upravno pravo - b. babac.doc

202
U P R A V N O P R A V O B.Babac Počeci razvoja upravnog prava kao zasebne pravne znanosti padaju u doba kad se javlja: a) s jedne strane, prijeka potreba da se osmišljava i uobliči u sustav onaj corpus pravnih vrela kojega se umnažalo, razvijalo, pa i dotjerivalo u svezi s promicanjem vrijednosti države kao institucije i dr.nacionalnih institucija; b) s druge strane, iz prijeke potrebe da se udovolji i nekim osebujnim pravno-političkim zahtjevima– podvrgavanje uprave / upravljanja pravu, a izvršno-upravne vlasti parlamentarnom nadzoru: c) s treće strane, iz prijeke potrebe da se osigura sudska zaštita. Dakle, počeci padaju u 17. i 18.st., u doba prvih građanskih revolucija. Upravnom djelatnošću smatralo bi se državnu djelatnost stanovite vrste, obuhvaćajući s tim kako djelovanje drž.organizma u užem smislu riječi tako i ono od nositelja javne vlasti, što bi se moglo, uz dodavanje javne službe te samouprave, označiti s pojmom «javne uprave», nasuprot upravi privatnih osoba. 2 kriterija: a) materijalno funkcionalni – različitost državnih funkcija i tijela (nadleštava, ureda) – diferenciraju se 2 oblika drž.djelatnosti: «postavljanje općenitih i apstraktnih pravila» - zakonodavstvo te «neposredno rješavanje pojedinačno-osebujnih zadaća» - uprava i sudska vlast. 2 teorije koje usvajaju ovaj kriterij: Jelinekova – naglašava osebujnost upravne funkcije naspram onoj sudskoj. Po svrsi, postoji tzv.»prva državna funkcija» koja se sastoji u «postavljanju prava» a to je zakonodavstvo, za razliku od druge dvije koje se sastoje u «pravnoj zaštiti» - sudbenost, a treća se sastoji u «održavanju državne uzmnožosti i u promicanju kulture» - uprava. Laband nastoji upravnu osebujnost svrstati u «proceduri obavljanja takvih funkcija». U upravnim djelatnostima nisu bitna intelektualna djelovanja, već efektivna djelovanja po kojima uprava znači «nastojanja praktična i djelotvorbena». Kritizirajući ovo Labandovo stajalište, pokušao je Duguit oblikovati novo shvaćanje a to je u smislu «protu-imperijalističke koncepcije o javnom pravu» da bi na koncu završio na oslabljenoj ali ipak točnijoj verziji Labandove teorije: on razlikuje 3 velike pravne funkcije – zakonodavnu, upravnu i sudbenu. Vezano za ovu Duguitovu podjelu, on razlikuje 3 tipa pravnih akata: a) akti – pravila b) akti –uvjeti c) akti subjektivni Čitavo teorijsko nastojanje da se ukupnost drž.funkcija razluči po mat.kriteriju završava se na tvrdnji da se svaka od ove 3 vrste mat.određenih državnih funkcija očituje u zasebnim sebi svojstvenim 1

Upload: maflestip

Post on 06-Jul-2016

272 views

Category:

Documents


2 download

TRANSCRIPT

U P R A V N O P R A V OB.Babac

Počeci razvoja upravnog prava kao zasebne pravne znanosti padaju u doba kad se javlja:a) s jedne strane, prijeka potreba da se osmišljava i uobliči u sustav onaj corpus

pravnih vrela kojega se umnažalo, razvijalo, pa i dotjerivalo u svezi s promicanjem vrijednosti države kao institucije i dr.nacionalnih institucija;

b) s druge strane, iz prijeke potrebe da se udovolji i nekim osebujnim pravno-političkim zahtjevima– podvrgavanje uprave / upravljanja pravu, a izvršno-upravne vlasti parlamentarnom nadzoru:

c) s treće strane, iz prijeke potrebe da se osigura sudska zaštita.Dakle, počeci padaju u 17. i 18.st., u doba prvih građanskih revolucija.

Upravnom djelatnošću smatralo bi se državnu djelatnost stanovite vrste, obuhvaćajući s tim kako djelovanje drž.organizma u užem smislu riječi tako i ono od nositelja javne vlasti, što bi se moglo, uz dodavanje javne službe te samouprave, označiti s pojmom «javne uprave», nasuprot upravi privatnih osoba.

2 kriterija:a) materijalno funkcionalni – različitost državnih funkcija i tijela (nadleštava, ureda) – diferenciraju se 2 oblika drž.djelatnosti: «postavljanje općenitih i apstraktnih pravila» - zakonodavstvo te «neposredno rješavanje pojedinačno-osebujnih zadaća» - uprava i sudska vlast. 2 teorije koje usvajaju ovaj kriterij: Jelinekova – naglašava osebujnost upravne funkcije naspram onoj sudskoj. Po svrsi, postoji tzv.»prva državna funkcija» koja se sastoji u «postavljanju prava» a to je zakonodavstvo, za razliku od druge dvije koje se sastoje u «pravnoj zaštiti» - sudbenost, a treća se sastoji u «održavanju državne uzmnožosti i u promicanju kulture» - uprava.Laband nastoji upravnu osebujnost svrstati u «proceduri obavljanja takvih funkcija». U upravnim djelatnostima nisu bitna intelektualna djelovanja, već efektivna djelovanja po kojima uprava znači «nastojanja praktična i djelotvorbena». Kritizirajući ovo Labandovo stajalište, pokušao je Duguit oblikovati novo shvaćanje a to je u smislu «protu-imperijalističke koncepcije o javnom pravu» da bi na koncu završio na oslabljenoj ali ipak točnijoj verziji Labandove teorije: on razlikuje 3 velike pravne funkcije – zakonodavnu, upravnu i sudbenu.Vezano za ovu Duguitovu podjelu, on razlikuje 3 tipa pravnih akata:a) akti – pravilab) akti –uvjetic) akti subjektivniČitavo teorijsko nastojanje da se ukupnost drž.funkcija razluči po mat.kriteriju završava se na tvrdnji da se svaka od ove 3 vrste mat.određenih državnih funkcija očituje u zasebnim sebi svojstvenim oblicima: zakonodavstvo u zakonima, sudstvo u pravorijecima, a uprava u upravnim aktima.

b) formalno-ustrojstveni – u 2. polovici 19.st. došlo je do toga da se između npr.uprave i sudstva povlači razlika po ova 2 kriterija, i to čas po formalnom – a to je vrsta tijela koje obavlja stanovite funkcije, čas po materijalnom – što znači da je u pitanju sadržaj funkcija koje se obavljaju, a čas po oba kriterija.

Raspredanje o tome koji je od ova 2 kriterija uspješniji okončao je Krbek s tvrdnjom da se treba odlučiti ili za jedan ili za drugi. Taj pisac tvrdi da «pozitivno pravo u prvom redu povezuje pravne posljedice na pojedine državne akte s obzirom na donositelja takvih akata, s tim što za moderni pojam uprave ne bi bila odlučnom unutarnja pravna narav odnosnih akata već baš sama tijela koja takve akte donose.» Ne odbacujući značenje mat-funkc.kriterija koji igra veliku ulogu u razrješavanju niza zasebnih problema, npr. kada se pristupa tome da se odredi kakve će se poslove kojoj vlasti povjeriti (kada se propisuje ustrojstvo, nadležnost, kao i kada se svaku od one 3 vlasti ponaosob uređuje,…) kaže se da se treba odlučiti za formalni kriterij. Dakle, kada se uobličava moderni pojam

1

uprave i takav pojam nastoji razgraničiti od zakonodavstva i sudstva, treba se isključivo koristiti formalnim kriterijom.

Omeđivanje uprave od zakonodavstva i sudstva mora imati jedan pravno formalni (neg.) element, a to je da upravna služba ne obuhvaća ono što se smatra zakonodavstvom i sudbenošću, te jedan društveno-materijalni (poz.) element – upravna služba obuhvaća sve ono što se u smislu ideologije „zajedničkog dobra svih“ smatra da je od važnosti za promicanje vrijednosti države i dr. nacionalnih institucija.

Do ispravnog shvaćanja raznih drž.funkcija kako ih se formalno-pravno izražava kroz zakonodavstvo, sudstvo i upravu može se doći samo s razmatranjem tijela koja obavljaju pojedine drž. funkcije. Konkretno, na pitanje da li je riječ o zakonodavnom, sudskom ili upravnom aktu odgovor se može dati samo s obzirom na okolnost koje je tijelo donijelo konkretni akt i kakvo je značenje tog akta unutar upravno-političkog ustrojstva po nadležnosti.

Pojam uprave je ne samo formalan već i negativan jer obuhvaća sve ono što nije ni zakonodavstvo ni sudbenost. Npr. kada se uređuje nadležnost 5 klasičnih upravnih grana: vojska, diplomacija, pravosuđe, financija i policija – unutarnji poslovi, relativno je lako po sadržaju funkcija odrediti nadležnost prve 4 grane, dok se nadležnost 5. grane određuje negativno jer obuhvaća sve ono što se ne bi obuhvatilo kakvom drugom državnom upravom (policija kao resor opće uprave).

Unutar francusko-njemačke / romansko-germanske pravne škole, nastoji se upravu odrediti uzimajući u obzir:

a) odrednice države kao institucionalizacije pravab) odrednice upravnog djelovanja i upravnog poretka pravno shvaćenog kao «javno

pravo»c) razgraničujuće odrednice – koje dijele upravu od zakonodavstva i sudbene vlasti.

Upravna služba i javno pravo uobličuje se idejom «zajedničkog dobra svih» koja bi trebala biti vrhovna vrijednost «države kao institucije» i dr. nacionalnih institucija.

Upravna služba obuhvaća:1) svaku onu djelatnost koju obavljaju upravno-izvršna tijela u osiguravanju

minimuma uvjeta nacionalnog života – održavanje javnog poretka;2) osiguranje nesmetanog odvijanja javnih službi.

Dakle, ali polazeći od shvaćanja države kao institucionalizacije racionalnog prava, s pojmom uprave obuhvaćalo bi se 2 vrste različitih ali po naravi razlučljivih funkcija:

1) funkcije koje uključuju vršenje političke vlasti kao modus operandi otpravljanja, npr. održavanje javnog mira ili poretka ili policija – modus operandi sastoji se u općim ili pojedinačnim naredbama koje izdaju javna nadleštva;

2) funkcije koje predmnijevaju ustroj političke vlasti ali ne i vršenje političke vlasti (već činidbe) kao modus operandi obavljanja javnih službi, npr. javno školstvo.

S pojmom uprava se ustavno-tradicionalno označuje djelovanje izvršne vlasti uz postupanja svojstvena javnoj vlasti, pod čim se u teoriji upravnog prava razmatra u kontekstu izvršavanja zakona. Upravno-izvršna vlast nema monopol na izvršavanju zakona, budući da ga izvršava i Sabor i sudovi i građanin pojedinac (npr. kada uhiti zločinca i preda ga nadležnim vlastima).

Ipak, naspram parlamentu, sudovima i građanima, upravno-izvršnu vlast oštro se kao izvršitelja zakona razlikuje po tomu:

a) što ta vlast raspolaže s oružanom silomb) što i u izvršavanju zakona važi načelo o odvajanju vlasti – upravnih od

sudbenih

2

c) što postoje razlozi koji zahtijevaju susprezanje izvršne vlasti naspram zakonodavne i sudbene što se izražava u brojnosti zakona.

Izvršavanje zakona znači razne nadležnosti za koje je izvršna vlast zadužena, i to:1) proglašenje i objavljivanje zakona, kao i podsjećanje (opominjanje) na njegove

odredbe;2) izvršavanje zakona i mjera koje se poduzimaju radi primjene zakona iziskuje

prinudu i uporabu sile – prije svega policija koja ima ovlast postupati po služb. dužnosti i prinudno djelovati bez prethodnog pravorijeka;

3) izvršavanje zakona u puno širem smislu riječi – održavanje javnog poretka kao i osiguranje urednog odvijanja javnih službi. Izvršavanju zakona je općeniti zadatak da osigura minimum uvjeta prijeko potrebnih za opstojnost i cjelokupnost nacionalnog života.

Djelovanja koja se usmjeravaju na održavanje javnog poretka se nazivaju policijom / redarstvom. Način djelovanja policije sastoji se u izdavanju naredaba, bilo da su propisivačke, što znači općenite i neosobne (kao npr. propis policije s kojim se određuje uvjete, način kretanja i zadržavanja osoba, vozila i plovila te vlakova i zrakoplova na graničnom prijelazu), bilo da su ne-propisivačke, što će reći upućene na stanovite osobe ili skupine osoba (kao npr. naredba zaustaviti se na graničnom prijelazu).

Način djelovanja javne službe sastoji se u pružanju činidaba / usluga koje se čine bilo pojedincima bilo grupama pojedinaca koji su korisnicima takve službe.

Policija i javna služba razlikuju se prije svega po svrsi. Svrha policije je održavanje javnog poretka, a svrha javne službe je suprotno tome, puno promjenjivije – sukladno konzervativno-liberalnim doktrinama, javne službe smjele bi se uspostaviti samo za zadovoljavanje onih potreba koje se ne mogu uspostaviti privatnom inicijativom, kao što je npr. nacionalna obrana. Što se tiče sredstava, djelatnost policije sadrži uporabu naredaba iza kojih stoji legitimni monopol prinuđivanja, a javne službe se sastoje u pružanju činidaba.Zajednički nazivnik svrhe policije i svrhe javne službe je opći interes.

Kada se hoće javnu upravu definirati kao osebujnu djelatnost naspram onoj privatnoj, treba iz nje isključiti „privatni management“. Pored državnog i privatnog postoji i javni sektor u sklopu kojeg se moraju osigurati interesi i potrebe građana višim standardima ako se to čini po načelima uzajamnosti i solidarnosti, nego po načelima slobodnog tržišta i priv. poduzetništva.

Javni se sektor određuje kao skup različitih i heterogenih djelatnosti koje se obavljaju u svrhu ostvarenja interesa, odnosno zadovoljenja potreba pojedinih građana ili pučanstva u cjelini.S tim u vezi, u sklopu javnog sektora razlikovalo bi se:

a) djelatnost od osobitog nacionalnog značenja – društvene djelatnosti, npr. odgoj i izobrazba, zaštita narodnog zdravlja, znanost, kultura, etc.;

b) infrastrukturne djelatnosti, npr. ustroj željeznica, informatički sustavi, telekomunikacije, etc;

c) komunalne djelatnosti, npr. održavanje gradova, opskrbljivanje vodom, javni prijevoz u gradovima i drugim mjestima;

d) zasebna upravna tijela koja se ustrojavaju radi pružanja sukladnih usluga građanima pojedincima te državnim tijelima i pravnim osobama, npr. hidrometeorološke službe, statističke, nadziranje letova, etc.

Ono što je pri tome svakako neprijeporno jest to da je pojam „javni sektor“ institucionalnog podrijetla, što znači da odlučujuću riječ ima zakon.

Spiritus movens javnog sektora je državna, javno-pravna intervencija. Spiritus movens dovodi do upravnog nadzora.

3

S organičkoga ili formalnog motrišta javnu službu karakterizira se s izvjesnim ustrojstvom: javna služba je izvjestan podhvat kojim gospodari javna uprava, dok s materijalnog motrišta, koje se usredotočuje na narav djelatnosti, javna služba je djelatnost s kojom se teži zadovoljiti potrebu od općeg interesa.

Prema upravno-sudskoj praksi u Francuskoj i kod nas, 4 su karakterne crte javne službe:1) javna služba ispunjava jedno poslanje od „zajedničkog dobra svih, skupne koristi,

takve koja se može opravdati općim interesom“, i to je nužnim uvjetom, ali nije i dostatnim, da bi se stanovitu djelatnost konstituiralo kao javnu službu;

2) javna vlast se ne ograničava samo na to da dopušta, da potiče, da pomaže, već i da si pridržava izvjesno pravo, pravo nadzirati način na koji se službu ispunjuje;

3) tijelu (ustanovi, poduzeću) zaduženom za vođenje javne službe su povjerene sukladne, manje ili više, ovlasti proizlazeći iz javne vlasti u potpunosti;

4) naspram takvim „sukladnim ovlastima“, javna uprava raspolaže s ovlašću vrhovnog nadzora kakvog ima s obzirom na imenovanje članova Upravnog vijeća.

Središnji kriterij je pod 3).

Problem raspoznavanja javne službe svodio bi se u konačnici na 2 slučaja:1. slučaj je onaj u kojem se organički izvjesnu djelatnost preuzima od javno-pravnog

tijela ili, kao u slučaju koncesije, za račun potonjega. Poslanja koja se povjeravaju pravnim osobama javnog prava su poslanjima od općeg interesa.

2. slučaj je onaj u kojem se nekom pojedincu ili pravnoj osobi koji nemaju karakter javno-pravnog tijela povjerava poslanje od općeg interesa.

Andre de Laubadere je razvio teoriju – subjektivni kriterij.

Javne službe nisu pravnim osobama same po sebi, već samo kad ih se kao takve konstituira. Dok se u Francuskoj o karakteru javne službe zaključuje iz namjera i akata tijela koje je službu uspostavilo, kod nas se zakonom određuje koje su to službe od nacionalnog značenja (npr. visoki odgoj, školski i predškolski odgoj, kultura, znanost, tehnologija...) i konačno, u svezi s vršenjem takve službe, određuje se da im se povjeri stanovite javne ovlasti (npr. izdavanje javnih isprava, rješavanje u upravnim stvarima,...). U RH je pravilo da se službe od naročitog nac. značenja konstitutiraju kao pravne osobe, npr. škole, sveučilišta...

U uređivanju javnih služba i ustanova hrv.zakonodavstvo polazi od teorijskih zasada koje je postavio još I.Krbek – shvaćanja da javna služba nije privatna djelatnost i to zato što se podvrgava zasebnom pravnom uređenju.

U hrvatskom Ustavu su samo 2 stavke o javnim službama:a) „svaki građanin Republike ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u

obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe“b) „dopušteno je zakonom u javnim službama ograničiti pravo na štrajk“.

Hrvatski zakonodavac se obilno koristio tako širokom slobodom u ustrojavanju i uredovanju javnih službi, i to tako da je najprije stanovitu djelatnost proglasio takvom da je od interesa za RH, odnosno da je službom od naročitog nacionalnog značenja:

a) zdravstvena djelatnost – ustrojena oko „promicanja narodnog zdravlja“, s tim da ju obavljaju djelatnici ustrojeni u zdravstvenim ustanovama kao javnim ustanovama, a pod pretpostavkama što ih zakon određuje, i djelatnici – pojedinci u obliku privatnog zanimanja;

b) djelatnost izobrazbe – visoka, srednjoškolska, osnovna, uključivši tu i izvođenje nastave, dotično studija, znanstveno-istraživački, visoko-stručni i umjetnički rad – ustrojena oko nacionalnog odgoja i koju obavljaju djelatnici ustrojeni u visokim učilištima, srednjim i osnovnim školama, kao javnim ili privatnim ustanovama;

c) kulturno-umjetnička ili sportska djelatnost ustrojena oko održavanja, njegovanja i promicanja prirodno ili radom stvorenih nacionalno-kulturnih dobara i vrednota s pomoću rekreativnih i sl. djelatnosti koju obavljaju djelatnici ustrojeni u ustanovama kulture, umjetnosti i sporta kao javnim ili privatnim ustanovama.

4

Postoje 3 načela koja su zajednička svim javnim službama:1. Načelo neprekidnosti – znači da se javna služba mora nesmetano odvijati jer je od prijeke potrebe za nacionalni i lokalni život. Iz tog načela proizlazi nekoliko pod-odrednica:

a) Neprekidnost ili istrajnost javne službe znači da pristup javnoj službi bude osiguran korisnicima na zadovoljavajući način – prije svega je u pitanju otvorenost ureda, npr. hitna liječnička služba u bolnicama, ali npr. i poštanska služba koja je otvorena samo u neke sate ili dane;

b) Neprekidnost javne službe također znači da njeno odvijanje mora biti točno i uredno te da ne smije biti prekidano, osim u zakonom predviđenim slučajevima ili u slučajevima više sile;

c) Iz zahtjeva za neprekidnošću javne službe proizlazi i dopuštenost da se ograniči pravo na štrajk u svim ili samo nekim službama.

2. Načelo jednakosti korisnika – kao ni prethodno načelo, nije proglašeno izričitom ustavnom normom – razlikuju se 2 slučaja:

a) ako činidbe koje čine predmet ugovora nisu one koje normalno ulaze u djelatnost javne službe, ona nema obvezu omogućiti drugim korisnicima da se koriste odnosnim činidbama;

b) ako pak činidbe koje čine predmet ugovora proizlaze iz normalnih nadležnosti, javna služba ne smije odbiti primijeniti odredbe onog ugovora na druge korisnike koji se nalaze u istoj situaciji kao i onaj koji je dobio ugovor s povoljnijim uvjetima.

Neutralitet javne službe se podrazumijeva pod ovim načelom, npr. nezakonitim je podijeliti političkim strankama učenika pravo da svoje sastanke održavaju u školskim prostorijama. Poteškoće u vezi s osiguranjem jednakosti korisnika se mogu ticati i svota koje korisnici moraju platiti, što dovodi u pitanje načelo jednakosti u snošenju javnih tereta.

3. Načelo prilagođavanja – znači:a) uprava javne službe smije u svako doba modificirati pravila ustrojenja i

nesmetanog odvijanja javne službe; b) uprava javne službe ima i dužnost prilagoditi je potrebama i interesima;c) besplatnost javne službe nije ustavno načelo, što znači da je neka javna služba

besplatna tek kad se to zakonom izrijekom predvidi.

U francuskom pravu javno-pravno tijelo ima slobodu izbora da koristi pravni okvir kojeg uređuje privatno / građansko pravo ili da se podvrgne okviru kojeg uređuje javno / upravno pravo.Vezano za to, neki ugovor ne može biti «upravnim» ako bar jedna od njegovih stranaka nije «osoba javnog prava»; ugovori u kojima su stranke isključivo javno-pravna tijela su upravnim ugovorima; iznimno, ugovori sklopljeni isključivo između osoba privatnog prava mogu biti upravnim, npr. kad jedna od stranaka ima punomoć nekog javno-pravnog tijela ili je koncesionar javnih radova u sklopu izgrađivanja nacionalnih putova.

Razlikuju se državne javne službe i lokalne (regionalne) javne službe. Lokalne i regionalne vlasti se mogu naći u jednoj od 3 situacije:a) obeza ustrojavanja javne službe može proizlaziti samo iz zakona s obzirom na načelo slobode lokalnog ili reg. upravljanja, npr. obveza ustrojiti općinsku pismohranu, voditi građanska stanja...b) zabrana ustrojavanja javne službe može proizlaziti iz zakona ili općih načela – npr. regije nisu ovlaštene ustrojavati regionalne javne službe;

5

c) lokalna oblast ima slobodu ustrojavati lok. javnu službu; odlučujuće tijelo ima slobodu izbora kakvu ima diskrecijska ovlast.

Franc. institut – „povjeravanje vođenja javne službe“Hrv. institut – „povjeravanje izvršenja javnih ovlaštenja“

Vezano za „povjeravanje vođenja javne službe“ može se razlučiti:a) vlastita režija – kada javno-pravno tijelo samo preuzima vođenje javne službe i osigurava njeno nesmetano odvijanje;b) vođenje javne službe od strane voditelja različitog od odgovornog javno-pravnog tijela, ali unutar uređenja propisanog zakonom i naredbom – takav voditelj može biti neka osoba javnog prava ili priv. prava;c) vođenje javne službe od strane voditelja različitog od odgovornog javno-pravnog tijela, ali unutar ugovornog uređenja – 3 inačice:1. koncesionarenje javne službe koncesionaru za nagradu koju on ubire od korisnika službe;2. iznajmljivanje javne službe – vrsta upravnog ugovora kojim javno-pravno tijelo povjerava pojedincima iskorištavanje neke službe ili javnog dobra – npr. iznajmljivanje prava na mjesto na tržnici;3. tjeranje tzv. poduzeća za javne radove – vrsta upravnog ugovora kojim javno-pravno tijelo zadužuje neko poduzeće da izvede radove nužne za uspostavu javne službe.

Razlučivanje „državne uprave“ od „javne službe“ – vršenje javnih ovlasti nije ograničeno na drž. upravu već postoje i pravne osobe kojima se povjerava izvršavanje javnih ovlasti. Povjeravanje javne službe tj. povjeravanje izvršavanja javnih ovlasti dovodi do:a) režijeb) koncesionarenja javne službec) iznajmljivanja j.s.d) tjeranja poduzeća na javne radove.

Hrvatsko pravo ne poznaje «upravni ugovor» ali poznaje pojedine vrste upravnih ugovora, kao što je to npr. koncesija.

Javna uprava – ukupnost tijela, nadleštava i službi državne uprave; tijela kojima je povjerena javna ovlast.Javno-pravno tijelo – državna uprava se sastoji iz javno-pravnih tijela, a kada koje od javno-pravnih tijela ima i svojstvo pravne osobe, govori se o osobi javnog prava; Teritorijalno javno-pravno tijelo – ovlasti mu se protežu na strogo omeđenom teritoriju države.Samoupravno tijelo – je javno-pravno tijelo ili osoba javnog prava kojemu se povjerava određeni dio javnih poslova da ih relativno trajno obavlja, ali uz vlastitu odgovornost i zajamčenu manju ili veću samostalnost (općine, gradovi, županije).

U Ustavu se ne daju unaprijed određena ovlaštenja javnim službama, ali u obzir dolazi:1. pravno-normativna djelatnost – uređivanje određenih odnosa od interesa za

RH, npr. ovlaštenje HZZO da propiše standarde i normative obvezatnog zdravstvenog osiguranja;

2. rješavanje u pojedinačnim upravnim stvarima;3. vršenje stručnog nadzora rada javnih i dr. ustanova i javnih poduzeća;4. vršenje poslova upravnog (i inspekcijskog) nadzora, npr. nadzor nad radom

i financijsko nadziranje poslovanja zdravstvenih ustanova;5. vođenje javnih očevidnika;6. izdavanje javnih isprava, npr. školskih svjedodžbi.

Održavanje poretka se vrši izdavanjem naredbi s prijetnjom da će legitimna prinuda biti primijenjena. Upravno pravo naredbe se ustrojava kao legitimni oblik prinude, kao grana javnog prava.

Teorija upravnog prava je pravna znanost koja obrađuje pravo pravnom metodom, za razliku od znanosti o pravu kojoj je predmet pravo.

6

Upravno-pravna znanost je znanost o objektivnom smislu pozitivnih pravnih poredaka. To je dogmatička, normativna znanost (kao etika, estetika, logika), nasuprot npr. sociologiji, povijesti, teoriji uprave i dr. koje su empirijske.Dogma – skup vjerovanja ili mnijenja koje ispovijeda izvjesna religija, filozofija ili politički sustav. Dogmatički pristup ističe i iziskuje tumačenje, koje se ne smije izjednačavati s interpretacijom (koja je samo vrsta tumačenja).

UPRAVNO PRAVO je sustav pravnih pravila kojima se uređuju odnosi u koje unutar neke državno-pravne zajednice ili njene jedinice stupaju službenici ili dužnosnici tijela državne vlasti ili po njima ovlaštena tijela (javno-pravna tijela) međusobno ili s građanima, grupama građana i pravnim osobama, kakvi odnosi nastaju, mijenjaju se i prestaju povodom djela, čina ili propusta službenika ili dužnosnika u vršenju službenih dužnosti.

Ideja o općem dobru znači:a) da se država mora brinuti da iz samog ustrojstva i državne uprave cvjeta blagodat

zajednice i pojedinca;b) da se vlast slobodnog djelovanja može zajamčiti samo onda kada to ne vrijeđa

zajedničko dobro svih kao jedno od vrhovnih vrednota;c) da je zadaća svake javne vlasti štititi nedodirljivo područje prava ljudske osobe i

olakšati vršenje njenih dužnosti;d) da se društveni poredak treba neprestano razvijati;e) da se zajedničko dobro svih kao vrednota može smatrati samim razlogom

postojanja državnih vlasti koje su dužne promicati ga;f) da se mora osigurati udio svih područja i razina društva u zajedničkom dobru, kao i

tomu primjerenu dostupnost odlučivanja.

Ustav je postavio na razinu općeg interesa:a) osobitu zaštitu mora, morske obale i otoka, zračnog prostora, prirodnih bogatstava, biljnog i životinjskog svijeta, nekretnine i stvari od osobitog značaja;b) osiguranje slobodnog i dostojnog života sebi i svojoj obitelji;c) soc. sigurnost i soc. osiguranje zaposlenih i članova njihovih obitelji;d) pružanje pomoći za podmirenje osn. životnih potreba slabima i nemoćnima;e) jamčenje zdravstvene zaštite;f) ograničenje prava na sindikalno ustrojavanje u oružanoj sili i policiji, a prava na štrajk u drž. upravi;g) osobita zaštita obitelji, majčinstva, djece i mladeži.

Opći interes – vrhovno načelo upravnog prava.Kvalificirani oblici općeg interesa su: državni razlog, javni poredak, zaobilaženje zakona.

Obvezatnost pravne norme se može svesti na 3 tumačenja:a) pravo je kategorija izvan države, pravo je nad državom (metafizičke doktrine),b) pravo je isključivo tvorba državne djelatnosti, država je nad pravom (etatističke

doktrine),c) država i pravo su kao pojam identični (sociologijske teorije).

Upravno pravo započinje svoj razvoj kao policijsko pravo. Samo vlast različita od upravne, a to je zakonodavna, je sposobna dati upravi povezujuća pravila – upravno-pravna pravila, tj. norme.

Državu prava ponajprije karakterizira odvajanje vlasti, odnosno društvo u kojem odvajanje vlasti nije naređeno nema ustava.

Učenje o javnom poretku je poteklo iz teorije o ugovornom pravu / MPP.Postoje 3 teorije koje tumače narav subj. prava:a) subj. pravo kao „uzmnožnost volje“b) subj. pravo kao „s pravom zaštićeni interes“

7

c) subj. pravo kao skup a) + b) bi po Jellineku bila uzmnožnost volje utemeljena na javnom ovlaštenju koji se podjeljuje nositelju u njegovom vl. interesu.

Državu prava karakterizira i vladavina zakonitosti. U svezi je s načelom zakonitosti još i jamčenje pravne zaštite.Uprava je podvrgnuta višestrukom sudskom nadzoru:

a) u sporovima oko naknade štete koju građanima nanesu službenici nezakonitim ili nepravilnim vršenjem službe – općoj građanskoj sudbenosti, osim ukoliko i to ne bi bilo presuđeno unutar upravne sudbenosti;

b) u osporavanju upravnog akta, neovisno o tome da li suđenje u upravnim sporovima pripada u sudbenost zasebnih upravnih sudova ili redovitih sudova;

c) u osporavanju opće normativnih akata uprave donijetih po upravnom pravu naredbe – ustavnim sudovima;

d) u sporovima oko zaštite temeljnih sloboda i ljudskih prava – ustavnim sudovima unutar instituta ustavne tužbe;

e) u sporovima oko zaštite ustavnog prava ili slobode koja je povrijeđena nezakonitim aktom – županijskim sudovima, ili nezakonitom radnjom – općinskim sudovima.

Sudski nadzor uprave usmjeren je na to da se od nje iznudi djelovanje sukladno zakonu, posebice kroz:

a) upravni spor protiv pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela, tj. pravnih osoba s javnim ovlastima;

b) podizanje ustavne tužbe radi zaštite temeljnih sloboda i ljudskih prava povrijeđenih konačnim pojedinačnim aktima javnih vlasti;

c) podnošenje prijedloga za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti propisa;d) podizanje tužbe radi zaštite ustavom zajamčene slobode i prava čovjeka i

građanina, kada takva sloboda ili pravo budu povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom, a nije osigurana druga sudska zaštita;

e) podizanje tužbe radi zaštite ustavom zajamčene slobode i prava čovjeka i građanina kada takvo pravo ili sloboda budu povrijeđeni nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti ili ovlaštene osobe u poduzećima i dr. pravnim osobama, ako nije osigurana druga sudska zaštita.

Pravna se država ističe i lokalnom i regionalnom samoupravom.

Milan Smrekar je isticao da se upravu može označiti kao skrb države oko promicanja i unapređivanja državnih i pučkih interesa, kao djelovanje države u interesu opstanka i kulturnog razvoja državne cjeline te unapređivanje materijalnih i kulturnih težnji svojih članova, kao i da je polje uprave veoma prostrano, da se proteže svuda, gdjegod stiže život države, gdjegod se prostiru pojave i odnosi koji uopće mogu biti predmetom djelovanja onog osobnog organizma što ga određuje ustav svake države, izuzev vlasti sudske i zakonodavne.

Pravo-zaštitna svrha u postupanjima u određenoj upravnoj stvari obično se izražava tako da se kaže:

a) nadležna javno-pravna tijela su dužna u vođenju postupka omogućiti strankama da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da to ne bude na štetu prava drugih osoba niti u opreci sa zakonom utvrđenim općim interesima;

b) službena osoba koja u ime nadležnog javno-pravnog tijela provodi postupak dužna je kad sazna ili prosudi da stanoviti građanin ili pravna osoba ima podlogu za ostvarenje kakvog prava, upozoriti ga na to;

c) kada se zakonom strankama nalažu kakve obveze, moraju se prema njima primjenjivati mjere koje su za njih povoljnije.

Za razvoj hrv.upr.prava je značajno:1. Manifest naroda hrv-slavonskog iz 1848.2. Veliki Hrv. sabor 1861. nakon pada Bachova apsolutizma3. reforme Ivana Mažuranića – odvajanje uprave od sudstva (1874)4. Khuen-Hedervary – obnova županijskog ustroja

8

5. uspostavljanje Banovine Hrvatske (1939-1941)6. obnova hrv. državnosti u sklopu Jug. – zajednička postignuća: ustrojenje

upr.sudovanja (1952), propisivanje upr. postupka, uspostava ustavnog sudovanja.

Ustav jamči građanima pravo na lok. i reg. samoupravu:a. pravo na lok. i reg. samoupravu se ostvaruje preko lok. i reg. tijela koja su

sastavljena od članova izabranih na slobodnim i tajnim izborima;b. građani mogu i neposredno sudjelovati u upravljanju lok. poslovima

putem zborova i referenduma i dr. oblicima neposrednog odlučivanja;c. jedinice lok. samouprave obavljaju ove poslove iz lok. djelokruga:

uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, soc. skrb, primarnu zdr. zaštitu, odgoj i osn. obrazovanje...

d. jedinice reg. samouprave obavljaju ove poslove: školstvo, zdravstvo, prostorno i urb. planiranje, promet...

e. u obavljanju poslova iz svog djelokruga tijela jedinica lok. i reg. samouprave su samostalna, podliježući nadzoru drž. tijela samo s motrišta ustavnosti i zakonitosti;

f. jedinice lok. samouprave su općina i grad, a reg. samouprave županija; gl. gradu Zagrebu se zakonom može podijeliti položaj županije, a većim gradovima ovlasti županije.

Upravno pravo je grana javnog prava polazeći od teorije interesa.

Upravno pravo / ustavno pravo: obje su naročite metode proučavanja i prakticiranja prava, dakle uobličavanja prava i podvrgavanja njegovog djelovanja općoj volji izraženoj u ustavnim i dr. pravnim izvorima, a ne u odnosu podređenosti i nadređenosti.

Upravno pravo / građansko pravo: u upravnim stvarima se ima onoliko slobode koliko je to u skladu s općim interesom, dok se u građanskim stvarima ima onoliko strogosti koliko je to od interesa za zaštitu jednakopravnosti i slobode stranaka u ugovaranju i u poduzimanju raznih radnji. U obje grane su u pitanju sadržajno jednaki odnosi, npr. kupovanje i prodaja plina, el. energije, i sl. koji mogu biti uređeni ili privatnim ili javnim pravom.

Upravno pravo / radno pravo: radno-pravni odnos je društveno-gospodarski odnos koji nastaje između onoga koji daje posao (poslodavac) i onoga koji se obvezuje u granicama povjerenog mu posla obaviti rad određene kvalitete (posloprimac), sve da je u pitanju i država kao poslodavac i njen službenik kao posloprimac. Upravno-pravni odnos nije radno-pravne naravi već javno-pravne, tj. odnos između države i činovnika u smislu njegove ovlasti i dužnosti da povjereni mu posao obavi kao službenu dužnost.

Upravno pravo / obiteljsko pravo: pravni akti i radnje u obiteljskim odnosima služe za ostvarivanje kvalificiranog općeg interesa u svezi s obitelji i skrbi nad djecom i mladeži i tu se radi o aktima privatno-pravne naravi (npr. ugovor o sklapanju braka), ali su s jakim javno-pravnim utjecajem i solemnitetnim oblikom (obvezatnost sklapanja braka pred nadležnim tijelom vlasti na strogo propisani način).

Upravno pravo / financijsko pravo: financ. pravo se odvojilo od upravnog prava; javno pravo.

MATERIJALNO upravno pravo obuhvaća norme kojima bi se uređivao sadržaj obveza – naredbe, zabrane, naloge... tj. ovlaštenja i dužnosti s jedne strane pravnih subjekata – pojedinci, pravne osobe i skupnosti, a s druge strane pravnih subjekata – država i dr.tijela javnog prava i odnose između tih pravnih subjekata, odnosno odnose između institucija tijela javne vlasti međusobno.

9

FORMALNO upr. pravo obuhvaća norme kojima bi se uređivalo ustrojstvo uprave i njen djelokrug, kao i pravne norme kojima bi se uređivao upr. postupak.

3 bitne sastojka svake pravne norme su:1) odrednica – zapovijed uobličena u oblik kakvog pravila,2) pretpostavka – misleno izraženo možebitno zbiljsko stanje stvari u svezi s

kojim se očekuje poželjno ponašanje,3) sankcija – nepovoljne iz društvenog neodobravanja proizlazeće posljedice

kojima se prijeti za slučaj da se odstupi od zadatog djelovanja.

Odrednica je od središnje važnosti kao sastojak pravne norme; može sadržavati ili naredbu ili dopuštenje.Kogentna norma znači da adresat nema nikakvu slobodu u izboru ponašanja, npr. onaj tko hoće podići građevinu mora ishoditi dozvole i suglasnost, dok dispozitivna norma znači da adresat ima pravo slobodnog raspolaganja unutar općih granica, npr. građanin koji sklopi brak ima pravo zadržati svoje ime, uzeti ime supružnika ili dodati svoje ime imenu drugog supružnika.Kategorička norma znači da se tijelu javne vlasti ili drugom javno-pravnom tijelu ne ostavlja nikakva sloboda izbora između alternativa, npr. kada neka osoba ispuni sve uvjete za obavljanje ugostiteljsko-turističke djelatnosti i pruži dokaze za to, nadležno tijelo ne smije uskratiti izdavanje odobrenja za obavljanje takve djelatnosti.Disjunktivna norma znači da se javno-pravnom tijelu priznaje sloboda izbora ali samo između onih alternativa koje su naznačene u samoj odrednici pravne norme, npr. ministar policije može ali ne mora usvojiti zahtjev za primanje u hrv. državljanstvo prirođenjem (naturalizacijom) iako su ispunjene sve pretpostavke i pruženi dokazi. U vezi s odrednicom treba se postaviti problem blanketnih propisa u kojima o. nedostaje pa se radi upotpunjavanja norme upućuje na dr. propise.

Pretpostavka – odrednica ne bi mogla imati nikakvog značenja za ponašanje bez pretpostavke pravne norme, ako se hoće da bude primijenjena u pojedinačnoj stvari. U pravu su od središnjeg značenja činjenice koje se mogu kvalificirati kao «ljudska ponašanja», a na činjenicu se nadovezuje činjenično stanje – ukupnost činjenica koje se smatraju mjerodavnim za rješenje pojedinačnog upravnog slučaja. Veliki broj činjenica koje su pravno-mjerodavne može imati karakter pravnog akta, npr. slučaj da je za stjecanje državljanstva s naslova prirođenja kao jedna od pretpostavki propisano ishođenje otpusta iz dosadašnjeg državljanstva. Pretpostavka sadrži opis nekog apstraktnog zamišljenog skupa činjenica čije postojanje u pojedinačnoj stvari je pretpostavkom da bi se zapovijed u odrednici mogla smatrati obvezatnom. Skup apstraktno zamišljenih činjenica se naziva pravno-mjerodavnim činjenicama.

Sankcija – štetna posljedica može se sastojati prije svega u kaznama, tj. u uskraćivanju kakvog društvenog dobra kojeg bi inače adresat imao pravo steći (npr. nagrade za ranije zasluge) ili u oduzimanju kakvog dobra što ga adresat već posjeduje (novčana ili zatvorska kazna) ili u ograničenju uživanja ili posjedovanja kakvog prava kao dobra (npr. sekvestracija nad imovinom adresata). Zatim, sankcija se može sastojati i u raznim učincima u ostvarivanju interesa, ovisno o naravi upravne stvari u pitanju, npr. u upravno-obiteljskim stvarima u lišavanju nemarnih roditelja skrbništva nad djetetom; u građevinskim stvarima u rušenju bespravno podignute građevine,…

U nepotpunim pravnim normama – lex imperfecta – nedostaje 1 od ova 3 sastojka, najčešće sankcija, npr. pravilo o ispunjenju obveze koja je zastarjela.Kumulacija činjenica znači da se za polučenje nekog pravnog učinka traži nastupanje više od jedne činjenice.Alternacija činjenica je kada svaka od naznačenih činjenica može samostalno izazvati pravni učinak.

Niti se pravnu normu smije shvaćati kao praktički naputak za djelovanje, niti je upravno pravo skupina praktičnih naputaka kako se treba vladati, već je riječ o skupu zapovijedi koje se izvode iz cjeline normi upravnog prava kao sustava.

10

Upravno-pravni odnos ima u 3 stvari zajedničke crte s pravnim odnosom uopće:1. svaki pravni odnos mora imati svoj pravni naslov u pravnoj normi,2. u svakom pravnom odnosu stoje jedan nasuprot drugom bar dva

subjekta,3. svaki pravni odnos mora imati svoj predmet, sadržaj, a to su

stanovita ali međusobno uvjetovana prava i obveze.

Najkarakterističniji upravno-pravni odnosi su oni u kojima je 1 subjekt tijelo drž.uprave ili neko drugo javno-pravno tijelo, a drugi pojedinac, pravna osoba ili neka dr. skupnost.

U upravno-pravne odnose stupaju prije svega tijela državne uprave i druga javno-pravna tijela međusobno. Takvi odnosi se mogu svrstati u nekoliko grupa:

1. odnosi unutar kojih se na neko od tih tijela primjenjuju propisi kao i na bilo kojeg drugog subjekta, npr. kada neko od javno-pravnih tijela hoće pregraditi svoju zgradu mora ishoditi lokacijsku dozvolu;

2. odnosi karakteristični samo za općenje tih tijela, npr. izvršavanje opće obveze međusobnog izvještavanja, pružanja pravne pomoći…Ovakvi odnosi nastaju «po sili zakona»;

3. odnosi u koje stupaju tijelo državne uprave i službenik koji je u tom tijelu zaposlen, ali ne kao poslodavac i posloprimac, već u odnosima podređenosti i nadređenosti.

Pravni se odnos ostvaruje kao izvršavanje subjektivnih prava i obveza.

U upravno-pravni odnos može, i naspram tijelu državne vlasti i drugom javno-pravnom tijelu kao i naspram pojedincu, stupiti i treći subjekt ili više njih, ako smatra da ga se odnosni predmet tiče neposredno i osobno, npr. kada se susjed umiješa u upravni postupak za izdavanje građevinske dozvole koji teče po zahtjevu drugog subjekta.

U svezi s upravno-pravnim odnosom, tj. sa subjektivnim pravima i obvezama kao njegovim predmetom, postavlja se i problem tzv. općih «legalnih, zakonskih dužnosti», kada se pravnim propisom naređuje da se u stanovitim okolnostima, povodom izvjesnog događanja ili stanja, ima nešto obaviti. Propust subjekta kojeg takva obveza tereti da obavi ono što se nalaže obično je, premda ne i uvijek, sankcioniran kaznenom odgovornošću, odgovornošću za štetu, a može biti i prijetnjom da će nastupiti i druge štetne posljedice. Od takvih općih legalnih dužnosti poglavito se ističe: dužnost prijavljivanja npr. rođenja djeteta, smrti neke osobe, nastajanja ili širenja požara; dužnost dostavljanja podataka s obzirom na očevidnike koje vodi javno-pravno tijelo nadležno za konkretne stvari; dužnost ne priopćavanja podataka kada je to, u skladu s Ustavom ili zakonom, isključeno, npr. podaci koje obuhvaća javna, službena, profesionalna, etc. tajna.

Od upr-pravnog odnosa treba razlikovati pravni položaj subjekta – ukupnost potencijalnih subj. prava i obveza koje pravni poredak nekome otvara.

Najpoznatija teorija o naravi i uspostavi subjektivnih javnih prava je Jellinekova. On smatra da su zahtjevi koji proizlaze iz subjektivnog javnog prava upereni samo i jedino prema državi, te da se subjektivna javna prava po tome razlikuju od privatnih. On razlikuje 3 statusa kao glavna:

1. Status libertatis (negativni status) koji znači ukupnost prava u koje država ne smije zadirati. Tu prvenstveno spadaju ljudska prava, temeljne slobode te građanska prava.

2. Status civitatis (pozitivni status) koji predstavlja prava osobe naspram državnoj djelatnosti u individualnom interesu, tj. o javno-pravnom zahtjevu pojedinca za činidbom koju mu je u njegovom individualnom interesu državna vlast dužna pružiti. Gl. zahtjevi koji bi kao subjektivno javno-pravno zahtjevi proizlazili iz status civitatis su:

a) zahtjev za pravnom zaštitom,

11

b) zahtjev za zadovoljenjem kakvog interesa,c) zahtjev za uzimanjem u obzir kakvog interesa.

3. Status civitatis activus (djelotvorbeni status) su prava osobe kao pojedinca djelovati za državu, tj. za javno-pravna tijela, s punim javno-pravnim učinkom. Ovdje pripada izborno pravo, ali i sudjelovanje građana u upravi općenito – u lokalnoj i regionalnoj upravi i samoupravi.

Prava sloboda se dijele na apsolutna i relativna, pozitivna i negativna.

Postoje apsolutna subjektivna prava i relativna subjektivna prava. Apsolutna prava se obraćaju samo posredno na točno određene osobe, dok se relativna prava obraćaju izravno na točno određene osobe. Relativna prava ne moraju nužno biti imovinsko-pravna, npr. pravo državnog službenika da primi plaću, već mogu biti i npr. zahtjev za stjecanjem hrv. državljanstva.

Relativna su ona prava koja djeluju samo inter partes, npr. akt o izdavanju lokacijske dozvole ili dozvole za obavljanje ugostiteljske djelatnosti.Apsolutna prava djeluju erga omnes, npr. građanin koji je ishodio promjenu svog osobnog imena ima pravo da ga svi drugi oslovljavaju novim imenom.Subjektivna pozitivna prava daju imatelju zahtjev za činjenje od obvezanika, a subj.neg.prava zahtjev da obvezanik nešto propusti ili trpi. Subjektivna apsolutna prava mogu biti samo negativna , a subjektivna relativna prava mogu biti i poz. i neg.

Subjektivna prava iz upravno-pravnog odnosa su, bez obzira na to da li su strogo osobna ili ne, neprenosiva. Druga prava iz upravno-pravnog odnosa nisu, osim ako pravnim propisom ne bi bilo što drugo predviđeno ili naređeno, prenosiva, a ako i jesu, onda samo u nekom svom, prvenstveno imovinsko-pravnom, pogledu.

Postoje brojne mjere kojima se pravni poredak štiti protiv nezakonitog prijenosa subjektivnih javnih prava, kao npr. utrnuće ovlaštenja.

Teorija ili koncepcija zakona u mat. smislu – po njoj, pravni akt koji udovoljava pretpostavkama apstraknosti i općenitosti bi predstavljao zakon u mat. smislu, za razliku od pravnih akata koji nemaju takva obilježja jer su konkretni i individualni.

Dopustivost odricanja od strane ovlaštenika vezana je uvijek uz jednako teške pretpostavke kao što su i one za prijenos, i iz jednakih razloga. Takvo odricanje je samo iznimno dopušteno, ali za neka subjektivna prava ovlaštenika uopće se ne dopušta odricanje, npr. strogo osobna prava, kao što su osobno ime, prava u svezi s obiteljskim statusom, i sl. Za neka prava se dopušta ovlašteniku da ih se odrekne tek kad ispuni propisane obveze kao pretpostavku, npr. u uređenju koncesioniranja – koncesionar ima ovlaštenje odreći se koncesije, ali je to od pravnog značenja tek onda kada ispuni sve obveze koje je u svezi s dobivanjem koncesije preuzeo. Za subjektivna javna prava koje tijelo upravne vlasti prizna u obliku raznih dozvola, kao što su dozvole za obavljanje zanimanja, za držanje i nošenje oružja, za građenje, vozačke i prometne dozvole,… dopušta se ovlašteniku da ih se odrekne.

Izvori prava u materijalnom smislu riječi su one društvene sile koje utječu na stvaranje i razvoj prava, npr. politička načela, klasično-društveni odnosi, ideologije, svjetonazori, interesi,… a izvori prava u formalnom smislu riječi su one stvarne činjenice ili ljudski akti iz kojih se spoznaje što jest, tj. što se ima smatrati pravom, npr. zakoni i dr. propisi, izjavljivanja volje javno-pravnih tijela, običaji,…

Postoji teorija i o razlikovanju unutarnjih (to je sam tvorac norme ponašanja) i vanjskih (poseban oblik, obrazac, u kojem se norma pojavljuje) izvora prava. Vanjski se dalje dijele na pisane i usmene izvore.

Pisani izvori prava se očituju kroz razne isprave – predmeti na kojima je zabilježena kakva misao, te se pojavljuju obično kao zakoni, tj. formalni pravni akti predstavničkog tijela, te

12

naredbe i drugi akti upravno-izvršne vlasti. Usmeni se izvori prava prepoznaju uglavnom usmenom predajom, ali mogu biti i zapisani – običajno pravo.

Za normu određenu za pojedinačni slučaj može biti dopušteno da važi za neodređeni broj slučajeva (apstraktnost), ili da važi i za one subjekte koji se nisu pojavljivali u onom ranijem slučaju (precedent). S druge strane, apstraktna i općenita norma može se odnositi samo na jedan jedini slučaj – npr. državni poglavar.Slučajevi «donošenja zakona od slučaja do slučaja»:

a) kada formalni zakon gubi kakvoću apstraktnog pravila premda djeluje prema svakom – npr. jednokratni državni praznik,

b) kada je formalni zakon individualan s obzirom na subjekte ali apstraktan s obzirom na njihov odnos prema trećima, npr. fondovi kao javno-pravne zaklade s tijelima upravljanja sredstvima fonda;

c) kada se formalni zakon dotiče samo pojedinačnog subjekta i odnosi se na konkretnu situaciju, npr. kada se takvim zakonom odredi individualno odredive mirovine određenim dužnosnicima.

Ustavni sud štiti ustavne slobode i prava čovjeka i građanina, što znači protiv akata bilo koje vlasti, a poglavito upravno-izvršne; kako se ta vlast izražava prije svega kroz javnu upravu, to proizlazi da je Ustavni sud kod nas jednim od najznačajnijih nadziratelja djelovanja uprave, s ovlašću preispitivanja i ustavnosti pojedinačnih upravnih akata.

Načini na koje je Ustav mjerodavan za izvršno-upravna djelovanja su sljedeći:1) Izvršno-upravna djelovanja ovlašten je poduzimati i samo pojedinac ili skup

pojedinaca kojima Ustav i zakoni to povjere, a takvima mogu biti tijela javne vlasti te građani i pravne osobe kojima sa javne ovlasti povjere;

2) Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike, posebice kad se poduzimaju izvršno-upravna djelovanja od strane građana, tijela javne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima, s tim što potonja imaju i tu dužnost da svoje donijete pojedinačne akte utemelje na zakonu i Ustavu;

3) U vršenju izvršne vlasti u skladu s Ustavom i zakonom javno-pravna tijela donose i propise i druge pravno-normativne akte kada su zakonom na to ovlaštena;

4) U ostvarivanju Ustavom zajamčenih prava građana na lokalnu samoupravu, tijela jedinica lokalne i regionalne samouprave su ovaštena odlučivati o potrebama i interesima građana od lokalnog ili regionalnog značenja;

5) Svaki građanin je dužan ponašati se u granicama ovlaštenja koje mu zakon dodjeljuje i dužnosti koje mu zakon nalaže, a svaka pravna osoba u granicama predmeta poslovanja kojega pravo i moral ne zabranjuju, svako tijelo vlasti i uprave kao i svaka pravna osoba s javnim ovlastima dužni su postupati u granicama nadležnosti koju im se propisom povjeri.

Izvori upravnog prava:

USTAV : Kruti ustav; po njemu, samo je Sabor ovlašten donositi zakone i isključivi je nositelj zakonodavne vlasti u RH.

ZAKONI:a) zakoni kojima se uređuju nacionalna prava, donosi ih Hrvatski Sabor

dvotrećinskom većinom glasova od ukupnog broja zastupnika – narodnosni ili etnicitetni zakoni;

b) zakoni kojima se razrađuju Ustavom utvrđene slobode i prava čovjeka i građanina, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i ustrojstvo lokalne samouprave i uprave, donosi ih Hrvatski Sabor većinom glasova svih zastupnika – organski zakoni;

c) zakoni kojima bi se propisalo da oružane snage RH smiju prijeći njene granice ili djelovati preko njenih granica, kao i zakone kojima bi se odlučivalo o mijenjanju granica RH, Sabor ih donosi 2/3 većinom svih zastupnika – državno-životni zakoni;

d) zakoni u svim ostalim materijama, donose se običnom većinom glasova (kvorum) – rezidualni zakoni.

13

NAREDBE:Vlada donosi uredbe u skladu s Ustavom i zakonom, poslovnik kada uređuje ustrojstvo i način rada i odlučivanja Vlade, a odluke, rješenja i zaključke u pitanjima koja se ne uređuju uredbama.UREDBOM se propisuju način i pretpostavke za provođenje zakona i drugih propisa i akata državnih tijela, kao i sve drugo što se po namjerama Vlade treba uredbama urediti, a poglavito ustrojavanje Tajništva, Vlade, Vladinih ureda, povjerenstava i povjereništava i dr. upravnih službi.ODLUKOM, ZAKLJUČKOM I RJEŠENJEM odlučuje se u pitanjima koja se ne uređuju uredbom, i to:

- odlukom se uređuju pojedina pitanja iz djelokruga Vlade ili određuju mjere, daje suglasnost ili potvrđuje akte drugih tijela ili pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis, kao ustrojavanje povjerenstava za odlučivanje o upravnim stvarima iz nadležnosti Vlade;

- zaključkom se utvrđuje motrište Vlade u pitanjima provedbe utvrđene politike te određuje zadaća tijelima državne uprave;

- rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima te o drugim pojedinačnim stvarima iz djelokruga Vlade; rješenjem Vlada odlučuje i o upravnim stvarima iz svoje nadležnosti, kao i o sukobima nadležnosti, s tim što je takvo rješenje konačno u upravnom postupku te protiv kojeg nije dopuštena žalba ali je dopušteno vođenje upravnog postupka.

POSLOVNIKOM se uređuje ustrojstvo i način rada te odlučivanja Vlade, a poglavito ustrojavanje stalnih radnih tijela Vlade, te njihovu nadležnosti i način rada.

U izvršavanju zakona i dr. propisa te akata i mjera Vlade, ministri i ravnatelji državnih upravnih organizacija donose pravilnike, naredbe i naputke, ali samo kada su za to izrijekom ovlašteni i u granicama ovlasti koje im zakonom ili Vladinom uredbom budu dodijeljene; ti propisi moraju biti objavljeni u NN i stupaju na snagu najranije 8. dana od dana objave, osim ako se propisom iznimno ne odredi da iz važnih razloga stupaju na snagu danom objavljivanja.

a) u svrhu primjene pravilnikom se potanje razrađuju pojedine odredbe zakona;b) naredbom se zabranjuje ili naređuje stanovito postupanje;c) naputkom se propisuje način rada u tijelima državne uprave, jedinicama lokalne i

regionalne samouprave i u pravnim osobama koje imaju javne ovlasti.

Predstavničko tijelo jedinice lokalne ili regionalne samouprave donosi „statut“ i u skladu s njim odluke i dr. opće akte, proračun i zaključni račun; statut, proračun i zaključni račun donose se većinom glasova ukupnog broja članova predstavničkog tijela, međutim kada tijela središnje državne uprave ocijene da je statut ili dr. opći akt kojeg donese predstavničko tijelo županije, grada ili općine u suprotnosti s Ustavom i zakonom, obustavit će taj akt i predložiti Vladi RH da pokrene postupak za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom, s tim što obustava prestaje važiti ako Vlada u roku od 30 dana od dana obustave ne pokrene odnosni postupak.

Poglavarstvo jedinice lokalne ili regionalne samouprave obavlja izvršne poslove lokalne samouprave i poslove državne uprave koje mu se zakonom povjeri, a poglavarstvu pripada - s obzirom da ima ovlast pripremati prijedloge općih akata koje mu donosi njegovo predstavničko tijelo, zatim ovlast da izvršava ili da osigurava izvršavanje općih akata, kao i ovlast da usmjerava djelovanje upravnih tijela jedinica lokalne ili regionalne samouprave u obavljanju poslova iz njihovog samoupravnog djelovanja, te i iz djelokruga poslova državne uprave, i konačno ovlast da nadzire rad upravnih tijela – ovlast donositi stanovite opće akte.

Upravna tijela jedinice lokalne ili regionalne samouprave neposredno izvršavaju njene opće akte, te u tu svrhu donose pojedinačne akte, ali nisu ovlaštena donositi opće akte.

Predsjednik RH donosi:

14

a) odluke tj. ukaze, npr. za proglašenje zakona, o postavljanju diplomatskih predstavnika u inozemstvu (na prijedlog Vlade i uz mišljenje nadležnog Odbora Sabora);

b) odluke o raspisivanju referenduma, o utemeljenju diplomatskih i dr. predstavništava RH u inozemstvu, o pomilovanjima,...

c) uredbe sa zakonskom snagom za vrijeme trajanja ratnog stanja, a u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države ili kad su tijela državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti – na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis.

MEĐUNARODNO PRAVO:Međunarodno pravo je sustav pravnih pravila kojima se uređuju odnosi u međunarodnoj zajednici priznatih subjekata; također je izvor upravnog prava. Ustavi polaze od jednog od 2 sustava: utjelovljenja (incorporatio) ili pretočivanja (transformatio).Inkorporacija znači da ugovor ili dr. akt koji ima karakter izvora međunarodnog prava ulazi po svom sadržaju automatski u nacionalni pravni sustav.Transformacija znači da se ili povodom kakve zasebno preuzete međunarodno-pravne obveze ili po vlastitoj volji zemlje-ugovornice odredbe ugovornog međunarodnog prava prenosi u vlastiti nacionalni zakon. Slično je moguće i s međunarodnim običajnim pravom, s tim što se na taj način običajima daje novi, pisani oblik. Transformacija znači da međ-pravna vezanost zemlje proizlazi iz vlastitog propisa a ne onog potvrđujućeg. Hrv. Ustav je tipični primjer “oslabljenog sustava inkorporacije”. Po Ustavu, međ. ugovori koji se sklope, potvrdi i objavi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka, a po pravnoj su snazi iznad zakona; odredbe takvih ugovora se smiju mijenjati ili dokidati samo uz pretpostavke I na način koji su u takvim ugovorima utvrđeni ili suglasno općim pravilima Mp-a.

OBIČAJI:U novije doba običajno pravo se sve više potiskuje. Vezano za običaje, zakoni mogu imati 2 krajnje suprotna stava: ili da se običajima prizna općenito karakter prava, što znači da bi kao izvori prava mogli biti i oni običaji koji bi bili protivni strogim propisima ili javnom moralu, ili da običaji kao pravni izvori važe samo onda kada im se to zakonom izrijekom prizna. Suvremeni pisac, Wolff, definira običajno pravo kao ono koje nastaje kroz ponašanje koje nije naloženo na autoratitivni način, već ga njegovi sudionici prakticiraju dugo, kontinuirano, jednoobrazno i općenito, u uvjerenju da je takvo ponašanje naloženo ili pravno dopušteno, s tim, međutim, da takav običaj postaje izvorom prava tek onda kad bude formulirano kao obvezujuće pravno pravilo.Od istaknutih hrvatskih pisaca, koji je priznavao značajnu ulogu običajnom pravu, ističe se Ivo Krbek, koji je smatrao da je pojam običajnog prava sastavljen iz objektivnog načela koji je na 1. mjestu (sastoji se u vršenju kroz dugo vrijeme) i subjektivnog načela na 2. mjestu (osjeća se kao izvršavanje pravnog pravila).Samo je historijska pravna škola (Puchta, von Savigny) zagovarala da je za običajno pravo bitno subjektivno načelo, te po kojoj običajno pravo ne bi bilo učinkom običaja, već bi bilo obratno, slučajem, naime da je običaj učinkom običajnog prava.Sudski običaji su najizrazitiji slučaj običajnog prava.Pravne praznine su jedno značajno polje za dopunjujuće djelovanje običajnog prava. Pravne praznine mogu nastati ne samo nehotice, već i hotimice – kada zakon prepusti praxisu da razvija pravna pravila. Isto tako, pravne praznine ne postoje samo u slučajevima kada se neka odredba u zakonu pokaže preuskom, već i onda kada se pokaže preširokom. Postoje 3 načina zadiranja države u običajno pravo:

1. zakon može izrijekom pozvati ili zabraniti običaj koji bi imao dopuniti njegova pravila ponašanja (npr. red vožnje se ima objaviti na uobičajen način, da se brodovi i dr. plovila u lukama moraju čistiti na uobičajen način),

2. običaje koje država smatra mjerodavnim može profilirati kroz sudsku i upravnu praksu,

3. država može ili sudskom praksom ili strogim propisima dati prednost običajima pred zakonima (pogotovo u privatnom pravu – trgovačkom i građanskom).

15

Za razvoj upravnog običajnog prava od središnje je važnosti praksa upr. vlasti.

SUDSKE PRESUDE I UPRAVNI AKTI:Sudske presude u sustavu sudskih precedenata u anglo-saxonskom pravu. Za prerastanje sudske odluke u pravni izvor s obilježjem općeg pravila ponašanja traže se 2 stvari: da odluka bude objavljena i opće poznata, te da bude kasnije primjenjivana na istovjetne pravne stvari.

Posebni pravni izvori za oblikovanje upravnog prava:

Pravna naredba je zakon u materijalnom smislu – apstraktno i općenito pravilo ponašanja koje sadrži zapovijed koja djeluje prema svakom i koje zato ima karakter pravnog izvora.

Akti opće-normativnog karaktera:

a) Pravilnik pomoću kojeg se uređuje ustrojstvo i djelokrug Ureda u kojem se obavljaju savjetodavni, stručni i dr. poslovi za predsjednika Republike.

b) Poslovnik pomoću kojeg u granicama koje zakon propiše Vlada uređuje ustrojstvo i način svog rada i odlučivanja.

c) Uredbe pomoću kojih Vlada uređuje unutarnje ustrojstvo ministarstava, državnih upravnih organizacija i središnjih državnih ureda kao tijela državne uprave.

d) Uredbe pomoću kojih Vlada uređuje ustrojavanje, djelokrug I način rada službi za obavljanje svojih poslova.

e) Pravilnik kojim ministar ili ravnatelj ili neki drugi upravni čelnik uređuje pojedina pitanja unutarnjeg ustrojstva ministarstva, državne upravne organizacije ili ureda.

Općeniti naputak je klasični tip općeg akta unutarnje naravi; izdavanje naputka je hijerarhijska ovlast: dužnosnik ili službenik višeg stupnja nadzire i usmjerava djelovanje dužnosnika ili činovnika nižeg stupnja, s tim što je naputak obvezatan za onoga kome je upućen a odgovornost s primjerenom stegovnom sankcijom je zajamčena.

Naputak kao nalog za unaprijed neodređeni broj slučajeva, dakle kada je općenit, može imati ova pravno-normativna značenja:

a) nadziranje činovnika / tijela uprave nižeg stupnja, u pitanjima vršenja diskrecione ovlasti,

b) podučavanje službenika tijela nižeg stupnja u stvarima shvaćanja i primjene prava,c) svakodnevno usmjeravanje službenika ili tijela nižeg stupnja.

U hrvatskom upravnom pravu izdavanje općenitih naputaka je postalo, nakon kratkog doba kada je takva ovlast važila općenito (1991 – 1993.) – nakon donošenja Zakona o sustavu državne uprave (1993) vrlo upitna. Naime, ministri i ravnatelji državnih upravnih organizacija su izdavali naputke samo kad su zakonom bili na to ovlašteni i u granicama takvog ovlaštenja. Također su ovlašteni davati općinskom načelniku, gradonačelniku ili županu opće i pojedinačne naredbe, s tim što pojedinačnom naredbom ne smiju određivati način na koji se mora pojedinu upravnu stvar riješiti.

Dakle, u hrvatskom upravnom pravu ne bi se moglo smatrati da se izvršno-upravnoj vlasti priznala općenita ovlast na izdavanje naputaka i naredaba.

16

Pravna znanost je uvijek izvorom upravnog prava.

Državni udari su također izvor upravnog prava, i to ako su u stanju uspostaviti nove poretke.

Problem vezan za izvore upravnog prava je problem mnogobrojnosti propisa koji su od značenja za oblikovanje i primjenjivanje upravnog prava jer dovode do pravne nesigurnosti.

Prostorno djelovanje norme upravnog prava se podudara s prostornom nadležnošću tijela vlasti koje je normu izdalo, s tim što se odnosnoj normi može, ovisno o ovlastima tijela u pitanju, dati i uže prostorno protezanje. Predmnijeva važenja teritorijalnog načela znači da oni slučajevi koji odstupaju od tog načela moraju biti posebno predviđeni, a to su slučajevi u kojima se važenje propisa proteže na uže područje nego što je područje unutar kojeg se kreće nadležnost tijela koje je propis donijelo.

U tom smislu naročiti prostori vezano za uređenje važenja propisa su:a) državni granični pojas koji je obilježen s osobitim uređenjem ograničenja kretanja,

boravljenja i nastanjivanja, uz daljnje raščlanjivanje između domaćih, kojima se trebaju priznati veća prava i stranaca, kojima se trebaju priznati manja prava;

b) određeno područje općine, grada ili županije koje može biti obilježeno propisivanjem posebnih obveza unutar granica koje odredi zakon;

c) dijelovi teritorija države koji su posebnim upravnim aktom proglašeni zaraženim, tj. od bolesti ugroženim područjima.

Kod vremenskog važenja propisa važno je razlučiti između običajnog prava i postavljenog prava. Običajno pravo važi od pamtivijeka a prestaje važiti disuetudine tj. kada se «izobičaji». Kod postavljenog prava se inzistira da vrijeme kada takvo pravo počinje važiti bude točno utvrđeno; u suvremenom pravu se uzima da je to trenutak objave propisa. S obzirom na objavljivanje, moglo bi se odrediti da propis stupa na snagu a) prije objavljivanja, b) trenutkom objavljivanja, c) istekom određenog vremena po objavljivanju. Po hrv. Ustavu zakon stupa na snagu najranije 8. dan od dana objavljivanja u NN, s tim što zakon smije stupiti na snagu i na drugi način – kada se to tim zakonom odredi, kao i tim što zakon smije imati, ali samo njegove pojedine odredbe, i povratno djelovanje.

Propisi i dr. akti jedinica lokalne i regionalne samouprave objavljuju se u njihovim službenim glasilima, ali tim propisima se nikako ne smije predviđati povratno djelovanje. Kao dan objavljivanja uzima se onaj dan što bi ga se u datumu izdanja službenog glasila naznačilo, međutim dopustivo je dokazivati i to da je glasilo zbiljski izdano na neki drugi dan.

Ne uzimajući u obzir iznimnu dopustivost povratnog djelovanja zakona, dan objavljivanja se uzima kao najranije vrijeme kada bi zakon trebao početi djelovati, s tim što je s motrišta pravne sigurnosti još poželjnije da između dana objavljivanja i dana stupanja na snagu prođe određeno vrijeme, vrijeme čekanja (vacatio legis). To je u skladu s načelom iura novit curia. Za određene zakone, posebno one koji uređuju velika pravna gradiva, npr. trgovački, pomorski itd. zakonici, poželjnim je odrediti i dulji vacatio legis, moguće i više od godinu dana.

Prestanak važenja propisa se obično uređuje «prijelaznim i zaključnim odredbama». Zatečeni propisi prestaju važiti danom započinjanja djelovanja novog propisa, osim ako bi bilo određeno da se zatečeni slučajevi moraju riješiti zatečenim propisima – ultradjelotvorbeno djelovanje. Najnaročitijim je u tom smislu slučaj kada se samim propisom predvidi da će imati ograničeno trajanje, npr. zakon o proračunu.

Stavljanje zatečenog propisa izvan snage može se izvesti na izričit ili prešutan način. Izrijekom kada se izravno utvrđuje potpuni ili djelomični prestanak važenja, a prešutno na način što bi se donošenjem novog propisa propisalo drugačije pravno ponašanje, a da pri

17

tom izrijekom ne bude ništa rečeno o sudbini ranijeg važećeg propisa – načelo lex posterior derogat legi priori.

S prestankom važenja zakona prestaju važiti i propisi donijeti za izvršavanje tog zakona.

Slučajevi «ostarjelosti» (opsoletnosti) propisa – to su propisi koji nisu ni izrijekom ni prešutno derogirani, ali ih se ne primjenjuje jer je prestala svaka potreba za konkretnim propisom, npr. odredbe Ustava bivše države iz 1974. kojima je bio uređen položaj predsjednika Tita.

Slučajevi propisa koji su se izobičajili je slučaj prestanka važenja propisa ukoliko nije zakonom takvo što izrijekom isključeno.

Pravilo o neretroaktivnosti zakona znači da se zakon ne smije odnositi na prošlost.

Zakon ne djeluje unatrag kada mijenja samo objektivne pravne situacije:a) Pravna i poslovna sposobnost pojedinca i pravnih osoba proizlazi izravno iz zakona, tako da su to objektivne pravne situacije, situacije koje bi se smjelo mijenjati novim zakonom a da se ne smatra da takav zakon djeluje unatrag, npr. kada bi se granicu stjecanja poslovne sposobnosti povisilo s 18 na 21 god. ili obratno – to će važiti ne samo za buduće građane naše države već i za njene dosadašnje građane, što ne daje za pravo smatrati da zakon djeluje unatrag. b) Isto bi se moglo reći i za slučaj kada stupi na snagu novi zakon koji mijenja pretpostavke za stjecanje biračkog prava. I to je objektivna pravna situacija jer se promjena ne odnosi samo na buduće već i na sadašnje građane koji su imali biračko pravo po zakonu koji je do tada važio. Takva promjena važi samo od dana kada novi zakon stupi u život, što znači da ostaju pravovaljani izbori provedeni po starom zakonu.

Postoje i objektivne pravne situacije koje proizlaze posredno iz zakona:a) Da bi iz propisa o braku proizašla za izvjesnu osobu ona objektivna pravna

situacija koja se naziva brakom, traži se da bude učinjen i jedan pravni akt – akt vjenčanja. To je akt koji je tek pretpostavkom koja mora biti ispunjena da bi za osobu proizašao brak kao objektivna pravna situacija. Takva obj.pravna situacija ne proizlazi direktno iz zakona, već posredno, posredstvom pravnog akta vjenčanja.

b) Kada novi zakon promijeni pravnu sposobnost udane žene tako što je u cijelosti izjednači s onom od muškarca, takav zakon mijenja obj. pravnu situaciju udane žene, ali to će se odnositi ne samo na žene koje se budu udale poslije stupanja na snagu novog zakona već i na žene koje su se bile udale i prije stupanja na snagu novog zakona, a to je zato što je pravna situacija udane žene objektivna pravna situacija.

Subjektivne pravne situacije su sve one koje ne proizlaze ni posredno ni neposredno iz zakona već iz kakvog pravnog akta. Ako bi kasnije zakon zabranio takve ugovore, važila bi zabrana samo za budućnost ne i za prošlost.

