1

2015-06-04

"U spomen žrtvama MACELJ 1945."

Kako objasniti jedan čudan fenomen naše Partije koja do danas zabranjuje spomen na jednu od svojih najvećih i najblistavijih tekovina, "8. ofenzivu na Maclju 1945.", u kojoj je dotučeno više od 10.000 fašista, odnosno hrvatskih klerofašista nazvanih u trenutnom političkom pojmovniku desničarska rulja. O tom poslijeratnom velezločinu govori monografija D. Borovčaka "U spomen žrtvama MACELJ 1945." predstavljena sinoć u Zagrebu u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, kao novi poticaj na putu razotkrivanja, suočavanja i prihvaćanja pune istine o zbivanjima tijekom Drugog svjetskog rata, u cilju nasušne potrebe nacionalnog pomirenja i konačnoga okretanja budućnosti.

U nastavku donosimo kratak sažetak ove korisne i jako lijepe, ali, nažalost, i tužne monografije.

Titovo lovište

Najveća spomen-grobnica u Hrvatskoj nalazi se pokraj crkve Muke Isusove u Maclju (str. 226)

Danas je mnogima u Hrvatskoj nepoznat pojam maceljske žrtve. O tome se šuti. O tome nećete čitati u novinama, kao ni o ovoj Maceljskoj monografiji. Barem ne još dosta dugo. U šumama na Maceljskoj gori, u blizini autoceste Krapina - Maribor, nakon završetka Drugog svjetskog rata su Titovi borci na okrutan način pobili više od deset tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, žena i djece. Maceljska šuma je nakon toga proglašena Titovim lovištem. U vrijeme komunizma od 1945-1990. ovamo se nije smjelo pristupiti, a ni o njima govoriti.

2

3

4

Maceljska monografija dokument je sjećanja na sve žrtve križnih puteva i trajna uspomena na maceljske žrtve, ali i podsjetnik mlañem naraštaju zdravog uma na komunistički zastrašujući partijski i obavještajni aparat te na njihovu djecu, unuke i ostale sljedbenike lažnih antifašista koji još i danas govore "da je Tito najbolje što smo imali", a Dušan Ljuština na Danima satire u Kerempuhu u Zagrebu ove godine namjerava uprizoriti vañenje kosti iz groba Franje Tuñmana (i hrvatskih branitelja). Sotonska mržnja lažnih antifašista na sve što je hrvatsko i katoličko.

5

Župnik Matija pl. Žigrović preteča maceljskih žrtava

"Plemeniti Matija Žigrović roñen je 8. veljače 1886. u Kalinju, Sv. Ivan Zelina. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Antun Bauer 24. ožujka 1912. Za vrijeme Prvog svjetskog rata četiri je godine bio na ratištu kao vojni svećenik. Posljednjih desetak godina života bio je župnik u Gornjem Jesenju. Partizani su ga odveli iz župnog stana 17. srpnja 1943. Tijelo mu je pronañeno 29. srpnja i pokopan je u franjevačku grobnicu na groblju u Krapini.

Župnika pl. Matiju Žigrovića, treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu boljševizma u Hrvatskom zagorju. Na žalost, tada Hrvatsko zagorje nije bilo pošteñeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim osloboñenjem i antifašizmom. Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda.

Ipak su ostali neki zapisi i svjedočanstva iz tog vremena, a neka su se pojavila poslije 1990. kada je dokinut izravni totalitarizam. Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u kronici Franjevačkog samostana u Krapini.

Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću - što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja, piše Glas Koncila.

6

Pokojni župnik Antun Pen, koji je poslije župnika Matije Žigrovića godinama bio župnik u Gornjem Jesenju, ovako je opisao njegovo mučeništvo: Pokojnog župnika Žigrovića odveli su partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali su mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj u narodu. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio."

