vaš urednik - lobor

s t r a n i c a 3

l o b o r s k i g l a s n i k — e d u k a t i v n o i n f o r m a t i v n i l i s t g r a đ a n a o p ć i n e L o b o r

Suradnici:

Adanić Dragutin Adanić SilvijaBašak MirjanaBehin Mirela Ceboci Josip

Hendija Anita Hendija Josip

Hleb Ivan Mladi župe Lobor

Ropac DarkoRopac Ivan

Smetiško Andrijana Stulić Dean

Nakladnik

N A Č E L N I KO P Ć I N E L O B O R

w w w . l o b o r . h r

49253 LoborTrg svete Ane 26

Glavni urednikANDRIJA SMETIŠKO

[email protected]

Grafički urednikMiroslav Smetiško

[email protected]

Poštovani čitatelji loborskog glasnika,

prošla je prva polovica godine. Brzo, jako, jako brzo. Mnogo toga se događa u životu, mojem,

Tvojem, Vašem, našem. Svaki pojedinac, svaka obitelj ima svoje probleme, svoje ostvarene

i neostvarene želje, ciljeve, afinitete, svoje potrebe.

Nedavno je osnovnoškolcima, srednjoškolcima i studentima završila školska ili akademska godina. Učenici su donijeli doma svjedodžbe o završnim ocjenama, o svom uspjehu u školskoj godini. Osmaši su svoje osnovno školsko obrazovanje i pred njima su bili upisi i donekle odabir životnog poziva. To je za njih prva veća životna raskrsnica koja puno toga u životu određuje. Maturanti su upisivali svoje fakultete kao nastavak školovanja i odrastanja, te spremanja za život.

Jesu li bili svi baš zadovoljni?

Roditelji nervozno zbrajaju, prebrajaju, žale se, kritiziraju, moraliziraju zbog recesije koja nas je zadesila, protresla, stavila na kušnju. Mišljenja su da nam puno toga u životu treba, da je puno toga neophodno.

Koliko je njih bilo zadovoljno?

U stvari tako je malo potrebno da čovjek bude zadovoljan. Malo međusobnog poštivanja i uvažavanja, malo zdravlja i zadovoljstva, a sve drugo i onako postaje s vremenom suvišno.

Kada to shvatimo?

Obično to prekasno shvatimo ili to nikada ne shvatimo.

Nemojmo dopustiti da nas u životu savjest opterećuje da nismo korisno upotrijebili svoje vrijeme, da smo zaboravili na prave vrijednosti koje su neprolazne i koje su pisale i pisat će povijest čovječanstva.

Neka naša nebeska zaštitnica, Božja babica, čuva našu župu, našu općinu, naše obitelji.

Vaš urednik

s t r a n i c a 4

l o b o r s k i g l a s n i k

Viteško društvo svetog križa - Lobor

U subotu, 26. lipnja 2010. godine, održana je osamnaesta županijska Smotra kuburaških društava, ove godine u Petrovskom. Savjet kuburaških udruga odlučio je ove godine da smotra bude revijalnog karaktera.

V+D+S+K Lobor je kao prošlogodišnji pobjednik svojim prisutstvom također uveličalo ovaj hvalevrijedan tradicionalni kulturni događaj. Sam program u Petrovskom je započeo u 10 sati mimohodom svih kuburaških društava te svetom misom. Slijedilo je kratko druženje pod šatorom uz gablec koji je pripremio domaćin, nakon kojeg je slijedila i sama Smotra. Svako društvo je izlazilo 3 puta na pucanje što je dovelo do toga da se Petrovsko toga dana zatrese preko 1200 puta. Naime, svako društvo je sudjelovalo sa svojih 15 pucača te tako pokazalo Zagorju i Hrvatskoj koliko veliki broj ljudi njeguje taj tradicionalni zagorski običaj.

Naše društvo je sudjelovalo sa sljedećim kuburašima: Adanić Dragutin, Adanić Stjepan, Androić Stjepan, Bašak Zdravko, Groš Ivana, Kuharić Mirko, Plancutić Ivica, Plancutić Matija, Plancutić Stjepan, Rihtar Vladimir, Sambol Marko, Smetiško Andrija, Smetiško Blaženka, Smetiško Miroslav i Zaplatić Milan. Zapovjednik naših kuburaša je bio Zoran Požgaj, stjegonoša Kristijan Višek, a kao dio pravila Smotre pratila ih je i bolničarka Andrijana Smetiško.

nastup u Metkoviću na festivalu žudija

Smotra kuburaša Krapinsko-zagorske županije u Petrovskom

Festival čuvara Kristova groba u Metkoviću

nastup na smotri u Petrovskom

Ovogodišnji jubilarni, deseti po redu festival Žudija-čuvara Kristova groba, koji se tradicionalno organizira drugi dan Uskrsa, održan je u župi svetog Nikole, na desnoj strani grada Metkovića. Od početnih nekoliko grupa odjevenih u odore rimskih vojnika, koje su sudjelovale u postrojavanju tih prvih godina, festival je prešao granice Dalmacije, što potvrđuje sudjelovanje žudijskih skupina i čuvara Kristova groba iz kontinentalne Hrvatske iz Marije Bistrice te Viteško društvo Svetog križa iz Lobora. Nakon milenijske fotografije uslijedio je svečani mimohod gdje su sve žudijske skupine okupljenim znatiželjnicima, u prepunoj crkvi Svetog Nikole prikazivali dio svojih korizmenih i Uskrsnih običaja. Članovi Viteškog društva iz Lobora prvi su put u Neretvi ali i na festivalu Žudija.

Tako je u Metkoviću, na Uskrsni ponedjeljak iznova oživjela srednjovjekovna „crkvena igra“, paraliturgijsko uprizorenje Kristove muke, smrti i uskrsnuća koje se u našim krajevima se upravo kroz ulogu Žudija zadržalo do današnjih dana.

e d u k a t i v n o i n f o r m a t i v n i l i s t g r a đ a n a o p ć i n e L o b o r

s t r a n i c a 5

Loborski čuvari Kristova groba

Običaj uskrsnog “strieljanja” u Loboru datira iz 1524. godine kada je Petar Keglević dobio vlastelinstvo Lobor, te je u uskrsno vrijeme slao naoružanu počasnu četu u loborsku crkvu čuvati Kris tov grob. Kada zvona na Veliku subotu označe uskrsnuće vojnici se povuku, da bi u samo praskozorje Uskrsa na ranoj misi gromoglasnim pucanjem iz svojih „pištola“ navijestili najsretniji katolički blagdan.

U prostoru pokraj crkve stoljećima se odvija oglašavanje „pištola“ na uskrsno jutro te tijekom samoga Uskrsa, kao i na uskrsni ponedjeljak.

Tu tradiciju u današnje vrijeme nastavlja društvo koje je svoje djelovanje formaliziralo osnivanjem Viteškog društva svetog križa 23. veljače 2007.

Viteško društvo svetog križa spada u najmlađa društva koje njeguje uskrsno „strieljanje“ kao dio bogatog povijesno-kulturnog nasljeđa zagorskog kraja.

