uredništvo: dražen pehar, nino raspudić, eldar...

STATUS magazin za političku kulturu i društvena pitanja broj 9, proljeće 2006., časopis izlazi kvartalno

Nakladnik: Udruga građana “Dijalog” Mostar, Franjevačka 16, 88000 MostarZa nakladnika: Josip Blažević, [email protected] Uredništvo: Dražen Pehar, Nino Raspudić, Eldar Sarajlić, Ivan VukojaGlavni urednik: Ivan Vukoja, [email protected]čko oblikovanje: Marin Musa / SHIFT KREATIVNA AGENCIJA

e-mail adresa uredništva: [email protected]: www.status.ba

ISSN: 1512 – 8679

Tisak: Logotip, Široki Brijeg

OBJAVLJIVANJE OVOGA BROJA FINANCIJSKI SU POMOGLI:

OVA PUBLIKACIJA NE PREDSTAVLJA STAVOVE DONATORA.

DEZA DIREKTION FÜR ENTWICKLUNG UND ZUSAMMENARBEITDDC DIRECION DU DÉVELOPPEMENT ET DE LA COOPÉRATIONDSC DIREZIONE DELLO SVILUPPO E DELLA COOPERAZIONESDC SWISS AGENCY FOR DEVELOPMENT AND COOPERATIONCOSUDE AGENCIA SUIZA PARA EL DESARROLLO Y LA COOPERACIÓN

SWISS COOPERATION OFFICE BOSNIA AND HERZEGOVINA, Embassy of Switzerland

Sadržaj

Uv o d n i k

4 | MAGAZIN ZA POLITIČKU KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

Ustavne promjene u Bosni i Hercegovini i konsocija-cijski modeli tema je o kojoj u ovome broju dono-simo šesnaest autorskih tekstova. Kao i do sada,

kada je tema broja u pitanju, trudili smo se dobiti tekstove koji predstavljaju različite i suprotstavljene poglede na spo-menutu problematiku. Ta raznolikost autorskih pristupa, na kojoj i inače zasnivamo uredničku koncepciju, u ovom broju bila je iznimno važna jer se na temi ustavnih promje-na, odnosno oblika i sadržaja unutarnjeg uređenja BiH, su-sreću i sukobljavaju gotovo svi elementi i koncepti cjeloku-pne lepeze bitnih pitanja društvene i političke teorije i pra-kse u BiH. Pokušali smo dobiti tekstove koji će predstavlja-ti što više različitih objašnjenja smisla, svrhe i značaja usta-vnih promjena, kao i što veći broj opcija u kojem smjeru bi te promjene trebali ići, što (ne)bi trebalo promijeniti i koje su očekivane posljedice takvih možebitnih promjena.

Pažljivi čitatelji Statusa će svakako primijetiti da smo se problematikom ustavnih promjena, na neki način, već ba-vili u broju 5, kada je tema bila (Post)daytonska BiH – što (ne)bi trebalo promijeniti. Jedna od teza koju sam uvodni-kom tog broja želio naglasiti bila je da “pitanje ustavnih promjena nije niti ustavno-pravno, niti sentimentalno, niti humanitarno, niti kulturalno, niti ekonomsko, niti povije-

sno, niti metafizičko, nego je primarno političko pitanje”.

Ono što ovaj put želim istaknuti jest činjenica da pitanje ustavnih promjena, odnosno modela unutarnjeg uređe-nja države Bosne i Hercegovine, nije samo teorijsko, kon-ceptualno pitanje, nego u prvom redu praktično pitanje, pitanje koje se izravno referira na našu praksu svakodne-vnog življenja kao konkretnih individua i kolektiva u kon-kretnom vremenu i prostoru. U Bosni i Hercegovini posto-ji veliki broj “teoretičara” koji temi ustavnih promjena pri-laze kao strogo teorijskom, konceptualnom problemu čija objašnjenja i rješenja se nalaze imanentno u sferi (suvre-mene) političke i društvene teorije, odnosno, u sferi razli-čitih teorijskih (filozofskih, socioloških, politoloških) kon-cepata. Ne mislim pri tom na tumačenja izvjesnih društve-nih fenomena u određenom teorijskom ili konceptualnom ključu. Takva tumačenja znaju biti itekako korisna za bo-lje razumijevanje konkretnih društvenih fenomena, te pra-ktično (društveno, političko) djelovanje na osnovu takvih teorijskih uvida. Problem nastaje kada se “teorija”, odno-sno “teoretičari” počinju baviti sami sobom, i kada se druš-tvena i politička stvarnost ne opravdano i ne kritički zane-maruje. Društvena i politička praksa je, čini se, tu samo da bi ostvarila ono što je “teorija” već prije otkrila, definirala

Bosna i Hercegovina kao moralno-politička dilemaJe li Bosna i Hercegovina suverena i legitimna država, odnosno tko je u BiH suveren i tko ili što joj daje/oduzima legitimitet? Narodi, nacije, građani-državljani, međunarodna zajednica, OHR, ... Odgovor na ovu dilemu je moguć, odnosno moguće je pronaći rješenje, konstruirati novi narativ u kojem će legitimna prava sviju zainteresiranih strana biti očuvana i realizirana, i u kojem ni jedno moralno-političko načelo neće biti prekršeno

Ivan Vukoja

Uv o d n i k

STATUS, BROJ 9, PROLJEĆE 2006. | 5

i propisala, a što su nam “teoretičari” sada spremni slavo-dobitno obznaniti: postojeće etnopolitičke koncepte u BiH trebao odbaciti jer su (u naprednom svijetu i recentnoj te-oriji) prevladani, političke protagoniste treba smijeniti i za-mijeniti jer su nas oni do ovoga i doveli upravo zato što su pristalice starih, prevladanih političkih koncepata; na izbo-rima i referendumima slobodno izraženu volju naroda tre-ba ignorirati jer to u prvom redu štetno za njih kao građane - budući nisu još svjesni toga da su u prvom redu građani, ne mogu biti niti svjesni da je to za njih štetno, stoga njiho-vu volju treba ignorirati i raditi na tome da što prije posta-nu građanski svjesni.

Ova čudna mješavina političkog infantilizma i paternali-zma, može biti iskrena, ali i hinjena, kao kod jednog djela “teoretičara” kojima suvremene političke fraze i liberalno-građanski koncepti služe samo kao sredstvo pomoću kojeg nastoje ostvariti praktične i pragmatične ciljeve svoje na-cionalne ili interesne skupine. Oni “teroretičari” koji pak iskreno vjeruju u ispravnost i upotrebljivost gotovih “na-prednih” opcija i koncepata koje zastupaju, liče na neko-ga tko je pročitao gomilu kuharica iz raznih krajeva svije-ta i na pamet naučio mnoge recepte ali još uvijek sam zna pripremiti samo tvrdo kuhana jaja. To, naravno, i ne bi bio neki problem, da pri tom ne pokušavaju u glavnom naci-onalnom restoranu na jelovnik progurati neke recepte za koje u restoranu niti imaju namirnica, niti ih kuhari znaju pripremiti a konobari poslužiti, niti ih itko od redovitih go-stiju želi naručiti.

Ipak, premda sam ustvrdio da je pitanje ustavnih promje-na, odnosno oblika i sadržaja unutarnjeg uređenja države Bosne i Hercegovine primarno političko, a time i praktično pitanje, od samog početka procesa raspada i podjele bivše SFRJ, smatrao sam da se problem bosanskohercegovačke državnosti mora najprije postaviti i riješiti na formalnoj, odnosno, razini načela. Tekst Dražena Pehara Moralne di-leme, politički sukobi, tumačenja i promjene (Daytonskog) Ustava – stajalište filozofa jezika, kojeg donosimo u ovom broju, nudi teorijski okvir i pojmovnu aparaturu koji, po mome sudu, mogu ispravno detektirati i definirati problembosanskohercegovačke državnosti, te time ocrtati okvire unutar kojih taj problem može biti uspješno riješen.

U prvom dijelu tekst se bavi moralnim dilemama kao situ-acijama u kojima je pojedinac na neki način prisiljen na-praviti izbor između dviju opcija, pri čemu štogod pojedi-nac izabrao on će morati prekršiti jedno od fundamental-nih moralnih načela; tj. kojugod opciju da izabere njegov će izbor biti manjkav, loš, pogrešan, nepriličan, nemoralan. Uobičajeno razumijevanje moralne dileme implicira da, ukoliko se odlučimo za primjenu jednog moralnog nače-la, time nužno kršimo ono drugo fundamentalno moralno načelo, načelo kojeg se u životu, u pravilu, nastojimo držati i smatramo ga ispravnim. Jedan od načina reakcije na mo-

ralnu dilemu može biti pokušaj da izbjegnemo opredjelje-nje za jedno od načela tako što ćemo pokušati izbjeći obje alternative i na moralnu dilemu dati višesmislen odgovor – “i da i ne”, “može biti, ali, i ne mora”. No, taj višesmisleni odgovor ne predstavlja odgovor koji rješava dilemu, on za-pravo predstavlja izbjegavanje dileme. Takav odgovor qua-si potvrđuje oba moralna načela tako što zapravo ne potvr-đuje niti jedno. (Takav višesmislen odgovor dao je, prema jednoj priči, i Jozo, domar u jednoj širokobriješkoj osno-vnoj školi, kada su ga osamdesetih godina prošlog stolje-ća, na partijskom sastanku drugovi iz Sarajeva pitali: “Ima li nacionalizma na Lištici”, a Jozo odgovorio: “Pa, da ga ima – nema ga, ali, da ga nema – ima ga”).

No, kako svaki odgovor na moralnu dilemu predstavlja neku tvrdnju (koja može biti i prešutna) koja propisuje neku radnju, višesmisleni “odgovor” na moralnu dilemu u stvari predstavlja tvrdnju koja, ovisno o tumačenjima, propisu-je dvije moguće, no neuskladive, radnje; ako uzmemo jedno moralno načelo kao prioritetno, dobit ćemo jedno tumače-nje dotičnog višesmislenog “odgovora” na moralnu dilemu; ako uzmemo drugo načelo kao prioritetno, dobit ćemo dru-go tumačenje; i, najbitnije, imamo li višesmislicu, imat ćemo i nešto što je otvoreno za potencijalna tumačenja. Ta “otvo-renost za potencijalna tumačenja” je ono što višesmislene odgovore čini (ne)prikladnim za rješavanje određenih (po-litičkih) sporova u kojima se čini da ako podržimo načel-no opravdane zahtjeve jedne strane u sukobu, time isto-vremeno kršimo načelno opravdane zahtjeve druge strane.Ako shvatimo da se politički odnosi, u onoj mjeri u kojoj su-dionici tog odnosa žele da njihovo sudjelovanje u odnosu uopće bude legitimno, također moraju oslanjati na moral-na načela, shvatit ćemo također da se tipične političke di-leme u biti daju reducirati na tipične moralne dileme. Dr-žim da se samo pod prethodno navedenim pretpostavkama može ispravno razumjeti i sukob u BiH i Dayton koji je pre-dložio jednu vrstu rješenja za taj sukob. Podsjetimo se o ko-jem i kakvom je to sukobu načela bilo riječ.

Prihvaćanje disolucije bivše Jugoslavije, tj. prihvaćanje neo-visnosti pojedinih država-nasljednica sukladno načelu na-cionalnog samoodređenja, činilo se naprosto neuskladivo s prihvaćanjem mogućnosti neovisnosti za multietničku, odnosno višenacionalnu državu Bosnu i Hercegovinu. Ako se u situaciji moralno-političke dileme odlučimo prednost dati jednom načelu (nacionalnog samoodređenja) onda bi-smo morali biti konzistentni i tom načelu dati prednost u svim sličnim situacijama.

U periodu kada se bivša Jugoslavija raspadala, Bosna i Her-cegovina se našla pod pritiskom podjednako legitimnih po-litičkih zahtjeva koji su se temeljili na različitim moralno-političkim načelima. U načelu, Srbi su imali pravo na na-cionalno samoodređenje, koje se temelji na načelu slobode i prava da se slobodno odlučuje o vlastitoj sudbini. Jer ako

Uv o d n i k


su ostali narodi na tim načelima i pravima temeljili svoj za-htjev za izlaskom iz Jugoslavije, onda su i Srbi temeljem tih istih načela imali pravo odlučiti da oni žele ostati u Jugosla-viji. U duhu ove dileme, situacija sa Slovenijom je bila rela-tivno jednostavna - Srbi ju nisu smatrali srpskom zemljom. U Hrvatskoj, već znatno složenija - scenarij nam je poznat. Najsloženija situacija bila je, i još uvijek je, u Bosni i Herce-govini. Bosna i Hercegovina je i de jure i de fakto bila više-nacionalna država. Srbi su stoga imali pravo tražiti da BiH ostane u Jugoslaviji, kao što su, na istim načelima Hrvati i tada Muslimani imali pravo tražiti da BiH iziđe iz Jugosla-vije i postane neovisna država. Situacija je bila dodatno za-komplicirana činjenicom što Srbi u BiH nisu imali nešto ta-kvo kao homogena srpska teritorija u BiH, a samo se kroz takvu teritoriju to srpsko pravo na izlazak iz BiH i ostanak u Jugoslaviji moglo nesmetano realizirati.

Načelo slobode, odnosno srpskog prava na samoodređenje bilo je u sukobu s načelom jednakosti, odnosno istim takvim pravom na samoodređenje na koje su se i Hrvati i Muslima-ni pozivali (Možebitno objašnjenje Bošnjaka/Muslimana ili Hrvata da su se oni pozivali na pravo građana na konstitu-tivnost i samoodređenje, u ovom kontekstu, nije legitimno i moralno ispravno, jer Bošnjaci ili Hrvati kao politički i pra-vni subjekt imaju pravo ukinuti se i prenijeti svoje pravo na svoje članove, odnosno individue-građane, ali nemaju mo-ralno pravo tražiti to od drugih naroda (Srba), ili to raditi u njihovo ime. Valja naglasiti i da se ovim pravom naroda na samoodređenje ne narušavaju individualna ljudska pra-va, odnosno prava pojedinca-građanina na samoodređenje, jer svaki pojedinac ima pravo i mogućnost izabrati želi li biti pripadnik “svoje” ili neke druge nacije, ili želi biti nacionalno neopredijeljen, odnosno anacionalan.). Činilo se da je ovu

moralno-političku dilemu bilo nemoguće riješiti na način da se svim stranama ispune njihovi legitimni zahtjevi.

Peharov tekst nastoji pokazati da naš dojam kako su, u situ-acijama moralnih dilema, moralna načela u sukobu, u biti predstavlja jednu vrstu iluzije. Činjenica da nam moralna načela izgledaju kao da su u sukobu može se, dakle, jedino objasniti našim opisom, ili doživljajem, situacije moralne dileme. Pri tom, naša sposobnost da se otrgnemo od iluzije da su neka moralna načela u sukobu ovisi najizravnije od naše sposobnosti da konstruiramo, tj. smislimo, alternati-vne opise dotične situacije, da gradimo drugačije narative; i dodaje ta sposobnost promjene narativa, ili konstrukcije no-vih narativa, ovisi isključivo o našoj jezičkoj kreativnosti.

Kako bi smo u tom duhu, mogli riješiti moralno-političku dilemu kojom se više ili manje izravno bave svi autori teme ovoga broja i gotovo svi društveno i politički angažirani poje-dinci u BiH, a koja bi mogla glasiti: Je li Bosna i Hercegovina suverena i legitimna država, odnosno tko je u BiH suveren i tko ili što joj daje/oduzima legitimitet? Narodi, nacije, građa-ni-državljani, entiteti, međunarodna zajednica, OHR, ...

Odgovor na ovu dilemu je moguć, odnosno moguće je pro-naći rješenje, konstruirati novi narativ u kojem će legiti-mna prava sviju zainteresiranih strana biti očuvana i rea-lizirana, i u kojem ni jedno moralno-političko načelo neće biti prekršeno. Kako smo već mogli pročitati, sposobnost konstrukcije jednog takvog narativa ovisi isključivo o našoj jezičnoj kreativnosti, ali, mogućnost njegove konstrukcije i provedbe u praksu ovisi isključivo o našoj dobroj ili lošoj namjeri, jer, nije samo dovoljno znati, treba i htjeti moral-no i politički odgovorno djelovati.

Mislioci:Walter Benjamin

Mi s l i o c i


DANAŠNJEM ČITATELJU ZVUČAT ĆE ZASIGURNO ne-obično tvrdnja da je sin jednoga židovskoga ban-kara napisao najljepše oglede o klasicima njemačke

književnosti, o Goetheu, Hölderlinu, Friedrichu Schlegelu, Novalisu, a da pri tome nije u njima tražio korijene njema-čkoga nacizma, fašizma i brutalnoga nacionalizma. Riječ je o Walteru Benjaminu, čovjeku koji se u prvom svjetskom ratu dva puta javljao kao dragovoljac za njemačke oruža-ne snage – početkom kolovoza 1914. i u siječnju 1917. – ali nije uspio zadovoljiti zahtjevne kriterije tadašnjeg We-hrmachta. Studij započinje u pitoresknom Freiburgu koji u 20. stoljeću postaje epicentar glavnih filozofijskih doga-đanja, a završava ga u Bernu disertacijom o njemačkoj ro-mantici (“Pojam kritike umjetnosti u njemačkoj romanti-ci”) koja je ne samo jedno od najboljih prikaza ovog zapo-stavljenog i nedovoljno vrednovanoga razdoblja, nego uje-dno i osnova za zasnivanje nove estetike u kojoj će Benja-min redefinirati središnje pojmove tradicionalne filozofijeumjetnosti kao što su istina, mimesis, forma, simbol i ale-gorija. Pokušaj da se afirmira u akademskim krugovima za-vršava neslavno jer njegovo djelo “Izvorište njemačke žalo-bne igre” nije prihvaćeno 1925. na sveučilištu u Frankfurtu na Majni kao habilitacijska radnja pa je Benjamin prinuđen raditi kao publicist i prevoditelj. Stoički je pretrpio svoj ne-uspjeh objašnjenjem kako je htio još jedanput ispričati pri-ču o Trnoružici, ali to očito nitko nije prepoznao. Dok je na Capriju pisao najznačajnije djelo suvremene este-

tike, upoznaje Letonku Asju Lacis, poznatu moskov-sku glumicu i redateljicu, koja je utjecala na njegovo kasnije životno opredjeljenje više nego klasici filozo-

Walter Benjamin – estetički izazoviKritika kao umijeće razumijevanja zapravo je “eksperiment s umjetničkim djelom” u kojemu se razmatra mogućnost njegova upotpunjenja prema njegovu imanentnom idealu. Ranoromantička ideja da se cjelokupni društveni odnosi sagledaju kroz medij umjetnosti, provlači se kao Arijadnina nit kroz labirint Benjaminova fragmentarnoga stvaralaštva

Jure Zovko

Asja Lacis

Mi s l i o c i


fije i književnosti: Benjamin postaje marksist. Među ekspertima vlada danas nesuglasje je li po srijedi samo o površinsko deklariranje, modni trend ili duboko uvjerenje. Kasnije će i sam priznati u ogledu o Baudelaireu da Marx-ova teorija robe nije dovoljna za razumijevanje Baudelaire-ova poetiziranja vina. Benjaminov prijatelj i izdavač njego-vih spisa, Gershom (Gerhard) Scholem oštroumno je pri-mijetio u pismu od 30. ožujka 1931. da se iza Benjamino-ve prividne “komunističke frazeologije” kriju dubinski slo-jevi građanske educiranosti i metafizičke koncepcije jezikakoja je izgrađena na zasadama misaonih stečevina što su ih razradili Johann Georg Hamann i Wilhelm von Hum-boldt i samo je pitanje dana kad će Benjamin u marksisti-čkim krugovima zbog svoje metafizičke pozadine biti sti-gmatiziran kao tipični “kontrarevolucionar i buržuj”. Iako to nije uslijedilo, Benjamin je postao žrtva tadašnje dru-ge ideologije. Dva mjeseca nakon dolaska nacista na vlast napušta Njemačku, a 1940. nakon neuspjelog pokušaja bijega preko Pirineja tragično okončava svoj život sa-moubojstvom u blizini Lourdesa.

Kao i većina marksista Benjamin svoju inspiraciju o druš-tvenoj angažiranosti umjetnosti traži u Hegelovoj filozofi-ji. Poznato je, naime, da je Hegelova tvrdnja o kraju umje-tnosti postavila poseban izazov filozofiji kako naime razu-mjeti i vrednovati ono što je dovršeno i što je doseglo svoju puninu stvaralaštva. U svojim predavanjima o estetici He-gel naglašava kako nas filozofija umjetnosti poziva da mi-saono razmotrimo i vrednujemo ono što nazivamo stvara-laštvom ljudskoga duha. Upravo onoga časa kad se intenzi-vno upustimo u proces razumijevanja, interpretacije, vre-dnovanja i kritičke prosudbe, umjetničko djelo nastavlja u nama živjeti. Hegelovsko pitanje koje se pri tome nameće jest što za interpreta mogu danas značiti klasična vreme-na grčke umjetnosti i zlatno doba kasnog srednjeg vijeka, kad se ima u vidu da je umjetnost izgubila svoje izvorno kultno-religijsko značenje što ga je nekada imala u svako-dnevnom životu. Koliko god nam izgledale savršeno skul-pture grčkih bogova, a Krist i Marija prikazani u dostojan-stvu i punini, estetički dojam neće nam pomoći da pred njima kleknemo na koljena. Sama činjenica da baštinjena umjetnička djela ne izazivaju više u nama religiozni osje-ćaj pobožnosti, predstavlja za Hegela novi filozofijski iza-zov: tek onoga časa kad postane oslobođena svoga religiozno-kultnog obilježja, umjetnost može postati predmetom čiste estetičke prosudbe čime se zapravo otvara mogućnost za konstituiranjem filozofije umje-tnosti i znanosti o kulturi. Baštinjena tradicija ne može se rekonstruirati, moguće je jedino integrirati je.

Nadovezujući se na Hegela Benjamin tvrdi u svome spisu “Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukci-je”, napisanom u 1934. u egzilu u Francuskoj, da je prona-laskom fotografije i filma došlo do radikalne promjene pa-radigme u likovnoj umjetnosti: umjetničko djelo gubi svo-

ju izvornu posebnost, prisutnost u određenom vremenu i prostoru, ostaje bez svoga koncepta autentičnosti koji Be-njamin naziva “aurom”. Definicija aure kao “jednokratna pojava daljine ma koliko bila bliza” (einmalige Erschei-nung der Ferne, so nah sie sein mag) podrazumijeva sakral-ni prostor i vrijeme u kojemu umjetničko djelo ima svo-je kultno obilježje i kao takovo ostaje promatraču nepri-stupačno i daleko. Svijest o nedodirljivosti i nedohvatljivo-sti daje poseban čar mitskom doživljaju aure umjetničkoga djela: koliko god bilo blizu i na dohvat pogledu promatrača, ono istodobno ostaje daleko i na distanci. Riječ je zapravo o religiozno-mitskom prostoru koji u svojoj neobičnoj pre-zentnosti istodobno čuva svoju metafizičku distanciranostod svega profanoga. Aura umjetničkoga djela proizlazi iz njegove autentičnosti i singularnosti koju je mogu-će predočiti i razumjeti jedino u njegovu povijesnom kon-tekstu u kojem je djelo nastalo i tradiciji koja ga je odredila. Tradicija je za Benjamina živi organizam, podvrgnut traj-nim promjenama. Benjamin navodi primjer antičke statue božice Venere koja je u vrijeme nastanka kod starih Grka bila predmet intenzivnoga kulta i štovanja, dok je za sre-dnjovjekovne klerike predstavljala zlokobni idol koji zavre-đuje samo prezir. Skulptura antičke Venere prestaje u sre-dnjem vijeku biti umjetničko djelo jer je izgubila svoju re-ligioznu dimenziju i fundiranost u kultnom ritualu, nesta-la je, naime, životna forma u kojoj je ona bila božanstvo. Katedrala i kip majke božje postaju novo središte religio-znoga života, obavijeni velom aure i svetosti. Prolazak kroz katedralu prezentira posjetitelju in nuce povijest čovjeko-va grijeha i spasenja i poziva ga na odgovoran život: me-mento mori.

Benjamin smatra da je i u procesu postupne sekulariza-cije umjetnosti, čije značajnije konture uočavamo već u renesansi, umjetničko djelo uspjelo sačuvati svoje obilježje aure tako što se odsada naglasak primarno stavlja na au-tentičnost umjetničkoga djela. Gubeći svoju kultnu di-menziju umjetničko stvaralaštvo stvara zapravo novi oblik aure koja se sastoji u njegovoj izložbenoj vrijednosti. Au-toritet originalnosti umjetničkoga djela uspjet će oprijeti se svim oblicima imitativnoga prikazivanja i sačuvati svoju auru autentičnosti sve do pojave inflacijske masivne repro-dukcije koja nastaje pronalaskom fotografije. Sve masivnereprodukcije umjetničkoga djela do tada su samo potvrđi-vale unikatnost i važnost njegova originala. Benjamin uo-čava da pojavom fotografije i socijalizma umjetnici uočava-ju dolazak nove krize umjetničkoga djela i započinju navi-ještati teoriju l’art pour l’art koja u svojoj strukturi i nije ni-šta drugo nego sekularizirana teologija umjetnosti koja u ime ideje o čistoj umjetnosti odbacuje svaku njezinu druš-tvenu funkciju. Umjetničko djelo živi od svoje izložbene vri-jednosti. Signum njegove autentičnosti uzdignut je na razi-nu svetosti, sjaj njegove aure dolazi do izražaja u njegovoj unikatnosti, autentičnosti i neponovljivosti, svaka njegova kopija i reprodukcija zapravo su samo krivotvorina.

Mi s l i o c i


Tek mehaničkom reprodukcijom posve iščezava nepo-novljiva jedinstvenost umjetničkoga djela. Nakon što je već izgubilo svoju fundiranost u kultnom ritualu, umje-tničko djelo pojavom mehaničke reprodukcije gubi svoju neponovljivu svetost aure. Nastaju nove forme umjetničko-ga izražavanja, kao što su fotografija i film, tonska reprodu-kcija glasa i glazbe, koje imaju daleko univerzalniju dome-nu djelovanja i produktivnosti nego što je nekad imala sli-ka ili skulptura. Fotografska ploča, reći će Benjamin, omo-gućuje mnoštvo kopija; pitanje o originalnoj kopiji posve je besmisleno. Reprodukcijska tehnika nastoji umnažanjem i multipliciranjem nadomjestiti jednokratnu pojavu umje-tničkoga djela na način da u svakom susretu s potrošačem aktualizira reproducirano. Benjamin je duboko uvjeren da ovo uzdrmavanje tradicije, nastalo zbog svakidašnje pri-mjene tehničke reproduktivnosti umjetničkoga djela, znači ujedno i njegovu posvemašnju i konačnu emancipaciju od ritualno-religioznoga konteksta. Međutim, emanci-pacija od tradicije povlači ujedno sa sobom i potrebu za iznalaženjem novoga utočišta koje se ovaj put odvija u po-litici. Gubitak aure predstavlja za Benjamina oslobađanje od mitske slike svijeta i početak novoga razdoblja racional-noga objašnjenja i prikazivanja svijeta i umjetnosti. Proces demitologizacije tradicije Benjamin pokušava objasniti na primjeru filmske umjetnosti. Filmska izvedba nije viševezana za određeni prostor i vrijeme. Filmovi, za razliku od umjetničkih slika i skulptura, egzistiraju samo kao kopije, a svoju svrhu ispunjavaju masovnim projekcijama. Film nije više vezan za singularni prostorno-vremenski “hic et nunc” nego se masovno prikazuje svugdje i istodobno na različi-tim mjestima. Za razliku od tradicionalne umjetnosti koja se odvijala u elitističkim krugovima, film ostaje pristupa-čan širem sloju ljudi, čime se jamačno mijenja odnos mase prema umjetnosti. Benjamin se duboko ponadao da će filmkao oblik umjetnosti za šire slojeve društva uvelike inicira-ti demokratizaciju umjetnosti u cjelini, te na taj način pri-donijeti promjeni ljudske svijesti. Time dolazi do radikalne promjene odnosa prema umjetničkom djelu. Dok slikarsko platno poziva promatrača na kontemplativno suživljavanje s umjetničkim djelom, filmsko platno kod njega izaziva ne-običnu rastresenost koja bi trebala promptno dati adekva-tan odgovor na izazove svakodnevnoga života.

Benjamin je duboko uvjeren, kao što je razvidno iz pisma Horkheimeru (16. 10. 1935.) da je njegov članak “Umje-tničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije” po-stavio temelje “materijalističkoj teoriji umjetnosti” tako da umjesto tradicionalnog religiozno-kultnoga konce-pta koji kulminira u shvaćanju “l’art pour l’art” umjetnost odsada stoji u službi progresivne marksističke politike. Ri-ječ je o novom pokušaju ostvarenja čarobne transformaci-je umjetnosti kojoj je primarna zadaća integrirati se u ma-sovne društvene komunikacije, pri čemu bi, sukladno mar-ksističkom aksiomu, kvantiteta trebala preći u kvalitetu.

Kritičari će prigovoriti Benjaminu da njegova povijesno-filozofijska teza o progresivnosti proizvodnih sredstava,koja je rezultirala dokidanjem aure umjetničkoga djela, stvara novi oblik tehničkog fetišizma. Čuveni protago-nist frankfurtske škole, T. W. Adorno pokazuje na primje-ru muzike da njezina tehnička reprodukcija pomoću gra-mofonskih ploča nije pridonijela poboljšanju njezina razu-mijevanja, nego je naprotiv muzika izgubila svoju izvornu estetičku kvalitetu i postala roba koja se pojavljuje na tr-žištu i prodaje za novac kao svi drugi proizvodi, i tako se posve povrgnula tržišnim zakonima o ponudi i potražnji. Tehnička reprodukcija narušava izvornu živost i puninu umjetničkog djela koje je moguće doživjeti jedino u njego-voj izvedbi. Broj prodanih video-snimki, kompakt-disko-va uvjetuje stvaranje novih lažnih aura tržišta, bilo da je ri-ječ o proslavljenim dirigentima, izvođačima, filmskim i rokzvijezdama. Konzumacija na tržištu ponuđenih reprodu-kcija umjetničkih djela, ili koji se takvim reklamiraju, po-staje jedini kriterij za etabliranje novih medijskih zvijezda s prividnim i prolaznim sjajem aure.

Koliko god Adornovi prigovori bili opravdani, tržišni za-htjev da se umjetnička djela uvijek iznova reproduciraju na sve savršenijim kompakt-diskovima ne treba nužno pro-matrati kao novi oblik fetišizacije i regresije kulture sluša-nja i gledanja. Različite reprodukcije i interpretacije legiti-mna su nastojanja i pokušaji da se odgovori zahtjevnoj her-meneutičkoj odgovornosti da što potpunije razumije i do-segne izvorna intencionalnost autora. Svaki put kad prosu-dimo da je riječ o boljoj interpretaciji nekog umjetničkoga djela, odnosno o njegovoj kvalitetnijoj reprodukciji, zami-jenit ćemo staru snimku novom. Za one koji nisu uživo na koncertima imali prilike slušati Mozartov “Reqiuem d mol” u izvedbi Herberta von Karajana, televizijske snimke nje-govih maestralnih izvedbi i vrsne cd-reprodukcije donekle će nadomjestiti neponovljivu izvornost izvedbe. Sačuvane reprodukcije Karajanovih izvedaba zasigurno će pomaći svakome tko je educiran u glazbi da prosudbi u kojoj mjeri neka nova interpretacija i izvedba Mozartova “Requiema” ostvaruje kriterije klasične interpretacije.

Činjenica da je umjetničko djelo u svojoj jedinstveno-sti i neponovljivosti trajno otvoreno za uvijek nove in-terpretacije ponovno aktivira pitanje njegove aure, pred-stavlja tajanstveni izazov hermeneutičkom pristupu umje-tničkome djelu. To je čini se uvidio i Benjamin pa se u svo-me spisu “O pojmu povijesti” ponovno vraća metafori aure. Koncept mesijanskoga spasenja vraća ponovno na-rušeni “sjaj aure” u formi novoga eshatona. Taj iščekivani eshaton predstavlja spasenje od “postvarene” (verdinglic-hend) prošlosti dolaskom nove stvarnosti.

Benjaminov koncept društveno angažirane umjetnosti u svjetlu soteriološko-mesijanskih iščekivanja zapravo je na-stavak promišljanja i nastojanja jenskih romantika, navla-

Mi s l i o c i

stito Fr. Schlegela i Novalisa da umjetnost uvede u sve for-me društvenoga života na način da se ostvari estetizacija svakodnevnoga života. Umjetnost se treba usredotočiti na sve događaje ljudske svagdašnjice, s nakanom da se pro-nikne u tajnovitost života što se izražava kroz radost, po-ljupce, viceve, dosjetke, humor i ironiju. Poetizirati život i društvo, a poeziju i umjetnost učiniti životnom i društve-nom predstavlja zahtjevni imperativ estetizacije naše sva-gdašnjice. Novalis je to izrazio zahtjevom da se svijet se mora “romantizirati” tako što svemu jednostavnom i obi-čnom dajemo poštovanje i sjaj tajanstvenoga, onome što je poznato dostojanstvo nepoznatoga, a konačno uzdižemo na razinu beskonačnosti.

Benjaminu smo danas posebno zahvalni za rehabilitaci-ju jenskog romantizma, poglavito F. Schlegela i Novalisa. On je naime prvi uočio da se pitanje spoznaje kod Schle-gela treba razmotriti u mediju refleksije umjetnosti. Kriti-ka kao umijeće razumijevanja zapravo je “eksperiment s umjetničkim djelom” u kojemu se razmatra mogućnost njegova upotpunjenja prema njegovu imanentnom idea-lu. Ranoromantička ideja da se cjelokupni društveni odnosi sagledaju kroz medij umjetnosti, provlači se kao Arijadnina nit kroz labirint Benjaminova fragmentar-noga stvaralaštva.

U pismu izdavaču «Neue Schweizer Rundschau» od 7. 3. 1931. Benjamin objašnjava svoj interpretacijski princip kojega se pridržavao u svojim esejima i estetičkim prosu-dbama: “Ako dopustite jednom riječju: nikada nisam umio istraživati i misliti drugačije nego u određenom, da tako kažem, teološkom smislu – naime na način talmudskoga učenja o četrdeset i devet stupnjeva smisla svakog odlom-ka Tore”. Pisac ovih redaka ne slaže se s Benjaminovom tvr-dnjom “da se čak i u najtrivijalnijem komunističkom klišeju nazire više hijerarhija smisla nego u građanskom duboko-umlju” koje za Benjamina ima izričito apologetsko obilje-žje. “Hijerarhije smisla” po našemu sudu moguće je ostva-riti jedino kroz univerzalnu hermeneutičku kulturu dijalo-ga. U tom smislu treba pokazati daleko više otvorenosti u pogledu eksplikacije zadaće umjetnosti u društvu nego što je to učinio Benjamin. Nakon što je umjetnost izgubila pri-marnu funkciju u društvu ostavši bez svoje glavne prati-

lje religije, i oslobodila se dvorsko-aristokratskih struktura, ona ostvaruje vlastitu autonomiju na koju s pravom može biti ponosna. Koja će njezina vrijednost u društvu biti ovisi o kultiviranosti društva. Pesimistički sud Oda Marquarda da se suvremena umjetnost nije integrirala u društvo nego je umjetnik postao usamljenik, boem, “Aussenseiter” koji danas teško nalazi svoje mjesto u društvu zapravo je samo provokativni poziv da se nastavi romantički pokušaj esteti-zacije društvenog života koji je svestrano zagovarao i sam Walter Benjamin svojim plediranjem za mesijanskom so-teriologijom.

Vrsno umjetničko djelo posjeduje nutarnji red, svoj entitet s vlastitim životom, svoju autonomiji i svoju snagu izražaj-nosti, ono je samostalni partner koji čeka svoga sugovor-nika u nekom od interpreta. Kineska legenda o slikaru koji se kontemplativno utopio u vlastitom umjetničkom djelu, može se tumačiti i drugačije nego što to čini Benjamin, na-ime kao poziv na hermeneutički dijalog. Svako umjetni-čko djelo treba shvatiti kao autonomnu osobu koja čeka partnera za razgovor u svome interpretu. Kvali-teta umjetničkoga djela i njegova hermeneutičkoga sugo-vornika određuju stupanj uspješnosti interpretacije. Za-vršit ću kao što sam i počeo Hegeolovim citatom i napo-menom da nikako ne mogu prihvati njegovu tezu o kraju umjetnosti, ali se slažem s njegovim mišljenjem da u pogle-du umjetnosti ono “prošlo” ima svoju budućnost u ra-zumijevanju. Nakon što je po Hegelu umjetnost izgubi-la svoj primarni religiozni i društveni status, ne preostaje joj ništa drugo nego vezati se ponovno uz čovjeka koji po-stavlja pitanje o njezinom smislu kako bi ponovno prepo-znala svoju novu svetost: humanum. Proučavajući i kriti-čki vrednujući vlastitu humanističku tradiciju mi spozna-jemo i upoznajemo nešto čemu jamačno pripadamo i što u nama dalje živi.

JURE ZOVKO (1957., ŠIROKI BRIJEG, BIH). DOKTORIRAO FILOZOFIJU NA SVEUČILIŠTU U FREIBURGU. PREDAJE NA HRVATSKIM STUDIJIMA U ZAGREBU I SVEUČILIŠTU U ZADRU. GOSTUJUĆI PROFESOR NA SVUČILIŠTIMA U BEČU, MAINZU I SARAJEVU. NIJE JOŠ PRONAŠAO ŽENU ZBOG KOJE BI POSTAO MARKSIST.


Mi s l i o c i


Mi s l i o c i

Zadatak prevoditelja

ZADAĆA JE PREVODITELJA UPRAVO U JEZIKU NA KOJI se prevodi pronaći onu intenciju kojom će se u nje-mu probuditi eho originala. Ovdje je sadržana crta

prijevoda koja se znatno razlikuje od pjesničkoga djela jer njegova intencija nikada ne ide na jezik kao takav, na nje-govu cjelovitost, nego samo neposredno na određene jezi-čne sadržajne kontekste. Prijevod se ne vidi kao pjesništvo odmah u nutrini brežuljkaste šume jezika, nego izvan nje, njoj nasuprot, čak i ne stupivši u nju prijevod poziva ori-ginal na ono jedino mjesto gdje eho vlastitoga jezika može izazvati odziv djela stranoga jezika. Intencija prijevoda ne samo da je usredotočena na nešto posve drugo od intenci-je pjesništva, naime na jezik u cjelini polazeći od pojedi-načnoga umjetničkoga djela, nego je i sama nešto drugo: pjesnikova intencija je naivna, prvotna, zorna, dok je pre-voditeljeva intencija izvedena, posljednja, eidetska. Jer ve-liki motiv integracije mnogih jezika u jedan istinski ispu-nja njegov rad. To je zapravo onaj jezik u kojem se dodu-še pojedinačne rečenice, pjesništva, sudovi nikada ne ra-zumiju – koliko god on bio ovisan o prijevodu – a u ko-jemu se sami jezici međusobno upotpunjuju, pomiruju na način njihova mišljenja i međusobno podudaraju. Ako uo-pće postoji jedan jezik istine u kojemu se bez napetosti i u tišini čuvaju posljednje tajne do kojih je mišljenju jako sta-lo, onda je taj jezik istine – istiniti jezik. Upravo je on po-sve skriven u prijevodu, a jedina je punina sadržana u tome da se njega naslućuje i opisuje, čemu se filozof može pona-dati. Nema muze filozofije, niti postoji muza prijevoda. Alibanauzijske zasigurno nisu, kao što bi to htjeli jednostavno poimati sentimentalni artisti. Jer postoji filozofijska ingeni-oznost kojoj je svojstveno težiti za onim jezikom koji se ja-vlja i prijevodu: “Savršenim jezicima, ako ih ima više, ne-dostaje ono najviše, jer mišljenje je vječna riječ, pisanje bez naprave, ali ne šutnjom niti prešutno; raznolikost narječja

na zemlji nikoga ne sprječava u tome ponuditi riječi, ako ne jednim potezom, mogu u materijalnom pogledu prona-ći samu istinu” Ako, to što Mallarmé ovim riječima spomi-nje, filozof može strogo procijeniti, onda prijevod s klica-ma takvih jezika zauzima mjesto između pjesništva i nau-ka. Njegovo djelo zaostaje po izražajnosti za ovim, ali ništa manje ne ostavlja svoj pečat duboko u povijesti.

Ako se zadatak prevoditelja pojavljuje u takovome svjetlu, onda prijeti opasnost da putovi do njegova rješenja posta-nu još nepregledniji i opskurniji. Da, ova zadaća, u prije-vodu sjeme čistoga jezika dovesti do sazrijevanja, izgleda uopće nije rješiva, niti je moguće odrediti rješenje. Zar joj neće tlo izmaknuti, prestane li reprodukcija smisla biti mje-rodavna? A ništa drugo zacijelo nije – negativno izraženo – mišljenje svega što je pretpostavljeno. Vjernost i sloboda su baštinjeni pojmovi u svakoj raspravi o prevođenju – slo-boda smislene reprodukcije i vjernost naspram riječi koja je u službi reprodukciji. Teoriji koja u prijevodu traži ne-što drugo osim reprodukcije smisla očito neće moći više služiti. Doduše dosadašnja uporaba promatra ove pojmo-ve uvijek u jednoj nepomirljivoj podijeljenosti. Što zapravo može pridonijeti vjernost za reprodukciju smisla? Vjernost u prijevodu pojedine riječi ne može gotovo nikada potpu-no reproducirati smisao koji ona ima u izvorniku. Jer smi-sao se prema svome pjesničkom značenju za izvornik ne iscrpljuje u “mišljenomu” nego ga dobiva upravo tako što je kao mišljeno povezano u način mišljenja u određenoj ri-ječi. Obično se ovo izražava u formuli da riječi nose sa so-bom ton osjećaja. Jer doslovnost u pogledu sintakse već u začetku zatire svaku reprodukciju i prijeti izravno odvesti u “nerazumljivo”. Hölderlinovi prijevodi Sofokla promatra-ni su u 19. stoljeću kao monstruozni primjeri takove do-slovnosti. Konačno, posve je razvidno kako vjernost u re-

Walter Benjamin - FRAGMENTI IZ KNJIGE: WALTER BENJAMIN, ILLUMINATIONEN. AUSGEWÄHLTE SCHRIFTEN, FRANKFUT: SURHKAMP 1977, STR. 57-62; 253; 255; 262 SL. ODABIR TEKSTOVA I PRIJEVOD: JURE ZOVKO.


Mi s l i o c i


produkciji forme otežava reprodukciju smisla. Prema tome zahtjev za doslovnošću nije moguće izvesti iz interesa za očuvanjem smisla. Ovome daleko više služi – a pjesništvu i jeziku zacijelo daleko manje – neobuzdana sloboda loših prevoditelja. Dakle, prijeko je potrebno da onaj zahtjev za doslovnošću kojemu je opravdanje na dohvat ruke, a razlog pak sasma prikriven, ipak bude razumljen iz cjelovitoga konteksta. Kao što krhotine posude, da bi se mogle sastavi-ti, moraju u najmanjim pojedinostima slijediti jedna drugu a da pri tome ne budu jedna drugoj slične, tako mora i pri-jevod, umjesto da postaje sličan izvorniku, s ljubavlju i do u tančine integrirati način mišljenja izvornika u vlastiti je-zik kako bi bilo moguće da oboje, izvornik i prijevod, budu spoznati kao krhotine, kao ulomak jedne posude, kao fra-gment većega jezika. Upravo zbog toga mora prijevod od-stupiti od namjere da nešto priopći, odnosno od eminento-ga smisla, a izvornik mu je u ovome samo bitan što je pre-voditelja i njegovo djelo oslobodio nastojanja i uređivanja onoga što se treba priopćiti. U području prevođenja tako-đer vrijedi pravilo Eν αρχη ην ό Λόγος, u početku bijaše ri-ječ. Nasuprot tome u pogledu smisla jezik prijevoda može, dapače mora ići svojim hodom tako da intencija izvornika ne odzvanja kao reprodukcija, nego kao sklad, kao dopu-na jeziku u kojoj se on sam izražava i odzvanja kao vlastiti način intencije. Stoga nije najveća hvala prijevodu, osobito ne u razdoblju njegova nastanka, da ga se čita kao izvornik njegova jezika. Upravo je to značenje vjernosti koja ostaje skrivena zbog doslovnosti da iz djela govori velika čežnja za jezičnom dopunom. Istinski prijevod je transparentan, on ne prikriva izvornik, ne zaklanja mu svjetlo, nego dopušta čistom jeziku, ojačanom kroz njegov vlastiti medij, da što potpunije rasvijetli izvornik. To može prvenstveno doslo-vnost u prijenosu sintakse jer upravo ona pokazuje riječ, a ne rečenicu kao prvotni element prevoditelja. Rečenica je naime zid pred jezikom izvornika, a doslovnost arkada.

Ako se odvajkada promatra vjernost i slobodu prijevoda kao suprotstavljene tendencije, očito ni ovo dubinsko tu-mačenje jedne ne može obje pomiriti, nego naprotiv ospo-riti drugoj svako pravo. Na što se zapravo odnosi slobo-da ako ne na reprodukciju smisla koja treba prestati ima-ti obvezujuće značenje. Jedino ako se smisao jedne jezične tvorevine smije poistovjetiti sa smislom njezina priopćava-nja, onda mu ostaje sasvim blizu, ali ipak beskrajno dale-ko, skriven u njemu, ili još jasnije, njime shrvan ili pak mo-ćniji od svih priopćenja, ostaje ono posljednje, značajno. U svim jezicima i jezičnim ostvarenjima ostaje osim priopće-noga nešto nepriopćivo, nešto – ovisno o kontekstu u ko-jem ga se zatiče – što simbolizira ili je simbolizirano. Kao simbolizirajuće jedino je u konačnim ostvarenjima jezika, a kao simbolizirano je u postajanju samih jezika. Ono što se u postajanju jezika nastoji prikazati i uspostaviti, zapra-vo je jezgra čistoga jezika po sebi. Ako je ova jezgra, bilo skrivena ili fragmentarna, ipak prisutna u životu kao ono samo simbolizirano, onda ona prebiva samo simbolizira-

jući u tvorevinama. Ako je ona posljednja bitnost koja je tu čisti jezik po sebi u jezicima vezana za jezično i njegove preobrazbe, ona je u jezičnim ostvarenjima bremenita te-žinom nepoznatoga smisla. Osloboditi je od ovoga tako što će se simbolizirajuće uzdići do simboliziranoga, ponovno dobiti čisti jezik oblikovan u jezičnom tijeku, to je silna i jedina moć prijevoda. U ovom čistom jeziku koji ništa više ne znači niti izražava, nego kao stvaralačka riječ bez izra-žaja koja predstavlja ono značenjsko u svim jezicima, svako priopćenje napokon, svaki smisao i svaka intencija pogađa jednu naslagu, u kojoj po određenju trebaju biti ugašeni. I upravo iz ovoga se potvrđuje sloboda prijevoda u njegovu novom i višem opravdanju. Ovo opravdanje svoje postoja-nje ne zahvaljuje smislu priopćenja, jer zadatak je vjerno-sti emancipirati se od ovoga smisla. Štoviše, sloboda potvr-đuje svoju vrijednost na vlastitom jeziku poradi čistoga je-zika. Zadaća je prevoditelja, onaj čisti jezik koji je izgnan u strani spasiti u vlastitome, čisti jezik zatočen u umjetni-čkome djelu u prepjevu ponovno osloboditi. Poradi čistoga jezika prevoditelj lomi krhke granice vlastitoga jezika: Lut-her, Voß, Hölderlin, George proširiše granice njemačkoga jezika. Koje značenje na temelju ovoga zadobiva smisao za odnos prijevoda i izvornika, može se sažeti u jednu uspo-redbu. Kao što tangenta nakratko dodiruje krug u samo je-dnoj točki i kao što joj ovo dodirivanje, a ne točka propisu-je načelo na temelju kojega ona dalje u beskonačno povla-či svoju ravnu putanju, tako isto prijevod nakratko dodiru-je izvornik u beskonačno maloj točki smisla, da bi prema zakonu vjernosti u slobodi jezičnoga tijeka mogao slijediti svoju vlastitu putanju. Pravo značenje ove slobode okara-kterizirao je, a da je uopće nije spomenuo niti obrazložio, u svojim izlaganjima Rudolf Pannwitz, koja se nalaze u “Krizi europske kulture”, a koja bi uz Goehteove iskaze u bilješka-ma za “Divan” mogla biti gotovo najbolje što je objavljeno u Njemačkoj o teoriji prevođenja. Tamo piše: “naši prijevo-di, pa čak i oni najbolji, polaze od pogrešnoga načela, oni žele indijsko, grčko, englesko ponijemčiti, umjesto da nje-mačko poindijče, greciziraju i angliziraju. Oni imaju daleko značajnije strahopoštovanje pred vlastitom uporabom jezi-ka nego pred duhom stranoga djela. … Temeljna je zabluda prevoditelja što čvrsto drži slučajno stajalište vlastitoga je-zika umjesto da ga snažno provlači kroz strani jezik. Pogla-vito ako prevodi iz jednoga jako dalekoga jezika, on mora staviti naglasak na posljednje elemente samoga jezika gdje se riječ, slika i ton stapaju u jedno, on mora svoj jezik pro-širiti i produbiti pomoću stranoga. Ne postoji pojam u ko-jem je smislu to moguće do kojega se stupnja svaki jezik može transformirati; jezik se od jezika razlikuje kao narje-čje od narječja, a ovo pak nije slučaj ako ih se uzme isuviše olako, nego upravo ako ih se uzme kao nešto dosta teško”.

Do koje mjere prijevod može odgovarati biti ove forme, objektivno se određuje na osnovi prevodivosti izvornika. Što manje vrijednosti i dostojanstva ima njegov jezik, i što je više priopćenje, manje se može dobiti za prijevod, sve

Mi s l i o c i


dok ga potpuna prevaga onoga smisla, daleko od toga da bude poluga savršenoga prijevoda, ne spriječi. Što je po-tpunije oblikovano neko djelo, ostavlja više mogućnosti da u kratkotrajnom dodiru njegova smisla bude prevedeno. Ovo naravno vrijedi samo za izvornik. Prijevode nasuprot tome nije moguće prevoditi, ne zbog teškoće, nego zbog prevelike kratkotrajnosti kojom se smisao u njima zadrža-va. Kao i u svakom drugom bitnom pogledu potvrda za ovo svakako su Hölderlinovi prijevodi, posebice oni dviju Sofo-klovih tragedija. U njima je sklad jezika tako dubok tako da jezik dodiruje smisao kao vjetar Eolovu harfu. Hölderlinovi prijevodi su arhetipi svoje vrste; oni se odnose također pre-ma najsavršenijim prijevodima svojih tekstova kao arhetip prema uzoru kao što to potvrđuje usporedba Hölderlino-vih i Borchardtovih prijevoda treće Pindarove pitijske ode. U njima se krije više nego u drugima strašna i izvorna opa-snost svih prijevoda: da vrata jednoga tako proširenoga i ovladanoga jezika u hipu padnu i prevoditelja zatvore u šu-tnji. Prijevodi Sofokla bili su posljednje Hölderlinovo dje-lo. U njima se smisao strovaljuje od ponora do ponora sve dok se ne izvrgne opasnosti da se izgubi u jezičnim dubina-ma bez dna. Ali ipak se stane. To pak ne omogućuje nijedan drugi tekst osim svetoga u kojemu je smisao prestao biti razvođe za jezik u tijeku i objavu u tijeku. Gdje tekst izra-vno i bez posredovanoga smisla u svojoj doslovnosti pri-pada istinitom jeziku, istini ili nauku, on je posve prevo-div. Ali jamačno ne više poradi njega samoga nego jedino poradi jezika. Tome nasuprot zahtijeva se bezgranično po-vjerenje u prijevod, jer kao što su u izvorniku jezik i objava bez napetosti, tako i prijevod mora biti jedno s izvornikom u kojem se moraju u obliku interlinearne verzije objedini-ti doslovnost i sloboda. Ipak do nekoga stupnja sadrže svi veliki spisi, a navlastito sveti, svoj virtualni prijevod izme-đu redaka. Interlinearna verzija svetoga teksta je arhetip ili ideal svakoga prijevoda.

O pojmu povijesti

Prošlost povijesno artikulirati ne znači samo spoznati “kako je zapravo nešto bilo”, nego ovladati sjećanjem kako ono sijevne u trenutku opasnosti. Povijesnom materijali-zmu je stalo do toga da se čvrsto pridržava slike prošlosti kako se ona u trenutku opasnosti nepredvidivo prikazuje povijesnome subjektu. Opasnost jednako prijeti i opstan-ku tradicije kao i njezinim nastavljačima. Za oboje vrijedi jedno te isto: prepustiti se oruđu vladajuće klase. U svakoj se epohi mora pokušati predaju obraniti od novoga kon-formizma koji upravo pokušava da je nadvlada. Mesija ne dolazi samo kao spasitelj; on dolazi i kao nadvladatelj an-tikrista. Samo je onaj povjesničar obdaren u prošlome ra-spiriti iskru nade koji je duboko svjestan da ni mrtvi neće biti sigurni kad neprijatelj pobijedi. A neprijatelj nije pre-stao pobjeđivati.

****

Postoji jedna Kleeova slika koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da s upravo po-kušava udaljiti od onoga što skamenjeno gleda. Oči su mu razrogačene, usta širim otvorena, a njegova krila raširena. Tako mora izgledati anđeo povijesti. Svoje je lice okrenuo prošlosti. Tamo gdje nama izgleda kao da postoji čitav la-nac događanja on tu vidi jednu jedinu katastrofu koja ne-prestano gomila ruševine na ruševine. On bi, istina, najra-dije zastao, probudio mrtve i posložio sve porušeno. Ali jak

Paul Klee, Angelus Novus

Mi s l i o c i

vihor puše iz raja tako silovito i udara u njegova krila da ih on ne može više zatvoriti. Vihor ih bez prestanka tjera u budućnost kojoj je anđeo okrenuo leđa dok gomila ruševi-na pred njim raste do u nebo. To što mi nazivamo napre-tkom zapravo je ovaj vihor.

Teološko-politički fragment

Tek će sam Mesija upotpuniti sve povijesno događanje tako što će njegov odnos prema mesijanskom spasiti, upotpuni-ti, stvoriti Stoga se samo od sebe ništa povijesno ne može htjeti odnositi na mesijansko. Stoga kraljevstvo Božje nije telos povijesne mogućnosti (dynamis), a ne može biti ni postavljeno kao cilj. Povijesno gledano ono nije cilj nego kraj. Stoga se ne može poredak profanoga izgrađivati na misli kraljevstva Božjega, zato teokracija nema politički, nego samo religiozni smisao. Najveća je zasluga Blochova “Duha utopije” što je sa svim intenzitetom zanijekao politi-čko značenje teokracije.

Poredak profanoga treba se izgraditi na ideji sreće. Odnos ovoga poretka prema mesijanskom bitni je segment nauka

filozofije povijesti. Njome je i mističko poimanje povijestiuvjetovano, a njihovi problemi se dadu izložiti u jednoj sli-ci. Ako jedan smjer strelice označava cilj u kojemu djeluje dynamis profanoga, a druga smjer mesijanskoga intenzite-ta, onda se zacijelo traganje za srećom kod slobodnih lju-di udaljava od onoga mesijanskoga smjera kao što neka sila na svome putu može djelovat na drugu u suprotno usmje-renom pravcu, tako isto je s profanim poretkom profano-ga u odnosu na dolazak mesijanskoga kraljevstva.. Profano doduše nije neka kategorija kraljevstva, ali je najprikladni-ja kategorija njegova tihoga približavanja. Naime, u sreći čezne sve zemaljsko za svojom propasti jer samo je u sre-ći određeno naći njegovu propast. Nasuprot tome nepo-sredni mesijanski intenzitet srca, kao i unutarnjeg, pojedi-načnog čovjeka prožet je nesrećom u smislu patnje. Duho-vnoj restitutio in integrum koja uvodi u besmrtnost odgo-vara svjetovna koja vodi u vječnost propasti, a sreća je ri-tam ovoga vječno nestajućega u svojoj sveukupnosti nesta-jućega, svjetovnoga što nestaje u svojoj prostornoj i vre-menskoj sveukupnosti. Jer mesijanski gledano priroda se sastoji iz vječne i totalne prolaznosti. Težiti za njom i za one stupnjeve čovjeka koji su priroda, zapravo je zadaća svjetske politike čija metoda treba glasiti nihilizam.

Cur hic? Ovo hic, dragi gospodine Rychner, jedno je široko polje; nisam siguran da ste me vidjeli kako se pojavljujem u sektoru na koji hoćete svratiti po-

sebnu pozornost, za što Vam je povod bio Brentanov rad. Moj sektor leži više u suprotnom pravcu, ali je zasigurno u istome krugu. Kad bih Vam htio razložiti, što me je ponu-kalo na primjenu materijalističkih razmatranja, to bi uve-like nadmašilo mogućnosti pismenoga prikaza. Čak i kad bi mi to pošlo za rukom, još uvijek bi ostalo otvoreno, ka-kve je zapravo naravi ova primjena. Jedno ipak ovdje že-lim na poseban način razmotriti: najjača zamisliva propa-ganda materijalističkoga svjetonazora nije me zahvatila u obliku komunističkih brošura, nego u obliku “reprezentati-vnih” djela, koji su u mojoj znanosti – povijesti književno-sti i kritici – izišli na svjetlo dana na građanskoj strani u po-sljednjih dvadeset godina. S tim što je ostvario akademski pravac, ja zapravo nemam skoro nikakve veze kao ni s mo-numentima koji su podigli Gundolf ili Bertram – i da bih se mogao rano i jasno ograditi od gnusne pustoši ovoga slu-žbenoga i neslužbenoga pogona, nije bio potreban marksi-stički misaoni tijek – koji sam pače jako kasno upoznao –

nego to zahvaljujem metafizičkom temeljnom usmjerenjusvoga istraživanja. Kako daleko vodi upravo strogo opaža-nje prave akademske istraživačke metode od današnjih dr-žanja građansko-idealističkoga znanstvenoga pogona po-tvrđuje primjer moje knjige “Izvorište njemačke žalobne igre” tako da nijedan njemački akademik nije smatrao vri-jednim osvrnuti se na nju. Ova knjiga jamačno nije bila ma-terijalistička, ali dijalektička već jest. Što u vrijeme njezina pisanja nisam znao, postalo mi je kasnije jasnije i jasnije: da naime s moga jako neobičnoga jezičino-filozofijskoga sta-jališta postoji posredovanje u odnosu na način razmatra-nja dijalektičkoga materijalizma, koji je istina bio još napet i problematičan. Za saturiranost građanske znanosti ne po-stoji takva mogućnost.

Cur hic? – Ne zato jer bih ja bio “sljedbenik” materijalisti-čkoga “svjetonazora”, nego zato jer nastojim pravac svoga mišljenja usmjeriti na one predmete u kojima se istina do-ista najintenzivnije pojavljuje. A to danas nisu “vječne ide-je”, niti “bezvremenske vrijednosti”. Vi se na jednom mje-stu Vašega rada osvrćete na moj članak o Kelleru na lijep

Pismo Maxu Rychneru (Berlin: Wilmersdorf, 7. ožujka 1931.)

[PRIJEPIS SLJEDEĆEGA PISMA POSLAO JE BENJAMIN SCHOLEMU S OVOM NAPOMENOM: “OVO SAM NAPISAO IZDAVAČU ‘NEUE SCHWEIZER RUNDSCHU’ NA NJEGOV ČLANAK ‘KAPITALIZAM I LIJEPA KNJIŽEVNOST’ – RECENZIJA ISTOIMENOGA SPISA BRENTANA. ČLANAK SAM POSLAO S MOTTOM: ‘DIC, CUR HIC?’. WALTER”]


Mi s l i o c i

i častan način. Ali priznat ćete mi: i u ovome članku moje egzaktno nastojanje je bilo razumijevanje Kellera koje će legitimirati spoznaju pravoga stanja našeg suvremenog po-stojanja. Da povijesna veličina ima svoj statusni indeks, po-moću kojega svaka njezina prava spoznaja vodi povijesno-filozofijskoj – ne psihologijskoj – samospoznaji spoznava-jućega, to može biti posve nematerijalistička formulacija, ali je jedno iskustvo koje me ipak više povezuje s nezgra-pnim i neotesanim analizama Franza Mehringa, nego du-bokoumnim opisima carstva ideja kako danas proizlaze iz Heideggerove škole.

Razumijete da nisam mogao odšutjeti Vašemu malom po-zivu premda dobro znam, da svaki pokušaj pisanoga razu-mijevanja u nemjerodavnom obliku pisma mora isto tako iznijeti niz nedostataka koliko on sadrži riječi. Tu se ne može ništa učiniti. Možda mogu pretpostaviti, da u trenu kad ste mi postavili pitanje, na koje se ovo ovdje rečeno la-gano nadovezuje, i da se to nije dogodilo, a da pri tome ni-ste u tišini razmotrili najmanje nekoliko pokušaja rješenja. Od takovih meni bi bio najpouzdaniji pokušaj kad u meni ne biste gledali zastupnika dijalektičkoga materijalizma

kao jedne dogme, nego istraživača, kome držanje materija-lista znanstveno i ljudski izgleda plodonosnije u svim stva-rima koje nas prožimaju nego što je idealističko. I ako to trebam jednom riječju izraziti: nikada nisam mogao dru-gačije misliti i istraživati nego u jednom, ako smijem reći, teološkom smislu – naime sukladno talmudskom nauku o četrdesetdevet stupnjeva smisla svakog odlomka Tore. Da-kle: po mome iskustvu najotrcanija komunistička fraza sa-drži više hijerarhija smisla, nego današnje građansko du-bokoumlje, u kojemu je uvijek samo apologetski smisao.

Moleći Vas za ispriku zbog improvizacije – koja pred šu-tnjom ima samo prednost pristojnosti – smijem Vam isto-dobno reći da možete naći fundiranije odgovore na pitanja što ste ih postavili nego što vam ja mogu danas expressis verbis reći, između redaka eseja “Karl Kraus” koji će usko-ro biti objavljen u “Frankfurter Zeitung”.

Prevedeno prema: Walter Benjamin, Briefe, Heraus-gegegben und mit Anmerkungen versehen o Gershom Scholem und Theodor W. Adorno, Frankfurt/M 1978,str. 522-524.


Liberalizam i neokonzervativizam

Li b e r a l i z a m i n e o k o n z e r v a t i v i z a m


1. PREVIŠE ILI PREMALO LIBERALIZMA?

Početna pretpostavka mog RSS-projekta glasila je da je sta-bilna demokracija moguća samo ako klasične vrijednosti liberalne političke filozofije (kao što su tolerancija, slobo-da izražavanja, i individualna prava) prestanu biti eksklu-zivnom svojinom liberala i ako ostale stranke u cijelom po-litičkom spektru u velikoj mjeri prihvate takve vrijednosti. Potom sam pokušao pokazati da je difuzija tih ključnih li-beralnih vrijednosti u postkomunističkoj Hrvatskoj oteža-na zbog dva razloga.

Prvo, a kako se moglo i očekivati, u uvjetima kada su etni-čke napetosti pojačane liberalna načela bivaju potisnuta nacionalističkim stremljenjima. Pokazao sam kako je i sa-moproklamirana liberalna stranka – tokom jednog perio-da druga najjača politička stranka u Hrvatskoj – bez oklije-vanja žrtvovala temeljne liberalne vrijednosti kadgod su se

one sukobile sa onim što je bilo shvaćeno kao hrvatski na-cionalni interes.2

Drugo, a to se nije moglo lako predvidjeti, dodatna pote-škoća za širenje liberalizma sastojala se u nečemu što se može nazvati “liberalnim prekomjernim odstrjelom” (libe-ral overkill). Naime, u obranu liberalnih načela u novopri-znatoj državi Hrvatskoj stali su ljudi koji su, snažno nagla-šavajući individualna prava, tipično pokazivali samo pre-zir prema nacionalnim vezama i kolektivnim lojalnosti-ma. Njihovo otvoreno i često arogantno odbacivanje na-cionalističkih zahtjeva kao isključivo simptoma “zaostalo-sti” i “plemenskog mentaliteta” moralo je biti shvaćeno kao izraz potpune neosjetljivosti za nacionalna osjećanja ne-pravednosti, osobito stoga što se njihov stav odnosio i na slučajeve u kojima su nacionalne frustracije bile uzrokova-ne zbiljskim nepravdama. Budući su ti kritičari, oslanjaju-ći se na retoriku liberalizma, potpuno odbacivali naciona-lizam, a nijedan drugi glas liberalizma nije se mogao čuti u

Liberalizam i njegove nevolje s nacionalizmom1

Neven Sesardić

U PRVOM DIJELU OVOGA OGLEDA UKRATKO ĆU IZLOŽITI GLAVNE REZULTATE MOG PROJEKTA REALIZIRANOG IZMEĐU 1993. I 1994., “NATIONALISM AND LIBERALISM IN THE POST-COMMUNISM ERA: THE CASE OF CROATIA”, ŠTO GA JE FI-NANCIJSKI PODRŽALA “RESEARCH SUPPORT SCHEME”(RSS). CILJ SE ISTRAŽIVANJA SASTOJAO U TOME DA SE ISTRAŽE I KRITIZIRAJU DVIJE SUPROTSTAVLJENE IDEOLOŠKE PREDRASUDE KOJE SU DOMINIRALE HRVATSKOM POLITIČKOM SCE-NOM TOKOM RANIH 1990-IH. U DRUGOM DIJELU OGLEDA IZLAŽEM TVRDNJU DA JEDNA OD TIH PREDRASUDA NE SAMO DA KARAKTERIZIRA HRVATSKU I DRUGA PROBLEMATIČNA PODRUČJA, NEGO TAKOĐER AFICIRA NEKA OD NAJUTJECAJ-NIJIH SUVREMENIH RAZMIŠLJANJA O ETNIČKIM KONFLIKTIMA I UJEDNO UZROKUJE POJAVU TEŠKIH POGREŠAKA I ZA-BLUDA O TOME KAKO INTERVENIRATI I POMOĆI. ZBOG NEDOSTATKA PROSTORA, OVDJE ĆU RAZMATRATI SAMO JEDAN REPREZENTATIVNI PRIMJER TAKVE PREDRASUDE U OBLIKU STAJALIŠTA UTJECAJNOG BRITANSKOG FILOZOFA JONATHA-NA GLOVERA O RASPADU JUGOSLAVIJE. NA KONCU, U TREĆEM DIJELU, RAZMATRAT ĆU MOGUĆE UZROKE PREŽIVLJAVA-NJA TAKVE IDEOLOŠKE PREDRASUDE I U SAMOM ISTRAŽIVANJU I U POLITIČKOJ PRAKSI.

1 Izvorno objavljeno na engleskom kao “Liberalism and Its Troubles with Nationalism” u: R. Cassling & G. Fragnière (eds.) Social Sciences and Political Change. Brussels: Peter Lang, 2003, str. 53-63; Uredništvo časopisa “Status” zahvaljuje dr. Sesardiću na pristanku da objavimo prijevod ovog teksta. 2 Da je hrvatska socio-liberalna stranka zbilja dala sve od sebe da, u oštroj konkurenciji, pobjedi u utrci za hrvatski nacionalizam najbolje se vidi u često ponovljenoj izjavi njenog vođe da “on ne vidi neku drugu stranku koja bi bila više hrvatska od njegove.” (Večernji list, 14 travanj, 1990).



to vrijeme, naravno da se pojavilo vjerovanje da liberalizam naprosto ne može razlučiti između, na jednoj strani, naci-onalističkih mitologija i ekscesa, i, na drugoj, možda legi-timnih nacionalnih zahtjeva. Sljedstveno tome, liberalizam kao takav pretežno je (iako pogrešno) shvaćen kao ideolo-gija koja je nekako intrinsično vezana uz vrlo krut oblik ko-smopolitizma i koja posjeduje samo riječi moralne pokude za stvari kao što su nacionalna privrženost ili težnja za na-cionalnim samoodređenjem.

U RSS-projektu sam kritizirao oba navedena zastranjenja liberalizma koja ću ovdje označiti izrazima “premalo libe-ralizma” i “previše liberalizma”. Naime, u nekim situacija-ma kada su zakleti liberali bili odveć skloni tome da izdaju ključne liberalne vrijednosti onda kada su, primjerice, “viši” (nacionalni) interesi bili u opasnosti, liberalizma nije bilo u dostatnoj mjeri. No, u drugim situacijama kada su, primje-rice, liberalna načela shvaćena kao da iscrpljuju cjelokupni politički prostor legitimnih zahtjeva, a nacionalizam kruto odbačen kao problem za demokratizaciju i iritantni atavi-zam “predpolitičkog”, “primitivnog” stadija društvene or-ganizacije, liberalizma je bilo, takorekuć, previše.

Premalo i previše liberalizma predstavljaju i nacionalizam i liberalizam u njihovim jednostranim i radikalnim verzi-jama. No, postoji vrlo bitna razlika između ta dva radikali-zma. Samo je jedan (“previše” liberalizma) utjecajan u in-telektualnom smislu. Naravno, onaj drugi stav (“premalo” liberalizma) posve je uobičajen u političkoj praksi, no čini se da ga je nemoguće pripisati nekom od utjecajnih politi-čkih mislilaca bilo današnjih bilo prošlih. Teško bismo mo-gli pronaći jedno jedino ime nekog cijenjenog filozofa ilipolitičkog teoretičara koji je zapamćen po tvrdnji da po-štivanje temeljnih liberalnih vrijednosti ne treba ograniči-ti nacionalne zahtjeve. Na drugu stranu, otvorena moral-na osuda nacionalizma u svim njegovim oblicima zasigur-no je prihvaćena od strane glasova sa značajnim javnim au-toritetom. Zbilja, sve donedavno rigidno negativan stav o nacionalizmu bio je posve uobičajen, no i danas mišljenje mnogih vrlo sofisticiranih intelektualaca pati od sistemat-ske predrasude u smislu da oni konzistentno podcjenjuju značaj i autentičnost nacionalnih veza. Iznenađuje to da su oni vrlo skloni objašnjavanju etničkih sukoba kao rezultata samo i jedino ljudske iracionalnosti i ideološke manipula-cije, što ponekad čak vodi poricanju očitih i uvjerljivih em-pirijskih dokaza da su takva simplicistička objašnjenja oči-to neodrživa. Ta je predrasuda odgovorna za rašireno kri-vo shvaćanje etničkih sukoba, shvaćanje koje “obogaljuje” veliki broj istraživanja i vrši negativan utjecaj na pokušaje političke intervencije.

Zbog nedostatka prostora, ograničit ću se na detaljnu ana-lizu samo jednog reprezentativnog primjera tog fenomena: stajališta prominentnog britanskog filozofa Jonathan Glo-vera o raspadu Jugoslavije što ih je izložio u svojoj vrlo po-zitivno ocjenjenoj knjizi Humanity: A Moral History of the Twentieth Century (Humanost: Moralna Povijest Dvadese-tog Stoljeća). 3 Izabrao sam Glovera između mnogih mogu-ćih primjera stoga što visoko cijenim njegovo djelo i stoga što on uživa zasluženu reputaciju jednoga od danas najsu-ptilnijih i najjačih filozofa morala. Moja poanta je sljedeća:ako je znanstvenik čak i njegova ugleda sklon predrasudi, to najbolje ukazuje na ozbiljnost situacije i urgentnu potre-bu da se o njoj diskutira.

2. SOCIJALNA KONSTRUKCIJA NE-ZBILJE4

2.1 “Godinama su živjeli sretno”

Glover započinje poglavlje o raspadu Jugoslavija motom koji navodi izjavu jedne Bosanke kako ju je citirao Indepen-dent: “Mnogo smo godina živjeli sretno zajedno, a sada ubi-jamo bebe jedni drugima. Što nam se događa?” Glover po-ima tu izjavu kao nešto što definira ključno pitanje: “Kakoje Indira Hadžiomerović rekla, Jugoslaveni su godinama ži-vjeli sretno. Moramo se pitati kako se taj odnos promijenio toliko da su oni mogli ubijati bebe jedni drugima” (str.123). Njegov odgovor glasi ovako: “Rijetko se dešava da plemen-ski sukobi tek tako “izbiju”. Nacionalistička retorika poli-tičara je ta koja potpiruje neprijateljstvo. Druge se skupi-ne onda osjećaju ugroženima i reagiraju vlastitim obram-benim nacionalizmom. Političari guraju ljude u tu stupi-cu. A onda, na psihološki dublji način, sukobljene se sku-pine uzajamno uvlače u stupicu putem uzajamnih reakcija. Tako se Jugoslavija raspala.”

Gloverova se kratka povijesna rekonstrukcija očito vrti oko njegove početne pretpostavke da su Jugoslaveni mnogo go-dina živjeli sretno. Jer, samo ako je ta pretpostavka istini-ta, javlja se problem objašnjenja abruptnog prelaza iz navo-dno Zlatnog Doba u današnje zločine. Onda bi manipulaci-ja ljudima od strane političara možda mogla donekle obja-sniti tu iznenadnu, no inače posve misterioznu promjenu u stavovima.5 No, ako je pretpostavka pogrešna, prestaje-mo se suočavati sa jednom enigmom koja traži ovu vrstu deus ex machina objašnjenja. To jest, ako je prošlost mno-go manje ružičasta od one kakvu slika Glover, onda je mo-guće da pozorniji pogled u nedavnu povijest otkrije mno-

3 London: Jonathan Cape, 1999.4 Autor ovim naslovom aludira na naslov znamenite knjige Bergera i Luckmanna “The Social Construction of Reality” (1985) koja je kod nas (1992, Za-greb: Naprijed) prevedena kao “Socijalna konstrukcija zbilje” (prim. prev.).5 No, primijetimo da bi ipak trebalo biti dodatno objašnjeno zašto su ljudi, ako su sve etničke skupine bile više ili manje zadovoljne postojećom situaci-jom, uopće postali podložni nacionalističkoj retorici.



ge podzemne i potisnute, ali vrlo zbiljske, etničke sukobe koji, budući su tokom dugog perioda ostali neriješenima, jesu predstavljali glavni uzrok tog građanskog rata. Potre-bno je naglasiti da ovakva vrsta eksplanatornog scenarija ostavlja mnogo prostora za kauzalne faktore kao što je po-litička manipulacija nacionalističkim osjećajima, no ta vr-sta ne mora sugerirati da je manipulacija nužno predsta-vljala jedini ili glavni faktor utjecaja.

Glover u stvari ne pokušava dokazati da je ta pretpostav-ka istinita, no, kasnije u tekstu on ipak spominje nekoliko stvari koje bi mogle izgledati kao da podupiru tu pretpo-stavku. Kako ćemo uskoro vidjeti, kada se pozornije ispi-taju, sve te stvari se pokazuju, u dokaznom smislu, neade-kvatne u tolikom stupnju da relevantne činjenice, ako ih ispravno shvatimo, prije podrivaju negoli podupiru doti-čnu pretpostavku. U tom svjetlu imamo pravo posumnja-ti da je dotična pretpostavka prihvaćena manje temeljem empirijskih dokaza a više stoga sto je Gloveru na neki na-čin izgledala a priori plauzibilnom.6

2.2 Mit o loncu za taljenje

Jedan od razloga zbog kojih Glover, čini se, smatra da je ve-ćina ljudi u bivšoj Jugoslaviji bila zadovoljna statusom quo, te da su etnički sukobi izbili tobože protiv njihove volje, sa-stoji se u tome da je, prema njemu, “oko 40% svih obitelji bilo etnički miješano.” (str.132). Izvor za tu brojku nije na-veden, no, kojigod izvor bio, procjena je znatno pretjera-na. Ona više od tri puta uvećava stvarni postotak! Službena jugoslavenska statistika pokazuje da je postotak miješanih brakova u Jugoslaviji ostao prilično stalan: tokom perioda između 1962. i 1989. postotak je fluktuirao u uskom inter-valu između 11.7% i 13.1%. Osim toga, prema najboljoj de-mografskoj studiji o ovom fenomenu,7 etnička je endoga-mija u Jugoslaviji u stvari predstavljala normu, a, nasuprot popularnom mitu, stupanj taljenja u tom je loncu bio izne-nađujuće nizak. Oslanjajući se na konvencionalno socio-loško shvaćanje da miješani brakovi predstavljaju indika-tor društvene integracije, autora su ove studije empirijski podaci uvjerili u zaključak dijametralno suprotan Glovero-vom: “Sudeći prema razini etničke endogamije, Jugoslavija nikada nije bila u potpunosti integrirana: Stoga, nema ništa misteriozno u raspadu te zemlje…” (str. 477).

2.3 Konsenzus koji nije nikada postojao

Glover smatra da je ono što on zove “brižno konstruirani balans” u sukobu različitih etničkih skupina “predstavljalo Titov uspjeh koji je bio impresivan u svjetlu kasnijih doga-đaja” (str.124). Alternativno stajalište bi se sastojalo u tvr-dnji da je Titova opresivna politika u stvari bila velikim di-jelom odgovorna za kasnija događanja, jer, da se posluži-mo metaforom, onaj koji silom drži poklopac zatvorenim, dok u loncu sve ključa, ne može kriviti druge za izbijanje eksplozije. Posebice, slamanje takozvanog “Hrvatskog pro-ljeća” 1971., kada su mnogobrojni studenti, spisatelji i sve-učilišni profesori kažnjeni višegodišnjim zatvorskim ka-znama samo zbog toga što su predložili političke promje-ne postojećeg komunističkog sustava, među ljudima nije izazvalo osobito oduševljenje Titovim “rješenjem” nacio-nalnog problema. Očito da ovdje ne možemo raspravljati o razlozima kolapsa Jugoslavije, no jedna jednostavna či-njenica bi trebala svakoga onoga tko (kao Glover) smatra da su u toj zemlji nacionalni interesi bili pomireni na pra-vičan način, te da “brižno konstruirani balans” nije potra-jao jedino stoga što, na nesreću, isti “nije uhvatio dubokog korijena”, ponukati da ponovno razmisli. Naime, da je uva-žavanje interesa različitih nacionalnih skupina uistinu bilo temeljem konsenzusa za izgradnju države, onda bi se “Ju-goslavenska” Armija, u posljednjim trenucima postojanja te države, kada su se sve federalne institucije počele raspa-dati, raspala po etničkim šavovima, i zasigurno ne bi tako otvoreno i potpuno stala na stranu jednu etničke skupine kao što je to učinila.

2.4 Srpska opozicija… protiv čega?

Obrazlažući svoju tvrdnju da su upravo vođe u Hrvatskoj i Srbiji “zakuhale” nacionalnu netrpeljivost izmedju etničkih skupina, koje su navodno bile mnogo manje podijeljene u periodu prije izbijanja rata, Glover kaže da je “u ožujku 1991., u Beogradu, skoro 100.000 ljudi demonstriralo pro-tiv [Miloševića] i njegovih metoda kojima je agresivni na-cionalizam vodio tu zemlju ka statusu izopćenika iz svjet-ske zajednice” (str.129). No, u zbilji dobro je poznato da su, od samoga početka, vođe srpske opozicije kritizirale Mi-loševića zbog njegova diktatorskog upravljanja, a ne zbog srpskog nacionalizma i ekspanzionizma. Dapače, njihov je

6 Citirana izjava spomenute Bosanke očito je intuitivno vrlo privlačna za Glovera, budući ju on koristi kao moto još jednog teksta o nacionalizmu: “Na-tions, Identity, and Conflict”, u R. McKim & J. McMahan (eds.), The Morality of Nationalism. New York: Oxford University Press, 1997, str. 11-30.7 N. Botev, “Where East Meets West: Ethnic Intermarriage in the Former Yugoslavia”, American Sociological Review, vol. 59 (1994), 461-480.



nacionalizam tipično bio ekstremniji i jači od njegova. Pri-mjerice, Vuk Drašković, karizmatski lik u periodu spome-nutih demonstracija u Beogradu, u to je vrijeme bio na zlu glasu zbog zastrašujućeg upozorenja iz 1990.: “Tkogod u Srbiji podigne bilo koju drugu zastavu osim srpske zavr-šit će sa odsječenom i rukom i zastavom.”8 Isto tako, kada je međunarodna zajednica prisilila Miloševića da prestane pomagati bosanske Srbe, vođe srpske opozicije, Koštunica i Đinđić, stali su na stranu zloglasnog Radovana Karadži-ća, glasno kritizirajući Miloševića zbog izdaje srpskih inte-resa. Istina je da je “Uvećana Srbija” predstavljala cilj koji je od početka bio zajednički za većinu političara, a, kako su mnogobrojni komentatori tvrdili, Miloševićev konačni pad bio je uzrokovan manje njegovom odlukom da vodi rat ne-goli njegovom nesposobnošću da ga dobije.

2.5 Neograničeno ispiranje mozga

Zbog svog pogleda na navedene događaje, Glover je samo-ga sebe sabio u intelektualni kut. Naime, kako je postuli-rao nagli prijelaz iz prethodno “balansirane” situacije u ka-sniji nacionalistički pandemonij, jedini način na koji je mo-gao objasniti taj nagli i masivni ideološki prijelaz sastojao se u pozivanju na uobičajenog krivca: utjecaj masovnih me-dija. I uistinu, on u potpunosti prihvata to objašnjenje, i sa odobravanjem citira opasku jednog srpskog novinara: “Vi, Amerikanci, također biste postali nacionalisti i rasisti ako bi vaše medije u potpunosti preuzeo Ku Klux Klan.” (str.130). Iako ova hipoteza o neograničenoj moći propagande zvu-či u izvjesnoj mjeri istinito, u biti ona predstavlja jednu od onih stvari u koje vjerujemo bez dovoljno dobrog razloga. U klasičnom sociološkom djelu, tokom 1940-ih Paul Lazar-sfeld je sa svojim kolegama izveo nekoliko empirijskih istra-živanja koja su tu teoriju učinila vrlo dvojbenom. On je kri-tizirao “vrlo rašireno i ponešto histerično shvaćanje da je propaganda svemoguća”, i branio tvrdnju da uvjerljiva po-ruka samo pojačava već postojeće stavove i obično ne uspi-jeva promijeniti stajališta publike. Mnogi suvremeni istraži-vači9 još uvijek brane jednu verziju tog stajališta (poznatog pod imenom “stajalište ograničenih efekata” ili “stajalište minimalnih konzekvenci”), no, čak i oni koji se na slažu sa tim stajalištem10 odbijaju ići toliko daleko da tvrde da me-diji mogu u potpunosti kontrolirati javno mnijenje. Glove-rovo površno i nekritičko prihvaćanje tog naivnog pučkog vjerovanja u ovom kontekstu može se najbolje protumači-

ti kao nešto što je motivirano njegovom samonametnutom potrebom da objasni ono što se jednostavno ne može obja-sniti: pojava nacionalizma skoro ex nihilo.

3. ČETIRI PUTA KA PREDRASUDI

Da, u stanovitom smislu ovaj bi svijet bio bolji da su Jugo-slaveni živjeli sretno u zajedništvu tokom Titovih godina, kao dobri multikulturalisti, da su ulazili slobodno u mije-šane brakove bez uskogrudnog preferiranja vlastitih naci-onalnih skupina, da je istina da su ih mržnja i rat spopali samo stoga što su im malobrojni zli i moći gladni političari isprali mozgove, i da… No, mi ne živimo u takvom svijetu. U zbilji, nacionalizam nikada ne predstavlja samo epifeno-men, ili naprosto rezultat, političke manipulacije. U pravi-lu, postoje dublji uzroci što djeluju pod površinom. Iako se narav tih dubljih uzroka u većini slučajeva ne može odmah raspoznati, ipak se može relativno lako uočiti da objašnje-nje u terminima manipulacije elita mora biti trajno neade-kvatno. No, ako se to zbilja može lako uočiti, zašto se onda tako veliki broj inteligentnih znanstvenika i političara drži upravo tog neadekvatnog objašnjenja? Mislim da za to po-stoje četiri razloga.

3.1 Kosmopolitizam

Vjerovanje da bismo sve ljude trebali tretirati na jednaki način, te da stoga svaka posebna briga za pojedinačnu zaje-dnicu, kojoj netko slučajno pripada, mora biti osuđena kao uskogrudni stav koji je inkompatibilan za istinskom moral-nošću, danas je široko rasprostranjeno. U tom duhu, gra-nica se nacije također povremeno odbacuje kao (riječima Marthe Nussbaum) “u moralnom smislu, arbitrarna grani-ca”11, a potom se preporučuje kosmopolitizam kao jedina razumna etička pozicija. Zahvaljujući autorima kao što su David Miller, Yael Tamir i Will Kymlicka, takvom se pravcu razmišljanja snažno suprotstavio nedavni val sofisticiranihodbrana nacionalizma. Činjenica da njihovo filozofsko dje-lo ide uglavnom protiv javnoga mnijenja i također dovodi u pitanje stajališta mnogobrojnih utjecajnih političara poka-zuje da Hegelova čuvena tvrdnja o ulozi filozofije i njenoj u biti post festum misiji nije uvijek točna: ponekad Minervi-na sova polijeće prije sutona.

8 Da se nije radilo o ispraznoj retorici, te da je Drašković zbilja predstavljao “agresivni nacionalizam”, a ne oponenta takvom nacionalizmu, dodatno se vidi po činjenici da su paravojne jedinice, koje su bile u vezi sa njegovom političkom strankom, bile među prvima koje su otišle u Hrvatsku da se bore. 9 Primjerice, “Attitudes and Attitude Change”, u: E. Aronson & G. Lindzey (eds.), The Handbook of Social Psychology. Vol.2, New York: Random House, 1985; G. S. Jowett & V. O”Donnell, Propaganda and Persuasion. London: Sage, 1999.10 Primjerice, R. M. Entman, “How the Media Affect What People Think”, Journal of Politics vol. 51 (1989), str. 347-370.11 M. C. Nussbaum, “Patriotism and Cosmopolitanism”, u For Love of Country: Debating the Limits of Patriotism. Boston: Beacon Press, 1996.



3.2 Male razlike

U nekim slučajevima sukob između ljudi koji pripadaju ra-zličitim nacionalnim skupinama može izgledati posve ira-cionalnim stoga što su suprotstavljene etničke skupine u tolikoj mjeri slične da ih se, gledajući izvana, skoro i ne može razlikovati. Primjerice, Michael Ignatieff je braniotvrdnju da su elite bile te koje su uzbudile osjećanja javno-sti tako što su u apsurdnoj mjeri uvećale zanemarive ra-zlike između različitih nacionalnih skupina, te da su elite, stvaranjem tog potpuno perverznog “narcizma malih ra-zlika”, pripremile psihološko tlo za kaos što je uslijedio.12 U stvari, opseg i “objektivna” važnost razlika među skupina-ma potpuno su irelevantni za razumijevanje sukoba izme-đu skupina. Jedino što je bitno je to kako ljudi reagiraju na određenu razliku. Čak i posve trivijalna i smiješna razlika može početi bivati važnom ako ju društveni kontekst po-stavi na istaknuto mjesto.13 Navest ću primjer kako Ignati-effova sklonost potiskivanju nemanipulativnih uzroka na-cionalnih sukoba vodi njegovom krivom tumačenju temelj-nih činjenica i ispuštanju jednog podatka koji je od ključne važnosti. Prema njegovoj slici Titove Jugoslavije, “Srbi i Hr-vati rade zajedno u tim [policijskim] snagama i, ako imate problem, ta vas policija neće prvo pitati za vašu nacional-nu pripadnost”. Ovo je uistinu loše odabran primjer, jer je-dna je od najtrajnijih i najglasnijih nacionalističkih pritu-žbi uvijek bila upravo ta da je Jugoslavenska policija bila, u etničkom smislu, pristrana te da je, dodatno, sam njen sa-stav očito reflektirao tu pristranost. Primjerice, u Hrvat-skoj je postotak Srba u cjelokupnom stanovništvu iznosio oko 12%, dok je u policijskim snagama taj postotak iznosio negdje između 60% i 70%14. Samo bi izuzetno naivna osoba mogla pomisliti da ovaj drastični nacionalni disbalans uo-pće nije utjecao na reakcije policije na etničke incidente.

3.3 Mučnina zbog pretjeranosti

Nekontrolirane i nasilne erupcije nacionalnih osjećanja izazivaju šok i mučninu kod mnogih liberala koji će če-sto na to pretjerano reagirati i razviti duboku i potpunu averziju prema svakom nacionalizmu. U psihološkom smi-slu, to je razumljiva reakcija, no ona ipak implicira pogre-šku. Primjerice, premda bismo mogli biti opravdano šoki-rani slikom japanskih vojnika kao barbarskih, majmunoli-kih pod-ljudi, slikom koja se učestalo pojavljivala u SAD

tokom Drugog Svjetskog Rata (i također šokirani paralel-nom demonizacijom Amerikanaca u Japanu), bilo bi nein-teligentno biti obuzet tom činjenicom u tolikoj mjeri da u Ratu na Pacifiku vidimo samo patološku mržnju izmedju tadva naroda. I takva reakcija ne bi bila primjerena niti u slu-čaju suvremenih etničkih sukoba.

3.4 Pretjerano oslanjanje na “neovisne” izvore

U područjima zahvaćenim razbuktalim nacionalnim suko-bima, odakle inozemni znanstvenici, komentatori, politi-čari, i zvaničnici međunarodnih organizacija dobivaju in-formacije o tome što se ondje zbiva? Oni obično poklanjaju veliko povjerenje lokalnim izvorima koji se deklariraju kao nepripadni niti jednoj od strana u sukobu. Na te se izvo-re gleda kao na više pouzdane uglavnom stoga što posto-ji očekivanje da prihvaćanje univerzalističke retorike ljud-skih prava od strane tih izvora i njihovo javno denuncira-nje etničke uskoumnosti jamče viši stupanj nepristranosti i barem donekle distanciranu perspektivu o trenutnim zbi-vanjima.

No, ovdje bismo trebali biti oprezni. Put je ka nacionalisti-čkim ciljevima vrlo često popločan glasnim univerzalisti-čkim proklamacijama. Kako je Michael Ignatieff primijetio:“Mnoge od ovih nevladinih organizacija govore univerza-lističkim jezikom ljudskih prava, no one ga u stvari koriste kako bi obranile vrlo partikularistične ciljeve: prava poje-dinih nacionalnih skupina, ili manjina, ili klasa… Ljudi koji brinu o kršenju ljudskih prava Palestinaca možda ne brinu toliko o kršenjima ljudskih prava Izraelaca od strane Pale-stinaca, i visa versa [sic!].”15 Uistinu, čini se da, barem u ne-kim zemljama u kojima vladaju nacionalisti, članovi nevla-dinih i “neovisnih” organizacija uglavnom bivaju, u nesraz-mjernoj većini, regrutirani iz redova ugroženih manjina čiji je strateški interes očevidno taj da se njihove poteško-će opišu ne objektivno, nego da se preuveličaju (kako bi se dobila dodatna pomoć i simpatija međunarodne zajedni-ce). Još jedna skupina, i to vrlo glasna, koja je nesrazmjer-no predstavljena u tim organizacijama jest skupina bivših komunista i ljudi čiji tvrdi i dogmatski stav o svakom na-cionalizmu ne predstavlja dobar znak njihove nepristrano-sti. Čudi da su neke nevladine organizacije bile povremeno spremne dati prominentnu javnu ulogu čak i onima koji su sudjelovali u najopresivnijim mjerama protiv posve beni-

12 M. Ignatieff, “Nationalism and the Narcissism of Minor Differences”, u R. Beiner (ed.), Theorizing Nationalism. Albany: SUNY, 1999.13 Primjer koji navodi Thomas Nagel to jezgrovito pokazuje: “Ako bi neki ljudi odlučili da ne žele imati ništa sa ljevorukim ljudima, ostali bi ljudi, uklju-čujući ljevoruke, to razumjeli kao smiješan prigovor jednom nebitnom svojstvu. No, ako bi svi izbjegavali ljevoruke, ljevorukost bi postala jakom kom-ponentom njihove slike o sebi, a oni koji su žrtve diskriminacije osjećali bi da su prezreni zbog svoje biti. Ono što ljudi poimaju kao svoju bit nije neovi-sno o onome zbog čega ih se cjeni i prezire.” (T. Nagel, Mortal Questions. Cambridge: CUP, 1979, str. 102)14 M. Tanner, Croatia, A Nation Forged in War. New Haven & London: Yale University Press, 1997, str. 191.15 M. Ignatieff, “Human Rights as Politics”, The Tanner Lectures on Human Values 22. University of Utah Press, 2001, str. 291-292.



gnih manifestacija nacionalizma u prošlosti. Primjerice, u jednom slučaju (u Hrvatskoj) čak se dogodilo da je osoba, koja je svoju političku karijeru započela pod komunizmom tako što je bila glavnim svjedokom optužbe u inscenira-nom sudskom procesu protiv nacionalističkih intelektua-laca, nakon pada komunizma postala glavni zaštitnik ljud-skih prava u organizaciji Helsinki Watch! Kako glasi nje-mačka poslovica: Der Bock wurde zum Gärtner gemacht.16

No, u tim se “neovisnim” izvorima krije još jedna opasnost pristranosti. Naime, ti izvori vrlo često pate od “previše li-beralizma”, upravo one ideološke predrasude što je, kako sam prethodno tvrdio, endemična među samim zapadnim promatračima. Naime, objema skupinama zajednički je apriorni prezir prema nacionalizmu i obje su jako sklone odbacivanju nacionalizma kao iracionalnosti proizvedene indoktrinacijom. Pod tim okolnostima, razvit će se harmo-ničan i uzajamno se podupirući odnos (neka vrsta simbio-ze) između tih dviju strana: na jednu ruku, primatelj infor-macije će sve više vjerovati izvoru jer ovaj tako fino potvr-đuje ono što primatelj “već zna”, a, na drugu ruku, davatelj informacije [tj. izvor] bit će sve sigurniji u svoje vlastite “či-njenične” izvještaje i svoja objašnjenja stoga što ih među-narodni, tobože objektivni konzument tako dobro prihva-ta. Cijeli se proces onda višekratno ponavlja, a pored tih kontinuiranih krugova uzajamne pseudopotpore istina ima vrlo male šanse.

4. ZAKLJUČAK

Moguće je da su nacije, kako glasi proslavljena fraza Bene-dicta Andersona, “zamišljene zajednice”. No, često, a ne ri-jetko, nacionalni se sukobi tiču zbiljskih, ne samo zamišlje-

16 Otprilike: “Od vuka postade pastir” (prim. prev.).

nih problema. Ti se problemi tipično teže prepoznaju od ružnih izvanjskih karakteristika etničkih sukoba (kao što su mržnja među skupinama, masovna kršenja ljudskih pra-va, ratni zločini itd.). Zbog toga razloga, upravo su liberali ti koji bi, zbog svoje niske tolerancije prema kršenjima te-meljnih sloboda i individualnih prava, trebali poslušati sa-vjet da u ovom kontekstu razmišljaju oprezno i polako. Ne započinjite odmah sa automatskom osudom nacionalizma i sa pokušajima umanjivanja važnosti etničkih veza. Mo-žete promašiti krucijalni dio jedne vrlo komplicirane pri-če, a vaše dobronamjerne intervencije, koje su utemeljene na toj nepotpunoj slici, na koncu mogu dovesti do pojača-nja postojećih frustracija kod onih koji osjećaju da je grana već savijena do svojih krajnjih mogućnosti (prema pozna-toj metafori Fridricha Schillera). Ako zagrebete ispod po-vršine, i pogledate dublje, mogli biste otkriti da se, ispod svih tih neprijatnih prizora erupcija nacionalističkog ne-zadovoljstva, kriju neka legitimna kolektivna osjećanja ne-pravde.

PREVEO S ENGLESKOG: DRAŽEN PEHAR

NEVEN SESARDIĆ (1949., BEOGRAD), 1974. DIPLOMI-RAO FILOZOFIJU SA GRČKIM JEZIKOM NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU. DOKTORIRAO 1982. SA TE-ZOM O FIZIKALIZMU. DUGOGODIŠNJI PROFESOR EPI-STEMOLOGIJE NA ODSJEKU ZA FILOZOFIJU U ZAGRE-BU. TRENUTNO ZAPOSLEN NA ODSJEKU ZA FILOZOFIJU SVEUČILIŠTA LINGNAN, HONG KONG. OBJAVIO KNJIGU “MAKING SENSE OF HEREDITY” ZA OXFORD UNIVERSITY PRESS. RECENZENT JE ZA NEKOLIKO, U SVIJETU VODEĆIH, ČASOPISA IZ OBLASTI FILOZOFIJE.



Stiže “stoljeće konzervatizma”

POČETAK POLITIČKOG MIŠLJENJA DEVEDESETIH go-dina 20. stoljeća jest spoznaja da je liberalizam da-nas na izmaku svojih intelektualnih snaga. To što li-

berali uspijevaju pobijediti na izborima – nevažno je. Kon-zervativci su pobjeđivali na izborima u “liberalnom stolje-ću” (1870.-1970.), ali nakon što bi došli na vlast, pokazali bi se nesposobnima provoditi konzervativne prioritete na duže staze. Plima javnog mnijenja protiv njih bila je preja-ka.

To se stanje sad iz temelja promijenilo. U svim zapadnim demokracijama liberalne su vlade razmjerno nemoćne kad dođu na vlast. Kao što su konzervativne vlade nekoć potko-pavale izglasane liberalne reforme, tako liberali koji su da-nas na vlasti podrivaju poneku konzervativnu reformu koja je uhvatila korijena. Još češće potkopavaju liberalne refor-me svojih prethodnika, reforme koje su zaprijetile fiskal-nom nesolventnošću i političkom fragmentacijom.

JALOVOST “SVJETOVNOG HUMANIZMA”

Liberalni konsenzus, onako kako je izražen u medijima, jest da je s izborom Billa Clintona počelo rasulo konzerva-tizma u Americi, da panično traži nekakvo središte ravno-teže, te da jedino “umjerena” republikanska koalicija koja se distancira od religijske desnice, može kreirati američku većinu. To bi mogla biti istina kratkoročno, izražena na sljedećim predsjedničkim izborima ili onima nakon njih, ali je dugoročno taj konsenzus lažan. Religijski konzerva-tivci već su odveć brojni da bi ih se gurnulo na marginu, a njihov se broj – kao i njihov utjecaj – povećava. Oni će biti jezgra američkog konzervatizma koji nastaje.

U proteklih je stotinu godina uspon liberalizma bio usko vezan za uspon sekularizma na svim područjima ameri-čkoga života. Idućih će desetljeća slabljenje sekularizma označiti i slabljenje liberalizma. Na krajnjem lijevom kri-lu liberalizma umjetnici i filozofi pozdravljaju slom “seku-larnog humanizma” koji smatraju jalovim i nesnosnim. Ne mogu ponuditi ništa čime bi zamijenili taj liberalno-seku-larni humanizam. Ali drugi mogu, i hoće. Danas vjernici imaju osjećaj da se stanje promijenilo i da se val budućno-sti valja prema njima.

Neokonzervativizam

Irving Kristol

IZ KNJIGE: IRVING KRISTOL, NEOKONZERVATIVIZAM: AUTOBIOGRAFIJA JEDNE IDEJE, ALGORITAM, ZAGREB, 2004 / PREVELA: BOŽICA JAKOVLJEV / POGLAVLJA 3, 4, 6, 31, 32 I 33

POKRET KOJI ZOVEMO NEOKONZERVATIVIZMOM PONIKAO JE MEĐU AMERIČKIM LIBERALIMA, PODJEDNAKO IZ NEGO-DOVANJA NAD IZVORNIM, RIGIDNIM KONZERVATIVIZMOM STAROGA KOVA, KOLIKO I IZ RAZOČARANJA LJEVICOM I IDE-OLOŠKOG NEPRIJATELJSTVA SPRAM SOVJETSKOG SAVEZA. IRVING KRISTOL, UTJECAJNI INTELEKTUALAC I UGLEDNI IZDAVAČ I PUBLICIST, U MLADOSTI I SAM RADIKALNI SOCIJALIST, TIJEKOM PEDESETIH GODINA PROFILIRAO SE KAO JE-DAN OD GLAVNIH RODONAČELNIKA NEOKONZERVATIVISTIČKOG SUSTAVA MIŠLJENJA. SVOJIM JE ESEJIMA I ČLANCIMA O POLITICI, EKONOMIJI, DRUŠTVU, RELIGIJI, KULTURI, KNJIŽEVNOSTI, OBRAZOVANJU I PONAJVIŠE O “VRIJEDNOSTIMA”, DOSLOVCE DEFINIRAO NEOKONZERVATIVISTIČKU KRITIKU SUVREMENOGA ŽIVOTA I DOPRINIO RAZVOJU NEOKONZER-VATIVIZMA MEĐU ČITAVOM GENERACIJOM AMERIČKIH INTELEKTUALACA.


Tri stupa modernog konzervatizma su religija, nacionali-zam i gospodarski rast. Religija je najvažnija, jer je to je-dina sila koja dugoročno može oblikovati ljudski karakter i regulirati njihove motive. Svjetovni stimulansi (tj. mate-rijalistički stimulansi) mogu biti djelotvorni u ekonomiji. Ali u doista problematičnim područjima modernog života, gdje se provodi socijalna politika, socijalna je država urodi-la dugim nizom katastrofa. Nepromišljeni ekonomski sti-mulansi mogu potaknuti štetnu ovisnost, a liberalizam je u ime samilosti stvorio mrežu takvih naopakih stimulan-sa. No to ne znači da će njihova modifikacija postići dra-matičan učinak.

Razlog je jednostavan: nije moguće motivirati ljude da po-stupaju ispravno i izbjegavaju postupati pogrešno ako im se od djetinjstva ne govori što je ispravno a što pogrešno. To objašnjava zašto se tako mnogo naših novijih doseljeni-ka, koji potječu iz tradicionalnih obitelji, oglušuje na te pri-vlačne, štetne stimulanse i umjesto toga vodi produktivne živote poštenih građana. Naravno, neki ne haju za to, ali većina uglavnom tako postupa.

Najzanimljiviji društveni fenomen stoljeća liberalizma jest potpuno neočekivan porast kriminala. Prva obveza svih vlada jest osigurati osobnu sigurnost. Liberalizam u to ne vjeruje jer je to “odveć kažnjenička” koncepcija zadaće vla-sti. Liberalizam smatra da će kriminala nestati smanje li se razlike u prihodima i osigura li se sigurnost prihoda od ko-lijevke pa do groba. Zato u suočenju s porastom kriminala liberalizam reagira tako da uvodi još složenije i očajnije “te-rapeutske” programe, odreda nedjelotvorne.

Isto se događa i s ostalim društvenim patologijama koje su okužile naše liberalno društvo i njegovu socijalnu državu. “Užitak seksa” kompromitirala je posvemašnja seksualna tjeskoba zbog bujanja spolnih bolesti, od smrtonosnih do štetnih. On je proizveo i mnogobrojnu i sve veću populaci-ju neudanih majki i njihove djece. Liberalni odgovor na tu ljudsku katastrofu jest ili zanijekati da se radi o katastrofi– to je “samo nova vrsta obitelji”, cvrkuću socijalni radnici – ili stvarati nove programe “seksualnog odgoja”. No upra-vo je takvo sekularno, objektivno obrazovanje pridonijelo stvaranju toga problema.

Davne 1897. godine John Dewey je definirao bit liberalnevjere: “Praktičan problem modernog društva jest održava-nje duhovnih vrijednosti civilizacije pomoću medija spo-znaje i odluke pojedinca.”

Plemenita ideja – ali sama sebi proturječna. Duhovne se vrijednosti ne mogu sačuvati tako da ih se prepusti neo-buzdanom duhovnom individualizmu. Taj je eksperiment iskušan, ali je doživio neuspjeh – premda ne možemo oče-kivati da će se taj neuspjeh priznati.

Naprotiv: svjedoci smo i sudionici trajnog grča liberalnog fanatizma – udvostručenja liberalnih nastojanja kako libe-ralni programi jedan za drugim doživljavaju neuspjeh. Sva-kim se neuspjehom kredibilitet vlasti smanjuje, a cinizam prema politici jača. Zar netko doista vjeruje da će Clinto-nova administracija uvelike smanjiti proračunski deficit ilida je Busheva administracija to mogla učiniti?

Bjelodana je istina da ćemo morati, želimo li se riješiti de-ficita i socijalnih programa koji ga povećavaju, usvojiti po-tpuno drugačiji odnos prema ljudskoj prirodi i odgovorno-sti u odnosu prema problemima kao što su kriminal, spol-nost, ovisnost o socijalnoj pomoći, pa i zdravstveno osigu-ranje. Jedino u mjeri u kojoj se oblikuje takav novi – zapra-vo jako stari – odnos prema nama samima i našim sugrađa-nima, može se stvoriti javno mnijenje koje će se otvoreno suočiti s problemom fiskalne krize socijalne države. Pred-sjednički pozivi na “žrtvu”, odnosno spremnost na poveća-nje poreza, liberalna su kapitulacija. Zašto nema govora o samokontroli i samostojnosti? Nama kao pojedincima po-trebne su duhovne, a ne novokomponirane trendovske vri-jednosti.

Neprestance slušamo kako se s lažnom ozbiljnošću govori da je ova fiskalna kriza posljedica toga što ljudi traže povla-stice, a da za njih poslije nisu spremni platiti. Da je tako, ne-izbježan bi zaključak bio da je tako iskvaren narod nespo-soban za samostojnu demokratsku vlast i da im je potrebna elita koja će vladati umjesto njega. Liberali, usprkos svo-joj populističkoj retorici, već godinama diskretno izvlače taj zaključak. Veći dio prenapuhane socijalne države proi-zvod je liberalnih političkih poduzetnika, a ne reakcije na neki jasan narodni zahtjev. Liberali mogu s prezirom odba-civati ekonomiju “ponude”, ali oni su duboko odani politici “ponude”, politici “nezadovoljenih potreba”, kategorije koja se neprestano širi. Naravno, šire se i službene birokracije i “pomoćne” profesije koje se bave tim “potrebama”.

Da bi suzbio krizu koju liberalizam izaziva u našem druš-tvu, konzervatizam mora iznova otkriti i potvrditi svoju potporu onim trima tradicionalnim stupovima. Ponovna potvrda cilja gospodarskoga rasta ne bi trebala biti pro-blem. Sve je prihvaćenije mišljenje da gospodarski rast bi-tno ovisi o sposobnosti “gospodarskih aktivista” da ulažu i inoviraju. Baš kao što su politički aktivisti, potaknuti poli-tičkom ambicijom, u srcu liberalne javne politike, tako su gospodarski aktivisti, poticani ekonomskim ambicijama, u srcu konzervativne gospodarske politike. Oni promiču rast koji smiruje egalitarističke i redistribucijske prohtje-ve. Postoji utjecajan segment “starih konzervativaca” koji ne shvaćaju da pro-poduzetnički naglasak u gospodarskoj politici nije puka “pro-poslovna” politika, ali oni postupno odlaze u drugi plan.

Slično tome, afirmacija nacionalnog duha praktički je ne-




izbježna budući da se liberalni internacionalizam, koji je odredio američku vanjsku politiku za mandata Woodrowa Wilsona, nastavlja raspadati. Sjedinjene će Države jamačno htjeti, i trebati, ostati aktivna svjetska sila, ali se to neće događati unutar granica koje će odrediti Ujedinjeni naro-di, NATO ili tko god. U poslijehladnoratovskom razdoblju, te su organizacije na putu da postanu nemoćne. A neće-mo se upustiti ni u neku vrstu dobronamjernog humanitar-nog imperijalizma – osim u vrlo posebnim okolnostima, o čemu će se odlučivati od slučaja do slučaja. Ponovno pro-buđen nacionalizam bit će popraćen ponovno probuđenim neorealizmom u vanjskoj politici. To je nešto što je većina konzervativaca odavno priželjkivala.

PRIHVAĆANJE VJERNIKA

No konzervativci i Republikanska stranka još se nisu spre-mni suočiti s jačanjem religioznosti. Vjernici uvijek stvara-ju probleme budući da njihov vjerski zanos prelazi grani-ce politike u ustavnoj demokraciji. Ali želi li Republikanska stanka opstati, mora raditi na tome da tim ljudima izađe ususret. U nekom je smislu priljev vjernika u američku po-litiku analogan priljevu europskih doseljenika u naše urba-ne jezgre između 1870. i 1914. Oni su izazvali mnogo pro-blema, ali su ih demokrati dočekali raširenih ruku, dok su republikanci zazirali od njih. To je bio izvor “prirodne” de-mokratske većine.

Demokrati nikad neće moći prihvatiti vjernike, ali budu li ih republikanci držali na odstojanju umjesto da ih prihva-te i oblikuju njihova politička mišljenja, pojavit će se treća stranka i američka će se politika preustrojiti. Ovako ili ona-ko, sljedećih desetljeća neće ih se odbacivati.

1993.

Novo lice američke politike

Borba i za dušu i tijelo američkog konzervatizma događa nam se pred očima, ali zbog uplitanja liberalnih medija ne vidimo dobro i zbunjeni smo. Dvije krajnosti te borbe naj-bolje ilustriraju citati dvaju konzervativnih mislilaca.

Prvi je iz zanimljive knjige Davida Fruma1, Dead Right (New Republic/Basic Books). Gospodin Frum piše sa staja-lišta ekonomskog konzervativca za kojega je skupa država središnji politički problem našega doba:

“Društveni konzervatizam potencijalno je popularniji od gospodarskoga konzervatizma. Ali… sila koja potiče druš-tvene trendove uvredljive za konzervativce… jest socijalna funkcija moderne vlasti. Pokušavati naći rješenje za takve društvene probleme dok ih država produbljuje jest kao da rješavate problem eksplozije u kanalizaciji tako da zakujete sve poklopce kanalizacijskih otvora.”

Drugi je citat socijalnog konzervativca Paula Weyricha2 u pismu objavljenom u kolovoskom broju časopisa Commen-tary. Na pitanje: “Što nastaje prvo, država koja dotira ne-moralnost ili kultura koja ju trpi?”, on odgovara sa stajališta socijalno-kulturnog konzervativca:

“Neudane mlade žene ne rađaju sve više djece samo zato što se to isplati. Zapravo, bez obzira na socijalnu državu, biti samohrana majka gotovo je siguran put doživotnom si-romaštvu. /Ali/ te mlade žene… upile su kulturu trenuta-čnog zadovoljenja i upuštaju se u seks jer im je volja… Na-ravno, socijalna ih država u tome podupire, ali to nije po-kretački čimbenik, nego kulturni kolaps.”

FOKUS I PRIORITETI

Polarizacija ta dva stajališta manje je ekstremna nego što bi se dalo zaključiti iz ta dva citata. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da gospodina Fruma čini nesretnim to što 30 posto djece koja se danas rađaju u SAD–u rađaju samohra-ne majke. A zna se da je gospodin Weyrich, konzervativni aktivist-veteran, vrlo kritičan prema našoj nabujaloj soci-jalnoj državi, ono što gospodin Frum naziva “skupom dr-žavom”. Problem je u fokusu i prioritetima. Ali fokus i pri-oriteti bliži su srcu izborne politike nego apstraktnim po-litičkim načelima. Republikanska je stranka sada pod ta-kvim pritiskom, jer se gospodarski i društveni konzerva-tivci bore za prevlast u nominacijskim izborima u državi za državom.

Zanimljivo, ali Demokratska stranka kao da nije umiješana ni u kakav takav sukob. Objašnjenje je jednostavno: kultur-na se ljevica u proteklih dvadeset godina tako potpuno sto-pila s Demokratskom strankom da se njezini prioriteti po-tpuno poštuju. Neke je promatrače zbunilo to što je prva inicijativa predsjednika Clintona bila otvoriti kontrover-zno pitanje homoseksualaca u vojsci. Zašto umjesto toga nije inzistirao na povišenju najniže nadnice? To bi bilo više u skladu s tradicionalnim usmjerenjem njegove stranke.

Ali današnja Demokratska stranka nije jučerašnja Demo-

1 David Frum je spomenutu knjigu objavio 1994. godine i time stekao status “gnjevnog mladog čovjeka” konzervatizma.2 Paul Weyrich, jedan od utemeljitelja nekonzervatizma, ključni strateg desnice.



kratska stranka. Njezina sindikalna baza ne samo što se smanjila općim smanjenjem članstva sindikata, nego se i priroda toga članstva iz temelja promijenila. Većina sindi-kalnih aktivista u Demokratskoj stranci danas dolaze iz tzv. uslužnih zanimanja – nastavnici, socijalni radnici, nutrici-onisti, psiholozi, itd. – koji većinom rade za razne razine državnog aparata.

Ne samo što su ta zanimanja ekonomski ovisna o socijalnoj državi, nego su i pod potpunim utjecajem kulturne ljevice. (Čak se dobiva dojam da – zajedno sa sveučilišnim profeso-rima i umjetničkim svijetom – ona i jesu kulturna ljevica.) U svakom slučaju, stajalište Demokratske stranke u vezi s pobačajem ili dijeljenjem prezervativa u srednjim školama nisu odredili tradicionalni sindikati tipa AFL-CIO3.

Zato se za Demokratsku stranku javlja problem tradicio-nalne radničke klase, učlanjene ili neučlanjene u sindikat koja je tradicionalno – premda u posljednje vrijeme ne to-liko pouzdano – glasovala za demokrate. Clintonova se administracija pobrinula da radničkom pokretu ponudi nacrt zakona kojim se korporacijama zabranilo da zamije-ne štrajkaše. Ali nije uspjela osigurati dovoljno demokrat-skih glasova da bi se taj zakon izglasao, a zapravo se nije niti osobito potrudila. Ima republikanaca koji smatraju da je taj problem demokrata prilika za republikance – ali su to gotovo odreda socijalni konzervativci, čija je narodna baza radnička klasa, niža srednja klasa i poduzetnička srednja klasa. Ekonomski konzervativci obraćaju se tom razvlašte-nom sloju jezikom koji ne izaziva privrženost.

Danas u SAD–u doista traje neka vrsta klasnog rata. Pred-sjednik Clinton se u svojem napadu na imućne “interesne grupe” pokušava pozivati na nekadašnje slogane klasne borbe, ali s vrlo malim uspjehom jer se stvarna klasna bor-ba u ovoj zemlji danas vodi između kulturnih konzervati-vaca, inače poznatih kao socijalnih konzervativaca, ugla-vnom pripadnika radničke i niže srednje klase, te kultur-ne ljevice u bolje plaćenim i ekonomski sigurnijim zani-manjima. A Republikanska je stranka, hoćeš-nećeš, uvu-čena u taj rat.

Nemoguće je precijeniti zbunjenost koju to izaziva u Re-publikanskoj stranci. Svi potencijalni kandidati za predsje-dnika 1996. godine svjesno se drže fine tanke crte između ekonomskih konzervativaca, čiji glasači tradicionalno do-laze iz poslovnog svijeta, te novog, populističkog socijal-nog konzervatizma koji je, kako priznaje gospodin Frum, potencijalno popularniji. U stranci vlada tjeskobno ozračje, neodlučnost i dvosmislenost. Svaki od tih kandidata zna da ne može osigurati nominaciju, a još manje dobiti izbore bez potpore tih socijalnih konzervativaca. Zašto republi-kanci ne mogu učiniti ono što su demokrati učinili sa svo-

jom kulturnom ljevicom i jednostavno ih, i bez problema, prihvatiti?

Razlog je religija. Socijalno-kulturni konzervativci ugla-vnom su vjerski konzervativci, a to je nešto novo u ame-ričkoj politici. Republikanska stranka ne zna kako se pre-ma njima postaviti. Stranka ni u kojem slučaju nije protu-religiozna, ali je sekularna, kao što su naše političke stran-ke oduvijek bile. Osim toga, tu je i činjenica da mišljenja o socijalnim pitanjima čelnika naših velikih korporacija, koji uživaju povlašten položaj u stranci, oblikuje ekonomija, a ne religija ili moral. Njihova vizija reforme socijalne drža-ve jest revidirati sustav tako da bude učinkovitiji a jeftiniji. Ideja da bi se reformiralo ljude koji dobivaju socijalnu po-moć njima je strana.

Zašto taj religijsko-politički procvat? Ne bi li bilo bolje kad bi obje naše stranke ostale svjetovne? Vjerojatno i bi, ali ta je opcija ukinuta jer je Demokratska stranka prestala biti sekularna i postala je sekularistička. (Budući da su i mediji sekularistički, ta je preobrazba prošla nezapaženo.)

SEKULARNO NASUPROT SEKULARISTIČKOM

Sekularna politička stranka, u tradicionalnom smislu, bila je neutralna u odnosu prema religijama – barem u mjeri u kojoj one predstavljaju različite inačice tradicionalnog mo-rala. Sekularistička politička stranka neutralna je u odno-su prema religiji i nereligiji i smatra da moralnim pitanjima “nema mjesta u politici”, te zamjenjuje takva pitanja idejom “pravednog i ravnopravnog” tretiranja svih “životnih stilo-va”, svih uvjerenja o tome što je dopustivo, a što nije. To je popraćeno snažnom nesklonošću prema dominantnim tradicionalnim vjerovanjima, osobito religioznim. Ame-rican Civil Liberties Union /Američka udruga za građan-ske slobode/ te National Education Association /Nacional-na udruga za obrazovanje/ vjerno zastupaju tu ideologiju, što objašnjava zašto im nije bilo teško izbaciti Deset zapo-vijedi iz škola, ali im ne smeta feministička ili homoseksu-alna umjetnost.

I tako se, osim razlika u gospodarskoj i socijalnoj politici, javlja i duboka religijska razlika između tih dviju strana-ka, razlika koja povratno oblikuje moduse mišljenja o go-spodarskim i socijalnim pitanjima. Republikanska stranka, uvijek spora kad se radi o promjeni, nevoljko priznaje novu stvarnost, i mnogi iz te stranke pružaju joj otpor. Ali takav će se otpor jamačno rastočiti sljedećih godina, i odnos sna-ga između stranaka bit će nov i drugačiji u važnim aspekti-ma. Novo razdoblje u američkoj politici već je počelo.1994.

3 Najbrojniji američki sindikalni pokret. AFL je kratica od American Federation of Labor, a CIO od Congress of Industrial Organizations.



Američki “iznimni” konzervatizam

Jako se dobro sjećam toga dana davne 1956. godine kad sam stigao u svoj ured u Encounteru – u kojem sam tada bio jedan od dvojice urednika – i na radnom stolu zatekao nenaručeni rukopis Michaela Oakeshotta, koji je on dao na ogled. Pomislih, tako bi trebao početi radni dan svakog urednika, s “podmetnutim” tekstom jednog od najboljih ži-vućih političkih mislilaca i svakako najboljeg stilista. Ruko-pis je nosio naslov “On Being Conservative” /Biti konzer-vativan/ i pročitao sam ga s užitkom. Bio je predivno napi-san, suptilno argumentiran, profinjenih zapažanja, pun re-čenica i odlomaka koji zaslužuju pozornost sastavljača an-tologija budućih desetljeća, pa i stoljeća. Na svu sreću, taj se tekst može naći u njegovoj knjizi Rationalism in Politics /Racionalizam u politici/. Kažem “na svu sreću” jer, prem-da mi se vrlo svidio svaki redak toga teksta, sjeo sam za stol i otpisao Michaelu, kako sam tada imao čast da ga zovem, da neću objaviti njegov tekst.

Ne pamtim kakvih sam se domišljatih fraza dosjetio za to izmotavajuće pismo – vjerojatno nešto u smislu da je nje-gov tekst odveć “apstraktan” i previše britanski po svojem referentnom okviru da bih ga objavio u našem časopisu. Ali prava je istina bila ta da mi se tekst zapravo nije svi-dio, premda sam mu se silno divio, što je samo drugi način da kažem da se nisam slagao s iznesenim tvrdnjama. U to doba nisam bio siguran zašto se ne slažem. Danas, gledaju-ći četrdeset godina unatrag, shvaćam zašto. Ja sam Ameri-kanac, Michael Englez. A tada sam bio u najranijim stadiji-ma intelektualne trudnoće i nosio u sebi zametak stajališta i sklonosti koje su poslije nazvane “neokonzervativnima”. A američki neokonzervatizam drugačiji je od idealnog engle-skog konzervatizma koji je Oakeshott tako briljantno veli-čao. Također se razlikuje i od puno manje idealnog konzer-vatizma koji i danas prevladava u britanskoj Konzervati-vnoj stranci. Zapravo, smatram da bi se moglo reći da se ra-zlikuje od svega što prolazi pod konzervatizam u svim de-mokracijama današnje zapadne Europe. Što nužno ne zna-či da je nerelevantno za politiku tih nacija, no znači da je današnji konzervatizam u Americi krenuo drugim putem od onoga u Britaniji i zapadnoj Europi – insistiram na tom razlikovanju – te da je razborito pomisliti da je jedno od nas možda na boljem putu.

Oakeshottov ogled govori o onome što on naziva “konzer-vativnom dispozicijom”. Dopustimo mu da tu dispoziciju on opiše vlastitim lijepim jezikom:

Biti konzervativan znači biti sklon određenim mišljenji-ma i postupcima, pretpostavljati određene vrste ponašanja i određene životne uvjete drugima. … Opća obilježja te di-spozicije … podrazumijevaju sklonost uporabi i uživanju u onome što je dostupno, a ne onome što je bilo ili bi moglo biti. … Cijeni se sadašnjost, i to ne na temelju svoje pove-

zanosti s dalekom prošlošću, niti zato što se doživljava bo-ljom od svake moguće alternative, nego zbog toga što nam je poznata. … Zato biti konzervativan znači pretpostavlja-ti poznato nepoznatom, prokušano neiskušanom, činjeni-ce zagonetkama, postojeće mogućem, ograničeno neogra-ničenom, blisko dalekom … pogodno savršenom, sadašnji smijeh utopijskom blaženstvu.

Ove će probrane riječi dirnuti u srce svakog čitatelja, bu-dući da svi mi u različitoj mjeri osjećamo takvu dispoziciju. Ono što nazivamo civilizacijom upravo se temelji na moći te dispozicije. Ali premda me dirnuo Oakeshottov idealni konzervatizam, znam – a znao sam to još 1956. – da to nije za mene, iz dva razloga:

Prvo, nepopravljivo je sekularan, što ja kao Židov i kon-zervativac nisam. Da sam kršćanin i konzervativac, reagi-rao bih jednako, jer je nemoguće da bilo koja pobožna oso-ba gaji stajališta prema prošlosti i budućnosti koja Oake-shottova konzervativna dispozicija uzdiže. Naša evanđelja i molitvenici vežu nas za prošlost i budućnost intenzitetom koji manjka u Oakeshottovoj viziji. Što ne znači da ta vjer-ska dimenzija naše ljudskosti na neki način nužno ocrnju-je sadašnjost u svoj njezinoj punoći. Osobito nas židovstvo, budući da je ovosvjetskija religija od kršćanstva, potiče da uviđamo svetost u našoj svakodnevici – ali nas pritom uvi-jek podsjeća na to da nam je to omogućeno isključivo kroz milost kojom je Bog podario naše pretke. Jednako nam je tako dužnost da povežemo svoju djecu i unuke u taj “veliki lanac bića”, bez obzira na to koliko njihova sadašnjost izgle-da ili ne izgleda prispodobiva našoj konzervativnoj dispo-ziciji. I, naravno, cijela svrha posvećivanja sadašnjosti jest pripremiti ljudski rod za iskupljujuću budućnost.

Ukratko, Oakeshottovo idealno konzervativno društvo jest društvo bez religije, budući da nas sve religije čvrsto vežu za prošlost i budućnost koliko i za sadašnjost. Konzerva-tivna dispozicija postoji, ali bez vjerske dimenzije, ona je samo rijetka zobena kaša. Konzervativna dispozicija ne može postojati izdvojena, neposredovana, jer ona nikad nije jedina dispozicija u nečijem karakteru. Osim konzer-vativne dispozicije, postoji i nešto što bi se moglo nazvati “teotropskom” dispozicijom. Baš kao što je u svima nama poznatim društvima jasno primjetljiva Oakeshottova kon-zervativna dispozicija, isto vrijedi i za religijsku dispoziciju. U završnoj rečenici svojega nastupnog predavanja u Lon-don School of Economics, Oakeshott je bombastično izja-vio da je ovo najbolji od svih mogućih svjetova i da je sve u njemu nužno zlo. To je više biblijska nego filozofska tvr-dnja. U svakom slučaju, njegova nam konzervativna dispo-zicija ne nudi smjernice kako da se nosimo sa svim tim nu-žnim zlima koja nam mogu uništiti život i razbiti filozofskimir koji smo stekli čitanjem filozofskih djela.

Drugo, Oakeshottova konzervativna dispozicija protivna je



američkom karakteru. Da, Amerikanci doista posjeduju ta-kvu dispoziciju. Usprkos svemu tome što čovjek može pro-čitati o frustracijama američkog života, rijetki Amerikanci sanjaju o preseljenju u drugu zemlju, a još manje ih to i uči-ni. U nekom smo pogledu vrlo konzervativan narod – ali ne baš u Oakeshottovu smislu.

Ponajprije, imamo silno nedvosmislen i jasan odnos pre-ma našoj prošlosti – neki bi rekli “ideološki”. U današnjim Sjedinjenim Državama svi školarci, u svih pedeset država, prije početka nastave recitiraju Prisegu odanosti američkoj zastavi i Ustavu Sjedinjenih Američkih Država. Ne posto-ji nacionalni zakon koji bi to nalagao; odluka je prepuštena državama. Usprkos nastojanjima radikalnih prosvjetnih ra-dnika, ni jedna država nije ukinula tu preporuku.

Osim toga, tu je i zanimljiva činjenica da prije početka svakog sportskog događaja u srednjim školama, fakulteti-ma i profesionalnim ligama – a srednjoškolski i sveučili-šni sport za Amerikance je važna stavka – igrači i gledate-lji ustanu i otpjevaju nacionalnu himnu. I nije preporučlji-vo to ne učiniti ako želite izbjeći neugodne susrete sa svo-jim zemljacima. Može se reći, bez straha da će netko to po-reći, da su Sjedinjene Države danas najenergičnije domo-ljubne od svih zapadnih demokracija. Neki bi mogli reći – neki bi tankoćutni Europljanin jamačno došao u napast to reći – da je to samo znak da su Sjedinjene Države u nekim bitnim aspektima predmoderna zemlja. Možda je tako. Ili smo možda mi postmoderna zemlja – ne bi se smjelo olako isključiti ni tu mogućnost.

Iza tog ideološkog domoljublja leži činjenica koju su uo-čili svi povjesničari i promatrači, da su Sjedinjene Države “vjerska” nacija. Biti Amerikanac nema nikakve veze s etni-čkom pripadnošću, krvnim vezama, podrijetlu, pa ni du-žini boravka u SAD–u. Ono što mi u Sjedinjenim Drža-vama s prezirom nazivamo “nativizam”, mnogi Nijemci i Francuzi smatraju autentičnim domoljubljem. To ne izne-nađuje, prisjetimo li se da su Sjedinjene Države doslovce zemlja doseljenika, te da su se u njoj s vremenom razvili zapanjujući mehanizmi asimilacije. Ali iznenađuje inten-zivnost domoljublja koju ta činjenica stvara – nitko to ni-kad nije očekivao. Lako se moglo očekivati suprotno. Iro-nično je da suprotna reakcija sad uživa potpore ljevice pod plaštom “multikulturalizma”, koji gotovo da nema nikakve veze s kulturom, ali zato ima puno veze s politikom. Dosad, barem, utjecaj multikulturalizma na američko domoljublje bio je vrlo malen, ograničen na djelić obrazovane elite.

Ta “vjera” i taj ideološki zanos prožeti su nekom vrstom re-ligijskog senzibiliteta. Zapravo, američko je domoljublje ro-đeno iz senzibiliteta protestantskog otpadništva koje ga je prva dva stoljeća i održavalo. U posljednja dva stoljeća sve jači svjetovni svjetonazor prigušio je taj senzibilitet, tako da sociolozi sada bez problema rabe pojam “građanska re-

ligija” koji ujedinjuje zajednicu svjetovnim vezama. Konce-pcija “građanske religije” je opravdana. Više nismo “jedna nacija u Bogu”, bogomdana nacija, kao što smo se nekad bez problema etiketirali. Ali spremnik religioznosti, prem-da je sada donekle presušio, još postoji, i njegove su vode duboke. Većina Amerikanaca smatrala je sovjetski komu-nizam užasno lošom idejom i užasnom stvarnošću samo zato što je bio “ateistički i bezbožnički”, a samim time osu-đen na propast. A nisu morali pročitati Hayeka da bi došli do tog zaključka. Znanstvenici mogu raspravljati o uzroci-ma sloma sovjetskog komunizma, koji je iznenadio mnoge od njih. Obični se Amerikanci nisu toliko zaprepastili.

Postoje napetosti između američke religioznosti i sekular-nije “građanske religije”, ali one su ostvarile suživot jer ima-ju puno toga zajedničkog. U jednakoj mjeri prihvaćaju do-nekle manje ortodoksnu inačicu judeokršćanske moralne tradicije. Obje su individualističke kad je riječ o ekonom-skim pitanjima, te povezuju protestantsku etiku (barem u inačici Maxa Webera) i filozofiju Adama Smitha. Objeodobravaju gospodarski rast kao instrument izgradnje ka-raktera i način poboljšanja životnih uvjeta. I obje su opće-nito usmjerene na budućnost i “progresivne” u svojoj poli-tičkoj viziji. Kad Amerikanci osuđuju sadašnjost, čak i kada to čine uspoređujući je s prošlošću, uvijek pretpostavljaju da postoje mogućnosti poboljšanja. U američkoj je politi-ci riječ o tim mogućnostima poboljšanja i kontroverznim izborima koje one povlače za sobom. A u američkoj se sa-dašnjosti tako mnogo toga može osuditi da je Oakeshot-tov hvalospjev usmjerenosti na sadašnjost osobito nepri-mjeren.

Sve ovo pišem da bih objasnio zašto mi se nisu svidjeli Oa-keshottovi tekstovi te zašto se ti tekstovi ne mogu i neće svidjeti širem krugu Amerikanaca. Govorim na temelju gorkoga iskustva. Kao urednik u izdavačkoj kući Basic Bo-oks, objavio sam američko izdanje Oakeshottove knjige Rationalism in Politics. Prodala se u 600 primjeraka.

Ali govorim sve to i da bih objasnio nešto što smatram va-žnom razlikom između današnjeg američkog konzervati-zma te britanskog i europskog konzervatizma. Ta razlika ima važne implikacije za budućnost zapadnih demokraci-ja. Razlika između američkog i britanskog (ili europskog) stajališta može se sažeti na sljedeći način: konzervatizam u Americi je pokret, narodni pokret, a ne frakcija unutar neke političke stranke. Premda neizbježno, većina konzer-vativaca glasuje za republikance, oni nisu stranački lojali-sti i stranka ih tek mora privoljeti da glasuju za nju. Taj je pokret problemski orijentiran: on će se rado uklopiti u Re-publikansku stranku ako ona “ispravno” gleda na proble-me, ili će joj okrenuti leđa ako nije tako. Taj problemati-čni odnos između konzervativnog pokreta i Republikanske stranke ključ je za razumijevanje današnje američke politi-ke. Konzervativni pokret postao je velika sila unutar stran-



ke, ali njome ne dominira. A nema ni izgleda da bi stranka ikad dominirala pokretom.

Poratni američki konzervatizam počinje se oblikovati na-kon što je u Americi objavljena Hayekova knjiga The Roadto Serfdom /Put u kmetstvo/, te nekoliko godina nakon toga osnutkom National Reviewa Williama F. Buckleya4. Prije toga postojao je mali krug štovatelja jeffersonovskih,kvazianarhističkih učenja ljudi poput Alberta Jaya Nocka5, ali nitko nije obraćao pozornost na njih. No Hayekova je polemika protiv socijalizma pogodila u žicu, osobito pri-padnike poslovne zajednice i konzervativnih skupina. Mo-žda je ta knjiga preobratila neke s “etatizma” na “antieta-tizam”, ali se meni čini da je većina štovatelja te knjige već bila protiv etatizma a za slobodno tržište. Hayek ih je samo intelektualno mobilizirao i učinio njihova stajališta cjenje-nijima. Moram priznati da još nisam stigao pročitati Put u kmetstvo, premda se jako divim Hayekovim kasnijim rado-vima s područja intelektualne povijesti i političke filozofi-je. A nisam je pročitao zato što ni trenutka nisam pomislio da su Sjedinjene Države na ikakvom putu u kmetstvo. So-cijalizam nikad nije bio osobito prisutan u Americi, a usto, s budući da sam kao student prošao kroz kratku trockisti-čku fazu, nije mi bila potrebna poduka iz socijalističkih ilu-zija ili zala sovjetskoga komunizma.

Svejedno, s pravom se može reći da je antisocijalistička, an-tikomunistička i antietatistička perspektiva dominirala mi-šljenjem politički aktivnog dijela američkog konzervatizma od svršetka Drugoga svjetskog rata do Goldwaterove pred-sjedničke kampanje 1964. godine. National Review Willi-ama F. Buckleyja vjerno je prikazivao to stajalište i postu-pno privukao dovoljan broj mlađih političkih aktivista da bi postao sila unutar Republikanske stranke. Ali Goldwa-terov je fijasko pokazao koliko je njihova snaga bila ograni-čena. A Nixonov izbor 1968. i 1972. pokazao je da su i kad republikanci dobivaju izbore – uglavnom zbog pogrešaka demokrata – temeljna načela poratnog konzervatizma bila razmjerno nerelevantna za američku stvarnost i morala se pomiješati s velikom dozom šeprtljava oportunizma da bi dobila na važnosti. Pa ipak se samo nekoliko godina nakon toga iz pepela Goldwaterova i Nixonova debakla uzdigao Ronald Reagan, i bio dvaput izabran za predsjednika. Što se dogodilo?

Rekao bih da su se dogodile dvije stvari. Kronološki prva, premda ne i prema političkoj važnosti, bila je pojava inte-lektualnog trenda koji je poslije prozvan “neokonzervati-zam”. Ta struja mišljenja, u koju sam ja bio duboko uronjen, razlikovala se od svojih konzervativnih preteča u jednoj bi-tnoj pojedinosti: njezin je neprijatelj bio suvremeni libera-lizam, a ne apstraktni socijalizam ili etatizam. (O komuni-

zmu – za razliku, od recimo, sovjetske vanjske politike – nismo imali gotovo ništa za reći, toliko nam je bio mrzak.) Desetak sveučilišnih profesora i intelektualaca koji su sači-njavali prvotnu jezgru neokonzervatizma, okupljenu u ča-sopisu The Public Interest koji smo 1965. pokrenuli Dani-el Bell i ja, bili su mahom razočarani liberali – razočarani i najnovijim vrludanjima toga liberalizma, ali i (u različitoj mjeri) svojim bivšim liberalizmom, čije su mane sad izašle na vidjelo. Mi smo većinom bili s područja društvenih zna-nosti i u toj skupini nije bilo ekonomista – oni su došli po-slije, zajedno s kritičarima kulture.

Na neki način, simbol utjecaja neokonzervativnog mišlje-nja na Republikansku stranku bila je činjenica da je Ronald Reagan mogao hvaliti Franklina D. Roosevelta kao veli-kog američkog predsjednika – pohvala koju je nakon dese-tak godina, kad više nije bila toliko iznenađujuća, ponovio Newt Gingrich. Poruka je bila jasna: Republikansku stran-ku više ne zanima kako u ime “antietatizma” uništiti so-cijalnu državu, nego ju namjerava rekonstruirati da bude ekonomičnija i humanija. Isticanje “humanosti” još je je-dan znak neokonzervativnog utjecaja. I dok je tradicional-ni konzervatizam pokušavao usmjeriti pozornost na zlou-porabe socijalne pomoći, tekstovi raznih neokonzervativa-ca isticali su užasne, demoralizirajuće posljedice našeg su-stava socijalne skrbi na njihove primatelje. Sad više nije ri-ječ o tome da se proračun izbavi izdataka za socijalnu skrb, nego da se primatelje socijalne pomoći izbavi od “eksplo-atacije” koju donosi sustav koji stvara i potiče ovisnost. Ta nova poruka – da ovisnost kvari, a da potpuna ovisnost po-tpuno kvari – dala je reformi socijalne skrbi moralnu di-menziju koja joj je nedostajala. A u Sjedinjenim Država-ma ne može biti uspješna reformističkog pokreta bez takve moralne dimenzije.

Na iznenađenje većine promatrača, kritika liberalizma ne-okonzervativnih intelektualaca, znanstvenika i izdavača bila je puno djelotvornija od nekadašnjih napada na “eta-tizam”. Paradoksalno, no baš zato što u Sjedinjenim Drža-vama nije nastao socijalistički pokret – nekakav ideološki “etatistički” pokret – neokonzervativna je kritika prodrla dublje i bila radikalnija od konzervativnih kritika u Brita-niji ili zapadnoj Europi. Oakeshott je u Sjedinjenim Drža-vama izazvao mlaku aktivnu reakciju – za razliku od pa-sivnog divljenja – ali su se tekstovi Lea Straussa pokazali izvanredno utjecajnima. Straussova analiza destruktivnih elemenata u sklopu modernog liberalizma, analiza koju su popularizirali njegovi studenti i studenti njegovih studena-ta, promijenila je ton javnog diskursa u Sjedinjenim Drža-vama. Tko bi prije 30 godina bio pomislio da će se 1995. trećina američke javnosti izjasniti konzervativcima, dok se samo 17 posto izjasnilo da su liberali, a ostatak se deklari-

4 William Frank Buckley (r. 1925.), konzervativni novinar i pisac. Osnovao časopis The National Review. Bio voditelj televizijskog panel-programa Fi-ring Line (od 1966.).5 Albert Jay Nock (1872? - 1945.), položio je temelje današnjem nekonzervatizmu knjigom “Memoirs of a superfluous man” /Memoari suvišna čovjeka/.



rao kao “umjereni”. Dovesti suvremeni liberalizam na zao glas – njegov simplicistički odnos prema ljudskoj prirodi, njegovu utopijsku društvenu filozofiju, njegovu sekularisti-čku nesklonost religiji – nije malen podvig.

Druga spektakularna stvar koja se dogodila bila je pojava vjerskih konzervativaca, osobito protestantskih evangeli-stičkih konzervativaca, kao snage koju valja uvažavati. Ni u jednoj zapadnoj demokraciji nije se dogodilo ništa uspore-divo, jer su u njima sekularističke navike mišljenja još suve-reno vladale. Procjenjuje se da otprilike trećina američkog izbornog tijela redovito odlazi u crkvu (ili barem tako tvr-di). Naravno, nisu svi oni konzervativci, ali golema većina jest. A važno je istaknuti i da oni nisu ujedno i antietatisti (a većina jest) samo s ekonomskog pa ni jeffersonovski-in-dividualističkog stajališta. Ti vjerski konzervativci shvaća-ju, prilično jasno i ispravno, da je etatizam u Americi or-ganski povezan sa sekularnim liberalizmom – da su mno-gi programi i aktivnosti socijalne države krajnje antireligi-ozni. Školska je molitva osobito bolna tema za vjerske kon-zervativce, ne zato što su državne škole osobito pogodna mjesta za dječju molitvu, nego zato što je naše školstvo, pod dominacijom nastavničkih sindikata, pedagoških aka-demija i liberalnih političara koji računaju na njihovu akti-vnu izbornu potporu, nesklono religiji. A budući da filozof-ski gledano vjerski konzervatizam nije samo antietatistički nego i antiliberalan (bez obzira na to koliko su ti filozofskitemelji “nesofisticirani”), uloga konzervativnih intelektua-laca postala je osobito važna.

Konzervativni političari žele privući vjerske konzervativce, ali jedino neokonzervativci znaju s njima razgovarati. Inte-lektualna klasa u Sjedinjenim Državama tako snažno oponi-ra vjerskom konzervatizmu da postojanje makar razmjerno malog broja umjerenih neokonzervativaca predstavlja veliku razliku. Mnogi neokonzervativci nisu pobožni u privatnom životu – premda njihov broj raste. Zato ih liberalni intele-ktualci optužuju zbog licemjerja i hladnokrvna političkog instrumentalizma. Ali takve optužbe promašuju ono bitno. Svi politički filozofi prije 20. stoljeća, bez obzira na osobnu pobožnost ili nepobožnost, shvaćali su važnost religije u ži-votu političke zajednice. Neokonzervativci, zbog svojega za-nimanja za klasičnu (za razliku od suvremene) političku fi-lozofiju i svoje privrženosti, to shvaćaju. Baš kao što postoji razlika između pobožnosti i vjerništva, tako postoji i razlika između vjerništva i religioznosti. Nerazmjerno visok posto-tak neokonzervativaca su Židovi, a u židovskoj su zajedni-ci takve distinkcije uvijek bile nejasne. U svakom slučaju, u posljednje vrijeme sve više kršćana i Židova koji žive svjeto-vnim stilom žele da im se djeca odgoje u nekoj vjerskoj tra-diciji. Moderni sekularizam toliko je blizak moralnom nihi-lizmu da i onima koji žele samo poštovati moralne vrijedno-sti ne preostaje ništa drugo nego da temelje takvih vrijedno-sti potraže u nekoj vjerskoj tradiciji.

Većina stranih novinara, poput svojih američkih kolega, sklona je sekularističkom svjetonazoru i zato teško shva-ća što se događa u američkoj politici. Dovoljno je pročita-ti priloge o Americi u uglednom časopisu poput The Eco-nomista da bi se osjetio taj problem, jer su izvješća učena, površna i dovode do pogrešnih zaključaka. Ali taj problem nije vezan isključivo za pitanje religije, jer je jednako važno pitanje populizma.

Američka demokracija redovito prolazi kroz razdoblja po-pulističkih previranja. Europski i britanski promatrači, za-jedno s većinom američkih znanstvenika, skloni su ih opi-sati kao “spazme”, ili čak i “paroksizme”. Ali oni to nisu. Oni su ugrađeni u sam ustroj američke politike na način stran britanskoj i europskoj politici, gdje je “politika” ono što vla-da kaže ili učini. U nekom se smislu može reći da su suvre-meno političko novinarstvo i veći dio politologije “etatisti-čki” po svojim pretpostavkama i viziji. Kad god se dogodi populističko previranje, kao što je to danas, nacionalna po-litika u Sjedinjenim Državama šepa za lokalnom politikom, pa se usredotočiti na Washington znači usmjeriti pozor-nost na pogrešnu stranu.

U Sjedinjenim se Državama većina školskih odbora bira na lokalnoj razini i politika školskih odbora način je na koji većina odraslih Amerikanaca počinju svoju političku nao-brazbu. Tražite li razloge snage današnjeg američkog kon-zervatizma, bilo bi dobro – premda naporno – da počne-te s proučavanjem politike lokalnih školskih odbora. Na-porno jer ima tako mnogo školskih odbora, a sporna pita-nja različita su od mjesta do mjesta. Pa ipak, kad bi se tim pitanjima obraćalo više pozornosti, bolje bismo znali cije-niti brige i frustracije mnogo američkih roditelja kad je ri-ječ o prosvjetnim čelnicima. Ne radi se samo o tome da nji-hova djeca često ne steknu solidne temelje iz čitanja, pisa-nja i računanja, povijesti i zemljopisa, nego i to da su “mla-denačka kultura” i “kontrakultura”, rođene nakon Drugoga svjetskog rata, zahvatile školstvo i kodificirane na vodećim pedagoškim akademijama. Roditeljima je mrsko prepreda-ti s prosvjetnim radnicima, za koje se pretpostavlja da su stručnjaci, a kad se upuste u dokazivanje, zbunjeni su i za-strašeni pa im je argumentacija loša. Ali zabrinutost za ono što im se događa s djecom – pa i nejasna zebnja glede toga u kakve će zrele odrasle ljude njihova djeca izrasti – danas je raširena u Sjedinjenim Državama. Prije ili poslije pojave se političari kako bi iskoristili tu zabrinutost. Zato su tzv. “društvena pitanja”, točnije rečeno – moralna pitanja, da-nas tako važna. Clintonova administracija, uvjerena (poput većine liberala) da su gospodarska pitanja u središtu poli-tike, zbunjena je i nemoćna u suočenju s tim problemima. Liberali su osjetljivi na ekonomsku frustriranost, ali im je moralna frustriranost neshvatljiva. Glavni razlog za to ne-shvaćanje je, dakako, da su upravo doktrine modernog li-beralizma izazvale taj osjećaj frustracije.



U Washingtonu, najliberalnijem i “najetatističnijem” gradu u državi, politika američkih školskih odbora ne zavređuje pozornost nacionalnih medija, kao što to uglavnom ne za-vređuju ni državna ni lokalna politika. Doista, naši liberalni mediji preziru cijeli naš federalni sustav koji samo kompli-cira njihovu novinarsku misiju. Ne smetaju im predsjedni-čki ili guvernerski nominacijski izbori jer se oni uklapaju u njihov okvir politike kao konjske utrke. Ali mrze nomina-cijske izbore na nižim razinama – to su “lokalne vijesti” i ne zaslužuju njihovu pozornost. Referendumi – nasljeđe pro-gresivnog pokreta institucionaliziranog u mnogim našim državama – sad su jednako prezreni jer uvode “džokera” u uhodanu političku “igru”, budući da se danas konzervati-vni aktivisti u njima bolje snalaze. Sekularni liberali užasa-vaju se političara koji miješaju religiju i politiku, budući da su njihovi mediji uvjereni da je religija, u najboljem slučaju, privatna stvar i da joj uopće nema mjesta u javnoj sferi. Po-litičar koji spomene Isusa Krista izaziva u njima paniku.

Ironično je da su Washington i liberalni mediji najslabi-je pripremljeni za konzervativne promjene u samim me-dijima. Te su promjene stigle iz neočekivana izvora: juče-rašnje, a ne današnje tehnologije. Postoji ugodna simbio-za između naših nacionalnih tjednika, nekih šest tiskovina koje privlače pozornost čitatelja na nacionalnoj razini, te naših nacionalnih televizijskih mreža. Oni su svi više-ma-nje liberalni i osjećaju da im je zajednička novinarska mi-sija “prosvjećivanje” (i zabavljanje) američke javnosti. Po-kušaju – nevoljko – “predstaviti” konzervativni svjetona-zor kad god osjete da je on postao popularan. Ali bili su sa-svim nespremni za iznenadnu pojavu i brz uspon radijskih “talk-showova”, koji sad po popularnosti konkuriraju televi-zijskim dnevnim sapunicama. Ti su radijski programi pre-težito politički konzervativni a retorički populistički, drugi način da se kaže da su najčešće zadrto konzervativni, vul-garno konzervativni te nimalo uljuđeni i učeni.

Sve se to dogodilo neplanirano, nesmišljeno pa i neočeki-vano, omogućeno federalnim ustrojem naše države te či-njenicom da postoji više od tisuću lokalnih radijskih po-staja. Nakon što neki radijski program postane popularan – primjerice Rush Limbaugh6 – druge će lokalne postaje, uvijek željne slušatelja, pohrliti da ga prenose. A ako im zbog konkurencije to ne uspije, potrudit će se osmisliti vla-stiti popularni konzervativni talk-show. Vlasnike tih posta-ja u prvome redu zanima zarada, a ne nikakvo “prosvjeći-vanje”. A s obzirom na to da gotovo i ne postoji nikakva dr-žavna regulativa, djeluju tržišni zakoni.

U Sjedinjenim Državama uvijek postoji prikriven populi-stički potencijal jednostavno zato što ustroj naše države i našega gospodarstva omogućuje izražavanje vox populija.

Naravno, valja prebroditi neke prepreke, ali ih nema previ-še i nisu nepremostive. Taj populistički potencijal uznemi-ruje politologe, čak i konzervativne, koji strepe da bi po-pulističko nezadovoljstvo moglo poprimiti antikapitalisti-čki ton. No zapravo se takvo nešto rijetko dogodilo u Sjedi-njenim Državama. Čak ni izvorni populistički pokret s po-četka 20. stoljeća, koji se općenito smatra ljevičarskim, nije zapravo bio takav. Bio je nesklon big businessu, a ne slobo-dnom tržištu, a oblici big businessa protiv kojih je bio bili su “trustovi”, monopoli i kvazi-monopoli, koji su u to doba postajali dominantne gospodarske institucije. Populistička je reakcija bila želja da ih se “razbije” i ponovno usposta-vi slobodno poduzetništvo i konkurentno tržište. Ideja na-cionaliziranja velikih korporacija gotovo nikad nije bio je-dan od populističkih prioriteta, a ideja da ih vlade podvr-gnu svojoj regulativi umjesto da ih raspusti, teškom je mu-kom prihvaćena kao drugo najbolje rješenje. Zanimljivo je da populističko mišljenje – a to pokazuje svako ispitivanje javnog mnijenja – danas više muči kako smanjiti federalni deficit nego poreze, što je silno iznenadilo mnoge konzer-vativce koji su u svojim “politološkim” kolegijima na fakul-tetima naučili da “narod” uvijek želi da mu se ugađa. Tako-đer valja istaknuti da sadašnji republikanski Kongres okre-će leđa lobistima velikih korporacija, a iskazuje veću naklo-nost onim organizacijama koje zastupaju manje tvrtke. To uznemiruje mnoge konzervativne ekonomiste koji se po-zivaju na makrostatistiku koja pokazuje gospodarsku va-žnost multinacionalnih korporacija. Što samo pokazuje da konzervativna vlada, koju ne zanima samo reizbor nego i stvaranje trajne, nacionalne konzervativne većine, treba ignorirati makrostatistiku ekonomista, zajedno s mikro-statistikom ispitivanja javnog mnijenja. Ekonomisti se uvi-jek žale da su političari najčešće kratkovidni, no time samo pokazuju da oni, zapravo, prečesto pate od miopije.

I na području vanjske politike taj novi konzervativni po-pulizam ima središnju – premda još nejasnu – ulogu u tre-nutačnom zanimljivom političkom preustroju. Liberalni su demokrati nakon tridesetih godina 20. stoljeća općenito u vanjskoj politici bili pristaše intervencionizma i multilate-ralizma. Konzervativni su republikanci bili skloni naciona-lizmu i izolacionizmu. To se stanje sada mijenja. Liberalni su demokrati daleko odmaknuli na putu da postanu gospo-darski protekcionisti i mnogo ih manje nego prije zanima to da je uloga Sjedinjenih Država važna u svjetskim okvi-rima. Za razliku od njih, republikanci su sada zagovornici slobodne međunarodne trgovine, pa premda i dalje nacio-nalisti, više nisu izolacionisti. Ne može se znati kako će se ti trendovi, još u zametku, ubuduće razvijati. Republikanci imaju velikih problema s definiranjem nacionalističke vanj-ske politike u posthladnoratovskom svijetu. Ali jedno je ja-sno: multilateralizam je mrtav za obje stranke. To naši eu-

6 Rush Limbaugh (r. 1951.), američki politički komentator, konzervativac, voditelj popularne radijske emisije (20 milijuna slušatelja), vrlo uvredljiv u svojim komentarima.



ropski saveznici kao da ne shvaćaju. Što ne znači da je ame-ričko mišljenje postalo netrpeljivo prema Ujedinjenim na-rodima i NATO savezu, nego da za takve organizacije ne postoji dovoljno zanimanja koje bi izazvalo netrpeljivost.

Populistički konzervatizam, najvažniji trend u američkom konzervatizmu, ima i vlastitih problema. Još je mnogo tra-dicionalnih konzervativaca sumnjičav prema populizmu. Mnogi od njih još sjede u Senatu, koji se bira na duži man-dat i u fazama. Ali čak i u Predstavničkom domu posto-je unutarnje nesuglasice. Pristaše pokreta “pravo na život”, poput pristaša ukinuća ropstva prije stoljeća i pol, fanati-čno su odlučni od najboljeg učiniti neprijatelja dobroga7. Djelomične su pobjede skloni proglasiti samo smetnjom na putu do potpune pobjede kojoj teže. A zatim su tu i svi oni novoizabrani republikanski guverneri, kritični prema socijalnoj državi, ali nespremni odreći se federalnih fon-dova koji im pomažu ublažiti njihove vlastite proračunske podbačaje. Ukratko, sve te priče o nagloj “konzervativnoj revoluciji” opasna su hiperbola, premda podižu moral po-strojbama. Sigurno će i ubuduće biti poraza, a za neke od njih bit ćemo krivi sami.

Sjedinjene Države danas dijele sva zla i sve probleme zapa-dnih demokracija – a katkad u pretjeranom obliku. Ali či-njenica je i da su Sjedinjene Države danas jedina zapadna demokracija koja prolazi kroz ozbiljnu renesansu konzer-vatizma kao aktivan odgovor na ta zla i probleme. Nadalje, američki populistički konzervatizam zbunjuje konzervati-vne elite u Britaniji i zapadnoj Europi, kojima je više po vo-lji sređenija i dostojanstvenija vrsta konzervatizma – koji se uvijek pokaže defenzivnim a time i nemoćnim konzer-vatizmom. U svakom je slučaju istina da bilo kakva vrsta populizma može biti opasnost za naše demokratske pore-tke. Ali istina je i da populizam može biti korektiv za mane demokratskih poredaka – mane koje su često posljedica in-telektualnog utjecaja i vješte poduzetničke politike naših demokratskih elita. Klasična je politička misao zazirala od demokracije jer je ljude smatrala prevrtljivima, zavidnima i po prirodi smutljivima. Ti mislioci nisu znali za demokra-cije u kojima su ljudi konzervativni, a obrazovane elite koje njima upravljaju ideološke elite koje uvijek ruju da bi iza-zvale nered i tako ostvarile neki utopijski cilj. Populistički je konzervatizam izrazito moderan fenomen, a konzerva-tivna politička misao još nije uhvatila korak s njim. Zato je “iznimna” vrsta konzervativne politike kojoj smo sada svje-dokom u Sjedinjenim Državama tako važna i mora joj se ozbiljno pristupati jer bi se moglo ispostaviti da predstavlja “posljednju, najveću nadu” suvremenog konzervatizma.

Što bi Michael Oakeshott pomislio o tom populističkom konzervatizmu? U svakom slučaju ne bi mu se divio. Ali Michael je bio vrlo mudar čovjek i uvjeren sam da bi ga vje-

rojatno smatrao jednim od onih “nužnih zala” u ovom “naj-boljem od svih mogućih svjetova”. Barem se nadam.

