Steci

HRVATSKA USMENA KNJIEVNOSTSEMINARSKI RAD

UVODZa svoj seminarski rad izabrala sam prie i pjesme dvojice kazivaa, pa se tako ovaj rad sastoji od dva glavna dijela. Prvi dio obuhvaa legende s Neretve, u kojima se esto spominju i neki od najvanijih povijesnih lokaliteta toga kraja. Tu je narodna legenda o stecima i poubijanim svatovima, pria o utvrdi Smrden Grad i porijeklu njenog imena, prie o zaselku Trojanovina, potopljenoj utvrdi uz jezero Kuti, kuli Norin, Hercegovini, i legenda o postanku prezimena ovi. Drugi dio sastoji se od junakih pjesama: Marko Kraljevi ukida svadbarinu, Zukan Barjaktar i Dakula serdar, Ropstvo Jankovi Stojana i Senjanin Tadija.Tvrava Forte Opus (dananji Opuzen)

Opuzen danas

Dolina rijeke Neretve se takoer naziva i Zelena dolina, a Grad Opuzen nalazi se 12 kilometara uzvodno od ua rijeke. Opuzen je naziv dobio po tvravi Forte Opus koju su Mleani sagradili 1684. godine. Podruje dananjeg teritorijalnog smjetaja Opuzena posjeduje bogatu povijest bilo je naseljeno ve u rimsko vrijeme (Arheoloka iskapanja iz 1979. na predjelu Jesenske utvrdila su kako je na ovom podruju postojalo antiko naselje sa poetka nae ere). Velika povijesna naseljenja ovog podruja dogodila su se u srednjem vijeku kada je sagraena utvrda Brtanik (zvana Fortica) od 1254. 1264. Prava kulminacija ostvarena je uvoenjem trgovine u Neretvu, no stjecanjem povijesnih okolnosti te uestalou ratova, itava dolina ostala je prazna. Krajem 17. stoljea u studenome 1684. godine, Mleani su, iskoristivi savez cara Leopolda, pape Inocenta XI. i Poljske zaratili s Turcima u Dalmaciji uz pomo domaeg stanovnitva, te uplovili u Neretvu i sagradili utvrdu Forte Opus. Tursku kulu kod Norina osvojili su 19. studenog 1684. godine te je tim potezom osigurano vojno uporite u Neretvi. Poto su se utvrdili zapoeli su pridobivati puanstvo Zaablja i okolnih krajeva za naseljenje novoosvojenog podruja. Zaabljanin Nikola Nonkovi je potpisao kapitulaciju i obvezao se na pokornost Mletakoj republici kao njezin podanik te na naseljenje veeg broja katolika na njihovom teritoriju. S ovim vezanjem domaeg stanovnitva s Mleanima zapoinje aktivni ivot Opuzena koji tada postaje sredite itavog podruja donjeg toka rijeke Neretve. Nakon osvajanja itluka, dananje Gabele (BIH) 1694. godine Opuzen je izgubio vanost jer je vojska i administrativna uprava prela u taj utvreni grad. Krajem 1714. godine Turci su navijestili Mleanima rat. Kako Mleani nisu eljeli da itluk padne u ruke Turcima poruili su grad a stanovnitvo preselili u Opuzen i okolicu. Od tada pa do danas Opuzen neprekinuto nastavlja svoju povijest i usmenu tradiciju.

PRIE IZ ZELENE DOLINE

dolina Neretve

Kaziva: Ante ovi, ro. 1935. u Zavali kraj Opuzena. Zavrio krojaki zanat u Mostaru

O Slivnu

Slivno je zapravo poluotok. S june strane je morski pojas malostonski i neretvanski kanal, a sa sjeverne movarno podruje koje je proarano prirodnim, a u novije vrijeme i umjetnim kanalima. Prirodni kanali (male rijeke) su rukavci rijeke Neretve koji se nalaze na njenoj lijevoj strani, na poteku od Metkovia do utoka u more. Istono, na samom kraju ovog movarnog podruja, nalazi se malo jezero Kuti. Najznaajniji povijesni lokaliteti na ovom podruju su: prastaro groblje na ogromnim kamenim blokovima (stecima), stara vojna utvrda Smrden Grad i kula-utvrda u Kleku Nonkovia kula (Nonkovi je bio vladar ''serdar'' ovoga kraja u vrijeme nadiranja Turaka i Mleana). Najvee selo u to doba bilo je Slivno Ravno, uz jo dvadesetak manjih sela i zaselaka.

Legenda o stecima

Steci

Reljef na steku

Steci se nalaze, priblino, na pola puta od sela Slivno Ravno i Smrden Grada. To je najstariji povijesni lokalitet toga kraja koji datira vjerojatno jo iz doba Ilira, meutim ljudima od struke do sada jo nije palo na pamet da to struno ispitaju i saniraju. Za razliku od povijesnih injenica, nama su nai stari, djedovi i bake, priali da su na tom mjestu pokopani poubijani svatovi. Priali su kako su se upravo tu susreli dvoji svatovi i kako se ni jedni nisu htjeli skloniti s puta da bi ovi drugi proli, meu njima je nastala bitka. Veina ih je tu izginula, a poginula su i oba mladoenje i obje mladenke. Govorili su nam da su bili tako raskomadani da ni svadbina nije mogla nikoga prepoznati, te da su ih zato pokopali zajedno na tom mjestu. Naa kola se nalazila u selu Slivno Ravno, i idui u kolu i natrag u svoje selo (Zavalu) prolazili smo upravo uz to groblje. Znatieljni, esto smo kopali oko steaka i nali bi pokoju kost, ali nismo smjeli to kazati svojima. Jedino smo u tome bili posve solidarni. Jednom smo pronali i dva novia. Naravno, ni to nismo kazali svojima, a novie smo bacili u provaliju kod Smrden Grada.

