uvod u osobna racunala

30
I SADRŽAJ: 1. UVOD 1 1.1. KRONOLOGIJA RAZVOJA OSOBNIH RAČUNALA 1 1.2. HARDVERSKE KOMPONENETE OSOBNIH RAČUNALA 2 1.2.1. OSNOVNE KOMPONENTE RAČUNALA 2 1.2.2. DODATNA OPREMA 3 1.2.3. UPRAVLJAČKI PROGRAMI 3 2. MATIČNE PLOČE I MIKROPROCESORI 4 2.1. MATIČNA PLOČA 4 2.1.1. PRIKLJUČCI I UTORI NA MATIČNOJ PLOČI 4 2.1.2. CHIPSETI 5 2.2. MIKROPROCESOR (CPU) 5 2.2.1. ARHITEKTURA MIKROPROCESORA 6 2.2.2. TAKT PROCESORA 6 2.2.3. CACHE MEMORIJA 6 2.3. MEMORIJA (RAM) 6 2.3.1. VRSTE MEMORIJA 6 3. SPREMIŠTA PODATAKA 8 3.1. TVRDI DISKOVI 8 3.1.1. PRINCIP RADA TVRDOG DISKA 8 3.1.2. TEHNIČKE KARAKTERISTIKA TVRDIH DISKOVA 9 3.1.3. SUČELJE ZA POVEZIVANJE DISKOVA 9 3.1.4. PRIPREMA TVRDOG DISKA ZA RAD 10 3.2. OPTIČKI UREĐAJI I MEDIJI 10 3.2.1. CD-ROM 10 3.2.2. CD-R I CD-RW 11 3.2.3. DVD ROM, DVD±R(W) 11 3.3. DISKETNI POGONI I MEMORIJSKE KARTICE 11 3.3.1. DISKETNI POGONI 11 3.3.2. MEMORIJSKE KARTICE 11 4. PRIKAZ SLIKE NA RAČUNALU 13 4.1. GRAFIČKE KARTICE 13 4.1.1. OSNOVNI ELEMENTI GRAFIČKE KARTICE 13 4.1.2. RAZLUČIVOST SLIKE I BROJ BOJA 14 4.2. MONITORI 14 4.2.1. MONITORI S KATODNOM CIJEVI (CRT) 14 4.2.2. LCD MONITORI 15 4.2.3. USPOREDBA CRT I LCD MONITORA 15

Upload: markoosijek

Post on 15-Apr-2016

24 views

Category:

Documents


0 download

DESCRIPTION

Racunala

TRANSCRIPT

Page 1: Uvod u Osobna Racunala

I

SADRŽAJ:

1. UVOD 1

1.1. KRONOLOGIJA RAZVOJA OSOBNIH RA ČUNALA 1 1.2. HARDVERSKE KOMPONENETE OSOBNIH RA ČUNALA 2 1.2.1. OSNOVNE KOMPONENTE RAČUNALA 2 1.2.2. DODATNA OPREMA 3 1.2.3. UPRAVLJAČKI PROGRAMI 3

2. MATI ČNE PLOČE I MIKROPROCESORI 4

2.1. MATI ČNA PLOČA 4 2.1.1. PRIKLJUČCI I UTORI NA MATIČNOJ PLOČI 4 2.1.2. CHIPSETI 5 2.2. M IKROPROCESOR (CPU) 5 2.2.1. ARHITEKTURA MIKROPROCESORA 6 2.2.2. TAKT PROCESORA 6 2.2.3. CACHE MEMORIJA 6 2.3. MEMORIJA (RAM) 6 2.3.1. VRSTE MEMORIJA 6

3. SPREMIŠTA PODATAKA 8

3.1. TVRDI DISKOVI 8 3.1.1. PRINCIP RADA TVRDOG DISKA 8 3.1.2. TEHNIČKE KARAKTERISTIKA TVRDIH DISKOVA 9 3.1.3. SUČELJE ZA POVEZIVANJE DISKOVA 9 3.1.4. PRIPREMA TVRDOG DISKA ZA RAD 10 3.2. OPTIČKI UREĐAJI I MEDIJI 10 3.2.1. CD-ROM 10 3.2.2. CD-R I CD-RW 11 3.2.3. DVD ROM, DVD±R(W) 11 3.3. DISKETNI POGONI I MEMORIJSKE KARTICE 11 3.3.1. DISKETNI POGONI 11 3.3.2. MEMORIJSKE KARTICE 11

4. PRIKAZ SLIKE NA RA ČUNALU 13

4.1. GRAFIČKE KARTICE 13 4.1.1. OSNOVNI ELEMENTI GRAFIČKE KARTICE 13 4.1.2. RAZLUČIVOST SLIKE I BROJ BOJA 14 4.2. MONITORI 14 4.2.1. MONITORI S KATODNOM CIJEVI (CRT) 14 4.2.2. LCD MONITORI 15 4.2.3. USPOREDBA CRT I LCD MONITORA 15

Page 2: Uvod u Osobna Racunala

II

5. OSNOVNE ULAZNE I IZLAZNE JEDINICE 16

5.1. TIPKOVNICE 16 5.1.1. RASPORED I FUNKCIJA TIPKI 16 5.1.2. SPAJANJE TIPKOVNICE S RAČUNALOM 17 5.2. M IŠEVI 17 5.2.1. VRSTE MIŠEVA 17 5.2.2. NAČINI PRIKLJUČIVANJA MIŠA 17 5.3. PISAČI 18 5.3.1. TEHNIČKE KARAKTERISTIKE PISAČA 18 5.3.2. STVARANJE BOJA U PISAČIMA 19 5.3.3. TINTNI PISAČI (INK JET) 19 5.3.4. LASERSKI PISAČI 19

6. MULTIMEDIJA NA RA ČUNALU 20

6.1. GRAFIČKE DATOTEKE NA RA ČUNALU 20 6.2. SKENERI 21 6.2.1. TEHNIČKI PODACI 21 6.2.2. SPAJANJE NA RAČUNALO 21 6.3. ZVUK NA RA ČUNALU 22 6.3.1. SEMPLIRANJE I KODIRANJE 22 6.3.2. MIDI GLAZBA 22 6.3.3. ZVUČNE KARTICE 23 6.3.4. FORMATI AUDIO DATOTEKA 23 6.4. VIDEO NA RAČUNALU 24 6.4.1. FORMATI VIDEO DATOTEKA 24

7. UMREŽAVANJE RA ČUNALA I INTERNET 26

7.1. LOKALNE MREŽE 26 7.1.1. MREŽNE KARTICE 27 7.1.2. KONCENTRATORI I PREKLOPNICI 27 7.1.3. USMJERIVAČI 27 7.1.4. BEŽIČNE MREŽE 27 7.2. INTERNET 28 7.2.1. ANALOGNI MODEMI 28 7.2.2. ISDN 28 7.2.3. DSL 28

Page 3: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Uvod

1

1. Uvod

1.1. Kronologija razvoja osobnih ra čunala

Razvoj osobnih računala datira od 1976. g. kada su dva stručnjaka, Steve Wozniak i Steve Jobs, odlučili napustiti tvrtku Atari i pokrenuti vlastiti posao. Rezultat je bilo njihovo prvo računalo Apple I, a godinu dana kasnije, računalo Apple II koje se može smatrati prvim pravim osobnim računalom. Imalo je monitor i ugrađenu tipkovnicu, te mogućnost spajanja vanjskih disketnih pogona.

Tijekom slijedećih nekoliko godina pojavljuje se čitav niz tvrtki koje koriste interes tržišta za osobnim računalima. Poznatije od njih su tvrtka Commodore koja je proizvela nekoliko uspješnih modela, od kojih su najpoznatiji C64 (1982.) i nekoliko godina kasnije Amiga (1985.) koja je, zahvaljujući za to vrijeme izvanrednoj grafici i izvuku, bila jedno od najuspješnijih kućnih računala ikad. Zatim, tvrtka Atari s jednim od najpopularnijih modela kućnih računala Atari 800 XL (1983.). Veliku popularnost imalo je i računalo ZX Spectrum engleskog izumitelja Clivea Sinclaira.

Vidjevši da je tržište osobnih računala vrlo zahvalno, u igru ulaze i velike tvrtke. IBM je 1981. predstavio svoje prvo osobno računalo IBM PC (Personal Computer). Radio je na operacijskom sustavu MS DOS tada još nepoznate kompanije Micro-Soft, koju su osnovali Paul Allen i Bill Gates. Iako to nije bilo prvo osobno računalo može se reći da pojavom IBM-ovog PC-a počinje era osobnih računala.

Godine 1982. pojavljuje se i prvo prijenosno računalo Osborne I koje nije bilo baš praktično jer je težilo preko 12 kg.

1983. tvrtka Apple predstavlja prvo osobno računalo s grafičkim operacijskim sustavom, Lisa. Lisa nije bila naročito uspješna ali je pripremila teren prvom modelu porodice računala Macintosh.

1987. izlazi prva potpuno grafička verzija operacijskog sustava Windows – 2.0.

Page 4: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Uvod

2

Ono što je uslijedilo u razvoju računala uglavnom je svima poznato: široka ekspanzija osobnih računala, kako onih zasnovanih na PC tehnologiji i pretežno Intelovim procesorima tako i onih iz Applea, te dominacija Microsoftovih operacijskih sustava.