1995.

Tragedija “multikulturalizma”

Teško je, pa i opasno, danas otvoreno govoriti o “multikul-turalizmu”. Takva iskrenost jamačno će u najboljem slučaju povući za sobom optužbe zbog “neosjetljivosti”, a u najgo-rem zbog “rasizma”.

Čak se i neki najstroži kritičari multikulturalizma zadovo-ljavaju time da se ograniče na to da pokažu koliko je on “neliberalan”, koliko se protivi tradicionalnim idejama o sa-držaju humanističke naobrazbe i kako predstavlja žalosnu devijaciju u načinu na koji se naši mladi Amerikanci, tako heterogenoga podrijetla, trebaju obrazovati za suživot. Ta-kve su kritike u svakom slučaju valjane i dobrodošle. Ali one također implicitno čine prevelik ustupak jer pristaju uz postavku da uistinu postoji nešto kao što je multikulturali-zam tj. iskren premda odveć usrdan pokušaj dobronamjer-nih prosvjetnih radnika da prošire okvire konvencionalnog nastavnog plana i programa. Takvi prosvjetni radnici ne-dvojbeno postoje, ali njihov trud postaje žrtva znatno agre-sivnijeg modusa multikulturalizma.

Premda bi prosvjetni čelnici radije umrli nego to prizna-li, multikulturalizam je očajnička – i zasigurno unaprijed osuđena na propast – strategija rješavanja problema obra-zovnih deficijencija i s tim povezanih oblika društvene pa-tologije mladih crnaca. Da ti crnački učenici i njihovi pro-blemi ne postoje, malo bi se čulo o multikulturalizmu. Nema dokaza da bi visok postotak roditelja Hispanoame-rikanaca želio da njihova djeca znaju više o Simonu Boli-varu nego o Georgeu Washingtonu, ili da roditelji s Dale-kog istoka smatraju da su njihova djeca obrazovno zakinu-ta jer ih udžbenici uče više o drevnoj Grčkoj nego o dre-vnoj Kini.

DOPUNSKA NASTAVA

Ako u tim manjinskim skupinama postoje takva mišljenja, to se može riješiti na tradicionalni način – s nekoliko sati privatno organizirane dopunske nastave za njihovu djecu. (Na fakultetskoj su razini kolegiji iz relevantnih jezika, knji-ževnosti i povijesti uvijek bili dostupni.) Ali većina odraslih Hispanoamerikanaca i istočnjaka nema takvih problema.

7 Voltaireova izreka.



Oni su potpuno zaokupljeni procesom “amerikanizacije”. “Korijeni” koje te skupine traže su ovdje, u SAD-u, a ne među Astecima ili u dinastiji Ming.

Većina se Hispanoamerikanaca ponaša slično kao nekad Talijani; većina istočnjaka poput nekad Židova. Zbog razli-ka u kulturnim tradicijama, njihova se integracija u ameri-čko društvo događa različitom brzinom – ali se događa. Taj proces nije bezbolan i bez previranja, ali je uspješan. Ironi-čno i žalosno da nije tako uspješan među američkim crnci-ma koji su bili među prvim pridošlicama. I zato se, iz očaja, prihvatilo multikulturalizam.

Multikulturalizam je raznovrstan i različita intenziteta. Neko se dijete može vratiti kući iz osnovne škole gdje je naučilo više o Harriet Tubman8 nego o Abrahamu Lincol-nu. To može začuditi roditelje-bijelce i zbuniti Hispanoa-merikance ili istočnjake, ali recimo da na to slegnu rame-nima kao na prolaznu pojavu. No pitanje je: pomažu li cr-načkim učenicima takva trivijalna bavljenja zaslužnim, ali razmjerno nepoznatim crnačkim precima? Nema dokaza da je tako. U teoriji, to bi trebalo ojačati njihov osjećaj “sa-mopoštovanja”, kao osoba i kao crnaca. Ali stvarno samo-poštovanje gradi se na životnim iskustvima, a ne na laska-voj pozornosti udžbenika.

Zapravo, kao što dosad već svi znaju, problemi mladih cr-naca ne stvaraju se u našim školama, niti one imaju za njih lijeka. Oni su proizvod njihovih domova i okoline – užasan društveni a ne prosvjetni problem. Ali to ne sprečava naše pretjerano ambiciozne prosvjetne čelnike da se pretvara-ju da nude “rješenja”. Osim što promiču samopoštovanje među crncima – kao što su znanstvenici već pokazali, uče-nici bijelci ionako imaju napuhanu predodžbu o vlastitim akademskim sposobnostima – žele i promicati odgovaraju-će “uzore” u školi. “Uzori” i “samopoštovanje” sad su sredi-šnji pojmovi prosvjetarskog psihologiziranja.

Zapošljavanje većeg broja crnačkih nastavnika zapravo je dobra ideja. Ali ona nema nikakve veze s osiguravanjem uzora. Kao što su očevi važni u roditeljskome domu kao izvor moralnog autoriteta, tako i nastavnici-crnci mogu biti koristan izvor autoriteta u školi – osobito kad u rodi-teljskom domu nema oca. Mogu pomoći da škola postane sređenije i pristojnije mjesto. Ali baš kao što očevi igraju svoju ulogu ne misleći pritom da predstavljaju uzore, isto je i s nastavnicima crncima.

Uzori su uglavnom sociološka tlapnja. Kao mlađi, svi po-znajemo (ili znamo za) odrasle osobe koje poštujemo i di-vimo im se – sve dok s vremenom njihove slike ne izblijede kako se naši interesi mijenjaju. Rijetki su cijeli život prove-li zagledani u uzore koje smo poznavali. Usto, nažalost, za-sad je malo dokaza da nastavnici crnci imaju veći, poziti-vniji učinak na akademsku uspješnost učenika crnaca.

No u svom najintenzivnijem i najekstremnijem obliku, multikulturalizam je na putu da postane velik obrazovni, društveni i naposljetku politički problem. Tu njegovu ina-čicu na našim fakultetima promiče koalicija nacionalisti-čko-rasističkih crnaca, radikalnih feministkinja, homo-seksualaca i lezbijki, te šačica nadobudnih demagoga koji tvrde da predstavljaju razne etničke manjine. U toj koalici-ji crnci osiguravaju čvrstu jezgru energije, jer oni mogu za-strašiti profesore i upravu koji se boje da će biti obilježeni kao “rasisti”. Multikulturalizam te koalicije ideologija je čiji je obrazovni program podređen političkom programu koji je ponajprije protuamerički i protuzapadnjački.

Nije pretjerano reći da su ti sveučilišni radikali (profeso-ri kao i studenti), nakon što su odustali od “klasne borbe” jer američko radništvo listom odbija u njoj sudjelovati, sad prešli na program etničko-rasnog sukoba. Taj program u svojoj prosvjetnog dimenziji ima neskrivenu svrhu da u mislima i osjećajima studenata pripadnika manjina proi-zvede “Svijest Trećega svijeta” – fraza koju oni rabe. U pra-ksi to označuje pokušaj da se studenti pripadnici manjina uvjere da preziru i omalovažavaju Ameriku i zapadnu civi-lizaciju u cjelini, koju se doživljava kao drevni sustav potla-čivanja, kolonijalizma i izrabljivanja. To što ti radikali ne-utralno nazivaju multikulturalizmom u jednakoj je mjeri “rat protiv Zapada” koliko su to bili nacizam i staljinizam.

Pod krinkom multikulturalizma, njihove ideje – čiji radi-kalni sadržaj često prelazi granice političkog u čistu fanta-ziju – infiltriraju se u naš obrazovni sustav na svim razina-ma. Baš kao što loš novac potiskuje kvalitetan9, tako i na-jintenzivnije inačice jedne ideologije najčešće oboje i obli-kuju one manje intenzivne.

USTUPAK ZA USTUPKOM

U američkom obrazovnom sustavu postaje sve uobičajeni-je da mladi crnci uče da su ono što nazivamo “zapadnom

8 Harriet Tubman, rođena Ross (1820.-1913.). Dijete crnačkih robova u Americi. Pobjegla je s plantaže rutom dugom 900 kilometara koja se nazivala Underground Railroad /Podzemna željeznica/, a kojom su crnački robovi bježali s američkog Juga u Kanadu, putem se sklanjajući u kuće crnaca i bije-laca abolicionista. Poslije se istim putem vraćala još 19 puta i uspjela odvesti sa sobom više od 300 robova.9 Odnosi se na sudbinu engleskog šilinga u vrijeme kraljice Elizabete I. Njezin otac, Henrik VIII., zamijenio je u toj kovanici 40 posto srebra običnim me-talima kako bi povećao državni prihod ne povisujući poreze. Kad se to pročulo, obični ljudi i trgovci počeli su skupljati i skrivati kvalitetne šilinge pa su u optjecaju ostali samo nekvalitetni. Elizabeta I. ispravila je tu manjkavost i engleski se šiling ponovno počeo kovati iz čistog srebra.



civilizacijom” utemeljili tamnoputi Egipćani a razbojnički prisvojili Grci, ili da je crna Afrika bila miran, tehnološki napredan kontinent prije nego što su ga poharali bijeli Eu-ropejci. Takva pouka može samo raspiriti među crncima ionako rašireno uvjerenje da “bjelačka Amerika” i njezina vlada namjerno potiču narkomaniju i dijabolički tolerira-ju virus AIDS-a u crnačkoj populaciji. Kao što njegovi naj-gorljiviji zagovornici jako dobro znaju, multikulturalizam je tehnika “podizanja svijesti” sračunatim podilaženjem ta-kvoj paranoji.

Ne bih želio biti zloguki prorok – premda se pronicljivim i poštenim nastavnicima može oprostiti što smatraju da se njihovu svijetu bliži kraj. Većina onih koji toleriraju ili čak promiču multikulturalizam u našim školama i fakultetima čine to iz obrazovnih a ne ideoloških namjera. Ali je pre-vaga na strani ekstremista, koji idu đonom na oporbu tako što ih zastrašuju optužbama zbog “rasizma”. I tako oporba čini ustupak za ustupkom i istodobno se povlači u anoni-mnost.

Nedavno je jedan novinar telefonom nazvao pet vodećih stručnjaka za egiptologiju i upitao ih što misle o tvrdnji da je Egipat kolijevka Zapadne civilizacije. Svi su rekli da je to glupost, ali su također uskratili dopuštenje da im se imena povežu s takvim riskantnim, “politički neispravnim” staja-lištem.

Nema sumnje da multikulturalizam danas zamagljuje i smućuje umove desetaka tisuća naših studenata – ugla-vnom crnaca. To nije obrazovna reforma. To je obrazovna – i američka – tragedija.

1991.

Razmišljanja o ljubavi i obitelji

The Washington Post je dana 27. prosinca otvorio novo poglavlje američkoga novinarstva. Prva rečenica udarnog članka na prvoj stranici toga broja, a u kojem je bilo govora o imenovanju Barbare Franklin za ministricu trgovine, za-vršava opaskom da je predsjednik Bush time “na početku kampanje za ponovni izbor dodao treću ženu svom kabi-netu kojim dominiraju muškarci.”

Kabinet kojim dominiraju muškarci? Gajim kojekakva mi-šljenja o kabinetu predsjednika Busha, a nisu sva laska-va, ali priznajem da nisam primijetio da njime “dominira-ju muškarci”. Čak i sada, kada mi je na tu činjenicu svrnuta pozornost, ne znam što bi to trebalo značiti. Znači li da je vlada u sadašnjem sastavu “pristrana” prema muškarcima a na štetu žena? Zar bismo svi trebali prihvatiti radikalno feminističko stajalište da se odnosi između spolova mogu

svesti na borbu za vlast čiji je cilj u slučaju muškaraca do-minacija, dok je za žene to “ravnopravna zastupljenost” pu-tem “pozitivne diskriminacije”?

TREĆA ŽENA

Bilo kako bilo, gospođa Franklin je sada treća žena u vla-di. Brzo: imenujte druge dvije! Nema veze, važne su brojke, a ne ljudi. Barem se čini da je Bijela kuća u svom strahu to povjerovala. Jer, kako je Post također istaknuo, to je imeno-vanje jamačno vezano uz kampanju za ponovni izbor pred-sjednika Busha. Nevjerojatno, ali u Bijeloj kući ima izvrsno plaćenih profesionalnih politikanata koji doista razmišljaju u skladu s “pozitivnom diskriminacijom” i koji smatraju da će uključivanje neke žene u vladu privući glasove žena, da će imenovanje crnca privući crnačke glasove, imenovanje Hispanoamerikanca hispanoameričke glasove i tako dalje.

Medijski mit “multikulturalizma” toliko im je ovladao po-litičkom imaginacijom da su smetnuli s uma i iskustvo i zdrav razum. Iskustvo nas uči da će mediji promicati vla-stito tumačenje takvih imenovanja, u smislu da žene kon-zervativke zapravo nisu predstavnice svoga spola, kao što ni crnci ili Hispanoamerikanci konzervativci nisu predsta-vnici svojih rasnih i etničkih skupina. A zdrav razum nas uči da je golema većina Amerikanaca odveć zaokupljena svojim životima da bi obraćala pozornost na spolne, rasne ili etničke identitete članova vlade, većina kojih će ionako uskoro pasti u zaborav. Gdje su dojučerašnji Cavazosi? Kao što se jamačno ne sjećate, on je bio ministar prosvjete u vladi predsjednika Reagana.

Premda je jasno da nemam simpatija za militantnu (sad već konvencionalnu) feminističku postavku da su odnosi među spolovima ponajprije odnosi moći, imam razumijevanja za neke aspekte suvremenog feminizma. Smatram da je do-bra ideja da muškarci ponovno nauče kako biti džentlmeni i odnositi se prema ženama kao prema damama – uljuđeno i uviđavno. Mislim da bi se muškarci trebali tako odnositi i prema feministkinjama koje se zgražaju pomišlju da bi ih netko smatrao damama.

U tom je istom broju Posta Nat Henthoff objavio silno za-nimljivu kolumnu koja se dotiče spomenute teme. Čini se da je u jednoj od učionica u studentskom naselju Schuy-kill Pennsylvania State Universityja visjela velika reprodu-kcija Goyine “Gole maje”, akt prelijepe mlade žene koja leži na kauču. Profesorica engleskog, Nancy Stumhofer, traži-la je da se sliku ukloni jer se, kaže ona, osjećala neugodno i postiđeno dok je držala nastavu s tom slikom iza sebe. Za-pravo, slika je premještena u čitaonicu studentskog centra gdje će vjerojatno pomoći studentima da se usredotoče na učenje.



Meni se čini da su osjećaji profesorice Stumhofer potpu-no razumljivi, a njezina reakcija – uklanjanje slike – po-sve opravdana. Ali neki su članovi nastavnog zbora i odre-đen broj studenata proglasili skidanje slike vrstom “cenzu-re”. Gospodin Hentoff, fanatik Prvog amandmana, smatrada je nelagoda koju bi u studentica mogla izazvati ta sli-ka, te erotske fantazije koje bi mogla izazvati u studenata, “mogla pružiti profesorici priliku… da povede razrednu ra-spravu o tome zašto bi slika gole žene izazvala u nekih stu-denata i studentica takvu reakciju.” Zar je moguće da doi-sta ne zna?

Zanimljivo bi bilo doznati kako se ta slika uopće našla tamo. Navodno je obješena prije deset godina, kao valić u plimi “seksualnog oslobođenja”. Taj poriv da se seks smatra nečim “posve prirodnim” i neproblematičnim potekao je iz određenih površnih dogmi o ljudskoj prirodi koje je promi-cala pop-psihologija.

Ispostavilo se – kao što je bilo suđeno – da je “seksualno oslobođenje”, u obliku u kojem se javilo pedesetih godi-na 20. stoljeća, muška smicalica. Lako dostupan seks ide na ruku muškarcima, a ponižava žene, jer ih se iskorišta-va i zloupotrebljava. No otvoren, ležeran odnos prema se-ksu žustro su zagovarale feministkinje koje su ga pogrešno shvatile kao korak prema “jednakosti”. I danas još ima oka-šnjelih feministkinja koje su čvrsto uvjerene da su miješani paviljoni i kupaonice u studentskim domovima takav ko-rak. Ali stvarna se jednakost muškaraca i žena može posti-ći jedino moralnim kodeksom koji ženama nudi zaštitu od muških grabežljivaca – a svi su muškarci, u većoj ili manjoj mjeri, prirodni grabežljivci kad se radi o seksu.

Stoga ne čudi da smo danas svjedoci novog feminizma koji je reakcija na “seksualno oslobađanje”. Jedan od njegovih oblika jest lezbijski pokret, vrlo popularan na nekim sveu-čilištima. Drugi oblik jest neprijateljski odnos prema por-nografiji i silna osjetljivost na pojavu zvanu “randevu silo-vanje”. Takva reakcija, poput svih takvih reakcija na neki ekstremistički društveni apsurd, posjeduje neka vlastita ru-žna obilježja i u stanju je iskriviti nečiji život i uništiti ga. Ali je to činilo i “seksualno oslobađanje” protiv kojega se spomenuti feminizam pobunio.

Preživjevši nekoliko desetljeća sprdnje i poruge istih tih ljudi koji su nam donijeli “seksualnu slobodu”, tradicional-na je obitelj ponovno na cijeni, čak je i popularna. Naža-lost, ta je popularnost proizvod promidžbe istih onih (ili sličnih) pop-psihologa i njihovih holivudskih scenarista koji nemaju blagoga pojma o tome što znači obiteljski ži-vot, ali koji su nas čvrsto naumili poučiti o njegovim vrli-nama. Njihovi su savjeti neizbježno površni i imaju osobit politički prizvuk.

Novo obiteljsko pop-evanđelje insistira na “ljubavi”. Rodi-

telji bi trebali svojoj djeci svaki čas govoriti “volim te”, a djeca bi trebala odgovoriti istom mjerom. Neku sam ve-čer u nekom humorističnom serijalu na televiziji vidio de-setogodišnjeg dječaka koji je sišao u kuhinju doručkovati, ali je prije nego što je sjeo za stol poljubio majku i oca. Ni u Hollywoodu se desetogodišnjaci tako ne ponašaju. Da sam ja to pokušao, majka bi mi istog trenutka izmjerila tempe-raturu.

Bit obitelji nije “ljubav”, nego osjećaj naklonosti plus, po-najprije, apsolutna posvećenost. Djeca ne čeznu za “ljuba-vlju”, nego žude za sigurnošću koja izvire iz takve apsolutne posvećenosti, začinjene s povremenim iskazima naklono-sti. Zato su djeca tako nevjerojatno odana roditeljima, dje-dovima i bakama, koji prema holivudskim mjerilima mogu izgledati emocionalno hladni. Moji su djed i baka bili or-todoksni Židovi, i djed bi nam katkad iskazao svoju naklo-nost tako da bi nam na rame položio ruku i šutke se nasmi-ješio. Njegova djeca i unuci osjećali su prema njemu stra-hopoštovanje i smatrali ga najdivnijim čovjekom na svije-tu. Naša je obostrana odanost bila bezuvjetna. Je li to bila “nezdrava obitelj”?

OSJEĆAJ POŠTOVANJA

Čemu to sentimentalno isticanje “ljubavi” u obiteljskom domu? Ja bih rekao da naša popularna kultura, nakon što je godinama demontirala obitelj kao sociološku instituciju, sad pokušava tu istu obitelj iznova montirati kao čisto vo-luntarističku asocijaciju utemeljenu na osobnim osjećaji-ma. Ali obitelj se u stvarnom životu temelji na neosobnim osjećajima. Ne poštujemo oca i majku zbog njih kao osoba, nego zato što su nam otac i majka. Ne priznajemo njihov autoritet jer to oni na neki način “zaslužuju”. Priznajemo ga – i to sa zadovoljstvom – iz prirodnog osjećaja poštovanja prema autorima našeg postojanja.

Ali prirodni su autoritet i prirodno poštovanje anatema u našoj kulturi, i popularnoj i “elitnoj”. Shvatiti ih ozbiljno au-tomatski je “tradicionalno” i moglo bi – ne daj Bože – iza-zvati kakvu predispoziciju konzervatizmu. Zato naša kul-tura danas tako očajnički pokušava rekreirati obitelj kao doživotnu ljubavnu vezu. Ali avaj, doživotne su ljubavi još rjeđe od doživotnih brakova.

1992.

Sida i lažna nedužnost

Zašto naši mediji Magica Johnsona proglašavaju nekakvim moralnim herojem, čak i uzorom mladeži? Gospodin je Johnson, izvanredno nadaren košarkaš, HIV pozitivan, kao posljedica – prema njegovu priznanju – toga što je bio pro-



miskuitetan s više od 200 žena. Jedna ili nekoliko njih bile su zaražene virusom HIV-a. I tako je naprasno prekinuta jedna sjajna karijera, a i život. Tužna je to priča – i suosje-ćanje i sažaljenje primjerene su reakcije. Ali je to i otužna priča čovjeka kojeg je pobijedio njegov neobuzdani seksu-alni apetit. Pa zašto se od nas traži da ga doživljavamo kao nedužnu žrtvu koja se hrabro nosi s nesrećom?

Naravno, ima takvih nedužnih žrtava, ljudi koji su se zara-zili virusom AIDS-a jer su infuzijom primili zaraženu krv. Ima nekih koji su zaradili tu bolest od svojih biseksualnih muževa ili ljubavnika pa ih prenijeli svojoj djeci. A tu su i svi oni narkomani koji su se služili nečistim iglama – prem-da je, budući da su oni ujedno i aktivni prenositelji virusa svojim seksualnim partnerima, donekle upitno jesu li oni sasvim nedužni.

BUDALAST, NEPROMIŠLJEN MUŠKARAC

U svakom slučaju, Magic Johnson ne može iskati status ne-dužne žrtve. Znao je, ili je trebao znati, sve rizike kojima se izlaže. Štoviše, vrlo je vjerojatno da je tijekom svojeg pro-miskuitetnog razdoblja zarazio druge, neposredno ili po-sredno. On je budalast, nepromišljen muškarac koji ne za-služuje ni spomena. Pa zašto ga se prikazuje kao glamuro-znu osobu vrijednu poštovanja – i dodvoravanja?

To je pitanje dio šireg pitanja. Zašto se sve žrtve AIDS-a tretiraju kao nedužne žrtve, premda su mnogi odgovorni za svoje stanje jer su se u njemu našli svojom krivnjom? Po-stavka o nedužnosti vezana uz AIDS daje legitimitet svim tim dobrotvornim zabavama bogatih i slavnih na kojima se prikuplja pomoć za žrtve te bolesti. Ta ista postavka o ne-dužnosti jednako tako potiče same žrtve da organiziraju ja-vne demonstracije, izložbe i prosvjede, kojima mediji, poli-tičari i prosvjetni radnici iskazuju dužno poštovanje. I na-ravno, postavka nedužnosti poticaj je za glasne zahtjeve da vlada troši sve više novca za istraživanje AIDS-a, iako se već izdvaja više proračunskog novca za ta istraživanja nego za istraživanja karcinoma koji odnosi mnogo više života.

Vrijeme je da se upitamo po čemu je AIDS tako poseban da se njegove žrtve automatski začahure u nedužnost i na-stupaju uvrijeđeno kreposno? Taj AIDS nije nekakva egzo-tična bolest koja pogađa nasumce. Epidemija AIDS-a ima korijene u određenim oblicima ljudskog ponašanja, i to po-našanje održava i pojačava epidemiju.

AIDS je spolna bolest koja je, čini se, nastala homoseksu-alnim analnim snošajem. Zašto i kako se to dogodilo osta-je zagonetka, budući da takva seksualna praksa postoji od pamtivijeka, a bolest je novijega datuma (ili se barem tako čini). Ali nije zagonetka zašto imamo epidemiju AIDS-a,

odnosno zašto se bolest tako brzo raširila i odnosi tako puno žrtava.

Epidemijsko obilježje bolesti isprva je povezano s homo-seksualnom promiskuitetnošću, a nakon toga ubrzano se-ksualnim promiskuitetom općenito, budući da su i zaraže-ne žene postale prenositelji. I bez seksualne promiskuite-tnosti svejedno bi bilo AIDS-a, ali ničeg sličnog epidemiji.

Aritmetička veza između AIDS-a i promiskuiteta – što bi se u 19. stoljeću nazvalo “aritmetikom jada” – očita je. Što ste promiskuitetniji, to je veći rizik da ćete jednoga dana zaraditi virus HIV-a. Za monogamne parove – bez obzira na to jesu li homoseksualni ili heteroseksualni – ta je opa-snost mala. Nekoliko seksualnih izleta poprilično poveća-va taj rizik, ali ga još zadržava na skromnoj razini. Veći broj seksualnih partnera znači puno veći rizik. Jako velik broj seksualnih partnera gotovo je siguran recept za AIDS. Je-dan od razloga zbog kojeg su homoseksualci izloženiji vi-rusu AIDS-a jest taj što su, iz još nerazjašnjenih razloga, homoseksualci znatno skloniji promiskuitetu nego hetero-seksualci. Barem su bili. Danas se stječe dojam da ih hete-roseksualci pokušavaju dostignuti.

Pa ipak se od medija ili prosvjetnih radnika ne može čuti o tom jasnom pokazatelju veze između promiskuitetnosti i AIDS-a. Ta se povezanost taji jer bi mogla zazvučati “kriti-čki”, odnosno da ima moralnu konotaciju. Newsweek je ne-davno objavio reportažu o AIDS-u u kojoj je ispričana tu-žna priča osamnaestogodišnje djevojke, maturantice, koja je željela ostvariti karijeru u oružanim snagama. No pre-trage su pokazale da je HIV-pozitivna. Dodatnim liječni-čkim pregledima se ustvrdilo da je u prethodnih 24 mjeseci imala spolne odnose s 24 različita muškarca! To je naizgled prosječna, vesela, ambiciozna djevojka. A što je Newsweek imao za reći o takvoj promiskuitetnosti? Ništa, ni slovca. Izvijestili su o činjenicama, ali učinili sve da izbjegnu bilo kakvu aluziju da nešto nije u redu s njezinim ponašanjem. Ton članka je implicirao da je ona pogriješila jer nije zahti-jevala da ti muškarci prakticiraju “siguran seks”.

Je li stoga čudo da se virus HIV-a širi među tinejdžerima? U Washingtonu, dvije trećine srednjoškolaca i petina sre-dnjoškolki izjavljuje da je nedavno imalo četiri ili više se-ksualnih partnera. Ta je mladež centar za novačenje žrtava AIDS-a. Suočeni s crnom sjenom AIDS-a, prosvjetni radni-ci uspjeli su se dosjetiti samo dijeljenja kondoma i insistira-nja na “sigurnom seksu”. Muškarci i žene koji seks shvaćaju ležerno vjerojatno ne obraćaju pozornost detaljima.

Općenito, ideja da bi se seksualno uzbuđeni muškarci i žene, osobito mladići i djevojke, na nekoliko trenutaka razdvojili i klinički distancirali kako bi proveli neku mje-ru opreza – e pa čovjek mora posumnjati da su zagovorni-ci “sigurnog seksa” izgubili vezu sa stvarnošću strastvenog


ponašanja. Takav poslovni odnos prema seksu možda pre-vladava kod nekih (premda ni u kojem slučaju svih) odra-slih ljudi. Ali to nema puno veze s većinom Amerikanaca koji prakticiraju “siguran seks” tako da ograničavaju broj seksualnih partnera.

Pa zašto se onda u našim programima seksualnog odgo-ja i u našoj popularnoj kulturi općenito jedva i spominju opasnosti promiskuitetnosti? Argument protiv poučavanja kreposti – da je “nerealistična” u današnjem “emancipira-nom” kulturnom ozračju, sporna teza, rekli bi neki – iona-ko ne stoji kada se radi o promiskuitetu. Može se imati to-lerantan, blagonakloni odnos prema seksu među mladima – poput svih nastavnika seksualnog odgoja – a svejedno isticati prednost vjernosti u odnosu prema promiskuitetu. Ali za pojam vjernosti, kao i za pojam promiskuiteta, nema mjesta u obrazovanju za “siguran seks”. Te se riječi brižljivo izbjegavaju, zajedno s tim pojmovima.

Ovdje nije riječ o znanosti niti o ispravno shvaćenom obrazovanju nego o ideologiji. Već cijelo stoljeće jedna od temeljnih postavki liberalno-progresivnog stajališta jest vjerovanje u izvornu nevinost ljudske prirode i duboka ogorčenost “iskrivljavanjima” koja su joj nametnuli druš-tvo i njegove tradicionalne vrijednosti. Jedno od tih iskri-vljavanja jest “seksualno potiskivanje” koje izaziva razno-vrsne neuroze, devijantne oblike ponašanja i društvene probleme. Budući da društvo uzrokuje takvo stanje stva-ri, besmisleno je očekivati da će pojedinci biti sposobni za odgovorno ponašanje. To bi značilo da bismo “okrivi-li žrtvu”.

EMANCIPACIJA OD VRIJEDNOSTI

Slično tome, dobro dokumentirana povezanost između ho-moseksualne promiskuitetnosti i AIDS-a mora se ignorira-ti da se pristranost prema “tradicionalnim obiteljskim vri-



jednostima” ne bi procijedila u javni diskurs. Emancipacija od takvih vrijednosti i ponovno otkrivanje izvorne nevino-sti ljudskog roda nužni su preduvjeti za ostvarenje liberal-no-progresivne vizije pristojnijeg i humanijeg svijeta.

Da bi ostvarili tu viziju, inače razumni ljudi mahnito dije-le kondome četrnaestogodišnjim klincima – nešto što bi se donedavna smatralo apsurdnim. Ali je AIDS uveo novi, de-struktivni element u tu viziju, koji bi mogao dovesti u pi-tanje jedan od temelja samog progresivnog liberalizma. I zato je AIDS postao specijalan objekt samilosna, velikodu-šna tretmana u našoj kulturi i politici. Žrtve AIDS-a zapra-vo su žrtve liberalno-progresivne ideologije, koja sad mo-bilizira javno mnijenje u svoju samoobranu.

Opravdano je reći da “liberalna krivnja” nikad nije bila po-štenije zarađena.1992.

IRVING KRISTOL, UGLEDNI I UTJECAJNI JAVNI DJELA-TNIK, BIO JE TIJEKOM PEDESETIH I ŠEZDESETIH GODINA UREDNIK POLITIČKIH ČASOPISA COMMENTARY I ENCO-UNTER I VIŠEGODIŠNJI DOPREDSJEDNIK IZDAVAČKE KUĆE BASIC BOOKS. DO 1985. GODINE PREDAVAO JE SOCIOLO-GIJU NA NEWYORŠKOM SVEUČILIŠTU, A DANAS JE POČA-SNI ČLAN AMERICAN ENTERPRISE INSTITUTE I UREĐUJE ČASOPISE THE PUBLIC INTEREST I THE NATIONAL INTE-REST. OSIM NEOKONZERVATIVIZMA, NAJPOZNATIJE KNJI-GE SU MU ON THE DEMOCRATIC IDEA, TWO CHEERS FOR CAPITALISM I REFLECTIONS OF A NEOCONSERVATIVE.


Tema broja:Ustavne

promjene u BiHi konsocijacijski

modeli

Tema broja:Ustavne

promjene u BiHi konsocijacijski

modeli

Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i


I. JE LI BIH SUVERENA DRŽAVA?

MIROVNIM SPORAZUMOM O BIH IZ 1995. utvrđe-na su dva temeljna cilja: zaustaviti vojne sukobe i uspostaviti trajni mir, te obnoviti državu kao

demokratsku političku zajednicu. I dok je prvi cilj posti-gnut, ostvarenje i ostvarivost drugog cilja predmet su stal-nih znanstvenih i političkih prijepora. Odgovori na pitanje je li BiH suverena država i je li uopće moguća kao samo-stalna demokratska država kreću se u rasponu od krajnjeg skepticizma do naivnog optimizma. U politološkoj litera-turi koja se bavi poredbenim istraživanjem postkomunisti-čke Istočne Europe BiH obično se i ne proučava. Tvrdi se da to nije suverena država, budući da “nakon 1995. opstoji samo zahvaljujući masivnoj intervenciji Zapada” te se nala-zi pod stvarnim protektoratom država NATO-a. Uz to, ona

nije ni cjelovita država, jer središnja vlast ne kontrolira po-lovicu svoga nominalnog teritorija i stanovništva koje živi na njemu (Pridham i Gallagher, 2000, x, 55, 107). Premda se međunarodna zajednica nadala da će nastati ujedinje-na, demokratska, multikulturna država, BiH nije jedinstve-na politička cjelina i ne funkcionira kao suverena država u ubičajenom značenju tog pojma. Nastala je “segmentirana država” (Cohen, 1995), odnosno “podijeljena država” pod protektoratom NATO-a i OESS-a (Crampton, 2002, 285-287; usp. i White, Batt i Lewis, 2003, 80, 88; Morton i dr., 2004, 16, 190. i d.), koja je, uz to, vrlo “fleksibilno dizaj-nirana” (Reynolds, 2002, 143). Njome predstavnici među-narodne zajednice sve više upravljaju prema “trustovskom modelu”, kratkoročno žrtvujući državnu suverenost ne bi li stvorili pretpostavke za izgradnju dugoročno samoodrži-ve države. Posljedica je te strategije stvarna zamjena doma-

Bosna i Hercegovina: Deset godina nakon DaytonaBiH je, kao i svako podijeljeno društvo, suočena s tri načelne mogućnosti izbora: 1. podjelom države na tri zasebne, homogene nacionalne države, 2. preobrazbom podijeljenoga u nepodijeljeno društvo pomoću asimilacije, ili 3. prihvaćanjem pluralnog društva i konsocijacijske demokracije. Te načelne mogućnosti izbora praktično, pak, ne postoje. Prvo, BiH je rekonstruirana kao država voljom međunarodne zajednice, koja je 1995. stavila veto na podjelu države, a koji je još na snazi. Prema tome, BiH će postojati kao međunarodni državni subjekt, neovisno o volji njezinih konstitutivnih naroda. To nije poželjno, ali je realno ishodište za dogovor političkih elita o uređenju države u kojoj moraju zajedno živjeti. Drugo, u BiH nema tako brojčano premoćnoga i kulturno dominantnog etničkog segmenta koji bi imao dovoljno potencijala da asimilira neki drugi, a kamoli oba ostala segmenta. To bi bilo drugo realno ishodište minimalnog konsenzusa etničkih elita o državnoj zajednici

Mirjana Kasapović

TEKST, UZ OSOBNO ODOBRENJE AUTORICE, PRENOSIMO IZ ČASOPISA GORDOGAN, BROJ 6., ZIMA 2005., ZAGREB, STR. 32.-64.



će vlasti međunarodnom silom (McMahon, 2004, 201). U najblažim formulacijama konstatira se da BiH vlada viso-ki predstavnik međunarodne zajednice kao “nekom vrstom poluprotektorata” (Almond, 1997, 451) ili da državna vlast u njoj funkcionira samo “pod velikim pritiskom predsta-vnika međunarodne zajednice” (Blondel i Müller-Rommel, 2001, 4). Ni bosanski autori ne klone se ocjene da je BiH država pod međunarodnim pokroviteljstvom ili staratelj-stvom. To se potkrepljuje vojnim, ekonomskim i političkim činjenicama. Mir u zemlji održavaju međunarodne vojne snage. Zemlja preživljava zahvaljujući inozemnoj ekonom-skoj pomoći. Međunarodni akteri dizajnirali su politički poredak i imenovali na važne javne položaje svoje predsta-vnike: zemljom stvarno vlada Visoki predstavnik međuna-rodne zajednice, koji može donositi “konačne i obvezuju-će odluke”, a njegov je Ured glavno središte političke moći; trojica od devet članova Ustavnog suda strani su državljani koje imenuje predsjednik Europskog suda za ljudska pra-va; strani državljanin je i guverner Centralne banke koje-ga imenuje MMF; ombudsmana za ljudska prava imenuje OESS; osam od 14 članova Doma za ljudska prava imenuje Vijeće Europe; itd. Stranci su utvrdili i dizajnirali državnu monetu, zastavu, pa čak i registarske pločice na automobi-lima (Papić, 2001, 20. i d., 49-50, 160-161. i d.).

Znanstvene analize ne ostaju na tvrdnji da BiH nije suvere-na država, nego se dovodi u pitanje i sama mogućnost nje-zina postojanja kao samostalne države. Polazi se od postav-ke da ne postoji temeljni konsenzus konstitutivnih etničkih skupina o državnoj zajednici, te da takav konsenzus nije moguće ni stvoriti. Drugim riječima, nema minimalne su-glasnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba o temeljnim vrijednosti-ma i normama zajedničkog života, koja je osnova usposta-ve demokratskoga političkog poretka. Tvrdi se da su samo Bošnjaci “načelno lojalni bosanskoj državi”, dok Srbi i Hr-vati doživljavaju kao svoje države Srbiju i Hrvatsku (Kel-las, 2004, 161). Kako su izvanjski prisiljeni živjeti u neželje-noj državi, oni razvijaju “domoljublje” samo prema vlasti-tim etničkim segmentima u kojima žive, a ne prema cijeloj državi. Takvo stanje bitna je pretpostavka uspostave onoga što R. Brubaker (1996, 83-84) naziva posebnim i opasnim

trokutom između onih koji žele biti glavna nacija, manjin-skih nacionalnih zajednica u zemlji i njihovih vanjskih na-cionalnih domovina. Glavna nacija smatra sebe legitimnim “vlasnikom” države, koju zamišlja kao državu svoje naci-je i državu za svoju naciju. Uvjerena je da ne može napre-dovati ako se njezini posebni interesi primjereno ne izraze i ne ostvare kroz njezino vlasništvo nad državom. Da bi to postigla, mobilizira svoje pripadnike na svim područjima društvenog života kako bi cijela država djelovala tako da se ostvare posebni nacionalni interesi: da se promiče na-cionalni jezik, kulturni napredak, demografska premoć, ekonomsko blagostanje i politička hegemonija. Ti se ciljevi obično opravdavaju time što se glavna nacija nalazi u lošo-me privrednome, kulturnom i političkom položaju u “vla-stitoj” državi kao posljedici dugotrajne i sustavne diskri-minacije u prošlosti. Bošnjaci su donekle već prisvojili sta-tus glavne nacije u BiH. Nacionalizacija države, koju Bru-baker smatra tipičnom za većinu država u Europi i Aziji što su nastale nakon sloma komunizma, trebala bi se očitovati kao “bošnjakizacija” Bosne i bila bi neka vrsta nadoknade za višestoljetni genocid što su ga nad Muslimanima provo-dili kršćanski Istok i Zapad te jamstvo da se zlosretna po-vijest neće nastaviti.1 Mnogo je stvarnih i simboličnih po-kazatelja tog procesa. Bošnjaci se predstavljaju kao jedini čuvari bosanske državnosti u povijesti i suvremenosti, jer je Bosna jedina domovina koju imaju nasuprot Hrvatima i Srbima koji imaju “rezervne” ili “prave” domovine u Hr-vatskoj i Srbiji.2 Islam nije samo konstitutivno obilježje bo-šnjačke etničke zajednice, nego i opći duhovni supstrat bo-sanske države i bosanstva uopće.3 Bosnom treba vladati je-dinstveni bosanski narod4 i u njoj mora postojati jedan slu-žbeni jezik.5 Vlast treba ustrojiti na načelu “jedna čovjek, jedan glas”, koje će osigurati premoć najbrojnije nacional-ne zajednice u državnoj vlasti i u javnom životu uopće.6 Ta-kvim stajalištem ostale nacionalne zajednice objektivno se potiskuju u položaj nacionalnih manjina, a njihova usta-vna konstitutivnost umnogome postaje virtualnom. Hrvati i Srbi nisu nacionalne manjine u konstitucionalnom smislu – u tom smislu oni su “suvlasnici” bosanske države – ali su stvarno manjinske zajednice u odnosu prema većinskoj na-ciji. Stoga se manjinske zajednice okreću svojim vanjskim

1 “Zločini genocida nad Bošnjacima... traju preko tri stoljeća, a porijeklom su i sa Istoka i sa Zapada, zavisno od toga o kojem se historijskom periodu radi... Zločini genocida nad Bošnjacima imaju svoj historijski kontinuitet još od druge polovice XVII stoljeća. Oni su, pored genocidnih radnji mletačkih i au-strijskih katoličkih trupa, uglavnom, rezultat kontinuirane crnogorske i srpske politike od početka XVII vijeka pa sve do danas”. Dio je te povijesti i “usta-ška genocidna politika tzv. NDH” u Jasenovcu i drugdje nad Bošnjacima (Čelić, 1994, 9-10). Suvremna bošnjačka zajednica jest “ostatak povijesnog traja-nja stalno izloženog progonu i genocidu, Okomica progona i genocida... neprekinuto povezuje progone sljedbenika arijevske crkve, muslimana, templara, krstjana i njihovih baštinika na kraju dvadesetog stoljeća” (Mahmutćehajić, 1997, 127-128).2 Suvremena bosanska država je “reinkarnacija bošnjaštva” (Ibrahimagić, 1999, 19. i d.), a bošnjačka nacija ie “kvintesencija bosanskog društva” (Đozić, 2003, 98).3 “... Bošnjaci mogu i moraju u islamu naći vrelo svoje zasebnosti i snage, ali i jasno viđenje Bosne kao nacrta u kojem islam podupire jedinstvo različitosti”. Štoviše, “... ni Bosna ni Bošnjaci nisu mogući ako islam ne bude prihvaćen kao povezujuća i određujuća njihova bit” (Mahmutćehajić, 1997, 132, 130). 4 “... U modernom svijetu nema ni jedne države u kojoj su politički suverena dva, a nekamoli tri naroda” (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002, 21).5 “Veliki je apsurd što se u našoj maloj zemlji zvanično priznaju tri jezika, što nema historijske utemeljenosti, i pruža mogućnost da se u mnogim školama uči po programima i udžbenicima susjednih država i uporno nameće njihov jezik” (Idrizbegović, 2003, 100). 6 Komentirajući prijedlog iz 1990. da Predsjedništvo BiH bude sastavljeno prema načelu razmjernosti (tri Muslimana, dva Srbina, te po jedan Hrvat i predstavnik ostalih) i da sve članove biraju svi građani, A. Zulfikarpašić kaže: “To je bilo za Bošnjake vrlo povoljno, jer bi nam na taj način bila osigurana većina... Budući da smo mi relativna većina, to smo mogli izabrati ne samo Bošnjake muslimane, nego i ostale... Mi smo mogli izabrati one Srbe i Hrvate koji su za Bosnu” (Zulfikarpašić i dr., 1995, 97).



nacionalnim domovinama, na koje su se u povijesti iona-ko uvijek oslanjale. Glavna ih nacija, zauzvrat, doživljava kao nelojalne državljane i živi u stalnom strahu od njiho-va secesionizma i iredentizma njihovih vanjskih domovina. Vanjske nacionalne domovine ističu svoja prava i obveze da promatraju stanje u susjednoj državi u kojoj žive njiho-vi sunarodnjaci, te da materijalno i moralno podupiru nji-hove institucije i aktivnosti usmjerene na zaštitu nacional-nih interesa. I dok glavna nacija, koja nastoji “nacionalizi-rati” višeetničku državu po svojoj mjeri, tvrdi da su manjin-ske nacionalne zajednice unutarnji državni problem, vanj-ske domovine ustrajavaju na svojim pravima i odgovorno-sti prema pripadnicima svojih etničkih zajednica. Domo-vinski nacionalizmi su “u izravnoj opoziciji i u dinamičkoj interakciji s nacionalizirajućim nacionalizmima” (Bruba-ker, 1996, 5). Vanjske domovine u bosanskom su slučaju Hrvatska i Srbija. Hrvatska je zaštitu Hrvata u BiH uzdi-gnuta na ustavni rang, te “dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republi-ke Hrvatske”. I Srbija smatra svojim ustavnim pravom i du-žnošću “održavati veze sa Srbima koji žive izvan Republike Srbije, radi očuvanja njihove nacionalne i kulturno-istorij-ske samosvojnosti”.

Naposljetku, nemogućnost postizanja konsenzusa o drža-vnoj zajednici u najpesimističnijim je scenarijima izvedena iz globalnog “sukoba civilizacija”. S. P. Huntington (1998, 45) naziva rat u BiH “krvavim sukobima civilizacija”, izazva-nima kulturnim razlikama među trima primarnim sudioni-cima sukoba. Kako je riječ o najgoroj vrsti sukoba civiliza-cija, ratovima na razdjelnici, Huntington misli da se name-tnuti mir kojim se oni okončavaju dugoročno može održa-vati samo pomoću vanjske vojne sile: “Ratovi na razdjelnici kipte odozdo, mir na razdjelnici kaplje odozgo” (364). Bo-sna je, prema njegovu sudu, obnovljena kao izraz “tlapnji” Clintonove administracije o multicivilizacijskoj zemlji koja je nastala tako što je ista ta administracija “uskratila samo-određenje srpskoj i hrvatskoj manjini” (376).

Kako opisano stanje ima teške, a katkad i razorne posljedi-ce za državu i društvo, nuđeni su različiti obrasci njegova prevladanja. U politološkoj literaturi koja se bavi institu-cionalnim dizajnom u postautokratskim i postkonfliktnimdruštvima (Kasapović, 2004), BiH najčešće se preporučuje konsocijacijska demokracija ili demokracija s podijeljenom vlašću. Tako J. G. Kellas (2004, 162) tvrdi da bi rješenje pro-blema BiH moglo biti konsocijacijsko uređenje “kao u Švi-carskoj i Belgiji”. A. Reynolds (2002, 163) misli da su neki elementi konsocijacijske demokracije već ozakonjeni i in-stitucionalizirani, budući da Ustav “kombinira tradicional-ni federalizam s korporativnom podjelom vlasti i komunal-nim vetoima”. P. McMahon (2004, 192. i d.) vidi u njoj ele-mente demokracije s podijeljenom vlašću u federalizaciji, decentralizaciji, fiksnoj podjeli vlasti prema etničkim kvo-tama i pravu veta. Slične preporuke upućuju i drugi autori,

napose oni koji se bave problemima demokracije u etnički podijeljenim društvima Istočne Europe (v. Kimlika i Opal-ski, 2002). U nastavku stoga treba najprije pokazati što je konsocijacijska demokracija, a potom ispitati je li to do-ista obrazac koji bi omogućio samoodrživu demokratsku državu BiH.

II. TEORIJE I OBRASCI KONSOCIJACIJSKE DEMOKRACIJE

1. Uzroci nastanka i obnove interesa za konsocijacijsku demokraciju

Teorije konsocijacijske demokracije nastale su šezdesetih godina 20. stoljeća “izvan glavne struje političke teorije” (Van Dyke, 1995, 47). Bile su izraz suprotstavljanja shvaća-nju da je angloamerička demokracija jedini pravi tip demo-kracije. Teorijsko ishodište toga shvaćanja bila je klasična studija J. St. Milla Razmatranja o predstavničkoj vladavi-ni u kojoj najznačajniji teoretičar političkog liberalizma u 19. stoljeću dvoji o mogućnosti uspostave demokracije u nacionalno podijeljenim društvima: “Slobodne instituci-je su gotovo nemoguće u zemlji sastavljenoj od različitih nacija. Među ljudima koji nemaju osjećaj međusobne po-vezanosti, pogotovo ako čitaju i govore različite jezike, ne može postojati jedinstveno javno mnijenje nužno za djelo-vanje predstavničke vladavine. Utjecaji što oblikuju stavo-ve i odlučuju o političkim akcijama, razlikuju se u različi-tim dijelovima zemlje. Posve različite skupine vođa imaju povjerenje u različitim dijelovima zemlje” (1989, II, 162). Ti dijelovi društva, nastavlja Mill, čitaju različite knjige i no-vine, slušaju različite političke govore, pa se u njima obli-kuju različiti stavovi i mišljenja o istim događajima. Postu-pci vlade, pa i cijeli sustav vladavine, stoga se doživljava-ju na različite načine: ako se jedan dio osjeća povrijeđe-nim politikom vlade, drugi dio upravo zato podržava vla-du i politiku koju ona vodi. Mill je stoga sklon podupri-jeti “utapljanje” jedne nacije u drugu, “inferiornijega i zaostalijeg naroda” u superiorniji i napredniji narod, i to radi njegova povijesnog dobra. On ne vidi zašto bi se “necivilizirani” Bretonci ili Baski u Francuskoj protivili utapljanju u civiliziranu francusku naciju, kao što nema ra-zloga da stapanje Škota i Velšana u englesku – on, dakako, kaže britansku - naciju ne bude izvor koristi za te narode. Takvo Millovo shvaćanje E. J. Hobsbawm (1993, 39) opisu-je kao izraz “konsenzusa razumnih promatrača” tog doba. I doista, jednako ili slično mislili su i drugi veliki teoretičari demokracije. U Federalističkim spisima, utemeljiteljskom djelu američke demokracije iz 1788, J. Jay piše: “S jednakim zadovoljstvom bilježio sam da je Providnost podarila ovu sjedinjenu zemlju jedinstvenom narodu – narodu koji po-tječe od istih predaka, koji govori istim jezikom, koji ispo-vijeda istu vjeru, koji je privržen istim načelima vladanja,



koji ima slične navade i običaje i koji je, naposljetku, zaje-dničkom mudrošću, oružjem i naporima, boreći se rame uz rame u dugome i krvavom ratu, uspostavio opću slobo-du i neovisnost” (Hamilton, Madison i Jay, 1961, 38). Riječ je o “jednoj naciji” koja ima zajedničko podrijetlo, povijest i kulturu te koja je, zahvaljujući tome, uspostavila nacional-nu državu u kojoj svi građani imaju jednaka prava i slobo-de. U O demokraciji u Americi – opsežnom djelu iz 1835. odnosno 1840, koje i danas mnogi smatraju najboljom stu-dijom američkog društva i države - francuski teoretičar po-litike A. de Tocqueville prihvaća stajalište američkih fede-ralista. Zalog opstojnosti američkog društva i demokracije i on vidi u stanovništvu kojega čine, i kojega će i ubuduće činiti, oni “koji će pripadati istoj obitelji, kojima će polazi-šte biti isto, ista će im biti i civilizacija, isti jezik, ista religi-ja, iste navike, isti običaji, a mišljenje će se među njima pro-nositi u istom obliku i zaodijevati se istim bojama” (1995, 181). Na tragu tih klasičnih djela oblikovale su se najutje-cajnije liberalne teorije demokracije u 20. stoljeću.

No polovicom 20. stoljeća teoretičari politike suočili su se s postojanjem država u kojima je demokracija bila uspo-stavljena u drukčijim uvjetima. Posrijedi su bila plural-na ili podijeljena društva,7 ispresijecana dubokim rascje-pima8 što su razdvajali interesno i vrijednosno suprotsta-vljene vjerske, jezične, etničke, kulturne ili socijalne zaje-dnice, pa se u njima angloamerički model demokracije, čiji je središnji element većinsko pravilo odlučivanja, pokazao neprihvatljivim. To je bilo ishodište traganja za novim de-mokratskim postupcima i pravilima za podijeljena društva, koje je urodilo konceptualiziranjem konsocijacijske de-mokracije. Na izmaku 20. stoljeća, u povijesnopolitičkom sklopu što ga je odredio slom komunističkih režima u Isto-čnoj Europi, obnovila se rasprava o univerzalnosti liberal-nog modela demokracije i, posljedično, o mogućnosti nje-gova izvoza u države koje su autokraciju htjele zamijeniti demokracijom. U “izvoznoj ponudi” institucionalnopoliti-čkih aranžmana koju je Zapad podastro Istoku dominira-li su američki model nepristranog ustava, francuski model republikanskog građanstva i njemački model ustavnog pa-triotizma (Kimlika i Opalski, 2002, 12). Posrijedi su modeli političkog uređenja zemalja koje sebe smatraju jednonaci-onalnim državama u kojima golema većina građana govo-ri zajedničkim jezikom i ima zajednički nacionalni identi-tet, dok su manjinske nacionalne skupine brojčano i druš-tveno marginalne. To je zaoštrilo pitanje o primjenjivosti “čistoga” liberalnog modela u istočnoeuropskim višeetni-čkim društvima, te se ubrzo pokazalo da je u njima prakti-čno bio neprimjenjiv klasični liberalni zahtjev da nova de-

mokratska država bude “neutralna” prema etničkim razli-kama i podjelama u društvu (Kimlika, 2002, 29. i d.; Kymli-cka, 2003, 9. i d.).

Prema “starome” ili “radikalnome” liberalnom shvaća-nju, demokratske bi države morale biti jednako neutralne i ravnodušne prema etničkim identitetima svojih građana kao što su neutralne i ravnodušne prema njihovim vjer-skim identitetima. Kao što se liberalna demokratska dr-žava trajno odvojila od crkve, tako bi se morala odvojiti i od etničke zajednice. Kao što je vjerski identitet i vjerske osjećaje svojih građana potisnula na područje privatnog života pojedinaca, jednako bi morala postupiti i s njiho-vim etničkim identitetom i osjećajima. Kao što nema slu-žbene religije, tako ne bi smjelo biti ni službene nacije. Dr-žava se isključivo temelji na pravima pojedinaca i gotovo da je izvedena iz tih prava (Gatman, 2003, 86. i d.). No W. Kymlicka (2003, 41. i d.) tvrdi da su iskustva uzornih libe-ralnih demokracija pokazala da je zamisao o etničkoj ne-utralnosti država “običan mit”: premda su praktično sve liberalne demokracije multinacionalne ili polietničke, ne postupaju uvijek u skladu s tom društvenom činjenicom. Jesu li, pita se Kymlicka (1995, 10), Sjedinjene Države do-ista etnički neutralna država kakvom se opisuju? Engle-ski je u njima jezik javnih škola, sudova i državnih ustano-va. Vlada sustavno potiče sve pojedince da nauče engle-ski kako bi se mogli uključiti u engleske jezične instituci-je. Državni zakoni i propisi tiskaju se na engleskom jeziku. Useljenici moraju naučiti engleski i upoznati povijest ze-mlje da bi dobili državljanstvo. Javni su blagdani određe-ni prema kršćanskom kalendaru, pa su državne ustanove i škole zatvorene nedjeljom, Božićem, Uskrsom itd. Ono što se naziva etnički neutralnom državom stvarno je su-stav grupnih prava koji podupire jezik, povijest, kulturu i kalendar većine. Taj je sustav doista nediskriminatoran u tom smislu da se manjine ne diskriminiraju unutar gla-vnih institucija većinske kulture, ali nipošto nije neutra-lan prema kulturnim identitetima. Ustrajavanje na mitu o etnički neutralnoj državi osobito je opasno u etnički po-dijeljenim istočnoeuropskim društvima. Stoga zamisao o etnički ili kulturno neutralnoj državi treba zamijeniti mo-delom liberalne demokratske države u kojoj državna po-litika priznaje i podstiče postojanje više kultura u jednoj zemlji, kao što to čini u Kanadi, Španjolskoj, Belgiji ili Švi-carskoj (Kimlika, 2002, 33), a da ipak ostane liberalnom utoliko što štiti temeljna prava svih građana. Nije slučaj-no što su, uz iznimku Španjolske, spomenute upravo one države koje se smatraju klasičnim primjerima konsocija-lizma.

7 Pluralno društvo prvi je definirao J. S. Furnivall u knjizi Colonial Policy and Practice (1956) kao društvo što se sastoji od različitih segmenata koje raz-dvajaju duboki društveni rascjepi. Čine ga zatvorene zajednice u kojima je članstvo askriptivno i obvezatno. Za nj je tipična identifikacija pojedinaca spojedinim segmentima, a ne s cijelim društvom odnosno državom. To “anestetizira” horizontalne društvene sukobe i potiče institucionalni klijenteli-zam unutar segmenata, a intenzivira i militarizira vertikalne društvene sukobe te ugrožava opstanak same države. 8 Pod društvenim rascjepima (social cleavages) misli se na teritorijalne i funkcionalne polarizacije modernih društava odnosno njihova stanovništva oko različitih interesa, vrijednosti i identiteta. O klasičnoj teoriji rascjepa v. Allard i Littunen, 1964; Lipset i Rokkan, 1967; Rokkan, 2000.



Približavanje “novog liberalizma” starijemu konsocijali-zmu može se ustanoviti i analizom njihova temeljnog poj-movlja. “Novi liberalizam” temelji se na pojmovima dife-renciranog ili multikulturnog građanstva, grupno diferen-ciranih prava, grupnog predstavništva, teritorijalne auto-nomije, razmjernog predstavljanja, prava veta i dr., koji su strukturno vezani uz multikulturno društvo kao njego-vu središnju kategoriju. Kymlicka (2003, 2002) i ne prikri-va sličnosti među dvjema teorijskim pozicijama (v. i Šeflin,2002, 113). “Novi liberalizam”, napose teorije multikultur-nih društava, put su kojim se konsocijalizam vratio u su-vremene teorijske i političke rasprave, poglavito u rasprave o institucionalnom dizajniranju etnički podijeljenih dru-štava u Istočnoj Europi.

2. Politika akomodacije i konsocijacijska demokracija u Nizozemskoj

U povijesti političke znanosti kao utemeljitelj novog mo-dela demokracije ostat će zapisan nizozemski politolog A. Lijphart, a kao pionirsko konsocijacijsko djelo njego-va studija The Politics of Accomodation: Pluralism and De-mocracy in the Netherlands (1968¹, 1975²).9 Lijphart je po-šao od analize društvenih pretpostavki demokracije u Ni-zozemskoj, te je utvrdio da nizozemsko stanovništvo dijele duboki vjerski i klasni rascjepi koji su ukorijenjeni u povi-jesti zemlje. Vjerski rascjep nastao je još u doba stvaranja moderne nizozemske države i nacije u 16. stoljeću, a raz-dvajao je nizozemske rimokatolike, ortodoksne kalviniste i sekularne skupine. Te tri potkulturne skupine u Nizozem-skoj se tradicionalno nazivaju zuilen,10 a Lijphart ih najče-šće naziva blokovima. Društvene podjele izražavale su se u svim relevantnim društvenim i političkim organizacijama. Svaki je blok imao svoju političku stranku, a od svrše-tka Drugoga svjetskog rata glavne blokovske stran-ke obično su zauzimale oko 90% mjesta u parlamen-tu i imale monopol u nizozemskoj politici. Svaki je blok imao svoje interesne organizacije: katoličke, protestantske i socijalističke sindikate, udruženja poduzetnika, saveze farmera itd. Svaki je blok imao svoje novine, radijske i televizijske postaje. Svaki je blok imao vlastite nepoliti-čke organizacije: karitativna, kulturna, sportska, omladin-ska i ostala udruženja. Naposljetku, svaki je blok izgradio svoj obrazovni sustav, od vrtića do sveučilišta, koji je bitno utjecao na održavanje blokovskih obrazaca života u zemlji. Prijateljstva među ljudima razvijala su se poglavito unutar blokova, kao što je unutar njih sklapano i najviše brako-va. Ukratko, opća blokovska podjela društva posljedovala je time da su se katolici rađali u katoličkim bolnicama, po-hađali su katoličke škole, upisivali se na katolička sveučili-

šta, sklapali brakove jedni s drugima, provodili slobodno vrijeme u katoličkim klubovima i društvima, bili organizi-rani u katoličke sindikate ili udruženja poslodavaca, glaso-vali su za katoličku stranku, liječili se u katoličkim bolni-cama i odlazili u katoličke staračke domove, a sahranjivala su ih katolička pogrebna društva na katoličkim grobljima. Slično su živjeli i pripadnici ostalih blokova. To je stanje H. Daalder (1966, 214) sažeo ovako: “Nizozemac je živio izoli-ranim životom unutar homogene idološke okoline od koli-jevke pa do groba, a drukčije je ljude susretao samo na uli-ci, u vojsci i, možda, u tvornici ili u uredu te, u novije doba, na televizijskim zaslonima”.

Svaki je blok imao vlastitu društvenu i političku elitu. Blo-kovske elite bile su vrlo kohezivne skupine, kako zbog for-malnih veza među političkim strankama, parlamentarnim frakcijama, interesnim organizacijama, masovnim mediji-ma i obrazovnim ustanovama unutar svakoga bloka, tako i zbog neformalnih veza čelnika različitih unutarblokovskih organizacija i ustanova koji su bili članovi više vladajućih ili upravljačkih tijela u njima. “Unutarblokovsko preklapanje bilo je pravilo, pa se ne može naći nijedan primjer preklapa-nja između različitih blokova: nijedan vođa protestantskog sindikata ne predstavlja Laburističku stranku u parlamen-tu, nijedan vođa katoličkih poslodavaca ne pripada eliti Li-beralne stranke, nijedan profesor u parlamentu nije pove-zan s ‘pogrešnim’ sveučilištem” (Lijphart, 1975, 68). Ipak, u takvim se društvenim uvjetima u Nizozemskoj razvila odr-živa demokracija zahvaljujući politici akomodacije.

Politika akomodacije pošla je od pretpostavke da u zemlji nema sveobuhvatnoga nacionalnog konsenzusa, nego da postoji samo minimalna suglasnost o temeljima političkog i društvenog poretka. Istodobno, vođe glavnih društvenih blokova bili su izričito uvjereni u to da je politički i druš-tveni sustav potrebno i poželjno održati. Polazeći od tog uvjerenja, razvili su sposobnost građenja mostova među izoliranim blokovima, te uspostavili obrasce i pravila ako-modacijskog ponašanja kao dio političke kulture elita. Ele-menti te političke kulture izražavaju se u slijedećim postav-kama:

• Politika je posao: elite shvaćaju politiku kao ozbiljan posao i usmjerene su na njezine rezultate.

• Elite su suglasne o tome da među njima nema sugla-snosti: ideološke razlike među blokovima pragmati-čno se shvaćaju kao stvarnost koja se ne može i ne treba mijenjati.

9 Time je nanesena stanovita nepravda njemačkom politologu G. Lehmbruchu, koji je godinu dana prije objavio neveliku, ali kapitalnu studiju Propor-zdemokratie: Politisches System und Politische Kultur in der Schweiz und in Österreich (1967). Utemeljiteljske studije konsocijacijske demokracije obja-vljene su u: McRae, 1974. 10 Iz izraza zuilen izveden je pojam verzuiling (njem. Versäulung, engl. pillarization), koji sugerira podjelu društva na stupove (pillars) koji podupiru dr-žavu kao što su stupovi podupirali grčke hramove. Verzuiling se konvencionalno prevodi kao segmentacija, a zuilen kao segmenti društva.



• Samitska diplomacija: vlast je u rukama elita koje o glavnim problemima raspravljaju i odlučuju na svo-jim “skupovima na vrhu”.

• Razmjernost: problemi se rješavaju i javna sredstva raspodjeljuju sukladno načelu razmjernosti.

• Depolitizacija: posebno osjetljivi društveni problemi hotimice se depolitiziraju i nastoje riješiti kompromi-sima.

• Tajnost: pregovaranje među vođama blokova skrive-no je od očiju javnosti kako bi se zajamčila fleksibil-nost aktera koja je nužna za postizanje kompromi-snih rješenja.

• Vlada ima pravo vladati: “posao vladanja” obavlja vlada koja formalno ovisi o povjerenju parlamentar-ne većine, a stvarno je uvelike neovisna o njoj. Vla-da zapravo djeluje kao izvanparlamentarni ili poslo-vni kabinet, a premijer je doista primus inter pares.

Primjena tih obrazaca i pravila političkog ponašanja omo-gućila je demokraciju, unatoč početnoj skepsi liberalnih pluralista koji su bili uvjereni da je u podijeljenim druš-tvima demokracija nemoguća ili stalno ugrožena. Plurali-sti su, uz to, mislili da je za razvoj demokracije presudno postojanje organiziranih društvenih skupina, “organizira-ne socijalne heterogenosti”, što znači da društvo mora biti pluralistično, ali ne smije biti pluralno. Napokon, tvrdili su da pluralističko društvo mora biti premreženo preklapaju-ćim vezama koje proistječu iz društvenih rascjepa koji se međusobno križaju i ublažavaju, a nipošto rascjepima koji se uzajamno učvršćuju i produbljuju. Nizozemski je slučaj dokazao da nije točna posljednja propozicija pluralističke teorije, jer se pokazalo da društveni rascjepi koji se ne pre-klapaju ne ugrožavaju nužno opstanak demokracije. Poka-zalo se, nadalje, da nedostatak preklapajućih veza na ra-zini masa može nadomjestiti “nadsvođujuća suradnja” eli-ta. Napokon, pokazalo se i to da samoodrživost i među-sobna izolacija mogu biti važnije za opstanak demokracije od preklapajućih veza, ako različite društvene skupine ima-ju vrlo različite interese, vrijednosti i identitete. Ukratko, “u društvu kojega karakterizira vrlo ograničen konsenzus, stabilnost se može povećati ako se transakcije ideološki ne-kompatibilnih skupina održavaju na minimumu” (Lijphart, 1975, 185-186). U tom su smislu samoodrživost skupina i njihova relativna izolacija pozitivne vrijednosti.11 Lijphart zaključuje da se “politika akomodacije savršeno uklapa u kontekst pluralističke teorije... kao genuini alternativni mo-

del pluralističkoj demokraciji utemeljenoj na rascjepima koji se presijecaju” (194).

3. Modeli konkordancijske demokracije u Austriji i Švicarskoj

Otprilike u isto vrijeme njemački politolog G. Lehm-bruch (1967) suočio se s gotovo jednakim problemima na koje je naišao i Lijphart. I on je shvatio da angloamerički model demokracije nije bio primjeren kulturno diferenci-ranim kontinentalnim europskim društvima. Uporište za koncipiranje drukčijeg modela demokracije pronašao je u Austriji i Švicarskoj. Lehmbruch je pokazao da je prije Drugoga svjetskog rata austrijsko društvo bilo duboko po-dijeljeno na dva tabora ili Lagera: katolički i socijalistički. Tabori su izgradili cijeli sustav posebnih i odvojenih poli-tičkih i društvenih institucija i organizacija unutar kojih su živjeli njihovi pripadnici. Svaki je tabor imao vlastitu po-litičku stranku, a stranke su uz sebe vezivale brojne para-političke organizacije na svim područjima društvenog ži-vota: sindikate, udruženja poslodavaca, medije, sportska i kulturna društva, škole, bolnice, karitativna udruženja i dr. Članovi svakog tabora razvili su poseban taborski mentali-tet kao osjećaj pripadnosti i identifikacije s vlastitim tabo-rom. Ustavom iz 1920. bila su ozakonjena dva konkordan-cijska mehanizma koja su trebala zajamčiti opstojnost au-strijske demokracije: razmjerno izborno pravo i kvalificira-ne dvotrećinske većine u usvajanju ustavnih zakona ili je-dnostavnih zakona koji sadržavaju ustavne odredbe. Njima je u praksi dodan i treći mehanizma: velika koalicija dviju glavnih taborskih stranaka kao sredstvo političke integra-cije države. Švicarska je, pak, povijesno bila podijeljena na kantonalne zajednice među kojima su postojale vjerske, je-zične, i kulturne suprotnosti. Od početka 19. stoljeća poče-la su se izgrađivati čvrsta institucionalna načela i mehani-zmi uspostave i održavanja ravnoteže između protestant-skih i katoličkih kantona, poput korporativnog predsta-vništva kantona, paritetne zastupljenosti suparničkih sku-pina u izvršnoj vlasti, “dobrovoljne razmjernosti” u zastu-pljenosti stranaka u vladama, kolegijalne vlasti i dr. (Lehm-bruch, 1967, 15-19). Konkordancijsku ili proporcijsku de-mokraciju u Austriji i Švicarskoj Lehmbruch definira kaoliberalnu demokraciju koju bitno određuju nekompetitivni obrazac rješavanja sukoba i raspodjela položaja i resursa među suparničkim skupinama prema načelu razmjernosti i/ili paritetnosti. Proporzpatronage može se ograničiti na najviše političke i upravne položaje u državi, ali i protegnu-ti na vojsku, policiju, pravosuđe, državnu upravu, javni se-ktor privrede, javne medije i dr. Načelo razmjernosti tre-ba stabilizirati demokratski politički sustav. Ključno

11 Lijphart upozorava (1975, 186) da to nipošto ne govori u prilog aparthejdu. Segregacija u Nizozemskoj posljedica je “samonametnute socijalne izola-cije”, dok aparthejd znači nametanje izolacije slabijim društvenim skupinama od strane dominantne skupine. Politika akomodacije zasniva se na doktri-ni “odvojeni, ali jednaki”, a politika apartehejda na doktrini “odvojeni i nejednaki”. Pojam aparthejda pojavljuje se i u interpretacijama političkog ure-đenja BiH (Imamović, 2003, 289; Ibrahimagić, 2003, 13; Duvnjak, 2004, 86, 88).



je, pritom, pitanje stabilizira li se politički sustav na račun djelotvornosti i demokratičnosti.

Kritičari su tvrdili da u konkordancijskim demokracijama nema mjesta za pravu političku opoziciju zbog vlada ve-likih koalicija u koje ulaze sve glavne stranke. Nepostoja-nje jake opozicije može biti kobno za demokraciju. Dok u liberalnim demokracijama građani mogu glasovati protiv vlada, a da to ne znači istodobno i glasovanje protiv poli-tičkog poretka uopće, u konkordancijskim sustavima gla-sovanje protiv vlade implicitno se tumači i kao glasovanje protiv cijeloga političkog poretka ili makar kao javno oči-tovanje nesklonosti prema njemu. Lehmbruch (1967, 16) je uočio taj strukturni problem te ustvrdio da je primjetno “da pojam opozicije nije pronašao istinski zavičaj u političkoj misli Švicarske”. Opozicija postoji kao element sustava koji ima kontrolnu i inovacijsku funkciju, te funkciju artikulaci-je “odstupajućih preferencija”. U Švicarskoj se taj “opozi-cijski deficit” nadoknađuje institucijom referenduma na kojemu građani mogu izravno artikulirati odstupajuće političke preferencije. U Austriji se, pak, formirala Bere-ichsopposition, tj. područno ili problemsko oponiranje unutar vladajuće koalicije taborskih stranaka, pri čemu jedan koalicijski partner oponira politici vlade u resoru ko-jim upravlja drugi koalicijski partner (v. Engelmann, 1966, 270. i d.). Drugi je kritički prigovor upozoravao da konsoci-jacijski aranžmani narušavaju temeljna načela slobode, je-dnakosti i bratstva među pojedincima. Slobodu ugrožava postavljanje bloka ili tabora između pojedinca i vlasti, što onemogućuje njihov neposredni odnos. Jednakost naruša-va to što se jednakost društvenih skupina pretpostavlja ra-vnopravnosti pojedinaca. Bratstvo ili “pozitivni mir” zami-jenjeni su “negativnim mirom” ili pukim miroljubivim su-postojanjem društvenih blokova. Konsocijalisti su prizna-vali razložnost tih prigovora, ali i upozoravali na to da u podijeljenim društvima upravo konkordancijski aranžmani omogućuju opstanak demokracije koja jamči i kolektivnu i pojedinačnu slobodu i jednakost. Konsocijacijski sustavi doista su nedjelotvorniji od liberalnih, ali oni nemaju alter-native. Točno je da velike koalicije usporavaju procese po-litičkog odlučivanja. Točno je i to da pravo veta omoguću-je blokadu političkih procesa i paralizu političkog sustava. Točno je i to da se kompetentnost u dodjeli mjesta u javnim institucijama podređuje pripadnosti segmentima zbog po-trebe da se poštuje načelo o paritetnoj ili razmjernoj zastu-pljenosti svih segmenata, te da se time otvaraju vrata kli-jentelizmu. Točno je, napokon, i to da konkordancijski su-stavi umnožavaju administrativne jedinice i javne ustanove u autonomnim segmentima. No stvarna, a ne utopijska, alternativa tome jest raspad države ili asimilacija ne-kog segmenta.

4. Poopćavanje konsocijacijskih iskustava i kritika konsocijalizma

Lijphart (1992, 1977¹) je kasnije poopćio spoznaje o plural-nim društvima i konsocijacijskoj demokraciji, te artikulirao tri mogućnosti izbora u podijeljenim društvima:

1. podijeliti državu na dvije ili više zasebnih homogenih država;

2. ukloniti ili ublažiti pluralnu prirodu društva pomoću asimilacije;

3. prihvatiti pluralno društvo i uspostaviti konsocijacij-sku demokraciju.

Žele li se podijeljena društva spasiti od raspada ili sprije-čiti nasilnu asimilaciju, treba ih politički urediti kao kon-socijacijske demokracije. Da bi konsocijacijski aranžmani bili djelotvorni, moraju biti ispunjeni neki uvjeti. U druš-tvu moraju postojati najmanje tri, brojčano približno ura-vnotežena segmenta, tako da brojčano nadmoćan segment ne nastoji zagospodariti suparničkim segmentima i da ne odbija suradnju s njima. Nije dobro da – upravo kao u bo-šnjačko-hrvatskoj Federaciji – postoje dva segmenta, pri čemu je jedan brojčano nadmoćan drugome i nastoji zago-spodariti njime. Svaku konsocijacijsku demokraciju treba zasnovati na četiri temeljna načela i institucije.

• Vlast mora imati velika koalicija političkih vođa svih najvažnijih segmenata pluralnog društva. Svaki se-gment ima svoju političku elitu koja ga predstavlja u pregovorima s vođama drugih segmenata. Intere-si koji su artikulirani unutar svake zajednice agreri-raju se “akomodacijom među elitama”. Političke su elite “nedvojbeno najvažniji element konsocijacijske demokracije”, jer one premošćuju rascjepe među se-gmentima i svojom suradnjom održavaju zajednica (Lijphart, 1992, 59).12

• Vitalni interesi manjina štite se institutom veta, koje može biti formalno ozakonjeno ili prihvaćeno kao ne-pisana konvencija.

• Političko predstavništvo i podjela javnih fondova za-snovani su na načelu razmjernosti. To ne isključuje paritetnu zastupljenost svih segmenata ili hotimičnu natpredstavljenost malih segmenata.

• Svaki je segment vrlo samostalan u odlučivanju o svojim unutarnjim pitanjima. Autonomija segmena-

12 Oštroj kritici bila je izložena upravo Lijphartova propozicija o “kartelu elita”. Zbog takve je prirode i uloge elita konsocijacijska demokracija “elitisti-čkija od kompetitivne demokracije” (Dogan i Pelassy, 1990, 97).



ta jamči se federalnim uređenjem države ako je svaki segment koncentriran na određenom području drža-ve i teritorijalno odijeljen od ostalih segmenata.

Početni koncepti konsocijacijske ili konkordancij-ske demokracije kasnije su se razvili u obuhvatnije po-litičke teorije, a njihovi su tvorci krenuli različitim teorij-skim putovima. Lehmbruch (2003) je svoj istraživački in-teres usmjerio na proučavanje neokorporativizma koji je bio “organski” povezan s konceptom konkordancijske de-mokracije. Oboje su empirijski oblici pregovaračke demo-kracije koji se razlikuju prema sudionicima procesa prego-varanja: u konsocijacijskom sustavu to su politički akteri (stranke, parlamentarne frakcije, javna uprava i ostale po-litičke elite na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini), a korporativističkom sustavu interesne organizacije (sin-dikati, udruženja poslodovaca) i država.13 Lijphart (1984, 1999) je, pak, krenuo putem razvoja koncepta konsen-zusne demokracije. Na temelju poredbenih istraživanja demokracija konstruirao je jednu od najutjecajnijih diho-tomnih tipologija u političkoj znanosti 20. stoljeća koja se zasniva na razlikovanju većinskih i konsenzusnih demo-kracija. Konsenzusna demokracija je, kao i konsocijacij-ska, nevećinska ili čak protuvećinska demokracija, ali one nisu identične. Konsocijacijske demokracije su oblici poli-tičkog uređenja samo u pluralnim društvima, dok su kon-senzusne demokracije ostvarive i u polupluralnim i neplu-ralnim društvima. Nekadašnje klasične konsocijacijske de-mokracije ostale su do kraja 20. stoljeća nevećinske demo-kracije, odnosno postale su pune (Švicarska) ili nepotpune (Austrija, Belgija, Nizozemska) konsenzusne demokracije. Neka su se bivša pluralna društva pretvorila u poluplural-na, a neke su bivše konsocijacijske demokracije, ponajprije Austrija i Nizozemska, postale “polukonsocijalne države”. Protivno zlogukim političkim i teorijskim pretkaza-njima, konsocijacijski aranžmani nisu uzrokovali pro-past demokracije i raspad društava, nego su osigura-li njihov opstanak i razvoj. Stoga je Lijphart (2002, 37) ostao uvjeren da je konsocijacijska demokracija “ne samo optimalni oblik demokracije za duboko podijeljena druš-tva, nego i jedino moguće rješenje za većinu duboko po-dijeljenih društava”. U najnovijim radovima konsocijalizam naziva “tehničkim politološkim terminom” i sadržajno ga izjednačuje s power-sharing democracy, dakle s demokra-cijom u kojoj je vlast podijeljena među više političkih akte-ra. Analogija se nadaje sama po sebi: podijeljenim društvi-ma primjerena je “podijeljena vlast”. Za etnički podijeljena društva razradio je cijeli katalog institucionalnih aranžma-na kojega čine:

1. razmjerni sustav izbora kao “optimalan put” osigura-nja reprezentativnog parlamenta što je ključni uvjet opstanka podijeljenih društava;

2. podtip razmjernoga izbornog sustava koji “maksimi-ra razmjernost”;

3. parlamentarni sustav vlasti, bez ikakvih instituta predsjedničkog ili polupredsjedničkog sustava;

4. podjela izvršne vlasti u obliku vlada velikih koalicija u kojima sudjeluju sve najvažnije parlamentarne stran-ke;

5. institucionalni mehanizmi koji osiguravaju stabil-nost vlada, poput instituta konstruktivnog glasova-nja o nepovjerenju vladi, koji ne dopušta parlamen-tarnoj većini da samo “destruktivno” sruši postojeću vladu, nego traži od nje da istodobno djeluje “kon-struktivno” i izabere novu vladu;

6. izbor predsjednika države u parlamentu, a ne na općim pučkim izborima, kako se izravno izabrani po-glavar države ne bi pretvorio u samostalnoga politi-čkog aktera i tako otvorio vrata za prijelaz iz parla-mentarnoga u polupredsjednički ili predsjednički su-stav vlasti;

7. federalno uređenje države kao najbolji način osigu-ranja grupne autonomije, te dvodomni parlament s jakim drugim domom kao institucionalno-politički izraz takva stanja;

8. neteritorijalna autonomija u podijeljenim društvima u kojima su manjinske društvene skupine teritorijal-no jako raspršene, i to u obliku javne potpore njiho-vim obrazovnim, kulturnim i ostalim institucijama i organizacijama;

9. podjela vlasti među glavnim društvenima skupinama izvan parlamenta i vlade - u vojsci, policiji, sudstvu i drugdje - pomoću etničkih i ostalih kvota zastuplje-nosti.

Lijphartov izvorni model demokracije za podijeljena druš-tva, kao i brojni radovi što su nastali na njegovu tragu, nije bio pošteđen kritika. Najoštrije kritike “konsocijacijske or-todoksije” potječu iz “centripetalističke” Horowitzove ško-le mišljenja, a sukob je uglavnom usredotočen na izborni dizajn (v. Horowitz, 1985, 1991, 1993, 2002) Ipak se čini va-žnijim spor s liberalnim teoretičarima kojima je prijeporan način “identificiranja” društvenih skupina koje imaju pravona posebno političko predstavništvo. Oni tvrde da Lijphar-tov obrazac grupnog predstavništva “zaleđuje” zatečene grupne identitete te obeshrabruje akomodaciju. Lijphart (1995) je odgovorio uvođenjem koncepta dvostruke iden-tifikacije društvenih skupina pomoću predodređenja i sa-

13 V. izvrsne studije o pregovaračkoj demokraciji u zborniku koji je posvećen 65-om rođendanu G. Lehmbrucha (Czada i Schmidt, 1993); usp. i Lane i Ersson (1997) i Armingeon (2002).



moodređenja. Predodređenje pretpostavlja da u društvu postoje skupine sa starim i jasnim identitetima koje treba samo prikladno institucionalno izraziti. Takvi grupni iden-titeti tipični su za većinu historijskih i suvremenih konso-cijacijskih demokracija. No, ima i podijeljenih društava u kojima grupni identiteti nisu tako očiti i razumljivi sami po sebi, pa ih treba utvrditi pomoću samoodređenja skupina. Pritom upozorava na to da se grupno samodređenja ra-zlikuje od nacionalnoga po tome što je ono postupak koji-ma se utvrđuju grupna prava unutar postojeće države, pa vodi ka autonomiji, a ne secesiji. Glavni su akteri utvrđiva-nja grupnih identiteta političke stranke, a razmjerni izbor-ni sustav je optimalno sredstvo samoočitovanja segmenata. Ako je doista pluralno, onda će najuspješnije stranke biti stranke (etničkih) segmenata. Ako društvo nije pluralno, najuspješnije će biti stranke koje ne vode “segmentalne po-litike”. Kad se jednom segmenti samoodrede, mogu se pri-mijeniti svi konsocijacijski aranžmani kao i u društvima s predodređenim grupnim identitetima.

III. KONSOCIJALIZAM U BiH: POVIJESNE PRETPOSTAVKE

I OBLICI

1. Društveni rascjepi i organiziranje vjerskih i etničkih segmenata

BiH je paradigmatsko pluralno ili podijeljeno društvo, a ne-rijetki je smatraju i “najdublje podijeljenom europskom dr-žavom” (Reilly, 2001,143). Politička povijest zemlje bila je u znaku supostojanja, ali i sukobljavanja triju glavnih vjerskih i etničkih segmenata: muslimansko-bošnjačkoga, pravosla-vno-srpskoga i katoličko-hrvatskoga. Vjerski segmenti po-čeli su se oblikovati u 11. stoljeću nakon raspada jedinstve-ne kršćanske zajednice na Zapadnu i Istočnu crkvu na po-dručju današnje bosanskohercegovačke države, te proce-sa islamizacije dijelova bosanskoga kršćanskog stanovniš-tva pod vlašću Osmanskog Carstva (1463-1878). Historij-ski gledano, najprije su se oblikovali vjerski rascjepi, koji su u povijesnim procesima konstitucije modernih etničkih i nacionalnih zajednica poprimili obilježja etničkih i naci-onalnih rascjepa. Tijekom srednjovjekovne i novovjekovne povijesti Bosne brojnost, društveni položaj i politički utje-caj pojedinih vjerskih odnosno etničkih zajednica mijenja-li su se ovisno o brojnim čimbenicima. Na njih je ponajpri-je utjecala strana vlast pod kojom je zemlja bila. Historio-grafska istraživanja potvrđuju da je tijekom procesa isla-mizacije pod osmanskom vlašću nastala brojčano premo-ćna muslimanska vjerska zajednica, koja je postala i povla-štena društvena skupina. Nadalje, “intenzivnom koloniza-cijom nebosanskih Vlaha pravoslavne vjere pustila je u 15. i 16. stoljeću u bosansko tlo korijenje druga konfesija-naci-ja... srpskopravoslavna”, koja je otada stalno brojčano rasla

(Džaja, 1999, 54; v. i 81). Nasuprot tome, pod osmanskom vlašću smanjio se broj katolika, što zbog povremenih va-lova masovnog iseljavanja uzrokovanog ratovima Osman-skog Carstva sa zapadnim katoličkim zemljama, ponajpri-je Austrijom i Ugarskom, što zbog prevjerevanja katolika, a što zbog socijalnog propadanja uzrokovanoga raspada-njem tradicionalnih srednjovjekovnih oblika gospodarskog i društvenog života uz koje su bili osobito vezani bosanski katolici. U 17. stoljeću katolici su postali treća vjerska sku-pina po brojnosti i to su mjesto zadržali do danas. Posrijedi su bili pravi vjerski i “etnički cikloni” (Banac, 1995, 29), koji su temeljito mijenjali strukturu bosanskog društva. Izraze li se te promjene u binarnoj suprotnosti između kršćan-ske i islamske vjerske zajednice, onda su u razmjerno kra-tkome povijesnom razdoblju nastale dramatične promje-ne: dok je 1468. u zemlji bilo 99,1% kršćanskih i samo 0,9% muslimanskih kućanstava, već 1520-1535. udio kršćanskih kućanstava smanjio se na 53,7%, a udio muslimanskih po-većao se na 46,3%, da bi se na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće govorilo o muslimanskoj apsolutnoj većini u Bosni i relati-vnoj većini u Hercegovini (Džaja, 1999, 69, 79. i d.; usp. Fi-lipović, 1965, 72. i d.; Hadžijahić, 1990, 164-168; Ekmečić, 1989, 2, 83. i d.). Povjesničari smatraju da se o vjerodostoj-nim statističkim podacima može govoriti tek nakon prvo-ga modernoga popisa stanovništva u doba austrougarske uprave 1879. Otada do 1910. “stanovništvo je raslo sa jedva primetnim menjanjem unutrašnje dinamike u korist kato-lika” (Ekmečić, 1989, 2, 84). Ona se ne smije posve poisto-vjećivati s porastom broja Hrvata, jer se u Bosnu doselja-valo katoličko stanovništvo različitoga etničkog podrijetla. Uz to, na etnički sastav zemlje utjecalo je i iseljavanje Mu-slimana. Pod jugoslavenskom vlašću u BiH nije bilo tako velikih “etničkih ciklona” kao u prethodnim povijesnim ra-zdobljima, premda promjene u etničkom sastavu stano-vništva nisu bile male: od popisa stanovništva 1948. do 1991, u rasponu od četrdesetak godina, udio Srba smanjio se od 44,3 na 31,3%, udio Hrvata od 23,9 na 17,3%, dok se udio Muslimana povećao s 30,7 na 43,7% stanovnika. Te se promjene uglavnom obrazlažu razlikama u prirodnom pri-raštaju, koji je kod Muslimana bio najveći, te intenzivnim migracijama Hrvata u Hrvatsku, a Srba u Srbiju. Podaci iz posljednjega predratnog popisa stanovništva 1991. ne izra-žavaju vjerodostojno nacionalni sastav BiH 2005. Zbog ra-tnih žrtava i progona, kao i zbog poslijeratnog iseljavanja udjeli pojedinih etničkih skupina u ukupnom stanovništvu zemlje zasigurno su se znatno promijenili. Osim toga, na promjenu etničkog sastava utjecale su i regionalne politi-čke promjene: teško da su nakon raspada Jugoslavije opsta-li Jugoslaveni koji su u BiH 1991. činili oko 5,5% stanovni-ka. Ima, doduše, naznaka da mjesto bivših Jugoslavena za-uzimaju Bosanci kao nova “nadnacionalna” skupina, koja se ponajviše regrutira iz redova bivših Jugoslavena, osoba rođenih u mješovitim brakovima, ali i etničkih Bošnjaka, a po političkom su uvjerenju bosanski integralisti ili bosan-ski unitaristi. Kako ni deset godina nakon svršetka rata nije



proveden novi popis stanovništva, procjene o promjenama etničkog sastava stanovništva samo su aproksimativne.14 Iz rezultata statističkih popisa stanovništva BiH od 1885. do 1991. vidljivo je da u razmjerno dugom razdoblju, koje obuhvaća više od jednog stoljeća, nikad nijedna od triju glavnih vjerskih odnosno nacionalnih zajednica nije čini-la apsolutnu većinu stanovnika. Prema tim podacima, pra-voslavci odnosno Srbi činili su relativnu većinu stanovniš-tva od 1885. do 1971, a muslimani odnosno Bošnjaci nakon 1971, dok su katolici odnosno Hrvati u naznačenom razdo-blju uvijek su bili najmalobrojnija zajednica.

Dramatične promjene u položaju pojedinih vjerskih i etni-čkih zajednica, koje su bile uzrokovane promjenama stra-ne državne vlasti, utjecale su i na stvaranje posebnih druš-tvenih rascjepa koji bi se mogli odrediti kao specifični obli-ci historijskih polarizacija između države i nedržavnih, ne-etabliranih ili nedominantnih crkava u toj državi. Kako se sa svakom od triju velikih promjena državne vlasti u bosan-skoj povijesti – osmanske 1463, austrougarske 1878. i jugoslavenske 1918. – mijenjao položaj vjerskih zajedni-ca i njihovih crkvenih organizacija, to su one zauzimale i bitno različite stavove prema novoj državnoj vlasti. Kato-lička i pravoslavna crkva bile su u stalnim odnosima nape-tosti, sukobljavanja i neprijateljstva prema osmanskoj vla-sti i islamu kao državnoj religiji, te su se neprestance bori-le za veća vjerska i crkvena prava pod njom. Muslimanska i pravoslavna zajednica zauzele su odbojno, pa i neprijatelj-sko stajalište prema austrougarskoj vlasti i u njoj etablira-noj katoličkoj crkvi, te su se otpočetka borile za vjersku au-tonomiju. Napokon, katolička i muslimanska crkva zauzele su odbijajući, pa i neprijateljski, stav prema jugoslavenskoj kraljevini i u njoj preferiranoj srpskoj pravoslavnoj crkvi, te su se borile za vlastitu autonomiju u njoj. Kako su se mije-njale država i “njezina” crkva, tako su se mijenjali i njihovi povijesni protivnici i neprijatelji. Sukladno tome, mijenja-la su se i glavna povijesna “savezništva” među bosanskim vjerskim zajednicama i njihovim crkvama. Pojam savezniš-tva u bosanskoj povijesti može se koristiti samo uvjetno, imaju li se na umu napetosti među samim “povijesnim sa-veznicima”, koje su djelomice bile “organske prirode”, a dje-lomice su ih smišljeno poticale i produbljivale državne vla-sti svojom vjerskom politikom. Osmanske vlasti nisu tako samo naslijedile sukobe između pravoslavne i katoličke cr-kve, nego su ih i poticale sukladno svojim političkim potre-bama i interesima. Tipičan primjer “dvolične religijske politike” bilo je upisivanje u berate pravoslavnih patrijar-ha i metropolita obveze “podlaganja katolika” pod njihovu jurisdikciju, uključujući i pravo ubiranja poreza, da bi isto-dobno u fermanima koje su izdavali bosanskim franjevci-ma potvrđivali da katolici “pripadaju drugom obredu” i da ne podliježu vlasti pravoslavnih crkvenih dostojanstveni-

ka (Džaja, 1999, 208; v. i 206-207, 209. i d.; usp. i Ekmečić, 1989, 1, 319, 321. i d.). Austrougarska okupacija i aneksija BiH uzrokovale su nezadovoljstvo muslimanske i pravosla-vne vjerske i crkvene zajednice, te potaknule muslimanski i pravoslavni pokret za crkvenu i školsku autonomiju: “Iako su oni polazili sa različitih socijalnih i verskih osnova, u političkom pogledu bili su neprikriveni saveznici” (Ekme-čić, 1989, 2, 589-590; Hadžijahić, 1974, 160. i d.; Filandra, 1998, 16, 125. i d.). Ti složeni povijesni odnosi među bosan-skim vjerskim zajednicama i njihovim crkvama dodatno su bili usložnjeni kad su se vjerske zajednice počele transfor-mirati u etničke odnosno nacionalne zajednice i kad su se dotadašnji vjerski sukobi pretvorili u potencijalno eksplo-zivne etničke i nacionalne suprotnosti. Pokazat će se da su se obrasci polarizacije između respektivne države i neeta-bliranih vjerskih i crkvenih zajednica u 19. i 20. stoljeću pretvorili u obrasce polarizacije između države i etničkih odnosno nacionalnih zajednica. Uz nužni metodičko-ana-litički oprez prema takvoj vrsti poopćavanja, ti bi se odno-si mogli sažeti u slijedeće obrasce polarizacije: Srbi i Hr-vati protiv Osmanskog Carstva, Muslimani i Srbi pro-tiv Austrougarske Monarhije, Hrvati i Muslimani pro-tiv Kraljevine Jugoslavije te, u manjoj mjeri i latentnije, protiv socijalističke Jugoslavije.

Osobito je teško utvrditi stavove pojedinih vjerskih i nacio-nalnih zajednica u BiH prema socijalističkoj Jugoslaviji zbog iznimne ideološke tabuiziranosti te teme. Ti su se odnosi iščitavali iz posrednih pokazatelja, kao što su podaci o etni-čkom sastavu KPJ odnosno SKJ i podaci nekih empirijskih istraživanja. Članstvo u KPJ/SKJ oduvijek se prešutno sma-tralo važnim, ako ne i najvažnijim, pokazateljem prihvaće-nosti jugoslavenskoga državnog poretka među pripadnici-ma različitih nacionalnih zajednica. Stoga su partijska vod-stva nastojala voditi politiku “etničke uravnoteženosti”, pri-bjegavajući povremeno masovnim političkim kampanjama kako bi pridobile što više pripadnika nacionalne zajednice koja je bila potpredstavljena u partiji. Prema službenim po-dacima, u SKJ su stalno bili najnatpredstavljeni Crnogorci i Srbi, a najpotpredstavljeni Slovenci i Hrvati. Prema po-dacima iz 1981, indeks zastupljenosti – koji predstavlja ra-zliku između udjela pripadnika neke nacionalne zajednice u stanovništvu Jugoslavije i njihova udjela u članstvu SKJ – bio je najviši kod Crnogoraca (212,2), potom kod Srba (122,7), Makedonaca (113,8) i Muslimana (102,1), dok je najniži udio kod Slovenaca (66,2) i Hrvata (71,5) (Vuško-vić, 1984, 121, v. i 126. i d.). Slični su bili i odnosi u SK BiH: 1981. indeks zastupljenosti bio je najveći kod Srba (129,4), potom kod Muslimana (96,1), a najmanji je bio kod Hr-vata (66,3). Srbi su, dakle, bili još natpredstavljeniji u repu-bličkoj nego u saveznoj partijskoj organizaciji, dok su, na-suprot tome, Muslimani i pogotovo Hrvati bili potpredsta-

14 Procjenjuje se da je u ratu poginulo i nestalo od 258.000 do 269.000 (oko 130.000 Bošnjaka, oko 72.000 Srba, oko 31.000 Hrvata, te oko 14.000 osoba drugog podrijetla), raseljeno 816.000, a emigriralo oko 713.000 stanovnika (Papić, 2001, 17; v. i Prašo, 1996; Žepić, 2002, 36-37).



vljeniji u republičkoj nego u saveznoj partijskoj organizaci-ji. Prema tome, bosanskohercegovački Srbi bili su brojniji među članovima partije od Srba u Jugoslaviji uopće, dok su bosanskohercegovački Muslimani i Hrvati bili rjeđe člano-vi partije od Muslimana i Hrvata u Jugoslaviji. U jednome oprezno dizajniranome empirijskom istraživanju E. Ćimić (1970) ispitivao je društvenu angažiranost pripadnika tri-ju konfesionalnih zajednica u BiH, što se moglo prevesti u istraživanje odnosa Hrvata, Muslimana i Srba prema jugo-slavenkome političkom sustavu. Ćimićevi empirijski nalazi pokazali su da su društveno najangažiraniji bili pravoslavci, potom muslimani, dok su se katolici najslabije angažirali. Vlasti su Ćimićeve nalaze i tvrdnje protumačile tako kao da jugoslavenski politički sustav najviše podržavaju Srbi, ma-nje Muslimani, a najmanje Hrvati.

Ukratko, od triju “carstava” što su vladala Bosnom od po-lovice 15. do kraja 20. stoljeća, Muslimani su se masovno vjerski i politički vezali samo uz Osmansko Carstvo, Srbi uz Jugoslaviju, a Hrvati su masovnije bili naklonjeni samo Austrougarskoj. Tijekom više od pet stoljeća povijesti pripadnici triju glavnih vjerskih i etničkih zajednica nikad nisu trajno, zajedno i masovno optirali za jednu državu. U tom su se položaju, po pravilu, nalazili samo pripadnici jedne zajednice, dok su pripadnici ostalih dvi-ju zajednica uglavnom bili protivnici ili neprijatelji posto-jeće države.

U osmanskom carstvu svi su podanici bili organizirani u male, polusamostalne religijske zajednice u sklopu milet-skog sustava (Espozito, 2002, 407. i d.; Imamović, 2003, 126-127). Premda su bile odgovorne sultanu i osmanskim vlastima, imale su određenu unutarnju samostalnost u upravljanju obrazovanjem, sudovanjem, obiteljskim i hu-manitarnim poslovima, te su bile dužne pomagati državi u prikupljanju poreza. Miletima su upravljale vjerske ili cr-kvene, a rijetko i svjetovne vlasti. U sklopu takva sustava, tri glavne vjerske zajednice razvile su vlastite oblike organi-zacije vjerskog života - bogomolje, vjerske obrede i rituale, vjerske redove i vjerske škole i dr. – koji su bitno utjecali na svjetovni život pripadnika svojih zajednica, njihove vrije-dnosti i svjetonazore. “Pripadnici pojedinih religija razliko-vali su se ne samo po vjerovanju i vjerskim obredima i obi-čajima već i po nošnji, načinu života, kuhinji, gradnji kuća, posebnom školstvu, posebnom sudovanju, posebnim stam-benim kvartovima (mahale) itd.” Tako su postupno obliko-vani “vjerski blokovi” kao vrlo zatvorene društvene skupi-ne: “U šerijatskoj doktrini jako su naglašene tendencije u pravcu izolacije pripadnika islama, ali to nije svojstveno samo ovoj nego i drugim religijama. Katolička crkva je npr. zabranjivala svojim članovima ‘da s nevjernicima stupaju u povjerljivi odnos i da s njima održavaju trajne lične veze’. Na istim pozicijama stajala je i pravoslavna crkva koja je za-branjivala pobratimstvo među Srbima i ‘Turcima’” (Hadži-jahić, 1974, 72). U doba austrougarske vladavine bosanske

vjerske zajednice bile su već toliko zatvorene da su prevje-revanja postala vrlo rijetka (Džaja, 2002, 63). Nije, dakako, moguće previdjeti veliki povijesni obrat: epoha života Bo-sne u islamskoj teokraciji započela je masovnim prevjera-vanjem, a okončana je gotovo potpunim marginaliziranjem te pojave, praćene moralnim i socijalnim stigmatiziranjem pojedinaca koji su se odlučivali na taj korak.

Islam, kako se zna, općenito ne razdvaja vjerski i svje-tovni život, pa je njegov utjecaj na privatni i društveni život bosanskih muslimana bio sveobuhvatan. Osta-le dvije vjerske zajednice morale su se služiti prikriveni-jim i suptilnijim oblicima utjecaja na svjetovni život svojih pripadnika. Nastojeći očuvati vjerski identitet, katolički su svećenici “zadirali i u pučke običaje, vršili selekciju, isko-rjenjivali ih i unosili konfesionalne razlike u njih” (Džaja, 1999, 212). Pravoslavno je svećenstvo, pak, pomoću litur-gije čuvalo i širilo spomen na srpske vladare, a manastir se “razvio u osmanskoj epohi u prvorazredni locus politicus, ‘u imaginarnu rezidenciju nacionalnih svetaca’ i u zemljo-pisno stjecište gdje se njegovala politička tradicija i gdje su se donosile najvažnije odluke” (115). No do austrougarske okupacije 1878, kad je započeo proces društvene i političke modernizacije BiH, ne može se govoriti o obuhvatnijemu svjetovnom organiziranju triju glavnih vjerskih i etničkih zajednica. Tek potkraj 19. i početkom 20. stoljeća rascje-pi se počinju očitovati u oblicima otvorenoga i obuhvatno-ga blokovskog strukturiranja i organiziranja bosanskoher-cegovačkog društva. Tri glavne vjerske zajednice tada počinju osnivati zasebne društvene i političke institu-cije i organizacije na svim područjima života: zasebne škole i đačke domove, kulturne ustanove i karitativna druš-tva, tisak i izdavaštvo općenito, novčarske zavode i banke, dionička društva i poljodjelske zadruge, radničke sindika-te i političke organizacije itd. U tom razdoblju vjerske usta-nove Hrvata i Srba sve više poprimaju i nacionalna obilje-žja te, umjesto ekskluzivnih vjerskih naziva, uzimaju naci-onalne nazive ili starim vjerskim nazivima dodaju i nacio-nalne oznake.

L. Đaković (1985) iscrpno je dokumentirao taj proces na primjeru bosanskohercegovačkih katolika Hrvata. U na-značenom razdoblju u BiH nastaju hrvatske osnovne, sre-dnje i više škole, hrvatske narodne čitaonice, hrvatska gla-zbena i pjevačka društva, hrvatska sokolska društva, hrvat-ske seljačke blagajne za štednju i zajmove, hrvatske težačke zadruge, hrvatske gospodarske zadruge, matice radnika Hrvata, hrvatske omladinske organizacije, Hrvatska cen-tralna banka, Hrvatska dionička tiskara, Hrvatsko kultur-no društvo Napredak, hrvatske političke stranke Hrvatska narodna zajednica, Hrvatska katolička udruga itd. Razmje-re tog procesa dobro ilustrira nekoliko podataka s podru-čja privrednog, kulturnog i političkog života. Godine 1912. u 23 kotara diljem BiH djelovalo je više od 60 hrvatskih se-ljačkih i radničkih zadruga koje su se bavile štednim i kre-



ditnim poslovima i raspolagale solidnim kapitalom (Đako-vić, 1985, 263-269). Otprilike u isto vrijeme bilo je tride-setak katoličkih osnovnih škola te nekoliko viših struko-vnih i ostalih škola (Džaja, 2002, 70-72). Hrvatsko kultur-no društvo Napredak, osnovano 1902, imalo je 110 ogra-naka i razvilo je široku prosvjetnu i kulturnu djelatnost. Općenito, 1910. u zemlji je bilo 187 hrvatskih udruže-nja različite vrste u koja je bilo učlanjeno oko 25.000 lju-di. Ona su bila pokretači i izdavači brojnih hrvatskih vjer-skih, književnih, kulturnih, političkih i omladinskih novina i časopisa. Na političkom području mjesni odbori Hrvat-ske narodne zajednice (HNZ), de facto prve političke stran-ke bosanskohercegovačkih Hrvata utemeljene 1908, ubr-zo su osnovani u više od 80 mjesta diljem zemlje (Đako-vić, 1985, 234). Posrijedi je, dakle, bilo vrlo široko kulturno, privredno i političko organiziranje katolika odnosno Hr-vata u vlastitim, zasebnim institucijama i organizacijama. Parafrazirajući Lijphartove izvještaje o životu nizozemskih katolika, moglo bi se kazati da su se hrvatski katolici u BiH rađali u katoličkim brakovima, išli u katoličke crkve i na katolički vjeronauk, pohađali hrvatske škole i živjeli u hr-vatskim đačkim domovima, stipendiralo ih je hrvatsko kul-turno društvo Napredak, zaduživali su se i štedjeli u hrvat-skim zadrugama, učlanjivali u hrvatske sindikate, čitali su hrvatske novine i časopise u hrvatskim čitaonicama, zaba-vljali se u hrvatskim pjevačkim i sportskim društvima, dru-žili se s katolicima, odijevali se u katoličke narodne nošnje, ženili se katolkinjama i udavali za katolike, te bili sahranji-vani na katoličkim grobljima.15

U isto je doba u BiH bilo stotinjak srpskih zadruga. Od “26 novčanih zavoda pod srpskim imenom” osnovana je 1911. Srpska centralna banka u Sarajevu. U zemlji je 1879. bilo 56, a 1912. već 123 srpske pravoslavne osnovne škole. Do 1910. nastalo je 396 srpskih udruženja i društava (Ekmečić, 1989, 2, 97, 492; Džaja, 2002, 69), koja su izda-vala brojne političke, književne, kulturne, privredne, omla-dinske i vjerske novine i časopise. Središnje i najutjecajnije srpsko udruženje Prosvjeta, osnovano 1902, imalo je vla-stiti đački dom, svoj sustav stipendiranja đaka i studena-ta, središnju knjižnicu u Sarajevu te razvijenu publicističku djelatnost. Srpska narodna organizacija (SNO), glavna po-litička stranka bosanskohercegovačkih Srba, i Srpska naro-dna samostalna stranka (SNSS) formirane su 1908.

Muslimanski zemljišni i novčarski kapital bio je koncentri-ran u vakufima u vlasništvu islamske vjerske zajednice. DoPrvoga svjetskog rata bilo je osam muslimanskih novčanih

zavoda, odnosno različitih banaka, a u Sarajevu je 1911. osnovana Muslimanska banka kao središnja financijskainstitucija. Austrougarska je zatekla u zemlji razvijen su-stav vjerskih škola s tisuću kuranskih škola za djecu te više od 40 teoloških srednjih škola i nižih medresa, a sama je otvorila desetine reformiranih nižih srednjih, gra-đanskih i ostalih muslimanskih škola u kojima se pre-davalo na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku tiskani su i neki muslimanski listovi, godi-šnjaci i druge publikacije, a koristilo se i arapsko-tursko pi-smo na kojemu je tiskano oko pola milijuna primjeraka ra-znih knjiga. Islamska dioničarska tiskara osnovana je 1905, a izdavane su brojne vjerske, književne i političke novine i časopise. U zemlji su 1908. bila registrirana 124 raznovr-sna udruženja: čitaonice, omladinska i obrtnička društva, trezvenjačka i humanitarna društva itd. Glavno od njih, Gajret, osnovan 1903, razvilo je široku mrežu podružni-ca u Bosni i izvan nje. I ono je, poput hrvatskoga Napretka i srpske Prosvjete, razvilo vlastiti sustav kreditiranja i sti-pendiranja đaka i studenata. I prije osnutka Gajreta Musli-mani su u više mjesta imali vakufske konvikte kao ustano-ve za zbrinjavanje đaka (Hadžijahić, 1974). Muslimansko dobrotvorno društvo Merhamet osnovano je 1913. Musli-manska narodna organizacija (MNO) kao glavna politička stranka, formirana je 1908. godine. Ipak, proces samostal-noga društvenog i političkog organiziranja muslimana bi-tno se razlikovao od istovrsnih procesa među pravoslav-cima i katolicima. Dok su se bosanski katolici i pravoslav-ci sve više osjećali, ponašali i nazivali Hrvatima i Srbima, pa je njihovo vjersko samoorganiziranje ujedno bilo i na-cionalno samoorganiziranje, bosanski muslimani još su se uvijek ponašali kao vjerska skupina. Š. Filandra (1998, 16) konstatira da su se sva 124 registrirana društva i udruže-nja 1908. nazivala muslimanskima, a nijedno bošnjačkim, i to na temelju “slobodnoga, ni od koga nametanog” izbo-ra. Uzroke vidi u tome što “u XX stoljeće Bošnjaci ula-ze bez dovoljno razvijene nacionalne svijesti. Svijest o vjerskoj, kulturnoj i političkoj vlastitosti oni donekle imaju i izražavaju, ali svijest o nacionalnoj posebnosti im posve nedostaje. Ponašaju se i osjećaju kao vjerska, a ne kao na-cionalna skupina”. M. Hadžijahić (1974, 40) misli da je na-kon razdvajanja nacionalnointegracijskih procesa u Bosni i nastanka nacionalnih zajednica Hrvata, Srba i Muslimana, ustrajavanje na bošnjačkom imenovanju Muslimana posta-lo “historijski prevaziđeno”. On misli da je to ime bilo re-zervirano samo za sve stanovnike Bosne, ali da “nije došlo do oživotvorenja jedne bošnjačke ideologije”, jer se narod toliko vjerski i klasno razlikovao da nije bilo pretpostavki

15 Te povijesne činjenice nisu brana oprečnim interpretacijama povijesti Bosne. U jednome emfatičnome političkom pledoajeu za “građansku državu” tako piše: “Stotinama godina bilo je očevidno da su Bosanci različitih vjera i nacija živjeli u komšiluku, u istoj mahali (ulici), u istom selu, općini i gradu, išli u iste škole i razredna odjeljenja, obdaništa i fakultete, služili se istim kulturnim i zdravstvenim ustanovama, poštivali tuđe vjerozakone i bogomo-lje i međusobno se uvažavali i stvarali prijateljstva, i to na svakom pedlju bosanske zemlje...” (Ibrahimagić, 2003, 13). To će nepovijesno mišljenje postati okosnicom diskursa stotina birokratskih ignoranata iz međunarodnih organizacija i “politički korektnih” multikulturalističkih frazera iz mreže “među-narodnoga civilnog društva”, što su nakon 1995. preplavili BiH kao dio međunarodnog projekta conflict menagementa, i čiji su službeni izvještaji o sta-nju u zemlji postali glavni izvor masovne znanstvene i pseudoznanstvene literature o Bosni (npr, Riedlmayer, 2002; Kasch, 2002; Grandits i Gosztoyi, 2003; Schwarz i Hergès, 2003; itd.).



za minimalno nacionalno jedinstvo u Bosni. Stoga nije to-čno da su se Muslimani osjećali “nacionalno Bošnjacima”, nego se “Muslimani osjećaju Muslimanima” (39, 40). Posve suprotno misli A. Zulfikarpašić (1995, 33), koji tvrdi da suse Muslimani nazivali Muslimanima pod prisilom komuni-stičkih vlasti, premda je apsurdno da su “komunisti-ateisti nametnuli jednom narodu vjersko ime”. Te nedorečenosti i podvojenosti izražavale su se i u političkom profilu mu-slimanskih stranaka, kao i važnijih kulturnih društa-va, novina i časopisa, koji su u nacionalnopolitičkom pogledu uglavnom bili prohrvatski ili prosrpski ori-jentirani (v. Purivatra, 1974; Filandra, 1998).

Blokovsko vjersko i etničko organiziranje nije značilo da u zemlji uopće nije bilo mješovitih društvenih i političkih in-stitucija i organizacija, nego samo da su ona bila malobroj-nija i neutjecajnija od prvih. Primjerice, do Prvoga svjet-skog rata u BiH bilo je osnovano 50 samostalnih novčanih zavoda: 26 srpskih, 10 hrvatskih, 8 muslimanskih i samo 6 mješovitih (Hadžijahić, 1974, 133). Bilo je i mješovitih ško-la, kulturnih i sportskih društava, novina i časopisa, sindi-kata, političkih stranaka itd. No, mješovite ustanove nerije-tko su se iznutra etnički segmentirale pod utjecajem vanj-skih političkih događaja koje su njihovi članovi različite vjerske i etničke pripadnosti doživljavali na različite nači-ne. Tipični su bili primjeri etničke podjele, pa i među-sobni nasilni sukobi, učenika i nastavnika u mješovi-tim školama. Osim toga, neke su institucije i organizacije formalno bile višeetničke, ali su ih stvarno pretežno činili pripadnici jedne vjerske ili etničke zajednice, pa ni njiho-vo djelovanje nije bilo politički nepristrano. Tako je Soci-jaldemokratska stranka BiH (SSBiH), osnovana 1908, zastupala ideologiju jugoslavenskog unitarizma, dok je većina njezinih vođa “smatrala Bosnu i Hercegovi-nu srpskom pokrajinom” (Filandra, 1998, 137). U Gla-vnome radničkom savezu za BiH, sindikalnoj organizaci-ji koja je ideološki i organizacijski bila vezana uz SDS BiH, Hrvati, Srbi i Muslimani bili su 1911. izrazito potpredsta-vljeni s obzirom na svoji udio u stanovništvu, dok su vrlo natpredstavljeni bili predstavnici najmalobrojnijih etničkih skupina u BiH: Hrvata je bilo 2.030, Srba 1.619, Muslimana 737, dok je istodobno u tom tijelu bilo 305 Čeha, 300 Slo-venaca, 287 Nijemaca, 282 Mađara, 166 Židova i 342 osta-lih (Purivatra, 1974, 19-20). Zasebno društveno i političko organiziranje bosanskih vjerskih i etničkih segmenata bilo je obuhvatno i trajno: “U Bosni i Hercegovini bila je trajna pojava, ne samo za vrijeme Austro-Ugarske već i za vrijeme stare Jugoslavije, postojanje ovakvog trijaliteta koji je proi-zlazio iz postojećeg narodnosnog diferenciranja” (Hadžija-hić, 1974, 131-132).

Prevlast zasebnih vjerskih i etničkih obrazovnih i kul-turnih sustava bila je institucionalna osnovica stvara-nja posebnih društvenih elita. One su se razvijale u za-sebnim vjerskim i svjetovnim školama. Sva tri glavna naci-

onalna kulturna udruženja - Napredak, Prosvjeta i Gajret – kreditirala su, stipendirala i novčano pomagala “u pravilu... pripadnike vlastite vjere i narodnosti” (Džaja, 2002, 157. i d.). Statutima Napretka bilo je propisano da natjecatelji za stipendije i potpore moraju biti uzorni učenici, svjesni Hr-vati i dobri katolici. Napredak je bio sklon činiti iznimke samo u slučaju muslimanskih đaka i studenata koji su se nacionalno deklarirali kao Hrvati. I Prosvjeta je povreme-no novčano podupirala samo katolike i muslimane koji su nacionalno optirali za srpstvo. Gajret je novčano podupi-rao samo pripadnike muslimanske vjere. Zbog takvih nači-na regrutacije nastale su tri zasebne vjerske i etničke druš-tvene elite koje nisu uspjele razviti zajednički koncept o političkom identitetu bosanskohercegovačkog stanovniš-tva i države. To je imalo dalekosežne posljedice za sudbi-nu bosanskohercegovačkog društva i države. Na počecima društvene i političke modernizacije zemlje nisu samo na-stale tri posebne društvene elite, nego su one imale i vrlo različite, a često i nepomirljive, poglede na političku sudbi-nu bosanske države.

Vjerska i etnička segmentiranost društva bila je insti-tucionalizirana i na “državnoj” razini. Za austrougarske vladavine ozakonjeni su i praktično primijenjeni prvi nor-mativnoinstitucionalni obrasci uređenja političkih odnosa koji su bili srodni konsocijacijskim mehanizmima. Zemalj-skim štatutom za BiH iz 1910. uspostavljen je Bosanski sa-bor kao glavno zemaljsko tijelo koje je imalo pravo pripre-mati i predlagati zakone, ali ih nije moglo i usvajati. Bilo je sastavljeno od 72 izborna člana i 20 virilista. Izborni čla-novi birani su na temelju kurijskoga biračkog prava, pre-ma kojemu su svi birači bili podijeljeni u tri vjerske kuri-je: katoličku, muslimansku i pravoslavnu. Svaka je vjerska kurija dobila fiksnu mandatnu kvotu koja je bila razmjernanjezinu udjelu u ukupnom stanovništvu zemlje: pravoslav-ci 43%, muslimani 33,3%, katolici 22,2% mjesta, a jedno je mjesto pripalo pripadniku židovske zajednice. Virilisti su bili imenovani prema načelu ex-officio, tj. prema položaju u crkvenoj i državnoj hijerarhiji, uvažavajući načelo razmjer-ne zastupljenosti vjerskih zajednica (Imamović, 2003, 260). Izbori za Bosanski sabor 1910. upozorili su na dva pro-cesa od dalekosežne važnosti. Prvo, pokazali da je u zemlji bila poodmakla preobrazba vjerskih zajednica u nacional-ne, pa su se vjerske kurije stvarno politički očitovale i kao nacionalne kurije. Intencija je ustavodavca bila da se politi-čki sustav BiH uspostavi na temeljima političkog konfesio-nalizma, ali se on već umnogome među Srbima i Hrvatima bio pretvorio u moderni nacionalizam. Drugo, izbori su potvrdili da se bosanskohercegovačko društvo potpu-no politički segmentiralo, što se očitovalo u masovno-me glasovanju kurija za vlastite vjersko-nacionalne politi-čke organizacije: sve srpske mandate dobila je jedna sr-pska politička organizacija, svi muslimanski mandati pripali su jednoj muslimanskoj organizaciji, a sve hr-vatske mandate podijelile su dvije hrvatske političke



organizacije. Sabor je, dakle, bio sastavljen prema načelu razmjerne zastupljenosti vjerskih kurija. Prema jednakom načelu bio je sastavljen i Zemaljski savjet, odnosno vlada. Zemaljski štatut propisivao je da “svaka vjeroispovjest u sa-boru bira u zemaljski savjet onoliko članova, koliko joj pre-ma srazmjeru pučanstva zapada”, pa su u vladu ušla četiri pravoslavca, tri muslimana i dva katolika. Istodobno, u sa-stavu nekih tijela primjenjivalo se i paritetno načelo. Šta-tut je tako propisivao da u tročlanom Predsjedništvu Sa-bora mora biti zastupljena “svaka od triju glavnih vjeroi-spovjesti zemlje”. Načelo razmjernosti primijenjeno je i u izborima kotarskih vijeća, izbornih tijela ograničene lokal-ne samouprave, tako što se na tisuću i pol pripadnika neke vjerske zajednice u seoskim općinama i na 750 u gradovi-ma birao jedna vijećnik. O vitalnim zemaljskim interesima, a oni su se ticali ponajprije “stvari bogoštovlja”, odlučivalo se kvalificiranim večinama. Tim institucionalnopolitičkimsredstvima austrougarska je uprava nastojala “održati unu-trašnju ravnotežu, svjesna da bi svaki njen poremećaj u ko-rist neke od tri vjersko-etničke grupe ugrozio položaj Mo-narhije u BiH” (Imamović, 2003, 230).

Procesi zasebnoga društvenog i političkog organiziranja bosanskohercegovačkih segmenata bili su nasilno suzbija-ni i u mnogim dimenzijama prekinuti u razdoblju prve i druge Jugoslavije. Bitno obilježje autoritarnih političkih re-žima Kraljevine SHS i pogotovo Kraljevine Jugoslavije bilo je ograničenje društvenog i političkog pluralizma općeni-to. Sa stajališta službene ideologije jugoslavenskog unita-rizma, bilo je suspektno, a i službeno je zabranjivano, na-cionalno organiziranje. BiH je izgubila samostalnost koju je imala u sklopu Austrougarske Monarhije. Uz to, u mo-narhijskoj Jugoslaviji Muslimani nisu bili priznati kao po-sebna etnička odnosno nacionalna zajednica, a bila je uki-nuta i vjerska, vakufska i prosvjetna samouprava muslima-na stečena ozakonjenjem autonomije Islamske zajednice 1909. Unatoč tome, nisu nestali rascjepi među bosansko-hercegovačkim segmentima, nego su bili samo nasilno po-tisnuti i prigušeni. Vjerske i, pogotovo, nacionalne podje-le iskazivale su se kadgod je to bilo moguće, a ponajviše u izborima za jugoslavensku skupštinu. Respektabilne glaso-ve dovoljne za stjecanje mandata na području BiH dobiva-le su isključivo nacionalne političke stranke Hrvata (pogla-vito HSS), Muslimana (JMO) i Srba (ponajprije RS). Na-suprot izborima za bosanski Sabor, u jugoslavenskoj mo-narhiji Hrvati i Srbi počeli su masovno glasovali za naci-onalne političke stranke koje su izvorno nastale u Hrvat-skoj i Srbiji, dakle izvan BiH. Na produbljivanje društvenih rascjepa i homogeniziranje vjersko-nacionalnih segmena-

ta na području BiH nakon 1918. snažno su utjecali stalni, širi sukobi između Hrvata i Srba u Kraljevini, pa su se i bosanskohercegovački Hrvati i Srbi masovno svrstavali na dvije suprotne točke polarizacijske osi zajedno ss svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj i Srbiji. Unutarnji društveni rascjepi dodatno su se produbljivali i učvršćivali utjecaji-ma izvan bosanskog društva ali, nasuprot prijašnjih histo-rijskim kontekstima, sada se to događalo u sklopu države u kojoj su bile i Hrvatska i Srbija.

Premda su se bosanskohercegovački Hrvati i Srbi poče-li duhovno i politički vezivati uz Hrvatsku i Srbiju mnogo prije nastanka Jugoslavije 1918, ta je povezanost dosegnu-la vrhunac na kraju druge Jugoslavije. Očitovala se u ma-sovnome političkom stavu prema kojemu Hrvati nisu ni htjeli ni mogli zamisliti svoj opstanak u Jugoslaviji u kojoj ne bi bilo Hrvatske, makar BiH ostala u toj “krnjoj Jugosla-viji”. To je značilo: ako Bosna i Hercegovina ostane u Jugo-slaviji, Hrvati će istupiti iz BiH kako bi tako izašli iz Jugo-slavije. Suprotno tome, Srbi nisu ni htjeli ni mogli zamisliti izlazak iz Jugoslavije u kojoj bi ostala Srbija, makar istupili iz nje u sklopu BiH. To je značilo: ako BiH “izađe” iz Jugo-slavije, Srbi će “izaći” iz BiH kako bi ostali u Jugoslaviji sa Srbijom. Takav je stav bitno odredio odnos Srba i Hrvata prema državnoj samostalnosti BiH i neposredno se iskazao na referendumu o neovisnosti 1992. Srbi su gotovo potpu-no bojkotirali državni referendum, demonstrirajući tako da ih se pitanje buduće sudbine BiH uopće više ne tiče, jer su se oni odlučili državnopolitički vezati uz Srbiju odnosno Jugoslaviju. Postupak provedbe “prisajedinjenja” Srpske Republike BiH, koju su formirali 1991. i proglasili 1992. na vojno zaposjednutim područjima BiH, iz te je perspektive bio samo provedbeni “tehnički” problem. Hrvati su, pak, masovno sudjelovali na referendumu i poduprli, zajedno s Muslimanima, državno osamostaljenje BiH. No, bilo bi po-grešno interpretirati tu potporu kao posve autentičan izraz njihove političke volje koji je potpuno odgovarao njihovim strateškim političkim interesima. Već se u vrijeme referen-duma moglo naslutiti - a kasniji su događaji uvelike potvr-dili te slutnje - da je hrvatska potpora državnom osamo-staljenju BiH bila privremena i instrumentalna, te da je po-najprije bila motivirana taktičkim razlozima. U suočenju s povijesnim izborom između ostanka u Jugoslaviji ili živo-ta u samostalnoj BiH, oni su masovno optirali za drugu po-litičku opciju.16 Upravo je taj povijesni kontekstualni pri-tisak pretvorio njihovo optiranje za BiH u “drugi najbolji izbor”, u “manje loš izbor” ili, u najzaoštrenijoj varijanti, u izbor “manjeg zla”. To umnogome relativizira hrvatsku po-tporu državnoj neovisnosti BiH, kao što su, uostalom, po-

16 U stenografskim zapisima sastanka predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana s izaslanstvom HDZ-a BiH u Zagrebu 27. prosinca 1991. Stjepan Kljuić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, ovako je izrazio taj stav: “... Mi nismo imali izbora između predaje Crnoj Gori i Srbiji i nezavisnosti Bo-sne, ja mislim da je svatko prema svojoj savjesti glasao za nezavisnost”. Komentirajući razgovore s političkim vodstvom bosanskih Srba, Kljuić nastavlja: “Mi smo njih stalno dovodili u situaciju... dajte napišite te papire i kada su prvi papir napisali bilo je ovako: Bosna i Hercegovina u federalnoj Jugoslavi-ji sa Srbijom i Crnom Gorom potpuno ravnopravni. Ja sam rekao mi o tom papiru ne možemo raspravljati, što ćemo o tome raspravljati, taj papir je ne-prihvatljiv za nas” (Stenogrami..., 2005, 1, 79, 76).



tvrdili i ratni događaji, napose hrvatsko-bošnjački rat 1992. i 1993.17 To je ujedno – što je iz sadašnje perspektive važni-ji problem – i jedan od glavnih razloga zbog kojega se ne može govoriti o postojanju trajne supstancijalne suglasnosti ili supstancijalnog pristanka dviju od triju glavnih etničkih zajednica na bosanskohercegovačku državu.

Autokratski komunistički režim u drugoj Jugoslaviji umno-gome je vodio ambivalentnu politiku u kojoj se raspoznaju dva glavna pravca. Prvi pravac sastojao se u politici ideolo-škog i političkog suzbijanja i potiskivanja nacionalnih po-djela i razlika, te proskribiranja nacionalnih sukoba, osobi-to od 1945. do razdoblja “ideološkog otopljavanja” šezde-setih godina (Bilandžić, 1985, 305-381; 1999, 455-552). Ju-goslavenske su nacije bile shvaćene kao novi tip socijalisti-čkih nacija koje će razvojem novog društva nestati kao i sve građanske tvorevine. Dok se to ne dogodi, jugoslavenski su komunisti uredili drugu Jugoslaviju kao federativnu drža-vu. No, republičke i savezne političke strukture supstanti-vno je okupirala KPJ, odnosno SKJ, koji je bio zadužen za delegiranje političke volje jugoslavenskoga partijskog vod-stva u sve republičke institucije i organizacije. Stoga su ko-munističke federacije zapravo pseudofederacije: federaci-je su prema formalnoj strukturi, ali ne i prema postupcima interesnog pregovaranja i odlučivanja. Taj “represivni fede-ralizam” bio je manje institucionalni okvir za zaštitu i ra-zvoj posebnih nacionalnih identiteta, a više sredstvo njiho-va ideološki kontroliranog izražavanja.

Religija je, pak, bila ideološki stigmatizirana kao buržoaski “opij za narod”, a ateizam je bio bitna sastavnica službene državne ideologije. Ateizam kao element službene državne ideologije te sustavna praktična politika ateizacije stano-vništva posredstvom obrazovnog sustava, kulturne indu-strije, medija i sl. imali su veće značenje u BiH nego drugdje u bivšoj Jugoslaviji. Oni su, naime, pridonosile “desakrali-zaciji” bosanskohercegovačkih nacionalnih zajednica koje su povijesno nastale i dugo su se održavale kao “sakralizira-ne nacije”. Katolički i hrvatski identitet nisu bili toliko jako povezani u Hrvatskoj kao u BiH, kao što vjerojatno ni pra-voslavni i srpski identitet nisu bili toliko povezani u Srbiji kao u BiH. Poseban je problem činila potpuna nominalna stopljenost muslimanskoga vjerskog i nacionalnog identi-teta: postavši komunisti, Hrvati i Srbi formalni su prestajali biti katolici i pravoslavci, dok su Muslimani kao komunisti prestajali biti muslimani i Muslimani i ostajali su samo Mu-slimani. Nominalna razlika između njihova vjerskog i naci-onalnog identiteta doslovce se izražavala jednim gramati-čkim znakom. Taj je proces prisilne izvanjske “desakraliza-cije” nacija bio praćen jačanjem “unutarnjih ograničenja” što su ih nacije postavljale svojim pripadnicima kako bi se

oduprle izvanjskom pritisku. Ona su se sastojala u ultimati-vnom vezivanju nacionalne uz vjersku pripadnost, koja je, možda, bila najizraženija u hrvatskoj zajednici. Prema ne-pisanim unutarnjim “pravilima” o pripadnosti, dobar Hr-vat nije mogao biti onaj tko nije bio i dobar katolik, a u zao-štrenijoj varijanti Hrvat uopće nije mogao biti onaj tko nije bio i katolik. Vjerojatno se nigdje u bivšoj Jugoslaviji otpa-dništvo od vjere nije tumačilo i kao nacionalno otpadniš-tvo kao među bosanskohercegovačkim Hrvatima. Ateiza-cija, tj. oduzimanje katoličkog identiteta, intuitivno se do-življavala kao napad na cijeli identitet zajednice i potkopa-vanje samih temelja njezina opstanka. Nije stoga čudno što su u članstvu KP odnosno SK BiH Hrvati bili najslabije za-stupljeni u odnosu prema svojemu udjelu u stanovništvu.

Drugi pravac politike bio je, pak, mnogo pragmatičniji. Očitovao se u nesustavnoj i nedosljednoj primjeni nekih mjera koje su nalikovale na konsocijacijske mehanizme, ali one u autokraciji nisu mogle proizvesti jednake učinke kao u demokraciji. Skupni naziv za te mehanizme bio je “naci-onalni ključ”. Pod tim se mislilo na paritetnu i/ili razmjernu zastupljenost glavnih nacionalnih zajednica u važnim poli-tičkim i društvenim institucijama i organizacijama. Od se-damdesetih godina on se primjenjivao široko i sustavno, ne samo u političkim institucijama i organizacijama, nego i na vodećim položajima u privredi, obrazovanju, znanosti, kul-turi, medijima i drugdje.

2. Teritorijalizacija i politička institucionalizacija etničkih segmenata

Do rata bosanskohercegovački društveni segmenti – koji se sve češće nazivaju “nacionalnim korpusima” - nisu ima-li stalna i jasna zemljopisna uporišta, nego su postojale tek teritorijalno nepovezane etničke enklave u zemlji u kojoj su pripadnici različitih vjerskih i etničkih zajednica bili ra-spršeni. L. Đaković (1985, 29) konstatira da su na početku 20. stoljeća “sve tri konfesije zastupljene u svim tadašnjim kotarima”, te da se moglo govoriti samo “o pretežnom sta-novništvu ove ili one konfesije na određenom području”. Prema podacima popisa stanovništva 1991, od 109 opći-na Muslimani su bili većinska skupina u 44 općine, Srbi su brojčano prevladavali u 34 općine, dok su Hrvati bili naj-brojnija skupina u 20 općina (Klemenčić, 1994, 22-25). No tijekom rata započeo je - a u osnovi je i dovršen – proces teritorijalizacije etničkih segmenata. On se odvijao u dva oblika. Prvi oblik sastojao se u progonima, “etničkom či-šćenju”, pripadnika drugih etničkih zajednica s područja na kojima je jedna zajednica činila apsolutnu ili relativnu ve-

17 Pitanje je, zapravo, kakva je to potpora uopće bila, imaju li se na umu stavovi Bože Raića. dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, izreče-ni na spomenutom sastanku s Tuđmanom u prosincu 1991: “Dok postoji suverena Bosna da, - ali, kada ona bude napadnuta, i kada njen teritorij počnu drugi rastakati a ne mi prvi, - onda znamo što je naše povijesno pravo” (Stenogrami..., 2005, 1, 99). To “povijesno pravo” bilo je shvaćeno kao pravo na otcjepljenje i priključenje Hrvatskoj. Iz logike političkih i ratnih zbivanja u BiH u prosincu 1991, dakle prije referenduma o neovisnosti, proizlazilo je da se to “povijesno pravo” moglo konzumirati odmah, budući da su Srbi već bili vojno i politički “rastočili” teritorij BiH



ćinu stanovništva. Drugi oblik bilo je vojno-političko po-sezanje za područjima na kojima “agresorska skupina” nije činila apsolutnu, pa čak ni relativnu većinu, a koje se opra-vdavalo povijesnim, ekonomskim ili vojnopolitičkim razlo-zima. Tako su se nastojala stvoriti što veća etnički homo-gena područja na kojima se mogla uspostaviti etnička voj-nopolitička vlast – posebni ratni vojni režimi. UNHCR je procijenio da je tijekom rata gotovo polovica stanovnika promijenila predratno boravište, a da je na svršetku ratnih sukoba bilo raseljeno oko 1,3 milijuna stanovnika. Najvi-še je stanovnika raseljeno s područja pod srpskom vojnom kontrolom, odakle je protjerano oko 30% predratnog sta-novništva, Bošnjaka i Hrvata, koji su pobjegli na područja pod muslimanskom odnosno hrvatskom vojnom kontro-lom. Velika većina prognanika i izbjeglica vratila se nakon rata uglavnom “u dio zemlje gdje se narod kome pripadaju nalazi u većini” (Papić, 2001, 24).

Procesi nasilne teritorijalizacije blokova bili su praćeni njihovom političkom institucionalizacijom. Taj je proces otpočeo osnivanjem srpskih autonomnih oblasti (SAO) u proljeće 1991, uglavnom na područjima gdje je SDS osvo-jio vlast na lokalnim izborima ili kasnijim lokalnim puče-vima. U jesen 1991. one su zauzimale oko 54% teritorija i obuhvaćalo više od 1,8 milijuna stanovnika među kojima je bilo manje od 47% Srba (Klemenčić, 1994, 32). “Što je udio srpskog stanovništva na područjima na koje se pretendi-ralo bio niži, to su bile jače hegemonističke crte velikosr-pstva. Ono se pozivalo na historijska prava ili je svoje aspi-racije opravdavalo navodno prijetećim genocidom nad vla-stitom narodnom zajednicom i zaštitom vitalnih interesa” (Calic, 1996, 74). Srbi su 1992. vojno zaposjeli 70 od 109 predratnih općina u BiH i u njima je u studenoma 1991. proveden referendum na kojemu se apsolutna većina gla-sača izjasnila da želi živjeti u Jugoslaviji, i to tako da se di-jelovi teritorija BiH na kojima je proveden referendum pri-poje Jugoslaviji. Pozivajući se na ishod referenduma, Skup-ština srpskog naroda BiH - koju je činilo 77 srpskih zastu-pnika, koji su napustili Skupštinu BiH u koju su bili izabra-ni 1990. i konstituirali se kao “najviši predstavnički i za-konodavni organ srpskog naroda u Bosni i Hercegovini” - proglasila je 9. siječnja 1992. Srpsku Republiku BiH i usvo-jila njezin ustav. Ustav je, pak, proglasio dijelovima Jugosla-vije sve srpske autonomne oblasti, gradove i i ostale srpske etničke entitete u BiH, uključujući i područja koja su opi-sana kao “mjesta u kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida nad njim u Drugome svjetskom ratu”. U ko-lovozu 1992. Srpska Republika BiH preimenovala se u Re-publiku Srpsku kako bi se i nominalno označio raskid svih veza nove državne tvorevine s BiH. Taj će proces međuna-rodna zajednica naposljetku legalizirati priznanjem Repu-blike Srpske kao jednoga od dva eniteta BiH.

Nastanak hrvatskih zajednica u jesen 1991. bio je odgovor na organiziranje srpskih autonomnih oblasti, ali i na na-

pada JNA na hrvatsko selo Ravno u općini Trebinje. HDZ je 18. studenoga 1991. donio Odluku o uspostavi Hrvat-ske zajednice Herceg-Bosne kao “političke, kulturne, go-spodarstvene i područne cjeline” sa sjedištem u Mostaru. Činilo ju je 30 općina koje su bile okosnica Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice. C. Ribičič (2001, 37-38) konstatira da iz teksta odluke o uspostavi Herceg-Bosne “neposredno ne proizlaze kriteriji na osnovi kojih je po-dručje HZ H-B određeno. Radi se naime o općinama koje imaju različitu nacionalnu strukturu. U većini njih... Hrvati su bili u većini, dok u nekima od njih Hrvati nisu predsta-vljali većinu, u pojedinim slučajevima čak niti relativnu ve-ćinu stanovništva”. Zaključuje da su na izbor općina “očito djelovali neki povijesni i programski razlozi. Radi se o po-dručju koje Hrvati smatraju ‘hrvatskim etničkim i povije-snim prostorom’, koji je bio sastavnim dijelom nekih povi-jesnih zajednica hrvatskog naroda (Banovine Hrvatske iz 1939. godine, na primjer) i/ili za koje Hrvati smatraju da je nepravedno izgubljen kao rezultat Drugog svjetskog rata”. Hrvatska Zajednica se 1993. preimenovala u Hrvatsku Re-publiku Herceg-Bosnu i tako nominalno jače istaknula dr-žavni karakter. U Zastupnički dom nove tvorevine ušli su zastupnici hrvatskog naroda izabrani u oba vijeća Skupšti-ne BiH 1990, zastupnici iz oba vijeća Skupštine BiH iza-brani na području Herceg-Bosne, članovi Predsjedništva Herceg-Bosne, te predsjednici općinskih vijeća ako opći-ne nisu imale druge zastupnike u novome predstavničkom tijelu. U Herceg-Bosni bila je uspostavljena “široka mreža tijela i institucija, što pokazuje ambiciju stvaranja državne zajednice, izdvojene iz Republike BiH, koja na svom teri-toriju i prema stanovništvu na njemu privremeno u izvan-rednim okolnostima obavlja funkcije suverene i djelotvor-ne vlasti” (Ribičič, 2001, 67). Ribičič zaključno konstatira da “s normativnog stanovišta (de iure) HZ H-B imala je sve elemente koji određuju državnu zajednicu: teritorij, stano-vništvo, vlast, neposrednu podređenost međunarodnom pravu”. Cijeli taj postupak “izgradnje države” međunarodna je zajednica delegitimirala, ne priznavši HR Herceg-Bosnu kao zaseban entitet te iznudivši njezino raspuštanje i pri-stanak Hrvata na Washingtonski sporazum kojim je 1994. stvorena bošnjačko-hrvatska Federacija.

Teritorijalizaciju i institucionalizaciju “hrvatskog korpusa” bošnjačka strana jednoznačno interpretira kao secesioni-stički čin, istovjetan srpskome: “Herceg Bosna je praktično u svemu bila odraz Republike Srpske u BiH, s jednom bi-tnom razlikom, što ona kao ‘vlada de facto’ nije pravno pri-znata ni Vašingtonskim niti Dejtonskim mirovnim spora-zumom” (Imamović, 2003, 392). Kao što je nastanak Re-publike Srpske omogućila vojna agresija Jugoslavije, tako je HZ Herceg-Bosnu omogućila agresija Hrvatske na BiH. Na nastanak Herceg-Bosne odlučno su utjecali strateški in-teresi Hrvatske da sa Srbijom podijeli BiH. U tumačenji-ma bošnjačke strane nema nikakvih kontekstualnih argu-menata kojima bi se djelomice moglo objasniti ponašanje



hrvatske strane. Oni ne nalaze razloge za samostalno voj-no i političko organiziranje Hrvata u potpunoj političkoj dezorijentaciji tadašnjega muslimanskoga vodstva i, pogo-tovo, u disoluciji bosanskohercegovačke države i svih nje-zinih institucija. Te se činjenice previđaju ili minoriziraju kao izrazi “zatečenosti bošnjačkog stanovništva”, “privre-menog nesnalaženja”, “dobrohotnog taktiziranja”, “naivno-sti Muslimana”, “nesmotrenosti Alije Izetbegovića” i sl.18 Takva su obrazloženja politički nekorektna i moralno su-spektna. Kad je 1992. izbio rat u BiH, Bošnjaci su već pred očima imali rat u Hrvatskoj koji je započeo 1991, a kojega su simbolizirali surovo razaranje Vukovara i bombardira-nje Dubrovnika. Ključno pitanje koje Hrvati mogu uputi-ti Bošnjacima glasi: Kako je nakon Vukovara itko smogao moralne i političke hrabrosti da govori o “zatečenosti ra-tom”? Jesu li u pozadini te “zatečenosti” bila uvjerenja da su oni koji su bili napadnuti u svojoj zemlji, u Hrvatskoj, na neki način izazvali i “zaslužili” taj rat? I jesu li se Muslimani zanosili mišlju da će njih rat zaobići, jer ga ničim nisu iza-zvali i “zaslužili”? Tek su rijetki bošnjački autori priznali da su Muslimani dočekali rat bez ikakva “konzistentnoga na-cionalnog programa” i s “nedoraslim i obezglavljenim poli-tičkim vođstvom”, da je vlast zapala u “totalnu neorganizi-ranost” i da nije dobro shvatila da će se “velikosrpski nacio-nalizam najžešće upravo okomiti na BiH i da je ona central-no mjesto i glavna sfera interesa u njegovom agresivnom nastupu” (Duraković, 1993, 8, 213, 216. i d.; v. i Zulfikarpa-šić i dr., 1995; Halilović, 1997). Ipak, s bošnjačkog stajališta to je bilo samo još jedna historijska potvrda stalnih agresi-vnih presezanja Hrvatske na teritorij i stanovništvo BiH.19 Nasuprot tome, hrvatska strana u prvi je plan isticala kon-tekstualne razloge osnutka Herceg Bosne, pa se tvrdilo da je ona nastala kako bi se Hrvati obranili od srpske agresi-je u uvjetima potpunog raspada državnog i društvenog su-stava. Privredni i društveni život bio je potpuno paralizi-ran: većina je poduzeća prestala raditi, zračni, željeznički i cestovni promet bio je obustavljen ili bitno otežan, opskr-ba strujom i vodom bila je neredovita, zatvorene su ban-ke, pošte, škole, trgovine i dr. Nadalje, stvarno su se raspa-le sve središnje institucije državne vlasti. Ako su formalno i postojale, bile su nelegitimne jer su ih napustili izabrani predstavnici srpskog naroda, pa su njihova mjesta popu-njavana na krajnje dvojben način. Neki su položaji u državi bili i nedemokratski uzurpirani, poput mjesta predsjedni-ka Predsjedništva, na kojemu je A. Izetbegović ostao četi-ri uzastopna mandata, pri čemu su dva posljednja mandata bila neustavna. Napokon, ona je bila izraz prirodnih i po-

vijesnih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda na vlasti-to političko “samoodređenje”. Herceg-Bosna formalno nije bila određena kao samostalna državna zajednica koja teži otcjepljenju od BiH. U konstitutivnim aktima govori se o “budućem savezu republika” (usp. Ribičič, 2001, 101. i d.). De facto je, pak, djelovala kao samostalna država i intencij-ski je težila secesiji i priključenju Hrvatskoj.

Politička institucionalizacija muslimanskog bloka nije bila tako jednostavna, pa su uočljiva dva kraka tog proce-sa: osnutak vojno izolirane i politički “odmetničke” Auto-nomne pokrajine Zapadna Bosna u rujnu 1993. i političko organiziranje na područjima pod kontrolom Armije BiH, gdje su državne institucije pretvorene u politička tijela mu-slimanskog naroda ili su bile zamijenjene stranačkim tijeli-ma. D. Owen (1998, 85. i d.) svjedoči da “kolektivno Pred-sjedništvo, kao demokratsko tijelo sa smislenom zastuplje-nošću triju konstitutivnih naroda, ujesen 1993. više nije bilo realnost. Stvarne su se odluke donosile drugdje. Ima-li smo zapravo posla s muslimanskom vladom za pretežno muslimansko stanovništvo”. Zajedničke institucije bosan-ske države smatrale su se “nepouzdanima, pa su razorene, dok je bošnjački nacionalni interes poistovjećen isključivo s Predsjednikom, vladajućom strankom i Armijom, uslijed čega su te tri institucije sve više srastale”. SDA i njezin pred-sjednik “prigrabili” su gotovo apsolutnu vlast na neokupi-ranom dijelu BiH, koji je “zadobio značaj bošnjačke nacio-nalne paradržave” (Attila, u: Magaš i Žanić, 199, 227, 228). Drugim riječima, područje pod kontrolom Armije BiH objektivno je funkcioniralo kao muslimanski entitet. Mu-slimani, ipak, nikad nisu bili strateški usmjereni na politi-čku institucionalizaciju na dijelu područja BiH, a pogoto-vo ne na tako malom dijelu kakav je bio onaj koji su vojno kontrolirali do 1995.

S povijesno-političkog stajališta, ključnom se posljedicom rata može smatrati upravo teritorijalizacija etničkih zaje-dnica kakve nije bilo prije 1990. Ta je činjenica bitno promi-jenila društvene, političke i psihološke pretpostavke na koji-ma je moguće graditi održivu državu i demokraciju u BiH.

3. Političko i društveno organiziranje segmenata nakon teritorijalizacije

Nakon dovršene teritorijalizacije, svaki se segment počeo organizirati u zasebnu i razmjerno zatvorenu političku i društvenu zajednicu, legalizirajući političke i društvene in-

18 A. Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH i politički prvak SDA, na pitanje novinara tjednika “Danas” od 17. ožujka 1992. o mogućnosti rata u BiH nestrpljivo je odgovorio: “To pitanje mi stalno postavljaju, i ja nastavljam da dajem uvijek isti odgovor: rata u Bosni neće biti, ni domaćeg, ni uve-zenog”. Druga je kobna Izetbegovićeva ocjena bila kako rat u Hrvatskoj nije “njihov rat”. Tom se izjavom Izetbegović legitimirao kao isključivi politički predstavnik bosanskih Muslimana, jer su bosanski Hrvati i bosanski Srbi – svatko na svoj način i s bitno različitom povijesnom, političkom i moralnom legitimnošću – smatrali rat u Hrvatskoj i “svojim” ratom. 19 N. Duvnjak (2004, 71-72) tvrdi da su nacionalna “grandomanija” i agresivnost konstitutivna obilježja hrvatske, kao i srpske, političke kulture: BiH “se nalazi između dva izrazito ‘gramziva’ (‘gladna’) susjeda – Srbije i Hrvatske. Te dvije zemlje kao bitno obilježje svoje političke kulture imaju nacionalnu grandomaniju koja se izražava kroz velike državne projekte, tzv. ‘veliku Srbiju’ (‘svi Srbi u jednoj državi’) i ideju ‘ velike Hrvatske’ (‘Hrvatska do Drine’ ili bar u granicama ‘Banovine Hrvatske’ prema sporazumu Cvetković-Maček iz 1939. godine)”.



stitucije i organizacije koje su nastale u ratu i izgrađujući nove. Čim se autokratski komunistički poredak počeo raspadati na vidjelo su izbile stare vjerske i nacional-ne podjele. Hrvati, Muslimani i Srbi najprije su se organi-zirali u svoje nacionalne političke stranke. U prvim slobo-dnim izborima 1990. one su zajedno dobile 73,7% glasova i 75,5% mjesta u Vijeću građana, te više od 70% glasova i čak 94,5% mandata u Vijeću općina. U Predsjedništvo države bili su izabrani samo kandidati triju blokovskih stranaka, pa je čak i predstavnik “ostalih” skupina bio izabran kao kan-didat SDA. Politička prevlast blokovskih stranaka bila je još izraženija u postkonfliktnim izborima 1996: tad su dobileviše od 76% glasova i oko 86% mandata u državnom parla-mentu. Kasnije su se i njihovi apsolutni i relativni udjeli u glasovima birača smanjivali: u izborima 1998. dobile su oko 55% glasova i 64% mandata, 2000. oko 47% glasova i 45% mandata, te u 2002. oko 45% glasova i 48% mandata. Uzro-ci tih promjena nipošto se ne mogu svesti samo na opći pad potpore birača, nego ih treba tražiti u apsolutnom smanje-nju broja birača i opadanju izborne participacija, učincima izbornog inženjerstva, te stranačkom pregrupiranju unutar “nacionalnih korpusa”. Apsolutno smanjivanja broja birača HDZ-a nije bilo praćeno istodobnim približnim porastom broja birača ostalih hrvatskih stranaka, čiji su glasovni re-zultati gotovo zanemarivi. HDZ je zadržao najpostojaniju, iznimno visoku potporu nacionalnoga biračkog tijela, jer za njega redovito glasuje više od 80% Hrvata, što je obja-šnjivo položajem manjinskog bloka u Federaciji, pa na koncentraciju nacionalnih glasova utječe strah od poli-tičke marginalizacije. Glasovni gubici SDA mogu se obja-sniti porastom glasova ostalih bošnjačkih stranaka, ponaj-prije Stranke za BiH i SDP-a za koje su većinom glasovali Bošnjaci. Smanjivanja potpore SDS-u ponajprije, pak, tre-ba pripisati djelomičnom pluraliziranju biračkog tijela u jednoblokovskome srpskom entitetu kojim se ne do-vode u pitanje “vitalni nacionalni interesi” Srba. Uz to, dio glasova SDS-a “pokupile” su jednako nacionalno ekskluzi-vne i podjednako politički radikalnije stranke.

Osim nacionalnih stranaka, svaki je etnički segment izgra-dio vlastitu mrežu političkih i parapolitičkih organizaci-ja i udruženja: svoja udruženja ratnih veterana i branite-lja, svoje sindikate, svoja udruženja poslodavaca, svoje pro-fesionalne udruge, svoja karitativna društva, svoje sport-ske klubove, a jedno vrijeme čak i zasebne natjecateljske lige, svoja kulturna društva itd. Svaki je segment organizi-rao vlastiti medijski sustav (Sapunar i Tomić, 2004). Svaki je segment nastojao, a djelomice i uspio, uspostaviti vlasti-ti privredni sustav. I, što je osobito važno, svaki je segment

izgradio vlastiti obrazovni sustav, od vrtića do sveučilišta: “... Na sarajevskom se uglavnom ne školuju ni Srbi ni Hrva-ti, kao što se na banjalučkom ne školuju Hrvati i Bošnjaci, a na mostarskome Bošnjaci i Srbi” (Mahmutćehajić u: Ma-gaš i Žanić, 1999, 265). Na njima se studira po različitim studijskim programima i literaturi, pa je nezamislivo da se neki udžbenici iz nacionalne povijesti, ustavnog prava ili političkog sustava koriste na svim sveučilištima u zemlji. U odvojenim obrazovnim sustavima ne poučava se samo ra-zličita povijest i suvremenost države, nego i oblikuju razli-čiti svjetonazori. Prirodu i opseg tih razlika dobro ocrtava interpretacija najvažnijeg događaja u povijesti zemlje: pada Bosne pod Osmansko Carstvo.

U glavnini srpske i hrvatske historiografije, kao i u pučkimpredajama Srba i Hrvata, pad Bosne pod Osmansko Car-stvo 1463. interpretira kao povijesna katastrofa kojom je otpočelo razdoblje života bosanskih kršćana pod “osman-skim jarmom” i “turskim zulumom” tijekom kojega su na-silno odvajani od svojih europskih vjerskih i kulturnih ko-rijena. Propast Osmanskog Carstva, najavljena u balkan-skim ratovima u kojima se na strani pobjednika našla i Sr-bija, slavi se kao “dan velikog obračuna” (Ekmečić, 1989, 2, 628. i d.). I dok su starija bošnjačka historiografija i druš-tvene znanosti općenito bile suzdržanije u ocjenama tog razdoblja, pa se u njima govori o “turskom okupatoru” na istoj ravni na kojoj se govori i o “austrougarskom okupa-toru” (npr., Purivatra, 1974, 11), novija bošnjačka histori-ografija i politika upustile su se u posvemašnju reintepre-taciju tog dijela bosanske povijesti. Osmansko osvajanje tako se interpretira kao povijesni događaj koji je spa-sio autohtone Bošnjane ili Bošnjake od prisilnog na-metanja katoličanstva i pravoslavlja i omogućio oču-vanje bosanskoga državnog identiteta.20 Takav stav te-melji se na mitu o srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj i nje-zinim pripadnicima, “dobrim Bošnjanima”, koji se prikazu-ju kao vjerska zajednica iz koje se razvila suvremena bo-šnjačka nacija. Tvrdi se da su bosanski Muslimani potomci srednjovjekovnih bogumila, “najbrojnijeg stanovništva pri-je pada pod Osmanlije” (Idrizović, 2003, 97; v. i Bojić, 2001, 26); “dobri Bošnjani” bili su “neprekinuto žilište bošnjačkog nacionalnog stabla do danas” (Đozić, 2003, 11); bogumil-stvo je “korijen”, “supstrat” i izvorište “političkog i kultur-nog identiteta” bosanskih Muslimana (Duraković, 1993, 21). I u neekskluzivnijim tumačenjima etnogeneze Bošnja-ka, u kojima se ističu i drugi elementi tog procesa, naglaša-va se neupitna prevlast bogumilskog elementa. Bošnjaci su “oduvijek bili potomci srednjovjekovnih Bošnjana, sljedbe-nika bosanske crkve, pravoslavnih i katolika, naroda koji

20 “... Dolazak Osmanlija u Bosnu 1463., na vrhuncu obračuna Katoličke crkve sa pripadnicima bosanske vjere... bilo (je) pravo spasenje za biološki op-stanak Bošnjana. otuda njihovo masovno dobrovoljno primanje islama kao izlaza iz situacije u kojoj su se bili našli... Dugoročno gledajući, ulaskom Osmanlija u Bosnu bila je ‘zamrznuta’ bosanska državnost i nacionalnost. Historijski bih to označio kao šansu Bosni i Bošnjanima da fizički i biološki opstanu, da očuvaju svoj državni, odnosno etnički identitet” (Ibrahimagić, 1999, 18; usp. i 12-13; Bojić, 2001, 37-38, 143. i d.). U jednome teološko-fi-lozofskom tumačenju islamizacije kaže se da je ona bila izraz “nastavka i upotpunjenja krstjanske težnje za izbavljenjem” (Mahmutćehajić, 1997, 19). A u jednoj bizarnoj političkoj usporedbi kaže se: “Turci su od većine stanovništva dočekivani kao spasioci – otprilike kao međunarodne snage tokom ne-davne agresije” (Idrizović, 2003, 96).



je nastanjivao bosansku državu...” (Ibrahimagić i Kurtćeha-jić, 2002, 22); Muslimani su nastali etničkim sažimanjem “starinačkih bogumilskih Bošnjana”, slavenskih doseljenika i povratnika iz okolnih hrvatskih i srpskih zemalja, pravo-slavnih i katoličkih konvertita u samoj Bosni, balija i ne-slavenskih doseljenika iz islamskih zemalja”, ali “osnovno jezgro današnje muslimanske populacije u Bosni predsta-vljale pristaše bosanske crkve” (Hadžijahić, 1974, 90; 1990, 75. i d.).21 U tim se interpretacijama vjerska konverzija pri-kazuje kao “borba za identitet”: izvorni heretički krstjan-ski identitet “dobri Bošnjani” dobrovoljno su zamije-nili islamskim identitetom upravo zato da bi spasili svoj izvorni identitet pred nasilnim pokatoličenjem. No, “promjena vjere značila je istodobno i promjenu iden-titeta” u ondašnjoj Bosni (Džaja, 1999, 16). Zastupnici tih teza u najmanju su ruku dužni objasniti kako odustaja-nje od izvornog identiteta jamči njegovo očuvanje, te zašto islam, koji je navodno potpuno ili gotovo potpuno zamijenio izvorni bogumilski identitet, nije percipiran kao jednaka opasnost za nj kao i katoličanstvo ili pravoslavlje. Pravi je smisao takva tumačenja povijesti pokušaj da se vlastiti identitet naknadno rekonstruira kao kate-goriju koja prethodi islamu i starija je od njega. Kako izvor toga identiteta “ne smiju” biti katoličanstvo i pravo-slavlje, to može biti samo bogumilstvo. Protivno intencija-ma tih rekonstrukcija, stalno se pokazuje da je tek islami-zacija stvorila uvjete za razvoj posebnoga etničkog iden-titeta jednoga dijela srednjovjekovnoga bosanskog stano-vništva zato što se islam “dovoljno” razlikovao od posto-jećih kršćanskih identiteta u Bosni da iz jedne krajnje di-stinktivne nove vjerske zajednice osigura razvoj nove etni-čke zajednice. Tek se islamizacijom jedan dio srednjovje-kovnoga bosanskog stanovništva pretvorio u “signifikan-tnoga drugog” (Tejlor, 2003, 41. i d.), koji je prema katoli-čkoj i pravoslavnoj zajednici mogao graditi svoj “partiku-larni identitet” i prema kojemu su te zajednice mogle do-datno diferencirati svoje partikularne identitete. Eksplici-tno se tvrdi ili implicitno sugerira da bi katolici i pra-voslavci, odnosno Hrvati i Srbi, “razgradili” bosanski identitet, a time i bosansku državu da nije bilo islami-zacije i muslimana. Takva su hipotetska mišljenja znan-stveno legitimna, ali nisu uvjerljivo argumentirana, među ostalim i zato što društvene i političke procese objašnja-

vaju izvan respektivnoga povijesnog konteksta ili iz kasni-je povijesne perspektive. Jednako je, naime, znanstveno le-gitimna pretpostavka da bi se bosanski katolici i pravoslav-ci ponašali drukčije u samostalnoj srednjovjekovnoj bo-sanskoj državi nego što su se ponašali u Bosni pod vlašću islamske teokratske sile koja je u zemlji “proizvela” povla-štenu suparničku zajednicu sa zasebnim vjerskim i kultur-nim identitetom. Potonje stajalište “skriveno” je u tumače-nju bosanske povijesti koje se zasniva na postavci o radi-kalnom prekidu kontinuiteta u razvoju bosanske države i bosanskog društva do kojega je došlo padom Bosne pod osmansku vlast. Prema tom shvaćanju, upravo je taj nasil-ni prekid kontinuiteta onemogućio nastanak jedinstveno-ga bosanskog naroda i ugrozio budućnost bosanske drža-ve. Mit o kontinuitetu između bogumilstva i islama u Bo-sni prekriva zapravo “oštar duhovni, politički i civilizacijski diskontinuitet između osmanske epohe i bosanskoga sre-dnjovjekovlja” (Džaja, 1999, 249). U osmanskoj epohi ra-zorene su tri glavne srednjovjekovne bosanske institucije – bosansko kraljevstvo, bosanska crkva i bosansko plem-stvo – a opstala je samo bosanska franjevačka provincija (23. i d.). Upravo je u osmanskoj epohi uvelike “razo-rena podloga za zajednički politički identitet bosan-skog stanovništva” (223). Prestrukturirano bosansko pu-čanstvo dodatno se heterogeniziralo i počelo se orijentira-ti prema vanjskim vjerskim i političkim središtima. Četiri stoljeća orijentalizacije pretvorila su tri stoljeća okcidenta-lizacije u “slabe ostatke i nečitljive fragmente...” (249), koji nisu bili dostatni da se izgradi jedinstveni identitet bosan-skog stanovništva.