Do sada je Viteško društvo sudjelovalo na smotri kuburaša u Tuhlju i Loboru, koju je uspješno organiziralo. Osim ovih nastupa ističemo sudjelovanje na festivalu čuvara Kristova groba u Metkoviću, sajmu turizma GAST u Splitu, predstavljanju gastronomsko-turističkih potencijala Krapinsko-zagorske županije u Tower centru u Rijeci, nastupu na proslavi dana općine Jarmina, te obilježavanje brojnih događanja u našoj te susjednim županijama. Društvo broji 30 aktivnih članova u dobi od 16 do 54 godine.

nastup u Metkoviću na festivalu žudija

stjegonoša Kiki i donačelnik Dragec sa zastavom V+D+S+K

s t r a n i c a 6


AMK OFF ROAD LOBOR – PROLJEĆE 2010

Kao što je najavljeno od ove godine članovi AMK “OFF ROAD” LOBOR voze prvenstvo kluba. Svi članovi se tokom godine mogu natjecati u bilo kojoj disciplini na utrkama koje organizira klub i tako sakupljati bodove. Na kraju godine bodovi će se zbrojiti i proglasiti prvak. Cilj je pobuditi natjecateljski duh, a isto tako i ponukati članove kluba da se okušaju i u drugim disciplinama. Situacija se zakuhtava –

sezona lova na bodove je počela… AMK OFF ROAD - LOBOR sezonu je započeo

radno i vrlo rano – prva radna akcija održala se već krajem drugog mjeseca. Neki članovi su predstavili i svoja nova vozila, dok su ostali dotjerali stara. Pojavila su se i prva rivalstva, tj. većina ekipe vozi buggy-e pogonjene mašinama OPEL-a dok manji dio vozi buggy-e pogonjene

mašinama VW. Koji su bolji, e to će pokazati predstojeće utrke. Početak sezone obilježilo je loše vrijeme i stalna pomicanja utrka HMS-a, te ni mi nismo mogli što zbog lošeg vremena, a što zbog pomicanja naših utrka (Danijel Vujica i Raškaj Željko voze motocross za prvenstvo Hrvatske) odraditi sve kako je planirano. No prve utrke su odvožene, pa su tako u nedjelju 30. svibnja održane prve utrke na četiri kotača.

Utrka je već tradicionalno nazvana DUHOVI. Na sveopće oduševljenje publike i

organizatora vrijeme nas je poslužilo do kraja dana, a staza je zbog kiše koja je padala prethodne noći bila prava OffRoader-ska. Održala su se natjecanja u disciplinama QUAD-ova, BUGGY-a, AUTOCROSS-a, te po prvi puta i AUTOCROSS-a 4×4. Svaka disciplina bila je zanimljiva u nekom dijelu, a disciplina sa najviše natjecatelja bila je AUTOCROSS. Sve više natjecatelja odlučuje se za ovu disciplinu, a i publika je obožava. Mnoštvo pretjecanja koje obilježavaju sudari uz zvukove savijanja limova i otpadanja retrovizora i auspuha daje posebnu čar ovoj disciplini. Automobili, naravno oni

koji prežive ovaj pokolj, nakon utrke nerijetko izgledaju kao da su sudjelovali u nekoj lančanoj prometnoj nezgodi, a dijelova po stazi je za složiti jedno solidno vozilo za offroad. Buggy-i su naša plemenita disciplina, nešto kao formula 1 za automobilizam. Nije nas puno, ali su vozila dogurala daleko od onoga što su bila kada smo osnovali klub. Vlasnici sada paze na izgled

off road staza iz zraka

off road staza iz zraka


s t r a n i c a 7

svog vozila, promijenile su se i neke stvari u konstrukciji, poboljšani su ovjes i vozna svojstva. Zbog iskustva do kojih smo došli upravo na utrkama vozila su i puno izdržljivija, te za razliku od prijašnjih godina više od 90% vozila završi sve utrke. Ovo je ujedno i prva utrka iz koje se osvojeni bodovi prenose (samo za članove AMK “OFF ROAD” LOBOR) za prvenstvo kluba. Želja vozača da sudjeluju u natjecanjima bila je tolika da su neki zbog strogih pravila koje smo od ove godine uveli, a ponajviše zbog sigurnosti, rezali pojedine dijelove (skupe) sa automobila koji su pripremljeni i za prvenstva Hrvatske u autocrossu.

Nakon odrađenih utrka na četiri kotača, na red su došla vozila na dva kotača, te su u nedjelju 13. Lipnja održane i motocross utrke. Podosta natjecatelja i publike pratilo je i lijepo vrijeme, pa se za razliku od prijašnjih godina, kada je stazu trebalo doslovno „isušivati“ ovaj puta staza trebala polijevati. Za polijevanje smo zahvalni g. Kuhariću – Kukiju, inače državnom prvaku u oranju i predstavniku Hrvatske na svjetskom prvenstvu u oranju. Natjecanje je proteklo u više skupina, a ovaj puta na red su konačno došli i bicikli koje su naši najmlađi natjecatelji i članovi kluba čekali s nestrpljenjem pošto se protekle godine ta disciplina odgađala zbog lošeg vremena. Utrke motocrossa bile su zanimljive, sa mnoštvo pretjecanja, a najjaču klasu obilježio je dvoboj između Daria Ivanuša i Kotarski Tihomira. Na kraju je Dario “popustio” K o t a r s k o m e jer ipak je ovo naša staza i nije red da na njoj p o b j e đ u j e m o tako renomirane goste. Neki malo nesretniji n a t j e c a t e l j i imali su i malo ozbiljnije ozlijede, no ništa što naša dežurna ekipa hitne pomoći ne bi mogla sanirati. Ovo je još jedan dokaz da naša

staza nije mačji kašalj, ma koliko god mi bili amaterski klub. I ove utrke se za članove AMK Off road - Lobor boduju za prvenstvo kluba, a kako najmlađi članovi kluba ne bi bili zakinuti odlučili smo podijeliti prvenstvo u dvije dobne skupine, juniore i seniore. (ih)

photo by Mirela Behin

photo by Mirela Behin

s t r a n i c a 8


Udruga vinara i vinogradara Kliet - Lobor

Obilježavanje Vincekovog i godišnju skupštinu Udruga vinara i vinogradara “Kliet” Lobor organizirala je 23. siječnja 2010.g. u društvenom domu u Starom Golubovcu, a

domaćini su bile obitelji Behin, Labaš i Krsnik, u čijem je vinogradu blagoslov obavio loborski župnik vlč. Ivan Mikec.

Na skupštini je prihvaćeno izvješće o radu u prošloj godini s planovima za 2010. Predsjednik Udruge Zoran Požgaj je naglasio kako u ovoj godini planiraju organizirati tri stručna predavanja, u suradnji sa udrugom žena izlete za svoje članove, a sudjelovat će i na svim većim domaćim manifestacijama, od kojih je prva bila Loborski fašnik.

Udruga „Kliet“ je povećala svoju brojnost za nekoliko novih članova te sada broji oko 130 vinara i vinogradara s područja domicilne i okolnih općina. (da)

Vincekovo 2010.

Vinarijada 2010.

U organizaciji Udruge vinara “Kliet” iz Lobora 22. travanj 2010.g. u Društvenom domu „Vinipotok“, Markušbrijeg bb, organizirano je ocjenjivanje vina, za koje su članovi udruge dostavili 62 uzorka. Svoje ocjene dala je stručna komisija u kojoj su bili: Zdenko Ivanković, Goran Marmelić i Nataša Puhelek, te ispred udruge Nikola Lesičar. Prema rezultatima stručne komisije ove je godine dodijeljeno 7 zlatnih odličja, 27 srebrnih medalja, 13 bronci i 8 priznanja, dok je 7 uzoraka neocijenjeno.

