TVRTKO JAKOVINASocijalizam na amerikoj penici

M A T I C A H R V A T S K APOVIJHSNA KNJINICA

Knjiga 3.

Glavna urednicaJelena Hekman

UrednikIvica Prlender

(!) Matica hrvatska, Zagreb 2002

UP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb UDK 327(497.1:73) "1948/1963"JAKOVINA, Tvrtko

Socijalizam na amerikoj penici (1948-1963) / Tvrtko Jakovina. - Zagreb . Matica hrvatska, 2002. - 199 str. : 19 cm. - (Povijesna knjinica ; knj. 3)

ISBN 953-150-676-2 421120100

TVRTKO JAKOVINA

SOCIJALIZAM NA AMERIKOJ PENICI

(1948- 1963)

MATICA HRVATSKAZAGRLI* 2002

PREDGOVOR

Najvei dio ove knjige napisan je u Belgiji, gdje sam 1996. i 1997. na flamanskom Katholieke Universiteit Leuven pohaao poslijediplomski program amerikih studija.

Zavrni rad pod naslovom The American Communist Ally? The United States Yugoslavia Foreign Relations (1955-1963) obranio sam u ljeto 1997. Mentor mi je bio prof. dr. Bart Kerremans.

U skraenu obliku rad je tiskan u 31. broju asopisa Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 1998.

Za ovo izdanje osnovni tekst rukopisa je proiren a napose oni dijelovi koji problematiziraju prilike od 1955. do 1963. godine.

U uvodnim poglavljima pokuao sam naglasiti one dogaaje koji su imali posebnu vanost u odnosima izmeu Beograda i Washingtona.

Potpuno je nov tekst o amerikoj politici na Bliskom istoku 1958, iskrcavanju u Libanonu i jugoslavenskom odnosu prema zbivanjima u tome podruju tijekom te vane godine. Libanon, Irak i Bliski istok izabrao sam zbog vanosti koje su Amerikanci pridavali prijateljskim odnosima Tita i Nasera. Taj je dio rekonstruiran na temelju pisanja hrvatskog dnevnika Vjesnik i moe posluiti kao ilustracija odnosa (novinarske) javnosti prema tom prostoru, ali i odgajanja hrvatskoga javnoga mnijenja za politiku treega puta. Namjerno nisam ulazio u pitanja poput nastanka pokreta nesvrstanih, jugoslavenske politike prema Kongu i slino. Ti su problemi u literaturi obraeni i, barem prema dokumentima koje je objavio State Department, Washington nisu posebno zanimali.

5

Izbor koritene literature bio je ponajprije diktiran onim to sam mogao pronai u knjinicama Sveuilita u Leuve- nu, biblioteci tamonjeg American Collegea, Centra za amerike studije Kraljevske knjinice u Bruxellesu i Dokumentacijskih centara amerikih veleposlanstava u Bruxellesu i Parizu.

Pri izradi ove verzije teksta konzultirao sam i one radove koji su tiskani poslije 1997. ili mi ranije nisu bili poznati. Rije je prije svega o lancima objavljenim u srbijanskim asopisima, ali i nekim vanim djelima hrvatske i amerike historiografije. Temeljna knjiga koja dijelom obraduje ovu problematiku i danas je Jugoslavija u hladom ratu Darka Bekia.

U ovoj knjizi radu elio sam ponajprije pokazati dinamiku vanjskopolitikih odnosa izmeu Sjedinjenih Amerikih Drava i Jugoslavije od svibnja 1955. do kasnog listopada 1965. Pokuao sam objasniti zato i kako su Sjedinjene Drave pomagale Jugoslaviju i nakon potpisivanja Beogradske deklaracije te koji su bili motivi Kisenhowera i Ken- nedyja u daljnjem dranju Tita na povrini. U tome su razdoblju odnosi izmeu dviju drava obiljeeni usponima i padovima, koji velikim dijelom odraavaju promjene u unutranjoj politici, mijene u odnosima izmeu komunistikih zemalja, napose Beograda i Moskve, ali i u zemljama Treega svijeta.

Manje pozornosti obratio sam gospodarskim odnosima. Oni su bili predmetom obrade nekih stranih autora i zahtijevali bi posebnu studiju.

