreno navodi svojehebrejsko-kršćanske izvore. Ukoliko je riječ o hebrejskoji kršćanskoj religiji sama je Biblija gordi svjedok kako su

Izraelci, prvotno pastiri lutalice, primali utjecajeegipatskih i blisko-istočnih civilizacija, u stalnojopasnosti da tim utjecajima podlegnu, a uvijekuspijevajući da ih prerade, pročiste i životno ugrade usvoje izvorno štovanje jednoga Boga koji im se javio kaopovijesni saveznik.

U naše vrijeme najbrojnije i najznačajnije religije jesu:hinduizam, budizam, konfucijefstvo, toaizam, islam,židovstvo i kršćanstvo. Među nekima od tih postoje velikesukladnosti, ali i duboke razlike.

Svaka od tih religija pruža ili nastoji pružiti odgovore nanajdublja pitanja koja čovjek postavlja pred zagonetkomsvoga života i svoje sudbine. Svaka na svoj način nastojičovjeku dati snage da podnese bol, svjetlo za čestitijiživot, okrepu pred licem smrti. U tome su neke religijeuspješnije od drugih, a mi kršćani ne krijemo svojeuvjerenje da je naša vjera najvrednija, iako priznajemo iradujemo se klicama prave istine i u drugim religijama.Zato svaka religija zaslužuje da je s poštovanjemproučavamo.

Napast je naše sebičnosti da potcjenjujemo ili čakismijavamo ono što nam se u drugim religijama činineobičnim. Riječi kao što su »poganstvo«, »idolopo-klonstvo«, »praznovjerje« često se upotrebljavaju nauvredljiv način. Tako govorimo o drugima, a rijetko smo

spremni tako označavati i određene pojave među nama.Svaki je čovjek vrijedan poštovanja kad se kako najboljezna i umije klanja pred Bogom. Slobodno nam je vjerovatida je njegovo poimanje božanstva vrlo manjkavo ili čakkrivo; njegovi nam se obredi mogu činiti možda iodvratnima; ali u trenutku molitve svatko daje iz sebe ononajbolje, i da smo mudri koliko to volimo o sebi misliti,nastojali bismo da ga shvatimo.

Odmah na početku treba upozoriti da se svaka od religijakoje smo spomenuli sama u sebi dijeli na više struja. Kadprozborimo o budizmu, znalac će nas odmah zapitati,mislimo li na budizam hinayana, ma-hayana ili na tibetskilamaizam.

Iako nam je Islam vrlo bliz, malo tko među nama zna zarazliku sunita i šiita. I suvremeno židovstvo dijeli se natradicionalno hebrejsko pravovjerje, moderniziranashvaćanja reformiranih zajednica i srednju naukukonzervativnih rabina.

Kad govorimo o hinduizmu, tko zna mislimo li namisticizam sadhu ili na duboke meditacije hindu-

skih filozofa ili na primitivna vjerovanja milijunanepismenih žitelja indijskih sela.

A kad je riječ o kršćanstvu razumije se da moramo

razlikovati katoličke, pravoslavne i anglikanske zajednicete više stotina protestantskih skupina.

Uvijek je važno imati na umu da treba dobro razlikovatiod službenih učenja neke religije ono što ta religija zaistajest u mišljenju i životnoj praksi svojih sljedbenika.Također priličnu poteškoću stvara razlika, da ne kažemo isuprotnost, do koje često dolazi između izvornih misliutemeljitelja neke religije i onoga što je ta religija postalanakon stoljetnih prerađivanja i tumačenja više ili manjeoštroumnih prevodilaca, komentatora i reformatora.

Stručnjaci pokušavaju olakšati razumijevanje velikih živihreligija svrstavajući ih u različite kategorije. Takošvicarski psiholog C. G. .Tung razlikuje istočnjačke odzapadnjačkih religija. Istočnjačke bi bile po toj podjelibitno introvertirane, okrenute u sebe, a zapadnjačke bi bileekstrovertirane, tj. okre nute prema vani. Drugim riječima,postoje religije koje na svoj način niječu život: budizam ihinduzam; i druge koje ga potvrđuju i promaču: židovstvo,kršćanstvo i islam. Dok prema sljedbenicima istočnjačkihreligija spasenje treba tražiti u bijegu od vreve života,prema zapadnjačkim vjerama upravo u tom životu čovjekpronalazi mogućnost za duhovno usavršavanje ipripremanje života s one strane groba. Takve su podjele izanimljive i korisne, ali se treba čuvati uopćavanja, jer suizuzeci gotovo toliko brojni kao i primjeri kojiopravdavaju takvu podjelu.

U ovom našem prikazu velikih živih religija nećemouspoređivati te religije s obzirom na njihovu vrijednost.Pokušat ćemo samo pokazati što njihovi sljedbenici misle,to jest kako ih poznaju i provode u život. Na raspolaganjusu nam svete knjige, legende i mitovi tih religija kao isuvremena tumačenja njihovih stručnjaka. Opaža se naprimjer da se hinduizam u naše vrijeme budi iz stoljetnogasna te želi postati duhovni izraz nove indijske nacije injezinih stremljenja. Tko zna dokle će on u tom buđenjudoći. Nešto se slično opaža i u suvremenom budizmu, kojise tijekom stoljeća razvio u dvije vrlo različite grane:budizam hi-nayana u jugoistočnoj i budizam mahayana usjevero--istočnoj Aziji. Razvitak budizma u sjevernomogranku, posebno u Japanu, kao da traži kako bi postaoduhovna osnovica suvremenog industrijaliziranog iobrazovanog društva. Velika budistička svjetskakonferencija u Rangoonu 1954—56., gdje su se našlitakođer evropski i američki budisti, otvoreno je nastojalapreispitati budističke tradicije težeći jedinstvu vjere svihbudista i njihovoj snažnoj misionarskoj djelatnosti posvijetu. U isto se vrijeme opaža da velika mnoštva mladihu Aziji uopće ne cijene duhovna blaga svojih starihreligija. Tu malo pomaže i probuđeni indijskinacionalizam, jer u hinduizam i budizam, svedeni nasredstva toga nacionalizma, gube svoju univerzalnostkojom su se uvijek odlikovali.

U naše vrijeme često se javljaju glasovi da bi najveće

svjetske religije morale za dobro čovječanstva pronaćizajednički jezik a pustiti po strani ono o čemu se razilaze.Ima teoretičara koji se tako zalažu za neku umjetnusvereligiju. Arnold Toynbee na primjer piše: »Četirinajveće žive religije samo su četiri varijacije na istu temu.Kad bi se sve četiri partiture te glazbe zajedno svirale,sretni slušatelj doživio bi divnu harmoniju«.

Takvi glasovi ponajviše dolaze s Istoka, osobito iz Indije,koju mnogi smatraju najreligioznijom zemljom svijeta.Otkako je Shri-Rama Krishna, najslavniji indijskireligijski reformator (umro 1886), proglasio da su svereligije istinite kao različiti putevi istome cilju, tipičnaindijska snošljivost i težnja za sintezom svih religija ustalnom je porastu.

Nije čudo da takve težnje nailaze na razumijevanje mnogihplemenitih duhova u svijetu, ali treba upozoriti da se tumožda krije i usiljena potreba stvaranja jedinstvene frontesvih religioznih ljudi protiv suvremenog sustavnogateizma. I odmah je jasno da bi takvo usiljeno jedinstvo,utemeljeno na zajedničkoj opasnosti, dovelo do neistinitogzanemarivanja mnogih bitnih sadržaja svake od tih religijanapose. Ipak nije moguće vjeru koja spasenje smatraplodom ljudskih napora pomiješati s onom vjerom za kojuje spasenje sasvim nezasluženi dar Božji. Kako bi moglozajedno ići istočnjačko uvjerenje da se istina nalazi nakraju ljudskog istraživanja s uvjerenjem triju zapadnih

vjera da je istinu Bog objavio određenim povijesnimosobama? Također nije moguće olako složiti kršćansko imuslimansko poimanje Isusa iz Nazareta. Zbog svega toganećemo se zalagati ni za kakvo umjetno jedinstvo religija,nego ćemo svaku promatrati i poštivati u njezinimvlastitim vrijednostima. Budući pak da su im mnoge bitnevrijednosti zajedničke, uvijek je moguće, a često ipotrebno, djelatno jedinstvo za obranu i promicanjezajedničkih svetinja kao i za porast čovječnosti, pravde imira u svijetu.

Kao što su područja hinduizma i budizma zahvaćenavelikim revolucionarnim promjenama naših dana, tako susuvremene promjene duboko zahvatile i područja nakojima se ukorijenilo kršćanstvo, židovstvo i islam.Osobito je veliko područje pravoslavlja prekriveno novimsustavnim i raznolikim bujanjem marksističkog ateizma.Možda nam je manje poznato koliko je stoljetna čvrstoćaislama dirnuta propašću turskoga carstva i kalifata.Suvremena politička previranja dovode također islam ukrizu na područjima gdje se proširio u novije vrijeme,osobito u Africi. U isto je vrijeme po prvi put stvorenadržava Pakistan, koja se naprosto zove Islamskarepublika, iako tek budućnost može pokazati što zapravoznači vjerski naziv jedne države.

Dosada smo jedva spomenuti religije u golemoj Kini.Razlozi su tome dvojaki: s jedne se strane postavlja

pitanje jesu li konfucijevstvo, taoizam i budizam zaistareligije ili samo životne filozofije; s druge strane već višedesetljeća jedva se nešto zna o stvarnom razvitkureligijske svijesti u novoj Kini.

Nakon islama, koji se pojavio pred 13. stoljeća, nije seviše pojavila ni jedna velika religija koja bi svojomprisutnošću obilježila svijet. Možemo li iz toga zaključitida se više neće pojaviti ni jedna nova religija? Ili se trebasjetiti da je suvremeni ateizam marksističkog tipa, pomnogim svojim značajkama prava velika nova svjetskareligija? Ali što znači izraz ateizam kad se pi'imjenjuje natu golemu novu pojavu?

Katolički filozof Jacques Maritain među prvima jeupozorio na postojanje iskrenih pseudoateista, »kojivjeruju da u Boga ne vjeruju, ali koji zapravo u njegavjeruju, jer Bog kojega niječu uopće nije Bog.« Takođerse u suvremenoj religijskoj slici svijeta mora opazitiveliko mnoštvo onih koji praktički žive kao da ihsudbinska pitanja iz kojih su iznikle sve religije uopće nemuče. Je li možda to najnovija religija, koja se za razlikuod organiziranog marksizma, ipak mora nazvatinereligijom? Sve su to pitanja i zadaci s kojima bismo sehtjeli pozabaviti u nizu prikaza koji će se pojaviti u ovojknjizi.

DUH HINDUIZMA

Mudrost Brahmina

Pred tisuće godina, prije Mojsija, Budhe i Krista, naobalama indijskih rijeka sjedili su mudraci i pjevali prvereligiozne himne, nadahnute, kako vele hindusi »Božjimdaškom«. Duboka mudrost i duhovnost tih pjesamaizvorište su religije koja je danas poznata pod imenomhinduizam. To je zapravo nacionalna religija Indije s oko300 milijuna vjernika u domovini, i još oko 50 milijuna uPakistanu, na Cejlonu, u Burmi, čak u Baly i Trinidadu.Oni vjeruju da je hinduizam, star već četiri tisuće godine,ne samo najstarija religija svijeta nego također izvor svihostalih. Ne može se nijekati da je hinduizam, iakoneizravno, utjecao na zapadnu misao. Ima znakova da suse njime bavili Pita-gora i novoplatonovci; Schopenhaueri Emerson nalazili su ondje poticaja; a Mahatma Gandhipostao je čuven prakticirajući hinduističko nenasilje. Nouza sve to, hinduizam je ostao golema zagonetka za svijetZapada.

Teorija hinduizma izavnredno je jednostavna. Nemasredišnjeg autoriteta, ni hijerarhije, ni izravne Božjeobjave. Ne postoji čak ni određeni sustav moralnihpropisa. Samo na uglovima gradskih ulica i na seoskimraskrižjima diljem Indije bezbrojni guru (učitelji religije)sjede i sjede tumačeći bez kraja i konca svoju misao.Hinduizam ima jednoga jedinoga Boga i uz to 330 milijunabogova.

Stari hindu-mudraci zamislili su se nad činjenicom da svešto postoji — i granitne hridi i planine — na kraju nestaje.Potreslo ih je također vječno kruženje života: gusjenicapostaje leptir, jajašce leptira postaje gusjenica. Izaključili su: svaki život rađa se i ponovno rađa, prelazi izbiljke u životinju, iz životinje u čovjeka, iz jednogljudskog tijela u drugo; penje se i spušta po toj ljestvici. Aiza toga nepostojanog materijalnog svijeta, zacijelo — kaolice iza maske — mora postojati nevidljivo izvorište tihpojedinačnih života i svih stvari. Mora postojati čisti inepromjenjivi duh.

Starim mudracima nametnuo se i drugi neizbježnizaključak: Budući da je materijalni svijet privremen, svenaše svjetovne želje osuđene su na razočaranje, a to jerazočaranje uzrok svih ljudskih patnja. Pravi mir može sedakle postići jedino disciplinom želja, usmjeravanjemduha prema jedinoj trajnoj i vječnoj stvarnosti: — premaBogu. Tako je uzvišeni cilj hinduizma: postići sjedinjenjes Bogom, vječnim duhom, kojeg hindusi obično zovu»Brahman«. Ali toga Brahmana ne smije se poistovjetiti sbogom Brahmom koji je samo jedan vid Neizrecivoga, nitisa braminima koji su pripadnici svećeničke kaste.Sjedinjenje s Bogom ne postiže se poglavito vršenjemobreda nego prije svega zajedničkim idealimahinduističke etike: čistoćom, sa-mosavladavanjem,odstojanjem, istinom, nenasiljem, ljubavlju i dubokimsuosjećajem sa svim živim bićima.

Hindustička teologija napinje se ne bi li izrekla što jezapravo Brahman. Hindusi, koliko su god uvjereni da jeIzvorna Stvarnost nesumnjiva i neopisiva, poduzešenadljudske napore ne bi li kako objasnili božanstvo injegove odnose sa svijetom. Jedna od mnogih indijskihpoema, Mahabharata, tri puta je dulja od cijele Biblije. Isvi ti napori nisu mogli proizvesti skladni sustav vjerskihistina. Kao što je Indija više tuce različitih zemalja negojedinstvena zemlja, tako i hinduizam ima mnogo sekti, te jeviše skup vjera nego jedna vjera. Neki hindusi smatrajusvakoga od 330 milijuna bogova posebnim božanstvom,dok mnogi filozofski naobraženi hindusi vide u tomemnoštvu samo bezbrojne izraze jednoga jedinogaBrahmana. I zaista ispod toga prividnog kaosa i anarhijepostoji duboko jedinstvo.

Smisao toga jedinstva lijepo tumače SarvepallyRadhakrishan, filozof koji postade pretpredsjednikomRepublike Indije. U knjizi »Indijsko shvaćanje života«piše: »Hinduizam traži da svaki čovjek neprestanorazmišlja o tajni života, sve dok ne dosegne uzvišenuobjavu. Dok niže oblike (kipove i slike) podnosimo uinteresu onih što nisu sposobni uzdignuti se nad pojavnost,ipak cijeli hinduizam naglašava šire shvaćanje i čišćikult... Svatko pak ima pravo izabrati oblik djelovanja ibogoštovlja koji mu najviše odgovara ... Hinduizam nijeneka sljedba, nego zajednica svih onih kojima je dobrozakon a istina strast.«

Ramakrishna, mistik 19. stoljeća, toliko je bio prožetstrašću traženja da je redom postojao sljedbenikomrazličitih hinduističkih sljedbi, islama i kršćanstva, da nakraju izjavi kako je iskusio da se Bog pronalazi u svakojvjeri i da su u tom smislu sve one valjane. Takvoshvaćanje vrlo se proširilo po Indiji. Ima pak kritičarakoji primjećuju da hinduizam u svom nastojanju dapredstavlja sve zapravo ne može predstaviti ništa.

Kad se u 6. stoljeću prije Krista Budha zapravo iznevjeriohinduizmu, bramini su ga naprosto uvrstili u svoj panteon iprihvatili neke od budističkih misli. Uslijed toga budizamje u Indiji zapravo iščezao. Kršćanstvo je doprlo u Indijunajmanje pred 1600, vjerojatno čak pred 1900 godina; akroz tri stoljeća britanske, francuske i portugalskekolonijalne vlasti sve je išlo u prilog širenju kršćanstva.Uza sve to kršćani danas predstavljaju samo 2 postoindijskoga stanovništva. Guru su sa kršćanstvom»obračunali« kao i sa budizmom; počeli su recitiratiIsusov govor na gori, proglasivši Isusa desetimutjelovljenjem boga Višne.

U 11. stoljeću muslimani provališe u Indiju, razarajućinajljepše hramove i kipove. A hindusi spremno prihvatišeislam kao jednu od svojih sljedbi. Danas 71 milijimmuslimana živi u svojoj domovini Pakistanu koji se 1947.odvojio od Indije, ali 35 milijuna muslimana i dalje živi uIndiji, gdje se njihov prorok Muhamed našao na dugom

popisu svetih ljudi koje hindusi časte.

I nakon svega osnovna poruka hinduizma ostaje kakva je ibila:

»Ti si, Brahmane, žena. Ti si muž... Ti si tamna ažurnapčela, i zelena papiga crvenih očiju. Tvoj je sin svjetlost,ti si more i sva godišnja doba, bez iskona i traješ svepreplavljujući; ti, iz kojega se sve rađa.«

Kaste

Društvo je podijeljeno prema zaslugama stečenim uprošlim životima

Kao što hinduistička misao dijeli život na više i nižeoblike, tako indijsko društvo dijeli ljude na uzvišene iniske kaste. Društveno ustrojstvo hindusa nije manjezamršeno nego njihove teologije. U mnogim mjestima iselima, osobito Južne Indije, podjela na kaste još uvijek jeaktualna. Bramini, svećenička kasta, nalaze se na vrhuljestvice te uživaju mnoge povlastice.

Ispod njih se nižu ratnici, trgovci i radnici. Sasvim na dnuizvan sustava kasti nalaze se »nedodirljivi«. U san-skrtu,izvornom jeziku, kasta se zove »varna«, a to znači boja. Udavnini, naime, bijeli Arijci sa sjevera preplavišeporječje rijeke Inda nametnuvši svoju vlast tamnoputim

starosjediocima. Kasta također označuje podjelu rada uzajednici, a vremenom su se četiri stare kaste daljepodijelile te danas postoji u Indiji više od tri tisućepotkasti.

Za religioznog hindusa kasta nije u prvom redu društvena iekonomska činjenica, nego proizvod karme, reinkarnacije.Nejednakost među ljudima ne potječe od bogova, nego odljudskoga djelovanja. Rađamo se u višoj ili nižoj kasti iličak među životinjama već prema zaslugama koje smostekli u prethodnom životu. Ako više kaste imaju većepovlastice, veća je i njihova odgovornost. Vjerskedužnosti bramina mnogo su teže od vjerskih dužnostidrugih ljudi; njihovi grijesi podliježu strožoj kazni.Bramin izjelica rodit će se ponovno kao proždrljivasvinja.

Tijekom stoljeća pravovjerni bramini, uživajući tolikedruštvene povlastice, počeli su se smatrati sasvim bliskibogovima. Mnogi od njih smatraju se upr-ljanima ako imse samo približi koji iz kaste nedodirljivih. Među njima seustalilo pravilo da se žene samo iz vlastite kaste. To seuvriježilo u svim kastama. Pravovjerni hindus, bio ili nebio bramin, neće nikada jesti u društvu žene. Sve to seopravdava tradicijom i naglašavanjem da je na ovomsvijetu sve prolazno; samo duhovnost nešto vrijedi.

Hindusi spašavaju svoju religiju prihvaćajući iz drugih

ono što im se čini najboljim

Nakon tolikoga razvitka hinduistička filozofija i teologijapostadoše muzej religija u kome se nalaze kao izlošci svistupnjevi razvitka ljudske misli o Bogu. Najstarijabožanstva, kao u svim primitivnim religijama, samo suuosobljene prirodne sile: božanstvo Sunca, božanstvovjetra, vatre itd.

U vrijeme buđenja moralne svijesti i božanstva postajuetička. Sunce postaje božje oko koje bdije nad ljudskimdjelima da nagradi dobre a kazni zle. Još kasnije, srazvitkom metafizike, mislioci nezadovoljni mnoštvombogova, počeli su ih sve svoditi na zajednički izvor. UVedama stoji: »Stvarnost je Jedna — mudraci je zovuraznim imenima«. Kad su jednom dosegli takvo shvaćanje,hindusi su bez skanjivanja nastavili štovati mnoštvobožanstava prirode, obitelji, plemena. U skladu shinduističkom tolerancijom takva se štovanja ne samopodnose nego čak potiču. Danas nadnaravni svijet hindusaobiluje božanstvima ljudskoga i životinjskoga lika,demonima, herojima, strahovima i nebeskim plesačicama.

Indra ima tisuću očiju, Brahma najčešće četiri glave, nekikipovi Ganeša sedamnaest ruku. Zbog svega toga površnistranac može smatrati hinduizam nakupinom priča ipraznovjerja. No treba dobro razlikovati hinduizam narazini pučke pobožnosti od onoga filozofskoga. Iza

svakoga božanstva, iza svake priče krije se sakrivenismisao. Brojne ruke u Ganeša označuju beskrajnu moćbožju, četiri glave Brahme podsjećaju na božje sveznanje.Unatoč mnogolikosti božanstava i pobožnosti religioznahinduistička misao sva je prožeta sviješću jedinstva svihstvari. Sve se svodi na jedno:

2 Velike religije svijeta

17

slijevanje kako božanstava tako hindusa sa Brahmanom

i svim živim bićima. Za njih je sve Brahman. Samo zbognašega neznanja i zaslijepljenosti mi vidimo život kaomnoštvo a ne kao jedinstvo, te naše spasenje stoji u tomeda odbacimo iluziju o »ja« i »ti«, da shvatimo kako smozajedno sa cijelim svijetom samo dio božanskog jedinstva.Kad postignemo svijest o Bogu i o sebi, možemo se uliti uocean. Za zapadnjaka koji visoko cijeni svoju osobnosttakvo razmišljanje nije privlačno; ali ono znači samoodricanje konačnosti i ograničenosti da se postignepunina. To je čisto blaženstvo.

