1

VANORA BENNETT

PONO U

PETROGRADU

Sken: Marta@ Obrada: Anna Preveo s engleskoga

Mladen Juri

2

Posveeno Karpovima iz Petrograda

3

PRVI DIO

OD RUJNA DO LISTOPADA 1911.

4

PRVO POGLAVLJE

Vlak je jo tutnjao kroz mrak, a do Petrograda je preostalo nekoliko sati vonje, kad je Inni gatara prorekla sudbinu. Nikako nije namjeravala pokazati dlan Romkinji, nego se u vlaku pritajila, jer ju je uasavala pomisao da e je uope primijetiti.

Naravno, nije mogla preuti to su govorili svi ti buni ljudi koji su, nagurani na donjim leajevima u odjeljku treega razreda, pili, jeli kobasice, pilee batke i jaja, a k tome pjevali uz harmoniku na kojoj su odvie glasno i brzo svirali tune pjesme. Isto tako nije mogla ne primijetiti da na donjemu leaju Romkinja pijancima ita iz dlana.

No, prvi dio putovanja provela je uurena uza zid gornjega leaja nastojei biti posve tiha kao i ostale sjene u kutovima kamo se nije usudila ni pogledati, koje su takoer izbjegavale buni razgovor. Srce joj je snano lupalo, a pokuavajui obuzdati strah koji je prijetio da e je shrvati, hipnotiki je ponavljala po taktu kotaa: Gotovo na sigurnom, gotovo na sigurnom, gotovo na sigurnom...

Sama i prestraena, nikako ne bi oekivala da e je bilo tko ili bilo to navesti da izae iz neugodnoga mraka, no to se ipak dogodilo. Skrivala se ve i zbog samoga razgovora jer putnici su se neprestano vraali na temu ubojstva. U kijevskome kazalitu terorist je ubio premijera dok je car, koji je upravo doao u posjet jugu zemlje, stajao u jarko osvijetljenoj kraljevskoj loi, sa sleenim izrazom lica kao na fotografiji gledajui kako se Stoljpin hvata za prsa i pada na koljena.

Ne razumijem kako se uope provukao pokraj policajaca iz osiguranja? Moete li povjerovati da je imao propusnicu? uo sam da je bio policijski dounik. Anarhist, kako kau. Ili nekakav Crveni. Socijaldemokrat, ili socijalistiki revolucionar... Ali, naravno, idov. Eto, rekli su: Naravno! Srce joj je jo bre zakucalo. Uvijek je bilo samo pitanje

vremena kad e se u razgovoru uhvatiti idova. Crveni, idi, ima li razlike? Uvijek idi, je li? Otrovnice su u napaenim ruskim

njedrima! Neprestano su lupali vratima. U vagon-restoranu jamano se proulo da u treemu

razredu gata neka Romkinja pa su joj pridoli pijanci srebrnim noviem prelazili preko dlana.

Inna se bijedno osjeala kad je ula: Da, treba ih dobro izlemati. Zautale su novine, a onda se javio jo jedan glas, oito manje ratoboran, no ipak pun mrnje i kao da je govorio kroz nos: Da, i ovdje pie... Vlada mora shvatiti da su idovi isto takva opasnost za ljudski ivot kao i vukovi, korpije, gmazovi, otrovni pauci i slina stvorenja. Unitavaju ih jer ovjeanstvu donose rizik. I ide moramo izvrgnuti uvjetima koji e doprinijeti da postupno izumru. To je zadaa Vlade i najboljih ljudi u zemlji.

Zaorilo je gromko odobravanje, a Inna se jo vie skutrila. I ovdje, pomislila je, isti su ak i ovdje!

A onda je sve zamrlo. Riskirajui, provirila je sa svoga mjesta.

5

U vagon je uao mravi ovjek srednje visine, s poduom kosom i bradom kakvu su nosili pravoslavni vjernici, a na prsima mu se presijavao veliki kri. Bio je odjeven poput seljaka.

ekala je da se i on pridrui ostalima, ali onda je vidjela da odmahuje glavom. Je li Gospodin Isus propovijedao mrnju, brao? upitao je tiho.

Uslijedilo je nelagodno kaljucanje kad su nazoni, mekoljei se na sjedalima, poeli proiavati grla, a usred svega toga ula je utanje desniarskih novina Zemine, punih mrnje jer netko ih je gurao u dep. Nikome se ne svia da ga uhvate kako, crven u licu, lajui trai krv, barem ne ovdje, na sigurnome sjeveru. Dobro je, pomislila je bijesno, mali otac im je pokazao!

Seljak nije vie govorio o toj temi, nego je priao Romkinji koja je gatala upravo ispod Inne pa joj je najprije pruio novi, a onda i ruku.

Inna se nadala da e mu gatara proreci zauvijek sretan ivot, no umjesto toga ispustila mu je ruku izjavivi: Vama neu proricati budunost. Uzmite svoj novac.

to ne valja, draga? upitao je grlenim glasom. Sad se tako pribliio da mu je Inna na licu vidjela blagi izraz kakav zadobiju ljudi iz unutranjosti kad s jabukom u ruci prilaze udljivim konjima.

Kad je, podigavi oi, primijetio da ga djevojka odozgo motri, ponovno se zaudila njegovu izravnu pogledu. Oi su mu bile neobino blijede. Ah, pa svima su nama ruke pune neprilika, obratio se Romkinji. U ova zla vremena ne moemo pobjei od nevolja...

Ne trai vie taj novi, nastavio je vedro potapavi njezinu posteljinu u koju je ispustila svoju plau. Umjesto toga reci maloj dami to je eka... onoj gore.

Gatara je iznenaeno zakiljila prema Inni, a onda joj je brzo privukla ruku kao da to eli to prije zavriti.

Inna je bila tako zateena da se nije opirala. Seljaka nije smelo neprijateljsko dranje romske gatare ije je koate prste Inna

upravo osjetila na dlanu, nego je promrmljao: Pazi, oitaj joj sretnu budunost: cvijee na polju, pile u loncu i zgodnoga mua... No gatara je samo nakratko pogledala djevojinu ruku, a onda je odgurnula

namrtivi se. Jo jedna, progunala je. Posve sigurno ivimo u zlim vremenima. Inna je i dalje pruala ruku. Strah joj je sad malo splasnuo, ali nije htjela dopustiti da

je ta ena natjera da ustukne kao da je uinila neto loe. to vidi? No Romkinja je odmahnula glavom oko koje je vezala maramu, a onda je podigla

torbicu kao da se sprema poi u kupovinu. Hajde, reci, navaljivala je Inna, a ni sama ne bi mogla rei zato joj je glas

zadrhtao. Gatara je to moda primijetila jer nevoljko je podigla pogled i ponovno zgrabila

djevojinu ruku. ivotna crta, ovdje, vidite li? upitala je lupkajui prstom po dlanu, posvuda oko palca. Inna je potvrdila glavom.

Pa, prestaje, je li? izjavi Romkinja razdraeno kao da se njezina sugovornica glupo ponijela. Gledajte, naprosto se gubi. Nema niega. Zavladala je tiina.

6

Sami ste to traili, Abramovna, rekla je glasno pa je Inna pomislila da su i drugi uli kako prijezirno izgovara esto idovsko prezime.

Ljuta na samu sebe, djevojka se brzo povukla unatrag, u najmraniji ugao leaja, a Romkinja je otapkala do vrata odjeljka. Inna je odahnula. Osim onoga seljaka nitko nije nita uo pa je bila sigurna.

Njezin novi poznanik rairio je ruke iskazujui prihvaanje i mirenje sa sudbinom. Svakako, uludo sam potroio pet kopjejki, rekao je pomirljivo. Oboje smo osueni. Ah, dobro, Bog bio s tom siroticom i s njezinim zlobnim mislima, a mi emo barem jedno drugome praviti drutvo na putu u pakao, ako je dobro pogodila...

Kimnuvi se okrenuo pa je i on izaao iz odjeljka. Inna je ponovno ostala preputena sama sebi pa je rukama vrsto obavila koljena sluajui kako neotesanci ispod nje sve vie podiu glasove, a za utjehu joj je preostao samo ritmiki izriaj, po taktu kloparanja kotaa: Gotovo na sigurnom, gotovo na sigurnom, gotovo na sigurnom...

No sad vie ni ta uspavanka nije bila dovoljno uinkovita. U glavu su joj se, po istome taktu, uvukle druge rijei, primjedba koju je izgovorila Romkinja: Naprosto se gubi, naprosto se gubi, naprosto se gubi...

U Petrogradu su siromaniji putnici poeli izlaziti iz vagona treega razreda gotovo prije nego to se vlak zaustavio.

Ne osvrui se na teinu svojih zamotaka i paketa, u sivome svjetlu su poput krivaca pourili preko perona Postaje cara Nikole prema eljeznikim zgradama. Bio je tek rujan, ali zadihani, na hladnome su zraku iz usta isputali bjeliastu paru.

Onaj tko bi motrio kako se zeleni vagoni brzo prazne primijetio bi djevojku s dugim nogama, nalik na pauka, koja je izala posljednja, a u svakoj ruci nosila je samo omanju torbu. Nakratko je mirkajui zastala na stubi jer oito ju je smela brzina kojom su putnici pohitali u grad.

Onda je i ona skoila na peron pa je poravnala iznoeni vuneni kaput s otmjenim komadom dabrova krzna na vratu, na crnoj kosi namjestila je neugledni eiri i otputila se da uhvati korak s mnotvom.

U mislima je ponavljala adresu koju e morati pronai, no podsjetnik joj zapravo nije ni trebao, jer u lisnici je, pokraj putovnice, smotala ve istroeni komad papira na kojemu je zapisala ulicu i broj. Nije tono znala kuda mora poi jer nije se mogla snai ni toliko da izae iz postaje, ali znala je da e, kad pronae kuu, biti na sigurnom.

Rukom je okrznula dep u kojemu je osjeala lisnicu. I dosad je brzo hodala, no sad je jo vie pourila.

Hej, curo! zaula je iza sebe grubi, kripavi muki glas koji joj se obraao uzvikom jer pripadnici niih ruskih slojeva tako su razgovarali sa enama, a svaku su oslovljavali s: curo!, eno!, teto!, ili bako!.

Ne osvrui se na njega, jo je malo podigla nos i pourila. Takav glas donosio je neprilike.

Barinja, nastavio je ovjek nesigurnije pa iako mu se oslovljavanje sad malo popelo na drutvenoj ljestvici, ipak je poao za njom. Da, upravo za njom jer koraao je tik iza nje. Madmoiselle?

7

Inna je svoje idovske isprave ostavila u Kijevu. Bilo bi besmisleno ponijeti ih kad su joj doputale da ivi samo na jugu carstva, na ogranienu podruju, nazvanomu erta osedlosti, gdje su idovi morali boraviti pod strogim policijskim nadzorom. A ne bi smjela doi ni blizu ovoga mjesta, carske prijestolnice na sjeveru.

Sad vie nije ni trebala svoje isprave jer imala je sreu ili je bila dovoljno pribrana da za vrijeme panike u kazalitu uzme torbicu za veernje izlaske koja je pripadala Olji Morozovoj. Znala je to je u torbici jer Olja se tijekom cijele prve stanke pravila vana pred prijateljicama iz razreda pa im je pokazivala putovnicu koja joj je omoguavala da mjesec dana provede s bakom u Petrogradu iako e zbog toga propustiti poetak nastave u srednjoj koli u Kijevu. Inna je o takvoj ispravi mogla samo sanjati, a Olja, besprijekorna Ruskinja i prava ki zamjenika gradskoga efa policije, to je vrlo dobro znala pa ju je svakako ispunjavalo jo slae zadovoljstvo dok je prijateljici pokazivala propusnicu.

Ali Olja za vrijeme druge stanke nije imala vremena razmiljati o torbici jer uao je ovjek u iznoenu kaputu, prolomili su se pucnji, a u gledateljstvu je izbila panika pa je Olja bila previe zaokupljena vritanjem.

Negdje ispred Inne, u visinama eljeznike zgrade, odjekivala je sjetna inaica napisana za limenu duhaku glazbu uvertire opere ivot za cara. Sjetila se da su istu domoljubnu Glinkinu glazbu svirali i u kazalitu pa joj se pred oima pojavio cijeli prizor.

Zastraujue mnotvo koje se u Kijevu okupilo poslije ubojstva, takoer se bavilo carem. Leci koji su poput snjenih padalina do osvita ve prekrili grad, bili su runi, sastavljeni u urbi, vrvjeli su pravopisnim grekama, a ljude su upozoravali da je ubojica Zid, kao i Crveni. Svi su poruivali isto: vrijeme je da domoljubni graani iskau odanost caru tako to e oevinu osloboditi toga pogubnog naroda kristoubojica.

Kasnije sljedeega dana, Inna je podigla takav letak kad je, iskoristivi Oljinu putovnicu, kupila kartu za noni vlak. Strah joj je izblijedio otkako se nala u pokretu preuzevi nadzor nad svojom sudbinom pa iako je jo esto osjeala da joj se u grlo podie munina i gui je, barem u njoj vie nije bilo bespomonosti koja je izazivala obamrlost. Nakon to je oima preletjela letak, bacila ga je u mlaku pokraj postaje pa ga je gazila nogom gledajui kako se rasplinjuje u tamnoj vodi.