Beogradska deklaracija logina je vododjelnica u jugoslavenskoj diplomatskoj povijesti. Zavretak obraenoga razdoblja, dakle listopad 1963, odreen je Titovim posjetom Sjedinjenim Dravama, ali i injenicom da se do toga doba stiglo s objavom grae State Departmenta. Tiskani izbor dokumenata State Departmenta o vanjskopolitikim odnosima izmeu Beograda i Washingtona tako su osnova, ali i temeljno ogranienje ovoga rada. Oni su diktirali strukturu

6

rukopisa, kao i primijenjenu metodologiju. Ukoliko se pokau istinitim glasine da su tijekom rata izmeu Jugoslavije i NATO saveza 1999. pogoeni i uniteni arhivi nekadanjeg Saveznog sekretarijata za vanjske poslove u Ulici kneza Miloa u Beogradu, jugoslavensku e verziju biti vrlo teko rekonstruirati. Ovisit emo samo o onim dokumentima koji se uvaju u Washingtonu ili predsjednikim knjinicama Eisenhowera i Kennedyja.

Graa tiskana u tri sveska Foreign Relations of the United States donosi 209 dokumenata koji su nejednako podijeljeni po godinama, svescima, ali i kriteriju uvrtenja.

Urednici za razdoblje od 1955. do 1957. fokusirali su ameriku pomo Jugoslaviji. U svesku s dokumentima iz razdoblja od 1958. do 1960. uglavnom se prate jugoslavenska stajalita o razliitim svjetskim krizama, a za razdoblje od 1961. do 1963. najbrojnija su izvjea amerikoga veleposlanika u Beogradu o bilateralnim odnosima dviju zemalja. Zato brojni vani dogaaji koji su se zasigurno ticali i Sjedinjenih Drava i Jugoslavije u tom razdoblju, kao, primjerice, zbivanja u Maarskoj 1956. ili Brijunski sastanak Tita, Nehrua i Nasera, nisu ni spomenuti. Te sam praznine popunjavao samo sporadino, na temelju dostupne literature i memoarske grae. Za hrvatsko izdanje ti su dijelovi najvie proireni.

Informacijama su najbogatije analize eksperata Intelligence Advisory Committee, koji je rad usuglaavao s CIA-om (Office of National Estimates). Public Papers predsjednika Eisenhowera i Kennedyja, dakle zdravice, javni nastupi i konferencije za tisak, takoer su izotrile uvid u neke od problema.

Razmjerno veliki dijelovi grae jo su tajni. Za godinu 1955. objavljen je ukupno 31 dokument, ali je punih est stranica i 124 retka nedeifrirano. Tablica pokazuje kako to izgleda po godinama, odnosno pokazuje koliko su (javnih) pisama izmijenili najvii dunosnici dviju zemalja kao i broj susreta na vrhu.

7

Godina i Stranic^Broj doku- :Nijc [izmijenjena Sastanci na vrhu;_____ : mcnata I deifrirano | pisma !

i 6 stranica 14 pisma (Tito- j K. Popovic- 124 redova Eisenhower) i J. F. Dulles

j R. Murphy-J. B. Tito j__________ 1 J. F. Dulles-J. B. Tito

; 1955. 96 31

I

19S6. ; 53 26 11.5 j 4 pisma (Tito- stranica 1 Eisenhower)

i 12.5 redova;

1

1957. 49 .27 3.5 redovaj jA. Huino-J. F. Dulles

1958. 62 23 17 redova i 1 pismoj (Dulles-Tito)

1959. ' 36 14 2.5 stranica; | K. Popovic-C. Herter

1960. 75 25 i 14 redova! i D. DillonJ. B. l ito J. B. Tito-Eisenhower

jN. Minccv-D. Dillon

1961. 65 16 jD. Kusk-K. Popovic

1962. 64 28 ! Kcnncdy-K. Popovic iD. Rusk-V. Popovic196.1 44 ! 19 i 2 pisma (Tito-

Kennedy)D. Rusk-K. Popovic

i J. B. I ito- !J. F. Kennedy

Uzimajui u obzir sva ogranienja koja je postavljala izvorna graa, nepouzdanost literature, njezina zastarjelost ili tek usputno bavljenje vanjskopolitikim pitanjima, kao i nepostojanje svih relevantnih radova u belgijskim, ali i hrvatskim knjinicama, ovaj rad osvjeljava samo dio sloenih vanjskopolitikih odnosa SAD i Jugoslavije.

Bez beogradskih diplomatskih arhiva ili arhiva nekoga od svjetskih diplomatskih sredita, s kojima je Jugoslavija imala intenzivne kontakte, pisanje diplomatske povijesti bive drave bit e vrlo teko. Nadamo se da e budui diplomatski povjesniari za trideset ili pedeset godina biti u boljem poloaju kada budu analizirali hrvatsku diplomaciju.

etrdeset i est godina ivota u Titovoj Jugoslaviji zajedniko je nasljee i batina svih stanovnika bive Jugoslavije. Vanjsku je politiku, posebice u prvim desetljeima, odrei

8

vala razmjerno malena grupa ljudi i nju nije mogue dijeliti na pojedine narode ili republike. Istodobno, velik broj Hrvata najaktivnije je sudjelovao u njezinu formiranju. Stoga rasvjetljavanje vanjske politike FNRJ/SFRJ ima veliku vanost za sve koji se bave povijeu hrvatskog naroda uope.

