1

Ivana Simić Bodrožić:Hotel Zagorje (ulomci iz romana) Profil, Zagreb, 2010.

2

* * *

Ne sjećam se ničega. Samo neki bljeskovi. Otvoreni prozori u stanu, gusto ljetno

poslijepodne, pomahnitale žabe s Vuke. Provlačim se izmeñu dvije fotelje i pjevušim – Ko to

kaže ko to laže Srbija je mala. – Tata zatvara novine i okreće se prema meni, osjećam njegovu

nervozu. – Šta to pjevaš? – pita me. – Pa ništa, čula sam od Bore i Danijela. – Da te više nikad

nisam čuo, jel' ti jasno? – Dobro ćale. – Ja sam ti tata, a ne ćale, pička mu materina!

Pakujemo se na more. Prvi put u životu brat i ja idemo sami. On ima šesnaest, a ja devet. Ide i

naša susjeda Željka, godinu dana mlaña od brata. Ja želim biti kao ona i jako sam uzbuñena

jer su joj moja i njezina mama rekle da pazi na mene. Cijelu noć ne mogu spavati. Na stoliću

izmeñu bratovog i mog kreveta stoje naše putovnice. Svjetlo u sobi je ugašeno i ja pitam brata

mogu li doći kod njega u krevet. – Šta će nam pasoši kad idemo samo na more? – prošapćem.

– Tata je rekao, ako se zakuha, da idemo kod strica u Njemačku. – odgovara. Ne razumijem

što bi se to moglo zakuhati, ali slutim da je nešto u vezi politike jer svi stalno o tome pričaju. I

ja imam jednog majmunčića koji se zove Meso, kao naš predsjednik, zato što malo sliče.

Maštamo o tome kako je kod strica u Njemačkoj. Brat kaže da su tamo svi jako bogati i da

takav stan kakav imamo mi, tamo imaju Cigani. Ja jako volim svog strica. On dolazi preko

ljeta, ima mladu ženu Njemicu, svi ga slušaju dok priča i jako dobro miriše. Ovo ljeto je

njegova žena dovela pudlicu Ginu, a Baba i Deda ju nisu htjeli pustiti u kuću i rekli su da

treba spavati u šupi. Izbila je velika svaña, Baba je rekla da će otrovati džukca i tata ih je išao

smirivati. Gina je ostala u kući. Stric nam uvijek donosi poklone i marcipan. Ove godine sam

dobila kožnu loptu za odbojku koja se nije dala napumpati. Bratova je bila za nogomet, ali ga

on nikada nije igrao. Uskoro me je brat potjerao natrag u moj krevet i ja sam još dugo maštala

o svemu tome.

3

Autobusni kolodvor u Vukovaru smrdi, rano je jutro, sada sam pospana i najradije bih ostala u

krevetu. Tata me nosi, iako sam velika, nosi me cijelim putem. Ima bijele hlače i plavu

majicu. Rastajemo se i ljubimo u usta, onako da se prvo malo iskreveljimo, a onda kobojage

poljubimo. To je nešto naše. Na kolodvoru je puno djece i rasporeñujemo se u četiri autobusa.

Roditelji mašu i mašu, mašemo i mi, više ne vidim svoje, ali mašem drugima koje ne poznam,

i oni meni. Osmjehuju se i viču nam da se čuvamo, nečije mame i plaču. Nekoliko njih trčkara

za autobusom do raskrižja.

* * *

Nikada prije nisam bila na otoku. Jedva čekam da doñemo, putujemo tako dugo da sam već

dvaput povraćala, i ne samo ja. More smo vidjeli čak nekoliko puta iz autobusa, a onda bi

opet nestalo iza neke planine. Tužna sam jer se danas nećemo stići okupati, ali malo me i

strah jer ne znam plivati. Često smo se kupali na Štrandu, ali tamo je plićak dokle god se ne

umoriš od hodanja pa mi plivanje zapravo nije trebalo. Na Dunav sam išla samo s bakom koja

je govorila da pliva k'o sikira pa bi mi, dok sam gledala drugu djecu sa šlaufima, dala samo da

pokvasim noge i umijem se.

Kada smo napokon stigli, dobila sam veliku sobu koju sam trebala dijeliti s još dvanaest

djevojčica mojih godina koje nisam poznavala. Već sam se smjestila na jedan od kreveta, kad

je ušla Željka s voditeljicom i rekla da se mi ne smijemo razdvajati. Tako sam završila u sobi

sa starijim curama. Bila sam sretna i preplašena. Nekima je bilo krivo što su me uvalili tamo

jer ću ih sigurno špijunirati i sve govoriti voditeljici, ali smo se zapravo brzo sprijateljile. One

su mene zvale mala, a ja sam bila očarana njihovim naramenicama, dezodoransima, tuševima

4

za oči i tajčikama. Svaku večer na terasi odmarališta, koje smo zvali Vila Promaja, imali smo

disko. Mene je stalno pratio jedan dečko kojeg nisam poznavala, ali svi su mi govorili da

trebam plesati s njim jer je sin jedne poznate glumice. Preko dana smo igrali Čovječe ne ljuti

se i kupali se. Jedno poslijepodne brat me pozvao u šetnju po rivi, a kad smo došli do kraja

mola, gurnuo me u more. Počela sam lamatati rukama i vrištati, voda mi je ulazila u usta, a on

je samo stajao na molu i vikao – Plivaj, plivaj! – Ne znam kako, ali uskoro sam se našla na

plaži. Počela sam plakati, odjeća mi je bila mokra, a na nozi sam imala samo jednu bijelu,

lakiranu cipelu. Brat je rekao – Vidiš da znaš.

Tako sam proplivala.

* * *

Već smo dva tjedna duže na moru nego što smo trebali biti. Prije par dana bili smo u autobusu

i krenuli prema luci, ali su nas vratili. Ponovno raspakiravamo torbe. Moj brat stoji iznad

umivaonika i pere naše gaćice i potkošulje jer nemamo više čiste robe. Gotovo svakog dana

za ručak dobivamo prženu ribu i sve više čeznemo za povratkom. Često odemo do dućana na

sendviče od parizera s povrćem i jogurt. Sada mi je žao što sam kod kuće ostavila najnoviju

barbiku, da ju netko ne ukrade i ponijela samo plastične.

Jednog jutra kada sam izašla na dvorište odmarališta ugledala sam mamu. Nikad nisam bila

tako sretna. Taj dan nas je odvela na sladoled od četiri kugle i mene kod frizera da se ošišam

na talijanku. Nju i Željkinu mamu su smjestili u posebnu sobu u potkrovlju, a ja sam tu noć

spavala s njom u krevetu. Čula sam ih kako razgovaraju o nekom prolaženju kroz kukuruze,

Miri koja se u devetom mjesecu trudnoće vozila na biciklu i vlaku u kojem su svi zastori

morali biti spušteni, ali u tom krevetu je bilo samo lijepo. Znam da se posvañala s tatom, to

5

mi je rekao brat, jer ih nije htio voziti ni do Vinkovaca da netko ne bi pomislio da bježi, i da

poslije, valjda taj isti, ne upire prstom u nas. Zato za tatu ni ne pitam, da ju ne rastužim, iako

me zanima kad će on doći.

Na moru smo već mjesec dana, počinje nova školska godina i moramo se negdje upisati u

školu da ne izgubimo prvo polugodište dok se ne vratimo kući.