Tijekom toga dana okupljale su se nove skupine domoljuba, zdepastih ljudi s prastim nosovima i s kosom nalik na kuinu, koji su ulazili u gostionice i izlazili iz njih, vukli se po sastancima drutva Crna stotina, ornaja sotnja, dok su im se na suvracima kaputa presijavale znake s dvoglavim orlom pa su nosili slike cara i njegove obitelji, dijelili letke i avrljali s krupnim policajcima koji su stajali meu njima kao da su im braa, a tako je esto i bilo. Nije dolo do prolijevanja krvi, nisu se uli krikovi ni lomljava izloga, niti je na ulici vidjela lomae jer ula je da se sve to dogaa kad se rasplamsa pravi pogrom. No ti su ljudi ipak bili opasni kad bi se razmiljeli unaokolo zurei u one koji su trkarali vukui pakete do eljeznike postaje, do kola, vagona ili automobila. Svi noanji bjegunci nadali su se da sutra nee postati rtve, a Inni je bilo drago to odlazi odatle.

Pa, sad je otila, ali je li dospjela na sigurno? Okrenula se sumnjiavo gledajui masne obraze ovjeka u tamnoj odori ukraenoj

srebrnim i crvenim trakama. Osjetila je kako joj se neto podie u grlo, no ipak je mirnim glasom upitala: Da?

8

Odjednom se doimao kao da mu je neugodno pa se mekoljio u preuskoj odjei. Oito je pomislio da se prevario kad je zbog sjajne, iznoene tkanine na njezinim laktovima pomislio da prolaznica potjee iz redova krotke sirotinje pa je pogrijeio podigavi glas. Ispriavam se, mademoiselle, obratio joj se s primjetnim potovanjem.

Inae nije bilo potrebe da se osoba u odori ispriava. Ako ste bili podloni ruskome caru, a poeljeli ste otputovati vie od petnaest kilometara od kue, trebalo vam je doputenje kakvo ste mogli nabaviti samo u policiji ili u Ministarstvu unutranjih poslova koje je upravljalo redarstvenicima, a zadaa im je bila sprijeiti teroriste da bacaju bombe ili da zabijaju noeve u grlo ministrima, u tajnome graanskom ratu koji je potresao zemlju, no svi su se vie voljeli pretvarati da nije tako. Mogli su vas nadzirati, pretraiti, uzeti vam otiske prstiju, uhititi vas, ispitivati, prognati, oglobiti ili vas predati vojnoj pravdi samo na temelju slutnje nekoga policajca da se moda bavite politiki sumnjivim poslom ili da ste idov, jer smatrali su da su pripadnici toga naroda osobito skloni opasnim politikim zavrzlamama.

No pojedini sitni policajci poput ovoga neprestano su se bojali da e sljedea osoba s kojom e imati posla biti dovoljno povlatena da im uzvrati za uznemiravanje pa bi takvi predstavnici zakona izgubili uvjerenje o pouzdanosti, a bez njega se ne bi mogli zaposliti u javnoj slubi.

Isprave, molim, zatraio je, ali s vidljivo slabijim samopouzdanjem. Spustivi torbu, izvadila je lisnicu i izravno ga pogledala. Otvorio je lisnicu, isputajui zvuk c-c-c jer se stranice od tankoga papira

putovnice za uporabu unutar zemlje nisu htjele razdvojiti pa je pompozno puhao na njih, a Inni je istodobno dobacivao zloslutne poglede. No, znala je da su nadnevci i crveni peati posve ispravni, kao i doputenje kijevskoga Ministarstva unutranjih poslova vezano za Morozovu O. A. (zanimanje: uenica Funduklejevskaje vie kole; dob: osamnaest godina; vjera: pravoslavna; s boravkom u:

Kreatik 86, Kijev; drutveni stale: plemkinja s nasljednim naslovom; crte lica: kosa crna, bez posebnih obiljeja; ker: Morozova A.P., plemia s nasljednim naslovom, pukovnika estoga stupnja andarmerijskoga zbora u kijevskom odsjeku), koja posjeuje baku, Morozovu A. A. takoer plemkinju s nasljednim naslovom, s boravkom u Talijanskoj ulici u Petrogradu, zbog obiteljskih razloga, tijekom mjeseca rujna, poevi od prologa tjedna.

Nakon poduega pregleda putovnice, policajac ju je vratio Inni. U jednom trenutku dok je itao lice mu je zadobilo bojaljivi izraz, moda kad je doznao da otac Morozove O. A. zauzima visok poloaj u slubi dravne represije. Naklonio se, moda preduboko uzme li se u obzir opseg njegova struka, a k tome je nosio i usku odjeu. Provjeravamo putnike iz Kijeva... moramo, nakon..., promrmljao je. Inna je primijetila da nije htio izgovoriti rije ubojstvo pa je osjetila nalet saaljenja prema tom ovjeku koji je obavljao okrutan i glup posao.

Traimo odbjegle ide, dodao je glasnije uspravivi se, a djevojka je primijetila da je na slubenu kaputu imao znaku s dvoglavim orlom. Ubojice i crvene svinje. Boje se da e dobiti to zasluuju. Ne ele ostati i primiti kaznu koja e ih snai pa tre posvuda, na tisue, kao ohari. Ovdje ne elimo to smee, je li? Ako je oekivao da e se djevojka naceriti u znak odgovora, razoarao se. Pa... dobro... elim Vam ugodan boravak u naemu gradu, Vaa milosti. Vratio joj je putovnicu pa se izbjegavajui njezin pogled, okrenuo da potrai novu rtvu meu putnicima treega razreda koji su urili.

9

Inna je motrila kako zaustavlja jo jednu od onih sjena koje je bila primijetila, ovjeka u ranim tridesetim godinama, na ijem se licu jasno ocrtavala tuga. Ispod tamne brade nalik na idovsku put mu je bila samrtniki blijeda, imao je podonjake, a svaki put kad ga je Inna ugledala, u oba vlaka, vrsto je za ruku drao neprirodno tihu djevojicu od oko deset godina. Inna nije vidjela majku, a nije htjela ni razmiljati to se s njom dogodilo. Vidjevi da im prilazi andar, ovjek kao da je izgubio i posljednji traak nade, a djevojica je zadobila panini izraz.

Inna je ubrzala korak. Dakle, nisu imali putovnice, ali kako je svoju ukrala, a otac Olje Morozove mogao bi kolegama svaki as poslati telegram da pripaze na uljeze, nije bilo vremena za saaljenje.

Kad je bolje pogledala eljezniku zgradu pred sobom, vidjela je da nije nimalo sigurna jer su brojni andari uvali ulaz provjeravajui ljude u mnotvu. Neki su vrebali mladie u iznoenim kaputima i vadili im letke iz depova, dok su drugi hvatali mangupe uzimajui im lisnice iz ruku, ali veina ih je traila pridolice. Inna se tako naglo zaustavila da se netko otraga sudario s njom. ula je brzo tapkanje nogu kad je ta osoba nastavila u drugom smjeru, a onda je osjetila neiju ruku na nadlanici.

Zatvorila je oi i pognula glavu. Dakle to je, pomislila je. Sad e joj se ivotna crta naprosto izgubiti!

To sam i mislio... Vi ste mala dama iz vlaka kojoj je gatara itala iz dlana. Bio je to seljak kojega je srela u vagonu. Vidio sam vas pa sam pomislio da ste novi u gradu jer pokuavate izai kroz

eljezniku zgradu. Posvuda su policajci koji vam njukaju isprave, a ako im pruite priliku, izgubit ete pola dana. Doputate li da vas ispratim putom kojim idu stanovnici Petrograda ako su imalo razumni? Ne elite se doimati poput pridolice, je li?

Zahvalno je kimnula ponovno primijetivi njegove neobino mirne, blijedoplave oi. Hajde, onda. ustro se uputio nalijevo, prema uskomu prolazu koji je od perona

vodio na ulicu zaobilazei jednu stranu predvorja. Bio je to kratak put. Osvrnuvi se oko sebe, Inna je vidjela da su doista izali iz postaje i dospjeli na trg s

tramvajskim tranicama gdje su se oko njih poput litica dizali hoteli, automobili su brujali, prolazile su koije, a pod oblanim nebom posvuda su se razmiljeli pjeaci. Od policajaca nije bilo ni traga.

Dakle tako, vani smo, u gradu? Doista? upitala je, a onda je duboko udahnula osjetivi vrtoglavicu od olakanja. Stigla je u Petrograd i nala se na sigurnom!

10

DRUGO POGLAVLJE

Ubrzala je s torbom u svakoj ruci nestrpljivo se nastojei to prije udaljiti i rijeiti seljaka.

No nije mogla porei da nema pojma kamo treba otii. Znala je da mora stii do gradskoga sredita i to irokom avenijom koja se zvala Nevski prospekt, a u posve se ravnoj crti pruala kroz grad, ali nije mogla odrediti koja ulica s trga vodi do Nevske avenije.

Iza sebe je zaula cerekanje. Ovom se cestom odlazi iz grada, primijetio je seljak kao da se zabavlja, a ja idem u sredite, du Nevski prospekta. Da vam pokaem put?

Dostojanstveno se okrenula s namjerom da ga odbije, ali kad su joj se oi susrele s njegovima, vidjela je da mu u pogledu nema zlobe. Dosad joj je pomagao pa je mogla raunati na to da joj nee poeti dodijavati.

Kimnula je kao da ju je ukorio. Idem do Trnice, odgovorila je, a i sama se iznenadila kad je postala svjesna da bi joj drutvo godilo.

Tu uliicu poznajem otkako sam i ja imao neprilika s policijom, izjavio je prebacivi njezinu torbu preko ramena (manju, u kojoj je bila violina, zadrala je u ruci), a onda se, pokraj nje, uputio velikim, ravnim i runim trgom koji su obrubljivale visoke sive zgrade. Pitala se o kakvim je neprilikama rije, a on je nastavio: Kod policajaca ne valja to se posvuda razmile, kao ohari. Nikako ih ne moemo zgaziti, ali nije im se loe micati s puta.

Nije mogla zatomiti osmijeh. Tankoutnom primjedbom naveo ju je da zastraujue andare, koji su idove rado nazivali oharima, sagleda kao same te bezopasne, gmizave kukce u nekoj kuhinji.

Posebno ih moraju izbjegavati idovi. Pogledao ju je postrance. Time ju je pozvao da iskreno odgovori. Oklijevala je, a onda je prihvatila izazov.

Kao to sam ja, je li? Bez rijei je potvrdio glavom. Nije se, kao obino, trgnula kad je izravno, ali kao usput spomenuo njezinu

nacionalnost, petu toku u putovnicama, neizbjeni dokaz pripadnosti osramoenu narodu, koju je privremeno izbjegla posudivi Oljine isprave. Osjetila je da je naprosto daleko od svega toga. U svome stanu u gradskoj stambenoj etvrti teta Ljuba, Ruskinja po krvi, odgojila je Innu, koja je takoer nosila rusko ime, kao svaku domau djevojku ije bi prezime, Feldman, moglo odavati idovsko podrijetlo, ili bi moglo biti samo neduno njemako prezime s obala Volge. No do neprilika je dolazilo ako bi ljudi podigli obrve uvi Innino nepromjenjivo srednje ime, koje je dobila po ocu, a njime su je oslovljavali samo u sveanim prilikama: Inna Venjaminovna, prema oevu imenu Benjamin koje nije zvualo ni ruski ni njemaki. No Inna i teta Ljuba u svoje ivote nikad nisu umijeale vjeru. Bile su napredne i sklone znanstvenom pristupu, u otmjenu stanu tete Ljube nije bilo prastarih Talmuda ni judaistikoga metea, ne, hvala, nego su tu bile samo knjige pokojnoga ujaka Borje koje su govorile o medicini, Dahlov rjenik i djela ruskih klasika, uz njih je posvuda leala svjee oprana ipkasta odjea, a cijeli dan su se

11

ule uvijek nove lekcije. Nije se sjeala roditelja, ali bili su bliski s tetom Ljubom pa je smatrala da su u tome jamano bili nalik na svoju prijateljicu. No iako se ni Inna ni teta nisu ponaale kao idovke, uvijek su bile svjesne to bi ljudi mogli rei, pomisliti ili uiniti. Djevojka se sjeala dana kad je pola u kolu pa se u haljini s ipkastim dodatkom uzbueno okretala oko sebe spremajui se prvi put sama prijei tri ulice do kole, no bezbrinost i sreu uvelike su joj potamnile rijei tete Ljube koja je odmahujui glavom gledala Inninu sjajnu crnu kosu vezanu velikom bijelom manom i egzotine krivulje njezinih jagodinih kostiju i nosa, a onda je promrmljala: Uvijek e znati... no uvijek e oekivati da idovka pokae strah. Zato hodaj uspravno... a poglede im uzvraaj hrabro, kao kraljevna.