Smrden Grad

Kulina

Gustjerna u Smrden Gradu

Crkva Velike Gospe u Smrden Gradu

Nalazi se, za ondanje vrijeme, na vrlo vanom stratekom mjestu. Tu je najprije bila sagraena utvrda (kula) pa se tada to zvalo Kulina. Poto su Turci esto nadirali na podruje Slivna, vladar ''serdar'' Nonkovi je dao sagraditi kolju jau utvrdu oko Kule. Sagraen je tako debeli, pet do est metara visoki obrambeni zid. Unutar tih zidina sagraeno je nekoliko manjih objekata, kua, u kojima su boravili lanovi posade branitelji. Izgraena je i dosta velika gustjerna (atrnja) za vodu koja i danas slui istoj namjeni. Naime, unutar zidina nalazi se mala crkva svetite majke Boje. Svake godine 15. kolovoza, hodoasnici koji dolaze na Bogosluje u ast majke Boje piju vodu iz te gustjerne, kao i putnici namjernici u prolazu. Isto tako i za to svetite vezana je jedna legenda. Naime, u crkvici (kada je sagraena) je postavljen Gospin kip. U jednom napadu Turaka crkvica je bila poruena, a kip nestao. Pronaen je u Gracu, selu istono od Neuma, ali seljani Graca nisu dali da se kip vrati u svetite odakle je nestao. Nedugo zatim, kae legenda, kip se naao ponovo na mjestu odakle je nestao. Seljani Graca su ga potom opet vratili u svoje selo, a kip se ponovo pojavio u svetitu. To se ponovilo tri puta i od tada je kip Gospe stalno u svom svetitu, a seljani su tada crkvu obnovili. Iako je nakon toga nekoliko puta bila razarana, kip je sauvan, a crkva u novije vrijeme opet obnovljena i lijepo ureen njen okoli.

Smrden Grad je dobio to ime nakon jedne krvave bitke izmeu branitelja i Turaka. Iako su je dugo opsjedali, Turci nisu osvojili utvrdu, a kako ih je puno izginulo ili bilo ranjeno, morali su se povui. Nakon povlaenja Turaka ostalo je oko zidina mnogo mrtvih i ranjenih, kao i njihovih konja. Tada su, kae legenda (a to je zapravo povijesni dogaaj), branitelji utvrde bacili sve mrtve i ranjene u jednu provaliju. Dugo nakon toga uasno se irio smrad, pa su dotadanju Gradinu prozvali Smrden Grad, kako se i do dan danas zove.

Troja (Trojanovina)

Sjeverno od jezera Kuti prema Metkoviu, u jednoj maloj uvali uz movaru nalazi se jedan zaselak Trojanovina. Mi taj zaselak zovemo tako, iako na zemljopisnim kartama pie Troilo. Opet pria, legenda, naih starih. ''Tu vam je, djeco moja'', govorio je moj djed, ''bila ta vaa Troja o kojoj vam govore da je bila tamo negdje u Turskoj. Tu je sigurno dolazio onaj, kako vas ue u koli...'' - mi kaemo Odisej - ...''e, taj, Odesej! Pustite vi to to vam oni govore, to nas ne pitaju pa emo im re kako je bilo. Zna to narod. Ovako i vi morate svojoj djeci ubudue priati, tako to mora ostati u narodu. Pustite vi te njihove knjiurine.''

Potopljena utvrda uz jezero Kuti

Vir

Postoji jedno malo jezero, uz samo jezero Kuti, u movari, pedesetak metara od brda. Mi to zovemo Vir ili Virina, promjera je pedeset-ezdeset metara i potpuno okruglo kao da ga je netko estarom nacrtao. Oko jezerca je puno vodenog lopoa. Kada to procvjeta, u svibnju mjesecu, pogled je prekrasan. Za vedrog ljetnog dana, kada je vodostaj najnii, a voda bistra, na dubini od otprilike deset metara vide se obrisi zida kule. Tu je zasigurno bila utvrda kao ona na Smrden Gradu, ili moda ljetnikovac nekoga od vladara neretvanskog kraja iz rimskog doba. Sredite rimske uprave bila je Narona (dananji Vid), est-sedam kilometara zapadno od Metkovia. Meutim, nai stari su i za to imali priu. Priali su nam da su tu bili dvori nekog zloestog cara koji je jako tlaio narod pa da ga je neka arobnica urekla i tako su car i sva njegova eljad potonuli zajedno s dvorcem. ''Zato, moja djeco'' - priali su nam - ''ondje u visini nikakva trava ne raste.''

kula Norin

Kula Norin

Kula Norin je utvrda koja se nalazi etiri-pet kilometara zapadno od Metkovia. I ta utvrda bila je iskljuivo vojnog, obrambenog, karaktera, kao i utvrda For Opus (dananji Opuzen), te Fortica utvrda iznad sela Podgradina, na lijevoj obali Male Neretve kod Opuzena. Po toj utvrdi Gradini to je selo dobilo ime Podgradina. Kula Norin dobila je ime po jednom rukavcu rjeici Norin koja je zapravo pritoka Neretve, a tu pored utoka u Neretvu sagraena je utvrda Norin.

Narod, kao i za mnoge druge povijesne lokalitete, ima svoju priu i za ovu kulu. Tako su priali stariji ljudi, da tu kulu sagradi neki kralj, car, to li, koji se zvao Norin (moda je to bio Neron). Kau da je bio jako ruan, da je zapravo imao uasno runu glavu, pa je neki pjesnik spjevao pjesmu o njemu. Ja se prisjeam samo jednog dijela:

U kralja Norina

glava od gudina,

kozje ui,

magarei zubi!

Isto tako bila je i pjesma o Neretvanskoj dolini. Evo samo par stihova kojih se ja sjeam:

To je polje dugo i iroko,

Jedva bi ga preletio soko!