Ovdje se mogu probuditi mučna pitanja: Ako je Bog usvijetu, zar je svijet Bog? Hindus će odgovoriti da je Bogu svijetu i da ga nadilazi. No ako je Bog dijelom u svijetua dijelom izvan svijeta, nije li on podijeljen? Kako se

onda može reći da je on jedan?

Hinduistička kozmologija nastoji odgovarati na takvapitanja. Kažu da je Brahman beskrajan, jedan, nedjeljiv,nepromjenljiv, iznad djelovanja i nedjelovanja, iznaddobra i zla. Ali u Brahmanu kao u sjemenu krije semogućnost života. Kad se ta mogućnost očituje u stvaranjusvijeta, pojavljuje se kao Maya, materijalni svijet što gazamjećujemo svojim osjetilima. Maya proizlazi izBrahmana kao toplina iz vatre. Toplina nije oganj, alidolazi od ognja i bez njega ne može postojati. Maya nasčesto vara, ali nije puki privid. Hinduski filozofi kažu daje Maya donekle poput sna. U snu su naime slike istinite zaonoga koji sanja, ali samo za njega i za kratko vrijeme.Maya je projekcija stvarnosti a ne sama stvarnost. Premahinduističkoj kozmologiji sve projekcije Brahmanapostoje u ograničenom vremenu. Kažu da je to oko4.320.000.000 ljudskih godina. Nako toga sve će propastiu vodi i vatri; Maya će se povratiti u srce Brahmana. I sveće opet iznova započeti, da opet propadne i ponovnozapočne.

Brahman uzima lik boga Brahme da bi stvorio svijet, likboga Višne da bi ga uzdržavao i lik šive da bi ga razorio.

Brahman, budući da je jedini i neosobni, označuje sesrednjim rodom, nije ni »on« ni »ona«. Maya naprotivpoprima mnoge oblike, grana se u ljude, životinje, biljke i

kamenje. Dijeli se u suprotnost: muško-žen sko, dobro-zlo,užitak-bol, toplo-hladno. Suprotnosti ovoga svijeta bivajunadvladane u mokši. To je stanje mira i spokoja uBrahmanu. Kad netko postigne mok-šu, svijet mu seraspline. Oni što postigoše takvo stanje, zovu se šutljivi,jer ne mogu ispričati svoje iskustvo. Govoriti, naime,znači izražavati se u suprotnostima. U skladu sa svim timshvaćanjima hinduistička je duhovnost bitno različita odzapadnjačke. Na Zapadu nema duhovnosti bez moralnogživljenja; kod hindusa povratak duhu znači uzdignuti senad dobro i nad zlo. Istina je da se moral na određen načinnalazi u shvaćanju reinkarnacije, ali to nije moral jednakza sve ljude kao na Zapadu. Riječ je o obvezama što ihnameće kasta, a svaka kasta ima drugačije obaveze. Iakosve to teži određenom društvenom skladu, religioznihindus malo mari za društvo (jer društvo mu je ipak samoprivid); njemu je jedino do vlastitog povratka čistom duhuBrahmana.

Nabijena nadljudskom energijom hinduistička božanstvabujaju, umnažaju se i migolje svijetom. Ima tajanstvenihbožanstava što ih štuju male grupice. Na velikimrazigranim slikarijama često se sustavno prikazujupoznatija božanstva hinduističkog panteona. Na vrhu jetrojstvo: Brahma, Višnu i Šiva. Četveroglavi Brahma,stvoritelj, drži žrtvene prinose, brojanicu i rukopis. Onvlada svijetom s mitskog brda Meru, gdje živi sa ženomSarasvati. Ona je božica stvaralačkih umjetnosti, te jaše

na paunu. S desne se strane prikazuje Višnu, uzdržavateljsvijeta, koji drži lotosov cvijet, školjku i topuz. Uz njegaje žena Lakšmi. Višnu kao na postelji leži na mnogoglavojzmiji Ananti. Iz Višnina pupka cvate Brahma, čime jeizražena međuovisnost božanstava. Nad Višnom letiGaruda, čovjek--ptica. Taj se od vremena do vremenautjelovljuje na zemlji kao riba ili kao gušter, kao čovjek-lav, kao dječačić i konačno kao Rama i Krišna. MladaKrišnina ljubavnica Radha obična je smrtnica. Žena bogaRame, Sita, jest utjelovljenje Lakšmi. Glavni pomoćnikRa-min jest bog-majmun Hanuman.

Šiva-razoritelj prikazuje se slijeva na brdu Kailas. čestojaše na biku držeći uza se ženu Parvati, no na istoj sliciprikazana je Šiva i kako pleše i kako sjedi u meditaciji, aiz glave mu izvire sveta rijeka Ganges. Šivina ženapojavljuje se u više oblika. Kao Parvati ili kao Umadražesna je i ženstvena; kao Durga je raz-dražena, a kaoKali krvoločna. U ruci nosi odrubljenu glavu, a oko vrataogrlicu od lubanja, šivini sinovi jesu ratnik Karttkeya(Karttkeja), vođa božje vojske, i nježni Ganeša kojiuklanja zapreke, a pomoćnik mu je miš. Ta božanstvasmještena iznad krivudave crte horizonta glavni supredstavnici modernog hinduističkog panteona. Podhorizontom stoje Asvimi, liječnici bogova; Ushas, boginjazore sa sedam krava, koje označuju sedam dana u tjednu;Surya, bog Sunca, sa sedam konja; Angi, bog ognja, kojijaši na jarcu; Indra, bog nebosklona s tisuću očiju po

svemu tijelu; Chandra (Čandra), mjesec u kočiji koju vučeantilopa; Vaya, bog vjetra, te Maruti, čuvari oblakanaoružani munjama.

Ostala nadzemaljska bića jesu: Yakshini (Jakšini) ženske iYaksha muškarci, zlodusi što slijede Kubera, kraljabogatstva; Ravana, kralj zloduha, otmičar Site, ženeRamine (prema Ramayani); zatim Rakshasa (Rak-šasa) štoslijede Ravanu, sitni đavolčići. Slijedi Manu, praotacljudskoga roda koji je poput Noe preživio potop; Soma,božanstvo koje je zapravo opojni sok svete biljke soma;Varuna, bog kozmičkog poretka, jaši na ribi Matkara;zmija Vritra, glavni neprijatelj bogova; Yama (Jama) kraljsmrti, kojega slijede dva psa dok prevodi duše premanebu i prema paklu. Za njima su nebeski glazbeniciKinnara, polu-ljudi, polu-ptice; vodene nimfe Apsare kojenapastuju isposnike; zatim zmijska božanstva Naga iVrikshadevata (Vrikšadevata), božice stabala koje udarajunogama stabla da izraze kako prirodu treba potaknuti da bise množila.

Svete životinje

Sveobuhvatna hinduistička privrženost prepoznaje Bogau stvarima i u životinjama

Gledajući Boga u svim stvarima, Hindusi su punipoštovanja prema svakoj stvari, prema drveću i rijekama,

kravama i mravima. Izraz tog poštovanje jest ahimsa, tj.nenasilje prema životinjama i prema ljudima. Stoga su sviHindusi koji se zaista drže svoje religije — vegetarijanci.

Privrženost Hindusa prema kravama nešto je osobito,vjerojatno zbog toga što su kroz sva vremena imali odkrava velike koristi. Goveda su im davala mlijeko, vuklakola i plugove, opskrbljivala ih ogrjevom. Suha goveđabalega još je i sad glavno gorivo u indijskim kućama. Jestigoveđe meso, to je za Hindusa svetogrđe ravnoljudožderstvu. »Svaki ubojica krave« —• upozoravajunjihove svete knjige — »provest će u paklu toliko godinakoliko je dlaka bilo na ubijenoj kravi«. Ima Hindusa kojiiskazuju štovanje svakoj kravi na koju naiđu, a bogatijiustanovljuju skloništa za stare i iznemogle krave. »Kravaje poema milosrđa« — govoraše Mahatma Gandhi —»majka milijunskog indijskog mnoštva.«

Strahovi

Strašni oblici prirode izrazi su božanstva, kao i oni

ugodni

Osim glavnih hinduističkih sljedbi, sekte koja štuje Šivu ione koja štuje Višnu, ima i mnogo manjih sljedbi. Međunjima je najbrojnija i najutjecajnija ona koja štujebožanstvo Shakti (šakti). Pripadnici te sljedbe štuju »Boga

u obliku majke«, a dijele se u dvije glavne skupine:đakshinamargi (đakšinas — usp. hrv. desni, lat. dexter),sljedbenici desnog puta, i vamanmargi, koji idu lijevo.Prvi idu putem ondje uobičajenog odricanja od svijeta, adrugi izabraše pomalo neuobičajen put: užitke ovogaživota. Đakshinamargi javno vrše svoja djela pobožnosti,a vamanmargi naprotiv drže svoje obrede u tajnosti. Nekimeđu najvećim svecima i mudracima hinduizma kaoShankara (šankara), Rama-krishna (Ramakrišna) iVivekananda bili su štovatelji božanske majke Shakti.

U filozofskom smislu Shaktini sljedbenici smatraju duhmuškim, a tvar ženskom; njihovim spajanjem dolazi dostvaranja. U pučkom štovanju Shakti je žena šive i kaotakva pojavljuje se pod mnogim imenima:

Kali, Durga, Parvati, Uma, Bhavani, Devi i mnoge druge.

Kao stvoriteljica i davateljica života božanska majkavedra je i dobrohotna: pruža ruke svim stvorenjima. Ali,poput muža Šive, i Shakti ne samo stvara, nego i razara.Kad donosi smrt, ona je bezlični strah, okrutna koliko jebila nježna. Da bi je umilostivili, Bengalci svake jesenislave njezin najveći blagdan Durga punja (... pundža).

Shakti je još strasnija u liku božice Kali, božice pošasti,potresa i oluje. Njezini nakazni i krvlju omaš-ćeni kipoviodvratni su zapadnjacima, dok jedan cijenjeni indijski

učitelj ovako tumači tu pobožnost: »Bila bi ludost držatida strašni oblici prirode ne pripadaju Bogu isto onako kaošto mu pripadaju oni ugodni.« U strahu od božice Kali pukzna počiniti i velika zlodjela. Kroz šest stoljeća njezinisljedbenici nazvani thugi hodali su naokolo daveći ljude,uvjereni da je Kali žedna krvi, a svaka takva žrtva utažujenjezinu žeđ za tisuću godina. Iako su brahmini potpomagalii taj kult, ne zabranjujući ni ljudske žrtve, Englezi su uzvelike napore onemogućili djelovanje thuga, te najvjernijištovatelji Kali danas umilostivljuju svoju božicu ubijajućiživotinje.

Yoga

Isposništvo je najviši stupanj hinduističke vjere, ono težipotpunom slijevanju s Bogom

Iako je Hindusu slobodno ženiti se i posjedovatibogatstvo, uistinu religiozan čovjek »priljubljen je uzBoga kao škrtac uz zlato.« Njegova je jedina želja povućise od svijeta da bi se posvetio isključivo Brahmanu.Nigdje drugdje u svijetu nije isposništvo, aske-tizam,postalo nacionalnim idealom kao u Indiji. Taj je idealondje toliko privlačan da čak mali dječaci znaju pobjećiod kuće želeći postati sad.hu, »oni što se odriču«.

Ta atletska i asketska disciplina zove se yoga (joga), štoznači: podjarmljivanje duše Bogu (usp. staru. hrv. riječ

igo — jaram, od jugo; lat. jugum — jaram). Tko prakticirayogy zove se yogi. Yogi preziru svoje prohtjeve, te se čujeda neki od njih toliko vladaju svojim tijelom te mogusvojom voljom zaustaviti kucanje svoga srca cijelu jednuminutu, a više sati zaustaviti disanje. Indijski narodnijunaci svi su uglavnom bili isposnici, ali je taj ideal tolikouzvišen da čak velikom Ghandiju revni vjernici nisupriznavali stupanj svetosti, prigovarajući mu što se bavitako svjetovnom stvari kao što je politika. U svomnajvišem stupnju, zanijekavši sve svoje osjete, yogi senalazi s one strane vremena i stvari, čak s one stranesamoga sebe, jedno je s Bogom.

Smrt

Benares je sveti grad odakle Hindusi kreću naposljednje putovanje

Moksha (mokša), oslobođenje od dugačkog nizautjelovljenja, to je cilj svakoga Hindusa. Stoga je jasno daje smrt najvažniji događaj njegova života. Čim Hindusosjeti da je smrt blizu, prva mu je misao da krene, ako muje to samo moguće, na put u sveti grad Benares da seondje očisti od grijeha kupanjem u svetoj rijeci Gangesu.Benares je postao prostrani grad smrti u kojemu ključaživot. Grad je pun staraca, bolesnika, udovica; prostranastepeništa uz rijeku puna su leševa koji čekaju da buduspaljeni. A lomače plamsaju danju i noću. Prema indijskoj

tradiciji tjelesa običnih smrtnika moraju se spaliti; samonajsvetiji među svecima, sannyasi (sanjasi), za koje sedrži da su već slili s Bogom, mogu izbjeći lomaču. Kadumre jedan sannyasi, tijelo mu nakite cvijećem i nose gana obalu svete rijeke gdje ga opterete kamenjem i vrlopobožno spuste u rijeku. Dok mrtvo tijelo lagano tone,učenici svetog pokojnika trube u rogove i pjevaju svetepjesme radujući se što se još jedna ljudska duša sjedinilas Bogom.

Pepeo spaljenih mrtvaca, sabran u vrećicu, vozi sečamcem po svetoj rijeci. Rođaci miješaju taj pepeo slaticama cvijeća i polako ga prosiplju u vodu.

Nekada je bio uzakonjen običaj da se udovice bacaju nalomače svojih mrtvih muževa, te su umirale u plamenuvjerujući da će tako dostići svoje muževe na drugomsvijetu. Taj je običaj prošlog stoljeća zakonom zabranjen,premda još uvijek ima pojedinačnih slučajeva tih strašnihsamoubojstava. Danas udovice obriju glave i hodajunaokolo želeći što bržu smrt.

Hindusi vjeruju da čovjek poslije smrti ide u raj ili pakaote ondje čeka ponovno rođenje. Rodbina pokojnika molibogove da bi se on što prije ponovno rodio. U tu svrhuizgovaraju posebne molitve i bogato obdaruju svetišta.

IZ HINDUISTIČKIH SVETIH KNJIGA

Himna stvaranja

U ono vrijeme nije bilo ni bića ni nebića; ni svjetova, nineba, niti išta onostranoga. što je sve prekrivalo, gdje iza čije veselje? Bijaše li voda duboka i neizmjeriva?Nije bilo smrti ni besmrtnosti; ni razlike između dana inoći. Jedno je disalo bez zjaka, vlastitom snagom; osimNjega ništa nije postojalo. Bijaše tmina tminomodjevena; sve kao voda, bezlično i ne-razlučeno;početak ovijen prazninom. I Jedno postade stvaralačkosnagom vlastitog razmišljanja. U iskonu nadođe muzelja, izvorno sjeme duha; te mudraci ispitujućirazumom svoja srca pronađoše u nebiću vezu s bićem...Bijahu tvorci, bijahu teške sile: slobodno djelovanjedolje, a snage u visinama... Bogovi su mlađi od testvaralačke djelatnosti; tko onda zna odakle ona dolazi?Odakle potječe to stvorenje, poticao ga ili ne poticaoOnaj što je nad njim bdio s najvišeg neba? On tozacijelo zna; ili ni on ne zna!

Iz Rg-Veda X., 129

Sva božja imena

(upotrebljava se u svakidašnjoj molitvi)

Oh, bogovi! Treba štovati sva vaša imena i oblike, trebaih pozdravljati i uzvisivati. Oh, vi što potječete iz neba i

iz zemlje, čujte moj vapaj!

Rg-Veda X., 63,2

Želja

(izgovara se da se iskupi od grijeha požude)

To je učinila želja; Želja to učini, nisam učinio ja. željaje ona koja djeluje, nisam to ja, Želja je djelatnik, nisamto ja. Oh, Željo, evo tebi prinosim žrtvu!

Taittiriya Aranyaka X., 11-12

Jutarnja molitva

(upotrebljava se na početku dnevne pobožnosti)

Sunce, Srdžbo, i sva božanstva što Srdžbom vladate,spasite me od grijeha srdžbom počinjenih. Nekabožanstvo što gospodari noću uništi grijehe noćupočinjene, počinjene mišlju, riječju, nogom, trbuhom ilispolovilom. Ono što u meni ostane od grijeha, to je mojevlastito Ja (koje je to učinilo), koje prikazujem usvjetlosti Sunca, izvora besmrtnosti.

Taittiriya Aranyaka X., 41-42

PUTANJA BUDIZMA

Nauk odricanja

Po gotovo cijeloj golemoj Aziji milijuni ljudi —vjerojatno ih ima pet stotina milijuna — slijede krotku imiroljubivu religiju budizma. Mnogi zapadnjački misliocikoji su upoznali život budističkih monaha i imali uvid ubudističke biblioteke, drže da je budizam jedno odnajplemenitijih zdanja koje je podigao ljudski duh. Zarazliku od drugih religijskih sustava budizam naučavaodređene načine ljudskog ponašanja oslanjajući seuglavnom na razum, a sasvim malo na nešto nadnaravno.

U budizmu treba razlikovati dvije velike doktri-nalneškole: budizam hinayana u južnoj Aziji i budizammahavana u Kini, Japanu, Koreji, Tibetu i Mongoliji.

Hinayana, doslovno: »Mala kola«, uzvisuje strogostosobnog života i spasenje pomoću osobnog primjera.Njegovi se sljedbenici nazivaju budisti theravada, atheravada znači »pouke starih«. Mahayana ili »Velikakola« teži spasenju vjerom i dobrim djelima.

Oba učenja po svojim temeljnim stavovima sežu do jedneod najvažnijih osoba u religijskoj povijesti svijeta,potječu naime od čovjeka koji se zvao Sidd-hartaGautama, a rodio se u gradu Kapilavastu u zemlji koja sedanas zove Nepal, blizu indijske granice. Rodio se okogodine 563. prije Krista. Njegov je život postao uzvišen

uzor milijunima ljudi u slijedećim stoljećima.

Očišćen od čipki poetičnih istočnjačkih legendi kojima suga ukrasila stoljeća azijskih maštanja, život Gautame —■koji je kasnije nazvan Buda (Buddha« -—»Prosvijetljeni«) — spada u najjednostavnije i najvećepovijesti religiozne književnosti. Kao sin jednogplemenitog indijskog poglavice druge kaste, tj. ratnika.

Gautama je odrastao u kneževskoj raskoši. U jednomstarom budističkom spisu pripisuju mu se ove riječi:»Imao sam tri dvorca, jedan za hladno godišnje doba,drugi za toplo, treći za kišno. Kroz četiri kišna mjesecauopće ne bih izlazio iz dvorca, gdje su me plesačice 1pjevačice razveseljavale svojim vještinama.«

Prema običajima plemenite mladeži onoga vremenaGautama je bio vrstan sportaš, osobito se isticao na luku istrelici. U jednom natjecanju, pobijedivši u gađanjuosvojio je ruku prekrasne djevojke koja mu je darovala ijednoga sina. Ali Gautama nije se mogao zadovoljitiraskošju, a ni tihom obiteljskom srećom. Ne pokorivši seočevu nalogu da ne izlazi iz palače, dadne zapregnutikočiju i prodre u običan svijet, gdje se suoči s licemljudske bijede. Susrevši redom jednog starca, jednogbolesnika, jednog mrtvaca i jednog ispos-nika, Gautamase vratio u dvorac kao sasvim drugi čovjek. Jedne noćiostavi ženu i sina, koji su blaženo spavali, i nadahnut

indijskim duhom odricanja, napusti blistavi dvorac dapoživi kao prosjak lutalica, obrijane brade i u žutojmonaškoj halji.

Gautama bio je tada mlad čovjek od dvadeset osamgodina. Tvrdo je odlučio riješiti zagonetku života.Njegovo traženje trajalo je šest godina. Iskušao jerazličite sustave indijske meditacije, trapio je tijelozajedno s petoricom indijskih »svetaca«, postio, dok senije osušio kao živi kostur. Ali od svega toga ništa nijenaučio. Zato je opet počeo redovito jesti, te su garazočarani »sveci« napustili. Na kraju sjedne razmišljatipod jedno drvo Bođhi, tj. drvo buđenja (usp. isti jezičnikorijen) — i zakle se da se neće odande pomaknuti dok neotkrije tajnu prosvjetljenja. Tu je imao viđenje u kojemuga je iskušavao Mara (zavodničko zlo, svijet strasti).Zloduh ga napadao olujom, kišom, kamenjem i gorućimoružjem. Sam Mara ponudi mu sva bogatstva svijeta akose samo odrekne svoga traženja. Ali Gauta-ma je sjedio nepomaknuvši se, zazivajući zemlju na kojoj je sjedio zasvjedoka svoje nepokolebljivosti. Mara je onda zajednosa svim svojim zlima morao pobjeći.

Nakon četrdeset devet dana razmišljanja pod tim stablomSiddharta Gautama dobio je prosvjetljenje koje je tražio.Od tada se zove Buda (Buddha), što znači Prosvijetljeni.Krene na put i stigne u sveti grad Be-nares, gdje je ujednom parku ponovo susreo pet ispo-snika, one koji su ga

već poznavali, te im u prvoj od svojih propovijedi saopćismisao življenja. Od toga dana kroz četrdeset pet godinaBuda je prokrstario s kraja na kraj cijelu sjevernu Indiju,propovijedajući i obraćajući ljude svojoj religiji. Jednogase dana najeo neke neprobavljive hrane te se na smrtrazbolio. Pozove oko sebe svoje učenike i održi imposljednji govor o prolaznosti svih stvari. »Brižno raditeza svoje spasenje«, zaključio je i preselio se u nirvanu. Anirvana je u njegovoj religiji opisana kao najviši cilj isvršetak svih težnji.

