-KRIMINOLOGIJA-

SADRŽAJ

1. UVOD

1. UVOD 2

2. PSIHOLOŠKA SHVATANJA 3

3. UVOD U PSIHOLOŠKE TEORIJE 4

4. PSIHOANALITIĆKA TEORIJA RAZVOJA 5

4.1. Teorija uskračenosti za materinske dodire i povezanost 9

4.2. Teorija jaza- sebe 10

4.3. Teorija moralnog razvoja- Lawrenca Kohlberga 11

4.3.1. Kritike Kolbergove teorije 12

5. PSIHOPATOLOŠKE TEORIJE 13

5.1. Psihopatija 14

5.2. Emocionalni poremečaji 15

5.2.1. Kleptomanija 15

5.2.2. Piromanija 15

6. TEORIJA INTELIGENCIJE 16

6.1. Istraživanja o inteligenciji i krininalitetu 17

7. NEO- FREUD-ovski PRAVAC 18

8. BIHEJVIORISTIČKA TEORIJA I TEORIJE SOCIJALNOG UČENJA 19

9. ZAKLJUČAK 20

10. PRILOG 21

11. LITERATURA 23

-KRIMINOLOGIJA-

Psihološke teorije su od nastajanja pa do danas prošle možemo reći dug put. Dosta godina se

provodilo istraživanje da bi se se dokučilo do današnjeg mišljenja, da iako je prestupnička

ličnost u osnovi ista kao ličnost neprestupnika, učinioci nekih djela imaju određene psihičke

karakteristike koje utiču na njihovu kriminalnu djelatnost. Samim tim savremena kriminologija

mora da ukaže koje su to osobine i kod kojih djela su one značajne. Ulažu se mnogi napori da se

pojedini tipovi kriminalnog ponašanja povežu sa relevantnim psihičkim crtama učinioca. A

također pri tome se ne smije zanemariti uticaj sredine, na formiranje ličnosti prestupnika a i to da

svi ti činioci djeluju zajedno i isprepleteno. Psihoanaliza je metod psihološkog pretraživanja koji

ima za cilj da dokuči podsvjesno značenje ljudskog ponašanja, a čije se osnove nalaze u

psihološkom životu koji je formulisao S. Freud (Frojd). Ona je grana psihologije i metod

tretmana mentalnih i emocionalnih poremećaja koja se karakteriše dinamičkim pogledom na sve

aspekte duševnog života. Psihoanaliza polazi od postulata po kojem sve što se odvija u snovima,

nosi u sebi dimenziju koja ne izbija na površinu.To je

podsvijest, rezultat niza događaja koji su se desili u

ranom djetinjstvu, a možda čak i ranije, u neposrednoj

sprezi sa razvojem seksualnosti u širokom smislu, prvo

kroz oralnu i analnu fazu razvoja. Psihoanaliza dakle

bazira se na proučavanju pojedinca kao neponovljive

jedinke korištenjem prvenstveno metoda izučavanja

pojedinog slučaja. Osnovna postavka osnivača

psihoanalize kako sam naveo S. Freuda (a General

Introduction to Psycho-Analysis) je svrsihodnost svakog

čovjekovog ponašanja, njegov teološki karakter.

Međutim, pojedinac koji preduzima određeni akt ne mora

biti svjestan njegovog, često skrivenog cilja. Upravo to nesvjesno o čovjeku, jedan je od

ključnih pojmova Freudovog sistema misljenja.

2. PSIHOLOŠKA SHVATANJA

U svakom od nas odvija se sukob između ličnih i izvornih instikata

(poriva, nagona, impulsa) kao i zahtjeva drušvene grupe.

Slika1. SIGMUND FREUD

-KRIMINOLOGIJA-

Psihoanalitičari tvrde da je nagone nemoguće ukinuti. Iako se nisu bavili stvaranjem posebne

teorije koja bi služila objašnjenju kriminaliteta, Freud i njegovi učenici doticali su se i prirode

zločina. Oni ga definišu kao kršenje jedne ili više normi kroz ponašanje pojedinca. Čovjekovo

ponašanje je vid samoizražavanja.

Psihoanaliza uključuje sljedeća objašnjenja kriminalnog ponašanja:

Zločinac ima „antidruštveni karakter“, pogrešno je socijalizovan, nije u stanju da shvati

normativne zahtijeve spoljne sredine. U sukobu koji se u njemu odvija između ličnih i

izvornih instikata i zahtjeva društvene grupe, on bira ispunjenje prvih.

Zločin kao vid neuroze- učinilac teži da bude oglašen krivim i kažnjen

Zloćin je posljedica poremećenja u psihološkoj ravnoteži, a zločinci su emocionalno

frustrirani i poremećeni pojedinci koji nesvjesno nasilničkom aktivnošću teže da riješe

emocionalne probleme.

Zločinac posjeduje antisocijani karakter koji se ogleda u prazninama u normativnom

sistemu.

Objašnjenje zločina i kriminaliteta neskladom između društvene strukture i normativnog

sistema, odnosno kulture. Po njemu, društvena struktura generiše sklonost ka zločinu

kroz odabir pojedinaca koji, zbog društvenog položaja i psihičke strukture, nisu u stanju

da se na pravi način prilagode

Primjena psihoanalize u kriminologiji mnogo je doprinijelo i poznato djelo Willama Healy-a

„Delikvent pojedinac“. On je vjerovao da zloćin možemo objasniti samo poniranjem u prošlosti

pojedinca, posebno u njegov emocionalni razvoj. Vjeruje da se uzrok zločina nalazi u

frustracijama koje nastaju u fazi djetinjstva kada dijete ne može da zadovolji svoje osnovne

potrebe.

3. UVOD U PSIHOLOŠKE TEORIJE

„Ljudi koji krše

zakone su

obično

psihološko

atipični.

To ne znači da

su nužno i

bolesni (neki i

jesu).

