Vasilije Marković: PORTRET DR VUKAŠINA MARKOVIĆA

Azbuka piperskog herojstva i siromaštine Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna, nesrećna je na svoj način – zapisao je Lav Tolstoj počinjući roman „Ana Karenjina“. Odista velikan pisane riječi bio je u pravu. Moje pretke, vjekovima, odlikovala je vrlina nesebičnog zagledanja u budućnost. Kao da ne mare za zemljinu težu. Baštinili su davnašnju pipersku, slobodarsku tradiciju, koja crpi snagu od slavjanskih vremena. Koliko mogu da razaberem, moja uža porodica bilježi

na svoj konto dvadeset tri pasa, kojima je rodonačelnik Baoša, gospodar Zete, a ban Strahinja (ðurañ II) malo bliži prapredak. Dobra ti sreća, Herodote! Izvjesno, porodica Marković dijeli se na manje ogranke, od kad su naši stari stariji počeli da koriste nominovanje prema prezimenima. Dakle, razgranato bratstvo Markovića ima u sastavu sljedeće rodove: Rašoviće, Perišiće, Rgotiće, Labiće, Jokoviće, Vušoviće, Maloviće i Popoviće. Ta razlika se vremenom briše. Koliko sam mogao da dokonam, istorijske turbulencije za prvo stanište u Piperima namijeniše mojim praprecima brdište zvano Živa. Očito, bila su to smutna vremena. Minuše stoljeća. Docnije, moji temeljnici postupno preñoše na Stijenu, pa ispod Kuka, da bi se konačno skrasili u zaseok zvani Liša. Blizu žive vode zvane Dubovik, na Stijeni, sagrañena je saborna piperska crkva sv. Velikomučenika Georgija. Drevno zdanje porušile su osvajačke horde Osmanlija, ali nad ruševinama Piperi podižu novo zdanje. Ponad ulaza u crkvu, maraguni sačuvaše zapis koji podsjeća žitelje da su se služili staroslovenskim jezikom. U kružnom vijencu piperskih stijena, ponad zetske kotline, a sjeverno od antičkog grada Diokleje, bijeli se prometejska, zavjetna pećina, koju je obzidao serdar Ilija Rašov Marković, osamdesetih godina osamnaestog stoljeća. Neprestane borbe sa Turcima primorale su serdara na odbranu svoh zavičaja. Obzidana Pećina usječen je u Gornje Stijene. Ima jedna malena vrata i niz puškarnica. Kad nije bilo druge odstupnice, bratstvo Markovića se zatvaralo u Pećinu i odatle je pružalo otpor zavojevaču. Tako puna dva vijeka, Timor i sivi kamenjar sačuvali su ovo zdanje do dana danjeg. To je ta, pjesmom opjevana, Kula Markovića. Što dublje u prošlost, tim manje saglasja o piperskim prilikama i dogañanjima. Ne slažu se podaci plemenskih pamtiša oko rodoslova ili ti genealogije. Jesu li postojali i Stari Piperi koji su se nazivali Lužanima? Vrlo vjerovatno. Da li su postajala dva Pipa, jedan pipuljav, sa ženom Marom, a drugi vojvoda, koji je oženjen Kovinom? Dakako! Je li moj čukunñed pogubio arbanaškog poglavicu Broć Grudu? Bez sumnje. Ali stalna odseljenja Pipera iz prapostojbine učinila su svoje. Već ne pitaj ništa za Pipere. Moja čitava porodica raspršena je razrokim putevima. Živimo u vremenu prečica. Jesu moji čismeni temeljnici iznjedrili mnoge glasovite serdare, plemenske kapetane, barjaktare, perjanike... Meñu njimka najpoznatiji je bio Dr Vukašin Marković. Nemirna duha, prodornog pogleda, av život posvetio je revoluciji i boljem sjutra. Savremeni falsifikatori, meñutim, još mu ne daju mira. Znameniti Piper roñen je na putu Počnimo redom. Vukašin Marković nastao je novembra 1874. godine, u braku Zlatane i Milića Jokičina. Kako su Turci zatvorili gradove za trgovinu, Piperi su bili prinuñeni da pješače do Budve za namirnice. Jednom prilikom u grupi mještana našla se i Zlatana, koja je bila u blagoslovenom stanju. Na povratku sa budvanskog pazara, gdje je kupovala žito i so, osjetila je poroñajne trudove. Kud i kamo, ne bi razmicanja. Pomogoše joj da rodi muško dijete. Zamota novoroñenče u pregljaču, i vrnu se pješke u Pipere. Nasta slavlje u domu Zlatane i Milića Jokičina. Jedna puška više u Pipere i Crnu Goru! Nañenuše mu kumovi ime – Vukašin. Odrastao je uz svoje roditelje i svog ñeda Jokicu Milutinova, plemenskog kapetana. Imao je tri sestre Dragu, Sekicu i Milenu i tri brata Jovana, Toka i Milutina. Brojna porodica živjela je siromašno, jedva sastavljajući kraj sa

krajem, i pored toga što mu je otac bio perjanik na dvoru. Vukašinove sestre rano su se poudale. Sekica se udala za Veka Popovića, Draga za Nišu Pulevića, a Milena za Milovana Simovića. Njegova braća Jovan i Toko bavili su se težačkim poslovima, a najmlañi Milutin se školovao. Za ljetnjih mjeseci Piperi su izdizali na katune u planini Lukavici, a s jeseni silazili u planinu Kamenik. Milićeva familija dijelila je istu sudbinu. Piperi su bili pretežno stočarski kraj. Vukašin je prerano odrastao. Njegovi roñaci nañenuše mu nadimak, Ibraga, po imenu jednog časnog muhamedanca, koji ga je spasio od obijesnih turskih čobana, u Zagoriču. Tri razreda osnovne škole Vukašin je završio u Piperima, na Drezgi, a četvrti u Podgorici. Prvi piperski učitelji su mu bili Stevan Božović, Lazo Božović i Bajo Bracanović. Učitelji su ga pohvaljivali kao obdarenog ñaka, nastojeći kod njegovih roditelja da obavezno nastavi školovanje. Njegov otac nije se toj namjeri protivio. Poslao je mlañanog, radoznalog Vukašina u Srbiju, u Jagodinu, kod svoga roñaka, da produži školovanje. U Jagodini je završio dva razreda niže gimnazije, a nakon toga, na nagovor roñaka Miloša Markovića, koji se tada školovao u Rusiji, otputovao u daleki Novočerkask da upiše Donsku bogosloviju. Učinio je tako, uz odobrenje svoga oca, pošto je pohañanje bogoslovije bilo besplatno. Preporuku je dobio u Petrogradu, lično od oberprokuratora sv. Sinoda, izvjesnog Pobjedonosceva. Vukašin je od rane mladosti pokazivao svoju otresitost, svoj žustri temperament, pronicljivost i srčanost. Bio je osrednjeg rasta. Vremenom je izrastao u vrsnog oratora. Nije podnosio nepravdu. Rano je ostao bez majke. Ostao je i bez ñeda Jokice Milutinova, upravo u godini 1892. kada je došao u carsku Rusiju. Marljivio je učio u Donskoj bogosloviji, premda se nastava obavljala na ruskom jeziku. U bogosloviji, pored teoloških nauka, polaznici su obavezno pohañali nastavu latinskog, grčkog i jevrejskog jezika, a od živih jezika njemački i francuski. Poslije šest razreda bogoslovije Vukašin je položio maturu. Bio je osposobljen za sveštenika i za učitelja osnovne škole. Željan da proširi svoje duhovne horizonte, Vukašin odlazi u Harkov, gdje diplomira na veterini, a potom stiče doktorat cjelokupnog ljekarstva, 16. VIII 1912. Pisanu harangu, mnogo docnije ubuljučeni povedoše neki crnogorski pakosnici, neki Miljanići, neki Marko Milunović samozvani Piper, neki Miomir Mugoša bivši ministar zdravlja, neki bajni romanopisci poput Jagoša Jovanovića, neki Novaci Adžići da iz politikantskih razloga ospore Vukašinu Markoviću bez malo sve diplome i pisane dokaze o školovanju. Krajnje je vrijeme da se barem u Crnoj Gori odvoji žito od kukolja i puholja. Dok je bio živ, Vukašinu Markoviću osporavali su zalaganje za pravilno rješenje crnogorskog nacionalnog pitanja, a sad mijenjaju melodiju! Zanesenjak ili istinski revolucionar Francuski komunari ustupili su ruskim proleterima primat nakon propasti Francuske komune. Ni francuska ni ruska revolucija niti su poznavale niti priznavale kompromis. Od istorije se ne ište da bude lijepa nego podnošljiva. U carskoj Rusiji bila su na djelu ogromna društvena previranja i gibanja. Nije meñu živima bilo ni utemeljivača naučnog socijalizma K. Marksa i F. Engelsa, niti ruskog

