UPRAVO PROCESNO PRAVO (I – dio)

1. POJAM I PREDMET UPRAVNOG PROCESNOG PRAVA

Pravni poredak čine:

a) materijalno pravne norme – određuju prava i obaveze subjekata prava, čine materijalno pravo i nalaze se u materijalnim zakonima.Materijalno pravo: ustavno, građansko, krivično, obligaciono, radno, trgovinsko, porodično, nasljedno , upravno pravo;

b) procesno pravne norme – uređuju postupak i način ostvarivanja prava i obaveza, čine procesno pravo i nalaze se u procesnim zakonima.Procesno pravo: građansko procesno, krivično procesno i upravnoprocesno;

Procesno pravo uređuje:

a) pitanje aktivne legitimacije (ko i kada može pokrenuti postupak)

b) pitanje da li je državni organ koji pokreće postupak dužan postupati po službenoj dužnosti (ex officio) ili samo kada se to od njega zahtijeva (ex privato)

Odnos materijalnog i procesnog prava se ogleda u uticaju materijalnog na primjenu procesnog, svrha procesnog prava je ostvarenje materijalnog prava a djelotvornost materijalnog prava uslovljena je procesnim pravom.

Upravno procesno pravo čine: upravni postupak, norme upravnog postupka i upravnog spora, upravni spor (upravno sudski postupak).

Upravni postupak nije sudski postupak (postupak rješavanja spora), već postupak priznavanja prava i utvrđivanja obaveza.

Upravni spor – posebna vrsta sudskog postupka koji se provodi radi utvrđivanja zakonitosti upravnog akta izdanog od strane organa uprave ili institucije sa javnim ovlaštenjima, reguliran je Zakonom o upravnim sporovima (ZUS)Vrijedi privatna maksima (ex privato), tužitelj je građanin ili pravna osoba koja smatra da joj je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo, a tuženi je organ uprave ili institucija koja je akt donijela.

Upravno procesno pravo je:

a) skup pravnih akata po kojima postupaju organi državne uprave i pravne osobe s javnim ovlaštenjima kada rješavajući o pojedinačnim pravima i obavezama stranaka neposredno primjenjuju zakon (ZUP) u nekoj upravnoj stvari.b) skup pravnih pravila po kojima postupaju sudovi prilikom odlučivanja o zakonitosti upravnog akta.

UPP u užem smislu – procesnopravne norme koje regulišu postupak odlučivanja o upravnoj stvari.Predmet – norme koje regulišu upravni postupak (opće ili posebne)

UPP u širem smislu – procesnopravne norme koje regulišu postupak upravnog odlučivanja.Predmet:

- postupak odlučivanja u upravnim stvarima - postupak donošenja podzakonskih akata- postupak ocjenjivanja zakonitosti upravnog akta- postupak zaključenja upravnih ugovora- postupak vršenja prinudnih upravnih radnji

2. IZVORI UPRAVNOG PROCESNOG PRAVA

- Ustav BiH nije posvetio neku posebnu pažnju državnoj upravi, osim samo načelno

- Entitetski ustavi sadrže odredbe o nadležnosti državnih organa uprave na osnovu kojih se osigurava njihova organizacija i način funkcionisanja kao i način postupanja u svim fazama upravnog postupka.

Službe za upravu svoju djelatnost u upravnom postupku ostvaruju kroz osnovni i najpotpuniji izvor, a to je Zakon o upravnom (ZUP) ili Zakon o općem upravnom postupku.

Upravno procesne norme na nivou BiH sadržane su u Zakonu o općem upravnom postupku

Upravno procesne norme na nivou entiteta sadržane su u:a) FBiH – Zakon o upravnom postupku i Zakon o upravnim sporovimab) RS – Zakon o opštem upravnom postupku i Zakon o upravnim sporovima

c) Upravno procesne norme na nivou BD – a BiH sadržane su u Zakonu o upravnom postupku BD – a BiH i Zakon o upravnim sporovima BD – a BiH

Kompleksna pravna struktura koja se sastoji od 13 ustava na tri razine vlasti odlučivanja i šesnaest međunarodnih pravnih dokumenata koji se direktno primjenjuju u BiH ne osiguravaju učinkovitost upravnih organa i institucija u ostvarivanju osnovnih i jednakih prava građana na cijelom prostoru BiH

3. NASTANAK I RAZVOJ UPRAVNOG PROCESNOG PRAVA(Ne znam ništa o ovome....)

4. POJAM I VRSTE UPRAVNOG POSTUPKA

Upravni postupak – skup proceduralnih pravnih pravila koja se primjenjuju u vezi sa rješavanjem upravnih stvari (odlučivanje o pravima i obavezama u pojedinačnom slučaju), postupak donošenja rješenja i upravnih akata.

Vrste upravnog postupka:- opšti upravni postupak- posebni upravni postupci

5. OPĆI UPRAVNI POSTUPAK

Opšti upravni postupak – jedinstvena opšta pravila upravnog postupanja u procesu donošenja upravnih akata.

Pravila opšteg upravnog postupka sadržana su u jednom opštem procesnom zakonu – Zakonu o upravnom postupku (ZUP)Zajednička su za upravno rješavanje većine upravnih stvari i podjednako su primjenjiva u svim ili većini upravnih oblasti.

6. POSEBNI UPRAVNI POSTUPCI

Posebni upravni postupci – posebna pravila upravnog postupanja u procesu donošenja upravnih akata.

Posebni upravni postupak predstavlja odstupanje od opšteg upravnog postupka i regulisan je posebnim zakonima kojima se pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu urediti drugačije nego što su uređena pravilima opšteg upravnog postupka (ZUP – om)NPR: ZUP propisuje opšti rok za žalbu od 15 dana (od dostavljanja rješenja), stim da se posebnim zakonom može propisati da taj rok iznosi 8 dana.

Kada je određeno pitanje upravnog postupka posebnim zakonom uređeno drugačije u odnosu na opšti propis (ZUP) vrijedi pravilo lex specialis derogat legi generali, u tom slučaju se primjenjuje onaj propis koji tu situaciju uređuje na poseban način, u svim ostalim pitanjima koja nisu uređena posebnim propisom primjenjuju se opšta pravila ZUP – a, takozvani PRINCIP SUPSIDIJARITETA!

Član 2. ZUP – a FBiH – Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom drugačije urediti nego što su uređena opštim, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, stim da ne mogu biti protivna načelima ovog zakona.

Član 3. ZUP – a FBiH U upravnim stvarima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

PRINCIP SUPSIDIJARITETA

Za razliku od opštih pravila upravnog postupka koja su sadržana u ZUP – u, posebna pravila upravnog postupka propisuju se u sklopu materijalnih zakona kojima se uređuje određena upravna materija, NPR: u carinskom zakonu, poreskom zakonu, zakonu o imovinskom osiguranju, zakonu o trgovini, zakonu o građenju itd.

- Odredbe postupka u zakonu o penzijskom osiguranju su odredbe posebnog upravnog postupka u odnosu na odredbe ZUP – a.

- Nije suprotno ZUP – u da se za određenu upravnu oblast posebnim zakonom drugačije urede pojedina pitanja upravnog postupka.

- Pošto je postupak za naplatu poreza propisan posebnim zakonom, to se naplata poreza obavlja po odredbama tog zakona.

- U postupku provođenja komasacije (okrupnjivanje pulveriziranih (usitnjenih) posjeda u svrhu većih poljoprivrednih prihoda) primjenjuju se pravila ZUP – a za sve radnje postupka za koje nisu propisana odstupanja Zakonom o korišćenju poljoprivrednog zemljišta.

7. OSNOVNA NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

Načela služe da izraze principijelan stav države kao najšire političko teritorijalne zajednice o vrijednostima njenog državno – pravnog i društveno političkog uređenja u kojem njegovi subjekti ostvaruju svoja prava i izvršavaju obaveze.

Osnovna načela UP:

1. Načelo zakonitosti2. Načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa3. Načelo učinkovitosti4. Načelo materijalne istine5. Načelo saslušanja stranke6. Načelo samostalne ocjene dokaza7. Načelo samostalnosti u rješavanju8. Načelo dvostepenosti postupka ili pravo žalbe9. Načelo pravosnažnosti10. Načelo ekonomičnosti postupka11. Načelo dužnosti pomaganja neuke stranke12. Načelo upotrebe jezika

8. NAČELO ZAKONITOSTI UPRAVNOG POSTUPKA

Načelo zakonitosti znači da upravni organi kada postupaju u upravnim stvarima imaju dužnost svoje odluke donositi na osnovu zakona i drugih propisa u skladu sa zakonom.

Zakonitost u materijalnom smislu podrazumijeva obavezu organa državne uprave i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima da rješavaju u upravnim stvarima na osnovu zakona i drugih propisa u skladu sa zakonom. Materijalnim propisima određena su prava ili obaveze subjekata kao učesnika upravnog postupka pod tačno određenim uvjetima.

Zakonitost u formalnom smislu podrazumijeva da se organi državne uprave i institucije sa javnim ovlaštenjima moraju pridržavati pravila upravnog postupka koji su u tom smislu važeći. Ovo načelo dolazi do punog izražaja u poštovanju propisa o nadležnosti pravila o postupku, tako da se nezakonito postupanje ispoljava kao kršenje načela zakonitosti u situacijama u kojima organ nenadležno postupa ili postupa supretno cilju u kojem je materijalni propis donesen.

9. NAČELO ZAŠTITE PRAVA GRAĐANA I ZAŠTITE JAVNOG INTERES

Ovim načelom štiti se stranka kao učesnik u upravnom postupku na način što joj se omogućava lakša zaštita i ostvarivanje svojih prava, s tim da ta zaštita ne bude na štetu javnog interesa. Ostvarivanje prava građana i zaštita javnog interesa podrazumijeva da je uprava dužna svojom ukupnom aktivnošću i organizacijom svoga rada subjektima kao učesnicima u postupku u najvećoj mjeri olakšati ostvarivanje svojih prava i pravom zaštićenih interesa, a da pri tome ne dovede u pitanje opći javni interes.Neovisno o čijim se subjektivnim pravima radi, ona ne mogu imati veću težinu od općeg ili javnog interesa. Javni interes je neodređen pojam koji podrazumijeva interes svih te je kao opći pojam komplementaran državi.

10. NAČELO UČINKOVITOSTI

Načelo učinkovitosti jeste načelo koje implicitno proizlazi iz načela zakonitosti i predstavlja puni kvalitet rada i postupanja državnih upravnih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima u što kračem vremenu, a koje je potrebno za rješavanje upravnih predmeta.

Učinkovitost = hitnost i efikasnost provođenja postupka radi postizanja blagovremenosti.

Načelo učinkovitosti sadrži u sebi vremensko određenje koje ne smije biti na uštrb kvalitete upravnog postupanja.Slaba učinkovitost u rješavanju upravnih predmeta proizlazi iz nepravovremenog preduzimanja pojedinih radnji te načelu učinkovitosti podrazumijeva da se radnje preduzimaju što prije odnosno prije isteka propisanog roka.

Propisani su rokovi po kojima se može postupati:

- 30 dana skraćeni postupak- 60 dana redovni postupak-

Ako upravni organ ne donese meritornu odluku blagovremeno zbog nepostupanja može se uložiti žalba zbog „ šutnje administracije “.Učinkovitost se veže i za kvalitetu upravnog rješavanja u rokovima i na način kao što je to postupkom predviđeno i uvijek se mora voditi računa o tome da donesena meritorna odluka bude zakonita.

11. NAČELO MATERIJALNE (OBJEKTIVNE) ISTINE

Predstavlja obavezu organa državne uprave ili institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima na utvrđivanju pravog stanja stvari odnosno saznavanje pune i prave ili materijalne istine, te na okončanju upravnog postupka utvrđivanjem činjeničnog stanja onakvog kakvo ono postoji u stvarnosti.

Upravni postupak je predvidio olakšano utvrđivanje činjenica na osnovu izdavanja uvjerenja o podacima o kojima se vodi službena evidencija. U vezi sa njima postoji presumpcio iuris da su te evidencije tačne pa je utvrđivanje činjeničnog stanja na osnovu njih vrlo jednostavno.

Načelo materijalne istine sadrži u sebi istraživački pristup saznavanja istine s kojim je povezano načelo slobodne ocjene dokaza, npr. neke se činjenice utvrđuju samo na osnovu javnih isprava (državljanstvo, školska sprema, prebivalište), a neke na osnovu vještačenja (zdravstveno stanje, radna sposobnost).Službeno lice ocjenjuje odlučujuče dokaze a ovlašteno lice uvijek ima pravo izvesti novi dokaz ili dopunsko izvođene izvedenih dokaza.

Odstupanja od materijalne istine odnosno skraćeni postupak se provodi samo u zakonom navedenim slučajevima (zahtjevi pravne sigurnosti, potreba zaštite javnog interesa isl.)

Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično staje dovodi do nezakonitog rješenja upravnog postupka, takvo rješenje se može pobijati žalbom.Ukoliko je žalba osnovana drugostepeni organ je dužan upotpuniti postupak i utvrditi pravo stanje stvari ili ako je za stranku povoljnije, poništit će prvostepeno rješenje i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovni postupak i zakonitu odluku.

Vanredna pravna sredstva protiv nezakonitog rješenja su moguća: (Ovo nije pričao na predavanju)

- Ako se sazna za nove činjenice i dokaze koji su postojali u vrijeme donošenja konačnog rješenja ako se za njih nije znalo ili se dokazi nisu mogli upotrijebiti a da se za njih znalo, to bi dovelo do drugačijeg rješenja upravne stvari.

- Ako je pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje uzrokovano krivičnim djelom bilo kojeg učesnika upravnog postupka, upravni postupak se može ponoviti bez objektivnog roka.

12. NAČELO SASLUŠANJA STRANKE Podrazumijeva da se u upravnom postupku prije donošenja upravnog rješenja stranci mora dati mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za ishod upravnog postupka. Osim u slučaju vođenja „skraćenog postupka“ stranci se mora pružiti mogućnost da se već u ispitnom postupku izjasni o činjenicama koje smatra bitnim.

Stranci se uvijek mora dozvoliti da učestvuje u postupku, utvrđuje činjenice i da izvodi dokaze, stranka se mora očitovati o činjenicama i ova obaveza se može samo zakonom isključiti.

Stranka je lice na čiji zahtjev se postupak vodi odnosno lice koje radi zaštite svojih prava i pravnih interesa učestvuje u postupku pred državnim organom uprave odnosno službom za upravu ili institucijom koja raspolaže javnim ovlaštenjima.

Upravni postupak uvijek pokreće organ uprave ili institucija sa javnim ovlaštenjima a nikada stranka, stranka samo daje inicijativu organu uprave za pokretanje upravnog postupka.

Stranka ima pravo:- ostvariti slobodan pristup svim dokumentima uprave i podacima koje

uprava smatra relevantnim- razgledati spise i fotokopirat dokumente koje smatra važnim za

ostvarivanje svog prava

Unaprijed odricanje od ovog prava nema pravnog učinka, pogotovo u vezi sa odricanjem prava na žalbu.

13. NAČELO SAMOSTALNE OCJENE DOKAZA

Podrazumijeva ovlaštenje službenog lica odnosno rukovodioca da odlučuju u upravnom postupku po svom slobodnom uvjerenju. To lice svoju odluku mora zasnovati na savjesnom postupanju u radu na upravnom rješavanju i brižljivom ispitivanju svakih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi.

Potpuna sloboda ocjene dokaza obavezuje službeno lica da obrazloži svoju odluku u pogledu vrijednosti njihove dokazne snage, što onemogućava bilo kakvu samovolju koja izlazi iz okvira logičkog i objektivnog razmišljanja službenog lica.

Ocjena dokaza se mora podrobno i temeljito obrazložiti ( zašto koje činjenice, vezu između dokaza pa tek onda donijeti odluku)

14. NAČELO SAMOSTALNOSTI U RJEŠAVANJU

Ovim načelom osigurava se samostalnost u radu i odlučivanju organa javne uprave, bez uplitanja ili bilo kakvih pritisaka sa strane.Organ koji vodi postupak i donosi rješenje ima potpunu samostalnost, što znači da mu drugi organ ili drugo lice ne može narediti kako da vodi postupak u konkretnoj urpavnoj stvari odnosno nametne rješenje koje treba donijeti u tom postupku, suprotno od navedenih dokaza i utvrđenih činjenica.

Jedino čega se organ treba pridržavati jesu pravila postupka i primjenjivanja materijalnog propisa iz razloga koje je dužan navesti u rješenju.

Upravni organ koji vodi postupak ima pravo tražiti upute od višeg organa i dobijati PRIJEDLOGE.

15. NAČELO DVOSTEPENOSTI POSTUPKA

Pravilo je da je protiv prvostepenih rješenja žalba uvijek dozvoljena osim kada zakon takvu mogučnost isključuje. Razlozi mogu biti različiti, bilo da ne postoji viši organ od organa koji je rješavao u prvostepenom postupku odnosno kada je radi zaštite javnog interesa žalba isključena ili s radi o aktima protiv kojih žalba nije dopuštena kao i iz drugih razloga kada je zakonom propisano da žalba nije dopuštena. U tom slučaju moraju se omogučiti druga sredstva odnosno pokretanje sudskog spora.

Nedopuštenost žalbe predstavlja automatsku izvršnost i u upravnom postupku nema uvijek dvostepenosti.

Načelo dvostepenosti postupka predstavlja vid upravne kontrole upravnih akata (institucionalna kontrola), nakon čega se postupak okončava i isključuje mogućnost daljnjeg rješavanja u upravnom postupku. Tada su rješenja po žalbi stekla svojstvo konačnosti.Protiv drugostepenih riješenja nije moguće ulagati dalje žalbu već samo pokretanje sudskog spora

Odricanje prava na žalbu unaprijed nije pravno relevantno.

16. NAČELO PRAVOSNAŽNOSTI

Načelo pravosnažnosti rješenja jeste procesnopravni institut upravnog prava koji predstavlja pravno svojstvo upravnog akta da se on ne može mijenjati, niti u upravnom postupku kroz vršenje upravnopravne kontrole (institucionalni nadzor) niti u upravno sudskom postupku (upravni spor). O tom aktu se više ne može odlučivati, što je imanentno pravnom pravilu ne bis in idem (ne dva puta o istom).

Pravosnažno rješenje znači da se ono ne može pobijati žalbom niti se može tužbom pokretati upravni spor, pod uslovom da je stranka stekla neko pravo ili obavezu.

Razlikuje se od konačnosti kod koje se samo ne može izjaviti žalba.

Konačno rješenje će postati pravosnažno ako se ne pokrene žalba u prekluzivnom roku ili ako se okonča upravni spor.

Ako pravo na žalbu nije iskorišteno ne može se pokrenuti upravni spor.

Pravosnažnost može biti:

- Formalna kada nije uloženo pravno sredstvo - protekom roka, zatim kad je uloženo pravno sredstvo pa žalba bude odbijena.

- Materijalna pravosnažnost nastupa kada je jednom odlučeno u upravnom postupku o upravnoj stvari i o njoj se ne može opet raspravljati.

Iz ovog proizilazi da ako je stranka rješenjem stekla određeno pravo ili joj je nametnuta određena obaveza i ako je to rješenje postalo formalno pravosnažno ono je i materijalno pravosnažno jer se ne moze ponovo o istoj stvari raspravljati.

Svrha pravosnažnosti je postizanje pravne sigurnosti i predstavlja osnovu za izvršnost.

17. NAČELO EKONOMIČNOSTI

Načelo ekonomičnosti postupka podrazumijeva da se upravni postupak od organa javne vlasti mora voditi ekspeditivno bez nepotrebnog odugovlačenja ali ne na uštrb drugih pravnih načela, pogotovo ne na uštrb materijalne istine.

Ekspeditivno vođenje postupka znači sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge učesnike postupka.

18. NAČELO DUŽNOSTI POMAGANJA NEUKOJ STRANCI

Značaj ovog načela sadržan je u tome da otkloni mogućnost nastanka štete kod stranke zbog nepoznavanja prava koja su joj dana zakonom. Organ koji vodi postupak mora uzeti u obzir neznanje i neukost stranke i drugih lica koja učestvuju u postupku. Službeno lice u bilo kojoj fazi vođenja postupka mora pružiti pomoć onim strankama koje očigledno prema ponašanju u postupku, nemaju elementarna znanja, zbog čega bi u odnosu na njih nastupila otklonjiva, a posebno neotklonjiva šteta po njihova prava koja imaju u postupku.

Organ ne smije dopustiti da pravo stranke u postupku odnosno pravno sredstvo kojim je to pravo zaštićeno dođe u pitanje zbog neznanja i neukosti stranke.

Istu pomoć organ je dužan pružiti i drugim strankama (svjedoci, vještaci, pomagaći, zastupnici).

19. NAČELO UPOTREBE JEZIKA U UPRAVNOM POSTUPKU

Podrazumijeva omogućavanje ravnopravne upotrebe jezika svih konstitutivnih naroda BiH.

U slučaju kada u postupku učestvuje stranka koja ne poznaje nijedan od službenih jezika koji su u službenoj upotrebi na području BiH, organ joj je dužan omogućiti komunikaciju na jeziku koji ona poznaje angažiranjem tumača.

20. DOPUNSKA NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

Ova načela su dopunskog obavezujučeg karaktera i u njih spadaju :

1. Načelo oficijelnosti2. Istražno načelo (inkvizicijsko i dispoziciono načelo)3. Načelo pismenosti i usmenosti4. Načelo posrednosti i neposrednosti5. Načelo javnosti6 Načelo koncentracije

21. OFICIJELNO NAČELO

Oficijelno načelo znači da organ sam pokreče upravi postupak ne čekajući bilo kakvu inicijativu ili bilo čiji zahtjev za pokretanje upravnog postupka. Postupak se dakle pokreće po službenoj dužnosti ex officio.

Do upravnog postupanja može doći na osnovu saznanja organa, prikupljenih ili dostavljenih obavještenja ili informacija, bilo građana ili drugih subjekata.

Znači upravni postupak se uvijek pokreće po službenoj dužnosti.

Prema načelu oficijelnosti uvijek organ koji je voditelj postupka pokreće upravni postupak, i kad je stranka dala inicijativu opet po načelu oficijelnosti državni organ pokreće postupak, a kad nije stranka dala inicijativu onda svakako po načelu oficijelnosti državni organ pokreće upravni postupak (porezna uprava kad vrsi razrez poreza)

22. PRIVATNO NAČELO

Prema načelu privatnosti koje se kombinira sa načelom oficijelnosti, stranka odnosno građanin ili pravno lice daje inicijativu za pokretanje upravnog postupka.

Npr:

Kad se podnese zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, taj zahtjev se smatra inicijativom a onda na temelju tog zahtjeva, ovlašteno službeno lice koje vodi upravni postupak donosi rješenje o pokretanju upravnog postupka ili zaključkom odbacuje taj zahtjev.

Znači načelo privatnosti se sastoji samo od toga da stranka u upravnom postupku (fizička i pravna) lica, samo pokreće inicijativu svojim zahtjevom, inicijalnim aktom, a opet ovlašteno službeno lice je to koje donosi rješenje o pokretanju postupka a onda pokreće postupak i donosi posebno rješenje kada meritorno odlučuje o stvari.

23. ISTRAŽNO NAČELO

Inkviziciono načelo znači da službeno lice koje vodi upravni postupak može u toku cijelog postupka utvrđivati činjenično stanje i izvoditi dokaze o onim činjenicama koje ranije u postupku nisu bile poznate ili nisu bile iznesene odnosno nisu bile utvrđene.

Službeno lice, ako smatra da je to potrebno radi razjašnjenja upravne stvari, može u svakom trenutku za vrijeme trajanja upravnog postupka narediti izvođenje bilo kojeg dokaza, bez obzira je li taj dokaz bio predložen od stranke koja učestvuje u postupku ili nije.

Svrha istražnog načela je da se do kraja, pravilno i potpuno utvrde sve činjenice.

24. DISPOZICIONO NAČELO

Ovo načelo omogućava strankama u upravnom postupku da samostalno odnosno vlastitom inicijativom prikupljaju i upotrebaljavaju dokazni materijal, za koji smatraju da su od utjecaja za rješenje upravne stvari.

25. NAČELO USMENOSTI I PISANOSTI

Ovim načelom omogućava se kontradiktornost, neposrednost i javnost upravnog postupka kao i da se upravni postupak ubrza i pojeftini.

Usmenost dolazi u fazi upravnog postupka za vrijeme održavanja usmene rasprave. Ona ima svrhu da omogući kontradiktornost neposrednim raspravljanjem pred organom koji vodi upravni postupak (postavljanje pitanja od službenog lica i davanje odgovora od stranke ili drugog učesnika u postupku)

Pisanost se ispoljava prilikom posrednog izvođenja dokaza, pozivanja stranaka, prilikom sačinjavanja zapisnika, odluka itd.

26. NAČELO NEPOSREDNOSTI I POSREDNOSTI

Načelo neposrednosti znači da isti organ odnosno službeno lice koje rukovodi postupak a posebno usmenu raspravu, donosi rješenje na osnovu neposrednog opažanja i utvrđivanja činjenica.

Načelo posrednosti podrazumijeva da se izvjesne radnje u upravnom postupku obavljaju pred drugim organima odnosno drugim službenim licima ( izvođenje dokaza čitanjem zapisnika, isprava itd.).

27. NAČELO JAVNOSTI

Načelo javnosti sastoji se u tome da usmenoj raspravi u postupku mogu prisustvovati lica koja u njemu ne učestvuju odnosno koja nisu vezana za ishod postupka, nezainteresirana lica.

Javnost je ustavna obaveza zbog omogućavanja što šire društvene kontrole. Učešće javnosti predstavlja garanciju za zakonito i nepristrasno odlučivanje. Javnošču se vrši pritisak na državne organe i ona može biti isključena samo u zakonom određenim slučajevima.

28. NAČELO KONCENTRACIJE

Ovo je načelo zastupljeno u parničnom postupku i po njemu stranke su dužne izložiti što brže svoj parnični materijal (dokaze, činjenice itd.), osim ako nisu bili poznati.

U upravnom postupku ovo načelo nema značajnu ulogu jer se materijal uvijek može dopunjavati u toku upravnog postupka.

29. POJAM I ZNAČAJ NADLEŽNOSTI U UPRAVNOM POSTUPKU

Nadležnost je ovlaštenje (pravo) ali i dužnost (obaveza) određenog organa uprave ili službe za upravu odnosno drugog organa ili organizacije koja ima javna ovlaštenja da riješi određenu upravnu stvar.

Razlikuje se od djelokruga

Djelokrug je pojam širi od nadležnosti, njime se na uopšten način utvrđuju svi poslovi i zadatci koji predstavljaju djelatnost pojedinih organa u svrhu njihovog razgraničenja od poslova i zadataka drugog organa uprave koji se nalazi na istom teritorijalnom nivou.

Značaj nadležnosti ogleda se u tome:

- Nadležnost uvijek mora biti unaprijed određena i određuje se materijalnim propisima

- Organi uprave moraju znati na šta su nadležni kao i službe sa javnim ovlaštenjima

- Osigurava pravnu sigurnost i efikasnost- Stranke moraju znati kome će se obratiti za izvršavanje svojih prava i

obaveza- Organi moraju uvijek paziti po službenoj dužnosti na nadležnost u

upravnom postupku (tokom cijelog postupka)- Organ se ne može odreći svoje nadležnosti, niti se može o nadležnosti

sporazumijevati sa drugim organima i strankama osim ako je to zakonom drugačije određeno

- Norme o nadležnosti su ius cogens odnosno imperativne norme- Rješenje će biti ništavo ako ga je donio stvarno i mjesno nenadležan organ- ZUP sadrži dopunske odredbe o nadležnosti koje su supsidijarnog

karaktera, na njih će se ZUP primjenjivati ako nisu određene posebnim propisima.

30. VRSTE NADLEŽNOSTI

Nadležnost dijelimo na:

- stvarnu- mjesnu- funkcionalnu

Stvarna nadležnost

Stvarna nadležnost podrazumijeva pravo i dužnost jednog organa da iz određene upravne oblasti ili urpavne materije rješava upravnu stvar.

Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje određena upravna oblast ili po propisima kojima se određuje nadležnost pojedinih organa.

Prema ZUP – u:

Federalni organi uprave rješavaju u prvom stepenu:

- u upravnim stvarima isključive nadležnosti Federacije- zajedničke nadležnosti Federacije i kantona koje su federalnim zakonom

stavljene u nadležnost tih organa- u upravnim stvarima iz nadleznosti kantona koje su zakonom kantona

prenesene na federalne organe uprave.

Kantonalni organi uprave rješavaju u prvom stepenu:

- u upravnim stvarima koje su kantonalnim zakonom stavljene u nadležnost kantonalnih organa uprave

- u upravnim stvarima koje su federalnim zakonom prenesene na kantonalne organe uprave

Gradske odnosno općinske službe za upravu rješavaju u prvom stepenu:

- u upravnim stvarima iz oblasti uprave i samouprave koje su statutom grada odnosno općine i propisom gradskog, odnosno općinskog vijeća stavljene u nadležnost gradskih odnosno općinskih službi za upravu

- u upravnim stvarima koje su federalnim i kantonalnim zakonom prenesene u nadležnost tih službi.

Ako propisima nije određeno koji je organ uprave stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari, a to se ne može utvrditi ni po prirodistvari, takva stvar spada u nadležnost organa uprave koji je nadležan za poslove uprave u Federaciji odnosno kantonu, a u gradu i općini služba koja se odredi propisom gradskog,odnosno općinskog vijeća.

Nijedan organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa i sam je riješiti, osim ako je to zakonom predviđeno i pod uvjetima propisanim tim zakonom.

Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može samo na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi organ.

Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka, dogovorom organa i stranaka, ni dogovorom organa, osim ako je to zakonom drukčije određeno.

Mjesna nadležnost

Predstavlja područje djelovanja organa za rješavanje upravne stvari.

Mjesna nadležnost se određuje po:

- Federalnim propisima kojima su uređene federalne jedinice (kantoni) Federacije.

- Propisima o teritorijalnoj podjeli općina. - Propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa uprave, odnosno

po gradskim i općinskim propisima o organizaciji gradskih i općinskih službi za upravu.

U okviru ovih propisa mjesna nadležnost se određuje:

1. u stvarima koje se odnose na nepokretnost prema mjestu gdje se nepokretnostnalazi;

2. u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeča (društva),ustanove ili drugog pravnog lica prema mjestu njihovog sjedista;

3. u stvarima kojese odnose na djelatnost poslovnih jedinica pravnih lica, nadležnost se određujeprema sjedištu poslovne jedinice;

4. u stvarima koje se odnose na vođenje radnje ili na profesionalnu djelatnostpojedinih osoba koja se obavlja ili se ima obavljati u određenom mjestu - premasjedištu radnje, odnosno prema mjestu gdje se djelatnost obavlja;

5. u ostalim stvarima prema prebivalistu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se određuje prema mjestu njenog boravišta, a ako nema ni boravišta prema mjestu njenog posljednjeg prebivališta, odnosnoboravišta u Federaciji.

Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po odredbama prema nepokretnostima odnosno prema djelatnosti ona se određuje prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka.

U stvarima koje se odnose na brod ili zrakoplov, ili u kojima je povod za vođenje postupka nastao na brodu ili u zrakoplovu, mjesna se nadležnost određuje prema matičnoj luci broda, odnosno matičnom pristaništu zrakoplova.

Ove odredbe primjenjuju se ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Ako bi istovremeno bila mjesno nadležna dva ili više organa, nadležan je onaj organ koji je prvi pokrenuo postupak, ali se mjesno nadležni organi mogu sporazumjeti koji će od njih voditi postupak.

Svaki mjesno nadležni organ izvršit će na svom području one radnje postupka koje ne trpe odlaganje.

Organ koji je pokrenuo postupak kao mjesno nadležan zadržava nadležnost i kad u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi bio mjesno nadležan drugi organ. Organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet organu koji je prema novim okolnostima postao mjesno nadležan, ako se time znatno olakšava postupak, naročito za stranku.

Svaki organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost.

Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po odrđenoj upravnoj stvari, postupit će na način:

- Ako organ nije nadlezan za prijem pismenog podneska, odnosno priopćenja na zapisnik, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak odnosno priopćenje na zapisnik primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak, odnosno usmeno priopćenje. Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

- Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku, donijet će bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

Ako je nenadležni organ izvršio neku radnju postupka, nadležni organ kome je stvar ustupljena cijenit će da li će koju od tih radnji ponoviti.

Funkcionalna nadležnost

To je nadležnost pojedinog organa prema funkcijama koje mu se dodjeljuju. Naime jedna upravna stvar se može s obzirom na različite faze postupka predavati različitim organima , tako da dio postupka obavi jedan, a dio drugi organ.

Npr. Kada je jedan organ pozvan za vođenje upravnog postupka, drugi za donošenje prvostepenog rješenja, a treći za rješavanje po žalbama.

31. DELEGACIJA I AVOKACIJA NADLEŽNOSTI

Promjena nadležnosti se prema našem zakonodavstvu u BiH mogu vršiti samo i isključvo na temelju zakona i to u izuzentim situacijama koje zakon kao takve propisuje.

Znači polazeći od konstatacije da su stvarna i mjesna nadležnost uređena zakonom i da se njeni organi koji vode upravni postupak odnosno službena lica ne mogu odreći, ne mogu postupiti po tom principu i ne može dolaziti do promjene nadležnosti osim kada je to isključivo materijalnim propisima

uredjeno zakonom kojim se uređuje određena oblast društvenih odnosa i kada je to uređeno formalnim propisima odnosno zakonom o upravnom postupku.

U skladu sa ovakvim zakonskim određenjem samo moze u izuzetnim sutuacijama doći do promjene nadležnosti a ta promjena nadleznosti se vrsi u 3 oblika a to su:

1. Avokacija (supstitucija ili preuzimanje) nadležnosti2. Delegacija (prenošenje) nadležnosti

Avokacija nadležnosti postoji u onim situacijama kada jedan organ nadležan da vodi upravni postupak preuzima od drugog organa određenu konkretnu upravnu stvar i umjesto njega stupa u taj odnos i meritorno riješava određenu konkretnu upravnu stvar.

Substitucija najčešče postoji i u praksi se dešava u hijerarhijskom odnosu organa uprave, odnosu podređenosti i nadređenosti određenih organa. Ovi organi po pravilu nadzora uvijek mogu preuzeti od nižeg organa određeni predmet i sam ga riješiti u onim situacijama kada:

- niži organ odbija da bezrazložno riješi upravnu stvar odnosno kada bespotrebno odugovlaći.

