• Pokreti pojedinih dijelova ljudskog tijela ili pomjeranjetijela u prostoru ne predstavljaju samo pomjeranjekoštanih pluga kao posljedicu skraćivanja ili opuštanjamišića, nego i vrlo značajne organske procese u kojimase hemijska energija pretvara u kinetičku.

• Zbog toga možemo sa sigurnošću da utvrdimo dabiohemijske promjene neposredno prouzrokujumehaničko kretanje,a da je aparat za kretanje sredstvoza prenošenje tog kretanja.

• Dakle, izučavanju pokreta ljudskog tijela ne treba prilazitisamo kao mehaničkoj pojavi kretanja, već prije svega trebaimati na umu unutrašnje kretanje, tj. fiziološko djelovanje,koje je primarno i posljedica je neprekidnih hemijskihpromjena u organizmu.

• U vezi sa unutrašnjim kretanjem treba napomenuti da su unjemu sadržani i mnogi psihički procesi, kao što supercepcija, pažnja, volja, emocionalnost i dr. Svi pomenutielementi iz kojih je strukturiran svaki pokret objedinjeni suu jedinstven sklad, harmoničnu cjelinu.

• Slika 1: Prikaz strukture pokreta

• Osnovno i specifično sredstvo u procesu tjelesnogvježbanja i sportskog treninga je tjelesna vježba(kineziološki operator). Tjelesna vježba ima svojdruštveno uslovljen cilj a najčešće se definiše kao"motorna aktivnost namijenjenatransformacijama čovjeka."

• Prilikom analize strukture pokreta i kretanja, razniautori rješavaju ovo pitanje na prilično različite načine.

• Po našem mišljenju još uvijek je najprihvatljivijapodjela koju je dao Janko Leskošek i koja je u praksiširoko prihvaćena. Na toj osnovi će biti koncipirano inaše dalje izlaganje problema o kojem diskutujemo.

• Svaki pokret je, strukturiran iz tri osnovna elementa:

a) Mehanički elementi ili sekundarne pojavepokreta,

b) Energetski elementi ili primarne pojave pokreta,

c) Elementi ritma pokreta i kretanja

Svaki pokret, pa otuda i tjelesnuvježbu, radno, odbrambeno i drugakretanja, sa stanovišta njihovemehaničke strukture, možemoteoretski, u cilju boljeg sagledavanjaraščlaniti na prostorne i vremenskekarakteristike (elemente).

• Kad govorimo o elementima pokreta i kretanja sobzirom na vrijeme, tu mislimo na: brzinu iistovremenost i uzastopnost pokreta i kretanja.

• Brzina će kao psihomotorička sposobnost bitidetaljnije objašnjena u poglavlju o bazičnimpsihomotoričkim sposobnostima, u ovom dijelu ćemoobjasniti samo neke aspekte psihomotorne brzine kojiće nam pomoći da razumijemo dalja izlaganja u ovompoglavlju o strukturi pokreta i kretanja.

Brzina je svojstvena svakom kretanju i kao takva onaodržava intenzitet kojim se neko tijelo kreće.

Brzinu kretanja karakteriše brzina promjene položajatijela u prostoru u jedinici vremena. Brzina kretanja je,dakle, odnos dužine pređenog puta tijela ili dijelatijela, prema vremenu koje je utrošeno za savladavanjetog puta. Brzina pokreta i kretanja može bitiravnomjerna i promjenljiva.

U prvom slučaju je riječ o postojanoj brzini kojuizražavamo veličinom prostora koje tijelo prijeđe ujedinici vremena, u drugom slučaju je riječ oneravnomjernoj brzini kretanja koju izražavamosrednjom brzinom ili promjenama brzine ujedinici vremena.

Ovo je potrebno znati zbog toga što nammogućnost određivanja brzine kojom se tijelo ilineki njegov segment kreće pruža istovremeno iizvjesne informacije o intenzitetu, o obimu i uticajima koje takvo kretanje vrši.

Kada je god to moguće potrebno je ustanoviti ivrijednosti trenutnih brzina tačaka ili tačke nanjenoj trajektoriji (npr. trenutna brzina težištatijela na pojedinim dijelovima trkačke staze,trenutna brzina kugle u momentu izbačaja itd.).

Upravo trenutne brzine u momentima izbačajaveoma su važni podaci, jer od vrijednosti "saopštene"brzine u tom momentu, zavisiće sportsko-tehničkirezultati (jasno uz zadovoljenje i ostalih uslova-pravca, elevacionog ugla izbačaja i drugih).

Brzina kretanja, posmatrana sa fizikalnog(mehaničkog) stanovišta rezultira efektom rada.Naime snaga ili efekat jeste izvršen rad u jedinicivremena. Zbog toga je brzina jedan od osnovnihfaktora intenziteta rada (kretanja). Kako je brzinafaktor intenziteta, takva sposobnost obezbjeđujenajbolji raspored snage u prostoru i vremenu. Istotako je važna sposobnost predviđanja momenatanastajanja zamora.

• Vježbe sumbaksimalne brzine tj. aktivnosti kod kojihje naprezanje od 20 ili 30 sekundi pa sve do 3 ili čak 5minuta. To bi bilo trčanje ha stazama od 400-500 m,plivanje na dionicama od 100-400, i vožnja bicikla nastazama od 500-3000 m.

• Vježbe srednje brzine tj. aktivnosti kod kojihnaprezanje traje od 3 ili 5 minuta pa sve do 30 ili 40minuta. To bi bilo trčanje na stazama od 2000 - 10.000m, plivanje na stazama od 800 - 1500 m i vožnja biciklana stazama od 3000 - 20.000 m.

• Vježbe umjerene brzine tj. aktivnosti kod kojihnaprezanje traje od 40 minuta pa do nekoliko sati. Tobi bilo trčanje na stazama preko 10.000 m, plivanje nastazama preko 1500 m i vožnja bicikla preko 20.000 m.

