Daniel Radočaj

Velika smeđa fleka

Zigo Rijeka, 2011.

SADRŽAJ

SPUKI

IVA ............................................................................... 15

BIG BUBBLE .................................................................. 16

KOSILICA ..................................................................... 18

SPUKI ............................................................................ 20

INTERNA ...................................................................... 22

MIKI JE BIO MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ

PRIJATELJ ZA SVAKI DAN .......................................... 27

I AM SO HAPPY ............................................................. 30

AMFITEATAR ............................................................... 33

S KIM SI TAKAV SI, ILI JE TA TVRDNJA OVDJE POTPUNO NEVAŽNA? ........................................ 34

BLESAVI GORAN ......................................................... 36

SASVIM OBIČAN DAN ................................................ 39

KAPUT .......................................................................... 41

JOŠ JEDAN OBIČAN DAN ........................................... 43

PEPELJARA ................................................................... 45

DESET ........................................................................... 47

NEPODOBNA PRIČA ................................................... 49

BILO JE TO PROKLETO KIŠNO POPODNE ................ 51

DANAŠNJEM DRUŠTVU PRIJE SVEGA NEDOSTAJE POŠTENJA ............................................................ 54

TRASHFOOD ................................................................. 56

NEŠTO O LJUBAVI ....................................................... 58

JEEP CHEROKEE – AUTOMOBIL KOJEG SAM MORAO ZAPAMTITI ........................................................... 60

MIKI JE ZAJEBAN IGRAČ ............................................ 62

UVIJEK ISTO ................................................................ 64

PRIČA O MIRJANINOM DEČKU ................................. 66

DAN KAD SI JE MIKI ODLUČIO SREDIT ŽIVOT ....... 68

BILO JE TO PROKLETO SUNČANO POPODNE ......... 71

MIKI JE BIO MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ ...................... 74

ŽIVOT NAKON MIKIJA ............................................... 76

HARDHORROR

TRGOVINA PREKO PUTA ........................................... 81

IMA NEŠTO DRUGAČIJE U OSMIJEHU KOJIM SE SMIJEŠI MARIA .................................................... 83

HARDHORROR ............................................................. 86

DJED MRAZ ................................................................. 93

PRIČA O MAJUŠNOM KAKTUSU ............................... 95

SELIDBA ....................................................................... 97

PRIČE SA ŠTEDNJAKA

USPUT ........................................................................ 103

PRIČE SA ŠTEDNJAKA .............................................. 105

MISLIM DA SE NAS DVOJE POKATKAD SAVRŠENO NADOPUNJAVAMO ........................................... 107

ADAPTER ................................................................... 110

KRONIKA NEDJELJNOG POKUŠAJA ........................ 113

VELIKA SMEÐA FLEKA

PRIČA O TAMOŠNJIM BITANGAMA ........................ 119

FILM ............................................................................ 127

GENIJALAN PLAN ..................................................... 130

BRADA ....................................................................... 132

ŽUĆO .......................................................................... 134

SUSAK ........................................................................ 139

TKO JE VOZIO NATRAG? ......................................... 145

MARKO ...................................................................... 149

VELIKA SMEĐA FLEKA ............................................. 153

NIJE SVE U NOVCU, IMA NEŠTO I U PRINCIPIMA

MY WAY ...................................................................... 159

U OČIMA SVJETSKIH VLADARA HRVATI SU TEK PODREĐENA JEFTINA RADNA SNAGA .......... 165

OGLAS ........................................................................ 169

KAPITALIZAM JE LUKAVA ZVIJER .......................... 172

MA NIJE NIŠTA, TO JE SAMO ŽIVOT

TI NISI NJEGOV ......................................................... 177

TRIDESET ................................................................... 179

ĆEVABDŽINICA ........................................................ 181

MA NIJE NIŠTA, TO JE SAMO ŽIVOT ...................... 185

PRIČAM TI PRIČU

PRIČA O MARTI (priča za odrasle prilagođena djeci) .. 191

PRIČA IZ DVA DAHA ................................................ 193

PRIČAM TI PRIČU ..................................................... 194

KONOP ....................................................................... 196

9

PREDGOVOR

Našavši se nasamo s Danielovim kratkim pričama, pro-lazeći sa zanimanjem kroz njih, ostala sam pomalo zate-čena rojevima misli i osjećanja kojima su me priče zasule kao rafalnom paljbom. Mladi književnik dosljedan je tematici koja ga okupira – životu kojega je sudionik i ka-kvome svjedoči. Životu o kojemu nećemo čitati u tabloidi-ma, već onom kojega većina itekako osjeća na vlastitim plećima i koji je manje šaren i nasmijan.

