uvodnik majstori i legende - hrvatsko glumište · uvodnik: majstori i legende 1 sadržaj2 nagrada...

Poštovani čitatelji,

još jedan broj časopisa objavljujemo u skromnijem izdanju na 64 stranice, bez potpore Grada Zagreba, s nadom da će Grad Zagreb dogodine obnoviti potporu koju nam je mnogo ranijih godina davao. Časopis je stoga uglavnom fokusiran na tekstove vezane uz aktivnosti i članove HDDU-a. U novom broju možete pročitati biografski intervju s dobitnicom Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo na području drame Inge Appelt koji je vodio Želimir Ciglar, kao i intervju koji je Mira Muhoberac vodila s Veronikom Durbešić, dobitnicom Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo na području operete i mju-zikla.Osim Festivala glumca i Nagrada hrvatskog glumišta, kao najvaž-nijih programa koje organizira HDDU, predstavljamo i dobitnike svih drugih nacionalnih kazališnih i glumačkih nagrada: nagrade Vladimir Nazor i danas vrlo produktivnoj Ivici Boban i legendar-nom majstoru mjuzikla Alfiju Kabilju (za životno djelo) te Anji Šovagović Despot (godišnja nagrada za ulogu u predstavi Kolovoz u okrugu Osage). Nagrada Društva hrvatskih filmskih redatelja za životno djelo Fabijan Šovagović, koja se dodjeljuje glumcu ili glu-mici čije je djelovanje ostavilo veliki trag u povijesti hrvatskoga filma, pripala je Veri Zimi, dok je Demetrova nagrada Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa pripala teatrologu, reda-telju i piscu Vlatku Perkoviću.

Čestitamo jubilarne obljetni-ce umjetničkog djelovanja Miji Pavelku, Snježani Lančić Prpić, Zvonku Beniću, Edi Vujiću i Goranu Matoviću i prisjećamo se velikana koji su nas napustili. Tomislav Kurelec oživljava sjeća-nja na neumornu filmsku glumi-cu i slikaricu Jagodu Kaloper te popularnog glumca Iliju Ivezića, Boris Senker piše o velikoj dram-skoj umjetnici Nadi Subotić, Mira Muhoberac prisjeća se Ksenije Hajdarhodžić, Darko Gašparović Alojza Usenika, a Branka Pri-morac Ivane Vlkov-Wagner i Božene Czund-Dermit. Faktografski pregled premijernih predstava i festivala bit će objavljen na internetskim stranicama HDDU-a. Nadamo se da će 2017. godina donijeti veću potporu ovom časopisu i da ćete nas u budućnosti opet čitati na povećanom broju stranica i s puno novih sadržaja. Svim čitateljima želim sretan Božić te uspješnu i radosnu 2017. godinu!

Srdačno Vaš,Zlatko Vidačković, glavni urednik

Uvodnik

Majstori i legende

Veronika Durbešić Ingeborg Appelt u filmu Fine mrtve djevojke, red. Dalibor Matanić, 2002.

Uvodnik: Majstori i legende 1

Sadržaj 2

NAGRADA HRVATSKOG GLUMIŠTA 3

Naše želje, naši snovi 4

Pola stoljeća na sceni (Ingeborg Appelt) 7

Želimir Ciglar: Samo je jedan dom (razgovor s Ingeborg Appelt) 8

Niz zapaženih kreacija (Veronika Durbešić) 12

Mira Muhoberac: Umjetnik mora biti dosljedan sebi(razgovor s Veronikom Durbešić) 13

Nagrađeni i nominirani 17

FESTIVAL GLUMCA 26

Vođeni srcem 27

Enes Kišević: Glumci su zaista djeca veća od djece (Riječ izbornika) 32

Predstave 23. Festivala glumca 33

Praznik glume (dobitnici nagrada 23. Festivala glumca) 34

NAGRADE 36

Jedinstven opus(Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo: Ivica Boban) 37

Majstor mjuzikla(Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo: Alfi Kabiljo) 38

Rijetko viđena kreacija(Godišnja Nagrada Vladimir Nazor: Anja Šovagović Despot) 39

Ruža, Kata, Zora, Mara…(Nagrada Fabijan Šovagović DHFR-a: Vera Zima) 40

Praćenje i stvaranje kazališta(Demetrova nagrada za životno djelo HDKKT-a: Vlatko Perković) 41

Kraljevstvo za kulturu (8. Noć kazališta) 42

DJELATNOST HDDU-a

Nastavak, ali i novi početak (Izvanredna Izborna skupština HDDU-a) 43

Novi članovi HDDU-a u 2016. godini 43

Članovi HDDU-a sa statusom samostalnih umjetnika od 2016. godine 43

Veći angažman članstva(Program rada HDDU-a do listopada 2017.) 44

Božićni domjenak za umirovljene članove HDDU-a 46

Glumci i izvođačka prava (21. Kongres FIA-e) 47

OBLJETNICE

Branka Primorac: Magija Talijina tamjana(razgovor s Mijom Pavelkom) 48

Branka Primorac: Kad likovi ožive…(razgovor sa Snježanom Lančić Prpić) 49

Branka Primorac: Još jedna sezona(razgovor sa Zvonkom Benićem) 50

Želimir Ciglar: Kvaka je u tome da voliš publiku(portret Ede Vujića) 51

Matovićev Tin(Goran Matović i poezija Tina Ujevića) 52

SJEĆANJA 53

Tomislav Kurelec: Radost življenja (Jagoda Kaloper) 54

Boris Senker: Nositeljica repertoara (Nada Subotić) 56

Tomislav Kurelec: Glumac do kraja (Ilija Ivezić) 58

Mira Muhoberac: Uvijek dinamična i vedra (Ksenija Hajdarhodžić) 60

Branka Primorac: Kraljica sinkronizacije (Ivana Vlkov-Wagner) 61

Darko Gašparović: Opčinjen kazalištem (Alojz Usenik) 62

Branka Primorac: Zatvorio se krug (Božena Czund-Dermit) 63

NAGRADA HRVATSKOG GLUMIŠTA

broj 68 - 71, 2016.4 Hrvatsko glumište

24. Nagrada hrvatskog glumišta

Naše želje, naši snoviOve je godine na natječaj za Nagradu hrvatskog glumišta prijavljena 81 predstava, pa su sva tri žirija

imala pune ruke posla i prešla dobru kilometražu gledajući predstave u svim dijelovima Lijepe naše kako bi izabrali najbolje

Dvadeset i četvrtog dana mjeseca studenoga 2016. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu po dvadeset i četvrti je put ugostilo ceremoniju dodjele Nagrada

hrvatskog glumišta. Sama svečanost dodjele priznanja najboljima tek je najvidljiviji dio u organizacijskom smislu složena procesa koji je formalno započeo 6. lipnja 2016. raspisivanjem natječaja za Nagradu hrvatskog glumišta kojim su obuhvaćene sve dramske predstave premijerno izvedene od 1. rujna 2015. do 30. lipnja 2016. godine, a za festivalske i ljetne produkcije predstava premijerno izvedenih do 31. kolovoza 2016. godine (dok se

nagrade za predstave iz područja operete / mjuzikla i suvremenog plesa dodjeljuju bienalno). Ove je godine na natječaj prijavljena 81 predstava, pa su sva tri žirija imala pune ruke posla i prešla dobru kilometražu gledajući predstave od Dubrovnika preko Splita i Šibenika do Pule te od Osijeka preko Zagreba i Karlovca do Rijeke (da spomenemo samo gradove iz kojih dolaze nominirane predstave te njihovi autori i izvođači). Napetost je polako rasla, pa su žiriji 10. studenoga objavili popise nominiranih za ovogodišnje Nagrade hrvatskog glumišta, a nakon toga nominirani su zasigurno počeli razmišljati o tome hoće li baš njima pripasti

FOTO: Lana

FOTO

: LA

NA

SLI

VAR

DO

MIN

Ić /

HIN

A

Hrvatsko glumištebroj 68 - 71, 2016. 5

Nagrada, što odjenuti na svečanost, koga spomenuti u govoru zahvale… Poštovanje prema hramu hrvatske kulture u kojem se održava svečanost i prema samoj Nagradi hrvatskog glumišta nominirani umjetnici i ostali posjetitelji iskazali su i izborom svečane odjeće. Foto-reporteri su marljivo radili svoj posao dok su umjetnici i njihovi gosti polako punili dvoranu u kojoj je žamor utihnuo s prvim zvucima najavne špice, a nakon što je Zbor HNK-a izveo himnu, započela je svečanost koja se održava pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i redovnim pokroviteljstvom ministrice kulture Republike Hrvatske Nine Obuljen Koržinek. Izaslanik predsjednice bio je redatelj Anton Vrdoljak, a izaslanica premijera Andreja Plenkovića pomoćnica ministrice kulture Iva Hraste Sočo. Domaćinima ceremonije – voditeljskom dvojcu glumaca osječkog HNK-a Aleksandru Bogdanoviću i Aljoši Čeplu, vrlo se brzo – u scenarističkoj ideji Zrinke Kiseljak i u režijskom oblikovanju Dražena Ferenčine, pridružio i treći suvoditelj – veliki bard svjetske književnosti William Shakespeare koji, premda su se svjetla na njegovoj životnoj pozornici ugasila prije četiri stoljeća, i danas živi na teatarskim pozornicama diljem svijeta a utjelovio ga je Duško Modrinić, koji je dodijelio i prvu nagradu večeri – onu za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave. Nakon scene Mišolovka iz predstave Shakespeare Pir nastale u koprodukciji Kazališta Virovitica i vinkovačkog Gradskog kazališta Joza Ivakić, voditelj Bogdanović je obznanio a Shakespeare uručio nagrade u kategorijama glumačkih ostvarenja u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mlade. Nagradu za najbolju predstavu u toj kategoriji, nastavljajući tradiciju da nagrade za najbolje predstave te televizijska i radijska ostvarenja uručuju predstavnici osnivača Nagrade hrvatskog glumišta, dobitnicima je uručila Sanja Nikčević, predsjednica Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa.U Shakespeareovo vrijeme kazalište je postalo prvi posao u povijesti čija je svrha bila isključivo zabava. Ženama je bilo strogo zabranjeno kročiti na pozornicu. A kako nema dobre drame bez ljubavnog zapleta, podjela ženskih uloga bila je zahtjevan posao. U idućem kratkom dramskom ulomku uprizoren je prvi susret Romea i Julije – prizor na balkonu u kojem je, kao u Shakespeareovo vrijeme, ženska uloga dodijeljena najmlađem od trojice glumaca/voditelja na sceni. Moć imaginacije uz maštovite kostimografske i minimalne scenografske intervencije (stolac na kojem je dugom haljinom zaogrnut i plavom perikom prikriven u ulozi Julije stajao Aljoša Čepl postao je balkonom) u zabavnom je skeču najavila dodjelu nagrada u kategorijama kostimografije i scenografije, a laureate su obznanila preostala dvojica glumaca jer je Julija demonstrativno napustila scenu. Ovogodišnja Nagrada za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti dodijeljena je scenografu Miljenku Sekuliću – Sarmi za maštovito kreiranje scenografskih ostvarenja i snažnu umjetničku osobnost kojima je trajno obilježio hrvatsko kazalište, a nagradu mu je uručila predsjednica žirija za dramu Branka Cvitković.

Prizor iz Shakespeareove Oluje, u kojem je limom za grmljavinu i kišnim štapom demonstrirana i proizvodnja zvukova, bio je uvod u dodjelu nagrade u kategoriji najboljeg redateljskog ostvarenja u radio-drami, a slijedila je još jedna bienalna nagrada – ona za najbolje glumačko ostvarenje u tv-drami. Obje je uručio v.d. ravnatelja programa Hrvatske radiotelevizije Dražen Miočić. Scena Othello i rap iz predstave Shakespeare Pir najavila je nagrade u pet kategorija operete i mjuzikla. Nakon ljubomornog Othella, nagrade su u vedrijem tonu obznanili i uručili voditelji. Nagradu za najbolju predstavu u kategoriji operete i mjuzikla uručila je predsjednica žirija za operetu i mjuzikl Mirjana Bohanec Vidović.„Prema jednom tumačenju njezino ime potječe od grčkih riječi ferein – nositi i nike – pobjeda, što bi u prijevodu bilo nositeljica pobjede. Ovogodišnja dobitnica nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje u opereti ili mjuziklu nesumnjivo je veliki borac i nositeljica pobjeda, kako onih umjetničkih tako i onih životnih.“ – tim je riječima najavljeno uručivanje Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete i mjuzikla Veroniki Durbešić. Nakon filmskog priloga, podsjetnika na umjetničino djelovanje na pozornici i filmu, gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić uručio je Nagradu Veroniki Durbešić. Ulomkom iz predstave Botanike dance_lab collectiva u izvođenju osam plesačica i koreografiji Martine Granić i Ane Mrak Nagrada



hrvatskog glumišta uplesala je u četiri kategorije suvremenog plesa. Voditeljski dvojac pročitao je dobitnike i uručio im nagrade u svim kategorijama osim one za najbolju predstavu koju je uručila predstavnica Večernjeg lista, kritičarka Bojana Radović.„Kažu da je svatko od nas talentiran za nešto. Velike umjetničke karijere dogode se ako na vrijeme otkrijete što je to – nešto. Večeras odajemo priznanje velikoj glumici i umjetnici – Ingi Appelt.“ – tim je riječima najavljena dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame. Uz filmski prilog koji je podsjetio na umjetničine kreacije na pozornici i filmu, pročitano je obrazloženje Nagrade koju je Ingi Appelt uručila Iva Hraste Sočo, pomoćnica ministrice kulture.Dvominutna scena ubrzanog Hamleta iz predstave Shakespeare Pir najavila je dodjelu nagrada u kategorijama izuzetnih ostvarenja mladih dramskih umjetnika (do 28 godina) koje je dodijelio utjelovljeni Shakespeare, a nakon što su mu se pridružila

preostala dvojica voditelja, slijedilo je proglašenje najboljih glumačkih ostvarenja u dramskim kategorijama. Scena Hamlet unatrag iz predstave Shakespeare Pir najavila je dodjelu zadnjih dviju nagrada večeri – onih u kategorijama najboljeg redatelja/redateljice i najbolje predstave. Nagradu za najbolju predstavu uručila je Perica Martinović, predsjednica Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Uz zahvalu Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, koje je također jedan od osnivača Nagrade hrvatskog glumišta, voditelji su se stihovima Puckova epiloga iz Shakespereova Sna ljetne noći oprostili od publike u kazalištu i one pred malim ekranima koja je svečanost dodjele, čiji je prijenos režirao Ivan Miladinov, mogla pratiti u izravnom prijenosu na Prvom programu Hrvatske radiotelevizije. Uz glazbeni broj iz mjuzikla Moje pjesme, moji snovi u izvedbi djece koja nastupaju u tom mjuziklu osječkog HNK-a, završila je 24. dodjela Nagrada hrvatskog glumišta.


Iznimna glumačka vrsnost Inge Appelt u suvremenom hrvatskom kazalištu posljednjih pedeset godina te bogatstvo filmskih i televizijskih uloga predstavlja hrvatsko kulturno

bogatstvo te je Nagrada za svekoliko umjetničko djelovanje pravi trenutak za slavlje njezine umjetnosti.Članicom ansambla Zagrebačkog dramskog kazališta, današnjeg Gradskog dramskog kazališta Gavella, Inge Appelt postala je 1. listopada 1966. godine, gdje debitira ulogom Marianne u Molièreovu Škrcu u režiji Božidara Violića, a na svojoj matičnoj pozornici igra i danas, nakon formalnog odlaska u mirovinu 2007 godine. Pučku i srednju školu završila je u Osijeku, a potom u Zagrebu upisuje Akademiju za kazališnu umjetnost, gdje 1966. diplomira u klasi Georgija Para.Vjernost jednom kazalištu više od pola stoljeća, što u teatru nije jednostavno postići, vrijedna je poštovanja i divljenja. Među mnogima od nezaobilaznih predstava u matičnom kazalištu, čiji je i Inge Appelt neizostavan sukreator tijekom gotovo cjelokupnog njegova postojanja, nužno je spomenuti: Ibsenove Neprijatelj naroda i Kuća lutaka, Brechtove Život Galilejev i Majka Courage, Weissove Patnje gospodina Mockinpotta, Buchnerovu Dantonovu smrt, Krležino Kraljevo, Erdmanova Samoubojicu, pa Večeras improviziramo Luigija Pirandella, Shakespearove Macbetha, San Ivanjske noći i Kralja Leara, Von Horvathove Priče iz bečke šume i Vjera, ufanje, ljubav, Čehovljeve Ivanova i Tri sestre, Begovićeva

Pustolova pred vratima, O´Neillovo Dugo putovanje u noć, Shafferova Amadeusa, Marinkovićevu Gloriju, Williamsovu Mačku na vrućem limenom krovu ili Mjesec dana na selu Ivana Sergejeviča Turgenjeva…Među redateljima s kojima je Inge Appelt surađivala i kontinuirano obogaćivala repertoar matičnog kazališta su Kosta Spaić, Joško Juvančić, Georgij Paro, Dino Radojević, Vanča Kljaković, Tomislav Radić, Miro Međimorec, Vladimir Gerić, Želimir Mesarić, Marin Carić, Petar Veček, Paolo Magelli... Ova je vrsna glumica igrala i u predstavama Teatra &TD, na Dubrovačkim ljetnim igrama u Eshilovoj Orestiji, na Splitskom ljetu u Ghelderodeovom Ukletom pijevcu…U filmskim je ulogama pamtimo kao Matinu ženu u filmu Ljubav i poneka psovka (1969), Maru u filmu U gori raste zelen bor (1971), kao Bartolovu majku u filmu i seriji Duga mračna noć (2004/5) – sve u režiji Antuna Vrdoljaka, a u novijim filmovima kao gazdaricu Olgu u Finim mrtvim djevojkama (2002) Dalibora Matanića i strinu u Svećenikovoj djeci (2013) Vinka Brešana, te kao Ljubicu u televizijskoj dramskoj seriji Stipe u gostima (2014) Ištvana Filakovića i Dražena Žarkovića. U velikoj anketi filmskih profesionalaca i kritičara provedenoj 2005. godine, hrvatski filmski časopis Hollywood svrstao je Inge Appelt u dvadeset najboljih hrvatskih filmskih glumica svih vremena.


Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame | Inge Appelt

Pola stoljeća na sceniInge Appelt bila je neizostavan sukreator mnogih nezaobilaznih predstava u matičnom GDK Gavella.

Njezina vjernost jednom kazalištu više od pola stoljeća vrijedna je poštovanja i divljenja

FOTO

: LA

NA

SLI

VAR

DO

MIN

Ić /

HIN

A

Ingeborg Appelt i Iva Hraste Sočo, pomoćnica ministrice kulture


razgovor | Ingeborg Appelt

Samo je jedan domIngeborg Appelt je u matičnom GDK Gavella odigrala brojne uloge, a najveći je međunarodni uspjeh

doživjela gostujući po cijelom svijetu s Krležinim Kraljevom u režiji Dina Radojevića i s Oslobođenjem Skoplja Dušana Jovanovića u režiji Ljubiše Ristića

razgovarao: Želimir Ciglar

Ingeborg (Inge) Appelt rođena je i školovana u Osijeku, gdje se počela baviti kazalištem još u djetinjstvu. Poslije diplomiranja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1966. stalno

je zaposlena u Zagrebačkom dramskom kazalištu (Danas GDK Gavella) kojem je ostala vjerna do danas. U kazalištu je odigrala brojne uloge, a najveći je međunarodni uspjeh doživjela gostujući u inozemstvu s Krležinim Kraljevom u režiji Dina Radojevića i s Oslobođenjem Skoplja Dušana Jovanovića u režiji Ljubiše Ristića.Potječem iz vrlo bogate obitelji. Otac mi je Austrijanac koji se u Osijek doselio zbog moje mame Hrvatice, koja nije željela živjeti izvan Hrvatske. (To joj nikada neću zaboraviti.) Nije htjela ići u Beč. Danas bih bila glumica u Burgtheateru, a možda i ne bih. (smijeh) Počeo je rat i ostali smo bez svega. Tata je još usput izgubio i nogu. I to ne u borbama. Postali smo manji od makova zrna. Jer, glupo sam se zvala Ingeborg Appelt. Bili smo šutljivi. Od svih kuća ostavili su nam jednu najruševniju, iako je i ona bila u centru Osijeka, blizu kazališta. Nismo imali niti što za jesti, nismo imali drva, bilo nam je hladno... Moja mama je bila vrlo pametna žena. Studirala je pravo prije no što se udala za mog tatu. Bila je iz kuće u kojoj se njegovalo muziciranje i odlučila je voditi

nas u teatar, na galeriju koja nije bila skupa. Svaku smo večer išli nas troje – mama, brat i ja. Od najranijih sam nogu odgajana da pazim što govorim, da šutim, kao Švabica. Zvali su nas Švabama, a nismo imali nikakve veze sa Švabama. Mama nije imala novca plaćati nam satove klavira. Sve svoje dugove mama je rješavala tako da je dala Staubsauger, tj. usisivač, milostivoj Munch. Bila je to prekrasna žena koja me učila svirati klavir, a živjela je od čišćenja.Kad sam imala sedam-osam godina pjevala sam u teatru. Pitali su me hoću li pjevati na pozornici. Ja sam njih pitala: hoćete li me puštati da dolazim besplatno na galeriju? Rekli su da hoće! Tako sam tamo pjevala i tako sam počela. Mami su dali stalno sjedalo jer je dovodila četu djece. Tako sam se zaljubila u teatar. U školi u petom razredu bila je prekrasna profesorica, opet Švabica, predavala mi je njemački i napravila je audiciju, jer je htjela raditi Kekeca. „Što ćeš to raditi, nema smisla, ta djeca nikad nisu glumila.“, govorili su joj. Došli smo na audiciju. Mala Emica, Ema, Kekečeva je prijateljica i pitala sam se bih li ja to znala glumiti. Idem probati. Sjedili smo u razredu, svi koji smo se prijavili u tu grupu. Tko će igrati Kekeca, tko će igrati Kosobrina, dobrog patuljka? Počela je audiciju, rekla mi je da sam dobra, a Kekec cijelo vrijeme pjeva pjesmu Dobra volja je najbolja. Imam apsolutni sluh, ali kao odrasla nisam stekla lijepi glas za pjevanje. Moja reprodukcija glazbe samo je instrumentalna. Kad sam otpjevala pjesmicu, rekla mi je: „Ti ćeš biti Kekec!“ I tako sam glumila u tirolskim hlačicama (Lederhose). Odigrali smo više od stotinu repriza u svim okolnim školama. Upisala sam se u amatersku dramsku sekciju. Poslije sam upisala i baletnu školu. Unterstadt je bio dio grada gdje je bila Saponija. Mi Švabe imali smo Aninu ulicu (Annagasse) i Ružinu ulicu (Rosengasse). Svi su Švabe bili tamo. Nismo živjeli tamo, nego su u Unterstadtu živjele cure koje su radile u Saponiji i tamo se udale. Mi smo išle u centar. Ivana Šojat Kuči o tome piše, čak postoji i aluzija na moju obitelj, no sve je to krivo... Igrali smo Anu Frank, glumila sam gospođu Vandu. Nismo imali novaca, ali kad sam čula za Akademiju, odlučila sam probati upisati se.

Što ste izabrali za prijemni ispit? Mami sam rekla da ću upisati pravo. Ipak, kad sam joj priznala, rekla mi je: „Daj, kaj će ti to?“ Na prijemnom su bili Zvonimir Črnko i Uglješa Kojadinović. Uhvatili su me u kut, pa su me zekali... Bila sam zgodna cura, oni su mislili: „To ćemo mi smotati...“ Kad sam došla na prijemni, nisam znala tko to sjedi u mraku, tko je tko... Pitali su me što sam spremila, rekla sam Lorcinu Cordobu. Sama sam se spremila, izrecitirala pjesmu, a uzela sam i Krležinu pjesmu Naša kuća.


Samo sam rekla: „Naša je kuća prokleta, bolesna, pakao...“ Taj stari gospodin iz mraka je rekao: „Hvala!“ Pokojni Habunek inzistirao je: „Dajte tog Ardena, taj monolog što ste spremili!“ Poslije dvije-tri rečenice, stari gospodin iz mraka mi kaže: „Ajd’ van...“ Bio je to Branko Gavella. Skupila sam se i izašla. Dobro mi je rekla mama – što tražim ovdje!? Izgovorila sam Cordobu, jedan Krležin stih i tri rečenice iz Ardena... Skompala sam se sa Zdravkom Krstulović. Došla je prekrasno odjevena. Uzela me pod svoje, rekla je: „Nemoj se žalostiti, ovdje sam već treći put.“ Otišle smo u Kavkaz, sjele smo. Kaže: „Ajmo nešto popit!“ Velim joj: „Nemoj se ljutiti, ali nemam love za takve stvari!“ Ona je rekla: „Ja ću ti platiti!” Dolazi Marijan Radmilović i kaže: „Gdje ste? Objavljeni su rezultati prijemnog ispita. Vas dvije ste na popisu.“ Bile smo jako sretne. Došla sam u hlačama, u to vrijeme žene ih nisu nosile, imala sam cipele s malom peticom, grozno sam izgledala. Zbog toga što nisam imala kad sam najviše trebala, nikada nisam bacala novac na odjeću i uljepšavanje. To mi se ni danas neće. Bilo nas je 25 primljenih u uži izbor, a potom su profesori radili s nama: Kosta Spaić, Dino Radojević, Boško Violić, Georgij Paro... Njihov je asistent godinama bio Joško Juvančić. Boro Miholjević mi je prepustio svoje mjesto u studentskom domu, nikad mu to neću zaboraviti... Kad sam došla, pitao me: „Želite li čaj?“ Za dom sam trebala potvrdu da sam zdrava. A oboljela sam od tuberkuloze. Đuro Utješanović, Neva Bulić bili su sa mnom na godini, Icica Boban još pod djevojačkim prezimenom. Mi smo zadnja generacija koju je primio Gavella. Genijalni Mate Maras je također bio u toj generaciji. Znao je odgovore na sva pitanja. Gavella mi se uvijek smiješio. Na prvom je satu postavio pitanje: „Tko je od vas čuo za Ilijadu?“ Učili smo heksametar. Stalno nam je postavljao pitanja. Mate Maras je sve znao, ispao je najpametniji, a od žena ja, jer Gavella je želio znati jesmo li držali u ruci Ilijadu i Odiseju... Jako sam dobro pamtila i dan-danas nemam problema s učenjem teksta. Radio je s nama prvi semestar. Bio je satkan od pametnih misli i ljubavi za teatar. Meni je to bilo fantastično, nekoliko nam je puta dolazio na sat. U travnju je umro, a ja sam tada bila na liječenju u bolnici, pa mu nisam bila na pokopu. To je bila 1961. Ponavljala sam godinu 1962., bila sam s Nevom Bulić, Stevom Krnjajićem, Đurom Utješanovićem... Glumci umiru mladi... Kad sam došla drugi put na Akademiju, odlučila sam biti najbolji student koji je postojao u povijesti. Đuro Utješanović uopće nije čitao knjige, a bio je genijalan. Rekao je: „Ti si štreberica! Ti pročitaj te knjige pa ćeš mi ih prepričati.“ Pitali su nas detalje. Saznala sam za njihova tajna pitanja, poput onog – koji se zvuk čuo u toj sceni? Odgovor je glasio – šuštanje haljine. Saznavala sam to od starijih studenata... U to se vrijeme, iako smo bili siromašni, vodilo računa da se studenti puno razmjenjuju. Razmjena je bilo sa slovenskim, srpskim i makedonskim glumcima i studentima. Pa i s europskim glumcima. Putuješ tih ranih šezdesetih u Avignon. To je bila pustolovina u vrijeme kada se za putovnicu čekalo i po pet godina... Za nas je to bio veliki događaj. Išla sam u Avignon, petnaest dana u Veneciju... Igrali smo predstavu. Nismo znali što su najlonke, što su šuškavci... Na zadnjoj godini su nas Amerikanci pozvali na tri

mjeseca na razmjenu. Vodio nas je Georgij Paro, koji je izrežirao predstavu, izabrao si glumce. S nama je išla Neda Mamilović, moja najveća prijateljica, poslije se udala za Zvonimira Bajsića. Od žena, išle smo samo nas dvije. Od muških je Paro izabrao dečka s prve godine, Đuru Utješanovića i Nikolu Raca, zvali smo ga Rac iako mu je prezime bilo Car. Glumio je u Dječjem kazalištu u Osijeku... Ipak, Paro je umjesto tog dečka naposljetku uzeo Radu Šerbedžiju koji je bio tek primljen na Akademiju. Napravili smo program, recitirali po jednu pjesmu, na svim koledžima u Kansas Cityju pokazali smo način rada kod nas. Imali su i tada jaku filmsku industriju, ali kad je riječ o kazalištu, bili su jako skromni. Išli su po actors studijima, zapošljavali su se na filmu. Kad bi se radilo, radilo se na Broadwayu, a to je bila rijetkost. Anthony Hopkins (Psiho) jedini je igrao u najrazvikanijoj predstavi na Broadwayu. Loše se plaćao posao u teatru. Svi su glumci konobarili. Pri filozofskim fakultetima Amerikanci su imali katedru za glumu. Studija kazališne režije nije bilo. Oni zato imaju u svakom gradu po četrnaest tisuća glumaca. Mogu se upisati svi daroviti. Bili su


Ingeborg Appelt (Ana Semjonovna) i Pjer Meničanin (Arkadij); Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Ivan Sergejevič Turgenjev, Mjesec dana na selu, red. Paolo Magelli, 1998.



zadivljeni našim predstavama. Redatelj Sven Majnarić, putovao je s nama, prevodio je. Doživjeli smo takvu slavu da nas je Billy Wilder pozvao da pogledamo film s Jackom Lemmonom. Paro je dobio ponudu da bude glavni profesor u UCLA-u u Kaliforniji. Oni o teatru nisu znali ništa. Igrali smo u dvorani sa dvije tisuće mjesta. Sin Kirka Douglasa molio je Para da mu režira Henrika V. Žorž je zaslužan za ono što je Michael Douglas kasnije postao.