Od Gabele do kule Norina,

Od Norina dolje do Komina,

Od komina sve do Rogotina.

Vid bijeli poglavica bie,

Malo manji od Rima bijae!

(Vid u rimsko doba Narona)

Hercegovina

To podruje poznato je po uzgoju vinove loze ilavke, od koje se dobiva izvrsno bijelo vino istog imena. Narod kae pravo fratarsko, misno vino. Izvrsno je, to i ja mogu potvrditi. A da je tako potvruje i poznati hrvatski pjesnik i fratar Grgo Marti, po komu ak i jedna ulica u Zagrebu nosi ime. U jednoj pjesmi fra Grgo kae:

Ja pijavah i u Rimu vino,

Nije rimsko kao to je cimsko!

to mu smeta to ga sunce eta,

Od uranka pa do mrklog mraka,

Ni rajski erbet nije bio slai,

Oh jadan ja to te nisam pio dok sam bio mlai!

Cim i Ilii su smjeteni zapadno od Mostara, odnosno danas je to zapadna periferija Mostara. Kroz Ilie protjee jedna mala rjeica koja ljeti presui, a zove se Radobolja. Tako u Mostaru, izmeu ostalih, ima jedna meni jako draga pjesma, pa evo nekoliko njenih stihova:

Oj Mostaru moj beharu,

Bato arena!

U tebi je Radobolja bistra studena,

I Neretva plahovita, duga do mora.

U tebi je srce moje davno ostalo

Kod djevojke hercegovke slatke kao med,

Bar da sam je poljubio, ubio je led!

ovii

Na visoravni naeg Slivanjskog poluotoka nalazila su se, u ono doba, sva sela i zaseoci. Stanovnici tih sela silazili bi do jezera (movare) ili do mora samo radi ribolova. U naem selu Zavali, ivjela su dva plemena: ovii i Odaci (ovo se odnosi na posljednjih 250-300 godina) U stara vremena, ili bolje rei prastara vremena, tu su povremeno ivjela razna plemena. Sve je ovisilo o tome koji bi osvajai tu doli, pa potjerali domae, a naselili neke druge, to se sigurno dogaalo vrlo esto.

Prilino pouzdano se zna da su ovii doselili na Zavalu s podruja Istone Hercegovine, okolica Popova Polja. Meutim i za nas ovie vee se jedna pria, ajmo re legenda, o tome kako smo dospjeli na Zavalu. Za vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini, skupljajui danak, hara (ito, sir, stoku), jedna grupa Turaka dola je u Popovo Polje ali nije skoro nita skupila, jer godina bijae nerodna. Tada Turci htjedoe na silu oteti. Seljani se pobunie, a jedan od njih, najratoborniji, ubije jednog Turina. Ostali pobjegoe u svoju utvrdu i, navodno, rekoe sve svom Agi. Onome seljaninu nije ostalo nita drugo nego da, sa svojom porodicom i neto stoke, pobjegne. Kada je odlazio svi su mu se seljani divili i hvalili ga govorei ''Je vala ova (ovik) neka ubi Turina!'' Legenda kae da su Turci nakon nekoliko dana doli u to selo i sasjekli sve ivo to su zatekli, a svo blago iz kua i stoku odnijeli sa sobom. Eto, kau, od ova postadoe ovii. Rekli bi nai stari ''Tako vam je, djeco moja, negda bilo sad se spominjalo, mi neka smo zdravo i veselo.''

Kanali Zelene doline

JUNAKE PJESME

1. Marko Kraljevi ukida svadbarinu

2. Zukan Barjaktare i Dakula serdaru

3. Ropstvo Jankovi Stojana

4. Senjanin Tadija

Kaziva: Ivan Marui, ro. 1950. u Srijanama. Zavrio Prometnu kolu.

Marko Kraljevi

Marko Kraljevi sin Vukainov, vladao je, poslije oeve smrti 1371. godine, predjelima dananje Makedonije, oko grada Prilepa, priznajui tursku vrhovnu vlast. Poginuo je u boju na Rovinama (u narodnim pjesmama Urvine planine) 1395. godine borei se na strani Turaka protiv Ugara. Marko Kraljevi je postao najpopularniji junak cjelokupne junoslavenske narodne poezije, a narodni pjevai podarili su mu dug ivot, od tristo godina, i uinili ga suvremenikom i drugom najistaknutijih junaka od 14. do 16. stoljea. U velikom broju pjesama Marko djeluje u skladu sa svojom ulogom epskog junaka, pa se u borbi s protivnicima slui se ne samo snagom i junatvom nego i prevarom, lukavstvom i alom. Prema predaji nije umro, ve samo zaspao, a probudit e se kada doe vrijeme.

Stojan Jankovi

Hajduke i uskoke pjesme obuhvaaju razdoblje Turske vladavine ispunjeno pojedinanim i skupnim sukobima s osvajaem. Pjesme o turskim vremenima okupljene su u vie tematskih krugova, u ijem su sreditu pojedini junaci ili grupe junaka: krug oko senjskih uskoka gdje su glavni junaci Senjanin Ivo, Senjanih Tadija, Komen Barjaktar i drugi, krug oko kotarskih uskoka, gdje se javljaju Stojan Jankovi, njegov otac Janko Mitrovi, Ilija Smiljani, Vuk Mandui i drugi. Uskoci su ivjeli u slobodnim utvrenim gradovima koje Turci nisu mogli osvojiti (Klisu, Senju, Ravnim Kotarima) i odatle upadali, ''uskakali'' na teritorije koje su drali Turci, palei, pljakajui i otimajui sve to im je dolazilo pod ruku. Uskoci su bili, u odreenom periodu, i velika sila na moru. MARKO KRALJEVI UKIDA SVADBARINU

Poranio Kraljeviu Marko

Poranio Kraljeviu Marko

Kad je bio na vodi Servani

Sukobi ga Kosovka divojka.