Inna je, to je bolje mogla, pokuala slijediti taj savjet. Na putu do kole svakome je dobacila svoj najodrjeitiji pogled, ali sve dosad nije uspjela odagnati strah.

Ta mi je bojazan jedina idovska osobina, pomislila je sada. Nije znala to bi jo mogla imati zajedniko sa idovima o kojima su neprestano pisali u novinama (s ljudima koje zapravo nikad nije ni vidjela svojim oima), a prognali su ih iz provincije i velikih gradova pa su boravili u gradiima na jugu, tetlima, sa svojom tunom glazbom i udnom odjeom, a nita je nije vezivalo ni s onima koji su stajali iza revolucionarnih kretanja, ni sa idovima na karikaturama, udovinim, nacerenim grbavcima koji su, kako se prialo, u beskvasni kruh zvan matzo mijeali krv ubijene ruske djece. (Svi su znali da to nije vjerojatno ili su barem tako mislili svi obrazovani ljudi s imalo zdravoga razuma, no ipak, prije nekoliko mjeseci u Kijevu su uhitili ovjeka po imenu Mendel Beilis i upravo su ga za to optuili, a uhienje je potaknulo prie o pogromu kakve su se i sad pojavile. Stoga ste se naprosto morali barem unekoliko zauditi takvoj gluposti.)

Ne pijem djeju krv niti kradem kalee iz crkava, ako to mislite, zajedljivo je izjavila.

Ne..., odgovorio je, a nalet njezina obrambenoga bijesa primio je kao da ga ne primjeuje, naravno da ne. Naprosto ste osoba koja ivi svoj ivot.

Ugrizla se za usnicu. Ne trepnuvi se izmaknuo tramvaju broj 1 koji je dolazio prema njemu, a onda je

nastavio: Znam ovjeka po imenu Simanovi. Draguljar je u Kijevu, a policija se uvijek njime bavi jer ga optuuju da je lihvar i kockar, no to su zlobne gluposti. Dostojanstven je, voli svoj narod i pokuava mu pomoi. Primjerice, nekolicini svojih idova nabavio je isprave kako bi ostali ovdje, a zato ne? Ako vole ovaj grad, zato ne bi ostali? Ljudi su kao i svi drugi. Simanovia bi trebalo nagraditi, a ne muiti.

Te rijei dirnule su Innu pa je pomislila da je podcijenila svoga poznanika. Moda je nepismeni seljak, ali zraio je dobrotom. Sviala joj se i njegova dobroduna razgovorljivost kao i osobina da misao bez urbe slijedi do kraja.

... Ali sad ima toliko mrnje. Moda je to samo zato to su ubili onoga ovjeka, Stoljpina, premijera, efa policije. Zastao je, a onda je glasnije nastavio: Da, efa policije, jer policajci su ljudi kao i svi drugi. Zapovijedi primaju s vrha. A toga Stoljpina nazivali su reformatorom, ali i on je bio okrutan. Nitko ga od nas nije volio. Dani su mu bili odbrojani...

Promrmljao je neto nerazumljivo, a onda je odmahnuo glavom kao da ali zbog okrutnih rijei pa je, prekriivi se, prilino nevoljko rekao: Eh, Bog mu dao spokoj.

Inna bezizraajno kimne. Nije mu htjela rei da je bila u kazalitu kad je ubijen Stoljpin jer zapravo nije mogla mnogo toga ispriati. Gotovo je poeljela da je uistinu

12

vidjela vie, a ne samo komeanje mnotva nakon to su odjeknula dva pucnja, a onda je posvuda izbila histerija pa su se ene onesvjeivale na sjedalima, a gledatelji su se gurali prema vratima jer predvorjem se poput poara proirila vijest o tome koga su zapravo napali.

Dakle, poznajete Kijev? Jeste li ondje bili zbog careva posjeta? Zaudila se kad je sad pomislila na to. to je sibirskoga seljaka odvelo tako daleko od kue? to je uope radio ovdje, u prijestolnici?

Pogledao ju je i usporio razmiljajui kako da odgovori. Oi su mu zadobile neodreen izraz, a kad se nasmijao namrekale su mu se duboke bore oko njih.

Pa, mnogo puta sam bio u Kijevu, odgovorio je. Ovaj put doputovao sam vlakom, kao gospodin, ali oh, u prolosti sam esto hodoastio iz Sibira koristei samo noge... a putem sam se radovao svjetlu Bojega Sunca ili sam se tresao kad nam je Gospodin poslao snijeg. Nisam mladi i ponekad mi se ini da sam pjeice preao svaki centimetar Carstva.

Odmahivao je glavom prisjeajui se putovanja, a onda se zaustavio kao da mu je na um upravo pala vanija misao. Pokazao je pokrajnju ulicu nalik na klanac meu sivim stijenama stambene etvrti. Eto, sad ondje ivim, u ulici Nikolajevskaja, u sedamdesetoj kui. Sad vas neu pozvati jer imamo posla u sreditu, ali kad se budete smjestili svakako me posjetite. Bit ete dobrodoli. Inna uljudno, ali suzdrano kimne. Znala je da mu se nee vratiti.

Dakle, pomislila je, jo pokuavajui sloiti djelie zagonetke, jamano je jedan od onih seljaka hodoasnika koje su nazivali straniki, a naputali su svoja sela pa su u vjerskomu zanosu godinama lutali zemljom primjeujui Boga ak i u grmljavini. To je objanjavalo zato oko vrata nosi kri i pobono se ophodi, no nije nudilo odgovor na pitanje zbog ega je iz unutranjosti doao ovamo, u grad.

To zapravo nije bilo vano. U nastavku puta najvie ju je kopkalo pitanje kad e ve jednom prijei tu iroku, dosadnu malograansku ulicu i stii do Nevski prospekta gdje poinje blistavi, ali i zastraujui carski Petrograd, tako ivo ocrtan u svakome ruskom romanu.

Inna je Nevski uvijek zamiljala kao udesno mjesto s klasinim stupovima, lukovima, karijatidama, francuskim eirima, straarima asnicima, sjajnim koijama, bljetavim palaama obasjanim elektrinim svjetlom i duanima koje rasvjetljuju stropni svijenjaci, a puni su jastoga, dragulja i ueerenih treanja.

Ova ulica nije bila nalik svemu tome. Tu je jedini trgovac bio ovjek u pohabanoj odjei koji je na plonik postavio eravnik, a buino sjemenje preno sa solju prodavao je trpajui ga u novinske smotuljke. Pohotno je namignuo Inni i povikao: Sjemenke, sjemenke, dat u ti sjemenke, draga. Podignuta nosa brzo je prola pokraj njega.

Eno, upravo ona kua, vidite li, na uglu Nevskoga, pokazivao je seljak. Ondje stanujem, ne zaboravite. Nevski ? Nevski?

To nikako nije moglo biti njihovo odredite! Ta... ulica izrazito manje blistava od mnogih u Kijevu, dosadna, ravnoduna, runa mjeavina - to da je Nevski prospekt?

Ponovno se glasno nasmijao. Evo nas u Nevskomu, u najglasovitijoj ulici u zemlji. Ali gdje su palae, kazalita, koncertne dvorane i duani? upitala je. Ah, odgovorio je kimajui, malo dalje, ali ne budite nestrpljivi. Vremena je vie

nego dovoljno za palae, duane i tatinu. Zastao je. Da, dobro poznajem Kijev i bilo mi

13

je ao to sam ga proli tjedan vidio u takvu stanju. Stanovnici su bili vrlo uplaeni, u zraku je visjela nesrea, a svi vai sunarodnjaci su odlazili...

Slegnuvi ramenima, potrudila se to ravnodunije odgovoriti: Da, ljudi kod kojih sam ove godine ivjela, a nekakvi su mi roaci, doista su se

uplaili. Otii e u Palestinu. Nije mogla zatomiti uzdah. Kagani su bili osobe najblie obitelji koje je na svijetu

imala. Bila je vrlo zahvalna kad su se nakon smrti tete Ljube pojavili niotkuda i prihvatili je, no kad se nastanila kod njih, nikad se nisu zbliili jer uvijek su ih zaokupljali zastraujui naumi da odu odande. A sad su uistinu otili i to u Palestinu pa vie nije imala nikoga tko bi je zadrao u Kijevu.

Bio sam u Palestini, izjavi njezin sugovornik. Otiao sam prologa proljea. Okrenula se zurei u njega. I onamo ste se zaputili pjeice? upitala je ne krijui

sumnjiavost. Ne, ne, odgovorio je gotovo rastreseno. Iz Kijeva sam otputovao u Odesu, a

odande sam brodom Lazarus preko Crnoga mora otplovio u Hajfu. Spavate na palubi, a more je prekrasno jer na valovima svjetlucaju suneve zrake. Dua vam se stapa s morem ve kad sve to samo gledate. A poslije toga: Jeruzalem. Uzdahnuo je, ali uzdah mu je bio pun radosti i ljubavi. Kraljevstvo mira na Zemlji...

A nije ni skupo, dodao je jer moda je uvidio da se njegova sugovornica osjea kao u stupici. Dvanaest rubalja u jednom smjeru brodom, u treem razredu. Tako putuju hodoasnici. Nema udobnosti, ali zato biste se odrekli svoje mjere trpljenja, kad ono, zajedno s proganjanjem, proiuje duu? I vi biste mogli ii ako elite. Posjetili biste roake.

Pa, moda u jednoga dana i otii, odgovorila je. Zapravo nije vjerovala da e se to dogoditi, ali srce joj se razvedrilo i na samu pomisao.

Ili se moda oraspoloila zbog odsjaja blijedih sunevih zraka na vodi pred njima... Rairenih oiju gledala je kako se ulica preobraava u Nevski kojemu se nadala. Nalijevo se u nebo dizala golema tamnocrvena palaa, a iza nje, tamno svjetlucanje

vode koja je jamano Fontanka, premoivao je most ukraen otmjenim eljeznim ornamentima dok su iznad njega stajala etiri golema kipa konja s napetim miiima.

Zastala je, a zanos je odagnao umor i zabrinutost. Bila je tu, u samome sreditu svega. Uspjela je!

Kad sam se ukrcao na brod, bilo mi je drago to sam se udaljio od arita tatih svjetovnih stvari, zaula je poticajni, drueljubivi glas pokraj sebe Ponekad, kad vidite suneve zrake na vodi, naprosto se morate uditi ljepoti stvaranja, ak i ovdje.

Pogledao ju je kiljei. Svia vam se, ha? Doimao se kao da se zabavlja, a kad su nastavili put priao joj je o zgradama pokraj kojih su prolazili, o velikim vojvotkinjama, izgladnjelim balerinama, otroumnim Armencima i trgovcima koji ekaju iza svakoga proelja sa tukaturom. Mnogo je toga znao. Otar zrak s mirisom soli i industrijske magle udisao je isto tako prirodno kao iroke seoske prostore kod kue.

Inne se dojmila njegova smirenost. Na uglu Gostinji dvora dva mlada kicoa sa zlatnim trakama na prsima prisilili su je da sie s plonika, no urno se uspela natrag na sigurno sklonivi se s puta koiji. Njezin pratitelj klizio je kroz mnotvo kao da i ne osjea guranje sve te gospode koja su nosila kaputie suene u struku, a imali su i rojte

14

jer posvuda su bile odore: vojne, mornarike, straarske, a i dravnih slubi, no Inna ih nije razlikovala. Bile su tu i perjem okiene dame u haljinama koje su leprale oko njih.

Dakle, zato je Dostojevski smatrao da je Nevski tako smutljiv, izjavila je bez daha. Znate, i ja se sad osjeam kao neki njegov lik iz podzemlja, nevidljiv, s modricama koje mu nanose svi ti plemiki laktovi i pun potajne ui.

Ispruio je ruku da je pridri, ali odgovorio je neodreeno, kao da je nije ni sluao: to ste rekli?

Onda je bez upozorenja skrenuo u jo jednu iroku aveniju. Oh! povikala je Inna zaboravljajui Dostojevskoga jer u glavi joj se vrtjelo od

uzbuenja. Ali nismo jo vidjeli ni polovicu. Gdje je duan Jelisejevski, s ananasima i svjeim jastozima? A Ministarstvo obrane, Kazanska katedrala...

Malo dalje, trijezno je odgovorio. No htjeli ste na Trnicu, je li, a ona je dolje. Naravno, razumijem, brzo je odgovorila i pohitala za njim razmiljajui o tome da

se, kako bi je tako daleko doveo, ve poprilino udaljio od kue, ako je ivio u ulici blizu postaje kao to joj je bio pokazao.

Kamo uope idete?, upitao je preko ramena. I kome? Zastala je, a u srce joj se ponovno uvukla nelagoda. Roaku. Nekakvome roaku. Imate mnogo nekakvih roaka, primijetio je. Pa, odgovorila je pazei da se ne doima kao da se brani, sin je nekakve druge

rodbine. Boravit u kod njega. Duboko je udahnula kako bi se sabrala. Radi za Lemana koji izrauje violine. Nastojala je ostaviti dojam da tono zna o emu govori jer nije htjela da njezin sugovornik shvati da zapravo jo nikad nije vidjela Jau Kagana.