7

Križni put

8

9

"Nakon završetka Drugog svjetskog rata zarobljeni hrvatski vojnici i civili prolazili su Križni put od Dravograda i Teznog preko Maribora prema Hrvatskoj do Maclja. Zarobljenici koji su izbjegli smrt u Teznom, prisilno su nastavili pješačiti do gubilišta u Maclju. Na sjeveru Hrvatske poznata su stratišta Macelj, Mirkovec, okolica Zagorskih Sela, Veliko Trgovišće, Ključ Brdovečki, Gračani, obronci Medvednice... Drugi odvojak križnog puta vodio je preko Ptuja prema Varaždinu. Poznata su stratišta Dravska šuma, Lug kod Bjelovara, Virovitica... i tako sve do Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije."

*Tezno se smatra najvećim stratištem Hrvata u Sloveniji. Na mjesnom groblju Dobrava jasno je vidljiv podatak o 15 do 20 tisuća ubijenih razvojačenih hrvatskih vojnika i civila. S obzirom na cijelu dužinu rova od 3,5 kilometra, moguće je čak da je broj žrtava veći i od 40 tisuća. Naime, 1999. godine pri izgradnji autoceste samo u dužini od 70 metara pronañeni su i izvañeni posmrtni ostaci 1.179 žrtava.

10

11

Zahvaljujući dragovoljnoj izjavi svjedoka zločina, pripadnika OZNA-e Mladena Šafranka iz Krapine, i zapisima preživjelog sudionika križnog puta u Krapini Frana Živičnjaka, u Maceljskim

šumama locirana su stratišta - jame na lokalitetu Lepa Bukva i Ilovec.

Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić prvi puta je služio svetu misu na lokalitetu Lepa Bukva 9. lipnja 1991. za sve maceljske žrtve i sve žrtve Križnoga puta.

12

Godine 1991. pri Saboru Republike Hrvatske je utemeljena saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ova komisija je 1992. otvorila u maceljskoj šumi 23 jame iz kojih je ekshumirano 1163 žrtava zločina.

Više od 130 jama još uvijek nije istraženo.

*Povratkom komunističkog režima na vlast 2000., u Hrvatskom saboru donesen je, na prijedlog tadašnjeg zastupnika SDP-a Nenada Stazića (današnji potpredsjednik Hrvatskog sabora) i Liberala, Zakon o ukidanju saborske Komisije za ispitivanje žrtava rata i poraća. A potom je vlada premijera Milanovića Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkog režima nakon Drugog svjetskog rata pripojila Ministarstvu branitelja (Fredu Matiću), što u biti znači zaustavljanje ozbiljnijeg institucionalnog istraživanja.

*Za neokomuniste Republika Hrvatska postoji tek od 2. veljače 2000. godine. Temelj takvom zaključku je današnja mrežna stranica Hrvatskog sabora i rubrika Arhiva saziva Hrvatskog sabora koja ne bilježi 1., 2. i 3. saziv Sabora Republike Hrvatske (od 30. svibnja 1990. do 1999.).

Zašto strah od istine?

13

Iskapanja jama na Lepoj Bukvi i na Ilovcu 1992. godine.

"U jednoj su iskopanoj jami pronañena i dva kostura koja su pripadala djeci u dobi od 7 i 15 godina, bila su vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suñenja, kao i malu nedužnu djecu, hotimice pobili, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag."

Svjedok Mladen Šafranko (partizanskog imena Marijan): "... svećenike je metkom u potiljak ubio komandant vojne OZNA-e u Krapini, Stjepan Hršak, domaći čovjek, po zanimanju krojač, a po činu partizanski poručnik, roñen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane."

14

"Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega meñu njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen meñu pučanstvom i učenicima kao uzoran svećenik i ravnatelj. Nakon njega počeo je po redu ubijati ostale pucajući im takoñer u glavu."

Ostaci svećenika, franjevaca i bogoslova izvañenih iz jame IV.D u Lepoj Bukvi

"Ukrcali su ih zajedno s pratiocima meñu kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već

15

izrezanu i pripremljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati."

"Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz ðurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu motorom Zindapp dovezao vojni isljednik u Krapini Ivan ðurkin, koji se takoñer priključio koloni."

"Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir."

"Mladen Šafranko takoñer nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti vojne i civilne OZNA-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat".

"U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, ðakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije - Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je u stvari zemljopisni prikaz egzodusa i stradanja naroda s prostora gdje su živjeli Hrvati."

16

"Putem prema jami ti su mučenici odbacivali krunice, medaljice i komadiće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća.... Danas se kao relikvije pobijene braće čuvaju u franjevačkom samostanu u Krapini."

Svećenici Zagrebačke nadbiskupije, roñeni i/ili ubijeni u Hrvatskom zagorju.

"Evo što je Šafranko ispričao 16. svibnja 1994.: Kao što sam već opisivao, prve skupine zarobljenika pridošle iz pravca Maribora strijeljali su odmah u ðurmancu. No, kako je to bilo blizu

17

naselja, upućivali su ih dalje u Krapinu na sabiralište oko Pučke škole i na staro sajmište gdje je danas autobusni kolodvor, te dalje u sabirne logore u Mirkovec i Oroslavlje. Tada su organizirali skupine seljaka koji su kopali jame u podnožju Ilovca, na njegovu vrhu i kod Lepe Bukve."

Na prvom katu Pučke škole u Krapini bilo je sjedište vojne OZNA-e, a u podrumu istražni zatvor. "Sve zarobljenike iz podruma škole saslušavali su domaći isljednici OZNA-e. Strašno su ih tukli, a najkrvoločniji meñu njima bili su: Josip Frankol, roñen u Podgori kraj Žutnice kod Krapine (nosio je crnu odoru i čizme), Ivan ðurkin iz Sv. Križa Začretja, Branko Löw iz Krapine,... Valent Katalenić... Najstrašniji isljednik bio je sam komandant Stjepan Hršak."

"Zbog velikog broja nadolazećih zarobljenika, nisu svi mogli biti stacionirani u Krapini. Stoga su u dogovoru i zajedničkoj organizaciji komandanata vojne i civilne OZNA-e, Stjepana Hršaka i Lepolda Horvata zvanog Leo, formirana tri sabirna logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i veliki logor, takoñer ograñen žicom, u Oroslavlju. ... Zloglasni krvoločni komandant tih logora bio je domaći čovjek, sada pokojni Milan Kunštek, roñen u Petrovskom kraj Krapine. Njega je zamjenjivao komesar, partizanski potporučnik Petar Bezjak, zvan Perica, roñen u Kumrovcu, koji je nakon rata dugo godina radio kao isljednik u Udbi na Savskoj cesti u Zagrebu. Umro je 1966. godine. Zarobljenike je često obilazio okrutni partizanski oficir Dragutin Rafaj iz Zaboka. On je kasnije sa svojim kolegom Živkom Vujčićem u Jazovki ubijao hrvatske teško ranjene vojnike i civile metkom u potiljak."

"Ispričao nam je Šafranko kako su u Maceljskoj šumi pobijeni naši radnici i njihova djeca, njih oko 650, koji su se nakon rata vraćali s rada u Francuskoj, te kako su im u Krapini prije smaknuća opljačkali sve što su nosili sa sobom. ... U toj pljački bili su angažirani po zlu poznati podmukli cinkaroši u Krapini, Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko Mužar, zvan Gulijuš, oba iz Slatine kod Krapine. Očuh Slavko bio je i 'stručnjak' za vezanje žicom osuñenih mučenika na pilani u ðurmancu prije njihova odvoñenja na strijeljanje u Maceljsku šumu... Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko bavili su se u svibnju i lipnju 1945. u Krapini i lažnim prijavljivanjem ljudi OZNA-i. Mnogi su na osnovi tih njihovih prijava kasnije pogubljeni na prostorima Maceljske šume."