1.2. Hardverske komponenete osobnih ra čunala

Osobna računala danas su u upotrebi u različitim oblicima i veličinama:

• Stolna računala (desktop)

• Prijenosna računala (laptop, notebook)

• Ručna računala (handheld)

Dijelovi od kojeg je sastavljeno računalo zovemo hardver (očvrsje) računala. Svoju kvalitetu osobna računala mogu ponajviše zahvaljivati mogućnosti nadograđivanja i proširenja, kao i beskonačnog kombiniranja različitih hardverskih komponenti.

1.2.1. Osnovne komponente ra čunala

Osnovne komponente osobnog računala su slijedeće:

• Mikroprocesor - mikroprocesor je mozak računala i o njemu uvelike ovise mogućnosti osobnog računala. Osnovna karakteristika mikroprocesora je njegov takt, tj. frekvencija ciklusa tijekom kojih obrađuje naredbe. Takt se izražava u megahercima (MHz) odnosno u gigahercima (GHz).

• Matična ploča - povezuje sve komponente računala. Poneke matične ploče imaju integrirane dodatke, poput modema, mrežnog kontrolera i sl.

• Memorija (RAM) - radna memorija je vrlo bitna za rad kompjutera. Današnja računala imaju od 256 MB do 1 GB radne memorije.

• Tvrdi diskovi (hard disk) - glavno spremište podataka na računalu. Kapaciteti današnjih tvrdih diskova kreću se od 40 do 120 GB.

• Optički uređaji - optički uređaji su neizbježni na današnjim računalima jer se softver najčešće nalazi pohranjen na optičkim medijima. Floppy uređaji sve više izlaze iz upotrebe i na nekim novim računalima ih ni nema.

• Grafički podsustav - zadužen je za obradu i pripremu ekranskog prikaza. Današnja računala su izrazito multimedijalno orijentirana tako da je kvalitetan grafički podsustav neizbježan.

• Monitori - glavna izlazna jedinica na osobnim računalima. Dvije osnovne tehnologije u izradi monitora su CRT i LCD svaka sa svojim prednostima i nedostacima.

• Tipkovnice i miševi - glavne ulazne jedinice osobnog računala

• Zvučni podsustav - najčešće je integriran na matičnoj ploči ali za zahtjevnije korisnike postoje zvučne kartice s naprednijim mogućnostima.

Page 5: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Uvod

3

1.2.2. Dodatna oprema

Ovisno o tome za što se koristi osobno računalo postoji i veliki broj dodatne opreme:

• Modem, ISDN ili ADSL terminal adapter - uređaji potrebni za spajanje na Internet preko telefonske linije.

• Mrežna oprema - integrirana na većini današnjih matičnih ploča, a može se nabaviti i u obliku mrežnih kartica.

• Pisači - danas su u široj upotrebi dvije vrste pisača: tintni i laserski pisači.

• Skeneri - služe za prebacivanje papirnatih dokumenata u digitalni oblik (fotografije, pisani tekst i sl.)

• Digitalni fotoaparati i kamere

• Razne palice i komande za igranje računalnih igara

• Zvučnici i mikrofoni

• Mobiteli itd.

1.2.3. Upravlja čki programi

Da bi hardver mogao dobro obavljati svoje poslove potrebni su i dobri upravljački programi (driveri). O upravljačkim programima, odnosno o njihovoj kvaliteti bitno ovisi kvalitetan rad hardvera. Oni služe kao posrednici između operacijskih sustava, odnosno programa, i određenog hardvera koji ovi žele koristiti. Dobri upravljački programi bolje će prenijeti hardveru što se od njega očekuje i kako se to želi izvesti.

Page 6: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Matične ploče i mikroprocesori

4

2. Mati čne plo če i mikroprocesori

2.1. Mati čna plo ča

Matična ploča glavna je komponenta u računalu koja bitno određuje njegovu namjenu, performanse i mogućnosti proširenja. Ona međusobno povezuje sve komponente osobnog računala, poput mikroprocesora, memorije, tvrdih diskova i grafičkog podsustava. Osim toga matična ploča ima niz utora za dodatne kartice, poput grafičkih, zvučnih i mrežnih kartica, što omogućava jednostavno i lako proširenje računala. Nove matične ploče često uključuju mnoštvo dodatne elektronike: poput ugrađene podrške za mrežu ili modem, integriranog grafičkog ili zvučnog podsustava i sl.

2.1.1. Prikl ju čci i utori na mati čnoj plo č i

Da bi se mogli priključiti razni uređaji i proširenja na računalo, matična ploča ima niz priključaka i utora. Postoji niz priključaka na stražnjoj strani računala, ali također ima i onih do kojih se može doći samo ako se otvori računalo.

Raspored konektora sa stražnje strane uglavnom je standardiziran:

• PS/2 priključci za tipkovnicu i miša - priključak predviđen za miša je zelene boje, a onaj za tipkovnicu ljubičaste boje.

• USB priključci - na starijim matičnim pločama moguće je da nema USB priključaka, međutim na novijim ih imate barem dva. Oni služe za priključivanje raznih uređaja: od miša i tipkovnice, preko pisača pa do fotoaparata i sl.

• Serijski priključci - najčešće ih ima dva. Služe za priključivanje vanjskih modema i starijih miševa.

• Paralelni priključak - crvene boje, služi uglavnom za priključivanje printera.

Page 7: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Matične ploče i mikroprocesori

5

• Priključci za multimedijalne uređaje - tri mini-činč konektora: zeleni služi za slušalice ili zvučnike, svijetloplavi se koristi za vanjski izvor zvuka (CD uređaj), a crveni za mikrofon.

• Priključak za palicu za igru - žute boje, može poslužiti i za spajanje MIDI uređaja ukoliko je računalo opremljeno tom mogućnošću.

• VGA priključak - plave boja, služi za spajanje monitora.

Ukoliko je na matičnoj ploči integriran modem i mrežni podsustav onda postoje i slijedeći priključci:

• Telefonski RJ-11 priključak - na njega se spaja klasični telefonski kabel s RJ-11 utičnicom.

• Mrežni RJ-45 priključak (UTP) - sličan je kao telefonski priključak ali je širi. Služi za povezivanje računala u mrežu.

Osim ovih priključaka, na stražnjoj strani kučišta računala nalaze se i priključci od eventualnih proširenja koja su ugrađena na matičnu ploču u obliku kartica, kao i priključak za napajanje. Novija kučišta imaju i prekidač za napajanje. Kod novijih kučišta USB i neki drugi priključci, zbog praktičnosti, nalaze se na prednjoj strani kučišta.

Utori i konektori na matičnoj ploči mogu se podijeliti u slijedeće skupine:

• Utori za proširenja (PCI, AGP i PCI Express)-u njih se umeću razne vrste kartica za proširenja. AGP utor je namijenjen za spajanje brzih grafičkih kartica.

• Konektori za tvrde diskove i disketne pogone.

• Utor ili podnožje za mikroprocesor.

• Utori za memoriju.

2.1.2. Chipseti

Skup čipova, najčešće dva ili tri, koji upravljaju radom matične ploče nazivaju se chipset. Vrsta chipseta bitno određuje mogućnosti matične ploče i njezine performanse, a uz svaku porodicu mikroprocesora potrebno je koristiti odgovarajući chipset koji zna raditi s mikroprocesorom. Chipsetovi kontroliraju rad s RAM memorijom, grafičkim karticama umetnutim u AGP utor, diskovima ili pak vanjskim USB uređajima.

2.2. Mikroprocesor (CPU)

Mikroprocesor (CPU, Central Processing Unit), katkad kraće zvan procesor, mozak je svakog računala. On obavlja sve računske operacije i većinu posla u računalu, što uključuje i upravljanje ostalim komponentama računala, poput grafičkih kartica, pristupa memoriji, tvrdih diskova i mrežne komunikacije.

Većinu tržišta mikroprocesora za osobna računala pokrivaju dvije tvrtke: Intel sa svojim Pentium i Celeron procesorima i AMD sa Athlon i Duron procesorima.

Page 8: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Matične ploče i mikroprocesori

6

2.2.1. Arhitektura mikroprocesora

Mikroprocesor neprekidno izvršava niz naredbi koje mu govore što da radi. Osnovni dio mikroprocesora koji obavlja tu zadaću jest tzv. ALU – aritmetičko logička jedinica. Ona obavlja sve matematičke operacije. Mikroprocesor također obavlja niz drugih radnji, poput pristupa memoriji i kopiranja podataka s jednog mijesta na drugo, a ovisno o tome što zahtjeva program koji se izvršava, mikroprocesor također donosi odluke o granjanju kroz programski kod, ovisno o tome je li ispunjen neki uvjet.

Brz rad s cijelim brojevima značajka je svih današnjih procesora, no rad s decimalnim brojevima uvijek je predstavljao problem. Stoga većina današnjih procesora na istom čipu sadrži i napredne FPU (floating point unit) procesore koji su specijalizirani za rad s decimalnim brojevima.

2.2.2. Takt procesora

Takt procesora izražen u megahercima ili gigahercima označava koliko brzo procesor izvršava naredbe. Brzina današnjih procesora za osobna računala kreće se od 1 do 3 GHz. Brzina procesora ne ovisi samo o taktu u megahercima. Zbog različitih arhitektura i tehnologija Intelov i AMD-ov procesor, čak i kad rade na jednakom taktu, neće pružiti jednake performanse. Mnogo je faktora koji utječu na ukupni učinak procesora, pa se ne može generalno reći da je procesor koji radi na višem taktu ujedno i brži.

2.2.3. Cache memorija

Budući da procesor radi na vrlo visokim taktovima koje memorija ne može pratiti, procesori koriste tzv. cache memoriju. Radi se o dodatnoj, relativno maloj količini memorije (manje od 128 KB) koja može raditi na istom taktu kao i procesor. Mikroprocesor u njoj čuva podatke koji su mu često potrebni pa ih brže može dohvatiti.