Ali kad je odlunim koracima iza ugla zaokrenula u novu ulicu, osjetila je da joj opasno naviru suze.

Sjetila se da je iz kazalita pobjegla kroz ivano mnotvo koje je, kako se inilo, odjednom ispunilo kijevske ulice. Noge su joj jedva dodirivale tlo, a kad se vratila kui, vidjela je da Kaganovi pakiraju putni koveg. Iako su imali potrebne isprave, cijele godine odgaali su iseljavanje jer stalno su se nadali da bi mogao poi i njihov Jaa, ako mu ne budu odgovarale prilike ondje u Petrogradu. No sad su se spremali ne spominjui veeranji zastraujui dogaaj, nego su, doimajui se posramljeno, Innu samo izvijestili da bi u utorak mogli otputovati iz Odese.

Naravno, odgovorila je odvano pitajui se kamo e ona otii, ali nije ih htjela dodatno opteretiti osjeajem krivice jer zbog nje im je jamano ionako ve bilo neugodno. Sutra u negdje pronai novo boravite.

Sjeala se da se povukla u sobu koja je prije pripadala njihovu sinu, a Inna je u njoj ivjela ve godinu dana, otkako je umrla teta Ljuba.

Mnoge stvari ovdje na neto su je podsjeale. Tu je leala prva violina koju je napravio za vrijeme naukovanja. Njegova majka ju je sauvala, a Inna je obiavala na njoj svirati otkako se uselila. Bila je tu i fotografija snimljena prve godine Jaina kolovanja. Mladi na malo zamuenoj slici bio je visok, podignute glave, vrat mu je bio dug, a na zatiljak i sljepoonice padali su mu uvojci crne kose.

Inna je, leei na krevetu, motrila stranca na fotografiji. I u to kasno doba ulica je bila u pokretu, ula je tranje i uurbane razgovore, a do nje je dopiralo titravo svjetlo svjetiljaka.

15

Tek je sad jasno odluila to e uiniti, umjesto da pronae sobu pa da sama ami tijekom jo jedne kolske godine.

Dolazim k tebi, obratila se Jainu portretu, a donijet u ti i violinu, dodala je zauvi izvana tresak i lomljavu drveta na nekoj tvrdoj povrini. Nema smisla da je ostavim ovdje pa da je oni razbiju.

Sljedee je jutro otila u banku i podigla sve to je ostalo od maloga nasljedstva tete Ljube.

Sad su se Inna i njezin pratitelj ve nali u Vrtnoj ulici (koja se tako zvala iako, kao to je seljak prijezirno primijetio: Tko zna kad je ovdje posljednji put bujao pravi vrt!) pa su prolazili pokraj sjajnoga Gostinji dvora. Pod lukovima trnice svjetlucala je inozemna roba, ali ako ste otili malo dalje i proli pokraj Carske banke, mogli ste vidjeti da se trgovci pod sljedeim redom stupova doimaju siromanije i osjetiti da vjetar okrutnije pue. Kad su doli na kraj trga ozraje arobne veliajnosti posve je izblijedjelo pa su ih ponovno okruili obina gradska prljavtina, prodavai, tramvaji i smee pod nogama, a pognuti starci, svirai limene glazbe, zatitu od vjetra potraili su kod bijele crkvice.

Trnica, objavi Innin pratitelj zaustavivi se. to sada? Pa... vie vas ne smijem zadravati, odgovorila je osvrui se s oklijevanjem.

Adresa koju je traila bila je negdje tu, u blizini, pa bi je trebala lako pronai, no ulice koje su vodile s trga odjednom su se doimale prijetei. Posvuda su se potucali ljudi koji nisu nosili sjajne odore, vojne, a ni one dravnih slubi, kakvima se divila na Nevskomu, nego su bili odjeveni u iznoene, podstavljene radnike kapute ili smrdljive ovje kouhe. ene su ispod oboda otrcanih eira procjenjivaki motrile prolaznike, a odrpana ulina djeurlija imala je doista zastraujue oi.

Besmislica, odgovorio je. Da mladu damu poput vas ostavim samu na Trnici? Za nekoliko sekundi do koe bi vas ogulili. Pogledajte sve te dangube. Ne, ne, ni ne pomiljam na to.

Odjednom je osjetila da je sve to previe za nju i da su joj oi ovlaile vrue suze. Spustivi pogled, izvijestila ga je to je mogla smirenije: Nisam ba sigurna gdje

stanuje. Trebala bih Moskovski prospekt, negdje odmah iza ugla... ali... Uasnula se jer je samu sebe ula da je glasno progutala. Znate, zapravo ga i ne poznam.

Trenutak zatim osjetila je kako joj ramenima polako klizi teka ruka. Zna li taj va roak da dolazite?

Nije odgovorila. Sputene glave osjetila je kako joj se lice mreka iza ruke kojom ga je prekrila jer iako je pokuavala zaustaviti suze, ipak su joj iz vrsto stisnutih oiju potekle niz obraze. Ramena su joj se tresla pod njegovom rukom.

Ne uzrujavajte se, rekao je tiho, utjenim glasom. Pronai emo ga i sve e biti u redu, vidjet ete.

Sad sam dobro, odgovorila je podigavi pogled, no jo je bila potresena. Pitat u nekoga, odluno je izjavio odmaknuvi se. Kaete da traite Moskovski

prospekt? Obratio se jednome od trgovaca grubih lica, a Inna, koja se bojala da e ponovno

zaplakati, vidjela je da mu upitani odgovara, palcem pokazavi nalijevo.

16

Kua broj dva, rekla je pa su se s novim osjeajem povezanosti otputili u britki vjetar. Pokazalo se da je adresa koju je zapisala u mranom, smrdljivu dvoritu blizu velike, rune avenije.

ak je i njezin pratitelj sumnjiavo gledao kad su otvorili vrata stubita nalik na ona u zatvorima koje, kako se inilo, nitko nikad nije oistio. Koraci su im odzvanjali dok su se irokim kamenim stubama penjali do stana na prvome katu.

Uspravivi se, Inna je duboko udahnula i pozvonila. Dijelom svoga bia osjeala je da se blii kraju putovanja, da se nala na sigurnom pa

je eljela da ovjek koji ju je pratio ode, ali drugim dijelom osjeala se uvelike zahvalna za pruenu pomo i uspaniila se pomislivi da bi se njezin vodi mogao povui prije nego to Jaa otvori vrata.

Zato nije uinila nita, nego je utjela ne pogledavi ga dok su oboje napeto oslukivali ne bi li uli glasove ili korake iza koom podstavljenih vrata.

Pogledala ga je tek kad su doista zauli da se netko kree, a on joj je uzvratio pogled zamiljeno kimnuvi.

Bojala se da bi se na rastanku mogao prekriiti ili joj uputiti saalne rijei. Zaboravite onu gataru i njezinu glupost. to ona zna? O budunosti odluuje Bog,

primijetio je jednostavno. Htjela mu je, odmahnuvi glavom, odgovoriti da nije tako, nego e ona sama

odluivati o svojoj budunosti, ali vrata su se ve otvarala, a iznutra je dopro trak toploga utog svjetla. Innin sugovornik povukao se u sjenu kao da se ne eli nametati ili kao da se neka otii dok se djevojka ne sretne s roakom.

Iza vrata gledao ih je visoki, miiavi mladi dvadesetih godina. Mogu li Vam pomoi, mademoiselle?, ljubazno je upitao Innu.

Zurila je u njega. Je li mogue da je taj ovjek...? Nije bilo bujnih tamnih uvojaka kojih se sjeala s fotografije, nego mu je kosa bila

podrezana tik uz glavu. Pogledom mu je slijedila plaviaste ekinje na dugome vratu i koatoj vilici pa je vidjela da mu se kosa kod sljepoonica prorijedila, a bio joj je simpatian traak tatine koji ga je jamano naveo da se spartanski oia. Ipak je bio zgodan, sportski tip, jer noge su mu bile duge, na poprsju mu je pod bijelom kouljom naslutila miie, glava mu je na otmjeni vrat bila nasaena s gotovo vojnikom tonou, a imao je izraenu bradu i visoko elo. Nije oekivala da bi mladi kojega se sjeala sa slike mogao tako izgledati.

No prepoznala je pravilni nos s izraenim nosnicama, ravna, iroka usta, jagodine kosti i smee oi nalik na bademe, a guste trepavice nagovijetale su da mu oi mogu poprimiti blagi izraz pa iako u tom trenutku nisu bile meke, Inna jo nikad nije vidjela tako dojmljivo lice.

Jaa? upitala je. Tek kad je mladi kimnuo i kad je potvrdio jo uvijek bezbojnim glasom, u kojemu

se osjeao trag nestrpljivosti ili iznenaenja: Da, ja sam Kagan... Mogu li Vam pomoi? primijetila je da se njezin dotadanji pratitelj iskrao niz stube. ovjek pred njom tako ju

17

je zaokupio da se nije okrenula ni pozdravila, a tek joj je poslije palo na um da poznanika iz vlaka uope nije upitala za ime.

18

TREE POGLAVLJE

Kad je uo zvono na vratima, Jaa je upravo htio izai. Ve odavno ga ne bi bilo ovdje da si prije toga gospoa Leman nije zabila u glavu da iz spremita iznese sve kapute, eire i izme kako bi ih pripremila za zimu. Pune ruke svega toga bacala je u predsoblje, no onda ju je, kao obino, neto omelo, pa je nestala samo napola obavivi posao. Stoga je u prostorijici bez prozora vladala paklena zbrka pa se u oblaku mirisa sredstva protiv moljaca sav oajan provlaio meu hrpama krznene odjee traei kaputi, a inilo mu se da je izgubio puste sate.

No prije nego to je otvorio, iz opreza je gurnuo nekoliko olinjalih djejih kapa od zeje dlake na kutiju s lecima koje je namjeravao odnijeti Kremeru. Nikad se ne zna! Bolje da se osigura, nego da poslije ali.

Kad je pogledao polumrano odmorite na stubitu - i to sa to ozbiljnijim izrazom, ako mu je u posjete dola policija - u traku ute svjetlosti koja je prodirala iz stana nije ugledao debeljka u odori nego djevojku.

I to obeshrabrujue privlanu djevojku, vrlo visoku i vitku, kojoj se ispod eira rasula sjajna crna kosa, a pod iznoenim kaputom ugledao je ljupke glenjeve. Napola je koraknula prema njemu da ga bolje pogleda (postao je svjestan da stoji u sjeni) pa je vidio da joj je lice odvie blijedo da bi posjedovalo klasinu ljepotu, a oi su joj bile vrlo velike i zelene.

Jo se vie uspravio. Nikad je prije nije vidio jer sjetio bi se da su se upoznali. Takvu djevojku ne bi mogao zaboraviti.

Iako joj je izraz lica bio nesiguran, znala mu je ime. Jaa, ja sam Inna, predstavila se.

Ime mu nita nije znailo, a u glavi mu je jo odjekivao glas Kremerova ujaka koji je govorio: Dobar revolucionar uvijek dri zatvorenu gubicu i: Nikad ne vjeruj neznancu. Zato ju je ispit-Ijivo motrio, ekajui.

Oklijevala je, a onda je poela priati privlano tihim glasom: ivjela sam u stanu tvojih roditelja. Zaprepastio se uvi da mu se neusiljeno i prisno obraa s ti i tvoj. Nakon to mi je umrla teta Ljuba... Neka sam vrsta roaka tvoga oca...

Primijetio je da ga moleivo gleda zelenim oima. Naravno! Mama mu je javila da se pojavila roakinja, a spomenula je to u jednom od

onih vrlo dugih, beznaajnih pisama, punih traeva o ljudima koje je ostavio za sobom i openitoga besmislenog naklapanja o buroaskim problemima o kakvima su ve blebetali njegovi roditelji. Rijetko je pamtio majine vijesti, ali toga se sjeao jer jo kao djeak sluao prie o Feldmanovima. Dakle, vi ste Inna Feldman?, upitao je.

Potvrdila je kimnuvi, a jo se doimala kao da neto oekuje. Sjetio se da ga je stari Kremer upozoravao glede ena. Uvijek budi na oprezu, volio je govoriti glasom hrapavim od puenja, a posebno sa enama. Nikad nee znati to

zapravo hoe, ali uvijek e ti biti jasno da neto trae. U mukarevu srcu ionako ima mjesta samo za jednu ljubav, momci, pa neka to bude revolucija, a ne neka naminkana djevojura.

19

Vi ste njihova stanarka u Kijevu, izjavio je grubo primijetivi da se na te rijei trgnula. Ali to radite ovdje, u Petrogradu?

S njom je hotimice razgovarao koristei slubeno vi, kao da je neznanka. Moda je potena, ali nije njegova obitelj, ne spada u njegove najblie i najdrae. Prvi put otkako se, ugledavi je, gotovo ukoio, stekao je nadzor nad sobom i ponovno je bio u stanju razmiljati.

Vidio je da je to primijetila, ali odluila je da se nee uvrijediti, nego e samo odgovarati.