Istraživanja

pokazuju da se

u tom pogledu

učinitelji

krivičnih djela

statistički

veoma razlikuju

od

nekriminalaca“

-KRIMINOLOGIJA-

Kao što sam spomenuo ove teorije su prošle dug put do danas. Prvobitno se vjerovalo da su

zločinci psihički inferiorna bića i da se uzrok njihove prestupničke djelatnosti nalazi upravo u toj

manjoj vrijednosti. Od tada se pristupilo istraživanjima, lutanjima i osporavanjima. Psihološke

teorije imaju važan uticaj, kako na analizu u kaznenim zavodima tako i kod rehabilitacije

osuđenika. Brojni kriminozi smatraju da se psihološkim faktorima pripisuje preveliki značaj s

obzirom na uzročnost kriminaliteta. Većina također i zamjera teoriji na nedostatak dokaza za to

da su duševni i emotivni problemi od ključnog značaja za kriminalno ponašanje. Iako se Freud

nije posebno bavio problemom kriminaliteta, osnovu njegovog opšteg učenja, stvorene su teorije

koje su u neposrednoj vezi sa tim pitanjima, a na njima su zasnovana i ostala psihoanalitička

tvrđenja. Kao bitne odlike zločina navode se ; izražena sebičnost, jake destruktivne tendencije i

nedostatak afektivnog vezivanja i prihvatanja drugih. Faktorskom analizom izdvajaju se sljedeće

karakteristike ličnosti prestupnika: nisku snagu super-ega, oholu nezavisnost, strepnju i

usredsređenost na sebe, pretjerano burno reagovanje, koje je sklono povodu (sklonost da se ide

grupom). Psianalitičari devijantno ponašanje objašnjavaju preko Frojdove trojne strukture

ličnosti. Polazna psihianalitička teorija govorila je o čovjeku „Nad- Ja“ koji je usmjeren samo

svojim instiktima, o čemu će više biti riječi u nastavku rada

Većina eksperimenata psihološkog pručavanja učinitelja krivičnih djela je sadržavala analizu

varijabli, koje se najčešće javljaju u psihološkim testovima. Najčešće korišteni testovi su MMPI,

(Minesato Multiphasic Personality Inventory). MMPI-1 razvijen 1943. g. a današnja verzija

MMPI- 2 objavljena 1989.g. i CPI ( California Personality Inventory ). Ovi testovi su dakle imali

namjeru mjeriti neke stalne faktore kriminalnog čina koji leže u ličnosti izvršioca.

-KRIMINOLOGIJA-

Istraživači su ustanovili razlike između kriminalaca i onih koji to nisu. Rezultati takvih studija

su bili nejasni, i nije bilo moguće pouzdano razlikovati jedne od drugih. U istraživanju se traži

povezanost između ličnosti i kriminaliteta. Postoje 4 smjera:

1) Traženje razlika u strukturi ličnosti između učinitelja krivičnih djela i drugih osoba.

Najćešće se ta istraživanja vrše u zatvorima. Dolazi se to toga da su zatvorenici

impulsivniji, da više mrze, manje su usmjereni na sebe, i nezreliji su.

2) Traženje mogućnosti za prognoziranje prestupničkog ponašanja. Kako zatvorska kazna

utiče na kasnije ponašanje.

3) Istraživanje nivoa do kojeg učinitelji u smislu osobne dinamike djeluju kao neučinitelji.

Zaključci su da osobna dinamika učinitelja često je jako slična dinamici drugih osoba.

4) Istraživanje i traženje, te mjerenje individualnih razlika mađu različitim tipovima

krivičnih djela i učinitelja u grupama.

Nastojanja psihologa išla su u smjeru povezivanja osobnih karakteristika sa učestalošću

učinjenih djela. U osobne karakteristike osoba sa češćim kriminalnim djelima spadaju:

Agresivniost

Autoritarnost

Ekstravertnost

Narcizam

4. PSIHOANALITIĆKA TEORIJA RAZVOJA

Centralni koncept psihoanalize je koncept podsvijesti. Središnja teze Frojdove razvojne teorije

jeste da je svako dijete rođeno s određenom količinom, seksualne energije nazvane libido, koja

se kako se dijete raste biološki usmjerava na određena mjesta na tjelu zvana erogene zone.

Seksualna se energija u njegovom modelu odnosi jednostavnno na sposobnost doživljavanja

tjelesne ugode. Dolazak libida na svaku tačku u tijelu označava novu fazu u psihoseksualnom

razvoju djeteta. U svakoj razvojnoj fazi libido se usmjerava na novo područje sve dok nije

dostiglo normalno heteroseksualno usmjerenje. Međutim Frojdov model nije bio sasvim biološki,

i on je čvrsto vjerovao da djetetova iskustva tokom faze znatno utiču na njegov kasniji razvoj.

Uspješan prelazak iz jedne faze u drugu zahtijeva da dijete primi prikladnu količinu tjelesne

ugode od svake erogene zone. Zato je Frojd upozoravao roditelje da ne frustriruaju djecu

-KRIMINOLOGIJA-

pretjeranom strogošču, ali je također upozoravao, da prevalika popustljivost može izazvati

probleme. Važno je spomenuti da se Frojdovo shvatanje temelji na dvije ideje:

- ideja o nesvjesnoj odlučnosti,

- i ideja izražena kroz termin konflikt

Nedugo nakon rođenja, uticaji okoline se odupiru nagonskim

težnjama. U suštini usmjerenje okoline određuju kako će se brzo i u

potpunosti pojedinac doći do pojedinačnog stepena psihoseksualnog

razvoja. Ta dinamična bitka sa okolinom se može pokazati i u samoj

strukturi pojedinaca. Kod novorođenčeta osobna struktura je samo

rezervoar nagonskih težnji i impulsa. Vremenom dijete tek počinje

upoznavati djelove sredine i okoline, posebno socijalne. I samim tim

se suočava sa težnjama okoline i društva koje su često u

suprotnostima sa njegovim osobnim nagonskim težnjama.