2.3. Memorija (RAM)

Memorija, odnosno RAM (Random Access Memory) je mjesto u računalu u kojem se drže svi podaci važni za njegov trnutni rad - poput dokumenata, samog operacijskog sustava, programa s kojima računalo trenutno radi itd. RAM memorija gubi svoj sadržaj isključivanjem računala, pa se stoga za trajno pohranjivanje podataka koriste jedinice vanjske memorije (spremišta podataka).

Današnja računala za siguran rad moraju imati minimum 128 MB memorije, a poželjno je da imaju 256 ili 512 MB. Veća količina memorije omogućuje računalu, odnosno operacijskom sustavu, da lakše i brže radi: da rjeđe poseže za datotekama koje su pohranjene na tvrdom disku čime se usporava rad računala.

2.3.1. Vrste memorija

Memorija koja se ugrađuje u matičnu ploču ima oblik pravokutne pločice koja se naziva memorijski modul. Na jednom memorijskom modulu nalazi se više memorijskih čipova. U računalo je moguće ugraditit više od jednog memorijskog modula. Postoji mnogo vrsta memorije: razlikuju se po svojim brzinama i ostalim tehničkim karakteristikama, kao i po

Page 9: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Matične ploče i mikroprocesori

7

fizičkim karakteristikama memorijskog modula. Ovisno o tome kakve memorijske module može podržati sama matična ploča, potrebno je odabrati odgovarajuće memorijske module.

Na računalima se koriste dva načina izvedbe RAM memorije, dakle samih memorijskih čipova koji se nalaze na memorijskom modulu:

• Dinamički RAM (DRAM) - jeftin je u proizvodnji, no zahtijeva stalno osvježavanje sadržaja (refresh) kako bi ostao očuvan, na što memorijski kontroler mora potrošiti bitan dio vremena. Glavna radna memorija (RAM) obično je izvedena kao DRAM memorija.

• Statički RAM (SRAM)-mnogo je skuplji ali može sačuvati svoj sadržaj kroz dulje razdoblje bez osvježavanja. Cache memorija mikroprocesora izvedena je kao SRAM.

Prema načinu na koji se pristupa memoriji, odnosno njenom sadržaju, ona se može podijeliti u četiri skupine:

• Asinkroni DRAM - zastarjela tehnologija koja se više gotovo i ne koristi.

• Sinkroni DRAM - danas prevladava na računalima. Može se pronaći u nekoliko verzija, a najčešće su PC100 SDRAM i PC133 SDRAM. Brojevi 100 i 133 se odnose na takt, odnosno brzinu kojom memorija radi mjereno u megahercima.

• DDR-SDRAM - u osnovi ovo je jedna verzija sinkronog DRAM-a i sve češći je u osobnim računalima. Oznaka DDR (Double Data Rate) ukazuje da se udvostručuje količina podataka koja se može prenijeti u jednom ciklusu. Tako se osnovni FSB takt od 100 ili 133 MHz pretvara u efektivnih 200 odnosno 266 MHz prilikom pristupa memoriji. Verzije u kojima se pojavljuje DDR-SDRAM su PC1600, odnosno PC2100, pri čemu prvi radi na 200, a drugi na 166 MHZ (imena su dobili po propusnosti koju pružaju prilikom prijenosa podataka)

• Rambus (RDRAM) - pronalazi se pod oznakama PC600, PC700 i PC800. Ove brojke nemaju veze s taktom na kojemu memorija radi, već s ukupnom propusnošću. Kako tijekom jednog ciklusa Rambus memorija prenosi po dva bajta odjednom, odgovarajuće propusnosti su 1.200 MB/s, 1.400 MB/s, odnosno 1.600 MB/s.

Prema svojem izgledu i načinu na koji su fizički razmješteni memorijski čipovi, te smještaju i broju kontakata, memorijski moduli postoje u šest verzija, no neki su izašli iz upotrebe pa ćemo navesti samo četiri vrste:

• SIMM (Single Inline Memory Module)-pomalo zastarjela izvedba ali još uvijek se koristi kao memorijsko proširenje za neke pisače.

• DIMM ( Dual IMM)

• SODIMM (Small Outline DIMM) - namijenjena upotrebi u prijenosnim računalima.

• RIMM - namijenjeni za izvedbu Rambus memorije

Page 10: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Spremišta podataka

8

3. Spremišta podataka

Isključivanjem računala iz struje podaci koji se nalaze u memoriji računala se gube. Za trajno pohranjivanje podataka: programa, dokumenata, fotografija i sl., koriste se spremišta podataka. Najvažnije spremište podataka na računalu je tvrdi disk. Na njemu se nalazi većina podataka i programa s kojima računalo radi. Za potrebe prenošenja podataka na drugo računalo ili za dodatnu sigurnosnu pohranu (backup), koriste se prijenosni mediji za pohranu podatka poput diskete, optičkih medija, raznih memorijskih kartica i sl.

S obzirom na to koja tehnologija se koristi za zapisivanje podataka na medij razlikujemo:

• Magnetske medije: tvrdi disk, diskete i Zip diskete

• Optičke medije: CD i DVD

• Flash memorije: memorijske kartice, USB memorije i sl.

3.1. Tvrdi diskovi

Tvrdi disk (hard disk) je najvažnije spremište podataka na osobnom računalu. Najčešće je smješten u kučištu računala ali postoje i vanjski tvrdi diskovi. Najvažniji podatak kojim se opisuje čvrsti disk je njegov kapacitet, odnosno količina podataka koja se može u njega pohraniti. Današnji čvrsti diskovi imaju kapacitet u rasponu od 40 do 120 GB. Veličina čvrstog diska je vrlo bitna jer današnji multimedijalni programi i sadržaji traže puno prostora.

3.1.1. Princip rada tvrdog diska

Tvrdi disk se sastoji od nekoliko tankih, ravnih ploča koje se vrte oko središnje osovine. Ploče su izrađene od metala ili stakla i prekrivene magnetskim slojem na koji se zapisuju podaci. Podaci se čitaju i zapisuju korištenjem magnetskih glava. Magnetske glave su pričvršćene za aktuatorski nosač koji ih pomiče po magnetskim pločama. Na svaku ploču podaci se spremaju i s gornje i s donje strane. Zbog toga za svaku magnetsku ploču postoje dvije magnetske glave.

Page 11: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Spremišta podataka

9

Svaka je strana magnetske ploče podijeljena u koncentrične trake ili staze. Na jednoj se strani može nalaziti i nekoliko desetaka tisuća traka.

Trake su podijeljene u sektore – najmanjoj jedinici podataka kojoj tvrdi disk može pristupiti. Jedan sektor sadrži 512 bajtova. Vanjske trake, zbog većeg opsega, obično sadrže više sektora.

Sve trake (na svim površinama ploča) koje se nalaze točno jedna ispod druge nazivaju se jednim cilindrom. Kada tvrdi disk zapisuje podatke on ih zapisuje po cilindrima. Time je postignuta velika brzina zapisivanja jer se magnetske glave pomiču rjeđe.

3.1.2. Tehni čke karakterist ika tvrdih diskova

Najvažnije karakteristike tvrdog diska su:

• Kapacitet - količina podataka koja se može pohraniti na čvrsti disk. Mjeri se u GB, a na današnjim računalima uobičajeni su kapaciteti 40-120 GB.

• Brzina rotacije (RPM) – brzina rotiranja magnetskih ploča oko osovine mjerena u broju okretaja u minuti. Današnji diskovi najčešće rade pri brzinama od 7.200 RPM.

• Vrijeme pristupa - vrijeme koje prođe od zahtjeva za slanje podataka do početka čitanja podataka. Kod današnjih računala vrijeme pristupa je 10-15 milisekundi

• Brzina prijenosa podataka (DTR, Data Transfer Rate) – uobičajene vrijednosti kreću se od 30-35 MB/s

Brzina pristupa je donekle bitnija za ugodan rad na računalu od brzine prijenosa. Brzina prijenosa je važna ukoliko se često moraju prenositi vrlo velike datoteke, poput baza podataka ili velikih grafičkih datoteka.

Svaki tvrdi disk ima i svoju pomoćnu (cache) memoriju koja mu pomaže u bržem prijenosu podataka. Veličina cache memorije na današnjim tvrdim diskovima iznosi nekoliko megabajta.

3.1.3. Sučelje za povezivanje diskova

Da bi se tvrdi disk spojio na matičnu ploču potreban je diskovni kontroler - uređaj koji komunicira s računalom i od njega prima naredbe koje podatke treba dohvatiti s diska, pa te naredbe prevodi tvrdom disku i od njega prima podatke.

Svi tvrdi diskovi koji se danas nalaza na tržištu osobnih računala koriste jedno od slijedeća dva sučelja za spajanje na matičnu ploču:

• IDE (Integrated Drive Electronics)-dominantan standard na osobnim računalima.

• SCSI (Small Computer System Interface) – čita se "skazi". Služi za spajanje raznih uređaja ali najčešće za tvrde diskove.

Page 12: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Spremišta podataka

10

3.1.4. Priprema tvrdog diska za rad

Da bi se disk mogao koristiti za spremanje podataka potrebno ga je pripremiti za rad. Priprema se sastoji od tri koraka:

• Fizičko formatiranje (low-level) - postupak kojim se na potpuno novom disku obilježavaju trake i sektori. Svi današnji diskovi fizički su formatirani još u proizvodnji.