Boju pomo naziva joj Marko

Boja pomo naziva joj Marko,

Divojka se do zemlje pokloni

Zdravo da si delijo neznana!

Al joj Marko pone besjediti

Draga sestro Kosovko divojko

Lipa li si seko mlada bila,

Krasna li si seko rasta i uzrasta

Rumenila gospodska pogleda,

Al te seko kosa pokvarila

Jer si tako seko posidila,

Skog si mlada sriu izgubila

Il sa sebe il sa svoje majke.

Proli suze Kosovka divojka

Pa govori Kraljeviu Marku

Dragi brate, delijo neznana,

Sa sebe sreu izgubila nisam

Ni sa sebe ni sa svoje majke

Ni sa svoga stara roditelja,

Ve sam jadna sriu izgubila

Evo ima devet godin dana

Kako doe arap priko mora

Pa od cara Kosovo zakupi

I nametnu Zulum na Kosovo.

Kosovo ga i poji i rani

Pa je drugi zulum nametnuja,

Ko s' udaje trideset dukata,

Ko se eni trideset i etiri.

Koji ima to, toliko dade,

Taj se junak more oeniti

I divojka mlada udomiti,

A u mene braa siromana,

Nema blaga da arapu dadu.

U tome sam jadna zaostala

Pa se nisam mlada udomila,

Sa toga sam sreu izgubila

Pa ja zato ne bi ni alila

to nam s neda mladim udavati

I junakom mladim oeniti,

Nego evo vee nevolje

Jo vei zulum nametnuo,

Na no ite mladu divojku

Pa divojku arapine ljubi

A nevistu sluge arapove.

Kako ih je arap isjekao.

Sedamdeset i sedam junaka

Kosovaca tuni uveglija,

Arap ima etrdeset slugu

to uvaju strau oko njega.

A kad Marko sasluao rijei

Krenu arca, ode niz Kosovo.

Dobra arca vrlo rasrdio,

Iz kopita iva vatra siva,

Iz nozdrva modar plamen lie,

Srdit Marko jezdi niz Kosovo,

Roni suze niz junako lice,

A kroz suze muklo progovara

Oj davori ti Kosovo ravno

to si danas doekalo tuno,

Poslin naeg kneza estitoga

Da arapi sad to tebi sude.

Ja sramote podniti ne mogu

Ni alosti velike trpiti,

Da arapi taki zulum ine

I da ljube mlade divojke.

Danas u vas brao osvetiti,

Osvetiti ili poginuti.

Ode Marko pravo pred atora,

Ugleda ga arapova straa,

Pa kazuje crnu arapinu

Gospodine arap, preko More

udan junak jezdi niz Kosovo

Na vitezu konju arenomu.

Dobra konja vrlo rasrdio,

Iz kopita iva vatra siva,

Iz nozdrva modar plamen lie,

Hoe junak na nas udariti.

A besjedi arapine crni

Dico moja etrdeset sluga,

Nesmi junak na nas udariti.

Valjda je naao divojku

Pa on ide nosi svadbarinu.

ao mu je to nam nosi blago

Stoga se je vrlo rasrdio.

Vi iziite pred nau avliju

Pa junaka doekajte lipo.

Pred njime se smirno poklonite,

Pod njim dobra konja ufatite.

Primite mu konja i oruje,

Pustite ga meni pod atore.

Neu blaga, uzet u mu glavu

Da dobijem konja prema sebi.

Ciknu arap kano zmija ljuta

U mene kurbo veresije nema,

Ne da blaga, samo se ruga.

Pa potee teka buzdovana

I udara Kraljevia Marka,

Udari ga tri etiri puta.

Nasmija se Kraljeviu Marko

Oj junae arapine crni,

Il se ali il ozbiljno bije!

Cii arap kao zmija ljuta

Ne alim se ve ozbiljno bijem!

Ali Marko pone besjediti

A ja mislim da se ali tuan,

A kad more ti ozbiljno bije,

I ja imam neto buzdovana

Da te kucnem tri etiri puta

Koliko si mene udario,

Toliko u tebe udariti,

Pa e onda na polje izii,

Pa iz nova megdan zapoeti!

Tre Marko buzdovana svoga

Pa udari arapina crna,

Kako ga je lako udario

Skide mu sa ramena glavu.

Nasmija se Kraljeviu Marko,

Boe mili na sve mu ti vala,

Kad bre ode sa junaka glava,

Kao da nije na njemu ni bila.

Tre Marko sablju od pojasa

Obredi se sve Kosovo ravno,

Davae mu mlade divojke,

Evo mene tune redak doe,

Da do vee idem arapinu,

Da mu noas budem virna ljuba.

Pa ja jesam vako pomislila,

Mili boe to u i kako u,

Il u jadna u vodu skoiti

Ili u se mlada objesiti.

Volim brate izgubiti glavu

Neg ljubiti svoj zemlji dumana.

Al besjedi Kraljeviu Marko

Draga sestro Kosovko divojko

Ne ali se, u vodu ne skai.

Nemoj sebi smrt uiniti,

Nemoj seko duu ogreiti,

Ve mi kai arapove dvore,

Di su dvori arapina crna,

Imam nito besjediti njime.

Divojka mu poe besjediti

Dragi brate neznana delijo

A to pita arapove dvore,

to ih pita ostali mu pusti,

Moda da si naao divojku

Pa mu ide nosit svadbarinu?

A moda da si jedinac u majke

Pa e tamu brate poginuti,

Pa to e ti samohrana majka?

A Marko se u epove mai

Te izvati trideset dukata

Pa ih daje Kosovki divojci

Na ti seko trideset dukata,

Pa ti ii svome bilom dvoru,

Pa se rani dok ti srea javi.