- kada ne postupa po uputama nadležnog višeg organa uprave koji je po pravu nadzora ili po žalbenom postupku naložio riješavanje određene upravne stvari svojim riješenjem.

Ovdje su uvjeti za preduzimanje nadležnosti višeg organa od nižeg kada niži nepotrebno odugovlači ili neće da riješi upravnu stvar ili kada ne postupa po nalogu višeg organa.

Za razliku od drugih organa u organima uprave postoji strogi hijerarhijski odnos, niži organi su obavezni postupati po uputama viših organa sto znaći da viši organi imaju pravo nadzora, kontrole i davanje uputa u skladu sa zakonom kako će se određene upravne stvari riješavati.

Znači ovdje imamo situaciju nadređenosti i podređenosti ali ona ne smije zadirati niti u stvarnu niti u mjesnu nadležnost već za njeno nastupanje moraju se ispuniti određene pretpostavke koje moraju unaprijed biti uređene u samom zakonu.

Delegacija (delegirati ili ovlastit da u njegovo ime odlučuje)

Delegacija je takva promjena nadležnosti kada jedan organ prenosi svoju nadležnost na drugi organ, ona je kao i substitucija dozvoljena samo ako je isključivo utvrđena u ZUP – u.

Najčešći primjer je za fizička lica kada se odlučuje o njihovim pravima i obavezama kada ona promjene prebivalište i boravište i kada više nisu dostupni organu koji je započeo vođenje upravnog postupka, bilo po samoj inicijativi tog lica bilo po službenoj dužnosti, zbog njegove nedostupnosti se nalazi na području mjesne nadležnosti drugog organa, tada taj organ ustupa odnosno prenosi svoju nadležnost na drugi organ stim što organ kojim se prenosi pravo odlučivanja mora biti stvarno nadlezan.

Ne moze se prenijeti rješavanje određene upravne stvari, bez obzira na okolnosti koje postoje ako taj organ nije stvarno nadležan, jer se ovdje radi uvijek o prenosu mjesne nadležnosti zbog određenih okolnosti koje su nastupile tokom samog postupka ili prije pokretanja upravnog postuka odnosno davanja inicijative za pokretanje upravnog postupka.

Sporazumna promjena nadležnosti(Sporazumna promjena nadležnosti nije navedena kao ispitno pitanje, ali ju je profesor na predavanju spomenuo i spominje se u pitanju mjesne nadležnosti i moguće je da ovo gradivo bude na usmenom ispitu u formi podpitanja)

Ona se prema ZUP - u može izvršiti samo izuzetno i to u situacijama kada je jedan organ već pokrenuo upravni postupak povodom konkretne upravne stvari a i drugi organ je i mjesno i stvarno nadležan za riješavanje te upravne stvari onda se oni mogu sporazumijeti koji će organ riješiti tu upravnu stvar svakako vodeći raćuna o temeljnim načelim kao što su ekonomićnost efikasnost itd.

Ovdje imamo kod sporazumnog prenosa nadležnosti pozitivnu konkurenciju, oba organa su nadležna za riješavanje upravne stvari ali u takvim situacijama nadležan je organ koji je prvi pokrenuo postupak stim što se u tim situacijama organi mogu dogovoriti ko će dalje voditi postupak u cilju ekonomićnosti efikasnosti itd.

32. SUKOB NADLEŽNOSTI

Karakteristika koja proizilazi iz stvarne i mjesne nadležnosti jeste SUKOB NADLEŽNOSTI

Do sukoba nadležnosti između organa koji su nadležni da vode upravni postupak moze doći u dvije situacije:

- kada dva ili više organa smatraju da se nadležni da riješavaju određenu konkretnu upravnu stvar takozvani pozitivni sukob

- kada nijedan organ organ ne želi da riješava određenu upravnu stvar oglašavajući se nenadležnim odnosno negativni sukob nadležnosti

Dva temeljna sukoba nadležnosti:

- POZITIVNI- NEGATIVNI

Pozitivni, kada se dva ili više organa „natjeću“ da riješe konk upravnu stvar.Negativni, kada nijedan organ ne želi da riješava upravnu stvar odnosno smatra da nije nadležan za nastupanjem u konkretnoj upravnoj stvari.

Kada dođe u praksi do sukoba nadležnosti on se moze riješiti na dva načina:

1.Sam organ ima i pravo i obavezu tj. dužnost da kad god posumnja da nije nadležan pokrene postupak za ocijenu te nadležnosti.

Ocjenu nadležnosti uvijek donosi hijerarhijski viši organ uprave.

Ukoliko zakonom nije određeno koji je to hijerarhijski nadređen organ uprave onda o sukobu nadležnosti odlučuje ministarstvo pravde odnosno pravosuđa i uprave zavisnosti kako se gdje naziva.

2. Isto tako kad se radi o sukobu nadležnosti bilo pozitivne bilo negativne sama stranka kao inicijator postupka uvijek može podnijeti zahtjev i tražiti da se ocijeni da li je određeni organ nadležan za vođenje postupka i odlučivanju o zahtjevu stranke.

U praksi su daleko česći negativni sukobi nadležnosti.

Kod pozitivnih sukoba nadležnosti organi se vrlo često sporazumijevaju i prećutno pristaju da onaj organ koji je prvi pokrenuo postupak da ga on i okonča ili se dolazi u takvu situaciju da ti organi ako je potrebno učešće od dva ili više organa u tom postupku donose zajedničko riješenje ili određuju organ koji će donijeti rijesenje a zajednički učestvuju u provođenju upravnog postupka.

Ono što je karakteristićno je to da ono što najviše pogađa subjekte upravnog postupka jeste negativni sukob nadležnosti.

Kod pozitivnog sukoba organi su spremni riješiti upravnu stvar dok je problem tamo gdje je negativni sukob nadležnosti kada nijedan organ ne želi da riješava meritorno određenu upravnu stvar i u tim situacijama najčesće dolazi ili do prebacivanja odgovornosti sa jednog organa na drugi ili do šutnje administracije odnosno do nerješavanja konkretne upravne stvari.

Polazeći od složenog ustrojstva same Federacije i načina riješavanja upravnih stvari u Federaciji sukobe nadležnosti riješavaju različiti organi u zavisnosti od tog ko vodi upravni postupak odnosno kome pripada i stvarna i mjesna nadležnosti da li federalnim ili kantonalnim organima ili općinski službama odnosno gradskim ili općinskim.

Na nivou FEDERACIJE o sukobu nadležnosti u upravnom postupku odlučuju:

Vlada Federacije u slučajevima sukoba nadležnosti:

- između federalnih organa uprave, između federalnih organa uprave i federalnih ustanova, kao i između federalnih ustanova

Vrhovni sud Federacije u slučajevima sukoba nadležnosti:

- između organa uprave dva ili više kantona- između institucija koje imaju javne ovlasti s područja dva ili više kantona,

kao i sukobe nadležnosti između tih institucija i federalnih organa uprave- između federalnih organa uprave i federalnih ustanova i kantonalnih

organa uprave i kantonalnih ustanova, kao i federalnih i kantonalnih institucija koje imaju javne ovlasti

- sukobe nadležnosti u upravnom postupku između vlada dva ili više kantona, odnosno između Vlade Federacije i vlade kantona

Na nivou KANTONA o sukobu nadležnosti u upravnom postupku odlučuju:

Vlada kantona u slučajevima sukoba nadležnosti:

- između kantonalnih organa uprave, između kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova, kao i između kantonalnih ustanova

Kantonalni sud – najviši sud kantona u slučajevima sukoba nadležnosti:

- između kantonalnih institucija koje imaju javne ovlasti i kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova

- između općinskih službi za upravu dvije ili više općina- između institucija koje imaju javne ovlasti s područja dvije ili više općina,

kao i sukobe nadležnosti između tih institucija i općinskih službi za upravu- između općinskih načelnika dvije ili više općina, odnosno između

općinskog načelnika i vlade kantona

Općinski načelnik u slučajevima sukoba nadležnosti:

- između općinskih službi za upravu, između općinskih službi za upravu i općinskih ustanova, kao i između općinskih ustanova

Nadležnosti u riješavanju sukoba nadležnosti imaju i organi izvršne vlasti to su gradonačelnik odnosno općinski načelnik.Ovdje treba znati sljedeće da kada je u pitanju grad i sama općina. ne pravi se nikakva razlika između te dvije lokalne jedinice samouprave znači iste su nadležnosti grada kao i općine samo što je grad posebna lokalna jedinica lokalne samouprave po drugim kriterijima.

Znači općinski načelnik riješava sukobe nadležnosti između gradskih odnosno općinskih službi za upravu jer ovdje nemamo organe uprave nego službe za uprave a organe uprave imamo tamo gdje postoji ustav kojim se uređuju nadležnosti političko teritorijalnih jedinica a to znači da postoje na tri nivoa: država, entiteti, kantoni.

Ono sto se karakterizira kod riješavanja sukoba nadležnosti odnosi se na Brčko distrikt. Inače u Brčko distriktu postoji niz specifićnosti koje se odnose na organizaciju i ustroj javne vlasti. U Brčko ditriktu pa tako i ovdje, sa obzirom da Brčko distrikt ima zaokružen sistem vlasti, od zakonodavne, sudske, upravne sa određenim modifikacijama može se tvrditi da i on predstvalja jedan entitet odnosno u skladu sa svojim ovlastima skoro ima sva obilježija entiteta sa tim da nema izvršne vlasti, entiteti imaju predsjednike i zamjenike predsjednika dok to Brčko distrikt nema, kao ni kantoni.

U Brčko distriktu sukobe nadležnosti rješava APELACIONA komisija kao poseban organ vlade Brčko distrikta. Iz ovoga se odma mogu vidjeti određeni nedostaci ovakvog uređenja jer ako je vlada ta koja imenuje apelacionu komisiju onda ona uvijek može vršiti snažan uticaj na rad te vlade. Nije problem u tome kada se odlučuje o sukobu nadležnosti nego je problem kada se odlučuje u drugostepenom upravnom postupku.

Kada rješava o sukobu nadležnosti organ koji rješava istovremeno će poništiti rješenje koje je o upravnoj stvari donio nenadležan organ odnosno poništit će zaključak kojim se taj organ proglasio nenadležnim i sa takvom svojom odlukom dostavit će nadležnom organu na riješavanje. Protiv riješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti ne može se uložiti redovno pravno sredstvo odnosno žalba već se isto može pobijati samo protiv riješenja kojim je meritorno odlučena konkretna upravna stvar.

Također ovdje postoji jedna karakteristika koja se odnosi na to da organ kojem je uskračena nadležnost od strane višeg ima pravo uložiti žalbu na takvo riješenje ali samo ako su takvim riješenjem povrijeđena njegova prava, znači ako je tim riješenjem povrijeđeno pravo njegove nadležnosti ili drugo pravo da učestvuje u postupku kao saučesnik ili na drugi način u zajedničkoj nadležnosti itd.

U tim situacijama znači organ kojem je uskraćeno pravo da odlučuje u određenoj upravnoj stvari može uložiti žalbu na takvo riješenje. Iz ovoga se vidi da stranke ako se radi o građanima, pravnim licima takva riješenja ne mogu pobijati osim riješenjem kojim se riješava meritorno njihov zahtjev ukoliko je upravni postupak pokrenut na njihovu inicijativu.

PRUŽANJE PRAVNE POMOĆI (U nije obuhvaćeno pitanjima ali je moguće da bude u podpitanju)

U upravnom postupku organi koji vode upravni postupak odnosno ovlaštena službena lica koja u ime organa vode upravni postupak prema navedenim načelima uvijek dolaze u situaciju da moraju preduzimati niz radnji koje su izvan njihove mjesne nadležnosti.

Npr: Ako posmatramo jedno kantonalno ministarstvo, ono u rješavanju određene upravne stvari možda mora preduzimati određene radnje prema subjektima koji se nalaze u Mostaru itd. a kako nisu mjesno nadležni oni te radnje ne mogu poduzimati na teritoriji drugog mjesno nadležnog organa, u ovakvim situacijama ovi organi u skladu sa ZUP mogu zatražiti pružanje pravne pomoći drugog organa ako određenu radnju (npr. saslušanje svjedoka, pribavljanje materijalnih dokaza) neophodno izvođenje na području drugog organa oni mogu zatražiti pružanje pravne pomoći od strane drugog organa a ta pravna pomoć se sastoji samo u vršenju one radnje koja se mora izvesti na području mjesne nadležnosti drugog organa.

Organi kojima se upućuje zahtjev za pružanje pravne pomoći nazivaju se ZAMOLJENI ORGANI. Oni su obavezni hitno postupati po zahtjevima organa za pružanje pravne pomoći, sa obzirom na mjesto nadležnosti i teritorijalno ograničenje na kojem jedan organ može preduzimati radnje zakonom je utvrđeno ukoliko se radnje preduzimaju na području mjesne nadležnosti drugog organa da su drugi organi prema svojoj stvarnoj nadležnosti obavezni pružati pravnu pomoć tim organima i to prioritetno i hitno u roku od 10 dana od dana prijema zahtjeva za pružanje pravne pomoći a ako to nisu u stanju učiniti obavezni su obavijestiti organ koji je tražio pružanje pravne pomoći kako bi ovaj organ mogao dalje preduzimati mjere aktivnosti itd itd.

Svrha pružanja pravne pomoći jeste poštivanje mjesne nadležnosti sa jedne strane a sa druge ona se isljučivo sprovodi u cilju ekonomičnosti i efikasnosti provođenja upravnog postupka. Organ koji vodi upravni postupak kao i sud ima pravo da poziva lica čije je prebivalište i boravište na području drugog stvarnog nadležnog organa čime ta lica mogu biti izložena dodatnim troškovima i drugim nemogučnostima zbog čega se u takvim situacijama izbjegava traženje pružanja pravne pomoći koja je obavezna za sve organe koji postupaju o određenom konkretnom upravnom postupku.

33. IZUZEĆE SLUŽBENOG LICA IZ POSTUPKA

Lice koje vodi upravni postupak može biti izuzeto od vođenja tog postupka u određenim situacijama koje je zakon utvrdio a koje mogu uticati na njegovu nepristrasnost objektivnost i zakonitost.

Znači lice koje bi moglo imati vlastiti interes ili neke druge okolnosti koje utiču na činjenicu da je zainteresiran za ishod upravnog postupka izuzima se iz vođenja upravnog postupka, o tome odluku donosi rukovodilac organa odnosno drugo ovlašteno lice bilo na zahtjev:

- tog lica bilo - na zahtjev inicijatora pokretanja upravnog postupka- ili po službenoj dužnosti

Znači lice koji vodi upravni postupak obavezno je da čim sazna da postoje neki od osnova za njegovo izuzeče o tome obavijestiti neposrednog rukovodioca a isto tako je obavezan postupiti i neposredni rukovodilac ako sazna da postoje okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje zakonito riješavanje konkretne upravne stvari.

Osnov za izuzeće iz vođenja postupka postoji ako je:

- u tom postupku sam stranka, svjedok, vještak, punomoćnik, zakonski zastupnik, povjerilac ili dužnik u tom postupku

- ako je voditelj postupka sa strankom, punomočnikom ili sa zakonskim zastupnikom srodnik u pravoj liniji neograničeno ili ako je u pobočnoj liniji do 4 stepena (braća sestre njihova djeca itd) ili ako je u tazbinskom srodstvu do 2 stepena (svastika, šura)

- ako je sa strankom, punomočnikom ili zakonskim zastupnikom u odnosu staratelja usvojitelja ili hranitelja

- ako je službeno lice u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka ili donošenje riješenja – ovo se prije sve ga odnosi na riješavanje u drugostepenom postupku, ako je neko u međuvremenu promijenio posao pa prešao u viši organ pa mu „dođe“ predmet kojeg je on riješavao u prvom stepenu on mora biti izuzet, ako je član apelacione komisije u Brčko distriktu itd.

U cilju zaštite načela zakonitosti odnosno donošenja zakonite odluke prema onim principima nepristrasnosti, objektivnosti, zakonitosti na tim principima državni službenici vrše službu u organima uprave i drugim državnim organima i po tim osnovima oni su obavezni odmah izvjestiti rukovodioca ako saznaju da postoji neki od osnova za izuzeće, isto tako stranka koja je inicirala pokretanje postupka ima pravo tražiti izuzeće kada sazna za neki od ovih razloga bez obzira da li je to jednostrančki upravni postupak dvostranački ili višetranački upravni postupak.

U svim situacijama stranka ima pravo da štiti svoja prava i svoje pravne interese i da traži izuzeće ovlaštenog službenog lica. O izuzeću službenog lica zaključkom utvrđuje funkcionera koji rukovodi organom uprave i ujedno tim zaključkom određuje drugo lice koje će provesti upravni postupak.

34. POJAM I VRSTE UČESNIKA U UPRAVNOM POSTUPKU

Treba naglasiti, da se učesnici u postupku označavaju kao stranke međutim u upravnom postupku pored stranaka ima i drugih učesnika u postupku, to je jedan širi pojam od samog pojma stranke.

Učesnici u upravnom postupku se mogu podijeliti na glavne i ostale.

Glavni učesnici u upravnom postupku su na jednoj strani: organi uprave i ustanove sa javnim ovlastima odnosno ovlaštena službena lica koja u ime tih organa provode upravni postupak i sa druge strane stranke (građanin, pravno lice i drugi pravni subjekti) kao inicijatori za pokretanje upravnog postupka.

Upravni postupak se uvijek i isključivo pokreče po službenoj dužnosti, stranke samo daju inicijativu službenom organu da na temelju nje pokrenu upravni postupak i da o tome meritorno odlučuje.

Ostali učesnici koji se u bilo kojem svojstvu mogu pojaviti u upravnom postupku su građani, pravna lica, preduzeća, političke partije, svjedoci, vještaci i drugi učesnici koji u bilo kom svojstvu imaju opravdan pravni interes da učestvuju u tom postupku.

Vrlo često se u upravnom postupku dešava da je inicijator za pokretanje upravnog postupka fizičko lice, građanin ali ako se njegovom inicijativom zadire u prava drugih pravnih subjekata građana ili drugih pravnih lica organ odnosno ovlašteno službeno lice je obavezno uključiti i te subjekte radi zaštite njihovih prava odnosno pravnih interesa.

Svjedoci i vještaci služe za izvođenje dokaza i utvrđivanje činjenica i njihova uloga je jasna, oni su samo dio tog procesa koji u određenim fazama upravnog postupka se pojavljuju radi provođenja dokaza i utvrđivanja određenih činjenica.

Polazeći od ovakve podjele na glavne i ostale učesnike u upravnom postupku u ime organa uprave ili ustanove sa javnim ovlastima kao glavna stranka uvijek se pojavljuje ovlašteno službeno lice koje vodi upravni postupak (rukovodioci kao takvi određeni zakonom, njihovi zamjenici i pomoćnici koje određuje rukovodilac organa i odgovarajuća stručna lica koja prethodna 2 lica ovlasćuju da provode upravni postupak ili da preduzimaju samo određene radnje u upravnom postupku a da su ovi i dalje donosioci rješenja u upravnom postupku)

NPR:Pokretanje disciplinskog postupka, tu inicijativu može pokrenuti bilo koji zaposlenik odgovarajućeg poslodavca ali o pokretanju postupka odlučuje lice koje odlučuje o pravima i obavezama a to je direktor ili drugo ovlašteno lice ili lice koje je on ovlastio u skladu sa svojim ovlaštenjima. Tako i ovdje imamo lica koja su po zakonu ili na osnovu ovlaštenja ovlaštena da provode upravni postupak ili druga stručna lica koja na temelju prijenosa njihovih ovlaštenja ili vode kompletan upravni postupak ili provode procesne radnje i i vrše izradu prijedloga rješenja kojeg donose rukovodilac odnosno njegov zamjenik.

35. STRANKA U UPRAVNOM POSTUPKU, POJAM, SVOJSTVO STRANKE

Stranke u upravnom postupku mogu biti:- organ uprave ili ustanova sa javnim ovlastima- građani, pravno lice i drugi pravni subjekti

Stranka u upravnom postupku se može porediti sa institucijom pravne sposobnosti svakog fizičkog lica, znači svaki onaj koji može biti nosilac prava i obaveza može se pojaviti kao stranka u upravnom psotupku.

Stranka je svaki onaj subjekt koji može biti nosilac prava i obaveza.Razlikuju se aktivne i pasivne stranke.

Aktivna stranka je ona koja je dala inicijativu za pokretanje postupka, znači na čiju inicijativu će se pokrenuti i provesti upravni postupak. Pasivna je ona protiv koje se vodi upravni postupak.

Ovdje se mora praviti jasna razlika, u ovom slučaju imamo dvostranačku aktivnost a organ uprave provodi postupak u kojem su stranke: jedna aktivna i jedna pasivna.Sa druge strane kada imamo na jednoj strani građane ili druge pravne subjekte a na drugoj državni organ, onda ne možemo govorit da je državni organ pasivna strana jer se ne vodi upravni postupak protiv njega nego on provodi upravni postupak bilo na inicijativu bilo po službenoj dužnosti.

Pored aktivne i pasivne stranke u upravnom postupku postoji i takozvana uzgredna stranka u upravnom postupku koja se naziva i pravni intervenijent.To je ona stranka u čija se prava ili obaveze zadire tim postupkom, znaci ta stranka se pojavljuje kao umješač koji ovdje ima pravo da učestvuje u postupku i štiti vlastita prava i pravne interese.

Znači stranke se dijele na:- aktivne- pasivne- uzgredene

36. DVOSTRANAČKE STVARI U UPRAVNOM POSTUPKU

U upravnom postupku se rješavaju određene upravne stvari a te upravne stvari mogu biti:

- jednostranačke- dvostranačke - višestranačke

Jednostranačke upravne stvari imamo kada se postupak vodi na zahtjev jednog fizičkog ili pravnog lica koje traži ostvarivanje svojih prava ili njihovu zaštitu. Ovdje treba voditi računa o tome da na strani jednog lica može biti više lica ali ako im je zahtjev jedinstven, i činjenićno i pravno onda se oni pojavljuju kao jedna stranka.

Dvostranačke upravne stvari, kada imamo aktivnu i pasivnu stranu koje ostvarivanje svojih prava i svojih obaveza traže kod organa uprave ili druge ustanove da provede određeni postupak i utvrdi određeno pravo ili obavezu tih subjekata.

37. VIŠESTRANAČKE STVARI U UPRAVNOM POSTUPKU

Višestranačke upravne stvari imamo kada se pojavljuje više od dvije stranke koje traže da se o njihovim pravima rješava u upravnom postupku.

Ukoliko u upravnom postupku učestvuju dvije stranke ili više njih sa suprotnim odnosno protivnim interesima, onda je u pitanju višestranačka upravna stvar, odnosno kontradiktorni upravni predmet.

38/39. PRETPOSTAVKE ZA UČEŠĆE STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU I POJAM I VRSTE ZASTUPANJA U UPRAVNOM POSTUPKU

Ostvarivanje prava građana i obaveza se može tražiti samo u dva postupka: sudskom i upravnom

Da bi oni bili učesnici u postupku oni moraju imati:

- stranačku sposobnost- procesnu sposobnost- stranačku legitimaciju

Stranačka sposobnost, sposobnost biti nosilac prava i obaveza i ona se izjednačava sa pravnom sposobnosću građanskog i drugih grana prava.

Procesna sposobnost se izjednačava sa poslovnom sposobnošću, ona znači sposobnost svakog lica da vlastitom izjavom volja preduzima određene procesne radnje u određenom upravnom postupku.

Stranačka legitimacija, ona nije nužna za postojanje stranačke sposobnosti, ona ide uz stranačku sposobnost ali i ne mora biti tako jer svaka stranka u bilo kojem postupku (parničnom, krivičnom, upravnom) ima pravo da sama sebe zastupa ako je sposobna da na taj način štiti svoja prava i pravne interese, stranačka legitimacija može se pripisati samoj stranci ali i drugim licima koja u ime stranke učestvuju u tom postupku (njihovi zastupnici punomočnici predstavnici itd).

Ova lica koja se pojavljuju u ulozi stranačke legitimacije imaju pravo i obaveze da u ime lica odnosno stranke u čije ime se pojavljuju preduzimaju određene radnje u skladu sa ovlaštenjima koja im proizilaze bilo iz punomoći ili drugih pravnih propisa u zavisnosti od tog u kojem svojstvu se javljaju.

Zakonski zastupnici:

- zastupnici pravnih lica: direktori itd, - fizička lica: roditelji staratelji usvojitelji itd

Zakonski zastupnici su određeni samim materijalnim propisom, na osnovu toga zastupnik može prenijeti svoja ovlaštenja na druga lica u skladu sa općim autonomnim aktima tog pravnog lica pod uvijetom da budu upisana u sudski registar (prokuristi itd).

Za fizička lica (roditelji, staratelji, hranitelji, usvojitelji) po sili zakona ih zastupaju, ovi zastupnici imaju ovlaštenja i mogućnosti da opet u skladu sa svojim statusom u upravnom postupku angažiraju druga stručna lica, u vidu punomoći da za njih postupaju.

Stranačku legitimaciju dalje imaju punomoćnici, to su ona lica koja su od strane fizičkih ili pravih lica sa stranačkom sposobnosću i stranačkom legitimacijom ovlaštena da u njihovo ime preduzimaju određene radnje.

Također imamo zajedničke predstavnike koji se u upravnom postupku imenuju da zastupaju interese širih grupa subjekata (poduzimaju određene radnje u ime mjesne zajendice).

Mogu se pojaviti i stručni pomagači lica koja nisu punomočnici ali stručno pomažu licima u ostvarivanju njihovih prava i utvrđivanju njihovih obaveza.

Na kraju još jedna kategorija a to je privremeni zastupnik, koji se postavlja onoj stranci koja nije u mogućnosti ili nije fizički prisutna da štiti svoja prava i interese u upravnom postupku. To su najčešće odsutna lica kada se rješava o njihovim pravima i obavezama koja iz bilo kojih razloga nisu u mogučnosti da štite svoja prava i interese, njima se postavlja privremeni zastupnik samo za rješavanje te konkretne upravne stvari.

NPR: Prošlogodišnje poplave, kuča zaključana u opasnosti, radi zaštite imovine ulazi se u kuću spašava se imovina, živa stoka itd.Ako građanin nije tu, postavlja se i za prijem poziva rješenja itd.

Ovi privremeni zastupnici se postavljaju uvijek u tačno određenim situacijama i iz opravdanih razloga :

- spriječavanje nastajanja štetnih posljedica za tog subjekta - u korist javnog interesa- omogučavanje da ostvaruje svoja prava na taj način što će drugo lice

postupati u njegovo ime

Bitno je naglasiti da u upravnim stvarima u kojima umjesto stranke u upravnom postupku učestvuje njen punomoćnik, stranka ne gubi svoja procesna svojstva niti svoju stranačku individualnost da u postupku neposredno učestvuje uz punomoćnika.

40. POJAM I SADRŽAJ PODNESKA

Komunikacija između organa i sranaka odnosno stranke

Komuniciranje između organa uprave ili službi za upravu (uvijek se podrazumijeva drž avni organ), komuniciranje se vrši na temelju podnesaka.

Podnesci su inicijalni akti kojima se stranke (građani, fizička, pravna lica i drugi subjekti) obraćaju državnom organu za rješavanje određene upravne stvari.Podnesci su akti stranaka na temelju kojih se daje inicijativa za pokretanje upravnog postupka.

Podnesak se može označiti kao: zahtjev, akt, molba, žalba itd. To je svaki pisani akt kojim se stranke obraćaju organima radi rješavanja određene upravne stvari odnosno za ostvarivanje prava ili pravnog interesa itd.

Upravni postupak odnosno inicijativa za pokretanje upravnog postupka može se dati kod organa uprave ili službenog lica i usmeno na zapisnik, toga kod suda nema i prema načelu pouke stranka uvijek može u upravnom postupku podnijeti zahtjev tako što će kod ovlaštenog službenog lica usmeno iznijeti, a službeno lice ce zabilježiti to usmeno izlaganje i onda takav akt dalje evidentirati. Na temelju toga smatra se da je dat inicijalni akt, i stranka isto ima pravo izjaviti žalbu na zapisnik kod ovlaštenog službenog lica.

Da bi ovlašteno službeno lice postupalo po postupku podnesak mora da bude uredan, a to podrazumijeva da bude razumljiv i da sadrži određene podatke koji su neophodni da bi se o njemu moglo postupati, to znači da mora sadržavati: ime i prezime, adresu i druge lične podatke, organ kojem se stranka obraća mora sadržavati činjenićni opis zahtjeva (ono što se traži i da se obrazloži zbog čega se traži)

Vro često ti podnesci se odnose na unificirane obrasce i radi lakšeg komuniciranja ti obrasci se mogu naći na šalterima itd.

Ukoliko je zahtjev koji je podnijet u formi podneska nerazumljiv, organ koji vodi upravni postupak je obavezan da pozove stranku i da se otklone ti nedostatci.

Stranci mora saopštiti da se po njenom podnesku ne može postupati i ostavlja joj određeni rok za otklanjanje nedostataka i da mu pruži pomoć u otklanjanju tih nedostataka ukoliko se radi o neukoj stranci, a ako stranka razumije u čemu se sastoji nedostatak onda će ona sama ispraviti nedostatak, a ako je stranka neuka može samo ovlašteno lice sačiniti službenu zabilješku i tako otkloniti nedostatke da bi se dalje moglo postupati po zahtjevu.

Inicijativa uvijek mora biti jasno upućena, mora sadržavati naznaku onog organa kojem sa zahtjev upućuje, ukoliko je zahtjev upućen stvarno nenadležnom organu, taj organ će postupiti tako što će bez pozivanja stranke uputiti, dostaviti zahtjev organu koji je nadležan, stvarno i mjesno.

Podnesak obavezno sadrži opće ili formalne i unjutrašnje odnosno materijalne oznake

Formalne oznake:

- naziv organa kome se zahtjev upućuje- ime odnosno naziv podnositelja zahtjeva- zahtjev – predmet zahtjeva (utvrđivanje minimalnih tehničkih uvjeta, npr:

zahtjev za priznavanje prava na boracku invalidninu itd)- potpis stranke koja podnosi zahtjev

Materijalne oznake:

- da zahtjev sadrži sve ono što se tim zahtjevom traži - obrazložene činjenice zbog čega se takav zahtjev podnosi- prijedlog dokaza koje je potrebno izvesti ukoliko je potrebno provoditi te

dokaze da bi se moglo odlučiti o zahtjevu

Ukoliko postoji više zahtjeva – predmeta podneska, mora se svaki zahtjev naznačiti, stranka može tražiti da se više zahtjeva rješi jednim rješenjem pod uvjetom da je taj organ nadležan za sve zahtjeve, ukoliko nije nadležan za sve zahtjeve onda će ih razdvojiti i odlučiti o onim za koje jest nadležan a za koje nije ustupit će nadležnom organu.

Podnesci se predaju neposredno organu ili zajedničkoj službi – pisarnica koja radi za sve službe u određenoj političkoj zajednici (kancelarije, pisarnice, šalter sale) a isto tako zahtjev se može poslati poštom. Ukoliko se šalje poštom uvijek se mora slati preporučenom poštom odnosno mora se imati dokaz da je takav zahtjev predat a ako se predaje neposredno uvijek se predaje u dva primjerka radi dokaza da je zahtjev predat.

Osoblje prima te zahtjeve i obavezno je izdati potvrdu prijema podneska, sa datumom prijema i potpis osobe koja je primila zahtjev.

Nakon prijema zahtjeva (ti zahtjevi se od strane službe raspoređuju onim organima na koje je upućeno) organi ispituju njegovu formalnu i materijalnu ispravnost (formalne i materijalne uslove).

Ukoliko se radi o zahtjevu koji se može riješiti i bez provođenja redovnog postupka to jeste skraćenim ispitnim postupkom, onda će službeno lice donijeti rješenje ako su priloženi dokazi u zahtjev ili ako organ sam raspolaže potrebnim dokazima ili ako se radi o općepoznatim činjenicama, u takvom slučaju donosi se rješenje i bez pozivanje stranke, u svim ostalim slučajevima vrši se pozivanje stranke nakon pokretanja upravnog postupka.

Znači upravni postupak će se pokrenuti tek kada se utvrdi da zahtjev odnoso podnesak sadrži sve što mora sadržavati i tada se donosi rješenje o pokretanju postupka, a ukoliko postoje nedostatci onda se stranka poziva da u određenom roku otkloni te nedostatke a ukoliko ne otkloni u roku tada se zahtjev odbacuje kao neuredan i po njemu se dalje ne postupa.

Odbacivanje zahtjeva ne sprečava stranku da podnese novi zahtjev (isti dan ako treba) jer odbačen zahtjev se smatra kao nepodnesen.

41. SLUŽBENA RADNJA POZIVANJA U UPRAVNOM POSTUPKU

Sljedeća radnja u upravnom postupku odnosno nakon prijema podneska jeste pozivanje stranaka radi njihovog učešća u postupku.

Pozivanje je službena radnja koju sprovodi ovlašteno službeno lice, a pozivanje se vrši radi osiguranja prisustva stranke da učestvuje u postupku i da u tom postupku iznosi svoje prijedloge zahtjeve mišljenja predlaže činjenice dokaze itd. ako je to nepotrebno za meritorno odlučivanje upravne stvari.

Pozivanje se vrši dostavljanjem poziva stranci i to dostavljanje se može vršiti putem:

- određene službe – dostavne ako je organizirano u organu uprave, odnosno putem dostavljača a ako nije organizirano u organu uprave

- putem pošte- na drugi nacin (agencije koje se bave time)

Ako je stranka pozvana da učestvuje u postupku ona je obavezna da se odazove tom pozivu a ako stranka svoju spriječenost da se odazove pozivu ničim ne opravda ovlašteno lice će zahtjev stranke odbiti odnosno odbaciti.Poziv uvijek mora sadržavati upozorenje da stranka ukoliko se ne odazove pozivu da će njen zahtjev biti odbijen i zbog toga se neprisustvo mora opravdati.

42. POJAM I SADRŽAJ ZAPISNIKA

Dalje komuniciranje između organa i stranaka vrši se sačinjavanjem zapisnika. Zapisnik se sačinjava uvijek kada se vodi redovni upravni postupak, odnosno kada se preduzimaju određene radnje saslušanjem stranaka, svjedoka, vjestaka ili se vrši uviđaj ili vještačenje, mora se sačiniti zapisnik.

Zapisnik uvijek mora sadržavati opći i posebni dio.