Prema Frojdu osobni razvoj je posljedica i splet tri temeljna faktora:

1 Djelovanje spolnog nagona

2. Utjecaj okoline, prije svega socijalne

3. Dinamika unutar same strukture lićnosti, konflikti, te interakcije između tri osnovne

podstrukture ličnosti

Tokom razvoja funkcija se prepoznavanja polahko oblikuje u svijesni dio ličnosti to je tkz. ego

(lat. ego- ja).

„Dijete je otac čovjeka“-

govorio je Frojd

-KRIMINOLOGIJA-

Ego- jedini svijesni dio ličnosti. On se brine za ravnotežu između nagonskih težnji i zahtjeva

okoline. One nagonske težnje koje su u prevelikoj suprotnosti za zahtijevima okoline, a okolina

ih oštro kažnjava ukoliko se manifestiraju, ego pojedinca potiskije i izbacuje iz područja svijesti,

potiskuje ih. Egom dominira princip realnosti (orijentacija prema stvarnom svijetu u kojem

osoba živi). Na taj način se širi posebna osobna struktura id (lat, id-ono), gdje ulaze izbačene,

odnosno potisnute težnje, koje su izvan svijesti, nesvjesne. Dio podsvijesti koji sadrži potrebe i

impulse, uključujući onaj koji se zove libido. On odgovara na princip uživanja (ako ćeš se

osjećati bodbo, uradi to). Sa druge strane se oblikuje tkz „nad ja“ (ego.ja) koju sačinjavaju

najoštriji i najnužniji zahtijevi, te naređenja iz okoline. To je glas svijesti i izvori samokritike.

Dakle čovjekov razvoj u velikoj mjeri je rezultat

unutarnje dinamike, suprotnosti i konfllikta među

pojedinim podstrukturama ida, ega, i superega. Ego

balansira svjesnu djelatnost pojedinca i brine za

duševnu ravnotežu, te zdravlje. Pri tome mora

ostvariti ravnotežu između ida, iz kojeg proizilaze

nagonski impulsi, te superegom, odatle izvire grižnja

savjest, prijekog i osjećaj krivice. Ego se može reći

bori sa dva fronta. Umjesto da ego normalno

usmjerava i balansira osobno djelovanje, vodstvo

osobnosti preuzimaju u stvari id i superego.

Ego ne može više funkcionirati. Osoba je nekada nesvijesna vlastitog morala i etike, ali

superego sadrži veliki broj kodeksa i zabrana, koje se koriste uglavnom nesvijesno u obliku

izjave „nemoj“. Krivnja je, prema psihoanalitičkoj kriminologiji veoma učestao problem zbog

svih potreba i nagona koji dolaze iz id-a, te zabrana i kodeksa iz superega. Stoga postoje mnogi

načini kako se individua nosi sa krivnjom i oni se nazivaju odbranbenim mehanizmom, a oni

su:

Sublimacija- želje id-a se pretvaraju u zdrav tok kojima odobrava superego,

Potiskivanje- želje id-a se nagomilavaju u podsvijesti i osoba odbija da prizna njihovo postojanje

-KRIMINOLOGIJA-

Povlačenje- želje id-a se prate impusvuvno da bi se pobjeglo od slušanja superega,

Odbijanje/intelekt- strah od ispunjenja zelja id-a prema njemu se odnosi neemocionalno,

Projekcija- zabrana superega se postavljaju kao standard, kojima drugi sudi a nikada sebi,

Kompleksi- zabrane superega su tako jake da osoba razvija strahove,

Otvaranje- super ego je tako jak da osoba stalno nadoknađuje štetu,

Formiranje reakcija,

Zamjena reakcije,

I od ovih nabrojanih odbrambenih mehanizama, psihoanalitičari su predstavili pomjeranje

odnosno zamjenjivanje reakcije kao primarni razlog za kriminalno ponašanje.

Također bitno je i spomenuti da prema psihoseksualnom modelu, ljudski se rezvoj odvija u 5

faza i to :

1. Oralna faza ( od rođenja do otprilike 18 mjeseci)

2. Analna faza ( druga i treća godina života)

3. Falusna faza (od četvte do sedme godine)

4. Faza latencije ( od sedme do dvanaeste godine)

5. Genitalna faza ( od dvanaeste pa dalje)

Svaki pojedinac u sebi ima nagone koje može potisnuti ili zadovoljiti. S tog aspekta možemo

odvojiti kriminalce od nekriminalaca. Kod kriminalaca se manifestuju kriminalni nagoni.

Nekriminalna ličnost sposobna je odbaciti i spriječiti kriminalne impulse i usmjeriri ka društveno

korisnim djelatnostima.

-KRIMINOLOGIJA-

Kako nagoni ne nestaju, nego ih pojedinac samo potiskuje, na osnovu njih se mogu pojaviti

nesvjesni duševni konflikti, koji su uvjeti za različite neurotske komplekse koji vode ka

kriminalu (kleptomanija, ubistva) i dr.

4.1. Teorija uskračenosti za materinske dodire i povezanost

Teorija se zasniva na tome da je 39% djece iz uzroka kriminalaca

doživjelo odvajanja od roditelja u ranom djetinjstvu. Dakle to

nas vodi zaključku da rano odvajanje od majke može biti jedan

od faktora za kasnije prestupničko ponašanje. Sama teorija bazira

se na dva zaključka:

- Topli, prisni i čvrsti odnosi između djeteta i majke su

značajni za duševno zdravlje djeteta

- Odvajanje i odbacivanje djeteta prouzrokuje, uzrokuje neposlušnost i vodi ka

prestupništvu

Smatra se da kada je dijete odvojeno od majke, posljedice su da poslije neće biti sposoban da

uspostavlja emotivne veze sa drugima, što je jedna od čestih karakteristika prestupnika. To su

dakle tkz. obiteljske varijable koje mogu utjecati na nastanak društveno neprilagođenog

ponašanja djeteta.