"Kada se jedna skupina hrvatskih domobrana polovicom svibnja 1945. godine vraćala iz Slovenije svojim kućama u Slavoniju i došla do Velikog Trgovišća, domaći su partizani tražili da ih pobije skupina crnogorskih partizanki koje su tamo boravile. One su ih sve postrijeljale i mrtve pobacale u krater. Tada su partizani naredili seljacima da dovezu živo vapno i da ih posipaju. Nakon toga su jamu zatrpali. Kasnije je na tome mjestu bio vrt za djelatnike željezničke postaje, a najzad su nad tim mučeničkim kostima podigli stambenu zgradu. To znaju svi stariji ljudi u Velikom Trgovišću i okolici. Po pričanju pučanstva, tamo je pobijeno izmeñu 150 i 180 domobrana, a o tome sam pismeno izvijestio Saborsku komisiju za istraživanje ratnih i poratnih žrtava..."

18

Protiv Stjepana Hršaka podnesena je kaznena prijava br. 1498/05 KR I DO 21. prosinca 2005. Prijavu je podnijela prva nevladina internetska udruga hrvatskih grañana i dijaspore NGO ISTINA iz Zagreba, prvenstveno zbog poratnog zločina počinjenog u lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi.

19

"Dana 25. svibnja 2009. pripadnici Hrvatskog domoljubnog pokreta organizirali su prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u Maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posjetio je 17. srpnja 2009. Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskog domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred svoje kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH te mnogih grañana, najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama."

"Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince i poslijeratne udbaške zločince, tako je i danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića Stjepanu Hršaku to potvrñuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo da istraže zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuñen ni za jedan komunistički zločin, čak ni moralno."

20

Titova lovačka rezidencija u šumarskoj kući bivšeg vlasnika Alfreda Freudenreicha na Maceljskoj gori. Vlasnik šume Freudenreich takoñer je ubijen u jednoj od jama u Maceljskoj šumi. Titova lovačka rezidencija bila je čuvana u vrijeme komunizma. Prilikom iskapanja 1992. u bunaru u kuhinji pronañene su ljudske kosti. Iz nepoznatih razloga državna je komisija krajem 1992. naglo prekinula istraživanja, koja se kasnije nikada nisu nastavila.

21

Crne vreće s ostacima 1163 žrtava ležale su u Zavodu za patologiju u Zagrebu više od 12 godina.

22

Zahvaljujući maru i zalaganju članova Udruge Macelj 1945., a posebno fra Drage Brgleza, tadašnjeg župnika u ðurmancu i pokojnog predsjednika Udruge Macelj 1945. Stjepana Brajdića, preživjelog sudionika križnog puta 1945. i osuñenika na smrt, nakon 12 godina zaborava započela je u proljeće 6. svibnja 2005. godine izgradnja spomen-grobnice i spomen-crkve Muke Isusove na spomen žrtvama Križnog puta.

23

Svečani ukop maceljskih žrtava

Najveća grobnica u Republici Hrvatskoj

22. listopada 2005. dogodio se Maclju najveći ukop u povijesti, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u svjetskim razmjerima. Naime, do sada nije zabilježen prizor ukopa posmrtnih ostataka 1163 osoba (spremljenih u 398 limenih lijesova) na istome mjestu, istoga dana i u isto vrijeme. Nad grobnicom je postavljen veliki spomen-križ.

Svi javni mediji u Hrvatskoj namjerno su prešutjeli i posve ignorirali ovaj maceljski svečani pokop poslijeratnih hrvatskih žrtava komunizma. Jer maceljske jame su stvarne, a ne lažne šaranove jame.

Obavijest i pozivnica za ovu tužnu svečanost poslane su u sve župne urede, sve javne medije i sve institucije u Republici Hrvatskoj.

24

Organizatori svečanog ukopa pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske, koju je u Maclju predstavljala potpredsjednica gospoña Jadranka Kosor, bili su Župa sv. Jurja iz ðurmanca, Udruga ratnih veterana Hrvatski domobran, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika i Časnički klub 242. Došli su i članovi Hrvatskog sabora te predstavnici Hrvatske vojske. Predvodnik ovog svečanog ukopa bio je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački.