Opći mora sadržavati:

- naziv organa koji odlučuje- ovlašteno lice koje vodi postupak a ukoliko postupak vodi tijelo (komisija

odbor itd.) mora sadržavati naziv tog tijela – tijelo se pojavljuje kada se odlučuje po prigovorima i žalbama

- mjesto i vrijeme preduzimanja radnje- lice koje vodi postupak- oznake stranaka- imena svjedoka koji se saslušavaju, vjestake itd

Opći dio je uvijek onaj dio koji može pripremiti službeno lice prije nego što se pristupi izvođenju dokaza itd.

Posebni dio: uvijek sadrži opis sadržaja radnji koje su preduzete (npr: saslušanje svjedoka: navode se njegovi podaci, njegova izjava na sve okolnosti koje se utvrđuju u tom postupku, ako se vrši uvid na licu mjesta to lice daje svoje mišljenje na zapisnik itd.)

Postoje najmanje dvije vrste zapisnika u upravnom postupku:- zapisnici koji se vode u utvrđivanju činjenica- zapisnik o vijećanju odnosno glasanju (npr: vijećanje o utrđivanju dokaza i

navodi se ko je glasao za, protiv i otvara se samo ukoliko se riješava po žalbenom postupku)

Ostali zapisnici su slični gornjim

43. RAZGLEDANJE SPISA

Slijedeća radnja koja se odvija u komuniciranju između organa i stranke jeste razgledanje spisa i obavještenje o toku upravnog postupka.

Stranka ima pravo a službeno lice ima obavezu da stavi toj stranci cjelokupan spis na razgledanje, znači stranka uvijek može tražiti da joj se omogući razgledanje spisa, da vidi dokle se došlo sa upravnim postupkom, koji su dokazi izvedeni, šta je ko izjavio u upravnom postupku itd. radi njenog daljeg izvođenja radnji.

Treba znati da svaku radnju koju može preduzeti stranka može preduzeti i njen punomočnik zakonski i privremeni zastupnik.

Stranka u upravnom postupku uvijek ima pravo da bude obavještena o samom toku upravnog postupka (zašto se nisu preduzele određene upravne radnje itd.) Znači obaveza je ovlaštenog službenog lica da obavještava stranke o toku postupka prije svega iz razloga što službeno lice ima obavezu da riješi upravnu stvar u roku od 30 dana a najviše 90 dana u zavisnosti od tog da li sprovodi skraćeni ili redovni postupak. Pravilo je da se upravni postupak okonča i donese rješenje(odluka) i dostavi stranci u roku od 60 dana, a u najsloženijim stvarima gdje je potrebno preduzeti dodatne radnje, provjeriti osnovanost zahtjeva itd. taj rok iznosi 90 dana. Na temelju toga stranka ima pravo da uvijek bude obaviještena o svom zahtjevu.

Naša realnost je da ovlaštena službena lica ne poštuju ovu obavezu obavještavanja čime krše radne obaveze, osnovna načela nepristranost, pravednost, zakonitost.

44. POJAM I NAČINI DOSTAVLJANJA PISMENA U UPRAVNOM POSTUPKU.

Slijedeća radnja komuniciranja je dostavljanje.

Dostavaljanje je bitna radnja, jer donesena odluka ako nije dostavljena strankama nema pravno dejstvo.

Dostavljanje se u pravilu vrši ličnom dostavom (dostava tačno onom licu koja je stranka u postupku, njegovom punomoćniku, zakonskom i privremenom zastupniku), lično dostavljanje je obavezno:

- ako je kao takvo određeno zakonom, a svaka upravna stvar kojom se riješava o pravima i obavezama – takva odluka se mora lično dostaviti

- obavezno je kada od dana dostavljanja počinju teći rokovi koji se ne mogu produžavati (prekluzivni rokovi, čijim protekom se gubi određeno pravo – pravo ulaganja pravnih sredstava)

- kada to odredi sam organ čije se dostavljanje vrši, zakonsko određenje kada organ ocijeni da je određenu odluku (meritorno odlučuje u formi rješenja) on to može odrediti na taj način da je obavezno lično dostaviti akt, jer ocjena organa se uvijek zasniva na značaju odluke koja se dostavlja, posebno kada se stranci nameće neka obaveza, kako bi iskoristila pravo žalbe)

Izuzeci od ličnog dostavljanja odnose se na sljedece:

- ako se primalac rješenja ne zatekne na adresi onda se takva odluka može dati članu porodice ali ne odma nego se prvo mora obavijestiti član porodice da to i to pismeno treba da se urući lično i da se onda evidentira kada će to lice biti dostupno dostavljaću radi lične dostave

- tek poslije ako to lice nije dostupno može se dostaviti članu porodice ali pod uvijetom da član porodice može sa njim ostvariti kontakt, ako ne može ostvariti kontakt pismeno će se vratiti licu koje vodi upravni postupak sa tom naznakom i onda će ono dalje odlučiti da li će i na koji način dalje dostavljati to pismeno

- ukoliko se lice ne zatekne na mjestu na kojem se treba izvršiti dostava može se ostaviti susjedu pod uvjetom da taj susjed nije sa njim u sukobu i želi da primi pismeno i da mu ga uruči

- da se na vratima ostavi saopćenje da postoji određena odluka koju treba da se zaplijeni i da se nalazi tu i tu i da se može podići u to i to vrijeme ili da se javi određenom licu itd. Ovaj način se često zloupotrebljava.

- dalje izuzetak postoji u situacijama ako u postupku učestvuje jedna ili više osoba a one nisu poznate službenom licu koje vodi postupak, onda se takva odluka može dostavljati javnim saopćenjima, putem medija novinama i putem radija, televizije itd.

Postoje posebne situacije odnosno posebni slučajevi dostavljanja a to su da se određenom licu može dostaviti privremeni zastupnik samo za prijem pismena. U onim situacijama kada je nepoznata adresa boravista ili prebivalista ili ako je neophodno preduzeti hitne radnje radi zaštite općeg ili ličnog interesa stranke, njemu se može postaviti privremeni zastupnik uz obavezu da taj zastupnik postupa radi zaštite same stranke.

Dostavljanje se u pravilu vrši radnim danom i u radno vrijeme, izuzetno može se vršiti u svako doba u zavisnosti od ocjene organa.

Sva prava i obaveze počinju teći od prvog narednog dana od dana dostavljanja ukoliko zakonom nije drugaćije određeno (tamo gdje kaže da izjavljeana žalba ne zadržava rješenje izvršenja itd).

Mjesto, kućna adresa, radno mjesto (ne može se zaustavljati po ulici)Dostavljanje se vrši u preduzećima i onim licima koja obavljaju redovnu djelatnost na njihovom radnom mjestu.

Ako se dostavljanje vrši u inostranstvu onda je pravilo da se dostavljanje vrši putem diplomatskih, konzularnih predstavništava.Komuniciranje između država u regionu ide neposredno jer za to postoje međudržavni sporazumi da se omogući lakša komunikacija i efikasnost u sprovođenju određenih postupaka.

O izvršenom dostavljanju vodi se dostavnica, to je najvažniji akt u ovom činu dostavljanja, dostavnica obavezno sadrži sljedeće podatke:

- naziv organa koji vrši dostavljanje- naziv akta koji se dostavlja i broj - dostavnica obavezno sadrži datum izvršenog dostavljanja, vrlo bitno jer

od tog datuma počinju teći prava i obaveze koje se utvrđuju aktom koji se dostavlja

- potpis onog kome se dostavlja određeno pismeno- oznaka subjekta kojem se dostavlja, ime prezime, naziv pravnog lica

bez tih elemenata dostavnica nije ispravna i dostavljeno pismeno nije u skladu sa zakonom i ne proizvodi pravne učinke. Pravilo je da se datum prijema uvijek piše slovima iz razloga da se spriječi zloupotreba, zato sto se taj datum vrlo često zloupotrebljava.Toliki značaj dostavncice je da se dobro mora čuvati, bez dostavnice, akt rješenje, presuda nema pravnog učinka, ne može postati pravosnažno.

Ona mora sadržavati osnovne elemente, u pravilu se datum prijema piše slovima i mora sadržavati potpis primaoca.

45. POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE, RAZLOZI, ROKOVI.

To je vanredno pravno sredstvo u redovnom upravnom postupku, svrha ovog pravnog sredstva jeste da se preduzme određena radnja koju je stranka propustila u tom postupku znači da se otklone negativne posljedice propuštanja preduzimanja određene radnje u upravnom postupku.

NPR: dostavlja se rješenje o prodaji pokrentih i nepokretnih stvari a stranka nije uložila žalbu jer je bila bolesna isl.

Da bi iskoristila svoja pravna sredstva stranka mora podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje Ako je stranka prospustila da podnese žalbu na vrijeme (iz opravndanih razloga) onda ona mora podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje i uz taj prijedlog mora istovremeno preduzeti onu radnju koju je propustila da učinji (najčešće da se izjavi određeno pravno sredstvo), stim što se uz prijedlog mora dostaviti dokaz o opravdanosti propuštanja radnje koju je trebala da preuzme, povrat u prijašnje stanje se nikad ne radi po službenoj dužnosti nego samo na prijedlog stranke.

Pretpostavke za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje:

Postojanje opravdanog razloga (bolest,odsustvo, elementarne nepogode i nemogućnost komuniciranja sa organom itd) . Znači uvijek se mora imati opravdan razlog da bi se podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

Prijedlog se podnosi u subjektivnom i objektivnom roku.

Prijedlog za povrat se podnosi u roku od 8 dana računajući od dana prestanka razloga zbog kojeg je propušteno preduzimanje određene radnje. Ako je neko bio spriječen usred bolesti onda po prestanku te bolesti rok je 8 dana za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje, a isto tako se računa od dana saznanja za propuštanje određene radnje ali ovo saznanje je vezano za postojanje objektivnog roka jer on kad protekne prijedlog se ne može podnijeti bez obzira kada je počeo da teče subjektivni rok. Objektivni rok je 3 mjeseca.

Subjektivni rok je uvijek rok koji je vezan za samu stranku a objektivni je vezan za druge okolnosti.Ako stranka propusti da pondnese u subjektivnom roku onda ga može podnijeti u objektivnom roku i takav zahtjev se mora prihvatiti kao blagovremen ali ako je protekao objektivni onda nema povrata u prijašnje stanje.

Povrat u prijašnje stanje je vanredno pravno sredstvo u redovnom postupku, prijedlog se isključivo podnosi samo od strane stranke, nikad se ne podnosi po službenoj dužnosti a mora postojati opravdan razlog koji je doveo do sprečavanja da se preduzme radnja i taj predlog se mora podnijeti u subjektivnom a najkasnije u objektivnom roku.

46. POJAM I VRSTE ROKOVA U UPRAVNOM PSOTUPKU.

Upravni postupak se može sprovesti u određenim rokovima (po načelima ekonomičnosti, efikasnosti, učinkovitosti i načelo zakonitosti koji zahtijevaju hitno i neodložno postupanje organa, ili po inicijativi stranaka za rješavanje upravne stvari).

Rokovi su 30, 60 a najdalje 90 dana u zavisnosti od složenosti postupka i konkretne upravne svtari koja se rješava. Ukoliko se rokovi ne poštuju, stranka ima pravo da podnese žalbu zbog šutnje administracije kao da je njen zahtjev odbijen.Svrha toga jeste da se natjera organ uprave da rješava konkretnu, određenu upravnu stvar.

Viši organi u pravu nadzora mogu preuzeti nadležnost da oni sami riješe upravnu stvar ukoliko se baš ne poštuju rokovi ili ukoliko niži organ ne postupi po nalozima drugostepenog organa kako će određenu upravnu stvar riješiti.

Rokovi se određuju zakonom – zakonski rokovi i od strane službenog lica – službeni rokoviPravilo je radi pravne sigurnosti i samih organa i stranaka je da se rokovi određuju zakonom, međutim određene situacije u koje dolaze službena lica koja vode upravni postupak, u upravnom postupku se uvijek mora voditi računa o zaštiti općih javnih interesa i u tim interesima ovlaštena službena lica imaju pravo da odredei rokove za preduzimanje određenih mjera a ti rokovi se donose radi efikasnijeg riješavanja upravne stvari (npr: naložiti stranci da u nekom roku dostavi određeni dokaz ili da preuzme određenu radnju) to su znači najčešće procesne radnje i ti službeni rokovi najviše služe tom da se izvode određeni dokazi vještaćenja, uviđaja, uplata određenih taksa naknada itd.

Znači službeni rokovi u pravilu služe za efikasnost samog procesa dok su zakonski utvrđeni za upravno postupanje, za upotrebu pravnih sredstava itd. Ti zakonski rokovi se ne mogu mijenjati.

Prema posljedicama koje izaziva propuštanje roka, rokovi se mogu podijeliti na:

- stroge – prekluzivne - instruktivne- dilatorne

Prekluzivni su oni koji su tačno određeni zakonom i njihovim protekom stranka gubi određeno pravo.

NPR: Za podsticaj u poljoprivrednoj proizvodnji, prijave se podnose do tog i tog datuma čijim protekom stranka gubi pravo da podnese zahtjev i to pravo se ne može ostvariti. (koristiti ovaj primjer samo ako se mora, na usmenom/pismenom ispitu)

Pravo na žalbu je prekluzivno, pravo na pokretanje upravnog spora je prekluzivno itd.

Što znači da ogan koji vodi postupak mora u svojoj odluci naznačiti da se žalba mora izjaviti u tom i tom roku i vezano je za formalnu pravosnažnost.

Instruktivni rokovi su rokovi opomene ili upozorenja, da se protekom određenog roka gubi određeno pravo ili mogučnost korištenja određenog prava, obavještajnog i upozoravajuceg je karaktera.

Dilatorni rokovi su rokovi kojima se ne mogu preduzimati nikakve radnje (NPR: prekid postupka, kada je određen ne može se preduzeti nijedna radnja dok se ne ispune pretpostavke za nastavak postupka).

Rokovi se također mogu podijeliti na apsolutne i relativne.

Relativni rokovi su vezani za subjektivne a apsolutni za objektivne, treba praviti razliku da su ovi rokovi daleko kraći u upravnom postupku zbog toga što se uvijek mora voditi računa o zaštiti općeg odnosno javnog interesa i u ovim situacijama službeno lice mora voditi računa o javnom interesu, kada riješava po zahtjevu stranke mora paziti da li se vodi računa o općem odnosno javnom interesu.NPR: izdavanje građevinske dozvole, treba se voditi računa o tome da li se zaklanjaju vidici drugim građanima zgradom, da li se ugrožava vodotok saobraćaj itd).

47. RAČUNANJE ROKOVA U UPRAVNOM POSTUPKU.

Rokovi se računaju u danima, satima, minutama, godinama itd.

Rokovi se mogu računati po mjesecima i godinama i tada rok istiće onog dana koji po svom broju odgovara danu kada je dostavljanje izvršeno.

Treba razumjeti da ako kaže: žalba se može podnijeti u roku od mjesec dana to je nepravilna formulacija jer je broj dana u mjesecu relativan, jer ako se kaže u roku od 30 dana a računa se od prvog narednog dana onda se izbroji rok.

Isto tako rok se računa u godinama, godina se računa istekom onog dana koji po broju odgovara godini dana.

Samo u izuzetnim situacijama se vodi računa o satima i minutama a to je značajno kod npr. stvarnih prava (uknjižba prava vlasništva- po načelu stariji u vremenu jači u pravu)Provođene ugovora za upis prava na nekretninama tada se mora naznačiti i sat i minuta prijema. Isto tako u katastaru nekretnina se po istom prinipu vodi upis.

48. TROŠKOVI U UPRAVNOM POSTUPKU.

Dijele se na opće i posebne.

Opšti: su oni koji se planiraju u budžetu društveno političke zajednice: nabavka sredstava za rad, inventara, računara papira i svog potrebnog materijala za normalan rad organa i ti troškovi sa aspekta vođenja upravnog postupka se ne tiču samih stranaka , to su troškovi obavljanja redovne djelatnosti.

Posebni: nastali pokretanjem i vođenjem upravnog postupka, to su troškovi svjedoka, vještaka, uviđaja, razne takse naknade itd.

Troškove upravnog postupka odnosno njihovo određivanje ko snosi troškove upravnog postupka vrši se u pravilu da troškove snosi stranka koja je pokrenula upravni postupak.Ako je to jedna stranka znači ti troškovi spadaju na tu stranku i prema svim kriterijima, i prema uspjehu u vođenju postupka, prema inicijativi ili prema krivici, ako je više stranaka, troškovi se određuju prema kriteriju uspješnosti u upravnom postupku.

U upravnom postupku vrlo često imamo više stranaka sa oprečnim interesima, u tom slučaju stranka koja je izgubila spor snosi troškove.

Snošenje troškova prema krivici: ako je stranka svojim radnjama prouzrokovala vođenje postupka ona je obavezna da snosi troškove postupka ( to se još naziva vođenje postupka iz obijesti).

Ako je stranka podnijela zahtjev, ona prema koristi od tog postupka snosi troškove.

Moraju se razlikovati troškovi upravnog postupka od taksi.

Taksa se plača na zahtjev, žalbu, odluku ali troškove upravnog postupka: uviđaj i vještačenje, uvijek će taj trošak (misli se na trošak uviđaja u vještačenja) platiti stranka koja je pokrenula postupak, ako je odlučeno u njenu korist i ako je odbijena i ako se radi o jedoj stranci, a ako ima više stranaka troškove će snositi stranka koja izgubit spor.

Znači osnovni kriterij za određivanje troškova su prema uspjehu prema krivici i prema podnosiocu.

Troškove upravnog postupka snosi državni organ kada pokreče postupak po službenoj dužnosti (eksproprijacija, uzurpacija, arondacija rekvizicija itd).

UPRAVNO PROCESNO PRAVO (II - dio)

49. POKRETANJE UPRAVNOG POSTUPKA

Upravni postupak se pokreče u skladu sa oficijelnim i privatnim načelom.

Oficijelno načelo znači da se upravni postupak pokreče po samom postupanju organa uprave odnosno službe za upravu, bez bilo čije inicijative, kada organ uprave osjeti da treba u zaštiti općeg javnog interesa pokrenuti upravni postupak. Prema privatnom načelu upravni postupak se pokreče inicijativom stranke ( fizičko lice, građanin pravno lice i drugi državni organ). Znači prema privatnom načelu stranka koja nije organ uprave koja vodi upravni postupak, daje svojim podneskom inicijativu za pokretanje upravnog postupka a organ uprave odnosno služba za upravu opet po službenoj dužnosti pokreče upravni postupak.

Uvijek treba praviti jasnu razliku od incijijative za pokretanje upravnog postupka od zvaničnog službenog pokretanja.

Uvijek upravni postupak pokreče stvarno, mjesno nadležan organ uprave odnosno službe za upravu. Inicijativa može poteči od građanina odnosno fizičkih lica ili pravnih lica, privrednih društava, političkih partija osiguravajućih društava itd, ali i samih organa uprave odnosno institucija koje raspolažu javnim ovlastima.Stranka znači može biti i sam drugi državni organ uprave kada je potrebno da riješi određena pitanja ali mora provesti postupak jer to nije u njegovoj stvarnoj niti mjesnoj nadležnosti.

U pravilu upravni postupak se pokreče poduzimanjem bilo koje radnje od ovlaštenog službenog lica ili organa koji je nadležan za vođenje određenog upravnog postupka. Isto tako može se donijeti i posebno rješenje kojim se pokreče upravni postupak ali u praksi se najčešće upravni postupak pokreče poduzimanjem radnji od ovlaštenog službenog lica organa koji vodi postupak.

I u jednom i drugom slučaju ako se donosi posebno rješenje o pokretanju upravnog postupka na njega se nema pravo ulaganja pravnih sredstava a ako se zahtjev odbacuje zaključkom mogu se koristiti pravna sredstva.

Kod pokretanja upravnog postupka po službenoj dužnosti to jeste bez inicijative stranke razlikuju se dvije situacije, odnosno postoje dva osnova za pokretanje upravnog postupka:

Prvi osnov je sadržan u samom zakonu ili propisu niže pravne snage u kojima je izričito određeno da nadležni organ pokreče upravni postupak po službenoj dužnosti.

Npr: Inspekcijska kontrola bilo kojeg inspektora, znači oni pokreču upravni postupak samim činom vršenja kontrole, odnosno nadzora poslovanja privrednih i drugih pravnih subjekata.

Znači ustanovljavanjem inspekcije ali i drugim propisima kojima se uređuju određene upravne ovlasti utvrđuje se i sam nadzor za sprovođenje tog zakona a taj nadzor se daje ili organima uprave koji vrše nadzor na radom i primjenom zakona svih pravnih subjekata sa jedne strane a drugi vid kontrole je putem inspekcija.

Drugi slučaj, kad je pokretanje upravnog postupka uvjetovano saznanjima o postojanju činjeničnog stanja koje upućuje na zaštitu javnog odnosno općeg interesa.

U prvom slučaju imamo izričitu zakonsku ili podzakonsku odredbu koja nalaže pokretanje upravnog postupka u vršenju djelatnosti određenih državnih organa organa. U drugom slučaju imamo situacije kada postoje saznanja da postoje činjenice koje upućuju na potrebu zaštite općeg odnosno javnog itneresa. Npr: Ukoliko je izvršeno usvojenje pa usvojitelj krši prava usvojenika a usvojenje je izvršeno u javnom interesu tada se mora pokrenuti upravni postupak radi zaštite prava onog čija su prava ugrožena.

Ukoliko ne postoje uvjeti za pokretanje upravnog postupka organ nadležan za vođenje upravnog postupka uvijek donosi zaključak o odbacivanju zahtjeva stranke u situacijama:

Ako se radi o zahtjevu o kojem se ne može odlučivati u upravnom postupku, nije upravna stvar.

Ako je o toj upravnoj stvari ranije pravosnažno odlučeno, po pravilu ne dva puta o istom.

Ako organ nije nadležan za postupanje i ako je zahtjev podnesen od osobe koja ne može biti stranka u postupku.

Kada se raspravlja o zahtjevu uvijek se gleda blagovremenost, dopuštenost, i izjavljenost od ovlastenog lica.

50. RAZLOZI ZA SPAJANJE UPRAVNIH STVARI U JEDAN POSTUPAK

Organ koji vodi upravni postupak ovlašten je da izvrši spajanje upravnih stvari ako se zahtjevom traži rješavanje više tačaka, više upravnih stvari koje se baziraju na istom činjeničnom stanju ali ne moraju imati isti pravni osnov.

Spajanje stvari je institut procesnog upravnog prava u kojem se ostvaruje načelo ekonomičnosti, znači uvijek se mora voditi računa da načelo ekonomičnosti nema prioritet nad načelom zakonitosti i materijalne istinitosti.

Spajanje više upravnih stvari u jedan postupak radi se u onim situacijama kada postoji više posebnih upravnih stvari kod kojih se u svakoj od njih može voditi odvojen postupak.

Kada govorimo o spajanju istih upravnih stvari u jedan postupak uvijek treba znati to da se radi o dvije ili više upravnih stvari koje se tiču više stranaka a da se one spajaju u jedan postupak. Ako se radi o zahtjevu jedne stranke tu se nema šta spajati jer se radi o jednom zahtjevu, ali ako se radi o zahtjevima dvije ili više stranaka koje imaju isto činjenično stanje, onda se ti predmeti mogu spojiti u jedan postupak.

Uvjeti koji su nužni da bi došlo do spajanja upravnih stvari u jedan postupak su:

Prava ili obaveze stranaka moraju se zasnivati na istom ili sličnom činjeničnom stanju ali ne moraju biti na istom pravnom osnovu.

Mora biti organ koji vodi postupak stvarno nadležan za rješavanje svih tih stvari koje se spajaju u jedan predmet.

Mora se raditi o pravima i obavezama više stranaka. Npr: eksproprijacija.

Isključivo je pravo ovlaštenog službenog lica koje vodi upravni postupak da odluči da li će ili neće izvršiti spajanje više upravnih stvari u jedan postupak. Znači ne postoji pravo stranke ili zakonska obaveza da se izvrši spajanje već je to ovlaštenje dato ovlaštenom službenom licu koje vodi upravni postupak da cijeni okolnosti i da o tome odlučuje.

O spajanju više upravnih stvari u jedan postupak uvijek se donosi zaključak. Ovaj zaključak i ova radnja ima karakter procesne radnje i na ovaj zaključak se ne može ulagati pravno sredstvo ali se može kao i u parnici pobijati kada se ulaže pravno sredstvo na odluku o kojoj je meritorno riješeno, na rješenje kojim se odlučuje, rješava upravna stvar.

Spajanje više upravnih stvari u jedan postupak se obično sprovodi u prvostepenom upravnom postupku ali sa napomenom da se spajanje može izvršiti i kod drugostepenog organa, ukoliko je uloženo više žalbi u istom činjeničnom stanju i istom pravnom osnovu (ne mora biti isti pravni osnov), a taj drugostepeni organ je nadležan sve te predmete spojiti u jedan postupak i odlučiti o žalbi po svim upravnim stvarima.

51. IZMJENA ZAHTJEVA U UPRAVNOM POSTUPKU

Kada se radi o upravnom postupku koji je pokrenut na inicijativu stranke treba reći da stranka uvijek može da slobodno raspolaže svojim zahtjevom to znači da stranka nije strogo vezana za postavljeni zahtjev odnosno taj zahtjev uvijek može izmjeniti, proširiti, odustati od zahtjeva, čak i u drugostepenom postupku može od njega odustati a u krajnjoj instanci može odustati i u samom izvršnom postupku.

Kada se radi o zahtjevima stranaka, stranke mogu slobodno disponirati svojim zahtjevima, postoji jedno ograničenje, ukoliko bi se takvim disponiranjem povrijedio ili ugrozio javni ili opći interes organ koji vodi upravni postupak može nastaviti vođenje takvog upravnog postupka. Npr: Ukoliko je netko pokrenuo zahtjev za oduzimanje starateljstva a onda se predomisli a u postupku se utvrdi da staratelj ne vrši svoju dužnost kako treba, organ će nastaviti postupak.

Ukoliko dođe do promjene zahtjeva u toku upravnog postupka, organ koji vodi postupak odnosno ovlašteno službeno lice uvijek rješava po tom izmjenjenom zahtjevu.Ovdje ne postoji obaveza ovlaštenog službenog lica da donosi poseban zaključak o odbacivanju ranijeg zahtjeva nego će u obrazloženju konstatovati da je tako i tako stranka raspolagala svojim zahtjevom.

Izmjena zahtjeva stranke odnosno disponiranje je dozvoljeno samo u prvostepenom upravnom postupku, iz razloga da kada bi to bilo upotrijebljeno u drugostepenom postupku postojala bi takva situacija da bi imali novi postupak, i ovdje treba jasno razlikovati iznošenje novih činjenica od izmjene zahtjeva, i takvu će inicijativu odbaciti sa poukom da stranka po tom osnovu može tražiti pokretanje drugog postupka a prvostepeni organ će cijeniti osnovanost takvog postupka.

52. ODUSTANAK OD ZAHTJEVA

Isto tako stranka u pravu disponiranja svojim zahtjevom uvijek može odustati od svog zahtjeva.Odustajanje nema ograničenja u prvostepenom, drugostepenom postupku. Ukoliko je donesena drugostepena odluka može se odustati i od izvršenja.

Odustajanje od zahtjeva može biti u cijelosti ili djelomično, kao i u parničnom postupku odustajanje ne traži obavezu podnositelja zahtjeva da obrazlaže svoje razloge. To je njegovo pravo da pokreče upravni postupak i da odustaje u svakoj fazi ili u cjelosti ili djelomično.

Ovdje ovlašteno službeno lice pazi na zaštitu javnog interesa da li će voditi dalje postupak.

Ovlašteno službeno lice organa koji vodi postupak donosi zaključak kojim se obustavlja postupak, na ovaj zaključak se uvijek može uložiti pravno sredstvo jer se tu smatra da se pod istim uvjetima može uložiti pravno sredstvo kao i kad je zahtjev odbačen iz nekih drugih razloga odnosno kad nije ni došlo do pokretanja upravnog postupka.

53. NAGODBA ILI PORAVNANJE

U upravnom postupku upravna stvar se može riješiti poravnanjem ili nagodbom.

Sama institucija poravnanja podrazumijeva da u upravnom postupku postoji dvije ili više stranaka zbog kojih se i vodi upravni postupak.Kad je u pitanju država nju u imovinskim zahtjevima zastupa javno pravobranilaštvo Npr: Eksproprijacija. Ono ima pravo da zaključi sporazum sa onim protiv koga se vrši eksproprijacija, znači može se zaključiti sporazum jer država u toj situaciji ima isto položaj stranke u upravnom postupku.

Znači da bi došlo do poravnanja uvijek moraju postojati dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, obaveza je ovlaštenog službenog lica da u takvim upravnim stvarima uvijek inicira pokušaj „mirnog“ rješavanja upravne stvari odnosno pokušaj približavanja stavova u upravnom postupku da upravnu stvar rješe nagodbom.

Ovdje kao i u parničnom postupku vrijedi pravilo da se nagodba može zaključiti samo zahtjevima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, isto i u parničnom postupku, sudija koji voditi postupak uvijek mora voditi računa da li se zadire u opći odnosno javni interes.

Nagodba u upravnom postupku ima snagu izvršne isprave, to znači da se ona ne može pobijati redovnim pravnim sredstvima. Samim činom zaključenja nagodbe ona postaje izvršna i ukoliko se prava i obaveze ne ostvare kako je to utvrđeno nagodobom može se pristupiti prinudnom izvršenju takve upravne odluke.Sa druge strane to znači da se takva nagodba može samo pobijati u sudskom postupku i to iz razloga koji se ne tiču upravnog postupka, a ti su: prinuda, zabluda, prevara, nedostatci volje itd.

Nagodba mora biti jasna i precizna zbog toga što je automatski izvršna, ako nije onda je to promašaj i izaziva dodatne troškove, nagodba nikad ne smije zadirati u javni interes, interes javnog morala i prava trećih lica.

Nagodba može biti djelomična ili u cijelosti, ako je postignuta djelomično za tu tačku upravne stvari donosi se zaključak o obustavi postupka dok se u preostalom dijelu postupak dalje vodi i donosi odluka u zavisnosti od utrvđenog činjeničnog stanja.

Nagodba u upravnom postupku nema karakter upravnog akta, to nije rješenje kojim se utvrđuju prava i obaveze stranaka, to je samo način uređivanja spornog odnosa između stranaka i to njihovom voljom. Iza toga ne stoji autoritet državnog organa. To je sporazumno rješavanje određene upravne stvari.

Za sporazume vrijede druga pravila što dovodi do raznih komplikacija, na ovakve nagodbe primjejnuju se pravila obligacionog prava, ne mogu se koristiti ni redovna ni vanredna pravna sredstva nego samo sudski postupak.

54. KADA SE UPRAVNA STVAR RJEŠAVA U SKRAĆENOM POSTUPKU

Uvod

Prva radnja koju treba sprovesti jeste utvrđivanje činjenica i okolnosti koja su značajna za rješavanje konkretne upravne stvari, to znači da donošenju rješenja u upravnom postupku prethodi preduzimanje niza radnji a sve u cilju primjene materijalnog prava iz određene upravne oblasti na konkretan slučaj.

Upravna stvar se rješava tako što se konkretni upravno pravni odnos podvodi pod norme materijalnog prava, prije toga utvrđivanje činjenica i izvođenje dokaza i na taj način se rješava upravna stvar. Svrha donošenja rješenja jeste podvođenje upravne stvari pod konkretan materijalno pravni propis određene upravne oblasti.

Prije donošenja rješenja neophodno je utvrditi da li postoje činjenice i okolnosti koje su osnov za primjenu materijalnog pravnog propisa.Utvrđivanje postojanja činjenica i okolnosti vrši se provodjenjem određenog dokaznog odnosno ispitnog postupka i utvrđivanja u tom postupku pravno relevantnih cinjenica.

Relevantne činjenice su one koje su bitne za odlučivanje u svakoj pravnoj stvari.U zavisnosti od toga da li je u upravnom postupku potrebno utvrđivati činjenićno stanje sa jedne strane a sa druge strane da li se udovoljava zahtjevu stranke, razlikuju se skraćeni postupak i posebni ispitni postupak.

Ono što je karakteristika upravnog postupka jeste ono što se vrlo često u žalbama na rješenja u upravnom postupku potencira jeste arbitražnost organa.

U upravnom postupku važi načelo arbitražnosti, to načelo daje ovlaštenje ovlaštenom službenom licu da po službenoj dužnosti određuje tok i obim ispitnog postupka. Nema načela arbitražnosti ako se postupak vodi ex officio, ali ovdje se mora povući jasna razlika, ovlašteno službeno lice cijeni koje će rješenje koje je propisano biti najadekvatnije za rješavanje određene upravne stvari. Načelo arbitražnosti je uređeno načelima upravnog postupka i neće biti njene povrede ako se ovlašteno službeno lice prdržava tih načela.

Temeljno načelo po kojem se vodi posebni odnosno redovni postupak je prema načelu arbitražnosti.Skraćeni postupak je način utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su važne za rješenje upravne stvari, znači jedan od načina, a drugi način je posebni, redovni ispitni postupak.

Skraćeni postupak se provodi isključivo po zahtjevu stranke ako su ispunjeni sljedeći zakonski uvjeti:

Ako zahtjev stranke sadrži činjenice ili dokaze na temelju kojih se može utvrditi stanje stvari.

Ako se stanje upravne stvari može riješiti na temelju općepoznatih činjenica ili činjenica koje su poznate organu koji vodi upravni postupak. Npr: Vanjska klizišta.

Ako se stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima organ raspolaže a za rješavanje upravne stvari nije potrebno saslušanje same stranke.

Kada je propisom predviđeno da se stvar može rješiti na temelju činjenica i okolnosti koje nisu potpuno dokazane odnosno koje se dokazima samo posredno utvrđuju ili su činjenice i okolnosti učinjene vjerovatnim ali iz svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke mora udovoljiti.

Kada se radi o poduzimanju hitnih mjera u javnom interesu koje se ne mogu odgađati, a činjenice na kojima rješenje treba biti zasnovano utvrđene su ili su vjerovatne.

55. KADA SE UPRAVNA STVAR RJEŠAVA U POSEBNOM ISPITNOM POSTUPKU

Posebni ili redovni ispitni postupak je onaj postupak u kojima ovlašteno službeno lice preduzima niz radnji koje su neophodne za utvrđivanje činjenićnog stanja izvođenjem dokaza, radi podvođenja zahtjeva odnosno upravne stvari pod materijalnopravni propis i donošenje zakonitog rješenja.