Tezi o diskontinuitetu suprotstavlja se protuteza o konti-nuitetu bosanske povijesti. Tvrdi se da diskontinuitet na državnoj razini nije značio i diskontinuitet na razini druš-tva i društvenosti: “Srednjovjekovna bosanska država... nije se mogla održati pred organizovanijom Osmanskom drža-vom, ali srednjovjekovna Bosna kao društvo, kao društve-na zajednica, čiju snagu čine sadržaji njezinog društvenog bića, tradicija, običaji, jezik, kultura, nastavlja da živi unu-tar osmanske državne organizacije...” (Đozić, 2003, 86). Istodobno se pak navodi mnoštvo argumenata koji opovr-gavaju tu postavku, te pokazuju da pad Bosne pod osman-sku vlast nije značio samo kraj srednjovjekovne bosan-

21 Protivnici “bogumilizacije” bošnjačke etnogenze prokazuju takva stajališta kao puki mit. S. M. Džaja (1999, 27, 40, 257. i d.) tvrdi da su osmanski po-pisi poreznih obveznika (defteri) iz 15. i 16. stoljeća registrirali kristjane “više kao nestalu veličinu nego kao povijesnu snagu... Broj osmanskih podani-ka, ubilježenih u deftere kao ‘krstjani’ dostiže jedva 120 do 130 kućanstava”. Crkva bosanska doživjela je “svoj rasap prije propasti kraljevstva”, a bosan-sko je bogumilstvo u doba pada Bosne “već bilo splasnulo na sporedan i beznačajn fenomen bosanske povijesti” (v. i Ćirković, 1964, 319). N. Malcolm (1995, 55-56) tvrdi da je suvremena znanost “temeljito pobila tvrdnju da se islamizacija Bosne pretežito sastojala od masovnog prevjeravanja članova Crkve bosanske... Stoga se čini da se vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska već bila raspala i stvarno ugasila. U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljeće... navedena su dva-tri čitava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan; u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca”. Vjerodostojnost tih podataka zasniva se na tome što u osmanskom carstvu stanovništvo bilo sustavno oporezova-no: “...Osmanlije su bili najbolji knjigovođe u istoriji Srednjeg istoka. Poreski propisi su bili detaljno opisani u katastarskim knjigama koje su obuhvata-le stanovništvo, domaćinstva, imovinu i druge izvore poreza” (Espozito, 2002, 407). F. Fernández-Armesto (1997, 204) napominje kako se često tvrdi da je islam dobio mnogo obraćenika u Bosni jer je ona bila uporište bogumilstva; tu postavku dovodi u pitanje činjenica da su “i Albanci, koji su se isticali čvrstim katoličanstvom, također u velikom broju prelazili na islam kad su ih pokorili Turci. Kao sljedbenici islama u Osmanlijskom Carstvu, muslima-ni u Bosni i Hercegovini bili su pošteđeni danka u krvi (deverşime), plaćali su manje poreza te imali veću samoupravu od svojih kršćanskih i židovskih susjeda”. Te stavove N. Duraković (1993, 25, 21) pripisuje zlonamjernoj “bulumenti učenjaka koji su tvrdili i tvrde da su bogumili već nestali s dolaskom Turaka...”, “dvorskim kamarilama, unajmljenim ‘naučnicima’ i kvazinacionalističkim trabantima”, koji se vode “strašću, nipodaštavanjem, diskvalifikaci-jom i falsifikatima razne vrste”.



ske države nego i zamjenu gotovo svih institucija pre-dosmanskoga srednjovjekovnog bosanskog društva novim tipom društva i novim obrascima društveno-sti. Nova je vlast uvela u Bosnu timarski sustav kao novi privredni sustav i vakufski sustav kao novi socijalni sustav; promijenila je socijalnu strukturu i stvorila čaršiju kao “au-tentičnu društvenu grupu bošnjačkog društva”; promijeni-la je arhitektonski izgled zemlje izgradnjom novog tipa gra-dova, mostova, bogomolja i drugih objekata; uspostavila je nove obrasce društvenih odnosa među ljudima pomoću in-stitucije komšiluka kao tipične “mikrozajednice” i izgradila novu kulturu stanovanja; uspostavila novi školski sustav i donijela novu umjetnost uopće, uključujućo i novu “znako-vnu umjetnost” kao način simboličnog obilježavanja zaje-dnice i njezinih pripadnika; uvela je arapsko pismo i pota-knula nastanak alhamijado književnosti na tom pismu, kao i književnosti na turskome i perzijskom jeziku, te uvela sto-tine novih turskih riječi koje su uvelike promijenile rječnik bosanskog stanovništva; izgradila je novu glazbenu umje-tnost sa sevdalinkom kao “umjetničkim izrazom društve-nih odnosa u bošnjačkoj gradskoj sredini”, u kojoj je “sedi-mentiran sinkretizam bosanskog i orijentalnog”; izgradila je i nametnula posve nove pučke običaje i novi, potpuno sa-kralizirani način svakidašnjeg života (Đozić, 2003, 116-119. i d., 124. i d., 182. i d.). Ukratko, promijenjene su se gotovo sve zatečene društvene strukture, tipovi društvenih odno-sa i obrasci društvenosti. Rezultat islamizacije pod osman-skom vlašću sažimlje se ovako: “Islam nije samo i isključivo duhovnost, već nerazdvojni dio ukupnosti ljudskog življe-nja... Sve dimenzije života bošnjačke zajednice, nacional-ne, ekonomske, etničke, običajne, kulturne i vjerske temelj-no su određene islamom”, pa je islam utjecao na “ukupnu društvenu organizaciju života” (115, 116). U Bosni je pod osmanskom vlašću “nastalo i oblikovalo se po formi i sadr-žaju jedno jedinstveno muslimansko društvo, jedna zaje-dnica pored drugih zajednica (pravoslavne, katoličke i je-vrejske). Bosansko muslimansko društvo se oformilo kao specifičan vid društva koje je u jednu cjelinu povezivala za-jednička vjera islam i zajednička privrženost osmanskoj muslimanskoj državi, čijim su posredstvom Bosanci posta-li Muslimani i na taj način tijesno povezivali svoju sudbinu sa tom državom” (Sućeska, 1974, 488). Izrijekom se, da-kle, tvrdi da se pod osmanskom vlašću srednjovjeko-vno bosansko društvo raspalo ili segmentiralo na za-sebna vjerska društva, pa se o njemu više nije moglo govoriti kao o jedinstvenoj cjelini. Nije stoga jasno kako se onda može govoriti o neprekinutome konti-nuitetu u povijesnom razvoju između predosmansko-ga i osmanskoga srednjovjekovnog društva u Bosni? Tako se može govoriti samo ako se društvo shvati kao pri-rodna zajednica ljudi koji nastanjuju neko zemljopisno po-dručje, a društveni se kontinuitet svede na “biološko traja-

nje” na nekom prostoru.

Tvrdi se, nadalje, da promjena vjerskog identiteta nije zna-čila i promjenu etničkog identiteta. Taj iskaz implicira stav kako je u trenutku pada Bosne pod osmansku vlast u njoj ži-vjela konstitutirana etnička zajednica. Srednjovjekovni bo-sanski narod, “dobre Bošnjane”, u etničkom smislu činili su oni koji “govore bosanskim jezikom i pišu svojim pismom bosančicom. Bosna i njezin narod imaju vjeru bosansku, potpuno različitu od vjera drugih naroda, i svoju Crkvu bo-sansku i svoje vladare – banove i kraljeve i svoju vlastelu” (Đozić, 2003, 95-96). Kako su konstitutivni elementi sre-dnjovjekovnoga bosanskog naroda bili bosanski jezik, bo-sansko pismo, bosanska vjera, bosanska crkva i bosanski vladari, to bosanski katolici i pravoslavci nisu mogli pripa-dati srednjovjekovnome bosanskom narodu jer nisu imali glavna konstitutivna obilježja bosanskog naroda: nisu bili pripadnici bosanske vjere i Crkve bosanske. Bosanski se narod, historijski retrospektivno, definira tako da semože prikazati kao etnički supstrat iz kojega se razvi-la današnja bošnjačka nacija. Nije, doduše, jasno kako je taj povijesni proces etničke konstitucije tekao nakon što je tako definirani bosanski narod nasilno izgubio gotovosva svoja konstitutivna etnička obilježja ili ih se dragovolj-no odrekao. Ovaj “fragment” ilustrira razlike u shvaćanji-ma povijesti Bosne, koje su institucionalizirane u obrazo-vnim sustavima u kojima nastaju društvene i političke eli-te. Mnogi su skloni uvjerenju da različiti doživljaji povijesti proizvode i različite odnose prema sadašnjosti.

IV. BiH KAO USTAVNA KONSOCIJACIJSKA DEMOKRACIJA

1. Teritorijalna autonomija nacionalnih segmenata: entiteti i kantoni

BiH nije ustavno određena ni kao federacija ni kao konfe-deracija, nego se tretira kao složena država sastavljena od unitarne Republike Srpske i višeetničke Federacije BiH.22 Entiteti obilježja državnih jedinica: teritorij, stanovništvo, državljanstvo, ustav, parlament, vladu, sudstvo, upravni su-stav, vojsku, policiju, službene jezike, zastavu, grb, himnu i dr. Ovlasti središnjih državnih institucija svedene su na vanjsku politiku i vanjsku trgovinu, carinsku, monetarnu i migracijsku politiku, kontrolu zračnog prometa, prove-dbu međunarodnih obveza i propisa, reguliranje transpor-ta među entitetima. Federacija je podijeljena na deset kan-tona koji nisu nazvani imenima etničkih zajednica koje u njima brojčano prevladavaju, nego prema regijama ili gra-dovima. U političkoj praksi kantoni, većinom figuriraju kao

22 Bosanski teoretičari prava i politike potpuno se razlikuju u pogledu određenja državnopolitičko uređenja BiH: Kuzmanović (1999) tvrdi da je posri-jedi “asimetrična konfederalno-federalna državna zajednica”, Ibrahimagić (1999, 2001) da je riječ o “decentraliziranoj državi”, a Hodžić (1998, 44) o “slo-ženoj državi – federaciji sui generis”.



teritorijalno-političke jedinice dominantnih etničkih zaje-dnica. Kantoni potpuno samostalno vode obrazovnu, kul-turnu, medijsku, stambenu, zemljišnu i socijalnu politiku, osnivaju i nadziru vlastite policijske snage, a imaju i odre-đene ovlasti u ekonomskoj politici. Imaju vlastite usta-ve, parlamente, vlade, upravu, sudove, policiju i dr. Prema tome, teritorijalna autonomija etničkih segmenata konsti-tucionalizirana je na razini države BiH u obliku entiteta, a praktično postoji i na razini Federacije BiH u obliku kan-tona.

2. Razmjernost i paritetnost kao načela ustrojstva političkih institucija

Temeljne političke institucije ustrojene su prema načelu razmjernosti i paritetnosti. Zastupnički dom Parlamen-tarne skupštine BiH sastavljen je prema načelu “entitetske razmjernosti”: jedna trećina članova bira se u Republici Sr-pskoj, a dvije trećine u Federaciji. Dom naroda sastavljen je prema načelu entitetske i etničke paritetnosti: trećinu članova bira Narodna skupština Republike Srpske, a dvije trećine Dom naroda Federacije. Predsjedništva oba doma čine po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat. Vijeće ministara sa-stavljeno je prema načelu entitetske razmjernosti: u njemu ne smije biti više od dvije trećine članova s područja Fede-racije. Predsjedavajući Vijeća ministara imenuje ministre i zamjenike u pojedinim resorima koji moraju biti pripadni-ci različitih konstitutivnih naroda. Tim ustavnim odredba-ma stvorene su normativne pretpostavke za formiranje vla-da velikih koalicija koje čine stranke triju etničkih segme-nata. Predsjedništvo države sastavljeno je sukladno nače-lu paritetnosti, pa ga čine po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat. Naposljetku, Ustav općenito propisuje da “dužnosnici po-stavljeni na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine odražavati će opći sastav naroda Bosne i Hercegovine”.

I ustavni sustav Federacije utemeljen je na konkordancij-skim mehanizmima. Osim teritorijalne autonomije kanto-na, on se temelji na načelima razmjerne ili paritetne pred-stavljenosti bošnjačke i hrvatske zajednice u svim važnim federalnim političkim institucijama, te na odlučivanju kon-senzusom i kvalificiranim većinama. Federalni parlamentčine dva doma, pri čemu je drugi dom, Dom naroda, sa-stavljen prema paritetnom načelu i čini ga po 30 Bošnja-ka i Hrvata, “kao i ostali delegati čiji je broj u istom omje-ru prema šezdeset kao što je i broj poslanika kantonalnih zakonodavnih tijela koji se ne izjašnjavaju kao Bišnjaci i Hrvati u odnosu na poslanike Bošnjake i Hrvate u kanto-nalnim zakonodavnim tijelima”. Zastupnici u Domu naro-da biraju se u kantonalnim skupštinama, a broj zastupnika koji se bira u svakoj od njih razmjeran je nacionalnom sa-stavu stanovništva u kantonu. Svaki dom parlamenta bira predsjednika i zamjenika koji moraju biti pripadnici razli-čitih konstitutivnih naroda. Vlada je, u osnovi, sastavljena prema načelu etničke razmjernosti, jer je ustavno propisa-

no da najmanje trećina ministara moraju biti Hrvati. Posri-jedi je, vjerojatno, čak i praktična natpredstavljenost fakti-čne manjine koja teško da čini trećinu stanovništva Federa-cije. Zamjenici premijera i ministara moraju biti iz drugoga konstitutivnog naroda. Predsjednik i potpredsjednik Fede-racije, koji moraju potjecati iz različitih konstitutivnih na-roda, biraju se u oba doma federalnog parlamenta većinom glasova bošnjačkih i hrvatskih zastupnika. U federaciji po-stoje i tri pučka pravobranitelja: jedan Bošnjak, jedan Hr-vat i jedan predstavnik ostalih skupina. Sud za ljudska pra-va čine tri suca: Bošnjak, Hrvat i predstavnik ostalih. Ustav propisuje da “ako izričito drugačije nije utvrđeno”, u svako-me federalnom sudu mora biti jednak broj sudaca Bošnja-ka i Hrvata. Poštovanje načela etničke razmjernosti zahti-jeva se i u sastavu kantonalnih tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Nakon promjene Ustava 2002. i u politi-čki sustav Republike Srpske ugrađeni su neki elementi etni-čke razmjernosti i paritetnosti. Uz Narodnu skupštinu kao glavno zakonodavno tijelo, uspostavljeno je Vijeće naroda kao tijelo koje ima odlučujuću ulogu u zaštiti “vitalnih na-cionalnih interesa” svih konstitutivnih naroda, a čini ga je-dnak broj Srba, Bošnjaka i Hrvata koje biraju nacionalni klubovi zastupnika u Narodnoj skupštini. Predsjednik i dva potpredsjednika Republike Srpske moraju pripadati trima konstitutivnim narodima. U vladi ne smije biti više od 65% članova iz jednoga konstitutivnog naroda. U javnim insti-tucijama, a to su vladina ministarstva, općinska tijela vla-sti, te temeljni i okružni sudovi, jamči se razmjerna zastu-pljenost pripadnika svih triju naroda. Od šest najviših po-litičkih dužnosnika – to su premijer, predsjednik Narodne skupštine, predsjednik Vijeća naroda, predsjednici Usta-vnog i Vrhovnog suda, te republički državni tužitelj – naj-više dva smiju biti pripadnici jednoga konstitutivnog naro-da. Ustavni sud ima Vijeće za zaštitu vitalnih interesa koje-ga čine po dva predstavnika Srba, Bošnjaka i Hrvata te je-dna predstavnik ostalih etničkih skupina.

3. Konsenzus, kvalificirane većine i veto kao pravila odlučivanja

Sve važne odluke donose se konsenzusom ili kvalificiranimvećinama u oba doma državnog parlamenta. Primjena obi-čnoga većinskog pravila odlučivanja u parlamentu pose-bno se opisuje i obrazlaže, pa traži se zastupnici ulože “ma-ksimalne napore kako bi ta većina uključivala barem jednu trećinu glasova delegata ili članova s teritorija svakog enti-teta”. Predsjedništvo države donosi odluke konsenzusom, a ako propadnu svi napori da se postigne konsenzus, odlu-ke se donose dvotrećinskom većinom. Nadglasovani član Predsjedništva može potom “dati izjavu da je odluka šte-tna po vitalne interese entiteta” u kojemu je izabran, a ako tu izjavu potvrdi dvotrećinska većina u Narodnoj skupšti-ni Republike Srpske ili u Domu naroda Federacije, odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu. Odatle proizlazi da su članovi Predsjedništva veto akteri jer imaju faktično pravo



veta na odluke zakonodavnog tijela. U parlamentu Federa-cije odluke o vitalnim interesima dvaju konstitutivnih na-roda usvajaju se suglasnošću posebne većine u Domu na-roda, koju mora činiti većina bošnjačkih i većina hrvat-skih zastupnika. Vlada, pak, mora sve takve odluke dono-siti konsenzusom. Da bi zakoni i propisi koji se tiču vital-nih nacionalnih interesa bili usvojeni, za njih mora glaso-vati većina zastupnika u sva tri nacionalna kluba Vijeća na-roda u Republici Srpskoj.

Takvim ustavnim aranžmanima stvoren je najsloženi-ji politički sustav u Europi. Zasniva se na 14 ustava – je-dnome državnom, dvama entitetskim, deset kantonalnih i jednome distriktskom23 - u kojemu se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200 ministarsta-va. Mnogi analitičari tvrde da je to glavni uzrok što politi-čki sustav nije djelotvoran. Kritika političkog uređenja BiH potječe iz dva različita izvora i potaknuta je dvama različi-tim motivima. Znanstvenici su usmjereni na kritiku kon-socijacijske demokracije uopće, kao i obrasca njezine pri-mjene u BiH. Političari su motivirani poglavito nacionalno-političkim interesima zbog kojih se zauzimaju za drukčije uređenje državne zajednice. Nasuprot tim kritikama, na-stojat ću pokazati:

• da je konsocijacijska demokracija jedini mogući mo-del uređenja političkih odnosa koji jamči opstanak države i demokracije u vjerski i etnički duboko podi-jeljenome bosanskohercegovačkom društvu;

• da dosadašnji neuspjesi nisu toliko posljedica inhe-rentnih slabosti modela ili njegove strukturne nepri-kladnosti bosanskohercegovačkom društvu koliko nepostojanja temeljnih političkih pretpostavki njego-ve djelotvornosti u suvremenoj BiH;

• da bi te pretpostavke mogli i morali stvoriti glavni po-litički akteri.

V. ZAŠTO NE FUNKCIONIRA DEMOKRATSKA DRŽAVA u BiH?

1. Nepostojanje konsenzusa o državnoj zajednici

Glavni je uzrok nedjelotvornosti konsocijacijske demo-kracije u BiH nepostojanje minimalnog konsenzusa tri-ju konstitutivnih nacionalnih skupina o državnoj zaje-dnici. Konsenzus o državi formalno se ustanovljuje na re-ferendumu ili plebiscitu na kojemu se većina glasača treba izjasniti u prilog novoj državi. U BiH je referendum odr-žan 1992. i većina građana – 99,7% od 63,7% glasača – izja-

snila se u prilog samostalnoj državi. Rezultati referendu-ma potvrđuju da je bosanskohercegovačka država nasta-la na pristanku građanske većine. No, u etnički duboko podijeljenome društvu nije dostatan pristanak libe-ralne građanske većine da bi nastala i, pogotovo, op-stala demokratska država. Bosanskohercegovačko gra-đanstvo je, naime, paradigmatsko nacionalno diferencira-no građanstvo, pa je stoga potreban i formalni pristanak većina u glavnim nacionalnim segmentima društva ili u svim konstitutivnim narodima. Upravo taj pristanak nije formalno dobiven i potvrđen ni do danas. Apsolutna većina Srba bojkotirala je državni referendum 1992; štovi-še, ona se i prije njegove provedbe odlučila protiv života u BiH, te je područja na kojima je živjela i koja je vojno za-posjela faktično otcijepila od nje. Apsolutna većina Hrva-ta poduprla je državno osamostaljenje BiH kao, poglavito, kontekstualno ili kontingentno uvjetovani izbor. Ta je po-tpora bila ponajprije izraz stanja u kojemu su se našli, a u kojemu su između života u Jugoslaviji ili u BiH izabrali dru-gu varijantu. Pristanak se uvelike “istopio” ili je bio “uskra-ćen” već u procesima teritorijalizacije i političke instituci-jalizacije u hrvatskim državnim ili kvazidržavnim tvorevi-nama 1992. i 1993, a pogotovo nakon bošnjačko-hrvatskih sukoba 1993. i 1994. To je imalo dvije fundamentalne po-sljedice: prvo, time je vjerojatno nestala građanska ve-ćina koja je 1992. poduprla državu i, drugo, nestala je i etnička blokovska većina koja je bila suglasna s njezi-nim osnutkom. Bošnjaci su ostali u manjini i u građan-skom, i u etničkom pogledu.

Premda se činjenica da BiH nije država koja je izgrađena na supstancijalnome minimalnom konsenzusu većina u svim trima etničkim segmentima “diferenciranog građan-stva” gotovo i ne izgovara javno, ona je implicitno stalno prisutna u unutarnjoj politici, kao i u politici međunaro-dnih aktera. Legalizacija Republike Srpske ne može se shvatiti drukčije do kao ustupak međunarodne zaje-dnice Srbima za, izvanjski nametnuto, prihvaćanja ostanka u granicama BiH protivno političkoj volji ve-ćine. Legalizacija Federacije bila je manji ustupak među-narodne zajednice Hrvatima kako bi ostali živjeti u BiH. To objašnjava i činjenicu što Ustav BiH ne sadržava tra-dicionalno pravo naroda na samoodređenje koje implicira da su se narodi udružili u respektivnu državnu zajednicu slobodnom voljom, te da iz nje mogu i istupiti slobodnom voljom. Uvjerenje glavnih međunarodnih političkih aktera kako BiH postoji bez konsenzusa većina u svim konstituti-vnim narodima priječi sazivanje novoga konstitutivnog re-ferenduma na kojemu bi se provjerila politička volja građa-na i naroda. On vjerojatno neće biti ni održan u dogledno vrijeme, jer su rizici takva pothvata neizmjerni, a njegovi bi rezultati mogli delegitimirati sve što je dosad učinjeno u rekonstrukciji države. Dok prešutno postoji kao nekon-

23 Distrikt Brčko postao je 5. ožujka 1999. “četvrti konstitucionalni element”.



senzusna državna zajednica, BiH mora ostati pod nekom vrstom međunarodnog protektorata. Naime, višenacional-ne države “ne mogu opstati ukoliko razne nacionalne sku-pine nemaju osjećaj privrženosti prema široj političkoj za-jednici u kojoj zajedno žive” (Kymlicka, 2003, 23). No ona se može razviti samo ako država omogući puni razvoj naci-onalnih identiteta. Bošnjaci, Hrvati i Srbi mogu biti bo-sanskohercegovački domoljubi samo ako bosansko-hercegovačka država ničim ne dovodi u pitanje njiho-ve nacionalne identitete i latentno ih ne sumnjiči kao potencijalne rušitelje države. Doklegod posebni nacio-nalni identiteti – ili makar samo jedan od njih – budu po-litički suspektni, patriotizam će biti rezeviran samo za vla-stitu nacionalnu zajednicu.

2. Nepostojanje konsenzusa o političkom sustavu

Drugi je uzrok nedjelotvornosti konsocijacijske demokra-cije nepostojanje konsenzusa elita svih konstitutivnih naro-da o političkom sustavu ili nepostojanje izričitog uvjerenja elita svih etničkih segmenata kako je postojeći ustavni po-litički sustav potrebno i poželjno održati. A ako elite nisu uvjerene da je postojeći politički sustav poželjan, neće nastojati premostiti jazove među društvenim skupi-nama koje zastupaju.

Glavni je protivnik postojećega ustavnog poretka bošnja-čka elita. Nikad ga nije dobrovoljno prihvatila, tvrdeći da je međunarodna zajednica “prisilila građane Bosne i Her-cegovine da prihvate postojeću entitetsku podjelu BiH na etnonacionalnoj osnovi. Takva struktura BiH nema ni hi-storijskog, ni etničkog, niti ekonomsko-geografskog upori-šta i opravdanja. Jedino su uporište agresija i genocid. Oda-tle se rezultati genocida u državnopravnom smislu mogu poništiti samo promjenom sporazuma iz Daytona i vraća-njem na temeljne principe ZAVNOBiH-a, čime bi se Bosna i Hercegovina obnovila kao moderna građanska država” (Imamović, 2003, 395; v. i Đozić, 2003, 5; Duvnjak, 2004, 89; i dr.). Uistinu bi teško bilo dokazati da je iz “temelj-nih principa ZAVNOBiH-a” moguće izvesti modernu građansku državu, jer oni nisu ni intencijski ni praktično trebali služiti toj svrsi. Još je neshvatljivije tumačenje da je Ustav 1974. uredio BiH “prema evropskoj ‘doktrini tri kru-ga’”, kojoj bi se trebalo vratiti u reformi daytonskoga poli-tičkog uređenja. Prema toj doktrini, BiH je imala “dvodo-mni parlament u kojem je, uz dom građana, postojao i dom općina, kao svojevrsni gornji dom” (Sadiković, 2004, 308). No prema republičkom ustavu iz 1974. Skupština BiH nije imala dva nego tri, nedemokratski izabrana doma. Osim toga, skupštine svih republika tada su bile ustrojene i or-ganizirane jednoobrazno, pa nije jasno po čemu je to BiH bila posebna i zašto bi upravo u njoj “doktrina tri kruga” imala neko posebno značenje. “Doktrina tri kruga” treba-la bi očito prikriti odbacivanje federativnog uređenja drža-ve, jer BiH “nikad nije u svojoj milenijskoj historiji bila fe-

derativna, pa čak ni regionalizirana država, pa u tom po-gledu nema nikakvog iskustva niti tradicije” (308). Nikad u “svojoj milenijskoj historiji” nije bila ni demokratska pravna država, pa to nije razlog zbog kojega to ne bi tre-bala biti danas.

Temeljno ideološko ishodište osporavanja postojećega ustavnog modela jest koncept “moderne građanske dr-žave”. Prvi put je službeno istaknut u programskim sta-vovima I. kongresa SDA 1991: “Kongres je prihvatio da se Republika BiH s obzirom da je multikonfesionalna, mul-tinacionalna i multikulturalna zajednica oblikuje isključi-vo kao moderna građanska republika” (nav. u: Bojić, 2001, 335). Kad se ističu multietničnost i multikulturalnost ne-kog društva u konvencionalnome političkom mišljenju, onda se odatle izvodi zahtjev da se ono politički organizi-ra u obliku federativne ili makar regionalizirane države. No ovdje se mislilo samo na to da vodeća muslimanska stran-ka ne zahtijeva da se BiH uredi kao ekskluzivna nacionalna država muslimanskog naroda, nego kao građanska država pripadnika svih nacionalnih zajednica, čime najbrojniji na-rod, Muslimani, čini bitne političke ustupke malobrojnijim narodima, Srbima i Hrvatima. To je, uostalom, standar-dna politička pozicija predstavnika najbrojnije nacije u višenacionalnim državama; na ovim prostorima tra-dicionalno su je zastupali Srbi, od Pašića do Miloševi-ća, u jugoslavenskim državama. Stoga je za manjinske narode i njihove političke predstavnike u njima tradicio-nalno bilo rezervirano mjesto opozicije konceptu unitarnih “građanskih država” što su ga zastupale najbrojnije nacije odnosno njihove političke elite. Unitarna građanska država ostala je temeljem bošnjačke nacionalne ideologije i politi-ke i nakon rata. Građanska država legitimirana je “građan-skim referendumom” 1992, na kojemu se za državnu neo-visnost izjasnila natpolovična većina građana ili natpolo-vična većina “bosanskog naroda” (Ibrahimagić, 2001, 23). Ishod referenduma legitimirao je sve kasnije ratne odlu-ke državnih tijela: “... Pošto su Srbi bojkotirali proces osa-mostaljivanja BiH... normalno je bilo da se u demokratskoj proceduri odluke donose većinom glasova, jer se radilo ne više o sudbini pojedinih etničkih zajednica, već o sudbini cijele Bosne i Hercegovine i bosanskog naroda u cjelini, i trebalo je odlučivati po građanskim, a ne etno-nacionalnim kriterijima” (24). Tako se došlo i do druge bitne sastavni-ce bošnjačke ideologije i politike: postavke o bosanskom ili bošnjačkom narodu kao jedinome suverenu bosan-ske građanske države: “... U modernom svijetu nema ni jedne države u kojoj su politički suverena dva, a nekamo-li tri naroda” (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002, 21; v. i Đo-zić, 2003, 129). Tvrdi se da se u Bosni “prirodno i povije-sno” oblikovala jedna nacija koju čine pripadnici svih vjera što žive na njezinu tlu. Suvremena bosanskohercegovačka država nije ništa drugo do “reinkarnacija bošnjaštva” kao nacije. Riječ je, doduše, o procesu koji ne teče ravnomjer-no među pripadnicima svih vjerskih zajednica: “Dok je ta



politička bosanska nacionalna reinkarnacija za bosanske muslimane danas izvjesna, za bosanske katolike i bosan-ske pravoslavce ona će vremenski potrajati, dok ne izblije-de posljedice njihove višedecenijske srbizacije i hrvatizaci-je” (Ibrahimagić, 1999, 19). Hrvati i Srbi u BiH nisu nastali “prirodnim i povijesnim” procesima nacionalne integraci-je, nego su umjetni i nasilni proizvodi “političke propagan-de iz susjedstva i crkvenih vlasti” (61), plod djelovanja “ve-likosrpske i velikohrvatske nacionalističke ‘krtice’, koja je bosanske pravoslavce pretvorila u Srbe, a bosanske katoli-ke u Hrvate” (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002, 25; v. i Du-vnjak, 71-72. i d.). Pretpostavlja se, dakle, da je vjera (islam) bila dostatna osnova za nastanak muslimanske etničke i nacionalne zajednice, ali da vjere (katoličanstvo i pravosla-vlje) nisu mogle biti dostatni temelji hrvatske i srpske etni-čke i nacionalne integracije. Ta se pretpostavka implicitno zasniva na uvjerenju da je ključni nacionalnointegracijski čimbenik na bosanskom tlu trebala biti – štoviše, da je to i bila - bosanska država te da su Bosanci ili Bošnjaci tri-ju vjera trebali nastati – i da će u budućnosti nastati – kao neka vrsta “državne nacije”. To bi se shvaćanje moglo izra-ziti u parafrazi stare krilatice: “Stvorili smo Bosnu, a sada treba stvoriti Bošnjake”. No, od ranoga srednjeg vijeka do izmaka 20. stoljeća BiH nikad nije bila samostalna država, pa država nije mogla imati integracijsku ulo-gu koja joj se virtualno pripisuje. U intenzivnim pro-cesima nacionalnih integracija na južnoslavenskom tlu u drugoj polovici 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća ona je bila dio državnih cjelina – Austrougarske Monarhije i Kraljevi-ne Jugoslavije – u kojima su živjele hrvatska i srpska etni-čka zajednica u Hrvatskoj i u Srbiji. Prema tome, bosansko-hercegovački Hrvati i Srbi nisu nastali kao rezultat “nacio-nalističke propagande iz susjedstva”, nego su bili dio jedin-stvenih procesa hrvatske i srpske nacionalne integracije u okvirima istih državnih zajednica. Ti su procesi nacional-nih integracija dovršeni, te je bespredmetno očekivati da će ih slaba bosanska država, praktično rekonstruirana izvanj-skim putem nakon građanskog rata, moći “poništiti”. Previ-đa se, nadalje, da država nije uvijek dostatan uvjet za stva-ranje nacije, o čemu svjedoče i neuspjeli pokušaji stvaranja jugoslavenske nacije nakon uspostave jugoslavenske drža-ve 1918. Svojom interpretacijom povijesti suvremeni bo-šnjački nacionalizam posve se približio standardnom pri-mordijalizmu: “Primordijalistički etnički zahtjevi nisu ni-šta više od zahtjeva za vlasništvom nad prošlošću i pravi-ma na njezinu upotrebu za sadašnje ciljeve” (Smith, 2003, 245). Nakon srpskog i hrvatskog nacionalizma, sada i bo-šnjački nacionalizam ističe svoje ekskluzivno pravo na bo-sansku povijest kako bi legitimirao suvremene nacionalno-političke ciljeve. Kako u BiH postoji samo jedan “građanski narod” ili nacija, državu treba urediti kao “prostu decen-tralizovanu državu” ili, u najgorem slučaju, kao federaciju neetničkih kantona, neku vrstu “unitarne” ili “administra-tivne” federacije njemačkog ili austrijskog tipa. Iz tog ure-đenja treba izbaciti sve konsocijacijske mehanizme koji su

institucionalizirani kao “ustupak nacionalnim ekstremisti-ma, kao cijena za postizanje Mirovnog sporazuma” (Ibra-himagić, 1999, 39) ili kao izraz tradicionalno “štetnih odlu-ka” međunarodne zajednice prema BiH (Đozić, 2003, 5). S obzirom na navedena stajališta, znatan dio bošnjačke po-litičke i društvene elite danas djeluje kao protusistemski akter. Ta elita očito ne misli – ili to nije osvijestila - da bi se to radikalno protusistemsko djelovanje lako mo-glo pokazati kao protudržavno djelovanje. Tako bi se glavni čuvari države, kako se često događalo u povije-sti, pretvorili u njezine grobare.

Srpski politički program izvorno je definirao je R. Kara-džić, koji se zauzimao za podjelu na “srpsku Bosnu”, “hrvat-sku Bosnu” i “muslimansku Bosnu” kao etnički čiste i samo-stalne države. Suvremena srpska politička elita smatra da Republika Srpska nije nastala mirovnim sporazu-mom 1995, pa se ne može ni ukinuti njegovom revizi-jom - u Daytonu i Parizu samo je “verificirano” postojanjeRepublike Srpske - nego samo “demokratskim konsenzu-som” koji ne postoji. Suvremena BiH srpskoj je političkoj eliti prihvatljiva samo kao unija, tj. kao “asimetrična konfe-deralno-federalna državna zajednica koju tvore Republika Srpska i Federacija BiH” (Kuzmanović, 1999, 374). Kako su Srbi “konstitutivni-državotvorni narod” u toj uniji, odluke o njima ne može donositi “muslimansko-hrvatska većina”. To je vrijedilo za bosanskohercegovački referendum o ne-ovisnosti 1992, kao što će vrijediti i za svaku buduću odlu-ku koja bi kanila revidirati sadašnji ustavni položaj Repu-blike Srpske. Ukratko, postojeći ustavni model ujedno je i “maksimalna bosanska država” koju može “podnijeti” veći-na Srba. U tom se smislu bosanski su Srbi čuvari sadašnje-ga ustavnog poretka.

Politički program hrvatske elite u BiH najteže je rekon-struirati zbog njezine “dvostruke politike”. Pod tim se ne misli na hotimično licemjerje usmjereno na zavarava-nje političkih protivnika, na običnu “svakidašnju političku laž”, nego na politiku koja zbog izvanjskih pritisaka i ogra-ničenja, kao i zbog vlastitih nesposobnosti, nije jasno i do-sljedno artikulirala temeljne političke ciljeve Hrvata. Već je rečeno da je hrvatska potpora bosanskoj neovisnosti na referendumu 1992. bila kontekstualno uvjetovani politi-čki izbor od kojega se praktički odustalo iste godine. Tada se hrvatska vojnopolitička elita uputila u teritorijalizaciju i političku institucionalizaciju svoga etničkog segmenta u obliku Herceg Bosne. Potom je, pod izvanjskim pritiskom, pristala na rekonstrukciju bosanske države stvaranjem bo-šnjačko-hrvatske Federacije. Svojim statusom u Federaci-ji nikad, pak, nije bila zadovoljna i nije ga dragovoljno pri-hvatila. Štoviše, tvrdi se da je daytonski sporazum otvorio hrvatsko nacionalno pitanje u BiH, jer je međunacionalne odnose uredio “na štetu hrvatskoga naroda” (Žepić, 2002, 27). Nezadovoljstvo svojim položajem Hrvati su poka-zali i pokušajem da osnuju treći entitet u BiH poveziva-



njem kantona s hrvatskom etničkom većinom u jednu po-litičku cjelinu. Hrvatski entitet “treba promatrati kao logi-čan, opravdan i pravedan programski cilj hrvatskoga naro-da u BiH sve dotle dok je ona entitetski uređena i dok u njoj postoji Republika Srpska” (Žepić, 2002, 164).

Iz kratkog prikaza ideološko-političkih pozicija elita gla-vnih etničkih segmenata vidljivo je da među njima nema suglasnosti o temeljima političkog sustava BiH. Postojeći politički sustav prihvaća samo srpska elita, a odbacuju ga bošnjačka i hrvatska elita, ali zbog potpuno različitih razlo-ga. Golemi jaz među elitama otežava akomodaciju, a time i djelotvornu konsocijacijsku demokraciju, pogotovo ako se ima na umu da je uloga političkih elita “nedvojbeno naj-važniji element konsocijacijske demokracije”, jer samo one mogu premostiti rascjepe među društvenim segmentima i svojom suradnjom održavati zajednicu (Lijphart, 1992, 59). Takvo stanje nastojalo se – i još se nastoji – promijeniti pri-silnim mijenjanjem elita, pa su s visokih političkih i javnih položaja suspendirane stotine osoba: članovi Predsjedniš-tva BiH, ministri, zastupnici, gradonačelnici, generali, no-vinari i dr. Čini se da dosad ta politika nije bila uspješna.

3. Nedosljedna strategija međunarodnih aktera u izgradnji demokratske države

Treći je uzrok problema nedosljedna strategija među-narodne zajednice u izgradnji demokratske države. Premda iz “oktroiranih” ustavnih dokumenata proizlazi da se ona opredijelila za konsocijacijsku demokraciju, ne pri-država se dosljedno te strategije, nego neprestance mije-nja svoja stajališta i preferencije. Ilustrirat ću to na nekoli-ko primjera.

Izborna politika neposredno nakon rata bila je u skladu s konsocijalističkom tradicijom, pa je Zastupnički dom Par-lamentarne skupštine 1996. i 1998. biran na temelju raz-mjernoga izbornog sustava koji “maksimira razmjernost”. No, u izborima 2000. i 2002. on je zamijenjen kompen-zacijskim izbornim sustavom s dvije razine raspodje-le mandata. Da bi stranke sudjelovale u podjeli mandata u izbornim okruzima morale su osvojiti najmanje 5% glaso-va, ali zato nije bilo nikakve glasovne prepreke da sudjeluju u raspodjeli kompenzacijskih mandata na državnoj razini. Zahvaljujući tome, u državni parlament 2000. ušle su dvije stranke koje su osvojile manje od 1,3% glasova, a 2002. po jedan mandat dobilo je čak sedam stranaka koje su dobi-le od 1,1% do 2% glasova i zauzele 16,7% mjesta. Nema su-mnje da se posegnulo za izbornim sustavom kao “najmo-ćnijom polugom konstitucionalnog inženjerstva” (Horow-itz, 1991, 163) kako bi se parlamentarizirale višeetničke ili neekskluzivne etničke stranke na račun glavnih taborskih stranaka. “Konstruiranu” zakinutost u zakonodavnoj vlasti taborske su stranke “naplatile” češćim opstruiranjem pro-cesa političkog odlučivanja.

Drugi primjer tiče se zahtjeva da se ukinu sve ustavne veto točke u političkom sustavu te da se odlučivanje konsenzu-som i kvalificiranim većinama zamijeni pravilom većine.Veto se naziva “neobičnim tipom zaštite prava manjina”, te se zagovara “demokratski sustav u kojemu je opće pravi-lo volja većine” (Schwarz i Hergès, 2003, 562, 564). Pravo veta gleda se kao institucionalno sredstvo blokade i opstru-kcije procesa političkog odlučivanja. Općenito, “pravo veta može promicati pravednost ako pomaže u zaštiti neke ma-njine od nepravednih politika koje idu na ruku većini; no ono je prepreka pravednosti ako nekoj privilegiranoj sku-pini daje moć da održava svoje nepravedne prednosti” (Ky-mlicka, 2003, 161). U BiH pravo veta je nužni ustavni me-hanizam zaštite temeljnih interesa manjinskih nacionalnih zajednica. Hrvati, primjerice, ne čine ni trećinu stanovniš-tva BiH niti trećinu prvog doma državnog parlamenta, pa se njihovi temeljni interesi ne mogu zaštiti drukčije do ve-tom.

Treći primjer tiče se medijske politike i medijskih sustava. Rečeno je kako su tijekom rata stvorene tri zasebne medij-ske cjeline s brojnim radijskim i televizijskim postajama, tiskovinama te službenim novinskim agencijama. Nakon rata međunarodni akteri odlučili su promijeniti takvo sta-nje, nerijetko posežući za mjerama i sredstvima koja ugro-žavaju slobodu medija, ali temeljna ljudska prava na slobo-dno izražavanje. Premda su ustavno kantoni mjerodavni za medijsku politiku, Ured Visokog predstavnika suspendirao je njihove ustavne ovlasti i preuzeo ih u svoje ruke. Tako je donesena odluka o osnivanju triju televizijskih kuća - RTV Federacije, RTV Republike Srpske i Javnog servisa PBS - koja je izazvala široko nezadovoljstvo građana hrvatske na-cionalnosti koji su željeli poseban hrvatski televizijski ka-nal. Hrvatske kulturne i društvene institucije potaknule su 2004. peticiju za uspostavu hrvatske televizije ili hrvatskog kanala unutar federalne televizije.

Najdramatičnije posljedice dosad je, ipak, izazvao poku-šaj da se promijeni način ustrojstva federalnog parlamen-ta. Mjesec dana prije parlamentarnih izbora 2000. OESS je predloži promjenu izbornog zakona, prema kojoj bi sve za-stupnike Doma naroda, kao drugoga doma federalnog par-lamenta koji treba štititi ravnopravnost manjinske nacio-nalne zajednice, birali svi zastupnici kantonalnih skupština umjesto da hrvatske zastupnike biraju hrvatski, a bošnja-čke bošnjački članovi kantonalnih skupština. Time je me-đunarodna zajednica “htjela slomiti nacionalne fronte u Fe-deraciji i oslabiti nacionalističke stranke u korist višeetni-čkih stranaka” (Kasch, 2002, 341). HDZ je odbacio taj pri-jedlog, tvrdeći da se time napuštaju temeljna načela ustroj-stva federalnih političkih institucija. Premda su međunaro-dni akteri u takvu stavu HDZ-a vidjeli samo nastojanje da se zaštiti stranački monopol u političkom i društvenom ži-votu bosanskohercegovačkih Hrvata, on je bio načelno za-snovan. Naime, hrvatska manjina u kantonalnim skupšti-



nama teško bi bitnije utjecala na izbor bošnjačkih predsta-vnika u Dom naroda, ali bi zato bošnjačka većina mogla odrediti rezultate izbora hrvatskih predstavnika u to tijelo. Kao odgovor na politiku međunarodne zajednice, HDZ je sazvao 28. listopada 2000. Hrvatski nacionalni sabor u No-vom Travniku, koji je usvojio Deklaraciju o suverenosti hr-vatskog naroda u BiH i pozvao na referendum na kojemu su se 70% glasača izjasnilo za osnivanje vlastitog entiteta u Federaciji. Na temelju rezultata referenduma Sabor je 3. ožujka 2001. proglasio Hrvatsku samoupravu u BiH i obja-vio da Hrvati istupaju iz Federacije i konstituiraju se kao treći entitet u BiH. Visoki predstavnik odgovorio je opozi-vom predsjednika HDZ-a iz Predsjedništva BiH, te suspen-zijom niza političkih, vojnih i ostalih dužnosnika te stran-ke u federalnim i državnim tijelima. Sukob je okončan tako što je međunarodna zajednica odustala od reforme izbor-nog zakona, koja bi rezultirala i reformom ustavnog pore-tka, a HDZ je opozvao Hrvatsku samoupravu. Taj primjer nije samo opetovano pokazao da međunarodni akteri ne-maju cjelovitu i dosljednu strategiju izgradnje demokrat-ske države u BiH, nego i kako to otvara prostor za nepromi-šljena i neodgovorna eksperimentiranja s reformama usta-vnog poretka, koja mogu izazvati krajnje ozbiljne političke krize u zemlji.

VI. IMA LI IZGLEDA?

BiH je, kao i svako podijeljeno društvo, suočena s tri načel-ne mogućnosti izbora:

1. podjelom države na tri zasebne, homogene nacional-ne države,

2. preobrazbom podijeljenoga u nepodijeljeno druš-tvo pomoću asimilacije, ili

3. prihvaćanjem pluralnog društva i konsocijacijske de-mokracije.

Te načelne mogućnosti izbora praktično, pak, ne postoje. Prvo, BiH je rekonstruirana kao država voljom međunaro-dne zajednice, koja je 1995. stavila veto na podjelu države, a koji je još na snazi. Prema tome, BiH će postojati kao me-đunarodni državni subjekt, neovisno o volji njezinih kon-stitutivnih naroda. To nije poželjno, ali je realno ishodište za dogovor političkih elita o uređenju države u kojoj mo-raju zajedno živjeti. Drugo, u BiH nema tako brojčano pre-moćnoga i kulturno dominantnog etničkog segmenta koji bi imao dovoljno potencijala da asimilira neki drugi, a ka-moli oba ostala segmenta. To bi bilo drugo realno ishodi-šte minimalnog konsenzusa etničkih elita o državnoj zaje-dnici. Ukratko, glavnim političkim akterima u BiH pre-ostaje samo da prihvate stvarnost: život u podijelje-

nom društvu i konsocijacijskoj demokraciji. Da bi kon-socijacijska demokracija bila djelotvorna, svaka elita mora početi razumno prilagođavati svoju politikama ostalih eli-ta. To znači da bi svaka elita morala odustati od svojih ma-ksimalističkih nacionalnih ciljeva i napustiti ekskluzivne nacionalne pozicije, koje se mogu sažeti ovako:

• bošnjačka politička elita zauzima se za unitarnu gra-đansku državu,

• srpska politička elita zauzima se za srpsku nacional-nu državu u uniji s ostalim dijelom države.

• hrvatska politička elita zauzima se za uniju triju etni-čkih jedinica.

Osim prvih političkih preferencija, politički akteri obično imaju i druge preferencije na koje su pripravni ustuknuti u posebnim uvjetima. Kad bi započeli prego-vori elita u “duhu suglasnosti o nesuglasnosti”, ali u cilju prevladavanja opće nesuglasnosti radi stvaranja uvjeta za samoodrživu demokratsku državu i razvijeno društvo, vje-rojatno bi u dugome i teškome prvom krugu pregovora su-dionici prešli na stajališta koja izražavaju njihove druge po-litičke preferencije. Srpska politička elita mogla bi pristati na preuređenje države u uniju ili federaciju triju entiteta, čime bi se približila početnoj hrvatskoj poziciji. No, me-đunarodni akteri ne bi stali iza početne političke pozicije ijedne strane, kao ni iza potencijalnoga hrvatsko-srpskog saveza. Kad bi Srbi poduprli hrvatsko stajalište, Hrvati bi morali odustati od njega, među ostalim, i zato što je to nji-hov maksimalistički zahtjev. Koncept unije triju država na-pustili bi u korist etničke federacije više kantona. Bošnja-čka strana odustala bi od unitarne građanske države i pri-hvatila koncept federacije federacije više neetničkih kanto-na, što je za nju podnošljivo političko rješenje. Nakon pr-vog kruga pregovora, političke pozicije triju pregovaračkih strana izgledale bi ovako:

• Srbi bi se zauzimali za uniju ili federaciju triju etni-čkih entiteta,

• Bošnjaci bi prihvatili unitarnu federaciju neetničkih kantona,

• Hrvati bi pristali na federaciju više etničkih kantona.

U drugome, mnogo težem i neizvjesnijem, krugu pregovo-ra sve strane morale bi napraviti nove ustupke, ali bi glavni ustupak morala učiniti srpska strana. Od srpske strane ne može se očekivati odustajanje od koncepta etničkoga teri-torijalnopolitičkog organiziranja, pa bi bilo uzaludno inzi-stirati na tome. Srbima bi se zato moglo predložiti preure-đenje sadašnje Republike Srpske u dva ili tri kantona, koji su prirodne zemljopisne cjeline i u kojima bi Srbi bili etni-



čka većina. Federacija bi se mogla preurediti tako da se od sadašnjih deset stvori četiri ili pet kantona s hrvatskim i bošnjačkim većinama. Svi kantoni činili bi federalne jedi-nice BiH kao etničke savezne države. Time bi prestale po-stojati i Republika Srpska i bošnjačko-hrvatska Federacija kao zasebne državnopolitičke cjeline. Istodobno, etničkim kantonima bili bi normativno dopušteni različiti oblici kul-turne, privredne i političke suradnje i povezivanja.

Prvi je uvjet samoodržive demokratske države slobo-dno teritorijalnopolitičko organiziranje triju glavnih etničkih zajednica. BiH nije održiva kao neetnička ili “administrativna” federacija, niti se njezine etničke zajednice mogu zadovoljiti nekom vrstom “neemo-cionalnog regionalizma” svojstvena zapadnim naci-onalnim državama. Etničke zajednice sada su uglavnom jasno zemljopisno koncentrirane i među njima nije više te-ško povući teritorijalne granice. Namjerno kreiranje umje-tnih administrativnih granica među kantonima i davanje administrativnih imena kantonima samo prikriva činjeni-cu kako je na djelu etnička teritorijalnopolitička samou-prava. To se može shvatiti i kao prikrivena strategija ko-jom se teritorijalnopolitičko preuređenje Federacije, hoti-mice odugovlači dok se ne promijeni etnički sastav poje-dinih područja.

Liberalnodemokratska priroda višenacionalne federacije očitovala bi se u tome što bi “sve vlade – bilo centralna vlada, bilo regionalne vlade u kojima dominiraju na-cionalne manjine – (bile) podvrgnute ustavnim ogra-ničenjima koja štite individualna građanska i politi-čka prava” (Kimlika, 2002, 84).

Drugi je uvjet samoodržive demokratske države instituci-onalizacija i ostalih bitnih konsocijacijskih mehanizama. Glavne političke institucije morale bi biti ustrojene sukla-dno načelima razmjernosti i paritetnosti. Morali bi biti normativno propisani uvjeti u kojima se u federalnim dr-žavnim tijelima odlučuje konsenzusom i kvalificiranim ve-

ćinama, a kad je dopustiva primjena načela većine. Morale bi biti i jasno utvrđene ustavne veto točke u političkom su-stavu i jasno određeni ustavni veto akteri.

U BiH očito nije izgrađen zajednički politički identitet pri-padnika svih nacionalnih zajednica. Nema zajedničkog do-življaja povijesti, zajedničke religije ili jedinstvene kulture koje bi mogle biti njegovo izvorište, kao u nacionalnim dr-žavama. Nema ni velikih događaja u povijesti koji bi po-vezivali pripadnike različitih etničkih ili kulturnih zajedni-ca i bili izvorište zajedničkoga političkog identiteta, kao u nekim multikulturnim državama. Nema nijednoga veli-koga događaja u povijesti BiH kojega tri glavne etni-čke skupine doživljavaju jednako, a koji bi mogao biti vrelo zajedničkog ponosa. Nastanak samostalne bosan-skohercegovačke države nije svima bio razlog radosti i po-nosa. Čak je i taj presudni događaj u suvremenoj povije-sti porodio nove “domoljube” i nove “izdajice” zemlje. Sto-ga je izgradnja opće privrženosti novoj bosanskohercego-vačkoj državi moguća samo potpunim poštovanjem zase-bnih identiteta, a ne njihovim potiranjem i potiskivanjem. Kolikogod se činilo apsurdnim, moralno nestigmatizirano i politički institucionalizirano podvajanje čini se razumni-jim putem do društvene i državne integracije od nasilnog “pseudoliberaliziranja” načela i oblika konstitucije i organi-zacije državne zajednice.

MIRJANA KASAPOVIĆ REDOVITA JE PROFESORICA NA FA-KULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGRE-BU. VODITELJICA I PREDAVAČ NA POSLIJEDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM STUDIJIMA “HRVATSKI POLITIČKI SUSTAV I UPRAVLJANJE” I “KOMPARATIVNA POLITIKA”. GLAVNA UREDNICA ZNANSTVENE BIBLIOTEKE “POLITIČKA MI-SAO”. OBJAVILA 8 KNJIGA I OKO 70 ČLANAKA, STUDIJA I RASPRAVA U ZBORNICIMA RADOVA, ZBORNICIMA IZLA-GANJA SA ZNANSTVENIH SKUPOVA I U ZNANSTVENIM ČA-SOPISIMA U HRVATSKOJ, NJEMAČKOJ, VELIKOJ BRITANIJI, SAD-U, AUSTRIJI, POLJSKOJ, MAĐARSKOJ, SLOVENIJI, BU-GARSKOJ, MAKEDONIJI, SRBIJI I CRNOJ GORI.

Allardt, Erik, Littunen, Yrjö (ur.) (1964). Cleavages, Ideologies and Party Systems. Helsinki: The Westermarck Society.

Almond, Mark (1997). “Dayton und Neugestaltung Bosnien-Herzego-winas”. U: Melčić, Dunja (ur.) Jugoslawien-Krieg. Opladen i Wiesbaden: Westdeutscher Verlag, str. 446-454.

Armingeon, Klaus (2002). “The effects of negotiation democracy: A com-parative analysis”. European Journal of Political Research. 41:81-105.

Armingeon, Klaus (2002). “Interst Intermediation: the Cases of Consociati-onal Democracy and Corporatism”. U: Keman, Hans (ur.). Comparative De-mocratic Politics. London: Sage, str. 143-165.

Arnautović, Sead (1995). Izbori u Bosni i Hercegovini ‘90. Sarajevo: Pro-mocult.

Attila Hoare, Marko (2004). How Bosnia Armed. London: Saqi Books i

LITERATURA

The Bosnian Institute.

Banac, Ivo (1995). Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Zagreb: Durieux.

Bilandžić, Dušan (1985). Historija SFRJ. Glavni procesi 1945-1985. Za-greb: Školska knjiga.

Bilandžić, Dušan (1999). Hrvatska moderna povijest. Zagreb: Golden Marketing.

Bingham, Powel G. (2000). Elections as Instrument of Democracy: Majo-ritarian and Proportioanal Visions. New Haven i London: Yale Univer-sity Press.

Blondel, Jean, Müller-Rommel, Ferdinand (ur.) (2001). Cabinets in Ea-stern Europe. London: Palgrave.

Boban, Branka (1998). Demokratski nacionalizam Stjepana Radića. Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.



Bojić, Mehmedalija (2001). Historija Bosne i Hercegovine. Sarajevo: TKD Šahinpašić.

Brubaker, Rogers (1996). Nationalism Reframed. Nationhood and the na-tional question in the New Europe. Cambridge University Press: Cambri-dge.

Buchanan, Allen (1995). “The Morality of Secession”. U: Kymlicka, Will(ur.). The Rights of Minority Cultures. Oxford: Oxford University Press, str. 350-374.

Calic, Marie-Janine (1996). Krieg und Frieden in Bosnien-Hercegovina. Frankfurt am Main: Suhrkamp.

Cohen, Leonard J. (1995). “Bosnia and Herzegovina: Fragile Peace in a Se-gmented State”. Current History. (95) 599:103-112.

Crampton, Richard J. (2002). The Balkans since the Second World War. London: Pearson.

Czada, Roland, Schmidt, Manfred G. (ur.) (1993). Verhandlungsdemo-kratie,Interessenvermittlung, Regierbarkeit. Festschrift für Gerhard Lehm-bruch. Opladen: Westdeutscher Verlag.

Čekić, Smail (1994). Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bo-šnjacima 1991-1993. Sarajevo: Ljiljan.

Čubrilović, Vasa (1982). Istorija političke misli u Srbiji XIX veka. Beograd: Narodna knjiga.

Ćimić, Esad (1970). Socijalističko društvo i religija. Sarajevo: Svjetlost.

Ćirković, Sima (1964). Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga.

Daalder, Hans (1966). “The Netherlands: Opposition in a Segmented So-ciety”. U: Dahl, Robert A. (ur.) Political Oppositions in Western Democra-cies. New Haven i London: Yale University Press, str. 188-236.

Dogan, Mattei, Pelassy, Dominique (1990). How to compare nations. Cha-tam: Chatam House Publ.

Duvnjak, Nedžad (2004). “Bosna i Hercegovina između ‘tragičnog suko-ba’ i udruženog zločinačkog poduhvata”. Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu. (47) 71-90.

Đaković, Luka (1985). Političke organizacije bosanskohercegovačkih kato-lika Hrvata. Zagreb: Globus.

Đozić, Adib (2003). Bošnjačka nacija. Sarajevo: Bosanski kulturni centar.

Džaja, Srećko M. (1984). Konfesionalnost i nationalnost Bosne i Hercegovi-ne. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804. Mostar: Ziral.

Džaja, Srećko M. (2002). Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Mostar: Ziral.

Džaja, Srećko M. (1993). “Krieg in Bosnien-Herzegowina. Ursachen und Ausweg”. Ethnos-Nation. (1) 2:25-31.

Ekmečić, Milorad (1989). Stvaranje Jugoslavije 1790-1918. Sv. 1-2. Beo-grad: Prosveta.

Engelmann, Frederick C. (1966). “Austria: The Pooling of Opposition”. U:Dahl, Robert (ur.). Political Oppositions in Western Democracies. New Haven i London: Yale University Press, str. 260- 283.

Engelsfeld, Neda (1989). Prvi parlament Kraljevine Srba, Hrvata i Slove-naca. Zagreb: Globus.

Espozito, Đon L. (ur. (2002). Oksfordska istorija islama. Beograd: Clio.

Fernández Armesto, Felipe (ur.) (1997). Narodi Europe. Zagreb: Nakla-da Zadro.

Filandra, Šaćir (1998). Bošnjačka politika u XX. stoljeću. Sarajevo: Sejtarija.

Filipović, Nedim (1965). “Osvrt na položaj bosanskog seljaštva u prvoj de-ceniji uspostavljanja osmanske vlasti u Bosni”. Radovi III. Sarajevo: Filo-zofski fakultet.

Gatman, Ejmi (2003). Multikulturalizam. Ispitivanje politike priznanja. Novi Sad: Centar za multikulturalnost.

Gellner, Ernst (1987). Culture, Identity and Politics. Cambridge: Cambri-dge University Press.

Gellner, Ernst (1998). Nacije i nacionalizam. Zagreb: Politička kultura.

Genschel, Philipp, Schlichte, Klaus (1997). “Wenn Kriege chronisch wer-den: Bürgerkrieg”. Leviathan. (25) 4:501-517.

Grandits, Hannes, Gosztoyi, Kristóf (2003). “Nationalismus und diskrete Versöhnung – Das neue interethnische Zusammenleben im Süden Bosni-en-Herzegovinas”. Südosteuropa. (52) 4-6:198-228.

Gross, Mirjana (1966-1967). “Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1879. do 1914”. Historijski zbornik. (19-20).

Hadžijahić, Muhamed (1974). Od tradicije do identiteta. Geneza nacio-nalnog pitanja bosanskih Muslimana. Sarajevo: Svjetslost.

Hadžijahić, Muhamed (1990). Porijeklo bosanskih Muslimana. Sarajevo: Bosna.

Hadžirović, Ahmed (1978). Sindikalni pokret u Bosni i Hercegovini 1918-1941. Beograd: Rad.

Halilović, Sefer (1997). Lukava strategija. Sarajevo: Maršal i Matica San-džaka.

Hamilton, Alexander, Madison, James, Jay, John (1961). Federalist Papers. New York: Penguin.

Hayden, Robert M. (1994). “The Constitution of Bosnia and Herzegovi-na: A Imaginary Constitution for an Illusory ‘Federation’”. Balkan Forum. (2) 3-77-91.

Hayden, Robert M. (1995). “The 1995 Agreement on Bosnia and Herzego-vina and the Dayton Constitution: The Political Utility of a ConstitutionalIllusion”. East European Constitutional Review. (4) 4:59-68.

Herceg, Neven, Tomić, Zoran (2001). Izbori i izborna kampanja u Bosni i Hercegovini 2000. godine. Mostar: Centar za studije novinarstva Sveuči-lišta u Mostaru.

Heupel, Monika, Zangl, Bernhard (2004). “Von ‘alten’ und ‘neuen’ Kri-egen – Zum Gestaltwandel kriegerischer Gewalt”. Politische Viertelja-hresschrift. (45) 3:346-369.

Hobsbawm, Eric (1993). Nacije i nacionalizam. Zagreb: Novi liber.

Hodžić, Sead (1998). Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca.

Höpken, Wolfgang (1997). “’Blockierte Zivilisierung’? Staatsbildung, Mo-dernisierung und ethnische Gewalt auf den Balkan”. Leviathan. (25) 4:5-19-538.

Horowitz, Donald L. (1985). Ethnic Groups in Conflict. Berkeley: Univer-sity of California Press.

Horowitz, Donald L. (1991). A Democratic South Africa? Constitutional Engineering in a Divided Society. Berkeley: University of California Press.

Horowitz, Donald L. (1993). “Democracy in Divided Societies”. Journal of Democracy. (4) 4:18-38.

Horowitz, Donald (2002). “Constitutional Design: Proposals versus Pro-cesses. U: Reynolds, Andrew (ur.). Architecture of Democracy. Oxford: Oxford University Press, str. 15-36.

Horowitz, Donald L. (2003). “Electoral Systems: A Primer for Decision Makers”. Journal of Democracy. (14) 4:115-127.

Huntington, Samuel P. (1998). Sukob civilizacija. Zagreb: Izvori.

Ibrahimagić, Omer (1999). Politički sistem Bosne i Hercegovine (I). Sara-jevo: Magistrat.



Ibrahimović, Omer (2001). Srpsko osporavanje Bosne i Bošnjaka. Saraje-vo: Magistrat.

Ibrahimović, Omer, Kurtćehajić, Suad (2002). Politički sistem Bosne i Her-cegovine (II). Sarajevo: Magistrat.

Ibrahimović, Omer (2003). “Dejtonski put Bosne u Evropu”. Pregled. 1-2:13-30.

Idrizović, Amira (2003). Bosanski jezik i Bošnjaci. Sarajevo: Sejtarija.

Imamović, Enver (1998). Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Her-cegovine. Sarajevo: ART.

Imamović, Mustafa (2003). Historija države i prava Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Magistrat.

Imamović, Mustafa (2003a). “Politički identitet Bosne i Hercegovine i nje-ne granice”.

Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu. (46) 275-293.

Isaković, Alija (1990). O “nacionaliziranju” Muslimana. Zagreb: Globus.

Išek, Tomislav (1981). Djelatnost Hrvatske seljačke stranke u Bosni i Her-cegovini do zavođenja diktature. Sarajevo: Svjetlost.

Kaldor, Mary (2000). Neue und alte Kriege. Frankfurt am Main: Suhr-kamp.

Kasapović, Mirjana (ur.) (2001). Hrvatska politika 1990.-2000. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Kasapović, Mirjana (2003). Izborni leksikon. Zagreb: Politička kultura.

Kasapović, Mirjana (2004). “Institucionalni dizajn – najkonjunkturnija grana suvremene političke znanosti”. Politička misao. (46) 1:102-114.

Kash, Holger (2002). “Die HDZ BiH und die Forderung nach kroatischer Souveränität in Bosnien-Herzegowina”. Südosteuropa. (51) 7-9: 331-354.

Kellas, James G. (2004). Nationalist Politics in Europe. The Constitutionaland Electoral Dimensions. Lonodn: Palgrave.

Keman, Hans (ur.) (2002). Comparative Democratic Politics. London: Sage.

Keman, Hans (1996). “The low countries. Confrontation and coalition insegmented societies”. U. Colomer, Joseph (ur.). Political Institution in Eu-rope. London: Routledge.

Kimlika, Vil, Opalski, Magda (ur.) (2002). Može li se izvoziti liberalni plu-ralizam? Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Europi. Be-ograd: Beogradski centar za ljudska prava.

Kimlika, Vil (2002). “Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi”. U: Kimlika, Vil, Opalski, Magda (ur.). Može li se izvoziti zapadni liberalizam? Beograd: Beogradski centar za ljudska prava, str. 25- 108.

Klemenčić, Mladen (1994). Territorial proposals for the settlement of war in Bosnia-Hercegovina. Durham: University of Durham.

Klöti, Ulrich i dr. (1999). Handbook of Swiss Politics. Zürich: Neue Zür-cher Zeitung.

Kuzmanović, Rajko (1999). Ustavno pravo. Banja Luka: Pravni fakultet.

Kymlicka, Will (ur. (1995). The Rights of Minority Cultures. Oxford: Ox-ford University Press.

Kymlicka, Will (2001). Politics in the Vernacular. Nationalism, Multicul-turalism, and Citizenship. Oxford: Oxford University Press.

Kymlicka, Will (2003). Multikulturalno građanstvo. Zagreb: Jesenski i Turk.

Lane, Jan-Erik, Ersson, Svante O. (1997). “The Institutions of Konkordanzand Corporatism: how closely are they connected?” Revue Suisse de Sci-ence Politique. (3) 1:5-29.

Lehmbruch, Gerhard (1967). Proporzdemokratie. Politisches System und politische

Kultur in der Schweiz und in Österreich. Tübingen: J. C. B. Mohr.

Lehmbruch, Gerhard (2003). Verhandlungsdemokratie. Beiträge zur ver-gleichenden Regierungslehre. Wiesbaden: Westdeutscher Verlag.

Lijphart, Arend (1975, 1968¹). The Politics of Accomodation: Pluralismand Democracy in the Netherlands. Berkeley: University of California Press.

Lijphart, Arend (1974, 1969¹). “Consociational Democracy”. U: McRae, Kenneth (ur.). Consociational Democracy: Political Accomodation in Se-gmented Societies. Otawa: McLelalnd and Steward, str. 70-89.

Lijphart, Arend (1992., 1977¹). Demokracija u pluralnim društvima. Za-greb: Globus i Školska knjiga.

Lijphart, Arend (1984). Democracies: Patterns of Majoritarian and Con-sensus Government in Twenty-One Countries. New Haven i London: Yale University Press.

Lijphart, Arend (1989). “Democratic Political Systems. Types, Cases, Ca-uses, and Consequences”. Journal of Theoretical Politics. (1) 1:33-48.

Lijphart, Arend (1995). “Self-Determination versus Pre-Determination of Ethnic Minorities in Power-Sharing Systems”. U: Kymlicka, Will (ur.). The Righst of Minority Cultures. Oxford University Press: Oxford, str. 275-287.

Lijphart, Arend (1999). Patterns of Democracy: Government Form and Performance in Thirty-Six Countries. New Haven: Yale University Press.

Lijphart, Arend (2002). “Negotiation democracy versus consensus demo-cracy: Parallel conclusions and recommendations”. European Journal of Political Research. 41:107-113.

Lijphart, Arend (2003). “The Wave of Power-Sharing Democracy”. U: Rey-nolds, Andrew (ur. ). The Architecture of Democracy. Oxford: Oxford Uni-versity Press, str. 37-54.

Lijphart, Arend (2004). “Constitutional Design for Divided Societies”. Jo-urnal for Democracy. (15) 2:96-109.

Lipset, Seymour Martin. Rokkan, Stein (ur.) (1967). Party Systems and Vo-ter Aligments: Cross National Perspectives. New York i London: The FreePress i Collier Macmillan.

Lowrin, Val R. (1966). “Belgium: Religion, Class, and Language in Natio-nal Politics”. U: Dahl, Robert A. (ur.) Political Oppositions in Western De-mocracies. New Haven i London: Yale University Press, str. 147-187.

Loza, Tihomir, Đapo, Fahrudin (ur.) (1990). Bosna i bošnjaštvo. Ljublja-na: Karantanija.

Magaš, Branka, Žanić, Ivo (ur.). (1999). Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercego-vini 1991-1995. Zagreb, Sarajevo i London: Jesenki i Turk, Dani i The Bo-snian Institute.

Mahmutćehajić, Rusmir (1997). Dobra Bosna. Zagreb: Duriex.

Malcolm, Noel (1995). Povijest Bosne. Zagreb i Sarajevo: Erasmus.

McMahon, Patrice (2004). “Managing Ethnic Conflict in Bosnia: Interna-tional Solutions to Domestic Problems”. U: Morton, Jeffrey S. i dr. (ur.).Reflections on the Balkan Wars. New York: Palgrave, str. 189-209.

McRae, Kenneth (ur.) (1974). Consociational Democracy: Political Acco-modation in Segmented Societies. Otawa: McClelland and Steward.

Melčić, Dunja (ur.) (1999). Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschic-hte, Verlauf und Konsequenzen. Opladen: Westdeutscher Verlag.

Mill, John Stuart (1989). Izabrani politički spisi. Sv. I-II. Zagreb: Informa-tor i Fakultet političkih znanosti.

Miller, David (1995). On Nationality. Clarendon Press: Oxford.



Morton, Jeffrey S. i dr. (ur. (2004). Reflektions on the Balkan Wars: Ten Ye-ars After the Break-Up of Yugoslavia. New York: Palgrave.

Neidhart, Leonard (2002). Die politische Schweiz. Fundamente und Insti-tutionen. Zürich: Verlag Neue Zürcher Zeitung.

Nordlinger, Eric A. (1972). Conflict Regulation in Divided Societies. Cam-bridge: Harvard University.

O’Neil, Patrick (2004). Essentials of Comparative Politics. New York i London: W. W. Norton & Co.

Owen, David (1998). Balkanska odiseja. Zagreb: Hrvatska sveučilišna na-klada i Hrvatski institut za povijest.

Papić, Žarko (ur.) (2001). Međunarodne politike podrške zemljama jugoi-stočne Evrope. Lekcije (ne)naučene u BiH. Sarajevo: Müller.

Pelinka, Anton, Rosenberger, Sieglinde (2000). Österreichische Politik. Grundlagen, Strukturen, Trends. Beč: WUV.

Periwal, Sukumar (ur.) (1995). Notions of Nationalism. Central European University Press: Budimpešta, London i New York.

Perthes, Volker (1994). Der Libanon nach dem Bürgerkrieg. Baden-Baden: Nomos.

Petranović, Branko, Zečević, Momčilo (ur.) (1985). Jugoslavija 1918-1984. Zbirka dokumenata. Beograd: Rad.

Powel, Bingham G. (1970). Social Fragmentation and Political Hostility: An Austrian Case Study. Stanford: Stanford University Press.

Prašo, Murat (1996). “Demografske posljedice rata 1992-1995”. Erasmus. 16:49-53.

Pridham, Geoffrey, Gallagher, Tom (ur.) (2000). Experimenting with De-mocracy. Regime Change in the Balkans. London: Routledge.

Purivatra, Atif (1972). Nacionalni i politički razvitak Muslimana. Saraje-vo: Svjetlost

Purivatra, Atif (1974). Jugoslavenska muslimanska organizacija u politi-čkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sarajevo: Svjetlost.

Ramet, Sabrina P. (1998). Nihil Obstat. Religion, Politics, and Social Chan-ge in East-Central Europe and Russia. Durham i London: Duke Univer-sity Press.

Reilly, Benjamin (2001). Democracy in Divided Societies. Electoral Engine-ering for Conflict Management. Cambridge: Cambridge University Press.

Reynolds, Andrew (ur.) (2002). The Architecture of Democracy. Constituti-onal Design, Conflict Management, and Democracy. Oxford: Oxford Uni-versity Press.

Ribičič, Ciril (2001). Geneza jedne zablude. Ustavnopravna analiza na-stanka i djelovanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Zagreb, Sarajevo, Idrija: Jesenski i Turk, Sejtarija i Založba Bogataj.

Riedlmayer, András J. (2002). “From the Ahes: The Past and Future of Bo-snia’s Cultural Heritage”. U: Shatzmiller, Maya (ur.). Islam and Bosnia: re-solution and Foreign Policy in Multi-Ethnic States. Montreal: McGill-Qu-eens University Press, str. 98-135.

Rokkan, Stein (2000). Staat, Nation und Demokratie in Europe. Frankfurt am Main: Suhrkamp.

Sadiković, Ćazim (2004). “Unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine”. Go-dišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu. (47) 307-320.

Sapunar, Marko, Tomić, Zoran (2004). “Utjecaj pluralizma medija na de-mokratski proces u Bosni i Hercegovini”. Politička misao. (41) 2: 3-15.

Sartori, Giovanni (1997). Comparative Constitutional Engineering. An Inquiry into Structures, Incentives and Outcomes.

Schrader, Charles R. (2004). Muslimansko-hrvatski građanski rat u Sre-dnjoj Bosni. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Schwarz, Axel, Hergès, Jean-Pierre (2003). “Institutionalised Ethnicity – The Case of Vital National Interests in Bosnia and Herzegovina (BiH).”Südosteuropa. (52) 10-12:555-565.

Shapiro, Ian, Kymlicka, Will (ur.) (1997). Ethnicity and Group Rights. New York i London: New York University Press.

Smith, Anthony D. (1986). The Ethnic Origins of Nations. Oxford: Bla-ckwell.

Smith, Anthony D. (2003). Nacionalizam i modernizam. Kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma. Zagreb: Fakultet političkih zna-nosti.

Steiner, Jürg (1970).”Majorz und Proporz”. Politische Vierteljahresschrift. (11) 1:139-146.

Steiner, Jürg (1974). Amicable Agreement versus Majority Rule: Con-flict Resolution in Switzerland. Chapel Hill: University of North Caroli-na Press.

Steiner, Kurt (1972). Politics in Austria. Boston: Little i Brown.

Sućeska, Avdo (1974). “Položaj bosanskih Muslimana u osmanskoj drža-vi”. Pregled. (64) 5:483-509.

Šeflin, Džordž (2002). “Libralni pluralizam i postkomunizam”. U: Kimli-ka, Vil, Opalski, Magda (ur.). Može li se izvoziti liberalni pluralizam? Beo-grad: Beogradski kulturni centar, str. 111-124.

Tejlor, Čarls (2003). “Politika priznanja”. U: Gatman, Ejmi (ur.): Multikul-turalizam. Ispitivanje politike priznanja. Novi Sad: Centar za multikultu-ralnost, str. 33-68.

Tocqueville, Alexis de (1995). O demokraciji u Americi. Zagreb: Informa-tor i Fakultet političkih znanosti.

Tomić, Zoran, Herceg, Neven (1999). Izbori u Bosni i Hercegovini. Mo-star: Centar za studije novinarstva Sveučilišta u Mostaru.

Van Dyke, Vernon (1995). “The Individual, the State, and Ethnic Commu-nities in Political Theory”. U. Kymlicka, Will (ur.). The Rights of MinorityCultures. Oxford: Oxford University Press, str. 31-56.

Vušković, Boris (1984). “Temeljna demografska i socijalna obilježja član-stva Saveza komunista Jugoslavije”. U. Struktura i dinamika članstva Sa-veza komunista Jugoslavije. Split: Marksistički centar Konferencije SKH ZO Split, str. 51-169.

Waldmann, Peter (1995). “Gesellschaften im Bürgerkrieg”. Zeitschrift für Politik. (42) 4:343-368.

White, Stephen, Batt, Judy, Lewis, Paul G. (ur. (2003). Developments in Central and East European Politics . Basingstoke: Palgrave.

Zulfikarpašić, Adil, Gotovac, Vlado, Tripalo, Miko, Banac, Ivo (1995).Okovana Bosna. Razgovor. Zürich: Bošnjački institut.

Žepić, Božo (2002). Enigma Bosne i Hercegovine. Mostar: Matica Hrvat-ska.



Pitanje svih pitanja savremene BiH i njene budućnosti

RASPRAVE O NUŽNOSTI USTAVNIH PROMJENA U postdejtonskoj BiH pretežno se vode oko karakte-ra i fizionomije buduće države. Niko razuman ne

spori kako je sadašnje državno-političko ustrojstvo Bosne i Hercegovine glomazno, komplikovano, neefikasno, sku-po i neracionalno. Na djelu je čak 14 nivoa vlasti, ne raču-najući opštinske i gradske, te međunarodnu zajednicu kao protektora. Tako državno-pravno ustrojstvo finansijski nebi izdržale ni ekonomski neuporedivo snažnije države od BiH. Naravno, manji je problem skupa i neracionalna dr-žava, ako ona kako-tako funkcioniše. Ali, ako ta država je-dnostavno ne funkcioniše, a uz to je i preskupa, onda su promjene i to radikalne nužne, zapravo – neizbježne.

Žustre polemike i debate o ustavnim promjenama obuhva-tile su sve relevantne aspekte – političke, društvene, eko-nomske, socijalne, kulturne, obrazovne, komunikacijske, saobraćajne, geostrateške, ekološke, prirodne i ostale ko-respondirajuće faktore. Ukratko, sve je na tapetu – osim glavnog grada države i njegovog statusa. U svim ovim razgovorima Sarajevo je jednostavno – prećutano. Za-što?

Jasnog odgovora nema. Teško ga je skicirati i u naznakama.

Ostaju samo nagađanja i špekulacije. Otuda je poenta ovog teksta barem zagrebati problem, u svrhu iniciranja jedne seriozne i meritorne rasprave oko budućeg statusa Saraje-va kao glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Mada skromnog tiraža, što ne znači automatski i ograni-čenog dometa i eha, ovu problematiku upravo razlažem u Statusu, publikaciji specifičnog profila i istančanog uređi-vačkog ukusa za izbor aktuelnih i politički osjetljivih tema. Elaboracija koja slijedi može poslužiti kao predložak jednoj skorašnjoj i temeljitoj raspravi o ovoj po svemu sudeći još uvijek tabu temi.

U nekoliko prilika sam pisao ili izlagao temu Sarajeva na forumima, panelima, sesijama i sl. (zadnji put oktobra pro-šle godine u Ženevi, BiH Asocijacija 2005.), apostrofirajućikako je status Sarajeva – pitanje svih pitanja savremene BiH i njene budućnosti. O tome sam razgovarao i sa ne-kolicinom protagonista međunarodne zajednice, e.g., dva bivša i aktuelni Visoki predstavnik. Nisam sporio značaj Mostara, Banja Luke ili Brčkog, ali sam istrajavao na tezi kako je status Sarajeva onaj ugaoni kamen postdejtonske BiH. Naime, dok sve tri etničke zajednice (i ostali) iskre-no ne prihvate Sarajevo kao njihov glavni grad, ova zemlja neće na zelenu granu. U najkraćem, njihova reakcija je bila nemušta. Gotovo je sugerisala zatečenost mojim opserva-cijama i sugestijama.

Sarajevo kao lakmus test budućnosti postdejtonske BiHO svemu se može raspravljati: o nužnosti povratka Bošnjaka u Banja Luku, Prijedor, Doboj, Semberiju, Posavinu, uz Drinu, niz Drinu, u Trebinje, Stolac, Neum, Čapljinu, Livno, zapadni Mostar. S lakoćom se raspravlja o Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini; o arhaičnoj i neodrživoj heraldici, himni, praznicima i slavama; o preimenovanju naziva ulica, trgova, naselja, škola, institucija i sl. Ukratko, o svemu, ali ne i o Sarajevu. Njegov status quo je, izgleda, neupitan... Sarajevo je bošnjački ili muslimanski grad

Dušan Babić



Sarajevo nije politički prioritet

Kako vrijeme odmiče, aktuelna zbivanja i kretanja na politi-čkoj sceni zemlje, te posebno politička konstelacija i odnos snaga među akterima političke elite, kao i širi kontekst zbi-vanja u okruženju, učvršćuju me u uvjerenju kako Sarajevo jednostavno nije politički prioritet međunarodnih faktora. Nije čak ni u njihovoj političkoj agendi. A što je najgore, Sa-rajevo očito nije ni u domaćoj političkoj agendi.

Podržavam političke opcije iznesene u uvodniku “Kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo”, Status br. 5, u kontekstu osi-guranja mehanizama jednakopravnosti njenih konstituti-vnih naroda, snažne decentralizacije i regionalizacije ze-mlje, “s najmanje tri regionalna središta (Sarajevo, Banja-luka i Mostar) i s posebnim statusom Sarajeva kao glavnog grada države Bosne i Hercegovine”… Naročito podržavam stav iz uvodnika o nužnosti redukovanja ekonomske i po-litičke moći Sarajeva. Međutim, kad o tom aspektu pove-dem razgovor s bošnjačkim intelektualcima, političarima, javnim radnicima, uključujući moje kolege, pa čak i prija-telje, nastaju ozbiljni problemi. Tačnije, iskrsavaju gotovo nepremostivi jazovi. Sve upućuje kako je status Sarajeva je-dnostavno zabranjena, tabu tema.

O svemu se može raspravljati: o nužnosti povratka Bošnja-ka u Banja Luku, Prijedor, Doboj, Semberiju, Posavinu, uz Drinu, niz Drinu, u Trebinje, Stolac, Neum, Čapljinu, Li-vno, zapadni Mostar. S lakoćom se raspravlja o Republi-ci Srpskoj kao genocidnoj tvorevini; o arhaičnoj i neodrži-voj heraldici, himni, praznicima i slavama; o preimenova-nju naziva ulica, trgova, naselja, škola, institucija i sl. Ukra-tko, o svemu, ali ne i o Sarajevu. Njegov status quo je neu-pitan. Gotovo sakrosanktan.

Logično se nameće pitanje – šta je u pozadini ovako tvrdo-korno artikulisanog stava? Da li su primarni politički i(li) ekonomski interesi? Ili oboje? Ili nešto treće?

Jedna neformalna kalkulacija kaže kako je samo sarajev-ska Baščaršija ekonomski vrijednija od cijele Banja Luke. Ne treba ni spominjati međunarodne institucije, agenci-je i organizacije, ambasade, konzulate, informativne i kul-turne centre, ekonomska predstavništva, kao zlatne koke. Iznajmljuju se poslovni prostori, kuće i vile za velike pare. Etnička struktura iznajmljivača je dominantno bošnjačka. Struktura zaposlenih kod ino-poslodavaca gotovo odraža-va sadašnju etničku kompoziciju grada: blizu 90 odsto bo-šnjačke populacije. Nije bitno drugačiji omjer u domaćem sektoru rada. U državnim službama je odnos izbalansirani-ji, posebno u organima bh. institucija, ali to predstavlja za-nemarljivo mali broj uposlenih.

Ustupak međunarodne zajednice?

O statusu Sarajeva se raspravljalo, posebno nakon Dejtona, ali bez ikakvih praktičnih rezultata. Uglavnom su na tapetu bili Mostar i distrikt Brčko. Špekulisalo se kako je produ-žavanje status quo Sarajeva bio prećutan ustupak me-đunarodne zajednice Bošnjacima za pretrpljene žrtve tokom rata.

U jednoj naglašeno redukcionističkoj eksplikaciji, bošnjački intelektualci posežu za istorijskim legitimitetom, a za pola-zište uzimaju samo orijentalno ime grada, kojeg je podigla otomanska carevina. Tu je vjerovatno sadržan i nukleus sta-jališta o Bošnjacima kao temeljnom narodu. Često se prene-bregava činjenica kako tokom proteklih pet vijekova i ne-koliko decenija, Bošnjaci u BiH nikad nisu predstavlja-li apsolutnu većinu. Čak ni danas. U pojedinim istorij-skim razdobljima nisu bili ni relativna većina.

U prvom popisu stanovništva koje je obavila Austrougar-ska1, Sarajevo je imalo ukupno 38.081 stanovnika, od čega: muhamedovaca 17.158, kršćana 5.858, hrišćana 10.672, je-vreja 4.058 i ostalih 335. (Ovo je autentičan naziv etničkih zajednica, kao i redoslijed).

Tokom šezdesetih godina prošlog vijeka Srbi su u Sara-jevu predstavljali relativnu većinu. To se dijelom pripisu-je i činjenici kako su ondašnji muslimani bili prinuđeni da se izjašnjavaju bilo kao Srbi, Hrvati ili tzv. neopredijeljeni. Međutim, prema posljednjem popisa stanovništva (1991.), relativna većina u Sarajevu postaju Muslimani. Danas, ne treba ni isticati, po svim relevantnim pokazateljima i atri-butima, Sarajevo je bošnjački ili muslimanski grad.

Bosna i Hercegovina je doista kroz vjekove bila jedno na-glašeno multietničko, multikonfesionalno i multikulturno društvo. Međutim, raširen je stereotip kako je to bio har-moničan suživot, gotovo idila.

“Kad se sve razgrne, nameće se zaključak kako je to ipak u suštini bio život jednih pored drugih, a u cikličnim istorij-skim fazama, i rat do istrebljenja.”2

Ukratko, naši animoziteti nisu od jučer. I još traju. Ne je-njavaju. Naprotiv. Sve to poprima posebnu težinu u for-malno glavnom gradu države, koji je ipak trebao služiti kao formula snošljivosti unutar jedne multi zajednice. Postdej-tonska BiH je danas duboko podijeljeno društvo. Mnogi tvrde, nikad podijeljenije u istoriji zemlje. A sve što se u Sa-rajevu pogrešno uradi, samo produbljuje rečene podjele., uz istovremeno podebljavanje etničkih granica.

1 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895. godine; sastavio Statistički odjel Zemaljske vlade.2 Dušan Babić: “Pozadina i smisao naših animoziteta”, Regionalne paralele, br. 2, 23. 12. 2005., Elektronsko izdanje (www.stina.hr ; www.novinarska-sko-la.org.yu; www.mediaplan.ba).

http://www.stina.hr

http://www.novinarska-skola.org.yu

http://www.novinarska-skola.org.yu

http://www.mediaplan.ba



Trebalo bi vremena i prostora u iznošenju pogrešnih po-teza, koji se već u kontinuitetu povlače. Mnoge pogrešne i zbrzane političke odluke danas izgledaju od marginalnog značaja, kao što je preimenovanje ulica, trgova i naselja u Sarajevu, što su naravno i drugi činili. Iznova podvlačim, Sarajevo je trebalo služiti kao primjer. Nažalost, to se nije dogodilo, niti se događa, što nas sve više udaljava od vizije normalne i poželjne državne zajednice.

Apsolutno se slažem kako je bilo apsurdno u srcu Baščar-šije imati ulice Miloša Obilića, Stevana Sinđelića, ili malo zapadnije Park Cara Dušana, te u srcu grada Nemanjinu ili ulicu Jug Bogdana, pa i Obalu Vojvode Stepe i ulicu Voj-vode Putnika. Ali, nije bilo nimalo politički mudro istica-ti nove nazive ulica, poput Mladih muslimana, Patriotske lige, Zelenih beretki… Iritantan je i sam dizajn tabli, koji sugeriše monoetničku i monokonfesionalnu sredinu.

Ipak je najapsurdnije bilo demoliranje Muzeja Mlade Bo-sne, uz obrazloženje kako je to relikt četništva! Identifi-kovati mladobosanstvo sa ideologijom četništva je doista monstruozna optužba.

O fenomenu mladobosanstva razgovarao sam već davne 1967. godine sa prof. Vasom Čubrilovićem, koji je bio ne-posredni sudionik tih sudbonosnih događaja. Zanimljivo je kako se već tada počela stidljivo provlačiti teza o mladobo-sanstvu kao velikosrpstvu, što je on s indignacijom odbijao. Sa ondašnje vremenske distance, više od pola vijeka, nije odobravao individualni teror, makar bilo riječ i o tiranou-bistvu, ali je ostao u dubokom uvjerenju o plemenitim po-budama mladobosanaca, koji su težili ujedinjenju svih Ju-žnih Slovena u jednu državu. Složio se sa Dedijerom, kako je Sarajevski atentat savršeno političko ubistvo, jer nikad nisu otkriveni inspiratori i naručioci.

Oklevetani Andrić

Iste godine kad je na spektakularan način na Kovačima obavljena đenaza Mušanu Topaloviću-Caci, krvniku sara-jevskih Srba, u tom istom Sarajevu je objavljena jedna sub-verzivna knjiga: “Bosanski muslimani u Andrićevom svije-tu”, kontroverznog autora Muhsina Rizvića.

U za naše prilike impresivnom tiražu od 5.000 primjeraka, na blizu sedam stotina strana, autor razlaže tezu o Andriću kao mrzitelju muslimana i islama. Na stranu što je takva teza čista nebuloza, ali je apsurdno piscu prigovarati njegovu literarnu imaginaciju, odnosno identifikovati pisca sa njegovim junaci-ma. To bi, otprilike, značilo kako je Šekspir mrzitelj Danske, radi onog čuvenog: “Nešto je trulo u državi Danskoj” (“Ha-mlet”), makar je ova analogija danas rizična u kontekstu kon-

troverzi oko blasfemičnih karikatura proroka Muhameda.

Čak ni likovno-grafička oprema knjige (Ismar Mujezinović),nije posve bezazlena. Na koricama dominira Andrićev de-formisan lik, radi upotrebe, odnosno kombinovanja detalja Višegradskog mosta, kao ključnog objekta sada već inkrimi-nisanog romana, naravno u percepciji dijela bošnjačke ja-vnosti. Indikativni su sponzori ovog izdavačkog projekta, sve odreda velike javne kompanije bliske SDA, koja je tako-đe sponzor knjige.3 Ono što najviše onespokojava, ova knji-ga je ostala praktično prećutana u bošnjačkoj političkoj, in-telektualnoj, kulturnoj, te naročito književnoj javnosti.

Sarajevski mediji liberalne provenijencije osuđivali su kam-panje uperene protiv Sarajeva kao tolerantne sredine. Ilu-stracije radi, žestoko su osuđivani grubi ataci na mješovite brakove kao tobože relikt titoizma sračunat na asimilaciju Muslimana/Bošnjaka.

Određene kontroverze je izazvala i postavka Hamleta na osmanskom dvoru (Haris Pašović), kao i skorašnje demon-stracije u Sarajevu povodom uvredljivih karikatura obja-vljenih i u susjednoj Hrvatskoj. Javnosti je promaklo kako je jesenas u delegaciji ambasadora islamskih država u Kopenhagenu, koje je danski premijer odbio primiti, bio i ambasador BiH!? Možda je upravo i radi toga ofi-cijelna prezentacija Deklaracije evropskih muslimana oba-vljena u Zagrebu, kako bi se amortizovala slika o Sarajevu, kao islamskoj prestonici?

Sarajevo jer pretrpilo i dramatične demografske promjene. Krije se podatak o ogromnom broju nepismenih, te o rezo-nu da se ni po koju cijenu ne vraća na selo: “Neću kravu da vidim ni na tetrapaku, a bilesi, imam i sitnu vodu …”, ostala je upamćena izjava jedne izbjeglice iz okoline Žepe. Izjava je upravo metafora urbano-ruralne evolucije ovog grada.

Sarajevo mijenja i svoju vizuru. Niču džamije netipične for-me tamo gdje ih nikad nije bilo. Mom oku gode vitki mina-reti, poput zašiljenih olovaka u akvarelima Ismeta Mujezi-novića, ali nipošto ovi graditeljski bastardi.

Neposredno pred odlazak iz zemlje, na upit novinara, zašto nije dozvolio preimenovanje sarajevkog aerodroma, Paddy Ashdown je rekao: “Nemam ništa protiv gospodina Izetbe-govića, ali bi preimenovanje aerodroma bilo preuranjeno”.

Šta sugeriše ovaj odgovor, prepuštam čitaocima da odgo-netaju. Kako god, Sarajevo doista ostaje lakmus test budu-ćnosti postdejtonske BiH.

DUŠAN BABIĆ, NOVINAR I PUBLICISTA, ISTRAŽIVAČ I ANALITIČAR MEDIJA. ŽIVI I RADI U SARAJEVU. ROĐENI SARAJLIJA.

3 Muhsin Rizvić: „Muslimani u Andrićevom svijetu“, izdavač NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1996.


ŠTA JE NAMA EVROPA? OVO PITANJE ZAHTJEVA izuzetno opširne odgovore, cijele eseje. Mi ćemo na pitanje šta smo mi Evropi, pokušati dati jedan kratki

inicijalni odgovor pomoću dvije anegdote koje su se desi-le potpisniku ovih redova. Ne pledirajući na davanje općih i konačnih odgovora, mislimo da može poslužiti kao reper na percepciju građana BiH danas u Evropi.

Prvi slučaj događa se u Sarajevu, u nekim od prvih poslije-ratnih godina. Dvojica francuskih (avan)turista, studena-ta društvenih nauka, pitali su jednu po jednu osobu prisu-tnu u ondašnjem jazz-clubu – gdje je muslimanski dio Sa-rajeva? Nakon što sam, jedini, pokušao dati kulturan odgo-vor, koji se sastojao od polusatnog objašnjavanja u razbija-nju stereotipije sa kojom su dvojica mladih Francuza, dakle Evropljana, došli, pokušao sam razuvjeriti informacijama da Sarajevo nije Jeruzalem, niti Berlin iz doba poslije Dru-gog svjetskog rata, da je grad, kao takav jedinstven i da u njemu ne postoje nacionalni dijelovi grada (ako se izuzme

predgradski bastard danas poznat kao Istočno Sarajevo), i da grad kao cjelina nema srpske, hrvatske, pa ni musliman-ske getoe. Nakon polusatnog klimanja glavom, mladić se okrenuo prvoj osobi do mene i bez imalo ustručavanja pi-tao: gdje je muslimanski dio Sarajeva?!

Drugi slučaj dešava se u Madridu, ovaj put kolege su iz Nje-mačke, na odmoru u španjolskoj prijestolnici, susret se do-gađa na burnim madridskim ulicama koje nikada ne spava-ju. Slučajni razgovor započinjem na engleskom, kao svjet-skom jeziku na kojem se najbolje mogu sporazumjeti. Po naglasku odmah prepoznajem odakle su, što mi nasmijani studenti i potvrđuju. Slijedi upit: vi ste iz Engleske? Vjero-vatno, zbog činjenice da razgovor vodimo baš na tom jezi-ku. Slijedi odgovor: ne, mi smo iz Bosne, i osmijeh se ledi na licima slučajnih susretnika na madridskim ulicama. U njihovim očima prepoznajem iznenađenje, osupnutost, strah, i mogu samo zamisliti šta im je u tom momentu sve prošlo kroz glavu: misli o ratu, o muslimanima, o terori-

Etnocentrizam, sekularizacija i ustavne promjene – preduvjeti i prepreke evropeizacije Bosne i Hercegovine i njene društveno-političke paradigme

Washigtonski dogovor o Federaciji BiH sa dva naroda ostavljao je opciju proširivanja takvog uređenja na cijelu teritoriju BiH i treći narod, dok je opcija etnocentričnog teritorija Republike Srpske učinila legitimnim i zahtjeve drugih nacija za vlastitim teritorijom... Dok god postoji dvoentitetska podjela BiH postoji mogućnost deinstaliranja etnocentrističkog principa u BiH; ukoliko se BiH podijeli na tri entiteta, etnocentrizam kao princip bit će legitimiziran i zabetoniran za duži vremenski period

Faruk Borić




stima, o napadima koji su se godinu dana prije događala u Berlinu. Prepričavajući ovu anegdotu prijateljima, ubje-đivao sam ih da sam u tom trenutku mogao od uplašenih Nijemaca, dakle Evropljana, kakvi smo, valjda, i mi ovdje u BiH, mogao tražiti sve novaca što imaju, jer su se, jadni, po-našali kao da su zalutali u hispano-ćetvrt u Istočnom Los Angelesu, ili među gangove u Harlemu.

Zašto sa ovim vrlo ličnim anegdotama počinjem tekst na vrlo ozbiljnu temu, kako sam naznačio u naslovu? Zato što smatram da između kolokvijalnosti razgovora na uli-ci, kafani ili nekom trećem mjestu, te susreta na visokom nivou između službenika koji dolaze iz Evropske unije sa našim, domaćim bh. političarima razne političke profila-cije, u suštini i paradigmi, ne postoji velika razlika! Barem ne sa evropske strane – naši sugovornici su najčešće nedo-voljno informisani – da ne kažemo da posjeduju neznanje jer se negacija ne može posjedovati ili imati, imaju uvrije-žene stavove i dobro učvršćene sa kojima dolaze ili sa koji-ma nas dočekuju. Naš odnos spram njih, također može biti pun stereotipa: smijemo se njihovom neznanju, komuni-ciramo sa njima spram visoka, naravno, u kolokvijalnom razgovoru: u bilateralnim ili multilateralnim pregovorima, naši političari najčešće klimaju glavom, ili izmišljaju origi-nalne izgovore zašto procesi reformi kaskaju i nisu uskla-đeni sa unaprijed dogovorenim rokovima.

Često smo, iz svega navedenog, i još nebrojeno mnogo razloga, skeptični spram Evrope i evropljana, precizni-je Evropske unije i njenih dužnosnika. Pa, oni su ti koji su gledali velikosprsku agresiju kako četiri godine čereči dr-žavu i njen(e) narod(e)! Oni nam nisu željeli pomoći ne-snalazeći se u svojim međusobnim odnosima i interesima. Oni su ti koji nam nameću principe i standarde kojih se ni sami ne drže, kad su u pitanju vjerske ili nacionalne slobo-de! Oni nas drže u schengenskom kavezu, oni će nas kupiti, ekonomski osvojiti! Šta nam dobro oni donose?!

Baš zbog toga, proces evropeizacije neophodan je za BiH! Gotovo aksiomatski možemo ustvrditi: ukoliko želimo svi-jetlu budućnost za Bosnu i Hercegovinu i sve njene građa-ne, proces evropeizacije kao tok, proces, potpomognut na svim strukturama vlasti, kako horizontalnim tako i verti-kalnim, isto tako potpomognut od nevladinih organizacija pa i svih individua u BiH – je nezamijenjiv! Ovo može zvu-čati itekako politikanski, poput predizbornog slogana ka-kve partije. I pored očigledne činjenice što BiH, geografski,

geopolitički, povijesno-kulturološki i na svaki drugi način – pripada Evropi.

A upravo taj dio našeg identiteta (ne govorim iz ugla naci-onalno-etničkog) najviše je ovih godina bio zanemaren, na-uštrb svih drugih kulturno-povijesnih slojeva našeg/naših identiteta. Nakon pedesetogodišnjeg pokušaja nametanja nadnacionalnog, jugoslovenskog, koji se, uzgred, nastajao uporedo sa negacijom etno-nacionalnih identiteta, očigle-dno je i ne treba trošiti riječi za dokazivanje toga, da među južnoslovenskim narodima je postojao otpor prema takvoj vrsti identificiranja. Nove nacionalne elite sa početka de-vedesetih, uostalom, veliki dio svojeg političkog programa, utrošili su na homogenizaciju na nacionalnoj osnovi, sa ja-kim religijskim kodom kao diferentia specifica u odnosu na Drugost. Ta negativna identifikacija nije ostavljala mjestaza afirmaciju ostalih slojeva kompleksnog ljudskog bića idruštvene grupe.

Zato evropeizacija ne predstavlja samo proces pridruživa-nja Evropskoj uniji, u koju će cijeli region, htio-ne htio, biti integriran, prije ili kasnije. Evropeizacija predstavlja pono-vnu afirmaciju evropski vrijednosti kroz sve podsistemebh. društva, političkog, ekonomskog, kulturnog, kulturno-političkog, obrazovnog, itd. Taj proces ne čini se zarad bu-dućeg članstva u EU, nego iz sebičnijih razloga, vlastitog probitka1. Nametanje i inauguracija standarda, koji se, usli-jed silnih nedovršenosti i nesavršenosti evropskog jedin-stvenog prostora i u samoj Evropi dovode pod znak pitanja i postojanja, nemaju alternative.

Da zaključimo uvodnu riječ hipotezom za dalje razmatra-nje kroz tekst: evropeizacija, a samim tim i bosnizacija2, pretpostavljaju: deinstaliranje etnocentrizma kao vrhuna-ravnog i aktuelnog principa što se može ostvariti kroz usta-vne promjene i promjenu paradigme političke kulture, te proces sekularizacije bh. države, više nego društva, o čemu ćemo govoriti kroz dalje promišljanje.

Etnocentrizam kao zamka za medvjede

Većina današnjih evropskih država zasnovano je kao drža-va/nacija, kao nezavisne jedinice jednog naroda povezanog u zajednicu krvi i tla, što je na povijesnu scenu dovelo naci-je. Naši naknadni (i nakaradni?) pokušaji svima su poznati

1 Ovdje treba naglasiti da na samo članstvo u Evropskoj uniji ili bilo kojem drugom nadnacionalnom savezu (NATO, primjerice) ne treba gledati ideali-stično, jer će sa sobom donijeti izuzetno bolne rezove i korake, naročito u ekonomskoj oblasti, koju će usloviti multinacionalne kompanije preko vlada pojedinih država: ta pojava, iako još u povojima, već se događa preuzimanjem pojedinih sektora iz posjeda države. Međutim, o tome ne treba govoriti iz antiglobalistične apokaliptične vizije i negirati evropeizaciju kao proces kako rade kvazidesničarskih krugova, nego raditi na stvaranju državne stra-tegije, korak po korak.2 Termin vrlo neodređen, i svjesni smo njegove sintatičke i semantičke manjkavosti. Podrazumijeva, po našem mišljenju, proces reafirmacije bosansko-hercegovačkog društva i države kao građanski etabliranog, kulturno prepoznatljivog (što ne znači unificiranog u smislu supremacije etno-nacionalih ilibilo kakvih drugih nižih identiteta), ekonomski kao i društvenopolitički relativno stabilnog, teritorija. Primjeri takve paradigme su uspjeh filma, pojedi-nih kulturnih radnika, raritetni uspjesi iz oblasti ekonomije – firmi koje su se probile na evropsko tržište, itd.



i ne treba ni na to, kao i na općepoznate lekcije iz političke historije Evrope, trošiti prostor ni vrijeme za opetovanje. Nas zanima kakva je situacija danas.

Može li se o etnocentrizmu3 danas govoriti u Evropi? Može, svakako, ta ideja u svojoj praktičnoj i pojavnoj sferi nije odumrla. Međutim, kakva je danas sudbina država-nacija? Može li se govoriti o Francuskoj u kojoj živi nekoliko mi-liona muslimana arapa, sinova i unuka emigranata iz biv-ših francuskih kolonija, ponajprije Alžira? Može li se govo-riti o Njemačkoj kao nacionalnoj državi Nijemaca u kojoj obitava više miliona Turaka sa njemačkim državljanstvom? Šta je sa Španijom i španjolskom nacijom, kada najrazvije-nija regija Katalonija želi što veći stepen nezavisnosti, čak i samostalnost od Madrida, a slična je situacija i sa nera-zvijenom i ratobornom Baskijom? Šta je sa Velikom Brita-nijom, nikad riješenim slučajem Irske, te rastućim proble-mom terorističkih akcija ekstremnih vehabijskih skupina? Svaka država ima svoj slučaj sui generis, duboko ukorije-njen u polit-historijski kontekst, nerijetko povezan sa gri-jehovima prošlosti.

Gdje smo na mapi Evrope mi, odnosno gdje je u Evro-pi država Bosna i Hercegovina? Kod nas, možemo slobo-dno reći, vlada etnocentrizam kao glavni tok društvene misli i političke prakse. Etnički princip u posljednjih de-ceniju i pol, s jedne strane uvezen sa istoke i zapada po si-stemu spojenih posuda, s druge strane i sam proizvođen u sva tri naroda, odnosno nacije koje u BiH. Naravno, poli-tičko-manifestacioni oblik najviše se izražavao kroz tri vo-deće nacionalne stranke, čiji međusobni kontakti ocrtava-ju sav paradoks bh. etnocentričnog društva: programi i ci-ljevi bošnjačke Stranke demokratske akcije4, Hrvatske de-mokratske zajednice te Srpske demokratske stranke, izme-đu sebe ne interferiraju nimalo, a opet sačinjava koalicionu vlast na državnom, federalnom i kantonalnim nivoima. Da je taj neprirodni koalicijski savez destruktivan i poguban za bh. budućnost, svjedoče brojni medijski napisi o ucjenama, neprincipijelnim kompromisima, paralelizmima i trojnim poludogovorima o krucijalnim pitanjima jedne države.

Etnocentrizam kao takav pobijedio je 1995., potpisivanjem Daytonskog sporazuma, kada se legalizirala etnička podjela zemlje. Polovična rješenja kojima su tokom rata bile skloni-je evropske diplomacije više nego američka koja je “kumo-vala” Daytonskoj Bosni, očigledno su ostavili otvorene dvi-je opcije. Prva se veže za washigtonski dogovor o Federaci-ji BiH sa dva naroda ostavljala je opciju proširivanja takvog uređenja na cijelu teritoriju BiH i treći narod, dok je opci-ja etnocentričnog teritorija Republike Srpske učinila legiti-mnim i zahtjeve drugih nacija za vlastitim teritorijom. Na-

ravno, ova ideja najviše je prisutna u hrvatskom narodu i njihovim političkim predstavnicima.

Zabetonirani stavovi i nerealna očekivanja

Da je etnocentrizam živ i danas, potvrđuju glasovi na izbo-rima koje dobivaju sve stranke koje u prvi plan stavlja-ju nacionalne interese Bošnjaka, Srba, Hrvata, više nego, primjerice, ekonomske interese građana BiH. Predstavni-ci entocentrističkih stranaka smatraju da su partikularni nacionalni interesi važniji od svegrađanskih. K tomu još, partikularni nacionalni interesi postavljaju se kao suprotni jedan drugom, prosto se svodeći na sljedeću konstelaciju snaga: Bošnjaci bi više države kako bi se osigurao povra-tak u etnički očišćene dijelove BiH, naročito u dijelove Re-publike Srpske; Hrvati bi više ravnopravnosti, naročito u teritorijalnom pogledu očitovan kroz zahtjev ili bez enti-teta ili treći entitet, dok bi predstavnici etnocentrizma u srpskom rukovodstvu najzadovoljniji bili statusom quo: pola teritorije po njihovom kontrolom sa tendecijom kulturnog približavanja Beogradu više nego Sarajevu.

Sa tih pozicija krenulo se u političko- diplomatsku sa-punicu poznatu kao pregovori o ustavnim promjenama. Stvari u svoje ruke još jednom je preuzela američka admi-nistracija, predvođena zamjenikom američkog sekretara Condoleezze Rice, Nicholasom Burnsom, koji je posjetio Sarajevo u jesen prošle godine, najavljujući kako put za BiH od Daytonske prema Bruxellskoj, implicirajući kako će nakon ustavnih promjena BiH biti bliže evropskim in-tegracijama. Prema optimističnoj zamisli Burnsa, ustavne reforme pretpostavljale bi racionalizaciju bh. uređenja, smanjenje administracije, logična rješenja koja bi najbi-rokatiziraniju zemlju vjerovatno na svijetu učinili funkci-onalnijom. Pa, šta je pošlo krivo, a jeste, pošto i šest mje-seci nakon najava još uvijek nema potpisa na sporazum o ustavnim promjenama, a očigledno je da neće doći do ra-dikalnijih rezova?

Kao prvo, riječ je o vrlo malom prostoru za iznalaženje re-alnih rješenja, te sa usko formiranim prostorom za kom-promise. Problem je, opet, u etnocentričnim stavovima ve-ćine stranaka koje su učestvovale (ili još uvijek učestvuju) u pregovorima. Kao prvo, manifestacija tog etnocentrizma ogleda se u svesrpskom dogovoru: Milorad Dodik, Mladen Ivanić te Dragan Čavić, kao lideri stranaka i najkarizmati-čniji reprezenti etnocentrizma kod bosanskih Srba, dogo-vorili su minimum nacionalnih interesa ispod kojih ne pri-

3 Etnocentrizam – buržoaski nazor po kojem je vlastita nacija centar svijeta, nacionalni individualizam.4 Koliko god predsjednik SDA Sulejman Tihić, te njegovi ljudi unutar stranačkih tijela, zajedno se trudili objasniti da je od 4. kongresa stranke SDA po-stala građanska stranka probosanske orijentacije, situacija na terenu, pokazuje drugačije. Istina jeste da je Tihić uspio marginalizirati bošnjačku desnicu unutar stranke, ali to još uvijek ne znači da je ta ideja uništena; dapače, uvijek će postojati mogućnost reinstaliranja desnog krila u vrh SDA.



staju ići. Realan problem je što taj minimum pretpostavlja očuvanje postojeće strukture, ponajprije dvoentitetsku bu-dućnost BiH! Jeste da je suštinski Republika Srpska u po-sljednjih desetak godina (jedinstveni pasoši, automobilske tablice, zastava, himna, vojska, pregršt zajedničkih institu-cija…) dobrano oddržavljena, ali još uvijek ne dovoljno da bi taj dio BiH bio u punom smislu sintagme – evropski de-mokratski.

Dodiku – kao predstavniku lijevog centra, Ivaniću – politi-čaru tehnomenadžerijske stranke nekakvog kvazi centra sa izrazitim nacionalnim demagoškim postavima, te Čaviću – kao reprezentu navodno reformirane desno-nacionalisti-čke stranke pokreta sa hipotekom genocida i ratnih zloči-na, odgovara postojanje nekakvih nevladinih organizacija, koje djeluju kao produžena ruka uvijek prisutne radikal-ne stranke u Srba. Pošto te i takve strukture glasno napa-daju svaki pokušaj normalizacije ustavno-pravnog sistema u BiH, postaju izvrstan izgovor trolistu Dodik-Ivanić-Ča-vić. U toj konstelaciji snaga, trojac postaje relativno koope-rativan, upravo onoliko koliko je bio svojedobno Momčilo Krajišnik, poznatiji kao Mister No savremene tragi-politi-ke u BiH.

Naravno, predstavnici srpske političke scene sa određenim simpatijama gledaju na formiranje trećeg, hrvatskog en-titeta u BiH, navodno puni saosjećanja i svjesni činjenice da je hrvatski narod u BiH – neravnopravan. S druge stra-ne, hrvatski političari, prije svega oni u HDZ-u, predvo-đeni smijenjenim članom Predsjedništva BiH Draganom Čovićem, te aktuelnim i aktivnim članom iste institucije Ivom Mirom Jovićem, nude naoko poštenu i logičnu solu-ciju: BiH bez entiteta, a ako ne, zašto bježati od trećeg en-titeta? Tom logikom, vrh HDZ-a, svjestan nemogućno-sti prvog rješenja, odnosno kompromisa od srpskih političkih partija, naizgled traži ono što Srbi imaju u RS-u, a Bošnjaci kao brojniji – u Federaciji BiH. Konze-kvence takve opcije su sljedeće: dok god postoji dvoen-titetska podjela BiH postoji mogućnost deinstaliranja etnocentrističkog principa u BiH; ukoliko se BiH podi-jeli na tri entiteta, etnocentrizam kao princip bit će le-gitimiziran i zabetoniran za duži vremenski period!

Zato je jasno zašto vođe bosanskih Srba imaju afinitetaspram ovakvog rješenja. Međutim, kad bi se taj princip do-slovno primijenio, Republika Srpska bi morala ostati bez značajnog dijela teritorija koje su vojnički osvojili u ratu, a na kojima je živjela značajna populacija Hrvata! Tu se mi-sli, prvenstveno, na bosansku Posavinu, te banjalučki ba-zen. Po istom principu, moglo bi se postaviti pitanje isto-čne Bosne, srednje Bosne, istočne Hercegovine…u svakom kraju do ‘92. živjelo je stanovništvo koje je danas raseljeno. Na taj način Bosni se dogodilo etničko čišćenje, a svi napo-ri da se njegovi rezultati anuliraju, danas, deset godina na-kon završetka rata, još uvijek nisu urodili plodom.

Treća strana bosanskog trougla paradoksa, SDA, kako smo već napomenuli, pokušava da se transformira iz stran-ke muslimanskog kulturno-povijesnog kruga u modernu stranku političkog centra, građanski otvorenu za sve naro-de i nacije. U neku ruku, može se govoriti o velikoj unutar-stranačkog pobjedi Sulejmana Tihića i umjerene, tehnome-nadžerske struje nasuprot stranačkih jastrebova okupljenih oko skupine muslimanskih intelektualaca osuđenih u pro-cesu 1983. Njihov utjecaj već je bio narušen za života Alije Izetbegovića, a u današnjem vremenu uglavnom su margi-nalizirani, ali ne i pobijeđeni. Bilo kako bilo, Sulejman Ti-hić, nakon pokušaja koji su došli iz SDA krugova da se uli-ca Maršala Tita u Sarajevu preimenuje u Ulicu Alije Izetbe-govića – što je i sam Tihić uvažavao kao legitiman i legalan čin, odlazi u Beograd u Kuću cvijeća i odaje poštu pokoj-nom Maršalu! Takve geste radikalni SDA-ovski krugovi ni-kad neće Tihiću oprostiti, smatrajući naslijeđe Titove soci-jalističke, komunističke BiH isto tako štetne za musliman-ski narod kao i sam – fašizam. Bez obzira na sve Tihićeve inicijative, SDA ne može, po prirodi stvari, biti multinaci-onalna, internacionalna stranka, prije svega zbog intimnih veza koje ima sa Islamskom zajednicom, o čemu će biti go-vora u narednom dijelu teksta. Za sada se zadržimo na po-ziciji SDA u pregovorima o ustavnim promjenama.

Nakon što je napustio pregovore u Washingtonu, izjavljuju-ći kako neće pristati na kozmetičke pregovore, Tihić je re-terirao svoje stavove, podnoseći javnosti i vlastitoj stranci izvještaj o značajnim naprecima koji su postignuti. Tako je Tihić prepustio žezlo apokaliptičnih branitelja bošnjačkih nacionalnih interesa Harisu Silajdžiću i njegovoj Stranci za BiH: to nije nikakva novina u konstelaciji odnosa – i prije je SBiH znala odigrati ulogu homogenog faktora za sve tri nacionalne stranke po sistemu spojenih posuda, idući sa parolama “Za BiH bez entiteta”, čime je donosila desetke postotaka glasova primarno SDS-u, a zatim kolateralno i za SDA i za HDZ. Tihić, kao i njegovi politički sljedbenici u vlastitoj stranci vispreno igraju u izbornoj godini, optu-žujući SBiH što se zalaže za iste stvari koje je Tihić kori-stio da bi dobio izbore prije četiri godine; u isto vrijeme, je-dnim udarcem rješava se svog najvećeg političkog oponen-ta, SDP-a, dajući mu za pravo da zastupa državotvorne in-terese BiH svojim ponašanjem u pregovorima. Naravno da je u pitanju čista politička igra kojom Tihić ubire nekoliko postotaka glasova bošnjačkih birača koji nisu nacionalno opterećeni, ali i nedovoljno politički obrazovani da bi ra-zlikovali SDA od SDP! Kao paradoksalnu situaciju podsje-ćamo da je prije svega nekoliko godina predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija upravo od Tihićevih stranačkih isture-nih igrača, poput današnje sudinice Ustavnog Suda Seade Palavrić, optuživan da je na čelu organizirane skupine koja je pripremala državni udar, a u kojoj su bili i neki od naj-značajnijih i najutjecajnijih novinara u BiH!

Da zaključimo, i SDA sa svojim prilično nerealnim zahtje-



vima, koji su na potpuno drugoj strani od SDS-a i HDZ-a, na neki način, čini pregovore i rješenja koja se nude, ogra-ničenim. Američki dužnosnici u BiH nisu krili svoja ra-zočarenja dosadašnjim intenzitetom pregovora i konkre-tnim rezultatima, ali njihov pritisak već je urodio plodom u određenoj mjeri koliko to mogu da se dogovore, prije sve-ga, ove tri stranke izrasle na etnocentričnim, uskonacio-nalnim interesima: od njih, jednostavno, ne može se više ni očekivati! No, potreba za promjenama je nužna, tako da svako rješenje koje ide u pravcu jačanja državnih instituci-ja, treba pozdraviti i shvatiti samo kao korak dalje u razvoju bh. države pa i društva. To jeste, Bruxelles je još uvijek jako daleko od BiH, i trebat će još proteći nekoliko godina rada na transofrmaciji biH od Daytonske do Bruxellske. Ustavne promjene su nešto što se u tom kontekstu nameće kao apri-orno, i drugog izbora jednostavno, nema.

Ukoliko se vratimo na stanje neposredno poslije rata, vi-djet ćemo da su učinci u tom pogledu, nemali, kakvi su i otpori iz etnocentrističkih krugova. Da se odmaknemo od ustavnih pregovora: prisjetimo se problema koji su pratili restrukturiranje policijskih snaga u BiH. Bivši visoki pred-stavnik za BiH Paddy Ashdown potrošio je više od zadnjih pola godine svog mandata da bi, vodajući bh. političare i policijske dužnosnike po planinama, ljetnikovcima i egzo-tičnim mjestima diljem države, e da bi ih privolio na još jednu nužnost: praktički, podjela koja postoji u policij-skim snagama ne može da se izbori sa kriminalnim mil-letom BiH, koji je prvi uspostavio konekcije sa bivšim za-raćenim snagama, ako su ikada i bile pokidane! Otpori su bili izuzetno jaki, iz prostog razloga što političari još uvijek posmatraju dijelove državne teritorije sa pozicija ekskluzi-vnog prava jednog, vlastitog naroda, smatrajući da se kroz taj koncept može ostvariti jednakopravnost i drugih, odno-sno trećih. Gdje je u toj podjeli snaga, teritorija i vlasti – građanin Bosne i Hercegovine, jasno je kao dan.

Možda se kao rješenje nameće regionalno povezivanje koje će preko ekonomskih, geografskih i kulturnih veza koje neće mariti za entitetsku ili kantonalnu crtu razdvajanja. Možda će takav pristup neformalnih odnosa s vremenom učiniti formalnu podjelu države besmislenom, pa na kraju neće preostati ništa više osim simboličnog, formalnog, ali to spada u domen špekulacija, i ovisi od mnogo varijabli, ponajprije od predstojećih izbora (i ovi su, kao i svi dosada – presudni!) te rasporeda snaga na državnom i entitetskim nivoima. Tek na jesen, bit će očiglednije šta će se moći uči-niti u daljim koracima približavanja BiH Evropskoj uniji.

Uloga crkve i džamije i deinstaliranju etnocentrizma

Rezultati izbora, kao i uvijek, veoma će ovisiti o ponašanju vjerskih institucija u predizborno vrijeme, kao i njihovog odnosna prema svojim partijama-favoritima. To nas dovo-di do pitanja: kako BiH živi sekularizam, i da li ga uopće i ima u nas?

Dosadašnja praksa ponašanja vjerskih institucija empirijski nas dovodi do skepse glede ovog pitanja. Uvjetno rečeno, mi živimo u isto vrijeme i predsekularni i postsekularni pe-riod. Ovdje ćemo obrazložiti naš stav, ukratko:

a) Pedeset godina agresivnog ateizma nije uspjelo uništiti moć koje su imale religijske institucije. Dapače, neki druš-tveni analitičari skloni su tezi kako je i sama partija, kao vr-hovni organ ateističke dogme, i sama djelovala kao para-vjerska institucija, tako da pojava agresivnog nacionalizma kao antipoda pedesetogodišnjem totalitarizmu, samo je lo-gičan slijed događanja, modus vivendi et modus operandi našeg društva. Tako se objašnjava otkud hipertrofija vjer-nika: ljudi su samo promijenili stavove, ne mijenjajući mo-del ponašanja!

b) Zato se o savremenom b. društvu može govoriti kao o predsekularnom: mi istinski sekularizam, zapravo, nismo ni osjetili u povijesno-političkom smislu. Zabrana vjere nije bila ništa drugo nego poziv za instaliranje anti-vjere kao dogmatskog konteksta u bivšoj Jugoslaviji.

c) U isto vrijeme, u Evropskoj uniji, ponovno raste utjecaj crkve kao društveno-političkog subjekta, koji se odavno ne brine (samo) za duhovne stvari svoje pastve – ako se ikada samo o tome i brinula! Insistiranja na preambuli u kojoj se mora spomenuti hrišćanski duh ideje EU-a, samo je jedna od tih i takvih ambicija. Ništa bolja situacija nije ni u Sje-dinjenim Američkim Državama, čiji predsjednik više nego i jedan njegov prethodnik, i više nego ijedan drugi njegov kolega savremenik, ističe križarski duh svojeg političkog angažmana, naročito ratnih operacija u Afganistanu, Ira-ku, a sutra, bojimo se, možda i u Iranu. U tom kontekstu govori se o postsekularnom društvu, gdje se ideje zasađene 1789. Francuskom buržoaskom revolucijom, smatraju pre-vaziđenima i neaplikabilnima za teoriju modernih država zapadnog svijeta.

d) Položaj i djelovanje koje naše, domaće vjerske institu-cije imaju ili nastoje imati, tako se ne razlikuje mnogo od funkcije i napora istih ili sličnih organizacija na zapadu. Sa jednom značajnom razlikom: vjerske institucije nerijetko svoj utjecaj stavljaju u funkciju uskostranačkih interesa po-jedinih političkih centara moći, očekujući zauzvrat rješenje svojih materijalnih problema.



Nekad je ta veza vrlo jasna, i ogleda se u najdirektnijem obliku. Pođimo od Islamske zajednice i njihovog odnosa spram SDA. Jedan od najutjecajnijih ljudi u IZ-u, oso-ba koja ima autoritet i utjecaj kod radikalnih musli-manskih krugova u BiH, jeste Nezim Halilović Muder-ris. U isto vrijeme, ovaj vjerski funkcioner istaknuti je član SDA. Kako razlikovati stranačkog i duhovnog čovjeka u jednoj osobi? Gdje prestaje njegov vjerski, a gdje počinje njegov politički angažman? Da li se njegove hutbe petkom u džamiji kralj Fahd, koja se prepoznaje kao okupljalište radikalnih islamskih krugova, mogu cenzurirati od utjeca-ja politike? Čisto sumnjamo u to. Muderris je samo jedan primjer, možda najpoznatiji, ako se izuzme njegov nomi-nalni šef Mustafa efendija Cerić, koji jedno vrijeme uopće nije krio svoju lojalnost jednoj stranci, onoj muslimanskog povijesnog kruga koja tendira da postane probosanska gra-đanska stranka?!

Nije nikakva tajna da IZ radi posao političkog marke-tinga i propagande za SDA. Nekad je to očigledno da se ne mora objašnjavati nego samo opisati: kao slučaj kad je u sjeverozapadnom dijelu zemlje hodža vjernicima obja-šnjavao da im se neće priznati hadž ukoliko budu gla-sali za pogrešnu stranku (a to je u to vrijeme, nepo-sredno nakon rata bila SBiH), a nekada je manipulacija skrivena i ide u pravcu ostrašćivanja vjernika, proizvodnje straha od Drugih i Trećih. Samo Bog zna šta se sve događa u unutrašnjostima džamija po manjim bh. mjestima, koja se ionako prepoznavaju kao bastioni etnocentričnih stra-naka, u ovom slučaju SDA. (O mitološko-kulturnom kon-tekstu nešto ćemo kasnije) Sličan koncept odnosa spram IZ pokušavaju izgraditi i ostale stranke: tako su nedavno predstavnici prilično marginalne Socijaldemokrat-ske unije uputili pismo reisu Ceriću tražeći da odvoji vrijeme za čelnike te stranke, kako bi ga informirali o ustavnim promjenama i aktuelnim društveno-politi-čkim prilikama! Da nije žalosno, bilo bi smiješno da uni-verzitetski profesori sa višedecenijskim političkim stažom, te političari kojima je to profesija, idu na konzultacije kod vjerskog poglavara!

Ništa bolja ili gora situacija nije u katoličkoj i pravo-slavnoj zajednici. Povodeći se istim modelima kao IZ, vi-soki dužnosnici Katoličke crkve, poput kardinala Vin-ka Puljića ili biskupa Ratka Perića, nerijetko su poli-tički funkcionirali kao produžena ruka HDZ-a, makar formalno nisu bili stranački angažirani. Tako je Puljić svo-jevremeno podržao Hrvatsku samoupravu, da napomene-mo samo jedan od najbitnijih politički angažiranih Puljiće-vih izjava datih javnosti. Kao najsvježija manifestacija ko-liko su visokodostojnici katoličke crkve politički impregni-rani, služi nedavna akcija koju je pokrenula Biskupska kon-ferencija BiH, ponudivši vlastiti prijedlog ustavnih promje-na! Nastranu činjenica da je ovim potezom Biskupska kon-ferencija dala mnogo konstruktivniji prijedlog nego bilo

koja politička organizacija sa hrvatskih predznakom (čas izuzecima – HSS), te prvi put jasno se ogradivši od tripar-titne podjele BiH po nacionalnom principu, pitanje je prin-cipijelne naravi: treba li bilo koja vjerska organizacija biti toliko politički angažirana?

Možda je, ipak, najjača veza između čelnika SDS-a i Pra-voslavne crkve. Taj odnos je bio izuzetno snažan i tokom rata, pa do današnjih dana. Već smo spomenuli pregovo-re o reformi policije: mnogi će se prisjetiti bizarne činjeni-ce da su Dragan Čavić, predsjednik RS-a, Borislav Paravac, član Predsjedništva BiH, te ostali dužnosnici SDS-a poja-čani političarima ostalih stranaka sa srpskim predznakom (minus Milorad Dodik) na konzultacije glede zajedničkog stava (opet!) dogovarali u manastiru, u prisustvu prvih lju-di pravoslavne crkve u BiH!

Deinstaliranje ovih veza neophodno je u procesu evropei-zacije BiH. Naravno, niko ne tvrdi da taj proces će biti lak i bezbolan. Pored problema koji su oličeni u primjeru Ha-lilovića Muderrisa, veliku prepreku čine veze između vjer-skih organizacija i stranaka, oličenih u zainteresiranosti pr-vih za rješenje određenih pitanja u BiH, koji će se rješavati u zakonodavnim institucijama. Primjer toga je pitanje re-stitucije, koja čeka na donošenje još od prvih višestrana-čkih, prijeratnih izbora.

Materijalni interesi duhovnih zajednica

Za određeno rješavanje restitucije žarko su zainteresira-ni predstavnici svih vjerskih zajednica, jer potražuju ogro-mnu imovinu, bilo da je riječ o objektima ili zemlji. Pakt između vjerskih zajednica i pojedinih stranka sklopljene je još u praskozorje prvih parlamentarnih izbora. Predstavni-ci SDA, HDZ i SDS deklarativno su izrazili namjeru da na-cionaliziranu i eksprorisanu imovinu vrate bivšim vlasnici-ma. Tako, primjerice, Pravoslavna crkva samo u Sarajevu potražuje zgradu Ekonomskog fakulteta, zemljište na ko-jem su sada Holiday Inn i zgrada Zajedničkih institucija. Hrvatsko kulturno društvo Napredak također u centru Sa-rajeva potražuje nekoliko zgrada, kao i Vakuf Islamske za-jednice (a kao predsjednik Izvršnog odbora Vakufa poja-vljuje se – Nezim Halilović Muderris!) koji želi pod svo-je preuzeti cijelu Baščaršiju i povelik broj zgrada u samoj centru Sarajeva. Iako je Venecijanska komisija izdala pre-poruku da se u BiH ne mora provesti restitucija i da to nije preduvjet za približavanje i eventualno članstvo u Evrop-skoj uniji, ipak su predstavnici političkih stranaka, naročito SDA, insistirali na zakonu o restituciji: zauzvrat, Islamska zajednica je svih ovih godina vjerno uzvraćala ovoj politi-čkoj partiji mobilizirajući vjernike u predizborno vrijeme! Dakle, riječ je o čistoj političkoj kalkulaciji, sa vrlo mate-



rijalnim interesima pretpostavljenih svim drugim sferama iza kojih se kriju. Upravo zato, deinstalacija mitologijskog aspekta političke propagande koje vrše vjerske zajednice, neće biti nimalo lak zadatak.

Možda se, kao početno rješenje problema, nameće pitanje zakona o vjerskim zajednicama i vjerskim slobodama, je-dan krovni zakon koji će pružiti svim duhovnim instituci-jama dovoljno slobode ali i odgovornosti u javnom djelova-nju. Dotad, bit ćemo izloženi svakodnevnim manipulacija-ma u političke svrhe.

Kao odličan primjer takve manipulacije, i njene institucio-nalizacije kao legitimnog društvenog funkcionisanja, može poslužiti govor Mustafe efendije Cerića upućenog bivšem predsjedniku Stranke za BiH, utemeljitelju Harisu Silajdži-ću, koje su mediji bošnjačkog kapitala prenijeli kao prvo-razredni događaj dana: Cerić je, naime, u jeku pregovo-ra o ustavnim promjenama, javno pozvao Silajdžića, koji nema više nikakvu javnu funkciju – a karizmati-čnost mu je značajno opala – da napiše novi Ustav BiH. Koliko je jaka pozicija koju je sebi izgradio efendija Cerić, govori činjenica da sličan zahtjev nije se mogao čuti u ka-toličkim i pravoslavnim krugovima! Vjerovatno Cerić mi-sli da se na radikalne srpske i radikalne hrvatske zahtje-ve može odgovoriti apsolutnom ignorancijom struktura si-stema, ali to, jednostavno, u demokratskim društvima, ne može proći. Ipak, uzaludnost Cerićeva javnog angažmana poput ovoga, korespondira sa nečim što se u sva tri etno-centrična nacional-politička kruga može nazvati – mitolo-gizacijom političke kulture u BiH, i predstavljaju neinstitu-cionaliziranu ali i najveću prepreku evropeizaciji BiH, nje-ne države i društva.

Mirisi tamjana i bureka

Etnonacionalna mitologizacija počela je još u doba raspada bivše Jugoslavije, kada su među svim SFRJ narodima/naci-jama počeli bujati nacionalromantičarski pokreti i stranke. Pred sami rat, identitet reduciran na nacionalnu i vjersku potku već je toliko uzeo maha, da se rat, iz ove perspektive naknadne pameti, čini apsolutno neizbježnim. Počelo je sa nosanjem moštiju mitskih srpskih junaka, nastavljeno je sa odgovorom sa zapadne strane oličenom u tuđmanizmu kao autokratskom pogledu ne samo da današnjost, nego i na prošlost. Nastavljeno je i u Sarajevu, među mladomusli-manskim krugovima, novoformiranog nacionalnog iden-titeta bh. muslimana, sa džamijom, odnosno vjerom kao centralnom tačkom bošnjačkog kozmosa. O tome govore i

prijeratne izjave SDA-čelnika o šerijatskoj državi za bh. muslimane, i odustajanje od principa ni-ni-ni, odnosno i-i-i. Pošto u ratu u BiH niko nije ni pobjednik ni poraže-ni, mitologijski etnocentrizam, neporažen, nastavio je svoj put u bh. stvarnosti.

Ta mitologizacija, pored svojeg političkog i vjerskog kon-cepta, o kome smo već govorili, ima i svoj kulturni, umje-tnički i medijski aspekt, a rijetko se sreće u skroz-naskroz čitom obliku jer političar u medijima govori o vjerskom i kulturnom životu iz svojeg uskonacionalnog vidokruga, npr. Početke mitologijskog etnocentrizma determinirao je svojedobno prof. dr. Nijaz Duraković čuvenom rečenicom kako se “miris tamjana širi Bosnom”, zbog čega je Dura-ković bio stigmatiziran od tada jakog velikosrpskog lobija u BiH. Nažalost, kao rezultat prijeratnog nacionalizma i ra-tnih osvajanja, danas imamo tri zatvorena podsistema koji se između sebe isključuju, a samim tim isključuju i građan-štinu i građansku kulturu, a posredno i BiH kao takvu.

Počnimo sa Bošnjacima, čiji je identitet reduciran na sve-ga dva postulata: pripadnost vjeri islamu, te domovini Bo-sni i Hercegovini. Naravno da nemamo ništa protiv isla-ma ili BiH, ali na taj način reducirani identitet, bez svojeg evropskog momenta i individualnog osjećaja, ne predsta-vlja ništa drugo nego nakaradno poimanje vlastitog kultur-nog koda. Šta je sa ateistima koji dolaze iz muslimanskog kulturnog koda? Ili, katolicima koji nisu nacionalno Hrvati, ili Hrvatima koji su, recimo, agnostici? Da li su oni građani drugog reda, na isti način kao što su bili deklarirani vjernici u doba jednoumlja? Da li je dogmatsko jednoumlje zamije-nilo trojno bezumlje, a nacionalni ekskluzivitet potpomo-gnut vjerskom propagandom i kulturno-obrazovnim siste-mom, što je jedini obrazac po kojem tri mitologijska etno-centrizma imaju zajedničku crtu.

Bosanskohercegovačka svakodnevnica je puna primjera. Na tom fonu su zahtjevi za jednonacionalnim školama, koji do-laze sa svih strana, različitim manifestacijama. Na tom istom fonu se javlja prisilna jezična diferencijacija i povećava se ste-pen nerazumijevanja između novih naraštaja: u slučaju da se taj trend nastavi i intenzivira, te okonča političkom pobje-dom etnocentričnih stranaka kroz ustavne reforme i ostalu legislativu, vrlo je moguće da kroz dvije-tri decenije jezička diferencijacija dovede i do podjele BiH! Na istom fonu, dalje, jeste djelovanje pojedinih medija, kako elektronskih, tako i printanih, sa naglaskom na potonje pošto Regulatorna agen-cija za komunikacije BiH ipak je uspjela suzdati nacionalni ekskluzivizam u domenu elektronskih medija5.

(Ipak, treba reći da pojedini medijski radnici, voditelji, no-

5 U prilog tome govori i činjenica da je zabranjeno nacionalno nazivlje u elektronskim medijima; s druge strane, koliki je to poraz za etnonacionalne klase, govore permanentne inicijative iz vrha HDZ-a da za formiranje kanala na hrvatskom jeziku, koji bi trebao selektivno informirati jednu nacional-nu komponentu u BiH na način koji to odredi njegova politička vrhuška. Ne treba biti prorok pa projicirati kako bi taj kanal pratio slučaj Ante Jelavića ili Miroslava Prcea.



vinari, urednici…u elektronskim medijima sofisticiranokoriste svoj utjecaj da bi progurali nacionalnu priču vlasti-tog naroda.)

Također, na istom fonu je estradna hipertrofija nacional-no osviještenih pjevača i kompozitora, na čijim koncerti-ma buja fašistoidni nacionalizam, skriven ili umiven u par-tiotizam. Ili, estradizacija vjerske, duhovne muzike, prili-kom čijeg javnog izvođenja se barata sa najplićim emoci-jama. Ili, baratanje i opjevavanje stereotipije, pa bi se da-nas moglo govoriti kako se umjesto tamjana, miris bure-ka širi Bosnom!

Umjesto zaključka

Unutar suštine priče o ustavnim reformama, čuči manipu-lativni, mitologijski etnocentrizam, koji ima svoje političke strukture emanirane kao reprezenti nacionalnih interesa, i to vrlo ekskluzivistički prikazane u političkoj borbi., kako u izbornom procesu, tako i u ophođenju u medijima, pa i kod krucijalnih odluka kao što je ova koja je tema našeg tek-sta. Takve političke strukure ne mogu se posvetiti radikal-nim rezovima koje će dovesti do evropeizacije BiH, odno-sno reformi na putu ka normalnoj, građanskoj državi, sa zaštićenim nacionalnim pravima, kao i svim ostalim usta-

vom zagarantiranih prava (od prava na pisanu riječ, do slo-bode izražavanja).

Dakle, izbori idu, i od njih će zavisiti kako će dalje teći usta-vne reforme, s obzirom da će doći do promjene u konstela-ciji snaga. U isto vrijeme, pregovori sa Evropskom unijom o stabilizaciji i pridruživanju, stavljeni su pomalo u drugi plan, iako je riječ o drugoj strani iste medalje, i to onoj pra-gmatističnijoj: naime, svi zahtjevi upućeni našem pregova-račkom timu, zapravo mijenjaju bh. sistem iznutra, odno-sno “sa dna”. Pregovori će biti jako bolni, naročito jer će EU postavljati zahtjeve koji neće kalkulirati sa političkim stru-kturama s obzirom na afinitet spram opcija iz koje dola-ze ili konfiguracije unutar aktuelne vlade, nego iz domenačiste pragmatike: i tu neće biti mnogo razlike između Li-tve, Slovačke i Bosne i Hercegovine, a sve je već zapisano u Bijeloj knjizi Evropske unije. Na taj način, bez obzira što EU zastupa prvenstveno svoje interese, BiH će kroz proces pregovora, transformirati svoju legislativu, ekonomsku po-litiku itd, bez obzira na sve grlate zaštitnike vlastitih intere-sa koji će se truditi da nacionalnoj javnosti prikaže korije-nite promjene kao apokalipsu po ojađeni puk!

FARUK BORIĆ, ROĐEN 1978. U BIHAĆU. ZAVRŠIO FAKUL-TET POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU, ODSJEK ŽURNALISTI-KA. TRENUTNO POHAĐA POSTDIPLOMSKI STUDIJ NA ISTOM FAKULTETU. RADI KAO NOVINAR U MAGAZINU BH DANI.



KAO ŠTO JE POZNATO, U TRENUTKU PRVIH VIŠE-STRANAČKIH poslijeratnih izbora 18. studenoga 1990. u Bosni i Hercegovini, tada Socijalističkoj re-

publici Bosni i Hercegovini, na snazi je bio Ustav SR BiH, koji je proglašen 25. veljače 1974.1 U njegovim osnovnim načelima pisalo je “da su radnička klasa, radni ljudi i na-rodi BiH uspostavili revolucionarnu, narodnu i demokrat-sku vlast u okviru FRJ i stvorili NR BiH”.2 U kasnijim aman-dmanima dio revolucionarno-partizanske ustavne oblan-de bio je eliminiran, jer je ustavna srčika postalo samou-pravljanje, udruženi rad i društveno vlasništvo. Savez ko-munista Jugoslavije (SKJ), preko svojih osnovnih jedinica do državnoga vrha, osigurao je politički monopol pod egi-dom “diktature proleterijata”. Stari socijalistički ustav BiH bio je u tom trenutku jedan od najduljih u Europi: imao je 422 članka i 80 amandmana donesenih u pet navrata. Na-ravno, pojavom višestranačja monopol Saveza komunista urušio se. Trebalo je donijeti novi ustav. Međutim, ustavne odredbe i članke zamijenili su ratni bubnjevi, po onoj sta-

roj “Inter arma silent leges”. Ustavno-gordijski čvor u BiH tek će 1994. u Washingtonu, odnosno 1995. u Daytonu i Parizu, poput Aleksandra Velikoga presjeći William Jeffer-son (Bill) Clinton.

Četverogodišnje razdoblje u Bosni i Hercegovini 1990. – 1994. splet je zamršenih zbivanja i još neistraženih proce-sa, kako mirnodopskih tako i ratnih. Od konstituiranja vi-šestranačke Skupštine SR BiH 20. prosinca 1990., pa do po-tpisivanja Washingtonskoga sporazuma 18. ožujka 1994., ustav i ustavne promjene bile su čestom temom mnogih rasprava za parlamentarnom govornicom, na sastancima stranačkih čelnika, u uredima europskih državnika, te u ja-vnim medijima. Nakon konstituiranja Skupštine SR BiH utemeljena je Komisija za ustavna pitanja Skupštine SR BiH, koju je činio 21 član Skupštine SR BiH i 11 člano-va iz reda znanstvenih, stručnih i javnih radnika.3 Ustavna komisija započela je s radom na nacrtu Ustava RBiH, kojim bi se otpočela tranzicija na gospodarskom i političkom pla-

Ustavno-gordijski čvor u Bosni i Hercegovini 1990. – 1994.U bosanskohercegovačkom ustavnom rašomonu od 1990. do 1994. i laiku je bilo jasno da su europski političari, državnici i stručnjaci upali u ustavne igre bez granica. Ustavno-gordijski čvor u BiH nije se mogao riješiti s maglovitim državnim rješenjima, nestabilnim granicama, uz neprestano popuštanje srpskoj strani. Srpski stratezi umovali su u stilu: Prvo mi daj zemlju, pa onda ustav. Istom kada su se umiješali Amerikanci, koji su dobro vidjeli da su najjači argumenti pregovorima brzi zrakoplovi i pametne rakete, mir je ubrzo sklopljen

Radoslav Dodig

1 Ustav SR BiH sa amandmanima I-LVIII, NIO Službeni list SR BiH, Sarajevo, 1989., amandmani LIX-LXXX, NIO Službeni list SRBiH, Srajevo, 1990.2 o. c., 7.3 Zapisnik 3. zajedničke sjednice Vijeća Skupštine SR BiH, održane 30. siječnja 1991., 9.-10.



nu.4 Klub zastupnika Stranke demokratske akcije podnio je na IV. sjednici Skupštine SR BiH “Prijedlog da se pristupi promjeni ustava SR BiH donošenjem Ustavnoga zakona o nazivu i državnim simbolima Republike Bosne i Hercego-vine”, što je usvojeno većinom glasova na skupštinskom za-sjedanju.5 Na zajedničkoj sjednici vijeća Skupštine SR BiH 10. srpnja 1991. na dnevnom redu Skupštine SR BiH na-šla se točka “Prijedlog zaključka da se pristupi izradi teksta Nacrta ustava Republike Bosne i Hercegovine”. Nakon kra-će rasprave Skupština SR BiH donijela je “Zaključak da se pristupi izradi teksta Nacrta ustava SR BiH”.6 Komisija za ustavna pitanja pripremila je za jednu od sjednica Skupšti-ne SR BiH radni materijal “Tekst nacrta amandmana LX-XXI - LXXXII na ustav SR BiH”.7 Amandmanom LXXXI. predloženo je brisanje atributa “socijalistička” iz naziva “SR BiH”, a amandmanom LXXXII. utvrđen je tekst svečane izjave koji prigodom stupanja na dužnost daju zastupnici u Skupštini SR BiH i republički dužnosnici. Navedeni ma-terijal nije u 1991. i 1992. dospio na dnevni red Skup-štine. Komisija za ustavna pitanja zadnji put sastala se 19. studenoga 1991., donijevši radni tekst “Nacrta ustava BiH”, što je istodobno bilo i njezino zadnje zasjedanje u tom sa-stavu.8 Nacrt ustava BiH iz 1991. bio je opterećen mno-gim alternativama, pa i oprečnim stajalištima, što je bila posljedica stranačkih sučeljavanja. Primjerice, već u osno-vnim odredbama utvrđenja statusa BiH postojale su varija-cije kako definirati BiH: kao republiku građana ili republi-ku naroda. U dijelu nacrta “Organizacija republike” bilo je još više oprečnih prijedloga, posebice oko ovlasti Skupšti-ne i Predsjedništva BiH.9

Što se tiče oporbenih stranaka u razdoblju 1990. – 1992. kuriozitet je zabilježiti da je Savez socijalističke omladine – Demokratski savez BiH i skupina auktora: Rasim Kadić, Tarik Haverić, Đorđe Latinović, Martin Raguž i Zdravko Grebo, predložio “Nacrt ustava Republike Bosne i Her-cegovine”. Imao je 8 poglavlja sa 152 članka.10 Bio je to klasična prijedlog građanskoga i liberalnoga ustava, prepi-san s kakve belgijske ili švicarske matrice, daleko od vilajet-ske bosanske i hercegovačke stvarnosti. Bosna i Hercegovi-na bila je opisana kao “demokratska država svih svojih gra-đana” (čl. 1.), i kao “laička država” (čl. 4.). Zanimljiv je pri-jedlog čl. 10., u kojemu se opisuju jezici u BiH: “U RBiH u službenoj upotrebi su srpski jezik, hrvatski jezik, srpsko-hrvatski/hrvatskosrpski jezik i latinično i ćirilično pismo”.

Iz trećega jezika “srpskohrvatski/hrvatskosrpski” ra-zvio se kasnije jezik Bošnjaka. Ustavni nacrt iz omla-dinske kuhinje nije nikada dospio na dnevni red Skupštine SR BiH, premda je kao leteći radni materijal kružio u skup-štinskim kuloarima u proljeće 1991. Kratko rečeno, 1991. na ustavnom polju nije bila plodna. Dva-tri priopćenja ra-dnih skupina Komisije za ustavna pitanja i nešto materija-la razaslanoga u eter, bilo je sve što se podiglo oko ustavne halabuke. Srpska demokratska stranka uporno je bojkoti-rala sve sastanke, pripremajući svoje viđenje BiH njezinom komadanjem u pet-šest SAO, a u pozadini čekale su isu-kane ratne sablje. Hrvatska demokratska zajednica poka-zala je pristojnu zainteresiranost i ništa više. Vodećoj bo-šnjačko-muslimanskoj stranci – Stranci demokratske akci-je najviše je bilo stalo da novi ustav ugleda svjetlo dana. U tom smislu podnijela je nekoliko prijedloga i amandmana da se pristupi promjeni ustava SR BiH, ali ništa od toga nije se provelo u parlamentarnoj proceduri. Sam naziv “soci-jalistička” u nazivu SR BiH tek će kasnije ukinuti Ra-tno Predsjedništvo BiH.

Kada su europske velevlasti vidjele da su u BiH na djelu ustavne igre bez kraja i početke uključile su svoje pravne stručnjake u kabinetima. Iz Bruxellesa 9. ožujka 1992. sti-gao je “Europski prijedlog ustavnih promjena”, ali SDS ga je odmah dočekao na nož. Devet dana kasnije u Sarajevu europski moderatori ponudili su “Izjavu o principima za novo ustavno uređenje BiH”, koje su HDZ, SDA i SDS prihvatile kao moguću osnovu za daljnje pregovore.11 BiH je bila definirana kao država sastavljena od triju kon-stitutivnih jedinica na nacionalnom principu, uz uva-žavanje gospodarskih, zemljopisnih i drugih kriterija u postojećim granicama. Uz Izjavu bila je stidljivo prilo-žena i “Mapa konstitutivnih jedinica”, de facto etnički ze-mljovid prema popisu iz 1991. Temeljni kriterij tzv. Cu-tilleirova mape (prema portugalskom veleposlaniku Joseu Cutilleiru) bila je apsolutna i relativna nacionalna većina za svaku općinu.12 Prema predloženu zemljovidu Hrvatima bi pripalo jedva 12,78 posto površine BiH, Srbima 43,72 po-sto i Muslimanima 43,50 posto. Zbog nezadovoljstva svih triju strana u pregovorima, a i zbog poodmaklih priprema SDS-a i JNA u zaokruživanju i zauzimanju BiH u ožujku 1992., Cutilleirov mirovni plan i mape otišle su u povije-snu ropotarnicu.

4 K. Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskoga sporazuma, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.,45 (Dalje: Begić, BiH).5 Zapisnik 4. zajedničke sjednice vijeća Skupštine SR BiH održane 27. veljače 1991., str. 7. 6 Zapisnici zajedničkih sjednica Skupštine RBiH 1990. – 1996., Sarajevo, 1996., 94 (dalje: Zapšisnici).7 Komisija za ustavna pitanja, br. 05/1-02-254/91. od 1. kolovoza 1991. (u posjedu R. D.).8 Begić, BiH, 50.9 Begić, BiH, 49.10 Nacrta ustava RBiH bio je kao poseban prilog objavljen u “Našim danima” od 15. ožujka 1991.11 Begić, BiH, 94.; M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini: Dokumenti 1991.-1995.”, Slovo M, Zagreb, 2005., 156.-159. (Dalje: Tuđman, Istina).12 Begić, BiH, 99; F. Boras, Kako je umirala Socijalistička republika Bosna i Hercegovina, Naklada S. Praljka, Mostar, 2002., 87. (Dalje: Boras, BiH).



U kolovozu 1992. u stranačke kabinete BiH stigao je radni materijal pod naslovom “Elementi za novi ustav Bosne i Hercegovine”. Bio je to najkraći ustavni materijal viđen na balkanskim prostorima. Imao je samo 17 članaka, podije-ljenih u tri dijela: Opće odredbe, Ljudska prava i ustrojstvo vlasti u Republici. BiH je bila opisana kao suverena država ravnopravnih građana i naroda, a bila je podijeljena na tri konstitutivne jedinice na nacionalnim principima. Granice jedinica nisu definirane, već se kazalo kako će se one regu-lirati u aneksu ustavna prijedloga. Skupština je bila dvodo-mna, a vlada je bila sastavljena u proporcionalnome omje-ru 4:3:2 prema nacionalnoj zastupljenosti. Ustavni prije-dlog iz kolovoza 1992. je prošao gotovo nezapaženo, s ma-njim, više pohvalnim primjedbama M. Brkića i s više optu-žujućim primjedbama H. Silajdžića.13 Tako je ljeto 1992. prošlo bez većih ustavnih perturbacija, ako izuzmemo par-cijalne pregovore radnih skupina HDZ-a i SDA u Među-gorju. Naime, na tim sastancima čulo se kako će BiH biti podijeljena na četiri regije: Mostarsko-travničku, Sarajev-sko-zeničku, Tuzlansko-dobojsku i Banjolučko-bihaćku.14 Međutim, nakon toga iz Ureda predsjednika Predsjedniš-tva BiH A. Izetbegovića stiglo je priopćenje kako se samo radi o viđenjima stranačkih komisija, ali da Predsjedništvo BiH nije službeno iniciralo rad tih komisija.15

U jesen 1992. ustavna sudbina BiH prešla je u ruke Že-nevske konferencije, na kojoj su imenovani supredsjedate-lji C. Vance u ime UN-a i lord D. Owen u ime EZ-a. Na-kon dvomjesečna djelovanja radna skupina na čelu s fin-skim diplomatom M. Ahtissarijem predstavila je u listopa-du 1992. dokument “Moguće ustavne strukture BiH”.16 BiH je zamišljena kao decentralizirana država podijeljena na 7 do 10 autonomnih provincija, bez vojske i etničkih na-ziva. Skupština je dvodomna, Predsjedništvo čine guverne-ri provincija, dok je dosta prostora posvećeno poštivanju ljudskih prava. U prvim reagiranjima čelnici SDS-a izjavi-li su da “Srbi hoće jednu provinciju, a Muslimani i Hrva-ti neka imaju koliko hoće”.17 Ubrzo nakon toga srpski pre-govarači odbacili su navedeni prijedlog ustavnoga rješenja

BiH i ponudili svoj prijedlog. Prema njemu BiH je bila za-mišljena kao unija triju nacionalnih država.18

U 1993. godinu ušlo se ratujući i pregovarajući. Supred-sjedatelji Konferencije o bivšoj Jugoslaviji C. Vance i D. Owen ponudili su u siječnju 1993. cjelovit miro-vni plan za BiH, koji je sadržavao cjelovit mirovni paket, sastavljen od Sporazuma o BiH, Sporazum o miru u BiH, Mape provincija i Sporazum o prijelaznim rješenjima od 25. ožujka 1993.19 BiH je na temelju ustavnih načela opisa-na kao decentralizirana država, u kojoj će najveći broj fun-kcija biti u rukama provincija. Naravno, najviše pozornosti izazvale su mape provincija, prema kojima su Hrvati dobi-li provincije br. 3. (središnji dio Posavine), br. 8. (veći dio Hercegovine) i br. 10. (Livno i dio srednje Bosne), ukupno 25, 87 posto površine BiH, Bošnjaci su dobili 26,36 posto, a Srbi 42, 23 posto teritorija BiH, dok je Sarajevo imalo po-seban status.20 Vance-Owenov plan za BiH potpisali su M. Boban i A. Izetbegović,21 ali ne i R. Karadžić. Una-toč mnogim pritiscima Narodna skupština Republike Srpske odbila je na sjednicama u Bileći i Bijeljini miro-vne sporazume o BiH.22

Tijekom 1993. još jednom se između hrvatskih i bošnjačkih pregovarača u Međugorju raspravljalo o mogućem uređe-nju BiH, ali bez većih rezultata.23 U kolovozu 1993., pa po-tom u rujnu 1993., dvojac D. Owen i T. Stoltenberg postigli su izvjestan napredak u mirovnim pregovorima. Kuriozitet je što su o “Sporazum o BiH” raspravljali F. Tuđman, S. Milošević i M. Bulatović na britanskom nosaču “Invin-cible”.24 Sporazum na nosaču “Invincible”, koji je predvi-đao BiH kao Uniju republika, nije potpisan.25 Krajem ruj-na 1993. iz radionice Owen – Stoltenberg izišao je dorađe-ni “Sporazum o Bosni i Hercegovini”.26 Njime je BiH defi-nirana kao Savez triju konstitutivnih republika, uz koji su dodane karte razgraničenja. U prvotnoj verziji bilo je za-mišljeno da Hrvatska republika ima 16,59 posto teritorija BiH, Bošnjačka republika 28,29 posto, a Srpska 52,08 po-sto.27 Naravno, sve strane u pregovorima htjele su korekci-

13 Materijal u osobnom arhivu R. D.14 M. Sivrić, BiH četiri regije, Slobodna Dalmacija, 29. 8. 1992., 3.15 Viđenja stranačkih komisija, HINA, Slobodna Dalmacija, 9. 9. 1992., 40.16 Begić, BiH, 104 ss; Tuđmna, Istina, 261.-269. 17 BiH ekskluziv, listopad, 1992., str. 2.18 Tuđman, Istina, 293 ss.19 Begić, BiH, 109; Slobodna Dalmacija, 15., 16. i 17. siječnja 1993., str. 16.20 Begić, BiH, mapa 4.21 Tuđman, Istina, 336; Begić, BiH, 122.22 Begić, BiH, 123.23 Tuđman, Istina, 381.24 Tuđman, Istina, 444 ss.25 Tuđman, Istina, 444.26 Begić, BiH, 149 ss; Tuđman, Istina, 450 ss; Sporazum o Bosni i Hercegovini, Večernji list, 30. 9. 1993., str. 13.-14. i 19.-20.27 Begić, mapa br. 5.



je granica u svoju korist. Zadnje korekcije granica predsta-vljene su 22. prosinca 1993., da bi nakon njih iskrsnulo 15 spornih točaka.28

Bilo je razvidno početkom 1994. da su pregovori u europ-skoj režiji dospjeli na slijepi kolosijek. To je značilo da bez američkoga i ruskoga posredovanja sporazum nije mogu-će postići. Stoga su se u Bonnu 22. veljače 1994. na sastan-ku Europske unije, SAD-a i Rusije, dogovorili pregovarački principi i okviri za mogući sporazum. To je dovelo do potpi-sivanja mirovnih sporazuma u Washingtonu, prvo Okvir-noga sporazuma o Federaciji u BiH,29 te zatim Spora-zuma o konfederaciji Republike Hrvatske i Federacije BiH,30 i konačno 18. ožujka 1994. upriličena je ceremonija svečana potpisivanja cjelovitoga Washingtonskoga spo-razuma.31 Ustav Federacije BiH usvojile su Skupština re-publike BiH32 i Ustavotvorna skupština Federacije.33 Nje-mu će Sporazumom u Beču u svibnju 1994. biti omeđeno područje Federacije BiH,34 te u srpnju 1994. Planom kon-taktne skupine.35

U bosanskohercegovačkom ustavnom rašomonu od 1990. do 1994. i laiku je bilo jasno da su europski političari, drža-vnici i stručnjaci upali u ustavne igre bez granica. Ustavno-gordijski čvor u BiH nije se mogao riješiti s maglovitim dr-žavnim rješenjima, nestabilnim granicama, uz neprestano popuštanje srpskoj strani. Srpski stratezi umovali su u stilu: Prvo mi daj zemlju, pa onda ustav. Istom kada su se umi-ješali Amerikanci, koji su dobro vidjeli da su najjači argu-menti pregovorima brzi zrakoplovi i pametne rakete, mir je ubrzo sklopljen.