Za ovu teoriju bitno je sedam faktora:

1. Specifičnost- prisnost je selektivna, usmerena na jednu ili više osoba

2. Trajanje- prisnost traje cijeli život

3. Emotivno investiranje- najači osjećaji su povezani sa osjećajima prisnosti

4. Ontogeneza- majka je osoba koja daje djetetu zadovljstvo, povjerenje i povezanost

5. Učenje- učenje ima važnu ulogu u razvoju prisnosti, posljedica je temeljne socijalne

interakcije

6. Organizacija- prisnost važna od rođenja pa dalje

7. Biološka uloga

-KRIMINOLOGIJA-

4.2. Teorija jaza – sebe

Kada čovjek pokušava opisati kakav bi neko trebao da bude, kakvog ga najmanje želimo, taj opis

je bliži „ne ja“ odnosno nepoželjnom ja. Čovjekovo mišljenje o sebi prati sjenka viđenja šta

drugi misle o njemu. Međutim, on se tješi time da drugi ne znaju neke stvari o njemu koje on

zna. I to je aspekt ja, koji se slaže sa oznakom „osobnog“.

Smatra se da je upravo to negativno mišljenje o sebi karakteristično za osuđenike koji izdržavaju

zatvorsku kaznu, a također značajnije za prijašnje zatvorenike. Takvoj slici doprinosi stalna

negativna slika, tako da nemaju izbora i prisiljeni su to prihvatiti, to viđenje. Erikson koji je

predstavnik nepsihoanalitičkog usmjeravanja, za razliku od predstavnika psihoanalitičara, daje

pažnju na ego, tj, uzimanje faktora okoline i samostalnost ega u odnosu prema idu.

Psihosocijalna teorija ukazuje da je sklona objašnjavanju ljudskog razvoja uz djelovanje

psihičkih i fizičkih faktora. Erikson navodi osam nivoa na kojim se zasniva psihosocijalni razvoj.

U svakoj fazi je prisutna kriza koja je posljedica tjelesnog i psihičkog sazrijevanja i socijalnih

zahtjeva. Koje okolina postavlja pojedincu. Svaka kriza znači prelazak na novi nivo

Razvoj prestupničkog ponašanja je posljedica neuspješnosti riješenih kriza, prije svega na

drugom, trećem, petom i šestom nivou.

Drugi nivo obuhvaća drugu i treću godinu života i odgovara Frojdovoj analnoj fazi. Temeljna

kriza je odnos roditelja prema djeci. Ako se kriza pozitivno riješi dovodi do razvoja osjećaja za

samokontrolu, i nezavisnost.

Treći nivo traje od četvrte do početka školovanja. Dječija inicijativa raste, širi vidike, i

odgovornost raste. Ako je riješena kriza stvara se i jača osjećaj autonomije. Vrlo je važna uloga

roditelja, i njihova pozitivna usmjerenost.

Peti nivo je period adolescencije, od jedanaeste do dvadesete godine. Ovdje se ostvaruje

psihosocijalni identitet pjedinca, kontakt sa vršnjacima je jako važan i socijalnim grupama. Na

područiju prestupničkog ponašanja ovaj nivo ima veliku važnost, jer pozitivna identifikacija sa

različitim kriminalnim griupama uzrok je nepotpuno razvijen ego, a time i sklonost ka

prestupničkom ponašanju.

Šesti nivo je od dvadesete do dvadesetpete godine i naziva se još i „ intimna kriza i izolacija“.

-KRIMINOLOGIJA-

Ovaj nivo je dosta povezan sa prethodnim, jer ako je pojedinac ostvario pozitivne efekte na

petom nivou, na ovom nivou će biti sposoban uspostaviti temelj obitekjskog života. Negativno

riješena ova kriza kao posljedicu ima pretjeranu zaposlenost sa samim sobom, i nesposobnost da

ostvari intimnu vezu sa drugima. Te se mogu razviti tako poremećaji ličnosti.

4.3. Teorija moralnog razvoja- Lawrenca Kohlberga

Prema svim teorijama moralnosti, temeljni kriterij moralnosti jest kriterij brige za druge ljude,

odnosno stupanj doprinosa općem dobru. Ovo je jedna od vrlo utjecajnih teorija (promovirana

1958), koja je potaknula međunarodna istraživanja i rasprave o moralnosti, moralnom učenju i

moralnom odgoju. U nastavku navodimo temeljne faze razvoja moralnog rasuđivanja od nižeg

ka višem stupnju: 

1. Predkonvencionalna faza : Osoba drži ispravnim pridržavati se onih društvenih pravila i

naredbi koje su potkrijepljenje moći i sposobnošću kažnjavanja. Ispravnim se drži pokoravanje

sili i autoritetima kako bi se izbjegla neka šteta ili zadovoljile vlastite potrebe.

a). Prvi stupanj - Ukratko: pravilo poštujem jer se bojim kazne ili želim pohvalu.

b). Drugi stupanj - Ukratko: pravila uvažavam da bi došao do željenog cilja.

2. Konvencionalna faza: Ispravnim se drži prihvaćanje pravila, uloga i očekivanja društva ili

neke uže skupine.

a) Ukratko: pravila se pridržavam jer želim da me drugi prihvate kao sebi ravnog, i da me

poštuju.

b) Ukratko: pravilo je nešto čega se treba pridržavati, zato ga se i pridržavamo,

3. Postkonvencionalna faza : Ispravnim se drži ono što je u skladu s univerzalnim pravilima i

vrijednostima. Zbog toga se drži opravdanim kršenje zakona koji ne štiti univerzalna ljudska

prava. Univerzalna moralna načela imaju prednost pred moralnim gledištem u određenom

društvu ili društvenoj skupini.

a) Ukratko: po pravilima se ponašam zato jer je to za ljude najbolje, usmjerenost ka društvenoj

odgovornosti.

-KRIMINOLOGIJA-

b) Ukratko : Postupam po moralnim načelima, jer su oni dio mene, imam osječaj grižnje savjesti,

sam sebe optužujem...