Samo kai arapove dvore,

Ja u platit svadbarinu za te.

Zato bi me arap pogubio

Kad ja imam sestro dosta blaga,

Mogu platit sve Kosovo ravno

Kamol' ne bi za se svadbarinu.

Divojka mu poe besjediti

Nisu dvori, ve atori pusti.

Pogledaj doli niz Kosovo

Di se onaj svilen barjak vije,

Ono je ator crnog arapina,

Oko njega zelena avlija.

Sva avlija glavam nakiena,

Evo nema jo nedilja dana

Ispadoe arapove sluge

Da pod Markom dobra konja prime,

A kad ugledae Marka

Nesmidoe pred Marka izii.

Bie sluge pod ator arapu

Pa se kriju za arapa sluge,

I sakriju svoje otre sablje

Da im Marko ne vidi sabalja.

I sam Marko u avliju ue,

Prid atorom osidnuo arca.

Svome arcu tako besjedio

Odaj, aro i sam po avliji

A ja idem pod ator arapu.

Na, odi se atoru na vrata

Ako b' meni do nevolje bilo.

Pa se Marko pod atore ee.

Arap sidi, pije vino hladno,

Slue mu ga mlade divojke.

Boju pomo nazivao Marko

Boja pomo dragi gospodine.

Arap njemu lipe odgovara

Zdrav junae, delijo neznana,

Od' junae da pijemo vino,

Pa mi kai to si mi doao!

Al besjedi Kraljeviu Marko

Nemam kada piti rujno vino,

A dobro sam do tebe doao,

Vrlo dobro, bolje bit ne more.

Ja isprosi lipotu divojku,

Ostadoe mi na drumu svatovi.

Doao sam, donio svadbarinu,

Da dam blago, da vodim divojku.

Da mi niko na putu ne smeta,

Kai meni to je svadbarine.

Arap lipo Marku progovara

Zato ti ve odavno znade,

Ko s' udaje trideset dukata,

Ko se eni trijest i etiri.

Ti se vidi junak od megdana,

Nije kara da stotinu dade.

Marko se mai rukom u epove,

Pred arapa tri dukata baci.

Viruj meni vie nemam blaga,

Ve kad bi me tija priekati

Dok se vratim s lijepom divojkom,

Tamu e me darovati lipo,

Sve u tebi pokloniti dara,

Tebi dari a meni divojka.

Pa zaredi arapove sluge,

Isie mu etrjest sluga

A etiri ne hte pogubiti,

Ve ih Marko stavi za pravdu

Koji e svakom pravo kazat

Kakoj bilo arapu i Marku.

Sve s avlije poskidao glave,

Pa je glave saranio lipo,

Da ih ne kljuju orli ni gavrani.

Pa avliju pustu nakitio,

Nakitio arapskim glavama,

Arapovo blago pokupio.

A etiri sluge arapove

Koje nije htio pogubiti,

Opravi ih po kosovu Marko.

Te te lale po kosovu sluge

Di devojka ima za udaju,

Neka trai sebi gospodara

Nek se udaje dok je za mladosti.

A di junak ima za enidbu,

Nek se eni, neka ljubu trai,

Od sad vie nema svadbarine,

Marko za sve svadbarinu plati.

Sve povika, malo i veliko

Bog nek ivi Kraljevia Marka

Koji j' zemlju od zla izbavio,

Koji satare zemlji zulumara

Prosta mu bila i dua i tilo!

ZUKAN BARJAKTARE I DAKULA SERDARU

Knjigu pie Zukan Barjaktare

U krajini na turskoj udbini,

Ter je alje k Senju kamenomu

Na ruke Dakuli serdaru.

I u knjizi vako govorio

uje mene Dakula serdaru

Ti si mene za srce ujeo,

Ti si moga brata pogubio,

Izai mi na megdan junaki!

Evo tebi tri megdana dajem,

Jedan megdan na Ravnim kotarim

Ni kod moje ni kod tvoje kule,

Drugi megdan pod gorom Trusinom

Nasred ravna polja nevesinjskog,Trei megdan di se udesimo

Pa to kome bog i srea dade,

Izaberi kojeg tebi drago.

Ako ne smi na megdan izai

Poslat u ti erdaf i preslicu,

Uz preslicu misirsko povisno

I vreteno drvo imsirovo,

Pa mi predi gae i koulju.

Kad Dakuli sitna knjiga doe

Knjigu tije, suzam je polije

Oj junae Zukan Barjaktare,

Njemu akul drugu otpisuje

eta tebi poginut od mene,

Meni mrsko umrit od tebe.

Ako sam ti brata pogubio

To je brate u mladosti bilo

I ja sam se davno pokajao.

Nego hodi da se pomirimo,

Poslat u ti lijepu jabuku,

Uz jabuku stotinu dukata.

Kad Zukanu sitna knjiga doe,

A kad vidi to mu sitna knjiga kae

Opet novu knjigu nakitija

I u knjizi vako govorija

Oj akule kaursko kopile

Ja se s tobom pomiriti neu

Da mi dade hiljadu dukata

Dok ne doe mome bilu dvoru

Ne poljubi hrta meu oi

I hrtata konja meu oi,

Onda mene u skut i u ruku,

A preda mnom i zemljicu crnu.

Kad akula sitnu knjigu primi,

Knjigu ita, tilom progovara,

Glavom mae, a zubima kriplje,

Pa Zukano smista otpisuje

uj me more Zukan Barjaktare,

Ne ljubim ti pasa meu oi

Ni tvojega konja u kopite.

Da bi znao da u poginuti

Evo u ti na megdan izii.

ekaj mene pod gorom Truzinom

Nasred ravna polja Nevesinjskog.