RADOSLAV DODIG, ROĐEN 1954. U LJUBUŠKOM, ZAVR-ŠIO FILOZOFSKI FAKULTET, ZAPOSLEN U MOSTARU. ČLAN HRVATSKOGA ARHEOLOŠKA DRUŠTVA, HRVATSKOGA FI-LOLOŠKOGA DRUŠTVA I UREDNIK U BIBLIOTECI “STEĆAK” NAKLADNIČKE KUĆE ZIRAL U MOSTARU. OBJAVLJUJE RA-DOVE U STRUČNIM ČASOPISIMA, TE KOLUMNE I KOMEN-TARE U DNEVNIM NOVINAMA.

28 Begić, BiH, 160.29 Tuđman, Istina, 528. Sporazum su potpisali K. Zubak, H. Silajdžić i M. Granić.30 Tuđman, Istina, 538.31 Begić, BiH, 165. i 170.32 Sjednica od 28. do 30. ožujka 1994: Zapisnici Skupštine RBiH, 136.-139.33 Begić, 171., bilj. 7.; Službene novine FBiH, br. 1. od 21. srpnja 1994., 1.-24.34 Begić, mapa 6.35 Begić, mapa 7.



“DEJTON PROJEKT ZA USTAVNE PROMJENE”, POPULARNIJE nazvan “Hejsov plan” prema njegovom zvaničnom tvorcu, bivšem zamjeniku Visokog predstavnika Donaldu Hejsu, kao što mu izvorno ime govori, jeste projekt “ustavnih pro-mjena” čvrsto zasnovan na postojećem Dejtonskom usta-vu. Kao takav, “Dejton projekt” predstavlja pokušaj da se, putem minimalnih izmjena (ili amandmana), prevaziđe dosadašnji privremeni karakter i značaj Dejtonskog usta-va, što bi Dejtonski ustav i državno uređenje proizašlo iz njega učinilo trajnim i nepromjenljivim. U pregovorima o takvom “cementiranju” Dejtonskog ustava, prvo pod pa-tronatom samog Hejsa a zatim pod patronatom ameri-čkog ambasadora Daglasa Meklhenija, učestvuju predsta-vnici osam značajnijih političkih stranaka u Bosni i Her-cegovini (teško bi bilo reći “najznačajnijih”, s obzirom da u ovim pregovorima učestvuju i ne baš previše značajne stranke, poput HNZ ili PDP, odabrane prema ne baš najja-snijim kriterijima). Već samim pristankom da učestvuju u

ovako koncipiranim pregovorima, ove političke partije su faktički prihvatile i da učestvuju u učvršćivanju logike Dej-tonskog ustava, uključujući i sve njegove potencijalno de-struktivne aspekte.

Prije svega, ovakav pokušaj “cementiranja” Dejtonskog ustava krije i potencijalno veoma opasnu namjeru da se trajno legitimira postojanje Republike Srpske, kao tvorevine nastale uz pomoć etničkog čišćenja i genocida, čije posto-janje je unutar međunarodne zajednice do sada uglavnom bilo tretirano kao privremeno i iznuđeno. Trajno legi-timiranje RS, pomoću iznuđenog konsenzusa politi-čkih partija u BiH (putem pregovora vođenih u stro-goj tajnosti i pod pritiskom), učinilo bi reintegraciju BiH trajno nemogućom, i ponovo otvorilo perspekti-vu njenog konačnog raspada.1

Što je najvažnije, ovakav pokušaj dolazi upravo u vrijeme

Hejsov plan – samoubistvo iz zasjede

Suverenitet, kao takav, mora ostati nepodijeljen, i mora pripadati cjelokupnom narodu (tj. svim građanima) BiH; u suprotnom, ukoliko je podijeljen na tri “konstitutivna naroda”, prestaje da bude suverenitet koji se odnosi na cjelokupnu državu. U tom smislu, suverenitet koji bi bio prenesen na tri etničke grupe nužno tim grupama dodjeljuje atribute državnosti, koja u perspektivi nužno mora biti zaokružena uspostavljanjem vlastite, etnonacionalne države

Zlatko Hadžidedić

1 Važno je imati u vidu da je Dejtonski ustav dio Dejtonskog mirovnog sporazuma (tj. njegov Aneks 4), čiji potpisnici su (pored predstavnika “strana” u BiH) i SAD, Hrvatska i SR Jugoslavija (tj. Srbija i Crna Gora). Ovi potpisnici garantiraju nepovredivost teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, i njihove garancije važe sve dok je na snazi Dejtonski ustav. S obzirom da Dejtonski ustav nikada nije ratificiran u Parlamentu BiH, te da je njime samo su-spendiran Ustav R BiH iz 1991. godine, usvajanjem novog ustava u Parlamentu BiH (čak i putem amendiranja Dejtonskog ustava) prestaju da važe i me-đunarodne garancije koje je podrazumijevao Dejtonski ustav, kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma. Novi ustav, koji u sebi ne bi sadržavao garancije kada je u pitanju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, mogao bi da posluži kao pravni okvir za njenu konačnu disoluciju, i Hejsove “ustavne promjene” prije svega treba posmatrati u ovom svjetlu.



kada u najvećem dijelu međunarodne zajednice sazrijeva politička volja da se ide ka trajnom ukidanju RS i konačnoj integraciji BiH na stabilnim osnovama. U tom smislu, ovaj “projekat” sigurno ne predstavlja volju tog većinskog dije-la međunarodne zajednice, nego pokušaj da se dobra volja međunarodne zajednice izmanipulira i iskoristi za posve suprotne ciljeve – legitimiranje nasilnog secesionizma RS i podsticanje konačnog raspada BiH.

U tom smislu, predložene “promjene” uopće se ne osvrću na najvažniju primjedbu iz Mišljenja Venecijanske komisije u vezi sa postojećim Dejtonskim ustavom, koja glasi: “Dr-žavne institucije su strukturirane tako da ne predstavlja-ju direktno građane, nego da osiguraju predstavljanje kon-stitutivnih naroda.” (Mišljenje Venecijanske komisije, para-graf 43). Osim deklarativne izjave da će “Ustav BiH garan-tovati prava pojedinca, dok će u isto vrijeme štititi i kolekti-vna prava”, u predloženim “promjenama” nema ni traga od pokušaja da se ovaj paragraf iz Mišljenja Venecijanske ko-misije uvaži. A Mišljenje Venecijanske komisije uopće ne može biti uvaženo unutar postojećeg formata “izmjene” i “amendiranja” postojećeg Ustava, nego samo u okviru po-tpuno novog Ustava, u kojem će čitav koncept “kon-stitutivnih naroda” biti napušten i unutar kojega će državne institucije biti tako strukturirane da predsta-vljaju direktno građane, a ne “konstitutivne narode”.

U ovom kontekstu, važno je uočiti da je “predložena pro-mjena” u Hejsovom nacrtu “ustavnih promjena” (v. “Parla-mentarna skupština”, čl. 11, “Pravo veta na osnovu povrede vitalnog nacionalnog interesa”.) koja polazi od pretpostav-ke da “konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine imaju pri-rođeno pravo zaštite svojih nacionalnih interesa” direktno suprotna navedenom paragrafu (43) iz Mišljenja Veneci-janske komisije. Ovakva tvrdnja ne postoji čak ni u Dejton-skom ustavu, i u tom smislu ova “predložena promjena” bi-tno ojačava logiku Dejtonskog ustava i poziciju “konstituti-vnih naroda” unutar tog ustava – umjesto da ojačava pozi-ciju građanina, kako traži Mišljenje Venecijanske komisije.

Također, sama tvrdnja je u cijelosti veoma problemati-čna sa stanovišta ustavnog i međunarodnog prava. Pojam “konstitutivnih naroda” ne postoji u ustavnom i međuna-

rodnom pravu, niti u ustavnoj praksi drugih zemalja, tako da je taj pojam “prošvercovan” u ustavnu praksu Bosne i Hercegovine u skladu sa trenutnim političkim interesima (prije svega onim koji dolaze iz RS). Kao takav, on preju-dicira ustavno uređenje BiH, polazeći od pretpostavke da je entitet koji je nazvan “konstitutivnim narodom” unapri-jed definiran i neupitan, iako kao takav ne postoji u ustavi-ma ili političkoj praksi drugih zemalja. Iako je u političkoj praksi u BiH već uobičajeno da se takav pojam odnosi na tri dominantne etničke grupe, u ustavnoj teoriji i praksi ne postoji uporište da se etničke grupe proglase “kon-stitutivnim narodima” i da im se dodijeli suverenitet (“prirođeno pravo zaštite svojih nacionalnih interesa”).

Suverenitet, kao takav, mora ostati nepodijeljen, i mora pripadati cjelokupnom narodu (tj. svim građanima) BiH; u suprotnom, ukoliko je podijeljen na tri “konstitutivna na-roda”, prestaje da bude suverenitet koji se odnosi na cjelo-kupnu državu. U tom smislu, suverenitet koji bi bio pre-nesen na tri etničke grupe nužno tim grupama dodjeljuje atribute državnosti, koja u perspektivi nužno mora biti za-okružena uspostavljanjem vlastite, etnonacionalne države (takav je slučaj, praktično, sa suverenitetom dodije-ljenim bosanskim Srbima u obliku Republike Srpske; sljedeći nužan korak je odcjepljenje RS od BiH, i takav razvoj je neminovan ukoliko se prizna da “konstituti-vni narodi imaju prirođeno pravo zaštite svojih vital-nih nacionalnih interesa”).

Atributi državnosti su ovim etničkim grupama dodijeljeni već time što se govori o njihovim “vitalnim nacionalnim in-teresima”. Već upotrebom riječi “nacionalni”, etničkim grupama je implicitno priznat suverenitet, a taj suvere-nitet je i eksplicitno potvrđen time što se tvrdi da ove etni-čke grupe imaju “prirođeno pravo” da same, suvereno (tj. ar-bitrarno) definiraju šta su to njihovi “vitalni nacionalni inte-resi”, i da imaju suvereno (tj. arbitrarno) pravo da upotrijebe “veto” u slučaju da ti, suvereno (tj. arbitrarno) definirani “na-cionalni interesi” budu “ugroženi” (ponovo, u skladu sa arbi-trarnom definicijom šta predstavlja “ugrožavanje” arbitrar-no definiranih “vitalnih nacionalnih interesa”!).2

Također, ni paragrafi 703, 72, 794 iz Mišljenja Venecijan-

2 Paradoksalno, međunarodno priznate države imaju znatno manji stepen suvereniteta u određivanju vlastitih vitalnih nacionalnih interesa (s obzirom na međunarodno pravo, međunarodne ugovore i međunarodne strukture, poput EU, UN i sl.), nego što je to slučaj sa tri arbitrarno uspostavljena “kon-stitutivna naroda” unutar BiH!? A BiH, kao država unutar koje ovi “konstitutivni narodi” vrše svoj suverenitet, time praktično prestaje biti suverena dr-žava. Čak i stepen nominalnog suvereniteta koji je BiH dobila u Dejtonskom ustavu biva znatno reduciran u ovim “predloženim promjenama”, time što se apsolutni suverenitet eksplicitno dodjeljuje “konstitutivnim narodima”. 3” “Izborni zakon” (zasnovan na odgovarajućim odredbama Ustava) jasno osporava pravo “Ostalih”. tj. građana BiH koji se ne identifikuju ni kao Bošnja-ci, ni Hrvati, ni Srbi, da budu izabrani u Predsjedništvo” (para. 70; u sličnom duhu su i paragrafi 72 i 79)4 Paragraf 26 uvažen je djelomično, u dijelu nacrta koji se odnosi na Vladu. Kapacitet države može biti ojačan ovakvim koncipiranjem Vlade, gdje “Vla-da odgovara narodu Bosne i Hercegovine i to preko Parlamentarne skupštine”. Međutim, koncept suverenog “naroda Bosne i Hercegovine” (u jednini) direktno je protivrječan konceptu tri suverena “konstitutivna naroda”, koji je prisutan u ostatku nacrta. S obzirom da je Parlamentarna skupština konci-pirana u skladu sa konceptom tri suverena “konstitutivna naroda” (tj. da, kao takva, ima “Dom naroda”) , te da Vlada “odgovara narodu preko Parlamen-tarne skupštine”, jasno je da ovakva “Parlamentarna skupština” naglašava prioritet koncepta “konstitutivnih naroda” u odnosu na navedeni koncept je-dnog “naroda Bosne i Hercegovine”, već time što Skupština ima prioritet u odnosu na Vladu. U praksi, ovaj koncept “naroda Bosne i Hercegovine” pra-ktično je poništen činjenicom da unutar “Parlamentarne skupštine” djeluje “Dom naroda”.



ske komisije nisu uvaženi. Pravo na predstavljanje dato je isključivo “konstitutivnim narodima”, dok onima koji se ne smatraju pripadnicima tri dominantne etničke grupe nije dato pravo ni da budu birani ni da budu predstavljeni. U ovom kontekstu, čak ni Mišljenje Venecijanske komisije ne uvažava eksplicitno činjenicu da u BiH živi barem jedna trećina građana koji ne žele da budu svrstani niti u jednu od tri dominantne etničke grupe, i da to ne podrazumijeva automatski da oni pripadaju nekim manjinskim etničkim grupama. Naprotiv, to znači da su ovi građani indiferentni prema etnicitetu kao takvom, i da svoj identitet vezuju isključivo za državu Bosnu i Hercegovinu (u tom smi-slu, oni već imaju izgrađen “nacionalni identitet” u pravom smislu riječi).

U postojećem Dejtonskom ustavu (kao i u ranijim ustavi-ma BiH) ovi građani su tendenciozno i krajnje pogrešno svrstani među “Ostale”, iako ova kategorija zapravo ozna-čava pripadnike etničkih manjina. Oni koji su indiferentni prema etnicitetu ne predstavljaju etničku manjinu, niti uo-pće predstavljaju manjinu u vlastitoj zemlji (teško je izraču-nati njihov tačan procenat, jer ovim građanima nikada na popisima stanovništva nije bilo dozvoljeno da se izjasne u okviru jedinstvene kategorije, kao “Bosanci”, ili kao “etni-čki neopredijeljeni” ili “etnički neutralni” i sl.). Do sada su njihova temeljna prava (tj. njihov “vitalni nacional-ni interes”!) bila neprekidno ugrožena i oni su bili izlo-ženi totalnoj diskriminaciji, naprosto zbog toga što nisu bili predstavljeni kao zasebna kategorija (zasebni “konsti-tutivni narod”) unutar ustavnog modela koji je priznavao samo predstavljanje “konstitutivnih naroda”. Čak i ukoliko bi model sa “konstitutivnim narodima” (umjesto sa jednim narodom, sastavljenim od svih građana BiH) mogao opsta-ti, bilo bi neophodno da ova kategorija građana bude pred-stavljena kao zasebni “konstitutivni narod”5, da bi njihova najgrublja diskriminacija bila barem ublažena.

Garantiranje ljudskih prava u dijelu “predloženih promje-na” pod nazivom “Ljudska prava i temeljne slobode”, u skla-du sa međunarodnim i Evropskim standardima, ostaje po-sve deklarativno ukoliko apsolutni suverenitet ostaje dodi-jeljen “konstitutivnim narodima”, te pojedinci unutar ova-kvog ustavnog modela praktično i ne funkcioniraju kao građani, nego isključivo kao pripadnici “konstitutivnih na-roda”. Zbog toga čak ni opcija sa priznavanjem “četvrtog konstitutivnog naroda” ne bi mogla da udovolji paragrafu 43 iz Mišljenja Venecijanske komisije, što znači da sam po-jam “ljudskih prava” unutar ustavnog modela ponu-đenog u “predloženim promjenama” naprosto nema konkretnog sadržaja. Da bi bilo moguće ovaj pojam uči-niti stvarno sadržajnim, bilo bi neophodno u potpuno-sti napustiti koncept “konstitutivnih naroda”, a to nije moguće putem “promjena” postojećeg Dejtonskog ustava, nego samo putem usvajanja potpuno novog ustava, zasno-vanog na principu građanskog suvereniteta.

Sve dok je u opticaju pojam “konstitutivnih naroda”, te dok se, u skladu s tim, operira pojmom “Doma naroda” i sl., prava građana-pojedinaca ostvaruju se samo na deklarati-vnom nivou. Zbog toga je nužno insistirati da se oba ova pojma u potpunosti napuste, jer jedino time moguće je uvažiti i duh i slovo Mišljenja Venecijanske komisije.

ZLATKO HADŽIDEDIĆ (1965., SARAJEVO), ŽIVI U SARAJE-VU. DIPLOMIRAO KOMPARATIVNU KNJIŽEVNOST NA FILO-ZOFSKOM FAKULTETU U SARAJEVU 1988. GODINE. MAGI-STRIRAO SOCIOLOGIJU NA CENTRAL EUROPEAN UNIVER-SITY U VARŠAVI 1999. GODINE. PRED OBRANOM DOKTO-RATA IZ POLITIČKIH ZNANOSTI NA LONDON SCHOOL OF ECONOMICS AND POLITICAL SCIENCE, KOJI JE ZAPOČEO 1999. GODINE.

5 Ovu kategoriju građana Slavo Kukić je već popularno nazvao “četvrtim narodom”.



ANEKSOM 4. OPĆEG OKVIRNOG SPORAZUMA ZA mir u Bosni i Hercegovini, u kome je sadržan Ustav Bosne i Hercegovine, uređeno je da se Bosna i Her-

cegovina sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Herce-govine i Republike Srpske. Federacija Bosne i Hercegovine nastala je kao rezultat Vašingtonskog sporazuma 30. marta 1994. godine donošenjem Ustava FBiH sastavljena od de-set kantona kao federalnih jedinica bez nacionalnog pred-znaka. Republika Srpska koja je nastala kao paradržavna tvorevina legalizirana je gore navedenim Dejtonskim spo-razumom potpisanim u Parizu 14. decembra 1995. godine. Federacija je nastala u cilju postizanja mira i političke sta-bilizacije na prostorima koje je kontrolirala Armija Repu-blike Bosne i Hercegovine i HVO kao vojne formacije tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne koju je podržavala Re-publika Hrvatska. Republika Srpska je nastala na prosto-ru koga je kontrolirala agresorska bivša JNA, a kasnije voj-ska bosanskih Srba, koju je podržavala Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora). Dakle, oba ova entiteta su nastala u vrijeme rata protiv Bosne i Hercegovine i mogu se smatrati ratom iznuđenim entitetima, a Republika Srpska nekom vrstom i ratom stečene teritorijalne dobiti.

Podjela Bosne i Hercegovine na ta dva entiteta bila je cije-na da se zaustavi rat i da se očuva suverenitet, teritorijalni

integritet, politička nezavisnost i međunarodno-pravni su-bjektivitet države Bosne i Hercegovine, koja je međunaro-dno-pravno bila priznata već 6. aprila 1992. godine posli-je održanog referenduma na kome se 64% građana – birača Bosne i Hercegovine izjasnilo za suverenu i nezavisnu Bo-snu i Hercegovinu.

Bosna i Hercegovina u vrijeme međunarodnog priznanja imala je dva nivoa vlasti: općinski i državni, s izuzetkom Sarajeva, koje je imalo status grada kao zajednice deset općina. Danas važećim Ustavom Bosne i Hercegovine uve-dena je podjela teritorije i vlasti tako što pored državne vla-sti, eniteti čine središnji nivo vlasti. S tim što Republika Sr-pska u cijelosti vrši tu vlast, a u Federaciji je središnja vlast podijeljena između Federacije i deset kantona. U Kantonu Sarajevo postoji dodatni nivo vlasti kojeg vrši Grad Saraje-vo koji čine četiri općine. Pored ova dva entiteta postoji i distrikt Brčko.

Kao posljedica rata i tzv. humanog preseljavanja naroda istog etničkog sastava koje je propraćeno nasiljem, etni-čkim čišćenjem i kršenjem međunarodnog humanitarnog prava i prava čovječnosti, a na dijelovima okupirane terito-rije naseljenim bošnjačkim stanovništvom to nasilje kulmi-niralo je zločinom genocida; Podrinje i Posavina sa apsolu-

Središnja organizacija teritorije i vlasti u Bosni i HercegoviniNestankom Federacije BiH, bitno bi se relativizirao položaj Republike Srpske kao entiteta, koja bi sa integriranih pet kantona i Sarajevom kao glavnim gradom BiH i Distriktom Brčko, objektivno bila svedena na jednu od osam jedinica regionalne samouprave. Ustavnim promjenama treba dogovoriti jedinstven novi naziv entitet ili kanton kako za ovih pet integriranih kantona, tako i za Republiku Srpsku

Omer Ibrahimagić



tnom većinom bošnjačkog i hrvatskog stanovništva ušli su u sastav Republike Srpske. Federacija BiH i Republika Sr-pska mogu se smatrati entitetima u kojima je i u miru na-stavljena segregacija: Srba u Federaciji, a Bošnjaka i Hrva-ta u Republici Srpskoj. Odlukom Ustavnog suda BiH iz jula 2000. godine pravno-formalno utvrđena je jednakost i ra-vnopravnost sve tri etničke zajednice: Bošnjaka, Srba i Hr-vata, kao i ostalih, u oba entiteta. Time je otklonjena usta-vno-pravna smetnja da pripadnici sve tri etničke zajedni-ce budu svoje i na svome na cijelom prostoru Bosne i Her-cegovine.

Međutim, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, nije bio na-dležan ocjenjivati i proglašavati neustavnim one odredbe Ustava BiH koje su politički iznuđene Dejtonskim spora-zumom u čl. IV i V Ustava Bosne i Hercegovine u kojima je utvrđena organizacija i nacionalno predstavljanje u Pred-sjedništvu i Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovi-ne, kao i činjenicu podjele Bosne i Hercegovine na dva en-titeta koji predstavljaju osnovu na kojoj se organizira i vrši vlast u Bosni i Hercegovini.

Pored državnog, ustave imaju dva entiteta i deset kanto-na. Zatim, državni, dva entitetska i deset kantonalnih par-lamenata i vlada i ne znam koliko ministarstava i drugih organa i organizacija u sistemu vlasti, koji čine ukupnu vlast u BiH nefunkcionalnom, skupom i nedjelotvornom. Zato je na desetu godišnjicu poslije Dejtona i u međuna-rodnoj zajednici sazrelo mišljenje da treba pokrenuti akti-vnosti na promjeni Ustava iz Dejtona, posebno zbog potre-be da se Bosna i Hercegovina uspješnije može pripremiti za ispunjavanje uslova za njeno uključenje u NATO savez i u Evropsku uniju. Ovaj proces je kolokvijalno nazvan prela-zom iz dejtonske u briselsku fazu tranzicije bosanskoher-cegovačke države.

Mada je za ovih deset godina od Dejtona mnogo učinje-no na društvenoj i političkoj reintegraciji bosansko-herce-govačkog društva i države, postoje pored ustavno-pravnih prepreka, ozbiljna politička suprotstavljanja da se bilo šta mijenja što bi dovelo u pitanje već stečene pozicije podjele države na dva entiteta i strukturiranje državnih organa vla-sti čija su osnova entiteti i prednosti stečene u homogeni-zaciji Srba u entitetu Republika Srpska, ili u homogenizaci-ji Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH, odnosno u pojedinim njenim kantonima.

Započeti proces ustavnih promjena u čl. IV i V Ustava BiH u pogledu Vijeća ministara, Predsjedništva i Parlamentar-ne skupštine, bez prethodne rasprave o promjeni sredi-šnje entitetske i kantonalne organizacije teritorije i vlasti neće dovesti do željenog rezultata. Prelazak iz dejtonske u briselsku fazu ne smije početi sa šminkanjem dej-tonskih ustavnih rješenja, već njihovom temeljnom izmjenom. A temeljne izmjene Parlamentarne skupštine,

Predsjedništva i Vijeća ministara, kao i državnih nadležno-sti nema bez temeljne promjene organizacije središnjeg ni-voa vlasti i njene nadležnosti.

Mnogi politički predstavnici u Federaciji s razlogom se lju-te na organizaciju Bosne i Hercegovine na dva entiteta, po-sebno na način na koji je nastala Republika Srpska, a za-boravljaju da je i Federacija BiH nastala, istina u drukči-jim okolnostima, ali ipak kao ratna tvorevina. Bošnjaci su je prihvatili kao nužnost na putu očuvanja cjelovite Bosne i Hercegovine, dakle, kao prelazno rješenje. S druge stra-ne, bosanski Hrvati su od početka Federaciju BiH prihva-tili kao nametnuto političko rješenje u zamjenu za njihovu paradržavu Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu. Oživotvo-renje Federacije BiH su maksimalno, koliko su im to stran-ci dozvoljavali, opstruirali, održavajući na različite načine do danas mnoge institucije nastale u vrijeme Hrvatske Re-publike Herceg Bosne. Ako je to tako, da bosanski Hrva-ti Federaciju u svome srcu ne doživljavaju kao svoj entitet, zbog čega je i nastao propali pokušaj stvaranja tzv. hrvat-ske samouprave, i ako Bošnjacima Federacija predstavlja prelazno rješenje na putu jačanja ingerencija države Bosne i Hercegovine, neophodno je otpočeti proces reorga-nizacije središnjeg nivoa vlasti time što će se ukinu-ti Federacija, a postojeći kantoni reorganizirati, postoje-ćih deset kantona svesti na pet tako što bi se spojili Tu-zlanski i Posavski, Zeničko-Dobojski i Srednjobosan-ski, Hercegovačko-Neretvanski i Zapadnohercegova-čki, kome još priključiti općine Tomislavgrad, Kupres i Li-vno iz Kantona 10, Unsko-Sanski, kome iz Kantona 10. priključiti općine Glamoč, Drvar i Bosansko Grahovo, i kao peti Kanton ostalo bi Goražde. Ne dovodeći u pi-tanje teritorijalni integritet RS, Kanton Sarajevo zajedno sa Istočnim Sarajevom, treba integrirati u posebnu političko-administrativnu jedinicu pod imenom Grad Sarajevo, kao glavni grad BiH, sa ovlašćenjima Kantona, s tim što bi se iz Istočnog Sarajeva izostavila općina Sokolac. Ako bi općina Sokolac ostala u sastavu integriranog Istočnog Sarajeva u Grad Sarajevo, tada bi Gradu trebalo priključiti i područje današnjeg Kantona Goražde.

Opravdanje za ukidanjem jednog od dva entiteta tj. Fede-racije BiH leži u tri bitna pravno-politička razloga: prvo, što samo postojanje Federacije BiH kao entiteta daje legiti-mitet opstanku Republike Srpske neovisno od toga kako je ona nastala, drugo, što su sve bitne državne funkcije iz oba entiteta prenešene na državu BiH ili su u postupku da budu prenešene: vojska i policija, sudovi, prikupljanje državnih poreza kao i druge nadležnosti, treće, što su dosadašnje isključive nadležnosti Federacije dobrim dijelom preneše-ne na državu, a sve druge nadležnosti Federacija je i do-sada dijelila sa kantonima i treba ih u cijelosti prenijeti na predloženi reducirani broj kantona i na Grad Sarajevo, kao glavni grad BiH. Pravni položaj i organizacija Grada Saraje-va dodatno bi se regulirala državnim zakonom.



Nestankom Federacije BiH bitno bi se relativizirao po-ložaj Republike Srpske kao entiteta, koja bi sa integri-ranih pet kantona i Sarajevom kao glavnim gradom BiH i Distriktom Brčko, objektivno bila svedena na je-dnu od osam jedinica regionalne samouprave. Usta-vnim promjenama treba dogovoriti jedinstven novi naziv entitet ili kanton kako za ovih pet integriranih kantona, tako i za Republiku Srpsku. Nedavno je Mladen Ivanić na Bijeljinskoj televiziji izjavio sljedeće: “BiH mora biti decen-tralizirana država, a RS jedan od njenih entiteta. Puno nas neinteresuje kako će FBiH biti organizovana” (Oslobođenje, 21. 1. 2006.). Prema tome, u Ustavu bi se pored entiteta, odnosno kantona, Republike Srpske, utvrdili nazivi i za pre-ostalih pet kantona, odnosno entiteta, odnosno četiri, uko-liko bi Goražde ušlo u sastav Grada Sarajeva. Bilo bi dobro da se u ustavne promjene ugradi klauzula da nazivi entiteta, odnosno kantona, ne mogu imati nacionalni predznak, već da budu imenovani po geografsko-prirodnim obilježjima ili prema njihovim sjedištima. Ovom reorganizacijom sredi-šnjeg nivoa vlasti približili bi se poželjnoj regionalizaciji Bo-sne i Hercegovine na četiri ili pet regija.

Ovakva teritorijalna organizacija središnje vlasti pomo-gla bi da se riješi i pitanje regionalizacije policijske uprave, smanji broj kantonalnih, odnosno okružnih sudova; treća sudska instanca koja je bila na nivou entiteta bila bi prene-sena na državni sud, a nadležnosti entitetskih ustavnih su-dova potrebno je prenijeti na Ustavni sud BiH. Entitetske agencije za državnu službu integrirale bi se sa Državnom agencijom za državnu službu kao što je to učinjeno sa en-titetskim visokim i sudskim tužilačkim vijećima. Ovom re-organizacijom bila bi bitno smanjena administracija, a sre-dišnji organi vlasti više bi se približili građanima i bila bi ukinuta postojeća asimetrična organizacija srednjih orga-na vlasti u BiH. Ustavom bi trebalo urediti da entiteti imaju pretpostavljenu nadležnost u svim stvarima koje nisu samo ustavom, već i zakonom države BiH stavljene u nadležnost državnih organa Bosne i Hercegovine.

Ovih osam jedinica regionalne samouprave trebale bi biti izborne jedinice za izbor Predstavničkog doma Parlamen-tarne skupštine BiH čiji bi se predstavnici birali tako što bi se jedan predstavnik birao na 50.000 stanovnika na osno-vu popisa stanovništva iz 1991. godine, čime bi se ostva-rio građanski, a ne etnički princip izbora, što ne znači da ne treba osigurati zaštitu interesa etničkih zajednica kojom bi se osigurale od majorizacije u odlučivanju. U tom smislu neophodno je izbornim zakonom predvidjeti da na izbori-ma za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo, odnosno Predsjednika BiH, mogu učestvo-vati samo one političke stranke koje su registrirane za dje-lovanje na nivou Bosne i Hercegovine u Ministarstvu pra-vde Bosne i Hercegovine.

U tom smislu neophodno je da se u nastavku razgovora o ustavnim promjenama otvori rasprava i o središnjoj orga-nizaciji teritorije i vlasti u BiH i time iziđe u susret traže-nju HDZ, i bosanske javnosti, pod cijenu da se izbori odgo-de za tri mjeseca, i umjesto u oktobru, održe početkom de-cembra. Time bi se dobilo još tri mjeseca vremena za ra-sprave o ustavnim promjenama i izišlo u susret sve ve-ćem zahtjevu javnosti da se o prijedlogu ustavnih amandmana vodi javna rasprava prije nego što budu upućeni u parlamentarnu proceduru. Ne zaboravimo da će se do decembra završiti, nadam se povoljno, razgo-vori s Evropskom Unijom o pridruživanju, čime bi se Bo-sna i Hercegovina sa novom strukturom vlasti osposobila za nove obaveze koje BiH mora ispuniti. Razgovore o sre-dišnjim organima vlasti treba održati prije izbora, da se u novi četverogodišnji mandat ne uđe sa Federacijom i deset kantona, a i iz razloga da birači mogu prepoznati one poli-tičke stranke i političare koji koče evropski put BiH i da ih na izborima politički sankcioniraju time što im neće dati svoje glasove.

OMER IBRAHIMAGIĆ, PROFESOR NA FAKULTETU POLITI-ČKIH NAUKA U SARAJEVU, BIVŠI PREDSJEDNIK USTAVNOG SUDA FBIH



KNJIGA MIRJANE KASAPOVIĆ, KOJA ŠIROKO teo-rijski elaborira i praktički tretira konsocijacijsku demokraciju na primjerima oživotvorenih društve-

nih i državnih uređenja na europskim prostorima i u Sje-vernoj Americi (ponajprije u Austriji i Nizozemskoj, ali i Švicarskoj i Belgiji, te Kanadi), već je izazvala pozornost i s njom, neizbježno, kontroverze u intelektualnim krugovi-ma Hrvatske i BiH,1 budući da donosi gotovo jedino mogu-će (politološko i političko) rješenje za Bosnu i Hercegovi-nu. Kad kažemo jedino moguće, apriori, zajedno s autori-com, zanemarujemo alternative: potpunu etničku podjelu koju priječe velike sile ili asimilaciju kao put ukidanja plu-ralnosti naroda, vjera, kultura što je, pogotovu nakon po-sljednjega rata, apsolutno nemoguće.2

Kao kulturolog, ovu knjigu o BiH kao jednoj “slaboj i pro-

paloj državi” ili “poluprotektoratu”, kako je vide neki ugle-dni politološki krugovi u inozemstvu, shvaćam kao nov i snažan prilog razumijevanju današnjega bosanskohercego-vačkoga geopolitičkog i kulturološkog, dakle civilizacijskog prostora silno opterećenog ne samo prošlim ratom nego i trajno obilježenog povijesnim diskontinuitetima u kojima živi svoju stoljetnu nedovršenost i permanentnu krizu.

Ipak, ono što je za BiH objektivno mana, ujedno se nadaje i kao njezina realna šansa. Radomir bi Konstantinović rekao: Naša je kriza velika, dakle naša je šansa velika!

Bosanskohercegovačko društvo ima sve povijesne pretpo-stavke za instaliranje modela konsocijacijske demokracije, jer kao podijeljeno društvo živi praktički od pada bosan-skoga kraljevstva 1463. godine. (Kao da i dotada nije!?) No,

Do konsocijacije preko demitologizacije! Na stranu, što reis Cerić ne zna ili ne želi znati putove do ustava, pogotovu to da ustav u tronacionalnoj zemlji ne piše jedan čovjek (i još koji!?), nego što tako postavljenim “projektnim zadatkom” gura od BiH one s kojima mu je tu zemlju graditi, a i sam se pritom veoma ozbiljno (de)legitimira. Kako? Osim što Hrvate i Srbe uopće ne poziva na pisanje ustava (kućnog reda za sve stanare BiH!), on pobrajajući svoje i Silajdžićeve “velike predšasnike”: Mehmeda Fatiha, Gazi Husrev-bega i Aliju Izetbegovića, jednostrano obilježava i prisvaja prostor BiH samo za sebe i svoj narod, svoj vjerozakon

Željko Ivanković

1 Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura. Nakladno-istraživački zavod, Zagreb, 2005.2 Ovdje vrijedi ukazati na jedan izvor koji, očito, dr. Mirjana Kasapović nije imala, a na koji, u jednom drugom kontekstu, ukazuje dr. Ivo Lučić (Ima li Hercegovine?, Status, br. 8, zima 2005./2006., str. 107-108), naime na snažan politički intervent Salima Ćerića, unutar CK SKBiH, početkom 70-ih pro-šloga stoljeća protiv bosanske nacionalnosti bosanskohercegovačkih muslimana, gdje apotekarski precizno i dalekovido elaborira što taj projekt znači sa svim svojim konzekvencama i, naravno, kolateralnim manifestacijama.



to je tek jedan, premda po našem uvidu i najvažniji od di-jagnosticiranih čimbenika – povijesne pretpostavke i oblici koji zapremaju središnji i najobimniji dio knjige.

Autorica ekstenzivno i veoma argumentirano, gotovo im-presivno s obzirom na njezino primarno obrazovanje, a na temeljima bogate historiografske literature, elaborira bo-sanskohercegovačke društveno-povijesne mijene: otoman-sko-tursko doba, austro-ugarsko doba i dva varijeteta rea-lizacije jugoslavenske državne ideje, gdje su se u svakoj od tih državnih realizacija iskazivali duboki društveni rascje-pi, a pritom su uvijek dva njezina kulturološko-religijsko-etnička entiteta bila diskriminirana, dakle i nužno u pozi-ciji prirodnih “državnih neprijatelja”. Autorica prati i nji-hovo institucionaliziranje sve do posljednjega rata, koji je objektivno postojeći (premda posljednjih desetljeća laten-tni) jaz dodatno i nepovratno produbio do mjere nemogu-ćnosti bilo kakvog optiranja za ideju jedinstvenoga, objedi-njujućeg političkog (nad)nacionalnog (nad)identiteta.

Taj dio razmatra i objektivne nedostatke konsocijacijskoga modela u BiH. U maksimalno objektiviranom srazu mogu-ćnosti i pretpostavki s jedne strane, te nedostataka s druge strane, nalazi se i (moguće) rješenje ove kontroverze.

Razrješenje kontroverzi, međutim, nigdje nije lak posao. Dapače, ono je dugotrajan proces benevolentnih društve-nih (kulturoloških!) i političkih elita i u normalnim aka-demskim zajednicama, u daleko zrelijim društvima. No, kako su naše kontroverze još uvijek daleko od i benevolen-tnih elita i bilo kakvog znanstvenoga diskursa, čak su i na niskom mitomanskom, a u boljem slučaju tek na mitolo-škom stupnju, pa su i tu još nacionalno-mitomanski multi-plicirane, problem se na dulje vrijeme čini nerješivim.

Srpska se pozicija o “pitanju BiH”, kako je čitamo u knji-zi, čini transparentno jasnom i svedivom na, pojednosta-vljeno rečeno, očuvanje daytonske nominacije vlastitoga entiteta, bez obzira na njegovu stvarnu ili institucionalnu suverenost. Hrvatska se politička pozicija u tom kontek-stu čini najnekonzistentnijom, dakle i najkompliciranijom, jer je ili nerazvidna ili lutajuća, o čemu autorica nudi broj-ne i nedvosmislene dokaze. Na trećoj je strani, kao prepre-ka realizaciji bosanskohercegovačkoga konsocijacijalizma, na sve snažnijoj mitomaniji utemeljen unitaristički projekt bošnjače intelektualno-političke elite usmjeren na prisva-janje cijele BiH za sebe. Ta je opcija u knjizi i najbolje do-kumentirana, jer je verbalno zalaganje bošnjačke elite za BiH nerijetko samo maska za projekt oduzimanja konstitutivnosti drugima i instaliranje tzv. temeljnog naroda u dominantnoga, tj. jedinoga vlasnika BiH, što bi se, prema magistralnim postavkama ove knjige, imalo či-tati i kao projekt asimilacije.

Političke elite sva tri civilizacijska segmenta bosanskoher-cegovačkoga društva djeluju danas na manje-više protusi-stemskim pozicijama, ukazuje veoma dokumentirano au-torica. Da, čak i Bošnjaci-muslimani ili ponajviše oni koji “bi se kao najveći čuvari države mogli, kako se često događalo u povijesti, pretvoriti u njezine grobare”.3 A baš oni su, Bošnjaci-muslimani, kao najbrojniji narod u BiH (većinski u relativnom procentu, kao što su to bili Srbi u SFRJ!) najodgovorniji za opstanak države BiH. I od mjere koncilijantnosti ponajprije njihovih elita ovisit će opstanak države koja je iz prošloga rata jedva živu glavu izvukla. Zar, uostalom, treba podsjećati kako su srpske političke elite u prethodne dvije Jugoslavije, svojom željom da budu ravnopravnije od drugih, svojim hegemoni-stičkim posezanjima i bahatošću kod drugih pothra-njivali osjećaj ugroženosti, snažili centrifugalne sile i najposlije uništili obje Jugoslavije? A Životinjska far-ma Georga Orwela samo je literarna paradigma takvoga nimalo rijetkoga ponašanja. Uostalom, već sam i sam pi-sao o ovoj temi,4 tako da je ovdje ne bih šire elaborirao. I dok dva od tri mitologijska koncepta jenjavaju, treći je, onaj atribuiran najbrojnijem bosanskohercegovačkom narodu, do patologije zabrinjavajuće metastazirao.

reba, stoga, uz knjigu Mirjane Kasapović, premda je ona kompetentno razobličila mnoge i nehotične, neznanjem stvorene i jednako tako tendenciozno projektirane mito-logeme, priložiti i nove priloge za potpunije razumijeva-nje (veliko)bošnjačke mitologije koja dodatno generira su-kob intelektualnih bosanskohercegovačkih elita u svjetlu netom rečenoga.

Pa, ima li onda ideja ili projekt konsocijacijske demokraci-je u BiH realnu šansu? Odgovor je nedvosmislen: Da, ali... Da, ali je prije toga i pod hitno potrebno provesti temeljito čišćenje Augijevih štala, tj. temeljitu demitologizaciju nje-zina prostora, njegovu dekontaminaciju, koja je tragičnije i plašimo se zaraznije odredila bosanskohercegovačko ozra-čje nego sva silna i još uvijek nepoznata minska polja ili po BiH svekoliko disperziran osiromašeni uran.

Čišćenje naših duhovnih prostora od društvene, kulturolo-ške, historiografske i političke mitologizacije ili mitoideo-logizacije nameće se kao prioritetni, premda na momente izgleda i nedokučiv cilj na putu izgradnje stabilnog društva i “normalne” države BiH.

I dok se političke i medijske kontroverze na razini triju po-litičkih elita vode u okvirima konstitucionalnih problema, kontroverze intelektualnih elita sve se više očituju, čak za-oštravaju, kao sukob dvaju neusporedivih, disparatnih di-skursa. Jednoga tek (i iznova) probuđenog, mitotvoračkog, mitomanskog, koji je, kao i svaki ideološki diskurs, netole-

3 Usp. Mirjana Kasapović, kao gore, str. 173.4 Bosanstvo kao novo jugoslavenstvo ili...?, Status, Mostar, br. 2, veljača-ožujak 2004., str. 89-92.



rantan, zatvoren, diskvalificirajući i drugoga koji je znan-stven, liberalan, i nadasve otvoren. Na kojim se ključnim mjestima ta dva diskursa (ne) susreću, osim na medijskom planu, gdje mitotvorački, već po svojoj (agresivnoj!) prirodi jedino pripada i gdje dominira?

Pa, tamo gdje su europski narodi i društva već odbolovali dječje bolesti, odslušali bajke prije spavanja i prošli puber-tetske i mladalačke hirove, ušli u zrelost. Pogledajmo neke od njih koji i dalje dnevno kontaminiraju naš društveni i kulturni prostor, prelijevajući se u najprizemniji populisti-čki diskurs, a koji su na magistralnom tragu onoga što je svojom knjigom označila dr. Mirjana Kasapović.

Problem geneze nekog naroda odavno već u modernim društvima nije problem. Jesu li Australijanci ili Novozelan-đani, Argentinci ili Amerikanci politički narod – nikome nije upitno, kao niti to jesu li postali od ovih ili onih do-seljenika, domorodaca ili pak njihovim nacionalnim, vjer-skim ili rasnim miješanjem, te jesu li stari “samo” 100, 200 ili 300 godina. To se kao problem nameće samo u ekstre-mno mitologiziranim sredinama Balkana. Danas ga, sa za-kašnjenjem u odnosu na druge, pojačano intenzivira bo-šnjačka kulturološka elita, o čemu kompetentno piše i Mi-rjana Kasapović i, pogotovu, Dubravko Lovrenović, Ivan Lovrenović, Srećko M. Džaja i brojni drugi.

Da se razumijemo, osobno nisam protiv mitova, i sam ih rado čitam kao književnost ili etnografsku građu. No, je-sam protiv onih koji se u novije vrijeme proizvode (ili se sele iz literarnog u politički diskurs) s upotrebno-poli-tičkom i, bjelodano, ekskluzivističkom nakanom da mene egzistencijalno zaniječu ili sruše temeljne znanstvene prin-cipe, pa čak i abecedu logike i zdravog razuma, na što se još jedino, nakon svih bezumlja, mogu i želim osloniti. Pri tome me, treba li to dodatno naglasiti, ljudski, moralno, in-telektualno, emocionalno i svakako drukčije diskvalificira-ju5, nudeći mi velikodušno mrvice marginalizacije u poni-ženju, kakvo već, kao gorak okus, nosim iz rata kad nam je na usta jednog od tadašnjih bošnjačko-muslimanskih ugle-dnika nuđen maksimum prava i sloboda kakve uživaju mu-slimani u Francuskoj.

Pokušat ću ih kataloški pobrojati i ilustrirati s recentnim primjerima koji su podudarni (i kompatibilni) s knjigom Mirjane Kasapović, a ponavljaju se kao oblik svakodne-vnog intelektualnog nasilja koje nas udaljava od mogućno-

sti su-života i privodi gluposti trošeći pritom bespoštedno naše biološke živote.

Na proslavi 496. obljetnice Gazi-Husrev begove medre-se (siječnja mjeseca 2006.) u Sarajevu, reis Islamske za-jednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić poručio je Harisu Silajdžiću da napiše ustav BiH “da ga se sje-ćamo u vijeke vjekova, kao što se, veli reis, sjećamo Mehmeda Fatiha, Gazi Husrev-bega i Alije Izetbego-vića.”6 Skandalozno od nekoga tko se potpisuje akadem-skom titulom “dr.”. Na stranu, što reis Cerić ne zna ili ne želi znati putove do ustava, pogotovu to da ustav ne piše jedan čovjek (i još koji!?) u tronacionalnoj zemlji, nego što tako postavljenim “projektnim zadatkom” gura od BiH one s kojima mu je tu zemlju graditi, a i sam se pritom veoma ozbiljno (de)legitimira. Kako? Osim što Hrvate i Srbe uo-pće ne poziva na pisanje ustava (kućnog reda za sve stana-re BiH!), on pobrajajući svoje i Silajdžićeve “velike predša-snike”: Mehmeda Fatiha, Gazi Husrev-bega i Aliju Izetbe-govića, jednostrano obilježava i prisvaja prostor BiH samo za sebe i svoj narod, svoj vjerozakon. Pa je, k tome, i to kraj-nje sumnjivo, osim ako ipak ne prihvaća i zlo koje su oni počinili!? Da se ne bavimo gazi-Husrev begom koga stari-ji franjevački ljetopisci optužuju da je otimao imanja boga-tijim katolicima (što ćemo onda s bogumilskim mitom!?) koji su odbijali uzeti islam, pa iz tih i sličnih “gazijskih dje-la” (ideološkoga terora!) stvarao vakufe7, osvrnimo se samo na Mehmeda el Fatiha koga reis stavlja na čelo svoga ter-ceta uglednika.

Bošnjački se povjesničari stalno pozivaju na tisućgo-dišnju povijest, na kontinuitet s bosanskom državom, a onda se i oni i reis pozivanjem na el Fatiha do kraja legitimiraju kao ostavština rušitelja bosanske države i okupatora. I dok neki od njih s pravom govore: Što to mi imamo s Turcima?, drugi ovakvim izjavama pokazuju tko su i što su.8 A pritom im, gle, nitko drugi, nitko sa strane, ne podvaljuje. Sami o sebi govore. Ne, nije to gaf. Evo još je-dan primjer: “Mislim da mi muslimani Balkana i naše dru-ge majke Turske...”9 Nevjerojatno! Zna li on što se s takvima činilo u povijesti!? Zna li kako su prolazili oni što su slavi-li osvajača vlastite zemlje, jer tu se barem ništa nije promi-jenilo od vremena Aleksandra Makedonskog i Cezara do Napoleonova ulaska u Moskvu ili Hitlerova u SSSR? I koje mjesto takvima historija namjenjuje, te kako se oni zovu?

Takav je, međutim, reisov stav ujedno i indirektni i nehotični

5 Dovoljno je, ilustracije radi, vidjeti samo dva zapjenjena govora mržnje Nenada Filipovića: Marx u Dretelju i na Manjači, Slobodna Bosna, Sarajevo, 17. 11. 2005. i Čitajući Zeničke sveske, Slobodna Bosna, 2. 2. 2006. i vidjeti o kakvom je tu diskursu riječ.6 Usp. 8. 1. 2006. Pincom.info / Oslobođenje.7 Više o ovome usp. fra Ignacije Gavran: Suputnici bosanske povijesti, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1990., str. 46-47.8 Usp. Hadžija Hadžiabdić – Edis Dervišagić: Historija 7, Sarajevo Publishing, 2005., ali i britak novinski prikaz tog udžbenika iz pera Radoslava Dodi-ga u: Slobodna Dalmacija, Split, 31. 1. 2006., str. 18. 9 Usp. Džemaludin Latić, Preporod, Sarajevo, travnja 2004.



(nespretni, kao i mnogo toga njegovoga!) udar na tzv. bogu-milski mit, koji uporno guraju on i njegovi mitomani10, jer se reis i slični ne prisjećaju nekoga velikog Bošnjanina/Bo-šnjaka/Bosanca (nema ga!), makar i bogumilskog (točnije – krstjanina Crkve bosanske!) konvertita, nego okupatora i rušitelja vlastite zemlje! Vladara tuđeg imperija. Nisam ni-gdje u historiografiji vidio da bi Grci ili Židovi, Germani iliGali slavili rimskog osvajača... Čak nije jasno ni zašto to re-isu treba, jer se narodom biva i bez toga! Vidjeli smo gore, osobito u zemljama tzv. novoga svijeta. Osim... Osim ako domaći mitomani ne žele, post factum, primijeniti europ-ski princip, ali i tada bi se on morao tražiti u švicarskom, a ne hrvatskom ili srpskom (Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Sr-biju, dakle... – kako vole reći) modelu.

Albancima muslimanima ni na kraj pameti nije da sla-ve Mehmeda el Fatiha da bi naglasili vjersku razliku od svoje pravoslavne ili katoličke braće, a ne treba im ni za potvrdu vjerskoga identiteta! Ni Makedoncima muslimanima! Ni Crnogorcima muslimanima! Oni se čak na identificiranje s bošnjaštvom začuđeno pitaju: “Đe ću tija bit’ Bošnjak?”

Drugi je mit skopčan sa stoljetnim bosanskim granica-ma, koje su tobože u današnjem obliku neupitne i nedodir-ljive, jer je, kao, Bosna, već tisuću godina jedna teritorijal-na cjelina (Mustafa Imamović)!? No, one, te granice, nisu ni one Hrvoja Vukčića Hrvatinića (Obično, kao idealne, da-kle poželjne, uzimaju njegove granice, ali ne i njega! Ne va-lja mu ime! Da je nekako od svakoga uzeti samo ono što ti odgovara!? Nešto od Kulina bana, nešto od krstjana Crkve bosanske, nešto od Mehmeda el Fatiha...), ni one Bosan-skoga ejaleta, nego granice Berlinskoga kongresa! A ni to nije važno kao neki utemeljiteljski čimbenik, kao ni čimbe-nik imenovanja Bosna, Bosna i Hum, Bosna i Hercegovina, Herceg Bosna.11

Sljedeći je mit bošnjaštvo. Zemljica Bosna je uistinu bila zemljica. Mali geopolitički prostor, kome je ime dala rije-ka (kao Usora ili Rama, i prostire se od Vrhbosne do Vran-duka), a koji se da vidjeti na zemljovidima 12. i 13 stoljeća. Njezini stanovnici Bošnjani, potom Bošnjaci, a najposlije Bosanci samo su se (su nas) različito zvali kroz tisuću go-dina. Sva su ta imena iz istoga reda, ne nacionalnog, nego zemljopisnog, kao u slučaju Dalmacije ili Amerike, Huma

ili Australije. Dakle, kao zemlja koja svojim stanovnicima daje ime, za razliku od zemalja koje su po narodima dobi-le imena. No, ni to nije konstituirajući čimbenik i mitom se njezina stvarnost neće promijeniti, osim kao slika naše bo-lje prošlosti. (Srbi bi rekli: Englezi su jeli rukama kad se na srpskom dvoru jelo viljuškom i kašikom. Ili: Svaka taraba u Srbiji starija je od Amerike. Pa što s tim? Tim gore za sada-šnju Srbiju ili za te jadne tarabe!) Čemu to, dakle? Jer, onda se otvaraju pitanja: A što s Hercegovinom? Turskom Hr-vatskom? A što sa Sandžakom?

O ovome nitko, međutim, ne želi čuti racionalne razloge, jer bi oni mitu oduzeli snagu. Tako je i moguće da Muha-med Filipović tvrdi, kaže noviji franjevački ljetopisac12, da se u posljednjem ratu eradiciraju se (iskorjenjuju se!) znaci postojanja islamske civilizacije (što je točno!), a što je, kako on kaže, kontinuitet politike iz 17. i 18. stoljeća kad su po-rušene džamije u Zagori, Lici, Slavoniji, Madžarskoj i Srbi-ji13, i što je vjerojatno bilo točno.

Obrnimo ovdje, prije svega, stvar prema mitu o bogumil-skom podrijetlu bosanskih muslimana. Jesu li stoga oni koji su kao islamizirani Hrvati iz Zagore, Like i Slavonije14, te islamizirani Madžari ili Srbi također Bošnjaci? Mogli su po-stati, zašto ne! No, kakve to onda ima veze s bogumilskom genezom? Srpska, crnogorska ili hrvatska prezimena kod današnjih Bošnjaka svakako nemaju veze s bogumilima!?

Posebna je priča u tome što Filipović nastavlja, pa sve to naziva “antiislamskom europskom poviješću”. Na osno-vi čega? Na osnovi toga što su se europske kršćanske ze-mlje kad su ojačale, a okupator slabio, počele oslobađati okupatorskoga jarma? Je li to nisu trebale, nisu smjele...? Trebale su dobiti dopuštenje iz Carigrada? Od Filipovića? Taj dio povijesti, oslobodilačka borba europskih naroda od Osmanlija, vjerojatno je antiosmanski, antiokupatorski, ali ne nužno i antiislamski. No i da je to, vrijedi li i obrnuto??? Da je Osmansko Carstvo u svom osvajačkom pohodu anti-europsko, antikršćansko, antikatoličko...? Je li ono eradici-ralo znakove postojanja kršćanstva na europskom tlu, sve-jedno bila riječ o bizantskom ili rimskom varijetetu kršćan-stva? Je li antikršćansko u Bosni i Humu? Koliko je crkava i samostana porušeno ili pretvoreno u džamije?15 Eno i sad još uvijek vidljivih tragova. Nadam se da Muhamed Filipo-vić nije tako davno bio u Bihaću.

10 Usp. opširnije Dubravko Lovrenović: Bošnjačka recepcija bosanskog srednjovjekovlja, u: Zeničke sveske, 02/05, Zenica, decembar 2005., str. 241-290.11 O ovome cjelovitije vidjeti Status, br. 8, Mostar, zima 2005./2006., str. 66-149.12 Usp. Fra Ljubo Lucić: Između neba i granata, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2005.13 Isto, str. 393. 14 Ilustracije radi vidjeti: Pavo Živković – Mario Živković: Austro-turski ratovi i njihov utjecaj na etničke i vjerske promjene u Slavoniji i Srijemu, u: Bo-sna franciscana, Sarajevo, 2005., g. XIII., br. 22. Treba li napominjati da prezime Hrvat današnji Bošnjaci visočkog ili brezanskog kraja, poislamljeni Hr-vati, donose kao izbjeglice iz požeškoga kraja, te da zbog toga nisu nimalo manje Bošnjaci, nego australski Hrvati – Australci ili Slavonci s prezimenom Bošnjak, izbjeglice iz Bosne – Hrvati! I ovo govorim tek i samo kao prilog demitologiziranju tzv. “bogumilske geneze” Bošnjaka.15 Usp. fra Ignacije Gavran, kao gore.



Ili, nastavimo dalje, zašto bi bilo legitimno zauzeti, osvoji-ti neku zemlju, razrušiti njezine svetinje, nametati joj svoju vjeru i običaje, a ne i osloboditi se od osvajača, njegova na-silja, njegove vjere i običaja? Vrijedi li to i za rimska osvaja-nja, osvajanja u vrijeme Aleksandra Makedonskoga, za Na-poleonova osvajanja? I za Hitlerova? Kakve su to Osman-lije kad osvajaju Konstantinopol i od Aje Sofije pravedžamiju? Ili je to legitimno!? Je li legitimno biti fašist, a ne i antifašist? Osvojiti veliki dio Sovjetskoga Saveza, a zlim držati oslobodilački nalet Crvene armije? Nešto mu te te-orije baš ne drže vodu! Ili on jednostavno, kao i Nenad mu Filipović (onaj što “živi na relaciji” ili “na potezu”!), ne pri-znaje sadržinu ako ne postoji njezina međunarodno-pra-vna kvalifikacija: okupacija, genocid16, oslobodilačka bor-ba, rekonkvista i sl. No, niti tu, međutim, Filipovići nisu baš dosljedni, jer mitomansku bošnjačku intelektualnu vr-hušku koja govori o devet (!?) genocida nad Bošnjacima-muslimanima u zadnja dva stoljeća ne korigiraju, ne za-mjeraju joj to i takvo kvalificiranje (sve da je i istinito!), anegiraju jedan genocid nad Armenima zbog toga što tada tobože međunarodno pravo ne poznaje pojam genocida!?

Ekskluzivitet prava na bosnofiliju mit je novijega da-tuma i njegov se nastanak ima vezati uz posljednji rat, zbog kojega su, iz njihove perspektive vjerojatno s mnogo razloga, Bošnjaci-muslimani izvodili zaklju-čak kako su samo i jedino oni bili za BiH, te kako im BiH i zbog toga pripada više nego nekim drugima, ako ne jedino i samo njima. Neki od medijski eksponiranijih bošnjačkih intelektualaca, tipa npr. Envera Imamovića ili Filipovića Jr. u svojoj ekstremnoj bosnofiliji, ne mogu po-dnijeti da postoje i Hrvati, Bosanci i Hercegovci, koji vole, osjećaju, poznaju, razumiju, ako ne bolje od njih, onda ba-rem jednako kao i oni i Bosnu i Hum (Hercegovinu). Oni bi najradije da su svi Hrvati u BiH Bobani, Tute, Štele, te da ne postoje ni Srećko M. Džaja, ni Ivan Lovrenović, ni Dubrav-ko Lovrenović, ni Slavo Kukić, ni Željko Ivanković, niti sve angažiranija intelektualna skupina oko Statusa, pogotovu zato što su je okupili Hrvati-Hercegovci, ni katolička crkva, ni franjevci u njoj... No, nije mi prvi put da takvo što doži-vljavam, nego sad znam razloge tomu. Ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća, očito veoma tendenciozno, jedan od onih anonimusa što uče, uče pa “preuče”17, rekao mi je kako najviše mrzi one što u Sarajevo dolaze iz Vare-

ša, Fojnice, Kreševa, Kraljeve Sutjeske. Nisam odmah shvatio razloge njegove neskrivene mržnje, jer je valjda bilo normalno da se tada u Sarajevo dolazi iz istočne Bosne, a nije me zanimao da bih ga dodatno propitkivao. Tek poslije mi je postao jasan taj govor mržnje. Oni mrze one što ima-ju i s ponosom nose svoje pamćenje, što je to pamćenje vi-šestoljetno, što to pamćenje nije samo usmeno nego je, da-pače, iznimno bogato dokumentirano, što...

Ekstremističkoj i unitarističkoj bosnofiliji smeta postoja-nje mjesta i ljudi koja pamte i znaju i drugu i drukčiju po-vijest, što žive svoju povijesnu vertikalu, pa im je u njiho-vu kompleksu inferiornosti, svjetski ugledan povjesničar, Džaja, obična svrzimantija. Ne, ne govori to ništa o Džaji, nego o tom i njemu sličnim ignorantima! To, gle, kaže čo-vjek koji od djela nema ništa doli zapise “na potezu”! I sve svoje “znanje” rasipa po novinama, kao i arheolog (?) Ima-mović, koji je, među ostalim, “pronašao” čak i – čujte ovo – bogumilsko sveučilište. Filipoviću Jr. i otac to radi. I drugi mitomani historiografski, čak najviše oni kojima historio-grafija uopće nije struka.18 No, kao mjera bosnofilije sve seviše nadaje ono što imaju reći Filipovići. O Jr. dovoljno! A o “najpametnijem Bosancu”, a ustvari ponajviše estra-dnom intelektualcu i “akademskom poklopcu svakog bosanskog lonca”19, tj. njegovim kompetencijama i kva-lifikacijama treba vidjeti barem jednu emisiju iz njegova to-bože putopisnog serijala na FTV (koje degutantno dezavu-iranje i zakonitosti medija i struke i, osobito, Zuke Džum-hura!) ili pročitati dug i detaljan, veoma instruktivan i ubi-tačno analitičan tekst iz pera mladog arheologa iz Zagreba, Darka Periše,20 koji je ujedno i najbolji portret Muhame-da Filipovića ili nekoga tog i takvog profila, tj. znanstvenogentuzijasta, a koji sam ikad pročitao.21

Sljedeći mit, kao uostalom i većina drugih mitova, izgrađen je na derivatima (vidjela žaba da se konji kuju, pa i ona di-gla nogu – najproduktivnija je poslovica ovih prostora!) sr-pskih ili hrvatskih mitova, a idejno se naslanja na raniji sr-pski mit o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je pred posljednji rat rastao i narastao i do milijuna i više (a s njim i tobožnje pravo posezanja za tim „podzemnim srpskim gra-dovima”), mit je o 200.000 ubijenih Muslimana22 u ratu 1992.-1995. (već 11. studenoga 1993., a rat će potrajati još pune dvije godine!), pa aktualni napadi na Mirsada Tokaču,

16 O N. Filipoviću njim samim, više u polemici s Ivanom Lovrenovićem u povodu turskog genocida nad Armenima, Dani – Slobodna Bosna, jesen 2005. 17 Usp. Nezavisne novine, Banja Luka, 25. 11. 2005., str. 7.18 “Ja sam zapao u raspravu s prof. Saltagom i Imamovićem koji brane tezu o bogumilima u Bosni: Srećko Džaja ništa ne zna, samo zna Franjo Rački, bogumili su dualisti, a ja ništa o bogumilima ne znam”, usp. Fra Ljubo Lucić, kao gore, str. 322.19 Usp. Radoslav Dodig: Bošnjaci ‘silovali’ stećke, Slobodna Dalmacija, Split, 11. 1. 2006.20 Usp. Bosna franciscana, Sarajevo, 2005., g. XIII., br. 22, str. 267-287.21 Naravno, pritom ne gubimo iz vida ni Mahira Sokoliju i njegovu, ipak publicističku knjigu o Muhamedu Filipoviću u kojoj ga je nemilosrdno por-tretirao poantirajući: “Gdje je, ima li uopće istine kad je on u pitanju? Šta je u njegovim, u Filipovićevim dijametralno suprotnim izjavama o jednoj te istoj osobi ili događaju, šta je tu istina? Zašto se cijeli njegov život sveo na jednu golemu laž? Lažne nisu samo njegove riječi, cio je on, samo, jedna go-lema i ružna laž.”22 Usp. Fra Ljubo Lucić, kao gore, str. 392.



čiji je Istraživačko-dokumentacijski centar jedinom mogu-ćom metodom, poimeničnim popisom žrtava, istražuje i ja-vnosti nudi brojke ubijenih u posljednjem ratu u BiH, u svr-hu su očuvanja mitskoga stanja svijesti. I ne samo to! To-kača je sad još kriv i zato što će istinu njegovih brojki ne-tko koristiti za sebe, a protiv tog mita!23 Tko se to plaši isti-ne, aktualne, povijesne, bilo koje? Kao da se zločin i genocid dokazuju jedino brojem ubijenih!?24 Ti ljudi jednostavno ne razlikuju kvalifikaciju od kvantifikacije! Licitiranja tih vrsta, u svojoj bešćutnosti, samo su još jedan zločin više.

Na istom skupu na kojem se već 1993. govorilo o 200.000 ubijenih Muslimana, a koji spominje fra Ljubo Lucić, Jusuf Žiga govori o 800 porušenih džamija, a prof. Nakičević o 651 i jednako je oboje kao zločin monstruozno, ali zar pri-tom treba, pitam se, biti još i mitoman “zidajući brojke”, tim više što se s druge strane “vlastiti” zločin zataškava, relati-vizira, minimizira ili čak posve negira... Otkud to? To, na-ime, kvari mit o tzv. merhametu, miroljubivosti, ple-menitosti, milenijskoj toleranciji islama i muslimana, koji ne znam na osnovi čega grade o sebi, pa još i retroa-ktivno, ti aktualni mitomani. Na istom mjestu Muhamed Filipović, za koga na tom skupu Vladimir Premec reče da se ranije izjašnjavao kao Hrvat, kaže da su zločini u Uzdo-lu montirani!?25 A Edah Bećirbegović, a čovjek je pravnik i, kažu, ugledni predratni odvjetnik (sic!), na spominjanje dva ubijena fratra u Fojnici odgovara “da je ubijeno stotinu imama, te se pita je li veća šteta Fojnice i Kraljeve Sutjeske od rušenja mostarskog starog mosta i džamija”26 i time ja-sno demonstrira i što misli o svojoj struci (da zločin opra-vdava zločin!) i o “svojoj” vojsci, jer “tući vraga vragovim metodama znači pobjedu vraga”, kaže naš ljetopisac, koji će to još izravnije eksplicirati: “Pesimističnog sam pogleda jer je osnovni cilj Muslimana istovjetan ciljevima Karadžića i Bobana i što rat bude duže trajao, oni će se približavati po metodama”,27 što naime ukazuje da je učinjeno zlo ekvi-valentno stvarnoj vojnoj moći zaraćenih strana, a ne različitoj vojnoj etici jednih ili drugih.28

Mitomanski projekt, međutim, traje i dalje i narastao je do

mjere najbezočnijeg cinizma (ništa drukčijeg od negira-nja Srebrenice u nekim srpskim krugovima!) u kojemu ne-davno Adil Zulfikarpašić, čovjek koji misli da mu njego-vi milijuni daju za pravo govoriti o svemu i svačemu (čak se bezočno poigrao i s tragedijom bosanske kraljice Kata-rine!) tvrdi da je u posljednjem ratu poginulo 400.000 muslimana, a Filipović i dalje negirajući zločine Armije BiH, “aferama” proglašava zločine u Kazanima, Grabovici, Uzdolu, Bugojnu i sličnim mjestima. A ovdje je, nažalost, kao i u slučaju reisa (jer jedan je “najpametniji” Bosanac, a drugi najbogatiji!), točna ona Dubravka Lovrenovića da njihove “poruke kod znatnog dijela Bošnjaka piju vode”29 i nisu tek koještarije moralno upitnih staraca.

Vjerujem čestitom čovjeku, muftiji zagrebačkom, Šev-ki Omerbašićiću, kako “nasilje, teror i mržnja u ime isla-ma neoprostivi su i protivni islamskom učenju i musliman-skim učenjima”30 (jer je tako i s kršćanstvom i valjda s ve-ćinom religija!). I premda je ovaj iskaz rečen u nizu rea-kcija na karikature islamskog proroka Muhameda u zapa-dnoeuropskom tisku, začudno je da se nesamjerljivo više optužuju karikature, nego militantne demonstracije i sve ono tragično što su izazvale, a to su brojne ljudske žrtve, a onda i ogromna materijalna šteta. Kako samjeriti tu nje-govu rečenicu sa svim posljedicama nasilja, terora i mr-žnje proizvedenim (u ime islama) posljednjih dana od Indonezije do Sarajeva, ne znam. No, g. Omerbašić nudi i neko rješenje – euroislam31 kao oblik življenja “nepoliti-čkog” islama, što, bez imalo malicioznosti moram to pri-mijetiti, izaziva asocijaciju na neku davnašnju podjelu na komunizam i eurokomunizam, gdje je prvo značilo orto-doksiju, fundamentalizam, rigidnost, a drugo komunizam “s ljudskim likom”!

Govor o “nasilju, teroru i mržnji” neizbježno nameće pita-nje znaju li uopće Muhamed Filipović i njemu slični (koje u Centralnom dnevniku sarajevske televizije Hayat, sav egzaltiran od njihove pameti, voditelj naziva najpametni-jim Bosancima! Naglašavam: Ne samo Bošnjacima, nego Bosancima!?32) za nemontirane, za stvarne zločine tzv. par-

23 “Izjednačavajući broj vojnih i civilnih žrtava i praveći malu razliku između stradalih vojnika Srba i vojnika Bošnjaka, Tokača ide na ruku beogradskom timu da pred Sudom brani svoju tezu da se u BiH desio građanski rat.” usp. Oslobođenje, Sarajevo, 11. 2. 2006., prilog Pogled, str. 5; NB: I Mirjana Kasa-pović u svojoj knjizi, premda usputno, tretira prirodu posljednjega rata u BiH.24 Paušalni popis jugoslavenskih žrtava na kraju rata 1941.-1945. nastao je nakon političke odluke: “Piši, platit će Švabo!”, pa su poslije sva relevantna istraživanja, tipa Kočovića ili Žerjavića npr., smatrana ili antidržavnom aktivnošću ili antisrpstvom, a mitske brojke postale su, osim nedodiriva i zako-nom zaštićena državna svetinja, i generator dugotrajnih mržnji i sukoba, pa čak i jedno od oružja posljednjega rata. 25 Fra Ljubo Lucić, isto, str. 394.26 Isto, str. 515.27 Isto, str. 551.28 Usp. Mudžahedini ubijali Hrvate radi psihološkog efekta, Večernji list, Zagreb, 18. 2. 2006., str. 7.29 Usp. Dubravko Lovrenović: Pravo na život u istini, Dani, 10. 2. 2006., br. 452, str. 30.30 Usp. Slobodna Dalmacija, Split, 15. 2. 2006., str. 6.31 Usp. Oslobođenje, Sarajevo, 15. 2. 2006., str. 4-5.32 Tko i čemu proizvodi ovakve neodgovorne mitomanske stereotipe pokazao je Muhamed Filipović na istom mjestu izbjegavajući persiranje s vodite-ljem pod izgovorom: “Senade, mi smo muslimani!”, ne govoreći što bi to imalo značiti: kulturološku superiornost onih koji se ne persiraju, musliman-skoj kulturi strano persiranje i najavu novog, muslimanskog bontona ili... A kad je u pitanju onaj drugi “najpametniji Bosanac”, njega se potpisuje kao “akademika”, što on nije, jer se nepopravljivo ignorantski, što od neznanja, što za manipulativno-mitomanske potrebe, ne razlikuju statusi “dopisnog čla-na” neke akademije od “akademika”! No, o ovoj i sličnim vrstama neznanja i nepismenosti vidjeti više u mom tekstu: “Bosanski jezik – govor iz pozicije frustracije”, Gordogan, Zagreb, g. II (XXI), br. 2-3 (46-47), zima-proljeće 2004., str. 210-213.



tizana (Alija Izetbegović je uporno govorio kako su s jedne strane ustaše, s druge četnici, a ABiH su partizani!?). Tko ranije nije htio znati za zločin ili je mislio da su stvari zlo-čina nad nemuslimanima montirane sad je tu, osim svega ostalog, i izvješće koje je Tužiteljstvu BiH dostavio hrvatski časnik za vezu pri Međunarodnom kaznenom tribunalu u Haagu i u kojem je navedeno 40 masovnih ratnih zloči-na počinjenih nad Hrvatima u 12 općina srednje Bo-sne i sjeverne Hercegovine te Mostara u kojima su pri-padnici Armije BiH ubili preko 1.000 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika.33

Dakako da ne prihvaćam stereotipe o islamskim teroristi-ma, zločincima i sl., ali niti one druge, premda sam svjestan da su stereotipi prostor u kojemu, htjeli mi to ili ne, funkci-onira čovjekova inteligencija, imaginacija, njegove emocije i to jednostavno treba shvatiti kao jednu od čovjeku zada-nih realija. No, naravno, osim što se mora shvatiti, ne mora se i ne smije prihvatiti, jer to je nešto čemu se treba svim svojim potencijalima svakodnevno othrvavati. Ipak, stvar nije i tako jednostavna. Za stereotipe nije kriva samo ona svijest koja ih proizvodi, njezina specifična optika, nego iona svijest, ona pojavnost o kojoj i u povodu koje se stere-otip stvara, proizvodi. (Jer ta pojava nije tako impersonal-na kao fatamorgana u pustinji!) Tako npr. moderni ste-reotip o islamskom terorizmu nije nešto što je izmi-slio Zapad (on ga samo interesno rabi!), jer Zapad nije stvorio militantne skupine koje se zovu Muslimanska braća, Islamski džihad i sl., a koje uz uzvik Božjeg ime-na idu s bombom u metro, restoran, čak u džamiju i sl., kao što Zapad nije stvorio ni Sedmu muslimansku brigadu u Armiji BiH. (Čak i da jest, kao što se sad neki pravdaju za dovođenje mudžahedina u Armiju BiH, tko se od toga di-stancirao, makar i deklarativno, a da ne govorimo o njiho-vu onemogućavanju!?) Zapad nije napravio ni njihove zlo-čine. (Jest svoje!). Oni su! Zapad nije organizirao ni poslje-dnje militantne, destruktivne i ubilačke demostracije, ni ta-libansko rušenje kipova Budhe u Avganistanu (nisam tada vidio muslimanske demonstracije!), ni šiitske bombaše u sunitskim džamijama i obratno (nisam vidio muslimanske demonstracije zbog te blasfemije!), ni kondome na sarajev-skoj katedrali, ni one zapjenušane sarajevske povike: “Za koga? Za Alaha! Protiv koga? Protiv vlaha!” (Tada, ta-kođer, nisam vidio osude!)

Lako se suglasiti s reisom da je vezati nasilje od 11. rujna 2001. u New Yorku, 11. ožujka 2004. u Madridu i 7. srpn-ja 2005. u Londonu uz islam žalosno, ali to islamske grupe s ponosom pripisuju sebi (i njima to treba reći, a ne Zapa-du!), a u islamskom svijetu se to, vidjeli smo na brojnim te-levizijskim postajama, slavilo kao osobit uspjeh. A oni go-vore da to rade u ime Alaha ili islama, ne Zapad! Nije na Zapadu (ma što to značilo!) valjda da kaže: “Ne, ne radi-te vi to u ime Alaha i islama. Hajde nam sad fino recitepravu istinu! Jel’ da vi to radite zbog cionizma, neokolo-nijalizma, američkog imperijalizma, globalizma...” Lako ću se, teoretski, suglasiti i s Mustafom Spahićem da u “islamu nema podjele na nas i njih” ili da u “islamskoj kulturi još ni-kad ni na jednom autobusu ili zgradi nije pisalo ulaz za bi-jelce i ulaz za crnce”34, ali zar krvavo mi i oni ne dijeli mu-slimane Kurde, od muslimana Turaka, Iračana i Iranaca, ili zar Kanun-i-raja35 i teoretski nije bio, a pogotovu prakti-čno, doduše bez autobusa, upravo žestoko diskriminator-ski zakon! I kamo puste sreće da je sve na tome?! No, pra-vo je pitanje ovdje otkud ta neprestana potreba za mi-tološkom, bukoličkom idealizacijom tog mi nasuprot sotonizaciji oni?

Neće biti, dakle, da su posljednja događanja u, pojednosta-vljeno rečeno, odnosu Zapada i Islama, kako to hoće Oslo-bođenje i Muhamed Filipović u okviru svoje teorije o isla-mofobiji, Politička optužba islama36, nego ipak – optužba političkog islama!37 A ako se već spominje islamofobija, ona bi morala negdje, makar u dalekoj primisli, podrazu-mijevati i neki opozit, neku “filiju”, možda kristijanofilijubudući da je Zapad u takvoj stereotipiji kršćanski. No, o kristijanofiliji na djelu ponajbolje bi nam onda mogle svje-dočiti Južna Amerika ili kršćanska Afrika. A tko još ne zna odnos Zapada (SAD i Velike Britanije, prije svega) prema njima?! A da se samo malo maknemo od stereotipa vidje-li bismo da je riječ o golom (ovaj put tzv. globalizacijskom) interesu. (No, možda takvo što “doktoru lenjinizma”38 tre-ba za neki njegov novi salto mortale, koji on, baš kao i po-vijest Bosne, zove kontinuitetom!)

Sve ovo, naravno, jednako vrijedi i za druge stereotipe: kri-žarske ratove (u jednom su “antiislamskom pohodu” po-harali katolički Zadar!), gazije (Husrev-gaziju ili tko zna koje!), za fašizam ili nacional-socijalizam, za komunizam,

33 Usp. 15. 2. 2006. Pincom.info / Večernji list34 Usp. Dani, Sarajevo, 17. 2. 2006.35 Usp. Ivo Andrić: Razvoj duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine, u: Sveske Zadužbine Ive Andrića, g. I, sv. 1, Beograd, jun 1982., str. 71-73. 36 Usp. prilog Pogled, br. 295 od 11. 2. 2006.37 Ako je istina da u “islamu nema podjele na nas i njih” i da “mali je broj stvari u islamu kolektivan čin”, zbog čega je Mustafa Spahić protiv militantnih demostracija u povodu karikatura Muhameda, Dani, 17. 2. 2006., br. 453, str. 15, onda bi i Filipović (koji bi kao “doktor lenjinizma” morao znati razliku između Marxove ideje i Lenjinove ideologije!) i mnogi drugi ideolozi trebali početi razlikovati islam i politički islam, te sukladno tomu i manifestacije islama i političkoga islama, tj. vjere i tvrde ideologije.38 Usp. Tarik Haverić: Došao šejtan po svoje, Dani, br. 452, str. 19.



cionizam, kolonijalizam, globalizam ili bilo koji drugi da-našnji fundamentalizam, a koji je stvoren instrumentalizi-ranjem svetih osjećanja pripadnosti naciji, kulturi, civiliza-ciji, vjeri, jeziku, rasi, spolu i sl.

Dakle, borba protiv stereotipa (tj. mitskih slika!) prije svega ide na dušu onih koji su ih “skrivili” uzgajajući ih i njeguju-ći, zloupotrebljavajući vlastite svetinje u ime veoma prize-mnih interesa. Sve je promjenljivo – interesi su stalni, zar ne? To je i Filipovićeva pretka dovelo iz Hrvatske u Bosnu! Ali i brojne katolike, pritisnute osmanskim zulumom, da promjenom “strane” (nije tada bilo stranaka, pa da samo promijeniš stranku!) zaštite svoja imanja i(li) živote!

I ništa danas u bosanskohercegovačkom kulturnom pros-toru nije važnije nego baš u segmentu kulture, multikultu-ralnom prostoru i tisućgodišnjoj toleranciji, čime se ovdje voli paradirati kao još jednim od bošnjačkih stereotipa, od mitova, početi temeljitu dekontaminaciju, demitologiza-ciju utemeljenu u apsolutiziranim takozvanim svetim (što uvijek znači unilateralnim!) pravima tzv. najstarijih, najbol-jih, najplemenitijih i sve tako „naj“ kad smo mi u pitanju, a pritom ne ostavljajući onome drugome ništa više od mr-vica ili tek mogućnost da možda može biti „pošten“ (kao ono u komunizmu „radnička klasa i poštena inteligencija“ – tako sad – “Bošnjaci i pošteni Srbi i Hrvati“). I to tre-ba početi od vrhova društvenih elita! Religijskih, kulturolo-ških, akademskih, političkih...

Evo reis Cerić će, čitamo ovih dana, u Zagrebu objaviti De-klaraciju europskih muslimana: Ne terorizmu i nasilju.39 A pita li se netko pritom, zašto to reis ne čini iz Saraje-va? (A u Sarajevu je to trebao učiniti upravo iz ovih, lu-stracijskih, dekontaminacijskih, demitologizirajućih razlo-ga!) U pitanju je, zapravo, još jedna prazna (ideološka) pa-rada! On, očito, iznova povrđuje svoju naviku da u Europi i SAD-u govori svoju manjinsku poziciju (tad je svojski za demokraciju i toleranciju!), tj. ono što oni žele čuti, a u BiH i u muslimanskim zemljama zastupa većinsku poziciju, tzv. prava temeljnog naroda sa snažnim ideološkim islamskim

podtekstom (cuius regio, illius religio!) ekskluzivističkoga tipa stvarno i simbolički označenog imenima koja je name-tnuo kao mjeru stvari: Mehmeda el Fatiha, gazi-Husrev-bega i Alije Izetbegovića!

Dakako, na ovakve i slične ideološki motivirane mitologe-me, koji nastavljaju produbljivati jazove društvenoga bića BiH, teško je aplicirati konsocijacijalizam, pa ipak on osta-je “jedino moguće rješenje za većinu duboko podijeljenih društava”, dakle i bosanskohercegovačkoga, a to onda nu-žno u sebi nosi: podijeljenu vlast, vlast velike koalici-je, federalizam, neteritorijalnu autonomiju i manji-ski veto (kao “ultimativno oružje”).40 Sve to, evidentno je, u bosanskohercegovačkom društvu, u institucionalnim pretpostavkama, u značajnoj mjeri i egzistira. Odčitavamo to kroz teritorijalnu autonomiju nacionalnih segmenata, razmjernost i paritetnost kao načela ustroja glavnih poli-tičkih institucija, te konsenzus, kvalificirane većine i vetokao temeljna pravila odlučivanja.41 No, sve bi to ipak tre-balo i praktično oživotvoriti, sugerira autorica, prihvaća-njem i aktivnim djelovanjem svih glavnih političkih akte-ra, tj. političkih elita, gdje bi politička elita većinske za-jednice bila spremna dijeliti vlast s elitama iz manjin-skih zajednica; a to znači da bi političke elite morale biti prilagodljivije i snošljivije od svojih etničkih skupina; te da bi se moralo imati više sluha za sklapanje kompromi-sa iznad etničkih crta podjele itd.42 Autorica sve to razma-tra u završnom, šestom poglavlju (str. 192-200) knjige nu-deći i mogući scenarij, to jest put izgradnje konsocijacijske demokracije u bosanskohercegovačkom društvu i državi, koji (put!), iako sadrži u sebi značajnu mjeru nerealnosti, čak utopizma (uostalom, to je i najranjiviji dio inače su-periorno napisane studije!), u ovom ili onom obliku nema alternativu, osim onu na početku rečenu, dakle, potpunu etničku podjelu ili asimilaciju kao put ukidanja pluralno-sti naroda, vjera, kultura, a što je oboje – apsolutno nemo-guće! Ili...?

ŽELJKO IVANKOVIĆ (VAREŠ, 1954.), KNJŽEVNIK, KNJIŽE-VNI KRITIČAR I PREVODITELJ. ŽIVI I RADI U SARAJEVU.

39 Usp. Jutarnji list, Zagreb, 16. 2. 2006., str. 2-3. 40 Usp. Mirjana Kasapović, kao gore, str. 66-67.41 Usp. isto, str. 151-157.42 Isto, str. 72.



1. Nekoliko teza o Daytonskom ustavu

JEDAN OD TEMELJNIH HUMANISTIČKIH PRINCIPA polazi od postulata da se ništa, što je čovjek stvorio, ako je do-bro čovjeka po srijedi, ne može izdizati na razinu sveto-

sti i biti imuno od razgovora o potrebi njegovih promjena. Ništa, potom, nije tako dobro da ne bi moglo biti i bolje. Na čovjeku je, pojedincu ili zajednici, da za takvim, boljim, hu-manijim, pravičnijim rješenjima neprestano traga.

Nikakvo, prema tome, ni ustavno rješenje, pa o rješenju koje god zemlje se radilo, nije savršeno. I uvijek ima pro-stora da se ono dograđuje, dotjeruje, i zbog dobra čovjeka koji u okviru njegovih dosega živi - usavršava.

Kada je, međutim, Ustav BiH po srijedi, daleko je on od na-vedenih postulata da bi bio nedodirljiv. On, prije svega, i nije ustav u smislu onog što pod pojmom ustav podrazu-mijeva ustavnopravna teorija. Ustav BiH, uostalom, nije ni usvojen po proceduri koju ta teorija propisuje. On je, pri-sjetimo se, dio međunarodnog sporazuma kojim je zausta-vljen rat u BiH. Drugim riječima kazano, postojeće usta-vno rješenje BiH nije odraz volje onih koji bi tvorci-ma ustava trebali biti. U konkretnim bh. uvjetima tvorci ustava bi, naime, trebali biti koncentrirani oko dvije grupe subjekata – oko građana i naroda, etniciteta (ili obrnuto).

Promatra li se, međutim, daytonski ustav, u njegovom su kreiranju izostavljeni i jedni i drugi. Umjesto toga on je na-metnut i izraz je volje domaćih nacionalnih lidera s jedne, te vanjskih jamaca Daytonskog sporazuma s druge strane.

Cilj svakog konkretnog ustavnog rješenja, potom, je orga-nizacija života i društva koja poštuje temeljna građanska i ljudska prava, koja vodi računa o specifičnostima konkre-tnog društva i tom društvu najbolje odgovara. Daytonski ustav je i iz te perspektive atipičan. Njegov cilj u momentu njegova nametanja, naime, ni slučajno nije bio ustroj koji bi bio optimalan za BiH – njezine građane i narode (ili obrnu-to). Cilj mu je, suprotno tome, bio zaustavljanje rata, dakle kratkoročan i neuobičajen i za ustavnopravnu teoriju. Otu-da su mu se i mnoga rješenja, koja je instalirao, promatrano iz perspektive njegova desetgodišnjega funkcioniranja, po-kazala kočnicom razvoja BiH kao evropske države i druš-tva. Entitetski ustroj je, naime, onakav kakav je ustavom in-staliran – i u tome postoji relativno visok stupanj slaganja - jedna od ozbiljnijih kočnica razvoja.

Zašto? Odgovor je relativno kompleksan. S jedne strane, Daytonski ustav nije izrijekom entitete označio kao svo-je administrativne dijelove. Ta je činjenica, u ambijentu usklađivanja entitetskih ustava s Ustavom BiH, opet, debe-lo eksploatirana. U Ustavu Republike Srpske se, primjerice,

TEMELJNI PRINCIPI USTAVNOG USTROJA BIH – POKUŠAJ KONSTITUCIJE JEDNOG MODELAPostojeće ustavno rješenje BiH nije odraz volje onih koji bi tvorcima ustava trebali biti. U konkretnim bh. uvjetima tvorci ustava bi, naime, trebali biti koncentrirani oko dvije grupe subjekata – oko građana i naroda, etniciteta (ili obrnuto). Promatra li se, međutim, daytonski ustav, u njegovom su kreiranju izostavljeni i jedni i drugi

Slavo Kukić



ovaj dio BiH nedvosmisleno određuje kao “država srpskog naroda…” (članak 1. Ustava RS).

Odgovor na prethodno postavljeno pitanje, s druge strane, treba tražiti i u – pojednostavljeno kazano - načinu kako je odnos ovlasti entiteta i centralne vlasti Daytonskim usta-vom reguliran. Objektivno, Daytonskim ustavom obilježja države su mnogo više prisutna kod entiteta nego kod drža-ve same. Pogleda li se, naime, izvorna verzija ovog ustava, ona u prilog tome govori cijelim svojim tekstom. Na razi-nu države izdignuta je jedino monetarna i vanjska politika. Sve ostalo je iz nadležnosti države uzeto – obrana i polici-ja, sigurnosne službe, financijska i porezna politika, cari-na, obrazovanje, mnoge druge djelatnosti koje, po prirodi stvari, spadaju u nadležnost države.1 A takva rješenja, opet – uz napomenu da to potvrđuje i iskustvo desetgodišnjeg funkcioniranja - kočnica su i promjena koje BiH mogu pri-bližiti Evropi i evropskim standardima.

S druge strane, Daytonskim je ustavom nejasno regulira-no i pitanje konstitutivnosti naroda. A konstitutivnost na-roda je jedna od varijabli koju poznaje i priznaje i suvreme-na ustavnopravna teorija. Uostalom, kao jedan od princi-pa je prisutna bila i u ustavu Socijalističke Republike Bo-sne i Hercegovine. Kao varijablu ju se, potom, može identi-ficirati u ustavnim rješenjima i drugih višenacionalnih dr-žavnih zajednica na evropskom kontinentu. Nejasnoće u vezi s tim iz Daytonskog ustava su višestruko retrogradno i destruktivno korištene. Zahvaljujući njima je, primjerice, u ustavima entiteta konstitutivnost reducirana samo na ra-zinu entiteta. Republika Srpska je, sukladno tome, nje-zinim ustavom definirana kao država srpskog (članak 1.), a Federacija kao država bošnjačkog i hrvatskog naroda.2

Zbog nejasnoća u Daytonskom ustavu građani nisu izje-dnačeni ni u svojim biračkim pravima. Pravo, primjeri-ce, na izbor srpskog člana državnoga predsjedništva ima-ju samo Srbi iz Republike Srpske. Oni, isto tako, imaju i ek-skluzivno pravo da budu birani za člana državnoga pred-sjedništva iz reda Srba. Takvo je pravo, međutim, uskraće-no, Srbima iz drugog dijela zemlje, Federacije. Ista je stvar i kada su u pitanju Bošnjaci i Hrvati – oni u Federaciji ima-ju više prava od onih u Republici Srpskoj. A tu se vrstu di-skriminacije ne može nikakvom gimnastikom dovesti ni u odnos s evropskim standardima, niti, pak, u odnos s me-đunarodnim konvencijama o temeljnim građanskim i ljud-skim pravima.

Neke od intervencija u ustavima entiteta su, doduše, za-

hvaljujući tumačenju kategorije konstitutivnosti naroda u Daytonskom ustavu, koje je dao Ustavni sud BiH, učinje-ne. No, izvršene intervencije nemaju dosege koji bi nače-lo konstitutivnosti doveli na razinu evropskih standarda. Dapače. U prilog tome govore dvije vrste argumenata. Po-litička volja za implementiranje odluke Ustavnog suda BiH nije pokazana ni u Republici Srpskoj, ni u Federaciji BiH. Ta činjenica je bila presudna da se u proces usklađivanja entitetskih s ustavom BiH svojim autoritetom, namećući amandmane na entitetske ustave, umiješati morao i viso-ki predstavnik međunarodne zajednice u BiH. Nametnute amandmane je, potom, naknadno, nakon parlamentarnih izbora iz 2002. godine, u parlamentarnoj proceduri usvoji-la Narodna skupština Republike Srpske. Parlament Federa-cije BiH, međutim, to nije učinio ni do danas.

U prilog izrečenoj tezi o dosezima izvršenih promjena go-vore i svakodnevne deformacije, koje se u vezi s tim po-sredstvom medija daju pronaći. Karakterističan je, recimo, primjer konstitucije sarajevskog gradskog vijeća i interven-cija Ustavnog suda BiH u vezi sa Statutom grada Sarajeva i odredbama koje reguliraju konstituiranje i strukturu grad-skog vijeća. No, to nije i jedini slučaj.

Mnogi ovu vrstu opaski nisu spremni priznati. Dapače. Za njih, izvršene su intervencije u ustavima entiteta zadovo-ljavajuće i u skladu s Ustavom BiH. Mnogi, potom, pre-ko nje prelaze olako. Osobno sam, međutim, skloniji uvje-renju kako nikakva vrsta intervencija u okviru postojećih ustavnih rješenja o entitetskoj teritorijalnoj organizaciji i nadležnosti entiteta (koje su puno više državne od onih na razini centralnih institucija BiH) ne može udovoljiti evrop-skim standardima, kako ne može biti pretpostavka druga-čije, kvalitetnije budućnosti od sadašnjosti koju živimo i kako, sukladno tome, treba ići u radikalnije promjene uku-pne ustavne strukture. Obrana entitetskog ustroja može biti motivirana jedino iracionalnim nacionalnim inte-resima i iracionalnim snovima. Obranom dobra čovjeka ona, međutim, ne može biti branjena.

2. Rasprave o pravcima ustavnih promjena

Svijest o potrebi ustavnih promjena zahvaća sve značajni-ji dio bh. društva. Izvjesno vrijeme, dakako, rasprave o ne-ophodnosti ustavnih promjena bile su reducirane na inte-lektualne društvene slojeve. Prva takva inicijativa, pozna-ta pod zahtjevom “za Bosnu i Hercegovinu – Treću repu-

1Amandmanom XXXII. na članak 68. Ustava RS se, primjerice, među inim, precizira kako Republika uređuje i osigurava: integritet, ustavni poredak i te-ritorijalnu cjelokupnost Republike; obranu i sigurnost; mjere za slučaj ratnog stanja, neposredne ratne opasnosti i izvanrednog stanja; bankarski i pore-ski sustav; međunarodnu suradnju, osim one koja je prenesena institucijama Bosne i Hercegovine; suradnju sa srpskim narodom izvan Republike itd. 2Amandmanom III. na članak I.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine precizira se: “Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi zajedno s ostalima, i građani Bosne i Hercegovine sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine...”



bliku”, svjetlost dana je ugledala u drugoj polovici 2003. go-dine. Trinaest bh. intelektualaca je, polazeći od konstataci-je nekoliko nezaobilaznih istina, zatražilo sazivanje ustavo-tvorne skupštine, koja bi imala zadatak da usvoji Ustav BiH, utemeljen na najvišim standardima ljudskih prava i slobo-da, uz racionalnu regionalizaciju, na punoj ravnopravnosti građana i naroda na prostoru cijele države. Inicijatori ideje su, od adresa na koje su zahtjev uputili, zatražili pokretanje procesa istinske denacifikacije i pomirenja kao nezaobila-znih pretpostavki izgradnje društva slobodnih ljudi i građa-na, odvajanje nacionalnog organiziranja od političkog pred-stavljanja, te ustavno određenje sekularne države. Od me-đunarodne zajednice je zatražena garancija nepovredivosti granica, neutralnosti Bosne i Hercegovine u slučaju ratnih sukoba i uspostavljanje profesionalne vojske ustrojene po međunarodnim standardima za ispunjavanje obaveza BiH u međunarodnim mirovnim misijama. Zaobići, na koncu, nisu mogli ni zahtjev za sprečavanjem i onemogućavanjem državne i administrativne korupcije, pljačkaških oblika pri-vatizacije i svih vidova nepotističko-nacionalističkog boga-ćenja, oduzimanja nezakonito stečene imovine i usposta-vljanja humanijeg ekonomsko-socijalnog sistema.

Na tragu gotovo identičnih ideja bila je i inicijativa još jedne grupe bh. intelektualaca, poznata kao zahtjev za “Federati-vnu Republiku BiH”. Ako se o kakvim razlikama i može go-voriti, nesporno je da je i jednoj i drugoj, a i ostalim, u javno-sti manje eksploatiranim idejama, zajedničko naglašavanje potrebe da se, umjesto rješenja koja interventno nameće me-đunarodna zajednica, ustavno rješenje treba prepustiti gra-đanima ove zemlje i njihovim političkim predstavnicima.

Posljednjih godinu, pa i nešto više, rasprava o potrebi usta-vnih promjena zahvatila je i političke elite, a potom i naj-širu javnost. U prilog tome govore i mnogi okrugli stolovi, održani pod različitim pokroviteljstvima i u različitim dije-lovima BiH, ali i izvan nje3, ali i rasprave koje se vode pod pokroviteljstvom američkog Instituta za mir, i u kojem su-djeluju lideri vodećih parlamentarnih stranaka BiH.

Iz današnje perspektive promatrano, u odnosu na pitanje ustavnih promjena dominira nekoliko pristupa:

1. Pristup koji je indikativan za političke elite s prosto-ra Republike Srpske. Odlika pristupa je da, nakon što je uopće pokazao spremnost razgovarati o ustavnim promje-nama, svoju spremnost reducira na tzv. razinu kozmetike, ustavno sankcioniranje promjena koje su nakon proglašenja Daytonskog ustava faktično već izvršene ili, pak, one koji-ma se ne dira u postojeći status quo. Otklanja se, međutim, mogućnost bilo kakvih drugih, posebice promjena koje za-diru u bit Daytonskog ustavnog rješenja, posebice onih koje bi pod znak pitanja dovele Republiku Srpsku, njezine ovlasti

i institucije. Nerijetko se, potom, iz tih krugova upozorava na potrebu racionaliziranja državne strukture, pri čemu se, pozivom na zaključke Venecijanske komisije, pod tim po-drazumijeva potreba njezine racionalizacije na prostoru Fe-deracije, potreba ukidanja županija/kantona kao srednje ra-zine organizacije između općine i Federacije.

2. Pristup koji pretežito karakterizira političke elite s po-dručja Federacije. Bit pristupa je zagovaranje korjenitijih ustavnih promjena, jačanje ovlasti i institucija države i te-ritorijalni preustroj koji podrazumijeva ukidanje entiteta i regionalizaciju države.

No, i unutar toga pristupa postoje razlike. Jedni, naime, zagovaraju regionalizaciju koja regije neće učiniti dijelom ustavne strukture – koja im u ingerenciju neće dati zako-nodavnu, izvršnu i sudbenu vlast nego će ih činiti formom manifestacije regionalne samouprave. Drugi, pak, inzisti-raju upravo na ustavnom pozicioniranju regija kao enti-teta sa izgrađenom trodiobom vlasti.

Posebno je, dakako, pitanje broja regija koje bi se novim usta-vnim ustrojem uredile kao dio ustavne strukture BiH. Razli-čiti su, potom, i principi na kojima bi se, prema pojedinim prijedlozima, regije konstituirale. Prema jednima, u pitanju je organiziranje prema gospodarskim, prometnim, geograf-skim, historijskim i drugim, prema drugima, opet, etnički je princip primaran, svi ostali su sekundarni. No, za oslikati sve to šarenilo bilo bi potrebno mnogo više prostora nego ova-kva analiza omogućuje. Stoga se njima ni ne kanimo baviti.

3. Temeljni principi i model mogućeg ustavnog rješenja

U stvaranju modela se, pripominjem, polazi od čovjeka kao središnje varijable. Pođe li se, pak, od čovjeka kao katego-rije koja je u središtu svega, ustavne promjene su nešto što se teško dade dovesti pod znak pitanja. Pri tome su, po mo-jem sudu, relevantna tri temeljna principa:

1. Da su novim ustavnim rješenjem zajamčena sva gra-đanska i ljudska prava građanina-državljanina BiH. Uo-stalom, zbog čovjeka, građanina, člana zajednice se usta-vna rješenja i rade. Iskustva, međutim, koja imamo, upozo-ravaju. Ta se prava, iako su sastavni dio Daytonskog ustava, iako su njegov sastavni dio i sve konvencije o građanskim i ljudskim pravima, svakodnevno i na sve moguće načine krše. Na to, uostalom, upozorava i učestalost raznolikih in-tervencija institucija ombudsmana – i na entitetskim i na državnoj razini. Na to, potom, upućuje i odnos instituci-ja vlasti prema tim intervencijama – kao da ih i nije bilo. I, nikom ništa. Na kraju, postavi se pitanje jesu li institucije ombudsmana Bosni i Hercegovini, ako je takav odnos pre-

3Među njima, svakako, treba istaći okrugli stol u organizaciji “Nezavisnih novina” održan u Banja Luci, okrugli stol u organizaciji SDP BiH, seriju od de-vet panel diskusija, u organizaciji “Nezavisnih novina” i Ambasade Švicarske, održanih u različitim dijelovima BiH itd. U tom je kontekstu, potom, po-trebno apostrofirati i skup u Genevi, održan pod pokroviteljstvom bivšeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha i Asocijacije BiH 2005.



ma njima, i potrebne. Jer, na njihovo se mišljenje, oni koji bi morali, uopće ne osvrću. A to, onda, znači da je tu činjeni-cu u vidu nužno imati i u intervencijama u postojeći ustav.

Kad su građanska i ljudska prava u pitanju, važan je, po mojem mišljenju, i još jedan detalj – da je organizacija vla-sti postavljena na način da je u njoj neprijeporan visok stu-panj decentralizacije. Postoji, naime, ne tako beznačaj-na ambicija da se decentralizacija potpuno ili, pak, što je moguće više ignorira. No, u vezi s takvim ambi-cijama se, onda, mora postaviti i pitanje – zašto. Zašto sve dizati na razinu centralne vlasti? Uostalom, i evropska su iskustva potpuno suprotna takvim ambicijama. Na razinu centralne vlasti treba izdići funkcije koje državu čine drža-vom – vanjsku politiku, centralnu monetarnu i financijskuvlast i institucije, pitanja obrane, granične službe i sigurno-sti, pitanje jedinstvenog ekonomskog prostora, obrazova-nja i slično. Kod svih ostalih treba primijeniti načelo da sve ono što se može obavljati na nižim razinama vlasti, na tim razinama treba i ostati. Pri tome se, dakako, mora osigura-ti vertikala u specifičnim slučajevima – i vertikala koja činijedinstvenu strukturu vlasti.

2. Da su ustavne promjene usmjerene prema teritorijalnoj organizaciji koja ima pretpostavke da bude i racionalna i efi-kasna i jeftina. Takav teritorijalni ustroj bi, držim, morao biti oslobođen hipoteka etničkog sastava (u smislu da su regi-onalne cjeline sastavljene na način da je u njima dominan-tan jedan etnonacionalni kolektivitet). Naprotiv, u regional-nom se ustroju, puno više nego o tome, treba voditi raču-na o drugim elementima njegove organizacije – povijesnim, prirodnim, prometnim, gospodarstvenim. Uostalom, iz ne tako davne prošlosti imamo iskustvo organizacije srezo-va. Zašto o tom iskustvu danas nitko nije spreman ni rije-či prozboriti? Pa, ako ništa drugo neka se kaže da ono nije položilo ispit povijesti. Imamo, potom, iskustvo organiza-cije sedam gospodarskih komora. Što je s tim iskustvom? Može li ono poslužiti kao model budućeg ustavnog ustro-ja. Imamo, projekt ekonomske regionalizacije, kojeg po-država Evropska komisija. Zašto ne porazgovarati o njemu? U čemu je dobar, koje su mu slabosti, ima li boljih rješenja? Po mojem sudu, primjerice, boljih rješenja od njega ima. Ali, to ni u kom slučaju nije i entitetski ustroj. Imamo, na kon-cu, prijedlog Biskupske konferencije BiH o organizaciji

BiH u četiri regije. Osobno, dakako, ne podržavam pozici-oniranje religijskih organizacija kao partnera u raspravama o ustavnom ustroju zemlje. No, prijedlog Biskupske konferen-cije ne treba ignorirati. Dapače. U njemu ima puno argume-nata za. Zašto se u odnosu na njega i ne pozicionirati, utvrdi-ti mu dobre i loše strane, plusove i minuse, prihvatiti ga, dije-lom ili u cjelini ili, pak, ocijeniti neprihvatljivim?

Pogrešno je, međutim, pitanje ustavne materije redu-cirati na samo jednu njegovu dimenziju – pitanje te-ritorijalnog ustroja, i to u formi koja stalno asocira na istrajavanje na nacionalnom razgraničenju. A tom vrstom redukcija su opterećene gotovo pa sve rasprave u vezi s ustavnim promjenama u zadnjih godinu-dvije dana. Iako, raščistimo i to, plod svih rasprava, pa ma kakav predznak imale, je tek jedno ponuđeno kompletno rješenje novog ustavnog ustroja – ono koje je uradila grupa bh. građana, a koje je Pokret za promjene BiH preuzeo kao svoje i ponu-dio ga javnosti. Dakako, budući se radi o konkretnom rje-šenju4, u kontekstu ove analize ga nemam nakanu detaljni-je osvjetljavati. No, ono je jedno od rješenja koje može po-služiti kao model za BiH kao višenacionalnu državnu zaje-dnicu u kojoj su zajamčena i ljudska i građanska, individu-alna i kolektivna prava, ali i zajednice koja je organizirana na principima racionalnosti i efikasnosti.

3. Na koncu, treći princip (ne po značaju, jer po značaju nisu ni poredani), o kojem se u pristupu ustavnim promje-nama mora voditi računa je princip konstitutivnosti tri-ju naroda. Jasno je, naime, da taj princip u ovoj zemlji ima posebnu težinu – ne samo sada, nego ju je imao i u prošlo-sti. Jasno je, potom, da je on, zbog posljednje ratne kalva-rije, dobio i dodatno na svojoj težini. Tu se činjenicu, želi li se dobro ovoj zemlji i onima koji dolaze, mora respektirati. A respekt prema njoj znači izgradnja ustavnih rješenja koja u sebi sadrže instrumente zaštite i njegovanja vrijednosti iz spektra nacionalnog identiteta i nacionalne posebnosti – pripadnika triju konstitutivnih naroda prije svega, ali i pri-padnika svih drugih etničkih skupina.

SLAVO KUKIĆ (POSUŠJE, 1954.), REDOVITI PROFESOR SVE-UČILIŠTA U MOSTARU, AUTOR JE DVANAEST KNJIGA TE STOTINJAK ZNANSTVENIH RADOVA. U POSLJEDNJIH ŠEST GODINA INTENZIVNO SE BAVI ANALIZOM BH. DRUŠTVA.

4U pravljenju toga rješenja, prijedloga „Ustava Republike BiH“, sudjelovao sam i osobno. Ono se, za one koji imaju interes, može pronaći na Internet stranici „Pokreta za promjene BiH“.

LITERATURA:

1. Buergenthal, Thomas, Međunarodna ljudska prava, Budapest-Sarajevo, 1998.2. Daytonski ustav3. Donnelly, Jack, Međunarodna ljudska prava, Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, 1999.4. Hartley, T.C., Osnovi prava Evropske zajednice, Sarajevo, 1998.5. Ljudska prava, knjiga I i II, Karitas, Skoplje, 1999.6. Ustav Republike Srpske7. Ustav Federacije BiH



Legitimitet između mita i zakonaIskustvo iz bivše socijalističke Jugoslavije ukazuje nam da se to tek većinski, bošnjački unitarni nacionalizam ogrće ogrtačem liberalizma i građanstva. Nije li Slobodan Milošević insistirao na izbornom pravilu “jedan čovjek – jedan glas”, a Radovan Karadžić se koncem osamdesetih žestoko suprotstavljao “nacionalnom ključu” pri izboru predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Jedna od najefektnijih i najčešćih parola jugoslavenskog (velikosrpskog) unitarizma bio je poziv “ne dajmo da nas dijele”

Ivo Lučić

PITANJA, ČIJA JE BOSNA I HERCEGOVINA DRŽAVA, A ČIJA DOMOVINA, TE ČIJA JE NJEZINA POVIJEST I TKO JE NAJVIŠU žrtvu prinio na njezin oltar, već dugo opterećuju našu nedorečenu političku svakodnevnicu. Humanističko nače-lo državnosti znači bezuvjetno očuvanu ideju građanina i dostojanstva prava, crpljenog iz uma koji je stvoren slo-

bodnim suglasjem. Povijesnu sliku države ne određuje realno podrijetlo naroda iz prapovijesnog vremena, nego ideja prava, svjesno održavana u njezinoj oslobađajućoj i pomirujućoj apstraktnosti koja briše teret prošlosti. Specifičan za-padni ideal jeste država kao ugovor u smislu nagodbe slobodnih građana. Njezina je supstancija dnevni plebiscit. Nje-zin je temeljni oblik društvo kao jedinstvo građana. Ako prihvaćamo ovakvo poimanje države, kako ga je dao Helmuth Plessner, znači da prihvaćamo državu kao zajedničku stvar res publicu, konstrukciju uma, modernu demokratsku par-lamentarnu pluralnu državu. Državu koja se ne temelji na monopolu upotrebe sile, nego na ugovoru njezinih građana, na dnevnom plebiscitu. Plessner analizira i nesigurnost Nijemaca i uopće pripadnika “zakašnjelih nacija”, koja “im čini sumnjivom svaku vrstu države u čijem, takoreći permanentnom porijeklu stoji prevrednovanje čovjeka čistim pravnim aktom. Upravo zato što se oni ne smiruju ni u jednoj državnoj tradiciji, zato što u svojoj političkoj tvorbi ideja ne stre-me pomirenju, zato što su dublje ugroženi jer su dublje napušteni nego bilo koji drugi stari narod, oni traže realno upo-rište u svojoj povijesti i, budući da ga u njoj ne nalaze, traže ga još u predpovijesti, podpovijesti. Zato su oni od prekjučer i prekosutra i nemaju nikakvo danas. Njihov je temelj trajno kretanje bez mogućnosti prave sadašnjosti. Umjesto ideal-nog, iako fiktivnog porijekla što ga pravni poredak priskrbljuje čovjeku u njegovoj slobodi, oni traže realni iako mističnipočetak svoje povijesne egzistencije, koji se gubi u tami neutemeljive davnine.”1 Ovih nekoliko teza njemačkog filozofa iantropologa itekako se tiču i naše stvarnosti. Ako su Nijemci koji su kao nacija konstituirani u devetnaestom stoljeću za-kašnjela nacija, kakve su tek nacije koje nastoje dovršiti proces konstituiranja u dvadeset i prvom stoljeću? Možda bi ova usporedba olakšala razumijevanje tobožnjih “najstarijih europskih nacija”, objasnila njihovu potrebu za traženjem korije-na u Iranu, njihove razloge izmišljanja Bosena i opsjednutost “bogumilima”. Možda bi uspostavila i vezu između iskopa-vanja “bosanskih piramida” i aktualnih pregovora oko ustavnih promjena? Promjena koje izgleda nisu “javna stvar”, nego se dogovaraju na tajnim sastancima. Hoće li taj novi Ustav imati legitimitet kada ga piše Venecijanska komisija, kojoj ne-koliko bosansko-hercegovačkih političara dvojbenog znanja i morala tek gondolijerski pjevuši.


1 Helmuth PLESSNER, Zakašnjela nacija, Naprijed, Zagreb, 1997., 53.-66.



Legitimitet

Bosna i Hercegovina je država tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba, ostalih, te građana BiH.2 Ovakva ustavna formulacija ima korijene još u Rezoluciji Zemalj-skog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a), kada je jugoslavenska ko-munistička elita formirala modernu državnost BiH. For-mulacija o BiH, kao državi njezina tri naroda sadrža-na je u svim socijalističkim ustavima, uobličena u re-ferendumskom pitanju, te potvrđena referendumom na temelju kojeg je BiH dobila međunarodno prizna-nje. Konačno, ta formulacija je potvrđena i važećim Ustavom BiH.3 Bosna i Hercegovina je dakle i po svom Ustavu multinacionalna država, a uz to je još i multikultu-ralna, multikonfesionalna i multietnička. Njezina stabil-nost najviše ovisi o odnosima njezinih konstitutivnih naroda. Američka profesorica Sabrine P. Ramet, napisa-la je da “multietnička društva nisu nužno nestabilna, dok nelegitimni režimi u multietničkim državama jesu”. Zapi-tat ćemo se je li režim u Bosni i Hercegovini legitiman, odnosno je li Bosna i Hercegovina legitimna država? Naime, Ramet je napisala i sljedeće: “Tamo gdje je država legitimna, doktrina kolektivnih prava slabije će odjeknuti, dok u nelegitimnim državama, etnički, vjerski, kulturni i socijalni rascjepi brzo mogu prerasti u pukotine i raskole”.4 I na prvi pogled je vidljivo da kolektivna prava u Bosni i Hercegovini odjekuju poput tek utihnulih topova, te da su etnički, vjerski, kulturni i socijalni rascjepi već odavno pre-rasli u ozbiljne pukotine i raskole. To onda nužno postavlja pitanje legitimiteta države. Posebno kada je ona konstrui-rana na način da jedan njezin narod ima svoju nacionalnu Republiku (Srbi i Republika Srpska), drugi (Bošnjaci-mu-slimani) nastoji od cijele Bosne i Hercegovine stvoriti svo-ju (građansku) nacionalnu državu i treći (Hrvati) koji po-kušava izboriti bilo kakav pravno-formalni okvir za zaštitu svojih prava i svoga identiteta.

Svjedoci smo da nacionalno pitanje, odnosno pitanje ko-lektivnih prava, teško opterećuju političku zbilju Bosne i Hercegovine. Ujedno, izbor između koncepcije unitarne države ili njezinog unutarnjeg uređenja na dva, odnosno tri entiteta, često se predstavlja kao izbor između građanskog i etničkog koncepta, između liberalnog i konzervativnog, lijevog i desnog, odnosno progresivnog i regresivnog po-litičkog koncepta. Iskustvo iz bivše socijalističke Jugo-slavije ukazuje nam da se to tek većinski, unitarni na-cionalizam ogrće ogrtačem liberalizma i građanstva.

Nije li Slobodan Milošević insistirao na izbornom pravi-lu “jedan čovjek – jedan glas”, a Radovan Karadžić se koncem osamdesetih žestoko suprotstavljao “nacional-nom ključu” pri izboru predsjednika Udruženja knjiže-vnika Bosne i Hercegovine. Jedna od najefektnijih i najče-šćih parola jugoslavenskog (velikosrpskog) unitarizma bio je poziv “ne dajmo da nas dijele”!

Dakle, je li Bosna i Hercegovina legitimna država? Uklju-čuje li njezino postojanje volju svih, odnosno većine nje-zinih građana i kolektiviteta? Odgovor na ovo pitanje tre-bamo tražiti u pravnoj teoriji, ustavnim definicijama i po-litičkim odlukama koje su na njima temeljene. To je prije svega odluka o neovisnosti zemlje i okolnosti njezinog iz-dvajanja iz jugoslavenske federacije. Moderna Bosna i Her-cegovina nastala je kao republika tri konstitutivna naroda: Srba, Muslimana i Hrvata. Unutar nužno zadanog politi-čkog okvira funkcionirali su povijesno suprotstavljeni ko-lektiviteti, tri paralelna društva. U novim, danim uvjetima, građen je i novi kolektivitet, novo samoupravno društvo, koje nije preživjelo prvi test, a to su bili prvi slobodni izbo-ri. Demokracija je izbacila na površinu sve frustracije pro-teklog vremena. Što je bilo više slobode, veće su bile i razli-ke među bosansko-hercegovačkim nacijama, dublje su bile pukotine unutar bosansko-hercegovačkog društva. Sve je-dnostrano donošene promjene u statusu bosansko-herce-govačkih kolektiviteta još više su produbljivale društvene suprotnosti.

Posebno značajne promjene u političkoj i društvenoj stru-kturi Bosne i Hercegovine dogodile su se početkom deve-desetih, tijekom rata. Muslimanska društvena i politička elita donijela je odluku o preimenovanju svog musliman-skog nacionalnog imena u bošnjačko. Alija Izetbegović je u ulozi “oca nacije”, ali i islamskog autoriteta napravio spora-zum s muslimanskim nacionalistima i sekularistima, te je pristao na voluntarističko i nedemokratsko, gotovo nasil-no preimenovanje nacije u ratu. Naime, na popisu stano-vništva 1991. ponuđena je mogućnost Muslimanima izja-sniti se kao Bošnjaci, ali ju je iskoristio vrlo mali broj građa-na (Muslimana). Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije (SDA) protivila se “bošnjaštvu” koje je zago-varala Muslimanska bošnjačka organizacija (MBO). Ipak, skup nazvan Kongres bosanskomuslimanskih intele-ktualaca donio je 22. prosinca 1992. u Sarajevu Rezoluci-ju u kojoj su tom prigodom okupljeni muslimanski intele-ktualci svoj narod nazvali bosanski Muslimani (Bošnjaci). Taj naziv potvrdili su Odlukom Drugog bošnjačkog sabora

2 Točna formulacija iz preambule Ustava BiH glasi: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovi-ne ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.” Vidjeti: Ustavi, Federalno ministarstvo pravde, Sarajevo, 1997., 17.3 Referendum za neovisnost BiH održan je 29. veljače i 1. ožujka 1992.4 Sabrina P. RAMET, Čija demokracija? Nacionalizam, religija i doktrina kolektivnih prava u srednjoj i jugoistočnoj Europi nakon 1989. godine, Aline-ja, Zagreb, 2001., 206.-207.



u Sarajevu 28. rujna 1993.5 Svoj jezik nisu nazvali svojim novim-bošnjačkim imenom, nego imenom zemlje Bo-sne – bosanskim jezikom.6 Ubrzo nakon toga pokrenu-li su inicijativu za promjenom imena države Bosne i Her-cegovine. Na taj način muslimanska elita je uzurpirala “že-ljeno ime” zajedničke države, te se nužno dugoročno kon-frontirala s Hrvatima i Srbima.7 Predsjednik Stranke de-mokratske akcije i bošnjački lider Alija Izetbegović, iznio je na Trećem kongresu svoje stranke održanom 13. listopa-da 2001. ideju bosanske nacije, tvrdeći kako vjeruje da bi se dvije trećine građana BiH izjasnilo Bosancima.8 Na taj način negira se ustavna konstrukcija Bosne i Hercego-vine, a njoj se pretpostavlja unitaristička ideja “drža-vnog naroda”. Ta Izetbegovićeva ideja u sebi nosi nove i nepredvidljive sukobe, jer kako piše István Bibó za razliku od zapadnoeuropskih nacija koje su čvrste i stabilne, isto-čnoeuropske nacije se osjećaju ugroženima i ako se samo ospori njihovo postojanje.9

Nešto kasnije, u studenom 2005., reisu-l-ulema Mustafa Cerić u bajramskoj hutbi rekao je: “Ovdje smo svi svoji na svome. I ovdje svi možemo imati ista prava, pod uvjetom da prihvatimo dijalog kao princip međusobnog povjerenja”.10 Bila je to svakako ohrabrujuća poruka i onima koji su za-zirali od ranije spomenute Izetbegovićeve ideje. Ali prigo-dom svečanosti održane u povodu 469 godišnjice Husrev-begove medrese, Mustafa Cerić je rekao da su “našu drža-vu” bitno obilježile “tri ličnosti i datuma” i da ih se “uvijek trebamo sjećati”. Zatim ih je pobrojao: “To je 1463. godi-na, kada je Mehmed el Fatih donio islam u Bosnu. Drugi je 8. januar 1537. godine kada je Gazi Husrev-beg ustano-vio medresu, a treći 1992. kada je Alija Izetbegović zajedno s nama i s dobitnikom nagrade (Harisom Silajdžićem o.a) ustanovio nezavisnu državu BiH.” Reis se onda obratio biv-šem učeniku medrese Harisu Silajdžiću, dobitniku nagrade koja je dodijeljena za afirmaciju ugleda imena i škole, rije-čima: “Harise, imaš našu podršku da BiH nema entiteta već da bude cjelovita država. Imaš podršku da napišeš ustav po kojem ćete se sjećati generacije kao što se sjećamo sulta-na Fatiha i Gazi Husrev-bega”.11 Nije li realna bojazan da bi ovako postavljenim odnosima u BiH Reis mogao dovesti u pitanje legitimitet bosansko-hercegovačke vlasti, a “el Fa-tih” bi mogao ponovno uništiti “bosansku” državu?

Navedeni događaj i Cerićeve riječi jasno ukazuju na svu podijeljenost bosansko-hercegovačkog društva. Posebnu težinu njegovim i sličnim pokušajima “ispisivanja ustava” daje izjava kardinala Vinka Puljića da će “pozvati narod na borbu protiv nepravde”, ako nove ustavne promjene budu nepravedne.12 Valja spomenuti i reakciju Radoslava Dodi-ga, koji svoj ironičan članak završava sljedećim rečenica-ma: “Koliko razumijem prispodobe ef. Cerića, sve je, dakle, u bosanskom kraljevstvu bilo jadno, nazadno siromašno dok ga nije obasjala islamska svjetlost. Pod tim Mustafi-nim svjetlom, pisat će Haris ustav na Mehmedov način. Pa lahka vam bila noć, age od Gazije! Maksuz selam od nepo-slušnog kmeta Radoslava!”13 Od sultanske bahatosti, kmet-ske neposlušnosti i poziva na borbu protiv nepravde pa do bune i rata nije dug put!

Napast nedužnosti

Dok na domaćoj sceni bošnjački nacionalisti pribje-gavaju taktici kulturne i političke superiornosti, na vanjskoj sceni zauzimaju ulogu žrtve, poziciju slabi-jih. Tamo ne spominju sultana osvajača (Fatiha), nego isti-ču i višestruko uvećavaju “svoje” žrtve rata. Od optužbi za radikalizam i agresivnost brane se propagiranjem i insti-tucionaliziranjem euroislama. Pascal Bruckner je napi-sao esej o nedužnosti, koju naziva bolešću individuali-zma, a koja se zasniva na htijenju da se izbjegne posljedi-cama svojih djela. To je pokušaj uživanja prednosti slobo-de, a ne podnošenje nijedne njezine poteškoće ni neprili-ke. Bolest se grana u dva smjera: infantilnost i viktimi-zaciju, dva načina bijega od teškoće bitka, dvije strategije blažene neodgovornosti.14 U našim uvjetima sindrom in-fantilnosti možemo prepoznati kod mnogih “intelektuala-ca”, koji se “ne mogu načuditi što nam se sve dogodilo i od kuda toliko zla?” Uzalud im je dokazivati da su ga upravo oni sijali, ili barem zalijevali, te da snose najveću odgovor-nost! Ako i uspijemo nekako maknuti njihovu masku čuđe-nja (počesto i stvarno čuđenje), onda će oni pribjeći vikti-mizaciji, označiti se nesposobnim za činjenje bilo kakvog zla i utjeloviti se u liku samoproglašenih mučenika. Ovdje nećemo obrazlagati već apsolvirane slučajeve “ostataka za-

5 Abid ĐOZIĆ, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar Sarajevo, Sarajevo, 2003., 323.-334. 6 Rezolucija Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca i Proglas o Bosanskom jeziku, Ratni kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca, Sara-jevo, 22. 12. 1992.7 Ivo LUČIĆ, “Ima li Hercegovine”, Status, broj 8., Mostar, zima 2005./2006., 108.8 “Mudžahedine nismo zvali, vrata BiH su im otvorili Hrvati”, Oslobođenje, 12. 10. 2001., 5.9 István BIBÓ, “Bijeda istočnoevropskih malih država”, Regije evropske povijesti, Naprijed, Zagreb, 1995., 43.10 “Mnogo je razloga da svi volimo domovinu BiH”, Oslobođenje, (Sarajevo), 4. 11. 2005., 4.11 “Ef. Cerić: Podržavamo sve koji se bore da BiH ne bude podijeljena po vjeri i naciji”, Dnevni avaz, (Sarajevo), 7. 1. 2006., 3.12 “Pozvat ću narod na borbu protiv nepravde”, Slobodna Dalmacija (Split), 13. 3. 2006., 13.13 “BiH od sultana do Alije”, Slobodna Dalmacija (Split), 10. siječnja 2006., 16.-17.14 Pascal BRUCKNER, Napast nedužnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1997., 12.



klanog naroda” ili “hrvatsko-katoličkih vitezova i mučeni-ka”, nego ćemo izložiti aktualan problem slobode koja “ne umije pjevati onako kako su sužnji pjevali o njoj”.

Bruckner piše: “Na ovom kraju stoljeća kada su se vladavi-ne potlačenih većinom pretvorile u režime samovolje i te-rora, neko uporno nepovjerenje lebdi nad onim u lošem položaju, osumnjičenih da se hoće kad na njih dođe red preobraziti u krvnike, da već pripremaju odmazdu. Povije-sna ljevica (za razliku od stranaka koje, se na nju pozivaju) doista je uspjela čitavom političkom svijetu nametnuti sta-jalište prikraćenih; ali se odveć često spoticala o sutrašnjicu nakon revolucija, o neizbježnu preobrazbu bivšeg ugnjeta-vanoga u novog izrabljivača. Oslobodilački pokreti, pobu-ne, ustanci, nacionalne borbe, svi se redom čine zavjeto-vani despotizmu, obnavljanju nepravednosti. Čemu se po-buniti ako je to zato da se opet čini još gore? I veliki zločin komunizma leži u tome što je govor žrtve obezvrijedio za dugo vremena. Poteškoća se krije u ovome: kako i dalje po-magati pokorene, a da ne podlegnemo svakovrsnim vara-licama koji su prisvojili izrijek žrtve?”15 Bruckner na to pi-tanje odgovara na sljedeći način: “Manjine kao i potla-čeni narodi, jednom riječju, imaju samo jedno pravo, ali ono je sveto: a to je da više ne budu potlačeni i da opet postanu subjekti svoje povijesti; i mi imamo prema njima samo jednu dužnost, ali je ona bezuvjetna: da im pru-žimo pomoć. Pa ipak, činjenica što su bili podjarmljeni ne donosi nekoj kategoriji ljudskih bića nikakvu metafizičkusuperiornost nad drugima.” Bruckner zaključuje: “Izbaviti se iz položaja žrtve, nakon što je poražen tlačitelj i dobive-na zadovoljština, znači prihvatiti odgovornosti koje uple-će sloboda, pokoriti se moralnim i pravnim prisilama koje vrijede za sve.”16 Ako se vratimo u povijest, čija su tumačenja u Bosni i Hercegovini različita ovisno o nacio-nalnoj pripadnosti onoga tko je piše, neće biti teško pro-naći brojne sindrome “nedužnosti” kod svih etničkih, vjer-skih odnosno nacionalnih korpusa. Također možemo išči-tati konstantnu suprotnost tri društva, koja su se u različi-tim razdobljima različitim načinima i intenzitetom među-sobno doticala i prožimala.17

Dugo vremena su srpske i hrvatske historiografije davaleBosni i Hercegovini središnje mjesto, označavajući je svo-jim najvažnijim dijelom. Razvojem muslimanske nacional-ne svijesti, muslimanski nacionalni ideolozi konstruira-ju utemeljenost “temeljnog naroda” i pokušavaju osmisliti

kontinuitet svoje novoprepoznate i novoimenovane nacije sa srednjim vijekom. Posebno im se čini važno “rehabiliti-rati” osmansku vladavinu u Bosni i Hercegovini, jer ona je dugo vremena bacala sjenu na njihovu anđeosku poziciju. Zato osvajačevu ahdnamu veličaju kao najznačajniji doku-ment o ljudskim pravima, kakvog nije bilo u Europi i koji je donesen 485 godina prije Konvencije UN-a.18 Veličaju svo-ju dobrotu, toleranciju i merhamet, bez kojih ostalih naro-da (Hrvata i Srba) ne bi niti bilo u BiH. Pri tome zanemaru-ju povijesne izvore, pa i zbirku propisa Kanun-i-raja, nasta-lih na temelju kodeksa kalifa Omara Al Kataba, propisanih za kršćane i Židove u osvojenom Damasku 635. godine.19

U nacionalističkoj percepciji “naši” su uvijek (bili) bolji od njihovih, naročito u prošlim vremenima i ako nema svjedo-ka i svjedočenja. Tako bivši predsjednik Saveza komunista Bosne i Hercegovine profesor na Fakultetu političkih nau-ka u Sarajevu dr. Nijaz Duraković u eseju u kojem pokuša-va “rasvijetliti bošnjačko nacionalno ime” opisuje razdoblje ponosa i slave osmanske Bosne: “Dok Evropa plamti inkvi-zicijskim lomačama, dok ganja vještice, umire od prljavšti-ne, kuge i leproznog raspadanja, po Bosni se podižu monu-mentalne građevine, čitavi novi gradovi, grade vodovodi, hamami, visoke škole, biblioteke, cvjeta alhamijado poezi-ja, izdaje arapsko-bošnjački rječnik, pored arapskog, per-zijskog i turskog pisma afirmira bosančica itd. Bosna živi uduhu vjerske tolerancije, sigurnosti tada moderne države, uz materijalni prosperitet i kulturni procvat.”20 Besmisleno bi bilo polemizirati s profesorom. Teško će on vidjeti razli-ku između pariške crkve Notre Damme i Careve džamije u Sarajevu, između tekije u Blagaju i gotičke katedrale u Mi-lanu. Ovdje ne govorimo o “duhovnosti ili svetosti” navede-nih mjesta, nego o manje ili više zahtjevnim građevinama. Duraković vjerojatno ne vidi niti po čemu se razlikuju nje-gov Fakultet političkih nauka i Gazi Husrev-begova medre-sa od Sorbonne i Oxforda? O poeziji, lepri ili o endemskom sifilisu koji se još uvijek javlja u Bosni bolje i ne započinjati!Nedavno je Parlament vijeća Europe (PACE) osudio zloči-ne i propisao mjere za “suzbijanje ostavštine bivših komu-nističkih totalitarnih sustava”.21 To sigurno neće potaknu-ti bivšeg predsjednika bosansko-hercegovačkih komunista da se osjeti obuhvaćen ovom osudom, a da ne govorimo o osjećaju odgovornosti za nasilja nad svojim građanima. Ima li onda uopće smisla raspravljati o “vjerskoj toleranci-ji” u Otomanskom Carstvu, gdje su potlačeni kršćani imali samo onoliko prava koliko bi im “dali” osmanlijski-musli-

15 P. BRUCKNER, 1997., 12.-15.16 P. BRUCKNER, 1997., 245.-247. 17 Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005.18 “”Sultanovo dobročinstvo”, Oslobođenje (Sarajevo), 9. listopada 2003., 22. 19 Ivo ANDRIĆ, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, Prosveta, Beograd, 1997., 41.-42.20 Nijaz DURAKOVIĆ, “Narod ne nadijeva već prihvata”, Oslobođenje (Sarajevo), 28. kolovoza 2004., 29.21 “Međunarodna osuda zločina komunističkih režima”, Katolički tjednik (Sarajevo), 12. veljače 2006., 14.-15.



manski moćnici. Da je samo prelistao kronike fratara Bo-sne Srebrene, suvremenika njegovog “slavnog doba”, znao bi profesor o čemu se radi. A kada nije u stanju objektivno sagledati despotski osmanski režim, kako će tek zločine iz zadnjeg rata koje je počinila “njegova” vojska. To su pre-ma njegovim (njihovim) interpretacijama samo incidenti, ili još bolje “afere” kako je to opisao Muhamed Filipović.22 Filipović i Duraković su objavili i jednu zajedničku knjigu nazvanu Tragedija Bosne.23 Ta, po broju stranica i sadr-žaju, mala knjiga, predstavlja sažetak ideja i dosega njezi-nih autora, svu prožetost bosanskog nacionalizma i njego-ve socijalističko-komunističke forme, ali i njihovo začuđu-juće stanje “blažene neodgovornosti”. Ona ozbiljno dovodi u pitanje Filipovićev status “najpametnijeg Bosanca” i uka-zuje da je najveća “tragedija Bosne” upravo u stanju njezi-ne elite. Muhamed Filipović povremeno, u skladu s nacio-nalnim interesom, žestoko iskritizira komunistički režim, ali uopće ne problematizira svoju poziciju u tom režimu, ili postavi pitanje barem moralne odgovornosti svoga brata Safeta Filipovića, koji je početkom šezdesetih, u Rankovi-ćevo vrijeme, bio ministar unutarnjih poslova Bosne i Her-cegovine. Za njega je najvažnije da je on na tom mjestu za-stupao “nacionalne interese”.24

Jedan njihov manje nadaren potomak zadnjih mjeseci stra-stveno ispisuje stranice jednog sarajevskog tjednika, koji mu tepa titulom “vodećeg”. Tamo on suprotstavlja “osman-lijski humanizam” “europskom fašizmu”, pri čemu najviše podsjeća na one slične mračnjake što su tvrdili da je ustaški logor Jasenovac bio skoro pa odmaralište, gdje su redovito “izvođene kazališne predstave”. Često se u svojim “filipika-ma” iz Sarajeva zalijeće do Dretelja i Dubravske visoravni. Valja mu znati da svaki put prolazi kroz Grabovicu.25 Isti s prijezirom piše o “sirotim Mandama i Pilipima što žive na potezu od Ljutog Doca do Posušja, Hlivna i Duvna” i nedo-stojnim hercegovačkim “bilobičvašima”, suprotstavljajući im brojne prefinjene “hanume” iz njegovih dječačkih sno-viđenja i “plemenite bosanske begove” i “efendije”, primjere kulture i dobrote (merhameta), kakav je i sam.26 (Ne)spo-menuti i slični bošnjačko-muslimanski osmanofilski naci-onalisti negiraju turski genocid nad Armencima s početka

dvadesetog stoljeća.27 Istovremeno za potrebe nacional-nog mita u kojem traže poziciju žrtve i legitimitet viška ra-vnopravnosti konstruiraju tezu o “deset genocida u poslje-dnjih tri stotine godina nad bosanskim stanovništvom, po-sebno nad bosanskim Muslimanima”, kako je to naveo Mu-stafa Spahić.28

Komšiluk i genocid

Tin Ujević je davne 1931. godine u Sarajevu napisao: “Sto-ljeća se prepisuju, narodi se međusobno kopiraju. A kad se za iste stvari nađu razna imena, to je već razlog klanja i obilnog prolivanja krvi. Iskusan historičar mora da prizna ovu činjenicu.”29 Vezu između imena i rata ustvrdili su još stari Grci. O tome je Homer pjevao u Ilijadi. Francuski fi-lozof Alain Finkielkraut napisao je: “Između rata i imena postoji stoljetna veza. Bitka je trenutak istine u kojemu se potvrđuje ime.”30 Koja imena su potvrđivana u bosansko-hercegovačkim ratovima? Je li bilo moguće izbjeći zadnji rat? Je li se i on vodio za potvrdu imena, za identitet, za konačan završetak nacionalnog konstituiranja? Je li to bio rat za nacionalnu državu? Mnogi su mislili da nakon rata u Hrvatskoj “svijet” neće dopustiti njegovo proširenje u Bo-snu i Hercegovinu. Nisu ništa zaključivali iz gomilanja oru-žja povučenog iz Hrvatske i Slovenije, niti su razumjeli sve oštriju nacionalističku retoriku. Od stvarnosti su se branili riječima da je to tuđi rat, da je za rat potrebno dvoje. Neki srpski akademici i političari su još polovicom osamdesetih najavljivali rat. Bila je to ozbiljna prijetnja, jer je u njihovim rukama bila jugoslavenska oružana sila. Onaj drugi potre-ban za rat, Alija Izetbegović, unovačio se odbijanjem ranije potpisanog Cutilleirovog plana u ožujku 1992. Plana koji je garantirao vanjske granice BiH, ali je predvi-dio i zaštitu nacionalnih prava kroz “određeni broj sasta-vnih jedinica, temeljenih na nacionalnoj osnovi i vo-deći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima”.31 Potvrda imena uzrok je i ratu između Hrva-ta i Muslimana (Bošnjaka). Ni njega nije bilo moguće izbje-ći, iako su Hrvati pristali na sve mirovne sporazume koji

22 Muhamed FILIPOVIĆ, Pitanje odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini 1992.-1996. godine, Svjetlost, Sarajevo, 2002., 161.23 Muhamed FILIPOVIĆ Nijaz DURAKOVIĆ, Tragedija Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 2002.24 Muhamed FILIPOVIĆ, Bošnjačka politika, Svjetlost, Sarajevo, 1996., 97.-99.25 “Bosanski tefter Nenada Filipovića”, Slobodna Bosna, (Sarajevo), broj 468. od 3. 11. 2005. i dalje.26 “Reagiranja”, Slobodna Bosna, 1. 12. 2005., 77. 27 Evropski parlament je u rezoluciji iz lipnja 1987. godine izjavio da su “tragični događaji između 1915. i 1917. godine, genocid po UN konvencijama prihvaćenim 1948. godine”. Slične rezolucije donijeli su francuski i njemački parlamenti. Usporediti: “Genocid nad Jermenima i Bošnjacima upoređuju samo neznalice”, Slobodna Bosna (Sarajevo), 18. 8. 2005., 46.-49. Vidjeti tekst Andreja Nikolaidisa koji spominje slučaj turskog pisca Orhana Pamuka i polemiku Lovrenović-Filipović: http://users.skynet.be/orbus/aktua/aktua708.htm (13. 3. 2006.)28 Mustafa SPAHIĆ, Komšije, Press centar Armije BiH, Sarajevo, april/travanj 1994., 24. 29 Tin UJEVIĆ, Dva glavna bogumila (Tolstoj i Gandhi), Edicija Večernje pošte, Sarajevo, 1931. Reprint, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., 4.30 Alain FINKIELKRAUT, Izgubljena čovječnost, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1998., 63.31 Miroslav TUĐMAN, Istina o Bosni i Hercegovini dokumenti 1991.-1995., Slovo M, 2005., 146.

http://users.skynet.be/orbus/aktua/aktua708.htm



su bili ponuđeni tijekom rata i poslije njega. Musliman-sko političko vodstvo odlučilo se za nastavak procesa nacionalne konstitucije, za potvrdu imena, za još je-dan rat! On je završio višeznačnim Daytonskim sporazu-mom koji je svojom formom i sadržajem omogućio nasta-vak daljnje iscrpljujuće borbe ratnih i političkih protivnika i partnera.32

Ta iscrpljujuća borba vodi se i u “prekjučerašnjem vreme-nu”, ona uvjetuje trajno kretanje, onemogućava nam dana-šnjicu, a posebno neizvjesnom čini budućnost. U Bosni i Hercegovini se za potrebu stjecanja statusa žrtve konstrui-raju i davni genocidi. Oni su se prema Mustafi Spahiću, je-dnom od autora koji ih “izvlači” iz mraka povijesti, doga-đali od 1683. pa do zadnjeg 1992. (do 1995.) godine. Spahić ipak ukazuje na civilizacijsku superiornost “svojih”, te ohra-brujuće zaključuje: “Čak ni deset genocida u posljednjih tri stotine godina koji su izvršeni nad Bošnjacima-Muslima-nima nije u njima uništio duh, ideju i smisao komšiluka, susjedstva, suživota, koegzistencije, priznanja i tolerancije drugih ljudi, neovisno od njihove rasne, nacionalne, etni-čke i konfesionalne pripadnosti.” Pet stranica kasnije Spa-hić piše: “Zbog devet genocida nad našim narodom orga-niziranim iz Srbije i Crne Gore i dva iz Hrvatske (sada ih je jedanaest? o.a.), Bošnjaci-Muslimani nikada više sa Sr-bima, Crnogorcima i Hrvatima ne mogu živjeti na paradi-gmama komšiluka, suživota, susjedstva ili lažnog komuni-stičkog bratstva, jedinstva i zajedništva, već u okviru pra-vne države, vladavine prava i objektivnih, bezličnih, za sve građane istih zakona, i otvorenog i slobodnog tržišta, kroz politiku čistih ekonomskih računa i recipročnih prava.”33

Zar je potrebno na “genocidima” temeljiti zahtjev za pravnom državom? Na početku smo naveli kako je pra-vna država jedini racionalan i ispravan zahtjev, čija alter-nativa je traženje mističnog početka povijesne egzistenci-je, koji se gubi u tami neutemeljene davnine. Alternativa zakonu istom za sve građane ne smije biti spomenuti orijentalni institut “komšiluka”, koji naravno ima smi-sla kao (dobar) odnos pojedinaca, ali nikako kolekti-va- nacija. Naime pogledajmo što je to “komšiluk”, odno-sno susjedstvo o kojem piše Spahić, a spominju ga i broj-ni drugi autori, koji ga drže posebnom vrstom društvenih odnosa u Bosni, s kojom se ništa slično ne može mjeriti. Spahić citira hadis koji kaže: “Komšijom se smatra po četr-deset kuća sa svih strana”, odnosno: “sve (svatko) dotle dok se čuje ezan”. On zatim pojašnjava da su “komšije” u bo-sansko-hercegovačkim uvjetima “Ljudi, neovisno od vjero-

ispovijesti, rase, klase, nacije, pola i bilo čega drugog, ako žive na uskom teritorijalnom prostoru koji se može zvati zaselak, selo, mahala, gradska četvrt, u varoši, kasabi, gra-du i velegradu. Taj prostor je ograničen brojem kuća ili po-vršinom.”34

Razloge svojevrsne institucionalizacije susjedskih odnosa u BiH možemo sagledati upravo u kontekstu svijesti o ra-zličitosti i nedostatku jasno propisanih zakona jednakih za sve građane. Tako je “komšiluk” postao neki oblik iskaziva-nja tolerancije i prihvaćanja zadanih odnosa u društvu, što se svakodnevno ritualno obnavljalo: glasnim pozdravima, sitnim uslugama i drugim oblicima pokazivanja solidarno-sti i snošljivosti. Svaka krizna situacija narušavala je posta-vljene odnose u društvu i pokretala snage koje su htjele nji-hovu promjenu. Zato još od osmanskog doba, austro-ugar-skog zauzeća BiH, svjetskih ratova, pa do ovog zadnjeg rata iz devedesetih “komšiluk” kao nekakav institut (izvan per-sonalnih odnosa), nije izdržao niti jednu kriznu situaci-ju, situaciju koja je obećavala promjenu društvenog polo-žaja bosansko-hercegovačkih kolektiviteta.

Zadnji neslavni krah “komšiluka” Avdija Alibašić opisuje na sljedeći način: “Bosnu je činio Bosnom “kult komšiluka”. Bosancima to ne treba objašnjavati, a drugima je ionako te-ško. Upravo među najstrašnijim razočaranjima jeste izda-ja toga kulta stoljećima njegovanog, odnosno ponašanja komšija. Nije zabilježen ni jedan slučaj u više stotina izja-va, kao i na osnovu ličnih kontakta sa većim brojem ljudi iz samih struktura vlasti, ili u brojnim usmenim svjedočenji-ma protjeranih - da je nekome bio upućen bilo kakav signal upozorenja od njihovih vrlih komšija “da se nešto sprema”. Nevjerojatna disciplina i konspirativnost! A da su “komši-je” nešto znale svjedoči činjenica da su u velikom broju pri-vremeno napustili grad. Šta više, poznanici s kojima smo zajedno odrasli, išli u školu, dijelili užine na odmoru; susje-di s kojima smo toliko puta pili zajedno kahvu, dočekiva-li i preživljavali zajedno tugu i radost…sada su se ustremili protiv svojih komšija ne krijući svoj sadistički užitak.”35 Na-ravno da ovakva ocjena međuljudskih i međunacionalnih odnosa u BiH ne stoji i zasigurno postoje brojni slučajevi pomaganja i solidarnosti. Pogrešnu sliku daju krive pretpo-stavke, netočne definicije i nerealna očekivanja.

Jedan od posebno važnih rituala kultnog “bosanskog kom-šiluka” je zajedničko ispijanje kave.36 Posebno mjesto u “bosanskoj mitologiji” ima “fildžan viška”, orijentalna ša-lica za kavu, koja se navodno u “bosanskim” kućama pri-

32 Dražen PEHAR, “O iracionalnostima u političkom tumačenju daytonske strukture za Bosnu i Hercegovinu – lekcije za domaće i inozemne političa-re”, Status, broj 5., Mostar, studeni/prosinac 2004., 81.-91.33 M. SPAHIĆ, 1994., 24.-29.34 M. SPAHIĆ, 1994., 10. 35 Avdija ALIBAŠIĆ, Trajanje Bosne, KDM Preporod, Zenica, 1995., 200.36 Tone BRINGA, Biti musliman na bosanski način, DANI, Sarajevo, 1997., 81.-86.



premala za slučajnog dolaznika, susjeda-komšiju. Ali ako se sjetimo Miloszevih ostavljenih praznih tanjura za pu-tnika na Badnju večer po poljskim selima, onda vidimo da “fildžan viška” i nije neka posebnost.37 Prije će “fildžan” sasvojim polumjesecom i zvijezdom na dnu biti nacionali-stički kič, poput “licitarskog srca” ukrašenog nacionalnim trobojnicama, oko čijeg “nacionalnog podrijetla” su svoje-vremeno vođene žestoke hrvatsko – srpske polemike, iako se ista takva srca već stoljećima prodaju po mađarskim va-šarima.38 Ustrajavanje pak na “našoj” gostoljubivost, koja je po svemu posebna i nadilazi gostoljubivost, a time i civi-liziranost drugih, otkriva kako postoji i “tamna strana fil-džana”, kako to reče jedan mostarski pisac.

Zadaća je intelektualca poraditi na konsenzusu i na povra-tu dostojanstva svakom narodu i građaninu Bosne i Herce-govine. Kako “Pilipima i Mandama iz Hlivna”, tako i “Muji i Sulji” iz Nemile, odnosno “Jovi i Stevanu” iz Nevesinja. Tek onda će u zajedničkoj ka(h)vi biti haira! Što se tiče “de-setak” genocida nad Bošnjacima-muslimanima, to bi-smo mogli i malo drugačije sagledati. Naime, musli-mansko stanovništvo u porobljenim zemljama imalo je ob-vezu ratovati za sultana. Hercegovački i bosanski muslima-ni sudjelovali su u 241 bitci protiv kršćana, ratovali su pro-tiv 16 različitih naroda. Na teritoriju Hercegovine i Bosne bilo je 85 bitaka, a ostalih 156 vođeno je na teritoriju dru-gih država. Muslimani iz Hercegovine i Bosne vodili su 129 bitaka sa susjednim narodima i to 29 sa Srbima i Crnogor-cima, a 67 s Hrvatima. U bitci na Mohaču 1526. sudjelo-valo je oko 20.000 muslimana iz Hercegovine i Bosne, dok je iduće godine isti broj sudjelovao u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku. U sličnom pohodu na Hrvatsku 1531. sudje-lovalo ih je oko 50.000. Hercegovački i bosanski muslima-ni vodili su od XV. do XVIII. stoljeća uglavnom napadačke ratove, dok su u XVIII. i XIX. stoljeću, u vrijeme slabljenja

Osmanskog Carstva vodili uglavnom obrambene ratove.39 Jesu li bitke pod Klisom, Bečom, Sigetom ili Sentom u ko-jima je sudjelovao i izginuo veliki broj “bosanskih gazija” genocidi nad “našim narodom” ili su to tek osvajački rato-vi i eventualno “genocidi” nad tamošnjim stanovništvom. Tko je nad kim i kada (iz)vršio genocid tek bi (ako bi) valjalo istražiti, osim ako stvari postavimo tako da “naši” nikako ne mogu biti krivi?

Zaključak

Bosna i Hercegovina je nastala i može prosperirati samo kao država koju će sva tri njezina naroda smatrati svojom. Njihovi odnosi, kao i međusobni odnosi njezinih građana ne smiju ostati nedefinirani i nejasni. Treba ih urediti usta-vom, koji će odražavati njihovu volju, zakonima koji će biti za sve jednaki i društvenim ozračjem međusobnog pošto-vanja i povjerenja. Neprihvatljivo je stvaranje viška ra-vnopravnosti, stvaranje “jednakijih” korištenjem i manipulacijom mitovima i žrtvama. To dovodi u pitanje svaki ustavni i zakonski aranžman, a time i budućnost Bo-sne i Hercegovine. Tragediju svojih žrtava “jednakiji” kori-ste za kriminaliziranje drugih i pokušavaju uspostaviti pra-vo na zemlju kao isključivo ili barem primarno svoju. Oni pokušavaju steći status temeljnog naroda za što ne mogu dobiti suglasnost ostalih. Zbog toga nacionalistički mani-pulatori prizivaju nacionalne duhove, proizvode i obna-vljaju mitove. Oni u njima traže svoj neutemeljiv početak, a drugima smišljaju utemeljiv kraj. Pogrešno ih je nazivati “najpametnijim” i “vodećim”, jer rješenja koja nude nisu pa-metna, niti igdje vode, ona su već viđena.

DR. SC. IVO LUČIĆ (1962., LJUBUŠKI), SVEUČILIŠTE U MOSTARU, FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI.

37 Czeslav MILOSZ, Zasužnjeni um, Nova stvarnost, Zagreb, 1998., 248.38 Danilo KIŠ, Čas anatomije, Svjetlost, Sarajevo, 1990., 33.-37. 39 Salim ĆERIĆ, Muslimani srpskohrvatskog jezika, Svjetlost, Sarajevo, 1968., 99-103. Podaci od S. Bašagića.


U TEKSTU KOJI SLIJEDI VODIT ĆU SE UVIDOM DA “razumjeti razvoj neke društvene prakse znači ra-zumjeti razvoj njezinih normi i, premda zasigur-

no postoje i određena uzročna shvaćanja o razvoju normi (u pojmovima historijskog uzrokovanja, difuzije spoznaje, učinaka novih načina proizvodnje i tako dalje), shvaćanje normi kao normi nije samo uzročno već je normativno. To je shvaćanje kako jedan skup normi ne uspijeva ostvariti svoje ciljeve” (Pinkard, 2005: 14).

Danas gotovo da možemo govoriti o jednom procesu for-miranja cijele mreže dejtonske ideologije koja uspostavlja svoje strukture moći, na specifičan način uređuje ekonom-ske i kulturalne odnose namećući sebe kao prirodnu da-tost, “prirodnu vrstu”. Još gore, ovi vladajući normativni obrasci u svim sferama društvenosti počeli su u značajnoj mjeri ometati “normalni puls” pluraliteta interakcija u sa-mom društvu obesmišljavajući ih. Dejtonska ideologija da-nas ima smisla samo sama sebi i svojim akterima, etnopoli-tičkim poduzetnicima: etničkim političarima, naučnicima, poslovnim mešetarima i svojim međunarodnim sponzori-ma. U tekstu koji slijedi pokušat ću sučeliti etablirane i ne-

etablirane forme razumijevanja šireći hermeneutički kon-tekst s ciljem problematizacije i otvaranja ključnih norma-tivnih obrazaca “dejtonologije”.

Deset godina dejtonske Bosne i Hercegovine i petnaest punih godina vladavine etno-nacionalističkih stranaka sa svim pogubnim posljedicama po ovu zemlju daju nam za pravo da počnemo istraživati neke alternativne prostore smisla i samorazumijevanja. U tom smislu razgovori o pro-mjenama Dejtonskog sporazuma mogu ići u dva pravca:

A. Prioritet prava naroda na samoodređenje:

Ovaj model esencijalističkog multikulturalizma foku-sira se na učvršćivanju pozicije etno-kulturalne zajednice kao nositelja fundamentalnih prava. Ovaj pravac baštini te-kovine skoro dvodecenijske vladavine etnopolitike koja se sabira oko ostvarenja “projekta konstrukcije države na osnovu etničkog identiteta” (Gray, 2000: 126). Pristup

Da li je narod “prirodna vrsta”?Bosna i Hercegovina između etničke i etičke jednakosti

Ono što nam treba je takav ustavno-pravni, institucionalni aranžman koji će etnopolitički mehanizam produkcije razlika skinuti s povlaštenog položaja, oduzeti mu političku moć i relevanciju, vratiti ga u normalni pluralni javni društveni kontekst u kome će postati tek jedna među brojnim drugim različitim, jednakim naracijama, sveobuhvatnim doktrinama o dobrom životu jer “ne postoji neka “esencija” svijeta koja bi nametala jedan skup deskripcija na uštrb nekog drugoga”

Asim Mujkić




esencijalističkog multikulturalizma pretpostavka je za uvo-đenje jednog, u posljednje vrijeme promoviranoga, konso-cijacijskog režima u Bosni i Hercegovini. Ali, već na samom početku ta je pretpostavka upitna iz više razloga. Prije sve-ga zagovaranje konsocijacijskog režima u Bosni i Hercego-vini podrazumijeva jedno već prethodno “nekritičko usva-janje kategorija etnopolitičke prakse” kao već zgotovljene “kategorije društvene analize” (Brubaker, 2002: 106). S onu stranu “etničkog zdravog razuma” (Brubaker, 2002: 164) u humanističkim i društvenim znanostima već poodavno je detektirana ta olakotna “tendencija shvaćanja grupa zdra-vo za gotovo u proučavanjima etniciteta, rase, nacije ... ten-dencija shvaćanja diskretnih, oštro diferenciranih, inter-no homogeniz i izvanjski ograničenih grupa kao osnovnih konstituensi društvenog života, glavnih protagonista druš-tvenih konflikata i fundamentalnih jedinica socijalne anali-ze” (Brubaker, 2002: 164). Konsocijacijski aranžman već unaprijed podrazumijeva “grupe kao stvarne, sup-stancijalne stvari-u-svijetu” (Brubaker, 2002: 164), kao “prirodne vrste” (“natural kinds”). Ustvrditi takvu vrstu “prirodnosti” podrazumijevalo bi prethodno odgovor na pitanje “na što referiramo kad kažemo ta-i-ta etnička gru-pa, narod”? Pokušaj odgovora na to pitanje prije bi nam otkrio “mehanizme grupiranja ili sličnosti”, “događaj etni-čke grupe” ili “naroda”, dakle ono što ljudi rade kada kažu da postupaju u etničkom smislu, nego što bi se primakli iole plauzibilnijem odgovoru na postavljeno pitanje. Jedi-no što smisleno u tome slučaju možemo uraditi jeste “ana-lizirati organizacijski i diskurzivni život kategorija – pro-cese kroz koje ove postaju institucionalizirane i ušančene u administrativne rutine” (Brubaker, 2002: 169). Mada je, kako zaključuje Willard Van Orman Quine “ovaj napredak standarda sličnosti, tijekom godina sazrijevanja svakog po-jedinca, način pojedinčeva preispitivanja napretka rase iz mutnog divljaštva ... pojam sličnosti je čak i u svojoj teoret-skoj fazi, još uvijek mutan pojam” (Quine, 1999: 117). Da-kle, ne možemo govoriti o “prirodnim vrstama” već tek o tome što ljudi rade s tim pojmovima i kategorijama.