Pa, ovdje sam zato to su otili, rekla je brzo i odvie arko, a njezine rijei istodobno su ga pogodile u srce i razljutile. Donijela sam...

Otili su? Ako je Jaa neto znao o svojim roditeljima, bila je to injenica da nikada nikamo ne

odlaze. Predvidljive granice njihova svemira bile su koncertna dvorana, kazalite, susjedni stanovi, a ljeti bi tjedan dana provodili na obali gdje su udisali krimski zrak.

Jesu li ovdje? inilo se da je dahnuo to pitanje okrenuvi se kao da napola oekuje da vidi kako se penju prljavim stubitem. S vama?

Ne, odgovorila je. Otili su u Odesu jer odatle plovi brod za Svetu Zemlju i to utorkom.

Ali nisu to mogli uiniti, uo je samoga sebe kako prosvjeduje. Nisu mi javili, a nisu ni pisali. Uvijek mi piu. U sobi je, u ladici, drao hrpe njihovih pisama, a veinu ih je tek letimino proitao.

Javili su, odgovorila je udei se to joj je glas tako miran. Donijela sam ti pismo. I dalje je zurio u nju kao da mu se svijet odjednom okrenuo naglavce pa vie nije

smjeli mladi koji se otisnuo daleko od odvie skuenoga doma da bi doivljavao pustolovine, mijenjao svijet i s sudrugovima se podrugivao roditeljima koji su se kod kue motali na sigurnom i inili sve da zaborave da im ilama tee nekoliko kapi idovske krvi, nego je umjesto toga sada postao... pa, to god postanete kad vam obitelj iznenada iezne bez traga.

Nakon duge utnje upitao je kao da se obraa samome sebi: Ali zato? Bojali su se da e doi do pogroma. Svi smo se uplaili. Primijetio je da joj glas podrhtava iako je nastojala vladati sobom. Ali nee biti pogroma, izjavio je jer bio je siguran u to. Sa svim svojim

sudrugovima u Bundu potanko je raspravljao o toj temi pa su uzevi u obzir injenicu da su vlasti novim premijerom proglasile Kokovceva, koji nije krvoedan, zakljuili da nikome nije u interesu da okrutnije imbenike u drutvu potie na prolijevanje idovske krvi.

Dosad se nita nije dogodilo, a tako e biti i ubudue, dodao je svjestan da govori odvie ljutito. Svi to znaju. Trebali su ostati ovdje.

Kad su joj oi ogoreno zasjale, ponovno se zaudio da su tako zelene. Posve je prirodno da su se bojali! provalilo je iz nje. Svi bi se uplaili onoga to se

zbivalo... Ulice su vrvjele skitnicama, a leci su objavljivali grozote. Da si bio ondje i ti bi se uplaio. to znai da pogrom jo nije poeo? Mogao bi izbiti svaki dan. to misli, zato toliki pokuavaju otii? Primijetio je da mu se i dalje obraa s ti, kao da uporno eli pokazati da su bliski.

20

Palestina je za kukavice, rekao je jednolinim glasom. Bolje je boriti se, nego pobjei. Njegovi sudrugovi govorili su to jedni drugima na politikim sastancima, no ta izjava nije ba uvjerljivo zvuala pred djevojkom koja je uistinu poznavala njegove roditelje. Pokuao je ne misliti na to da mu je otac nizak, pognutih leda, maloduan i profesorskoga dranja, slaba i promukla glasa, da se slui tapom sa srebrnom drkom, a mue ga manji, ali viestruki zdravstveni problemi, jer da je razmiljao o tome uvidio bi da je besmisleno oekivati da taj starac izae i vani se sueli s razbijakim bandama.

Spustio je pogled kako ne bi gledao porugu u njezinim zelenim oima. Rekli ste da ste donijeli pismo? upitao je poslije nove stanke i dalje joj se

obraajui s vi. Uzet e pismo, ona e otii, a Jaa e barem dobiti priliku da istrai kamo su se to mama i tata otputili. Nasamo e bolje razmisliti o tome.

Osjetio je, a gotovo je i uo da njegova sugovornica potvruje kimanjem. Pa, gdje je? upitao je pogledavi je u oi i ispruivi ruku jer se nastojao doimati zainteresirano. Njihovo pismo?

Na dnu torbe, odgovorila je kratko, a sad je ona okrenula glavu. Primijetio je da se prema njemu ophodi manje podrugljivo nego to je oekivao, ali i da se jo vie naljutila. vrsto je stisnula usnice, a koa oko nosnica joj je pobijeljela. Nai u ga kad se raspremim.

Onda je, na njegovo zaprepatenje, pokupila torbe i ula, odluno se proguravi mimo njega. Jer morat u ostati ovdje.

Ne znajui to da odgovori, poao je za njom u svjetiljkom obasjano predsoblje i vidio da je goa spustila torbe pa zuri u kaotine hrpe izama, kaputa i eira pred sobom. Uznemirio se primijetivi da je jednu torbu prislonila na njegovu prekrivenu kutiju s lecima.

Motrio ju je dok je pogledom kruila po stranome neredu, a na trenutak je namrekala nos koji je inae, kako je Jaa primijetio, bio pravilan i otmjen. Jamano je namirisala sredstvo protiv moljaca. Vidio je da odmjerava ogledalo veliine ovjeka, naslonja u koji bi Jaa sjeo dok je navlaio izme, stoli sa svjetiljkom, zdjelicu s ukosnicama gospoe Leman, kolonjsku vodu i etku. Onda je premjestila pogled na police prepune svijea, svjetiljaka (neke su bile razbijene), ibica Lucifer te staklenki s pekmezom, povrem i ukuhanim voem, a gospoa Leman je sve obiljeila naljepnicama ispisanima pretjerano kienim rukopisom. Vidio je da je rairila oi ugledavi debele, uglavnom ve otrcane asopise i mjesenike nagomilane ispred polica koje su se pruale du treega zida gdje nije bilo nabacanih kaputa.

inilo mu se da ondje stoji cijelu vjenost, a nije bio u stanju razmiljati zbog vrlo nelagodnog osjeaja da je cijela ta sramotna zbrka na nju jamano ostavila straan dojam. Iza vrata koja su vodila u unutranjost stana dopirala je uobiajena obiteljska buka: iz kuhinje su uli lupanje i zveku, djeca su ciala, a netko je na glasoviru nespretno svirao valcer.

Onda joj je na licu primijetio bolno eznutljivi izraz pa je shvatio da se djevojka prema svemu tome uope ne odnosi s prijezirom. Odahnuo je, a nije bio ni svjestan da je dosad zadravao dah.

Odjednom se sve doimalo jednostavnije. Sad kad je ula, vidio je da je vrlo mlada, visoka, ali jedva starija od djeteta, samo to je imala podonjake.

21

Pa naravno, nije udo da je umorna! Tri ili etiri dana provela je sama u vlakovima. Nije htio glupo razmiljati o tome da je moda dobro uinila to je, u strahu od pogroma, proli tjedan otila iz Kijeva, no sjetio se grubijana kakvih su bili puni odjeljci treega razreda gdje su se prije godinu dana sreli on i njegov prijatelj Kremer, a bili su tu i pijanci te policajci koji su idovima neprestano provjeravali isprave pa mu je bilo jasno da je putovanje na sjever na usamljenu djevojku jamano zastraujue djelovalo.

Svakako ste umorni, primijetio je pokuavajui u razgovor unijeti ugodniji prizvuk. Jeste li dobro putovali sami?

Jesam, odgovorila je motrei ga izazivaki, a oi su joj ponovno bljesnule zelenkastim sjajem. Da, bilo je dobro jer sam ukrala putovnicu, smjelo je nastavila. Rusku, a sva je srea to sam to uinila jer idove nisu putali da odu. I na eljeznikoj postaji postavili su policiju da pazi na pridole putnike.

Na tu vijest malo je rairio oi, ali nije htio priznati da ga se dojmila, ni da smatra da je u Kijevu istinski opasno. Samo je nelagodno slegnuo ramenima, bez ikakva komentara.

Morat e pitati gospou Leman moe li djevojka ovdje barem prenoiti, a od srca se nadao da nee biti velikih nevolja kao onda kad je Kremera prokrijumario da nekoliko noi prespava na podu. Mogla bi se okupati i odmoriti pa e se oporaviti, a onda e moi otii i obaviti ono zbog ega je i dola ovamo. Kremer i njegovi leci morat e priekati do sutra.

Nita mu drugo nije preostalo. Ispravio je ramena, podigao torbu i rekao: Doite. Zastao je na otvorenim vratima nalijevo, a onda je uveo u prostranu dnevnu sobu, punu ute suneve svjetlosti, s velikim divanima i naslonjaima na kojima su leale otvorene knjige, a na stolu su bile karte ukraene slikama tarota, a ne srcima i pikovima kako bi oekivao posjetitelj koji nije poznavao gospou Leman. Vidjevi da je jo vie rairila oi, sjetio se da se soba i njega veoma dojmila kad je prvi put doao ovamo. Bila je posve drugaija od malih, urednih, pomno odravanih prostorija u stanu njegovih roditelja gdje ste morali paziti da uvijek pravilno postupate. Na ovom toplomu mjestu osjeali ste se slobodno i mogli ste rei sve to vam je palo na um. Posvuda su bile slike, velike i zamjedjive: seljaci na suncu, umski prizori, portreti zaspale djece i ljudi u odijelima, a bila je tu i udna slika s crvenim trokutom na crnoj pozadini. No u oi je najvie upadao portret ugljenom gospodina Lemana, crnokosa ovjeka divovske pojave, s nasmijanim, pametnim oima koje su gledale ravno u sobu. Oblak tamne brade tek mu se napola vidio na sivoj sjeni raskopana kaputa, a bijele manete na istomu zglavku doimale su se poput bljeska.

Jaa je osjetio zadovoljstvo kad je goa zakoraila prema slici. Svi se zaustave pred njom. Rjepinova je, izvijestio ju je ne mogavi zatomiti ponos u glasu. Vidjevi je da je dahnula nagaao je da se u sebi divi: to, glasoviti Rjepin! Vidjela je reprodukcije njegovih slika: na jednoj je divlje Kozake obuzeo napad smijeha kad su dobili sultanovo pismo, a na drugoj su turobni carevi zatoenici vukli teglenicu pod sjajnim, modrim nebom. Jaa je naprosto morao uivati u toj divoti. Obiteljski je prijatelj pa je naslikao gazdu. Kimnula je, oarana.

Priekajte ovdje, rekao je mrzovoljno spustivi torbu. Sve dobro pogledajte, a ja u gospoi Leman javiti da ste ovdje.

Zatekao ju je u kuhinji kako ruiasta lica, dok joj se blijeda svijetla kosa rasula iz pune, nadzire djevojicu s bucmastim obrazima koja je pravila smotuljke umatajui

22

mljeveno meso u listove kupusa. Pazi, uredno, Agripina, upozoravala ju je sa smijekom. Para se dizala iz juhe koja je kljuala u loncu na tednjaku, a pokraj njega bila je tava s prvom gotovom koliinom jela nazvanoga golubii. Djevojica je oito bila oduevljena. Lizala je usnice, a od mirisa je i Jaa ogladnio.

Kad je gospoa Leman ula da mladi eli da jo netko boravi kod njih, osmijeh joj je izblijedio. Oh, Jao, uzdahnula je, nee valjda ponovno! Skrenula je pogled na veliku knjigu koja je rastvorena leala na stolu, a na stranicama su bile ispisane manje, tone svote, zajedno s biljekama, proraunima zaokruenima crvenom olovkom i popisima izdataka. Pogledavi sve to uzdahnula je, a onda se pribrala. Ah, dobro, izjavila je vjerojatno poalivi to je napadno pogledala knjigu. Napokon, upravo smo primili uplatu orkestra pa e nas to neko vrijeme odrati. Ali pazi, samo za jednu no.

To mu je odgovaralo jer moi e asno postupiti. Potvrdio je kimnuvi. Tko je doao? upitala je, a dranje joj je djelomino ponovno zadobilo uobiajenu

toplinu jer vidjela je da se njezin sugovornik nee svaati oko toga koliko e gost kod njih boraviti. Netko iz skupine tvojih prijatelja idova?

Djevojka, odgovorio je, a bojei se da bi gospoa Leman mogla krivo shvatiti pourio se dodati: Hou rei da je roakinja. U Kijevu je ivjela s mojim roditeljima.

Zbog ega? upitala je, a pogled joj je ponovno postao oprezan. Zato je ovdje? Slegnuo je ramenima. Donijela je pismo mojih roditelja koji su otili u Palestinu ili

se barem tako ini. Bojali su se da e doi do pogroma. Kad je to ula, oi gospoe Leman postale su blae. Odmaknula se od Agripine i

zagrlila ga maui mu iza lea zamaenom licom. Oh, ao mi je, Jao, promrmljala je. Bez rijei je i on nju vrsto zagrlio, a osjetio je nejasnu utjehu kad je dodala: Nedostajat e ti, je li, dragi moj ? Ali ako su morali otii, neka tako bude. Jamano su se jako uplaili.