Kod brojnih pokreta izvršenih maksimalnombrzinom F. M. Henri (1951) je uočio dvije faze, i to:fazu povećanja brzine (zalet) i fazu relativnestabilizacije brzine. Prvu fazu karakteriše ubrzanjena startu , a drugu brzina kretanja na određenomrastojanju. Ove dvije faze, su po istom, autoru,relativno nezavisne jedna od druge. Tako neko možeda posjeduje veliko ubrzanje na startu i malu brzinuotiskivanja i obrnuto. U nekim sportskimaktivnostima kao što su košarka, tenis i sl. vrlo jeznačajno startno ubrzanje, dok je npr. kod skokovaznačajna samo brzina otiskivanja.

Proučavajući razliku fizioloških karakteristikamaksimalno brzih i sporih pokreta N. A. Bemštajnzaključuje da je prije svega, u tome što dolazi dopoteškoća na planu uspostavljanja senzornihkorekcija pri maksimalnoj brzini. Uz to Soler ističe, stim u vezi, da velike brzine narušavaju preciznostizvođenja pokreta.

U sprinterskom trčanju gdje su pokreti veoma brzihfrekvencija Fen (1930) uočava da su mišići aktivni samou krajnjim tačkama cijele amplitude pokreta. Do ovogadolazi zbog toga što ukoliko bilo kom segmentu tijelasaopštimo kinetičku energiju, pa je zatim gasimosnagom mišića agonista, to dovodi do njegovogubrzavanja u suprotnom smjeru. Kod velikih brzinavrijeme za aktivnost mišića je vrlo kratko pa on neuspijeva da se znatnije skrati. Otuda pojava da što godje brzina veća, to je rad mišića sve bliži izometrijskomrežimu.

Po N. V. Zimkinu (1965) brzina izražena maksimalnomfrekvencijom pokreta zavisi od pokretljivosti nervnihprocesa, tj. od brzine motornih nervnih centara izstanja razdraženja u stanje inhibicije i obrnuto.

Biohemijske osnove brzine su izložene u dijeluenergetski elementi pokreta i kretanja, tačnijeprilikom izlaganja o radovima jakog napora.

• U svakodnevnom životu, radnim kretanjima isloženim tjelesnim vježbama postoje situacije kada seistovremeno pokreće više segmenata tijela ili sepojedini segmenti uzastopno uključuju ili isključuju izkretanja. Tako se kod skokova jednovremeno pokrećusvi dijelovi tijela, a kod veslanja prvo pružaju koljenapa tek onda savijaju ruke.

• Jednovremena kretanja većeg broja segmenataljudskog tijela su po pravilu kretanja kod kojih sepojedini segmenti kreću različitim brzinama i porazličitim putanjama. Aktivnosti sa jednovremenimpokretanjem čitavog tijela ili većeg broja njegovihsegmenata imaju veliki uticaj na organizam, pa suzbog toga efekti takvih aktivnosti veliki.

U aktivnostima sa uzastopnim pokretima ikretanjima segmenti pojedinih dijelova tijela seu određenim vremenskim intervalimaponavljaju. Tako se kod trčanja najprije jednanoga opruža, zatim savija, pa opet opruža.Redosljed pojedinih pokreta mogao bi seizraziti sa LDLD. Ali redosljed može biti idrukčiji npr. LDLLD ili LDDL, kao što je slučajkod raznih plesnih koraka.

Ako u tjelesnom vježbanju konstruišemo takvekombinacije pokreta i kretanja u kojima će se, unekoliko varijanti, redati po težini različitielementi, možemo po želji i potrebi vršitimanje ili veće opterećenje organizma.

• Da bi rezultat tjelesnog vježbanja koje primjenjujemou ovom obliku bio uspješniji, potrebno je prethodnoisplanirati, a potom i realizovati sve pojedinosti vezaneza sjedinjavanje pojedinih momenata pokreta ikretanja po njihovom pravilnom redosljedu.Nepravilno spajanje pojedinih dijelova ovakokonstruisanih pokreta i kretanja ne manifestuje sesamo na spoljašnje efekte, već može nepovoljno dautiče i na sam organizam.

• Ovo upućuje na potrebu dobro poznavanja značajarazličitih momenata jednovremenosti i uzastopnosti,puta ka najbržem i najcjelishodnijem spajanjupojedinih pokreta i kretanja u cilju njihovogcjelishodnog i pravilnog redosljeda.

Pri svemu ovome, treba imati u vidu činjenicu da kodsloženih kretanja momenti jednovremenosti iuzastopnosti nisu strogo razgraničeni i da se nalaze unajraznovrsnijim međusobnim vezama. Upsihomotorici čovjeka se susrećemo i sa takvimsituacijama u kojima se istovremenost i uzastopnostmeđusobno smjenjuju ili javljaju uporedo.

Polazeći od problema jednovremenosti i uzastopnostipokreta i kretanja u tjelesnom vježbanju J. Leskošektjelesne vježbe dijeli na: elementarne (analitičke)

i složene (sintetičke).

Analitičke vježbe su vještački raščlanjenipokreti nekog složenog kretanja. Ovaraščlanjivanja se vrše uglavnom u pedagoškesvrhe i koriste se prije svega za postizanje štopreciznijeg načina vježbanja. U ovom radutreba ići do razumnih granica da ne bi došlo dostvaranja tako izolovanih automatizamaraščlanjenih pokreta, koji će se kasnije, zbogtoga, teško uklopiti u složeno kretanje.