S tim u vezi teško je u Bosni i Hercegovini izričito tvrdi-ti da postoje tri različite, odjelite kulture, kao supstanci-je, kao stvari-u-svijetu, premda je cijela mreža etnopolitičke moći angažirana oko njihove produkcije. Etnopolitički po-duzetnici odrješito će tvrditi da u ovoj zemlji postoje tri ra-

zličite kulture, pa će se čak pozivati na Povelju UN o Ljud-skim pravima da svoju zasebitu kulturu zaštite. Dovoljan je jedan površan uvid u gradivne elemente kulture – jezik, hi-storija, umjetnost, tradicija, konfesija – da se problematizira kruti etnopolitički stav o postojanju različitih kultura odno-sno da se vidi da je riječ koja pretendira da označava odje-litu kulturalnu grupnost primijenjena preširoko. Tako, una-toč “nadljudskim” naporima etnolingvista, teško je ozbiljno s lingvističkog stajališta tvrditi da jezik koji se govori u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj gori i Hrvatskoj nije jedan jezik.1 Neosporno je da će ako se uzme “vrlo veliko zajedničko je-zgro srpskohrvatskog, kao i sasvim kratak period koji je pro-tekao od njegovog formalnog razlaganja, lingvisti i sami lako moći da pretpostave kako se obična komunikacija među lju-dima prosječnog obrazovanja iz Beograda, Zagreba, Saraje-va itd. nastavlja kao i ranije. Što bi značilo da, ako je gla-vni lingvistički kriterijum slobodna, nesputana komunika-cija (zanemarujući moguće vještački uvedene prepreke), sr-pskohrvatski ostaje živ i zdrav, jednako slatko mirišući pod svakim imenom” (Bugarski, 1997: 14-15). Mogli bismo reći da političko-simbolički legitimni termini kao što su “bosan-ski”, “srpski”, “hrvatski”, a u posljednje vrijeme i “crnogorski”, u strogo lingvističkom smislu referiraju na jedan jedini jezik s četiri različita, međusobno ravnopravna imena.

Šta je s historijom? Ne postoji zasebita, odjelita historija Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Kako napra-viti historiju jedne od grupa a da se ne dotiče druge dvije; tako precizan “naučni” skalpel koji bi vješto iskružio histo-riju željene grupe iz cijelog kompleksnog okeana različitih međuljudskih interakcija koje su tvorile i tvore društveno tkivo Bosne i Hercegovine, još nije izmišljen. Takve parci-jalne, odjelite historije mogu biti samo ne-bosanske i kada je taj pristup u pitanju, etnopolitika bosanskih Srba i Hr-vata našla je naizgled jednostavno rješenje – njihovi mladi učit će historiju Hrvata iz Hrvatske, odnosno Srba iz Srbije, u skladu s etnopolitiziranim nastavnim programima, čime će stvoriti, za generaciju ili dvije, sve preduslove za potira-nje svoje kulturalne – bosanske - osobitosti. Mikroidenti-teti bosanskih Srba i Hrvata svoj historijski smisao mogu imati samo unutar historije Bosne i Hercegovine. Taj ispra-žnjeni historijski prostor koga se dobrovoljno odriču etno-politike bosanskih Srba i Hrvata vješto će iskoristiti i pri-svojiti bošnjački etno-historičari.2

1 “Lingvistički, u smislu istorijske, uporedne i tipološke lingvistike, srpskohrvatski je jedan jezik. Sociolingvistički, i sa naglaskom na jezičkom standar-du a ne na dijasistemu koji mu leži u osnovi, to je jedan standardni jezik – ali policentričan, sa različitim standardnim varijantama u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Dvije srazmjerno jasno ocrtane i uzajamno oponirane varijante, srpska (istočna) i hrvatska (zapadna), funkcionišu kao punopravni standardni jezici. Sa stanovišta socijalne psihologije, koja se uveliko tiče stavova prema jeziku i identifikacije govornika, cijela stvar postajejoš složenija, jer neki govornici (pretežno na istočnom području) ovaj jezik vide kao jedan entitet, premda sa unutrašnjim varijacijama, i skloni su da ga nazivaju srpskohrvatskim – dok drugi (naročito u zapadnom dijelu) osjećaju da su tu posrijedi dva odjelita iako blisko srodna jezika, hrvatski i srpski. Prema tome, ono što je sporno nisu same jezičke razlike nego simboličke vrijednosti koje im se pridaju u jednoj etnički, konfesionalno, socijalno i poli-tički izdiferenciranoj zajednici govornika, administrativno okupljenoj u federaciju na nesigurnim nogama. Posljedično tome, identitet srpskohrvatskog je u velikoj mjeri pitanje stavova i tumačenja, prije nego opservaciji dostupnih lingvističkih činjenica” (Bugarski, 1997: 13).2 “Svi smo mi već dugo vremena svjedoci destruktivne politizacije historije na Balkanu, pri čemu su posljedice te politizacije najviše pogodile Bosnu i Hercegovinu i druge zemlje bivše Jugoslavije u posljedne dvije decenije. ‘U posljednja dva desetljeća historičar-intelektualac se više približio centru moći nego ikad od vremena kada su historičari služili kao biografi kraljevskih porodica. Historičari su postali stvaraoci mitova o jasno definiranim projekti-ma i nagrađivani su za svoje umijeće. U isto vrijeme, političari koji su stvarali države tražili su savjet historičara, bogato ih nagrađujući i pomažući di-stribuciju njihovih djela’”(Kamberović, 2002: 67).



Šta je s umjetnošću? Barem je umjetnost 20. stoljeća na ovim prostorima bila tradicionalno oslobođena bilo kakvog etničkog predznaka. Veličina umjetničkog stvaralaštva ne-raskidivo vezanog za podneblje i socijalni kontekst Bosne i Hercegovine Meše Selimovića, Ive Andrića, Maka Dizdara neće biti umanjena njihovim političkim fahiranjem u “sr-pske” odnosno “hrvatske” pisce i pjesnike. Šta je to zasebi-to “srpsko” u slikama bosanskog slikara Lazara Drljače? Šta je to “bošnjačko” u pjesmama Semezdina Mehmedinovića? Ima li nečeg “ukrajinskog” u pričama Aleksandra Hemona (da malo pomenemo i “Ostale”)? Etnički predznak i afilija-cija umjetnika ni na kakav poseban način nisu izgrađivali partikularnu identitetsku afilijaciju etničke grupe. Jezička “udaljenost” je za etničke političke čistunce bila i ostala ne-podnošljivo malena.

Šta je s tradicijom i konfesijom? Dakako da tu nailazi-mo na razlike, ali od prestanka osmanlijskog “milet-siste-ma” one su u sferi koja se u savremenim društvima naziva privatnom u sferi onog što Whitehead naziva “svojim sam-stvom”. Skrb o njima u javnoj sferi, preuzimaju vjerske in-stitucije i kulturno-umjetnička društva, obrazovne institu-cije (etnologija, antropologija) i muzeji, a nikako ustavni principi. Čak se u Bosni i Hercegovini i sama ta tradicija koja proizvodi razlike u svom značajnom dijelu sastojala od jedne sofisticirane običajnosti koja je nalagala da se razlike konfesionalne prirode rezerviraju za intimu doma. U Bosni se sve do 1990. smatralo nepristojnim manifestno isticati svoju vjersku pripadnost osobito na “trgu”, u javnom pro-storu komunikacije i trgovine. Danas je “nepristojno” svo-ju vjersku pripadnost držati u svom domu, a svoje poglede na javne i političke probleme individuum treba da zadrži u kući i da je, ponajčešće u formi frustracija, dijeli sa svojim prijateljima. Dakle, u Bosni i Hercegovini ljudi su na du-binski način izmiješani – govore jedan jezik koga nazi-vaju na različite načine, dijele istu historiju i isti eko-nomski prostor, dijele isti “životni prostor” kultural-no, tradicionalno, pa ako se hoće i konfesionalno – hi-storija obiluje primjerima prelaska braće i rođaka iz jedne u drugu konfesiju u svrhu očuvanja imetka – da ni u kom plauzibilnom smislu ne možemo govoriti o različitim kul-turama koje tobože “jedna-uz-drugu”, paralelno kohabiti-raju, “konsociraju” u Bosni.

U bosanskohercegovačkom slučaju konstrukcija “etničkih država” na njenom teritoriju tekla je uporedo s proizvođe-njem samih etničkih identiteta. Religijske različitosti i stu-panj ratnih zvjerstava dali su dodatan zamah ovoj politi-čkoj produkciji različitosti koja se mogla ostvariti samo kroz negaciju – dobrim dijelom i fizičku eliminaciju - dru-gih grupa, te negaciju prioriteta fundamentalnih prava i sloboda građanina i pojedinca. O etničkim grupama po-čelo se, kako smo vidjeli, govoriti kao o supstancijaliteti-ma, “stvarima-u-svijetu”, “prirodnim vrstama”. Grupe etno-nacionalističkih intelektualaca stavili su se u službu zaziva-

nja kao proizvodnje identiteta, proizvodnje “dovoljnih ra-zlika” u jeziku, historiji, umjetnosti i tradiciji po uzoru na konfesionalnu različitost koja je kao “krunski” argument treba da prati taj cijeli proces “zazivanja”. Ta cijela produ-kcija etno-identiteta pratila je politički proces etničke kri-stalizacije koji je tekao izdvajanjem, hipostaziranjem odre-đenih praksi, a potom referiranjem na njih kao izvanjskih, kao “stvari-u-svijetu”. Ova etnopolitička postignuća, u njih uračunajući i genocid i etničko čišćenje kao “najčišće obli-ke” politike produkcije različitosti i odjelitosti danas se žele legitimirati u formi konsocijacije čije bi institucionalne for-me koje bi se u vidu promjena u Dejtonskom ustavu uve-le imale zadaću “otjelovljenja kolektivnih identiteta” (Gray, 2000: 129), jer “konsocijalne institucije ... omogućuju for-mu demokratske vladavine koja ne pretpostavlja zajedni-čku kulturu” (Gray, 2000: 128). Tako da se možemo složi-ti s John Grayem da “tamo gdje su ljudi na dubinski način izmiješani, projekt konstrukcije države na osnovu etičkog identiteta recept je za katastrofu ... Pojava demokratije u bivšim tiranskim režimima dovela je do pokušaja usposta-ve etnički homogenih država. U tim slučajevima demokra-tija i etničko čišćenje idu pod ruku”. (podvukao A.M.) (Gray, 2000: 126)

Danas se suočavamo s čudnom dilemom. U produkciju odvojitih etničkih identiteta u Bosni i Hercegovini mnogo je uloženo u protekla dva desetljeća. Uloženo je mnogo in-telektualne energije: cijela armija etnonacionalističkih aka-demaca, intelektualaca, novinara, doktora i inžinjera koja se svojski dala u pogon zazivajuće proizvodnje identitet-skih razlika. Nadalje, uloženo je mnogo novca i destru-ktivne energije – ilegalne upotrebe sile regularnih i neregularnih vojski i milicija, etničkog čišćenja i ge-nocida da bi se proizvela tri odjelita etnička identite-ta s državotvornim pretenzijama. Očekuje se danas da se taj uloženi trud i “isplati”. Dilema glasi: da li prihvatiti tu ogromnu intelektualnu, materijalnu i vojničko-zločinačku energiju i njene rezultate – tri odvojena etno-idetniteta, tri odjelite kulture, i proglasiti ih “prirodnim stanjem stvari-u-svijetu”, unatoč tome što još uvijek nisu odvojene kulture, te na osnovu toga pristupiti reformi Dejtonskog sporazuma u pravcu uvođenja konsocijacijskog modela?

Dejtonski ustavno-pravni okvir već je u dobrom dijelu kon-socijacijski – naime u onom smislu po kome su “zajednice, a ne individue nosioci brojnih važnih prava” (Gray, 2000: 128). Ovaj okvir namijenjen je za kulturno odjelite entite-te, a kod nas se primjenjuje na etnitete u procesu proizvo-dnje, odnosno, u procesu hiperpolitičkog nastajanja, dakle namijenjen je za “još-ne-entitete” i kao takav svojom stru-kturom pogoduje takvom razvitku različitosti. On spreča-va razvoj građanske demokratske svijesti i inicijative ohra-brujući etnopolitički identitetski redukcionizam čije proi-zvode – iz širokog društvenog konteksta izolirane i hipo-stazirane pojedine parkse – “markere različitosti”, “tačke



mi-zgrušnjavanja” – trebamo sada prihvatiti kao date, sup-stancijalne, kao “stvari-u-svijetu”, kao nove tačke samjera-vanja “našeg” odjelitog, partikularnog kolektivnog bivanja-u-svijetu. Konsocijacijski elementi Dejtonskog ustava na-metnuti u situaciji postojanja zajedničke kulture sada slu-že kao legitimni, institucionalni garantori različitih, u sebi-odjelitih, iskristaliziranih kutluroloških hibrida. Dakle, po-četni preduslov za pribjegavanje konsocijacijskom ustavno-pravnom aranžmanu – postojanje odvojenih kulturnih ko-lektiva u Bosni i Hercegovini - tek treba da bude rezultat tog aranžmana jer, ne treba zaboraviti, napominje Gray, “konsocijacijske institucije mogu biti korisne za otjelovlje-nje kolektivnih identiteta” (Gray, 2000: 129) u čemu se krije cijeli ne-logični korijen grubog mehanizma etničkog gru-potvorstva.

Drugim riječima, proces kristalizacije i etničke homogeni-zacije u kojega je ponajprije u značajnoj mjeri investirano izvan granica Bosne i Hercegovine, a koji je ubrzan nele-gitimnom upotrebom sile, genocidom, ispolitiziranim kul-turološkim intelektualnim radom na zazivanju različitosti, dobio je u dejtonskom ustavno-pravnom okviru svoj insti-tucionalni zamajac, trajno udaljujući bosanskohercegova-čko društvo od izgradnje građanskog društva i razvoja gra-đanskih vrijednosti. Tako, sa svoje strane, oktroirani “in-strumenti medijacije” konflikta između grupa i zajednica koje su još uvijek međusobno toliko “nepodnošljivo bliske” i u čemu možda i leži razlog neviđenih dimenzija okrutno-sti tog konflikta, na terenu uvodi nas u stanje anarhije koja je prema Grayu upravo najveća prijetnja slobodi. Upravo najveća mana konsocijacijskih aranžmana je “njihova če-sta nestabilnost ... oni ne žive dugo, ukoliko ih ne garantira neka izvanjska sila” (Gray, 2000: 129). Žalosni rezultat tog “medijacijskog” nastojanja u konfliktu koji je nastao kaoblijedi kompromis s “pokušajem uspostave etničkih homo-genih nacionalnih država [koje su] uzrokovale ogromna kr-šenja rudimentarnih ljudskih prava” (Gray, 2000: 129), pre-ma Grayu izgleda ovako:

“Režimi uspostavljeni u Bosni i na Kosovu su hibridi – di-jelom liberalni, dijelom konsocijalni, dijelom podrazumije-vaju de facto podjelu ... oni ne ovise o suglasnosti. Oni su protektorati čiju sigurnost garantiraju sile koje su ih uspo-stavile. Ono što svjedočimo na Balkanu na početku 21. sto-ljeća možda se pokaže kao reinvencija institucije imperije kao lijeka za zla koja proističu iz pokušaja stvaranja etni-čkih nacionalnih država. No nejasno je da li imperijalne in-stitucije koje se još konstruiraju mogu ponovo stvoriti mul-tietnička društva” (Gray, 2000: 130).

Kakav je stav “imperije-u-proizvodnji”, Europske unije, o problemu Bosne i Hercegovine već je poznato, ali nije po-znato zašto je takav. Zašto se bosanskohercegovački me-đunarodni protektor (Bruxelles se, kroz uspostavu institu-cije visokog predstavnika EU za Bosnu i Hercegovinu ipak

izdaje za takvoga) odlučio za opciju koja ne samo da “ne odgovara” stvarnosti prihvativši kao stvarnost etnopoliti-čke simulakrume nastale oružjem i gaženjem građanskih prava i sloboda, već i za opciju koja se najbenignije može opisati kao “bure baruta”, opciju koja živi na račun generira-nja razlika, diskriminacije, opciju koja sputava najnormal-nije društvene interakcije, koja nas, kako se iz priloženog – dvadesetogodišnjeg etnonacionalističkog iskustva – vodi u jedno stanje anarhije. Gray upozorava da “najgora prijetnja slobodi danas nije svemoćna država već anarhija” (Gray, 2000: 132). S tim u vezi, prigovor zagovarača esencijalisti-čkog multikulturalizma da u Bosni i Hercegovini nedosta-ju zajedničke vrijednosti pa je zato nužno izgraditi usta-vnopravni aranžman – konsocijaciju - koji bi različitim vri-jednostima omogućavao egzistenciju jednostavno proma-šuje bit problema. Zaključimo zajedno s Grayem: “Nama ne trebaju zajedničke vrijednosti da bismo zajedno živjeli u miru. Trebaju nam zajedničke institucije u okviru kojih brojne životne forme mogu koegzistirati” (Gray, 2000: 6). Dakle, ono što nam treba je takav ustavno-pravni, institu-cionalni aranžman koji će etnopolitički mehanizam produ-kcije razlika skinuti s povlaštenog položaja, oduzeti mu po-litičku moć i relevanciju, vratiti ga u normalni pluralni ja-vni društveni kontekst u kome će postati tek jedna među brojnim drugim različitim, jednakim naracijama, sveobu-hvatnim doktrinama o dobrom životu jer “ne postoji neka “esencija” svijeta koja bi nametala jedan skup deskripcija na uštrb nekog drugoga; umjesto toga, mi klasificiramo, de-skribiramo i objašnjavamo svijet u terminima koji za nas imaju najviše smisla imajući u vidu ono što želimo uraditi i postići” (Pinkard, 2005: 49). Ne želimo li brojnim pozivima na “zaštitu kulturalne zasebitosti” ustvari odbraniti etno-politički diskriminatorni poredak. Ti pozivi, čini mi se, ja-sno proističu iz tog “prirodnog stava”, odnosno stava kultu-ralnog grupstva kao prirodne vrste, poistovjećujući na taj način zaštitu kulturalne osobitosti sa zaštitom neke ugro-žene uistinu prirodne vrste. U tome je sva apsurdnost situ-acije jer kulture nisu “prirodne vrste”.

Naime, “ekološka perspektiva zaštite vrsta ne može da bude prenijeta na kulture. Kulturne baštine i forme života arti-kulirane u njima reproduciraju se tako što se ubijede oni čiju ličnu strukturu oblikuju, odnosno tako što motiviraju pripadnike da produktivno usvoje i produže svoje tradicije. Pravna država omogućuje ovo hermeneutičko dostignuće kulturalne reprodukcije svjetova života, ali je ne može ga-rantirati. Jer da bi ih garantirala ona bi nužno morala liši-ti članove zajednice one slobode da kažu da ili ne, koja je nužna ako oni treba da očuvaju i prisvoje svoju kulturalnu baštinu. Kada kultura postane refleksivna, jedine tradicije iforme života koje se same mogu održati su one koje uspije-vaju da obavežu svoje pripadnike istovremeno se podvrga-vajući kritičkom preispitivanju i ostavljajući potonjim ge-neracijama slobodu izbora da uče od drugih tradicija ili da konvertiraju i promijene način života. Ovo važi i za relati-



vno zatvorene sekte kao što su Amiši u Pensilvaniji” (Ha-bermas, 2003: 109).

Ipak, čini se ta mogućnost izbora ne važi za Bošnjake, Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini – glasi naš etnopolitički ža-losni “amandman”.

Za mogućnost izbora treba nam građanski, liberalno-demokratski okvir koji će generativne redukcionističke sheme etničke homogenizacije učiniti irelevantnim u političkom smislu, uspostaviti institucije države koje će garantirati najveću moguću slobodu vrijednosnim opre-djeljenjima, odnosno normativnim orijentacijama svojih građana. Alternativu esencijalističkog multikulturalizma naprosto smatram legalizacijom genocidnih radnji izvrše-nih tokom rata, s jedne strane, a s druge strane, smatram je, unatoč postojanju demokratskih procedura, jednom du-binski nedemokratskom formom u skladu sa stavom Jür-gena Habermasa po kojem je “pravni poredak legitiman kada u podjednakom stepenu jamči autonomiju svih gra-đana. Građani su autonomni samo ako oni na koje se za-kon odnosi mogu sebe vidjeti kao autore tog zakona” (Ha-bermas, 2003: 103). Više nego izlišno je ovdje napomenuti da je nemoguće da neki kolektiv, osobito ako sebe vidi kao primordijalan, krvni, supstancijalni sebe gleda kao autora zakona. Tako ostajemo bez subjekta prava, ili ćemo u skla-du s protofašističkim organicističkim teorijama tom “na-rodnom kolektivitetu” pripisivati karakteristike individu-uma kao što su želje, htijenja i volja (što je naprimjer vi-dljivo u etnopolitičkoj paroli “volja naroda!”). U tom smi-slu već je legitimitet Dejtonskog ustava upitan, istina ne de iure, već de facto s obzirom na sistematsku marginaliza-ciju fundamentalnih prava i sloboda građanina. Konsoci-jacijski režim bio bi potupno nelegitiman jer bi razo-rio samu strukturu prava i izbrisao svaku razliku između prava i politike. Upravo suprotno esencijalističkim multi-kulturalistima, bosanskohercegovačkom društvu u cjelini “ne treba konsenzus o vrijednostima koji komunitarci za-mišljaju da se nalazi baš u zajednicama iz prošlosti, koje, usput rečeno, nikada nisu faktički postojale. Nama treba-ju zajedničke institucije unutar kojih se može pregovarati o konfliktima interesa i vrijednosti. Za nas voditi zajedni-čki život ne može značiti živjeti u društvu kojeg ujedinju-ju zajedničke vrijednosti. To znači imati zajedničke institu-cije pomoću kojih se konflikti suprotstavljenih vrijednosti(etno-konfesionalne vrijednosti u takvom pluralnom kon-tekstu samo su jedne među brojnim drugim: A.M.) daju isposredovati” (Gray, 2000: 121). Ako je pak riječ o “pri-rodnim vrstama”, stvarima-u-svijetu, odjelitim supstanci-jalitetima tu ne može biti nikakva posredovanja. Nadati se s Grayem barem možemo da se, “u predvidivoj budućosti realistički može naslutiti da će države biti legitimne samo ukoliko reflektiraju pluralitet i hibridnost zajedničkih iden-titeta” (Gray, 2000: 122).

Reći će se, naravno s pravom, da liberalistička redeskripcija Bosne i Hercegovine koju zagovaram, kod nas nema nika-kve povijesne reference; mi doista nikakva iskustva u tom pogledu nemamo. U redu, prihvatit ću prigovor: liberali-zam u Bosni nema ni najtanušnije korijenske žilice. Ali, do-pustit će mi se da uzvratim, na kakvu se bosansku povije-snu referencu može pozvati dejtonski ustavno-pravni okvir i svi konsocijacijski nabačaji koji se na njega nadograđu-ju? Na kakvu se to povijesnu referencu mogao poziva-ti komunizam onih teških dana novembra 1943. godi-ne? Drugim riječima, ako bi se liberalno-demokratski po-redak trebao naći u tom društvu hibrida, “raskorijenjenih” ideja, neka se nađe. To mu neće umanjiti njegovu vrijedno-sti, naprosto zato što bio on bio najmanje loš način među-sobne akomodacije pluralnog društvenog života u Bosni i Hercegovini.

B. Prioritet prava građanina na samoodređenje:

Ovaj “prioritet” zaziva jedno učvršćivanje pozicije građa-nina, pojedinca kao nositelja fundamentalnih prava i slo-boda. Jedina alternativa konsocijacijskom aranžmanu je liberalna demokratija. “S demokratske tačke gledišta, nacionalni (etnički) identitet osobe nije njegov ili njen pri-marni identitet i, mada je poštovanje različitosti (tamo gdje ona uistinu postoji, npr. u sferi religioznosti: A.M.) važno u multikulturalnim demokratskim društvima, nacionalni identitet nije temelj priznanja jednake vrijedno-sti i s njom povezane ideje jednakih prava. (...) s liberalno-demokratske tačke gledišta, osoba ima pravo da zahtijeva jednako priznanje prvo i prije svega, na osnovu njegovog ili njenog univerzalnog ljudskog identiteta ili potencijala, a ne primarno na osnovu nacionalnog identiteta” (Rocke-feller, 2003: 77-78). Doslovno shvatiti ovu ideju značilo bi smatrati da prioritet prava građanina na samoopredje-ljenje, u političkom smislu, izražava poštovanje dostojan-stva svih ljudskih bića. Nepriznavanje ovog prava, uvijek je, u manjoj ili većoj mjeri, utemeljeno, kako kaže Amy Gu-tmann na “pretpostavci fundamentalne inferiornosti dru-gih”, (Gutmann, 2003: 31) te je kao takvo uvijek “govor mr-žnje”. U političkom životu tako konstituirane zajednice su-očavamo se s hroničnim “problemom nepoštovanja i nedo-statka konstruktivne komunikacije među glasnogovornici-ma etničkih, vjerskih i rasnih grupa – a to je problem koji prečesto vodi nasilju” (Gutmann, 2003: 29).

Takva “gledišta koja flagrantno izražavaju omalovažava-nje interesa drugih nisu vrijedna poštovanja i stoga uopće ne izražavaju nikakvu autentičnu moralnu poziciju” (Gu-tmann, 2003: 30). Štaviše, politička zajednica koja siste-matski, pa čak, kao što je u slučaju Bosne i Hercegovine, ustavno-pravno negira prioritet prava građanina na samo-



određenje, kao zajednica počiva na govoru mržnje i manje više na kotroliranim nasilju i antagonizmu koji omogućava etnopolitičkim poduzetnicima, odnosno “glasnogovorni-cima” kulturalnih razlika u procesu njihove političke kon-strukcije opstanak na vlasti. Kao takva, odnosno kao siste-matsko gaženje ljudskog dostojanstva, ona ne može imati nikakvog drugog legitimiteta do onoga puke sile. U bosan-skohercegovačkom slučaju to su sile-garantori sporazuma uz domaći mehanizam etnopolitičkog generiranja straha od “nestanka”, kulturne asimilacije, poziva na zaštitu kultu-ralne posebnosti, itd. Detronizacija svih mehanizama poli-tičkog konstrukcionizma koje u najširem smislu nazivam “pravom naroda na samoodređenje” koje smjera na “etni-čku jednakost” označila bi istovremeno i delegitimiranje mehanizama diskriminacije i segregacije. Prioritiziranjem “prava građanina na samoodređenje” koje smjera na “eti-čku jednakost” svih članova društva stvorilo bi pretpostav-ke za jedan takav politički kontekst u kojem “dostojanstvo slobodnih i jednakih bića zahtijeva od demokratskih insti-tucija da budu nerepresivne, nediskriminatorne i promi-šljene” (Gutmann, 2003: 22).

Bosanskohercegovački Etnopolis ima sasvim suprotne in-stitucionalne kvalitete; njegove institucije su represivne, diskriminatorne i nerazborite. Preneseno u sferu kolekti-vnih prava, bosanskohercegovačko društvo je društvo ne-razboritog multikulturalizma, kulturalne apsolutizacije i takozvane etničke jednakosti koja je potpuno etički i vrije-dnosno neutralna obesmišljavajući tako svaku plauzibilnu koncepciju tolerancije. Politička korektnost zajednice etni-čke jednakosti u čijoj javnoj sferi se promiču najradikal-niji stavovi o inferiornosti drugih, svi mogući mehanizmi etničke kristalizacije kao i govor o moralnim vrijednostima čovječnosti je nemoralna. Najveći zločinac i najveći hu-manist kao članovi svojih etničkih kolektiva, u kon-cepciji etničke jednakosti, potpuno potiru svoje me-đusobne razlike. Tako najveći zločinac može sasvim le-gitimno biti najveći heroj, a najveći humanist sasvim legi-timno izdajnik. Svejedno je u konstelaciji etničke jednako-sti u kojoj ne smijemo etički prosuđivati vrijednosti druge zajednice jer bi to bilo politički nekorektno. Najveći zločin, genocid, može u konstelaciji etničke jednakosti postati be-zupitnom vrijednošću, metaforom etničke homogenizacije koja čin genocida uopće ne tematizira kao problem. Upra-vo se na ovim primjerima detektira ogromna i neprihvatlji-va moralna praznina Dejtonskog ustava.

Još gore, tako etabliran multikulturalizam etničke jedna-kosti je zaustavljač svake plauzibilne javne rasprave. Etni-čki utemeljen diskurs nije ništa drugo nego, kako to Ric-hard Rorty naziva, “conversation stopper” (zaustavljač ra-zgovora). Svako javno problematiziranje, osobito etičko, njegovih pretpostavki smatra se političkom nekorektno-šću. To je isti onaj “moralno-neutralni” mehanizam koji iz školskih udžbenika briše riječ “genocid” i zamjenjuje je

za riječ “greška”. Ruku na srce, tako koncipiran Dejtonski ustav i ne može drugačije nego biti nemoralan jer je moral-ni agens tog multikulturalizma kolektiv, dakle nepostoje-ći, nemogući nositelj moralnih vrijednosti i odgovornosti. Prethodne analize su pokazale, doduše, da “moral kolekti-va” projiciraju etnopolitički poduzetnici koji svoje pripa-dnike, članove zamišljene zajednice, lišavaju lične moralne odgovornosti istovremeno se referirajući na svoje stavove kao na “volju naroda”. Ali, ne postoji takvo nešto kao etni-čki moral. Charles Taylor zaključuje da “moralnost u izvje-snom smislu posjeduje unutrašnji glas” (Taylor, 2003: 35). Moralnost u jednoj zajednici etničke jednakosti je “izvanj-ska” jer ne proističe iz opredjeljenja slobodnih pojedinaca. Dakle, u bosanskohercegovačkom Etnopolisu moralnost ne postoji. Budući da je izvanjska, ona se referira na ma-nifestacije mehanizama etničke posebnosti koji su kod nas gotovo isključivo religijske prirode. Tako pervertirana kao izvanjska, moralnost se sastoji u oponašanju manifestacija etničkog jedinstva i prepoznatljivosti – manifestacija akta posta za vrijeme mjeseca Ramazana naglašeno prisustvo-vanje u crkvi, odnosno džamiji – “da svi vide”, itd. Ova ten-dencija već je odavno duhovito prokazana upravo u naro-du, što svjedoči o otporu tog unutrašnjeg “moralnog čula” kod običnih građana, u vidu metafora: “on je musliman M-92”, ili “veći je katolik od pape” itd. Svaki ustroj koji bi po-čivao na ovim pretpostavkama ne samo da je politički nele-gitiman, nego je i nemoralan.

Suprotno takvim konceptima, “multikulturalna društva i zajednice koje zastupaju slobode za sve i jednakost svih lju-di počivaju na uzajamnom poštovanju razložnih intelektu-alnih, političkih i kulturalnih razlika. Uzajamno poštivanje zahtjeva široko rasprostranjenu volju i sposobnost da se ar-tikuliraju neslaganja da se stavovi ljudi brane ispred ljudi s kojim se ne slažemo, da se razluče razlike dostojne i nedo-stojne poštovanja i da se bude otvoren za promjenu mišlje-nja kada se suočimo s dobro utemeljenom kritikom” (Gu-tmann, 2003: 31).

Ovo, sada već vlastito omalovažavanje građanina, individu-alno odbacivanje mogućnosti samoodređenja postalo je je-dan od najmoćnijih instrumenata njihovog vlastitog ugnje-tavanja koga provodi etnopolitička oligarhija. Vještim me-hanizmima etno-homogenizirajućeg samozazivanja stvara se cijela armija samomrzitelja i obožavatelja svoga članstva u nekom od etničkih kolektiva.

Moramo se složiti s Taylorom da “otkrivanje mog vlastitog identiteta znači to da ga ne stvaram u izolaciji nego da ga zadobijam kroz dijalog s drugima, dijelom očitovan, dije-lom unutrašnji” (Taylor, 2003: 40). Individuum se zaista ne stvara u nekom zrakopraznom prostoru, ali isto tako, za-dobijanje vlastitog identiteta kroz dijalog s drugima može biti problematično ako se odvija u represivnom kontek-stu, u kontekstu desocijalizacije, obrazovne indoktrinaci-



je. Kakav će vlastiti identitet zadobiti individuum ako je naprosto sugovornik koji je doveden u neravnopravan po-ložaj svojim “imenom” ili nekim drugim “markerom” svo-je drugosti, ili ako jednostavno mora da bude sugovornik, ako ne može svojom slobodnom voljom birati sugovornika i teme rasprave. Nedobrovoljnost i represivnost konteksta u kome se takav dijalog vodi, dakle konteksta kakav kara-kterizira etnopolitičku Bosnu i Hercegovinu, stvara samo frustrirane individualne identitete. Tačno je, i niko ozbi-ljan ne bi trebao negirati da “osobe, također i pravne osobe, postaju individualizirane samo putem procesa socijalizaci-je. Ispravno razumljena teorija prava zahtjeva politiku pri-znanja koja štiti integritet individuuma u životnim kontek-stima u kojima mu se identitet formira” (Habermas, 2003: 97), ali šta ako ti konteksti počivaju na neslobodi i name-tanju? Da li njih treba štititi? Da li ih treba “ovjekovječiti” u formi ustavnih principa? U Bosni i Hercegovini zahtjevi za priznanjem kolektivnih identiteta bili su, još gore, zahtje-vi za nametanjem izvanživotnih konteksta koje su podu-prli medijski i intelektualni etnopoduzetnici. Homogeniza-cija na etničkom osnovu bila je duboko protu-individuali-stička, štaviše, ugnjetavačka. Nadalje, moglo bi se s Taylo-rom složiti da je “uskraćivanje priznanja forma ugnjetava-nja” (Taylor, 2003: 42), ali onda je dejtonsko-etnopolitičko uskraćivanje priznanja individuuma najgora forma ugnje-tavanja jer je individuum polazna osnova svake forme gru-pne afilijacije. Nešto dalje Taylor zaključuje da prema nje-govom shvaćanju3 “društvo s jakim kolektivnim ciljevima može biti liberalno ukoliko je u staju da poštuje različitost – osobito kada su u pitanju oni koji se ne slažu s ovim zaje-dničkim ciljevima – i ukoliko je u stanju da ponudi adekva-tnu zaštitu fundamentalnih prava” (Taylor, 2003: 58). Ova verzija multikulturalizma približava se u značajnoj mjeri jednoj antiesencijalističkoj verziji, ali sobom povlači neko-liko važnih pitanja. Ključna riječ u ovom Taylorovom na-vodu je ukoliko: “ukoliko je u stanju da poštuje različitost”. Naime, upitno je koliko vladavina kolektivnih ciljeva može garantirati zaštitu fundamentalnih prava pojedinaca. Na-primjer, u Bosni i Hercegovini čelnici “nacionalnih strana-ka” u predizbornoj kampanji iz 1990. godine upravo su nu-dili koncepciju društva koja se temeljila na kolektivističkoj definiciji dobrog života – koji se nalazio u tradicijskim vri-jednostima etničke grupe, naroda – nudeći svakojake ga-rancije fundamentalnih, građanskih prava, dakako ispra-zno kakve su i izjave nacionalističkih lidera tipa “od pone-djeljka pravna država”. Nakon dolaska na vlast nove kole-ktivističke ideologije potekli su potoci krvi, a fundamen-talna građanska prava su i danas velika nepoznanica. Zato će biti prije obrnuto – da je prioritet fundamentalnih pra-va pojedinaca preduslov svake druge razlike, različitih kon-

cepcija dobrog života, različitih samoodređenja pojedinaca koja mogu biti kolektivne naravi.

Tim prije ne mogu se složiti s Taylorom da “forma politi-ke jednakog poštovanja, onakva kakvu promovira liberali-zam prava, koja je neprijateljska prema različitosti zato što a) insistira na uniformnoj primjeni pravila definiranja fun-damentalnih prava bez izuzetka i b) jer je sumnjičava pre-ma kolektivnim ciljevima” (Taylor, 2003: 58-59). Liberali-zam prava nije nužno neprijateljski raspoložen prema ra-zličitosti, već je upravo preduslov svake moguće različito-sti koja dolazi, i jedino može doći iz slobodnog opredjelje-nja građanina. Ne vidim ničega spornog u “uniformnoj pri-mjeni pravila definiranja fundamentalnih prava bez izuze-tka”. Bez uniformne primjene pravila koja se odnosi na svakog građanina kao pripadnika ljudske vrste nema pravde niti morala. Izuzeci naravno mogu postojati, ali se tu više slažem s Rockefellerom nego s Taylorom. Rockefel-ler primjećuje: “Jedna je stvar podržavati nekog na osnovu prava na samoodređenje političke autonomije neke histo-rijski nesumnjivo posebne i autonomne grupe kao što su plemena u Novoj Gvineji koji žive poput ljudi u kamenom dobu, ili kao što je tibetanska budistička kultura u Kini. Si-tuacija postaje kompliciranija kada neko ima na umu stva-ranje autonomne države unutar jedne druge demokratske države kao što je slučaj s Kvebečanima”... “osjećam se nela-godno zbog opasnosti od erozije fundamentalnih ljudskih prava, tokom vremena, koja izrasta iz separatističkog men-taliteta koji podiže etnički identitet iznad univerzalnog ljudskog identiteta” (Rockefeller, 2003: 77, 79).

Nadalje, da se vratimo prethodnom Taylorovom navodu koji govori o sumnjičavosti prema kolektivnim ciljevima. Nakon našeg ratnog iskustva s pravom treba upitati: A šta ako je kolektivni cilj, ili ako su njegove krajnje konsekven-ce etničko čišćenje, genocid, uopće brisanje traga postoja-nja onih Drugih? Taylor, istina želi pojasniti ovaj aspekt pa dodaje: “Ja je ipak nazivam neprijateljstvom prema različi-tosti zbog toga što ne može da prihvati ono čemu članovi posebnih zajednica odista teže – a to je opstanak, što je b) kolektivni cilj koji će a) skoro neizbježno iziskivati varijaci-je u vrstama zakona koji se smatraju dopustivim od jednog do drugog” (Taylor, 2003: 59). Izričito tvrdim da svako ar-gumentiranje bilo kojeg kolektivističkog cilja koje se poziva na kategoriju opstanka predstavlja opasnost po samu op-stojnost društva u cjelini, na kraju i same grupe čiji je “op-stanak ugrožen”. Pozivanje na “egzistencijalni argument” koji “ne treba argumentaciju” isključuje njegovog zagovor-nika iz racionalne zajednice argumentiranja i javne raspra-ve. Zagovornik će, kako bosanski slučaj pokazuje, u kraj-

3 Michael Walzer sažima dvije vrste liberalizma koje Taylor opisuje u svom tekstu “Politika priznanja”: “Prva vrsta liberalizma (liberalizam 1) je posve-ćena u najjačem mogućem smislu individualnim pravima i državi rigorozno neutralnoj, koja gotovo da je dedukovana iz ovih prava, državi bez kultur-nih ili religijskih projekata, ili bilo kakvih vrsta kolektivnih ciljeva izvan lične slobode i fizičke sigurnosti, dobrobiti i bezbjednosti građana. Druga vrsta liberalizma (liberalizam 2) dopušta državi da se posveti opstanku i prosperitetu neke posebne nacije, kulture, ili religije ili (ograničenom) skupu nacija, kultura i religija – ali samo ukoliko su zaštićena osnovna prava građana koji su se posvetili drugim ciljevima ili koji nemaju nikakve posvećenosti te vr-



njem naporu “argumentiranja” posegnuti za oružjem. Vla-davina kolektivističkih ciljeva, međusobno isključivih, sa-mopotirućih najbolji je put za nasilnu dezintegraciju jedne društvene zajednice. Rockefeller je izričit: “Kad se liberal-no društvo suoči s pitanjem dodjeljivanja posebnih privile-gija, oslobađanja od obaveza i davanja političke autonomi-je nekoj kulturalnoj grupi ... ono ne može praviti kompro-mise u pogledu fundamentalnih ljudskih prava” (podvukao A.M.) (Rockefeller, 2003: 80).

Pozivanje na opstanak je nedemokratski čin. Kao uče-nik John Deweya, Rockefeller ove probleme vraća u sferu demokratske rasprave. Kriza demokratije ne rješava se izu-zecima, kompromisima s nedemokratskim mjerama, oso-bito ne na argumentaciji koja se temelji na koncepciji “pri-rodne vrste”, već suprotno, ona se rješava s još više demo-kratije. Rockefeller kaže: “Demokratski put je u sukobu sa svakom rigidnom idejom o, ili apsolutnim pravom na kul-turni opstanak. Demokratski put znači poštovanje i otvore-nost prema svim kulturama, ali također i izazov svim kul-turama da napuste intelektualne i moralne vrijednosti koje su nekonzistentne s idealima slobode, jednakosti i konti-nuiranim kooperativnim istraživačkim pothvatom čiji je cilj istina i dobrobit. To je kreativni metod transformacije... Malo je ipak vjerovatno da će društvo biti otvoreno za ta-kvu transformaciju, ukoliko je ono preokupirano zaštitom jedne posebne kulture do te mjere da dozvoli vladi da odr-žava tu kulturu na uštrb individualne slobode” (Rockefel-ler, 2003: 81).

Osim toga, veliki paradoks “kulturnog opstanka” je u tome da samo slobodne individue mogu upotrebom svoje ima-ginacije održavati jednu kulturu u životu, širiti njezine ho-rizonte, učestvovati u njezino ime u dijalogu i kulturalnim interakcijama. Kultura bez slobodnih individua, bez pri-znatih individua uopće je himera, “fosil”, zreo za arhiviranje i konzerviranje. Isto se odnosi i na identitet etničke grupe. Osim toga, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju Tayloro-va koncepcija liberalizma 2 je neprimjenljiva jer o proši-renju politike jednakog poštovanja možemo govoriti samo kada je riječ o vidno različitim kulturama. Kvebečani go-vore vidno drugačijim jezikom od susjeda, anglofonih Ka-nađana. Problem s našom zemljom je u tome da su go-tovo sve etno-kulturne razlike čisti politički konstrukti koji kao takvi traže klasično kulturno-političko priznanje. Ispraznost tog političkog konstruktivizma posebno se vidi na slučaju etnopolitičkih poduzetnika kod bosanskih Srba i Hrvata. Oni se u svojim zahtjevima za “kulturni i politički opstanak” ne zalažu za opstanak svoje kulturne posebnosti, što nalaže zdravi razum, dakle za kulturnu posebitost i vri-jednosti bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata već u biti za potpuni nestanak te “bosanske” distinktivnosti kroz agre-sivne procese integriranja u kulturu Srba u Srbiji, odno-sno Hrvata u Hrvatskoj. Takav zahtjev za priznanjem, kako se često predstavlja kada želi priskrbiti legitimitet, pokazu-

je se u ovom slučaju kao zahtjev za priznanjem odbijanja priznanja kulturalne različitosti. Volio bih vidjeti tu teoriju koja će ovom zahtjevu izići u susret. Treba li onda, uzevši u obzir vidljive posljedice toga nastojanja brisanja kulturne distinkcije, izaći u susret ovom samopotiranju?

Dakle, ne možemo govoriti o postojanju pravne države bez demokratije. “Princip narodnog suvereniteta zahtijeva fun-damentalna prava bez kojih uopće nije moguć legitiman zakon – prvo i prije svega prava na jednaku individualnu slobodu izbora i djelovanja, koja pak sa svoje strane pre-tpostavlja obuhvatnu pravnu zaštitu pojedinaca ... Teorija prava odista daje apsolutno prvenstvo pravima u odnosu na kolektivna dobra tako da argumenti o ciljevima – kako pokazuje Dworkin – mogu poslužiti kao “aduti” u odnosu na zahtjeve osnovane na individualnim pravima, samo ako se ovi ciljevi sa svoje strane mogu opravdati u svjetlu dru-gih prava kojima se daje prednost” (Habermas, 2003: 104-05). U tom smislu, pogledajmo cijeli problem iz druge per-spektive, naime ako cijelu “paradigmu zamijenimo” i teži-šte prebacimo

a) sa etničke na etičku jednakost, i b) sa prava naroda na samoodređenje na pravo građa-nina na samoodređenje.

Za početak bi se mogli složiti s viđenjem Nerzuka Ćurka. U svom tekstu “Politički liberalizam: stvarno i moguće” Ćurak tvrdi da je “politički liberalizam u BiH moguć kao relativno uspješan politički projekt ako javnu sferu oslobodimo etni-čke opresije” (Ćurak, 2003: 173), mada ne prepoznaje snage koje bi bile potpisnice tog projekta. Taj projekt hoće reći da je namjesto konstitutivnosti naroda, a u ime blagode-ti svakog građanina ove napaćene zemlje bolje i mudri-je odabrati konstitutivni liberalizam koji znači vladavi-nu prava, podjelu vlasti i mehanizme njene kontrole, zašti-tu individualnih prava i određeni nivo predstavljanja u vla-sti. Ali kako javnu sferu osloboditi etničke represije, na-ime, kako zbaciti etnopolitičku matricu kao krajnju stvar-nost? Kako se osloboditi ove, kako Ćurak naziva, “žudnje za neslobodom” građanina Bosne i Hercegovine?

Zato, osudno pitanje za budućnost Bosne i Hercegovine glasi: ima li građanin Bosne i Hercegovine pravo da ne bude diskriminiran po etničkom principu u javnom i po-litičkom životu? Ima li građanin pravo izaći iz nametnutog konteksta “etničke jednakosti” i zahtijevati “etičku jedna-kost” po kojoj je on ili ona jednak sa svakim drugim gra-đaninom države Bosne i Hercegovine u svome ljudskom dostojanstvu i slobodi da sam odlučuje o pitanjima od ja-vnog i privatnog interesa, o pitanjima značajnim za njegov individualni samorazvoj i pitanja njegove grupne afilijaci-je? Kontekst u kojemu je to jedino moguće ostvariti u Bo-sni i Hercegovini je kontekst etičke jednakosti ili “prava na ignoranciju etničke razlike”. Bez tog koncepta – društva



slijepog za etnicitet u političkom smislu – pravna jedna-kost individuuma samo je isprazan kompliment za druš-tvo čiju javno-političku i privatnu sferu određuju tekton-ske sile etno-religijskih elita. Pravo da neko, pa čak i većina unutar neke zajednice želi svoju religijsku ili etničku afilija-ciju staviti na prvo mjesto, odnosno postaviti za ishodište identiteta svoje osobe, ne povlači pravo da se takav vid sa-morazumijevanja nameće kao jedini legitiman, osobito ne u političkom smislu.

Dakle, o tome da li su bosanskohercegovačke etničke grupe (konstitutivni narodi) pravedno ustavno zaštićene u svojem kolektivitetu trebamo raspravljati samo nakon toga što ra-spravimo da li ustav naše zemlje i njezini zakoni pravedno štite individualna prava i slobode, dostojanstvo građanina. Ali, kategorija građanina, na žalost suštinski je odsutna iz našeg ustava. Pobrojavanje kvota, proporcija, delikatnih mehanizama kolektivne zaštite, bez prethodne zaštite indi-vidualnog građanina u njegovoj “konstitutivnosti” je nede-mokratsko jer je “cilj demokratije moralni cilj dostojanstva i vrijednosti individuuma” (Dewey, 1982: 303). Ono što je krajnje vrijeme da se shvati je da svakoj konstitutivnoj za-štiti kolektiva u Bosni i Hercegovini mora prethoditi je-dna prethodna konstitutivna zaštita građanina, nikako obrnuto, kako je danas ozakonjeno Dejtonskim ustavom. Ovakva liberalno-demokratska prekompozicija ustavno-pravnog poretka, promjena paradigme i okret k individu-umu razvlastio bi etnopolitičku matricu a njene naracije o kolektivnom dobru bile bi razoružane i učinjene jednim od mnogih drugih glasova koji predstavljaju opći žamor druš-tva. Ovako demokratiziran javni prostor otvorio bi prostor za razne forme individualnog i grupnog samorazumijeva-nja bez mogućnosti nametanja.

“Ako se jedna dobro funkcionirajuća javna sfera s otvore-nim komunikacijskim sistemima koji promoviraju i dopu-štaju diskusije orijentirane na samorazumijevanje može ra-zviti u takvim multikulturalnim društvima na pozadini li-beralne kulture i na osnovi dobrovoljnih asocijacija, onda demokratski proces aktualizacije jednakih individualnih prava može da se proširi u mjeri u kojoj će jamčiti različi-tim etničkim grupama i njihovim formama kulturnog ži-vota jednako pravo koegzistencije ... jer s normativne tačke gledišta integritet individualne osobe nije moguće jamčiti ukoliko se ne zaštite intersubjektivna iskustva i životni kon-teksti u kojima se osoba socijalizirala i formirala svoj iden-titet. Identitet individuuma je isprepleten s kolektivnim identitetima i može se stabilizirati samo unutar kulturalne mreže koju nije moguće prisvajati kao privatno vlasništvo, isto tako kao što je to nemoguće učiniti s maternjim jezi-kom. Individuum stoga ostaje nosilac prava na kulturalno pripadništvo” (podvukao A.M.) (Habermas, 2003: 108).

U Bosni i Hercegovini kolektiv je nosilac prava nad indivi-duumom. Vladajuća etnopolitika ne priznaje individuuma

kao nosioca prava na kulturno pripadništvo već posmatra etničko grupstvo kao supstancijalitet, upravo kao “prirodnu vrstu”. Kulturna mreža unutar koje se socijaliziraju pripad-nici etničke grupe privatizirana je od strane etnopolitičkih poduzetnika – oni određuju njene ključne metafore samo-deskripcije i sužavaju njezin referentni opseg samorazu-mijevanja. Zato je pravo građanina na samoodređenje najbolji način za akomodiranje razlika u Bosni i Hercegovi-ni. Najbolji način njihovog akomodiranja je demokratizaci-ja javnog prostora i političko neprimjećivanje i odbijanje institucionaliziranja etničkih razlika. “Svaka liberalno-de-mokratska politika posvećena idealima slobode i jednakos-ti ne može da izbjegne zahtjev da stvori tolerantno i podsti-cajno društveno okruženje u kojem se poštuju svi narodi u svojoj kulturnoj raznolikosti, koji time dobijaju osjećaj pri-padnosti široj zajednici” (Rockefeller, 2003: 84-85).

ASIM MUJKIĆ (1968.) DOCENT JE NA PREDMETIMA ETIKA I UVOD U FILOZOFIJU NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU. AUTOR JE NEOPRAGMATIZMA RICHARDA ROR-TYJA I KRATKE POVIJESTI PRAGMATIZMA, KOAUTOR JOHN RAWLS I PERSPEKTIVE LIBERALIZMA U BOSNI I HERCEGOVI-NI I ESEJA O HEIDEGGERU. ZAMJENIK JE GLAVNOG I ODGO-VORNOG UREDNIKA ODJEKA, BOSANSKOHERCEGOVAČKE REVIJE ZA UMJETNOST, NAUKU I DRUŠTVENA PITANJA.

LITERATURA:

Brubaker, 2002: Rogers Brubaker: “Ethnicity without groups”, Arch.Eu-rop.Sociol., XLIII, 2, 163-189.Bugarski, 1997: Ranko Bugarski, Jezik u društvenoj krizi (Beograd: XX vek);Ćurak, 2003: Nerzuk Ćurak, Dejtonski nacionalizam (Sarajevo: Buybo-ok);Dewey, 1982: John Dewey: “Democracy and Education in the World of Today”, Later Works, Vol. 13, (Carbondale: Southern Illinois University Press); 294-303.Gray, 2000: John Gray, Two Faces of Liberalism (New York: The NewPress);Gutmann, 2003: Amy Gutmann: “Uvod” iz Multikulturalizam / Ispitiva-nje politike priznanja, Ejmi Gatman ur., Tomislav Kargačin, prev., (Novi Sad: Centar za multikulturalnost); 15-33.Habermas, 2003: Jurgen Habermas: “Borbe za priznanje u demokratskoj pravnoj državi” iz Multikulturalizam / Ispitivanje politike priznanja, Ejmi Gatman ur., Tomislav Kargačin, prev., (Novi Sad: Centar za multikultu-ralnost); 93-123.Kamberović, 2002: Husnija Kamberović: “”Turci” i “kmetovi” – mit o vlasnicima bosanske zemlje” iz Historijski mitovi na Balkanu, H. Kambe-rović ur. (Sarajevo: Institut za istoriju); 67-84.Pinkard, 2005: Terry Pinkard, Hegel”s Phenomenology / The Sociality ofReason (Cambridge University Press);Quine, 1999: Willard Van Orman Quine: “Prirodne vrste”, Stela Bulić, prev., (Zagreb, Scopus, god. IV, sv.2, br.12, rujan 1999); 101-121.Rockefeller, 2003: Steven Rockefeller: “Komentar” uz esej Charlesa Ta-ylora iz Multikulturalizam / Ispitivanje politike priznanja, Ejmi Gatman ur., Tomislav Kargačin, prev., (Novi Sad: Centar za multikulturalnost); 77-86.Taylor, 2003: Charles Taylor: “Politika priznanja” iz Multikulturalizam / Ispitivanje politike priznanja, Ejmi Gatman ur., Tomislav Kargačin, prev., (Novi Sad: Centar za multikulturalnost); 33-69.Walzer, 2003: Michael Walzer: “Komentar” iz Multikulturalizam / Ispiti-vanje politike priznanja, Ejmi Gatman ur., Tomislav Kargačin, prev., (Novi Sad: Centar za multikulturalnost); 86-93.



PITANJE, KOJE JE MUČILO NAS KOJI SMO ZAGOVARALI uvođenje “međunarodnog protektorata” u Bosni, još uvijek je relevantno: je li se rat od 1992. do 1995.

mogao izbjeći, a relativno lagana tranzicija ka neovi-snosti izvesti, pod uvjetima međunarodnog protekto-rata? Bilo je prilično jasno, u periodu od 1990. do 1991., da ta zemlja, u to vrijeme jedna od šest jugoslavenskih re-publika, neće preživjeti kolaps Jugoslavije bez nasilja. Ideja protektorata temeljila se na iskustvu sa UN sustavom “po-vjerenstva” (trusteeship) koji je uveden na nekim teritori-jima kako bi im se pomoglo da prevaziđu tenzije i konfli-kte što su prijetili njihovoj i unutarnjoj stabilnosti i tranzi-ciji ka neovisnosti.

Sve u svemu, u Bosni se nije pokušalo niti s protektoratom niti s povjerenstvom. Umjesto toga, u periodu nakon Day-tonskog mirovnog sporazuma iz 1995., ta je zemlja prepla-vljena velikim brojem institucija iz međunarodne zajednice čiji je zadatak bio da nadgledaju provedbu mirovnog spo-razuma i pomognu poslijeratnu obnovu.

Vrhunac su takvog stanja stvari predstavljale izvršne i za-konodavne ovlasti nad jednom suverenom zemljom, ovla-sti bez presedana, dane novostvorenom Uredu visokog predstavnika (OHR), vodećoj međunarodnog civilnoj in-

Bosna i Hercegovina: državnost na raskrižju putevaIluzorno je vjerovati da se kriza bosanske državnosti može prevazići samo promjenom ustava. Na jedan dramatičan način, bosanskom društvu nedostaje osjećaj pripadanja vlastitoj zemlji

Zoran Pajić

stituciji u Bosni. Takav je opresivni mandat po definiciji in-kompatibilan sa suverenim statusom zemlje koja je među-narodno priznata, a također Daytonskim sporazumom pri-znata kao neovisna država koja je, u međuvremenu, stekla članstvo u skoro svim glavnim međunarodnim organizaci-jama, od UN-a do Vijeća Europe.

Daytonski Ustav vs. izgradnja države

Godine 1995. Daytonski je Ustav izgledao kao savršeni me-đunarodni instrument za zaustavljanje rata i promjenu trenda u Bosni. Pisan jezikom koji je otvoren za tumače-nje, sporazum je bio dovoljno nejasan da bi sve zainteresi-rane strane, uključujući i međunarodnu zajednicu, mogle njime biti zadovoljne. U isto vrijeme, tekst je sporazuma bio dovoljno precizan što se tiče njegove funkcije zaštite mira i sprječavanja ponovnog izbijanja nasilja pod pozor-nim nadzorom međunarodne zajednice.

Kako su godine prolazile, postalo je jasno da Daytonski sporazum ne može otvoriti put ka konzistentnom proce-su izgradnje države i konsolidiranja institucionalnih prero-gativa na državnoj razini. Većina komentatora i analitičara

TEKST JE OBJAVLJEN SREDINOM VELJAČE, KAO DIO “EU ACCESSION MONITOR” ŠTO GA, NA ENGLESKOM, OBJAVLJUJU TRANSITIONS ONLINE (WWW.TOL.ORG); ZAHVALJUJEMO GLAVNOM UREDNIKU TIHOMIRU LOZI NA DOPUŠTENJU DA OVDJE OBJAVIMO PRIJEVOD TEKSTA.

http://www.tol.org



krivicu za pat poziciju u zemlji, te za popuštanje pred fra-gmentacijom Bosne prema crtama etničke podjele, pripi-suju samom ustavu – Aneksu IV. sporazuma. No, krivica se ne bi trebala pripisati samom ustavu nego činjenici da Da-ytonski sporazum nije poništio ustave bosanskih entiteta, uglavnom hrvatsko-bošnjačke Federacije Bosne i Hercego-vine i Republike Srpske (RS) gdje dominiraju Srbi.

Kada je, rane 1994., u Washingtonu potpisan sporazum o “Federaciji hrvatskog i muslimanskog naroda”, bosanski Srbi su bili izvan igre. Taj je potez reflektirao želju Clin-tonove administracije da pojednostavi bosanski konfliktreduciranjem rata između tri strane (“svi protiv svih”) na rat između dvije strane. U konačnici, na teritoriji su Bosne tako stvorene dvije zemlje.

U tom trenutku RS nije bila uračunata kao dio buduće dr-žave Bosne. Osim toga, nakon Washingtonskog sporazu-ma bošnjački vođa Alija Izetbegović i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman objavili su deklaraciju koja je predviđala bliske “konfederalne” veze između Republike Hrvatske i novostvorene Federacije.

Daytonski je sporazum imao upravo suprotne implikaciju – da sva tri “konstitutivna naroda”, uključujući Srbe, dove-de pod jedan krov države Bosne, što je dodatno potvrđeno Aneksom IV sporazuma. Entiteti su imali vlastite ustave i vlastite strukture vlasti.

No, ustavi entiteta bili su u sukobu sa idejama izraženim u Preambuli Daytonskog Ustava. Poništavanje entitetskih ustava u Daytonu ponudilo bi jedini način da se Aneksu IV. da prostor za vlastiti život. No, u to vrijeme, nitko nije to pojmio kao prioritet. Umjesto toga, Aneks IV. postao je ta-lac entitetskih ustava.

No, prema načinu na koji definira zemlju, čak je i Preambu-la Daytonskog Ustava prilično neprecizna; ona formulira jedan nespretan kompromis između zahtjeva da se zajamči “pluralističko društvo” i zaštite postojećeg koncepta de fa-cto etničkih država u Bosni. No, operativni paragrafi usta-va jasno slijede rezoniranje entitetskih ustava te ustav, na taj način, ne uspijeva otvoriti put ka izgradnji države koja bi bila podržana od strane adekvatne vladajuće strukture na državnoj razini. Postupno ta je anomalija dovela Bosnu do ustavne krize i paralize državnosti.

De facto revizija ustava

Postojali su “glasovi” koji su zagovarali amandmane na ustav, no, sve do prije godinu dana, taj je pravac djelovanja izgledao nerealističnim. U međuvremenu, međunarodna zajednica, predvođena OHR-om, probala je alternativni

način poboljšanja i osiguranja djelotvornosti državne stru-kture kako bi osposobila Bosnu da postane odgovoran član međunarodne zajednice i da učestvuje u potpunosti u europskom integracijskom procesu. OHR je krenuo pu-tem de facto izmjena, a ne putem ustavnih promjena kroz formalnu proceduru.

Na tom su putu postojale dvije alternative: jedna koja se temeljila na restriktivnom, i druga koja se temeljila na ek-stenzivnom, tumačenju Daytonskog sporazuma. Prva bi dala više moći entitetima i učvrstila vlast nacionalističkih elita. Ovaj je pristup ograničen na doslovnu primjenu usta-va i striktno slijeđenje jezika svake provizije. Druga alter-nativa bila bi inspirirana preambulom ustava koja omogu-ćuje drugačiju viziju države sa više supstantivnih preroga-tiva za zakonodavne i izvršne grane vlasti na državnoj razi-ni; ovo bi pak dovelo do toga da bosanske institucije budu više kompatibilne sa onima u razvijenim demokracijama, uključujući europske institucije.

Do sada međunarodna je zajednica slijedila ekstenzivni pristup tumačenju ustava te je dala prioritet procesu izgra-dnje institucija na državnoj razini. Tokom posljednje četi-ri godine to je rezultiralo značajnom de facto promjenom (amendment) ustava. Iako niti jedna riječ [ustava] nije promijenjena, taj je proces uspostavio trend prenoše-nja prerogativa vlasti sa entitetske na državnu razinu u skoro svim područjima.

Koraci što ih je poduzeo OHR, a u kasnijem periodu doma-će vlasti prihvatile, uključuju neke izuzetne primjere. Bo-sansko Vijeće ministara, koje je, sukladno ustavu, na po-četku imalo tri, danas ima ukupno devet ministarstava. Umjesto rotirajućeg predsjedništva, Vijećem sada pred-sjedava stalni predsjedavajući. Uspostavljen je Sud Bosne i Hercegovine, te usvojeno krivično i civilno zakonodavstvo na državnoj razini, pri čemu su entitetski zakoni postupno harmonizirani. Bosna ima također jednu poresku upravu. Reforma u obrambenom sektoru države, koja je završena tek nedavno, zamijenila je dva ministarstva obrane na enti-tetskim razinama jednim ministarstvom. Slično tome, dvi-je entitetske vojske, od kojih je jedna bila i sama podijelje-na na dvije “komponente”, spojile su se u jednu multietni-čku vojsku. Koncem 2005. vodeći političari u Bosni postigli su dogovor da sprovedu reformu policije.

No, mora se reći da nisu sve te promjene bile djelotvor-ne. Mnoge od uspostavljenih institucija još uvijek izgledaju kao prazne školjke bez stvarnih ovlasti i odgovornosti. Nji-ma nedostaju adekvatne procedure za upravljanje i utvrđi-vanje odgovornosti, kao i službenici koji bi ih popunili.



Sada je potrebna formalna procedura

U svakom slučaju, neovisno o kontinuitetu i uspjehu pri-stupa “kroz de facto amandmane”, taj de facto proces jest potrošen. Sve daljnje promjene morat će poštivati proce-duru za amandmane kako je stipulirana ustavom. Te pro-mjene mogu uključiti obnovu administrativne struktu-re kao i promjenu unutarnjih granica bilo između entiteta bilo između kantona. One mogu uključiti restrukturiranje bosanskog tročlanog, rotirajućeg predsjedništva, odnosa između Vijeća [ministara] i Parlamentarne Skupštine, uni-verzalnog prava glasanja na izborima, kao i rada na pitanji-ma dvostrukog državljanstva.

U tom pogledu, Bosna se nalazi na raskrižju puteva. Go-voreći općenito, u posljednje su se vrijeme, u javnim ra-spravama o ustavnoj reformi, pojavila tri različita pristu-pa. Prvi zagovara potpuno ukidanje daytonske strukture, ukidanje koje bi ukinulo dva entiteta i sjeverni disktrikt “Brčko” kojim upravlja UN, pri čemu bi cijeli koncept teri-torija kontroliranih od strane etnički većinskih naroda bio odbačen. U teritorijalnom smislu, Bosna bi bila organizi-rana kao zajednica održivih gospodarskih područja. Dru-gim riječima, decentralizacija bi se temeljila na načelima drugačijim od današnjih. Drugi pristup zagovara potpuno centraliziranu državu Bosnu čije bi se institucije sukladno tome transformirale. I posljednji pristup zagovara državu sastavljenu od tri entiteta i konzekventnu primjenu načela “simetrije” između etniciteta i teritorijalnosti.

S onu stranu ustava

Izbor sustava u kojemu žele živjeti i postizanje konsenzu-sa tokom procesa promjene ustava bit će na građanima (the people) Bosne. Kao dio aplikacije Bosne za članstvo u Eu-ropskoj Uniji (EU), Unija i Vijeće Europe trebali bi pozorno pratiti (monitor) taj proces. Od početka pregovora o Stabi-lizaciji i Sporazumu o Pridruživanju, kasne 2005., između Bosne i EU, Bosna je otpočela ono što se danas normalno razumije kao nepovratno putovanje ka članstvu u EU.

Ovo bi mogao biti pogodan trenutak da se izrazi skepti-cizam u vezi sa današnjom američkom inicijativom da se promjeni ustav. Dok SAD, uključujući američke pravnike i nevladine organizacije, mogu ponuditi vrijedan savjet, one bi se trebale suzdržati od preuzimanja vodeće uloge u procesu donošenja nacrta za prijedloge amandmana. Taj posao trebao bi biti prepušten njihovim europskim ko-legama. Krajnje je vrijeme da Bosna izvrši odlučni okret ka Europi. Europa je mjesto u kojem bi ta zemlja trebala tra-žiti načela i kriterije na temelju kojih će izgraditi svoju dr-žavnu strukturu, pravni sustav, i organizaciju vlasti. Danas u Bosni “put ka Europi” predstavlja najsnažniji poticaj za

sve grupe i zajednice, bile one etničke, političke, društve-ne, profesionalne, ili generacijske. Slušanje i prihvaćanje samo američkog savjeta u procesu izgradnje države moglo bi biti kontraproduktivno, a čak bi moglo i otu-điti Bosnu od njenih europskih partnera i pokrenuti tu zemlju u pravcu koji je inkonzistentan sa europskim usta-vnim standardima.

Istovremeno, opravdana je i stanovita kritika aktivnosti Vi-jeća Europe u Bosni. Nazočnost Vijeća u toj zemlji iner-tna je i pasivna u svakom pogledu. Ta organizacija, kojoj se Bosna, sa velikim očekivanjima, pridružila 2002., trebala bi stajati na najistaknutijem mjestu debata o novom usta-vnom okviru i načelima vladavine prava. Vijeće bi trebalo biti u najboljoj poziciji da ponudi svoje iskustvo u imple-mentiranju demokratskih načela definiranih u njegovu Sta-tutu, da ne spominjemo pravnu i tehničku pomoć koju bi, u tom pogledu, ova organizacija mogla ponuditi.

Već skoro deset godina, brojni izvjestitelji, posebni izasla-nici, i pompozne misije za otkrivanje činjenica, u ime Vije-ća Europe i Europskog Parlamenta posjećuju Bosnu, ugla-vnom bez smisla. I bosanski i europski dužnosnici trebaju dobro porazmisliti o tom odnosu kako bi ga učinili funkci-onalnim i proizveli nešto korisno za Bosnu.

Na koncu, iluzorno je vjerovati da se kriza bosanske dr-žavnosti može prevazići samo promjenom ustava. Na jedan dramatičan način, bosanskom društvu nedostaje osjećaj pripadanja vlastitoj zemlji. Bosanski građani su često nesigurni u pogledu svog identiteta, osim etnicite-ta i religije. Taj proces izgradnje nacionalnog identiteta če-sto ide ruku pod ruku sa narativima o nacionalnom uspje-hu. Ti narativi, koji promiču koheziju, mogu potjecati od izgradnje povjerenja u državne institucije ili od atraktivnih slika o zemlji, u međunarodnom smislu, no, nadati se da ti narativi grade samopoštovanje među građanima. Drugim riječima, osjećaj identiteta i pripadanja predstavlja ključni temelj za izgradnju države i konsolidaciju državnih insti-tucija. Dospijeće to tog cilja pak predstavlja zadatak koji je mnogo i delikatniji i postupniji od postizanja konsenzusa o ustavnim amandmanima. No, svejedno – tranzicija Bosne morat će se odvijati simultano na oba kolosijeka.

PREVEO S ENGLESKOG: DRAŽEN PEHAR

ZORAN PAJIĆ, PROFESOR MEĐUNARODNOG PRAVA, PRE-DAVAO NA SARAJEVSKOM UNIVERZITETU; TRENUTNO NA POZICIJI “SENIOR RESEARCH FELLOW” NA INSTITUTU ZA MEĐUNARODNU POLITIKU, KING”S COLLEGE, LONDON. OD 2000. DO 2005. VODIO JE URED ZA REFORMU ZAKO-NODAVSTVA U OHR-U, A OD 1999. DO 2000. SLUŽIO KAO VIŠI PRAVNI SAVJETNIK U BOSANSKOM UREDU MEĐUNA-RODNE KRIZNE SKUPINE (ICG).



OSTRAŠĆENOST KOJOM SE OBIČNO U BOSNI I Her-cegovini pristupa pitanju promjena Daytonskog Ustava fascinantna je koliko i deprimirajuća. Ovu

ostrašćenost pokazuju skoro sve stranke bosanskohercego-vačkog političkog krajolika, neovisno o njihovu nacional-nom, ili ideološkom, usmjerenju. Ona je fascinantna jer in-dicira da se ljudi, kad se jednom naviknu na zlo, od isto-ga teško oslobađaju, iako navika na zlo nikome ne može donijeti nikakvo dobro. U tome fascinira činjenica da se na ovu bazičnu iracionalnost teško može izvana racional-no utjecati, primjerice argumentima, savjetima, ili navođe-njem poučnih primjera. Imate osjećaj da ne znate da li bi-ste se zbog situacije trebali smijati ili plakati – to fascini-ra. I ona, ostrašćenost, je deprimirajuća jer pogled na ljude zaslijepljene vlastitim strastima deprimira. Upravo zbog te ostrašćenosti, svađe oko Daytonskog Ustava poka-zuju jednu skoro nevjerojatnu karakteristiku: tekst samog Daytonskog sporazuma se vrlo rijetko citira,

odnosno vrlo se rijetko uzima u obzir ono što sam doku-ment kazuje ili stipulira. Referentna točka, ili sidrište, se gubi u krajoliku zatamnjenom strastima, i potrebna briga o tome tko što govori, ili tko o čemu govori, ili o čemu svi mi zajedno govorimo, nestaje. Stoga se stiče dojam da je jedini jasan smisao (zapravo, meni jasan) naših svađa o Daytonu (ubuduće, kad napišem “Dayton” mislim na “Da-ytonski mirovni sporazum”) taj da nas pripreme za još jedan oružani sukob.

Cilj je ovoga ogleda objasniti racionalnu jezgru sukoba oko Daytona i ukazati ne toliko na smjer u kojemu bi se mo-gla pronaći rješenja koliko na jedan modus teoretiziranja u kojemu problemi izgledaju rješivi. Moje će misli biti na-mjerno prezentirane na vrlo apstraktnoj, filozofskoj razi-ni; a, budući se uglavnom bavim filozofijom jezika, fokusi-rat ću se na najbitnije postavke kojima nas filozofija jezikamože podučiti u vezi s Daytonom. Cijelo izlaganje je podi-

Moralne dileme, politički sukobi, tumačenja i promjene (Daytonskog) Ustava – stajalište filozofa jezikaPrihvaćanje disolucije bivše Jugoslavije, tj. prihvaćanje neovisnosti pojedinih država-nasljednica sukladno načelu nacionalnog samoodređenja, bilo je naprosto neuskladivo sa prihvaćanjem, kako Hoffman kaže, “mogućnosti neovisnosti za multietničku državu Bosnu i Hercegovinu” [naravno, u njenom preddaytonskom obliku]. Ako se u situaciji moralno-političke dileme odlučimo prednost dati jednom načelu (nacionalnog samoodređenja) onda bismo morali biti konzistentni i tom načelu dati prednost u svim sličnim situacijama

Dražen Pehar



jeljeno na dva velika odsječka (“Moralne dileme” i “Defini-cije i značenja”), nakon kojih dolazi Zaključak.

1a Moralne dileme – uvod

Moralne dileme (ili “moralni konflikti”, ili “konflikti mo-ralnih načela”, premda ovaj posljednji izraz držim neade-kvatnim)1 predstavljaju situacije u kojima je pojedinac na neki način prisiljen napraviti izbor između dviju opcija, pri čemu štogod pojedinac da izabere on će morati prekršiti je-dno od fundamentalnih moralnih načela; tj. kojugod opci-ju da izabere njegov će izbor biti manjkav, loš, pogrešan, nepriličan, nemoralan. Bernard Williams, jedan od najve-ćih britanskih etičara 20. stoljeća, smatrao je da takve situ-acije nužno završavaju osjećajem “žaljenja” (regret), osje-ćajem da jedna od opcija, iako je morala biti prekršena sa-mim izborom, ipak i dalje važi, tj. vrši pritisak, ili postavlja zahtjev, u odnosu na pojedinca koji je napravio izbor u si-tuaciji moralne dileme.2 Ruth Marcus je pak, još plastičnije od Williamsa, opisala moralne dileme kao situacije u koji-ma pravimo izbor sa osjećajem “damned if I do, damned if I don”t”, “proklet sam ako učinim, i proklet ako ne učinim.”3

Iskustvo ovakvih dilema uopće nije rijetkost u svakodne-vnom životu. Svi se mi sa slučajevima moralnih dilema su-očavamo dovoljno često. Primjerice, svaki muškarac koji je preživio iskustvo razvoda, nakon što je već stigao dobiti di-jete, zna da ga jedan skup razloga poziva da izabere jednu opciju (“nemoj se razvesti jer moraš biti uz dijete”), a da ga drugi skup poziva da izabere drugu opciju (“razvedi se, jer dijete će, ostaneš li u braku, svakodnevno do-življavati stresne situacije zbog “inkompatibilnosti” svojih roditelja); i naravno, de facto i samo dijete doži-vljava, odnosno osjeća tu moralnu dilemu na svojoj koži. Navedeni je primjer možda odveć prozaičan, pa ću nave-sti još neke od kojih su neki mnogo poznatiji. Tkogod je či-

tao grčke drame zna da one sadrže mnogobrojne primje-re moralnih dilema, koje se, budući se često javljaju u gr-čkim tragedijama, u literaturi nazivaju i “tragičkim izbori-ma”, ili “tragičkim konfliktima”. Primjerice, Agamemnon jeodlučio da pomogne svom bratu Menelaju da povrati svo-ju čast vojnom na Troju; no, bogovi se neugodno poigra-ju sa Agamemnonom. Zaustave vjetrove koji su neophodni da se Agamemnonova vojska prebaci brodovima do Troje, a jedan prorok otkrije Agamemnonu da će bogovi poslati neophodne vjetrove samo ako Agamemnon žrtvuje svoju kćerku Ifigeniju. Agamemnon se odluči za žrtvu, što je osi-guralo pogodne vjetrove, no on je postao “kćeroubojica” i to jedan od najpoznatijih u povijesti. Sličan primjer nalazi-mo kod Sartrea, koji pripovijeda o mladom Francuzu koji se suočio sa izborom između odlaska u francusku izbje-gličku vojsku i ostanka sa svojom starom majkom koja je imala samo njega, i uz njega bila vrlo vezana.4 Kod Pietro-skog nalazimo sljedeću dilemu: obećali ste svom prijatelju da ćete ga posjetiti danas u 15.00, no, na putu k njemu za-ustavljaju vas članovi obitelji djeteta, pregaženog automo-bilom, koje je u smrtnoj opasnosti: oni se ne mogu osloniti na ambulantna kola jer su trenutno sva zauzeta i mole vas da im pomognete. No, ako im pomognete, zasigurno je da svog prijatelja nećete moći posjetiti danas u 15.00: morat ćete prekršiti obećanje koje ste mu dali.5

Gore navedene situacije pokazuju neka zajednička svoj-stva. Kao prvo, svi poimamo navedene situacije kao neu-godne situacije, i to neugodne u jednom posebnom smi-slu; one predstavljaju situacije u kojima se naša moral-nost može pokazati, i nerijetko se pokazuje, manjkavom. Mi, kao moralna bića, skloni smo podbaciti u tim situacija-ma; no, prima facie, podbacujemo zbog nekih objektivnih okolnosti. Svijet izgleda nedovoljno urednim za našu mo-ralnost, izgleda kao nešto što nužno, iako povremeno, ko-rumpira našu moralnost.6 Drugo, očito je da navedene si-tuacije predstavljaju također jednu vrstu teorijskog izazo-va;7 one nas tjeraju da reflektiramo o našim izborima,

1 Za uvod, pogledati Alasdair Macintyre (1990), “Moral Dilemmas”, Philosophy and Phenomenological Research, Vol. 50, str. 367-382; Macintyre upozorava na to da: “ako bismo izdali dva sveska, jedan sa cjelokupnom prethodnom filozofskom literaturom o toj temi [moralnih dilema], široko shvaćeno, od Platona do W.D. Rossa, kroz Gregura, Akvinca, Kanta, Hegela, Milla, Sidgwicka, i Bradleya, a drugi svezak da bude posvećen publikacijama u posljednjih trideset godina, drugi svezak bi bio daleko veći” (str. 367); vidi takodjer A. Donagan (1993), “Moral Dilemmas, Genuine and Spurious: A Comparative Anatomy”, Ethics, vol. 104, br. 1, str. 7-21; Donagan nastoji objasniti, iz povijesno-filozofskog kuta, povećano zanimanje za moralne dileme počev od otprilike sredine 1960-ih. 2 Vidi B. Williams (1973), “Ethical Consistency”, u: Problems of the Self (B. Williams), Cambridge: Cambridge University Press, str. 166-186; Williams je iz či-njenice “žaljenja” pokušao izvući zaključak koji dovodi u sumnju kognitivističko-realistički pristup etici, prema kojemu možemo tragati za moralnim istina-ma, i procjenjivati moralne odgovore na situacije kao više ili manje adekvatne; sa tim se mnogi filozofi nisu složili, a za uvjerljivu kritiku Williamsovog pristu-pa “žaljenju” nakon izbora pod moralnom dilemom vidi: Philippa Foot (1983), “Moral Realism and Moral Dilemma”, The Journal of Philosophy, vol. 80, br. 7, str. 379-398. 3 Ruth Marcus (1980), “Moral Dilemmas and Consistency”, The Journal of Philosophy, vol. 77 br. 3, str. 121-136 4 Vidi J. P. Sartre (1964), Egzistencijalizam je humanizam, Sarajevo: Veselin Masleša, str. 18-22; Simone de Beauvoir je vjerovala da, na temelju šturih Sartreo-vih intuicija prezentiranih u Egzistencijalizam je humanizam, može razviti plauzibilnu teoriju jedne “etike višesmislenosti”; vidi S. de Beauvoir (1989), Za mo-ral dvosmislenosti, Beograd: Grafos, prevela M.Vukmirović (francuski original objavljen 1972). 5 Ta je dilema poznata kao “Morty”s case”; vidi Paul M. Pietroski (1993), “Prima Facie Obligations, Ceteris Paribus Laws in Moral Theory”, Ethics, vol. 103 br. 3, str. 489-515, str. 489-490. 6 Kako Thomas Nagel kaže, u takvim situacijama skloni smo reći: “Oduvijek smo znali da je svijet loše mjesto; izgleda pak da je svijet također zlo mjesto”; u T. Nagel (1979), Mortal Questions, Cambridge: Cambridge University Press, str. 74.7 U tom duhu Philippa Foot kaže da su moralne dileme naprosto “poseban slučaj dileme koja nastaje kadgod postoji empirijsko svjedočanstvo za i empirijsko svjedočanstvo protiv nekog zaključka.” (U P. Foot (2002), “Moral Dilemmas Revisited”, u Moral Dilemmas (P. Foot), Clarendon Press, Oxford, str. 175-188, str. 177.)



našim razlozima za izbore, o svojstvima situacije koja su relevantna i za naše razloge i za naše izbore, kao i o naravi samih moralnih načela. Tipično, takve nas situacije tjeraju da razmišljamo o tome kako bi se moralna načela eventu-alno mogla organizirati u smislu popisa prioriteta.8 Treće, suočeni sa simulacijama navedenih situacija, ljudi će obi-čno predlagati različite i inkompatibilne odgovore na ta-kve situacije; obično se, u vezi s moralnim dilemama, razvijaju oštre i bučne moralna rasprave. U tim raspra-vama, pojedinci će često zauzimati stajališta koja reflekti-raju njihov karakter, no, takve rasprave uvijek otvaraju vra-ta za jednu dublju i širu teorijsku/filozofsku raspravu kojabi morala biti relativno neovisna o našim karakternim na-gnućima ili karakternim crtama.9 Četvrto, primijetimo da u moralnim dilemama moralna načela izgledaju kao da su u sukobu. Naime, ako, u dilemi što ju je prezentirao Pietro-ski, odlučite pomoći ozbiljno povrijeđenom djetetu, prekr-šit ćete načelo “ispunjavaj svoja obećanja”. No, zanimljivo je to da, apstraktno formulirana, moralna načela naprosto nisu u sukobu; nije mi poznato nijedno opće moralno na-čelo koje predstavlja negaciju nekog drugog moralnog na-čela: primjerice, “ne ubij!” ne proturječi “ne laži!”, “ne kra-di!” ne proturječi “pomozi slabima u nevolji!”, “vraćaj svoje dugove!” ne proturječi “ne kradi!” niti “ne ubij!”, itd. Stoga takav, nekvalificirani govor o “konfliktima moralnih nače-la” u situacijama moralnih dilema smatram suspektnim.10 U situacijama moralnih dilema, jedna radnja-opcija, koja predstavlja poštivanje jednog načela, implicira nešto što predstavlja kršenje nekog drugog načela, no, načelo koje je ispoštovano nije u izravnom sukobu sa načelom koje je prekršeno. Ovo smatram osobito važnim aspe-ktom moralnih dilema, aspektom iz kojeg slijede neke va-žne konzekvence o kojima ću kasnije reći nešto više.

Katolička moralno-teološka doktrina, posebice isusovačka, ima stoljetnu tradiciju traženja odgovora na pojedinačne slučajeve moralnih dilema. Ta se potraga vodi pod nazivom jedne posebne discipline, kazuistike.11 Kazuistika poima moralne dileme prije svega kao slučajeve u kojima se nečija savjest, po definiciji moralna i dobronamjerna, suočava sateškim izazovima. “Kazuistika” i dolazi od latinskog “casus

conscientiae” (slučaj savjesti). U tradiciji kazuistike tipi-čni su slučajevi u kojima se, primjerice, svećenici nalaze u nekoj teškoj moralnoj situaciji na koju se može odgovoriti na dva neuskladiva načina, pri čemu svaki način implicira neku pogrešku, ili žrtvu. Tako je poznato da se kazuistika odavno bavi problemom posebnih obveza što ih svećeni-ku nameće zakletva šutnje ili tajnosti nakon završene ispo-vijedi. Ta zakletva nije problematična sve do onoga trenu-tka kada se svećeniku na ispovijedi pojavi ubojica koji pri-zna ubojstvo. Treba li, ili ne treba, i u tim situacijama ispo-štovati zakletvu tajnosti? Kazuistika je dodatne slučajeve moralnih dilema imala zahvaliti i doktrinarnim konflikti-ma koji su zahvatili Europu, posebice Englesku, nakon lu-teranske Reformacije. Moralna je načela lakše slijediti u mirnim vremenima; vremena sukoba su, u etičkom smi-slu, mnogo zahtjevnija.12 U Engleskoj su katolički svećenici od druge polovice 16. stoljeća, točnije od 1558. kada je na vlast došla kraljica Elizabeta, živjeli u zbilja opasnoj sredi-ni. No, da li je svećeniku, u takvim vremenima i okolnosti-ma, dopušteno da se koristi lažima kako bi, između osta-loga, prikrio svoju pravu vjeru i tako spasio živu glavu, ili pomogao bratu u nevolji? Jedan znameniti primjer moral-ne dileme, koji nam je prenesen kroz kauzističku tradiciju, jest slučaj “ubojice na vratima”.13 Pretpostavimo da vam na vrata dođe neki protestantski vojnik koji traži odbjeglog katoličkog svećenika; vojnik je očito dobro naoružan, i pita vas gdje se odbjegli svećenik nalazi, i da li se možda na-lazi u vašoj kući. Vi vjerujete da, ako bi vojnik pronašao svećenika, potonji bi vjerojatno bio ili utamničen ili ubijen. Osim toga, dotični svećenik se slučajno nalazi kod vas, tj. vi ga skrivate jer mu želite uzvratiti zbog nekog dobrog di-jela što ga je on za vas učinio prije 20-ak godina, 1535. Za-mislimo također da, budući ste slučajno protestantski pa-stor, vama “laganje” očito predstavlja grijeh. Hoćete li laga-ti dotičnom vojniku, ili ne? Prema tradiciji, jedan pametni pastor, kako bi se izvukao iz ove situacije, odgovorio je voj-niku sa “non est hic”, latinskom rečenicom koja se može tu-mačiti na dva načina: i kao “on [svećenik kojeg tražite] nije ovdje” i kao “on ne objeduje ovdje”. Pastor je tako izbjegao izricanje izravne laži, a, ako je imao dovoljno sreće, vojnik je njegov odgovor shvatio u prvom, a ne drugom smislu, pa

8 Vidi npr. David McNaughton (1988), Moral Vision, Oxford UK & Cambridge USA: Blackwell Publishers, str. 194-1979 Nije stoga čudno da se, u suvremenim i boljim udžbenicima etike na engleskom jeziku, medju primjerima/zadaćama za vježbu i diskusiju nalaze i tipi-čne moralne dileme; vidi J. Grčić (ed.) (1989), Moral Choices: Ethical Theories and Problems, St. Paul: West Publishing Company. I nije čudno da je Ca-rol Gilligan koristila slavnu “Heinzovu (moralnu) dilemu” kako bi kod mlađe djece otkrila dominantne obrasce etičkog razmišljanja, za što vidi C. Gil-ligan (1982), In a Different Voice, Cambridge Mass.: Harvard University Press, posebno str. 25-31; o istoj dilemi vidi i D. B. Wong (1992), “Coping with Moral Conflict and Ambiguity”, Ethics vol. 102, no. 4, str. 763-784. 10 To znači da se, u ovom pogledu, ne slažem sa prvom rečenicom, ali slažem sa drugom, kod D. Davidson (2004), “The Objectivity of Values”, u Problems of Rationality (D. Davidson), (Oxford: Clarendon Press), str. 41: “…no vjerujem da ta [moralna] načela mogu doći u zbiljski konflikt; može se dogoditi da trebamo izvesti neku radnju i također se suzdržati od izvođenja te radnje.” Očito je da se druga rečenica ne može koristiti kao argument za prvu, iako ju Davidson, usprkos svojoj izvanrednoj oštroumnosti i logičkoj suptilnosti, upravo tako koristi. U ovom se pogledu također ne slažem sa J. Dancy (2001), “Moral Particularism”, (u Stanford Encyclopedia of Philosophy, ed. E. Zalta, online-verzija).11 Za dvije najbolje knjige o kazuistici, vidi A.R. Jonsen, S. Toulmin (1988), The Abuse of Casuistry, Berkeley, Los Angeles, London: University of Califor-nia Press; Miller, R.B. (1996), Casuistry and Modern Ethics: A Poetics of Practical Reasoning, Chicago, London: University of Chicago Press.12 Za detaljan opis vidi P. Zagorin (1996), “The Historical Significance of Lying and Dissimulation”, Social Research, vol. 63, br. 3, str. 863-912.13 Vidi Jonsen, Toulmin (1988), str. 197-200; Zagorin (1996), str. 898-899.



je otišao dalje.14 Sličnu priču možemo pročitati o Svetom Atanaziju, koji je, veslajući na rijeci, nabasao na par progo-nitelja koji nisu znali da je riječ o Atanaziju, pa su ga pitali zna li možda gdje se nalazi “izdajnik Atanazije”. Sveti Ata-nazije je na to spremno i ljubazno odgovorio sa “ne tako daleko”, i odveslao je dalje a da progonitelji nisu niti pomi-slili da su upravo razmijenili riječi sa Atanazijem.15

Da bismo iskusili moralnu dilemu kakvu je iskusio pastor, na čija je vrata zakucao protestantski vojnik, ne moramo živjeti u teškim i napetim vremenima, niti moramo skri-vati katoličkog svećenika u, recimo, potkrovlju svoje kuće. Sličnu dilemu iskušava i dobro odgojeni mladić kojeg nje-gova djevojka pita kako mu se dopada njena vrlo neuku-sno i drečavo obojena kosa. Mladić bi mogao biti iskren, kako mu nalaže načelo “govori istinu”, no, to bi njegovu dje-vojku zasigurno pogodilo, što znači da bi mladić prekršio načelo “nemoj bespotrebno povrijediti druge, posebno ne one koji su ti jako bliski”. Drugim riječima, treba li mladić biti iskren ili biti nježan? Izgleda da u ovoj situaciji on na-žalost ne može biti oboje, i to je ono što situaciju i čini, za mladića, situacijom moralne dileme. Naravno, i on bi mo-gao pronaći neki kreativan odgovor, kakav su ponudili Sve-ti Atanazije i protestantski svećenik.

Godine 1990. jedna je grupa autora predložila teoriju vi-šesmislene komunikacije prema kojoj takva komunikacija predstavlja tipičan odgovor na situacije svakodnevnih mo-ralnih dilema, ili moralnih sukoba za koje sukobe, na prvi pogled, ne postoji dobro, tj. zadovoljavajuće, rješenje.16 Pri-mjerice, spomenuti mladić mora pokušati izbjeći kršenje načela iskrenosti, a to izbjegavanje bi impliciralo kršenje drugog načela: dakle, imamo posla sa nečim što možemo nazvati “konflikt dvostrukog izbjegavanja” – mladić želi izbjeći kršenje oba moralna načela, a to u opisanoj situaci-ji ne može. Kako autori kažu: “…predlažemo teoriju prema kojoj, kadgod je komunikator suočen sa dvije podjednako negativne izravne alternative, on ili ona će izbjeći obje al-ternative i izraziti se višesmisleno (equivocate). Prema na-šoj teoriji, višesmisleno komuniciranje predstavlja do-bro rješenje za lošu situaciju. Ono je bolje od drugih ko-munikacijskih alternativa i može čak uspjeti da potpuno riješi dotičnu dilemu. Ako ga posmatramo izvan situaci-je koja ga je izazvala, višesmisleno komuniciranje izgleda kao “loše” komuniciranje, no, ako ga pojmimo u njegovu

kontekstu, takvo komuniciranje predstavlja jedinu dobru (ili najmanje lošu) alternativu.”17

No, primijetimo da, u biti, pastorov odgovor “non est hic” uopće ne rješava navedenu moralnu dilemu. Takav više-smisleni18 odgovor jeste odgovor na situaciju moralne di-leme, no ne predstavlja odgovor koji rješava dilemu; on za-pravo predstavlja izbjegavanje dileme. Takav odgovor quasi-potvrđuje oba moralna načela tako što zapra-vo ne potvrđuje niti jedno. Odgovor, budući je višesmi-slen, u moralnom se smislu naprosto ne može kvalificira-ti jer se ne može kvalificirati niti kao laž niti kao govorenjeistine. Izgleda kao da se protestantski pastor povlači iz situ-acije; on zapravo, kazujući višesmislicu, nastoji sakriti svo-ju motivaciju, i svoje djelo, i učiniti ih nepoznatim ne samo za druge nego i za sebe. On se ponaša poput progonjene ži-votinje koja se privremeno skriva u rupu u nadi da će opa-snost proći. Ili, da iskoristim još jednu metaforu, ispušta tintu poput hobotnice kako bi se progonitelj izgubio i upu-tio u za hobotnicu bezopasnom smjeru. Primijetimo da-kle, što je najbitnije, da se ne može reći da li je svećeniko-vo “non est hic” istina, niti možemo reci da je svećenikov izbor, čak ako rezultira spasom katoličkog svećenika, izra-van uzrok spasa; u biti, pastor samo čini nešto što bi mo-glo dovesti do rezultata koji bi predstavljao rješenje mo-ralne dileme kakvo pastor i priželjkuje (vojnik odlazi zbog interpretacije koju je sam izabrao, pa pastor može reći da vojnik nije prevaren nego samo-prevaren, a to nekako im-plicira da pastor nije spasio katoličkog svećenika, nego je samo stvorio uvjete za njegov spas; mada ni ovo posljednje ne možemo reći, jer sve je ovisilo o vojnikovoj interpretaci-ji); on, pastor, sam za sebe ne formulira jasno rješenje doti-čne moralne dileme.

Moglo bi se prigovoriti da “višesmislica” predstavlja neki quasi-odgovor na, i vezana je za, situaciju moralne dile-me samo onda kada se dilema tiče, barem jednim dijelom, neke jezičke ili verbalne radnje. Primjerice, u slučaju “ubo-jice pred vratima” pastor je u moralnoj dilemi koja se tiče načela izricanja istine, a izricanje istine je, naravno, verbal-na radnja. No, taj prigovor ne stoji. Zanimljivo je da se više-smisleni odgovor može dati na svaku moralnu dilemu, ne-ovisno o tome tiče li se dilema izravno jezičkih radnji ili ra-dnji među kojima niti jedna alternativa ne predstavlja izra-vno jezičku radnju. To je, uzmemo li u obzir činjenicu da

14 O ovome je primjeru, u ponešto modificiranom obliku, raspravljao i Kant u svojoj poznatoj kratkoj raspravi “Über ein vermeintes Recht aus Mensc-henliebe zu lügen” (O tobožnjem pravu da se laže zbog čovjekoljublja); o tome vidi više u E. Tugendhat (2003), Predavanja o etici, Zagreb: Jesenski i Turk, preveo K. Miladinov, str. 127-128; u jednom kasno pronađenom rukopisu Kantovih predavanja o etici (vidi Kant, Lectures on Ethics, New York: Harper & Row, str. 229) Kant odobrava strategiju protestantskog pastora; no, neki od vodećih stručnjaka za Kanta su argumentirano tvrdili da ovaj Kantov ru-kopis u stvari ne prezentira Kantova stajališta (vidi W. Schwarz (1973), “Truth and Truthfulness: A Rejoinder”, Ethics, vol. 83, br. 2, str. 173-175).15 Primjer sam pronašao u B. Williams (2002), Truth and Truthfulness, Princeton and Oxford: Princeton University Press, str. 102. 16 J. B. Bavelas, A. Black, N. Chovil, J.Mullett (1990), Equivocal Communication, Newbury Park/London/New Delhi: SAGE Publications. 17 J. B. Bavelas, A. Black, N. Chovil, J.Mullett (1990), str. 60.18 O pojmu višesmislice vidi detaljnije u D. Pehar (2005), “O višesmislici i dva argumenta iz višesmislice”, Prolegomena (Zagreb), vol. 4, br. 2, str. 181-199.



svaka visešmislica predstavlja nešto što je otvoreno za ba-rem dva moguća, i uzajamno neuskladiva, tumačenja, po-sve logično. Kako svaki odgovor na moralnu dilemu pred-stavlja neku tvrdnju (koja može biti prešutna) koja propi-suje neku radnju, višesmisleni “odgovor” na moralnu dilemu u stvari predstavlja tvrdnju koja, ovisno o tu-mačenjima, propisuje dvije moguće, no neuskladive, radnje; ako uzmemo jedno moralno načelo kao priorite-tno, dobit ćemo jedno tumačenje dotičnog višesmislenog “odgovora” na moralnu dilemu; ako uzmemo drugo nače-lo kao prioritetno, dobit ćemo drugo tumačenje; i, najbitni-je, imamo li višesmislicu, imat ćemo i nešto što je otvoreno za potencijalna tumačenja, što ih samo obećava, no ne i je-dnoznačno potvrđuje. Primjerice, za Agamemnonovu mo-ralnu dilemu lako se može zamisliti višesmisleni odgovor u obliku višesmislene tvrdnje koja Agamemnonu propisu-je sljedeću “radnju”: “treba čuvati živote i mladih i starih prema volji bogova”. Slični, načelno višesmisleni, “odgovo-ri” mogu se lako konstruirati za svaku moralnu dilemu.

Gornje rečenice o vezi između moralnih dilema i višesmi-slice, rečenice koje naglašavaju činjenicu da odgovor na moralnu dilemu u obliku višesmislice jest i logičan i oče-kivan, sugerirali su, i/ili implicirali (no ne posve jasno pre-zentirali) i neki prošli i utjecajni teoretičari politike i mo-rala. Primjerice, Isaiah Berlin, jedan od najpoznatijih en-gleskih liberala, često je naglašavao da se i u političkom i u svakodnevnom životu nerijetko nalazimo u situaciji u kojoj nas različite fundamentalne vrijednosti, u koje podjedna-ko vjerujemo, vuku u različitim i nepomirljivim smjerovi-ma. U takvim situacijama izgleda da neku vrijednost, koju ne smijemo žrtvovati, moramo žrtvovati.19 Berlin naglaša-va da se ponekad izlaz iz takve situacije može tražiti na slje-deći način: “Izlaz se stoga mora tražiti u nekom fleksibil-nom, pa čak i višeznačnom kompromisu koji se ne pokora-va logičkim zakonima. Svaka situacija zahtjeva sopstvenu osobenu taktiku, budući da iz krivog debla čovječanstva, kako je Kant jednom primijetio, nikada nije napravljena ni-jedna prava stvar.”20 Slično Berlinu, jedan poznati američki teoretičar političke komunikacije naglašava da kompromis između podjednako bitnih, no nepomirljivih vrijednosti, često zna biti prezentiran u višesmislenom obliku. Dapače, sama riječ “kompromis” upravo je iz tog razloga višezna-čna (u engleskom jeziku).21

1b Moralne dileme i političke dileme

Sve gore navedene situacije moralne dileme opisane su, i prezentirane, iz perspektive jednog zasebnog djelatnika koji se samostalno suočava sa bolnim izborom između najma-nje dvije, prima facie teško uskladive, alternative. No, takve se situacije mogu prezentirati i iz perspektive više djelatni-ka. Naime, možemo zamisliti da se djelatnici, kao grupa, suočavaju sa situacijom moralne dileme u kojoj pojedina-čne djelatnike pojedinačna moralna načela, ili vrijednosti, vuku ka uzajamno inkompatibilnim ciljevima. Kako poje-dina moralna načela imaju prima facie istu težinu, konflikt,koji je u situaciji zasebnog djelatnika doživljen kao nerješi-vi unutarnji konflikt, u situaciji grupnog suočavanja sa dile-mom postaje nerješivi vanjski, tj. grupni konflikt, odnosnointrapersonalna moralna dilema dobiva oblik interperso-nalne. Ako shvatimo da se politički odnosi, u onoj mjeri u kojoj sudionici tog odnosa žele da njihovo sudjelovanje u odnosu uopće bude legitimno, također moraju oslanjati na moralna načela, shvatit ćemo također da se tipične po-litičke dileme u biti daju reducirati na tipične moralne dileme. Držim da se samo pod prethodno navedenim pre-tpostavkama može ispravno razumjeti i sukob u BiH i Day-ton koji je predložio jednu vrstu rješenja za taj sukob.

Nitko nije tako jasno i plauzibilno naglasio političke dileme sa kojima su se morali suočiti posrednici i predstavnici Eu-ropske Unije/Zajednice u odnosu na konflikt u cijeloj biv-šoj Jugoslaviji, a posebice u Bosni i Hercegovini, kao Stan-ley Hoffmann. U ogledu “Jugoslavija: implikacije za Europui europske institucije”22 Hoffmann naglašava da se “europ-ski pokušaj da se ublaži kriza [u Jugoslaviji] morao suočiti sa sukobom načela”, od kojih su načelo nacionalnog sa-moodređenja i načelo zaštite ljudskih, posebno ma-njinskih, prava dva najbitnija. Hoffmann također primje-ćuje jednu stvar koje početkom 1992. vjerojatno nijedan europski predstavnik nije bio svjestan: naime, prihvaća-nje disolucije bivše Jugoslavije, tj. prihvaćanje neovi-snosti pojedinih država-nasljednica sukladno načelu nacio-nalnog samoodređenja, bilo je naprosto neuskladivo sa prihvaćanjem, kako Hoffman kaže, “mogućnosti neo-visnosti za multietničku državu Bosnu i Hercegovinu”

19 Vidi I. Berlin (1992, engleski izvornik 1969), Četiri ogleda o slobodi, Beograd: Nolit, prevele V. Danilović, S. Miletić, posebno str. 53-55 Berlinova Uvoda. 20 Berlin (1992), str. 11521 Vidi F. W. Matson (1967), “In Defence of Political Compromise”, u The Human Dialogue (eds. Matson, Montagu), New York, London: The Free Press,Collier Macmillan, str. 313-319. 22 Objavljeno kao “Yugoslavia: Implications for Europe and for European Institutions”, u (1996), The World and Yugoslavia”s Wars (ed. Richard H. Ull-man), Council on Foreign Relations.



[naravno, u njenom preddaytonskom obliku]. Ako se u si-tuaciji moralno-političke dileme odlučimo prednost dati jednom načelu (nacionalnog samoodređenja) onda bismo morali biti konzistentni i tom načelu dati prednost u svim sličnim situacijama. [Moj je osobni stav da ne moramo dati prednost jednom načelu, i da se u situaciji moralno-poli-tičke dileme načelno uvijek može pronaći rješenje koje ne žrtvuje niti jednu od prividno sukobljenih moralnih opcija. No, o tome ću nešto više reći u nastavku teksta.]

Slična se zapažanja mogu pronaći i u knjizi D. Campbella “Nacionalna Dekonstrukcija”, no smatram bitnim, iako ne jedinim, nedostatkom te knjige što moralno-političkim di-lemama ne posvećuje dovoljno pozornosti, odnosno samo ih uzgredno spominje i, nakon spominjanja, nadalje napro-sto ignorira činjenicu njihova postojanja. Primjerice, Camp-bell piše da “etnički temelj konstitutivnih jedinica ukazao je na duboku tenziju u samoj Cutilierovoj Izjavi o princi-pima, tenziju koja je bila zajednička svim kasnijim miro-vnim inicijativama [za Bosnu i Hercegovinu]”;23 govoreći pak o Londonskim principima iz kolovoza 1992., Campbell naglašava da “za razliku od otvorene etničke i separatisti-čke logike Cutilierove Izjave o principima, u Londonskim principima potvrđen je prioritet pojedinačnih prava te va-žnost suvereniteta, neovisnosti i teritorijalnog integriteta. Medjutim, u njima je priznata i potreba za ustavnom za-štitom etničkih i nacionalnih zajednica, zajedno s pravom na samoodređenje. Ponavljajući elemente Carringtonovog plana od skoro godinu dana ranije, Londonski principi su tako sadržavali konfliktne imperative jedinstvene političkezajednice, s jedne strane, i priznanje snaga koje bi mogle potkopati to jedinstvo, s druge”.24

Drugim riječima, potrebno je shvatiti da je, neposredno pred izbijanje rata, Bosna i Hercegovina, zajedno sa svi-ma onima koji su ili samo dublje razmišljali o tom entite-tu ili pokušavali pomoći u sukobu koji je prijetio da izbi-je, bila suočena sa moralno-političkom dilemom koja se ni po čemu bitnome ne razlikuje od moralnih dilema sa koji-ma su se suočili Agamnenon, Morty, mladić iz Sartreova primjera, ili protestantski pastor. U periodu kada se biv-ša Jugoslavija raspadala, Bosna i Hercegovina se na-šla pod pritiskom podjednako legitimnih političkih zahtjeva koji su se temeljili na različitim moralno-politi-čkim načelima. U načelu, Srbi su imali pravo na nacio-nalno samoodređenje, koje se temelji na načelu slobode i prava da se slobodno odlučuje o vlastitoj sudbini. Zašto bi oni morali ostati u zajednici koju ne smatraju dovoljno svojom? U načelu, svi drugi narodi su također imali pravo

na nacionalno samoodređenje, tj. pravo da slobodno bira-ju; pa ipak, očiti problem sa srpskim pravom na nacional-no samoodređenje sastojao se u tome što, rane 1992., nije postojalo nešto takvo kao homogena srpska teritori-ja u BiH, a samo se kroz takvu teritoriju to srpsko pra-vo moglo nesmetano realizirati. Očito je, dakle, da smo, na drugu stranu, osim moralnog načela slobode, morali u odlučivanje o budućnosti BiH ukalkulirati i moralno načelo jednakosti: ako Srbi na svojim teritorijima imaju pravo na nacionalno samoodređenje, onda i Bošnjaci i Hr-vati imaju, u skladu sa načelom jednakosti, isto pravo na istim teritorijima.25 Ili, iz srpske perspektive, ako Bo-šnjaci i Hrvati imaju pravo na neovisnost, zašto onda Srbi, prema načelu jednakosti, ne bi također imali pravo na ne-ovisnost? No, očito je da se ne vidi kako bi se ta dva po-djednako snažna moralno-politička načela, u zadanoj situ-aciji, mogla istovremeno ispoštovati. “Srpsko” pravo na neovisnost čini bošnjačko-hrvatsko pravo na neovi-snost neostvarivim, i obratno. Zahtjev jednakosti stva-ra situaciju u kojoj je zahtjev slobode neostvariv, i obratno – situacija izgleda nerješivom. To znači da su se narodi i/ili pojedinci u BiH objektivno (mada ću ovo “objektivno” u nastavku teksta kvalificirati) našli u jednoj teškoj situa-ciji, u situaciji kada je “sama objektivna struktura” zaprije-tila da korumpira našu moralnost, kada smo, kako je Na-gel plastično rekao, shvatili da “svijet nije samo loše nego i zlo mjesto.” Davno sam, kod izvanrednog izraelskog pisca i esejiste Amosa Oza, pronašao jednu hasidsku parabolu primjenjivu na sve situacije analogne bosanskohercegova-čkoj moralno-političkoj dilemi: “Selo je pozvalo rabina da presudi u slučaju dva nepomirljiva zahtjeva oko jedne koze. Rabin presudi da su oba zahtjeva opravdana. Kasnije, kad se vratio kući, rabinu njegova supruga kaže da je to nemo-guće: kako obojica mogu biti u pravu kada traže jednu te istu kozu?! Rabin je malo razmislio i odgovorio supruzi na sljedeći način: “znaš šta, draga? I ti si u pravu.”26

Jedna od predrasuda kojih se moramo osloboditi glasi da je bosanskohercegovačka situacija bila i ostala jedinstvenom, da se nitko nikada nije suočio sa, u političkom smislu, sli-čnim situacijama. Primjerice, SAD su utemeljene pod pri-tiskom sličnoga sukoba moralnih načela, a isto važi i za predstavnike Izraela i Palestine. U situaciji sličnoj bosan-skohercegovačkoj nalaze se i svi oni koji, primjerice, treba-ju odlučiti o tome hoće li pomoći nekoj nacionalnoj manji-ni koja se osjeća pritisnutom, ili obespravljenom, od strane vlade jedne države koja predstavlja samostalnu i suverenu članicu UN-a. Druga predrasuda, koja na prvi pogled može izgledati plauzibilno, je ta da se takve moralno-političke di-

23 D. Campbell (2003), Nacionalna Dekonstrukcija, Sarajevo: Forum Bosnae, prijevod moj (izvornik objavljen 1998.) str. 151.24 Campbell (2003), str. 154.25 Stoga se obično kaže da je pravo nacionalnog samoodređenja kvalificirano; no, to ne znači da ono ne postoji kao pravo. Za vrlo sofisticiranu obranuprava na nacionalno samoodređenje, koja se temelji na individualnim ljudskim pravima, vidi A. Margalit, J. Raz (1990), “National Self-Determination”, The Journal of Philosophy, vol. 87 br. 9, str. 439-461. 26 Amos Oz je ovu parabolu ispričao u knjizi objavljenoj 1994, Israel, Palestine and Peace, London: Vintage, no ne sjećam se točnog mjesta.



leme mogu riješiti samo ili silom ili nekom vrstom slijepog izbora; no, zbog manjka prostora ovdje ne mogu potpuno objasniti zašto se uistinu radi o pogrešnoj predrasudi. Pri-mijetit ću samo da su čak i oni filozofi koji su zastupali sta-jalište da se na moralne dileme ne može odgovoriti putem unaprijed pripremljenog, i univerzalno primjenjivog, algo-ritma smatrali da objektivno postoje bolja, tj. pametnija, i lošija, tj. manje pametna, (no uvijek partikularna) rješenja za moralne dileme.27 Drugo, primijetit ću da svi mi na situ-aciju jedne moralne dileme reagiramo vrlo slično. Situaci-je moralnih dilema uopće ne bismo mogli doživjeti kao di-leme da ne vjerujemo u istovjetna moralna načela, i da se ne slažemo u opisu onih svojstava određene situacije zbog kojih dotičnu situaciju percipiramo kao situaciju koja pozi-va na izvođenje uzajamno neuskladivih radnji. No, ako se samo doživljavanje moralnih dilema kao problemat-skih situacija temelji na jednom zajedničkom skupu moralnih senzitivnosti koje svi dijelimo i oko kojih se slažemo, što bi nas moglo a priori spriječiti da iz tog skupa izvedemo zajedničko, za sve prihvatljivo i inte-ligentno rješenje moralnih dilema?28 Treće, primijeti-mo da smo skloni i sposobni kritizirati prijedloge određe-nih rješenja za moralne dileme: primjerice, sklon sam, i mi-slim sposoban, kritizirati način na koji je Agamemnon ri-ješio svoju moralnu dilemu, a isto važi i sa Mortyev slučaj; također smatram da bi protestantski pastor, ako bi u doti-čnoj situaciji jednoznačno lagao, izveo moralno savršeniju radnju od one koja bi predstavljala izdaju katoličkog sveće-nika protestantskom vojniku. To snažno indicira da naše tipične reakcije na moralne dileme stoje prije pod utjeca-jem vjerovanja da postoje objektivno bolja, pametnija, rje-šenja moralnih dilema negoli pod utjecajem vjerovanja da takva rješenja ne postoje.29

* * * * * * *

Na jednom sam mjestu u prethodnom tekstu naglasio da u situacijama moralnih dilema moralna načela samo izgleda-ju kao da su u sukobu; budući da, apstraktno prezentirana, moralna načela ne proturječe jedno drugom, to znači da naš dojam da su, u situacijama moralnih dilema, mo-ralna načela u sukobu u biti predstavlja jednu vrstu iluzije. Činjenica da nam moralna načela izgledaju kao da su u sukobu može se, dakle, jedino objasniti našim opisom,

ili doživljajem, situacije moralne dileme. Primjerice, u Sar-treovom primjeru, načelo “pomozi ostarjeloj majci!” izgle-da kao da je u sukobu sa načelom “bori se za slobodu svoje domovine!” upravo stoga što spomenuti mladić vidi, ili opi-suje, situaciju u kojoj se nalazi kao situaciju u kojoj radnja, koja za mladića predstavlja poštivanje prvog načela, impli-cira nešto što se, opet pod opisom kojeg prihvata sam mla-dić, ne može pomiriti sa drugim načelom, odnosno što krši drugo načelo. To znači da smatram da je na situaciju mo-ralnih dilema smisleno gledati kao na nešto što pred-stavlja proizvod naše zablude,30 odnosno što predsta-vlja rezultat našeg pogrešnog opisa situacije u kojoj se nala-zimo, tj. pogrešnog opisa svojstava situacije relevantnih za naše moralne izbore: jer, ako moralna načela po sebi nisu u sukobu, a za nas, koji određenu situaciju vidimo na odre-đeni način, izgledaju kao da, u toj situaciji, jesu u sukobu, onda se ta razlika između “po sebi” i “za nas” može obja-sniti samo nekom distorzijom u našem viđenju, odnosno opisu dotične situacije. Da se ponovno vratimo situaciji “Sartreovog” mladića: on zapravo sebi može predstaviti, ili opisati, situaciju tako da ga ona ne pritiska teškom moral-nom dilemom: on može naprosto reći da, čak ako bi ostao u majčinoj blizini, postojali bi načini da ispoštuje i drugo načelo; odnosno on bi bio u stanju da svojstva situacije pro-mjeni, ili sebi prezentira, na jedan način koji bi mu omogu-ćio da napravi moralne izbore sukladne i drugom načelu, a ne samo prvom. Isto važi za Agamemnona.

Prethodna razmatranja impliciraju da, pod tipičnim moral-nim dilemama, jezik igra posebno značajnu ulogu. Naime, ako naše razumijevanje situacije kao moralne dileme ovisi o našem opisu svojstava dotične situacije koja su relevan-tna za naše moralne izbore, onda naša sposobnost da se otrgnemo od iluzije da su neka moralna načela u su-kobu ovisi najizravnije od naše sposobnosti da kon-struiramo, tj. smislimo, alternativne opise dotične si-tuacije, da gradimo drugačije narative; da one narative, pod kojima se dilema javlja, ili djelomično ili potpuno mo-dificiramo tako da na koncu dobijemo narative pod koji-ma moralna dilema postupno iščezava ili postaje sve manje problematična, odnosno dobiva oblik sve više i više rješi-ve moralne dileme. Naravno da ta sposobnost promjene narativa, ili konstrukcije novih narativa, ovisi isključi-vo o našoj jezičkoj kreativnosti.31 Govoriti o vezi narativa, na jednoj, i etike, odnosno moralnih načela, na drugoj stra-

27 Vidi, primjerice, “The Fragmentation of Value”, u Nagel (1979), str. 128-141, str. 134-5; za W. D. Rossa i D. McNaughtona vidi D. McNaughton (1996),“An Unconnected Heap of Duties?”, The Philosophical Quarterly, vol. 46 br. 185, str. 433-447, posebno 442-447. 28 U sličnom duhu, Macintyre (1990, str. 376) kaže slijedeće: “Dodatna karakteristika takvih situacija [moralnih dilema] je ta da, općenito i karakteri-stično, djelatnik ili djelatnici u tim situacijama zadržavaju stalno uvjerenje da, iako izgleda da nije tako, ipak postoji neki ispravan pravac djelovanja pri čemu je na djelatniku, ili djelatnicima, da otkrije taj smjer i krene istim. Primijetimo da, kada ne bi postojalo to uvjerenje, situacije dileme ne bi bile bol-ne na onaj osobit način na koji jesu bolne.”; vidi također A. Donagan (1984), “Consistency in rationalist moral systems”, The Journal of Philosophy, vol. 81 br. 6, str. 291-309. 29 Za Davidsonove argumente u prilog ovoj tvrdnji, vidi Davidson (2004), str. 47-51. 30 Stoga mislim da dobro razumijem motivaciju onih koji su prezentirali argumente u prilog tvrdnji da moralne dileme uopće ne postoje; za jedan od poznatijih argumenata te vrste, vidi E. Conee (1982), “Against Moral Dilemmas”, The Philosophical Review vol. 91 br. 1, str. 87-97. 31 Primijetimo da i odgovor na moralnu dilemu u obliku višesmislice traži značajnu jezičku kreativnost; potrebno je pronaći prave termine i poredati ih tako da rečenica postane bogatijom za jedno dodatno moguće značenje; naravno, višesmislice često pronalazimo u pjesništvu, ali i u šalama i kreati-vnom jeziku reklama i propagande.



ni, može pak izgledati čudno ili nelogično samo onima koji su svoj studij etike završili čitanjem Kanta, Hege-la, i M. Kangrge; no, novija etička istraživanja pokazala su da, primjerice, metafore (i parabole) igraju ogromnu ulogu u procesu oblikovanja središnjih etičkih pojmova (kao što su “dužnost”, “pravo”, “pravda” itd.);32 primjerice, “dužno-sti” sebi uglavnom predstavljamo kao “dugovanja”, a “pra-va” kao “kredite”. Ne zaboravimo da se čak i Kant, u svojoj etici, oslanjao na izrazito imaginativne metafore kao što su “kraljevstvo svrha” ili “moralni zakon kao zakon prirode”! I ponekad, kao u slučaju starozavjetnog primjera kritike ne-kih odluka Kralja Davida od strane Proroka Natana, para-bole i metafore predstavljaju najdjelotvornije sredstvo mo-ralnog instruiranja i uvjeravanja.33

Kako sam već spomenuo, sve što sam rekao o moral-nim dilemama važi i za političke dileme, uključujući i dileme karakteristične za Bosnu i Hercegovinu počev od 1991. pa sve do danas. U tom smislu, iz prethodnih izlaga-nja slijede neke bitne konsekvence za bosanskohercegova-čki politički krajolik. Prvo, uzmemo li ozbiljno odnos ekvi-valencije između moralne dileme sa kojom se suočio Aga-memnon i moralno-političke dileme sa kojom su se suočili članovi bosanskohercegovačkog političkog kolektiva, slije-di da postoji objektivno bolji, tj. inteligentniji, i objektivno lošiji način rješavanja bosanskohercegovačke dileme. Dru-go, slijedi također to da percepcija dileme i u bosanskoher-cegovačkom slučaju ovisi o jednoj vrsti iluzije – moralno-politička načela izgledaju kao da su u izravnom sukobu, no, ona objektivno ne mogu biti u izravnom sukobu. Iz ovoga također slijedi da se svako inteligentno rješenje bosansko-hercegovačke političke dileme mora formulirati situacij-ski – mi ne možemo a da ne potvrdimo moralno-politička načela stvaranjem odgovarajućeg partikularnog konteksta za njihovo istovremeno poštivanje; bosanskohercegovačka politička dilema može se riješiti samo ako prepoznamo na-čine na koje se naša pojedinačna situacija može redeskri-birati tako da njena moralna svojstva omoguće zadovolje-nje svih relevantnih moralnih načela istovremeno. Treće, konstrukcija adekvatnog rješenja i u bosanskohercegova-čkom slučaju u velikoj mjeri ovisi o jezičkoj kreativnosti, o sposobnosti da se promjeni narativ tako da, pod promije-njenim narativom, dilema prestane biti dilemom. Četvrto, rat u Bosni i Hercegovini može se shvatiti kao rezultat mo-ralnog izbora koji nastoji stvoriti situaciju koja zadovoljava samo jedno moralno-političko načelo. Rat je izbio stoga što su pojedini članovi bosanskohercegovačkog po-litičkog kolektiva optirali za jedno, a ne oba ili više, moralno-političkih načela; kako su oprečni zahtjevi bili utemeljeni na načelima koja su u našem kontekstu izgleda-la kao da su u sukobu, a naravno u istoj su mjeri plauzibil-

na, odnosno jaka, moralno-političku dilemu se pokuša-lo riješiti slijepim izborom, odnosno silom, a ne krea-tivnim preoblikovanjem političkog krajolika kroz nove, su-ptilnije narative. Peto, a to slijedi iz četvrtog, trebali bismo moći razumjeti da u situaciji moralno-političke dileme nitko nije niti u pravu niti u krivu – svi patimo od istovr-sne iluzije; u situaciji moralne dileme u pravu je i onaj koji insistira samo na načelu samoodređenja i onaj koji insisti-ra samo na načelu jednakosti, ili stabilnosti. I u pravu je i “rabinova supruga” koja kaže da “rabinova presuda”, koja kaže da su svi u pravu, ne može biti u pravu. Jer, svi su u pravu, ali na krivi način. Šesto, ako je bosanskohercegova-čki sukob djelomično riješen jednim višesmislenim miro-vnim sporazumom, onda je to, uzmemo li u obzir ono što sam prethodno rekao o vezi između situacije moralne di-leme i mogućnosti davanja višesmislenog odgovora na ta-kvu situaciju, posve logično. No, onda također slijedi da, u onoj mjeri u kojoj je Dayton višesmislen, on uopće ne predstavlja rješenje bosanskohercegovačke moralno-poli-tičke dileme; on samo izbjegava dilemu tako što qua-si-zadovoljava oba sukobljena moralno-politička na-čela nečim što je neodređeno i interpretabilno; ako je Dayton višesmislen, onda je otvoren za moguća tumačenja koja se uzajamno isključuju, a koja također zadovoljavaju samo ili jedno ili drugo moralno-političko načelo, ne oba; dakle, načelno, ne možemo biti zadovoljni višesmislenim tipom odgovora na bosanskohercegovački politički sukob. [Međutim, ovim već ulazim u temu Daytonskog Ustava za Bosnu i Hercegovinu; ovaj ogled je pak koncipiran tako da se o toj temi može reći nešto dublje i jasnije tek na kraju, u samom Zaključku. Stoga molim čitaoca za strpljenje – ono će biti, na ovaj ili onaj način, nagrađeno].

2 Definicije i značenja

Moj, inače sasvim pristojni, Longmanov “Rječnik engle-skog jezika i kulture” (edicija 1998) ovako definira pojam“object”: “a thing that can be seen or felt” (=stvar koja se može vidjeti ili osjetiti), a ovako definira pojam “thing”: “a material object” (=materijalni objekt); nadalje, isti rje-čnik ovako definira pojam “idea”: “a plan, thought, or sug-gestion for a possible course of action” (=plan, misao, ili sugestija za neki mogući smjer djelovanja), a ovako defini-ra pojam “thought”: “the action of thinking” (=čin razmi-šljanja), nakon čega pronalazim da ovako definira pojam“to think”: “to use the mind to form ideas and opinions” (=koristiti um da se stvore ideje i misli). Drugim riječima, moj me rječnik, kada je riječ o definicijama nekih bitnih,premda ponešto apstraktnih pojmova, prisiljava da se vr-

32 Vidi M. Johnson (1985), “Imagination in Moral Judgment”, Philosophy and Phenomenological Research, vol. 46 br. 2, str. 265-280; i M. Johnson (1993), Moral Imagination, Chicago: University of Chicago Press. 33 Vidi McNaughton (1988), str. 59.



tim u krug; A se definira sa B, B se definira sa C, a C se ondaopet definira sa A. Navodim ovaj primjer kako bih ilustri-rao vrlo jednostavnu činjenicu: ništa se ne može do kra-ja, i bez ostatka, eksplicitno definirati. Pojmovi srednje razine apstraktnosti (kao “nož”, “medo”, “zlatnik”, “prozor”, “limun” i sl.) mogu se definirati pojmovima više i niže razi-ne apstraktnosti (kao “plavo”, “slatko”, “malo”, “živo”, “pokre-tno” i sl.), no potonji se uopće ne mogu eksplicitno defini-rati, jer ne možemo ići u beskraj ka sve višim, odnosno sve nižim, razinama apstraktnosti. Negdje u procesu moramo stati sa pojmovima najviše, ili najniže, razine apstraktnosti, a te pojmove, upravo stoga što su na toj razini, ne možemo dalje eksplicitno definirati.

Neki su teoretičari uma iz ove činjenice izvukli vrlo dale-kosežne zaključke. Primjerice, Jerry Fodor je smatrao da ta činjenica podupire Chomskyevu teoriju urođenosti: da naše temeljne mentalne sposobnosti, primarno jezičke i konceptualne, ne ovise u bitnome o utjecaju sredine nego da “rastu” tj. “razvijaju se” na način analogan rastu naših tjelesnih organa, slijedeći zadani genetski program.34 Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da mi posjedujemo toli-ki broj koncepata koje očito ne učimo? – da bismo ih uči-li, oni moraju biti rastavljivi na neke jednostavnije, bazi-čne elemente, što znači da bi se morali moći i definirati.Nisam siguran može li se takav zaključak izvesti iz nave-dene činjenice, no, neki drugi zaključci zasigurno se mogu izvesti. Primjerice, možemo izvesti neke bitne zaključke o tome kako učimo, odnosno stječemo znanje, značenja rije-či (“značenje” je u biti ono što nastojimo definirati definici-jom nekog pojma).

Znanje značenja riječi ne stječemo kroz čitanje rječnika, nego kroz aktivnu suradnju sa nekom osobom koja izriče neke rečenice u realnoj situaciji na koju te rečenice referi-raju. Moglo bi se reći da se francuski, primjerice, može uči-ti, na temelju njemačkog, čitanjem francusko-njemačkog rječnika; no, prvo se mora poznavati njemački! Dakle, uvi-jek smo, neminovno, upućeni na živoga instruktora u su-radnji s kojim stječemo znanje značenja riječi određenog jezika. Naravno, to je vrlo trivijalno. No, iz te trivijalne či-njenice mogu se izvući neki dalekosežni zaključci o uče-nju značenja riječi/rečenica. Kao prvo, da bi proces uče-nja, kako smo ga zamislili, funkcionirao, instruktor ne smi-je pokušavati obmanuti učenika. On mora, u situaciji uče-nja, koristiti rečenice koje su korektne u dotičnoj situaci-ji.35 Drugo, učenik mora biti barem minimalno inteligen-tan prema nekom standardu inteligentnosti koji je zajedni-

čki za njega i instruktora. On mora biti u stanju povezati određene činitelje koji igraju ključnu ulogu u situaciji uče-nja nove riječi – primjerice, mora povezati određeni zvu-čni obrazac sa određenim aspektima sredine u kojoj se uče-nje odvija, i pri tome se rukovoditi određenim, tipičnim, obrascima ponašanja instruktora.36 Ako instruktorov prst pokazuje na nešto, onda je to činitelj koji se mora uzeti u obzir na ispravan način; ako instruktor donosi neki novi predmet, onda se i to mora uzeti u obzir na ispravan na-čin; ako instruktor svojom grimasom indicira nešto u vezi s predmetom o kojem govori, onda i to nešto znači i mora biti uključeno, na ispravan način, u učenikova nagađanja o značenju riječi/rečenice koju trenutno uči. Treće, instru-ktor mora biti ne samo iskren nego i svoje instrukcije pri-lagoditi nekom prirodnom redu stvari: ne možete prvo po-kušati objasniti učeniku riječ “Bog”, ili “beskonačnost”, a tek nakon toga mu početi objašnjavati jednostavnije riječi kao što su “ići”, “stati”, “stvoriti”, “napraviti” i sl.

To znači da se znanje značenja riječi i rečenica, zapra-vo, stiče na temelju nekih prešutnih sporazuma. Uče-nik i instruktor se moraju slagati u nekim bitnim stavovi-ma prema ključnim činiteljima samoga procesa učenja; bez tog slaganja, uglavnom implicitnog i prešutnog, naprosto nije moguće steći znanje nekog jezika. Nema dvojbe da je, jednim dijelom, to slaganje produkt identičnog biološkog dizajna – činjenice da svi odmah razumijemo što to znači kada instruktor ispruži svoj kažiprst, da naše oči i uši rea-giraju na zajednički vidni i slušni spektar, da svi pokazuje-mo slične grimase kada se nalazimo u sličnim emotivnim stanjima itd. itd. No, moguće je da to slaganje ovisi i o ne-kim dodatnim činiteljima socijalne ili neke druge naravi. Izvor tog slaganja ipak me manje zanima od činjenice sa-moga slaganja; ono je zasigurno najvažnija “stvar” u pro-cesu učenja jezika, a te “stvari” najčešće nismo niti svjesni. Često nam je potrebna posebna pomoć imaginativnog filo-zofa ili psihologa kako bismo se podsjetili na činjenicu da postoji taj prešutni sporazum, to slaganje u ključnim sta-vovima koje učenik i instruktor zauzimaju u odnosu prema ključnim činiteljima same situacije učenja jezika, tj. učenja značenja riječi i rečenica. Primjerice, Wittgenstein je u Fi-lozofskim Istraživanjima zamislio da učenik, nekakvom ču-dnom mentalnom pogreškom, ne prati instruktorov kaži-prst od vrha kažiprsta prema izvanjskom predmetu nego od vrha kažiprsta prema korijenu šake.37 Isti se filozof zapi-tao kako to da “strijelu” skoro spontano poimamo kao ne-što što ukazuje na nešto drugo.38 Upravo je Wittgenstein, možda na najkoncizniji način, ocrtao bit ovog prešutnog

34 Vidi J. Fodor (1981), “The Present Status of the Innateness Controversy”, u Representations (J. Fodor), Cambridge Mass.: The MIT Press, str. 257-316.35 Na tome je, u smislu jednog aspekta “načela milosrđa” (the principle of charity), insistirao D. Davidson; o Davidsonu vidi detaljno u mom ogledu (2004), “Načelo milosrđa”, Dijalog br. 2 (Sarajevo), str. 110-142. 36 Kako je to W. V. Quine naglasio, instruktor i učenik moraju posjedovati zajedničku “metriku sličnosti” u odnosu na svijet; vidi Quine (1989), Die Wur-zeln der Referenz, Frankfurt am Main: Suhrkamp, prev. Herman Vetter, str. 33-38. 37 L. Wittgenstein (1953), Philosophical Investigations, Oxford: Basil Blackwell, para 18538 Wittgenstein (1953), para 454



sporazuma kada je rekao sljedeće: “Komunikacija jezi-kom implicira ne samo slaganje u definicijama negotakođer (kolikogod to čudno zvučalo) slaganje u sub-stancijalnim stavovima,”39 tj. u našim bazičnim stavovi-ma prema situacijama u kojima stičemo znanje jezika.

Da je opseg prešutnog, implicitnog, interpersonalnog sla-ganja u vjerovanjima i stavovima vrlo veliki, najjasnije je pokazao Thomas C. Schelling svojim eksperimentima.40 Doduše, Schelling nije istraživao takvu vrstu slaganja u si-tuacijama interpretacije i učenja jezika, nego u situacijama kada su, bez eksplicitne komunikacije, dva subjekta u ek-sperimentu nastojala postići sporazum o nekim jednosta-vnim stvarima, npr. gdje i kada organizirati sastanak sutra u New Yorku. On je pokazao da, upravo zbog prešutnog slaganja u stavovima o određenim činiteljima, subjekti u eksperimentu mogu, unatoč nepostojanju procesa ekspli-citnog dogovaranja, postići sporazum o spomenutoj zadaći i/ili sličnim zadaćama.

Sve u svemu, postavka o središnjem značaju prešu-tnog sporazuma, slaganja u bitnim stavovima, za učenje, razumijevanje, i interpretiranje značenja, i time za zajedni-čku upotrebu zajedničkog jezika, može se formulirati i kao postavka o nemogućnosti postojanja zajedničkih značenja bez jednog zajedničkog fonda, ili univerzu-ma, vjerovanja. De facto sama upotreba jezika nas prisi-ljava da dođemo u posjed nečega što će se držati jednom zajedničkom istinom, ili jednim zajedničkim skupom te-meljnih stavova o onome o čemu komuniciramo. Znam da ova postavka predstavlja sablazan i bogohuljenje za veći-nu postmodernista, no, prihvatimo li tezu o neophodno-sti prešutnog sporazuma za razumijevanje, podučavanje, i učenje jezika, ova se “sablažnjujuća” postavka ne može izbjeći. Ponovno ću se osloniti na jedan živopisan, mada posve fiktivan, primjer. Zamislimo dva afrička sela, A i B. Uselu A, rečenica “dolazi tigar!” znači otprilike ono što zna-či i kod nas: “dolazi opasnost, dolazi opasna zvijer, naši su životi u opasnosti, pripremite oružje, zaštitite žene i djecu itd.” Drugim riječima, dotična rečenica znači to što znači u selu A zbog toga što pripadnici sela imaju jedan skup zaje-dničkih vjerovanja o tigru, kao i o svom ponašanju u odno-su na tigra. Zamislimo da, u selu B, vladaju neka sasvim druga vjerovanja o tigru; ondje je tigar sveta životinja i bo-žansko biće; selo B u tigru ne vidi opasnost, nego smatra da je čast biti pojeden od strane tigra. Također najveći je gri-jeh pokušati probosti tigra kopljem. Drugim riječima, selo B ima jedan drugačiji fond vjerovanja o tigru. Naravno da za selo A “tigar” znači nešto drugo od onoga što znači za selo B; no, a to je najbitnije, primijetimo da se između sela A i sela B neće moći razviti vrlo jednostavni obrasci sura-dnje u trenucima suočavanja sa tigrovima; naime, za selo B “tigar dolazi” nije uzvik upozorenja, pa bi pripadnici sela B predstavljali vrlo lošu stražu za pripadnike sela A; to znači da, u odnosu na tigrove, pripadnici sela A i pripadnici sela

B ne bi mogli niti imati zajednički jezik niti uspješno sura-đivati u susretu sa tim djelićima okoline koje zovemo “ti-grovi”.41 To pak znači da, kako se zajednički jezik bazira na potrebi komunikacije i suradnje između korisnika tog jezi-ka, zajednička se značenja mogu usvajati i prenositi samo pod uvjetom da korisnici prihvaćaju zajedničku teoriju, tj. zajednički fond znanja i vjerovanja, o predmetima o koji-ma komuniciraju.

Postavka o nemogućnosti postojanja zajedničkih zna-čenja bez jednog zajedničkog fonda, ili univerzuma, vjerovanja ima dalekosežne konzekvence za teoriju i pra-ksu tumačenja svih produkata jezika. Prva konzekvenca je ta da tumačenje uvijek podrazumijeva racionaliziranje. Ko-jegod djelo da tumačimo, tumačit ćemo ga u svjetlu naših središnjih vjerovanja, pod našim standardima racionalno-sti, tj. tako da ono za nas, tumače, bude koliko je mogu-će smisleno, humano, inteligentno, istinito, i bogato poru-kom.42 Druga konzekvenca je ta da se tumačenje ne može shvatiti niti kao “otkrivanje” već postojećih značenja niti kao “upisivanje” naših značenja u nešto što po sebi ne sadr-ži značenje, ili ne sadrži nama razumljivo značenje. Za di-lemu “invencija/kreacija ili otkrivanje” u procesu tumače-nja nema mjesta jer, ako uspijemo spoznati značenje teksta koji tumačimo, to znači da smo spoznali da za naša sredi-šnja vjerovanja postoje ekvivalenti u tekstu koji tumačimo; to ne znači da smo mi u dotični tekst samo učitali naša sre-dišnja vjerovanja (=invencija/kreacija) niti da smo napro-sto u dotičnom tekstu otkrili nešto što je objektivno “tamo” u tekstu, i prema čemu se mi možemo odnositi kao prema objektivnom, o nama neovisnom, aspektu svijeta što ga ot-krivamo (=otkrivanje).43 Treća konzekvenca je ta da stan-dardno poimanje tumačenja, kao procesa definiranog hi-jerarhijski organiziranim pravilima, procesa koji se odvija putem postupnog uzimanja u obzir jednog malog broja ap-straktnih činitelja koji bi, idealno, trebali postupno sve bo-lje pojasniti značenje (činitelji uobičajenog ili zadanog/kon-vencionalnog značenja riječi, autorove namjere, ili svrhe, neposrednog tekstualnog konteksta, neposrednog never-balnog konteksta, i eventualno pravila logike), predstavlja prenaglašeno analitičko, isključivo prema dimenziji “zna-čenja” orijentirano, i stoga nedovoljno adekvatno poima-nje. Takvo poimanje zaboravlja na činjenicu da se dimen-zija “značenja” ne može izolirati od dimenzije “vjerovanja”, i da ne postoji neki apriorni recept za stvaranje, ili formi-ranje, potonje dimenzije.44 Četvrta konzekvenca je ta da se istinsko tumačenje može prepoznati samo po jednoj ka-rakteristici: ono ne ostavlja otvoren prostor za neka nova, prima facie i opravdana i nerješiva, neslaganja u prešutnim, tj. implicitnim, vjerovanjima; drugim riječima, istinsko se tumačenje, nakon što ustvrdi “to znači x, y, i z”, ne može dovesti u pitanje navođenjem neuskladivih, no podjedna-ko opravdanih, prešutnih (tj. implicitnih, tokom procesa tumačenja “zdravo za gotovo” uzetih te stoga neiskazanih) vjerovanja o “x, y i z”. Ovo se može iskazati i na jedan me-



taforički način: istinsko je tumačenje poput tumačenja koje se temelji na nekim višim, nepisanim zakonima, odnosno na nekom “prirodnom pravu” (“pravu” i u teo-rijskom smislu “ispravnoga” i u etičkom smislu “pravedno-ga”) koje se ne može poreći, umanjiti ili oduzeti. Ideju takvog tumačenja prvi je predložio Aristotel,45 a nalazimo ju i kod Cicerona koji je naglasio da, nakon izloženog tu-mačenja, moramo moći dokazati da je naše tumačenje, a ne tumačenje našeg oponenta, “pošteno/pravično, korisno ili nužno” (honestum aut utile aut necessarium).46 U 20. sto-ljeću takvu je paradigmu tumačenja obnovio Lon Fuller, je-dan od rijetkih suvremenih nastavljača tradicije “prirodnog prava”. On na jednom mjestu naglašava da “sigurno je da oni čija sudbina, u bilo kom stepenu, zavisi od kreativnog akta tumačenja…moraju željeti da se ono odvija na najsi-gurnijim osnovama koje se mogu obezbjediti, da ono bude što je moguće više utemeljeno u nužnostima demokratske države i same ljudske prirode.”47 Stoga Fuller dodatno su-gerira da se svako tumačenje zakona treba temeljiti na ideji o tome kakvo bi dobro zakon trebao donijeti, odnosno na ideji o naravi “lijeka” kojim bi određeni zakon trebao uklo-niti određenu nevolju. Jedno od najboljih uporišta za takvu sliku tumačenja, a ujedno i za sliku tumačenja kakvu sam sâm predložio u ovom poglavlju, on nalazi u Odluci Načel-nika Državne Blagajne Engleske iz 1584., kojom je odluče-no da se problemu tumačenja u “Slučaju Haydon” pristu-pi na sljedeći način: “I riješili su oni da za sigurno i pravo tumačenje zakona uopšte….četiri stvari treba razlikovati i razmotriti: 1. kakav je bio “običajni zakon” (common law) prije donošenja Zakona; 2. koja je to nevolja i nedostatak za koje “običajni zakon” nije imao rješenje; 3. koji je to lijek za koji se Parlament odlučio i namijenio ga za izlječenje bo-lesti države; 4. pravi razlog lijeka. I tada je dužnost svih su-dija da dođu do takvog tumačenja koje će potisnuti nevolju i unaprijediti lijek.”48

3 Zaključak (o promjenama i tumačenju (Daytonskog) Ustava)

Prethodna dva poglavlja postavila su dva glavna tematska kompleksa bez kojih se ne mogu ispravno razumjeti niti Dayton niti moguće opcije koje Dayton otvara za bosan-skohercegovačku političku budućnost. Posmatrano pod perspektivom “moralnih dilema”, Dayton predstavlja lo-gičan ishod, logičan odgovor na bosanskohercegova-čki konflikt, i to u dvostrukom smislu. Prvo, logičan je jer postavlja temelje za istovremeno realiziranje oba moral-na načela u svijetlu kojih se BiH, nakon raspada Jugosla-vije, suočila sa bolnom moralno-političkom dilemom: načelo nacionalnog samoodređenja i načelo jednako-sti, odnosno stabilnosti. Primijetimo, u tom smislu, da se Dayton, po bitnim postavkama, ne razlikuje od većine prethodnih mirovnih prijedloga za Bosnu i Hercegovinu. Kako je D. Campbell naglasio, svi su prijedlozi nastojali pomiriti konfliktne imperative, tj. kreirati okvir unutar kojega bi se mogla ispoštovati prividno sukobljena moral-na načela samoodređenja, tj. slobode, i jednakosti. Dakle, jedini pravi nedostatak Daytona je vjerojatno u tome što je prihvaćen sa velikim zakašnjenjem. Da je nešto poput Daytona usvojeno početkom 1992., tisuće nedužnih života bilo bi spašeno. Često se, u odnosu na Dayton, može čuti da je njegova jedina vrlina u tome što je doveo do pre-kida sukoba u BiH; smatra se da Dayton posjeduje samo instrumentalnu vrijednost i da je ta vrijednost danas već potrošena. Ponekad se ta teza o potrošenosti kombinira sa plitkim pravnim argumentom “rebus sic stantibus (dok stvari tako stoje)” – da sporazumi važe pod nekim okolno-stima (ili “dok stvari tako stoje”), a, kad se okolnosti pro-mjene, sporazume treba mijenjati; kako je Dayton usvojen u vrijeme ratnih sukoba, a od završetka rata u BiH prošlo je već 10 godina… Ne slažem se s tim mišljenjem. U situaciji

39 Wittgenstein (1953), para 24240 T. C. Schelling (1960), The Strategy of Conflict, London, Oxford, New York: Oxford University Press, posebno str. 53-80. 41 Za sličan primjer sa sličnom poantom, vidi D. Davidson (1984), Inquiries into Truth and Interpretation, Clarendon Press: Oxford, str. 168-169.42 To je staro pravilo “milosrdne” hermeneutike; nalazimo ga, jasno formuliranog, već u 11. stoljeću u P. Abaelard (1982), “Die Vieldeutigkeit der Te-xte – Interpretation als Problem”, u: Geschichte der Philosophie in Text und Darstellung: Mittelalterliche Philosophie (ed. K. Flasch), Stuttgart: Philipp Reclam Jun. str. 262-269; naglašavaju ga također D. Davidson i R. Dworkin, a vidi i diskusiju u R. Nozick (1993), The Nature of Rationality, Princeton: Princeton University Press, str. 152-158, i M. Hollis (1982), “The Social Destruction of Reality”, u Rationality and Relativism (eds. M. Hollis, S. Lukes), Cambridge Mass.: The MIT Press, str. 67-96.43 Takav pristup zagovaraju i J.Barwise (1988), “On the Circumstantial Relation between Meaning and Content”, u Meaning and Mental Representation (eds. U. Eco, M. Santambrogio, P. Violi), Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press, str. 23-39; i J. Raz (1996), “Why Interpret?”, Ratio Juris, vol.9 br. 4, str. 349-363; ovaj je pristup značajan i za debatu o originalizmu u smislu da implicira da je bolje izbjeći, negoli prihvatiti, dilemu “za ili protiv originalizma”; o originalizmu, vidi u W. Waluchow (Zima 2005/06), “Konstitucionalizam”, Status br. 8, Mostar, str. 30-40. 44 T. Sedgwick je još 1857 rekao sljedeće: “Čini se da je uzaludno pokušati dati okvir za pozitivna i fiksna pravila tumačenja u istom smislu u kojem je uzaludno pokušati definirati metod putem kojeg će um iz nekog sudskog svjedočenja izvući zaključke”; Sedgwicka s odobravanjem citira E.D. Hirsch (1967), Validity in Interpretation, New Haven and London: Yale University Press, str. 202. 45 Aristotle (1959), Ars Rhetorica, ed. W.D. Ross, Oxford: Oxford University Press, 1374a25-35.46 Cicero (1949), De Inventione (sa engleskim prijevodom H.M.Hubbella), London, Cambridge Mass.: William Heinemann Ltd. i Harvard University Press, II xli. 119 (str. 288). 47 L. Fuller (1999), Moralnost Prava, Podgorica: CID, prev. M. Ivović (original iz 1969), str. 103-4.48 Fuller (1999), str. 84; R. Dworkin opisuje “konstruktivno tumačenje” na sličan način: “Grubo govoreći, konstruktivno se tumačenje tiče postavljanja (imposing) svrhe za neki predmet ili praksu kako bi se od tog predmeta/prakse napravio najbolji primjer forme ili žanra kojemu držimo da taj predmet/praksa pripada” (premda je Dworkin ovdje mogao izabrati neki bolji termin od “imposing”), u R. Dworkin (1986), Law”s Empire, Cambridge Mass: the Balknap Press (Harvard University Press), str. 52.



kada jednu zemlju razdiru bitno različiti unutarnji interesi, kojima se u moralno-političkom smislu ne može ništa bitno prigovoriti, Dayton će uvijek egzemplificirati jednuposebnu vrstu ekstremnog odgovora na jednu ekstremnu situaciju koja će i u budućnosti predstavljati latentnu opa-snost, ne budemo li svjesni činjenice da između slobode i jednakosti nema izbora. Također, Daytonu se prigovara i to što je ponudio model državnog uređenja kakav inače nije poznat drugdje u svijetu, ili je vrlo kompliciran. Ako prvi prigovor znači da je Dayton originalan, onda ne vidim što bi u tome bilo loše. Zanimljivo je da, iako nešto što je ori-ginalno drugdje u svijetu ima veliku šansu da postane zna-kom identiteta, ili “trade mark”, i tako dobije na vrijednosti, kod nas, ponešto bizarno, oni koji se navodno ponose či-njenicom da je BiH jedan originalan most između Istoka i Zapada, ili između Islama i Kršćanstva, reagiraju s negodo-vanjem na originalnost Daytona. Što se tiče komplicirano-sti, naravno da odgovor na komplicirana pitanja mora biti i sam kompliciran. Također, nemojmo zaboraviti da smo za kompliciranu narav pitanja odgovorni svi mi u BiH, odnosno svi mi koji pitamo.

Drugo, Dayton je logičan u još jednom smislu. Naime, neke ključne provizije Daytona daju višesmislen odgovor na neka ključna pitanja bosanskohercegovačke budućno-sti. Primjerice, Dayton jasno stipulira da se Bosna i Herce-govina sastoji od dva entiteta, i također jasno definira nekeovlasti središnjih, tj. državnih institucija; no, ostalo je ne-jasno mogu li se te ovlasti proširiti, i pod kojim uvjetima. Također, Dayton nije dao jasan odgovor na situaciju u kojoj se uskoro može naći institucija Visokog predstavnika. Ta je institucija proširila svoje ovlasti 1998., što je logično prema jednoj od mogućih interpretacija Daytona, no, nije jasno može li, i kako, Visoki predstavnik sebe osloboditi tih ovla-sti: može li, primjerice, Visoki predstavnik (ili Peace Imple-mentation Council u njegovo ime) naprosto reći “ja pre-stajem imati ovlasti koje sam do sada imao”? Naime, ako su njegove ovlasti utemeljene u Daytonu, onda ih on ne može naprosto abrogirati jer time krši Dayton. No, ako njegove ovlasti nisu utemeljene u Daytonu, kako to da ih je on uopće imao? Dakle, Dayton je ostao bitno višesmislen u nekim krucijalnim aspektima, i to je, kako sam pokazao u prvom poglavlju, posve logično.

Na višesmislene provizije jednog sporazuma strane-potpi-snice mogu reagirati otpočinjanjem interpretativnog suko-ba, sukoba u tumačenju tih provizija. U odnosu na više-smislice Daytona desilo se pak nešto osobito čudno i oso-bito ružno. Većina ključnih bosanskohercegovačkih akte-ra ušla je u taj interpretativni sukob s očitom namjerom da potkopa same temelje Daytona. Drugim riječima, pojedine

strane sklone su tumačiti višesmislice Daytona kao da se iste mogu rastumačiti uzimanjem u obzir isključivo je-dnog moralno-političkog načela, primjerice načela na-cionalnog samoodređenja, ili načela jednakosti/stabilnosti. Što mislim pod tim? Tipični odgovor na višesmislice Da-ytona u Republici Srpskoj još uvijek polazi od postulata da je RS država, da je suverena, i da Bosna i Hercegovina postoji samo u obliku povremenih foruma na kojima se sa-staju predstavnici entiteta u svojstvu predstavnika entiteta. U vodećim bošnjačkim strankama, pak, na državne stru-kture BiH se gleda kao na nešto što postoji potpuno neo-visno i o entitetima i o predstavnicima naroda kao naro-da. Impuls vodećih političara iz SDA i SBiH je, dakle, tipi-čno usmjeren ka tumačenju Daytonskih višesmislica kojim bi se bilo značaj i uloga entiteta bilo sam faktor etničko-nacionalnog predstavljanja minimizirali. Što to znači? To znači da su, na jedan bizaran način, višesmislene provizi-je Daytona eksploatirane kako bi se potkopali sami temelji Daytona, kako bi se odgovor, što ga je Dayton već načelno dao na ključnu moralnu dilemu bosanskohercegovačkog političkog života, povukao ili potkopao. Drugim riječima, u većini slučajeva, od 1996. pa sve do danas, većina vo-dećih bošnjačkih i srpskih političara javno izlažu tu-mačenja Daytona koja zapravo predstavljaju protuu-stavni akt. Petar Kunić je postdaytonske tendencije u BiH opisao na sljedeći način: “Prva je tendencija unitarizaci-je i reintegracije BiH, koja ima svoje ishodište u tzv. uni-tarnom, odnosno građanskom konceptu BiH, koji zastu-pa muslimanska strana, prema kojem bi muslimani, zahva-ljujući brojčanom odnosu, dominirali nad ostalim narodi-ma u BiH. Mogućnost njegove realizacije je gotovo nika-kva, jer bi njegovo oživljavanje dovelo do ponovnih ratnih sukoba…. Druga tendencija je jačanje entitetske dr-žavnosti, koja je rezultat duboke nacionalne svijesti pro-uzrokovane ratnim sukobima, secesijom, i raspadom biv-še SFRJ i stanjem stvorenim poslije toga. Ova tendencija je trajno opredjeljenje srpskog naroda, kao izraz njegovog prava na samoopredjeljenje”.49 Kunić je, naravno, precjenio smisao i snagu druge tendencije (a možda podcijenio sna-gu prve), no, njegov opis tendencija dovoljno jasno ilustri-ra moje riječi o postdaytonskom interpretativnom sukobu oko Daytona.50

Na taj se interpretativni sukob može u načelu reagirati na dva načina. Mogli bismo reći da su višesmislice štetne, i da su višesmisleni sporazumi štetni, i da stoga treba mijenja-ti takve sporazume, odnosno donositi nove sporazume koji nisu višesmisleni. Drugim riječima, trebamo poče-ti proces ustavnih promjena, ili proces revizije Daytonskog Ustava. To je danas očito glavna struja, barem u međuna-rodnoj zajednici, ako ne u BiH. Kako su naglasila 24 po-

49 P. Kunić (1997), Republika Srpska. Država sa ograničenim suverenitetom, Banja Luka: Atlantik BB, str. 121.50 Na drugoj strani, nedavno je Sulejman Tihić izjavio da on smatra da on ne mora više pristajati na onu vrstu kompromisa na koje je Izetbegović mo-rao pristati u Daytonu.



slanika Parlamenta Vijeća Europe u prosincu 2003., a to je kasnije na svaku sljedeću godišnjicu Daytonskog sporazu-ma skoro verbatim ponovljeno, “Daytonski sporazum da-nas sprečava daljnji razvoj BiH na putu ka pravnoj državi i stvarnom europskom društvu. Ko danas želi BiH, taj mora željeti i prevladavanje dvosmislenosti Daytona.”51 U skladu s tom porukom, koja povlači čudnu implikaciju da se dvo-smislenosti Daytona naprosto mogu (valjda, uz minimalan napor volje) prevladati, koncem prošle godine [2005] otpo-čeli su pregovori o ustavnim reformama u kojima učestvu-ju predstavnici svih glavnih stranaka u BiH. Pregovori su zamišljeni kao pregovori “piecemeal”, odnosno pregovori u malim koracima koji će se fokusirati na mali broj ograniče-nih tema (primjerice, sastav predsjedništva, ili sastav pro-širenog ministarskog vijeća). Ovi pregovori očito vode ka novom ustavu za BiH, ka, kako se to obično kaže, Brisel-skoj BiH, za razliku od dosadašnje, Daytonske. Nažalost, ovakav pristup smatram vrlo nepromišljenim i poten-cijalno vrlo opasnim (i to ne u smislu da bi mogao razlju-titi srpsku stranu, i/ili stvoriti kod bosanskih Srba dojam da se ide ka eliminiranju RS).

Advokatima ideje “ustavne revizije” ili “ustavnih promjena” očito nije jasno da, nakon što eventualno i dobijemo neke nove, ograničene, i na relativno male probleme instituci-onalne organizacije fokusirane sporazume između pred-stavnika bosanskohercegovačkih stranaka, ništa nam ne jamči da interpretativni sukobi neće ponovno izbiti; no, ako izbiju, onda je to potencijalno vrlo opasno jer ne-tko zbilja može pomisliti da se u BiH stvari mogu promije-niti samo jezikom oružja, a nikako jezikom riječi. Drugim riječima, nakon što dobijete višesmisleni sporazum, besmi-sleno je pokušavati stvoriti neke nove, ograničene sporazu-me, a da prethodno niste pokušali ispitati dublje, obično apstraktnije i općenitije, razloge što leže u osnovi interpre-tativnog sukoba oko prvog sporazuma. Jer, ako dublji ra-zlozi, koji leže u osnovi prvotnog interpretativnog su-koba, nisu propitani, tj. stavljeni na sto i riješeni, oni će nastaviti podrivati i svaki naredni, na ograniče-ne teme fokusirani sporazum. Isto tako, ako imate neki sporazum koji dijelom ne radi stoga što ne postoji dostatna količina “pozadinskog” ili “prešutnog” sporazuma između strana, nije pametno za to optužiti taj sporazum, pa onda pokušavati formulirati, kroz postupne i sitne reforme, neki posve novi sporazum. Jedina pametna strategija u takvoj situaciji jest ozbiljno se pozabaviti uzrocima nedosta-tne količine “pozadinskog” sporazuma. Kako sam na-glasio u drugom tematskom bloku, tj. poglavlju, višesmi-sleni jezički produkt može se protumačiti samo tako što će se postići neka vrsta fundamentalnog sporazuma o je-dnom širem fondu temeljnih vjerovanja, što, primijenimo

li to na Daytonski sporazum, znači postizanje sporazu-ma o jednom širem fondu etičko-političkih vjerova-nja u svjetlu kojih možemo dobiti jednoznačan odgo-vor na pitanje o naravi “lijeka” što ga je Dayton ponu-dio za naše nevolje, kako je to naglasio Fuller. Dakle, Da-yton ne treba mijenjati, ili revidirati, nego ga treba tumačiti u skladu s pojmom tumačenja kao racionaliziranja i prona-laženja dovoljno širokog fonda zajedničkih moralnih vje-rovanja. Taj zadatak tumačenja nije samo zadatak za suce ustavnog suda, ili za profesionalne političare i zastupnike u zakonodavnim skupštinama. To je zadatak za sve one koji mogu, na bilo koji način, učestvovati u javnom i političkom životu u BiH. Naglasit ću da, pod ovom per-spektivom, višesmisleni sporazum, u onoj mjeri u kojoj je višesmislen, nije niti štetan niti besmislen; iako ne daje je-dno kristalno jasno rješenje za moralnu dilemu, višesmi-sleni sporazum može pokrenuti i zdravu debatu stoga što nas njegove višesmislice obvezuju na javnu i otvo-renu eksplikaciju razloga/vjerovanja koja nas vode ka nekim potencijalnim, iako prima facie neuskladivim, tu-mačenjima.