Kad akula knjigu otpremija

On doziva svoga pobratima

Pobratima Njegoevi Peru

Pobratime Njegoevi Pere

Zukan mene na megdan pozivlje,

Opremaj se mio pobratime

Da idemo pod goru Trusinu,

Pa ti gledaj di u poginuti

Il kako u Zukana smaknuti.

Oprema se akula Serdaru

Udri na se svilu i kadifu,

Za pas zadi dva maa zelena,

Oba maa od jednog kovaa.

Opremi se Njesevi Pere

I pooe oba pobratima.

Sve se dre brda i planine,

Maie se i trusine klete

I aoe polju Nevesinjskom,

Silan Zukan eka na biljezi

Nasrid polja ador razapeo,

Pod adorom sidi pije vinoSlui mu ga sluga Huseine.

Kako doe Dakula Serdaru,

Kako doe, on u ador ue,

Niti veli alah ni alija

Ve otpasa dva maa zelena.

Oba baci Zuki preko krila

Eto Zuko dva maa zelena,

Oba maa od jednoga kovaa,

Uzmi bolji a ostavi gori,

Nemoj rei prevara je bila.

Kad to vidi Zukan Barjaktare

On podskoi na noge lagane,

Dohvati se sablje okovane,

Pa Dakuli gorko progovara

Oj Dakule kaursko kopile

to e meni zeleni maevi

Kod moje sablje smalijanke?

Obojica na dvor izletili,

Izletie pa se rastadoe,

Zukan alje slugu Huseina

Da opipa Dakulu Serdara

Da na njemu pancir goe nije.

Ode Huso opipa Dakula

Pa se vrati i Zukanu kaza

Na Dakuli da nema pancira

Nego samo tanena koulj,

Po koulj svila i kadifa.

Tad Dakula posla pobru svoga,

Pobru svoga Njegoevi Peru,

Da opipa Zukan Barjaktara

Da na njemu pancir goe nije.

A kad Pero opipa Zukana

Na Zukanu tri ljuta pancira,

Tri pancira jedan po drugome.

A kad vidi Zukan Barjaktare

Da e doznat Dakula Serdaru

Za njegova tri ljuta pancira,

On priaplje Njegoevi Peri

Bogom brate Njegoevi Pero

Nemoj kazat Dakuli Serdaru,

A za moja tri ljuta pancira

Ako meni bog i sria dade,

Te pogubim Dakulu Serdara

Dat u tebi Dakulino ruvo

I sve blago to kod njega bude,

I dat u ti hiljadu dukata

Ni u tome tebi biti nee,

estita u tebe uiniti

Brate Pero za ivota tvoga.

Privari se Njegoevi Pero,

Privari se ujede ga guja,

On ne kaza akuli Serdaru

Ve prevari svoga pobratima.

Megdan ije, na megdan pooe,

A sluge im od nji ostupie,

Tre Zukan sablju smalijanku,

A Dakula maa zelenoga,

Kud udara Dakula Serdaru,

Kud udara Zukan Barjaktara,

On prosica svilu i kadifu,

A iz svile iva vatra siva.

Kad udara Zukan Barjaktare

On prosica svilu i kadifu,

A iz svile crna krvca lije.

Kada vidi Dakula Serdaru

Na neviri di e poginuti,

Baci maa u zelenu travu

Pa Turinu pod sablju podleti,

Livom ga je rukom ufatio

Za desnicu i za britku ordu,

A desnom ga za grlo zagrabija

I na crnu zemlju oborija,

Od ljutine zubim ga zaklao.

Kad to vidi Njegoevi Pero

On pobie preko polja ravna

Sa turinom slugom Husejinom.

Za njim tre, iza glasa vie

Stani pobro Njegoevi Pero,

Da si meni juer pobjegao

Isto bi te danas ufatio.

Dostie ga nasred polja ravna,

Udari ga maom na dohvatu,

Do ramena osie mu glavu,

Pa on zove slugu Huseina

Vrat' se nazad slugo Huseine

Pa ti svlai Njegoevi Peru.

Peru svlai a sebe oblai,

Tvrda vira, tebi nita neu.

Povrati se sluga Huseine

Skida ruvo s Njegoevi Pere

I otie na tursku udbinu.

Dakula se povrati Zukanu

Skide njega ruvo i oruje,

Na njem nae tri emera blaga

Sva tri puna utiji dukata,

Pa poside pritila putalja

Ba putalja Zukan Barjaktara,

Ode pravo k Senju kamenomu

U latine vidat desnu ruku.

ROPSTVO JANKOVI STOJANA

Kad no turci Kotar porobie,

Poharae dvore Jankovia,

Zarobie Smiljani Iliju,

Zarobie Stankovi Stojana.

U Ilije mlada osta ljuba,

Mlada ljuba od petnest dana,

U Stojana mlada osta ljuba,

Mlada ljuba od nedilju dana.

U Stanbul ih odvedoe turci,

Poklonie caru estitome,

Tamo bili za devet godina,

Kod sebe im dvore sagradio.

Al besidi Smiljani Ilija

Oj Stojane moj mili brate!

Sutra jeste svetac u turaka,

Car e oti sa turcim u etnju,

A carica sa bulam u etnju.

Ve ti kradi kljue od riznice,

Ja u krasti kljue od arova,

Pa da pusto blago nagrabismo,Da uzmemo dva dobra konjica,

Da biimo u Kotare ravne,

Da gledamo roblje nerabljeno,

Da ljubimo lice neljubljeno.

I tu su se braa posluala.

Kad svanu sunce i ogranu,

Kad osvane petak turski svetac,

Ode care sa turcim u etnju,

A carica sa bulom u etnju.

Stojan krade kljue od riznice,

A Ilija kljue od arova,

Nagrabie nebrojena blaga,

Pa uzee dva dobra konjica,

Pobigoe u Kotare ravne.