Ako krenem opisivati dojmove koje je Radočajeva proza na mene ostavila, ili bolje reći, u mene utisnula, onda ne mogu izbjeći povlačenje paralela s novelama V. Novaka Iz velegradskog podzemlja koje su nekada davno ostavljale dojam na mene.

I jedan i drugi autor bave se sudbinama iste grupacije ljudi u neosjetljivom društvu. Isti ljudi u različitim vreme-nima… No jesu li sasvim isti!?

Novakovi su junaci blagi, ranjivi, pretjerano nježni u odnosu na probleme koji ih pritišću. Oni se jednostavno ne znaju snaći u vremenu u kojem žive – predobri su za njega. I kao takvi stradavaju.

Danielovi junaci su antijunaci. Oni se niti ne pokušavaju prikazati dobrima. Plivaju u kaljuži koja im je servirana, u toj svoj borbi za preživljavanje izazivajući i dodatne nevolje kao da se rugaju životu koji ih ne mazi. Kao da ispituju dokle sežu granice… Danielovi junaci žive na rubu. Na rubu vremena koje nije njihovo.

Likovi u Novakovom djelu srođeni su s bijedom. U njoj se rađaju i umiru, a kroz nju prolaze rezignirano. Kod čitatelja izazivaju samilost i suosjećanje.

10

Radočajevi likovi su pak ljudi koje susrećemo i pozdrav-ljamo na cesti. Njegovi smo likovi mi, pa i on sam. Ljudi koji su rođeni u nekim manje-više normalnim okolnostima i u njima odrastali, a onda su nenadano preko noći postali sirotinjom i to višestrukom.

Junaci u Radočajevim pričama ostali su zatočeni u međuprostoru između dva vremena: onoga koje je prošlo i drugoga koje nije došlo. Umjesto njega nametnulo se treće vrijeme kojemu ne pripadaju, a kojega su svjesni i koje ih čini svadljivima, nervoznima, zajedljivima, besciljnima, agresivnima ili jednom riječju frustriranima. Čitavo vrije-me naši antijunaci imaju potrebu za bijegom od stvarnosti pa to i čine svatko na svoj način. Netko se utapa u alko-holu, netko i fizički bježi u potrazi za mirnim mjestom, a netko pak je suicidalan pa bježi zauvijek ostavljajući za sobom trag sazdan od upitnika.

Kako god, vrijeme čovjeka oduvijek gazi i ne može mu se pobjeći. Na koncu smo ipak primorani prihvatiti činje-nicu da jedino sami od sebe i od vremena ne možemo pobjeći i to bez obzira što tom vremenu ne pripadamo (a bogami ni sami sebi sve češće) i to nas ponovo vraća Novaku i njegovim rezigniranim likovima, u kakve ćemo se, htjeli – ne htjeli, prije ili kasnije, svjesno ili nesvjesno i mi, Danielovi likovi, pretvoriti.

Elfrida Matuč-Mahulja, Krk

…ja jesam plod ove civilizacije, ali ne i njezin sljedbenik

Ivica Čuljak – Kečer II

SPUKI

15

IVA

Zvono. U sobu ulazi Iva. Mama me uobičajeno ljubi u čelo i odlazi na posao. Maše mi s izlaza. Mahala mi je i Iva, pri ulasku. Ja ne mašem. Nikome, još sam mali za mahanje. Šutim i promatram Ivu. Ona studira razrednu nastavu. Jednoga će dana biti učiteljica. Meni, kad narastem i budem mogao mahati. Do tada čuva djecu.