Kako je u to vrijeme izgledao rad u Zagrebačkom dramskom kazalištu?U HNK-u sam kao studentica igrala u četiri predstave. Više mi se svidjelo Zagrebačko dramsko kazalište i zato sam tamo otišla u angažman. Najviše sam u životu o glumi naučila od Drage Krče. Glumio je sve role. Bobi Marotti je bio naš profesor, puno je snimao, puno je radio na radiju. Većinu je predavanja držao Krča. Glumac glumcu bolje može reći što da napravi. Redatelji uvijek govore općenito. Glumci poput Krče moji su heroji. To što Krča nema svoju bistu u Gavelli je prestrašno.

Koje svoje uloge pamtite? U to vrijeme primao se mladi glumac u teatar svakih pet-šest godina. Helena Buljan bila je primljena godinu dana prije mene, a poslije mene dugo nitko. Nije kao sad, netko se proslavi i odmah dobije angažman. Prva rola bila mi je u Molièreovu Škrcu. Režirao je Božidar Violić. Prije toga sam s njim u HNK-u radila Medeju. Naslovnu je ulogu glumila Ivka Dabetić, a ja sam bila u zboru... Taj je zbor bio koreografiran, a to je radila Icica Boban. Već se tada pokazala kao izvrsna redateljica, deset puta je bolja od mnogih muških kolega. Došla sam u ZDK i ponudili su mi angažman. Dobila sam ulogu lijepe Mariane. Harpagona je glumio Pero Kvrgić. Mariane je mlada, nježna prekrasna djevojka. Kad sam bila na prvoj probi, čudilo me što sam u ansamblu s Emilom Gladom i Zorkom Rajčićem. Čudno mi je bilo što među njima glumim finu malu djevojku. Uvijek sam imala taj svoj alt, nisam znala kako igrati tu ljepoticu. Bila je to loša podjela. Boško Violić je mislio da mi pomaže. Kad sam došla na čitaću probu tražio je da Mariane igram visokim glasom: „Daj to prenesi u kopfton! Igraj je visoko.“Igrala sam cijelu predstavu u falsetu... Toliko sam bila nesretna.

Jadna mama je skrpala novce da vidi svoju kćer prvi put u dramskom kazalištu. Došla je i bez imalo grižnje savjesti rekla: „Kćeri, izgledala si kao Snjeguljica među sedam patuljaka! I više nikad, ako ne igraš karakternu rolu, nikad nemoj koristiti kopfton.“ To mi je kazala rođena mati. Tad su mi kritičari napisali: „Tko je doveo tu diletanticu u Zagrebačko dramsko kazalište!?” Pročitala sam, plakala sam tri dana. Mama mi je rekla: „Sad si dobila školu; ono što sam ti rekla napravi. Nikad više kad igraš mladu curu, nemoj igrati mladu nježnu djevojku. Niti fizički niti glasovno to

nisi. Cijeli ćeš život glumiti negativke, babe, ali to je ono po čemu ćeš biti dobra glumica. Ovo je kaj god. Kekeca si igrala dobro jer si glumila sebe i nikoga nije smetalo što djevojčica glumi Kekeca u muškim hlačama.“ Odlučila sam da nikad više u životu neću pročitati niti jednu kritiku. Radila sam maksimalno što mogu. U to se vrijeme nije moglo reći – neću. Već sam u drugoj predstavi igrala Petru u Neprijatelju naroda. Zaredale su se dobre kritike. Prepričavali su mi ih. Nisam ih čitala. I dan-danas kad nešto igram sin mi na internetu pronađe tekst i prepriča ga, jer ja živim u 20. stoljeću i neću u 21. Za vrijeme koje imam uživam u onome što imam. Neću na film, neću snimati, neću na televiziju. U teatru ću igrati svoje dvije predstave. Neću igrati do posljednjeg daha. Moj Pero Kvrgić i dalje igra. Puno glumaca glumi dok ih služi memorija.

S predstavom zagrebačkog KPGT-a (Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar) Oslobođenje Skopja obišli ste svijet.Je li mi slava pomogla!? Nikad nisam bila slavna. Bila sam kod gospođe koja mi je prepravljala staru odjeću. „Vi ste poznata glumica. Kako se zovete?“ Prepoznaju me jer sam igrala sve dok sam djecu školovala i da si napravim kuću na moru. Kao dijete bila sam plivačica. Kao juniorka bila sam druga na četiristo metara među seniorkama u Zagrebu. Jedva hodam, ali kad skočim u more plivam po tri-četiri kilometra. Da biste bili u Zagrebu poznati, morate glumiti u sapunicama, što ja neću! Ne pada mi na pamet odlaziti na castinge. Glumim u predstavama u Gavelli. Neka me dođu vidjeti na sceni. U Bibinom svijetu također sam odigrala rolu, pa neka to pogleda taj gospodin producent. Dat ću tom gospodinu i ulaznicu, pa neka me pogleda u teatru. U svim teatrima u Hrvatskoj imate samo osam glumica moje dobi koje mogu igrati babu.

Odigrali ste i mnoštvo uloga na filmu. Koja vam je najdraža?Dalibor Matanić mi je 2002. u filmu Fine mrtve djevojke dao odriješene ruke i to mi je najdraži film i najbolja rola. Igrala sam u puno filmova, ali uvijek negativke. Što sam bivala starija, više sam voljela igrati na filmu. Bila sam Mama u Cvjetnom trgu, zadnjem filmu Krste Papića. Najvažniji mi je film U gori raste zelen bor koji je režirao film Antun Vrdoljak. U moje su vrijeme partizanski filmovi bili česti i redovito su se zvali glumci iz Beograda, osim Dvornika koji je rijetko glumio glavnu ulogu. Relja Bašić je zahvaljujući Kreši Goliku napravio Fulira i svi su znali tko je Relja Bašić. Ali za to je zaslužan Gospodin, s velikim G, Krešo Golik, koji se usudio napraviti nešto naše. Kad je Tonči došao na svoj prvi film, želio je napraviti nešto naše. Moja rola nije bila velika. Vrdoljakova Brankica, njegova supruga, igrala je sa mnom. O filmu nisam znala ništa. Danas se na Akademiji snimaju filmovi, ali nisam prije toga imala filmskih iskustava. Mislila sam da ću biti bespomoćna jer ništa ne kužim i sva sreća da je režirao Tonči Vrdoljak kojeg smatram jako dobrim redateljem. U to vrijeme Krešo Golik nije smio raditi, ne sjećam se za što su ga optužili... Nekom se zamjerio i nije smio režirati... Uzeo ga je Tonči Vrdoljak za asistenta, što je lijepa gesta. Pokazala sam sise i stavili su ih na veliki pano na središnji gradski trg. Bila sam užasno ljuta. Nisam htjela čuti za njega neko vrijeme. Ali on me svemu naučio. Krešo

Dalibor Matanić mi je u filmu Fine mrtve djevojke dao odriješene ruke i to mi je najdraži film i

najbolja rola



Golik je bio anđeo, a ne čovjek! Imala sam prva dva izvrsna učitelja, redatelja i glumca. Partner mi je bio Boris Dvornik, divan prema meni baš u toj sceni skidanja. Nije mi bio problem pokazati prsa, ali... „Neće nikoga biti, bit ćeš samo ti, kamerman i Boris na tom tavanu. Čim staviš majicu, staviš ruke na grudi i to je to. Napravila sam to, bila sam izvan sebe, a Boris je već tada bio genije i zvijezda Devetog kruga. Prišao mi je i rekao: „Zar ti misliš da je to meni ugodno igrati? Imam ženu, djecu, nije to meni ugodno. To je trenutak. Shvati, napravit ćemo to besprijekorno, bez ponavljanja, u kratkom vremenu.“ Pristala sam. I kad je to 1971. došlo na Trg, pa u novine... Užas! Nitko se tada nije skidao, pa sam rekla da se više nikad neću razodjenuti na sceni ili na filmu. S Marušićem sam potom radila... U Americi sam shvatila da ću puno putovati. Važna je predstava bila Krležino Kraljevo 1970. u ZDK-u u režiji Dina Radojevića. Kritike su bile fantastične, Zlatko Bourek fenomenalno je likovno opremio predstavu, bili smo boom, bili smo u svim gradovima Europe, osim u Engleskoj. Gostovali smo u Parizu, gdje nam je kasnio avion, pa je stao promet, policija nas je sprovela kroz grad da stignemo na predstavu. U Italiji su nam na scenu stavili velove na gole slike i Bourekovo raspelo... Cijeli je ansambl išao u Ameriku i Kanadu, potom smo bili pozivani u Rusiju, četiri smo godine pozivani na gostovanja... Naputovala sam se... Kad smo došli u Moskvu, ja, Mladen Šerment i Ivo Rogulja, koji nije imao sluha niti zericu ali je bio lud za operom, odlučili smo otići u Hudožestveni teatar. Život bih dala da mogu ući. Kad smo odigrali Kraljevo, dobili smo slobodan dan. Tada su prisluškivali sve što se događa u sobama, na svakom su katu bile paziteljice koje su pazile da žene ne uđu muškarcima u sobu. Trgovale su s nama. Te su se policajke pretvorile u trgovkinje. Kupile bi bluzu. Drugi smo put znali što treba donijeti; donosili smo traperice, vraćali smo se s pozlaćenim nakitom. Inače, na djelu je bila robno-novčana razmjena. Kraljevo me provelo kroz cijeli svijet. Nas troje odgledali smo božanstvenoga Kneza Igora u Hudožestvenom... Tako sam gdje god sam došla išla u kazalište, sve teatre svijeta koji nešto vrijede vidjela sam. Sve. Više volim gledati opere nego dramske predstave, osim ako mi ih preporuče ljudi kojima vjerujem. Ne želim gledati nekakve drljotine.

Što poručujete mladima koji ulaze u glumište? Ne dobivaju najbolji mladi glumci angažmane. To da postoji veza i da se preko političara može ući, svi znaju. Ima jedan, neću spominjati ime, koji glumce nagovori da zabavljaju političare... Kažu, glumci su neradnici. Mi ne spajamo datume, radimo subotom, uvijek smo na predstavama, ako ne bismo došli na predstavu platili bismo velike penale, a pogledajte Sabor! Kad se govori o najvažnijim pitanjima, nigdje nikog. Jedva sam dočekala da dođe ova Hrvatska a sad mi je prestrašno kad vidim što se događa. Ne dobivaju najbolji posao, previše ih se prima na akademije, profesori više nisu genijalni. Neke ne bih stavila

tamo za profesore, a neke bih. Mnogi studenti misle da je najveća stvar ako uđu u sapunicu, što mi je prestrašno. Neka naprave svoj teatar. Marko Torjanac je napravio svoj teatar. Gledam sve predstave u GDK Gavella, koji je moj dom; već sam 51 sezonu u tom kazalištu! Tako je i s Exitom i Matkom Ragužem. Neka se mladi bore, u tim teatrima neka se dokažu. Nitko im pomoć’ neće. Tek kad nešto naprave u tim teatrima, primijetit će ih se. Kolikogod da im sapunice donose novaca, jer živjeti se mora, neka sapunice ne budu glavni cilj. Nije sve u novcu. Nisam se lickala. Kao manekenke, mlade glumice posuđuju haljine da bi bile slikane. Deset puta vam se pojavi ime u novinama i postanete važna osoba. Deset glumica ima koje se zove legendama, a nemaju iza sebe uloge. Ne ide to tak’. U Australiji smo došli na plažu kad smo gostovali s Oslobođenjem Skoplja, a genijalni Dušan Jovanović došao je i pitao me: „Jeste li vidjeli današnje njihove novine?“. Na naslovnoj stranici piše: „Her Name is Inge Appelt“. Bili smo na plaži, donji dio kupaćega kostima se nosi zbog pijeska, gornji dio ništa. Perica Martinović je pocrvenila od sunca, ali ja sam bila cijelo vrijeme u oceanu. Izlazim, prilaze neki ljudi: „Gospođo Appelt, možemo li dobiti autogram?“ Ja gola, a oni mi znaju ime i prezime i traže autogram.Na ulici kod nas ne biste našli čovjeka koji je za mene čuo. Svi su gledali Bibin svijet, sitcom je to u kojem sam glumila mamu. Svako malo čujem: „Maco, evo Đurđina mama!“ To je apsurdno.

Ingeborg Appelt (Ferapont); Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Anton Pavlovič Čehov, Tri sestre, red. Slobodan Unkovski, 2014.


Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete / mjuzikla | Veronika Durbešić

Niz zapaženih kreacijaVeronika Durbešić tijekom niza godina nastupa u brojnim komedijama, operetama, mjuziklima

i rock-operama, u kojima ponajviše dolazi do izražaja njezin osobiti dar za komične uloge

Veronika Durbešić rođena je u Zagrebu 1945. godine. Klasičnu gimnaziju završava u Splitu. Zarana pokazavši glumački talenat, već u srednjoj školi dobiva prve uloge

u Hrvatskom narodnom kazalištu i Dječjem kazalištu Titovi mornari u Splitu. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci (engleski, hrvatski i ruski jezik) te glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1973. Tijekom studija glume vrlo se aktivno angažira u poznatim zagrebačkim kazalištima – u Teatru &TD, Dramskom kazalištu Gavella te osobito u Kazalištu Komedija, koje će joj ubrzo postati i matična kuća. Paralelno sudjeluje i u ansamblu za suvremene glazbene tendencije Acezantez (pod ravnanjem Dubravka Detonija). Rad u tom renomiranom ansamblu Veronika Durbešić nastavlja i kasnije, redovito gostujući s njima u raznim europskim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama.Tijekom niza godina nastupa u brojnim komedijama, operetama, mjuziklima i rock-operama te na koncertnim izvedbama, u kojima ponajviše dolazi do izražaja njezin osobiti dar za komične uloge. Iznimno je zapažena njezina interpretacija Nežike iz

predstave Matiček se ženi Antona Tomaža Linharta (godišnja nagrada UDUH-a) i interpretacija kaubojke Galamiti F. Jane iz predstave O-Kaj Borisa Senkera, Tahira Mujičića i Nina Škrabe. Također je isticana njezina interpretacija Junone u Orfeju u podzemlju (Ludovic Halévy, Hector-Jonathan Crémieux, Jacques Offenbach). U novije je vrijeme glumila u Dubravki Ivana Gundulića, predstavama Car Franjo Josip u Zagrebu Milana Grgića i Alfija Kabilja te Kidaj od svoje žene Raya Cooneyja. Od televizijskih uloga najzapaženije su one u serijama Tražim srodnu dušu (1990) Berislava Makarovića, Putovanje u Vučjak (1986) Ive Štivičića i Eduarda Galića, Klupa na Jurjevskom (1972) Ivice Ivanca i Zvonimira Bajsića te uloga Murielle u monodrami Happy New Year (1981) Simone de Beauvoir (godišnja nagrada UDUH-a).Uz glumački posao, bila je i redovita suradnica na Odsjeku glume zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Uz brojne ostale nagrade i priznanja, 1996. godine odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi.

Veronika Durbešić i Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba

FOTO

: LA

NA

SLI

VAR

DO

MIN

Ić /

HIN

A


razgovarala: Mira Muhoberac

Za Hrvatsko glumište s diplomiranom dramskom umjetnicom Veronikom Durbešić (rođenom Kovačić) razgovaramo u središtu njezina rodnog Zagreba. Povod je

Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, koju je toj svestranoj glumici i pjevačici dodijelio ocjenjivački sud za operetu i mjuzikl.

Je li Vas iznenadila Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području mjuzikla i operete?Da. Petnaest godina mi se nitko nije javljao. Drago mi je što su se u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika, čija je kičma Marija Filipović, osoba bez koje se ne može, sjetili mene. Dogodilo se ove godine nekoliko sretnih okolnosti. Perica Martinović postala je predsjednica HDDU-a prvi put, a prvi put su u žiriju za operetu i mjuzikl bili Mirjana Bohanec Vidović, predsjednica, te članovi

žirija Tonči Bilić i Mladen Janjanin. Hvala im što su prepoznali moj umjetnički rad. Primam nagradu za pedeset godina. Pola stoljeća tutta forza pjevam operete, opere, mjuzikle, plešem, drame glumim. Petnaest godina šutim, šutim, šutim. Sretna sam što dajem ovaj intervju.

U kojem ste trenutku osjetili impuls prema umjetnosti i glumi?Već s četiri godine. Svirao je radio, a ja nisam prestajala plesati. Sav moj život sastoji se u pokretu, glasu i riječi. Rođena sam u Zajčevoj, Zagrepčanka sam, i to je sve bilo duboko u meni tijekom cijeloga mog školovanja, možda i zato što mi je tata bio kornist. Zapravo me nije zanimao ovaj svijet. Čak sam mislila da ljudi žive u radiju. Živjela sam u čudnom, svom svemiru, nisam bila potpuno određena, a najviše sam imala potrebu i želju da me se voli. Mislim da je to jako bitno. Pogotovo je to značajno za glumce, oni vole da ih se voli i to se poslije pokazalo u kontaktu s publikom, u pljesku.

razgovor | Veronika Durbešić

Umjetnik mora biti dosljedan sebi

Mjuzikl je najteža forma. Trebaš uživo glumiti kao da govoriš Shakespearea, trebaš plesati kao da plešeš poput Isadore Duncan, trebaš pjevati kao da pjevaš Aidu, a kad se sve to spoji, ne smije biti prijelaza



Svoj talent razvijate prvo u Splitu.Preselili smo se u Split zbog tatine bolesti i ja sam željela glumiti, statirati. Privukao me miris kazališta, išla sam na audicije i nisu me primali, a moji su brat i sestra stalno statirali, bili su visoki, lijepi, a ja sam bila bucmasta i sve sam to samo gledala. A Split je ludi grad, umjetnički, pun genijalaca. Ali sva ta čitanja i recitiranja ostave traga, Bog te dotakne i ipak ideš dalje prema toj osobi i toj zgradi. Igrali su se tad Emil i detektivi, glumili su u predstavi Boris Dvornik i Ivica Vidović, a ja sam pitala mogu li i ja glumiti. Pitali su me znam li voziti bicikl, a ja sam slagala da znam. Dizala sam se svako jutro u četiri. Moji su imali vrt na Marjanu; prodavala sam prije škole voće i cvijeće i sve sam uvijek uspjela prodati jer su govorili: „Bože, što ova mala privlači!“ To je meni bila igra, život kao igra, ništa mi nije bilo teško. Gledala sam i sve filmove i glumila sve filmske uloge pred svojim prijateljicama. Sjela sam na bicikl. Hrabrost, karakter i dosljednost i danas su moje vrline. Vikala sam: „Makac, ljudi!“ Zabila sam se u zid i dobila ulogu. Dobivala sam otad sve uloge i sve sam igrala, muško i žensko. Nisam bila osupnuta pokazivanjem ni vanjskim svijetom.

U djetinjstvu ste nastupili i u predstavi za odrasle.Vojdrag Berčić tad je režirao Marinkovićevu Gloriju. Moj je tata rekao da je njegova mala luda za kazalištem, a redatelj je rekao neka dođem i igrala sam djevojčicu u cirkusu i klečala ispred Gospe uz ženu koja plače i zahvaljuje na Gospinim suzama. Poslije toga sam otišla iz Splita – mislila sam da je i to dio života – išla sam na Filozofski fakultet da pobjegnem iz kuće. Latinski i ruski. Danas mogu igrati na ruskom i engleskom. Svi su znali za moju navodnu darovitost i talent. Znala sam da iz ničega mogu stvoriti nešto.

Dva ste puta išli na prijemni na glumu i oba puta prošli.Rekli su mi da se probam upisati na Akademiju. Mislila sam da se trebam tako pripremati da pokažem kako iz jedne dramske osobe prelazim u drugu. Shakespeare, Matoš. Došla sam na Akademiju, zanimalo me hoće li netko primijetiti moj navodni talent. Tamo je bio Kosta Spaić, genijalna elita, Durbešića još nije bio. Moja mama je plemenita Paravić, a ja po Tomu plemenita Grobnički Durbešić, ali to je došlo poslije. Bila sam primljena. Moj je tata s Kostom Spaićem svirao u orkestru. Kosta je bio violinist i uvijek je čitao. Kosta se čuo s mojim tatom i rekao mu da mu je mala genijalna i da me pusti na Akademiju, a tata je rekao, kad sam tako genijalna, neka me puste da diplomiram na Filozofskom da ne hodam u krpama po cesti. Međutim, kako sam već apsolvirala

Josip Fišer (Miškec) i Veronika Durbešić (Pepa); Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Drago Britvić – Alfi Kabiljo, Tko pjeva zlo ne misli, red. Vlado Štefančić, 1998.



filozofiju i da ne pobjegnem na Akademiju, povukli su me u Rijeku, na Pedagoški fakultet. A što se tiče talenta, ako te takne svemir, to je ono što dobiješ ili ne dobiješ. Uvijek sam znala da ću studirati na Akademiji, ali rekli su da ću imati 24 godine i da nakon tri godine od prijemnog koji sam položila opet moram ići na prijemni na Akademiju. U Rijeci sam u to vrijeme djecu učila engleski jezik na inovativan način. Uzela sam poznatu priču o Snjeguljici na engleskom. Pokazala sam koliko sam dobar pedagog, napravila malu televiziju, mijenjala glasove snimajući. Nitko nije znao da je sve to moj glas, tj. glasovi. Diplomirala sam i nastavila svojim putem. U umjetnosti, ono što moraš biti, bit ćeš. Zato sam i živjela s Tomom Durbešićem koji je za mene apostol, dramatičar i pjesnik. Došla sam na Akademiju, tražila od Drage Ivaniševića Ljubav u koroti i opet sam igrala dvije sestre. Na prijemnom su bili Kosta Spaić, Božidar Violić, Georgij Paro, Joško Juvančić i Tonko Lonza. Bila sam nevina od glumačkog iskustva. Primljena sam i drugi put. Diplomirala sam s Macbethom. Prvi je put na prijemnom od pjesama bila Mora Matoševa, a drugi put Pokle su me prikovali.

Kakav je Vaš odnos prema glazbi i glazbenom teatru, za koji ste i dobili nagradu?Za mene su glazba, gluma, kazalište sve, s tim se rađaš ili ne rađaš. Mislim da me Tom jako dobro pustio da idem u ansambl Acezantez koji je 1970. utemeljio Dubravko Detoni. Tamo su bili vrhunski skladatelji i glazbenici. Marijana Radev je umrla i Detoni je tražio osobu za Sakačevu kompoziciju Barasou na Villonov tekst. Detoni me gledao u Handkeovu Kasparu u Teatru &TD. Francuski me učio pokojni redatelj Vlado Habunek. I tako sam bila izabrana. Od San Francisca do Europe, u Libiji, Siriji, u spoju sa zvukovima u ansamblu za suvremene glazbene tendencije Acezantez, ja govorim, mijenjam glasove, pjevam... Svuda smo bili dobro primljeni, samo smo doma bili tabu.

Vaš život i umjetnost odredio je umjetnički i životni brak s Tomislavom Tomom Durbešićem, kazališnim redateljem i Vašim i mojim profesorom na Akademiji. Bio nam je na prvoj godini – mislim da je tada došao na Akademiju; nije bio na prijemnom. Tom je stvorio Teatar &TD i molio je sposobnog Vjerana Zuppu da bude direktor. Tom je dao priliku mladim studentima glume i napravio da ispitna predstava Sedmorica protiv Tebe postane predstava Teatra &TD, kao i Novela od Stanca, koju je tadašnja intendantica Dubrovačkih ljetnih igara, profesorica Fani Muhoberac dovela na taj tad iznimno ugledni hrvatski i međunarodni festival 1971. u izvedbi nas, Tomovih studenata. Fani Muhoberac dovela je u Dubrovnik i Eugènea Ionesca kad je vidjela Tomovu predstavu Macbett, prema Ionescovoj drami. I Tom je uvijek davao priliku mladima – Jasni

Ančić, Mladenu Budišćaku i svima nama. Teatar &TD stvorio je kazališno čudo u Hrvatskoj i svijetu i susret mene i Toma u Sedmorici protiv Tebe. Već na prvom susretu sam bila sama na jednoj strani, a svi drugi na drugoj strani – to me stalno prati. Otiđem u &TD i pokucam na vrata: najvažniji trenutak moga života. Proba je za stolom. „Dobar dan, profesore, iz moje klase sve djevojke igraju, samo ne ja. Glumit ću bez honorara, samo me uzmite.“ Gledao me nekoliko minuta. U predstavi nisam ništa govorila, ali često je znao reći: „Pogledajte kako ona drži ruku, pogledajte kako stoji.“ Oženio me u Šibeniku, na Šibenskom festivalu, u katedrali. Igrala sam Nežiku u predstavi Matiček se ženi, prema Linhartu, za koju sam dobila godišnju nagradu UDUH-a. Noću nas je vozio Fred Došek, hrvatski pijanist, glazbeni pisac i animator, suutemeljitelj ansambla Acezantez.

Veliku epizodu Vašega života čini, zajedno s Durbešićem, Vaše sudjelovanje u hrvatsko-francuskim poveznicama. Tom ima Legiju časti, ima je i njegov tata. Tom je De Gaulleu sjedio na krilu. Bitan je taj sporazum koji smo napravili – tamo je i francuska i hrvatska zastava, stvorena je stipendija hrvatsko-francuska dvaju veleposlanstava. Moja veza s tim fenomenom počinje već s predstavom Happy New Year, prema tekstu Simone de Beauvoir, u Tomovoj režiji i adaptaciji. Postojao je tad kazališni savjet, Zuppa i Predrag Matvejević. Toma i mene gledali su kao Sartrea i Simone de Beauvoir. Matvejević je doveo njezin tekst i rekao da to može uprizoriti samo veliki redatelj i velika glumica koji se poznaju. Pedeset puta sam je odigrala, i u Parizu, iz bolnice je došla pogledati predstavu Simone de Beauvoir, bila je i Jeanne Moreau, to su čuda bila. Umjetnost se ne može dogoditi bez polemika, suza i strasti. Ušli smo u taj poziv da sebe plaćamo živcima, a ne novcem. Ja sam prva došla u Francusku, Tom nije imao putovnicu, bio je šikaniran, prao prozore. Pjesmom i

Putovanje u Vučjak, red. Eduard Galić, 1986.


umjetnošću treba se boriti protiv nepravdi. Tom je bio u Sarajevu za vrijeme rata, i u Zadru, a u Dubrovniku smo bili u konvoju Libertas.

Koje biste specifičnosti mjuzikla kao kazališnog oblika izdvojili?Mjuzikl je najteža forma. Tada mikrofon nije postojao. Trebaš uživo glumiti kao da govoriš Shakespearea, trebaš plesati kao da plešeš poput Isadore Duncan, trebaš pjevati kao da pjevaš Aidu, a kad se sve to spoji, ne smije biti prijelaza. Takav je i izvrstan film Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli, poslije kojega je Vlado Štefančić napravio mjuzikl. I skinuti to, maknuti identitet Zagreba, ukinuti zagrebačku predstavu, hrvatski mjuzikl, i prijeći na američki mjuzikl, na kazete koje ubijaju, mislim da je to sramota. Jedna Jalta, Jalta i Tko pjeva zlo ne misli, mislim da nikad ne trebaju prestati igrati. Jer kroz kazalište dobivaš jezik, karakter, hranu, postaješ čovjek. I kad smo najviše bili gladni generacijski, ljudi su živjeli kroz umjetnost; u cijelom je svijetu to tako. Mora se vratiti hrvatski mjuzikl. Pisac može biti pisac samo na svom jeziku, to je Tomova misao.