Ove godine stručna komisija najboljim vinom proglasila je miješano vino Željka Pribolšan iz Vinipotoka. (da)

Vinarijada 2010.


s t r a n i c a 9

GFUK i u Loboru

Glumački festival u Krapini održao se ove godine u dva produžena vikenda nakon Uskrsa, od 9. do 18. travnja. Festival u petak, 9. travnja, od 20 sati na daskama festivalske dvorane Pučkog otvorenog učilišta, koje je suorganizator festivala, otvorilo je Kazalište Pinklec s predstavom “Ni med cvetjem ni pravice” u izvođenju Adama Končića i Duška Zubalja. Novost koja je zaživjela ove godine je bila ta da su predstave gostovale u Zlatar Bistrici 12. travnja, u Gradu Klanjcu 13. travnja, u Loboru 14. travnja i u Zaboku 15. travnja. Tom prigodom, Adam Končić je izjavio: „Svjesni smo da oko nas žive i oni ljudi koji si ne mogu priuštiti odlazak na predstavu u županijsko središte. Predstava “Ni med cvetjem ni pravice” poučna je i za učenike jer se upoznaju s građom koja im je u školskom programu.“

Ovaj kulturni događaj je u Loboru prihvaćen široke ruke što se moglo vidjeti i po posjećenosti te velikim zadovoljstvom gledatelja nakon predstave koji su svojim pljeskom ugodno počastili Adama. Adama, da izrazi zahvalnost domaćinima, se kratko i zadržao na lijepim obroncima našeg Lobora te najavio novo druženje za Janine.

Udruga GFUK je osnovana s ciljem pokretanja glumačkog festivala koji će se održavati od 27. ožujka do 5. travnja 2008. godine u novouređenoj Velikoj dvorani Pučkog otvorenog učilišta Krapina, popularnoj Festivalskoj dvorani u Krapini. Nakana Festivala je da prijeđe u tradiciju održavanja u godinama koje slijede i to u razdoblju vezanom uz termin poslije uskršnjih blagdana, a u trajanju od dva produžena vikenda.

Predsjednik naše kulturne udruge je glumac Adam Končić, stalni član ZGK «Komedija», kojem je želja prezentirati kazališno i glazbeno-scensko stvaralaštvo nastalo pri kazalištima i profesionalnim glumačkim grupama naše domovine, kao i doprinijeti odgoju mladih u stvaranju navika za posjet kazališnim predstavama, te bogaćenjem njihovog intelektualnog i kulturnog opusa.

nastup u Loboru

O GFUK-u

s t r a n i c a 1 0


Prvi susret Ivana Ropca, bivšeg učitelja u tada osnovnoj školi Petrova Gora s loborskim krajem nakon više od šest desetljeća

Gospona “vučitela” svi su rado zvali u klet

U tada OŠ Petrova Gora 40 - tih godina pohađalo je čak 230 učenika, a danas je to područna škola u kojoj se školuje svega 14 đaka

Lobor je ostao u mom srcu i još ga i danas imam rad. Nekad je to bilo malo mjesto s makadamskim putom, sada se preobrazilo u lijepo naselje sa svojim prirodnim bogatstvima i sa značajnom kulturnom i povijesnom ostavštinom. Loborci su radišni i marljivi ljudi, a i kao učenici bili su dobri. Bio sam zadovoljan njihovim znanjem. Bilo je i nešto slabijih učenika, ali to su bili oni čiji su roditelji bili socijalni problem i nisu djecu motivirali da uče i pišu domaće zadaće – pun dojmova pri prvom susretu s Loborom

ispričao je bivši učitelj Ivan Ropac koji je od 1938. do 1941. godine učio đake u tada OŠ Petrova Gora. Tada je ta škola bila osnovna (iako su tada bila samo četiri razreda) i pohađalo ju je 230 učenika. Danas je ta škola područna i u njoj se školuje svega 14 đaka. S Loborom se rastao 1941. i nikada se poslije nije vraćao, osim što ga je za vrijeme Drugog Svjetskog rata jednom posjetio.

95-godišnjak s pamćenjem mladića Nostalgija za lijepim učiteljskim danima

vukla su ga godinama natrag i evo nakon mnogo godina tu želju ostvario mu je sin Darko. Domaćin im je bio načelnik Andrija Smetiško koji je bivšem učitelju poklonio

monografiju ‘Lobor i njegove priče’. Ropac je pak njemu poklonio knjigu koju je nedavno izdao ‘Bjelovarski šetač kroz život i povijest’ u kojoj priča o svojem životu, od odrastanja do starosti, a koja se sastoji od dva dijela, s ulomcima dnevničkih zapisa, pa i nekoliko njih o Loboru. Osim Lobora i njegovih znamenitosti Ropac sa sinom Darkom sjeo je u klupe škole u Petrovoj Gori. Vitalan 95-godišnjak odlično se svega sjeća, s pamćenjem skoro da i nema problema, ali svoje đake na fotografijama sada više ne prepoznaje. I oni spadaju u staru generaciju, a mnogih ni nema više među živima. U školu se tada dolazilo bosih nogu, cipela ni papuča nije bilo. Ropac se rodio 1915. u Novom Vinodolskom, a život do profesorskog zvanja bio mu je trnovit. Unatoč siromaštvu uvijek je pokazivao zavidno znanje i talent. Neimaština ga je odvela na školovanje u čakovečki internat koji je školovao najsiromašnije građane. Tamo stječe zvanje diplomiranog učitelja. Kasnije u Zagrebu završava studij prava i pravne znanosti. Prošao je sve i svašta, ratovao u kraljevskoj vojsci, kao domobran u Pavelićevoj i naposljetku kao partizan u Titovoj vojsci.

Oženio se kćerkom ugledne loborske obitelji Zuber

Ljubav svog života, suprugu Ljerku upoznaje u Čakovcu, a ona je bila potomak ugledne loborske obitelj Zuber. Oboje su

Ivan Ropac


s t r a n i c a 1 1

“

bili učitelji u OŠ Petrova Gora, zajedno s još jednim bračnim parom. Jedno je vrijeme bio Ropac i upravitelj škole. Ljerka je bila učiteljica i u loborskoj osnovnoj školi, a đak joj je bio i Franjo Gregurić, bivši predsjednik Vlade.

Divno je bilo živjeti u Loboru. Čak sam si

kupio skije jer su obronci Ivančice idealni tereni za skijanje, kao na Pohorju. Znao sam se skijati po debelom petrovčanskom snijegu, a i tu i tamo svratiti na kupicu zagorskog vina. Gospona ‘vučitela’ svi su rado zvali u klet – prisjeća se ovaj vremešni učitelj kojeg su Loborci imali ‘rad ‘ jer se oženio kćerkom Milana Zubera, a i rado popije.