Promatram je dok priča na telefon. Sa svojim dečkom (baš mu je upalo ono oštro čime nono kala drva, u ono sla-tko od pčele), s kojim će se jednoga dana vjenčati i imati nekog drugog malenog mene. Prekrasnog, kao što je i Iva prekrasna. Bez maminog znanja, pa mama viče na tatu, zbog visokih telefonskih računa. Ja to nikad neću reći mami. Jer volim Ivu. Niti kad odrastem.

Iva mi pokazuje knjigu Matematika 1. Puna je računskih operacija. Iva izgovara:

– Jedan plus jedan jednako… – Dva! – uskliknem u sebi, jer još nisam naučio pričati. – Četiri minus dva jednako… – Opet dva! – nanovo joj se bezvučno ubacujem. – Sedam puta tri… Znam da je to tako, ali ne znam što to znači. Znam jer

mi je Iva puno puta čitala iz nje. Ona bi mogla čitati sati-ma, ali meni brzo dosadi pa počnem puhati. Tad Iva odloži knjigu i napravi mi frizuru rukama, koje mirišu na kremu iz mamine plave kutijice. Uvijek drugačije. Meni je sveje-dno jer mi kosa nije još dovoljno izrasla. Kad budem velik i kosa mi bude dovoljno duga, zamolit ću je da me ošiša na zelenu irokezu, kakvu ima njezin dečko. To sam vidio iz tatinog auta. Iva ga je zagrlila u parku, a on joj je ugurao svoj veliki ljubičasti jezik u usta. Nije se ugušila. I ja ću joj ga gurati, kad odrastem.

16

BIG BUBBLE

Striko je jutros krenuo za Trst, po levisice. Da on ne zna tih čitavih sto dvadeset i tri kilometara puta napamet, bili bismo svi zavijeni identičnim tamnoplavim Varteksovim samtom, poput Kineza. Susjedi Talijani jako vole moga striku. Čak su zbog njega, kaže, i neradni dan prebacili s nedjelje na ponedjeljak. Sada može tamo odlaziti svaki vi-kend.

Ja, kao glavni zastupnik družine, ponosno sam mu uručio dvije tisuće lira, brižljivo sakupljenih po sporednim pretincima roditeljevih novčanika, što je iznos čak i nešto veći od dovoljnog, za paket Big Bubble-a s novim okusom jagode. Kupit će ga u onom dućanu šarenih izloga, u koji ga mama uvijek pošalje, s podužim spiskom.

Kovanice sam posložio po veličini i smotao u novinski papir, smotuljak utisnuo u strikin džep i zatvorio ga patentom kako ga ne bi izgubio. On me potapšao po glavi, onako kako odrasli uvijek tapšaju nas djecu, i ušao u svoj veliki bijeli stojadin. Jednoga dana, kad budem velik ko striko, ja ću također tako tapšati djecu koja mi budu davala za Big Bubble, prije odlaska u Trst po levisice.

– Što ima u Trstu još osim Big Bubblea i Levisica? – pitao sam mamu, kada je striko napokon krenuo.

– Ima svega… – rekla je, osmjehnuvši se. – Drugi put ću mu onda reći da mi donese malu kutiji-

cu s dugmetom za izbaciti oprugom veliku šaku u nos, svakome tko ti ide na živce!

Striko se vratio u pola devet, pijan ko smuk. Levisice je već imao na sebi, kako bi se mogao praviti važan.

– Mama, stigao je! – dozvao sam je s verande, trknuvši prema njemu. Družina me pratila u stopu.

17

– Auuuu… – jaukao je striko. – Zaboravio sam kupiti žvakaće.

Ali ja sam ih odmah vidio kroz jednu od vrećica koje je nosio pa me nije uspio prevariti kao prošli put. Izvukao sam ih, ne čekajući da se zaustavi. Na stepenicama stare ostave, načeo sam paketić i dijelio redom: Damiru, Deni-su, Vedranu i Luki. Dečki su istog trena krenuli sa žvaka-njem.