Možemo li nešto konkretnije reći o spomenutom fondu zajedničkih moralnih vjerovanja? Naravno. Smatram da se održivo moralno vjerovanje može formirati samo pod sljedećim kriterijem: postavljaš li neki moralni zahtjev prema Drugome, isti zahtjev bi morao biti prihvatljiv za tebe, ako bi ga Drugi postavio prema tebi! Naravno, moguće su situacije u kojima nismo skloni odreći se nekog vlastitog moralnog zahtjeva, iako bi isti zahtjev, ako bi ga Drugi postavio prema nama, u identičnoj situaciji za nas bio neprihvatljiv, i iako, važnije, Drugi nije sklon prihvati-ti naš zahtjev. No, važno je da razumijemo da, u tom sluča-ju, podbacujemo u moralnom smislu i da takav slučaj obi-čno vodi sukobu – Drugi će pokušati osujetiti naš zahtjev, a mi ćemo Drugome pokušati nametnuti nešto što ne bi-smo željeli da on nametne nama. U tom slučaju, inteligen-tna osoba će pokušati objasniti situaciju, definirati za sebepodrobnije svoj zahtjev, i rasvijetliti, za sebe, prave razlo-ge svog zahtjeva; inteligentna osoba će pokušati riješiti do-tični sukob mirnim, racionalnim, promišljenim sredstvima (To znači da etika nije samo stvar pogodnog društvenog osjećaja, ili sklonosti, nego, prije svega, stvar inteligentnog odnosa prema sebi i drugima). No, osim ovog općeg i vrlo šturog kriterija za održiva moralna vjerovanja, zasigurno je da se u fondu zajedničkih moralnih vjerovanja moraju naći sljedeća vjerovanja: “užitak je bolji od bola”, “život je bolji od smrti”, “stvaranje je bolje od destrukcije”, “bolje je imati prijatelje nego neprijatelje”, “vlastito tijelo treba čuvati i njegovati”, i sl.52 Ne postoji li slaga-nje oko ovih rudimentarnih preferenci, nemoguće je posti-

51 Citat prema E. Bajtal (2004), “Metanarativna poetizacija i psihijatrizacija Daytona”, u Status br. 5 (Mostar), str. 49.52 Tvrdnju da postoje takvi “moralni stavovi na bazičnoj razini” (basic-level moral attitudes) brane i M. C. Nussbaum (1988), “Non-Relative Virtues: An Aristotelian Approach”, u Midwest Studies in Philosophy XIII – Ethical Theory: Character and Virtue (eds. French, Uehling, Wettstein), Notre Dame: University of Notre Dame Press, str. 32-53; i Johnson (1993), str. 237-240.



ći bilo kakav, ne samo mirovni, sporazum.

Na kraju, zaključit ću sa jednom analogijom i dva savjeta. Oko američkog Ustava se, u samim SAD, stoljećima vodi interpretativni sukob fluktuirajućeg intenziteta. Nemadvojbe da se jedan od uzroka američkog Građanskog rata može pronaći u ustavnim interpretativnim sukobima, u vezi s pitanjem ropstva, koji su se vodili na američkom Vr-hovnom Sudu.53 Pa ipak, američki je izvorni Ustav, sa do-datkom određenog broja amandmana, preživio sve sukobe, traume, i kolebanja. SAD još uvijek počiva na kompromisu postignutom 1787. u Filadelfiji. Ako je američki ustav pre-živio čak i stanje građanskog rata, da ne spominjemo sve interpretativne sukobe (počev od sukoba oko Banke Sje-dinjenih Država između Jeffersona i Hamiltona u veljači1791.), zašto ista sudbina ne bi zadesila i Daytonski Ustav? Zemlja, u kojoj se svakih par decenija mijenjaju ustavi, oči-to pati od nekog ozbiljnog nedostatka. Zašto ne bismo je-dnom napravili presedan, i ustav počeli tretirati kao ono što taj dokument i treba da predstavlja – točku koja defi-nira (kolikogod nedorečeno, nesavršeno i šturo) jedan te-meljni konsenzus oko nekih krucijalnih pitanja, točku na koju se možemo osloniti, i na kojoj možemo nasta-viti dalje graditi? Od ustava treba očekivati mnogo, ali ne i previše; izgleda da se u BiH od ustava očekuje previše.

Ustav ne mora dati sve odgovore na sva moguća pitanja o političko-pravnom ustroju neke zemlje, niti mora dati po-tpuno zadovoljavajuće odgovore, onda kada ih daje – po-tpuno zadovoljavajući odgovori ne postoje. Ustav treba služiti kao jedna vrsta modela na temelju kojega se odnosi mogu dalje graditi. Govoreći globalno i općenito, Dayton-ski Ustav je, u dovoljnoj mjeri, uzeo u obzir ona moralno-politička načela koja se moraju uzeti u obzir prilikom dava-nja odgovora na našu moralno-političku dilemu. No, budu-ći je dijelom namjerno/svrhovito višesmislen, upravo tim dijelom, kako sam objasnio u Odsječku 1a, on ne daje ko-načno rješenje za našu moralnu dilemu; pa ipak, duh u kojemu ćemo ga tumačiti, i time nadograđivati, svejedno mora uzeti u obzir moralno-politička načela relevantna za našu moralno-političku dilemu i već potvrđena okvi-rom našeg (naravno Daytonskog) Ustava. Dakle, i prilikom tumačenja Daytona možemo uzeti same ne-višesmislene aspekte Daytona kao model, ili inspiraciju (u smislu “Fulle-rovih” “pravih razloga lijeka”), za rad na tumačenju za koje bi bilo razborito da slijedi teze elaborirane u Odsječku 2. Dayton je stoga, u jednome bitnom smislu, samoregeneri-rajući sporazum; kad to kažem naravno da ne impliciram da jedan dokument može sama sebe protumačiti ili nado-graditi; no, istina je da impliciram, između ostaloga, da su u krivu oni koji Dayton tretiraju kao samodestruktivan spo-

razum, sporazum čije višesmislice dovode u pitanje sama načela koja su Daytonom nedvojbeno potvrđena.

Na koncu, dva savjeta: (A) političari u BiH trebali bi više vremena posvetiti etičkom egzerciranju. Trebali bi posta-ti svjesni da postoje situacije povišene moralne kom-pleksnosti i da u tim situacijama treba dobro razmisliti o opcijama, razlozima, i izborima. Također bi trebali odgo-vore na moralne dileme pokušati formulirati u svjetlu ba-zičnih moralnih preferenci prema analogiji sa onima koje sam prethodno naveo. Jedino se na taj, prividno posredan način može steći bolji osjećaj za rješavanje političkih su-koba (i to ne samo sukoba čija je eksplicitna tema Dayton-ski Ustav) kojima Bosna i Hercegovina obiluje. (B) Jedan od tvoraca američkog Ustava, James Madison, iza sebe je, između ostaloga, ostavio par iznimno zanimljivih refleksi-ja o jeziku ustava i jeziku općenito. Iz njegovih bismo refle-ksija morali moći izvući dobar savjet o tome kako se odno-siti i prema Daytonskom Ustavu i prema politici “ustavnih promjena” u Bosni i Hercegovini; U Federalist 37 Madison kaže sljedeće: “Svi novi zakoni, premda su ispisani s najve-ćom tehničkom vještinom te razmotreni u potpunosti i u zrelom duhu, uzimaju se kao manje-više nejasni i višesmi-sleni sve dok njihovo značenje nije pojašnjeno i utvrđeno kroz niz pojedinačnih diskusija i presuda.” Madison navo-di dva glavna uzroka takvog stanja stvari. Prvi se uzrok sa-stoji u kompleksnosti i zamršenosti samih predmeta usta-vne debate. Drugi se uzrok sastoji u samoj naravi jezika: “Niti jedan jezik nije toliko savršen da bi dao riječi i fra-ze za svaku kompleksnu ideju, niti toliko korektan da ne bi uključio i riječi koje višesmisleno označuju različite ideje. Stoga, nužno je da, kolikogod da se predmeti u sebi sami-ma mogu razlučiti, i sa kolikom god da se točnošću to ra-zlučivanje može provesti, definicija tih predmeta bude ne-precizna zbog nepreciznosti termina od kojih se definicijasastoji. Ta je neizbježna nepreciznost veća ili manja ovisno o kompleksnosti i neobičnosti definiranih predmeta. Kadase sam Svemogući Bog obraća čovječanstvu putem jezika čovječanstva, njegova značenja, kolikogod su inače i nužno jasna, postaju tamna i nejasna zbog maglovitog medija pu-tem kojega su saopćena.”54

DRAŽEN PEHAR (ZENICA, 1967), DOKTORIRAO NA SVE-UČILIŠTU KEELE, UK (SPIRE/INSTITUTE FOR LAW, POLI-TICS AND JUSTICE), TEZOM “LANGUAGE, POWER, LAW: GROUNDWORK FOR THE THEORY OF DIPLOMATIC AM-BIGUITY”; DIPLOMIRAO FILOZOFIJU SA GRČKIM JEZIKOM I KNJIŽEVNOŠĆU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU SVEUČI-LIŠTA U ZAGREBU, A MAGISTRIRAO DIPLOMATSKE ZNA-NOSTI NA MEDITERANSKOJ AKADEMIJI ZA DIPLOMATSKE STUDIJE, MALTA. JEDAN OD UREDNIKA STATUSA.

53 Za vrlo iluminativnu analizu odnosa Vrhovnog Suda SAD prema rasnoj politici u svim stadijima američke povijesti, vidi A.L. Higginbotham (1998), Shades of Freedom: Racial Politics and Presumptions of the American Legal Process, Oxford: Oxford University Press. 54 Citati Madisona prema T. Ball (1995), “Constitutional Interpretation: What”s Wrong with “Original Intent”?”, u Reappraising Political Theory (T. Ball), Clarendon Press: Oxford, str. 250-272, str. 270 i 271; Ball primjećuje da se Madison, u posljednjem citatu, očito oslanja na J. Locke, Essay Concerning Human Understanding (Ogled o ljudskom razumu), knjiga III, poglavlja 9 i 10.



DRAMSKI KARAKTER SAVREMENOG bosanskoher-cegovačkog politiziranja ukazao se u punom po-zorišnom svjetlu tokom zimskih pregovora poli-

tičkih lidera u zgradi Centralne banke BiH u Sarajevu. Sr-pski, hrvatski i bošnjački “olimpijci” (E. Morin) u toku tra-janja ovih pseudopregovora, pokazali su zavidan nivo me-dijske fleksibilnosti i manira hollywoodskih zvijezda, doksu, izlazeći iz svojih (stranačkih, entitetskih, državnih) blje-štećih automobila, prilazili gomili ozeblih novinara i probi-jali put do mračne unutrašnjosti bastiljske građevine jedine uspješne državne institucije u BiH. Kao rezultat toga, gle-daocima svih televizijskih stanica u zemlji, svaku noć bivao je prezentiran bilans dnevnih raspoloženja političkih i na-rodnih titana u igri stvaranja političke sudbine jedne skoro imaginarne zemlje – Bosne i Hercegovine. U maniru sim-boličke mantre, svaku noć je ponavljana formula utvrđe-ne partijske aksiologije: stav nacionalnih reprezentativaca kao opetovana reafirmacija ontološkog polazišta i vrhunacpolitičkog i svakog drugog subjektiviteta. Gledaoci su sva-ku noć podsjećani koje su to apsolutne vrijednosti njiho-vih kolektivnih partikula; nije bilo odstupanja – subjekti-

vitet političkih lidera ovime je ustvari predstavljen subje-ktivitetom samog ethnosa, kolektiviteta kojeg se zazivalo; ekvivalencija ovog dvoga trebalo je da simbolizira i veliči-nu uloga koji je na stolu – apsolutne mogućnosti kao apso-lutne moći apsolutnog Subjekta; posthegelijanstvo u izvr-snoj političkoj inkarnaciji: i sama sudbina stvarnosti ležala je na rukama etničkih bogova bosanskohercegovačkog po-litičkog olimpa.

Ne iznenađuje ozbiljnost s kojom su narodni deputati pri-stupali tom pseudopolitičkom ceremonijalu, koji je treba-lo da simbolizira linearno kretanje političkog djelovanja u zemlji, koliko spremnost medija da ovu igru sjenki prihva-te i daju joj prostor za simbolički razvoj. Kao organski pro-dužeci kućnih božanstava u formi televizijskih prijemnika, imali smo mogućnost bivanja svjedocima vrhunskog reali-ty show-a, prezentiranog u prime-time terminu i uobliče-nog kao presjek samog života, u punom političkom sjaju u kojem se ukazuje. Tako je Vrhunsko Pitanje Bosansko-hercegovačke Egzistencije uopće, pitanje konstitutivne formulacije zemlje, upravo preko specifične veze politi-

The Dayton Supermarket: ustavne reforme u simulacijskom ključuUstavne reforme su cool i sexy u ovom miljeu, i kao takve predstavljaju samo još jedno u nizu simboličkih polja u kojem brojni subjekti “nevladinog sektora” zarađuju svoje dnevnice, opravdavajući vlastitu egzistenciju ... Sve što se od vas traži je da slijedite diskurs simulacije: da se zvanično deklarišete pristalicama evropskih integracija, demokracije i lokalne uprave, da utjelovite poželjni model briselskog demokrate, zaližete kosu i na rever okačite dvanaest žutih zvjezdica: pred vama je cijeli svijet simboličkog obilja

Eldar Sarajlić



čkih snaga i njihove medijske reprezentacije, konstruisano i kao ultimativni televizijski show, meksička sapunica, u ko-joj je olimpijski duh izabranih političkih individua zauzeo mjesto glavnog glumačkog kadra, medijski sistem režij-sku stolicu a međunarodni faktor poziciju glavnog scena-riste i producenta. Cijela problematika političkih (usta-vnih) reformi u Bosni i Hercegovini pretvorila se tako u jedan džinovski medijski narativ; modernost se na-novo rodila, da bi još jednom doživjela sunovrat i razgra-dnju kao vrhunac sublimacije: simulacija je opisala još je-dnu kružnicu.

Međutim, u svemu ovome se uporno previđala činjenica da je dogovor postao nemoguć, uslijed pozicije etničkog su-bjekta kao Subjekta, koji, umjesto da biva fokusom, dakle i objektom reformskih napora – jer njegova subjektivnost kao monopol nad simboličkom reprezentacijom od kultur-nih zajednica ustvari tvori objekte kojima upravljaju drugi – zauzima poziciju ključnog partnera u procesu; tako se či-tava politička budućnost, kao imaginarna eksplikacija sa-dašnjosti pretvorila u perpetuirani narativ, matricu pasi-vnog djelovanja s jedne, i menadžerske manipulacije s dru-ge strane. U takvom okruženju čak i svaki govor biva ne-utraliziran sam sobom – upravo inercija javnog mnijenja potvrđuje fakat da sistem nema neprijatelja. I ovaj tekst te-ško može biti izuzetak: pred vama je slovni pandemonijum – dijelić velike simboličke crne rupe, koja guta svaki smisao i svaku riječ pretvara u slugu sistema protiv kojeg je, feno-menološki, usmjerena. U ovakvom svijetu, reforma ne po-stoji. Na sceni su jedino fashion revolutions, estetske for-mulacije finansijski podržane od strane međunarodnog fa-ktora kao simbolički funkcionalizmi i egzistencijalna apo-logija globalne birokracije. Bosna i Hercegovina je, očito postmoderna zemlja par exellence.

***

No, Logos ne bi ni bio to što jeste da se stalno ne ukazuje u novom svjetlu, novoj govornoj i pisanoj formi koja živi dok i sam čovjek. Tu ni “duhovi vremena” niti bilo kakva ideologija ne posjeduju apsolutnu moć; mogućnost riječi da se iskaže ukorijenjena je u samo Bivstvo – ono obuhva-ća sve što je opažajno, čime sve biva samo jednim njenim dijelom, a nikako nepredstavljiva Cjelina, totalitet besko-načnosti; drugim riječima, govoriti znači i participira-ti u ovom beskonačnom, transcendirati datost – pre-tvoriti datost u objekt našeg mišljenja i ovladati poj-movima kao uzdama zemaljske egzistencije čovjeka i njegove zajednice, društva. U tom smislu, i bez obzira na postmoderni pesimizam kada je politika u pitanju, ovaj tekst treba shvatiti i kao skroman pokušaj egzistencije i slo-bode u pravom smislu riječi – pokušaj otpora samom siste-mu; njegov kontekst, uistinu, predstavlja govornu i rece-pirajuću teškoću – crna rupa je ipak “tijelo” s beskonačno velikom gravitacijom – ali prihvatiti takvu sudbinu znači

odustati od govora na samom početku, zaustiti i umuknu-ti zauvijek, zbog sila koje postoje van nas, a koje, u isto vri-jeme mi sami i stvaramo, omogućujemo i hranimo svojim strahovima; tu bi se već ovaj tekst, kao fragment Riječi, i zaustavio, prepustivši Crnilu da tumači sebe sama; time bi ono konačno i zavladalo nama, našim simbolima i znače-njima, našim jezikom kao pupčanom vrpcom Uma i bića. Postmodernost zaista nudi i ovu mogućnost; sve je izvodi-vo, sve se može kupiti – tako i sama propast.

***

Prva organizirana pretpostavka koju želim iznijeti u ovom tekstu, kada je riječ o konkretnim problemima i izazovi-ma, poput društveno-političkog grča u kojem živi dana-šnja Bosna i Hercegovina, jeste da ne postoji izdvojen au-tonomni krivac, u uzročnom smislu, na koga se može uka-zati – u pitanju je sistemska uređenost simboličkog pro-stora koji nas tvori kao takve. Razmatranje bh. proble-ma kao sistemskih u tom smislu podrazumijeva analizu i kritiku totaliteta političkih pojava u ovom društvu; to zna-či ne samo kritiku onih negativnih političkih snaga, ili ten-dencija, poput radikalnih pokreta, političkih partija ili ra-zličitih interesnih grupa zasnovanih na ovim principima, već i onih koji su konceptualno suprotstavljeni ovom dije-lu političkog spektra – gdje recimo “reformske”, odno-sno (socijal)demokratske i druge društvene snage bi-vaju također uključene u kontekst interpretacije kao dio samog problema, a ne njegovo rješenje, što bi bila odveć simplificirana postavka, i ne bi dovela do korisne in-terpretativne paradigme. U tom kontekstu želim tumačiti i pitanja (ustavnih) reformi u zemlji, posmatrajući ih ne to-liko u njihovom tehničko-političkom, već radije u simboli-čkom smislu, kao odraze specifičnih (po mom sudu iskri-vljenih) društvenih vrijednosti. To bi, svakako, trebalo do-vesti i do određenih zaključaka o kvalitetu ne samo reform-skih napora već i njihovih rezultata; upravo je to ono što želim propitati u određenom fenomenološkom maniru, po-drazumijevajući pod tim obje strane posmatranog fenome-na: i namjeru njegovih inicijatora, ali i kontekst u kojem se očituje; tek tada se uvodi i kategorija “postmodernosti” kao specifičnog kontekstualnog okvira savremene bosan-skohercegovačke realnosti. Svjestan teškoće tumačenja i upotrebe takve kategorije – uslijed same prirode koncepta “postmodernosti”, odnosno njemu imanentne višesmisle-nosti – uvodim ga s dvostruko-ciljanom namjerom, kako bih ukazao na višesmislenost shvatanja te “višesmisle-nosti” – odnosno na pogubnost njegove hiper-relativisti-če komponente – ali i kako bih ovaj koncept suprotstavio obratnom tumačenju, odnosno paradigmi koja je, kako se čini, već davno uzela maha i u Bosni i Hercegovini; radi se o tendenciji smještanja bosanskohercegovačkih pro-blema, odnosno fenomena isključivo u “predmoder-ni” (nacionalistički) ključ interpretacije, koji na odre-đeni način uprošćuje cijelu situaciju, onemogućujući



širu “dijagnozu” stanja bh. društva. Čini se da je ona razapeta između dvije oprečne – ali i skoro jednako nepro-duktivne – metode, one koja s jedne, pomodne strane teži pretjeranom usložnjavanju i druge koja, obratno, stva-ri tumači prejednostavnim terminima i kategorijama.

Naime, kada je riječ o ovoj potonjoj, čini se da je u pitanju određeni trend, uzrokovan dijelom i činjenicom da se aktu-elni problemi bosanskohercegovačkog društva često uka-zuju u određenoj povijesno-determiniranoj optici, u ko-joj se prepoznaju modeli historijskog iskustva kao kreato-ri zbilje sadašnjosti, pa se u kauzalnom ključu da ustvrditi da Bosna i Hercegovina tek ovih dana prolazi one devetna-estovijekovne procese krunskog formulisanja nacionalnog identiteta i njegovog odnosa spram institucija države, kul-ture i društva in general. Ta linija tumačenja zasniva se na određenom orijentalističko-darvinističkom ključu, i kultu-re posmatra dominatno s pozicija modernosti same, pose-bno u političkom smislu – zastupajući tezu (političke i eko-nomske) nerazvijenosti kao kulturološke karakteristike. U skladu s linearnim, hegelijanskim shvaćanjem histo-rije, ova (balkanska) društva se onda označavaju zaosta-lim; u njima caruju stoljetne etničke mržnje i primordijal-ne kolektivne strasti koje onemogućavaju društveni razvoj u evropskom smislu. Ključni pojam ovog tumačenja je nedostatak prosvjetiteljskog iskustva u regiji, onog evropskog weberijanskog modela “rasčaranja” predstava o svijetu. Takvo shvaćanje linearnosti neizbježno dovodi do shvatanja zaostalosti u vremenskom smislu; shvatanja da povijest i vrijeme variraju kulturološki, s centrom računa-nja u nekoj od zapadnih metropola, a periferijom na isto-ku ovog centra; istočne kulture u cjelosti onda bivaju situi-rane u manje vrijedan kontekst, koji se prepoznaje po mo-delima ranijeg zapadnog iskustva proživljenog kasni-je na istoku. Naravno, ovaj proces nije u potpunosti je-dnostran, i nisu samo zapadni “odašiljači” ti koji njeguju i unaprijeđuju ovaj diskurs; “reprodukcija orijentalizama” (Bakic-Hayden, 1995) se proširila i na dobar misaoni dio objekta tog diskursa; u tom procesu su orijentalizacija i samo-orijentalizacija dio jednog trenda i jednog pro-blema1 koji je prisutan i u Bosni i Hercegovini, čineći još jedan dio cijele zagonetke. No, ovdje će se tumačiti samo jedan dio te postavke.

Jedan od generalnih zaključaka koji se može izvući iz ra-zmišljanja o modernosti (i modernizaciji kao njenim so-cijalnim mehanizmom) jeste i taj da je ona bitno unutra-šnji, imanentno socijalni proces; ne uzimajući u obzir nje-nu kulturološku uslovljenost – mada bi se i u tom smislu dosta moglo reći – modernost predstavlja ekstenzivan proces svođenja društva na samo sebe; ono je u tom smislu, kulturni proces sui generis – što znači i da njego-vog usvajanja kao političkog koncepta ne može biti bez pu-

nog kulturnog angažmana – drugim riječima, bez total-nog preobražaja društva; tu društvo prvi put samo pre-uzima ulogu subjekta, objektivizirajući se i otvaraju-ći za samo-transformaciju. Modernost se, u tom smislu ne može nametnuti izvan datog društva, ukoliko se žele autentični moderni politički rezultati, a ne socijalni suro-gat funkcionalizma, koji se iskazuje kao defektno iskustvo modernosti. Čini se da je BiH doživjela upravo jedno par-cijalno i nametnuto povijesno iskustvo modernosti. Ono je kao modernizacija u Bosnu i Hercegovinu najprije došlo u formi vojno-ekonomske kolonizacije, uspostavivši spe-cifične odnose između subjekta i objekta kolonizacijskogaprocesa, u kojem je vrhunilo načelo nadređenosti subjekta nad objektom, a time i subjektove Kulture nad kulturom – načinom života i svakodnevnom folklorno-političkom pra-ksom – objekta. Kazano bez detaljnije analize ovih odno-sa – a slična se pojavljuje i u takozvanim postkolonijalnim studijima – njihova struktura kao takva konstitutivni je dio doživljaja i recepcije modernosti u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, kulturna modernizacija u ovoj zemlji, u širem smislu, u značajnoj mjeri je bila određena ko-lonijalno konstituisanim odnosima nadređenost/po-dređenost, kada je riječ o političkom polju. To znači i da će se slična struktura odnosa kulture objekta i njenih nosilaca – političke i druge elite – spram nekih aspekata modernosti, kao, u određenom smislu prerogativa subje-kta – svakako zadržati i nakon osamostaljivanja, odnosno pribavljanja političkog subjektiviteta nekad koloniziranog naroda i prostora, dakle jednog procesa u kojem je (neka-dašnji) objekt bio samo-subjektiviziran, otporom, ali i po ugledu prethodnog, kolonizatorskog subjekta. Tako će re-modernizacija kao refleks povijesne dinamike zadržati iproturječnosti koje su nastale tokom takvog (anti)koloni-jalnog iskustva, što možemo prepoznati i danas. Konzer-vativna mnijenja i političke snage zadržaće upravo ovu re-ferencu otpora spram procesa bilo kojih integracija šireg okvira, bilo regionalnih ili globalnih, tumačeći ih novim vi-dovima re-kolonijalizacije i novog (ovaj put najčešće eko-nomskog) podređivanja snažnijem evropskom subjektu. S druge strane figuriraće i druge snage koje će imati u dobrojmjeri suprotan, dakle pozitivan odnos spram uključivanju u šire tokove političkih integracija, bivajući spremnim dio svog suvereniteta predati snažnijoj kolektivnoj sili. Među-tim, kako je i po mnogim drugim pokazateljima balkanska regija (u okviru nje Bosna i Hercegovina posebno) na spe-cifičan način kompleksna, tako se i u ovom smislu fenome-ni ne pokazuju u čistoj jasnoći svakodnevnog svjetla, već u magli političkih i drugih interesa država ali i raznih grupa unutar njih samih. Posebno je ovo slučaj kada su u pitanju takozvane evropske integracije.

Bosna i Hercegovina, što i samo historijsko iskustvo na koje se neminovno poziva i u suprotnom tumačenju (onom

1 O tome postoji zaista ekstenzivna literatura; no ovdje nije mjesto detaljnijoj analizi u tom smislu. Više, između ostalog vidjeti i u: Milica Bakic-Hayden, Nesting Orientalisms: The case of Former Yugoslavia, Slavic Review 54, no. 4, winter 1995, pp. 917-931;



koje insistira na predmodernom tumačenjskom ključu) u dobroj mjeri potvrđuje, ne živi u vakuumu. Iako je na mar-gini globalnih kretanja (ekonomskih ili kulturoloških) ne znači da u njima ne participira kao pasivan igrač; i učešće u formi objekta je i dalje učešće, u smislu bivanja dijelom ne-kog procesa. To, isto tako ne znači ni da širi socijalni tren-dovi i njihova politička legitmizacija na osnovu “duha vre-mena” ne dotiču Bosnu i Hercegovinu; čak naprotiv, većina političkih događaja, kretanja, odnosno trednova biva rece-pirana i u BiH, u manjem ili većem obimu, ostavljajući svoj trag i pridobijajući aktere bh. društvene scene za svoje vri-jednosti. U tom smislu dakle smatram validnim pomenu-to “postmoderno” tumačenje bosanskohercegovačke real-nosti, što će biti izloženo u narednom dijelu ovog teksta, odnosno određenu argumentaciju koja će Bosni i Herce-govini, u postmodernom ključu, pribaviti specifičan po-litički kvalitet, barem kada je riječ o interpretaciji BiH kao savremenog društva. Takav pristup ne podrazumijeva nu-žno poništavanje bilo kakve kauzalnosti – čak naprotiv – ali se svakako odmiče o presimplificirane projekcije trenu-tnih fenomena u predmoderni tumačenjski ključ. Dakle, smatram da je drugačija perspektiva interpretacije, naime ona koja se referira na takozvani “hermeneutički” tabor veoma izvjesna ali i interpretacijski korisna u tom smislu – ovo naravno ne predstavlja njenu apologiju, već prije tu-mačenjsku korist za detekciju stanja kakvo jest danas u Bosni i Hercegovini. U tom smislu, ovakva interpretacija biva u isto vrijeme kontekstualizirana ali i dekonstektuali-zirana u odnosu na hermeneutički model; ovo predstavlja istodobno pozicioniranje u i van tog modela, što dozvolja-va kako određenu teorijsku slobodu u tumačenju konce-ptualnih (kulturnih) okvira date političke egzistencije, ali i objektivaciju takvog mišljenja kao svojevrsnog tren-da, odnosno pomodnosti u teorijskim krugovima, koja sprječava adekvatnu analizu trenutnog stanja. Takav pristup biće ovdje označen “postmodernim”, kako bi obuhvatio oboje, i koristi ali i štete takvog modela. Dakle, taj “postmoderni ključ interpretacije” događaje kojima svjedočimo ne smješta, naravno, u kontekst proste povije-sne kauzalnosti, u čijem obzorju se onda “prepoznaju” i ti-tuliraju “devetnaestovijekovni” odnosno predmoderni pro-cesi – što dozvoljava onda izdvajanje pojedinačnih doga-đaja kao ključnih uzroka – već pokušava odrediti i feno-menloške karakteristike postojećeg sistema, kao simboli-

čke i produktivne matrice zbivanja koja uslovljava svaki po-jedinačan iskaz ili akt. Radi se dakle, o određenoj stru-kturalnoj analizi stanja, koja polazi od induktivnih, umjesto deduktivnih pretpostavki, i na njima gradi argumentaciju. No, time ne pokušavam, svakako, utvrdi-ti da određenih karakteristika predmodernih procesa u Bo-sni i Hercegovini nema – činjenica je da samo poništava-nje političkog od strane etničkog biva društvenom regre-sijom po sebi, što simbolizira, u određenom smislu druš-tveni povrat u predmodernost, kao i da određene identi-tetske kontrukcije i odnos nacije spram države (posebno u slučaju Bošnjaka) imaju karakter sličan odnosima drugih nacija i njihovih država tokom druge polovine 19. stolje-ća; no, smatram i da prosto označavanje cijelog društvenog konteksta u ovim terminima predstavlja metodsku grešku. Stvari su, očito, mnogo kompleksnije; valja ih, dakle, takvima i označiti.

Bez namjere da uvod konstruiram kao apologezu daljnjeg tumačenja i argumenata koji će biti izneseni, smatram bi-tnim iznijeti još nekoliko klarifikacija. Naime, činjenica jeda svojevrsno postmoderno mišljenje danas, osim što pred-stavlja realno teorijsko polazište u filozofskom promišlja-nju, predstavlja i svojevrstan intelektualni trend; i samo go-lemo povijesno iskustvo čovjeka, puno proturječnosti ali i bogatih te isto toliko promašenih saznanja, dovoljno je da proizvede, između ostalog i veliku dozu cinizma i nepovje-renja savremene individue spram “velikih narativa” (grand narratives) koji su dominirali u prošlosti – što predstavlja i ključni credo postmodernosti kao takve; ovo se odnosi kako na metafizičke, tako i na povijesne konstrukcije koje, u ve-likim zamasima nastoje ocrtati smisao čovjekovog bivstva i njegovu poziciju u društvu. Tako se, kao posljedica ovog mišljenja, u zadnjih tridesetak godina stvorilo i jedno opće relativizirajuće raspoloženje; razni aspekti društva u tom smislu ukazuju da je nastupilo doba (trendovske) relati-vizacije sveg bivstva (relativismus über alles, rekao bi Ge- llner2); svojevrsan “teorijski deicid” je, između ostalog kon-stituisan i kao sve-promišljajući kod, ugrađen u samu stru-kturu “objektivnog” mišljenja i prosuđivanja, predvorje znanstvenog zaključivanja i licenca intelektualnog legitimi-teta u zajednici. Međutim, bez obzira na stvarne vrijedno-sti ovog metoda koji ima potencijal za (barem) teorijsku ra-zgradnju total(itar)nih filozofskih i političkih koncepata,3

2 Upravo ovaj, relativistički momenat postmodernosti je ključ njegove kritike koju, dijelom želim izložiti u ovom tekstu. Iako se sa jednim aspektom Gell-nerove kritike istog fenomena ne bih složio – posebno u domenu njegovog negiranja iznimne važnosti konceptualne prinude (str. 78) – Dayton je upra-vo potvrda suprotnog – njegova zapažanja u ovom smislu su i više nego značajna i bitna i za budućnost Bosne i Hercegovine: “Po nekim bi svojim obi-lježjima, postmodernizam mogao biti dosta sklon relativizmu, primjerice po onoj preostaloj jasnoći, po neprijateljstvu koje iskazuje spram ideje jedin-stvene, isključive, objektivne, vanjske ili transcendentalne istine. Istina je po njemu neuhvatljiva, polimorfna, unutrašnja, subjektivna ... i vjerovatno još dosta toga. ... Jer postmodernistički pokret nije ništa drugo do prolazni kulturalni modni hir, zanimljiv tek kao živući suvremeni primjerak relativizma, koji ima određenu težinu i koja će nas još dugo pratiti. ... Postmodernizam kao takav i nije toliko važan; to je hir koji svoju privlačnost duguje prividnoj novini i izvornoj nerazgovjetnosti i uskoro će proći, kao i svaka moda. No postmodernizam je istodobno i ogledni primjerak relativizma, a relativizam jest važan. Ne prigovara se relativizmu zbog toga što obuhvaća moralni nihilizam (što jest činjenica); moralni je nihilizam, u svakom slučaju teško izbje-ći. Prigovara mu se zbog toga što vodi u kognitivni nihilizam koji je jednostavno pogrešan, a i zbog toga što po svoj prilici krivo predstavlja način na koji ustvari razumijevamo društva i kulture. Relativizam niječe i zamagljuje ogromne razlike u spoznavanju i tehničkoj moći, razlike koje su ključne za razu-mijevanje suvremenog razvoja u ljudskim društvima. Viđenje koje zamagljuje ono najvažnije ne može se smatrati razboritim” (Ernest Gellner, Postmo-dernizam, razum i religija, Naklada Jesenski i Turk: Zagreb 2000., str 88.



danas svjedočimo i vremenu u kojem je trendovski (potro-šački, objektivni) karakter svega što učestvuje u komunika-cijskoj razmjeni podložan estetskom usvajanju iz kojeg je kritička komponenta recepcije sasvim prognana. Čak i si-stem mišljenja biva, u baudrillarovskom smislu, konzumi-ran kao potrošački objekt, kao roba koju kupimo na trži-štu, i koja posjeduje određeni brand. Iako je postmoderna filozofska dekonstrukcija svakako, sama po sebi, jedno po-lje promišljanja u kojem ne obitavaju široke mase (nije po-trebno detaljno poznavanje ove oblasti da se to utvrdi) sa-svim je evidenta i činjenica da je metod, prisutan u ovoj vrsti mišljenja, u određenom estetskom smislu, preovlađujući i u društvu, kao refleksiji duha vremena; u tom smislu, mislimna procese kreiranja, odnosno, dekonstruiranja legitimite-ta raznih društvenih koncepata koji se nalaze “na tržištu”. Samo prisustvo (bez obzira na stepen dominacije) jednog takovog relativizirajućeg mišljenja daje legitimitet odba-civanju legitimiteta konceptima koji polažu pravo na veći stepen opštosti. Iako se sama postmodernost (u čijem po-lju, dijelom svjesno a dijelom i nesvjesno, odnosno selekti-vno, obitavaju i mnogi sudionici bosanskohercegovačke po-litičke scene – kako ćemo vidjeti) percepira konceptualno i ahistorijski, ona proizilazi iz uslova u kojima je modernost doživjela disoluciju, dakle ima direktan i prepoznatljiv “po-litički” uzrok. Eagleton tu jasno ukazuje da je “postmoder-na kultura, kako sad vidimo, bila vjerovatan slijed te parti-kularne prošlosti ... odakle god postmodernizam nikao – iz “postindustrijskog” društva, konačnog diskreditiranja mo-dernosti, novog nicanja avangarde, komodifikacije kulture,pojave novih vitalnih političkih snaga, kolapsa klasičnih so-cijalnih ideologija i subjekta – on je svakako i ključno ishod političkog neuspjeha, kojeg je s jedne strane potisnuo u za-borav, ili kojeg, s druge strane, nikad nije bio ni svjestan” (Eagleton, 1996:21). Kao i postmodernost, današnja Bo-sna i Hercegovina je proizvod konkretnih historijskih dešavanja ali i neuspjeha modernosti, koji, kako ćemo vidjeti, vrhuni u samom Daytonskome sporazumu.

S druge strane pak, postoji i dalje onaj refleks socijalnogkonformizma koji odbacuje bilo kakvu pomisao na dekon-struisanje zadatih, povijesnih ili organskih parametara, koji takve težnje vidi blasfemičnim i nepotrebnim u društvu fi-ksiranih društvenih i političkih vrijednosti. Paradoks pos-tmodernog stanja jeste upravo i dvosmislenost ovog tipa, koja dopušta, čak i ohrabruje istovremeno postojanje i fun-kcioniranje obe ove paradigme: one koja odbacuje kon-formizam kao totalizam, ali i one koja odbacuje totalizam kao jednu vrstu opštosti, imanentnu lijevoj političkoj kul-turi i njenim narativima. U tom kontekstu se nalazi svaka-

ko i Bosna i Hercegovina, sa svim svojim dvosmislenosti-ma, koja se, kao i sam Zapad, kako kaže Eagleton “nalazi u istom procjepu sa političkim radikalima, čije ignorisanje socijalističkih tradicija (...) predstavlja sigurno još jedan od efekata postmoderne amnezije (Eagleton, 1996:22). Dobar indikator ovih Eagletonovih riječi je i evidentna politička tendencija vrjednosnog izjednačavanja dvaju totali-tarnih režima dvadesetog vijeka, nacizma i komuni-zma, koja je uzela maha zadnjih par godina; u ovom sluča-ju se, međutim ne prave razlike socijalizma i komunizma, kao zasebnih političkih koncepata, već se pod zajednički imenilac komunizma svodi čitavo lijevo naslijeđe postra-tne (jugo)istočne Evrope; insistiranje na jednakom (simbo-ličkom i drugom) tretmanu ovih sistema je, svakako potvr-da iščašenih političkih tendencija, karakterističnih za after-math modernosnog kolapsa – u fenomenološki okvir ovih tendencija u isto vrijeme ulaze kako povijesna retro-legiti-macija četničkog pokreta u Srbiji tako i diskurs negiranja socijalističke i partizansko-slobodarske prošlosti Hrvatske; ovi se procesi, naravno ne odvijaju ni mimo Bosne i Herce-govine – srpski i hrvatski mainstream diskursi u BiH, u naj-većem broju slučajeva nekritički usvajaju političke stavove i društvene trendove Beograda i Zagreba; tu ni bošnjački “slučajevi” nisu izuzetak: svojevrsna idealizacija Handžar Divizije u nekim bošnjačkim krugovima, svakako predsta-vlja još jedan očit primjer ove simboličke konfuzije.

Međusobna sukobljenost različitih shvatanja i legitimira-nja političke “stvarnosti” u postmodernom ključu je, na neki način i privid. Iako se, recimo u slučaju koji je nave-den, vrijednosti savremenih konformista ideološki razliku-ju od onih, recimo liberala, politički izričaj i jednih i drugih biva često sveden pod isti strukturni okvir; drugim riječi-ma, manifestacija onog “političkog” u nekom pokretu, bu-dući da ovisi o strukturi dominantnih socijalnih, i dijelom simboličkih mehanizama, biva određena samom neodređe-nošću kao legitimizirajućim karakterom postmoderne po-litičke kulture. Ovo onda vodi upravo onom društvenom stanju u kojem se, u istom socijalnom i političkom okvi-ru, i na istim političkim osnovama za legitimitet bore izrazi radikalne s jedne i liberalne političke volje s druge strane; ovdje nije u pitanju demokratski environment kao specifi-čan karakter političke kulture koji njeguje najveći mogući nivo političke tolerancije i komunikativnosti, već jedna vr-sta relativističke političke perverzije kao jasan znak opšte socijalne i vrijednosne krize.

Diskurs kojim, u ovom tesktu, želim tumačiti bh. stvarnost ne pretenduje da se odredi bilo kojim specifičnim shvata-

3 Za razliku od Gellnera, Terry Eagleton, nešto jasnije ukazujene samo na loše, već i na dobre strane postmodernosti (posebno u domenu političkog) u svojoj knjizi Illusions of Postmodernism, Blackwell Publishers, London, 1996. U ovom eseju, u elaboraciji postmodernosti kao pojma, koncepta, ali i “re-alnog” stanja u društvu, referira se na ovu knjigu upravo zbog njene interpretacijske širine, koja se bavi mnogostrukim političkim, kako implikacijama, tako i uzrocima “postmodernog stanja”. S obzirom na eksplicitan Eagletonov postmarksistički uklon, ovo je bilo i za očekivati; no, bez obzira na teorij-ske preferencije bosanskohercegovačkog čitatelja Eagletonova djela, smatram da se ne može zaobići jasna interpretacijska korist njegove analize za sta-nje stvari u današnjoj Bosni i Hercegovini, bez obzira koliko ona bila daleko od socijalnih trendova prisutnih na zapadu, koji su, u kranjoj liniji i iznje-drili jedan takav koncept, kao što je “postmodernost”.



njem onoga što se naziva postmodernošću. Vodeći se Ea-gletonovim otvorenim pristupom spram pitanja koja se tiču ovog fenomena (“Ja sam pluralist, kada je postmoder-nost u pitanju, vjerujem u postmoderni način koji tvrdi da postoje različiti narativi o samom postmodernizmu tako-đer, od kojih su neki više, a neki manje pozitivni” kaže Ea-gleton u Illusions of Postmodernism, 1996:26) želim ukaza-ti istovremeno na dvije stvari: prvu – da veliki dio proble-ma u današnjoj Bosni i Hercegovini proizilazi iz (ne)svje-snog usvajanja relativističkog mišljenja, karakterističnog za postmoderni diskurs, u kojem je došlo do dvosmislenog, ali ipak funkcionirajućeg spajanja monizma i pluralizma (“ortodoksna heterodoksija”); i drugu – da, uprkos svemu tome, postmodernost u svom komunikativnom utjelovlje-nju u isto vrijeme ipak ostavlja i dovoljno prostora za po-nudu neke nove paradigme – što je postavka koju, ustva-ri, želim hipotetski i propitati, propuštajući je kroz opti-ku određenog baudrillarovskog mišljenja o društvu savre-menih konzumentskih vrijednosti i uloge kôda u anuliranju političkog djelovanja. Posebnu ulogu u ovakvom (kôdnom) čitanju bosanskohercegovačke socio-političke krize ima i sam koncept ustavnih reformi, što će se detaljnije izložiti u daljem dijelu teksta.

Dakle, pokušavajući sumirati ovaj, nešto duži uvod u cije-lu priču, želim kazati slijedeće: konceptualno situiranje Bosne i Hercegovine i njenih savremenih problema u okvir predmodernih socijalnih procesa – ekspanzi-je i nemira agresivnih etničkih sentimenata, u prvom redu – predstavlja parcijalnu, nedovršenu paradigmu. Ne mogu se u tom smislu, recimo iskazi radikalnog (srpsko/hrvatsko/bošnjačkog) nacionalizma u postratnoj Bosni i Hercegovini tumačiti kao ostaci prošlosti i dokaz političko-ekonomske zaostalosti regije. Očito je da su stvari, kako je ranije ukazano, mnogo kompleksnije; to proizilazi i iz same činjenice da su Bosnu i Hercegovinu, u njeznoj povijesti najčešće određivale snažnije vojno-političke sile, dakle sna-ge van same zemlje; i sam proces intenzivnog političkog konstituisanja ethnosa u nacije, početkom dvadesetog sto-ljeća je proces kojemu su, kako u posredno-idejnom tako i u neposredno-političkom doprinijele mnoge zapadne sile; takav odnos ne bi trebao biti zanemaren ni u interpreta-ciji savremenih bh. problema – ne samo u direkno-politi-čkom smislu (poput manje-više otvorenog političkog priti-ska kod rješavanja određenih problema) već i u onom po-srednom, idejno-političkom, koji se često koristi kao sred-stvo legitimizacije sasvim suprotnih vrijednosti. Potrebno je, dakle, primijeniti nešto drugačiji pristup, onaj koji će u obzir uzeti šire sistemske karakteristike po kojima funkcio-nira globalno, a ne tek lokalno društvo. Međutim, smatram veoma bitnim i da se u takvoj interpretaciji pokuša zadrža-ti barem određeni nivo tumačenjske autonomije, bez robo-vanja metodima i kontekstima koji su “u trendu”; drugim riječima, važno je i ne podleći varkama postmodernosti, koja svojim sociološko-relativističkim manirima olakšava

tumačenje ali u isto vrijeme i zastorom magle prekriva nje-gove vrijednosne dimenzije.

* * *

Međutim, iako je sam termin “postmodernosti” mnogo-stran, ali i uveliko diskutabilan i nesiguran pojam, pod ko-jeg se svodi veliki broj fenomena, od politike identiteta do vizuelne umjetnosti, od queer kulture do elektronske mu-zike, u ovom smislu ga želim ipak pokazati (uvjetno) kori-snim, što će se vidjeti i u prvoj eksplikaciji koja slijedi. Ovaj pojam, kao deskriptivni alat koji referira na specifičan ka-rakter međusobnih odnosa društvenih fenomena, pogodan je i za opisivanje postojeće situacije u društvima koja su imala velikih problema s modernošću; pod ovim problemi-ma mogu se smatrati svakako bosanskohercegovački po-vijesni procesi, od 1875., odnosno 1878. do 1995. godine, u kojima je moderno iskustvo, s više ili manje političkog uspjeha, skovano. Smatram dakle, i to iznosim kao prvu hipotezu u ovom tekstu, da 1995. godine, dakle potpi-sivanjem Daytonskoga sporazuma, nastupa sasvim nova faza bosanskohercegovačkog socijalnog i poli-tičkog bivstva, u odnosu na koju, čitav prethodni period, sve od 1878. godine, manje-više predstavlja zasebnu povi-jesnu referencu. Simbolika ovdje svakako govori mnogo – oba povijesna događaja koja su determinirala BiH pred-stavljaju određenje političkog statusa zemlje od strane ve-like sile, no svakako, daytonska povijesna faza unosi i je-dnu novinu, i to onu koja se ovdje titulira postmodernom: prvi put dolazi do određene filozofske relativizacije politi-čke zbilje, karakteristične za razvijena društva, u kojima je modernost, na neki način, evoluirala u (potrošački) simula-krum kao “negativna modernost” (Eagleton). Drugim rije-čima, daytonskim momentom je bosanskohercegova-čka politička neodređenost određena kao takva; poli-tička disfunkcionalnost, kao svojevrsni eksperiment, uzdignuta je na konstitutivni status – sama dvosmisle-nost uspostavljena je kao socijalni raison d’etre. Relativizi-rano je vrijeme, historija (kao kolektivno iskustvo opšto-sti) je proglašena nepostojećom, univerzalizirane su parti-kularne, etničke povijesti, kao egzistencijalni narativi i pri-sustvo samih božanstava u vremenu; ovaj etnički politei-zam savršena je i postmoderna referenca na predmoder-nost i proturječnosti na koje ovakva konstitucija javne svi-jesti nailazi u demokratskom i liberalnom okružju. Ti feno-meni su, evidentno, strukturalne prirode; oni se, kao pau-kova mreža protežu ispod većine društvenih manifestacija, i njegovim proizvodom bivaju ne samo etničke politike, već i drugi politički i društveni izrazi, poput opzicije, mainstre-am kulture ili međunarodne zajednice. Daytonski spora-zum je taj koji je, dakle Bosnu i Hercegovinu odredio kao postmodernu zemlju.

S obzirom da u ovakvom tumačenju, svježi politički i druš-tveni primjeri govore mnogo, jedan doađaj figurira kao za-



nimljiva indikacija postmoderne egzistencije Bosne i Her-cegovine – obraćanje novopostavljenog Visokog pred-stavnika, Christian Schwartz Schilinga građanima BiH, preko televizijskih kanala javnog servisa. Sadržaj njegovog obraćanja, osim reference na predstojeće izbore i odgovor-nost građana u tom smislu, i nije posebno znakovit – di-plomatskim rječnikom ukazao je na složen, odnosno jadan politički i društveni status zemlje; no sam kontekst koji je iz ovog čina zračio ima nekoliko zanimljivih karakteristika koje skreću pažnju i koje se daju iskoristiti kao tumačenjski mehanizmi; mislim na slijedeće: neoviktorijanski stil pro-storije u kojoj je obraćanje snimano referirao je upravo na određenu modifikaciju kolonijalne estetike u pravcu općesintetizacije poruke bh. građanima – drugim riječima, ko-lonijalno iskutvo velikih sila s Bosnom i Hercegovinom za-mijenjeno je sintetičkim pokroviteljstvom i demokratskim maćehinstvom (polu-protektorat); u tom smislu ni pseudo-intimnost Schillingovog viktorijansko-minimalističkog TV surroundinga – kamin s upaljenom vatrom, pastelni aran-žman boja u pozadini, kombinovan s blagim tonom njego-vog govora i dikcijskom korektnošću – nije mogla ukloni-ti odrođeni, simulacijski karakter njegovog, a time i opšteg političkog prisuća u BiH; da stvari budu još jasnije (ali i slo-ženije) ukazala je i činjenica da su zasebne varijacije Schil-lingovog obraćanja bile emitovane na entitetskim TV ka-nalima – ćirilična verzija na srpskom, a latinična na hrvat-sko-bošnjačkom entitetskom emiteru – no, najznakovitije u postojanju ovih kulturoloških varijeteta za recepciju po-ruke novog kolonijalnog pseudogospodara bilo je i razliko-vanje u terminu emitovanja od nekih dvadesetak sekundi: taj vremenski raskorak u emitovanju – koji nije nastao svje-snom kalkulacijom i određivanjem zasebnog, autonomnog termina za emitovanje, već slučajnom nesinhroniziranošću – simbolizira upravo ono relativističko djelovanje Daytona kao prvog znaka postmoderne egzistencije BiH; slučajnost kao egzistencijalna partikula ovdje potvrđuje karakteristi-ku cijelog sistema, ponašajući se kao minorni komunika-cijski error ustvari otkriva “normalnost” ekstremnog smi-sla: show se nastavlja, ceremonijal ide dalje, bez konceptu-alnih zastoja – logika spektakla se i hrani takvim “ekstre-mima”; dakle, ova “slučajna” nesinhroniziranost nije slučaj-na ni najmanje – iako možda tumačenje ovog tipa, koje na prividno beznačajnoj razlici u emitovanju nekog TV spota gradi argumentaciju o značajnim stvarima, može izgledati neozbiljno na prvi pogled, ono, po mom mišljenju ukazu-je na ono suštinski razorno djelovanje Daytona na Bosnu i Hercegovinu: stvaranje zasebnih vremenskih (kao kul-turoloških, konceptualnih i političkih) sfera postojanja, odnosno legitimno razdijeljenih bivstvenih zona po-litičkog ethnosa s obe strane entitetske granice.

Politička inkarnacija ovog stanja Bosne i Hercegovine, bilo da je karakterizirali odrednicama postmodernosti ili ne, vrhuni u poretku političkog ethnosa, sistema apsolutne dvosmislenosti i permanentnog statusa quo. Oksimoronski karakter same sintagme – politički ethnos – opisuje jedno društveno stanje u kojem su karakteri političke dijalektike u dobroj mjeri zamijenili mjesta; i to ne samo u polju no-minalno političkoga, već i u ostalim sferama društva – pri-vatno i javno, urbano i ruralno, konzervativno i liberalno i slične društvene karakteristike gube na intenzitetu i konce-ptualnom razgraničenju; kameleonska priroda etnonacio-nalizma – privatnog sentimenta u javnom grču – koja mu omogućava prilagođavanje savremenim političkim uvjeti-ma upravo potvrđuje sistemsko zlo u kojem uspijeva, kao svojevrsna agrokultura na plodnom tlu ideološkog raz-množavanja; cilj ovog eseja je, u tom smislu i određena de-tekcija sistemske predodređenosti za zlo – one postmo-derne imanencije pakla u svakodnevnom političkom isku-stvu savremene Bosne i Hercegovine, koja onemogućava stvaranje normalnog i zdravog društva. Problem također ležu i u činjenici da se ovo zlo kao sistem, ukazuje kao (simboličko-političko) izobilje – daytonski supermar-ket znakova, reprezentanata političkog bogatstva i demo-kratskog karaktera međunarodne socijalne kreature zvane daytonska Bosna i Hercegovina.

* * *

S obzirom da će se ovaj esej, dobrim dijelom držati određe-ne simboličke i narativne interpretacije, dotičući političku realnost u njenoj vezi s onim što se označava “reprezentaci-jom”, ovdje je bitno ukazati na određenu terminološku kon-fuziju, čije stanovito rasvjetljavanje nam može pomoći u deskripciji društvene i političke situacije u Bosni i Hercego-vini. Naime, radi se o često nesvjesnoj, ali nimalo neupadlji-voj zamjeni pojmova, odnosno pridjeva daytonski i postda-ytonski, kao odrednica BiH kakvu danas živimo. Bez namje-re da ovom distinkcijom postavim još jedan uteg na stra-nu simboličkog tereta pod kojim živi današnja BiH, sma-tram bitnim ukazati na jedno alternativno, nipošto anti-hi-storijsko, ali u određenom smislu ne-historijsko tumačenje ova dva pojma.4 Dakle, radi se o određenoj karakterološkoj distinkciji dvaju deskriptivnih metoda; ta distinkcija kore-spondira i sa širim kulturološkim, pa i teoretskim postavka-ma, i ne predstavlja vremensku, već koncepualnu i kvalitati-vnu razliku dva termina, kao simbola stanja u kojem se na-laze bosanskohercegovačko društvo i politika. U pitanju je, možda, jedna nova deskriptivna paradigma, kojoj želim do-prinijeti u smislu tekstualne refleksije, ali i samo-refleksijebosanskohercegovačkog mentalnog stanja.

4 Prvi je ovu distinkciju, na fenomenološki način, iznio Nerzuk Ćurak, i to upravo na stranicama Statusa (br.5); Ja se ovdje ustvari vežem na njegove ori-ginalne ideje, pokušavajući dati skroman doprinos daljoj razradi i tumačenju ove postavke; moja će analiza, za razliku od Ćurkove, u kojoj je dominirao određeni geopolitički uklon, imati više unutrašnjopolitičke karakteristike; u tom smislu me je više zanimala fenomenologija recepcije Postdaytona od strane političkih aktera unutar BiH – dakle, na koji način je ova situacija iskorištena za stvaranje (održavanje) pozicija stečenih prije potpisivanja Day-tonskoga sporazuma, u ključu svojevrsnog etno-političkog postmodernizma.



Dakle, daytonskom Bosnom i Hercegovinom se danas označava država Bosna i Hercegovina kreirana u vojnoj bazi Wright Patterson, u američkom gradu Dayton, država Ohio. Takva Bosna i Hercegovina predstavlja, s jedne stra-ne politički sistem, zasnovan na konsenzualnom sporazu-mu, koji je nametnut političkom moći međunarodne zaje-dnice, odnosno vlade Sjedinjenih država dominantno, a s druge i svakodnevni način života najvećeg dijela bosansko-hercegovačkih građana; onakav način koji podrazumije-va strogu (po)odijeljenost na etničke i nacionalne klastere, u kulturi, društvu i politici. Dayton5 je institucionalizi-rao etničnost (Bieber, 2003) i stvorio jednu od najsnažnijih simboličkih referenci u cjelokupnoj povijesti zemlje. Da-kle, na pitanje šta je Bosni i Hercegovini Dayton može-mo odgovoriti: Dayton je Bosni i Hercegovini poredak. Simbolički, Dayton je autoritet koji je BiH, na vrhuncu rata donio red; bez obzira na opravdanost samog poimanja reda kao pozitivne vrijednosti,6 jasno je da taj red, kao poredak, Bosna i Hercegovina danas živi. Mi živimo Dayton. Ranije je na stranicama Statusa (br.5) ukazano da se ovo vrlo lako može pročitati i da Dayton kao takav živi nas, no ovdje se neće upuštati u sličnu ili detaljnu ideološko-epistemološku analizu; cilj je ukazati na specifičnu povijesno-fenomeno-lošku poziciju Daytona u kontekstu postojećeg bh. druš-tva. Dayton, u tom smislu predstavlja zasnivajući akt drža-ve; tu su Franjo Tuđman, Slobodan Milošević i Alija Izet-begović očevi osnivači (founding fathers) a sam sporazum svojevrsna deklaracija (ne)zavisnosti. Iako Dayton impli-cira kontinuitet Bosne i Hercegovine od njenog zvani-čnog stjecanja nezavisnosti, 1992. godine, simbolički on zasniva sasvim novu državu, odbacuje sav povije-sni balast i konstituiše virtualno društvo, pseudoposto-jeću zajednicu tri zasebna subjekta. Za Bosnu i Hercegovi-nu kao socio-povijesnu činjenicu, akt potpisivanja Spora-zuma predstavlja, kako ćemo vidjeti istovremeno i otkriće Novog Svijeta, egzistencije s onu stranu političke realnosti – cyber-državu i prostor u kojem se nove političke prakse konstituišu kao novi fizikalni zakoni.

Rat je u Bosni i Hercegovini predstavljao sam vrhunac su-bjektiviteta etno-nacionalnih zajednica. Ekstaza subjekti-viteta podrazumijevala je preuzimanje potpune kontrole – političke, društvene i kulturne – prostora kojeg je na-seljavao određeni etnički kolektiv. Samopercepcija ethno-sa, konstituisana tada a dominirajuća i danas, u tom kon-tekstu jasno upućuje na zanos samo-vladavine kolektivite-ta konstruisanih na jednom novom/starom principu, eta-blirane nakon polu-stoljetnog socijalističkog perioda koji je to onemogućavao. Upravo je ovaj momenat subjektiva-cije, a ne sam ethnos ustvari bio onaj “zamrznuti” subjekt

o kojem se govori u kontekstu odnosa nacije i nacionali-zma s jedne, te socijalističke ideologije s druge strane, u bivšoj Jugoslaviji. “Otopljavanjem” ideoloških stega, subje-ktivacija ethnosa, kao socijalno samo-konstituisanje pre-ko sebe sama (autopoiesis, samostvaranje) predstavljala je tako krunski političko-povijesni projekat, za čije sprovođe-nje su odgovornost preuzele političke i kulturne elite etni-čkih zajednica. U tom smislu, može se utvrditi da je i sam Dayton, kao sukus međusobno suprotstavljenih i nasilnih subjektiviteta, u historijskom trenutku svoga nastanka ta-kođer predstavljao jedan gigantski Subjekat, sublimira-ni nagon samo-vladavine i epistemološkog konstituisanja Drugog kao simboličke imanencije – drugim riječima, svo-jevrstan Politički Falus kao simbol nadražene volje za moć i perverzne potrebe za negacijom svijeta s one strane vla-stitog kolektivnoga Ja. Ovo biva jasno već samom činjeni-com legitimisanja političke egzistencije Republike Sr-pske, entiteta koji u sebi i po sebi utjelovljuje svo zlo Modernosti; međutim, kako će se pokazati, upravo ta legi-timacija u ovaj odnos unosi novu varijablu koja je, u ključu postmoderne dvosmislenosti amnestira od određene mo-derne opštosti, odnosno svođenja pod zajednički moralni i socio-demokratski imenilac: taj momenat denomiran je terminom Postdayton.7

Stvari, dakako nisu tako jasno kakvim se, na prvi pogled mogu učiniti. Postoje dvije ravni tumačenja, i smatram da bi, radi što jasnijeg govora i uspostavljanja eventualno no-vih, možda nešto korisnijih odnosnih veza, bilo bitno ra-zgraničiti ove dvije ravni; to ustvari podrazumijeva prije tumačenje postojećih paradigmi, pojmova ali i specifičnihslučajeva u jednom novom kvalitativnom svjetlu interpre-tacije, nego neko arbitrarno razgraničavanje dvaju stilova tumačenja. U pitanju je, dakle činjenica da je novo tumače-nje koje se nudi na određeni način korisnije od onog koje, u ovom trenutku preovlađuje. U tom smislu, Postdayton kao pojam, danas se najčešće koristi u svom vremenskom, da-kle historijskom određenju, i nema bitne razlike dayton-ske i postdaytonske Bosne i Hercegovine, barem u viđenju onih učesnika javne komunikacije koji se služe ovim termi-nima. U historijskom smislu, postdaytonska BiH je tek ona tvorevina nastala međunarodnom daytonskom intervenci-jom u sam način historijske egzistencije ove zemlje; me-đutim, s obzirom na, u kvalitativnom smislu ne tako jasno definisanu podjelu u cijelom ovom diskursu između pri-djeva daytonski i postdaytonski, bitan je i odgovor na pi-tanje šta je onda Postdayton, ako već tvrdimo da je Day-ton poredak koji trenutno živimo? Ovako postavljeno pita-nje skreće fokus s povijesno-faktografskog na fenomeno-loško-kvalitativni nivo analize i kao takvo ne bi trebalo da

5 Pojmom Dayton ovdje ukazujem na cijeli univerzum simbola – političkih, prvenstveno, ali i društvenih, te kulturoloških. Da ne bude zabune, tu mislim na sve ono što će biti objašnjeno u nastavku teksta, no ovdje želim naglasiti da sam pojam ne podrazumijeva ono što u primarno-nominalnom smislu i označava: određen američki grad, kao fizičku, civilizacijsku činjenicu. 6 Na umu imam ono što je o “redu” pisao i Julien Benda, u Izdaji intelektualaca, Politička kultura: Zagreb 1998.7 I u daljem dijelu teksta, ovaj pojam će biti pisan s velikim početnim slovom; razlog ovoga je fenomenološke prirode: nije riječ o pukoj vremenskoj de-skripciji nekog fenomena, već o karakteru sistema kao Subjekta.



predstavlja opterećenje sistemu tumačenja, već prije odre-đeni klarifikacijski doprinos rasvjetljavanju pojmovne, alii svojevrsne društvene konfuzije koja se može detektirati i postavljanjem slijedećih upita: analogno faktu da, u ovom momentu Dayton i mi živimo jedno drugo, Postdayton bi vjerovatno bio momenat kraja, ili barem suštinske iz-mjene ovog odnosa, ove, ideološki nakaradne simbi-oze. Sufiks post kazuje i da je to nešto što se desilo poslije nečega. Dakle, BiH poslije Daytona; poslije Poretka, posli-je same sebe kao daytonom uslovljene. Međutim, šta se to desilo poslije Daytona? Da li je daytonski poredak odbačen, negiran kao takav?

Ako Dayton i Postdayton, u interpretacijskom ključu koji je ranije naznačen, shvatimo kao odnos modernosti i pos-tmodernosti (gdje je Dayton preuzima ulogu jedne kohe-rentne, utvrđene Realnosti, a Postdayton pluralitet inter-pretacija te, daytonske realnosti) i donekle slično Ernestu Gellneru (2000.) pa i već pomenutom Terryju Eagletonu ustvrdimo da postmodernost, na određeni način predsta-vlja i legitimno postojanje nekoliko «manjih» modernosti, analogno prethodnoj poredbi Postdayton možemo shvatiti i kao pseudorealnost u kojoj se ne razbija izgrađeni (naci-onalni, paradigmatični) Subjekt (što se kao alternativa bo-sanskohercegovačkoj političkoj situaciji preporučuje) već mu se, zajedno sa svim ostalim Subjektima, dozvoljava nje-gova ideološka subjektivnost. Dakle, Postdayton nije “ra-zvodnio” hegelijanske težnje etničkih (kao nacional-nih) Subjekata, već stvorio uvjete njihove političke le-gitimizacije, predstavljene u jednom novom svjetlu. Pat pozicija kao osnova sistema je ovdje, na određeni način ključni izum postmodernosti; u tom smislu logično je upi-tati da li se zaista i dalje može tvrditi da sintagmom Post-dayton (kao Bosna poslije Daytona) označavamo drugačiju Bosnu i Hercegovinu? Ili u drugom slučaju, ukoliko je Post-dayton samo umnožena i hiperlativizirana projekcija Da-ytona, priroda oboga ostaje zajednička, tj. ista? Možda je ustvari ključno pitanje ove dileme postoje li uopšte politika, ali i Bosna i Hercegovina poslije Daytona?

Ako bismo htjeli ovo predstaviti grafički, to bi izgledaloovako: tri raličite varijable, svaka sa zasebnim linearnim shvaćanjem, i zasebnim simboličko-referentnim poljem (sferom, u Sloterdijkovom smislu) ušle su u specifično ugo-vorno polje, koje i samo sadrži određeni smisao; u to po-lje, koje je sudbinsko na neki modernosni način, ugrađen je kod višesmislenosti, uslijed međunarodno-političkog kon-teksta u kojem je nastalo; ono ima određenu projektivnu (futurističku, u nekom smislu) prirodu – čime je poslužilo kao mehanizam projekcije težnji etničkih subjekata (varija-bli) u budućnost, umjesto njihove konsenzualno-parcijalne disolucije po određenom političkom principu. Dayton je tako poslužio kao modifikovani ogledni portal (mir-rorred-portal) kroz kojeg su projektovani etnički su-bjekti; ta projekcija, međutim, nije bila usmjerena u

funkcionalnu budućnost već u prošlost, na što ukazuje i sama činjenica egzistencije etničkog subjekta kao Subjekta i nakon ovog čina; ono što se ukazalo kao budućnost (po-slije-daytonska Bosna i Hercegovina) bila je ustvari pro-šlost, projektovana kroz jednu novu prizmu, nazvanu Day-tonom; taj portal predstavlja ustvari i modernost samu po sebi, odnosno njen savremeni vrhunac – onaj baudrillarov-ski momenat kada historija kao logičan slijed prestaje, a počinje simulacija: sistem u kojem je politički razvoj zajedničke zemlje hinjen, pretvaran da postoji i da se kreće linearno u smjeru budućnost – a ustvari se kre-tao po onom referencijalnom polju koje je i stvorilo novu subjektivnost ethnosa, a koje korespondira sa historijskim periodom od 1992. do 1995. godine – tako je razvojni put BiH od potpisivanja Daytona 1995. godine išao una-zad, do 1992. i opet naprijed ka 1995. te opet nazad istom putanjom – u beskonačnom regresu postmoderni-zma koji je izgubio smisao za logiku i povijest; u tom smi-slu, daytonska Bosna i Hercegovina je postojala tek onih nekoliko minuta koliko je trebalo Miloševiću, Tuđmanu i Izetbegoviću da stave svoje potpise na ono što je figuriralokao smrtna presuda bosanske Moderne – sam sporazum – da bi već nakon posljednjeg poteza nalivpera onoga koji je zadnji potpisao Daytonski Papir, nastupila era postdayton-ske Bosne i Hercegovine, prve postmoderne zemlje na Bal-kanu. Tim činom je i Alija Izetbegović postao prvi bosan-skohercegovački politički postmodernist.

Suština ovog odnosa (između Daytona i Postdaytona) je ta-kođer i određene kulturološke prirode, i to upravo one koja se je i naznačila dosta neodređenim pojmom “postmoder-nosti”; dakle one koja se nužno ne povodi uskim kauza-litetom mikro-povijesnog determinizma, koji se očituje u već pomenutom labeling-u Bosne i Hercegovine isključi-vim predmodernim kategorijama, već analizira i specifi-čne kulturološke uvijete kao rezultate oboga – i historij-ske uslovljenosti, ali i Zeitgeist-a, kao šireg modela utjecaja na određene tokove mišljenja. Upravo se u ovom kontek-stu čini korisnim opet uvesti Eagletona, i to u smislu kul-turološke interpretacije aktuelne politike u Bosni i Herce-govini. Činjenica da se današnje stanje u BiH može opi-sati objema ovim kategorijama (predmodernim i pos-tmodernim) uglavnom je uzrokovana specifičnim odno-som prema kulturi; iako ih dijeli nezanemariv historijski i empirijski procjep, “post- i pred-moderno srodniji su nego što bismo, s obzirom na to, pretpostavili. Zajedničko im je visoko, ponekad i pretjerano poštovanje prema kulturi kao takvoj” (Eagleton, 2002:40). Bosanskohercegovačka ambi-valencija, dakle ogleda se i u činjenici teško prepoznatljive razlike razina kulturne percepcije u svakodnevnom isku-stvu; ovo se najviše odnosi na stupanj “objektivnog” sagle-davanja šta jeste, a šta nije specifična kulturna činjenica,odnosno gdje u tom smislu prestaje “kuturno” a počinje “političko”. “Predmoderne i postmoderne poretke povezu-je činjenica da je u objema, iako iz posve različitih razlo-



ga, kultura preovladavajuća razina društvenog života. Ona tako široko prožima tradicionalna društva, zbog toga što uopšte nije “razina” nego preovladavajući medij unutar ko-jeg se izvode druge djelatnosti. Politika, seksualnost i eko-nomska proizvodnja još su u stanovitom smislu obuhva-ćene simboličkim poretkom značenja ... U postmodernom svijetu, kultura i društveni život ponovo su tijesno poveza-ni, ali sada u obliku estetike udobnosti, spektakularizacije politike, potrošačkog stila življenja, središnjosti slike i ko-načne integracije kulture u proizvođenje udobnosti opće-nito” (Eagleton, 2002:40). Proizvodnja udobnosti u post-daytonskoj Bosni i Hercegovini ovdje dakako referira na određenu “simboličku” udobnost, mogućnost kolektivnog života određene zajednice po njenim uspostavljenim uzu-sima simboličke komunikacije; riječ je, naravno, i o Postda-ytonu kao hiperkulturalizaciji socijalnog bivstva – srpski kulturni subjektivitet je neodvojiv od Republike Srpske kao takve, hrvatski od Herceg-Bosne (u kantonalnom-sa-moupravnom obliku) a bošnjački od esencijalizirane pro-to-Bosne koja se želi ugraditi u sam etno-politički identitet bošnjačke zajednice.

Kulturološki relativizam, kao direktno “naslijeđe” postmo-dernog mišljenja (ako se u ovom kontekstu uopšte i može govoriti o “naslijeđu” kao takvom, s obirom na dominaciju onoga ovdje i sada postmodernizma) odredio je i shvaća-nje Daytona kao takvog – upravo ovo relativizirano shva-ćanje Daytona jeste Postdayton sam po sebi; sjetimo se sko-ro kopernikanskog obrata srpske politike spram Dayton-skog sporazuma, koji se desio nakon što su protagonisti ove politike shvatili koristi vlastite ali i tuđih postmoder-nih pozicija – ovaj obrat omogućio je upravo onaj specifi-čni odnos prema kulturi u postmodernosti o čemu je govo-rio Eagleton. Srpskim, ali i drugim političarima ovaj savre-meni engleski teoretičar kulture svakako ne znači mnogo, kao ni njegove teorije, u čijim obrascima oni upravo i žive – odsustvo bilo kakve referirajuće “razine” u vlastitom kul-turološkom poimanju etniciteta danas u BiH onemogućava i da se ovi procesi sagledaju u složenosti u kojoj se ukazu-ju; zato je život u prošlosti, u smislu prenaglašenog histo-riziranja bez, ili s minimumom kritičke distance i refleksijekao takav i moguć: “bogumilska” debata tako može figuri-rati i kao jedan od vrhunskih medijskih događaja;8 na puno daljoj skali nije recimo ni bombardovanje srpskih (i drugih zainteresiranih) gledalaca bijeljinske televizije BN spekta-kularnim historijskim pseudodokumentarcima, petkom navečer; sve ovo ukazuje da kultura i historija mogu vrlo lako opstojati i kao medijski, showtime spektakli – pristra-sni televizijski dokumentarac o srpskim zaslugama u Pr-vom i Drugom svjetskom ratu, s imanentnim (ideološkim) kontinuitetom sve do 1995, koji se prikazuje u prime-time

terminu vikendom nije ništa drugo do reality show, stvar-nost sama po sebi, upakovana za masovnu, kontroliranu i ekstatičnu konzumpciju. Paket kokica, Coca Cola i Voj-voda Putnik – Saturday Night Fever sprskog postmo-dernizma.

Postdayton, kao određena hiperpolitika (odnosno dayton-ski nametnuta razina politiziranja) puki je “nastavak pale-opolitike drugim sredstvima” (Sloterdijk, 2001) – jer upra-vo ovakav karakter hiperpolitiziranog društva upućuje i na predmoderne odnose individue i zajednice kao horde: kao takvi, “ljudi su najprije i u najvećoj mjeri učesnici u biću horde koja je, u jednom skoro platonskom smislu, za jedan stepen “stvarnija” od njenih pojedinačnih pripadnika. “Čo-vjek” ne može pristupiti hordi kao nekom privlačnom klu-bu – štaviše, horda jeste totalitarni klub koji sam rađa svo-je članove da bi ih “socijalizovao” prema pravilima kluba koji znače svijet” (Sloterdijk, 2001:17). Postdayton je u tom smislu dozvolio političku egzistenciju hordi kao reprodu-ktivnih mehanizama – institucionaliziranih etno-političkih zajednica, suprotstavljenih bilo kakvom objedinjavajućem projektu koji bi transcendirao njihov subjektivitet kao ta-kav (jedino je Ethnos stvaran, sve ostalo je iluzija). On se i sam smatra “globalnim”, u onom smislu koji ne prepozna-je paradoksalnost takve pozicije; upravo jer se radi o spe-cifičnim kulturološkim odrednicama, paralela prahistorij-skih i postmodernih grupa biva i moguća; kao i predpoliti-čki, postpolitički sistemi kao globalni poretci su mogući jer “žive u psihičkom globusu, zvučnoj kugli i mogu preživje-ti jedino tamo gdje ova akustička sphaira ostaje netaknu-ta. Rane horde, kao i njeni plemensko-kulturni nasljednici svoje pripadnike socijalizuju u psihosferičnom i sonosferi-čnom kontinuumu u kome su život i sapripadnost još uvi-jek, takoreći, neodvojive veličine” (2001:29). Spomenuto djelovanje novih medija u balkanskim društvima, određe-nim u velikoj mjeri usmenom kulturom – predanjima, epi-kom i raznim formama povijesno-kulturne naracije – pre-uzima ovu “akustičnu” ulogu reprodukcije sa-pripadanja u savremenom društvu. U tom smislu, mediji čine da je “sva-ki pojedinac psiho-akustičnom pupčanom vrpcom manje ili više kontinuirano povezan s tijelom grupe – a gubitak ovog kontinuuma jednak je katastrofi; neke starije kulturenisu uzalud osuđivale na izgnanstvo kao neku vrstu psiho-socijalne smrtne kazne. Sapripadanje (zusammengehören) doslovno najprije ništa više do zajedničko slušanje (zusam-men hören) – ali je upravo ono, sve dok nisu izmišljene pi-sane kulture i imperije, bilo kvintesencijalna veza” (Sloter-dijk, 2001:29). Vidna dominacija elektronskih (glaso-vnih) medija u Bosni i Hercegovini, naspram onih pi-sanih – u što svakako ulazi i popularnost folk muzike kao medija strukturalizacije stvarnosti po određenom ključu –

8 Mada se ovdje mora odati zasluženo priznanje načinu na koji je ova debata artikulirana u jednom bosanskohercegovačkom sedmičniku – BH Danima; na stranicama ovog lista, u posljednjih nekoliko sedmica, svjedočimo zaista pristojnoj i na argumentima zasnovanoj debati o ovoj veoma važnoj i isto toliko zloupotrebljenoj temi. No to svakako ne umanjuje mnogo činjenicu da se sam problem pretvorio u svojevrsni medijski spektakl, i da je na granici pretvaranja u opštenarodni show. Za detalje vidjeti arhiv na www.bhdani.ba.

http://www.bhdani.ba



i više je nego indikativna u ovom kontekstu; usmena naracija, bilo da je stvaraju Nazif Gljiva ili Edo Maajka s je-dne i Senad Hadžifejzović ili Denis Latin s druge strane, predstavlja ključ kulturne reprodukcije sfera u današnjoj BiH. Drugim riječima, javnim govorenjem, dakako u strogo određenoj formi i sa strogo određenim sadržajem, vrši se stalna “politička konfiguracija socijalnog uterusa” (Sloter-dijk). U tom polju obitavaju i prilično žestoki povici i po-litičke borbe oko “kanala na hrvatskom jeziku” u Bo-sni i Hercegovini, gdje se, ustvari radi ne o zadovoljava-nju određenih kolektivnih prava (tituliranih kao pravo za vlastitim simboličko-referentnim okvirom – što je već za-dovoljeno na postojećem entitetskom emiteru) već o etni-čkoj institucionalizaciji kulturne sfere kao mehanizma stabilizacije i odvajanja vlastitog “svijeta” od neodređenog i opasnog prostranstva “s one strane naše govorne zajedni-ce” – drugačije kazano, radi se o političkoj legitimizaciji kolektivne autohipnoze kao samoproizvođenja.

Kultura je, u ovakvom socijalnom kontekstu sluga politike, skoro isto onako koliko je i politika sluga (određene) kultu-re. Postdayton, kao uspješan pokušaj političke desubjektivi-zacije kao hipersubjektivizacije izraz je i radikalnog kultu-rološkog relativizma, odnosno apsolutne prevlasti simboli-čkih partikula, svedenih na kolektivne predstave. Radikali-zam je tako moguć kao dominatna politička, ali i kulturna tendencija cijelog prostora, koja svim političkim sredstvi-ma nastoji modelirati stvarnost u skladu sa svojim ideolo-škim uvjerenjima. Kultura tu nije “razina”, već ključni ele-ment radikalne političke borbe: “..tri oblika radikalne poli-tike koji su prevladali na globalnom rasporedu tokom ne-koliko prošlih desetljeća – revolucionarni nacionalizam, feminizam i etnički sukob – kultura kao znak, slika, znače-nje, vrijednost, identitet, solidarnost i samoizraz – puka su moneta političke borbe, a ne njena olimpska alternativa. U Bosni ili Belfastu, za kulturu se još ne može reći da je na-prosto ono ulažemo u kasetofon; nego je ona to za što ubi-jamo. Što kultura gubi na uzvišenosti, dobija na primjenji-vosti” (Eagleton, 2002:88). Koliko, u takvom okruženju, ek-stremne situacije i ekstremni izrazi uopšte i predstavljaju određenu anomaliju unutar sistema pokazuju i društveni načini rješavanja tih problema: odgovor države – u smislu određenog djelovanja, a ne deklarativnog iskaza – na izle-te radikalno nacionalističkih, fundamentalističkih i dru-gih ekstremnih sentimenata je i više nego blijed; udruže-nja četnika u Republici Srpskoj predstavljaju čitav spektar legitimnih organizacija unutar nevladinog sektora – civil-no društvo tako biva negacijom civilizacije same po sebi. Ovaj momenat na zanimljiv način otkriva i samo porije-klo postmodernizma. Iako bi se zagovornici ove vrste kul-turne interpretacije svakako ogradili od ovakve tvrdnje – jer, gledajući iznutra, postmodernost kao takva nema po-rijeklo – ekstremi su upravo tu da nas podsjete na moder-ne osnove stvaranja “stvarnosti: jer “za oba creda, ono ek-stremno demaskira normu kao laž, odnosno iluziju. Ali,

ako su norme zaista iluzije, onda ne postoje ni ekstremi kao takvi, s obzirom da ne postoji ništa s čim bi se upore-dili. Ekstremnost tada postaje naše normalno stanje, dakle ono koje nije ekstremno uopšte; slično kao i što ne možemo znati da smo “otuđeni” ako je i kriterij po kojem o ovome sudimo otuđen zajedno s nama” (Eagleton, 199-6:55). Postdayton je, u tom smislu ono gay Daytona; sta-panje binarnog koda u identičan, pseudorefleksivni model,kao vrhunac subjektivnosti koja, u krajnjoj instanci ništi i samu sebe. Postdayton je ustvari homoseksualizirani Dayton.

* * *

Država Bosna i Hercegovina ne postoji. Ono što vidi-mo kao zajednički okvir postojanja planetarno razdvojenih sfera kulturološke egzistencije ethnosa je copperfieldskailuzija, igra znakova sa označenim, politički brand potro-šene zemlje. Ne radi se ovdje o gnjevnoj projekciji vlastitog nezadovoljstva na polje diskurzive argumentacije, već o či-njeničnom stanju koje uništava samu činjenicu, i tako one-mogućuje govor koji bi izlazio iz okvira Sloterdijkove hor-de i bio produktivan u političkom smislu. Zbog ovoga je i na samom početku teksta ukazano na mogućnost da i ove riječi budu samo jedne u nizu sluga sistema posdaytonske političke matrice. No, bez obzira na to – što svakako ulazi tek u okvir “dekodiranja” ove poruke – postupci i fenomeni koji su doveli do transformacije onoga što se označava Bo-snom i Hercegovinom su i više nego zanimljivi.

U smislu u kojem je postmodernost “savršena ideologija po-trošačkog društva” (Susan Sontag) i etnički sentimenti koji su, u ovom periodu ušli u novi sistem odnosa bivaju konzu-mirani kao objekti. Na prvoj razini tumačenja ove postavke leži određeni nivelirajući princip (post)moderne kulture, koji je, uzdižući amorfne mase u polje etničke titule stvorio mogućnosti kodifikacije ovih identitetskih osnova; prodorpotrošačke modernosti, sa svim mehanizmima integracije u singularan okvir obezbjedio je model dotad neviđene so-cijalne mobilnosti: označavanje kao socijalno stratifikacij-ska praksa je pojavom etničkog/nacionalnog identiteta do-bilo “demokratske” osnove; objekti više nisu “simulirali so-cijalnu suštinu – status – taj blagoslov predestinacije koji je rođenjem darovan samo nekolicini i koji većina, sa supro-tnom sudbinom, nije mogla imati” (Baudrillard, 1997:88) već su, stvaranjem etno-nacionalnog identiteta kao speci-fičnog kulturno-komunikacijskog koda bili dati i prihvaće-ni kao opšti blagoslov. U tom smislu, nastanci prvih etni-čkih zajednica, koje su se same određivale tim kategorija-ma predstavljaju prve korake onome što danas imamo mo-gućnost nazvati “značenjskim kodom” koji je tu odrednicu “etničkog” izmjestio u jednu manipulativnu oblast, kao što je polje javne potrošnje. I u ovom slučaju je primjenjiva ona ranija komparacija pred- i post-modernog, tako da se ovaj model treba posmatrati i u tom svjetlu, dodajući mu, me-



đutim i jednu novu razinu. Nacije kao određeni “deriva-ti” etničkih kultura su, povijesno ali i filozofijski mo-derni a ne tradicionalni koncepti – dosta autora je uka-zalo na tu činjenicu; modernost je, kada govorimo o ko-dnom ključu, i tu odigrala prvobitnu ulogu, stvarajući prvu razinu kolektivne (kao etničke) reprezentacije; tu leži i ona kulturološka forma koja je, u nešto masovnijem smislu do-šla s osamnaesto- i devetnaestovijekovnom industrijaliza-cijom: sposobnost refleksije, kao proizvodna forma znakai označenog. Taj period je figurirao i kao centralni u ovompoimanju, prijelazni u smislu poređenja pred- i post-poli-tičkog doba kao pred- i post-simboličkih poredaka i odre-đenih socijalnih krajnosti; ali i određujući, upravo jer je in-stalirao znak kao tačku oko koje će se, kasnije, modelirati i sama stvarnost, udaljavajući se sve više od onog označenog kojeg je u modernom periodu i konstituisao kao takvog.

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, u ovom, vremenski li-nearnom ali konceptualno ne-linearnom (mada ne ne-ka-uzalnom u punom smislu, kao što je naznačeno ranije) mo-delu tumačenja, obrisi moderne etno-nacionalne sim-bolike su prilično jasni. Konstituisani kroz stogodišnje političko iskustvo, simboli “etničkog” danas predstavljaju vrhunsku referencu povijesne egzistencije – savršeni pri-mjer skoro apsolutne konstitucije kolektivnog tijela kultu-rološko-političkom oznakom: sve osim ovoga ima luksuz bivanja artificijelnim, dok je sam ethnos viđen skoro jedi-nim perenijalnim bićem – kao Bićem i krajnjom instancom kosmičke realnosti; tako, jedino ovaj princip biva amnesti-ran od prosvjetiteljske britve razuma; na čudan način biva čak i spojen s razumskom dimenzijom liberalizma, te kroz antiimperijalno iskustvo postuliran kao inkarnacija same Moderne. Ethnos kao nacija, u Bosni i Hercegovini sebe i dalje vidi avangardom dvadesetovijekovne politike, a ne pukom oznakom arbitrarne kolektivne egzistencije u po-litičkome polju. Tek u toj projektivnoj optici SDA, SDS i HDZ figuriraju kao samostvoreni subjekti povijesti, savre-meni posrednici socijalne istine egalitarizma i emancipa-cije kulturnih kolektiva. Simulacija prvog reda, kao pri-marna politička manipulacija znakom biva potisnuta u za-borav, prekrivena teško diferenciranim historijskim isku-stvom dvadesetog stoljeća i ideologiziranom poviješću ve-likih nacionalnih narativa. Po tome je i sam grand narrative bitna laž – historijski određena i zapečaćena revolucionar-na priča ethnosā, očitih povijesnih pobjednika i napoleon-skih gospodara kulturne simbolike.

Potpisivanjem Daytonskoga sporazuma učinjena je med-vjeđa usluga demokraciji u Bosni i Hercegovini. Na opštem polju, veliki nacionalni narativi, bajke autopoiesisa, dobi-li su, istovremeno i paradoksalno (ali ništa manje realno) relativizirajuću klauzulu, ali i instrument održavanja kon-tinuiteta. Isti događaj relativizirao je, ali i apsolutizirao ra-

tno naslijeđe agresivnog ethnosa. Priznavanjem kontinu-iteta međunarodne političke egzistencije BiH (od 1992. do 1995.) kao kontniuiranog prisuća republike u njenom biću, negiran je veliko-srpski nacionalni narativ, koji je ze-mlji pridavao tek tehničko-povijesni identitet, okvir neče-ga mnogo esencijalnijeg, kao što je srpski ethnos, ali je ovaj narativ u isto vrijeme i apsolutiziran (odnosno dat je pro-stor za njegovu samo-apsolutizaciju kao apsolutizaciju) le-gitimiziranjem simboličke i stvarne egzistencije Republike Srpske. Time je i sam narativ iznarativiziran, odnosno pre-pričan kao priča, ili simuliran kao simulacija. U pitanju je drugi stepen simulacije, odnošenje prema znaku kao pre-ma označenom, ispod koga se, u dubinama svijesti, stvarni referent, čini se zauvijek izgubio. U tom svijetu je onda sve moguće: paralelno postojanje različitih vremenskih, politi-čkih i kulturnih zona; demokratski nacionalizam; postko-lonijalni kolonijalizam; ali i ustavne reforme čijim subje-ktima je cilj održavanje permanentnog statusa quo. Tu pa-radoks postaje estetskom odrednicom, ali i novim mode-lom ponašanja, gdje je i nazadak viđen napretkom, sloboda ropstvom i totalitarizam demokracijom. Problem promje-na, kao političkih reformi se onda ukazuje u novom svje-tlu; s obzirom da se cijela politika, uslijed opisane simulaci-je, izdigla u jedan specifičan nivo znakovne komunikacije,u kojoj simboli demokratičnosti, reformizma, političnosti, odgovornosti i tolerancije egzistiraju kao plutajući označi-telji u supermarketu političkog izobilja, kodno komunici-ranje se pretvara u supstitut djelovanja kao takvog. Svaki akti biva tek puko odašiljanje kodirane poruke koja se, usli-jed strukture sistema kao paradoksa, gubi u prašumi pra-znih označitelja, brandova na policama Političkog Merka-tora bosanskohercegovačke pseudozbilje. To znači i da “ni-kakva revolucija nije moguća na razini koda – ili, druga-čije kazano, revolucije se dešavaju svakodnevno na toj ra-zini, ali to su samo “modne revolucije” (fashion revoluti-ons) koje su bezopasne, i koje onemogućuju one istinske da se dese” (Baudrillard, 1997:94). Pogled na državu Bosnu i Hercegovinu, ili barem ono što se titulira ovom odredni-com, sasvim jasno ukazuje na činjenicu egzaltacije znakova “zasnovane na poricanju stvarnosti” – na to ukazuju i lai-čki prepoznatljive dvosmislenosti političkog bivanja u BiH: SDA se titulira multietničkom strankom, regrutuje ne-Bo-šnjake u svoje redove; HDZ se zalaže za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu; čelnici SDS-a pozivaju Radovana Karadži-ća i Ratka Mladića da se predaju Haškom Tribunalu9 (sama sintagma koja egzistira u nazivu etnonacionalnih strana-ka u BiH je na neki način oksimoron – model ethnos + de-mokracija + organizacija kreiran je, kako se čini, na uštrb ovog srednjeg, demokracije kao komunikativnog polja ja-vnog djelovanja i garanta političkog sekularizma); SNSD i Milorad Dodik se proglašavaju alternativnim demokrat-skim snagama; lista je skoro beskonačna; međutim, sama koalicija etničkih stranaka u BiH – posebno ova potonja –

9 U ovaj okvir ulaze i simulirane akcije hapšenja Ratka Mladića i Radovana Karadžića, svakako, kao i “oštre” poruke Karle del Ponte prilikom njenih po-sjeta Beogradu ili Sarajevu; odgovor javnosti na ove podražaje – permanenta inercija, stanje močvare – govori dovoljno o njihovim stvarnim efektima.



biva istinski postmoderni simulacijski akt: “činjenica da oni koji su nekad bili smrtni neprijatelji danas čak i razgovara-ju, da čak i najsuprotstavljenije ideologije “stupaju u dija-log”, da je neka vrsta mirne koegzistencije uspostavljena na svim nivoima, da je moralnost manje određena nego ranije, u određenom smislu ne označava da je postignut neki “hu-manistički” progres u međuljudskim odnosima, bolje ra-zumijevanje problema ili tako neki sličan nonsens. To je-dnostavno indicira da su, s obzirom da ideologije, mišlje-nja, vrline i poroci ultimativno bivaju materijal za razmje-nu i komunikaciju, svi kontradiktorni elementi jednaki u igri znakova. Tolerancija u ovom kontekstu nije više ni psi-hološka karakteristika niti vrlina: ona je modalitet samog sistema” (Baudrillard, 1997:173). I sama kritika naciona-lizma, koja se pretvorila u ispraznu mantru, ovdje ne znači ništa; i ona sama, na kraju biva slugom, odno-sno modalitetom sistema koji je programiran da pro-izvodi nejednakost - “ova neprestano ponavljajuća optu-žba je također dio same igre: ona je ustvari optička varka, anti-iluzija koja samo zaokružuje iluziju – diskurs potro-šnje i njegova kritika. Samo dvije strane zajedno čine mit” (Baudrillard, 1997:195).

* * *

Sve ovo što je na prethodnim stranicama ispisano, a što u jednoj opštoj analizi ocrtava karakter bosanskohercegova-čkog društva kakvo se danas može vidjeti u Sarajevu, Ba-njaluci, Mostaru pisano je kako bi ukazalo na slijedeće: po-stojeći diskurs o ustavnim reformama u Bosni i Herce-govini se ponaša kao brand u pop-kulturi; drugim rije-čima, on se nalazi isključivo u domenu kôdova, dakle zna-kovnog komuniciranja kao razine savremene socijalne pra-kse, kakva je ranije označena baudrillarovskim terminima; i tu ne mislim samo na etničke političare, već i na sve akte-re socijalne scene, uključujući i političke snage međunaro-dne ekspoziture u BiH; njih posebno – korištenje koda kao maskirajuće prakse, substituta stvarnog političkog djelova-nja odnosno reforme, od strane etničkih poduzetnika i nije iznenađujuće (u tom smislu me niko ne može uvjeriti da je Milorad Dodik spreman za suštinsku promjenu, bez obzira na deklariranu pro-reformsko-demokratsku pseudosocijal-demokratsku orijentaciju). Oni se itekako dobro koriste ra-nije naznačenom projekcijom, odnosno prelamanjem ratne sukobljenosti kroz daytonsku prizmu, koja im omoguću-je “ovladavanje postdaytonskom matricom” u najutilitarni-jem vidu: onom ekonomskom; u takvom sistemu dovoljno je samo da ste dosljedan zagovornik samog sistema i već bi-vate nagrađivani materijalnim i drugim počastima potroša-čke egzistencije – sve što se od vas traži je da slijedite di-skurs simulacije: da se zvanično deklarišete pristalica-ma evropskih integracija, demokracije i lokalne upra-ve, da utjelovite poželjni model briselskog demokra-te, zaližete kosu i na rever okačite dvanaest žutih zvje-zdica: pred vama je cijeli svijet simboličkog obilja.

S druge strane, evidentno je da međunarodni faktor (ovo je u Bosni i Hercegovini već postala makrohistorijska paradi-gma istinske političke subjektivnosti – u tolikoj mjeri da je sama sintagma evoluirala u određeni kliše, s apriorno biro-kratskim i interesnim konotacijama) ne prepoznaje, ili mo-žda ne želi da prepozna ovu simulaciju. U prvom redu mi-slim na konstantan doprinos održavanju iluzije, ne samo o političkom funkcionalizmu, već i o pukoj političkoj egzi-stenciji Bosne i Hercegovine kao međunarodnog subjekta; možda sam sociološki slijep, ili mi je percepcija iskrivlje-na pogrešnim obrazovanjem ili nečim drugim, ali ja ne vi-dim Bosnu i Hercegovinu; iako u njoj – tako mi kažu – živim. Međunarodna zajednica, a pod njom u ovom kon-tekstu podrazumijevam ne samo OHR ili Evropsku komisi-ju, već i cijeli niz takozvanih “nevladinih organizacija” (bilo domaće ili međunarodne provinijencije – sve mi govori da tu, u suštinskom smislu nema mnogo razlike) svakodnevno ubrizgava odmjerenu dozu simulacijske infuzije bosansko-hercegovačkom društvu, konstantno re-produkujući kôd na čijem se nivou održavaju naši skoro-uzaludni politički životi: doza je dobro znana – od proglašavanja nacionali-stičkih snaga demokratskim demijurzima do maćehinstva razgovorima o ustavnim reformama; ti razgovori, poput onih u zgradi Centralne bake BiH nisu ništa drugo do fikti-vni politički potlach i svaka intencija na njihovom organi-ziranju (bilo uz pomoć političke prinude ili ponude) pred-stavlja samo autoreferencijalni čin organizatora: finansira-nje takvih pothvata u najmanju ruku služi funkcionalnom opravdavanju egzistencije dotičnog organizacionog subje-kta, nevladine, vladine ili druge međunarodne organiza-cije; drugim riječima, ustavne reforme su cool i sexy u ovom miljeu, i kao takve predstavljaju samo još jedno u nizu simboličkih polja u kojem brojni subjekti “ne-vladinog sektora” zarađuju svoje dnevnice, opravda-vajući vlastitu egzistenciju; nisam i nemam namjeru biti odviše ciničan ovdje – ustavne reforme jesu bitno pitanje (one su Pitanje naše političke budućnosti, da budem pre-cizniji) i važno je da budu predmetom širokog društvenog dijaloga – ali pošto sam već ranije naznačio određeni fe-nomenološki nivo interpretacije, da budem dosljedan: ono što u ovim procesima vidim kao suvišno, odnosno neiskre-no, jeste njihova potpuna usklađenost i ovisnost o simula-cijskom diskursu – nivou na kojem počiva i cjelokupna sa-vremena problematika Bosne i Hercegovine, kako je ranije ukazano; ustavne reforme, kao blještavi novi proizvod na policama Supermarketa Dayton, u bh. društvu pred-stavljaju ono “mjesto temeljne objektivacije koja se poma-lja duž sustava označenog znakovima sve do društvenog i političkog terorizma uokvirivanja smisla. Svekolika repre-sivna i reduktivna strategija sustava moći već je sadržana u unutarnjoj logici znaka, kao što je to i u unutarnjoj logi-ci razmjenske vrijednosti i političke ekonomije. Trebalo bi pokrenuti cijelu jednu teorijsku i praktičnu revoluciju da bi se iznova uspostavila simbolika na račun znaka i vrije-dnosti. I znakovi moraju gorjeti (Baudrillard, 2001:25); da-



kle, sav taj diskurs počiva na razini kôda, a na toj razini, kako nas uči Baudrillard, ne postoji mogućnost revoluci-je; iz ovoga proizilazi ona tužna činjenica da u takvoj Bosni i Hercegovini i među tim akterima – službenicima siste-ma kojeg ne vide ali ga postvaruju – (nažalost) ne postoji politička snaga niti individua koja bi upalila vatru određe-ne simboličke revolucije; istina je da ustavne reforme kao konceptualni pokušaj pozitivističkog prevladavanja etnonacionalne paradigme njenim uključivanjem u sistem i očekivanjem njene svojevrsne evolutivne di-solucije, ne posjeduje dovoljnu društvenu i političku sna-gu radikalne transformacije bh. društva – kao prvog uslo-va konstituisanja normalne zajednice u skoroj budućnosti. Istina je isto tako da danas u Bosni i Hercegovini ne po-stoji ni onaj društveni subjekt (opet, bilo kao organizaci-ja ili individua) koji bi djelovao anti-narkotički, figuriraju-ći kao politički Morpheus, razbijajući makar za kratko vri-jeme iluziju i obznanjujući bijedu naše suštine; sve dok se takva reformska snaga ne pojavi, i samo izgovaranje morfi-jusovskih riječi “filmske” revolucije – Welcome to the De-sert of the Real – zvučaće kao sladunjavi televizijski spe-ktakl: patetično.

Baudrillarovska simulacija, po kojoj kako se može vidjeti, funkcionira i bosanskohercegovačko postdaytonsko druš-tvo, produkt je svog vremena. Iako su korijeni takve soci-jalne i označujuće prakse prvenstveno na zapadu – jer je sistem o kojem govorimo nastao refleksijom tehnološkog

razvoja, odnosno proizvodnje i proizvodnih praksi na pro-cese označavanja – ona se prenijela i na Bosnu i Herce-govinu, s obzirom da je konstitutivni akt savremene BiH u prvom redu geopolitička činjenica. No, baudrillarovski scenario, bez obzira koliko bio izvjestan (i teoretski privla-čan) u određenom smislu, ipak je tek samo jedan od mo-gućih; iako cijeli sistem, uspostavljen na već opisani način, onemogućuje “revoluciju” njenim estetiziranjem, pretvara-jući je u tek jedan od znakova, vansistemsko djelovanje – ukorijenjeno u samo ljudsko biće kao imanencija Logosa – ipak nije zauvijek prognano s horizonta čovječanstva; rani-je iskazana hipoteza – da kvalitet vremena u kojem živimo nudi prostor dekonstrukcije kao stvaranja političkog plura-lizma – ostaje i dalje otvorena. Jer, ukoliko proces “postmo-derniziranja” – u etničkom kontekstu – negira velike nara-tive, svodeći društvenu egzistenciju na one manje, identi-tetske, stvarajući od njih, kako je Sloterdijk kazao “global-ne” kulturološko-referencijalne sisteme, drugim riječima, nove “velike” narative – nove, umnožene “mikro-moder-nosti”, nastale sažimanjem etničkih identiteta – da li sam metod tog “postmoderniziranja” omogućava daljnju de-konstrukciju, u pravcu stvaranja društva zasnovanog na najmanjem mogućem imenitelju – individui? Da li je, u tom smislu, moguće stvaranje pluralističkoga društva, zasnovanog na individui kao dominantnoj političkoj kate-goriji, koje bi bilo rezultat procesa političkog dekonstrui-ranja? Drugim riječima, ako je marginalnost “politički plo-dna”, kako sugeriše Eagleton, može li proces dekonstrukcije



dovesti do ove individualističke verzije pluralizma koja bi se nametnula sa margine – a individua je u Bosni i Herce-govini na samoj margini društvenog smisla – i zagaranto-vala stvaranje zdravog društva?

Na ova pitanja, svakako nema jednostavnog odgovora; ona se čine još kompleksnijim i težim za odgovoriti ukoliko u obzir uzmemo i dosadašnje iskustvo s “postmodernim vre-menom” koje je osvjedočilo svoj “promiskuitetni” i konzu-mentski karakter, u kojem je nepostojanje norme postalo norma po sebi; “norma je danas”, kako kaže Eagleton, “no-vac; ali s obzirom da novac nema apsolutnih principa, niti vlastitog identiteta, on ustvari nije nikakva norma. On je krajnje promiskuitetan, i prilagodiće se vrlo lako onome ko najviše ponudi” (Eagleton, 2003:17). Da li ovo znači da će se sva očekivanja pristalica liberalnog društvenog uređenja u Bosni i Hercegovini završiti u neoliberalnom sužanjstvu globalizacije, ili da će političkim poljem zavladati opskurne političke snage poput stranke “Radom za boljitak”, nije baš sasvim jasno. Iako je ovaj scenario, s obzirom na postoje-ću snagu etno-nacionalne paradigme, prilično neizvjestan, nije isključivo ni njegovo interesno sklapanje sa političkim snagama desnice – to se već, jednim dijelom i dešava – što će dodatno zakomplicirati cijelu situaciju i održati naše so-cijalno i političko življenje kao stanje kontinuiranog para-

doksa. Međutim, ukoliko se provedu na takav način koji bi ukinuo “vladavinu kôda” u Bosni i Hercegovini – a tu mi-slim na radikalno razbijanje etno-političke paradigme, kao one koja ga hrani – ustavne reforme mogu biti prvi ko-rak “deparadoksijalizacije” ukupne bosanskohercegovačke društvene zbilje; no, to će zahtijevati i postojanje dovoljno snažnog liberalnog subjekta, kojeg danas nema i čije se po-javljivanje još nije ukazalo na političkom horizontu ove ze-mlje. Bilo kako bilo, jedan od zaključaka cijele ove pri-če jeste i taj da ona sama, kao i vrijeme, odnosno povije-sni uvjeti i društveni trendovi – drugim riječima, duh vre-mena – postavlja više pitanja nego što daje odgovora na aktuelne političke i druge društvene probleme. To je možda i dobro, jer nas nagoni na stalno preispitivanje sebe samih, i društva koje stvaramo; ono je, na neki način i naša tradicijska odrednica, koja nam može pomoći da bori-mo protiv totalitarnih težnji, onih koje bi željele cementira-ti našu socijalnu zbilju u jedan, strogo determiniran ideolo-ški okvir; jer, pitao tako jednom vrli Pitac neki...

ELDAR SARAJLIĆ ROĐEN JE 1978. GODINE U DOBOJU. ZAVRŠIO JE FAKULTET POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU, GDJE I DANAS POHAĐA POSTDIPLOMSKI STUDIJ IZ OBLA-STI POLITOLOGIJE. BAVI SE NOVINARSTVOM I RADI U UNDP-U. JEDAN OD UREDNIKA STATUSA.

LITERATURA:

- Baudrillard, Jean Consumer Society: Myths and Structures, Sage Publications: London, 1995.- Baudrillard, Jean Simulacija i zbilja, Naklada Jesenski i Turk: Zagreb, 2001.- Benda, Julien Izdaja intelektualaca, Politička kultura: Zagreb 1998.- Bieber, Florian Institucionalizacija etničnosti: postignuća i neuspjesi nakon ratova u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i Ma-kedoniji, Međunarodni Forum Bosna: Sarajevo, 2003.- Ćurak, Nerzuk Postdaytonska Distopija i Nova Bosanska Utopija, Status br. 5: Mostar, 2004.- Eagleton, Terry Illusions of Postmodernism, Blackwell Publishing: London, 1996.- Eagleton, Terry Ideja kulture, Naklada Jesenski i Turk: Zagreb, 2002.- Eagleton, Terry After Theory, Penguin Books: London, 2003.- Gellner, Ernest Postmodernizam, razum i religija, Naklada Jesenski i Turk: Zagreb, 2000.- Morin, Edgar Duh vremena, Kultura: Beograd, 1967.- Sloterdajk, Peter U istom čamcu, Beogradski krug: Beograd, 2001.- Sontag, Susan Protiv postmodernizma, intervju, Zarez br. 85-86, 18.07.2002, Zagreb.



1. Revolucionarno ustavotvorstvo?

SUKLADNO POSLJEDNJEM PARAGRAFU PREAMBULE Ustava Bosne i Heregovine (Aneks 4 Okvirnog miro-vnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu), “Bošnja-

ci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (zajedno sa Ostali-ma) i gradjani Bosne i Hercegovine” dali su sebi daljnji tekst za Ustav Bosne i Hercegovine [UBiH]. Učestvovanje kon-stitutivnih naroda kao ustavotvoraca, što je izraženo u tom pasažu, predstavlja dakako prije jednu “fikciju” koja se na-stoji legitimirati negoli zbilju: Bosna i Hercegovina je kao “simbolička konstrukcija” međunarodne zajednice (vidi Maziau [2002], str. 568; Hayden [1998], “Uvod”), kojoj nedostaje (prije svega) emotivna potpora bosanskih naroda (vidi Hayden [1998], – Symbols of feigned unity (simboli prividnog jedinstva)). Jer UBiH stupio je na sna-gu kao Aneks 4 Okvirnog sporazuma potpisivanjem kojega je Ustav Republike BiH “promijenjen i zamijenjen” (članak XII.1). Tekst UBiH nastao je u bitnome putem raznih miro-vnih pregovora o Bosni i Hercegovini (Prikaz kod Szasz [19-95a]) te, u svojoj konačnoj verziji, u kontekstu pregovora u Daytonu. Kao Aneks 4 Općeg mirovnog sporazuma, UBiH predstavlja integralni dio jednog međunarodno-pravnog

sporazuma (U 5/98-III, §§ 19 i 73; s čim se slaže Šarčević [2001a], str. 319.). Za razliku od ostalih aneksa, UBiH nema oblik dogovorenog sporazuma. Umjesto toga, predstavni-ci Republike BiH, Federacije i Republike Srpske odobrava-ju (“approve”) tekst Ustava pridodanim deklaracijama. Sto-ga bi se, formalno posmatrano, moglo reći da si je Republi-ka BiH, kao međunarodno priznata država, zajedno sa po-bunjenim grupama koje se odriču faktične kontrole nad di-jelom državne teritorije, dala Ustav (Vidi Gaeta [1996], str. 161). No, zbilji prije odgovara pozicija prema kojoj je, prilikom ustavotvorstva, međunarodna zajednica za-mijenila bosanskohercegovački narod, ili narode, u ulozi suverena (vidi Maziau [2002], str. 567).

Nema dvojbe da je ova geneza neobična ne samo obzirom na formalni akt stvaranja [Ustava] nego i obzirom na kon-tekst činjeničnih okvirnih uvjeta onih intenzivnih, za ja-vnost zatvorenih pregovora što su plastično prikazani u djelima neposrednih učesnika (Vidi Auswärtiges Amt [Nje-mačko ministarstvo vanjskih poslova] [1998]; Holbrooke [1998], str. 231 i dalje; Bildt [1998], str. 120 i dalje). Kom-promisni karakter jasno je utisnut u mnoge odredbe koje, e da bi mogle biti prihvatljive za sve narode, jedva da zado-

Geneza i legitimnost Ustava Bosne i HercegovineUstav BiH ne posjeduje “ustavni kvalitet” jer on razara političko jedinstvo naroda bosanske države, lišava taj narod njegova karaktera kao ustavotvorca te traži dezintegraciju državne zajednice. Za razliku od URBiH, nisu više (apstraktni) građani države, nego su etnije te koje uživaju ustavotvornu snagu. Etnijama, i njihovim predstavnicima u Daytonu, za stvaranje je ustava nedostajala demokratska legitimnost koja počiva na cjelokupnom narodu države

Christian Steiner



voljavaju donju granicu funkcionalnosti bosanskohercego-vačke države (vidi Marko [2001], str. 62). Trebalo je pro-naći najmanji zajednički imenitelj između proturječnih in-teresa tri naroda. Dok su Bošnjaci željeli daljnje posto-janje Bosne i Hercegovine, u njenim predratnim gra-nicama, u smislu snažne multietničke i centralizira-ne države, Hrvati i Srbi su tražili, ako ne trenutno ili kasnije odvajanje, onda u najmanju ruku najširu mo-guću autonomiju, tako da zajednička država bude or-ganizirana kao, što je moguće izraženije, slaba (Vidi Auswärtiges Amt [1998], str. 55, 57), a da se njihov utje-caj na zajedničke institucije osigura putem kolektivnih pra-va participacije, uključujući pravo na veto (Vidi Auswärti-ges Amt [1998], str. 60, 80 i dalje, 86 i dalje.). Ponekad se na zasigurno visoku cijenu mira (“etnokracija”, “deficit de-mokratičnosti u ustavu”, “priznanje etničkog čišćenja”) gle-da kao na previsoku, i smatra se da tu cijenu opravdavaju samo realpolitički interesi Europe, SAD i Rusije (tako Šar-čević [1996], str. 46 i dalje.) Proturječja u srcu UBiH, rođe-na iz samog kompromisa (jedna država, a dva etnički legi-timirana entiteta, i demokracija i etnokracija, i individual-na prava i kolektivna prava), načinila su od tog Ustava pri-je jedan projekt implementiranja i tumačenja sa neizvje-snim ishodom negoli jasan putokaz. Obzirom na ove anta-gonizme, posebna odgovornost za razboritu interpretaciju teksta ustava, u svijetlu ciljeva mirovnog sporazuma, leži na Ustavnom Sudu Bosne i Hercegovine uspostavljenom, između ostalog, samim Ustavom.

2. Dvojbe oko legitimnosti

Ne samo zbog njegove neobične geneze, Ustavu BiH se odriče legitimnost i argumentira se u prilog tvrdnji da Ustav Republike BiH iz 1974. [URBiH], u pročišćenoj verziji iz veljače 1993., važi sada kao i onda (vidi Šarčević [1996], str. 10 i dalje, 47 i dalje; Šarčević [2001a], str. 297-339, i Yee [1996], str. 177-181). Strogo govoreći, do pro-mjene starog Ustava RBiH, u za to predvidjenom okviru, nije ni došlo (vidi Šarčević [2001a], str. 326 i dalje.; Šarče-vić [2001], fusnota. 30; Yee [1996], str. 177 i dalje.). UBiH je “promijenio i zamijenio” (čl. XII.1) URBiH a da tijela, koja su sukladno URBiH bila za to nadležna, nisu za-sjedala prema za to predviđenim procedurama. Pre-ostali dio Skupštine RBiH, koji je preostao nakon odlaska bosansko-srpskih predstavnika, na sjednici održanoj 30. studenog 1995. prihvatio je Daytonski Sporazum pa, Usta-vnim Zakonom od 12. prosinca 1995. (Sl. List RBiH 49/1-995), proglasio UBiH važećim pod uvjetom da se Dayton-ski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u supro-tnom, UBiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja po-stojati pod tim, međunarodno priznatim imenom. Za ove je postupke/odluke nedostajala većina koja je, sukladno UR-BIH, bila nužna za promjenu ustava (Vidi Šarčević [2001], fusnota. 30, 57; Yee [1996], str. 178). Doduše, oba entitetska parlamenta su naknadno odobrila UBiH (Šarčević [1996],

str. 45; Yee [1996], str. 178, fusnota 13; za drugačije mislje-nje: Hayden [1998], poglavlje – Dayton”s constitutional pa-radox). Osim ovih prigovora o formalnim nedostatcima, prigovara se također, prije svega, da je novi Ustav name-tnut državi bez prethodne debate koja bi ga politički legitimirala, i bez zaključnog usvajanja ili odobrava-nja kroz “za to određeno ustavotvorno tijelo” (Šarče-vić [2001a], str. 320; Yee [1996], str. 180 f.: slično u Hayden [1995]; Miljko [1999], str. 94 i dalje). UBiH nije “izrastao iz unutardržavnih pravnih struktura” te stoga “ima slabu or-gansku osnovu u samoj Bosni” (vidi Inglis (1998), str. 86, prijevod na njemački C. Steiner).

Osim toga, navodi se kao prigovor da, mjereno standardi-ma ustavnog prava, UBiH ne posjeduje “ustavni kvalitet” jer on razara političko jedinstvo naroda bosanske dr-žave, lišava taj narod njegova karaktera kao ustavotvor-ca te traži dezintegraciju državne zajednice. Za razliku od URBiH, nisu više (apstraktni) građani države, nego su etni-je te koje uživaju ustavotvornu snagu. Etnijama, i njihovim predstavnicima u Daytonu, za stvaranje je ustava nedosta-jala demokratska legitimnost koja počiva na cjelokupnom narodu države. Teritorijalna podjela je legitimirala “etni-čka čišćenja” provedena tokom rata. Uostalom, sam ustav se pokazao neprikladnim za ispunjenje njegove glavne svr-he – stabiliziranja države. Stoga UBiH ne predstavlja “so-lidnu osnovu za pravno oblikovanje samoodržive državne zajednice koja bi bila sposobna za reprodukciju”; on poti-če na “nove političke i etničke konflikte” i živi od “samo-voljnog kaosa nacionalističkih stremljenja među postoje-ćim političkim snagama” (vidi Šarčević [2001a], str. 306 i dalje). Rezultati rata su “priznati” ili “legitimirani” podje-lom na dva, u vojnom smislu, međusobno neovisna entite-ta (vidi Yee [1996],str. 182). Pajića ([1998], str. 135 i dalje) posebno brine preferiranje kolektivnih prava u odno-su na individualna. Cjelokupna državna i administrativna organizacija oblikovana je nacionalistički, a, konačno, sam ustavni akt predstavlja pakt između država, tako da Ustavu BiH nedostaje obilježje ustava kao pravnog akta jedne dr-žave (Miličević [1998], str. 14). Jedna stalna nit stapanja etničkog identiteta sa političkim identitetom proži-ma ustav; tako je država podijeljena na tri naroda, što daje potporu državnoj strukturi koja se temelji na naciona-lizmu, a to proturječi predodžbi o ljudskim pravima kao in-dividualnim pravima (vidi Alefsen [1999], str. 56).

Neovisno o tome, čuje se i prigovor da UBiH, kao međuna-rodno-pravni ugovor, zadovoljava uvjete za proglašavanje istoga ništavnim, uvjete koji se odnose na postizanje spo-razuma pod prijetnjom sile (članak 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora) kao i povrede ius cogens (članak 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora); ovo potonje prije svega sto-ga što je etničko čišćenje kasnije legalizirano putem terito-rijalne podijele države. Pa ipak, priznaje se da UBiH, zbog njegova priznanja kroz praksu, zadržava međunarodno-



pravnu valjanost. Kršenja ustavnog prava koje je važilo do trenutka zaključivanja ugovora, kao i kršenja ius cogens, mogla bi se ipak opravdati međunarodno-pravnom “pozi-cijom iz nužde” u kojoj se RBiH našla u trenutku zaključi-vanja ugovora (vidi Šarčević [2001a], str. 327 i dalje; Šarče-vić [2001], str. 301). Neovisno o nedostatcima prilikom nastajanja, UBiH predstavlja nedjelotvoran i samo privremeno važeći pravni akt jer se UBiH u praksi po-kazao posve nesposobnim konsolidirati BiH kao me-đunarodno-pravni subjekt; UBiH predstavlja “apsolutni neuspjeh jednoga eksperimentalnog ustavotvorstva” (Šar-čević [2001], str. 338; Šarčević [2001], str. 496 i 531).

3. Sveukupna slika i prosudba

Validnost odnosno djelotvornost Ustava BiH, dakle, ugla-vnom se osporava zbog tri razloga: kao prvo, stoga što je navodno nastao na nedemokratski način i kroz povredu Ustava RBiH; kao drugo, stoga što sadrži odredbe supro-tne međunarodnom pravu; i kao treće, u praksi se poka-zao posve nedjelotvornim. Ovi prigovori zasigurno nisu bez osnove. No, oni ipak propuštaju sagledati proces usva-janja, sadržaj i djelotvornost UBiH u povijesnom kontek-stu izvanredno teških i kompleksnih okolnosti postizanja mira. Uvodne povijesne elaboracije daju sliku o činitelji-ma mirotvorstva koji su se, u slučaju BiH, morali uzeti u obzir: zemljopisna pozicija fluktuirajućih crta na bojištu,odnosi vojnih snaga koji su se mijenjali, politički konfliktiizmeđu potencijalnih sila-posrednica, raspoloživost sred-stava pritiska i poticaja, kako bi se neposredne strane u su-kobu potakle na prihvatanje nekog mirovnog prijedloga, kao i humanitarne aktivnosti u području zahvaćenom ra-tom te odnos prema ratnim zločinima (vidi Szasz [1995a], str. 364.). Zahtjev za stopostotno pravičnim, legalnim i ide-alnim ustavom pokazuje, iz ugla tih okvirnih uvjeta, nedo-statan osjećaj za realnost. On, u stadiju ratnog sukoba te u vremenu nakon njega, pretpostavlja postojanje razbori-tosti, umnosti, samokritike i humanosti, kao i sposobno-sti pomirbe, kod suprotstavljenih strana; dakle, pretposta-vlja obrasce ponašanja i svojstva koja zaraćenim stranama naravno nedostaju u žaru sukoba. Naknadni scenariji tipa “Što bi bilo kada bi...?” imaju ograničenu iskaznu vrijednost za kvalitet jednog realno postignutog rješenja, osobito ako nisu ponuđene realistične alternative.

Iz tog aspekta, navedeni nedostatci ne bi smjeli štetiti vali-dnosti UBiH. Što se tiče načina nastanka, istina je da pro-cedura i nadležnosti za promjenu ustava, prema URBiH, nisu ispoštovani. Ipak je najteži prigovor onaj o nedosta-tnoj demokratskoj legitimaciji kroz nadležne ustavne or-gane koji zastupaju narod u smislu suverena. No, UBiH je

ipak, posmatrano materijalno/činjenično, dobio odobre-nje od strane zastupnika najvećeg dijela naroda, iako ne u okviru jedne jedinstvene, za tu priliku sazvane ustavotvor-ne skupštine. Jer, i entitetske skupštine i republička skup-ština koja je izabrana sukladno URBiH (premda potonja u reduciranom broju) glasale su, svaka zasebno, za UBiH (Yee [1996], str. 178, 180, fusnota 13). Činjenica da, tom prilikom, formalnim kriterijima iz URBiH nije posvećena pozornost može se, a to priznaju i kritičari, shvatiti kao ne-što što je opravdano međunarodno-pravnim stanjem nu-žde u kojemu su se našla tijela za okončanje rata (vidi Šar-čević [2001a], str 327 i dalje; Šarčević [2001], str 301; Yee [1996], str. 178). Stoga bi se, zajedno sa Markom ([2002], str 389), takodjer moglo govoriti o “revolucionarnoj zamje-ni” URBiH, ili, kako Maziau ([2002], str. 568) kaže: “…la signature du Traité de Dayton vaut revolution juridique.”1 Yee ([1996], str. 179) ukazuje na slične okolnosti donoše-nja ustava u SAD i uvjerljivo tvrdi da se u kriznim razdo-bljima “ugodnosti” normalne procedure moraju privreme-no žrtvovati.

Na temelju ustavne ili međunarodno-pravne legalnosti ili nelegalnosti izdvajanja RBiH iz SFRJ pitanje se legitimno-sti UBiH može prosuditi također samo sa ograničenim re-zultatom. Taj proces, kao i u slučaju ostalih republika što su se odvojile, nije protekao u obliku predviđenom jugo-slavenskim Federalnim Ustavom jer odgovarajuća proce-dura uopće nije bila pravno regulirana. Ujedno savezni je Ustav iz 1974. (prijevod u Flanz [1974]), u prvom član-ku normativnog dijela, predvidio načelo prava jugosla-venskih “naroda” (ne republika!) na samoodređenje, uključujući “pravo na secesiju” (Flanz [1974], str. 5). Za razliku od prethodnog ustava, koji je još uvijek govo-rio o “teritorijama” (Flanz [1974], str. 8), Savezni Ustav iz 1974. priznao je i državnost republika (članak 3.). No, taj je Ustav, u pravnom smislu, povukao razliku između na-roda i republika (vidi Rich [1993], str. 38); a – što je ka-snije, tokom konflikta, postalo jasno i izvanjskim posma-tračima – granice se naroda nisu podudarale sa granica-ma republika i to ne samo u pravnom nego i u činjeni-čnom smislu.

Sukladno članku 1., SFRJ je predstavljala “federalnu drža-vu u obliku zajednice država sačinjene od naroda, koji su se dragovoljno ujedinili, i njihovih socijalističkih republi-ka kao i socijalističkih autonomnih pokrajina...”, državu sa-činjenu upravo od tih republika i pokrajina (članak 2.) i na jednoj teritoriji koja predstavlja “jedinstvenu, ujedinjenu cjelinu sačinjenu od teritorija republika”, i čije se izvanjske granice mogu mijenjati samo pristankom svih republika i pokrajina (čl. 5.). Pod ovim odredbama, “istupanje” iz sa-veza, koje bi bilo sukladno ustavu u strogom smislu, bilo bi moguće samo putem prethodne promjene članka 2. save-

1 “....potpis na Daytonski sporazum važi za pravnu revoluciju” (prijevod D. Pehar)



znog ustava.2 Inače, pravo na odvajanje jednoga od naroda SFRJ bilo bi besmisleno, ako bi se ozbiljenje tog prava želje-lo vezivati za pristanak i Savezne skupštine SFRJ i republi-čkih skupština, pristanak koji je neophodan za promjenu ustava (čl. 398. Ustav SFRJ 1974., u Flanz [1974], str. 251.).

Na pravo na samoodređenje pozivali su se, osim Bošnjaka – koji nisu stremili vlastitoj državi nego opstanku Republi-ke BiH kao neovisne države – i svi ostali narodi. Već sama ta okolnost morala bi prisiliti na razmišljanje. Tome tre-ba pridodati i to da već sam pojam naroda, koji ima pravo na samoodređenje, ostaje neprecizno definiran; isto važi zameđunarodno-pravnu validnost korištenja tog prava (pri-mjerice, putem secesije) i za iz toga izvedena individualna i kolektivna prava kao što su statuti autonomije i federali-ziranje (u Heintze [1999], §§ 28-30.). No, opće prihvaćeni stav glasi da se secesija, u krajnjem slučaju sa upotrebom sile, može opravdati samo u apsolutno iznimnim slučaje-vima kao što je nužna obrana od teške diskriminacije pre-ma jednom narodu (Heintze [1999], §§ 29 broj margine 10 i dalje). No, iz interesa za stabilnošću zajednice država i iz međunarodno pravne zabrane upotrebe sile može slijediti da je jedan čin secesije nužan čak i po cijenu teritorijalnog integriteta dotične države (Heintze [1999], §§ 29 broj mar-gine 12.). Iz tog aspekta, u interesu svih naroda te regije, u za bivšu Jugoslaviju neizbježnom sporu između postula-ta teritorijalnog integriteta i jugoslavenske federacije i po-jedinih država, na jednoj, i “svjetlucavog” prava naroda na samoodređenje, na drugoj strani, mirno bi rješenje moralo predstavljati najviši prioritet.

Prije proglašenja svoje neovisnosti, Slovenija i Hrvatska su, sa narastajućim nezadovoljstvom zbog bilo stvarne bilo do-življene srpske dominacije u Federaciji, pokušale ishoditi dodatno decentraliziranje federalne države, u smjeru kon-federacije, čemu su se suprotstavili srpski predstavnici u saveznim institucijama (vidi Šarčević [1996], str. 14). Za-jednica država i zainteresirane međunarodne organizacije isprva nisu pozdravile izdvajanje republika Slovenije, Hr-vatske, i kasnije BiH, do kojega je kasnije došlo, jer se stra-hovalo zbog posljedica raspada jedne, prije svega u BiH, etnički miješane teritorije. Države Europske Zajednice bile su vrlo podijeljene po pitanju “za ili protiv” priznanja izdvo-jenih republika kao suverenih država (Rich [1993]). Zbog primjene sile od strane JNA i uzaludnih pokušaja postiza-

nja dogovora taj proces je označen ne kao “secesija” nego kao “raščlanjenje” duž naslijeđenih granica unutar savezne države,3 dakako sa ciljem kažnjavanja vojne agresije na dr-žave koje su se izdvojile, i sa tom posljedicom da se ostatak Jugoslavije nije mogao pojmiti kao pravni nasljednik SFRJ – međunarodno-pravnog subjekta koji je prestao postoja-ti.4 Tek nakon što su se Slovenija i Hrvatska obvezale na poštivanje Uputa Europske Zajednice za priznavanje novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu5 odlučila se je Europska Zajednica konačno priznati ih (vidi Hillgruber [1998], str. 507). Europska je Zajednica priznala BiH nakon sveukupno pozitivnog, iako, zbog bojkota od strane bosan-skih Srba, prijetećeg referenduma građana BiH “za neovi-snu...Bosnu i Hercegovinu” (Rich [1993], str. 49 i dalje).

Obzirom na te korake, izdvajanje republika iz saveza nije slobodno od dvojbe u pogledu kompatibilnosti tog izdva-janja sa Ustavom SFRJ i međunarodnim pravom. No, važi i obrnuto – da ova dvojba ne može opravdati, niti u među-narodno-pravnom niti u moralnom pogledu, nečovječno protjerivanje i ubijanje civilnog stanovništva drugih etni-čkih grupa, kako bi se stvorila pripojiva i etnički homogena područja, protjerivanje i ubijanje izvršeno od strane JNA i paravojnih jedinica. Pri tome je sasvim svejedno poziva li se na očuvanje saveza ili na – što je perspektiva bosansko-srpskih i bosansko-hrvatskih nacionalista – pretpostavlje-no pravo na samoodređenje.

PREVEO S NJEMAČKOG: DRAŽEN PEHAR

CHRISTIAN STEINER (1971., ERLANGEN/NJEMAČKA), NAKON PRAVNIH STUDIJA U GÖTTINGENU, GRANADI I FREIBURGU, DIPLOMIRAO PRAVO NA SVEUČILIŠTU FRE-IBURG IM BREISGAU, TE STEKAO TITULU SUCA, JAVNOG TUŽITELJA I PRAVOBRANIOCA NA VIŠEM REGIONALNOM SUDU U KARLSRUHEU; POZVAN OD STRANE NJEMAČKOG MINISTARSTVA VANJSKIH POSLOVA I FONDACIJE IRZ NA POZICIJU PRAVNOG SAVJETNIKA U USTAVNOM SUDU BIH I UREDU VISOKOG PREDSTAVNIKA. TRENUTNO SE BAVI PRIVATNOM PRAKSOM U “BORES Y CIA ABOGADOS” U SE-VILJI I RADI KAO MEĐUNARODNI KONZULTANT ZA VISO-KO SUDSKO I TUŽILAČKO VIJEĆE BIH; KANDIDAT ZA ZVA-NJE DOKTORA ZNANOSTI NA FRANKFURTSKOM SVEUČI-LIŠTU.

2 Drugačije je kod Šarčevića (1996), str. 12, koji, obzirom na samostalnu državnost republika prije međunarodnog priznanja, o BiH govori kao o “drža-vi koja je već postojala” u okviru jugoslavenske federacije, državi koja se izdvojila iz saveza “putem slobodno izražene volje (referendum) svojih građa-na”. Ovaj je izraz volje građana možda podario demokratsku legitimaciju za izdvajanje, i to je bio i važan razlog zašto je postojao međunarodni zahtjev za referendumom prije priznanja; no, put referenduma nije bio predviđen saveznim ustavom kao ni bilo koji drugi put. 3 Vidi pojašnjenje uz Upute Europske Zajednice za priznavanje novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu od 16. 12. 1991., (tiskano u EJIL, sve-zak 4 (1993) sveska 1, str. 72): “Zajednica i njene države-članice neće priznati entitete koji predstavljaju rezultat agresije. Ona će uzeti u obzir efekte pri-znanja na susjedne države.”4 Usporedi Rich (1993), str. 60; Heintze (1999), § 29 broj margine 5, 7 f., § 31 broj margine 25 m. w. N.; Epping (1999), § 5 broj margine 14, sa dvojbama u vezi s kompatibilnosti ove perspektive sa međunarodno-pravnom doktrinom o kontinuitetu; Rich (1993), str. 53 i dalje.5 Za ove upute, usporedi Szasz (1995), str. 239; Rich (1993), str. 42-44; Heintze (1999), § 29 broj margine 15 , sa dedukcijama o političkim problemima međunarodno-pravnog priznanja, i Gloria (1999), §§ 22 broj margine 44 i dalje (ne objektivni kriteriji priznanja nego “uvjeti za uspostavu diplomatskih odnosa”); za drugačije stajalište vidi Hillgruber (1998), str. 499 i dalje, koji priznanje od strane drugih država poima kao, u odnosu na klasičnu doktrinu o tri elementa, dodatnu pretpostavku za stjecanje međunarodno-pravne osobnosti.


Alefsen (1999): Alefsen, Heike, Menschenrechtsschutz in Bosni-en und Herzegowina: Aus der Sicht der internationalen Geme-inschaft, u: Benedek, Wolfgang/König, Otto/Promitzer, Christian (Hrsg.), Menschenrechte in Bosnien und Herzegowina: Wissensc-haft und Praxis, Wien/Köln/Weimar, 1999, str. 51-71.

Auswärtiges Amt (1998): Auswärtiges Amt (Hrsg.), Auf dem Weg zu einer Friedensregelung für Bosnien und Herzegowina: 53 Tele-gramme aus Dayton (Deutsche Außenpolitik 1995), Bonn, 1998.

Bildt (1998): Bildt, Carl, Peace journey: the struggle for peace in Bosnia, London, 1998.

Flanz (1974): Flanz, Gisbert H., Yugoslavia [Einführung und Text in englischer Sprache], Blaustein, Albert P./Flanz, Gisbert H. (Hrsg.), Constitutions of the Countries of the World, New York, 1974.

Gaeta (1996): Gaeta, Paola, A Breakthrough for Peace and Justice? The Dayton Agreements and International Law, European Journalfor International Law (EJIL), Heft 7, 1996, str. 147-163.

Gloria (1999): Gloria, Christian, 5. Kapitel: Der Staat im Völker-recht, Ipsen, Knut, Völkerrecht, München, 1999.

Hayden (1995): Hayden, Robert M., Focus: Constitutionalism and Nationalism in the Balcans, East European Constitutional Review (EECR), 1995, str. 59-68.

Hayden (1998): Hayden, Robert M., Bosnia: The Contradictions of‘Democracy” without Consent, East European Constitutional Re-view (EECR), Heft 2, Band 7, 1998, str. 47 i dalje

Heintze (1999): Heintze, Hans-Joachim, 6. Kapitel: Völker im Völ-kerrecht, Ipsen, Knut, Völkerrecht, München, 1999.

Hillgruber (1998): Hillgruber, Christian, The Admission of NewStates to the International Community, EJIL, Band 9, 1998, str. 491-509.

Holbrooke (1998): Holbrooke, Richard, To end a war, New York, 1999 (Erstauflage 1998).

Marko (2001): Marko, Joseph, Friedenssicherung im 21. Jahrhun-dert: Bosnien und Herzegowina als europäische Herausforderung, u: Ginther, Konrad/Benedek, Wolfgang/Isak, Hubert/Kicker, Rena-te (Hrsg.), Völkerrecht und Europarecht. 25 Österreichischer Völ-kerrechtstag, Wien, 2001, str. 56-87.

Marko (2002): Marko, Joseph, Fünf Jahre Verfassungsgerichtsbar-keit in Bosnien und Herzegowina: Eine erste Bilanz, u: Funk, B.-

Ch./Holzinger, G./Klecatsky, H. R./Korinek, K./Mantl, W./Per-nthaler, P. (Hrsg.), Der Rechsstaat vor neuen Herausforderungen. Festschrift für Ludwig Adamovich zum 70. Geburtstag, 2002, str. 385-415.

Maziau (2002): Maziau, Nicolas, L’internationalisation du pouvoir constituant, Revue Générale de Droit International Public, Heft 3, 2002, str. 549-579.

Milicevic (1998): Milicevic, Nedjo, The Role and Relationship of theConstitutional and Non-Constitutional Domestic Human Rights Enforcement Mechanisms, u: O’Flaherty, Michael/Gisvold, Grego-ry, Post-war Protection Of Human Rights In Bosnia And Herzego-vina, The Hague, London, Boston, 1998, str. 13-25.

Miljko (1999): Miljko, Zvonko, Perspektiven der Menschenrec-hte bei der Implementierung des Daytonabkommens, u: Bene-dek, Wolfgang/König, Otto/Promitzer, Christian (Hrsg.), Mensc-henrechte in Bosnien und Herzegowina: Wissenschaft und Praxis, Wien/Köln/Weimar, 1999, str. 83-100.

Pajić (1998): Pajić, Zoran, A Critical Appraisal of Human Rights Provisions of the Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina, Human Rights Quaterly (HRQ), Band 20, 1998, str. 125-138.

Rich (1993): Rich, Roland, Recognition of States: The Collapse ofYugoslavia and the Soviet Union, EJIL, Heft 1, Band 4, 1993, str. 36-65.

Šarčević (1996): Šarčević, Edin, Die Schlußphase der Verfassungs-gebung in Bosnien und Herzegowina, Leipzig, 1996.

Šarčević (2001): Šarčević, Edin, Verfassungsgebung und ‘konstitu-tives Volk”: Bosnien-Herzegowina zwischen Natur- und Rechtszu-stand, Jahrbuch des öffentlichen Rechts der Gegenwart, Band 50,2001, str. 493-532.

Šarčević (2001a): Šarčević, Edin, Völkerrechtlicher Vertrag als ‘Ge-staltungsinstrument” der Verfassungsgebung: Das Daytoner Ver-fassungsexperiment mit Präzedenzwirkung?, Archiv des öffentlic-hen Rechts (AöR), Heft 3, Band 39, 2001, 297-339.

Szasz (1995a): Szasz, Paul C., The Quest for a Bosnian Constituti-on: Legal Aspects of Constitutional Proposals Relating to Bosnia, Fordham International Law Journal, Heft 2, Band 19, 1995, str. 363-407.

Yee (1996): Yee, Sienho, The New Constitution of Bosnia and Her-zegovina, European Journal for International Law (EJIL), Band 7, 1996, str. 176-192.

BIBLIOGRAFSKE UPUTE:



Ustavne promjene ispod realnih potreba i demokratskog legitimitetaNije se smjela propustiti prilika da se o ustavnim pitanjima koja se tiču svih građana ne obavi najšira demokratska rasprava i provede cjelokupan postupak unutar institucija sistema. Umjesto toga, imamo pogađanja najužih elita izabranih političkih stranaka, bez prisustva javnosti, bez odgovarajuće uloge stručne i naučne javnosti i bez učešća sve razvijenijeg nevladinog sektora. O pogađanjima političkih lidera javnost saznaje samo posredno iz njihovih nepotpunih, stranački obojenih, i često kontradiktornih saopštenja

Kasim Trnka

UVOD

DESET GODINA FUNKCIONISANJA DAYTONSKOG UREĐENJA BOSNE I HERCEGOVINE UČVRSTILO JE SVE MEĐUNARODNE I RELEVANTNE DOMAĆE POLITIČKE SNAGE U UVJERENJU DA ONO NE PRUŽA MOGUĆNOST DEMOKRATSKOG RAZVOJA, NITI UKLJUČIVANJA BOSNE I HERCEGOVINE U EVROATLANTSKE INTEGRACIJE. PROMJENI TE STRUKTURE SE, PREMA

TOME, MORA PRISTUPITI BEZ ODLAGANJA. MEĐUTIM, OCJENE O OBIMU, DOMETU I DUBINI TIH PROMJENA SU VEOMA RAZLIČITE I PROTIVRJEČNE. POSLJEDICA JE TO ČINJENICE DA I DALJE EGZISTIRAJU U DAYTONU NEPORAŽENE DVIJE SUPROTSTAVLJENE KONCEPCIJE. JEDNA SE ZALAŽE ZA DOSLJEDNU IMPLEMENTACIJU STANDARDA GRAĐANSKE

DEMOKRATIJE, DOK DRUGA INSISTIRA NA DOMINACIJI ETNIČKOG PRINCIPA I NA ENTITETSKOJ PODJELI. U POSTOJEĆIM PRAGMATIČNIM OKOLNOSTIMA, KOJE UKLJUČUJU PRITISAK MEĐUNARODNE ZAJEDNICE I SADAŠNJU

KONSTELACIJU VLADAJUĆIH POLITIČKIH SNAGA, NACIONALNE PROVENIJENCIJE, OVE DVIJE KONCEPCIJE DOŽIVLJAVAJU ZNAČAJNE MODIFIKACIJE. TAKO SE MOGLO DESITI DA I ONE SNAGE KOJE SU U RASPRAVE O USTAVNIM PROMJENAMA UŠLE SA RADIKALNIM ZAHTJEVIMA ZA USPOSTAVLJANJE GRAĐANSKE DEMOKRATIJE, NA KRAJU PRISTAJU I NA NEKA

RJEŠENJA KOJIMA SE JOŠ VIŠE PROMOVIRA ETNIČKI PRINCIP. OBRNUTO, POBORNICI ETNIČKOG PRINCIPA KOJI SU SE ZAKLINJALI U DAYTONSKA RJEŠENJE I ODBIJALI SVAKU POMISAO NJIHOVE IZMJENE, SADA PRIHVATAJU SVE ONE

IZMJENE KOJE, U OSNOVI, NE DOVODE U PITANJE NJIHOVU POZICIJU.

DA BI SE UKAZALO NA MOGUĆNOSTI I NEOPHODNE CILJEVE USTAVNE REFORME, POTREBNO SE, PRVENSTVENO, OSVRNUTI NA OGRANIČENJA I MOGUĆNOSTI DAYTONSKOG SPORAZUMA, ZATIM NA ZNAČAJNE

PROMJENE KOJE SU SE DOGODILE U PROTEKLIH DESET GODINA, NA ULOGU MEĐUNARODNE ZAJEDNICE, NA PROCES (NE)PROVOĐENJA KONSTITUTIVNOSTI NARODA, TE NA PREDUZETE REFORME U PROCESU PRIBLIŽAVANJU

EVROPSKOJ UNIJI I NATO SAVEZU.




Ograničenja i dometi Daytonskog sporazuma

Mirovni je sporazum, u osnovi, morao odgovoriti na dva zahtjeva: 1. da se, bez odlaganja, zaustavi rat i 2. da se uspo-stave, koliko je to moguće, elementi dugoročnije stabiliza-cije prilika u BiH, a time i u regionu. U ovim okolnosti-ma svima su odgovarali kompromisi, makar ne bili u skla-du, kako sa demokratskim standardima, tako ni sa tradi-cionalnim vrijednostima bosanskohercegovačkog društva i države.

Imajući u vidu sve ove okolnosti i konkretan povijesni kon-tekst u kome je došlo do zaključivanja Mirovnog sporazu-ma, nedostatci njegovih rješenja mogli bi se najsažetije re-zimirati u sljedećim konstatacijama:

1. Mirovni sporazum se nije odredio prema ključnom pita-nju uzroka i karaktera rata u BiH. Diplomatska formulaci-ja u samoj preambuli Sporazuma, prema kojoj “strane”: Re-publika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Save-zna Republika Jugoslavija: “Priznajući potrebu za sveobu-hvatnim sporazumom radi okončanja tragičnog sukoba u regiji;...”, bitno smanjuje mogućnost uspostavljanja princi-pijelnih rješenja. Ovom početnom pozicijom se pokušava-ju usaglasiti nepomirljive ratne koncepcije, od kojih se je-dna zalagala za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog inte-griteta i političke neovisnosti BiH zasnovane na demokrat-skim principima, a druga na njenoj podjeli i nestajanju.

2. Sporazum je pošao od priznavanja faktičkog stanja i po-zicija stečenih silom i ratnim osvajanjima.

3. Uspostavljena je entitetska struktura BiH koja nikada nije postojala u istoriji BiH.

4. Međuentitetska linija razgraničenja se, gotovo u cijelosti, podudara sa tadašnjom linijom vojne konfrontacije.

5. Nisu uspostavljeni efektivni mehanizmi eliminacije re-zultata etničkog čišćenja, niti je precizirana uloga međuna-rodne zajednice, kao ni odgovornost domaćih vlasti u slu-čaju neizvršavanja obaveza u ostvarivanju povratka pro-gnanih. Naprotiv, brojna rješenja pogoduju onima koji na-stoje da zadrže “ratne dobitke” etničke homogenizacije odgovarajućih teritorija. Zbog toga je, praktično, ostavlje-na mogućnost selektivne primjene Sporazuma, da se, sa je-dne strane favorizuje jednonacionalna entitetska vlast, a da se, istovremeno, opstruiraju obaveze u pogledu povratka prognanih ili saradnje sa Tribunalom za ratne zločine.

6. Sporazum je sankcionisao glomaznu, višestepenu, ne-funkcionalnu i ekonomski neodrživu strukturu vlasti. Uspostavljena je nedovoljno definisana i nefunkcionalnadistribucija moći između struktura države, asimetričnih

struktura entiteta, vlasti kantona, te lokalne samouprave na opštinskom i gradskom nivou. Tome treba dodati speci-fična rješenja za Distrikt Brčko, za Grad Mostar i nedovr-šena rješenja za glavni grad Sarajevo.

7. Izborni sistem nije usklađen sa demokratskim standar-dima. Zasnovan na etničko-entitetskoj osnovi on direktno iz izbornog procesa za pojedine organe vlasti diskriminiše (odnosno isključuje) gotovo trećinu biračkog tijela. Pripa-dnici nacionalnih manjina su u značajnom dijelu izbora li-šeni pasivnog izbornog prava. Rješenje da se može glasati i u novom mjestu boravišta (nakon provedenih 6 mjeseci) direktno podržava rezultate etničkog progona.

8. U strukturi i funkcionisanju institucija vlasti visoko je preferiran nacionalni u odnosu na građanski princip. Nije uspostavljen optimalan balans između neophodne zaštite pune nacionalne ravnopravnosti i zaštite vitalnog nacio-nalnog interesa konstitutivnih naroda i neophodnog uva-žavanja principa demokratije i efikasnosti. Zbog toga je si-stem opterećen neuobičajeno složenom strukturom insti-tucija i načinima odlučivanja u njima, što uključuje širo-ku mogućnost njihove blokade. To rezultira velikom nee-fikasnošću institucija sistema. Veoma često, u nedostatkupolitičke volje da se prevaziđu ove slabosti, uspostavlja se intervencija visokog predstavnika. To, svakako, ne može predstavljati dugoročnije rješenje.

9. Kreatorima Mirovnog sporazuma od početka je bilo ja-sno da ovakav sistem neće moći samostalno funkcionisati. Zbog toga je i predviđeno značajno učešće međunarodne zajednice koje će ga podržavati. Uspostavljena je uloga mi-rovnih snaga, uloga visokog predstavnika, specifičan do-prinos u funkcionisanju policijskih snaga, uloga OSCE-a u izbornom procesu, uloga UNHCR-a u povratku prognanih i niz drugih izričito predviđenih oblika uticaja međunaro-dne zajednice. I kad se ostave po strani rasprave o tome da li se radi o protektoratu ili drugačijim oblicima vanjske in-tervencije, ostaje činjenica da kreatori Sporazuma ni u na-znakama nisu najavili ni koncepciju, a kamoli strategiju i taktiku povlačenja međunarodne zajednice.

Moglo bi se navesti i niz drugih “konstrukcionih grešaka” ovog projekta. Treba, međutim, istači i određene vrijedno-sti koje podržavaju trajniju stabilizaciju odnosa u BiH i u regionu. To može doprinijeti realnijoj izbalansiranoj ocje-ni povijesnog značaja i stvarnog dometa Daytonskog spo-razuma. Ovome treba dodati da i najradikalniji kritičari Sporazuma nemaju pravog odgovora na pitanje koja je, u to vrijeme, bila realna alternativa zaključivanju Mirovnog sporazuma.

Sumaran pregled vrijednosti Daytonskog sporazuma uklju-čuje, naročito:



1. Međunarodnim ugovorom ovakvog ranga potvrđeni su i garantovani suverenitet, teritorijalni integritet i politička neovisnost Bosne i Hercegovine. Na to su se, posebno, oba-vezale susjedne zemlje koje su bile duboko involvirane u ovaj rat, što potvrđuje i njihov status potpisnica Sporazu-ma.

2. Garantovan je, takođe, međunarodno-pravni kontinui-tet BiH. Neupitne su njene granice koje su bile u momentu međunarodnog priznanja 1992. godine. BiH ostaje članica UN-a i brojnih drugih međunarodnih organizacija i ugo-vorna strana svih do tada potpisanih međunarodnih ugo-vora.

3. Potvrđeno je da je BiH izvršila samo unutrašnju tran-sformaciju svoga ustavnog uređenja. Jedino BiH ima ka-rakter države sa unutrašnjim i međunarodnim kapacite-tom, dok su entiteti jedinice unutrašnjeg uređenja drža-ve. Nije BiH uspostavljena udruživanjem entiteta, nego su Ustavom BiH konstituisani entiteti kao dijelovi jedinstvene države. Suprematijom Ustava BiH zajamčeno je jedinstvo pravnog sistema zemlje.

4. Garantovanjem najviših međunarodnih standarda ljud-skih sloboda i prava stvaraju se pretpostavke i odgovaraju-ći mehanizmi da i građani BiH uživaju prava uobičajena u demokratskim zemljama.

5. Sporazumom su i domaće vlasti i međunarodna zaje-dnica preuzeli obavezu da će: “Bosna i Hercegovina (će) biti demokratska država, koja će funkcionisati na princi-pima vladavine prava, slobodnih i demokratskih izbora.” Ovo ima poseban značaj u kontekstu neophodnih i neo-dložnih rasprava o “dogradnji Daytona”, odnosno usavrša-vanju ustavnog uređenja zemlje, što uključuje mogućnost korigovanja svih nedostataka proizašlih iz Mirovnog spo-razuma. Od posebne je važnosti da za promjenu ustavnog uređenja BiH nije potrebno sazivati bilo kakvu međuna-rodnu konferenciju, niti je za to neophodna uloga visokog predstavnika. Ukoliko se dostigne politička volja za takve promjene, neophodna je i dovoljna saglasnost dvotrećin-ske većine Predstavničkog doma i većine članova delegaci-ja sva tri konstitutivna naroda u Domu naroda Parlamen-tarne skupštine BiH. Otvorenost Daytonskog sporazuma za demokratske promjene značajna je vrijednost tog spo-razuma i izraz njegove dinamike.

6. Sporazumom su zajamčene i druge ključne vrijednosti na kojima počivaju demokratska društva. Radi se o usta-vnim garancijama privatnog vlasništva, slobodnog tržišta i preduzetništva, jedinstvenog ekonomskog prostora ze-mlje, političkog pluralizma, primjeni principa podjele vla-sti, što uključuje nezavisno sudstvo i dr.

Promjene u ustavnom uređenju koje su se već dogodile

Dosadašnja implementacija Daytonskog sporazuma, uz sve slabosti i nedostatke koji su iz njega generirani, poka-zuje da su se već desile krupne promjene i da je dobrim di-jelom modificirano ustavno uređenje BiH. Istina, najvećidio tih promjena se desio zahvaljujući direktnoj interven-ciji ili snažnom uticaju međunarodne zajednice. Ohrabru-je, međutim, činjenica da su se, u posljednje vrijeme, ostva-rili neki ključni reformski procesi bez otvorenog nametanja rješenja od strane visokog predstavnika. Radi se o takvim promjenama kao što su: reforma odbrane, uspostavljanje sistema indirektnog oporezivanja i sl.

Osim ovih, izvršene su i druge reformske promjene od ustavno-pravnog značaja kao što su: povećanje broja drža-vnih ministarstava sa početnih tri na deset, napuštanje si-stema rotacije predsjedavajućeg Vijeća ministara, usposta-vljanje Visokog sudijskog i tužilačkog vijeća BiH, usposta-vljanje Suda BiH i Tužilaštva BiH, uspostavljanje Državne granične službe, obavještajne i niza drugih agencija na dr-žavnom nivou, usuglašen je koncept uspostavljanja policij-skih snaga na državnom nivou i dr. Od izuzetnog je značaja da se izvrši konstitucionalizacija ovih promjena kako bi se stabilizovao dostignuti stepen reformi.

Mirovni sporazum predviđa značajno učešće međunaro-dne zajednice u njegovoj implementaciji, kako u vojnom, tako i u civilnom dijelu. U tom je učešću do sada ostva-ren nejednak kvalitet, različita dinamika i intenzitet. Op-šta je ocjena da ni danas ustavno uređenje u cijelosti ne može funkcionisati bez asistencije međunarodne zajedni-ce. Sa približavanjem evro-atlantskim integracijama, to se učešće mora smanjivati, iako ni do danas nije definisana“izlazna strategija”.

U implementaciji civilnog dijela Sporazuma, uloga među-narodne zajednice se ostvaruje, prvenstveno, preko viso-kog predstavnika. Od sastanka Vijeća za implementaciju mira (PIC) u Bonu 1998 godine njegova je funkcija eska-lirala tako da je sve više posezao za nametanjem promje-na ustava entiteta i kantona, državnih i entitetskih zakona i drugih propisa, sve do smjenjivanja većeg broja državnih, vojnih i političkih funkcionera, uključujući i smjenjivanje članova Predsjedništva BiH. Otvaranje procesa približa-vanja BiH evro-atlantskim integracijama otvorilo je pita-nje uloge visokog predstavnika i nametnulo potrebu defi-nisanja izlazne strategija ukupnog angažmana međunaro-dne zajednice.



Bitna obilježja aktuelne rasprave o ustavnim promjenama i

najavljenih rješenja

Proces daljih neophodnih promjena treba posmatrati u međuzavisnosti ostvarivanja dva ključna procesa koja su u toku. Prvo, ispunjavanje uslova za pristup evro-atlantskim integracijama, što uključuje post-prijemne uslove Vijeća Evrope, uslove koji su bili postavljeni za po-četak pregovora, kao i one koje nameće sam Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji, kao i programu Partnerstva za mir. Drugo, nužno je i legitimno insistira-ti da se u cijeloj Bosni i Hercegovini i na svim nivoima vlasti dosljedno i bez odlaganja ostvaruje ravnopra-vnost sva tri konstitutivna naroda. U ovom kontekstu i u zavisnosti od uspjeha u ova dva procesa proporcional-no će sazrijevati i politička volja za uspostavljanje demo-kratskog društva u kome će se realno poštovati evropske demokratske vrijednosti, kao i prava i dostojanstvo svakog građanina Bosne i Hercegovine.

Evropska je unija u više navrata, posebno u godišnjim iz-vještajima o napretku BiH prema ovoj integraciji, akcen-tirala neke ključne slabosti Daytonskog sporazuma. Tako se u izvještaju iz marta 2004. godine, između ostalog, kon-statuje: “Sistem uspostavljen u Daytonu često je bivao upi-tnim, kako u BiH, tako i van nje. Dakako, iz perspektive evropskih integracija, teško bi bilo tvrditi da je sadašnji ustavni poredak optimalan.” To se ilustruje primjerom: “Državni i entitetski ustavi pružaju mehanizam blokiranja kojim se štite “vitalni interesi konstitutivnih naroda BiH”. Ti mehanizmi blokiranja mogu jamčiti prava svakog naro-da, ali mogu i otežavati zakonodavni napredak i dovoditi do zastoja. ... Kompleksnost postojećeg “daytonskog” po-retka mogla bi predstavljati prepreku učinkovitosti BiH.” U takvom izvještaju za 2002. godinu se zaključuje: “Sve zaje-dnice u BiH moraju prevazići polarizaciju koja često kom-promise čini izuzetno teškim i moraju djelovati tako da na-dograđuju temelje postavljene u Daytonu.”

Ove ocjene Evropske unije mogu se potkrijepiti brojnim argumentima o zaostajanju ili nedovoljnom napretku Bo-sne i Hercegovine u društvenom i materijalnom razvoju u proteklih deset godina. Ustavno uređenje više favorizu-je elemente posebnosti, pa time i dezintegracije, nego faktore integracije i elemente bosanskohercegova-čkog identiteta zasnovanog na demokratskim vrije-dnostima. Još uvijek nedopustivo veliki procenat popula-cije ne preferira BiH kao svoju domovinu. Nasuprot evrop-skim demokratskim vrijednostima, Ustavom, izbornim si-stemom i ukupnom organizacijom i funkcionisanjem vlasti dominiraju nacionalna pripadnost, politička isključivost i nepovjerenje, kao i drugi faktori dezintegracije.

Od posebnog je značaja da je američka administracija, koja

je kreator Daytonskog sporazuma, svoju pažnju ponovo usmjerila na Bosnu i Hercegovinu i da je procijenila da su iscrpljene mogućnosti Ustava koji je kreiran da odgovori na izazove onoga vremena. Neuobičajeno je, međutim, da je proces ustavnih reformi pokrenut preko nevladine insti-tucije kakav je Institut za mir iz Washingtona. Kasnije ek-sponiranje državnog sekretara za vanjsku politiku o ovim pitanjima potvrđuje da je prevladala odlučnost SAD-a da, u saradnji sa domaćim vlastima, pomogne uspostavljanje demokratskog samoodrživog ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.

Ako je u uslovima okončavanja rata bilo jedino moguće na-metanje Ustava mirovnim sporazumom, danas, deset go-dina kasnije kada je relativno stabilno okruženje, nije se smjela propustiti prilika da se o pitanjima koja se tiču svih građana ne obavi najšira demokratska rasprava i pro-vede cjelokupan postupak unutar institucija sistema. Umjesto toga, imamo pogađanja najužih elita izabra-nih političkih stranaka, bez prisustva javnosti, bez odgovarajuće uloge stručne i naučne javnosti i bez učešća sve razvijenijeg nevladinog sektora. O poga-đanjima političkih lidera javnost saznaje samo posredno iz njihovih nepotpunih, stranački obojenih, i često kontra-diktornih saopštenja. Isforsirano provođenje parlamentar-ne procedure ustavne revizije diktirano izbornim rokovi-ma ne može osigurati široki demokratski legitimitet novim ustavnim rješenjima.