* * *

Na Glavnom kolodvoru u Zagrebu dočekao nas je tetak. Vozili smo se kroz grad koji je

blistao u jesenjem suncu. Tetkova kuća je bila daleko od centra i meni se činilo da više nismo

u Zagrebu, ali onda sam saznala da je sve to Zagreb. Bio je tako velik. Oni su živjeli u

manjem, suterenskom, dvosobnom stanu, a nas su smjestili na kat koji je bio prazan. Ja sam

često spavala dolje kod sestrična u sobi, osim kada bismo se posvañale. Ispočetka nam je bilo

jako lijepo. Bratu i meni su svi ugañali, a u novoj školi u koju sam krenula gotovo ništa nisam

morala učiti, svejedno sam imala sve petice. Jedno poslijepodne sestrična i ja smo se vraćale

iz škole i dok smo se penjale šljunčanim putem prema kući počela je svirati sirena. To je bila

zračna uzbuna i ja sam počela vrištati i plakati. Uhvatila nas je panika i pobjegle smo u kuću

nekih susjeda. Nije se dogodilo ništa, ali počelo je neko novo razdoblje. U kući je postajalo

sve tjesnije. Jednom kad sam htjela ući u kupaonicu, starija sestrična ispriječila se i rekla –

Ovo je moja kuća, ja idem prva. – Neko drugo jutro, kada smo doručkovali, njezina mala

sestra rekla je mojoj mami – Ti ćeš nama sav kruh pojesti. – U početku su se stalno radili

kolači, ali poslije je svega bilo manje pa se to prorijedilo, a mi nikad sami nismo otvarali

frižider. Ponekad, kad bismo legli spavati, čuli su se njihovi glasovi iz kuhinje. Tata se obično

javljao svaki treći dan, ali sada je prošlo već osam dana a da nikoga od tamo nismo čuli.

6

Subotom prije podne nalazili bismo se na Trgu sa Željkom i njezinom mamom. Grlili bismo

se i ljubili kao da se nismo vidjeli godinama. I njih dvije su živjele kod rodbine, a moj i

Željkin tata zajedno su ostali u gradu. Pričali smo o tome kako će to biti kad se vratimo. Onda

smo znali otići na burek ili na sladoled. Na povratku kući uglavnom bismo šutjeli. Ispočetka

su Zagrepčani bili naprosto bolji ljudi. Bili su ljepše obučeni, hodali su po širim ulicama i

velikim trgovima, vozili su se u tramvaju i pritom izgledali kao da ne rade ništa uzbudljivo.

Imali su tostere i perilice posuña, a u kutovima soba paučinu. Tako smo ih mi vidjeli. Ubrzo

smo se i mi vozili tramvajem besplatno na žuti karton i svladali nekoliko gradskih linija. Ja

sam se mogla voziti po cijele dane i jesti samo slance jer smo stalno morali odlaziti u neke

općine, Crveni križ i Karitas po namirnice, meni je to bilo lijepo. Jednom smo u Karitasu

dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana

gospoña u našim kolima rekla je svojoj kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele

dane vozaju sim tam. Pogledala sam ju i nasmiješila se jer sam znala da smo mi prognanici, a

da su izbjeglice iz Bosne. Nakon dva tri mjeseca života u Zagrebu neke stvari su postale

svakodnevne. Došla je jesen i počele su kiše. Pomalo je prestajalo biti zabavno. Do tada smo

valjda potrošili svih tristo maraka koje je mama ponijela sa sobom. Sve manje ljudi je izlazilo

iz grada i donosilo vijesti o našima. Onda smo jednog dana čuli da su stari ubijeni. Tako smo

zvali tatine roditelje. Zaklani. Tu riječ sam dobro čula. Sakrila sam se iza električne peći koja

je pregrañivala hodnik i kuhinju. Mislim da su odrasli znali da sam tamo, ali su se pravili da

me ne vide, a ja sam se pravila da ih nisam čula. Svi su opet postali jako dobri jedni prema

drugima, a ja sam na to zaboravila. Mama je sve češće znala otići u kupaonicu i vratiti se

natečenih očiju. Tata se već neko vrijeme nije javljao. U to smo se doba moja mala sestrična i

ja stalno molile Bogu. Kleknule bismo ispred kauča i molile na sav glas, da nas svi čuju, za

sve što smo se mogle sjetiti. Za mir, za Hrvatsku gardu, za Petrinju, za Cezara i Kleopatru i

onda bismo se glupirale i smijale, ali da nas nitko ne vidi. Odrasli su nas zbog toga hvalili i ja

7

sam svima govorila da ću postati časna sestra. Išle smo tako daleko da smo se pretvarale da

držimo misu i za vrijeme jedne od naših seansi, na vrata je došao poštar. Donio je pismo od

mog tate. Pisao je da je dobro i da nije ranjen, da mu jako falimo i da se uskoro vidimo.

Odrasli su smatrali da je to dobar znak i ako će nas itko spasiti iz ovog pakla onda su to djeca

poput nas. Mi smo bile ponosne. Nekoliko dana kasnije ugledala sam Luku i on je postao

moja prva simpatija, iako je bio u višem razredu. Tada sam odustala od toga da postanem

časna sestra, ali sam se još dugo vremena predano molila Bogu. (str. 5–12)

* * *

U kabinetu broj jedan nalazila se ambulanta. U njoj su radile naša sestra Ružica i doktorica

Pajcek. Od sestre smo nekada dobivali plastične šprice, zavoje i prazne kutije od lijekova za

igru. Često smo se znali muvati pred jedinicom gdje se nalazila improvizirana čekaonica koja

je zapravo bila veliki hodnik izmeñu stubišta i prizemlja. Uza zid, preko puta vrata, stajalo je

desetak stolica koje su, u vrijeme rada ambulante, bile popunjene do zadnjeg mjesta.

Čekaonica je zapravo uvijek bila puna staraca, a lijevo od te gomile ljudi, bliže izlazu iz

hodnika, mi bismo igrale gume. U cijelom hotelu postojalo je na desetke mjesta, praznih i

prostranijih od tog, gdje nam nitko ne bi smetao, ali tamo se uvijek nešto dogañalo, kao i

svugdje na svijetu gdje ima onih koji zapomažu, dodijavaju drugima i svañaju se, tako da nam

je tamo bilo najzanimljivije. Bili smo svjesni da ljudima idemo na živce, ali to nas nije nimalo

ometalo. Kada smo shvatili tko su stalni pacijenti i koji su najnetrpeljiviji prema djeci, bili

smo posebno okrutni prema njima. Postali su svakodnevni i neizostavni dio naših izopačenih

igara. Baba Punñara je živjela sama, nije imala nikoga, čak niti daljnje rodbine, a u ambulantu

je dolazila svaki dan. Jedina prijateljica bila joj je baba Milica koja je imala šećer i bila malo

luda, a svaki put kad bi prolazila pored nas, zastala bi, nalaktila se i zapjevala – Ide mala

šokica, vidi joj se kokica, deda kaže pokrij je, baba kaže jebi je. – Onda bi se počela smijati i

8

otišla svojim putem. Bila je ćaknuta, ali nije nas mrzila. Baba Punñara je imala jednu debelu i

kvrgavu nogu, a drugu normalnu. Poprilično je šepala, ali kada bi potrčala za nekim od nas,

sustizala bi ga nevjerojatnom brzinom. Ako bi ga uhvatila, stisnula bi ga meñu svoje ogromne

sise koje su joj visjele do struka i meñu kojima je vladao smrad, takav da ti se zavrti u glavi.