– Tko napuše balon kao na reklami, sljedeći put ga ja častim! – doviknuo nam je striko dok je zaključavao svoj auto kupljen na kredit. Ja sam znao da je takav balon nemoguće napuhati, zato sam svoju žvaku spremio kako bih je načeo sutra, pred čitavim razredom. Onda je naišao moj mlađi bratić Perica. Tužan je postranice promatrao dečke kako žvaču. Teško mi ga je bilo gledati takvog.

– Evo i tebi Perice… – pružio sam mu svoj posljednji Big Bubble i otišao u sobu, potražiti onaj ižvakani, bez oku-sa, na noćnom ormariću, kojeg mi je striko iz Trsta donio prošli put.

– Neka… – promrmljao sam sebi u bradu. – Skoro će striko opet po levisice.

18

KOSILICA

Stari je jutros kupio vrtnu kosilicu. Puno bolju i veću od one kakvu ima ujak Srećko. Pored toga, ujakova je već, više-manje, otkosila svoje. Zaključio sam to i po tome što je posljednji put kada smo bili kod njega, gorivo morao tankati čak dva puta za onaj travnjak pokraj garaže. U početku je za taj isti travnjak tankao svega jedanput. I to samo ako rezervoar nije bio posve pun.

Kosilica od starog ima i veću zapremninu. I to za čitavih 29.7 ccm. Taj sam podatak preslikao s kućišta kosilice dok je ujak bezbrižno okretao kobasice na roštilju. Konačna bi zapremnina tako iznosila i više nego zavidnih 48.7 ccm. Uz to, od starog kosilica prednjači i u konjskim snagama. Nisam posve siguran koliko jer je uslijed silnih mehanič-kih oštećenja uklonjena, da ne kažem sabotirana, druga decimala. No ostala je jasna ona prva, ali nimalo pohvalna, jedinica. Na tom mjestu je kod starog dvojka, što i najve-ćem laiku ukazuje na to da raspolaže barem dvostrukom snagom, dok se kao druga decimala pojavljuje i više nego iznenađujuća devetka. Da, da! 2,9 KS. Ni više ni manje. No jednu vrijednost ujakova kosilica, ipak, ima veću. Vrijednost težine. Ravnih dvanaest kilograma. Zato mi više nije nimalo začuđujuće što ujak ima onolike bicepse. Od staroga teži svega 8,6 kilograma, pa je čovjek može prosto gurati i jednom rukom.

Ja znam da je kosilica od starog triput bolja od ujakove. Zna to i stari, a i sam ujak. Iako on prednjači s većom kućom od naše i boljim autom, što stari, barem do promaknuća, neće moći nadmašiti. Jedino to ne zna stara.

– Hoćeš li mi, molim te, objasniti koji će nam vrag ta kosilica kad je najbliži travnjak kojeg imamo onaj Grad-

19

skog parka?! – izderala se na staroga, nimalo obazriva na dobre performanse.

– Bila je snižena pedeset posto… – odgovorivši poku-njeno, teška ju je srca nanovo upakirao, i spremio pod bračni krevet.

20

SPUKI

Mile ima najveći tintač u razredu. Punih deset centime-tara. S glavom. Moj Spuki ima osam. To znači strašni, vidio sam u sestrinom rječniku engleskog jezika. Mile je u našem razredu ponavljač, stoga mu je tintač rastao godinu dana duže nego Damiru i meni. Kada ja budem imao Milove godine, Spukiju će biti barem jedanaest. Damirov tintač je najmanji u razredu. Zacijelo i školi. Šest centime-tara. Mile ga zbog toga često zeza na velikom odmoru, pa ga Damir više ne želi mjeriti s nama, iza škole, nakon nastave. Nas dvoje ga mjerimo svaki dan, plastičnim tro-kutom na kojem mi je nono izbrusio bijelo prije nule. Sada trokut pokazuje pravo stanje. S bijelim prije nule pokazivao je centimetar i po manje. Rekao sam nonetu da je učiteljica rekla da trokut treba tako izbrusiti. Nono je pro-gunđao:

– Pizda njoj materina, neka vam ga onda ona zbrusi. Svejedno ga je kasnije izbrusio. Moj nono ima najveći tintač na svijetu. Vidio sam to

dok je jednom pišao kada je popio puno piva. On me pusti da uzmem nekoliko gutljaja iz njegove boce dok nona ne gleda. Pivo je odvratno i gorko. Da nonetu nije tintač toli-ko narastao od njega, ne bih ga ni ja nikad pio.