Što mislite, u kojem ste umjetničkom području najviše nadareni?Mogu zahvaliti Bogu za dvije stvari: za dar glasa, za talent što sam bila dobar đak i učila kako treba govoriti poeziju, kako treba surađivati s puno glumaca, kakvu ravnotežu radiš, kako gradiš kuću, kako se sve to tka. Meni bi bilo dosadno samo s Veronikom. A drugo, kad ti je Bog dao da pjevaš, dao ti je anđele. Kad mi je bilo najteže, ja sam pjevala, igrala sve te uloge i Nazorom nagrađene. Jer Happy New Year sam prestala izvoditi 1973., kad sam prvu bolest imala. Iskrena sam, zato sam valjda i dobra glumica. Na laž ne možeš stvarati dramsku osobu. Umjetnik mora biti dosljedan sebi. Kod glumaca je teško, to je rudarski posao. Ja moram nekome glumiti, mrava na stablu i slično, ali moram imati nekoga koga ću nasmijati, koga ću rasplakati. A glazba... Beskrajno volim pjevati. Mislim da je moja specifičnost i pokret. Nažalost, političari su nam sve ukrali – i režiju, i pokret, sve.

Kakvim ocjenjujete djelovanje Kazališta Komedija dok ste tamo bili angažirani?

Svako kazalište ima svoje zlatno doba. Imala sam sreću što sam upala u to zlatno doba, to je bilo i zlatno doba Vlade Štefančića. Štefančić je otac hrvatskoga mjuzikla. To je čovjek izvan kategorije, i glumac i redatelj, zaljubljenik, njemu je život kazalište, kao i meni. Uvijek sam bila druga, nikad prva uloga, ali je nekima bio problem što sam od druge znala napraviti prvu ulogu. Štefančić me znao pratiti na sceni. On je, osim toga, uvijek znao fantastično pogoditi podjelu, što je pola predstave. Drugo, imali smo fantastične skladatelje. Štefančić je stalno stvarao, stalno se družio sa skladateljima – s Alfijem Kabiljom, s Metikošem. Kad je angažirao Josipu Lisac, ona je fantastično otpjevala Ave Mariju.

Kako biste odredili razliku u glumačkom pristupu između mjuzikla i operete?Za mjuzikl prvenstveno moraš biti glumac. Opereta ima svoja pravila. U opereti je važno biti pjevač. Išla sam kod profesora Šira na satove pjevanja i on mi je rekao da imam za operu prirodno impostiran glas. Nisam dobivala prve uloge, koje su bile rezervirane za operne pjevačice, nego druge, glumačke, kao u opereti Barun Trenk, kad sam bila Marija Terezija. Partner mi je bio sjajni Damir Lončar. Dobivali smo ogroman pljesak na svakoj izvedbi.

Što biste željeli glumiti danas?U dramskom repertoaru jako bih voljela igrati detektivku. Životna mi je želja biti ženski Sherlock Holmes, Gospođica Marple Agathe Christie. Da nemam aneurizmu i hipertireozu, a nemam jer sve to mičem iz glave, voljela bih igrati kabaret. Mislim da je Liza Minelli najgenijalnija. Željela bih postići tu čistoću i tu dubinu u kabaretu.

Kako biste odredili identitet današnjega kazališta u Zagrebu, u kojem živite, i cijeloga hrvatskoga kazališta?Želim da se jednoga dana Zagreb ponovno vrati, da bude Zagreb, i da svi živi budu živi. Sad svi živi hodaju kao mrtvi, to ne primjećuje vlast, to grad ne primjećuje da su nam mladi umjetnici mrtvi; nemaju prilike za rad, nadareni su a nesretni, što nikako nije dobro. Identitet jedne zemlje je jezik, koji se stvorio na pozornici, u našoj Hrvatskoj hrvatski jezik. I kao što je Sabor, politički, kuća, tako kazalište treba biti sabor duha koji/koje hrani. Bez toga ne možemo. Molière je francuski pisac, Shakespeare engleski, a Dostojevski ruski. Problem je u nama Hrvatima što se bojimo reći da sam hrvatski pjesnik ili da sam hrvatska glumica – stalno imamo neke komplekse, što sam govorila i svojim studentima glume na Akademiji dramske umjetnosti. Prebogata smo zemlja s predarovitim ljudima koji žele heroje, svoga vladara, nekoga kome će vjerovati. Zato je čovjek stvoren; uvijek je onaj jedan koji je vodi, vidljiv ili nevidljiv. Mi još nismo dorasli, mi smo djeca. Nama treba i tata i mama, mislim u trećoj dimenziji. Ali, svaki vladar mora znati da kao savjetnika mora imati pametnijega uza sebe, književnika, umjetnika, da mora imati glumca. U tom smislu treba promišljati o pitanju što je to hrvatsko glumište.


Na tronu vječnog čuda, red. Mladen Santrić, 2008.


Za najbolju predstavu u cjeliniDrama

Hinkemann prema drami Njemački Hinkemann Ernsta Tollera u režiji Igora Vuka Torbice i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladihNagradu je preuzela Snježana Abramović Milković, ravnateljica ZKM-anominirane su bile i:Kao na nebu Kaya Pollaka u režiji Renea Medvešeka i izvedbi Gradskog dramskog kazališta Gavella iz ZagrebaTri sestre Antona Pavloviča Čehova u režiji Nikole Zavišića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Za najbolje redateljsko ostvarenjeDrama

Ivica Bobanza režiju predstave Othello Williama Sha-kespearea u izvedbi dramskog ansambla 67. Dubrovačkih ljetnih igaranominirani su bili i:Rene Medvešek za režiju Kao na nebu Kaya Pollaka u izvedbi Gradskog dram-skog kazališta Gavella iz ZagrebaIgor Vuk Torbica za režiju predstave Hin-kemann po drami Njemački Hinkemann Ernsta Tollera u izvedbi Zagrebačkog ka-zališta mladih

FOTOGRAFIJE S DODJELE NAGRADA: LANA SLIVAR DOMINIć / HINA


Za najbolja umjetnička ostvarenja Drama / glavna ženska uloga

Nela Kocsisza ulogu Laure Lenbachove u predstavi U agoniji Miroslava Krleže autorskog tima Nele Kocsis, Ozrena Grabarića i Darka Stazića u koprodukciji PUK – Putujućeg kazališta iz Zagreba i Scene Ribnjak Centra mladih Ribnjak iz Zagrebanominirane su bile i:Olivera Baljak za ulogu u predstavi Prvi put kad sam ti vidjela lice Olje Lozice u režiji Olje Lozice i izvedbi Teatra &TD iz ZagrebaTatjana Bertok-Zupković za ulogu Olge, Lidija Kraljić Zavišić za ulogu Irine i Sandra Lončarić Tankosić za ulogu Maše u predstavi Tri sestre Antona Pavloviča Čehova u režiji Nikole Zavišića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Za najbolja umjetnička ostvarenja Drama / glavna muška uloga

Rakan Rushaidatza ulogu Eugena Hinkemanna u predstavi Hinkemann po drami Njemački Hinke-mann Ernsta Tollera u režiji Igora Vuka Torbice i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladihnominirani su bili i:Franjo Dijak za ulogu C. S. Lewisa u pred-stavi Posljednja Freudova seansa Marca St. Germaina u režiji Marka Torjanca i pro-dukciji Kazališta Planet Art iz ZagrebaOzren Grabarić za ulogu Daniela Daréusa u predstavi Kao na nebu Kaya Pollaka u re-žiji Renea Medvešeka i izvedbi Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba

Za najbolja umjetnička ostvarenja Drama / sporedna ženska uloga

Radoslava Mrkšićza ulogu Anfise u predstavi Tri sestre Antona Pavloviča Čehova u režiji Nikole Zavišića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijekunominirane su bile i:Nives Ivanković za ulogu Jelene u predstavi Kašeta brokava Elvisa Bošnjaka u režiji Nenni Delmestre i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta SplitAntonija Stanišić Šperanda za ulogu Florence u predstavi Kao na nebu Kaya Pollaka u režiji Renea Medvešeka i izvedbi Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba



Za najbolja umjetnička ostvarenja Drama / sporedna muška uloga

Mladen Vasary za ulogu u predstavi Malo morgen Nina Škrabea u režiji Georgija Para i izvedbi Kazališta KNAP iz Zagrebanominirani su bili i:Goran Marković za ulogu Tome u predstavi Kašeta brokava Elvisa Bošnjaka u režiji Nenni Delmestre i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta SplitDavor Panić za ulogu Ivana Romanoviča Čebutkina u predstavi Tri sestre Antona Pavloviča Čehova u režiji Nikole Zavišića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godinaDrama / ženska uloga

Luca Anićza ulogu Lucije Kos u predstavi Tri zime Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebunominirane su bile i:Anja Đurinović za ulogu Dezdemone u predstavi Othello Williama Shakespearea u režiji Ivice Boban i izvedbi dramskog ansambla 67. Dubrovačkih ljetnih igaraIvana Gudelj za ulogu Natalije Ivanovne u predstavi Tri sestre Antona Pavloviča Čehova u režiji Nikole Zavišića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godinaDrama / muška uloga

Romano Nikolićza ulogu Mirka Bradarića u predstavi Duša od krumpira Rade Jarka u režiji Ozrena Prohića i izvedbi Kazališta Marina Držića iz Dubrovnikanominirani su bili i:Jakov Bilić za ulogu Lovre Crnogaće, lažljivca u predstavi Laživac Marijane Nole prema komediji Lažac Carla Goldonija u režiji Zorana Mužića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u ŠibenikuMateo Videk za ulogu Najmlađeg kralje-vog sina Ivana u predstavi Bajka o Žar ptici Ivice Boban prema ruskoj narodnoj bajci, legendama o feniks-ptici i perzijskoj poemi iz 12 st. Sabor ptica Farida Uddina Attara u režiji Ivice Boban i izvedbi Grad-skog kazališta Žar ptica iz Zagreba



Za najbolju lutkarsku predstavu ili predstavu za djecu i mlade

Bajka o Žar pticiIvice Boban prema ruskoj narodnoj baj-ci, legendama o feniks-ptici i perzijskoj poemi iz 12 st. Sabor ptica Farida Uddina Attara u režiji Ivice Boban i izvedbi Grad-skog kazališta Žar ptica iz ZagrebaNagradu je preuzeo Drago Utješanović, ravnatelj GK Žar pticanominirane su bile i:Nije me strah Dubravke Pađen Farkaš u režiji Ljudmile Fedorove i izvedbi Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u OsijekuVeliko pužovanje Petre Cicvarić u režiji Peđe Gvozdića i izvedbi Gradskog kazali-šta Zorin dom iz Karlovca

Za najbolja glumačka ostvarenja u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mlade / ženska uloga

Ivana Bobanza ulogu Žar ptice u predstavi Bajka o Žar ptici Ivice Boban prema ruskoj narodnoj bajci, legendama o feniks-ptici i perzijskoj poemi iz 12 st. Sabor ptica Farida Uddina Attara u režiji Ivice Boban i izvedbi Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagrebanominirane su bile i:Nada Kovačević za ulogu u predstavi Dica autorskog projekta Darija Harjačeka i Katarine Pejović u režiji Darija Harjačeka i izvedbi Gradskog kazališta mladih SplitVjera Vidov za ulogu Patka u predstavi Juha od bundeve Helen Cooper u režiji Ane Prolić i izvedbi Kazališta lutaka Zadar

Za najbolja glumačka ostvarenja u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mlade / muška uloga

Bojan Brajčićza ulogu u predstavi Dica autorskog projekta Darija Harjačeka i Katarine Pejović u režiji Darija Harjačeka i izvedbi Gradskog kazališta mladih Splitnominirani su bili i:Marko Cindrić za ulogu Mata i Asim Ugljen za ulogu Pata u predstavi A je to! Pat i Mat u hrvatskoj avanturi nastaloj prema animiranoj seriji u režiji Marija Kovača i koprodukciji Nu: Write Theatre Festivala i Gradskog kazališta Trešnja iz ZagrebaKrunoslav Klabučar za ulogu Willema Grimma u predstavi Braća Grimm i princeza Luise Branka Ružića u režiji Paola Tišljarića i izvedbi Gradskog kazališta Trešnja iz Zagreba



Za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave

Tena Štivičićza najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst Tri zime u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu

Nagrada je uručena naknadnonominirani su bili i:Elvis Bošnjak za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst Kašeta brokava u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta SplitRade Jarak za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst Duša od krumpira u izvedbi Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika

Za najbolje redateljsko ostvarenje u radio-drami

Mladen Rutićza režiju Pred jutro – Ponedjeljak, 7. rujna 2015. Mladena Rutića

Nagradu je preuzela Lana Debannominirani su bili i:Darko Tralić za režiju Zastava Miroslava KrležePetar Vujačić za režiju Živio Harms! – Čuda postoje! Danila Harmsa

Za najbolje glumačko ostvarenje u TV-drami

Franjo Dijakza ulogu u TV-filmu Trebalo bi prošetati psanominirani su bili i:Kolektivno glumačko ostvarenje (Goran Bogdan, Alan Katić, Marko Cindrić, Dražen Mikulić, Marinko Prga, Darko Milas, Jan Kerekeš, Slaven Španović, Alen Liverić, Ivan Ožegović, Samir Vujčić, Hrvoje Vladisavljević, Slaven Knezović, Asim Ugljen, Nino Sorić, Kristijan Topolovec i Luka Peroš) u TV-filmu Broj 55Krešimir Mikić za ulogu u TV-seriji Patrola na cesti (1. epizoda)



Nagrada za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti

Miljenko Sekulić – Sarmaza nesebičan i predan rad, maštovito kreiranje scenografskih ostvarenja i snažnu umjetničku likovnost i osobnost kojima je trajno obilježio hrvatsko kazalište

Za najbolju kazališnu scenografiju Drama, opereta / mjuzikl ili ples

Damir Zlatar Freyu dramskoj predstavi Vampirska kronika Jure Grando Damira Zlatara Freya u režiji Damira Zlatara Freya i izvedbi Istarskog na-rodnog kazališta – Gradskog kazališta Pulanominirane su bile i:Zdravka Ivandija Kirigin u plesnim pred-stavama Minimi u koprodukciji Umjetnič-ke organizacije VRUM iz Zagreba, Dječjeg kazališta Dubrava iz Zagreba i Udruge za scenske umjetnosti Prostor Plus iz Rijeke i Ritam Tam u izvedbi Studija za suvremeni ples iz Zagreba i koprodukciji Studija za suvremeni ples iz Zagreba sa Gradskim kazalištem Trešnja iz ZagrebaDinka Jeričević u mjuziklu Mamma Mia Bennyja Anderssona – Björna Ulvaeusa – Catherine Johnson u režiji i koreogra-fiji Igora Barberića i izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija

Za najbolju kazališnu kostimografijuDrama, opereta / mjuzikl ili ples

Mirjana Zagorecu mjuziklu Mamma Mia Bennyja An-derssona – Björna Ulvaeusa – Catherine Jo-hnson u režiji i koreografiji Igora Barberića i izvedbi ZGK Komedija

Nagradu je preuzeo Adam Končić, v. d. ravnatelja ZGK Komedijanominirane su bile i:Zdravka Ivandija Kirigin u plesnim pred-stavama Minimi u koprodukciji Umjetnič-ke organizacije VRUM iz Zagreba, Dječjeg kazališta Dubrava iz Zagreba i Udruge za scenske umjetnosti Prostor Plus iz Rijeke i Ritam Tam u izvedbi Studija za suvremeni ples iz Zagreba i koprodukciji SSP iz Zagre-ba s GK Trešnja iz Zagreba i Spone u izvedbi i produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla u suradnji sa ZKM-om Ana Savić Gecan u dramskoj predstavi Tri zime Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana i izvedbi HNK-a u Zagrebu


Žiri za dramu:Branka Cvitković (predsjednica), Nada Abrus, Maja Gregl, Želimir Mesarić, Andrija Tunjić

Žiri za operetu i mjuzikl:Mirjana Bohanec Vidović (predsjednica), Tonči Bilić, Mladen Janjanin

Žiri za ples:Maja Đurinović (predsjednica), Aleksandra Mišić, Sanja Petrovski

Rad svih žirija koordinirala je tajnica HDDU-a Marija Filipović


Za najbolju predstavu u cjeliniOpereta / mjuzikl

Moje pjesme, moji snoviRicharda Rodgersa – Oscara Hammerste-ina II u režiji Nine Kleflin i izvedbi Hrvat-skog narodnog kazališta u Osijeku

Nagradu je preuzeo Božidar Šnajder, intendant HNK-a u Osijekunominirane su bile i:Mamma Mia Bennyja Anderssona – Björna Ulvaeusa – Catherine Johnson u režiji i koreografiji Igora Barberića i izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta KomedijaMatilda Marijane Nole i Nena Belana prema romanu Roalda Dahla u režiji Nine Kleflin i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku

Za najbolje redateljsko, dirigentsko ili koreografsko ostvarenje Opereta / mjuzikl

Igor Barberićza režiju i koreografiju mjuzikla Mamma Mia Bennyja Anderssona – Björna Ulvae-usa – Catherine Johnson u izvedbi ZGK Komedijanominirani su bili i:Robert Bošković za režiju mjuzikla Leg-enda Ružice grada Andreje i Deana Kopri u izvedbi Studija Kubus u koprodukciji sa ZGK Komedija i za režiju mjuzikla Život za život Danielea Riccija u izvedbi Umjetničke udruge Kolbe iz ZagrebaNina Kleflin za režiju mjuzikla Matilda Marijane Nole i Nena Belana prema ro-manu Roalda Dahla u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku i za režiju mjuzikla Moje pjesme, moji snovi Rich-arda Rodgersa – Oscara Hammersteina II u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Za najbolja umjetnička ostvarenjaOpereta / mjuzikl – ženska uloga

Danijela Pintarićza ulogu Ružice u mjuziklu Legenda Ružice grada Andreje i Deana Kopri u režiji Roberta Boškovića i izvedbi Studija Kubus u koprodukciji sa ZGK Komedija i za ulogu Tanye u mjuziklu Mamma Mia Bennyja Anderssona – Björna Ulvaeusa – Catherine Johnson u režiji i koreografiji Igora Barberića i izvedbi ZGK Komedijanominirane su bile i:Maja Kovač za ulogu Matilde u mjuziklu Matilda Marijane Nole i Nena Belana prema romanu Roalda Dahla u režiji Nine Kleflin i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u ŠibenikuIvana Medić za ulogu Marije Rainer u mjuziklu Moje pjesme, moji snovi Richarda Rodgersa – Oscara Hammersteina II u režiji Nine Kleflin i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku



Za najbolja umjetnička ostvarenjaOpereta / mjuzikl – muška uloga

Jakov Bilićza ulogu Đure Bedare u mjuziklu Matilda Marijane Nole i Nena Belana prema romanu Roalda Dahla u režiji Nine Kleflin i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Šibenikunominirani su bili i:Bojan Jambrošić za ulogu Vlastelina u mjuziklu Legenda Ružice grada Andreje i Deana Kopri u režiji Roberta Boškovića i izvedbi Studija Kubus u koprodukciji sa Zagrebačkim gradskim kazalištem KomedijaNenad Tudaković za ulogu Franza u mjuziklu Moje pjesme, moji snovi Richarda Rodgersa – Oscara Hammersteina II u režiji Nine Kleflin i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 30 godinaOpereta / mjuzikl – ženska ili muška uloga

Djeca (Liesl, Friedrich, Louisa, Kurt, Brigitta, Marta i Gretl)iz mjuzikla Moje pjesme, moji snovi Rich-arda Rodgersa – Oscara Hammersteina II u režiji Nine Kleflin i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijekunominirani su bili i:Ivan Pokupić za ulogu Mrkonje u mjuzik-lu Čarobni kolač Kristine Gavran u režiji Frane Marije Vranković i koprodukciji Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkova-ca i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz OsijekaStefano Surian za ulogu Kadeta Roberta u opereti Momci na brod Ivana pl. Zajca u režiji Snježane Banović i izvedbi Kazališta Mala scena iz Zagreba

Za najbolju predstavu u cjelini Ples

Ms Fox invited Ms Cat for tea and chit-chat one late late afternoon last summerautora i izvođača Silvie Marchig, Ive Nerine Sibile i Josipa Maršića u koprodukciji Umjetničke organizacije Kik Melone iz Zagreba i Teatra &TD iz ZagrebaNagradu su preuzele Iva Nerina Sibula i Silvia Marchignominirane su bile i:Nečastive u koreografiji Brune Isakovića i izvedbi Studija za suvremeni ples u produkciji Studija za suvremeni ples, Festivala Perforacije i Udruge Domino iz Zagreba u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladihSpone u koreografiji Roberta Olivana i izvedbi i produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih



Za najbolje koreografsko ostvarenje Ples

Bruno Isakovićza koreografiju u plesnoj predstavi Neča-stive u izvedbi Studija za suvremeni ples u produkciji Studija za suvremeni ples, Festivala Perforacije i Udruge Domino iz Zagreba u suradnji sa Zagrebačkim kaza-lištem mladihNagradu je preuzela Mia Zalukarnominirane su bile i:Mirjana Preis za koreografiju u plesnoj predstavi Starost – Alzheimer cafe u ko-produkciji sa Studijem za suvremeni ples iz Zagreba i suradnji sa Zagrebačkim ka-zalištem mladihSanja Tropp Frühwald i Till Frühwald za koreografiju u plesnoj predstavi Minimi u koprodukciji Umjetničke organizacije VRUM iz Zagreba, Dječjeg kazališta Du-brava iz Zagreba i Udruge za scenske um-jetnosti Prostor Plus iz Rijeke

Za najbolja umjetnička ostvarenjaPles / ženska uloga

Petra Chelfiza ostvarenje u predstavi Spone u koreo-grafiji Roberta Olivana u izvedbi i produk-ciji Zagrebačkog plesnog ansambla u su-radnji sa Zagrebačkim kazalištem mladihnominirane su bile i:Petra Hrašćanec za ostvarenje u predstavi Anatomija mačke autorica Petre Hrašća-nec i Ksenije Zec u koprodukciji Umjet-ničke organizacije 21:21 iz Zagreba i Za-grebačkog kazališta mladihMia Zalukar za ostvarenje u predstavama Nečastive u koreografiji Bruna Isakovića u izvedbi Studija za suvremeni ples u pro-dukciji Studija za suvremeni ples, Festivala Perforacije i Udruge Domino iz Zagreba u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mla-dih i Raskrivanja u koreografiji Bruna Isa-kovića i produkciji Festivala Perforacije iz Zagreba

Za najbolja umjetnička ostvarenjaPles / muška uloga

Slađan Livnjakza ostvarenje u predstavama Octet-Stream i From Body to Body u koreografiji Ive Nerine Sibile i produkciji Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta – IMRC i Hrvatskog instituta za pokret i ples iz Zagrebanominirani su bili i:

Branko Banković za ostvarenje u predstavi Starost – Alzheimer cafe u koreografiji Mirjane Preis i produkciji Mirjane Preis i Studija za suvremeni ples iz Zagreba u su-radnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih

Pavle Heidler za autorsku izvedbu u pred-stavi The Cosmic Dust Practice u produk-ciji Ganz Novog Festivala iz Zagreba



FESTIVAL GLUMCA

Ivo Gregurević s tamburašima na Danu domaćina

Na Danu domaćina uživale su i mlade glumačke snage

Folklorna skupina KUD-a Kristal iz Županje ispred Dvorane Mladost u Županji

Himzo Nuhanović, Andrija Tunjić, Perica Martinović, Srećko Šestan, Joško Ševo, Ana Lederer, Zlatko Hasanbegović, Marija Filipović


23. Festival glumca, Županja, Vinkovci, Ilok, Otok, Vukovar, 13. – 21. svibnja 2016.

Vođeni srcemRaznovrsnost recentne kazališne produkcije potvrdio je i ovogodišnji Festival glumca na kojem je kroz

deset dana u pet gradova Vukovarsko-srijemske županije publika imala priliku pogledati petnaest predstava u glavnom programu

Svibanj je mjesec koji s nestrpljenjem očekuju glumci iz cijele Hrvatske i stanovnici Vukovarsko-srijemske županije. Vrijeme je to kad se održava Festival glumca, jedno od

najznačajnijih kulturnih događanja (uz nezaobilazne Vinkovačke jeseni) u tom dijelu Lijepe naše, ali i cijele Hrvatske. Kazališta i kazališne družine iz svih krajeva Hrvatske žele sudjelovati na Festivalu pa je izbornik Enes Kišević doista imao tešku zadaću od 59 prijavljenih odabrati njih samo osamnaest za sudjelovanje na Festivalu, pri čemu je njegov izbor – kako je rekao i na otvaranju Festivala, „nastao od onih predstava koje je poželio još koji put

vidjeti“. Svečanost otvaranja Festivala glumca održava se u gradu-domaćinu, a to je ove godine bila Županja. Svaki od pet festivalskih gradova želi svojim gostima predstaviti najbolje iz svoje kulturne ponude, a Županja je specifična po tome što uvijek predstavi dio svoje bogate tradicijske riznice pa su se tako festivalski gosti provezli ulicama grada u svečanoj zaprezi Konjogojske udruge Stari graničar i uživali u izvedbi Folklorne skupine KUD-a Kristal iz Županje, ali i vidjeli nastup Suvremene plesne skupine Tequila Mosquitos iz Zagreba. Samo otvaranje održano je u Dvorani Mladost, a svojim ju je

Božo Galić

Enes Kišević Perica Martinović Ivo Gregurević

Eva Brunović Gabrijel Galović


nastupom uveličao Mješoviti pjevački zbor KUD-a Kristal iz Županje. Na kratkoj svečanosti prisutnima se uz izbornika obratio i domaćin Festivala. Čast domaćina festivala ove je godine pripala Ivi Gregureviću koji je u govoru istaknuo da je glumac bit kazališta i da zato rado dolazi na Festival glumca jer je glumac u njegovu središtu. Predsjednica HDDU-a Perica Martinović naglasila je da na Festivalu glumca nije bitno tko u kojoj funkciji dođe, a neosporno je da je svatko tko je došao poželio doći ponovno – kao gledatelj, sudionik ili gost. Prisutnima se obratila i izaslanica ministra kulture Eva Brunović, načelnica Sektora za izvedbenu, likovnu, muzejsku i arhivsku djelatnost Ministarstva kulture, koja je posebno naglasila da na Festivalu glumca „oduševljava entuzijazam organizatora i sudionika te kvaliteta umjetničkih ostvarenja koja trajno pridonose vrijednostima hrvatskog

kazališnog stvaralaštva“. U ime grada-domaćina dobrodošlicu sudionicima, gostima i publici zaželio je Gabrijel Galović, predsjednik Gradskog vijeća Županje, a Festival je, tradicionalno, otvorenim proglasio Božo Galić, župan Vukovarsko-srijemske županije, zaželjevši glumcima dobre predstave i ugodan boravak u najistočnijoj hrvatskoj županiji čiji stanovnici „svakog svibnja s nestrpljenjem čekaju glumce da im donesu radost teatra”. Voditelji programa bili su Martina Stjepanović i Vladimir Andrić. Po završetku svečanosti otvaranja pozornica je prepuštena glumcima, odnosno mladom splitskom glumcu Peri Eranoviću koji je izveo svoj autorski projekt, monodramu Priče iz Vukovara rađenu prema istoimenoj zbirci tekstova Siniše Glavaševića. Bez obzira na cjelogodišnju pomnu pripremu Festivala, viša sila ponekad pokvari i najpažljivije isplanirana događanja. Jedan od tih događaja na koje nije bilo moguće utjecati bila je i bolest glumaca, zbog čega su izvedbe predstava Malo morgen zagrebačkog Kazališta KNAP i Male priče o nestašnoj Sonji karlovačkog Gradskog kazališta Zorin dom morale biti otkazane. Zbog financijskih razloga otkazana je i izvedba predstave Dugonja, Trbonja, Vidonja / Spillo, Ciccio, Falco riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. S obzirom na to da su Festivalu glumca u prethodne tri godine drastično smanjena sredstava iz kojih se podmiruju troškovi sudjelujućih predstava, kako bi zadržali dosadašnju visoku umjetničku razinu Festivala organizatori su bili primorani zamoliti sve sudionike da svoj proračun troškova prilagode trenutnoj situaciji. Sva kazališta su se, usprkos i vlastitim financijskim poteškoćama, solidarizirala s organizatorima Festivala te preuzela pokrivanje jednog dijela troškova, a u nekim slučajevima čak i polovine. (Valja napomenuti kako, uz troškove predstave, organizatori Festivala glumca svim sudjelujućim umjetnicima, tehničkom osoblju, vozačima i ostalim prijavljenim sudionicima iz izabranih predstava osiguravaju hotelski smještaj na bazi punog pansiona te s brojem noćenja i brojem sudjelujućih umjetnika i ostalog osoblja koliko ih kazalište najavi.) Stoga valja reći da do realizacije gostovanja predstave Dugonja,

Sastanak Upravnog odbora HDDU-a u VinkovcimaPredsjednica HDDU-a Perica Martinović, u namjeri da nastavi ideju Upravnog odbora Društva o decentralizaciji hrvatskoga glumišta, iskoristila je održavanje 23. Festivala glumca u Vukovarsko-srijemskoj županiji kako bi u Vinkovcima okupila Upravni odbor HDDU-a. Tema 13. tematske sjednice, održane u Gradskom kazalištu Joza Ivakić bila su kazališta izvan Zagreba. Sjednici je, među ostalima, nazočila i Mirej Stanić kao predstavnica kazališta sa samog juga Hrvatske, dubrovačkog Kazališta Marina Držića, te Zdenko Rečić, ravnatelj GK Joza Ivakić iz Vinkovaca pa su tako na sjednici su tako bili zastupljeni predstavnici iz dva zemljopisno rubna hrvatska grada te je dan uvid u specifičnosti rada kazališta izvan Zagreba o kojima, s obzirom na to da u Zagrebu djeluje oko osamdeset posto članova HDDU-a, ponekad nema dovoljno relevantnih informacija. Kako bi se situacija promijenila, Upravni odbor HDDU-a poručio je mladim dramskim umjetnicima da je Hrvatska (pre)mala zemlja da bi gradovi izvan Zagreba za njihov umjetnički rad bili (pre)daleko.