Za učitelja Ropca svi su govorili da je bio strog, ali pravedan. Sjeća se i jedne gospođe koju su svi zvali ‘Spevica’, valjda iz razloga što je bila od Speveca. – Bila jako stara, oko 100 godina, a od nje je bila starija samo

njezina guska koja je svukud hodala za njom. Guski je bilo oko 25 godina, ali to bi se za životinju računalo trostruko. Sjećam se i obitelji Jureković, jednog Zvončeka i mnogih ‘pajdaša’ koji više nema – nostalgičan je bio Ropac. Svoje umirovljeničke dane provodi u Bjelovaru, a svaki dan svoje dojmove i misli stavlja na papir. Ima ispisano preko 7.000 stranica, a želja, a nema ih puno, da posjeti Lobor ostvarila mu se. (mb)

”OŠ Petrova Gora - 1939. - 3.r.

učitelj Ropac sa svojim razredom

učitelj Ropac u razredu današnje područne škole u Petrovoj Gori

s t r a n i c a 1 2


Posebno - Slučajna priča na stranicama Loborskog glasnikaPriča o osnutku, nastanku i djelovanju posebnog zbora

Zbor mladih župe Lobor

Sve je počelo 2007. godine kad je naš Velečasni Ivan Mikec poslao tri Loborca i jednu Loborku na daleki otok Lošinj gdje se održavao susret animatora zagrebačke nadbiskupije. Matija Novački, Matija Knok, Karlo Bingula i Ljerka Smetiško nisu ni slutili da će im tih tjedan dana provedenih u zajednici s ostalim mladima promijeniti živote. Upoznali su brojne nove ljude, stekli nova prijateljstva i gledali na život, tih sedam dana, nekim posebnim očima, ispunjeni neopisivim osjećajima ljubavi jedni za druge. Nažalost, došao je dan rastanka s predivnim ljudima s dalekog otoka Lošinja. Naučivši mnogo toga, vratili su se u Lobor. Puni energije, volje i željni da ona radost koju su osjetili na Lošinju nikad ne nestane, odlučili su osnovati zbor mladih koji bi pjesmom slavio Gospodina. Velečasni Ivan Mikec ukazao im je povjerenje te im dopustio da okupe mlade i vježbaju u prostorima župnog dvora. Počeci zbora bili su jako jednostavni i nama su se činili lijepim, jer smo još bili ispunjeni Duhom Svetim. Jedna mlada djevojčica koja jako voli svirati klavir i pjevati prelijepe crkvene pjesme prihvatila je našu molbu i uskočila nam u pomoć. Ana Šeremet svojim je sviranjem uveličala svako misno slavlje, pjesmama koje su bile pomalo drugačije od dotadašnjih, ali prepune radosti i Božje ljubavi. Velečasni Ivan Mikec sve je to strpljivo promatrao, kao da je znao da će ta mlada djevojčica postati voditeljica zbora mladih župe Lobor, voditi mali zbor, pratiti sva crkvena slavlja i uvijek sve kvalitetno organizirati. Znao je da će i ostali mladi jednog dana, iako su u početku bili malo „zeleni“ i nesigurni, dobiti dobre ideje, a uz njegovu pomoć polako su ih i realizirali. Mladi su se polako skupljali, neki su otišli, neki ostali, ali uvijek smo nastojali da naša radost bude potpuna. Nismo mislili da će ih se skupiti mnogo jer se probe održavaju subotom navečer, u vrijeme kad većina mladih izlazi

zbor mladih župe Lobor


s t r a n i c a 1 3

van. No, uz pomoć Gospodina, koji je uvidio koliko je naša želja jaka, mladi su se odazvali. Nije bilo lako, ali smo molitvom, razgovorima, katehezama i svjedočenjem ostali na okupu.

Svoj prvi nastup na misi imali smo na Misi zahvalnici 2007. godine. Od tada svake nedjelje uveličavamo središnju euharistijsku svečanost u našoj crkvi sv. Ane ili u svetištu Majke Božje Gorske. Da ne biste mislili da naši predivni glasići ne dopiru u druge krajeve, ponosno vas obavještavamo da smo dosad imali mnogo nastupa u drugim župama. Nastupali smo u župi sv. Petra i Pavla u Cvetlinu, župi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima, samostanu sestara Uršulinki u Vraždinu, Utočištu Gospe od Aljmaša u Aljmašu. Nastupali smo i na manifestaciji u Jarminama kao i na božićnim koncertima u organizaciji KUD-a Lobor, koji se odvijao u našoj župnoj crkvi, crkvi sv.Ane. U Varaždinu smo prisustvovali Susretu Hrvatske Katoličke Mladeži 2008. godine, a ove godine bili smo i na SHKM-u u Zadru. Zajedno sa ostalih 20 000 mladih, pjesmom i molitvom slavili smo Onog koji nas je zajedno i okupio.

Danas zbor slavi treću godinu postojanja i ima ukupno 18 članova. Probe se i dalje održavaju subotom i nikad nikome to nije problem jer nas te probe, a ujedno i druženja ispunjavaju više nego sami izlasci. Uvijek se dobro nasmijemo i zabava je 100% zagarantirana.

Susreti mladih župe Lobor održavaju se svaku subotu u 20 sati i svi mladi voljni lijepog druženja i pjevanja predivnih pjesama slobodno nam se pridruže. Uz molitvu, pjesmu, ples, igru, ali i prijateljske razgovore ovaj svijet jednostavno postaje ljepše i bolje mjesto za život. Teško je pronaći malo svijetlih trenutaka u današnjem svijetu, ali ih ima. Samo treba vjerovati. Svi ste pozvani. BVB (Bog Vas Blagoslovio).

Na kraju jedno veliko, veliko hvala našem velečasnom Ivanu Mikecu koji i dalje vjeruje u nas i veseli se svim našim uspjesima, ali ponekad trpi i naše pogreške. Ima zaista brojne obveze i, vjerujte nam, nije mu lako. No ipak, snaga koju on ima, ponekad je zaista nevjerojatna i zaslužuje divljenje. Hvala Vam Velečasni, bez Vas sigurno nebi uspjeli. (mžl)

s t r a n i c a 1 4


P o z n a t i L o b o r c i

Stjepan Ceboci

9.10. 1897. - 10.11. 1982.(Petrova Gora 21) (Nova Gradiška)

slika iz 1945.

slika prilkom otvorenja(S. Ceboci – treći s lijeva)

• seljački književnik

• katolički prosvjetitelj i političar

• tajnik kotar. org. HSS Lobor do 1939.

• pisao za tjednike: Hrvatska straža, Seljački Dom,Hrvatsko jedinstvo i dr.

• jedan od inicijatora izgradnje škole u Petrovoj Gori


s t r a n i c a 1 5

Vihor Vinipotok

U organizaciji Športskog društva “Vihor” Vinipotok i Mjesnog odbora Vinipotok odigrana je tradicionalna, atraktivna nogometna utakmica između Debelih i Mršavih mještana Vinipotoka, Šipki i Markušbrijega. Navedeni spektakl koji se svake godine za Ivanje igra na malonogometnom igralištu iza društvenog doma “Vinipotok” pratilo je prepuno gledalište koje je popunilo sjevernu tribinu “Vihorovog” igrališta.

Utakmica je završila rezultatom 8:6 u korist tanjih, no na samoj utakmici gotovo da je sve važnije od samog rezultata. Atrakcije na terenu kojih nije manjkalo veličanstena publika je burno pozdravljala, te se na kraju ugodno zabavila zajedno sa organizatorima ovog tradicionalnog događaja. Ova u Loboru, a i šire jedinstvena nogometna utakmica ima cilj da se okupi što više ljudi koji neće ovaj tradicionalni sportsko-zabavni show staviti nikada u zaborav.

ŠD Vihor, Vinipotok MO Vinipotok

Članice Udruge žena Lobor, izabrale su na godišnjoj skupštini novu predsjednicu Silviju Adanić, nakon što je bivša predsjednica Verica Ivančić podnijela neopozivu ostavku. Nova je predsjednica izabrana jednoglasno na prijedlog upravnog odbora koji je ujedno odlučio dosadašnju predsjednicu Vericu Ivančić proglasiti počasnom članicom Udruge.