Sintetičke vježbe predstavljaju sve mogućekombinacije analitičkih vježbi. Kod ovih vježbine možemo da govorimo o takvoj preciznostivježbanja kao što je to slučaj sa analitičkimvježbama. Zbog toga se one u školskomtjelesnom vaspitanju koriste u radu sa mlađimuzrastima gdje se ne insistira na strogojpreciznosti pokreta i kretanja.

Prostorne karakteristike kretanja su:

- položaj vježbača,

- pravac pokreta i kretanja i

- obim ili veličina pokreta i kretanja.

U procesu izvođenja tjelesnih vježbi, tijelo i njegovidijelovi se ili premještaju u prostoru u odnosu jedni nadruge, ili čuvaju, održavaju relativno nepokretanpoložaj statičkim naprezanjima mišića (aktivanmirujući položaj).

• Potrebe da se u tehnici tjelesnih vježbi izdvajajupoložaji tijela kao samostalne komponente,objašnjavaju se njihovi raznovrsnim značajem, bilo nauticaj vježbi na organizam, bilo na njihov raznovrsniznačaj u racionalnoj organizaciji pokreta.

• Racionalna organizacija pokreta ogleda se: upravilnom položaju koji prethodi radu, u čuvanjunajboljeg položaja u toku rada, i na kraju. Uzauzimanju najboljeg položaja po završetku rada(naročito važni kod završetka gimnastičkog sastava,preskoka, akrobatike, umjetničkog klizanja, skokova uvodu).

Polazeći od radnih, odbrambenih kao i kretnih zadataka tjelesnog vježbanja, uočavamo veliki broj položaja tijela.

Ističemo samo neke osnovne i to:

- polazni položaj,

- trenutni položaji (među kojima se posebno izdvajaju prelazni položaji) i

- završni položaji.

Polazni položaj je, kako u radnim, tako i uodbrambenim, kao i aktivnostima tjelesnogvježbanja vrlo značajan. Ako je pravilno zauzeton obezbjeđuje stabilnost tijela na koju moguefikasno da se nagrađuju odgovarajući pokreti,kako po pravcu tako i po obimu kretanja. Todalje znači da su pravilnim polaznim položajemstvoreni optimalni uslovi za ostvarenjeplaniranog anatomo-fiziološkog efekta, najboljiplanirani utisak, djelovanje vježbe naorganizam, ali isto tako i da obezbjedi najboljisportsko-tehnički rezultat predstojećoj vježbi.Na primjer, rastezanje kosih trbušnih mišićasukanjem trupa biće bolje ako zauzmemopolazni položaj raskoračenim stavom, jer ćekarlica biti bolje fiksirana, za razliku odsunožnog stava, u kom slučaju karlica pratisukanje trupa.

Među polaznim položajima posebno se ističu tzv."startni položaji". Ponekad se oni nazivaju i "osnovnipoložaji", npr. startni položaj sprintera, plivača,mačevalački osnovni stav, "gard" kod boksera,košarkaški, odbojkaški stav, stav "mirno" kodgimnastičara itd. Ovakve stavove Uthomski je nazvao"operativno mirovanje", jer, iako organizam naizgledmiruje, mišićni tonusi su specifični, snažna jekoncentracija pažnje, misli i volje, kompletna jeusmjerenost organizma na kretanje koje predstoji. Odpolaznog položaja, često zavisi uspješnost zadatkakretanja.

Trenutni položaji su odabrani položaji iz cjelovitogdržanja tijela u toku pokreta. Oni takođe svojomformom i intenzitetom odlučuju o istom efektima kaoi polazni položaji. Npr. horizontalni položaj plivača,povijen položaj bicikliste i klizača smanjuje otporsredine. Kod smučarskih skokova manifesno jeevidentan značaj položaja tijela.

Prelazni položaj nam pokazuju položaje pojedinihdijelova tijela i tijela u cjelini, na putu od polaznog dozavršnog položaja. Npr. prelazi od jedne faze ka drugoju bacanju kugle, diska, skoka u dalj i sl.

Mijenjajući položaj tijela u toku kretanja, možemo daizmijenimo pravce dinamičkih reakcija, odraznihimpulsa, doprinoseći tako ubrzanje tijela. Npr. uglovitijela kod trčanja na razne distance, elevacioni uglovikod skokova u dalj i vis.

Određeni položaj tijela ne diktiraju uvijekbiomehaničke opravdanosti, već i estetski zahtjevi -npr. kod umjetničkog klizanja, skokova u vodu, usportskoj i estetskoj gimnastici.

U praksi tjelesnog vježbanja veoma su česti baš takvipoložaji tijela, koji istovremeno odgovaraju zahtjevimaestetike, anatomije, fiziologije, kao i radne efikasnosti.To je slučaj kod većine sportskih disciplina, njihovihtehnika.

Završni položaj je naročito značajan kod svih onihaktivnosti koje se brzo odvijaju ili kratko traju, te zbogtoga nismo u stanju, metodom posmatranja, dauočimo pokrete prethodnog (prelaznog položaja).

Na osnovu pravilnosti ili nepravilnosti završnogpoložaja možemo da se informišemo o uspješnosti ilineuspješnosti pokreta u prethodnim položajima. Takonpr. na osnovu završnog položaja smučara prilikomizvođenja zaokreta stičemo informacije o pravilnostinjegovih pokreta u predhodnim položajima.

Kod svih atletskih skokova je značajan završnipoložaj jer sprečava povređivanje (vis i motka) iliutiče na konačan rezultat (dalj). Izuzetno jeznačajan završni položaj i u svim bacačkimdisciplinama jer otklanja prestupe preko linijebacanja, a ima i direktnog uticaja na krajnji rezultatbacanja.

Izuzetan značaj među svim položajima a naročito usportskim tehnikama, ima položaj glave. Mnogegreške u položaju tijela ili u samom kretanjuobjašnjavaju se time, što se ne vodi dovoljno računao uticaju specifičnih tonusa vratne muskulature nasvu ostalu muskulaturu, a koji su izazvani položajemglave u odnosu na tijelo.