23. Festival glumca

Tomislav Palinić – ćoša, Marija Filipović, Draško Zidar, Perica Martinović, Marko Jelić, Dražen Ferenčina, Mirej Stanić, Zdenko Rečić

Davor Miličević, Jasna Bobošević, Jasminka Antić (sjede), Mia Krajcar, Marija Filipović, Perica Martinović, Anica Fridl, Gordana Skalak, Lidija Helajz, Frana Marija Vranković, Sanja Marin (stoje)


Trbonja, Vidonja / Spillo, Ciccio, Falco nije došlo zbog 1983 kune, koje je za troškove sudjelovanja na Festivalu trebalo snositi Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca iz Rijeke, a za koje je iz kazališta organizatorima Festivala glumca rečeno da ih “zbog nepovoljnog financijskog stanja nisu u mogućnosti snositi”. Kako obje izabrane predstave za djecu nisu izvedene na Festivalu, ocjenjivački sud kojeg su ove godine činili Sanja Marin, Lidija Helajz i Draško Zidar nije mogao dodijeliti nagradu Nevenka Filipović koja se dodjeljuje za najbolje lutkarsko glumačko ostvarenje ili glumačko ostvarenje u predstavama za djecu i mlade. Bez obzira na to što je trebalo dodijeliti jednu nagradu manje te u konačnici pogledati i vrednovati petnaest predstava, njihova odgovorna zadaća nije bila nimalo lakša. Tako je u ime ocjenjivačkog suda rekla njegova predsjednica Sanja Marin: „Budući da smo i sami glumci, iskreno smo se radovali svakom čudesnom glumačkom ostvarenju. Uživali smo u igri svojih kolegica i kolega i vođeni srcem donijeli odluke o dobitnicima nagrada.“ Petnaest predstava, od kojih su četiri izvedene dva puta, u pet je festivalskih gradova pogledao velik broj ljubitelja kazališta i onih koji će to tek postati – možda zahvaljujući upravo Festivalu glumca.Bogati popratni program Festivala i ove je godine krenuo prije svečanog otvaranja u Županji, 13. svibnja u predvorju Gradskog kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima otvaranjem Trijenalne izložbe najboljih kazališnih plakata, koja se uz Vinkovce održavala i u predvorjima Dvorane Mladost u Županji i Hrvatskog doma u Vukovaru. Posebnost je ovogodišnje izložbe što sadrži seriju plakata za predstave Tri sestre, Amerika, Amadeus, Hrvatski bog Mars, Bojim se da se sada poznajemo, Kolovoz u okrugu Osage, Othello, Umišljeni bolesnik, U registraturi, Malena i Kao na nebu, koje je za zagrebački GDK Gavella kreirao nagrađeni Vanja Cuculić, koji prati i oblikuje vizualno rješenje sukladno naslovu i temi predstave te tako gradi vizualni identitet tog zagrebačkog

kazališta. Otvaranju izložbe svojim su nastupom pridonijeli glumica Mia Krajcar i Luka Ivoš na gitari.Ove se godine nastavio na prošlom Festivalu započet program Mali noćni razgovori u sklopu kojeg se s glumcima i autorskim ekipama predstava razgovaralo o njihovim produkcijama te glumačkom pozivu i specifičnostima glumačke profesije. Održano je ukupno jedanaest Malih noćnih razgovora na kojima su posjetitelji u svim festivalskim gradovima – Županji (Caffe-bar Park), Vukovaru (Gradska kavana Navis), Vinkovcima (Caffe-bar Vinkovačka lampa), Otoku (Gradska kavana) i Iloku (Hotel Dunav) – imali priliku razgovarati s glumcima o viđenim predstavama i saznati iz prve ruke još ponešto o njihovom

23. Festival glumca

Članovi ocjenjivačkog suda Draško Zidar, Lidija Helajz i Sanja Marin s izbornikom Enesom Kiševićem

Viktor Lukačević, Ruža Marić, Marija Filipović, Božo Galić, Marko Jelić (sjede), Himzo Nuhanović, Katarina Cindrić, Slaven Nuhanović, Lidija Helajz, Enes Kišević, Ivo Gregurević, Tomislav Palinić - ćoša, Gordana Skalak, Anica Fridl, Grgo Krajina (stoje)


lijepom zanimanju. Na Malim noćnim razgovorima tematizirao se i položaj nezavisne scene te prednosti i nedostaci rada na njoj u usporedbi s radom u gradskim i državnim kazalištima. U više je navrata istaknuta važnost međusobne suradnje i slušanja glumaca te ostalih dramskih umjetnika, kao i važnost reakcije publike i disanja publike s glumcima za uspjeh svake pojedine izvedbe.Drugog dana 23. Festivala glumca, u nedjelju 15. svibnja, održana je Sveta misa i blagoslov glumaca u Župnoj crkvi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima. Na Svetoj misi mons. Tadija Pranjić posebno je pozdravio glumce i blagoslovio njihovo djelovanje, a misu je uveličao Zbor sv. Cecilije pod vodstvom i uz orguljašku pratnju Dubravke Vukovarac. Nakon Svete mise mons. Tadija Pranjić pozvao je organizatore i goste Festivala na kratko prigodno druženje. U srijedu 18. svibnja održan je tradicionalni prijem kod župana Vukovarsko-srijemske županije Bože Galića koji je ugostio

organizatore Festivala glumca, domaćina Ivu Gregurevića, izbornika Enesa Kiševića i članicu ocjenjivačkog suda Lidiju Helajz, a potom je festivalska delegacija obišla Gradski muzej Vukovar pod vodstvom njegove ravnateljice Ruže Marić.Glumci pjesnici, prateći program s najduljom tradicijom na Festivalu glumca, ove je godine održan u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Županji, a tom su prigodom posjetiteljima svoje stihove kazivali Andrija Tunjić, Antun Tudić, Luka Barešić, Darko Klarić, Mirjana Sačer-Bobanac, Tena Orečić Tonković, Enes Kišević i Zvonimir Stjepanović.U Off-programu Festivala izvedene su dvije predstave: Eva nije Adam vinkovačkog GK Joza Ivakić u Slovačkom domu u Iloku i monodrama Joška Ševa Govorite li hrvatski u Domu kulture u Otoku. Ove je godine u sklopu pratećeg programa pokrenut Teatar mladih u sklopu kojeg su izvedene ispitne produkcije Kakva je bila janjetina na mom otoku klase prof. Joška Ševe s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu te Iluzije klase prof. Roberta Raponje s Umjetničke akademije u Osijeku. Ogranak mladih HDDU-a predstavio se izvedbom Tespijade, omnibusom od pet desetominutnih predstava praizvedenih u sklopu Drugih dana Ogranka mladih HDDU-a u GDK Gavella u Zagrebu te kazališnim kvizom pod vodstvom Šiška Horvata Majcana. Mladi su glumci tako dobili priliku nastupati pred starijim kolegama te od njih iz prve ruke dobiti savjete koji će im koristiti u budućem radu. Tradicionalni Dan domaćina ove je godine održan u parku ispred Gradskog muzeja u Županji. Svi posjetitelji mogli su iz prve ruke vidjeti kako izgleda pravo slavonsko gostoprimstvo uz bogatu trpezu i opustiti se uz nezaobilazne tamburaše. Malo iznenađenje Perici Martinović priredio je izbornik Enes Kišević krasnoslovljenjem stihova koje je današnja predsjednica HDDU-a napisala još za svojih srednjoškolskih dana.Zadnji dan Festivala glumca tradicionalno je rezerviran za Glumačko sijelo i svečanost dodjele nagrada i priznanja, a započeo je otkrivanjem spomenika Mariji i Ivanu Kozarac na vinkovačkom Krnjašu kojem su nazočili ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović i njegova zamjenica dr. sc. Ana Lederer, koji su se potom pridružili glumcima, organizatorima i gostima na tradicionalnom Glumačkom sijelu održanom na Salašu Tena u Vinkovcima u ranim poslijepodnevnim satima. Ministar Hasanbegović svojim je dolaskom u Vinkovce i osobno pružio podršku glumcima i Festivalu. Kako je iste večeri u velikoj dvorani Doma kulture u Drenovcima u povodu završetka projekta Ministarstva kulture Rekonstrukcija i obnova kulturne baštine u dijelovima poplavljenih područja Cvelferije – narodnih nošnji i tradicijskih glazbala te uspostava kulturnih aktivnosti u Gunji, Račinovcima, Rajevom Selu, Drenovcima, Soljanima, Posavskim Podgajcima, Strošincima, Đurićima i Vrbanji održan svečani koncert pod nazivom Obnovljena baština Cvelferije ministar kulture Hasanbegović i Vukovarsko-srijemski župan Božo Galić nisu mogli nazočiti svečanosti zatvaranja. Vinkovčani nisu nimalo zaostajali za Županjcima te su na Glumačkom sijelu bogato počastili svoje goste jelom i pićem, dok su neumorni

23. Festival glumca

Sanja Marin, Marija Filipović, mons. Tadija Pranjić, Perica Martinović (sjede), Zdenko Rečić, Draško Zidar, Dražen Ferenčina, Tomislav Palinić – ćoša, Anica Fridl, Pere Eranović (stoje)

Dobitnici s nagradama: Joško Ševo, Filip Juričić, Pere Eranović, Anja Šovagović Despot, Nela Kocsis i Marko Torjanac


tamburaši Tamburaškog sastava Đeram još jednom pokazali da je to tradicijsko glazbalo itekako živo i danas.U večernjim satima festivalska karavana uputila se u Dvoranu Mladost u Županji u kojoj je održana svečanost dodjele nagrada i priznanja koje su dobitnicima uručili gradonačelnik Županje Davor Miličević, gradonačelnik Vinkovaca Mladen Karlić, pročelnica Upravnog odjela za kulturu i turizam grada Vukovara Marina Sekulić, predstavnica grada Otoka u Festivalskom odboru Marijana Barnjak Jelić i predsjednik Skupštine Vukovarsko-srijemske županije Antun Žagar te izvršni producenti Festivala Marija Filipović i Slaven Nuhanović. Zanimljivo je da svi glumci nagrađeni nagradom Fabijan Šovagović nisu prvi put sa Festivala glumca ponijeli statuu legende hrvatskog glumišta. Anji Šovagović Despot to je treća nagrada koja nosi ime njezinog oca a posvetila ju je „svojim kolegama u predstavi i svim velikanima hrvatskog glumišta s ovoga područja koji više nisu s nama, kao što su Vanja Drach, Nada Subotić, moj otac i drugi“. Neli Kocsis je to također treća nagrada Fabijan Šovagović, a Jošku Ševi druga s tim da je osvojio i posebno priznanje na 19. Festivalu glumca. Marko Torjanac je osvojio treću uzastopnu nagradu Fabijan Šovagović, a u svojoj kolekciji s Festivala glumca ima i nagradu Ivo Fici za najboljeg mladog glumca koju je osvojio još 1995. Ovogodišnji dobitnik nagrade Ivo Fici Pere Eranović bio je vrlo sretan jer mu je to prva glumačka nagrada u životu. Nagradu Vanja Drach za najbolju predstavu – Bljesak zlatnog zuba preuzeo je Filip Juričić, glumac Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija koje je produciralo nagrađenu predstavu. U ime ministra kulture prisutnima se obratila njegova zamjenica dr. sc. Ana Lederer. Program su vodili Mia Krajcar i Vladimir

Andrić, a svojim su ga nastupom uveličali članovi Opere osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, sopranistica Ivana Medić i bas Berislav Puškarić uz klavirsku pratnju Igora Valerija. Na kraju svečanosti uslijedilo je tradicionalno fotografiranje dobitnika i organizatora te je time završen ovogodišnji, 23. Festival glumca, a malom domjenku u povodu završetka priključio se i ministar Zlatko Hasanbegović. Pripreme za idući Festival već su započele i vidimo se dogodine u svibnju u Vinkovcima, idućem gradu-domaćinu, na otvaranju 24. Festivala glumca.

23. Festival glumca

Draško Zidar, Filip Juričić, Lidija Helajz, Marko Torjanac, Anja Šovagović Despot, Tomislav Palinić – ćoša, Nela Kocsis, Marija Filipović, Pere Eranović, Marijana Barnjak Jelić, Marina Sekulić, Himzo Nuhanović (prvi red), Enes Kišević, Sanja Marin, Mladen Karlić, Perica Martinović, Antun Žagar, Ana Lederer, Davor Miličević, Slaven Nuhanović (drugi red)

Ana Lederer


Kazališni mrakgleda se u zrcalu – lice mu svijetli.

Festival glumca rođen je u ratu, pod granatama. Tuku tenkovi po Vinkovcima, po Vukovaru, po Iloku, po Županji, a profesor književnosti Himzo Nuhanović ne prodaje kraljevstvo za konja, nego usred bitke viče: Kraljevstvo za kazalište!Njegovom se ljudskom glasu pridružuju Matej Janković, prvi župan Vukovarsko-srijemske županije i prva pročelnica za kulturu – gospođa Zdenka Buljan. Pristižu glumci sa svih strana, predvođeni Zvonimirom Torjancem i njegovom tajnicom Katarinom Bahunek. S njima su Vanja Drach, Mato Ergović baj-Mata, Eliza Gerner, Nada Subotić, Neva Rošić, Tomislav Durbešić, Vedran Mlikota, Marija Kohn, Ena Begović…Prvi domaćin Festivala Fabijan Šovagović, na konjskoj zaprezi s reklom i šeširom, na udare granata, sasvim mirno govori kočijašu:– Baja, vozi tamo gdje najviše gruvaju!Tako nešto može izgovoriti samo umjetnik koji je i od svojega života uspio stvoriti umjetnost, umjetnik kojemu nije stalo stvarati publiku nego stvarati ljude – ljude na sceni, ljude u gledalištu. Eto, na takvim zasadama izrastao je Festival glumca.Prvi izbornik Vanja Drach diljem je Hrvatske, po ratnom dimu, skupljao glumce, a meni sad valja od 59 prijavljenih predstava izabrati njih osamnaest i dovesti ih u srce Slavonije. Pripala mi je zaista velika čast, ali i velika odgovornost. Premda je mir već odavno nastao, bit će po meni – kako bi Šovo rekao, gruvanja sa svih strana. Bit će gelera od riječi, ali što ću? Valja mi ići tamo gdje se još čuje onaj vapaj profesora Nuhanovića: Kraljevstvo za kazalište!Kada su mi povjerili dužnost izbornika kolega Slavko Juraga i tajnica HDDU-a Marija Filipović, moram priznati, načas sam se ćutio kao ćiro Blažević i Slaven Bilić. Međutim, njima je ipak bilo lakše nego meni jer nisu imali toliko dobrih reprezentativaca koliko sam ja vidio izvrsnih glumaca, a nisam ih mogao dovesti ni na klupu. Ovaj je izbor nastao od onih predstava koje sam poželio još koji put vidjeti. Pri njihovom odabiru vrlo značajnu ulogu odigralo je nešto što već dugo diše u meni. Naime, kad sretnem nešto dobro, ne mogu to zadržati samo za sebe. Bila to dobra knjiga, dobra glazba, dobra slika, dobra kazališna predstava; stalo mi je tu ljepotu podijeliti s drugima.Predstave sam gledao ne kao kazališni kritičar nego kao obični mali gledatelj koji sjedi na pomoćnom stolcu i diše s glumcima. Kako je čudesno ćutjeti glumačku energiju na svojoj koži! Živo

je čudo živjeti, ne u ovom vremenu što ga pokazuje sat, nego u stvaralačkom vremenu, kad se pred našim očima na sceni rađa Violet Weston, Leticija Douffet, Lotte Schoen, Antigona, Kreont, Jele Jurić, don Lorenzo Pantalone, šjor Paško Balancana, Sigmund Freud, Krležina Laura, Vanja, Sonja, kor Baba Mate Matišića, Dugonja, Trbonja, Vidonja, Siniša Glavašević…Pravi redatelji nikada glumce ne vode za ruku, nego ih prepuštaju njihovoj igri. Daju im punu slobodu, ali stalno očima paze na njih da se u igri svojoj ne spotaknu. Zamislite da Charlie Chaplin igra Sizifa, ili Pero Kvrgić? Pa kamen bi onaj, ma koliko bio težak, u njihovim rukama živom igračkom postao. Od silne bi zaigranosti izgubio svoju zemaljsku težu. Kao prvo, oni ga nikada ne bi gurali istom stranom brda niti bi se istim putem i istim korakom, u onim kratkim trenucima odmora, kamenu svojem vraćali. Glumci su zaista djeca veća od djece. Za razliku od prirode, oni su neponovljivi.Odat ću vam nešto što mi se, onako, iz čista mira koji put zna dogoditi. Zima samo što nije otišla, proljeće polako već namješta svoju scenografiju, a ja časak prije njihove smjene uletim između ta dva godišnja doba, pa se smijem, smijem… Malo plešem, malo plačem, malo pjevam, malo Hölderlina govorim, malo Ovidija. Kreveljim se, pravim od sebe budalu, a potom se poklonim prirodi i prepustim joj pozornicu.

Sve, u životu, štodogodi se meni,ja sam sebi šapnemko da sam na sceni:Sve je to igra.Pusta igra samo.Život je ljepšikad s njim se igramo.

Volio bih da sam u ovom svojem izboru od osamnaest predstava u Županju i Shakespearea doveo, ali nažalost nitko Willija na Festival glumca nije prijavio. A evo, baš ove 2016. godine četiri su stoljeća prošla od njegove smrti. Točnije rečeno – četiri stotine godina smrt Shakespeareu ni pera ne može odbiti. Nije ni smrti lako živjeti kada na takva pisca naiđe. Pred takvim se umjetnikom i smrt običnom smrtnicom ćuti.No meni na kraju ipak valja Shakespearea posaditi u onu konjsku zapregu, ogrnuti ga reklom, naheriti mu šokački šešir pa neka skupa s profesorom Nuhanovićem viče: Kraljevstvo za kazalište! A Faba neka i dalje mirne duše kočijašu govori:– Baja, vozi tamo gdje najviše gruvaju!

23. Festival glumca | Riječ izbornika Enesa Kiševića

Glumci su zaista djeca veća od djece

Ovaj je izbor nastao od onih predstava koje sam poželio još koji put vidjeti. Pri njihovom odabiru vrlo značajnu ulogu odigralo je nešto što već dugo diše u meni – kad sretnem nešto dobro,

ne mogu to zadržati samo za sebe


Zagrebačko gradsko kazalište Komedija Mate MatišićBljesak zlatnog zuba redatelj Zoran Mužićizvode: Damir Lončar, Nina Kaić Madić, Vanda Winter, Davor Svedružić, Nada Abrus, Ronald Žlabur, Nera Stipičević, Jan Juričić, Vinko Kraljević, Saša Buneta, Ivica Zadro, Filip Juričić, Igor Mešin, Ljubo Zečević, Goran Malus, Vanja ćirić, Jasna Palić Picukarić, Marija Borić

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb Tracy LettsKolovoz u okrugu Osage redateljica Slađana Kilibardaizvode: Zoran Gogić, Anja Šovagović Despot, Bojana Gregorić Vejzović, Janko Rakoš, Anja Đurinović, Antonija Stanišić Šperanda, Nela Kocsis, Jelena Miholjević, Darko Milas, Hrvoje Klobučar, Lukrecija Tudor, Ranko Zidarić, Đorđe Kukuljica glumci mlađi od 28 godina: Anja Đurinović, Lukrecija Tudor

Zagrebačko kazalište mladih Jazmin Sequeira i Luciano Delprato#radninaslovantigonaredateljica Renata Carola Gaticaizvode: Anđela Ramljak, Sreten Mokrović, Petar Leventić, Vedran Živolić, Jasmin Telalović, Frano Mašković, Danijel Ljuboja

Teatar Exit, Zagreb John LoganCrveno redatelj Matko Ragužizvode: Siniša Popović, Filip Križan

Kazalište Planet art, Zagreb Marc St. Germain Posljednja Freudova seansa redatelj Marko Torjanacizvode: Marko Torjanac, Franjo Dijak

Kazalište Mala scena, Zagreb Peter ShafferLeticija i ljublist redatelj Ivica Šimićizvode: Vitomira Lončar, Jasna Bilušić, Buga Marija Šimić, Ivica Šimićglumci mlađi od 28 godina: Buga Marija Šimić

Hit teatar, Zagreb autorski projekt Mateje Elezović, Petre Težak i Zlatana ZuhrićametOda za brakredateljica Iva Srnecizvode: Petra Težak, Matea Elezović, Zlatan Zuhrić Zuhra

Scena Ribnjak i PUK – Putujuće kazalište, Zagreb Miroslav Krleža U agonijiautorski projekt Nele Kocsis, Ozrena Grabarića, Darka Stazićaizvode: Nela Kocsis, Ozren Grabarić, Darko Stazić

Umjetnička akademija u Splitu i Scena mladih Hrvatskog narodnog kazališta Split

Siniša GlavaševićPriče iz Vukovara autorski projekt Pere Eranovićaizvodi: Pere Eranovićglumci mlađi od 28 godina: Pere Eranović

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik Rade JarakDuša od krumpira redatelj Ozren Prohićizvode: Romano Nikolić, Frane Perišin, Glorija Šoletić, Nika Burđelez, Hrvoje Sebastijan, Branimir Vidić, Edi Jertec, Mirej Stanić, Izmira Brautović, Nina Hladilo, Zdeslav Čotićglumci mlađi od 28 godina: Nika Burđelez, Romano Nikolić

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku Janko MatkoMoć zemljeredatelj Želimir Mesarićizvode: Davor Panić, Ljiljana Krička Mitrović, Ivana Gudelj, Matea Grabić, Duško Modrinić, Antonio Jakupšić, Aleksandar Bogdanović, Anita Schmidt, Aljoša Čepl, Ivan ćaćić, Radoslava Mrkšić, Vjekoslav Janković, Antonija Pintarić, Jasna Odorčić, Petra Blašković, Mario Rade, Miroslav Čabraja, Zorislav Štark, Damir Baković, Ivana Medić, Nikola Pavišićglumci mlađi od 28 godina: Aljoša Čepl, Matea Grabić, Antonio Jakupšić

Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku

Marijana Nola (prema komediji Lažac Carla Goldonija)Laživac redatelj Zoran Mužićizvode: Jakov Bilić, Mate Gulin, Anđelko Babačić, Joško Ševo, Franka Klarić, Danira Gović, Oriana Kunčić, Rade Periša, Ivo Perkušić, Jasminka Antić, Jere Svračakglumci mlađi od 28 godina: Jakov Bilić

Umjetnička organizacija Slavonski Brodvej, Slavonski Brod Aldo Nicolai Umri muški (Nije bila peta, bila je deveta)redatelji Luka Stilinović, Matej Safundžićizvode: Ivana Vukićević, Luka Stilinović, Matej Safundžićglumci mlađi od 28 godina: Ivana Vukićević, Luka Stilinović, Matej Safundžić

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru Christopher Durang Vanja i Sonja i Maša i još jedanredateljica Nina Kleflinizvode: Velimir Pšeničnik Njirić, Sanda Krgo Soldo, Jelena Kordić Kuret, Ivan Skoko, Nikolina Marić, Tina Lacko

Hrvatsko kazalište Pečuh Agatha Christie Mišolovkaredatelj Ivan Funkizvode: Petra Grišnik, Armin ćatić, Goran Smoljanović, Eva Polgar, Rafael Arčon, Ivana Perkunić, Dejan Fajter, Slaven Vidaković

23. Festival glumca

Predstave 23. Festivala glumca


Ocjenjivački sud 23. Festivala glumca u sastavu: Sanja Marin (predsjednica), Lidija Helajz i Draško Zidar odlučio je o dobitnicima nagrada ovogodišnjeg Festivala. A nagrađeni su...

Nagrada Fabijan Šovagović za najbolje glumiceAnja Šovagović Despot za ulogu Violet Weston u predstavi Kolovoz u okugu Osage Tracyja Lettsa u režiji Slađane Kilibarde i produkciji Gradskog dramskog kazališta Gavella iz ZagrebaAnja vjerno i realistično, bez imalo uljepšavanja utjelovljuje lik Violet Weston. Lik majke čija je ljubav izrazito snažna, ali ta snaga je ujedno i razarajuća. Teži idealu sretne okupljene obitelji, no budući da i sama shvaća da taj ideal više nije ostvariv, priželjkuje barem privid skladnog obiteljskog života. Sve se crte karaktera Violet Weston vide u glasu, očima, gestama, hodu Anje Šovagović Despot tako da se kod gledatelja stječe dojam da na sceni nije glumica nego ono istraumatizirano dijete, nesretna žena i bolesna majka iz vrućeg Osagea.

Nela Kocsis za ulogu Laure Lenbach u predstavi U agoniji Miroslava Krleže u režiji Darka Stazića, Nele Kocsis i Ozrena Grabarića i produkciji Scene Ribnjak i PUK-a – Putujućeg kazališta iz ZagrebaNela je oživjela lik Laure u svim njezinim emotivnim stanjima. Iz snažne neovisne pretvara se u krhku, emotivnu, nesigurnu i rastrojenu ženu željnu ljubavi i zaštite. Njezina iznimna glumačka interpretacija, slojevitost i izražajnost pokazala je da Nela na sceni ulazi u svaku poru lika, što gledatelje ne može ostaviti ravnodušnima.

Nagrada Fabijan Šovagović za najbolje glumceMarko Torjanac za ulogu Sigmunda Freuda u predstavi Posljednja Freudova seansa Marca St. Germaina u režiji Marka Torjanca i produkciji Kazališta Planet Art iz ZagrebaKada na sceni ne prepoznaš kolegu i prijatelja nego nekoga tko samo naizgled fizički sliči na njega, onda je to pravi praznik glume. Marko Torjanac nas je uvjerio da smo bar na osamdesetak minuta imali jedinstvenu priliku zaviriti u posljednje trenutke Freudova života. Govor, gesta i psihofizičko stanje potpuno su nas razuvjerili da pred sobom gledamo Marka. Suvereno, uvjerljivo i nadahnuto.Joško Ševo za ulogu šjora Paška Balancane u predstavi Laživac Marijane Nole u režiji Zorana Mužića i produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u ŠibenikuAko ste gledali šibenskoga Laživca, onda

ćete kada sljedeći put dođete u Šibenik upoznati Paška Balancanu. Joško Ševo udahnuo je tom liku nezaboravnu dušu svojim briljantnim glumačkim umijećem isprepletenim neobaveznim privatnim pošalicama s dosjetkama koje samo dopunjavaju to malo glumačko remek-djelo.

Nagrada Ivo Fici za najbolje glumačko ostvarenje mlade glumice / mladog glumca do 28 godinaPere Eranović za monodramu Priče iz Vukovara Siniše Glavaševića u režiji Pere Eranovića te produkciji Umjetničke akademije u Splitu i Scene mladih Hrvatskog narodnog kazališta SplitU zapravo još nezrelim godinama neobično je vidjeti mladog čovjeka i glumca koji tako zrelo promišlja prošlost s budućnosti. Glumački, tehnički, emotivno na vrlo visokoj razini, ovaj samostalni projekt tako mladog glumca obećava da od njega u budućnosti možemo očekivati još puno lijepih kazališnih trenutaka.

23. Festival glumca | nagrade

Praznik glume


Nagrada Vanja Drach za najbolju predstavu u cjelini Bljesak zlatnog zuba Mate Matišića u režiji Zorana Mužića i produkciji Zagrebačkog gradskog kazališta KomedijaPredstava Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija Bljesak zlatnog zuba je pravi rudnik glumačkih dragulja spojenih u prekrasnu kazališnu ogrlicu. Individualni kolektivizam ili kolektivni individualizam, kako vam drago, po mušketirskom principu „jedan za sve i svi za jednoga“ ovu je predstavu za nijansu izdigao od ostalih sjajnih kazališnih ostvarenja.