Kad su bili blizu Kotara,

Al govori Jankovi Stojane

Oj Ilija da moj mili brate,

Idi brate dvoru bijelome,

A ja idem mome vinogradu,

Vinogradu mome rukosadu,

Da pogledam moga rukosada,

Ko ga vee ko li ga zaliva,

Komu li je dopao u ruke.

Ode Ilija dvoru bijelome,

Stojan odu svomu vinogradu,

Nae majku Jankovi Stojan,

Kosu rie ostarila majka,

Kosu rie a vinograd vee,

A suzama vodicu zalije,

I spominje svog Stojana sina

Oj Stojane jabuko od zlata,

Majka te je ve zaboravila,

Snahe Jele zaboravit neu.

Snaho Jelo nenoeno blago

Tiio je Jankovi Stojane,

Pa je njojzi vako govorija

Zar ti nema nikoga mlaega

Da tebi vinograd obradi?

Ve posre stara i nevoljna.

Ona njemu vako odgovara

iv i zdrav delijo neznana,

Nemam rano nikoga mlaega,

Do Stojana jedinoga sina.

Njega jadnog zarobie turci,

A i njega i Iliju moga,

Stojanova brata strievoga.

Od Ilije osta mlada ljuba,

Mlada ljuba od petnest dana,

U Stojana osta mlada ljuba,

Mlada ljuba od nedilju dana.

Moja snaha adamsko kolino,

ekala ga za devet godina,

I desetu za devet miseci.

Danas mi se mlada preudaje,

Ja ne mogu od jada gledati,

Ve pobigla sadu vinogradu.

Kad je Stojan razumio rjei

Brzo ode dvoru bijelome,

Zaustavi kiene svatove.

Lipo su ga svati doekali,

Kako s konja tako za trpezu,

Kad se Stojan vina ponapija,

Poe Stojan tiho besjediti

Brao moja kieni svatovi,

Je li testir malo popjevati?

Govore mu kieni svatovi

Jeste testir delijo neznana,

Jeste testir, a da zato nije?

Klie Stojan tanko glasovito

Vila gnjizdo tica lastavica,Vila ga je za devet godina,

A jutros ga poe da razvija.

Dolitija sivi je sokol,

Od stolice cara estitoga,

Pa joj ne da gnjizdo da razvija.

Tom se svati nita ne siaju.

Dositi se ljuba Stojanova,

Otpusti se od ruku divera,

Brzo ode na gornje ardake,

Pa doziva seju Stojanovu

Zaovice roena sestrice,

Zovi braca gospodara moga!

Kad zaula seja Stojanova

Ona stra doli niz ariju,

Triput sofru oima prigleda

Dok je bratu lice ugledala.

Ruke ire u lica se ljube,

Jedno drugo suzama umiva,

Od radosti i od elje ive.

Al govore kieni svatovi

Gospodaru Jankovi Stojane!

to emo mi za nae blago?

Mi smo mnogo istroili blaga,

Dok smo tvoju ljubu isprosili.

Govori im Jankovi Stojane

Stante brao kieni svatovi,

Dok se malo sestrice nagledam.

Lasno emo mi za vae blago,

Lasno emo ako jesmo ljudi.

Kad se Stojan sestrice nagleda,

Lipo Stojan svate darivao,

Kom maramu kom koulju tananu,

Mladoenji roenu sestricu.

I odoe kieni svatovi,

Kad u veer o veeri bilo,

Ie majka u dvor kukajui,

Ona kuka kano kucavica,

I spominje svog Stojana sina

Oj Stojane jabuko od zlata!

Stoju majka ve zaboravila,

Snahe Jele zaboravit neu.

Snaho Jelo nenoeno zlato!

Ko e staru doekati majku,

I pred mene staru ietati?

Ko e staru upitati majku,

Jesi li se umorila majko?

Kad zaula ljuba Stojanova,

Ietala pred dvore bile,

Prima majku na bijele ruke,

I govori svojoj staroj majci

Ti ne kukaj moja stara majko,

Tebe staru ogrijalo sunce,

Evo tebi tvog Stojana sina.

Kad ugleda Stojanova majka,Mrtva majka na zemlju pade.

Lipo Stojan opremio majci,

Kako carski valja i trebuje.

SENJANIN TADIJA

Jo zorica nije zabilila,

Ni Danica lica pomolila,

Od Senja se otvorie vrata,

I izae jedna eta mala,

Sa trideset i etri druga.

Pred njima je senjanin Tadija,

Barjak nosi Komen Barjaktare.

Primie se pod crvene stine,

Onda ree Senjanin Tadija

Brao moja i druino moja!

Nije l' majka rodila junaka,

Da otie ovar obaninu,

Da donese ovna debeloga,

Dobra jarca od sedam godina,

Za veeru u moju druinu?

Svi junaci nikom ponikoe,

A u crnu zemlju pogledae,

Al ne gleda Kotarac Jovan,

Ve skae na noge lagane,

Pa on ode ovar obaninu

I donese ovna debeloga.

Dobra jarca od sedam godina,

Donese ga Senjanin Tadiji.

Oba iva oderao jarca,

Pa ih pusta u jelovo granje,

Grana dirne stoji dreka jarca,

Ovan uti ne pusta avaza.

Tada ree Kotarac Jovane

Oj Tadija naoj eti glavo!

Zato pusti brava oderana?

Progovara senjanin Tadija

Vidite li moja brao draga,

Kakva je muka na tom jarcu?

Jo je vea muka u turaka

Kada naeg ufate junaka,

Koji more muke podnositi

Da uuti moja brao draga,

Kao odran ovan kroz planinu

Koji muke trpiti ne more,

Od mene mu bogom prosto bilo

Nek se vrati Senju na krajinu!