Zbog izuzetne važnosti završnog položaja u svimvidovima aktivnosti, odnosno kretanja, treba raditina stalnom usavršavanju pokreta iz kojih su završnipoložaji strukturirani.

Ako pokret definišemo kao mijenjanje mjesta uprostoru s obzirom na jedan određeni pravac,onda je utvrđivanje pravca kretanja značajno,jer nam pruža mogućnost da se upoznamo sanizom drugih elemenata kretanja.

U svakoj vježbi ili bilo kom drugom kretnomzadatku, moguć je veći broj pravaca kretanja,ali je uvijek samo jedan pravi i najracionalnijiza dotično kretanje, pa prema tome iodgovarajući. Kod jednoosovinskih zglobovapravac je jedan, anatomski diktiran. Ali, koddvo i troosovinskih zglobova postoji ogromanbroj pravaca, što nam nameće problem izboranajboljeg pravca pokreta, ostvarivanja togpravca i njegovog održavanja.

Imajući u vidu čitav splet promjenljivih okolnostikoje vrše uticaj na tijelo čovjeka koje se kreće, kao štosu stalne promjene spoljašnje sredine, unutrašnjesredine i dr. dolazimo do zaključka da se svako novokretanje ostvaruje u novim uslovima. Potrebno bibilo, zbog toga, za svako pojedino kretanje u datimuslovima određivati odgovarajući pravac kretanja.Ovo je, međutim, vrlo teško zbog toga što se ne radio nekakvim kretnim standardima, već o izborupravca pokreta i kretanja koji u svakom konkretnomslučaju najviše odgovaraju rješenju kretnih zadatakasa područja rada, tjelesnog vježbanja ili odbrane.

Pošto od pravca kretanja zavisi uticaj tjelesne vježbe naorganizam, kao i na efekte rada, neophodno je stalnoizučavanje i pronalaženje odgovarajućih pravacapokreta i kretanja , u svakoj pojedinoj vježbi.

U praksi tjelesnog vježbanja, pravac pokretaodređujemo ili u odnosu na tjelesne ravni, ili premaspoljašnjim orijentirima.

U odnosu na čovjekove radni, osnovni pravcu su:naprijed-nazad, gore-dolje, desno-lijevo. Kao dopunuglavnim pravcima, određuju se međupravci, kodrotacionih pokreta (salta, uvrtanja) koristimo isteorijentire, a samo za neke specifične pokreteustanovljavamo i specifične termine "šrauba", "vijak","spirala" (naročito kod skokova u vodu, akrobatike isl.).

Pravac pokreta i kretanja u prostoru uglavnomse kontroliše, vidom (vizuelno), ali je većrazvijena tehnika korišćenja objektivnihpomagala (kino kamera, videokamera, laser isi.). Tačka koja se prati obično se fosforiše, kaoda ostavlja na snimku jasnu trajektoriju.

O značajnosti izbora odgovarajućeg pravcapokreta možemo se uvjeriti kod bacanja kopljaili kugle gdje od odgovarajućeg ugla izbačajasprave zavisi daljina njenog leta ili od plivanjagdje od pravca pokreta ruke kroz vodu poreddrugih elemenata, zavisi efikasnost plivanja iliu okretima radne djelatnosti gdje ima nizprimjera koji potvrđuju uticaj pravca pokretana rezultat rada. Ovi i drugi primjeri upućujuna zaključak o neophodnosti iznalaženjanajekonomičnijih pravaca kretanja.

Kretanje tijela treba shvatiti kao kretanje njegovihmaterijalnih tačaka.

Najkrakterističnija je tačka težišta tijela (OCT), ali sekod praćenja kretanja može odabrati i svaka drugatačka koja će se pratiti (težište dijela tijela, nekaperiferna tačka i sl.). Svaka takva tačka opisuje putanjuili trajektoriju.

Po obliku trajektorija može biti relativno pravolinijskai krivolinijska najrazličitijim varijantama.

• Čovjekova kretanja su u suštini krivolinijska (obrtanjepoluge oko fiksne tačke-zgloba), dok je čovjek u stanjuda slaganjem niza obrtnih pokreta na manje ili višeuspješan način "saopštiti" kretanju pravolinijski pravacodnosno smjer.

• Složenost oblika trajektorije zavisi (osim odmehanizma upravljanja kretanjem), i od mase tijelakoje se kreće - stoje masa veća, oblik trajektorije jejednostavniji i obratno. Npr. iako karličnih mišića imamnogo, a po rasporedu pripoja su raznovrsni, pokretinoge su siromašniji od pokreta ruke.

Svi pokreti i sva kretanja vrše se u određenomprostom koji je ograničen početkom izavršetkom svakog konkretnog pokreta ikretanja. To znači da su oni određenog obimakoji se može mjeriti. Pošto su svi pokretidijelova čovječjeg tijela obrtnog karaktera, to jenjihov obim najlakše odrediti amplitudomizraženom u stepenima (podići nogu naprijedza 45°). Veličinu amplitude možemo odreditipokretom jednog dijela tijela u odnosu na drugi(podići ruku do visine ramena) ili u odnosu nadruga tijela (dodirnuti rukom prečku vratila).Veličina amplitude određuje uticaj tjelesnevježbe na organizam, kao i na tehnički rezultat.Tako npr. od amplitude zamaha u odručenjuunazad zavisi dejstvo te vježbe na rastezanjegrudnih mišića.