Mi bismo namjestili gumu točno ispred nje ili je vezali za stolicu pored njene i počeli skakati

kao slonovi, divlje i što smo bučnije mogli. Nakon nekoliko trenutaka baba Punñara bi se

digla i pokušala nam potrgati gumu nervozno vičući – Marš, gamadi mala! – Jednom je malu

Ivanu uspjela dohvatiti za rep i počupati joj pramen kose. Nakon toga odlučili smo joj se

osvetiti. Pratili smo je i saznali u kojoj sobi živi. Broj sobe je samo trebalo zbrojiti sa sto i

dobili smo broj njezina telefona. Nadali smo se da ga ima. Otišli smo kod Marine u sobu jer je

ona bila sama sa sestrom i birali broj. – Halo? – čuo se promukli glas iz slušalice. Šutjeli smo.

– Halo? 'Ko je to? – ponovio je glas. Uzela sam slušalicu iz Marinine ruke i počela puhati u

nju, to sam vidjela u filmovima. – Jebem vam majku da vam jebem, gadovi prokleti! Marš,

stoko! – treštalo je iz slušalice tako da su i oni malo dalje mogli čuti. Uozbiljili smo se. Nitko

nije ništa rekao, a onda je Marina spustila slušalicu, digla ju i ponovo birala broj. Sjedili smo

u tišini i gledali jedni druge. – Halo? – Javio se ponovo isti glas. Jelena je puhnula u slušalicu.

– O, stoko prokleta, nad stokama! Da Bog da vam crvi crijeva izjeli, da vas rakovi po cesti

vukli, da vas majka vaša otrovala! Marš, ñubradi… – Ovaj put sam ja poklopila slušalicu. Svi

smo šutjeli. Bili smo preneraženi psovkama koje smo čuli, i nismo željeli slušati Baba

Punñarine strašne kletve, ipak, u isto vrijeme, bilo je jako uzbudljivo. To popodne nismo je

više nazivali, ali smo dali njen broju Zokiju, Ivanu i ostalim dečkima. Njima se to svidjelo još

više i bilo im je jako smiješno pa su je onda stalno zvali, a nekada i po noći. Nakon toga, kada

bismo sretali babu Punñaru, uvijek bismo glasno pozdravili i smješkali se. Nismo više pred

njom igrali gume. Samo ponekad, vrlo rijetko, kada ne bismo našli drugog načina da ubijemo

dosadu, birali bismo broj, stavili slušalicu pored telefona okrenutu prema dolje, čekali minutu,

9

dvije i poklopili. Nakon par godina baba Punñara je dobila rak i umrla, tako da nije dočekala

povratak jer su je pokopali tamo, na malom brdu, a nije imala nikoga svog da je poslije

prebaci. (str. 43–45)

* * *

Neobično je vikendom vratiti se u hotel.

Gotovo da imam osjećaj kao da se vraćam kući. Svake godine sve nas više odlazi u dom, onda

se petkom vraća čitava horda, a babe stoje načičkane oko recepcije, umotane u crne marame

kao ptice na žici i nadgledaju bučni dolazak. Mama je gore u sobi, spremna čeka da opere

dvije torbe veša na ruke, ujutro dolazi i brat. Klinci se love po hodnicima, pijanci sjede za

šankom, još je rano, čeka ih naporna večer, puno je vremena prošlo i još će mnogo proći.

Babe i dede umiru, umiru i neki mlañi, puni se seosko groblje. Rañaju se i nova djeca i nitko

nikada neće moći izbrisati da su roñeni Kumrovčani, ima ih sve više da nadomjeste one kojih

nema. Možda je netko i zaboravio da su nas smjestili ovdje i tko zna koliko će još ovakav

život nesmetano teći. Lijepo je biti kući. – Pa gdje si ti dosad? – napad počinje s vrata, kako

da se obranim, imala sam školu ujutro, ali nije mi se dalo dolaziti ranije, čekala sam druge da

idemo zajedno. – A ja čekam tebe, čekam te cijeli tjedan. Skoro svaki dan idem raditi, a onda

dolazim u ovu sobu, sama. Liježem sama, budim se sama i stalno mislim na vas, kako ste i

kad ćete doći. – Razumijem je, tako sam se i ja osjećala prvo vrijeme. Onda sam upoznala

neke ljude i neka mjesta, a ona koja ne poznajem volim još više, volim biti sama u Zagrebu. –

Ma raska me upisala na japanski, da nemam previše slobodnog vremena, a to je petkom

popodne, pa ne stignem na onaj bus u tri. – Šta ona ima tebe upisivati, kao da ti nemaš druge

obaveze i svoju obitelj? – ljuti se mama. – Ona valjda tako misli. – govorim pomirljivim

10

tonom, počinjem muljat, malo me strah toga, a malo mi je dobro. – Jesi mi oprala onu vestu

što sam zadnji put ostavila? – to me zapravo zanima jer večeras želim izaći, jer mi se Igor nije

javio dva tjedna. Samo je jednom zvao u dom još prije desetak dana, a prošli vikend nije bio u

disku. Ne znam što to znači i ne znam jesmo li još zajedno, ali znam da večeras moram biti

tamo. – Jesam, oprala sam, zašto pitaš? – Pa mislila sam je večeras obući. – govorim tiše. –

Molim? Večeras si mislila izaći? Pa daj, stvarno, jel ne možeš jednu večer provesti kod kuće?

– djeluje stvarno razočarano, a onda se naglo zaustavi i kaže. – Idi, idi kud hoćeš, ionako

svatko živi svoj život. – Malo mi je žao nje, doñe mi da ostanem u sobi, ali ipak izlazim, nešto

me tjera. Skupljamo se na recepciji, to je sad već postalo ritual, nismo se vidjele pet dana i

toliko toga si imamo za ispričati. Ali sve one su zajedno u domu, i Marina i njena sestra koja

nas već pomalo shvaća ozbiljno, i Božana i Vesna, pa sad samo nastavljaju tamo gdje su stale,

a ja nisam sigurna da uvijek znam o čemu se radi. Idemo prvo popiti piće kod Kopitara, tako

smo nazvale jedini kafić u koji se može otići, a onda u Oazu. Tamo smo već face. Večeras je

tu i Klopošica, ali zapravo je više tako ne zovemo, nekako smo prema njoj postali drugačiji.

Ona inače nikad ne izlazi, ali otkad ju je Tićo ostavio, sestra i njen dugogodišnji zaručnik

ponekad je povedu sa sobom da malo izañe iz sobe. Tićo i ona su isto bili zaručeni, ali već

drugi tjedan kad sam se vratila iz doma, saznala sam da više nisu zajedno. On je sada sa

nekom starijom ženom koja ima i sina, a očajne su i njegova mama i Nataša. Skoro svi su tu,

naručujemo bambuse, a Marina i njena sestra objavljuju da one večeras časte. Uskoro

saznajemo i zašto. Odlaze. Dobili su stan u Osijeku i sele se nakon prvog polugodišta. Grlimo

se i ljubimo, ali to nije sve. Iako odlaze tek za mjesec dana, već sad znam da će to doći i da će

nas biti još jedna manje. Već su otišle mala Ivana u Vinkovce, Jelena i njen brat u Zagreb, a

uskoro odlaze Željka i njena mama. Pokušavam zamisliti kakav će život biti bez svih njih

kada ostanemo sami. Iskapim do kraja i kažem – Idemo! Vrijeme je da se krene! – Do Oaze

ima možda stotinjak metara, ali mi se vučemo, pjevamo i posrćemo, glupiramo se. Srce mi

11

udara, kao da me netko udario nogom u trbuh i izbio zrak. Vidjet ću ga, ubrzo. Unutra je

gužva, još je rano za plesanje pa bolje da naručimo nešto za piti i pričekamo bolje stvari. Sve

je puno dima i mraka, ali ja dobro vidim, primjećujem svako komešanje visoko metar

osamdeset, ja sam senzor za dugu plavu kosu, za lijepo lice, za usne bez kojih moj život ne

vrijedi ništa. Nikog takvog nema na vidiku, već treći put odlazim do wc-a, uskoro će ponoć,

ljudi je sve više, dima je sve više, ali moje uzbuñenje opada, samo postajem tužnija. Vraćam

se prema podiju, a za šankom sjede Ivan i Miro, vjerojatno pijani, ali oni više ne izgledaju

pijani čak i kad jesu, to je valjda stvar treninga. – Šta je, gimnazijalci se više ne druže s nama?