Istina što ju je Buda otkrio u dugom razmišljanju podstablom i kasnije je naučavao kao osnovicu svoje nauke— treba razmotriti u sklopu tradicionalnih hin-duskihučenja, jer Buda je Hindus, a budizam je protest protivtradicionalnog pravovjernog hinduizma. Iz hinduizma jeBuda baštinio i prihvatio neke drevne pojmove. To se ubudizmu prihvaća bez ikakve diskusije ili sumnje. Jedna jeod tih ideja da sva živa bića prolaze kroz bezbrojnekrugove novih rađanja, smrti i prepo-rađanja. Svako jedakle živo biće po tom shvaćanju osuđeno da se na ovomsvijetu uzastopno rađa u različitim oblicima. Druga jetakva nauka o karmi, svesvjetskom zakonu uzroka iposljedica koji nagrađuje krepost a kažnjava zla djela ubudućim rođenjima. Takva je također misao da je svijetpodručje neznanja i boli, a mudraci moraju nastojati da setakva svijeta oslobode. Na kraju dolazi misao o odricanju:put je mudrosti u tome da se svladavaju težnje i strasti

tijela.

Buda se slagao s hindusima u tim mislima i tim ciljevima,ali je odbacio njihove načine kako da se ti ciljevipostignu. Iskušavši strogo uzdržavanje uvjerio se da silnamrtvljenja tijela, čime se bave mnogi hinduističkiisposnici, nisu drugo nego uzaludna ispraznost. On je zatoizabrao tzv. srednji put između isposništva izadovoljavanja prohtjevima, uvjeren da mudrac moraizbjegavati krajnosti i provoditi život u vedroj rezervi-ranosti. Nije priznavao podjelu društva na kaste, tvrdećida su svi ljudi s obzirom na svoje duhovne mogućnostijednaki.

Jezgra njegova učenja nalazi se u dvije velike izjave kojeje izložio u svojoj prvoj propovijedi u Benaresu. Te dvijeizjave poznate su u svemu budističkom svijetu kao »Četiriplemenite istine« i »Osmerostruki plemeniti put«. TeIstine tumače uzroke i ustuke ljudskoj patnji, a Putpokazuje praktične načine kako se postiže ustuk.

Četiri plemenite istine jesu ove: 1. Bol je sveopća; 2.Uzrok je boli u sebičnim željama; 3. Bol se liječiuklanjanjem želja; 4. Način uklanjanja želja jest Srednjiput, i to kako je opisan u Osmerostrukom plemenitom putu.

A ovo je Osmerostruki plemeniti put: 1. prava spoznaja, 2.prava nakana, 3. prava riječ, 4. pravo ponašanje, 5. pravo

življenje, 6. pravi napor, 7. pravo razmišljanje i 8. pravasabranost.

Izvršavanje tih kreposti koje su ovdje izražene vrlo kratkoi dosta nejasno pruža budistu metoda samosvla-davanjakoja ga uvodi u život dobrih djela i daje mu unutrašnji mirduše. Za sve budiste treća i četvrta točka Puta izrašavajuse praktičnim zakonikom ponašanja, a to je izraženo u Petzapovijedi: 1. Ne ubij; 2. Ne uzimaj što ti nije dano; 3.Uzdržavaj se od nedopuštenih spolnih užitaka; 4. Ne laži; i5. Uzdržavaj se od opojnih pića koja pomračuju um.

Pravi budist, koji na kraju postiže prosvjetljenje, ulazi unirvanu, svoj duhovni cilj. Nirvana u samoj biti nije drugonego trajno stanje kojemu teže budisti svih smjerova, amože se opisati kao najviša neosobna stvarnost.

Razvijajući spomenute osnovne ideje budisti su izgradilijedinstveno učenje o ja. Ja nije, kako vjeruju mnogiHindusi, dio onog apsolutnog bića koje sve prožima inadilazi i koje zovu Brahman. Ja po budističkomshvaćanju nije nešto stabilno, nego je sačinjeno od stanjaduha i materije, stanja koja se neprekidno mijenjaju.Čovjek postiže istinsko shvaćanje svoga j a kad seoslobodi svih svjetovnih težnji i svih tjelesnih želja. Tektada se može usmjeriti neizrecivome, nirvani.

Treba naglasiti da se ta spoznaja može postići jedino

nakon dugih i gotovo nadljudskih napora, čovjek se čistidobrim djelima, uzvišenim mislima i odricanjem odosobnih probitaka, i to kroz mnogo susljednih života. Putje gorak, i čovjek je tijekom mnogih života vezan lancemtzv. Kruga ponovnih rađanja. Budisti naime vjeruju uponovno utjelovljenje, a to je različito od hinduističkogvjerovanja u seljenje duša.

Misao o promjenljivosti svoga ja (što naglašavanjempovučenosti od svijeta, čistog idealizma, nalazi vrlo malosličnosti s drugim velikim svjetskim religijama) dovodiprave budiste do odricanja od svakog prianjanja uzprolazne pojave ovoga svijeta. Budisti škole hinayanaštuju Budu ne kao čovjeka ni kao boga, nego kaoutjelovljenje prosvjetljujućeg počela. Vjeruje se da suprije Gautame postojali mnogi Bude, i da će ih mnogo bitiposlije njega, sve do kraja vremena. Gautama je samojedan od zemaljskih, ljudskih nosilaca vječnog duhovnogpojma. Takvo shvaćanje omogućuje da diljem budističkogsvijeta postoje mnogi likovi koji prikazuju Budu, bezikakva nastojanja da budu slični, da prikazuju istogčovjeka. To su očito samo idealizirani simboli, kojiostavljaju dojam nečeg neosobnog i egzotičnog.

Budizam nema središnjeg autoriteta niti kompliciranihzajedničkh obreda. Da bi netko postao budist, dovoljno jeda prihvati i u praksu provodi Osmerostruki put. Budizamnije niz pravila, nego određena tehnika djelovanja kojom

se pojedinac postepeno oslobađa od svjetovnih želja dapostigne duhovni cilj odricanja od svoga ja.

Budući da življenje po načelima budizma u idealnomobliku traži udaljenost od svakidašnjeg života, budizam jevelikim dijelom postao monaška religija. Samo su monasiidealni budisti, dok laici više ili manje provode budističkiduh određenim praksama, poput sljedbenika ostalihreligija. Monasi žive ponajviše u golemim samostanima. Unekim zemljama i svi muškarci budisti provode baremnekoliko tjedana u samostanu. To je sastavni dio njihovaodgoja. Gotovo se svi nakon toga vraćaju u svijet. Jedinou Tibetu, gdje se budizam pojavljuje u poneštoizmijenjenom liku kao la-maizam, monasi čine trećinumuškog stanovništva, te su organizirani u svećenički staležkoji je do kineske okupacije (odnosno do priključenjaTibeta NR Kini — op. ur.) imao u rukama i političku vlastu zemlji.

Gotovo posvuda budistički monasi vrše određenereligiozne službe za laike. Vode sprovode, vrše obrede uhramovima, poučavaju djecu u religiji. Ali glavna jenjihova zadaća da laicima daju primjer pravogbudističkog življenja, pokazujući im put prema nirvani.Monah provodi velik dio života u razmišljanju. Ništa neposjeduje, hranu mora steći prošnjom. Posjeduje zapravosamo halju, sandale i ono hrane što momentalno isprosi,zatim brojanicu sa 108 zrna, jednu iglu, britvu za brijanje

brade i glave, cjedilo da procijedi vodu koju pije, kako nebi nehotice progutao nijedno živo biće.


33

Tri glavne kreposti budističkog monaha jesu siromaštvo,nenasilje i celibat, iako neke budističke sljedbe dopuštajumonasima da se žene. Ono što isprose smiju pojesti, alisamo do podne. Redovito su vegetarijanci, ali su dužnipojesti što im se daruje, bilo to i meso, ako samo nisusudjelovali kod klanja životinje. Kad prosi, budističkimonah ne smije razlikovati bogate od siromašnih kuća.Tko im nešto daruje, mora znati da time stječe zaslugu, idužan im je reći »hvala«. Ako je darovatelj žena, monahje ne smije ni pogledati ni s njom prozboriti. Svibudistički monasi svijeta tvore golemo miroljubivobratstvo.

Budizam u svakidašnjoj praksi

Zanimljivo je promatrati kako je budizam — iako bi sepravilnije mogao zvati filozofijom nego religijom —prožeo sav život svojih sljedbenika i izrazio se uodređenim običajima koji su nalik pobožnim običajima udrugim velikim religijama. Čak bi se moglo reći da se tiobičaji u budizmu odlikuju osobitom čovječnošću i

produho vlj enošću.

Pobožni budisti žele svojoj djeci od malena ucijepitiuzvišene ideale odricanja. Kad budistički dječak u Burminavrši četiri godine života, vode ga kroz poseban obredslikovitog i znakovitog odricanja. Dječak ukratko ponavljaživot Buddhe (Bude) Gautame, doživljava njegovukneževsku raskoš, njegovo odricanje od užitaka, njegovutežnju za posvećenjem i postizanjem savršenstva nirvane.Taj prelijepi obred svečaniji je od obreda vjenčanja ipogreba u onim krajevima. Ostavlja neizbrisivi trag udječjoj duši. A stariji uvijek iznova sudjeluju u timobredima, svjesno želeći time ojačati svoj duh da bi semogli sukobljavati s nedaćama, podnositi susljedna novarađanja, ići iz života u život sa sve većim krepostima.Dječaku najprije oblače blistavo kne-ževsko odijelo, dabude sličan Gautami prije nego što se prosvijetlio. Zatimmu skidaju to odijelo, ostavljaju ga u dronjcima, briju musvu kosu s glave, da doživi prolaznost svjetskoga sjaja.Na kraju ga djed zaogrće malom monaškom haljom i dajemu košaricu kojom monasi prose. Zatim dječak ponavljaza jednim starijim redovnikom obrazac »Tri svetautočišta«, koji glasi: »Tražim utočište u Zakonu, tražimutočište u Budi, tražim utočište u monaškome redu.«Nakon toga dječaci provode najmanje jednu noć usamostanu, da osjete bar malo od monaškoga života, kojije za svakog budista južne Azije najidealniji načinživljenja na zemlji. Gotovo će svi ti dječaci ponovno, kad

im bude dvadeset godina, doći u samostan da ondjeprovedu oko tri mjeseca. Neki će od njih kroz to vrijemeotkriti da imaju zvanje za redovnički život te će zauvijekostati u samostanu. Tako se jednostavnim ustaljenimobičajima održava trajna veza između širokih slojevavjernika i re-dovništva, život se prožima vjerom iosigurava se trajan priljev duhovnih zvanja.

U tako razumski utemeljenoj religiji ne bi se očekivaloštovanje svetih moći, slika i kipova. No dogodilo se bašto. Čim je Buda umro (negdje oko godine 483. prijeKrista), njegove zemaljske ostatke, uključivši i kosu izube, brižno su sačuvali u posebnim moćnicima(relikvijarima). Kaže se da taj postupak znači štovanje neGautame kao pojedinačne osobe, nego kao znakabudističke nauke. Za čuvanje i čašćenje tih moći sagradilisu mala kupolasta zdanja. Tih »stupa« ili »pagoda«nalazimo posvuda diljem budističkog svijeta. Redovnici isvjetovnjaci, osobito u južnoj Aziji, okupljaju se oko tihmalih hramova i obilaze oko njih (obred obilaženja,poznat i u katoličkim prošteništima!) donoseći darove uhrani i cvijeću i razmišljajući o Budinim riječima. Budućida je broj pravih Budinih moći, tj. dijelova njegova tijela,ipak ograničen, u mnogim takvim malim hramovima nalazese umjesto toga slike, sveti spisi ili lijepo ispisanimolitveni tekstovi. Ta manja i veća budistička svetištapotiču vjernike na prigodno vršenje dobrih djela, čimežele zavrijediti bolji budući život. Osobito se dobrim

djelom smatra podizanje takvog malog hrama. Zaslužna zabudući život i za približavanje savršenstvu jesu također ihodočašća, molitvena razmišljanja, darovi siromasima iredovnicima, popravljanje i održavanje pagode u redu.Zaslužno je već i samo sudjelovanje u javnim religioznimsvečanostima. U velikim hramovima vide se stotinevjernika svih slojeva kako velikim metlama čiste hramskipod. I to je »valuta« za napredovanje u budućem životu.(Namjerno smo ovdje naglasili izraz »valuta« dapodsjetimo kako je sličnost s nekim kršćanskim vjerskimpraksama ipak samo prividna. Kršćanin nikada ne činidobro djelo da Boga nečim zaduži, da Boga potkupi;Kršćanin može sve to isto činiti, ali ne iz duhovnogkoristoljublja, nego iz nesebične ljubavi prema Bogu iljudima. Budizam ne zna za Boga ni njegovu ljubav, te seti ljudi pouzdaju samo u prosvijetljenu mudrost čovjekaBude i u neumitnu zakonitost uzastopnih postojanja kako jeoni shvaćaju. Kad se među kršćanima nađe takav»trgovački« pristup dobrim djelima, milostinji,molitvama, to je odmah znak da je tu kršćanstvonazadovalo, da se pod prividno kršćanskim shvaćanjem iizražavanjem krije samo prirodna religioznost, moždasamo određena životna mudrost ili čak magijski odnosprema životu na ovom i na drugom svijetu.)

Budizam osvaja AzijuMeka — znak trajanja islamskog svijeta

Budizam osvaja Aziju

U prva tri stoljeća nakon Gautamine smrti budizam seproširio po cijeloj Indiji i po otoku Sri Lanki (dosadnaziv Cejlon). Veliki indijski car Asoka, koji je vladao od269. do 137. godine prije Krista, nakon vrlo uspješnihratovanja oduševio se budizmom, odrekao se vojni iproglasio budizam državnom religijom. Za neko jevrijeme budizam u Indiji nadjačao hinduizam. S vremenomje trgovačkim putovima vijest o Budi stigla i u sjevernedijelove Azije.

Godine 65. poslije Krista jedan je kineski car — tako bartvrdi stara predaja — u snu vidio na zapadnom nebu zlatnilik Bude. Odmah je poslao glasnike preko Himalaje daotkriju poruku toga sna. Uslijedilo je putovanjebudističkih misionara iz Indije u Kinu, a i putovanjaKineza u Indiju, na hodačašće u budistička svetišta. Dvatakva hodočasnika osobito su se proslavila. Prvi od njih,Fa-hsien, krenuo je iz Kine godine 399. poslije Krista,proživio najnevjerojatnije nedaće na putovima ibespućima srednje Azije, proveo petnaest godina u Indiji inapisao izvještaj o svemu što je vidio. Taj spis još danaszadaje glavobolje učenjacima koji ga tumače. Drugi odslavnih hodočasnika, Hsiian-Tsang, pošao je godine 629.kroz pustinju Gobi, Sinkjang i kroz današnji Afganistan, tese nakon šesnaest godina boravka u Indiji vratio u Kinu sgolemim tovarom knjiga i rukopisa. Hsiian-Tsang razvio

je zatim sa skupinom svojih učenika takvu prevodilačkudjelatnost da se toj školi pripisuje prijevod oko milijunsvezaka indijskih djela na kineski jezik. Budizam jesnažno prodro među dvorjane na carskom dvoru dinastijeTang. Najslavniji kineski umjetnici počeli su prikazivatiprizore iz Budina života. Po ulicama i trgovima ljudi su seokupljali oko budističkih misionara koji su javnoraspravljali s konfucijevcima, taoistima, zaratustrovcima,manihej cima, čak i s rijetkim kšćanskim misionarima kojisu u ono vrijeme već prodirali s Bliskog istoka.

U sedmom stoljeću budizam osvaja Japan. Onamo je novareligija prodrla iz Koreje. Obraćenjem velikoga

kneza Šotoku Taišija budizam postaje nacionalnom vjeromJapana. Japanci koji su do tada živjeli kao primitivniratari i ribari, prihvativši budizam prihvaćaju i kineskucivilizaciju toga vremena.

Novi oblik budizma u Tibetu

Oko 750. godine indijski budistički monah PadmaSambhava došao je u Tibet, gdje je budizam već živio urijetkim samostanima. On je stao propovijedati novi oblikte nauke koji se nazvao tantrizam. To je mješavinabudizma mahajane s magijskim i mističnim shvaćanjimastaroga hinduizma. To se stopilo sa starinskim čarolijamai kultom demona koji je postojao na Tibetu. Tako je nastao

tibetski oblik budizma, lamaizam, koji sadrži praksumolitava, obrednih pjesama i istjerivanja zlih duhova. Iztog oblika religije razvila se na Tibetu posebna teokratskadržava. Na čelu države su dalaj lama i pančen lama. Zanjih se vjeruje da su ponovna utjelovljenja svetih vođa izprošlosti.

Iako se u pučkoj praksi izmiješao s raznim praksama ishvaćanjima primitivnih religija i magija, budizam svudanosi i svoje visoko čovječne vrijednosti. To su:snošljivost među ljudima, nenasilje, visoko cijenjenjeosobnosti, ljubav prema prirodi i prema životinjama,uvjerenje o duhovnoj jednakosti među svim ljudima.Budizmu treba priznati i to da je potaknuo razvitakumjetnosti u Aziji.

Zanimljivo je za budizam da je tako oplodio cijelopodručje istočne Azije, a ugasio se, bar u velikoj mjeri, usvojoj prvotnoj domovini Indiji.

Od samih početaka prodiranja u šira područja budizam seu Kini, Japanu i Tibetu stao razlikovati od budizma ujužnim dijelovima kontinenta. Bit će da su tome razlograzličiti temperamenti i tradicije različitih naroda. Moždaje i stara Indija s razvijenim hinduizmom i kastama bilamanje pogodna da se promijeni u duhu sveopće budističkečovječnosti nego što su to bili drugi narodi u kojima nijebilo tako kruto kastinski uređenog društva. Već dva

stoljeća nakon Budine smrti jedna skupina njegovihučenika stala je iznad svega naglašavati primjerGautamine nesebičnosti koju je on pokazao nakon svogaprosvjetljenja saopćavajući drugima svoje otkriće. Totumačenje budizma našlo je odjeka u srcima prosječnihljudi te se lakše širilo. Nazvalo se mahayana (»Velikakola«), A pripadnici te struje stadoše starije»pravovjerno« shvaćanje, koje se već ustalilo na jugu,na zi v a t i hinayanom (»Malim kolima«). Budizammahajanskog tipa proširio se na sjever. U svojim pučkimizrazima on se toliko razlikuje od hinajan-skih oblika uSijamu, Burmi i na Sri Lanki (Cejlonu) da se možesmatrati drugom nekom religijom.

Novo božanstvo: Buda-Spasitelj

Dok je ideal hinayane arhat, svetac koji postiže pro-svjetljenje za sebe, mahayani je ideal bodhisattva, svetackoji se zaklinje da neće sam ući u konačno savršenstvonirvane dok svoja iskustva ne saopći drugima, dok secijeli ljudski rod ne spasi zajedno s njim. Prosječnimljudima nije bilo moguće živjeti monaškim životom, a zahinayanu je monah koji se svega odrekao ipak jedini pravibudist. Mahajanci su naučavali da ne treba baš biti monah,da je dosta biti pobožan, činiti dobra djela i moliti se.Strogi isposnički lik privatnog shvaćanja Gautamezamijenjen je likom slavnog spasitelja, božanstvanazvanog Amitabha Budha, što znači »Buda beskonačne

svjetlosti«. Njemu se vjernici mole. Za razliku od BudeGautame, Buda Amitabha nije određena povijesna osoba.Mnoge velike slike i kipovi Bude po

Kini, kao i golemi Buda u Kamakuru u Japanu,predstavljaju zapravo Budu Amitabhu. Glavna vrlinaBude Amitabhe nije filozofsko udaljavanje od svijeta i sa-mosvladavanje, nego suosjećanje sa svim ljudima. Vjerujese da tako shvaćeni Buda prebiva u raju, koji se zove»Veliki zapadni raj« ili »Čista zemlja«, te se svakibudistički vjernik može nadati da će i sam onamo dospjeti.

Jedan prastari budistički tekst opisuje taj »Veliki zapadniraj« kao mjesto »okruženo blistavim zrakama i blistavimdraguljima neizrecive vrijednosti«. Zrak je ispunjenskladnom glazbom, cijelo nebo svijetli, velike nebeskeptice lete na sve strane. Buda Amitabha sjedi naprijestolju oblika lotosova cvijeta, nalik je zlatnome brdu,u središtu slave, okružen svojim svecima.«

Očito, takav prikaz raja vrlo je daleko od jednostavnihfilozofskih shvaćanja Bude Gautame, ali ne treba se nitome odviše čuditi, jer se i u starijim kršćanskim spisima(onima iz srednjega vijeka) mogu naći slični pučki opisiraja koji ne niječu nego samo pučkoj mašti više ili manjeukusno približavaju misao beskonačne sreće i savršenstva.

Iako mahajanski samostani slave Gautamu kao najvišega

učitelja, molitve Budi Amitabhi odjekuju iz milijuna ustaod Sibira do Himalaje, i sve do Japana. Neke mahajanskesljedbe domislile su se i paklu kamo poslije smrtidospijevaju duše grešnika.

Pojavio se i lik dobrog ženskog božanstva. Ime joj jeKuan-yin (Kuan-jin), a u Japanu je zovu Kwannon. Čestoje slobodno uspoređuju s katoličkim poimanjemBogorodice Marije. Ona pomaže vjernicima nazemaljskom putovanju, te je vjerničkim srcima draga kao ilik Bude Amitabhe. I njezini se kipovi nalaze u cijelojKini i Japanu.

Sudbonosna godina 1956.

Drevno budističko proročanstvo tvrdi da će budizamnakon 2500 godina svoga razvitka ili propasti ili sepreporoditi. Prema zamršenim proračunima monaškihstručnjaka sudbonosni dan imao je biti u svibnju 1956.,upravo s uštapom u noći 24. svibnja. No, bez obzira kakoće budisti protumačiti što se dogodilo ili što se imalodogoditi u vezi s tim danom, budizam kako mahajanskitako i hinajanski doživio je teške dane počevši od godine1949., kad su u Kini pobijedili komunisti. Nova vlastprostrla se upravo nad područjima gdje je budizammahajanskog tipa bio najrazvijeniji. Od šest stotinamilijuna Kineza bar trećina bili su budisti. Malo nakonpobjede komunista, tj. uvođenjem novog društvenog

sustava i odnosa, samostanima su oduzete zgrade izemljišni posjedi. Stariji monasi zaokupljeni su radovimana poljima i u tvornicama, a mlađi su poslani kaodobrovoljci na korejsko ratište. Postoje tragični izvještajio nepokolebljivosti mnogih budističkih redovnica koje suradije skakale u vodu da se udave nego da se odreknusvog djevičanstva.