4.3.1. Kritike Kohlbergove teorije

Kohlberg je svojim ispitanicima zadavao moralne dileme u pričama. Lik u priči treba izabrati

ponašanje koje predstavalja ili poštivanje pravila ili kršenje pravila za dobrobit nekog pojedinca.

Odgovor koji ispitanik dade govori o njegovoj moralnoj razvijenosti. Odgovor na pitanje Je li to

trebao učininiti? može biti potvrdan ili niječan no obrazloženje odgovora ukazuje na stupanj

razvoja moralnosti kod pojedinaca. Jedna takva priča glasi: 

“Jednoj ženi prijeti smrt od raka. Može je spasiti lijek koji je nedavno izumio jedan farmaceut u

njezinom gradu. Farmaceut naplačuje taj lijek 20.000$ što je deset puta više od troškova izrade

lijeka. Muž bolesne žene, Heinz, obišao je sve poznanike kako bi prikupio novce, ali je uspio

prikupiti samo polovicu potrebnog iznosa. Heinz je rekao farmaceutu da će njegova žena

umrijeti i zamolio ga da mu proda lijek jeftinije ili da mu omogući da ostatak plati naknadno. No

farmaceut je rekao: «Ne». Sav očajan Heinz je provalio u apoteku i ukrao lijek za svoju ženu. Je

li to trebao učiniti? Zašto?” - (preuzeto sa http://webcache.googleusercontent.com)

TIPIČNI ODGOVORI NA ETIČKU DILEMU RAZVRSTANI PREMA KOHLBERGOVIM FAZAMA MORALNOG RAZVOJA

FAZE MORALNOG RAZVOJA

OBRAZLOŽENJE ODGOVORA ( odgovori DA)

OBRAZLOŽENJE ODGOVORA (odgovori NE)

predkonvencionalna faza stupanj 1

Trebao je ukrasti lijek. To nije istinski loš postupak. On je ipak pitao za cijenu. Lijek vrijedi samo 2000$, on nije zapravo uzeo 20.000$.

stupanj 2

U redu je što je ukrao lijek zato što ga njegova žena treba, a on želi da ona preživi. On nije želio ukrasti, ali to je morao učiniti da dođe do lijeka koji će je spasiti

stupanj 1

Nije smio ukrasiti. To je velik prijestup. Nije imao dozvolu, provalio je. Učinio je mnogo štete, ukrao vrlo skup lijek i razbio staklo na ljekarni

stupanj 2

Nije smio ukrasti. Farmaceut nije dobar ili zao, samo želi zaraditi. U poslu si kako bi zaradio.

-KRIMINOLOGIJA-

konvencionalna faza stupanj 3

Trebao je ukrasti lijek. Učinio je to samo nešto što je prirodno za dobrog muža. Ne možete ga kriviti za nešto što je učinio zbog ljubavi prema svojoj ženi. Trebalo bi ga kriviti da nije volio dovoljno svoju ženu da je spasi. 

stupanj 4

Trebao je ukrasti. Da nije, dozvolio bi da njegova žena umre. On bi bio i odgovoran. Trebao je uzeti lijek uz to da ga kasnije plati.

stupanj 3

Nije smio ukrasti. Ako mu žena umre, nitko ne može njega kriviti. On nije bezosjećajan i voli je dovoljno da učini sve što je dopušteno zakonom. Farmaceut je sebičan i bezosjećajan.   

stupanj 4

Prirodno je da je Heinz želio spasiti svoju ženu, ali je uvijek pogrešno krasti. On je ukrao i uzeo vrijednu stvar od čovjeka kojem je pripadala.

postkonvencionalna faza stupanj 5

Zakon nije napravljen za takve situacije. Ukrasti lijek u toj situaciji nije stvarno dobro, ali je opravdano.  

stupanj 6.

To je situacija koja ga tjera da odabere između krađe i smrti vlastite žene. U toj situaciji valja izabrati, moralno je opravdano ukrasti. Morao je postupiti u skladu s principom zaštite i poštovanja života.

stupanj 5

Ne možemo potpuno okriviti onog tko ukrade, ali izuzetne okolnosti ne opravdavaju uzimanje zakona u svoje ruke. Ne možemo imati ljude koji kradu nešto jer su očajni. Cilj može biti dobar, ali on ne opravdava sredstvo. 

stupanj 6

Heinza treba suočiti s tim da postoje i drugi ljudi koji jednako tako očajno trebaju lijek kao i njegova žena. Trebao je postupiti ne prema svojim osjećajima prema ženi, nego uzimajući u obzir vrijednost života svih tih drugih ljudi.

5. PSIHOPATOLOŠKE TEORIJE

U okviru psihopatološke teorije poremećaji koji su povezani sa kriminalitetom su:

Poremečaj osjećanja

Duševni poremećaj

Sociopatološke ličnosti

Specifična kognicija

-KRIMINOLOGIJA-

Psihijatri smatraju da je uzrok kriminaliteta u mnogim duševnim poremećajima. Određeni broj

prestupnika su duševni bolesnici, i zbog toga se dolazi do zaključka da su zločini posljedica

mentalnih poremećaja. Patologija nema samo biološku i sociološku osnovu, postoji i uticaj

društvenih faktora kao (alkoholizam, narkomanija...), koji prouzrokuju duševne poremećaje.

Prema Klinebergu, oni se pojavljuju kao „čovjekov odziv na kulturnu dezintegraciju“ kao i u

prethodnim teorijama i ovdje se navodi važnost zadovoljvanje potreba u djetinjstvu, tj. da je

važan faktor prestupničkog ponašanja upravo nedostatak topline roditelja, i odvajanje od

roditelja. U praksi su poznate duševne smetnje kao posljedica povreda, kada dolazi do smetnji u

percepciji i memoriranju kao i druge smetanje psihičke prirode. Najčešće su dijagnosticirane

odabrane neuroze, psihoze i poremećaji savlađivanja.