Djevojica je bila navikla da se u ovom kuanstvu napadno grle pa je toboe ozbiljno ukorila majku: Ma hajde, mama, tom licom baca mu mljeveno meso u kosu. Prekinuli su zagrljaj uz smijeh i prijekorne c-c-c zvukove briui tragove luka i ostalih namirnica.

Jaa se jo plaho smjekao jer skakutanje gospoe Leman unaokolo ponekad je djelovalo razdraujue i uistinu je pretjerala kad se bunila zbog Kremera, no pomislio je da je ona zapravo dobra ena, a kad se osvrnuo, na vratima je ugledao Innu koja ih je motrila.

Nepomina, doimala se iscrpljeno, naputeno i napeto jer je ukoila ramena, ali ak ni time nije mogla prikriti lelujave pokrete nalik na vrbu. Zastao mu je dah, a vidio je da je gospoa Leman malo podignula obrve.

No domaica je, odluno se nasmijeivi, brzo pozdravila gou: Dobrodola! Jainu obitelj smatramo svojom, a onda se ustro okrenula prema mladiu i dodala: Gou emo za veeras smjestiti u gornju sobicu, Jaa, odmah do tvoje. Malo kasnije poslat u Agripinu da donese pokrivae, ali znam da je ta prostorija puna tvoje starudije pa zato skoi i sve to oisti, hoe li? One kutije stavi na odmorite kako bi se djevojka mogla kretati i molim te da ne guna jer napokon, tako e biti samo jednu no.

Te posljednje rijei zvuale su vrlo konano. Jaa proisti grlo. Mogu li sada dobiti pismo? upitao je Innu.

23

Potvrdila je doimajui se oamueno. Jaa pomisli da jamano nikad nije ula da netko govori tako brzo kao gospoa Leman. Znao je da to moe posve smesti ovjeka. Inna je izala, a onda se vratila s pismom u ruci i pruila ga mladiu.

A sad vas molim, draga, da mi kaete kako se zovete, zatrai gospoa Leman pribliavajui se Inni s daskom za sjeenje mesa, s noem i nekoliko krumpira.

Jaa izae i protiv volje se cerekajui. Vidio je da se danas nitko nee moi oduprijeti domaici. Jo je i u hodniku uo njezin odluni glas: Dok gore spremaju stvari, moda mi Vi moete pomoi oko ruka?

Pojurio je uza stube preskaui po tri odjednom pa se proavi pokraj vrata nekoliko drugih soba, popeo do najgornjega kata gdje je spavao, a ondje, u skrovitosti odmorita, nestrpljivo je otvorio pismo svojih roditelja. Da bi ga proitao, nije se morao povui u sobu jer cijeli taj prostor bio je njegov: hodnik, stubite, soba nalik na kutijicu, a i susjedna prostorija, sve se to spajalo u cjelovito, prano, prisno podruje.

No ve nakon nekoliko trenutaka uvidio je da ga pismo nee nimalo utjeiti. Kratka biljeka napisana oevim sitnim, urednim rukopisom nije govorila nita posebno, a poinjala je: Najdrai djeae, nakon to smo uvelike ispitali i same svoje due, odluili smo... Bila je tu samo adresa poste restante u Hajfi, odakle bi pisma mogla doi do njih putem drutva kojemu su povjerili da ih pripremi za iseljavanje, a na kraju su pobono izrazili nadu da e mu se ubrzo ponovno javiti iz Jeruzalema. O nedavnim dogaajima u Kijevu nisu napisali ni rijei, a nisu nagovijestili ni da su im prilike postale nepodnoljive. Nisu spomenuli Innu, niti su ga izvijestili da se djevojka sprema otii na sjever, a nisu mu poruili ni da se brine za nju... ba nita, no njihova pisma uvijek su bila takva. Skrivajui se iza beznaajnosti, proputali su komentirati sve vane dogaaje. Kukaviki, vrlo kukaviki su se ponijeli! Zato niim nisu nagovijestili da kane otii? Kako to nije pogodio?

Od puke razdraenosti glasno je zastenjao. Ne razmiljajui, zguvao je nezadovoljavajue pismo, pritisnuo je ake na oi, a onda je papirnatu kuglicu ljutito bacio u kut i dlanom snano lupio po najblioj komodi. Od bijesnoga udarca pekao ga je dlan, ali samo je tako mogao iskaliti osjeaje. Jo ljut na roditelje, kutije i torbe je poeo bacati iz sobe koju e zaposjesti ona.

Najvie se ljutio na oca, ve godinama je bjesnio zbog njegove mlakosti. Sjeao se da je prilikom prvoga susreta s Kremerovim ujakom starcu ispriao to mu se dogodilo u djetinjstvu. Kad sam jo bio mravi djeak tankoga glasa od, oh, dvanaest ili trinaest godina, otac i ja vlakom smo se vraali iz dae, malo poslije teroristikoga bombakog napada kad su velikoga vojvodu Sergeja na ulazu u Kremlj raznijeli u komadie, zajedno s koijom. Sjeate li se? ena mu je jurila Crvenim trgom i plaui skupljala komadie njegova trupla, a usvojena djeca trala su za njom. U novinama su cijeli tjedan pisali samo o tome pa su putnici u punom vlaku kojim smo otac i ja putovali vikali samo o idovima, znate ve... i kako bi vezano za njih neto trebalo poduzeti.

Kremerov ujak s razumijevanjem je kimnuo. Svi su smatrali da su to jamano uinili idovi jer veliki vojvoda Sergej izbacio ih je iz Moskve i to svih dvadeset tisua. A kad se napokon pokazalo da bombu nisu bacili oni, nego ruski socijalist revolucionar, vie nitko nije mario za to.

Jaa pomisli da je sa starim Kremerom bilo ugodno razgovarati jer je taj ovjek irokih leda uistinu sluao sugovornika poduprijevi veliku, etvrtastu, obrijanu glavu

24

snanom rukom koja je ulijevala povjerenje, a imao je sposobnost da pronikne u samu sr stvari.

Da, upravo se tako dogodilo, potvrdio je Jaa prisjeajui se. Dakle, putovali smo prepunim vlakom, s krupnim ljudima koji su psovali i hukali jedan drugoga govorei: avlima prikujte njihove drolje od ena, spalite im duane, znate ve, takve stvari, a bili su posvuda oko mene jer nekako sam se naao usred mnotva kad su pijanci nahrupili poslije piknika. Otac je sjedei u kutu zabio nos u novine i pretvarao se da ga nema...

Stari Kremer je jo kimao. ... a onda su me primijetili. Po mudrom pogledu svoga sugovornika mladi je vidio da ne mora podrobno

opisivati kakve su mu sve uvrede dovikivali u vlaku. Va otac nita nije uinio, primijeti Kremer potiui ga da dalje pria. No Jaa je samo rjeito slegnuo ramenima, ali nikad nee zaboraviti kako je omanja,

zdepasta stara seljanka koaru s jabukama spremno ostavila na sjeditu pa ustala u njegovu obranu. Sjeat e se kako je smijeno, ali ogoreno zamahivala na iscerenoga grubijana koji je prijetio da e Jai svui hlae kako bi svima nazonima pokazao da je djeak idov. Sramite se, svi vi!, krijetala je seljakinja promuklim glasom. Muite nedunoga maliana, a nema ga tko zatititi! Jaa nikad nee zaboraviti ni to da su se nasilnici onda umjesto na njega usredotoili na svoga prijatelja pa su se poeli njemu rugati jer napala ga je baba u marami ukraenoj cvjetovima. Sve je to dokazivalo da je u takvim prilikama potrebno samo da netko skupi mrvicu hrabrosti.

Kad se vlak zaustavio, djeak je iskoio praen salvama smijeha, a trenutak kasnije oprezno se iskrao i otac, pognut, sa eirom na glavi.

Nismo to spominjali, rekao je Jaa Kremeru. Nikad nije rekao ni rijei. Strah je opasan upravo zato to uutkuje ljude, primijeti starac. Trebao bi postati lijenik, poput tate, uvijek mu je govorila majka, ali poslije

izgreda u vlaku Jaa vie nije bio paljiv u koli. Padao je na ispitima, a nije ih htio ponavljati ni razmiljati o sveuilitu. Roditelji su jedva prikrivali uznemirenost kad se umjesto toga, poput siromanoga djeaka iz tetla, javio na mjesto pomonika u radionici gdje su popravljali violine.

Sad je bio tu, a sve te kutije pune letaka koje je naslagao na odmoritu imao je zbog Kremerovih, osobito zbog neustraivoga starca. U vlaku prema sjeveru Jaa je zapravo sreo mlaega Kremera, ali nije se previe osvrtao kad je njegov novi poznanik poeo aptati o idovskoj politikoj udruzi. Pozornije je osluhnuo tek kad je sreo Kremerova ujaka, kojega su nedavno pustili iz zatvora u Varavi, jer starac ga se dojmio. Izjavio je da trai novake, zamjenu za tisue mladia uhienih po zapovijedi premijera Stoljpina, poslije neuspjele revolucije prije nekoliko godina. Uglavnom je novaio u junim krajevima gdje je idova bilo mnogo vie, ali otkako se vlastima zamjerio ujakov mali ogranak Opega idovskoga radnikoga saveza ili Bunda, kako su nazivali socijalistiku stranku koja se borila za politika prava idova, nastale su praznine i ovdje, u gradu gdje su pripadnici te narodnosti bili razmjerno malobrojni.

Sjetio se kako je stari Kremer podigao obrve kad mu je nevoljko i nespretno priznao da ne vlada jidiem, a kamoli hebrejskim jezikom i da nije vjernik pa smatra da bi bilo besmisleno da se uplie. Sjeao se kako je starac uljivo odbrusio: Vjera? Ne govorim o njoj, nego o ljudskim pravima, o pravu da se ponosite svojim podrijetlom, da sami

25

izaberete gdje ete ivjeti, da radite ono za to ste osposobljeni te da uivate ista prava kao i Rusi meu kojima ivite pa se ne morate uljati u sjenama ekajui da se netko okomi na vas. Jaa je bio spreman posluati. Kad je o svemu tome razmiljao ni on, poput staroga Kremera, nije mogao shvatiti kako su mu roditelji mogli biti tako kratkovidni pa su smatrali da su ga zatitili odvojivi ga od prolosti. Sljedei dan poao je na pouku iz jidia, a otad je odlazio na sve sastanke, ak i kad se stari Kremer ponovno otputio na jug, u potragu za sljedbenicima. Njegov neak tada je ostao bez boravita, pa ga je Jaa uzeo k sebi, a ak i kad je gospoa Leman izbacila mladoga Kremera, prazna soba do Jaine postala je idealno mjesto za letke.

S naporom je iznio jo dvije kutije, a kad ih je bacio na neurednu piramidu na odmoritu, podigao se oblak praine.

Letaka je bilo vrlo mnogo (braa su ih oduevljeno sastavljala) no bilo ih je tee raspaavati nego pisati. Nigdje ih nije bilo sigurno dijeliti, ni na otocima, gdje se susreo s istomiljenicima, ni u gostionicama koje je smrdjelo po pljesnjivoj buki i kupusu, a sad za njih vie ni tu nije bilo mjesta jer iz Kijeva je stigla zelenooka djevojka Inna.

U tom trenutku ne bi mogao podnijeti ni da pogleda u kutije. Neravno otisnute teze u lecima bile su vrlo smjele, a govorile su o potrebi da ljudi na

slubeni antisemitizam uzvrate borbom, upravo ovdje, usred Ruskoga carstva. Ne bi se smjeli uplaiti i naprosto se iseliti, a u zadnjih nekoliko desetljea tisue su tako postupile. Svjestan da policijski dounici mogu biti posvuda, Jaa je prole subote mali ivani skup napola glasno, a napola apui uvjeravao da je cionizam samo bijeg od stvarnosti te da Palestina nije odgovor. Ne bjeite od nevolja nego se s njima suelite! Na jidiu su iskovali rije dojkajt, ovdanjost jer sve poinje upravo ovdje.

A sad su otili i njegovi roditelji. Tek kad je ispraznio gostinjsku prostoriju, otiao je u svoju sobu pa je izvadio i

druga pisma svojih roditelja. Znojio se mrmljajui optuujuim glasom: Nisu mi javili. Nikad... nisu... spomenuli... Ali uinili su to.

Nijedno njihovo pismo nije temeljito proitao, nego je ono to su mu javljali samo preletio pogledom smijuljei se prvim, pomno ispisanim frazama o tome kako su jo uzrujani zbog vratarove sklonosti kraama i kako jo plaaju kolu (ali zato?), a k tome su zabrinuti zbog kakvoe haringa na trnici i jo ratuju s nametljivim redovnicama koje u bolnici rade kao bolniarke. Doavi do tih izvjea, pisma bi stavljao natrag u kuverte s namjerom da ih poslije paljivije proita pa nije primijetio pitanja puna zebnje koja su njegovi roditelji ubacivali na mjestima gdje su presavijali pismo, na rubovima, ili u obliku post scriptuma. Kad bi se mogao vratiti kui, pitali su. Bi li bilo razborito da njih troje, za svaki sluaj, nabave putno doputenje? Nenapadno su spominjali da je netko od njihovih poznanika posjetio Hajfu, a neka druga osoba otputovala je ak u Jeruzalem. Sad mu se inilo da mu svaki takav podatak poput noa probada bok. Kako to nije shvatio? Zato im nije otpisao?