– Luce, se domišljaš ti one male od pokojnega Bepeta? – doviknuo je nono, dok je otvarao pivo poslije ručka, noni koja je u kuhinji prala suđe.

– Kega Bepeta? – pitala je nona. – Onega ča je dela na brodu, pa je pa z nikega boga, il onega ča drži butigu?

– Ma ku butigu?! – ljutio se nono. – Ča si munjena? Oni od butige je mali Tonin. Strila u te hitila.

– A ja, skužaj. Mi se paralo. Ma ka mala? Ona bijonda?

21

– Ja. – Ča je pošla z onin fureštin? – Ja. – Mu je rodila anke šći. – Ma ča ti znaš ko mu je ča rodila… – ljutio se opet

nono. – Se čakulalo da je. – Se čakulalo, se čakulalo. Vrajže čakule i vrajži čaku-

loni! Lipe su te beside navadili. – Ben, ča š njon? – E, pa Luce moja, već san leto dan namuran u njenu

materu – priznao je nono. Skužaj ča te sad puštan radi nje – dodao je šokiranoj noni, uzeo iz ormara inkognito spakirane stvari i otišao.

Nisam ga stigao pitati koliko je potrebno Spukiju da na-raste kao njegov tintač. Pitao sam nonu. Nije znala. Samo je šutjela i gorko plakala.

22

INTERNA

– Aaaaaaaaaaj! – vrišti on, dok mu izvrćem ruku. Sav se izobličio, uzdižući glavu k nebu, kao da očekuje poletjeti iz mog stiska. I zatvorenih očiju nešto mumlja. Nerazgovje-tno:

– Ni…s…am… ja… zn…aaaaa!...o… Ht… ioooo. Žel…i…ooo!

Slini, poput balavca koji je prvi put popio bocu bambu-sa. Sam. A vršnjaci smo. Kuka, ne srameći se svojih suza. To me dodatno nervira. Papak, ne zna ni bol muški pod-nijeti. Osjećam kako mu povremeno krckaju kosti. Dodatni poticaj.

Oslovljava me punk-bratom! Iako on nosi majicu na Green Day, MTV pozere prodanih uvjerenja, a ja na Sex Pis-tols, ortodoksne punkere, koji su živjeli u skladu s poruka-ma svojih tekstova. Njegov otac ima lanac prehrambenih trgovina, a moj umirovljenički minimalac. Ja sam za svoje martensice sam zaradio, čitavo ljeto perući vjetrobranska stakla. Njemu ih je kupio tata. S crvenim paradoksalnim vezicama – bez klasnih razlika. Na mojoj lijevoj, kroz deset pari rupica, provučena je crna – boli me kita za (vašu) poli-tiku! Na desnoj bijela – (ako me baš pitate:) majko, ne hrani tuđu djecu, dok tvoja gladuju!

– Poljubi mi čizmu! – zahtijevam, gurajući mu marten-sicu pod nos.

Želim poniziti pseto, ispred škole, pred čitavim njego-vim razredom. Usprkos povicima da ga pustim. Da se ne preseravam. I moj mali anđeo me preklinje. Na čije je rame zagrljajem krenuo, tijekom velikog odmora.

– Nije znao, jebiga – opravdava ga ona.

