Osnovne karakteristike i temelji pravaca znanosti o odgoju

DUHOVNOZNANSTVENA PEDAGOGIJA- Razumijevanje smisla i značenja ljudskog djelovanja- Imala je najveći utjecaj na pedagogiju u Njemačkoj nakon prvog svjetskog rata, a

on je potrajao sve do šezdesetih godina- Njezin je zajednički dodirni okvir bila filozofija Wilhelma Diltheya, koji pod

odgojem podrazumjeva plansku djelatnost kojom odrasli oblikuju duševni život mladeži

- Razumjevanje vrijedi kao temeljni metodologijski pojam duhovnoznanstvene pedagogije

KRITIČKO-RACIONALNA (EMPIRIJSKA) ZNANOST O ODGOJU- Važni moment u razvoju teorijskog koncepta bili su radovi Wolfganga Brezinke,

koji razlikuje tri tipa pedagogijskih teorija: znanost o odgoju, filozofiju odgoja i praktičnu pedagogiju

- Znanost o odgoju predstavlja spoznajniideal- pojam znanosti i metodologijske norme koje bi bile priznate u svim iskustvenim znanostima

- Filozofija odgoja treba obrađivati ciljeve, metafizičke probleme, moralna i spoznajnoteorijska pitanja jednako kao i opće filozofijske osnove, kao i povijest pedagogije

- Praktična pedagogija jest normativna teorija odgoja koja je dostatna za djelovanje ili koja osposobljava za djelovanje

KRITIČKA ZNANOST O ODGOJU- Razgraničujući se jasno koliko od duhovnoznanstvene pedagogije toliko i od

empirijske znanosti o odgoju, kritička znanost o odgoju pokazuje da obje nisu bile u mogućnosti kritički se ponašati prema društveno-povijesnom razvoju odgoja

- Ona svoj korijen ima ne samo u kritičkoj teoriji, nego i u samokritici duhovnoznanstvene pedagogije

- Njezine su znanstvenoteorijske osnove razvili Herwig Blankertz, Klaus Mollenhauer, Wolfgang Lempert i dr.

1. DUHOVNOZNANSTVENA PEDAGOGIJA

Polazna tačka duhovnoznanstvene pedagogije je konkretna, pojedinačna pedagoška situacija (takozvana odgojna stvarnost), koja se promatra kao smislena cjelina. To znači da se osobe promatraju kao djelatni subjekti koji svojoj situaciji pridaju određeno značenje i djeluju na osnovu tog značenja. A zadaća pedagogije je spoznati značenje te odgojne stvarnosti. Da bi ispravno protumačili neku odgojnu stvarnost moramo ju promatrati u povijesnom kontekstu:

a. kao povijest društva u kojem se oblikuju određena shvaćanjab. kao osobna povijest pojedinca

Za predstavnike duhovnoznanstvene pedagogije, ciljevi odgoja su slijedeći:

o Cilj odgoja je obrazovanje, a ne stjecanje stručne kvalifikacije. Pod obrazovanjem podrazumijeva stjecanje temeljnih znanja, sposobnosti i stavova koji su prijeko potrebni za život pojedinca unutar određenog kulturnog prostora.

o Obrazovni ciljevi nisu opće važeći, već su povijesno uvjetovani, određeni društvenim i osobnim čimbenicima (ne postoje opće važeće norme)

Ovaj pedagoški odnos ima nekoliko temeljnih obilježja (Bašić, 1999, str. 182-185):

Odgajateljeva namjera pomaganja i unaprjeđivanja razvoja odgajanika je pedagoški legitimirana, utemeljena na povjerenju i nadanju.

Odgajatelj je istodobno usmjeren na realnost sadašnjeg razvoja odgajanika, ali i na sposobnost predviđanja idealno mogućeg stanja razvoja.

Odgajatelj zastupa interese odgajanika te se svaka njegova namjera temelji na etičkoj normi: raditi za dobro odgajanika.

Odgajanje podliježe stalnim promjenama s obzirom da se društvene vrijednosti i norme tijekom vremena mijenjaju.

Između odgajatelja i odgajanika postoji dvosmjerna komunikacija, a za kvalitetu pedagoškog odnosa odgovoran je odgajatelj.

Odgajatelj mora steći autoritet, a preduvjet za to je da je njegovo ponašanje u skladu s njegovim riječima, ali i spremnost na angažman za postizanje cilja. Konačni cilj uspostave pedagoškog autoriteta je da postane nepotreban.

2. KRITIČKO RACIONALNA (EMPIRIJSKA ZNANOST O ODGOJU)

Brezinke razlikuje tri tipa pedagogijskih teorija: znanost o odgoju, filozofija odgoja, i praktična peadgogija.

1. Oznaka – znanost ostaje zadržana na prvi tip – znanost o odgoju jer samo ona pretpostavlja spoznajni ideal. Brezinka polazi od toga da vrednujuća interpretacija svijeta, davanje smisla životu, postavljanje rangova vrijednosti, moralnih normi i utjecanje na ljude nisu zadaci znanosti, niti znanosti o odgoju.

2. Filozofija odgoja – treba obrađivati ciljeve, metafizičke probleme, moralna i spoznajnoteorijska pitanja jednako kao i opće filozofijske osnove, kao i povijest pedagogije.