Polako se spustio na krevet pokuavajui zamisliti to su proivljavali: mama se njie amo-tamo na palubi, blijeda od morske bolesti, preko ramena je prebacila mokru, uprljanu, pahuljastu maramu od angorske vune, vjetar joj na sve strane nosi kosu, a okruuju je stari pravoslavni hodoasnici s kozjim bradama, odjeveni u prnje, dok tata puta da ga birokrati posve oderu pa iako je svjestan da neto ne valja, ipak ne zna kako

26

ga varaju - jer taj siroti, usplahireni, bespomoni ovjek nikad nije posjedovao vedru smirenost monsieura Lemana ili granitnu snagu staroga Kremera.

Nije istina da ih nije volio, ali tako se ljutio na njih i zamjerao im, a novi ga je ivot u toj mjeri ispunio da se nije dovoljno potrudio odgovoriti kad su mu pokuavali objasniti kakve su im namjere.

Zastenjao je uvidjevi da je cijelo vrijeme samo on bio jak pa ih je trebao bolje zatititi. Ali nije bio ondje.

Vrlo si tih, Jao, primijeti gospodin Leman za vrijeme ruka spustivi novine i gledajui ga preko ruba.

Mladi slegne ramenima. Pa to ako je i bio tih? Ionako nitko drugi nije utio. Barbar i Agripina kikotali su se na djejem kraju stola, a nije bilo nikoga da ih ukori.

Za njih je trebao biti zaduen Marcus, ali on je bio zaokupljen time da kriom bulji u gou ili se i sam smijao, bunije od svih, glasom maloljetnika koji je mijenjao modulaciju, a bio je nalik na njakanje.

Otkad su posluili jelo, gospoa Leman je Inni Feldman pripovijedala ivotnu priu svoje obitelji iznijevi sve o poslovnom razvoju svoga mua, od prouavatelja klasike (tako su djeca dobila imena), preko kolebljivoga vojnog pitomca i stratega za biljar do domiljatoga proizvoaa unosnih umjetnih zubala, a onda je prela na njihov kratki, idealistiki izlet u seosko okruenje blizu Kijeva gdje su namjeravali ivjeti s narodom, ali su se, na pragu revolucije 1905., razoarani vratili u Petrograd (Ljudi na selu su vrlo uskogrudni!), a onda je gospoin Leman pokrenuo liberalne novine zbog kojih je gotovo zavrio u zatvoru kad je, nakon neuspjele revolucije, sve pritisnula policija pa se u zadnjem desetljeu vratio svojoj prvoj ljubavi, izradi violina.

Smijeila se, ruiasta u licu, ne primjeujui da joj ukosnice zvekeui padaju na tanjur. Naklapajui o sebi i svojoj obitelji barem je ponovno stekla uobiajenu bezbrinost.

Dok je gospoa Leman priala, njezin mu je, cerekajui se, itao novine, a povremeno bi prokomentirao: Nevjerojatno! udubivi se u iskaz navodnoga svjedoka ubojstva u Kijevu. Taj senzacionalistiki lanak Jaa je ve s gaenjem odbacio, a u njemu je pisalo da je u mnotvu koje se okupilo kad je premijer dolazio u kazalite bio i cariin sadanji najmiliji mistik arlatan, kako se ve zvao taj sveti ovjek s kozjom bradicom koji je vidjevi da premijer prolazi, poeo zavijati i jaukati: Osuen je! Slijedi ga smrt! A onda se sruio na do.

Za vrijeme ruka Jaa je gledao Innu. Gospoa Leman je oito odluila ne dopustiti da se ponovno razviju okolnosti nalik na one s Kremerom pa je gou zaposlila u kuhinji i nije poputala dok se jelo nije nalo na stolu. Iako je Inna jo bila zaprljana, s vidljivim tragovima putovanja, uporno se nastojala ljubazno ophoditi. Povremeno je kimala, a stanke u monologu gospoe Leman iskoristila je da ubaci pokoje da, a ponekad i ne, no uglavnom je samo jela i to usredotoeno, poput vrlo gladne osobe. Prije nego to je spustila vilicu, a s lica joj je napokon nestalo bolesno pepeljasto bljedilo, na tanjur je triput stavila pire od krumpira koji je, kako je Jaa smatrao, jamano sama napravila.

U vlaku niste nita jeli? upitao je blago. Spustivi pogled odmahnula je glavom.

27

U jednom trenutku Jaa je osjetio da gospoin Leman odmahujui glavom zuri u njega preko ruba novina kao da se zabavlja.

Mladi je urno ustao gurnuvi na stranu tanjur sa sarmama zvanima golubii jer je znao da je gospoa Leman u mljevenu govedinu umijeala i svinjetinu, a nije odobravala njegovu najnoviju muiavost jer odbijao je jesti tu vrst mesa pa se potajno radovao da je domaica natjerala Innu da oguli dovoljno krumpira kako bi pripremile pire kojim se mogla nahraniti cijela vojska.

Otii u u radionicu, izjavio je izbjegavajui gazdin pogled jer odjednom je poelio biti sam. Jutros sam u zaostatku s poslom.

Kad je odmaknuo stolicu spremajui se tiho oduljati niz stube, nije oekivao da e u znak odgovora nastati takva zbrka.

Najprije se javila Inna i to jaim glasom nego to je govorila tijekom ruka: Oh, mogu li i ja poi? Veoma bih voljela vidjeti radionicu!

Onda je Jaa zauo utanje jer gospodin Leman je spustio novine i zagrmio: Naravno!, a Marcus mu se pridruio arko povikavi svojim glasom s nekoliko oktava: Sad i ja ondje radim! Sve u vam pokazati!

Kad su se mukarci hrpimice uputili prema vratima, napokon se turobnim krijetanjem oglasila i gospoa Leman: Ali tko e oprati tanjure?

Jaa zastane. Ta e situacija moda zahtijevati vjetu taktiku. Domaicu je upravo takav razvoj dogaaja ogorio u svezi s mladim Kremerom. (Izjeo nam je cijelu kuu i dom, a nije podigao mali prst da nam pomogne!) No Inna je smjesta shvatila to je na stvari pa je okrenuvi se rekla moleivim glasom, oaravajue namrekavi elo: Molim vas, gospoo Leman, naprosto sve ostavite. Neu dugo, a kad se vratim rado u oprati sude. Usput, ruak je bio vrlo ukusan.

inilo se da je to dovoljno. Gospoa Leman oito se barem napola udobrovoljila jer slabo se nasmijeila, a onda se odluno okrenula Agripini i Barbaru: Pa, vas dvoje, nije li ve vrijeme da zajedno sjednemo i pogledamo domae zadae?

28

ETVRTO POGLAVLJE

Uradionicu ste mogli ui kroz zadnja vrata u zgradi, na dnu zajednikog stubita koje je povezivalo stan Lemanovih na prvome katu s ostalim gornjim stanovima, a onda se stubite penjalo dalje, do sobica u Jainu carstvu iako se kroz glavni ulaz radionice izlazilo na iroku ulicu ispred nje.

Naavi se u radionici, Jaa je smjesta sjeo na svoj stoli, stavio pregau, upalio lampu i uzeo violinu na kojoj je radio prepustivi drugima da se vrte oko Inne.

Zato je utio kad se gospodin Leman obratio djevojci svojim lukavim osmijehom: Najbolje to smo ikad uinili bilo je da smo zaposlili Jau. Radi vrlo brzo, uredno i otmjeno... a jak je pa i ne primijetivi, za samo jedan dan obavi ono za to bi nekome trebao cijeli tjedan... Na te rijei u mladiu je nakratko i potajno zatitrao ponos.

Dakako, taj je posao cijelo vrijeme djelovao zastraujue, ali bio je to umjereni strah, s kojim je mogao izai na kraj jer proizlazio je iz ljubavi. S njim ste ivjeli dok ste strugali drvo, a ponekad je bilo gusto jer ovjek nikad nije mogao biti siguran da je posve ovladao alatom pa se morao nadati da svom drvenomu djetetu nije prerezao vrat jo prije nego to je njegova tvorevina i poela ivjeti. Volim kad se moji naunici pomalo plae, govorio je Leman Inni smijui se I gledajui je preko naoala sa zlatnim obrubom dok se nije opustila i uzvratila mu jednim od svojih neoekivanih, oaravajuih osmijeha. Ako ih mogu usmjeriti na pravi put, u veoj se mjeri osjeam kao gazda. Primjerice, Marcus tek poinje raditi pa se cijelo vrijeme boji, ali Jaa je nadiao strah i ve se oblikuje u gazdu.

Mladi se nacerio ne podigavi pogled. Rezbario je ispupenje koje se protezalo du sredinjeg dijela violine pa je djeljao osjetljive krivulje, a luk je u sredini malo povisio dok ga je na izdubljenim krajevima snizio i spljotio. Kao i uvijek u tom toplomu, udobnom, sretnom prostoru obasjanom jezercima zlatnoga svjetla osjeao je da je uronio u znanje velikoga, jakog ovjeka irokih ramena za kojeg je radio pa je od njega s pouzdanjem mogao oekivati odgovore na sve, a gazda je k tome svoju vjetinu uistinu nastojao prenijeti mladom narataju. Najsretniji trenutak u njegovu ivotu bio je kad ga je Leman primijetio uavi u radionicu Jaina prijanjega grubog gazde pa ga je pozvao da ovdje radi za njega, a k tome je mladiu pomogao da nabavi potrebne isprave i da se iz nesmiljeno tekih prilika kakve su vladale na idovskome podruju preseli ovamo, u novi, povoljniji ivot u sreditu. Jaa je vjeto obavljao svoj posao i bio je svjestan da je koristan, ali samo zato to se u ovom okruenju osjeao uspjeno pa je radio svim srcem jer volio je blago ozraje iskupljenja u radu kakvo je stvarao Leman. Uvijek moete popraviti greke, moete zalijepiti trijeske, ureze ispuniti ljepilom i piljevinom, a nenamjerne rupe izrezivanjem, oblaganjem, rezbarenjem i pijeskom moete vratiti u prijanje trodimenzionalno postojanje. Drvo oprata.

Malo je neuredno, uo je kako se Marcus ispriava. Posvuda su strugotine. Dopustite da pometem, arko e Inna koja je bila izvan Jaina vidokruga. Ne,

doista. Leman je u znak odobravanja neto progunao dubokim glasom pa je djevojci pokazao gdje naunici dre metle jer je volio uredne prostore.

29

Jaa se zatekao kako tiho zvidi dok su mu ruke letjele preko drveta, a negdje iza njega Ina je medom poela podizati oblake praine i sitnoga iverja. ak mu nije smetao ni osjeaj da mu djevojka viri preko ramena jer zanimalo ju je ime se bavi.

Dok su ovdje radili, svi su zvidali ili pjevuili sebi u bradu, a ponekad su tiho, zamiljeno avrljali o svojim najmilijim temama pa su ti oputeni tijekovi svijesti strujali, mijeali se i ubrzo kod djelatnika postali veoma omiljeni.

Ali danas nije bilo tako. Dva pripadnika obitelji Leman najprije su dvadesetak minuta neobino glasno govorila, motala se unaokolo i sve prilino hvalisavo pokazivala, a djevojka je pometala u

ustrim naletima pa je Jai bilo jasno da se trudi ugoditi domainima kao to su se oni trudili potaknuti njezino zanimanje, a onda su je, na njezin zahtjev, odveli natrag na kat kako bi oprala sude.

Zaas u se vratiti, Jao, vedro izjavi Leman s vrata. Mladi kimne ne podigavi glavu. I ja pomalo sviram violinu, uo je kako se Inna obraa gazdi prije nego to su se

vrata zatvorila. Kad je ostao sam, dugo je, tuno uzdahnuo. Poslije dogaaja s Kremerom djevojka nee uspjeti zadobiti naklonost gospoe Leman, ali mogla bi pridobiti ostale, a to se svakako iz petnih ila trudila postii. Njezina nastojanja naprosto ste morali pozitivno ocijeniti.

Dok je radio, i dalje se pokuavao prisjetiti prie o Feldmanovima pa je razmiljao o pojedinostima koje su mu davno ispriali roditelji ili su ih barem nagovijestili, a sad mu se sve to isprekidano vraalo. Sjetio se da je pria glasila nekako ovako: Mladi par, daleki roaci, s kerkicom su ivjeli u manjem gradu, sat vonje udaljenom od Kijeva, a oboje su bili uitelji. Jedne noi, tijekom antiidovskoga nasilja kakvome su ti gradii vrlo skloni, netko im je zapalio stan pa su oboje poginuli. Vjerojatno bi tako prola i djevojica da nije pobjegla, a odgojio ju je susjed.

Je li ih ubio dim od poara? sjeao se da je pitao pokuavajui zamisliti miris u nosu, a zanimalo ga je jesu li se uplaili ili su umrli u snu. Kako je bio naivan! Ipak, ak je i neduni djeak primijetio da je majka skrenula pogled u stranu, a otac je tjeskobno promrmljao: Ne znamo pojedinosti.