Sa stanovišta neposredne prakse tjelesnog vaspitanja ipovezanosti brzine i izdržljivosti J. Leskošek predlažepodjelu svih vježbi, a pogotovo vježbi cikličnogkaraktera, kao što su hodanje, trčanje, plivanje, vožnjabicikla i sl. na četiri grupe i to:

Vježbe maksimalne brzine tj. aktivnosti kod kojihnajveće naprezanje traje do 20 ili čak 30 sekundi. To bibilo trčanje na 100-200 m, plivanje na 25-50 m i vožnjabicikla od 200-500m,

Amplitudu pokreta odnosno kretanje tijelaodređujemo ponekad i dužinskim mjernimjedinicama (npr. dužina koraka 100 cm) ilinekim uslovnim oznakama (čučanj,polučučanj, širina zahvata, visina i dubinaskoka).

Amplitude pokreta mogu biti pune idjelimične. Pune amplitude u većini slučajevaangažuju više mišićnih grupa, troše višeenergije i daju više raspadnih produkata oddjelimičnih amplituda za koje su angažovanesamo pojedine manje mišićne grupe. Kada je upitanju energetski utrošak treba imati na umuda zbog razlika u građi ljudskog tijela, jednakeamplitude pokreta kod ljudi sa različitimlongitudinalnim dimenzijama skeleta izazivajurazličite efekte.

Kod kretanja ljudskog tijela u hodanju, trčanjuplivanju i sl. prati se kretanje težišta njegovogtijela, te se otuda obim ili veličina ovakvihkretanja utvrđuje rastojanjem od starta do cilja,tj. dužinom puta koji je prešlo težište tijela.Ovakav postupak utvrđivanja obima kretanjaodnosi se isključivo na pravolinijska kretanjatijela. Kod složenih krivolinijskih kretanjapored praćenja veličine kretanja težišta tijela,neophodno je odrediti tačnu veličinu kretanjapojedinih segmenata tijela. Tako je npr. zauspješno veslanje značajno odrediti veličinepokreta ruku, nogu i sjedišta čamca. Obimkretanja pored naprijed pomenutog rastojanjau drugim slučajevima izražavamo drugimterminološkim pojmovima kao što su širina ukretanjima u položaju na skijama, dubina kodronjenja, visina kod skoka motkom i sl.

Amplituda pokreta zavisi od zglobnih struktura -njihove anatomske građe, kao i elastičnosti veza togzgloba i mišića oko njega.

Aktivna pokretljivost predstavlja maksimalnuamplitudu do koje se može doći aktivnošću vlastitihmišića, a pasivna pokretljivost je rezultat uticajaspoljnih sila (snaga suvježbača) i ona je redovno većaod aktivne.

Za zglobove je karakteristično to, da su amplitudepokreta u njima uvijek manje od onih koje muomogućava njegova anatomska konstrukcija. Dakle,pokret se ranije zaustavlja.

To je korisno jer bi u protivnom, prilikom snažnihzamaha, moglo doći do povreda zgloba. Ali i inače usvakodnevnim aktivnostima, rijetko se koristemaksimalne amplitude. Zbog toga razlikujemo uzglobovima tzv. funkcionalnu i rezervnu pokretljivost.

Prilikom tjelesnog vježbanja koristimo najveće obimekretanja u slučajevima kada želimo da istegnemopreviše skraćene mišiće, ali da dijelove tijela dovedemou takve položaje, iz kojih će moći da pruže najboljeanatopofiziološke i radne (sportske) efekte.

Pokrete sa velikim amplitudama obično nazivamozamasima.

Bilo bi idealno kada bi mogli u svakom pojedinomslučaju da odredimo obim pokreta i kretanja. To jedosta teško, pogotovo kada ne poznajemo optimalneamplitude pokreta pojedinim zglobovima. Pedagogfizičke kulture bi, zbog toga, trebao da u toku nastaveili trenažnog procesa individualno zapaža i određujeobim okreta i kretanja, koji u skladu sabiomehaničkim uslovima aparata za kretanje, najvišeodgovara datom kretnom zadatku.

Pored prostornih i vremenskih elemenata svaki pokreti kretanje u svojoj strukturi sadrže i elemente njihovogenergetskog obezbjeđenja čiji nivo uslovljavajuintenzitet, trajanje i karakter pokreta i kretanja. Takoenergetski elementi pored informacija o intenzitetu,trajanju i karakteru pokreta i kretanja daju iinformacije o angažovanju organa i sistema zaduženihza pokrivanje energetskog utroška.

Za svaki pokret ili kretanje pojedinih segmenata iličitavog ljudskog tijela potrebna je odgovarajućakoličina energije.

Bez nje ne bi mogao da se izvrši ni najmanji inajjednostavniji pokret. Ljudski organizam sadržiodređene količine potencijalne energijeadenozintrifosfata (ATP) i kreatinsfosfata (KP).

Ova energija je dovoljna samo za nekoliko sekundirada maksimalnim intenzitetom. Sva ostala energija sedobija biohemijskim procesima ugljenih hidrata,bjelančevina i masti.

Ukoliko se ovi procesi, posredstvom raznih enzima,obavljaju uz prisustvo kiseonika, to su aerobni procesi,u koliko se to isto događa bez prisustva kiseonika, tosu anearobni procesi. Kod anaerobne razgradnje stvarase mliječna kiselina koja pri koncentraciji od oko 100mg% onemogućava normalnu funkciju organizma.Izuzetno pripremljeni vrhunski sportisti mogunastaviti rad i pri većoj koncentraciji ali najviše do oko150-200 mg%. Po dostizanju granične koncentracijemliječne kiseline, a to je vrijeme od 15-20 sekundimaksimalne aktivnosti, iscrpljuje se i ovaj načindobijanja energije.

Trajno i kontinuirano dobijanje energije moguće jejedino aerobnim procesima pri kojima se energetskematerije razgrađuju u sve manja hemijska jedinjenjakoja obnavljaju adenozintrofosfat i kreatinfosfat.