Godine 1951. prodrla je u svijet vijest iz provincijeKwantung, gdje je pokrajinska vlada morala strogozabraniti svojim aktivistima po terenu da upotrebljavajusvete slike kao mete za gađanje i da ruše hramove. Unaređenju stoji da takvo postupanje prema slikama ihramovima »ogorčuje mase« i »ide u prilog neprijatelju«.Ubrzo je primijenjena mnogo kulturnija taktika. Vlada jestala obnavljati oštećene hramove pretvarajući ih u muzejei spomenike kulture. Budističkim stručnjacima jeomogućeno, ili se to od njih čak traži, da objavljuju svoječlanke u inozemnim stručnim časopisima i da idu kaodelegati na međunarodne budističke i druge srodnekongrese.

U Tibetu, koji je pripojen NR Kini 1950., trećinamuškaraca živjela je u samostanima. Ondje je nova vlastod početka bila vrlo taktična, što se ne može silom, želi sepostići »preodgajanjem«.

U drugim zemljama onoga dijela svijeta budizam igra

važnu ulogu u pokretima za oslobođenje (dosta je sjetiti seonih monaha koji su se živi spalili), a tako i za vezivanjetih pokreta uz duhovne težnje i tradicije tih naroda, a ne uzateizam. No budisti su načelno protiv nasilja, pa i protivnasilne samoobrane. Gautama je jednom rekao: »Srambilo onoga tko udari, još više sram bilo onoga tko naudarac odgovori udarcem.« Poznati budist U Nu,burmanski premijer, organizirao je 1964. Svjetskibudistički sabor (šesti u cijeloj povijesti budizma!). Tu senastojalo na temelju starih tekstova pronaći mogućnost i zaopravdanje upotrebe sile protiv nasilja. Upravosudbonosne (prema spomenutom proročanstvu) 1956.godine došlo je do golemog buđenja budističke svijesti ucijeloj jugoistočnoj Aziji. Inteligentni budisti nezaustavljaju se danas na općem dojmu o suprotnostikomunističkog i budističkog shvaćanja čovjeka, negopažljivo čitaju riječi Bude Gautame:

»Ne vjerujte, monasi, ničemu samo zbog toga što je toizrečeno. Ili zbog toga što je takva tradicija, ili što vam setako čini. Ne vjerujte ni onome što vam je rekao učitelj izpukog poštovanja prema učitelju. Nego svaku naukudužnom pozornošću ispitajte i razlučite. Pa prihvatite svešto ustanovite da vodi dobru, boljitku, dobrobiti svih bića.To onda vjerujte, toga se držite, to slijedite.« Zapanjujućaje sličnost te Gautamine poruke s poznatom uputom papeIvana XXIII. u enciklici »Pa-cem in terris«, gdje papatraži da pokrete ne sudimo po ideologijama iz kojih su

potekli ni po parolama koje izvikuju, nego po tome štorade u konkretnim uvjetima.

Budizam u svakidašnjoj praksi

Ovo će poglavlje o budizmu ispasti razmjerno dulje odprethodnih. Također od slijedećih prikaza drugih ne-kršćanskih religija. No držimo da drugačije ne može nibiti, budući da je budizam uz kršćanstvonajrasprostranjenija, najhumanija, te po nekimusmjerenjima misli i po životnoj praksi kršćanstvunajbliža religija. Već godinama prodire u Evropu. I todolazi na Zapad u svojim najpročišćenijim oblicima, štoga čini mnogo pri-vlačnijim, prihvatljivim za svijet koji jeu korijenima svoga bića zadojen kršćanstvom, ali ga danasodređeni nepročišćeni oblici toga kršćanstva moguodbijati. Valjalo bi razmisliti je li prodiranje budizma uEvropu odbacivanje kršćanstva kao takvog, ili se to naneobičan ili čak paradoksalan način potvrđuje dubinskatežnja evropskog čovjeka za izvornim kršćanstvom, kojemu se, nažalost, često ne pruža u izvornom obliku? (Sličnoćemo pitanje morati ponoviti kad se budemo zamislili nadpojavom prodiranja marksističkog, ateističkog, humanizmau te iste evropske krugove). Zacijelo su pozorni čitateljiovih redaka već zamijetili neobičnu podudarnostkršćanskih misli i kršćanske prakse s ovako prikazanimbudizmom. Same od sebe pokrenut će se u čitatelju iasocijacije o mogućnosti uzajamne ovisnosti budizma i

kršćanstva. Netko će možda u strahu odustati od ovakvaupoznavanja budizma, bojeći se da ne bi morao priznatikako kršćanstvo nije izvorno, kako je možda ipak ustoljećima njegova nastajanja mogla postojati nekapovezanost bliskoistočnih tražilaca s dalekoistočnimmudracima. Takav bi strah mogao dovesti doomalovažavanja bilo kršćanstva bilo budizma, bilo jednogi drugog — već prema ukusu i prethodnom odgoju. Nojasno nam je da se sigurnost ne može graditi zatvaranjemočiju pred činjenicama, te nas svaka takva asocijacija ilitakav strah mora navoditi na dublje proučavanje, najasnije upoznavanje. Držimo pak da je ovakvo poniranje ubudizam sasvim bezopasno, dapače korisno upravo danas,u vrijeme kad sve više znamo Bibliju i o Bibliji, kad smosve bliže povijesnim izvorima vlastite vjere. Već smo,međutim, upozorili da je između kršćanstva i budizmaunatoč sve sličnosti korjenita upravo razlika u tome što jekršćanstvo vjera a budizam filozofija života, što ubiblijskoj vjeri Bog otkriva za nas da nam pomogne otkritivlastiti naš smisao, dok je budizam plod divnog naporasamoga čovjeka da dokuči, ne Boga, nego samoga sebe.Budizam je zov, biblijska vjera odgovor. To što jenajizvorniji i najrazvijeniji ljudski zov toliko sukladannajvišem odgovoru dokaz je o autentičnosti kako zova takoi odgovora. Evropskom pak čovjeku bit će posebnozanimljivi i neki fantastični oblici budističke misli, čakneki spisi o reinkarnaciji koji se pripisuju samom Budi.

Ovdje ćemo navesti i neke ulomke tih spisa koji ćečitatelja podsjetiti ne na Evanđelje ili evanđeosku praksu,nego na neke novije postavke evropske nekršćanske misli,sve do Freuda. Podudarnost pak vremenski i geografskitoliko udaljenih mitova i teorija opet svjedoči očinjeničnosti izvjesnih ljudskih stvarnosti, bile testvarnosti i teška zastranjivanja, koje su našle odraza u timmitovima i teorijama.

Budistički svećenici

Premda u budističkoj teoriji nema nikakva temelja zasvećeništvo koje bi nalikovalo kršćanskome, zanimljivo jepogledati kako se u praksi ta sličnost ipak razvila. To jeposebno vidljivo u Japanu. Ondje po selima i gradićimažive vjerski službenici koji odustaše od mo-naškogstrogog života da bi služili religijskim potrebama svojihvjernika. Navedimo primjer budističkog svećenika koji sezove Zosho Fujiwara koji na japanskom otočiću Naoshimavodi hram sekte Shingon. Čime se on bavi? Drži u reduhram, obavlja pogrebne obrede, daje duhovne savjete imoli nad bolesnicima od kojih su sva četiri liječnika naotoku digla ruke. Također predaje engleski i sociologiju usrednjoj školi i član je odbora za socijalnu skrb naotočiću. Oženjen je i ima jedno dijete. Otac mu je takođerbio svećenik. On je u prvoj mladosti želio studirati pravo,ali se dao nagovoriti od oca da nastavi njegov posao. Sadje jedna od najuglednijih ličnosti na otočiću i tvrdi da voli

svoj posao. Fuji-wara, kao i ostali budistički svećenici uJapanu, ne prima za svoj svećenički posao nikakvuodređenu plaću. Zarađuje predavanjem u školi, te zajednos dobrovoljnim darovima vjernika dosiže mjesečnidohodak od oko 300 tisuća starih dinara. Njegova muslužba izravno osigurava samo stan i malu okućnicu.

Procesije, svečanosti, molitva i razmatranje

Od više stotina milijuna svjetskih budista njih oko 40milijuna živi u Japanu. Ondje se budizam miješa sdrevnim japanskim šintoizmom, s kršćanstvom i saznanstvenim tehničkim duhom koji je prožeo tu ekonomskinaprednu zemlju. Unatoč svemu japanski su budisti vrlopobožni ljudi, te je utjecaj budizma na javni i privatniživot u Japanu jači nego u Kini. Kao i svi tipovimahajanskog budizma, japanski se budizam dijeli u višesljedbi. Gotovo svaka od tih sekti vuče svoje porijeklo izKine, odakle je tako već podijeljen budizam u davniniuvezen u Japan. Sljedba Šin najpopularnija je, a sljedbaZen na j aristokratski ja. Najviše sljedbenika, monaha imanastira ima sljedba šin-šu. Vjeruju u nebeskog BuduAmitabhu i u žensko božanstvo Kuanyin. Svećenici šin-šusljedbe, za razliku od drugih, smiju biti oženjeni, te jesvećenička služba najčešće nasljedna. Ti budisti mnogo sebave dobrotvornim djelatnostima, poput kršćanskogkaritasa, te mnogi od njih djeluju u prosvjeti. Zanimljivoje da ta sljedba štuje i povijesnog Budu Gautamu. Ondje

ga zovu Sakyamuni, što znači »mudrac iz plemenaSakyja«. Tako se, naime, zvala plemićka obitelj iz koje jepotekao Buda u Indiji.

U Japanu budisti priređuju hodočašće u određena svetišta.Osobito starije žene sustavno obilaze brojna svetišta. Utim svetištima i noćuju. Kad padne mrak, mijenjajukimono i slažu se po tlu svetišta na način koji se japanskizove zakone, što znači »poredane ribe«. Mi bismo rekli dase slažu kao sardine u konzervi. Nose sobom pokrivače imala uzglavlja nalik na cigle. Razumije se, osimpobožnosti tu je prilika za beskrajno čavrljanje.

Slavljenje Budina rođendana uvelike nalikuje našimbožičnim običajima. U hramovima u svetohraništi-ma odcvijeća leži mali kip Djeteta Bude. Tisuće dječaka idjevojčica dolaze pred te »jaslice«. Klanjaju se iobasiplju mali kip pregrštima čaja. Prema legendi, na danBudina rođenja s neba je rosila kiša čaja. Pred grmovimasu izloženi veliki slonovi od papira, očevidno podsjećanjena Indiju gdje se Buda rodio. Brojni vjernici obasipljuslona, na kojemu je i Dijete Buda, kišom čaja. Za taj dandjeca se oblače u starinska plemenska odijela, te nose urukama umjetno cvijeće, indijske lotose.

Zen budizam

Tom najprivlačnijem misaonom obliku budizma

posvećene su već u Evropi cijele biblioteke. Ovdje semoramo ograničiti na vrlo površan prikaz. Pripovijeda seda je jednoga dana Budi Gautami neki učenik donio cvijetod zlata i zamolio ga da mu otkrije tajnu nauke. Gautamaje uzeo cvijet, podignuo ga visoko i stao ga promatrati.Htio je reći da tajna nije u riječima nego u sabranompromatranju. Od tog legendarnog Budinog čina vučeporijeklo glasovita nauka zen budizma. U Kinu ju jekrajem četvrtga stoljeća donio indijski mistik Bodhiharma.Za njega se tvrdi da je proveo devet godina nepomičnopromatrajući jedan zid. U Japan je zen budizam prodro u12. stoljeću. Strogi život tih budista zadivio je grubejapanske ratnike. Danas su po broju sljedbenika ti budistina drugom mjestu u Japanu (ima ih oko devet milijuna).

Zen budizam najsličniji je strogom budizmu Južne Azije.Zen budisti vjeruju da prosvjetljenje ne dolazi odproučavanja Pisma ni od filozofiranja nego da bljesne kaoiznenadna svjetlost. Monah se ne može nadati takvuprosvjetljenju ako nije proveo barem deset godina upromatranju i u strogom životu. Zato malo cijene knjige,propovijedi i diskusije. Monasi sljedbe zen odgajajusvoje učenike više određenim činima nego riječima. Znajuih udarati po glavi, dozivati povicima, tjeraju ih obavljatiteške poslove. Ponekad im zadaju teške zagonetke da bi ihpotakli na prosvjetljenje. Uvjereni su da prosvjetljenjedolazi iznenada, kao što se iznenada stane smijati onaj tkoje shvatio smisao dobre šale.

Zen nije nikakva teorija, nego određena tehnika djelovanjai spoznaje. On pridaje religioznu vrijednost običnimsvakodnevnim činima kao što su pijenje čaja, uređivanjevrta, uživanje u ljepoti prirode. Uče da se u svim timsitnicama krije smisao koji treba otkriti. Uživanje u timsitnicama postaje način spoznavanja. Monasi zen žive vrlostrogo i jednostavno. Obrađuju polja, žive od milostinje,malo jedu a mnogo razmišljaju (to je razmišljanje uvijekbolje zvati promatranjem, za razliku od diskurzivnograzmišljanja koje je više dijalog, rasprava sa samimsobom). Svi samostani zen budista jednostavni su i poizgledu, škrti ukrasi više odaju trijeznost nego maštovitostumjetnika. Taj duh zen budizma djelovao je na cijelujapansku umjetnost, njemu se ima pripisati njezinajedinstvena izražajnost. U novije vrijeme zen budizamosobito privlači pozornost zapadnjačkih umjetnika imislilaca.

IZ BUDISTIČKE LITERATURE

Reinkarnacija

Ako umire ljudsko biće koje se ponovno ima roditi kaoljudsko biće... kad se približava čas smrti, ono vidi triznaka: prvi je znak golema planina koja pada na njegakao sjena. On tada misli: »Brdo će me poklopiti« te serukama odupire. Braća rođaci i susjedi vide što radi alimisle da maše u prazno. Zatim brdo postane kao od

bijelog platna, i umirući se pokušava za nj uhvatiti.Zatim platno postane crveno. Na kraju kad je smrtsasvim pred vratima, čovjek ugleda golemo svjetlo, te jeiznenađen i smućen. Vidi stvari kao u snu jer mu jesvijest smetena. Vidi svog budućeg oca i buduću majkukako se sljubljuju, i videći to u njemu se rađa nastranamisao. Ima li se ponovno roditi kao muškarac vidisamoga sebe kako se sljubljuje s majkom i oca kako tonastoji zapriječiti; ima li se pak roditi kao žensko vidisebe kako se sljubljuje s ocem, a majka to sprečava.Upravo u taj tren razara se Posredni opstanak, budi senovi život za novu svijest; iznova djeluje načelo uz-ročnosti.

Saddharma-Smrtyupasthana, Sutra XXXIV

Govor o ognju

Blaženi govoraše svećenicima: »Sve stvari, o svećenici,ognjem su užežene oko je, o svećenici, u ognju... utiscišto ih oko prima, i oni plamte, što ih užiže? Oganjpožude, kažem ja, oganj mržnje, oganj bezumlja;rođenja, starosti, boli, jadikovke, bijede, tuge i očaja.Uho je u ognju... zvuci plamte ... nos je zapaljen; jezikgori; okus plamti... tijelo gori... duh je zapaljen; misliizgaraju...«

»Shvaćajući sve to, o svećenici, u plemenitom i učenom

učeniku rađa se odbojnost prema oku... premaoblicima... prema uhu... prema nosu... prema jeziku ...prema okusu... prema svijesti... i prema mislima ...Prihvaćajući tu odbojnost on se čisti od požude;odsutnost pak požude rađa slobodu; i kad je slobodanzna da je slobodan; zna da je svršeno s ponovnimrađanjem; da je živio svet život, da je učinio ono štokoristi i da nije više za ovaj svijet...«

Maha-Vagga iz teksta Vinaya

Uzvraćanje zla dobrim

Budha je proučavao društvene običaje te shvatio kako semnoga patnja rađa iz zlobe, iz glupih uvreda koje sezadaju da bi se zadovoljila ispraznost i sebičan ponos. IBudha progovori: »Učini li mi tko nepravdu, obdarit ćuga plemenitom ljubavlju; što mi više zla dođe od njega,to veće dobro doći će mu od mene; miris dobrote ići će kmeni, zadah zla k njemu.« Glupan neki sazna da seBudha drži načela ljubavi, da uzvraća zlo dobrim te gahtjede izazvati. Budha ne odgovaraše, smilova segluposti njegovoj. Kad čovjek prestane s vrijeđanjemBudha ga upita: »Sinko, ne prihvati li čo-


49

vjek dar koji mu se nuđa, kome taj dar pripada«?Odgovori: »Pripada čovjeku koji ga je nudio.«

»Sine moj«, reče Budha, »ti si me napadao no ja odbihprihvatiti tvoje uvrede, moleći te da ih zadržiš za sebe.Nije li to neugodno? Kao što jeka pripada zvuku, i sjenatijelu, tako nesreća nepogrešivo dohvaća onoga tko činizlo.«

Čovjek ne odgovori a Budha nastavi: »Pakosnih kojivrijeđa kreposnika nalik je čovjeku što isteže vratpljuvajući u nebo; upljuvak ne blati nebo, vraća se nalice pljuvatelja. Klevetnik je nalik čovjeku što prosipaprašinu protiv vjetra; lice svoje zaprašuje. Kreposnih nemože biti oštećen, smutnja koju mu drugi želi nametnutina onoga se vraća.«

Čovjek ode smućen, ali se vrati Budhi pod okrilje ...

Sutra Četrdesetdvaju odsjeka

Psalam o sestrici Subhi

Rascvalom šumom Dživaha korača Subha sestrica.Mladić joj put presjekao. Kaže mu Subha sestrica:»Čime te, brate, uvrijedih te si mi put presjekao? Muška,znaš, ruka ne dira nikada sestre redovnice . ..« »Mladasi, djevo stasita, što će ti život monaški? Odbaci žutu

mantiju, dođi u šumu procvalu, tamo nas čeka naslada,Zavito kadom pupova

drveće slašću odiše.

Gle, rascvalo se proljeće, došlo je vrijeme radosti.

Bog vjetra cvjetnim krošnjama nad glavama nam vijori.

Što će ti nauk vrijediti kad tijelo zemlja pokrije?

Oči ti mlade gazele, jakost iz srca planine, pogled tvojdušu ranjava, budi mi strasnu požudu.

Te oči čisti dragulji u lotosovu kaležu.«

»Oh, slijep si, brate mladiću, ideš u lov za opsjenom,opčinjen glumom privida ... Nije li oko loptica u dupljišuplja drveta?

Nije li grumen prozirni ovlažen slanim suzama, te kapljesluzi prosipa iz zasmrađenih uglova?«

Tu djeva oko iščupa i mladiću ga ponudi:

»Evo ti što te privuklo!«

Tako se grijehu othrva i srce čisto sačuva.

U njemu splasne požuda, i on se stade kajati:

»Oh, kad bih mogo vratiti oko u čisto lice ti!

Ne bih te više vrijeđao.

Teška je kazna grijeha mog. Oganj mi grudi prožimlje,zmijski mi otrov u srcu.

Mogu li steći oproštaj?«

Oslobođena napasti sestra je dalje krenula u prisutnostiBudinoj.

I rane su joj zarasle, očinji vid joj povraćen.

Iz Psalama budističkih redovnika i redovnica

KINESKA DOUMLJIVANJA

Od Konfucija do Marxa

Pred dvadesetak stoljeća zapita kineskog mudracaKonfucija neki njegov učenik: »Veliki učitelju, reci namnešto o zagrobnom životu!« Učitelj odvrati: »Još ne na-učismo poznavati život, pa kako da upoznamo smrt?« Timodgovorom Konfucije je sažeto izrekao tipični kineskistav pred najdubljim pitanjima ljudske sudbine. Kinezizaista, za razliku od Indijaca, nisu obuzeti religijom, ne

poniru u duhovna istraživanja; mnogo ih više zanimadobro uređenje života na ovome svijetu. Njihov duštvenisustav nikada se nije zasnivao na nekoj vjeri koju biobjavilo božanstvo, nego ponajviše na moralnim poukamamudraca Konfucija. Zapadnjačke umjetnosti često sunadahnute mislima o Bogu, a kineska umjetnost nadahnutaje štovanjem prirode. Za Kineze Bog i nije određenaosoba. U kineskoj povijesti nema velikih vjerovjesnika,mučenika ni vjerskih preporoditelja. Najpoštovanijaličnost kineske starine — Konfucije — nije svećenik,nego mislilac. Za razliku od mudraca hinduističko-budističke sfere, Konfucije nije čak ni isposnik, nego vrlodruštven čovjek, ljubitelj glazbe, pjesme, lova i lijepihkočija.

Polazeći od svega toga, danas neki kažu da su žitelji Kineprvi »raščistili s religijom«, ali treba reći da je krozcijelu dugu povijest sve do najnovijih promjena Kinapokazivala veliku snošljivost prema svim religijama, te unjoj, izuzevši nekoliko nesretnih trenutaka, nije bilovjerskih ratova ni progona. Možda se upravo zbog togaondje nikada nije razvio jedinstveni izvorno kineskireligiozni sustav. Religija kao pojava na kineskomprostoru nakupina je različitih domaćih i uvezenih misli,dijelom sustavno razvijenih, dijelom samoniklih u narodu.Otuda i duboki jaz između religioznosti širokih slojeva inaobraženih ljudi. Pučka je religioznost u Kini ponajvišezbir praznovjerja i ostataka animizma što potječe iz

praskozorja kineske civilizacije. Naobraženi pak slojeviprivrženi su Konfucijevim moralnim shvaćanjima, astarinske oblike religioznosti održavaju oni sa štovanjem,koje je redovito prožeto skepticizmom.

U tom složenom i dosta nesuvislom zdanju ističu se triuzvišena misaona stupa: konfucijevstvo, budizam itaoizam. U naše se vrijeme tom trojstvu pridružio kineskioblik marksizma. Konfucijevstvo nije toliko religijakoliko sustav etičkog ponašanja koji određujemeđuljudske odnose. Osnove toga sustava postavio jeKonfucije u 6. stoljeću prije Krista i tako usmjerio sveoblike kineske misli i kulture. Kinesko društvo,utemeljeno na čvrstoći obitelji, pravo je konfucijevskodruštvo. Budizam, i to mahajanskog tipa, prodro je izIndije u prvom stoljeću poslije Krista. To je zapravo prvapojava sustavne religije na kineskom tlu. Tek s pojavombudizma pojavljuje se u Kini stalež svećenika, molitveniživot, vjerovanja u čovjekolika božanstva, a tako ištovanje slika ili kipova.