Načelo zakonitosti

1990. Sabor Ustavom utvrđuje da su sloboda, jednakost i društvena pravda jednim od najviših vrednota ustavnog poretka Republike, što u svezi s načelom zakonitosti znači:

a) da čovjek i građanin u RH ima sva prava i slobode neovisno o svojoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, što znači da su svi pred zakonom jednaki;

b) da se slobode i prava smiju ograničiti samo zakonom, i to samo radi toga da bi se zaštitilo slobodu i prava drugih te pravni poredak, javni moral i zdravlje, s tim da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe u svakom pojedinom slučaju;

c) da je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike.

18

Državi se priznaje pravo donositi zakone samo pod pretpostavkom da i za nju samu važe vlastiti zakoni. Načelo pravnosti države je iznad načela zakonitosti.Zakonitost je samo jedan od sastojaka (formalnih) pravosmjernosti te nameće pravno-politički zahtjev da svako izvršno-upravno djelovanje mora imati polazište od zakona. Također, pravosmjernost uključuje i da pravno-politički zahtjev znači da svako izvršno-upravno djelovanje mora biti poduzimano u općem interesu. Zakonitost kao formalna pravosmjernost je jednoznačna.

Materijalna pravosmjernost je višeznačna jer može uključiti razne zahtjeve: etičke i političke i dr. kojima bi izvršno-upravno djelovanje trebalo udovoljiti.

Razlučivati formalnu od materijalne pravosmjernosti znači polaziti od postulata o pravu kao o „mjerilu odgovornosti“, tj. od shvaćanja prava kao izvjesnog poretka koji uređuje život ljudi u zajednici.

Opće-obvezatne zahtjeve koji se nameću upravi / javno-pravnim tijelima s obzirom na načelo zakonitosti se mogu svrstati u više skupina:

1. načela djelovanja i zahtjevi za djelovanjem koji proizlaze iz ustavnih zasada;2. načela i zahtjevi koji proizlaze iz međunarodnih ugovora, kao i iz drugih izvora

međ. prava;3. načela i zahtjevi koji proizlaze iz zakona, smatrajući takvim svaki akt kojeg donosi

predstavničko tijelo po formalnom postupku;4. načela i zahtjevi koji proizlaze iz općih načela prava prihvaćenih od civiliziranih

naroda;5. zahtjevi koji proizlaze iz tradicijom ustaljene upravno-sudske prakse;6. zahtjevi koji se izražavaju u raznim sudskim odlukama;7. zahtjevi koji proizlaze iz legitimne upravno-izvršne prakse.

Treba strogo razlikovati izvore prava od pravnih pravila koja se izvode iz izvora prava.

Pravci djelovanja načela zakonitosti: (po V.Ivančeviću)Politički učinak – podvrgavanje uprave predstavničkom tijelu.Psihološki učinak – jednakost građana pred zakonom.Tehnički učinak – pojednostavljenje (u svezi s političkim i psihološkim učincima) rada uprave u smislu svođenja većine radnji na lako prepoznatljive obrasce.

Djelovanje načela zakonitosti u političkom smislu nije zamislivo bez pravne sigurnosti i upravne osposobljenosti i predvidljivosti postupaka, a upravna osposobljenost i predvidljivost postupaka ima smisla samo u sklopu vladavine prava.

Načelo zakonitosti pretpostavlja određene tehničke prednosti upravnog ustrojstva, prednosti za koje se smatra da ih posjeduje moderna, birokratska uprava, kao što su: točnost, brzina, jednoznačnost, umijeće u baratanju spisima, neprekidnost u obavljanju poslova, diskrecija, jedinstvenost, stroga podređenost i štedljivost u troškovima.

Što se tiče oslobađanja upravnog činovnika od potrebe da stalno ispočetka razmišlja o tome kako će provesti izvjesnu upravnu radnju, mora se istaknuti da to nije toliko povezano s brojnošću pravnih normi koliko s formalnim i neformalnim ustrojstvom. Upravni službenik mora u svom djelovanju posizati ne samo za čitavim upravnim pravom kao corpusom, već mora i svako svoje djelovanje izgrađivati a pojedinačne upravne slučajeve razmatrati i odlučivati u smislu cjeline pravnog poretka.

Objekt načela zakonitosti je djelatnost uprave u sklopu djelovanja upravno-izvršne vlasti, pri čemu se u prvom redu ističe upravni akt.

Upravnim aktom se:a) zadire u prava I obveze te interese pojedinaca I pravnih osoba u najraznovrsnijim I

najzamršenijim upravnim slučajevima;

19

b) zahvaća pojedine društvene situacije u kojima će se pomoću takvog akta osjetiti posljedice u svojoj konkretnosti;

c) dovodi do sučeljavanja uprave tj. javno-pravnog tijela I građanina izravno u smislu provjere legitimiteta upr.djelovanja s jedne strane te legitimiteta zahtjeva građana I pravnih osoba s druge strane;

d) uvećava šansa provođenja sudskog nadzora, kao I političkog, što su osebujni mehanizmi zaštite građana, države I društva od neopravdanih zadiranja upr-izvršne vlasti.

Po E. Pusiću javlja se problem “inflacije pravnih propisa” jer se u toj gomili propisa može izgubiti ne samo čovjek, već I uprava I dr. javno-pravna tijela kao izvršitelji zakona.

Načelo građanske javnosti – sloboda javnog priopćavanja, sloboda izražavanja misli, sloboda prikupljanja, objavljivanja I širenja informacija, sloboda tiska…

Predmetom načela zakonitosti u djelovanju uprave mogu biti i razne materijalne upravne radnje ili „realni akti uprave“ koje nemaju izravne pravne učinke, kao npr. terenski rad na izmjeri i premjeravanju zemljišta, pregled živežnih namirnica u trgovini, zatim materijalne radnje u upravno-uredskom poslovanju, kao npr. zaprimanje podnesaka, upisivanje predmeta prvostupanjskog postupka u upisnik, dostavljanje, itd.

Za hrvatsko upravno pravo je jako bitno da se ukorijeni svijest o djelovanju državne uprave prije svega kao unutarnje uprave, državne uprave za koju nisu svojstveni samo upravni akti niti realni akti uprave, već prije svega djelovanje na zaštiti javnog reda i mira i poretka.

U svezi s poslovanjem uprave često se govori i o aktima poslovanja (unutarnji akti uprave) – općim aktima uprave koji nemaju opće-normativnu narav, koji su također predmetom načela zakonitosti. Lučenje između akata poslovne naravi I akata opće-normativne naravi veoma naliči na staro-germansko, klasično njemačko shvaćanje o pravnoj naredbi.

Profesionalnost, pravosmjernost i samoodgovornost su stavke jednog načela višeg reda – načela racionaliteta. Pravosmjernost I odgovornost u sebi sadrže elemente stručnosti I profesionalnosti. Pravosmjernost uključuje visoku razinu stručnog poznavanja stvari I prava; samoodgovornost kao sposobnost snošenja odgovornosti uključuje visoku mjeru posvećenosti pozivu.

S obzirom na pravno uređenje upravnih uredbi, razlikuju se 2 vrste tih normativnih pravnih akata: uredbe sa zakonskom snagom (samostalne spontane naredbe) i uredbe koje donosi izvršno-upravna vlast samo po ovlaštenju zakonodavca.

Najstarija, najopasnija i najnazadnija je GERMANSKA TEORIJA o «državnom pravu nužde», po kojem monarh / državni poglavar ima pravo preuzeti svu vlast u svoje ruke kada državi zaprijeti opasnost. Od 1949. pa nadalje i Njemačka i Austrija su preobrazile nekadašnji institut «državnog prava nužde» u «ustavno stanje nužde», odnosno u «pravo stanje nužde», koje se sve više naziva „iznimnim stanjem“. Po toj teoriji moguće je iznimna stanja razvrstati po 3 kriterija:

1) naspram uzrocima raznih zahvata poduzetih u stanju nužde,2) naspram pomicanja nadležnosti u materijalnom pravu u iznimnim

prilikama,3) naspram vrsti pravnih akata koji se donose za potrebe iznimnih stanja.

Vezano za 1. kriterij, moguće su daljnje podjele:a) slučajevi stanja nužde uslijed vanjskih uzroka: obrana zemlje od ratnog napada,

stanje napetosti, slučaj u smislu zajedničkog savezničkog djelovanja (kod međunarodnih napetosti);

b) slučajevi stanja nužde koji imaju uzroke u samoj zemlji, a to su ili velike prirodne nepogode ili nasilne pobune protiv ustavnog poretka;

20

c) slučajevi smetnji u radu najviših tijela javne vlasti – okolnosti koje onemogućuju da se i sam ustav ostvaruje.

ANGLOSAKSONSKA TEORIJA intra vires (unutar ovlasti) zagovara da su dopustiva modifikatorska zahvaćanja koje poduzme izvršna vlast u iznimnim situacijama, s tim što se i za takva zahvaćanja traži da se kreću unutar ustava ili zakona, ili da ih se bar može izvesti iz načela common law.Ova teorija se očituje u 2 inačice:

a) britansku koja se uobličavala za prostor kojeg obilježava vladavina nepisanog ustava i razvijeno uređenje parlamentarne vlade («kabinetski sustav»),

b) američku koja je uobičajena za prostor kojeg karakterizira vladavina pisanog ustava i razvijeno uređenje čiste predsjedničke vlade.

FRANCUSKA TEORIJA je negdje između prethodne dvije teorije. Ova teorija započinje svoj razvoj uspostavljanjem instituta «opsadnog stanja» 1849. koji je bio uređen oko koncepcije o jačanju ovlasti policije u situacijama kad su građanske slobode i prava ugrožena, ali ne pokrivajući «iznimne ratne prilike». Nakon što se značajnim miješanjem Državnog vijeća (vrhovno upravno sudište) postupno «opsadnim stanjem» pokrilo i ratne prilike, a iznimno i stanja u mirnodopskim uvjetima, ova teorija se preobrazila u teoriju o «stanju prijeke nužde», koji je opet nedugo poslije zamijenjen institutom «iznimnih stanja».

Danas između ova 3 modela / teorije nema neke bitne razlike.

Promjenom Ustava 2000 / 2001. preinačen je institut državnog stanja nužde u odnosu na Ustav iz 1990.:

a) Sabor postaje jednodoman i naziva se Hrvatski Sabor;b) Predmet odlučivanja je samo «donošenje uredaba sa zakonskom snagom», ne više

i «poduzimanje izvanrednih mjera»;c) Nadležnost i pretpostavke: za razliku od ranijeg stanja kada je donošenje uredaba

sa zakonskom snagom bilo u isključivoj nadležnosti Predsjednika Republike, promjenom Ustava raspoznaju se 2 slučaja: (Iznimna stanja u RH su:)

1. «za vrijeme trajanja ratnog stanja» predsjednik može donositi uredbe za zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje dobije od Sabora, a ako on nije u zasjedanju, predsjednik ima ovlast tim uredbama uređivati sva pitanja koja iziskuje ratno stanje;

2. u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države, ili kada su tijela državne vlasti onemogućena redovito obavljati svoje ustavne dužnosti, predsjednik može, ali samo na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, donositi uredbe za zakonskom snagom; isto tako, može samo uz supotpis predsjednika Vlade narediti uporabu oružanih snaga iako nije proglašeno ratno stanje.

d) Važenje uredaba sa zakonskom snagom: kao i prije, tako i sada uredbe podliježu naknadnoj potvrdi Sabora i to prvom prilikom kada se Sabor sastane. Uredba prestaje važiti ako je predsjednik ne podnese na potvrdu, kao i u slučaju ako je Sabor ne bi potvrdio;

e) Dopustivost ograničenja ustavom zajamčenih sloboda i prava. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti srazmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. U ograničenju prava u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda odlučuje Sabor 2/3 većinom svih zastupnika, a ako se Sabor ne bi mogao sastati, onda na prijedlog Vlade uz supotpis njenog predsjednika i predsjednika Republike.

Diskrecijska ovlast i zakonitost

21

Visoki stupanj slobode u prosuđivanju pojedinačnog upravnog slučaja obuhvaća teorija upravnog prava pod nazivom slobodna (diskrecijska) ocjena.

Svaka se ovlast, pa i diskrecijska, mora vršiti u skladu s pravom, mora se vršiti kao pravo stricto sensu. To je jedna od ovlasti koje pripadaju grupi «ovlasti o jednostranom odlučivanju».

Javno-pravno tijelo se može naći u svom odlučivanju u 2 različite situacije: ili u situaciji odlučivanja po vezanoj nadležnosti ili u situaciji odlučivanja uz vršenje diskrecijske ovlasti. Smatra se da se javno-pravno tijelo nalazi u situaciji vezane nadležnosti kada mora odlučiti na izvjestan način, s obzirom na zakone ili uredbe, i kada nema nikakvu mogućnost izbora, npr. kada bi bila riječ o stjecanju hrv. državljanstva pozivom na naslov stjecanja kao što je podrijetlo, ili kad bi bilo u pitanju izdavanje vozačke dozvole,… A s diskrecijskom ovlasti raspolaže kada mu zakon ili uredba ostave slobodu djelovanja, npr. da li strancu priznati ili ne hrv. državljanstvo ako je primitak takvog stranca «od interesa za RH». «Diskrecionaran» ne znači «arbitraran».

Kada se javno-pravno tijelo nalazi u situaciji vezane nadležnosti, može poduzeti ili zakonitu ili nezakonitu mjeru. Suprotno tome, kada raspolaže diskrecijskom ovlašću, odluka može biti oportuna ili neoportuna. U stvarnosti, javno-pravno tijelo se nikada ne nalazi u situaciji čiste vezane ili diskrecijske ovlasti. Kod vezane nadležnosti, kad je javno-pravno tijelo obvezano da donese konkretni akt, raspolaže slobodnom rasudbom ili «izborom trenutka» jer može procijeniti sve okolnosti koje su uključene u odlučivanju. Npr. izdavanje prometne dozvole ne podliježe diskrecijskom prosuđivanju, ali nadležnom tijelu se može priznati ovlast da odgodi izdavanje dozvole sve dok postoje sa stajališta općeg interesa opravdani razlozi, kao npr. prevelika učestalost krađe auta, bescarinskog uvoženja, relativno opća sklonost upravljanju vozilom pri velikim brzinama ili pod utjecajem alkohola,…

Kod diskrecijske ovlasti, postoje najmanje 3 točke po kojima je javno-pravno tijelo vezano, prvenstveno zbog općeg interesa:

a) pitanje nadležnosti javno-pravnog tijela je uvijek stvar prosuđivanja u smislu vezane nadležnosti;

b) razmatranja koja se odnose na činjeničnu situaciju i pravne okolnosti na kojima se utemeljuje određena odluka, moraju uvijek biti materijalno i pravno točni;

c) svrha odlučivanja mora uvijek biti u svezi s koristi od ideje o zajedničkom dobru svih izvedenog općeg interesa.

Diskrecijska ovlast se priznaje samo i jedino s obzirom na opći interes i službenu dužnost.

Da sporovi oko diskr.ovlasti imaju povijesno značenje dokazuje i teoretiziranje o diskr. ovlasti koje se provodi vezano za problematiziranje nekih dr. instituta upr. prava ili prava općenito, koji ili liče diskr. ovlasti ili su joj suprotni. Tu se radi o problemima koji se odnose na:

a) neodređene pojmoveb) samovoljnu ocjenuc) slobodnu ocjenu dokazad) tehničku ocjenu

Postoje 3 razloga da se otkloni priznanje prava ili otpuštanje od obveza: izbjegavanje javnih obveza, zaobilaženje zakona i povreda javnog poretka.

Tehnička ocjena je samo pretpostavka da bi se moglo pristupiti interpretiranju i primjenjivanju prava i nema nikakvu samostalnu pravnu vrijednost. Pravnu vrijednost imaju samo zaključci nadležnog tijela. Dok tehnička ocjena mora biti pod strogim nadzorom suca, dotle pravna ocjena suca ne smije biti ni pod čijim nadzorom.

Ni slobodna ocjena dokaza se ne bi smjela miješati s diskrecijskom ocjenom jer sloboda dokaza znači samo to da je u izricanju presude, a to znači u ocjenjivanju vrijednosti dokaza, sudac slobodan od bilo kakvog formalnog dokaznog pravila.

22

Razlozi za priznanje prava vršenja diskrecijske ovlasti nositelju izvršno-upravne vlasti mogu biti dvojaki:

a) kada se zakonodavac usteže da nešto normira jer drži da ne može sam unaprijed odrediti što bi u pojedinom slučaju moglo biti najbolje, najpravičnije…i to su oni slučajevi kada zakonu nije svejedno koja će se alternativa izabrati, ali drži da će izbor ispasti bolji ako ga se vrši od slučaja do slučaja;

b) kada zakonodavac iscrpi sve što je imao kazati pa mu nije bilo do toga da ide u daljnje pojedinosti; to su slučajevi kada je zakonodavcu svejedno koja će od njegovih unaprijed apstraktno predviđenih alternativa biti izabrana.

Predmet diskrecijske ovlasti su pitanja koja su uređena materijalnim pravom.2 su različita predmeta diskrecijske ovlasti:

1. pitanje «hoće li» ili „da li“ npr. hoće li se zahtjev stranke uvažiti, podijeliti koncesiju… Kada je policiji dana npr. ovlast da i u slučaju kada stranka ispuni sve pretpostavke koje su propisane odbije izdati putovnicu, riječ je o pitanju «hoće li».

2. pitanje «kako», kako mora biti, uz preciziranje sadržaja, sredstava, načina…uređeno pravo ili obveza stranke. Npr. da se izdavanje odobrenja za održavanje sportske ili dr. priredbe na javnoj cesti veže uz mjere osiguranja koje organizator mora poduzeti.

U suvremenim uvjetima se teži diskr.ovlast ograničiti po pitanju „hoće li“, a one po pitanju „kako“ se sve više potenciraju, što znači da se sadržaj upr.akta prožima s raznim uvjetima, rokovima, nametima...Bilo to pitanje „hoće li“ ili „kako“, predmet diskr.ovlasti se određuje neg. pobrojavanjem, dakle određivanjem pitanja u kojima nije dopušteno vršiti diskr.ovlast.

Pitanja stvarne i mjesne nadležnosti i bilo koje drugo pitanje u svezi s nadležnošću ne smiju biti predmetom diskrecijskog odlučivanja, kao niti oblik ni formalnost pisanog rješenja ili zaključka ili postupovna pitanja.

U Zakonu o općem upravnom postupku piše da je u upravnim stvarima javno-pravno tijelo ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni u granicama ovlasti i u skladu sa svrhom u koju je ovlast dana. Osim toga, u vođenju postupka i u rješavanju, javno-pravna tijela su dužna omogućiti strankama da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći računa pri tome da ostvarivanje tih prava ne bude na štetu prava drugih osoba niti u suprotnosti sa zakonom.Drugo, po Zakonu je nadležno tijelo, kada rješava po slobodnoj ocjeni, dužno u razlozima, obrazloženju rješenja naznačiti i propis koji ga ovlašćuje da stvar riješi po slobodnoj ocjeni. Drugostupanjsko tijelo mora svojim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje kada utvrdi da je u vršenju slobodne ocjene trebalo donijeti drukčije rješenje, a ako utvrdi da je rješenje pravilno ali da se ista svrha može postići drugim sredstvima koja su za stranku povoljnija, mora u tom smislu izmijeniti prvostupanjsko rješenje.Treće, nadležno javno-pravno tijelo ima ovlast po skraćenom postupku riješiti neku upravnu stvar kad je riječ o poduzimanju hitnih mjera u općem interesu. U stvarima od manjeg značaja u kojima se ne dira opći interes, niti interes druge osobe, rješenje smije biti sastavljeno samo od izreke u obliku zabilješke na spisu, a u stvarima u kojima je riječ o poduzimanju iznimno hitnih mjera radi osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti za život ili zdravlje ljudi ili za imovinu, dakle kada je u pitanju kvalificirani opći interes, nadležno tijelo je ovlašteno donijeti rješenje i usmeno.Postoje još 3 slučaja kvalificiranog općeg interesa:

a) protiv pravomoćnog rješenja donijetog u upravnoj stvari u kojoj vođenje upravnog spora nije dopuštenim, a sudska zaštita nije ni izvan upravnog spora osigurana, nadležni državni odvjetnik je ovlašten podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako smatra da je rješenjem povrijeđen zakon;

b) dopušteno je konačno rješenje u upravnom postupku poništiti, smatrajući da razlozi za to znače teže vrijeđanje općeg interesa, a dokinuti jedino kada se može smatrati da je otklanjanje povrede materijalnog zakona od općeg interesa;

23

c) dopušteno je ukinuti u cijelosti ili djelomično rješenje u slučajevima kada je to potrebno radi otklanjanja teške i izravne opasnosti za život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, radi otklanjanja poremećaja u gospodarstvu.

U Zakonu o upravnim sporovima se nalaze sljedeće odredbe o diskrecijskim ovlastima o općem (javnom) interesu:

a) nadležni državni odvjetnik ili drugo zakonom određeno tijelo ovlašteni su pokrenuti upravni spor kada je upravnim aktom povrijeđen zakon u korist pojedinca ili organizacije ili jedinice lokalne samouprave ili dr. pravne osobe;

b) nema nepravilne primjene propisa kada je nadležno tijelo, u skladu sa svrhom radi koje mu je ovlast dana, rješavalo po slobodnoj ocjeni;

c) tužba u upravnom sporu smije imati odgodnu snagu samo onda kada to nije protivno općem interesu;

d) nadležni državni odvjetnik ovlašten je protiv sudske odluke podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti kada smatra da je takvom odlukom povrijeđen zakon, drugi propis ili opći akt;

e) na ništetnost upravnog akta sud je dužan paziti po službenoj dužnosti.

Uzevši u obzir ova dva zakona, bitne su ove 4 pretpostavke:1. da stanoviti propis, ne nužno zakon, određuje vrstu upravnih stvari u

kojima se smije vršiti diskrecijska ovlast, npr. stvarima koje se odnose na stjecanje hrv. državljanstva s naslova prirođenja;

2. da iz zakona ili dr. propisa proizlazi da se daje diskrecijska ovlast za rješavanje nekih stvari;

3. da se odluka u odnosnoj stvari mora kretati u granicama ovlasti te da se ta ovlast ne smije prekoračiti;

4. da rješenje mora biti u skladu sa svrhom radi koje je ovlast dana.

Upravni nadzor vršenja diskr.ovlasti se kreće unutar ustoja upr-izvršne vlasti i ne mora biti, iako u velikom br. slučajeva jeste, vezano za izjavljivanje redovitih ili izvanrednih pravnih lijekova.

Politički obziri su uvijek diskrecijski, arbitrarni.

Upravni sudac je ovlašten prosuđivati granice diskrecijske ovlasti – dokle ta ovlast seže formativno i normativno, ali ne in abstracto već in concreto. Upravni sudac također je ovlašten raspravljati i o svrsi diskrecijske ovlasti, što će reći da li je u konkretnoj stvari uistinu obuhvaćena svrha koju pravni propis sankcionira.

Po P.Alexeeffu, diskrecijska ovlast je onaj dio djelatnosti javnih vlasti koji nije vezan s pravilima prava: pravo ne može predviđati sve pojavnosti života u svim detaljima. Otuda izvjesne praznine unutar kojih se volja državnih tijela kreće slobodno. On smatra da se u suvremenom franc.javnom pravu sve više ograničavaju diskr.ovlasti.

Među postojećim zakonicima, švicarski Građanski zakonik je prvi koji je otvoreno sucu priznao diskr.ovlast.

Izvori diskrecijske ovlasti su dvovrsni:a) izvjesno pravilo prava je najčešće apstraktno, ono ne određuje unaprijed rješenje

nekog konkretnog pitanja, samo ukazuje na izvjestan i općenit način na ograničenja za jedno takvo rješenje;

b) neko konkretno pitanje koje nije predviđeno pozitivnim pravnim pravilom ipak iziskuje svoje rješenje; javno nadleštvo u takvom slučaju mora samo paziti da ne djeluje suprotno pravu.

24

Treba razlikovati diskrecijsku ovlast s jedne strane i interpretaciju s druge. Vršeći svoju diskrecijsku ovlast sudac ističe vlastitu volju, svoje osobno ocjenjivanje, a interpretacija znači primjena zakona od strane suca.

Upravno pravo u svom razvoju pokazuje zamjetnu tendenciju prema razvijanju postupovih oblika, što uveliko doprinosi sužavanju diskrecijske ovlasti na strani uprave.

Sudstvo i uprava

Montesquie prvi razvija koncepciju o 3 različite državne funkcije: zakonodavna, upravno-izvršna i sudska.Jedno od shvaćanja o razlikovanju sudstva od uprave se sastoji u naglašavanju načela o sudskoj neovisnosti i samostalnosti, tj. o neodgovornosti suca za mišljenje koje izrazi u izricanju presude, dok bi nasuprot tome, uprava bila podređena tijelima vrhovne vlasti a sam upravni službenik vezan s obvezatnim napucima koje izdaju hijerarhijski viši od njega.

Uprava i sudstvo su vezani ne samo u pitanjima nadziranja sudskog, već i u dr. pitanjima, kao što su:

a) uzajamno priznavanje akata i utvrđenja, što znači ib) očitovanje autonomije i međusobne vezanosti, ic) ustrojavanje njihove uzajamne pomoći.

Hrvatsko pravo polazi od načela da se upravi ne smije dopustiti da bude sucem u vlastitoj stvari. Nadzor nad pojedinačnim upravnim aktima može biti povjeren:

a) redovitim sudovima – anglo-saxonski model izveden iz koncepcije o common law;b) upravnim sudovima uspostavljenim izvan ustrojstva sudske vlasti – francuski

model – Državno vijeće;c) zasebni ali unutar sudskog ustrojstva uspostavljeni upravni sudovi – njemački

model, mogao bi se smatrati i hrvatskim modelom, s tim što se u hrv. ustrojstvu o nekim pravnim lijekovima protiv odluka Upravnog suda odlučuje ili od strane Vrhovnog suda povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti od strane državnog odvjetnika ili od strane Ustavnog suda povodom ustavne tužbe;

d) redovitim sudovima ali tako da se u njima ustroje zasebna vijeća nadležna za suđenje u upravnim postupcima.

Od važnosti za sudski nadzor nad vršenjem upravno-izvršne vlasti su ova pitanja:a) kolika je nadležnost suda ib) kakva mu se ovlaštenja priznaju.

Za a) su poznata 2 sustava za određivanje sudske nadležnosti:1. sustav opće zaporke (clausula generalis) – vođenje upravnog spora

dopušteno je u svim stvarima osim onim koje bi posebnim zakonom bile isključene (numeratio negativa);

2. sustav atribucije – vođenje upravnog spora je dopušteno samo u stvarima za koje se to izrijekom odredi (enumeratio positiva) .

- hrv. pravo utvrđuje sustav opće zaporke uz neg. pobrojavanje, s tim što ne postoje akti ili radnje koji bi izmicali nadzoru sudske vlasti;

- ustaljivanje Upravnog suda specijaliziranog za upr.sporove;- primjena sustava atribucije može doći u obzir samo za naročite vrste upr.sporova.

Najodređenji sustav međusobne povezanosti sudstva i uprave je onaj koji pretpostavlja da je pravomoćnost propisana kao načelo, s tim što se onda odstupanja od tog načela moraju izričito zakonom predvidjeti.

25

Uzajamna povezanost tijela sudske i upravno-izvršne vlasti se izražava ponajviše praktično, u slučajevima kada sudski ili upravni akt ulazi parcijalno ili inicijalno u odlučivanje tih tijela, tako da pravni akt jednog tijela mora nužno biti popraćen aktom drugog tijela. Npr. kada sud proglašava nestalu osobu umrlom, a ta je osoba bila jedinim zakonskim zastupnikom neke malodobne osobe, nadležno tijelo mora (centar za socijalnu skrb) postaviti drugog zakonskog zastupnika, a matičar to mora provesti u državnim maticama.Međusobna vezanost odnosnih tijela za akte može se smatrati pravilom, a nevezanost iznimkom koja da bi uopće važila mora biti propisana zakonom, a postoje slučajevi kada je takva vezanost za akte i načelno ograničena. To su slučajevi vezanosti za presudu za kazneno djelo – vezanost je propisana samo za slučaj kad je okrivljenik proglašen krivim.Dopušteno je dokazivati da javna isprava ne potječe od onog tko je u njoj naznačen kao izdavač, te da isprava nije propisno sastavljena, kao i da činjenice koje se u njoj potvrđuju nisu točno utvrđene, ako zakonom nije što drugo određeno.

Uzajamna suradnja sudova i upravno-izvršnih tijela vlasti ima svoju granicu u zabrani izravnog utjecaja jednih tijela na druge, osim ako ustav ili zakon izrijekom ne bi što drugo odredili.

Državna uprava mora biti u funkciji kako izvršne vlasti, tako i sudske i zakonodavne. Slično važi i za javne službe.Posve je drukčija stvar kod obveze pružanja uzajamne pomoći u slučajevima kada se nadležno tijelo pred kojim je već u tijeku kakav postupak (tijelo molitelj) obraća drugom tijelu (zamoljenom tijelu) sa zahtjevom da umjesto njega obavi postupovnu radnju, pri čemu stoji obveza zamoljenog tijela da u općim granicama svojih obveza i ovlaštenja udovolji tom zahtjevu. To je općenito slučaj s pružanjem pravne pomoći kao jednim od slučajeva ograničenog micanja nadležnosti, kojeg treba razlikovati od «povjeravanja» (delegatio) jer se u prethodnom slučaju ne smije prenijeti ovlast za pokretanje postupka i odlučivanje o stvari.

Baš zbog toga što rekvizicija uključuje micanje nadležnosti pojavljuju se 2 pravne posljedice:

a) pružanje takve pomoći ne djeluje više samo u unutarnjim odnosima, već i prema trećim osobama, pa će zamoljeno tijelo primjenjivati propise koje bi i inače primjenjivalo obavljajući poslove iz kruga svoje nadležnosti, npr. sasluša li sud svjedoka u pritvoru, primijenit će propise ZKP-a, rekonstruira li upravno tijelo situaciju u povodu parnice zbog smetanja posjeda nekretnine koja graniči s javnim putem, primijenit će propise ZUP-a;

b) s motrišta obvezatnosti pružanja pravne pomoći postoji značajna razlika između tijela sudske vlasti i tijela upravno-izvršne vlasti: dok su tijela sudske vlasti općenito dužna tražiti pravnu pomoć od upravno-izvršnih tijela, dotle su upravno-izvršna tijela ovlaštena tražiti od sudova pravnu pomoć samo u okviru zasebnih propisa, s tim što su sudovi obvezani jedino na to da upravno-izvršnim tijelima vlasti dostave predmetne spise i to samo ako se tim ne bi ometalo vođenje sudskog postupka;

c) distinkcija u vezi a) i b) je još i ta da pravnu pomoć pružaju sudovi, dok izvršno-upravna tijela pružaju općenitu pomoć.

Zamoljeno javno-pravno tijelo nije ovlašteno prosuđivati sadržajnu utemeljenost zahtjeva za pružanjem ispomoći, ali je ovlašteno ispitati:

a) je li ovlašteno postupati u toj stvari te je li drugo tijelo ovlašteno tražiti pomoć;b) je li obavljanje zamoljene radnje pravno i moralno dopuštenim i zbiljski mogućim;c) ne skriva li se u postupanju tijela zamoljenja tendencija pružanja ispomoći, što nije

dopušteno…d) je li radnja zamoljenja pravno i zbiljski prepoznatljivom.

Praktično razlikovanje uprave i sudstva

Razlikovanje se izvodi po 2 osnove: razlikovanje između sudstva i uprave po osnovi vlasti (sudske i upravno-izvršne) i razlikovanje po osnovi ustrojstva.

26

Nezavisnost sudske vlasti se odnosi na sljedeće:a) sudska vlast je samostalna i nezavisna,b) suci sude isključivo na osnovi Ustava i zakona,c) suce se ne smije pozivati na odgovornost za mišljenje izraženo u donošenju sudske

odluke (osim kada bude riječ o kaznenom djelu).

Također, nezavisnost sudaca se dalje odnosi na:d) suci imaju imunitet u skladu sa zakonom,e) sudska dužnost je stalna te sudac ne smije biti premješten protiv svoje volje, osim

u slučaju ukidanja ili preustroja suda,f) suce se imenuje i razrješuje, kao i o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje u

posebnom postupku i u posebnim tijelima (Državno sudbeno vijeće).

Kod upravnih tijela bitna je dužnost podređenog službenika pridržavati se naputaka i naloga nadređenog tijela tj. službenika, pa čak i onda kad smatra da su nalog ili naputak nezakoniti, protivni pravilima struke ili da bi mogao izazvati veću štetu, osim kad bi izvršenjem naloga ili naputka počinio kazneno djelo.Kada smatra da je nalog nezakonit, podređeni službenik je ovlašten staviti pisanu primjedbu nadređenom službeniku, a ponovljeni pisani nalog je dužan izvršiti i odmah staviti pisanu primjedbu nadređenom koji je izdao ponovljeni nalog, osim kada bi izvršenje ponovljenog naloga predstavljalo kazneno djelo – u takvom slučaju podređeni službenik je dužan i ovlašten nalog zadržati od izvršenja i odmah staviti pisanu primjedbu službeniku koji je neposredno nadređen onom koji je izdao ponovljeni nalog ili državnom tijelu ovlaštenom za nadzor kada je takav nalog potpisao čelnik državnog tijela; ako je nalog potpisao ministar ili dr. čelnik središnjeg tijela državne uprave, pisana primjedba se šalje Vladi.

Ni najviše tijelo upravno-izvršne vlasti nema onu neovisnost koju ima sudac jer u konačnici podliježe parlamentarnom nadzoru (kojem suci ne podliježu), ali podliježu i sudskom nadzoru.

Jedna država ne može biti čisto upravna ili čisto sudska. Npr. Francuska i Austrija se sve više približavaju tipu upravne države, a Engleska tipu sudske države. Kraljevina Hrvatska i Slavonija (1848 – 1918.) je bila bliža upravnom tipu, a RH se nastoji što više približiti sudskom tipu.

Sukob o nadležnosti i prethodno pitanje

Postoje 2 modela za rješavanje sukoba nadl. u evr.državama:1. a) se sastoji u ustrojavanju zasebnog tijela za rješavanje sukoba nadl. – Francuska – sudište za sukobe o nadl. b) kada se ustavnom sudu povjeri nadl.2. germanski model se sastoji u tome da se nadl. daje najvišem sudu u državi, po ustavnom načelu da sudovi sami odlučuju o svojoj nadl.

U odnosima sudstva i uprave vlada načelo autonomnosti i uzajamne pravne vezanosti.

Ustavni sud odlučuje o sukobima nadležnosti između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.

Kada javno-pravno tijelo koje nešto rješava želi, da bi odlučilo o stvari iz svoje nadležnosti, zauzeti stav o pitanju čije rješavanje pripada drugom tijelu vlasti, za njega takvo pitanje postaje prejudicijelnim, incidentalnim. Međutim, ako je ono drugo tijelo takvo pitanje već riješilo, ne može se postaviti problem prethodnog pitanja, već jedan drugi problem, koji se odnosi na međusobnu vezanost sudstva i uprave s pravomoćnim odlukama.Kod nas je parnični sud vezan samo pravomoćnom presudom kojom je optuženi proglašen krivim, i ne postoji, osim ako zasebni zakoni ne bi što drugo naredili, nijedno

27

pravno pitanje iz nadležnosti tijela upravno-izvršne vlasti koje sud ne bi smio kao prethodno pitanje rješavati.

Suprotno tome, postoje stvari koje su zabranjene da ih tijela upravno-izvršne vlasti rješavaju kao prethodno pitanje, uz to što im se nameće i obveza da prekine s postupkom sve do trenutka dok nadležni sud ne riješi to pitanje. Riječ je o ovim stvarima:

a) postojanje kaznenog djela;b) postojanje braka;c) utvrđivanje očinstva i majčinstva.

Kod b) i c) zabrane su apsolutne, a kod a) relativna, što znači da dotično upravno-izvršno tijelo smije i to pitanje riješiti u slučajevima kada gonjenje više nije moguće ili dopušteno.

Odluka u prethodnom pitanju ima pravnog učinka samo i jedino u pravnoj stvari u kojoj je o odnosnom pitanju kao prethodnom odlučeno. Odluka o prethodnom pitanju je, dakle, samo podloga za rješavanje glavne stvari, takva odluka ne spada u izreku već u razloge / obrazloženje upravnog akta, ne stjeće kakvoću pravomoćnosti.

Pravni problemi se mogu pojaviti kad nadležno tijelo riješi kasnije kao glavno ono pitanje o kojemu je tijelo druge vlasti ranije rješavalo kao o prethodnom pitanju. Odluka nadležnog tijela da ono ranije prethodno pitanje riješi kao glavno može:

a) biti sadržajno istovjetno odluci quasi-nadležnog tijela koje je o njemu rješavalo kao o prethodnom pitanju;

b) biti sadržajno različita. U tom slučaju odluka o prethodnom pitanju nije više pravilna, a postala je pravomoćna. Pravni lijek u vezi s tim je obnova upravnog postupka.

Za obnovu postupka, u parničnom postupku važi objektivni rok od 5 god. od dana od kada je odluka postala pravomoćnom, a unutar upravnog postupka nema objektivnog roka; što se tiče subjektivnog roka, za stranku u parničnom postupku važi rok od 30 dana, dok za stranku u upravnom postupku važi rok od mjesec dana. Svi ti rokovi su vezani za razloge pravne sigurnosti i načelo pravomoćnosti, kako se ne bi neograničeno mogle preispitivati ranije pogrešne ali pravomoćne odluke vezano za rješavanje prethodnog pitanja.

Parnični se postupak obnove postupka pokreće samo po prijedlogu stranke, dok se upravni postupak pokreće samo po službenoj dužnosti.

Više razloga može biti uzrokom da tijelo koje je nadležno za samu stvar ali je quasi-nadležno za prethodno pitanje samo to pitanje riješi, kao što su:

1) Pravne smetnje, dakle slučajevi u kojima pokretanje postupka ovisi o zahtjevima stranke, a stranka u roku kojeg joj je odredilo upravno-izvršno tijelo ne podnese zahtjev jer nije imala interesa ili je odustala od zahtjeva. Također, ima slučajeva kad ni sudovi sami neće htjeti rješavati prethodno pitanje, i tada je sud ovlašten zahtijevati od upravno-izvršnog tijela pokretanje postupka jer je to presumptio iuris et de iure – postoji opći interes da se postupak pokrene;

2) Problem rješavanja ili nerješavanja prethodnog pitanja se može razmotriti i s obzirom na «okolnosti situacije». Jednu od okolnosti može predstavljati i zakonska obveza upravno-izvršnog tijela vlasti da rješava stvar u kratkim rokovima. Sudska vlast je u povoljnijem položaju jer za sudove ne postoje rokovi unutar kojih bi se stvar trebala rješavati, čak ni kad su u pitanju hitni sporovi, tako da upravno-izvršno tijelo često neće biti u prilici da čeka na sudsku odluku o prethodnom pitanju te će to pitanje samo riješiti.

Srazmjernost, dobra vjera i povjerenje

Načelo srazmjernosti je u svezi s odmjeravanjem sredstava koje rabi zakonodavac ili uprava u legitimne svrhe. To načelo izražava pravno-politički zahtjev da se kanalizira sloboda procjenjivanja, odnosno diskrecijska ovlast. Ono iziskuje od zakonodavca da

28

upravi prepusti izvjesnu slobodu vršenja diskrecijske ovlasti, tako da bi mogla mjere koje poduzima prilagoditi pojedinačnim slučajevima.To načelo uključuje i 3 pravila:

a) pravilo o sposobnosti – izabrano sredstvo mora biti svojstveno za postizanje konkretne svrhe, npr. ne bi se smjelo odbiti pristup u školu za obrazovanje planinskih vodiča pristupniku uz obrazloženje da je bio kažnjen za uvredu jer takav motiv nema nikakve veze sa svrhom izobrazbe;

b) pravilo o prijekoj potrebi – iziskuje da između nekoliko sredstava bude izabrano ono koje najmanje vrijeđa privatne interese. Npr. ne dopustiti druge nadgrobne spomenike osim križeva iz razloga koji se tiču «pristalosti» groblja znači vrijeđati načelo srazmjernosti;

c) pravilo o javno-interesnoj uravnoteženosti – stavlja na vagu težinu učinaka mjera koje su izabrane za konkretnu situaciju i rezultat izračunat unaprijed s motrišta javnog interesa. Npr. zbog toga što bi pobjegao iz kaznionice, može se nekom osuđeniku nametnuti mjera čiji bi trošak dosezao 10 miliona kuna. Ne vrednuje se sam javni interes, već se određuje važnost mjera u njihovom ostvarenju. Ovo pravilo ograničuje izbor upr. sankcija, npr. isključenje od zdravstvene zaštite zbog neisplaćenih doprinosa.

Ovo načelo se izvodi iz temeljnih vrednosta ustavnog poretka; nužno nadopunjuje opći interes.

Nadležno javno-pravno tijelo ne može odbiti primijeniti zakon, čak i kada bi neka mjera ispala nesrazmjernom jer bi to derogiralo normu. Dakle, načelo srazmjernosti nije apsolutni lijek.

Načelo srazmjernosti nalazi svoju primjenu u području uživanja javnih sloboda – ograničenje mjera policije, prinudno izvršenje obveza javnog prava, uporaba izravne prinude (posebno oružja od strane policije), izricanje upravnih sankcija (npr. oduzimanje vozačke dozvole, ovlaštenja za obavljanje odvjetničke prakse), u području upravljanja javnim službama. Npr. odbijanje upisa na sveučilište ili u školu iz razloga ranije osuđivanosti, ograničenje pristupa kupalištu u funkciji prebivališta; posebno numerus clausus u upisivanju na sveučilište može biti uveden samo ako se drugim sredstvima ne može osigurati prikladno istraživanje i nastava.

Ovo načelo ne oblikuje samo po sebi temelj prava; ono samo određuje uvjete pod kojima se neko pravo smije ograničavati. Povreda tog načela konstituira razlog za ispitivanje utemeljenosti pravnog lijeka, ali ne daje i ovlaštenje na izricanje pravnog lijeka.

Smatra se da je određena osoba u dobroj vjeri kada je u vršenju pravnih čina uvjerena da postupa pošteno i u skladu s pravnim poretkom ili da barem nije svjesna pravne i moralne nedopuštenosti svojih postupaka. Načelo dobre vjere primjenjuje se samo ako se javno-pravno tijelo umiješalo nekim činom ili propustom u konkretnu situaciju i s obzirom na određene osobe.U svezi s netočnim obavijestima javno-pravnog tijela, razlikuju se 3 niza uvjeta:

a) prvi niz uvjeta odnosi se na javno-pravno tijelo koje je bilo nadležno dati određenu obavijest;

b) drugi niz uvjeta se odnosi na samu netočnu obavijest. Neko nepotpuno obavještenje konstituira odgovor koji obvezuje javno-pravno tijelo; isto tako, propust da se upravljeniku da obavijest, ako je to bila dužnost određenog tijela. Također, javno-pravno tijelo ima pravo ograditi se od nekog pitanja, jer ne mora po službenoj dužnosti ispitivati sve moguće i nemoguće okolnosti; ali opet, u tom slučaju bi trebalo ukazati na potrebu da se pitanje preoblikuje kada je neodređeno ili nespretno postavljeno;

c) treći niz uvjeta se odnosi na upravljenika. Niti od njega niti od njegovog predstavnika se ne bi smjelo očekivati da budu u stanju prepoznati grešku, dok se za odvjetnike smatra da poznaju pravo te si ne mogu dopustiti da isteknu prekluzivni rokovi, rokovi za pravne lijekove…

29

Iz načela dobre vjere izvodi se i zabrana zlouporabe prava i izigravanja zakona. Radi se o zlouporabi prava kada netko želi ostvariti neko svoje subjektivno pravo samo s ciljem da drugom nanese štetu. Npr. onaj koji opetovano koristi u nekom postupku sve pravne puteve, bez ikakvog interesa ili računa da će dobiti neku korist od te stvari, već samo u pukoj namjeri da optereti razne instancije.O zaobilaženju zakona se radi kada se koristi dopušteno sredstvo radi postizanja zabranjenog rezultata. Npr. gostioničar povuče obrtnicu na svoj zahtjev, a njegova supruga pribavlja za sebe istu obrtnicu da bi koristila istu gostionu, dok zapravo njen suprug je taj koji će i dalje biti gazda, što je izigravanje zakona.

Načelo povjerenja redovito se koristi za interpretaciju ugovora upravnog prava, npr. ugovora o koncesiji. Također, ono obvezuje javno-pravno tijelo da obavijesti upravljenika o njegovim pravima. Ovo načelo ne podjeljuje samo po sebi neko pravo; ono služi sudskoj vlasti da u nadziranju akata javno-pravnih tijela interpretira neki odnos ili situaciju koje su prethodno postojale, što joj daje prigodu da kao i kod dobre vjere modificira neku subj.pravnu situaciju.

Upravno pravo naredbe

Naredbe se dijele na ustavne naredbe i na naredbe po naročitom ovlaštenju.

Naredba = podzakonski opće-normativni akt.

Razlika između zakona i naredbe ne počiva na sadržajnoj (materijalnoj) već na formalnoj podlozi: zakon je akt koji potječe od zakonodavnog tijela, a naredbu izdaje upravno-izvršna vlast.Raznolikost upravnih funkcija se vidi u osebujnostima pravno-formalnih oblika koji se kreću od upravnog akta kao akta donijetog u pojedinačnoj stvari pa do naredbe kao općenitog i apstraktnog pravila za stvari predviđene unaprijed za neodređeni broj slučajeva. Za razliku od zakona i naredbe, naredba i upravni akt se razlikuju vezano za materijalno sadržajnu podlogu.

Upr.akt određuje konkretnog adresata, a naredba apstraktnog.

Puno je lakše razlikovati naredbu od zakona nego od upravnog akta. Naredba se s upravnim aktom podudara u tome što ih donosi tijelo upravno-izvršne vlasti, a sa zakonom samo po svojoj općenitoj i apstraktnoj naravi. S obzirom na pojmovnu odrednicu upravnog akta a ta je da se odnosi na upravnu stvar koja je osebujna i pojedinačna, ne može se ni zamisliti postojanje individualne naredbe.

Za nadležnost izdavanja naredbi važe pravila opće normativnog uređivanja, dok za izdavanje upravnih akata važe posebni propisi. Tijelo ovlašteno za izdavanje naredbe ne smije, osim ako ne bi na donošenje pojedinačnih akata bilo izrijekom ovlašteno, od slučaja do slučaja donositi upravne akte umjesto naredaba. S naredbom se promiče načelo jednakosti jer važi isto za sve slučajeve.

Ne mora se uvijek poklapati tijelo upravno-izvršne vlasti koje je ovlašteno na izdavanje naredbi (a u značajnom broju slučajeva se i ne poklapa) s tijelom koje je ovlašteno donositi upravne akte.

Sličnost zakona i naredbe je u tome što su oboje izvorima upravnog prava.

Ustavni sud ima ovlast neustavni zakon jedino dokinuti, ne i poništiti, dok neustavnu (nezakonitu) naredbu smije i poništiti.

Naredba kao opće-normativni akt upravno-izvršne vlasti neizostavno pretpostavlja da se zbog načela o odvajanju vlasti javnu vlast tako ustrojilo da i upr.-izvršna vlast raspolaže sa samostalnim ovlastima i odgovornostima.

30

Naredbu treba razlikovati od općenitog naputka. Općeniti naputak je opća odredba koju više tijelo upravno-izvršne vlasti upućuje nižima. Umjesto da za svaki pojedini slučaj iznova izdaje nalog ili naputak, može ga tijelo u-i. vlasti unaprijed izdati za neodređeni broj slučajeva. Između uređivanja pomoću naredba i naloga postoji dvostruka razlika:1. naredba je općenito i apstraktno uređivanje, a nalog konkretno i individualno;2. naredba znači normativno uređivanje, dok nalog veže samo niže tijelo vlasti naspram

višeg.

Naredba stvara jedno javno pravilo, a naputak samo i jedino unutarnje pravilo (kako kaže Carre de Malberg).

Između pravnog uređenja naredbe i općenitog naputka postoje velike razlike:1) ovlast za izdavanje općenitog naputka ima isti korijen kao i ona za izdavanje

naloga, takva ovlast proizlazi iz hijerarhijske nadređenosti i podređenosti tijela u-i. vlasti. Dok je krug tijela javne vlasti koja su ovlaštena izdavati naredbe ograničen, dotle je krug tijela javne vlasti koja su ovlaštena izdavati općenite naputke širok;

2) općeniti naputak je pravovaljan samo ako ne proturječi pravnoj normi (uključujući tu i naredbu); naredbom se smije naputak dokidati a obratno nije dopušteno; kasniji općeniti naputak smije dokidati raniji, s tim što nalog ima prednost pred općenitim naputkom, ali ne i pred naredbom;

3) za naredbu je obvezno javno objavljivanje, što nije slučaj za općeniti naputak;4) najveća razlika između općenitog naputka i naredbe je sudski nadzor. Zbog načela

iura novit curia sud mora uzeti u obzir naredbu, ali ne i općeniti naputak. Upravni akt je nezakonit ne samo onda kad je povrijeđen zakon, već i kada je povrijeđena ona naredba koja je zakonita. Suprotno tome, općeniti naputak nema nikakog pravnog značaja za upravni akt.

Po formalnom načelu naredba je akt u-i.vlasti, a po materijalnom naredba je vrsta objektivnog pravnog pravila i prema tome je pravni izvor.

Postoji zakonska naredba.Upravno-izvršno tijelo nekada vrši vlast prije svega donošenjem naredbi a da za to ne treba od zakonodavnog tijela tražiti posebno zakonsko ovlaštenje, što znači da je ono već samim ustavom ovlašteno na izdavanje naredaba – ustavne ili spontane naredbe. One se klasificiraju na NESAMOSTALNE – koje je u-i. vlast ovlaštena izdavati samo radi primjene zakona i SAMOSTALNE koje izdaje zato što je ovlaštena određenu materiju samostalno uređivati. Samostalne naredbe se dalje mogu podijeliti na:

a) one kojima je naredbodavac ovlašten samo početno urediti neku materiju;b) one kojima je naredbodavac ovlašten i pojedine zakonske odredbe mijenjati, pa i

suspendirati pojedine ustavne odredbe.

Nesamostalne ustavne naredbe smiju ići samo INTRA LEGEM, a samostalne I PRAETER LEGEM pa I CONTRA LEGEM.

U državama u kojima je zakonodavna vlast vezana za narodno predstavništvo smatra se da su samo nesamostalne ustavne naredbe poželjne.U RH donošenje nesamostalnih ustavnih naredbi je dopušteno općenito Vladi RH koja provodi zakone i druge odluke Sabora i donosi uredbe za izvršenje zakona, vodi unutarnju i vanjsku politiku, usmjerava i nadzire rad državne uprave, kao i djelovanje i razvitak društvenih službi.

Ovlast za donošenje samostalnih ustavnih naredbi pripada Predsjedniku, ali tako da ih:a) za slučaj ratnog stanja smije donositi samo u okviru ovlasti koje je dobio od

Sabora, a ako Sabor nije u zasjedanju, onda samostalno za sva pitanja koje iziskuje ratno stanje,

b) za slučaj neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države samo na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis.

31

Smatra se da se moraju koristiti 2 različita kriterija za razumijevanje naredbe kao tipičnog akta upr-izvršne vlasti:

1) da li izdavanje naredbi ima ili nema značenje poremećaja ustavom utvrđene nadležnosti između zakonodavne I u-i. vlasti,

2) hijerarhijski rang onih propisa iz kojih proizlazi ovlast za izdavanje naredbi.

Također se razlikuju naredbe koje nadopunjuju zakon i naredbe koje nadomješćuju zakon.U oba slučaja riječ je o uredbama za izvršenje zakona.

Hrvatski Sabor može na najviše godinu dana ovlastiti Vladu da svojim uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova djelokruga, osim takvih koji se odnose na:

a) razradu ustavom utvrđenih sloboda i prava,b) nacionalna prava,c) izborni sustav,d) ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i tijela lokalne samouprave.

Donošenje naredbi po osobitom ovlaštenju od strane u-i. vlasti predstavlja jedan od poremećaja nadležnosti između zakonodavne i u-i. vlasti. Riječ je o poremećaju koji ustavom utvrđenu nadležnost zakonodavnog tijela pomiče u korist u-i. tijela i to na način da zakonodavno tijelo dodjeljuje u-i. tijelu ovlast da donese naredbu umjesto zakona kojom će u-i. vlast urediti neku stvar koju ustav isključivo pridržava za zakonodavca.

S obzirom na ustavnu dopustivost takvog poremećaja razlikuju se 3 slučaja:1. kada ustav izrijekom dopušta određenu ovlast,2. kada ustav izrijekom zabranjuje određenu ovlast,3. kada ustav ne daje jasno tumačenje o prethodnom.

Hrvatski Ustav pripada u 1. skupinu, ali postoje i određena ograničenja:a) odredilo se da se takva ovlast smije dodijeliti samo za uređenje pojedinih pitanja,b) propisalo se niječno pobrojavanje za pitanja za koja Sabor ne može dodijeliti takvu

ovlast,c) naredilo se da se takva ovlast može donijeti samo zakonom, ne i nekim drugim

propisom.

Naredbu po osobitoj ovlasti se ne smije donijeti prije nego što zakon koji dodjeljuje tu ovlast stupi na snagu. Zatim, ako se zakonom određuje rok za donošenje, naredba se mora donijeti u tom roku. Kada nikakav rok nije propisan, vlast bira po vlastitoj prosudbi vrijeme kada će donijeti neku naredbu. Kada pak rok kojeg zakon određuje ili rok o čijem se trajanju može zaključiti po naravi okolnosti istekne, naredbu se ne smije više donositi, s tim što u uređenju naredbi po osobitoj ovlasti u kojima je obvezatno i naknadno potvrđivanje ne bi bilo isključeno da zakonodavac potvrdi i zakašnjelu naredbu, ako ustav to izrijekom ne isključuje.

Po hrvatskom Ustavu, krajnji rok tijekom kojeg se smije iskoristiti mogućnost za donošenje naredbi po osobitoj ovlasti iznosi godinu dana od dana kada se ovlast dodijelila, ali nije isključeno ni da Sabor ne odredi osobiti rok u kojem bi Vlada bila dužna donijeti naredbu. Bilo bi ustavno dopušteno i to da Sabor potvrdi i onu naredbu koju bi Vlada donijela izvan roka, kao i naredbu koju bi Vlada donijela neovisno o tome da li je odnosno ovlaštenje uopće i bilo dodijeljeno.

Ustavne naredbe – I samostalne I nesamostalne – postoji trajnost ovlasti na donošenje naredbi, dok su naredbe po osobitoj ovlasti ograničenog vijeka trajanja. Po hrv. Ustavu nema ust.obveze da se naredba podnese na potvrdu Saboru, osim ako to zakon izričito ne zahtijeva.

Policijske naredbe - Policija je izražaj unutarnjeg društvenog reda kao takvog i po svom podrijetlu je bliža pravosuđu nego vojsci.U suvremeno doba, unutar policije se odvija proces unutarnjeg preustroja u okviru kojeg dolazi do izdvajanja poglavito: poslova zaštite ustavnog poretka u zasebnu političku policiju koja se bavi unutarnjim protivnicima, te protuobavještajnu službu za djelovanje

32

prema vanjskim protivnicima. Daljnja specijalizacija policije se odnosi na ustroj policijskih jedinica za borbu protiv terorizma, za nadzor javnog prometa, za suzbijanje asocijalnih djela kao što su uživanje droge i alkoholizam, prostitucija, zapuštanje malodobnika, zatim protupožarne jedinice i jedinice civilne zaštite, itd.

Podloga za određivanje funkcija policije je utvrđenje pojma javnog reda i poretka: zaštita javnog reda i poretka, suzbijanje djelovanja onih koji ga naruše, predostrožnost da se ne narušava javni red i poredak,...

Što je jača napetost među pojedinih društvenih grupa, to je jača uloga i značenje policije.

3 su razloga koji doprinose širenju policije i njenog djelovanja:1) konsolidacija središnje državne uprave, što se prije svega odnosi

na urede i nadleštva unutarnje uprave, vojske i financija,2) opći porast djelotvornosti, upravljanja, ali i apsolutni porast broja i

opsega upravnih ustrojstava,3) „demonstracijski učinak“, tj. „uzoriti primjeri“ drugih zemalja, kao

i preuzimanje raznih obveza na međunarodnoj razini, koje popratno iziskuje preustroj policije.

Policijske funkcije: a)funkcija zaštite ustavnog poretka i b)funkcija javne sigurnosti.

Pod a) bi pripadalo: - istraživanje i suzbijanje te sprečavanje političkih kaznenih djela, - protuobavještajna služba,- nadzor udruživanja i političkog ustrojstva.

Pod b) bi pripadalo:- nadzor javnog okupljanja,- nadzor tijekom iznimnih prilika,- osiguranje stranih i domaćih političkih dužnosnika i dr. službenih osoba,- nadzor kretanja preko državne granice.

Policijske funkcije zaštite javne sigurnosti obuhvaćale bi:a) suzbijanje općeg kriminaliteta, koje ovisi o su-djelatništvu sudskih

istražnih tijela i policije – financijske, pravosudne, kao i inspekcijska tijela, ...

b) sprečavanje općeg kriminaliteta, koje obuhvaća razne poslove, od nadzora na određenom dijelu državnog teritorija – policijska ophodnja, preko nadzora nad proizvodnjom i nošenjem oružja te nad sredstvima osiguranja, zaštite državnih upravnih tijela, policija za maloljetnike, sprječavanje asocijalnih pojava (prosjačenje i skitnja), suzbijanje droge i alkoholizma,...

Socijalno-skrbna funkcija policije se nastoji ponekad jače naglasiti, te poslovima socijalno-skrbnog karaktera se smatraju: pomoć starim i duševno bolesnim osobama kao i briga o napuštenoj djeci, potraga za nestalim osobama, osiguranje hitne zdravstvene pomoći, posredovanje u sporu bračnih drugova / stanodavaca i stanara / trgovaca i kupaca, davanje obavijesti o raznim javnim službama i nadzor prometa, vođenje istraga o nesrećama, zaštita prava pojedinaca da žive slobodno i da se slobodno izražavaju.

Uz te funkcije se mogu spomenuti i neke opće nadzorne funkcije kao:a) nadzor i uređenje javnog prometa, pomoć u slučaju elementarnih nepogoda, kao i

u svim drugim iznimnim stanjima ne-političkog karaktera;b) miješanje u izvršavanje općih i pojedinačnih akata tijela državne vlasti i dr. tijela s

javnim ovlastima kada je u svrhu izvršenja potrebno primijeniti neposrednu prinudu;

c) matična služba tj. vođenje očevidnika i dr. upravnih poslova u svezi sa građanskim stanjima, kao što su primanje i otpust iz državljanstva,itd. kao i vođenje dr.

33

očevidnika u svezi s pojedinim policijskim funkcijama, kao što su kriminalistički očevidnici...

Policijske naredbe mogu biti:a) akti opće-normativnog karakterab) pojedinačnog karaktera.

Naredbom općenitog i neosobnog karaktera se može izricati općenito zabrana ponašanja stanovništvu, zatim se može uvjetovati određeno ponašanje s prethodnom dozvolom od strane policije ili namjeravano ponašanje građana usmjeriti – ali samo kad je tako propisano propisom višeg reda. Pojedinačna naredba obično znači primjenjivanje općih pravila na konkretnu osobu.

Policijske nadležnosti su razdijeljene između zakonodavca i upravno-izvršne vlasti, a zatim u sklopu u-i. vlasti između državnog poglavara, vlade, ministara i načelnika policijskih uprava, odnosno drugih policijskih dužnosnika.

Policijska vlast pripada načelno Vladi.

Značajna policijska ovlaštenja pripadaju i ministru unutarnjih poslova te ministrima koji su nadležni za određene specijalne policije: ministar pravosuđa (pravosudna policija), ministar financija (financijska policija), ministar mora, razvitka... (pomorska policija), kao i nekim policijskim dužnosnicima, kao što su načelnici policijskih uprava i zapovjednici policijskih postaja, te posebno svaki policajac pojedinačno, a i dužnosnicima sudske vlasti, kao što su predsjednici županijskih sudova i ravnatelji kazneno-popravnih ustanova, ali samo takva policijska ovlaštenja koja se kreću unutar njihove specijalne jurisdikcije.

Vezano za policijsko pravo, jedna od njegovih osebujnosti je problem zakonitosti i diskrecijsko prosuđivanje u policijskoj stvari, zatim nadzor od strane suca, te odnos policije naspram odgovornosti javne vlasti.

Hrvatski Zakon o policiji, kao ni Ustav, ne sadrže opće policijsko načelo te na neki način taj zakon predstavlja nazadovanje u odnosu na naslijeđeni Zakon o unutarnjim poslovima (1945-1989/1991) koji je imao nešto poput općeg načela:“čuvanjem pravnog poretka i Ustavom utvrđenog državnog ustrojstva te nepovredivosti državnog teritorija i teritorijalne cjelovitosti RH“.

Vezano za policijska ograničenja u vršenju javnih sloboda, postoje 2 razl. nadl.:a) stvari u kojima se smije vršiti takva nadl. po ustavnom ili zak. ovlaštenju,b) kod javnih vlasti u stvarima javnih sloboda koje namjeravaju vršiti izvjesne

policijske ovlasti (izdavati opće i pojedinačne naredbe), važi „opća policijska zaporka“.

Jednakost postupanja i zabrana samovoljnosti

Da je zakon izražaj opće volje, znači:a) da zakon ima pravo zabraniti samo djelovanja koja su škodljiva društvu,b) da nitko ne smije biti uznemiravan za svoja mišljenja, čak ni religiozna, pod

pretpostavkom da očitovanje takvih mišljenja ne remeti javni poredak,c) da zakon kao izražaj opće volje mora biti isti za sve, bilo da štiti ili da kažnjava.

Da je javna vlast uspostavljena u interesu svih, a ne u bilo čiju pojedinačnu korist, znači i to:

a) da društvo ima pravo zahtijevati od svakog javnog povjerenika polaganje računa o vršenju uprave;

b) da je za održavanje javne vlasti i za troškove uprave potreban opći doprinos; takav doprinos mora biti raspodijeljen između svih građana, sukladno njihovim sposobnostima, što znači da se porezni ustroj temelji na načelima jednakosti i pravednosti;

34

c) da građani imaju pravo utvrditi, osobno ili preko predstavnika, prijeku potrebu za javnim doprinosom, usuglasiti se oko toga slobodno, kao i pratiti uporabu javnih davanja i odrediti njihov iznos, naplaćivanje, pokriće i trajanje.

Iz tih postavki proizlazi da opća volja (zakon) mora biti ista za sve, da svi građani imaju pravo sudjelovati osobno ili preko predstavnika u njenom oblikovanju, kao i to da su svim građanima jednako dostupna sva javna dostojanstva, mjesta i službe prema njihovoj sposobnosti. Također proizlazi i to da se zajamčuje pravo na žalbu i drugu pravnu zaštitu prava i interesa, sudski nadzor akata državne uprave i drugih tijela ili pravnih osoba koja imaju javne ovlasti, kao i da tko god se ogriješi o odredbe Ustava o temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina je odgovoran.

Također, pravo na dobivanje presude spada u jedno od temeljnih prava čovjeka i građanina.

Vezano za pravni lijek javnog prava, samo onaj koji je povrijeđen u nekom pravu ili pravno zaštićenom interesu može se pozvati na nejednakost postupanja. U materijalnom smislu, može se zabrana samovoljnosti izvoditi iz izvorišnih osnova Ustava. U formalnom smislu, zabrana samovoljnosti se može prepoznati kroz načela postupovnih zakona koji, pored drugog, uređuju i pitanja izjavljivanja redovitih i izvanrednih pravnih lijekova.

Svaki od pravo-zaštitnih postupaka se ustrojava oko 3 važne i, s motrišta samovoljnosti u postupanju, kritične veličine. To su: stranke, pravo-zaštitni zahtjev i odlučivanje / presuda.

Višestruki nadzor upravnog postupka nalazi svoj raison d’etre u sprječavanju samovolje javnih vlasti.

Načelo jednakosti pred zakonom posebno dolazi do izražaja kada zakon da upravi neku ovlast ili raspon procjenjivanja (diskrecijsku ovlast). Naročito se treba inzistirati na jednakosti postupanja u dodjeli dozvola za korištenje javnog dobra (koncesije) ili neke dr. javne stvari, kao i za ustroj političkih priredbi, jer je tu zapravo riječ o dodjeljivanju iznimnih ovlasti – dozvola. Jedno od najtežih područja s motrišta jednakosti je prostorno planiranje.

Praxis sudbeni smatra neki akt samovoljnim kada se zaniječe presuda u temelju: samovoljnošću se može kvalificirati svaki akt koji vrijeđa načela zakonitosti, dobre vjere i srazmjernosti.Načelo jednakosti posebno dolazi do izražaja u npr. poreznom pravu.Zabrana samovoljnosti je tipični pojam za javno pravo. Iz zabrane samovoljnosti ne izvodi se posljedica s mat. sadržajem; takva zabrana nalaže da akt nekog javno-pravnog tijela ima u sebi samom dostatno opravdanje.

Pravni akt

Upravni akt je autoritativno odlučivanje u svrhu izazivanja neposrednog pravnog učinka u pravima i dužnostima fizičkih i kolektivnih osoba u pojedinačnom slučaju na području upravne djelatnosti (I.Krbek). Iz takve odrednice proizlazilo bi da bi za upravni akt bila svojstvena ova načela:

a) autoritativnost upravnog akta, što znači da potječe od nositelja javne vlasti;b) neposredni pravni učinci koji proizlaze iz samog akta i da bez stupanja akta na

snagu takvi učinci ne bi mogli ni nastati;c) pojedinačni slučaj u određenoj upravnoj stvari;d) najteže je s «upravnom djelatnošću» koja se izravno povezuje s upravom.

Da je ta definicija vladajuća, dokaz je i Zakon o upravnim sporovima koji kaže ovo: Upravni akt je akt kojim tijelo državne vlasti ili organizacija kojoj je povjereno vršenje javnih ovlasti, rješava o određenom pravu ili obvezi pojedinca ili organizacije u nekoj upravnoj stvari.

35

Sličnost između upravnog akta i presude: na autoritativan način uređuju prava i obveze pojedinaca i pravnih osoba te dr. stranaka u pojedinačnim stvarima – upravnim i sudskim.Razlikuju se po tome što se sudskim odlukama nastoji konačno presuditi te zato sudske odluke imaju svojstvo „pravorijeka“, a upr.odlukama se nastoji rješavati o pojedinačnim pravima i obvezama po kriteriju iz promicanja vrijednosti države kao institucije proizlazećeg općeg interesa.

U mat. smislu zabrana samovoljnosti se može izvoditi iz Ustava koji kaže:“da se RH oblikuje kao vrhovnička i demokratska država u kojoj se jamči ravnopravnost, slobode i prava... te da je RH jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država“, te da je jedna od temeljnih vrednosta ust. poretka i „društvena pravda“.U form. smislu, zabrana samovoljnosti se može prepoznati kroz načela postupovnih zakona koji, između ostalog, uređuju i pitanja izjavljivanja redovitih i izvanrednih pr. lijekova.

V. Ivančević je smatrao da se u upr.aktu razlikuju bitne od nebitnih karakteristika:a) bitne su: konkretnost, autoritativnost, izravnost pravnih učinaka i donositelj u.a.

koji u vršenju javnih ovlasti djeluju kao dužnosnik ili službenik u ime nadl.tijela;b) nebitne nam pomažu da lakše prepoznamo u.a. u pojedinačnim upr. slučajevima.

Po Krbeku u određivanju pojma upr.stvari moraju se kombinirati form. načela po kojima je bitno ustrojstvo tijela s javnim ovlastima i mat. načela po kojima mora biti riječ o djelatnostima u općem interesu.

S motrišta zakonitosti mjerodavno je ono što iskazuje akt, a ne volja koja iza njega stoji.

U svezi vršenja državnih funkcija i funkcija javne vlasti, javno-pr.tijelima se priznaje ovlast na jednostrana odlučivanja i zbog toga se te ovlasti mogu vršiti samo kao služb.dužnosti; dakle, za upr.akt volja službenika dolazi u obzir samo u smislu vršenja služb.dužnosti.

Kao upravna stvar se može prepoznati samo ona za koju se može iz cjeline pravnog poretka zaključiti da ne pripada ni zakonodavnoj ni sudskoj vlasti, te da je baš povjerena tijelima u-i. vlasti.

Između 3 teorije koje bi trebale riješiti nesklad između volje i očitovanja: teorija volje, teorija očitovanja i teorija povjerenja, teorija upravnog prava se priklonila teoriji očitovanja – ono što je mjerodavno za upravni akt je njegov izvanjski, formalni moment, naime to da je riječ o aktu kojeg u pravno propisanom obliku donosi ovlaštena službena osoba u vršenju nadležnosti određenog javno-pravnog tijela.

Teorija volje – «odlučivanje», a upravni akt je odlučivanje, uistinu izražava i volju u smislu kako se takav pojam poznaje u sociologiji i socijalnoj psihologiji, dakle kao akt ili niz akata pojedinca ili skupine pojedinaca. Upravni se slučaj određuje kao niz događaja koji su doveli do odluke upravnog službenika ili grupe upravnih službenika.

Teorija očitovanja – volja upravnog službenika mora biti izražena na propisani, pravno i moralno dopušteni način – u franc.teoriji, iako je u Code Civile (1806) važila t.volje.

Teorija povjerenja – upravni akt mora biti ne samo zakonit već i legitiman, što znači da je njegovo važenje osigurano prije svega s tim što uživa i koliko uživa javnu vjeru praćenu povjerenjem u pravni poredak. Bez takvog povjerenja nema ni legitimiteta.

Ne obvezuje akt, pa ni upravni, već zakon posredstvom takvog akta.

Od upravnog akta kao odluke u-i. vlasti treba razlikovati pojedinačne akte koji se donose tijekom upravnog poslovanja – akte uprave: 1) Postoje unutarnji i vanjski akti uprave. Unutarnji akti djeluju strogo unutar kruga adresata koji stoje u radnom, službeničkom ili dr. odnosu s određenim tijelom, a vanjski akt djeluje prema trećim osobama ili dr. javno-pravnim tijelima.Dva tipična slučaja donošenja unutarnjih akata uprave:

36

1. kada ovlaštena službena osoba, čelnik javno-pravnog tijela, izdaje službeniku pojedinačni naputak o tome kako treba postupiti u nekoj stvari;

2. kada tijelo višeg stupnja izdaje tijelu nižeg stupnja pojedinačni naputak o tome kako postupiti u određenoj upravnoj stvari.

Vezano za obveze dužnosnika da opozovu neki akt, postoji važna razlika između opoziva upravnog akta i unutarnjeg akta: dok je čelnik ili nadređeni službenik dužan opozvati samo nezakoniti akt, ovlašten je opozvati i zakoniti i nezakoniti naputak.

2) Također razlikujemo formalizirane upravne radnje ili realne akte uprave i upravne akte. Formalizirane upravne radnje moraju udovoljavati formalnostima kojima je i sam upravni akt podvrgnut. Riječ je obično, ali ne i uvijek, o tehničkim i dr. stručno zasnovanim utvrđivanju činjenica, koje su usmjerene na donošenje nekog upravnog akta u pravom smislu, npr. nalazi liječničkog povjerenstva o sposobnosti osiguranika za rad, o stupnju njegova invaliditeta…Nije opravdano formalizirane upravne radnje nazivati nesamostalnim upravnim aktima, neovisno o tome što ih se uglavnom poduzima u vezi s kakvim upravnim aktom kao njegovu popratnu okolnost. Okolnost pomoću koje će se moći u najvećem broju slučajeva razlučiti upravne akte od fomaliziranih upravnih radnji sastoji se u pravnim učincima koje se poluče: ako neki od takvih akata izaziva i pravne učinke, morat će ga se smatrati istinskim upravnim aktom.

3) Slični su i unutarnjim aktima uprave i formaliziranim upravnim radnjama oni akti uprave kojima se tumači kakav već postojeći upravni akt ili se daje obavijest o pravnim činjenicama, kao i akti uprave kojima se obavještava građane i pravne osobe o raznim pitanjima u svezi s ostvarivanjem prava ili izvršavanjem obveza. Sve se te akte treba smatrati aktima uprave samo u slučaju kada postoji obveza odnosnog javno-pravnog tijela da tumači, obavještava, savjetuje. Javno-pravna tijela imaju općenitu dužnost:

a) da građanima i pravnim osobama daju podatke, obavijesti i upute, kao i da im pruže stručnu pomoć u poslovima radi kojih se obraćaju tijelima državne uprave;

b) da svoj rad i poslovanje ustroje tako da građani i pravne osobe mogu na jednostavan način ostvarivati svoja Ustavom zajamčena prava i zakonom zaštićene interese;

c) da u rješavanju u upravnim stvarima ne zahtijevaju od stranaka da u postupku pribavljaju potvrde o činjenicama o kojima tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave ili pravne osobe s javnim ovlastima vode službene evidencije, već da ih pribavljaju po službenoj dužnosti;

d) da nadoknađuju građanima i pravnim osobama troškove kada neka službena radnja nije poduzeta bez njihove krivnje, uz pravo građana i pravnih osoba na regres prema službenoj osobi u slučajevima njene zle namjere ili grube nepažnje.