5.1. Psihopatija

U klasifikaciji kriminalnih tipova koja razlikuje tri tipa: normalne počinitelje, psihotične

počinitelje i antisocijalne ličnosti. Psihopati su antisocijalne ličnosti. Istraživanja su pokazala da

primarni psihopati imaju visok koeficijent inteligencije. Psihopati kriminalci imaju smetnje u

ponašanju, a nisu sposobni ni shvatiti realne i dugoročne ciljeve. Neodgovorni su što pokazuje da

se nalaze u dugovima, vole riskantna ponašanja i krše ugovore i dogovore. Karakteristika im je

da brzo planu, a tijekom djetinjstva su bili poznati po delinkvenciji. Uvjetne osude koje su im

izrečene, često krše. Neempatični su što znači da nisu sposobni emocionalno se uživiti u položaj

druge osobe. Također su emocionalno hladne osobe i nisu u mogućnosti stvoriti normalan

emocionalan odnos s drugim osobama. Imaju grandiozan osjećaj vlastite vrijednosti, skloni su

hvalisanju, podcjenjivanju drugih i nerealnom viđenju budućnosti. Odnos prema drugim

osobama je bešćutan i manipulativan. Karakteristika im je površinski šarm, odnosno na druge

osobe ostavljaju dojam zabavnosti i normalnosti tj. utisak sigurnosti i povjerenja drugih osoba.

Psihopate se nerijetko susreću u kriminalitetu bijelog ovratnika. Psihopati ovog kriminalnog

miljea smatraju da silu nije potrebno koristiti kako bi ostvarili svoje ciljeve.

Oni društvo oštete ucjenama, sklapanjima štetnih ugovora, zloupotreba položaja, prevarama i sl.

Istraživanja su pokazala da antisocijalno ponašanje opada s godinama. Mnogi psihopati se bave

kriminalitetom do četrdesete godine života, dok neki to čine do pedesete godine života, ali nije

rijetkost da to čine i do sedamdesete godine života. Kod psihopata stopa povrata je dva puta

veća, nego kod ostalih počinitelja, a tri puta veća kod delikata nasilja za razliku od ostalih

-KRIMINOLOGIJA-

počinitelja. U teorijama koje se bave nastankom kriminaliteta kod psihopata se smatra da je

uzrok kriminaliteta nedostatak ili manjak nekih tvari, višak drugih tvari ili neravnoteža izmjene

tvari u organizmu.

Prva teorija psihofiziologije kriminaliteta smatra da je uzrok kriminalnom ponašanju psihopata,

nedostatak glukoze u prednjem korteksu mozga . Druga teorija smatra da je višak lučenja

hormona testosterona, a manjak lučenja aminooksidaze uzrok kriminalnog ponašanja.

5.2. Emocionalni poremečaji

Emocionalni poremećaj je dijagnostička kategorija koja uključuje različite vidove emocionalno

neadekvatnog reagovanja (emocionalna tupost, bezrazložni strah, neprimerena euforija i sl.),

nesposobnost emocionalne samokontrole (nekontrolisane provale bijesa, plača, razdraganosti i

sl.) i hronične patološke promene u emocionalnom ponašanju. Mogu se pojaviti kod svakog

čovjeka. Uroci mogu biti: međusobni odnosi, krize, finansijski problemi, nezaposlenost, bolest,

samodoživljavanje,itd. Također postoje i smetnje kod savladanja impulsa, gdje se navode:

kleptomanija, piromanija, nemogućnost savladanja eksplozivnosti

5.2.1. Kleptomanija

Kleptomanija (grč.kleptein-krasti+mania) je prisilna, patološka

težnja za krađom predmeta, ali ne zbog materijalne koristi. Ona

nije planirana niti je u saučesništvu. Kleptomanija je poremećaj

kontrole nagona. Kleptomani su nesposobni suzdržati se od

poriva za krađom. Prilikom krađe raste osjećaj napetosti, a

nakon obavljenog djela bez posljedica dolazi do osjećaja

zadovoljstva.

5.2.2. Piromanija

Piromanija je nesavladiv, prinudan i nekontrolisan impuls za

paljenjem vatre i izazivanjem požara, bez neke koristi, samo

zato da bi se uživalo u prizoru paljevine. Piromanija se svrstava

-KRIMINOLOGIJA-

u poremećaje kontrole impulsa ili u impulsivne neuroze. Piromani često podmeću požare kako bi

zadovoljili svoje potrebe.

6. TEORIJE INTELIGENCIJE

Henry Goddard je započeo istraživanja o niskom koeficientu inteligencije IQ, kao činiocu

kriminalnih djela. Rezulatati njegovog istraživanja govore da je 40% prestupnika imalo nizak

koeficient inteligencije. Dakle on smatra da su maloumna lica potencijalni kriminalci, i trebali bi

se smjestiti u posebne ustanove. Mnogi su poslije smatrali da su tvrdnje o niskom IQ uzrok

kriminalnom ponašanju. Simon Tulchin smatra da se između kriminalaca i nekriminalaca me

može utvrditi nikakva razlika u pogledu stepena IQ. A drugi su smatrali da su greške bile u

uzetom uzorku za ispitivanje , načinu sastavljanja pitanja, i tumačenja rezultata. Istraživači su

kasnije utvrdili da postoji razlika u stepenu IQ po pitanju rasne strukture. Pa smatraju da crnci

imaju IQ za 15 jedinica niži od IQ bijelaca. Međutim i tu su postojala osporavanja, Nobelovac

William Shockley tvrdi da su te razlike u IQ pripadnika pojedinih rasa zbog genetskih činilaca i

da se njima mogu objasniti razlike u imovinskom stanju i stopama kriminaliteta između njih.