Nakon izbornog dijela skupština je nastavila pregledom prošlogodišnjih aktivnosti u kojem je naglašeno sudjelovanje Udruge žena na raznim manifestacijama kao što je “Janine” ili “Loborski fašnik”; odlazak na izlete i koncerte, obilježavanje važnih datuma te briga o zdravom životu, organizacijom aerobika u novoj višenamjenskoj sportskoj dvorani. U planu rada za tekuću godinu nove predsjednice Silvije Adanić još je i želja povećati članstvo, te se bazirati više na rad na domaćem terenu. Od novina u ovogodišnjem je planu organizacija obiteljskog druženja, izlet u Istru, organizacija likovnih radionica, sudjelovanje na izložbi “Uskrs u nama” te sudjelovanje u vjerskom životu loborske župe i šire. Udruga će sudjelovati na manifestaciji “Janine” kao i svake godine, a najavljen je i izbor najboljeg Babičinog kolača na općinskoj razini.

Loborsku Udrugu žena na skupštini je podržalo kompletno općinsko vodstvo, domaći župnik Ivan Mikec te ravnatelj OŠ Lobor Krešimir Krivdić. (as)

Udruga žena i planovi

slika sa skupštine

s t r a n i c a 1 6


Od vrlo mnogo aktivnosti ŠRD „Pastrva“ Lobor, možemo izdvojiti redovnu Skupštinu ŠRD „Pastrva“ Lobor koja je bila početkom godine , točnije 10.01.2010. u društvenom domu u Markušbrijegu („Vinipotok“), na kojoj je članovima izvješće o aktivnostima u 2009. godini

i planovima za tekuću godinu podnio predsjednik Vladimir Sokolić. Između ostalog naglasio je da je ŠRD „Pastrva“ Lobor na jesen poribila ribolovne vode bajera „Markušbrijeg“ sa 500 kg plemenite ribe šarana i štuke. U sklopu manifestacije „Janine 2009“ na bajerima je održan na pohvalu svih gostiju „svetojaninski“ ribički kup. Od plana rada za tekuću godinu možemo izdvojiti poribljavanje bajera sa šaranom i smuđem, te zbog povećanja interesa za ribolov djece kadetske uzrasti u sklopu bajera „Markušbrijeg“ i izgradnju dječjeg igrališta. Sve pohvale za rad i vođenje društva dali su i gosti, među kojima su bili predstavnici Općine Lobor i Načelnik odjela u Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva gosp. Lacić Robert. ŠRD Pastrva Lobor je za sve članove i goste pripremila domjenak, a za dobro raspoloženje pobrinuli su se članovi tamburaške sekcije KUD-a Lobor.

Poslije odrađene godišnje Skupštine čelnici športskog ribolovnog saveza Krapinsko-zagorske županije primijetili su vrlo dobru organizaciju naše redovne Skupštine pa su nam za nagradu povjerili i organizaciju Izborne Skupštine ŠRS KZŽ, koja je održana u travnju 2010. god., u

društvenom domu „Vinipotok“ u Markušbrijegu. Navedenu Skupštinu organizacijski je Pastrva Lobor odradila besprijekorno, te je dobila pohvale od novoizabranog (starog) vodstva ŠRS KZŽ i samog Predsjednika HŠRS gos. Sever Vladimira, koji ne skriva želju za skorim viđenjem na „Janinskom KUPU 2010.“

Od svega navedenog članovi ŠRD „Pastrva“ Lobor i njezin Predsjednik gos. Vladimir Sokolić je najviše truda i organizacijskih sposobnosti pokazao u izgradnji ribičke kućice (doma) koji je pri samom završetku, te će se za

Janine pokazati u punom sjaju na zadovoljstvo svih 33 aktivnih članova športskog ribolovnog društva „Pastrva“ Lobor, preko desetak (uzdanica) ribolovaca kadetske dobi, a i svih gostiju i sponzora ŠRD „Pastrve“ Lobor kojima još jednom od srca veliko HVALA.

Bistro ! (da)

Aktivnosti ŠRD Pastrva - Lobor

bajeri iz zraka

ribički dom na bajerima


s t r a n i c a 1 7

DVD Lobor - 2010.

DVD Velika kod Požege domaćin je ovogodišnjih sastanaka koordinacije “Zelena plava linija”

17.04.2010. održan je proljetni dio koordinacije na kojoj su sudjelovali i članovi DVD Lobor, pojačani s načelnikom Općine Lobor g. Andrijom Smetiško.

Po završetku koordinacije loborsko izaslanstvo

odlazi u Jarminu, najzagorskiju općinu u Slavoniji gdje se pridružuje ostaloj loborskoj delegaciji na proslavu dana općine Jarmina i blagoslov Zagorske hiže.

01.05.2010.U centru Lobora, oko fontane.P.O.DVD Lobor

odsvirao je budnice za sve mještane, a V+D+S+K je obilježio jutro pucnjem iz kubura.

02.05.2010 - OBILJEŽAVANJE FLORJANOVOG Već tradicionalno, kao i svih prethodnih

godina veliki vatrogasni praznik Florjanovo, Dan vatrogastva 04.svibnja na prigodan, svečan i primjeran način obilježio je DVD LOBOR. S obzirom na to je Florjanovo bilo u utorak 04.svibnja, članovi DVD-a Lobor s loborskim mažoretkinjama svečanost su obilježili u nedjelju 02.svibnja. Sviranjem P.O DVD-a Lobor ispred vatrogasnog doma, dozapovjednik Društva g. Stjepan Novosel formirao je svečani ešalon. Na čelu svečanog ešalon zastave Društva, općine i države za njima Loborske mažoretkinje, puhački orkestar, vatrogasci te predstavnici Općine Lobor, načelnik

g. Andrija Smetiško sa suradnicima. Svečani ešalon prošao je kroz mjesto prema župnoj crkvi sv. Ane na misno slavlje koje je predvodio vlč. Ivan Mikec, župnik loborski. Po završetku sv. mise, loborske mažoretkinje svih skupina uz P.O. izveli su prigodni program ispred crkve sv. Ane. Po završetku programa, svečani ešalon uz glazbu vraća se u vatrogasni dom gdje se uz intonaciju državne himne izvršila posprema zastava.

Svim sudionicima ovog slavlja, predsjednik DVD Lobor, g. Josip Hendija čestitao je dan vatrogastva te zahvalio svima na lijepom odazivu nakon čega je uslijedio skroman domjenak i druženje. Skroman domjenak obogatio je g. Željko Levanić, vl. pizzerije ORO-GORO, donacijom svojega specijaliteta – „jumbo“ pizza.

03.06.2010.

DVD Lobor i LD Oštrc Lobor proslavili su crkveni i državni blagdan Tijelovo, uz poštovanje svih običaja koji prate ovaj veliki blagdan.

P.O.DVD-a LOBOR sudjelovao je u Hruševcu Kupljenskom na 13. Smotri Puhačkih orkestara Hruševec 2010.