Vrlo je teško reći što je zapravo taoizam. Izvorno je tofilozofija Lao Cea (Lao Tse), koji je živio nekako u istovrijeme kad i Konfucije. Taj mislilac propovijedao jeodbacivanje civilizacije i povratak prirodi, da bi čovjeksvoj život doveo u sklad s »tao«. Tao je »vječni put« ilinajviša sila, koja je osnova svega što postoji koja svimeupravlja. No, oznakav kakav se u stvarnosti nalazi,

taoizam je mješavina religije i magije koja vuče svojepodrijetlo negdje iz drugog stoljeća poslije Krista. I.aoCeova mistika prikrivena je mislima koje su dijelomizvorno budističke, dijelom načinjene po budističkomuzoru, a sve je to onda izmiješano s primitivnim štovanjemprirode.

Zanimljivo je da se, izuzevši svećenike ili službenikeodređenih sustava, nijedan Kinez nikada nije smatraoisključivo konfucijevcem, budistom ili taoistom. Godine497. poslije Krista visoki carski dvorjanin Šang Jungpokopan je tako da su mu s lijeve strane stavili spise LaoCea i Konfucija, a s desne budističke tekstove. U kineskimknjigama često se nalazi tvrdnja kako su konfucijevstvo,taoizam i budizam tri različita puta k istome cilju. Zaistase u osnovi svih triju spomenutih misaonih sustava nalaziuvjerenje da je čovjek po sebi dobar i da se pravospasenja može postići spoznajom onoga što je u ljudskojnaravi bitno.

Kad se stvar tako sažme ili pojednostavni, odmah se vidi iočita podudarnost s najnovijim oblikom kineske misli:marksizmom. I marksizam naime pretpostavlja da ječovjek po sebi dobar i da se savršeno društvo i u njemusavršena osobna sreća može postići upoznavanjemprirodne i društvene zakonitosti i svjesnom suradnjomodnosno borbom za razvitak društva u skladu s timzakonima.

Stotinjak godina nakon Konfucijeve smrti najvećikonfucijevski pisac Menčo napisao je: »Ljudska narav težida čini dobro kao što voda teži da teče s višeg mjesta naniže. Nema čovjeka koji ne teži dobru, kao što nema vodekoja ne teče nizbrdo.« Također je napisao: »Ako ljudipostaju zli, to ne potječe od njihove izvorne naravi. Sviljudi osjećaju sućut, svi znaju što je stid, a što poštovanje;u svim se ljudima nalazi razlikovanje dobra i zla ...Ljubav, čestitost i moralna svijest nisu nam izvananametnute: mi ih imamo od rođenja ...« No Menčo nijepisao samo o moralnom ponašanju nego također onarodnom gospodarstvu. Svjetovao je da se sačuvaju šumei ribnjaci, da se gaje različite poljoprivredne kulture.Upravo ta mješavina vrlo opipljivog smisla zasvakodnevnu praksu s vrlo tanahnim misticizmom, upravoje to jedan od glavnih doprinosa konfu-cijevstva kineskojnarodnoj misli.

Ispod i uokolo spomenutih sustava konfucijevstva,budizma i taoizma još živi prastara kineska pučkareligioznost. U dugim stoljećima prije Konfucija Kinezi uporječju Žute rijeke izražavali su svoju religioznostštovanjem mrtvih predaka. Zajedno s tim štovanjempredaka iz davne davnine naslijeđeno je i štovanjeplanina, rijeka i polja. Mnogo prije Lao Cea žitelji svakogsela podizali su zemljani humak koji je označavaoplodnost tla. Svakog proljeća na tim se humcima plesalo ipjevalo da bi se od božanstva isprosila rodna godina, a

jesenjim slavljima zahvaljivalo se za bogatu žetvu. NaFormozi i — gdje je to moguće — u kontinentalnoj Kini,seljaci prinose darove božanstvu zemlje i vode. Poprastarom kineskom poimanju čovjek je nerazdvojno,iznutra povezan s prirodom. Kad čovjek čini zlo, nebo jesmućeno, a zemlja ne plodi. Ugledne mrtvace i danasnastoje pokopati pod humcima nalik na one što označujuplodnost zemlje. Zbog toga su Kinezi uvijek nastojali dakuće i grobovi budu izvanjskim izgledom usklađene sizgledom cijelog krajolika. Tako se osigurava sklad sritmom svemira. Zato bi stanovnici kuća koje bi kvarilesklad okoliša zacijelo sasvim neskladno i živjeli.

To nastojanje da čovjek bude svagda u skladu s okolišem ito štovanje prirode daju kineskoj religioznosti toplinu iboju, označuju različite kineske obrede bujnom radošću.

Svečanosti

Milijuni Kineza ništa ne znaju o konfucijevskomdoumljivanju, taoističkoj mistici ili budističkoj metafizici.Oni jednostavno priznaju da postoje tajanstvene sile uzemlji, u moru i na drugom svijetu. Od najstarijih vremenaKinezi su različitim obredima nastojali udobrovoljitiduhove prirode. Držali su da ljudske nevolje dolaze odzlih duhova (kuei), a ljudska sreća od dobrih duhova(šen). Opasnosti vrebaju sa svih strana. Sve je punodemonskih životinja, demonskih ptica, demonskih riba i

zmajeva što se kriju ispod zemlje. Ako ih ljudi bilo čimeizazovu, te zle sile uzvraćaju različitim zlima. Na to trebaračunati kad se slavi vjenčanje ili rođenje djeteta. Bez tihobzira ne radi se kuća niti se kopa grob. Što god je Kinezradio, za sve je tražio savjet stručnih poznavalaca tajnihsila i zakona feng-šuj (doslovno to znači: vjetar-voda).

Stoljećima prije Konfucija i Bude, Kinezi su te opasne zlesile umilostivljavali žrtvama. Kako su Kinezi sasvimpraktični ljudi, ubrzo su zaključili da te žrtve mogu bitisasvim simbolične. Umjesto da zlodusima za volju spaleprave darove, meso ili drugu hranu, oni spaljuju sve telijepe stvari narisane na papiru, a sama jela pojedu onisami. Ima žrtava i u čast dobrih sila, prijateljskih duhova.To su svečanosti radosne, kao karnevali. No, bez obziražrtvuju li se pravi predmeti ili njihove slike, Kinezi sebrinu da obredi budu izvršeni po drevnim propisima, bezgreške.

U NR Kini vlasti i dalje dopuštaju slavljenje nekihdrevnih svečanosti. To su: početak godine, svečanostZmajevih lađa, svečanost Osmog mjeseca, itd. Jedino senastoji da te svečanosti budu izrazito folklorističke, da seiz njih istrijebi svaka religijska ili magijska podloga iliprimisao.

Sklad svemira — stav divljenja

U kineskoj misli čovjek ne zauzima ono središnje mjestokoje mu daju zapadne religije i filozofije. U Kini je čovjeksamo dio prirodne cjeline u kojoj živi. Zapadnjaci nastojepobijediti i sebi podložiti prirodu, a Kinez nastoji postićisklad s prirodom. Dok je za Indijce ovaj svijet samoprivid, Kinezi ga smatraju sasvim čvrstom stvarnošću;njegove ljepote i njegov red smatraju estetskimvrijednostima koje treba voljeti i u njima uživati.

Od najstarijih vremena kineske pučke religioznosti oni susmatrali da su čovjek i priroda uzajamno povezani temogu jedno na drugo utjecati. Kao što prirodne sile mogučovjeka unaprijediti ili upropastiti, tako čovjek svojomkrivnjom može poremetiti osjetljivu ravnotežu prirode. JerNebo, Zemlja i Čovjek čine nedjeljivo jedinstvo kojimupravlja kozmički zakon (tao). Ne mogu se povućiodređene granice između nadna-ravi, prirode i čovjeka.Da bi taj osjetljivi sustav normalno djelovao, čovjek moravršiti svoju dužnost. Kad je čovjek u skladu s prirodnimzakonom, u društvu vlada mir i poredak; kad se prirodnizakoni krše, Nebo i Priroda se smućuju, cijeli semehanizam kvari te nastupaju i duštvene nevolje.

Konfucijevski moral zacrtava načela po kojima se održavasklad između čovjeka i čovjeka, da bi se postigao dubokisklad između ljudi i svega što postoji. I Lao Ce uči dačovjek može sam sebe bogato ostvariti jedino ako seuskladi i podloži skladu prirode.

Ta duboka težnja za skladom između čovjeka i prirodezacijelo vuče korijene iz pretpovijesnih vremena kad sudaleki preci stajali pred prirodnim ljepotama i strahotamakao bespomoćna djeca, gledajući u svemu tome divovskuigru zlih i dobrih sila. Kad su ljudi postali zemljoradnici,još su čvršće doživjeli svoju povezanost s ritmom prirodei svoju nemoć pred njezinim zlim ćudima. S jedne jestrane stajao divni red nebeskih gibanja, sigurnopredvidljiv redoslijed godišnjih doba, čudesan rast bilja iveličanstveni tokovi plodnih rijeka; s druge stranenepredvidljive poplave, oluje i suše.

Gledajući sve to, drevni nepoznati mislioci nastojali supronaći neko tumačenje svijeta. To se dogodilo oko tisućugodina prije Krista, u isto vrijeme kad su veliki mislioci uIndiji stvarali svoja poimanja koja se nalaze u svetimknjigama Veda. Kineska shvaćanja prvi su put zabilježenau četvrtom stoljeću prije Krista. Po tim spisima, svijet jesačinjen od dvije sile ili dva počela i njihova uzajamnogdjelovanja. Što god postoji rađa se od tog uzajamnogdjelovanja i nosi u sebi u većoj ili manjoj mjeri značajkejedne i druge sile. Prva je sila Jang, muška i pozitivna.Nalazi se u svemu što je djelatno, vruće, čvrsto, oštro,svijetlo, plodno. Jang je bit Sunčeve svjetlosti i ognja,vlada na prisojcima brda i na sjevernim obalama rijeka.Jin je negativno i žensko počelo, njime su prožete svestvari koje su pasivne, hladne, vlažne, bolesne, mračne,tajanstvene, promjenljive, maglovite. Jin je bit sjene i

vode, on je sjenovit sjever planina i južna obala rijeka.Vječitim miješanjem Janga i Jina nastaje Nebo (tuprevladava Jang) i zemlja (tu prevladava Jin). U istojstvari može najprije prevladavati jedno, a zatim drugopočelo. Tako drvo, kad se baci u oganj, prelazi iz Jina uJang. Ukratko: sve što postoji na svijetu, sastojci svijeta,muškarci i žene, zbivanja (uspjeh i neuspjeh, rast iopadanje, cvjetanje i truljenje) — sve to sadrži u sebi obaprapočela.

Ovo kinesko poimanje o Jinu i Jangu ne smije sepomiješati sa starinskim klasičnim filozofskim dualizmompo kojemu na početku svega stoje svjetlo i sjena, dobro izlo, a ta su prapočela u vječnom sukobu. Između kineskogJina i Janga postoji naime duboka povezanost, kao nekadjelatna sloga. I muški Jang i ženski Jing jednako su važnii potrebni za poredak svijeta. Oni se dopunjuju, i kad sudobro usklađeni, uvijek su dobri.

No kako se postiže taj sklad suprotnosti? Kako Jin i Jangmogu surađivati iako su sasvim suprotni, kako moguproizvoditi čudesni red prirode? Taoisti odgovaraju da jeizvor njihova sklada i izvor reda u svijetu upravo tao.Mnogi naraštaji kineskih mislilaca proveli su živote unastojanju da bi izrekli što je zapravo tao. U najužemsmislu tao doslovno znači »put«, te u širem smislu možeznačiti »pravi put«, »put prirode«, »zakon života«,»sveopća zakonitost«. Od početka vremena kad se Veliko

Sve ili prvotno jedinstvo svemira počelo dijeliti u Jin iJang, tao je djelovao kao snaga što sjedinjuje i povezuje.Ali tao nadvisuje i prirodu i nevidljivi svijet. Nebodjeluje po taou, i sami su bogovi s njime u skladu.Pojavivši se u najstarijim spisima drevne Kine, pojam taopostiže svoj vrhunac u zbirci tajanstvenih, mističnihpjesama Tao Te Šing koja se pripisuje Lao Ceu. Ta zbirkagleda u taou počelo koje u potpunosti vlada svime štopostoj, ali naglašava da nitko ne može reći što je zapravotao. Tao kome bi se moglo dati pravo ime ne bi bio pravitao. Nema riječi koja može izraziti najdublju tajnuprirode, tajnu stvaranja i života. Kaže se da je tao prviizvor svih stvari, ali se za njega također kaže: »čiji bimogao biti sin, ne znam; to je slika onoga što je postojaloprije Boga«.

IZ KONFUCIJEVSKE LITERATURE

Bitni stavovi konfucijevstva izloženi su u »Sentencija-ma« iz kojih donosimo nekoliko ulomaka.

Učitelj reče: »Kad mi je bilo petnaest godina, žarko samželio učiti; u tridesetoj moj je značaj već bio oblikovan;u četrdesetoj nisu me više mučile dvojbe. S pedesetgodina znao sam kakvi su nebeski nalozi. Sa šezdesetsam ih poučljivo slušao. U sedamdesetim sam godinamamogao slijediti porive srca jer ono što sam želio nijeizlazilo iz okvira pravednosti«. Učitelj reče: »Dajte mi

još koju godinu jer sam ih pedeset utrošio u učenje, ivjerujem da bih mogao biti prilično slobodan odzabluda.«

* 1 *

Četiri stvari Učitelj nije činio: nikad nije polazio odpredrasude; nikad nije bio previše siguran; nikadtvrdoglav; nikad se nije dao voditi od samoljublja.

■k -k k

Učitelj je govorio: »Visoki položaji povjereni ljudimauskih vidika, obred vršen bez poštovanja, žalobnesvečanosti bez iskrene žalosti — te stvari ne mogutrpjeti«.

Tsu-Kung zapita: »Postoji li jedno pravilo da se na njosloniš u svakodnevnom življenju?« Učitelj reče: »Da,to je načelo nesebičnosti: Ne čini drugima ono što ne biželio da se čini tebi«.

* * *

Učitelj reče: »Možeš sve tri vojske lišiti vrhovnogkomandanta, ali ni najmanjeg građanina ne možeš lišitinjegova mišljenja«.

* * *

Učitelj reče: »Dobar se čovjek nikada ne grize što drugine priznaju njegove zasluge; jedina mu je briga da samne bi prezreo tuđih zasluga.«

IZ TAOISTIČKE LITERATURE

Spisi koje tradicija pripisuje Lao-Tseu sastoje se od 81kratkog poglavlja, podijeljenih u dvije knjige. Prenosimonekoliko ulomaka u slobodnom prijevodu.

NeFzrecivi Tao

Tao o kome se može govoriti nije apsolutni Tao; Imenakoja mu se mogu dati nisu apsolutna Imena.

Bezimeno je izvor Neba i Zemlje; Imenovano je Majkasvih stvari.

Stoga: često se vlastito ja oslobađa strasti da bi moglogledati Tajnu života;

često se pak život promatra strastveno da bi se moglividjeti njegovi izrazi.

To dvoje (Tajna i njezini izrazi) jest (po svojoj naravi)jedno te isto;

daju im se različita imena kad postaju izrazi.

Oboje se može zvati Kozmički Misterij.

Od Tajne do Najdublje tajne ide se kroz Rešetku kojavodi Tajni Svega života.

Prije nego su postojali Nebo i Zemlja bijaše neštomaglovito.

Šutljivo, odvojeno, samo, nepromjenjivo, kružeći vječnonad sobom.

Dostojno da bude Majka Svih Stvari. Ne znam mu imenai zovem ga Tao.

Ako mu moram dati ime, nazvat ću ga »Veliko«. BitiVeliko uključuje stići daleko, stići pak daleko uključujevratiti se na polazište.

Stoga: Tao je Veliko, Nebo je veliko, Zemlja je velika, iKralj je velik.

To je četvoro Velikih svemira, i Kralj je jedan od njih.Čovjeku je model Zemlja, Zemlji je model Nebo, Nebu jemodel Tao, Taou je model Narav.

Tri blaga

Da budeš na čelu naroda, treba govoriti kao da si nižiod njih.

Da budeš prvi među ljudima, treba hodati za. njima.

Stoga Mudrac stoji visoko, te narod ne osjeća njegovatereta; hoda naprijed, te mu narod ne želi zla.

Stoga su narodi zadovoljni podnositi ga.

On ništa ne tvrdi, te nitko ne može nešto protiv njegatvrditi.

Svijet kaže da moja nauka naliči na ludost. To je stogašto je velika. Da ne naliči na ludost, odavno biobljutavila.

Imam tri blaga. Prvo je Ljubav. Drugo je: nikad previše.Treće je: nikad prvi na svijetu.

Po ljubavi se postaje hrabar. Ne čineći previše, uvijek seimaju goleme zalihe snage. Ne smatrajući se prvim nasvijetu, uvijek se mogu razvijati vlastite sposobnosti idovoditi do sazrijevanja.

Ljubav je pobjednička u navali i neranjiva u obrani.

Nebo naoružava ljubavlju one koje ne želi vidjetiporažene.

SVIJET ISLAMA

Islam, najmlađa među velikim religijama svijeta, takođeru mnogočemu najjednostavnija i najjasnija: onajednostavno štuje jedinoga svemogućega Boga.Utemeljitelj islama, Muhamed, nije se predstavio kao nekispasitelj, nego samo kao Božji poslanik, prenositelj Božjeporuke. Islam je od samog početka ostao slobodan odfilozofskog cjepidlačenja; bavi se izravno uređenjemljudskoga života na ovome svijetu i ljudskom sudbinomposlije smrti. Tako se bitno razlikuje od velikih religijakoje smo već prikazali. Sve su one nastale dugimrazvitkom, te se u njima isprepleću baštinjeni slojevisvijesti i tradicija, folklora, i praznovjerja i mudrovanjadugih tisućljeća. A islam se pojavio u određeno vrijeme,na određenom mjestu, s određenim čovjekom i određenomknjigom. Nastao je usred povijesti i naglo se proširiosvijetom. Brzo ćemo vidjeti njegove vrlo određenežidovsko-kršćanske korijene, te ćemo ove tvrdnje doneklemorati ograničiti. Ali židov-sko-kršćanska baština nije uislamu rasla, nije on iz nje izrastao dugim povijesnimprocesom. Sve se dogodilo u misli jednoga čovjeka, sveje to on obradio i preradio s određenim ciljem. Ipak seislam nipošto ne bi smio smatrati umjetnom religijom,pronalaskom jednoga mislioca. Takav zaključak nedopušta njegova


65

stvarna veza s biblijskim korijenima i s čistim religijskimtežnjama ljudske naravi.

Tako nam se islam sasvim naravno postavlja na granicuizmeđu velikih religija što smo ih već prikazali anazivamo ih prirodnim religijama tj. plodovimatisućljetnog razvitka ljudske misli, doumljivanjapopunjenog umjetničkim i duhovnim slutnjama, te izmeđuvjere koju zovemo objavljenom i koja izravno vodi odAbrahama preko Moj si ja i Krista do naših dana. Drugivatikanski sabor dobro je to izrazio ne htijući smjestitiislam među poganske, prirodne religije. Koncilski tekstovipriznaju muslimane subaštinicima Objave i obećanja kojasu dana Abrahamu, ocu naše vjere. Pa ipak se iz tihtekstova, premda ne izričito, opaža kako se islam ne možejednostavno uklopiti u izravnu crtu razvitka Objave, negoje, čini se, njezin postrani ili nekako paralelni izdanak,možda njezin odraz u posebnom kulturnom krugu.

No, ostanimo na povijesti. Muhamed je umro 632. godineposlije Krista, a malo zatim islam je prožeo cijeli Bliskiistok. Kroz nepuno stoljeće proširio se na području odGibraltara do Himalaje. Danas na svijetu ima oko četiristotine milijuna muslimana, što je po prilici osminačovječanstva.

Naglo širenje islama po zemljama oko Sredozemnog moramože se možda pripisati činjenici što je taj mediteranskisvijet onih stoljeća bio prilično kaotičan, a arapska jevojska bila odlično organizirana i zaista oduševljenasvojom vjerom. Kad se jednom ustalio na određenompodručju, islam se lako mogao čuvati, zadržati. To trebapripisati jednostavnosti njegove nauke i pravila za život.Islam je zaista nešto više od drugih velikih religija kojesmo već opisali. On nije tek sustav određenih vjerovanja iobreda, nego je mnogo više određeni način življenja kojiprožima cijelo biće vjernika, svaku njegovu misao i svakonjegovo djelo.

Zapadni svijet, čak ni većina ljudi koji se redovitosmatraju kršćanima, nemaju zapravo o tome pravogapojma. Ključ svega nalazi se već u samoj riječi islam, štoznači podlaganje (volji Božjoj). I riječ musliman dolaziod istoga korijena i označuje »onoga tko se podložio, tkose predao volji Božjoj«. Koliko se god takva tvrdnja možezapadnim ljudima činiti nevjerojatnom, treba reći da svakivjerni musliman svakog časa živi pred Božjim očima.Gdje god musliman prostre svoj mali sag ili ovčje runo(pustekija) da na njemu klanja (musliman neće reći da seklanja, nego da klanja!), tu je odmah kuća Božja. Zapravog muslimana vjera je nedjeljiva od života i politike.Sigurnost da je Bog najviši gospodar svijeta i da jesveznajuć sudac daje muslimanima svega svijeta onodostojanstvo i povjerenje u Boga koje ih čuva od otpada.

U širem se smislu može reći da je islam bratstvo ljudi podBožjom vlašću, i to bratstvo koje nadilazi sve ograde raseili narodnosti, ujedinjujući sve svoje vjernike u organizamnapor za ispunjavanje volje Božje.