revolucionara M. Bakunjina, ideologa anarhizma i narodnjaštva. Radnička klasa i seljaštvo dizali su pobune na sve strane. Mladi bogoslov Vukašin pratio je pomno zbivanja od zavičajne Crne Gore do carske Rusije. Držao je stranu svima potlačenima i obespravljenima. Pred kraj boravka u Novočerkasku upoznao je mladu, šarmantu došljakinju iz Francuske, koja je bila guvernanta u jednoj otmenoj poljskoj porodici. Zvala se Žana Laburb. Našli su formulu ljubavi. Desila se ljubav meñu njima, koju su ovjenčali grañanskim brakom. Mladi bračni par nedugo potom odlazi u Harkov. Razlog je bio Vukašinov upis na Harkovski univerzitet, tačnije na veterinu i medicinu. Jesu li Žana i Vukašin imali poroda? Vukašin je dao iskaz, novembra 1924. godine, da su imali sedmoro djece. Kako se radi o zatvorskom iskazu, taj podatak treba uzeti sa rezervom. Ruski spisatelj G. Sviridov, koji je naknadno proučavao život i podvig hrabre revolucionarke Žane Laburb, zna o tome mnogo više. Po upisu na Harkovski univerzitet Vukašin je, ponesen stremljenima revolucije, sve žešće uzimao učešće u radničkom pokretu. Ruska revolucija nastala 1905, nakon rusko-japanskog rata, nije uspješno izvedena. Razlozi su brojni. Prije toga održan je kongres ruskih socijaldemokrata u Londonu 1903. g, na kojem se stranka podijelila na dvije frakcije. Jedna frakcija riješila da radnike i seljake uzme kao jednu klasu, druga frakcija nije htjela saradnju sa seljacima. U frakciji „boljševika" vidnu ulogu je imao student Vukašin Marković, koji je radio aktivno na propagandi boljševizma. U analima ruske revolucije iz 1905. godine, Vukašin slovi kao rukovodilac ilegalne boljševičke ćelije na harkovskom Veterinarskom fakultetu. Dokumenti kazuju da je bio jedan od organizatora u Harkovu i voña borbene grupe na harkovskim barikadama. Nakon ugušenja ustanka, boljševički zanesenjak, student Vukašin Marković biva uhapšen na kratko. Već u zimu 1906, poslije kraha revolucije, kako svjedoči Vladimir Živančević, trojka u kojoj se nalaze Parvus, tvorac ideje o permanentnoj revoluciji, Julija i Kolja kreću u Beograd, preko Bakua u „dugim crnim pelerinama i šubarama". Lako je prepoznati pseudonime: Parvus je bio Lav Trocki, Julija je bila Jelena Andrejeva Grabenko (ljubav ðerña Lukača - obj.), a Kolja Vukašin Marković. Veza su im bili slikarka Nadežda Petrović i Sava Popović. Kako su došli da šire revolucionarne ideje, policija im ušla u trag. Policija kaže: „Kružok slobodne ljubavi." Pred policijskom potjerom pomenuta trojka odlazi u Bugarsku, zatim u Švajcarsku. Vukašin je bio već registrovan u kartoteci Ohrane (ruske tajne policije) kao opasni boljševički terorista. Godine 1907. biva hapšen dva puta i protjerivan u Saratovsku guberniju. Iste godine nekoliko istaknutih boraca protiv apsolutizma crnogorskog knjaza Nikole dobijaju pisma iz Rusije, od Vukašina Milićeva. Šalje nekoliko ultimatuma na adresu knjaza Nikole, pozivajući ga da abdicira. Knjaz Nikola, osvetoljubiv od roñenja, iskalio je bijes na svog perjanika Milića, oca Vukašinova. Na traženje da mu vrne perjanička znamenja, Milić mu violentno zafrljači perjanički grb i ode na svoje imanje u Pipere. Bastadur i boljševički burevjesnik Još kao student Vukašin Marković bio je učesnik II kongresa Ruske socijaldemokratske partije, održanog u Londonu. Na tom kongresu članstvo se podijelilo na boljševike i menjševike. Vukašin se deklarisao i angažovao nadalje kao boljševik.