4) Posebni su problem akti pozivanja, posebno po tome što nekada mogu poprimiti sva načela upravnog akta. Pozivom se naziva akt kojim se traži od pravnog subjekta da izvrši neku obvezu, npr. da se javi na regrutaciju, da dijete koje je dozrelo za školovanje pošalje na liječnički pregled, …Takva pozivanja mogu biti i pojedinačna i općenita. Ne smiju se smatrati upravnim aktom sve dok je odaziv pozivu stvar slobodne volje pozvane osobe, te postaje upravnim aktom kada javno-pravno tijelo šalje poziv utvrđujući odaziv kao pravnu obvezu, prijeteći i sankcijama za slučaj neodazivanja.

5) Posebni akti uprave su svjedočenja o činjenicama, akti ovjere i izdavanje javnih isprava. Javne knjige su npr. državne matice, knjige hrv. državljana, imenik odvjetnika… Ono što je svojstveno za formalizirane upravne radnje je svojstveno i za vođenje očevidnika i javnih i dr. knjiga:

a) takve radnje izvodi autoritativno ono javno-pravno tijelo koje je za to nadležno;b) za poduzimanje takvih radnji propisuju se često stroge formalnosti;

c) strogo se propisuju postupci ispravka upisa za koje se smatra da su netočno provedeni, ali ni takve radnje ne izazivaju neposredni pravni učinak.

37

U vezi s izdavanjem potvrda, bitno je da li se o određenim činjenicama vodi ili ne vodi službene očevidnike.U prvom slučaju riječ je o očevidnicima koje određeno tijelo mora voditi po službenoj dužnosti. Potvrde koje izdaje nadležno tijelo imaju značenje javnih isprava.Potvrde o činjenicama o kojima nadležno tijelo ne vodi očevidnik se izdaju samo zainteresiranoj osobi u zasebnom postupku koji se mora voditi po pravilima općeg upravnog postupka, i za takve potvrde ne važi premnijeva istinitosti. Nadležno tijelo u postupku nije vezano takvom potvrdom te mu se priznaje ovlast da odnosnu činjenicu ponovo utvrđuje.

Jedno od bitnih obilježja upravnog akta je njegova «konkretnost», za razliku od apstraktnosti. Konkretnošću se upravnog akta izražavala opreka naspram pravne norme kao apstraktnom pravilu ponašanja.

Pravne norme mogu biti generalne (kada se odnose na jednu ili više cjelina pravnih stvari općenito) ili partikularne (kada se odnose samo na koji od dijelova prepoznatljivim po nekim pojedinostima), tj. univerzalne (kada se odnose na sve jedinice pravne stvari) ili individualne (kada se odnose na pojedinačne pravne stvari).

Vezano za opći upravni postupak:a) Po ZUP-u tijela upravne vlasti i pravne osobe kojima je povjereno vršenje javnih

ovlasti su dužna u upravnoj stvari postupati kada rješavaju o pravima, obvezama ili pravnim interesima pojedinca ili pravne osobe;

b) Zasebnim se zakonom smiju uređivati samo pojedina pitanja postupka, dakle nešto što je konkretno;

c) Rješenje koje je konačno u postupku i kojim stranka stekne neko pravo smije se poništiti, ukinuti ili promijeniti samo u zakonom predviđenim slučajevima;

d) Svjedoku se priznaje pravo uskratiti svjedočenje vezano za pojedina pitanja, a smije biti i oslobođen dužnosti svjedočenja;

e) Ispravno rješenje mora sadržavati uvod, izreku i obrazloženje;f) Zakon kaže da se izrekom / dispozitivom rješava o predmetu postupka u cijelosti i

o svim zahtjevima stranaka, osim o onima o kojima nije bilo posebno riješeno.

U upravno-sudskom zakonu se kaže:a) Pravo na pokretanje upravnog spora ima pojedinac ili pravna osoba kada smatraju

da im je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili osobni interes utemeljen na zakonu;

b) Upravni akt je akt kojim nadležno tijelo rješava o izvjesnom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u nekoj upravnoj stvari.

Jedno te isto javno-pravno tijelo može biti ovlašteno donositi akte opće-normativnog karaktera i rješavati pojedinačne upravne stvari.Moguće 3 vrste situacija:

1. kada je neko javno-pravno tijelo ovlašteno samo donositi propise ali ne rješavati pojedinačne upravne stvari, npr. vlada, međutim hrvatska Vlada preko svog Upravnog povjerenstva rješava i u upravnim stvarima, kao npr. o pravima bivših političkih zatvorenika;

2. kada je neko javno-pravno tijelo ovlašteno samo rješavati pojedinačne upravne stvari, ali ne i donositi propise, npr. županijski ured, s tim što je županijsko poglavarstvo ovlašteno donositi i propise, kada pročelnik nekog žup. ureda figurira samo kao član žup. poglavarstva;

3. kada se nekom javno-pravnom tijelu dodijeli ovlast i za donošenje upravnih akata i za donošenje propisa, npr. ministar.

Jednostranost i autoritet nisu sinonimi; jednostranost znači da pravni učinci u vezi s upravnim aktom nastaju voljom samo jedne strane – donositelja upravnog akta.

Vezano za autoritet kao problem u naučavanju o upr.aktu Jellinek je razvio teoriju da jedino teorija i praxis o samoobvezivanju države pomoću prava koje je sama donijela osigurava jednakost građana unutar zahtjeva za pravnošću države.

38

U javnim službama se razlikuje «normalno osoblje» - javni povjerenici s jedne strane, i «pojedinci koji sudjeluju na razne načine u vršenju javnih službi» s druge strane. Unutar «normalnog osoblja» se razlikuju oni koji imaju svojstvo javnog službenika naspram onih koji nemaju to svojstvo.Javni službenici / dužnosnici su oni pojedinci kojima je od strane nadležne vlasti dan kakav stalan položaj u javnoj službi, s tim da su postavljeni na neki stupanj hijerarhije kadrova. Ova odrednica uključuje sljedeće 3 pretpostavke:

1. dodjeljivanje ovlasti od strane javnog nadleštva, što znači da je riječ o javnom povjereniku;

2. obnašanje izvjesnog ali u hijerarhiji stupnjeva razvrstanog položaja;3. zahtjev stalnosti ili quasi-stalnosti u obnašanju položaja. Što se tiče javnih

službi koje su industrijske i trgovačke naravi, svojstvo javnog povjerenika se priznaje samo ravnateljstvu takvih poduzeća.

Javne službenike krasi «nadležnost» - pravna sposobnost koja im je dodijeljena da ispunjavaju određene akte na određenom teritoriju, sposobnost koja se ne priznaje osobno već po službenom položaju.

Kod nas se više ne kaže javni službenik već DRŽAVNI SLUŽBENIK – djelatnici visoke, više ili srednje stručne spreme u tijelima državne vlasti, imenovani na položaje, a koji kao redovito zanimanje obavljaju poslove iz Ustava i zakonom određenog djelokruga takvih tijela – državna služba.NAMJEŠTENICI su osobe srednje i niže stručne spreme koje rade u državnim tijelima na pomoćno-tehničkim poslovima (poslovi vozača, grafičara, domara…) i čije obavljanje je potrebno za pravodobno obavljanje poslova iz djelokruga državnih tijela.

Upravni akt izaziva izravne pravne učinke u nekoj upravnoj stvari.

Kriterij „neposrednog pravnog učinka“ omogućuje da se upr.akt kao akt uprave razluči od materijalne upr.radnje i od opće-normativnog akta upr-izvršne vlasti.

Vezano za pitanje subjekata prema kojima upravni akt ima neposredni pravni učinak, mogu se razlikovati 3 vrste subjekata:

1. adresata akta ili stranku kojoj je upravni akt namijenjen;2. nadležno javno-pravno tijelo koje je donijelo upravni akt i koje je tim aktom

vezano;3. treću osobu, privatnu ili javnu, kojoj bi izdavanje upravnog akta moglo biti

na štetu.

Pravomoćni upravni akt je i obvezatnim, ali svaki upravni akt koji je obvezatan ne mora biti i pravomoćnim. Obvezatnost akta znači da ga građani i tijela vlasti imaju poštivati sve dok ga se smatra važećim.

Dok se početak važenja naredbe kao propisa u-i. vlasti vezuje uz trenutak javnog objavljivanja, dotle se početak važenja upravnog akta vezuje uz trenutak kada je strankama priopćen, odnosno dostavljen.

U slučajevima uspostave hitnih mjera radi zaštite javnog reda i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti za život ili zdravlje ljudi ili za imovinu, akti se mogu donositi usmeno i oni vezuju nadležno tijelo i stranke od trenutka priopćenja.Upravni akti ne mogu imati retroaktivno djelovanje. Okolnost što deklaratorni upravni akti djeluju ex tunc, ne znači da takav akt djeluje retroaktivno. Dopustiti da upravni akt djeluje unatrag bi značilo dopustiti mogućnost da se upravnim aktima mijenjaju subjektivne pravne situacije ili stečena prava, što se Ustavom dopušta samo za pojedine odredbe zakona. Dopustiti djelovanje deklaratornog upravnog akta ex tunc znači dopustiti samo

39

mogućnost da se subjektivna pravna situacija utvrdi kao važeća ili nevažeća bez obzira na to od kada traje.

U razdoblju iščekivanja da se quasi-odgodne pretpostavke ispune može doći do toga da odnosni propis prestane važiti. Da bi anticipirano (za anticipirani upravni akt) djelovanje upravnog akta bilo dopušteno, potrebno je da ovlast za donošenje takvog akta bude propisom izrijekom predviđena. Kada ta pretpostavka ne bi bila ispunjena, donijeti bi se upravni akt s anticipiranim djelovanjem trebao smatrati nezakonitim zbog nedopuštenosti svrhe.

Prestanak važenja akata:a) kada se iskoristi ovlast koja je takvim aktom dodijeljena, odnosno izvršila obveza

koja je aktom nametnuta. Npr. plaćanje poreza čiji iznos je utvrđen upravnim aktom;

b) prestanak važenja uslijed nastupa raskidnog uvjeta ili istekom raskidnog roka;c) prestanak važenja uslijed toga što bi bio stavljen izvan snage od strane nadležnog

tijela, poglavito u povodu rješavanja po pravnim lijekovima, redovitim ili izvanrednim.

Upravni akt može prestati važiti i na druge načine:a) prestanak važenje povodom propasti onog dobra u svezi s kojim se upravnu stvar

bilo odlučilo, npr. prestanak važenja prometne dozvole uslijed propasti vozila na koje se dozvola odnosila;

b) prestanak povodom smrti osobe kojoj su bile nametnute obveze ili dodijeljena prava odnosnim aktom, npr. prestanak važenje dozvole za držanje i nošenje oružja povodom smrti ovlaštenika;

c) upravni akt može prestati i povodom donošenja novog propisa kojim se raniji stavlja izvan snage.

Za prestanak važenja upravnog akta može biti od značenja i nevršenje ovlasti i odricanje od prava:

a) upravni akt može prestati važiti uslijed nevršenja ovlasti koja se takvim aktom dodijelila, za što se obično određuje i određeni rok, npr. rješenje o otpustu iz hrv. državljanstva stavit će se izvan snage posebnim rješenjem na zahtjev osobe koja je ishodila otpust, ako u roku od godine dana od dana kada se rješenje o otpustu objavi u NN ne bi stekla državljanstvo druge zemlje i nastavi živjeti u RH;

b) upravni akt može prestati i uslijed odricanja od ovlasti, ako to ne ide na štetu interesa neke 3. osobe, npr. kada vlasnik zgrade izjavi da odustaje od nadogradnje za koju je bio ishodio dozvolu.

Problem autoriteta važenja upravnih akata i njegovo rješavanje se pojavljuje u:a) aktima poslovanja za koje se drži da ih se ne bi smjelo smatrati upravnim aktima,

što znači ni aktima koji bi se trebali podvrgavati sudskom nadzoru;b) upravnom ugovoru – posebno se pojavljuje u francuskom pravu;c) dvostranim pravnim poslovima – u koje se po njemačkoj teoriji ubrajaju i neki

upravni akti.

Vezano za akte poslovanja, uspoređuju se s aktima vlasti. Tu je koncepciju prihvatila franc. sudska praksa uz praktičnu posljedicu da bi u sporovima protiv akata vlasti odlučivali upravni sudovi (Državno vijeće i dr. upravni sudovi), a o zakonitosti ostalih akata, uključujući i o zakonitosti akata poslovanja, redoviti sudovi. Takvo je razlikovanje iziskivalo da se aktu poslovanja postave odrednice, pa ga se i odredilo kao akt kojeg donosi državni upravni službenik bilo u korist privatne domene države ili radi nesmetanog odvijanja javne službe.

Vezano za teoriju o dvostranom pravnom aktu – stranka, sa zahtjevom za pokretanje postupka, izražava svoju volju i nadležno tijelo, sa svoje strane, donoseći akt kojim takav zahtjev uvažava, također izražava svoju volju, što dovodi do suglasnosti dviju volja, baš kao i kod ugovora. Ova teorija je nastala kao odgovor na praktičnu potrebu da se objasni pravna narav akta kojim se određena osoba prima u državnu službu, s tim što se smatralo

40

da stupanje činovnika u državnu službu znači da se on dragovoljno podvrgava strožim pravilima poslušnosti nego što to važi u prosjeku za ostale građane.

Teorija upravnog ugovora se oblikovala u vezi s osiguranjem nesmetanog odvijanja javne službe. Riječ je o ugovorima koje u svezi ostvarivanja svrhe javne službe sklapa država ili druga osoba javnog prava s trećim osobama.Smatra se da upravne ugovore odlikuju 3 bitne karakteristike:

1. što se tiče osoba, subjekata ugovora – da ne samo jedna od strana, već baš naručitelj posla mora biti osoba javnog prava – država ili neka dr. osoba javnog prava;

2. što se tiče svrhe ugovora – da se njime osigurava odvijanje javne službe;3. što se tiče pretpostavki za zaključenje, izvršavanje i važenja ugovora –

svaki upravni ugovor mora sadržavati derogatornu odredbu da strane ugovornice prihvaćaju primjenu pravila općeg prava, uz samo ona odstupanja koja su ugovorom utvrđena. Upravni ugovor je podvrgnut mješovitom pravnom uređenju, s jedne strane ga oblikuju pravni propisi koji važe samo za upravne ugovore, a s druge strane opća pravila GP-a. Zaključuje se na temelju javnog natječaja i mora biti u pisanom obliku. Predmnijeva se da su ugovori koje sklope javne službe ugovori privatnog prava, a teret dokaza je na protivnoj stranki koja tvrdi da konkretni ugovor ima upravni karakter.

Tipičnim upr.ugovorima se smatraju oni:a) o obavljanju javnih radovab) o koncesionarenju u svezi s vršenjem javne službec) o javnim nabavamad) o uživanju javne imovine

Za upr.akt je svojstveno izazivanje neposrednih pravnih učinaka; to što u.a. izaziva izravne pr.učinke u pojedinačnoj upr.stvari ga razlikuje od realnih akata uprave (jer oni ne izazivaju neposredne pr.učinke) i od opće-normativnog akta (ne odnosi se na pojedinačne upr.stvari i ne izaziva neposredne pravne učinke). Upr.aktima i realnim aktima uprave zajedničko je to što proizvode izravne posljedice, a opće-norm. I upr. aktima je zajedničko to što su akti uprave te proizvode izravne pravne učinke na način da upr.akti proizvodi takve učinke u pojedinačnoj stvari, a opće-norm. akt u klasama upr.stvari.

Novije hrv. zakonodavstvo uspostavlja i posebne vrste ugovora koji su po svojim obilježjima slični klasičnim vrstama upravnih ugovora koje poznaje naročito franc.pravo. To se prije svega odnosi na ugovor o koncesioniranju, koji se kod nas ipak smatra ugovorom građanskog prava, poglavito s obzirom na okolnost da je u stvarima koncesija isključena nadležnost upravnog suda.

Ovršnost i pravomoćnost upravnog akta

Sposobnost upravnog akta da proizvodi izravne pravne učinke se naziva pravnom djelotvornošću, pravnom snagom djelovanja.Kod relativnih prava akt djeluje samo inter partes, a kod apsolutnih djeluje erga omnes.Opće-normativni akt stupa na snagu „javnim objavljivanjem“.

Akt počinje djelovati prema donositelju onog trenutka kada bude predan ovlaštenoj osobi za dostavu, a prema stranci počinje djelovati onog trenutka kad joj bude uredno dostavljen. U slučaju gubitka dostavnice stranka smije i drugim sredstvima dokazivati dostavu. Djeluje i prema trećima.

Zabrana retroaktivnog djelovanja upravnih akata je uspostavljena ponajprije zbog zaštite subjektivnih prava i načela zakonitosti.

41

Prometna dozvola / vozačka dozvola: vozilo se smije voziti samo ako je registrirano, zatim ako ima važeću prometnu dozvolu, te ako je registrirano u RH i ako ima knjižicu vozila. Registrirati se smiju samo ona vozila za koja se na tehničkom pregledu utvrdi da su ispravna i samo za takvo vozilo se smije izdati prometna dozvola. Dakle, prometna dozvola je strogo vezana za stvar – vozilo, i može prestati važiti samo u slučaju propasti takve stvari. Vozačka dozvola se izdaje kao dokaz prava na upravljanje vozilom i strogo je vezana uz određenu osobu. Strogo je osobne naravi, što znači da je neprenosiva, da prestaje smrću ili istekom roka – kada se nekom dozvola izdala uz ograničenje trajanja ili uslijed naknadno nastupjele zdravstvene nesposobnosti.

Građevinska dozvola / lokacijska dozvola: Gradnji se može pristupiti samo na temelju konačne građevinske dozvole, odnosno konačne lokacijske dozvole. Građevinska dozvola je akt kojim nadležno tijelo graditeljske vlasti (ministarstvo ili županijski ured, ured grada Zagreba) dopušta investitoru podizanje određene građevine na određenoj zemljišnoj parceli, s tim što se investitoru određuje rok u kojem je dužan započeti gradnju, a da će istekom roka građ.dozvola prestati važiti.Lokacijska dozvola je akt kojim nadležna upravna vlast (ministarstvo, županijski ured, grad Zagreb) dokumentima prostornog uređenja utvrđuje da je planirani zahvat u prostor podizanjem građevine u skladu kako s dokumentima prostornog uređenja tako i s uredbama posebnih zakona i propisa. Sadrži sljedeće odredbe:

a) o obliku i veličini građevinske čestice te o uređenju te čestice,b) namjeni, veličini, površini te oblikovanju građevine,c) načinu sprečavanja nepovoljnog utjecaja na okoliš,d) drugim sastojcima koji su važni za „zahvate u prostor“.

Ishođenje lokacijske dozvole pretpostavka je za ishođenje građ. dozvole.

Držanje i nošenje oružja: Budući da je oružje opasno, akti koji dozvoljavaju držanje i nošenje oružja se izdaju strogo i strogo je vezan uz osobu nositelja te to pravo nije moguće nasljediti jer je strogo osobno. Nasljednik prava na stvar će morati pribaviti dozvolu za držanje i nošenje oružja, u protivnom će morati tu stvar otuđiti u propisanom roku; nakon što bi odnosni rok bezuspješno protekao, stvar se mora izložiti prodaji na zakonom propisani način, s tim što vlasnik ima pravo na novčani iznos dobiven prodajom.

Za zakon ili pravni akt koji donijet, preinačuje ili ukida obj. pravnu situaciju (situaciju koja proizlazi neposredno iz zakona) ne smatra se da djeluje unatrag. Suprotno tome, za takav bi se isti zakon koji bi dokidao ili preinačavao subj. pravnu situaciju (onu koja bi nastala izravno ili posredno iz nekog pravnog akta koji je važio do stupanja na snagu novog zakona) smatralo da djeluje unatrag.

Ovršnost I pravomoćnost ne moraju biti povezani. Ovršnost znači da odluka iz upr.akta smije biti provedena prinudnim sredstvima; ovršnim smije biti upr.akt koji nikada ne bi postao pravomoćnim, npr. akt u ovršenju radi osiguranja. Pravom.akt ne mora biti I ovršan, npr. svi deklaratorni upr.akti ili upr.akti doneseni pod odgodnim uvjetom, kao I većina konst.upr.akata, npr. rješenje o stjecanju hrv.drž. s naslova prirođenja.

Među razloge prestanka upravnog akta se ne smije ubrojiti nemogućnost izvršenja jer to može biti samo razlog za ništetnost upravnog akta.

Vezano za nevršenje upravnog akta kad je stranka u pitanju, aktu se može ili nametnuti raskidni rok (npr. kod izdavanja građ.dozvole nameće se rok u kojem se mora započeti s izgradnjom), ili se može predvidjeti prestanak akta po sili zakona (npr. rješenje o postavljanju se smatra da nije ni donijeto ako imenovani službenik ne stupi na dužnost u danom roku).

Ivo Krbek kaže da u užem i tehničkom smislu riječi OVRŠENJE upravnog akta znači prinudno provesti u život izreku upravnog akta jer je stranka propustila to sama učiniti; dok je na taj način obvezatnost bitnom značajkom upravnog akta, za mnoge upravne akte

42

ne dolazi posebno ovršenje uopće u obzir s ozbirom da se samim donošenjem upravnog akta polučuje čitav pravni učinak ili je ostvarivanje akta prepušteno na volji stranci.

Ovršenje se smatra posljednjim stadijem u upravnom postpupku, to je stadij koji usljeđuje, premda ne nužno i ne uvijek, nakon što upravni akt bude već donesen.

a) Donošenjem onog formalnog upravnog akta kojim se stvara ili deklarira da određeni pravni odnos ima svojstvo ovršnosti sili se upravu na to da prije nego što pristupi izravnom djelovanju, dobro promisli što će smjeti poduzeti;

b) Stranke imaju ovlast ne samo sudjelovati u postupku za donošenje upravnog akta, već i u postupku u kojem se trebaju ispitivati pretpostavke za dopustivost prinudnog ovršenja;

c) Prije nego što se poduzme bilo kakva radnja za prinudno ovršenje, mora biti ispitan primjerenost modaliteta (načina i sredstava), što znači da se mora učiniti izvjesnim da za ovršenika ne postoji povoljniji način da se upravni akt ožitvovori.

Ovršnost je obično povezana s konačnošću, ne s pravomoćnošću; u postupovnom pravu rješenje konačno u upr. postupku je I ovršno. Samo konačni akt može ali ne mora postati pravomoćan, što znači sve dok se protiv njega smije pokrenuti upr.spor.

Za hrv.pravo važi franc.tip ovršenja, što znači da ovršnu snagu upr.aktu daje njegov donositelj.

Što se tiče samog prinudnog ovršenja, za moderni je upravni postupak naročito bitno:a) ne postoji neko opće pravilo po kojem bi neposlušnost prema nekom upravnom

aktu (neispunjavanje obveze) bila kažnjivom, što ne znači da ne mogu postojati zasebni slučajevi deliktne odgovornosti;

b) javno-pravno tijelo ne smije svojevoljno pristupiti ovršenju upravnog akta, već to smije činiti samo sa zakonskim ovlaštenjem.

Prema francuskom uređenju ovršna snaga upravnog akta proizlazila bi iz njega samoga, a prema anglo-američkom uređenju smatra se da ovršnu snagu upravnom aktu daje sudska vlast. U anglo-američkom sustavu uprava je tužitelj a stranka tuženik, dok u franc. kao i u našem, stranka se može braniti od upravne ovrhe predviđenim sredstvima postupka, te također ima ovlasti pokrenuti i upravni spor.

Ovršnost upravnog akta treba razlikovati od dopuštenosti ovršenja – to su akti koji utvrđuju da je dopušteno pristupiti prinudnom ovršenju, što znači da se utvrđuje: 1. da je ovršni naslov valjan i da je postao ovršan, 2. da provođenju ovrhe ne stoje na putu neke pravne ili stvarne prepreke,3. da se naređuje najblaži ali svrsishodni način ovršenja.

Od dozvole ovršenja treba razlikovati potvrdu o ovršnosti koja se izdaje kada god je propisano da za ovrhu nije nadležno tijelo koje je rješavalo u prvom stupnju, kao i u slučajevima kada su u prvom stupnju rješavale pravne osobe s javnim ovlastima. Nadležno upravno tijelo ili pravna osoba s javnim ovlastima su dužni staviti potvrdu o ovršnosti na rješenje koje su izdali i dostaviti ga sudu koji je nadležan za ovrhu.

Primjena sredstava prinudne ovrhe se uređuje s obzirom na predmet ovrhe, u svezi s čim se razlikuju novčane obveze od nenovčanih, kao i strogo osobne obveze od onih koje to nisu. Novčane obveze nisu u pravilu strogo osobne, a nenovčane to mogu biti ali ne moraju. Određivanje načina utjerivanja novčanih obveza ovisi o tome da li se ovrha treba provesti na tjelesnim ili netjelesnim pokretnim stvarima (posebno tražbine) ili nad nekretninama. Nenovčane obveze mogu biti nadomjestive i nenadomjestive.Nadomjestive obveze smije ovršiti i treća osoba na trošak obvezane osobe, te se ta obveza za treću osobu pretvara iz nenovčane u novčanu. Radnja ovršenika smije biti nadomještena samo kada treća osoba može izvesti neko činjenje kao i sam ovršenik. Kada su u pitanju strogo osobna činjenja, kao i kad ovršenik ima nešto propustiti ili trpjeti, nadomještanje neće biti dopušteno. Nenadomjestive obveze su ovršive posrednom prinudom (prijetnja primjenom prinudnog sredstva) ili neposrednom prinudom.

43

Od ovršenika će se iznuđivati ispunjenje ovršnim kaznama sve dok on svoju obvezu ne ispuni, dakle tu neće važiti, kao u slučaju upravne ili sudske kazne, načelo non bis in idem. Čim ovršenik ispuni svoju dužnost, ili je ne može pravodobno ispuniti, ili ovršenje postane bespredmetnim, otpada i primjena tog prinudnog sredstva. S druge strane, ovrha se neće tu zaustaviti, kao što je to slučaj kada se izdrži ili plati upravna ili sudska kazna.

Oblici neposredne prinude su različiti te ona može biti uperena protiv same osobe ovršenika (npr. prinudno liječenje) ili protiv njegove stvari (npr. rušenje opasne ili bespravno podignute građevine).

Bila riječ o posrednoj ili neposrednoj prinudi, mora se primijeniti načelo srazmjernosti, dakle uporaba onih sredstava koji su najblaži za ovršenika.

U RH je upravno uređenje pravilo, a sudsko iznimka, i provodi se samo za ovrhu radi namirenja novčanih tražbina.

Kada se ovršenje radi namirenja ne-novčane obveze, bez obzira je li nadomjestiva ili nenadomjestiva, ne može uopće ili ne može pravodobno provesti preko 3. osobe ili pomoću posredne prinude, ovrha se smije provesti I neposrednom prinudom.

PRAVOMOĆNOST upravnog akta je postupovno-pravni institut koji se najranije razvio u parničnom postupku, a zatim se koncepcija o tome širila i na ostale sudske postupke – kaznene, izvanparnične, da bi se na koncu protegnulo i na upravni postupak. Tu je riječ o postupovnom pravilu da se u redovitom postupku ne smiju više stavljati u pitanje predmet koji je konačno riješen, dakle da se o istom predmetu ne smije voditi više nijedan novi postupak – non bis in idem. U slučaju kad je predmet nepravilno riješen se najvidljivije očituje učinak pravomoćnosti: res iudicata pro veritate habetur.

Zbog različitosti pojedinih vrsta upravnih stvari i upravnih postupaka i problemi pravomoćnosti se različito postavljaju i rješavaju.Jedna situacija, koja je i najtipičnija, je ona u parničnom postupku kojeg pokreću stranke – tužitelj i tuženik, s oprečnim interesima, i koji završava presudom. I kazneni parnični postupak je sličan ovom građanskom, jer se u njemu u vezi s pravomoćnošću nastoji voditi naročita briga o osuđenom, kao i o mogućnostima da se neopravdano osuđenu osobu obešteti.

Druga je situacija u upravnom postupku koji se pokreće samo po službenoj dužnosti. Taj postupak se nikada ne vodi o nekom dispozitivnom pravu, nikada ne teče kao postupak između stranaka, već je to postupanje tijela upravne vlasti.

Treća situacija se odnosi na izvanparnične postupke, koji su sličniji upravnom nego parničnom postupku.

Dok je u parničnom postupku najvažnije spriječiti da se u istom predmetu postupak ponavlja, kod upravnog akta je najvažnije spriječiti i ograničiti opozivanje akta od strane tijela koje ga je donijelo.

Srž problema pravomoćnosti upr.akta leži u neopozljivosti.

Od osoba izvan sustava javno-pravnih tijela koje donosi akt, pravomoćnost će se ticati svih osoba koje budu uvučene u postupak donošenja odnosnog akta. Za djelovanje pravom. važi pravilo: res inter alios iudicata aliis necque nocet necque prodest. Prav.djeluje I na sve pravne sljednike stranaka. Naročitim su u tom smislu upr.akti IN REM, akti koji utvrđuju takve pravne odnose koji se ne individualiziraju u određenim osobama, već pomoću određene stvari.

Formalna pravomoćnost se odnosi na nepobojnost upravnog akta od strane same stranke, a materijalna pravomoćnost se odnosi na neopozivost akta od strane javno-

44

pravnog tijela, njegova vezanost tim aktom. Materijalna pravomoćnost nikako ne može nastupiti prije formalne pravomoćnosti. Svaka vezanost javno-pravnog tijela aktom što ga donese ne znači i materijalnu pravomoćnost.

Objektivna pravomoćnost brani javno-pravnom tijelu da isti predmet ponovno rješava, dok subjektivna pravomoćnost brani istom tijelu da dira u raniji akt kako se ne bi tim aktom utvrđenu pravnu situaciju stranke kao povoljniju povrijedilo. Dakle ona ne sprečava javno-pravnom tijelu da opozove akt ako pri tome ne vrijeđa pravnu situaciju pojedinca ili kad se opoziva akt koji je za pojedinca predstavljao teret; također, ona ne priječi javno-pravnom tijelu da svoj akt opozove uz pristanak osobe koja je takvim aktom stekla neko pravo; po subj. pravomoćnosti smije se akt opozvati ako se javno-pravno tijelo i stranka o tome suglase.

Pravomoćnost upravnog akta se odnosi samo i jedino na izreku, a nikako ne i na obrazloženje.Pravomoćnost se proteže na javno-pravno tijelo koje je nadležno odlučiti upravnu stvar u pitanju, te na stranke u postupku: aktivne stranke, pasivne stranke, umješače. Pravomoćnošću se u tom smislu riječi konzumira:

a) pravo odlučivanja,b) pravo tužbe,c) pravo zahtijevanja, obrane, prigovora,...

Pravo na podnošenje izvanrednih pravnih lijekova u upravnom postupku treba priznati onim osobama koje su trebale biti sudionici u postupku, ali se odluka donijela bez njihovog sudjelovanja. Konstitutivni upravni akti se svrstavaju u ovlašćujuće i obvezujuće, ovisno o tome da li dodjeljuju kakvo pravo ili ovlaštenje, npr. dozvola za podizanje kakve građevine, ili da li nameću kakvu obvezu npr. poreznu, služenja vojnog roka,...Isti konstitutivni upravni akt može sadržavati i ovlašćujuće i obvezujuće sastojke, npr. akt kojim se dodjeljuje pravo na podizanje neke građevine obično sadrži i nalaganje obveze da se to započne u nekom krajnjem roku.Nikakav upr.akt, pa ni konstitutivni, nisu diskrecijske naravi.

Unutar konstitutivnih upravnih akata treba razlikovati koncesiju od dozvole. Izdavanjem dozvole ili koncesije donositelj upravnog akta zauzima stajalište naspram određenom djelovanju stranke, stajalište koje može biti bilo u pristanku na kakav zahtjev stranke ili u odbijanju. Dok se pomoću koncesije dodjeljuje posve nova ovlast koja mora promicati koristi od općeg interesa, dotle se dozvolom samo izriče da sa stajališta općeg interesa nema zapreka da se određena djelatnost slobodno obavlja.

Konst.upr.aktima se zasnivaju razni pravni odnosi, uključujući i trajna pravna stanja, uz nastanak prava i obveza – akti konst. STRICTO SENSU, ili mijenja – REKONSTITUTIVNI upr.akti ili dokida – DEKONSTITUTIVNI upr. akti. Upr.akti s kojima se zasniva trajne pravne odnose ili stanja uvijek su konst., npr. o stjecanju ili gubitku hrv.drž, o skrbništvu... S dekl.upr.aktima se utvrđuje postojanje ili nepostojanje nekog pravnog odnosa ili pravne situacije, npr. da je prestala opća opasnost, da je netko koncesionar a ne zakupnik...

KONSTITUTIVNI AKTI:Aktom-dispenzom putem osobitog zakonskog dopuštenja ovlašteno tijelo daje ovlast drugom tijelu da u posebno određenim slučajevima donošenja nekog akta odustane od nekih strožih pretpostavki i primijeni blaže pretpostavke, npr. da imenuje stranog državljanina za državnog službenika.

Akt-uvjet je takav akt čija pravna djelotvornost ovisi o uvjetu sadržanom u izreci akta. To je konstitutivni akt kojim se utemeljuje pravni odnos uz neizvjesnost da li će tijekom trajanja takvog pravnog odnosa nastupiti uvjetom izražene promjene. Sve se više donose u novije vrijeme.

45

L.Duguit je razlikovao 3 vrste pravnih akata:1. akt-zakon koji ima strogo objektivno značenje, kao npr. zakon ili uredba,2. akt-subjektivni koji se odnosi na individualnu pravnu situaciju,3. akt-uvjet kojim se na pojedinca primjenjuje određeno objektivno pravno

pravilo uz čitav niz subjektivnih prava i obveza.

Kod konstitutivnih osobnih akata prava i dužnosti osoba u pitanju proizlaze izravno iz samog akta u smislu da nije potrebno posredstvo bilo čega drugoga, a kod konst.stvarnih akata ovlaštenja proizlaze iz samih akata ali u smislu da za pravni odnos mora biti uključeno i posredovanje neke stvar, npr. vlasništvo (kulturnog dobra, vozila), posjed (lovišta) i sl.

Razlikovanje između acta in persona i acta in rem su od velike praktične važnosti po tome što stvarna ovlaštenja djeluju neovisno od određene osobe, npr. ovlaštenje koje proizlazi iz nekog strogo osobno dopuštenog podizanja neke građevine. Nasuprot tome, osobna ovlaštenja su neprenosiva, a ako su prenosiva, moraju se izdati posebne dozvole.Za osobne akte važi načelo o nedopustivosti nasljeđivanja, dok je obratno za stvarne akte.Dopustivost ostvarenja prava preko punomoćnika je šira kod stvarnih akata, nego kod osobnih (npr. pravo lova).Za strogo osobne obveze nije dopuštena ovrha preko treće osobe, što nije slučaj (iako nije uvijek tako) s obvezama koje su povezane s nekom stvari.

Osobna i stvarna ovlaštenja su dosta isprepletena, a nadležnost je organizirana tako da bude odvojena za te dvije vrste ovlaštenja.

Konstitutivni upravni akt djeluje i kao potvrda o činjenicama. Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi činjenice neistinito potvrđene ili da je isprava neispravno sastavljena. Ali, budući da upravni akt može postati i pravomoćan, neće biti dopušteno dokazivati:

a) da činjenice u aktu nisu istinito utvrđene (res iudicata pro veritate habetur);b) da akt nije ispravno sastavljen – to se može dokazivati samo u postupku u kojem

je odnosni akt donesen.

Sa postupovno-pravnog stajališta važno je razlikovati akte po službenoj inicijativi i akte na prijedlog stranke, isprepletene (zamršene) akte naspram jednostavnim i privremenog, djelomičnog i dopunskog rješenja.

Što se tiče pokretanja postupka, moguće su 3 alternative:a) za sve vrste upravnih stvari može biti zakonom propisano pokretanje postupka po

službenoj inicijativi;b) suprotno tome, može se zakonom propisati da samo stranka može pokrenuti

postupak;c) zakonom se može predvidjeti pokretanje postupka i po službenoj inicijativi ili na

zahtjev stranke.

Kada je potrebno štititi opći interes, nadležno je tijelo uvijek dužno pokrenuti postupak na vlastitu inicijativu, a kada se to javnom interesu ne protivi i u povodu zahtjeva stranke.

Jednostavni upravni akt je izraz volje samo jednog tijela, a isprepleteni upravni akt je izraz volje dvaju ili više tijela.

Kod donošenja isprepletenog upravnog akta moguće je razlikovati 2 vrste slučajeva:1) slučajevi kada je propisom određeno da o jednoj te istoj stvari dva ili više

tijela odlučuje; tada je svako od tih tijela dužno riješiti o toj stvari, s tim da će se sporazumjeti koje će od njih izdati rješenje kao i to da u rješenju mora biti naznačen akt drugog tijela, npr. rješavanje dvaju županija o dodjeljivanju koncesije na pomorskom dobru koje leži na području obje županije;

2) slučajevi kad je propisom određeno da rješenje donosi jedno tijelo uz suglasnost, potvrdu ili odobrenje drugog tijela; u tim slučajevima tijelo koje

46

donosi rješenje sastavlja ga i šalje na suglasnost, potvrdu ili odobrenje drugim tijelima;

3) slučajevi kada je nadležno tijelo dužno prije donošenja rješenja pribaviti mišljenje drugog tijela; u takvim slučajevima nadležno tijelo može:

a) donijeti rješenje tek i ako mišljenje bude pribavljeno,b) takav akt se smatra aktom tijela koje ga je donijelo,c) rješenje se smije donijeti ako nadležno tijelo u zakonom predviđenom roku

ne da mišljenje.

Svako rješenje mora sadržavati:UVOD, IZREKU, OBRAZLOŽENJE, NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU, POTPIS OVLAŠTENE OSOBE.

Propisivanje sastojaka upravnog akta ima svrhu:a) da se iz akta može prepoznati o kojoj je upravnoj stvari riječ te koji krug pravnih

subjekata mora biti obuhvaćen njegovim pravnim učincima,b) da se iz njega može jasno i nedvosmisleno zaključiti na koji je način odlučeno,

konstitutivno ili deklaratorno, o obvezama, ovlaštenjima i interesima adresata,c) da se iz akta može vidjeti materijalno-pravne razloge, pa akt mora sadržavati i

naznaku propisa po kojima je donositelj u upravnoj stvari nadležan odlučivati.

Također akt mora imati svoj broj s datumom rješenja te žig javno-pravnog tijela u ime kojeg se u odnosnoj upravnoj stvari rješavalo.

Neki se od obvezatnih sastojaka upravnog akta mogu i izostaviti, ako je posebnim propisom tako predviđeno.

Izreka je najvažniji i središnji dio upravnog akta. I uvod i obrazloženje i naputak o pravnom lijeku imaju smisla samo u svezi s izrekom. Izrekom se rješava o predmetu postupanja u cijelosti. Sadržaj izreke mora biti kratak i određen, a kada je to potrebno, i podijeljen u više točaka. Može sadržavati i odluku o troškovima postupka.

Rješenje mora uvijek sadržavati obrazloženje. Skraćeni oblik obrazloženja nije predviđen, već jedino poseban tip obrazloženja s obzirom na sadržaj, ali u zakonu specificiranim slučajevima.Propisani sastojci obrazloženja:

1) kratko izlaganje zahtjeva stranaka,2) utvrđeno činjenično stanje a po potrebi i razlozi koji su bili odlučni u

ocjenjivanju dokaza,3) razlozi zbog kojih nije uvažen neki od zahtjeva stranaka,4) pravni propisi i razlozi koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju

na ono rješenje koje je dano u izreci,5) ako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, pozivanje na propis koji to dopušta,6) posebno obrazloženje rješenja protiv kojih posebna žalba nije dopuštena.

Odstupanja od ovako propisanog sadržaja obrazloženja se predviđa za 2 slučaja:1. za jednostavne stvari u kojima je sudjelovala samo jedna stranka2. kada je nadležno tijelo odlučivalo po diskrecijskoj ocjeni.

Vezano za 5), odgodna snaga izjavljivanja žalbe smije biti dignuta samo:a) ako se to zakonom izrijekom predviđa, npr. za rješenje kojim se nalaže izgon

stranca,b) kada je u pitanju poduzimanje hitnih mjera u javnom interesu, npr. rješenje kojim

se naređuje klanje i zakapanje zaražene stoke,c) kada bi se odgađanjem stranci mogla nanijeti šteta koja se kasnije ne bi mogla

popraviti.

Vezano za 6), posebna žalba nije dopuštena npr. protiv rješenja kojim se odlučuje:a) o sukobu nadležnosti,

47

b) o tomu da se zahtjev za izuzeće usvaja,c) o tomu da se dopušta povrat u prijašnje stanje,d) o tomu da prijedlog za osiguranje dokaza bude usvojen,e) protiv rješenja u svim onim pitanjima u kojima pravo na žalbu ne bude odredbama

zakona izrijekom predviđeno.

Vezano za ne-davanje naputka o pravnim lijekovima, ili davanja pogrešnog ili nepotpunog naputka, razlikuje se nekoliko slučajeva:

a) kada je dan pogrešan naputak – stranka smije postupiti po važećim propisima ili po naputku, s tim što kad postupa po naputku ne smije trpiti štetne posljedice,

b) kada u rješenju nije dan nikakav naputak ili je nepotpun – stranka smije postupiti po važećim propisima, a može u roku od 3 mjeseca tražiti od tijela koje je donijelo rješenje da ga dopuni, u kom slučaju rok za žalbu ili za upravnu tužbu počinje teći od dana dostave rješenja kojim se odluka nadopunila;

c) kada je dopušteno protiv rješenja izjaviti žalbu, a stranka bude pogrešno upućena da protiv tog rješenja ne postoji pravo žalbe, ili da protiv rješenja ima pravo pokrenuti upravni postupak, rok za žalbu teče od dana dostave rješenja suda kojim se tužba odbacuje kao nedopuštena, ako stranka nije već prije toga podnijela žalbu nadležnom tijelu;

d) kada nije dopušteno izjaviti žalbu protiv rješenja, a stranka bude pogrešno upućena da protiv rješenja postoji pravo žalbe te je izjavi i propusti rok za pokretanje upravnog postupka, rok za pokretanje postupka počinje teći od dana dostave rješenja kojim žalba bude odbačena, ako stranka nije već prije toga pokrenula upravni postupak.

Spisi upravne stvari su mjerodavni u upravnom aktu, posebno radi:a) započinjanja, provođenja i okončanja postupka u nekoj pojedinačnoj upravnoj

stvari,b) prava razgledanja i prepisivanja spisa,c) ulaganja spisa u predmet,d) čuvanja spisa,e) uništavanja spisa ili predaje nadležnoj pismohrani.

- dekl.upr.akti – ex tunc djelovanje- konst.upr.akti – ex nunc djelovanjeKonst.upr.akt može imati i ex tunc djelovanje, npr. rješenje o prestanku hrv.drž.djetetu rođenom ili nađenom u RH kada se utvrdi drž. njegovih roditelja jer će se dijete smatrati stranim državljaninom od rođenja. Kod dekl.upr.akata nazočan je opći interes, a kod konst.je u pitanju uspostava, mijenjanje ili prestanak nekog upr.odnosa te je tu i diskrecijska ovlast puno prisutnija.

Spisi predmeta su pretpostavka zakonitosti, urednosti i pravodobnosti upr. poslovanja općenito, a posebno vođenja upr.postupka.

Neki upravni postupci koji bi trebali podlijegati pravnoj obvezi informatizacije:a) odlučivanje nadležnog tijela o pokretanju postupka i o upravljanju postupkom,b) poslovanje u vezi s troškovima upravnog postupka,c) poslovanje javno-pravnog tijela u vezi s donošenjem «isprepletenih» rješenja (gdje

bi se informatizacijom moglo svesti na minimum napore stranaka i javno-pravnih tijela oko pribavljanja raznih akata, suglasnosti,…),

d) izvođenje nekih dokaza, kao što su vještačenje i uviđaj,e) izdavanje upravnog rješenja i odlučivanje o pravnim lijekovima,f) informiranje između tijela, stranaka i dr. sudionika.

Glavno pravno obilježje akta vlade je u potrebi da se neki pravni akti izmaknu sudskom nadzoru, te se i teorija o aktima vlade razvila u sustavima u kojima je najviše razvijen sudski nadzor akata upravno-izvršne vlasti.Razlikuju se 3 kriterija za razlikovanje akata vlade od ostalih akata upravno-izvršne vlasti: (u Franc. teorija se razvijala u sklopu ova 3 shvaćanja)

1. politička svrha akta

48

2. narav samog akta3. empiricističko pobrojavanje

Za razliku od franc. teorije, hrvatska teorija zastupa negativnu teoriju o aktima vlade, smatrajući da nema takvih akata da rješavaju o pravima i obvezama koji ne podliježu sudskoj vlasti, što je zagarantirano i hrvatskim Ustavom.

U svezi s kritiziranjem teorije o aktima vlade, u Franc. se bila razvila tzv.“negativna teorija o aktima vlade“.Vršenje diskrecijske ovlasti je bitno obilježje akata vlade.

Teorija „političkog akta“ je njem; takav akt se određuje po svojoj posl.naravi, a ne po tome što bi u cijelosti izmicao sudskom nadzoru. Sudsko ispitivanje pol.akata bi bilo suženo jer bi sudac smio ispitivati samo strogo pravne elemente, a pol.elementi bi bili isključeni od svakog ispitivanja.

Od 3 teorije:“akti vlade“, „politički akti“ i diskrecijska ovlast ova zadnja je i najispravnija.

Učenja o pogrešnosti upravnog akta

Predmnijeva o pravnoj valjanosti upravnog akta proizlazi iz okolnosti da pravo kao poredak važi kao legitiman.Upravni akt se mora smatrati valjanim sve dok se nešto protivno ne utvrdi.Predmnijeva o pravnoj valjanosti upravnog akta izvire iz njegove autoritativnosti, dakle iz toga što je to akt nekog javno-pravnog tijela. Svrha takve predmnijeve je zajamčivanje pravne sigurnosti.

S «nepravilnošću upravnih akata» obuhvaćalo bi se slučajeve kada upravni akt nije poštivao pravne norme o nadležnosti, obliku i postupanju, o materijalnom pravu.Međutim, sankcioniraju se samo one nepravilnosti koje su imale nekog učinka na sam akt i to s dvije vrste sankcija, s jednom redovitom – oborivost, te drugom izvanrednom – ništetnost. Oborivost je pravilo, a ništetnost iznimka.Ništetni pravni poslovi su oni koji zbog neke teške greške ne smiju proizvoditi nikakve pravne učinke, i to od samog sklapanja p.p., a pobojni p.p. smiju proizvoditi pravne učinke sve dok ih se ne pobije.

Pravna djelotvornost odnosi se na sposobnost akta da izazove izravne pravne učinke, a valjanost se odnosi na njegovo važenje u određenoj domeni i unutar određenih granica. 4 moguće situacije:

a) upravni akt je u svemu valjan i pravno djelotvoran, što se približava idealiziranoj svrhi svakog uređenja pravnog poretka;

b) upravni je akt valjan ali nije pravno djelotvoran, npr. zbog odgodnog uvjeta. Tu još uvijek idealizirana svrha pravnog poretka nije promašenom, ali je njeno ostvarenje neizvjesno;

c) upravni je akt nevaljan i pravno nedjelotvoran. S tim su pokriveni slučajevi ništetnosti i oborivosti, ali tek u pretpostavci da akt bude poništen ili dokinut od strane nadležnog tijela;

d) upravni je akt nevaljan ali pravno djelotvoran – taj slučaj je u najvećoj opreci s idealiziranom svrhom pravnog poretka. Do takvog se stanja dolazi obično u slučajevima kada se propusti prilika za izjavljivanje redovitih ili izvanrednih pravnih lijekova.

Ništetnim se mora proglasiti akt čije izvršenje nije moguće ili čije izvršenje bi bilo protivno općim načelima pravnog poretka.

Valjanost upr.akta je neizostavna pretpostavka njegove pravne djelotvornosti s tim da neovisno o pravnoj valjanosti ili nevaljanosti nastupanje njegove pravne djelotvornosti mogu spriječiti razne okolnosti.

49

Pogrešnost može zahvatiti samo obrazloženje ili samo izreku ili uvod. Ali, kada zahvati izreku, tada i ostali dijelovi upravnog akta bivaju zahvaćeni pogrešnošću.

Pravna djelotvornost akta raste kako se približavamo njegovoj konačnosti i pravomoćnosti, kao i prema situaciji kada više neće biti dopušteno izjavljivati ni redovite ni izvanredne pravne lijekove.

Greške u nadležnosti

Kod nas se nastoji nadzor nadležnih državnih tijela nad lokalnom i regionalnom samoupravom ograničiti na nadziranje ustavnosti i zakonitosti.

U sklopu ponavljanja upravnog postupka dolazi u obzir i preispitivanje vršenja diskrecijske ocjene, ovisno o razlozima u pitanju:

a) slučaj «iznošenja novih činjenica i dokaza»,b) kada je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili

vještaka ili je proizašlo iz kaznenog djela,c) nesposobna ili neovlaštena osoba kao donositelj upravnog rješenja.

Izvanredno ukidanje rješenja koje je postalo ovršnim predstavlja izvanredni pravni lijek koji se izjavljuje u slučajevima kada se ne bi moglo uspješno drugim sredstvima otkloniti teške i neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral ili poremećaje u gospodarstvu.

Pogrešnost upr.akta se može tumačiti ili u svezi s načelom pogrešivosti uprave ili s protupravnošću; pogrešnost je šira od protupravnosti.Upr.akt ne mora biti pogrešan u cijelosti, već može i djelomično (izreka, obrazloženje...).U sklopu naučavanja o pogrešnosti upr.akta ističe se učenje o greški u vršenju diskr.ovlasti.

Ništetnim se smatra rješenje / upravni akt u sljedećim slučajevima:a) kada je doneseno u upravnom postupku a spada u sudsku nadležnost ili se o stvari

uopće ne može rješavati u upravnom postupku,b) kada bi se njegovim ovršenjem moglo prouzročiti djelo kažnjivo po kaznenom

zakonu,c) kada ovršenje uopće nije moguće,d) kada ga je donijelo javno-pravno tijelo bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje

stranka nije ni naknadno izrijekom ili prešutno pristala,e) koje bi sadržavalo nepravilnost koju se po izričitoj odredbi zakona predvidi kao

razlog ništetnosti,f) ovršenje kojeg bi se protivilo temeljnim načelima pravnog poretka RH.

Državnom odvjetniku je preporučljivo prije uporabiti zahtjev za proglašenje rješenja ništetnim nego se poslužiti zahtjevom za zaštitu zakonitosti.

Kod nas postoji podjela na bitne i nebitne greške u upravnom aktu, dok se podjela na manifestne i ne-manifestne greške odnosi na franc. teoriju. Manifestnom se smatra ona greška koja «bode u oči».Dok u sudskom postupku postoje apsolutne (koje su taksativno nabrojane) i relativne povrede postupka, propisi o općem upravnom postupku poznaju samo «povrede koje su mogle utjecati na rješavanje stvari». Međutim, opće-upravni postupnik sam propisuje razloge zbog kojih se upravno rješenje mora poništiti, preinačiti ili dokinuti, iz čega je dopustivim smatrati da bi tu mogla biti riječ o apsolutno bitnim povredama.

Bitnom greškom će se uvijek smatrati nedostatke u nadležnosti, povrede materijalnog prava, nedostatke u činjeničnom stanju.

Nebitnim se smatraju one greške koje nisu mogle utjecati na zakonito i pravilno rješenje stvari.

50

I netočne se akte mora smatrati pogrešnima. Riječ je o takvim vrstama grešaka koji se odnose na netočnost u imenima ili brojevima, u pisanju ili računanju, ili u dr. očitim nedostacima u rješenju ili njegovom ovjerovljenom prijepisu.

Problem s netočnošću nastaje u svezi s prepoznavanjem očitosti, tj. opće-poznatosti; opće poznate činjenice se u postupku ne moraju dokazivati.

Greške u pravom smislu se javljaju tijekom samog odlučivanja, a netočnosti tijekom izrade akta koji sadrži odluku. Greške u pravom smislu se smiju ispravljati jedino donošenjem novog rješenja, dok se netočnost ispravlja u zasebnom postupku i to ne rješenjem već zaključkom.

Djelomična i dopunska rješenja se ne bi smjeli smatrati netočnim rješenjima, kao niti rješenje s pogrešnom pravnom uputom, s pogrešnom naznakom tijela koje je rješavalo, s pogrešnim naznačivanjem propisa na osnovi kojih se odlučivalo, pa ni rješenja koja ne bi bila potpisana od strane ovlaštene osobe.

Protiv zaključka o ispravljanju je dopuštena posebna žalba. Dopuštena je ne samo protiv zaključka kojim se očite greške u rješenju ispravljaju, već i protiv zaključka kojim se odbija prijedlog da se postupak za ispravljanje provede.

Krivo naznačenje broja predmeta se neće smatrati netočnošću s obzirom da to nema neko postupovno-pravno značenje već samo upravno-poslovno značenje.

Posljedica izdavanja rješenja s netočnostima je u otezanju upravnog postupka, u angažiranju osoblja i stranaka na poslovima koji bez svrhe opterećuju upravni pogon, što u konačnici dovodi u ozbiljnu sumnju ustavno-pravni zahtjev za poštenim postupanjem.

Konverzija i konvalidacija

Konvalidacija znači da se određeni upravni akt mora zbog nastupanja nekog kasnijeg ali zakonom predviđenog akta ili događaja smatrati valjanim, zakonitim i pravilnim, i to od samog donošenja. Od konvalidacije treba razlikovati opće slučajeve održavanja na snazi pogrešnog upravnog akta.

Opći slučajevi održavanja na snazi pogrešnog upravnog akta su povezani s okolnosti da su se propustili izjaviti pravni lijekovi ili neka postupanja po službenoj dužnosti, uslijed čega može i pogrešni upravni akt, unatoč svojoj nevaljanosti, postati djelotvornim, kao da greške nije nikada ni bilo.

Konvlalidacija dolazi u obzir samo za oborive, nikada za ništetne upravne akte, ali i za te oborive upravne akte samo iznimno.

Slučajevi konvalidacije u hrvatskom pravu:a) davanje ispravnog obrazloženja umjesto pogrešnoga, a to je slučaj kada žalbeno

tijelo nađe da je odluka koja je napadnuta žalbom zakonita, ali iz razloga koji su drukčiji od onih navedenih u formalnom aktu, te žalbu odbija;

b) kada javno-pravno tijelo provede skraćeni postupak u zakonski dopuštenim slučajevima ili u slučajevima kada je skraćeni postupak obvezatan, uslijed čega stranci ne bude dana mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od utjecaja za donošenje rješenja o pitanju; u takvim slučajevima stranka ima pravo tražiti da se provede posebni postupak ili samo da ju se sasluša, a javno-pravno tijelo čije se prvostupanjsko rješenje napada dužno je provesti posebni postupak ili saslušati stranku, te ako uvaži zahtjev stranke u glavnoj stvari donijeti novo rješenje, u protivnom mora uputiti predmet drugostupanjskom javno-pravnom tijelu;

c) kada se izostavi obvezatni naputak o pravnom lijeku, stranka ima pravo tražiti da se odnosno rješenje nadopuni, s tim učinkom da će joj, ako se greška otkloni i

51

naznači naputak o pravnom lijeku, teći novi rok za žalbu / tužbu, što će reći od dana s kojim joj bude dostavljeno dopunjujuće rješenje.

U RH bi naknadno osnaženje pogrešnog upr.akta bilo dopuštenim samo u slučajevima izričitog zak.naređenja, što znači donošenja posebnog zakona kojim se naknadno osnažuje neki upr.akt.

Konvalidacija kao institut znači dopuštenje da se oborivi upr.akt „spasi“ tako da se uklone nedostaci koji ga čine pobojnim, dok konverzija znači dopuštenje da se istakne akt koji stoji iza oborivog upr.akta te taj akt učini mjerodavnim. Stupnjevanje pogrešnosti upr.akata se izražava kroz kategorije ništetnosti i oborivosti. Konvalidacija je dopuštena u mjeri u kojoj to odredi zakon, dok konverzija nije dopuštena, jer bi se s tim otvorilo vrata izokretanju načela zakonitosti i zaobilaženja općeg interesa.

Konverzija znači dopuštenje da se istakne akt koji stoji iza oborivog upravnog akta i taj sakriveni akt učini mjerodavnim za modificiranje uređenosti nečije subjektivne pravne situacije. Konverzija u upravnom pravu bi značila to da se mora održati na snazi takav upravni akt da s obzirom na svrhu i pretpostavke kojima udovoljava ne može nikako biti valjanim, ali bi mogao biti održan kao valjan pod nekim od odnosnih pretpostavki, ako bi se moglo predmnijevati da bi ga javno-pravno tijelo bilo donijelo i da bi stranka na takvo rješenje pristala sve i da su znali da nisu ispunjene pretpostavke. Npr. moguća je situacija da stranka ishodi dozvolu za podizanje nove kuće pokraj postojeće vlastite kuće, u slučaju kada podizanje nove kuće nije smjelo biti dopuštenim bilo zbog toga što to nije predviđeno urbanističkim planom, bilo zbog toga što su se susjedi usprotivili gradnji,..u takvoj situaciji bi moglo biti mogućim i dopuštenim da se onu ništetnu građevinsku / lokacijsku dozvolu „spasi“ kao dozvolu za nadogradnju.

Kod konverzije je, dakle, riječ o tome da se održi na snazi upravni akt koji ne ispunjava sve pretpostavke s obzirom na svoju svrhu, ali bi ispunjavao pretpostavke za kakvu drugu dopuštenu svrhu.

Sustavi razvrstavanja nezakonitosti

Vladavina načela zakonitosti uključuje u sebi i vladavinu prava kao jedan od političkih ideala. Tipove nezakonitosti se ne smiju miješati sa slučajevima nezakonitosti. Slučajevi nezakonitosti su prikazi stvarnosti karakterizirani s tim da je upravni akt kojeg se donijelo pogrešan. Tipovi nezakonitosti su prikazi teorijskih konstrukcija koje olakšavaju tumačenje i razumijevanje.

Dva su zakona od središnje važnosti da se u sklopu zakonotvornih nastojanja osmisli javna uprava, kao i upravno-sudsko nadziranje javno-pravnih tijela: Zakon o općem upravnom postupku (1991) i Zakon o upravnim sporovima (1991).

Vedel održava klasično učenje o tipovima grešaka koje je utemeljio Lafferriere:1. greške formalne naravi:a) nenadležnost (nesposobnost službenika da donese akt kojeg se moralo

donijeti, ali kojeg se donijelo od strane drugog službenika)b) greške u obliku akta2. greške materijalne naravi – kada se provjerava da li je akt sukladan pravu i da li je donositelj slijedio svrhu koju zakon dodjeljuje aktima određene kategorije:a) povreda zakonab) izvrtanje ovlasti

52

Po Krbekovom naučavanju postojale bi 3 vrste činjeničnih grešaka:a) kada u aktu u kojem se zbog obvezatnosti obrazloženja imalo naznačiti činjenice

koje je javno-pravno tijelo uzelo kao odlučne za rješavanje zahtjeva, činjenično stanje izostane;

b) kada činjenično stanje koje se u aktu naznačilo ne pokriva sve ono što se pravnim propisom za konkretni slučaj traži, ili kada se pomoću utvrđenih činjenica izvede pogrešan zaključak, uključujući i pogrešnu činjeničnu kvalifikaciju

c) kada su činjenice pogrešno ili nepotpuno utvrđene.

Kod nas postoji 5 tipova grešaka u upravnom aktu:1. nenadležnost ,2. formalne greške pisanog akta,3. postupovne greške,4. povrede materijalnog prava,5. greške u svrsi akta (nedostatak dopuštene svrhe).

Nadležnost se mora oštro razlikovati od djelokruga javno-pravnog tijela.Nadležnost znači ovlasti i dužnosti postupati u određenoj upravnoj stvari, dok djelokrug znači ukupnost poslova i dužnosti koje pripadaju određenom javno-pravnom tijelu na određenom teritoriju.

Forsthoff prepoznaje 5 tipova nezakonitosti:a) nenadležnostb) greška u pravnoj sposobnosti donositelja aktac) ostale postupovno-pravne grešked) greške formalne naravi (oblici provođenja postupovnih radnji, kao dostavljanje I

sl.)e) povrede materijalnog zakona

I u upravnom postupku, kao i u parničnom, važi načelo perpetuatio fori, dakle da javno-pravno tijelo koje bude nadležno u vrijeme pokretanja postupka ostaje i dalje nadležnim, bez obzira što su se promijenile okolnosti po pokretanju postupka koje utječu na njegovu nadležnost.Međutim, u području vršenja upravno-izvršne vlasti su česte promjene onih okolnosti koje mogu biti od utjecaja na ovlast pojedinih njenih tijela, i te promjene mogu biti toliko velike da više ne bude dopušteno održati pravilo o perpetuatio fori, npr. ukidanje određenog tijela. Zbog toga se nenadležnost mora odrediti i u objektivnom i u subjektivnom smislu.

Objektivno bi nenadležnost značila da je određeno javno-pravno tijelo donijelo akt izvan svog djelokruga, a subjektivno bi značila povredu ovlaštenja i dužnosti odlučujućeg javno-pravnog tijela u postupanju u određenoj upravnoj stvar.

Od grešaka u nadležnosti tj. nenadležnosti, razlikuju se (u teoriji postupovnog upravnog prava, suprotno vladajućih shvaćanjima u teoriji građanskog postupovnog prava) greške u formalnostima – tu se mogu razlikovati: greške u izreci, greške u obrazloženju i greške u naputku o pravnom lijeku.

Povreda materijalnog prava znači da je sadržaj upravnog akta nezakonit.Materijalna povreda se može sastojati u tome:

a) što nadležno tijelo nije uzelo u obzir određeni propis (iz neznanja ili namjerno),b) što je primijenilo propis kojeg nije smjelo uzeti u obzir,c) što je uzelo u obzir propis kojeg mora primijeniti, ali ga je pogrešno protumačilo.

Kada sud poništi upravni akt koji je osporen iz formalnih i postupovnih razloga, moguće je da javno-pravno tijelo ispravljajući odnosne greške donese akt istovjetnog sadržaja i da on bude zakonit. Suprotno tome, poništi li sud upravni akt iz materijalno-pravnih razloga, kada donosi novi akt javno-pravno tijelo je strogo vezano pravnim shvaćanjima suda.

53

Međutim naš upravno-sudski postupak govori o aktu u kojem nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon ili neki dr. propis ili opći akt kao o materijalno-pravnom razlogu iz kojeg se može protiv tog akta izjaviti tužba, što znači da se u tom zakonu razlikuju 2 vrste povrede materijalnog sadržaja zakona:

1) slučaj da zakon ili koji drugi na zakonu zasnovani propis ili opći akt nije nikako primijenjen;

2) kada zakon ili koji drugi na zakonu zasnovan propis ili opći akt nije pravilno primijenjen.

Pravna zabluda (error iuris) – pogrešna interpretacija pravne norme, njene odrednice. Pravna zabluda uzročnik je povrede mat.sadržaja zakona. Pravna zabluda se može pojavljivati I u svezi s vršenjem diskrecijske ovlasti. Zabluda se može odnositi na osobe (error in persona), na stvari (error in corpore et in substantia), na zbivanja (error in evento), na stanje (error in statu).

Francuski pisac Alibert je razvrstao materijalne povrede zakona na sljedeći način: Po njemu, povreda materijalne norme se može izvršiti izravno ili neizravno.Izravna je takva povreda kada donositelj ne primijeni, hotimice ili nehotimice, propis koji odgovara onom činjeničnom stanju koje je utvrđeno, npr. kada se na utvrđenje da postoji interes nekog stranca primiti u hrv. državljanstvo primijeni propis o neprekinutom boravku od najmanje 5 godina.

Neizravna povreda je takva povreda kada donositelj akta podvede utvrđeno činjenično stanje pod propis koji ne smije vrijediti za takvo stanje ili kada u nedostatku propisa za odnosni pojedinačni slučaj izmisli pravilo, a da nije bilo pretpostavki za popunjavanje praznina, npr. kada bi nadležno tijelo odbilo primitak u hrv. državljanstvo osobe za koju je utvrđeno da je, premda nedostatno poznaje hrv. jezik i kulturu, pripadnik hrv. naroda.

Detournement de pouvoir – izvrtanje ovlaštenja je određeni način zlouporabe prava od strane upravno-izvršne vlasti koja koristi svoje ovlasti u svrhu s obzirom na koju joj te ovlasti nisu bile povjerene – greška u cilju ili svrsi.Po Krbeku, pravo je sredstvo, a za svakim sredstvom stoji svrha. Uprava koja primjenjuje pravo i zbog toga tumači pravne propise mora u prvom redu utvrditi smisao i svrhu tih pravnih propisa. Neki je pravni propis tek onda pravilno primijenjen ako primjena odgovara njegovoj svrsi ili cilju. Zato nezakonitost može postojati u samom cilju ili svrsi, jer je uprava donijela odnosni akt s drugim ciljem ili drugom svrhom nego što je ima sam zakon. Tu je riječ o zlouporabi prava. Sva su ovlaštenja uprave usko vezana s ciljem ili svrhom koju upravno-pravni ili kakav drugi propis određuje, pa uprava koja ide za drugim ciljem ili svrhom prekoračuje svoja ovlaštenja i djeluje nezakonito.

Gl. poteškoća s detournement de pouvoir izvire iz okolnosti što nije lako utvrditi dokle seže nadzor kad je u pitanje izvrtanje ovlasti.

Od tipičnih slučajeva detournement de pouvoir je prije svega onaj u kojem izokretanje ovlasti rezultira u tome što donositelj ne bi uopće slijedio svrhu iz općeg interesa, npr. kada donositelj slijedi osobni interes ili kada djeluje iz političke pobude.Tipičan je i slučaj kada bi donositelj doduše slijedio određenu svrhu od općeg interesa ali onu koja pripada nekom drugom području javnih koristi. Npr. kada gradsko ili općinsko vijeće naredi ograničenje broja kino-predstava u gradu ili općini kada je uvođenje tog ograničenja inspirirano željom da se pogoduje pohađanje škola.

Najosebujniji slučaj je detournement de procedure (izvrtanje ovlaštenja u provođenju postupka), sastojeći se u tome što javno-pravno tijelo koristi određeno upravno postupanje u druge svrhe a ne one kojima bi se poduzimanje postupovnih radnji moralo zakonski služiti. To je inačica detournement de pouvoir. U jednoj od dvije sljedeće hipoteze bilo bi dopustivim da detournement de pouvoir bude utvrđen a da ne bude opravdano poništiti upravni akt:

a) kada povođenje za osobnom svrhom od strane donositelja akta nije uopće mjerodavno za ostvarivanje koristi koje proizlaze iz općeg interesa – npr. odbijanje izdavanja lovačke dozvole višekratno osuđivanoj osobi ostaje zakonitom čak i

54

onda kada je autor odbijanja osobni neprijatelj podnositelja zahtjeva i kada uživa u takvoj svojoj odluci;

b) kada postoje brojne svrhe – to je slučaj kada je i samo jednu od njih dostatno slijediti, pa da akt bude zakonit.

Greške u nadležnosti

Nadležnost može biti stvarna ili mjesna, ovisno o tome da li je riječ o ovlasti i dužnosti javno-pravnog tijela da riješi samu upravnu stvar (stvarna nadležnost) ili da je rješavajući takvu stvar ovlašten i dužan postupati na određenom području (mjesna nadležnost). Za poništenje rješenja s naslova mjesne nenadležnosti važi rok od 1 god. a s naslova stvarne nenadležnosti rok od 5 god. od dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.Bilo da je u pitanju stvarna ili mjesna nenadležnost, uvijek dolazi u obzir samo poništenje akta (ne i ukidanje).

Greške u nadl. izražavaju se kao nenadležnost – stvarna ili mjesna, kao I pitanja “micanja nadl.”:

1. prorogacija – dopustivost sporazumijevanja o nadl.2. delegacija – povjeravanje nadl.3. supstitucija – nadomješćivanja u nadl.4. odrinacija – određivanje nadl. odlukom nadl.tijela

Kada je u pitanju prekoračenje granica nadležnosti u stvarima u kojima nije dopušteno voditi upravni spor (jer je osigurana sudska zaštita), dopušteno je voditi upravni spor, ali samo zbog prekoračenja nadležnosti. Takvo prekoračenje granica nadležnosti ima značenje povrede materijalnog, a ne postupovnog prava.

Drugi slučaj je zamršeniji, a to je kada se stranka obraća javno-pravnom tijelu sa zahtjevom da riješi neku upravnu stvar koja nije uopće uređena propisima materijalnog prava. Tu izranjaju 2 problema:

1) je li riječ o zahtjevu kojeg se mora pravno riješiti pa makar i da se popuni praznina u pisanom pravu,

2) koje je javno-pravno tijelo ovlašteno riješiti stvar na taj način.

Odgovori:1) dopušteno je da se popunjavaju praznine;2) odgovor ovisi o tome je li riječ o upravnoj ili o sudskoj stvari; upravna stvar se

mora određivati negativno, što znači kao stvar koja ne pripada ni u zakonodavnu ni u sudsku nadležnost.

Pitanje djelokruga i nadležnosti nekog javno-pravnog tijela se odvaja od pitanja ovlaštenja i dužnosti da se donese rješenje.U kolegijalnom javno-pravnom tijelu rješenje donose članovi tog tijela, a u pravnim osobama s javnim ovlastima, rješenje donosi njihov ravnatelj.Načelo je da rješenje u upravnim stvarima donosi čelnik odnosnog tijela, s tim što on smije ovlastiti i drugu službenu osobu istog tijela, a za poduzimanje pojedinih radnji u postupku prije donošenja rješenja može ovlastiti drugu stručnu službenu osobu tog tijela.

Nesposobnost čelnika ili davanje ovlasti drugoj osobi kojoj ovlast nije smjela biti dana nisu greške u nadl. već su to postupovne greške koje mogu predstavljati bitnu grešku i biti razlog za ništetnost upr.akta.

U slučajevima kada pojedini upravni akt donosi isključivo ministar (ili čelnik kakvog drugog javno-pravnog tijela) a da se u tijeku rješavanja nađe u ostavci, dolazi do nadomeštanja ex lege – za rješavanje postaje ovlaštenim njegov zamjenik ili osoba koju je nadležno tijelo odredilo da ga zamjenjuje.

Vezano za greške u nadležnosti, može se pojaviti i problem paralelizma (usporednosti) u nadležnosti, kada bi u jednoj te istoj stvari bila ovlaštena postupati dva ili više javno-

55

pravnih tijela, pa i kada se međusobno hijerarhijski odnose kao viša i niža, a isto tako i problem micanja nadležnosti.Usporednost nadležnosti kod nas je dopustiva samo kada je to zakonom izrijekom predviđeno. U stvarima izvlaštenja se može naći primjer za usporednost stvarne i mjesne nadležnosti:

a) primjer za usporednost stvarne nadležnosti – kada nekretnina koja je predmetom izvlaštenja leži na području 2 ili više općina – za donošenje odluka nadležna je županijska skupština, a ako takva nekretnina leži na području 2 ili više županija nadležna je Vlada RH;

b) primjer za usporednost mjesne nadležnosti – kada se propiše više foruma za rješavanje, npr. forum domicili i forum rei sitae u stvarima koje se odnose na neku nekretninu, s tim što u takvim slučajevima mogu doći u obzir još i 2 pomoćna foruma:

1. prior in tempore potior in iure – nakon što je nastupila litispendencija ostaje nadležno ono javno-pravno tijelo koje je prvo započelo s postupkom,

2. sporazum o nadležnosti zato što je dopušteno da se javno-pravna tijela sporazume o tome koje će od njih kao nadležno dalje postupati, ali samo do litispendencije.