3. Praktična pedagogija – je normativna teorija odgoja, dostatna za djelovanje ili koja osposobljava za djelovanje.

Odgojna djelatnost ima nekoliko karakterističnih obilježja (Bašić, 1999, str. 188-192):

Odgajateljeva namjera je unaprjeđivanje osobnosti drugih ljudi pa se odgajanje određuje kao pomoć u učenju.

Nastojanje da se promijeni struktura dispozicije, odnosno da se promijeni ponašanje ličnosti pri čemu se misli na postojeće dispozicije koje treba stabilizirati, na nove koje treba stvarati te na negativne koje treba ukloniti.

Odgajanje je nastojanje, odnosno pokušaj da se unaprijedi ponašanje druge osobe u skladu s predodžbom odgojnog cilja.

Temeljni socijalni oblik odgajanja je socijalna interakcija, odnosno komunikacija odgajatelja i odgajanika. Pri tom je odgajatelj, kao odrasla osoba svjesna cilja i načina njegova ostvarivanja, subjekt odgajanja pa u tom interakcijskom odnosu odgajatelj i odgajanik imaju različite pozicije.

2.1. Kritika u kritičkom racionalizmu

Kritika znači nastojanje da se teorijama i zakonima izloži što je moguće više pokušaja falsifikacije. Proces istraživanja pritom pokazuje sljedeći tijek:

problemska situacija 1. privremena teorija – prijedlog za rješenje problema. Provjeravanje teorije s obzirom na grešku i na uklanjanje greške. Problemska situacija 2.

Problem koji se postavlja u nekom određenom kontekstu i koji se uvijek već formulira na temelju određenog predrazumijevanja vodi prvoj teoriji u smislu prijedloga za rješenje problema. On se podvrgava temeljnoj provjeri i kritici, nedostaci se odstranjuju čime teorija dobiva novi oblik. Problemska situacija 2 čini onda polazišni problem nakon prvog pokušaja njegova rješavanja.

Glavni prigovori kritičkom racionalizmu:

a) Istračivažkoj praksi nedostaje teorijska orijentacija.b) Redukcionizam – zapostavljanje glavnih pedagoških pitanja, grubo

pojednostavljivanje složenih pedagoških problema.

c) Neodgovornost – ravnodušnost prema sklopu primjene.d) Determinističko razumijevanje odgoja – dijete kao objekt tehničke manipulacije.e) Nedstatak kritičkog odnosa prema društvu.

3. KRITIČKA ZNANOST O ODGOJU

Kritička znanost o odgoju vrijedi kao treći značajan pravac znanosti o odgoju. Ono što je postavljeno, dano, ono jest predmet znanosti. Empirijsko-pozitivistička znanost promatra svoj predmet kao čisti objekt. Ona smatra da stoji nasuprot tom objektu. Ali ona ne reflektira samu sebe kao određujući i određeni moment tog objektnog područja. Kod ove vrste mišljenja tehnička racionalnost postaje vrijednošću po sebi. Pozitivističko razumijevanje zbilje je dogmatsko: samo ono što se može empiriski ispitati može biti predmetom znanosti. Ovdje dominira konzervativni smisao zbilje. Kritička znanost o odgoju svoj korijen ima ne samo u kritičkoj teoriji, nego i u samokritici duhovnoznanstvene pedagogije.

Kritička znanost o odgoju okreće se protiv biheviorističke i duhovnoznanstvene pedagogije. Ona kritizira postojeće oblike društvenog odgoja. Škola je, po njima, aparat vlasti, a cilj odgoja je emancipacija, a pod emancipacijom se podrazumijeva "oslobađanje za zrelost i samoodređenje".

3.1. Kritičko-konstruktivistička znanost

Kritičko-konstruktivistička znanost o odgoju uspostavlja koncept odgajanja kao komunikacijsko-interakcijskog djelovanja koje će omogućiti emancipaciju pojedinca pa se ovaj pravac još naziva i emancipatorska pedagogija. Ovaj koncept razvio je Klaus Mollenhauer, a o zadaćama i predmetu kaže: "Zadaća je emancipatorske pedagogije odrediti i analizirati one uvjete koje tek treba stvoriti kako bi odgoj bio proces emancipiranja a ne manipuliranja pojedinaca." (Mollenhauer, prema Bašić, 1999, str. 194)

Pritom se koristi nekima od temeljnih postavki simboličkog interakcionizma (Bašić, 1999, str. 196):

Pojedinac je upućen na socijalne odnose s drugima jer samo u tim odnosima može steći svoj identitet.

U procesu socijalizacije djeci se prenose one vrijednosti i norme koje omogućavaju uspješno sudjelovanje u socijalnim interakcijama.

Svaki pojedinac se stalno mora truditi da svoje sudjelovanje u interakciji iznova stabilizira jer su socijalni procesi dinamički i otvoreni.

Čovjek živi u simboličkom svijetu i djeluje na temelju značenja koja predmeti za njega imaju, a ta značenja mogu biti zajednička ili subjektivna.

Dakle, odgajanje je shvaćeno kao simbolička interakcija te su stoga komunikacija i interakcija zapravo uvjet za stjecanje identiteta.