Važno je znati da samo adenozintrifosfat možedirektno dati energiju neophodnu za sve životneprocese, pa je sve ostalo podređeno obnavljanjuadenozintrifosfata. Za dobijanje pet kalorija energijepotreban je jedan litar kiseonika i odgovarajućakoličina energetskih materija iz hrane.

Pošto hrana nije ograničavajući faktor ispada da ćesvaki pojedinac, čije su organske mogućnosti daobezbjedi veće količine kiseonika, posjedovati i većeenergetske pa samim tim i radne mogućnosti.Povećano unošenje kiseonika koje uslovljava potrebeza energijom, može se obezbjediti samo uz povećanrad respiratornog i kardiovaskularnog sistema kojimože da transportuje, zavisno od njegovihsposobnosti, samo tačno određene količine.

Otuda je limitirajući faktor energetskih sposobnosti upravom redu kardiovaskularni sistem (srce, krvnisudovi, krv).

Pri radovima većeg intenziteta može da dođe dodeficita kiseonika, zbog većeg utroška energije, taj sedeficit može pozajmiti iz anaerobnih energetskihizvora i tako nastaviti dalje izvršavanje rada. Pozavršetku rada anaerobne izbore treba vratiti uprvobitno stanje. To se postiže vraćanjem kiseoničkogduga, tako što se u periodu oporavka unose većekoličine kiseonika od potrebe za mirovanje. To trajesve dotle dok se kiseonički dug ne izmiri.

Veličina kiseoničkog duga iznosi od 10 litara, a kodvisoko treniranih sportista i do 20 litara kiseonika.

U početku svakog rada tj. u vezi prilagođavanjaorganizma koje traže 2-3 minuta koristi se energija izanaerobnih izvora.

Kod radova manjeg intenziteta, a dužeg trajanja odnosu korišćenju energetskih izvora je takav da se izanaerobnih izvora troši zanemarljiva količina energije ito samo dotle dok se funkcija sistema za prenos nepodigne na viši nivo.

Kod ovakvih aktivnosti se zahtjevi u energiji moguobezbjediti na taj način da dolazi do usklađenostiizmeđu procesa razgradnje i resintezeadenozintrifosfata.

Ovako usklađeno stanje naziva se stabilno stanje aaktivnost mišića se, sem u prvoj fazi prilagođavanja,vrši na račun aerobnih energetskih procesa koji vršeresintezu adenozintrifosfata.

Prema naprijed rečenom može se zaključiti da jeukupna količina rada koji se može izvršiti uslovljenaukupnim energetskim kapacitetom koji sačinjavajuzajedničke veličine aerobnog i anaerobnogenergetskog kapaciteta.

Količinu rada koju možemo da izvršimo u jedinicivremena uslovljava brzina oslobađanja energije ujedinici vremena koju nazivamo energetski intenzitet.

• Pokreti i kretanja mogu da se organizuju tako da imintenzitet bude manji ili veći. Tko npr. razlikuju seintenziteti nervno-mišićnog naprezanja pri podizanjuruku u stranu sa i bez tereta, pa samim tim i uticajodgovarajućeg pokreta ili kretanja na organizam. Utjelesnom vježbanju pitanje intenziteta vježbanjapredstavlja vrlo značajnu komponentu naindividualnom polnom i uzrasnom prostoru, kao i usituacijama kad zatreba ekonomisati sa obimom radauz istovremeno postizanje dobrih rezultata vježbanja.

Treba imati u vidu da nervno-mišićno naprezanjemožemo posmatrati kao kvantitativno i kvalitativno tj.s obzirom na brojnost mišića koji su angažovani i nastepen ličnog angažovnja snage, u odnosu na stepennjihovog opterećenja.

Po pravilu se kvantitet i kvalitet nalaze u recipročnojsrazmjeri. Ukoliko je više mišića uključeno zarješavanje zadatka, utoliko je manje njihovo nervno-mišićno naprezanje i obratno, ukoliko je određenagrupa mišića više opterećena, utoliko je manjepotrebno saradnja drugih mišića.

Npr. kuglu možemo baciti samo rukom ili uzpomoć nogu i trupa. Vrijednost učinjenog rada,s obzirom na intenzitet nervno-mišićnog naporje različita, jer ako je bacanje izvršeno samorukom utrošena je velika količina energije, asnaga bacača nije racionalno iskorišćena.

Dokazano je da mišić najcjelishodnije obavljaonaj rad koji može izvesti sa malom snagom, uzato raspoloživom vremenu. Ako vježbazahtjeva veliko nervno-mišićno naprezanje,treba uključiti velike i brojne mišiće. Jačinanervno-mišićnog napora je najveća na početkupokreta ili kretanja, a zatim se smanjuje, jerizvođenje vježbe pomažu druge sile (sila teže iinercije).

• U savremenim shvatanjima o uticaju tjelesnogvježbanja na transformacije psihomotoričkog prostoraintenziteta zauzima vrlo značajno mjesto. Danas se zarazliku od ranijih shvatanja, kada su dominirali velikiobimi rada manjeg intenziteta, obim rada u mnogomese smanjuje a intenzitet povećava iz čega rezultiraju ibolji rezultati rada.

• U dostupnoj literaturi se surećemo sa primjerimakretanja na raznim dionicama maksimalno mogućimbrzinama za te dionice na osnovu kojih je izvršenanjihova podjela na četiri zone intenziteta.

Zona maksimalnog intenziteta

U radovima maksimalnog intenziteta energetskoobezbjeđenje se vrši isključivo iz anaerobnih izvora, akarakteriše ga veliki kiseonički dug i velika srčanafrekvencija.

Zona submaksimalnog intenziteta

U radovima submaksimalnog intenziteta energetskoobezbjeđenje se vrši iz anaerobnih a dijelom i aerobnihizvora. Kako se energija za završetak rada koristi izaerobnih izvora, to se disajne funkcije maksimalnopovećavaju pa je utrošak kiseonika maksimalan.