Uz odličnu svirku loborskih glazbenika po dirigentskom palicom prof. Igora Kralja na najbolji način prezentirali su našu općinu zaprešićkom kraju i svim posjetiocima te hvale vrijedne smotre. (ah) (jh)

nastuop puhačkog orkestra u Šoštanju

nastuop mažoretkinja u Šoštanju

s t r a n i c a 1 8


Puhački orkestar DVD-a Lobor prošle je godine vrlo uspješno sudjelovao na državnoj smotri Puhačkih orkestara u Novom Vinodolskom, a tamo je i dogovorena suradnja sa Pihalnim orkestrom Zarja Šoštanj iz Slovenije. To je mjesto u blizini Velenja, koje nekada bilo poznato ne samo po rudnicima, već i po termalnom turizmu, a ono na što su posebno ponosni je njihova kožarska industrija.Zbog toga loborski su glazbenici, u pratnji domaćina, prvo posjetili Muzej kožarstva u Šoštanju, a potom i novouređeni Dom za starije i nemoćne u Šoštanju, gdje su ih pozdravili župan Občine Darko Menih i drugi domaćini. Zauzvrat, Loborci su za štićenike Doma održali kratki koncert. Nakon toga, naši su zagorski glazbenici otišli na koncert povodom 85-e godišnjice Pihalnoga orkestra Zarja Šoštanj. Ova obljetnica okupila je znamenite puhačke orkestre iz susjedstva i iz Austrije. No, ono što je po izuzetno hladnom vremenu razveselilo,

ali i zagrijalo, da ne velimo „zapalilo“ sve posjetitelje u slovenskom Šoštanju, odličan je koncert Puhačkog orkestra DVD-a Lobor, koji je pod vodstvom profesora Ivana Kralja podigao publiku na noge. Koncertom je zadovoljan bio i predsjednik DVD-a Lobor Josip Hendija, načelnik Općine Lobor Andrija Smetiško, a mladi profesor slovenskih slavljenika Miran Šumečnik, oduševio se razigranošću članova loborskog orkestra, pohvalivši i trubače Matiju Šeremeta i Miljenka Eršeka. Posebnu draž cijelom slavljeničkom događaju doprinijele su i Loborske mažoretkinje, koje su dodatno podgrijale atmosferu posjetiteljima, a cijeli je događaj ostao u lijepom sjećanju slovenskim kolegama i svim posjetiteljima obljetnice Pihalnoga orkestra Zarje Šoštanj, koji su dugotrajnim pljeskom ispratili goste iz Lobora.

(ds)

Loborci „zapaLiLi“ SLovence

izaslanstvo Lobora primio član Slovenskoga državnoga zbora i načelnik općine Šoštanj,

gospodin Darko Menih


s t r a n i c a 1 9

Protekle noći pala je obilna kiša. Probudio sam se dva sata iza ponoći te oka nisam sklopio do svitanja. U nevjerici da bih mogao ostvariti dogovoreni put u Lobor i Samobor nazvao sam Darka koji me ohrabrio tvrdeći da nas čeka dan bez padalina, uostalom da je u Samoboru lijepo vrijeme.

I tako krenuh vlakom do Zagreba. Sjedeći u udobnoj sjedalici s mekanim naslonom za leđa i glavu, kroz bujno zelenilo ovoga dijela moje domovine, za sat i pol vožnje stigoh na Glavni kolodvor našeg glavnog grada. Darko me čeka pripravan s automobilom da me poveze u Lobor. Dobrom asfaltiranom cestom, svrativši na čas u Oroslavlje, evo nas za sat vožnje na našem odredištu, u Loboru.

U Loboru sam zadnji puta bio zajedno sa svojom pokojnom suprugom Ljerkom 1946., dakle, pred 64 godine. A u tih, više od pola stoljeća, marljivi i poduzetni Loborčani (mislim na općinsku vlast i različite organizacije loborskog civilnog društva), u okviru gospodarskog, društvenog i kulturnog razvoja, toliko su napravili u razvoju Lobora i loborske općine da se ovo nekadanje selo, smješteno u pitomini bogougodnog pejzaža punog zelenila, prelijepe planine krcate krupnom i sitnom divljači, može pohvaliti kao prelijepi dio ne samo Hrvatskog Zagorja već i Hrvatske.

Dočekao nas je načelnik Općine gosp. Andrija Smetiško, premda je neradni dan. U prijateljskom razgovoru, u kojem sam ja kazivao o onim starim vremenima kad smo Ljerka i ja, zajedno s bračnim parom Stjepanom i Katicom Veksli, učiteljevali u Petrovoj Gori, u školi koja je obuhvaćala u četiri razreda preko 200 učenika. Tada je svaki od nas imao 50 i više učenika u svom razredu, dok ih danas u sva četiri razreda ima ukupno 14.

Izmijenili smo i poklone. Ja gospodinu načelniku, njegovoj suradnici koja je vodila bilješke o našim razgovorima, kolegama učiteljima loborske i petrovčanske škole moju knjigu „Bjelovarski šetač kroz život i povijest“ (knjiga sadrži i reminiscence na moje učiteljevanje od 1939. do 1941. u Petrovoj Gori), a gosp. Smetiško meni reprezentativni prikaz u pozamašnoj knjizi velikog formata „Lobor i njegove priče“. Autor ovog lijepog pisanog „spomenika“ je osoba zanimljive biografije. Riječ je o Vladimiru Matijašu, rođenu u Münchenu, osnovnu školu pohađao tamo i ovdje u Loboru, srednju u Zaboku, završio studij njemačkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Da, k tome i informatologije te postigao visoku stručnu spremu te zvanje profesora gore navedenih struka.

Kad je objavio ovu knjigu (2007.) mladom profesoru bilo je tek 30 godina. Već ta relativno rana životna dob profesora Matijaša ukazuje istodobno na njegovu stručnost i talent, ali i na visoki stupanj poznavanja i izražavanja na materinskom jeziku. Ne bi trebalo isticati da će knjiga biti predmet mojeg iščitavanja i pravljenja bilježaka o pročitanom. Zabilježeno ću poslati i gosp. Smetišku te neka bude arhivirano kao osvrt na „Lobor i njegove priče“ jednog danas sasvim starog građanina (95 godina) koji je nekoliko godina svoje rane mladosti proveo u osnovnoj školi u Petrovoj Gori kao pučki učitelj. O tome postoji zapis u mojoj knjizi.

Kad smo već u Petrovoj Gori, kamo stigosmo u ranim popodnevnim satima u društvu gosp. Smetiška koji je ponio i ključeve škole, koja je smještena u predjelu kojeg nastavaju Jurinići, a nama u stara vremena bio prvi susjed prezimenom Smetiško, prvi dojam bijaše da se brižno skrbi o školskoj zgradi i pripadajućem okolišu. Zgrada je dobro uščuvana. Zelena površina proteže se i na područje gdje se nekad nalazila kuća trgovca Smetiška. A unutrašnjost zgrade, dvije učionice, hodnik, soba koja je nekada bila dio stana za bračni par Veksli, zahodi – sve je renovirano i osuvremenjeno. U učionicama umjesto starinskih klupa, iz vremena početaka obaveznog osnovnog školovanja za mušku djecu (ban Mažuranić, 1873.), mali stolovi i stolice za učenike. Zidovi poslužili za slikovnice učeničkih radova (uobičajeno danas u metodici nekih predmeta). Načelnik sjeda za jedan od učeničkih stolova a ja stajem kraj njega. Nadam se da je moj sin Darko i ovo snimio. Prva četiri razreda dječak Andrija Smetiško, rodom iz susjedne Velike, polazio je nastavu upravo u ovoj školi.