– dobacuje Miro, a ja mu vraćam – Pa nismo se mi nikada ni družili. – naručuju mi bambus,

kucamo se. – Nisi valjda još uvijek s onim Zagorcem? – pita me Ivan i ne čekajući da

odgovorim dodaje – Najgore mi je kad se naše cure spetljaju s tim idiotima. Što ti imaš s tim

raditi. Vidi ga kakav je, ne znaš jel' muško ili žensko! Pogledaj na što sliči. – Vidim da Ivan i

gleda u nešto dok ga opisuje, a onda shvatim da gleda u njega, Igora, koji stoji na ulazu i

razgovara s prijateljem. Gledam ga, srce mi tuče kao ludo, ipak je došao, tako sam sretna.

Čini mi se da me ugledao, ali još stoji tamo, a onda krenu prema šanku i zaustave se dva, tri

mjesta od nas. Sada mi je već jasno, nije moguće da me nije primijetio, moguće je jedino da

me ne želi vidjeti pa se i ja pretvaram, više se ne poznamo. To sam nekako cijelo vrijeme

slutila da će se dogoditi. Nema razloga, ništa nisam krivo napravila, sve je išlo kako treba i

onda, jednostavno se raspalo. Tako predvidivo, kao i sve druge stvari u mom životu koje su se

dogodile bez ikakvog razloga. Dobro, Srbi su itekako pomogli, ali pravi razlog, recite mi, koji

je? Ivan odmah primjećuje da ne komuniciramo, pa ozaren kaže – Hvala Bogu da si ga se

riješila, daj još jedan bambus da nazdravimo. – ceri se, a ja samo kimam, smješkam se i

iskapim do kraja, na eks. Treba mi zraka, moram izaći, ne želim više biti ovdje, drugi ljudi me

ne zanimaju, zanima me samo da doñem kući i legnem u svoj krevet. Kući, mislim, tamo gdje

je mama. Na putu do izlaza moram proći pored njega i gledam ga, gledam ga jako i duboko, a

12

on me samo okrzne pogledom kao da me ne poznaje, kao da još prije nekoliko dana nije držao

ruku ispod moje majice. Svježi zrak mi puni pluća i u isto vrijeme sudara se s nečim u meni

što želi van, mučnina se penje do grla, ali tu ostaje i guši me. Nikad još nisam toliko popila,

uvijek sam se pretvarala kao da sam malo pijana da ispadnem frajerica, ali ovo je izgleda

zapravo. Jedva doteturam do klupice i sjednem. Zanima me koliko će ovo trajati, ali ne mogu

misliti, u glavi mi se vrti, da barem mogu povratiti. Ne mogu ovakva u sobu, kiselina mi pali

grlo, pa se vraća nazad i tako stalno, ne znam može li se od ovog umrijeti, valjda ne može, ali

se ipak tako osjećam. Nazirem da mi netko prilazi, ali još ne razabirem tko je, a kad mi se

učini da me doziva, mlaz rigotine neočekivano izleti iz mene i prolije mi se po nogama, po

klupici, po kosi. Ne mogu se usredotočiti na to što se dogaña oko mene, ali čujem panične

uzvike – Isuse, pa to si ti! Tražimo te već pola sata. Ti si se napila! – Kao da ne znam,

najradije bih odgovorila Marini, ali ne mogu pričati jer se bojim da ću opet povratiti, samo je

gledam. Napokon smognem snage pa kažem – Ne mogu ovakva pred staru. – Jebote, jesi se

razbila. – konstatira njena sestra. Kimam glavom, šta to smrdi, to smrdi moja kosa, fuj. – Jel'

možeš hodat? – pita Marina. Bit će dovoljno da odmahnem glavom. Njih dvije se nešto

dogovaraju, a onda sestra odlazi do telefonske govornice. Marina me gladi po leñima s

najudaljenije moguće točke. Sjedim već cijelo stoljeće na ovoj klupi, mama će me ubiti, ali

život mi je ionako sranje pa nema veze. Nakon stoljeća i pol približava nam se bijeli auto,

takav vozi Marinin tata pa mi polako (misao putuje do mozga dvadeset godina) postaje jasno

da su ga zvale da doñe po nas. Prvi put u životu poželjela sam umrijeti od srama kad sam

komšinici Branki s balkona iz čiste zabave bacala zemlju na glavu, a ona se popela, ušla u

stan i zatekla me s grumenom u ruci. Inače su me svi znali po iznimnoj pristojnosti i lijepom

ponašanju. Ovo sad bilo je drugi put, ali sram je bio još jači. Kad je izašao iz auta, prvo me

pozorno gledao, a ja sam spustila bradu što sam niže mogla. Onda je malo vrtio glavom,

uzdahnuo i približio mi se više nego itko od njih dvije do tada. Pogledao me u oči i rekao. –

13

Ajde, samo polako, idemo sad popiti jednu kavu. – To je bilo zadnje što sam pomislila da će

reći, noge su mi se tresle i bilo me strah, ali kad je to izgovorio, a učinilo mi se da se još i

blago nasmiješio, klonula sam. Uhvatio me oko struka, a ja sam mu se objesila oko vrata,

postala on, prepustila se i zaboravila na sebe. Gotovo me dignuo, bio je jak, glava mi je

počivala na njegovom ramenu. Ja sam tako mala, znam samo tepati i držat se za tatinu ruku.

Idu mi suze, ali baš me briga, pijana sam, a kad si pijan, možeš raditi što hoćeš. – Sve je

uredu. – kaže mi tiho, misli da plačem jer me sram, ali više nije. Plačem jer me drži tata. Tata.