I pored ubrzanih aerobnih procesa za sve vrijeme radase osjeća nedostatak kiseonika. Kiseonični dug je većinego u radovima maksimalnog intenziteta jer senagomilava u dužem vremenskom intervalu kolikotraju radovi submaksimalnog intenziteta.

Za radove koji pripadaju zoni submaksimalnogintenziteta, karakteristični su povećanjekardiovaskularnih i respiratornih funkcija, kiseoničkidug i narušavanje pH koncentracije krvi.

Zona velikog intenziteta

U radovima velikog intenziteta energetskoobezbjeđenje se vrši iz aerobnih izvora. Respiratorne ikardiovaskularne funkcije u prvim minutima radadostižu određen nivo i zadržavaju se do kraja. Ipotrošnja kiseonika naglo poraste i ostaje namaksimalnom nivou. I pored toga, potrebe kiseonikazaostaju, jer su mogućnosti organizma ipakograničene. Rad velikog intenziteta karakteriše porastkardiovaskularnih i respiratornih funkcija,maksimalna potrošnja kiseonika, pojava velikogkiseoničkog duga i značajne promjene hemijskogsastava krvi i mokraće.

Zona umjerenog intenziteta Radove umjerenog intenziteta energetski

obezbjeđuju aerobni izvori. Za njih jekarakteristično postepeno povećanje iobzebjeđivanje kiseonika. Potrebe zakiseonikom i njegovo obezbjeđivanje se ujednom trenutku rada izjednačavaju i nastupastabilno stanje. Ovo stanje karakteriše, poredpostojanog obezbjeđivanja kiseonika, i uizvjesnoj mjeri stabilizacija svih fiziološkihfunkcija na određenom nivou. Aerobnaresinteza adenozintrifosfata gotovo upotpunosti eliminiše anaerobnu resintezu.

Pri mišićnim aktivnostima koje se odvijaju uuslovima stabilnog stanja moguće je, uodređenim uslovima potpuna resintezaadenozintrifostafa, keratinfosfata i glikogena.

Trajanje pokreta i kretanja

Trajanje održavanja određenog položaja i kretanjaveoma važan faktor djelatnosti organizma. Kretanje, sobzirom na dužinu trajanja možemo da podijelimo nakretanje kratkog, srednjeg i dugog trajanja.

Različite kretne aktivnosti ujedinjuju različitestrukturne elemente a prije svih trajanje i intenzitet. Izdosadašnjih naučnih saznanja i praktičnih iskustava,može se zaključiti da se intenzitet i trajanje tj.specifična izdržljivost za taj intenzitet odnose obrnutoproporcionalno.

Ova zakonitost međusobnog odnosa intenziteta itrajanja kretanja ostaje uvijek ista. Visoki intenzitetimogu se izdržati samo u vrlo kratkom vremenutrajanja, dok se dugotrajne aktivnosti moraju vršiti urelativno niskim intenzitetima, zavisno odindividualnih sposobnosti organizma.

Ovu zakonitost treba uvijek imati na umu prilikomprogramiranja bilo koje kretne aktivnosti.

Polazeći od ove zakonitosti Belin di Kototrajanje kretanja razvrstava prema "jačininapora"- u četiri oblika:

1. Jak - intenzivni napor je karakterističan kodtrčanja na 100 m gdje je potreban veliki alikratkotrajan intenzitet. Velika usredsređenostpažnje i jaki kratkotrajni nadražaji, čine trkačanervoznim.

2. Jak i produžen napor je karakterističan zatrčanje na 400 i 800 m. Ovdje trčanje postajeakt volje, koji je usredsređen na savladavanjeslabosti organizma i prevazilađenju krize kojumnogi nazivaju vrhunac napora. Tu je akcijavolje potpomognuta postojanjem vizuelnihopažaja, koji omogućuju takmičaru da vidiostale trkače i prostor koji još treba da pređe.

3. Relativni napor imamo kod trkača na 3000m gdje jeintenzitet napora manji od prethodnog, a za vrijemekrize se javljaju slične manifestacije. Na startu se nejavlja velika koncentracija pažnje, niti bojazan datakmičar zakasni.

4. Pretjerani ili prekomjerni napor javlja se kodnedovoljno treniranih trkača na dugim stazama. Voljaje u direktnoj srazmjeri sa povećanjem umora, koji senekad završava patološkim manifestacijama, kako ufizičkom tako i psihičkom smislu (nervoza, smijeh,suze).

Pored intenziteta i trajanja pokreta i kretanja, možemouočiti još jedan važan energetski elemenat tjelesnevježbe - karakter pokreta kretanja. Polazeći odkaraktera pokreta i kretanja razlikujemo:

1) vježbe sa dinamičkim nervno-mišićnim naporom(dinamičke vježbe)

2) mišićne aktivnosti statičkog ili izometrijskogkaraktera (statičke vježbe).

• Pokreti i kretanja dinamičkog karaktera posljedica suskraćivanja i opružanja mišića ljudskog tijela. Pri tomedolazi do znatnih pomjeranja tijela ili njegovihsegmenata u prostoru.

• U tom smislu razlikujemo:

• Dinamički rad sa pozitivnim efektom ilikoncentrične kontrakcije. Mišić svojomkonstrukcijom dejstvuje u smislu približavanja svojihpripoja. Dinamički rad sa pozitivnim efektom jeosnovna vrsta mišićne kontrakcije. To je slučaj kadamišićna sila dejstvuje kao aktivna sila a spoljašnja kaopasivna. Kretanje se vrši u pravcu suprotno od sile teže(odraz u vis).