Danas su Petrova Gora, Velika i ovo područje poznati po generalu Koradeu i petoro žrtava njegove sulude pucnjave. Ostaci Koradea i pobijenih nevinih ljudi upokojeni su na planinskoj ravni gdje se nalazi petrovčansko groblje, nedaleko zaseoka u kojem žive obitelji prezimena Bolšeci. Usput da kažem da su

U Loboru nakon pola stoljeća

s t r a n i c a 2 0


dječaci i djevojčice Bolšeci u vrijeme mojeg učiteljevanja pred gotovo 75 godina bili marljivi i vrijedni učenici. Bože, danas su to već starci gotovo 85 godišnjaci! Vjerujem ima ih živih i poneki koji je preseljen na obližnje groblje, tek pod zemljani pokrov, gdje se ne broje ni dani ni godine, a njihova tijela, kako ih je učio loborski kapelan koji je povremeno navraćao u našu školu, da će uskrsnuti na sudnji dan. Star sam. Boravak, premda kratak, u učionici u kojoj sam obrazovao i odgajao petrovčanske mališane, učinio me sentimentalnim. Skoro pa oči zasuzile.

Opraštam se od loborskog načelnika koji je svojevrsni politički raritet. Na posljednjim izborima glasovalo je za njega 85% građana izašlih na izbore.

Vraćamo se u Lobor gdje će nas vlasnik kuće koja je bila nekada u vlasništvu moga tasta Milana Zubera, te je 1993. kupio otac sadašnjeg vlasnika gosp. Franje Macana, povesti u razgledanje kuće i objekata u dvorištu i trnacu. I ovdje imamo što vidjeti. Sve obnovljeno, preuređeno, osuvremenjeno (tekuća voda, plin, centralno grijanje, namještaj, pokućstvo – sve prema zadnjim mjerilima i iskustvima suvremene civilizacije). Ulazimo kroz nekadašnju verandu, gdje se ručalo za Uskrs, u sobu koja je slovila kao salon, a u njoj posljednje godine svojega života proveo Josip Kotarski, znameniti loborski župnik. On je pored brige o vjerskom životu svojih župljanja ostao poznat po znanstvenoj elaboraciji i objavljivanju, na stranicama časopisa „Rad“, tadanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, niza članaka o običajima i životu ovog kraja.

Posjetili smo mjesno groblje smješteno na proplanku iznad Lobora i kao da je natkrilo ovu veličanstvenu loborsku panoramu i podsjeća žive po onoj latinskoj memento mori (sjećaj se smrti). A za Svesvete, kada se nad grobnim humcima sakupe stotine i stotine živih koji polažu cvijeće na grobove svojih bližnjih, oni kojih više nema među živima kao da nas iz svojih vječnih staništa podsjećaju: Što ste vi bili smo i mi, što smo mi bit ćete i vi! Tako i na ovom groblju. Prije nego što ćemo napustiti ovaj grad mrtvih izgovaram riječi „očenaša i zdravo Marijo“ i zaželjesmo:

Pokoj vječni daruj mu Gospodine,I svjetlost vječna svijetlila im.(Requiem aeternam donna eis Domine, Et lux perpetua luceat eis.)Evo nas i kod Majke Božje Gorske (Stabat mater..., mater dolorosa). Na visoravan, gdje se nalazi crkva,

nekada smo dolazili preko Antunca (kapela sv. Antuna) i oznojili se dok stigosmo do ovog gorskog svetišta. A danas automobilom asfaltiranom cestom pa hodočasnik ili radoznali turist biva iskrcan tik Marijina svetišta.

U Stari Golubovec stigosmo vozeći se asfaltiranom cestom kroz zelenilom bogat šumski krajolik gdje je izgrađen i vodovod koji opskrbljuje čistom, zdravom vodom pola Hrvatskog Zagorja, ako ne i cijelo Zagorje. Gosti smo obitelji Božeka Labaša koju čine dobro držeća, radišna, ne baš stara baka (75 god.), Božek, supruga Ivanka i kći Đana, koja radnim danom putuje odavde na posao vlakom u Zagreb pa se kasno popodne vraća. I ovdje sve u zelenilu i s mnogo vode. Domaćica nas dočekala ručkom, ukusnom hranom pripremljenom vještom iskusnom rukom. A na kraju ima i pravih pravcatih zagorskih štruklov a i dobre kapljice. Stari Golubovec, nekad poznat po rudniku kvalitetnog ugljena, danas šahte zatvorene, kopanje ugljena prestalo, dijelom je nepovratne prošlosti. Božek i Darko su stari lovački prijatelji pa se ponekad događa da prespavaju u planini pod imroviziranim šatorom. A njih nekolicina brine već oko čvrstog krova nad glavom na planinskoj zaravni odakle se kao na dlanu prostire Lepoglava, Ivanec, te na sjevernom obzorju i konture Varaždina.

Satovi odmiču, za dana bi valjalo stići u Samobor. Opraštamo se od Božeka i njegove obitelji. Dakle u automobil i put Samobora. Na vrijeme stižemo u ovaj lijepi grad smješten podno Samoborskog gorja, na dvadesetak kilometara od Zagreba, a na nekoliko kilometara od državne granice sa Slovenijom. I ovdje iznenađenja i ugodni doživljaji, ali ne spadaju u kontekst Matijašova „Lobora i njegovih priča“, pa nećemo o tome. O Samoboru drugom zgodom.

Ovaj zapis završiti ćemo suprotno onome kako je francuski vladar, jedan od Luieva, završavao dan: „Dies diem perdide!“ (I ovaj je dan izgubljen!), dakle – danas smo bili na velikom dobitku, duhovnom dobitku. Lobore, tak imama te rad! (ir) (dr)


s t r a n i c a 2 1

reprinT izDanJe zborniKa za naroDni ŽIVOT I OBIČAJE JUŽNIH SLAVENA

L o b o rN a r o d n i ž i v o t i o b i č a j i

napisao Josip Kotarski6. dio

(nastavak)

Čuje se sada: „Da ni same tega nesrečnega dela“ ; „sâm vrag je del zmialil“; „dek je pri nas bila skupčina, imeli sme po četiri jake voli, kojne, krav više komadov, kruha dosti i sega božega dara“, a sada „kulike muži, tulike gospodarov, kulike žen, tulike gosparic“; Če sam na ńive, nema mi o skuhati, če pasem kravu, nema mi do delati“; „hiže so puste, pojate i škrijne prazne“ ; „glada na se strani dosti“.

Za godinu dana po diobi mora svaki svoje stańe maknuti i na svojo ga porciji načiniti. ako ima prase, mora ga prodati za premještańe stańa; što mu nedostaje, mora posuditi i zadužiti se, a duga se većina ńih vrlo teško riješi. U stańu ne može svaki dobiti dijela, zato se pozovu dva odbornika za procjeniteļe: stańe „prešacaju“, da jedan drugoga može iz ńega isplatiti; pri tome često ima i sud posla, kad se ne može „ob terminu“ isplatiti. Neki se znaju i sami među sobom bez procjeniteļa pogoditi i naravnati na stańe.

Život u obiteļi

Muž i žena. Muž reže trsje, kosi, ore; žena kuha, čije, pari flake, mijsei kruh, pere rubače. sve druge poslove pomaže muž ženi, žena mužu izvršivati. Vidi se, gdje žena tjera krave, muž za plug drži; muž tjera junce, a žena drži za branu; muž pomaže nositi flake na potok, žena ih pere; kad opere, muž sa ženom nosi oprane flake doma. Muž otide sa sjekirom u goru, da nasiječe drva, žena za ńim dotjera junce ili krave, pomogne mu drva natovariti i doma stovariti. Mlađe muž donese doma u vedrici vode, osobito onda, kad mu žena ima dijete pri prsima; zna on olakšati ženi i pri kuhańu, nabrati joj drača za mladinu, skosati i skuhati, ali ne će posude prati ni kuće pomesti. Marhu dvori i jedan i drugi, kako je kojemu prilika; na poļu, na ńivi rade skupa.