Do partijske podjele glavni voña u Rusiji bio im je istaknuti teoretičar G. V. Plehanov, a po razlazu Vladimir Iljič Lenjin. Boljševička filozofska i politička poimanja o budućem društvenom ureñenju, putu ka socijalizmu i slobodarstvu Vukašin je izvorno prihvatio od Lenjina, sa kojim je blisko sarañivao. Nikakav Bakunjin, niti bakunjizam, zbog forsiranja ideologije anarhizma, nikakvog praktičnog oslonca na utopizam Černiševskog i na izmišljeno „sekiraštvo" autora spisa „Šta da se radi"! Osnovni politički kredo i angažman Vukašina Milićeva sastojao se u uništenju izrabljivača čovjeka čovjekom, na prestanku eksploatacije kapitalističke klase nad radnicima i radnim seljaštvom, i da se nauka i tehnologija upere na savladavanje sila prirode, a ne na ratove i klanja. Vremenom, proširivao je svoja teoretska saznanja iz naučnog socijalizma. Nikada Vukašin Marković nije prekinuo vezu sa svojim zavičajem. Dopisivao se ponajviše sa svojim ocem, braćom, sestrama i ostalom rodbinom, a katkada i sa političkim ličnostima. Poduži je spisak javnih ličnosti kojima se obraća u Crnoj Gori, uglavnom sa predlozima kojima vrši propagiranje komunističkog boljševizma. Paralelno održava veze sa predstavnicima ustavne borbe u Crnoj Gori i socijaldemokratskim krugovima u Srbiji. Pored prepiske sa Dimitrijem Tucovićem, Dušanom Popovićem, Dragišom Lapčevićem i drugim, iz Rusije "šilje masu literature marksističke". Pošto je položio doktorat cjelokupnog ljekarstva, avgusta 1912. god. u Harkovu, dr Vukašin Marković se uputio u Srbiju i Crnu Goru kao član specijalne ruske misije Crvenog krsta. Uzima učešća kao ljekar u oba balkanska rata. U Beogradu je bio 1913. u vojnoj bolnici kao ljekar ordinator, docnije je upućen u Pirotski okrug radi suzbijanja kolere. Poznato je da je dopirao do pljevaljskog crnogorskog fronta, gdje je razdijelio ruske rublje roñacima, a kad mu je pristupio stariji brat Jovan, imao je u džepu samo maramicu koju mu je darivao. Tom prilikom, u Pljevljima, biva uhapšen i zadržan u arestu, nekoliko dana, pod optužbom da je zavjerenik protiv crnogorskog mogula kralja Nikole. Po završetku balkanskih ratova, sa istom misijom ruskih ljekara vraća se u Rusiju. Početkom I svjetskog rata, 1914, ponovo dolazi u Beograd, ponovo kao član misije ruskog Crvenog krsta. Rasporeñen je u sastav Šumadijske divizije, a septembra naredne godine upućen za ljekara Srpske sandžačke divizije. Nakon austrougarske okupacije Srbije i Crne Gore, sa jedinicama srbijanske vojske prolazi albansku golgotu. Kako je posjedovao rusko državljanstvo, ubrzo se vraća u Rusiju. Odazivajući se na mobilizaciju 1915, Vukašinov mlañi brat Milutin vraća se iz Harkova, gdje je na poziv starijeg brata došao na studije (pravnih nauka), u zavičajnu Crnu Goru. Kraljevi banditi raznose ga bombom iz zasjede u Momiškoj škali, prema Piperima. U očaju, njegov stari otac Milić kreće na Cetinje, kod neprikosnovenog crnogorskog gospodara. - Što mi ubi sina Milutina, Gospodare, nikada ti ne bilo prosto! - Ubiše ti sina, Miliću Jokičin, oni Ćemovići sa Vranjickih Njiva, a ne ja! - kratko skrenu insinuaciju mogul, na porod vojvode Mijajla Nišina Vučinića, čija je supruga bila roñena sestra Milićeva. Nikad nije razjašnjeno ovo mučko ubistvo, premda je izvjesno da je kralj unio smutnju meñu piperske jačice. Dr Vukašin Marković odmah po povratku u Rusiju postavljen je za vojnog ljekara i

priključen jedinicama na južnom ruskom frontu. Godine 1917. postaje varoški ljekar u Petrogradu. Velika epopeja Oktobarske revolucije počela je 1917. godine. Artiljerijski plotun s "Aurore" Uoči Oktobarske revolucije u Rusiji se nalazilo oko dvjesta hiljada Jugoslovena. Utvrñano je da ih je preko trideset hiljada sudjelovalo u Crvenoj radničko-seljačkoj armiji. U grañanskom ratu imali su na bojištima preko dvadeset odreda. Komandovali su frontovima, divizijama, brigadama i pukovima. Više od sto Jugoslovena primilo je Orden crvene zastave, kao najznačajnije odlikovanje Revolucije. Vojnorevolucionarnim komitetima širom Rusije rukovodio je Vladimir Iljič Lenjin. Privremena vlada N. Kerenskog morala je pasti pred naletima nezadovoljnih masa. Plotuni s „Aurore" označili su početak Oktobarske revolucije. Uprkos popularnog gesla „Sva vlast Sovjetima", uprkos Lenjinovom proglasu „Dekret o zemlji" buknuo je grañanski rat u Rusiji. Reakcionarima svih fela, koji se mobilišu pod nazivom „bijeli" u pomoć pristižu inostrani interventi, kao sila Atante, koji vide u Sovjetskoj Rusiji žarište revolucije. Glavna udarna snaga bila im je Kolčanova armija, dok su im dobrano pripomogle trupe Denjikina, Kornjikova i Vrangela. Boljševička partija pod voñstvom Lenjina mobiliše sve snage, prvo na opsadu Zimskog dvorca i opsadu Kremlja, a potom na oslobañanje cijele zemlje. Dr Vukašin Marković, po Lenjinovom nalogu, uputio se iz Petrograda u Moskvu, radi oslobañanja Kremlja. Bio je u najužem komandnom kadru boljševika koji su rukovodili oslobañanjem Kremlja. Pojedinosti o ovoj operaciji zapisane su u nevelikom broju publikacija, ali su zapisane! Odasvud tutnje plotuni. I pjesma odjekuje: „Vperjod, tavarišči, v nogu..." V. Marković stiže na sve strane, bez predaha. Ističe se u organizovanju Crvene armije na jugu Rusije. Ratna sreća služi naizmjenično, čas bijelu gardu, čas Crvenu armiju. Gine se i na jednoj i na drugoj strani. Nakon okončanja I svjetskog rata, sile Antante preuzimaju sveobuhvatnu ofanzivu protiv mlade Sovjetske republike. Početkom 1918, Dr Vukašin Marković izabran je za komesara bataljona, potom za komadanta bataljona, a ubrzo i za komesara brigade na tom dijelu fronta. U proljeće iste godine, Dr Marković pokreće osnivanje Južnoslovenske komunističke partije u Moskvi, s tim što je organizaciji dat atribut grupe. Stožer i duša te grupacije bio je Crnogorac Dr Vukašin Marković. On je imao samo jedan porok: bio je revolucionar. Nije pušio, nije cirkao alkohol, nije pio kafu, nije kockao. Potkrala mu se jedna pogrešna procjena: primio je u Južnoslovensku komunističku partiju austrijskog ratnog zarobljenika Josipa Broza, beskonačnog Tita, u Omsku 1918! („Moj pristup u Partiju u Omsku 1918. takoñer ne računam, jer je tada tamo sve skupa bio vrlo šašavo..."- vajkao se naknadno Broz.) S proljeća 1919, Dr Marković prelazi na istočni dio ruskog fronta. Bori se protiv stranih intervencionista, „gdje se isticao primjernom hrabrošću i umješnošću u komandovanju". Tragična sudbina je zadesila njegovu suprugu Žanu Laburb, drugog marta 1919. godine. Po Lenjinovoj odluci ova odvažna francuska revolucionarka, koju je Oktobarska revolucija zatekla u Moskvi kao nastavnicu francuskog jezika, bila je upućena u Odesu da bi odvraćala francuske mornare od intervencije na Rusiju. Nesrećno se završila ta misija. Francuski intervencionisti raskomadali su mornarskim bajonetima njeno tijelo.