• Dinamički rad sa negativnim efektom iliekscentrična mišićna kontrakcija, odnosno sporadistrakcija. Kretanje vrši neka spoljašnja sila, dok sesila mišića suprotstavlja tom kretanju. To znači dadruga sila dejstvuje u smjeru udaljavanja pripojaaktuelnog mišića a tom se dejstvu isti mišićsuprotstavlja svojom kontrakcijom. Znači da će sekretanje vršiti u smjeru dejstva druge sile, dok će silaaktuelnog mišića dejstvovati u suprotnom smjeru, apošto je intenzitet mišićne sile manji od intenzitetadruge sile, kretanje će se vršiti u smjeru dejstva drugesile, ali će njen intenzitet biti umanjen za intenzitetkontrakcije aktuelnog mišića. Tipičan primjer zaovakvu vrstu kontrakcije je spuštanje u čučanj (rad vršisila zemljine teže, a mišići regulišu tok spuštanja).

Balistička kontrakcija mišića predstavljapribližavanje mišićnih pripoja u najkraćemvremenu ("Eksplozivna" kontrakcija). Na tajnačin se dobija maksimalna brzina kretanjapokrenutog dijela tijela, pa zahvaljujućidobijenoj inerciji, može u daljem toku dasaopštava sve veću brzinu kretanja. To je slučajkod skoka, izbačaja sprave i sl.

Djelovanje mišića u širinu se zasniva načinjenici da svaki mišić, usljed kontrakcije gdjese gubi na dužini, dobija se na širini iistovremeno na čvrstini. Ovakvim povećanjemprečnika mišića može da se izvrši određeni rad.Statičke mišićne aktivnosti karakteriše takvonaprezanje koje ne podrazumijeva skraćivanjeniti izduživanje mišića i cilj im je da obezbjedeodređene statike (relativno mirujuće) položajetijela i njegovih segmenata.

Ritam kao relativno pravilno organizovanaraspodjela naprezanja u prostoru i vremenu(Maksimović 1970) je stalna karakteristikakretanja Ritam je prisutan u najraznovrsnijimpojavama ovog svijeta. Ritam nalazimo upokretima, muzici, govoru, poeziji, slikarstvu,noseći u sebi uvijek pojam reda, uzastopnostsastavnih dijelova, što je u osnovi njegovakarakteristika. Ritmično se smjenjuju godišnja,doba, dan, noć, ritmički rad čovjekovihunutrašnjih organa, rad srca, kretanje krvi,disanje i svakodnevni život čovjeka (spavanje,ustajanje, obroci i sl.) odvija se u određenomritmu. Dokazano je daje ritmičnostkarakteristika određenog organizma, gotovoisto kao što je boja očiju, kose, izgled lica ilikonstitucija.

Sama riječ "ritam" dolazi do grčke riječi rhitmos, štoznači razmjera, odmjerenost, takt.

Svaka tjelesna vježba je određena kada poznajemonjene mehaničke i energetske elemente, a prije sveganjen put, brzinu jačinu, Ritam pomaže pravilnomređanju momenata rada sa momentima odmora,naprezanja sa opuštanjem, ubrzavanja sausporavanjem.

Kada se između svega toga nađe pravilan odnos,utrošak energije je manji a pokret ljepši i efikasniji.

Zato i kažemo da su tjelesne vježbe, koje se izvode uodređenom ritmu manje zamorne. Kretni zadaci, kojise često izvode u određenom ritmu relativno se brzoautomatizuju.

Pošto je ritmičko kretanje u svemu usklađeno saspoljašnjim i unutrašnjim uslovima pod kojima sedato kretanje odvija, može se reći daje ritmičkokretanje uvijek usklađeno-koordinirano kretanje.

Ritam je u svojoj suštini faktor vremena i prostorakojoj obezbjeđuje pravilan redosljed i stabilnostpojedinih elemenata iz kojih je strukturirano svakokretanje. To se posebno jasno uočava kod cikličnihkretanja, gdje ritam znači obnavljanje određenogkompleksa kretanja pri čemu se ne mijenjaju postojećiodnosi između sastavnih dijelova datog kretanja.

Tipične pojave ritma su npr. u trčanju gdje seponavljaju faze potpornog i bezpotpornog inaizmjeničnog ređanja odraza, podizanja ipomijeranja noge naprijed, kao i ponovno postavljanjenoge na podlogu: u plivanju u izmjeni propulzivnih iretropulzivnih pokreta. U ovim primjerima je ritamznačajan objedinjujući faktor koji različite elementekretanja povezuje u organsku cjelinu. Ritam unosi redu kretanje i daje mu određenu stabilnost.

Ritam doprinosi pravilnom smjenjivanju momenatarada i odmora, odnosno momenata trošenja iobnavljanja sile. Od pravilnosti ove izmjene zavisiutrošak energije, te samim tim i rezultat kretanja, a ivizuelni utisak o kretanju, o njegovoj estetskoj strani.Ritam je vrlo promjenljiv. Ritam hodanja i trčanja seznačajno razlikuju. Uočavamo razliku u ritmu kodjednog te istog kretanja. Tako npr. u trčanju na 100 mmože se razlikovati ritam zavisno od toga u kom cilju iu kakvim uslovima se vrši trčanje.

Za pedagoge fizičke kulture je značajan zadatakodređivanja pravilnog ritma, jer i od toga zavisi uticajtjelesne vježbe na organizam, pa i njen rezultat. Priodređivanju ritma treba voditi računa da se on nepoistovjećuje sa tempom. Tempo je pokazatelj brzine,tačnije sumarni izraz svih brzina koje sadrži određenokretanje. Tempo je prema tome, samo jedan odelemenata ritma. Pored tempa i takt je jedan odelemenata ritma. Taktom se izražava periodičnosmjenjivanje naglašenih i nenaglašenih, odnosnodužih i kraćih dijelova pokreta i kretanja.

-------------------------------------------------

HVALA NA PAŽNJI !