Usporednost stvarne nadležnosti se može zamijetiti i u stvarima inspekcijskog nadzora u slučajevima kada su u jednim te istim stvarima nadležna inspekcijska tijela višeg i nižeg stupnja.

1. Prvi slučaj micanja nadležnosti bi bio ugovor stranaka o nadležnosti (prorogatio), što bi značilo dopustivost da se nadležnost javno-pravnih tijela zasnuje voljom stranaka. U postupovnom zakonu to je izrijekom zabranjeno, a u upravnom postupku važi načelo da privatni uglavci u javnom pravu nisu dopušteni, čak niti u slučaju kada se dva ili više usporedno nadležnih tijela smiju sporazumjeti o nadležnosti. Sporazumom stranaka bilo bi dopušteno jedino podnijeti zajednički prijedlog tijelima koja su inače usporedno nadležna da se sporazumiju o nadl.u smislu takvog prijedloga stranaka.

2. Devolucija nadl. znači to da se nadl. miče s nižeg na više tijelo, npr. povodom žalbe ili dr. pravnog lijeka. Ovo se načelo može povrijediti pogrešnim naputkom o pravnom lijeku i to na način što bi se pogrešno naznačilo tijelo kojem se mora izjaviti žalba, s tim što naše postupovno pravo poznaje iznimke od devolucije nadl. u slučajevima remonstrativnog pravnog lijeka kada i samo prvostupanjsko tijelo smije riješiti žalbu ili neki dr. pravni lijek.

3. Prijenos nadl. s povjeravanjem (devolucija) znači ovlast javno-pravnog tijela višeg stupnja da pojedinu stvar iz svoje stvarne nadl. povjeri nekom od podređenih javno-pravnih tijela, i to samo kad se takav propis izrijekom predvidi.

4. Od povjeravanja nadl. treba razlikovati ustupanje stvari, što znači slučajeve:a) kada se tijelu koje je nenadležno dopušta ustupiti predmet nadležnom tijelu, ali

samo kada je nesumnjivo koje je javno-pravno tijelo nadležno,b) kada se dopušta odstupanje od pravila perpetuatio fori ako bi se na taj način

olakšalo (posebno za stranku) postupanje; npr. kada stranka promijeni prebivalište, postaje ovlašteno ustupiti predmet tijelu koje je pozivom na forum domicili smjelo postati nadležnim.

5. Od povjeravanja nadl. treba razlikovati i određivanje nadl. odlukom određenog tijela upravno-izvršne vlasti – slučaj koji kod nas nije predviđen, osim u povodu sukoba nadl. To je slučaj kada se 2 ili više javno-pravnih tijela izjasne kao nadležni ili nenadležni (poz. i neg. sukob nadl.), kada je prijedlog za rješavanje sukoba nadl. dužno podnijeti tijelo koje je kao posljednje o svojoj nadl. rješavalo.

Zamoljenjem se zbog ekonomičnosti na javno-pravno tijelo prenosi jedino ovlaštenje obaviti pojedine radnje naznačene u zamolnici, i to samo takve da prethode donošenju akta. Zamoljenje postaje problemom s motrišta nadležnosti / nenadležnosti kada

56

zamoljeno tijelo izvede postupovnu radnju uz donošenje zaključka koji znači i okončavanje postupka, a bez kojeg takva radnja nije ostvarljiva.

I u svezi s odlučivanjem o prethodnom pitanju može doći do prekoračenja nadl. – slučajevi:

a) postojanje kaznenog djela – što je ovlašten utvrditi samo nadležni sud;b) postojanje braka – ovlašten utvrditi samo sud;c) utvrđivanje očinstva – ovlašten sud;d) općenito, neko pravno pitanje neće smjeti biti rješavano kao prethodno i kada je to nekim zakonom

određeno.

Greške u formalnostima upravnog akta

Greške koje se tiču izreke su uvijek bitne jer će se u tom slučaju moći teško prepoznati o čemu je tim aktom bilo odlučeno. Takav će nedostatak nužno voditi prema ništetnosti akta.Izreka mora biti određena, jer bi se u protivnom njegova nepotpunost ili nejasnoća mogle pojavljivati kao podloga formalne nezakonitosti upravnog akta.

Samo u vezi s izrekom se mogu razmatrati i druge greške u upravnom aktu i sastojcima rješenja.Ako zakon izrijekom ne oslobađa donositelja akta od dužnosti da ga obrazloži, akt u kojem bi obrazloženje izostalo se mora smatrati oborivim, što znači da bi se mogao poništiti povodom pravnog lijeka. Ako bi se iz razloga što bi aktu nedostajalo obrazloženje pojavila i pravna i stvarna nemogućnost da se provede ovrha, moralo bi ga se smatrati i ništetnim. Obrazloženje je pogrešno i onda kad je nepotpuno.U jednostavnim stvarima u kojima bi sudjelovala samo jedna stranka ili dvije ili više stranaka ali nijedna ne prigovori zahtjevu i zahtjev bude uvažen, obrazloženje može sadržavati samo kratka izlaganja stranaka.

Greška u naputku o pravnom lijeku ne smije imati štetnih učinaka za stranku.Ta greška se može sastojati:

a) propustu javno-pravnog tijela da da bilo kakav naputak,b) u pogrešnom naputku,c) u njegovoj nepotpunosti.

Ako dođe do a), akt je oboriv. Zakonom je dopuštena konvalidacija.

Ako dođe do c), stranka može postupiti kao u a) ili u b).

Greške u postupanjima

Po Zakonu o općem upravnom postupku povreda postupka može imati samo relativno značenje, ovisno o tomu je li ili nije imala odlučnog utjecaja na rješenje same stvari.Jedna od prvih stvari koje bi mogle biti zahvaćene postupovnim greškama je način odlučivanja kolegijalnog tijela – javno-pravnog tijela koje je sastavljeno od 3 ili više članova. To je slučaj kada se zakonom traži da se od strane nadležnog javno-pravnog kolegijalnog tijela odluke donose u propisanom sastavu, da sjednici tijela mora biti nazočna većina članova (kvorum), osim ako bi posebni zakon propisao kvalificiranu većinu. Za rješavanje Sabora, Vlade, te tijela jedinica lokalne samouprave – općinskih i gradskih vijeća i županijskih skupština, te poglavarstava, vrijede posebni propisi.Akt koji bi se donio bez propisane većine se mora smatrati nezakonitim i ništetnim. To bi moralo biti osnovom za obnovu upravnog postupka.

Institut izuzeća – „rasjedanje“ se odnosi na službenu osobu koja je ovlaštena rješavati ili obavljati pojedine radnje u postupku.Zakon pravi razliku između «isključenja» - slučajevi kada je izuzeće obvezatno po samom zakonu, i «izuzeća u užem smislu riječi» - slučajevi izuzeća kada postoje neke druge okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost službene osobe.

57

Kada je upravna odluka u svemu suglasna zakonima i dr. propisima, nema nikakvog opravdanja da se rješenje poništava zato što ga je donijela službena osoba koja se morala izuzeti / isključiti.

Kao treće, postavlja se pitanje kojim se pojedincima i grupama treba priznati svojstvo stranke u upravnom postupku, te je odgovor sljedeći:

a) svi pojedinci i pravne osobe imaju stranačku sposobnost,b) imaju i postupovnu sposobnost,c) imaju i postupovnu legitimaciju, što znači da stvarno postoji veza između

konkretne osobe i predmeta postupka.

Iako nemaju svojstvo pravne osobe, tijelima državne vlasti, poslovnim jedinicama trgovačkih društava, naseljima, grupama osoba i sl. se treba priznati postupovnu i stranačku sposobnost.

Postupovna sposobnost se kod fizičkih osoba nadovezuje na poslovnu sposobnost, što znači da djelomično poslovno nesposobne osobe kao i potpuno poslovno nesposobne osobe nemaju postupovnu sposobnost, pa ih mora zastupati zakonski zastupnik. Nadležno javno-pravno tijelo mora tijekom čitavog postupka paziti po službenoj dužnosti da li osoba koja se pojavljuje kao strana u postupku smije biti stranka i da li postupovno nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik. Ako takvu stranku ne bi zastupao zak. zastupnik, može biti i razlog za obnovu postupka.

Dok se postupovna sposobnost priznaje svim subjektima koji su stranački sposobni, dotle se svim stranački sposobnim osobama ne priznaje uvijek i postupovna sposobnost.

Javno-pravno tijelo mora voditi brigu o osobama koje su lišene poslovne sposobnosti prije ili za vrijeme postupka na jedan od ovih načina:

a) odrediti takvoj osobi privremenog zastupnika, ali samo kada to zahtjeva hitnost postupka,

b) ako hitnost postupanja ne zahtjeva postavljanje privremenog zastupnika, tada se treba prekinuti postupak i tražiti od nadležnog tijela skrbničke vlasti da toj osobi odredi skrbnika kao zak. zastupnika,

c) na sličan način treba postupiti nadl. tijelo i kada je u pitanju stranka nepoznatog boravišta a koja nema punomoćnika.

Pravne i maloljetne osobe su izjednačene vezano za postupovnu sposobnost premda su stranački sposobne – mora ih zastupati zakonski zastupnik.

U upravnom postupku postoje 3 vrste stranaka:a) aktivna stranka,b) pasivna stranka,c) umješač (intervenijent) – osoba koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa

ima pravo sudjelovati u postupku, npr. susjed koji se protivi izdavanju građ.dozvole.

Gubitkom postupovne sposobnosti ne prestaje ni stranačka sposobnost ni postupovna legitimacija.

U upravnom postupku se ne utvrđuju činjenice već se provjeravaju tvrdnje o postojanju činjenica, a takvo provjeravanje se vrši pomoću dokazivanja (a ne dokaza ili dokaznih sredstava).Ne provjeravaju se sve tvrdnje o činjenicama: one koje su opće poznate, zatim one čiju izvjesnost predmnijeva zakon (presumptiones iuris) s tim što je jedino dopušteno dokazivati da takve činjenične tvrdnje ne stoje osim kada to zakon isključuje (presumptiones iuris et de iure).U provjeravanju činjeničnih tvrdnji koje su učinjene samo vjerojatnim ne obvezuju pravila opće-upr.postupka o izvođenju dokaza.

58

Kada se ne bi smjelo razmatrati pogrešnost i nepotpunost u utvrđivanju činjenica kao povredu mat.prava, ne bi bilo dopuštenim takve pogreške isticati u postupku za dokidanje rješenja po pravu nadzora niti u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Teška postupovna greška će se učiniti:a) kada se propusti utvrđivati činjenično stanje,b) kada se propusti provjeriti pojedinu činjeničnu tvrdnju,c) kada se iz izvođenja pojedinog dokaza ili iz ukupnosti izvedenih dokaza dođe do

krivog zaključka pomoću činjeničnog stanja,d) kada se upotrijebi nedopuštene dokaze za provjeru neke činjenične tvrdnje,e) kada se propusti postupiti po formalnim dokaznim pravilima ako su propisana,f) kada se stranci odbije izdati potvrda i propusti uzeti njenu izjava i provjeriti je

prema načelu slobodne ocjene dokaza.

U svezi s načelom traženja istine je i načelo saslušanja stranaka koje u upravnom postupku znači da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, s tim da se rješenje bez prethodnog izjašnjenja stranke smije donijeti samo kada je to zakonom izrijekom dopušteno.

Načelo dvostupnjevosti je u upravnom postupku u svezi s ustavnim zajamčenjem prava građanina na žalbu ili kakvu drugu pravnu zaštitu.Takav načelni stav postupovni zakon je popratio s tim što:

a) pravo na žalbu propisuje i kao svoje načelo, što znači da nije riječ samo o nečemu što se implicite predmnijeva,

b) neovisno o posebnim zakonima koji bi isključili iznimno pravo na žalbu propisuje nekoliko slučajeva apsolutno ili relativno nedopuštene žalbe,

c) priznaje šira ovlaštenja prvostupanjskom tijelu u rješavanju žalbe nego što je to slučaj u sudskim postupcima.

Greške koje pogađaju rješavanje po žalbi:Isključenje prava na žalbu je isto kao i kad tijelo koje bi ga uzelo u postupak nije stvarno nadležno, što ima za posljedicu:

a) ništetnost rješenja po zahtjevu za zaštitu zakonitosti – izvanrednom pravnom lijeku koje se podiže protiv pravomoćnog rješenja u stvari u kojoj je isključeno vođenje upravnog postupka a sudska zaštita ne bi ni izvan upravnog spora bila osigurana;

b) ništetnost rješenja po pravu nadzora, dakle iz razloga što bi rješenje u takvom slučaju potjecalo od stvarno nenadležnog tijela,

c) proglašenje rješenja ništetnim.

Po upravno-postupovnom zakonu je dopušteno isključivanje prava na žalbu u slučajevima kada je prvostupanjsko rješenje donio ministar ili ravnatelj državne uprave, osim kada se zakonom izrijekom predvidi da je i u takvom slučaju dopušteno izjavljivati žalbu – tada o žalbi odlučuje Vlada.

Prvostupanjsko tijelo odlučuje o žalbi u sljedećim slučajevima:a) kada prvostupanjsko tijelo koje je donijelo rješenje nađe da je žalba opravdana i

prosudi da ne bi bilo potrebnim provoditi novi istražni postupak – tada to tijelo ima pravo stvar riješiti drukčije, s tim što stranka ima pravo na žalbu i protiv ovog rješenja;

b) kada tijelo koje je donijelo rješenje nađe u povodu žalbe da je postupak bio proveden nepotpuno, ovlašteno je postupak dopuniti i ovisno o rezultatu tako dopunjenog postupka riješiti stvar u granicama zahtjeva stranke i drukčije nego što je to bilo odlučeno u pobijanom rješenju;

c) kada žalitelj iznese u žalbi takve činjenice i dokaze koje su mogle biti, da su iznijete ranije, od utjecaja na drukčiju odluku, ili kada je žalitelju morala biti pružena mogućnost sudjelovati u postupku koji je prethodio donošenju rješenja a takva mu mogućnost nije bila pružena, ili kada mu je bila pružena ta mogućnost a

59

žalitelj je nije iskoristio ali je u žalbi takvo propuštanje opravdao: u takvim slučajevima tijelo koje je donijelo rješenje je ovlašteno dopuniti prethodno provedeni postupak;

d) kada prvostupanjsko tijelo donese rješenje a da prethodno nije provelo posebni istražni postupak mogu se razlikovati 2 situacije:

1) ona u kojoj je provođenje takvog postupka bilo obvezatnim2) ona u kojoj provođenje takvog postupka nije bilo obvezatnim

a stranci nije bila pružena mogućnost da se izjasni o okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, te stranka zatraži u žalbi da joj se takva mogućnost pruži ili da se provede onaj posebni postupak.

Pravilo o zabrani reformationis in peius neće važiti apsolutno, što znači da će u određenim situacijama tijelo koje je ovlašteno za rješavanje po žalbi smjeti rješenje poništiti ili preinačiti na štetu žalitelja.

Kada na snagu stupi novi propis, moguće su sljedeće situacije:1) kada se novim propisom zatečene predmete stavlja pod njegovo uređenje:

tada će tijelo koje je ovlašteno rješavati po žalbi to uzeti u obzir te rješenje ili preinačiti ili poništiti;

2) kada se novim propisom odredi da za predmete koje se zateknu važi uređenje ranijeg propisa;

3) kada se novim propisom izrijekom ne odredi kakvo uređenje primijeniti na zatečene predmete.

Ova 3. situacija se razlikuje po 2 slučaja:a) situacija do trenutka kada nastupi pravomoćnost rješenja: do tog trenutka se mora o

zatečenom predmetu odlučiti po ranijem propisu,b) situacija koja nastaje nakon stupanja pravomoćnosti: od tog trenutka o stvari će se

smjeti odlučiti samo u sklopu preispitivanja akta po zahtjevu za zaštitu zakonitosti i po pravu nadzora.

Greške u svezi s ovršenjem upravnog akta, u svezi s izvanrednim pravnim lijekovima i u svezi s upravnim sporom

Ovrha se smije provoditi samo prema osobi koja je dužna ispuniti određenu obvezu (ovršenik), s tim da ta obveza mora biti utvrđena rješenjem koje u određenom trenutku postaje ovršnim.Iz toga proizlazi, s jedne strane, da rješenje kojim se odbija zahtjev stanke ne podliježe ovrsi i, s druge strane, da se stranci mora ostaviti određeni rok za dragovoljno ovršenje obveze (paricijski rok), rok koji teče od dana dostave ovršnog rješenja, a može iznositi onoliko koliko se to u odluci nadležnog tijela odredi, a ako takve odredbe nema, onda u roku od 15 dana, s tim što paricijski rok dolazi u obzir samo kod obvezatnih pozitivnih činidbi, ne i kod obveze trpljenja ili propuštanja.

Nadležnost za donošenje dozvole ovršenja pripada onom tijelu koje je nadležno za provođenje same ovrhe.Što se tiče nadležnosti za provođenje ovrhe, ona se ne mora poklapati s nadl. za donošenje rješenja.Nadl. tijelo za provođenje ovrhe mora ovjeriti valjanost rješenja koje se mora provesti, te se u tu svrhu predviđa izdavanje posebne potvrde ovršnosti, za što je nadležno ono tijelo koje je donijelo rješenje ali nije nadl. za provođenje ovrhe.

Okolnost da se nadl. za ovrhu ne poklapa s nadl. za donošenje rješenja može nastupiti iz više razloga:

60

a) zbog toga što za donošenje rješenja u pitanju mogu biti nadl. tijela upravno-izvršne vlasti a da za samu ovrhu bude nadl. tijelo sudske vlasti – u tom slučaju sud koji je nadl. za ovrhu donosi i dozvolu za ovrhu (kada se radi o novčanim obvezama);

b) zbog toga što za donošenje rješenja mogu biti nadl.jedna tijela u-i. vlasti a za ovrhu druga tijela te iste vlasti – ova zadnja su nadl. i za donošenje dozvole ovrhe;

c) zbog toga što za donošenje rješenja mogu biti nadl. pravne osobe ili tijela kojima je povjereno rješavanje u upravnim stvarima kao javna ovlast, koje nisu nadl. i za provođenje ovrhe – za ovrhu je nadl. zakonom određeno posebno tijelo u-i. vlasti, koje je ovlašteno izdati i dozvolu za ovrhu.

Što se tiče b) i c), važe 3 predmnijeve:1) za provođenje upravne ovrhe su uvijek nadl. tijela u-i. vlasti, neovisno o tome koje

je i kakvo tijelo donijelo rješenje koje je postalo ovršnim – praesumptio iuris et de iure;

2) za provođenje upravne ovrhe nadl. je ono tijelo koje je rješavalo u 1. stupnju;3) slučaj kada za provođenje ovrhe nije nadl. tijelo koje je rješavalo u 1. stupnju a

posebnim propisima ne bude određeno tijelo koje bi trebalo biti nadl. – u tom slučaju bit će nadl. tijelo opće uprave one županije u kojoj se nalazi prebivalište ovršenika. Predmnijeve 2) i 3) su praesumptiones iuris.

Greške mogu nastati već pri samom pitanju nadl. za donošenje zaključka o ovrsi i za izdavanje potvrde o ovrhi, posebno što se tiče pravnih osoba i organizacija s javnim ovlastima. Zatim, i sam zaključak o dozvoli ovršenja može imati nedostataka, posebno u propuštanjima da se točno naznači osobu ovršenika, naputcima o pravnom lijeku, u određivanju rokova i dr. modaliteta za ispunjenje obveze u tijeku provođenja ovrhe. Poglavito, greške se pojavljuju na način da nadl. tijelo šutke jednostavno prijeđe preko zahtjeva tražitelja ovrhe ili jednostavno ne izvrši svoju službenu dužnost kad odbije izdati dozvolu ovršenja i provesti ovrhu; po sudskoj praksi, u takvim slučajevima nadl. tijelo mora izričito obrazložiti razloge zašto ne donosi dozvolu ovrhe,...

Najosjetljivije greške se mogu počiniti u određivanju načina na koji se moraju izvršiti neke ne-novčane obveze, da li preko druge osobe, s neposrednom prinudom, s posrednom prinudom.

Najnepravičnije greške se mogu počiniti u svezi s institutom odgode ovrhe, koje mora biti opravdano polazeći od općeg interesa i od interesa sudionika u postupku. Vezano za to, moraju se uzeti u obzir:

a) okolnosti od značenja za prosudbu o tome da li bi se tražitelju ovrhe odgađanjem nanijelo nenadoknadivu štetu;

b) okolnosti od značenja za prosudbu o tome da li bi se ovršeniku nanijelo štetu koju bi se kasnije moglo teško popraviti;

c) da li se odgađanje protivi općem interesu.

Protuovrha – slučaj kada ovršivo i ovršeno upravno rješenje bude kasnije poništeno ili preinačeno, pa ovršenik stekne pravo na vraćanje onog što mu je oduzeto, što mora proizaći iz novog rješenja.

Rokovi za poduzimanje pojedinih postupovnih radnji su strogo zakonom propisani; javno-pravno tijelo ih može produžiti ili skratiti jedino kad je propisom izrijekom na to ovlašten. Upravne / oblasne rokove – rokovi koje javno-pravno tijelo samo određuje s obzirom na tijek postupka, smiju se produžiti, ako za to postoje opravdani razlozi.

Izvanredni pravni lijekovi:Greške upravnog akta u svezi s vraćanjem u prijašnje stanje - pravnim lijekom koji je izvanredan i remonstrativan – stranka je ovlaštena poduzeti ovaj pravni lijek kada iz opravdanih razloga propusti poduzeti određenu postupovnu radnju u roku, npr. prekluzija prava na izjavljivanje žalbe...

61

Ponavljanje upravnog postupka kao izvanredni pravni lijek se uvijek poduzima po službenoj dužnosti.Greška koja se može počiniti po pitanju obnove upravnog postupka je u svezi s odnosom obnove upravnog postupka kao izvanrednog pravnog lijeka prema drugim izvanrednim pravnim lijekovima, što znači da obnova upravnog postupka neće biti moguća ako se u istu svrhu može polučiti s nekim drugim izvanrednim pravnim lijekom.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti smije se izjavljivati samo protiv pravomoćnih upravnih rješenja, i to samo protiv onih „koja su donijeta u stvari u kojoj nije dopušteno vođenje upravnog spora, a sudska zaštita ne bi bila osigurana ni izvan upravnog spora“.Dokidanje i mijenjanje rješenja uz pristanak ili na zahtjev stranke je dopušteno samo protiv pravomoćnog rješenja.Suprotno, izvanredno ukidanje dopušteno je protiv bilo kojeg rješenja koje je postalo ovršnim – ovršno rješenje ne mora biti ni pravomoćnim ni konačnim.Proglašenje rješenja ništetnim dopušteno je u svako doba neovisno o tomu kakvu je pravnu kakvoću rješenje u pitanju steklo do određenog doba, dakle ne mora biti ni ovršnim.

Od onih „naročitih slučajeva poništenja, ukidanja i mijenjanja rješenja“ – izvanrednih pravnih lijekova, izvan obnove upravnog postupka, ističe se poništenje i mijenjanje upravog rješenja u svezi s upravnim sporom – u sklopu kojega je tuženo javno-pravno tijelo ovlašteno – ali samo do okončanja upravnog spora – poništiti ili promijeniti rješenje koje se tužbom pobija, ali jedino iz razloga iz kojih bi i sam sud mogao odnosno rješenje poništiti ili promijeniti, ako na taj način rješava sve zahtjeve iz tužbe a ne vrijeđa pravo stranke ili treće osobe, dakle uz 5 pretpostavki:

1. da je riječ o rješenju koje je postalo konačno u upravnom postupku, dakle protiv kojeg više nema redovitog pravnog lijeka u upravnom postupku,

2. da je protiv konačnog upravnog akta pokrenut upravni spor te da je upravni sud tuženom tijelu dostavio prijepis tužbe i da je odredio rok u kojem se sudu moraju dostaviti svi spisi koji se odnose na predmet,

3. da akt bude poništen ili promijenjen prije nego što upravno-sudski spor bude okončan. Te 3 su postupovne pretpostavke.

4. da rješenjem koje se donese povodom ovog pravnog lijeka budu uvaženi svi zahtjevi iz tužbe; pomoću ovog pravnog lijeka nije dopušteno samo djelomično ukidati ili mijenjati pobijano rješenje u upravnom sporu;

5. da se novim rješenjem ne vrijeđa pravo stranke iz upravnog postupka ili treće osobe. Ove 2 pretpostavke su materijalno –pravne naravi.

Greške se mogu ticati neispunjenja bilo koje od pretpostavki; ne smiju se uvažiti djelomični zahtjevi stranke.

Za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti potrebne su sljedeće pretpostavke:a) ovlašteno tijelo za podizanje ovog zahtjeva je Državni odvjetnik RH;b) kakvoća upravne odluke koja se pobija ovim pravnim lijekom – mora biti u pitanju

pravomoćno rješenje doneseno u upravnoj stvari u kojoj nije dopušteno voditi upravni spor, a da nije osigurana ni neka druga sudska zaštita;

c) kakvoća pravnog naslova za izjavljivanje ovog pravnog lijeka – „povrijeđenost zakona“, što znači da državni odvjetnik smatra da je povrijeđen zakon rješenjem koje se pobija;

d) zahtjev mora biti podignut u kratkom roku: mjesec dana od dana kad je rješenje dostavljeno drž. odvjetniku, a ako mu nije bilo dostavljeno, onda u roku od 6 mjeseci od dana dostave rješenja stranci;

e) nadležno tijelo je ovlašteno samo ukinuti, ne i poništiti pobijano rješenje;f) ovlaštenje za podizanje ovog zahtjeva je podređene naravi, što znači da ga se

neće moći podizati ako i kada postoje pretpostavke da se s istim učinkom uporabi „proglašenje rješenja ništetnim“, „poništenje ili dokidanje po pravu nadzora“, te „dokidanje ili mijenjanje uz pristanak ili na zahtjev stranke”;

g) o zahtjevu za zaštitu zakonitosti odlučuje ministar ili ravnatelj državne upravne organizacije, a ako stvar ne bi pripadala u nadležnost niti jednog niti drugog, onda odlučuje Vlada RH.

62

Greške se mogu počiniti okolnošću što je zahtjev pravno uređeno sredstvo umješivanja koje je prožeto pravno-vrednosnim prosudbama.

Poništenje i ukidanje po pravu nadzora – izvanredni pravni lijek kojeg je ovlašteno izjaviti ili nadležno drugostupanjsko tijelo, a ako ga nema ili ako je riječ o rješenju koje potječe od tog tijela – tada ono tijelo koje je određeno zakonom, a ako nema ni takvog tijela – onda ministarstvo ili državna upravna organizacija u čiji djelokrug pripada upravna stvar koja je predmetom postupka, te u zadnjoj crti Vlada RH.Ovaj pravni lijek se smije samostalno koristiti prema svim drugim izvanrednim pravnim lijekovima. Npr. ne bi smjelo biti dopušetnim koristiti zahtjev za ponavljanjem postupka u svim slučajevima koje ovaj pravni lijek pokriva.

Za poništenje po pravu nadzora bi morale biti ispunjene sljedeće pretpostavke:a) kakvoća odluke u pitanju – da je riječ o odluci koja je konačna u upravnom

postupku, i to baš o rješenju;b) pretpostavke postupovno-pravne naravi – da su u postupku koji je prethodio

rješenju počinjena koja od težih zakonom utvrđenih povreda upravnog postupka, i to:

- da je rješenje donijeto od strane javno-pravnog tijela koje nije bilo stvarno ili mjesno nadležno,

- da je u jednoj te istoj stvari donijeto rješenje a da već od ranije postoji rješenje koje je pravomoćno i kojim je ta stvar bila drukčije rješenom,

- da je rješenje donijelo nadl. tijelo koje nije pribavilo suglasnost, potvrdu, odobrenje ili mišljenje u slučaju kada je to propisano,

- da je rješenje donijeto kao posljedica prinude, iznude, ucjene, pritiska ili neke dr. nedopuštene radnje.

c) nadležno tijelo za donošenje rješenja o poništenju po pravu nadzora – smije donijeti rješenje o poništenju po pravu nadzora bilo po vlastitoj inicijativi bilo na zahtjev, i to ili stranke ili drž.odvjetnika;

d) rok za poništenje – prekluzivan, što znači da istekom tog roka prestaje ovlaštenje za donošenje rješenja, s tim što taj rok iznosi 5 god. od dana kada je rješenje koje se mora poništiti postalo konačno u upravnom postupku, osim u slučaju mjesne nenadležnosti, kada taj rok iznosi svega 1 god., te u slučaju nedopuštene radnje, kada rok nije pretpostavkom da se rješenje poništi po pravu nadzora.

Za ukidanje rješenja po ovlaštenju za nadzor moraju biti ispunjene ove pretpostavke:a) za ovo ukidanje se ne propisuju pretpostavke postupovno-pravne naravi,

već je propisana samo jedna pretpostavka materijalno-pravne naravi: rješenjem koje se ukida mora biti očito povrijeđen materijalni zakon;

b) kada je riječ o stvari u kojoj je sudjelovalo dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, mora se ispuniti pretpostavka postupovno-pravne naravi, a to je ishoditi pristanak svih stranaka;

c) rješenje se smije ukinuti ili po služb. dužnosti ili po zahtjevu drž. odvjetnika;d) rok za ukidanje rješenja je puno kraći nego za poništenje i iznosi 1 god. od

dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.

Greške se mogu ticati toga što bi se ovaj p.l. koristilo kao nadomjestak za sve druge izv.p.l.

Ukidanje ili mijenjanje pravomoćnog rješenja uz pristanak ili na zahtjev stranke – izvanredan pravni lijek pomoću kojeg tijelo koje je donijelo pravomoćno rješenje smije, kada smatra da je u rješenju nepravilno primijenjen materijalni zakon, ukinuti ga ili promijeniti, uz sljedeće pretpostavke:

a) da je riječ o pravomoćnom rješenju;b) da je u rješenju nepravilno primijenjen materijalni zakon, što znači da se ne traži

da zakon bude baš povrijeđen kao što je to slučaj kod zahtjeva za zaštitu zakonitosti;

c) da je rješenjem stranci priznato neko pravo ili naložena neka obveza;

63

d) da se ukidanjem ili mijenjanjem rješenja neće vrijeđati pravo treće osobe;e) da stranka pristane na ukidanje ili preinačavanje rješenja – pretpostavka

postupovno-pravne naravi.

Moguće greške pogodit će odnosno odlučivanje, posebno u slučajevima u kojima se primjena ovog p.l. „siječe“ s mogućom primjenom ništenja ili dokidanja po pravu nadzora i zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Izvanredno ukidanje - Ovaj izvanredni pravni lijek je najpodređeniji u odnosu na ostale; dolazi u obzir tek kad prethodno navedeni izvanredni / redovni pravni lijekovi ne mogu biti primijenjeni.Greška se može pojaviti kao prekoračenje ovlasti, što znači pogreška koja ima karakter povrede mat.sadržaja zakona.

Proglašenje rješenja ništetnim – poseban pravni institut – drugostupanjsko ( i dr. nadležna tijela) mogu iz zakonom strogo određenih razloga doneseni akt proglasiti da je bez pravnih učinaka od samog početka (ex tunc) u svako doba. Greške nadl.tijela mogu proizaći bilo zbog toga što bi to tijelo odbilo u zakonom predviđenom slučaju donijeti rješenje kojim bi se predmnijevano ništetni akt stavio izvan snage, ili zato što bi se u slučajevima koje zakon ne predviđa donijelo rješenje kojim bi se navodno ništetni upr.akt proglasio ništetnim ili da se predmnijevano nišetni upr.akt ne proglasi ništetnim već da ga se samo dokine.

Prava građana

Jedan od najviših dometa hrvatskog naroda u formuliranju ljudskih prava je Manifest naroda hrvatsko-slavonskog kojeg je objavio Sabor 1848. u kojem se razrađuje franc. ideja o pravima iz 1789. po načelima prirodnog prava – prirodno pravo ostaje uvijek najveće pravo i temelj svakog prava, pravo po kojem svaki narod kao cjelina ima pravo na slobodu i jednakost među ostalim narodima, te po povijesnom načelu – državni život hrv.naroda je našao u hrv. državnom pravu svoj povijesni temelj za uređenje odnosa Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ne samo s Ugarskom već i svim dr. državama kao sebi ravnim.

Budući da slobode i prava u Ustavu figuriraju kao najviše vrednote ustavnog poretka RH, smiju se ograničiti samo zakonom, i to samo da bi se zaštitilo slobodu i prava dr. ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Državu prava se zamišlja kao državu u kojoj po crti idealiteta važi:a) da postoje i važe relativno neovisno o politici prirodna ili neotuđiva ili ljudska

prava;b) da je svrha svake političke institucije zaštita tih prava;c) da se zakonom smiju ograničavati samo djelovanja koja su štetna za društvo.

Povelja UN-a iz 1945, objava o pravima čovjeka koju je usvojila Gl.skupština UN-a 1948, Konvencija o političkim pravima žena, Konv.UN-a o pravu djeteta, Evr.konv.o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda 1950.Prve isprave o jamčenju prava i sloboda potječu još iz 12.st. (engl. Magna Charta Libertatuum), hrv-ug. Bulla Aurea.

Pravna država je ona u kojoj su osigurani zakonitost djelovanja vlasti, uspostavljena jamstva građ. sloboda i prava, te odvajanje vlasti i ustavno-sudski nadzor nad vršenjem ustavnih ovlasti.

Institucije u upravnom uređenju kojima je svrha zaštita i promicanje prava i sloboda:a) praktična primjena načela odvajanja vlasti, prije svega upravne i sudske vlasti;b) djelovanje upravnog akta, zajedno s pravilima postupka, kao djelotvorbene

veličine;c) važenje načela zakonitosti;d) odgovornost osoba javnog prava i njihovih povjerenika;

64

e) sudsko nadziranje upravnih vlasti;f) važenje općih načela svakog upravnog djelovanja (opći interes, srazmjernost,

dobra vjera i povjerenje, zabrana samovoljnosti i nejednakost postupanja).

U međusobnom djelovanju građana i državne uprave obično se razlikuju 3 vrste pravnih situacija:

a) pravna situacija građana u koju javno-pravna tijela ne smiju dirati – negativni status – odnosi se najviše na slobode građana: nepovredivost života, slobode i osobnosti čovjeka, nepovredivost doma, te nepovredivost tajnosti dopisivanja i svih dr. oblika priopćavanja.Vezano za nepovredivost života, Ustavom utvrđene pretpostavke su:

1) samo pojedine slobode i prava i samo u slučajevima ratnog stanja ili stanja neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države ili velikih prirodnih nepogoda; takvo ograničenje donosi Sabor 2/3 većinom svih zastupnika, a ako se ne može sastati, onda predsjednik RH na prijedlog Vlade i supotpis premijera;

2) da je o ograničenju ovlašten odlučiti samo sud;3) da se ograničenje smije odlučiti samo u zakonito provedenom postupku uz

sudsku nadležnost.Vezano za slobode i osobnosti čovjeka, važe sljedeća načela:

1) budući da svako ljudsko biće ima pravo na život, u RH ne postoji smrtna kazna;

2) državljanina RH nije dopušteno prognati iz RH, niti mu oduzeti državljanstvo, niti ga izručiti drugoj državi;

3) RH štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom;

4) da su u RH ravnopravni pripadnici svih naroda i manjina;5) da svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju RH ima pravu slobodno se

kretati i birati boravište;6) da strani državljanin ili osoba bez državljanstva ima pravo u RH dobiti

utočište, osim kada su progonjeni za ne-političke zločine ili djelatnosti protivne načelima međunarodnog prava.

Vezano za nepovredivost doma, sud smije naložiti pretragu stana samo:1) ako nalog podliježe zakonom propisanim uvjetima, npr. za potrebe

provođenja kaznenog postupka;2) da nalog mora biti u pisanom obliku i prethodno predan ukućanima;3) da se ispune i neki posebni uvjeti, koji se odnose na vrijeme kad se

pretraga vrši, obvezu osiguranja najmanje 2 svjedoka.

b) pravna situacija djelatnog istupanja javno-pravnih tijela u pravno područje građana, pri čemu je od osobite važnosti djelovanje kojim se zasnivaju prava građana na stanovito činjenje od strane uprave – prava pozitivnog statusa:

1) jednakost i ravnopravnost građana,2) pravo na rad i sloboda rada,3) pravo na socijalnu sigurnost,4) pravo na zaštitu zdravlja,5) pravo na izobrazbu,6) prava u svezi s obitelji, majčinstva i podizanja djece.

c) pravna situacija obilježena tim da sami građani istupaju djelotvorbeno u javnim poslovima, poglavito da utječu na djelovanje javno-pravnih tijela – djelotvorbeni / aktivni status – tu pripadaju:

1) biračko pravo,2) sloboda mišljenja i izražavanja misli (sloboda govora i javnog nastupa, tiska

i dr. oblika priopćavanja),3) sloboda udruživanja.

65

Dužnosti građana su:a) dužnost pridržavati se Ustava i zakona i poštivanje pravnog poretka RH,b) dužnosti izvršavanja vojne obveze i obrane RH,c) dužnost sudjelovanja u podmirenju javnih troškova,d) dužnost zaštite djece i nemoćnih osoba,e) dužnost zaštite zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.

Vezano za suradnju građana i uprave, ističu se dužnosti prijave određenih činjenica o kojima javno-pravna tijela vode službenu evidenciju (npr. prijava rođenja djeteta, smrti neke osobe…), dužnost prijavljivanja da je počinjeno kazneno djelo, prostitucije, prirodnih nepogoda, zaraznih bolesti, te građanska dužnost svjedočenja.

Odnos javno-pravnih tijela i političkih stranaka:Političku stranku smije utemeljiti samo punoljetni poslovno sposobni državljanin RH, za što se traži najmanje 100 potpisa. Djeluju kao neprofitne organizacije, što znači da ostvareni dobitak moraju ulagati za promicanje djelatnosti iz koje je dobitak proistekao. Moraju biti registrirane u registru kojeg vodi Središnji ured za upravu / državni tajnik.Zahtjevu za upis se mora priložiti:

a) zapisnik o radu i odluke osnivačkog tijela stranke,b) program i statut,c) popis utemeljitelja i članova upravnih tijela,d) imena osoba ovlaštenih na zastupanje, e) dokaz o hrv. državljanstvu utemeljitelja i članova upravnih tijela.

Kada državni tajnik ocijeni da politička stranka svojim programom namjerava potkopati slobodni demokratski poredak, predložit će pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom. Politička stranka dužna je objaviti svoj statut nakon registracije u NN ili dr. dnevnim listovima.Zahtjev političke stranke za upis će se odbiti ako se njen naziv ne razlikuje od već registriranih političkih stranaka.Sredstva za rad stranaka koja se osiguravaju u državnom proračunu iznose 0.056% sredstava tekućih izdataka proračuna iz prethodne godine, s tim što se ta sredstva smiju rasporediti samo na one političke stranke koje imaju najmanje 1 zastupnika u Saboru i moraju se rasporediti razmjerno broju zastupnika svake stranke.

Državni tajnik dužan je donijeti rješenje o zahtjevu za upis u registar u roku od 30 dana od dana predaje urednog zahtjeva. Kada drž.tajnik utvrdi da uz zahtjev nije priloženo sve potrebno, pozvat će podnositelja da u roku od 30 dana otkloni utvrđene nedostatke. Ako podnositelj to ne učini u ostavljenom mu roku, drž.tajnik će odbaciti zahtjev za upis u registar. Ako pak drž.tajnik o zahtjevu ne donese rješenje u roku od 30 dana, smatrat će se da je pol.stranka upisana u registar idućim danom nakon proteka tog roka.

Političke stranke su dužne javno pokazati podrijetlo i namjenu sredstava koja su im pristigla tijekom jedne kalendarske godine, te moraju voditi poslovne knjige i sastavljati financijska izvješća.

Politička stranka prestaje u slučajevima:a) da nadležno upravno tijelo donese odluku o prestanku,b) smatra se da je prestala djelovati ako protekne dvostruko više vremena od

vremena utvrđenog statutom za održavanje skupa najvišeg upravnog tijela, a sjednica ne bude održana,

c) da joj djelovanje bude zabranjeno odlukom Ustavnog suda RH.

Vjerske zajednice:Pred zakonom su jednake i odvojene od države. Slobodne su obavljati svoje vjerske obrede, ustrojavati škole, učilišta i dr. zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove.

66

Vjerska zajednica je zajednica pojedinaca koji ostvaruju slobodu vjeroispovjedi slobodnim javnim obavljanjem vjerskih obreda i dr. očitovanjima svoje vjere, s tim da je kao neprofitna pravna osoba upisana u Evidenciju / Očevidnik vjerskih zajednica u RH koju vodi Središnji državni ured za upravu.

U promicanju vjere i dr. djelovanja vjerska zajednica ne smije:a) širiti netrpeljivost i predrasude prema drugim vjerskim zajednicama,b) onemogućivati dr. vjerske zajednice ili građane bez vjerskog uvjerenja u

slobodnom javnom očitovanju vjere ili dr. uvjerenja,c) djelovati načinom i sadržajem vjerskih obreda koji su protivni pravnom poretku,

javnom moralu ili su na štetu života i zdravlja ili dr.

U svom javnom djelovanju vjerska zajednica smije uz naziv na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu rabiti i naziv na dr. jeziku i pismu, s tim da odnosni naziv i obilježje ne smije:

a) sadržavati službene nazive dr. država i njihova obilježja,b) biti istovjetnima nazivu i obilježjima vjerske zajednice koja je već ranije upisana u

Evidenciju,c) sadržavati riječ «Hrvatska», njene izvedenice, grb i zastavu RH, osim ako se time

ističe ugled i dostojanstvo RH.

Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (2002).

U pitanja koja se tiču samog položaja vjerskih zajednica spadaju:a) vrijeme, mjesto i način održavanja vjerskih obreda,b) pravo utemeljivanja vjerskih škola i učilišta,c) jamčenje nepovredljivosti prostora vjerskih zajednica.

Vjerski odgoj se odnosi samo na program odgoja u ustanovama predškolskog odgoja, ali samo na traženje roditelja ili skrbnika i samo sukladno zakonu te ugovoru između Vlade i vjerske zajednice. Nastava vjeronauka se odnosi samo na osnovne i srednje škole, ali samo na traženje roditelja ili skrbnika učenika mlađih od 15 god. te na podlozi zajedničke izjave roditelja ili skrbnika te učenika od 15 i više godina, te sukladno ugovoru između Vlade i vjerske zajednice.

Što se tiče socijalnih prava vjerskih službenika i polaznika vjerskih škola i učilišta važi sljedeće:

a) svećenici i dr. vjerski službenici vjerske zajednice ostvaruju prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja,

b) vjerska zajednica smije stupati u pravne odnose i sklapati ugovore o radu s vjerskim službenicima i namještenicima;

c) redoviti polaznici vjerskih škola i učilišta za pripremanje svećenika i dr. vjerskih službenika osvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu, doplatak za djecu, mirovinsko i invalidsko osiguranje te prava socijalne skrbi, kao i prava u javnom prometu, pod uvjetima i na način kako ih ostvaruju polaznici javnih škola i učilišta.

Pored dobrovoljnih priloga, poklona, nasljedstva i sl., vjerska zajednica stječe sredstva i iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave. Nije dužna plaćati:

a) porez na promet nekretnina kad stječe vlasništvo vjerskih građevina ili zemljišta za podizanje vjerskih građevina,

b) porez na priloge koje joj daju građani i pravne osobe,c) carinu te porez na predmete koje primi od stranih vjerskih zajednica i dr. stranih

pravnih osoba i pojedinaca.

Novoutemeljena vjerska zajednica upisuje se u Evidenciju podnošenjem zahtjeva i uz njega dostavlja:

a) akt iz kojeg je vidljivo da ima najmanje 500 vjernika,

67

b) akt iz kojeg je vidljiv sadržaj i način očitovanja vjere, održavanja vjerskih obreda, područje i način djelovanja vjerske zajednice,

c) akt iz kojeg je vidljivo da je bila najmanje 5 god. prije podnošenja zahtjeva upisana kao zajednica vjernika u registar udruga.

Rješenjem nadležnog upravnog tijela brisat će se vjerska zajednica iz Evidencije u sljedećim slučajevima:

a) kada nadležno tijelo vjerske zajednice donese odluku o prestanku njenog rada,b) kada tijelo sudske vlasti pravomoćno utvrdi da vjerska zajednica svojim

djelovanjem poziva ili potiče na vjersku, nacionalnu ili rasnu mržnju,c) kada u provođenju nadzora nad djelovanjem vjerske zajednice nadležno upravno

tijelo utvrdi da su sadržaj i način održavanja vjerskih obreda i dr. očitovanja vjere protivni pravnom poretku, javnom moralu ili su na štetu života i zdravlja ili dr. prava i sloboda njenih vjernika i dr. građana. Protiv rješenja o brisanju iz Evidencije dopušteno je vođenje upravnog spora.

U slučajevima prestanka provodi se postupak likvidacije vjerske zajednice i to po postupku i na način propisan za likvidiranje udruge.

Što se tiče nadležnosti državnih tijela prema djelovanju vjerskih zajednica, bitno je reći ovo:

a) nadležno upravno tijelo provodi nadzor nad pridržavanjem Zakona, s tim da njegov čelnik pravilnikom propisuje obrasce i način vođenja Evidencije koja je javna,

b) ministarstva su nadležna za provođenje nadzora nad djelovanjem vjerskih zajednica, svako unutar svog djelokruga i nadležnosti,

c) vjerske zajednice su dužne prijaviti radi upisa u Evidenciji svaku promjenu podataka od značaja za donošenje rješenja o upisu;

d) odrednice Zakona kojima se uređuju prava i dužnosti vjerskih zajednica shodno se primjenjuju i na njihove ustrojstvene jedinice i zajednice;

e) u pitanjima postupka upisivanja ili brisanja iz Evidencije koja nisu uređena Zakonom primjenjuju se odredbe općeg upravnog postupka.

Hrvatski Ustav jamči slobodu javnog priopćavanja.Zakon o medijima uređuje:

a) pretpostavke za ostvarivanje načela slobode medija;b) prava novinara i dr. sudionika u javnom informiranju na slobodu izvještavanja i

dostupnost javnim informacijama;c) prava i obveze nakladnika te javnost vlasništva;d) ostvarivanje prava na ispravak i odgovor;e) način zaštite tržišnog natjecanja;f) prava i obveze drugih pravnih i fizičkih osoba.

Prava novinara:a) na izražavanje stajališta o svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i

djelatnostima; s tim u vezi novinaru se ne smije otkazati ugovor o radu, umanjiti plaća, ili promijeniti položaj u uredništvu zbog iznošenja stajališta;

b) odbiti pripremiti, napisati ili sudjelovati u oblikovanju priloga čiji sadržaj se protivi pravilima novinarske struke i etike; s tim u vezi….;

c) na zaštitu ugleda kao autora, što se odnosi na promjenu smisla priloga u postupku uredničke obrade; ako se izmijenjeni prilog objavi bez autorova pristanka, odgovara gl. urednik, a ako je objavljivanjem priloga povrijeđen ugled autora, ima pravo zahtijevati naknadu štete;

d) pravo na zaštitu izvora informacije; međutim nadležno državno odvjetništvo može, kada je to nužno iz interesa nac. sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i zaštite zdravlja zahtijevati od nadležnog suda da se novinaru naloži iznijeti podatke o izvoru objavljene informacije, s tim da mora biti utvrđeno da ne postoji razumna alternativa te da na zakonu zasnovan interes javnosti prevladava nad interesom zaštite izvora informacije.

Medijska načela i obveze su:

68

a) poštivati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana, a posebno djece i mladeži i obitelji, s tim što je zabranjeno, pored odavanja državne ili vojne tajne, objavljivati informaciju u kojima se otkriva identitet djeteta, svjedoka, oštećenika kaznenih djela;

b) imati glavnog urednika koji je odgovoran za sve objavljene informacije;c) dužnost naznačiti izvor informacije kada se ona prenosi iz drugih domaćih i

inozemnih medija;d) dužnost poštivati zabranu izlaganja pornografskog tiska.

Obveze nakladnika su:a) dužnost djelatnosti na području javnog informiranja obavljati u skladu sa Zakonom

o medijima i posebnim zakonima;b) dužnost ustrojiti i upisati se u sudski ili dr. registar, s tim da fizička ili pravna osoba

mora imati prebivalište ili sjedište u RH, te da je tu i sjedište njegovog uredništva;c) kada je riječ o izdavanju novina, dužnost prijaviti izdavanje tiska u Upisnik kojeg

vodi Hrvatska gospodarska komora. d) nakladnika tereti dužnost obavijestiti javnost, najmanje jednom godišnje, o

vlasničkoj strukturi, poslovnim rezultatima, prosječnoj nakladi / slušanosti / gledanosti;

e) dužnost koja se tiče tzv. impressuma, a to je dužnost nakladnika na vidnom mjestu svakog nositelja programskog sadržaja osigurati objavu sljedećih podataka: tvrtka i sjedište, ime i prezime te prebivalište novinskog nakladnika, ime i prezime glavnog ili odgovornog urednika kao i urednika pojedinih programa, tvrtka i sjedište tiskare…

f) dužnost prije promjene ili bitne dopune programa pribaviti mišljenje uredništva, s tim što nakladnik samostalno utvrđuje programsku osnovu medija;

g) dužnost osigurati da oglas bude jasno označen i vidljiv te da ne izaziva kod gledatelja, slušatelja ili čitatelja dojam kao da je riječ o programskom sadržaju medija.

Nakladnik je dužan, na zahtjev nadležnog državnog tijela, objaviti bez nadoknade, proglase i službena priopćenja, ali samo u 2 slučaja: ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti RH, te velikih prirodnih nepogoda i tehničko-tehnoloških i ekoloških nesreća, kao i širenja zaraznih bolesti kada postoji opasnost za život i zdravlje ljudi, sigurnost zemlje, te javni red i mir.

Imaju dužnost i bez naknade objaviti ispravak objavljene informacije.U svezi s objavljivanjem ispravka ili odgovora, postavljaju se posebno ova pitanja:a) čuvanje zapisa svih objavljenih programskih sadržaja najmanje 60 dana od dana objave, te zainteresiranoj osobi, na njen trošak, osigurati najkasnije u roku od 3 dana od dana primitka pisanog zahtjeva sukladnu presliku pojedinog zapisa;b) obveza podnositelja zahtjeva za ispravak da točno označi informaciju na koji se ispravak odnosi i dan objavljivanja odnosne informacije;c) slučajevi kada gl. urednik nema dužnost objaviti ispravak:

1) opći slučajevi, kao što je to npr. kada bi objava bila protivna zakonu i dobrim običajima, kada bi prouzročila odgovornost nakladnika za štetu, kada je riječ o znanstvenoj ili umjetničkoj kritici;

2) slučajevi koji su u vezi s ispravkom na kojeg se podnijeti zahtjev odnosi: kada se traženi ispravak ne odnosi na informaciju na koju se poziva zainteresirana osoba;

3) slučajevi u kojima je u pitanju sam zahtjev, i to: da u traženom ispravku nisu naznačene činjenice niti okolnosti u vezi s objavljenom informacijom, da traženi ispravak nije potpisao tražitelj zahtjeva, da je traženi ispravak nesrazmjerno dulji od informacije radi koje se podnosi…

Kao opća pravila propisuje se:- da je nakladnik dužan nadoknaditi štetu koju je drugom prouzročio objavljenom

informacijom;

69

- da šteta znači umanjenje nečije imovine ili sprečavanje njenog uvećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta);

- da se materijalna šteta nadoknađuje isplatom u novcu;- da se nematerijalna šteta nadoknađuje objavljivanjem ispravka informacije,

isprikom nakladnika, te isplatom pravične novčane naknade za pretrpljene bolove i strah.

Nakladnik neće odgovarati za štetu kada informacija kojom je šteta učinjena:- predstavlja vjerno izvješće sa sjednice tijela vlasti ili tijela lokalne i regionalne

samouprave ili s javnog skupa;- bude objavljena unutar autoriziranog intervjua;- bude utemeljenom na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao

osnovani razlog povjerovati da su točne;- predstavlja fotografiju oštećenika snimljenu na javnom mjestu ili je snimljena s

njegovim znanjem i pristankom;- smatra točnom a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da

se oštećenik slaže s objavljivanjem;- proizašla iz vrijednosnih sudova novinara.

Pučko pravobraniteljstvo

Medijator kao dužnosnik je jednim od najvažnijih načela „stalnog nadziranja uprave u korist građana.“Vlada se vodi obzirima vrijednosno-političke naravi; donosi odluke kojima odlučuje o razdjeljivanju zajedn.dobra svih, a također i ravna s tijelima upr-izvršne vlasti.

Medijator se vodi obzirima konvencionalno-etičke naravi; nastoji da se pronađu rješenja koja bi bila najprikladnija s motrišta prava, morala i pravičnosti.

Tijela vlasti se vode obzirima upravno-doktrinarne naravi.

Razlikovanje činjeničnih od vrijednosnih prosuđivanja su važna iz 2 razloga:1. na takav način se omogućuje razumijevanje onoga što se u smislu

vladajućeg upr.naučavanja smatra ispravnom odlukom;2. na takav način se doprinosi tomu da se razjasne izvjesni kriteriji za

razlučivanje upr.pitanja od političkih, što je u povodu rada medijatora važno zbog propisivanja odgovornosti, kojoj bi upr.službenik mogao biti izložen.

Odluka a l'aimable au litige predmnijeva:a) da se nadl.tijelu omogući ispravno riješiti stvar;b) da se za takvo rješenje koje se zagovara unutar medijacije

može smatrati da daje zadovoljštinu građaninu tako da učinkovito otklanja osjećanje nepravde u njega;

c) da odnosno rješenje objedinjuje u sebi uravnoteženo vođenje kriterijima pravne naravi, zapovjedima ćudoredne naravi i načelima koji proizlaze iz pravičnosti.

Rješenje koje je max.a l'aimable au litige ne mora biti pol.pogodno za Vladu, ali minimum prava, moraliteta i pravednosti uključenih u odlučivanje a l'aimable au litige uključuje minimum šanse za moguću izloženost Vlade pol.odgovornosti.

Medijator je određeni visoki dužnosnik ili tijelo vlasti koje posjeduje ovlast uključivanja u obavljanje poslova iz nadl.javnih vlasti u slučajevima kada se njihovi čini, djela ili propusti smatraju škodljivim za građane.

Javne vlasti – tijela drž.uprave, tijela lok. i reg.samouprave te tijela ili pravne osobe koje imaju javne ovlasti.

70

Pučki pravobranitelj – ombudsman – „parlamentarni povjerenik“ – opunomoćenik Sabora koji štiti ustavna i zak.prava građana u postupku pred tijelima drž.uprave i tijelima koja imaju javne ovlasti; bira ga Sabor na vrijeme od 8 god.Po Ustavu 2000. „u okviru institucije p.p. osigurat će se zaštita ustavnih i zak.prava građana u postupcima koji se vode u Minist.obrane, oružanim snagama i službama sigurnosti, zaštita prava građana pred tijelima lok. i reg.samouprave te zaštitu prava na lok.i reg.samoup. pred tijelima drž.vlasti.“

P.p. razmatra pojedinačne slučajeve ugroženosti prava građana koje im prilikom obavljanja poslova iz svoje nadl.pričine tijela drž.uprave, tijela s javnim ovlastima ili njihovi službenici. P.p.ne postupa u stvarima u kojima teče upr.ili neki dr.postupak već je kao neovisni i samostalni službenik ovlašten poduzimati radnje ispitivanja pojedinačnih povreda prava građana, propusta ili dr.nepravilnosti u radu drž.uprave ili tijela s javnim ovlastima, u svrhu dostavljanja svog motrišta o povredi prava građana zajedno sa svojim upozorenjima, prijedlozima ili preporukama. Ima 3 zamjenika koji se biraju i razrješuju kao i sam p.p., te ima i stručnu službu.

Po Zakonu o p.p. ima sljedeće ovlasti:a) razmatranje pojedinačnih slučajeva ugroženosti prava koje su građanima počinila

tijela drž.uprave, tijela s javnim ovlastima ili službenici u tim tijelima u vršenju poslova iz svoje nadl.;

b) davanje inicijativa Saboru za promjene pojedinih odredbi zakona koje se odnose na zaštitu i promicanje ljudskih prava i temeljnih sloboda;

c) pregled kazneno-popravnih domova i dr.ustanova u kojima je ograničena sloboda kretanja.

Vezano za a), nakon što ispita pritužbu ili neku dr.obavijest o ugrožavanju prava ili sloboda, može kumulativno ili alternativno poduzeti sljedeća djelovanja:

a) dostaviti nadl.tijelima obavijest o okolnostima koje se tiču rješavanja stvari iz nadl.tog tijela;

b) dati prijedlog za pokretanje kaznenog, prekršajnog ili stegovnog postupka nadl.tijelu;

c) nadl.tijelu priopćiti odluku kojom utvrđuje svoja stajališta o povredi prava građana u konkretnom slučaju, zajedno sa svojim prijedlogom, preporukom ili upozorenjem.

Nadl.i dr.javno-pravna tijela imaju sljedeće dužnosti prema p.p.:- davati obavještenja o onome što su poduzeli povodom prijedloga, preporuke ili

upozorenja,- omogućiti p.p.pristup dokumentaciji iz nadl. Republike, kao i aktima javno-

pr.naravi,- omogućiti mu pregled kazneno-popravnih domova i dr.ustanova u kojima je

ograničena sloboda kretanja.

Nakon što p.p.dostavi odluku kojoj je utvrdio svoja motrišta o povredi prava građana, nadl.tijelo je dužno razmotriti taj prijedlog odmah ili najkasnije u roku od 30 dana. Ako p.p.ocijeni da postupanje nadl.tijela ne ide u svrhu postizanja rješenja, obavijestit će Sabor i javnost.

Vezano za b) – pridavanje ovlasti na takve inicijative p.p.znači odstupanje od načela o odvajanju vlasti.U slučajevima kada se p.p.djelovanje vlade ne čini prikladnim, p.p.treba ići s vl.inicijativom za promjene zakona.Vezano za djelatnost Vlade u tom smislu, moguće su 3 situacije:

1) ili da se ne može očekivati Vladina inicijativa u nekom primjerenijem vremenu,2) ili da Vladina inicijativa znači pogoršanje okolnosti koje se tiču promicanja ljudskih

prava i temeljnih sloboda,3) ili da Vladine inicijative idu za uređenjima kojima se obeshrabruju inicijative koje

se tiču promicanja ljudskih prava.

71

Vezano za c):1) nekada će pregledi kaz-pop.domova i dr.ustanova u kojima je ograničena sloboda

kretanja biti poduzeto u vezi s prijedlogom da se pokrene neki kazneni, prekršajni ili stegovni postupak;

2) nekada će takvi pregledi biti poduzeti u svezi s ispitivanjem povreda prava građana, propusta ili dr.nepravilnosti u radu javno-pr.tijela;

3) nekada takvi pregledi mogu biti poduzeti na inicijativu samog p.p.ili nekog dr.ustavotvornog čimbenika.

Ovlasti umiješivanja u ime države kao institucije ima Ustavni sud i p.p.U svezi sa zaštitom prava čovjeka i temeljnih sloboda, Ust.sud:

a) odlučuje na temelju Ustava,b) nakon što su svi dr.pravni putovi iscrpljeni,c) o zaštiti Ustavom zajamčenih sloboda i prava,d) koje povrijede javno-pr.tijela svojim konačnim odlukama,e) i to tako da odlukom kojom usvaja tužbu dokida osporeni akt, ali pod sljedećim

pretpostavkama:1) da je riječ o pravu kojeg jamči Ustav,2) da je u pojedinačnom slučaju pravo povrijeđeno od strane tijela sudske / upravne

vlasti ili dr.tijela s javnim ovlastima,3) da je odnosno pravo povrijeđeno konačnom odlukom nadl.tijela,4) da je drugi pravni put iscrpljen, uključujući i to da je odlučeno o upr.sporu ili o

reviziji, ako su takvi p.l.dopušteni,5) da je tužba podnijeta u roku i da je podnese osoba o čijem je pravu ili slobodi riječ.

Ovlasti umiješivanja p.p. – pretpostavke su:a) da je ugroženo pravo koje građaninu jamči Ustav, zakon i međ.ugovor kojeg je

prihvatila RH,b) da je u pojedinačnom slučaju pravo ugroženo od strane tijela drž.uprave, tijela s

javnim ovlastima ili od strane službenika takvih tijela,c) da je ugrožavanje prava počinilo koje od odnosnih tijela ili službenika prigodom

izvršavanja poslova iz svoje nadl.,d) da je postupanje isključeno u stvarima u kojima je u tijeku upr.ili dr.postupak,e) da je p.p.obaviješten pritužbom ili dr.podneskom o ugroženosti prava, s tim da se

ne traži da pritužba bude podnijeta u roku niti da je podnese osoba čije je pravo ugroženo.

Poretci unutar kojih važe odnosna umješivanja su:a) poredak ustavno-sudbenog zagovaranja – poredak unutar kojeg kao zagovor važi

odluka Ust.suda kojom, kada usvoji ust.tužbu, dokida odluku javno-pr.tijela, što uključuje i eventualno izdavanje privremene mjere radi osiguranja;

b) poredak medijatorskog posredovanja – poredak unutar kojeg kao posredovanje važi odluka medijatora kojom za javno-pr.tijelo utvrđuje svoje motrište o pojedinačnom ugrožavanju prava od strane odnosnih tijela ili njihovih službenika počinjene s povredama, propustima ili dr.nepravilnostima u njihovom postupanju u izvršavanju poslova iz svoje nadl.

Međusobno uspoređujući ta 2 poretka, od središnje važnosti za razgraničenje njihove sudbenosti su ove stvari:

a) pretpostavke da se poduzme umješivanje ustavno-sudsko odnosno pučko-pravobraniteljsko,

b) mehanizam ust.tužbe, odnosno građanske pritužbe ili obavještenja o ugroženosti nečijeg prava,

c) pravno značenje odluke o dokidanju tužbom osporenog akta, odnosno značenje odluke o utvrđenju stajališta o povredi prava, zajedno s upozorenjem, prijedlogom ili preporukom.

Što se tiče a), umješivanje Ust.suda ograničeno je samo na ona prava i slobode za koja se može smatrati da su obuhvaćena „ustavnim katalogom prava“. Što se tiče prava

72

umješivanja p.p. može se odnositi na svaku slobodu ili pravo koje jamče Ustav, zakon i međ.ugovori koje prihvati RH.

Što se tiče b), ustavno-sudskom nadzoru podliježu samo ona javno-pr.tijela od kojih potječe odluka, za razliku od medijatorskog nadzora kojem podliježe bilo koje javno-pr.tijelo, kao i službenici u tim tijelima.

Što se tiče 3. veličine, u slučaju ust-sudskog nadzora traži se da pravo bude povrijeđeno formalnom odlukom nadl.tijela, dok je za medij.nadzor dostatno da pravo bude samo ugroženo.Za 4. veličinu – kod ust.sudbenosti svaki dr.pravni put mora biti iscrpljen, za razliku od p.p.sudbenosti, unutar koje je samo iznimno dopušteno postupati u stvarima u kojima je dr.postupak u tijeku.

I zadnje, za tijek ust-sudskog umješivanja ust-sudska tužba mora biti podnijeta u rok, dok to nije mjerodavno za pritužbu medijatoru, budući da je svejedno na koji je način došao do spoznaje o ugroženosti nečijeg prava.

Nadl. u kojem se područja važenja ta dva poretka sijeku je vezano za sljedeće probleme:a) upozoravanje na ispravnost postupanja: pred Ust.sudom ne dolazi u obzir,

ako se medijatoru ne priznaje ovlast upozoravati na ispravnost postupanja pred sudovima – pogotovo mu se takva ovlast ne bi mogla priznati što se tiče Ust.suda;

b) medijator ne bi smio slučaj ispitivati i umiješati se i prije nego što Ust.sud riješi stvar; to je zato što kao kriterij postupanja p.p. figuriraju „zakon, te pravičnost i moral“, na što ne može utjecati odluka Ust.suda o ustavnosti pobijane ali konačne odluke javno-pr.tijela;

c) odluka Ust.suda je obvezatna za medijatora kada se umješuje samo kada ga obvezuje motrište Ust.suda o ustavnosti odluke nekog javno-pr.tijela, a po pravičnosti i moralu onoliko koliko je to ustavno-pravno obuhvaćeno u smislu kako je to i koliko Ust.sud ispitivao i utvrdio.

Najteži će problemi nastupiti kada se pred Ust.sudom napada ust.tužbom odluka javno-pr.tijela koju je ono donijelo „a l'aimable au litige“ u smislu kakvog ranijeg umješivanja p.p.

Hrvatsko državljanstvo

Postoje 3 načela kada se uređuju razna pitanja u svezi sa stjecanjem državljanstva:- načelo krvne veze ili podrijetla (ius sanguinis), što znači da dijete stječe državljanstvo

svojih roditelja,- načelo područja (ius soli), što znači da dijete stječe državljanstvo one države na čijem

teritoriju se rodilo, bez obzira na državljanstvo svojih roditelja,- načelo prebivališta (ius domicili), što znači da pojedinac stječe državljanstvo one države

na čijem je teritoriju prebivao tijekom zakonom određenog vremena («kvalificirano prebivalište»).

Državljanstvo je pravna veza koja veže pojedinca uz određenu državu dajući mu osebujni uvjetovani pravni položaj.Međunarodno-pravni ideal je da svaki pojedinac ima državljanstvo i da ima samo jedno državljanstvo.

U suvremenim državama se mogu uočiti 3 tendencije vezano za stjecanje državljanstva:- da se gotovo nijedna država ne povodi isključivo za nekim od ta 3 načela;

73

- da obično svaka država uzima kao temeljno jedno od tih načela, stavljajući ga u odnos s druga dva načela;- da načelo prebivališta nije nikada samostalno primijenjeno, već samo uz neke dopunske kriterije.

Načelo podrijetla tradicionalno prevladava u zemljama Središnje i Istočne Evrope («emigracijske zemlje»), a načelo područja u zemljama Južne i Srednje Amerike («imigracijske zemlje»). RH primjenjuje načelo područja kao dopunu vladajućem načelu podrijetla.

Postoje 3 načina stjecanja državljanstva:1. po samom zakonu,2. prirođenjem – posredstvom upravnog akta – naturalizacija,3. opcijom (izjava volje pojedinca).

Vezano za 1. moguća 2 načina stjecanja:- po samom rođenju – dijete stječe državljanstvo svojih roditelja bez obzira na

mjesto rođenja ili njihovo prebivalište (načelo podrijetla), i/ili stječe državljanstvo države u kojoj se rodilo (načelo područja);

- stjecanje državljanstva udajom, pozakonjenjem, te promjenom državnih granica.

Vezano za 2. traži se:2) punoljetnost molitelja,3) prebivalište u određenom vremenskom trajanju,4) neka osobna svojstva, kao što su poznavanje jezika i kulture konstitutivnog

naroda,5) otpust iz ranijeg državljanstva ili jamstvo da će ga ishoditi. Može postojati i povlašteno prirođenje npr. za pripadnike istog konstitutivnog naroda, s obzirom na bračnu vezu,…

Vezano za 3. Zakon o hrvatskom državljanstvu priznaje pisanu izjavu kao naslov za stjecanje državljanstva, npr. od strane osobe kojoj je kao malodobnoj prestalo hrv. državljanstvo povodom otpusta njegovih roditelja.

Po našem Zakonu se određuje i za stjecanje i za prestanak hrv. državljanstva pristanak djeteta starijeg od 14 god.

Po hrvatskom pravu, okolnost sklapanja braka ima pravnog značaja u slučaju povlaštenog prirođenja, što znači da je propisano olakšano stjecanje hrv. državljanstva u tom slučaju.

Pozitivan sukob državljanstva je kad dvije ili više država jednog pojedinca smatraju svojim državljaninom – izaziva polipatridiju.Negativan sukob je kada dvije ili više država odriču pojedincu svoje državljanstvo – izaziva apatridiju.

Državljanstvo je temeljni pravni odnos između pojedinca i države.

Stjecanje drž.temeljem načela područja u RH je drugorazredno i na taj način se omogućuje stjecanje drž.djeci rođenoj ili nađenoj u RH čiji roditelji su bez drž.ili nepoznatog drž. Takvi slučajevi su malobrojni i ako se do navršene 14.g. utvrdi da su djetetu oba roditelja strani državljani, tada takvom djetetu prestaje hrv.drž.

Po hrvatskom Zakonu o državljanstvu, postoji načelo prvenstva (isključivosti) hrvatskog državljanstva, što znači da se državljanin RH koji ima i strano državljanstvo, smatra pred tijelima državne vlasti i dr. tijelima isključivo hrvatskim državljaninom.

Stjecanje hrvatskog državljanstva

Hrvatsko državljanstvo se stječe:

74

- podrijetlom,- rođenjem na teritoriju RH (dopunski karakter),- prirođenjem (dopunski karakter),- po međunarodnim ugovorima.

Stjecanje hrv. držav. s naslova podrijetla (krvna veza) – najzastupljenije načelo na svijetu. Dijete stječe podrijetlom hrv. drž.:- ako su mu oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani,- ako je jedan od roditelja u trenutku njegova rođenja hrv. državljanin, a dijete je rođeno

u RH (načelo podrijetla dopunjuje se načelom područja),- čiji je jedan od roditelja u trenutku njegova rođenja hrv. državljanin, drugi bez

državljanstva ili nepoznatog državljanstva, a dijete je rođeno u inozemstvu (dopuna načela podrijetla s pravilom o pogodovanju stjecanja i posjedovanja državljanstva).

Podrijetlom stječe hrv. državljanstvo i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako ga po odredbama posebnog zakona posvoje hrv. državljani srodničkim posvojenjem. Takvo dijete će se smatrati hrv. državljaninom od trenutka rođenja.

Podrijetlom stječe hrv. državljanstvo i dijete rođeno u inozemstvu čiji je jedan roditelj hrv. državljanin u trenutku njegova rođenja ako do navršene 18. god. bude prijavljeno radi upisa kao hrv. državljanin kod nadležnog tijela RH u inozemstvu ili u RH ili se nastani u RH (dopuna načela podrijetla načelom prebivališta). Međutim, dijete rođeno u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njegovog rođenja hrv. državljanin, a koje ne udovoljava neku od navedenih pretpostavki, stječe hrv. državljanstvo ako bi ostalo bez državljanstva (dopuna načela podrijetla načelom pogodovanja stjecanja, tj. posjedovanja državljanstva). Takvo dijete će se smatrati hrv. državljaninom od trenutka rođenja.

Vezano za posvojenje djeteta, po prvi put u našoj pravnoj povijesti se propisalo da strano dijete kojeg posvoje hrv.državljani može steći drž. podrijetlom, a ne prirođenjem, i to bez obzira gdje je rođeno. Za takvo stjecanje drž. se moraju ispuniti 3 pretpostavke:

a) da je riječ o djetetu koje nema drž.ili je stranog drž.,b) da su takvo dijete posvojili roditelji koji su hrv.drž.,c) da je riječ o srodničkom posvojenju.

U slučaju prestanka braka uslijed smrti oca ili po nekom drugom naslovu, dijete koje bude rođeno u roku od 300 dana od prestanka braka ima pravni položaj bračnog djeteta, pa ako su otac i majka hrv. državljani i dijete će se smatrati hrv. državljaninom od svog rođenja. Isto važi i ako se dijete rodi izvan braka, s tim što će za utvrđivanje njegovog državljanstva ovisiti o utvrđivanju očinstva.

Kada je djetetov otac nepoznat, a majka mu je hrv. državljanka, dijete će steći, bez obzira gdje je rođeno, po propisima Konvencije UN-a o pravima djeteta (1959) i odredaba Pakta o građanskim i političkim pravima (1966) hrv. državljanstvo.

Slučajevi državljanstva djeteta čiji je samo jedan od roditelja hrv. državljanin:a) slučaj državljanstva djeteta koje je rođeno u RH – stječe hrv.drž. ako se rodi u RH;b) dijete koje je rođeno u inozemstvu – ne stječe bezuvjetno hrv.drž. Hoće li takvo

dijete slijediti u državljanstvu svog hrvatskog roditelja ovisi o državljanskom položaju drugog roditelja:

- slučaj da je drugi roditelj bez drž. ili je nepoznatog drž: ako je dijete rođeno u inozemstvu, dijete će ex lege steči hrv.drž. podrijetlom;

- slučaj da je drugi roditelj strani državljanin – može steći hrv.drž. po načelu podrijetla u 2 alternativna slučaja, a to je ili da do navršene 18.god. bude prijavljeno kao hrv. drž. kod nadležnog tijela RH ili da se nastani u RH (spoj načela podrijetla s načelom upisa i prebivališta);

- slučaj da je drugi roditelj strani državljanin a dijete bi ostalo bez drž. – steći će hrv.drž. po načelu podrijetla iako ne udovoljava nekoj od pretpostavki iz prethodnog slučaja.