Ovoga puta se nije smijela propustiti prilika da Parlamen-tarna skupština BiH usvoji izmjenjene i neizmjenjene dije-love i da cjeloviti tekst Ustava službeno objavi na sva tri jezika. Tako bi se izbjegla apsurdna situacija da ne po-stoji autentičan tekst Ustava na domaćim jezicima.

Još je važnije da pomenute dosadašnje reformske dogra-dnje sistema budu učvršćene njihovim podizanjem na ustavni nivo. Opiranje ovome krije zadnje namjere i nei-skrenost određenih političkih snaga kada su ih prihvatale. One se, dakle, i dalje nadaju da bi sve mogli vratiti na po-četak u smislu osiguranja državnosti entiteta i nacionalnog ekskluziviteta.

Najavljenim ustavnim promjenama će se unekoliko proši-riti kapacitet i vjerodostojnost državnih institucija. Pošto to neće biti praćeno smanjivanjem funkcija i administrati-vnog aparata na entitetskom i nižim nivoima, u javnosti se ovo može doživljavati kao dalje gomilanje budžetskih po-trošača na teret poreskih obaveznika.

Značaj svih ovih ustavnih promjena je relativiziran time što nijedna od njih ne dovodi u pitanje koncept postojećeg ustavnog uređenja. Naprotiv, neke od pre-dloženih mjera, ne samo što “zaleđuju” postojeće stanje, nego predstavljaju i korak unazad. Primjer za to je uvođe-



nje nacionalnog pariteta u sastav Vijeća ministara i kon-senzusa u njegovom odlučivanju. Daytonski Ustav to ne predviđa. Istina u Zakonu o Vijeću ministara i u pragmati-čnoj praksi tako je bilo, ali to nije bila ustavna obaveza. Isto tako, zadržavanjem entitetskog glasanja u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i dalje se ne omoguću-je uspostavljanje integriteta građanina Bosne i Hercegovi-ne, nego se on veže za entitetske interese.

Ako je trebalo da protekne deset godina da bi se došlo do

ovakvih promjena, teško je očekivati da će se u narednih deset godina dovesti u pitanje postojeći koncept ustavnog uređenja u kome dominira etničko-entitetski princip. Bez takve promjene koncepta Ustava iluzorno je govoriti o evropskoj perspektivi Bosne i Hercegovine.

KASIM TRNKA, PROFESOR USTAVNOG PRAVA, BIVŠI SU-DAC USTAVNOG SUDA BIH I ČLAN EKSPERTNE SKUPINE U DAYTONU.



Raštrkane etnije i prizemljene nacije

U SUVREMENOJ POLITIČKOJ TEORIJI SE RAZLIKA između etičke grupe i nacije često određuje prema teritoriji. Nacija, za razliku od etničke grupe,

ima svoju teritoriju: jedan narod je kao većina prisvojio jednu zemaljsku površinu.1 Ovo prisvajanja podrazumijeva državno-političku građevinu na tom zemljištu. Doba naci-ja-država jeste doba državno-političkog prisvajanja i obra-de zemlje, i to prema krilatici: jedan politički narod, jedna teritorija, jedna država.2 Nasuprot tome, etničke grupe su oni narodi koji su na nekoj teritoriji raštrkani i izmiješani sa nekim drugim narodima. U stvari, to su, po pravilu, mali narodi ili upravo grupe ljudi, jer ih inače izmiješanost sa drugima ne bi sprečavala da svoju zemlju pretvore u drža-vnu. Etničke grupe stoga uglavnom nalazimo kao ma-

njine u krilu neke nacije, dakle one većine koja pola-že pravo na “nacionaliziranu zemlju”.3 U odnosu pre-ma ukupnoj državnoj zemlji, manjine se pojavljuju ili kao sasvim raštrkane ili kao koncentrirane na manjim površi-nama, enklavama. Koncentracija manjina na nekoj terito-riji se najčešće vidi kao stalna opasnost za zemljišni posjed većine: to su zone u kojima država dobro ne naliježe na ze-mlju ili u kojima se priziva jedna druga država. Manjina tu ionako posjeduje zemlju, samo je država ta koja je čuva za većinu. Nije li, kada je u pitanju kolektivno posjedova-nje zemlje, svaka država instrument vlasništva većine? Nije čudo da, suočena sa manjinama koje imaju relativno veli-ke i objedinjene zemljišne posjede, kada dakle imaju do-bru zemaljsku podlogu za političko samoodređenje, veći-na hoće jaku državu. Ako već ima neka značajna manjina, onda je za naciju-državu najbolje da je ona raštrkana – da-

Ustav i zemljišni posjedJavljaju se već glasovi nekih uvaženih pravnih stručnjaka koji bi da čitavu stvar oko konstitutivnih naroda naprosto izbrišu iz novog ustava. Tako se stvara iluzija da bi se sa ustavnom poveljom mogla graditi tipična nacija-država u kojoj su jedini politički subjekti građani-pojedinci. Ali bar smo mi, nažalost, na ovim prostorima mogli iskusiti da nema goreg i opasnijeg političkog poteza od nepriznavanja nacionalnog pluralizma. Nipošto se ne smije previdjeti činjenica da je od prvog časa, s padom jednopartijskog sistema, politički pluralizam uveden kao nacionalni pluralizam

Ugo Vlaisavljević

1 “Narod može činiti naciju, ali da bi bio nacija, narod treba da ima svoju vlastitu teritoriju. Narod bez teritorije čini etniju.” T.K. Oommen, Citizenship, Nationality and Ethnicity. Reconciling Competing Identities, Polity Press, 1997, str. 54. 2 “Nacija mora imati domovinu. Ovo dakako može biti izvor velikih neprilika (…), ali pomaže da se objasni zašto neka nacionalna zajednica mora biti (po svojoj težnji, ako ne u stvarnosti) politička zajednica. Već smo vidjeli da su nacije grupe koje djeluju; sada vidimo da u djela koja teže da izvrše mo-raju uključiti kontroliranje komada zemljine površine. Ovaj teritorijalni element jeste to što je učvrstilo vezu nacija i država, budući da je država upravo ono tijelo koje polaže pravo na neprikosnovenu vlast nad nekim geografskim područjem.” Vidi o tome David Miller, On Nationality, Clarendon Press, Oxford, 1995, str. 24/25.3 O lokalizaciji nacije i nacionaliziranju lokaliteta vidi pobliže kod Robert J. Kaiser, “Homeland making and the territorialization of national identity” u: Daniele Conversi (ed.), Ethnonationalism in the Contemporary World. Walker Connor and the Study of Nationalism, Routledge, London and New York, 2004, str. 238-240.



kle, da postoji kao etnička grupa. Čim su okrupnjali svoj posjed, oni s drugim kolektivnim identitetom već su nešto više od etničke grupe: postaju nacionalna manjina. “Na-cionalna” ovdje znači da neka skupina već može polaga-ti državno pravo na teritoriju i zahtijevati svoju političku autonomiju, neki oblik državnosti (federalni aranžman) ili čak patuljaste države (odcjepljenje), ako ne već i svoje pri-pojenje nekoj matici u susjedstvu.

Ako je nacija, prema definiciji, kolektivni posjednik zemlje,koji je nad njom stekao neprikosnovena (politička) prava, onda svako zamašnije kolektivno posjedovanje zemlje, ka-kvo je ono u manjinskim enklavama, može u svakom času posegnuti za svojim suverenim političkim pravima.4 A to znači da zemlja može biti nacionalizirana pod drugim predznakom, uknjižena pod drugom zastavom. Pogotovo je to velika opasnost za postojeću državu tamo gdje se ma-njinski posjed naslanja na srodničku državu u susjedstvu. Manjina je posebno opasna kada ima sposobnost iznena-dne preobrazbe u većinu. Nije čudo da politika manjin-skog separatizma uvijek računa na svoju demografsku bu-dućnost.5

U novijem dobu svako kolektivno posjedovanje zemlje ima duboke političke posljedice. Ako su većine, čak i u tzv. tre-ćem svijetu, već odavno uspjele zaposjesti svoje teritorije i pretvoriti se u nacije, na dnevnom redu su, čak i kod najsta-rijih nacija, ostale manjine i njihova prava kolektivnog po-sjedovanja. Goruća politička pitanja danas u čitavom svi-jetu postavlja politika separatizma.6 Sada se u manjinskim enklavama i pokrajinama glasno, ponekad s kricima do neba, ističe pravo na samoopredjeljenje. Pred takvom poli-tikom se u današnjem svijetu stvaraju nove federacije i ruše stare, pri čemu raste broj autonomnih pokrajina, subdrža-vnih entiteta i patuljastih država. Pokazalo se da takav pro-ces usitnjavanja može ići u nedogled, jer se u svakom no-vom državnom posjedu zemlje ponovo pojavljuje neka ma-njinska enklava koja bi mogla tražiti svoj samostalni po-sjed. Neće nas iznenaditi što je naziv za takav proces neza-ustavljivog drobljenja nacionalnih teritorija u političkoj te-oriji uobičajeni naziv “balkanizacija”.7

Zaslugu da nude takav primjer čitavom svijetu ovdašnje dr-žave su višestruko zaslužile. Ponajviše zbog toga što su po-četnu situaciju političke modernizacije – kada kreće pro-ces stvaranja homogenih nacija-država – dočekale u više nego tipičnom premodernom, imperijalnom stanju: izmi-ješanosti etničkih grupa.8 Stvaranje modernih država je stoga neumitno vodilo prinudnom preseljenju i “etničkom čišćenju.”9 Očevici smo da kolektivno zaposjedanje terito-rija još traje, a da su države koje pritom nastaju skrojene po mjeri etničkih grupa: kao državno-političke enklave ili kao patuljaste države, u kojima se ponovo otvaraju nove enkla-ve. Možda nigdje drugdje uvođenje modernog političkog projekta nije u toj mjeri nalikovalo krvavoj agrarnoj refor-mi i njenim procesima okrupnjavanja zemljišta.10

Raspad socijalističkih saveza i federacija pokazuje da je ideologija komunizma, dok je bila živa i privlačna, još mo-gla zaustaviti proces “državne nacionalizacije zemljišta” ili “manjinskih okrupnjavanja”. Sada znamo da je to bilo mo-guće ne zato što su to bile istinske federacije, koje dopušta-ju znatnu političku autonomiju, nego zato što je na djelu bila politika kolektivnog identiteta koja se mogla takmičiti sa nacionalnom pripadnošću. Slabljenje ove ideologije je čitave narode “spustilo na zemlju” i pokrenulo za-htjeve za njenom preraspodjelom.

Najzamršenija je situacija u Bosni i Hercegovini. Dovolj-no se samo osvrnuti na činjenicu da je nakon propasti so-cijalističke federaciju u ovoj zemlji nastala složena federa-cija, svojevrsna konfederacija od jedne republike i jedne fe-deracije. Tamna sjenka lebdi nad ovom zemljom: dok god ima federacija, pogotovo ako su složene, balkanizacija ima dobre izglede. Hoće li ovdašnji narodi moći odoljeti ovom iskušenju? Iako je logika drobljenja već proizvela patuljastu državu, nije li u njoj previše enklava? Najgore je pritom što je kolektivno prisvajanje zemlje tek nedavno provedeno i to kao najokrutnija agrarna reforma u čiji konačni bilans ulazi i srebrenički genocid.11 Po svemu sudeći, usprkos svim ui-stinu mirovnim nastojanjima rekonstrukcije prijeratne de-mografske slike i poništenja postignuća etničkog čišćenja, poslijeratno kretanje i raseljavanje stanovništva prije osna-

4 Kao što je i u ovom podneblju bio slučaj, kretanja ka etnonacionalnoj autonomiji nisu zaustavljena sa već formiranim nacijama-državama i sa relativno razvijenim industrijskim društvom. Više o tome kod Anthony D. Smith, National Identity, University of Nevada Press, Reno-Las Vegas, str. 138-142.5 Vidi o tome Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations, Blackwell Publishers, 1998, str. 96-98.6 “Tema današnjeg vremena je radije secesionizam nego ujedinjenje.” Michael Walzer, “Pluralism in Political Perspective”, u: M. Walzer, E.T. Kantowicz, J. Higham and M. Harrington (eds.) The Politics of Ethnicity, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London, En-gland, 1982, str. 3. 7 Vidi o tome, na primjer, Daniel Baggioni, Langues et nations en Europe, Editions Payot et Rivages, Paris, 1997, str. 24-25.8 “Pa ipak, imperijalizam i njegovo političko uređivanje krajolika bio je isto toliko naslijeđe ovih naroda koliko je to bio i za Zapadne Evropljane. Srednji i Istočni Evropljani su čak iskusili proces redefiniranja imperijalnih teritorija kao nacionalnih teritorija…” Vidi o tome George W. White, Nationalism and Territory. Constructing Group Identity in Southeastern Europe, Rowman & Littlefield Publishers, INC, Lanham-Boulder-New York-Oxford, 2000, str. 9.9 “Etničko čišćenje svjedoči o važnosti i značenju teritorije. Doista, etničko čišćenje upućuje na čišćenje teritorije. Nažalost, mnogi od onih koji analizi-raju sukobe, uključujući i one koji su politički djelatnici, ne uviđaju prostu činjenicu da je etničko čišćenje suštinski vezano uz teritoriju.” Ibid., str. 260. 10 Vidi o tome Gale Stokes, “The Social Origins of East European Politics” u: Daniel Chirot (ed.), The Origins of Backwardness in Eastern Europe. Economics and Politics from the Middle Ages until the Early Twentieth Century, University of California Press, Berkeley, Los Angeles, Oxford, 1989, str. 210 i dalje.11 O novijem valu “identitarnog prisvajanja teritorija” vidi knjigu Bertranda Badiea, La fin des territoires. Essai sur le désordre internationalet sur l’uti-lité sociale du respect, Fayard, Paris, 1995,str. 122 i dalje.



žuje i potvrđuje nego što dovodi u pitanje ratno zaposjeda-nje teritorija.

Pa ipak, pravo na zemljišni posjed još nije ustanovljeno. Ri-ječ je o historijskom pravu čitavih naroda koje nipošto ne može biti prosti zbir imovinskih prava njihovih pripadnika. Čak i tamo gdje na prilično velikim teritorijima ovo pravo kroz značajan historijski period možda odgovara zbiru po-jedinačnih imovinskih prava i dalje ostaje duboka sumnja o nasilno i nepravedno stečenom posjedu. Zato što se nosilac takvog prava konstituira ne naprosto kao vlasnik imovine, pa makar bio i jasno prepoznatljiv kao kolektiv, nego kao historijski politički subjekt. Zato su mirovni planovi koji-ma se pokušavalo spriječiti i na samom početku zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini propali: jer su ti planovi, u stvari, etničke grupe bez historijskog prava na posebnu teritoriju pokušali pretvoriti u nacije, ili makar nacionalne manjine, zbrajanjem i okupljanjem pojedinačnih zemljišnih posjeda sa oznakom većinske etničke pripadnosti.

Međutim, ako mirovni plan ne može pretvoriti etnije u nacije, to onda može učiniti rat. Tako su se u ovoj ze-mlji oduvijek raštrkanih naroda pojavio novi politički feno-men: duboko nepravedne nacije. Teritorije su prisvo-jene, kao neprikosnoveni većinski posjedi, kroz ma-sovne progone i ubojstva.12 Zbog ove nepravde mnogi još tvrde da je to zemlja bez nacije ili zemlja etničkih gru-pa ili nacionalnih manjina koje se lažno predstavljaju. Ta-mni žig prošlosti će izgleda dugo trajati: ne poučava li nas i poslijeratna podjela zemlje i gradova da koliko god bili nepravedni tek odnedavno stečeni teritorijalni posje-di, mlade bosanskohercegovačke nacije više nitko ne može ponovo pretvoriti u etničke grupe.

Veliko komešanje naroda

Kao teški bolesnik na postelji, čini se da ovdašnji narodi ni-kako ne mogu da se namjeste, da se postave u neki polo-žaj koji bi im donio olakšanje. Možda bi bilo teško naći još neku zemlju u svijetu, gdje su narodi izgubili svoj položaj na tako čudan način i ponovo ga stekli na tako jeziv način.

Kako to narodi zauzimaju položaje, nalaze svoja mjesta u svijetu? To treba učiti upravo od bosanskohercegovačkih

naroda koji nikako da sebi nađu spokojno mjesto u stvar-nosti. Prateći stanje dubokog nemira od kasnog, propada-jućeg poretka ideologije radničke klase, moglo bi se reći da narodi svoj položaj zauzimaju prije svega prema dru-gim narodima, a da taj položaj ustanovljuju prema dvije ravni koje stvarnost čine stvarnošću. Na jednoj strani je fi-zička stvarnost: teritorija, a na drugoj simbolička stvar-nost: zakon. Pad komunizma je sobom donio grčevitu po-trebu traženja svog mjesta i na zemlji i u zakonu13. Kraj rata je osvanuo sa narodima koji su kao “većinski naro-di” ponovo našli i oteli, vojnim pohodima prisvojili, ali isto tako i izgubili, svoje teritorije. Takve nacionalne teritorije prije rata nisu postojale niti su mogle postojati, a vjeroja-tno su bez rata teško mogle i nastati. Jezovita sjena ratnog stradanja i zločina lebdi nad svakim mjestom na kojem se smjestila većina jednog naroda. Iako su možda već posta-la nepovratna mjesta nacionalne ukorijenjenosti, to nipo-što nisu mjesta spokoja. Njih i dalje pohode i mrtvi i živi posjednici sa drugačijim imenima i vlasničkim ugovorima, ali nesumnjivo vjerodostojnim, potražujući svoja prava nad tom istom zemljom.

Gledajući bjesomučnu borbu za narodno pravo nad ze-mljom, a “duboko ukorijenjeni” narodi u doba etno-naci-onalizma polažu takvo pravo nad zemljom,14 moglo bi se reći da je u Bosni i Hercegovini danas sva zemlja ote-ta ili, tačnije, preoteta od onih koji nad njom nisu nika-da mogli polagati isključivo pravo. Borba za zemlju je bor-ba za neprikosnoveno pravo nad zemljom. Ratno prisva-janje zemlje nipošto nije dovelo do kraja komešanje naro-da: ostalo je još neophodno ustanoviti pravo nad “svo-jom zemljom”. Samo najviši zakon daje nekom naro-du pravo na zemlju. Ustav ustanovljuje takvo pravo. Narodi koji su se domogli svoje zemlje sada traže svoj vla-stiti ustav. Zato tekući poslovi na pravljenju ustava još pri-padaju ratnom zaposjedanju nacionalnih teritorija. Rat se samo preselio u simboličku stvarnost zakona, jer se pokazalo da se u doba vladavine zakona zemlja može po-sjedovati samo “s pravom” ili nikako.

Prvi ustav koji je donio mir ovoj zemlji pružio je pravo na-silnom zaposjedanju teritorija. Neki analitičari smatra-ju da je to upravo bila njegova najveća mirotvorna snaga. Međutim, mir je ostao posve krhak, jer nije otklonio nego je, naprotiv, unio nemir. Zato što podjela zemlje nije bila podređena zakonu nego je zakon - onaj najviši koji

12 Nema sumnje, ovo nasilno prisvajanje teritorija ne može biti opravdano pravom naroda na samoodređenje, te podliježe pravu gubitnika da imaju obnovljen status quo ante. Pobliže o tome kod Avishai Margalit and Joseph Raz, “National Self-Determination,” The Journal Of Philosophy, Vol. 87, No. 9, September 1990, str. 439-461.13 Sudeći po cvjetajućem postkomunističkom etnonacionalizmu, čini se da je komunizam u stvari pao na zemlju. Vidi o tome moj ogled, “Perigej komu-nizma,” Odjek, Sarajevo, ljeto 1995, godina XLVII, No 3, str. 24.14 Etnopolitika se ne može razobličiti, a da se ne raskrije njena osnova u fantazmi ukorijenjenosti, u živopisnom imaginariju povezivanja naroda i tla, identiteta i teritorije. Vidi o tome, na primjer, zbornik koji je uredio Jean-Pierre Saez, Identités, cultures et territoires, Desclée de Brouwer, Paris, 1995. Tamo René Rizzardo govori, između ostalog, o “identitetu teritorija,” str. 127-128.



raspodjeljuje zemlju čitavim narodima - bio podređen po-djeli zemlje.15 Zakon podređen stvarnosti, koja je uvi-jek ponajprije stvarnost zemlje, ne može biti dobro postavljen u svojoj vlastitoj, simboličkoj stvarnosti. Takve iznutra poremećene, u sebi samima loše postavlje-ne zakone poznajemo kao više ili manje “prirodne zakone”: zakone jačega. Odnedavno smo naučili da je najvjerodo-stojnija provjera zakona pred samim sobom njegovo prei-spitivanje pred ljudskim pravima.16 Kao što narodi mora-ju ustanoviti svoju stvarnost pred zakonom, ali i zemljom, tako i zakoni moraju postaviti svoju članove prema zahtje-vima simboličke stvarnosti koja je sama stvarnost ljudske slobode i pravičnosti.

Kod nas se još sasvim malo zna kolika je u ovom ustano-vljavanju zakonitosti zakona uloga ljudskih prava. To je najviše zbog toga što nas je novija povijest u lokalnom kon-tekstu uvjeravala da je najviši zakon onaj zakon koji sebi narod daje. Taj zakon, kako se vjeruje, ne može biti pogre-šan, jer ga sam narod sebi daje. Tekući rad na ustavnim re-formama podgrijava takvo uvjerenje, jer se sada smatra da su bosanskohercegovački narodi napokon dobili priliku da poslije “nametnutog ustava” sebi daju svoj vlastiti zakon. Međutim, pokazalo se da su njihovi najpozvaniji politički predstavnici ponovo pokrenuli rat oko prava na posjedova-nje zemlje. Koliko će njima, ali i najglasnijem javnom mni-jenju, trebati da shvate da ustav u višenacionalnoj državi nikako ne može biti “narodni”, nekakav čvrsti izraz “histo-rijskog opredjeljenja našeg naroda”? To je za većinu sasvim dovoljan razlog da nacionalni pluralizam u svojoj zemlji ne smatraju vjerodostojnim ili da žele da ga uklone.

Važnu pouku o prirodi zakona pokazuje nam ćorsokak u koji je zapalo stvaranje “narodnog ustava”. Ova pouka se može lako dokučiti ako je povežemo s onim uvidima koje su u novijoj pravnoj i političkoj teoriji pružili istraživači koji su se bavili “velikim preobražajem” koji se dogodio u mo-dernom dobu sa ustanovljavanjem zakona koji imaju de-mokratski legitimitet, koje je narod sebi pružio i nametnu-o.17 Ovaj preobražaj se može tumačiti kao otkriće o neumi-tnom povlačenju zakona pred voljom onih koji su ga do-nijeli, kao njegovo uzmicanje i uskraćivanje “narodnoj vo-lji”. Dakako, od početka modernog zakonodavstva, zakon je morao moći zauzdati volju onih koji su ga donijeli, ali se na kraju pokazalo da zakon prethodi svakoj narodnoj vo-lji i da nipošto nije njen plod.18 Pokazalo se da je zakon

utoliko bolje postavljen ukoliko manje odražava stvarne odnose, a to su odnosi posjedovanja: kapitala, zemlje, re-sursa, itd.19 Dakle, ukoliko je manje zakon jačega, pa bila to i većina naroda. Ukoliko danas zakonitost zakona pouzda-no ispitujemo pred ljudskim pravima, to onda znači da se pravo pojedinca i manjine postavlja iznad naroda i većine. Tako postavljeno pravo pojedinca otkriva donedavno ne-čuvenu stvar: neustavnost ustava! Nelegitimnost najvišeg zakona u ovom slučaju proizlazi prije iz njegove neuteme-ljenosti i neopravdanosti pred njegovom vlastitom logikom simboličkog poretka nego iz nesuglasja sa konkretnim ži-votnim svijetom. Ustavom implicirano kršenje ljudskih prava je najteža zamjerka koja se mogla podići pro-tiv Daytonskog sporazuma i daleko je jača od nezado-voljstva ovdašnjih naroda svojim ustavnim položajem. Isto tako, nikakvo veliko narodno zadovoljstvo ovim položajem ne može obesnažiti njegov simbolički paradoks i obezvrije-diti neophodnost ispravke ovog “nestvarnog” nedostatka.

Narodne nedemokratske države

Mnogi su u svom razumijevanju tekuće političke stvarnosti ostali zatočenici prethodnog režima, a među njima su i nje-govi gorljivi protivnici. Možda ponajviše oni, jer se među njima može najčešće čuti optužba da je titoizam bio ne-narodni režim i da je sada prilika da država postane naro-dna. Istina je, etno-nacionalizam ne govori o pravnoj ili neutralnoj državi, osim kada to mora, nego o “državi našeg naroda”. U doba prevlasti etnopolitike samorazu-mljivo je da svaki narod mora imati svoju državu. Tako da-nas u Bosni i Hercegovini svaki narod – doduše nisu svi u tome podjednako uspjeli – ima svoju kvazi-državu. Velika je iluzija da su sa raspadom bivše Jugoslavije narodne dr-žave tek stvorene: upravo obratno, država je zadržala svo-je pravo da bude narodna, da u svom gvozdenom zagrlja-ju birokratskog aparata drži čitavo društvo. (FAJL 40, Opet narodna država)

Danas svi ovdašnji političari, zajedno sa svojim neistomi-šljenicima i ogorčenim neprijateljima, javno kažu da drža-va mora biti pravna, da demokracija mora biti ustavna.

Čini se da više nitko javno nije protiv takve države. Isto-vremeno, cjelokupna vladajuća politika, u gotovo svim nje-

15 Ovdje, dakako, pretpostavljamo moderni proces razdvajanja zakona i zemlje. Zakon nije više “zemaljski, vezan za zemlju.” Vidi o tome Carl Scmitt, Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicun Europaeum, Duncker & Humbolt, 1988, str. 13.16 Ronald Dworkin, Taking Rights Seriously, Harward University Press, Cambridge, MA, 1977, str. 184 i dalje.17 Vidi o tome Claude Lefort, L’invention démocrqtique, Fayard, Paris, 1994, str. 62 i dalje. 18 Vidi o tome Jacques Derrida, “Force of Law. The ‘Mystical Foundation of Authority’,” u: Gil Anidjar (ed.), Acts of Religion, Routledge, London and New York, 2001, str. 228-298.19 Claude Lefort, Ibid.



nim partijskim bojama i nijansama, i dalje čvrsto vjeruje u narodnu državu. Država je obećana narodu. Svaka parti-ja to čini svome narodu. Nema čvršćeg uvjerenja u ovda-šnjim politikama od uvjerenja da je glavna zadaća politike da se svome narodu pruži, napokon, država koja će biti ui-stinu njegova.20 Najveći politički dar, koji može jednom na-rodu pružiti samo njegov “otac nacije,” jeste napokon nje-gova vlastita država. Kod nas se čvrsto vjeruje u politički razvoj naroda koji se vidi kao etatizacija naroda: država postaje sve više narodna, a narod sve više sebi prisva-ja državu.

Otkako je došao do svog političkog izraza, do mogućno-sti da stvara svoju vlastitu politiku, “naš narod” je postao “državotvorni narod”. Politika se prije svega razumijeva kao aktivnost pravljenja države. Istinska politička slo-boda se ne shvaća drugačije: svaki narod treba da razvija svoju državu. U sredinama sa dugom liberalno-političkom tradicijom naše popularno vjerovanje, da država donosi slobodu, može izgledati sasvim neobično. Po tome se vidi koliko pripadamo tzv. trećem svijetu i njegovoj politici de-kolonijalizacije. Kao što su se jučer svi veliki politički borci ovog podneblja herojski borili za svoju državu, tako se i da-nas narodni zastupnici u političkim arenama čitavim svo-jim bićem zalažu za “našu državnu stvar”. Nije ovdje samo problem što se pravom politikom smatra jedino državna politika, a da se na civilno društvo i ne gleda, nego što je sva takva politika gotovo isključivo državotvorna (ili da ka-žemo narodna, svejedno).

Političari su kod nas “ljudi od države”, u najdoslovnijem smislu riječi, pa stoga uglavnom dijele isti mentalitet “dr-žavnih službenika”. Kada kažu da služe narodu, a to rado naglašavaju, onda oni hoće reći da “služe državi”. Najčešće ili gotovo nikako ne služe oni postojećoj državi, jer svi oni vjeruju u politički razvoj i svoju ulogu u njemu, nego ne-koj budućoj državi, čiji nacrt nose u svojim glavama, a koja će biti toliko razvijena i jaka da će u njoj narod biti potpu-no slobodan.

Vjeruje se da samo suverena država donosi konačni spas narodu, izbavljenje od tuđinske vlasti. Treba sasvim ozbilj-no sagledati lokalnu političku situaciju - pritom upuću-jem pogled na čitav prostor nedavno oslobođenih naroda i uspostavljenih suverenih državica - s obzirom na ovo sa-morazumljivo povezivanje slobode naroda i suvere-niteta države u gotovo svim popularnijim političkim gle-dištima. Politika se još dešava u sjeni prošlih imperija.

Nije li za ovu politiku koju smo u njenoj suštini odredili

kao državotvornu takvo nešto kao decentralizacija države potpuna besmislica? Pa ipak, u Bosni i Hercegovini je ova tačka odavno stavljena na dnevni red. Gotovo svi političari se slažu da je ovaj ili onaj vid decentralizirane državne vla-sti neophodan. Doduše, neki od njih misle da se to može postići samo nakon odlučnog jačanja centralnih instituci-ja državne vlasti. U teorijskoj političkoj misli se, najkraće rečeno, smatra da decentralizacija državne vlasti služi ve-ćoj slobodi naroda. Ali pročitana u lokalnom kontekstu sa-morazumljivog povezivanja narodne slobode i države, ova postavka znači da svaki narod treba da dobije što više svo-je državne vlasti. Nije čudo da kod nas onda postoji duboki spor oko smisla i svrhe decentralizacije državne vlasti. Po-litičari “većinskog naroda” (Bošnjaka) će osporavati da to znači umnožavanje centara državne vlasti ili slabljenje cen-tralne vlasti. Političari “manjinskih naroda” (Hrvata i Srba) će u tome vidjeti šansu ostvarenja svojih (državotvornih) politika unutar “zajedničke države”, pokazujući spremnost da prave “države u državi”.

Ne trebamo se zavaravati oko prave potrebe za decentra-lizacijom države. U ovakvom stanju rasplamsanih državo-tvornih politika i oslobođenih naroda takva tema se nika-da ne bi pojavila na dnevnom redu da nije tjeskobne pri-kraćenosti koja pogađa dominantnu viziju državno-politi-čkog razvoja, naime zatečenog stanja izmiješanosti naro-da na maloj teritoriji bez zajamčenog historijskog prava na ekskluzivni zemljišni posjed.21 Presudno pitanje dana-šnje Bosne i Hercegovine jeste da li je moguća jedna država za više naroda. Postoji duboki otpor, kako naro-da tako i njegove politike, prema složenoj, višenacionalnoj državi. Višenacionalno kod nas znači, imajući u vidu vla-dajući oblik politike, višedržavno! Najveći problem leži u tome što na ovom tlu složena, višenacionalna država – istinska takva država, dakle, zasnovana na demokrat-skom pluralizmu – nije nikad ni postojala. Neki takvu državu brkaju sa nekadašnjim imperijima (koje su u nače-lu multietničke). Bez sumnje, Bosna i Hercegovina svoju mješavinu religija i etničkih kultura duguje tom višestolje-tnom naslijeđu. Drugi misle da je bivša Jugoslavija bila ui-stinu složena država. Međutim, pokazalo se da je ona mo-gla postojati samo dok to nije uistinu i postala: samo toli-ko dugo dok se etničko bratstvo naroda (po kojem su oni u stvari sačinjavali jednu obuhvatniju, južnoslavensku etni-ju) i proletersko-klasno jedinstvo nije raspalo kao proizvod puke ideologije.

Koliki je otpor prema prihvaćanju uistinu složene dr-žave, a to znači nekog oblika konsocijacije ili federalnog uređenja, najbolje se vidi kod onih političara i anali-

20 O populističkom shvaćanju demokracije vidi, na primjer, Ronald Dworkin, Sovereign Virtue. The Theory and Practice of Equality, Hravard University Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 2000, str. 356 i dalje.21 O moralno prihvatljivom pravu nekog naroda na posjedovanje teritorija kao historijskom pravu, vidi: David Copp, “Democracy and Communal Self-Determination,” u: Robert McKim and Jeff McMahan (eds.), The Morality of Nationalism, Oxford University Press, 1997, str. 295.



tičara koji su za jedinstvenu i nepodijeljenu Bosnu i Hercegovinu.22 Po uzoru na političku matricu pretho-dnog režima i oni osporavaju svaki razvijeniji oblik nacio-nalnog pluralizma, jer samorazumljivo pretpostavljaju da to neminovno vodi stvaranju više suverenih država. Uhva-ćeni u mrežu svoje državotvorne politike, oni se onda opre-djeljuju ili za model nacije-države i većinskog bošnja-čkog naroda kao “temeljnog naroda” ili za osporava-nje navodno nevjerodostojnog nacionalnog plura-lizma u ime historijski još uvijek osakaćenog i nedo-voljno prepoznatog zajedničkog bosanskog identite-ta. Prema tome, na isti način kao i srpski i hrvatski separa-tizam, ali možda manje izričito, odbacuju mogućnost gra-dnje jedne države za više ravnopravnih ili “konstitutivnih” naroda.

Vladajućim politikama nasuprot trebalo bi ustrajati na gra-dnji države koja će, upravo kao pravna država, biti neutral-na prema narodu i zakonski ograničavati njegovu slobodu. Složena država može opstati samo kao neutralna pravna država. Nacionaliste treba uvjeriti da to neće spriječiti poli-tički razvoj njihovog naroda niti zaustaviti gradnju nacije.

Nenarodne državne institucije

Nipošto nije lak posao zasnovati najviše državne institucije u zajednici više ravnopravnih nacija. Svaka nacija hoće da u njima bude jednako predstavljana i da tamo na uspješan način zastupa svoj najviši interes. Upravo tamo se najvi-ši nacionalni interes pokazuje državnim, a najviši državni, nacionalnim. Nije li posljedica toga da su u takvim višečla-nim zajednicama najviše državne institucije predstavničke i pregovaračke u mjeri u kojoj će to stalno onemogućavati njihovu potpunu integraciju kao institucija i time ih stalno iznova izlagati neuspjehu i blokadi? Pomirimo li se sa izra-zito predstavničkim i pregovaračkim karakterom takvih institucija – ostavimo li ih nedirnute, onakve kakve su one danas u Bosni i Hercegovini – onda prihvaćamo njihovo međudržavno uređenje i status. Umjesto da u njima rade najviši činovnici državne vlasti, tamo stalno zatičemo, po-gledamo li malo bolje, državne delegacije sastavljene od je-dnog ili više predstavnika, na mukotrpnom poslu pregovo-ra i pogađanja. To da su entiteti (ili u Federaciji čitavi gro-zdovi kantona) po svojoj prirodi države i da funkcionira-ju kao države, najbolje se vidi u “zajedničkim” državnim institucijama. Ove institucije su gotovo po pravilu po-prišta međudržavnih sukoba i sporova suverenih en-titeta. Riječ je o veoma opasnoj igri u kojoj ako jedan do-

bije, onaj drugi mora izgubiti. Zato u zajedničke (među)dr-žavne institucije idu dobro naoružani borci, lukavi prego-varači, zastupnici nacionalnih interesa za koje je kompro-mis s drugima poraz koji se nije mogao izbjeći. Čini sa da je pregovaračka beskompromisnost upravo postala najpri-znatiji kriterij sposobnosti visokopozicioniranih političara – onih koji idu na rad u zajedničke institucije. Gotovo sva-ki od njih tamo odlazi popraćen molbom svojih partijskih suboraca, zastupnika nacije: “Čuvaj naše vitalne interese kao zjenicu oka i ne pravi nikakve ustupke!”

Postojanje tri ravnopravne nacije nalaže potrebu da sve tri dijele državnu vlast. Višenacionalna podjela državne vla-sti najčešće podrazumijeva i da svaka nacija ima neki pose-bni oblik državne vlasti.23 Federalni državni aranžmani su načini da se ostvari ova dvoznačna podjela vlasti: i da se vlast dijeli s drugima i da se svakom pruži dio vlasti. Nema boljeg primjera od današnje Bosne i Hercegovine da se pokaže da ove druge podjele vlasti nema bez prve, tj. da možete imati svoju (nacionalnu, “većinsku”) državnu vlast (na nižem nivou neke federalne jedinice) samo ako imate uistinu zajedničku vlast u najvišim drža-vnim institucijama. Federalno uređenje traži integrira-ne najviše državne institucije: da bi mreža mogla biti ra-spletena, njeni krajevi moraju biti čvrsto spleteni. Kao po-prišta borbenog zastupničkog pregovaranja vođenog be-skompromisnim stavovima, kod nas ove institucije još nisu izgrađene. Iako već naizgled izgrađene kao najviše politi-čke institucije, ali pritom postavljene kao poprišta etničkog sukoba, za njih bi se moglo reći da su ne samo neuređene nego divlje institucije. Lako je zaključiti da imamo fede-raciju bez najneophodnijih federalnih institucija ili, što je još gore, da su najvažnije državne institucije mjesta va-ninstitucionalnog odlučivanja. Iz najmanje dva razloga: s gotovim stavovima i pripremljenim odlukama se ulazi u ove institucije, a iz njih izlazi, bar kada je riječ o najvažni-jim pitanjima, nakon različitih oblika arbitraže: dakle, opet nakon odluka izvana.

Divlja federacija, federacija bez svojih odgovarajućih institucija, predstavlja olupinu koja pluta međuna-rodnom scenom. To danas svako vidi. Ni u zemlji, među političarima na visokim položajima, više se nitko javno ne izjašnjava protiv ustavnih reformi. Problem broj jedan je kako osigurati integraciju najviših državnih institucija. Ni-šta se u ustavnim reformama ne može učiniti ako se ne kre-ne odatle. Međutim, jasno je da svaki potez objedinjava-nja predstavlja udar na predstavljački i pregovarački kara-kter tih institucija koje predstavljaju samu državu (koju po-znajemo kao državu stalnih međunacionalnih pregovora).

22 O značaju federalnih uređenja u smirivanju etnonacionalnih sukoba vidi Will Kymlicka, Politics in the Vernacular. Nationalism, Multiculturalism, and Citizenship, Oxford University Press, 2001, str. 93 i dalje.23 Tako se svaka nacija pojavljuje u pluralnom društvu ili, radije, kao što je slučaj kod nas, u “duboko podijeljenom društvu,” kao poddruštvo ili segment. Vidi o tome klasični rad Arenda Lijpharta: “Self-Determination versus Pre-Determination of Ethnic Minorities in Power-Sharing Systems,” u: Will Kym-licka (ed.), The Rights of Minority Cultures, Oxford University Press, 1997, str. 276.



Saznajemo da se, pod velikim pritiskom izvana, pregovara o uvođenju jednog predsjednika države, predsjednika a ne predsjedavajućeg Vijeća ministara, koje bi sa svoje strane trebalo da što više preuzme funkciju državne vlade, zatim novih državnih ministarstava itd. Zapravo pitanje svih pi-tanja postaje kako višenacionalna podjela vlasti može do-pustiti integrirane državne institucije. Kako jedan čovjek može predstavljati tri nacije (i još one kojih nije mali broj koji smatraju da nacionalna pripadnost ne igra odlučujuću ulogu u političkom zastupanju)? Kako se tri (predsjednika, parlamenta, vlade) mogu svesti na jedan?

Najveću zapreku ovdje predstavlja duboko nepovje-renje etnopolitike u politiku, u političke institucije kao takve. Zato se danas dominantna politika uglavnom i odvi-ja izvan političkih institucija. Ona se u njima ne oblikuje nego se radije objavljuje – predstavlja narodu. Vjeruje se da političke institucije moraju biti “naše” da bi funkcionira-le. Danas su one političke snage koje možemo nazvati “integralistima” najveća prepreka integraciji federal-nih državnih institucija. I bosanskohercegovački separa-tisti i unitaristi vjeruju da samo ako su sve institucije inte-grirane država može funkcionirati. Njihov stav u prisvaja-nju javnih institucija jeste: sve ili ništa. Ali upravo po tome se federalno uređenje razlikuje od uređenja većinske naci-je. Upravo u federalnom uređenju dolazi do izražaja poli-tički karakter najviših državnih institucija: a to je susret s drugima, s političkim protivnicima, na osnovu usvojenih i uređenih procedura odlučivanja, razboritosti i uviđavnosti, kompetentnosti itd. U našem kontekstu klimave unije en-titeta se dobro vidi kako neprihvaćanje ili nevoljko prihva-ćanje federalnog uređenje također znači duboku sumnju u institucije tamo gdje su one uistinu političke: u zajedni-čke državne institucije. Ta sumnja se prije svega odnosi na njihovu neutralnost. Zajednička država više nacija ili više nepomirljivih političkih segmenata (recimo, nacionalista i antinacionalista) se ne može graditi bez institucija koje ni-tko ne može prisvojiti za sebe, a svako je spreman da pri-hvati rezultate njihovog rada. Zato ništa toliko snažno ne izražava krizu ove države kao raskomadanost svih njenih najviših institucija na svojevrsne “domove naroda”.

Dvije ose pravednosti

Međutim, ne radi se sada o tome da Bosna i Hercegovi-na dobije naprosto “normalne i efikasne” državne institu-cije. Njihov predstavnički i pregovarački karakter nije ne-što što se može i treba jednostavno izbrisati. Koliko god že-ljeli da imamo “funkcionalnu državu koja služi građanima”, naša država nikako neće moći postati onoliko “normalna i

funkcionalna” koliko bi to mogli poželjeti pozivajući se na primjere mnogih zemalja. U tom smislu nikada nećemo biti toliko “normalni” koliko, recimo, Slovenija ili Hr-vatska. Postoji suštinska razlika između nacije-drža-ve, u kojoj je država prije svega država većinske naci-je, i višenacionalne države u kojoj imate nekoliko ra-vnopravnih, “ni većinskih ni manjinskih” nacija. Sa tri “konstitutivna naroda” se ne može graditi država u kojoj njene institucije ne bi bile “zajedničke” u naglašenom smi-slu predstavljanja udruženih i koegzistirajućih naroda koji u politici posebno vode računa o svojim nacionalnim inte-resima. Takvo stanje nacionalnog pluralizma će državnim institucijama nužno nametati konsocijacijska rješenja: in-stitucije će morati biti zajedničke, a to znači složene, prije nego jedinstvene.

Nipošto nije dobro primjenjivati koncept “normal-nog uređenja” koji dolazi iz sasvim homogenih naci-ja-država na Bosnu i Hercegovinu. Istina je da će zato naša državna organizacija, makar u najvećoj mogućoj mje-ri uspjeli da je pojednostavimo, biti skuplja, komplicirani-ja i trapavija od ovih “uzornih” zemalja. Ali to je cijena koja se mora platiti za najvažniji politički cilj pluralnog društva: etno-kulturnu pravednost.24 Kao što su primijetili mno-gi iskreni zagovornici ostvarenja ljudskih prava kod nas: ostvarenje ove pravednosti često ide nauštrb ljudskih prava pojedinaca. Međutim, nipošto se ne radi o tome da se sada čitavo pitanje prava naroda naprosto otpiše, jer u svom do-sljednom provođenju dolazi u sukob sa politikom ostvare-nja ljudskih prava. Javljaju se već glasovi nekih uvaženih pravnih stručnjaka koji bi da čitavu stvar oko konstituti-vnih naroda naprosto izbrišu iz novog ustava. Tako se stva-ra iluzija da bi se sa ustavnom poveljom mogla graditi tipi-čna nacija-država u kojoj su jedini politički subjekti građa-ni-pojedinci. Ali bar smo mi, nažalost, na ovim prostorima mogli iskusiti da nema goreg i opasnijeg političkog poteza od nepriznavanja nacionalnog pluralizma. Nipošto se ne smije previdjeti činjenica da je od prvog časa, s padom je-dnopartijskog sistema, politički pluralizam uveden kao na-cionalni pluralizam.

Pogrešno je uvjerenje da se neka državna zajednica može graditi samo kao zajednica nacionalnog jedin-stva. To je, u stvari, zajedničko vjerovanje ogromnog bro-ja ljudi koji se danas okupio ili oko unitarističkog ili oko se-paratističkog programa. Srpsko-bošnjački spor, kao što vi-dimo glavni spor oko ustavne reforme državnih institucija, treba promatrati u svjetlu tog uvjerenja. Doduše, oni koji su za “normalnu BiH” radije se pozivaju na građansko je-dinstvo. Međutim, radi se o tome da nikad više ne budemo imali građansko jedinstvo u bilo kojem snažnijem, politi-čkom obliku na koji smo naučili: bilo kao jedinstvo isključi-

24 Vidi o tome Will Kymlicka and Magda Opalski, Can Liberal Pluralism be Exported? WesternPoliticalTheory and Ethnic Relations in Eastern Europe, Oxford University Press, 2001, 15-21 et passim.



vog ideološkog režima bilo kao jedinstvo etnopolitičke pri-padnosti. Istinski liberalno-demokratski poredak će omo-gućiti da građani ne bude politički jedinstveni ni u čemu. Prije svega zato što se nijedna politika ne bi trebala dotica-ti njihovih temeljnih prava. Jalovi nacionalno-partijski spor oko ustavnih promjena upravo je žilavo ukorijenjen u tome što se vladajuće politike navodno najviše bore oko temelj-nih prava: jednima je, eto, stalo do kolektivnog prava svo-ga naroda, a drugima su prava pojedinca sveta. Nažalost, čini se da se samo iz perspektive međunarodne zajednice vidi da je put posredovanja ovdje jedini put naprijed. Ne zato što je to put ustupaka između nepomirljivih pregova-račkih strana nego zato što stvarnost tronacionalne drža-vne zajednice zahtijeva ostvarenje sasvim suptilne dijale-ktike posredovanja prava jednakih pojedinaca i ravno-pravnih nacija. Izazovi pravno-političkog uređenja ove ze-mlje su daleko veći nego što se to obično pretpostavlja – ali nipošto nije riječ o bezizglednim zadaćama.

Michael Walzer je ukazao da nacije-države pružaju najbo-lju pravnu i političku osnovu za ostvarenje najviših stan-darda ljudskih prava. U tome se višenacionalne države u kojima ima najmanje dvije “glavne nacije” s njima ne mogu uspoređivati.25 One sa također moraju podvrći snažnom zahtjevu za pravednošću međusobnog položaja “konstitu-tivnih naroda”. U takvim društvima kakvo je naše bosan-skohercegovačko sve državne institucije se stalno podvrga-vaju preispitivanju svoga rada kroz dvije ose pravedno-sti: prema građanima i prema narodima. S jedne stra-ne, mora se stalno težiti tome da građani mogu ostvariti svoja prava kao građani u dobro uređenoj državi većinske nacije. S druge strane, “konstitutivni narodi” se moraju što više približiti statusu većinske nacije u naciji-državi, a sva-kako imati onoliko prava koliko imaju nacionalne manjine u takvoj državi. To je nimalo lak i prilično dugoročan pro-ces koji zahtijeva političke snage na visini tog zadatka.

Dezintegrirano društvo i reintegrirane etničke zajednice

Nije li provođenje ustavnosti i zakonitosti jedini, pa možda i dovoljno pouzdan parametar kojim danas raspolažemo u procjeni uspješnosti procesa reintegracije bosanskoherce-

govačkog društva? Riječ je o legalistički shvaćenoj poslije-ratnoj integraciji: po tom shvaćanju rekonstrukcija drža-ve i obnova građanskih prava i sloboda jeste glavni predu-vjet reintegracije cjelokupnog društva. Čini se da imamo ra-zloga vjerovati u ovaj prioritet države nad društvom, bar u času kada je društvo dezintegrirano. Kao da bi gvozdeni kalup zakonskih normi i institucija mogao pomoći razje-denom i potrganom živom tkivu društva da se obnovi. Ali stupanj dezintegracije stvara bojazan: šta ako je društvo to-liko dezintegrirano da više ne predstavlja nikakvu zajedni-cu – zajednicu koja bi htjela i mogla da se obnovi? Najva-žnije pitanje ovdje je da li se o bosanskohercegova-čkom društvu može još uopšte govoriti kao o zajedni-ci, tj. da li društvena reintegracija može još postaviti tako “visoko” i imati za cilj zajednicu koja obuhvata sve druge zajednice, prije svega one etničke?

Međutim, nijedan zakon i sistem legalnosti ne može sam po sebi osigurati integraciju dvije ili više etničke zajednica u jednu, pogotovu od časa njihove pune samosvijesti, kada sebe vide kao najviše političke zajednice: nacije.26 Niko da-nas ne može sa sigurnošću tvrditi, bar za doglednu budu-ćnost, da li je nakon raspada zbratimljene komunističke za-jednice ostavljen prostor za neku višu i obuhvatniju politi-čku zajednicu osim nacije (reducirane na etničku zajedni-cu). Upravo (etno)nacionalisti, koji danas dominiraju po-litičkim scenama Bosne i Hercegovine osporavaju mogu-ćnost rekonstrukcije takve nadnacionalne zajednice. Sna-gu njihovom uvjerenju pruža pouzdan uvid: međunacio-nalno ili nadnacionalno zajedništvo titovskog režima - gla-vni politički subjekt kao politički narod (people, demos a ne ethnos) – je bilo zasnovano na marksističkoj ideologi-ji i stalnoj mobilizaciji Partije na zadacima integracije i ja-čanja solidarnosti, te se raspalo onog časa kada je oslabila moć te ideologije.27 Zaključak o prioritetu se, dakle, može preokrenuti: ne samo da jačanje države i provođenje zakonitosti ne može biti glavno sredstvo integracije bosanskohercegovačkog društva nego je postojanje tog društva, u dovoljno snažnom obliku da ga može-mo smatrati nosiocem procesa integracije, preduvjet uspješne rekonstrukcije države i njenog sistema le-galnosti.

Prograđanske političke stranke i pokretu su danas često u iskušenju da se pozivaju na sveobuhvatnu društvenu zaje-

25 Michael Walzer, On Toleration, Yale University Press, New Haven and London, 1997, str. 35-36.26 “Antropolog ili neki drugi izvanjski promatrač možda može lako raspoznati neku etničku grupu, ali dok god članovi nisu sami svjesni jedinstvenosti svoje grupe, to je samo etnička grupa, a ne nacija. Dakle, dok etnička grupa može biti definirana uvidom nekog drugog, nacija mora samu sebe defini-rati. (…) Kao što smo već primijetili, suština nacije jeste stvar samospoznaje ili samosvijesti. Mnogi od problema vezanih uz određenje nacije upravo su pripisani činjenici da je ona grupa koja se samoodređuje.” Ili nešto dalje: “Grupno shvaćanje srodnosti i jedinstvenosti sačinjava suštinu nacije, a opiplji-ve karakteristike poput religije i jezika imaju značaja za naciju samu utoliko ukoliko doprinose ovom shvaćanju ili osjećanju grupnog samoidentiteta i jedinstvenosti. Vrijedi spomenuti da neka nacija može izgubiti ili izmijeniti bilo koju posebnu ili pak sve svoje izvanjske karakteristike, a da pritom ne izgubi svoje osjećanje životne jedinstvenosti koja naciju i čini nacijom.” Walker Connor, “A Nation Is a Nation, Is a State, Is an Ethnic Group, Is a…”, Et-hnonationalism. The Quest for Understanding, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1994, str. 103-104.27 O tome pobliže u Andrew Baruch Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation. Literature and Cultural Politics in Yugoslavia, Stanford University Press, Stanford, 1998, str. 130 i dalje.



dnicu – za koju se čini da više ne postoji. Ona polažu nade u zajednicu koja će tek nastati – reintegracijom kao nekom vrstom regeneracije. Oni tu zajednicu vide, prije svega, kao zajednicu građana. Ali takva se zajednica ne obnavlja “pri-rodno”, sama od sebe. Ono što još za nju nedostaje jesu niti koje povezuju građane preko etničkih ograda: veze povje-renja i solidarnosti. Samo takve veze, kako nas podsjeća Will Kymlicka, čine jednu zajednicu zajednicom.28 One se ne mogu stvoriti državnom prisilom ili zakonskim regula-cijama nego zajedničkim akcijama slobodnih i odgovornih pojedinaca povezanih zajedničkim potrebama i udruženih na ostvarenju zajedničkih ciljeva. Po svemu sudeći, istinski integracioni procesi koji povezuju različite etničke zajedni-ce u društvo će biti procesi unutar tzv. civilnog društva. Ni-kakvo jačanje države neće moći nadomjestiti taj proces – niti će, na koncu, biti ostvarivo bez njega.

Međutim, čini se da kod građanskih političkih struja nedo-staje svijest o potrebi obnove civilnog društva kao pri-oritetu ili preduvjetu svake druge obnove. Možda zato što je lako predvidjeti da bi to bio dugotrajan proces, po-gotovu što je prilično zasnovana pretpostavka da bi se pri-tom radilo ne tek o obnovi nego o zasnivanju po prvi put istinske zajednice građana.29 Osnaženje države i poštiva-nje ljudskih prava se čini daleko pouzdanijim preduvjetu za pospješivanje procesa integracije. Stoga ne čudi nestrplje-nje oko promjene najvišeg zakona koji se ne oslanja na po-stojanje bosanskohercegovačkog društva nego podrazumi-jeva konsocijacijsku prirodu nove poslijeratne stvarnosti, u kojoj su glavni politički subjekti tri nacije. Upravo se čini da su građanske struje manje svjesne konsocijacijske stvarno-sti postkomunističke Bosne i Hercegovine. Etnonacional-ne struje, s druge strane, u Daytonskom sporazumu vide suviše ustupaka napravljenih građanskoj Bosni i Hercego-vini. Imajući u vidu radikalna krila i jednih i drugih, mo-glo bi se reći da Ustav predstavlja svojevrstan čvor u koji su svezane suprotne tendencije: s jedne strane, pokušaji da se integracije svedu u okrilje etničkih zajednica, a, s dru-ge strane, pokušaji da se sve usmjeri na obnovu bosansko-hercegovačkog društva kao konkretne i produktivne poli-tičke zajednice.

Niti etnonacionalisti niti tzv. prograđanske snage u stva-ri ne vide u razvoju civilnog društva prioritetan politički cilj. Takav stav prvih je razumljiv: integracija s drugima

se razumijeva kao najveća opasnost za vlastiti “nacional-ni opstanak”. Njihovi oponenti su uglavnom svjesni znača-ja civilnog društva, ali također i činjenice da bi, postavili se ovaj cilj u fokus njihovog djelovanja, to mogao biti veoma jak argument za nerealnost njihovih politika. Drugi razlog sklanjanja ove zadaće s prioritetne liste na ovoj strani poli-tičkog polja se može pronaći u činjenici da se prograđanske snage nalaze uglavnom na “ljevici” i da su još pod snažnim bremenom ideološkog naslijeđa prethodnog režima. Dale-ko su sklonije da svoje povjerenje ukažu jakoj državi nego utjecajnom civilnom društvu.

Bosna i Hercegovina ne može biti konstituirana kao nacija-država. Budući da kao državna zajednica mora osigurati jednakopravnost i konstitutivnost tri naci-ja, ona pripada malom broju konsocijacijskih država svijeta.30 U usporedbi sa nacijama-državama, konsocija-cijske države su daleko kompliciranije i nestabilnije, izlo-žene stalnom pregovaranju i obnavljanju međusobnog po-vjerenja tzv. konstitutivnih nacija. Michael Walzer je takvu politiku opstanka višenacionalnih država u kojima ima više “većinskih nacija” nazvao “herojskim programom”.31 Bosna i Hercegovina se upušta u avanturu ostvarenja takvog pro-grama nakon kolapsa režima koji nije imao posebno razvi-jenu kulturu građanstva i civilno društvo, te nakon višego-dišnjeg rata koji je zapanjio svijet svojom okrutnošću i koji, ako nije razorio, onda je duboko uzdrmao tradiciju multie-tničke koegzistencije.

Konsocijacijske države u principu ne mogu imati toliko snažan građanski režim – u kojem su principijelni akteri građani-pojedinci dovoljno slobodni i distancirani od svo-jih nacionalnih, etničkih, konfesionalnih i drugih kolekti-vnih pripadnosti - koliko to mogu imati nacije-države. Bu-dući da moraju ostvariti snažniji režim kolektivnih prava, ove složene države na subdržavnim nivoima, dakako gdje je to moguće, uvode teritorijalni princip političkog i pra-vnog uređenja i osiguravanja prava, dužnosti i sloboda svo-jih građana.32 Regionalne podjele imaju svrhu da slo-ženu tvorevinu multinacionalne koegzistencije učine na “nižim nivoima” jednostavnijom i normalnijom: po uzoru na nacije-države. Ove podjele u stvari predstavlja-ju način da se izađe na kraj sa nacionalnom mješovitošću: postoje teritorije na kojima se svaka konstitutivna nacija pojavljuje kao većinska. Regionalno uređenje prema lo-

28 Will Kymlicka, Multicultural Citizenship. A Liberal Theory of Minority Rights, Clarendon Press, Oxford, 1995, str. 191.29 Vidi o tome Dominique Schnapper, La Communauté des citoyens. Sur l’idée moderne de nation, Gallimard, Paris, 1994. 30 Michael Walzer, On Toleration, str. 22.31 Ibid.32 Kod Lijpharta čitamo: “Umjesto da se drži nepoželjnom i izvorom problema, geografska koncentracija segmenata u pluralnom društvu može se shva-titi i pozitivno, kao prednost, jer dopušta primjenu ili federalizma kao konsocijacijskog sredstva ili podjele kao krajnjeg rješenja. Pravi problem se ja-vlja kad su segmenti geografski izmiješani. Takva situacija isključuje mogućnost teritorijskog federalizma kao oblika autonomije segmenata te ograni-čava izbor na manje dalekosežne oblike autonomije.” Cf. Arend Lijphart, Demokracija u pluralnim društvima, Globus nakladni zavod, Školska knjiga, Zagreb, str. 51-52.



gici većinske nacije omogućava, dakle, zadovoljava-nje kolektivnih nacionalnih prava, prije svega kada je riječ o vođenju državnih i drugih važnih javnih insti-tucija. Kako naglašava Kymlicka, svugdje se javne institu-cije uređuju prema nekoj određenoj nacionalnoj kulturi – nema nacionalno neutralne “društvene kulture” takvih in-stitucija.33

Na taj način se i konsocijacijske države uključuju u politi-ku državnog uređenja zasnovanu na principu većinske na-cije. Ono što nacije države mogu postići na državnom nivou, one postižu na subdržavnom, pokrajinskom i regionalnom nivou. Ipak postoji bitna razlika: manjine u subdržavnim teritorijalnim entitetima, federalnim ili kon-federalnim (ili kvazi-federalnim) jedinicama, ostaju konsti-tutivne. Ne smiju se izjednačiti manjine konstitutivnih na-roda sa manjinama u pravom smislu riječi. Nije li položaj ovih manjina bolji utoliko što pripadaju naciji koja u susje-dnom regionu upravlja javnim institucijama i koja na dr-žavnom nivou može bdjeti nad jednakopravnošću njiho-vog položaja? Nije li u administrativnim jedinicama u ko-jima su u manjini, takvim nacionalnim grupama potrebno osigurati sve mehanizme zaštite manjinskih prava? U kom slučaju ovim “konstitutivnim manjinama” treba osigura-ti sve mehanizme zaštite manjinskih prava? Nije li to tre-nutak u kojem subdržavni entiteti postaju države u drža-vi, dakle trenutak u kojem dolazi do rastakanja konsocija-cijske države?

Za konsocijacijske države se poseban značaj građanstva i civilnog društva pojavljuje upravo u kontekstu položaja konstitutivnih manjina. Upravo jak režim građanskih slo-boda i prava, tj. razvijena građanska kultura, predstavlja, upravo se na ovom mjestu to pokazuje, glavno vezivno tki-vo složene višenacionalne zajednice.

Kakve posljedice za bosanskohercegovačku složenu više-nacionalnu zajednicu može imati neispunjavanje temeljnih preduvjeta konsocijacijske države: nedostatak međunacio-nalnog povjerenja i solidarnosti, te nedostatak iole razvije-nije građanske političke kulture. Nije li položaj konstitu-tivnih manjina najbolji pokazatelj lošeg stanja drža-ve? Sve proturječnosti i ambivalentnosti države koje “ni-kako da stane na svoje noge” se ogledaju upravo ovdje. Ui-stinu, ovo pitanje je od početka poslijeratne rekonstrukci-je postavljeno kao jedno od najvažnijih političkih pitanja. Ali da li je ono čak i kao pitanje postavljeno onako kako bi trebalo, u odgovarajućim pravnim i političkim terminima? Simptomatično je da se često govori o “manjinskim povra-cima” (ravnopravnih većina), ali nipošto o osiguravanju manjinskih prava (neravnopravnih većina) . Takvo osigura-

vanje bi pretpostavljalo nedvosmislenu legalizaciju podje-le zemlje. Međutim, ostvarivanja prava konstitutivnih na-roda se pokazalo kao veoma spor i dug proces. Može li on uopće uspjeti bez stvarne integracije društva, bez zajedni-čke političke i građanske kulture? Nije li u ovoj međufa-zi pokušaja izgradnje samoodržive konsocijacijske države - kada se prava konstitutivnih manjina ne mogu ostvariti, a pozitivna diskriminacija koju bi donijeli mehanizmi zašti-te manjinskih prava ne mogu uvesti - potrebno ukazati na svu perfidnost situacije “većine koja je u manjini”? Nije liupravo ovaj tranzicijski interregnum, ovo stalno odlaganje ostvarenja obećanja o nacionalnoj jednakopravnosti, ono što izaziva strah kod ljudi da “ne ostanu u manjini”? Nije li konstitutivni položaj novih manjina upravo doveo do neke vrste perverzije principa koji bi trebao da odlikuje konsoci-jacijske države: privilegiranja građanskog statusa pojedin-ca? Jer sprečavanje ugrožavanja manjine se svelo na zaštitu pojedinaca koji su prijavili kršenje svojih prava. U javnom mnijenju i u javnim institucijama ne postoji nikakva izraže-nija svijest o potrebi njegovanja zajedničke građanske kul-ture, čiji najvažniji sadržaj bi bila svijest o njegovanju soli-darnosti i povjerenja prema drugima, pogotovu o potrebi pružanja većih šansi drugima, itd. Prazni govor o multikul-turalizmu je upravo postao ideologem kojim se skriva bol-na istina o konstitutivnim manjinama.

Nepodnošljivi pluralizam

Još nitko ne zna kako će izgledati ovdašnje pluralističko društvo sačinjeno od tri načelno ravnopravne nacije. Na-ivni su oni koji će reći da se u Bosni i Hercegovini oduvi-jek živio ovaj pluralizam kultura, religija, običaja, predaja… Ne, ovaj koji nam je potreban još svakako ne, jer tek tre-ba da iskusimo davno obećani demokratski pluralizam ili pluralizam u njegovoj suvremenoj političkoj formi: liberal-ne demokracije. To ne bi bio pluralizam s kojim se oni koji navodno nisu nacionalisti obično diče: “zajednički život” u sjenci neke velike imperije poput Otomanskog carstva ili Austrougarske monarhije. Sada bi to trebala biti zajedni-čka državna zajednica posve oslobođenih naroda, etničkih zajednica koje su došle do svoje političke samosvijesti, zre-lih nacija koje više nemaju nikakvih iluzija o svom identite-tu, o svojoj prošlosti i o svojim tekućim i budućim intere-sima. Pluralizam pod skutima velike imperije je uvijek bio djelomičan i u važnim vidovima čak podzeman. Bliskost prema sunarodnicima “druge vjere” najviše se održavala i pothranjivala u područjima svakodnevnice koja su izmica-la političkoj moći i javnosti njenog upražnjavanja. Impe-rija u svom klasičnom obliku, kojem je Austrougarska

33 O pojmu “društvene kulture” i mitu etnokulturne neutralnosti vidi kod Will Kymlicka and Magda Opalski, op. cit., str. 18 i dalje. O značaju ovog poj-ma u određivanju legitimnosti stjecanja političke autonomije neke zajednice vidi, na primjer, Daniel M. Weinstock, “Citizenship and Pluralism,” u: Ro-bert L. Simon (ed.), Social and Political Philosophy, Blackwell Publishers, Malden USA, Oxford UK, 2002, str. 247.



već izmicala zahvaljujući svojim nastojanjima da se mo-dernizira, upravo je isključivala najvažniji oblik plura-lizma: ravnopravnu političku participaciju. Zato se u Bosni, kada se počne govoriti o višestoljetnoj tradiciji su-života, najčešće počne govoriti o društvenom životu u su-sjedstvu i poštivanju običaja onih koji su oduvijek živjeli “tu, pokraj nas”.

Dobro je poznato da velikim imperijima nije smetao vjerski i etnički pluralizam, pod pretpostavkom po-kornosti centralnoj vlasti, kao što se pokazalo da je to slučaj sa novijim oblikom državnog uređenja: nacijom-dr-žavom. Naročito je na zlu glasu etnički nacionalizam koji u modernu političku formu zajedništva nipošto ne dopušta smještanje više od jedne etničke zajednice. Zato su etničke nacije obično sitnoga rasta i obično u karikaturalnom obli-ku ponavljaju nastanak tzv. starih nacija. Tako se za Bosnu i Hercegovinu može reći da je u isti mah talog jedne drevne imperijalne prošlosti i talac novije političke povijesti.

Može li njen od davnina naslijeđeni demografsko-teritori-jalni pluralizam preživjeti novo doba i pronaći svoju odgo-varajuću državno-političku formu? Nije li upravo prošli rat napokon dokončao izmiješanost koja stoji na putu gra-dnji etničkih nacija? Nije li taj rat na cijelom prostoru biv-še Jugoslavije pokazao da je za nove političke elite, prete-žno opredijeljene za “demokratsku gradnju” vlastitih naci-ja, imperijalno naslijeđe življenja bez jasnih etničkih grani-ca pravo prokletstvo? Pitanje koje lebdi nad današnjom Bo-snom i Hercegovinom jeste kako živjeti skupa u doba kada je najviši politički cilj postala gradnja vlastite nacije, a goto-vo samorazumljivi oblik državnog uređenja nacija-država.

Postoje tu uglavnom dva rješenja koja se pojavljuju u ja-vnom mnijenju. Za neke političare i analitičare koji mi-sle da je oblik jedna nacija-jedna država uistinu oba-vezujući, rješenje je upravo u gradnji zajedničke bo-sanske nacije. Drugi, kojima je stalo do očuvanja nasli-jeđa socijalističke misli, vjeruju da bosansko zajedništvo može imati i druge temelje jednako snažne kao i oni etni-čki: ekonomska ovisnost, privredni boljitak, socijalna pra-vda i sl. Međutim, oba gledišta, iako to često neće priznati, dijele istu formulu umanjivanja razlika i svođenja tri konstitutivna naroda na “etničke grupe”. Ali za takvo

nešto je ipak prekasno. Pogotovo nakon “etničke distance” postignute u ratu i poslijeratne gradnje nacionalnih insti-tucija. Kao što nas uvjeravaju novije teorije nacionalizma, najvažniji element u gradnji nacije je subjektivan: na-cionalna samosvijest. Može li danas itko ozbiljno ospo-riti Bošnjacima da su nacija, a ne etnička grupa? Jednako tako je pitanje elementarne pravednosti u politici identite-ta priznati bosanskim Srbima i Hrvatima pripadnost vla-stitim nacijama. Praktično jedini način da im se to ospo-ri jeste pozivati se na to da oni ne žive u svojoj nacionalnoj državi. To se često i dešava: deklarirani antinacionalisti se čvrsto drže prevaziđenog koncepta nacije-države! Svojim osporavanjem u ime takvog “tvrdog” koncepta koji za priznanje nacije nalaže jasan teritorijalni posjed i vlasti-to državno uređenje oni zapravo huškaju nacionaliste na politiku separatizma.

Zašto je toliko teško prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao multinacionalnu državu? Nažalost za većinu ljudi od utjecaja na javno mnijenje uvid da ova zemlja ne može biti nacija-država predstavlja formulu njenog raspada. Me-đutim, kakvo god bilo naše političko opredjeljenje, tri naci-je su već (gotovo) izgrađene u punoj svijesti o svom biću, sa svojim političkim zastupnicima i nacionalnim (političkim, vjerskim, obrazovnim, itd.) institucijama, standardnim je-zicima, kanoniziranim književnostima i historijama, čak i gotovo zaokruženim teritorijima na kojima su postale “ve-ćine”. U stvari, mnogima se čini neostvarivom ili nepoželj-nom višenacionalna politička zajednica. Čini se da je i na-cionalistima i antinacionalistima istinski pluralizam nepodnošljiv, jer isti je razlog i za separatizam kao i za unitarizam: treba ukloniti prevelike razlike iz vlastite narodne i državotvorne zajednice. I tako, dok se gro-zničavo raspravlja o novim ustavnim rješenjima, ostaje još sasvim nepoznat, pa čak i u rasprave akademske zajedni-ce neuveden, pojam koji bi nam trebao biti veoma važan u traženju formule zajedničkog života: konsocijacija.

UGO VLAISAVLJEVIĆ ROĐEN JE U VISOKOM 1957. GODI-NE. VANREDNI PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U SARAJEVU, GDJE PREDAJE ONTOLOGIJU I EPISTEMOLOGI-JU. POZNAT JE I KAO PREVODILAC NOVIJE FILOZOFSKE LI-TERATURE.


Dvije faze ustavnih promjena Američki veleposlanik u BiH Douglas Mcelhaney za tisak je dao izjavu po kojoj “Hrvati ne mogu stvarati treći entitet”, jer “mislim da treći entitet u BiH nije ostvariv. O njemu se u ovim pregovorima nije raspravljalo. Mi smo za stvaranje što manjeg broja razina vlasti, a ne za stvaranje entiteta.” Uvaženi veleposlanik polazi u svom logičkom zaključivanju od pogrešnih premisa i onda po zakonu logike nužno izvodi pogrešan zaključak. Ne radi se o povećanju broja razina vlasti, jer dva entiteta već postoje. On i njegova vlada njihov opstanak podržavaju, tražeći ustavne promjene koje neće dovoditi u pitanje entitet – Republiku Srpsku. Poruka je jasna – samo Hrvati ne mogu imati entitet

Božo Žepić

NAKON ŠTO SU I TVORCI DAYTONSKOG USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE KONAČNO PRISTALI NA NJEGOVE PROMJENE TE UJEDNO ODREDILI ROK PO KOJEM SE ONE MORAJU PROVESTI DO KONCA OŽUJKA 2006. GODINE, KAKO BI SE NAREDNI LI-STOPADSKI IZBORI OBAVILI UZ NJIHOVO UVAŽAVANJE I PRIMJENU, ŠTO VRIJEME VIŠE ISTJEČE POSTAJE SVE OČIGLEDNIJE DA ĆE SE ONE KONAČNO I DOGODITI. NAGOVJEŠTAJI DA SU SE STAVOVI AMERIČKIH POSREDNIKA I OD NJIH ODABRANIH PREDSTAVNIKA OSAM DOMAĆIH POLITIČKIH STRANAKA KONAČNO PRIBLIŽILI DO RAZINE ZRELOSTI TEMELJITIH PRI-PREMA, KOJE BI JAMČILE VRLO KRATKU PARLAMENTARNU RASPRAVU I UČINKOVITU PROCEDURU, NA PRVI POGLED DAJU NADU U OPTIMIZAM I ODUŠEVLJENJE ZAGOVORNIKA, MEĐU KOJE SPADA I AUTOR TEKSTA, DA BISMO NAKON VIŠE OD DESET GODINA ČEKANJA IPAK REKLI, – KONAČNO USTAVNE PROMJENE! MEĐUTIM, UNUTARNJE POLITIČKO OZRAČJE, AKO JE SUDITI PO MEDIJSKIM NAPISIMA I RASPOLOŽENJU OPORBENIH STRANAKA I NJIHOVIH LIDERA, NE DAJU NADU ZA TAKAV OPTIMIZAM. DAPAČE, MNOGI SU OPORBENJACI UKAZALI KAKO JE ODABIR PREGOVARAČKIH STRANAKA PO FOR-MULI 3+5 (TRI VODEĆE NACIONALNE: SDA, SDS I HDZ, PLUS PET MANJE ZNAČAJNIH A IPAK RESPEKTABILNIH), BIO PO VOLJI ORGANIZATORA, BEZ JASNIH KRITERIJA I DEMOKRATSKE PROCEDURE. NARAVNO, RUKOVOĐENI ISKLJUČIVO PO-LITIČKIM PRAGMATIZMOM, ORGANIZATORI SU RAČUNALI DA POSTIGNUĆEM KONSENZUSA MEĐU OSMORICOM, UZ PRI-MJENU IMPERATIVNOG MANDATA, DISCIPLINIRANJA I POTREBNE RAZINE PRITISKA, MOGU OSIGURATI POTREBNU PAR-LAMENTARNU VEĆINU. OSTAJE VIDJETI HOĆE LI SE TO I DOGODITI?




1. Uzroci relativnog neuspjeha ekspertne skupine pri Centru za

sigurnosne studije u Sarajevu

PRVI OZBILJNIJI POKUŠAJ PRIPREMA USTAVNIH pro-mjena izvršen je formiranjem ekspertne skupine pri Centru za sigurnosne studije u Sarajevu, sastavlje-

ne od petnaest stručnjaka različitih profila, po pet iz svatri konstitutivna naroda, okupljenih u okviru projekta “Di-jalog o ustavu Bosne i Hercegovine”, pod pokroviteljstvom Vlade Kraljevine Norveške. Obavljene su izuzetno kvali-tetne kritičke rasprave o brojnim pitanjima, osobito gle-de nedostataka, nelogičnosti i nesavršenosti Daytonskog ustava i njime uspostavljenog asimetričnog, skupog i ne-funkcionalnog političkog sustava vlasti. Već na prvom sa-stanku u Sarajevu bilo je mišljenja i prijedloga da treba na-pisati potpuno novi ustav bez ikakvog oslanjanja na posto-jeći. To mišljenje ipak nije prošlo, jer je većina smatrala da bi to bio potpuni raskid s DAYTONOM, što ne bi bilo poli-tički ispravno u odnosu na međunarodnu zajednicu, a mo-glo bi izazvati i golema unutarnja neslaganja.1 Međutim, prihvaćeno je mišljenje da novi ustav trebaju napisati do-maći stručnjaci i političari, kao što je to u svim demokrat-skim i normalnim državama, dakako u suradnji s eksper-tima međunarodne zajednice. Opće je mišljenje bilo da stranci, ma koliko voljni, dobronamjerni i učeni bili, ipak ne znaju, pa zato ne razumiju svu složenost naše političke zbilje i suprotstavljenost mnogih, osobito etničkih interesa. Oni su rođeni, rasli, odgajani i obrazovani u sasvim drugim društvenim uvjetima života. O nama i našoj stvarnosti po-nešto su naučili iz knjiga, a ponešto čuli od starijih. Među-tim, postoje mnoge stvari koje nisu opisane u knjigama, ali i ljudi koji knjige ne čitaju, ili pak, čitaju ali slabo uče. Kao što nama nedostaju povijesna i životna iskustva i kulturni obrasci njihovih zajednica, tako i njima nedostaju naša.

Rad ekspertne skupine nije urodio plodom, a nije ni zavr-šen. Na zadnjem sastanku u Sarajevu organizatori su sudi-onike izvijestili da se neće ići na sljedeći planirani i sasta-nak u Oslo, jer da su sada Amerikanci pokazali interes pre-uzeti posao oko ustavnih promjena u svoje ruke, te da će sljedeći sastanak vjerojatno biti u Washingtonu. Međutim poziv za njega nikada nije stigao, a rad ekspertnog tima je bez ikakva daljeg obrazloženja zaustavljen.

Rezultati rada su sumirani, objavljeni i od strane organiza-tora - Centra za sigurnosne studije u Sarajevu, dostavljeni naručitelju projekta u obliku sinteze onoga do čega se do-šlo. Pritom, ostalo se uglavnom na dijalogu i rezultatima dijaloga, a da faktički nije normativno konkretiziran, na-pisan, ni usvojen barem jedan članak novoga ustava. Svaki je dijalog među ljudima koristan i poželjan. Osobito među onim ljudima koji su različito opredijeljeni, bilo da se radi o interesnom, nacionalnom, ideološkom ili političkom opre-

djeljenju. Ovaj je također bio.

Koristan rezultat rasprave i aktivnosti bilo je saznanje da je dijalog među različitim skupinama, strankama i po-jedincima, ne samo poželjan već i moguć. Prije toga ni-tko to nije ni pokušao, jer se politika iz manjeg entiteta u pravilu javno izjašnjavala protiv otvaranja bilo kakve ra-sprave o ustavnim promjenama. Pogotovo ne u Banjalu-ci, gdje je 23. siječnja 2004. godine održan vrlo koristan, uspješan i medijski dobro popraćen sastanak. Ovaj, ali i drugi sastanci, kao i medijska izvješća s njih, stvorili su ja-vno ozračje o potrebi i nužnosti ustavnih promjena. Pored toga, rad ekspertne skupina pokazao je na kojim pitanjima se mogu postići približavanja tri domaće nacionalne politi-ke međusobno i u odnosu na četvrtu – politiku međunaro-dne zajednice. Naravno, jednako tako, na kojim pitanjima postoji rovovska ukopanost, pa nema i ne može biti dijalo-ga, a time ni međusobnog približavanja.

Povremeno pozivanje i prisustvo predstavnika političkih stranaka, jednim je dijelom dovodilo do ometanja rada ek-spertne skupine, osobito zbog unošenja politikantskih to-nova i stranačkih razmirica, ali je drugim dijelom bilo kori-sno da se vide i sučele međusobno različiti stavovi i pogledi znanstvenika i političara. Mada je polazno stajalište bilo da skupinu sačinjavaju samo i isključivo neovisni znanstveni-ci, koji nisu uključeni u rad političkih stranaka, vremenom se ipak pokazalo da su neki od njih, itekako ovisni i vezani imperativnim mandatom, jer ne samo da su članovi, već se nalaze u samim vrhovima nekih političkih stranaka. Iz na-vedenih i drugih razloga rad ekspertne skupine okončan je samo tekstualnim rezultatima i usuglašenim stavovima o nekih šesnaest točaka budućih ustavnih promjena, ali ne i tekstom novoga ustava.

Uzroci relativnog neuspjeha rada ove skupne znanstveni-ka višestruki su, a mogli bi se svesti na sljedeće:

1. Neadekvatan izbor nositelja i organizatora posla. Centar za sigurnosne studije iz Sarajeva, nije imao potre-bno teorijsko i normativno iskustvo, opremu i kadrove, za posao kakav je izrada ustava ovako složene države, kakva je Bosna i Hercegovina. Sve što je imao i mogao dati on je sta-vio na raspolaganje, ali to što nije imao, nije ni mogao po-nuditi.

2. Pogrešno odabrana metodologija rada. Koncentra-cija pozornosti i stavljanje težišta rada na dijalog, a osta-vljanje formuliranja i pisanja ustavnih normi, značila je ko-načni promašaj. Ustav je normativni akt koji ne može na-stati sam po sebi samo iz dijaloga. Jedno je voditi načel-ne dijaloško-teorijske rasprave, a drugo je uspješno pravno normiranje, koje ima za zadatak tu raspravu pretočiti u su-stav preciznih, međusobno logički povezanih normi. Dija-

1 Šire o tomu, B. ŽEPIĆ, PAT U BIH, Matica hrvatska Mostar, 2005. str. 295-323.



log je samo dobra pretpostavka i način na koji se do teksta ustava može doći, ali se on može normativno-pravno kon-cipirati samo ako se odmah nakon rasprave pristupi nor-miranju, ili ako se dijalog vodi oko unaprijed danog pri-jedloga prethodno pripremljenog normirano oblikovanog ustavnog teksta. Ni jedno ni drugo ovdje nije primijenjeno, pa se uglavnom sve na dijalogu i završilo, a da u konačnici nije prihvaćena ni jedna ustavna norma.

3. Amaterski način rada. Iako su skupinu sačinjavali emi-nentni pojedinci različitih strukovnih opredjeljenja: pra-vnici, ekonomisti, filozofi, politolozi, sociolozi, oni za ovajposao nisu bili angažirani na profesionalnoj osnovi. Štovi-še, s njima nisu zaključeni ni bilo kakvi honorarni ugovo-ri o djelu. Pitanje naknade za rad sporadično se na sastan-cima i u usmenim kontaktima postavljalo, ali se sve završi-lo na obećanjima i na amatersko-patriotskom angažmanu, bez adekvatne profesionalne motivacije i odgovornosti.

4. Stalne promjene u sastavu i veliki razmaci između sastanaka. Od prvog do posljednjeg sastanka radna sku-pina nikad nije zasjedala u punom sastavu. Često su otkazi-vali jedni, a dovođeni drugi članovi skupine, kojima je tre-balo duže vremena da se unesu u posao i da daju svoj puni obol zajedničkom radu i postizanju cilja. Rad se uglavnom odvijao na sastancima a oni su se održavali mjesečno ili dvomjesečno. Tako je izostao intenzivni kontinuirani rad, a prakticirano povremeno vođenje dijaloga o pojedinim na-čelnim pitanjima, vrlo ekstenzivno i samo na sjednicama.

5. Nadređenost politike znanosti. Ispravno prethodno opredjeljenje da ekspertna skupina i njezini članovi ne tre-baju biti rukovođeni stavovima političkih stranaka ni dru-gih nacionalnih organizacija, a pogotovo ne njima podre-đeni, ipak se vremenom i ovdje pokazalo da je u društvu sve podređeno politici i bitno ovisno od vladajuće politi-ke. Pogotovo se to odnosilo na one članove koji su bili u sa-mim vrhovima nekih nacionalnih političkih stranaka. Čim je u javnosti došlo do slobodnije interpretacije njihovih sta-vova oko mogućnosti promjene entitetske strukture drža-ve i odabira buduće srednje razine vlasti, došlo je do njiho-vog medijskog prozivanja u javnosti te unutarnjeg poziva-nja na političku odgovornost. Još jednom se pokazalo i na djelu dokazalo, da je u nas sve podređeno politici i da čak ni neovisni znanstvenici ne mogu zastupati vlastite stavove ne vodeći računa o stavovima vladajućih nacionalnih poli-tičkih stranaka.

6. Nije iznađen pravi način uključivanja političkih stranaka i političara. Izrada ustava u jednakoj je mjeri pravno i političko pitanje koliko je ustav istovremeno pra-vni i politički akt. On je temeljni zakon iz kojeg proizlaze i s kojim moraju biti u suglasnosti svi drugi zakoni. Ali, on je jednovremeno i politički akt u koji je pretvorena i konden-zirana vladajuća politika i politička volja ustavotvorca. U

svim demokratskim i pluralnim društvima on se ne može pisati samo od strane stručnjaka i neovisno od politike i političkih stranaka, kao što s druge strane ne može biti pre-pušten samo njima. Taj neophodni omjer između struke, stručnosti i broja stručnjaka u strukturi ekspertne skupine, s jedne, te politike, političara i predstavnika političkih stra-naka, s druge strane, ovdje nije bio sretno uspostavljen.

7. Izostala je autoritativna strana podrška i anga-žman. Dijametralno suprotni interesi nacionalnih politika i njihovi pogledi, osobito na potrebu i odabir srednje razi-ne vlasti, jednako su danas različiti i nepomirljivi kao i pri-je rata. Predstavnici međunarodne zajednice obećali su po-držati sve oko čeka se postigne suglasnost svih, unaprijed znajući da je to nemoguće. Ustav u BiH, nažalost, ne može se pisati bez stranaca i bez djelomičnog ili potpunog name-tanja od strane autoritativne strane sile. Tko s tim ne raču-na on jednostavno ne može očekivati puni uspjeh u ovom poslu. Bez izravnog angažmana najveće svjetske sile i spre-tne uporabe “mrkve i batine” teško da se ovdje išta bitno može postići na ustavnim promjenama.

2. Relativna nemoć Europljana i nove poruke europskog parlamenta

Nije samo rad domaće ekspertne skupine pri centru za si-gurnosne studije u Sarajevu završio bez očekivanih rezul-tata na izradi novoga ustava, već su i pregovori političkih stranaka pod izravnim rukovođenjem BRISELA doživjeli to isto. Nakon što su obavljeni stanoviti pokušaji konačno se uvidjelo da su razlike između predstavnika pojedinih na-roda i nacionalnih političkih stranaka tolike da se s prego-vorima o ustavnim promjenama zapalo u teškoće i svojevr-snu pat poziciju iz koje se teško može naći izlaz, konačno su se Amerikanci ponovo vratili na scenu i preuzeli stvar u svoje ruke. Poučeni ranijim iskustvom s DAYTONOM for-malno su za nositelja posla izabrali američki Centar za mir, kao instituciju civilnog društva, koja će stvarno djelovati i imati izravnu potporu američke administracije.

Preuzimanje posla od strane najveće svjetske sile značilo je uvođenje u proces ustavnih pregovora autoritativnog stra-nog faktora koji ima iskustvo, autoritet i znanje, a kada tre-ba također silu i moć (batinu i mrkvu) da urazumi i prisi-li domaće političare na odgovoran odnos prema odgovor-nom poslu.

Nakon toga se početkom 2006. godine oglasio i europski parlament svojom Rezolucijom o Bosni i Hercegovini. U dvadeset točaka Rezolucije ovo se europsko parlamentar-no tijelo oglasilo svojim stavovima, pozvavši sve relevan-tne faktore na političkoj sceni Bosne i Hercegovine na akti-van i odgovoran odnos prema stanju u društvu, ne samo



glede ustavnih promjena već i niza drugih pitanja. Već u prvoj europski parlament “pozdravlja otvaranje pregovo-ra o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju” Europskoj uniji i “naglašava da tempo pregovora ovisi o sposobnosti triju glavnih zajednica zemlje – Bošnjaka, Srba i Hrva-ta – da se slože o dinamici reformi i sposobnosti zemlje da ih provede.” Primivši k znanju prekid razgovora “o reviziji nekih ustavnih mehanizama” koji je nastao sredinom sije-čnja 2006. godine “traži od vlade, parlamenta i svih strana-ka u BiH da dinamično nastave rasprave, gradeći na onome o čemu su se već dogovorili , o mogućim institucionalnim reformama, koje bi trebale imati za cilj uključivanje vri-jednosti demokracije, ljudskih prava i jednakosti građana BiH, pojednostavljenje državnih struktura i konsolidaciju održivosti države, uz prevladavanje etničkih podjela”2. Na-glašavajući i “podvlačeći da “ustavna reforma nije pre-duvjet “per se” i da se ne može nametnuti” ipak upo-zorava da će finalizacija pregovora o pridruživanju “zahti-jevati potpuno ispunjenje svih uvjeta postavljenih u doku-mentu o europskom partnerstvu.”

Sve druge točke i smjernice iz Rezolucije upozoravaju na očekivanja da se s usporednim vođenjem pregovora o usta-vnim promjenama valja koncentrirati na usporedno provo-đenje drugih važnih reformskih i drugih redovnih aktivno-sti, a prije svega: preuzimanje veće odgovornosti domaćih političkih aktera i njihovo preuzimanje kontrole nad politi-čkim procesima u zemlji, visokog predstavnika da svoje ovlasti koristi ograničeno “kako bi se ohrabrio razvi-tak uistinu jakih demokratskih domaćih institucija.” Rezolucija naglašava da ustavna evolucija spada u odlučne mjere tranzicije od izgradnje mira prema izgradnji države, te da će brzina i uspjeh pregovora o stabilizaciji bitno ovisi-ti o napretku u razvitku solidnog pravnog sustava i učinko-vite javne uprave. Traži se unapređenje sustava javnog in-formiranja, naglašava puna suradnja s ICTY, te dovršenje procesa povratka izbjeglica. U tom kontekstu posebno se izražava zabrinutost i traži izravna pomoć Posavini i oni-ma koji se u nju žele vratiti. Daje se podrška poticaju za for-miranje Komisije za istinu i pomirenje, naglašava značenje predstojećih parlamentarnih izbora, pozdravljaju izvršene reforme vojske i policije te uvođenje PDV-a. Daje se podr-ška i pozdravlja priopćenje Komisije za zapadni Balkan i traži pojačana suradnja s zemljama u regiji, i tako dalje.

4. Možemo li se uskoro nadati novom ustavu?

Iako se već dobro kasni, sasvim je realno očekivati da će se ustavne promjene u Bosni i Hercegovini ipak dogoditi. Pregovarači su zapeli oko nekih pitanja radi čega su akte-

ri zatražili mišljenje i pomoć Venecijanske komisije. Ona je na vrijeme i odgovorila. Po riječima američkoga velepo-slanika u BiH već su otklonjene mnoge prethodne nedou-mice. “Budući da se dogovorene ustavne promjene mora-ju inkorporirati u promjene Izbornog zakona za predsto-jeće listopadske izbore, nemamo mnogo vremena. Svi do-kumenti se moraju pripremiti na vrijeme, jer smo bli-zu isteka rokova” istaknuo je on preko novinara i medija poruku javnosti.3 Kada Amerikanci na sebe preuzmu takav posao, pokazalo se to i u DAYTONU, oni uporno insistira-ju i vrlo uspješno discipliniraju sve aktere. Ne prežu od pri-jetnji sankcijama, traže disciplinirano i odgovorno izvrša-vanje preuzetih obveza u dogovorenim rokovima, ne po-dnose lako neuspjeh svoje administracije. Koliko teško po-dnose poraz, još više uživaju u uspjehu onoga što su pre-uzeli kao obvezu i u čemu vide neki svoj vlastiti cilj i inte-res. Sve nam to daje nadu u optimizam, tako da se do kraja ožujka ovaj važan posao ima završiti, a rokovi ne samo da trebaju, već i moraju ispuniti. Postavljen je cilj da svi izbor-ni organi u državnim institucijama budu birani i izabrani na novi način i sukladno novim ustavnim rješenjima.

Međutim, to neće biti novi Ustav, već nadograđeni i u par-lamentu BiH konačno legaliziran popravljeni i nadograđe-ni Daytonski Ustav Bosne i Hercegovine. Prije svega zato što će on zadržati entitetsku strukturu i unutarnju politi-čko teritorijalnu podjelu države. Nezadovoljne takvim rje-šenjem neke stranke su se unaprijed distancirale od takvih ustavnih promjena. Tako je HDZ-a zahtijevala izmjene rje-šenja oko izbora predsjednika države i dva potpredsjedni-ka, a nezadovoljna je što nije na novi način riješena sre-dnja razina vlasti ukidanjem entiteta, pa je zatražila doda-tna jamstva da će se odmah po završetku izbora nastavi-ti druga faza ustavnih promjena. Koliko nam je poznato, to će jamstvo i dobiveno. Veliko je samo pitanje hoće li se i poštovati, ako to nije u interesu tvoraca DAYTONA. Za-nimljivo je da je iz istih razloga svoju apstinenciju iz daljih pregovora najavila i Stranka za BiH, koja smatra da će ovim dogovorenim ustavnim promjenama samo očuvati entiteti i za sva vremena legalizirati unutarnja daytonska političko – teritorijalna podjela države.

5. Ustavne promjene i nacionalno pitanje

Ako je suditi po napisima u dnevnom tisku konačno je na ovom, kao ranije ni na jednom drugom pitanju, došlo do svojevrsnog i neočekivanog konsenzusa svih hrvatskih po-litičkih stranaka, njihovih lidera i predstavnika u prego-vorima, da se ustavne promjene koje su dogovorene među pregovaračima iz reda druga dva naroda i bez

2 Iz Rezolucije europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini, s početka 2006. godine.3 Prema pisanju dnevnoga lista od 3. ožujka 2006., str. 5.



sudjelovanja hrvatskih političkih stranaka i njihovih predstavnika, ne potpišu. Potpuna razjedinjenost oko pitanja kakvu urediti državu Bosnu i Hercegovinu da bi je svi narodi i građani jednako osjećali svojom, s jedne strane, te neobjašnjiva nesklonost međunarodne zajednice i veli-kih sila, konačno su i preko ovih ustavnih promjena stigli na naplatu. Ni svi poticaji Crkve, ni sva upozorenja dijela tiska naklonjenog Hrvatima, nisu polučili zajednički stav svih hrvatskih političkih stranaka o predstojećim ustavnim promjenama i obliku državnog uređenja koji će jedinstve-no zastupati sve stranke s hrvatskim predznakom.

Uvidjevši da se s razjedinjenom hrvatskom političkog stru-kturom može manipulirati po želji, organizatori pregovora o ustavnim promjenama u početku su među osam odabra-nih stranaka pozvali dvije s hrvatskim predznakom: HDZ i HNZ, ali su ih isključili iz finalnih razgovora i u konačnicipodastrli im na potpis dogovor stranaka iz reda dva brojni-ja naroda. Jednostavno se računalo s poznatom hrvatskom kooperativnošću, popustljivošću i političkom naivnošću. Predstavnici obje hrvatske stranke odbili su potpisati, ne-zadovoljni i prevareni prije svega ostankom dva entiteta za tri naroda, odbijanjem otvaranja razgovora o novom obliku srednje razine vlasti, ali i izravnim načinom izbora pred-sjednika države i dva potpredsjednika u entitetima, što bi opet značilo da će Hrvatima drugi moći izabrati njihova kandidata za jednu od tih dužnosti. Protiv potpisivanja ta-kvog rješenja izjasnile su se i sve druge oporbene političke stranke i tako po prvi put stvorile jedinstven front svehr-vatskog otpora majorizaciji.

Međutim, hoće li to jedinstvo potrajati i ako odgovor ve-necijanske komisije bude na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, tek će se vidjeti. Da se s hrvatskom popustljivo-šću uveliko kalkulira, potvrdio je lider SDA, izjavom u ko-joj tvrdi: “HDZ-e će popustiti”.4 !!?? Ostaje također vidjeti hoće li bošnjačka Stranka za BiH ostati dosljedna da spo-razum ne potpiše, budući da njezini predstavnici nisu došli na zakazani sastanak s tom nakanom, te da je lider te stran-ke izjavio da su predložene “ustavne promjene velika poli-tička prijevara”; “one su tolike da se malo Ustav promijeni da ga ne bismo mogli kasnije mijenjati, jer je to želja veliko-srpskih nacionalista”.5 Međutim, ova stranka i njezin lider nisu nezadovoljni zbog neotvaranja pitanja srednje razine vlasti, već zbog opstanka entiteta i Republike Srpske, što je smetnja za uspostavu građanske BiH za koju se zalažu.

Ustavne promjene temeljene na stavovima i prijedlozima Venecijanske komisije, neće dovesti do promjene entitet-ske strukture države. Bilo u pravcu ukidanja postojećih entiteta, ili pak uspostave još jednog. Znatno prije poče-

tka bilo kakvih rasprava State Department je poslao poru-ku “…da se najavi reforma Ustava BiH koja ne bi ugro-zila postojanje Republike Srpske te da se u tom smi-slu postigne dogovor o glavnim načelima ustavnih promje-na.”6 Ovaj američki institucionalni autoritet nije našao za shodno ukazati na potrebu da se u BiH traže rješenja koja će uspostaviti ravnopravnost sva tri naroda i time zaštititi najmalobrojniji od njih. Za ukidanje postojećih entiteta Fe-deracije BiH i Republike Srpske lako se mogao postići do-govor hrvatskih i bošnjačkih političkih stranaka, ali se na-kon ovakvog prethodnog izjašnjenja najveće svjetske sile u prilog opstanka Republike Srpske, to pitanje nije moglo ni postaviti kao ozbiljna tema za razgovor sa predstavnicima srpskih političkih stranaka. Za dobre poznavatelje ame-ričke demokracije, znanstvene doktrine i čitavog sustava moralnih vrijednosti sadržanih u preambuli Ustava SAD, koje su i same nastale u težnji da “obrazujemo savršeniji sa-vez, uvedemo pravdu, osiguramo unutarnji mir, postara-mo se za zajedničku obranu, unaprijedimo opće blagosta-nje i osiguramo blagodati slobode sebi samima i svom po-tomstvu…”7 analogno se s razlogom očekivala naklonjenost hrvatskom narodu, kojemu je daytonskim ustavnim rješe-njima za BiH ugrožena i sama opstojnost, zajedno sa svim tim vrijednostima pravde, demokracije i slobode. To se na-žalost nije dogodilo. Dapače, zaštićeni su interesi srpskoga naroda i njegovo pravo na poseban entitet sa statusom re-publike, a odmah zatim, američki veleposlanik u BiH DO-UGLAS MCELHANEY za tisak je dao izjavu po kojoj “Hr-vati ne mogu stvarati treći entitet”, jer “mislim da treći enti-tet u BiH nije ostvariv. O njemu se u ovim pregovorima nije raspravljalo. Mi smo za stvaranje što manjeg broja razina vlasti, a ne za stvaranje entiteta.”8 Uvaženi veleposlanik po-lazi u svom logičkom zaključivanju od pogrešnih premisa i onda po zakonu logike nužno izvodi pogrešan zaključak. Ne radi se o povećanju broja razina vlasti, jer dva entite-ta već postoje. On i njegova vlada njihov opstanak podrža-vaju, tražeći ustavne promjene koje neće dovoditi u pita-nje entitet - Republiku Srpsku. Poruka je jasna – samo Hr-vati ne mogu imati entitet. Ali, to se ne kaže otvoreno i jasno, već diplomatski, tako što se prstom upire na nešto drugo, a to je povećanje broja razina vlasti, iako se uopće o tomu ne radi. Dok se unaprijed i po svaku cijenu usta-vne promjene usmjeravaju na održanje nacionalnog entiteta srpskog naroda, dotle se hrvatskom poruču-je da nikako i ni po koju cijenu svoj entitet ne može dobiti. Radi li se tu o diskriminaciji, ili nečem drugom, zaključak nećemo izvoditi. Tek, vrijeme će pokazati. Tu tešku riječ ovdje nećemo uporabiti, iako je ona uobičaje-na u pravnoj, politološkoj i sociološkoj terminologiji uvijek kada se dva čovjeka ili dva naroda, samo zbog toga što su to što jesu, stavljaju u neravnopravan položaj pri normiranju i

4 Prema pisanju Dnevnog lista od 26. veljače 2006., str. 3.5 Prema pisanju Dnevnog lista od 27. veljače 2006., str. 8. 6 Prema pisanju Večernjeg lista od 22. 9. 2005., str. 7.7 Navod iz preambule Ustava SAD. 8 Navod iz članka Večernjeg lista od 22. 2. 2006., str. 6.



ostvarivanju njihovih ljudskih i etničkih prava i sloboda.

Moćni međunarodni čimbenici ostaju neosjetljivi i na alar-mantna upozorenja katolička Crkve i njezinih velikodo-stojnika, prije svih njezinog najvećeg moralnog autoriteta, kardinala VINKA PULJIĆA, koji stalno ukazuje na temelj-ne probleme u BiH: “nejednakost, neprincipijelnost, kako međunarodnih predstavnika, tako i domaćih političara, zatiranje prava malenih, nedovoljnu aktivnost ili namjer-no opstruiranje povratka katolika, potrebu izgradnje no-vih struktura države koje trebaju biti uspostavljene na je-dnakosti i pravičnosti, uvažavajući sva ljudska prava i razli-čitosti, a ne na načelima DAYTONA koji je uspio zausta-viti rat, ali ne i izgraditi demokratsku, modernu i funkcio-nalnu državu”9. Upravo je Biskupska konferencija BiH dala vlastiti prijedlog koji nije na crti uspostave trećeg entite-ta, već uspostave četiri regije, što bi praktično značilo uki-danje entiteta i time smanjenje jedne – entitetske razine vlasti. Upornim ostajanjem na daytonskom konceptu i obranom entitetske strukture države BiH, američka administracija praktično ostaje na konceptu DAYTO-NA i štiti sve njegove nepravde na štetu hrvatskog, pa i bošnjačkog naroda. Zato će ukidanje tih nepravdi i po-litika koje su na njima zasnovane biti moguće tek kada to SAD i WASHINGTON shvate i prihvate, a ne u okvirima institucija BiH i uz razumijevanje nacionalnih politika dru-ga dva naroda u Banjaluci i Sarajevu. Hrvatsko nacional-no pitanje u Bosni i Hercegovini ostat će otvoreno sve do-tle dok Hrvati ne pridobiju naklonost Amerikanaca i WA-SHINGTONA. Sve dotle će i ukupno bosansko–hercego-vačko nacionalno pitanje, kao jedan od najvažnijih proble-ma ove države, ostati neriješeno, iz prostog razloga što ono ne može biti riješeno samo za jedan narod, već se mora na isti način riješiti za sva tri naroda. Tako što će se uspostavi-ti tri republike za tri konstitutivna i suverena naroda, ili što će se ukinuti oba entiteta i zemlja urediti na novim osnova-ma. Jer, “privrženost zajedničkoj državi može se razvi-ti samo ako ona omogućuje puni razvoj nacionalnih identiteta odnosno posebnih identitetnih zajednica koje u njoj žive . Bošnjaci, Hrvati i Srbi mogu biti bo-sanski patrioti ili domoljubi samo ako bosanska drža-va ničim ne dovodi u pitanje njihove nacionalne iden-titete i latentno ih ne sumnjiči kao potencijalne ruši-telje države.”10

6. Globalizacija, nacija, nacionalno pitanje i nacionalizam

Negativan odnos spram nacije i nacionalnog općenito, a osobito izjednačavanje nacije i nacionalnog pitanja s naci-

onalizmom, uklapa se u programske ciljeve globalizacije na svjetskom planu. “Tako i neki suvremeni sociolozi smatraju da je na djelu proces globalizacije. U tom su procesu naci-onalne granice u društvenom životu postale manje važne: nadilaze ih komunikacijski sustavi…, a važnost nacija sma-njena je i zbog djelovanja međunarodnih institucija kakve su UN i EU, a zahvaljujući putovanjima pojedinci imaju širi pogled.”11 Nacija i nacionalno odupiru se tom svjesno pro-jektiranom procesu ukidanja različitosti i izgrađivanja no-vog svjetskog poretka. Zato su postali jednom od važnih prepreka procesu globalizacije svijeta, koji potencira i sve više nameće najveća svjetska sila. Zato se nacija proglaša-va i vidi kao “sporna zajednica” koju treba konačno elimi-nirati. To se pak najlakše može postići s malim nacijama i ostacima drugih nacija u višenacionalnim državama. Tu se svako nacionalno identificiranje pojedinca izjednaču-je s nacionalizmom, a svako postavljanje nacionalnog pi-tanja tretira kao otpor globalizaciji. Priželjkuje se “kraj na-cionalističke ere” koji se već dugo predviđa”, a uviđa kako on “nije ni izdaleka na vidiku. Dapače, u političkom životu našeg doba nacija je općenito najprihvaćenija vrijednost” (ANDERSON, 1983.) Da bi se nacionalni otpor ipak slo-mio nacija se negativno tretira i nastoji pokazati nepotre-bnom, čemu je najbolji primjer američko društvo u kome je građansko potisnulo nacionalno, pa se zato nacija i sva-ko nacionalno izjašnjavanje nastoji negativno kvalificiratii međusobno izjednačiti, jer “mnogi smatraju da je u po-sljednjim desetljećima nacionalizam naglo oživio. Pojedin-ci se sve više identificiraju sa svojom nacijom, negoli s bilokojom drugom skupinom.” (HARALAMBOS, HOLBORN, 2002) Nacija i sve što s njom ide, a time i njezin izrod – na-cionalizam, postaju izjednačeni i nepoželjni. “Tako je na-cija kao jedna od oznaka čovjeka i ljudskog roda postala omražena i postala gotovo ključ za objašnjenje svega zla na ovom svijetu i što je najopasnije, ona je proglašena uzro-kom rata čemu su nesvjesno pridonijeli i neki iskreni naci-onalisti, ne izuzimajući ni crkvene ljude. A zaboravlja se da je ona zloupotrebljena.”12

Sve dok se u BiH pravedno ne riješi nacionalno ostat će neriješeno i drugo ključno pitanje ove zemlje, a to je problem srednje razine vlasti između općine i drža-ve. Prema postojećem političkom sustavu tu se za sada ja-vljaju četiri segmenta političke organizacije društva i nji-hovi mehanizmi političkog odlučivanja: grad, distrikt, žu-panija (kanton) i entitet. Bez ukidanja dva-tri od njih četiri, ne može se provesti racionalizacija države, ukloniti njezina asimetričnost, pospješiti funkcionalnost i osigurati puna lojalnost naroda i građana. Dakako, dok se ne riješi na-cionalno, neće se riješiti ni treće ključno pitanje, a to je funkcionalan i učinkovit politički sustav vlasti. Zato smo suglasni s mišljenjem “da bi bilo vrlo važno za ovu ze-

9 Navod prema pisanju Dnevnog lista od 27. veljače, 2006., str.16. 10 Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna i Hercegovina – podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005., str. 165.11 M. HARALAMBOS, M. HOLBORN, SOCIOLOGIJA, Teme i perspektive, GOLDEN MARKETING, Zagreb, 2002., str. 263. 12 FRANJO TOPIĆ, Opstanak bosansko hercegovačkih Hrvata, HNK “Napredak”, Sarajevo – Zagreb, 2005., str. 36-37.



mlju da se razlikuje i ne miješa nacionalno i nacionalisti-čko. Bez rješenja nacionalnog pitanja nema pravog rješe-nja ni Bosne i Hercegovine ni Europe, da ne govorimo da-lje”. (TOPIĆ, 2005)

7. Pogrešno je zapostavljati naciju i izjednačavati je s nacionalizmom

Što su sve pregovarači iza zatvorenih vrata dogovorili ja-vnosti još nije obznanjeno. Do teksta predloženih promje-na ne može se doći jer njima raspolažu samo lideri politi-čkih stranaka koje sudjeluju u pregovorima. Tek u natukni-cama javnosti je naznačeno da se one odnose na nekoli-ko institucija političkoga sustava: uvođenju funkcije pred-sjednika države i dva potpredsjednika umjesto dosadašnjeg kolektivnog predsjedništva; jačanju uloge i mjerodavnosti Vijeća ministara, jačanju uloge Parlamentarne skupštine BiH, definiranju vitalnog nacionalnog interesa, njegovomreduciranju na manji broj pitanja i promjeni uloge Doma naroda. Sve drugo trebalo bi ostati po starom. Međutim, je li tomu tako tek će se vidjeti kada prijedlog amandmana na Ustav Bih bude javno obznanjen. Da je pitanje na mje-stu vidi se po izjavi lidera SDA koji kaže: “Možda su potre-bna još neka manja pojašnjenja jer zbog jedne točke ne tre-ba dovesti u pitanje 34 stranice amandmana, 150 raznih članova na Ustav BiH. To smo čekali deset godina i ne bi trebali to staviti u stranu i čekati da ponovno počnemo pre-govore 2010.”13 Iz ovoga se dade zaključiti kako se radi o doista obimnim promjenama, koje će se odnositi na mnogo toga, samo ne na ono najvažnije - promjenu entitetske strukture države i rješenje nacionalnog pitanja.

Zbog negativnog odnosa prema naciji, izjednačavanja na-cije s nacionalizmom i ignoriranja nacionalnog pitanja, osobito hrvatskoga naroda, te zbog nama nerazumne obra-ne daytonske entitetske strukture koja je državu BiH iznu-tra podijelila i sve dalje dijeli između dva brojnija naroda, čineći trećem najmalobrojnijem goleme nepravde, pitanje definitivnog uređenja BiH kao demokratske, funkcional-ne, stabilne i etnički pluralne zajednice, ostat će neriješe-no i odgođeno za neka buduća vremena. “U višenacional-nim je državnim zajednicama, kakva je Bosna i Hercegovi-na, temeljno pitanje kvalitetno uređenje odnosa među na-rodima pa je to pitanje prvo i najvažnije pitanje za državno uređenje i za društveni sustav a onda i za sve druge odnose i područja djelatnosti. Bez jednakosti među narodima i je-dnakih građanskih prava za sve nema jedinstvenih rješenja na cijelom državnom području, nema demokracije i nema uvjeta za demokratsko društvo i tržišno gospodarstvo niti postoje strategije kojima se mogu postići ti ciljevi.”14

Uviđajući nerazuman i nepravedan odnos američke admi-nistracije i spoznajući da se otvoreno hrvatsko pitanje u BiH primarno rješava u WASHINGTONU, a tek sekun-darno u institucijama političkog sustava Bosne i Hercego-vine, konačno je i hrvatska dijaspora u SAD zatražila uki-danje obaju bosansko-hercegovačkih entiteta. Prema pisa-nju dnevnog tiska “Predstavnici mnogobrojnih organi-zacija iz dijaspore, ali samo iz reda bošnjačkog i hr-vatskog naroda, dogovorili su se da pošalju poruke u američki State Department, u Ujedinjene narode i u EU, u kojima će insistirati, da promjene daytonskog ustava u BiH moraju biti stvarne , a ne kozmetičke. To prema nji-ma znači ukidanje obaju bh. entiteta te povratak na stari ustav od prije rata, po kojemu je Bosna i Hercegovina bila Republika.”15 Time je iskazana jedinstvena želja dva naro-da u Federaciji BiH i njihove dijaspore u Americi za pro-mjenom nepravedne daytonske entitetske strukture drža-ve. Ali, kako dijaspora u slučaju ukidanja entiteta vidi rješe-nje srednje razine vlasti i pristaje li da se umjesto entitetske uspostavi građansku BiH s dominacijom bošnjačkog nad druga dva naroda, ostaje pitanjem bez odgovora. Upozore-nja na tu mogućnost stižu ne samo od ustavnih stručnjaka iz BiH, RH i RS, već također iz Slovenije. Zapravo, “da su povijesna iskustva prve dvije Jugoslavije i same BiH uvjer-ljivo pokazala, da razvoj zločestog nacionalizma i sepa-ratizma nije moguće spriječiti s unitarizmom, centra-lizmom, pritiskom, a još manje sa proganjanjem po-litičkog izražavanja nacionalne samobitnosti. To još više vrijedi za multietničku i poslije posljednjeg rata etnički segregiranu BiH.” Nadalje, ukazuje se “da je neprimjere-no, da ponovnu centralizaciju i unitarizaciju BiH za-govaraju prije svih predstavnici brojčano većinskog naroda (bosanski Muslimani). Po drugoj strani vođe bo-sanskosrpskih stranaka odbijaju svaku pomisao na ukida-nje “Republike Srpske”, a bosanskohrvatski predstavnici se žale nad svojim podređenim položajem u BiH i zahtijeva-ju svoje statusno izjednačavanje sa Srbima i Muslimanima. S obzirom na primjetno veći demografski rast među Mu-slimanima bi ponovno uvođenje unitarnog uređenja u BiH, čak i sa regionalističkim korekcijama, jako povećalo opa-snost nacionalne majorizacije. To bi jako vjerojatno do-velo do novih stresova i možda i do ponovnog bolnog raspada zajedničke države.” Ujedno se sugerira “da bi sadašnje “daytonsko” uređenje u BiH trebalo zamijeniti sa primjerenijim federalnim sistemom, koji bi slijedio ne-kim uspješnim institucionalnim rješenjima u Belgiji i Švi-carskoj.” A, “što se tiče temelja tog novog uređenja, morali bi postići suglasnost elita tri naroda koje bi nakon toga uvjerile većinu birača u svojim zajednicama.”16 U svakom slučaju, zanimljiva upozorenja i sugestije iz Slovenije.

13 Prema pisanju Dnevnog lista od 27. veljače 2006., str. 8. 14 FRANO LJUBIĆ, Strategije društvenog razvitka, Sveučilište u Mostaru, 2005., str. 14.15 Prema pisanju Dnevnog lista od 7. ožujka 2006., str. 4.16 Prof. dr. Antun BEBLER, IFIMES, Ljubljana u članku “Povodom desetogodišnjice pariških i daytonskih sporazuma.”, str. 6.



8.Kako dokučiti što je ciljani plan međunarodne zajednice?

Mnogi su se propitivali i različite odgovore davali o tomu što je cilj međunarodne zajednice, predvođene najvećom svjetskom silom, koji ona želi ovdje postići? Kada bi političa-ri Bosne i Hercegovine znali odgovor na to pitanje možda bi se lakše međusobno dogovorili i pronašli rješenja koja bi ovu zemlju konačno izvela iz ove dugotrajne “pat pozicije”. Bez toga, svi oni računaju na potajnu naklonost međunarodne zajednice postizanju upravo njihovog cilja, ili u svoju sposo-bnost i prepredenu mudrost da i Ameriku i Europu pridobi-ju na svoju stranu, kako bi progurali vlastiti koncept – prote-žiranja jednog na štetu dvojice ili dvojice na štetu trećeg. Mi-šljenje po kojem je “treći uzrok nedjelotvornosti demo-kratske države neosmišljena i nedosljedna strategija međunarodne zajednice kao glavnog dizajnera drža-vnopolitičkog poretka” (KASAPOVIĆ, 2005./181), zaslu-žuje pozornost, ali ne odgovara na prethodno pitanje. Radi li se samo o nedjelotvornosti i nedosljednosti, ili je posrijedi nešto sasvim drugo? Do sada smo mogli o tomu samo proči-tati razna međusobno nijansirana nagađanja, za koja su me-đunarodni čimbenici svojim nedosljednim ponašanjem dali dosta različitih, često kontroverznih i međusobno suprot-stavljenih argumenata u prilog. Kao, primjerice:

- Jedni misle da ciljni plan međunarodne zajednice nije stabilna, samoodrživa i uređena država BiH? Da je ona to htjela mogla je onemogućiti agresiju i rat, kao što ih je zau-stavila onda kada je tako odlučila. Držati BiH iznutra podi-jeljenu na dva različita entiteta, namjerno sačinjena za dva naroda, da bi ostala trajno konfliktna, da bi što duže bilapod međunarodnom upravom i da bi se to u danom trenu-tku ponovno iskoristilo za potpaljivanje nekih novih suko-ba. Po njima, upravo zato ostaje nedodirljiv daytonski kon-cept i zato ustavne promjene ne mogu ići niti u pravcu uki-danja postojeća dva, niti pak, u pravcu uspostave BiH kao savezne države sastavljene od tri nacionalne republike, en-titeta, regije ili druge sastavnice?

- Drugi smatraju da je krajnji cilj međunarodne zajednice formiranje neke nove državne zajednice zemalja zapadnog Balkana, slične bivšoj Jugoslaviji, bez Slovenije, ali s Alba-nijom umjesto nje. U toj bi asocijaciji multietnička BiH bila neka vrsta bastiona, kao što je u bivšoj državi bila najoor-todoksnija komunistička sastavnica, u kojoj su se preplitali interesi drugih najvećih republika, osobito Srbije i Hrvat-ske. Neriješena i konfliktna BiH i problemi koji bi mogli na-stati raspadom te nove asocijacije zemalja zapadnog Balka-na, bila bi jakim argumentom za njezino očuvanje i posto-janje u budućnosti, sve do ulaska svih članica zajedno (“u paketu”) u Europsku uniju.

- Treći nalaze da je BiH, sastavljena od dva različita enti-teta, kao takva, asimetrična i nefunkcionalna država, uspo-

stavljena Washingtonskim sporazumom radi njezine bu-duće konačne podjele, tako što bi se Republika Srpska pri-pojila Srbiji, kao kompenzacija za gubitak Kosova, a Fe-deracija BiH Hrvatskoj, pri čemu bi kao moguća varijanta rješenja nacionalnog pitanja Bošnjaka mogla nastati i neka nova njihova nacionalna država na znatno manjem terito-riju nego je današnja BiH. Oni smatraju da će konačno rje-šenje za BiH biti moguće tek pošto se riješi pitanje Kosova, a sve dotle ona će se držati kao eventualna rezervna vari-janta i upitna državna zajednica.

Dakako, moguća su i drukčija nagađanja. Ona će ostati sve dotle dok međunarodna zajednica ne odluči pronaći kona-čno rješenje u izboru jedne od opisanih, ili pak neke sasvim nove inačice konačnog rješenja za ovu zemlju. Nije izvjesno da će se to dogoditi u dogledno vrijeme. Vjerojatnije je da će svojevrsni međunarodni protektorat nad ovom zemljom još dugo potrajati. U svakom slučaju ostaju dvojbe što su ovdje iskreni dugoročni planovi međunarodne zajednice?

9. Dogovorene ustavne promjene

Kada zainteresirana osoba uzme u ruke dogovoreni tekst Sporazuma o izmjeni ustava Bosne i Hercegovine, koji je rezultat mukotrpnog i dugotrajnog pregovaranja lidera osam odabranih političkih stranaka, već iz njegove pream-bule može zaključiti da su američki organizatori sve razgo-vore usmjerili u pravcu dominacije građanskog nad nacio-nalnim. Kao unaprijed postavljeni ciljevi koji se Sporazu-mom žele postići navedeni su opredjeljenje rada “na po-boljšanju kvalitete života svih građana”, zatim “provođenju reformi” radi ispunjenja uvjeta za članstvo u EU i NATO, težnja da dođe “do izražaja puni potencijal ljudi Bosne i Hercegovine”, te da budu “osigurana ljudska prava i slobo-de svakog građanina, bez obzira na etničku, vjersku, rasnu ili drugu pripadnost.” U preambuli nema ni riječi o naro-dima i eventualnoj težnji da se nešto učini u korist naroda, odnosno u prilog rješavanju nacionalnog pitanja i poveća-nju nacionalne ravnopravnost, kao bitnog uvjeta za stabi-liziranje društva i unapređenje demokracije. Zato se pred-stojeće ustavne promjene ne mogu promatrati sa stajališta nacionalnog, što većina hrvatskih političkih stranaka i nji-hovih lidera u pravilu čini.

Najnoviji tekst prijedloga sporazuma u njegovom prvom članku definira da će se ustavne promjene odnositi na:

- Predsjedništvo Bosne i Hercegovine;- Vijeće ministara BiH;- Oba doma Parlamentarne skupštine BiH;- Mjerodavnosti države BiH;- Ljudska prava i slobode.



Na insistiranje nekih političkih stranaka koje su nezado-voljne što ustavnim promjenama u ovoj fazi nije obuhva-ćena izmjena entitetske strukture države i drukčije rješenje središnje razine vlasti između općine i države, tekst prije-dloga sporazuma sadrži odredbu koja glasi: “Strane su su-glasne da je ovo samo prava faza ustavnih promjena, te da će nakon općih izbora 2006. uslijediti naredna faza reformi koja se odnosi na niže nivoe vlasti.” Ova klauzula bi trebala biti jamstvo da će odmah nakon izbora biti nastavljen rad na daljim ustavnim promjenama i da će one obuhvatiti raspravu o promjeni središnje razine vlasti, koje bi mogle ići u pravcu ukidanja postojećih entiteta, ili pak uspostave još jednog??!!

9.1. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine

Neki su sudionici pregovora bili nezadovoljni usuglašenim stavovima bošnjačkih i srpskih političkih stranaka, posti-gnutim bez sudjelovanja hrvatskih, da će se umjesto Pred-sjedništva birati predsjednik i dva dopredsjednika izravnim biranjem u entitetima, od čega dva iz Federacije i jedan iz Republike Srpske. S takvim načinom izbora nisu bili sugla-sni predstavnici hrvatskih političkih stranka, pa je zaklju-čeno da se zatraži mišljenje Venecijanske komisije, kojoj su upućeni prijedlozi u tri varijante. U svom odgovoru komi-sija (Povjerenstvo) je ukazala na činjenicu da “nijedan od tri prijedloga koja su dostavljena Povjerenstvu ne predvi-đaju jednog Predsjednika. Sva tri prijedloga se drže kolekti-vnog Predsjedništva sa tri člana. Nijedan od prijedloga sto-ga nije idealan sa stajališta Povjerenstva. Međutim, ovo ni-kako ne isključuje to da novo pravilo glede izbora kolekti-vnog predsjedništva ne bi mogao biti korak naprijed.” Izno-seći u opširnim razmatranjima svoja stajališta o svim pri-jedlozima, njihovim dobrim i lošim stranama, Venecijan-ska komisija odbacila je kao potpuno neprihvatljiv prvi pri-jedlog koji “se sastojao u zadržavanju postojećih pravila za izbor i sastav Predsjedništva, s jednim Bošnjakom i jednim Hrvatom s teritorije Federacije i jednim Srbinom izabranim s teritorije Republike Srpske.” U opredjeljenju između dru-gog i trećeg prijedloga, komisija se opredijelila dati prioritet trećem prijedlogu koji predviđa neizravni izbor članova u Parlamentu BiH, jer joj se to čini najprihvatljivijim.

Obrazlažući takav stav ona ističe da “u neizravnom izbo-ru lakše je sačiniti mehanizam osiguranja željenog pluri-etničkog sastava Predsjedništva. On nudi više mogućnosti za među-etničku suradnju i kompromis dok izravni izbo-ri za de facto razdvojene etničke tabore osiguravaju poti-caj za glasovanje za osobu koju se smatra najjačim zago-varateljem konstitutivnog naroda kojem pripadaju, a ne za kandidata koji će najbolje braniti interese zemlje kao cjeli-ne.” Pored toga ovaj “prijedlog također pomiče izbor na dr-žavnu razinu sukladno s obuhvatnim ciljem jačanja države BiH”17. Eventualno prihvaćanje ovoga prijedloga u kona-

čnom tekstu Sporazuma o ustavnim promjenama, zajedno citiranim jamstvom da će se odmah po listopadskim izbo-rima 2005. nastaviti druga faza koja će obuhvatiti promje-ne nižih razina vlasti, po svemu sudeći, moglo bi zadovolji-ti predstavnike hrvatskoga naroda i učiniti da stave potpis na Sporazum. Jer, iako je izbjegnuto spominjanje nacional-nosti, sam način izbora u Parlamentu omogućio bi primje-nu načela da svaki narod bira svoga člana, a ne da mu ga bi-raju drugi, što bi se dogodilo ako bi se išlo na izravan izbor u entitetima. Hoće li Sporazum biti potpisan tek ćemo vi-djeti, budući da još uvijek ostaje sporno pitanje entitetskog načina glasovanja u Parlamentu.

Novine koje se predlažu u prvom redu idu za tim da se smanje ovlasti Predsjedništva, prenošenjem nekih njegovih mjerodavnosti na Vijeće ministara. Predlažu se promjene i glede mandata, tako što bi svaki član Pred-sjedništva u četverogodišnjem mandatu proveo 16 mjeseci na dužnosti predsjednika, a 32 na dužnosti dopredsjedni-ka. Mandat bi bio ograničen tako što nitko ne bi mogao biti više od dva mandata biran, a predviđa se i ugradnja zašti-tnog načela po kojem “predsjednik, premijer i predsjednik parlamenta u isto vrijeme ne mogu biti iz reda istog kon-stitutivnog naroda.” Zanimljivo je da bi u podjeli mjeroda-vnosti predsjednik Predsjedništva o nekim pitanjima odlu-čivao sam, dok bi o drugim odlučivalo Predsjedništvo kao kolektivna institucija političkog sustava, “koje predstavlja jedinstvo države.” Pored toga ustavnim se promjenama na-stoje regulirati i neki detaljniji mehanizmi djelovanja ovoga tijela tako što se precizira zahtjev Predsjednika za ponovno razmatranje nekoga pitanja, postupanje u slučaju onemo-gućenosti rada članova, smjenjivanje s dužnosti ili ostavke, kao i pitanje kaznene odgovornosti članova predsjedniš-tva. Međutim, dok ustavne promjene ne prođu parlamen-tarnu ustavnu proceduru i ne budu definitivno pretvoreneu ustavne norme, bilo bi rano prezentirati sva ta pitanja.

U isključive mjerodavnosti Predsjedništva, koje predsta-vlja jedinstvo države, predviđa se: reguliranje obrane BiH sukladno državnom zakonu; potvrđivanje članova Odbo-ra centralne banke, te imenovanje sudaca Ustavnoga suda. Predsjednik Predsjedništva imao bi dvanaest značajnih zasebnih ovlasti o kojima bi moga samostalno odlučivati mimo sjednica, što do sada nije bio slučaj.

9.2. Vijeće ministara

Jačanje središnje vlasti na državnoj razini i jačanje uloge Vi-jeća ministara kao najvažnije državne institucije izvršne vla-sti, jedan je od također najvažnijih ciljeva predstojećih usta-vnih promjena. Značajno povećanje ovlasti, što bi trebalo učiniti da Vijeće ministara preraste u klasičnu vladu, koja će obavljati sve one funkcije kakve imaju vlade u drugim nor-malnim državama, što do sada nije bio slučaj. Predviđa se

17 Navodi iz nacrta mišljenja Venecijanske komisije o različitim prijedlozima za izbor Predsjedništva Bosne i Hercegovine.



da će “struktura Vijeća ministara u načelu odražavati prin-cip pariteta”, kao i odredba po kojoj “predsjednik Vijeća mi-nistara i zamjenici predsjednika ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda.” Iz ovoga se vidi da etnički kriteriji ipak nisu mogli biti potpuno eliminirani iz sastava i rada dr-žavnih institucija. Iako se predviđa da “podobnost pri izbo-ru biće određena izbornim zakonom” predlagatelji Spora-zuma o ustavnim promjenama upustili su se u detaljno nor-miranje odredbi o Vijeću ministara, kao da više neće biti posebnog akta kojim će se ta pitanja regulirati zakonskim putom. Elaboriranje svih tih pitanja odvelo bi nas u drugu krajnost, a budući da još nije usvojeno, za sada nema potre-be u to ulaziti. Međutim, ipak je interesantno ovdje navesti predviđene dužnosti i ovlasti ovoga tijela.

U prijedlogu se navodi odredba po kojoj Vijeće ministara će:

- Braniti Ustav i štititi ustavna prava i dobrobit svih gra-đana; - Izvršavati i provoditi akte Parlamentarne skupštine;- Izdavati uredbe i propise potrebne za provedbu zakona;- Upravljati i voditi rad institucija Vijeća ministara;- Predlagati zakone Parlamentarnoj skupštini;- Predlagati nacrt proračuna parlamentarnoj skupštini;- Osiguravati unutarnju i vanjsku sigurnost države;- Osigurati efikasno i djelotvorno funkcioniranje države;- Osigurati da država Bosna i Hercegovina ispunjava svoje domaće i međunarodne obveze;- Obavljati sve druge dužnosti povjerene im zakonom i Ustavom.

Budući da je novo razgraničenje ovlasti države i entiteta znatno ojačalo državnu razinu vlasti, to proširuje mjeroda-vnosti Vijeća ministara i na sva ona pitanja koja su s entite-ta prenesena na državu, a djelomično također i na ona koja će i dalje ostati u podijeljenoj nadležnosti.

Nova raspodjela mjerodavnosti države i entiteta predvi-đa da su isključive mjerodavnosti države: obrana i sigur-nost; vanjska politika; vanjskotrgovinska politika; carinska politika; monetarna politika; financiranje institucija BiH imeđunarodnih obveza; politika i regulativa za useljavanje, imigraciju i azil; implementacija međunarodnih i međuen-titetskih kazneno-pravnih propisa, uključujući odnose sa INTERPOL-om; Sud BiH; Tužiteljstvo BiH; uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikaci-ja; reguliranje međunarodnog i međuentitetskog transpor-ta; kontrola zračnog prometa; te ostale mjerodavnosti koje se uređuju zakonom.

Sada se predviđaju znatno manje podijeljene mjeroda-vnosti države i entiteta, a to su: poreski sustav; izborni proces; pravosuđe; poljoprivreda; znanost i tehnologija; ekologija; lokalna samouprava i ostale nadležnosti koje se uređuju zakonom.

9.3. Parlamentarna skupština

I nadalje se predviđa dvodomni sastav Parlamentarne skupštine, s tim što se po prvi put pravi razlika na način što se Dom naroda oslovljava kao gornji dom, a Zastupni-čki kao donji dom. Dom naroda bi imao 21 člana, što znači po sedam iz reda svakog konstitutivnog naroda, dok bi Za-stupnički dom imao 84 člana, plus tri zajamčena mjesta za predstavnike nacionalnih manjina, koje se po prvi put ne oslovljavaju kao “ostali”, što je znatno bolje.

Zastupnički dom ima znatno veće ovlasti, budući da se mjerodavnost drugoga doma uglavnom ograničava na za-štitu vitalnog nacionalnog interesa. Predlaže se da to bude: izbor predsjednika i članova predsjedništva; potvrđivanje predsjednika Vijeća i liste ministara; usvajanje zakona; po-tvrđivanje ratifikacije ustavnih amandmana; odobravanjeproračuna institucija BiH; odlučivanje o izvorima i izno-sima prihoda za funkcioniranje institucija i izmirenje me-đunarodnih obveza; odobravanje ratifikacije sporazuma;nadgledavanje državne administracije i regulatornih ovla-sti; nominacija i izbor državnih dužnosnika, te sva druga ovlaštenja i dužnosti koja su mu dodijeljena Ustavom i za-konima.

Dom naroda imao bi isključivo pravo nad svim pitanjima koja se odnose na korištenje veta za zaštitu vitalnog naci-onalnog interesa, osobito glede državnih zakona, Ustava i ustavnih amandmana, te potvrdu i definiranje liste tri čla-na Predsjedništva države.

Pored navedenog, ljudska prava i njihova zaštita prijedlo-gom ustavnih promjena bila bi podignuta na znatno višu razinu, ne samo tako što bi sastavnim dijelom Ustava bili odgovarajuće izvorni međunarodni dokumenti o ljudskim pravima, već i njihovim izravnim reguliranjem Ustavom Bosne i Hercegovine.

Sažetak

Kritičari ustavnih promjena, uglavnom iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda, njihovih političkih stranaka i pojedi-nih političara, nezadovoljni su i često frustrirani predlože-nim rješenjima, najviše zato što američki organizatori nisu prihvatili promjene koje se tiču sadašnjih entiteta. I jedni i drugi rado bi ukinuli oba postojeća entiteta, ali se bitno ra-zlikuju oko uređenja središnje razine vlasti između općine i države. Kompromisno rješenje kojim je osigurala sudjelo-vanje u pregovorima i kojima namjerava osigurati usvaja-nje predloženih promjena u parlamentarnoj proceduri, po-stigla je tako što je djelomično zadovoljila politike i politi-čare iz reda dva brojnija naroda. Ustupak bošnjačkoj poli-tici je jačanje ovlasti institucija političkog sustava na razi-ni države, osobito prijenosom ovlasti s entiteta na državu i napose jačanje uloge Vijeća ministara. Srpskoj politici i po-



litičarima bilo je najvažnije očuvanje Republike Srpske, ali također i zadržavanje entitetskog načina odlučivanja u Par-lamentarnoj skupštini BiH.

O zahtjevima hrvatskih političkih stranaka i političara po najmanje se vodilo računa, a njihovo isključivanje u zavr-šnoj, finalnoj fazi pregovora, presedan je koji se nije tre-bao niti smio dogoditi. Ipak, dva ustupka njima vrijedna su spomena. Prvo, odredba iz sporazuma da će se ustavne promjene koje se tiču nižih razina vlasti nastaviti odmah poslije listopadskih izbora, Drugo, izbor članova predsje-dništva u Parlamentu, a ne na izravnim izborima u entiteti-ma, kako je bilo prvobitno predloženo. Što će biti u drugoj fazi i hoće li ustavne promjene ići u pravcu uspostave još jednog entiteta, ili pak ukidanja oba postojeća i iznalaženja nove kompromisne središnje razine vlasti na relaciji općina - država, ostaje za vidjeti u predstojećim vremenima, kada i ako do toga dođe? Velikim dijelom ovisit će to i od rezultata poticaja i prijedloga koji su od strane hrvatske i bošnjačke dijaspore u SAD upućeni prema američkoj vladi, Ujedinje-nim narodima i Europskoj uniji. A onda i tek sekundarno, od aktivnosti i utjecaja domaće politike, političkih stranaka i intelektualnih elita iz reda sva tri konstitutivna naroda.

Bez promjene entitetske strukture države, tako što bi se uspostavile tri republike za tri naroda, ili pak, ukinule Re-publika Srpska i Federacija BiH, ne može se riješiti nacio-nalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Sve dotle ona će osta-ti “podijeljeno društvo i nestabilna država”. Odbijajući go-dinama svaki razgovor o ukidanju postojećih ili usposta-vi novih entiteta međunarodna zajednica pruža argumente onima koji tvrde da ona istinski i ne želi ovu zemlju učiniti stabilnom, da joj je ona potrebna kao rezervna varijanta za rješenje kosovskog pitanja i uspostave nove asocijacije dr-žava, koja se zove Zapadni Balkan u vremenski neodređe-nom budućem terminu kada bi sve one “u paketu” konačno postale članicama Europske unije.

U ovako konstituiranoj, dvoentitetskoj i asimetričnoj Bosni i Hercegovini hrvatsko će nacionalno pitanje ostati nerije-šeno za duža vremena. Naše “muke po DAYTONU” potra-jat će za duža vremena, u kojima nam je proći kroz mnoge još kušnje. Sva tri konstitutivna naroda, sve nacionalne po-litike, sve nacionalne političke stranke i njihovi lideri, još uvijek primarno rade svatko za sebe i svoj sebični interes. Prividno surađujući s drugima samo pod pritiskom međunarodne zajednice, a stvarno nastojeći nadmu-driti ostale i primarno zadovoljiti svoje sebične naci-onalne interese. U takvoj situaciji trebat će mnogo naro-dne energije, političkog i građanskog organiziranja, strplji-vog čekanja, mudrog ponašanja i, aktivne, osmišljene i de-mokratske borbe, da bi se stanje hrvatske neravnopravno-sti, utemeljene i cementirane u daytonskim ustavnim teme-ljima, bitno promijenilo. To treba znati, ali također i drugi-ma stalno i argumentirano stavljati do znanja. Jer, stabilna,

prosperitetna, demokratska i razvijena Bosna i Hercegovi-na nije samo naš, već i njihov interes. Što je prije izgradi-mo takvom i, zaslužimo ulazak u Europsku uniju, to se pri-je možemo nadati boljem životu za sve njezine narode, na-cionalne manjine i građane.

Ustavne promjene i stanovite društvene reforme jedna su od izuzetno važnih pretpostavki za to. One će se odvijati u dvije faze. Tako su Amerikanci obećali i zapisali. Ovo je prva u kojoj će se ojačati državne ovlasti i institucije na ra-zini države. U drugoj, koja će uslijediti odmah nakon listo-padskih izbora 2006. uredit će se sve niže, i u sklopu toga također srednja razina vlasti na relaciji općina – država. Stavljanjem sva tri konstitutivna naroda u jednak ustavno-pravni položaj riješilo bi se tada nacionalno pitanje, zemlja učinila stabilnom i samoodrživom te uklonila asimetri-čnost, neučinkovitost i nefunkcionalnost političkog susta-va, a time i sve daytonske nepravde na štetu hrvatskoga na-roda. Što će od toga biti ostaje doživjeti, vidjeti i uvjeriti se. Ili pak, još jednom razočarati?

PROF. DR. SC. BOŽO ŽEPIĆ, SVEUČILIŠTE U MOSTARU, PRAVNI FAKULTET.

Literatura: a) knjige:- M. KASAPOVIĆ, Bosna i Hercegovina – podijelje-no društvo i nestabilna država, Politička kultura Zagreb, 2005.- M. HARALAMBOS, M. HOLBORN, Sociologija – teme i perspektive, Zagreb, 2002.- F. TOPIĆ, Opstanak bosansko hercegovačkih Hrvata, HNK “Napredak” Sarajevo – Zagreb, 2005.- F. LJUBIĆ, Strategije društvenog razvitka, Sveučilište u Mostaru, 2005. - B. ŽEPIĆ, Pat pozicija u BiH, Matica Hrvatska, Mostar, 2005.

b) članci: - A. BEBLER, Povodom desetogodišnjice Pariških i Day-tonskih sporazuma, IFIMES, Ljubljana, 2006.

b) dokumenti:- Ustav Bosne i Hercegovine;- Rezolucija Europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini;- Mišljenje Venecijanske komisije o različitim prijedlozima za izbor Predsjedništva Bosne i Hercegovine;- Sporazum osam političkih stranaka o izmjeni Ustava Bo-sne i Hercegovine.

Religija i društvoReligija i društvo

Re l i g i j a i d r u š t v o

UPRKOS KONTRAVERZNOG LIKA FAŠIZMA (NJEGO-VE pojavno-fenomenološke raznolikosti i mnoš-tva definitornih odredbi)2, govorit ću s aspekta

fašizma kao “filozofije” političkog monizma; dakle onog

fašizma koji, povijesno-kontekstualno (i od prilike do pri-like), svoje životne i praktične nazore izvodi iz jednog je-dinog, u datom trenutku operativno najefikasnijeg prin-cipa.

Religija, fašizam i antifašizam u BiHPrilog fenomenologiji (z)vjerskog cinizma SPC

Sve dok tri (istina, u različitoj mjeri) fašizirane bh religije u “bistroj vodi” naglo probuđene svijesti i savjesti, konačno ne prepoznaju svoj ratni zao lik; i sve dok, pogođene istinom te porazne samospoznaje (pred kojom nema skrivanja), ne briznu u katarzični plač javnog samopokajanja – nema i neće biti istinskog antifašizma u Bosni i Hercegovini.

Esad Bajtal

Premda usta vaša Boga slave važno,

Srca vam i duše veličaju ga lažno.

...

Mogu bit ljudi muslimani il’ kršćani,

Židovi mogu biti, il’ pogani –

Al’ samo dvije su sekte zbilja prave:

Pametni bez vjere, i s vjerom al’ prazne glave!

Al- Ma’arrī, Luzum mā lā jelzem 1

1 Al-Ma’arri: Obvezivanje neobveznim, Glas, Banjaluka, 1984., (izbor i prevod Daniel Bučan). Riječ je o slijepom arapskom pjesniku (973. – 1058.) koji je “... u svom ljudskom traganju za istinom išao bez osvrtanja, dajući u njenom izricanju bez ostatka, sve od sebe. Homer i Milton imaju u njemu veli-kog istočnjačkog brata”, kaže K. Mičević.2 “Fašizam ima zagonetno lice zato što se u njemu pojavljuju najoprečniji sadržaji. On proklamira autoritarnost, a organizira pobunu. On se bori pro-tiv suvremene demokracije, a s druge strane ne vjeruje u obnovu bilo koje vladavine iz prošlosti. On, čini se, nastupa kao talionica jake države, a koristi sredstva koja najviše doprinose njenom rastakanju, kao kakva destruktivna frakcija ili tajno društvo. Na koji god način da priđemo fašizmu, nalazimo da je on istodobno jedna stvar i njena suprotnost, on je i A i ne-A...”. (Cf. José Ortega y Gaset: Sobre el Fascizmo, 1927.)




U okviru naznačene teme3, principijelno fašističkim ćemo smatrati svaki govor ili akciju isključivosti, neovisno o tome da li oni svoj monistički oslonac nalaze u religiji, naciji, rasi, boji kože, ili bilo kojoj drugoj ideologiji socijalno po-gubne jednostranosti – koja ne priznaje ni drugo, ni druga-čije, tj. ni Drugog ni Druge.

Za podsjećanje: biblijska slika Svijeta počinje onim čuve-nim: Na početku bijaše Riječ. Ako se ikad pojavi neka Fa-šistička “biblija” početak stvaranja svog svijeta ona će, vje-rovatno, slijedeći logiku idejno-povijesne ontogeneze faši-zma, početi iskustveno potkrepljivim riječima: Na početku bijaše Knjiga.

O čemu je riječ?

Neposredno po dolasku na vlast 1933. (30. siječnja/janu-ara Hitler dobija mandat da oformi vladu, a već 23. mar-ta/ožujka, ustavnom dvotrećinskom većinom Rajhstaga, za šta je glasao i Katolički centar, on sva ovlašćenja preuzima u svoje ruke), Führer reorganizuje cjelokupno uređenje ze-mlje i kreće u konkretnu akciju fašizacije kompletnog druš-tva. Pored ostalog, prisilio je različite države Njemačke da izaberu isključivo “nacionalne” vlade. (Bosnom i Hercego-vinom, danas, upravljaju upravo tri takve nacionalne no-menklature).

Već 10. maja/svibnja Hitlerov nacistički režim na berlin-skom Opernpaltzu, teatralno-javno spaljuje 20.000 knjiga koje su selektivno pokupljene iz gradskih knjižara i biblio-teka. Riječ je o knjigama koje Hitlerova propaganda, pret-hodno i instrumentalno-simptomatički, denuncira politi-čkoj javnosti kao one koje “nijedan pristojan Nijemac ne bi smio pročitati”. Na razigranom plamenu nacističke knjiške lomače, gorjeli su i takvi književni i znanstveni velikani kao što su: Franz Kafka, Sigmund Freud, Jack London, Ernest Hemingway, Erich Maria Remarque, Thomas Mann. Pored njih gorjeli su i jedan Albert Einstein, Max Brod, Sinclair Lewis... Ukupno 526 autora što je svojevrsni fašistički index librorum prohibitorum. I, eto prve, neporecivo očigledne i civilizacijski porazne veze fašizma i religije.

A da fašizam ne bira religiju, i da, s druge strane, nema re-ligije otporne na fašizam, zorno pokazuju i analogno pogu-

bni primjeri našeg vremena. U Avganistanu, 2001. godine, Talibani spaljuju sve budističke knjige i topovima ruše dre-vne, u stjenovitom masivu godinama teško i strpljivo klesa-ne – Buddhine spomenike; iste godine kašmirski separati-sti spaljuju sve primjerke Kur’ana; a 2004. godine u jednoj američkoj crkvi spaljuju se knjige o Harry Potteru. I kona-čno, bosanskohercegovačka predstava fašističkog pirova-nja i liberpiromanstva: na samom početku agresije na BiH, u noći 25-26 kolovoza/avgusta 1992. Miloševićevi i Kara-džićevi nacisti, “herojski” ukopani na brdima iznad Sara-jeva, spalili su ne samo knjige, nego i kompletnu zgradu “Vijećnice”, tj. Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, koja ni do danas nije restaurirana, te svojim ruinama još uvijek zorno svjedoči o destruktivnosti klero-nacionalne isključivosti jedne od ovdašnjih fašističkih ide-ologija.

Naime, u združenom pirotehničkom vatrometu vojske SDS-a i Jugoslovenske narodne armije, za samo jednu ljetnu noć, spaljeno je preko milion primjeraka knji-ga i na hiljade njihovih autora. (“Naivni” Adolf Hitler, da podsjetim još jednom, zadovoljio se oglednim spaljivanjem “skromnih” dvadest hiljada nepoželjnih primjeraka).

Međutim, pedestak puta razornijim plamenom Viječnice, Milošević je, olimpijski uzorno, Svijetu najavio početak rata protiv čovjeka, historije, civilizacije i kulture. U surovoj be-šćutnosti tog plamena na kojem je izgarala Pamet Svijeta, nevoljno i bespomoćno, (od)gledali smo brutalnu demon-straciju klerofašizma direktno podupiranog od Srpske pra-voslavne crkve (SPC). One crkve čiji poglavar, patrijarh Pavle, još 1991. godine u svom pismu lordu Karingto-nu otvoreno tvrdi kako Srbi ne mogu više ni s kim da žive, i da, “tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa”4 (Cf. Milorad Tomanić: Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, izd. Medijska knjižara Krug, Beograd, 2001. str. 72)

Upravo to, tvrdnjom da Nijemci ne mogu da žive sa Jevre-jima, Slovenima, Ciganima..., retorički i ideološki potpu-no isto, govore svojevremeno Adolf Hitler i njegovi naci-sti. Svoj dolazak iz Beča u Njemačku 1913.g. Hitler pra-vda javnim i neskrivenim gađenjem življenja sa Drugima. Tom prilikom, on pozerski-nadmeno izjavljuje: “Gadila mi

3 Tekst predstavlja prečišćenu formu uvodnog predavanja ovog potpisnika održanog na Međunarodnoj konferenciji “Religija, fašizam, antifašizam” (Za-greb, 1. i 2. listopada, 2005.) Nažalost, izvan teksta i konteksta teme, sasvim neopravdano, izostao je jedan od korifeja radikalnog kleronacionalizma u BiH, msgr Ratko Perić, biskup bosansko-duvanjski i trebinjsko-mrkanjski. Međutim, očekivao sam da, logikom samokritičkog uklona, o njemu progo-vori neko od pozvanijih, upućenijih i od mene kompetentnijih učesnika Konferencije. Ali, to se, nažalost, nije dogodilo. Nepravdu, evo, ispravljam ma-kar i ovom kratkom podnožnom opaskom. Mudrome (sasvim) dovoljno, kazali bi stari Latini.4 Pavlov izraz “dosadašnji Jugosloveni”, govori da već te 1991.g. za patrijarha Pavla nema više ni Jugoslovena ni Jugoslavije. Dakle, Jugoslavija je nestala prije nego su je (tobože) srušili oni koji su oficijelnosrpski optuženi za njeno rušenje. A povijesna istina je da su Jugoslaviju (u ime Velike Srbije) stvar-no rušili i srušili oni koji su je, tobože, branili: Slobodan Milošević, patrijarh Pavle i njihovi istomišljenici iz SPS, SPC, SANU i Francuske 7 i SDS-a BiH. O tome najbolje svjedoči ratno i poratno srbiziranje toponima po BiH: Srbinje (Foča), Srpsko Sarajevo; Srpsko Orašje, Srpska Ilidža, Srpsko Goražde, Srpski Brod, itd.; ukupno 12-13 tako prefiksiranih toponima. Gdje je tu Jugoslavija? A gdje tek u grafitima tipa: “Ovo je Srbija”, pisanim širom BiH, pa čak, i na zidu jedne pošte usred Sarajeva na koji će, ne dajući se zbuniti glupošću, neki sarajevski srednoškolac, vispreno i doslovno činjenički otpisati: “Budalo, ovo je pošta”.



se ta mješavina Čeha, Poljaka, Mađara, Rusina, Srba, Hr-vata i Jevreja”.

Džemaludin Latić, profesor islamske teologije u Sara-jevu, svoje gađenje spram drugih izraziće svojom ču-venom postratnom medijskom izjavom o tome kako je njemu bliži svaki Iranac iz Teherana nego Hrvat iz zajedničkog haustora.5

Sve su to primjeri religijskog na(r)cizma, religijske isklju-čivosti i apsolutizacije vlastite religije. Religije koja svojom otvorenom politizacijom, i izlaskom iz crkve na ulicu, pre-staje biti ono što jeste (ili bi izvorno trebala da bude): “ideja o svijetu”, te, umjesto toga, svojom jeftinom politizacijom, naprasno postaje svojevrsna “tehnika vladanja svijetom”. Tu morbidnu ideju religiozne tehnike vladanja svi-jetom najpregnantnije izražava Alija Izetbegović u svo-joj knjižici “Islamska deklaracija” kad nostalgično kon-statira:

“Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju ka-kvih ima još stotine na svijetu”.

(Cf. Alija Izetbegović: Islamska deklaracija, izd. Bosna, Sarajevo, 1990. str. 4)

Time on ističe pragmatičku ekskluzivnost politike zasno-vane na islamu, implicite se pitajući: zašto biti među oni-ma kojih ima na stotine? Zašto (demokratski naivno) biti jednak, ako se pragmatski-totalitarno (pomoću religije) može “vladati svijetom”?6 Tako shvaćeno, vjerovanje posta-je norma, zakon i obaveza. Sličnu logiku srećemo u kršćan-skom načelu: “Nema spasa izvan Crkve”. Prevedeno na islamski diskurs Alije Izetbegovića, tako postulirano kra-šćansko načelo “spasa” ostaje u sferi porazne isključivosti (samo) jednog puta i (samo) jednog cilja:

“...društvo se može popravljati samo u ime Boga... i mi tre-bamo ići tim jedinim putem koji sigurno vodi do cilja” (ibid. str. 21).

Još preciznije:

“Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, lai-čkog principa, a država treba da bude i da podržava mo-ralne koncepte religije”.

(Islamska deklaracija, str. 22)

Ili:

“U perspektivi se vidi samo jedan izlaz: stvaranje i okuplja-nje nove inteligencije koja islamski misli i osjeća. Ova bi in-teligencija istaknula zastavu islamskog poretka i zajedno s muslimanskim masama krenula u akciju za njegovo ostva-renje”. (ibid. str. 18).

A šta to i takvo ostvarenje “islamskog poretka”, konkretno politički znači?

Po Izetbegoviću, to podrazumijeva,

“...stvaranje velike islamske federacije od Maroka do In-donezije, od tropske Afrike do centralne Azije” (cit. dj. str. 46).

(Ako ovaj Izetbegovićev panislamistički deklarativni po-klič dekodiramo u ključu agresivne velikosrpske ideologi-je s kraja XX stoljeća, onda dobijamo dobro poznati politi-kantsko zavodnički ideologem i ratnohuškački slogan: “Sr-bija do Tokija”, od kojeg se zvanični Beograd, još ni do danas, nikad nigdje nije ogradio).

U tome Izetbegović nalazi svojevrsno “jedinstvo vjere i poli-tike” kao ključni princip “islamskog poretka”, iz koga (prin-cipa), kako sam kaže, izvlači svoj “prvi i najvažniji zaklju-čak...”, “zaključak o nespojivosti islama i neislamskih siste-ma”. A zatim jezikom i logikom fašističke isključivosti pro-gramski precizno konstatira:

“Nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija”.

(isto. str. 22)

Eto Izetbegovićeve islamske strukturalne verzije patrijarh-Pavlove pravoslavne priče o “nemogućnosti zajedničkog ži-vljenja” (Srba) sa Drugima. Posljedično kazanom, ako Srbi ne mogu živjeti sa Drugima, onda, logički, mogu i moraju živjeti samo – sami-sa-sobom. Veliki Vožd, Slobodan Mi-lošević, upravo tom nacistički isključivom patrijarh-pavlo-vljevskom logikom izlazi na pozicije hitlerovske panger-manske geopolitičke matrice izražene (pred)ratnohuška-čkim sloganom “Svi Srbi u jednoj državi”, koja bi (dakle, ta Jedna Srpska Država), po vojvodi dr. Vojislavu Šešelju (Miloševićevom neslužbenom, ali najboljem glasnogovor-niku), obuhvatala “sve srpske zemlje”, onako kako to, preci-zno taksativno, slijedi:

5 Ništa bolji od Latića nije ni Franjo Tuđman kad, svojevremno, izražava glasno zadovoljstvo time što mu žena nije ni Srpkinja ni Jevrejka. Ali, složiće-mo se, ateističkog JNA generala bilo bi, čisto kategorijalno, nekorektno trpati u crkveni koš i religiozno ga kontekstualizirati uprkos neporecivoj seman-tičkoj blizini njegovog gornjeg, i nekih donjih (u tekstu prezentiranih) crkvenih stavova.6 Šire o tome vidi u tekstu: Esad Bajtal, Zloupotreba religije u političke svrhe, in: Međureligijski dijalozi, izd. M@x, (ur. Snježana Milošević i Jezdimir Milošević), Sarajevo, 2002., str. 18-33.

mailto:M@x



srpsku Makedoniju, srpsku Crnu Goru, srpsku Bosnu, srpsku Hercegovinu, srpski Dubrovnik, srpsku Dalma-ciju, srpsku Liku, srpski Kordun, srpsku Baniju, srpsku Slavoniju, srpski zapadni Srem i srpsku Baranju.

(M.Tomanić, cit. dj. str. 78).

Baš kao što Hitlerova “Velika Njemačka” “sve narode ger-manskog ‘porijekla’ treba da smjesti unutar istih granica”, što bi (po planu G. Federa, iz 1927. godine), šešeljevski ja-sno obuhvatilo teritorije nekoliko susjednih zemalja:

Šlezvig u Danskoj, Poznanj i Gornju Šleziju u Poljskoj, Su-det u Čehoslovačkoj, Južni Tirol u Italiji, i Alzas i Lorenu u Francuskoj.

Na tom važnom poslu nasilnog i krvavog prisajedinjenja “svih srpskih zemalja” u jednu (Veliku Srbiju), združeno i predano rade svih predratnih i ratnih godina oficijelna sr-pska politika predvođena Socijalističkom partijom Srbije (SPS), na čelu sa Slobodanom Miloševićem, i Srpska pravo-slavna crkva (SPC), predvođena patrijarhom Pavlom i gru-pom kleronacinalno ostrašćenih vladika sa AmfilohijemRadovićem kao najistaknutijom figurom tog crkvenog ran-ga.7 U već apostrofiranoj knjizi “Srpska pravoslavna cr-kva u ratu i ratovi u njoj” (Medijska knjižara Krug, Beo-grad, 2001.), Milorad Tomanić o tome kritički nedvosmi-sleno svjedočeći kaže:

Tokom 90-tih, političke ‘konkretnosti’ bile su stvar i Crkve, a ne samo političara. Crkva je određivala i granice nove sr-pske države, i sa kojim narodima Srbi više ne mogu zajedno da žive... Crkva je objašnjavala kako u ostvarenju tih cilje-va treba koristiti i oružje.

Crkva i oružje?!?!

“Naivno” kritičko pitanje ovdje glasi: čemu oružje ako smo “svi mi djeca Božija”. Ali, evo, nimalo naivnog i jasno odre-čnog odgovora vladike raško-prizrenskog, Artemija. U be-ogradskoj “Borbi” (od 21. maja 1994.), vladika Artemije, ci-ljano sofistički, i shodno idejnim potrebama strateško-po-litičkog trenutka, obrazlaže kako je tvrdnja o ljudima kao “deci Božijoj”, sa pravoslavne tačke gledišta neodrživa, i da je svako izjednačavanje ljudi pred Bogom za pravoslavlje neprihvatljivo, tj. da svi oni koji to čine,

“dovode pravoslavne Srbe u opasnost da uzgube osjećaj ra-zlikovanja Istine od laži, prave i lažne vere”.

Čudno, ali ne i originalno.

Naime, vladika Artemije tu podanički mizerno* slijedi faši-stičku logiku još mizernijeg vladike Nikolaja Velimirovića, iz njegove davne božićne poslanice (1950. godine), u kojoj Velimirović, sasvim otvoreno, i ljudski porazno, zagovara separatistički nepomirljivo razlikovanje između hrišćana i nehrišćana (tj. pravoslavaca i svih ostalih).