Travis Hirschi i Michael Hindelang, zaključili su da su od istog kriminalnog značaja, IQ kako

rasna tako i klasna pripadnost ,za predviđanje kriminalnog ponašanja

Kritike teorije inteligencije imaju nekoliko pravaca. Prvi su kao što sam več naveo odnose na

testove inteligencije. U njima su često uključeni uticaji nekih drugih činilaca (obrazovanja,

pripadnost kulturi, sredina) koji nisu povezani sa inteligencijom. Drugi se dakle tiču uzimanja

uzorka za istraživanje. Kriminalci nisu reprezantanti svijeta kriminala. Treći preavac se odnosi

na shvatanje inteligencije. Neki smatraju da je ona biološki, genetski određena. Takva

predviđanja mnogi osporavaju, zbog dosta prisutnih dokaza da to i nije tako. Iako ima dosta

kritika ove teorije nju svakako ne treba isključiti iz kriminologije. U dosta faktora na nastanak

zločina, ovaj psihički faktor može imati određeno dejstvo, al ne znači da je djelo prouzrokovano

stepenom inteligencije počinioca. Argumenti za vezu između niske inteligencije i delinkvencije

je npr. " trenutačna nagrada" što se odnosi na impulzivno počinjena kaznena djela bez previše

planiranja koja su počinjena zbog trenutnog zadovoljenja potrebe. Obično tu se radi o

imovinskim deliktima poput krađa, krađa u dućanima i sl. Niska inteligencija prema tim

argumentima uključuje i slabu sposobnost apstraktnog mišljenja, a to će se prije svega odnositi

na izbor toga što je ispravno ili pogrešno ponašanje. Zatim, niska inteligencija korelira s

-KRIMINOLOGIJA-

neuspjehom u školi, odnosno neuspjeh u školi dovodi do osjećaja nepravde i neuspjeha u poslu.

Slab razvoj morala povezan je s niskom inteligencijom, a što uključuje slabe inhibitorne

mehanizme. To će se prije svega odnositi na osobe koje nisu sposobne kanalizirati svoje emocije,

pa se ponašaju regresivno. Kao argument se iznosi da osobe s niskom inteligencijom će prije biti

otkrivene ako počine kazneno djelo, jer samo za planirana kaznena djela postoji i mala

vjerojatnost da će njihovi počinitelji biti uhvaćeni.

Tipičnim kriminalnim dijelima manje inteligentnih počinilaca mogu se smatrati nasilnička,

seksualna i ona lakša imovinska djela, (impulsivna dijela). Učinioci krivotvorenja, i lica koja

primaju mito imaju viši nivo IQ, dok su ubice, nasilnici nižeg,a kradljivci automobila, lopovi

prosiječnog.

6.2. Istraživanja o inteligenciji i krininalitetu

- Kriminalna osobnost

Istraživanje o inteligenciji i delinkvenciji odredila su dva područja proučavanja. Prvo područje

odnosilo se na procjenu kako inteligencija negativno utječe na razvoj kriminalne karijere. Drugo

područje odnosilo se na procjenu djelovanja niskog koeficijenta inteligencije na počinjenje

kaznenih djela. Gibson i West su 1970. godine napravili analizu rezultata testova inteligencije

skupine osmogodišnjih i devetogodišnjih delinkvenata i nedelinkvenata. Rezultat istraživanja je

pokazao da su delinkventni ispitanici bili slabiji na verbalnim i neverbalnim subtestovima

inteligencije.

Wolfgang, Figlio i Sellin su 1972. godine analizirali rezultate testova inteligencije 9945

ispitanika. Delinkventne podskupine imale su 5 do 10 bodova manje u odnosu na nedelinkventne

skupine. Na istom uzorku Wolfgang i suradnici su uspoređivali kriminalne povratnike i

počinitelje jednog kaznenog djela. Rezultat istraživanja je pokazao razliku u koeficijentu

inteligencije od prosječno 8,1 bodova za bijelce i 10,6 bodova za crnce. Počinitelji jednog

kaznenog djela su imali bolje rezultate, nego kriminalni povratnici.

Moffitt je 1990. godine na uzorku od 536 djevojčica i dječaka našao razliku od prosječno 8

bodova u koeficijentu inteligencije između delinkvenata i nedelinkvenata, a razlika između

-KRIMINOLOGIJA-

kriminalnih povratnika i nedelinkvenata iznosila je 17 bodova. U Moffittovom istraživanju

delinkventi i kriminalni povratnici imali su lošije rezultate, nego nedelinkventi.1

Yochelson i Samenow (1976) su izveli studiju istraživanja. Pročuvali su 255 kriminalaca, koji su

bili u postupku ispitivanja zbog smanjene uračunljivosti prilikom učinjenih krivičnih dijela.

Zaključili su da je za proučavane osobe karakteristično:

Hronično laganje

Stav da je „tuđa“ imovina njegova

Neograničen optimizam

Veliki energetski potencijal

Strah od povreda

Jaka ljutnja

Sklonost da postane predmet manipulacije

Pretjerano pozitivno mišljenje o sebi

U ostalim daljnim istraživanjima drugih psihologa otkriveno je još karakteristika: moć,

nadzor, uznemirenost, pohlepnost, lijenost.

7. NEO-FREUD-ovski PRAVAC

Nakon S. Freuda, njegovi nasljednici su obnovili psihoanalitičku teoriju i unijeli svijetlost u njen

pokušaj objašnjenja zločina. Najpoznatiji nasljednik Freud- ovih ideja je bio August Aichom,

zauzimajuči stav da je primarni razlog činjenja zločina potisnut superego. On se zalaže za to da

velika količina aspiracije nastaje iz previše sebičnih želja i impulsa za njeno trenutačno

zadovoljenje, te da kriminalci prije svega trebaju bezuslovnu ljubav prije nego kaznene ustanove.

Zatim sljedeči predstavnisi neo Freud- ovog pravca su Fritz Redl i David Wineman. Oni su

proučavali djecu koja izrazito pokazuju mržnju. Razradili svoju koncepciju na Freudovom

1 http://www.inteligencija.net

-KRIMINOLOGIJA-

fenomenu „Edipovog kompleksa“. Zaključili da kriminalci mrze svoje roditelje. Najznačajniji

udio u razvoju ovog pravca dao je William Healy. On je objasnio fenomen potiskivanja, kao

najčešći odbrambeni mehanizam delinkvenata. Bazirao se na životnim pričama

delinkvenata.