U posebnom ispitnom postupku se prije donošenja rješenja utvrđuju sve pravno relevantne činjenice a to su one činjenice koje su značajne za rješavanje konkretne upravne stvari.Također temeljna karakteristika posebnog ispitnog postupka je učešće stranke u tom postupku.Posebni ispitni postupak se uvijek provodi kada u postupku učestvuje više stranaka, pored organa koji vodi postupak.

Posebni ispitni postupak podrazumijeva preduzimanje radnji, izvođenje svih dokaza a ti dokazi su: uviđaj, saslušanje svjedoka, vještaka, pribavljanje nalaza vještaka, izvođenje dokaza uvidom i čitanjem materijalnih dokaza, javnih i drugih isprava saslušanje same stranke itd.

Posebni ispitni postupak se provodi i po zahtjevu stranke i po službenoj dužnosti.

Po službenoj dužnosti se provodi u onim stvarima kada se: pribavlja odobrenje za građenje, kada je potrebno da se izvrši saslušanje stranke, pod kojim uvjetima će se odobriti itd, znači gdje je neophodno doći do određenih saznanja i na taj način.Ako je provođenje posebnog ispitnog postupka obavezno a rješenje doneseno u upravnom postupku bez provođenja takvog postupka onda je ono je ništavo odnosno nezakonito. Nezakonito je zbog po svim osnovama.

U provođenju posebnog ispitnog postupka prema načelu arbitražnosti službeno lice rukovodi postupkom a to znači da je ono ovlašteno da samo određuje tok postupka, rokove u kojima će se vršiti preduzimanje odredjenih radnji ( Npr:vještaćenje, uviđaj, saslušanja itd.), određuje vrijeme mjesto i način održavanja usmene rasprave, određuje dokaze koje treba izvesti i koja dokazna sredstva će se upotrijebiti, o svim onim pitanjima koja su utvrđena kao pravila po kojim se vodi upravni postupak.

Treba napomenuti da ovlašteno službeno lice uvijek može dopunjavati postupak preduzimanjem dodatnih radnji. Ovlašteno je da po službenoj dužnosti a i po žalbi utvrđuje i nove činjenice i da na temelju toga može izmjeniti svoju odluku ili je proslijediti drugostepenom organu na rješavanje. To znači da ovlašteno službeno lice prema načelu arbitražnosti upravlja tokom prvostepenog postupka kako prije donošenja rješenja tako i nakon donošenja do dostavljanja žalbe na drugostepeno odlučivanje.

Pravilo je da se činjenice iznose do donošenja rješenja a iznose se činjeince i utvrđuju provođenjem dokaza stim da se mogu provoditi i u žalbenom postupku ali ne može se u žalbenom postupku disponirati svojim zahtjevom.

56. PRETHODNO PITANJE

U toku upravnog rješavanja kao i u toku parničnog postupka može se pojaviti prethodno pitanje koje je nužno riješiti radi rješavanja same upravne stvari ali koje na spada u nadležnost organa koji vodi upravni postupak.

Organ koji vodi postupak rješava samo onu upravnu stvar za koju je stvarno i mjesno nadležan. U toku rješavanja upravne stvari može se pojaviti pitanje koje je neophodno rješiti u toj upravnoj stvari a koje nije u nadležnosti tog organa (sudska nadležnosti itd.) i onda u takvim situacijama kada se pojavi prethodno pitanje ovlašteno službeno lice ima dvije mogućnosti po kojima će postupiti.

Ovo prethodno pitanje uvijek čini samostalnu cjelinu, ono se može pojaviti i kao posebna upravna stvar u nekom drugom upravnom postupku, ali čini takvu cjelinu da bez njegovog odlučivanja ne može se rješiti sama upravna stvar.

Znači mora predstavljati takvu cjelinu da je njegovo raspravljanje uvjet za rješenje glavne stvari.

Razlika između raspravljanja i odlučivanjaUkoliko organ naiđe na prethodno pitanje, ukoliko organ koji vodi postupak odnosno ovlašteno službeno lice odluči da samo rješi to prethodno pitanje, to rješavanje je raspravljanje o tom pitanju i ono se ne unosi u izreku odnosno dispozitiv rjesenja nego se samo razlaže zbog čega je tako odlučeno u obrazloženju a to dalje implicira da takvo rješenje prethodnog pitanja je meritorno samo za ovu upravnu stvar, svaka sljedeća upravna stvar ne može se riješiti samim preuzimanjem iz tog prethodnog predmeta nego se mora ponovo o njemu raspravljati.Raspravljanje o prethodnom pitanju nije odlučivanje njegove pravne sudbine i njegovog značaja nego je samo raspravljan u tom slučaju a stranke mogu ako smatraju da to prethodno pitanje nije pravilno riješeno mogu podnijeti poseban zahtjev nadležnom organu da riješe to prethodno pitanje i onda mogu takvu odluku koristiti ili kao redovno ili kao vanredno pravno sredstvo.

Pravilo je da se prethodno pitanje uvijek raspravlja u prvostepenom postupku.Prethodno pitanje se moze riješiti na dva načina:

Organ koji vodi postupak sam riješi prethodno pitanje iako za to nije nadležan a to će uraditi u okviru utvrđivanja činjeničnog stanja i samo vrijedi za tu upravnu stvar.

Da ovlašteno lice prekine upravni postupak i uputi stranku ili po službenoj dužnosti pokrene poseban postupak za rješavanje prethodnog pitanja, ovakvo riješeno pravno pitanje ima dejstvo u svim budućim identičnim situacijama.

Od obaveze na bilo koji navedeni način rješavanja prethodnog pitanja postoje izuzetci koji su utvrđeni zakonom a koji se tiču kada organ ne može odlučivati odnosno raspravljati o prethodnom pitanju a to su situacije koje se odnose na postojanje krivičnog djela, o postojanju braka, utvrđivanje očinstva.Na ovaj način se štiti javni interes ili lična statusna prava svakog pojedinca kao pravnog subjekta.

Prethodno pitanje je uvijek sastavni dio obrazloženja bez obzira na koji je način riješeno, a ne izreke jer je ono sastav činjenicnog stanja.

57. POJAM I CILJ USMENE RASPRAVE U UPRAVNOM POSTUPKU

Kada se rasprave prethodna pitanja ( ne misli se na „prethodno pitanje“), onda se prelazi na fazu održavanjausmene rasprave.Usmena rasprava je primarna faza ispitnog postupka koja se sprovodi radi zaštite prava i pravnih interesa stranaka u upravnom postupku.

Na usmenoj raspravi se vrši utvrđivanje svih činjenica sprovođenjem ispitnog postupka a cilj ispitnog postupka jeste utvrđivanje pravno relevantnih činjenica sprovođenjem određenih dokaza i usmena rasprava je obavezna u posebnom ispitnom postupku, neprovođenje rasprave povlači ništavost rješenja u upravnom postupku.

58. OBAVEZNOST ODRŽAVANJA USMENE RASPRAVE I NJEN TOK

Vrijeme, tok i način održavanja usmene rasprave određuje službeno lice a to znači da održavanje usmene rasprave, sam način održavanja, vrijeme, ko će biti pozvan je pravo službenog lica koje vodi postupak, ova obaveza je zakonom utvrđena fakultativno. Od ove fakultativnosti postoji obaveza sprovođenja održavanja usmene rasprave a to su sljedeće situacije:

Kada u postupku učestvuje najmanje dvije ili više stranaka. Po zahtjevu dvije ili više stranaka, kada meritorno odlučuje ali nema

posebnog interesa Kada treba izvršiti saslušanje svjedoka, stranaka, izvršiti uviđaj itd.

U pravilu je usmena rasprava javna. Svrha načela javnosti je vid kontrole rada organa uprave. Pritisak na državne sluzbenike da zakonito sprovode radnje u upravnom postupku. Javnost se isključuje kada je to u interesu samih stranaka, ako treba da se zaštiti službena, vojna, poslovna tajna ili kada sam organ procijeni da je u općem interesu da se isključi javnost.

Uvijek se mora u zapisnik navesti da li je javnost isključena ili nije.

59. DOKAZIVANJE U UPRAVNOM POSTUPKU

Nakon otvaranja usmene rasprave prelazi se na dokazivanje u upravnom postupku.

Dokazivanje je također procesna radnja i to najsloženija procesna radnja koja obuhvata izvođenje niza drugih radnji radi zakonitog provođenja upravnog postupka i radi donošenja zakonite odluke u upravnom postupku. Dokazivanje kao procesna i najsloženija radnja obuhvata sljedeće elemente:

Dokazivanjem se mora odrediti šta je predmet dokazivanja. Lice koje vodi upravni postupak mora odrediti u dokaznom postupku šta je predmet dokazivanja, mora se znati na kome je teret dokazivanja, moraju se predložiti dokazna sredstva, ocjena svih izvedenih dokaza kako pojedinaćno tako i u njihovoj međusobnoj, ukupnoj vezi, mora se navesti zašto neki dokazi nisu izvedeni ili prihvaćeni.

Dokazivanje se vrši upotrebom dokaznih sredstava.

Pravilo je da se ne dokazuju opštepoznate činjenice niti činjenice čije postojanje pretpostavlja zakon (notorne cinjenice).Istinitost činjenica može se dokazivati neposredno i posredno. Neposredno je saslušanje na usmenoj raspravi same stranke, njenog zakonskog zastupnika, uviđaj na licu mjesta, vještaćenje. Posredno je čitanje zapisnika vještaka, čitanje zapisnika o izjavi svjedoka itd. Tu treba voditi računa o tome prema načelu usmenosti neposrednosti akuzatornosti itd. pravilo je da se svi dokazi izvode neposredno ali oni koje se ne mogu izvesti neposredno mogu se izvesti posredno.

Cilj dokazivanja jeste sticanje uvjerenja ovlaštenog službenog lica o postojanju ili nepostojanju pravno relevantnih činjenica.

Iz izvedenih dokaza ovlašteno službeno lice će steći uvjerenje da li je osnovan ili neosnovan zahtjev o kojem se rješava u upravnom postupku.U određenim situacijama i prije zakazivanja usmene rasprave u provođenju procesa dokazivanja stranka može zahtijevati da se izvrši osiguranje dokaza, a to osiguranje dokaza je radnja koja se provodi prije samog dokaznog postupka.

Npr: Ako stranka predlaže da se sasluša neko lice kao svjedok a to lice će otići u inostranstvo na godinu dana , ono može predložiti licu koje vodi postupak da taj svjedok dođe i da ranije da izjavu na okolnost na koju je predloženo, a ta izjava će se izvesti posredno čitanjem na usmenoj raspravi.

Ako je potrebno izvršiti uviđaj ili neku drugu radnju zbog bojazni da može predmet postupka se oštetiti ili uništiti mogu se preduzeti radnje za osiguranje pod dva uvjeta:

Ako postoji bojazan od uništenja. Ako se taj dokaz kasnije ne može izvesti.

Kada se provodi osiguranje dokaza donosi se poseban zaključak.

60. DOKAZNA SREDSTVA U UPRAVNOM POSTUPKU

Dokazivanje se vrši dokaznim sredstvima.

Dokazna sredstva se dijele na stvarna i lična.Stvarna su materijalni dokazi i druge radnje. Lična su saslušanja stranaka, vjestaka, svjedoka itd.,Stvarna dokazna sredstva su razni obavještajni predmeti, materijalni predmeti, materijalne isprave i predmeti uviđaja, ove isprave kao stvarna dokazna sredstva se dijele na nekoliko vrsta a naznačajnija podjela je na javne i privatne isprave.

Javne isprave su one koje izdaju nadležni državni organi na temelju podataka o kojima vode službenu evidenciju. U takvim situacijama se izdaju javne isprave u formi uvjerenja, potvrde ili na drugi način i to o onim podacima o kojima organ vodi službenu evidenciju ili o podacima koji se nalaze u službenim evidencijama. Njihova snaga je da se činjenice navedene u tim ispravama ne dokazuju, ovlašteno lice kao i zainteresirano, ima pravo dokazivati neistinitost tih činjenica (falsifikovanje javne isprave).

Privatne isprave su one koje sačinjava pojedinac, on unosi podatke u te privatne isprave a potpis se može ovjeriti od te osobe koja je potpisala privatnu ispravu, činjenice u privatnim ispravama se uvijek dokazuju.

Dispozitivne i dokumentarne isprave.

Dispozitivne isprave su one isprave na kojima se zasniva određeno činjenićno stanje. Npr: Ugovor o radu u upravnom postupku.

Dokumentarne isprave su one na temelju kojih se samo dolazi do saznanja da je nastupio određeni događaj.

Orginal ili fotokopija

Original uvijek potiče od samog izdavaoca dok prijepisi mogu poticati od bilo koga.

Kada se vrši dokazivanje svjedocima, vještacima.

Svjedoci se uvijek ispituju odnosno saslušavaju, od njih se uzimaju lični podaci Svjedok se upozorava da nije obavezan svjedočiti ukoliko je u nekom krvnom ili tazbinskom, ličnom odnosu sa nekim od stranaka u postupku. Upozorava se na obaveznost govorenja istine i tek poslije toga se prelazi na predmet samog svjedočenja a predmet svjedočenja jesu činjenice na koje je predložen svjedok, koje su njemu neposredno poznate, te činjenice iznosi pred ovlaštenim službenim licem.

Ne mogu mu se postavljati sugestivna pitanja( to su pitanjakoja već sadrže odgovor), ne može se vršiti pritisak kakav će on odgovor dati, iznosi samo činjenice koje su mu poznate.

Vještaci su stručna lica, iznose stručno mišljenje na temelju provođenja određenog postupka vještačenja. I oni se upozoravaju na obavezu davanja nalaza u skladu sa pravilima struke. Razlika je u tome što vještaci daju svoj stručni nalaz po pravilima struke.

Uviđaj se uvijek vrši na licu mjesta u prisustvu stranaka, ovlaštenog službenog lica, a po potrebi i drugih organa. Njime se vrši neposredno saznavanje činjenica na terenu.

Usmena izjava stranke Stranka ima aktivnu legitimaciju, učestvuje u postupku i ona ima pravo da osporava navode suprotne stranke, daje prijedloge, predlaže dokaze i sama iznese viđenje svog zahtjeva onako kako to ona razumije, zašto je takav zahtjev podnijet, na temelju čega itd.

61. OBLIK I SASTAVNI DIJELOVI RJEŠENJA

Kada se sve ove dokazne radnje sprovedu slijedi donošenje rješenja.

Donošenjem rješenja upravna stvar se meritorno rješava.

Organ koji donosi rješenje mora biti i stvarno i mjesno nadležan za rješavanje te upravne stvari. Donošenje rješenja može biti u nadležnosti jednog ili više organa a isto tako u upravnom postupku može biti povjereno kolegijalnim tijelima i inokosnim tijelima. Ako u donošenju rješenja učestvuju dva ili više organa onda se mora odrediti jedan organ koji će biti glavni, koji će donijeti rješenje a ostali organi će u toku postupka dati svoje mišljenje, prijedloge saglasnosti na utvrđeno činjenićno stanje. Ako rjesenje upravnom postuu donosi kolegijalno tijelo to tijelo mora imati kvorum, odnosno mora biti prisutan određeni broj ako ih je 3 najmanje 2 ako ih je 5 najmanje 3.Ako rješenje donosi inokosni organ onda je ono i samo nadležno za donošenje rješenja.

Rješenje uvijek potpisuje službeno lice koje ga donosi. Kod donošenja rješenja od značaja je rok za donošenje rješenja. Rok zavisi od toga da li se rješenje donosi u skraćenom ili posebnom ispitnom psotupku.

U svakom slučaju rok za donošenje rješenja je 30 dana, ali ako se radi o složenim stvarima rok je 60 dana a ako ni u tom roku ne mogu onda je 90 dana.

Rješenje kao upravni akt mora sadržavati svoje osnovne dijelove odnosno njegova forma mora sadrzavati obavezne dijelove bez kojih bi bilo nezakonito

Oblik je sljedeći:

Uvod: Sadrži naziv organa koji vodi upravni postupak, propis o nadležnosti organa, ime odnosno naziv stranke i oznaku predmeta postupka, a to je zahtjev odnosno šta se traži zahtjevom.

Izreka/dispozitiv: To je onaj dio rješenja u kojem se meritorno rješava upravna stvar. Rješavanje upravne stvari može biti u cijelosti ili djelomično. U izreci se određuju i troškovi upravnog postupka,odnosno određuje se ko ih snosi i visina, zatim ukoliko je zakonom utvrđeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja ova klauzula mora biti navedena u izreci. Obrazloženje: Kod obrazloženja treba razlikovati da li se postupak vodio zbog jednostavnijih ili složenijih upravnih stvari od čega i zavisi sadržaj obrazloženja. Kada su upitanju jednostavne upravne stvari obrazloženje će biti u skraćenom obliku, prije svega osnovni cilj i svrha obrazloženja jeste da se objasni izreka rješenja, obrazloženje sadrži kratko izlaganje zahtjeva stranke, pozivanje na

pravne propise po kojima se odlučivalo, eventualno druga potrebna pojašnjenja kad je u pitanju jednostavnija upravna stvar.U složenijim upravnim stvarima obrazloženje objašnjava dispozitiv ali na taj način da se obrazlaže zahtjev stranke, materijalni pravni propisi na temelju kojih je odlučeno, izvedene dokaze, utvrđeno činjenićno stanje iz izvedenih dokaza, razlozi koji su bili odlučujući da se određeni dokazi smatraju relevantnim kao i činjenice, razlaganje zašto neki dokaz jeste prihvaćen a neki nije i na taj način se iscrpljuje obrazloženje.

Uputstvo o pravnom lijeku: Stranka ne može izgubiti pravo na upotrebu pravnog lijeka ukoliko nije bila upučena u samom rješenju kojim se rješava upravna stvar. Naziv organa broj i datum rješenja

Pečat i potpis ovlaštenog službenog lica

62. VRSTE RJEŠENJA U UPRAVNOM POSTUPKU

Upravna stvar se može riješiti u cijelosti ili djelomično i u zavisnosti od toga postoje sljedeće vrste rješenja:

Djelomična Dopunska Privremena

Djelomično rješenje je vrsta rješenja kojima se rješavaju samo neke tačne upravne stvari koje su prispjele za rješavanje i prije nego što se može riješiti upravna stvar a takvo rješavanje je cjelishodno odnosno opravdano. Kompletna upravna stvar se rješava donošenjem drugog rješenja u kojem će se prvo ili ponovit ili potvrditi prethodno rješenje.

Dopunsko rješenje se donosi ako je organ propustio svojom greškom da riješi o svim zahtjevima iz upravne stvari pa na to ukazuje stranka podnošenjem žalbe ili na drugi način organ je ovlašten da donese i dopunsko rejšenje kojim će riješiti preostala pitanja.

Privremena rješenja su ona rješenja koja se donose prije okončanja upravnog postupka a kada je nužno riješiti neke odnose na temelju podataka koji postoje u samom trenutku donošenja rješenja.

Npr: Rješenje o priznavanju prava na privremenu penziju.

63. NA KOJI NAČIN SE ISPRAVLJAJU GREŠKE U RJEŠENJU

Ako se radi o greškama koje postoje u rješenju te greške se vrše ispravkom rješenja tako što se donosi rješenje odnosno zaključak kojim se vrše ispravke tehničkih grešaka sa napomenom da te greške moraju biti evidentne, moraju postojati.

Taj zaključak se prilaže izvorniku rješenja i čini njegov sastavni dio.

Protiv zaključka o ispravci greške u rješenju može se izjaviti žalba. (Ovo profesor nije rekao, nego sam prenio iz prijašnje skripte, ne garantujem za tačnost ovoga odgovora, jer se na zaključak obično ne mogu izjaviti žalbe nego samo na čitavo rješenje kojim je meritorno riješena urpavna stvar)

64. ZAKLJUČAK U UPRAVNOM POSTUPKU

Zaključak je pojedinačni upravni akt kojim se ne rješava meritorno već samo procesna pitanja odnosno radnje, pitanja koja se tiču samog postupka.

Zaključak se uvijek donosi u pisanoj formi a protiv takvog zaključka kojim se upravlja postupkom nije dozvoljena posebna žalba ali se on može pobijati samo žalbom protiv rješenja kojim je meritorno riješena upravna stvar.

65. POJAM, SADRŽAJ I KARAKTERISTIKE ŽALBE

Uvodne napomene Pravo na žalbu je univerzalno međunarodno pravo koje je kao takvo priznato međunarodnim pravnim aktima počev od akata organizacije UN pa drugih pravnih akata univerzalnog i regionalnog karaktera i isto tako priznato jedno od temeljnih ljudskih prava najvišim pravnim aktima u svakoj državi ustavom.

Iz tog razloga se kaže da je pravo na žalbu univerzalno pravo svih građana da osporavaju akte bilo kog državnog organa kada se tim aktima odlučuje o njihovim pravima obavezama i odgovornostima.

Posebno značajni akti kojima se utvrđuje pravo na žalbu jesu univerzalna deklaracija o pravima covjeka i građanina i isto tako evropska konvencija o temeljnim ljudskim pravima i slobodama kojima se garantira pravičnost suđenja i upotreba pravnih sredstava u bilo kom postupku, kod bilo kog organa.

Pravo na žalbu posebno je značajno i dolazi do izražaja u upravnom postupku. Ovdje je slučaj drugačiji jer je ovdje uvijek jedna od strana u postupku organ uprave odnosno ovlašteno službeno lice koje vodi postupak. Isto tako u upravnom postupku poseban značaj prava na žalbu dolazi iz činjenice da se kod upravnih organa ostvaruju najviše prava građana i drugih pravnih subjekata i da se putem tih organa građanima najviše nameću određene obaveze i da kod njih dolazi do odgovornosti za ponašanje, činjenja i nečinjenja i da u tim postupcima vrlo često dolazi do izražaja samovolja državnih organa koja u svakako velikoj mjeri utiče na, kako ostvarivanje tako i na zaštitu prava građana pravnih lica i drugih pravnih subjekata.

Žalba u upravnom postupku je jedino redovno pravno sredstvo kao takva utvrđena je zakonom o upravnom postupku.Iz ovakvog određenja proizilazi da se u upravnom postupku obićno u posebnim upravnim postupcima koristi i prigovor sa napomenom da prigovor nije u tom smislu redovno pravno sredstvo kao žalba jer ukoliko se ne pripisuje posebnim zakonom prigovor i ne postoji. Prigovor ima i neke druge karakteristike koje ga razlikuju od žalbe zato što se prigovor uvijek podnosi organu koji je donio rješenje znači prigovara se na njegove ili materijalne akte i radnje ili na upravne akte, iz tog razloga se i tvrdi, tako i u zakonu stoji da je žalba jedino redovno pravno sredstvo u upravnom postupku.

Pravo na žalbu je jedno od temeljnih prava koje je utvrđeno u ustavu, što znači da iz ustavne odredbe proizilazi sama činjenica i konstatacija da se zakonima kojima se uređuje materijalna oblast svakog upravnog resora odnosno zakonima kojima se uređuje djelokrug i nadležnost upravnih resora mora utvrditi i pravo na žalbu na svaki upravni akt kojima se odlučuje o pravima obavezema i odgovornostima.

Kao takvo temeljno pravo, pravo na žalbu je dopušteno u pravilu protiv svih rješenja u prvom stepenu, to u pravilu znači da je pravo na žalbu isključeno samo u onim prvostepenim upravnim aktima u kojima je to zakonom određeno da nije dozvoljeno pravo na žalbu u kojem slučaju se mora osigurati upotreba drugih pravnih sredstava ili kada ne postoji drugostepeni organ koji ce rješavati u drugostepenom upravnom postupku po eventualnoj žalbi ali u tim situacijama postoji sudska zaštita.

Zato se i kaže da je pravo na žalbu temeljno pravo i jedino redovno pravno sredstvo u upravnom postupku a osim toga pravo na žalbu je jedno od temeljnih načela upravnog postupka. Pravo na žalbu ili načelo dvostepenosti je jedno od temeljnih načela upravnog procesnog prava.

U izuzetcima pravo na žalbu nije dozvoljeno samo kada je to zakonom određeno da se ne može uložiti žalba na rješenje ali se može uložiti drugo pravno sredstvo i u drugom slučaju kada nema drugostepenog organa a to je slučaj kada prvostepeno rješenje donose domovi parlamenata (domovi fed. parlamenta. zatim skupština kantona i opštinsko i gradsko vijeće) u tim situacijama kada oni donose odluku, odluke se pobijaju kod redovnog suda putem tužbe.

Žalba je isključivo procesno pravni institut koji počiva na načelu dvostepenosti postupka.

Dvostepenost postupka, znači da o žalbi odlučuje uvijek organ koji je hijerarhijski viši od organa koji je odlučivao u prvom stepenu, čije rješenje se pobija a svrha dvostepenosti jeste još jedna kontrola zakonitog rada organa organa uprave, odnosno ovlaštenog službeonog lica koje provodi upravni postupak.

Osnovna svrha žalbe jeste još jedno preispitivanje prvostepenih rješenja u upravnom postupku od strane viših hijerarhijskih organa koji u pravilu vrše nadzor nad nižim organima uprave i koji imaju pravo da im daju uputstva, prijedloge, smjernice mišljenja itd.

Pravo na žalbu povezano je i sa drugim načelima UPP. Prije svega sa nečelima materijalne istine, javnosti itd. jer se i na ovaj način zeli postići što veći utjecaj javnog mijenja nad radom organa uprave.Največi neprijatelj demokratije je upravna djelatnost državnih organa.Žalba kao procesno pravno sredstvo uvijek je vezana za instancioni nadzor, to znači hijerarhijski nadzor više instance i o njoj uvijek odlučuje organ više instance, drugostepeni organ a izuzetno i trećestepeni organ.

Znači u nekim situacijama kada govorimo trećestepeni organ radi se u stvari o drugostepenom postupku jer kad govorimo o trećestepenom organu onda je prvostepeno rješenje donio drugostepeni organ –nema tri stepena upravnog odlučivanja, nego dva stepena ali u zavisnosti od toga koji je organ donio prvostepeno rješenje.

Žalba u upravnom postupku uvijek je uperena protiv nezakonitosti ili nepravilnosti prvostepenog upravnog akta. Nezakonitost sama riječ kaže povreda zakona.

Treba voditi računa, podzakonski akti ne mogu povređivati zakonsku materiju niti mogu zakonsku materiju razdrađivati niti mimo niti preko zakonske norme, zato je žalba uvijek usmjerena protiv nezakonistosti jer su podzakonski akti upućujuceg karaktera, i sa druge strane nepravilnosti ili cjelishodnosti donošenja takvog rješenja.

Sadržaj žalbe utvrđen je zakonom o upravnom postupku.Žalba u pravilu mora sadržavati obavezne i neobavezne elemente. U pravilu mora sadržavati obavezne elemente a neobavezni elementi su dopunjujućeg karaktera i dobro su došli da bi se žalba lakše razumila, da bi bila jasnija razumljiva i da se vidi u čemu stranka nije zadovoljna takvim upravnim aktom.

Obavezni lemeneti:

Broj, datum rješenja koje se žalbom pobija. To uvijek mora biti, ako toga nema ovlašteno službeno lice ne zna u kojem će pravcu postupati i na koju se upravnu stvar odnosi žalba i u takvim situacijama će žalbu odbaciti ali prethodno će pozvati stranku da otkloni te nedostatke.

Naziv organa koji je donio rješenje. U čemu se sastoji nezadovojlstvo stranke u pobijanom rješenju, šta je

predmet odnosno sadržaj same žalbe, odnosno u čemu se sastoji nezadovoljstvo stranke.

Neobavezni elementi:

Obrazloženje žalbe. U stvarima u kojima se udovoljava strankama u rješenju ne piše se obrazloženje rješenja, tako da nije obavezno obrazlagati čime je nezadovoljna ali je poželjno da obrazloži svoj stav, svoje zahtjeve u pogledu osporavanja i pobijanja rješenja i preporuka da se uvijek obrazloži u čemu se sastoji nezadovoljstvo stranke u pobijanom rješenju.

66. DOPUŠTENOST ŽALBE

Žalbu u pravilu uvijek može izjaviti stranka ali i druga lica koja smatraju da im je aktom koji se pobija napadnuto neko njihovo pravo ili pravni interes. Npr: Odobrenje za građenje. pa se stranci dalo odobrenje da se pravi kuća sa tri sprata a sve druge su sa dva,vlasnici nižih kuća mogu podnijeti žalbu ako smatraju da ima je ugroženo pravo na ambijent.

Ovdje postoji bitna razlika između drugih postupaka (krivičnog, praničnog itd.) gdje samo stranke koje učestvuju u postupku imaju žalbenu legitimaciju, za

razliku od upravnog postupka gdje sva lica fizička i pravna koja smatraju, da im je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo, mogu podnijeti žalbu i sa druge strane pravo na žalbu uvijek imaju u pravnom interesa i upotrebu vanrednih pravnih sredstava državni organi ( tužiteljstvo i pravobranilaštvo).Sva ta lica u upravnom postupku imaju pravo kako na upotrebu redovnih tako i vanrednih pravnih sredstava.

Prema načelu dvostepenosti koje je jedno od temeljnih načela u UPP, prvostepeni upravni postupak je obavezan, bilo da se pokreće po službenoj dužnosti bilo na inicijativu stranke, dok je drugostepeni postupak fakultativni , a to znači da njegovo pokretanje i vođenje zavisi od toga da li će lica koja imaju pravo i pravni interes ulagati žalbu, da li će korisiti redovna pravna sredstva.

Znači vrlo često se postupak završava u prvom stepenu i zbog toga je on obavezan a drugostepeni je fakultativni jer zavisi od volje subjekata na koje se odnose prava obaveze i odgovornosti iz upravne stvari odnosno rješenja i od toga da li će oni ulagati žalbu zavisi i pokretanje drugostepenog upravnog postupka, zato je on fakultativni.U posebnim upravnim postupcima imamo također obligatorni drugostepeni postupak gdje se ulaže revizija po službenoj dužnosti. Znači gdje prvostepena upravna rješenja, akti prije svoje pravosnažnosti moraju proći i fazu revizije, to je najčešće naglašeno u socijalnoj zaštiti djeca, starih lica, invalida, znači prije stupanja na snagu moraju proći fazu revizije bez obzira da li je bila žalba ili nije (obligatorni drugostepeni postupak)

Žalba se ne može izjaviti kada je propisano zakonom:

Kada je zakonom propisano da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena sa tim što u takvim situacijama zaštita prava i zakonitosti se osigurava drugim pravnim sredstvima. Npr: Pokretanje upravnog spora.

Kada je upravni akt donesen od strane predstavničkog tijela, političko izvršnog organa itd. a to znači ako je doneseno od strane doma parlamentarne skupštine, skupštine kantona, izvršno političkog organa (šef države vlada) takvi akti u određenim situacijama nemaju drugostepenog organa i ne može se ulagati žalba na takva rješenja u upravnom postupku ali se zato osigurava druga pravna zaštita..

U pravilu žalba je dopuštena protiv svih prvostepenih rješenja i zaključaka osim u dva slučaja:

Kada je zakonom propisano. Kada nemamo drugostepenog organa.

Sa tog aspeketa se posmatra dopuštenost žalbe i na taj način se ostvaruje pravo na žalbu.

Kada se odlučuje o dopuštenosti žalbe treba voditi računa o žalbenoj legitimaciji. Ona označava one subjekte pravna i fizička lica i druge pravne subjekte, koji su u pravilu stranke u upravnom postupku.

Znaci žalbenu legitimaciju imaju stranke u upravnom postupku ali i treća lica koja su imala pravo učestvovati u upravnom postupku radi zaštite svojh prava i interesa iako zahtjev nije vođen ni po njihovom zahtjevu niti po službenoj dužnosti protiv njih. Ako su ta lica sudjelovala u prvostepenom upravnom postupku u cilju zaštite svojih prava i pravnih interesa i ona imaju žalbenu legitimaciju.

Znači žalbena legitimacija je krug lica kojima je dopušteno da izjavljuju žalbu i širi je u odnosu na druge postuke kada se ulaže žalba.

Isto tako žalbenu legitimaciju imaju i određeni državni organi koji po svojoj funkciji štite javni interes (tužiteljstva ali i drugi organi vlasti samo pod uvjetom ako se tim upravnim aktom dira u njihova prava odnosno pravne interese). To ovlaštenje uvijek proizilazi iz materijalnog zakona koji određuje djelogrug nadležnosti tog organa. Pored tog djelokruga mora se odrediti da taj organ zastupa zakonski zastupnik i on se tada pojavljuje mimo tužiteljstva i pravobraniteljstva jer direktno učestvuje u postupku sa stranačkom legitimacijom.

Da bi došlo do žalbe temeljna pretpostavka jeste da postoji prvostepeno upravno rješenje.

Od ovog pravila postoji samo jedan izuzetak a to je šutnja administracije ili žalba na takozvani nepostojeći upravni akt. Ako organ uprave ne donese rješenje ni u krajnjem roku od 90 dana, stranka ima pravo podnijeti inicijativu za rješenje u roku od 7 dana i ako organ uprave ne postupi po toj inicijativi u roku od 7 dana stranka može uložiti žalbu zbog šutnje administracije, uz napomenu da se žalba zbog šutnje administracije može uložiti i bez dodatne intervencije koja se upučuje drugostepenom organu kako bi se po pravu nadzora i kontrole inicirao prvostepeni upravni organ da donese odgovarajući akt.

Znači od ovog pravila da se žalba zasniva uvijek na postojanju prvostepenog upravnog rješenja postoji izuzetak kada uprava ne donosi rješenja i ako je to obavezna bilo po službenoj dužnosti bilo po privatnoj inicijativi i u tom slučaju se smara da je zahtjev stranke odbijen i ulaže se žalba kao da je zahtjev stranke odbijen kad se donosi rješenje u onom vremenu i roku kako je to naloženo zakonom o upravnom postupku ili eventualno posebnim zakonima iz svakog materijalnog propisa iz upravne oblasti.

Pored postojanja prvostepenog rješenja da bi došlo do ostvarenja prava na žalbu potrebno je da se takvo rješenje donese i dostavi stranci.

Bez dostavljanja nema žalbe jer i upravni akt ne proizvodi svoje dejstvo sve dok ne bude dostavljen stranci na koju se rješenje odnosi. Da bi se aktiviralo pravo na žalbu mora se dostaviti stranci. U pravilu žalba se podnosi u roku od 15 dana ali taj rok može biti i dulji i kraći samo pod uvijetom da je dulji, kraći rok utvrđen posebnim zakonom.

Žalba je podnesak kojim se komunicira između stranaka i organa koji vodi upravni postupak. Kao svaki podnesak, žalba mora biti uredna mora biti razumljiva mora imati podnositelja, znači podnesci su zahtjevi za pokretanje upravnog postupka.