O nagradi za najbolji kazališni plakat koja se trijenalno dodjelju-je na Festivalu glumca odlučivao je poseban ocjenjivački sud koji je radio u sastavu Zdravko Dvojković, Branka Hlevnjak i Dubravko Mataković. Dobitnik nagrade Fabijan Šovagović za najbolji kazališni plakat je Vanja Cuculić za plakate Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Za-greba. Ocjenjivački sud dodijelio je i dvije pohvale: Studiju Omazić za plakat predstave Hinkemann Zagrebačkog kazališta mladih i Marinu Mimici za plakat pred-stave Dobitnik Kazališta KNAP iz Zagreba.

23. Festival glumca | nagrade

Nagrada za najbolji kazališni plakat

NAGRADE


U više od pedeset godina profesionalnoga rada istaknuta hrvatska redateljica, dramaturginja, koreografkinja i pedagoginja Ivica Boban ostvarila je jedinstven

umjetnički i akademski opus, načinivši zamjetan kvalitativni pomak u kazalištu i kazališnoj pedagogiji ne samo u nacionalnoj nego i u međunarodnoj sredini. Odmaknuvši se od svojedobno vladajućeg uvjerenja o neprikosnovenosti dramskoga teksta i glumčeva govora, osmislila je vlastiti pedagoško-umjetnički sustav u kojem je naglasak premjestila na dotad marginalizirano glumčevo tijelo, zalažući se za nedjeljivost govora i pokreta u cjelovitosti glumačkog izraza te za razvijanje kreativne suradnje svih sudionika predstave unutar procesa stvaranja, među prvima uvodeći i pojam kolektivne kreacije. Nadogradila je nastavni program zagrebačke Akademije dramske umjetnosti studijem scenskoga pokreta kao sastavnim dijelom glumčeva obrazovanja, a u kazalištima diljem Hrvatske više je godina djelovala kao glavna suradnica za scenski pokret i koreografiju u dramskim predstavama, utirući put struci bez koje je rad u kazalištu danas nezamisliv. Ustrajno se zalagala za povezivanje obrazovnog sustava i kazališne prakse izvođenjem ispitnih produkcija proizišlih iz istraživačkog rada sa studentima na pozornicama hrvatskih kazališta i međunarodnih festivala. Osnovala je i vodila jednu od prvih i najpoznatijih hrvatskih izvaninstitucionalnih

kazališnih skupina, Kazališnu radionicu Pozdravi (1973-1985), čije su predstave Pozdravi, Povratak Arlecchina, Play Čehov i Play Držić imale snažan međunarodni odjek. Kazališno je oživila mnoga djela iz hrvatske dramske baštine, poput prikazanja u Muci Spasitelja našega u Splitu (1991), Vetranovićeva Orfea i Suzane čiste u Dubrovniku (2001) ili drama Marina Držića, napose dviju Hekuba (1982. i 1991.) na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je došao do izražaja i njezin interes za temu ratne traume koju je također problematizirala u nizu predstava (Hamletmachine i Kako sada stvari stoje u Teatru &TD, Smrt Vronskoga u Rijeci). U više predstava bavila se i dramom žene te pozicijom žene-autorice (Hekuba, Gorke suze Petre von Kant, Nora, Antigona, Medeja, Alma Mahler, Nevjesta od vjetra). Dio kreativnosti uspješno je usmjerila i na rad u kazalištu za djecu i mlade (Ja i moji osjećaji), ali i na ulični teatar te teatralizacije svečanosti otvorenja poput Univerzijade (1987) ili Dubrovačkih ljetnih igara. Ukratko, prepoznatljivim kazališnim rukopisom i pedagoškom djelatnošću, Ivica Boban trajno je obilježila ne samo hrvatsko glumište nego i hrvatsku kulturu u cjelini.

Komisija za kazališnu umjetnost: Joško Ševo (predsjednik), Ivica Kunčević, Almira Osmanović, Martina Petranović, Siniša

Popović, Renata Sabljak, Andrija Tunjić

Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području kazališne umjetnosti | Ivica Boban

Jedinstven opusPrepoznatljivim kazališnim rukopisom i pedagoškom djelatnošću, Ivica Boban trajno je obilježila

ne samo hrvatsko glumište nego i hrvatsku kulturu u cjelini

Akademik Zvonko Kusić, predsjednik Odbora Nagrade Vladimir Nazor, Zlatko Hasanbegović, ministar kulture, i Ivica Boban


Alfi Kabiljo počeo se afirmirati kao skladatelj od sredine 1960-ih osvajanjem domaćih i međunarodnih nagrada na području tzv. zabavne glazbe. Kao autor više stotina

melodija, šansona i orkestralne glazbe zabavnog usmjerenja dobio je brojna priznanja, među kojima se ističu nagrade na važnim festivalima u Zagrebu, na Malti, u Rio de Janeiru, Tokiju, Tel Avivu, Curaçaou i drugdje, a njegova su djela na tom području izvodili najistaknutiji interpreti poput Ive Robića, Vice Vukova, Radojke Šverko, Gabi Novak i Tereze Kesovije. Kabiljo je i autor tridesetak djela na području umjetničke glazbe, osobito komornog izričaja kao što su instrumentalne suite, trija i ciklusi pjesama, primjerice na tekstove Françoisa Rabelaisa i Zvonimira Baloga. Kabiljo je također jedan od najplodnijih hrvatskih autora glazbe za djecu

(pjesme, mjuzikli, uglazbljene priče) te filmske glazbe za četrdesetak naslova autora Vatroslava Mimice, Lordana Zafranovića, Zorana Tadića, Rajka Grlića i Branka Ivande. Napisao je glazbu i za više desetaka televizijskih serija, dokumentarnih filmova, kazališnih predstava, radio-dramskih uradaka i televizijskih produkcija. Najznačajniji dio Kabiljova opusa predstavljaju djela s područja glazbene pozornice – mjuzikli. Autor je dvanaest mjuzikla među kojima se ističu Kralj je gol, Car Franjo Josip u Zagrebu, Tko pjeva zlo ne misli i osobito Jalta, Jalta. Posljednji je najznačajnije hrvatsko djelo u povijesti tog glazbeno-scenskog područja, izveden samo u Zagrebu više od sedamsto puta, a svoje je izvedbene verzije doživio i na pozornicama u Osijeku, Rijeci, Beogradu, Zenici, Subotici, Trstu, Oslu i Beču. To je djelo svojom popularnošću i brojnošću izvedbi stalo uz bok kanonima hrvatske glazbene scene – operama Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca i Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca. Kabiljo je dosad nagrađen Porinom za životno djelo, trima Zlatnim Arenama Pulskog filmskog festivala te nagradama Josip Štolcer Slavenski, Milivoj Körbler i Boris Papandopulo.Alfi Kabiljo jedinstvena je pojava među skladateljima suvremene hrvatske glazbe koji je u višeslojnom stvaralačkom senzibilitetu spojio interese i ostvario postignuća i na području tzv. zabavne i umjetničke glazbe. Njegov je opus u

velikoj mjeri glazbeno-sadržajno kvalitetan, na tehničkom planu znalački dotjeran, promišljen u spojevima književnih predložaka i njihovih uglazbljenja, te kao takav vrlo široko prihvaćen od strane publike, izvođača i stručne javnosti. Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo stoga se dodjeljuje Alfiju Kabilju za iznimno vrijedan, stilsko-žanrovski krajnje razveden i rijetko specifičan skladateljski doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi u cjelini.

Komisija za glazbu: Stanislav Tuksar (predsjednik), Dalibor Cikojević, Neven Frangeš, Eva Kirchmayer Bilić, Branko

Mihanović, Vlatka Peljhan, Dubravka Šeparović Mušović

Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području glazbe | Alfi Kabiljo

Majstor mjuziklaNajznačajniji dio Kabiljova opusa čine mjuzikli. Autor je dvanaest mjuzikla, među kojima se osobito

ističe Jalta, Jalta, najznačajnije hrvatsko djelo u povijesti tog glazbeno-scenskog područja

Akademik Zvonko Kusić, predsjednik Odbora Nagrade Vladimir Nazor, Zlatko Hasanbegović, ministar kulture, i Alfi Kabiljo


Umjetnošću glume Anja Šovagović Despot više od trideset godina prisutna je u hrvatskom glumištu.

Od glumačkih početaka njezin scenski život dao je naslutiti glumački talent koji će rasti i sve do danas potvrđivati se kao iznimnost i neponovljiva kreativnost. Zrelost, koja ne ide uvijek s godinama, u njezinu slučaju nadavala se kao posvećenost kazalištu, kao traženje tajne koju samo kazališna iluzija u nadarenima zna pobuditi, postaviti na pravo mjesto i uputiti u dubinu kazališne kreacije. Violet Weston, kako ju je interpretirala Anja Šovagović Despot u predstavi Kolovoz u okrugu Osage Tracya Lettsa, u režiji Slađane Kilibarde – premijerno izvedena 27. veljače 2015. godine u produkciji Gradskog dramskog kazališta Gavella – nije samo najbolje odglumljena rola u predstavi, nego je i uloga po kojoj će se predstava pamtiti. Violet živi dramu konzumerističkog, depri-mirajućeg, promiskuitetnog, samodovoljnog američkog društva i rastvara nutrinu njegove žrtve – čovjeka. Rezignacija, intelektualna ne-moć, alkoholizam, preljub, incest, pedofilija, brojni psihički poremećaji nužno proizvode žrtve, a Anja Šovagović Despot to glumački pokazuje. Lucidna u svojem odustajanju od života i otimanju života od smrti, Violet uspostavlja red i poredak u obitelji tražeći ljubav koju i kad joj je ponuđena ne zna prihvatiti. Do kraja svoja, do kraja zaronjena u demone svoje nutrine, bila je i ostala žrtva jer se smatrala takvom, jer je sve žrtvovala za obitelj, za djecu koja su u njoj tražila majku a nalazila diktatoricu. Ulogom Violet Weston, Anja Šovagović Despot duboko je zarezala bolesno tkivo suvremena čovjeka čiji se raspadajući vonj širi današnjim svijetom. Time nije samo potvrdila glumačku iznimnost nego je u nju ugradila životno i glumačko iskustvo u rijetko viđenu kreaciju, pokazala je nevjerojatan glumački raspon kreiran od nade i ranjivosti, očaja i cinizma, alkoholnih i tabletomanskih kriza, straha od neizlječive bolesti i prkošenja smrti. Glumica, spisateljica i glazbenica Anja Šovagović Despot rođena je 1963. u Zagrebu, gdje je 1985. diplomirala glumu. Profesionalnu glumačku karijeru počela je u Glumačkoj družini Histrion, prva

glavna uloga bila joj je Antigona u Kreontovoj Antigoni Mira Gavrana, koju je glumila kao studentica 1983. u DK Gavella, gdje je članicom ansambla postala 1986. Od tada je, što u matičnom kazalištu, a što u drugim kazalištima te domaćim i svjetskim kazališnim i filmskim festivalima, odigrala više od pedeset glavnih kazališnih i preko četrdeset filmskih i radijskih uloga. Bila je i jest članica kazališnih i filmskih žirija, nadzornih odbora, kazališnih i programskih vijeća. Za umjetnički rad dobila je više od dvadeset kazališnih i filmskih nagrada i priznanja, među kojima sada i godišnju nagradu Vladimir Nazor za glumu. Odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Komisija za kazališnu umjetnost: Joško Ševo (predsjednik), Ivica Kunčević, Almira Osmanović, Martina Petranović, Siniša

Popović, Renata Sabljak, Andrija Tunjić

Godišnja Nagrada Vladimir Nazor za područje kazališne umjetnosti | Anja Šovagović Despot

Rijetko viđena kreacijaUlogom Violet Weston, Anja Šovagović Despot duboko je zarezala bolesno tkivo suvremena čovjeka.

Time nije samo potvrdila glumačku iznimnost, nego je u nju ugradila životno i glumačko iskustvo

Zlatko Hasanbegović, ministar kulture, i Anja Šovagović Despot


Nagrada Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja | Vera Zima

Ruža, Kata, Zora, Mara…Vera Zima živjela je pod imenom Ruža Kosmički u fikcionalnom produžetku dnevnih boravaka

televizijskih pretplatnika, uvjerivši ih da je obična žena iz prekrcana tramvaja ili s prigradske tržnice

Rođena ranih 1950-ih na jugu Dalmacije, Vera Zima još nije ispunila standardne uvjete za odlazak u mirovinu, a ni nagrade za životno djelo obično se ne dijele u njezinoj

dobi. Ipak, iza dobitnice nagrade Fabijan Šovagović golemo je glumačko iskustvo i nekoliko desetljeća umjetničkoga staža, tijekom kojih je prevalila put od vrckave histrionke prodorne dikcije, praćene dečkima iz svoje akademske glumačke klase u kazališnim i televizijskim Baladama Petrice Kerempuha, do kućanice i majke okružene čangrizavim mužem i odraslom djecom koja se ne daju otrgnuti od roditeljske kuće u televizijskoj seriji Odmori se, zaslužio si (2006-2013). Pet prikazivačkih sezona i nešto više produkcijskih godina Vera Zima živjela je pod imenom Ruža Kosmički u fikcionalnom produžetku dnevnih boravaka onih malih, običnih televizijskih pretplatnika, uvjerivši ih iz prve – bez prikrivanja podočnjaka, peglanja bora

ili hinjene neposrednosti, da je tek jedna od njih – obična žena iz prekrcana tramvaja ili s prigradske tržnice koju doma još čekaju i četiri kantuna od kuće.Već po filmskim zanimanjima i imenima koje su joj nadijevali prije vjerojatno najdugovječnije dramske serije u povijesti hrvatske televizije, ugašene s njezinim dobrovoljnim povlačenjem s malih ekrana, lako je zapaziti kako je Ruža Kosmički tek jedna u nizu sličnih uloga ove glumice s narodskim filmskim imenima. Čak dva puta bila je majčinski blaga Kata – jednom kod Vrdoljaka (Duga mračna noć, 2004), drugi put kod Sviličića (Oprosti za kung fu, 2004), pa brižna teta Zora kod Schmidta (Metastaze, 2009), prodavačica Štefica kod Matanića (Blagajnica hoće ići na more, 2009), susjeda Mara kod Biljane Čakić (Korak po korak, 2011), baka kod Aćimovića (Moram spavat’, anđele, 2007). Redatelji su je voljeli doživljavati kao idealnu konobaricu, prodavačicu, kontrolorku i kumicu… Češće se nalazila u zapećku patrijarhalnoga svijeta ili na marginama kakve ruralne priče negoli u središtu zapleta suvremene urbane drame, poput Hadžićeva Novinara (1979) ili Berkovićevih Ljubavnih pisama s predumišljajem (1985) iz ranijih dana filmske karijere. Sve do televizijskog uzleta u novom mileniju, rijetko je igrala glavne filmske uloge, ali je svojom rubnom pojavom filmski prikaz

uvijek činila realističnijim a prikazani svijet autentičnijim – bio on nasađen na zemlji ili na asfaltu. Učinak bi vjerojatno bio isti i da je tijekom proteklih četrdesetak godina bilo više velikih uloga za glumicu takva kalibra, poput nezaboravne Maše, nesretne seoske djevojke koja, baš kao i njezina prethodnica (Marija Kohn) kod Hanžekovića, pokušava ostati svoga tela gospodar u Vrdoljakovoj Mećavi (1977).Serija Odmori se, zaslužio si samo je (privremeno) zatvorila taj fatalni tradicijski krug domaće fikcije, u kojoj se žena često osjeća malom i nemoćnom, ali u kojoj interpretacije glumica poput Vere Zime postaju itekako velike i moćne.

Žiri DHFR: Danilo Šerbedžija (predsjednik),

Nebojša Slijepčević, Igor Mirković

Vera Zima s nagradom Fabijan Šovagović na Pulskom filmskom festivalu 2016.


Vlatko Perković istaknuti je hrvatski i splitski kazališni čovjek koji je u svojih

osamdeset godina života djelovao kao pravi renesansni čovjek i posvećenik kazališta s obje strane kazališne rampe. Kao glumac, redatelj i dramatičar stvarao je kazalište, a kao kritičar, teatrolog i sveučilišni profesor prosuđivao ga je i analizirao. Ta svestranost promišljanja kazališta – upućenost u teoriju i poznavanje kazališne prakse – rijedak je slučaj u nas te osigurava Vlatku Perkoviću posebno mjesto. Nagrada za životno djelo dodjeljuje mu se za cjelokupno stvaralaštvo, s posebnim naglaskom na njegov kritičarsko-teorijski rad. Vlatko Perković (1936) završio je glumačku školu i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti, a svoj kazališni put započinje glumom (Bjelovar, Zadar 1954-1963, Split 1963-1998) ostvarujući zapažene uloge u klasičnim i suvremenim tekstovima (Shakespeare, Shaw, Sartre, Cocteau, O’Neill, Novak..). Postdiplomski studij režije i dramaturgije na Kazališnom fakultetu Akademije umjetnosti muza u Pragu završio je 1972. Nakon toga iz glume prelazi u režiju pa je od 1975. do 1995. ostvario 39 režija. Njegove predstave Antigona, kraljica u Tebi Tončija Petrasova Marovića i Millerove Vještice iz Salema, pripadaju antologijskim ostvarenjima hrvatskog glumišta zahvaljujući njegovoj inventivnoj režiji. Vrlo su važne i njegove ambijentalne režije (Beckettov Svršetak igre, Splitsko ljeto, 1975.; Mali trg Milana Grgića, Splitsko ljeto, 1976.; Genetove Sluškinje, HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka, 1984.). Iz osjećaja za probleme svoga vremena progovorio je i kao dramski pisac, suočavajući nas s čovjekovom dramom u vremenu življenja pa mu je objavljeno (djelomično i igrano) pet drama (Ucjena, Deus ex machina, Zatvoreno poslijepodne, Kazalo je drvo što je ono, Tomislav, hrvatski kralj), a neke su i u rukopisu, te roman Ja, Donna Gall ili Čekajući Cesaria (u čak dva izdanja 2000. i 2016.) Iz svoje zaokružene prakse u kazalištu prelazi u teoriju. Upravo zbog semiotičkih izazova koje je kao redatelj rješavao u praksi, doktorirao je na temi Dramski tekst i semantika suvremenog kazališnog čina na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu 1974. Rad je objavljen u uglednoj biblioteci CKD-a Prolog 1984. i započeo je njegov put teorijskog, znanstvenog i kritičkog promišljanja kazališta.

Od 1998. do danas intenzivno piše kazališnu kritiku (Vijenac, Hrvatsko slovo, Kazalište.hr), pa ih je objavio preko stotinu. Sa znanstvenim tekstovima sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima i simpozijima, a objavljivao ih je i u časopisima (Republika, Kolo, Mogućnosti). Teorijski rad rezultirao je s osam teatroloških knjiga. Uz aktivnu sveučilišnu karijeru (predavao je dramaturgiju na splitskoj dramskoj akademiji), javno je djelovao u kazališnom životu i kao pokretač novih scena, član žirija, povjerenstva...

Perkovićevo kritičarsko pero ima nekoliko karakteristika. Budući da je odličan književnik i stilist, „njegove su kritike često duhovite a uvijek dinamične pa zato zanimljive za čitanje čak i kad se predstavu nije vidjelo“, kako je rekla Sanja Nikčević, a Marija Grgičević rekla je: „Piše s užitkom i zato je čitan s užitkom.“ Drugo, te kritike su očito napisane na čvrstoj podlozi: znanja, teorije, tako da je Perković u stanju ne samo argumentirati u sadašnjosti nego i kontekstualizirati predstavu ili fenomen u prošlost i razvoj kazališta. Treće, imaju jasno izražen stav o vrijednosti viđenog (što bi trebao biti temelj žanra kazališne kritike, iako nije uvijek slučaj). Perkovićev kazališne kritike su i izuzetno poštene. To znači da predstavu prosuđuju iz vizure cilja koji su stvaratelji predstave postavili. Čak i kad se ne slaže s poetikom o kojoj se radi ili ne podržava ciljeve koji imaju umjetnici, Perković priznaje ostvarenje rezultata. U buci današnjih medija koji sve rješavaju ad hominem, koji hvale naše a kude vaše bez argumenta, takav glas je rijedak i važan.Perković je kritičar vrlo jasnog estetskog profila koji zastupa. On se zalaže za dramsko pismo kao temelj kazališne predstave, za su-autorstvo glumca s tekstom, te režijom koja teži za zajedništvom sastavnica kazališta, za istraživanjem tekstovnih dubina. To znači da Perkovićeva poetika zagovara dramsko kazalište ili piščevo autorstvo teksta, ali istovremeno on dobro poznaje i zagovara i ostale elemente predstave: glumčevo pravo na osobnost, redateljsku odgovornost i pravo publike na užitak. Kazalište, prema Perkoviću, može ostvariti prostor slobode i umjetnika koji stvara i čovjeka koji gleda tek kad uspostavi kriterije humanosti kazališnoga čina, što podrazumijeva poštovanje dostojanstva svakoga ljudskog bića – od umjetnika do publike.

Povjerenstvo za Demetrovu nagradu HDKKT-a: Boris Senker (predsjednik), Boris B. Hrovat, Sanja Nikčević

Demetrova nagrada za životno djelo Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa | Vlatko Perković

Praćenje i stvaranje kazalištaVlatko Perković je odličan književnik i stilist, a njegove su kritike često duhovite i uvijek dinamične pa

zato zanimljive za čitanje čak i kad se predstavu nije vidjelo


8. Noć kazališta, 19. studenoga 2016.

Kraljevstvo za kulturuI ove se godine Noć kazališta potvrdila kao sjajan projekt u kojem uživaju svi koji žive kulturu

(izvođači, glazbenici, scenski radnici, ljudi koji rade u kulturi…), a posebno gledatelji

Ovogodišnja, osma Noć kazališta održana je u subotu 19. studenoga, a u njoj je sudjelovalo 86 ustanova na 77 lokacija u 46 gradova i mjesta u Republici Hrvatskoj.

Ove je godine toga dana izvedeno 145 predstava i pedesetak popratnih programa. Posjećenost svih programa bila je iznad svih očekivanja – čak oko 38 tisuća posjetitelja, a organizatori ističu da se nadaju da će se uspješnost ove Noći kazališta preslikati na svaku kazališnu noć u godini.

Noć kazališta ove je godine održana pod sloganom Kraljevstvo za kulturu, s nadom da će jednom doći do toga da stvarno damo kraljevstvo za kulturu, jer sve institucije koje sudjeluju u Noći kazališta upravo to i rade, a da nema entuzijazma kojega daju ljudi koji rade u kulturi, kulture ne bi ni bilo.Ove godine u Noći kazališta održane su četiri svečane premijere – u Retkovcima (Čaj za dvije), Samoboru (Tko pjeva zlo ne misli) i dvije u Zagrebu (Od tišine do glazbe i Medeja-semioklazam).

Velika želja pokretača Noći kazališta da kazališta u svojim prostorima ugošćuju druga kazališta i kazališne skupine ostvarena je, pa su tako primjerice Varaždinci (Kerekeš teatar) gostovali u Dugom Selu, Koprivnici i Krapini, Koprivničani (Ludens teatar) u Gospiću, Kazalište Komedija i Kazalište Hotel Bulić u Koprivnici, zagrebački Teatar Gavran u Otočcu, a Vera Zima, Ksenija Erker i Planet Art u Požegi.I ove se godine Noć kazališta potvrdila kao sjajan projekt u kojem uživaju svi koji žive kulturu (izvođači, glazbenici, scenski radnici, ljudi koji rade u kulturi…), a posebno gledatelji koji u ovoj noći dobiju više nego bilo koje kazališne noći (besplatne ulaznice, popratne programe, ulaznice po promotivnim cijenama…). Noć kazališta je pretvorila Hrvatsku u kraljevstvo kulture na jedan dan (za one malene) i jednu noć (za one malo veće). Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek sudjelovala je u obilježavanju Noći kazališta posjetom Kazalištu Zorin dom u Karlovcu u kojem je u jutarnjim satima pogledala predstavu njihovog Dramskog studija.U projektu Noć kazališta / European Theatre Night ove su godine sudjelovala i kazališta iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Češke, Slovačke i Srbije.

Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture, sa suradnicima i domaćinima ispred Gradskog kazališta Zorin dom, Karlovac

Dječje kazalište Dubrava, Zagreb Zmajevo gnijezdo, Zagreb

Gradsko kazalište Požega


Perica Martinović Marko Jelić Tomislav Štriga

Izvanredna Izborna skupština HDDU-a

Nastavak, ali i novi početakNova predsjednica HDDU-a je Perica Martinović, a članovi Upravnog odbora

Marko Jelić i Tomislav Štriga

U utorak 19. travnja 2016. u Kazalištu Vidra u Zagrebu održana je izvanredna Izborna skupština Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Povod održavanja bile su neopozive ostavke predsjednika HDDU-a Slavka Jurage i dvaju članova Upravnog odbora – Gorana Grgića i Elizabete Kukić. Stoga je Komisija za izbore raspisala natječaj za predsjednika HDDU-a i za dva člana Upravnog odbora do isteka započetog mandata – do listopada

2017. Zastupnici Skupštine su 19. travnja 2016. izabrali novu predsjednicu HDDU-a – akademsku glumicu Pericu Martinović i dva nova člana Upravnog odbora – Marka Jelića i Tomislava Štrigu, koji su se priključili dosadašnjim članovima Upravnog odbora Jošku Ševi (potpredsjednik), Hrvoju Klobučaru, Goranu Košiju i Drašku Zidaru.

Sara StanićPetra KraljevInes ZmazekLara ŽivolićDubravka LelasMartina BiljanTajna PeršićMarina StangerJelena MesarValentina LončarićNina SaboDenis KirinčićBeatrica KurbelValentina GalijatovićMorana NovoselPetra JagušićVedrana ReberšakDavor DretarPaško Vukasović

Matija MajorHrvoje HorvatSaša BožićIvica MijačikaFabijan Pavao MedvešekIgor WeidlichFilip SertićMateo VidekNika BurđelezBorna GalinovićAna Marija ŽužulLuca AnićAnamarija VlajnićAna TakačMihaela Sirotnjak ŽeleznikAnton ŽeleznikMatija AntolićVanja Jovanović

Popis novih članova u 2016. godini

Goran FerčecLidija Kraljić ZavišićAna MajhenićIvan OžegovićMila PavićevićIvan Vukelić

Članovi HDDU-a koji su stekli status samostalnih umjetnika pri HZSU-u od 1. siječnja 2015. godine


Drage kolegice i kolege!

Na kandidaturu za časnu i odgovornu dužnost predsjednice HDDU-a potaknuo me prije svega osjećaj poštovanja prema Hrvatskom društvu dramskih umjetnika i svim generacijama dramskih umjetnika i djelatnika koji su ga stvarali, razvijali i sačuvali za sve nas. Umjesto da budem pasivan promatrač, osjetila sam da je stigao trenutak kad bih mogla i trebala služiti našem Društvu vraćajući mu barem dio onoga što je ono meni svih ovih godina pružalo i značilo. A značilo mi je imati svoju maticu, siguran oslonac u raznim profesionalnim i životnim etapama kao i pripadnost svima vama s kojima me veže naš umjetnički poziv.

Drugi i jednako važan poticaj je – sačuvati zajedništvo i temelje našeg Društva! Graditi, a ne rušiti; koncentrirati se na ono što nas spaja, a ne inzistirati na onome što nas razdvaja; razvijati i njegovati međusobnu toleranciju, uvažavanje i profesionalnu etiku; učinkovito i konstruktivno mijenjati i sebe i Društvo na bolje; biti i ostati umjetnička strukovna udruga, a nipošto postati politička i ideološka arena. Dignitet naše struke morao bi nam biti smisao, cilj i svetinja, a ugled našeg Društva slika svih nas. Duboko sam uvjerena da je to želja većine vas i to mi je dalo motiv, inspiraciju i optimizam da naše Društvo može sinergijom svih nas sačuvati svoj ugled i pridonijeti stvaranju još utjecajnije, učinkovitije i društveno respektabilnije udruge.

Imajući na umu da ću dužnost predsjednice HDDU-a obavljati nešto duže od posljednje četvrtine mandata kojeg je 2013. godine započeo kolega Boris Svrtan s odličnim programom, a nastavio ga provoditi kolega Slavko Juraga, program rada HDDU-a bih bazirala na već zadanim i definiranim smjernicama s nekim novim prijedlozima i rješenjima primjernim današnjem trenutku i novim okolnostima.