Ko je bila Žana Laburb Žana Laburb je roñena 8. aprila 1877, u mjestu La Palis blizu čuvenog lječilišta Višija, u Francuskoj. Za rane mladosti upoznala se sa Nadeždom Krupskom i V. I. Lenjinom. U Rusiju dolazi krajem vijeka, kao guvernanta jednoj otmenoj poljskoj porodici. U Novočerkasku upoznaje mladog bogoslova iz Crne Gore, Vukašina. Simpatija prelazi u obostranu ljubav. Vjenčali su se Žana i Vukašin 1900. godine. Nikakve zagonetnosti tu nema. Kad je Vukašin odlučio da nastavi studije u Harkovu, Žana kao njegova životna saputnica ide sa njim. Bez sumnje, Žana je uticala na svog supruga da se opredijeli za poziv medicinara. Bračni par, početkom dvadesetog vijeka, u dva maha putuje u Pariz i Ženevu. Očito da prošire svoju revolucionarnu aktivnost. Podaci ukazuju da je Vukašin učestvovao u oba balkanska rata, kao ljekar u misiji ruskog Crvenog krsta. Sa povlačenjem srbijanske vojske preko Albanije dijeli njihovu sudbinu. Ubrzo se vraća u Rusiju. Počinje I svjetski rat: Dr Marković je postavljen za vojnog ljekara i rasporeñen u ruske jedinice na jugu. Izdejstvovao je ubrzo postavljenje za varoškog ljekara u Petrogradu gdje je beskompromisno učestvovao u pripremi Oktobarske revolucije. Njegova supruga Žana, po prirodi stvari, nije ga mogla pratiti na svim bojištima i golgotama. Znano je samo da ju je oktobar 1917. zatekao u Moskvi kao nastavnicu francuskog jezika, što je bilo njeno prividno zanimanje, a osnovno revolucionarni rad meñu francuskim državljanima u Rusiji. Sa svojim suprugom organizuje Klub treće internacionale, aktivira se kao član Inostranog kolegija, zauzeta je publikovanjem ilegalne štampe... Nakon izbijanja Oktobarske revolucije, poslije zauzeća Kremlja, od strane boljševika, u kojem se istakao Dr Marković, Vladimir Čopić, Todor Grujić, Jovan Sekulić, i još desetak Jugoslovena, Žana Laburb biva smještena u hotel „Drezden" soba 102. Njen suprug Dr Vukašin dobija sobu 101 u istom hotelu, opšćežitiju. Viñana je u kremaljskoj menzi, u društvu znamenitih voña revolucije, uključujući Lenjina. Da li su Žana i Vukašin imali poroda? U genealogiji naše porodice postoji zapis da je Vukašin imao sina Orela, koji je bio inženjer. Ja sam viñao, izvjesno, u kući moga ñeda u Piperima, Orelovu fotografiju snimljenu u Moskvi, sa svojom braćom od strca Radulom i Mirkom. Žana Laburb je upućena iz Moskve u Odesu, po Lenjinovom nalogu da širi propagandu meñu francuske intervencioniste. Meñutim, bude uhapšena i brutalno pogubljena, u noći 2. marta 1919. godine. Delegatima VIII kongresa Ruske komunističke partije (boljševika) obratio se Žak Sadul, francuski konzul, koji je saopštio tužnu vijest o nečovještvu francuskih mornara nad ovom hrabrom ženom. Potom je konzul evocirao uspomene na Žanu Laburb, revolucionarku izvanredne energije, hrabrosti i požrtvovanja. Delegati su ustali i otpjevali posmrtni marš u spomen ove hrabre žene. Sa njima je odao poštu i Lenjin, koji je bolno primio vijest o njenoj pogibiji, rekavši da je bila „simbol proleterskog internacionalizma". Na starom Odeskom groblju, desno od glavnog ulaza, postavljen je obelisk, sa reljefom, od crnog mermera Žani Laburb. Još dva obilježja postoje u Odesi da sjećaju na Žanu

Marković-Laburb. Svoju tugu za njom, njen suprug Vukašin nosio je u sebi. Uvijek ostaje neki višak svijeta Podaci ukazuju da je dr Vukašin Marković bio od 1919. u Kominterni zadužen za proučavanje balkanskih pitanja. Radio je na oformljenju Jugoslovenske komunističke grupe u Rusiji, što je nailazilo na otpor nekih prisutnih jugoslovenskih krugova (Mijo Radošević, Radoslav Jovanović i dr). Jedno vrijeme je bio urednik lista „Sovjetska revolucija". Druga konferencija Južnoslovenske komunističke grupe (20.10.1918) donosi odluku da se jedan dio komunista uputi u Jugoslaviju radi revolucionarnog rada (tada je novoformirana država na Balkanu nazivana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca). Dokumenta kazuju da je dr Marković bio nekoliko mjeseci 1920. na sjeveru Rusije u svojstvu komesara proslavljene divizije, koja se odupirala najezdi bijele garde pod komandom A. Kolčaka. Kolčakova armija je bila glavni oslonac stranih intervencinista. Zbog sukoba sa nekim miljenicima Lava Trockog optužen je za sabotažu i osuñen na smrt. Na ličnu intervenciju V.I. Lenjina osloboñen je i upućen u Moskvu. Ostavila je pomenuta presuda traga na njegovu psihu. Čak i da nije bilo gladi koja je harala Rusijom. Nakon Lenjinovog naloga da širi propagandu Oktobarske revolucije na Baltiku, u Turkestanu i Mongoliji, dr Markovoć u ljeto 1921. stiže preko Rige, Berlina, Graca, Maribora i Zagreba u Beograd. Ovaj dolazak bio je u funkciji povjerene misije za konsolidovanje Komunističke partije u tek uspostavljenoj Jugoslaviji. Jugoslovenska kraljevska vlada dekretom Obznana (3.12.1920) i zakonom o zaštiti (2.8.1921) svaku komunističku aktivnost kvalifikuje kao zločin i pristupa progonu i likvidiranju članstva KPJ. U takvim uslovima beogradska policija nije dozvolila dr Markoviću da uspostavi legalne veze. Strpala ga je u zloglasnu „Glavanjaču", u kojoj provodi mjesec dana, nakon čega je stražarno protjeran u Podgoricu, tačnije u Zetsku banovinu, na dalju nadležnost. Ne zna se što je gore: beogradska policija (koju su pritisnule Vrangolove izbjeglice iz Rusije) ili podgorički žandari potpomognuti srbijanskim batinašima. Dr Marković upao je u razjareni osinjak. Sresko načelstvo ne udovoljva njegovom zahtjevu da bude primljen u zdravstvenu službu, premda je Podgorica imala ukupno osam ljekara. Policija i žandari nijesu mu dali mira. Hapsili su ga na prezdan. Dozvolili su mu da posjeti oca, braću i drugu rodbinu, ali su ga kod oca istog dana uhapsili i sproveli u podgoričku tamnicu, zatim u kotorsku, a potom u beogradsku. Proveo je u beogradskoj tamnici preko mjesec dana nakon čega biva interniran u svoje zavičajne Pipere. Konspirativnim vezama podgorička partijska organizacija uspjela je da ga blagovremeno upozori na opasnost novog hapšenja. Sklonio se u Kamenik kod starijeg brata Jovana. Ubrzo na katune stiže vojna potjera i dr Marković bio je primoran da preñe u ilegalu. Vratio se sa planine i upao u zasjedu. Gañali su ga nekoliko plotuna noću. („Ja sam fingirao da sam ranjen, jecao sam, a oni misleći da sam ranjen teško, prestadoše pucati, a ja sam, meñutim, kroz njihove lance preskočio i umakao... Tad sam noću umakao u šumu, gdje sam se krio oko tri godine..."). Taj period, inače, u Zetskoj banovini karakteriše žandamerijsko- kraljevski teror, obračun izmeñu bjelaša i zelenaša zbog nasilnog zatiranja Crne Gore, komitovanju i jatakovanju nezadovoljnog seljaštva. Oko 2.500 odmetnika uglavnom „nikolista" i zelenaša čuvala su