23

– Sad će znati, pizda – mislim si u sebi. – Sad će znati, čiju djevojku ne smije grliti…

Držim ga u bezizlaznom položaju. – Ljubi je! – mahnito naređujem, provokativno ga lu-

pkajući prašnjavim đonom po čelu. – Ljubi je, majku ti! On šuti. – Ljubi je, pizda ti mamina ili ću ti ruku, kojom si je

grlio, odgristi! Pokušava nešto reći, pa mu izvrćem ruku još više. Ne

trebaju mi bezvrijedna opravdavanja. – Ljubi!! Klečeći, nemoćno se ispružio na asfalt košarkaškog

igrališta. Neko je vrijeme ostao ležati nepomičan. Koliko je mogao, od boli. Zatim je obojici skratio muke, konačno poljubivši vršak moje lijeve čizme. Dignuo sam ruke, po-put narodnog heroja, ali mi iz publike nitko nije aplaudi-rao. Baš naprotiv, svi od njega radili žrtvu.

Tu smo se večer životinjski ševili. Moj mali punk-girl-anđeo i ja. Iza zaključanih vrata sobe, stana mojih rodite-lja. Do dugo u noć, uz oštre rifove Exploiteda.

Jutros, pored kreveta, bile su izute jedino moje trošne martensice, bar nekoliko brojeva veće odonda. Nju i njega sam sreo putem do trgovine dok su svog, sad već deseto-godišnjeg sina, prije posla vozili u školu. Kroz otvoreni prozor GTI-a, puštali su poražavajuće zvukove narodne glazbe. Teško je katkad spoznati na koji način, i zbog čega, ostaješ sam.

MIKI JE BIO MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ

27

PRIJATELJ ZA SVAKI DAN

Miki je moj portabl-prijatelj. Nije toliko prijeko potreban ili poseban, ali se gotovo u svakoj ekstremnoj prilici može dobro upotrijebiti. Istina, kod kućne upotrebe gotovo je nezgrapan. No može se iskoristiti, ukoliko nije primarna namjera ostavljati ugodan dojam na nenajavljene goste. Takvim prigodama namijenjeni su sofisticirani uzorci. Oni su proizvedeni kako bi bili konzumirani na svečanim pri-manjima, objavama zaruka ili promocijama, uz Don Péri-gnon, pred naloženim kaminom. I najčešće imaju plastičnu ambalažu s oznakom: Lomljivo! Ne može se proći ispod nekoliko stotina eura, budite sigurni. Ali postoje i oni ponešto jeftiniji, takozvani praktični iliti rinfuzo-prijatelji. Njima se obraćamo kad je potrebno krečiti stan, nacijepati četiri metra drva za ogrjev, možda i ubiti punicu. Ili nam je možda tek dosadno, a kiša je poremetila signal na ne-djeljnom programu pa odemo do njega i popijemo mu sva piva iz hladnjaka. On, zauzvrat poklonjenog vremena, obeća kako će nas ove zime povesti na skijanje. Osim po-dijeljenih putnih troškova i organizirane pijanke u kakvoj zadrtoj birtiji to prijateljstvo ne košta više od jednog dobrog ručka ili možda tek jednostavnog vraćanja slične usluge; on je kod nas na božićnom ručku, mi kod njega na uskršnjem. On nama plati pivo u Pivnici, mi njemu u Gradskoj kavani.

Ja međutim svojim boemskim načinom života, za sofi-sticiranog prijatelja nikad ne bih pronašao dovoljno dobru prigodu. Glamur rado prepuštam ljudima koji kičem na-stoje nadomjestiti unutarnje kvalitete, dok se narodnim običajima bave oni kojima je potreban povod za zabavu. S druge strane za njega nisam ni financijski baš najbolje

28

potkovan, tj. preživljavam po standardiziranoj pučko-hrvatskoj formuli onih 85% radnika, koji svojim mjese-čnim primanjima ne uspijevaju podmiriti mjesečne iz-datke: manja plaća = veće kreditno zaduženje (zasad ne sakupljam plastičnu ambalažu po kontejnerima).