• Stvaranje particija - particije predstavljaju osnovni način organiziranja podataka na tvrdom disku. Particija je dio diska koji je izdvojen za korištenje uz određeni datotečni sustav.

• Logičko formatiranje - ovim postupkom na disku se stvaraju sve potrebne strukture za pohranjivanje podataka. Na disk se tijekom ovog postupka zapisuju strukture koje će kasnije sadržavati podatke o slobodnom i iskorištenom prostoru na disku, o lokaciji pojedinih mapa i datoteka i još mnogo toga. Između ostalog, ovim se postupkom određuje koji datotčni sustav će se koristiti na disku

Datotečni sustav (file system) određuje kako će se bilježiti informacije o lokaciji pojedinih datoteka na disku, kako će se zapisivati same datoteke i sve informacije o njima (veličina, datum i vrijeme nastanka i sl.). Svaki operacijski sustav može raditi s jednim ili više datotečnih sustava, ali u pravilu ima onaj s kojim najbolje funkcionira. Windows 95 i sve kasnije verzije koriste FAT32 datotečni sustav, dok Windows NT, Windows 2000 i Windows XP koriste NTFS.

3.2. Opti čki ure đaji i mediji

Za razliku od tvrdih diskova i disketa, koji podatke zapisuju korištenjem magnetskih polja, optički mediji za zapisivanje i čitanje podataka koriste lasersku svjetlost. Današnja računala su nezamisliva bez optičkih uređaja, bilo samo za čitanje ili i za snimanje na optičke medije. Većina optičkih uređaja spaja se na računalo poput tvrdih diskova, korištenjem IDE sučelja.

3.2.1. CD-ROM

CD-ROM je uređaj namijenjen čitanju CD medija (Compact Disk). On ne može mijenjati sadržaj koji je već zapisan na njih – odatle i skraćenica ROM (Read Only Memory). Tijekom razvoja CD-ROM tehnologije razvijen je i veliki broj različitih standarda koje CD-ROM uređaj mora znati čitati. Neki od najčešćih standarda su: CD-DA, CD-ROM XA, multisession diskovi, ISO-9660, CD-Extra, Video CD, CD-R, CD-RW i još mnogi.

Kapacitet standardnog CD medija jest 650 MB (što odgovara CD-ovima koji spremaju 74 minute glazbe) mada se, korištenjem posebnih medija, na jedan disk može spremiti i do 700 MB (80-minutni CD).

Podaci na CD mediju su pohranjeni u jednu spiralu koja se kreće s unutarnjeg ruba CD-a i širi prema vanjskom. Podaci su na CD-u zapisani u malim pukotinama. Kako mjesto na kojemu se nalazi pukotina drugačije reflektira lasersku zraku nego mjesto koje je ravno ili na kojem je pukotina drugačije dubine, CD uređaj može na ovaj način pročitati sadržaj CD-a.

Brzina CD-ROM-a izražava se podatkom koliko je određeni CD-ROM uređaj brži od standardnog CD playera kakav se koristi za reprodukciju glazbenih CD-a. Kako takav CD

Page 13: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Spremišta podataka

11

player postiže prijenos podataka od 150 KB/s, ta se brzina smatra jednostrukom, te se označava kao 1x. Tako, npr. CD-ROM uređaj brzine 40x čita podatke brzinom od 40x150 KB/s, odnosno 6 MB/s. Današnji uređaji rade na brzinama od 40x do 50x i više.

Prosječan CD-ROM uređaj ima vrijeme pristupa između 100 i 200 milisekundi. Poput tvrdih diskova, i CD-ROM uređaji posjeduju memorijski spremnik koji ubrzava pristup podacima. On je najčešće veličine između 64 i 512 KB.

3.2.2. CD-R i CD-RW

CD-R i CD-RW uređaji omogućavaju snimanje podataka na posebne, CD-R i CD-RW medije. Često se nazivaju snimačima ili pržilicama.

Razlika između CD-R (CD Recordable) i CD-RW (CD ReWritable) uređaja je u tome što prvi omogućava samo jednokratno snimanje medija, dok drugi omogućavaju i brisanje podataka zapisanih na mediju, te ponovno snimanje.

Brzine zapisivanja na CD medij su nešto niže od brzine čitanja. Standardne brzine snimanja su između 32x i 40x.

3.2.3. DVD ROM, DVD±±±±R(W)

DVD uređaj omogućava čitanje DVD (Digital Versatile Disc) medija na kojima su pohranjeni podaci, glazba ili film. Za razliku od CD medija, DVD medij podatke čuva u mnogo većem broju pukotina na površini diska, što znači da ima i veći kapacitet. Osnovni kapacitet DVD medija jest 4,7 GB. No DVD mediji mogu biti izrađeni i u dva sloja (double layer), čime se kapacitet povećava na 8,5 GB.

Postoji i niz uređaja koji omogućavaju snimanje podataka na DVD i koji su već vrlo pristupačni. Najprije se pojavio DVD-RAM, no danas su najčešći DVD-R i DVD+RW, čije su glavne prednosti te što se snimljeni DVD medij može pročitati i u običnom DVD ROM uređaju.

3.3. Disketni pogoni i memorijske kartice

3.3.1. Disketni pogoni

Disketni mediji polako izlaze iz upotrebe na osobnim računalima, prvenstveno zbog malog kapaciteta. Standardna disketa dimenzija 3,5'' (inč = 2,54 cm) nudi kapacitet od svega 1,44 MB.

Donekle se na tržištu još održavaju Zip disketne jedinice. One se pojavljuju u dva formata: od 100 MB i 250 MB. Zip disketa funkcionira kao i obične diskete – podaci se zapisuju korištenjem magnetskih glava, na površinu koja je pripremljena posebnim nanosom.

3.3.2. Memorijske kartice

Memorijske se kartice danas koriste u raznim uređajima: od ručnih računala i mobilnih telefona do digitalnih fotoaparata i kamera. Često se koriste i za prijenos podataka između dva različita uređaja ili računala. Za spremanje podataka koriste tzv. flash tehnologiju.

Page 14: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Spremišta podataka

12

Najčešće vrste memorijskih kartica su:

• SmartMedia – najčešće u digitalnim aparatima.

• CompactFlash

• IBM Microdrive – veliki kapacitet.

• Sony MemoryStick – koristi se u digitalnim fotoaparatima, mobilnim telefonima i PDA računalima.

Osim memorijskih kartica flash tehnologiju koriste i USB memorije. To su mali uređaji veličine privjeska za ključeve koji izvrsno služe za prenošenje podataka između dva računala. Nude kapacitete i do 1 GB, a standarne su od 128 i 256 MB.

Page 15: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Prikaz slike na računalu

13

4. Prikaz slike na ra čunalu

4.1. Grafi čke kartice

Na starijim računalima procesor je sam obavljao većinu posla oko stvaranja ekranskog prikaza. Na današnjim računalima većinu poslova oko pripreme slike za prikaz na monitoru preuzimaju grafičke kartice. Svaka grafička kartica danas posjeduje niz specijaliziranih funkcija koje olakšavaju obavljanje najčešćih grafičkih postupaka, kao što je npr. pomicanje prozora po ekranu. Glavna zadaća današnjih grafičkih kartica je kreiranje trodimenzionalne slike. Rotiranje raznih objekata, promjena pogleda na cijelu scenu koja se nalazi na ekranu, dodavanje tekstura i njihov prikaz ovisno o kutu gledanja, bacanje svjetlosti na neki objekt ili dodavanje refleksija samo su neke od 3D operacija koje današnje brze grafičke kartice mogu obaviti s lakoćom.

Grafički podsustav može se na računalu realizirati na nekoliko načina:

• Integriran na matičnoj ploči.

• Grafičke kartice spojene preko PCI sučelja.

• Grafičke kartice spojene preko AGP sučelja.

• Grafičke kartice spojene preko PCI Express sučelja

4.1.1. Osnovni elementi grafi čke kartice

Tri su najvažnija elementa koja određuju kvalitetu grafičke kartice:

• Grafički procesor – on obavlja sve grafičke operacije: pomiče prozore, lijepi teksture na objekte, mijenja kutove pogleda na objekt itd.

• Video memorija – koristi se za pripremanje i spremanje digitalne ekranske slike prije nego što se ona pošalje monitoru. Veća količina memorije znači da će grafička kartica moći unaprijed pripremiti nekoliko slijedećih slika, čime se izbjegava kašnjenje i zastajkivanje. Također, u video memoriji mogu se čuvati i ostali podaci potrebni za rad grafičke kartice – podaci o trodimenzionalnim objektima, dimenzijama prozora,

Page 16: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Prikaz slike na računalu

14

fontovi, ikone itd. Standardne veličine video memorije se kreću oko 64 MB, ali napredniji modeli imaju 256 MB i više.

• RAMDAC – konverter koji pretvara digitalne podatke u analogni signal te ga šalje monitoru.

4.1.2. Razlu č ivost sl ike i broj boja

Razlučivost ili rezolucija je naziv koji označava broj ekranskih točkica (piksela) koje mogu prikazati grafička kartica ili monitor. Standardne razlučivosti koje podržavaju grafičke kartice i monitori su: 640×480, 800×600, 1024×768, 1152×864, 1280×1024, 1600×1200, a kod profesionalnih kartica i vrlo velikih monitora mogu biti i veće (primjerice, 2048×1536).

Važan podatak za grafičke kartice je i broj boja koje može prikazati. Standardi koji se koriste za prikaz boja su high color (65.536 boja) i true color (više od 16,7 milijuna boja).