sela, zaseoke i crnogorske planine. Žandarmske potjerne patrole i česta meñusobna ubijanja čine svakodnevicu. Uzaludna misija širenja komunizma u Crnoj Gori Iluzije o svjetskoj revoluciji ostale su na nivou iluzija. Širenje ideje Oktobarske revolucije nailazilo je na otpor svih buržoaskih, kapitalističkih režima. Jednostavno, revolucionarne prilike nijesu sazrele da bi omogućile povoljan ishod razvoju socijalizma. Uostalom, socijalizam je dugotrajan proces koji zavisi od mnogo faktora. Pri tom, siromaštvo i zaostalost svake zemlje utiču nepovoljno na širenje ideje socijalističkog preobražaja. Vraćajući se u zavičajnu Crnu Goru, dr Vukašin Marković smatrao je da može prečicama prevazići zatečeno stanje, isticanjim socijalnog i nacionalnog programa. Napravio je dva ključna previda. Ondašnje crnogorsko oblasno (pokrajinsko) rukovodstvo KP, uključujući i malobrojnu podgoričku partijsku organizaciju, prihvatilo je nenaučni, hegemonistički pristup tzv. ujedinitelja, ističući srpstvo kod Crnogoraca. Usvojiti megalomanske pretenzije kralja Nikole na srpsku krunu i to pretvoriti u nacionalni zalogaj bilo je pravi bumerang. Dr Marković se protivio potiranju crnogorstva, što ga je diskvalifikovalo kod ondašnjeg oblasnog (pokrajinskog) rukovodstva KP. Ocjena političke situacije u Crnoj Gori bila je samo izgovor za smute u nacionalnom pitanju. Što se tiče pitanja siromaštine i tradicije u Crnoj Gori, zanimljiva anegdota prepričava se do danas. Naime, poveo se razgovor izmeñu oca i sina, Milića i Vukašina. Na očevo pitanje da mu objasni ideju socijalizma, doktor pokuša da uprosti odgovor. Nabrajao je starini koliko ima imanja i mala, pa bi bio red da sa sirotinjom podijeli vaj. Začkilji starina na jedno oko: "Jesi li za to došao, Vukašine!" Doktor shvati koliko je sati. Milić tjera po svome: "U zli ga čas došao, moj zaludnji sine Vukašine!" Režimska vlast je oglasila dr Vukašina za odmetnika. Njegovoj porodici konfiskovali su stoku, sasjekli voće, i svako malo preduzimali hapšenje odraslih članova familije. Nemajući drugog izlaza, u periodu od septembra 1921. do marta 1924. doktor je sa grupom mladih ljudi koja je narasla na tridesetak poveo narodni ustanak u Crnoj Gori. Počeo je iz Pipera, iz nepristupačnih zaseoka i planina, a potom se proširio na okolna plemena. Do omasovljenja opštenarodnog otpora režimu nije došlo iz razloga podjele stanovništva na bjelaše, zelenaše, komite i kontrakomite. Dr Marković ne pripada nijednom od suprotstavljenih blokova. Tražio je novi put, preureñenje društvenih odnosa u korist radnika i seljaštva, zalagao se za nacionalno osloboñenje crnogorskog naroda. U tom smislu slao je proglase, letke, pisma, često i stihovne borbene pozive, za socijalnu i nacionalnu konsolidaciju koja bi ishodovala revolucionarnim preobražajem u duhu naučnog socijalizma. Beogradski list „Politika", u maju 1922. objavljuje vijest da doktor nije pobjegao u Italiju, već je vodio borbu na čelu družine crnogorskih odmetnika u mjestu Urvine, na polju Radovče. U januaru 1924. preminuo je voña Oktobarske revolucije V. I. Lenjin od posledica atentata. Kako je primio tu strašnu vijest Vukašin Marković nije poznato! Tada se dr Marković nalazio u Kučima, naravno, u ilegali sa svojom družinom, pred potjerom vojske i žandara. Boravio je u domu malisora Mark Perkaja, koji mu pruža utočište i gostoprimstvo. Neposredno prije toga policijska potjera uspjela je da smanji družinu dr Markovića: U tom okršaju zarobljena je čuvena hajdučica Stoja, sinovica doktorova, i