– Tatice, tatice, šta si mi donio? – Auto se još nije ni zaustavio na parkiralištu ispred zgrade,

ali to je on, maslinasto zeleni Yugo, kupili smo ga nedavno. To je i najljepši auto kojeg sam

ikada vidjela osim stričevog Mercedesa. Tata izlazi iz auta, a ja mu trčim u zagrljaj, on me

diže visoko i kaže – Tko je moj potkožnjak? – Ja, ja, šta imaš za potkožnjaka? - brzo

odgovaram i pitam. Tata uvijek ima sitniša u džepu, to je ono što je zaradio kao tringel u

noćnoj smjeni šefa sale hotela. – Evo ti za sladoled! – daje mi novčiće u ruku, a ja trčim nazad

pred zgradu, tamo moje prijateljice igraju gume. Tko je sad na redu, bim bam bus, a moj tata

se stvori meni iza leña i pruži ruku meñu naše, kao da igra s nama i pokaže šipak. Djevojčice

se smiju, a kada on ode gore, Darija, zadivljena njegovom šalom kaže – Ti imaš tak super

tatu! – Jako sam važna jer su to primijetili i drugi. Marinin tata pali auto i mi krećemo. Naš

auto je nov. Stoji kod Babe i Dede na dvorištu, upravo smo ga oprali, a onda sam ga ja

uglancala krpicom od jelenje kože. Zapravo, tek njegov donji dio, jer sam još dosta mala pa

ne mogu dohvatiti prozore ili krov. Kad smo gotovi, tata otvori sva vrata da se auto zrači, a ja

pitam mogu li malo sjesti za volan i igrati se. Kočnica je povučena, ključevi su izvañeni, tata

me pusti, kad ga molim, uvijek mi sve pusti. Odrasli sjede na dvorištu, jedu lubenice, brat

krivuda izmeñu njih na svom poniju, a ja vozim auto. Pritišćem sve gumbe koje mogu doseći,

govorim an, an, a na pritisak jednog otvara se mala ladica. Unutra su neki bomboni, ne,

tablete, ili su to možda bomboni jer su mali i ružičasti, moja omiljena boja. Tablete znam da

14

ne smijem, ali probat ću samo jedan, malo liznut, tablete su uvijek gorke, nitko neće

primijetiti. Ovo je slatkasto, ne baš sasvim slatko, ali nije ni gorko pa u sebe trpam jednu za

drugom, sve dok srebrna folija s rupicama ne ostane prazna. To bi mi mogao biti neki hotel za

mrave ili tako nešto, ali kad se malo odmorim, tako mi se spava. Odjednom svi nešto viču,

tata me drži u naručju kao kad se vraćamo navečer iz gostiju samo što mi govori – Nemoj

spavat, nemoj spavat! – valjda sam putem zaspala, ali nismo kući. Nešto mi čudno miriši kao

da je bolnica i onda vidim da je, više me tata ne drži nego ležim na velikom bijelom krevetu

na kotačiće, voze me, ali on je tu. Oči su mu tako velike dok nestaje iza bijelih vrata, a ja

čujem nepoznat glas koji kaže – Sad će te malo boljeti pupa. – To uopće nije malo, ja bi tatu,

vičem, on ulazi unutra – Bolje da niste tu – čujem - Nisam bio kad sam trebao. – kaže tata.

Ruka mi je tako malena, jer je drže dvije velike, tatine. Opet se budim, sad sam već u svom

krevetu, mama me mazi i kaže – Baš si nas uplašila, nemoj više nikad to napraviti. Popila si

tatine tablete za sinuse i morali su ti doktori to izvaditi iz pupe. – Ja sam mislila da su to

bomboni. A hoćemo li ipak ići na Štrand? – pitam. – Hoćemo - kaže mama – ići će ti i Željka.

– Moje veselje je beskrajno, ne samo da idemo na kupanje, nego idemo svi. U Yugo se natrpa

nas sedmero. Odostraga sjede Željka i njena mama, moja mama i brat, tata vozi, a Željkin,

kojeg sam ja prozvala čika Brko jer je nosio guste crne brkove koji su se nekad micali sami ili

se barem meni tako činilo, sjedi na suvozačkom mjestu. Dugo sam bila uvjerena da je to

zapravo neka životinjica koja živi pod njegovim nosom, i ako joj se približim previše, mogla

bi me ubosti. Osim toga, čika Brko je za mene bio čista simpatija. Ja sam se u tom autu vozila

u njegovom krilu jer sam bila najmanja, a u slučaju da na cesti iskrsne policija samo bih

spuznula dolje kod njegovih nogu. To je možda bio jedan od najuzbudljivijih momenata

odlaska na Štrand. Drugi, kad bismo napokon tako natrpani krenuli, svi bi čekali da ja

zapjevam Pičim, pičim, pičit ću i na more stići ću! pa su mi se onda uvijek iznova smijali, a ja

bih uvijek pjevala, ne bih zaboravila. Tata me vozi na balet u gradsko kazalište, vozi me kod

15

bake, vodi me sa sobom u hotel kad ima nešto sitno za obaviti, a ja bih cijelo vrijeme bila s

njim, neka me vodi bilo gdje. U hotelskom duty free shopu kupi mi čokoladicu ili pečeni

kukuruz u vrećici, on se pozdravlja, rukuje sa svima, meni se smiješe, a ja se igram na

aparatima koji izbacuju sitniš, prelazim prstima preko biljarskog stola, zamišljam zabave,

haljine i ples. Zadnji je tjedan nastave, tata kaže – Ako mi doneseš pohvalnicu, vodit ću te na

sladoled velik k'o kuća! – U krilu držim papir s mojim imenom, pazim da se ne izgužva i

čekam konobara da mi ga donese, četiri kugle. Sjedimo na terasi hotela Dunav, tko god proñe,

tata kaže, dobila je pohvalnicu. Miriši Dunav ispred nas, sunce lomi vodu u sve moguće

nijanse zelene, uskoro će početi regata, ovo je najljepše mjesto na svijetu. Tata me vodi kod

zubara. On je tako šarmantan i zgodan, poznaje sve ljude i nikada ne čekamo red. Ima crtice

oko očiju, toliko se smije. Ujutro mama pravi doručak, sprema nas za školu, posao, dan, sve

na brzinu i stalno žuri. Tata joj uzima lončić s mlijekom i spušta ga na stol, a onda je hvata za

ruke kao da plešu, a mama se izvlači, malo se ljuti, malo se smije i govori – Daj, jel' vidiš

koliko toga moram napraviti. – Tata pjevuši i odlazi na posao. Najčešće je na poslu, radi i

mama, ali ona je više kod kuće pa kad kaže da će nas tata ujutro otpratiti u školu, smješkamo

se. Kroz san sam čula sat kako zvoni, ali ne mogu se ustati, tako mi se spava. Tata me podiže

iz kreveta i nosi do lavaboa i tamo umiva. Brat se sprema sam i kad smo napokon gotovi,

krećemo. Zima je pa nije ni tako čudno što je vani mrak, ali da nema nikoga na ulici to

primjećujem tek malo kasnije. Postaje još čudnije kad dolazimo pred školu, a škola je

zatvorena, unutra je još mrak, nema čak ni domara. Tata je zbunjen, mi ga gledamo, a kad

zavrne rukav da pogleda na ručni sat, procijedi kroz zube. – Jebem ti sumpor, da ti jebem!!! U

pičku materinu! – Počinjemo shvaćati da je sat navio krivo i da je tek deset do šest. Gleda nas

jadan i kaže – Ništa, ajmo kući. – Koračamo kroz tamu, ja ga držim za ruku, a on puše i

otpuhuje. Kući se obučena još malo zavučem u topli krevet, ali ne mogu više zaspati jer mi

bude žao tate. Dižem se i odlazim do njega, a on sjedi u kuhinji i pije kavu. – Bit će sve

16

uredu, tata. – kažem mu jer mislim da se to treba reći u ovakvoj situaciji. Tati se lice razvuče

u široki osmijeh pa kaže – Naravno da hoće, Perka moja. – Ja se smijem, jer kad me zove

Perka, sigurna sam da će sve biti uredu. Nedjeljom tata odlazi na prozivku. Mama se zbog

toga malo ljuti jer ponekad kasni na ručak, a ponekad doñe malo nakresan. To pričaju ona i

Željkina mama izmeñu sebe, jer na prozivki je i čika Brko. Kada se vrati, uvijek je dobro

raspoložen, obično doñu njih dvojica zajedno pa se glupiraju i pričaju viceve. Meni je to

zanimljivo, pokušavam ih zapamtiti pa onda poslije prepričavati, jer znam da ih to nasmijava.