4.2. Monitori

Glavna izlazna jedinica osobnog računala je monitor. Danas se monitori na tržištu za osobna računala najčešće izrađuju dvijema tehnologijama: CRT i LCD.

4.2.1. Monitori s katodnom cijevi (CRT)

CRT (Cathode Ray Tube) monitori zasnovani su na istoj tehnologiji koja se koristi za izradu klasičnih televizijskih prijemnika. Katodna cijev je na jednom kraju uska, a na drugom – na strani ekrana – široka i praktički ravnog dna. Iz užeg kraja cijevi emitiraju se elektroni koji gađaju ekran koji je prekriven fosforom. Fosforne čestice, ovisno o načinu kako ih pogodi elektron, emitiraju svjetlost određene boje i na taj način se dobiva slika. Svaka točkica na ekranu zadrži tri fosforna elementa: jedan svijetli crvenom, jedan zelenom, a jedan plavom bojom (odatle i naziv RGB tehnologija – Red-Green-Blue). Korištenjem tih triju primarnih boja mogu se stvoriti sve ostale boje koje CRT monitor može prikazati.

Tehničke karakteristike CRT monitora su slijedeće:

• Veličina ekrana – mjeri se duljina dijagonale ekrana. Kod računalnih monitora ta se duljina najčešće izražava u inčima. Standardi za današnje monitore su 15'', 17'', 19'' i 21''. Problem je što je zbog načina kako je izveden CRT monitor, vidljiva slika uvijek manja od deklarirane.

• Maksimalna razlučivost – najveći broj piksela koje monitor može prikazati. Kod 19-inčnih monitora maksimalna razlučivost je obično 1600×1200 piksela.

• Frekvencija osvježavanja – ovaj podatak govori koliko puta u sekundi ekran može iscrtati cijeli ekranski prikaz. Uobičajene frekvencije su oko 75-85 Hz, što znači da monitor može 75-85 puta u sekundi iscrtati cijeli ekran. Ako je rezolucija prikaza veća, tada će frekvencija iscrtavanja biti manja.

• Razmak između piksela (dot pitch) – udaljenost između dvije susjedne točkice fosfora. Mjeri se u milimetrima i iznosi oko 0,2 mm, a manja brojka znači kvalitetniju sliku.

Monitori se na računalo spajaju pomoću VGA kabela. Njega je potrebno spojiti na standardni VGA priključak na grafičkoj kartici koji se nalazi na poleđini kučišta računala.

Page 17: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Prikaz slike na računalu

15

4.2.2. LCD monitori

LCD (Liquid Crystal Display) monitori za prikaz slike koriste tehnologiju tekućih kristala, koji emitiraju različitu svjetlost, ovisno o naponu koji kroz njih prolazi.

LCD može biti realiziran na dva načina: kao LCD s pasivnom odnosno LCD s aktivnom matricom (TFT LCD).

Tehničke karakteristike LCD monitora:

• Veličina ekrana – mjeri se kao i kod CRT monitora, ali kod LCD monitora ta je duljina jednaka stvarnoj, vidljivoj dijagonali.

• Razlučivost – problem kod LCD monitora je što su, za razliku od katodnih, uvijek izrađeni tako da su prilagođeni radu u određenoj razlučivosti.

• Frekvencija osvježavanja – zbog drugačije tehnologije koja se koristi kod LCD monitora, nije potrebna visoka frekvencija. Za dobar prikaz slike dovoljna je frekvencija od 60 Hz.

• Kut gledanja – za razliku od CRT monitora čiji je prikaz jednako kvalitetan bez obzira na kut gledanja, kod LCD monitora kvaliteta slike opada s povećanjem kuta gledanja.

Većina LCD monitora raspolaže analognim konektorima, pa ih se može povezati s računalom pomoću VGA kabela. Međutim, LCD je digitalna tehnologija pa nema smisla da se podaci do monitora prenose u analognom obliku. Stoga, većina LCD monitora ima digitalni priključak – DVI (Digital Visual Interface).

4.2.3. Usporedba CRT i LCD monitora

Karakteristika Usporedba CRT i LCD monitora

Cijena LCD je znatno skuplji od CRT monitora

Svjetlina i kontrast LCD monitori imaju mnogo svijetliju sliku i bolji kontrast

Kvaliteta boja CRT nudi bolju kvalitetu i realnost prikaza boja

Kut gledanja Kvaliteta prikaza slike na CRT monitoru ne ovisi o kutu gledanja; a na LCD monitoru svjetlina, kontrast i čitljivost znatno ovise o kutu gledanja

Dimenzije i masa LCD monitori su manji i lakši

Energija LCD troši i do pet puta manje enrgije

Razlučivost LCD nema mogućnost promjene razlučivosti

Geometrija slike LCD ima savršenu geometriju, dok kod CRT monitora često postoje problemi

Page 18: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Osnovne ulazne i izlazne jedinice

16

5. Osnovne ulazne i izlazne jedinice

Ulazne jedinice računala su dijelovi računala koji služe za unos podataka. Osnovne ulazne jedinice na osobnom računalu su miš i tipkovnica. Tipkanjem po tipkovnici unosimo znakove u računalo, a pomicanjem miša upravljamo kursorom na ekranu i zadajemo određene naredbe.

5.1. Tipkovnice

Tipkovnica je u osnovi skup prekidača od kojih svaki, kad je utisnut, označava pritisak određene tipke. Tipkovnica posjeduje mikroprocesor koji prati promjene na svakom prekidaču i na taj način određuje koja je tipka ili kombinacija tipki pritisnuta. Tako mikroprocesor tipkovnice šalje malo slovo a ako je pritisnuta ta tipka, odnosno veliko slovo a ako je istovremeno pritisnuta tipka Shift i tipka A.

5.1.1. Raspored i funkcija t ipki

Postoje mnoge vrste tipkovnica, međutim danas se na osobnim računalima uglavnom koristi Windows tipkovnica sa 104 tipke. Raspored tipki na tipkovnicama uglavnom je standardiziran, te se neznatno razlikuje ovisno o regionalnim jezičnim karakteristikama.

Sve tipkovnice sadrže slijedeće skupine tipki:

• tipke sa slovima (QWERTY raspored)

• numeričke tipke

• kontrolne tipke (kursorske tipke, tipke Home, End i sl.)

• funkcijske tipke (F1-F12).

Page 19: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Osnovne ulazne i izlazne jedinice

17

Osim standardnih tipkovnica postoje i posebne tipkovnice koje imaju neke dodatne funkcije. Dodatne funkcijske tipke na tim tipkovnicama obično se koriste za lakšu navigaciju u web pregledu, brzo pokretanje e-mail programa i drugih često korištenih aplikacija, kontrolu reprodukcije multimedijskih sadržaja i sl.. U zadnje vrijeme su sve popularnije ergonomske tipkovnice koje posebnu pažnju posvećuju zdravlju korisnika.

5.1.2. Spajanje t ipkovnice s ra čunalom

Da bi tipkovnica mogla komunicirati s računalom mora s njim biti povezana. Najčešći načini spajanja tipkovnice na računalo su:

• 5-pinski AT konektor – zastarjeli način spajanja.

• 6-pinski IBM PS/2 konektor – ljubičaste boje.

• USB sučelje

• bežično povezivanje (ostvaruje se na dva načina: radiovezom i Bluetooth vezom).

5.2. Miševi

Miševi su kao ulazni uređaj računala svoj procvat doživjeli 80-ih godina pojavom grafičkih korisničkih sučelja. Miš čita naše pokrete ruke i u skladu s njima pomiče kursor po ekranu. Svaki miš ima jedan ili više botuna kojima zadajemo naredbe.

5.2.1. Vrste miševa

S obzirom na način kako čitaju naše pokrete razlikujemo dvije vrste miševa: mehanički i optički. Mehanički miš koristi kuglicu i dva valjka. Valjci, koji se postavljaju pod 90 stupnjeva, prepoznaju kotrljanje kuglice po X i Y osi. Na temelju tih informacija određuje se pomak miša i taj podatak se prosljeđuje računalu.

Optički miševi za detekciju pokreta koriste malu digitalnu kameru. Kamera snima površinu po kojoj se kreće miš u vrlo kratkim razmacima. Procesor koji se nalazi u mišu uspoređuje primljene sličice i na temelju razlika određuje smjer i dužinu pomaka miša i taj podatak prosljeđuje računalu.

5.2.2. Nač ini prikl ju č ivanja miša

Miševi se s računalom povezuju na slijedeće načine:

• serijska veza – stariji modeli.

• PS/2 priključak – zelene boje.

• USB veza

• bežično povezivanje (radio i Bluetooth veza).

U Windows operacijskim sustavima moguća su dodatna podešavanja miševa i tipkovnica. U Control Panel-u nalaze se aplikacije Mouse i KeyBoard u kojima je moguće prilagoditi rad tih uređaja našim potrebama. Postoje standardne opcije, a ovisno o tipu uređaja mogu se pojaviti i neke dodatne opcije.

Page 20: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Osnovne ulazne i izlazne jedinice

18

5.3. Pisa č i

Pisači su izlazne jedinice računala koje služe za ispisivanje podataka na papir. S obzirom na način kako ispisuju sadržaj na papir danas su najčešće dvije vrste pisača: tintni i laserski.

5.3.1. Tehni čke karakterist ike pisa ča

Bez obzira koju tehnologiju koriste, postoji nekoliko tehničkih karakteristika koje su im zajedničke:

• Crno-bijeli ispis ili ispis u boji – obje tehnologije nude ispis u boji. Kod tintnih pisača to je danas standardni način ispisa ali kod laserskih pisača boja osjetno podiže cijenu.