25

26

U Maclju se na godišnjim komemorativnim misama sve do 14. svibnja 2015. godine nikada nije pojavio nijedan predsjednik RH, nijedan predsjednik Vlade RH, nijedan predsjednik Sabora RH, iako je to njihova dužnost uime istine o komunističkim zločinima.

Na žalost, tim je postupcima vlast u Hrvatskoj drsko ignorirala europsku Rezoluciju 1481/2006 o meñunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine, kao i prihvaćenu Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, donijetu na sjednici Hrvatskog sabora 30. lipnja 2006.

Pozitivnu promjenu u tom smislu predstavlja nedavni posjet predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, kada je sama u posebnom pijetetu posjetila spomen obilježja na Bleiburškom polju, u Macelju i u Teznom.

27

28

Predstavljanje monografije u Zagrebu

Pozivnica za predstavljanje monografije poslana je:

Predsjednici RH, Predsjedniku Vlade RH, svim ministrima u Vladi RH, Predsjedniku Sabora RH, svim zastupnicima u Hrvatskom saboru, svim biskupina u RH, svim biskupima u BiH, Apostolski nuncij u RH, svim veleposlanicima zemalja EU i velepeleposlanicima: SAD, Rusije, Kanade, Australije, Švicarske, Norveške, Izraela, Židovskoj općini u RH, svim predsjendicima političkih stranaka, svim županima u RH, Gradonačelnicima većih gradova: Zagreba, Splita, Rijeke, Dubrovnika, Osijeka, Slavonskog Broda, Bjelovara, Varaždina. Svim GLAVNIM UREDNICIMA SVIH NAJVAŽNIJIH MEDIJA U RH

Predstavljanju je nazočio samo izaslanik Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, prof.dr. Andrija Hebrang.

29

Zvonimir Atletić (u sredini), svjetski poznat fotograf ukrasio je s nekoliko umjetničkih fotografija monografiju Damira Borovčaka (desno).

30

Akademik Hrvoje Kačić

mons. Valentin Pozaić, zagrebački pomoćni biskup

31

fra. Drago Brglez, najzaslužniji za izgradnju spomen-grobnice i spomen-crkve u Maclju.

prim.dr. Stjepan Bačić, prof.dr. Mate Ljubičić, prof.dr. Andrija Hebrang i dipl.inž. Damir Borovčak

32

dr. sc. Osor Barišić, urednik portala HKV, uz urednika Radio Marije jedini (!) predstavnik "sedme sile" prisutan na predstavljanju monografije.

Monografiju su predstavili članovi Udruge Macelj 1945.: dipl. inž. Ivan Jaklin - glasnogovornik, prim. dr. Stjepan Bačić - predsjednik Udruge Macelj 1945., dipl. inž. Damir Borovčak - urednik monografije, fra Drago Brglez - graditelj svetišta Macelj, prof. Mihovil Bogoslav Matković i dipl. inž. Alfred Obranić - dopredsjednik Udruge Macelj 1945.

33

U drugom redu – članovi Kluba 242, svjedoci vremena - preživjeli bivši domobranski pitomci: u sredini Zlatko Kovačević i desno Stanislav Markulin

34

Ante Beljo

Glavni urednik Radio Marije: Stjepan Fridl

35

S lijeva na desno: Tomislav Beram (Sydney, Australija), prof.dr. Andrija Hebrang, Daiana Glasnova (bugarska novinarka), članovi Kluba 242, svjedoci vremena: preživjeli bivši domobranski pitomci Vladimir Pirnat i Stanislav Sremčević (izmeñu je gospoña koja je snaha od g. Sremčevića)

Tomislav Beram, povjerenik Udruge Macelj 1945. za Australiju i član Središnjeg odbora Udruge Macelj 1945.

36

dr.sc. Stjepan Razum

Monografije "U spomen žrtvama MACELJ 1945."ne bi bilo bez pokrovitelja.

37

U Lepoj Bukvi ubijeni su svećenici u noći izmeñu 4. i 5. lipnja 1945.

mr.sc. Lj ubomir Škrinjar