Što se praktičnog, iliti rinfuzo-prijatelja tiče, unatoč svojoj dvadeset šestoj, još nemam svoj kvadrat, zimi se i dalje, u sibirski hladnom očevom stanu, grijem umotan dekom i još uvijek smatram da nema te djevojke, koja bi uspjela izdržati moje manire, čime je i život još jedne od svih potencijalnih punica neminovno spašen. No ne bi bilo pristojno od prosječnog momka s dalekog Balkana, da uoči pregovora o priključenju tog dijela famoznog poluotoka sofisticiranoj Europi, frustriran kuka pred njenim, još uvijek, negostoljubivim vratima, i time pomrsi do sada postignute naklonosti naše vrijedne i ambiciozne Jace. Uostalom, imati za prijatelja čovjeka kao što je Miki i nije tako mala stvar. Njegove usluge portabl-prijateljstva su potpuno gratis, a IQ mu i nije naročito visok pa ne gnjavi zamornim pitanjima, otkako sam mu prodao foru da je Pi biljka od koje se dobiva pivo, miješajući je s toplom vodom u omjeru 3:14. I komadi onda kroz diskusiju, u našem unakrsnom salijetanju, radije odaberu mene. Probijajući led, Miki se nimalo ne ustručava direktno iskazati vlastiti interes. Nakon što se i ja pridružim, njegova nestrpljivost za fizičkom potrebom ubrzo dosadi pa se djevojke najčešće prebace na moj kanal. Usprkos svemu, nikada nije prekršio obećanje ili me iznevjerio. Možda jest stvar u tome što zna da bih ga zbog takvih stvari razbio, no ipak cijenim to – pa ni ja njemu ne radim neke pizdarije. Osim toga, on je zacijelo jedina osoba s kojom mogu popiti deset piva, a da se naposljetku ne pomlatimo. Izuzev onih jesenjih, melankoličnih kišnih dana. Tad radije ostanem kod kuće i čitam kakvu duboku ljubavnu dramu. Ljubav u

29

doba kolere, ili nešto tome slično. Tu i tamo, još me pokoja slična i zna dobro naježiti, nakon čega mi sve ove današnje cure izgledaju tako jeftino upakirane. Zato nije ni čudo što ostajem vjeran isključivo svojim romantičnim književnim divama. Još od vremena Adrianove Pandore i Mary Barton. Uostalom, bio sam oduvijek čovjek koji je volio prkositi granicama realnosti. Vjerojatno zbog toga jednog davno poklonjenog prstena još uvijek skidam s ruke posljednjeg pred spavanje, tvrdoglavo se inateći što je, prihvativši tuđi, odavno prestala biti moja.

30

I AM SO HAPPY*

Nova šankerica u Pivnici, kao ni većina njezinih prethod-nica, nije baš neki jackpot. Uz jasno vidljive brčiće i onih nekoliko obilježavajućih muških hormona viška, koji je vjerojatno podsvjesno odgovaraju da se lati žileta i ukloni svu tu šikaru sa svoga tijela, potpuno odskače od očekiva-nja suprotnog spola, prvenstveno s asocijacijom na miris-nu, meku i glatku put. No, malo bi koja normalna ili bar zgodna djevojka prihvatila posao u toj zadrtoj mračnoj buhari bez dnevnog svjetla stoga, ipak, dođe poput ne-kakvog osvježenja melankoličnom prostoru, nikotinom obojanih kamenih zidova, kojeg, osim Mikija i mene, po-sjećuju još jedino pijani, znojni i uvijek jedni te isti ribari, po povratku s mora.

Ispod par broja premalog T-Shirt-a jedva se nazire par svježih «temeljki» – tako Miki naziva male ženske grudi, odnosno one do konfekcijskog broja 2. Prema njegovom poimanju, temeljke su mjesta na kojima bi se ženske neodo-ljive bujne grudi trebale nalaziti, no, iz nekog već biološ-kog razloga, ondje ih, zapravo, nema. Na obostrano razo-čarenje. Kao, temelji su izgrađeni – gradnja obustavljena ili drugim riječima – žalibože truda podići svoju ruku zbog toga, osim u slučaju ako su ti ribari, za tu noć, jedina pre-ostala alternativa.

Bolje umrijeti od ciroze, nego žedan – piše crnim vodootpor-nim markerom na mojoj bijeloj majici. Te sam fore s natpi-sima pokupio od starog Grunfa. Na njenoj – I am so happy, zacijelo pokušavajući tim natpisom prkositi svirepo škrtoj sudbini. Potpuno je razumijem. I debeli gazda je šije po

* Mikijevo poimanje ženskih grudi, detaljnije objašnjeno u tabeli 1.