Muž zove svoju ženu po imenu i „ti“, a kad je dovre voļe, pred drugima joj veli: „čuješ, stara“. Žena zove muža po imenu i ponajviše „vi“, na pr. „čujete Jajnke“. Ako je muž malo srdit na ženu, tove je oštro:“ti, čuješ!“, a ona ńega: „vi, koj ne ne čujete“; a kad joj kosti naravna batinom, onda je i on „ti“. Pred drugima, kad ńega nema, veli žena: „moj (na pr.) Ivek so rekli“, a muž veli kad žene nema: „moja mi je rekla“, „moja Bara“, „moja žena“.

Ako muž ima uvijek zaprļane rubače; ako žena kopa na jednom, muž na drugom slogu; ako žena šturi po dvorištu, a ne ogledava se, tko prolazi; ako joj susjeda ujutro pokloni „zdrave jutre“, a ona zavlači „Bog dej, Bog, ma soseda“, znači, da nesretno žive. Ona hodi k materi ili k drugim rođacima „splakuvat“. Uzroci svađe jesu : 1. veliko siromaštvo; kruha nema, niti ga je za što kupiti, djeca bi jela, roditeļi gladni; sad ako žena koju riječ reče, muž se mahom rasrdi i proječkaju se – 2. Ako je muž lip, pijanac, žena ga više puta u krčmi potraži, gdje ga zna i dobro „zesnažiti“, pa kad on doma dođe „vužgan“, eto ćušaka i palice! – 3. Najveći je uzrok duge svađe „motajne“ muža s drugom ženom, radi čega žena, ako je i više puta na dan bijena, ne muči, nego mu svaki dan prebacuje nevjeru; a s

s t r a n i c a 2 2


druge strane, ako muž što za svoju ženu čuje, da sam hodi s drugim muškarcem, da s ńim u krčmi pije, modra su joj pleća; jedamput je samo izbije i veli: „Ti fļundra! Jesi za me al pak za onega kurviša prosegla?!“ O toj pogrješki ženinoj muči, dok ga ona u čemu ne uvrijedi.

U svađu muža i žene ne smije se nitko miješati, a zakonski se ļudi nigda ne tuže pred sudom. Gdjekoja žena hoće pobjegnuti od muža, kad je često bije, i to k svojim roditeļime ili k drugim rođacima, no ne ostane kod ńih dugo. Oni je nagovaraju, neka bude pametna, da se to i drugim ženama događa, pa zato ne sotave svoga muža. Muž joj sam poručuje, da se mora vratiti doma. Obično je rodbina navečer odvede k mužu,a on je dobro primi s riječima: „Same mi takve komedije spravļaj“, bume daleke došli.“ļ

Jedno osam ih je, koji su djevojke „na vero k sebe zeli“, a to su oni, koji se zbog soldačije ne smiju vjenčati; pošto svrši soldačiju, odmah idu na zapis i vjenčaju se. Dok nisu vjenčani, teško im se među svijet pokazivati, svi im prigovaraju; kad k misi ide za ńom djevojke prstom pokazuju,a ona se ne usuđuje nikamo na stranu pogledati. Gdje vidi dvije, tri u razgovoru, navijek misli, da opet ńezina „teče“. Kad se ožene, posve se drugačije drže, dođu u društvo, počnu se slobodno razgovarati i s drugima ne šaliti. Inače se i ovo dvoje među sobom dobro slažu; djevojka je dobra, jer je strahu, da je dečko ne otjera, pa onda ne bi znala, „je l’ suk al dreve“. Djecu si dadu mahom po vjenčańu pozakoniti.

Roditeļi i djeca. Nema na svijetu veće ļubavi, nego je imaju naši ļudi prema svojoj djeci. Ako je i malo jesti, djece mnogo, nijednomu nije djece previše, te bi se rijetko tko našao, koji bi zbog djece „merguval“. Svaka žena želi, da ima djece, tako i muži, pa vele: „Zote me Bog stvoril, da rodim.“ „Deca mi bodo na hasen, a pod stare dane na potporu; još ni nigdo od glada pri nas hmerl, ne bodo, če dragi Bog, ni moja deca.“ Najviše se vesele roditeļi, kad im se „zmes“ rodi, djevojčice i dječaci. Koji imaju samo sinove, uvijek Boga mole, da bi im dao bar jedbu kćer, i obratno. Od tri stotine šezdeset djece rodi se troje, četvero mrtvo, ponajviše, kad je teški porod. Tada se žena vrlo žalosti, ali kriva nije ona, jer se svaka, dok je noseća, čuva, da ništa teško ne nosi i ne podiže; dok je u tom poslu, muž je čuva i mesto ńe radi. Nađe ih se, koji će i flake na potoku oprati mjesto noseće si žene, samo da sretno rodi.

Mati s veseļem dijete doji i hrani, a prežalosna je, kad presuši ili joj se „bajnke“ načine na sisi te ne može dijete dojiti. U tom ga slučaju nosi svaki čas rodbini ili-ili kojo susjedi, da se dijete nasisa, a za to je pripravna mati uzvratiti milo za drago. Koja mati ima starijju kćer, ostavi malo dijete na ńezinoj brizi, dok ona mora za poslom od kuće; ako nema nikoga, uzme dijete sa sobom na poļe, u cańke ga zamota i položi u hlad. Zimi zamoli kojuu domaricu ili susjedu, da joj na dijete pripazi, t. j. odnese ga k ńoj, kad ona mora kamo iz kuće; no nigdje dugo ne ostane, nego se žuri k svojem djetetu. Ziba ga u koritu, pod ńega metne vańkuš. Nišući ga na rukama pjeva mu: „haji, haji“, „áâ, áâ, äč“; kad zadrijema, zaspi, položi ga u koritu i svaki čas prigleda, kako leži. Otac ga uštine za obraze, gladi ga po licu, prstom mu po dońoj usni od radosti brubda; a mati ga položi na posteļu, gleda ga u oči, koješta mu pripovijeda. Kad dijete počne gukati, mati mu odgovara: „a gu, a gu“; a kad mu je već jedno pola godine, više puta ga pod vratom škakļa i veli: „žuk, žuk, žuk“, pa se veseli, ako joj se ono nasmije. Kadgod ga meće spavati, prekriži ga po tri puta. U trećem ga mjesecu daje djetetu u kuhanom mlijeku žemļa ili u mlijeku zakuhani gres, a bome se u mlijeko nadrobi i kukuruznog kruha i s tim se dijete hrani; od kukuruznog brašna se kaša skuha, osoli, a često i ne začini i daje se djetetu jesti, kasnije jede, što i ńegovi roditeļi. Mati svako jelo skoše u svojim zubima, skosano pusti na žlicu i da djetetu,a prije nego jelo pusti na žlicu, dok dijete ne zna pravo žlicom uzimati, prihvaća skosano jelo dvjema prstima i tura djetetu u usta. U hargu ili u kupici donese vode i nudi dijete: „bum, bum“, “brm, brm“; a s tima riječima moli dijete kasnije i samo za vodu.

(kraj 6. djela)

vaš urednik - lobor

Documents