Drugi potporanj islama jest sigurnost da su riječi koje suobjavljene Muhamedu i zapisane u Kur’anu konačan inepromjenljiv izraz volje Božje. Muslimani drže daKur’an nadomješta sve prijašnje objave i potvrđuje istinukoja je bila sadržana kako u Starom tako i u Novomzavjetu. Alah, Bog islama, zapravo je istovjetanbiblijskom židovsko-kršćanskom Jahvi, no muslimani suuvjereni da je riječ Božja u Bibliji zabilježenanesavršeno, a savršena se nalazi jedino u Kur’anu. Zbogtoga islam štuje sve biblijske proroke od Abrahama doIsusa, ali vjeruje da je Muhamed posljednji i najvećiprorok, »Pečat proroka«. Islam ne priznaje Kristovobožanstvo, ali je daleko od toga da bi Muhameda smatraoBogom. On je sam naglasio da je samo čovjek kojim seBog poslužuje.

Kad se Muhamed rodio (po predaji oko godine 570. posl.Krista), Meka je bila važno trgovište na drevnomtrgovačkom putu između Indije i Sirije. Bila je već inekakvo religiozno središte kamo su hođočastila arapskaplemena. U gradu je bilo više svetišta. Najveće međunjima, četvrtasto zdanje nazvano Ćaba, sadržavalo jerazličite kumire, a u vanjski zid bio je uzidan cmi meteorit

koji je pao s neba u davnoj prošlosti. Muhamed se rodio uuglednoj obitelji plemena Koreiš. To je pleme bilo čuvarćabe i glavni organizator hodočašća. Tako je Muhamed oddjetinjstva upoznao religioznu praksu svojih sunarodnjaka,a zna se da je to u njemu porodilo odvratnošću premasvakom obožavanju kumira i usmjerilo ga štovanjužidovsko-kršćanskog jed-noboštva.

Po naravi osjetljiv i sklon dubokom razmišljanju,Muhamed je često šetao sam među brežuljcima. Jedne senoći dogodilo ono što je on čvrsto prihvatio kao objavu. Uviđenju mu se javio arkanđeo Gabriel i naredio mu:»Govori!« Tada je Muhamed stao recitirati prva poglavljaKur’ana kako ih je čuo u viđenju. Obuzet najprije svetimstrahom, uvjerio se da ga je Bog izabrao za proroka. Prvamu je povjerovala njegova žena Hatidža, lijepa i bogataudovica, petnaest godina starija od njega. Objave su senastavile više od deset godina. Nešto bi ga ponijelo da sežurno uputi kroz grad, sjedne pred Ćabu i stane izgovaratisvete riječi. Brzo se zamjerio trgovcima, jer je javnoprezirao štovanje kumira i tako dovodio u opasnostnjihovu zaradu od velikih hodočašća. Godine 622.Muhamed je iz Meke morao pobjeći u prijateljski gradJatrib, 300 km na sjever. S tom godinom počinjemuslimansko brojenje godina.

U Jatribu, koji se nazvao Medina (»grad«), Muhamed se jeučvrstio kao religijski i svjetovni poglavar. Godine 630.

osvojio je Meku i razorio sve kumire u svetištu, sačuvavšisamo Crni kamen. U dvije susljedne godine utvrdio je svojpoložaj proroka i vladara srednje Arabije, tako danjegova smrt godine 632. nije više mogla zaustavitiširenje nove vjere.

Ne znamo je li sav Kur’an napisan još za Muha-medovaživota. Godinu dana nakon njegove smrti te je spise sredioi prepisao jedan od njegovih tajnika, a sedam godinakasnije taj isti tajnik izradio je službeni tekst koji jepotvrdio kalif Otman s komisijom najbližih Muhamedovihsljedbenika. U Kur’anu se nalaze mnoge legende i predajevrlo slične s jedne strane biblijskim tekstovima, a s drugestrane usmenoj predaji onih arapskih vremena. No unatočtome, osnovna nauka Kur’ana vrlo je čista i jednostavna.To je vjera u jednoga jedinoga Boga, u sveopći Božji sud;to su moralna i pravna načela. Treba reći da su Arapi iprije Muhameda znali za Alaha kao vrhovno božanstvo,ali je Muhamed naglasio da je Alah jedan jedini Bog,uzdižući tako Božje jedinstvo nasuprot mnogobožačkimshvaćanjima svojih sunarodnjaka, pa zato nije ni mogaozalaziti u suptilnost kršćanske vjere o Trojstvu. UtvrđujućiBožje jedinstvo, on je i nauku o Trojstvu odbacio kaomnogoboštvo. Ima danas i među muslimanima teoretičarakoji bi bili skloni u tom odbacivanju Trojstva više gledatiizbjegavanje svake opasnosti od mnogoboštva, kojemu suondašnji Arapi bili vrlo skloni, negoli pozitivno nijekanjeonoga što kršćani zaista vjeruju. Naglašava se tako da ni

Židovima u Starom zavjetu, iz istih razloga opreza predvišebo-žačkim shvaćanjima, nije mogla biti saopćenatajna Trojstva, pa kako bi bila mogla biti saopćenaArapima Muhamedova vremena? No i ovdje se moramouzdržati od teorijskih analiza i vratiti povijesnimčinjenicama.

Kur’an mnogo više nego Biblija opisuje rajska uživanja ipaklene muke. Tu se služi metaforama, očito nastojećiucijepiti svojim suvremenicima strah pred

Božjim sudom i želju za postizanjem vječne nagrade. Rajje opisan kao raskošan vrt s bistrim izvorima, potocimavina i pun prekrasnih žena, »hurija velikih crnih očijupoput bisera sakrivenih u školjkama«. Pakao se paksastoji od ognja koji sve prožimlje, od kužnoga vjetra ikipuće vode.

Muhamed nije ustanovio organiziranog svećenstva, niti jeutemeljio ikakve sakramente, nego je propisao " određenibroj dužnosti, koje se zovu »Pet stupova islama«. To su:1) priznavanje Božjega jedinstva i Prorokova poslanja, poobrascu: la ilah illa Allah, Muham-mađ rasul Allah,»nema božanstva izvan Boga, Muhamed je Božjiposlanik«; 2) molitva kojom musliman klanja pet puta nadan licem prema Meki, gdje god se našao, a petkom udžamiji; 3) davanje milostinje siromašnima kao darsamome Bogu i čin pobožnosti; 4) ramazanski post, i 5)

hodočašće u Meku.

Uz ove osnovne dužnosti Kur'an sadrži više drugihmoralnih i pravnih propisa za vjernike. Tako zabranjujevjernicima uživanje svinjskog mesa i vina, lihvu, ihazardne igre; utvrđuje bračno zakonodavstvo i kazne zarazne prijestupe. Od Muhameda potječe, iako se ne nalaziu samom Kur'anu zabrana izrađivanja slika živih bića,osobito ljudi. Zato u pravovjernom islamu nema ni slika nikipova koje bi prikazivale Proroka.

Nije prošla ni godina dana nakon Muhamedove smrti aveć su muslimanske vojske s Arabijskog poluotokaprodirale u zapanjeni svijet koji još nije ni saznao da takonešto postoji. Pod vještim vodstvom trojice prvih kalifa:Abu Bakra, Omara i Otmana, najbogatija kraljevstva ipokrajine Bliskog istoka osvojeni su u manje od dvadesetgodina: Sirija g. 635., Irak g. 637., Palestina g. 640.,Egipat g. 642., a godine 650. cijelo perzijsko carstvo. Topolitičko širenje bilo je u prvim godinama tako naglo dapobjednici nisu imali vremena obraćati pobijeđene; moglisu samo ubirati poreze

i štititi poreznike. Ipak je sve veći broj pobijeđenihprihvaćao novu vjeru.

Ubrzo je osvojeno sve područje od Indije do Gibraltara,također Španjolska i dio Francuske. Godine 732. Franci

su uspjeli pobijediti muslimane kod Toursa u Francuskoj,i ta je povijesna bitka zaustavila daljnji prodor islama uZapadnu Evropu. Deseto, jedanaesto i dvanaesto stoljećezlatni su vijek islama. Potaknuti suočenjem s evropskom,bizantskom i perzijskom civilizacijom, muslimani surazvili svoju blistavu civilizaciju. Umjetnost, filozofija ipjesništvo cvjetali su u Bagdadu i drugim gradovimaarapskoga carstva, došlo je do naglog napretkamatematike i medicine, islamski graditelji stvarali suremek-djela poput mošeje u Cor-dobi.

A poruka islama, koju su nosili trgovci i putujući sufi(mistici) širila se dalje kroz Aziju sve do Indonezije.Usprkos tolikim uspjesima, islam je bio ugroženunutrašnjim sukobima. Najprije je došlo do suparništvaoko baštinika Muhamedove političke vlasti. Iz tih sukobanastali su raskoli, koji još traju. Došlo je i do određenihvjerskih neslaganja. No većina muslimana pravovjerni susuniti, te je islamski svijet do dana današnjega uglavnomjedinstveni na cijelom svom povijesnom području. OdMaroka do Indonezije muslimani ispovijedaju u biti istuvjeru, izgovaraju iste molitve, okreću se prema istomsvetom gradu.

1

* *

Meka — znak trajanja islamskog svijeta

Propis da svaki pravi musliman mora, ako mu je ikakomoguće, bar jednom u životu poći na hadž u Meku (hadž =hodočašće) zaista sjedinjuje sve muslimane svijeta. Tkonije musliman ne može na to hodočašće; ne može uopćeprodrijeti u Meku. Hodočasnici iz svih zemalja skupljajuse u svoj sveti grad kao članovi iste obitelji. Svi sujednako odjeveni, svaki u dva komada bijelog nešivenogplatna. Tih dana moraju se uzdržavati od bračnih odnosa,ne smiju se brijati ni šišati, i ne smiju nauditi ni jednomživom biću, ni životinji ni biljki. Svijest sveopćegabratstva briše među njima sve rasne ili klasne ograde. Nonije dovoljno pohoditi Meku, nego treba ondje obaviti triglavna obreda. Prvi je obred, odmah čim se stigne: sedamputa obići oko ćabe. (Ćaba je sveta islamska zgrada kojusu prema Kuranu sagradili Božji vjernici Ibra-him iIšmail. Polazeći od crnog kamena hodočasnici hodaju okozgrade, triput brzo, a četiri puta polako. Svaki put sezaustave da poljube crni kamen, meteorit. Ako je stiskaprevelika, dosta je dotaknuti ga rukom ili krajem štapa.

Zatim slijedi obredna šetnja, koja se također ponavljasedam puta, a vodi između dva obližnja brežuljka: Sahwei Narwe. To predstavlja grozničavo Agarino trčanjepustinjom dok je tražila vodu za sina Išmaila. Treći jeobred uspon na Brdo milosrđa na visoravni Arafat, gdjehodočasnici od podne do sunčeva zalaza »stoje pred licem

Božjim«. To je vrhunac hodočašća; tko to nije izvršio nijepravi hodočasnik, nema prava zvati se hadžijom. Zatim seu slavlju silazi s brijega, provodi se noć pod vedrimnebom, žrtvuju se životinje i još tri dana slavi. Hodočašćese završava oproštajnim obilaženjem oko Cabe.

Omarova džamija u Jeruzalemu

Među svetim mjestima islama odmah nakon Meke iMedine dolazi Jeruzalem, koji je Muhamed štovao kaosredište židovstva i kršćanstva. Prvih godina svoga životau Medini Muhamed je učio svoje muslimane da klanjajumolitve licem prema Jeruzalemu. Tek pošto je sasvimprekinuo sa Židovima u Medini, koji ga ne htjedošepriznati za proroka, Muhamed je u objavi dobio nalog dase moli licem prema Meki.

»Džamija stijene«, koja se netočno zove Omarovadžamija, spada među najstarije spomenike islamskoggrađevinarstva. Podignuta je u Jeruzalemu pred trinaeststoljeća. U židovskoj, kršćanskoj i islamskoj predajistijena na kojoj je podignuto to svetište bila je poprištevažnih događaja. Muslimani kažu da su onamo slijetalianđeli prije nego što je Adam bio stvoren, a Nojevakorablja da je sedam puta oplovila tu stijenu. Drži se da jeondje Abraham pokušao žrtvovati sina Izaka, a također dasu svi proroci od Ilije do Muhameda ondje razgovarali sBogom. Pripovijeda se da je s te stijene Muhamed ulazio

na nebo za vrijeme svog glasovitog noćnog putovanja, aodanle će na dan suda zatrubiti i anđeo Israfel.

Kupola te džamije izgrađena je godine 691. No mnogoprije na tom je istom mjestu stajao starozavjetnijeruzalemski Hram. Prvi put je Salamon podigao taj hramoko godine 966. prije Krista. Nabukodo-nosor ga razori586. Nakon sužanjstva u Babilonu na istom je mjestugodine 515. podignut novi hram. A nakon ponovnograzaranja, dvadeset godina prije Krista Herod Velikisagradi ga po treći put. Car Hadrijan razorio je tajHerodov hram godine 135. poslije Krista te je na istommjestu podigao pogansko svetište. Dva stoljeća nakon togaJelena, majka cara Konstantina, prvog rimskog vladarakoji je na svoj način prihvatio kršćanstvo, dođe uJeruzalem s nalogom za rušenje svih pogonskih svetišta.Hramsko mjesto postalo je prostor za odlaganje smeća.Sve do godine 638. kad je islamski kalif Ornar osvojioJeruzalem, onamo se skupljalo sve jeruzalemsko smeće.Omar se je zgrozio nad tolikim svetogrđem te je vlastitimrukama počeo krčiti to smetište, dao ga očistiti da se ondjepodigne džamija.

Svi arapski vladari nakon Omara brižno su čuvali tudžamiju. Za vrijeme križarske vlasti (1099—1187.) nakupolu je bio stavljen križ, a unutra na stijenu oltar.Svećenici su za skupe novce prodavali hodočasnicimakrhotine svete stijene, i te su krhotine preprodavane u

Evropi kao dragocjene svete moći.

Ramazanski post

Kur’an izvješćuje da je Muhamed primio prvu objavu uramazanu, a to je deveti mjesec islamskoga kalendara.Predaja dodaje da se to dogodilo upravo u Noći sile, štobi bilo 27. ramazana. Tada su »vrata raja otvorena, pakaozaključan, a zlodusi okovani«. Zatim je Muhamed naredioda se kroz cijeli taj mjesec posti. Običaj posta bio jeMuhamedu dobro poznat iz vjerske prakse Židova ikršćana. Nasuprot židovskom postu koji je trajao odsumraka do sumraka (od zvijezde do zvijezde«), Muhamedje naredio da se posti cijeli mjesec, ali samo od izlaskado zalaska sunca. Kur’an kaže: »Jedite i pijte noću, sve dojutarnjeg trenutka kad mognete razlikovati bijelu od crneniti, zatim opet postite do noći«.

Vjerni muslimani vrlo pomno obdržavaju ramazanski post.Izuzevši starce, bolesnike, djecu i trudne žene, svi se odpraskozorja do sumraka uzdržavaju od jela, pića, pušenja ispolnog općenja. No cijeli dan posta propada, tj. postajebezvrijedan, ako čovjek u njemu grešno pogleda ili izustinajmanju laž. Dan bi trebalo ispunjati razmišljanjem imolitvom, ali ga mnogi prospavaju, zbog čega u islamskimgradovima raz-mazan znači prekid trgovine i javnogživota. No čim topovski hitac označi početak sumraka,život se iznova budi.

Čim prođe razmazan, slavi se blagdan što ga Turci zovuMali Bajram. Malobajramski običaji podsjećaju na našesvetkovanje Božića. Obavljaju se molitve zahvalnice, svisu jako srdačni i jedni druge darivaju.

Žena u islamu

Kako se islam širio svijetom, običaji pokorenih narodamijenjali su se u skladu s društvenim uređenjemondašnjega arapskoga svijeta i u skladu s propisimaKurana. To se osobito odrazilo na položaj žene u društvu.U odnosu na prilike u kojima su živjele arapske žene prijeMuhameda, a također i žene drugih plemena azijskog iafričkog svijeta, treba reći da je islam donio većepoštovanje žene i bolje zajamčio njezinu sigurnost kaosupruge i majke. No u zemljama oko Sredozemlja gdje sustoljeća rimske, grčke i kršćanske civilizacije već bile uodređenoj mjeri oslobodile ženu, prodor islama označioje u tom pogledu određeno nazadovanje. Muslimani susvoje žene držali u strogoj klauzuri, a pred strancimamorale su pokrivati lice. Danas napredni muslimanipriznaju da je takvo držanje žena u kućnom zavorupriječilo pravi razvitak društva. No ne smije se zaboravitida su prije Muhameda u arapskom i afričkom svijetu ženebile mnogo bes-pravnije, prepuštene na milost i nemilostmuškoj samovolji. Shvaćajući da je Muhamed svojimpropisima htio poboljšati položaj žene u odnosu na onošto je do tada bilo, današnji muslimani prihvaćaju

suvremena shvaćanja o položaju žene u društvu, nastojećiipak, također u duhu Kur’ana, da žena sačuva svojuspecifičnu ženstvenost i svoju prvenstvenu ulogu supruge imajke. I u islamskoj republici Pakistan, gdje je islamnajkompaktniji i možda najkonzervativniji, žene se većmogu upisivati na visoke škole i mogu sudjelovati upolitičkom životu. Zar (veliki odjevni veo muslimanskihžena) i feredža (pokrivalo za lice) jedva se još moguvidjeti.

Također među muslimanima sve više iščezavamnogoženstvo. Muhamed je dopustio da musliman možeimati četiri zakonite žene, a inoča koliko ih možeuzdržavati. Ali je obvezao muževe da žene poštuju ipristojno uzdržavaju. To je značilo veliki napredak sobzirom na prijašnje stanje i može se shvatiti kaotendenciju k jednoženstvu i ravnopravnosti žena, u tomsmislu da je Muhamed učinio korak naprijed koliko je toonda bilo moguće. Danas se i u islamskim zemljamadonose zakoni protiv višeženstva, a i bez toga velikavećina muslimana zadovoljava se jednom ženom. Razlozitome društveni su i ekonomski. U patrijarhalnoj izemljoradničkoj sredini više žena značilo je više radnesnage i više djece za rad i za borbu. Urbanizacija iindustrijalizacija očito pogoduje jednoženstvu. Suvremeninapredni muslimani naglašavaju da su u vrijemeMuhameda žene hodale nepokrivena lica, a njegova kćiFatima čak je propovijedala u džamiji. Muhamed je bio

strogo zabranio ubijanje ili izlaganje ženske djece, tražećida se roditelji raduju djevojčici jednako kao i dječaku jerje i kći dar Božji namijenjena za vječni život. Muhamed jenaglasio i ljubav. U Kur’anu stoji: »Oženite žene kojevolite: dvije, tri ili četiri; no ako se bojite da ne bistemogli sa svakom od njih jednako postupati, zadovoljite ses jednom«.

Rođenje i obrezanje

Poput raznih drugih običaja bez kojih se islam ne možezamisliti, obrezanje je baština sredine u kojoj je Muhamedizrastao. Kur’an o tome ne govori. Od naj-drevnijihvremena obrezanje kao vjersku praksu nalazimo kodmnogih naroda, osobito kod Semita među Egipćanima,Feničanima, Etiopljanima, Arapima i Židovima. Taj obredmožda potječe od pretpovijesne žrtve božanstvu plodnosti.Danas muslimani po cijelom svijetu smatraju obrezanjebitnim elementom svoje religije, ali se u svim zemljama tone provodi jednako strogo. Negdje ga smatraju korisnimali ne obvezatnim, drugdje je neizbježno. Obrezanjedječaka redovito je svečanost koja se slavi svirkom,pjesmom, plesom i gozbom. Operacija se radije vrši predkućom ili u dvorištu. Nastoji se da to izvrši liječnik uprisutnosti općinskog predsjednika. U nekim islamskimzemljama još nije sasvim iščezla analogna praksaobrezanja djevojčica. To se vrši negdje prije desetegodine života, svakako prije puberteta. Izgleda da je

značenje te operacije manje religiozno, a više socijalno.Lišena prije početka pubertetskog sazrijevanja dijelaorgana koji je središte senzibilnosti, djevojčica senormalno razvija u privlačnu ženu i plodnu majku, ali nemože doživjeti niti ima potrebe za vrhuncem naslade, pa toosigurava mir i red u haremima. Zbog toga je javnomnijenje u islamskim zemljama danas protiv te operacije.

Smrt i ispit na vratima vječnosti ...

Pojedinosti pogrebnih običaja mogu biti različite, aliglavne obrede svi muslimani pomno obdržavaju. čimčovjek izdahne, mrtvo tijelo se okupa, ruke mu se slože namolitvu i zamota se u bijelu plahtu. Prije nego što sepokrije lice, ukućani i srodnici daju pokojniku posljednjipozdrav. Uz mrtvaca se izgovaraju kratke molitve, a čestomu na uho šapću kratki katekizam: »Tko je tvoj Bog?Alah! — Koja je tvoja vjera? Islam! — Tko je tvojprorok? Muhamed!« Time žele pokojniku pomoći da točnoodgovori na pitanja koja će mu u grobu postaviti anđeliNakir i Munkar. Pogriješi li mu-čit će se do sudnjegadana. Mrtvo tijelo ne zatvaraju u mrtvački sanduk, jer kažuda onda pokojnik ne bi mogao ustati kad se pred njimpojave anđeli. Vrijeme stroge žalosti, korota, može trajatisto dana.

Islamski askete

I u islamu kao i u drugim religijama postoji težnja zadubljim osobnim religijskim iskustvom, ljudi koji senastoje intimnije sjediniti s Bogom, pa zbog toga žive naposeban način. U islamu se zovu sufi, »oni što seodijevaju vunom«. Tako ih zovu po njihovim ogrtačima odoštre vune.

Sufitski pokret potječe iz sedmoga stoljeća, kad su sirijskimuslimani pod utjecajem kršćanskih mistika počelistvarati redovničke zajednice. Usprkos oštrom otporutradicionalnih krugova, sufitski pokret uveo je u svijetislama neko štovanje svetih ljudi, stroge pokorničkevježbe i bujnu poeziju koja jezikom zemaljske ljubaviizražava njihovo duhovno iskustvo. Vođen mislima Al-Gazali, koji je rođen negdje u Perziji 1058., a danas gaštuju kao sveca, sufizam je imao snažnog utjecaja uislamskom svijetu. Danas sufi predstavljaju oko tri posto(3%) od sveukupnog broja muslimana, a podijeljeni su umnogo redova i bratstva. Postoji oko 70 redova fakira(siromašan) i derviša (ta riječ vjerojatno dolazi odperzijskog derwiš — prosjak, siromah). Neki od njihurlaju, zavijaju i bjesomučno se vrte oko sebe ne bi lidošli u zanos vjerujući da tako spoznaju Boga. Notradicionalna muslimanska većina redovito osuđuje takvepojave kao skretanje ili čak kao krivovjerje.