Neki dan, kad je bio čika Grgo, ja sam stala na stolicu, mahala rukom i vikala – Neće Šiptar u

mojoj kući biti gazda! – iako nemam pojma što to znači jednako kao ni tatin vic koji sam

poslije prepričala. – Šta je to: ima tisuću zuba, a dva jaja? Morski pas. A šta je to ima tisuću

jaja, a dva zuba? Obrana mjesne zajednice Vukovar. Ha ha ha! – Oni se valjaju od smjeha i

govore – Ti ćeš biti glumica! – Puno se stvari dogaña na dvorištu Babine kuće. Ljeti kada

doñe stric, tamo se jede, pije, prave se planovi, tamo se živi. – Ajmo sad – kaže stric – stanite

tamo ispred kapije, slikat ćemo se. Jednu, samo mi, muški. – Staju u red, deda, stric, tata i

brat, stričeva žena će slikat. Ja sjedim na stepenicama kuće i lupkam po betonu svojim novim

puma tenisicama, takve nema nitko, donio mi ih je tata kad se vraćao iz Njemačke. Stričeva

žena se već treći put okreće prema meni i samo me gleda, nekako hladno i odrješito, valjda je

ometam dok namješta polaroid. To sam ovo ljeto prvi put vidjela, da slika tako odmah izlazi

iz aparata, ali neću ni pitati, sumnjam da bi mi ga malo dali. Muški se još namještaju, a

stričeva žena se odjednom okrene prema meni i vikne – Bitte! – odmah se uozbiljim i već

osjetim kako mi se brada počinje tresti, mrzim to, ali dogaña se uvijek kad netko viče na

mene. Pogledom tražim tatu, a kad ga uhvatim, vidim da i on gleda mene pa mi kaže – Perka,

dolazi ovamo! – Mislim da će me grditi, već znam da ću se rasplakat, a on me samo privuče

uz sebe i kaže – Tu stani, ispred mene. – Miluje me po kosi i dobaci u zrak, nikome odreñeno

– Pa na njoj se vidi da je naša! – Aparat škljocne, a ja zauvijek ostanem ispred njega, s

17

njegovom rukom koja me štiti i gledam drsko u ženu iza Polaroida, meni nitko ništa ne može.

Fotografija je ubrzo gotova i onda se seli na stolić u hodniku pokraj telefona, a kasnije dobiva

i okvir. Tamo ostaje sve do trenutka u kojem jedan četnik ulazi u kuću nakon što je zaklao

dedu i kaže – Oću da mi nañete i ostale s ove slike. Ima da svi završe ko deda.

Sada se sve zamrači. Obično ne idem tamo. Doñem do ruba provalije, osjetim zadah smrti,

stojim minutu dvije, a onda pobjegnem nazad. Večeras ću to napraviti, doći ću tamo i ući

unutra pa neka me više ne bude. Dok se približavam već čujem riječi – Lezite dole, lezite

dole!! Jebem vam majku ustašku! – On je negdje u sredini, glava mu je u blatu. Još se ne boji,

zna da je sada kraj nečemu, ali ne sluti još čemu. Do noćas je bio u gardijskoj uniformi i

žutim čizmama, a sada je spalio sve dokumente i obukao bijeli mantil kao i mnogi drugi u

bolnici, koji nisu bili ranjenici. Doći će Crveni križ. Ali džabe. Njega svi znaju. On je šef

hotelske sale, dobar sa svima, uvijek tamo gdje se pjeva, ako ne može biti najglasniji, onda

udari kontru, žila na vratu iskoči. Cijeli život je svima radio usluge, radili su i njemu, čovjek s

najviše prijatelja nekad i s najmanje sad. Volio je ljude, ali volio je i Hrvatsku, a kad je

zagustilo i Baba i Deda su potpirivali. Oj ti vilo, Ustani bane i tako redom. I on je volio

pjevat. Pa oni skupovi, pa novi predsjednik, pa prvo polje bijelo. Nekome je to smetalo,

mnogima je smetalo dok su ga gledali kako dignute glave hoda sa svojom lijepom ženom kroz

grad i kako mu svi otvaraju vrata. A oni su sad došli na svoje. Bradate zvijeri. Sve su to

gledali iz svojih rupa, iz podzemlja i čekali svoj trenutak. E, sad ćeš platiti! Dignuo je glavu iz

blata i vidio svog kolegu s posla. Njegovu ženu je vozio na porod u noći, a ovaj sad stoji kraj

oficira i pravi se da ga ne zna. Onda dobije kundakom u glavu i čuje – Lezi ñubre ustaško! –

Dugo leže tako. Zima je na toj hladnoj zemlji, ali to ne osjećaju, osjećaju adrenalin, sada već

malo i strah. Pijane horde zla, musave, bradate prikaze voze se na tenkovima kroz grad,

pjevaju – Bit će mesa, klat ćemo Hrvate! – bacaju leševe u Dunav, tamo gdje su nekad

okupali svoju vrelu mladost. To su neke spodobe iz pakla, samo donekle nalikuju na ljude,

18

imaju ruke, noge i udove, ali njima samo kolju, režu i siluju, ne zna se odakle su, neki malo

sliče na komšije koje su nas nekad pozivale na slavu. Smiju se svojim pokvarenim zubima,

pozdravljaju se, likuju nad osakaćenim truplima, natežu rakiju, ima meñu njima i žena. Kako?

Kako su dospjele ovamo, koji je to bio put? Polako se mrači, dan je kratak, šteta što je zadnji.

Iz podruma su izašli poluživi ljudi i bolesna blijeda djeca, oni su sad već na putu prema

normalnom svijetu, udaljenom samo nekoliko kilometara. Sada je došlo vrijeme za

rasporeñivanje onih što su ostali. Čuje se neko brujanje u daljini, to dolaze autobusi. Logor,

tamo se ide. Tako pričaju on i čika Brko očima, jedan do drugog, nitko ih ne čuje. – Ajmo

stoko, ulazite unutra! – Stvorio se koridor od bejzbolskih palica, motki, lanaca, kundaka i svih

predmeta koji su u stanju tako promijeniti svoju svrhu. – Izvolite gospodo, koji će prvi. –

Rukama pokrivaju glavu, udarci pljušte sa svih strana. Razni udarci. Tupi, oni koji raskrvare,

izbijaju dah iz pluća, svakakvi. Tu je i gradonačelnik, da sve ide po protokolu. Neki već i tu

padaju, nema ih puno, gotovi su, a ostali ih s užasom gledaju. Ne trebaju, oni su se spasili.