• Razlučivost – podatak koji pokazuje koliko točkica pisač može ispisati na određeni prostor. Razlučivost se prikazuje točkicama po inču (dpi, dots per inch), te se sastoji od horizontalne i vertikalne razlučivosti. Horizontalna razlučivost ovisi o preciznosti same glave za ispis (kod tintnog pisača), odnosno preciznosti samog lasera (kod laserskih pisača). Vertikalna razlučivost ovisi dodatno i o preciznosti kojom pisač može pomicati papir tijekom ispisa. Npr, neki laserski pisači nude 1200x600 dpi, a neki tintni 1440x720 dpi.

• Brzina ispisa – izražava se u stranicama po minuti (ppm, pages per minute). Današnji laserski pisači pišu brzinama većim od 15 ppm, dok je kod tintnih brzina ispisa oko 10 ppm. Naravno da brzina ispisa ovisi o tome što se ispisuje. Deklarirane brzine ispisa najčešće se odnose na obične tekstualne stranice koje su popunjene tek oko 5%. Za ispis zahtjevnijih sadržaja, poput fotografija u boji, nekim pisačima će trebati i nekoliko minuta.

• Format ispisa – većina pisača ispisuje do maksimalnog formata A4. Poneki mogu ispisivati i na A4+ format, koji je tek nešto veći od A4, čime se postiže maksimalna popunjenost A4 papira (od ruba do ruba). Za svaki pisač je određena i vrsta, odnosno težina papira na koje može pisati.

• Cijena ispisa – kod tintnih pisača cijena jednog pakiranja crne tinte i tinte u boji nerijetko može iznositi i polovinu cijene samog pisača, a količina stranica koje se mogu ispisati i nije baš velika: stotinjak, dvjestotinjak stranica često je maksimum. S druge strane, laserski pisači nude mnogo povoljniju cijenu ispisa po stranici: jednim tonerom moguće je napisati i nekoliko tisuća stranica.

• Način spajanja na računalo – pisači se spajaju na paralelni ili USB priključak

• Količina memorije – ovo je posebno važan podataka kod laserskih pisača. Zbog načina kako ispisuju stranice oni moraju imati cijelu stranicu u svojoj internoj memoriji. To je posebno važno kod ispisa grafičkih datoteka koje zahtjevaju puno memorije. Kućni laserski pisači uglavnom imaju 4 ili 8 MB memorije, dok uredski modeli imaju i po 64 MB. Kod tintnih pisača količina memorije obično je manja, budući da oni ne moraju u svojoj memoriji imati cijelu stranicu, već se ona može dinamički prenositi pisaču tijekom ispisa.

Page 21: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Osnovne ulazne i izlazne jedinice

19

5.3.2. Stvaranje boja u pisa č ima

Za razliku od monitora, grafičkih kartica, televizijskih prijemnika i klasičnih filmova koji koriste RGB tehnologiju za stvaranje boja, pisači, i laserski i tintni, za stvaranje boja koriste CMYK tehnologiju.

RGB koristi aditivan način stvaranja boja – boje se dobiva miješanjem osnovnih boja: crvene, zelene i plave. U CMYK sustavu, svaka boja apsorbira manje ili više svijetlosti koja inače čini bijelu svijetlost, te na taj način oduzima slici boju. CMYK koristi četiri osnovna pigmenta: cyan (cijan, zeleno-plava boja), magenta (nijansa ljubičaste), yellow (žuta), te black (crna). Za razliku od RGB sustava, pomiješaju li se tri osnovne CYM boje, dobiva se crna. Neki jeftiniji pisači koriste tu tehnologiju, te nemaju zasebnu crnu tintu ili toner, ali crna boja dobivena na ovaj način neće biti dovoljno tamna ni gusta. Drugi pak koriste puni CMYK, s posebnim punjenjem boja i za crnu.

5.3.3. Tintni pisa č i ( ink jet)

Osnovni mehanizam tintnog pisača je glava za ispis koja sadrži tri ili četiri punjena s tintom (cartrige). Tri punjenja su u boji (CMY), a četvrto punjenje je crna tinta. Glava za ispis pomiče se, zajedno s patronama, duž širine papira, korištenjem koračnog motora.

S obzirom na to kako se boja nanosi na papir razlikujemo dvije vrste tintnih pisača:

• Bubble jet pisači – ovu tehnologiju koriste HP, Canon i mnogo ostalih proizođača. Tinta se zagrijavanjem pretvara u male kapljice koje prolaze kroz vrh ispisne glave i padaju na papir.

• Piezoelektrični pisači –tehnologija tvrtke Epson, koristi piezoelektrične kristale. Piezoelektrični kristali vibriraju kada ih se pobudi električnom energijom. Kada kristal počne vibrirati, iz ispisne glave istisne malu količinu tinte na papir.

5.3.4. Laserski pisa č i

Kod laserskih pisača, glavni element na kojemu se odvija cijeli postupak ispisa je fotoosjetljivi bubanj. To je poseban valjak koji na sebe može primiti određeni naboj. Bubanj je sam po sebi negativno nabijen. Nakon što pisač od računala primi stranicu koju treba ispisati i u svojoj memoriji stvori sliku stranice, znat će na koja mjesta na stranici treba staviti toner. Laserski pisač potom, koristeći lasersku zraku, na bubanj iscrtava negativ slike. Mjesta na bubnju koja budu pogođena laserskom zrakom bit će pozitivno nabijena.

U sljedećem se koraku na papir nanose čestice tonera. Budući da su čestice tonera također nabijene negativno (poput bubnja), one će se uhvatiti za ona mjesta koja je u ranijem koraku pozitivnima učinila laserska zraka. Ovim je postupkom od negativne slike dobivena pozitivna koja se još uvijek nalazi na bubnju. Ispod bubnja provlači se pozitivno nabijen papir, te će se stoga negativno nabijene čestice tonera nanijeti na njega. Grijanjem se čestice tonera upijaju u papir, pa je konačan ispis precizan i kvalitetan.

Page 22: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Multimedija na računalu

20

6. Multimedija na ra čunalu

6.1. Grafi čke datoteke na ra čunalu

S obzirom na način kako se slike i ostali grafički elementi pohranjuju na računalo imamo različite tipove grafičkih datoteka. Četiri su najčešća tipa grafičkih datoteka na PC osobnim računalima:

• BMP – matični format Windowsa

• TIFF – čest je u grafičkoj struci

• GIF – ove datoteke mogu imati najviše 256 boja

• JPEG – prevladavajući format za fotografije

Svi grafički programi mogu pročitati i zapisati bilo koji od ovih formata, uključujući i mnoštvo drugih, specijaliziranih i mnogo rijeđe korištenih. Format datoteke određuje kako računalo kodira i pohranjuje samu sliku.

Skenirana slika ili fotografija sadrže mnoštvo informacija: kada bi računalo jednostavno pohranilo informaciju o boji svake točke na slici, datoteke bi bile izrazito velike. Takve datoteke zovu se nesažetim datotekama (BMP format je u svojim prvim verzijama nudio samo takav način pohranjivanja slika). One zauzimaju puno mjesta na računalu, a iz istog razloga nisu pogodne za prijenos putem Interneta.

Stoga postoje razni grafički formati koji koriste algoritme za sažimanje grafičkih datoteka. Sažimanje datoteka radi se na dva načina:

• Lossless i

• Lossy sažimanje.

Pri lossles sažimanju nema gubitka u kvaliteti slike jer se ne odbacuju informacije o bojama pojedinih točkica, niti se, osim samog sažimanja podataka, koriste bilo kakvi drugi algoritmi.

Većina skeniranih i digitalnih fotografija danas je u JPEG formatu (Joint Photographers Expert Group). JPEG nudi lossy sažimanje: algoritam zaključuje koje točkice na slici i

Page 23: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Multimedija na računalu

21

pojedine boje relativno neprecizno ljudsko oko ionako ne bi primjetilo, te ih zamjenjuje drugim, najsličnijim bojama sa slike kako bi povećao stupanj sažimanja. U rezultatu slika je potpuno jednaka orginalu, ali su uštede u zauzetoj količini memorije značajne. Osim toga, korisnik ima utjecaj na stupanj sažimanja koji će se koristiti, ovisno o kvaliteti slike koju želi dobiti.

6.2. Skeneri

Osnovna namjena skenera jest da pročita željenu sliku (fotografiju, teks itd.), te je pretvori u digitalne podatke odnosno u sliku koja se može poslati u daljnji postupak obrade na samom računalu. Ključna komponenta skenera je CDD element (Charge Couple Device). CCD elementi pretvaraju fotone (energiju svjetla) u električne signale i digitalne podatke. Skeneri posjeduju čitav niz CCD elemenata koji čine glavu skenera koja se, korištenjem koračnog motora i posebnog remena, pomiče nad fotografijom ili papirom koji želimo skenirati.

Današnji skeneri skeniraju predložak tijekom jednog prolaska skenerske glave – single-pass skeneri. Leće i filtri razdvajaju skeniranu sliku na crvenu, zelenu i plavu komponentu, od kojih svaka pogađa CCD element. Na taj se način dobivaju podaci o crvenoj, zelenoj i plavoj komponenti svake točkice. Skener potom spaja te podatke u jedinstvenu sliku u boji.