U povijesnom smislu, dvadeseto stoljee zapoelo je zavretkom Prvoga svjetskoga rata, a zavrilo okonanjem hladnoratovskoga sukoba. Veliki je hendikep za hrvatske povijesne znanosti to je o najkraem stoljeu svjetske povijesti napisano tako malo. To ponajvie vrijedi za tek neto vie od etiri hladnoratovska desetljea svjetske povijesti, koja su ve niz godina hit svih velikih svjetskih historiografija. A rije je o razdoblju kada je Hrvatska, iako kao dio vee zajednice, bila najvie zastupljena u svjetskim zbivanjima, a na njezinu se prostoru dogaao niz vanih susreta.

Ukoliko i na ovome podruju ne elimo bitno zaostajati za svijetom, morali bismo se timski ukljuiti u istraivanje recentnih zbivanja. Nedostatak ili nedostupnost primarne grae ne mora biti zapreka u istraivakim naporima.

Dvadeseto stoljee, poglavito njegova zakljuna desetljea, strunjaci za govor nazivaju postgutenberkim dobom. Svakako da e se sve vei broj vanih odluka donositi usmeno, priopavati telefonom ili elektronskom potom. Znai li to da emo u nedostatku primarnih izvora o tome prestati pisati? Velika koloina sekundarne grae morat e kompenzirati nedostatak primarnih izvora.

Zbog nepostojanja prevedenih monografija o amerikim predsjednicima i ostalim vodeim dravnicima toga vremena nisam bjeao od, moda, preopirna elaboriranja onoga to bi se ekskluzivno moglo smatrati svjetskom povijeu.

U Zagrebu, 1999.

UVOD

Dvadeset i estoga svibnja 1955. zrakoplov s visokim sovjetskim izaslanstvom sletio je u beogradsku zranu luku. Nekoliko dana nakon toga jugoslavenski i sovjetski politiari potpisali su Beogradsku deklaraciju, dokument koji je priznavao mogunost razliitih oblika socijalistikoga razvoja, koji su iskljuiva briga pojedinih zemalja. Bitka sa Sovjetima zapoeta 1948. godine zavrena je Titovom pobjedom. ovjek kojega su sovjetski agenti pokuali nekoliko puta ubiti Hruovljevim je dolaskom u Beograd dobio i vie od osobne zadovoljtine. Zemlja koju je obnovio po ukusu vlastite partije dola je u povoljniji vanjskopolitiki poloaj no to ga je imala ikada prije.

Prvi put od dolaska SKJ na vlast i stvaranja nove diplomatske slube Jugoslavija nije bila otro suprotstavljena ni jednoj supersili. Do 1955. rijeena su sva granina pitanja, a jedino je Albanija bila drava s kojom se odnosi nisu bitno popravili. U vremenu od donoenja Rezolucije Informacijskoga biroa komunistikih partija 1948. pa do Beogradske deklaracije jugoslavenski su diplomati bili dobrodoli u svim zapadnim zemljama. Uili su kako pomiriti osobne ideoloke ograde i specifino ureenje vlastite zemlje s pragmatinom zadaom diplomacije o kojoj je isprva ovisila sama opstojnost neovisnosti njihove domovine.

Upravo je sloenost poloaja Titove Jugoslavije, isprepletenost razliitih utjecaja iznutra, njezina nedemokratska vlast i isuvie velika Brozova ambicija, u hladnoratovskom okruju i na strateki vanom mjestu u Europi, ono to prouavanju vanjske politike bive jugoslavenske federacije daje posebnu ar. Siromana i razmjerno nevana zemlja

postala je poznata i hvaljena u irokom krugu zemalja. Titovi sudovi o razvoju prilika sluali su se u velikom broju drava Treega svijeta i istonoga bloka, a diplomati akreditirani u Beogradu nisu svoja imenovanja doivljavali kao kaznu ili podcjenjivanje. Odnosi sa Sjedinjenim Dravama, zemljom koja je od 1949. namjeravala iskoristiti Brozovu herezu, ali i koja je heretiki socijalizam odrala na ivotu, sada su dobili nove vrijednosti. Tito je ostao heretik, ali nije promijenio vjeru, tako da je opasnost od povratka ili pribliavanja prvoj socijalistikoj zemlji svijeta stalno postojala.