Nije mogao rei koliko joj je tada bilo godina - moda etiri ili pet, ali naravno, Inna tako neto nikad nee zaboraviti pa je posve razumljivo da je izvela zastraujue zakljuke kad je proli tjedan u Kijevu vidjela pobjesnjelo mnotvo.

Blago je otpuhnuo trijeske s radne klupe. Imala je hrabrosti, ali shvaao je da sad osjea samo strah. Jutros se na vratima moda, ali samo moda, odvie razljutio na nju. Mogue je da sam se pretjerano otro ponio, pomislio je, podigavi prednju stranu violine prema svjetlu pa je pogledom punim ljubavi milovao oblik koji je izraivao procjenjujui bi li trebao poneto ispraviti na krivulji.

Bilo mu je drago to je ponovno preputen sam sebi, ovdje, u mirnom ozraju pa moe razmiljati i pratiti kako mu se glazbalo oblikuje pod rukama.

Mozgao je i o pismu svojih roditelja. Tako ga je brzo izguvao da nije pomnije pregledao kuvertu, ali sada, kad je smireno

razmiljao o tome, sjetio se da na njoj nije bilo napisano: Vlastoruno predati, a u pismu nije stajalo da e ga uruiti Inna.

30

Zapravo, promislivi bolje sjetio se da je u gornjem desnom kutu bila marka kao da su ga kanili poslati potom.

Palo mu je na um da su mu roditelji, kad su prije godinu dana u pismu prvi put spomenuli Innu, javili da je djevojka pri zavretku kolovanja. to je kolarka naumila raditi ovdje, tako daleko od kue? Trgnuo se uvidjevi da joj danas jo nitko nije postavio to pitanje.

Onda je iznenada shvatio. Nedovrenu violinu paljivo je poloio u podstavljenu kutiju kako bi bolje razmislio. Njegovi roditelji uope nisu zamolili Innu da mu donese pismo, nego ga je uzela u

stanu, posudivi ga, kao i putovnicu. Ovamo ga je donijela iz vlastite pobude, jer... jer... Poeao se po glavi osjeajui sve veu nelagodu. Pa oito zato to nije imala kamo otii. Nije mogla smisliti nikakav drugi naum nego da pronae njega i da se tu ukopa.

aljenje ga je pogodilo poput udarca. Trebao ju je zatititi, pronai put da joj pomogne da barem malo due ostane, a iz oiju joj ukloniti strah.

Laganim pokretom ugasio je svjetiljku i polako se popeo stubitem. Putem se je pitao to su njegovi roditelji mislili da e se s njom dogoditi kad odu

odavde, ako su uope razmiljali o tome jer vlastiti strah vjerojatno ih je tako zaokupio da su je naprosto ostavili da se sama snalazi...

Otvorio je vrata stana zamiljajui kako se suprotstavlja gospoi Leman pa unato svim razlozima koje bi domaica mogla iznijeti navaljuje - ne, zahtijeva - da Inni dopusti da ovdje ostane nekoliko dana ili ak tjedana, a on e gazdarici to nadoknaditi.

Upravo kad je, u jo uvijek posve zakrenu predsoblju, zastao da se pribere, razgovor u utoj sobu zamro je, a zrak su ispunili zvuci violine.

im su do njega doprli prvi prodorni, milozvuni, razigrani tonovi niz kraljenicu su mu prostrujali marci. Ni ovdje, a ni bilo gdje drugdje nikad nije uo nita nalik tome.

Naravno, svi lanovi njegove obitelji pomalo su svirali. Iako sam nije bio nadareni glazbenik, odnedavno je, u skrovitosti svoje sobe, srcu davao oduka svirajui arije iz Itetla. S druge strane, gospodin Leman volio je Bachovu matematiku istou, gospoa koja je bila knjievno obrazovana, uivala je u njemakim romantiarima, Marcus je najvie volio uvstvenu kavansku glazbu i razvodnjene narodne pjesme, a djeca su vedro pilila po strunama svirajui svakovrsne poetnike glazbe koje su prisilno vjebali.

Ali ovo? Svirka je bila ivahna, suvremena i lako je ulazila u uho. Doimala se razigrano iako je bila strahovito teka za izvoenje, sva u tercama i

plesnom troetvrtinskom ritmu, s udnim naglascima na treem taktu i sinkopirana, poput jazza amerikih crnaca. Skladatelj se posluio manjim, otrim nizovima od po est staccato tonova koji su sve bre, glasnije i ee jurili gore-dolje po glazbalu, a onda bi povremeno zamirali u eznutljivi legato uzdah, prekrasno izraen glazbenom frazom.

Stajao je meu kaputima i izmama, zaneseno i kao da se izgubio, a ne mogavi se svladati nogom je udarao takt. K tome je svirka bila nevjerojatno profinjena, a nije odisala samo tehnikim samopouzdanjem, nego i poznavanjem uvstvenih svijetlih i tamnijih preljeva. Jaa se zatekao kako, dublje pjesniki raspoloen nego obino, razmilja o rijeima uzlet due...

31

A onda, nekoliko trenutaka nakon to se ponovno bio u stanju pokrenuti, svirka je prestala upravo kad se pribliio vratima dnevne sobe.

Iako je mogla svirati samo jedna osoba, ipak se zaprepastio kad je zastavi na vratima pokraj klavira ugledao Innu kojoj su se zaarili obrazi. Pogledom je velikim zelenim oima prelazila po nazonima jer oito ju je zaudilo buno pljeskanje, a ljupko lice tek joj je postupno ozario osmijeh kad je vidjela da Barbar i Agripina skau i kliu u svom kutu.

Violinu je stavila pod ruku, a onda ju je, jo se jednom plaho osvrnuvi, zajedno s gudalom poloila na poklopac glasovira.

Jaa nije vidio gospou Leman jer jamano je sjedila na stolici izvan njegova vidokruga, ali njezin mu je stajao oduevljeno zurei u djevojku dok je Markus radosno blebetao pokraj njega.

Inna ih je tako oarala da nisu ni primijetili da Jaa stoji na vratima. Srce mu je proeo nerazumljiv osjeaj.

Pitam se, zadivljeno je govorio Leman dubokim, gromkim glasom, tko vas je u Kijevu mogao nauiti da svirate Skrjabina?

Mladi je vidio da Inna odmahuje glavom. Oh, vjebala sam kad sam bila mlaa, nespretno je odgovorila, uope se ne doimajui kao osoba koja je malo prije tako zrelo svirala. Uila me teta Ljuba s kojom sam ivjela. Sad je pokojna pa sama pomalo prtljam po violini. Ta mi se skladba svidjela kad sam je ula na koncertu...

Pogledala je Jau koji ju je motrio s vrata. Mogu svirati jer imam lijepu violinu, dodala je nesigurno mu se nasmijeivi kao

da ga poziva da s njom podijeli slavodobitni trenutak, no nije joj se mogao pridruiti. Svirka joj je zvuala bolje od bilo ega to su on, a i ostali ukuani, mogli izvui iz glazbala na kojima su radili cijeli ivot - toliko bolje da se u usporedbi s njezinom izvedbom sam sebi uinio sirovim. Sad je uvidio da je ona jamano posve svjesna da izgleda vrlo lijepo i ranjivo pa hotimice koristi svoje drai.

Gledajte, pokazala je, to je prva violina koju je Jaa napravio. Djeca su vikala i ciala, a onda su nahrupila da poblie pogledaju. Zbilja...? Da

vidimo! Htjeli su zgrabiti glazbalo, no Inna ga je sa smijekom - mladiu se ak inilo da se pobjedonosno smijuljila - drala izvan njihova dohvata. Sa stolice koju nije vidio dopro je povrijeeni enski uzvik: Djeco!

To je moja stara violina? istodobno je, ali mnogo tie upitao Jaa. Bilo je to previe za njega! Sjetio se njezine putovnice i pisma svojih roditelja. Nema li kraja stvarima koje je uzela?

No inilo se da djevojka ne primjeuje da je to zloslutno upitao jer odgovorila je s oito iskrenom bezazlenou, kao da je uvjerena da mu je drago to se ona skice Rusijom nosei torbu punu njegovih stvari: Tvoja majka mi je dopustila da sviram na violini... Donijela sam je... jer sam mislila...

No Leman ju je prekinuo. Okrenuvi se Jai uzbueno je zagrmio: Ah, ui, ui, djeae. Dakle, i ti si je uo? Nebesa, zato nam nikad nisi rekao da je tvoja mala roakinja arobna glazbenica - istinski odlina? Gotovo sam se prevalio od iznenaenja, pogotovo zato to sam oekivao da emo uti otuno idovsko naricanje, poput arija kakve ti gore gudi!

32

Tako se smijao vlastitoj ali da nije ni primijetio da se Jaa namrtio. Mladi je pogledao djecu. Barem mu se oni nisu smijali iako ga nije ba utjeila injenica da Agripina s oboavanjem gleda Innu. Barbar je iskoristio trenutak kad ga nitko nije primjeivao pa je unuvi tiho vezivao vezice Agripininih cipela za stolicu.

Inna me podsjea na tebe, draga, obratio se Leman supruzi koja je jo sjedila skrivena vratima. Spada u one ene koje mogu ovladati velikim umjetnostima iako o njima nisu podrobno uile. Ponovno se okrenuo djevojci ponosno pokazujui svoju ivotnu suputnicu. Znate li da je ova Lidija Aleksejevna ovdje sama nauila sve europske jezike i to u vrijeme dok jo nije putovala dalje od Moskve, ak prije nego to je navrila dvadeset godina? Posve se posvetila tome... Uistinu joj se divim.

Nisu takve samo enske. I mukarci to mogu. U vojsci si posve sam nauio biljar, javio se Barbar s poda iroko se nacerivi.

Leman napravi kiselu grimasu. Godinama sam amio u zatvorenoj koli za pitomce, a to je dovoljno vremena da djeak poput mene naui najudnije stvari, odgovorio je. I Barbare, smjesta odvei tu vezicu ili e biti neprilika, dodao je ne promijenivi glas.

Nacerio se natezanju koje je uslijedilo, a onda se okrenuo Inni. Dakle, svi se slaemo da divno svirate. Zastao je. Biste li htjeli izraivati violine?

U glasu mu se osjeala nepatvorena nada kao da odgovor u potpunosti ovisi o njoj. Otvorila je usta i jo vie pocrvenjela. Jai je srce snano tuklo. Da je gazda tek tako, vrlo jednostavno uvede u posao - dok

je on prije morao uiti zanat, a onda je mjesecima ekao isprave i borio se...! Vjerovao je da je ta djevojka nevinace koje treba tititi pa je pojurio ovamo spremajui se da joj pomogne u borbi, no vidio je da ih je jednim suznim pogledom i hvalisavom svirkom ve bila navela da je poele zauvijek zadrati. Ne bude li pripazio... Ah, ostao je bez daha zbog takve nepravde! Moda je stari Kremer ipak imao pravo kad je govorio o enama.

Tiinu je prekinula gospoa Leman, izjavivi: ene ne izrauju violine. Obino ne, oduevljeno e njezin mu, ali ovo nije bila obina svirka. Ali... namjeravate li zbilja nekoga zaposliti? upita Inna. Pa, vjebamo Marcusa, ali odnedavna ima mnogo posla pa sam pomislio da bih

mogao jo nekoga unajmiti na odreeno vrijeme, no znate kako je. ovjek je odvie lijen da se doista prihvati zamorne potrage za namjetenikom, a k tome se uvijek pitam hoe li se novajlija sa svima slagati jer kad pone raditi, ve mu je prekasno rei: Ne svia nam se tvoja njuka, a kao to znate, ovdje smo svi vrlo bliski pa za dorukom ne bismo voljeli gledati namrgoeno lice. No kad je rije o vama... hm, ve ste, tako rei, dio obitelji pa se to pitanje ne bi ni postavilo.

Jo se ire nasmijeila iako s nevjericom, a smijeak joj se odrazio i u oima. Zavladala je tiina, a Jaa se sve manje nadao da e barem gospoa Leman rei: Ne,

to nikako nije mogue! Ali utjela je. Napokon se gazda okrenuo prema njemu uzbueno kimajui. Svia li ti se ta

zamisao? Mladi nije znao kako e postupiti sve dok nije poeo govoriti: Ne moe raditi,

izjavio je zakoraivi u prostoriju i napola se nasmijeivi kako bi se doimao pribranije. Nema isprava. Ovamo je dola ukradenom putovnicom.

33

Osmijeh koji je Inni lebdio na licu blijedio je tijekom nekoliko munih sekundi dok je zbunjeno pokuavala shvatiti to je uinio. A onda je nadu koja joj je dotad sjala u pogledu zamijenio duboko nevoljni, skreni izraz djeteta koje se vie ne moe vratiti kui.

Jaa ju je gledao obuzet dubokom nelagodom. ak mu ni tada nije dobacila optuujui pogled koji bi posve zasluio, nego je najprije pogledala gospou Leman koja je usredotoeno zurila u svo