75

Stjecanje hrvatskog državljanstva rođenjem na teritoriju RH – hrv.drž. stječe i dijete koje je rođeno ili nađeno u RH, kada su mu oba roditelja nepoznata ili su nepoznatog državljanstva ili su bez drž., s tim da će dijete prestati biti hrv. državljaninom ako se do navršene 14.god. utvrdi da su mu oba roditelja strani državljani. Ovaj način se temelji na načelu područja.

Stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem/naturalizacijom – poseban način stjecanja drž. posebnim upravnim aktom nadležnog tijela donijetog na molbu stranca koji želi steći hrv.drž. Postoje 2 vrste prirođenja: Prirođenje redovitim putem – stranac podnosi pisani zahtjev koji mora biti jasan i obrazložen. Taj zahtjev (izjava) mora biti vlastoručno potpisana i ovjerena i može se dati na zapisnik u nadl. tijelu – diplomatskom ili konzularnom predstavništvu RH ili putem punomoćnika. U RH zahtjev se podnosi nadležnoj policijskoj upravi ili postaji. Stranac mora udovoljavati sljedećim pretpostavkama:

a) da je navršio 18 god. i da nije lišen poslovne sposobnosti,b) da ima otpust iz stranog drž. ili dokaz da će ga dobiti ako bude primljen u hrv.drž.,c) da je do podnošenja zahtjeva ima prijavljen boravak najmanje 5 god. neprekidno u

RH,d) da poznaje hrv. jezik i latinično pismo,e) da se iz njegovog ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u

RH te da prihvaća hrv. kulturu.Vezano za b), može se pojaviti situacija da strana država ne dopušta otpust ili da za otpust postavlja pretpostavke kojima se neće moći udovoljiti. U takvom slučaju će biti dostatnim da zainteresirani pojedinac izjavi da se odriče stranog drž.Može se pojaviti i situacija da će se strancu koji je podnio zahtjev za hrv.drž. izdati «zajamčenje primanja u hrv.drž.» - ono se smije izdati ako stranac u trenutku podnošenja zahtjeva nema otpust iz stanog drž. ili nema dokaz da će ga dobiti.

Prirođenje pod pogodovnim pretpostavkama – znači ili da se neke od redovitih pretpostavki ublažuju (npr. duljina stalnog boravka) ili da se uslijed nekih drugih okolnosti (npr. okolnost da je neki pojedinac pripadnik hrv. naroda) izostavlja kao pretpostavka.«Pravi stranci» mogu biti pojedinci koji se rode u RH, koji su u braku s hrv.državljaninom i kojemu je odobreno trajno nastanjenje u RH, istaknuti znanstvenici, umjetnici, sportaši.Pripadnici hrv. korpusa su iseljenici, pripadnici hrv. naroda koji nemaju prebivalište u RH, hrv. državljani koji su tražili i ishodili otpust iz hrv.drž. radi stjecanja nekog stranog drž. (za obavljanje posla) – reintegracija. Drugi je slučaj reintegracije kada pojedinac kojemu je kao malodobnom prestalo hrv.drž. zbog otpusta ili odricanja (roditelja), može ponovno ga steći ako boravi u RH najmanje 1 god. te ako da pisanu izjavu da se smatra hrv.drž.

Prirođenje i maloljetna djeca – maloljetna djeca, čiji su roditelji stekli drž. s naslova prirođenja ili pod određenim pretpostavkama i samo jedan od njih, će steči hrv.drž:

a) ako hrv.drž. s naslova prirođenja stječu oba roditelja (čisto načelo podrijetla), ili b) ako hrv.drž. s naslova prirođenja stječe samo jedan od roditelja a dijete živi u RH

(spoj načela prebivališta s načelom podrijetla), ilic) ako hrv.drž. s naslova prirođenja stječe samo jedan od roditelja, drugi je bez drž. ili

je nepoznatog drž., a dijete živi u inozemstvu (pogodovanje drž. naspram ne-državljanstvu ili nepoznatom drž.).

Drugi slučaj je slučaj maloljetnog djeteta osobe koja je rođena u RH i stekla hrv.drž. s naslova pogodovanog prirođenja iako nije ispunjavala pretpostavke punoljetnosti i poslovne sposobnosti, ishođenja otpusta iz dotadašnjeg drž. te poznavanja hrv. jezika i latiničnog pisma – takvo dijete stječe hrv.drž. s naslova prirođenja kao i maloljetna djeca roditelja koji su stekli hrv.drž. s naslova prirođenja.

Treći slučaj je slučaj maloljetnog djeteta stranog drž. ili bez drž. kojeg je hrv. državljanin posvojio (s roditeljskim učinkom ??) – takav maloljetnik stječe hrv.drž. na zahtjev posvojitelja, iako ne bi ispunjavao pretpostavke ishođenja otpusta, kvalificiranog trajnog boravka te poznavanja hrv. jezika i latiničnog pisma.

76

Stjecanje hrvatskog državljanstva po međunarodnim ugovorima – prvenstveno se odnosi na bivše republike ex-Yu.

Prestanak hrvatskog državljanstva

Nije dopušteno hrvatskom državljaninu oduzeti hrv.drž. bez obzira na kaznena djela koja je možda počinio.

Hrv.drž. može prestati na sljedeće načine:a) otpustom, što znači raskidom državljanskog pravnog položaja pomoću

konstitutivnog i diskrecijskog akta nadležne državne vlasti; taj akt se smije donijeti samo na zahtjev zainteresirane osobe;

b) odricanjem, što znači raskidanje državljanskog pravnog položaja također pomoću konstitutivnog i diskrecijskog akta nadležne državne vlasti;

c) prema međ.ugovorima.

Prestanak otpustom – otpust se smije, ali ne mora dati, pojedincu koji podnese molbu i ispuni sljedeće pretpostavke:

a) da je navršio 18 god.,b) da je odslužio vojnu obvezu,c) da je podmirio dužne poreze, pristojbe i obveze prema fizičkim i pravnim osobama

u RH za koje postoji ovršni naslov,d) da je prema hrv. državljanima i prema pojedincima koji ostaju živjeti u RH pravno

uredio imovinske obveze iz bračnog odnosa i odnosa roditelja i djece,e) da ima strano drž. ili da je dokazao da će u slučaju otpusta iz hrv.drž. biti primljen

u strano drž.Otpust je antipod prirođenju – dok se kod prirođenja drž.stječe, kod otpusta ono prestaje. Tu nije riječ o GUBITKU, već o PRESTANKU drž.Otpust se neće moći odobriti pojedincu protiv kojeg se u RH vodi kazneni postupak zbog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili kada je u RH osuđen na kaznu zatvora dok kaznu ne izdrži.Kada pojedinac ne stekne strano drž. u roku od 1 god. od dana kojim je rješenje o otpustu objavljeno u NN, a nastavi živjeti u RH, rješenje o otpustu će se posebnim rješenjem poništiti na zahtjev tog pojedinca.Kada pojedinac koji se iseli iz RH ne stekne strano drž. u roku od 3 god. od dana iseljenja iz RH, rješenje o otpustu će se posebnim rješenjem poništiti, ali samo na zahtjev tog pojedinca i pod uvjetom da u naredne 3 god. obavijesti o tome diplomatsko ili konzularno predstavništvo RH ili izravno tijelo naležno za odlučivanje o otpustu.

Prestanak odricanjem – punoljetni hrv.državljanin se može odreći hrv.drž. jednostranom izjavom volje ako ima prebivalište u inozemstvu i ima strano drž.Pretpostavke za odricanje:

a) da je riječ o punoljetnom hrv.državljaninu,b) da hrv.drž.ima prebivalište u inozemstvu,c) da hrv.drž.ima i strano drž.

Moraju biti ispunjene kumulativno.

Otpuštanje iz hrv.drž. i maloljetna djeca – djetetu do 18.god. prestaje hrv.drž.otpustom:a) na zahtjev oba roditelja kojima je hrv.drž. prestalo otpustom, dakle djeci ne

prestaje drž. ex lege;b) na zahtjev roditelja kojemu je hrv.drž. prestalo otpustom, a drugi je roditelj strani

državljanin – također djeci ne prestaje drž. automatski.Neovisno je li a) ili b), uvijek se traži da djeca koja su starija od 14 god. daju svoj pristanak u pisanom obliku.

Odricanje od hrv.drž. i maloljetna djeca – djetetu do navršene 18.god. hrv.drž. prestaje odricanjem:

a) na zahtjev oba roditelja kojima je hrv.drž.prestalo odricanjem – djeci drž. ne prestaje automatski;

77

b) na zahtjev roditelja kojemu je hrv.drž. prestalo odricanjem a drugi je roditelj strani državljanin – opet djeci drž. ne prestaje ex-lege.

14 god. – pristanak.

Otpust / odricanje od hrv.drž. i posvojenje te reintegracijaDijete prije navršene 18.god. koje je posvojeno od stranih državljana će se otpustiti / prestati odricanjem iz hrv.drž. na zahtjev posvojitelja.Reintegracija se odnosi na bilo koju maloljetnu djecu kojoj je hrv.drž. prestalo po otpustu ili odricanju. Reintegracija znači mogućnost pojedinca kojemu je kao maloljetniku prestalo hrv.drž. s naslova otpusta ili odricanja da ga ponovno stekne, ali samo pod uvjetom da najmanje 1 god. boravi u RH i da pisanu izjavu da se smatra hrv.državljaninom (spoj načela prebivališta i davanja pisane izjave).

Ponovno stjecanje hrv.drž. – reintegracija – ima nekoliko slučajeva:a) r. pojedinaca kojima je hrv.drž. prestalo otpustom – za njih važi pravno uređenje

prirođenja,b) r. pojedinaca kojima je hrv.drž. prestalo otpustom a da pri tom nisu stekli strano

drž.,c) r. maloljetnih pojedinaca.

Bilo da je riječ o a), b) ili c), uvijek se traži osobna izjava.

Poslove državljanstva obavljaju nadležni uredi i službe policije – MUP-a, a rješenje o stjecanju i prestanku hrv.drž. donosi ministar unutarnjih poslova.U svezi sa stjecanjem ili prestankom hrv.drž. tipičnim poslovima se smatraju:

a) zaprimanje zahtjeva,b) provođenje postupaka oko stjecanja i prestanka drž.,c) provođenje prethodnih postupaka provjere pretpostavki za stjecanje hrv.drž.

prirođenjem, te za prestanak hrv.drž. otpustom, odricanjem ili po međ.ugovorima,d) poslovi u svezi s određivanjem naknadnih upisa u knjigu državljana,e) nadzor nad vođenjem evidencija o hrv.drž.

Rješenja o stjecanju i prestanku hrv.drž.tipični su upr.akti; odredbe Zakona o hrv.drž.se primjenjuju prvenstveno, a odredbe općeg upr.postupka podredno.

Trenutak stupanja na snagu pravnih učinaka stjecanja / prestanka hrv.drž. ovisi o pravnom naslovu stjecanja, pa tako:

a) s naslova prirođenja – hrv.drž. se stječe danom uručenja rješenja o primanju u drž.,

b) s naslova dane izjave – drž. se stječe danom davanja takve izjave,c) s naslova odricanja – drž. prestaje danom davanja izjave o odricanju,d) s naslova otpusta – drž. prestaje danom uručenja rješenja o otpustu.

U poslovima stjecanja ili prestanka drž. ministar unutarnjih poslova je ovlašten:a) donijeti povoljno rješenje o stjecanju ili prestanku drž.,b) donijeti nepovoljno rješenje,c) donijeti nepovoljno rješenje (odbiti zahtjev) i kada su sve pretpostavke za

stjecanje ili prestanak ispunjene, ali ocijeni da postoje razlozi od interesa za RH zbog kojih zahtjev treba odbiti.

Rješenje o primanju u hrv.drž. prirođenjem, kao i rješenje o otpustu imaju karakter konstitutivnog upravnog akta.Suprotno tome, rješenje o stjecanju hrv.drž. s naslova davanja pisane izjave, tj. prestanak odricanjem, imaju karakter deklaratornog upravnog akta.

Pojedince rođene u RH se upisuje u knjigu državljanina koju vodi matični ured općine u kojoj se nalazi mjesto rođenja te osobe.

78

Pojedince koji nisu rođeni u RH se upisuje u knjigu državljanina koju vodi matični ured općine u kojoj se nalazi prebivalište pojedinca koji podnosi zahtjev za stjecanje ili prestanak hrv.drž.

Pojedince koji nisu rođeni u RH niti imaju prebivalište u RH, a primljene su u hrv.drž. po odredbama Zakona, se upisuje u središnje evidencije koje vodi upravno tijelo Grada Zagreba nadležno za poslove opće uprave.

Matični ured općine ili nadležno diplomatsko ili konzularno tijelo izdaju domovnice – to je javna isprava kojom se dokazuje hrv.drž.

Hrv.drž. se dokazuje važećom osobnom iskaznicom, vojnom iskaznicom ili putovnicom. Ako nema nijednu od tih isprava, onda se dokazuje domovnicom.

Osobna stanja građana

Svrha prikupljanja osobnih podataka građana propisana je nizom zakona: Zakon o državnim maticama, Zakon o prebivalištu i boravištu građana, Zakon o hrvatskom državljanstvu, Zakon o osobnoj iskaznici, Zakon o matičnom broju, Zakon o osobnom imenu, Zakon o popisima birača, Zakon o tajnosti podataka.

Evidencije (očevidnici) o osobnim stanjima građana se vode putem državnih matica. Činjenice koje se upisuju u matične knjige su: činjenice rođenja, zaključenja braka, smrti (proglašenja nestalog umrlim). Za te činjenice važi zakonska predmnijeva o istinitosti – praesumptio iuris.Poslove vođenja osobnih stanja građana se obavljaju preko ureda državne uprave u županijama (Gradu Zagrebu) nadležnim za poslove opće uprave, a državne matice neposredno vode državni službenici – matičari.Državne matice se vode u 2 primjerka na propisanom obrascu. Drugi primjerak je prijepis prvog primjerka. Izvornik čuva matičar, a drugi primjerak nadležni ured državne uprave, s tim što se izvornik i prijepis ne smiju čuvati u istoj zgradi, a podatke s magnetskog medija u zgradi u kojoj se obavlja automatska obrada podataka. Državne matice kojima je zadnji upis stariji od 100 god. čuva Hrvatski državni arhiv.

O osobnim stanjima građana vode se: matica rođenih, vjenčanih i umrlih.Uz svaku državnu maticu vode se i knjige pomoćnih evidencija.

Postoje 2 vrste upisa u državnu maticu:1. temeljni upis – to je upis činjenice rođenja u maticu rođenih, zaključenja

braka u maticu vjenčanih i smrti u maticu umrlih;2. naknadni upisi i bilješke.

U maticu rođenih se, kao temeljni upis, upisuju podaci o rođenju – ime i prezime i spol djeteta, dan, mjesec, godina, sat i mjesto rođenja, narodnost i državljanstvo, a zatim podatke o roditeljima: ime i prezime, datum i mjesto rođenja, narodnost, državljanstvo, zanimanje, prebivalište i adresa stanovanja.Kada je dijete rođeno u zdravstvenoj ustanovi, ta ustanova je dužna prijaviti rođenje djeteta, a kada je dijete rođeno izvan zdravstvene ustanove, otac djeteta ili osoba u čijem je stanu dijete rođeno ili majka kad za to bude sposobna ili babica ili liječnik koji je sudjelovao pri porodu su dužni prijaviti rođenje djeteta.Činjenica rođenja se prijavljuje 15 dana od dana rođenja, a kada je dijete mrtvo rođeno onda u roku od 24 sata od sata rođenja.Ime i prezime djeteta se prijavljuje najkasnije 2 mjeseca od dana rođenja.Činjenicu rođenja djeteta koje je nađeno i čiji roditelji nisu poznati, se upisuju u maticu rođenih mjesta gdje je nađeno.

79

U maticu vjenčanih kao temeljni upis upisuje se podatke o ženiku i nevjesti, podatke o njihovim roditeljima, ime i prezime službene osobe pred kojom je brak zaključen, ime i prezime matičara, ime i prezime te prebivalište sudskog tumača ako je njegova prisutnost bila potrebna.

U maticu umrlih kao temeljni upis se upisuje ime i prezime te spol, dan te mjesec i godina, kao i sat te mjesto smrti, dan, mjesec, godina i mjesto rođenja te bračno stanje, narodnost i državljanstvo, zanimanje te prebivalište i adresa stanovanja, JMBG, ime i prezime bračnog druga i njegovo prezime prije zaključenja braka ako je umrli bio u braku te roditelja kao i osobe/ustanove koja je prijavila smrt, proglašenje nestale osobe umrlom i činjenicu smrti utvrđenu u izvanparničnom postupku.Činjenica smrti mora se prijaviti u roku od 3 dana od dana smrti, a kada je posebnim propisom određen rok kraći od 3 dana za sahranu, tada se činjenica smrti mora prijaviti prije sahrane.Sahrana se smije obaviti tek nakon dozvole nadležnog tijela državne uprave i prije prijavljivanja činjenice smrti matičaru, ako prijavu nije bilo mogućim podnijeti iz opravdanih razloga.

Pravo uvida u drž.matice, u nazočnosti matičara, dopustit će se osobi na koju se ti podaci odnose ili članovima uže obitelji ili posvojitelju ili skrbniku, a dr.osobi samo kada za to ima na zakonu zasnovan pravni interes.

Osobno ime sastoji se od imena i prezimena, s tim što se ime ili prezime može sastojati i od više riječi, ali kada se koristi u pravnom odnosu, ime i prezime smije sadržavati najviše 2 riječi. Odredbama posebnog zakona nisu uređena pitanja i osobne uporabe pseudonima, umjetničkih imena, nadimaka, akademskih naziva i sl. zato što to nisu sastavni dijelovi osobnog imena.

Kod zaključenja braka, bračni drugovi se mogu sporazumjeti:a) da svaki zadrži svoje prezime,b) da kao zajedničko prezime uzmu jedno od njih,c) da kao zajedničko prezime uzmu oba svoja prezimena – u tom slučaju će se

odlučiti koje će se prezime koristiti na 2. mjestu,d) da samo jedan od njih svom prezimenu doda i prezime drugog bračnog druga.

Matičar koji je izvršio upis činjenice vjenčanja u maticu vjenčanih, dužan je u roku od 3 dana od dana upisa dostaviti izvadak iz matice vjenčanih matičaru koji vodi maticu rođenih za osobe koje su zaključile brak, radi naknadnog upisa ove činjenice u maticu rođenih.

Osobno ime djetetu određuju roditelji sporazumno, s tim što smiju odrediti da dijete nosi prezime oba roditelja ili samo jednog od njih. Ako se roditelji ne mogu sporazumjeti o osobnom imenu djeteta, određuje ga tijelo nadležno za poslove skrbništva, a isto je i s određivanjem osobnog imena djeteta čiji su roditelji nepoznati.Za sve ostale slučajeve važe ova pravila:

a) kada jedan od roditelja nije više živ ili ne može vrštiti roditeljsko pravo ili je nepoznat, osobno ime djetetu određuje drugi roditelj;

b) kada oba roditelja nisu živi ili ne mogu vršiti roditeljsko pravo, osobno ime djetetu će odrediti osoba kojoj je povjereno skrbništvo o djetetu;

c) posvojenom djetetu osobno ime određuju posvojitelji, s tim što posvojenik dobiva zajedničko prezime posvojitelja, a ako ga nemaju, onda će se odrediti prezime u skladu s odredbama posebnog zakona.

Osobno ime se može promijeniti u upravnom postupku koji se pokreće sa zahtjevom za promjenu osobnog imena, odlukom tijela opće uprave one županije u kojoj se nalazi mjesto prebivališta podnositelja zahtjeva.Zahtjev za promjenom osobnog imena mora sadržavati razloge zbog kojih se promjena traži, dok prijedlog novog imena mora ukazivati na opravdanost zahtjeva. Zahtjev za promjenom osobnog imena kao i novo ime se objavljuju na oglasnoj ploči kako bi svaki

80

građanin imao pravo u roku od 30 dana iskazati svoje protivljenje. Promjena osobnog imena se ne može odobriti osobi protiv koje se vodi kazneni postupak niti osuđenoj osobi, kao ni osobi za koju se utvrdi da je podnijela zahtjev radi izbjegavanja zakonom utvrđenih obveza.

Rješenje o promjeni osobnog imena dostavlja se odmah po njegovoj pravomoćnosti nadležnom matičnom uredu. Nakon što izvrši promjenu imena u matičnim knjigama, matičar će odmah dostaviti obavijest o promjeni osobnog imena tijelima koja vode evidencije o građanima. Punoljetne osobe kojima je odobrena promjena imena nemaju pravo podnijeti novi zahtjev za promjenu imena prije isteka roka od 5 god. od dana s kojim se upiše promjena imena u matične knjige. Ovo ograničenje se ne odnosi na vršenje prava supružnika da se vrati na prezime koje je imao prije zaključenja braka – može u roku od 6 mjeseci od prestanka braka dati izjavu o tome matičaru nadležnom po mjestu prebivališta.

Maloljetnom djetetu promijenit će se osobno ime na zahtjev roditelja ili posvojitelja, a na zahtjev skrbnika samo uz suglasnost tijela nadležnog za poslove skrbništva. Osobno ime maloljetnog djeteta čiji roditelji ne žive u braku promijenit će se na zahtjev roditelja kod kojeg dijete živi, ali uz suglasnost drugog roditelja, a ako on ne da suglasnost, onda odluku donosi tijelo nadležno za poslove skrbništva.Međutim, suglasnost drugog roditelja neće biti potrebna ako mu prebivalište nije poznato ili mu je oduzeta poslovna sposobnost ili mu je oduzeta roditeljska skrb.Za promjenu osobnog imena djetetu starijem od 10 god. traži se njegov pristanak.

Postoje 2 vrste matičnog broja: a) JMBG za hrvatske državljane, ib) matični broj stranaca s kvalificiranim prebivalištem u RH.

JMBG se sastoji od 6 skupina:1. skupina: dan rođenja (2 znamenke),2. skupina: mjesec rođenja (2 znamenke),3. skupina: godina rođenja (3 znamenke).4. skupina: broj registra (2 znamenke),5. skupina: kombinacija spola i rednog broja za osobe rođene istog datuma (3

znamenke),6. skupina: konrolni broj (1 znamenka).

4. skupinu čine oznake od 30 do 39 prema kojima se utvrđuje registracijsko područje u kojem je matični broj određen, a čini ga jedinica lokalne samouprave.JMBG određuje po službenoj dužnosti policijska uprava ili policijska postaja MUP-a.

Matični br.građanina je brojčano izražena identifikacijska oznaka hrv.državljana i stranaca koja služi za povezivanje podataka u službenim očevidnicima.

Matični broj stranca određuje se strancu kojem je u RH odobreno trajno nastanjenje, boravak s poslovnom vizom ili priznat pravni položaj izbjeglice. Sastoji se isto od 13 znamenki svrstanih u 6 skupina, s tim što 4. skupinu čini oznaka 03 za sva registracijska područja, osim u slučaju korištenja rednog broja za isti datum rođenja, kada se umjesto 03 koristi 00.

Matični broj stranca određuje po službenoj dužnosti policijska uprava ili postaja nadležna prema mjestu prebivališta ili boravišta stranca, a za stranca do 18. god. koji nije zaključio brak niti se nalazi u radnom odnosu – nadležna prema mjestu prebivališta ili boravišta njegovih roditelja ili zakonskih zastupnika.

Pogrešno određeni matični broj se poništava i određuje novi. Kada se greškom odredilo dva ili više matičnih brojeva, koristi se onaj koji se prvi odredio, osim u slučaju da je kasnije određeni broj upisan u javne isprave.

81

Osobna iskaznica je javna isprava kojom građanin dokazuje identitet, hrvatsko državljanstvo, datum i mjesto rođenja, mjesto prebivališta i adresu stanovanja. Svaka osoba starija od 16 god. je dužna imati osobnu iskaznicu, ali pravo na nju imaju i osobe mlađe od 16 god.

OI izdaje nadležno tijelo – policijska uprava ili postaja, nadležna prema mjestu prebivališta osobe kojoj se izdaje. Zahtjev za izdavanje ili zamjenu OI podnosi se u roku od 30 dana nakon navršene 16.god. ili nakon proteka važenja iskaznice.

Izdaje se s rokom važenja od 10 god, s tim što se osobama mlađim od 27 god. izdaje s rokom važenja od 5 god, a osobama starijim od 65 god. s trajnim rokom važenja.

Građanin je dužan podnijeti zahtjev za zamjenu OI:a) u slučaju promjene bilo kojeg podatka u OI,b) kada je oštećena ili dotrajala,c) kada fotografija više ne odgovara izgledu građanina.

Ne mora se mijenjati u slučaju promjene prebivališta i adrese stanovanja, ako se na obrascu ima dosta mjesta za upis promjena.

Nadležno tijelo je dužno OI odmah izdati, a najkasnije u roku od 15 dana od dana primitka zahtjeva. Kada je ne izda odmah, dužno je izdati potvrdu koja služi kao dokaz da je podnesen zahtjev.

Dužnosti građanina u vezi s OI:a) mora je imati uz sebe i dati na uvid zakonom ovlaštenim osobama,b) kod nadl. tijela ishoditi upis promjene podataka o prebivalištu i adresi stanovanja,

kao i promjene ostalih podataka, i to u roku od 30 dana od kada je promjena nastala.

Nova OI se može izdati tek kad se utvrdi da su gubitak, nestanak ili krađa oglašeni u NN o trošku građanina.

Prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi.Boravište je mjesto uobičajenog ili privremenog boravljenja; to je mjesto u kojem građanin trajnije boravi, bez namjere da se u tom mjestu naseli; privremeno boravište je mjesto u kojem se građanin zadržava do 30 dana.

Hrvatskom državljaninu koji nema prebivalište u RH policijska uprava ili postaja će odrediti prebivalište prema mjestu, i to:

a) u kojemu se naselio s namjerom da se u njemu stalno nastani, ako nisu ispunjeni i dr. uvjeti koje zakon propisuje;

b) njegovog uobičajenog boravišta, kada se prebivalište ne može odrediti prema mjestu u kojem se naselio s namjerom da se u njemu stalno nastani;

c) prebivališta njegovog bračnog druga kada se preb. ne može odrediti kako je to naprijed naznačeno;

d) prebivališta njegovih roditelja, kada se preb. ne može odrediti...;e) u kojem je upisan u matičnu knjigu rođenih, kada se preb....

Maloljetnicima koji nisu zaključili brak preb. se utvrđuje prema posljednjem zajedničkom preb. njihovih roditelja, a kada roditelji nemaju zajedničko preb. ili nisu u braku, onda prema preb. roditelja koji vrši roditeljsko pravo; kada nad takvim osobama roditelji ne vrše roditeljsko pravo, njihovo preb. se određuje prema preb. njihova zakonskog zastupnika. Isto važi za određivanje preb. poslovno nesposobnih osoba.

Građani su dužni prijaviti i odjaviti prebivalište, prijaviti uobičajeno boravište i prijaviti promjenu adrese stanovanja, s tim što važi ovo:

a) za osobe bez poslovne sposobnosti takve prijave i odjave podnose njihovi roditelji, tj. zakonski zastupnici,

82

b) vojne osobe koje stanuju u vojarnama, osobe smještene u posebne građevine MUP-a, te osobe smještene u zdravstvenim i sl. ustanovama, kao i u kazneno-popravnim domovima, ne podnose prijave i odjave.

Prijavu prebivališta i promjene adrese stanovanja podnose se u roku od 8 dana od dana odjave prijašnjeg prebivališta, tj. promjene dotadašnje adrese stanovanja. Građani su dužni prijaviti uobičajeno boravište u mjestu u kojem namjeravaju boraviti duže od 30 dana, i to najkasnije u roku od 8 dana od dana dolaska u mjesto uobičajenog boravišta. Podnose se polic.postaji / upravi nadl.prema mjestu u kojem se želi prijaviti ili odjaviti preb., prijaviti uobičajeno boravište ili promjenu adrese stanovanja. Uz prijavu preb.građanin je dužan podnijeti i potvrdu o odjavi ranijeg preb.

Putna isprava je javna isprava kojom se dokazuje identitet i hrv. državljanstvo.Vlada RH može odrediti:

a) da za putovanje u pojedine države putna isprava nije potrebna,b) da je za putovanje u pojedine države potrebno i odobrenje za putovanje u

inozemstvo (viza).

Putne isprave su: putovnica, zajednička putovnica, diplomatska putovnica, putni list, kao i putne isprave koje se izdaju povodom međunarodnih ugovora.

Osoba mlađa od 14 god. koja nema putovnicu može na zahtjev roditelja ili dr. zakonskog zastupnika biti upisana u putovnicu jednog ili oba roditelja ili zak.zastupnika.

Putovnica je posebna vrsta putne isprave koja se izdaje za neograničen broj putovanja u inozemstvo.

Zajednička putovnica se izdaje grupi osoba – najmanje 5 a najviše 50 za jedno putovanje u određene države. Osobe upisane u zajedn.putovnicu moraju tokom putovanja imati sa sobom ispravu o identitetu, a vođa puta putovnicu. Važi najdulje 1 god.

Diplomatske i službene putovnice važe za neograničen broj putovanja. Može ih se izdati i članu uže obitelji koji živi u zajedničkom kućanstvu s osobom koja posjeduje tu putovnicu. Važi najdulje 5 god.

Putni list se izdaje građaninu koji boravi u inozemstvu bez putne isprave, radi povratka u zemlju. Istim putnim listom se mogu koristiti i bračni drug i djeca, ali samo kad su upisani u putni list u koji su unijete njihove fotografije. Važi najdulje 30 dana.

Viza je odobrenje za put u inozemstvo. Izdaje se za jedno ili više putovanja u države koje su u vizi naznačene. Stanovite putne isprave mogu takvo svojstvo steći samo kada su predviđene vizom:a) Pomorska knjižica je isprava kojom se dokazuje stručna sprema člana posade broda, njegovo zdravstveno stanje, svojstvo u kojem je član posade ukrcan na brod te trajanje zaposlenja na brodu; u njoj se nalazi viza za putovanje u inozemstvo i služi kao putna isprava izdana od lučke kapetanije.

b) Brodarska knjižica – isto kao pomorska knjižica.

Putovnica se izdaje s rokom važenja od 10 god. Osobama mlađim od 27 god. se izdaje s rokom važenja od 5 god, a djeci rok od 2 god. Upis djeteta u putovnicu roditelja ili zak. zastupnika važi 2 god.

Izdavanje putnog lista se ne smije odbiti u ovim slučajevima:a) da putnu ispravu traži vojni obveznik – novak, ako je to u svom odobrenju odredilo

nadležno vojno tijelo,b) kada se po dozvoli suda ili nadležnog vojnog tijela putovnica izdaje u slučajevima

kada se to može odbiti,c) kada nadležno tijelo utvrdi da postoje naročito opravdani razlozi da se putovnica

izda, premda postoje razlozi zbog kojih se zahtjev može odbiti, npr. opravdana

83

sumnja da će podnositelj zahtjeva djelovati protiv propisa o zabrani ili ograničenju uvoza, izvoza, prijevoza ili raspačavanja opojnih sredstava, razlozi nacionalne sigurnosti,…

Za ostale putne isprave važi i to:a) zajedn.putovnica izdaje se s rokom važenja odnosno na vrijeme koje je potrebno

za put u inozemstvo, ali najduže do 1 g.;b) putni list izdaje se s rokom važenja, odnosno na vrijeme koje je potrebno za

povratak u RH, ali najduže do 30 dana;c) dipl.i služb.putovnicu izdaje se s rokom važenja do 5 g.;d) vizu za pomorsku i brodarsku knjižicu izdaje se s rokom važenja koji je propisan za

putovnicu.

Građaninu koji boravi u inozemstvu neprekidno duže od 3 mjeseca, putovnicu može izdati i diplomatsko poslanstvo ili konzularni ured RH, ali i građaninu kojemu je putovnica nestala u inozemstvu, a prijeko je potrebno da u inozemstvu ostane dulje od 30 dana iz opravdanih razloga.

Vezano za postupak izdavanja putnih isprava:a) izdaju se na propisanim obrascima,b) obrasci se tiskaju na hrv. i latiničnom pismu, uz to i na eng. i franc., ali se

popunjavaju samo na hrv.,c) zahtjev za izdavanje putne isprave podnosi na propisanom obrascu,d) uz zahtjev stavlja se na uvid osobna iskaznica ili dr. isprava iz koje se može

utvrditi identitet i državljanstvo podnositelja zahtjeva,e) nadležno tijelo je dužno riješiti zahtjev najkasnije u roku od 15 dana, a iznimno u

hitnim slučajevima i odmah, u roku od 24h.

Zahtjev za izdavanje putne isprave i vize će se odbiti podnositelju za kojeg se opravdano sumnja da će:

a) izbjeći nazočnost u kaz. postupku ili izvršenje presude kojom mu se izrekla kazna zatvora u trajanju dužem od 3 mjeseca ili mjeru sigurnosti obveznog liječenja,

b) izbjeći izvršiti dospjelu imovinsku obvezu iz bračnog odnosa ili odnosa roditelja i djece ili dr. obvezu za koju postoji ovršni naslov,

c) izbjeći vojnu obvezu.

Rješenje o oduzimanju putne isprave, kao i rješenje o odbijanju izdavanja putne isprave i vize, donosi tijelo koje je nadl.za izdavanje odnosnih isprava. O žalbi protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za izdavanje, odnosno o oduzimanju putne isprave koje donese dipl.poslanstvo ili konzularni ured RH, rješava komisija MUP-a.

Nadzor državne granice je skup upravnih mjera koje poduzimaju nadležna policijska tijela u svrhu zaštite i osiguranja državne granice i nesmetanog i sigurnog odvijanja prometa preko državne granice.Državna granica je prostor koji se rasprostire nad zemljinom površinom u visinu, na površini tla i u dubinu zemlje.U uspostavljanju i provođenju nadzora od središnje je važnosti utvrditi:a) Osobama koje se nađu na području graničnog prijelaza se nalaže pridržavati se propisa o prelaženju državne granice te na zahtjev ovlaštene službene osobe granične policije dati podatke o okolnostima koje su u svezi s prelaskom državne granice.b) Pograničnoj policiji se priznaju ovlasti koje se tiču nadzora prelaženja državne granice i samog graničnog prijelaza, unošenja i iznošenja oružja i streljiva preko granice, te zaštita i osiguranje granice.Ministar unutarnjih poslova je ovlašten uz suglasnost ravnatelja Carinske uprave, a u dogovoru s nadležnim tijelima susjedne države, radi predviđene učestalosti graničnog prometa u određeno vrijeme, dopustiti prelazak državne granice na graničnim prijelazima za međudržavni ili pogranični promet i putnicima u međunarodnom putničkom prometu, kao i na određenom mjestu izvan graničnog prijelaza.

Pripadnik granične policije ovlašten je:

84

a) tražiti na uvid isprave za osobe i stvari koje se traže za prelazak granice,b) u isprave za prelazak granice unositi datum prelaženja, podatak da je spriječen

ulazak u zemlju i dr. podatke,c) obavljati poslove nadzora osoba, prometa i stvari,d) davati potrebne podatke te izdavati naredbe za pravilno, nesmetano i brzo

odvijanje graničnog nadzora.

Ministar unutarnjih poslova je ovlašten:a) zabraniti ulazak stranaca u zemlju radi sigurnosti, kao i strancu kojem se ne može

utvrditi identitet,b) odobriti da se na određenim graničnim prijelazima, s obzirom na gustoću prometa,

povremeno ne provodi granični nadzor.

Zapovjednik plovila je dužan nakon pristajanja u luku prijaviti graničnoj policiji ili najbližoj policijskoj upravi svaku osobu bez valjane putne isprave.Zapovjednik plovila u međunarodnom prometu ne smije, osim u slučaju više sile, u obalnom moru RH, kao ni na njenim rijekama, jezerima i kanalima, ukrcati osobu bez valjane putne isprave.Članovi posade i putnici zrakoplova ne smiju napustiti područje graničnog prijelaza prije nego što se provede propisani granični nadzor.Zapovjednik zrakoplova u međunarodnom prometu koji se zbog više sile spusti izvan zrakoplovnog pristaništa otvorenog za međ.promet dužan je o slijetanju obavijestiti graničnu policiju.Pravne osobe koje koriste luke, riječna i zrakoplovna pristaništa, željeznička i prijevoznička poduzeća, vlasnik ili korisnik vozila, su dužni za vrijeme provođenja nadzora nad prelaskom državne granice osigurati uvjete za rad djelatnika koji obavljaju nadzor.

Stranac smije ulaziti u RH i boraviti na njenom teritoriju s važećom putnom ispravom u koju je unijeta viza ili odobrenje boravka.Strancu se smije ograničiti ili zabraniti kretanje na određenom području u RH radi zaštite pravnog poretka, nacionalne sigurnosti ili javnog zdravlja.Strancima je zabranjeno ustrojavanje političkih stranaka, ali smiju osnivati udruge po posebnim propisima.Stranac smije nabavljati, držati i nositi oružje i streljivo.

Stranom putnom ispravom se smatra sve ono što je nabrojano općenito za putnu ispravu, kao i putna isprava za izbjeglice, za osobe bez državljanstva i putni list za stranca.

Izdaje ju polic.uprava / postaja nadl.prema mjestu u kojem stranac ima preb./boravište, a putni list dipl.misija ili konz.ured RH. Putna isprava za stranca se izdaje s rokom važenja do 1g.

Putni list za stranca izdaje nadležno tijelo:a) za odlazak u inozemstvo - strancu kojem je prestalo hrv.državljanstvo, kao i

strancu koji je izgubio stranu putnu ispravu, a država čiji je državljanin nema svoje diplomatsko ili konzularno predstavništvo u RH;

b) za povratak u RH - strancu koji u inozemstvu izgubi putnu ispravu za strance izdatu od nadl. tijela ili diplomatskog ili konzularnog ureda RH, uz prethodnu suglasnost MUP-a;

c) nekom drugom strancu kojemu se može izdati putni list kada za to postoje opravdani razlozi – nadl. tijelo ili dipl./konz.ured RH, uz prethodnu suglasnost MUP-a.

Putna isprava se neće izdati strancu:a) protiv kojeg se vodi kazneni ili prekršajni postupak, osim ako postoji suglasnost

državnog tijela koje vodi postupak;

85

b) koji je osuđen na kaznu zatvora ili novčanu kaznu – dok ne izdrži kaznu ili je ne plati;

c) koji nije regulirao svoju dospjelu imovinsko-pravnu obvezu za koju postoji ovršni naslov;

d) kada takvo što iziskuju razlozi zaštite pravnog poretka, nacionalne sigurnosti ili javnog zdravlja.

Viza je odobrenje za ulazak, boravak ili tranzit preko zemlje.Izdaje se kao:

a) putna viza – za jedan ili više ulazaka u RH, i to za turistička, poslovna, osobna ili dr. putovanja s rokom važenja najdulje do 1 god. Neprekidan boravak ne smije biti dulji od 90 dana tijekom 6 mjeseci;

b) putnu vizu s rokom važenja dužim od 1 god., uz uvjet uzajamnosti, može se izdati osoblju dipl. ili konz. predstavništva strane države u RH;

c) iznimno, kada to iziskuju humanitarni, profesionalni ili osobni razlozi, putnu vizu za 1 ulazak i boravak do 15 dana smije izdati granična policija;

d) tranzitnu vizu izdaje se strancu za 1, 2 ili iznimno i više putovanja preko teritorija RH; izdaje se s rokom važenja najdulje do 6 mjeseci, i s takvom vizom stranac smije prigodom svakog putovanja u RH boraviti najdulje 5 dana, te se smije izdati samo strancu koji ima osigurani boravak u državi u koju putuje; i ovdje važi ono pod c) iznimno,…

e) zrakoplovno-tranzitna viza nije potrebna strancu koji za vrijeme tranzitnog leta u zrakoplovnoj luci u RH ne napušta zrakoplovno-tranzitni prostor ili zrakoplov, osim kada Vlada RH odredi potrebu izdavanja takve vize za državljane određenih država ili za putnike u određenim putnim smjerovima. Smije se izdati strancu za jedan ili više prolazaka kroz međ.tranzitni prostor zrakoplovne luke u kojoj prigodom svakog prolaska smije ostati najdulje 24h;

f) grupnu vizu se izdaje u pravilu grupi od 5 do 50 osoba za jedan ulazak ili tranzit preko RH, ali i većem broju osoba kad je riječ o turističkim grupama koje ulaze u RH na osnovi međ.ugovora. Na osnovi grupne vize za jedan ulazak može se boraviti najdulje 30 dana.

Viza se neće izdati strancu:a) koji ne ispunjava pretpostavke posjedovanja važeće putne isprave u koju je unijeta

viza ili odobrenje boravka;b) koji nema dostatna sredstva za uzdržavanje za vrijeme boravka u RH i za povratak

u državu iz koje je došao ili za putovanje u treću državu;c) koji je u tranzitu a ne ispunjava pretpostavke za ulazak u treću državu;d) kojemu je na snazi zaštitna ili sigurnosna mjera protjerivanja;e) koji nema potvrde o cijepljenju a dolazi s teritorija na kojem vlada epidemija

zaraznih bolesti;f) kada to iziskuju razlozi zaštite pravnog poretka, nacionalne sigurnosti ili javnog

zdravlja;g) za kojeg postoji opravdana sumnja da će njegov boravak biti povezan s činjenicom

kaznenih djela koja se proganjaju po službenoj dužnosti;h) kojega se u evidencijama nadležnih tijela vodi kao međunarodnog prijestupnika;i) koji se osobno ne odazove na poziv dipl.poslanstva ili konz.ureda.

Strancu koji nema važeću putnu ispravu, a dolazi radi turističkog ili poslovnog posjeta, PU nadležna za nadzor prelaženja državne granice može izdati graničnu propusnicu na podlozi isprave kojom se može utvrditi njegov identitet a koju je strancu izdala država čiji je državljanin. Izdaje se s rokom važenja od 3 mjeseca.

Nezakonitim prelaženjem državne granice smatra se slučajeve:a) kada stranac prijeđe ili pokuša prijeći državnu granicu izvan mjesta ili vremena

određenog za prijelaz granice;b) kada izbjegne ili pokuša izbjeći provođenje graničnog nadzora;c) kada prigodom prelaska granice uporabi tuđu, nevažeću, nevaljanu putnu ili dr.

ispravu;d) kada graničnoj policiji da neistinite podatke;

86

e) kada uđe u državu dok traje zaštitna ili sigurnosna mjera protjerivanja.

Stranac kojemu za ulazak ne treba viza, smije boraviti u RH najviše 90 dana u vremenskom razdoblju od 6 mjeseci.

Strancu se neće dopustiti izlazak kada:a) posjeduje tuđu, nevažeću putnu ili dr. ispravu;b) ne ispunjava pretpostavke za ulazak u drugu državu;c) postoji opravdana sumnja da namjerava izbjeći kazneno ili prekršajno gonjenje,

izdržavanje kazne, izvršavanje sudskog naloga, uhićenje ili ovršenje dospjele imovinsko-pravne obveze;

d) tako što iziskuju razlozi pravnog poretka, nacionalne sigurnosti ili javnog zdravlja.

Boravak stranca može biti:a) boravak do 90 dana – boravak stranca bez vize, s vizom ili graničnom

propusnicom;b) privremeni boravak – boravak radi rada, studiranja i školovanja, spajanja obitelji i

dr. opravdanih razloga;c) stalni boravak – odobrava se strancu koji do podnošenja zahtjeva za takav

boravak ima odobreni privremeni boravak neprekidno u trajanju od 5 godina, te strancu koji je u braku s hrv. državljaninom ili sa strancem koji ima odobreni stalni boravak.

Pravni naslovi za uživanje prava boravka u RH stranca ovise o dodatnim upr.aktima nadl.tijela:

a) privr.boravak – odobrenje nadl.tijela, s tim što to tijelo odlučuje uz prethodnu suglasnost ministarstva u čiji djelokrug spada svrha radi koje stranac traži boravak;

b) stalni boravak – odobrenje MUP-a;c) što se tiče odbijanja boravka strancu – stalni boravak se neće odobriti

strancu koji:1. je pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora,2. koji nema sredstava za uzdržavanje,3. koji nema osigurano stanovanje,4. koji nema zdr.osig.,5. za kojeg to iziskuju razlozi zaštite pravnog poretka i nac.sigurnosti ili javnog

zdravlja.d) što se tiče otkazivanja stalnog boravka strancu: koji je zbog kaz.djela osuđen na

bezuvjetnu kaznu zatvora do 6 mj.i dulje, te za kojeg to zahtijevaju razlozi zaštite...

e) što se tiče prestanka stalnog boravka strancu – kada mu se izreče zaštitna ili sigurnosna mjera protjerivanja; ako je u inozemstvu boravio neprekidno dulje od 6 mj, te za kojeg to zahtijevaju razlozi zaštite pravnog poretka...

Strancu kojeg se ne može prisilno udaljiti smije se odobriti „privremeni ostanak“ u zemlji, ali samo ako:

a) ima osiguran smještaj i sredstva za uzdržavanje, teb) ako je na takav način osigurano izvršenje obveze napuštanja države.

Takvom strancu smije se ograničiti kretanje samo na mjesto boravka i odrediti obvezu javljanja najbližoj pol.postaji, ali i to najdulje na 6mj.

Smatra se da stranac boravi nezakonito u RH ako ne posjeduje vizu ili odobrenje boravka. Dužan je odmah napustiti zemlju, s tim što važi:

a) da će se smatrati da je stranac napustio zemlju ulaskom u dr.državu u koju mu je odobren ulazak;

b) da stranac koji je pravodobno podnio zahtjev za produženje privremenog boravka smije ostati u zemlji do pravomoćnosti odluke o njegovom zahtjevu;

c) da državna tijela, pravne osobe i pojedince tereti dužnost da bez odgađanja obavijeste nadl. tijelo o strancu koji u zemlji nezakonito boravi;

87

d) da tijela koja protiv stranca pokrenu prekršajni ili kazneni postupak za djela koja se progone po služb.dužnosti tereti dužnost obavijestiti nadl.tijelo bez odgađanja o tome

Radi osiguranja prisilnog udaljenja stranca se smije uhititi i zadržati u prostorijama nadl. tijela, ali najdulje 12h, s tim što se strancu koji se nije mogao prisilno udaljiti ili strancu kojem se nije utvrdio identitet smije ograničiti sloboda kretanja i smjestiti ga u Prihvatni centar za strance pri MUP-u.

Osobna iskaznica se izdaje strancu kojem je odobren stalni boravak, odnosno privremeni boravak, a nema važeću putnu ispravu. Ministarstvo inozemnih poslova može izdati posebnu osobnu iskaznicu strancu koji je član dipl.ili konz.predstavništva strane države. Osobna iskaznica strancu kojem je odobren stalni boravak se izdaje na vrijeme od 5 god.Stranac je dužan vratiti izdatu OI nadl. tijelu:

a) kada se iseljava,b) kada mu prestane boravak,c) kada stekne hrv. državljanstvo.

Zahtjev za izdavanje OI za stranca ima pravo podnijeti stranac koji navrši 16g., međutim stranac kojem se odobri stalni boravak je dužan u roku od 30 dana od dana dolaska u mjesto boravka podnijeti takav zahtjev.

Vezano za strance koji u zemlji borave do 90 dana:- zdravstvene ustanove su dužne prijaviti stranca kojeg prime na liječenje u roku od

24h nadležnom tijelu;- pravne osobe i pojedinci koji pružaju usluge smještaja strancima, a i osobe kod

kojih stranci dolaze u posjet, dužni su nadl. tijelu prijaviti boravak stranca u roku od 12h od trenutka davanja usluge.

Za dopustivost rada stranaca važe ova načela i pravila:a) da se radna dozvola izdaje u sklopu godišnje kvote koju utvrđuje Vlada na

prijedlog ministra rada, u skladu s migracijskom politikom i uz uvažavanje stanja na tržištu rada;

b) da se godišnjom kvotom utvrđene radne dozvole izdaju određenim redoslijedom, i to najprije za produživanje već izdanih radnih dozvola, a zatim za novo zapošljavanje, s tim što se u kvotu ne uračunavaju radne dozvole izdane određenim strancima, npr. za rad dnevnih migranata;

c) da se o zahtjevu za izdavanje radne dozvole od strane nadl. tijela donosi rješenje, a da se ugovor o radu ili dr. sukladni ugovor treba sklopiti u pisanom obliku prije početka rada, a najkasnije u roku od 15 dana od dana izdavanja radne dozvole;

d) da se radna dozvola izdaje na određeno vrijeme s rokom važenja koji je jednak vremenu za koje se sklapa ugovor o radu, najduže na 2 god.;

e) da se o zahtjevu za produženje radne dozvole i za produženje privremenog boravka odlučuje istodobno;

f) da stranac na temelju izdane radne dozvole smije raditi u RH samo na onim poslovima za obavljanje kojih je sklopio ugovor o radu;

g) da se odredbe Zakona o radu stranaca ne primjenjuju na stranca člana dipl.ili konz.ureda.

Uspostavjen je i institut „privr.zadržavanja isprava za dokazivanje identiteta stranaca“ u slučajevima:

a) stranca za kojeg postoje osnove sumnje da je počinio kaz.djelo za koje se goni po služb.dužnosti ili prekršajno djelo;

b) stranca koji nije izvršio svoju dospjelu imov-pravnu obvezu;c) kada to iziskuju razlozi zaštite pr.poretka, nac.sigurnosti ili javnog zdravlja.

Očevidnike o kretanju i boravku stranaca vode, svako unutar svog djelokruga nadl. tijelo (polic.uprava / postaja), odnosno dipl.poslanstvo ili konzularni ured RH, a očevidnike u stvarima odobravanja utočišta – MUP.

88

Pravo na utočište / azil neće se priznati strancu za kojeg proizlazi:a) da je počinio zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti,b) da je počinio teško nepolitično kazneno djelo izvan RH prije nego što je u nju

došao,c) da je sudjelovao u planiranju, financiranju, organiziranju, izvršavanju terorističkih

djelatnosti ili u pružanju utočišta sudionicima takvih djelatnosti,d) da je kriv za postupke koji su u suprotnosti sa svrhama i načelima UN-a,e) koji trenutno prima zaštitu ili pomoć tijela UN-a, osim UNHCR-a,f) osobama kojima nadležna tijela RH priznaju ista prava i obveze kao i njenim

državljanima.

Za priznavanje prava u stvarima priznavanja na dobivanje azila općenito se primjenjuje Zakon o općem upravnom postupku, osim kad Zakon o azilu što drugo uređuje:

a) da tražitelj azila nema pravo podnijeti zahtjev za odobravanje boravka;b) da u posebnim slučajevima policija smije tražitelju azila ograničiti slobodu

kretanja; c) da se razlikuje slučajeve u kojima se zahtjev tražitelja azila odbacuje (npr. kada

dolazi iz sigurne treće zemlje), od slučajeva kada se njegov zahtjev odbija (npr. kada je neutemeljen – slučajevi prijevare i zlouporabe postupka);

d) da je u postupku priznavanja azila javnost uvijek isključena;e) da je žalba protiv rješenja ministra unutarnjih poslova uvijek dopuštena na

posebno upravno Povjerenstvo vlade i da je uvijek dopušteno voditi i upravni spor;f) da u određenim slučajevima (npr. da se stranac dragovoljno stavi pod zaštitu svoje

zemlje) ministar unutarnjih poslova smije ukinuti pravni položaj azilanta;g) da će se tražitelja azila čiji je zahtjev odbačen ili odbijen ili je postupak

obustavljen, a koji nezakonito boravi u RH, prinudno udaljiti.

Privremena zaštita se odobrava strancima koji dolaze u RH masovno iz zemlje u kojoj je zbog rata ili sl. stanja došlo do kršenja ljudskih prava, ali samo pod uvjetom da su prije nastanka takvog stanja imali prebivalište ili boravište u odnosnoj zemlji ili da su u doba nastanka tog stanja zakonito boravili u RH. Može trajati najdulje 6 mjeseci.

Odgovornost države za štetu

Uspostavljanje odgovornosti države i drugih osoba javnog prava za štetu kao sustava znači da općenito važi načelo da država odgovara građanima za nezakonito ili nepravilno vršenje službe.Počeci uspostavljanja instituta odg.države i dr.osoba javnog prava za štetu padaju u doba stabilizacije građ.društva i države – 1. polovica 19.st.

Za slučaj da država odgovara za greške službenika javno-pr.tijela, može se o zahtjevu za naknadu štete uspostaviti 3 sustava:

1. da za štetu prvenstveno odgovara država, s tim da ona može imati pravo regresa prema službeniku koji je nezakonito postupio – SUSTAV PRVENSTVENE ODG.DRŽAVE,

2. da za štetu prvenstveno odgovara službenik a država samo podredno – SUSTAV PRVENSTVENE ODG.SLUŽBENIKA odnosno podredno odg.države,

3. da za štetu odgovaraju i država i službenik – ili alternativno ili kumulativno ili solidarno – SUSTAV SKUPNE ODG.DRŽAVE I SLUŽBENIKA.

Odgovornost države za štetu zbog greške obuhvaća štete koje su prouzročene djelovanjem službene osobe nekog javno-pravnog tijela. Hrvatsko pravo usvaja sustav po kojem je država neposredno odgovorna za štetu koju počine službene osobe u vršenju

89

javne službe. Ovakav sustav može biti dopunjen pravilom kojim pojedinac ili pravna osoba imaju pravo zahtjev za naknadu štete uperiti izravno na služb.osobu koja je prouzročila štetu.

Pretpostavke za podizanje tužbenog zahtjeva za odštetu su - sustav prvenstvene i neposredne odg.države:

a) djelovanje službenika ili dužnosnika nekog javno-pravnog tijela u obavljanju poslova državne uprave ili javne službe koje sadrže u sebi neku nezakonitost ili nepravilnost;

b) da je šteta nastala u vezi s nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju javne službe;

c) da postoji uzročna veza između djelovanja službenika ili dužnosnika koje u sebi sadrže neku nezakonitost ili nepravilnost nastale štete.

Po sustavu objektivne odgovornosti država bi odgovarala objektivno za svaku štetu koja je posljedica nezakonitog ili nepravilnog obavljanja službe bez obzira postoji li ili ne krivnja službene osobe.Po sustavu subjektivne odgovornosti odgovornost države bi ovisila o osobnoj krivnji službene osobe koja je poduzela nezakonito ili nepravilno djelovanje u vršenju službe.

U značajnom broju ovih slučajeva bit će nadležan Upravni sud, bilo u sporovima o zakonitosti upr.akta, bilo u sporu pune jurisdikcije – kada je zahtjev za povrat stvari ili naknadu štete samostalan od vođenja postupka o zakonitosti, ili konačno kada upr.sud poništi upr.akt koji se osporava i samo riješi upr.stvar u pitanju.

Regres znači pravo države da se od službene osobe, koja je počinila štetu u vršenju službe, podmiri za iznos štete koju je isplatila oštećeniku kao trećoj osobi. Kod regresa se obično traži da je šteta nastupila kao posljedica ili namjernog čina – dolus, ili krajnje nepažnje – culpa lata službene osobe.

Radi popravljanja šteta može se dopustiti službeniku i uspostavljanje prijašnjeg stanja o vlastitom trošku i u primjerenom roku.

O popravljanju šteta smije se odlučivati i u postupku zbog povrede službene dužnosti (stegovni postupak). U sklopu stegovnog postupka donijeto pravomoćno rješenje o popravljanju štete predstavlja valjani ovršni naslov.

Službenika se može u cijelosti ili dijelom osloboditi odgovornosti za štetu, o čemu odlučuje čelnik javno-pravnog tijela. Kada je do štete došlo uslijed postupanja po nalogu nadređenog službenika, a službenik-počinitelj je prethodno izrazio primjedbu u pisanom obliku, službenik se mora u cijelosti osloboditi odgovornosti za štetu.

Što se tiče naknade, u obzir dolazi sveukupna šteta koja bi proizašla iz nezakonitog ili nepravilnog djelovanja služb.osobe – stvarna šteta (damnum emergens), izmakli dobitak (lucrum caessans), pa i štetu pretrpljenu zbog bolova ili straha ili bilo koji dr.oblik nematerijalne štete.

Odgovornost države za štetu bez greške

U slučajevima u kojima je država ostvarila za sebe neku imovinsku korist čineći štetu trećoj osobi (npr. izvlaštenje, zakonske služnosti…), država mora takvu štetu nadoknaditi. Takvi slučajevi se nazivaju izvlaštenja i kvazi-izvlaštenja, neopravdano stjecanje…, ali tu se ubrajaju i slučajevi kada javno-pravno tijelo postupa u nuždi.

U slučajevima u kojima država nije za sebe ostvarila imovinsku korist, nema obvezu nadoknađivati je kada je zahvat izveden u nečijem osobnom interesu (npr. gašenje požara) ili kada bi imovinski predmet i neovisno o javno-pravnom zahvatu stradao (npr. rušenje nasipa koji bi ionako bio srušen poplavom). Iz razloga solidarnosti, zakon može predvidjeti obvezu da se šteta naknadi i za takve slučajeve.

90

Posebni slučajevi ove vrste odgovornosti su:- izvanredno ukidanje upravnog akta – stranka koja zbog toga trpi štetu, ima pravo

nadoknade samo stvarne štete;- slučajevi davanja naknade za uništene stvari, posebno u slučajevima uništavanja

opasnih dobara (npr. stoka, lijekovi…). Po Zakonu o veterinarstvu, kada je životinja koja je u sklopu zaštite od bolesti i zaraze eutanizirana zbog provođenja mjera, vlasnik ima pravo na nadoknadu u visini tržišne cijene na dan provođenja mjere;

- odgovornost za štetu uslijed smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja, uništenjem imovine pojedinaca i pravnih osoba uslijed nasilja ili terorističkih čina ili prigodom javnih demonstracija postoji i to objektivna odgovornost države ili jedinica lokalne samouprave čija su tijela bila dužna spriječiti nastanak štete;

- za štete od terorističkog čina koje su poduzeli pripadnici hrv.vojske i policije tijekom i poslije ratnih djelovanja odgovara RH.

Javna imovina

Javna dobra/imovina su ona dobra javno-pravnih tijela koja služe neposredno općoj uporabi.

Klasična znanost o rimskom pravu smatrala je javnom imovinom svaku stvar koja se nalazila u javnoj uporabi.

Po civilističkoj teoriji, javna imovina se nalazi u privatnom vlasništvu države, jedinice lokalne ili regionalne samouprave ili dr. osobe javnog prava. Priv.vl.države ili dr.osobe javnog prava nad javnom imovinom bilo bi ograničeno samo općom uporabom.Po publicističkoj teoriji, javna se imovina ne nalazi u privatnom vlasništvu osoba javnog prava, već u naročitom upravnom vlasništvu. Po njima se javna imovina smatra kao res nullius, imovina koja nije ni u čijem vlasništvu, već se dobro nalazi na općoj uporabi. Po ovoj teoriji javna imovina se podvrgava učenju javnog prava. Dominalisti zagovaraju da bi se za pojam prava vl. tražilo 2 stvari: 1. gospodstvo neke osobe nad dobrom; 2. ovlast obrane takvog posjeda nad dobrom protiv svakog tko bi ga htio zaposjesti.Po solidarističkoj teoriji, javna je imovina res nullius. Njima su poslužili kao uzor rimsko pravo i shvaćanja rim.pravnika.Ono što je zajedničko civilističkoj i publicističkoj teoriji je ustroj u kojem prevladava privatno vlasništvo.Hrvatski Ustav polazi od civilističke teorije, jer se dobra mogu nalaziti u (privatnom) vlasništvu države i dr. osoba javnog prava, s tim što se upravljanje, korištenje i raspolaganje trebaju vršiti u interesu RH, a također se u svrhu tog interesa smije ograničiti vlasništvo, uz nadoknadu pune tržišne vrijednosti.Dobra od interesa za RH: pomorsko dobro (unutarnje i vanjsko more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je namijenjen općoj uporabi), javno vodno dobro, javna cesta (dobro od interesa za RH koja je u općoj uporabi), poljodjelsko zemljište, šume i šumsko zemljište.

Po Zakonu o vl., za razliku od Ustava, razlikuju se 2 tipa stvari:1. stvari koje nisu sposobne biti predmetom prava vl. – opća dobra2. stvari koje se nalaze u vl.države ili dr.osoba javnog prava, a nisu

općim dobrima.

Za 1) važi zasebno ne-vlasničko uređenje pripadanja, a za 2) važi (priv.) vlasničko uređenje pripadanja.Stvari u vl. RH (jedinice teritorijalne samouprave), stvari u vl. RH namijenjene neposrednom izvršavanju prava i koje su namijenjene za uporabu svih dužnosti RH, njenih tijela i ustanova.

91

Javna dobra u općoj uporabi, javna dobra u javnoj uporabi, javna dobra koja nisu ni za opću ni za javnu uporabu.

Vrste javne imovine po hrvatskom pravu:a) financijska imovina – stvari u vlasništvu RH ili koje druge osobe javnog prava, koje

nisu namijenjene ni za opću ni za javnu uporabu, čisti prihod državnog proračuna ili proračuna dr. osoba javnog prava;

b) upravna imovina – stvari u vlasništvu RH koje su namijenjene neposrednom izvršavanju prava i dužnosti RH, kao i dr.osoba javnog prava, njihovih tijela i ustanova – javna dobra u javnoj uporabi;

c) javna dobra u općoj uporabi ili opća dobra.

Dobro opće uporabe

Unutar javne imovine ističe se dobro opće uporabe. Korištenje takvog dobra pripada svim građanima; slobodno je i jednako za sve; obično je besplatno; zna se reći da postoje dobra opće uporabe koja su to po svojoj naravi (morska obala, rijeke) ili koja su to postala odlukom nadležnog tijela (javni put, prokop); postoje i prirodna dobra opće uporabe, kao i umjetna dobra opće uporabe.

Dopušteno je konstituirati opću uporabu i na dobru u vlasništvu pojedinaca i pravnih osoba, kao npr. javni put na privatnom zemljištu, pravo prolaza u gradovima…Međutim, takva je uporaba jedna vrsta javno-pravnih ograničenja (privatnog) prava vlasništva, a tvori tzv. javnu služnost.

Opće dobro se ne smije staviti u redovito privatno razmjenjivanje, niti ga se steći dosjelošću, što znači da nisu dopustivi ni posjed ni hipoteka, kao ni bilo koji drugi posao u smislu privatnog prava.

Opće dobro može postojati kao:a) zemljište i zemljišno dobro (pored zemljišta, tu pripadaju i ceste i javni putovi,

ulice i trgovi, parkovi,mostovi…),b) zrak i zračno dobro,c) vode i vodno dobro (vode su opće dobro u općoj uporabi, dok je vodno dobro javno

dobro u općoj uporabi),d) more i pomorsko dobro.

Ovlast utvrđivanja da je neko dobro izgubilo značenje dobra opće uporabe pripada samo nekom tijelu upravno-izvršne vlasti, i to:

a) u slučajevima kada neovisno o ljudskoj volji dođe do fizičke nemogućnosti uporabe dobra u pitanju, npr. kada rijeka promijeni tok,

b) u slučaju da zakon općenito odredi da neka dobra gube karakter općeg dobra,c) u slučaju izričito dodijeljenog zakonskog ovlaštenja.

U prva 2 slučaja odluka nadl.tijela ima deklaratorno značenje, dok u zadnjem ima konstitutivno značenje.

3 najznačajnije koncepcije o javnoj imovini:a) franc. – koncepcija o strogom razlikovanju drž. javne domene od privatne;b) njem. – mješovita – utemeljuje se oko razlikovanja drž.financ.imovine (važi

uređenje građ./priv.prava) od upravne (djelomično uređenje upravnog/javnog prava, a djelomično građ.pravo);

c) engl. – imovina se može nalaziti isključivo u priv.vl. i služiti javnoj svrsi.

Od općeg korištenja dobra opće uporabe, treba razlikovati posebne uporabe i gospodarska korištenja.Zasebna uporaba je dopuštena samo kada je spojiva s namjenom odnosnog dobra opće uporabe; isto vrijedi i za gospodarska korištenja.

92

Također postoji i naročito pogodovana uporaba kojom se zadire u samu srž javne stvari, npr. gradnja željeznice ili ceste, kojom se dira i u opću uporabu i u pravo vlasništva, te se takvo pravo može steći samo upravnim aktom nadležne oblasti.

Zemljišno dobro je zemljište za kojeg se smatra da je korisno u gospodarskom, kulturnom ili moralnom smislu.Javna zemljišta su ona koja se nalaze u različitim oblicima vlasništva države, jedinica lokalne samouprave ili dr. osoba javnog prava. Tipično je javno vl. nad ulicama, parkovima, cestama, željeznicama…U svrhu upravljanja, gospodarenja i raspolaganja prijeko je potrebno, bili u pitanju javno ili privatno zemljište, imati uredan katastar.

S motrišta gospodarske svrhe kojoj služi, zemljišno dobro bi se moglo tretirati kao: poljodjelsko, građevno, šumsko, pomorsko/priobalno, cestovno, zemljište za zabavu i razonodu. Svako od tih zemljišta može služiti i u javne svrhe, tj. biti dobrom u općoj uporabi (npr. javni park) ili upravnim dobrom (zemljište na kojem je smještena zgrada kao upravno dobro) ili dobro koje nekom javno-pravnom tijelu donosi financijske koristi (npr. čestice nekog javnog poljodjelskog instituta).

Poljodjelsko zemljište je dobro od interesa za RH, uživa njenu osobitu zaštitu, ali nema karakter općeg dobra ili javnog dobra u općoj uporabi. Nositeljem prava vl. ne mogu biti strane fizičke i pravne osobe. To je svako zemljište koje je privedeno poljodjelskoj proizvodnji ili ga se može u takvu svrhu privesti. Gospodarsko-pravna pitanja za polj.zemljište se odnose na:

a) zaštitu poljodjelskog zemljišta – svrhe zaštite od onečišćenja su:1. omogućavanje proizvodnje zdravstveno ispravne hrane,2. zaštita zdravlja ljudi, te biljnog i životinjskog svijeta,3. osiguranje nesmetanog korištenja i zaštite prirode i okoliša.

b) korištenje polj. zemljišta,c) promjena namjene polj. zemljišta i nadoknade u vezi s tim – kada se propisom

takvo zemljište više ne koristi za polj. aktivnost, kao i kad se na tom zemljištu obavljaju aktivnosti poput vađenja pijeska, šljunka, kamena…Kada pravna ili fiz. osoba mijenja namjenu polj.zemljišta, dužna je platiti jednokratnu naknadu zbog umanjenja vrijednosti i površine polj. zemljišta kao dobra od interesa za RH. Naknada se plaća prema površini građ.čestice stambene ili dr. građevine u iznosu od 5% tržišne vrijednosti polj.zemljišta koju utvrdi nadležna porezna uprava. Rješenje o visini naknade donosi županijski ured za gospodarstvo, na osnovi procjene porezne uprave. Ta financijska sredstva su 50% prihod državnog proračuna, a 50% proračuna jedinice lokalne samouprave. Propisana je i mogućnost oslobađanja od plaćanja naknade, o čemu rješenje donosi žup. ured za gosp. Kriterij je ili vrsta građevine koje se podižu, npr. škole, bolnice… ili vrsta građ.radova, npr. pošumljavanje ili osobna okolnost podnositelja zahtjeva, npr. hrvatski branitelj;

d) raspolaganje polj. zemljištem u vlasništvu države – razlikuje se nekoliko vrsta polj.zemljišta:

1. obradivo polj.zemljište,2. dugogodišnji nasadi i višegodišnje kulture podignute radi zaštite od erozije,3. polj. rudine,4. polj. zemljište obuhvaćeno hidoromelioracijskim sustavom.

Državno polj. zemljište se može dati na prodaju, u zakup ili koncesiju (kao i otkupljivati preko APN-a). Zemljišta dana u zakup ili koncesiju se ne smiju davati u podzakup ili podkoncesiju. Polj. zemljištem u vl. države se raspolaže sukladno Strategiji gospodarenja polj. zemljištem u vl. države koju donosi Vlada na prijedlog ministra poljoprivrede. U skladu sa Strategijom, jedinice lok.samouprave donose Program raspolaganja polj.zemljištem u vl.države, uz suglasnost ministra poljoprivrede.

e) provođenje upravnog nadzora – ovlasti se prvenstveno odnose na provođenje Zakona o polj.zemljištu, te su raspoređene između:

1. Ministarstva poljoprivrede,2. ureda državne uprave nadležna za poslove polj.inspekcije u županijama i u

Gradu Zagrebu,

93

3. polj.inspektori.Polj. inspektor ima ovlasti utvrđivati nepravilnosti i nedostatke koje utvrdi a da se odnose na povrede zakona, zatim ovlašten je podnositi prekršajne i kaznene prijave, kao i poduzimati hitne mjere. Fiz.ili pravna osoba ima pravo podnijeti prigovor protiv nalaza inspektora, o kojem odlučuje Ministarstvo polj., čija je odluka konačna u upravnom postupku.

Šume i šumsko zemljište su dobro od interesa za RH i uživaju njenu osobitu zaštitu.Općekorisne funkcije šume su:

a) zaštitne funkcije šume, kao što su: vodozaštitne, šume za zaštitu tla, šume za zaštitu od lavina, klimno-zaštitne, protuemisijske šume, prometno-zaštitne, zaštitna područja s prirodno-znanstvenom svrhom, šume za zaštitu od vjetra;

b) rekreacijske funkcije šume;c) funkcije u svezi sa zaštitom većih područja kao što su: parkovi prirode, nacionalni

parkovi, zaštićeni krajolici, područja zaštićene prirode.

Nositeljem prava vl. na šumama i šumskom zemljištu ne mogu biti strane fizičke i pravne osobe, osim ako međ.ugovorom nije što drugo određeno, a nije dopušteno niti to da ga ulaganjem kapitala ili kupnjom steknu domaće pravne osobe. Šume i šumsko zemljište se smiju nalaziti samo u priv.vl. državljana RH ili u državnom vl.

Od središnjeg značaja u upravljanju i gospodarenju šumama je razlikovanje šuma i šumskih zemljišta na kontinentalnom području od onih u kršu. Hrvatske šume donose uz suglasnost Ministarstva poljoprivrede i šumarstva programe za gospodarenje šumama na području krša.

Opće korisne namjene šuma na području krša:a) zaštita zemljišta, prometnica i dr. građevina od erozije, bujice i poplava;b) utjecaj na vodni režim i hidro-energetski sustav;c) utjecaj na plodnost zemljišta i poljodjelsko gospodarenje;d) utjecaj na klimu, stvaranje kisika i pročišćavanje zraka;e) zaštita i promicanje prirodnih i radom stvorenih vrijednosti čovjekova okoliša;f) utjecaj na ljepotu krajolika te stvaranje povoljnih uvjeta za odmor i rekreaciju;g) razvijanje turizma i lova;h) obranu RH.

Šumski požari na području krša se smatraju elementarnim nepogodama.

Gospodarenje šumama obuhvaća:1) jednostavnu i proširenu biološku reprodukciju šuma;2) različita korištenja: iskorištavanje šuma i šumskih zemljišta, nasada i

sporednih šumskih proizvoda, vađenje pijeska i šljunka, prijevoz šumskih proizvoda;

3) podizanje i korištenje šumskih prometnica i dr. građevina u svrhe gospodarenja šumama.

Pravne osobe koje gospodare šumama i vlasnici šuma su dužni pošumiti paljevine, površine na kojima nije uspjelo pomlađivanje te površine na kojima je izvedeno pustošenje, bespravna čista sječa i bespravna sječa rijetkih vrsta šumskog drveća. Ako pravna osoba koja gospodari šumom ili vlasnik šume ne bi izvršili mjere koje zakon naredi, tijelo koje je naredilo provođenje mjera ili pravna osoba koju to tijelo ovlasti će ih provesti na trošak odnosne pravne osobe ili vlasnika.

U mjere kojima se država izravno miješa u procese gospodarenja i upravljanja šumama i šumskim zemljištem spadaju:

a) provođenje mjera u gospodarenju šumama kojima se, uz ekološku ravnotežu, osigurava trajno održavanje i obnova šuma i uvjete za ostvarivanje jednostavne i proširene biološke reprodukcije šuma;

b) zaštita šuma i šumskih zemljišta te zaštita i očuvanje opće korisnih funkcija šuma;

94

c) utvrđivanje općeg interesa u vezi s izdvajanjem šuma i šumskih zemljišta iz šumsko-gospodarskog područja;

d) osiguravanje sredstava za biološku reprodukciju i zaštitu šuma.