31

tom pitanju, i to bez push-up-a. Ispadne, kako joj glava za-pravo dođe jedinim orijentirom, po pitanju što je sprijeda, a što straga.

Unatoč vlastitoj tendenciji da prije spavanja ispraznim jaja ni nakon šestog popijenog piva nije mi se uspjela dopasti. Vjerojatno ni ja njoj, sudeći po nezainteresira-nosti, s njene strane, za razvojem ikakvog dijaloga, pa sam otišao kući i po staroj dobroj navici pustio Severinu. Nema ni ona baš neke vimnjake, poput slavnih Pamelinih, no bar su sise. Stoga i jesam malčice ljubomoran na kurcatog tipa s brodom. Dok on fino obrađuje, meni preostaje jedino drkati. Dok mi šaka ne otpadne ili prije ne dosadi video, a to je teško moguće. Osim ukoliko se mlada Dvornikova, uz onoliki potencijal, uskoro ne potrudi biti, bar malčice, kreativnija.

32

Tabela 1. Preslika skice Mikijeva poimanja ženskih grudi, s poleđine jednog od silnih računa iz Pivnice.

Konfekcij-ski broj Naziv Opis

Od 0 do 2 Temeljke

Mjesta na kojima bi se ženske neodo-ljive bujne grudi trebale nalaziti, no, iz nekog već biološkog razloga (loše ge-netike), ondje ih, zapravo nema. Dru-gim riječima, žena s duplim leđima, koja, ako se uzmu neki drugi atributi u obzir, primjerice dobra guza, i nije posve za baciti u prosječnim muškim očima.

Od 3 do 4 Sise Mjesta na kojima izviru ženske neodo-ljive bujne grudi.

5 i iznad Vimnjaci

Mjesta na kojima bi se ženske neodo-ljive bujne grudi trebale nalaziti, no, iz nekog već biološkog razloga (dobre ge-netike), umjesto njih, ondje se zapravo nalaze vimena (što dakako i nije ni-malo zastrašujuće). Izmijesiti takve grudi, vrijedi jednako kao izmijesiti grudi, najmanje triju žena!

O AUTORU

Daniel Radočaj rođen je 1979. godine u Puli, gdje i živi. Svojim aforizmima, poezijom, književnim prikazima te kratkim pričama, zastupljen je u tridesetak književno-kul-turoloških tiskovina s područja bivše Jugoslavije i izvan nje, u prijevodu na engleski, makedonski i poljski.

Uvršten je i u zbornik Deset najboljih autora na natječaju ReCreativa – Banjaluka pričama iz ove zbirke: Prijatelj za svaki dan, Priča o majušnom kaktusu i Pričam ti priču.

Za prozne radove nekoliko je puta nagrađivan od strane stručnih žirija.

Diplomirao je ekonomiju.

POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković

Snuff film – Goran Dević

Kvadratni alfabet – Marko Tokić

Zlatna Pirana – Nikola Tutek

Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković

Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić

Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović

Bludilište – Luka Rukavina

Ima boljih stvari od suhe odjeće – zbirka, grupa autora

Mačka u čizmama – Iva Pejković

Mrtva puhala žive vječno – Josip Potnar

Liliputanci u zoološkom vrtu – Mario Surjak

Pod istim nebom – Amir Alagić

Pročitaj me – Marko Marciuš

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izda-vaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mla-dih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pru-žanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativ-nom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketin-gu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kre-ativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5

Slobodno smijete:

• umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo

Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komer-cijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prera-đivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela.

• Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete do-puštenje nositelja autorskog prava.

Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava.

Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Daniel Radočaj • Velika smeđa fleka

creative commons

Izdavač

Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Dijana Merdanović

Jezična savjetnica Mirela Fuš

Oblikovanje naslovnice Sanja Kapidžić

Rujan, 2011.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 121003013

ISBN 978-953-7142-54-4 www.katapult.com.hr