njen mlañi brat Jole, Petko Miletić, Rovčanin uspio je da umakne opsadi kao i Blažo Nenadić, koji je bio sekretar dr Markovića. Policijski beogradski režim daje pisanu garanciju dr Markoviću, preko župana Zetske banovine, izvjesnog Milovana Džakovića, da će biti amnestiran ako se dobrovoljno preda vlastima. Uviñajući da revolucionarne prilike u Crnoj Gori nijesu ravne njegovom očekivanju, i da treba zaustaviti dalja zlostavljanja naroda koji ga čuva uz velike žrtve, napose teror nad njegovom porodicom i rodbinom. Nakon velikog narodnog zbora održanog u Piperima, doktor se uputi u Podgoricu i tu se preda vlastima. To se zbilo u martu 1924. godine. Vjerolomne vlasti ga odmah hapse i okovanog sprovode na Cetinje. Tu u zatvoru meñu pedesetak komita nalaze se njegova sinovica Stoja i sinovac Jole. Budući prevaren, doktor pravi džumbus, diže galamu po vazdan. Policija ga šalje u Šibenik na psihijatrijsko posmatranje. Dva psihijatra detaljno vode razgovor sa doktorom i pošto se uvjere da je potpuno normalan, vraćaju ga natrag u cetinjski zatvor. (Sad se taj ručno voñeni zapisnik sa psihijatrijskog posmatranja čuva u Državnom arhivu Crne Gore.) Dr Vukašinu Markoviću uspijeva da preko zatvorskih bedema, uz pomoć oluka, pobjegne iz cetinjske tamnice, u zoru 20.4.1925. (Sinovcu Jolu koji je očekivao presudu u cetinjskoj tamnici, prilikom povremenih šetnji u zatvorskom krugu, nije povjerio plan bjekstva, čak i kad je zagledao oluke na zatvoru). Bezumlju smjelih mi pjevamo pjesmu Ako ćemo pravo, dr Vukašin Marković bio je preteča Če Gevare. Podgorička komunistička organizacija, koja je brojala jedva dvadeset članova, nije pomogla dr Markoviću u bjekstvu iz cetinjske tamnice, ali mu je pomogla da se sklanja nekoliko mjeseci kod rodbine u Piperima. O tome svjedoči doktorov sinovac Mirko, koji je bio „kurir" dr Markovića. Naime, po zadatku podgoričke partijske organizacije, Mirko se „sastao sa doktorom četvrti dan poslije pomenutog bijega". Kominterna je dala direktivu Centralnom komitetu KPJ, koji se nalazio u Beču, da na svaki način izvede dr Markovića iz Jugoslavije. Pokrajinski komitet uputio je Mirka u Beč, da tamo pribavi novac i pasoš za dr Markovića. Četvrti put uspjelo je Doktoru i njegovom sinovcu da se domognu Beča. Bečka policija uhapsila ih je 22. III 1926. godine. Nakon nekoliko mjeseci, na insistiranje Meñunarodnog komiteta, kojim rukovodi Anri Barbis, pušteni su iz tamnice i protjerani u Moskvu. Moskovski list „Pravda" objavljuje 1926. godine dva teksta o doktoru. Prvi tekst potpisuje Vladimir Čopić, očito dok je doktor čamio u bečkom zatvoru, pod naslovom „U zaštitu druga Vukašina Markovića". Drugi tekst je objavljen pod naslovom „Dolazak druga Markovića u Moskvu", uz priloženu doktorovu biografiju. Članak je objavljen 10. IDž 1926, pošto je Doktor stigao u Moskvu dva dana ranije. Doktor je potom upućen na oporavak u sanatorijum na Krimu. Rukovodstvo Kominterne ubrzo povjerava dr Markoviću specijalnu misiju u Kini. Razlog je jednostavan i složen: treba ustalasati kineske mase da prihvate ideje Oktobarske revolucije. Tim povodom beogradski list „Politika", 27. Dž 1926, javlja: „Dr Vukašin Marković, poznati crnogorski odmetnik, koji je prije godinu dana pobjegao iz sudskog pritvora na Cetinju, sada se nalazi u Kini... Njega je sovjetska vlada, posle uspjeha kantonskih boljševičkih trupa, poslala Kinezima za glavnog boljševičkog komesara... Pritvorenik cetinjskog suda sada je stvarni gospodar preko pedeset miliona Kineza. Jedan

uspjeh kakav nijedan Crnogorac nije postigao do danas... Sovjeti su slali Dr Markovića samo tamo gdje je potrebno bilo više elektriciteta i više eksplozivnosti..." Pretjerivanja i policijske mistifikacije su nastavljene. Ubrzo je uslijedio obračun J. V. Staljina i L.Trockog povodom daljeg razvoja socijalizma u SSSR. Sukob se prenio na partijsko izjašnjavanje. Dr Marković nastojao je da se prihvati treća linija, izvorna lenjinska. Burni dogañaji koji su potom uslijedili, naročito svjetska ekonomska kriza, priprema za svjetski oružani sukob, kao i stanje u meñunarodnom radničkom pokretu, omogućili su Staljinu da naturi Trećoj internacionali taktiku po sovjetskom uzoru. Kominterna upućuje Komunističkoj partiji Jugoslavije „Otvoreno pismo", 1928. godine. Režim policijske Kraljevine Jugoslavije donosi odluku o uvoñenju Šestojanuarske diktature, 1929. godine. Zavladao je krvavi teror nad jugoslovenskim komunistima. Ništa bolje nije bilo ni u prvoj zemlji socijalizma. Moskovski procesi i masovne čistke meñu pripadnicima boljševičkog pokreta koji je izveo Oktobarsku revoluciju nijesu prestajale. Čuvene trojke NKVD bile su neumoljive. Magla je progutala i više desetina Jugoslovena, mahom rukovodećih kadrova KPJ. Prekaljeni boljševički revolucionari postepeno su likvidirani. Dr Marković se tome žestoko suprotstavio, okrivljujući „despota iz Kremlja", tj. Staljina, kao vinovnika „enciklopedije zla". On je upućivao lične depeše i protestna pisma na Staljinovu adresu. Trljajući ruke, doktor se ponadao da će „onom despotu iz Kremlja barem bridjeti uši". Agenti NKVD i njihove pripuze pomno su pratili svaki Doktorov korak. Za vrijeme kampanjske kolektivizacije, 1930. godine, upućen je na sjever Kavkaza, u grad Nalčik i okolna kabardinsko-balkarska kozačka sela, da liječi narod i istovremeno da vrši agitaciju. Po povratku u Moskvu radio je na moskovskom Medicinskom fakultetu. Bio je angažovan i u sekciji Kominterne za balkanska pitanja. Neko vrijeme ureñivao je list „Iskra revolucije", iz tog perioda sačuvan je publicistički osvrt „Doktor Marković – drug siromaha". Tekst je potpisao Janko Miličić, a objavljen je u časopisu „Mlada gvardija", 11. XII 1931. godine. Ljudi, godine, život - kao sitnice Dr V. Marković se sve žešće protivio staljinskim čistkama i likvidacijama. S druge strane, bio je nepomirljiv prema frakcionaškim obračunima u rukovodstvu KP Jugoslavije. Saradnicima i poznanicima bez ustezanja je razlagao da je na djelu revizija marksizma-lenjinizma. Doktorova snaha Milena i stariji brat Jovan imali su petoro djece: Stoju, Zaru, Radula, Jola i Mirka. Kad se doktor vratio u Crnu Goru i podigao ustanak, po prirodi stvari, svi su prišli revolucionarnom pokretu. Svi su bili hapšeni i maltretirani u policijskim kazamatima, uključujući i njihove roditelje. Hajdučica Stoja i njen brat Jole odmetnuli su se sa doktorom. Prilikom jedne policijske opsade Stoja i Jole pali su u ruke ondašnjem režimu. Osuñeni su na dvadeset godina robije. Stoju je, uz pomoć partijske organizacije, oslobodio iz zagrebačke kaznionice njen brat Radule, dok za Jola nije bilo spasa. Odležao je dvanaest godina u Zenici. U Zarinom bjekstvu iz zemlje angažovali su se Ivan Milutinović i Milovan Matić, oficir. Uglavnom preko Beča pristizali su u Moskvu dvije sinovice i dva sinovca dr Markovića. Nijesu krili svoj identitet. Zasnovali su bračne zajednice: Stoja sa Milošem