Sjedište Hrvatskih šuma d.o.o. je u Zagrebu; nad poduzećem se ne smije provoditi stečajni postupak; tijelo upravljanja je Upravni odbor od 9 članova; direktora imenuje Vlada na prijedlog ministra polj. i šum.

Hrvatske šume, ovlaštene pravne osobe i vlasnici šuma su dužni:1. osigurati zaštitu šuma od protupravnog prisvajanja, korištenja i dr.

protupravnih radnji,2. poduzimati mjere radi zaštite šume od požara,3. urediti mreže preko određenih prosijeka i uredno ih održavati, kao i

postaviti dovoljan broj promatračnica,4. osigurati provedbu šumskog reda.

Vezano za plaćanje naknade u svezi s izdvajanjem, komasacijom ili dr. načinom dopuštenog otuđivanja šuma i šumskih zemljišta iz drž. vlasništva ili u svezi s ograničavanjem prava na takvim šumama – plaća se Hrv. šumama ili pravnoj osobi koja gospodari šumom. Sredstva koja su na taj način ostvarena se smiju koristiti samo radi proširene biološke reprodukcije šuma ili za kupnju šume.

Vlasništvo šume se upisuje u katastar nekretnina i u Z-K knjige.

Šume i šumska zemljišta su dobra od interesa za RH, ali nisu niti opće dobro, niti javno dobro u općoj uporabi.

Prema namjeni, šume mogu biti:a) gospodarske (koriste se prvenstveno za proizvodnju drva i dr.šumskih proizvoda);b) zaštitne (služe za zaštitu zemljišta, vodnih tokova, erozivnih područja, naselja);c) šume s posebnom namjenom:

1. šume i dijelovi šuma registrirani kao objekti za proizvodnju šumskog sjemena;

2. šume koje su od osobite rijetkosti ili ljepote ili od osobitog znanstvenog ili povijesnog značenja (nacionalni parkovi, rezervati…);

3. šume namijenjene znanstvenim istraživanjima, nastavi, vojnim potrebama Hrv.vojske;

4. šume namijenjene za odmor i rekreaciju.

Upravni nadzor obavljaju žup. uredi i ured Grada Zagreba nadležni za poslove šumske inspekcije te Ministarstvo polj. i šum.

Šumski inspektor je ovlašten:a) nadzirati neposrednu provedbu odredaba osnova i programa gospodarenja

šumama;b) pregledati sve šumske radove, građevine, uređaje i naprave, sredstva kojima se

drvo prevozi, opće akte, poslovne knjige u vezi s upravljanjem i gospodarenjem šumama i šumskim zemljištem;

c) zahtijevati podatke i obaviještenja o svemu onom što je potrebno da bi se utvrdilo da li je gospodarenje šumama u skladu s propisima;

d) obustaviti protupravno krčenje šume, sječu šume i dr. protupravne radnje;e) narediti provedbu radova određenih s osnova i programima gospodarenja

šumama čije bi neizvršenje proizvelo štetne posljedice;f) obavještavati nadl. tijela o zapaženim nepravilnostima.

Ministarstvo polj. i šum. ovlašteno je:a) pratiti i nadzirati provođenje mjera i obavljanje radova propisanih osnovama i

programima gospodarenja šumama šumsko-kršnih područja;b) nadzirati da li se zaštitnim šumama i šumama s posebnom namjenom gospodari u

skladu sa zakonom;

95

c) rješavati o žalbama protiv rješenja žup. ureda i Ureda Grada Zagreba nadležnih za poslove šumske inspekcije;

d) voditi službene podatke o povredama odredaba propisa iz područja šumarstva.

Vode i vodno dobro – vodu je dopušteno koristiti unutar granica opće uporabe, a to je način koji ne iziskuje posebne naprave i ne isključuje druge od jednakog korištenja, te u svrhu uzimanja vode za piće i dr. osobne potrebe kućanstva, za kupanje i rekreaciju. Za svako drugo korištenje voda je potrebna vodopravna dozvola.

Vodno dobro je dobro od interesa za RH, nije opće dobro već je javno dobro u općoj uporabi, a koristi se za:

a) podizanje vodnih građevina i postavljanje uređaja za uređenje vodotoka,b) tehničko i gospodarsko održavanje vodotoka, obala te vodnih građevina,c) provođenje mjera zaštite od štetnog djelovanja vode,d) ostale zakonom propisane namjene.

Vodno dobro smije biti i u priv.i u vl. države, dok javno vodno dobro pripada isključivo u vl. države.

Obavljanje vodogospodarske djelatnosti dopušteno je samo koncesijom voda i javnog vodnog dobra.

Zaštita od štetnog djelovanja voda obuhvaća:a) uređenje vodotokova i dr. voda,b) obranu od poplava,c) obranu od leda,d) zaštitu od erozija i bujica,e) melioracijsku odvodnju.

Vodnim dobrom u priv.vl. se upravlja, raspolaže i gospodari po općim pravilima građ. i trg.prava.Na zemljišnim česticama javnog vodnog dobra dopušteno je steći samo pravo gospodarskog korištenja pojedinog dijela, i to:

1) koncesijom,2) zakupom.

Umjesto upisivanja javnog vodnog dobra u zemljišne i dr.knjige, Zakon govori o vodnoj dokumentaciji: vodna knjiga, vodni katastri te evidencija koncesija na vodama i (javnom) vodnom dobru.

Ugovor o koncesioniranju određuje:a) bliže namjene za koje se koncesija dodjeljuje,b) posebne uvjete kojima koncesionar mora udovoljiti za vrijeme koncesije,c) visina naknade za koncesiju, te uvjeti i način plaćanja,d) jamstva koncesionara,e) dr. obveze i prava koncesionara i davatelja koncesije,f) način razrješavanja odnosa za slučaj prestanka koncesije prije isteka vremena za

koje se koncesija dodijelila.

Ugovor sklapa, ovisno o nadležnosti:Državna uprava za vode i koncesionar – kada su za dodjeljivanje koncesije nadležni Sabor ili Vlada ili Državna uprava za vode;Hrvatske vode i koncesionar – kada je za dodjeljivanje koncesije nadl.žup. poglavarstvo.

Upravljanje vodama zasniva se na ovim načelima:a) da je voda nenadomjestiv uvjet života i rada, što znači da je dužnost svih s

pažnjom čuvati njenu kakvoću, štedljivo i racionalno je koristiti;b) da se vodama upravlja na podlozi jedinstvenog vodnog sustava i održljivog

razvoja, s čim se omogućuje zadovoljiti potrebe sadašnjih naraštaja a ne ugroziti prava budućih naraštaja;

96

c) da za upravljanje vodama, teritorijalnim jedinicama su vodna i sljevna područja hidrografske i gospodarske cjeline;

d) da se u pripremi i donošenju planova polazi od obveze cjelovite zaštite okoliša i ostvarivanja općeg gospodarskog razvoja RH;

e) da se za korištenje voda koje prelaze granice dopuštene opće uporabe plaća naknada;

f) da se propisima kojima se određuju zadatke i obveze ulaganja u poboljšanje vodnog sustava mora utvrditi i izvore financiranja za to.

«Hrvatske vode» su zakonom utemeljene za obavljanje poslova upravljanja državnim i lokalnim vodama.

Vodopravni uvjeti, vodopravna suglasnost, v. dozvola i nalog su upravni akti kojima nadl.javno-pravna tijela rješavaju o pravima i obvezama osoba u upravnim stvarima iz područja vodnogospodarskog zakonodavstva.Vodopravnu dozvolu se izdaje za korištenje i ispuštanje voda, a prati je nalog – upravni akt kojim se omogućuje nadzor u primjeni propisa.

Kada utvrdi da su odredbe Zakona i dr. propisa povrijeđene, vodopravni inspektor će utvrditi nepravilnosti i rješenjem odrediti mjere i rok za otklanjanje tih nepravilnosti. Ovlašten je:

a) izreći određene zabrane, npr. zabraniti građenje ili izvođenje dr. radova koje se izvode bez propisanih akata;

b) izreći određene naredbe, npr. narediti privremenu obustavu rada, privremeno oduzimanje predmeta kojim se počini prekršaj…;

c) poduzeti i dr. mjere i radnje u skladu sa Zakonom i dr. propisima.

Odlukom Vlade dopušteno je odrediti da koncesionarenje nije potrebno za korištenje voda i javnog vodnog dobra za zahvaćanje vode za melioracijsko navodnjavanje, vađenje pijeska i šljunka pomoću bagera i sl. naprava. Kada je riječ o korištenju manjeg opsega, za ulaganja i radnje u sklopu obavljanja djelatnosti za koje se iziskuje koncesionarenje kada se takva ulaganja i radnje poduzimaju za potrebe Države.Koncesija se može dodijeliti javnim natječajem, prikupljanjem ponuda ili neposredno za zahtjev.

Koncesija

Koncesija je pravo gospodarskog iskorištavanja prirodnih bogatstava te dr. dobara za koja je zakonom određeno da su od interesa za RH; pravo obavljanja djelatnosti od interesa za RH te za izgradnju i podizanje građevina i postrojenja potrebnih za obavljanje takve djelatnosti.

U koncesionarenju se razlikuju 2 stranke: „prepuštajuća vlast“ – javno-pr.tijelo koje je ovlašteno dodijeliti koncesiju i koncesionar – pojedinac ili pravna osoba koji uspiju ishoditi koncesiju.

Novi Zakon o koncesijama predviđa 3 vrste koncesija: javne radove, javne usluge i gospodarsko korištenje.

Zakon o koncesiji ne sadrži nikakve odrebe o prestanku koncesionarenja, pa se zbog toga koristi odrednicama posebnih zakona, kao npr. Zakon o pom.dobru i morskim lukama.

Sustav koncesioniranja za državnu upravu i lokalnu i regionalnu samoupravu i upravu je puno povoljniji kada ugovori o koncesioniranju sadrže odredbu o roku u kojem se, a što je približno vijek amortizacije pothvata, postrojenja, uređaje i opremu vrate bez obveze da vlast da naknadu za to.

Koncesioniranje javnih radova je koncesioniranje javne službe kojim se koncesionar obvezuje izvesti određene javne radove. Većina velikih koncesioniranja javnih službi

97

zapravo predstavlja koncesioniranje javnih radova, npr. distribuiranja vode, električne energije, željeznice.

U sklopu uređenja koncesioniranja kao posebnog pravnog instituta razlikuju se 2 vrste sastojaka:

2) jedni se odnose na akt nadležnog javno-pravnog tijela kojim se dodjeljuje koncesija – tipični upravni akt;

3) drugi se odnose na uređivanje međusobnih odnosa između, s jedne strane, javno-pravnog tijela koje je ovlašteno dodjeljivati koncesiju i s druge strane, fiz. ili pravne osobe koji dodjeljivanjem koncesije postaju «imateljima koncesije», a to se izvodi pomoću ugovora o koncesiji.

Koncesija se dodjeljuje natječajem ili javnim prikupljanjem ponuda, a ponekad je moguće i na sam zahtjev.

Koncesioniranje sadrži u sebi upravni akt – koncesiju.

Vezano za koncesiju u Francuskoj, moguće su 3 modifikacije financijskog dogovora od strane vlasti koja je prepustila koncesiju:

a) vlast modificira na izravan način uvjete vršenja službe, što znači da nameće puno težu službu, npr. kad od koncesionara traži da učestalost polazaka tramvaja bude puno većom;

b) vlast može neizravno otežati situaciju koncesionaru pomoću mjere koja, premda ne bi bila povezana s koncesioniranjem, ipak pogađa koncesionara na osobiti način, npr. kada neka općina, nakon što sklopi ugovor o koncesioniranju s nekom gradskom plinarom, uvede dodatna davanja za ugalj;

c) može se dogoditi da koncesionar bude pogođen ne mjerom koja cilja na odvijanje koncesionarenja ili koja pogađa koncesionara na osobit način, već s izvjesnom općenitom mjerom koju vlast poduzme, npr. slučaj s koncesionarima koji su suugovarači države, a ova povisi poreze.

Po Zakonu o koncesiji (1992) koncesija se može dodijeliti stranoj pravnoj ili fiz. osobi, a koncesijom je dopušteno steći:

a) pravo gospodarskog iskorištavanja prirodnih bogatstava te drugih dobara za koje se zakonom odredi da su od interesa za RH,

b) pravo vršenja djelatnosti od interesa za RH te podizanja i korištenja građevina i potrebnih postrojenja.

Koncesija se može dati najdulje na vrijeme od 99 god, a odluku o tome donosi Sabor, s tim što smije Vladu ovlastiti da donosi odluke o koncesijama.

Prigodom pripremanja prijedloga za donošenje odluke ili u samom odlučivanju, nadl.tijelo, Vlada, odnosno ministarstvo prosuđuje naročito:

a) poslovni ugled podnositelja ponude / zahtjeva,b) sposobnost za ostvarenje svrhe koncesije,c) povoljnost ponude / prijedloga povodom zahtjeva,d) utjecaj namjeravanog gospodarskog iskorištavanja na očuvanje i zaštitu okoliša.

Za koncesiju se plaća naknada koja ulazi u državni proračun, tj. u proračun županije ili Grada Zagreba ili jedinice lokalne samouprave.Ugovor o koncesiji je obvezatno upisati u jedinstveni registar koncesija kojeg vodi Ministarstvo financija.

Po Zakonu o javnim cestama, strana i domaća fiz. ili pravna osoba mogu steći pravo gospodarskog iskorištavanja javne ceste, autoceste, mostova, pratećih građevina (hoteli, benzinske postaje, parkirališta) na cestovnom zemljištu.Dakle, tim zakonom se utvrđuju 3 vrste predmeta koncesije: javna cesta, izvođenje javnih radova, cestovne i prateće građevine.

98

Po Zakonu o lovu, dopušteno je domaćim i stranim fiz. i pravnim osobama izdavati koncesije prava lova na vrijeme od 20 do 40 god. Odluku o izdavanju koncesije donosi Vlada nakon javnog natječaja ili javnog prikupljanja ponuda.

Po Zakonu o rudarstvu, rudno blago je dobro od interesa za RH i ima njenu osobitu zaštitu. Odobrenje za istraživanje mineralnih sirovina i rudarsku koncesiju za gospodarsko iskorištavanje mineralnih sirovina smije se izdati pravnoj osobi sa sjedištem u RH a registriranoj za obavljanje odnosnih djelatnosti (trgovačko društvo), ali i pojedincu koji ima registrirani obrt za obavljanje istih djelatnosti (obrtnik). Za izdavanje koncesija za istraživanje i gospodarsko iskorištavanje nafte nadležna je Vlada, a za istraživanje i gosp.iskorištavanje ostalih mineralnih sirovina Ministarstvo gospodarstva, odnosno ured državne uprave u jedinici regionalne samouprave ili Ured Grada Zagreba nadležan za poslove rudarstva.

Po Zakonu o telekomunikacijama, razlikuju se sljedeće vrste telekomunikacijskih usluga:a) tel.usluge koje se obavljaju na osnovi koncesije ili dozvole, a to su: javne govorne

usluge, davanje u najam tel.vodova, davanje u najam tel.mreže, radio-difuzijske usluge, usluge kabelske distribucije;

b) ostale tel.usluge koje se obavljaju prijavom, a to su: prijenos govora, zvuka, podataka, dokumenata, slika i dr. osim javnih govornih usluga.

O dodjeljivanju koncesija za obavljanje tel.usluga odlučuje Vijeće Hrvatske agencije za telekomunikacije.Pravo obavljanja tel.usluga ima samo kvalificirana pravna osoba – trgovačko društvo.

Režija znači da drž.uprava upravlja javnom službom, da sama poduzima njeno otpravljanje i nesmetano odvijanje, s vl.dobrima i zaposlenicima.

Jednostavna režija je slučaj kada država ili neka druga osoba javnog prava regrutira osoblje radi obavljanja neke javne službe.

Interesna režija je slučaj kada država ili druga osoba javnog prava postavi na čelo službe pojedinca ili pravnu osobu koji su zainteresirani za rezultate gospodarenja službom. Int.režija sadrži zaključenje nekog ugovora između osobe javnog prava i neke dr.osobe koja je zainteresirana za rad službe.

Koncesija se razlikuje od jednostavne režije po tome što koncesijom državna uprava, suprotno režiji, treću osobu zadužuje da javnu službu ili dobro od interesa za neku osobu javnog prava, iskorištava.

Koncesija se razlikuje od interesne režije po tome što je koncesionar zainteresiran za davanja od korisnika službe ili djelatnosti koje obavlja, a voditelj interesne režije za rezultatima gospodarenja (kriterij načina nagrađivanja), ali još i po tome što je koncesionar poduzetnik za kojeg je profit normalna nagrada, dok je voditelj interesne režije poslovođa koji svoje nagrade dobiva od uspješnog odvijanja gospodarenja.

Predmet koncesije, baš kao i kod režije, su industrijska i trgovačke djelatnosti, kao što su to distribucije plina i električne energije, vode… što ne isključuje da predmetom koncesije budu i državno-upravne djelatnosti, s tim da u pitanju bude tijelo koje ima javne ovlasti.

Režija se u hrv.pravu susreće pod razl.nazivima:Npr. Zakon o komunalnom gospodarstvu govori o tome da se komunalne djelatnosti mogu obavljati, osim preko trgovačkog društva ili javne ustanove koju osnuje jedinica lokalne samouprave, te preko pravne osobe koja je sklopila ugovor o koncesiji, još i od strane javne službe zvane «služba-vlastiti pogon» (drugi naziv za režiju) koju osnivaju jedinice lokalne samouprave.Ta služba nema svojstvo pravne osobe, njome upravlja ravnatelj pogona kojeg imenuje i razrješuje poglavarstvo. To je primjer jednostavne režije. Ravnatelj pogona organizira i vodi rad službe – vl.pogona, odgovara poglavarstvu za njeno mat. i financ.poslovanje i zakonitost njenog rada.

99

Koncesionarenje javnih radova je koncesionarenje javne službe ukoliko se koncesionar obveže i na izvođenje radova. Koncesionarenje distribucije vode, struje, plina... je koncesionarenje javnih radova, ali to su ujedno i koncesionirane javne službe, od kojih se koncesionarenje javnih radova razlikuje po tome što javni radovi postaju koncesionarenjem javne službe ukoliko se koncesionar angažira za izvođenje javne službe preko potrebnih radova.

Za razliku od koncesionarenja, nekom se javnom službom gospodari i upravlja u režiji kada javna uprava ne samo što preuzima upravljanje i gospodarenje, već i kad preuzima u svoje ruke funkcioniranje javne službe puštajući je u pogon svojim vl. sredstvima i vl.zaposlenicima.Jedn.režija je normalan oblik gospodarenja nekom javnom službom od strane javne uprave. Osoblje se regrutira izravno od strane države ili osobe javnog prava na 3 načina: osoblje može biti službeničko osoblje, zatim osoblje stavljeno pod uređenje upr.prava (npr.ugovorni zaposlenici), te osoblje regrutirano pod vladavinom priv.prava.

Koncesija prestaje:a) raskidom ugovora,b) iznuđeni raskid,c) dokinuće koncesije od strane vlasti bez obeštećenja,d) dokinuće zbog propasti predmeta koncesije,e) oduzimanje koncesije,f) dokinuće može biti izrečeno od strane suca na zahtjev koncesionara da se

sankcionira neka teška greška vlasti,g) dokinuće može biti i ugovorno.

Pomorsko dobro

Po Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama propisuje se da se pomorskim dobrom smatraju unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i morsko podzemlje te dijelovi kopna koji su po svojoj naravi namijenjeni javnoj pomorskoj uporabi, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod površine, što kao opće dobro od interesa za RH ima njenu osobitu zaštitu, a koristi ga se na način na koji to zakon propiše.Pomorsko dobro čine svi dijelovi državnog teritorija na moru, koji po svojoj naravi služe ili mogu služiti ili su namijenjeni pomorskom prometu i vezama, ribolovu i svakoj dr. uporabi pomorskog značenja, kao što su: morska obala, uvale, luke, pristaništa, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, prokopi spojeni s morem, itd.

Hrvatski Ustav usvaja vlasničku koncepciju o javnim dobrima, tako da se sva takva dobra moraju nalaziti u nečijem vl., a da u svezi s izvršavanjem svojih funkcija država i dr. osobe javnog prava smiju biti nositeljima prava vl., s tim što se to njihovo pravo vl. ni po čemu ne razlikuje od onoga koje pripada dr. fiz. ili pravnim osobama.

Građevina koja se podigne na pomorskom dobru postaje ne samo pripatkom već i sastojkom tog dobra.Ne samo građevina, već i područje koje građevina obuhvati postaje njegovim sastojkom.

Građevine podignute na pomorskom dobru s naslova koncesije, figuriraju kao posebne nekretnine naspram pomorskom dobru, tako da se po isteku koncesije pravo vl. gasi a odnosne građevine ne postaju općim dobrom.Ovlasti za dodijeljivanje koncesije su podijeljene između RH i županije, a odluku u njihovo ime donosi Vlada, tj. žup. poglavarstvo. Županija je nadležna kada nije riječ o podizanju građevine od interesa za RH i kada koncesija traje najviše do 20 god.Žup. skupština je ovlaštena, na prijedlog žup. poglavarstva, a na zahtjev općine ili grada, da davanje koncesija koje se odnose na njihovo područje povjeri općini ili gradu.Također, žup. poglavarstvo je ovlašteno na zahtjev koncesionara, a uz prethodno pribavljenu suglasnost Vlade, rok trajanja žup. koncesije produžiti do 30 god.Vlada iznimno smije, na zahtjev koncesionara, produžiti rok trajanja državne koncesije do ukupno 60 god.

100

Za obavljanje djelatnosti na pom.dobru koje ne isključuje niti ograničuje opću uporabu pom.dobra smije se fiz. i pravnim osobama koje su registrirane za obavljanje obrtom izdati koncesijsko odobrenje. Ono se smije izdati samo za obavljanje djelatnosti na morskoj obali i unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru RH. Izdaje se na zahtjev, max. na vrijeme od 5 god. Izdaje ga Vijeće za dodjelu konc.odobrenja. To je upr.akt kojim se dopušta gosp.iskorištavanje pom.dobra kada on one isključuje opću uporabu.

S obzirom na način postanka, treba razlikovati pomorsko dobro nastalo prirodnim putem od pomorskog dobra nastalo umjetnim putem.Tipični sastojci su morske vode, morska obala, grebeni, hridi, ušća rijeka koje se ulijevaju u more.Prirodno pomorsko dobro nastaje djelovanjem prirodnih sila, a umjetno pomorsko dobro nastaje ljudskim djelovanjem. Tipični sastojci su luke, lukobrani, brodogradilišni navozi, prokopi spojeni s morem...

Da bi neko dobro steklo svojstvo opće korisnog dobra, bilo da je to prirodno ili umjetno pomorsko dobro, potreban je sukladni upravni akt. Kada je riječ o prirodnom pomorskom dobru, upravni akt ima deklaratorni karakter, dok kada je riječ o umjetnom pomorskom dobru, upravni akt ima konstitutivni karakter.

Koncesija se daje na vrijeme od 5 – 99 g.Vezano za uređivanje državne koncesije:

d) svaku k.s vijekom trajanja preko 20 g. daje Vlada;e) k.za gosp.korištenje pom.dobra kada se obuhvaća podizanje građevina od

važnosti za RH daje Vlada na rok do 50 g.;f) kada k.obuhvaća podizanje novih građevina od važnosti za RH što iziskuje

velika ulaganja, te se gosp.učinci neće moći ostvarivati u roku od 50 g., odluku donosi Vlada na razdoblje duže od 50 g., uz suglasnost Sabora.

Tijekom provedbe postupka za donošenje rješenja o koncesiji, županijski će ured, tj. ministarstvo nadležno za poslove pomorstva, obaviti sljedeće:

a) provjeriti zahtjev za dodjelu koncesije,b) provesti postupak javnog prikupljanja ponuda,c) ispitati „kvalificiranost“ ponuditelja, tj. dokaze o ispunjavanju propisanih uvjeta,d) pribaviti studiju o gospodarskoj opravdanosti, kao i nalaz i mišljenje stručnog tijela

za ocjenu ponuda,e) utvrditi okolnosti koje su od značaja za određivanje visine naknade i uvjeta za

plaćanje naknade,f) izraditi pisano izvješće, zajedno s nacrtom odluke o koncesiji, kao i provesti sve

postupovne radnje po pravilima općeg upravnog postupka.

Naknada za koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra se sastoji iz jednog stalnog i jednog promjenjivog dijela, a njena se visina određuje ovisno o:

a) gospodarskoj opravdanosti,b) procijenjenom stupnju ugroženosti prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi,c) zaštiti interesa i sigurnosti RH.

Akt kojim se pojedini dijelovi pom. dobra daju određenoj osobi na korištenje je pozitivni upravni akt.Akt kojim se određenim osobama odbija dodijeliti koncesija je neg. upravni akt.Akt kojim se fiz. ili pravnoj osobi uskraćuje daljnje iskorištavanje ili uporaba pom. dobra nije uvijek jednakog značaja: jednom je to akt kojim se koncesija opoziva, drugi put je akt koji se koncesija oduzima, a treći puta je to akt kojim se odbija produžiti već postojeća koncesija.

101

Opoziv znači ovlaštenje davatelja koncesije da ex lege i u svako doba u interesu RH izrekne prestanak prava koncesionara da koristi pom. dobro.Oduzimanje koncesije znači ovlaštenje davatelja koncesije da izrekne prestanak njenog važenja zbog toga što koncesionar ne udovoljava obvezama ili ih neuredno ispunjava.

Za opoziv koncesije bitno je ovo:a) samo je davatelj koncesije ovlašten na opoziv;b) davatelj koncesije ima ovlast opozvati je u bilo koje doba;c) davatelj koncesije smije koncesiju opozvati samo kada to iziskuju interesi RH;d) opoziv smije biti u cijelosti ili djelomično, što znači da ne mora pogađati čitavo

dobro koje je dano u koncesiju, ili da se smije vremenski ograničiti koncesija, ili da se promijene uvjeti i način uporabe;

e) da u slučaju potpunog opoziva koncesionar ima pravo na naknadu troškova za građevinu koju podigne na pom. dobru.

Za oduzimanje koncesije bitno je ovo:a) davatelj koncesije ima ovlaštenje oduzeti koncesiju samo iz uzroka koji su u

zakonu izrijekom navedeni;b) davatelj ima ovlaštenje, ali nije i dužan oduzeti koncesiju (diskrecijska i arbitrarna

ovlast);c) oduzimanje koncesije ne smije biti djelomično.

Koncesija prestaje: a) istekom vremena na koje je dodijeljena,b) odreknućem ovlaštenika prije isteka vremena,c) smrću ovlaštenika ili prestankom pravne osobe,d) oduzimanjem ili opozivom,e) sporazumnim raskidom ugovora o koncesiji.

Upravljanje opće-uporabnim dobrom, posebno pomorskim dobrom, obuhvaća poglavito:a) proglašenje neke stvari opće-uporabnim dobrom, tj. pomorskim dobrom;b) oduzimanje karaktera opće-uporabnog dobra nekim stvarima;c) razgraničenje pomorskog dobra prema drugim vrstama dobara, što je

pretpostavka za ustrojavanje izvršavanja vl. ili dr. ovlaštenja s obzirom na stvari koje su obuhvaćene pomorskim dobrom;

d) održavanje pom. dobra s obzirom na njegovo sućanstvo i dr. važna svojstva,e) nadzor nad iskorištavanjem i gospodarenjem pom. dobrom.

Redovito upravljanje – briga o zaštiti i održavanju pom. dobra u općoj uporabi, koje pripada u nadl. jedinica lokalne samouprave (gradova i općina).Izvanredno upravljanje – sanacija pom. dobra izvan luka koja je nastala uslijed izvanrednih događaja, pripada u nadl. jedinica regionalne samouprave (županija).

Upravni nadzor provode ovlašteni drž. službenici ministarstva nadl. za poslove pomorstva te ureda državne uprave u županijama.

Inspekcijski nadzor provode inspektori pom. dobra iz ministarstva nadl. za poslove pomorstva, te inspektori lučkih kapetanija.Kada u obavljanju insp.nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili dr. propis, inspektor ima pravo i dužnost:

a) narediti otklanjanje utvrđene nepravilnosti određujući rok za njeno otklanjanje;b) privremeno oduzeti predmete, izdati prekršajni nalog, podnijeti zahtjev za

pokretanje prekršajnog postupka;c) poduzeti i dr. mjere.

Lučka kapetanija održava red na pomorskom dobru, što obuhvaća:a) izdavanje odobrenja za građenje na pom. dobru i izdavanje potvrda u svezi s tim;

102

b) poduzimanje mjera i radnji kojima se sprečava da se uz more i morsku obalu baca, odlaže ili ispušta krute, tekuće ili plinovite tvari kojima se pom. dobro onečišćuje;

c) poduzimanje mjera i radnji kojima se sprečava da se materijal odlaže uz obalu;d) poduzimanje mjera i radnji kojima se sprečava brodovima i dr. plovilima da u more

i na morsku obalu ispuste krute i tekuće otpade, zauljene vode, fekalije i dr.;e) izdavanje zabrane isplovljenja plovilima koji prouzroče onečišćenje u morskim

vodama RH, sve dok ne podmire troškove uklanjanja štetnih tvari s pom. dobra;f) ustrojavanje stručnog povjerenstva čijem se redovitom tromjesečnom pregledu

podvrgava cjevovode i spojnice brodova s uređajima na obali.

Morska luka je mjesto gdje se stječu morski pomorski putovi s kopnenim i unutarnjim vodenim i zračnim putevima radi ukrcaja tereta i putnika na brodove s kopnenih i zračnih prijevoznih sredstava, ili radi prekrcaja morskih brodova na brodove unutarnje plovidbe i obratno, neposredno ili posredno preko skladišta, silosa, hladnjača i sl. zajedno s poslovima koji uključuju bilo koje prometanje ljudi i dobara.Mogu biti ratne i trgovačke.

Luka je jedna vrsta pomorskog dobra, te se kao pomorsko dobro dijele na:a) morske luke otvorene za javni promet – morske luke koje pod jednakim uvjetima

ima pravo koristiti svaka fiz. ili pravna osoba u skladu s njenom namjenom i u granicama raspoloživih kapaciteta: razlikuju se one otvorene za međ. promet od onih otvorenih za domaći promet;

b) morske luke posebne namjene – služe posebnim potrebama trgovačkog društva, druge fizičke ili pravne osobe (luka nautičkog turizma, industrijska luka, brodogradilište, ribarska luka...) ili pak posebnim potrebama državnog tijela (vojne luke, policijske...).

S obzirom na uređenje uporabe i iskorištavanja morskih luka, te posebno ustrojavanja upravljanja lukama, važno je uočiti postojanje:

a) lučkog područja – područje morske luke koje obuhvaća jedan ili više vodenih i kopnenih prostora (lučki bazen) koji služi za obavljanje lučkih djelatnosti, kojima upravlja lučka uprava ili dr. tijelo koje odredi Zakon;

b) lučke podgradnje – obuhvaća lukobrane, operativnu obalu i dr. lučke zemljišne površine, građevine (npr. cestovne i željezničke prometnice, vodovodna, kanalizacijska, energetske, tel. mreža...);

c) lučke nadgradnje – obuhvaća građevine podignute na lučkom području, kao upravne zgrade, skladišta, silose, rezervoare...

Luke se razvrstavaju po nekoliko kriterija:a) luke otvorene za (međunarodni ili domaći) javni promet se dijele prema veličini i

značenju za RH, među kojima razlikujemo:1. luke od osobitog (međ.) gospodarskog interesa,2. luke od županijskog značenja,3. luke od lokalnog značenja.

b) prema djelatnostima koje se u lukama za posebne namjene obavljaju razlikuju se:1. vojne luke,2. luke tijela unutarnjih poslova,3. luke nautičkog turizma,4. industrijske luke,5. sportske luke,6. ribarske luke.

c) prema značenju za RH luke posebne namjene razlikuju se kao:1. luke od posebnog značenja za RH,2. luke od županijskog značenja.

Razlikuju se 2 vrste koncesija:

103

a) Koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti, tj. ostalih gospodarskih djelatnosti, kada to ne iziskuje isključivo korištenje postojećih niti podizanje novih građevina; daje ih lučka uprava na zahtjev tražitelja na rok od 10 god;

b) Koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti,tj. ostalih gosp.djelatnosti, kada to iziskuje isključivo korištenje postojećih ili podizanje novih građevina; daje ih lučka uprava na podlozi javnog prikupljanja ponuda na vrijeme od 99 god., s tim što se za one na vrijeme od 30 do 50 god. traži prethodna sulgasnost Vlade, a za one na vrijeme od preko 50 god. prethodna suglasnost Sabora.

O prestanku i opozivu koncesije odlučuje davatelj koncesije, a o oduzimanju koncesije lučka uprava.

Lučka uprava oduzima koncesiju:a) s formalnog naslova, tiču se propusta koncesionara u izvršavanju određenih

obveza iz određenih pravnih akata;b) kada koncesionar postupa tako da je to suprotno naravi i svrsi koncesioniranja:

kada obustavi obavljanje koncesioniranih djelatnosti, ne plaća ili neuredno plaća konc.naknadu...

Lučka uprava je neprofitna pravna osoba. Vlada utemeljuje luke od osobitog (međ.) gospod. interesa, a utemeljitelj lučke uprave za luke od žup. i lokalnog značaja je županija.Djelatnosti lučke uprave su:

a) briga o izgradnji, održavanju, upravljanju, zaštiti pomorskog dobra koje obuhvaća lučko područje,

b) gradnja i održavanje lučke podgradnje i nadgradnje,c) stručni nadzor nad gradnjom, održavanjem, upravljanjem i zaštitom lučkog

područja,d) osiguranje trajnog i nesmetanog obavljanja lučkog prometa, sigurnosti plovidbe,e) osiguranje pružanja usluga od općeg interesa ili za koje ne postoji gosp.interes dr.

gosp. subjekata,f) usklađivanje i nadzor rada koncesionara koji obavljaju gosp.djelatnost na lučkom

području,g) donošenje odluke o utemeljenju i upravljanju slobodnom zonom na lučkom

području.

Tijela lučke uprave su Upravno vijeće i ravnatelj, s tim što ministarstvo nadležno za poslove pomorstva ustrojava i Savjet za luke, za svaku luku posebno.

Imovina lučke uprave potječe iz 2 izvora, iz sredstava pribavljenih od utemeljitelja i od prihoda lučke uprave.U lukama otvorenim za javni promet plaćaju se lučke tarife koje se sastoje od lučkih pristojbi i lučkih naknada.

Pomorski zakonik propisuje da se evidencije o pom.dobru vodi u zemljišnim knjigama, a na podlozi katastra pomorskog dobra.Granicu pom. dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice pri ministarstvu nadl.za poslove pomorstva, na prijedlog žup. povjerenstva za granice.Oblikovanje Z-K tijela polazi od katastarske čestice, što znači da će se najprije izvesti sve radnje potrebne radi ustrojenja katastra, a zatim ili usporedno s tim pom. dobro upisivati u zemlj.knjige.Ustrojenje katastra pom. dobra treba obuhvatiti:

a) utvrđivanje i obilježavanje pojasa pom. dobra,b) utvrđivanje i obilježavanje pojedinih kat. čestica,c) geodetsku izmjeru čestica pom. dobra te prikupljanje podataka o njihovom nazivu,

načinu iskorištavanja i korisniku,d) izlaganje na javni uvid utvrđenih podataka, e) izrada katastarskog operata.

104

Kao vlasnik pom. dobra se treba upisati RH.U teretovnicu Z-K tijela koje je opće dobro ili javno dobro u vlasništvu RH ili jedinice lokalne samouprave i uprave će se upisati koncesija.

Nacionalizacija je svako oduzimanje dobara iz vl. privatne osobe (fiz. ili pravne osobe) u općem interesu pravno-normativnim aktom nadležnog državnog tijela. Nekada se nacionalizacijom smatraju i takvi zahvati u imovinska prava osoba koji kao posljedicu nemaju prestanak vl., npr. uklanjanja neke osobe od upravljanja poduzećem, oduzimanje prava na profit...Slijedom toga, bilo bi ispravnije smatrati da je nac. prijenos vl. prava s privatne osobe na državu ili jedinicu lokalne samouprave ili neko dr. javno-pravno tijelo. U slučaju nac., dokidanje priv.vl.nastupa ex lege. Bile su 3 komunističke nac. Konfiskacija je oduzimanje bez naknade nečije stvari u korist neke osobe javnog prava, kao posljedica kazne ili neke dr. pravne sankcije, a može obuhvatiti kako pokretne tako i nepokretne stvari, kao i čitavu imovinu određene osobe.Konfiskacija je akt vlasti; ne mora se raditi o sudskoj vlasti; u pravilu se radi o tijelu upravno-izvršne vlasti, npr. carinska vlast kada izriče k. kao mjeru za počinjeni carinski prekršaj.Ustav RH izrijekom zabranjuje k. kao kaznenu mjeru propisujući da se vl. smije oduzeti ili ograničiti u interesu RH, ali samo uz naknadu pune tržišne vrijednosti.Bila je karakteristična za komunističku vladavinu i oduzimanje priv.imovine.

Rekvizicija je oduzimanje pokretnog dobra aktom nadležne upravne vlasti, uz istodobno davanje dobra drugom korisniku, ali uz davanje naknade vlasniku.Rekvizicija pokretnih dobara je isto ono što je izvlaštenje za nepokretna dobra.R. se kao postupak legitimizira s nužnošću i prijekom potrebitošću, a kao tipične situacije prijeke potrebitosti se obično naznačuje rat ili stanje neposredne ratne opasnosti.R. je posredno postupanje, što znači da se koristi tek kad ne uspije ugovorni pristanak.Za r. se mora dati naknada, jer bi se u protivnom pretvorila u čistu konfiskaciju. Po Ustavu, naknada mora biti u visini tržišne vrijednosti dobra koje se oduzima. Naknada se priznaje, kao i u slučaju izvlaštenja nekretnina, ili u obliku naturalne restitucije, što znači u obliku vraćanja iste pokretne stvari, uz plaćanje naknade s naslova umanjenja njene vrijednosti, ili u obliku zakupnine koja se plaća za nepokretne stvari, ili u obliku neke dr. naknade koja se isplaćuje u novcu.Tijela koja naređuju rekviziciju su nadležna tijela za upravne poslove obrane, a tijela koja je provode su Oružane snage.Postupak za r. se ograničuje na 3 pitanja:

a) da se odredi konkretni obveznik r.,b) da se utvrdi obveza u količini i kakvoći dobara koje će se obuhvatiti r.,c) da se utvrdi naknada i odredi način i vrijeme plaćanja.

Naređenje za r.izdaje se uvijek u obliku pisanog akta – naredbe.

Denacionalizacija je vraćanje imovine oduzete za vrijeme jug.komunističke vladavine.Stvarna nemogućnost vraćanja znači da oduzeta imovina više u cijelosti ne postoji, ili postoji samo u neznatnom dijelu, npr. kuća je srušena, poduzeće propalo...Pravna nemogućnost vraćanja znači da se imovina treba vratiti u svim slučajevima ako još postoji, osim kada su je fiz. ili pravne osobe stekle po valjanom pravnom naslovu.

Vezano za Zakon o naknadi za oduzetu imovinu (1996):- Zakon relativno maximalno naznačuje propise i dr. pravne naslove na osnovu kojih

su jug. komunističke vlasti oduzimale tuđu imovinu i unosile je u fond opće-narodne imovine, tj. u društveno vlasništvo;

- Zakon načelno isključuje vraćanje oduzete imovine i kao načelo propisuje naknadu, i to u pravilu kvalificiranim vrijednosnim papirima, samo iznimno u novcu;

- Isključuje se pravo na naknadu s obzirom na imovinu koja ne postoji u naravi na dan donošenja Zakona;

- Pravnim osobama kao ovlaštenicima prava na naknadu se priznaje to pravo samo ako su do donošenja Zakona na teritoriju RH održale neprekinuti pravni

105

kontinuitet, s tim što Vlada može, kada za to postoje opravdani razlozi, donijeti odluku kojom se i dr. pravnim osobama priznaje pravo na naknadu, ako kontinuitet nisu mogle održati zato što su bile politički zabranjene i raspuštene, a promicale su hrv. državotvorne nacionalne interese;

- Obveznik na naknadu se utvrđuje po više kriterija: to može biti fiz. ili pravna osoba u čijoj se imovini nalazi imovina podložna naknadi – zatečeno vl.; to može biti i Hrvatski fond za privatizaciju kada je riječ o naknadi u dionicama; to može biti i država ili jedinica lok. ili reg. samouprave na osnovi obveza preuzetih propisima o zabrani prava raspolaganja imovinom koja je podložna nadoknađivanju – kriterij preuzimanja jamstvene obveze:

- Kada bi i postojale pretpostavke iz Zakona, ne vraća se u vl. imovina koja je sukladno propisima o pretvorbi unesena u društveni kapital poduzeća, već će se priznati pravo na naknadu u dionicama ili udjelima.

Izvlaštenje je pravna ustanova po kojoj je iznimno dopušteno u korist neke fiz. ili pravne osobe ograničiti ili oduzeti vl. na nekretnini uz naknadu u visini tržišne vrijednosti, pojedinačnim aktom upravnog tijela, radi izgradnje objekata ili izvođenja radova u interesu RH, s tim da će se time postići korist koja nadilazi onu koja bi se inače postigla na dotadašnji način.Izvlaštenje je individualna mjera prema pojedincu, za razliku od nac. koja je generalnog karaktera.Odnosi se na:

a) prometne, telekomunikacijske, vodoprivredne, i sl. koristi;b) zdravstveni, prosvjetni i kulturni objekti;c) industrijski, energetski, telekomunikacijski, prometni objekti;d) objekti za potrebe hrv. pravosuđa, vojske i policije;e) građevine koje služe za istraživanje I iskorištavanje rudnog I dr.blaga.

Subjekti izvl. su s jedne strane, izvlaštenici – osobe čije se vl. na nekretnini oduzima ili ograničuje, te s druge strane korisnik izvlaštenja.

Provođenje i. zahtijeva provedbu 3 postupka:1. postupak za utvrđivanje interesa RH za podizanje objekata ili za izvođenje dr.

radova;2. postupak za izvlaštenje – tipični upravni postupak;3. postupak za određivanje naknade.

Rješenje u postupku za izvlaštenje ima konstitutivno značenje, za razliku od rješenja u postupku za nacionalizaciju koje ima deklaratorno značenje.

Izvlaštenje može biti potpuno kada se dokida vl. pravo jedne osobe i konstitutira vl. pravo druge osobe ili nepotpuno kada se na nekretnini koja se izvlašćuje konstitutira samo pravo služnosti (npr. postavljanje dalekovoda) ili pravo zakupa na određeno vrijeme.Za određivanje naknade u slučaju uspostavljanja služnosti mjerodavan je iznos za koji je uslijed uspostavljanja služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine, dok je za određivanje naknade u slučaju uspostavljanja prava zakupa mjerodavna zakupnina koja se postiže na tržištu.

Zakupu kao obliku nepotpunog izvlaštenja sličan je institut „privremenog uzimanja u posjed“ – smije se dopustiti samo na zemljištu (ne i na zgradi), samo na zemljištu koje je susjedno onomu koje će se podvrći potpunom izvlaštenju, mora biti u pitanju strogo određena namjena.

Razlike između privremenog zauzimanja i izvlaštenja:- dok se s izvlaštenjem konstituira trajno pravo, pravo vl. (potpuno izvlaštenje), to se

služnost ili pravo zakupa na određeno vrijeme (nepotpuno izvlaštenje) smije dopustiti na najviše 5 god. Privemeno zauzimanje ne konstituira nikakvo trajno pravo;

- dok se s izvlaštenjem vl. dokida i novo konstituira (potpuno izvlaštenje), služnost ili zakup ne konstituira nikakvo pravo, već se vlasniku susjedne nekretnine nameće zabrana korištenja zemljištem.

106

Vezano za naknadu štete zbog toga što se u posjed nekretnine stupilo prije pravomoćnosti rješenja o izvl. a prijedlog za to bude pravomoćno odbijen u daljnjem postupku – korisnik izvlaštenja odgovara za štetu koji bi nanio prijašnjem vlasniku prijevremenim stupanjem u posjed.

Retrocesija je vraćanje nekretnine koja se izvlastila prijašnjem vlasniku u vlasništvo, ali samo na njegov zahtjev. Dopuštena je u 2 slučaja:

- da korisnik izvlaštenja u roku od 2 god. od dana pravomoćnosti rješenja, tj. od dana kada je prije pravomoćnosti rješenja stupio u posjed, nije započeo s podizanjem građevine ili izvođenjem radova;

- da korisnik izvlaštenja izvlaštenu nekretninu ne koristi u svrhu radi koje je izvlaštenje dopušteno i provedeno;

- kada korisnik izvlaštenja koji je stupio u posjed nekr. a nije započeo s podizanjem građevine ili izvođenjem radova u roku iskaže namjeru da izvlaštenu nekretninu otuđi 3.osobi.

Postupak za izvlaštenje je posebni upravni postupak, što znači upravni postupak koji je uređen posebnim Zakonom o izvlaštenju. Razlikuje se od općeg upravnog postupka po sljedećem:

- opći upravni postupak se pokreće po služb.dužnosti, a postupak za izvlaštenje samo na prijedlog zainteresirane stranke;

- prijedlog za izvlaštenje mora sadržavati strogo propisane sastojke i moraju mu biti priloženi svi strogo propisani prilozi;

- u općem postupku će se postupak moći nastaviti i ako je stranka odustala od zahtjeva ako je u pitanju opći interes, dok je u postupku izvlaštenja dopušteno da korisnik izvlaštenja odustane od zahtjeva (do konačnosti rješenja o izvlaštenju) (konačno rješenje je ono protiv kojeg više ne postoji redoviti pravni lijek u upravnom postupku, a to je obično drugostupanjsko rješenje, a prvostupanjsko u slučajevima kada ne postoji pravo žalbe protiv takvog rješenja);

- opći upravni postupak teče ili kao skraćeni postupak ili kao posebni istražni postupak, dok upravni postupak za izvlaštenje predmnijeva da se provede prethodni postupak radi utvrđivanja mjerodavnog interesa za izvlaštenje neke nekretnine;

- opći upravni postupak može biti i jednostupanjski i dvostupanjski, a postupak za izvlaštenje je ustrojen kao dvostupanjski postupak;

- troškovi općeg upravnog postupka padaju na teret one osobe koja je pokrenula postupak, a troškove pojedinačno poduzetih postupovnih radnji snosi ona osoba koja ih je skrivila, dok troškove postupka pokretnutim po službenoj dužnosti snosi javno-pravno tijelo koje je pokrenulo postupak. Teret snošenja troškova upravnog postupka radi izvlaštenja se ravna po načelu da sve troškove postupka snosi korisnik izvlaštenja, osim troškova žalbe vlasnika koja bi bila odbijena;

- postupak za izvlaštenje ne smije biti pokrenut prije nego što se utvrdi kvalificirani opći interes RH.

Zakon o izvlaštenju propisuje da rješenje kojim se prijedlog prihvaća mora sadržavati:UVOD – naznaku naziva javno-pravnog tijela koje donosi rješenje (ured drž.uprave za imovinsko-pravne poslove u onoj županiji / gradu ZG na čijem području leži nekretnina),- naznaku propisa kojima je konstituirana nadležnost tog tijela,- ime stranaka i njihovih zak. zastupnika ili punomoćnika,- kratka naznaka predmeta postupka.

IZREKA - naznaku akta kojim je utvrđen interes RH,- naznaka korisnika izvlaštenja,- naznaka nekretnine koja se izvlašćuje,

107

- naznaka vlasnika i posjednika nekretnine koja se izvlašćuje,- naznaka građevine ili radova radi kojih se nekretnina izvlašćuje,- naznaka obveze vlasnika nekretnine da ju je dužan predati u posjed kao i rok za

predaju u posjed,- naznaka obveze korisnika izvlaštenja da plati zatezne kamate koje propisuje

zakon.

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU – naznaka da se žalba izjavljuje ministarstvu pravosuđa, a rješenje tog ministarstva naznaku da se protiv drugostupanjskog rješenja može izjaviti žalba nadl. županijskom sudu u roku od 30 dana od dana dostave drugostupanjskog rješenja stranci koja podnosi tužbu.

Još jedna važna razlika između 2 postupka:Postupak za izvlaštenje se posebno razlikuje od općeg upravnog postupka s obzirom na osiguranje sudske zaštite protiv rješenja o izvlaštenju koje postaje konačno u upravnom postupku.

O tužbi vijeće žup. suda odlučuje presudom ili rješenjem.Kad uvažava tužbu, vijeće će:

- poništiti 2sko i 1sko rješenje o izvlaštenju i odbaciti zahtjev za izvl.,- poništiti 2sko rješenje i predmet uputiti na ponovno odlučivanje 2skom tijelu,- poništiti 2sko i 1sko rješenje o izvlaštenju i predmet uputiti na ponovno

odlučivanje 1skom tijelu,- poništiti 2sko rješenje ili poništiti i 2sko i 1sko rješenje i odlučiti o žalbi, tj.

zahtjevu.

Žup.sud nadležan je po forum rei sitae. Rok za tužbu je 30 dana od dana dostave 2-skog rješenja stranci koja izjavljuje žalbu.

U postupku pred žup. sudom nisu dopušteni ni žalba ni revizija, što znači da presuda ili rješenje žup. suda postaju pravomoćni danom donošenja.

Najveća razlika između ova 2 postupka je retrocesija.

Postupci izvlaštenja su hitni.Izvl.kao institut je koristila i komunistička vlast za protunaravna oduzimanja priv.imov. Novi pravni poredak RH ga uspostavlja na podlozi slobode raspolaganja ek.dobrima i uslugama.

Upravno postupovno pravo

Pravila upravne procedure gotovo su uvijek zapovijedna; nije dopušteno derogirati ih, čak niti dogovorom stranaka i nadležnog javno-pravnog tijela. Zakon to nekada i izričito naređuje, npr. u stvarima nadležnosti; vrlo rijetko dopušta derogaciju od načela, npr. sporazum tijela o nadl. u slučaju da bi istodobno bila nadl. dva ili više tijela.

Povreda postupovnih pravila ne povlači za sobom neke ozbiljnije sankcije, osim eventualno novčanih sankcija.

Općenito, upravni postupak, uključujući tu i pravne lijekove, je veoma malo formalan, što se vidi i iz toga da su peremptorna pravila vrlo rijetka.

Upravni postupak je skup sustavno obavljanih pravno normiranih radnji koje poduzimaju službene osobe nadležnih javno-pravnih tijela te stranke i neki dr. sudionici u pojedinačnom slučaju kada postoji nužnost da se s obzirom na zaštitu i promicanje općeg interesa uredi određena subjektivna pravna situacija.

„Drugi sudionici“ u upravnom postupku su svjedoci, vještaci, zapisničari i dostavljači.

Funkcija postupka je dvostruka:

108

a) osigurati ispravnu primjenu prava, kako u općem interesu, tako i u interesu stranke

b) zajamčiti zaštitu interesa onih koji su podvrgnuti upravljanju.

Načela upravnog postupka / GPP-a

Načela općeg upravnog postupka su izrijekom formulirana u zakonu, što nije slučaj s parničnim postupkom.

Načelo zakonitosti.Nadležna javno-pravna tijela moraju rješavati predmete na osnovi zakona, dr. propisa državnih tijela te na osnovi općih akata ustanova i dr. pravnih osoba koje rješavaju u određenim upravnim stvarima na osnovi javnih ovlasti koje su im se zakonom povjerile.U upravnoj stvari koja je predmet postupka rješenje mora donijeti ono tijelo koje je stvarno i mjesno nadležno; činjenično stanje na osnovi kojeg se donosi rješenje mora obuhvatiti sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, što znači postupati tako da se vodi računa o svim pravilima postupka koja bi mogla biti od utjecaja na rješenje stvari.

U parničnom postupku se načelo zakonitosti tumači posve drugačije, budući da se parnične radnje mogu zasnivati samo na zakonu; ono što u parničnom zakonu nije predviđeno, nije ni dopušteno u parničnom postupku.

U oba postupka, sankcija za povredu načela z. se ogleda u pravu na izjavljivanje pravnih lijekova.

Načelo zaštite prava građana i zaštite općeg interesa versus načela pravnog interesa.Javno-pravno tijelo je dužno:

a) da svojim odlučivanjem omogući strankama da što lakše zaštite i ostvare svoja prava;

b) da pazi tokom čitavog postupka da ostvarenje tih prava ne bude na štetu prava drugih osoba niti u suprotnosti s općim interesom;

c) u svezi sa zaštitom prava drugih osoba i općeg interesa, prema strankama su predviđene mjere koje su za njih povoljnije.

U GPP-u se govori o načelu pravnog interesa:a) angažiranje suda može biti dopušteno samo kada je to nužno za zaštitu od

povrede ili ugrožavanja nekog građanskog prava;b) interes za pravnom zaštitom mora biti pravni i konkretan;c) pravna zaštita se ne može polučiti na neki drugi svrsishodniji način.

U upravnom postupku, opći interes, pa ni bilo koji drugi pravni, stranački, interes nije samo postupovno-pravna pretpostavka, već i materijalno-pravna pretpostavka.

Načelo efikasnosti, ekonomičnosti.U parničnom postupku važi samo načelo ekonomičnosti koje traži da se uz što manje utroška vremena, društveno korisnog rada i materijalnih sredstava postigne što povoljniji rezultat.

Načelo efikasnosti u upravnom postupku je dužnost nadl. tijela da u rješavanju upravnih stvari poduzimaju postupovne radnje na načn da se osigura efikasno ostvarivanje prava i pravnih interesa građana i dr. pravnih subjekata.

Načelo ekonomičnosti se odnosi na obvezu nadl. tijela da vodi postupak brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i dr. osobe koje sudjeluju u postupku, kao i na način da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

109

Načelo materijalne istine.U GPP-u se ne govori expressis verbis o ovom načelu, već se kaže da na sud pada dužnost potpuno i istinito utvrditi činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.Ovo načelo znači:

a) da ne važi nikakva formalna dokazna maxima, već da se čitav upravni postupak treba voditi tako da se utvrdi pravo stanje stvari i utvrdi materijalna istina;

b) da se ovo načelo odnosi na sve ono što je od interesa da se utvrdi pravo stanje stvari;

c) također znači da se mora voditi računa i o zaštiti vrijednosti koje ističu druga načela upravnog postupka.

Najvažniji instituti kroz koje se izražavaju odstupanja ovog načela u upravnom postupku su slična onima u parničnom postupku:

a) vezanost upravnog tijela, odnosno suda, za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je optuženik proglašen krivim;

b) obvezatnost dokazne vrijednosti javnih isprava, premda je dopušteno dokazivati da su u ispravi činjenice neistinito potvrđene ili da je isprava neispravno sastavljena;

c) dopustivost utvrđivanja činjenica pomoću izjava stranaka kao dokaza;d) svi slučajevi u kojima je dostatno činjenice učiniti vjerojatnim.

Dok parnični postupak SLOBODNU OCJENU DOKAZA tretira kao jedan od elemenata načela traženja mat. istine, dotle upravni postupak slobodnu ocjenu dokaza tretira kao posebno važeće načelo.U onom prvom smislu (GPP), to znači ovo:

a) da se dokaze mora izvoditi u njihovom izvornom obliku;b) naspram savjesnosti i brižljivosti kao standardima u ocjenjivanju dokaza samo se u

krajnjim slučajevima treba pribjeći dokazivanjima u smislu maksima formalne naravi;

c) da se i u slučajevima za koje zakon propisuje formalno dokazno pravilo smije odstupiti samo onda kada je to nužno;

d) da nadležno tijelo tereti dužnost da osebujno obrazloži svako pojedino odstupanje od načela slobodne ocjene dokaza.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud po svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ali i na temelju rezultata čitavog postupka – slobodna ocjena dokaza – skoro identična i u upravnom i u parničnom postupku.

Načelo saslušanja stranke versus načela obostranog saslušanja stranaka.Načelo saslušanja stranke u upravnom postupku znači obvezu nadl. tijela da se prije donošenja rješenja stranci pruži mogućnost izjašnjavanja o svim okolnostima postupka koje vodi nadl. tijelo i za koje postoji pravni interes, što znači posebno o činjenicama i okolnostima:

a) koje su važne za donošenje samog rješenja,b) koje su od značenja za pravilnost, efikasnost i ekonomičnost provođenja upravnog

postupka,c) koje se odnose na problematiku primjene prava u stvari o kojoj teče upravni

postupak.

Dok je dužnost nadl. tijela u upravnom postupku da svakoj stranci osigura mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, dotle je dužnost suda da svakoj stranci omogući da se izjasni o zahtjevima protivne stranke.

Postupovne metode za osiguranje načela obostranog saslušanja stranaka u parnici se svode, s jedne strane, na to da se unutar usmenosti, neposrednosti i javnosti raspravljanja strankama omogući da se izjašnjavaju o zahtjevima protivne stranke, te s

110

druge strane, na djelatno ponašanje stranaka da se zaista i koriste s tim postupovnim šansama.

Za razliku od toga, u upravnom postupku baš upravno tijelo tereti dužnost da omogući stranci da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, što je, s obzirom da se svaki upravni postupak provodi u općem interesu, ne samo teret već i obveza.

Načelo pružanja pomoći neukoj stranci.Zakonska dužnost nadl. tijela koje vodi postupak je voditi računa o tome da neznanje ili neukost stranaka i dr. osoba koje sudjeluju u postupku ne budu na štetu prava koja im prema Zakonu pripadaju.Ukazivanje neukoj stranci na mogućnost da si uzme prof. punomoćnika, a ekonomski slabijoj stranci da traži da joj se postavi besplatni punomoćnik se može smatrati jednim od umjesnih načina da se neukoj stranci pruži pomoć a da se pri tome ni u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje objektivnost i nepristranost sudskog djelovanja.

Načelo uporabe hrvatskog jezika i latiničnog pisma.Za razliku od upravnog postupka koji propisuje da se upravni postupak vodi na jeziku i pismu koji su u službenoj uporabi kod tijela koje vodi postupak, dotle parnični postupak u cijelosti reproducira načelo koje je uspostavio ustav, naime da se parnični postupak vodi na hrv. jeziku uz uporabu latiničnog pisma, ako se u pojedinim sudovima ne uvede koji drugi jezik ili pismo.

Upravni i parnični postpci s obzirom na neke osebujnosti u svojim načelima

Načela koja nisu zajednička upravnom i parničnom postupku su sljedeća:U upravnom postupku, to su načelo samostalnosti u rješavanju i načelo prava na žalbu, a u parničnom postupku se radi o raspravnom i istražnom načelu, načelu neposrednosti, načelo usmenosti i pismenosti, načelo koncentracije postupka i glavne rasprave, načelo javnosti i načelo savjesnog korištenja postupovnih ovlaštenja.

Načelo samostalnosti u rješavanju.Ovo načelo znači da tijelo koje vodi postupak i donosi rješenje je samostalno unutar ovlaštenja koja su mu dana propisima, a ovlaštena službena osoba tog tijela samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti te samostalno primjenjuje propise.Ovo načelo predstavlja i određenu judikalizaciju upravnog postupka.

Načelo prava na žalbu.Ovo načelo znači da se, kako to i sam Ustav kaže, svakom jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donijetih u prvom stupnju, s tim što pravo na žalbu može samo iznimno biti isključeno, i to u slučajevima određenim Zakonom, ako je osigurana druga pravna zaštita.

Upravni postupak kaže da protiv rješenja u 1. stupnju stranka ima pravo žalbe, te da se samo zakonom može propisati da žalba u pojedinim upravnim stvarima nije dopuštena, i to samo kad je na drugi način osigurana zaštita prava i zakonitosti. Također se dodaje da uz ispunjenje zakonskih pretpostavki, stranka ima pravo na žalbu i kada tijelo prvog stupnja nije donijelo rješenje o njenom zahtjevu u propisanom roku, zatim i to da žalba protiv rješenja u drugom stupnju nije nikada dopuštenom, a kada nema tijela drugog stupnja koje bi odlučivalo o žalbi, da je dopušteno samo kada to zakon izrijekom predviđa.

Načelo dispozitivnosti i oficioznosti.Dispozitivnost znači da pokretanje parničnog postupka, održavanje parnice u tijeku i obustavljanje postupanja u parnici ovisi samo o inicijativi i prijedlozima parničara.Sud je ovlašten odlučivati samo u granicama zahtjeva koji se postave u postupku, te nije ovlašten dosuditi tužitelju niti više od onoga što je ovaj tražio niti drugo od onoga što je tražio, ali mu može dosuditi manje od onog što je tražio.

111

Upravni i parnični postupak nisu usporedivi s obzirom na načelo dispozitivnosti, ali jesu s obzirom na načelo oficioznosti koje je i prevladavajuće u upravnom postupku, što je odrazom promicanja općeg interesa kao konstitutivnog načela čitavog javnog prava. Odstupanja od načela oficioznosti su u parničnom postupku dopuštena i izrijekom propisane, dok to nije slučaj u upravnom postupku u kojem odstupanja nisu nikada dopuštena.

Raspravno i istražno načelo.Raspravno načelo znači da sud svoje djelovanje ostvaruje isključivo na onom što mu pruže stranke poduzimajući usmene i pisane parnične radnje, dok istražno načelo znači da postupovnu podlogu stvara isključivo sud, s tim što se smatra da je sud dužan prikupiti sve podatke koji se traže u tu svrhu.

U upravnom postupku se ne ističe ni raspravna ni istražna maksima, već se probleme koje te maksime postavljaju obrađuju u sklopu načela materijalne istine.

Načelo neposrednosti, javnosti i usmenosti raspravljanja.Načelo neposrednosti kaže da se dokazi moraju ocjenjivati u izvorišnom obliku, što znači:

a) da sudac svojim vlastitim čulima zapaža način, sadržaj i oblik dokaza,b) da sudac koji zapaža dokazna sredstva bude onaj isti koji procjenjuje dokaznu

vrijednost pojedinih dokaza,c) da taj isti sudac donese odluku odmah nakon zaključenja glavne rasprave.

Načelo javnosti ne odnosi se na odvijanje parnice u svojoj ukupnosti, već samo na one radnje koje znače raspravljanje pred sudom, a to su ročišta za gl. raspravu. Po Ustavu, dopušteno je javnost isključiti s čitave rasprave ili s jednog njenog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, posebno kada se sudi maloljetnicima, ili radi zaštite privatnog života stranaka, ili u bračnim sporovima, ili u postupcima u svezi sa skrbništvom i posvojenjem ili radi čuvanja vojne, službene, poslovne tajne ili radi zaštite sigurnosti i obrane RH. To isključenje se ne odnosi na stranke, njihove zakonske zastupnike ni na umješače. Na zahtjev stranke sud može dopustiti da raspravi budu nazočne najviše dvije osobe od njenog povjerenja.

Načelo usmenosti – za žalbu se traži da bude u pismenom obliku, međutim smije se izjaviti i usmeno na zapisnik i u parničnom i u upravnom postupku. Načelo javnosti se odnosi na usmenu raspravu u upravnom postupku, međutim, za razliku od parničnog postupka, usmena rasprava nije obavezna u upravnim postupcima. Službena osoba koja vodi postupak određuje na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke usmenu raspravu u svakom slučaju kada je to potrebno radi razjašnjenja stvari, a mora se odrediti u stvarima s dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima ili kada se mora izvesti očevid ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

Nadležnost

Nadležnost je skup dužnosti i ovlasti koje pojedinom tijelu pridaje pozitivni pravni poredak. Razlikuje se stvarna (competentia ratione materiae) i mjesna nadležnost (competentia ratione territorri).

Samo iznimno se Zakonom o općem upravnom postupku uređuju pitanja stvarne nadl., npr. pitanja sukoba nadl...

Za obavljanje poslova državne uprave i tijela jedinica lokalne i reg. samouprave nadležni su u prvom redu uredi državne uprave u županijama, tj. upravni uredi grada Zagreba, a samo kada je to zakonom izrijekom određeno nadl. su tijela središnje drž. uprave.Za ona prva tijela nadl. je uspostavljena po sustavu općeg načela, a za sva ostala javno-pravna tijela uređenje po sustavu enumeracije.

Mjesna nadl. se određuje na sljedeće načine:a) u stvarima koje se odnose na nekretninu važi forum rei sitae, što znači da se nadl.

određuje prema mjestu gdje se nekretnina nalazi;

112

b) u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog javno-pravnog tijela važi forum sedis, što znači da se nadl. određuje prema mjestu sjedišta odnosnog tijela;

c) u stvarima koje se odnose na vođenje neke radnje ili na obavljanje prof. djelatnosti pojedinih osoba, nadl. se određuje prema mjestu gdje se djelatnost obavlja;

d) u ostalim stvarima važi forum domicili, što znači da se nadl. određuje prema prebivalištu stranke;

e) kada se mjesna nadl. ne može odrediti niti na jedan od gore navedenih načina, važit će forum casus, što znači da će se odrediti prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka.

U pitanjima mjesne nadl. koja se odnose na brodove i zrakoplove dolazi do povezivanja 2 vrste foruma: forum casus – kada je riječ o tome da je povod za vođenje postupka nastao na brodu ili zrakoplovu, te forum rei sitae – kada su brod ili zrakoplov posredni predmeti same upravne stvari.

Kada dođe do situacija da su istodobno nadl. za postupanje u istoj stvari 2 ili više tijela, propisano je da je nadl. ono tijelo koje je prvo pokrenulo postupak, s tim što se nadl. tijela smiju sporazumjeti koje će od njih voditi postupak, kao i to da je svako od tih tijela dužno obaviti radnje koje ne trpe odgađanje na svom području.

Kao i u parničnom postupku, tako i u upravnom važi pravilo o ustaljivanju nadl. – perpetuatio fori – što znači da tijelo koje je pokrenulo postupak kao mjesno nadl. ostaje nadležnim i kada tijekom vođenja postupka nastupe okolnosti s obzirom na koje bi drugo tijelo postalo nadležnim, npr. kada stranka prema kojoj je postupak bio pokretnut promijeni prebivalište a postupak je pokrenulo tijelo koje je nadl. po forum domicili. Ipak, tijelu koje je pokrenulo postupak se dopušta da se ustupi predmet tijelu koje je prema novim okolnostima postalo mjesno nadl., ali samo ako se time znanto olakšava postupak.

Pitanje micanja nadl. u upravnom postupku se uređuju na takav način da je to samo onda dopušteno kada je to zakonom izrijekom predviđeno:

a) Najstrože je ograničena dopustivost supstitucije, što znači da neko tijelo preuzme određenu upravnu stvar drugog tijela da ju samo riješi.

b) Nešto blaže je ograničena dopustivost da jedno tijelo prenese rješavanje stvari iz svoje nadl. na drugo tijelo da je ono i riješi.

c) Nadl. se može mijenjati i dogovorom stranaka ili dogovorom tijela i stranaka ili dogovorom tijela – prorogacija.

Odredbe Zakona o općem upravnom postupku važe i za strance – pojedince sa stranim državljanstvom, pojedince bez državljanstva, za strane pravne osobe, kao i za stranke s diplomatskim imunitetom.

Prostorno omeđenje nadl. je pravilo, a poduzimanje radnje izvan svog područja je strogo propisana i omeđena mogućnost. Da je takva mogućnost strogo ograničena, proizlazi već i iz pretpostavki koje zakon kumulativno propisuje:

a) da postoji opasnost od odgađanja, npr. saslušanje svjedoka koji je na samrti, pregled zaraženih životinja koje lutaju bez nadzora;

b) da postoji potreba da se službena radnja, u pretpostavci opasnosti iz a), poduzme izvan svog područja, što znači da je poduzimanje takve radnje od bitnog značenja za vođenje i okončanje postupka.

U slučaju kada se dva tijela izjasne kao nadl. ili kada se dva tijela izjasne kao nenadležna za rješavanje o istoj stvari, prijedlog za rješavanje sukoba dužno je podnijeti tijelo koje je kao posljednje odlučivalo o svojoj nadl., s tim što je takav prijedlog ovlaštena podnijeti i stranka.

Tijelo koje je nadl. odlučiti o sukobu o nadl. poništit će rješenje koje je donijelo nenadl. tijelo (poz. sukob nadl.) ili će poništiti zaključak kojim se nadl. tijelo proglasilo nenadležnim (neg. sukob nadl.) te će istodobno dostaviti nadl. tijelu spise predmeta.

2 situacije:

113

a) u slučaju poz.sukoba nadl.dva su tijela donijela rješenje u istoj upr.stvari; tijelo nadl.da rješava u sukobu mora staviti izvan snage rješenje koje je donijelo nenadl.tijelo;

b) u slučaju neg.sukoba nadl.nijedno tijelo u sukobu neće postupati u upr.stvari. U toj situaciji nije ni došlo do izdavanja rješenja koje bi trebalo poništavati u postupku za rješavanje sukoba o nadl., te će tijelo koje takav sukob rješava imati samo poništiti zaključak kojim se nadl.tijelo izjasnilo nenadležnim.

Protiv rješenja kojim je odlučeno o sukobu nadl. stranka nema pravo na posebnu žalbu, kao niti pravo na vođenje posebnog upravnog spora. Međutim, zakon daje pravo tijelu za koje je sukob o nadl. riješen nepovoljno da izjavi žalbu protiv rješenja kojim se odlučilo o sukobu nadl. kada smatra da mu je tim rješenjem povrijeđeno neko pravo. Kada tijelo koje je nadl. rješavati po toj žalbi nađe da rješenje o sukobu nadl. nije zasnovano na zakonu, raspravit će pitanja koja su zbog toga nastala između tijela koje se žalilo i tijela koje je proglašeno nenadl. Rješenje koje se donese povodom žalbe smatra se 1-skim rješenjem. Ipak, žalba i rješenje nemaju nikakav utjecaj na upravni postupak u tijeku.

- Sukobe o nadl. između tijela državne uprave iste razine rješava Vlada RH;- Sukobe o nadl. između tijela državne uprave raznih razina rješava ministarstvo ili

dr. nadl. tijelo središnje državne uprave;- Sukobe o nadl. između tijela drž. uprave i izvršnih tijela rješava Vlada RH a sukobe

nadl. između ministarstava i dr. tijela središnje državne uprave rješava Sabor;- Sukobe o nadl. između tijela drž. uprave i pravnih osoba s javnim ovlastima

rješava Vlada RH;- Sve druge sukobe o nadl. rješava Upravni sud.

Kada tijelo nađe da nije nadl. za postupanje u određenoj stvari, odbacit će pisani podnesak koji je izravno predan službenoj osobi tog tijela, ili usmeno priopćenje primljeno na zapisnik, ili podnesak primljen poštom nadl. tijelu te će ih uručiti nadl. tijelu ako je poznato, a ako nije, odbacit će primljeni podnesak bez odgađanja.

Čelnik nadl.drž.tijela odlučuje u rješavanju u upr.stvari, te on smije ovlastiti dr.službenu osobu (drž.službenika) na rješavanje. Čelnik nadl. tijela nije ovlašten izdati općenitu ovlast za rješavanje, već samo ovlast za rješavanje stvari određene vrste, npr. izdavanje dozvola za gradnju. Ravnatelj pravne osobe s javnim ovlastima smije ovlastiti drugu stručnu službenu osobu da poduzima radnje u postupku do donošenja rješenja ili da rješava.Za razliku od izdavanja ovlaštenja za rješavanje, izdavanje ovlaštenja za vođenje postupka može biti bilo uz ograničenja bilo općenito, ali ovo zadnje samo za radnje koje se poduzimaju prije donošenja rješenja. Dakle, čelnik nadležnog javno-pravnog tijela smije ovlastiti drugu službenu osobu ili drugu stručnu službenu osobu odnosnog tijela da poduzima radnje u postupku prije donošenja rješenja, što može značiti i sve radnje u postupku koje prethode rješavanju – ovlaštenje se može dati izrijekom ili prešutno.

Kada je nadl. neko kolegijalno tijelo, rješenje donosi to tijelo ako propisima nije drukčije određeno, dakle ne čelnik tog tijela. Kolegijalno tijelo smije raspravljati i odlučivati samo kada je nazočno više od polovice njegovih članova, a rješenje se donosi većinom nazočnih članova. Za odlučivanje izvršnih tijela (vlada, poglavarstva) važe posebni propisi.