Napokon, svi su potrpani. Pet autobusa kreće. Kroz noć, teško je razabrati kamo se ide, kroz

noć tako punu smrti. Ionako, okolo je sve ravno, ravno da poludiš, ravnodušno. Ne voze se

dugo, ovo nije Srbija, ovo se da prepoznati. Poljoprivredno dobro, Ovčara, radna jedinica

kombinata Vupik koja se bavi ratarstvom i tovom svinja. Tu su hangari s velikim metalnim

kliznim vratima za poljodjelske strojeve i oruña, na kojima su i mala vrata za ljude. Male

ljude, obične ljude, kao ti i ja. Izvode ih iz autobusa pa proceduru prolaze ponovo. Ajmo Jovo

nanovo. Rasporeñuju ih u hangare, autobus po autobus, ali ne sve. A, ne, ti ne. Izdvajaju

desetoricu, oni će biti ručno obrañeni. Ručni rad je uvijek više na cijeni, ovo serijsko, to je

lako. Metak u čelo, to može svatko. Ali ručno, e tu se treba potruditi. Treba dati sebe, svoju

suštinu, biti kreativan, i o tome će se onda pričati. Strah ga je. Plače. Idu mu suze, ali ne plače

na glas, no što vrijedi skrivati, ionako ga nitko ne bi čuo. Svi toliko urliču, zapomažu, deru se,

pucnjevi zaglušuju. Tu su i neke kamere. Vjerojatno pokradene, ali to ne umanjuje tehnološki

19

napredak. – U pičku materinu, krepala je baterija, čekaj Mile da promenim drugu. – Mile

zaustavlja posao, spušta pištolj uz nogu i čeka novi nalet energije da njegovo slavno djelo

pretvori u sliku. – Ajmo bre, pucaj! – Desetorica stoje pred hangarom. Desetorica misle, samo

neka bude brzo. Jedan misli na mene. Misli na moju mamu, na mog brata. Opet na mene.

Nema tu jasnih misli, teško je uspostaviti tok, svuda je urlanje, oni udaraju, režu prste, pucaju,

probadaju, mi smo dobro, mi smo u Zagrebu, mi smo daleko. Oni kolju. Ručna obrada.

Gotovo. Hvala Bogu. Onom koji ostane zadnji, njemu će biti najteže. Čeka ga još devet sati

ubijanja, nije to lak posao, morat će nešto u meñuvremenu pojesti i popiti, a možda ih to malo

i okrijepi, pa budu učinkovitiji. Volim misliti da je bio meñu prvima. Ali svjesna sam, ovo je

američki film u mojoj glavi, ovo je bajka, sapunica, nikada, nikada, koliko god se trudila to

neću moći zamisliti. A trudit ću se. Trudit ću se cijeli život. Amen. (str. 141–157)

* * *

Netko od ovih štreberica sigurno zna. Podatak o tome iza kojeg sata su informacije vjerojatno

sam potisnula negdje duboko, kao i činjenicu da će se jednog dana ipak dogoditi i da ću se

morat suočiti s neispravljenim ocjenama, neopravdanim satima, a bogami i onim opravdanim,

jer nema ih malo. – E, kad su informacije? – okrenem se kolegici koja sjedi iza mene, ima pet

nula, a navodno i karijeru modela u nekoj agenciji u Zagrebu. Je, moš' si misliti, modela za

što, možda reklamiranja kreme za ruke, faca joj nije bog zna što. – Utorkom iza drugog sata, a

četvrtkom iza petog. To kad je škola popodne kao sad. Ujutro samo utorkom poslije zadnjeg

sata. – Ispali i odmah se ugasi. – Hvala. – neću biti neljubazna. Mami sam rekla da doñe oko

šest, to je sad negdje, morat će čekati još sat vremena, a možda uhvati rasku i prije. Zvoni za

odmor, ali radije ću ostati u razredu, mogla bih je sresti na hodniku, a nemam snage pogledat

joj u oči prije giljotine. Ovaj odmor traje sto godina i kad likovnjača napokon uñe u razred,

20

odahnem, imam još četrdeset i pet minuta života, treba ih dobro iskoristiti. Bla bla bla,

krstionica ova, krstionica ona, tema nije neka pa mi je još teže usredotočiti se, možda mi ipak

Bog šalje neki znak, premda ne znam koji. Netko kuca na vrata učionice, ulazi dežurna cura.

Možda je netko dojavio da je u školi bomba, možda je požar, a možda su nas opet napali Srbi.

Bilo koja varijanta meni bi odgovarala. Najmanje ova, pročita s papirića moje ime, neka

doñem pred zbornicu. Drugo nije bilo ni za očekivati, razred šuška, došaptava se, padaju

razne teorije. Njih dvije stoje pred zbornicom nad otvorenom knjigom u kojoj sve piše.

Mamino lice je kameno, raskino glumi sućut, ali vidim da likuje. – Što je ovo? – mama pita

tiho. – Što je s četvrtcima? Kakve su ovo ocjene? – pitanja se nižu jedno za drugim, reklo bi

se po formi retorička, ali znam da ću uskoro morati odgovoriti na sva. Najgore od svega, a to

nisam mogla ni zamisliti, jest da će se sve dogañati pred ovom aždajom od žene. Ona je

nakrivila glavu pa čeka opravdanja. Ja šutim. – Zašto mi ništa ne govoriš? – pita mama, tužno.

E, tu me uvijek dotuče, lakše bih podnijela i ispad bijesa, nego ovo. Šutim i dalje. – Je, znate

kaj, – progovara aždaja – ja znam da nije lako, Vukovar i sve ostalo, al' ni drugima nije lako.

Od moje prijateljice je muža tramvaj zgazil na Maksimirskoj, pak njen sin ima sve pet nula, i

to u Miocu. Ne? – Gledam mamu pa mi se čini da joj lagano sviće. – Kako to mislite,

Vukovar i sve ostalo? – Polako izgovara i lagano se okreće prema raski. – Pa to, rat, ne?

Znam da nema tatu i to, al' dete drago, ti se moraš malo sabrat ili se prebaci u drugu školu.

Nije svaka škola za svakoga, ima još dobrih škola. Eto i mi smo se nekak dogovorili, ak' se

odluči prebacivat nekam dalje, ne bude imala jedinica na polugodištu! – iznosi raska svoj

prijedlog i lagano se već osmjehuje, misli da nam daje varijantu kojoj se nitko nije nadao,

priliku, spas u zadnji čas. Ja mamu znam, dobro je znam, obično šuti, ali ima jedan trenutak.

Zaklela bih se da joj u očima vidim munje i mislim da slutim da se nešto gadno sprema. –

Molim! – glas je prepukao – vi ćete moje dijete prebacivat u drugu školu! Pa šta vi mislite,

tko ste vi! Nakon svega što smo prošli u životu, nakon svega što su mi djeca vidjela, vi ćete

21

odlučivati umjesto mene? Ona je odabrala ovu školu i ona će je završiti. Ima ona svoju mamu

i neka vam na pada na pamet da se nešto dogovarate. Pozovite mi ravnateljicu, smjesta! –

Stojim sa strane i navijam za mamu. Najradije bih je zagrlila, ali bolje da ne prilazim. Vrata

kabineta se otvaraju i neki profesori izlaze na hodnik da čuju odakle dolazi ta buka.