Žalba je utvđena pravilima koji se odnose na podneske a podnesak mora biti uredan, razumljiv i mora sadržavati ime i prezime odnosno naziv podnositelja, mora se znati ko ulaže žalbu da li je žalba uložena od ovlaštenog lica jer je to jedan od formalnog razloga za odbacivanje žalbe.

Urednost žalbe cijeni se po tome da li ona sadržava obavezne pa i neobavezne elemente, razumljivost se cijeni po tome da li je razumljiv zahtjev stranke, u čemu se sastoji njeno nezadovojstvo rješenjem koje pobija.

Ime podnositelja ili naziv pravnog lica je od značaja da se zna da li to lice ima žalbenu legitimaciju da li je žalba izjavljena od ovlaštenog lica i sa druge strane da se vidi da li je to lice stranka u postupku ili je treće lice koje ima određeni pravni interes.

Ako se u žalbi iznose nove činjenice, a kada smo govorili o vođenju upravnog postupka rekli smo da se u žalbi mogu iznostii nove činjenice i predlagati novi dokazi ako su ti dokazi postojali u vrijeme pokretanja i vođenja upravnog postupka, stranka mora dokazati opravdanost zašto nije te činjenie i nove dokaze predložila u upravnom postupku a ako su to činjenie koje su nastale nakon donošenja upravnog rješenja one se ne mogu koristiti u tom postupku jer bi u tom slučaju bio novi zahtjev stranke.

Znači kad se iznose nove činjenice i dokaze u žalbi mora se obrazložiti zašto te činjenice nisu korištene u prvostepenom upravnom postupku. Ako se te nove činjenice iznose u upravnim postupcima sa dvije ili više stranaka, žalba se uvijek mora podnijeti u onolikom broju koliko ima stranaka, da se žalba može uručiti svakoj stranci na odgovor i osporavanje navoda žalbe i svakako jedan primjerak za organ koji vodi upravni postupak.

Znači žalba se u upravnom postupku u dvostranačkim ili vise stranačkim upravnim stvarima obavezno dostavlja svakoj od stranaka na izjašnjenje. Nedostavljanje takve žalbe predstavlja bitnu povredu postupka.

Stranka se ne mora izjašnjavati ali se njoj mora dati mogućnost da učestvuje u postupku a svakako ako se tim rješenjem dira u javni interes takvo rješenje se mora dostaviti nadležnim organima koji štite interese države.

67. NADLEŽNOST ORGANA ZA RJEŠAVANJE PO ŽALBI

U donošenju rješenja mogu učestvovati dva ili više organa u zavisnosti od njene uloge u samom postupku. Neki organi daju mišljenja, preporuke a neki daju saglasnost za donošenje rješenja, takva rješenja u kojim učestvuju dva ili više organa nazivaju se kompleksna rješenja. U tim slučajevima postavlja se pitanje ko odlučuje u žalbi na takva rješenja u upravnom postupku. Tu imamo dvije situacije ali u osnovi se svode na jedno.

Ako je doneseno kompleksno rješenje na koje je uložena žalba o žalbi se odlučuje na sljedeći način: Pravilo, o žalbi odlučuje organ koji bi inače bio nadležan da rješava o žalbi protiv rješenja organa koji je izdao pobijano rješenje, znači kada dva ili više organa donesu rješenje u pravilu rješenje donosi jedan organ a drugi daje mišljenje ili saglasnost, onaj organ koji je donio rješenje iznad njeg viši organ hijerarhijski je nadležan da riješava o žalbi.

Zatim složeno rješenje doneseno od strane jednog organa po saglasnosti drugog organa opet o žalbi odlučuje organ koji inače rješava protiv rješenja organa koji je donio rješenje.

U donošenju rješenja po pravu nadzora mogu učestvovati hijerarhijski viši organi davanjem instrukcija itd, ako je taj viši organ učestvovao na neki od načina donošenja prvostepenog rješenja on ne može odlučivati o žalbi vec će o žalbi odlučivati neposredno viši organ u odnosu na taj organ koji je davao ili vršio nadzor. U ovakvoj situaciji imamo 2 hijerarhijski viša organa ali se ne izlazi iz načela dvostepenost nego se jedan organ preskače i o žalbi odlučuje viši organ od njega.

Kada je u pitanju nadležnost organa koji rješavaju po žalbi treba reći da se određivanje organa koji će rješavati po žalbi protiv prvostepenih rješenja istovremeno određuje i hijerarhijski subjekt kontrole ovih akata.

Ako se kaže da po žalbi odlučuje federalna uprava za geodetske poslove ona je time legitimirana da vrši nadzor za rad općinskih službi i u zakonu se određuje organ koji je nadležan da rješava po žalbi.

Jedino organ koji je nadležan da vrši redovnu kontrolu i koji je nadležan da rješava po žalbama ovlašten je da cijeni zakonitost prvostepenog upravnog akta a u određenim situacijama kada je to određeno zakonom i cjelishodnost odnosno svrsishodnost.

Jer vrlo cesto nije dozvoljeno da se cijeni opravdanost donošenja takvog akta jer se ti akti donose u općem javnom interesu i onda se protiv njih ne može koristiti žalba kao vrhovno pravno sredstvo ali se mogu korisiti druga pravna sredstva ako iz takvog akta organa proizilaze konkretne obaveze za fizička i pravna lica.

68. ROK ZA ŽALBU

Rok za žalbu je opći rok koji je utvrđen u trajanju od 15 dana od dana dostavljanja upravnog akta.

Ako je rješenje danas dostavljeno prvi dan je sutradan.

Ukoliko rok za žalbu ističe na neradni dan ili praznik taj rok se produžava na prvi naredni dan.

Pored općeg roka posebnim zakonom se mogu utvrđivati drugačiji rokovi, u pravilu kraći rokovi a rijetko duži rokovi. Ako je posebnim zakonom utvrđen kraći rok taj posebni zakon se primjenjuje.

Žalba mora biti blagovremena, a to znači da se mora podnijeti u onom vremenu koje je navedeno u rješenju.

Žalba izjavljena poslije isteka roka je neblagovremena i kao takva se odbacuje rješenjem. Ako je žalba odbačena kao neblagovremena stranka uvijek ima pravo uložiti žalbu na rješenje kojim se njegoa žalba odbacuje kao neblagovemena. Ako je žalba preuranjena ona se odbacuje kao preuranjena.

Žalba se ne može uložiti na rješenje koje još nije doneseno osim u slučaju šutnje administracije.

69. PREDAVANJE I PODNOŠENJE ŽALBE

Žalba se uvijek naslovljava odnosno podnosi višem organu, hijerarhijski drugostepenom organu a žalba se u pravilu predaje prvostepenom organu koji je donio rješenje bilo neposredno putem pisarnice ili druge službe čija je obaveza da prima podneske ili se može predati posredno putem pošte. Ako se predaje posredno, pravilo je radi sigurnosti stranke da se predaje preporučenom poštom.

Isto tako se može izjaviti usmeno na zapisnik ali i pismeno kad se dostavlja ovim organima.

Žalba se predaje neposredno ili putem pošte ili usmeno po zapisniku prvostepenom organu koji je donio rješenje koje se žalbom pobija, međutim ako se žalba preda neposredno drugostepenom organu ili preporučenom poštom drugostepenom organu, drugostepeni organ kada primi žalbu on se u toj fazi uopšte ne upušta u njeno razmatranje nego je njegova obaveza da je odmah vrati prvostepenom organu, znači u praksi se to desava kad stranka hoće da razvlači postupak.

Pravilo je da drugostepeni organ onakvu žalbu kakvu je primio, ako ustanovi kome se ona treba predati, vraća tom organu.

Ako nema drugostepenog organa, nema prava na žalbu.

70. DEJSTVO ŽALBE

Žalba ima dva dejstva to su : suspenzivno ili odložno i devolutivno, odnosno instanciono hijerarhijski nadređeno dejstvo.

Suspenzivno dejstvo

Sama riječ suspenzivno potiče od riječi suspezija sto znači da se za vrijeme žalbe suspenduju prava, obaveze, odgovornosti koje su utvrđene u tom rješenju, drugačije rečeno, propisno izjavljena žalba koja ima obavezne elemente i eventualno neobavezne zadržava izvršenje rješenja. Ovdje treba također istaći da suspenzivno dejstvo ima i sam rok za izjavljivanje žalbe, ako je rok za žalbu 15 dana bez obzira da li će žalba biti izajvljena ili neće

organ uprave ili služba ne može pristupiti izvršenju rješenja osim u posebnim slučajevima koji su utvrđeni zakonom kada u dispozitivu stoji da žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Ova klauzula uvijek mora biti navedena u dispozitivu ili izreci rješenja a mora biti obrazložena u obrazloženju zbog čega se donosi takvo rješenja, zbog čega žalba ne zadržava izvršenje rješenja i na temelju kojeg propisa se određuje da žalba ne zadržava izvršenje rješenje.

Znači pored izjavljene žalbe i sam rok za žalbu ima suspenzivno dejstvo i u tom vremenskom periodu, 8 ili 15 dana ne može državni organ poduzimati nijednu mjeru ili radnju na izvršenju rješenja dok taj rok ne protekne.

Suspenzivno dejstvo može biti djelimično ili potpuno, to prije svega zavisi od same svrhe odnosno od same žalbe to jeste da li se žalbom rješenje pobija u cjelosti ili djelomično.

Ako se rješenje pobija u cjelosti znači sve odredbe rješenja su suspendovane a ako se pobija samo u određenom djelu organ odnosno službeno lice u preostalom dijelu može može pristupiti izvršenju rješenja.

Žalba nema suspenzivno dejstvo samo kada je to zakonom odjeđeno a to su sljedeće situacije:

Ako se radi o preduzimanju hitnih mjera u javnom interesu. Npr: U slučaju epidemije može se pristupiti izvršenju i bez pravosnažnosti rješenja, odnosno prije.

Ukoliko bi uslijed odlaganja izvršenja nekoj stranci bila nanesena šteta koja se ne bi mogla popraviti. Npr: Institut osiguranja dokaza.

Devolutivno dejstvo znači da uvijek o žalbi odlučuje i rješenje donosi organ kojem se žalba podnosi odnosno organ višeg stepena od prvostepenog organa.

To se odnosi na to da nekad drugostepeni organ donosi prvostepeno rješenje a onda se žalba ulaže organu koji je hijerarhijski viši od njega. Devolutivno dejstvo znači da o žalbi uvijek odlučuje organ koji je hijerarhijski viši od prvostepenog organa koji je donio prvostepeno rješenje.

Postoje određeni izuzeci od devolutivnosti a oni znače da je prvostepeni organ ovlašten da u određenim situacijama sam odluči po žalbi to jeste da je ne dostavlja drugostepenom organu, ti izuzeci se odnose na sljedeće:

Prvostepeni organ je ovlašten da odbaci žalbu ako je neblagovremena, nedopuštena i izjavljena od neovlastenog lica. To je obaveza prvostepenog organa da kad god dobije žalbu prvo provjeri da li je žalba kao podnesak razumljiva jasna onda dalje ocjenjuje da li je blagovremena dopuštena i izjavljena od dopuštenog lica. Ovi uslovi moraju postojati kumulativno.

Prvostepeni organ rješava kad je u pitanju zamjenjivanje prvostepenog rješenja u slučaju pogrešnog rješenja pravnog pitanja. To proizilazi iz onog ovlaštenja službenog lica da uvijek može upotpunjavati svoj postupak, i da može na temelju žalbe mijenjati pravnu kvalifikaciju. U tom slučaju je ovlašten prvostepeni organ da zamjeni svoje rješenje novim rješenjem to novo rjesenje dostavi stranci na koje stranka opet ima pravo žalbe jer je to novo rješenje umjesto onoga na koje se on žalio.

Prvostepeni organ rješava i kada je u pitanju zamjenjivanje rješenja koje se žalbom pobija nakon upotpunjenja postupka.

U slučaju uvažavanja žalbenog zahtjeva i donošenjem novog rješenja nakon provođenja ispitnog postupka. Znači ako je rješenje doneseno u onom skraćenom postupku i stranka uloži žalbu zbog toga što nije učestvovala u postupku. Ovlasteno službeno lice upotpuni taj postupak, donese novo rješenje koje se opet može pobijati novom žalbom.

Iz svega ovog proizilazi da devolutivnost znači obavezu prvostepenog organa da žalbu proslijedi drugostepenom organu sa kompletnim spisima predmeta. Kompletan spis znači fascikla sa svim sadržajem a predmet je sam zahtjev stranke.

U pravilu žalba ima devolutivno dejstvo a to znači da se to devolutivno dejstvo može posmatrati sa dva aspekta:

Organ koji je u organizacijskom i funkcionalnom svojstvu uprave dobija u djelokrug da odlučuje o žalbama.

Organ koji vrši instancioni odnosno hijerarhijski nadzor nad radom nižeg upravnog organa.

Najjednostavnije rečeno devolutivnost znači da uvijek odlučuje drugi organ, viši organ a ne onaj organ koji je donio rješenje koje se žalbom pobija.

Samo ulaganje žalbe znači istovremeno podvođenje pod kontrolu prvostepenog upravnog organa koji je donio pobijano rješenje od strane devolutivno višeg organizacijskog, funkcionalnog organa uprave. Ta kontrola vrši se kroz kontrolu primjene zakona na konkretnu upravnu stvar, međutim ovi viši organi mogu vršiti nadzor i na drugi način (pribavljanjem mišljenja, informacija dostavljanjem drugih akata kojima se obavještava o preduzetim radnjama itd).

71. RAD PRVOSTEPENOG ORGANA PO ŽALBI

Prvostepeni organ kada postupa po izjavljenoj žalbi sam vrši kontrolu svog vlastitog akta odnosno ovlašteno službeno lice vrši kontrolu svog vlastitog rada i kontrolu upravnog akta koji je proizašao iz tog vlastitog rada.Ta kontrola, ovlaštenja, ovlaštenog službenog lica odnosno prvostepenog organa su dvojaka, ona se dijele na čisto procesnopravna odnosno nemeritorna ovlaštenja i meritorna ovlaštenja.

Meritum je ono o čemu se u svakom predmetu odlučuje raspravlja i donosi u aktu, u sudskom procesu presude, u upravnom rješenje itd.

Kad su u pitanju nemeritorna ili čisto procesnopravna ovlaštenja ona se isključivo i prije svega odnose na:

Provjeru blagovremenosti odnosno da li je žalba uložena u onom roku u kojem se morala uložiti.

Onda provjerava dopuštenosti.

Izjavljenost od ovlaštenog lica odnosno provjerava se žalbena legitimacija.

Svi se ovi uvjeti posmatraju istovremeno odnosno kumulativni su.

Rokovi za žalbu su prekluzivni, protekom tog roka gubi se pravo na podnošenje žalbe, znači gubi se procesno pravo. Znači ne gubi se materijalno pravo ali se ono više ne može ostvarivati žalbom nego drugim sredstvima a jedno od tih instituta je povrat u prijašnje stanje.

, .

Žalba se uvijek odbacuje novim rješenjem. Ovdje se radi o nepriznavanju jednog prava, zbog toga se donosi rješenjem koje se opet može pobijati posebnom žalbom, u toj posebnoj žalbi nije nužno obrazlagati razloge koji su navedeni u žalbi nego se samo navode razlozi kojim se osporavaju procesnopravne pretpostavke, blagovremenost dopuštenost i izjavljenost od ovlaštenog lica.

Ukoliko prvostepni organ prihvati žalbu kao blagovremenu dopuštenu i izjavljenu od ovlaštenog lica on može utvrditi jedno od sljedećih činjenićnih stanja:

Može utvrditi opravdanost žalbe odnosno drugim riječima nezakonitost i nepravilnost pobijanog upravnog akta odnosno prvostepenog rješenja.

Može utvrditi da provedeni postupak nije bio potpun, u tom slučaju ovlašten je po samom zakonu da upotpuni postupak, otklonit će te nedostatke.

Može utvrditi da je rješenje doneseno u skraćenom postupku a trebalo je da se provede poseban ispitni postupak, pa će u tom slučaju samo otkloniti taj nedostatak i nastaviti vođenje posebnog ispitnog postupka provođenjem dokaza za koje smatra da su neophodne radi zakonitog i pravilnog rješavanja upravne stvari. – načelo arbitražnosti.

Tek nakon ovih formalno pravnih radnji, ovlašteno službeno lice može preći na preduzimanje meritornih ovlaštenja, ove provjere, procesnopravne radnje koje preduzima ovlašteno službeno lice u pravilu se provodi u takozvanom prethodnom postupku, to znači da se još nije došlo do svrhe žalbe nego se ispituje formalna ispravnost žalbe, tek kad ta faza prodje onda se pristupa samom sadržaju, osnovanosti i neosnovanost same žalbe.

Vrlo često se i ne pristupa meritornom rješavanju. Postoje li formalni nedostatci, žalba se tada odbacuje i na taj način se i ne rješava po žalbi.

Kada žalba „prođe“ prethodni postupak onda ovlašteno službeno lice poduzima meritorna ovlaštenja koja se provode po redovnom postupku po žalbi.

Koristeći meritorna ovlaštenja organ može postupiti na sljedeće načine:

Može prvostepeni organ da donese novo prvostepeno rješenje koje upravnu stvar u cjelini rješava drugačije, to praktično znači da nema onog rješenja na koje se stranka žalila nego se donosi novo rješenje i na koje iz početka ponovno teče pravo na žalbu.

Vrši upotpunjenje provedenog postupka bilo da se radi o skraćenom ili posebnom ispitnom postupku u zavisnosti od ocjene ovlaštenog službenog lica i u zavisnosti od rezultata odnosno utvrđenog činjeničnog stanja a do kojeg se dođe u upotpunjenom postupku cijeni se opravdanost ili osnovanost žalbe. Ako se i u upotpunjenom postupku utvrdi osnovanost žalbe ovlašteno lice može donijeti novo rjesenje kao i u prvom slučaju.

Može obavezno provesti ispitni postupak ako je rješenje doneseno bez provođenja tog postupka odnosno u skraćenom postupku bez učešća stranke a stranka u žalbi upravo navodi kao jedan od žalbenih razloga njeno neučešće u tom postupku. Ovo je jedan od žalbenih razloga koji se naziva povreda pravila upravnog postupka zbog kojih se rješenja ponistavaju. U pravilu tada organ ili ovlašteno službeno lice pristupa upotpunjenu postupka i na osnovu toga upotpunjenog postupka odlučuje da li će samo rješiti žalbu ili će po načelu devolutivnost proslijediti žalbu drugostepenom organu.

I ako prvostepeni organ nije odbacio žalbu niti zamijenio svoje prvostepeno rješenje tada je dužan odmah a najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema žalbe proslijediti žalbu sa spisima nadležnom drugostepenom organu. Ova prethodna tri načina meritornog postupanja isključuju jedan drugog. Obaveza prvostepenog organa je nakon što nije postupio ni na jedan od prethodna 3 da proslijedi kompletan spis drugostepenom organu na odlučivanje odmah a najkasnije u roku od 8 dana.

Osnovno pravilo je da prvostepeni organ može izmjeniti svoje rješenje samo ako je žalba u cijelosti osnovana a ne djelimicno. Ako je žalba djelomično osnovana ovlašteno službeno lice obavezno proslijeđuje spis drugostepenom organu koji će u zavisnosti od ocjene osnovanosti pojedinih žalbenih navoda odlučiti koje će dijelove rješenja poništit i da li će ih sam rješiti ili će predmet vratiti na ponovni postupak prvostepenom organu, ali se mora znati da ovlašteno službeno lice koje je vodilo prvostepeni postupak može samo u cijelosti udovoljiti žalbi a ne djelomično.

Međutim u ovakvoj situaciji ovlašteno službeno lice koji vodi prvostepeni postupak ako smatra da je žalba stranke opravdana ali određeni dijelovi su upitni može po onom načelu arbitražnosti izvršiti dopunu postupka, otkloniti sve nedostatke koji se ukazuju u žalbi i onda ili samo odlučiti po toj žalbi ili donijeti novo rješenje ili proslijediti takav upotpunjen postupak drugostepenom organu na odlučivanje. Jako širok domet načela arbitražnosti, u interesu zaštite javnog interesa.

Isto tako prvostepeni organ koji je donio rješenje povodom žalbe uvijek može kad utvrdi da provedeni postupak nepotpun a da je to moglo uticati na rješavanje upravne stvari dužan je postupak upotpuniti i donijeti novo izmjenjeno rješenje.

Organ koji vodi upravni postupak će upotpuniti postupak u sljedećim situacijama:

Ako su u žalbi navedeni takve činjenice i takvi dokazi koji bi mogli ishoditi donošenjem drugačijeg rješenja od onog koje je doneseno, koje se žalbom pobija, u tom slučaju ovlašteno službeno lice je obavezno upotpuniti postupak u skladu sa navodima iz žalbe, provjeriti i utvrditi određene činjenice i dokaze.

Obavezno će se postupak dopuniti ako stranci nije data mogućnost da učestvuje u postupku prije donošenja rješenja a takva mogućnost joj je po zakonu morala biti data odnosno morao se je sprovesti posebni ispitni postupak a on nije sproveden ili je sproveden djelimićno u tom slučaju se postupak mora upotpuniti. Rješenje će se poništiti pa će se voditi novi postupak.

Ako je stranci omogućeno učešće u postupku a stranka izostane iz opravdanih razloga i dokaže odsutnost, u tom slučaju se njoj mora omogućiti ponovno učešće u postupku, saslušati je, i na temelju toga dalje odlučiti po žalbi u skladu sa utvrđenim činjenićnim stanjem.

72. RJEŠAVANJE DRUGOSTEPENOG ORGANA PO ŽALBI

Rad drugostepenog organa po žalbi također se razlikuje u zavisnosti od radnji koje drugostepeni organ preduzima na prethodni i redovni postupak.Ovdje imamo prethodni postupak i onaj redovni postupak a podijela se temelji na istim činjenicama kao i u prvostepenom postupku.Znači u zavisnosti od toga na koji način se odlučuje o određenim pitanjima odnosno koje radnje se preduzimaju.

U prethodnom postupku se preduzimaju procesnopravne radnje, ne rIješava se meritorno nego se meritorno odlučuje u redovnom postupku.

Znači drugostepeni organ u prethodnom postupku prvo ispituje blagovremenost dopuštenost i izjavljenost žalbe od ovlaštenog lica iako je to obaveza prvostepenog organa može se desiti da prvostepeni organ propusti da cijeni da li je žalba blagovremena dopuštena i izjavljena od dopuštenog lica i onda je to obaveza drugostepenog organa da prije nego što pristupi meritornom odlučivanju, odnosno ispitivanju ostalih žalbenih navoda prvo i drugostepeni organ ispituje blagovemenost dopuštenost i izjavljenost žalbe od ovlaštenih lica.

Ako je prvostepeni organ propustio da provjeri blagovremenost dopuštenost i izjavljenost žalbe od ovlaštenog lica to čini svojim rješenjem drugostepeni organ, kako će se ova situacija znati? Jednostavno – prvostepeni organ ako je utvrdio da je žalba neblagovremena nedopuštena i izjavljena od neovlaštenog lica on takvu žalbu odbacuje svojim rješenjem na koje stranka ima pravo žalbe, o toj žalbi prvostepeni organ ne može odlučivat i tu žalbu mora proslijediti drugostepenom organu koji će u tom slučaju razmatrati dvije žalbe, žalbu kojom se odbacuje žalba i svakako kada utvrdi da je ta žalba osnovana onda će pristupiti meritornom rješavanju druge žalbe.

Znači iz samog spisa drugostepeni organ odmah jasno vidi da li je prvostepeni organ razmatrao blagovremenost dopuštenost i izjavljenost žalbe od ovlaštenog lica i po samoj činjenici što nema rješenja kojim se žalba odbacuje i na koju nema posebne žalbe na rješenje o odbacivanju žalbe, bez obzira na ovu činjenicu drugostepeni organ prije upuštanja u meritorno odlučivanje ponovno ima ovlaštenje i u pravilu ponovo vrši kontrolu blagovremenosti dopuštenosti izjavljenosti žalbe od ovlaštenog lica.

Ukoliko je prvostepeni organ propustio da to učini i ako drugostepeni organ u prethodnom postupku nađe da je žalba neblagovremena, nedopuštena i izjavljena od neovlaštenog lica drugostepeni organ će svojim rješenjem takvu žalbu odbaciti iz tih razloga i na rješenje drugostepenog organa, stranka ima pravo žalbe hijerarhijski višem organu od drugostepenog organa.

Ako u prethodnom postupku drugostepeni organ utvrdi da rješenje sadrži očigledne formalne nedostatke on će takvo rješenje poništiti ili proglasiti ništavnim. Nedostaci koji uzrokuju poništenje odnosno oglašenje rješenja ništavim su nedostatci prvostepenog organa koji zahtjevaju uklanjanje, povlačenje iz pravnog života rješenja prvostepenog organa kao nezakonitog ili ništavnog. U ovom slučaju drugostepeni organ će takvo rješenje ukloniti iz pravnog života ako je očigledno nezakonito ili ako je necjelishodno.

Formalni nedostaci koji dovode do poništenja rješenja su sljedeći:

Ako postoji negativni sukob nadležnosti, odnosno ako je žalba uložena zbog odbijanja bilo kojeg organa uprave da rješava konkretnu upravnu stvar. Negativni sukob nadleznosti, postoji kada nijedan organ ne želi da uzme predmet i rješava oglašavajući se da je nenadležan za tu upravnu stvar.

Nenadležnost službenog lica za donošenje prvostepenog rješenja. Mora se praviti razlika između voditelja službenog postupka od ovlaštenog službenog lica koje donosi rješenje u upravnom postupku. Rješenje u upravnom postupku donosi rukovodilac organa, njegov zamjenik ili drugo lice ovlašteno od strane rukovodioca organa, pored njih su lica sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima i kao što su inspektori i druga lica koja u skladu sa svojom funkcionalnom nadležnošću ovlaštena da rješavaju u upravnim stvarima. Znači ta lica ako je neko lice donijelo rješenje u upravnom postupku u određenoj upravnoj stvari a nije nadležno da o tome odlučuje onda je to osnov za poništenje rjesenja jer je takvo rješenje nezakonito odnosno lice koje ga je donijelo nema ovlaštenje uopšte da postupa u određenoj upravnoj stvari.

Ako je u donošenju rješenja učestvovalo lice koje je moralo biti izuzeto. To su lica koja su neposedno zainteresirana za rješavanje upravne stvari, lica koja su u krvnom i tazbinskom svojstvu sa strankom, lica koja su učestvovala u donošenju. Onda se ono poništava bez upuštanja u meritorno odlučivanje.

Ako je rješenje donio kolegijalni organ bez odgovarajućeg foruma. Uvijek mora biti neparan broj.

To su formalni nedostaci na koje odmah po službenoj dužnosti pazi drugostepeni organ i kad ustanovi da bilo koji od ovih nedostataka postoji bez meritornog upuštanja u bit žalbe donosi se rješenje kojim se poništava takvo rješenje i ono se vraća prvostepenom organu sa jasnim uputama na dalje postupanje.

Tek kada žalba prođe sve one faze, ako rješenje zadovoljava sve navedene kriterije onda se po žalbi prelazi u redovan postupak odlučivanja.

Redovan postupak odlučivanja u drugostepenom postupku jeste odlučivanje o samom sadržaju, osnovu žalbenih razloga.

Žalbeni razlozi su identični onim žalbenim razlozima kao u parničnom pa i krivićnom postupku sa određenim izuzecima . Žalbeni razlozi su:

Povreda odredaba upravnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenićno stanje. Kada je pogrešno utvrđeno činjenićno stanje provedeni su svi dokazi i utvrđene su činjenice ali je iz utvrđenih izvedenih dokaza i činjenica izveden pogrešan zaključak o osnovanosti ili neosnovanosti u cijelosti ili djelimićno, samog zahtjeva ili jednostavno izveden pogrešan zaključak o određenom dokazu koji je uzet kao dostojan ili nedostojan u zavisnosti od situacije. A kada govorimo o nepotpuno utvrđenom činjenićnom stanju određeni dokazi nisu izvedeni nisu utvrđene sve činjenice koje su relevantne za odlučivanje u toj pravnoj stvari.

Pogrešna primjena materijalnog prava. Materijalno pravo je sadržano u zakonima u kojima se određuje djelokrug nadležnosti organa uprave odnosno službi za upravu.

U ovim žalbenim osnovima se meritorno odlučuje u drugostepenom postupku kada žalba prođe sve prethodne faze.

Drugostepeni postupak počinje u zavisnosti od toga da li je prvostepeni organ odbacio žalbu kao neispravnu ili je nije odbacio i u zavisnosti od toga da li je to uradio drugostepeni organ.

Ako je prvostepeni organ odbacio žalbu svojim rješenjem zbog procesnih nedostataka (blagovremenost dopuštenost i izjavljenost od dopuštenog lica) onda drugostepeni organ ima 2 žalbe pred sobom:

Žalbu na rješenje kojim se žalba odbacuje

Žalbu na prvostepeno rješenje koje se pobija žalbom koja je odbačena. Ako to nije uradio prvostepeni organ onda drugostepeni organ provjerava formalnu ispravnost a opet u zavisnosti od toga ako je drugostepeni organ žalbu odbacio onda nema meritornog raspravljanja o žalbi kod drugostepenog organa.

Ako je prvostepeni organ žalbu stranke odbacio kod drugostepenog organa znači imamo dvije žalbe i tada drugostepeni organ prvo rješava o rješenju o odbacivanju žalbe od strane prvostepenog organa, ako drugostepeni organ ustanovi da je odbacivanje žalbe osnovano on će takvo rješenje kojim je žalba odbačena potvrditi a da se uopste neće upuštati u razmatranje žalbe protiv prvostepenog rješenja odnosno meritorne žalbe na meritum, na zahtjev stranke na konkretnu upravnu stvar koja je na taj način rjesena.

Ako drugostepeni organ nađe da je odbacivanje žalbe prvostepenog organa neosnovano, on će žalbu prihvatiti kao blagovremenu, dopuštenu i izjavljenu od ovlaštenog lica. Tada e pristupiti meritornom odlučivanju o žalbi a u svom rješenju neće donositi posebno rješenje koje poništava rješenje kojim se žalba odbacuje nego će to uraditi jednim rješenjem.

Ako drugostepeni organ utvrdi da je žalba opravdana on će poništiti prvostepeno rješenje o odbacivanju te žalbe i nastaviti rad na žalbi u glavnoj stvari a onda će pristupiti sa svoje strane. Prvo će cijeniti formalnu ispravnost pa tek onda materijalnu osnovanost izjavljene žalbe. U takvim situacijama kad se žalba o odbacivanju rješenja poništi drugostepeni organ ima pred sobom razne načine po kojima će postupiti rješavajući žalbu na prvostepeno rješenje:

Moze žalbu odbiti. Može prvostepeno rješenje poništiti u cijelosti ili djelomično. Može prvostepeno rješenje izmjeniti. Može prvostepeno rješenje oglasiti nistavim odnosno poništiti ga.

Kad je žalba blagovremena, dopuštena i izjavljena od ovlaštenog lica došla u rad drugostepenog organa on može postupiti na ta četiri navedena načina.

73. RAZLOZI ZA ODBIJANJE ŽALBE OD DRUGOSTEPENOG ORGANA

Drugostepeni organ će žalbu odbiti u sljedećim slučajevima:

Kada ustanovi da je prvostepeni postupak pravilno proveden, to jeste da je doneseno rješenje zakonito ili kada utvrdi ili ustanovi da ne stoji ni jedan od žalbenih navoda. Da nema povrede pravila upravnog postupka, ni pogrešno ni nepotpuno utvrđenog činjenicnog stanja ni pogrešne primjene materijalnog prava.

Kada ustanovi da je prvostepeno rješenje zasnovano na zakonu ali ne iz onih razloga kako je to navedeno u rješenju nego iz drugih razloga koje će u svom rješenju drugostepeni organ izložiti.

Kada ustanovi da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka ali su takve prirode da nisu mogli uticati na rješenje upravne stvari.

74. PONIŠTAVANJE RJEŠENJA, RAZLOZI, POSTUPANJE DRUGOSTEPENOG ORGANA

Drugi način rješavanja drugostepenog organa po žalbi jeste djelimićno ili u cijelosti poništenje prvostepenog rješenja od strane drugostepenog organa.Drugostepeni organ će prvostepeno rješenje poništiti u cjelosti ili djelomično kako iz formalnih tako i i z materijalnh razloga.

Formalni razlozi su:

Kada drugostepeni organ ustanovi da je prvostepeno rješenje donio nenadležni organ, tada drugostepeni organ postupa po službenoj dužnosti. Obaveza drugostepenog organa je da po službenoj dužnosti uvijek pazi da li je upravnu stvar rješavao nadležni organ odnosno služba za upravu, ako je to bio nenadležni organ to rješenje se poništava, u zavisnosti od same upravne stvari i načina njenog rješavanja.

Kada drugostepeni organ ustanovi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene.

Kada drugostepeni organ ustanovi da su u prvostepenom postupku povrijeđena pravila postupka koja su bitno utjecala na rješavanje upravne stvari. Pravila postupka su utvrđena osnovnim i dopunskim načelima i mora se znati da ova dopunska ili dodatna načela nisu drugorazrednog karaktera odnosno mogu uticati na povrede pravila postupka.

Kada drugostepeni organ ustanovi da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili da je u suprotnosti sa obrazloženjem rješenja. Nejasan dispozitiv stvara probleme u izvršenju rješenja. Cilj svakog akta jeste njegova konačna realizacija, ako je izreka presude u parničnom postupku nejasna ona se mora ukinuti ili preinačiti isti je slučaj i u upravnom postupku. Dispozitiv mora biti jasan, precizan kako bi se moglo izvršiti sa što manje štete za stranku protiv koga se izvršava odnosno za izvršenika. Ako je dispozitiv rješenja suprotan obrazloženju onda proizilazi da to nije ta upravna stvar u o kojoj se odlučivalo jer obrazloženje mora da sadrži opis zahtjeva stranke, opis izvedenih dokaza i utvrđenog činjenićnog stanja, ovlaštenja na temelju kojeg je rješavana ta upravna stvar materijalni propis po kojoj je upravna stvar rješena te ako obrazloženje sadrži jedne podatke a dispozitiv druge onda je to promašaj. Obrazloženje mora isključivo da prati sam dispozitiv, a dispozitiv meritorno odlučuje o usvajanju ili odbijanju zahtjeva stranke, da li žalba zadržava ili nezadržava rješenje itd.