Za rješavanje u upravnim stvarima od strane pravnih osoba s javnim ovlastima propisano je da rješenje donosi njen ravnatelj, ako propisima nije drukčije predviđeno, s tim što ravnatelj smije ovlastiti drugu stručnu osobu da poduzima radnje u postupku do donošenja rješenja ili da rješava u upravnim stvarima iz nadl. odnosne pravne osobe.Ravnatelj pravne osobe može ovlastiti dr.stručnu službenu osobu i za rješavanje svih ili samo nekih upr.stvari iz nadl.takve pravne osobe, a ne samo za stvari iz određene vrste poslova, kao što je to propisano za davanje ovlaštenja od strane čelnika tijela drž.uprave.

114

Isključenje znači da se određena službena osoba mora odstraniti iz postupanja u nekoj upravnoj stvari kada postoje okolnosti koje dovode u sumnju njenu nepristranost:

a) kada je u predmetu o kojem se vodi postupak stranka, svjedok, vještak, punomoćnik ili zak. zastupnik stranke;

b) kada je sa strankom, zak. zastupnikom ili punomoćnikom stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj do zaključno 4. stupnja, bračni drug ili srodnik po tazbini do zaključno 2. stupnja pa i onda kada je brak prestao;

c) kada je sa strankom, zak. zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staratelja, posvojitelja, posvojenika ili hranitelja;

d) kada je u 1-skom postupku u odnosnoj stvari sudjelovala u vođenju postupka ili u donošenju rješenja.

„Rasjedanje“ znači da se stanovitu služb.osobu ima odstraniti iz rješavanja u nekoj upr.stvari kada postoje okolnosti koje dovode u sumnju njenu nepristranost – dovoljno je da postoji utemeljena sumnja.

Vrste rasjedanja: isljučenje i izuzeće.

U slučaju izuzeća kao isključenja, službena osoba koja bi trebala rješavati u određenoj stvari dužna je prekinuti svaki daljnji rad na predmetu i o tome obavijestiti tijelo nadl. za rješavanje o izuzeću, i to čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće. U takvim slučajevima službena osoba ne smije obavljati nikakve radnje u postupku sve do donošenja zaključka o isključenju, osim onih koje ne trpe odgađanja.U slučaju da službena osoba smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njeno izuzeće, službena osoba je dužna obavijestiti nadl. tijelo da odluči o izuzeću, ne prekidajući rad na predmetu.

Kada je stranka postavila zahtjev za isključenje, službena osoba ne smije do donošenja zaključka o isključenju obavljati nikakve radnje u postupku, osim onih koje ne trpe odgađanje; kada stranka stavi zahtjev za izuzeće zbog onih drugih okolnosti u tehničkom smislu, službena osoba će nastaviti s poduzimanjem radnji sve dok o takvom zahtjevu ne bude riješeno.

O izuzeću odlučuje:a) službene osobe tijela drž. uprave – čelnik tog tijela, a ako je riječ o izuzeću tog

čelnika – Vlada RH ili izvršno tijelo jedinice lokalne ili regionalne samouprave;b) člana kolegijalnog tijela – predsjednik tog tijela, a kada je riječ o izuzeću

predsjednika – Vlada RH ili izvršno tijelo jedinice lokalne ili reg. samouprave;c) službene osobe u pravnoj osobi s javnim ovlastima – ravnatelj pravne osobe, a o

izuzeću ravnatelja – tijelo pravne osobe utvrđeno statutom ili dr. općim aktom.

O izuzeću se odlučuje zaključkom protiv kojeg nije dopuštena žalba.

Kada je riječ o „isključenju“, dostatno je da stranka naznači neku od okolnosti specificirane u zakonu (npr. odnos otac – sin) između služb.osobe i neke od stranaka, bez osobitog obrazlaganja. Dok kada je riječ o izuzeću u tehničkom smislu, stranka će biti dužna naznačiti i razloge zbog kojih smatra da neka okolnost izaziva sumnju u njenu nepristranost.

Stranke u upravnom postupku

Stranka je pojedinac ili pravna osoba ili skupnost imovine ili osoba prema čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku.Stranka može biti svaka fizička osoba – državljani ili stranci, pojedinci bez državljanstva, zatim pravna osoba – poduzeća ili trg. društva, ustanove, pol.stranke, sindikati i dr. udruge.

115

Tvorevine koje nemaju svojstvo pravne osobe – naselje, skupina pojedinaca, državna tijela i dr. imaju pravo biti strankama u upravnom postupku samo uz pretpostavku da mogu biti i nositeljima prava i obveza o kojima se u upravnom postupku odlučuje.Sindikati i udruge mogu imati pravni položaj u upravnom postupku po 2 osnove: kao stranke i kao zastupnici stranaka.Stranke mogu biti aktivne stranke, pasivne stranke i umješači.Pored pojedinaca i pravnih osoba, strankom u upr.postupku mogu biti još i:

a) drž.tijela, posl.jedinice tvrtke, ispostave ustanove, naselje, grupe pojedinaca koji nemaju svojstvo pr.osobe – ako su sposobni biti nositeljima prava i obveza o kojima se u upr.postupku odlučuje;

b) sindikalno ustrojstvo;c) ustanova i dr.pr.osoba te udruga građana, pol.stranke i dr.udruge –

2 slučaja:1. kada udruga smije po pristanku člana, u njegovo ime, stavljati

razne zahtjeve,2. kada udruga smije, samo po zahtjevu svog člana i samo kad je to

predviđeno statutom, i zastupati svog člana.

Prva pretpostavka za stranačko djelovanje je stranačka sposobnost (pravna sposobnost) koja postoji kod onih subjekata koji su nositelji prava i obveza.Druga pretpostavka je postupovna sposobnost što je sposobnost samostalnog obavljanja radnji u postupku.Treća je pretpostavka stranačka legitimacija koja označuje postojanje pravne veze između određene stranke s predmetom o kojem se u upravnom postupku odlučuje.

Stranačka legitimacija je neovisna o postupovnoj sposobnosti, npr. kada stranka tijekom postupka izgubi postupovnu sposobnost, to neće imati utjecaja na njenu stranačku legitimaciju, jedino će izgubiti ovlaštenje za samostalno poduzimanje postupovnih radnji, te će zastupanje preuzeti zakonski zastupnik.

Ako bi postupovno nesposobne stranke ostale bez zak. zastupnika, zastupat će ih privremeni zastupnik sve dok se ne pojavi propisano određen zak. zastupnik.Stranka, tj. njen zak. zastupnik ima pravo odrediti punomoćnika.Stručni pomagač je osoba koja stranci daje podatke, obavještenja i naputke o predmetu postupka za koje je potrebno stručno znanje.

Nepoštivanje propisa koji uređuju pretpostavke za stranačko djelovanje čini rješenje ništetnim, što znači da tijelo koje je nadl. rješavati o žalbi mora takvo rješenje staviti izvan snage; to može biti i razlog za obnovu upravnog postupka, kao i razlog za mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi upravnog spora.

Postupovna zajednica je skupno sudjelovanje dviju ili više stranaka u istom postupku na način da se očituju kao jedna stranka prema tijelu koje vodi postupak.Postoje 2 vrste takvih slučajeva:

1. slučaj da dvije ili više stranaka samostalno odluče nastupiti zajednički u istom predmetu, pri čemu su dužne naznačiti koja će od njih nastupati kao njihov zajednički predstavnik ili će postaviti zajedničkog punomoćnika;

2. slučaj da nadl. javno-pravno tijelo koje vodi postupak smije odrediti zaključkom strankama koje nastupaju s istovrsnim zahtjevima da u određenom roku naznače koja će ih od njih predstavljati ili da odrede zajedničkog punomoćnika.

Razlikovanje između jednostranačkih i višestranačkih stvari polazi od broja stranaka u upravnom postupku kao kriterija. Jednostranačkim stvarima se smatraju one u kojima sudjeluje samo jedna stranka, kao i više stranaka koje nastupaju zajednički. Višestranačke stvari su one u kojima u upravnom postupku sudjeluje dvije ili više stranaka koje imaju protivne interese – razlikuju se 2 podvrste:

116

KOLIDIRAJUĆE STRANKE u postupku stavljaju suprotne zahtjeve i nisu ni u kakvom uzajamnom odnosu. Npr. kada dvije ili više stranaka traži dodjeljivanje istog prava, kao dozvolu za podizanje građevine na istom zemljištu.KONTRADIKTORNE STRANKE čiji je položaj određen izravnim međusobnim odnosom unutar kojeg jedna stranka ističe prema drugoj određeni zahtjev o kojem treba odlučiti nadležno tijelo. Takve se stvari rijetko pojavljuju kao upravne. Kontradiktorne stranke su slične položaju stranaka u parničnom postupku.

Sudionici materijalne postupovne zajednice bi u upravnom postupku bili jedinstvena stranka, te bi djelovanje jednog zajedničara važilo i za sve ostale. To ipak ne znači da bi sudionici mat. zajednice činili zasebni subjekt koji je različit od pojedinaca koji ga sastavljaju. Zbog toga nije stranka u postupku zajednica, već zajedničari.

Pravni položaj sudionika u formalnoj postupovnoj zajednici bi nastajao povodom postupka koji teče pred nadl. tijelom, tako da bi se imalo onoliko odnosa koliko se ima zajedničara. To je najčešće slučaj kada dvije ili više osoba traže zajedničkim podneskom da se donese neki upravni akt.

Svjedok je svaki pojedinac koji je pozvan pred tijelo koje vodi postupak kako bi dao iskaz o svojim prošlim zapažanjima koja bi mogla biti od važnosti za utvrđivanje istinitosti iskaza koji su predmet dokazivanja.Prvo se tu radi o pitanju sposobnosti pojedinca koji je pozvan kao svjedok da zapazi određenu činjenicu. Takva sposobnost mora biti nazočna u trenutku nastajanja činjenice koja se utvrđuje.Drugo što je u pitanju je da odnosni pojedinac bude u stanju svoja opažanja i priopćiti onako kako ih je i zapazio.

Za pojedinca koji se ima saslušati kao svjedok dužnost svjedočenja uključuje:a) obvezu da se odazove pozivu za svjedočenje,b) obvezu da svjedoči.

Za razliku od parničnog postupka unutar kojeg ni sudac ni stranke ne mogu biti svjedocima, u upravnom postupku samo službena osoba ne smije biti svjedokom u stvari u kojoj vodi postupak. Dužnost svjedočenja je, dakle, opća građanska dužnost.

Ne smije se ispitivati kao svjedoka pojedinca koji bi svojim iskazom mogao povrijediti dužnost i pravo čuvati službenu, državnu ili vojnu tajnu, sve dok ga nadležno javno-pravno tijelo ne oslobodi te dužnosti.Svjedoku se dopušta i uskratiti svjedočenje, i to:

a) kada bi ga odgovor na pojedina pitanja izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili kaznenom gonjenju njega, njegovih srodnika po krvi u pravoj crti, a u pobočnoj zaključno do 3. stupnja, njegovog bračnog druga te srodnika po tazbini do zaključno 2. stupnja sve da je brak i prestao, kao i njegovog skrbnika, štićenika, posvojitelja i posvojenika;

b) kada bi odgovorom na pojedina pitanja povrijedio poslovnu, prof., umjetničku ili znanstvenu tajnu;

c) o onom što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku ili vjerskom ispovjedniku.

Svjedoka se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o drugim činjenicama kada za to iznese važne razloge koje mora učiniti vjerojatnim. S druge strane, svjedok nema pravo uskratiti svjedočenje zbog opasnosti imovinske štete o pravnim poslovima kojima je nazočio kao svjedok (npr. pri pisanju oporuke), notar (npr. pri sastavljanju ugovora), posrednik (npr. kod povezivanja stranaka), o radnjama koje je kao pravni prednik poduzeo u vezi sa spornim odnosom (npr. kao prodavatelj zgrade koja se treba rušiti) ili kao zastupnik jedne od stranaka (npr. kao odvjetnik koji je sastavio ugovor o kupoprodaji).

Svjedoke se saslušava pojedinačno, dakle bez nazočnosti onih pojedinaca koji će se poslije saslušavati. Već saslušanog svjedoka može se poslije ponovno saslušavati, tako da

117

mu se može zabraniti da se udalji bez dopušenja službene osobe koja vodi postpupak. Prilikom saslušavanja, svjedoka će se najprije upozoriti na to da je dužan govoriti istinu. Od svjedoka se može tražiti i da položi prisegu na svoj iskaz, o čemu odlučuje službena osoba koja vodi postupak. To se ne smije tražiti od maloljetnika kao ni od onih pojedinaca koji ne mogu shvatiti značenje prisege.

Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe i svoj izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili bez opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba biti saslušan, tijelo koje vodi postupak će narediti da ga se prinudno dovede, kao i da snosi troškove takvog postupanja, a može ga se i novčano kazniti. Ako svjedok dođe i odbije svjedočiti bez opravdanog razloga iako je upozoren na posljedice odbijanja, može biti novčano kažnjen, a kada i nakon toga odbije svjedočiti, može ponovo biti novčano kažnjen.

Zaključak o izricanju novčane kazne donosi službena osoba koja vodi postupak, ali uz suglasnost službene osobe koja je nadležna rješavati u odnosnoj upravnoj stvari. Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak, službena osoba koja vodi postupak će poništiti zaključak o kazni ili troškovima, a ako svjedok naknadno pristane svjedočiti, tada službena osoba može poništiti zaključak o kazni. Protiv zaključka o izricanju kazne svjedoku ili o nametanju da se plate troškovi dopuštena je posebna žalba.

Vještaci su pojedinci koji raspolažu potrebnim stručnom spremom, a poziva ih se da daju stručni nalaz i mišljenje u slučajevima kada se za utvrđenje ili ocjenjivanje neke činjenice traži stručno znanje. Dokazivanje vještačenjem se neće provoditi kada bi to u odnosu prema vrijednosti predmeta bilo nerazmjerno skupo.

Vještačenje se nalaže po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke. Za vještaka nije dopušteno odrediti pojedinca koji ne može biti svjedok.

Svatko tko ima stručnu spremu mora se primiti dužnosti vještaka, osim kada ga iz opravdanih razloga, preopterećenosti ili dr. od toga oslobodi služb. osoba koja vodi postupak. Vještak ima pravo uskratiti vještačenje iz istih razloga kao i svjedok svjedočenje.

Svoj nalaz i mišljenje vještak daje u pravilu na usmenoj raspravi, ali mu se može naložiti da vještačenje obavi i izvan rasprave. Kada je postavljeno više vještaka, dopušteno im je da nalaz i mišljenje daju zajednički, a u slučaju nesuglasnosti mogu ih dati i odvojeno.

Ako vještak koji je uredno pozvan ne dođe a izostanak ne opravda, ili dođe a odbije vještačiti, ili ne podnese u zadanom roku nalaz i mišljenje, može ga se novčano kazniti, a kada su zbog toga nastali troškovi u postupku, može se odrediti da ih snosi. Zaključak o tome donosi službena osoba koja vodi postupak, uz suglasnost osobe koja je nadležna za rješavanje.

Kada vještak naknadno opravda svoj izostanak ili se naknadno opravda što nije na vrijeme podnio svoj pisani nalaz i mišljenje, službena osoba koja vodi postupak će poništiti zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima, a kada vještak naknadno pristane vještačiti, poništit će zaključak o novčanoj kazni.

Posebna žalba je dopuštena protiv tih zaključaka.

Tumač je vrsta vještaka koji sudu pomaže u komunikaciji sa sudionicima koji ne znaju jezik na kojem nadl. tijelo provodi postupak, kao i sa sudionicima koji iz nekih drugih razloga nisu u stanju normalno komunicirati s drugima (npr. gluhoća, nijemost...).

Kada se svjedoke ili stranke saslušava radi dokazivanja, sud će po služb.dužnosti pribaviti tumača radi prevođenja sa stranog jezika. Međutim, kad parnične stranke ne znaju jezik na kojem se vodi postupak, osigurat će im se prevoditelj koji će im pomoći pratiti tijek raspravljanja.Na tumače se primjenjuju odrednice Zakona koje se odnose na vještake.

118

Priopćavanje između javno-pravnih tijela, stranaka i dr. osoba. Javnost upravnih postupaka.

Priopćavanje između javno-pravnih tijela, stranaka i dr. osoba se vidi posebno kroz odredbe upravnog postupka koje se odnose na:

- podneske, tj. pisana priopćenja kojima se stranke i dr. sudionici obraćaju javno-pravnim tijelima;

- pozive za pojavljivanje pred nadl. javno-pravnim tijelima koji vode postupke;- vođenje zapisnika.

Gore navedeno priopćavanje se izražava i kroz dostavljanje..

Ustavno i zakonsko načelo je da stranke imaju pravo razgledavati spise predmeta, što uključuje i prepisivanje o svom trošku potrebnih spisa. To se dopušta i svakoj drugoj osobi koja ima neki interes. Te radnje se obavljaju pod nadzorom služb. osobe.

Spisi čije pregledanje i prepisivanje nije dopušteno su zapisnik o vijećanju i glasanju, službena izvješća i nacrti rješenja, kao i dr. povjerljivi spisi. Protiv zaključka o odbijanju zahtjeva za razgledavanje spisa dopuštena je posebna žalba.

Pravo uvida u spise upravnog predmeta, kao i pravo obavještavanja o tijeku postupka kao osobno pravo, ne proizlazi iz načela javnosti u radu, nego se ostvaruje u vezi s nastojanjima stranaka i dr. zainteresiranih javno-pravnih tijela da zaštićuju i promiću svoja prava i pravne interese – opći interes.

Javnost, uključujući tu i novinare, nema nikakvo pravo koje bi se sastojalo u ovlasti ishoditi obavještenja od javno-pravnog tijela.

Usmena rasprava je javna, s tim što se javnost smije isključiti za čitavu raspravu ili za dio rasprave, ali samo u ovim slučajevima:

a) kada to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti,b) kada postoji ozbiljna i neposredna opasnost od ometanja usmene rasprave,c) kada se treba raspravljati o odnosima u obitelji,d) kada treba raspravljati o okolnostima koje predstavljaju službenu,

poslovnu, prof., znanstvenu ili umjetničku tajnu.

O isključenju javnosti se donosi zaključak protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba. Isključenje javnosti se ne može odnositi na stranke i njihove zak. zastupnike i punomoćnike te stručne pomagatelje, a isto tako javnost se ne smije isključiti ni pri priopćavanju rješenja. Osim toga, službena osoba koja vodi postupak može dopustiti da usmenoj raspravi s koje je javnost isključena budu nazočne službene osobe, znanstveni i javni djelatnici, kada je to od interesa za njihovu službu, tj. za znanstveni rad, s tim što će se takve osobe upozoriti da su dužne kao tajnu čuvati ono što saznaju na raspravi.

Podnescima se smatraju zahtjevi, obrasci koji se koriste za automatsko obrađivanje podataka, prijedloge, žalbe, molbe, prigovore i dr. priopćenja kojima se pojedinci ili pravne osobe obraćaju javno-pravnim tijelima. S motrišta vođenja postupka u pojedinačnom upravnom slučaju, podnesci su pisana priopćenja kroz koje stranke i dr. sudionici u postupku poduzimaju postupovne radnje.

Podnesci se predaju neposredno ili ih se šalje poštom, a mogu se priopćiti i usmeno na zapisnik, kao i brzojavno, a kratka i hitna priopćenja smiju se davati i telefonski. Za razliku od parničnog postupka koji propisuje da se podnesci predaju u pisanom obliku izvan rasprave, a usmeno na ročištu, opće-upravni postupak postavlja pravilo o pisanom obliku samo za neke postupovne radnje, npr. zahtjev za povrat u prijašnje stanje, za žalbu...

119

Podnesci se predaju nadležnom tijelu za primanje priopćenja. Kada je u pitanju tijelo koje nije nadl. za primitak podneska koji mu se izravno predaje ili usmenog priopćenja koje mu se hoće izjaviti na zapisnik, službena osoba tog tijela će upozoriti podnositelja na to i uputiti ga nadl. tijelu. Ako bi podnositelj i pored toga zahtijevao da se njegov podnesak ili usmeno priopćenje primi, službena osoba dužna je to učiniti, s tim što će, ako nađe da tijelo nije nadl. za daljnji rad po takvom podnesku ili usmenom priopćenju, donijeti zaključak kojim će podnesak odbaciti zbog nenadležnosti.

Kada tijelo koje nije nadl. za primanje podneska ili usmenog priopćenja primi podnesak poštom, bez odgađanja će ga poslati nadl. tijelu i o tome obavijestiti stranku ili će donijeti zaključak kojim će podnesak odbaciti zbog nenadležnosti. Protiv zaključka o odbacivanju podneska dopuštena je posebna žalba.

U podnesku treba biti naznačeno nadležno tijelo, predmet na koji se odnosi, zahtjev ili prijedlog, ime i prezime te boravište podnositelja, odnosno njegovog zastupnika ili punomoćnika.

Podnositelj je dužan vlastoručno potpisati podnesak.Iznimke:

1) podnesak smije potpisati i njegov bračni drug, roditelji, djeca ili odvjetnik, koji na podnesku moraju potpisati svoje ime i adresu;

2) kada je podnositelj nepismen ili nije u stanju potpisati se, smije ga potpisati druga pismena osoba koja će također potpisati svoje ime i staviti svoju adresu.

Ukoliko formalni nedostatak u podnesku ne spriječava daljnje postupanje, smatra se kao da ni ne postoji; a ako taj formalni nedostatak spriječava daljnje postupanje, s njim se postupa kao da je nerazumljiv ili nepotpun. U ovom drugom slučaju, nadl. tijelo dužno je poduzeti sve potrebne radnje da se uklone nedostaci, te će podnositelju odrediti rok u kojem je dužan to učiniti. Daljnje postupanje tijela ovisit će o tome hoće li podnositelj ukloniti nedostatke ili ne:

a) ako podnositelj ukloni nedostatak u roku, smatrat će se da je podnesak bio uredan od samog početka;

b) ako podnositelj ne ukloni nedostatak u roku, donijet će se zaključak o tome da se smatra da podnesak nije ni podnesen, a protiv takvog zaključka postoji pravo posebne žalbe.

Nasuprot pravilu da se smiju pozvati samo one osobe koje borave na teritoriju nadl. tijela, moraju biti ispunjene ove pretpostavke:

a) da je riječ o pozivu na usmenu raspravu,b) da se na takav način postupak ubrzava ili olakšava,c) da takav dolazak ne uzrokuje veće troškove niti veći gubitak vremena za

pozvanog.

Pisani poziv mora sadržavati:a) naziv tijela koje poziva,b) ime, prezime i adresa osobe koja se poziva,c) mjesto, dan, a kad je moguće i sat dolaska,d) predmet u svezi kojeg se poziva i u kojem svojstvu (npr. stranka, svjedok…),e) pomoćna i dokazna sredstva koje osoba treba ponijeti,f) da li pozvani pojedinac treba doći osobno ili je ovlašten poslati punomoćnika,g) dužnost pozvanog pojedinca da izvijesti tijelo koje ga je pozvalo u slučaju

spriječenosti,h) upozorenje na posljedice za slučaj da se pozivu ne odazove ili ne izvijesti o

spriječenosti.

Kao sankcija za neodazivanje ili pravovremeno izvješćivanje o spriječenosti, predviđa se prinudno privođenje, sa ili bez novčanog kažnjavanja ili neka dr. mjera.

120

Zapisnik se mora sastaviti o usmenoj raspravi ili nekoj važnijoj radnji u postupanju, dok o manje važnim radnjama i izjavama se u spis stavlja zabilješka.Manje važne radnje i izjave su:

a) one koje nemaju bitnog utjecaja na rješavanje stvari koja je predmet postupkab) koje se odnose na upravljanje tijekom postupka,c) one o priopćenjima, službenim opažanjima, usmenim napucima,d) koje se odnose na okolnosti unutarnjeg rada u tijelu koje vodi postupak.

U zapisnik se unosi:a) naziv tijela koje poduzima radnju,b) mjesto, dan i sat poduzimanja radnje,c) predmet u kojem se radnja obavlja,d) imena službenih osoba, stranaka, njihovih zastupnika ili punomoćnika koji su

prisustvovali poduzimanju radnje.

Izjave stranaka i dr. sudionika se upisuju u zapisnik što je moguće točnije; kada je saslušanje izvedeno pomoću tumača u zapisnik se mora naznačiti na kojem je jeziku govorila saslušana osoba i tko je bio tumač; moraju se naznačiti sve isprave koje su bile upotrijebljene na usmenoj raspravi.

Zapisnik se mora voditi tijekom odvijanja službene radnje o kojoj se zapisnik sastavlja. Mora se voditi uredno, ništa se ne smije brisati. U već potpisanom zapisniku ne smije se ništa dodavati. Potpisuje ga osoba koja je sudjelovala u radnji, a na kraju će ga ovjeriti službena osoba koja je poduzela radnju, kao i zapisničar, ako ga je bilo. Zapisnik je javna isprava.

O vijećanju i glasanju kolegijalnog tijela sastavlja se posebni zapisnik, ali to nije obavezno ako je o žalbi odlučeno jednoglasno, jer se tada stavlja samo zabilježba u spis. Takav zapisnik potpisuje osoba koja je predsjedavala i zapisničar, koji je obavezan kod kolegijalnih tijela. Kada u upravnom postupku rješava Sabor, Vlada ili predstavničko tijelo jedinice lok. ili reg. samouprave, ne vodi se poseban zapisnik o vijećanju i glasanju, već će se donijeto rješenje unijeti u zapisnik.

Dostavljanje je skup postupovnih radnji koje se poduzimaju sa svrhom da pisano priopćenje bude s pravovaljanim učinkom predano osobi kojoj je namijenjeno ili da se pod istom pretpostavkom smatra da je predano osobi kojoj je namijenjeno kako bi moglo izazvati propisane pravne učinke.

Dostavljanje se obavlja u pravilu putem pošte ili ga obavlja samo tijelo pomoću službene osobe. Pozivanje radi primitka pisanog priopćenja dopušteno je samo iznimno, npr. pozivanje na služenje vojnog roka. Dostavljanje se može obavljati samo radnim danom, danju, osim poštom kada je dostavljanje dopušteno i nedjeljom i na dane državnih praznika. Dostavljanje nedjeljom i na dane praznika je dopušteno i po naredbi tijela čije se pisano priopćenje dostavlja, što to tijelo smije odrediti iz osobito važnih razloga, a dostavljanje noću samo kad je to neodgodivo. Dostava se mora obaviti u pravilu u stanu ili poslovnoj prostoriji osobe kojoj se obavlja dostava, a odvjetniku u njegovom odvj.uredu. Dopušteno je obaviti dostavu i izvan tih prostorija ako pojedinac pristane primiti pismeno koje mu se dostavlja.Razlikuje se posredno dostavljanje i obvezatno osobno dostavljanje. Obvezatnost osobnog dostavljanja zakon ne propisuje kao pravilo već kao iznimku.Osobno dostavljanje je obvezatno u sljedećim slučajevima:

a) kada zakon ili dr. propis izrijekom propisuje da je takvo dostavljanje obvezatno,b) kada od dana kojim se smatra da je dostava obavljena počinje teći rok koji se ne

smije produživati,c) kada to naročito odredi tijelo koje je naredilo dostavljanje.

Posebni slučajevi dostavljanja su:a) zak. zastupniku ili punomoćniku – posebni su slučajevi kada više stranaka ima

zajedn. zastupnika ili punomoćnika u istom predmetu – dostava se za sve njih

121

obavlja samo tom zajedn. zastupniku ili punomoćniku, ili kada stranka ima više punomoćnika – dostava se može obaviti i samo jednom od njih;

b) punomoćniku za primanje pismena;c) državnim tijelima, ustanovama i pravnim osobama;d) nekim posebnim tijelima, pojedincima i ustrojstvima – pojedinci i pravne osobe u

inozemstvu, strane države, međ.organizacije i pojedinci koji uživaju povlasticu nepovredivosti – njima se dostava obavlja preko tijela drž. uprave nadl. za inozemne poslove; dostavljanje izvadaka iz javnih očevidnika i ostalih pismena u inozemstvo; dostavljanje pojedincima zaposlenim u cestovnom, riječnom, pomorskom i zračnom prometu; dostavljanje pojedincima koji su lišeni slobode;

e) dostavljanje javnim priopćenjem – predviđeno je za slučaj da je riječ o većem broju pojedinaca koji tijelu nisu poznati ili koje se ne može odrediti – može se obaviti i objavom javnog priopćenja na oglasnoj ploči tijela koje je pismeno izdalo. Smatra se da je dostava obavljena istekom 15 dana od dana stavljanja javnog priopćenja na oglasnoj ploči – tijelo može odrediti dulji rok, ali ne i kraći. Tijelo u pitanju može javno priopćenje objaviti i u novinama ili dr. glasilima javnog priopćavanja.

Kada pojedinac kojemu se mora uručiti pismeno ili odrasli član njegova kućanstva odbije primiti pismeno, ili to učini osoba zaposlena u javno-pravnom tijelu, pravnoj osobi ili u odvj.uredu, dostavljač će pismeno ostaviti u stanu ili prostoriji u kojoj takva osoba stanuje ili je zaposlena, ili će pismeno pribiti na vrata stana ili prostorije. Dostavljač će u tom slučaju na dostavnici zabilježiti dan, sat i razlog odbijanja primitka, kao i mjesto gdje je pismeno ostavio, i s tim se smatra da je dostava obavljena.

Kada u tijeku upravnog postupka stranka ili njen zak. zastupnik promijene prebivalište, dužni su odmah o tome obavijestiti tijelo koje vodi postupak. Ako to ne učine, tijelo koje vodi postupak će odrediti da se sve daljnje dostave obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču, i protekom 8. dana se smatra da je dostava izvršena.

Kada u tijeku upravnog postupka punomoćnik stranke ili punomoćnik za primanje pismena promijeni prebivalište, i o tome ne obavijesti tijelo koje vodi postupak, dostavljanje se mora obavljati kao da punomoćnik nije niti postavljen.

Dostavnica je potvrda o obavljenoj dostavi. Smatra se javnom ispravom kada je uredno sastavljena. Potpisuju je primatelj i dostavljač, s tim što će primatelj na dostavnici slovima nazačiti dan primitka.

a) Kada je primatelj nepismen ili se nije u stanju potpisati, tada će dostavljač na dostavnici naznačiti njegovo ime i slovima ispisati dan predaje, te će staviti primjedbu zašto primatelj nije stavio potpis – time se smatra da je dostava obavljena;

b) Kada primatelj odbije potpisati dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i slovima ispisati dan predaje – time se smatra da je dostava obavljena;

c) Kada je dostavljanje obavljeno preko odraslih članova primateljevog kućanstva, preko zaposlenih pojedinaca ili pojedincu u odvj.uredu, dostavljač će na dostavnici naznačiti pojedinca kojemu je pismeno predano – time se…;

d) Kada se dostavljanje obavlja preko nadl. tijela općine ili pošte, tada na dostavnici treba naznačiti dan kojim je pismeno predano općinskom tijelu, tj. pošti.

Odvijanje postupka. Odlučivanje.

Upravni postupak uvijek pokreće ovlaštena službena osoba nadl. tijela. Ovlaštena osoba ga smije pokretati po vlastitoj inicijativi ili na prijedlog stranke, što znači da za upravno postupanje, za razliku od građanske parnice u kojoj važi stranačko načelo (iudex non procedat ex officio), isključivo važi oficiozno načelo. Upravni postupak pokreće nadl. tijelo po vl. inicijativi kada god to opći interes iziskuje, što će biti u svim slučajevima:

a) kada to zakon ili na zakonu utemeljen propis naređuje – što su slučajevi kada se promicanje općeg interesa ravna po praesumptio iuris et de iure, ili

b) kada nadl. tijelo utvrdi ili sazna da je s obzirom na postojeće okolnosti prijeko potrebno pokrenuti upravni spor – praesumptio iuris.

122

Vezano za pokretanje postupka na zahtjev stranke, prijedlog stranke je mjerodavan za pokretanje i vođenje postupka u svim slučajevima kada priznanje nekog prava ili otpuštanje od neke obveze ovisi o aktu nadl. tijela, npr. pravo podići stambenu građevinu ovisi o dozvoli koju izdaje nadl. tijelo. Kada nadl. tijelo utvrdi da nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke, donijet će zaključak kojim će zahtjev odbaciti, s tim što stranka ima pravo žalbe protiv takvog rješenja.

Za spajanje više stvari u jedan postupak se iziskuje ispunjenje kumulativno propisanih pretpostavki:

a) da se prava i obveze stranaka temelje na istom ili sl. činjeničnom i pravnom naslovu,

b) da tijelo koje vodi postupak je stvarno nadl. za sve postavljene zahtjeve.

Nadl.tijelo može pokrenuti upr.postupak i putem javnog priopćenja, a to je slučaj kada je prijeko potrebno pokrenuti postupak prema većem br.osoba koje nisu poznate nadl.tijelu i to samo ako je riječ o „bitno istom zahtjevu“ prema svim strankama.

Stranka ima pravo, nakon što je postupak pokrenut pa do donošenja 1-skog rješenja, svoj zahtjev preinačiti – proširiti ga ili umjesto postavljenog zahtjeva postaviti neki drugi, ali samo kad se takvi zahtjevi temelje na bitno istom činjeničnom stanju. U protivnom, nadl. tijelo će odbiti zahtjev i o tome donijeti zaključak, protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.Stranka ima pravo i odustati od zahtjeva:

a) kada je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a ona odustane od svog zahtjeva, tijelo koje vodi postupak će donijeti zaključak o obustavi postupka, ali ako bi daljnje vođenje postupka bilo potrebno u općem interesu ili ako to zahtijeva protivna stranka produžiti će se vođenje postupka;

b) kada je postupak pokrenut na služb. inicijativu, tijelo koje postupa može posebnim zaključkom obustaviti postupak, ali kada je mogao biti u istoj stvari pokrenut i na zahtjev stranke, postupak će se nastaviti ako stranka to zahtijeva od nadl. tijela;

c) stranka je ovlaštena i opozvati svoj odustanak od zahtjeva, i to može učiniti sve dok nadl. tijelo ne donese zaključak o obustavi postupka i ne dostavi ga stranci koja je odustala od zahtjeva;

d) protiv zaključka kojim se postupak obustavlja zbog odustanka stranke dopuštena je posebna žalba;

e) stranka koja odustane od zahtjeva je dužna snositi sve troškove koji su nastali do obustavljanja postupka.

Odustanak stranke od zahtjeva može uslijediti izričito – davanjem propisane izjave tijelu koje vodi postupak, ili prešutno – pojedinom radnjom ili propuštanjem radnje.

Za postupanje nakon što stranka odustane od zahtjeva od odlučne je važnosti stadij u postupanju tijekom kojeg je to uslijedilo:

1) Ako stranka odustane od svog zahtjeva nakon što 1-sko rješenje bude donijeto, a prije isteka roka za žalbu, zaključkom o obustavi postupka će se poništiti 1-sko rješenje kada je time zahtjev stranke bio povoljno ili djelomično povoljno riješen.

2) Ako stranka odustane od svog zahtjeva nakon što je izjavila žalbu a prije nego što joj se dostavi rješenje po žalbi, zaključkom o obustavi postupka poništit će se 1-sko rješenje kojim je zahtjev stranke bio u cijelosti ili djelomično povoljno riješen, ako stranka odustane u cijelosti od zahtjeva.

Okončanje upravnog postupka nagodbom je dopušteno u stvarima u kojima sudjeluju 2 ili više stranaka s oprečnim zahtjevima, s tim što se nadl. tijelu nameće dužnost da tijekom čitavog postupka nastoji da se stranke nagode. Nagodba ima svojstvo pravomoćnog rješenja u upravnom postupku, a kada se utanači i obveza na neku činidbu, ima i svojstvo ovršnog naslova.

123

Nagodba – res iudicialiter transacta – je ugovor kojim stranke uređuju svoje odnose s obzirom na zahtjeve kojima mogu slobodno raspolagati u upr.postupku i takav ugovor – ako je zaključen u pisanom obliku – ima svojstvo pravomoćnog rješenja. Nagodba može biti potpuna ili djelomična. Smatra se zaključenom kada stranke, nakon što im se pročita, potpišu o tome zapisnik.

Žalba je dopuštena protiv zaključka kojim je povodom nagodbe postupak obustavljen ili je odlučeno o nastavku postupka, ali samo kada se smatra da takvo zaključak nije u skladu sa zaključenom nagodbom.

U imovinskim ili sl. stvarima, smrt stranke neće u pravilu imati nikakvog utjecaja na daljnji tijek upravnog postupka, npr. izvlaštenje neke nekretnine, ali hoće kada odnosna nekretnina postane imovinom bez nasljednika.Suprotno tome, kada je riječ o osobnim pravima ili obvezama, smrt stranke će u pravilu imati utjecaja na tijek upravnog postupka, npr. izdavanje dozvole za držanje i nošenje oružja, za primanje u hrv. državljanstvo, ali iznimno i neće, npr. kada su za primitak u hrv.državljanstvo zainteresirana i djeca stranke koja umre tijekom postupka.

Upravni postupak se prvenstveno rješava pomoću skraćenog postupka, a tek kada za to ne postoje pretpostavke, mora se pristupiti vođenju posebnog ispitnog postupka.

Nadl.tijelo ovlašteno je rješavati po skraćenom postupku:a) kada je stranka u svom zahtjevu naznačila činjenice / dokaze kojim se može

utvrditi stanje stvari ili kada se stanje stvari može utvrditi opće-poznatim činjenicama;

b) kada se stanje stvari može utvrditi na podlozi služb.podataka kojima nadl.tijelo raspolaže;

c) kaa je propisima predviđeno da se stvar može riješiti činjenicama koje nisu potpuno dokazane;

d) kada je riječ o poduzimanju hitnih mjera a činjenice na kojima se rješenje treba utemeljiti su utvrđene ili barem učinjene vjerojatnim.

Tijek ispitnog postupka određuje službena osoba koja ga vodi:a) ona određuje radnje koje se moraju poduzeti,b) određuje red kojim će se radnje obavljati i rokove, ako nisu zakonom propisani,

unutar kojih se radnje moraju poduzimati,c) naređuje provođenje usmene rasprave i saslušanja,d) odlučuje o dokazima koji se moraju izvesti i s kojim dokaznim sredstvima,e) odlučuje o svim prijedlozima i izjavama.

Nadl. tijelo neće donijeti rješenje prije nego što se stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima se rješenje temelji.

Tijelo koje vodi postupak dužno je javno objaviti određivanje usmene rasprave i to:a) kada postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vrijeme dostaviti,b) kada postoji vjerojatnost da ima zainteresiranih osoba koje se još nisu pojavile kao

stranke,c) kada to nalažu dr. slični razlozi.

Usmena rasprava će se u pravilu održati u sjedištu tijela koje vodi postupak, a može se održati i izvan sjedišta u 3 slučaja:

a) kada se očevid izvodi izvan sjedišta nadl. tijela,b) kada će se time znatno umanjiti troškovi postupka, npr. u slučaju da sve stranke i

dr. sudionici koji trebaju biti saslušani borave u istom mjestu koje nije i mjesto sjedišta nadl. tijela,

c) kada postoji potreba da se temeljitije, jednostavnije ili brže raspravi stvar.

124

Kada se pozivu ne odazove stranka po čijem zahtjevu je pokrenut postupak, može se donijeti zaključak kojim će se postupak obustaviti, ali samo ako su kumulativno ispunjene 2 pretpostavke:

a) da je stranka uredno pozvana (objektivna pretpostavka),b) da se iz čitavog stanja stvari može predmnijevati da je stranka povukla prijedlog

(subjektivna pretpostavka).

Ako bi postupak ipak trebalo provesti radi općeg interesa, službena osoba će ili provesti raspravu bez odnosne osobe ili će je odgoditi.

Kada koja druga stranka ne dođe na raspravu, treba razlikovati 2 slučaja:a) je li riječ o stranci protiv koje je postupak pokrenut – ako ona ne dođe na raspravu,

a uredno je pozvana, službena osoba smije provesti raspravu i bez te osobe, a može je i odgoditi na njen trošak;

b) ako je riječ o stranci koja je već saslušana, rasprava će se održati i bez takve stranke; a ako nije saslušana, odluka će ovisiti o tome je li stranka uredno pozvana ili ne – ako je uredno pozvana, rasprava se smije i bez nje održati, a ako nije pozvana, rasprava će se odgoditi.

Dokazi i dokazivanje

Dokazivanje je skup postupovnih radnji koje poduzima nadl. tijelo, stranke i dr. sudionici radi prikupljanja, ispitivanja i ocjenjivanja dokaznih sredstava radi utvrđivanja činjenica bitnim za odlučivanje o pravima i obvezama pojedinaca, pravnih osoba i dr. sudionika u upravnim stvarima.

Dokazna sredstva se dijele na osobna – svjedoci, vještaci, tumači i stranke i stvarna – isprave i predmeti očevida.Dalje se djele na neposredne i posredne dokaze; na izravne – npr. domovnica kao dokaz o hrv. državljanstvu, i na neizravne – npr. u nedostatku domovnice, dr. okolnosti koje bi ukazivale na postojanje hrv.drž., kao osobna iskaznica.

Ne treba dokazivati tvrdnje o činjenicama čije postojanje zakon predmnijeva (praesumptio iuris), npr. bračno očinstvo, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje takvih činjenica, osim kada zakon to isključuje (praesumptio iuris et de iure).

Kada je u pitanju primjena domaćeg prava, vrijedi načelo iura novit curia, a kada je riječ o primjeni stranog prava, nadl. tijelo može se kod ministarstva nadl. za pravosuđe obavijestiti o tome. Ali, nadl. tijelo može i od stranke zatražiti da podnese javnu ispravu izdranu od stranog nadl. tijela kojom se potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi.

Što se tiče ocjenjivanja dokazivanja, tj. utvrđivanja dokazne vrijednosti dokaznih sredstava, razlikuju se vezana ili zakonska dokazna maxima naspram slobodnoj dokaznoj maximi.

U sustavu s vezanom dokaznom maximom pravna norma propisuje koja se dokazna sredstva koriste. Postojanje takvih dokaznih sredstava, npr. iskazi trojice podobnih ljudi ima takvu dokaznu snagu da se smatra da je određena činjenica i dokazana.

U sustavu sa slobodnom dokaznom maximom, službena osoba odlučuje po svom uvjerenju, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno.Kao dokazna sredstva se koriste iskazi svjedoka, izjava stranke, iskaz vještaka, očevid, kao i svako dr. dokazno sredstvo pogodno za utvrđivanje pravog stanja stvari.Isprave – mikro-filmski preslici isprava ili reprodukcije takvih preslika su jednim od tipičnih dokaznih sredstava u upravnom postupku. U širem smislu, isprava je svaki predmet na kojem je pomoću pisma ili dr. znakova zapisana kakva misao, činjenica ili događaj. U užem smislu, isprava je predmet na kojem je u pisanom obliku zabilježena neka misao, činjenica ili događaj.

125

Razlikuju se javne isprave od privatnih:- Javna isprava je takva koju u propisanom obliku izdaje državno tijelo ili ustanova ili

dr. pravna osoba s javnim ovlastima. Javna isprava dokazuje ono što se u njoj potvrđuje, s tim što je dopušteno dokazivati da je u takvoj ispravi neka činjenica neistinito potvrđena ili da je sama isprava neispravno sastavljena.

- Privatne su sve ostale isprave; kod njih nema predmnijeve o istinitosti, već se može dokazivati samo da je pojedinac dao izjavu koja je u ispravi sadržana.

Službena osoba koja vodi postupak može pozvati stranku koja se pozvala na tu ispravu da je podnese, ako raspolaže tom ispravom ili je može pribaviti. Ako se takva isprava nalazi kod protivne stranke, koja odbija da ju podnese ili pokaže, službena osoba će je pozvati da podnese ispravu ili da je pokaže. Ako to protivna stranka odbija, služb. osoba će prosuditi, s obzirom na sve okolnosti slučaja, od kakvog je to utjecaja na rješavanje stvari.

Ako se isprava nalazi kod treće osobe koja neće ispravu dragovoljno podnesti ili pokazati, tijelo koje vodi postupak će pozvati zaključkom takvu osobu da je pokaže na raspravi. Treća osoba može uskratiti pokazivanje isprave iz istih razloga zbog kojih pozvana osoba odbija svjedočiti, te će se prema njoj ponašati na isti način kao i prema osobi koja uskrati svjedočenje.

Po Ustavu, zakonima i dr. propisima, stranka ima pravo podnositi isprave na jeziku etničke ili nacionalne zajednice ili manjine kojoj pripada.

Isprave izdane na stranom jeziku se moraju podnositi u ovjerenom prijevodu, ali samo kad se to pokaže potrebnim.

Isprave izdane od stranih tijela imaju, ako u mjestu izdavanja važe kao javne isprave, po načelu uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave, s tim da budu ovjerene onako kako je to propisano.

Potvrde i dr. isprave o činjenicama kojima se vode službeni očevidnici imaju značenje javnih isprava.Drž. tijela ili ustanove i dr. pravne osobe s javnim ovlastima izdaju potvrde i dr. isprave o činjenicama o kojima ne vode službene očevidnike, što se može napraviti samo u posebnom zakonom propisanom postupku. Međutim, takve potvrde ili dr. isprave ne vezuju tijelo kojem se podnesu kao dokaz, i to je tijelo dužno ponovno utvrđivati činjenice koje su u potvrdi ili dr. ispravi naznačene.

Dopuštenje da i izjava stranke figurira kao zasebno dokazno sredstvo je novina, te služi tome da se pojača položaj stranke u upravnom postupku.Izjava stranke može služiti kao dokazno sredstvo samo u slučajevima kada za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz, niti se takva činjenica može utvrditi na podlozi dr. dokaznih sredstava, zatim kad je riječ o stvarima male vrijednosti, a određena bi se činjenica morala utvrđivati saslušanjem svjedoka koji živi u mjestu udaljenom od sjedišta tijela. Za sve druge slučajeve izjava stranka bi se mogla koristiti samo kad je to zakonom izrijekom predviđeno.Očevid je posebna vrsta dok. sredstva koje se koristi za utvrđivanje neke činjenice ili razjašnjenje bitnih okolnosti koje je potrebno za neposredno opažanje služb. osobe koja vodi postupak. Stranke imaju pravo biti nazočne očevidu, a ostali pojedinci samo po nalogu služb. osobe koja vodi postupak. Očevid će se izvoditi u pravilu u mjestu gdje se vodi postupak, ako je to moguće. Ako vlasnici ili držatelji stvari prostorija ili zemljišta koja se trebaju razgledati ili na kojima se nalaze stvari očevida odbiju izvođenje očevida, postupit će se na način kako se postupa kod uskrate svjedočenja.

Osiguranje dokaza je postupovno-pravni institut kojim se omogućuje izvesti dokaz u svakom stadiju postupka, pa i prije postupka, u situacijama:

a) kada postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći izvesti, ilib) kada će izvođenje nekog dokaza biti znatno otežano.

126

Poduzima se po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke. Za osiguranje dokaza tijekom postupka, nadležno je tijelo koje vodi postupak, a za ono prije pokretanja postupka – tijelo na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati. O osiguranju dokaza se odlučuje posebnim zaključkom, s tim što je žalba dopuštena samo protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza, ali takva žalba ne prekida tijek postupka.

Rokovi. Povrat u prijašnje stanje.

Zakonski rokovi su oni koje određuje zakon ili dr. propis. Na određivanje takvih rokova ne može utjecati niti službena osoba niti stranka, s tim što je stranka ovlaštena tražiti produženje roka, a služb. osoba nadl. tijela je ovlaštena odobriti da se rok produži. Zahtjev za produženje mora biti podnesen prije isteka roka za kojeg se produženje traži.

Rokove koje odredi službena osoba dopušteno je uvijek produživati, odnosno samo kada za to postoje opravdani razlozi i ako je zahtjev zainteresirane osobe podnesen prije roka. Rokovi koje određuje zakon su produživi samo kada je to u propisu izrijekom predviđeno.Svi ostali zakonom propisani rokovi nisu produživi, niti na zahtjev zainteresirane osobe niti na inicijativu službene osobe, npr. rok za izjavljivanje žalbe.

Subjektivni rokovi počinju teči od nastupa neke subjektivne okolnosti, poglavito kada je zainteresirana osoba saznala za neku činjenicu, da je osoba stekla mogućnost da uporabi neke činjenice i dokaze… Npr. propisani rok od 3 mjeseca za traženje povrata u prijašnje stanje počinje teći od dana kada je stranka saznala za propuštanje.Objektivni rokovi počinju teći od okolnosti koja je neovisna o subjektivnim saznanjima ili spoznajama zainteresiranih osoba. Istekom obj. roka gasi se mogućnost za poduzimanje odnosne postupovne radnje, što važi i kod subj. rokova.Npr. stranka može tražiti obnovu postupka u roku od mjesec dana od dana kada je mogla iznijeti nove činjenice za koje je doznala, odnosno upotrijebiti nove dokaze (subj.rok), ali najkasnije do isteka roka od 5 god. od dana kojim je rješenje bilo dostavljeno stranci (obj.rok).

Peremptorni rokovi su takvi da propust poduzimanja neke radnje unutar roka ima za posljedicu nemogućnost poduzimanja te procesne radnje uopće u postupku, npr. rok od 15 dana za žalbu protiv 1skog rješenja.Propuštanje peremptornog roka nema uvijek i prekluzivno značenje – to su neki peremptorni ali nepravi ili instrukcijski rokovi – npr. rok od 8 dana za 1sko tijelo da dostavi strankama 2sko rješenje.

Dilatorni rokovi uključuju vremensko razdoblje koje mora proći u cijelosti kako bi se mogla poduzeti neka procesna radnja. Kada npr. nadležno 2sko tijelo ne donese u roku od 60 dana rješenje po žalbi koja je izjavljena protiv rješenja 1skog tijela, a ne donese ga ni u daljnjem roku od 7 dana od dana kada je stranka ponovila traženje, stranka ima pravo pokrenuti upravni spor kao da je njena žalba odbijena.

Rokovi u upravnom postupku se računaju na dane, mjesece i godine, i to:a) kada je rok određen u danima, dan kojim je dostavljanje ili priopćenje obavljeno,

odnosno dan u koji pada događaj od kojeg treba početi teći rok, ne uračunava se u rok, već se za početak uzima prvi idući dan – computatio civilis;

b) kada je rok određen u mjesecima ili godinama, završava se onog dana mjeseca ili godine koji po svom broju odgovara danu kada je dostava ili priopćenje obavljeno, dana na koji pada događaj od kojeg se računa trajanje roka, a kada nema takvog dana u posljednjem mjesecu, završava se posljednjeg dana odnosnog mjeseca;

c) kada je rok određen nekim kalendarskim danom, završava se tim danom.

Početak tijeka i sam tijek roka ne spriječava nastup nedjeljnih dana i dana državnih blagdana i praznika, kao ni dana kada se ne radi u tijelu kod kojeg je trebalo poduzeti određenu radnju. Međutim, kada posljednji dan roka padne na takav ili neki drugi dan kada se u dotičnom tijelu ne radi, rok ističe prvog idućeg radnog dana.

127

Smatra se da je podnesak predan u roku ako stigne tijelu kojem je imao biti predan prije nego što istekne rok za predaju, a dan predaje pošti preporučeno ili brzojavno se smatra kao dan predaje tijelu kojem je upućen.

Povrat u prijašnje stanje je postupovno-pravna radnja koja ima i karakter izv.pr.lijeka.Korištenje povrata u prijašnje stanje se priznaje:

a) stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku poduzme neku postupovnu radnju pa bude uslijed toga isključena od poduzimanja takve radnje;

b) stranci koja propusti predati podnesak u roku, kada je iz neznanja ili očite greške podnesak pravodobno poslala poštom ili predala neposredno ali nenadležnom tijelu;

c) stranci koja greškom prekorači rok, a podnesak bude primljen od nadl. tijela najkasnije 3 dana po isteku roka.

Subjektivni rok za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje iznosi 8 dana od dana kada je prestao razlog koji je prouzročio propuštanje, a objektivni rok iznosi 3 mjeseca od dana propuštanja.

Prijedlog se podnosi tijelu kod kojeg je propuštenu radnju trebalo poduzeti. O prijedlogu se odlučuje zaključkom tijela kod kojega je trebalo poduzeti propuštenu radnju. Nepravodobni prijedlog se odbacuje bez svakog daljnjeg postupanja. Nadl. tijelo može o prijedlogu odlučivati i bez izjašnjenja protivne stranke ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva opće poznate.

Žalba protiv zaključka kojim se dopušta povrat u prijašnje stanje dopuštena je samo kada je povrat dopušten na prijedlog koji je nepravodobno podnesen ili na prijedlog koji je nedopušten, a protiv zaključka kojim je prijedlog za povrat odbijen dopuštena je samo kad je zaključak donijelo tijelo 1. stupnja. Žalba nije dopuštena ni protiv zaključka o povratu kojeg je donijelo tijelo nadl. za rješavanje o gl. stvari u 2. stupnju.

Odlučivanje

Rješenje se donosi u pravilu u pisanom obliku, samo iznimno usmeno – i usmeno rješenje se mora izdati u pisanom obliku.Pisano rješenje se sastoji od:

a) uvodab) izreke / dispozitivac) obrazloženjad) naputka o pravnom lijekue) naziv tijela s brojem i datumom rješenjaf) potpis službene osobe i pečat tijela koje je donijelo rješenje.

Uvod rješenja sadrži:a) naziv tijela koje ga donosib) naznaku propisa o nadl. tog tijelac) ime stranke i njenog zak. zastupnika ili punomoćnikad) kratka naznaka predmeta spora

Dispozitivom se rješava u cijelosti o predmetu postupka i o zahtijevima stranaka. Mora biti kratak i određen, a kad je to potrebno, može se oblikovati u više točaka. Njime se može riješiti i o troškovima postupka ako ih je bilo. Ako se o troškovima ne riješi u dispozitivu, naznačit će se da će se o tome donijeti poseban zaključak. Kada se dispozitivom nalaže izvršenje neke činidbe, naznačit će se i rok unutar kojeg se ta činidba mora izvršiti.

U jednostavnim upravnim stvarima u kojima sudjeluje samo 1 stranka, ili sudjeluje i više stranaka ali nijedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, obrazloženje mora sadržavati samo kratko izlaganje stranaka i pozivanje na pravne propise kojim se stvar riješila.

128

Naputkom o pravnom lijeku stranka se obavještava o tome može li izjaviti žalbu protiv rješenja, ili pokrenuti upravni spor, ili neki dr. postupak pred sudom:

a) kada postoji pravo žalbe protiv rješenja, u naputku se mora naznačiti kome se izjavljuje, u kojem roku, kolika je pristojba, te da se žalba može izjaviti i u zapisnik;

b) kada se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u naputku se mora naznačiti kojem sudu se tužba predaje i u kojem roku;

c) kada se protiv rješenja može pokretnuti neki drugi postupak pred sudom, naznačit će se sud kojem se stranka može obratiti i u kojem roku.

Dopušteno je donijeti upravno rješenje i usmeno kada je riječ o poduzimanju iznimno hitnih mjera radi osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život ili zdravlje ljudi ili imovinu. Tijelo koje donese takvo rješenje može narediti da ga se ovrši bez odgađanja. Međutim, na zahtjev stranke, to tijelo je dužno takvo rješenje izdati stranci u pisanom obliku najkasnije u roku od 8 dana od dana podnošenja zahtjeva, s tim što se zahtjev može postaviti u roku od 2 mjeseca od dana kada je usmeno rješenje bilo donijeto.

Kada se o jednoj stvari rješava u više točaka a samo neke od njih dozriju za rješavanje, nadl. tijelo može samo o njima odlučiti – DJELOMIČNO RJEŠENJE.

Kada se rješenjem nije odlučilo o svim pitanjima koja su bila predmetom postupka, nadl. tijelo može, na prijedlog stranke ili po službenoj inicijativi donijeti DOPUNSKO RJEŠENJE koje se donosi uslijed propusta da se riješi o svim točkama koje su bile predmet spora.

Kada je prema okolnostima slučaja prijeko potrebno donijeti posebno rješenje kojim će se privremeno urediti sporna pitanja, takvo rješenje se donosi na osnovi podataka koji postoje u trenutku donošenja. U takvom rješenju mora izrijekom biti naznačeno da se radi o PRIVREMENOM RJEŠENJU.

Sva tri prethodno spomenuta rješenja su samostalna rješenja.

Za razliku od parničnog postupka, upravni postupak se odlikuje rokom u kojem je obvezno izdati rješenje kao naročitim institutom.Postoje 2 situacije:

a) Kada se postupak pokrene na zahtjev stranke ili po služb. inicijativi ali u interesu stranke, nadl. tijelo je dužno, ako prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi posebni istražni postupak, donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana od dana s kojim se preda uredni zahtjev;

b) U svim ostalim slučajevima kada se postupak pokrene na zahtjev stranke ili po služb. inicijativi ali u njenom interesu, nadl. tijelo dužno je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 2 mjeseca.

Službena osoba koja je potpisala ili izdala rješenje može u svako doba ispraviti netočnosti u rješenju. Ispravak proizvodi pravni učinak od dana od kojeg pravni učinak proizvodi rješenje koje se ispravlja. O ispravljanju rješenja donosi se poseban zaključak. Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja ili kojim se odbija prijedlog za ispravljanje, dopuštena je posebna žalba.

Pravni lijekovi

Pravni lijekovi su postupovne radnje stranke ili neke druge ovlaštene osobe kojom od nadl. tijela traže da se poništi, ukine ili preinači odluka drugog nadl. tijela koja je za stranku zbog svoje nepravilnosti ili nezakonitosti nepovoljna, s traženjem da se pobijana odluka nadomjesti drugom odlukom.

Dijele se na:a) Redovite p.l. kojima se pobijaju rješenja i dr. pravni akti koji nisu konačni i na

izvanredne kojima se pobijaju konačna, pravomoćna ili ovršna rješenja i akti.

129

Redoviti p.l. su žalba protiv rješenja i žalba protiv zaključka, a izvanredni su obnova postupka i svi osobiti slučajevi poništavanja, ukidanja i mijenjanja rješenja u svezi s upravnim sporom, zatim zahtjev za zaštitu zakonitosti, poništenje i ukidanje po ovlasti za nadziranje, …

b) Dalje se dijele na devolutivne i remonstrativne. Devolutivni p.l. su oni o kojima rješava tijelo višeg stupnja – iudex ad quem, naspram remonstrativnim o kojima rješava ono isto tijelo koje je donijelo pobijanu odluku – iudex a quo.Žalba protiv rješenja i zaključka su npr. devolutivni p.l., a povrat u prijašnje stanje je remonstrativan p.l., s tim što žalba protiv rješenja može imati i remonstrativan pravni učinak, a to je u slučajevima kada je nadl. tijelo koje je donijelo pobijano rješenje ovlašteno samo rješiti žalbu.

c) P.l. mogu biti odgodni – kada odgađaju nastupanje ovršnosti napadane odluke, naspram neodgodnim koji nemaju takav pravni učinak.Dok je žalba protiv rješenja u pravilu odgodni p.l., žalba protiv zaključka je neodgodni p.l. Redoviti p.l. su obično odgodni, a izvanredni neodgodni.

d) Kada se p.l. podnosi odvojeno, radi se o samostalnom p.l., a kada se može izjavljivati samo protiv neke druge odluke, riječ je o nesamostalnom p.l.Žalba protiv rješenja je samostalan p.l., dok je žalba protiv zaključka nesamostalan p.l.

e) P.l. mogu biti jednostrani i dvostrani. Jednostrani su kada ne treba pružiti protivniku mogućnost da se izjasni o izjavljenom p.l..Načelo saslušanja stranaka u upravnom postupku izražava mogućnost da se izjasni o izjavama svog protivnika, pa je tako žalba protiv rješenja dvostrani p.l., a žalba protiv zaključka je uvijek jednostrani p.l.

Redoviti pravni lijekovi

Pravo na žalbu je osobno pravo svakog građanina, pravo koje mu i Ustav zajamčuje – Ustav jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku 1. stupnja, pred sudom ili dr. ovlaštenim tijelom, s tim što se to pravo smije iznimno isključiti u slučajevima koje određuje zakon, ali i kada je osigurana dr. pravna zaštita.

Zakon kaže da stranka ima pravo žalbe protiv rješenja donesenog u 1. stupnju, s tim što se pravo žalbe treba priznati i dr. zainteresiranim osobama, kao što su npr. svjedoci, vještaci, i dr. pojedinci i pravne osobe koje sudjeluju u postupku. Državni odvjetnik i dr. državna tijela imaju pravo na žalbu protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist pojedinca ili pravne osobe, a na štetu društvene zajednice.

Izrijekom je propisano da žalba nije dopuštena protiv 1skog rješenja ministarstava i dr. tijela središnje drž. uprave, osim kada je to zakonom izričito predviđeno. To je zato što iznad ministarstva ili dr. tijela središnje drž. uprave ne postoji tijelo koje bi figuriralo kao 2sko.Ista je stvar kad se radi o rješenjima Sabora i Vlade.

Kada žalba nije dopuštena, može se pokrenuti upravni spor, što je logična posljedica načela da zaštita prava i zakonitosti mora biti osigurana u svakom slučaju.

Žalba protiv rješenja je redoviti p.l.kojim se stranci, kao i dr.ovlaštenim osobama, daje mogućnost da u svrhu zaštite svojih prava i pr.interesa pred 2skim tijelom ili dr.ovlaštenim tijelom pokrenu pitanje zakonitosti i pravilnosti 1skog rješenja, kao i postupka koji je prethodio donošenju rješenja.

S izjavljivanjem žalbe prenosi se nadl. za odlučivanje na 2sko tijelo, odnosno tijelo nadl. za odlučivanje o žalbi – devolutivan učinak.

a) protiv 1skih rješenja tijela drž. uprave niže razine žalba se može izjaviti nadl. ministarstvu ili dr. nadl. tijelima središnje drž. uprave;

130

b) u pitanjima koja pripadaju u nadl. jedinica lokalne i regionalne samouprave, o žalbama protiv 1skog rješenja odlučuju tijela predviđena zakonom i dr. propisima.

Vezano za ovlasti na izjavljivanje žalbe, razlikuju se 2 vrste isprepletenih rješenja:a) Jednom su u pitanju slučajevi za koje je zakonom ili dr. propisom određeno da u

jednoj stvari rješava 2 ili više tijela – u takvim slučajevima svako tijelo treba riješiti o toj stvari, a nadl. tijela će se sporazumjeti koje će od njih izdati rješenje, s tim što će tijelo koje je izdalo rješenje u samom rješenju naznačiti akt onog dr. tijela;

b) Drugi put su u pitanju slučajevi u kojima je zakonom ili dr. propisom određeno da rješenje donese jedno tijelo, ali uz suglasnost dr. tijela.

Vezano za pitanja određivanja nadl.za odlučivanje o žalbi protiv 1skih rješenja koje donose pravne osobe nadl.rješavati u upravnim stvarima:Po općem upravnom postupku, razlikuju se 2 vrste pravnih osoba s javnim ovlastima: pravne osobe u čiji djelokrug spada rješavanje u upravnim stvarima određene grane ili djelatnosti, kao što su, npr. Hrvatske željeznice, Hrvatska pošta, a drugi put su to pravne osobe kojima je povjereno vršenje samo pojedinih javnih ovlasti, npr. Hrvatski Auto-klub, Hrvatska radiotelevizija…Za rješavanje o žalbama protiv rješenja pravnih osoba one 1. vrste, nadl. je tijelo određeno statutom pravne osobe, a za rješavanje o žalbama protiv rješenja pravnih osoba 2. vrste nadl. je tijelo uprave samo kad je to zakonom propisano, što znači da u svim ostalim slučajevima o žalbi rješava tjelo određeno statutom pravne osobe.

Žalba se podnosi u roku od 15 dana, ako zakonom nije što drugo određeno. Žalbeni rok se računa od dana dostave rješenja. Međutim, u slučajevima kada se rješenje donosi usmeno, a to su slučajevi poduzimanja iznimno hitnih mjera u svrhu osiguranja javnog mira ili sigurnosti, ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život ili zdravlje ljudi ili imovinu, stranci se smije rješenje priopćiti i usmeno, pa rok za žalbu počinje teći od dana priopćavanja.

Samo je iznimno dopušteno pristupiti ovršivanju rješenja i tijekom žalbenog roka, kao i nakon što je žalba izjavljena, a to je u ovim slučajevima:

a) Kada je takvo što zakonom predviđeno. Npr. po Zakonu o kretanju i boravku stranaca;

b) Kada je riječ o poduzimanju hitnih mjera koje ne trpe odgodu;c) Kada bi se zbog odgađanja ovrhe rješenja stranci nanijela nenadoknadiva šteta.

U žalbi mora biti naznačeno rješenje koje se pobija, naziv tijela koje ga je donijelo, kao i broj i datum rješenja – minimum podataka.Zakon propisuje da je dostatno da žalitelj izloži u žalbi u svezi s čim je nezadovoljan u odnosu na rješenje, s tim da žalba ne mora biti posebno obrazložena.

Beneficium novorum – iznošenje novih činjenica i dokaza u žalbi je dopušteno, ali uz obvezu žalitelja da da razloge zbog kojih to nije učinio u 1skom postupku.Okolnost da se u žalbi iznosi nove činjenice i dokaze ima nekoliko važnih pravnih učinaka:

- kada u postupku sudjeluje 2 ili više stranaka sa suprotnim interesima, žalbi se treba priložiti onoliko prijepisa koliko ima stranaka u postupku;

- nadl. tijelo ima obvezu da svakoj stranci sa suprotnim interesom dostavi prijepis žalbe dajući joj rok da se izjasni o tim činjenicama i dokazima, s tim što rok ne smije biti kraći od 8 dana niti dulji od 15 dana.

Žalba se predaje tijelu koje je o žalbi rješavalo u 1. stupnju.

Žalbenim postupkom se nastoji postići dvostruka svrha:a) zaštita zakonitosti u djelovanju nadl. tijela koje je donijelo upravni akt,b) zaštita subjekata o čijim se pravima i pravnim interesima tim aktom odlučuje.

1sko tijelo može postupiti na 3 načina po žalbi:a) odbaciti je zbog formalnih nedostataka,b) samo riješiti žalbu i nadomjestiti pobijano rješenje novim rješenjem,

131

c) žalbu dostaviti 2skom tijelu.

a) U prvom redu, 1sko tijelo ispituje je li žalba dopuštena, pravodobna i je li izjavljena od ovlaštene osobe. Kada utvrdi da nije nijedno od toga, odbacit će je rješenjem protiv kojeg stranka ima pravo žalbe.

b) Kada 1sko tijelo utvrdi da je žalba dopuštena, pravodobna i izjavljena od ovlaštene osobe, ispitat će je li opravdana ili ne. Kada tijelo koje je donijelo rješenje nađe da je žalba opravdana, ali da je provedeni postupak bio nepotpun, može ga samo upotpuniti. Na isti način 1sko tijelo može postupak upotpuniti i onda:

1) kada žalitelj iznese nove činjenice i dokaze u žalbi koji bi mogli biti od utjecaja na drukčije rješavanje stvari; ili

2) kada žalitelju nije bila dana, a morala mu je biti dana, mogućnost da sudjeluje u postupku koji je prethodio donošenju rješenja; ili

3) kada žalitelj kojemu je bila dana mogućnost da sudjeluje u postupku naknadno opravda to što takvu mogućnost nije iskoristio u prethodnom postupku.

Ima i slučajeva kada se donese rješenje bez provođenja prethodnog «ispitnog» obveznog postupka. «Ispitni» postupak se mora provesti kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su od značenja za razjašnjenje stvari, zatim kada je dopušteno stvar riješiti po skraćenom postupku, te kada stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja.

c) Kada 1sko tijelo nađe da je žalba dopuštena, pravodobna i izjavljena od ovlaštene osobe, a novim rješenjem ne nadomjesti rješenje na koje se odnosi žalba, dužno je bez odgode, najkasnije u roku od 15 dana od dana primitka žalbe, poslati žalbu nadl. tijelu te uz žalbu priložiti i sve spise koji se odnose na predmet.1sko tijelo ima rok od 2mj.za donošenje rješenja.

Postupajući po žalbi, 2sko odnosno dr. nadl. tijelo za rješavanje o žalbi, može donijeti sljedeće odluke:

- o odbacivanju žalbe – kada postoje formalni nedostaci,- o proglašenju rješenja ništetnim,- o poništavanju rješenja zbog nenadležnosti,- o odbijanju žalbe – kada utvrdi da je žalba neosnovana,- o poništavanju rješenja te, uz dopunu postupka kojeg samo provede, o donošenju

rješenja kojim samo rješava stvar ili o poništavanju rješenja te vraćanju predmeta 1skom tijelu na ponovni postupak,

- o poništavanju rješenja i donošenja nadomjesnog rješenja,- o preinaci pobijanog rješenja – kada utvrdi da se ista svrha za stranku može postići

i povoljnijim sredstvima.

Ako ne poništi rješenje zbog nenadležnosti, 2sko tijelo pristupa ispitivanju da li je postupak koji je prethodio rješenju pravilno proveden te da li je rješenje pravilno i zasnovano na zakonu, a žalba neosnovana. Kada 2sko tijelo utvrdi da je postupak koji je prethodio rješenju pravilno proveden a rješenje pravilno i zasnovano na zakonu, a žalba neosnovana, odbit će žalbu. Isto tako, 2sko tijelo će odbiti žalbu i kada nađe da je u postupku bilo nedostataka ali da oni nisu mogli utjecati na rješenje stvari, a isto tako i kad nađe da je rješenje zasnovano na zakonu ali iz drugih razloga, a ne onih koji su naznačeni u rješenju, s tim što će u svom rješenju izložiti razloge za to.

Ako 2sko tijelo utvrdi da je u postupku bilo nepravilnosti koje su bile od utjecaja na rješenje stvari, ili da rješenje nije pravilno i zasnovano na zakonu, pristupit će ispitivanju značenja počinjenih nepravilnosti u postupku, odnosno povrede materijalnog zakona.

Kada 2sko tijelo utvrdi da su u 1skom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene ili da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješenje stvari ili da je izreka nejasna ili da je u proturječnosti s obrazloženjem, može

132

postupiti na dva načina, ovisno o vlastitoj ocjeni o tome da li će nedostatke brže i ekonomičnije otkloniti sam ili da će to brže i ekonomičnije učiniti 1sko tijelo.

U prvom slučaju će upotpuniti postupak i otkloniti nedostatke ili će to napraviti preko nekog zamoljenog tijela.

U drugom slučaju će svojim rješenjem poništiti 1sko rješenje i predmet vratiti 1skom tijelu na ponovno postupanje; u tom slučaju 2sko tijelo je dužno u svom rješenju ukazati 1skom tijelu čime mora upotpuniti postupak, a 1sko tijelo je dužno u svemu postupiti po 2skom rješenju bez odgađanja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka predmeta mora donijeti novo rješenje; i protiv tog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Kada 2sko tijelo utvrdi da se u 1skom rješenju pogrešno ocijenilo dokaze ili da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak ili da je pravni propis pogrešno primijenjen ili da je na temelju diskrecijske ocjene trebalo donijeti drukčije rješenje, svojim rješenjem će poništiti 1sko rješenje i samo riješiti stvar.

Zabrana reformatio in peius nije tako apsolutna kao u parničnom postupku, s tim što treba razlikovati 2 slučaja: reformatio in peius u korist žalitelja i reformatio in peius na štetu žalitelja.Na štetu žalitelja se smije 1sko rješenje preinačiti samo iz razloga iz kojih se konačno rješenje u upravnom postupku smije poništiti ili ukinuti (npr. stvarna i mjesna nenadležnost, postojanje ranije donijetog pravomoćnog rješenja,…), zatim iz razloga iz kojih se ovršno rješenje smije izvanredno dokinuti (npr. u svrhu otklanjanja teške ili neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi…) te iz razloga zbog kojih se rješenje smije proglasiti ništetnim (sudska nadležnost, nedopustivost ili nemogućnost ovrhe…).

Vezano za postupanje po žalbi koja se izjavi kada 1sko tijelo nije donijelo rješenje, odnosno kada je stranka izjavila žalbu kao da je njen zahtjev odbijen, 2sko tijelo će najprije utvrditi razloge i opravdanost razloga iz kojih 1sko rješenje nije bilo donijeto, te će u tu svrhu zatražiti od 1skog tijela da mu priopći te razloge. Daljnje će postupanje 2skog tijela ovisiti o tome da li su ti razlozi bili opravdani ili ne.Ako 2sko tijelo utvrdi da 1sko rješenje nije bilo donijeto iz opravdanih razloga ili zbog krivnje stranke, odredit će 1skom tijelu rok za donošenje rješenja, s tim što taj rok ne smije biti duži od 1 mjeseca. 2sko tijelo uvijek samo rješava stvar kada utvrdi da razlozi zbog kojih 1sko rješenje nije donijeto nisu opravdani, te će u tu svrhu zatražiti od 1skog tijela da mu pošalje spise predmeta.