8. BIHEJVIORISTIČKA TEORIJA I TEORIJE SOCIJALNOG UČENJA

- čovjek se nalazi pod utjecajem okoline koja od njega može stvoriti bilo što,

- pojedinac je rezultat učenja,

- čovjek po prirodi nije ni dobar ni loš .

Biheviorizam je pravac u psihologiji koji pretpostavlja da se znanstvene metode mogu

primjenjivati samo na ona ponašanja koja se mogu opažati i mjeriti. U okviru tog pristupa

psiholozi analiziraju kako ljudi uče neka ponašanja i kako se to ponašanje može mijenjati. Tako

usmjereni psiholozi, ne zanimaju se toliko za psihičke procese (npr. mišljenje, pamćenje,

emocije), već u prvom redu pokušavaju povezati podražaje iz okoline ili iskustvo ljudi s

njihovim ponašanjem.

Jedna od pretpostavki biheviorističkog mišljenja je da je slobodna volja iluzorna, te da je cijelo

ponašanje determinirano, tj. određeno okolinom ili kroz uparivanje ili kroz potkrepljenje

(pojačanje).

Prema teoriji socijalnog učenja treba spomenuti oblike učenja opažanjem i neposrednim

iskustvom. Socijalizacija se odvija kroz proces identifikacije. Dijete se identificira sa svojim

roditeljima i od njih preuzima moralne i druge norme , navike, i običaje. Socijalno učenje se ne

oslanja na razum, nego više na osjećaje. Teorija socijalnog učenja tvrdi da se prestupničko

ponašanje uči i održava na jednak način kao i svako drugo ponašanje. Ponašanje je naučeno kada

se podržava i nagrađuje. Dakle treba podstiči ravnotežu između podrške, nagrađivanja i

kaznenih intervencija u procesu socijalizacije.

-KRIMINOLOGIJA-

9. ZAKLJUČAK

Često znamo sebi postaviti pitanje da li je neka kriminalna ličnost popračena nekim specifičnim

biopsihičkim faktorima, zbog toga je i rezultiralo toliko istraživanja o ovoj temi. Psihološke

teorije dakle imaju veoma važan utjecaj u kriminolgiji, i nikako nebi trebao ostati zanemaren.

Posebno u zadnjoj deseniji 20- tog vijeka, stanje maloljetničke delinkvencije postalo je

alarmantno, a povezano je i sa lošim općim globalnom stanjem društva. Sama problematika

kriminaliteta oduvijek je budila interesovanja za društvo, a posebno bavljenje problematikom

kriminalne ličnosti. Kraj dakle 19 i početkom 20 stolječa obilježio je veliki talas psiholoških

objašnjenja krimalističkog ponašanja, a koje se dovode u vezu sa psihološkim karakteristikama

ličnosti i koje su dobile veliku težinu na svom značaju. Duševni i emotivni problemi su od

ključnog značaja za kriminalno ponašanje.

-KRIMINOLOGIJA-

10. PRILOG

„Nezapamćen masakr u Visokom: Mentalno poremećeni ubica zaklao troje, a ranio osam osoba

14.05.2010. 19:36

Nezapamćena tragedija dogodila se u večernjim satima u selu Hlapčevići, šest kilometara od Visokog, kada je Nedim Fejzić (40), nezvanično, u pijanom stanju zaredao po komšiluku i nožem ubio komšinicu Zinetu Rožajac (35), njenog svekra Mehmeda Rožajac (74) i Dževadu Bašini (40), te teško ranio petero djece i još troje odraslih komšija“.

Liječio se zbog psihičkih problema

Potvrđeno nam je da je Fejzić mentalno poremećena osoba koja se već liječila u bolnici. Sa sestrom i majkom izvjesno vrijeme je živio u Kaknju, nakon čega se doselio i već sedam mjeseci živi u manjoj kući nedaleko od komšija koje je mučki ubio.

Mještani tvrde da su ih rijetko viđali jer su povučena porodica i ni sa kim se nisu družili. Većina ih nije čak ni poznavala. U policiji nam je rečeno da mu i sestra ima psihičkih problema jer su, tvrde, baš u toj kući prije nekoliko mjeseci vršili uviđaj kada je ona zadavila svoje dijete“2

2 http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/crna-hronika

-KRIMINOLOGIJA-

PRIKAZ.1

„Duševni bolesnik na smrt izbo mladića i roditelje Duševni bolesnik na smrt izbo mladića i roditelje

U srpskom selu Ždeglavu duševni bolesnik na smrt je

izbo mladog Bojana i teško ranio njegove roditelje koji

se još bore za život.

Liječeni duševni bolesnik Slobodan Ivković ubio je

17-godišnjeg Bojana Đokića i teško ranio njegove

roditelje Snežanu i Vojislava u srpskom selu Ždeglovu

kod Lebana, prenosi B92.

Ivković, koji je do prije tri tjedna bio na liječenju u bolnici kod Niša, u nedjelju je uzeo nož, ušao

u kuću Đokića i prvo izbo Snežanu, a zatim je u sobi više puta izbo Bojana koji je tada spavao. U

dvorištu je naišao na Bojanova oca Vojislava kojega je teško ranio. Nakon toga otišao je kući i

mirno čekao policiju. “3

3 http://dalje.com/hr-svijet/

-KRIMINOLOGIJA-

11. LITERATURA

1. Đorđe Ignjatović, KRIMINOLOGIJA, Službeni Glasnik, Beograd, 2005. god. (šesto

izmjenjeno i dopunjeno izdanje)

2. Prof. dr. Borislav Petrović, prof. dr. Gorazd Meško, KRIMINOLOGIJA, (drugo

izmijenjeno i dopunjeno izdanje), Pravni Fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2008. godine.

3. http://docs.google.com

4. http://www.inteligencija.net/2009/09/psihopatija.html

5. www.znanje.org/psihologija

6. http://www.dnevniavaz.ba

7. http://dalje.com/hr-svijet/