Sekte u islamu

Islam se dijeli u desetke različitih sljedbi. Najveća inajutjecajnija sljedba jesu šiiti (od šći-stranački). Ističu sežalobnim svečanostima za Muhamedovim unukomHuseinom. šiiti prihvaćaju sve glavne zasade islama, alipotječu od one loze muslimana koja se nije složila s timeda kalif (nasljednik Muhameda kao zemaljskog vladara)bude poglavar svih muslimana. Pravovjerni muslimaniuvijek su držali da kalifa treba birati isključivo međupripadnicima Muhamedova plemena. šiiti pak tvrde da jevrhovnu vlast Bog povjerio isključivo izravnimpotomcima Muhameda, onima koji potječu odMuhamedove kćeri Fatime i zeta mu Alije. Također šiitivjeruju da je Husein, sin Alije i Fatime, poginuvši u ratubio žrtva otkupnica za grijehe čovječanstva. Tu pak misaopravovjerni muslimani nikako ne mogu prihvatiti.

šiita najviše ima u Perziji, Iraku, Jemenu i Indiji. I oni supodijeljeni u sljedbe. Najjači su »dvanaesnici« kojipriznaju dvanaest zakonitih imama (poglavara).»Sedmerovci« ili išmaelovci vjerni su prvorođenom sinušestoga imama. Jedan ogranak išmaelovaca smatra svojimpoglavarom Agu Kana kao četrdesetdevetog imama. Odšiita su se odvojili bahaji. To je pacifistička sljedbanastala u Perziji sredinom prošloga stoljeća. Pošto su seodvojili od cjeline islamskoga svijeta, bili su više putaprogonjeni.

ŽIDOVSKI SAVEZ S BOGOM TRI TISUĆLJEĆA

VJERE

Sva stoljeća židovstva mogu se sažeti u rečenicu kojusvaki pobožni Židov ponavlja svakog jutra i svakevečeri. To je prva molitva koju Židov nauči kao dijete, toje njegov samrtnički uzdah:

»Š’ma Izrael Adonai Elohenu Adonai Ehod!« što znači:»Čuj Izraele, Gospodin Bog naš Gospodin je jedini!«

Taj obrazac vjere što ga je Izraelcima dao Mojsije negdjeu 13. stoljeću prije Krista jasno dijeli židovstvo od svihdrugih velikih religija svijeta jer izražava bitno novopoimanje Boga. Budući da i kršćanstvo i islam, premdasvaki na svoj način, baštine to izraelsko poimanje Boga,taj naročiti oblik jednoboštva, razumije se, da židovstvumoramo posvetiti osobitu pozornost. (Napominjemo daovdje, u duhu novijeg hrvatskog jezika, izraze »Židovi« i»židovstvo« upotrebljavamo za sve ono što se inačeoznačuje i izrazima: izraelstvo, he-brejstvo, jevrejstvo ilimojsijevstvo, iako riječ Židov izvorno dolazi od starijegizgovora riječi Juda (tj. od naziva jednog izraelskogplemena koje je u kasnijoj povijesti postalo sinonim zacijeli narod). Ne samo s obzirom na izvorno poimanjezajedničkog Boga, nego i čisto pojavno, s obzirom nageografsku i povijesnu rasprostranjenost, židovstvo,kršćanstvo i islam sači-nj avaj u posebnu cjelinu ukompleksnoj pojavi religija svijeta. Sve tri te religije

zajednički se kao na svoj izvor pozivaju na povijesnoutvrđenu osobu semitskog nomada Abrahama koji jenegdje početkom drugog tisućljeća prije Krista selioizmeđu velike rijeke Eufra-ta i velike rijeke Nila. Takođerse sve tri te religije pozivaju na isti početni skup spisa, zakoje vjeruju da su ih napisali ljudi u naročitom dosluhu sBogom. Kod naših muslimana postoji čak naročiti izraz»ćitabije« (ili »kitabije«), što znači vjernici Knjige.

Zidovi su »izmislili« povijest

Usporedba židovstva s drugim velikim religijama svijetaukazuje da su Židovi »otkrili« (i predali u baštinukršćanstvu) ne samo pojam nevidljivog osobnog Boganego također pojam povijesti i pojam grijeha.

U hinduizmu, najdrevnijoj istočnjačkoj religiji, božanstvopoprima bezbroj osobnih oblika, dok je vrhovna Stvarnostkao neka duša koja prožima svemir, i u kojoj se čovjekželi izgubiti kad se oslobodi privida ovoga svijeta izamorne vrtnje u začaranom krugu života. Grčki misliocidomisliše »Prvog pokretača« na izvoru svijeta, ali nisumogli domisliti njegovo jedinstvo i njegov beskraj ninjegov odnos s ljudima. Bog pak Židova strogo je jedan.Sve što postoji u cjelini o njemu ovisi. On je osobni Bog;ne po tome što bi tijelom naličio na čovjeka, nego po tomešto je u osobnom odnosu s čovjekom po svojoj vlastitojvolji, što je pravedan, srdit i pun ljubavi. On je Bog nade,

jer svijet što ga je stvorio ima svoj smisao i svrhu. Tajsvijet nije privid, a povijest nije začarani krug u kome bise bića vrtjela bez kraja i konca. Ta je povijest usmjerenouspinjanje, rast koji teži k ostvarenju Kraljevstva.Kraljevstvo Božje po židovskom shvaćanju je obećanje i

81

6 Velike religije svijeta poziv za čovjeka, život nije teretkome treba izmicati, nego najveći Božji dar koji treba upunini živjeti.

»Tražite me i živite!« naredio je Bog preko prorokaAmosa.

Vjera za ovaj svijet i za cijelog čovjeka

Židovska je vjera čvrsto usmjerena k životu na zemlji. Tajživot u Savezu s Bogom sam po sebi teži besmrtnosti, alita vjera ne shvaća ovaj svijet kao puko predvorjevječnosti, nego angažira čovjeka u mijenjanju ovogasvijeta. Najdublja težnja i pokretačka snaga te vjere jenapor da se shvati što zapravo Bog hoće, što je naumio sasvijetom, sa svakim pojedinim bićem u sasvim konkretnimokolnostima. Božji naum zabilježen je u Tori (Petoknjižju)koja je srce židovstva. Tora znači zakon i pouku i užemsmislu sadrži samo pet prvih knjiga Biblije, koje tradicijapripisuje Moj-siju. Ali židovstvo počiva i na drugim

spisima Staroga Saveza, te u širem smislu Tora znači skupPisma i Zakona.

Kao što je Bog jedan, jedan je i život. Treba posvetitisvaki dio življenja. Kao što je jedan život, i čovjek jejedan. Ne može se lučiti s jedne strane tijelo kao izvornapasti i zla a s druge strane duša kao načelo dobra, jercijeli je čovjek od Boga i Bogu teži. Židovski je ideal dasvaka obitelj bude savršena Božja zajednica, svakiobiteljski stol da bude kao žrtvenik; čak i trgovina biimala biti prakticiranje pravednosti. U tom duhu vjerniŽidov živi svoj život kao neprekinuti lanac blagoslova.Riječi blagoslova i hvale izgovaraju se nad jelom i pilom,nad novom odjećom, kad se ugleda morska pučina ili kadse stane pred ljepotom cvijeta. Iz toga je jasno zašto Toralako prelazi od praktičnih uputa za sitne pojedinosti životana uzvišena razmatranja — i obratno. Mojsijeve knjigesadrže Deset zapovijedi, ali donose i propise opripremanju jela, o davanju milostinje i o nadoknadi.

Jedan od središnjih pojmova Židova jest riječ »mizvah«,što znači propis, odnosno dobro djelo. U starini sužidovski učitelji, rabini složili zbirku od 613 takvihpropisa, koji idu od propisa za pohađanje bolesnika,pokapanje mrtvaca, brige da se ne povrijedi tuđaosjetljivost, sve do molitve i do najviše brige da seproučava i poučava Zakon.

Kad židovski dječak započinje proučavati Zakon (Toru),na prvu stranicu knjige kapne se kap meda. Time se želioznačiti da je ta dužnost proučavanja Zakona ujedno inajveća radost. Produbljavati smisao Zakona, tumačitisvaku riječ i svaki znak, to je bila poglavita skrbžidovskih duhova kroz sva stoljeća, i stoga je mudracmeđu Židovima uvijek mnogo značio.

Čovjek — taj hodajući paradoks

židovstvo gleda na čovjeka kao na paradoks (gotovobismo rekli: kao jedinstvo suprotnosti), čovjek je naimestvoren sličan Bogu, a to prije svega znači da je čovjekslobodan poput Boga. No ipak nije Bog i upravo zbog togaživi u trajnom unutrašnjem sukobu, u krizi slobodne volje.Svakog trenutka mora birati, mora se opredjeljivati zadobro ili za zlo. Po židovskom shvaćanju čovjek, toparadoksalno biće, ne može zapravo izmaknuti grijehu, aligrijeh prvog čovjeka redovito se ne shvaća kao neka mrljaili zli biljeg koji bi se automatski prenosio od oca na sina,kako to biva po kršćanskom (zacijelo odvećpojednostavljenom) shvaćanju. Zidovi bi radije rekli da jeAdamov pad, odnosno izvorni ljudski grijeh, određeninedostatak, pomanjkanje i nesavršenost koja se ponavlja usvakom čovjeku baš zbog toga što je takav, što je čovjek.(Ovdje treba upozoriti da se spomenuta dva shvaćanjaistočnog grijeha ne moraju isključivati, a najsuvremenijiteološki napori idu za tim da ih povežu u dublju

pravovjernu sintezu — op. ur.). Ljubeći Boga i težeći svevećoj sličnosti s Bogom, čovjek ljubi i sva sebi i Boguslična bića, tj. ljude. Kroz vjekove se povlači pitanje štoje važnije: ljubav ili zakon, pravda ili milosrđe.Najdosljednji Židovi odgovaraju da je to pitanje krivopostavljeno, da su ljubav i zakon jedno te isto.

Židovi vjeruju da se povijest razvija prema sve većojsličnosti čovjeka s Bogom, prema što savršenijemzajedništvu ljudi s Bogom. Ispunjenje povijesti bit ćemesijanska era, kad će svi narodi »pretopiti mačeve uplugove«. Mesijanska era imala bi prijeći u kraljevstvobožje, ali židovstvo ne povlači strogu granicu izmeđuovog i onog svijeta. Vjerni Židovi općenito vjeruju kako uuskrsnuće tijela tako i u besmrtnost duše, no u toj kao i umnogim drugim točkama svoje vjere slobodno slijederazličita filozofska ili teološka tumačenja.

Sloboda i preljub

Među najosnovnije temelje židovske vjere spada pojamSaveza (Berith) i pojam grijeha kao nevjernost Savezu. ZaŽidova pravednost i čovječnost nisu puko ostvarivanjeprirodne ljudske dobrote, nego vjernost osobnom Savezu sBogom. A u tom Savezu Bog i ljudi preuzeli su uzajamneobaveze. Taj se savez kroz Bibliju najčešće prikazuje kaozaruke ili kao brak, jer se grijeh označuje kao preljub ilikao razvrgavanje zaruka. Činiti zlo, odnosno griješiti, ne

znači za Židova protiviti se ljudskoj prirodi ili prirodnimzakonima, nego prekršiti Bogu dana obećanja.

Iz navedenog poimanja Boga, povijesti, Saveza i grijehaslijedi demitologizacija svih prirodnih i društvenih sila. Usavezništvu s Bogom čovjek je slobodan kao Bog, te neprigiba koljena ni pred Suncem ni pred kraljem. Jedine suprave vrijednosti i prave svetinje čovjek i Bog, a svedrugo može biti ili ne biti sveto, prema tome kolikopromiče ili sprečava ciljeve Saveza. Duhovi izrasli iz tetisućgodišnje tradicije mogu biti nosioci svih društvenih iznanstvenih promjena, što prečesto predstavlja prijetnjuustaljenim sustavima i porecima.

Među Židovima mnogo se diskutiralo kako bi se moglodefinirati židovstvo. Je li to rasa, religija ili narod?

Je li židovstvo rasa? Danas ima Židova Kineza, ŽidovaEtiopljana, Crnaca, Indijaca.

Je li židovstvo religija? Prema židovskom pravu, Židov neprestaje biti Židov time što ne živi po svojoj vjeri. Svatkotko je rođen od majke Židovke smatra se Židovom.

Je li židovstvo narod? Premda Židovi po svijetu redovitoosjećaju određenu sklonost prema državi Izrael, rijetki tudržavu smatraju svojom domovinom. Židovi su čestoangažirani rodoljubi mnogih zemalja i naroda.

Rušenje svih lažnih svetinja do kraja povijesti

Uvaženi predstavnik židovstva dr. Mordecai em Kaplandefinira židovstvo kao određenu civilizaciju a Židove kaonarod s vlastitom literaturom i zajedničkom sudbinom.

židovski vjerski obredi nisu dramatični ni razno-lični, unjihovim bogomoljama nema ni kipova ni slika. Njihovaje drama njihova povijest, njihova »ikona« je svijest ojedinom Bogu. Oni vjeruju da je Bog izabrao njihov narodobdarivši ga naročitim odgovornostima i naročitimpovlasticama. Drže da je sudbina njihova naroda dapostane veliki patnik, poniženi »Sluga Ja-hvin«, kako biBožju riječ prenosio svim narodima svijeta. EngleskiŽidov romanopisac Israel Zangweill kaže da je »Kristovnarod postao Krist naroda«. Time je valjda htio reći dažidovski narod nastavlja među narodima svijeta onu uloguučitelja i žrtve koju je u samom tom narodu izvršio Isus izNazareta. Ta se misao pokušava potkrijepiti činjenicomda su Židovi masovno, i redovito razumski nemotivirano,progonjeni i istrebljivani u svim vremenima i svimnarodima, a upravo su židovski mislioci redovito donosilinove ideje koje su značile prijelomnice u umjetnosti,znanosti i društvenom poretku (Isus Krist, Einstem,Bergson, Karl Marx i mnogi drugi), židovski teolozi a snjima i mnogi kršćanski teolozi (premda na svoj način)vjeruju da Zidovi imaju naročito poslanje sve do svršetkapovijesti. Njihovo bi poslanje bilo svjedočiti protiv svih

idola, protiv svih vrijednosti koje se apsolutiziraju ipostavljaju mjesto Boga, protiv kumira ne samo odkamena i mjedi nego također protiv krivih ideja, makar teideje bile zaogrnute plaštem svetinje. Kršćanski teolozishvaćaju kršćanstvo kao proširenje Izraela, tj. židovstva iupravo tog njegovog specifičnog poslanja i na sve onekoji po Isusu Kristu postaju baštinici obećanja i zadatakakoje je Bog dao Ocu Abrahamu. U tom se smislu govori oCrkvi kao o Novom Izraelu, te poslanje neumornogobaranja svih lažnih vrijednosti postaje za Židove ikršćane temelj nade da će jednoga dana svi ljudi shvatiti:»Gospodin Bog naš Gospodin je jedini!«

Obitelj

Kuća je središte židovskog vjerskog života, podostojanstvu izjednačena s bogomoljom, sinagogom

Židovi koji su doista vjernici drže na ulaznim vratimasvoga doma obješenu kutijicu koja se zove me-zuzah(dovratnik). Kutijica sadrži petnaest stihova iz Biblije,članovi obitelji kad ulaze ili izlaze ljube tu kutijicu. To jeznak da je dom židovski, da je obitelj središte vjerskogživota, da je to kuća Božja.

Sveta je dužnost za vjernog Židova da utemelji obitelj i dau njoj i kroz nju ostvaruje svoju vjernost vjerskoj inarodnoj tradiciji. U domu vjernika sva se jela pripremaju

po strogim propisima. Ni spomena o svinjskom mesu, aživotinje kojih se meso smije jesti treba tako klati da krvpotpuno isteče. Obiteljski vjerski život dosiže vrhunac uslavljenju subote. Subota je, vele, predokus vječnogživota. Pravi vjerni Židov u subotu ne radi, ne putuje, netelefonira, ne piše, ne dodiruje novac, ne da sefotografirati. Naravno, ima Židova koji te propiseobdržavaju vrlo strogo, a ima ih koji su liberalniji. Subotapočinje u petak navečer, kad majka obitelji okruženamužem i sinovima pali tradicionalne voštaniceizgovarajući blagoslov: »Blagoslovljen si, Gospode Boženaš, Kralju svega svijeta, koji si nas posvetio svojimzakonom i naložio nam da palimo svjetlo subotnje«. Zatimotac blagoslivlje vino: »Hvalimo Boga za ovaj znakradosti i zahvalimo mu za blagoslove minuloga tjedna, zaživot, za zdravlje i snagu, za kuću, za ljubav iprijateljstvo, za našu stegu u tjeskobama i napastima, zaradost našega rada«. Nakon molitve svatko povuče gutljajvina, a otac lomi subotnji kruh. Poslije večere ide se usinagogu. Nakon obreda u sinagogi svi zajedno ostaju okojedan sat u dvorani za vjerske sastanke. Židovi kažu: »Nečuva Izrael subotu, nego subota čuva Izrael«. Osim subotepostoje velike godišnje svetkovine. Ni one obitelji kojekroz godinu ne obdržavaju sve propise ne mogu izmaknutislavljenje tih svetkovina. Najsvečanije je Roš Ha-šanah,židovska Nova godina, koja dolazi u rujnu ili listopadu, teJom Kipur, Dan pokore. Te dvije svetkovine zajedno čine

razdoblje od deset dana pokore, ispita savjesti ipomirenja s Bogom. Zatim je najvažniji blagdan Pasha,koja dolazi u ožujku ili travnju, a spomen je oslobođenjaiz robovanja u Egiptu. Svetkovina Simhat Torah, što značiRadost Zakona, označuje kraj godišnjeg čitanja ulomaka izTore. Sve židovske obitelji iskorištavaju prigodu svojihblagdana da svoju djecu uče židovskoj povijesti i vjerskojtradiciji. To redovito čine prikladnim lakim igrama. Nablagdan Purim (ožujak ili travanj) djeca se maskiraju ipredstavljaju događaje iz života lijepe kraljice Esterekoja je spasila Židove od progonstva tiranina Amana. ša-buond, svetkovina prvina, u svibnju ili lipnju, spominjeprimanje Deset zapovijedi. U nekim obiteljima toga sedana dječaci i djevojčice četrnaestogodišnjaci svečanopotvrđuju. Ta je potvrda donekle slična katoličkomsakramentu potvrde.

Sukkoth je godišnja zahvalna svetkovina koja traje osamdana. Slavi žetvu i kišu. Tada se prave sjenice od granjana uspomenu prolaznih šatora u kojima su Izraelci živjelina putu kroz pustinju Hannu-kah (blagdan svjetiljki), ustudenom ili prosincu, slavi pobjedu Jude Makabejca nadSirijcima i ponovno paljenje uljanica u hramu. Pošto je tajblagdan blizu kršćanskog Božića, u posljednje vrijemepostaje sve više blagdanom dječjih radosti.

Postoje i posebne obiteljske svečanosti. Osmog dananakon rođenja dječaci se obrezuju u znak Abra-hamova

Saveza s Bogom. S trinaest godina dječak postaje barMizvah (sin Zakona), tj. dobiva sve vjerske dužnostiodraslih. No najsvečaniji je dan sklapanja braka. Starinskiobred sadrži uobičajena pitanja zaručnicima, a čestosvršava razbijanjem čaše čime se označuje rušenjeJeruzalema. Za Židove je brak svetinja, iako je razvodmoguć. »Ljubi svoju ženu kao samoga sebe«, kažeTalmud, »a štuj je više nego sebe. Pazi da ženu ne tjeraš uplač, Bog broji njezine suze«.

Pasha

Prastari obred spominje oslobođenje Izraelaca izrobovanja u Egiptu

Dijete: »Zašto je ova noć drugačija nego sve druge noći?«

Stariji: »Bijasmo robovi faraona u Egiptu, a naš vječniBog izvede nas odande jakom rukom«.

Obred Pashe započinje ovim obrednim razgovoromizmeđu oca obitelji i najmlađeg sina. Četiri pitanja i četiriodgovora prelaze iz naraštaja u naraštaj. Pasha slavnospominje najveću dramu hebrejske povijesti: oslobođenjeiz robovanja u Egiptu, veliki izlazak i si-najski Savez.Sama riječ Pasha dolazi od posljednjeg egipatskog zlakad Gospod udari sve prvorođence u Egiptu, ali »prođemimo kuća izraelskih«. Izraelci su žurno pošli u slobodu

jedući na brzinu pripremljen beskvasni kruh. Na uspomenutoga kroz sedam dana Židovi ne jedu kvasni kruh. Cijelitjedan prije početka svetkovanja majka pomno čisti kuću,čime se označuje traženje kvasca, koji se ne smije zadržatini u kojem zakutku. Za blagdan se uzima svečano posuđeili se ono obično iskuhava i pomno trlja. Navečer na samuPashu otac predsjeda obrednoj večeri, koja se zove seđer.Molitve i obredi zapisani su u knjizi koja se zoveHagdagah. Sva su jela znakovita. Mazot, tanki beskvasnikruh poput dvopeka, predstavlja kruh trpljenja, haroset,slatko od oraha i meda, predstavlja žbuku, odnosnograđevnu mješavinu sjeckanje slame i ilovače koju suIzraelci upotrebljavali kao prisilni radnici u Egiptu.Sustolnici sjede oslanjajući se na lijevu ruku, što je bioznak slobodnih ljudi u starini. Budući da, kako drže nekiŽidovi, prorok Ilija naviješta da će Mesija doći upravo nadan jedne Pashe, na stol se stavlja čaša vina za proroka.To je poznata Ilijina čaša (neki teolozi u kršćanstvu držeda je Isus upravo takvom čašom izvršio pretvorbu iustanovio euharistiju).