U ostvarivanju svih postavljenih ciljeva i zadataka želim raditi i donositi odluke zajedno i ravnopravno sa svih šest članova Upravnog odbora jer je to kolektivno tijelo upravljanja u kojem svaki član mora jednako participirati u njegovom radu, shodno tome zajednički donositi sve odluke te za njih snositi i punu odgovornost. Mišljenja sam da je dužnost predsjednice biti prva među jednakima i da joj pripada samo veća odgovornost

i čast, a nipošto vlast. Budući da se svi mi bavimo kolektivnom umjetnošću, prirodno je i logično da i upravljanje našom udrugom bude kolektivno. Tu bih svakako dodala i želju da se naše, nažalost pasivno i nezainteresirano članstvo, potakne i privuče na što veći angažman u svim segmentima u kojima je Društvo aktivno, a za početak bih bila jako zadovoljna kad bi se barem naši Ogranci povremeno sastajali i artikulirali svoje probleme, predlagali, pronalazili rješenja ili zajednički tražili rješenja i pomoć od Upravnog odbora, ali i ostalih kolegica i kolega iz drugih Ogranaka. Svijetli uzor i primjer svima bi trebao biti iznimno aktivan Ogranak mladih HDDU-a.

Prije nego navedem aktivnosti i programe Društva koje anticipiram iz programa prethodnih predsjednika, a koji su vam dobro poznati i prihvatljivi jer ste im dali svoje glasačko povjerenje na prethodnim Skupštinama, naglasit ću točke koje će biti u fokusu moga rada.

Gotovo kao preslika stanja u državi, najosjetljivije grupe naših članova su nezaposleni mladi umjetnici i umirovljeni dramski umjetnici.

Za umirovljene članove, one slabijeg materijalnog statusa i naše bolesne kolegice i kolege Društvo redovito brine kroz Fond solidarnosti sredstvima iz članarina i to me čini osobito ponosnom u usporedbi s velikim brojem umjetničkih udruga koje nemaju, a nikad nisu niti imale takav oblik međusobne brige i solidarnosti. Trudit ću se, u mjeri u kojoj to bude ostvarivo, nastaviti s inicijativama poput organiziranja koncerta Glumci glumcima, božićnih domjenaka, angažiranja donatora ili sponzora i sl.

Kako artikulirati želju da Društvo uistinu postane ishodišna točka podrške i pomoći sve većem broju naših mladih kolegica i kolega, a da ne zvuči samo kao fraza na koju se svakodnevno svi zaklinju? Svakako moramo nastaviti poticati, podržavati i pomagati sve aktivnosti koje organizira Ogranak mladih. Kad i ako je potrebno, na burama i otvorenim pučinama sve okrutnijeg tržišta kulture, biti njihovi savjetnici i iskustvom bogati pomagači. Kao i dosad, treba ustupiti prostorije Društva za pripreme programa, čitaće probe, pokuse, radionice, okrugle stolove i sve oblike aktivnosti koje naši mladi umjetnici osmisle. Također treba nastaviti s praksom ustupanja prostorija HDDU-a za probe umjetničkim organizacijama i svim našim članovima koji stvaraju i dio su

Program rada HDDU-a do isteka započetkog mandatnog razdoblja (listopad, 2017.)

Veći angažman članstva


nezavisne scene. S tom svrhom bih se rado odrekla korištenja predsjedničke sobe koja (po kazivanju stručne službe) jedina ima zvučnu izolaciju pa je prikladnija za (pre)glasne probe. Operativno: uključiti mlade koji imaju vremena i želje da osvježe sadašnje i redovito pune podacima i uređuju web-stranice Društva te postave nove sadržaje i nedostajuće informacije. Sigurna sam da bi Upravni odbor podržao svaku razumnu, provedivu i opravdanu implementaciju na web-stranice, a moj prijedlog bi bio da svi mladi članovi koji na bilo koji način pomažu u radu Društva budu simbolično nagrađeni oslobađanjem plaćanja članarine na rok proporcionalan angažmanu.

Budući da je stručna služba Društva već godinama kadrovski potkapacitirana zbog nemogućnosti zapošljavanja novih djelatnika, a uz brojne administrativne poslove nosi i ogroman teret produkcijskih poslova u organizaciji naših velikih manifestacija, predložila bih Upravnom odboru i stručnoj službi što hitnije zapošljavanje dva-tri producenta/komunikologa/informatičara kroz program mjera za zapošljavanje mladih Ministarstva rada i mirovinskog sustava (tzv. Mrsićeve mjere za 2.400 kn). Osim rasterećenja stručne službe koja bi se više mogla posvetiti redovnom i svakodnevnom radu i komunikaciji s brojnim članstvom, novi i mladi kadrovski potencijal bi, sigurna sam, uz sve svoje obrazovanjem stečene vještine i znanja, unio svježe ideje, metode rada i nova kreativna rješenja.

Nastavno, na taj prijedlog, istaknula bih rad na održavanju i kvalitativnim pomacima prioritetnih programa koji su dio duge i bogate tradicije Društva, a koji su u kulturnoj javnosti postali naš zaštitni i prepoznatljiv znak. Nagrada hrvatskog glumišta i Festival glumca nisu samo respektabilne kazališne manifestacije, nego predstavljaju povijest, sadašnjost i budućnost našeg Društva. Odbijam sve špekulacije kako se radi o zastarjelim i nezanimljivim projektima, pri čemu se aludira na znak jednakosti između tradicionalno i zastarjelo. Dokaz vrijednosti i značaja NHG-a i Festivala glumca, koje organizira i dodjeljuje isključivo struka, svake je godine sve veći i veći broj prijavljenih predstava, a proporcionalno tome i broj razočaranih kolega koji ne uđu u konkurenciju ili u nominacije. Treba se angažirati i pokušati ove programe puno bolje pozicionirati – medijski, organizacijski i sponzorski.

Kao glumica koja je dugi niz godina bila u statusu samostalne umjetnice, aktivno ću se zalagati da sva pitanja koja se tiču samostalnih umjetnika budu ravnopravno zastupljena u radu Upravnog odbora te da HDDU kroz radne skupine kontinuirano sudjeluje u izradi zakonskih prijedloga i svih aktivnosti kojima će se u najvećoj mogućoj mjeri štititi prava samostalnih umjetnika.

Strategija razvoja HDDU-a od 2013. do 2023. je dokument čije smjernice svakako treba slijediti, ali i na njemu neprekidno raditi i unositi promjene i poboljšanja kako bi bio usklađen sa stvarnim vremenom, okolnostima i novostima u društvenom i kulturnom okruženju. Temeljem Manifesta o statusu umjetnika koji je sastavni dio naše Strategije razvoja, a usvojen je u Svjetskoj federaciji izvedbenih umjetnika (FIA) čija smo aktivna članica,

inzistirat ću i zalagati se da naši članovi putem javnih rasprava i radnih skupina moraju biti uključeni u procese donošenja odluka, zakonskih rješenja i njihove provedbe na svim razinama lokalne i državne vlasti, a koji su od neposrednog interesa za našu struku i naš profesionalni status.

Uz važnost međunarodnog pozicioniranja Društva i svih pozitivnih učinaka koje Društvo kroz tu suradnju može ostvariti, zalagat ću se za što aktivniju prisutnost i angažman naše predstavnice Ana-Marije Vrdoljak u Svjetskoj federaciji izvedbenih umjetnika FIA-i. Uz FIA-u, i dalje je potrebno proširivati i učvršćivati suradnju sa svim strukovnim umjetničkim udrugama, a posebice sa srodnim udrugama s kojima već imamo odličnu suradnju: HC ASSITEJ, HC UNIMA, HC ITI UNESCO, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa te HUZIP.

Zalagat ću se za vrlo konkretnu i učinkovitu suradnju sa Sindikatom hrvatskih glumaca koja je već načelno započeta u mandatu kolege Svrtana. Pitanje naknade autorskih i srodnih prava, koja su nam zakonom zajamčena, postaje krucijalno i kritično. U tom smislu oslonit ćemo se i na pomoć, iskustvo i pravnu podršku HUZIP-a s kojim ostvarujemo dugogodišnju suradnju.

Časopis Hrvatsko glumište je, unatoč ponekim opravdanim kritikama, još jedan od tradicijskih oblika djelovanja Društva i nisam sklona mišljenju da ga treba ukinuti u tiskanom obliku i izdavati u on-line formi. Časopis ima faktografsku vrijednost i većini naših članova je dokument koji se čuva. Uz neka urednička osvježenja i koncepciju, časopis može biti atraktivniji i zadovoljiti umjetničku estetiku i potrebe većine naših članova.

Pozdravljam inicijativu naših mladih članova da se aktivnost Društva sve više prezentira putem interneta, društvenih mreža i novih tehnologija. To bi, međutim, podrazumijevalo i svakodnevnu komunikaciju i informacije virtualnim putem. U trenutku kad se više od 40% naših članova (preko 400) još uvijek ne služi internetom, mišljenja sam da ovu vrijednu inicijativu treba uvoditi postupno i samo u područjima djelovanja koja će oplemeniti, usavršiti i obogatiti bazu podataka i usluge Društva, a nikako u segmentima u kojima bi internetski neaktivni članovi bili oštećeni.

Postoji još niz pitanja i područja kojima bih se željela posvetiti u predsjedničkom mandatu, ali zadana kratka forma ovog programa nije okvir u koji bih to mogla uvrstiti.

I na kraju, za volontersko obavljanje dužnosti predsjednice HDDU-a treba imati srce i biti pravedan, miroljubiv, uravnotežen, nesklon konfliktima i ishitrenim potezima, osluškivati kolegice i kolege, permanentno s njima komunicirati te biti dosljedan i odlučan.

Svima vama koji ste prepoznali da te osobine posjedujem, zahvaljujem na povjerenju i obećavam da ću dati sve od sebe da vas ni pod kojim uvjetima kao predsjednica HDDU-a ne iznevjerim ili razočaram.

Perica Martinović

HDDU


Božićni domjenak za umirovljene članove HDDU-a, 21. prosinca 2015.


U São Paulu je krajem rujna održan 21. Kongres Međunarodnog udruženja glumaca (International Federation of Actors / Fédération Internationale des

Acteurs – FIA) koji je okupio devedeset organizacija koje predstavljaju glumce iz 65 zemalja članica FIA-e. Glavna tema Kongresa bila je Raznolikost (Diversity) u svim oblicima glumačkog rada i izraza.

Održan je niz panel-diskusija na sljedeće teme:Panel 1 Raznolikost i uključivanjePanel 2 Pekinška Deklaracija WIPO i izazovi ratifikacijePanel 3 Radni status i učinkovita provedba osnovnih radnih

pravaPanel 4 Dvostruki standardi za glumce u međunarodnim

koprodukcijamaPanel 5 Izgradnja učinkovitosti glumačkih sindikataIzložena su 33 prijedloga (Motions) – grupna kao i pojedinačna za Rezolucije iz različitih organizacija koje su izglasane kao po-drška FIA-e u svrhu poboljšanja uvjeta u kojima rade glumci te kreiranju kulturne politike na području audiovizualnih medija i kazališne umjetnosti. Prijedlog Hrvatske za Rezoluciju bio je Prijedlog 9, a vezan je uz neplaćanje izvođačkih prava glumcima za reprize, što je u suprotnosti sa Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima koji se temelji na prijenosu pravne stečevine Europske unije. U ugovorima koje potpisuju glumci za izvedbu u audiovizualnim djelima navedeno je da svoja izvođačka prava ustupaju producentu uz određenu naknadu koja nije jasno navedena. Producenti otkupljuju naša izvođačka prava za koja glumci ne dobivaju primjerenu naknadu propisanu zakonom. Problem je širi jer producentima televizije ne plaćaju za repriziranje audiovizualnog sadržaja koji su proizveli. Pred glumcima su pregovori s producentima i televizijama kako bi se ta praksa koja je izvan zakona, promijenila. Također, u prijedlogu je zatražena potpora Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva kulture i Sabora u svrhu reguliranja te prakse.FIA svake četiri godine održava Kongres na svjetskoj razini na kojem se održavaju izbori za vodstvo FIA-e. Pred izbore se odvijaju dva kruga nominacija u kojima članovi FIA-e predlažu kandidate za Predsjedništvo i Izvršni odbor koji su tijela upravljanja FIA-e. Tijek izbora nadzire Izborno povjerenstvo sastavljeno od pet članova koje godinu dana prije izbora odobrava Predsjedništvo i Izvršni odbor. Rad Izbornog povjerenstva vođen je temeljem Statuta u kojem je navedeno da se poštuje zastupljenost po geografskom, sociopolitičkom i jezičnom ključu te čimbenicima kontinuiteta i obnove vodstva FIA-e. Usprkos broju nominacija koje kandidati dobiju, Izborno povjerenstvo nakon svakog

kruga nominacija daje svoju preporuku kako bi buduće vodstvo trebalo izgledati. Nakon prvog kruga nominacija konzultacije se odvijaju konferencijskim pozivom, a nakon drugog kruga Izborno povjerenstvo se sastaje i tada također donosi prema Statutu FIA-e odluku koliko svaka organizacija i zemlja članica ima glasova. Zemlje članice u odabiru vodstva nisu dužne slijediti preporuku Izbornog povjerenstva. Konačna odluka je na samim izborima koji se održavaju zadnji dan Kongresa kada se glasuje i organizacije iz svih zemalja članica izabiru tajnim glasovanjem novo vodstvo. Hrvatska je u São Paulu 25. rujna 2016. izabrana u Izvršni odbor i time se istakla kao lider zastupajući zemlje iz ovog dijela Europe. Nadalje, Hrvatska je inicirala osnivanje CSEE group – regionalne grupe zemalja Središnje i Jugoistočne Europe koja je na Kongresu održala svoj prvi sastanak. Primijenjena je dobra praksa postojanja English speaking group, French speaking group, Nordic group, Spanish speaking group i drugih. Time se otvara mogućnost bolje suradnje i razmjene iskustava te pronalaženja rješenja sličnih ili istih problema koje imaju zemlje ovog dijela Europe, a dijele sličnu ili istu povijest. Inicijativa je naišla na veliku podršku i pozdravljena je u FIA-i.U tijeku je razrada zajedničkog projekta CSEE Group koji bi se realizirao u sklopu FIA-e pod pokroviteljstvom Europske komisije, fokusirajući se na specifičnosti izazova s kojima se ove zemlje susreću u kazališnoj i audiovizualnoj djelatnosti.

Ana-Marija Vrdoljak

21. Kongres FIA-e, São Paulo, Brazil, 19. – 25. rujna 2016.

Glumci i izvođačka pravaHrvatska je izabrana u Izvršni odbor FIA-e i inicirala je osnivanje CSEE group – regionalne grupe

zemalja Središnje i Jugoistočne Europe

Ana-Marija Vrdoljak


razgovarala: Branka Primorac

Možete li od stotinjak uloga, koliko ste odigrali tijekom dosadašnje karijere, izdvojiti najdraže?Ako bih lakonski odgovorio, rekao bih da mi je svaka jednako draga. Zapravo, većine se ovako na brzinu ne mogu sjetiti. Spomenut ću one koje su iz raznih razloga ostavile više traga. Za početak, to je moja prva ulogu u kazalištu, uloga Pantalonea u Gozzijevoj commediji dell’arte Kralj Jelen u režiji Borislava Mrkšića, pa uloga Bebana u drami Josipa Kozarca / Matka Sršena Biser-Kata u Sršenovoj režiji. Bili su to monolozi, a oči pune suza. Pamtim ulogu Švejka u predstavi Jaroslava Hašeka / Damira Mađarića Doživljaji dobrog vojnika Švejka. Replike Švejka pretočio sam na mikeški (govor virovitičkih starosjedilaca Mikeša), što je donijelo tri i pol sata smijeha. Legla mi je uloga Bukare u odličnoj predstavi Ive Brešana Hamlet u selu Mrduša Donja u režiji Dražena Ferenčine, pa uloge u Čehovljevim jednočinkama u predstavi Trinaest prozora i uloga Tarzana u Skupštini Ljubomira Kerekeša koju sam dosad odigrao više od 250 puta.

Jesu li Vam draži komični ili tragični likovi?Na prvu bi se reklo da su mi draži komični likovi. Iako su svi oni zapravo tragični, a samo ih situacija čini smiješnima. Od svoga habitusa ne mogu pobjeći, a on me vuče i preteže na komičnu stranu. Čak i kad u drami izađem na scenu, na usnama publike odmah vidim blagi osmijeh.

Kako ste se našli u kazalištu? Moglo bi se reći slučajno. Najprije sam bio likovnjak, a u četvrtom razredu gimnazije na nagovor kolegice zaigrao sam u Kralju

Jelenu. Ljubav se rodila na prvi udah Talijina tamjana. Otvorile su mi se nove kreativne mogućnosti, ali i prilika da razvijam stare u scenografiji, plakatima… Te 1977. otišao sam na prijamni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, ali dalje od užeg izbora nisam dospio. Upisao sam se na građevinu, no tu sam se zadržao kratko. Pozvao me direktor Kazališta Stjepan Reder i u veljači 1981. ušao sam u stalni angažman.

Koja je formula uspješnosti virovitičkog Kazališta?Mislim da je uspješnost Kazališta Virovitica u njegovom kontinuitetu i ansamblu čiju jezgru čine Virovitičani. Od osnutka 1945. do danas nije izgubilo nijednu sezonu. Bilo je uspona i padova, ali entuzijazmom zaposlenih, koji su glumili i radili sve druge poslove uz minimalne plaće, uspjeli smo opstati. Da smo izgubili jednu sezonu, mislim da danas Kazališta Virovitica ne bi bilo. Devedesetih, dolaskom ravnatelja Mirana Hajoša,

repertoar je osvježen, uz virovitičku glumačku jezgru angažiraju se mladi glumci s Akademije, izvrsni redatelji i eto formule za uspjeh kazališta iz maloga grada.

Vaš ansambl broji tek devetero stalno zaposlenih glumaca. Je li to dobro ili loše za dobar rad? Dobro ili loše može se raditi i s malim i s velikim ansamblom. Loše je što mali broj glumaca ograničava postavljanje djela s više uloga, a nismo u mogućnosti angažirati vanjske suradnike. Loše je što nekolicina mora puno igrati pa se nakon takvog igranja javlja zamor. Dobro je što smo složni i što se dobro znamo. Radi se opuštenije, bez stresa, sve se stigne, glumci ne trče okolo s probe na snimanja i obratno. Iako, i to se mijenja.

S kolegom Draškom Zidarom imate emisiju na Radiju Virovitica…Draško i ja već dvadeset i šest godina svake nedjelje u podne na Radiju Virovitica imamo emisiju Mikeš i Prco u kojoj u formi dijaloga dvojice sugrađana, kroz satiru na mikeškom govoru komentiramo razne događaje u gradu. Na taj način pokušavamo taj govor otrgnuti zaboravu i sačuvati ga kao dio nematerijalne baštine Virovitice.

Imate li želja za novu glumačku etapu? Nemam posebnih glumačkih želja. Bitno je da se igra. Svaka uloga donosi mi zadovoljstvo. U mojim godinama najveća je želja dobro zdravlje, pa da s mirom na pozornici prebrodim sljedećih trideset i pet.

intervju uz obljetnicu | Mijo Pavelko, glumac, 35 godina umjetničkog rada

Magija Talijina tamjanaOd svoga habitusa ne mogu pobjeći, a on me vuče i preteže na komičnu stranu. Čak i kad u drami

izađem na scenu, na usnama publike odmah vidim blagi osmijeh



Kakve ste sve uloge igrali tijekom trideset i pet godina glumačkog rada – jesu li uvijek bile onakve kakve ste priželjkivali? Virovitičko kazalište oduvijek njeguje repertoar u kojemu su jednako zastupljene predstave za djecu i za odrasle, od klasičnih do suvremenih autora, komedija, drama, tragedija. Igrala sam sve. Neke sam više voljela, neke manje, ali sve sam ih voljela. U svom profesionalnom angažmanu odigrala sam više od stotinu uloga i kad nabrojim samo dio, uvjerit ćete se da bi bilo nepristojno priželjkivati više: Silvia, Igra ljubavi i slučaja, Marivaux; Virginie, Mladoženja Barillon, Feydeau; Agneza, Škola za žene, Molière; Octavia, Scapinove spletke, Molière; Celia, Kako vam drago, Shakespeare; Luciana, Komedija zabune, Shakespeare; Ariel, Oluja, Shakespeare; Vincenco, Gremio i Udovica, Ukroćena goropadnica, Shakespeare; Eunomija, ćup, Plaut; Mirandolina, Mirandolina, Goldoni; Sharlotta Ivanovna, Višnjik, Čehov; Arina, Ženidba, Gogolj; Madge, Garderobijer, Harwood; Marta, Prafaust, Goethe; Cecily, Važno je zvati se Ernest, Wilde; Marta Packarel, Mačak u vreći, Feydeau; Gospođica Casevwell, Mišolovka, Christie, i još mnoge, mnoge druge. Izdvojila bih još Ofeliju u Ofelijinu kazalištu sjena Michaela Endea, predstavu za djecu nominiranu za Nagradu hrvatskog glumišta 2000. godine i Elizabetu u Šali maloj Zlatka Krilića za koju sam dobila nagradu za najbolju glumicu na Naj, naj, naj festivalu 2007. godine.

Kojim ste ostvarenjima najzadovoljniji? Najzadovoljnija sam predstavama koje su doživjele najviše izvedbi, što znači da ih je pogledalo i puno gledatelja.

Kako ste učili glumu?O zanatu glumca najviše sam naučila od redatelja s kojima sam radila, a radila sam s mnogima, npr. s Matkom Sršenom, Petrom Šarčevićem, Joškom Juvančićem, Robertom Raponjom, Snježanom Banović, Draženom Ferenčinom, Ivicom Šimićem, Renatom Carolom Gaticom, Damirom Mađarićem...

Je li u malom kazalištu i malom ansamblu lakše dobiti dobru ulogu nego u velikom?Uvjerena sam da je lakše glumački se ostvariti u malom ansamblu, što je vidljivo i iz izbora uloga koji sam igrala.

Rano ste kročili na pozornicu. Što Vas je privlačilo pod reflektore?Zapravo sam nastupala još od vrtića, na priredbama, zatim sam u osnovnoj školi svirala, nastupala i puno putovala, onda sam došla u virovitičko Kazalište i tu ostala. Privukao me imaginarni svijet, neprestana igra, karizma koju kazalište ima... Splet sretnih

okolnosti doveo je do toga da mi je Stjepan Reder, najdugovječniji direktor Kazališta Virovitica, 1980. ponudio stalni angažman. Imala sam tada osamnaest godina.

Negdje sam pročitala da je produkcija Vašeg Kazališta takva da, statistički gledano, svaki Virovitičanin barem jednom godišnje pogleda predstavu…Statistika je točna. Virovitičani sa svojim Kazalištem žive, dišu i u neprestanoj su interakciji. Škole još uvijek redovito organizirano dolaze na predstave. Redovito gostujemo i u ostatku države. Najtužnije mi je kad izvan Virovitice upoznam djecu koja idu u više razrede osnovne škole i saznam da nikada nisu bila u kazalištu.

Bavite se pedagoškim radom, odgajate mlade Virovitičane za kazalište…Kazalište je u epicentru mog zanimanja, kultno mjesto, a pedagoški dramski rad aktivnost kojom se u zadnjih osam godina intenzivno bavim, nastojeći prenijeti mladima bar dio emocije koju nosim.

To uključuje i pisanje tekstova za dječje predstave…Moji dramski radovi ostaju u mom kazalištu za potrebe dramskog studija. Pišem i dramske prizore za radionice koje radim s Udrugom Pričalica, ali i oni ostaju samo u izvještajima za Erasmus. Pisanje me zabavlja, a divan je i jednako začudan trenutak kada likovi koje sam zamislila i u tišini im ispisala tekst – na sceni progovore!

intervju uz obljetnicu | Snježana Lančić Prpić, glumica, 35 godina umjetničkog rada

Kad likovi ožive...Najzadovoljnija sam predstavama koje su doživjele najviše izvedbi, što znači da ih je

pogledalo i puno gledatelja



Nigdje u nas, ni na jednoj školi ili fakultetu, ne može se školovati za inspicijenta, a ipak nijedno kazalište ne može bez bar jednog. Kad se pojavi netko spreman držati uzde

predstavama – od čitaćih proba do zadnje izvedbe, stručnjaka tog tipa kazalište mora odnjegovati samo. Takvu osobu Satiričko kazalište Kerempuh desetljećima ima u Zvonku Beniću. Još kratko, jer bliži se rastanak. Šezdeset i jednogodišnji Benić, o kojem se Kerempuhova obitelj ne usteže reći „najveći je“, odlučio je 1. listopada 2017., nakon četrdeset i jedne godine rada, otići u mirovinu. „Dugo sam razmišljao je li vrijeme da kopačke objesim o klin ili da radim dokad zakonski mogu. S ravnateljem Duškom Ljuštinom imam fer dogovor. Odlučio sam da ću pričekati dok ne dođe netko novi da ga uvedem u posao, što znači da ću raditi najmanje još jednu sezonu. Dužan sam to ovoj sredini, iako je došlo vrijeme da osim za zdrav duh, koji sam bildao četrdeset godina, nešto učinim i za zdravo tijelo.“, šali se Benić, kojeg je u ondašnjem Jazavcu zaposlio legendarni Fadil Hadžić.

Hoćete li – kada dođe konačno zbogom, dolaziti u Kerempuh kao gledatelj?

Odlazim na selo, u moju kućicu, ali svakako ću dolaziti u posjet kolegama da vidim što rade. Neću odustati od kazališta, volim komediju, a nije mi ni drama mrska. Konačno ću kad u Zagreb dođem u šoping pogledati i predstave drugih teatara. Sada dok radim, kad ponekad imam sedamnaest predstava mjesečno, ne stignem. Sretan sam da mogu koju večer provesti s obitelji.

Rijetki se kao Vi mogu pohvaliti da u dušu poznaju glumačku profesiju, sve njezine pore. Što kažete na prevladavajuće mišljenje da se danas radi na brzinu i na štetu kvalitete? Razlike ima, promjene su se dogodile. Podijelio bih vrijeme na ono do 1991. i ovo današnje nakon 1991. Ne mislim da se radi lošije i da trpi kvaliteta, ali točno je da se radi brže, i to ne samo u kazalištu. Toga su svi svjesni – i glumci i redatelji. Nema više onog slow motiona kao nekad. Primijetio sam da su ljudi postali profesionalniji, rijetko ili skoro nikada se ne kasni bez opravdana razloga. Konačno, zakon tjera na bolji odnos prema radu jer znamo koliko mladih ljudi, akademaca čeka na burzi svoju priliku za stalno zaposlenje.

Ako je tako kako kažete – da se ne zakida na kvaliteti – ne trpi li čovjek? Istina je, glumac se više troši, pogotovo psihički, jer mora brže učiti i naučiti tekst, svladati cijeli komad, prožvakati u sebi ulogu, ali takvo je vrijeme i tako moraju svi raditi, ne samo dramski umjetnici.

Kakva je danas publika, a kakva je bila nekada?Često čujem komentar da publika nije što je bila, ovakva je i onakva. Ne slažem se s takvim stavovima. Svaku publiku treba cijeniti, bez obzira na dob i obrazovanje. Svaki gledatelj, bio on umirovljenik ili učenik, manje ili više obrazovan, doživljava i razumije scensku igru na svoj način. U tome je draž umjetnosti. Ne mislim da je publika glupa i da ne razumije tekst – ne; i osamdesetogodišnjaci i petnaestogodišnjaci imaju svoje viđenje predstave.