6.2.1. Tehni čki podaci

Najvažniji tehnički podatak za skener je njegova razlučivost. Današnji skeneri nude minimalnu razlučivost od 300×300 točkica po inču (dpi), dok je današnji standard 600×600 odnosno 600×1200 dpi.

Na kvalitetu slike ne utječe samo razlučivost. Kvalitetniji skeneri imaju bolje optičke elemente i bolju rasvjetnu lampu, što znatno utječe na svjetlinu slike, njezinu oštrinu i jasnoću.

Drugi važan podatak kod skenera je broj bitova koje koristi za definiranje boja (color depth, bit depth). Za postizanje standardnog true color skupa boja (više od 16,7 milijuna boja) potrebna su 24 bita – što danas podržavaju gotovo svi skeneri.

6.2.2. Spajanje na ra čunalo

Skeneri se, ovisno o modelu, na računalo spajaju na jedan od tri načina:

• USB – najčešći način spajanja.

• SCSI – profesionalni modeli.

• Paralelni priključak – stariji modeli.

Da bi računalo i skener uopće mogli komunicirati, na računalu je potrebno imati odgovarajuće programe. Skeneri se pridržavaju standardnog protokola koji se naziva TWAIN.

Page 24: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Multimedija na računalu

22

6.3. Zvuk na ra čunalu

Današnje računalo je nezamislivo bez kvalitetnog zvuka. Slušanje glazbe, igranje igara, gledanje filmova i sl. postali su najčešći načini upotrebe računala, a za sve je to potreban dobar podsustav za reprodukciju zvuka.

6.3.1. Sempliranje i kodiranje

Da bi se zvuk spremio na računalo potrebno ga je prevesti u digitalni oblik. Zvuk je val koji se može prikazati grafički. Da bi se zvuk prebacio u digitalni oblik potrebno je val datog zvučnog uzorka prebaciti u digitalni oblik i te podatke spremiti u datoteku. Taj postupak se naziva digitalizacija ili sempliranje.

Kvaliteta dobivenog digitalnog signala ovisi o nizu faktora. Najvažniji podatak je sample rate, odnosno frekvencija kojom se uzimaju uzorci zvučnog vala. Veći sample rate donosi bolju kvalitetu zvuka, jer se u jednoj sekundi više puta bilježi informacija o trenutačnom obliku i intezitetu zvučnog vala. Frekvencija se izražava u hercima (Hz) ili kilohercima (KHz). Da bi se mogla zabilježiti promjena u zvučnom valu mora se uzeti barem dva njegova uzorka, pa je stoga najveća frekvencija zvuka koja se može prepoznati pri sempliranju jednaka polovici frekvencije sempliranja.

S obzirom da ljudsko uho čuje frekvencije visine do 20.000 Hz, to znači da frekvencija sempliranja mora biti veća od 40.000 Hz. Takva frekvencija sempliranja se koristi prilikom snimanja audio CD-a. Ukoliko je frekvencija sempliranja manja, to znači da će se neki visoki zvukovi izgubiti.

Bitan je i broj kanala koji se koriste za sempliranje. Korištenja jednog kanala rezultirat će mono zvukom, a standardno se koriste dva kanala za dobivanje stereo zvuka.

Nakon što se sempliranjem dobije uzorak zvuka potrebno ga je pretvoriti u digitalni format koji računalo razumije. Taj postupak se zove kodiranje. To je ono što na kraju svaki korisnik vidi u obliku WAV, MP3 ili neke druge datoteke. Načinom zapisa podataka u datoteku određeno je kako će ona biti strukturirana, te kako će podaci u nju biti zapisani.

Za kodiranje zvuka koriste se programi koji se zovu koderi. Prilikom reprodukcije zvuka potrebno je dekodirati zvučni zapis, a to obavljaju dekoderi. Programske aplikacije koje obavljaju te zadaće nazivaju se codeci (coder/decoder). Za svaki format zapisa glazbe potrebno je imati odgovarajući codec koji ga razumije.

6.3.2. MIDI glazba

MIDI tehnologija je drugi način zapisivanja glazbe na računalu. MIDI datoteke ne sadrže semplirane podatke o zvuku koji treba reproducirati, već note i opise instrumenata kojima ih je potrebno odsvirati.

Budući da MIDI datoteka ne sadrži sam zvuk koji treba odsvirati, kvaiteta njene reprodukcije ovisi prije svega o tome koliko je kvalitetan zvučni podsustav na računalu.

Zvučna kartica u svojoj ROM memoriji ima pohranjene podatke o različitim instrumentima – to su zapravo snimke instrumenata koji sviraju pojedine note. Tijekom reprodukcije MIDI zapisa, zvučna kartica u svojoj memoriji pronalazi zvuk i instrument koji mora odsvirati i šalje ga zvučniku.

Page 25: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Multimedija na računalu

23

Budući da MIDI datoteke sadrže samo informacije o notama i vrstama instrumenata pomoću kojih treba odsvirati pojedinu notu, MIDI ne može podržati snimanje glasa, ni bilo koje druge vrste zvuka koji nije čista glazba.

6.3.3. Zvu čne kartice

Večina matičnih ploča ima podršku za zvuk koja svojom kvalitetom i mogućnostima sasvim zadovoljava. Za profesionalniju upotrebu zvuka na računalu potrebno je ugraditi kvalitetnu zvučnu karticu s digitalnim izlazima ili mogućnošću dobre reprodukcije MIDI zapisa

Najvažnije tehničke karakteristike zvučnih kartica su:

• Sample rate – standardne su frkvencije sempliranja 11.025, 22.050 i 44.100 Hz (stereo signal audio CD kvalitete).

• Frekvencijski raspon – s obzirom da je frekvencijski raspon ljudskog sluha od 20 do 20.000 Hz, večina zvučnih kartica proizvodi zvukove u tom rasponu.

• Broj kanala – odnosi se na reprodukciju MIDI zapisa i određuje koliko različitih instrumenata zvučna kartica može odsvirati u jednom trenutku (obično 16).

• Polifonija – podatak koji govori koliko različitih tonova, u jednom trenutku na bilo kojem kanalu, zvučna kartica može proizvesti (profesionalne kartice podržavaju polifoniju se 128, 256 ili čak 1.024 glasa).

Svaka zvučna kartica na svojoj poleđini posjeduje barem tri priključka:

• Audio izlaz – zelene boje, služi za spajanje slušalica, zvučnika ili glazbene linije.

• Linijski – plave boje, omogućava spajanje izvora zvuka (poput CD playera, gramofona i sl.).

• Mikrofonski priključak – crvene boje, za spajanje mikrofona.

6.3.4. Formati audio datoteka

Formati audio datoteka koriste različite načine za zapisivanje podataka. Razlog za relativno velik broj različitih formata za zapis zvuka leži u čunjenici da je zvuk (poput slika) memorijski vrlo zahtjevan. Kako CD kvaliteta zahtjeva sample rate od 44.100 Hz to znači da je za jednu sekundu zvuka potrebno sačuvati više od 44 tisuće različitih vrijednosti koje opisuju taj zvuk. To znači da je za zapisivanje jedne sekunde zvuka potrebno 150 KB (prema tome jedan glazbeni album trajanja 60 min, zauzimao bi 540 MB prostora na disku).

Da bi se veličina datoteka smanjila koriste se razni postupci sažimanja. Sažimanje može biti izvedeno tako da nema gubitka informacija (lossless) ili da se neke informacije izgube (lossy). Danas su mnogo popularniji formati koji koriste lossy tehniku. Prilikom ovakvog sažimanja ne čuvaju se svi podaci o zvuku, već algoritam za sažimanje odbacuje manje važne podatke koji predstavljaju zvukove koje ljudsko uho ionako ne bi moglo čuti ili razlikovati. Konačna je veličina datoteka mnogo manja (ponekad i do 20 puta), a budući da se može odabrati i stupanj sažimanja, moguće je postići da razlika od originalnog zvuka bude neprimjetna.

Page 26: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Multimedija na računalu

24

Na osobnim računalima najčešći formati audio datoteka su:

• WAV – (wave) – osnovni format zvuka u operacijskom sustavu Windows. Ne koristi lossy sažimanje pa zbog toga WAV datoteke mogu biti prilično velike

• MP3 (MPEG-1 Layer 3) – koristi lossy sažimanje. Korisnik može sam odabrati stupanj sažimanja. Što je veći stupanj sažimanja datoteka je manja ali je manja i kvaliteta zvuka. Mjerilo kvalitete je bit rate – količina bitova kojom je predstavljena jedna sekunda zvučnog zapisa. Četiri su standardna bit ratea: 64, 128, 256 i 320 Kbit/s. 128 Kbit/s je najčešće korišteni bit rate. Razliku između sažete i originalne datoteke gotovo je nemoguće primjetiti, a sažimanjem se dobije i do 10 puta manja datoteka.

• WMA (Windows Media Audio) - Microsoftov sažeti format glazbenih datoteka

6.4. Video na ra čunalu

Video je glavni sastojak suvremenih multimedijalnih računala, no danas se pred ovakve saržaje često postavlja zahtjev da budu prenosivi preko Interneta, da se mogu pohraniti na CD-ROM ili na memorijsku karticu namijenjenu nekom prijenosnom uređaju. Novi algoritmi za kodiranje videa čine i to mogućim: kvaliteta slike raste, a konačna veličina videodatoteke pada.