Blagojevićem, Zara sa Božidarom Held, Radule sa Verom Sergejevnom, a Mirko sa Belom. Stojini i Zarini bračni drugovi preminuli su u staljinskim logorima. Doktorov sin Orel, čiju fotografiju sa Radulom i Mirkom smo čuvali u porodničnom albumu u Piperima, po nekim navodima zaglavio je kao trockista. Po nalogu viših instanci, dr Vukašin Marković penzionisan je 1935. godine. Periša Kostić, oficir NKVD, svjedoči kako ga je sa doktorom upoznao Ivo Martinović, polovinom 1934. godine. Došli su kod njega u stan, ul. 9 Sokolničeska, dom 9, kvartira 16. „Začudio sam se bila je to ogromna soba, velika gotovo kao neki stan. Unutra samo vitrine sa knjigama, bile su i na patosu, svuda puno novina, vidim velika arhiva, jedan astal, na njemu telefon, i jedan vojnički krevet u uglu. - Tu ja spavam - reče nam Vukašin. A ja malo iznenañen uzvratih: - Druže, doktore, ovi što su u Kominterni oni svi imaju kuće, apartmane, a ti si komesar Balkana. Na te riječi Vukašin se nasmija i kaza: - Ti ćeš meni da kažeš! Doktor Marković je spavao u šumi, po gudurama Crne Gore, po kolibama, na kamenu ljutom. A sad treba da spava na mekom... Marković je na kamenu odrastao i na kamenu hoće da umre... Ustade i donese nam na sto slanine i onog crnog ruskog hljeba. Nareza jedno i drugo, ponudi nas. – Mislite da ja imam nešto bolje? Nije nas ponudio nikakvim pićem... Vukašin Marković je bio velika ljudska duša." („Politika", 21. IX 1998) I dalje se nije mirio sa stanjem u SSSR, naročito sa staljinskim čistkama i represijama. Agenti NKVD hapse dr Vukašina Markovića 5. maja 1937. godine. Na saslušanju, islednik insistira da je u pitanju imperijalistički špijun u Kominterni. Na te riječi doktor zgrabi pepeljaru sa stola i razbija čelo enkavedeovskom čistuncu. Odmah je proglašen psihijatrijskim slučajem i sproveden u Lubjanku. Tek 27. XII 1937, osuñen je NKVD trojkom na deset godina robije. Upućen je u Solikamski logor na Uralu, kod ušća Jajve u Kamu, radi izdržavanj kazne. Pred napad Njemačke na Sovjetski Savez, 1941, u stan njegovog sinovca književnika Radula Markovića Stijenskog, došao je čovjek (scrnogorskim naglaskom) i saopštio u povjerenju da će doktora likvidirati u logoru, jer pravi svakodnevne demonstracije, stoga neka požuri da ga spasi. Dramatičan pokušaj Stijenskog umalo je i njega stao glave. Postoje tri verzije o okončanju života revolucionara dr Vukašina Markovića. Nagaña se da je umro 1943. godine. Mjesto sahrane nije poznato! Po jednoj verziji, navodno, ostao je u nekom sanatorijumu na Uralu, blizu grada Solikamsk. Po drugoj, osloboñen je iz logora neposredno pred napad Njemačke, i deportovan u Kujbišev kao zaslužni grañanin, gdje je smješten u dom za stare. Po trećoj, sahranjen je ispod zidina poznatog hrama u Moskvi, na lijevij obali rijeke Moskve, gdje su sovjetske vlasti pokopale većinu jugoslovenskih revolucionara. Zvanična Crna Gora ćuti Razlaz koji je nastao po Rezoluciji IB osujetio je dobijanje autentičnih podataka o sudbini Vukašina Markovića. Crnogorski zvaničnici zadugo će svako interesovanje za Doktora podvoditi pod opasno genetsko rusofilstvo. Dodatno će insistirati na fabrikovanom podatku da je Doktor bio "problem za Partiju", upravo onoliko koliko je lenjinski kurs protivrječio staljinizmu i titoizmu.

Zvanična Crna Gora će tek 1983. godine donijeti odluku da se novosagrañeni Klinički centar u Titogradu (Podgorici) nazove imenom Dr Vukašina Markovića i da se na ulazu podstavi spomen-bista "revolucionara, humaniste i ljekara Vukašina Markovića". Svečanosti je prisustvovao predsjednik SR Crne Gore Veselin ðuranović, a o revolucionarnom liku Vukašina Markovića govorio je Periša Vujošević. Autor spomen-biste bio je Srdan Kovačević. Novije crnogorske vlasti, mimo ikakve odluke, u doba kad je ministarstvom zdravlja harčio Miomir Mugoša, iz naziva Kliničkog centra izbrisale su ime Vukašina Markovića. Ostala je spomen-bista, zagledana u ništa. Zapuštena. Važna izvorna graña o Doktoru nalazi se u Centralnom državnom arhivu Sovjetske armije, fascikla 28361, predmet 896. Podaci o Vukašinu Markoviću sačuvani su i u listu „Svjetska revolucija", izdanje 1918 -19. Arhiv Crne Gore sačuvao je u fascikli 36-922, grañu o saslušanju Dr Markovića po povratku u Crnu Goru. Posebno je zanimljiv ručno voñeni zapisnik sa psihijatrijskog posmatranja, voñen u tamnici krajem 1924. Savić Marković Štedimlija u knjizi „Gorštačka krv", publikovanoj 1928, posvjećuje jedan odjeljak „komitovanju" Dr Vukašina, njegove sinovice „hajdučice" Stoje i sinovca Jola. Dr Niko S. Martinovića publikovao je dva feljtona o Dr Vukašinu Markoviću, jedan u listu „Pobjeda", a drugi u časopisu „Stvaranje". Oba feljtona studiozno su urañena i objavljena 1957. godine. Prvi nosi naslov „Bjekstvo Dr Vukašina Markovića iz cetinjskog zatvora" a drugi „Dr Vukašin Marković i književnost". Pišući o radničkom folkloru, dr Martinović naglasio je poetski učinak Dr Markovića u agitacione svrhe. Bez sumnje, Dr Marković imao je poetskog dara. „To je veliko svjetsko ime u istoriji radničkog pokreta... Ja ću, ipak, i dalje nastojati da o Vukašinu objavim monografiju", navodi u pismu mom ocu Niko Simov. Publicista Jagoš Jovanović objavio je knjigu „Orao na Janiku" koja trebalo da bude romansirana biografija revolucionara Vukašina Markovića. To djelce, nastalo 1963, pisano pod pritiskom titoizma, vrvi od zbućki i podmetanja. Posebna knjiga i pozorišna predstava nastala je iz pera Momira Markovića 1983. Knjiga nosi naslov „Knjiga o Vukašinu", a predstava „Doktor Vukašin Marković". Noseću ulogu u pozorišnoj predstavi ostvario je gostujući glumac iz Beograda poznat po antikomunističkim ubjeñenjima. Pošto je M. Marković nastavio da objavljuje istine i legende o revolucionaru Vukašinu Markoviću u časopisu „Start", reagovao je na ta štiva Doktorov sinovac Mirko Marković, kao neposredni učesnik mnogih dogañaja. Objavio je poduži članak u istom časopisu. Okrpio je, s pravom, autora M. Markovića u natpisu „Čemu mistifikacije i karikature?". Za najveću drskost uzima citiranje kvaziistoričara Ivana Očaka kroz tvrdnju „da je Vukašin Marković bio daleko od Lenjinova tumačenja pobjede proleterske revolucije." Baš naprotiv. Što se tiče uloge Dr Vukašina Markovića kao revolucionara, treba pročitati knjigu „Jugosloveni u Oktobru" autora Vladimira Zelenjina, kao i hronologiju „Revolucionarni pokret u Podgoričkom srezu", autora Milana Ivanovića, izdanje 1970. godine. Tim knjigama treba pridodati „Razvoj revolucionarnog pokreta u Podgoričkom srezu", koji su objavili dr Radoje Pajović i dr ðuro Vujović, izdanje 1974. godine. Analiza istoričara Dimitrija - Dima Vujovića „Učešće Dr Vukašina Markovića u Oktobarskoj revoluciji i njeni odjeci u Crnoj Gori", objavljena u "Prilozima za istoriju socijalizma 5" - 1968. zaslužuje posebnu pažnju. Izuzetan pregled istorijskih izvora i grañe o Dr V. Markoviću sadrži rad istoričara Jovana R. Bojovića. Taj rad je objavljen