Hoće li Vam nedostajati kazališni život, adrenalin pred premijeru, tempo koji imate na početku sezone kad Vam se puši iz glave i kada nemate nijedan dan u tjednu slobodan? (I ovaj razgovor vodimo u nedjelju.)Naravno da će mi nedostajati, ali najviše će mi nedostajati ljudi. Neki su nas već napustili, poput Fadila Hadžića, kojeg ću se sjećati po odličnim komedijama. Pa i sadašnji ravnatelj Duško Ljuština, s kojim radim već trideset i pet godina. Sjećat ću se ljudi iz uprave, starijih glumaca, ali i mlađih koji me pozdravljaju s „Tata, si došel!?“

intervju uz obljetnicu | Zvonko Benić, inspicijent, 40 godina umjetničkog rada

Još jedna sezonaSvaku publiku treba cijeniti, bez obzira na dob i obrazovanje. Svaki gledatelj doživljava i razumije

scensku igru na svoj način. U tome je draž umjetnosti


Edo Vujić (24. travnja 1950.) hrvatski je kazališni, televizijski i filmski glumac. Kao klinca zvali su ga Kvaka, jer je uvijek bio prvi na izlazu iz razreda. Još u osnovnoj školi učiteljica

je malom veseljaku govorila da će zasigurno postati glumcem. Po završetku osnovne škole nastavio je školovanje u zagrebačkoj Sedmoj i Drugoj gimnaziji. Sve ga je zanimalo, pa je tako umalo umjesto glumca postao nogometaš. „Onda je moj ljubljeni otac rekao da je dosta, pa sam krišom išao na treninge, no tad sam otkrio ZKM, tadašnje Pionirsko igrano kazalište – PIK“, kaže Vujić. Tako je 1968. ušao u dramski studio kod Zvjezdane Ladike. Iako su roditelji negodovali zbog sinovljeva izbora profesije, on nije odustajao. „Mnoge generacije prošle su školu Zvjezdane Ladike i Slavenke Čečuk. Vjerojatno je tamo ta glumačka infekcija došla i evo, hvala Bogu, do današnjih dana me nije pustila.“, reći će Vujić. Na pitanje zašto je postao glumac odgovara da više i ne zna pravi razlog, ali da je znao da nije predodređen za ured i fiksno radno vrijeme.Nakon PIK-a, desetljeće je bio član ansambla varaždinskog HNK-a, kojem prema vlastitim riječima, puno duguje. Ipak, najveći dio radnog vijeka proveo je u srcu Zagreba, u Satiričkom kazalištu Jazavac, kasnije Kerempuh, čijem se glumačkom ansamblu pridružio 1. prosinca 1988. Edo Vujić priznaje da najviše voli glumiti u komedijama. Biti uživo s publikom mu je poseban gušt. „Osjećaj povratne informacije publike koja sjedi nekoliko metara od vas, i kad čujete njihovu reakciju na neku scenu... Sve su to lijepa iskustva, a tehnologija na televiziji ili filmu je potpuno drukčija nego u kazalištu“.Tijekom gotovo tri desetljeća, koliko je bio član ansambla, Edo Vujić je odigrao pedesetak većih i manjih uloga. „Istina, nisam uvijek igrao sve što mislim da mi je odgovaralo, niti mi je baš svaka uloga sjela. Zapravo, nijedan glumac nije predodređen za sve uloge, jer je to nemoguće. Ali, ono što je bitno: za sve nas ima mjesta, a individualna je stvar koliko će se tko od nas izboriti za svoju poziciju u kazalištu, na filmu ili televiziji.“, reći će Edo Vujić i dometnuti „Da nije bilo Fadila, ne bi bilo ni našeg kazališta. Kapa mu dolje. Imamo sreću i da nas vodi najbolji kazališni menadžer u Hrvatskoj – Duško Ljuština.“U njegovoj filmskoj i televizijskoj biografiji nalaze se serije Nad lipom 35 (2006-2008), Zabranjena ljubav (2005), Bitange i princeze (2005), Nepokoreni grad (1982), Kapelski kresovi (1974) te filmovi Duga mračna noć (2004), Slučajna suputnica (2004) i Vrijeme ratnika (1991). Edo Vujić prvorazredni je komičar, a na pitanje kako je na posljetku postao sakupljač viceva i zabavljač, odgovara: „Posrijedi

su godine i godine sakupljanja. Neke situacije dovode do toga da se iskonstruira vic. Prijatelji i poznanici manje-više znaju za tu moju sposobnost i talent. Ali, naravno da je moj primarni posao glumački posao. A u svaki vic unesem nešto malo od glumačkog, zapravo odigram ga. Smijem se ja i na svoj račun. Mi smo glumci dosta pošteni prema sebi u smislu da smo spremni primiti takvu zafrkanciju. Ali, uvijek ima iznimaka kojima smeta smijeh na njihov račun. Stoga pazim da nekoga ne uvrijedim. A to što ću prepričati nečiji mentalitet, ili problem kroz nečiji mentalitet, to ne znači vrijeđati. Usto, imam i sreću da uspijevam pogoditi dijalekt – zagrebački, dalmatinski, zagorski…, pa vic naraste...“.

Želimir Ciglar

portret uz obljetnicu | Edo Vujić, glumac, 40 godina umjetničkog rada

Kvaka je u tome da voliš publiku

Nijedan glumac nije predodređen za sve uloge, jer je to nemoguće. Ali, ono što je bitno: za sve nas ima mjesta

Željko Königsknecht (Georges), Ivan Đuričić (Filip) i Edo Vujić (g. Petir); Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Jean Poiret, Krletka, red. Krešimir Dolenčić, 2012.


„Kako u debelo uho zabosti nježnu riječ?“, zapitao se nekoć tragični govornik crvenog ruskog horizonta – Majakovski. Na to pitanje već četiri desetljeća gotovo svakodnevno odgovara Goran Matović, govoreći Tina, živeći Tina, s Tinom i od Tina. Preinačivši malo Tinov stih, Matović može kazati: „Ove pjesme to nisam ja, (al kao da) sam ih ja napisao. / Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih (i ja) zbilja uzdisao.“ To je zbilja točno. Goran Matović može i smije s punim pokrićem svoga truda i svoje muke reći: Tin je „O, ja. Moj prvi i moj treći.“Goran Matović je na sebe navukao Tina, ali Tin nije njegova maska; on mu je ogrtač i habit, i više od toga – on mu je koža i on mu je pod kožom. Matović govori Tina, govori a ne recitira ga, a ne deklamira ga kao što se to ponekad čini kada se slaboj pjesničkoj riječi nastoji dati veličina. A Tin je velik i kad je najmanji. Matović zna kako u debelo uho zabiti nježnu riječ, ali poštuje i one nježne uši koje se kao slak otvaraju za takvu riječ, a svaka Tinova riječ i nježna je i blaga, koliko god bila opora i surova, oštra i bez samilosti prema bilo kome, a ponajmanje prema duši iz koje je potekla.Goran Matović govori poeziju, pretvara je u svakodnevni govor, razgovor; otkriva tako neospornu tajnu da je u svakodnevnom razgovoru ljudi prisutna i poezija, obična poezija života što sebi priziva onu poetsku poeziju ispreplićući se s njom. Matović govoreći Tina zna da svaki čovjek, makar to i ne priznao, negdje u

sebi govori: Blizak mi je taj govor, odavno mi nedostaje, „jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor…“. Pjesnici žive po onima koji ih čitaju. Još više žive po onima koji ih govore. Oni su njihov drugi dolazak među nas.

Luko Paljetak

Obilježavanjem četiri desetljeća svoga govorenja Tinove poezije, Goran Matović ne predstavlja samo ljepotu i sadržajnost njegova pjesništva nego, kao mnogo puta, igra dramu Ujevićeva života s pjesnikom kao njegovim protagonistom. Nastavlja se na pjesničko zasjedanje u čast Tina i govorenje njegovih pjesama u Blatu (Tip-topu) započeto godine 1976. s pjesnicima Zvonimirom Golobom, Salihom Alićem, Vjekoslavom Majerom, Gustavom Krklecom, Berislavom Nikpaljem, Vladimirom Remom, Vinkom Milatom, kojima se prvi put pridružio Goran Matović.Ako ima istine u tome da Ujević nastavlja slijed francuskih prokletih pjesnika, onda je to u nemogućnosti da se, možda iz psihopatoloških i karakteroloških razloga, podvrgne zahtjevima praktičnog života, čime se on pretvara u niz nesporazuma s bližnjima i sredinom.

O svemu tome s raznim udjelima svjedoče Ujevićev životopis i njegova poezija a Matović ih slijedi u svom dramoletu. Njegova filmska rekonstrukcija ambijenata Ujevićeva pariškog boravka daju naznake o tome koliko je u njemu pjesnik bio na Montparnasseu otvoren doticajima s osobnostima međunarodnog umjetničkog i političkog života, ali i da je Pariz bio poprište njegove ljubavne drame. U multimedijskoj otvorenosti Matovićeva dramoleta uspješno se spajaju životopisni aspekt, dokumentarno potkrijepljen odlomcima iz ondašnjeg tiska, s poetskim i metapoetskim, gdje je zastupljen izbor iz najznačajnijih Ujevićevih pjesama i njegovih karakterističnih iskaza o samom sebi iz njegovih proza. Nemoguće je govoriti o slavlju posvećenom Ujeviću a da se ne spomene nezamjenjivo sudjelovanje Arsena Dedića koji nas je nedavno napustio. Arsen Dedić je kongenijalno uglazbio neke od Tinovih pjesama i sudjelovao u interpretaciji uglazbljenih pjesama. Tu je rupu Matović ispunio video-projekcijom Dedićeva pjevanja i uključivanjem pjevačice i skladateljice Sare Renar koja je svoju interpretaciju pjesme o Malenim mjestima srca moga (Odlazak) produžila elektroničkom jekom ljudske mase. Goran Matović je i ovoga puta, obilježavajući obljetnicu svoga govorenja Tina i obećanje budućih, dao toj tradiciji dimenziju istinskog slavlja Riječi.

Zvonimir Mrkonjić

obljetnica | Goran Matović i poezija Tina Ujevića 40 godina zajedno

Matovićev TinGoran Matović je i ovoga puta, obilježavajući obljetnicu svoga govorenja Tina i obećanje budućih, dao

toj tradiciji dimenziju istinskog slavlja Riječi

Perica Martinović, predsjednica HDDU-a, i Goran Matović

SJEćANJA


Jagoda Kaloper diplomirala je 1970. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i u toj profesiji ostvarila niz vrhunskih dometa – od slikarstva i grafike, preko konceptuale i

multimedije do ilustriranja i grafičkog oblikovanja knjiga te dizajna dječjih igračaka. No, široka publika je pamti prvenstveno kao jednu od naših rijetkih filmskih zvijezda. Još kao srednjoškolka 1965. u prvom nastupu pred kamerom u priči Duga ulica redatelja Vanče Kljakovića u omnibusu Ključ uspijeva unijeti u hrvatski film mentalitet i način ponašanja nove mlade generacije ulogom studentice koja manipulira izgubljenim ključem. Neki su

to pripisivali njezinoj ljepoti, privatnom šarmu i tumačenju lika bliska joj kao privatno više nego posebnom glumačkom talentu. Čak i nakon nastupa u filmovima Ponedjeljak ili utorak (1966) Vatroslava Mimice, a posebice Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968) u kojem je vrlo uvjerljiva u potpuno drugačijoj roli mlade, skromne i o voljenom mladiću ovisne djevojke, nisu prestale dvojbe o tome jesu li njezine uloge toliko uspjele zbog bliskosti umjetničinom osobnom iskustvu ili zbog njenih interpretatorskih sposobnosti. Nepovjerenje u njeno glumačko umijeće bilo je prvenstveno posljedica ostataka patrijarhalnih odnosa i muškog šovinizma po kojem je malo vjerojatno da lijepa žena ima još neke kvalitete. Apsurdnost takvog pojednostavljenja dokazala je i potpuno zaslužena Srebrna Arena na festivalu u Puli za glavnu žensku ulogu u Lisicama (1969) Krste Papića, jednom od rijetkih, ali itekako bitnih hrvatskih prinosa provokativnom jugoslavenskom crnom valu. Tu je iznimno dojmljivo tumačila Višnju, mladenku u zabiti Dalmatinske zagore nedugo po završetku Drugoga svjetskog rata koju siluje kum, neprikosnoveni partijski moćnik zbog kojeg se svi (uključujući i mladoženju) pretvaraju da ništa nisu niti naslutili sve dok vlastodržac ne bude uhapšen kao informbiroovac. Tada svi optužuju nju, a mnogi bi je rado i silovali, no kada je ne mogu uhvatiti, ubijaju je pucnjem iz

puške. Jagoda Kaloper je toj dramatičnoj ulozi dala posebno značenje svojom interpretacijom u kojoj se više no u prethodnim filmovima oslonila na suzdržanu, ali značenjski preciznu mimiku i izražajnost svojih velikih očiju. One u početku pršte životom, što je bila i najuočljivija privatna Jagodina karakteristika, da bi u sceni silovanja osim boli izražavale i snagu karaktera i želju za preživljavanjem. Ipak, o toj se njenoj fascinantnoj ulozi pisalo daleko manje nego što je zaslužila, dijelom i zato što su se tada glumačke kreacije tek usputno ocjenjivale ponekim pridjevom, ali i zbog toga što je to bio prvi film o traumatičnoj 1948. koji je zbog toga jedva prošao cenzuru, izazvavši mnogo rasprava o političkoj podobnosti i slobodi stvaranja.U posljednje se vrijeme čudilo kako to da Jagoda Kaloper, koja je uvijek iznosila otvoreno svoje stavove, nije na to feministički reagirala. Iako je znala spomenuti da svoj feminizam živi a ne deklarira, moram posvjedočiti da ulogu u Lisicama nije tako doživljavala. Upoznao sam je upravo u vrijeme snimanja Lisica i ubrzo smo postali suradnici (nastupila je 1969. u mom prvom kratkom filmu Plavi svijet za koji je napravila i svoju prvu, iznimno originalnu scenografiju), a i prijatelji, pa mi je u sjećanju ostalo da je bila zadovoljna što je imala važnu ulogu u filmu koji je hrabro kritički progovorio o društvu u kojem smo tada živjeli i u kojem je silovanje žene bilo znak potpune dehumanizacije totalitarne vlasti.

Značajno je pritom da ona nije verbalizirala svoje opredjeljenje za traženje novih puteva u umjetnosti uz istodobno kritičko propitivanje suvremenog društvenog uređenja i sredine u kojoj je živjela i stvarala. Bilo joj je mnogo draže djelovati na poboljšanju

sjećanje | JAGODA KALOPER (Zagreb, 19. lipnja 1947. – Beč, 1. listopada 2016.)

Radost življenjaIza ogledala Jagode Kaloper dragocjeno je svjedočanstvo o autorici koja je našu sredinu obogatila

mnogim značajnim ostvarenjima i o ženi koja se ni u najtežim situacijama nije predavala

Lisice, red. Krsto Papić, 1970.


tih okolnosti uz intuitivno određenje svojih postupaka i njihovog provođenja. Ta sklonost prema društvenoj i umjetničkoj akciji davala joj je osjećaj ispunjenosti i smisla života u kojem je nastojala uživati bez obzira na sve negativne pojave kojima se suprotstavljala kad god joj se pružila prilika. Pritom se s jednakim angažmanom posvećivala ljubavi prema kćerki Ani, glumačkim ulogama, likovnom stvaralaštvu, a i akcijama koje su otkrivale njezinu dobrotu, poput angažmana u Fondu za gladnu djecu s kojim je došla do Afrike, ali i sitnih detalja poput svakodnevnog nošenja hrane ostavljenoj mački preminule susjede. A da je i na filmu ta njezina ličnost bila jednako bitna kao i nedvojbena glumačka nadarenost, pokazali su filmovi u kojima se protagonistica zvala Jagoda i imala neke njezine osobine, tako da su se život i film ispreplitali umnažajući značenjske slojeve i njezine uloge, a i cjeline filma kao u W. R. Misterije organizma (1971) Dušana Makavejeva i Kud puklo da puklo (1974) Rajka Grlića. Jagoda Kaloper to je postizala koristeći uz uobičajena sredstva glumačkog izraza kao jednakovrijedne elemente i vlastitu privatnu osobnost i izražajnost tijela, dobrim dijelom prilagođavajući uloge svojoj osobnosti. Neki od tih elemenata bili su vidljivi i u ulozi Seke, svojevrsne socijalističke femme fatale u filmu Kuća (1975) Bogdana Žižića za koju je dobila Zlatnu Arenu na festivalu u Puli.Međutim nakon tog velikog priznanja, glumica kojoj se nekoliko godina ranije pružala mogućnost ostvarenja holivudske karijere, više nije dobivala većih uloga osim u neočekivanom pulskom pobjedniku – Trofeju (1979) vojvođanskog Mađara Karolja Vičeka, dok je zapaženiju epizodu ostvarila u Samo jednom se ljubi (1981) Rajka Grlića, nakon koje nije snimala punih šesnaest godina. Sljedeće pojavljivanje pred kamerom omogućio joj je Goran Rušinović u većoj epizodi filma Mondo Bobo (1997). Slijedilo je još nekoliko nezamjetljivih epizoda koje su vjerojatno bile znak već uvriježenog mišljenja da je vrijeme u kojem je ona mogla nositi film bilo vezano za njenu mladost. Koliko su te predrasude bile pogrešne dokazali su kratki filmovi mladih autora, rođenih nakon vrhunca njene glumačke premijere – Kravata (2006) rano preminulog Nikole Ivande i posebice izvanredna interpretacija u Sretan rođendan, Marija (2011) Ivane Škrabalo.

Ni o toj situaciji Jagoda se nije izravno izjašnjavala, a kao svojevrstan ironičan komentar mogao bi se shvatiti naslov njene posljednje izložbe u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti Bulevar sumraka – Sunset Boulevard (8. prosinca 2015. – 8. siječnja 2016) koji asocira na istoimeni veliki film Billyja Wildera s Glorijom Swanson iz 1950. o traumama starenja holivudske filmske zvijezde. Koliko je Jagoda Kaloper daleko od takve tragične sudbine svjedočila je i sama izložba na kojoj su se na više ekrana istodobno prikazivali video zapisi o njenoj obitelji, putu u Sjedinjene Države, likovnim radovima i razgovorima, a i njezin iznimno samosvojan redateljski debi koji je kao video-instalacija pod naslovom Žena u ogledalu osvojio 2011. prvu nagradu na natječajnoj izložbi T-HT-a u MSU-u, a potom kao dokumentarac

pod naslovom Iza ogledala prikazan na značajnim filmskim festivalima – od Zagrebdoxa do Rotterdama. U njemu je Jagoda kombinirala snimanje vlastitog odraza u zrcalnim plohama prostora, kojima se kretala neprestano s kamerom u ruci, s insertima iz petnaestak svojih značajnih glumačkih ostvarenja, uspostavljajući među njima značenjski slojevite montažne veze koje su je otkrivale kao glumicu, likovnu umjetnicu i osobu koja

u tom međuodnosu istražuje vlastiti identitet i njegove mijene. Taj je dokumentarac uz visoke autorske domete otkrivao i svu složenost Jagode Kaloper i kao osobe i kao umjetnice mnogo dublje i kompleksnije nego neki intervjui u kojima je uspijevala riječima izraziti tek poneka svoja svojstva, jer se njena bogata i slojevita ličnost potpuno izražavala slikom – od filma do likovne umjetnosti. Iza ogledala je dragocjeno svjedočanstvo o autorici koja je našu sredinu obogatila mnogim značajnim ostvarenjima i o ženi koja se ni u najtežim situacijama nije predavala, prenoseći blistanjem svojih prekrasnih očiju radost življenja na kojoj ćemo joj ostati zahvalni i zbog koje će nam nedostajati.

Tomislav Kurelec

sjećanje | JAGODA KALOPER

Iza ogledala, red. Jagoda Kaloper, 2010.

Jagoda Kaloper na izložbi Autoportret (xerox, video stillovi, injectprint, slike 1974.-2012.), Muzej suvremene umjetnosti Istre, Pula, 2012.


Nadu Subotić mogao sam i morao prvi put vidjeti i čuti na pozornici prije otprilike pet i pol desetljeća na jednom gostovanju. Naime, od travnja 1960. do veljače

1963. tadašnje Zagrebačko dramsko kazalište prikazivalo je Mizantropa u prijevodu Vladimira Gerića i režiji Koste Spaića, sa Svenom Lastom kao čovjekomrscem Alcesteom, Zvonimirom Ferenčićem kao njegovim razumnim prijateljem Philisteom, Tonkom Lonzom kao taštim Oronteom i Mijom Oremović kao koketnom Celimenom. Nada Subotić bila je u toj predstavi kritički raspoložena Éliante, Celimenina rođakinja i suprotnost. Nevelika je to, ali dramaturški važna uloga s jednom velikom glumačkom numerom, tiradom o ljubavnom pogledu koji sve mane izvrće u vrline u 5. prozoru II. čina, a Élianti i Philinteu, zaljubljenom u nju, pripadaju k tome početak IV. čina i završetak opore Molièreove komedije s kojom su zagrebački glumci u jednoj od spomenutih godina gostovali i u Puli, gdje sam tada živio i razmjerno redovito pohađao predstave u Istarskom narodnom kazalištu. Bilo bi sad krajnje neiskreno pa i nepošteno kazati da sam već tada, kao đak posljednjih razreda osnovne škole ili prvoga razreda gimnazije, zaista vidio i čuo te za sva vremena zapamtio baš Nadu Subotić.

Sve su potankosti, razumije se, vremenom izblijedjele, nikoga se ponaosob ne sjećam, tek možda specifičnoga glasa Svena Laste, ali i to stoga što sam ga također gledao i slušao na gostovanju istoga kazališta s Krležinom dramom U logoru. Ostao mi je, međutim, trajno utisnut u pamćenje dojam nekog općeg rafinmana, da tako kažem, podjednako u opremi Celimnenina salona, u kostimima, u držanju, hodu i gestama svih zagrebačkih glumica i glumaca, a ponad svega u govorenju Molièreovih stihova. Bio sam, i to zaista nikad neću zaboraviti, fasciniran time što se s pozornice nije čuo svakodnevni govor – kakav je s nje u predstavama pulskog ansambla dopirao čak i kad su se izvodili primjerice Kralj Lear, Kralj Edip, U agoniji ili Glorija, a ne samo Nušićeve, Budakove, Ćoipićeve ili Dobričaninove komedije – nego su s nje glatko i posve prirodno, kao da im je tu i mjesto, tekli rimovani stihovi za koje sam tek u godinama komparatističkog i teatrološkog naukovanja saznao da se zovu aleksandrinci i koliko su važni za povijest europske drame. Nego, ako se i ne sjećam Nade Subotić iz te predstave, znam pouzdano da je i ona bila dijelom jednog od mojih najvažnijih ranih kazališnih iskustava.Sudeći prema izvrsno uređenim i priređenim službenim mrežnim stranicama Dramskoga kazališta Gavella, a njima se zaista može vjerovati, Mizantrop je bio već šesnaesta predstava u kojoj je sudjelovala Nada Subotić, rodom iz slavonskih Bošnjaka, osnovnim i gimnazijskim školovanjem Vinkovčanka, studentica glume na tadašnjoj Akademiji za kazališnu umjetnost te članica ansambla u Frankopanskoj od rujna 1954., kad je diplomirala, do umirovljenja godine 1990. i dobitnica Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1997. Prije Éliante utjelovila je, između ostalih, Klitemnestru u Eshilovoj Žrtvi na grobu – uzgred rečeno, sina joj Oresta glumio je godinu dana od nje stariji Tonko Lonza, što podosta govori o dobnom sastavu zedekaovaca i o problemima s kojima su se redatelji suočavali pri podjeli uloga, pa Marthu Dobie u Djevojačkoj školi Lillian Hellman, Anfisu Petrovnu u Mrkšićevoj dramatizaciji Sela Stepančikova Fjodora M. Dostojevskog, dojilju Nerine u 264 puta izvedenim Scapinovim spletkama Molièrea, koje je režirao isti Kosta Spaić, fanatičnu antiantigonu Martu u Ivaniševićevoj, tada iznimno hrabroj Ljubavi u koroti. Nakon Éliante slijedile su iz sezone u sezonu jedna za drugom velike i male, tragične, dramske i komične, klasične i moderne uloge – kako se u nedostatku boljih termina pokušava klasificirati umjetnički rad glumca koji, kao i ljudski život, izmiče jednoznačnim određenjima i krutim razvrstavanjima – a nanizalo ih se do 2004., kad je, premda već desetljeće i pol u mirovini, odigrala Madame de Rosemonde u Opasnim vezama Christophera Hamptona, prema Laclosovu istonaslovnom romanu, ukupno šezdesetak. Tako je Nada Subotić, ne otklanjajući od sebe nijedan ženski lik, ma kako zahtijevan, proturječan i neuhvatljiv ili baš naprotiv, jednostavan,

sjećanje | NADA SUBOTIć (Bošnjaci, 11. listopada 1931. – Zagreb, 28. siječnja 2016.)

Nositeljica repertoaraNadu Subotić pamtit ćemo kao veliku glumicu, ali i kao ustrajnu kompetentnu gledateljicu koja nikad

nije izgubila zanimanje za kazalište i vjeru u njega


lako shvatljiv i naoko plošan bio, postala jednom od najpouzdanijih nositeljica repertoara Zagrebačkoga dramskog kazališta, odnosno Gradskog dramskoga kazališta Gavella u najboljim njegovim i našim kazališnim sezonama.Teško je iz tog skupa, koji je nastajao pola stoljeća, izdvojiti nekolicinu primjernih, iznimnih, posebnih uloga, jer svaku je od njih Nada Subotić gradila s jednakom pomnjom. Nije joj, ne smije se prešutjeti, nikad bilo ispod časti prihvatiti se i opsegom malih zadataka. Nikad se nije ponašala kao razmažena i povlaštena zvijezda, koja ima pravo prihvaćati samo ono što joj je po volji a odbijati ono što joj nije, pa je recimo godine 1965. bila jedna od pet građanki u Švarcovu Zmaju, 1973. jedna od triju vještica u Shakespeareovu Macbethu, 1992. jedna od triju gospođa u De Filippovoj Velikoj magiji u Magellijevoj režiji, a 2001. jedna od triju Bakhi u istonaslovnoj Euripidovoj tragediji koju je režirao Poljak Krzystof Warlikowski. Dojmljiva je velika raznovrsnost, dojmljiv je velik raspon njezinih uloga: Agafja u Gogoljevoj Ženidbi, Polina Andrejevna u Čehovljevu Galebu, Akulina Ivanovna u Gorkijevim Malograđanima i Kleopatra Maksimovna u Erdmanovu Samoubojici, Feydeauova Ursule u Mladoženji Barillonu i Lucienne u Bubi u uhu, Vitracova Therese Magneau u Viktoru ili djeci na vlasti i Beaumarchaisova Marceline u Figarovoj ženidbi, Strindbergova Alice u Mrtvačkom plesu i Mumija u Sablasnoj sonati, Slavonka Staža u Šovagovićevoj uspješnici Sokol ga nije volio, Ličanka Roža u Budakovu Klupku, Dubrovkinja Gospođa Ane u Vojnovićevim Maškaratama ispod kuplja, pa Krležina Madam u Kraljevu, Evina mati u Vučjaku i Barunica Castelli u monodrami Tajna barunice Castelli, koju je pripremila s redateljem Dinom Radojevićem, te Melita, alternativna Melita u finalnom prizoru Lede. Bila je i Eugenija u Mrožekovu Tangu, i Baka u Pričama iz Bečke šume Ödöna von Horvátha i Velika

Rahela u Živjeti kao svinje Johna Ardena i Teta Lena Nobili u Kakvu me hoćeš Luigija Pirendella. Napokon, pridonijela je i uspjehu svoje kćerke Lade Kaštelan ulogom Vesne u njezinoj drami upravo o odnosima majke i kćeri, Adagio. Premda dokraja vjerna matičnom kazalištu, nekoliko je sjajnih kreacija ostvarila i na drugim pozornicama, prije svega u Teatru &TD, gdje su nezaboravnima ostala dva neuobičajena i njoj, vjerujem, posebno izazovna dramska lika: nepomična Madona u Violićevoj adaptaciji Novakova romana Mirisi, zlato i tamjan, od koje do publike dopire samo zapovjedni glas iz kreveta, i Georges Pitou, tajnik Sare Bernhardt u drami Sara i vrisak languste Johna Murrella, uloga kojom je preispitivala takozvane rodne stereotipe. Zašto i kako, ali pedesetu obljetnicu umjetničkoga rada 2005. također nije proslavila na pozornici s koje je najviše dala naraštajima i naraštajima gledatelja, nego na Maloj sceni, kao bolesno posesivna majka Mag Folan u mračnoj drami Ljepotica iz Leenanea Martina McDonagha.Nadu Subotić pamtit ćemo dakako kao glumicu, veliku glumicu – filmske i televizijske njezine uloge nisam spomenuo, a i one nisu zanemarive – ali pamtit ćemo je i kao ustrajnu kompetentnu gledateljicu koja nikad nije izgubila zanimanje za kazalište i vjeru u njega, premda su ju mnoge novotarije znale smesti, razočarati pa i ozlojediti, napose problemi s artikulacijom i čujnošću, sve češći i sve teži u našem kazalištu. Pamtit ćemo ju, barem ja hoću, i po još jednoj stvari – po iznimno zanimljivu i na neki način nostalgičnu pričanju ne toliko o radu na predstavama, o njihovu nastanku,

koliko o njihovu trajanju, o njihovoj dobroj ili zloj sudbini nakon što se dramatičar (ako je bio živ i prisutan) te redatelji i njegovi suradnici spakiraju i odu, kritičari napišu i izgovore ono što su imali reći, a glumci (napokon) ostanu nasamo s publikom. Šteta što je njezino pripovijedanje ostalo nezapisano – ako se ne varam, a bilo bi dobro da se varam.

Boris Senker

sjećanje | NADA SUBOTIć

Nada Subotić (Vesna) i Ljubomir Kapor (Ivo); Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Lada Kaštelan, Adagio, red. Božidar Violić, 1987.