U slučaju kad 2sko tijelo nađe da ne može riješiti stvar samo prema spisima, postupit će na 2 načina, a to je da u pravilu samo provodi postupak ili da, iznimno, naloži 1skom tijelu da to učini, s tim što uvijek 2sko tijelo samo rješava stvar.

Rješenje o žalbi se mora donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od 2 mjeseca, računajući od dana kada je žalba predana. Ako bi stranka odustala od žalbe, postupak će se obustaviti zaključkom protiv kojeg stranka ima pravo žalbe.

2sko tijelo koje je riješilo stvar šalje svoje rješenje zajedno sa spisima predmeta 1skom tijelu, koje je dužno rješenje dostaviti strankama u roku od 8 dana od dana primitka spisa.

Obnova postupka

Izvanredni pravni lijekovi su obnova postupka s jedne strane, te naročiti slučajevi poništenja, dokidanja ili mijenjanja rješenja s druge strane. U te druge spadaju:

1. mijenjanje i poništavanje rješenja u svezi s upravnim sporom,2. zahtjev za zaštitu zakonitosti,3. poništavanje ili dokidanje upravnog rješenja po pravu nadzora,4. dokidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja uz pristanak ili na

zahtjev stranke,5. izvanredno dokidanje rješenja,6. proglašenje rješenja ništetnim.

133

Karakteristika obnove kao izvanrednog p.l. se izražava ponajprije u tome što se takvim p.l. omogućuje da se pod određenim uvjetima obnovi postupak koji je u nekoj pojedinačnoj upravnoj stvari okončan donošenjem rješenja ili zaključka protiv kojeg više ne postoji mogućnost izjavljivati žalbu kao redoviti p.l. – konačno rješenje.

Za dopustljivost obnove postupka nije važno da li je konačnost steklo 1sko ili 2sko rješenje. Obično će to biti 2sko rješenje donijeto u povodu žalbe. Međutim, postupak može biti okončan i 1skim rješenjem, dakle u slučajevima kada žalba protiv takvog rješenja nije dopuštena ili kad je dopuštena ali nije bila izjavljena u roku ili od ovlaštene osobe ili je bila izjavljena nepravodobno.

Razlozi za obnovu:a) Prva skupina obuhvaća razloge koji se tiču novih činjenica i novih dokaza, kao što

su:1. ako se sazna za nove činjenice, nađe ili stekne mogućnost da se uporabe

novi dokazi koji bi, sami ili u svezi s već uporabljenim dokazima mogli dovesti do drukčijeg rješenja,

2. ako je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je do rješenja došlo kao posljedica kakvog kažnjivog djela,

3. ako se rješenje zasniva na presudi donesenoj u kaznenom postupku ili u postupku po privrednom prijestupu, a ta presuda bude pravomoćno ukinuta,

4. ako je rješenje povoljno za stranku donijeto na osnovi neistinitih navoda stranke pomoću kojih je tijelo koje je vodilo postupak bilo dovedeno u zabludu,

5. ako se rješenje tijela koje je vodilo postupak zasniva na nekom prethodnom pitanju, a nadl. tijelo je to pitanje riješilo poslije drukčije u bitnim točkama.

b) Druga skupina razloga se tiče nesposobnosti službene osobe ili nepravilnog sastava nadl. tijela, kao što je to:

6. kada je u donošenju rješenja sudjelovala služb.osoba koja je prema zakonu morala biti izuzeta,

7. ako je rješenje donijela služb.osoba nadl. tijela koja nije bila ovlaštena za to,8. ako kolegijalno tijelo koje je donijelo rješenje nije rješavalo u sastavu

predviđenom postojećim propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana većina.

c) Razlozi treće skupine se tiču povreda nekih temeljnih prava stranaka u upravnom postupku, dakle:

9. ako osobi koja je trebala sudjelovati u svojstvu stranke nije bila dana mogućnost da sudjeluje u postupku,

10. ako stranku nije zastupao zak. zastupnik kada ju je morao zastupati,11. ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila dana mogućnost da se

služi svojim jezikom.

Ovlaštenje za traženje obnove postupka se priznaje stranci, zatim tijelu koje je donijelo rješenje kojim je postupak okončan i koje ga pokreće po služb. inicijativi, te gl. državnom odvjetniku.

Za pokretanje obnove postupka propisani su subjektivni i objektivni rokovi:Subj. rok iznosi mjesec dana od trenutka kada je stranka došla u mogućnost da se koristi nekim razlogom za obnovu.Obj. rok iznosi 5 god. računajući od trenutka dostavljanja rješenja stranci, pa se po proteku tog roka ne može tražiti obnova.Samo u iznimnim slučajevima obnova se može tražiti i nakon proteka obj. roka:

- donošenje rješenja kao posljedica kaznenog djela,- slučaj rješenja donijetog na osnovi ukinute kaznene presude,- slučajevi isključenja.

134

Obnova upravnog postupka se pokreće prijedlogom za obnovu kada stranka traži obnovu postupka, ili zaključkom kada o obnovi odlučuje nadl. tijelo po služb. inicijativi.Nadl. za rješavanje o obnovi pripada onom tijelu koje je donijelo rješenje kojim je postupak okončan. To će u pravilu biti 2sko tijelo, ali to može biti i 1sko tijelo u slučajevima kada je njegovim rješenjem okončan postupak. Međutim, stranka je ovlaštena prijedlog kojim traži obnovu predati ili poslati bilo tijelu koje je o stvari rješavalo u 1. stupnju, bilo tijelu čijim je rješenjem postupak okončan.

Postupak rješavanja o prijedlogu za obnovu postupka se odvija u 2 faze:1. faza u kojoj se ispituju postupovne pretpostavke za postupanje po

prijedlogu, kao i vjerojatnost ishođenja drukčijeg rješenja,2. faza koja može nastupiti samo ako se u prvoj fazi dopusti obnova.

U 1. fazi nadl. tijelo ispituje da li je prijedlog za obnovu pravodoban, izjavljen od ovlaštene osobe, te da li je okolnost na kojoj se prijedlog zasniva učinjena vjerojatnom, kao i o tome da li bi izneseni dokazi mogli dovesti do drukčijeg rješenja.

Nadl. tijelo odbacit će prijedlog zaključkom kada utvrdi da je nepravodoban ili da je izjavljen od neovlaštene osobe ili kada utvrdi da okolnost na kojoj se prijedlog zasniva nije učinjena vjerojatnom.Nadl. tijelo odbit će prijedlog rješenjem kada utvrdi da okolnosti ili dokazi nisu takvi da bi mogli dovesti do drukčijeg rješenja.

U 2. fazi postupka:a) nadl. tijelo donosi najprije zaključak o dopuštanju obnove postupka;b) u interesu ubrzanja postupka nadl. tijelo može prijeći na one radnje postupka koje se

trebaju obnoviti, bez posebnog zaključka kojim dopušta obnovu;c) postupak se može obnoviti u cijelosti ili samo pojedine radnje u postupku.

Na osnovi podataka pribavljenim u prijašnjem i u obnovljenom postupku nadl. tijelo donosi rješenje o stvari koja je bila predmetom postupka – iudicium rescissorium. Tim rješenjem može se prijašnje rješenje koje je bilo predmetom obnove postupka ostaviti na snazi ili ga se može nadomjestiti novim rješenjem; prijašnje rješenje se može poništiti – što znači i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo, ili samo dokinuti – spriječiti daljnje pravne posljedice.

Pravilo je da prijedlog za obnovu ne odgađa ovršenje odnosnog rješenja, međutim tijelo koje je nadl. za odlučivanje o prijedlogu za obnovu može riješiti da se odgodi ovrha dok se ne odluči o pitanju obnove postupka, ali samo kada drži da će prijedlog za obnovu biti uvažen.Suprotno tome, zaključak kojim se dopušta obnova odgađa ovrhu rješenja protiv kojeg je dopuštena obnova postupka.

Osebujni izvanredni pravni lijekovi

a) Pretpostavke za poništenje ili mijenjanje rješenja u svezi s upravnim sporom su sljedeće:

- da je protiv odnosnog rješenja pravodobno pokrenut upravni spor, dakle najkasnije 30. dana od dana kada je upravni akt dostavljen stranci koja je podnijela tužbu, s tim što tužitelj može biti samo pojedinac, pravna osoba, skupina osoba, naselje… koji smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni osobni interes zasnovan na zakonu;

- da upravni spor nije završen, okončan;- da postoje razlozi zbog kojih bi i sud mogao poništiti takvo rješenje (nepravilna

primjena zakona, nenadležnost tijela u pitanju, povrede pravila postupka koje su mogle biti od utjecaja na rješavanje stvari…);

- da se poništenjem ili izmjenom rješenja ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku, a ni pravo neke treće osobe.

135

Za poništavanje ili izmjenu rješenja nadl. je tijelo protiv čijeg se rješenja upravni postupak pravodobno pokrene, što znači da to može biti tijelo koje je stvar riješilo u 2. stupnju, ali i tijelo koje je stvar riješilo u 1. stupnju kada je njegovo rješenje konačno u upravnom postupku.Poništavanjem rješenja poništavaju se i pravni učinci koje je to rješenje proizvelo, te se stvar vraća u stanje u kojem bi se nalazila da poništeno rješenje nije nikada ni bilo donijeto, s tim što će nadl. tijelo biti dužno naložiti uspostavu prijašnjeg stanja kada je to potrebno.Preinačavanjem rješenja smiju se samo usvojiti svi zahtjevi iz tužbe, što znači da tu postoji apsolutna zabrana reformatio in peius.Kada nadl. tijelo tokom sudbenog postupka donese drugi akt kojim se mijenja ili u cijelosti ili djelomično stavlja izvan snage upravni akt protiv kojeg upravni postupak bude pokrenut, obavijestit će i tužitelja i sud o tome. U takvom slučaju sud će pozvati tužitelja da u roku od 15 dana izjavi da li je zadovoljan s naknadno donesenim upravnim aktom ili ostaje pri tužbi. Ako tužitelj izjavi da je zadovoljan s novim upravnim aktom ili ako ne da izjavu u određenom roku, sud će donijeti rješenje o obustavi postupka, a ako tužitelj izjavi da nije zadovoljan s novim upravnim aktom, sud će nastaviti s postupkom.

b) Zahtjev za zaštitu zakonitosti je p.l. kojeg u propisanom roku može izjaviti gl. državni odvjetnik i to protiv pravomoćnog rješenja donijetog u stvari u kojoj nije dopušteno voditi upravni spor.Pretpostavke su:

- rješenje mora biti pravomoćno, što znači da se protiv njega ne može izjaviti žalba niti se može pokrenuti upravni postupak,

- da je rješenje donijeto u stvari u kojoj se ne može voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora,

- da po prosudbi nadl. drž. odvjetnika postoji povreda zakona učinjena takvim rješenjem,

- da je zahtjev podnijet u propisanom roku – rok je mjesec dana od dana kada je rješenje dostavljeno drž. odvjetniku, a ako mu nije bilo dostavljeno onda u roku od 6 mjeseci od dana dostave stranci.

O ovom p.l. odlučuje tijelo nadležno za rješavanje o žalbi protiv takvog rješenja, a ako nema takvog tijela ili ako žalba u takvoj stvari nije dopuštena, onda odlučuje Vlada RH.Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadl. tijelo može samo ili dokinuti pobijano rješenje ili zahtjev odbiti, s tim što protiv rješenja nema prava žalbe, niti je dopušteno vođenje upravnog postupka.

c) Nadležnost upravnih tijela za odlučivanje o poništavanju ili dokidanju po nadzornoj ovlasti uređena je po načelu podređenosti, što znači da ovlast prvenstveno nadl. tijela isključuje nadl. svakog drugog tijela. Tako je propisano da je za poništavanje ili dokidanje po nadzornoj ovlasti rješenje nadležno donijeti:

- 2sko tijelo, a ako je riječ o rješenju tog tijela ili kada nema takvog tijela, onda tijelo koje odredi zakon;

- ako takvo tijelo zakon nije odredio, onda ministarstvo ili dr. tijelo središnje državne uprave u čiji djelokrug pripada upravna stvar koja je predmet postupka;

- ako se ne može utvrditi u čiju nadl. pripada određena upravna stvar ili je riječ o rješenju ministarstva ili nekog dr. tijela središnje državne uprave, onda je nadl. Vlada.

Poništavanjem rješenja po pravu nadzora poništavaju se i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo – ex tunc, a u slučaju dokidanja ne poništavaju se sve pravne posljedice koje je dokidano rješenje proizvelo, ali se spriječava da ih proizvodi dalje – ex nunc.Protiv rješenja donesenog u postupku poništavanja ili dokidanja po pravu nadzora nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni postupak.Poništavanju po pravu nadzora podliježu rješenja koja su konačna u upravnom postupku, što znači neovisno o tome da li su postala pravomoćna.Razlozi za poništavanje po pravu nadzora su ovi:

136

- kada je rješenje donijelo stvarno nenadležno tijelo, a nije riječ o slučaju o stvari iz sudske nadl. ili o stvari o kojoj se u upravnom postupku ne smije rješavati;

- ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenje kojim je odnosna upravna stvar bila drukčije riješena;

- kada je rješenje donijelo jedno tijelo bez suglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog tijela, ako je to bilo propisano zakonom ili dr. propisom;

- ako je rješenje donijelo mjesno nenadležno tijelo;- kada je rješenje donijeto kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili dr.

nedopuštene radnje.

Konačno rješenje se može dokinuti po pravu nadzora, što znači da ne postoji dužnost već samo ovlast da se to poduzme. Razlog za dokidanje po pravu nadzora je očito povrijeđen materijalni zakon.Nadl. tijelo donosi rješenje o poništenju rješenja po službenoj inicijativi, na zahtjev stranke ili drž. odvjetnika, dok se rješenje o dokidanju može donijeti samo po služb. inicijativi ili na zahtjev drž. odvjetnika.Rješenje o dokidanju po pravu nadzora smije se donijeti u roku od 1 god. od dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom postupku, a rješenje o poništavanju po pravu nadzora se smije donijeti u sljedećim rokovima:

- neovisno o rokovima koje zakon propisuje – kada je rješenje donijeto kao posljedica prinude, iznude, ucjene, pritiska ili neke dr. nedopuštene radnje;

- u roku od 5 god. od dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom postupku kada je riječ o sljedećim razlozima:

1) stvarne nenadležnosti tijela koje je donijelo rješenje, a nije riječ o rješenju koje je donijeto u upravnom postupku o stvari iz sudske nadl. ili u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku,

2) postojanja pravomoćnog rješenja kojim je stvar bila ranije drukčije riješena,3) okolnost da je rješenje donijeto bez suglasnosti, potvrde, odobrenja ili

mišljenja dr. tijela, a to je po zakonu obvezatno.- u roku od godine dana od dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom

postupku – kada je riječ o mjesnoj nenadležnosti kao razlogu.

d) Dokidanje ili mijenjanje pravomoćnog rješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke – pretpostavke su:

- da je riječ o pravomoćnom rješenju,- da je nadl. tijelo odlučilo da je u rješenju nepravilno primijenjen mat. zakon,- da postoji pristanak ili zahtjev stranke,- da se novim rješenjem ne vrijeđa pravo treće osobe,- da su dokidanje ili izmjena rješenja potrebni da bi se rješenje uskladilo sa

zakonom.Za odlučivanje o ovom p.l. nadl. je tijelo koje je donijelo rješenje, a 2sko tijelo samo kada je svojim rješenjem riješilo stvar. Ovaj p.l. ima samo ex nunc učinak.Što se tiče pravnih lijekova, žalba protiv novog rješenja donesenog s naslova mijenjanja ili dokidanja rješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke dopuštena je samo kada je takvo rješenje donijelo 1sko tijelo. Ako je rješenje donijelo 2sko tijelo, odnosno ako je rješenje 1skog tijela konačno, može se protiv takvog rješenja izravno pokrenuti upravni spor.

e) Izvanredno dokidanje ovršnog rješenja je upravna mjera koju poduzima nadl. tijelo, kao i izvanredni p.l.

Pretpostavke su:- da je riječ o rješenju koje je postalo ovršno, što znači da nije bitno da li je postalo

pravomoćno ili konačno,- da bi se ovrhom takvog rješenja izazvalo:

1) tešku i neposrednu opasnost za život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, ili

2) poremećaji u gospodarstvu;- da ne postoji mogućnost da se dr. sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena

prava uspješno otkloni opasnost ili zaštiti gospodarstvo, kao i dr. opće interese.Nadležnost je uređena po načelu podrednosti, što znači:

137

- da je najprije nadležno 1sko tijelo, a 2sko samo ako ono prethodno to ne učini,- ako nema 2skog tijela, nadl. je ministarstvo ili dr. tijelo središnje državne uprave u

čiji djelokrug pripada upravna stvar koja je predmet postupka,- ako se ne može utvrditi nadl. niti na prethodan način, nadl. je Vlada.Što se tiče pravnih učinaka, ovršno rješenje može biti dokinuto u cijelosti ili djelomično – ex nunc, ali uvijek ovisno o opsegu u kojem je to nužno da bi se otklonila opasnost ili zaštitilo gospodarstvo ili dr. interesi. Za izvanredno dokidanje nije predviđen rok. Protiv rješenja kojim se prijašnje rješenje dokida dopuštena je žalba samo kad je takvo rješenje donijelo 1sko tijelo. U protivnom, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.Stranka koja zbog dokidanja rješenja trpi štetu ima pravo na naknadu samo stvarne štete – za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadl. je Upravni sud.

f) Proglašenje rješenja ništetnim – mora se proglasiti ništetnim svako upravno rješenje:

- koje je u upravnom postupku doneseno iz sudske nadl. ili u stvari o kojoj se u upravnom postupku ne smije odlučivati,

- čijim bi se ovršenjem moglo uzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu,- čije ovršenje nije moguće,- koje je nadl. tijelo donijelo bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje rješenje

stranka nije pristala naknadno ni izričito ni prešutno,- koje sadrži nepravilnost koja je zakonom predviđena kao razlog ništetnosti,- čije bi ovršenje bilo protivno temeljnim načelima pravnog poretka.Za proglašenje rješenja ništetnim nadl. je tijelo koje ga je donijelo ili 2sko tijelo, a ako nema 2skog tijela, onda tijelo koje ima ovlast nadzora nad tijelom koje je donijelo rješenje. Protiv tog rješenja dopuštena je žalba, a ako nema tijela koje bi po žalbi rješavalo, dopušten je upravni spor. Rješenje se može proglasiti ništetnim po službenoj inicijativi ili na prijedlog stranke ili drž. odvjetnika. Za proglašenje rješenja ništetnim nije predviđen nikakav rok.Proglašenje rješenja ništetnim ima učinak ex tunc.

Upravna ovrha, upravne mjere i sankcije

Koncepcija o ovrsi upravnog akta znači da upravi nije dopušteno da u odnosnoj upravnoj stvari izravno pristupi neposrednom upravnom djelovanju (prinudnom ovršenju), već tek u zato predviđenom i naročito propisanom postupku.Također se traži, da bi upravi bilo dopušteno pristupiti daljnjem djelovanju, ovrsi, da uprava u tu svrhu donese formalni upravni akt.

S obzirom na predmet ovrhe, razlikuju se novčane obveze od nenovčanih, kao i strogo osobne obveze od onih koje to nisu. Ta dva kriterija se mogu ali ne moraju poklapati, iako se poklapaju u velikom broju slučajeva.Novčane obveze nisu u pravilu strogo osobne, a nenovčane obveze mogu biti ali ne moraju biti strogo osobne. Sredstva prinudne ovrhe su različita s obzirom na predmet ovrhe, te iz tog razloga nije dopušteno npr. propise koji važe za prinudno ovršenje strogo osobnih obveza, naročito tzv. neposrednu prinudu, primjenjivati i za utjerivanje novčanih obveza.Određivanje načina utjerivanja novčanih obveza ovisi o tomu da li se ovrha provodi na tjelesnim pokretnim stvarima ili na netjelesnim pokretnim stvarima (poglavito tražbine) ili na nekretninama. Novčane obveze mogu biti nadomjestive i nenadomjestive.Nadomjestive obveze smije ovršiti i treća osoba na trošak obvezane osobe, te se ta obveza pretvara za obvezanu osobu iz nenovčane u novčanu. Ta treća osoba stoji u pravnom odnosu samo s javno-pravnim tijelom koje provodi ovrhu, a nikako prema osobi ovršenika. Troškovi koji zbog primjene takvog načina ovrhe nastanu znače za osobu ovršenika posebnu novčanu obvezu.Nenadomjestive obveze se ovršuju neizravnom (psihičkom) prinudom ili neposrednom prinudom.Primjena posredne prinude znači da se na ovršenika utječe tako što mu se prijeti da će za slučaj da svoju obvezu ne izvrši u roku biti novčano kažnjen ili pritvoren.

138

Za primjenu kazne kao sredstva prinudne ovrhe se ne traži ovršenikova krivnja, već je dopušteno, čim ovršenik ne udovolji dragovoljno svojoj dužnosti, primijeniti sredstva prinude.Protiv pravnih osoba se primjenjuje samo novčana kazna kao prinudno sredstvo. Visina ovršne kazne kojom se prijeti ovršeniku se ne odmjeruje prema stupnju krivnje, već prema jačini očekivanog otpora.Neposredna prinuda može biti uperena protiv same osobe ovršenika (npr. prinudno liječenje, prinudno privođenje osobe koja se treba saslušati, …) ili protiv njegove stvari (npr. oduzimanje predmeta zaraženih nekom bolešću, rušenje opasne građevine ili one protupravno podignute).

U izboru sredstava ovrhe važi načelo srazmjernosti.

Kod nas je upravna ovrha pravilo, a sudska iznimka – predviđa se samo za ovrhu radi namirenja novčanih tražbina.

Pravni naslov koji figurira za ovrhu je prije svega rješenje doneseno u upravnom postupku, a zatim i zaključak. Rješenje i zaključak se ovršuju kad postanu ovršivi. Ovrha se može provesti i nagodbom. 2sko rješenje kojim se preinačilo 1sko rješenje postaje ovršnim čim se stranci dostavi.

1sko rješenje postaje ovršivim, i to:a) istekom roka za žalbu – ako se žalba nije izjavila,b) dostavljanjem stranci – kada žalba nije dopuštena,c) dostavljanjem stranci – kada žalba ne odgađa ovrhu,d) dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

Kada je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet ovrhe može obaviti u određenom roku, onda se s ovrhom rješenja može započeti istekom tog roka, a ako takav rok nije određen, s ovrhom rješenja se može započeti istekom roka od 15 dana od dana donošenja rješenja. Međutim, nakon isteka roka od 5 god. od dana kojim je rješenje postalo ovršnim, nije dopušteno tražiti ovrhu, niti ju dopustiti.

a) Zaključak u upravnom postupku protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, kao i zaključak protiv kojeg se može izjaviti žalba koja ne odgađa ovrhu, postaje ovršnim priopćenjem, odnosno dostavljanjem stranci.

b) Kada je zakonom ili samim zaključkom određeno da žalba koja se izjavi protiv zaključka odgađa ovrhu, zaključak postaje ovršnim istekom roka za žalbu ako žalba ne bude izjavljena, ili dostavom rješenja stranci kojim se žalba odbacuje ili odbija.

c) U svemu ostalom za ovršenje zaključka važe ista pravila kao i za ovrhu rješenja.

Upravna ovrha će se obustaviti po službenoj dužnosti a u postupku već provedene radnje poništiti kad se utvrdi:

a) da se obveza izvršila,b) da ovrha nije uopće bila dopuštena,c) da se ovrha provela prema osobi koja nije bila u obvezi,d) da je tražitelj ovrhe odustao od svog zahtjeva, odnosno da je ovršni naslov

poništen ili ukinut.

Upravna ovrha će se odgoditi, s odobrenjem tijela koje je donijelo zaključak kojim se ovrha dopušta, i to u ovim slučajevima:

a) kada se pomoću ovrhe obveze dopusti poček,b) kada se umjesto privremenog rješenja koje se ovršuje donese rješenje o gl. stvari

koje se razlikuje od onog privremenog.

139

Ovrha se u načelu provodi sudskim putem radi ispunjenja novčanih obveza, osim kada je riječ o ispunjenju novčanih obveza iz primanja s naslova radnog odnosa, kada se može, ali samo uz pristanak ovršenika, ovrha provesti i upravnim putem.

Među ovršne isprave spadaju i ovršne odluke donijete u upravnom postupku i ovršne nagodbe.Odluka donijeta u upravnom postupku postaje ovršnom kada takvom postane po pravilima kojima se uređuje takav postupak, a sudska tj. upravna nagodba postaje ovršnom kada tražbina postane dospjelom.

Rješenje donijeto u upravnom postupku koje sadrži potvrdu ovršnosti je osnova, pravni naslov za sudsku ovrhu.

Postoje 2 instituta vezano za osiguranje upravne ovrhe. Riječ je o ovrsi radi osiguranja – to je slučaj kada je donijeto upravno rješenje koje još nije postalo ovršno, te o privremenom zaključku o osiguranju – to je slučaj osiguranja ovrhe prije donošenja upravnog rješenja.

Kada je riječ o obvezama koje se ovršuju na prijedlog stranke, predlagatelj mora učiniti vjerojatnom opasnost od neizvršenja ovrhe, s tim što nadl. tijelo može ovrhu radi osiguranja uvjetovati davanjem osiguranja za štetu koja bi ovrhom radi osiguranja mogla nastupiti za protivnu stranku u slučaju da temeljni zahtjev predlagatelja ne bude uvažen.

Privremeni zaključak u svrhu osiguranja ovršenja obveze prije donošenja rješenja o obvezi stranke se donosi u slučaju kada obveza stranke postoji ili je postojanje takve obveze vjerojatno, a postoji opasnost da će obvezana stranka raspolaganjem imovinom, dogovorom s trećim osobama ili na dr. način spriječiti ili znatno otežati ovrhu odnosne obveze. Kada se pravomoćnim rješenjem utvrdi da pravno ne postoji obveza stranke radi koje je bio donijet privremeni zaključak, ili se na dr. način utvrdi da je zahtjev za donošenje privremenog zaključka bio neopravdan, predlagatelj je dužan protivnoj stranci nadoknaditi štetu koja joj se nanijela zaključkom. Kada se utvrdi da je privremeni zaključak bio isposlovan iz obijesti, predlagatelja se može kazniti i novčanom kaznom. Prigodom donošenja privr.zaključka nadl.tijelo vodit će računa o tome da se predvidi način i primjena onog sredstva koje je najblaže za ovršenika.

Upravne mjere

Svrha upravnih mjera je spriječiti da se neka nepravilna situacija ne dogodi ili ne dogodi ponovno; uspostavljaju neko stanje sukladno pravu.

Kada neka djelatnost iziskuje djelatnost policije, najprirodnija upravna mjera je opoziv dozvole. Stegovne mjere se mogu izreći prema službenicima javno-pravnih tijela; stegovne mjere su vrsta upravno-kaznenih sankcija.

Načelo srazmjernosti uključuje prethodno izricanje opomene; treba uvijek pružiti mogućnost popraviti se i na taj način izbjeći sankcije.

Najčešće se događa da je odlučujući element u primjeni upr.mjera neka greška upravljenika; tada mjera ima suzbijački karakter i sl. je kaznenim mjerama.

Težina učinaka mora biti procijenjivana srazmjerno s povredom obveza od strane upravljenika.

Zakon nekada dopušta zabraniti nekom pojedincu, s obzirom na njegovo prošlo ponašanje, određeno djelovanje, npr. onomu koji postupa okrutno sa životinjama smije se zabraniti držanje životinja; protjerivanje stranca kojem se izrekne mjera zabrane ulaska.

140

Za djelatnosti koje u svom obavljanju pretpostavljaju neku prethodnu upravnu odluku, najoštrija mjera je opoziv. Tipični primjer je policijska dozvola. Npr. u slobodnim profesijama, kada liječnik ili odvjetnik ne ispunjava moralne kriterije. Najpoznatiji slučaj je oduzimanje vozačke dozvole.Upravne mjere nisu po svojoj naravi kaznene sankcije.

Izvan dozvola policije, postoje brojne odluke opozivanja, otkazivanja, koji imaju karakter sankcije, i to:

a) strancu se može otkazati boravak ili trajno nastanjenje kada to iziskuju razlozi zaštite pravnog poretka, nac. sigurnosti ili javnog zdravlja;

b) državna potpora poljodjelstvu, ribarstvu i šumarstvu, uz obvezu korisnika tog prava da namjenski koristi dobivena sredstva; mora ih vratiti ako ih je dobio na temelju netočnih podataka ili ako ih ne koristi namjenski;

c) javno-pravno tijelo može opozvati akt o potpori i zahtijevati vraćanje tako primljenih novčanih sredstava ako primatelj potpore ne poštiva dogovorene uvjete, npr. ne provode se znanstvena istraživanja koja su obvezna po sklopljenom ugovoru.

Nekada i sam zakon predviđa takvu mjeru, npr. prekid pružanja telefonskih usluga u slučaju da pretplatnik ne plati dužnu nadoknadu; opravdano je odbiti isplaćivanje rente kada se, unatoč opomeni, invalidna osoba ne ponaša u skladu s propisanim mjerama.

Naplaćivanje neplaćenih svota uobičajeno služi kao razlog za opravdanje za prekid npr. tel. usluga. Međutim, to pravilo se ne može primjenjivati na 2 vrste činidaba – isporuka vode i energije.

Stegovno pravo se primjenjuje u 3 vrste situacija:1. one koje su svojstvene za odvijanje upravne djelatnosti i javnih službi,2. one koje su u vezi s osobitim uređenjem javne vlasti (vojnici, zatvorenici,

korisnici javnih službi – učenici, studenti…),3. koje se tiču raznih slobodnih profesija (npr. liječnici, odvjetnici).

U prva 2 slučaja riječ je o osobitim uređenjima javne vlasti u kojima se načelo zakonitosti primjenjuje na situacije obilježene ustezanjima na vršenje neke osobne slobode, dok je u 3.slučaju riječ o prakticiranju slobodnih profesija pripadnika koje terete posebne javne dužnosti s obzirom na njihove odnose s korisnicima.

Upravno-kaznene sankcije

Javno-pravna tijela raspolažu rasponom sankcija koje se kreću od novčane kazne – globe, preko (privremenog) udaljenja iz službe, do okončanja dužnosničkog, službeničkog, članskog ili dr. pravnog odnosa: opoziv dužnosnika, izbacivanje sa sveučilišta, povlačenje dozvole za prof. praksu, isključivanje iz javne službe. Izbor mjera sukladan je načelu srazmjernosti.Izricanje stegovnih sankcija ne isključuje kaznene sankcije.

Prekršaj «nepokoravanja», npr. onaj tko krši naredbu o zabrani pristupa ili zadržavanja, fotografiranja na stanovitom mjestu, za takav prekršaj se određenu osobu smije kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora.

U RH postoji dvostruki kolosjek kaz.odgovornosti:a) kaz.odg. – za kaz.djela kao društv.opasna djela za koja se izriču kazne, mjere

sigurnosti i dr.kaz.sankcije;b) prekršajna odg. – za prekršaje kao djela kojim se vrijeđa javni poredak,

društv.disciplina ili dr.društv.vrijednosti koje nisu zaštićene kaz.zakonom ili dr.zakonima.

«Blanketne norme» propisuju sankciju neke obveze kojoj nije utvrđen sadržaj; mora biti uperena prema određenom pojedincu i sadržavati konkretnu prijetnju novčanom kaznom ili kaznom zatvora.

141

Prekršajno pravo je upravno u jednom naročitom smislu, organičkom, a ne u materijalnom.S mat. motrišta, ukazuje se posebice na okolnost da Zakon o prekršajima ne predviđa podrednu primjenu općih odredbi Kaznenog zakona. Za propisivanje prekršaja mogu biti nadl. i županijska skupština, odnosno skupština Grada Zagreba, kao i općinsko ili gradsko vijeće.Službena osoba je ovlaštena prema počinitelju prekršaja primijeniti globu na mjestu počinjenja prekršaja, te smije izreći sankciju isključivo u visini njene doljnje propisane granice.U provođenju pojedinih postupovnih radnji, kao što su npr. izvidne radnje, pretraga stana i osoba te vozila – za pravnu i dr. pomoć, nadl. upravna tijela se moraju obraćati za pomoć policiji, državnom odvjetništvu i sudovima.O žalbama protiv rješenja koje donesu nadl. upravna tijela o prekršajima uvijek odlučuju sudovi – u pravilu Visoki prekršajni sud.

Ono po čemu se razlikuje prekršajno kažnjavanje nadl. upravnih tijela od prekršajnog kažnjavanja koje provode prekršajni sudovi i od općeg kaznenog progona je vezano za dopustivost nekih dokaza i dokazivanja koji su prikupljeni u situacijama kada odnosna upravna tijela prigodom provođenja inspekcijskog nadzora ili upravnog pregleda utvrde postojanje osnova sumnji da je počinjen prekršaj. U takvim situacijama će upravna tijela prijeći na obavljanje izvida po Zakonu o prekršajima. Izvidne radnje su uperene na to da se utvrdi postojanje prekršaja, da se pronađe počinitelj, da se otkrije predmete, tragove i dr. dokaze koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica u postupku.

U upravnim stvarima se također provodi izravni uvid u akte, uvjete i način rada nadziranih pravnih osoba i pojedinaca uz ovlast pregledati i poslovne prostorije, poslovne spise, zgrade, predmete i dr. stvari nadziranih osoba, saslušati pojedine osobe u upravnom postupku, pregledati isprave pomoću kojih se može utvrditi identitet osoba, i dr. radnje inspekcijskog nadzora.

Upravno sudovanje

Upravni spor je oblik sudskog nadzora nad upravom i to prvenstveno nadzora nad upravnim aktima.

Francuske upravne sudove se može funkcionalno, dakle s obzirom na stvari koje rješavaju, svrstati u 3 skupine:

a) upravne sudove opće nadležnosti,b) upravne sudove posebne nadležnosti,c) specijalizirane upravne sudove.

Vrhovni sud RH kao najviši redoviti sud rješava i o nekim pravnim lijekovima protiv odluka Upravnog suda RH.Nadležnost Upravnog suda se proširila na suđenje o sporovima:

a) koje se smije voditi protiv rješenja o davanju ili uskrati suglasnosti na pretvorbu društvenih poduzeća, protiv rješenja o poništenju pojedinih radnji u takvim postupcima, kao i protiv rješenja o imenovanju i razrješavanju članova upravnih odbora u poduzećima u pretvorbi;

b) radnim sporovima državnih službenika i namještenika;c) u svezi sa zapošljavanjem stranaca u RH.

Po formalnom shvaćanju, upravni spor se shvaća kao spor za čije je rješavanje nadl. upravni sud.U materijalnom shvaćanju upravnog spora postoje 2 formule:

1. koja pri određivanju polazi od subjekta spora, i2. koja za tu svrhu uzima pravne norme koje se odnose na predmet

spora.U 1. slučaju za pojam spora je bitno da se kao pasivna stranka pojavljuje sama uprava, odnosno tijelo izvršno-upravne vlasti ili pravna osoba s javnim ovlastima.

142

U 2. slučaju se propituje da li se pravno pitanje kreće u područjima onoga što je uređeno upravnim pravom.

Upravni spor se može prepoznati kao spor o zakonitosti upravnog akta i kao spor pune jurisdikcije.Te dvije vrste spora se razlikuju prije svega s obzirom na predmet spora i s obzirom na svrhu spora.U sporu o zakonitosti se sudi o izvjesnom aktu koje je donijelo nadl. tijelo (predmet spora), sa svrhom da sud riješi pitanje da li je takav akt utemeljen ili ne na zakonu.U sporu pune jurisdikcije neposredno pitanje kojeg sud treba riješiti je neka individualna pravna situacija (objekt spora) – sud mora zasnovati, modificirati, ukinuti izvjesnu pravnu situaciju (svrha spora) – gotovo beziznimno će biti riječ o povredi nekog subj. prava.

Oba spora se razlikuju i po svojoj svrsi – spor pune jurisdikcije ima za svrhu zaštitu subj. prava, dok spor o zakonitosti ima i objektivnu svrhu – zaštitu zakonitosti, i subj. svrhu – zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih osoba i dr.

Po hrv.zakonu mogu se razlikovati 3 vrste upr.sporova:a) opći spor o zakonitostib) onih 5 vrsta sporova o punoj jurisdikcijic) posebni sporovi o zakonitosti u stvarima koje su bile isključene od vođenja

upr.spora, a u kojima se odnosni spor ograničavao samo na pitanja prekoračenja nadl.od strane donositelja upr.akta – ukinuto iza 1990.g.

Spajanja spora o zakonitosti sa sporovima pune jurisdikcije je od velikog značaja za jačanje zakonitosti i zaštitu prava i pravnih interesa građana i pravnih osoba, kao i za vladavinu prava:

1. slučaj spora pune jurisdikcije je onaj u kojem se štiti stranka protiv neopravdanog oduzimanja stvari i protiv neopravdane ovrhe upravnog akta koji se pobija;

2. slučaj spora pune jurisdikcije nastaje u svezi sa zaštitom protiv šutnje odnosno nerješavanja od strane nadl. tijela, kada stranka postaje ovlaštena pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena;

3. slučaj p.j. je u svezi sa sankcijom načela da su presude u upravnim sporovima obvezatna za državna tijela;

4. slučaj p.j. je u svezi s načelom obvezatnosti sudske presude, naime kada nadl. tijelo donese novi upravni akt protivno shvaćanju sudske presude, pa sud, povodom pokretanja novog spora protiv takvog akta, po pravilu rješava i samu stvar;

5. slučaj je u vezi s potrebom da se izađe u susret zainteresiranim osobama na način da se donese presuda kojom sud sam rješava stvar.

Dok su sporovi o zakonitosti samo sporovi poništavanja, dotle su oni pune jurisdikcije sporovi meritornog rješavanja. Ipak, dok je u sporu o zakonitosti sud ne samo ovlašten već i dužan poništiti rješenje ako nađe da je nezakonito, dotle će stvar u sporovima pune jurisdikcije biti okončano meritornom odlukom samo pod određenim i ograničenim pretpostavkama.

Upravni spor se može razlikovati i kao prvotni upravni spor i naknadni upravni spor. Prvotni upravni spor ili apriorno upravno sudovanje se pokreće prije nego što se donese ikakav upravni akt, što znači da u slučaju takvog spora sud donosi pravorijek o upravnoj stvari i prije nego što bi bio donijet bilo kakav akt, npr. kao posljedica propuštanja uprave da odluči o upravnoj stvari u pitanju.

143

U slučaju naknadnog upravnog spora ili aposteriornog sudovanja sud rješava upravni spor nakon što je u odnosnoj stvari upravni akt već bio donijet. Upravni spor o zakonitosti može biti samo naknadno upravno sudovanje, dok spor pune jurisdikcije može biti i prvotno i naknadno upravno sudovanje. Prvotni upravni spor se može pretvoriti u naknadni, dok obratno nije moguće.

Upravni spor se smije pokretati samo protiv upravnog akta donijetog u 2. stupnju, a protiv upravnog akta donijetog u 1. stupnju samo kada nema žalbe.

Tužba u pravilu ne sprječava ovrhu upravnog akta protiv kojeg je podnesena, međutim tijelo nadl. za ovrhu će odgoditi ovrhu rješenja u 2 slučaja:

a) odgodu ovrhe rješenja nadl. će tijelo dopustiti kada se ispune 3 pretpostavke:1. kada bi se ovrhom tužitelju nanijela šteta koja bi se kasnije teško mogla

popraviti,2. ako zakonom nije propisano da žalba nema odgodnu snagu ili kad odgoda

nije u općem interesu,3. ako se odgodom ne bi nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci.

Čisti objektivni spor bi se primjenjivao samo onda kada bi se upravno sudovanje svodilo na odlučivanje o povredi obj. prava, što je više nego rijetkost.Čisti subjektivni spor se ne može niti zamisliti s obzirom da svaka povreda subj. prava istovremeno znači da je povrijeđeno i obj. pravo.Spor o zakonitosti zamišlja se uglavnom kao obj. spor, a spor pune jurisdikcije se općenito smatra subj. sporom.Kao neprijeporno objektivni se uzima slučaj spora o zakonitosti kada se kao tužitelj javlja sama država, odnosno tijelo vlasti koje je ovlašteno posebnim zakonom pokretati upravni spor u slučajevima kada je povrijeđen zakon u korist pojedinca a na štetu države ili jedinice lok. ili reg. samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima.Obj. narav spora o zakonitosti upravnog akta se vidi i po tome što sud nije vezan s razlozima nezakonitosti koje je tužitelj istakao u tužbi, pa je upravni sud ovlašten i poništiti upravni akt i iz onih razloga na koje se tužitelj nije pozvao.

Stupnjevanje ovlasti upravnog suda se odnosi na problem koja ovlaštenja priznati upravnom sudu kad odlučuje, poglavito o zakonitosti upravnih akata. U tom smislu se upravnom sudu priznaje 3 vrste ovlaštenja:

a) utvrđenje pravnog stanja stvari s motrišta zakonitosti – čisti upravni objektivni postupak - constatatio;

b) poništenje nezakonitog upravnog akta, kada upravna vlast može donijeti novi upravni akt - annulatio;

c) meritorno rješavanje – in merito decidere.

Najnormalnije je da spor o zakonitosti bude spor o poništavanju upravnog akta kao nezakonitog, a onaj pune jurisdikcije da bude spor radi meritornog rješavanja.

Kada nadl. javno-pravno tijelo, povodom zahtjeva stranke da joj se izda rješenje za koje ima pravni interes, odbije donijeti bilo kakav upravni akt, prelazeći preko toga šutnjom / nerješavanjem, takvo postupanje nadl. tijela nije ništa manje protupravno nego kada nezakonito riješi samu stvar u pitanju.

a) Kada 2sko tijelo nije u roku od 60 dana ili posebnim propisom određenom kraćem roku donijelo rješenje o žalbi stranke protiv 1skog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od 7 dana od dana kojim je traženje ponovljeno, stranka ima pravo pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena; na isti način stranka ima pravo postupiti kada na njen zahtjev tijelo 1. stupnja nije donijelo rješenje, protiv čijeg akta nema žalbe u upravnom postupku.

b) Kada 1sko tijelo protiv čijeg akta postoji pravo žalbe nije u roku od 60 dana ili posebnim propisom određenim kraćim rokom donijelo nikakvo rješenje o zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se sa svojim zahtjevom 2skom tijelu; protiv rješenja 2skog tijela stranka ima pravo pokrenuti upravni spor, a isto tako ima pravo pokrenuti spor i kada to tijelo ne donese rješenje, jer se tada smatra da joj je žalba odbijena.

144

Upravni sud mora poglavito voditi računa kod preispitivanja činjeničnog stanja o sadržaju dokaznih tvrdnji tužitelja čije se tvrdnje mogu kretati u 3 smjera:

a) iznošenje činjenica i dokaza nastalih po okončanju upravnog postupka – iznošenje takvih činjenica i dokaza nije dopušteno; na podlozi takvih činjenica i dokaza nije dopuštena ni obnova upravnog postupka; tužitelj bi mogao jedino tražiti donošenje novog upravnog akta;

b) iznošenje novosaznatih činjenica i novouporabljivih dokaza što bi moglo dovesti do drukčijeg rješenja da su odnosne činjenice i dokazi bili iznijeti u osporenom okončanom postupku – ni iznošenje takvih činjenica i dokaza nije dopušteno – tužitelj može jedino tražiti obnovu upravnog postupka;

c) iznošenje činjeničnih i dokaznih tvrdnji kojima se osporavaju činjenice koje su se utvrdile u upravnom postupku – odnosi se na tužiteljeve tvrdnje koje imaju za svrhu dokazati da se spor ne može riješiti na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku posebno zbog toga što bi vezano za utvrđene činjenice postojala proturječnost u spisima, ili što bi činjenice bile nepotpuno utvrđene u bitnim točkama ili što se u odnosnom upravnom postupku ne bi vodilo računa o pravilima postupka a to je bilo od utjecaja na rješavanje stvari – u upravnom sporu dopuštena su samo takva činjenična i dokazna izvođenja.

Po hrv. Zakonu:a) Sud rješava spor u pravilu na podlozi utvrđenih činjenica u upravnom postupku,

što će biti u svim slučajevima u kojima sud zaključi da činjenično stanje koje je utvrdilo tuženo tijelo pruža pouzdanu osnovu za njegovo prosuđivanje o tome da li je činjenično stanje pravilno utvrđeno, kao i da li je iz činjeničnog stanja izveden pravilan zaključak;

b) Sud će, kad nađe da se spor ne može raspraviti na podlozi utvrđenih činjenica u upravnom postupku, i to zbog toga što:

1. činjenice nisu potpuno utvrđene u bitnim točkama, ili2. što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak o činjeničnom

stanju, ili3. što se u upravnom postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi

bila od utjecaja na rješavanje stvari, sporni upravni akt poništiti presudom;U takvom slučaju, nadl. tijelo je dužno postupiti onako kako je to u presudi određeno i donijeti novi upravni akt;c) Sud je ovlašten i sam, i to:- kada bi poništavanje upravnog akta kako je to izloženo pod točkom b) te

ponovno vođenje postupka kod nadl. tijela izazvalo tužitelju štetu koja bi se mogla teško popraviti, ili

- kada je na temelju javnih isprava ili dr. dokaza u spisima predmeta očito da je činjenično stanje drukčije od onog utvrđenog u upravnom postupku, ili

- kada je u istom sporu upravni akt već bio jednom poništen a nadl. tijelo nije u potpunosti postupilo po presudi

utvrditi činjenično stanje i na temelju toga donijeti presudu, odnosno rješenje.

Najviše problema zadaje nadzor nad vršenjem diskrecijske ovlasti, pri čemu postoji bitna razlika između postupka o zakonitosti i postupka pune jurisdikcije.U postupku o zakonitosti predmet je ispitivanje zakonitosti, pa je normalno da sud nije ovlašten ulaziti u pitanje svrhovitosti pobijanog akta.U sustavima pune jurisdikcije upravni sudovi imaju puno šire ovlasti, pa im se priznaje diskrecijska ovlast, makar i ograničena.

Upr.sud ima karakter redovitog suda nadl.za presuđivanje upr.sporova, a ne specijaliziranog upr.suda čija se sudbenost obilježava s preispitivanjem konačnih upr.akata u sklopu upr.vlasti.Prema Zakonu o sudovima (1994.) Upravni sud RH odlučuje o tužbama protiv konačnih upravnih akata te obavlja i dr. poslove koji su određeni zakonom. U upravnim sporovima odlučuje vijeće sastavljeno od 3 suca, bez porotnika. Na čelu sudskog odjela nalazi se predsjednik kojeg imenuje predsjednik suda. Pravna shvaćanja prihvaćena na sjednici sudskog odjela obvezatna su za sva vijeća koja se tiču tog sudskog odjela. Vrhovni sud

145

RH odlučuje o pravnim lijekovima protiv odluka Upravnog suda, poglavito o zahtjevima za zaštitu zakonitosti.

Predmet upravnog postupka je odlučivanje o zakonitosti akata kojima javno pravna tijela rješavaju o pravima i obvezama u upravnim stvarima.Upravno sudovanje je ustrojeno oko upravnog postupka, a upravni postupak oko upravnog akta.Upravnim aktom nadl. javno-pravno tijelo (državni organ ili organizacija koja ima javne ovlasti) rješava o određenom pravu ili obvezi određene stranke u nekoj upravnoj stvari.Upravni postupak se ne može voditi samo u jednom slučaju, a to je protiv akata donesenih u stvarima u kojima je osigurana sudska zaštita izvan upravnog spora.

Upravni akt se može pobijati:a) zato što u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis temeljen na

zakonu ili dr. zakonito donesen propis ili opći akt;b) zato što je akt donesen od strane nenadležnog tijela;c) zato što se u postupku koji je prethodio aktu nije postupilo prema pravilima

postupka, a osobito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak o činjeničnom stanju.

U upravnom postupku postoje 3 vrste stranaka:a) tužitelj – pojedinac, pravna osoba ili neka dr. stranka koja smatra da joj je

upravnim aktom kojeg osporava povrijeđeno pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu;

b) tuženik – javno-pravno tijelo čiji se akt u upravnom postupku osporava;c) zainteresirana treća osoba – osoba kojoj bi poništenje upravnog akta neposredno

bilo na štetu, pa joj se u svezi s tim priznaje pravo stranke.

Uz subjekte koji mogu smatrati da im je upravnom aktom kojeg osporavaju povrijeđeno neko pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu, ovlast za podizanje tužbe priznaje se još nekim tijelima, čija tužbena legitimacija proizlazi izravno iz ovlasti koju ta tijela imaju na temelju propisa, a ne iz veze s predmetom upravnog postupka. Takvo je tijelo, prije svega, nadležni državni odvjetnik ili neko dr. zakonom ovlašteno državno tijelo, kada smatraju da je spornim upravnim aktom povrijeđen zakon u korist pojedinca, organizacije ili jedinice lokalne samouprave i dr. pravne osobe. S tim u vezi je propisano izrijekom da su sva državna tijela i organizacije dužni obavijestiti nadl. drž. odvjetnika ili dr. zakonom određeno tijelo o takvim aktima. Drž. odvjetnik može pokrenuti upravni postupak i onda kada je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu jedinice lokalne ili reg. samouprave.

Tužena strana u upravnom postupku je tijelo čiji se akt osporava. To je u pravilu 2sko tijelo, ili tijelo koje je zak. propisom nadležno rješavati o žalbi iako nije instancijski nadređeno 1skom tijelu, a 1sko tijelo je nadležno kada je pravo žalbe protiv 1skog rješenja isključeno.

Treća osoba ima sljedeća ovlaštenja:a) izjasniti se o tužbi, uključujući i stavljanje prijedloga da se tužba odbaci ili odbije;b) predložiti da se održi usmena rasprava, uključujući i nazočnost i mogućnost

izjašnjavanja na raspravi;c) izjaviti žalbu, kao i predlagati izvanredne pravne lijekove; sud ima dužnost

dostaviti joj presudu ili rješenje.

Svaka stranka snosi svoje troškove u upravnom postupku.

Upravni postupak pokreće se tužbom te sud nije ovlašten to činiti po svojoj inicijativi – ne procedat iudex ex officio.

146

Sadržaj tužbe:a) ime i prezime, zanimanje i mjesto stanovanja tužitelja, odnosno naziv i sjedište

tužitelja;b) naznaku upravnog akta koji se tužbom osporava;c) kratko izlaganje zbog čega se tuži te u kojem smjeru i u kojem opsegu se predlaže

poništenje upravnog akta – tužbeni zahtjev;d) potpis podnositelja;e) uz tužbu se mora podnijeti i osporavani akt u izvorniku ili u prijepisu.

Rok za podnošenje tužbe iznosi 30 dana računajući od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.Taj rok važi samo u pretpostavci da je potencijalnom tužitelju upravni akt bio dostavljen, u protivnom, kada upravni akt nije dostavljen, ovlašteno tijelo ima rok od 60 dana za podizanje tužbe računajući od dana dostave upravnog akta stranci u čiju korist je upravni akt donesen.

Podnošenje tužbe ne spriječava ovrhu upravnog akta koji se tužbom osporava.

Tužitelj može odustati od tužbe sve do otpreme odluke suda, u kojem slučaju sud rješenjem obustavlja postupak. Upravno-sudski postupak ne poznaje „povlačenje tužbe“ kao poseban institut, što je i razumljivo s obzirom na kratkoću i prekluzivnost roka za podizanje tužbe. S tim u vezi, još je bitno i ovo:

a) Tužiteljevo odustajanje od tužbe mora biti pravodobno, dakle prije otpravka sudske odluke, i samo je tada sud ovlašten rješenjem obustaviti postupak, što će imati za posljedicu to da će se upravna stvar vratiti u stanje u kojem se nalazila prije pokretanja upravnog postupka;

b) Moguća su 2 slučaja odustanka od tužbe: 1) tuženo tijelo može donijeti prije okončanja postupka, ako uvažava sve zahtjeve iz

tužbe, novi akt kojim će promijeniti ili staviti izvan snage osporeno rješenje;2) drugi slučaj je kada tijelo protiv čije se „šutnje“ u upravnom postupku vodi spor,

naknadno ipak donese upravni akt;c) Postupak je u oba slučaja isti: tijelo koje donese novi ili naknadni upravni akt će izvijestiti tužitelja i sud o tome. Sud će u tom slučaju pozvati tužitelja da u roku od 15 dana izjavi je li zadovoljan s naknadno donesenim aktom ili ostaje pri tužbi i u kojem opsegu, odnosno proširuje li tužbu i na novi akt. Ako tužitelj izjavi da nije zadovoljan s novim aktom, sud će nastaviti postupak. A ako izjavi da je zadovoljan novim aktom ili ako ništa ne izjavi u danom roku, sud će donijeti rješenje o obustavi postupka. U oba slučaja – izjava da je zadovoljan ili ako ništa ne izjavi u roku – smatra se da je tužitelj odustao od tužbe – praesumptio iuris et de iure.

Ispitujući dopuštenost i utemeljenost tužbe, sud može postupiti na 3 načina:a) da tužbu zbog nepostojanja postupovnih pretpostavki odbaci;b) da presudom poništi osporeni upravni akt i bez dostavljanja tužbe na

odgovor;c) da po tužbi rješava, dakle da nastavi s provođenjem redovnog postupka.

Razlog iz kojeg sud poništi upravni akt je od značenja za daljnji tijek postupka pred nadležnim tijelom koje treba donijeti novi upravni akt: kada je akt poništen iz razloga materijalno-pravne naravi, potrebno je samo to da se donese novi upravni akt, a kada je poništen iz razloga postupovno-pravne naravi, potrebno je često ali ne i uvijek, ponovo provoditi čitavi postupak.U slučaju da je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, predsjednik vijeća će pozvati tužitelja da u roku koji mu sud odredi otkloni nedostatke tužbe. Ako tužitelj postupi u smislu poziva suda, smatrat će se da je danom na koji je predao tužbu tužba bila uredno predana. Ako pak tužitelj u roku kojeg mu sud odredi ne otkloni nedostatke tužbe, a nedostaci budu takvi da sprječavaju rad suda, sud će odbaciti tužbu rješenjem kao neurednu, osim kad nađe da je osporeni upravni akt ništetan jer na ništetnost upravnog akta sud mora uvijek paziti po službenoj dužnosti.

Rok od 30, odnosno od 60 dana za podnošenje tužbe je zakonski, neproduživ i prekluzivan, što znači da će sud, kada se taj rok prekorači, tužbu rješenjem odbaciti.

147

Postoji više načina da se tužba preda sudu:a) tužba se može predati neposredno sudu – Upravnom sudu;b) može se uputiti i putem pošte preporučeno i obično. Kada je poslana običnom

poštom mora se pobrinuti da tužba stigne sudu prije isteka roka predviđenog za podnošenje tužbe, a kada je poslana preporučeno, dan predaje tužbe pošti se smatra danom predaje tužbe sudu;

c) može se podnijeti i izravno na zapisnik kod redovnog suda nadl. za obavljanje poslova pravne pomoći. I ovdje se dan podnošenja tužbe na zapisnik smatra danom predaje sudu koji je nadl. postupiti prema tužbi.

Uz slučaj da tužitelj ne bi otklonio nedostatke tužbe u roku zbog njene nerazumljivosti ili nepotpunosti, sud ima pravo i dužnost odbaciti tužbu i iz ovih razloga:

a) kada utvrdi da je tužba podnesena nepravodobno ili prije vremena;b) kada akt koji se osporava tužbom nije upravni akt;c) da je očito da se osporavanim upravnim aktom ne dira pravo tužitelja ili njegov

neposredni osobni interes;d) da se protiv upravnog akta koji se osporava tužbom mogla podnijeti žalba, ali se

ona nije uopće ili nije pravodobno podnijela;e) da je riječ o stvari u kojoj je osigurana sudska zaštita izvan upravnog spora;f) da u istoj stvari već postoji pravomoćna odluka donesena u upravnom sporu.

Tužba s prilozima se mora dostaviti na odgovor tuženiku i zainteresiranim trećim osobama. Rok za odgovor na tužbu je najviše 30 dana i odgovor nije obveza nego više teret jer poduzimanjem takve postupovne radnje tuženik ili 3. osobe mogu poboljšati svoju postupovnu situaciju. Dostavljanje tužbe na odgovor je dužnost suda kako bi osigurao načelo kontradiktornosti postupka.Vezano za dostavljanje spisa, za razliku od davanja odgovora na tužbu koja je rezultat stranačke dispozicije, dostavljanje spisa je dužnost tuženika i to u roku koji mu odredi sud – rok ne može biti kraći od 8 dana niti dulji od 30 dana. Ako tuženik i nakon drugog traženja ne pošalje spis predmeta ili ako izjavi da ih ne može poslati, sud može riješiti stvar i bez spisa.

U upravnim postupcima sud rješava na nejavnoj sjednici. Ipak, sud može zbog zamršenosti postupovne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, odlučiti da se održi usmena rasprava, a iz istih razloga i stranka može predložiti održavanje usmene rasprave.

U upravnom postupku se odlučuje u obliku presude ili rješenja. Presudom sud odlučuje ili na način da se tužba uvaži u kojem slučaju se poništava osporeni upravni akt, ili da se tužba odbije kao neosnovana.O svemu ostalom sud odlučuje rješenjem, npr. o odbacivanju tužbe kad postoje razlozi koje zakon predviđa. Svoje odluke sud donosi većinom glasova. O vijećanju i glasanju (koje je uvijek bez prisutnosti stranaka) se vodi poseban zapisnik.

Ako je održana usmena rasprava, sud će odmah, nakon što rasprava završi, usmeno objaviti presudu / rješenje. U zamršenim slučajevima sud može odustati od usmenog objavljivanja presude / rješenja, s tim da najkasnije u roku od 8 dana donese presudu / rješenje. Ako nakon održavanja usmene rasprave sud ne može izreći presudu / rješenje, zbog toga što se prije toga treba utvrditi neka činjenica zbog koje nije potrebna nova usmena rasprava, sud će presudu / rješenje donijeti bez rasprave, i to najkasnije u roku od 8 dana nakon što utvrdi odnosnu činjenicu.

Sud ne smije prekoračiti tužbeni zahtjev, ali je ovlašten i dužan ispitivati osporeni akt i poništavati ga neovisno o razlozima iz tužbe. Npr. tužitelj traži poništenje akta zbog toga što u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon (povreda mat. prava), a sud smatra da takva povreda ne postoji već da je akt donijelo nenadležno tijelo pa ga poništi.

Sud po služb. dužnosti pazi na ništetnost upravnog akta koji se osporava tužbom.

148

Da sud u upr.postupku mora po služb.dužnosti paziti na ništetnost upr.akta koji se osporava tužbom, proizlazi iz općeg pravnog načela da se upr.rješenje koje ima grešku koja je razlogom ništetnosti ima u svako doba po služb.dužnosti ili na prijedlog stranke ili drž.odvjetnika poništiti u cijelosti ili djelomično.

Pravni učinci presude:a) s presudom se upravni akt poništava – djelovanje ex tunc. Presudom se upravni

akt ne ukida – djelovanje ex nunc;b) sud u pravilu nema ovlast presudom nadomjestiti osporavani upravni akt;c) utjecaj sudske odluke na tijek upravnog postupka u stvari u kojoj je upravni akt bio

poništen presudom ne zaustavlja se na samoj okolnosti poništenja upravnog akta, već u tome što poništavanje akta izaziva za nadl. tijelo obvezu da umjesto poništenog akta bez odgađanja donese novi akt;

d) ne samo što presuda vezuje stranke, zatim nadl. državna tijela i pravne osobe s javnim ovlastima, već djeluje prema svakom – erga omnes .

Puni pravni učinak sudskog nadzora djelovanja uprave kroz upravni postupak može se osigurati samo s obvezatnošću sudskih presuda kao mehanizmom.

Presudom u upravnom postupku tužba se uvažava ili odbija kao neosnovana: ako se tužba uvažava, sud poništava osporeni upravni akt u cijelosti ili djelomično – pravni učinak ex tunc. Kada sud odbija tužbu kao neosnovanu, upravni akt ostaje netaknutim. To ne znači da sud osporeni upravni akt potvrđuje, već samo to da sud utvrđuje kako ne stoje razlozi za poništenje na koje mora paziti po službenoj dužnosti.

Pravni lijekovi u upravno-sudskom postupku

Upravni postupak pozna samo dva, i to izvanredna pravna lijeka.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je izvanredni, devolutivan, nesuspenzivan, ograničen i dvostrani pravni lijek kojeg pred Vrhovnim sudom izjavljuje nadl. drž. odvjetnik kada smatra da je pravomoćnom sudskom odlukom u upravnom postupku povrijeđen zakon, drugi propis ili opći akt.Za podnošenje zahtjeva važi prekluzivni rok od 3 mjeseca od dana kojim se strankama dostavi odluka protiv koje se zahtjev podnosi.Zahtjev sadrži naznaku sudske odluke protiv koje se podiže, razloge zbog kojih se odnosna sudska odluka pobija, kao i naznaku podnositelja zahtjeva. Podnosi se na način na koji se podnosi tužba u upravnom postupku, što znači da se podnosi Upravnom sudu, neposredno ili poštom.

Ako je zahtjev nepotpun ili nerazumljiv, sud će pozvati nadl.drž. odvjetnika da u ostavljenom mu roku otkloni nedostatke. Ako nadl.drž. odvjetnik ne postupi prema traženju nadl. suda, a nedostaci su takvi da sprječavaju rad suda, sud će rješenjem zahtjev odbaciti. Isto tako, sud će odbaciti zahtjev koji je podnesen nepravodobno, kao i zahtjev kojeg je podnijela neovlaštena osoba.

Ako sud ne odbaci zahtjev, dostavit će ga protivnoj stranci na odgovor. Pozvana stranka nije dužna dati odgovor na zahtjev. Upravni sud i tuženo tijelo su dužni bez odgode dostaviti nadl. sudu sve spise predmeta Vrhovnom sudu kao nadležnom.

O zahtjevu nadl. sud rješava na nejavnoj sjednici i pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva. O zahtjevu sud rješava presudom. Presudom se zahtjev odbija ili uvažava. Uvažavajući zahtjev nadl. sud može svojoj presudom dokinuti ili preinačiti odluku Upravnog suda protiv koje se zahtjev podnese, tako da presuda Vrhovnog suda ne djeluje ex tunc, već samo ex nunc.

Ponavljanje postupka u upravnom postupkuje ograničen, izvanredan, dvostran, nesuspenzivan, remonstrativan pravni lijek koji se priznaje strankama prema

149

pravomoćnim odlukama Upravnog suda za koje smatraju da su donijete uslijed teških povreda upravno-sudskog postupka.S jedne strane, riječ je o bitnim povredama postupka koje su teške naravi, a s druge strane, o novo iznesenim činjenicama ili dokazima, uključujući tu i prijašnju odluku donijetu u istom upravnom postupku.

Ponavljanje je dopušteno samo ako stranka bez svoje krivnje nije bila u stanju iznijeti takve okolnosti u prijašnjem postupku.

Subj. rok iznosi 30 dana od dana kada je stranka saznala za razlog za ponavljanje, a ako stranka sazna za taj razlog prije nego što sudski postupak bude dovršen, ali taj razlog ne bude u stanju upotrijebiti u toku postupka, rok se računa od dana kojim joj se odluka dostavi.Obj. rok iznosi 5 god. od dana s kojim nastupi pravomoćnost odluke, te se nakon proteka tog roka ponavljanje ne može više tražiti. Iznimno, i poslije roka od 5 god. ponavljanje se može tražiti iz zakonskih razloga – kaznenog djela suca i dr. osoba, te ukinuće mjerodavne presude u kaznenoj ili građanskoj stvari, kao i utemeljenost presude na lažnom iskazu.

Upravni sud rješava o prijedlogu za ponavljanje u vijeću od 5 sudaca na nejavnoj sjednici.Upravni sud će odbaciti prijedlog rješenjem ako utvrdi da je prijedlog podnijela neovlaštena osoba ili da prijedlog nije pravodoban ili da stranka nije učinila barem vjerojatnim postojanje zakonskog naslova za ponavljanje. Ako sud prijedlog ne odbaci, pristupit će rješavanju po prijedlogu na način da će ga najprije dostaviti protivnoj stranci i zainteresiranim osobama, s pozivom da u roku od 15 dana odgovore na prijedlog. Nakon proteka roka za odgovor sud će presudom riješiti o prijedlogu.

Postupak završen presudom ili rješenjem će se ponoviti na prijedlog stranke:a) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe nove dokaze na podlozi kojih bi

postupak bio povoljnije riješen za nju da su takve činjenice ili dokazi bili iznijeti ili uprabljeni u prijašnjem sudskom postupku;

b) ako je do odluke suda došlo zbog kaznenog djela suca ili službenika, odnosno namještenika u sudu, ili je odluka isposlovana prijevarnom radnjom zastupnika ili punomoćnika stranke, njezinog protivnika ili protivnikovog zastupnika ili punomoćnika a takva radnja je kazneno djelo;

c) ako je odluka utemeljena na presudi donesenoj u kaznenoj ili građanskoj stvari, a ta presuda bude kasnije ukinuta drugom pravomoćnom sudskom odlukom;

d) ako je isprava na kojoj se temelji odluka suda lažna ili lažno preinačena, ili ako je svjedok, vještak ili stranka pri saslušanju pred sudom dala lažan iskaz, a odluka suda se temelji na takvom iskazu;

e) ako stranka stekne mogućnost da uporabi prijašnju odluku donesenu u istom upravnom postupku;

f) ako se trećoj zainteresiranoj osobi ne bi dalo mogućnost sudjelovanja u upravnom postupku.

Situacije u vezi s osiguranjem obvezatnosti sudskih presuda su osebujne. Za takve situacije stranci pripadaju razni pravni putovi:

a) mogućnost i dopustivost da sud sam riješi upravnu stvar (postupak pune jurisdikcije),

b) nadoknađivanje štete i povrat stvari,c) nadomještanje upravnog akta sudskom odlukom.

Zaštita slobode i prava koja je zajamčena Ustavom osigurava se i u upravnom postupku, s tim što se tu razlikuju 2 slučaja:

a) slučaj kad su takve slobode i prava povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom, a nije osigurana druga sudska zaštita – za koji se propisuje nadl. Upravnog suda;

b) slučaj kada do povrede slobode i prava dođe nezakonitom radnjom službene osobe u pravnoj osobi, a nije osigurana druga sudska zaštita – nadl. općinski sud, uz obvezatnost postupanja po pravilima upravnog postupka.

150

Ističe se prije svega mogućnost i dopustivost da sud sam riješi upravnu stvar (postupak pune jurisdikcije). Pretpostavke za takvo upravno-sudsko postupanje su:

a) okolnost da se prema ocjeni samog suda mora osporeni upravni akt poništiti, što znači da je sudska ocjena zakonitosti upravnog akta u prilog zahtjevu iz tužbe;

b) okolnost da priroda stvari o kojoj odlučuje omogućuje sudu da presudom riješi samu upravnu stvar;

c) okolnost da podaci postupka daju pouzdanu podlogu sudu za to da upravni akt nadomjesti svojom odlukom.

U upravnom postupku se može tražiti naknada štete i povrat oduzetih stvari ako je tužitelju nanijeta šteta, odnosno oduzete stvari, ovršenjem akta koji se osporava tužbom. Obično će takav spor biti vođen uz postupak o zakonitosti, dakle kao postupak adhezijske naravi, i to kao postupak pune jurisdikcije, što znači da bi sud u upravnom postupku u povodu jedne tužbe i u jednom postupku odlučio o dva tužbena zahtjeva – o zahtjevu za poništaj upravnog akta s naslova nadzora nad njegovom zakonitošću kao o gl. predmetu spora, te o naknadi štete ili povratu stvari kao o adhezijskom predmetu ali kao postupak pune jurisdikcije.

U upr.sporu sud je, u svezi s mogućnošću da odlučuje o zahtjevima za naknadu štete ili za povrat oduzetih stvari, vezan dvostruko. Prvo je vezan time što o zahtjevu ne može odlučiti ako ne bi uvažio tužbu i poništio osporeni upr.akt. Drugo u slučaju da prihvati zahtjeve iz tužbe i poništi osporeni upr.akt, mora za odluku o naknadi štete ili o povratu stvari raspolagati i pouzdanom podlogom za odlučivanje.

Najvažniji pravni učinak poništavanja upravnog akta protiv kojeg se vodi upravni spor se sastoji u tome što se predmet vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt bio donesen. Zbog toga, ako umjesto poništenog upr.akta treba donijeti drugi, nadl.javno-pravno tijelo je dužno donijeti ga bez odgode, najkasnije u roku od 30 dana.

Upravno-sudski postupnik sadrži odredbe kojima uređuje 2 situacije:a) situacija koja može nastati ako nadl. tijelo, nakon što njegov upravni akt bude

poništen, donese drugi upravni akt protivno pravnom shvaćanju suda. U tom slučaju će tužitelj vjerojatno podnijeti novu tužbu pa će sud poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti predmet presudom;

b) situacija ako nadl. tijelo umjesto poništenog upravnog akta ne donese u određenom roku novi upravni akt. Rok je 30 dana od dana dostave presude. Ako novi pravni akt ne bude donesen uopće ili ne bude donesen u određenom roku, stranka može zasebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Ako nadl. tijelo ne donese akt ni u roku od 7 dana od tog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od suda koji je donio presudu. Kada sud donese rješenje koje u svemu nadomješćuje akt nadl. tijela, dostavit će ga i nadl. tijelu za ovrhu i pri tome obavijestiti i tijelo koje je ovlašteno obavljati funkciju nadzora.

Nerješavanje postavljenog zahtjeva – šutnja uprave – predstavlja nezakonitost svoje vrste, te se upravni postupak može pokrenuti i kada nadl. tijelo ne odluči o zahtjevu / žalbi:

a) ako 2sko tijelo u roku od 60 dana ili u propisom određenom kraćem roku ne donese rješenje prema žalbi stranke protiv 1skog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od 7 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Na isti način stranka može postupiti i kad na njen zahtjev 1sko tijelo nije donijelo rješenje protiv čijeg akta nema pravo žalbe;

b) kad sud nađe da je tužba koja je podnesena zbog šutnje uprave opravdana, presudom će uvažiti tužbu i narediti da se donese rješenje. Ako nadl. tijelo u ovršenju sudske presude odmah ne donese akt, a najkasnije u roku od 30 dana, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Ako to tijelo ne

151

donese akt ni 7 dana od traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od suda koji je donio presudu;

c) sud će zatražiti obavještenje od nadl. tijela o razlozima zbog kojih upravni akt nije donijet. Ako dano obrazloženje ne opravda nepostupanje po sudskoj presudi, sud će donijeti rješenje koje će u svemu nadomjestiti akt nadl. tijela.

Kada se slobode i prava zajamčena ustavom povrijede nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti ili ovlaštene osobe u poduzećima i dr. pravnim osobama, tada se postupak za zaštitu sloboda i prava pokreće tužbom zbog nezakonite radnje. Tužbu za zaštitu sloboda i prava zajamčenih ustavom podnosi osoba prema kojoj je radnja poduzeta, a ako ta osoba ne može sama podnijeti tužbu, mogu je podnijeti njen bračni drug, dijete, roditelj ili dr. bliski srodnik.O tužbi za zaštitu zbog nezakonite radnje odlučuje općinski sud na čijem je području radnja učinjena, i to u vijeću od 3 suca.O osnovanosti tužbenog zahtjeva sud odlučuje presudom. Protiv odluke suda, stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 3 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi opć. sudu koji je donio odluku, a o žalbi odlučuje županijski sud. Žalba ne odgađa ovrhu odluke, ali sud može odgoditi ovrhu ako prema okolnostima slučaja ocijeni da je to potrebno. Protiv odluka donesenih u postupku zaštite od nezakonitih radnji nije dopuštena revizija.

Ovršnu presudu kojom se zabranjuje daljnje obavljanje nezakonite radnje i nalaže uspostava prijašnjeg stanja, tijelo drž. vlasti, poduzeće ili dr. pravna osoba, dužni su ovršiti u roku od 3 dana od dana dostave presude. Protiv službene odnosno odgovorne osobe koja ne izvrši ovršnu presudu u roku, pokrenut će se postupak zbog teže povrede radne dužnosti, a može ju se kazniti i novčanom kaznom.

152