Dakle, u spomenutoj poslanici, vladika Velimirović na-mjensko-didaktički objašnjava i ujedno preporučuje svoje kao (u odnosu na “vulgarnu propagandu” našeg vremena), jedino-pravoslavno-ispravno gledanje na odnos – Boga i Čovjeka, jasno diferencirajući između Boga kao “tvorca” (svih) i Boga kao “oca” (samo nekih) ljudi:

“Ja ispravljam svoje sveštenike kad govore narodu: ‘Bog je otac sviju ljudi’. Nije tako. Bog je tvorac sviju ljudi. A Bog je otac samo onih ljudi koji veruju u Sina Božijeg i u sinovstvo. Koji se god odriče Sina, taj ni Oca nema”.

Dakle, zaključuje vladika Nikolaj Velimirović,

“ova razlika između hrišćana i nehrišćana, između rođenih i stvorenih, mora se naročito isticati u naše vreme, vreme vulgarne propagande da su sve vere jednake”.

Eto, tu prepoznajemo ishodište one srpsko-pravoslavne (hrišćanske) klero-fašističke isključivosti, netrpeljivosti i mržnje koja će se 1992. godine neviđenom brutalnošću i silinom sručiti na Bosnu i Hercegovinu i njene nepravosla-vne građane. Artikulirane kao politički program SDS-a, Ve-limirovićeva “nejednakost vera” i Patrijarhova “nemogu-ćnost zajedničkog življenja”, poprimaju u Bosni i Herce-govini ne samo kôd doktrinarno jasno definirane ideologi-je, nego i smisao praktičnog programa fašistički konkretno operacionalizirane ratne strategije i taktike. U tom smislu, nesebično rabljeni termin srpskih medija “građanski rat” je samo instrumentalno kodirani eufemizam za idejno-teolo-ški već tvrdo zacrtanu akciju uništavanja i likvidacije nehri-šćana (resp. nepravoslavaca) sa “oslobođenih” teritorija ši-rom Bosne i Hercegovine.

Naime, na jednom od ratnih pregovora sa Karadžićevim Sr-bima (nisu ni svi bh Srbi, ni svi bh pravoslavci bili na strani

7 Bila je to grupa tzv. justinovaca (učenika jednog od najpoznatijih srpskih teologa, arhimandrita dr. Justina Popovića): Amfilohije Radović, Irinej Bulović i Atanasije Jevtić, koji su, kao lučonoše velikosrpske nacionalne svijesti tog vremena, još 1985 primljeni u Udruženje književnika Srbije.* Ovo je zaista, uprkos njenoj oštrini, jedina riječ koja adekvatno pokriva besmisao Velimirovićeve intepretacije stava o ljudima kao “Božojoj djeci”. Mi-zerija je, prema Klaiću, 1: bijeda, nevolja, oskudica, nesreća, nužda, jad, tegoba, siromaštvo, kukavnost; 2. prenes. prezira dostojan čovjek, nitkov, hulja, “nitko i ništa”; 3. u školskom jeziku puka neznalica, duševni bijednik, loš đak, “drugoredaš”, “trećeredaš” (Cf. B. Klaić: Rječnik stranih riječi, izd. Nakla-dni zavod MH, Zagreb, 1987.).



SDS-ove kleronacionalne ideologije), na sarajevskom aero-dromu Butmir, pregovarač Vlade tada još uvijek Republike Bosne i Hercegovine, pita Momčila Krajišnika (tadašnjeg predsjednika paljanske skupštine, danas jednog od važnijih haaških uznika): “Dokle ćete ubijati civile u Sarajevu”?

Potpuno spreman, i ideološki na visini “zadatka”, na posta-vljeni upit, idejno patrijarhizirani Momčilo Krajišnik mu, sasvim kratko i pavlovljevski vrlo precizno, odgovara: “Sve (dotle) dok ne prestanete željeti živjeti sa nama”!8

Doslovno srpsko-pravoslavni background tog fašističkog odgovora (da otklonimo svaku slučajnost), dā se, precizno i dodatno, dešifrirati i iz jedne krajnje crkveno-poltronski intonirane izjave predratnog ateiste Radovana Karadži-ća, ratnog predsjednika Republike Srpske (RS), a ujedno i predsjednika SDS-a, koji (negdje početkom 1994. godine), na novinarsko pitanje o uzajamnim odnosima SPC-a, Sr-pske demokratske stranke (SDS), i srpske ratne politike u Bosni i Hercegovini, kaže:

“Naše sveštenstvo je prisutno u svim našim razmišlja-njima i odlukama, a glas Crkve se sluša kao glas najvi-šeg autoriteta”

(M.Tomanić, cit. dj. str. 119).

Tako su govorili Karadžić i Krajišnik!

Ali, ko su oni?

Ko su, zapravo, Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik?

Bolji poznavaoci predratnih bosanskohercegovačkih prili-ka znaju da su se Krajišnik i Karadžić (uz Mladića zlogla-sno najistaknutije figure velikosrpskog ratnog projekta uBiH), našli u zatvoru gdje su (kao prevejani kriminalci i lo-povi), ležali zbog nekih kriminalnih finansijskih mahinaci-ja i protuzakonitih transakcija.

Ali, otkud oni, kao robijaši, kriminalci i ubojice, zajedno s Crkvom na istom (političkom) poslu?

Kao objašnjenje za bolje razumijevanje te (prividno para-doksalne), veze Crkve, kriminala i zločina, može nam po-služiti jedan lucidni uvid sociologa Lea Kupera (Leo Coo-per) koji kaže:

“Izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali

i sami i međusobno vidjeti onakvima kakvi u stvari jesu – obični lopovi i ubice”9

Eto, zašto je Karadžiću, Krajišniku i SDS-u trebala Pravo-slavna crkva.

Ali, to nije ključna stvar.

Ključno je nešto sasvim drugo, i iscrpljuje se u pragmat-skom pitanju – zašto su Oni, kao moralno profanisani tipovi, trebali Pravoslavnoj crkvi?

Evo, zašto!

Ako se, tragom povijesnog sjećanja vratimo u davno peto stoljeće, u godinu 451.; tj. godinu održavanja IV vaseljen-skog sabora u Halkidonu, onda nailazimo na jednu bitnu odluku Sabora: odluku po kojoj “granice Crkve teku gra-nicama države”.

Dakle, logikom te saborske odluke, sa novim zamišljenim granicama (granicama združene Velike Srbije u čiji sastav bi ušle “sve srpske zemlje”), Srpska pravoslavna crkva bi bila na velikom teritorijalnom dobitku. A da taj (pri)ze-mno-politikantski geometrizam SPC ne ostane samo puki teorijski san, pobrinulo se kolektivno sjećanje dotične cr-kve. Ono, povijesno gledano, iza sebe, u svom pragmatsko-egiostičkom file-u, već poznaje (i čuva) stvarnost političkezbilje u okviru koje država srednjovjekovne Srbije (Srbija Nemanjića), inaugurira u društveni život praksu Dara kao vid poltronski simptomatične darežljivosti te vlasti spram Crkve.

Konkretno, država Nemanjića je ta koja, u svoje vrijeme, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao svom odanom savezniku, jednom službenom Hrisovuljom elegantno i velikodušno, uz zemljišne posjede, daruje i čitav srpski puk na tim po-sjedima.

Šta je Hrisovulja?

Hrisovulja je darovni dokument,10 tj. naziv darovne povelje kojom vladar feudalne Srbije velikodušno daruje Crkvu ne samo bogatim zemljišnim posjedima, nego, i svim selima i stanovnicima (tj. poslušnom i besplatnom radnom sna-gom) koji na tim zemljišnim posjedima žive.

Sad konačno razumijemo:

8 A. Tanović: Egzistencija u opsadi, izd. Did, Sarajevo, 2000. str. 77.9 M. Tomanić, cit.dj. str. 6.10 Hrisòvulja, prema grčkom pridjevu χρύσειος, danas u naučnim knjigama – isprava, ili “zlatna bula”, prema srgr. (biz.) χρυσόολλον. Značenjski i audi-tivno, izraz hrisovulja u sazvučju je sa našim volja, povelja.



Hic et nunc, kontinuirana ratna podrška Srpske pravosla-vne crkve ekspanzionističko genocidnoj politici SDS-a, vr-sta je apriornog uzdarja na Dar koji je SPC hrisovuljski re-alno očekivala i konačno dobila – u vidu daytonske i krva-vim pečatom zločina (u ime pravoslavlja) opečaćene Repu-blike Srpske.

Upravo zato poznati beogradski analitičar i erudita, Mirko Đorđević (najbolji poznavalac SPC na prostorima bivše Yu-goslavije), o Republici Srpskoj razmišlja kao o do sada

“jedino poznatom primeru pretakanja klerikalnog diskursa i klerikalne ideologije u praktičan politički čin uspostavlja-nja ‘teodulije’, tj. vlasti kao služenja Bogu”.

(M. Đorđević, “Znaci vremena”, Beograd, 1998. str. 54).11

U nastavku, a na tragu saborske halkidonske logike Dara (na koju se i sam kritičko-objašnjavalački poziva), Mirko Đorđević govori o

neverovatnoj stvarnosti uspostavljanja jedine danas po-stojeće crkveno/državne ‘simfonije’ 12 u Evropi Republi-ke Srpske (...) koja je (ustavom) ozvaničena pravoslavna dr-žava, sa obavezujućom državnom religijom, obaveznom ve-ronaukom i sa najverovatnije najvećim brojem crvenih da-tuma u kalendaru: samo u januaru, zbog raznih crkveno-državnih (ili obrnuto) svetkovina, 17 dana je neradno!

No, nije li time (pita Đorđević), samo ovaploćena srednjo-vekovna ideja ‘Oca Nacije’, izrečena gotovo uzgredno 1992. godine, sa funkcija predsednika Jugoslavije: “Ujedinimo Cr-kvu i državu u brizi za srpski narod”.

Otuda onaj beskompromisni, fašističko-zločinački radika-lizam u stvaranju srpskih, etnički i vjerski čistih teritorija: sve što nije srpsko, tj. pravoslavno, moralo je nestati sa kle-ronacionalno zacrtanih (Republika Srpska u BiH; tj. Repu-blika Srpska Krajina u RHrvatskoj) prostora. Prisjetimo se, za ovu priliku, zlokobnih sudbina stanovnika Srebrenice i/li Vukovara.

I ne samo njih.

Tragom gornje klero-fašističke logike, u Bijeljini, 1992. go-dine, svi muškarci zatečeni na ulici, prisilnim skidanjem hlača i gaća, kao vidom nepogrešivog legitimiranja, pro-lazili su povijesno najprizemniju i planetarno najmizerni-

ju provjeru klero-nacionalne “ispravnosti”, koju je, revno-sno slijedeći hrišćanski zov pravoslavlja, provodila crkve-no-srpska miloševićevsko-arkanovska soldateska. Svi oni koji su bili obrezani, budući klero-nacionalno nepodobni građani buduće Republike Srpske, završavali su na stratištu kao faktičke žrtve “filozofije” teritorijalnog i klero-nacio-nalnog čistunstva.

Nisu li time patrijarh Pavle, vladika Velimirović, vladika Ar-temije i Radovan Karadžić i Ratko Mladić, još jednom (in-direktno-simbolički) raspeli Isusa Krista, počinivši tako i njegovo drugo, metafizičko ubojstvo (s predumišljajem)?

Tj. suočavajući se s tom vrstom nečuvenog (z)vjerskog cini-zma i primitivizma nemoguće je glasno i javno ne upitati: kako bi, i sin Božiji, Isus Krist, koji je i sam također bio obrezan (!), prošao pravoslavni test originalne arkanov-ske (resp. SPC) provjere vjerske podobnosti da je, ko-jim slučajem, vaskrsnuo i zalutao u Bijeljinu, te krvave 1992. godine???

Na to nije teško odgovoriti!

Međutim, to je samo dio šokantne priče o religiji i fašizmu u BiH.

Ali, šta je sa antifašizmom u Bosni i Hercegovini?

Ima li ga?

Najkraće, kratko i jasno: nema ga!

Zapravo, ima antifašista, nema antifašizma.

Preciznije, organizirani antifašizam nema snage jer nema aktivnu podršku države Bosne i Hercegovine. Zapravo, kako reče književnik (i predsjednik SUBNOARA)* Jure Ga-lić, antifašisti su na političkoj i društvenoj sceni BiH krajnje marginalizirani i “izjednačeni sa ribolovcima i ptičarima”.

Ipak, navešću dva mala, ali principijelno i indikativno vrlo važna individualna primjera antifašizma. Jedan ratni, dru-gi poratni.

Primjeri dolaze sa dvije različite nacionalne strane:

Primjer prvi:

Selim Bešlagić, usred rata, kao gradonačelnik Tuzle (dok

11 www.komunikacija.org.yu./komunikacija/casopisi/sociologija/XLI_2/d004/document.12 Još na saboru u Halkidonu ustanovljena je doktrina ‘simfonije’ iliti srastanja Crkve i države, koja se održava, eto, još i danas. U BiH, to anahrono sra-stanje se, istina u različitoj mjeri, sasvim jasno vidi na sve tri “konstitutivne” strane. Isto vrijedi i za ukupan politički prostor bivše Yugoslavije.* SUBNOAR, je novi naziv (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog antifašističkog rata), kojim se bivši SUBNOR federalnog dijela BiH želi no-minalno jasno antifašistički distancirati od današnjeg nacinalističko-profašističkog SUBNOR-a RS-a koji podržava aktualni srpski politički trend zvani-čnog i zakonskog izjednačavanja četnika i partizana, tj. fašista i antifašista koji je u SCG legaliziran i skupštinski ozakonjen.



Srbi nemilice ruše džamije i katoličke crkve), investira ne-koliko hiljada tadašnjih njemačkih maraka u popravku gradske pravoslavne crkve, koju su, svakodnevnim grana-tiranjem s brdâ, oštetili, niko drugi do, Karadžićevi i Mla-dićevi artiljerci.

Primjer drugi:

U Vitezu, gradu vrlo loše ratne reputacije (zločin u Ahmići-ma), posluje čuvena trgovačka firma FIS, vlasništvo kato-lika Pere Gudelja. U prizemlju trgovačkog dijela poslovne zgrade te firme, na najprometnijem mjestu (sred platoa je-dnog od središnjih ulaza/izlaza), postavljeno je, uz jedan nosivi betonski stub, paralelno sa staklenim zvonom Cr-venog križa, i stakleno zvono za dobrovoljne priloge neke Merhametove, dakle muslimanske narodne kuhinje. Non plus ultra, današnjeg političkog i društvenog bh trenutka.

Volio bih vidjeti, nešto slično i u druge dvije konfesionalno-nacionalne sredine (muslimanskoj i pravoslavnoj). Recimo, npr. u Zvorniku ili Zavidovićima.

Nažalost, nisam siguran da će to biti uskoro.

Baš kao što se ni Bešlagićev pacifističko-benevolentni pri-mjer, čak ni deset godina poslije rata, na drugim dvjema stranama (katoličkoj i pravoslavnoj), nikad i nigdje nije po-novio. Tek kad se to dogodi, bit ću sklon vjerovati da je Bo-sna i Hercegovina na čvrstom antifašističkom putu.

A kad će se to desiti?

Onda kada današnje medijski i politički napadno samoo-pravdavajuće racionalizacije “slavne prošlosti” budu zami-jenjene katarzički-samokritičkom spoznajom i priznanjem civilizacijskog primitivizma i neljudskosti vlastititog drža-nja svih (a naročito onih koji su sve planirali i počeli), u ne-davnoj ratnoj kataklizmi.

Za podsjećanje, evo te “slavne prošlosti” u poetski upeča-tljivoj izvedbi jednog savremenog beogradskog pjesnika13 koji nam [bez obzira da li pjesmu, u svojoj čitalačkoj slo-bodi, čitamo proaktivno (“unaprijed”), kao poetsku imagi-naciju predosjećanja kobne bh budućnosti, ili retroaktivno (tj. “unazad”), kao deskript “već viđenog” iz ugla povijesno proživljenog iskustva], prenosi užasnu ispovijest unapri-jed zacrtanog putešestvija neke obijesno-razularene arma-de, koja, sama o sebi (tj. o svom neshvatljivo zločestom i šokantno prepoznatljivom činodejstviju), i uprkos svemu, ponosno,14 kazuje sljedeće:

Orjentisali smo se prema zvezdama vodile nas trube i ključevi tamnica osluškivali savete onih ispod zemlje nismo se zaustavljali

...

imali smo zadatak da nas po zlu zapamte narodi koje posetimo

I tako, baš “po zadatku”, planski rušeći gradove i sijući ne-viđeno zlo nad nedužnim ženama i djecom Drugih, ovi re-vnosni ratnici konačno naiđu i na nekog “svog”, tj. kako sami kažu, na nekoga na “kome se videlo da je naš čovek”.

Pa, ipak, ništa ne prepuštajući slučaju, uprkos očigledno-sti njegove “našosti”, podvrgli su ga rigoroznoj “proveri” koju ovaj prolazi i stiče njihovo “puno poverenje”. Provjera, o kojoj je riječ, figurira ovdje kao paradigma pravoslavnoSDS-ovskog ratovanja koje svoj raison d’être nalazi u tzv. “etničkom čišćenju” (što je politikantski evropski eufemi-zam za stvarni genocid počinjen u BiH):

Da ga proverimo našli smo dete sa jagnjetom u naručju zubima ih je oboje zaklao stekao je naše puno poverenje

Međutim, nisu svi baš nesumnjivo “naši”, pa je takve (nedo-voljno odlučne i “osetljive”), metodom “čeličenja”, bilo nu-žno dovesti u sklad sa potrebama ideje vodilje, kako i slije-di iz primjera navedenog u narednoj strofi:

Imali smo jednog osetljivog mladića bez prestanka je plakao postepeno smo ga čeličili stvarali od njega čoveka

A kako se to, praktično, na terenu, “čeliči” i postaje “čovek” koji bi bio dostojan “našeg poverenja”?

Sve zadatke je izvršavao kao najbolji među nama ali kad je svešteniku jezik čupao urlikao je on a ne sveštenik Davali smo mu lakše zadatke da strelja đake u školskim dvorištima ni to ga nije ispunjavalo radošću oduzeli smo mu činove i ispljuvali ga

13 Branislav Petrović: O prokleta da si ulico Rige od Fere; Prosveta, Beograd, 1971. (drugo izdanje), str. 99-102.14 Ova poduža pjesma ima ukupno 32 strofe, a ovdje su, gornjim redoslijedom, korištene: prva, u cjelini; zatim treći i četvrti stih devete strofe; a onda, opet u cjelini: petnaesta, šesnaesta, sedamnaesta, osamnaesta, devetnaesta, te, tridestprva i tridestdruga strofa.



I, naravno, nastavili dalje, na putu koji nema alternative! Kad, tamo:

Naiđosmo na groblje zabačeno u grobove ubacismo bombe sa suzavcem mrtvaci su iz grobova iskakali mi smo ih ponovo ubijali

Međutim, uprkos svim užasnim zlodjelima koje je počini-la, ova čudna armada, sama sebe (baš kao i Milošević u Ha-agu danas), i dalje vidi na putu “uzvišenih ciljeva”, i “čiste misli”. Pa, čak, i na “putu Gospodnjem”, trivijalno pravda-jući svoje bezočne zločine tobožnjom “nedostojnošću” sa-mih žrtava.15

Za nama nerazuman lelek nedostojnih ispred nas ciljevi uzvišeni iznad Zver koja nas vodi putevima Gospodnjim ... I još smo dugo putovali iza nas lelek i štakori ispred nas čista misao i poruka narodima

Međutim, mimo svih planova i bezbroj jeftino racionalizi-rajućih samopravdanja u službi freudovski racionalizirane “čiste misli”, dogodilo im se (kako sam pjesnik kaže), potpu-no “nepredviđeno”, nešto sasvim drugo.

U nekim, psihijatrijski govoreći, “lucida intervala*” vlasti-tog kolektivnog ludila, na svojim zločinačkim licima, ne-voljno i sasvim iznenada, u magnovenju samoosvještenja (“ugledasmo u bistroj vodi naša lica”), dokučili su sav po-nor ideologizirane zlovolje na čijem dnu se nevoljno pre-poznaše. Vidno potreseni žestinom svirepe bezdušnosti – koju su mesijanski ponosno, prakticirali svih slavodobitni-čkih godina – “briznuli su u plač”:

Nepredviđeno zađosmo u neka brda u brdima naiđosmo na bistru vodu

ugledasmo u bistroj vodi naša lica i iznenada briznusmo u plač.

Tu smo, dakle:

Sve dok se upravo To ne desi, sve dok tri (istina, u razli-čitoj mjeri) fašizirane16 bh religije u “bistroj vodi” na-glo probuđene svijesti i savjesti, konačno ne prepo-znaju svoj ratni zao lik; i sve dok, pogođene istinom te porazne samospoznaje (pred kojom nema skriva-nja), ne briznu u katarzični plač javnog samopokaja-nja – nema i neće biti istinskog antifašizma u Bosni i Hercegovini.

Ima li, ipak, nade?

Ima!

Jer, vječito rovita i oduvijek napadana Bosna (resp. Bosna i Hercegovina), valja to jasno (i ne bez izvjesne doze zado-voljstva), kazati, ima i poznaje dugu – antifašističku tradi-ciju, koja nam dolazi još iz davnog XVIII stoljeća, lapidar-no iskazana kroz dirljivu, i univerzalno-ljudskom saosje-ćajnošću nadahnutu molitvu sarajevskog ljetopisca – Mula Mustafe Bašeskije**, koji, ljudski potresen povijesnom dra-matikom naših prostora, već stoljećima vapi:

Daj, spasi Bože i onog koji bježi, i onog koji tjera!

Nažalost, iako se danas u BiH svi glasno, a neki, čisto pro-gramski, čak i preglasno (kako bi domaćoj i svjetskoj ja-vnosti pokazali da su ono što nisu, i da nisu ono što jesu), pozivaju na demokratiju i toleranciju, baš niko, univerzal-no vjerski uzornog i tolerantnog Bašeskiju – ni da spome-ne. Pa čak ni oni kojima Bašeskija nominalno, per definiti-one, apriori pripada.

Umjesto toga, iz mukle šutnje i licemjerja bh kleronacio-nalnog trojstva, vrištećim glasom apokalipse sustiže nas ona gorka istina Andrićeve melanholične rezignacije, po kojoj,

15 Šta se događa kad ideologija i vjerski fanatizam, u svojoj isprepletenosti, bez ostatka prepokriju stvarnost, najbolje se vidi iz nedavne TV izjave jednog građanina Zvornika, koji, na pitanje reportera državne televizije - šta misli o zločinačkim zbivanjima zbog kojih se upravo sudi “Zvorničkoj grupi” u Be-ogradu - ‘ladno, ne trepnuvši ni okom, spremno reče ovako: Ne vjerujem da je tu nešto bilo, ali to je teško dokazati, jer “svedoci su izopačeni ljudi”. Izvor: TV Dnevnik, BHT1, 26. XI 2005. (19 sati i 10 minuta). * Lat. lucidus, jasan, bistar; inter-, između; vallum, palisada, slobodan prostor između dva utvrđenja. Dakle, “lucida intervala” su svijetli trenuci, kratko-trajna normalna psihička stanja u toku duševnog poremećaja i bolesti, tj. više ili manje potpun ili manje-više dug period povlačenja mentalne bolesti.16 Čast časnim pojedincima u okviru svake od tri bh konfesije, koji su, univerzalno ljudski se izdižući iznad inercije kleronacionalne i pseudopatriotske retorike i patetike, činili sve što su, i koliko su mogli, da, makar malo, otupe zlokobnu oštricu ratnog besmisla, preuzimajući time na sebe rizik orkestri-ranih javnih objeda koje su dolazile kako iz oficijelnih tako i iz mahalaško-privatnih krugova njihovih vjerskih zajednica. Na taj način oni su, birajući između Boga i Crkve, hrabro, i vjerski dosljedno, izabrali – Boga.** Mula Mustafa Bašeskija-Ševki (1731/2-1809), kazaz (svilar) po zanatu, ali se nije bavio tim poslom, nego je produžujući naukovanje u nekoj od sara-jevskih medresa, 1757. postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadija džamije. Dvije godine poslije prima se dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije. Ali, to ga nije zadovoljilo, pa 1763. napušta mualimsku službu i postaje narodni pisar (katibi-am). Godine 1756., dakle u 25. godini života, počinje da vodi Ljetopis i bilježi događaje ponukan faktom nesigurnosti ljudske memorije, o čemu sam kaže: “Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje”.



U zemlji mržnje, najviše mrze onoga koji ne (umije da) mrzi.

U toj ljudski poraznoj šutnji, čak i zabilježena misao Baše-skijine istinski vjerske nade i oprosta, pada u kobni ambis zaborava protiv koga se upravo vlastitim zapisivanjem tako zdušno i tako uporno borio: “sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje”.17

Međutim, i očito, uzalud je bilježio!

Sažetak

Tekst polazi od odredbe fašizma kao “filozofije političkogmonizma” koja svoje nazore izvodi iz jednog jedinog, za političke svrhe, operativno najefikasnijeg principa.

U tom smislu, tekst smatra fašističkim svaki govor ili akciju isključivosti, neovisno o tome da li oni svoj idejno monisti-čki oslonac nalaze u religiji, naciji, rasi, boji kože, ili bilo ko-joj drugoj ideologiji socijalno pogubne jednostranosti koja ne priznaje Drugog i Drugačije.

Obzirom na strukturalno modeliranu bliskost Religije i Fa-šizma (Vjera je u svojoj izvornosti i institucionalnoj nepo-sredovanosti nešto sasvim drugo), svjetsko-povijesno isku-stvo pokazuje nam da je svaki fašizam religiozan: niti ima religije otporne na fašizam, niti fašizma koji bira religiju. Na trusnim bh prostorima proces religiozne fašizacije nije zaobišao nikog, ali je najdublje prodro u tkivo Srpske pra-voslavne crkve (SPC).

Konačno, i antifašizam u Bosni i Hercegovini ima i svoju povijesnu i vjersko-doktrinarnu tradiciju, ali, u ovom tre-nutku postratne bh stvarnosti, on nema praktičnu moć ni snagu neophodnu za istinsku demokratizaciju i egzistenci-jalno toliko neophodno ozdravljenje društva.

Niti njegovi istinski praktikanti nalaze svog oficijelnogmjesta u klero-naconalnim korpusima aksiološki išćašene BiH.

ESAD BAJTAL, GRAĐANIN BIH. STUDIRAO PEDAGOGI-JU, PSIHOLOGIJU, FILOZOFIJU I SOCIOLOGIJU. REDOVNI I POSTDIPLOMSKI STUDIJ ZAVRŠIO U SARAJEVU. DJELUJE KAO NEZAVISNI INTELEKTUALAC. NESPOSOBAN DA BUDE PODOBAN, ŽIVI OD PISANJA.

17 M.M. Bašeskija: Ljetopis, Sarajevo, 1987. str. 7



I.

SVEOBUHVATNI TRIJUMF MONOTEIZMA U BOŽAN-SKOME je sektoru prouzročio jednu dramatičnu pro-mjenu: zatomljenje kulture smijeha. Za razliku od u

svakom pogledu raskalašnih bogova antike, monote-istički Bog se ne smije. Židovski Jahve, istina, mjestimi-čno pokazuje stanoviti smisao za ironiju, pogotovo u vidu retoričkih pitanja, recimo onda kada Adama pita gdje je bio, premda bi on to kao sveznajući morao znati, i kada, tobože na osnovu Adamovog stida, ustvrdi da je ovaj pro-bao plod s drva spoznaje, iako njemu kao onome koji zna za svaku namisao ljudsku, čak i onda prije nego se poja-vi, takav vid analogijskog zaključivanja nije potreban. Za razliku od judaističkog Jahvea, katkad uistinu sažaljivog a češće izrazito okrutnog, koji još uvijek nosi neka obilježja raspojasanih antičkih božanstava, kršćanski se Bog nadaje kao izrazito ozbiljan, savršeno pravedan, lišen svake ljud-ske slabosti, kao što su gnjev, požuda, a takva tendencija ka ozbiljnosti i umjerenosti, izrazite trezvenosti božanskog nastavit će se i u islamu. Ni vjesnici monoteističkog Boga također ne pokazuju nikakav smisao za humor, u svetim spisima ne postoji mjesto gdje si Mojsije, Isus ili Muham-med daju oduška oslobađanjem sokova kroz smijeh.

Ovo odsustvo smiješnog u monoteističkim religijama mora da proistječe iz same strukture komičnog, koja se uvijek za-sniva, kako Kant navodi u Kritici moći suđenja, na “razrje-šenju jednog napetog iščekivanja u ništa” (§ 54). Kant dalje navodi da se u onome što izaziva smijeh uvijek krije nešto protu-smisleno, odnosno nešto što je u protuslo-vlju s nekim očekivanim smislom. I Jean Paul će, veli-ki humorist njemačke književnosti, u svojemu teoretskome spisu Vorschule der Aesthetik model proturječja smatrati ključnim za određivanje suštine komičnog, kada će ustvr-diti kako se humor bazira na “beskonačnu kontrastu izme-đu uma i cijele konačnosti”. Još će Aristotel u Poetici prepo-znati da ono što se pojavljuje kao smiješno sadrži neku gre-šku koja je povezana s ružnoćom odnosno neskladom, ali koja ne izaziva bol niti donosi nešto loše.

Predstaviti nešto smiješnim jeste ukazati na stanoviti ne-sklad koji vlada između očekivane pojavnosti i stvarnog sebe-pokazivanja određenog fenomena. Otuda je sasvim razumljivo da u vjerama u čijim je temeljima jedan jedini savršeni i svemoćni Bog smijeh nije niti predviđen niti po-željan kao oblik ispoljavanja ljudskog. On upućuje na jedan nesavršen svijet, na svijet pun pukotina, procijepa i neskla-da; svijet tijela, svijet od krvi i mesa, na svijet dvosmisle-

Bogovi(ma) se ne smijuO sekularizmu, moderni, karikaturama i kulturi smijeha u doba Nove ozbiljnosti

Unatoč svim osvjetljavajućim naknadnim spoznajama, ostaje nevjerojatna činjenica da objavljivanje jedne karikature može izazvati toliki gnjev, nasilje, i za posljedicu imati desetke mrtvih. To ipak ne bi bilo moguće bez aktiviranja ogromne količine negativne energije. A takva energija može proisteći samo iz jednog dubinskog kompleksa. Stupanj uvredljivosti nekog subjekta obrnuto je proporcionalan njegovoj snazi, odnosno pathosu distance, kako Nietzsche kaže u Antikristu

Vahidin Preljević



nosti i protusmislenosti, svijet neprimisliv u čistom pro-storu svetog.

II.

Sveto zbog toga isključuje smijeh kao što isključuje i plač. I tragedija i komedija su u srednjovjekovlju imale veoma pri-jeporan status, prva je bila dozvoljena jedino u kombinaciji s legendarnim, a druga je još dugo poslije bila rezervirana pri-je svega za priproste pučke zabave i svetkovine, prebivajući u tom rezervatu nesvetog i nečistog sve do poznog prosvje-titeljstva. S Minnom von Barnhelm Lessing je komediji defi-nitivno vratio dignitet, a već Heinrich von Kleist je u Razbi-jenom vrču ovu vrstu uspio izdići na razinu velike parabole o povijesti čovječanstva. Znakovito je što se povratak smije-ha u vrh kulture zbiva upravo u prosvjetiteljstvu. Komično je izuzetno oružje u borbi protiv ideoloških stega svih vrsta. Pokazivanje proturječnosti i nesklada svijeta u činu smijanja temeljni je postupak razaranja autoriteta i naruša-vanja discipline, dvaju najvažnijih stupova svetog.

Jer sveto nije sveto samo po sebi nego tek činom posvećiva-nja kojim se oko ovog prostora, kako pokazuje Jan Assmann, podiže neprobojni zid. Ono, nedodirljivo, s onu je stranu granice čuvane ognjem i mačem. Ono je sveto jer je izvan svijeta. Ili tačnije, ono je sveto jer je protiv svijeta, jer je kako Nietzsche u svom Antikristu veli: protuprirodno. Posvjeto-vljavanje svetog, proces koji ćemo s Blumenbergom nazva-ti sekularizacijom, odvijao se ponajprije u različitim medi-jima komičnog, bilo da je riječ o renesansnoj groteski, pros-vjetiteljskoj satiri i romantičkoj ironiji ili pak – karikaturi.

III

Karikatura je jedan od niza žanrova, bolje rečeno medija, koje je proizvela potreba za komičnim izrazom. I ona je kroz svoju dugu povijest ponajprije imala posvjetovljavanja sve-tog, ukazivanja na imanentna proturječja fenomena. Zbog svoje forme, zasnovane na jezgrovitosti likovnog izraza, ona je često naginjala tipiziranju obilno se služeći stereotipima. Likovi (ličnosti, pojave ili događaji) u karikaturi moraju biti prepoznatljivi, one u osnovnim obrisima, a često u jednom jedinom detalju (recimo turban na glavi), moraju dozvati ci-ljani signifikat i izazvati željeni oneobičavajući efekat. Dau-mierove političke karikature iz 19. i Groszove s početka 20. stoljeća spadaju u sami vrh angažirane i kritičke umjetnosti. Budući da su u stanju katkad i izuzetno kompleksne feno-mene predstaviti u veoma sažetoj formi i budući da se slu-že prepoznatljivim označiteljima iz arhiva kulturnog pamće-nja one se u historiografiji, posebno u didaktici povijesti, če-sto koriste kao izdašni izvori duha određenog vremena. No upravo zbog svoje imanentne ograničenosti forme i sklono-sti redukcionističkoj zornosti one su često bile korištene i kao sredstvo političke propagande i širenja mržnje. Pozna-

te su karikature Židova iz nacionalsocijalističkih novina Der Stürmer kojima su podgrijavane tisućljetne predrasude pre-ma pripadnicima judaističke vjere a cilju pripreme i opra-vdavanja zločina nad njima.1

IV

Slučaj karikatura poslanika Muhammeda, objavljenih u no-vembru 2005. u danskom listu Jyllands Posten, te mnogo-struke reakcije koje su uslijedile na njih, krajnje su zanimlji-ve za analizu kulture smijeha u tzv. postmoderni a time i za detekciju duha vremena u kojemu živimo. Najprije valja istaknuti jednu mediopovijesnu bizarnost prvoga reda: je-dan od globalno najopasnijih skandala u posljednjih 50 godina, sada u doba vizualno-elektronskih medija, potakla je jedna razmjerno staromodna forma kao što je novinska karikatura, kritičko oružje iz prašnjavih arse-nala 18. i 19. stoljeća. To govori o svojevrsnoj neistovreme-nosti, o naporednom prisustvu arhaičnog i modernog naše-ga doba, koje je Marshal McLuhan sažeo u uistinu višeslojan pojam globalnog sela. Spor oko karikatura nesumnjiv je do-kaz da postoji nešto što možemo nazvati svjetskom javno-šću: dvanaest crteža u provincijskom danskom listu izazva-lo je lavinu nasilnih protesta i delikatnih diplomatskih akti-vnosti širom planete. Kulturološke implikacije afere oko ka-rikatura su višeslojne, logika medijskog uzbuđivanja (Sloter-dijk), zakonitost proizvođenja ovog skandala pokazuje da se svjetska kultura nalazi u jednom začudno iritabilnom stanju, usporedivom tek s onim prije Prvog svjetskog rata.

Na stranu što su već poznate pozadinske manipulacije mu-slimanskih prosvjeda i nasilnih akcija, na stranu to što je po-znata desničarska orijentacija lista Jyllands Posten te njego-va prvobitna izričita želja za provokacijom, i njegovo, u naj-manju ruku, prijetvorno ako ne i cinično pozivanje na slo-bodu tiska, ako se uzme u obzir odbijanje istog tog lista da svojedobno objavi karikature Isusa. Dakle, unatoč svim os-vjetljavajućim naknadnim spoznajama, ostaje nevjeroja-tna činjenica da objavljivanje jedne karikature može izazva-ti gnjev, nasilje, i za posljedicu imati desetke mrtvih. To ipak ne bi bilo moguće bez aktiviranja ogromne količine negati-vne energije. A takva energija može proisteći samo iz jednog dubinskog kompleksa. Stupanj uvredljivosti nekog subjekta obrnuto je proporcionalan njegovoj snazi, odnosno pathosu distance, kako Nietzsche kaže u Antikristu.

V.

Kasni ikonoklazam islamskih protestanata konzekven-tno valja razumjeti kao otpor moderni. Međutim, pobu-na protiv vizualnog predstavljanja, premda to na prvi pogled ne izgleda tako, nema ničeg zajedničkog s modernističkim konfliktom riječi i slike. Jer, kultura riječi u današnjim islam-skim zajednicama očito počiva upravo na vizualnoj osnovi.

1 Christina von Braun/Ludger Heid: Der ewige Judenhass. Philo Verlagsgesellschaft 2000.



Vizualno se, kako pokazuje Bela Balasz, daje kao ono pre-zentno, kao nespredno otjelovljenje smisla. U “kulturi rije-či” koja se uspostavila s knjigotiskom, “duša je postala nevi-dljiva” Dominacija riječi povlači za sobom razvijeni smisao za dvoslojnost iskaza, razlikovanje između signifikanta i si-gnifikata. Upravo ova distinkcija povećava prag uvredljivostia smanjuje mogućnost da se izričaj poistovjeti sa smislom. Baš to se pak događa protestnim muslimanskim skupinama; i to je, može biti, ključna konzekvenca ovoga slučaja: očito-vanje jedne pred-moderne hermeneutike doslovnosti i kultu-re poistovjećivanja u današnjim muslimanskim kulturama. Zapravo je riječ o skandaloznoj implikaciji za samu vjeru i status svetog. Jer poistovjećivanje svetog s označiteljem zna-či ili njegovu posvemašnju degradaciju ili njegovo totalitar-no izoliranje u neprobojni zid – nastaje nešto što bismo na-zvali logikom tabua, koji su etnolozi identificirali kao klju-čni momenat nastanka i funkcioniranja prvobitnih zajedni-ca. Upravo moderna raskida s tabuom, kao što tragom svog spoznajnokritičkog impulsa raskida sa svim očiglednim iz-vjesnostima, od čega je, usput rečeno, profitirao kriminali-stički roman; kao što, naposljetku, raskida s vjerom koja po-lazi od čvrste veze duha i slova.

VI.

Većina se muslimanskih zajednica nije suočila s bolnim po-sljedicama moderne. Rezultat je to, dakako, grubih svjetsko-povjesnih prijeloma, imperijalističkog naslijeđa – ali i utje-cajnih tendencija u zapadnom mišljenju posljednjih desetlje-ća. Propagirati postmoderni pristup identitetu, zalagati se za decentriranje subjekta, ukazivati na to da je Drugi uvijek tu u meni – vulgarno prevedeno: uvijek kriv za sve – u islam-skom (i općenito tzv. Trećem svijetu), dakle za kulturu koja još nije ni izrasla u subjekt, to znači izbjegavanje konfronta-cije s modernitetom, teorijsko opravdanje za stanje perma-nentne uvredljivosti. Susret sa samim sobom, pa makar i na ivici ponora – to je ono što nedostaje islamskom svi-jetu. Svaka alternativa moderni je lažna, dokidanje razdora, proturijeka, kriticizma, sveopće pomirenje u ime jedinstva, Boga, Naroda, Države, koje takve alternative nude, moguće su samo ukidanjem slobode. A sloboda znači ni više ni ma-nje nego: smijeh umjesto straha, ironija umjesto ozbiljnosti - ukratko: desakralizacija jezika.

VII

Ironijska kultura je defenzivi, ne samo u Trećem, nego i u onom svijetu koji sebe voli zvati “zapadnim”. Bilo je to vi-dljivo i u kontekstu afere oko karikatura. Mnogi intelektual-ci koji se već odavno ističu zalaganjem za ponovnu usposta-vu validnoga i čvrstog sustava vrijednosti,2 iskazali su izu-zetno razumijevanje za muslimansku povrijeđenost, a neki klerikalni publicisti su čak muslimanskim zajednicama po-zavidjeli na potencijalu mobiliziranja religioznih osjećaja, na

spremnosti da brane svoje svetinje, ističući kako se karikatu-ralni prikaz Muhammeda mogao objaviti samo u obezbože-nom ozračju do kraja sekulariziranog društva, koji je izgubio osjećaj za sveto, kako to zapravo proizlazi iz europskog za-borava vlastita kršćanskoga iskona – kao da su kršćanski ra-tovi i progoni heretika bili multikulturalni happeninzi, a ne-tolerancija i mržnja prosvjetiteljski izumi. – Ova klerikalna renesansa ozbiljnosti se, inače, odlično slaže s primitivnom ali pogubnom teorijom, koju će iz treće ruke primati, a onda i širiti trećerazredni kulturni kritičari, po kojoj je totalitari-zam, nacionalizam, šovinizam, mržnja prema Drugom za-pravo projekat moderne.

VIII

I onda je tu još jedan zabrinjavajući popratni fenomen, koji na kritičarima objavljivanja karikatura daje za pravo, prem-da na jednoj sasvim drugoj razini: crteži su, naime, goto-vo potpuno lišeni bilo kakvog smisla za humor i iro-niju. Izuzev jedne karikature koja prikazuje Muhammeda kako odbija aplikante za raj primjedbom da je u njemu po-nestalo djevica, sve ostale su u estetskome smislu bespre-dmetne, budući da se njima ne otvara ona proturječnost između beskonačnog i konačnog, između nebeskog i ze-maljskog, već se, u ovom konkretnom slučaju, između istih stavlja znak jednakosti i kontinuiteta. Ironija skreće pažnju na procjepe, nedostatnosti, ona ne može biti drugačija do dvo/smislena u (ne)pravom smislu te riječi, danske karika-ture Muhammeda su pak odveć jednoznačne, prozaične, bez traga ironije u sebi, bez onoga što je Friedrich Schle-gel zvao Witz, domišljatost, duhovitost. One su, u smislu, u kojem smo taj pojam ovdje koristili, vraški ozbiljne. Nisu li ove estetski posve promašene karikature pokazatelj je-dne tendencije na Zapadu, koja se ogleda u jednom drama-tičnom gubitku ukusa, poniranju kulture smijeha, a ona je upravo najpouzdaniji simptom resakralizacije, desekulari-zacije prostora. Ne potvrđuje li ovu našu sumnju cijeli niz religioznih obrata u teoriji (Derrida, Habermas, Vattimo i dr.) i u praksi (George W. Bush)? Tačno je da je slučaj kari-katura pokazao kako je ponovno na djelu konflikt sekulari-zma i fundamentalizma, i tačno je da je u odnosu na pros-vjetiteljstvo situacija obrnuta: sekularizam sad nije u po-ziciji da napada nego da se brani. Ali netačno je i to da se linije fronta mogu povući geografski ili kulturno. Prije će biti da one prolaze kroza svaku kulturu pojedinačno. Kro-za sve nas.

VAHIDIN PRELJEVIĆ (1975., BRČKO), ASISTENT NA GERMA-NISTICI NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U SARAJEVU. MAGI-STRIRAO O NJEMAČKOM ROMANTIZMU, PIŠE DOKTORAT O TJELESNOSTI U BEČKOJ MODERNI. ATEIST PO UVJERENJU, HUMANIST PO OPREDJELJENJU, MITTELEUROPEJAC PO NA-CIONALNOSTI. NEMA NIŠTA PROTIV MONOGAMIJE.

2 Istaknimo samo jedan svjež i eksplicitan primjer antiironijske ofenzive: Michael Großheim: Ironie als Irrtum. KulturSpiegel 3/2006.

AktualijeAktualije

Ak t u a l i j e


SJEĆATE LI SE INKASATORA IZ VREMENA PRIJE deve-desete godine prošloga stoljeća? Zazvonili bi na vra-ta, drsko vam pod nos podmetnuli sivkasti račun

“RTS pretplata” i znalački otvarali torbu u koju bi strpali vaše dinare. Mogla ste ga odbiti, poslati u materinu ili za-lupiti vratima, ali nakon toga stizala je opomena, pa sudska tužba, pa prisilna naplata. Zanimljivo, u susjednoj Republi-ci Hrvatskoj i dalje po selima i pasivnim krajevima kruže inkasatori i ubiru televizijsku pretplatu (HRT pristojbu), ili kako ih HRT-ovci zovu “vanjski suradnici naplate”. Čak se polovicom veljače 2006. u u Radučiću kod Knina zbio ne-mili slučaj, kada je jedan seljak pucao u inkasatora, koji mu je htio naplatiti 63 kune mjesečne pretplate.

U Hercegovini, valjda i u Bosni, nema inkasatora početkom 21. stoljeća. Ali ima državnih televizija, koje nastoje napla-titi proizvodnju svojega programa. Ali kulturno-financij-ski bi bilo da radiotelevizijska kuća šalje izravno račune za pretplatu (stručno: RTV pristojba iliti taksa) vlasnicima te-levizijskih aparata. (Drugi je padež što se uskoro očekuje prodaja mobitela na kojima će se moći gledati te ve pro-gram. Hoće li se tada plaćati mobitel preplata ili mobite-larina?). Međutim, u nemoćnoj državi, pod budnim okom masno plaćenih protektora i međunarodnih činovnika, dr-

žava nemoćnoj televiziji traži moćnu tvrtku, uz čije će ra-čune vezati televizijsku pretplatu, ne bi li tako utjerala od svojih građana tv pristojbu. Naime, u Sl. novinama Fede-racije BiH (51/01) objavljen je ZAKON O RADIO-TELE-VIZIJI FEDERACIJE BiH, u kojemu se u čl. 55. kaže: “Sve pravne i fizičke osobe na teritoriju FBiH, koji posjeduju ra-dio i televizijski prijamnik, dužne su RTV FBiH mjesečno plaćati pretplatu”. Nadalje, ta se pretplata veže uz račun za električnu energiju, jer se u čl. 57. kaže: “Smatra se da svaka osoba, koja je zaključila ugovor o isporuci električne ener-gije s poduzećem za distribuciju el. energije, posjeduje ra-dio i televizijski prijamnik”. Zanimljivo s pravne točke gle-dišta: zakonodavatelj polazi od pretpostavke, umjesto da operira s činjenicama! I tako je krenulo utjerivanje televi-zijske pretplate za PBS BiH, RTV FBiH i RT RS (Javni ra-dio-televizijski servis Bosne i Hercegovine, Radio-televizi-ja Federacije Bosne i Hercegovine, Radio-televizija Repu-blike Srpske). Tri državna ekranska mastodonta, s politi-čkim i kadrovskim naslijeđem iz socijalističkoga sustava, nasjela su na grbaču radničke klase.

Pitanje je: iz čije kuhinje je izišao ovako trom, inertan i ne-djelotvoran radiotelevizijski sustav na razini BiH? Iz ureda međunarodnih činovnika OHR-a, točnije PIC-a (Peace Im-

RTV pristojba – nepristojno državno džeparenjeMeđunarodna zajednica, OHR-ova, PIC-ova i RAK-ova djeca, nastavila je i dalje zidati Potemkinovu televiziju, malo s mrkvom, puno više s batinom. Mnogi zakoni, odluke i ugovori prelomljeni su preko koljena, nimalo legalistički i pravnički, ali međunarodna zajednica tutor je i egzekutor domaće zajednice. S druge strane narod se pokazao kao žilava kobila, posebno osjetljiv na nepristojno državno džeparenje. Nije se UPRISTOJBIO na elektro šokove, niti na telefonske impulse

Radoslav Dodig

Ak t u a l i j e


plementation Council – Vijeće za provedbu mira). Istina, u gotovo svim zemljama Europske unije televizijska pretplata je normalna stvar. Mjesečnu ili godišnju pretplatu ne plaća-ju samo gledatelji u Portugalu, Luksemburgu i Španjolskoj. U Grčkoj je jednostavno tv pretplata ukalkulirana u račun za potrošenu električnu energiju. U Njemačkoj postoji je-dinstvena radio i televizijska pretplata (za tri mjeseca 51 euro) za državne kanale - prvi program (ARD) i drugi pro-gram (ZDF), kao i na treće (regionalne) kanale i na radio. To je obveza svakoga građanina. Rusija je u sferi radija i te-levizije usvojila američki sustav, što znači da nema nikakve pretplate za državnu radioteleviziju. U ruskim emisijama po pravilu nema nikakvih kulturnih sadržaja, a programi su puni vrlo agresivnih reklama. U Sloveniji pretplata (11 eura za fizičke osobe, 31 euro za pravne) uplaćuje se na ra-čun RTV Slovenije. U Makedoniji tv pretplata, u iznosu od 3,2 eura, plaća se preko računa za električnu energiju. U Sr-biji od 1. listopada 2005. uveden je također sustav plaćanja pretplate (300 dinara) preko računa za električnu energi-ju. Takva odluka dočekana je na nož. Udruženje za zaštitu potrošača uputilo je tužbu Vrhovnom sudu Srbije. Resorni ministar Vlade Srbije tvrdio je da nije bilo drugoga izbora za utjerivanje tv pretplate nego putem računa EPS-a (Elek-troprivrede Srbije). Ideju da se pretplata veže za račune Te-lekoma Srbije odbacili su, jer su dobili odgovor da Telekom nije javno poduzeće nego akcionarsko društvo i da posluje po tržišnim principima.

I tako su od 2001. diljem BiH krenuli računi za struju, na kojima se nalazila kao posebna stavka rtv pretplata (6 KM). Kakva je bila naplativost? Prema izvješćima Javnoga RTV servisa BiH polovična, oko 56%, što je bilo daleko manje od predratne inkasatorske pretplate u SR BiH (90 posto, ili Republike Hrvatske danas 92 posto). Primjerice, za zadnja tri mjeseca naplaćivanja rtv pretplate na računima za elek-tričnu energiju (siječanj – ožujak 2004.) preko Elektropri-vrede HZ HB naplatilo se skromnih 9.675,00 KM, a preko Elektroprivrede BiH 1.169,735,00 KM (www.pbsbih.ba). Jedno-stavno govoreći, hrvatsko gledateljstvo apsolutno je odbi-jalo plaćanje pretplate, što se može još jednostavnije protu-mačiti kao nezadovoljstvo prikazanim tv programom. Pri-tisak OHR-a, PIC-a i RAK-a (Regulatorne agencije za ko-munikacije) na Ministarsko vijeće BiH i na entitetske vlade pojačao se. Ministar komunikacija i transporta BiH Branko Dokić uputio je dopis ravnateljima i predsjednicima upra-va telekomunikacijskih poduzeća i društava da potpišu s Javnim RTV servisom BiH i entitetskim tv kućama UGO-VOR O NAPLATI RTV PRISTOJBE (TAKSE) u visini od 6 KM mjesečno, koja bi se vezala uz račun za naplatu usluga fiksne telefonije. U dopisu je, između ostaloga stajalo, “daje Savjet ministara Europske unije preporučio da se osigura stabilnost financiranja javnih servisa, kao uvjet za ispunje-nje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH Europ-skoj uniji”. Direktori BH Telekoma Hamdo Katica i HT-a Mostar mr. Stipe Prlić uzvratili su da bi potpisivanje takvo-

ga ugovora bilo vrlo štetno za njihovo poslovanje. Služba za informiranje i odnose s javnošću HT-a Mostar 5. sije-čnja 2004. oglasila se javnim priopćenjem, u kojemu je sta-jalo da bi se potpisivanjem takvoga Ugovora prekršilo više zakonskih odredaba. Kao prvo, Zakon o zaštiti potrošača (Sl. glasnik BiH, 17/02. čl. 46.), gdje je propisano da se po-trošaču mora dostaviti račun posebno za svaku uslugu. Isto tako narušila bi se prava iz Zakona o obligacijskim odno-sima (Sl. list RBiH, 2/92, 13/93. i 13/94.), gdje je propisa-no da od obveznika pristojbu naplaćuje pravni subjekt koji je obavio dotičnu uslugu. Osim toga, HT d.o.o. Mostar nije registriran za obavljanje usluga posredovanja u platnom prometu. Slično stajalište zauzeo je i Ured za zakonodav-stvo Vlade FBiH, koja na sjednici 19. siječnja 2004. nije do-nijela odluku o potpisivanju ugovora između telekom ope-ratera i televizijskih kuća. Ali kako je pritisak na Vladu ra-stao, ona je na 49. sjednici 22. siječnja 2004. donijela Odlu-ku o načinu naplate RTV takse (pristojbe) u Federaciji BiH (objavljena 12. veljače 2004.), u kojoj u čl. 2. propisu-je “da se RTV pristojba obračunava u zbirnom iznosu ra-čuna za usluge fiksne telefonije”. U reakciji na takvu odlu-ku Ured za informiranje i odnose s javnošću HT-a Mostar uputio je 16. veljače 2004. Priopćenje za javnost, u kojemu se opet ukazuje na poslovnu štetu i financijske teškoće, ko-jima bi bio izložen HT Mostar primjenom takvoga načina naplate rtv pristojbe. “Takav način pritiska na uspješna po-duzeća i društva u Federaciji BiH, pokazuje nemoć države da osigura normalno poslovanje, distribuciju i naplaćivanje računa između davatelja i korisnika usluge, što nije na eu-ropskoj razinu za koju se iz Vlade zalažu”, navodi se u pri-općenju. Predsjednik sindikata BH Pošte Muhamed Bajra-mović izjavio je da bi bilo logično da BH Pošta i drugi po-štanski operateri distribuiraju račune i ubiru rtv pretpla-tu, jer je Pošta svojedobno bila ovlašteni institut za naplatu RTV pretplate, kada je njezina realizacije bila čak 87 posto (Dnevni avaz, 22. siječnja 2004.). Njegov prijedlog nije nai-šao na odaziv u Vladi FBiH.

U pregovorima s televizijskim kućama Uprava HT-a Mo-star postigla je solomonsko rješenje oko načina plaćanja rtv pristojbe. Naime, na telefonskim računima HT-a Mo-star ostavljena je mogućnost da njihovi korisnici prigodom uplate mogu platiti račun s uračunatom rtv pristojbom, ili platiti samo račun telefonskih usluga bez rtv pristojbe. Re-akcija građana na području koje pokriva HT Mostar bila je očekivana. Tek manji dio (mjesečno prosječno 15 do 20 po-sto) odazvalo plaćanju rtv pristojbe, komentirajući to ne-kvalitetnim programom FTV-a, lošim signalom, ili pak ne-postojanjem tv kanala ili programa na hrvatskom jeziku. Istodobno, tijekom 2004. Stjepan Jurkić, nekadašnji člana Parlamenta BiH i Ustavotvorne skupštine FBiH, pokrenuo je peticiju da se na FTV-u uspostavi “bh hrvatski program na bh hrvatskom kanalu” (NINA, 13. 6. 2004.). Zbog ne-zadovoljstva oko naplativosti rtv pristojbe, koja se na ra-zini BiH kretala oko 65 posto, Federalna televizija poslala

http://www.pbsbih.ba

Ak t u a l i j e


je oko 200.000 prijedloga za dozvolu sudskog izvršenja na-plate RTV pretplate na području Federacije BiH, izjavila je za izvršna direktorica Odjela za RTV pretplatu Tonka Kne-žević (Dnevni list, 13. lipnja 2004.). U nastojanju da kako-tako osovi na noge mastodontski tv sustav u BiH, OHR i međunarodna činovnička menadžerija kreće u novu refor-mu, koja je rezultirala donošenjem “Zakona o javnom ra-diotelevizijskom sustavu Bosne i Hercegovine” (Sl. gla-snik BiH, 78/05.) 8. studenoga 2005. Zanimljivo je da je za-kon Zastupnički dom Parlamenta BiH usvojio 17. svibnja 2005., a Dom naroda Parlamenta BiH tek 5. listopada 2005. Razlog leži u činjenici što se HDZ, kao većinska hrvatska stranka u BiH, pozvao na vitalne nacionalne interese i tra-žio da se o sadržaju zakona očituje Ustavni sud BiH. Usta-vni sud, međutim, zaključio je kako su prigovori hrvat-skih zastupnika na sadržaj zakona neutemeljeni, te da on ne ugrožava nacionalni interes Hrvata u BiH. Zastupnici HDZ-a BiH u Parlamentu BiH, izjavili su kako bi u drža-vi kakva je BiH javni radiotelevizijski sustav morao i pra-ktično, a ne samo teorijski, jamčiti pravo na uporabu jezika konstitutivnih naroda. Stoga su tražili uspostavu posebna programa koji bi emitirao samo na hrvatskom jeziku. Kako

nisu usvojeni njihovi amandmani i primjedbe na prijedlog Zakona o javnom radiotelevizijskom sustavu BiH, oni su napustili sjednicu, pa je zakon usvojen glasovima bošnja-čkih i srpskih zastupnika.

U općim odredbama navedena zakona, u čl. 3. piše: “Su-stav javnoga emitiranje u BiH čine: Radiotelevizija BiH, Ra-diotelevizija FBiH, Radiotelevizija RS i Korporacija javnih RTV servisa BiH”. Zakon je obuhvatio i plaćanje rtv pristoj-be, tako što je u čl. 17. definirao: “Svako kućanstvo i pravnaosoba na teritoriju BiH, koji posjeduju radio ili televizijski prijamnik, dužni su plaćati mjesečnu pristojbu za posjedo-vanje toga prijamnika”. Naplaćivanje rtv pristojbe i dalje je vezano uz telefonske račune, prema čl. 42., stavka 4.: “U ra-zdoblju valjanosti prve dozvole Sustava, RTV pristojbu na-plaćuju operateri TELEKOM-a”. Čak je naglašeno u stavku 5.. “Operateri TELEKOM-a pri sakupljanju RTV pristojbe uložit će iste napore kao pri naplaćivanju vlastitih tra-žbina”, Dakle, još jednom zakonodavatelj polazi od pre-tpostavke – čl. 19., u kojemu se “smatra da svako kućanstvo i svaka registrirana pravna osoba ima radio ili televizijski prijamnik”, te u čl. 42. govori “o ulaganju istih napora”, što je

Ak t u a l i j e


s pravne strane prilično nategnuto i hipotetično. Dva tele-komunikacijska operatera u FBiH – HT Mostar i BH Tele-kom, bila su i dalje izložena pritiscima da što žurnije potpi-šu Ugovor o naplati rtv pristojbe s javnim emiterima. Dire-ktor BH Telekoma H. Katica naglasio je “da se radi o name-tanju obveza za koje operateri nisu zaduženi i da su poje-dine odredbe Zakona o javnom radiotelevizijskom sustavu BiH u koliziji s nekim drugim zakonima” (Dnevni avaz, 5. studenoga 2005., 11.). Direktor i predsjednik Uprave HT-a Mostar S. Prlić također je naglasio “da Zakon ne ide u prilog operaterima, jer ćemo obračunavati uslugu koja nije naša”. Kako je država većinski vlasnik svih triju tk operate-ra, uskoro je bio potpisan Ugovor o naplati RTV pristojbe između HT-a Mostar, BH Telekoma i Telekoma Srpske s je-dne strane i JS-a BiH, TV-a FBiH i RT-a RS s druge strane. U čl. 2. Ugovora naglašeno je “kako se RTV pristojba veže za naplatu usluga mjesečnih računa fiksne telefonije i dačini sastavni dio zbirnoga iznosa računa za korištenje tele-fonskih usluga”. To je značilo da pretplatnici ne mogu pla-titi dostavljeni račun za telefonske usluge bez plaćanja rtv pristojbe. U priopćenju za javnost Službe za informiranje i odnose s javnošću HT-a Mostar od 4. siječnja 2006. još jednom je naglašeno da da će takav način naplate najviše poteškoća zadati HT-u Mostar, “koji je najmanji tk opera-ter u BiH, jer je među njegovim korisnicima usluga najveći otpor plaćanju rtv pristojbe”. Pravnici su upozorili na manj-kavosti ugovora o naplati rtv pristojbe, jer tk operateri ne mogu tako jednostavno isključiti iz telefonske mreže svo-ga korisnika ako ne plati rtv pristojbu. Naime, u “Ugovo-ru o zasnivanju pretplatničkoga odnosa” između telekom operatera i korisnika tk usluga nigdje se ne spominje rtv pristojba. To bi značilo da bi eventualne sudske sporove u slučajevima isključenja korisnika iz mreže zbog neplaćanja rtv pristojbe sud presudio na štetu tk operatera. Osim toga, djelatnici HT-a Mostar, pa i oni na šalterima Hrvatske po-šte Mostar, dobivali su često pozive i opomene svojih ko-risnika da će radije isključiti telefonski broj nego platiti ra-čun s uključenom rtv pristojbom. Treba imati u vidu da je u zadnje dvije godine opao prihod od fiksnih telefonskihusluga, a da je znatno porastao promet i prihod kompani-ja koje pružaju usluge mobilne telefonije. Nezavisni sindi-kat uposlenika HPT-a Mostar najavio je da će podnijeti tu-žbu ustavnom sudu BiH zbog naplate RTV pristojbe putem računa za fiksnu telefoniju, ukazavši da je takav način šte-

tan za HT i HP Mostar i njihovih dvije tisuće zaposlenika (Dnevni avaz, 9. 12. 2005.).

S obzirom da se za provođenje takvoga načina ubiranja rtv pristojbe moralo prilagoditi računovodstvene aplikacije i kreirati nove obrasce računa, HT Mostar je u drugoj polo-vici veljače 2006. ispostavio svojim korisnicima račune te-lefonskih usluga za siječanj 2006., u kojima je rtv pristoj-ba bila uključena u zbirni račun usluga. U trenutku pisa-nja ovoga teksta rano je govoriti kakva će biti naplativost telefonskih računa HT-a Mostar i ostalih bh telekom ope-ratera u 2006., te kako će se to odraziti na njihovo poslova-nje. Međutim, trakavica oko pretplate i televizije u Federa-ciji BiH nastavlja se i dalje. Naime, Zastupnički dom Parla-menta FBiH usvojio je “Prijedlog zakona o javnom servisu RTV Federacije BiH”. U njemu je usvojeno više amandma-na, među kojima je i onaj SDP-a, “da se na područjima koja nisu pokrivena tv signalom ne plaća rtv pristojba”. Zastu-pnici HDZ-a napustili su prije izglasavanja parlamentar-nu dvoranu, jer nisu bili usvojeni njihovi amandmani. Me-đutim, iz Ureda visokoga predstavnika stiglo je priopćenje “da amandmani na Prijedlog zakona o Javnom RTV servisu Federacije, koji su usvojeni u Predstavničkom domu, nisu u potpunosti usklađeni sa Zakonom o Javnom RTV susta-vu BiH”. Nadalje, OHR očekuje da Dom naroda Parlamen-ta FBiH “taj Zakon usvoji u obliku u kojemu ga je predloži-la Federalna vlada, kako bi bio usklađen sa Zakonom o Ja-vnom RTV Sistemu BiH, te u skladu sa zahtjevima Europ-ske komisije”(www.rtvfbih.ba/loc/news.wbsp, 19. 3. 2006.).

Što se može iščitati iz dramoleta na temu RTV PRISTOJ-BA? Država BiH naslijedila je televizijsku kuću iz staroga sustava, inertnu i glomaznu, koja se nije mogla snaći u no-vim tranzicijskim šokovima. Pokušala ju je osoviti na noge, što nije uspjelo, jer jedan bolesnik liječio je drugoga bole-snika. Međunarodna zajednica, OHR-ova, PIC-ova i RAK-ova djeca, nastavila je i dalje zidati Potemkinovu televiziju, malo s mrkvom, puno više s batinom. Mnogi zakoni, odlu-ke i ugovori prelomljeni su preko koljena, nimalo legalisti-čki i pravnički, ali međunarodna zajednica tutor je i egze-kutor domaće zajednice. S druge strane narod se pokazao kao žilava kobila, posebno osjetljiv na nepristojno državno džeparenje. Nije se UPRISTOJBIO na elektro šokove, niti na telefonske impulse. Kraj prvoga čina.

http://www.rtvfbih.ba/loc/news.wbsp

Prikazi / osvrti

Prikazi / osvrti

Pr i k a z i / o s v r t i


KNJIGA M. TUĐMANA: “ISTINA o Bosni i Hercegovini: doku-menti 1991. – 1995.” sadrža-

va 227 dokumenata, koji se odnose na burno povijesno razdoblje bosansko-hercegovačke povijesti. Korpus oda-branih dokumenata raznolik je, kako po provenijenciji tako i po značenju. U njemu se nalaze tekstovi deklaraci-ja, odluka, platformi, sporazuma, za-ključaka, mišljenja, izjava, planova, direktiva, priopćenja, pisama, govo-ra, stavova, uredaba, stajališta, nacr-ta, protokola, prijedloga, zakona, za-povijedi, dogovora, poziva, demanti-ja, mirovnih paketa, načela, rezolucija i ustava. Dokumenti su podijeljeni u 8 dijelova, poredanih kronološki – od Deklaracije o suverenosti BiH iz 1991. do Zajedničke izjave o normalizaciji odnosa predsjednika SRJ S. Miloševi-ća i predsjednika Predsjedništva BiH A. Izetbegovića iz 1996. Sedmi dio je “Kazalo stavova uz pregovore o ustro-ju BiH”, koji sumarno i kronološki, obuhvaća različita gledišta pregovara-ča i mirovnih posrednika o ustrojstvu BiH, kao i događaje koji su obilježili razdoblje 1991. – 1996. Osmi dio do-nosi 22 zemljovida, na kojima su kar-tografski prikazani različiti prijedlozi uređenja BiH, planovi mirovnih kon-ferencija, kao i razgraničenja u trenu-cima ratnih operacija.

U opsežnu Predgovoru M. Tuđman kreće s pretpostavkom da “zemlje koje budu dominirale informacijskim

prostorom (engl. cyberspace) imat će hegemoniju u svijetu”. Isto tako “naj-veća indoktrinacija javnim zna-njem ostvaruje se manipulacijom pamćenja. Postupak manipulaci-je postiže se prešućivanjem posto-jećih dokumenata i dokaza, kao i promjenom konteksta dokumen-tima”. Auktorov cilj je podsjetiti na dokumente koji će omogućiti pristup objektivnoj i cjelovitoj prosudbi zbi-vanja u Bosni i Hercegovini. On upo-zorava čitatelja da pregled dokume-nata u knjizi nije niz činjenica i istina, već “građa za donošenje čitateljevih vlastitih sudova i procjena o raspadu SFRJ, o ratu u BiH i politici Republi-ke Hrvatske prema BiH”. Baza poda-taka koji se odnose na građu u zbor-niku nije nigdje cjelovito pohranje-na. Dapače, u državnim institucija-ma neki ključni dokumenti nedostaju. Kao primjer navodi se “Odluka kojom Republika Hrvatska priznaje Socijali-stičku republiku Bosnu i Hercegovi-nu” od 7. travnja 1992. nije objavljena u “Narodnim novinama”, ne postoji u dokumentaciji Ministarstva vanjskih poslova, niti je u medijima ikad obja-vljena u cijelosti. Kao kriterije o izbo-rima dokumenata auktor navodi njih pet: 1. Mirovne planove međunaro-dne zajednice o uređenju BiH, 2. Spo-razume o ustavnom uređenju BiH, 3. Deklaracije zainteresiranih strana, 4. Vojne mirovne sporazume i 5. Pisma ključnih aktera događaja. U knjizi su gotovo uvijek uvršteni izvorni doku-

menti, dok su izostavljene rezoluci-je Vijeća sigurnosti UN-a, za koje Tu-đman kaže da su dostupni na inter-netskim stranicama, ali da su i preo-psežni, pa bi samo oni zahtijevali po-sebnu publikaciju. Ipak, za detaljni-ju percepciju međunarodne političke scene trebalo je donijeti, primjerice, rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a br. 713. od 25. rujna 1991., kojom je uve-den embargo na sve isporuke oru-žja i vojne opreme Jugoslaviji, br. 743. od 21. veljače 1992. o slanju mirovnih snaga na područje bivše Jugoslavi-je (UNPROFOR), ili rezoluciju UN-a br. 757. od 30. svibnja 1992. kojom su uvedene gospodarske i diplomatske sankcije SR Jugoslaviji (samo napome-na na str. 716.).

Na temelju izloženih dokumenata pi-sac je definirao stajališta nacional-nih elita u BiH, zaključivši. 1. Hrvat-ska politička elita zauzimala se za uni-ju triju etničkih jednica, 2. Bošnjačka politička elita zauzimala se za unitar-nu građansku državu, 3. srpska politi-čka elita htjela je ostvariti srpsku na-cionalnu državu u uniji s ostalim di-jelom države (str. 7.). Mislim da je za-ključak simplificiran, jer se treba kro-nološki determinirati, ali i unutar na-cionalnoga korpusa postoje određene distinkcije. U politici hrvatskih stra-naka u BiH do jeseni 1992. nije bilo na službenoj razini isticanja za etni-čke jedinice u uniji, kao ni u musli-mansko-bošnjačkom korpusu unitar-

Istina o Bosni i HercegoviniBez obzira na određene propuste knjiga M. Tuđmana “Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991. – 1995.” ostaje kao solidno fundirani temelj za proučavanje složene slike Bosne i Hercegovine krajem 20. st. i kao lijek protiv proizvodnje zaborava

Radoslav Dodig

Prikaz knjige: Miroslav Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991. – 1995., Slovo M, Zagreb, 2005., 754 str.



ne građanske države. Do promjena stajališta dolazi nakon oružanih bor-bi između HVO-a i Armije BiH u sre-dnjoj Bosni u ožujku 1993., te u svi-bnju 1993. u Mostaru. Osim toga, SDP BiH zalagao se za decentralistički ustroj BiH, sličan predratnom socijali-stičkom konceptu. Pisac zaključuje da je međunarodna zajednica odgovorna za duge pregovore o ustroju BiH, te nakon toga za ratnu agoniju države.

M. Tuđman operira s četirima obra-scima kolektivna pamćenja: 1. Proi-zvodnja determinirana kaosa, 2. Pro-izvodnja pristanka, 3. Proizvodnja identiteta i 4. Proizvodnja zaborava. Determinirani kaos stanje je u koje-mu treba čuvati da nered ostaje unu-tar određenih granica i da bude upra-vljiv. Navedenu sintagmu uvelike je razradio D. Domazet u knjizi “Hr-vatska i veliko ratište”, Zagreb, 2002., 282.-283. Proizvodnja pristanka (prema Noamu Chomskom) oblikova-nje je javnoga znanja koje nastaje pri-hvaćanjem nadziranih i kontroliranih informacija. Proizvodnja identiteta je informacijska strategija koja obliku-je javno znanje i pamćenje u funkciji stvaranja određenih rješenja u ustro-ju neke države, konkretno unutar BiH Federacije BiH. Prema auktoru ona je u BiH doživjela krah, jer je razvoj do-gađaja nakon Daytona pokazao da na-metnuta ustavna rješenja ne funkcio-niraju. Proizvodnja zaborava tehnika je informacijskih strategija koje su u funkciji oblikovanja određene ekspan-zionističke i hegemonističke politike. Na primjeru srpske političke matri-ce vidljiva je u stajalištu “da je srpski narod u Jugoslaviji bio ugrožen, u in-feriornom položaju, te da su republi-čke granice, određene na drugom za-sjedanju AVNOJ-a, na štetu srpskoga naroda i treba ih revidirati”.

Izloženi dokumenti (od str. 53. do 710.) teku kronološki, s označenim izvorom odakle su preneseni. Prvi do-kument je “Deklaracija o državnoj su-verenosti i nedjeljivosti Republike Bo-sne i Hercegovine”, Sarajevo, 27. ve-ljače 1991. U popratnoj bilješci pisac navodi da su za navedenu deklaraciju glasovali članovi HDZ-a i SDA, ali su

članovi SDS-a bili protiv i deklaracija nije izglasana. Ipak, potpunosti radi, Deklaracija o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Herce-govine, bila je uvrštena na dnevni red 4. zasjedanja Skupštine SR BiH 27. veljače 1991. kao 4. točka dnevnoga reda. Prijedlog deklaracije poduprlo je 86 zastupnika, a obrazložio ga je dr. Naim Kadić, u ime Kluba poslanika SDA. Međutim, više od 20 zastupni-ka SDS-a pismeno je zatražilo skida-nje s dnevnoga reda Deklaracije, su-kladno amandmanu LXX., t. 10. usta-va SR BiH. Stoga je, prema ustavnim odredbama, ta točka bila isključena iz dnevnoga reda (Skupština RBiH, Za-pisnici zajedničkih sjednica Skupšti-ne RBiH 1990.-1996., Sarajevo, 1996., 43.-44.).

U “Dokumentima 1991. – 1995.” nema “Platforme o budućem uređe-nju Jugoslavije” od 23. siječnja 1991., koju je Skupštini SR BiH podnio De-mokratski socijalistički savez 24. sije-čnja 1991., s potpisom predsjednika dr. Mirka Pejanovića. Navedena plat-forma nije došla na dnevni red Skup-štine SR BiH (U posjedu pisca ovih redaka). Nema ni “Političke platfor-me HDZ-a BiH” od 23. ožujka 1991., koja je donesena na prvom saboru HDZ-a BiH. U njoj se, između ostalo-ga, HDZ BiH “zalaže za nastavak di-jaloga o budućnosti zajednice jugo-slavenskih naroda na potpuno ravno-pravnoj osnovi, gdje BiH nastupa kao suverena republika, bez vanjskih pri-risaka i prijetnje vojnom silom”. Zani-mljivo je da je pisac u iznošenju doku-mentarne građe koristio vrlo različi-te izvore, od internetskih, agencijskih i novinskih, do službenih arhivskih. Ipak, trebalo je uz prenošenje onih iz tiska ili internetskih stranica navesti i službeni izvor, gdje su i kada objavlje-ni. Tako je za drugi dokument u knji-zi “Šest točaka predsjednika Predsje-dništva Alije Izetbegovića o budućno-sti SFRJ” od 27. lipnja 1991. kao izvor navedena “Borba” od 28. lipnja 1991. U “Zapisniku zajedničke sjednice vi-jeća Skupštine SR BiH u stalnom za-sjedanju”, koja je održana 26. i 27. li-pnja, te 10. i 11. srpnja 1991., dotična točka dnevnoga reda glasila je: “Aktu-

alna pitanja političke situacije u Ju-goslaviji i opredjeljenje Skupštine SR BiH o pitanju donošenja odluka po-jedinih republika o osamostaljivanju i razdruživanju od Jugoslavije”. Izvje-šće o toj točci podnio je A. Izetbego-vić, koji je predložio da Skupština SR BiH zauzme predložena stajališta u šest točaka (Str. 2. zapisnika). U zapi-sniku Skupštine SR BiH nalaze se au-tentični prijedlozi, dok su oni u knji-zi, preneseni iz “Borbe”, necjeloviti i sumarni. Premda se u “Dokumenti-ma” donosi “Deklaracija o Jugoslavi-ji ministara europske dvanaestorice” od 6. kolovoza 1991., trebalo je doni-jeti i “Deklaraciju o Jugoslaviji” od 27. kolovoza 1991., koja je usvojena na izvanrednom ministarskom sastanku Europske političke kooperacije u Bru-xelessu, kao i “Deklaraciju o Jugosla-viji” od 3. rujna 1991. s izvanrednoga ministarskoga sastanka EZ-a u Haagu (ona se samo spominje u “Kazalu sta-vova” na str.713.). U “Kazalu stavova” trebalo je navesti također niz događa-ja koji su obilježili početak priprema srpske agresije. Tako se na 6. sjedni-ci Skupštine SR BiH 11. i 12, travnja 1991. raspravljalo o transportu oru-žja preko BiH. Klub HDZ-a tražio je da se tim povodom zatraži odgovor-nost generala Kadijevića i Adžića (Za-pisnik sa Skupštine, str. 7.). Na istoj sjednici, povodom osnutka regional-ne zajednice srpskovećinskih općina u Bosanskoj Krajini, Skupština je doni-jela zaključak u kojima se općinskim skupštinama preporučuje obustava od donošenja odluka u vezi regiona-lizacije, dok se vode pregovori o usta-vnom uređenju Jugoslavije (Zapisnik sa Skupštine, str. 11.). Značajna je i “Odluka o odlaganju primjene Zako-na o izmjenama i dopunama zakona o vojnoj obavezi i Zakona o izmjenama i dopunama zakona o opštenarodnoj odbrani”, koju je donijela Vlada SR BiH na svojoj sjednici od 23. kolovoza 1991. Ona je odložila primjenu zako-na SFRJ-a o vojnoj obvezi i mobiliza-ciju, nakon čega se novaci i vojni ob-veznici s teritorija BiH nisu više upu-ćivali u JNA (Skupštinski materijal od 5. rujna 1991., u posjedu R. D.).

Izvanredna sjednica Skupštine SR BiH



održana je 11. rujna 1991. Na njoj su usvojeni “Zaključci za daljnje razgo-vore na Mirovnoj konferenciji u Ha-agu” (Zapisnik sa sjednice, str. 2-3. u posjedu pisaca ovih redaka). Njih nema u ovoj knjizi. Isto tako nema ni “Zaključaka HDZ-a o političko-si-gurnosnoj situaciji u SR BiH”, koji su izneseni u 10 točaka (Zapisnici za-jedničkih sjednica Skupštine RBiH 1990.-1996., str. 99.). Na sjednici je predsjednik Predsjedništva SR BiH A. Izetbegović pročitao svoje izlaganje s Mirovne konferencije u Haagu 7. ruj-na 1991., koje su zastupnici dobili kao materijal za sjednicu, a koje izražava stajališta Predsjedništva SR BiH o ra-zrješenju krize u SFRJ (u posjedu R. D.). U Haagu je 12. i 13. rujna 1991. nastavljena Konferencija o Jugoslavi-ji, na kojoj je BiH izaslanstvo iznije-lo “Principe rješavanja jugoslavenske krize” u osam točaka (u posjedu R. D.), kojih također nema u knjizi.

Dokument pod br. 8. (str. 70., izvor HINA) naveden je kao “Memoran-dum Skupštine Bosne i Hercegovine”, premda bi bilo točnije reći “Memo-randum Skupštine Socijalističke re-publike Bosne i Hercegovine”, kako ga naziva Službeni list SR BiH, jer je tamo objavljen u br. 32. od 16. listo-pada 1991., str. 985.). Tekst u Službe-nom listu SR BiH razlikuje se od ono-ga u “Dokumentima”, ne samo zbog duljega uvoda, već i na jezičnom pla-nu. Osim toga, u Službenom listu stoji da je u potpisu “Memoranduma” pot-predsjednik Skupštine SR BiH Mari-ofil Ljubić, a ne predsjednik Momči-lo Krajišnik, koji je napustio sjednicu prema instrukcijama SDS-a. Za doku-ment pod br. 9. (str. 72., izvor Vjesnik) “Platforma o položaju Bosne i Herce-govine i budućem ustrojstvu jugosla-venske zajednice” stoji da je donesena 15. listopada 1991., dok se u Službe-nom listu SR BiH (br. 32., od 16. listo-pada 1991., s. 986.) navodi kao nadne-vak 14. listopada 1991. Istina, Skupšti-na je zasjedala do kasnih sati iza pola noći 15. listopada 1991., ali je Platfor-ma usvojena sa 136 glasova prije po-noći (Zapisnici Skupštine, str. 105.; Muslimanski glas, br. 26, 18. listopa-da 1991., str. 7.). Usto, tekst u Doku-

mentima razlikuje se od onoga u Slu-žbenom listu u pojedinim člancima. Za dokument (str. 99.-100.) “Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna” (Grude, 18. studenoga 1991.), koji je naveden prema knjizi S. Čeki-ća, Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima, Sarajevo, 1994., treba-lo je zaviriti u Narodni list HZ Her-ceg Bosne, br. 1. od rujna 1992., gdje je ta odluka objavljena s izmjenama i dopunama, jer ima 10 članaka, a ne 8, kako stoji u knjizi. Dokument pod br. 30. “Skupština Bosne i Hercegovi-ne: odluka o raspisivanju referendu-ma o nezavisnosti Bosne i Hercegovi-ne” (str. 132.) vijest je prema navodu HINE. Trebalo je pronaći materijale sa 9. sjednice Skupštine SR BiH od 24. i 25. siječnja 1992. (Zapisnici Skupšti-ne, str. 110.-115.), ili pregledati Slu-žbeni list SR BiH od siječnja i veljače 1992. Naime, tada je usvojena Odluka o raspisivanju referenduma za utvrđi-vanje statusa BiH, koja je imala četiri točke, te nakon toga Zaključak o pro-vedbi referenduma, koji govori o nači-nu provođenja referenduma.

Iz navedenih primjedaba vidi se da je u pronalaženje dokumenata iz ne-posrednih izvora trebalo uložiti više pomnje. Nekih dokumenata nema u knjizi, niti u Kazalu stavova, koji sva-kako zaslužuju spomen. Riječ je o “Odluci o formiranju Hrvatskoga vi-jeća obrane” (Narodni list HZ HB, br. 1, rujan 1992., str. 4.), te “Statutar-noj odluci o privremenom ustrojstvu izvršne vlasti i uprave na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne” od 15. svibnja 1992. (Narodni list HZ HB, br. 1, rujan 1992., str. 5.-8.9 i “Statu-tarnoj odluci o privremenom ustroj-stvu općinske izvršne vlasti i općin-ske uprave” (HVO HZ HB, br. 351, od 13. lipnja 1992.). Nema ni više zaklju-čaka sa sjednica Predsjedništva HDZ-a BiH u mandatu v. d. predsjednika dr. Milenka Brkića, koje su održane 4. lipnja, 5. srpnja i 9. kolovoza 1992. Na nekim sjednicama dopredsjednik HDZ-a BiH M. Boban izdvajao je svo-ja mišljenja. Pod brojem 95. (str. 322.-323.) nalazi se “Pismo predsjednika RH dr. Franje Tuđmana predsjedni-ku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbe-

goviću” od 27. siječnja 1993. Nedo-staje odgovor A. Izetbegovića od 28. siječnja 1992. (Slobodna Dalmacija, 29. siječnja 1993., str. 2.). Iako je na str. 421. navedena “Temeljna odluka o uspostavi i proglašenju Hrvatske re-publike Herceg-Bosne”, Grude, 28. ko-lovoza 1993., nije navedeno da je pret-hodno taj čin također obavljen na sje-dnici Središnjega odbora HDZ-a BiH u Livnu 24. kolovoza 1993. (F. Mioč, Proglašena Hrvatska republika Her-ceg-Bosna, Sl. Dalmacija, 25. kolovo-za 1993., str. 40.). Istine radi, u Kazalu stavova trebalo je navesti priopćenje hrvatskih zastupnika u Vijeću građa-na Skupštine BiH, koji su prosvjedo-vali protiv načina donošenja tih odlu-ka (“Odluka iz Livna nelegitimna”, Sl. Dalmacija, 29. kolovoza 1993., str. 40.).

Nema ni više odluka sa sjednica Za-stupničkoga doma HR HB, premda je od 11. listopada 1993. izlazilo službe-no glasilo HR HB “Narodni list”. Ako je donesena jedna od rijetkih odlu-ka Zastupničkoga doma HR HB, De-klaracija sa sjednice u Livnu 8. veljače 1994. (str. 519.-522.), trebalo je prije toga donijeti i Deklaraciju Sabora Hr-vata Bosne i Hercegovine, od 6. velja-če 1994. (I. Komšić, Sarajevska inici-jativa, Erasmus, br. 6, Zagreb, 1994., 4.-9.). Nema ni dokumenata sa sje-dnica Predsjedništva RBiH, koje je od travnja 1992. do ožujka 1993. preuze-lo ingerencije Skupštine SR BiH, bez obzira koliko su one bile legitimne ili ne, kao ni dokumenata sa sjedni-ca Skupštine Republike Bosne i Her-cegovine od ožujka 1993. do ožujka 1994. Primjerice, Ustavni sud RBiH, na sjednici od 14. rujna 1992., donio je odluku kojom se poništava Odluka o uspostavi HZ HB, a koja je donese-na u Službenom listu RBiH, br. 8/92.

Bez obzira na navedene propuste knji-ga M. Tuđmana “Istina o Bosni i Her-cegovini: dokumenti 1991. – 1995.” ostaje kao solidno fundirani temelj za proučavanje složene slike Bosne i Hercegovine krajem 20. st. i kao lijek protiv proizvodnje zaborava.



Dinarski tip kao filmski stereotipStigmatiziranjem jednog podneblja i ljudi koji ga nastanjuju, a čije su zajedničke antropološke1, etnološke i genetske2 značajke odavno nadvladale postojeće društveno-pravne ili etničke granice, provodi se jedan tihi, suptilni, oblik građanskog rasizma pod općeprihvaćenom etiketom sarkazma i cinizma kao intelektualnih oruđa za obranu protiv onih istih stereotipa koje su sami stvarali ili ih još uvijek stvaraju

Dragan Komadina

Valja znati da svako motrenje trpi zbog osobnih svojstava motritelja, to jest često odražava više njegovo psihičko stanje ne-goli stanje odrzcaljene stvarnosti. (...)

Jedino čime se motritelj može opravdati jest činjenica da ipak sa svoje strane raspolaže stanovitom mjerom realnosti koja možda nema širinu ali zato nije lišena kvalitete promatranog predmeta.

(Josef Brodski)3

ZA RAZLIKU OD PROZE U KOJOJ JE JOŠ OD DRUGE po-lovice prošlog stoljeća selo kao tematski okvir ma-nje-više zanemarano, što je posljedica literarne re-

fleksije na gibanja u društvu, koje je svoje prozne i roma-neskne junake nalazilo u rastućim urbijama socijalističkog raja, film (osobito hrvatski u kontekstu bivše jugoslaven-

ske kinematografije!) nije odustajao od dokumentarističkihportretiranja ruralnih krajolika i ljudi koji ih još nisu na-pustili, niti od autentičnih redateljskih pogleda na sudbi-ne i likove uronjene u svoje antropološke rezervoare i ide-ološka zaleđa. Sa stanovišta osnova teorije i komunikaci-je među umjetnostima nije slučajno kako je film nastavio

1”Dinarski tip je prototip muškarca, možda najizraženiji uopće među svim bijelim rasama: sama ideja i utjelovljenje toga tipa... Sirov, snažan i marci-jalan morao je biti taj ilirski čovjek. Violentnost koja se stalno spominje kada je riječ o dinarcima, vjerojatno se u Ilira nalazila u još elementarnoj for-mi. T. Livaja govoreći o ilirskom kralju Genciju, ističe njegovu urođenu plahovitost “violentia insita ingenio”. A Gelije priča da je pogled u Ilira bio tako strašan i fascinativan da su mogli njime “ubiti čovjeka”...I lukavstvo proizlazi iz ilirskog karaktera, što je sasvim u stilu brđanskog plemenika. Ima ih koji suhoparnost i neki grubi racionalizam smatraju dubljom psihičkom oznakom Ilira, više nego svu njihovu divlju hrabrost i ratničku violentnost. Junaš-tvo i lukavstvo usporedo se oštre – u borbi. Pored violentnosti odlikuju se i današnji dinarci, a naročito jugoslavenski, jakom crtom biološke proniclji-vosti. Otuda i smisao za poslove, trgovinu i – prijevaru, jer i to je također jedna forma borbe. (Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslavena, Izd. Geca Kon, Beograd, 1939. s. 208., 295.-296.). 2 Eu7 je u nas glavni i najbrojniji, domaći genotip star oko 20.000 godina, kojeg je razvojno središte “sjeverozapadni Balkan” (dinarsko područje), odakle su se dijelom proširili do Austrije i Češke, a prvotno su se doselili iz najranijega kulturnog područja jugozapadne Azije i biogenetski su najbliže srodni s uzorcima iz sjeverne Indije i Pakistana. To su bili rani nositelji gravetijenske kulture u interglacijalu i zatim u postglacijalu neolitske kulture žarnih polja (Urnenfelder). To je naš najčešći genotip koji obuhvaća oko 45 posto, tj. oko polovice svih Hrvata, najviše u Dalmaciji (do 2/3), pa odgovara autohtonim potomcima prapovijesnih Ilira. Antropološki su to tipski dinarci izrazito visokoga i vitkog rasta (uz Skandinavce najviši u Europi), straga uglato-plosna-te glave te smeđe kose i očiju. Etnokulturno je za tu skupinu uglavnom značajna novija štokavska ikavica (ranije izvorno ikavska šćakavica), pretežno stočarstvo, staro pismo bosančica, nadgrobni stećci i pjevanje gange.3 Josef Brodski, Posvećeno kičmi, Meandar, Zagreb, 2000.



tamo gdje je proza, odnosno roman kao njezin najtranspa-rentniji predstavnik stao. I film i roman spadaju u tzv. me-tonimijske umjetnosti4, jer ova stilska figura, koja se temeljina sukcesivnoj naraciji, čini temelj njihovog strukturalnog fenomena. “Za hrvatsku je kulturu u cjelosti selo, a osobito dinarsko selo, postalo ne-tema,

mjesto kulturnog prešućivanja, estetski manje vrijedno, koje može doseći anegdotalnu i socijalno-deskriptivnu vrije-dnost, ali ne može biti art.”5 Tako je sustavnu ignoranciju ruralnog u hrvatskoj kulturi, karakterizirajući je čak i ur-banim rasizmom, rezimirao Jurica Pavičić, predstavljajući krajem 2000. godine roman Ante Tomića Što je muškarac bez brkova i tiresijski mu predviđajući sveurbanu popular-nost, kao istinskoj književnoj uspješnici. Tomić je uspio ne samo reafirmirati i povratiti interes za zaboravljene proznepašnjake, nego zahvaljujući svojoj socijalnoj i intelektual-noj predestiniranosti, nadahnut utjecajima češke škole hu-mora (prije svih Bohumila Hrabala i Jozefa Škvoreckog!), kritizirajući tri stupa Tuđmanove ere, obitelj, crkvu i voj-sku (ne nužno uvijek ovim redoslijedom!) unatoč svom pa-

storalnom kontekstu i rumenoj komičnosti svojih likova, obnoviti i podsjetiti nas posve implicitno i nimalo tenden-ciozno na kulturološke stereotipe o Vlajima6, odnosno o di-narskom tipu čovjeka, koji je konačno dosanjao tisućljetni san, ali ćud nije promijenio. Bila je to posve legitimna ro-maneskna artikulacija ogromonog posttuđmanovskog hi-steriziranja u dijelu javnosti koja se bez imalo samokritike proklamirala kao liberalnodemokratska, istodobno sotoni-zirajući upravo Hercegovce kao nositelje sveukupnog poli-tičkog zla koje je zadesilo Hrvatsku u prvih sedam godina njezine neovisnosti. “Oni su pridali i novo značenje pojmu Hercegovac u smislu da se pod tim nazivom počelo razumi-jevati sve dinarce, pa čak i svakog državotvornog Hrvata. Nepobitne su činjenice ove: dinarski čovjek nije imao vodeću ulogu u vođenju hrvatske vanjske politike. Dinarci nisu kre-irali ni gospodarsku politiku, tako da se njima (bez obzira što su se pojedini od njih u pretvorbi pretvorili u prave haj-duke) ne može pripisati odgovornost za slom hrvatskoga go-spodarstva. Dinarac nije odlučivao ni o politici zaduživa-nja kreditima, koji su bili uvjetovani i previsokim kamata-ma, s kojima se trajno zarobljava narode i države.”7

4 Tvrtko Kulenović, Rezime, IPC, Sarajevo, 1995.5 Jurica Pavičić, Selo moje malo, Zarez, br. 43 6 Vlaji Vläh m (Vuk) = Vla, pl. Vlasi (Kosovo) = Vla, pl. Vlaji (ZK) 1 ° Latinus (glagoljski kalendar iz g. 1491. i glagoljski blagdanar 1506), 2° Rumunj (Vu-kov pravi Vlah), 3° Talijan (upor. slov. Ľah, ovamo Vlaška ulica u Zagrebu ·= Vicus Latinorum, naselje talijanskih obrtnika u 13. s., tako i stčeš. vlach, polj. wioch, dok je kod Ukrajinaca wołoh = Rumunj), 4° Cincarin (u Makedoniji), 5° (u srednjem vijeku) čovjek iz vlaškog katuna, nomadski pastir (značenje po socijalnom zanimanju i nomadiziranju υ staroj srpskoj kao i u hrvatskoj državi, bez obzira na vjeru i narodnost, a 1468. vlak osobujni kneza Manina Frankapana, 1470. daje se za kmeta crkvi sv. Marije u Crikvenici), 6° prijenos na Slavene (najčešće Srbe), kod Mlečana slavenski stanovnik koji se seli iz Turske na njihov teritorij, kod Hrvata stanovnik Srbin pravoslavac, koji se doseljuje u Vojnu granicu s turskog teritorija, kod Muslimana u Kosovu = ri-sjanin = Srbin, kod Muslimana u Bosni = pravoslavac. 7 Ivan Mužić, Državotvornost dinarskih Hrvata, Slobodna Dalmacija 2000.



Kada je ovaj roman prošle godine oživio u ekranizaciji Hr-voja Hribara pokretne slike dinarske arkadije i njezinih ju-naka postale su najnoviji esteski kontrast gluhom glamo-čkom, kao primordijalnoj manifestaciji nijeme afilmske fol-kloristike. Uporedo s filmom oživjeli su i navedeni stereo-tipi u društvenoj recepciji o ljudima s dinarskog krša, koje pejorativno nazivaju Vlasima ili Vlajima. Umjesto bilo ka-kve kraške apologetike, ovdje samo želim podsjetiti kroz ne-koliko primjera iz povijesti domaćeg filma, čemu je poslje-dnji Hribarov uradak samo povod, kako se taj stereotip o homo dinaricusu, odnosno homo barbaricusu, homo pater-nitatisu ili homo patrialisu , svjesno ili nesvjesno, manje ili više tendenciozno vizualnom predajom prenosio s koljena na koljeno. Stigmatiziranjem jednog podneblja i ljudi koji ga nastanjuju, a čije su zajedničke antropološke8, etnološke i genetske9 značajke odavno nadvladale postojeće društve-no-pravne ili etničke granice, provodi se jedan tihi, suptil-ni, oblik građanskog rasizma pod općeprihvaćenom etike-tom sarkazma i cinizma kao intelektualnih oruđa za obra-nu protiv onih istih stereotipa koji su sami stvarali ili ih još uvijek stvaraju. Prema riječima beogradske sociologinje Gordane Ljuboje stereotipi10 su proizvodi određenih povi-jesnih situacija, i mijenjaju se i po intezitetu i po sadržaju u ovisnosti o promjeni društvenih situacija. Očito kako se u prošlih pola stoljeća, otkako je kod nas film preuzimaoprimat nad romanom, društvene okolnosti nisu značajnije promijenile, barem kada je riječ o dinarskom čovjeku, koji na filmu nastavlja egzistirati između kamenog nakovnja iideološkog čekića kao njegovog prirodnog staništa.

Iako je kamen prvi dio prirode koji su preoblikovali ljud-ski um i ljudska ruka, pa kao takav obrađeni kamen pred-stavlja prvi jasni otisak ljudskog duha, odnosno sam poče-tak kulturne povijesti čovječanstva, on u svekolikoj perce-pciji, bilo da se radi o minuloj socijalističkoj ili napreduju-ćoj divljekapitalističkoj optici, ostaje sinonim za nerazvije-nost i siromaštvo, nasilje i animalizam, nazadnost u socijal-nom, intelektualnom i humanističkom pogledu. Kamen je pozornica nesretnih, osvetoljubivih i prijekih ljudi.

Prvi pravi filmski dodir s našim kršem i njegovim stano-vnicima ostvario je 1958. glasoviti talijanski neorealist Gi-useppe de Santis s filmom Cesta duga godinu dana. To je noerealistična priča s dojmljivom fotografijom, gdje skupi-na seljaka u jednom zaseoku Dalmatinske zagore zahvalju-jući vlastitoj požrtvovanosti i slozi sama izgrađuje cestu.

Kod Veljka Bulajića u njegovom filmu Vlak bez voznog reda (1959.) pratimo također kolektivistički pristup. Nai-me, seleći iz neplodnih krajeva, kolonisti na putu za Vojvo-dinu prolaze kroz teški period prilagodbe na novi način ži-vota. Vlakovi bez voznog reda voze ljude, čiji put u ravni-cu nije ispunjen samo tugom za napuštenim krajem, već i dilemama koje donosi novo, te opterećenjima naslijeđenim iz prošlosti vezane za drago podneblje.

Antologijskim dinarskim filmom smatraju se Lisice Krste Papića za koje je 1968. dobio Zlatne arene za film i režiju uPuli. To se djelo drži jednom od najznačajnijih filmova ju-goslavenskoga tzv. crnog vala. To je i prvi film koji se nakondvadesetogodišnje šutnje eksplicitnije bavi razdobljem In-formbiroa, odnosno psihozom koja se tragično odražava na živote običnih ljudi. Snimljen u epskom, monumentalnom kamenjaru Dalmatinske zagore s radnjom u jednom danu na seoskoj svadbi, jednostavnošću u uporabi filmskog je-zika i fascinantnom dokumentarnošću film po snazi i dra-matičnosti navodi na usporedbu s antičkom tragedijom. Upravo je korištenje naturščika Lisicama osiguralo mjesto u ovom kratko podsjećanju na sustavnu proizvodnju film-skih stereotipa o dinarskom tipu čovjeka, čak i kada je za-pravo žalac Papićevog redateljskog stajališta bio diskretno usmjeren, prije svega na tadašnje političke prilike. Relje-fnost dinarskih fizionomija, staračka vitalnost, mladalačkavitkost i tamnoputost, lica izrezbarena burom i suncem, Li-sicama daje nesumnjivu dokumentarističku dimenziju, ali i umjetničku legitimaciju već ranije utvrđenih parametara kada je u pitanju tjelesna građa dinarskog tipa. Već sama fizionomija i mimika dinarca ima često u sebi nešto mrko,zatvoreno i nepristupačno... U nežnosti i ganutosti takav

8”Dinarski tip je prototip muškarca, možda najizraženiji uopće među svim bijelim rasama: sama ideja i utjelovljenje toga tipa... Sirov, snažan i marcija-lan morao je biti taj ilirski čovjek. Violentnost koja se stalno pominje kada je rječ o dinarcima, vjerovatno se u Ilira nalazila u još elementarnoj formi. T. Livaja govoreći o ilirskom kralju Genciju, ističe njegovu urođenu plahovitost “violentia insita ingenio”. A Gelije priča da je pogled u Ilira bio tako stra-šan i fascinativan da su mogli njime “ubiti čovjeka”...I lukavstvo proizilazi iz ilirskog karaktera, što je sasvim u stilu brđanskog plemenika. Ima ih koji su-hoparnost i neki grubi racionalizam smatraju dubljom psihičkom oznakom Ilira, više nego svu njihovu divlju hrabrost i ratničku violentnost. Junaštvo i lukavstvo usporedo se oštre – u borbi. Pored violentnosti odlikuju se i današnji dinarci, a naročito jugoslavenski, jakom crtom biološke pronicljivosti. Otuda i smisao za poslove, trgovinu i – prijevaru, jer i to je također jedna forma borbe. (Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslavena, Izd. Geca Kon, Beograd, 1939. s. 208., 295.-296.). 9 Eu7 je u nas glavni i najbrojniji, domaći genotip star oko 20.000 godina, kojeg je razvojno središte “sjeverozapadni Balkan” (dinarsko područje), odakle su se dijelom proširili do Austrije i Češke, a prvotno su se doselili iz najranijega kulturnog područja jugozapadne Azije i biogenetski su najbliže srodni s uzorcima iz sjeverne Indije i Pakistana. To su bili rani nositelji gravetijenske kulture u interglacijalu i zatim u postglacijalu neolitske kulture žarnih polja (Urnenfelder). To je naš najčešći genotip koji obuhvaća oko 45 posto, tj. oko polovice svih Hrvata, najviše u Dalmaciji (do 2/3), pa odgovara autohtonim potomcima prapovijesnih Ilira. Antropološki su to tipski dinarci izrazito visokoga i vitkog rasta (uz Skandinavce najviši u Europi), straga uglato-plosna-te glave te smeđe kose i očiju. Etnokulturno je za tu skupinu uglavnom značajna novija štokavska ikavica (ranije izvorno ikavska šćakavica), pretežno stočarstvo, staro pismo bosančica, nadgrobni stećci i pjevanje gange.10 “Stereotipi nastaju kao rezultat duboko ukorenjenih predrasuda u čoveku: oni imaju negativnu društvenu ulogu jer su podloga na kojoj se raspiruju latentno tinjajuća neprijateljstva, i jer idu naruku održavanju onih već uspostavljenih napetosti, daljem nerazumevanju među ljudima, nesuglasicama, konačno, i oružanoj eskalaciji sukoba. Njih nije moguće iskoreniti pošto su posledica etnocentrizma koji je inherentan ljudskoj kulturi, rezultat nespo-sobnosti da se razumeju ljudi drugačiji od nas samih s kojom se svaki čovek rađa.” Gordana Ljuboja, Sociološki pristup u proučavanju etničkog humo-ra, Doktorska disertacija, BEOGRAD 1997.



je čovek mnogo sporiji i uzdržljiviji, iako ne mora da bude “zao”11. U konkretnom slučaju arhetipska surovost dinarca povezana je s turskim običajima o pravu prve bračne noći. Ulogu mjesnog age preuzeli se seoske partijske kabadahije, koje mogu poželjeti sve: uključujući i sex kuma s mladom. Papićeve Lisice ore se od orginalnih napjeva iz tog djela za-gore, kao istinsko kakofono brđansko ojkanje, koje je Dvor-niković ocijenio prastarim balkanskim muzičko-morfolo-škim praoblikom. U liku partijskog autoriteta Andrije, klici kaosa u hermetičnom krškom kosmosu, komu bezuvjetno vjeruju mladenci što će ih na kraju skupo koštati, najbo-lje se zrcali davno postavljena teza kako na ljude dinarskog tipa najviše utjecaja imaju vođe u čijem ponašanju ima ne-čeg tajanstvenog ili mu oni to pripisuju.12 Ta bezrezervna potpora u vođe je prečica u sunovrat dinarskog čovjeka, uvijek beskrajno odanog starješinama, odnosno plemen-skim poglavicama. Nažalost ta je dijagnoza samo doživjela svoju povijesnu disertaciju u prošlom ratu.

U sličnom se ambijentu zbiva i sljedeći Papićev film, Pred-stava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973.) snimljen po istoimenom kazališnom komadu Ive Brešana. Hamletova dvojba u socrealističkom ambijentu seoske škole u najne-razvijenijem djelu tadašnje zemlje, nije samo radikalna kri-tika Titove samoupravljačke tragikomedije, nego još jedna pozornica za eksponiranje suicidalne odanosti dinarskog čovjeka svom antroposociološkom egu. Među ljudima na Kršu vide se velike opreke karaktera. Naći ćeš najčestitije lju-de u tome kraju, ali se nađe i mnogo zločinačkih karaktera. I začudo, kolika je razlika među ljudima u Kršu. Dalje, sje-vernije među hrvatskim kajkavcima ima neka izjednačenost karaktera. Kako se čini, tamo danas prevladava tip slabi-jeg mlitavog karaktera. Vidi što je dobro, i priznaje da treba raditi dobro, ali se toga mlitavo drži u svagdašnjem životu. Ljudi opaka značaja u Kršu hvale se svojom opačinom.13O-vdje je ta individualna opačina ponovno stavljena u ideolo-ški kontekst, gdje razorno djeluje na razini grijeha partijskih struktura. No, vlastodržačka tvrdoglavost i bahatost uteme-ljena je ponajviše na dinarskom mentalitetu, filološki uro-njena u idiolekt Dalmatinske zagore, pa je kao takva vjerna restauracija folkloristiške i etnološke freske iz mitskog ka-menjara. To je još jedna filmska Altamira prepuna indiskre-tnih crteža karaktera i temperamentra dinarskog čovjeka.

Zbog političkih problema i repova oko postavljanja Sha-kespearovog komada u socijalističku zadrugu u dalmatin-skom zaleđu početkom pedesetih, Papić se selu vraća tek nakon 15 godina i to vrlo uspješnim Životom sa stricem napisanom po romanu “Okvir za mržnju” Ivana Aralice. Kod pedesetogodišnjeg pisca se iznenada pojavljuje one-moćali starac u kojem jedva prepozna svoga strica. Stric,

kojeg nije video više od tri desetljeća, traži da mu ispuni posljednju želju: da ga sahrani sa svećenikom i da mu opro-sti sve što mu je nekad učinio. Pisac ga upozorava kako je nekad bio član KPJ i da će to izazvati neželjene posljedice. Nekad davno, između njih dvojice dogodilo se nešto što ih danas opterećuje, i dok se dižu velovi tajne, starac umire. Pisac se još jedanput sjeća svog života iz 1951. godine kada je kao učenik Učiteljske škole u Istri proživljavao dane prve mladosti i prve ljubavi, u vremenu opterećenom dogmama, zastrašivanjem i neiskrenošću. Surove životne prilike mo-rale su izazvati jak i budan nagon za samoodržanjem. Ko sam mnogo pati i strada, otupi i za drugoga, postaje manje osjetljiv u svojoj, ali i u tuđoj nevolji. Altruistička sentimen-talnost i osjećajna obazrivost prema drugome ne odgova-ra krutom životnom stilu čovjeka borca. Dispozicije za jaču osjećajnost izbijaju u mnogim znacima i oblicima narodnog života, čak i u izvesnim običajima i praznovericama, naro-dnim pesmama, poslovicama i uzrečicama, ali stil života, naročito u južnim patrijahalnim krajevima, skučio je ispo-ljavanje tih osećanja u neke tvrde i rudimentarne oblike.14 Poravnavanje računa s golootočkim razdobljem komuni-stičke nam prošlosti sučeljava pojedinca s izborom između ideologije utjelovljene u zavičajnosti i mladalački zaljublji-ve prirode, a altruistička sjećajnost samo je iznimka koja potvrđuje istinitost antropološki razrađenog pravila.

Antun Vrdoljak, Papićev vršnjak početkom sedamdesetih snima, kod nas u posljednjih desetak godina često reprizi-ranu TV-seriju, Prosjaci i sinovi, nastalu po romanu Ivana Raosa. Umjesto ideološkog Papićevog diskursa kod Vrdo-ljaka nadvladava izraziti socijalni moment, gdje cijela jedna obitelj, uslijed nedostatka zemlje za obrađivanje, sustavno prosjači po zagorsko-dalmatinsko-hercegovačkom tržištu pod budnim okom, dida Jokaša. Taj pater familias je lukavi i podmukli plemenski starješina koji makijavelističkim me-todama dolazi do cilja. Pri tome spreman je sklopiti savez s crnim vragom, jer je religioznost kod čovjeka s krša sraz-mnjerna njezinoj tržišnoj cijeni. Borba za samoodržanjem dopušta iznevjeravanje svih dekaloških istina i etičkih na-čela. Dinarac je poslije pokušaja kristijaniziranja nastavio živjeti svoju iracionalnu narav doživljavajući često Deset Božjih zapovijedi kao nadstvarni ideal. Rimokatolicizam se prihvatio samo u primorskim gradovima, a dinarac ostaje borac, balkanska, ne slovensko-hrišćanska duša.15

Ti Jokaševi prosjaci, banda prosjačka, kako on eufemisti-čno veli za svoje suplemenike, u stvari su metafora hajdu-čke družine, koja se prilagodila novim društveno-povije-snim okolnostima, te umjesto sile i busije, rabi novu milo-darsku taktiku, igrajući na faktor sažaljenja i odbacujući bu-zdovan kao strateškog (višestoljetnog!) partnera. Dakle, to

11 Vladimir Dvorniković, Karakterologija, s. 768.12 J. Cvijić-I. Andrić, O balkanskim psihičkim tipovima, Beograd, 1996. s. 27.13 Josip Zidarić, Stanovnici hrvatskoga krša, Hrvatska prosvjeta, XIX/1932., 10., s. 225.14 Vladimir Dvorniković, Karakterologija...15 Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslavena, Izd. Geca Kon, Beograd, 1939.



Jokaševo lukavstvo je zapravo supstituirano junaštvo, koje trpe i crkveni autotiteti, beskrajno tolerantni prema prosja-cima-prevarantima zbog njihovog socijalnog backgrounda i odanosti Božjem stadu. Radi toga je i veselo u manastiru uvijek bilo, a stari kaluđeri više su govorili o junaštvu nego o molitvi. Spominjalo se, koji je od njih na konju bolji “binje-džija” bio, koji li kamenom odbacio dalje ili mu jasno grlo bolje uz gusle ječalo. A po zidovima i uglima, među mrkim portretima monaha, visjelo oružje svake ruke.16

Anegdotalno poznata scena iz filma Lepota poroka (1986.) crnogorskog redatelja Živojina Žike Nikolića u kojoj muž treba kazniti nevjernu ženu ubijajući je maljem s pogačom na glavi, postala je zapravo metafora cijelog promatranja i doživljavanja ljudi i običaja s krša kao surovih i beskompro-misnih patrijarhalaca i čestitih muževa, koji ne znaju za mi-lost kada je u pitanju rigidni tradicijski postulati. Dinarskim društvom vlada muškarac. Patrijarhalni dinarac ima u sebi prirođen osjećaj za hijerarhiju, koji se posebno očituje u kul-tu vođe. Njemu je prirodno da u ljudskom društvu, jedna-ko kao u vučjem i pasjem čoporu, predvodi samo onaj tko se ističe snagom i hrabrošću.17 Kod Nikolića to je kum, koji je simbol poštovanja tradicije i bezgraničnog povjerenja.

U priču o surovom patrijarhatu s dinarskog masiva fanta-stično se uklapa muškobanjasta Virdžina, čiju režiju po-tpisuje Srđan Karanović. U zabitom kršu obitelj, koja zna samo za svoje gudure, ovce i sv. Đurđa, svoga zaštitnika, najveće blago je sin koje nikako da dobiju. Zato će poslje-dnja, tek rođena djevojčica biti žrtvovana da postane “mu-ško” uprkos bolu majke, kako bi kuća ponovo dobila naklo-nost zaštitnika – sveca. Osuđena da poništi sve žensko u sebi, da se bori s prirodom i osjećanjima, u trenutku kada se zaljubi u druga, počinje da se buni svim bićem protiv su-dbine. Što se otac više trudi da nosi breme za oba muškar-ca, vjerujući da se sve može prikriti i pred svijetom i pred svecom, sve se više gubi i pada. “Virdžina”, uz pomoć mla-dića kojem otkriva tajnu, raskida sa starim životom i kre-će, i kao mnogi iz tog kraja, na put u Ameriku. Junaštvo je dinarcu glavno mjerilo vrijednosti, jer prožet ratničkim mentalitetom obrađivanje zemlje očekuje od drugih suna-rodnjaka, a često i od svoje žene. I na dinarskoj ženi zapa-ža se maskulina tendencija u samom tipu rase... Dinarska žena ne mora nimalo da bude ono što narodna zove muško-banja, pa ipak nešto muško govori iz nje, taman toliko da to uđe u europske udžbenike rasne antropologije.18

U filmu Vreme čuda Gorana Paskaljevića, radnja se doga-đa poslije Drugog svjetskog rata, kada nova narodna vlast u jednom zabitom selu želi izbiti ljudima Boga iz glave, tako što crkvu pretvaraju u školu. Svi stanovnici sudjeluju u prebojavanju fresaka, ali usred školskog sata, ispod slo-

ja boje, freske ponovo izbijaju. Iz sukoba dvije dogme čija je žrtva običan, nezaštićen čovjek, rodiće se saznanje da je svaka dogma uvek okrenuta protiv čovjeka i njegove potre-be za slobodom. Kompatibilno je to s onim što je švicar-ski antropolog Eugen Pittard u svome djelu “Narodi Balka-na” (1917.) zamijetio u okviru svojih istraživanja zapisav-ši kako u dinaraca prevladava kult snage i snalažljivosti. Taj element posebno zadivljava hrabrost u snazi, a kara-kterizira ga i subjektivno vrednovanje etičkih norma dobra i zla. Dinarac poznaje samo strah od tajanstvenih, odnosno nadzemaljskih sila. Iako je utjecaj tih sila doveden u oso-bit ironijski odnos s hodajućim komunističkim bogovima, ova vrsta sujevjerja samo je anakrona refleksija primitivnogpanteizma kod dinarskog čovjeka, koji je uključivao i vje-rovanje u prirodne fenomene i samu prirodu, često utjelo-vljenih upravo u štovanju planina kao prvih velikih sveta-ca na otvorenom.

Na ove primjere uspješno se oslanjaju rezultati antropoloških i etnoloških istraživanja napravljenih znatno ranije od nave-denih filmova. Nažalost na njih se unatoč znanstvenoj legiti-maciji još lakše nadovezuju i stereotipi o dinarskom čovjeku, koji nisu i ne moraju biti točne analize karaktera, ali bezbroj ljudi na temelju njih nastavlja formirati svoje sudove.

Takve stereotipe najčešće kreiraju i emitiraju ljudi koji žive u centru, odnosno oni koji se postavljaju kao arbitri jezika i kulture. Naime, nastanak stereotipa o određenom tipu lju-di na određenom prostoru često se dovodi u vezu s odno-som kulturnog središta i periferije. Analizirajući stereoti-pne šale među fizički odijeljenim članovima iste etničkeskupine američki etnolog Christie Davies navodi kako se skupine koje se smatraju oličenjem gluposti nalaze u margi-nalnom kulturnom položaju prema grupi koja prenosi šale. Obično su u ekonomskom pogledu na nižem stupnju razvo-ja, pa je neminovnost da se za sve što im treba, naročito za nove tehničke izume, obraćaju naprednom centru i nikada nisu konkurencija skupinama koje žive u centru, a koje di-ktiraju društvene i gospodarske standarde. Ukoliko se ne-kim čudom ipak dogodi da članovi periferne grupe za sebe osvoje pozicije u centru i napreduju na tržištu rada, onda takve, uspješnije grupe stiču šansu da im se zalepi etiketa promućurnih škrtica.19

U ovom slučaju odgovornost središta filmske kulture zaperiferiju u utemeljenju i širenju stereotipa jest nedvojbe-na. Iako joj to nije primarna nakana, jer želimo vjerovati kako su umjetnički razlozi i porivi uvijek na prvom mjestu, kulturna arbitraža centra, u pobrojanim slučajevima rea-lizirana kroz kinematografski fenomen, stereotip o dinar-skom čovjeku učinila je kolateralnom štetom vlastite film-ske samobitnosti.

16 Dinko Šimunović, Izabrana djela, Zagreb, 1996., s. 368.17 Vladimir Dvorniković, Karakterologija...18 Vladimir Dvorniković, Karakterologija, s. 209.19 C. Davies, Ethnic Humor Around the World, Indiana University Press, Bloomington 1990

PoezijaSlaven Skoko

Po e z i j a

NEKI ČUDNI, ZNAKOVITI PUTOVI DOVELI SU ME DO poezije Slavena Skoke. Pamtim dan kada sam prvi put čuo njegovo ime, u jednoj od najtužnijih vije-

sti koje sam ikada pročitao u crnoj kronici, toj svakodne-vnoj statistici tuđe patnje, koja nas se uglavnom ne tiče. Ili nam se to samo tako čini…

“Smrt u studentskom stanu tjedan dana nakon vjenčanja: troje mladih umrlo u Zagrebu od trovanja ugljičnim mono-ksidom” – tako je bila naslovljena novinska vijest iz siječnja 2004. Kobni plin bez boje i mirisa svake godine u Hrvat-skoj ubija desetak ljudi, najčešće na spavanju. Tko zna koli-ko sam imena žrtava trovanja ugljičnim monoksidom svih ovih zima pročitao u crnim kronikama ispijajući kavu… Ali u toj vijesti bilo je nešto što me je posebno dirnulo. Da li to što ih je bilo troje, što su bili tako mladi, što su se dvadeset šestogodišnji Slaven Skoko i njegova supruga, dvije godi-ne mlađa Davorka Glavačević, vjenčali samo desetak dana prije tragične smrti, što su njihovom prijatelju Borisu Ju-kiću bile samo dvadeset i tri, da li to što su mi bili zemlja-ci, Slaven iz Dervente, Boris iz Sarajeva, što mi je Slaven bio kolega, profesor grčkog i latinskog, što je Davorki ostao

samo jedan ispit na Filozofskom fakultetu, što su umrli u skromnom podstanarskom stanu od 35 kvadrata, zbog ne-ispravnog plinskog bojlera… ne znam… jedno je sigurno, u toj vijesti bilo je nešto posebno bolno, nešto što mi ju je za-uvijek urezalo u pamćenje.

U veljači je časopis Zarez donio kratki In memoriam Sla-venu Skoki, uz izbor njegovih pjesama. Ime mi je odmah prizvalo u svijest cijelu priču, a pjesme koje sam tada prvi put čitao oduševile su me. Ta razigrana poezija, izvrsnog ritma, s puno dvosmislenog referiranja na masovnu kultu-ru, na King Konga, Ratove zvijezda i posebno na Brucea Leeja, puna života i znatiželje, bila je potpuno drugačija od svih onih silnih post-puberterskih žalopojki na tragu Leo-narda Cohena koje sam uglavnom nalazio u poeziji njego-vih vršnjaka, koje je život puno više mazio, ali su mu se pa-radoksalno puno manje radovali. Ono što me se tada, uz vrsnoću Skokinih pjesama, izvanpoetski silno dojmilo bile su njegove začudne, gotovo mistične slutnje vlastitog tra-gičnog kraja.

Iz kratke pjesnikove biografije doznao sam da je rođen u

SLAVEN SKOKO (1977-2004)

– Kulturna koncentracija kung-fu poezijeCijelo to bogatstvo referencija, od junaka masovne kulture do klasičnih grčkih i latinskih uzora, od dadaizma do istočnjačkih borilačkih vještina, ne ostavlja dojam kaotičnosti, već pod izrazitim osobnim pečatom sklapa skladnu cjelinu jednog bogatog, originalnog pjesničkog svijeta, koji nenametljivo reflektira jedan životni put i koji nikada ne zaboravlja odakle dolazi, u kojem kontekstu živi, ali i zlokobno sluti kuda ide

Nino Raspudić


Po e z i j a


Derventi 1977. godine, gdje je živio do 1992., kada, zajedno s majkom, zauvijek odlazi u izbjeglištvo. Gimnaziju je zavr-šio u Pazinu, a klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetuu Zagrebu. Doznao sam i to da je poeziju objavljivao u stu-dentskom časopisu FAKKAT i Kalendaru sv. Ante, a pro-zu u Libri Liberi, da je bio uvršten u drugi krug Natječaja za prvu knjigu Studentskog centra u Zagrebu, te da je izbor pjesama (kojeg je za Zarez priredila Katarina Peović Vu-ković) sastavljen iz rukopisa koji je pristigao na spomenuti natječaj, zbirke naslovljene “Kulturna koncentracija kung-fu poezije” te iz nesređenih rukopisa.

U jesen 2005. godine, u vrijeme podizanja Bruce Leejevog spomenika u Mostaru, nekim neznanim putovima Slave-nova majka, gospođa Ankica Ledić, zaintrigirana mostar-skom inicijativom u kojoj sam sudjelovao, a u kojoj je pre-poznala duh blizak poeziji njezinog pokojnog sina, konta-ktirala me je i stavila mi na raspolaganje njegove pjesme.

Uvid u kompletan rukopis zbirke “Kulturna koncentracija kung-fu poezije” i preostalih pjesama iz Skokine ostavšti-ne potvrdio mi je ono što sam čitajući kratki izbor u Zarezu

već bio naslutio – riječ je o znakovitom pjesništvu, jednom od najboljih iz te generacije. Naknadni razgovor s pjesniko-vom majkom, kojoj još jednom izražavam duboku zahval-nost, dao mi je i neke dodatne elemente za ponovno iščita-vanje i reinterpretiranje Slavenovih pjesama.

Odnos biografije i književnosti nipošto nije jednostavan nijednosmjeran. Utječe li na našu recepciju ovih stihova spo-znaja da su npr. pisani u studentskom domu, u teško vrije-me, možda u pauzi između rada na Ciceronu i fizičkog radapreko studentskog servisa? Ili, s druge strane, baca li na je-dno vrijeme beskrupuloznosti, primitivizma i konformi-zma neko drugačije svjetlo činjenica da u to i takvo vrijeme nastaje nešto što u potpunosti odudara od “duha vreme-na” – ovakva koncentracija kung-fu poezije? Upoznajemo li ono najdublje u čovjeku upravo čitajući njegovu poezi-ju i imamo li nakon takvog “upoznavanja” pravo reći da ga dobro znamo, premda ga nikada nismo vidjeli, ili, pak, do kraja proničemo neko pjesništvo tek nakon što smo dobro upoznali kontekst i život unutar kojeg je ono nastalo? U priči, danas već legendi, o Slavenu Skoki u obzir se moraju uzeti oba ta gledišta, biografija i poezija u njoj se ispreple-

Slaven Skoko i Davorka Glavačević, nekoliko mjeseci prije vjenčanja i tragične smrti

Po e z i j a


ću, njegov pjesnički doživljaj svijeta istovremeno je i ori-ginalan, dakle krajnje osoban, ali i paradigmatski za cijelu jednu generaciju, premladu da aktivno sudjeluje u ratu, a dovoljno staru da svjesno proživi sve njegove strahote i da ima dovoljnu popudbinu prošlosti i sjećanja koju je rat na-glo odsjekao (Akrostih, Sveti Graal).

Figura Brucea Leeja u poeziji Slavena Skoke, sli-čno kao i u mostarskom spomeniku, izranja kao mit-ska slika djetinjstva, simbol borbe za pravdu, ako tre-ba i sam protiv svih, u vrijeme kad su pali i izda-li svi ostali uzori (Želim upoznati poštenog zmaja./ Poštenog i neiskvarenog zmaja./ On će mi dati krila./ Ja sam na putu Bruce Leeja).

Biografski elementi nalaze se i izboru lika Grizzlyja Adam-sa. On je tipičan dobroćudni izopćenik, nepravedno optu-žen za zločin kojeg nije počinio, izbjeglica u planinu, u pri-rodno stanje (čije je krivica jednaka onoj dječaka Slaven Skoke i njegove majke u Derventi 1992., dakle – nikakva). Pjesma Epitaf za Grizzlyja Adamsa samo je jedna od niza pjesama kojima je tema smrt i žaljenje zbog preranog odla-ska. U nekima od njih (Reklama, Meditacija, Igra) su slu-tnja vlastite smrti i njezin opis šokantno precizni i zalaze u onu sferu mističnog pred kojom zastaje svaki daljnji inter-pretacijski pokušaj.

Vječne pjesničke teme prolaznosti vremena i smrtnosti če-sto se u Skokinoj poeziji iskazuju u okviru suvremene te-hnologije, začudnim analogijama s virtualnim svijetom ko-mpjuterskih igara (Terraformacija Marsa), ali i tradicio-nalnim motivima poput “kalendarića”, metonimije prošlog, potrošenog vremena i sjećanja na njega.

Na formalnoj razini, najveća vrijednost ovih pjesama leži u njihovoj ritmičnosti. Osjećaj za ritam Slavenu Skoki je bio urođen, a jedan biografski detalj potvrđuje i osvjetlja-va tu činjenicu. Pjesnikova majka mi je pričala kako je Sla-ven kao petogodišnjak “izvalio” i neprestano ponavljao pje-smicu “Jedan mali Cigan”. Naknadna analiza, osim osjeća-ja za ritam, može u tom prvom, nevinom pjesničkom po-kušaju iščitati i karakterističan interes za drugo i drugačije (u ovom slučaju to je njegov drug, mali Cigan), potom svi-jest o specifičnom položaju tog malog Cigana u svijetu i za-mjećivanje neobičnosti i metaforičkog potencijala jednog smiješnog događaja – “njemu se je golub/ posrao na glavu”. Može li petogodišnji dječak doista osjetiti svu muku Cigine egzistencije i je li se golub (ili život) kasnije “posrao na gla-vu” i Slavenu i čitavoj našoj generaciji, ostaje na polju be-skonačne mogućnosti interpretacije, ali ta neobična, dječja pjesmica pomalo izvrće onu uobičajenu situaciju u kojoj odrasli pišu dječju književnost. To je dječja pjesmica samo zato što ju je izreklo petogodišnje dijete i što govori o dru-

gom djetetu, a zaslužila je (i po pjesnikovom izboru) mje-sto i u “odrasloj” zbirci.

U ovom izboru se nalazi još jedna pjesma koju je Slaven Skoko napisao u djetinjstvu, pjesma Kad sam bio mlad, (napisao ju je u četvrtom razredu osnovne škole), u kojoj se prvi put javlja motiv “ćuke”, bliskog čovjekovog prijatelja, koji s njim dijeli sudbinu i kojem se pjesnik često povjera-va. Skokine pjesme su inače pisane standardnim jezikom, a “ćuko” je jedini regionalizam koji se provlači kroz cijeli nje-gov opus – “ćuko” mu je, izgleda, jednostavno bio preblizak da bi ga hladno i distancirano zvao psom.

Na osnovne motive, prisutne još od djetinjstva, nename-tljivo se priključuje književno obrazovanje. Ta naizgled “je-dnostavna” i “laka” poezija, osim par izravnih referencija na dadaizam (Meditacija), uglavnom “skriva” svoje knjiže-vne uzore. Pozornija analiza, međutim, pokazuje da se tu radi o vrlo elaboriranom pjesničkom izrazu. Ne mogu se oteti dojmu bliskosti, unatoč generacijskom i kulturološko/tehnološkom jazu, Slavena Skoke i Nikole Šopa – papa na korzu u Derventi (ili sv. Anto u par pjesama koje nisu sta-le u ovaj izbor) neodoljivo podsjećaju na Šopovog Isusa u jednom drugom malom bosanskom gradu. Nešto od šo-povske poetike ima i u Skokinoj samilost prema najmanjim stvarima, prema “kalendariću” (ne kalendarčiću!), prema (svjesno tautološki) “malom paučiću”, “maloj ptičici”.

Cijelo to bogatstvo referencija, od junaka masovne kulture do klasičnih grčkih i latinskih uzora, od dadaizma do isto-čnjačkih borilačkih vještina, ne ostavlja dojam kaotičnosti, već pod izrazitim osobnim pečatom sklapa skladnu cjelinu jednog bogatog, originalnog pjesničkog svijeta, koji nena-metljivo reflektira jedan životni put i koji nikada ne zabo-ravlja odakle dolazi, u kojem kontekstu živi, ali i zlokobno sluti kuda ide. Taj životni put je, na žalost svih onih koji su Slavena Skoku osobno poznavali i svih nas koji smo ga, i koji ćemo ga još čitati, sudbinski nepravedno i apsurdno prerano prekinut. Prerano, zbog svega onoga što je Slaven još mogao i trebao proživjeti i napisati, ali ipak, trajao je dovoljno dugo da postane nezaboravni, legendarni glas je-dne generacije.

NINO RASPUDIĆ – KAVANSKI (200, 90, 29), MOSTARAC, NEPUŠAČ, ANTIALKOHOLIČAR, VOLI SVE ŠTO VOLE STA-RI. GASTARBAJTER U HRVATSKOJ – RADI KAO ZNANSTVE-NI NOVAK/ASISTENT NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZA-GREBU, NA KOJEM JE DIPLOMIRAO FILOZOFIJU I TALIJA-NISTIKU, MAGISTRIRAO KNJIŽEVNOST I TRENUTNO RADI DOKTORAT IZ ISTE. U SLOBODNO VRIJEME, KOJEG IMA PUNO, RADIO NA PODIZANJU BRUCE LEEJEVOG SPOMENI-KA U RODNOM GRADU. NEOŽENJEN ([email protected]). DOBAR U DUŠI. JEDAN OD UREDNIKA STATUSA.

Po e z i j a


REKLAMA Želim izrezan limun! Izrezan kao mala sunca. Praznik je. I učim borilačke vještine. Želim upoznati poštenog zmaja. Poštenog i neiskvarenog zmaja. On će mi dati krila. Ja sam na putu Bruce Leeja. Wo qu ta jia. Letim na putu Bruce Leeja. I posljednji kineski car Je bio na putu Bruce Leeja. Zašto moram umrijeti tako mlad? Dajte mi limun kao mala sunca! Praznik je. I uništio sam svoja mlada pluća. A bila su tako lijepa. Bila su na putu Bruce Leeja.

RAZJEBANI KALENDARIĆ Ja sam najljepši i najpametniji. Ja sam savršen. Pitao sam sebe: Zašto si razjebao mali kalendarić? Sad ti ga je žao. Uvijek ti je bilo žao predmetâ. Nisu oni ništa krivi. Uvijek ti je bilo žao životinjâ. Nisu one ništa krive. Uvijek ti je bilo žao biljaka. Nisu one ništa krive. Uvijek ti je bilo žao ljudi. Nisu oni ništa krivi. Kriv je cijeli svijet općenito. Zašto sam razjebao mali kalendarić? On je ubio svoje vrijeme. Nije on ništa kriv. O, kako brzo prolazi vrijeme. Baš mi je žao malog kalendarića.

SVETI GRAAL

Kad budeš došao do kvarta Gdje je jedan čovjek Nakalemio bijelo grožđe na crno I kad ti se bude činilo Da si stigao u rajski vrt, Onda ćeš sigurno vidjeti ženu Kojoj su pukle potpetice na obje cipele. Ona je vodič u Dvorište tvojih snova, U kuću u kojoj ćeš naći ormarić Što si ga nekoć davno zaboravio Negdje u sebi.

Izabrane pjesmeSlaven Skoko

ODABIR PJESAMA: NINO RASPUDIĆ

Crtež Slavena Skoke

Po e z i j a


MEDITACIJA Divna je to masaža. To je Kung-fu masaža. Divna je to bol. To je Kung-fu bol. Ja volim Bruce Leeja. Bruce Lee je bio veliki majstor Kung-fua. Bruce Leeja je ukebala mafija. Divna je to masaža... Divan je to smijeh. To je Kung-fu smijeh. Divna je to grimasa. To je Kung-fu grimasa. Ja volim i dadaiste. Dadaisti su bili veliki majstori smijurije. Volim se smijati svijetu i životu. Mene će ukebati stvarnost. Surova je to realnost.

KAD SAM BIO MLAD

Kad sam bio mlad, mlad, mlad, Imao sam ćuku. A sada sam star I ćuko mi je crk’o. Ja sam svoga ćuku Zakopao u voćnjak. Pod jednu staru šljivu, Da mi đubri njivu. Jedan zao susjed Iskopao je ćuku, I predao je kosti Pješačkome puku. Jedan mladi vojnik, Što je bio dobar, Vratio je ćuku Pa sam post’o grobar.

O, KAD BIH BIO VJETAR Ja stojim, ptice pjevaju Gledam ju. Vjetar joj prolazi kroz kosu. Ja i dalje stojim. O, Bože, kad bih bio vjetar.

MALA PTIČICA Doletjela mala ptičica u parkić, Pjevala je pjesmicu malom čovjeku, Mali je čovjek nabavio kavez, I u njega stavio malu ptičicu. Mala je ptičica prestala pjevati, Mali ju čovjek prestao hraniti, Brzo je umrla mala ptičica, Ubi ju, naime, ljudska veličina. (Poslije su našli mrtvog čovjeka. Doletjela u parkić mala ptičica.)

SPOZNAJA Čistim cvijeće, Mali paučić. Stisnem ga palcem, Nije stigao pobjeći. Tko sam ja? Tako jak.

MRTAV ĆUKO GANJA MRTVU MAČKU Jednog je ćuku zgazio auto. Jednu je mačku jednako tako. Djeca ih staviše jedno kraj drugoga i Tako sada Mrtav ćuko ganja mrtvu mačku, Koja je prije Ganjala miša.

Po e z i j a


IGRA Tužan je moj život. Idem spavati... Kad eto ti dva mala Indijanca. Igraju se uspavljivanja: - Ovaj čovjek je mrtav. - Ovaj čovjek je mrtav. - Treba ga sahranit’. - Treba ga sahranit’. Blago njemu, Ode na vječna lovišta.

ROBIN HOOD Kupila sam ti lijepu flanelsku košulju, Sine moj, iz realističkog romana. Navedena dobro upija znoj. Što te muči, sine moj? Smiju se djeca. Nemaju igračaka; Kupi mi, mama, limeno odijelce. Užari ga onda i polij benzinom Pa me pometi dok kupujem slatkiše. Kupila mi mama limeno odijelce. Ostalo u kući puno igračaka, Puno vojnika i gumenih lutkica, Nema više Robina Hooda.

KING KONG U dalekoj zemlji Hong Kong Živio je veliki majmun King Kong. Pravio je igračke. Nije imao žene i djece. Ostao je bez rodbine (Ostale tugujuće rodbine). Volio je biti usamljen, Bio je samozadovoljen. Nedaleko je od njega Bio Duble-Buble: grad žvaka. Tamo je bilo veselo sve, Sve su se žvake igrale: Velike žvake su pjevale: duble-buble,

Male žvake su pjevale: duble-buble, Duble-buble, Duble-buble. Odjednom je veliki majmun King Kong Napustio daleku zemlju Hong Kong. Poželio je biti šef, Ali ne samo neki običan šef. Odlučio je biti šef države, Odlučio je nasamariti žvake. Nametnuo im je zaštitu, Rekao je da je teško u svijetu. Žvake k’o žvake, priglupe, Nisu se uopće bunile, One su bile vesele sve, I dalje su se igrale. Velike žvake su pjevale: duble-buble, Male žvake su pjevale: duble-buble, Duble-buble, Duble-buble. Potom je King Kong stvorio vlast, Žvakao je žvake sve u slast. One se nisu bunile. Nisu se uopće buniti znale. One su samo skakale. Samo su i dalje pjevale: Duble-buble, Duble-buble. Glupi narode digni guzicu, Sutra je već kasno za revoluciju!

HIDROFOBIJA Razmišljam uz more. Strah me. Bojim se velikih vodenih površina. Pojest će me ajkula. Mene, Savršenstvo svemira, Niže biće, a velika riba.

Po e z i j a


AKROSTIH Sanjam često Gradnapunobrežuljaka. Letim tad kroz njega krilima najbržim, A slijedi me vitez na bezbojnom konju. Velik je i snažan ( to je moja prošlost ). Eksplozija misli ubija mi krila, Neću više biti u tom eskadronu. Samo ipak mislim: Kako ići naprijed? Odbaciti s lica licemjernu masku Koračati mirno u bolji eskadron. Očistiti dušu pritisnutu maglom.

JEDAN MALI CIGAN Jedan mali cigan, Što radi kod mene, Njemu se je golub Posrao na glavu.

KOZMOPOLIT Lutam po svijetu tražim sreću, Ja i moj šatorčić i ruka prosjačka. Ja i moj šatorčić i ruka prosjačka. Ja sam mali gipsey i zovu me Čombe, Ništa drugo ne jedem sem pokvarene čorbe. Ništa drugo ne jedem sem pokvarene čorbe. Imam malog ćuku, zovu ga Lesi, Kad mu kažem: Lezi, Lesi! On ustane. Kad mu kažem: Šuti, lezi dole! On ustane.

PISMO PAPI PJESNIKU

Još uvijek mi je to živo: Kad sam te ono sreo Na korzu u Derventi. Bio si nasmijan,

Sa šeširom. Šetao si i vidio me. Imao si šulju poput moje. Nitko nije znao da si to ti, Nasmiješen sišao međ’ ljude. Bio je to neobičan topal Božić i Grad je bio prazan. Ti i ja rekli smo kako je divno Naš župnik prikazao Betlehem: Pastiri u nošnjama bosanskih seljaka. A ti i ja i beba Isus Čekali smo trećega mudraca. Sjećaš li se? Jer Sada si već sigurno star. Topli Božić i ona pijaca, Ondje nas je čekao moj prijatelj Ado. Sjećaš li se? Bili smo tri kralja!

ŽABE Sjedio sam kraj Save misleći na Nekolicinu žohara što su bez Brige trčkarali stepenicama. Negdje u dalekom pospanom gradu. Čuo sam i žabe gdje krekeću na Obije strane ismijavajući Ratove ljudi. Bezbrižno plivaju Dok mi nagađamo: što ima tamo S one druge nedostižne strane.

ISKUSTVO

Trebala mi je promjenaAli to nisam tako zamišljao.Rat me bacio u paralelni svemir.U jedan od.U čileanski strip «Condorito».Glavni lik je bio Condorito –Mali kondor.Bio je obučen u mom stilu.Umjesto krila imao je ruke.Na leđima mu je bio smiješno kratak plašt.Život mu se – kako to biva u stripovima –Sastojao, ne od dana i godina, Nego od stranica.Jedna epizoda na dvije stranice.U svakoj epizodi bi se netko pokušao nečim nametnuti.

Po e z i j a


Condorito je imao rješenje za sve.Na kraju epizode bi rekao nešto na španjolskom.Svi bi pali u nesvijest.Na leđa i s nogama u zraku.Ili je možda u jednoj velikoj epizodiNon-stop nekoga bacao u nesvijest.Ne znam.Tek sada sam svjestan da ga nisam ništa razumio.

DUH Imam osjećaj Kao da me netko presjekao nožem po trbuhu. Izašli su zrak, krv i prljava voda. A ništa me nije boljelo. Iznenada, Osjetio sam da rana zacjeljuje. I hodao sam, A nitko me nije zamjećivao. I vikao sam: Hej, tu sam! A nitko me nije vidio.

TERRAFORMACIJA MARSA

Nigel je kupio Adi kompjuter ‘Amiga’.Ado ga je zvao amidža što na turskom znači stric.Ja i Ado smo u BASIC-u napravili igricu ‘Pao’.To je značilo mali pauk.Pao je išao po ekranu i kupio bodove.Ništa ga nije moglo ubiti.Samo je kupio bodove.Igrica nije imala nikakav smisao.Ni cilj, ni svrhu, ni kraj.Samo beskrajno skupljanje bodova.Sve dok ne bi stisnuli Escape.

E upravo tako se osjećam sada kaoVođa misije čiji je cilj proučiti strukture Marsa.Oko nas je samo crvena pustinja i crveno nebo,Lijepi prizori: Mons Olympus i beskraj.I sve će to jednom biti živo.A mi smo sada u bazi, u kupoli iBeskrajno skupljamo uzorke tla.Ništa nas ne može ubiti.Sve dok Bog ne pritisne Escape.I baš kao što bi ja i Ado poslije išli na Boden SeeTako će život teći kao da nas nikad nije ni bilo.

EPITAF ZA GRIZZLYJA ADAMSA Postoji li nešto što želiš, a ostvarivo je, Onda čekaj! Postoji li nešto što te muči, a proći će, Strpi se! Čitav si život prizivao smrt, Grizzly Adamse. Kad je došla bilo ti je žao. Da si znao, (da si znao, da si znao), Neće se nitko ubiti ako odeš. Bye, bye. Samo će rijetkima biti žao, Da si znao, (da si znao, da si znao), Grizzly Adamse, bio si pojava. Bye, bye, Grizzly, Bye, bye. Ostao sam samo ja da se borim. Tvoj medvjed

ZUBATA CURA Danas sam vidio zubatu curu. Držala je kolač i brisala suze. Danas sam skoro umro zbog pjesme. Zašto si plakala, zubata curo? Danas sam tvoja glava u tami. Imao sam nekad mali kaktus. Danas sam ja tvoj Superman. Zašto si plakala, zubata curo? Danas ću doći kao Blitzkrieg. Gdje si dosad s cvijetom u kosi? Danas ću doći u tvoju sobu. Zašto si plakala, zubata curo? Danas te grlim, lijepa baby. Dok držiš kolač i brišeš suze. Danas sam tvoj duh utjehe. I nemoj mi plakati, zubata curo!

Priča za kraj

Pr i č a z a k r a j


NIJE DANAS, KAO ŠTO VELIM, SVEMU I SVAKOME vjerovati. Ja, recimo, ne vjerujem u onu priču kad je familija ratnih izbjeglica iz zabiti došla u grad,

uselila se u stan i, kao što je red, došle im za heftu-dvije komšije na kafu, da se upoznaju. I, kažu, sjedili tako dvade-set minuta-pola sata kod novih komšija; žena, opet ko što je red, ode da skuha kafu koja se u starinskom mlinu u krilu samljela, pa se vrati užasnuta i kaže “Ne morem vam sku-hat’ kafu…”. Domaćin ljutito kaže “Šta je, ženo božja!? Ta ima vode i ima kafe!”. A ona odvrati “Neko nam se posr’o u bunarić…”.

Ili o tipu što je za rata držao drva u liftu, pa kad je došla struja, lift se koga je pozvao neodgovoran pojedinac, po-peo se, to jest otišao. A domaćin što je u “šupu” složio drva, vrištio i kleo onoga što mu je ukrao ne samo ta drva, već i šupu u kojoj ih je držao. Ili onom što je komšiji iznad po-zvonio na vrata i pitao ga da mu vrati roletnu što mu je gori, njemu, gornjem komšiji otišla, pa je sad nema…

Ali, znam staru koja je rekla “Nisam se luda vratit’ gori, u brdo! Ođe samo u banji tri izvora, gori ni kap vode imala nisam!”. I čovjeka koji je držao kravu u sobi te je kroz ho-dnik pa teretnim liftom svodio da pase. Jedan četiri spra-ta iznad mene, kad mu je pukla cijev u banji te je poplavila, ogradio je peškirima i srao na balkon jer nije mogao uči. I tako sve dok voda nije prokapala do mog sprata. Kap me u snu udarila… I to u čelo.

Ih, vidio sam ja i živopisne narodne nošnje i ovca, a nije bio festival folklora u Mostaru. I koza je tu bilo. Vidio sam kako se ud dnevnoj sobi cijepaju drva i dere janje dok krv iz za-klane životinje kapa po parketu.

Ali, zavrtimo malo vremeplov i sjetimo se jednog drugog doba kad su poštene ljude dizali sa zemlje i strpavali u be-tonske košnice u cilju stvaranja proleterske države, koja je eto, proletila. Priča je, kao i ona poslije nje, nažalost, isti-nita…

Peđin stari, Halil, kao oficir državne bezbjednosti, imao jete pedeset i neke zadatak da svoje zemljake useli u nove zgrade u Sarajevu. Halil je, kažu, bio zeznut igrač. Što on kaže, bolje je poslušat’. Vrata nije ključav’o, šmajser je va-zda na čiviluku iza nji’ visio. Pa stisni prdu i dirni! Nije se s Udbom bilo zajebavat’. Tak’a su vremena bila…

Elem, dovede Halila njegov džip da bihuzuri svog rođaka Ibru u Istočnoj Hercegovini, u Gacku, skine ga, što bi rekli, sa žene mu, zorom u pet i po. Za njegovo dobro. Ta kako bi drukčije? Djeca još pospana plakala kad su vidila kako im babu odvode, žena pokrila lice mahramom da je vlast ne vidi đe plače, dok je Halil govorio da samo idu vidit’ novi stan u Sarajevu, u metropoli…

Pustio je Halil Ibru tek da ode u ćenifu, zajedničku za de-setak kuća u zaseoku, stotinjak koraka udaljenu smrdljivu drvenu odaju što je zaudarala kao poodavno crknuto klju-se. Pišalo mu se, nije mogao od derta. Ujutro bi se obično zdravo posrao, nije ovaj put mogao ni to.

Poslije neuspješnog pokušaja da se olakša, što ne mogaše od silnoga straha pred kožnim kaputom Halilovim, Ibro još uvijek ustežući gaće uđe u džip i sjede pored rođaka mu po drugom koljenu.

Vidio je tada Ibrahim Ćusto da je put od njegovog Gacka do Sarajeva, put od seljaka-reokcionara do proletera-revo-lucionara džombast i prašnjav, tvrd i neumoljiv poput če-škog pištolja na Halilovom kaišu što je virio ispod kožnog kaputa.

Kad su ušli u grad, bijeli kao mlinari, Ibru osupnnu pogled na masu svijeta što dokon hoda ulicama i zvjera ispred ka-fana. Pitao se ko vas taj dunjaluk nahrani, obuče i obuje…

Pred džipom mnogi i kape skiđahu. Ko da u njem nije Ibro nego kakav knjaz ili predsjednik Kominterne.

Dvije priče o iskorjenjivanju korijena

Veselin Gatalo



Stali su ispred zgrade na kojoj je stajao broj i nešto napi-sano sitnim slovima. Ušavši u ulaz, Ibro vidje da je zgrada nova. Da ga nije vrat bolio od propuha, pogledao bi on i ko-lika je uvisinu…

Popeli su se na peti sprat. Halil je odnekud iz mantila izvu-kao ključ sa trokutastim privjeskom, otključao vrata i po-gledao Ibru. Ibro je skinuo prašnjavu kapu i ušao…

A unutra… Tavanica za hvat više od one u njegovom kučer-ku. Odmah se upitao ko će to zimi zagrijati.

– Vidiš, druže Ibro, ovo ti je dnevna soba. – rekao je važno Halil. – A ono lijevo ti je spavaća, tu ćete ti i žena spavat’… Ove dvije sobe su ti za djecu, jedna za ona dva muška, ona druga za malu Hatu. A ovo pravo niz hodnik ti je klozet…

Ibro prođe kroz vrata u dnu hodnika. Gledao je WC školj-ku, česmu, kadu, plave pločice na zidovima… Gužvao je kapu i spustio pogled tako da mu cijela šija izdužila i stala skoro paralelno sa visokim plafonom. Ko da čeka britku sa-blju Dimskiju da ga siječe gdje je najtanji.

Jedna krupna suza mu se u oku stvorila. Halil nije mogao da ne primijeti zemljakovu tugu. Kad ga vidje onako nuj-nog, ni njemu ne bi lako. Bi mu ko da je one jeseni prije šest-sedam godina sam ost’o pred njemačkim bunkerom. A komandir, mali bombaš i mitraljezac, sva tri legli na ledi-nu mrtvi, ko da spavaju.

– Nemoj, bolan Ibro… – rekao je raznježen drug Halil s rukom na ramenu mu. – Plačeš k’o kakva reakcija… Vidi samo ovi klozet. Ma, milina se čovjeku posrat’ u njeg’. Evo, vidi…

Priđe vodokotliću i povuče ručku. Začu se šum vode.

– Evo, vidiš. Sve opere. A tu ti je česma… – reče blago Ha-lil i odvi pipu.

Dok je voda iz česme tekla, Ibro je i dalje gužvao kapu tako da je počela pucati. Poče pucati i Halil. Kud baš njega za-pade da ove zatucane seljake vodi u svijetlu budučnost, pi-tao se.

– Šta je, seljačino! – reče, sad gnjevno. – Ne sviđa ti se stan, a!? Više voliš s ovcama i kozama spavat’, nego s radničkom klasom, je li!?

– Ma nije… nego…

– Šta nije!? – izdera se stari ratnik.

– Ma, ovi klozet… – tiho će Ibrahim Ćusto.

– Ne sviđa ti se klozet! – reče Halil raširivši od čuđenja ruke.

Poželi da se opet bije sa Švabama i domaćim izdajnicima. Lakše bi s njima na kraj izašao nego sa ovom seljačkom re-akcijom.

– Ma, sviđa, nego… – zatuli Ibro.

– Nego, šta!? – zaderao se Halil.

– Ama, niste ga morali baš u moj stan stavit…

Tako je to bilo. A Halil je ipak uspio. Ne bi se Ćustina dje-ca ni unuci danas posrali u onu smrdljivu zajedničku ćeni-fu podno Ćustinih kuća nema tih para. Niti bi to obavili dr-žeći se za kakvu jasiku, ne dao bog…

Druga priča, pričao mi je Peđa, govori o neuspjelom poku-šaju čupanja iz rodne grude. Nažalost ili nasreću, ne znam. To bi aktere događaja trebalo pitati, ako se može.

Da… Eh, sad moram napraviti ono što se kod Amera zove “background”. Moram vam objasniti šta ja “Soko”. Soko vam je prije rata bio respektabilan kombinat koji je u Mostaru hranio dosta svijeta. Pravili su se tu dijelovi aviona, heliko-ptera i svašta još. Raduckalo se i kraduckalo. Kao i svugdje. Pravili su se tu i mlinovi za kafu te makete aviona, noževi, kućne alatke… I iznosilo se, uprkos čuvarima koji bi s vre-mena na vrijeme organizovali pretrese.

Jednom je jedan napravio mlin za kafu, stavio ga u gaće, da se ne vidi. Počeli ga stražari pretresati na kapiji. Pita ga brko, kršan Nevesinjac u uniformi (a u čem bi drugom-do-metnuo bi zajedljivo Mostarac), čuvar-pretresač, vidjevši impozantnu nabreklinu u radnikovim gaćama: “A šta ti je to, pobro?”. “Mlin za kafu.”, odgovori iskreno vlasnik nabre-kline”. “Mrš, beštijo, nosi ga materi!”, odbrusi mu čuvar. “I hoću, da znaš.”, odgovorio je mlinonosac.

I poslije rata je Soko imao uspjeha. Napravili su autobus dvaput teži nego što bi trebao biti. I dvaput više je goriva trošio. Višestruko se češće kvario nego drugi busovi i nije mogao preći preko poštenog ležećeg policajca. Imao je po-slijeratni Soko i par aviona, samo su se pokazali opasnim za pilote. I helikopter koji je mogao sve osim da leti…

Ali, niko nije savršen, a vi ste zajedljivi. Nije smiješno, je-dan je pilot pri polijetanju… Eto. Opet ste me povukli na stranu.

Da rezimiramo, Sokolu je tada, davno prije onih zadnjih svinjarija što ih sebi napravismo, prilično dobro išlo. I novi se svijet zapošljavao. Ne trebam spominjati da se niko nije otpuštao, to ste mogli i pretpostaviti. Taki vakat bio.



Doduše, plate nisu bile visoke kao u Aluminijskom kombi-natu. Ali ni mizerne kao u Pamučnoj Industriji “Đuro Sa-laj”. A mogao se tu i mlinac za kafu napraviti i materi po-nijeti…

Priča druga počinje u proizvodnoj hali, onoj za bojenje, hali u kojoj je Peđa tih šezdesetih bio mladi šef. Jadan od poslo-vođa je bio i izvjesni Selko, čovjek koji je više od pola života proveo na asfaltu Mostara, pa je, da ne bude sam, ponekad dovodio svoj zemljake iz planinskog kamenjara da se prime i počnu raditi u gradu, da tu puste korijenje i zasnuju fami-lije. Da postanu gospoda ljudi, kao Selko. A i lakše je čovje-ku kad dole na onom asfaltu ima nekog svoj. Fino je imat’ drugove, ali rod je rod.

Tog jutra je, kaže Peđa, Selko doveo tu dvojicu. Na njima bičve i kaloše, na glavi kape francuzice sa onim patrljkom, široke pantole i gornji dijelovi plavih trenerki. Nije se mo-glo oćutiti kako su mirisali, lak je smrdio tako da se nenavi-knut nos satima ne bi smirivao od traume.

Prvo je Selko nešto objašnjavao zemljacima, rukama i no-gama, nadglasavajući šum sprejeva, kompresora i moćnih mašina. A onda im, kanda, rekao da čekaju i otišao. Valjda po šefa, tojest Peđu.

Njih dvojica su prvo stajali, pa se povukli u ćošak. U oči-ma im se odražavao strah od ogromne hale i mašina što su se kretale lijevo-desno, gore-dole, od kuka što su im šetale iznad glava, od mnoštva ljudi što su žurili, od strašnih šu-mova i svijetla što je dolazilo sa svih strana…

Povukli su se u sam ugao i čučnuli, kao da hoće što manju površinu tijela izložiti tim silnim opasnostima oko sebe, i čeznutljivo pogledavali u vrata iza kojih je bilo plavo nebo i zelena trava, drveće i grmlje, a u daljini i njihov skromni i nikad im draži dom.

Na njihovu zlu sreću, spazio ih je Nulo, tojest Zerin, staro spa-dalo i zajebant od preko dva metra i sto trideset kila budale-štine, izvadio iz džepa ampulu sa benzinom i stavio je u usta. Svojim radnim kolegama je samo namignuo i preko ampule u zubima rekao “Pa’i sad seira!”. Tojest “Pazi sad veselja!”

Prišavši dvojici gariba, nageo se nad njih, iz džepa izvadio šibicu zapalio je te primakao usnama a istovremeno pregri-zao ampulu i poprskao plamen koji buknu prema njima.

Ova dvojica, vidjevši da ovo brdo od čovjeka bljuje oganj i vatru spram njih, kriknuše istovjetno te u hipu ustadoše i pojuriše prema vratima smetajući pri tom jedan drugom. Nulo i kolege potrčaše za njima do vrata. Vidilo se kako nestaju niz magistralu i kako za jednim čak ostaje gumena kaloša, kao tužan i crn kamen krajputaš te spomenik novo-stvorenoj radničkoj klasi pored ceste M-17…

Nulo se htio sa ostalima kladiti da se neće zaustaviti do svojih kuća na brdu. Ostali se nisu htjeli kladiti jer nije bilo načina da se to provjeri.

Kad su se Peđa i Selko vratili, njih naravno nije bilo. Selko im je psovao mater seljačku, Peđa slijegao ramenima…

Peđi su kasnije ispričali šta je zapravo bilo. A on, pošto ni njemu ozbiljnost nije bila jača strana, pitao je Selku šta ono bi s rođacima mu koje nikako nije mogao privoliti da opet dođu i pokušaju se zaposliti u fabrici te isprobati lagodan gradski život.

“Ma neko i’ prep’o brenerom, pas mu mater…”, odgovorio bi Selko.

Za vas što ne znate; brener; to vam je aparat za autogeno zavarivanje, baca plamen i njime topi metal, kao ažbaha iz najgore noćne more što je pošten čovjek ni u snu ne želi vi-djeti a kamoli da mu nad glavom vatrom i ognjem iz ždri-jela žeže…

VESELIN GATALO, ROĐEN U MOSTARU, 16. 12. 1967. OD 1997. DO 2001. VODIO SATIRIČNU EMISIJU ŠETNJA ULI-CAMA ŽRTAVA DEMOKRATIJE, NA RADIJU STUDIO 88, JE-DAN OD POKRETAČA LISTOVA NEPITANI I KOLAPS, PRED-SJEDNIK NVO URBANI POKRET. U VLASTITIM KNJIGA-MA OBJAVLJIVAO PJESME, PRIČE, ROMANE. NAGRAĐIVAN. PISAO ZA STATUS, MOTRIŠTA, ZAREZ, ALBUM, KOLAPS, NIN I DRUGA IZDANJA, ZA FRANCUSKI HOPALA, ČEŠKI ČASOPIS KARTKI I DRUGE.

uredništvo: dražen pehar, nino raspudić, eldar...

Documents