Sinaj ski zakon

Razasuti i proganjani po svemu svijetu, Židovi su uriječima svojih proroka nalazili snage da se ođupni i daprežive

»Pogledaj s neba i vidi kako smo postali prezir i poruga

među narodima; gledaju nas kao ovce za klanje, da naskolju i uništavaju, tuku i smućuju. Ipak, usprkos svemutome, mi nismo zaboravili tvoje Ime. I molimo te: nemojnas zaboraviti...«

To je jutarnja molitva vjernog Zidova. Malo je dana unjihovoj povijesti koji ne bi opravdavali njezin sadržaj.Gotovo sva njihova povijest neprekidno je življenjedrame Izlaska: robovanje, oslobađanje, neprekinutoštovanje Boga. Od Egipta kroz Babilon, španjolsku i TrećiReich židovski je narod doista mnogo trpio. No iz svakogje progonstva preživjelo ono što Izaija zove »OstatakIzraela«, a progonitelji, od faraona do Hitlera, iščezavalisu. To preživljenje Ostatka paradoks je i tajna njihovepovijesti. Vladari svijeta u kome je nastao židovski narod(a narod i vjera ovdje su neodvojivi), snažni Egipćani,Babilonci, Filistejci, doista nisu mogli smatrati dapastirska plemena Izraela imaju neko povijesno značenje.A patrijarsi: Abraham, Izak i Jakov izravno su razgovaralis Bogom i primili obećanja. Sve je na kraju skupljeno uMojsiju kome je Bog dao Zakon: »Nećeš imati drugogaBoga uz mene«. Zadatak nije bio lak. Od Moj si ja, koji jeoko godine 1400. pr. Kr. izveo narod iz Egipta, do Saula,koji je oko 1100. pr. Kr. organizirao kraljevstvo, Izraelcisu se borili protiv neprijatelja i protiv sebe samih. Starabožanstva teško su se povlačila pred jedinim Jahvom.Dinastija pak Davidova i Salamono-va prešla je udespotizam i rascjep kraljevstva.

Kroz sve to provlači se neprekinuti niz Božjih svjedokakoji se zovu proroci. Proroci su trajno korili kraljeve,odvraćali od raskoši, despotizma i idolopoklon-stva.Korili su i svećenike i kraljeve, pozivali na odgovornostbogataše u korist siromaha. U samom Izraelu proroke suzatvarali, kamenovali, ubijali, ali nisu ih mogli ušutkati jersu bili izraz svijesti i savjesti naroda koji je znao da mu jeBog saveznik. Proroci su biblijski revolucionari. Osmo isedmo stoljeće prije Krista veliko je vrijeme proroka.Proroci su se usuđivali upletati među narod usredblagdanskih svečanosti i uvjerovati da se Bogu gade imolitve i žrtve koje nisu izraz i pokretačka snagapromjene, očovječenja društva. Proroci naviještaju srdžbui milosrđe Božje. Oni prate narod u babilonsko sužanjstvou šestom stoljeću prije Krista, hrabre ga u tom sužanjstvu.Navode ga da svoju vjeru pročišćuje u sve osobniji odnoss Bogom; prate ga i na povratku, upozoravaju da obnovahrama i države može skrenuti i krivim putem. Opiru seutapanju Izraela u golemu helenističku kulturu, dovode gado praga nove ere.

Godine 70. poslije Krista rimska vojska ruši grad i hram.Židove odvlače u ropstvo, jedva im se dopušta da jednomu godini dolaze plakati na ruševine. Nema više kralja nisvećenstva koje bi se moglo pokvariti, te nema više niproroka da ih opominju. Sva se tradicija skuplja u zbirkusvetih knjiga, u Toru, Zakon. A Zakon su čuvali i tumačiliučitelji, rabini. Nastojeći shvatiti i na promijenjene

okolnosti primijeniti Božji zakon, oni su razvili šumupropisa. Nastao je tako skup zakona koji se prenosiousmenom tradicijom. Zove se Misna, Gemara je pak skuptumačenja. U šestom stoljeću poslije Krista i Mišna iGemara zapisane su i sređene. Tako nastaje Talmud.Talmud sadrži Halaka (propisi) i Hagdagah (predajetradicije, medicinu, astronomiju itd). Talmud je zapravopostao jedina duhovna domovina sviju Židova koji senakon razore-nja Jeruzalema razasuše po cijelom Bliskomistoku, Evropi i Sjevernoj Africi. U Evropi su ubrzopostali prezreni i progonjeni. Mržnja prema Židovimaredovito je izvirala iz primitivnih, u biti nepokrštenihslojeva kršćanske svijesti. Poznati židovski teolog FranzRosenzweilt piše: »Svaki put kad se iz dubina pokršteneduše drevni poganin pobuni protiv jarma križa, iskaljujesvoj bijes na Židovima«. Kršćani su više puta osuđivali ispaljivali Talmud držeći da se u njemu krije neka čarolijakoja omogućuje Židovima da, unatoč svemu, prežive. A tose i može nazvati u nekom smislu čarolijom: Talmud jedoista čudesan svijet koji se ostvaruje u getu židovskeizolacije, gdje još uvijek važe zakoni Hrama.

U dvanaestom stoljeću oštroumni židovski filozof MojzesMajmonides (pod jakim utjecajem Aristotela) sažeo je iizlučio svu židovsku tradiciju u trinaest temeljnihhebrejskih dogmi: da Bog jest, da je jedan, bestjelesan,pravedan, izvan vremena; da će mrtvi uskrsnuti, da je dušabesmrtna, itd. No nakon Majmo-nidesa razvitak židovske

misli pronašao je putove drugačijeg misticizma. Mistikauvijek teži da mimo zakona i filozofije izravno dohvatiBoga. I stoga se u židovstvu rodio široki pokret kabale(doslovno: tradicije). Kabala polazi od problemastvaranja: kako je beskrajni duhovni Bog mogao stvoritiograničen i materijalan svijet? Da bi popunili jaz izmeđuBoga i svijeta, kabalisti domisliše niz međubića, anđela,vječne svjetlosti i zloduha. Vremenom kabalisti postadošečak alkemičari.

Kroz stoljeća Židovi su se sve dublje zatvarali u svojuizolaciju. Nema kraljeva ni proroka, preostaje samodnevna molitva i oštri humor kojim Zidovi dočekuju svojenedaće. Bezimeni poljski rabin u vrijeme najtežeg pokoljamoli: »Gospode, ako još nije vrijeme da spasiš Židove,molim te, spasi bar ove pogane«. Renesansa gotovo nijedotakla židovski svijet. Tek u XIX. stoljeću oni izlaze izgeta, tek onda smiju posjedovati zemlju i baviti se svimjavnim poslovima. Prestaje geto, a počinje napastprilagodbe svijetu. Tako se npr. u Sjedinjenim DržavamaAmerike Židovi podijeliše u tri skupine: pravovjerni,konzervativci i reformisti. Posljedica židovskog jačanja unovom svijetu također je novo, u biti nebiblijsko buđenježidovskog nacionalizma, sionizma (ili cionizma). Sad jeveć moguće biti Židov, boriti se za židovsku državu Izraeli za odgovarajući utjecaj u svijetu, a ne mariti za Jahvu niza Mojsija. židovski nacionalizam poprima oblike drugihnacionalizama, koji, zahvaljujući povijesnoj baštini

izolacije i ponosa zbog Božjeg izabranja, bez Boga možepostati svojevrsni nacizam. To je najsuvremenija krizažidovstva. No tu je i buđenje proroštva. Čim Židovi imajudržavu, sa svim popratnim napastima, neki od njihovihnajsnažnijih intelektualaca preuzimaju ulogu proroka iupozoravaju na nove idole države, novčarske moći inebiblijskih manipulacija u savezništvu s velikimsvjetskim silama. Nastavlja se dramatični dijalogustrojstva i proroka, zakona i nade. No upravo je tajdijalog srž pravog židovstva, najveći njegov dar svijetu.

KRŠĆANSKO OČEKIVANJE

Čitatelj ovog razmjerno kratkog pokušaja upoznavanja svelikim religijama svijeta zacijelo i bez naše posebnenapomene opaža da je to pogled iz kršćanstva, da ga pišekršćanin. Sam po sebi prikaz drugih religija, kao i prikazbilo koje pojave, morao bi biti što objektivniji. To jedavni ideal prirodnih znanosti, pa i povijesnihistraživanja: da se promatrač isključi iz slike koju crta, danjegovo osobno uvjerenje, osobno stajalište, ne utječe naobjektivnost. No odavno se pokazalo da je to i u teorijinemoguće. Promatrač je, zajedno sa svim onim što u sebinosi, dio predmetnosti koju opisuje. Stoga je najvećamoguća objektivnost priznati tko sam, gdje sam stajao ikakve sam naočale imao dok sam promatrao i opisivao ilicrtao. A ovdje je stajalište očito kršćansko. I to kršćanskostajalište poslije Drugog vatikanskog sabora, koji je više

nego prijašnja crkvena tradicija naglasio da se u svakojreligiji (zapravo u svakoj ljudskoj misli uopće) nalaze nesamo zrnca, nego i plamičci istine. I više od toga: svaka jereligija u svojoj izvornosti lijepa, svaka je umjetninaljudskoga duha i ponos čovječanstva. Barem kad je riječ ovelikim religijama koje smo nabrojili, religijskimsustavima koji se nisu neodvojivo povezali s određenimdruštvenim sustavom, s isključivo jednim narodom ilikulturom, nego se kao i kultura prelijevaju preko granicapovijesnih prijelomnica i mijenjajući se u prilagodbamaostaju sebi dosljedne i mijenjaju svijet. Ili to bar ustrajnopokušavaju.

Stoga nismo ni govorili o velikim iščezlim religijama ibogovima stare predhinduističke Indije, starog Egipta,Grčke, Rima, starih Slavena, Indijanaca i stare Afrike. Tasu božanstva bila plodovi više strahova negodoumljivanja, pokušaji da se zemaljska društvena podjelapreslika i na nebo, da se vlast cara utvrdi vlašćuvrhovnoga boga. Također, u bogove i duhove preslikaniljudski strahovi pred nesvladanom prirodom i mračnimdubinama vlastite duše, utvare koje su iščezavale predsvakom zorom, nestajale u svakoj velikoj povijesnoj idruštvenoj promjeni koja je pokapala poretke i carstva —strahovi i utvare što prerušeni u praznovjerne simbole ihoroskopsko-hiromantijsko-sanjari-čku praksu još žive umračnim zakucima neslobode i neznanja. A navedenevelike religije svijeta: hinduizam, budizam,

konfucijevstvo, islam i židovstvo u svojoj su biti rezultatičovjekova napora da se oslobodi, da svijet oko sebe i usebi shvati, da se prema njemu nekako postavi i da ganekako svlada ili bar učini bezopasnim. U nekima od tihreligija prevladava težnja da se čovjek prilagodi, da nađesvoje mjesto u postojećoj cjelini stvarnosti, da iz nje nestrši, da se nekako vrati u napuštenu utrobu kao na svojepravo mjesto. U drugima je jače naglašena težnja dačovjek postojeću stvarnost shvati, nadvlada i ustrajnomijenja. No valja naglasiti da je vrlo teško načiniti u tomsmislu čvrstu vertikalnu podjelu među spomenutimreligijama. Jer za razliku od onih religija ili sustava mislii simbola koji su čvrsto bili navezani na određeno vrijemei društveno-kulturni prostor, ove sve religije traju,razvijaju se. Svaka je od njih više rješavanje negorješenje. Stoga je moguće — i doista se događa — dazajednička, općeljudska pitanja u svijetu svake od tihreligija urađaju sve sličnijim rješenjima. Ta će se rješenjaviše razlikovati svojim ruhom, građom slika i pojmovakoja je baštinjena od pojedine tradicije negoli svojimsmislom. Kad kršćanin upoznaje neke popularnije oblikebudizma, može se zaprepastiti koliko je moguće odpojmovne i znakovne građe sasvim različita podrijetlaizgraditi sustave koji su slični ne samo po općemusmjerenju nego i po pojedinostima. Buda na vrlo širokimpodručjima pučkog budizma poprima crte Spasitelja kojese teško mogu izvesti iz izvorne budističke misli, a žensko

božanstvo u toj mitologiji poprima toliko crta Bogomajke,gotovo Bogorodice kršćanskoga svijeta, te je jedvamoguće uzdržati se od pitanja o mogućim uzajamnimvezama i utjecajima tih dvaju sustava. Uvijek se iznovapostavlja pitanje koliko do takvih sličnosti dolazi zbogtežnji koje su zajedničke svim ljudima, koliko zbogmogućih povijesnih utjecaja, a koliko je pak sve toposljedica unutrašnjih poticaja istoga Duha Božjega kojise zacijelo nije ograničio u svom djelovanju!

Očito je budući razvitak tih velikih religijskih tradicija uvelikoj mjeri nepredvidljiv. Ponegdje se dobiva dojam dareligije iščezavaju, a kršćanin se onda nada da će u općemrasulu religija preostati jedino pročišćeno kršćanstvokatoličkog tipa kao jedina alternativa svjesnom ateizmuantikristovskog tipa. Katkad se pak čini da sve velikereligije, za uz njih možda i danas najmasovniji ateizam,napreduju prema nekoj zajedničkoj sintezi, za koju sekršćanin opet nada da će biti univerzalno kršćanstvoopćeljudskog tipa, oslobođeno svih uvjetovanostipojedinih kultura i razdoblja društvenoga razvitka.

U toj nepredvidljivosti ipak se jasno ocrtava razlikaizmeđu religija koje potječu od ljudskog napora da seshvati cjelina svijeta i smisao života, te onih religija kojejednostavno potječu od povijesno i zemljopisno dostatočno određenog čovjeka koji se u vlastitom iskustvususreo s Bogom kao s Prijateljem i postao njegov

saveznik. Riječ je o Abrahamu, na kojega se pozivaju kaona svoje izvorište Židovi, muslimani i kršćani. Najčistijiizraz Abrahamove vjere Saveza s Bogom, Jahvom, vidjelismo u našem prikazu židovstva. Nije teško opaziti daAbrahamov, odnosno Moj-sijev židovski Savez s Bogomkroz sva stoljeća bitno i beskompromisno ide za rušenjemsvih kumira, za ukidanjem svih tabua. Upravo zademitizacijom ljudske psihe, prirode i društva. U tom supoimanju Bog i čovjek jedine apsolutne vrijednosti. Bogpo sebi, čovjek po tome što se Bog u njega zaljubio, sebeu njega preslikao. Bog osim čovjeka ništa drugo ne cijeni,čovjek se jedino Bogu želi pokloniti. A taj je poklonzapravo uzdizanje, to služenje zapravo je savezništvo.Stoga je hebrejski duh slobodan od svakog navezivanja naovu ili onu kulturu, državu, poredak. Od početka BiblijeŽidov provodi u djelo i zna da Sunce nije božanstvo, dadržava nije božanstvo, da anđeli, zlodusi, vukodlaci, svimogući strahovi što izviru iz nepoznatih dubina psihe —nisu božanstva. Da je čovjek gospodar kozmosa, svihvidljivih i nevidljivih sila. Da svijet nije gotov, da ga uSavezu sa Stvoriteljem čovjek mora dovršiti. I koliko segod u hebrejskoj tradiciji kruto shvaćao Zakon, lako jeshvatiti da nema zakona osim Saveza, a Savez ide za timda čovjek pronađe svoje vlastito biće i da doista budečovjek. A to da se čovjekovo biće, sav njegov unutrašnjismisao sastoji u tome da je sličan Bogu, te da je sličnost sBogom bit čovjeka kao čovjeka — to samo utvrđuje

čovjeka nezavisno od svega promjenljivoga i daje mudimenziju apsolutnoga.


97

Za vjeru Abrahamove baštine u svim njezinim oblicimaznačajno je da je ona pojava, događanje, povijesnoiskustvo drugovanja s Bogom, jednostavno fenomen kojine ovisi o svojoj interpretaciji. Stoga se sva ta stvarnostkroz povijest razvitka misli izražava u različitimsustavima filozofija odnosno teologiji. Također se tastvarnost kroz povijesni razvitak društvenih sustavauobličuje u ustrojstvenim oblicima tih sustava. Takonastaju teološki sustavi i hijerarhijski sustavi crkvenihorganizacija — sustavi koji su s jedne strane nebitni zasamu stvar, a s druge se strane, zakonitošću svih ljudskihsustava, ukrućuju i pokušavaju zaustaviti razvitakstvarnosti koja se u njima izrazila. Sva povijest razvitkahebrejske vjere i nakon nje razvitka kršćanstva u stalnomje trganju tih okova, u pretakanju onoga što je bitno u svenovije i novije misaone i ustrojstvene oblike.

Sa stajališta demitizacije psihe, prirode i društva svihstrahova i otuđenja koje čovjeku priječe da pronađe iposjeduje samoga sebe, kršćanstvo je čisti nastavakhebrejske tradicije prema njezinu dovršenju. U Isusu

Kristu kako ga shvaća i prihvaća kršćanstvo bila bisrušena svaka ograda između čovjeka i Boga. A postigavšitako Boga, na čiju je sliku stvoren, čovjek bi postigaosvoje vlastito izgubljeno biće. Isus Krist je očovječeniBog, da bi se čovjek po njemu pobožan-stvenio. UIsusovoj smrti umire sve ljudsko zlo, da se u njegovuuskrsnuću čovjek iznova rodi u svom pravom bogolikombiću. Novost je kršćanstva u prvom redu to da je Bogpostao čovjekom, to izjednačenje Boga i čovjeka u istojKristovoj osobi. No, ona sličnost s Bogom o kojoj segovori na prvim stranicama Biblije ovdje je zahtijevala dase Bog objavi kao singulamo--pluralno biće koje naneobjašnjiv način u sebi sjedinjuje vječni problem odnosapojedinca i zajednice.

Spisi kršćanske objave govore o Bogu kao Ocu, kao Sinu ikao Duhu Svetom. Susljedna stoljeća kršćanske mislitrudit će se da taj fenomen nekako izraze više ili manjesretnim formulacijama. To je nauka o jedinstvu i trojstvuBožjem. Nikad do kraja izražena, ta nauka ostaje takođernikada do kraja ostvareno načelo ustrojstva novezajednice Isusovih sljedbenika — Crkve. A Crkva se usvom izvornom smislu smatra kvascem novogjedinstvenog i slobodnog čovječanstva.

Ta izvorna baština hebrejske i kršćanske objave ušla je uprvom stoljeću u grčko-rimski svijet Sredozemlja i usimbiozi s grčkom i rimskom mišlju stvorila kršćanski

svijet. Simbioza je silom krute povijesne zakonitosti išla idalje. Nova cjelina baštinila je također i mnoge elementegrčko-rimskih religija, a zatim religijskih i magijskihelemenata svijesti barbarskih naroda u velikoj seobi inakon nje. Često su ti nebiblijski elementi, osobito ureligijskoj praksi širokih slojeva, postojali pojavnedominante, te je ta religioznost više ili manje nalikovaladrugim religijama, magijama i praznovjerjima. Samacrkvena organizacija, koja je u svojoj biti oblikovana veću prvom stoljeću, poprimala je više ili manje oblikedruštvene hijerarhije vladajućih snaga. Borba izmeđukraljeva, svećenika i proroka, toliko tipična zastarosaveznu objavu, nastavlja se u izmijenjenim oblicimai u kršćanstvu. Crkva postaje društvena snaga i poželjansaveznik vlastodržaca. Najčešće nereligijski razloziuzrokuju interesne podjele unutar crkvenih organizacija,što se naknadnim domišljanjem kamuflira teološkim ili čakvjerskim razlozima. Tako se kršćanstvo cijepa u svoje trivelike grane: katoličanstvo, pravoslavlje i

protestantstvo. Izlaganje i tumačenje tih razlika prelazilobi okvire ovog prikaza. Opasno je davati površnekarakteristike. No, katoličanstvo — a ono se okuplja okorimskog biskupa, koji se smatra nasljednikom apostolskogprvaka Petra (apostoli su dvanaestorica Isusovih učenikakoje je Krist oblikovao kao jezgru strukture budućezajednice Crkve) i čija uloga u Crkvi kroz stoljeća raste— zacijelo je najbrojniji i povijesno najutjecajniji dio

kršćanstva. To katoličanstvo više od drugih kršćanskihoblika ulazi u aktivne i promjenljive odnose s kulturama,državama i porecima. U svojoj pojavnosti često izgledaviše od drugih opterećeno nebiblijskim elementima, notakođer se mnogo burnije od drugih razvija i samo u sebičisti, nastojeći kroz sve promjene sačuvati bitni sadržajvjere i bitne crte svoga apostolskog ustrojstva. U velikimborbama teoloških škola i kroz napetosti općih sabora(koncila), ono, iako često sporo, samo sebe pročišćavatežeći ukidanju tabua u koje se zapleće, demitizaciji psihe,prirode i društva — što je bitno za cijelu povijestAbrahamove baštine. Iako je nakon Isusa Krista nemogućeoživljavanje pobožanstvenjenih sila podsvijesti, prirode idruštva kao posebnih božanstava, idoli se uvlače u širokupraksu kršćanskog života. Ne samo pučka praznovjerja,nego i oblici teološke misli pučke kateheze i tekući obliciustrojstva ustaljuju se kao apsolutne vrijednosti nastojećizaustaviti pravo oslobođenje i divinizaciju čovjeka. Crkvakroz svu povijest kao u porođajnim bolovima obračunavas tim idolima u sebi samoj, obara ih — i odmah sesuočava s njihovim novim oblicima. No, kroz svu tunapetost ona više ili manje uspješno ali, po našemuvjerenju, uvijek autentično naviješta evanđelje, okupljaljude u novo zajedništvo i po svojim sakramentima čini ihdionicima Isusove smrti i uskrsnuća, a to znači oslobađaih i preporađa.

Razumije se da bi ovako shvaćeno kršćanstvo zalili jevalo

opširniji prikaz, ne samo onoga što u njemu ■smatramobitnim nego i svih oblika u kojima se pojavilo ili sepojavljuje. No čitatelj koji se u ovom kratkom prikazuvelikih religija svijeta zaželio sustavnijeg I šireg znanjamorat će posegnuti za literaturom koja postoji na stranimjezicima, a ponešto i na našem jeziku, ili će — što munipošto ne preporučujemo — čekati cjelovit i sustavniprikaz kršćanske misli i povijesti, koji se na ovom našemtlu i jeziku još nije pojavio.

SADRŽAJ

velike religije svijeta

Documents