Kada drugostepeni organ ustanovi da su u prvostepenom postupku pogrešno ocijenjeni dokazi, kada se izvede pogrešan zaključak iz utvđenog činjenićnog stanja odnosno kada se nekom dokazu pokloni ili nepokloni vjera a to bitno utiče na rješenje upravne stvari.

Kada drugostepeni organ ustanovi da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjenicnog stanja.

Materijalno pravni razlozi za djelmično ili u cjelosti poništenje prvostepenog rješenja su sljedeći:

Kada drugostepeni organ ustanovi da je pogrešno primjenjen materijalni propis.

Kada ustanovi da je na temelju slobodne ocjene dokaza trebalo donijeti

dugačije rješenje. Ocjena dokaza bez mješanja bilo koga sa strane, ocjena u okviru izvedenih dokaza i utvđenog činjenićnog stanja.

Kada drugostepeni organ poništava prvostepeno rješenje on može postupiti na dva načina:

Može sam riješiti upravnu stvar. Sam će je riješiti ako ocijeni da su svi dokazi izvedeni, da je jasno utvrđeno činjenićno stanje i da nije potrebno upotpunjavati postupak.

Poništit će rješenje i vratiti cjelokupan predmet prvostepenom organu ali uz jasne upute, koje dokaze će izvesti kako će utvrditi činjenićno stanje i onda na temelju toga donijeti rješenje, drugostepeni organ uvijek daje upute kada poništava i vraća na ponovni postupak.

Drugostepeni organ će sam riješiti stvar osim u sljedećim situacijama odnosno drugostepeni organ će uvijek vratiti prvostepenom organu predmet na ponovno odlučivanje u sljedećim situacijama:

Ako su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili potpuno utvrđene, vrača se jer jer izvođenje dokaza vec provedeno.

Kada su napravljene bitne porede pravila postupka. Najčešće neomogučavanje učešća stranci u postupku, a od toga zavisi rješavanje upravne stvari. To je uvijek razlog da se rješenje poništi i predmet vrati prvostepenom organu jer će prvostepeni organ brže efikasnije i lakše upotpuniti činjenićno stanje odnosno ukloniti nedostatke.

Kada je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili u suprotnosti sa obrazloženjem a drugostepeni organ nađe da će ove nedostatke brže i ekonomičnije ukloniti prvostepeni organ.

Kada ustanovi da je prvostepeno rješenje donio nenadležni organ, drugostepeni organ poništava rješenje i vraća predmet nadležnom organu a ne onom koji je donio pobijano rješenje.

U ostalim situacijama drugostepeni organ sam rješava upravnu stvar, on može donijeti rješenje na podlozi već utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza u prvostepenom postupku ili može upotpuniti postupak sam ili putem prvostepenog organa.

U pravilu u ovakvim situacijama radi se o manjim nedostacima koje je opravdanije otkloniti tako što će drugostepeni organ upotpuniti postupak nego da rješenje poništava i vraća predmet na ponovno odlučivanje, a u zavisnosti od toga koji je to dokaz može sam upotpuniti takav postupak ili tražiti da to učini prvostepeni organ.

Pravilo je da drugostepeni organ koji rješava po žalbi sam i rješava upravnu stvar, a izuzetno predmet vraća prvostepenom organu i to samo u zakonom određenim situacijama.(četiri gore navedene situacije)Znači drugostepeni organ kada rješava po žalbi ima prioritetnu obavezu da žalbu meritorno riješ,i međutim u zavisnosti od toga kakvo je prvostepeno rješenje koji je obim njegovog napadanja itd. te situacije su posebne,

izuzetne, zakonom utvrđene i samo u tim situacijama predmet se vraća prvostepenom organu sa uputama.Ovo proizlazi iz načela dvostepenosti a u okviru njega princip devolutivnosti, da o žalbi uvijek odlučuje neposredno viši hijerarhijski nadređeni organ.

75. KADA ĆE DRUGOSTEPENI ORGAN IZMJENITI PRVOSTEPENO RJEŠENJE

Treći način rješavanja po žalbi drugostepenog organa jeste da drugostepeni organ mijenja prvostepeno rješenje, a kada drugostepeni organ mijenja prvostepeno rješenje on ustvari meritorno odlučuje o upravnoj stvari.

Drugostepeni organ će svojim rjesenjem izmjeniti prvostepeno rješenje u sljedećim situacijama:

Kada ustanovi da je pravilno utvrđeno činjenićno stanje i da je materijalno pravo pravilno primjenjeno ali da se cilj zbog kojeg je rješenje doneseno moze postići boljim, blažim, jednostavnijim sredstvima za samu stranku. Reformation in peius,reformatio in melius: Kada sama stranka ulaže žalbu a nije povrijeđen opći javni interes drugostepeni organ ne može nepovoljnije žalbu riješiti u odnosu na prvostepeno rješenje.

Vođenje postupka po službenoj dužnosti, posebno se vodi računa o zaštiti javnog interesa, a drugostepeni organ može izmjeniti prvostepeno rješenje ako se njima vrijeđa opći odnosno javni interes.

Izmjenjeno rješenje ne smije biti niti izvan niti mimo zahtjeva stranke što znaći da se drugostepenim rješenjem može samo raspravljati u okviru postavljenog zahtjeva stranke odnosno konkretne upravne stvari onako kako je ona odlućivana u prvostepenom postupku. Ovo proizilazi iz načela zakonitosti.

Drugostepeni organ može povodom žalbe izmjeniti prvostepeno rješenje u korist žalitelja i priznati mu nešto što žalbom nije traženo, što znači da može povoljnije za stranku rješiti konkretnu upravnu stvar ali pod dva uvjeta:

Da se priznavanjem ne dira u opći odnosno javni interes. Da se ne dira u pravo odnosno interese trećih lica.

Ovakve izmjene u korist stranke uglavnom su sadržane kod mogućnosti alternativnih rješenja konkretne upravne stvari. Ako se određena upravna stvar

mora riješiti na obavezan način bilo prihvatanjem ili odbijanjem onda se takvo rjesenje ne može mijenjati u korist stranke, ali ako postoje alternative što najčesće postoji u diskrecionoj ocjeni onda se stranci može priznati više prava nego što je ona tražila žalbom ali pod pod gore navedenim uslovima.

Mora se praviti jasna razlika kada se žalba odbacuje a kada se odbija, razlikovati formalno odnosno materijalno odbijanje.Žalba se uvijek odbija kada se o njoj meritorno odlučuje, a odbacuje se kada se o njoj nije meritorno odlučivalo, u upravnom postupku žalba se uvijek odbacuje rješenjem. Pazi se prvo na formalne nedostatke pa tek onda materijalnom rješavanju i preduzimanju drugih radnji.

Rok za rješavanje žalbi jeste odmah, što prije a najkasnije u roku od 30 dana.

Posebnim zakonima gdje se provode posebni upravni postupci ovaj rok se može propisati kao kraći rok.Radi pravne sigurnosti koja se ogleda u zaštiti prava ili pravnih interesa ili nametanja obaveza, obaveza organa je da po žalbi postupaju hitno i bez odlaganja da ih što prije rješavaju jer ne mogu stranke, naručito u upravnim stvarima dugo čekati rješenje po žalbi jer su to pitanja svakodnevnog života građana i zbog toga su rokovi za žalbu vrlo kratki i obaveza je organa da po njima hitno postupaju.

76. OBJASNITE POJAM REFORMATIO IN MELIUS

Reformatio in melius se sastoji u tome što drugostepeni organ u cilju pravilnog rješenja stvari može izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenog u prvostepenom postupku, ako se time ne vrijeđa pravo druge osobe.

77. OBJASNITE POJAM REFORMATIO IN PEIUS

Reformatio in peius se sastoji u tome da u cilju pravilnog rješenja stvari drugostepeni organ povodom žalbe može izmijeniti prvostepeno rješenje na štetu žalioca, ali samo iz zakonom predviđenih razloga.( nadzora; cilju zaštite javnog interesa; se može oglasiti ništavim.)

78. OGLAŠAVANJE RJEŠENJA NIŠTAVIM (Ovo je vanredno pravno sredstvo, odgovor je na kraju drugog dijela)

79. OBJASNITE POJAM „ŠUTNJA UPRAVE“

Poseban institut za donošenje žalbe je u slučaju šutnje administracije odnosno kada se po žalbi stranke riješava o nepostojećem upravnom aktu.

Stranka ima pravo žalbe ako njen zahtjev nije riješen u roku od 30, 60 i 90 dana. U takvim situacijama stranka ima pravo da zbog nedonošenja upravnog akta uloži žalbu drugostepenom organu kao da je njen zahtjev odbijen.

Prije toga stranka ima pravo da ostavi rok od sedam dana organu uprave da riješi upravnu stvar, pa ako ni u tom roku prvostepeni organ ne odluči stranka ima pravo uložiti žalbu kao da je njen zahtjev odbijen. U ovakvim situacijama se priziva, traži od drugostepenog organa da natjera prvostepeni organ da rješi konkretnu upravnu stvar.

Kada smo govorili o hijerarhiji organa uprave rekli smo da viši organi imaju pravo nadzora odnosno kontrole rada, davanje smjernica uputa itd. za rad prvostepenih organa, tako po pravu nadzora viši organi su ovlašteni da kontrolišu rad prvostepenih organa u pogledu šutnje administracije i da naloži prvostepenom organu da postupa po zahtjevu stranke.

Treba reći da je ovo sredstvo vrlo neefikasno jer i kod drugostepenih organa rokovi se ne poštuju. Ovo pokazuje odnos uprave prema cjelokupnom društvu, organi uprave su prevashodno državni organi koji rade u interesu države a ne u interesu stranaka i iz tih razloga je i nastalo upravno zakonodavstvo i postupak itd.

80. POJAM, SVRHA I VRSTE IZVRŠENJA U UPRAVNOM POSTUPKU

Uvod

Treba odma reći da je upravni akt i rješenje i zaključak. Upravni akt se može izvršavati tek kada postane izvršan. Ukoliko bi stranka pokrenula izvršni postupak a da rješenje nije postalo izvršno takav zahtjev će se odbiti kao preuranjen. Mora se poštovati paricioni rok u kojem stranka može dobrovoljno ispuniti svoju obavezu. Postupanje suprotno ovom pravilu dovodi do nepotrebih troškova koji padaju na teret onog koji je prouzrokovao a čim je nesto preuranjeno odgovoran je onaj koji je požurio sa takvim aktom.

Istu situaciju imamo i kod upravnog akta, tek kad upravni akt postane izvršan, a rješenje je izvršno kada protekne onaj rok u kojem je stranka mogla koristiti pravno sredstvo a ako je koristila tek kada se odluči po pravnom sredstvu.

Treba praviti jasnu razliku između izvršenja rješenja i izvršenja zaključka upravnih akata.

Također treba praviti jasnu razliku između izvršnosti prvostepenog i izvršnosti drugostepenog rješenja.

Prvostepeno rješenje je izvršno u sljedećim situacijama:

Istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, kada žalba nije izjavljena rješenje postaje i pravosnažno i konačno i izvršno.

Kada se dostavi stranci ako protiv toga rješenja žalba nije dopuštena. Nedopuštenost žalbe mora biti jasno navedena u samom dispozitivu rješenja (protiv ovog rješenja žalba nije dozovljena ili žalba izjavljena na ovo rješenje ne odlaže njegovo izvršenje). I jedna i druga klauzula moraju biti jasno navedene u dispozitivu rješenja. Kada žalba nije dopustena onda je osigurano drugo pravno sredstvo a kad žalba ne odlaže izvršenje rješenja to je znači u bitnim situacijama, u posebnim situacijama kada treba zaštiti opći javni interes ili prava stranke ako se na drugi način ne mogu zaštititi a izvršenjem bi bila spriječena veća šteta koja bi mogla nastati za stranku kada se rješenje izvršava prije njegove izvršnosti.

Dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

Istekom roka za izvršenje radnje određene dispozitivom rješenja odnosno istekom roka za dobrovoljno ispunjenje obaveze.

Drugostepeno rješenje kojim je izmijenjeno prvostepeno rješenje postaje izvršno onda kada se dostavi stranci i od tog dana po proteku rok od 15 dana od dana dostavljanja, ako nije ostavljen drugi rok za izvršenje, a ako je ostavljen drugi rok onda po proteku drugog roka, jer ako drugostepeni organ izmijeni rješenje znači on je meritorno odlučio po žalbi. Takvo rješenje je konačno i protiv njega se ne može koristiti redovno pravno sredstvo ali se može voditi upravni spor, zbog toga je opšti rok za izvršenje 15 dana ako nije određen drugi rok.

Zaključak kao upravni akt postaje izvršan samim saopćavanjem stranci.

Npr: Tokom usmene rasprave donese se zaključak da stranka izvrši uplatu na ime vještačenja, odnosno dostavljanjem stranci kad se protiv njega ne može izjaviti posebna žalba (u slučaju pisanog zaključka), dostavljanjem rješenja stranci kojim se žalba na zaključak odbacuje. ( kada stranka ulaze žalbu na neki zaključak), istekom roka za žalbu kada je zakonom ili samim zaključkom određeno da žalba odlaže izvršenje rješenja.Istekom roka za izvršenje radnje odredjene u zaključku sa tim da taj rok počinje teći od istog momenta kao i kod rješenja u kojem je ostavljen rok za izvršenje neke radnje. (istekom roka za izvršenje radnje određene zaključkom)

Konačnost upravnog akta se razlikuje i od izvršnosti i od pravosnažnosti.

Konačan je onaj upravni akt protiv kojeg nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku a to je znači drugostepeni a u određenim situacijama i trećestepeni odnosno drugostepeno i trećestepeno rješenje i kada nema daljeg organa koji će iznad njega rješavati o tome i kada nije dozvoljena upotreba redovnih pravnih sredstava, takav upravni akt je konačan. Protiv konačnih upravnih akata upotreba pravnih sredstava jeste tužba odnosno pokretanje upravnog spora.

Redovna pravna sredstva se mogu izjaviti iz više razloga.Žalbe se koriste iz formalnih i materijalnih razloga a kada je u pitanju konačan upravni akt onda se traži samo njegovo poništenje koje se može tražiti iz istih razloga iz kojih se pobija prvostepeni upravni akt žalbenim razlozima.

Također konačan upravni akt je prvostepeni akt protiv koga žalba nije uložena.

Konačnost i izvršnost upravnih akata se u pravilu podudara. Međutim ona se ne podudara u onim slučajevima kada žalba i žalbeni rok nemaju suspenzivno dejstvo na prvostepene upravne akte.

Npr: Ako žalba ne odlaže izvršenje rješenja ili protiv rješenja žalba nije dopuštena.

U tom slučaju se konačnost i izvršnost upravnog akta razlikuju.

Ovdje imamo izvršnost prvostepenog akta kada žalba ne odlaže izvršenje rješenja i kada žalba nije dopuštena ali je dopušteno drugo pravno sredstvo tada imamo izvršnost akta samim njegovim donošenjem a kad žalba ima suspenzivno dejstvo onda se konačnost i izvršnost podudaraju.

Pravosnažnost upravnog akta je njegovo glavno svojstvo a pravosnažnost je utvđena isključivo radi pravne sigurnosti subjekata, ona znači mogućnost ostvarivanja prava odnosno obavezu izvršavanja obaveza, kad ne bi bilo pravosnažnosti onda ne bi bilo svrhe donošenja upravnih akata a svrha donošenja upravnih akata je njegova izvršnost a svaki upravni akt koji je pravosnažan je istovremeno i izvršan.

Drugostepeno izvršenje je konačno ali nije pravosnažno, protiv njega se može pokrenuti upravni spor, a pravosnažno rješenje više nema nikakvih postupaka, kada dođe rješenje iz upravnog spora ono je pravosnažno, kada se okonča upravni spor.

Pravosnažno rješenje je rješenje koje ispunjava sljedeće uvjete:

Ako se protiv njega ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor. Znači protiv njega se ne mogu koristiti ni redovna ni vanredna pravna sredstva, odnosno pokrenuti upravni spor.

Ako je rješenje postalo materijalno pravosnažno to jeste ako je rješenjem neko lice steklo određena prava (materijalna pravosnažnost).

Ako se ne može slobodno opozvati, slobodan opoziv opet je vezan za materijalnu pravosnažnost. Slobodno opozivanje znači poništenje ukidanje ili mijenjanje. Kad bi se rješenja u upravnom postupku mogla poništavati ukinuti i mijenjati ne bi bilo pravne sigurnosti i zato se ova rješenja mogu poništavati ukidati i mijenjati samo u tačno zakonom navedenim slučajevima.

Rješenje je formalno pravosnažno kada protekne rok za žalbu a žalba nije izjavljena, kad se meritorno odluči po žalbi a nema dalje upotrebe pravnih sredstava i kada se ne može voditi upravni spor.

Rješenje je materijalno pravosnažno kada stranka njim stiće određena prava i kada su utvrđene određene obaveze i može se mijenjati samo u taksativno navedenim slučajevima u zakonu.

Formalnu pravosnažnost mogu steći samo ona rješenja kojima je stranka stekla neko pravo i ona je u ovim situacijama izjednačena sa materijalnom pravosnažnošću, kada se ne koriste pravna sredstva odnosno kada se pravna sredstva odbiju, kada protekne rok za žalbu i kada protekne rok za upravni spor ta rješenja stiću formalnu pravosnažnost.

Nasuprot njima rješenja kojima je zahtjev stranke odbijen, ta rješenja nikada ne mogu steći materijalnu pravosnažnost. (jer ako je nekom odbijen zahtjev, na primjer za dobijanje dozvole, odobrenja za vođenje trgovinske radnje, a to je rješenje postalo pravosnažno kroz pola godine stranka ispuni uvjete koje do tada nije ispunjvala ponovo ponosi zahtjev).

U ovim situacijama kada je zahtjev stranke odbijen državni organi imaju pravo tražiti poništenje ukidanje ili izmjenu tih rješenja ali opet u taksativno navedenim slučajevima u samom zakonu.

Kada su u pitanju zaključci pravosnažni su samo zaključci protiv kojih nije dozvoljena posebna žalba.Svrha svakog postupka, sudskog pa i upravnog jeste konačno izvršenje akata koji se donose u tim postupcima. Izvršenje akata pa i u upravnom postupku može biti dobrovoljno i prinudno. U zavisnosti od toga da li izvršenik odnosno osoba na koju pada obaveza činjenja ili nečinjenja određene radnje, izdržavanja odnosno propuštanja određene radnje, u zavisnosti od ponašanja subjekta zavisi i sam način ostvarenja prava odnosno izvršenja utvrđene obaveze.

Dobrovoljno izvršenje se izvršava znači samim pristankom stranke na koju pada obaveza odnosno teret činjenja ili nečinjenja a može biti prinudno u zavisnosti od toga da li stranka želi ili ne želi djelomično ili u cjelosti da ispuni svoju obavezu.

Izvršenje je u upravnom postupku posljednja faza, znači sa izvršenjem se zaključuje upravni postupak. Znači faze upravnog postupka su takve da izvršenje pada kao posljednja faza odnosno peta faza upravnog postupka.

Znači prvo imamo pokretanje upravnog postupka zatim samo vođenje upravnog postupuka odnosno provođenje onih , da li skraćenog ili ispitnog postupka, zatim imamo donošenje rješenja ulaganje pravnih sredstava i na kraju jeste samo izvršenje rješenja donesenih u upravnom postupku.

U pravilu uvijek se izvršava upravni akt a upravni akt je rješenje a u određenim situacijama i zaključak (imamo jos i poravnanje).

Svrha izvršnog postupka jeste ostvarivanje prava ili izvršavanja obaveza.

Upravni akti su znači rješenje, zaključak ali i sporazumo poravnanju ili sam zapisnik o poravnanju a tim zapisnikom se zaključuje sporazum.

Kada govorimo o izvršenju uvijek se mora praviti jasna razlika između tog da li se izvršava rješenje koje je doneseno u upravnom postupku ili se izvršava zaključak.

Rješenjem se uvijek meritorno rješava upravna stvar a zaključkom se odlučuje o određenim procesnim radnjama ali se tim radnjama nekada utvrđuju određene obaveze koje se opet mogu dobrovoljno ili prinudno izvršiti.

Isto tako treba praviti razliku da li se izvršava prvostepeno ili drugostepeno rješenje.Izvršenju se uvijek pristupa kada upravni akt postane izvršan.

Izvršenju se u pravilu uvijek pristupa poslije redovne odnosno vanredne žalbene kontrole konkretnog upravnog akta, a prije vanredne odnosno vanžalbene sudske kontrole, to znači da tamo gdje se može uložiti žalba na prvostepeno rjesenje po načelu devolutivnosti žalba odlaže izvršenje rješenja iz čega automatski proizilazi da se ne može pristupiti izvršenju rješenja niti u onom roku koji je ostavljen za izjavljivanje žalbe niti u onom periodu dok se meritorno o žalbi ne odluči.

U onim situacijama gdje žalba nije dopuštena, dopuštena je druga pravna zaštita, da li sudska ili neki drugi oblik zastite. Znači i u tom vremenu ne može se pristupiti izvršenju rješenja osim u dvije situacije koje su utvrđene zakonom a koje se moraju jasno naznačiti u dispozitivu a to je kada žalba ne odlaže izvršenje rješenja i kada žalba nije dozvoljena na prvostepenu odluku.

Znači u tim situacijama imamo različito pristupanje izvršnosti, znači kada žalba ne odlaže izvršenje rješenja pristupa se odma izvšenju iako to rješenje nije ni konačno ni pravosnažno ni u onim situacijama kada žalba nije dozvoljena na određena rješenja a dozvoljeno je drugo pravno sredstvo u tom slučaju se određuje i način izvršenja.

A ovo drugo kad kažemo prije vanredne odnosno vanžalbene sudske kontrole, vanžalbena sudska kontrola je kontrola pokrenuta po upravnom sporu i u ovim situacijama opet moraju se praviti jasne razlike i mora biti naznačeno u rješenju kada se pristupa izvršenju takvih rješenja prije izvršene sudske kontrole, to je samo opet u situacijama kada je u rješenju jasno i precizno navedeno kada će se pristupiti izvršenju odnosno pod kojim uvjetima će se pristupiti izvršenju takvog izvršenja.

Pravilo je da se izvršava izvršno rješenje a izvršno rješenje je ujedno i konačno rješenje osim u onim situacijama kada žalba ne odlaže izvršenje rješenja i kada žalba nije dopuštena na takvo rješenje.

Izvršenje se znači može sprovoditi prinudno i u pravilu se i sprovodi prinudno u zavisnosti od načina i sredstava nad kojim se izvršava.

Kada se izvršenje vrši dobrovoljno od strane subjekta koji ima obavezu da izvrši određenu radnje ili da se suzdrži od vršenja određene radnje tada i ne dolazi do pokretanja izvršnog postupka, tako kad govorimo od izvršenju rješenja u pravilu se govori o prinudnom izvršenju rješenja.

Pravilo je da se rješenja donesena u upravnom postupku izvršavaju administrativnim odnosno upravnim putem, mada određena rješenja se izvršavaju u sudskom izvršnom postupku ali samo ona za koja je propisano i za koja je to zakonom utvrđeno i koja se ne mogu izvršiti administrativnim putem.

81. PREDMET IZVRŠENJA

Izvršenje se sprovodi radi izvršenja dvije vrste obaveza:

Novčane obaveze

Nenovčane obaveze odnosno preduzimanje drugih radnji koje se vrše činjenjem ili nečinjenjem odnosno obaveznim propuštanjem.

Novčane obaveze se uvijek sastoje u određenom davanju u novcu a nenovčane od izvršavanje neke radnje ili od suzdržavanja od vršenja neke radnje.

U upravnom postupku to znači kada su u pitanju novčane obaveze da se sastoje od određenih davanja bilo izvršenjem na primanjima iz radnog odnosa ili na drugim novčanim sredstvima kao što su plaćanja određenih kazni i obaveza dok se nenovčane sastoje od nečinjenja određene radnje ili od uzdržavanja od činjenja određene radnje (inspekcija kada naloži nekom licu da izvrši prijavu nekog lica ukoliko nije prijavljen na penzijsko i zdravstveno osiguranje ili da se suzdrži od određene radnje- naredba inspekcije da prestane sa prekovremenim radom itd).

Kada su u pitanju novčane obaveze one se u pravilu izvršavaju u sudskom izvršom postupku a u upravnom izvršnom postupku rijeđe. Ona se provode prema pravilima posebnih upravnih postupaka odnosno posebnih grana prava,

koje se uređuju posebnim zakonom gdje se uređuju pored materijalnih normi kojima se uređuju prava i obaveze pravnih subjekata uređuje se i posebni upravni postupak a isto tako i posebni izvršni postupak.

Izvršavanje novčanih obaveza u upravnom postupku sprovodi se administrativnim izvršenjem, putem administrativnih zabrana. Te administrativne zabrane se izvršavaju na plati gdje stranke dobrovoljno unaprijed pristaju i podvrgavaju se administrativnim izvršenjem nad novčanim primanjima a ta nočana primanja mogu biti plate, određene naknade umjesto plate invalidnine itd.

Isto tako izvšenje novčanih obaveza provodi se isključivo prema posebnim upravim postupcima, posebnim zakonom: zakonom o carinskim prekršajima, kojim se utvrđuje način naplate novčanih obaveza a te obaveze mogu biti i plačanje carine, poreza itd i te obaveze se znači obavezuju posebnim propisima.Nenovčane obaveze utvrđene u upravnom postupku se izvršavaju administrativnim putem odnosno nastavkom upravnog postupka, pristupanju izvršnom upravnom postupku.

Danas kada se vrši potpuno razgraničenje između sudske i upravne nadležnosti dovelo je i do toga da se izvršenje novčanih kazni u najvećoj mjeri sprovodi administrativnim putem, tako svaki organ koji donese određenu odluku u bilo kojoj formi ima posebna pravila po kojim vrši svoju djelatnost da i izvrši odluke koje donosi pa tako i da naplati novčane obaveze koje proizilaze iz upravnog postupka. Tek pojedine određene stvari koje se ne mogu naplatiti administrativnim putem u upravnom postupku idu na izvršenje u sudski postupak.

82. ORGAN IZVRŠENJA I UČESNICI IZVRŠNOG POSTUPKA

Subjekti upravnog izvršnog postupka su na jednoj strani organ uprave odnosno služba za upravu kad je u pitanju administrativno izvršenje, kada je u pitanju sudsko izvršenje onda je to sud, i sa druge strane znači imamo izvršenika.

Na jednoj strani imamo organ uprave ili službu za upravu ako je u pitanju njen upravni akt po službenoj dužnosti a ako je u pitanju višestranačka upravna stvar gdje je organ uprave samo rješavao upravnu stvar fizičkih i pravnih lica kao pravnih subjekata tada se kao tražilac izvršenja ne pojavljuje organ za upravu nego se pojavljuje drugi subjekat. Međutim subjekti u izvršnom postupku su tražilac izvršenja na jednoj strani i izvršenik na drugoj strani.

Tražilac izvršenja je aktivna strana , to je ona strana koja traži ispunjenje, ostvarivanje određenog prava ili ispunjenje određene obaveze a izvršenik je pravno ili fizičko lice koje ima obavezu ili da da određeni novčani iznos ili da izvrši određenu radnju ili da se suzdrži od vršenja određene radnje.

Znači u upravnom postupku imamo uvijek najmanje dvije stranke to su tražilac izvršenja i izvršenik a na strani tražioca izvršenja može se pojaviti organ uprave ili drugi pravni subjekt a izvršenik je lice koje ima obavezu da izvrši određenu radnju bilo da je to davanje, činjenje ili nečinjenje a može biti fizičko ili pravno lice i organ uprave odnosno šira društveno politička zajednica, izvršenik i tražilac izvršenja mogu biti bilo koje pravne i fizičke osobe.

ZUP kao opći zakon sadrži određene opće pravne norme koje se primjenjuju prema načeu lex specialis derogat legi generali i onda se i ove norme primjenjuju u izvršnom postupku tek ako nije posebnim zakonom posebno uređen izvršni postupak i nisu posebno uređeni organi odnosno subjekti izvršnog postupka.

ZUP određuje da je organ uprave ili služba za upravu koji izvršava rješenje odnosno upravni akt uvijek onaj organ koji je donio prvostepeni upravni akt ako posebnim propisom nije određen neki drugi organ.

Znači ako je rješenje donio organ za urbanizam i prostorno uređenje on je obavezan da izvrši svoje rješenje. Ako posebnim zakonom nije određen drugi organ, u pravilu posebnim zakonom se uvijek određuje organ koji izvršava rješenje a to je organ koji ga je i donio a ZUP služi kao rezervna varijanta u kojem se navodi koji je organ obavezan izvršiti rješenje ako posebnim zakonom nije određen organ koji je obavezan da izvršava upravne akte.

Ako nijedan izvor ne daje odgovor na ovo pitanje onda je to služba za opću upravu i to gradska služba grada ili općine.

Ako se radi o višim organima onda je to ministarstvo pravde.

Izvršenje u pravilu sprovodi prvostepeni organ ali ako se ne može provesti putem prvostepenog organa a posebnim propisima nije određen nadležni organ odnosno služba, onda takvo rješenje sprovodi gradska odnosno općinska služba za opću upravu i u njenu nadležnost spadaju sve djelatnosti koje nisu obuhvaćene odnosno koje ne potpadaju pod djelatnost posebnih službi.

U tim situacijama te službe pristupaju izvršenju tih akata prema subjektima, prema mjestu prebivališta odnosno boravišta a ako je u pitanju pravno lice onda prema mjestu sjedišta tih pravnih lica.To znači da je izvršenik odnosno tuženi u nepovoljnijoj situaciji u odnosno na tražioca izvršenja i ide se u prilog izvršeniku i zato se pristupa izvršenju prema mjestu boravka odnosno prebivališta odnosno sjedišta.

Administrativno izvršenje akata institucija koje imaju javne vlasti (javne ustanove koje vrše javne ovlasti) ako nisu nadležne da sprovode svoje odluke onda njih sprovode gradska odnosno općinska služba za opću upravu opet prema prebivalištu / boravištu samog izvršenika.

Kada se pristupa činu izvršenja ono se uvijek sprovodi na taj način da se prvo donosi zaključak o dozvoli izvršenja.

Ta procesna radnja kada se pristupa izvršenju jeste obaveza organa koji vrši upravno izvršenje da donese poseban zaključak o dozvoli izvršenja.

Ovim posebnim zaključkom se vrši samo konstatiranje, utvrđuju se činjenice o tome da li je upravni akt postao izvršan, da se njime utvrdi, konstatira nastupanje određenjih činjenica koje su takve prirode da se na temelju njih može pristupiti samom činu izvršenja.

Isto tako svrha zaključka o dozvoli izvršenja jeste da se zaključkom utvrdi način izvršenja i sredstvo na kojem će se sprovest izvršenje.

Načini izvršenja mogu biti različiti a isto tako i sredstva na kojima se vrši izvršenje mogu biti različiti: novčana sredstva, pokretna i nepokretna imovina a nekada i u preduzimanju stvarne radnje izvršenika ili određenog drugog organa ili lica.

Ovim zaključkom se formalno pravno otklanjaju eventualni nedostatci ili se ukazuje na nedostatke koji sprečavaju da se pristupi izvrenju iz tog razloga što je izvršenje značajna radnja kojom se konačno ostvaruje pravo ili izvršava obaveza, kojom se zadire u integritet same ličnosti ali i u njegovu imovinu odnosno njegova prava i pravne interese, i zbog toga se ovom pitanju mora vrlo obazrivo pristupiti a upravo tako se provjerava još jednom donošenje zaključka o dozvoli izvršenja.

Protiv ovog zaključka dozvoljena je posebna žalba i ta žalba ima suspenzivno dejstvo osim u stiuacijama određenim zakonom kada ne postoji suspenzivno dejstvo.

Da bi se pristupilo izvršenju znači potrebno je da ima izvršni pravni naslov. To je izvršno rješenje u upravnom postupku ili zaključak i taj zaključak jeste pravni osnov za pristupanje izvršenju ali se samim postojanjem takvog rješenja ne pristupa izvršenju direktno na temelju tog rješenja nego se donosi poseban zaključak kojim se još jednom vrši provjera ispunjenosti uvjeta za pristupanje takvom izvršenju i druga svrha ovog zakljucka o dozvoli izvršenja jeste da se izvršeniku ostavi jos jedno dodatno vrijeme da sam ispuni obavezu utvrđenu upravnim aktom.

(Ova definicija je dovoljan odgovor na pitanje o posebnom zaključku o dozvoli izvršenja)

Žalba na zaključak o dozvoli izvršenja ima suspenzivno dejstvo i ne pristupa se izvršenju dok se ne odluči o žalbi na takav zaključak.

U zavisnosti od toga da li je rješenje odnosno upravni akt koji je predmet izvršenja donesen poslužbenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke razlikuje se i postupanje organa po izvršnom postpuku. Ako je rješenje doneseneo po službenoj dužnosti onda organ koji je donio to rješenje donosi po službenoj dužnosti zaključak o dozvoli izvršenja ukoliko izvršenik nije dobrovoljno ispunio svoju obavezu u roku.

Ova obaveza organa je hitne prirode, organ je obavezan odmah donijeti, pristupiti izvršenju kada upravni akt postane izvršan a ako ne postupi odmah dužan je postupiti u roku od 30 dana od dana izvršnosti upravnog akta osim u onim situacijama ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Ovdje se organ pojavljuje u ulozi tražitelja izvršenja i on po službenoj dužnosti pokreće postupak izvršenja upravnog akta.Npr: Uzurpacija, ekspropriajcija itd. Rok za izvršenje može se produžiti za jos 30 dana.

Drugo je pitanje koje se ovdje može postaviti je efikasnost rada, ažurnost, državnih organa i kako će ovdje postupati ali to je zakonska obaveza, a na ovu zakonsku obavezu organ odnosno službe za upravu mogu podsjetiti treća lica koja imaju određeni pravni interes da se pokrene postupak za izvršenje iako je to organ bio dužan uraditi po službenoj dužnosti.

Drugačija je situacija kada se radi o izvršenju rješenja koja su donijeta od organa uprave po zahtjevu stranaka.

U takvim situacijama stranka koja ima aktivnu ulogu, koja je tražilac izvršenja, onda će ona pokrenuti izvršni postupak a onda je dalje procedura ista. Ponovno po zahtjevu tražitelja izvršenja organ mora donijeti zaključak o dozvoli izvršenja.

Zaključak o dozvoli izvršenja mora biti identićan izreci izvršenja odnosno upravnog akta a to znači da se zaključkom ne može ići mimo izvan i preko zahtjeva koji je utvrđen u izreci upravnog akta, svako dalje prekoračenje vodi samovlašću i takav zaključak će uvijek biti poništen od strane drugostepenog organa.