6.4.1. Formati video datoteka

Za razliku od glazbenih zapisa (neki se čuvaju u nesažetom obliku, ali većina formata za zapis glazbe ipak koristi neki način sažimanja), svi su načini kodiranja i zapisivanja videa sažeti. Isto tako, za razliku od audio formata, video formata ima znatno manje:

• MPEG-1, MPEG-2 i MPEG-4 (Motion Pictures Experts Group). MPEG-1 je lossy način sažimanja videozapisa, što znači da eliminira manje važne podatke kako bi postigao bolji stupanj sažimanja. Ovaj algoritam tijekom sažimanja uspoređuje svaku sliku videozapisa s prethodnom slikom, te pokušava podatke kodirati tako da zabilježi samo one informacije koje su se promijenile između dviju slika. MPEG-2 je nadogradnja MPEG-1 standarda i razvijen je da bi se koristio u sustavu digitalne televizije i kao osnovni način sažimanja videozapisa na DVD-u. MPEG-2 često postiže faktore sažimaja i do 40:1 (što je tipično za filmske DVD diskove). Najnoviji standard jest MPEG-4 i u potpunosti je prilagođen Internetu.

• M-JPEG (Motion JPEG) – zasnovan je na JPEG formatu zapisivanja slika. Svaka sličica videa zapisana je jednom JPEG slikom. Zbog tog načina zapisivanja podataka M-JPEG datoteka je puno veća od MPEG datoteke, ali M-JPEG ima jednu značajnu prednost: uređivanje video zapisa jednostavnije je i brže.

• WMV (Windows Media Video) – Microsoftov videoformat. Microsoft u WMV datotekama koristi vlastitu verziju MPEG-4 tehnologije. Zbog svoje su male veličine WMV datoteke vrlo pogodne za skidanje s web stranica ili pak streaming u realnom vremenu.

• DivX – najpopularniji format pohranjivanja video zapisa. Veličina dobivenih datoteka znatno je manja od onih koje se dobiju korištenjem ostalih algoritama. DivX se u

Page 27: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Multimedija na računalu

25

potpunosti pridržava MPEG-4 standarda, što je jedan od glavnih razloga zašto unatoč velikom faktoru sažimanja videozapisa i dalje može sačuvati njihovu veliku kvalitetu.

Najčešća vrsta video datoteka koja se upotrebljava na osobnim računalima je AVI (Audio Video Interleaved). No AVI zapravo nije algoritam za sažimanje i kodiranje video zapisa, već samo definira način zapisivanja slike i zvuka u datoteci. Sam AVI ni na koji način ne određuje kako podaci moraju biti kodirani, pa se taku u AVI datoteci najčešće nalazi sadržaj kodiran M-JPEG načinom (može biti i MPEG-4 ili DivX).

Page 28: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Umrežavanje računala i Internet

26

7. Umrežavanje ra čunala i Internet

7.1. Lokalne mreže

Računalna mreža je dva ili više računala spojenih tako da mogu izmjenjivati podatke. S obzirom na geografsku rasprostranjenost mreže razlikuju se tri vrste mreža:

• LAN (Local Area Network) – manje računalne mreže na razini jedne prostorije ili zgrade.

• WAN (Wide Area Network) – nastaju kada se više lokalnih mreža spoji u jednu.

• Internet

Da bi se računala mogla povezati u računalnu mrežu potrebna je odgovarajuća oprema. Osnovni elementi za izgradnju računalne mreže su slijedeći:

• Mrežna kartica

• Mrežni kablovi

• Koncentrator (hub) ili preklopnik (switch)

• Usmjerivač (router)

Aktivnom mrežnom opremom smatraju se svi mrežni uređaji koji odašilju, primaju, pojačavaju ili na bilo koji drugi način rukuju elektroničkim signalima koji se koriste za mrežnu komunikaciju. To su mrežne kartice, pojačala, kocentratori, preklopnici i usmjerivači.

Pasivna je mrežna oprema sva ostala oprema koja se koristi pri izgradnji mreže, poput samih kablova koje ćete koristiti za spajanje računala s ostalom mrežnom opremom.

Najrašireniji standard za lokalne mreže (kojim se definiraju svi elementi unutar mreže i način njihove međusobne komunikacije) naziva se Ethernet.

Page 29: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Umrežavanje računala i Internet

27

7.1.1. Mrežne kartice

Na današnjim računalima mrežna podrška je najčešće već ugrađena u samu matičnu ploču. Ukoliko to nije slučaj postoje mrežne kartice koje se ugrađuju na matičnu ploču preko utora za proširenje.

Najvažniji podatak o mrežnom podsustavu je vrsta Ethernet komunikacije koju podržava. Tri su različita Ethernet standarda, ovisno o brzinama koje ostvaruju prilikom prijenosa podataka:

• Ethernet (10 Mbit/s)

• Fast Ethernet (100 Mbit/s) – današnji standard. Uglavnom sve današnje mrežne kartice podržavaju i Ethernet i Fast Ethernet.

• Gigabitni Ethernet (1000 Mbit/s)

Mrežna kartica na svojoj poleđini ima RJ-45 konektor namijenjen za spajanje mrežnih kabela

7.1.2. Koncentratori i preklopnici

Za spajanje više računala u zajedničku mežu potrebno je imati jedan centralni uređaj koji će ih međusobno povezivati. U tu svrhu se koriste koncentratori ili preklopnici. Njihova funkcija je jednaka ali se razlikuju po načinu rada.

I koncentartor i preklopnik na sebi imaju priključke (portove) na koje se mrežnim kablovima priključuju računala u mreži. Njihova funkcija je prosljeđivati podatke koje dobiju od jednog računala prema računalu kojemu su ti podaci namjenjeni.

Koncentrator tu funkciju obavlja na način da podatke koji su primljeni na jednom portu prosljeđuje na sve ostale portove. S druge strane, preklopnik ima ugrađen mikroprocesor koji obrađuje podatke koje primi na jednom portu i iz njih zna kojem portu treba proslijediti te podatke pa ih šalje samo na taj port.

7.1.3. Usmjeriva č i

Usmjerivači su aktivni mrežni uređaji koji signale s ulaznog porta (ili više ulaznih portova) šalju na izlazni port, koji najčešće predstavlja put prema nekoj drugoj mreži. Najčešće su usmjerivači namijenjeni za spajanje lokalnih mreža na Internet preko ISDN ili ADSL linija.

7.1.4. Beži čne mreže

Kod bežičnih mreža računala nisu povezana kabelima već komuniciraju putem elektromagnetskih valova. Bežične lokalne mreže još se nazivaju WLAN – Wireless LAN. Najčešći standard za bežično umrežavanje računala u lokalnu mrežu naziva se IEEE 802.11b.

Osnovne komponente bežične mreže su:

• Bežične mrežne kartice

• Bazne stanice – igraju istu ulogu kao i koncentratori odnosno preklopnici u kabelskim lokalnim mrežama

Page 30: Uvod u Osobna Racunala

Zadarska privatna gimnazija Uvod u osobna računala Umrežavanje računala i Internet

28

7.2. Internet

Da bi se računalo povezalo na Internet putem telefonske linije potrebna je određena oprema. Postoje različiti načini korištenja telefonske linije za pristup Internetu: analogni modem, ISDN ili DSL.

7.2.1. Analogni modemi

Modemi su uređaj koji omogućavaju razmjenu podataka između dva računala putem analogne telefonske linije. Kako računalo zna rukovati isključivo podacima u digitalnom obliku, a telefonska linija može prenijeti isključivo analogni podatak, potrebno je izvesti pretvorbu iz digitalnog u analogno, te na drugom kraju veze, natrag iz analognog u digitalno. Tu zadaću obavljaju modemi.

Količina podataka koju modem može poslati ili primiti u jednoj sekundi nazivamo brzinom modema i izražava se u bitovima u sekundi (bps). Današnja standardna brzina modema iznosi 56 Kbps.

Modemi se na računalu mogu pronaći u nekoliko osnovnih izvedbi:

• Interni modem – ovi se modemi ugrađuju u utore za proširenja na matičnoj ploči

• Eksterni modem – spajaju se na računalo putem serijskog porta ili USB sučelja

• Modemi ugrađeni na matičnoj ploču

7.2.2. ISDN

ISDN (Integrated Services Digital Network) potpuno je digitalna komunikacijska tehnologija. Za razliku od analognog modema ISDN se u potpunosti oslanja na digitalno komuniciranje.

ISDN tehnologija koristi običnu telefonsku žicu za prijenos podataka. Na toj žici stvara tri komunikacijska kanala ukupne propusnosti 144 Kbps, što je skoro tri puta brže od analognih modema. Postoje dva b-kanala koji se koriste za prijenos podataka od po 64 Kbps, i jedan D-kanal kojim se prenose podaci važni za rad samog ISDN sustava čiji je kapacitet 16 Kbps.

Da bi se računalo povezalo s ISDN priključkom potreban je tzv. ISDN modem ili terminal adapter (TA). Oni dolaze u dvije izvedbe: interni i eksterni TA uređaji.

7.2.3. DSL

DSL tehnologija (Digital Subscriber Line), talođer koristi običnu telefonsku žicu za prijenos podataka. DSL se u primjeni može naći u nekoliko svojih inačica, no najčešće je u pitanju ADSL – asimetrični DSL (brzina dotoka podataka s Interneta veća je od brzine slanja podataka prema Internetu). Sama tehnologija može ponuditi brzine prijenosa podataka i do 8 Mbit/s

Kao bi se mogla koristiti DSL usluga potrebni su slijedeći uređaji:

• DSL djelitelj (spliter) – uređaj koji omogućava istovremeno telefoniranje i prijenos podataka

• DSL modem (transceiver) – prenosi podatke putem DSL linije. Povezuju se s računalom putem USB sučelja ili Ethernet mreže.