Pa on skoi na noge laganeI uvati puku po srijedi,

Ode pravo uz crvene stine.

Obrne se Kotarac Jovane,

Al se deset povratilo druga.

Veli Jovan Senjanin Tadiji

Jer Tadija uplai druinu,

Deset nam se druga povratilo!

Veli njemu Senjanin Tadija

Neka bie dragi pobratime!

Kada su se oni uplaili

Od ivoga oderana jarca,

A kako e sutra doekati,

Pobratime, Hasan Agu Kunu

I njegovi trijest krajinika?

Krajinika kao vatre ive!

Kad izili pod crvene stine,

Obazre se Kotarac Jovane,

A jo deset povrati se druga.

Opet veli Kotarac Jovane

Oj Tadija naoj eti glavo!

Jer uplai nai trijest druga

Jo nam deset druga pobignulo!

Veli njemu Senjanin Tadija

Neka bie Kotarac Jovane!

Kada su se svi oni uplaili

Od ivoga jarca oderana,

A kako e sutra doekati,

Doekati Hasan Agu Kunu

I njegovi trijest krajinika?

Moj Jovane, kao vatre ive!

Izioe na crvene stine,

Obazri se Kotarac Jovane,

Al sam ide Komen Barjaktare.

Pa on ree Senjanin Tadiji

Moj Tadija, od trijest trojica!

Govori mu Senjanin Tadija

Ne bojte se moja brao draga

to udari trideset junaka!

Ako nami dobra sria bude,

Ono mogu tri dobra junaka!

Tu ih bude nojca zateknula,

Ukaza se jedan oganj ivi,

Pobratim kroz jelove grane.

Al govori Senjanin Tadija

Nije l' mati rodila junaka

Da otie vatru uviditi?

Il su Turci il su Hajduci!

Skoi Komen na noge lagane,

A uzima puku po srijedi,

Odvue se kroz jelove grane.

Kad on doe do ognja ivoga,

Te pogleda iza tanke jele.

Ali side Udbinjani Turci,

Meu njima Hasan Aga Kuna,

Piju vino i bistru rakiju.

Doe aa Hasan Agi Kuni,

Nazdravi je u svoju druinu

Zdravi da ste mi moja brao draga,

I u zdravlje trijest Udbinjana!

A u glavu Senjanin Tadije

I njegovi trideset hajduka,

Ako bog dade da se udesimo!

Kad se mrka nakitie vina,

Sve pijano kano i poklano,

Sve zaspalo kano mali janjci,

Uz jelike puke prislonili.

Privue se Komen Barjaktare,

Pokupi im svijetlo oruje,

Pa zatrpa u jelovo granje.

Al ne more sablje Kuniine,

Jer je Kuna protiska podase.

Oko njega kai prisijee,

Ispod njega sablju izvukao,

Odnese je Senjanin Tadiji.

Pita njega Senjanin Tadija

to je tamo Komen Barjaktare,

to je tamo kod ognja ivoga?

Kaza njemu Komen Barjaktare

Oj Tadija naoj eti glavo!

Kod ognja je Kuna Asan Aga,

Sa njegovi trijest udbinjana,

Sve pijano kano i poklano,

Oruje sam njima pokupio,

Sve zatrpa u jelove grane!

Ne viruje Senjanin Tadija

Dok ne vidi sablju Kuniinu,

Pozna sablju Hasan Age Kune

Digoe de do ognja ivoga,

Al spavaju oko ognja Turci,

Sa tri strane opkoli Tadija.

S jedne strane senjanin Tadija,

S druge strane Komen Barjaktar,A sa tree Kotarac Jovan.

Zapete im puke donesoe,

A Tadija Kuni priskoija,

Udari ga nogom u guzicu,

I vikni mu grlom bijelijem

Ustan' kurbo Hasan Aga Kuno!

Doa ti je Senjanin Tadija,

Sa trideset i etiri druga

U pohode oko ognja iva!

Skoi Kuna kao das' pomami,

Privati se sablje okovane,

A kad vidi da mu puste nema

On pogleda na svoju druinu.

A druina na puke dugake,

Al puaka uz jelike nema.

Onda viknu Senjanin Tadija

Ustaj kurbo Hasan Aga Kuno!

U mene je svijetlo oruje,

Ustan', vei trijest krajinika,

Jer tako mi moje vire tvrde,

Ako pukne trideset puaka,

Sviju u vas odjednom povezat!

Kad se Kuna vidi u nevolji

Onda usta na noge lagane,

Te on vee svoje udbinjane,

Kuna vee a Komen pritee.

Sveza Kuna trijest krajinika,

Kunu vee Komen Barjaktar,

Pa odoe u jelovo granje,

Izvadie svijetlo oruje.

O turcima obie oruje,

Otirae trojica hajduka,

Otirae Senju na krajinu.

Kad su bili Senju na kapiji

udilo se malo i veliko,

Govorile senjkinje divojke

Boe mili uda velikoga,

Di svezae tri dobra junaka,

Tri junaka trideset turaka

I bez rane i bez mrtve glave!

Progovara Senjanin Tadija

Ne udite se senjkinje divojke,

To se srila sria i nesria.

Moja sria njihova nesria,

Moja sria nesriu svezala!

U ta doba pod bijelu kulu

Svi trideset baci u tamnicu,

Pa na blago ucijeni turine.

Za nji uze tri tovara blaga,

Dade blago Senjanin Tadiji,

Al izlazi Tadijina majka,

Pa Tadiji sinu progovara

Zna li sine Senjanin Tadija,

Kuna ti je babu pogubio!

Kad to uja Senjanin Tadija,

Uze njima tri tovara blaga,

Pa on pusta trideset turaka,

Ispod sablje tamnici na vrata,

Kad naie Kuna Asan Aga,

Klonu sablja al mu pade glava.

PAGE 2