Također postoji određena razlika ako se rješenje sprovodi putem drugog organa uprave određenog posebnim zakonom a ne putem prvostepenog organa i u takvim situacijama imamo identičnu situaciju kao i kada se postupa po zahtjevu stranke. I tada se podnosi prijedlog za izvršenje tom organu od strane tražitelja izvršenja koji može biti i samo organ uprave sa potvrdom klauzule pravosnažnosti rješenja. Tamo gdje se izvršava rješenje prvostepenog organa koji ga je donio, ne mora se pribavljati klauzula pravosnažnosti jer je ovlašteno službeno lice obavezno samo provjeriti u spisu, ne mora mu se prilagati ovjerena fotokopija akta koji služi kao pravni osnov za izvršenje dok nasuprot ako se izvršenje vrši putem drugog organa onda taj upravni akt mora sadržavati klauzulu pravosnažnosti i klauzulu izvršnosti i mora biti dostavljen u organu i ili ovjerenoj fotokopiji.

83. NAČINI PROVOĐENJA ADMINISTRATIVNOG IZVRŠENJA

Izvršenje upravnih akata koji se odnose na nenovčane obaveze vrše se na 2 načina:

Izvršenjem preko drugih lica.

Izvršenje prinudnim putem.

Izvršenje preko drugi lica uvijek se vrši na trošak izvršenika kao i izvršenje prinudnim putem a izvršenje preko druigh lica može se sprovesti tek kada se ispune sljedeći uvjeti:

Da izvršenik nije u cjelosti ili nije još uvijek ispunio svoj obavezu.

Da se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koja se može sprovesti od strane drugog lica.

Kada se sprovodi izvršnje uvijek se daje mogućnost izvršeniku da on prvo sam dobrovoljno izvrši obavezu koja je utvrđena upravnim aktom i ako je počeo sa izvršenjem njemu se ostavlja još vrijeme da dovrši ispunjenje svoje obaveze, ali ako on neće da pristupi toj obavezi onda se protiv njega preduzimaju druge radnje i to se izvršenje vrši preko drugog ica da li je to fizičko ili pravno nije bitno, ali da bi se izvršenje sprovelo putem drugog lica potrebno je da takvu radnju može izvršiti drugo lice. Npr: Ako je naloženo izvršeniku da ukloni određeni objekat a on neće da pristupi takvom izvršenju onda se može narediti drugom licu. Danas se to sprovodi na taj način da se raspiše javni oglas.Izvrsenje sprovodi određeni organ uprave putem izabranih lica na trošak izvršenika, ti uvjeti su potrebni da bi se moglo pristupiti izvrsšnju putem drugih lica.

Kada se sprovodi rješenje preko drugih lica prvo se izvršeniku uvijek šalje opomena kojom se poziva da sam pristupi izvršenju svoje obaveze i kojom se upozorava na štetne posljedice i na sve one posljedice koje će proizaći ukoliko ne pristupi izvršenju dobrovoljno, isto tako kad se pristupa izvršenju organ odnosno služba koja vodi izvršenje može i u pravilu nalaže izvršeniku da predujmi određeni iznos troškova a konačan obračun troškova se vrši nakon završenog izvršenja, i na ovaj način se želi uticati na izvršenika da dobrovoljno ispuni svoju obavezu kako bi izbjegao te troškove a predujmljivanje troškova se vrši posebnim aktom kojem se može pristupiti odmah nakon donošenja.

Kada se izvršenje sprovodi preko drugih lica zaključkom o dozvoli izvršenja posebno se navodi da je protekao rok za izvršenje i da će obavezu izvršenika izvršiti druga osoba na teret izvršenika.

Ova izvršenja sprovode za nenovčane obaveze i u pravilu ih sprovode komunalna preduzeća a vrlo često se angažiraju i lica koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u zavisnosti koji organ i koji način vrši izvršenje ali izvršenje se mora sprovoditi u onom obimu i u onoj mjeri koja najmanje pogađa izvršenika i nikako niti mimo niti izvan rješenja odnosno samog upravnog akta kao pravnog akta niti zaključka o dozvoli izvršenja koji mora biti saobrazan i identićan samom rješenju odnosno upravnom aktu.

Drugi oblik administrativnog izvršenja jeste izvršenje putem prinude.Ovo izvršenje se sprovodi kada se obaveza izvršenika sastoji u nečinjenju u izdržavanju, propuštanju, trpljenju ili ako je predmet izvršenja neka izvršenikova radnja koju ne može umjesto njega izvršiti drugi subjekt.

Znači kod prinudnog izvršenja ono se sprovodi kada je obaveza u suzdržavanju trpljenju i nečinjenju i kad je predmet izvršenja radnja koju ne može izvršiti drugo lice osim sam izvršenik.

U zavisnosti od primjene prinudnih sredstava razlikuju se dva izvršenja putem prinude.

Izvršenje u kojem se primjenjuju prinudna sredstva putem izricanja novčanih kazni. Imamo određena izvršenja putem prinude koja žele postići na taj način da izvršenik sam ispuni obavezu pod prinudom izricanja novčanih kazni. Te novčane kazne izriču se u fiksnom iznosu i mogu se ponavljati sve dotle dok izvršenik ne pristupi izvršenju svoje obaveze. Npr: Nepostupanje po rješenju obaveznog vakcinisanja – roditelji mogu biti novčano kažnjeni i kažnjavat će se sve dok ne ispune svoju obavezu.

Izvršenje putem neposredne fizičke prinude.

Za ovo izvršenje putem neposredne fizičke prinude potrebno je da se ispune određeni uvjeti:

Da se izvršenje nenovčanih obaveza ne može uopšte ili pravovremeno sprovesti preko drugog lica niti primjenom posebne prinude odnosno novčanih kazni.

Da je sama priroda izvršenikove obaveze takva da se izvršenje neposrednom prinudnom uopšte može sprovesti.Treba jasno razlikovati u čemu se sastoji obaveza izvršenika.

Da primjena neposredne prinude u konkretnoj upravnoj stvari nije propisima isključena.

84. KADA ĆE SE IZVRŠENJE RJEŠENJA OBUSTAVITI A KADA ODLOŽITI

Zakonom o upravnom postupku a i drugim posebnim zakonima posebno su utvrđeni i slučajevi obustavljanja i odlaganja administrativnog izvršenja.

Obustava administrativnog izvršenja vrši se po službenoj dužnosti u sljedećim slučajevima:

Ako je obaveza već izvršena. Npr: Traži se od nekog plaćanja novčane kazne, ta novčana kazna nije plaćena, ide se na prinudno izvršenje a utvrdi se da je kazna plaćena ali nije dostavljen dokaz o plaćenoj kazni onda se izvršenje obustavlja.

Ako izvršenje nije bilo dopušteno, a nedopušteno je ako nisu provedene sve zakonom propisane radnje ili ako ne postoji pravni osnov za izvršenje.

Ako je izvršenje sprovedeno prema licu koje nije bilo u obavezi odnosno koje nije izvršenik, ovo se dešava iz razloga manipuliranja sa ispunjavanjem svojih obaveza.

Ako tražitelj izvršenja odustane od svog zahtjeva a postupak se ne vodi po službenoj dužnosti.

Ako je otpao pravni osnov zbog kojeg se vrši izvršenje. Otpadanje pravnog osnova prije svega jeste ako je upravni akt ukinut, poništen oglašen ništavim ili ako je zapisnik o poravnanju osporen u sudskom postupku.

Ovo su sve osnovi po kojima organ koji vodi izvršni postupak po službenoj dužnosti vrši obustavu postupka kada utvrdi da postoji bilo koji od navedenih razloga.

Odlaganje izvršenja se razlikuje od obustave izvršenja. Obustava ima tako pravno dejstvo da se sve radnje ukidaju dok odlaganje izvršenja ima samo privremeno dejstvo dok traju određene okolnosti koje predstavljaju smetnju za izvršenje, kada one otpadnu onda se nastavlja sa izvršenjem, a kada je u pitanju obustava ona ima potpuni karakter jer ponovni postupak se može pokrenuti samo novim zahtjevom stranke odnosno novom inicijativom po službenoj dužnosti organa koji je vodio postupak. Obavezno odlaganje rješenja vrši se u 2 slučaja:

Ako je izvršeniku dozvoljeno određeno vremensko čekanje za dobrovoljno izvršenje svoje radnje. To je najčešća situacija kada se pristupi prinudnom izvršenju pa kad izvršenik shvati da mora ispuniti svoju obavezu i zatraži sam odlaganje dobrovoljnog ispunjenja i to mu se dozvoli tada se odlaganje vrši na određeni period koji službeno lice prema načelu arbitražnosti određuje cijeneći sve okolnosti.

Ako je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno konačno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuju od privremenog rješenja. Ova privremena rješenja najčešće se donose kod mjera osiguranja kada je potrebno preduzeti hitno određene mjere, pa se postupi izvršenju po tom rješenju a u međuvremenu se donosi drugo rješenje koje drugačije rješava i ne utvrđuje takvu obavezu onda se odlaganje vrši dok ovo rješenje ne postane konačno.

85. IZVRŠENJE RADI OSIGURANJA I PRIVREMENI ZAKLJUČAK O OSIGURANJU

Poseban poStupak i posebne okolnosti imamo kada se izvršenje sprovodi radi osiguranja i kada se donosi privremeni zaključak o osiguranju.

Ova dva vida izvršenja imaju odredđene posebne svoje ciljeve a to je da se zaštiti javni interes i da se zaštite legitimna prava i pravni interesi drugih pravnih subjkata u upravnom postupku ali u onim situacijama kada upravni akt još nije izvršan.

Izvršenje radi osiguranja je jedan od načina osiguranja samog administrativnog izvršenja, ovo izvršenje je takav način koji se sprovodi odnosno u kojem se preduzimaju određene mjere i aktivnosti organa koji sprovodi postupak izvršenja kako bi se osiguralo samo izvršenje, kako bi se sproveli uvjeti za samo izvršenje kada rješenje odnosno upravni akt postane izvršan.

Kod ovog izvršenja radi osiguranja dolazi do odstupanja od osnovnih pravila izvršnog postupka jer se ovdje pristupa izvršenju rješenja koje još nije postalo izvršno, ali za ovakvo izvršenje radi osiguranja potrebno je da se ispune taksativno zakonom predviđeni uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se pristupilo ovom izvršenju radi osiguranja jer je to neophodno iz razloga jer ne postoji izvršan akt a da li će izvršan akt biti u onoj formi u kakvoj je donesen je drugo pitanje i zbog toga ovdje dolazi do odstupanja od osnovnog pravila da se izvršenju pristupa i prije izvršnosti samog rješenja.

Ovo odstupanje je izuzetno i moguće je samo u onim situacijama ako postoji opasnost da bi izvršenje moglo biti osujećeno ili znatno otežano nakon izvršnosti samog upravnog akta odnosno samog rješenja.

Ukoliko se sprovodi izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika, ukoliko treba da se izvvšenje sprovede. Npr: Na prodaji pokretne imovine radi namirenja tražbine izvršeniku se dostavlja zaključak o dozvoli izvršenja, on kad vidi taj zaključak on proda stvar i u takvim situacijama postoji realna opasnost da će izvršenje biti osujećeno i može se pristupiti izvršenju radi osiguranja kako bi se izvršeniku onemogućilo da osujeti izvršenje.

Organ koji provodi izvršenje u ovakvim situacijama u pravilu od tražitelja izvršenja traži da predujmi određene troškove i da položi određeno jemstvo, a jemstvo služi za slučaj da izvršni naslov otpadne odnosno da upravni akt koji još nije postao izvršan bude preinačen, ukinut poništen a time otpada i osnov za izvršenje a u tom slučaju iz tog jamstva se namiruje šteta izvršeniku.

Protiv zaključka kojim se sprovodi izvršenje osiguranja bilo da je zahtjev pokrenut po službenoj dužnosti bilo po zahtjevu stranke dozvoljena je posebna žalba ali ona ne odgađa izvršenje.

Izvršenje radi osiguranja može biti provedeno administrativnim putem, to je izvršenje novčanih obaveza i ono se u pravilu sprovodi na novčanim primanjima iz radnog odnosa ili na drugim novčanim primanjima kao što je penzija invalidnina itd. ili sudskim putem.

Pravilo je da se novčane obaveze izvršavaju u upravnom izvršnom postupku ukoliko je izvršni naslov upravni akt radi podjele nadležnosti.

Privremeni zaključak o osiguranju jeste još veće odstupanje od temeljnih načela izvršnog postupka, ovim se ide još i dalje od izvršenja radi osiguranja.

Kada se donosi privremeni zaključak o izvršenju on se u pravilu donosi bez postojanja pravnog osnova znači uopšte još ne postoji upravni akt koji može poslužiti kao pravni osnov za izvršenje pa čak može biti i nepokrenut i upravni postupak.

Npr: U situacijama kada je bila epidemija ptičije gripe.u takvim situacijama se može donijeti privremeni zaključak o osiguranju i preduzeti sve potrebne mjere na spriječavanju određenih štetnih posljedica a da i nije doneseno rješenje kojima se utvrđuje određena obaveza.

Npr: Izoliranje naselja, izmještanje stanovništa radi sprečavanja širenja zaraze itd,. a i da nije doneseno rješenje i proglašena epidemija i utvrđene obaveze kako će se postupati.

Znači ovdje jos ne postoji ni pravni osnov po kojem će se pristupiti izvršenje a već se poduzimaju određene mjere, odnosno donijet će se privremeni zaključak o osiguranju.

Svrha ovakve mjere jeste onemogućavanje stranke da izbjegava izvršenju svoje obaveze kada su u pitanju pojedinaćne konkretne upravne stvari a sa druge strane svrha je zaštita opceg javnog interesa.Za donošenje privremenog zaključka o osiguranju moraju se kumulativno ispuniti određeni uvjeti:

Da postoji obaveza stranke na određeno postupanje ili da je ta obaveza učinjena bar vjerovatnom. Ovdje dolazi do izražaja primjena posebnih zakona gdje svaki zakon određuje određenu oblast i u skladu sa tim zakonima nadležni organ ima obavezu i da preventivno postupa i zakonom je već utvrđena obaveza svih pravnih subjekaa na postupanje u određenim vanrednim i drugim situacijama tako da se ovdje može postupiti i bez postojajna pravnog osnova, on je sadržan u samom zakonu da se i ne donese pojedinaćni upravni akt.

Da postoji opasnost da će stranka spriječiti ili znatno otežati izvršenje svoje obaveze.

Protiv privremenog zaključka o osiguranju ili o odbijanju prijedloga može se izjaviti posebna žalba koja kao i kod izvršenja osiguranja ne odlaže njegovo izvršenje.

Mora se praviti jasna razlika između onih upravnih akata koji se donose po zahtjevim stranaka i upravnih akata koji se donose po službenoj dužnosti i mora se voditi strogo računa o zaštiti javnog općeg interesa pa tek onda o zaštiti interesa pojedinaca odnosno o njihovim obavezama.

Ukoliko ovakav zaključak bude donijet bez pravnog osnova organ koji ga je donio obavezan je naknaditi svim subjektima eventualno nastalu i pretrpjelu štetu. Iz razloga što se na ovaj način strogim propisivanjem načina postupanja i uvjeta za postupanje organa uprave u ovakvim situacijama želi spriječiti

samovolja organa uprave utvrđuje se njihova obaveza na naknadu štete što od njih zahtjeva obazrivo postupanje u ovakvim situacijama.

86. POJAM I VRSTE VANREDNIH PRAVNIH SREDSTAVA

Vanredna pravna sredstva

Vanredna pravna sredstva u upravnom pravu odnosno u upravnom postupku su uređena zakonom o upravnom postupku i zakonom o upravnim sporovima.

Radi se o sredstvima koja su taksativno nabrojana jer se ova vanredna pravna sredstva isto kao i redovna odnosno njihova vrsta i obim mogu urediti samo zakonom.

Ranije je rečeno da se žalba podnosi protiv rješenja koja još nisu konačna i pravosnažna, i žalba je jedini redovni pravni lijek u upravnom postupku dok se vanredna pravna sredstva upotrebaljavaju protiv pravosnažnih rješenja i izvršnih rješenja.

Treba znati razliku da se vanredna pravna sredstva koriste protiv pravosnažnih i izvršnih rješenja.

Vanredna pravna sredstva su sljedeća:

Ponavljanje i obnova postupka. To je i najvažnije vanredno pavno sredstvo koje služi strankama u upravnom postupku, odnosno koje im stoji na raspolaganju i uvijek se pokreće po zahtjevu stranke.

Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Poništavaje ili ukidanje rješenja po pravu nadzora.

Ukidanje i mijenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke.

Vanredno ukidanje rješenja.

Oglašavanje rješenja ništavim.

Iz ovakve hronologije i podjele odma se vidi i odma proizilazi da je jedino ponavljanje upravnog postupka jedino pravno sredstvo koje u potpunosti služi strankama u upravnom postupku, ostala pravna sredstva se pokreću po službenoj dužnosti ili se pokreću od drugih subjekata koji nisu učesnici u postupku ili o tim sredstvima odlučuju organi koji nisu imali nikakvog doticaja sa upravnim postupkom.

87. PONAVLJANJE POSTUPKA I RAZLOZI ZA PONAVLJANJE

Ponavljanje ili obnova postupka je najvažniji vanredni pravni lijek. Ovaj vanredni pravni lijek odnosno zahtjev za postupak može se pokrenuti tek po isteku roka za žalbu to jeste po okončanju upravnog postupka.

Ovdje odma treba razlikovati dvije situacije:

Tek po okončanju upravnog postupka, odnosno istekom roka za žalbu, rješenje postaje pravosnažno ako protiv njega nije podnesena žalba protekom prekluzivnog roka, protekom 15 dana ili nekog drugog roka ako je drugačije uređen posebnim zakonom, ili okončanjem upravnog postupka ako je uložena žalba. Onda je drugostepeno rješenje konačno i protiv njega više nema redovnog pravnog lijeka što znači da se mogu pokrenuti samo drugi vanredni pravni lijekovi.

Broj razloga zbog kojih se može tražiti ponavljanje postupka je manji u odnosu na žalbene razloge, znači žalba se može isticati iz svih mogućih razloga i osnova dok je broj razloga koji se mogu isticati za ponavljanje postupka manji u odnosu na žalbene razloge, dok je sa druge strane u odnosu na ostale vanredne pravne lijekove ponavljanje postupka u sebi sadrži najveći broj osnova i razloga u odnosu na druge vanredne pravne lijekove.

Znači ponavljanje postupka se ne može traziti ukoliko nije ulagano redovno pravno sredstvo odnosno žalba jer se u žalbi mogu iscrpiti sve mogučnosti. Pobijanje rjesenja napadnutog i iz formalnih i iz materijalnih razloga i drugih razloga.

U ponavljanju postupka postoje dva momenta a to su nove činjenice i činjenice koje su postojale u momentu odlučivanja ali su strankama bile nedostupne odnosno nepoznate.

Znači sa tog aspekta kad gledamo ponavljanje postupka opet ima više razloga i osnova u odnosu na druga vanredna pravna sredstva dok u odnosu na žalbu ima manji broj osnova zbog koji se može podnositi.

Osnovni uvjet za ponavljanje postupka jeste postojanje konačnog rješenja odnosno rješenja na koje se ne može izjaviti žalba.

Treba znati razliku između konačnog i pravosnažnog rješenja.Konačno je rješenje na koje se ne može ulagati žalba a mogu se voditi drugi postupci.

Pravosnažno je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor.

Konačnost rješenja mora postojati dok pravosnažnost rješenja može postojati. I ovdje se znači odmah pravi jasna razlika šta je konačno a sta pravosnažno rješenje. Konačno rješenje se ne može pobijati žalbom a pravosnazno se ne može pobijati ni žalbom ni tužbom kod pokretanja upravnog spora.

U pravilu konačno je drugostepeno rješenje, to su rješenja gdje nije dozvoljena žalba gdje je osigurano drugo pravno sredstvo i gdje žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Znaci konačno je drugostepeno rješenje i to prema načelu dvostepenosti. Isto tako konačno je i prvostepeno rješenje ako se protiv njega ne može izjaviti žalba i ako žalba nije uopste dopuštena.

Posebno treba voditi raćuna da se ponavljanje postupka ne može tražiti ako žalba nije korištena kao redovno pravno sredstvo iz razloga što prema načelu arbitražnosti ovlašteno službeno lice koje vodi upravni postupak uvijek može upotpunjavati postupak izvođenjem novih dokaza i utvrđivanjem novih čijenica a isto tako i u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i izvoditi novi dokazi sa tim da se to mora opravdati, zašto nisu ranije koristili. Iz tih razloga moraju sve prvo iscrpiti, sve ranije mogućnosti pa tek onda ako žalba bude negativno riješena može se posezati za vanrednim pravnim sredstvima.

Mora se voditi računa da se ne miješa pokretanje upravnog spora jer se on pokreće kao redovno pravno sredstvo, to je poseban vid upravno sudske kontrole rada organa uprave, i ne smije se miješati sa vanrednim pravnim lijekovima.

Ponavljanje postupka može se tražiti i protiv konačnog rješenja protiv kojeg je pokrenut upravni spor. Dok se spor vodi i nakon okončanja spora odbaacivanjem ili odbijanjem žalbe.

Iz ovog opet proizilazi jedna druga tvrdnja da ponavljanje postupka kao vanredni pravni lijek se u pravilu koristi kada se okonča upravni spor kod nadležnog suda. U ovakvim situacijama ako je spor okončan odbijanjem ili odbacivanjem žalbe može se pokrenuti ponavljanje postupka i dok upravni spor nije okončan ako je to u upravnom postupku urađeno na jedan od navedenih nacina.

Ponavljanje postupka može se tražiti samo protiv rješenja donesenih u upravnom postupku, odnosno ne može se voditi, odnosno tražiti ponavljanje postupka ako je postupak okončan zaključkom ili zaključenim poravnanjem, jer ako je postupak okončan zaključkom to znači da se o njemu nije meritorno odlučivalo ako ako je zaključen poravnanjem taj sporazum se može pobijati samo po pravilima građanskog prava zbog nedostataka na strani stranaka (sporazum je zaključen pod prijetnjom, zabludom, uticajem alkohola itd).

Znači ponavljanje postupka je uvijek vezano za meritornu odluku u upravnom postupku, vansudsko poravnanje zaključeno u upravnom postupku gdje organ nije donio svoje rješenje na autoritativan način, nego je samo konstatovao svojim pečatom da su stranke bez donošenja rješenja tog organa rješile tu upravnu stvar u skladu sa svojim interesima. Kod poravnanja nemamo autoritativnog upravnog akta nego je to obligacioni akt građanskog prava koji je nastao saglasnošću volja stranaka u sporu.

Razlozi za ponavljanje postupka su procesno pravne prirode usljed kojih može doči do povoljnijeg rješenja upravne stvari za stranku.

Razlozi koji dovode do ponanvljanja postupka nisu kumulativni, što znači da je dovoljno da postoji samo jedan od tih razloga koji je naveden u zakonu kao osnovni razlog za ponavljanje postupka. Postojanje bilo koji od tih razloga ili osnova organ koji je vodio postupak u pravilu prvostepeni organ osim ako je drugostepeni organ meritorno odlučio onda pristupa razmatranju osnova za ponavljanje postupka.

Razlozi za ponavljanje postupka se dijele na dvije temeljne grupe, na potpuno nove činjenice i dokaze i druga grupa su činjenice i okolnosti koje su naknadno saznate. One su postojale još u vrijeme vođenja upravnog postupka ali stranka bez svoje krivice nije mogla znati ili nije mogla doći u posjed tih činjenica i dokaza i zbog toga ih nije mogla upotrijebiti u upravnom postupku.

Nasuprot ovim potpuno nove činjenice su one činjenice, okolnosti i dokazi koje su nastale nakon zaključenja postupka, odnosno donošenja meritorne odluke a to su:

Novi dokazi o relevantnim činjenicama za rješavanje upravne stvari. Relevantne činjenice su odlučujuće, bitne i bez kojih se ne može odlučiti upravna stvar.

Ako je rješenje kojim je okončan upravni postupak zasnovan na presudi donesenoj u krivičnom postupku ili postupku u privrednom prestupu koje budu kasnije pravosnažno ukinute. Krivicna djela su kao takva sankcionisana zakonom odnoso utvrđena a privredni prestupi su manje opasna djela od krivičnih djela a prekršaji su još manje opasna djela.

Potpuno nove činjenice će biti ako je prethodno pitanje u bitnim tačkama kasnije drugačije meritorno rješeno od nadležnog organa, nadležnog za to pitanje. Ovdje se radi o onim situacijama kada je prethodno pitanje rješeno samo za tu konkretnu upravnu stvar a kasnije je to pitanje u bitnim tačkama riješeno drugačije čime otpada pravni osnov za opstanak takvog rješenja.

U drugu grupu spadaju činjenice i okolnosti koje su naknadno saznate a stranka bez svoje krivice nije mogla upotrijebiti u redovnom postupku, kao i oni dokazi koji su postojali u vrijeme vođenja redovnog postupka.

U ovu grupu spadaju pored ovih novih činjenica i greške koje su počinjene u ranije okončanom postupku.

Ovu grupu čine dvije grupe činjenica: to su one koje su naknadno saznate, koje stranka bez svoje krivice nije bila u mogućnosti da upotrijebi i koje su postojale u vrijeme upravnog postupka.

Greške koje predstavljaju osnov za ponavljanje upravnog postupka a koje su počinjene u ranijem okočanom upravnom postupku odnose se na sljedece:

Ako je rješenje zasnovano na lažnoj ispravi, lažnom iskazu svjedoka ili vještaka.

Ako je rješenje posljedica krivičnog djela, lažne isprave ili iskaza svjedoka vještaka, dokazuje se u krivićnom postupku.

. Neistinitost navoda stranke koje je stranka dala u samom postupku a

kojima je voditelj postupka doveden u zabludu i na temelju tih navoda donio povoljno rješenje za stranku ( ako je stranka lagala).

Ako je donošenjem rješenja učestvovalo službeno lice koje nije bilo ovlašteno za njegovo donošenje.

Donošenja rješenja od strane kolegijalnog organa koji nije imao pravilan sastav u pogledu foruma kako prisutnih u radu tako i kvoruma glasača, u zavisnosti kako je uređen rad kolegijalnog organa.

Uskračivanje prava stranci da sudjeluje u svojstvu stranke da iznosi svoje prijedloge opovrgava prijedloge suprotne strane, izlaže dokaze u postupku itd.

Da zastupanje stranke u upravnom postupku od strane zakonskog

zastupnika kada je to bilo obavezno, a zastupanje je obavezno dok lice ne stekne poslovnu sposobnost sticanjem punoljetstva a i ako lice iz određenih razloga nije steklo poslovnu sposobnost sticanjem punoljetstva, tada ga zastupaju obavezno zakonski zastupnici a ako njih nema onda ih zastupa centar za socijalni rad i oni su ti koji poduzimaju radnje u njihovo ime.

Uskračivanje prava upotrebe maternjeg jezika licu koje učestvuje u upravnom postupku.

Iz ovakve klasifikacije može se reči da se razlozi za ponavjlanje postupka svode na dvije grupe a to su: novonastale činjenice ali one činjenice koje mogu imati utjecaja na drugačije rješavanje stvari ili na naknadno saznate činjenice i okolnosti, nove činjenice nisu postojale u momentu vođenja i okončanja upravnog postupka a činjenice koje su naknado saznate su

postojale ali stranka iz objektivnih razloga nije znala ili iz subjektivnih razloga.

Posebno treba znati da ne predstavlja pravni osnov za ponavljanje postupka promjena materijalnog prava kao i pogrešna primjena materijalnog prava, znači ne može neko ako je okončan upravni postupak po jednom propisu koji je kasnije izmjenjen i bude povoljniji za stranku, tražiti ponavljanje postupka,jer je promjena propisa stvar zakonodavnog organa koji vrši promjenu propisa u interesu društva.

Pogrešna primjena materijalnog prava je prije svega žalbeni osnov o kojem uvijek vodi računa po službenoj dužnosti drugostepeni organ koji rješava po žalbi na rješenje prvostepenog organa, na rješenje kojim se meritorno rješava kompletna upravna stvar.

88. ROK I OBIM PONAVLJANJA POSTUPKA

Rokovi za ponavljanje postupka dijele se na subjektivne i objektivne rokove.

Subjektivni rokovi vezani su za samu stranku, dok su objektivni vezani za druge okolnosti, ne za stranku nego u pravilu za protek određenog vremena.

Subjektivni rokovi koji su vezani za stranku su kratki rokovi oni iznose 30 dana. Znači u roku od 30 dana kada nastupe razlozi ili osnove za ponavljaje postupka stranka mora podnijeti prijedlog da bi ga organ koji o njemu odlučuje prihvatio kao blagovremen dopušten i izjavljen od ovlaštenog lica.

U roku od 30 dana stranka može tražiti ponavljanje postupka kada iznosi nove činjenice ili podnosi nove dokaze i to od dana kada je mogla iznijeti te činjenice odnosno podnijeti nove dokaze. Znači ako je stranka došla do pravosnažne presude kojom je drugačije rješeno prethodno pitanje ili je gdje je neko oglašen krivim oslobođen u roku od 30 dana od dana saznanja za takvu odluku stranka može tražiti ponavljanje postupka.

Zatim ako je rješenje doneseno na osnovu lažne isprave, krivićnog djela ili presude koja je donesena po privrednim prestupima a ta presude bude pravosnažno ukinuta, od dana saznanja za presudu ili obustavu postupka.

Treba ovdje voditi računa kad je u pitanju obustava postupka da li je obustava postupka izvršena zbog zastare. Ako je obustava zbog zastare onda se drugačije računaju rokovi.

Zatim u roku od 30 dana stranka će podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka ako se rješenje zasniva na prethodnom pitanju koje je nadležni organ meritorno riješio drugačije u bitnim tačkama i tog dana kada je stranka mogla da upotrijebi novi akt o tom pitanju.

Sve dok ovi akti, bilo presude bilo akt kojim je rješeno prethodno pitanje ne budu dostavljeni strankama ne može se računati vrijeme koje je potrebno za podnošenje prijedloga za ponavljajne postupka.

Okolnost da neko zna za odluku nije od uticaja za rok za podnošenje zbog tog što dostava nije izvršena. Sve dok se strankama ne uruči upravni akt i ne protekne vrijeme za ulaganje redovnih pravnih sredstava odnosno ako se ta pravna sredstava ulažu onda do dana blagovremenosti.

U roku od 30 dana ako je rješenje doneseno na temelju neistinitih podataka koje je stranka dala tokom vođenja upravnog postupka čime je dovela u zabludu ovlašteno službeno lice da udovolji njenom zahtjevu.

Ako je rješenje doneseno od strane kolegijalnog organa bez kvoruma za sudjelovanje bilo za glasanje i da stranka nije imala mogućnost da sudjeluje u postupku. Kada stranku nije zastupao zakonski zastupnik i kada se nije mogla koristiti svojim jezikom i pismom u postupku dostavljajna rješenja onda u roku od 30 dana kad se takvo rješenje dostavi stranci moze se podnijeti zahtjev i prijedlog za ponavljanje postupka.

Objektivni ili krajnji rok za ponavljanje postupka jeste 5 godina od dana dostavljanja konačnog rješenja stranci.

Kada je u pitanju kolizija subjektivnih i objektivnih rokova, u tim situacijama prvo ispituju subjektivne rokove, odnosno da li su stranci bili dostupni određeni podaci, isprave jer ako su bilo dostupni i ne iskoriste ih u subjektivnom roku onda takvo pravo dalje otpada.

Objektivni rokovi za ponavljanje postupka u nasem zakonodavstvu je 5 godina a racuna se od dana dostavljanja konacnog rjsenja stranci. Dostavnica je posebno znacajna i znacajnija od samog upravnog akta kojim je rjesena upravna stvar, jer bez dokaza da je dostavljena na jedan od nacina uredjenih zakonom, ne moze se pristupiti preduzimanju ni jedne radnje.

U zupu-u je utvrdjena mogucnost da se prijedlog za ponavljanje postupka podnese i poslije proteka roka od 5 godina u situacijama ako je rjesenje doneseno na temelju laznih iskaza svjedoka ako je posljedica krivičnog djela ako je zasnovana na presudi koja je kanije pravosnazo ukinuta i ako je rjesenje rješenje osporavano prethodnom postupku zasnovano na prethodnom pitanju koje je kasnije drugacije meritorno rjeseno.

Ovo su sve situacije gdje je rok za podnosenje prijedloga za ponavljanje postupka 30 dana od dana ili saznanja ili dostavljajna odredjenih akata.

89. RJEŠAVANJE O PONAVLJANJU POSTUPKA

Ponavljanje postupka sprovodi se kroz dvije faze:

Prethodnu fazu

Glavnu fazu

Prethodna faza obuhvata pokretanje obnove postupka, davanje inicijative odnosno podnošenja zahtjeva za obnovu postupka a glavna faza je samo rješavanje u obnovi postupka.

Prethodna faza odnosno pokretanje obnove postupka sastoji se u preduzimanju niza radnji koje se ogledaju u sljedećem.

U prethodnoj fazi uvijek se utvrđuje postojanje procesnih pretpostavki za meritorno razmatranje same potrebe odnosno osnova ili smisla za ponavljanje postupka u svakoj konkretnoj upravnoj stvari. U ovom prethodnom postupku prioritetno se ispituje procesna podobnost prijedloga za ponavljanje postupka koji je opća pretpostavka za njegovo uzimanje u meritorno razmatranje.Po prijemu prijedloga organ koji je nadležan da rješava o obnovi postupka prvo što cijeni je blagovremenost podnesenog prijedloga, da li je prijedlog izjavljen od strane ovlaštenog lica i da li je zasnovan na okolnostima koje su učinjene vjerovatnim. Tek kad se utvrdi postojanje ovih procesnih pretpostavki onda se pristupa ispitivanju podobnosti prijedloga odnosno osnovanosti za uzimanje u razmatranje prijedloga za ponavljanje postupka. Znači još nema faze rješavanja već nakon provjere procesnih pretpostavki pristupa se razmatranju osnovanosti da se pristupi ponavljanju postupka od strane vanrednog organa.

Isto tako u ovoj prethodnoj fazi se vrši ispitivanje, provjera da li je podnositelj prijedloga iz istog razloga na kojima zasniva svoj prijedlog več jednom isticao u ranijem postupku ili nije, odnosno da li je nove činjenice i nove okolnosti iznosio u žalbenom postupku ili nekom drugom postupku ukoliko nije postojao žalbeni postupak.