pod naslovom „Popularisanje Lenjinovih ideja u Crnoj Gori", "Jugoslovenski istorijski časopis", br. 3-4, 1970. Dr Vukašin Marković je besplatno liječio ljude u Crnoj Gori. Bio je veliki humanista. Obraćao se drugim ljudima sa uzrečicom „zlato moje". Vjerovao je u pobjedu proleterske revolucije. Kao narodni ljekar i kao čovjek koji se bori za ideju iskazivao je spremnost da sa obespravljenim narodom dijeli i zlo i dobro. Kada niko od aktuelnih komunista nije htio ili nije smio, Dr Vukašin Marković javno se zalagao za rješenje crnogorskog nacionalnog pitanja i federalno ureñenje na novim osnovama. Ako ni zbog čega drugo, ovo Doktorovo insistiranje zaslužuje veći pijetet i pažnju u savremenim zbivanjima. Istoriju pišu pojedinci Činjenice su apsolutno tvrdoglave. Naravno, one istorijske. Baš u tome i jeste suština- nejasno je samo nejasnima! Dr Vukašin Marković, kao kompleksna ličnost, zavreñuje istorijsko mjesto u objektivnom prevrednovanju crnogorske istorije. Svjedoci smo pojave, s vremena na vrijeme, da se o njega očešu neviñeni "učevnjaci", kvaziteoretici i nadripisci. Praćaknu se uglavnom u negativnoj konotaciji razni Miljanići, Milunovići, Colaši, Mugoše, Novaci i takvu priču pričaju "kao živu, istinsku istinu". Jedan mu ne dozvoljava da završi Medicinski fakultet u Harkovu, tvrdeći da su mu zvanje "Dr" darivali, drugi sumnja da je i marveni ljekar, treći čini otkriće da je slao ljude da ubiju roñenog oca, četvrti izbacuje njegovo ime iz naziva medicinske ustanove, peti brolja da je "crveni zelenaš"… Osmi navodi da se Dr Vukašin nije poznavao sa Lenjinom, i tako redom. Smuta i kriza, brate! Naročito ona moralna. Profitabilna. Političke prilike u Crnoj Gori, nakon bjekstva kralja Nikole u Italiju, razdirao je sukob "bjelaša" i "zelenaša", do čuvene Podgoričke skupštine. Tada su promijenjene uloge. Buktala je Oktobarska revolucija u Rusiji, u kojoj je učestvovalo nekoliko stotina hiljada Jugoslovena na ovoj ili drugoj strani. U Moskvi je, u hotelu "Drezden", održan zbor sekcije Južnih Slovena (3. X 1918). Rukovoñenje sekcije bilo je povjereno Dr Vukašinu Markoviću. Marković je otvorio zbor vatrenim govorom. - Kao što svi znate, revolucija na Balkanu je počela…Nema nikakve sumnje da će plamen revolucije, koliko sjutra, zahvatiti Srbiju i Crnu Goru, a za njima će doći na red Hrvatska, Slovenija i drugi naši krajevi u zemlji. Dakle, možemo li, drugovi, da ostanemo ovdje u Moskvi, kada plamen revolucije zapaljen velikim Oktobrom, već bukti na granicama naših rodnih krajeva!- Ja odgovaram: ne, ne možemo. Naše je mjesto u domovini. Svi smo obavezni da se s oružjem u ruci borimo za pobjedu revolucije na Balkanu… Kada se vratio u Crnu Goru s proljeća 1921. propagirao je sovjetsku (od pojma - sovjeti, obj autora) crnogorsku republiku. Nije se mirio sa nazivom Zetska banovina. Bio je prvi začetnik ideje za federalnu Jugoslaviju i crnogorsku republiku u toj federaciji. Doktorovo zalaganje u samobitnost crnogorske nacije treba naglašavati i isticati u svakoj ocjeni njegovog revolucionarnog djelovanja. Ondašnje crnogorsko partijsko rukovodstvo nije se slagalo sa Dr Vukašinom

Markovićem u dva značjna pitanja, prvo povodom nacionalne crnogorske samobitnosti, u čemu nijesu bili u pravu, a drugo povodom političke situacije u Crnoj Gori, u čemu su bili djelimično u pravu. Doktor sa svojim istomišljenicima obreo se u slobodne crnogorske planine i pozivao narod da se diže na "socijalnu revoluciju za obaranje kapitalizma i zavoñenje diktature proleterijata". Dr Marković je pokrenuo ilegalni list "Prva zublja", na šapirgorafu. Režim mu je obećao nagobu. I prevario ga. Odveden je u zatvor na Cetinju. Odatle je pobjegao na svoju ruku, bez pomoći partijske organizacije. Tada su u cetinjskoj tamnici boravili njegovi sinovica Stoja i sinovac Jole, iščekujući presudu. Ni njima nije povjerio tajnu. Ostalo je, manje-više poznato. J.V. Staljin je proglašen za "počasnog" pisca (4. I 1935). Poslednju "veliku čistku" dosta je "uspješno" završio pred Drugi svjetski rat. Moskovska magla je pojela i Dr Vukašina Markovića i mnoge jugoslovenske komuniste. Ne zna im se groba ni mramora. Enciklopedija Leksikografskog zavoda ne pomonje ga. Bolje bi bilo da ga ni Mala enciklopedija Prosvete ne pominje na način falsikatorski. Jedino u Vojnoj enciklopediji (Beograd, 1973.) postoji korektan napis o dr Markoviću, iz pera Dimitrija Trifunovića. Ostalo je - ostalo. Čujem da su odbornici Podgorice nedavno donijeli nemuštu odluku da jedna ulica nosi naziv po Vukašinu Markoviću , bez titule. Jao, šta sve ne učinismo Za ovu Otadžbinu. Neki izgiboše, a neki održaše govore! (Kraj) Feljton u listu „Dan“, izlazio od 8. do 19. septembra 2011.