Nada Subotić (Mag); Kazalište Mala scena, Zagreb: Martin McDonagh, Ljepotica iz Leenanea, red. Ivica Šimić, 2001.


Iliju Ivezića upoznao sam 1969. za kratkog posjeta snimanju Lisica Krste Papića u malom mjestu nedaleko Vrlike u kojoj su spavali svi članovi ekipe, jer je tada u čitavoj Dalmaciji bilo

malo hotela, a i izvan sezone bili su većinom zatvoreni. Cjelodnevni, uglavnom vrlo kolegijalan, pa i prijateljski zajednički život tolikog broja ljudi vezanih istim poslom znao je ipak ponekad dovesti i do pokoje nervozne reakcije ili kratkotrajne ljutnje, a u takvim je situacijama Ilija Ivezić s mnogo takta i razumijevanja smirivao situaciju. Nisam ga u to doba poznavao niti s ekrana, jer je nakon debija u epizodnoj ulozi policijskog agenta u Abecedi straha (1961) redatelja Fadila Hadžića uglavnom nastupao u koprodukcijskim ili inozemnim, kod nas snimanim filmovima koji me nisu previše zanimali (pa čak ni danas kultni zapadnonjemački vesterni o Winnetouu). Zato sam bio iznenađen, a i zadivljen načinom na koji je interpretirao negativca, udbaša Krešu, čija je posebna, originalna crta bila način na koji je uživao u svojoj ulozi gospodara ljudskih sudbina i time stvorio kompleksni lik koji je već samom njegovom pojavom izazivao nelagodu i pripremao gledatelje na tragičan kraj Lisica.

Ivezić se nikad nije hvalio svojim glumačkim umijećem i kao da je bio zadovoljan pozicijom sve traženijeg epizodista, pa zato niti mnogi koji su s njim surađivali nisu znali da je odmah po Drugom svjetskom ratu završio glumačku školu kod dr. Branka Gavelle, Tita Strozzija i Mihovila Kombola, te karijeru započeo kao kazališni glumac u Zagrebu, a potom u Splitu i Zadru da bi 1955. došao u Šibenik, gdje je ostavio i najdublji trag, jer je uz glumu već 1956. pokrenuo (većinom sa zainteresiranom djecom) Kazalište lutaka u kojem je bio direktor, a uz to i redatelj većeg broja predstava. K tomu je 1958. postao i jedan od utemeljitelja šibenskog Festivala djeteta, kojeg značenje daleko nadilazi granice naše zemlje. Ipak, šezdesetih godina prošlog stoljeća vraća se u Zagreb i u potpunosti se posvećuje filmskoj glumi u kojoj do punog izražaja dolazi njegova snažna glumačka osobnost koju obogaćuje i glumačkim profesionalizmom kojeg je stjecao i u školi, ali i kroz godine nastupa na kazališnim daskama. Izgleda da su u tom desetljeću strani producenti i redatelji prije od naših shvatili da je riječ o glumcu koji će i epizodnim

ulogama osigurati uvjerljivost i životnost. Doduše, moglo se to naslutiti i u malim epizodama u još jednom Hadžićevom filmu – Konjuh planiinom (1966), a i u Kaja, ubit ću te! (1967) Vatroslava Mimice, ali su bitan napredak u njegovoj karijeri u hrvatskom filmu donijeli filmovi s kraja šezdesetih – uz Lisice i veća uloga penzioniranog oficira u također Hadžićevim Divljim anđelima (1969). U sljedećem desetljeću snima mnogo više domaćih filmova. Često se radi o provjerenim ulogama negativaca (što ga je pratilo tijekom čitave karijere, pa se pri njenom kraju požalio da nije imao prilike igrati i pozitivce i emocionalne tipove, kakvim se smatrao). No bilo je i drugačijih uloga, čak i među onima u kojima se najviše iskazao – Hranjenik (1970)Vatroslava Mimice, U gori raste zelen bor (1971) Antuna Vrdoljaka, Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1973) i Izbavitelj (1976) Krste Papića. Među koprodukcijama, koje je radio sve rjeđe, posebno je zanimljiva ona sa SR Njemačkom i Austrijom o dvanaestogodišnjem sinu našeg gastarbeitera koji iz Beča bježi u domovinu Pokušaj bijega

sjećanje | ILIJA IVEZIć (Ričice, Lovinac, 20. srpnja 1926. – Zagreb, 14. travnja 2016.)

Glumac do krajaIliju Ivezića je većina filmskih redatelja nakon prve suradnje vrlo rado ponovo angažirala zbog njegovih

ne samo glumačkih nego i ljudskih kvaliteta

Ilija Ivezić u jednom od filmova iz serijala o Winnetouu, 1963. - 1966.


(Fluchtversuch, 1976) Vojtecha Jasnýja, jednog od značajnih čeških redatelja koji su emigrirali nakon intervencije Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj 1968. Međutim, iako je zagrebački Jadran film bio glavni koproducent, film kod nas nije prikazivan. U sedamdesetima Ilija Ivezić počinje snimati i televizijske serije kojima glumci stječu popularnost, a jedna od uloga po kojima ga publika pamti je Šunje u Prosjacima i sinovima (1971). Ali kako je ta serija iz političkih razloga emitirana tek 1984., u tom je desetljeću najveći Ivezićev uspjeh prva, maestralno odigrana glavna uloga u Ludim danima (1977), uspjelom cjelovečernjem prvijencu Nikole Babića za koju je nagrađen Poveljom za najbolju mušku ulogu na Filmskim susretima u Nišu.U osamdesetima postaje popularno lice malih ekrana ne samo zbog konačno dopuštenog emitiranja Prosjaka i sinova, nego i najpopularnije serije za mlađu publiku Smogovci prema knjigama Hrvoja Hitreca koje je od 1981. do 1991. snimljena 31 epizoda, a1996. emitirano je još sedam manje uspjelih epizoda Smogovaca u Domovinskom ratu. Ivezić je kao inspektor Petrović, zvani Žandar, unio mnogo komičnih elemenata u ulogu kakve je inače najčešće interpretirao, što mu je donijelo velike simpatije publike koja ponajviše pamti karakterističnu rečenicu tog lika: „Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.” U sjeni tih uspjeha kod široke publike ostali su njegovi brojni nastupi u upečatljivim filmskim epizodama poput Visokog napona (1981) i Obećane zemlje (1986) Veljka Bulajića, Medenog mjeseca (1983) Nikole Babića, Male pljačke vlaka (1984) i Krvopijaca (1989) Dejana Šorka ili Života sa stricem (1988) Krste Papića. Uočljivo je pritom da ga je većina redatelja nakon prve suradnje vrlo rado ponovo angažirala zbog njegovih ne samo glumačkih nego i ljudskih kvaliteta, a zanimljivo da ga je Papić nemajući za njega ulogu u Tajni Nikole Tesle (1980) angažirao u tom filmu kao pomoćnika izvršnog producenta, pa se Ilija Ivezić nakon toga počeo baviti i producentskim poslom.U tom aspektu rada na filmu najvažnije je rezultate postigao

kao producent dokumentarnih filmova o Domovinskom ratu u rodnoj Lici, a posebno u užem zavičaju – Lovinačkom kraju. Uz to su devedesete i vrhunac njegove glumačke karijere, jer je uz uobičajeno dojmljive epizode imao prilike odigrati i dvije kompleksnije role u kojima je pokazao široki raspon interpretativnih mogućnosti i zato zasluženo na Festivalu igranog filma u Puli za obje dobio Zlatnu Arenu za najbolju glavnu mušku ulogu. Godine 1993. to mu je veliko priznanje donijela uloga policijskog inspektora Brkana u prvijencu Davora Žmegača Zlatne godine, gdje je ulogu kakvih je odigrao veliki broj obogatio mnogim glumački vrlo precizno uobličenim nijansama, a 2000. je u iznimno zabavnom Maršalu Vinka Brešana o pojavi duha maršala Tita na izoliranom otoku nagrađen za ulogu Marinka Cicina, nekadašnjeg partizana i komunista koji vjeruje da se Tito doista vratio i da se vraća njegovo vrijeme. U toj je ulozi Ivezić pokazao iznimne komičarske domete igrajući s punom ozbiljnošću da bi humor proizašao iz konteksta situacija u kojima ta ozbiljnost djeluje izrazito smiješno.

Nakon toga u poznim godinama nastupa znatno rjeđe, ali njegovo pojavljivanje 2007. u dvije epizode televizijske serije Odmori se, zaslužio si te filmovima Kradljivac uspomena Vicka Ruića i Moram spavat’, anđele Dejana Aćimovića podsjetilo je na glumca koji je s uspjehom nastupio u preko osamdeset filmskih i televizijskih ostvarenja. Posljednji put se pojavio u svojim kasnim osamdesetima u kratkom filmu Poklon predsjednika Nixona (2014) Igora Šeregija, glumeći predsjednika Tita, što je zanimljiv završni akcent njegovog glumačkog opusa, no značajnije je da je i u toj dobi sačuvao želju za suradnjom, pa i pomoći mlađim kolegama, pa je to još jedan razlog da se Ilije Ivezića sjećamo i kao značajnog glumca i kao velikog čovjeka.

Tomislav Kurelec

sjećanje | ILIJA IVEZIć

Prosjaci i sinovi, red. Antun Vrdoljak, 1971.

Lisice, red. Krsto Papić, 1970.


Hrvatska glumica, diplomirana dramska umjetnica Ksenija Hajdarhodžić (rođena Dedić)

rođena je 4. svibnja 1934. u poznatoj šibenskoj obitelji glazbenika, umjetnika, restauratora, kolekcionara, a djetinjstvo, mladost i velik dio šibenskoga života provodi s užom obitelji i s bratićem Arsenom Dedićem, glazbenikom, pjesnikom, skladateljem, kantautorom. Glumu je diplomirala na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, na kojoj je uz glumački talent i inteligenciju Ksenije Dedić bilo zapaženo iznimno lijepo lice s istaknutim očima i osmijehom, lijep i skladan sitan stas i zvonak glas.S mužem Izetom Hajdarhodžićem, Dubrovčaninom, istaknutim hrvatskim glumcem i profesorom glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, živjela je velik dio života u Dubrovniku pa u Zagrebu, sa stalnim ljetnim šibenskim i dubrovačkim boravcima. Kao Ksenija Dedić bila je 1959. jedna od Vila u Tireni Marina Držića u režiji Branka Gavelle u Parku Muzičke škole na Ljetnim igrama u Dubrovniku. Najviše uloga i najistaknutije uloge Ksenija Hajdarhodžić na tom hrvatskom i svjetskom festivalu ostvaruje za vrijeme intendantskih mandata profesorice Fani Muhoberac, dugogodišnje uspješne ravnateljice Dubrovačkih ljetnih igara, za vrijeme umjetničkog vođenja Drame Dubrovačkih ljetnih igara profesora Koste Spaića. Kao Ksenija Dedić Hajdarhodžić bila je Pera, „na mušku obučena vjerenica Marova“ u legendarnom Dundu Maroju Marina Držića na Gundulićevoj poljani u režiji Koste Spaića, dok je Izet Hajdarhodžić bio Dundo Maroje, od 1964. do 1971. godine.Kao Ksenija (Dedić) Hajdarhodžić na Dubrovačkim je ljetnim igrama glumila 1962., od 1965. do 1971. i od 1978. do 1980. (prema monografiji Dubrovačkih ljetnih igara: Dubrovački ljetni festival 1950.-1999., Dubrovnik, 1999.). Neke od predstava u kojima je glumila na Dubrovačkim ljetnim

igrama bile su: Dubrovačka trilogija i Allons enfants (istaknula se kao lucidna i puna dinamičnosti i energije djevojčica Kristina) Ive Vojnovića u Kneževu dvoru u režiji Koste Spaića, Antigona (u iznimno ostvarenoj ulozi Lucill na tragu avangardnog, egzistencijalnog i teatra apsurda) Jeana Anouilha u Sponzi u režiji Koste Spaića, Molièreova Škola za žene u Kneževu dvoru u režiji Joška Juvančića; Molièreov Don Juan (kao vrckasta i šarmantna Charlotte) na Lovrjencu u režiji Koste Spaića, Richard II Williama Shakespearea na Lovrjencu od 1978. do 1980. u režiji Mile Koruna, također s Festivalskim dramskim ansamblom, kao istaknuta shakespeareijanska glumica. Kad se prestala aktivno baviti glumom, radila je kao šaptačica u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama, dajući kolegama glumcima i glumicama te redateljima dragocjene savjete.Svojom je glumačkom i ljudskom osobnošću povezala svoja tri grada, tri grada svoga života, Šibenik u kojemu je rođena u obitelji Dedić, Dubrovnik u kojemu je dugo živjela sa suprugom Izetom Hajdarhodžićem u kući na početku Straduna te Zagreb, u koji su se preselili i u kojemu su radili – Izet Hajdarhodžić na kazališnoj, filmskoj i televizijskoj sceni i na Akademiji dramske umjetnosti, a Ksenija Hajdarhodžić najprije na kazališnim scenama i zaslonima a zatim pokraj scene, kao pouzdana šaptačica. Teško je pronaći nekoga u Šibeniku, Dubrovniku i Zagrebu tko nije poznavao Kseniju Hajdarhodžić; sveprisutnu, zainteresiranu za kazalište, život, more. Nijedna predstava ili kazališni događaj nisu mogli promaknuti Kseniji Hajdarhodžić i njezinim brzim i britkim opservacijama, polemičnu duhu. Otišla je za mnoge izvan njezine obitelji iznenadno i neočekivano, uvijek mlada, dinamična i vedra. Poznavala sam je od svog rođenja.

Mira Muhoberac

sjećanje | KSENIJA HAJDARHODŽIć (Šibenik, 4. svibnja 1934. – Zagreb, 16. travnja 2016.)

Uvijek dinamična i vedraNijedna predstava ili kazališni događaj nisu mogli promaknuti Kseniji Hajdarhodžić i njezinim brzim i

britkim opservacijama te polemičnu duhu

Ksenija Hajdarhodžić (Lucile); Dubrovačke ljetne igre, Jean Anouilh, Antigona, red. Kosta Spajić


Postoje profesije, bolje rečeno ljudi koji komuniciraju i rade s takvom lakoćom u svom fahu da se uzima kao

da je to nešto prirodno, a tek kad odu put vječnosti, izazovu osjećaj nenadoknadive praznine, spoznaju koliko su značili. Nedostaje sve: njihova profesionalnost, imaginacija, lakoća rješavanja složenih situacija i velika ljudskost. Upravo takav je slučaj s Ivanom Vlkov-Wagner, redateljicom sa završenom zagrebačkom Akademijom za kazalište, film i televiziju, od 1989. samostalnom umjetnicom i stručnjakinjom za sinkronizaciju filmova. Kad je se sjećaju suradnici i poznanici, bez izuzetka je iskreno i s tugom opisuju kao veliku umjetnicu, velikoga srca, skromnu osobu.Skromnost se iščitava i iz biografije koju je na nepunih dvadesetak redaka napisala za potrebe jednog distributera, u kojoj je o sebi napisala jedva dvije rečenice, s već gore spomenutim podacima. Dodala je još da ima iskustva s dokumentarcima, kratkim i art-filmovima, serijama za djecu, naravno – u sinkroniziranju. Ostatak biografije čini popis filmova koji nose njezin redateljski potpis. Među njima su mahom zvučni naslovi poput popularnih animiranih filmova i serijala Tom i Jerry, Pčelica Maja, Shrek, Madagaskar, Kralj lavova, Velika avantura malog dinosaura, Bubimir, Mali leteći medvjedići, U vrtu pod zvijezdama, Mačak u čizmama i mnogi, mnogi drugi koje smo gledali ne obraćajući pozornost na glavnog krivca za uspješno odglumljene likove za hrvatske gledatelje.No, tko je zapravo bila Ivana Vlkov-Wagner? Dirljiv je način kako je se sjećaju njezini glumci. Primjerice, Ivan Glowatzky kaže za Hrvatsko glumište: „Ah, Ivana... Puno smo radili, prijateljski pričali uz puno kava i cigareta u kuhinjici studija prije i poslije snimanja, razmjenjivali sjeme za vrt, hvalili se fotografijama – ona svojeg bull terijera, ja svojih lavandi i rajčica. U radu s Ivanom nije bilo inzistiranja. To je bilo prijateljsko

lice s one strane stakla, osoba koja je svojom glumačkom sugestijom toliko točno predložila način na koji treba pristupiti ulozi određenog lika da je svaki glumac samo trebao reproducirati njezinu ideju.“I Renata Sabljak, koja je sinkronizirala mnoge likove iz animiranih filmova, među ostalim i Fionu u Shreku, priča o Ivani s puno pijeteta i sa srcem: „Ne može se o Ivani Vlkov-Wagner govoriti navodeći samo podatke o broju filmova koje nam je ostavila, a ostavila ih je mnogo. Ponajprije, krasila ju je ljudskost i nezaboravan pristup pozivu i ljubav koju je usađivala u sve nas. Uvijek je bila puna povjerenja u svoje glumce, darujući nesebično svoje znanje, a stvorila je nenadmašno bogatstvo. Vraćali smo joj tako što smo davali najbolje kreacije koje smo mogli. Uvijek tako skromna u životu, a kraljica u svom pozivu!“Iz primjera Ivane Vlkov-Wagner jasno je: sinkroniziranje je zapostavljeni dio hrvatske filmske industrije i dramske umjetnosti, pa i onih koji se njome bave. Nijedan festival od mnogobrojnih u našoj zemlji nije imao sinkronizaciju kao kategoriju za nagradu. Njoj je pak izbor u žiri festivala sinkronizacije SINKI u Varaždinu 2014. bila jedina nagrada za golem, jedinstven umjetnički opus, jer nije poznato da je dobila ijedno važno priznanje od društva koje je zadužila za antologijske trenutke. Zakašnjela je satisfakcija brzojav sućuti ministra kulture Republike Hrvatske Zlatka Hasanbegovića upućen obitelji, u kojem među ostalim stoji: „Ivana Vlkov-Wagner bila je majstorica u svom poslu i naraštaji djece bit će joj zahvalni na prekrasnim redateljskim kreacijama kojima su likovi stranih animiranih filmova postali omiljena lica iz susjedstva čije se dosjetke citiraju, a glasovi rado imitiraju.“Kažimo za kraj: Hvala, Ivana.

Branka Primorac

sjećanje | IVANA VLKOV-WAGNER (6. svibnja 1952. – 21. ožujka 2016.)

Kraljica sinkronizacijeVelika umjetnica, velikog srca i skromna osoba, redateljica Ivana Vlkov-Wagner vrlo je vješto birala

glumce i pjevače za sinkronizaciju likova u animiranim filmovima

Kralj lavova (The Lion King), red. Roger Allers, Rob Minkoff, 1994.

Mali leteći medvjedići, 1991.–1997.


Na one koje od djetinjstva uhvati u svoju mrežu kazalište ima magijski učinak. Rijetki su koji mu

se kasnije otmu i krenu drukčijim putem. Većina doživotno ostane posvećena daskama koje život znače. Ta poznata sintagma znači baš to što doslovno znači: kazalište nije samo surogat života, ono je u krajnjem slučaju sam život. Životni put Alojza Usenika to višestruko potvrđuje. Životne okolnosti nimalo nisu išle na ruku Usenikovoj rano probuđenoj malo je reći sklonosti nego baš strasti prema teatarskoj umjetnosti. Rođen godine 1932. u malome slovenskom mjestu Krvava Peč, bez ikakvih mogućnosti da se školuje za glumca ili kakvu drugu kazališnu meštriju, taj završeni vrtlar ipak je vrlo brzo iz doslovnoga vrta pronašao put u kazališni vrt. U svom prvom angažmanu u Kopru, sredinom prošlog stoljeća, imao je sreću da je osim posla inspicijenta i rekvizitera ostvario i cijeli niz epizodnih uloga. Već 1958. Usenik se zaposlio u HNK-u Ivana pl. Zajca (tada Narodno kazalište Ivana Zajca) kojemu će ostati vjeran do kraja karijere. To je za njega bila najviša sreća. Premda je u kasnijem profesionalnom djelovanju bio i ostao inspicijent, ta funkcija gdje je dosegao najviše domete nije mogla zadovoljiti žeđ za pozornicom. Zato je bio najsretniji kad bi mu se pružila prilika da izađe na scenu, pa makar u ulozi bez riječi. Posebna je sreća bila kad se u velikim predstavama, kao što su primjerice bile Vježbanje života ili Kraljevo, dogodilo da tumači više uloga. Jer, zvanje inspicijenta, koliko god je presudno važno za normalno odvijanje predstave, od onih je nevidljivih i samozatajnih teatarskih profesija o kojima i upućenija kazališna publika malo zna. Inspicijent prvenstveno vodi brigu o tehničkoj provedbi režije i svih ostalih elemenata predstave i u tom smislu jednostavno nema pravo na pogrešku. O tome je iz svoga dugovječnog iskustva Alojz Usenik rekao: „Kiksa jednostavno ne smije biti! Ni govora! Inspicijent jednostavno ne smije pogriješiti, ali ako bilo tko u predstavi pogriješi – izvući će se na inspicijenta, bio inspicijent kriv ili ne.“

Usenik je bio protagonistom mnogih anegdota poznatih samo kazališnom osoblju a u sebi je, prebivajući u portalu skriven od publike, snivao o pozornici i živome kontaktu s gledateljem. Ti su mu se snovi poslije mnogih epizoda odigranih u velikome kazalištu u punini ostvarili u dramskoj sekciji Slovenskog doma Kulturno prosvjetnog društva Bazovica. Tu je mogao doseći svoj ideal: biti potpuni teatarski čovjek. Organizacijski i umjetnički voditelj, redatelj, glumac, scenograf, kreator rasvjete i tona, rekviziter i binac – riječju, postao je čovjek-kazalište. Sve je to mogao koliko zbog znanja i iskustva koje je stekao višegodišnjom praksom u profesionalnome glumištu, toliko još više zahvaljujući bezuvjetnoj ljubavi prema teatru. Alojz Usenik pripada onim sretnicima koji su se gotovo cijeloga života bavili onim što vole. Kazalište je za nj postalo profesijom, ali je uvijek prvenstveno bilo i ostalo bitnim načinom egzistencije. Alojz Usenik višestruko je obogatio riječku i hrvatsku kazališnu kulturu. Svojom svestranošću desetljećima je na profesionalnom i amaterskome planu stvarao vrijednosti koje ostaju upisane u umjetničku kroniku Rijeke. Kao Slovenac koji je svoj radni i stvaralački život vezao uz Rijeku, ulazi u onaj brojni krug slovenskih kazališnih umjetnika koji su od polovine 19. stoljeća pa do danas utkali neizbrisivu nit u korpus hrvatskoga glumišta. Dug matičnoj domovini obilato je vratio dugogodišnjim gostovanjima svojih predstava koje je kreirao u dramskoj sekciji Bazovica diljem Slovenije, a ona mu se odužila dodjelom više nagrada od kojih mu je najdraža bila ona da mu je rodno mjesto podiglo mali Lojzov teater na otvorenom. Brojne nagrade i

priznanja najboljim su dokazom da je njegovo kazališno stvaranje prepoznato kao vrijedno i važno s obje strane granice, te da su i hrvatsko i slovensko glumište izgubili rijetko predana pregaoca.

Darko Gašparović

sjećanje | ALOJZ USENIK (Krvava Peč, Slovenija, 10. travnja 1932. – Rijeka, 12. srpnja 2016.)

Opčinjen kazalištemPremda je kao inspicijent dosegao najviše domete, Alojz Usenik bio je najsretniji kad bi mu se pružila

prilika da izađe na scenu


Božena Czund-Dermit bila je glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1940. – 1945.), Kazališne

družine Otokar Keršovani u Opatiji (1. rujna 1945. – 15. siječnja 1946.), Narodnog kazališta Rijeka (15. siječnja 1946. – 1. prosinca 1948.), Zagrebačkog kazališta lutaka (1. prosinca 1948. – 1. rujna 1950.), GK Komedija u Zagrebu (1. rujna 1950. – 1. veljače 1958.) a od 1. listopada 1958. Varijetea u zagrebačkoj Ilici 31. Kada su 1971. godine Varijete zadesile financijske teškoće, a Satirički kabaret Jazavac – koji je tada iza sebe imao sedam sezona, dobio otkaz ugostitelja u Medulićevoj ulici, otvorila se mogućnost da Jazavac preuzme Varijete, njegove prostorije u središtu grada, tehničko osoblje i glumački ansambl. Sjajnu priliku nije propustio energični i okretni Fadil Hadžić i tako je Jazavac, osim dvorane od petsto mjesta u središnjoj zagrebačkoj ulici, u svoj ansambl mladih glumaca-akademaca kao popudbinu iz Varijetea dobio i nekoliko odličnih komičara, među kojima su bili Frane Pejković, Sabrija Biser, Zdravko Maršanić i tada 46-ogodišnja Božena Czund-Dermit. Time se ujedno zatvorio njezin krug djelovanja po hrvatskim teatrima, koji nije počeo njezinom voljom. Kao i nekolicinu drugih umjetnika, poput glumice i kasnije dramske pedagoginje Đurđe Dević, redatelja Marka Foteza, glumca Tita Strozzija, dirigenta Borisa Papandopula, i nju zbog političke nepoćudnosti 1945. premještaju iz Zagreba u drugu, manju kulturnu sredinu, prvo u Opatiju pa ubrzo zatim u Rijeku. Božena Czund-Dermit u mirovinu je otišla 1. srpnja 1979., ali je u kazalištu u Ilici nastavila igrati do 1982. godine. Posljednja podjela u kojoj se u arhivu Jazavca/Kerempuha spominje njezino ime jest u velikoj ansambl-predstavi Počivaj u miru Tone Partljiča. Partneri su joj tada bili danas prva imena Kerempuha Elizabeta Kukić i Nina Erak te sad već pokojni Sabrija Biser i Mladen Crnobrnja. Najplodnije glumačke godine Božene Chund-Demit upravo su godine provedene u Jazavcu pod umjetničkom rukom Fadila Hadžića, a osobito su zapažene prve tri. Desetogodišnje razdoblje aktivne glume počinje naslovnom ulogom u komediji Trla baba dinar Zorana Zeca, tj. Fadila Hadžića koju je režirao Vlado Štefančić (premijera 27. veljače 1971.). Slijedi, za nepuna dva mjeseca (22. travnja 1971.) nova glavna uloga u komadu

Biro za izgubljene političare Fadila Hadžića (i dalje pod pseudonimom Z. Zec) i s redateljem Bogdanom Jerkovićem. Potom je protagonistica i u „erotskom mjuziklu uvezenom s trulog zapada malo prekomponiranom za našu stidljivu sredinu“ kako je predstavu Joj! Calcutta! okarakterizirao njezin autor Fadil Hadžić. Pred kraj te prve godine Božena Czund igra u još jednom Jazavčevu repertoarnom naslovu raznih autora. Riječ je o komadu Grička super-vještica s podnaslovom Socijalistička (napredna) verzija redatelja Vanče Kljakovića. Može se reći da je prva godina na plaći u Jazavcu za glumicu bila vrlo uspješna. Sljedeće godine Zoran Zec potpisuje Školu bogaćenja, u kojoj jednu od glavnih ženskih uloga igra Božena Czund, a jednako važnu ulogu ima u podjeli u Hitrecovu djelu Oh, smiješni Zagreb grad (redatelj Vladimir Gerić, premijera 28. listopada 1972.). Krajem iste godine zaigrala je i u Klasnom hepeningu, a potom 1973. godine slijede satirički kolaž Čovjek s najmanjom plaćom na svijetu i komedija Ukradeno božanstvo Zorana Zeca te Kolumbovo otkriće Dubrovnika „grupe pisaca koja ljetuje u Dubrovniku“, a u kojem se pojavljuje u naslovnoj ulozi. Krajem iste godine (20. prosinca) još jedna premijera dramskog teksta Fadila Hadžića (prvi put bez pseudonima) Dobro jutro, lopovi. Još su dvije komedije u kojima dobiva važne uloge: Majmuni Feđe Šehovića (1979) i Krstitke Mladena Kerstnera (1980). Desetljećem u Jazavcu, mahom u nosivim ulogama, Božena Czund-Dermit sigurno ostavlja značajan trag u povijesti tog kazališta.

Branka Primorac

sjećanje | BOŽENA CZUND-DERMIT (Zagreb, 29. listopada 1924. – Zagreb, 10. listopada 2016.)

Zatvorio se krugDesetljećem provedenim u Jazavcu, mahom u nosivim ulogama, Božena Czund-Dermit sigurno ostavlja

značajan trag u povijesti tog kazališta

Satiričko kazalište Jazavac, Zagreb: Zoran Zec (Fadil Hadžić), Trla baba dinar, red. Vlado Štefančić, 1971. (Božena Czunt je treća s lijeva)

uvodnik majstori i legende - hrvatsko glumište · uvodnik: majstori i legende 1 sadržaj2 nagrada...

Documents