Ukoliko je stranka ranije isticala iste okolnosti činjenice i predlagala iste dokaze sa kojima nije uspjela u upravnom postupku onda će se takav zahtjev odbaciti, jer su te činjnice korištene i ovlašteno službeno lice koje vodi postupak je već jednom dalo ocjenu tih okolnosti.

Nakon utvrđivanja ispunjenosti procesnih pretpostavki prelazi se na ocjenjivanje mogućnosti da se na temelju istaknutih razloga donese različita odluka u odnosu na odluku donesenu u redovnom postupku. Ako su razlozi neosnovani ili su osnovani u neznatnoj mjeri onda se takav prijedlog odbija odnosno odbacuje i ne pristupa se razmatranju daljih uvjeta za ponavljanje postupka.

Ukoliko se prijedlog za ponavjanje postupka kroz ove faze iskristalizira tako da ne postoje nedostaci za razmatranje prijedloga za obnovu psotupka itd. u tom slučaju organ donosi pozitivnu odluku i prelazi na glavnu fazu raspravljanja jeste raspravljanje o osnovanosti prijedloga za raspravljanje postupka.

U prethodnoj fazi nadležni organ može donijeti sljedeće akte:

Zaključak o odbacivanju prijedloga za obnovu postupka. Kada nisu ispunjeni osnovni uvjeti za dalje postupanje.

Rješenje o odbijanju prijedloga za obnovu postupka ako smatra da je prijedlog meritorno razmatran i da na temelju samostalne ocjene organa, razlozima i njihovom uticaju na rješavanju stvari obnovom u upravnom postupku nije od uticaja za drugačiju odluku.

Donošenje zaključka o dozvoli obnove postupka ako su ispunjeni svi uvjeti bez obzira da li je zahtjev podnijela stranka ili tužitelj po službenoj dužnosti itd.

Glavna faza u kojoj se rješava o obnovi postupka.

U ovoj fazi prvo se preduzimaju čisto procesne radnje koje slijede nakon utvrđivanja uvjeta za obnovu.

Obnavljaju se one radnje koje su bitne i to bez donošenja posebnog zaključka kojim bi se nalagala ili određivalo izvođenje te radnje. Radnje obnavlja organ koji vodi postupak, ako postupak vodi drugostepeni organ on po svojoj ocjeni ali samo iznimno može narediti prvostepenom organu da obavi te potrebne radnje samo pod uvjetom da je to ekonomičnije, i da onda dokaze o tim provedenim radnjama dostavi na dalje odlučivanje.Nakon toga slijedi donošenje novog rješenja koje se zasniva na činjenicama koje su utvrđene u ranijem postupku ali i na činjenicama koje su utvrđene u obnovljenom upravnom postupku.

Znači ovdje imamo razmatranje činjenice koje je izveo organ u redovnom upravnom postupku i činjenice koje su izvedene u obnovljenom postupku i onda se one dovode u kontekst i na temelju njih se utvrđuje o osnovanosti ili neosnovanosti donošenja novog rješenja.

U ponovljenom postupku donosi se meritorno rješenje o upravnoj stvari koja je bila predmet obnove postupka a može se donijeti jedno od sljedećih rješenja:

Može se znači nakon provođenja novih dokaza potrvrditi ranije rješenje

Može se donijeti ponovo rješenje kojim se zamjenjuje ranije rješenje.

Kod donošenja novog rješenja treba voditi računa o tome da li je ranije rješenje poništeno ili ukinuto. Od ovoga zavisi kakve su pravne posljedice toga rješenja koje je poništeno odnosno ukinuto. Ako je ranije rješenje poništeno novo rješenje ga zamjenjuje u potpunosti sa dejstvom ex tunc odnosno sa dejstvom od samog donošenja rješenja koje je poništeno po obnovljenom postupku, odnosno ovdje imamo takvu situaciju kao da rješenje nije ni doneseno, poništavaju se sve posljedice koje je rješenje proizvelo od samog momenta donošenja. Ako je ranije rjesenje ukinuto novo ga rješenje zamjenjuje sa dejstvom ex nunc, ono djeluje samo u buduće od momenta donošenja rješenja u obnovljenom postupku.

Ako je po prijedlogu za obnovu postupka donesen zaključak, protiv tog zaključka može se izjaviti posebna žalba. Zaključak se donosi kada se rješava o procesno pravnim stvarima ako je doneseno rješenje kojima je meritorno odlučeno isto tako na takvo rješenje se može izjaviti žalba pod uvjetom da je upravne akte donio prvostepeni organ a ako je te akte donio drugostepeni organ onda ima drugačiju subinu u skladu sa načelom dvostepenosti itd.

Znači razlika između toga da li je rješenje o ukidanju rješenja u obnovljenom postupku donio prvostepeni organ u odnosu na drugostepeni sastoji se u tome kada rješenje i zaključak donese prvostepeni organ onda se može izjaviti žalba a kada ga donese drugostepeni organ onda se može pokrenuti upravni spor jer protiv rješenja drugostepenog organa ne mogu se izjavljivati redovna pravna sredstva.

Pravilo je da podnošenje prijedloga za ponavljajne postupka ne odgađa izvršenje rješenja, ali organ ima diskreciono pravo da cijeni okolnosti i da na temelju tih okolnosti odluči da li će pristupiti izvršenju rješenja iako postoji prijedlog za ponavljanje postupka ili će sačekati da se riješi o prijedlogu za ponavljanje postupka. U slučaju da se takvo rješenje izvrši a u ponovljenom postupku bude donijeta drugačija meritorna odluka organ koji je donio pobijano rješenje je dužan naknaditi svu eventualnu štetu onim subjektima protiv kojih je vršeno izvršenje rješenja.

90. DA LI SE OBNOVA POSTUPKA MOŽE TRAŽITI NAKON PROTEKA OBJEKTIVNOG ROKA, OBJASNI

Objektivni rokovi za ponavljanje postupka u našem zakonodavstvu je 5 godina a raćuna se od dana dostavljanja konačnog rješenja stranci.

Dostavnica je posebno značajna i značajnija od samog upravnog akta kojim je riješena upravna stvar, jer bez dokaza da je dostavljena na jedan od načina uređenih zakonom, ne može se pristupiti preduzimanju ni jedne radnje.

U ZUP - u je utvrđena mogućnost da se prijedlog za ponavljanje postupka podnese i poslije proteka roka od 5 godina u situacijama ako je rješenje doneseno na temelju:

Lažnih iskaza svjedoka.

Ako je posljedica krivičnog djela

Ako je zasnovana na presudi koja je kasnije pravosnažno ukinuta.

Ako je rješenje osporavano u prethodnom postupku zasnovano na prethodnom pitanju koje je kasnije drugačije meritorno rješeno.

Ovo su sve situacije gdje je rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka 30 dana od dana ili saznanja ili dostavljajna određenih akata.

91. MIJENJANJE ILI PONIŠTAVANJE RJEŠENJA U VEZI SA UPRAVNIM SPOROM

Ovo vanredno pravno sredstvo predstavlja poseban pravni institut koji je uređen ZUP - om u uređivanju posebnih odnosno naručitih slučajeva poništavanja ukidanja i mijenjajna prvostepenih rješenja.

Upravni spor se pokreće protiv konačnih rješenja u upravnom postupku.

To su drugostepena rješenja i prvostepena rješenja kada žalba nije dopuštena na prvostepeno rješenje.

Ovaj vid vanredne pravne zaštite može korisiti organ protiv čijeg rješenja je pokrenut upravni spor sve do okončanja upravnog spora ali samo ako pokretanjem ovog načina samokontrole na zadire u stečena prava trećih lica.

Znači ovdje mijenjanje, poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom je mogućnost organu koji je donio riješenje koje se pobija vanrednim pravnim sredstvima da još jednom preispita to svoje rješenje u pogledu eventualnih nedostataka i to svih onih nedostataka koji se navode u pokrenutom upravnom sporu.

Znači ovo je mogućnost ali ne i obaveza organa koji je donio upravni akt koji se pobija tužbom u upravnom sporu da sam organ izmjeni odnosno poništi svoje rješenje ukoliko utvrdi osnovanost pokretanja upravnog spora.

Prvostepeni organ povodom pokrenutog upravnog spora može svoje rješenje izmjeniti i poništiti samo iz onih razloga zbog koji se tako rješenje može poništiti u upravnom sudskom postupku.

Znači ovdje imamo strogo formalnu vezanost tužbe kojom se pokreće upravni spor odnosno petita te tužbe, šta se tužbom traži, poništavanje ili ukidanje rješenja. Prvostepeni organ može ako utvrdi osnovanost te tužbe sam izmijenit svoje rješenje povodom pokrenutog upravnog spora ali samo iz onih činjenica koje su navedene u tužbi i to može učiniti samo u onom roku u kojem sud dostavlja na odgovor tužbi kojom je pokrenut upravni spor, to je 15 ili 30 dana, u tom slučaju prvostepeni organ ako izmjeni ili poništi svoje rješenje u vezi sa upravnim sporom obavještava sud o tome da je riješio upravnu stvar na taj način da je u cijelosti udovoljio zahtjevu stranke iz čega proizilazi da je dalje vođenje upravnog spora potpuno nepotrebno jer je stranci udovoljio zahtjevu koje je tražila i u samom rješenju.

Mjenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa pokrenutim upravnim sporom može od strane prvostepenog organa pokrenuti i voditi samo do okončanja upravnog spora kod nadleznog suda.

Ako je rješenje istovremeno konačno i pravosnažn to jeste protiv njega nije korištena žalba, protiv takvog upravnog akta se ne može pokrenuti upravni spor.

Rješenje kojim se mijenja ili poništava prvostepeno rješenje, prvostepeni organ će donijeti po službenoj dužnosti ako nakon prijema tužbe od strane nadležnog suda utvrdi osnovanost te tužbe. Znači sud je po načelu kontradiktornosti obavezan tužbu dostavit i suprotnoj strani protiv koje je tužba pokrenuta, od te suprotne strane traži dostavu spisa i omogućava joj da se očituje u roku utvrđenim zakonom na činjenice i dokaze iz tužbe.

Temeljna karakteristika ovog pravnog lijeka jeste njegova vezanost za tužbu kojom je pokrenut upravni spor a ta vezanost se ispoljava u razlozima koji su navedeni u tužbi, oni mogu biti jedini osnov za mijenjanje i poništavanje rješenja po pravu nadzora.

Da bi se mijenjanje i poništavnje rješenja po pravu nadzora odnosno u vezi sa pokrenutim upravnim sporom zasnivalo na zakonu potrebno je da za njegovu zakonitost budu ispunjeni određeni uvjeti koji se odnose na sljedeće:

Da prvostepeni organ u postupku samokontrole svog akta nikad ne prekoraći granice zahtjeva iz tužbe, a to znaći da on može samo mijenjati ili poništiti rješenje u cijelosti ako se to traži tužbom ili u odredjenim tačkama i dijelovima koji se traže tužbom u vezi sa pokrenutim upravnim sporom.

Može rješenje izmjeniti ili poništiti prvostepeno, ako se mogu uvažiti svi zahtjevi iz tužbe. Iz razloga što bi djelomično uvažavanje ostavilo na snazi one dijelove upravnog akta o kojima nije odlućivano odnosno o kojima nije traženo u tužbi da se raspravlja. Ovaj vid kontrole se naziva samokontrola a to je mogućnost odnosno pravo organa čije se rješenje pobija u upravnom sporu da samo preispita jos jednom svoj akt i da izbjegne nepotreban upravni spor.

Pravilo je da se rješenje ne može izmjeniti niti poništiti na štetu trećeg lica koja su stekla određena prava iz takvog upravnog akta.

Isto tako prvostepeni organ kojem je dostavljena tužba na odgovor može samo dati odgovor na tužbu u kojem će osporavati sve navode iz tužbe i predložiti ostavljanje osporenog upravnog akta na snazi ili može izmjeniti i poništiti

osporeni upravni akt, u tom slučaju donosi se novo rješenje čije dejstvo u zavisnosti od toga da li je tim novim rješenjem ovo rješenje poništeno ili ukinuto itd. Na takvo rješenje se može uložiti posebna žalba ako je dopuštena a ako nije, upotreba drugog pravnog sredstva odnosno u ovoj situaciji imamo donošenje potpuno novog rješenja kao da se radi o novom upravnom postupku i takav upravni akt uživa sva prava koja bi uživao akt koji je izmjenjen ili poništen u vezi sa pokrenutim upravnim sporom.

92. ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

Ovo vanredno pravno sredstvo je karakteristično po tome što zahtjev za zaštitu zakonitosti podnosi nadležni tužitelj u Federaciji BiH – federalni i kantonalni tužitelji u zavisnosti od toga koji je organ donio rješenje koje se pobija ovim vanrednim pravnim sredstvom.

Ovo vanredno pravno sredstvo koristi se protiv pravosnažnih rješenja protiv kojih se ne može pokrenuti ni upravni spor a ni drugi vid zaštite.

Upravni spor ne može se voditi protiv akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osiguravana upravnim sporom. To je u onim situacijama kad žalba nije dopuštena ili kada žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

Protiv akata koji su doneseni u stvarima o kojima se po izričitim odredbama zakona ne može voditi upravni spor i u stvarima po kojima neposredno na osnovu ovlaštenja odlučuju u Federaciji domovi parlamenta i izvršno politička vlast- predsjednik i potpredsjednici Federacije odnosno domovi parlamenta.

Iz ovoga se da jasno zaključiti da zahtjev za zaštitu zakonitosti mogu podnijeti javni tužitelji, kantonalni, federalni, u RS okružni itd. u zavisnosti od toga koji je akt napadnut čija se zakonitost ispituje.

93. USLOVI ZA PODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

U navedenim slučajevima bilo da se radi o kantonalnom ili federalnom tužitelju, on se može pojaviti kao stranka u postupku i pokrenuti zahtjev samo ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

Ako se radi o rješenju kojim je rješena neka upravna stvar, to jeste rješenje mora imati obilježje upravnog akta a to su : konkretnost pojedinačnost autoritativnost.

Ako na drugi način nije osigurana sudska zaštita od nezakonitosti.

Ako se protiv konkretnog rješenja ne može voditi upravni spor odnosno ako je upravni spor isključen.

Ako se radi o pravosnažnom rješenju koje je postalo pravosnažno zbog nemogućnosti korištenja navedenih pravnih sredstava.

Ako nadležni tužitelj smatra da je konkretnim rješenjem povrijeđen zakon u materijalnom ili formalnom smislu.

Ovdje teba znati da zahtjev za zaštitu zakonitosti je u isključivoj nadležnosti tužilaca u skladu sa njihovom organizacijom u BiH i u zavisnosti od toga ko je nosilac akta čija se zakonitost traži.

Kad se pojavljuje nadležni tužitelj u postupku za zaštitu zakonitosti on to može činiti po službenoj dužnosti ako je saznao za povredu kako materijalnog tako i procesnog prava ali isto tako može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti i na inicijativu stranke bez obzira ko je stranka, fizičko ili pravno lice, državni ili neki drugi organ. U ovom slučaju sadržaj kontrole zakonitosti rješenja odnosi se na one subjekte, one organe koji su donijeli pravosnažno rješenje a to su federalni tužitelj ako je rješenje donio federalni organ uprave ili federalna upravna ustanova koja je nadležna da rješava po žalbi protiv pobijanog rješenja, a ako nema drugostepenog organa onda o zahtjevu za zaštitu zakonitosti odlučuje vlada Federacije. Znači po zahtjevu za zaštitu zakonitosti odlučuju federalni organi uprave ili federalne upravne ustanove koje su nadležne za rješavanje po žalbi a ako nema drugostepenog organa koji je nadležan da riješava po žalbi onda je to vlada Federacije, isti princip se primjenjuje i u kantonima.

Rok za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti je 30 dana od dana kada je rješenje dostavljeno tužitelju a ako mu nije dostavljeno a onda u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja rješenja stranci.

Tužitelji se u dređenim situacijama i ombudsmeni dostavljaju rješenja u upravnom postupku i bez njihovog zahtjeva ako je u pitanju opći javni interes, kada se je u toj upravnoj stvari zadiralo u opći javni interes tada tužitelji po

službenoj dužnosti imaju pravo da podnesu zahtjev za zaštitu zakonitosti a isto tako mogu i na inicijativu stranke pokrenuti postupak kod nadležnog organa.

Ako rješenje tužitelju nije dostavljeno onda je rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti 90 dana odnosno 3 mjeseca od dana dostavljanja rješenja stranci.

Organ koji je nadležan da riješava po zahtjevu za zaštitu zakonitosti prvo ispituje formalno pravnu ispravnost samog zahtjeva odnosno prijedloga a to se odnosi na blagovremenost, dopuštenost i legitimiranost.Tek nakon toga pristupa se provjeri samog sadržaja zahtjeva za zaštitu zakonitosti odnosno prelazi se na utvrđivanje da li je povrijeđeno formalno ili materijalno pravoOrgan koji odlučuje o zahtjevu za zaštitu zakonitosti moze ukinuti pobijano rješenje ili može odbiti zahtjev.Ukinut će pobijano rješenje ako su ispunjeni ovi uvjeti koji su potrebni za ukidanje rješenja i u tom slučaju će postupiti, ili će postupak vratiti prvostepenom organu ili će sam rješiti tu upravnu stvar.

Bez obzira kako je rješen zahtjev za zaštitu zakonitosti odluka organa je pravosnažna, protiv tog rješenja žalba nije dopuštena.

94/95. PONIŠTAVANJE RJEŠENJA PO PRAVU NADZORA I UKIDANJE

Organi uprave su hijerarhijski ustrojeni i također je istaknuto da je jedno od temeljnih načela i prava drugostepenog organa da se uvijek po pravu nadzora umiješa u rad prvostepenog organa da mu daje smjernice, upute za rješavanje upravne stvari itd.

Poništavanje i ukidanje rješejna po pravu nadzora je oblik vanredne upravne kontrole upravnih akata.

Radi se po sluzbenom nadzoru jer za provođenje ovog nadzora nije nužan zahtjev stranke ili nekog drugog pravnog subjekta.

U vršenju nadzora organ koji vrši nadzor ima kasaciona ovlaštenja (on može rješenja prvostepenog organa poništiti, ukinuti, mjenjati itd).

Predmet ovog pravnog lijeka je isključivo rješenja u upravnim stvarima koje je steklo svojstvo konačnosti u upravnom postupku. Iz ovog ne proizlazi automatski da predmet kontrole nisu pravosnažni upravni akti jer i za takve akte se uvijek može podnijeti prijedlog za poništavanje i

ukidanje rješenja po pravu nadzora ako je inicijativu dala stranka ili po službenoj duznosti. Nadzor od strane organa koji su hijerarhijski viši u odnosu na organe nad kojim se vrši nadzor može se sprovoditi protiv svih rješenja donesenih u upravnom postupku to jeste i protiv rješenja kojima je stranka stekla neko pravo, gdje je udovoljeno njenim zahtjevima ali isto tako i protiv rješenja kojima su joj utvrđene odnosno nametnute neke obaveze.Bilo sa inicijativom stranaka ili drugih lica koja imaju pravni interes bilo bez njihove inicijative.

Po pravu nadzora ispituje se zakonitost konačnog rješenja, bilo u pogledu procesno pravnih grešaka bilo u pogledu materijalno pravne povrede odnosno učinjenih grešaka u određenom konkretnom rješenju.

Ako se radi o procesnopravnim povredama onda se takvo rješenje poništava, a ako se radi o materijalno pravnim povredama onda se takvo rješenje ukida.

Bez obzira što je ovo vanredno pravno sredstvo isključivo u rukama drugostepenog organa koji vrši nadzor nad radom organa čije se rješenje poništava ili ukida, zahtjev odnosno inicijativu mogu dati same stranke drugostepenom organu koji je nadležan da vrši nadzor nad radom prvostepenog organa. Nositelj kontrole je znači neposredno viši organ a ako takvog organa nema na federalnom nivou onda je to vlada na kantonalnom nivou odnosno kantonalna vlada.

Pravni osnov za poništavanje odnosno ukidanje rješenja određuje se isključivo zakonom, što znači da su ti pravni osnovi ili razlozi taksativno nabrojani u zakonu, što znači da u slučaju postojanja bilo kojih od tih osnova pokreće se ovaj nadzor i donosi se određeno rješenje u skladu sa utvrđenim činjenićnim stanjem.

Pravni osnov za poništenje rješenja po pravu nadzora predstavljaju procesnopravne radnje u isključivoj nadležnosti višeg, drugostepenog organa u sljedećim situacijama:

Ako je rješenje donio stvarno nenadležan organ.

Ako je u istoj stvari ranije doneseno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena.

Ako je rješenje donio organ bez saglasnosti potvrde odobrenja ili mišljenja

drugog organa ako je ono potrebno radi riješavanja odredjene konkretne upravne svtari.

Ako je rješenje donio nenadležni organ i ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, prevare, zablude, ili neke druge zakonom utvrđene nedopuštene radnje.

Iz ovog proizilazi da je pravni osnov za ukidanje rješenja po pravu nadzora povreda materijalnog prava. Organ koji vrši nadzor u ovim situacijama strogo vodi računa o tome da li je riječ o procesnopravnim nedostacima upravnog akta, znači o onim nedostacima koji se odnose na konkretnu upravnu stvar i nadležnost organa za rješavanje konkretne upravne stvari.

Rokovi za korištenje ovog vanrednog pravnog sredstva su prekluzivni i oni počinju da teku od dana konačnosti rješenja koje se poništava odnosno koje se ukida.

U zavisnosti od toga da li se vrši poništavanje ili ukidanje rješenja po pravu nadzora razlikuju se i rokovi za korištenje ovog vanrednog pravnog sredstva.Ovi rokovi iznose od 1 do 3 zatim od 4 do 5 u zavisnosti od toga koji je osnov za poništenje odnosno ukidanje rješenja.

Rješenje koje je donio organ po pravu nadzora je takvo rješenje da se na njega ne može ulagati redovno pravno sredstvo ali se može pokrenuti upravni spor.

96. UKIDANJE I MIJENJANJE PRAVOSNAŽNOG RJEŠENJA UZ PRISTANAK ILI PO ZAHTJEVU STRANKE

Iz ovog proizilazi da je osnov za pokretanje postupka ili pristanak ili zahtjev stranke.

Predmet ukidanja ili mijenjanja je pravosnažno rješenje bez obzira da li je stranka tim rješenjem stekla neko pravo ili je nametnuta neka obaveza.

Kod ovog vanrednog pravnog sredstva predmet kontrole je samo nepravilna primjena materijalnog pravaali se u ovom slučaju, bez obzira da li se ukida ili

mijenja pravosnažno rješenje uz pristanak ili zahtjev stranke nikada ne smije dirati u stečena prava trećih lica.

Subjekt kontrole ovog vanrednog pravnog sredstava je donositelj rješenja. On ima obavezu ako su ipunjeni uvjeti da preduzme radnju na ukidanju ili mijenjanju svog pravosnažnog rješenja odnosno organ u ovim slučajevima se u praksi koristi svojim diskrecionim ovlaštenjem a to diskreciono ovlaštenje zahtjeva ispunjenje određenih uvjeta a ti uvjeti su vezani za zahtjev stranke ili za njen pristanak.

Znači ukoliko stranka nije podnijela zahtjev ili nije dala svoj pristanak na ukidanje ili mijenjanje pravnosnažnog rješenja u takvim situacijama prvostepeni organ ne može po službenoj dužnosti mijenjati ta rješenja i sljedeći uvjet je da ne smije dirati u stečena prava trećih lica.

Kod ovog vanrednog pravnog sredstva akt na temelju kojeg se može koristiti vanredno pravno sredstvo može biti inicijativa ali uvijek se mora isključiti da se taj akt odosno inicijativa smatra zahtjevom za pokretaje upravnog postupka, u takvim situacijama radilo bi se o potpuno novom upravnom postupku ako bi takva inicjativa sadržavala određene nove zahtjeve, što znači da je ovdje sasvim dovoljno da se da određena inicijativa odnosno predstavka i da organ pristupi mijenjanju odnosno ukidanju takvog rješenja ukoliko utvrdi osnovanost takvih predstavki.

Ako organ utvrdi da nema potrebe za njegovom intervencijom, to jeste da nema potrebe pristupanju ukidanju ili mijenjanju pravosnažnog rješenja on o tome obavještava stranku ali ta obavijest nema kakrakter upravnog akta što znači da se na takvu obavijest ne mogu koristiti redovna pravna sredstva.

Pravosnažno rješenje uz pristanak ili zahtjev stranke može se ukinuti ili izmijeniti u cjelosti ili djelmično.Izmjena pravosnažnog upravnog akta djeluje samo za ubuduće od dana njegove konačnosti.

97. VANREDNO UKIDANJE RJEŠENJA

Ovo vanredno pravno sredstvo se samo koristi u posebnim okolnostima, a te okolnosti moraju biti takve da posebno ugrožavaju opći javni interes.

Predmet kontrole su rješenja koja su u upravnom postupku stekla svojstvo izvršnosti. Za provođenje ovog postupka vanredno ukidanje rješenja nije od utjecaja da li je izvršenje započeto ili nije započeto, u ovom slučaju samo se vrši provjera da li

konkretno rješenje protiv kojeg se pokreće vanredni pravni lijek ugrožava javni interes sa jedne strane a sa druge strane se provjereava da li postoji neki drugi način zaštite javnog interesa kojim bi se manje zadirlao u stečena prava stranaka čije se rješenje ukida. Postupak započinje i vodi se po službenoj dužnosti od strane nadležnog organa, ovo ukidanje mogu vršiti i prvostepeni i drugostepeni organi.

Ako ukidanje vrše prvostepeni organi tada je protiv rješenja kojim se ukida prvostepeno rješenje dopuštena žalba, a ako o ukidanju rješenja odlučuje drugostepeni organ odnosno drugi organ ako nema drugostepenog organa tada se ne može koristiti redovan pravni lijek odnosno žalba već se može pokrenuti upravni spor protiv takvog rješenja.

Kao jedna od posebnih karakteristika ovog vanrednog pravnog lijeka jeste da ono nema vremenskog ograničenja, znači uvijek se može pristupiti ukidanju rješenja ako nastanu takve bitne promjene odnosno okolnosti koje ugrožavaju javni interes i da se prema tome mora pristupiti intervencija šire društvene zajednice na zaštiti javnog interesa.

Također karakteristika izrvšeenog rješenja koje se pobija je da je to rješenje zakonito kako u materijalnom tako i u formalnom smislu.

Još jedna karakteristika jeste osjetljivost samog pitanja ukidanja, diranja u stečena prava a ta osjetljivost se posebno navodi u tome da li su te promijenjene okolnosti takvog intenziteta da je neophodna inervencija države u izmjenu donesenog rješenja koje je ona donijela i u kojem obimu je potrebna intervencija države radi saniranja ili spriječavanja štetnih posljedica po opći javni interes.

Iz tih razloga zakonom su utvrđeni osnovi kada može doći do vanrednog ukidanja rješenja. a to su:

Ako je potrebno vanredno ukidanje rješenja radi otklanjanja teške neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi (epidemija koja ugrožava i živote i zdravlje ljudi, u tim situacijama država ima ovlaštenje da izmjeni rješenje kojim je priznala određena prava stranci radi zaštite javnog interesa).

Ako je vanredno ukidanje potrebno radi zaštite javne sigurnosti, mira i morala.

Ako je potrebno radi otklanjanja teških poremećaja u privredi. ( ubacivanje određene robe iz robnih rezervi, izuzimanje određene robe uz naknadu radi distribucije te robe drugim licima itd).

Pri korištenju ovog vanrednog pravnog sredstva uvijek je obaveza organa koji koristi ovo pravno sredstvo da ispituje mogućnosti da traži i iznalazi druga sredstva kojima će zaštititi javni interes u cilju što manjeg zadiranja u stećena prava trećih lica.

Rješenje kojim su stečena određena prava koja se vanredno ukida može se ukinuti djelomično ili u cjelosti odnosno u potrebnom obimu, pravilo je da se rješenje ukida djelomično u što manjem obimu odnosno sa što manje zadiranja u stečena prava trećih lica.

Ovo pravno sredstvo se koristi po službenoj dužnosti to jeste nadležni državni organ je obavezan po službeoj dužnost upotrijebiti ovo vanredno pravno sredstvo kada su ispunjena ona tri uvjeta, ili na inicijativu odnosno predstavku drugih subjekata.

Jos jedna karakteristika ovog vanrednog pravnog lijeka jeste fakultativnost ukidanja rješenja, znači ovdje ne postoji obaveza ukidanja rješenja i da se moraju do tančina ispitati mogućnost upotrebe drugih sredstava na zaštiti javnih interesa iz razloga što se ovim rješenjem dira u stečena prava trećih lica, a čim se dira u legalna prava trećih lica, ta lica imaju prava na naknadu štete prema obligacionom pravu.

Vanredno ukidanje izrvšnog rješenja moze učiniti prvostepeni ili drugoostepeni organ a ako nema drugostepenog organa onda je to vlada Federacije odnosno kantonalne vlade ili općinski/ gradski načelnik.

Protiv rješenja kojim je izvršno rješenje ukinuto dozvoljena je posebna žalba ako je o tom odlučivao prvostepeni organ a ako je odlučivao drugostepeni organ rjesenje je konačno i protiv njega se može pokrenuti upravni spor.

Posljedica vanrednog ukidanja izvršnog rješenja je u pravilu oštećenje trećih lica odnosno oštećenje stranke koja je takvim rješenjem stekla neko pravo. U takvim situacijama stranka odnosno treća lica u čija se stečena prava dira imaju pravo na naknadu samo stvarne štete, ne postoji mogućnost da se traži naknada izgubljene dobiti niti naknada nematerijalne štete.

98. OGLAŠAVANJE RJEŠENJA NIŠTAVIM

Ovo vanredno pravno sredstvo se koristi protiv onih rješenja koja u svom pravnom životu imaju tako teške povrede da je njihovo odstranjivanje iz pravnog života nužno. To su takva rješenja čije su nezakonitosti takvih razmjera da one zadiru u sve pore života društva i njihov pravni život je dalje nepotreban, nemoguć i one se na svaki način moraju efikasno odstraniti iz pravnog zivota.

Sama ova konstatacija proizvodi sljedeće a to je da ovakva rješenja nikada ne mogu steći pravosnažnost, što znači da se mogu ukinuti u svakom stadiju postupka bez vremenskog ograničenja. Ovakva rješenja u pravnom životu ostaju na snazi sve dotle dok se ne pokrene upotreba vanrenog pravnog sredstva , odnosno do uočavanja grešaka koje su napravljene u tom aktu i do ukazivanja odnosno nastanka potrebe za odstranjivanje takvih rješenja iz pravnog zivota.

Oglašavanje rješenja ništavim je strogo deklaratorno, što znači da je to jedan od efikasnijih, bržih, jednostavnijih načina rješavanja, odnosno odrastanjivanja iz pravnog života. Oglašavanje rješenja ništavim ima retroaktivno dejstvo što znači da poslije oglašavanja ništavim nisu proizvela nikakve pravne učinke odnosno posljedice.

Zakonom su jasno uređeni osnovi odnosno razlozi koji dovode do oglašavanja rješenja ništavim posebno iz razloga što je to oglašavanje deklaratorno i zbog toga što ima retroaktivno dejstvo odnosno što se moraju sanirati sve posljedice takvog rješenja.

Da bi se neko upravno rješenje oglasilo ništavim ono mora u sebi sadržavati sljedeće greške:

Ako je rješenje doneseno iz sudske nadležnosti, znači da se uopšte nije u konkretnom slučaju radilo u upravnoj stvari, takvo rješenje se poništava bez ikakvog vemenskog ograničenja ili dodatnih uvjeta.

Da svojim izvršenjem takvo rješenje je moglo prouzrokovati neko djelo koje je kažnjivo po krivičnom zakonu.

Ako izvršenje rješenja uopšte nije moguće.

Ako je rješenje donio organ bez prethodnog mišljenja, preporuke, saglasnosti itd. a ta saglasnost nije ni naknadno data.

Ako rješenje sadrži nepravilnosti koje po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. ( ovdje imamo situacije koje mogu biti

predviđene drugim propisima, posebnim upravnim postupcima gdje se rješava prema posebnim zakonima određena upravna stvar pa ti razlozi propisuju posebne nedostatke onda se žalbeni razlog odnosi na to).

Na ove greške odnosno razloge ništavosti pazi se po službenoj dužnosti, kako u žalbenom postupku tako i u upravno sudskom postupku odnosno postupku po pokrenutom upravnom sporu.

Iz ove konstatacije jasno proizilazi obaveza organa, i drugostepenog organa koji rješava po žalbi i suda koji rješava upravne sporove da prvo pazi da li upravni akt sadrži one nedostatke i da prvo o njima odlučuje. Isto tako oglašavanje rješenja ništavim može se pokrenuti na zahtjev tužitelja ombudsmena ili na prijedlog nekog drugog organa.

Postupak se uvijek završava donošenjem posebnog rješenja kojim se prijedlog odbija kao neosnovanim ili se predmetni akt oglašava ništavim.

Kada se utvrdi postojanje bilo koji od navednih osnova obavezno organ koji je utvrdio postojanje ovih razloga oglašava ovo rješenje ništavim jer je to njegova zakonska obaveza, obaveza po službenoj dužnosti i u zavisnosti od povrede oglašavanje rješenja ništavim može biti u cjelosti ili u određenim tačkama samog dispozitiva.

Protiv rješenja kojim je neko rješenje, oglašeno nistavim bez obzira da li je postupak vođen po službenoj dužnosti ili na prijedlog tužitelja ombudsmena ili drugog organa dopuštena je žalba i o žalbi odlučuje drugostepeni organ a ako takvog organa nema onda nema mjesta ni žalbi nego se samo može voditi upravni spor.

Znači ovdje je žalba dopuštena samo ako postoji organ koji će rješavati po žalbi a ako ne postoji pokreće se upravni spor kod nadležnog suda.

Pravne posljedice poništavanja i ukidanja rješenja u korištenju vanrednih pravnih lijekova su dvojaka. One se svode na dva načina ako se poništava upravni akt korištenjem bilo kojeg vanrednog pravnog sredstva pravne posljedice se moraju sanirati od dana donošenja tog akta i na taj način se vrši potpuna elimiancija upravnog akta iz pravnog života što znači da takav akt nikad nije ni mogao biti donijet, nasuprot tome ukidanje upravnih akakta upotrebom bilo kojih ovih pravnih sredstva ima dejstvo samo od dana donošenja akta kojim se ukida određeno rješenje što znači da djeluje samo na ubuduće a posljedice koje su do tada nastale ostaju nesanirane.