Razrednica je uvrijeñena ovim napadom na njenu velikodušnu ponudu pa posprdno kaže – A

kam se bude upisala s takvim ocenama? – mama joj samo odbrusi – To nije vaša briga. – Iz

ravnateljičinog ureda izlazi smirena; ozbiljna, ali smirena. – Idemo odavde. – kaže i mi

izlazimo. Hoda brzo i ne govori ništa, ja je pratim, metar iza nje, ali pojma nemam kamo

idemo. Prelazimo cestu i na moje čuñenje ulazimo u kafić preko puta škole. Sjeda u prvi

separe i naručuje kavu s mlijekom – Što ćeš ti? – pita, a ja u čudu naručujem kolu. Vadi

cigarete iz torbice i pali jednu. – Jel pušiš? – pita me izravno. – Nije trenutak za muljanje pa

odabirem iskrenost. – Ma tu i tamo zapalim. – tiho progovorim gledajući u mramorni stol. –

Ajde, zapali, nemoj mi lagat i nemoj mi se skrivat. Radije popuši sa mnom jednu nego kutiju

iza prvog ćoška. – Palim cigaretu i osjećam se ko debil, a u glavi čujem bratove riječi, bacila

si dudu i stavila cigaru, stoji ti ko piletu sise. Pripremam se, a mama kreće. – Slušaj, znam da

ti je teško, ali laž ne podnosim. Ni meni nije lako, ali sad odustati nećeš. Jesi me čula? Ne

moraš imati sve petice, ali školu ćeš završiti, ako se sad odlučiš prebaciti, odustajat ćeš uvijek.

Kad god naiñe kakav problem, ti ćeš odustati, ne može to tako. Najlakše je odustati i pognuti

glavu, treba se uhvatiti u koštac sa životom, a ne bježati. Ti si bolja od njih, jel' me čuješ? –

mama gotovo viče, ja joj sve vjerujem i pažljivo je gledam u oči, možda se malo i stiša, u

kafiću punom ñaka. – I ja sam mogla odustati, odustati od svega. Mogla sam se razvest od

tvog tate kad me tamo doveo kod Babe i Dede da me zajebavaju, mogla sam dignuti ruke i

pustiti da nas bace u neku vojarnu, na pitaj Boga kakvom otoku, mogla sam svo vrijeme

sjediti u sobi i ne ići ni raditi ni boriti se za stan. Mogla sam, ali nisam. Nisam zbog vas. I zato

ćeš završiti školu i nećeš odustati. – Zašuti, ali oči joj još govore. Titraju, svijetle, kažu;

22

mogla sam. Gledamo se i pušimo. – Ja bih išla s tobom kući. – odjednom kažem gotovo

plačnim glasom i sjetim se Alice kad je pojela gljivu, da se barem ja mogu tako smanjiti.

Mama me sažalno gleda pa kaže. – Ne možeš sada, još sutra i prekosutra moraš u školu, a

onda dolazi vikend. Ako hoćeš, doći ću u petak po tebe pred dom pa ćemo se vratiti zajedno.

– Mama govori nježno, a meni suze klize niz lice, debele, velike suze, pogañaju šare na stolu.

– Nemoj plakat, zlatice moja. – mama me drži za ruku pod stolom, a to me samo još više

rastuži, ta njena ruka, da me barem može maziti dok ne zaspem. Da barem ne moram sama u

onu sobu, tako sama kad legnem i zatvorim oči, kao da nikoga na svijetu nema. U tami samo

čujem svoje srce kako lupa kao kod nekog zeca i nekad se bojim da će pregorjeti ili da neće

moći tako brzo raditi pa će samo stati. Nekad se bojim da više nisam normalna i da svi to

vide. Bojim se da ću poludjeti i da neću znati što radim i gdje sam, jer kamo god pogledam,

vidim samo nepoznata lica. Kako da znam ima li ikoga na mojoj strani, kako da to ikoga i

pitam. – Slušaj, kaže borbeno mama – danas prijepodne sam bila kod generala L., bile smo

nas nekoliko iz centra Apel, išle smo u vezi nekih prava, ali ja sam morala pitati što je s našim

stanom. Onda se nešto dogodilo, nešto je u meni puklo, nisam više mogla šutjeti. Počela sam

pričati o tome kako živimo, kako više ne možemo izdržati, rekla sam mu, zamislite da netko

vašu djecu raseli po domovima nakon godina života u onoj sobi, kako bi vama bilo? Svašta

sam mu rekla, kažem ti, žene su me samo gledale, a kad sam napokon stala, teta Zdenka mi je

rekla. – Pa ženo, jel' se ti znaš zaustaviti? – Ali ne znam, ne znam i više ne mogu. Onda mi je

on opet obećao, kao što uvijek obećaju, a ja sam ga pitala, kako da znam da ćete održati svoje

obećanje, hoću nešto napismeno. I onda je on poslao faks u stambenu komisiju, a kopiju dao

meni. Mislim da će ovaj put nešto biti, a onda će sve biti lakše. – Što će biti lakše? – pitam,

želim da mi priča. – Imat ćeš svoju sobu, moći ćeš slušati kazetofon glasno koliko hoćeš, kad

doñeš kući iz škole ja ću ti napraviti ručak, a svake nedjelje imat ćemo kolače, vidjet ćeš, bit

će to brzo. – Bit će, bit će jednom, mislim, sigurno ne brzo, jer Željka i njena mama dobile su

23

stan prije nekoliko mjeseci, a još se ne mogu useliti. Sve ja to znam, zna i mama, ali to sad

nećemo spominjat. Ipak, malo mi je lakše, lakše je i njoj, sve smo se dogovorile pa se

možemo malo i smijati razrednici, mama samo kaže – Bože, kakva luda žena. – Uskoro se

dižemo i odlazimo, mama me prati na tramvaj, kaže – Izdrži! – Hoću. – odgovaram, još samo

dva dana, ako ne računam danas, onda još samo jedan.

* * *

Probudila sam se u osam ujutro iako je škola popodne. Još sinoć sam navila budilicu, nakon

što sam donijela neke nove odluke. Po novim pravilima živim već cijelo prijepodne. Do devet

sam bila gotova s doručkom i sreñivanjem, a onda sam odmah otišla u učionu i, nakon što

sam u dnevnik prepisala pjesmu Like a Rolling Stone, bacila sam se na učenje. Odjednom,

razglas izgovara moje ime, telefonski poziv za mene. Pojma nemam tko bi to mogao biti,

mamu sam vidjela jučer, brata prije dva dana, ali nema veze, to je dobar razlog da napravim

pauzu. Silazim do porte i kad prislonim slušalicu na uho, čujem tek pola rečenice: …smo stan.

– Molim? – kažem u slušalicu, a onda razabirem mamu, razabirem čak i riječi, ali ne mogu ih

sabrati, sakupiti u misao, u rečenicu na koju se pripremam već gotovo pola svog života –

Dobili smo stan! – Dobili smo stan, prolazi mi kroz glavu. Još jednom. Dobili smo stan.

Nisam sigurna da to smijem izgovoriti. Postoje dvije rečenice koje žive negdje na nebu, one

čarobne, a opet tako poznate, jer ih stalno izgovaraš u sebi. Ipak, ne znaš zapravo kako zvuče

jer ih nikada nisi čuo ni izrekao na glas. Jedna je Tata je živ, a druga Dobili smo stan. Sad

valjda trebam vrištati, to su te situacije, ali ja jedva smognem snage za tanki glasić koji se

bojažljivo raspituje o detaljima. Uspijem se sabrati pa pamtim. Stan nije u Zagrebu, ali je

blizu, trosobni je i u novoj zgradi, bit će useljiv za tjedan dana, ali naravno, prvo moramo

kupiti svari da barem imamo gdje ležati. Sutra ćemo ga ići pogledat, sutra je subota, bit će

24

lijep dan, danas idemo po ključeve, to se dogodilo, zaista, zaista, kažem vam. Bivša cura iz

doma skida trenerku i oblači se za školu, gleda se u ogledalo i ne može skinuti osmijeh s lica,

ne može dočekati da proñe današnji dan. Sutra počinje novi život. Kad vidim, vjerovat ću.

(str. 171–178)