Vanjska politika esto je samo odraz unutranje. S Titovom Jugoslavijom ona je to bila tek u ogranienoj mjeri. Daleko je vanije bilo to sam Broz namjerava uiniti. Ostala su uporita vanjskopolitikoga djelovanja bila u Washingto- nu, Moskvi i, dijelom, zemljama Treega svijeta. Od 1955. pa do 1961, kada je u Beogradu odran prvi sastanak nesvrstanih zemalja, odnosno 1963, kada je Tito doao u prvi slubeni posjet SAD-u, otvaraju se svi putovi po kojima se jugoslavenska diplomacija kretala do propasti Federacije 1990.

12

JUGOSLAVIJA I SVIJET OD 1945. DO 1955.

Sovjetski satelit broj 1: Jugoslavija od 1945. do 1948.

Federativna Narodna Republika Jugoslavija i, do odreene mjere, Albanija, bile su jedine drave u Srednjoj i Jugoistonoj Europi s endemskim komunistikim pokretom. Jugoslavija je takoer bila jedina zemlja u regiji iji su se stanovnici u velikom broju borili protiv okupacijskih snaga tijekom Drugoga svjetskoga rata i oslobodili se sami, bez znatnije vanjske pomoi. Komunistika partija Jugoslavije uspjela je organizirati i koordinirati otpor. Protiv pripadnika sila Osovine i njihovih saveznika meu svim junoslavenskim narodima nisu se borili samo komunisti i njihovi simpatizeri. Tito isto tako nije bio jedini neupitni voda tijekom sukoba, ali je rat zavren na pobjednikoj strani prije svega zahvaljujui politici pokreta kojim je on rukovodio. Iako je danas jasno da svi Titovi vojni potezi nisu bili genijalni, nema nikakve dvojbe da je Broz pokazivao izniman ratniki talent i hrabrost. Tijekom sastanka Staljina i Churchilla krajem 1944. u Moskvi, a onda i za vrijeme konferencije na Jalti 1945, Sovjetski je Savez pristao da se savezniki utjecaj u Jugoslaviji dijeli prema formuli fifty-fifty. Takvo sovjetsko poputanje razoaralo je jugoslavensku stranu, ali nije pokvarilo temeljne Titove planove. AVNOJ je bio proiren onim predratnim politiarima, lanovima skuptine, koji se nisu kompromitirali tijekom rata. Prva vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, kako je glasilo slubeno ime zemlje do 31. sijenja 1946, stvorena je u suglasju sa sporazumom na Jalti. Dr. Ivan Subai, nekadanji ban Banovine Hrvatske, dobio je resor vanjskih poslova.

Vlada je formalno, jer su sve poslove ionako obnaali komunisti, postojala do izbora u studenom 1945. Na njima su s vie od 90 posto glasova pobijedili kandidati Narodne fronte, iza koje je bila Komunistika partija. Titov plan da vlast ne dijeli ni sa kim sada se ostvario. Tek su poneki od predratnih politiara i dalje ostali u vlasti. Takav je, primjerice, bio Stanoje Simi, koji je ministar vanjskih poslova FNRJ sve do 1948, kada to ministarstvo preuzima Hdvard Kardelj.

Vanjskopolitiki odnosi jugoslavenske federacije, ba kao i mnogi drugi procesi nestale zemlje, prepuni su kratkih rezova, velikih ambicija, bezbrojnih pokuaja i nezavrenih projekata. Jugoslavenski komunisti na elu s Titom, zbog specifinog naina na koji su vlast osvojili i zadrali je, postali su ogledni primjer svjetskoga komunizma. Tito je, ne sporei Staljinu posljednju rije, smatrao da mu pripada poloaj vodeega medu satelitskim zemljama. Ono to je Sovjetski Savez bio za svjetski komunistiki pokret Jugoslavija je eljela biti za narodne demokracije u Srednjoj i Jugoistonoj Kuropi. Ponekad su i sami Sovjeti davali Titu takav poloaj. Prilikom pokopa Kalinjina, Josip Broz je bio jedini strani partijski i dravni voda koji je stajao na sveanoj tribini na Crvenom trgu.1 Konani jugoslavenski cilj bila je federacija balkanskih zemalja, koja bi ukljuivala Bugarsku, Albaniju, a poslije i Grku. Makedonija bi bila uveana za pirinski i egejski dio. Neki bugarski krugovi nisu bili oduevljeni takvim razvojem. Ipak, Georgi Dimitrov, premijer Narodne Republike Bugarske i Titov dugogodinji prijatelj iz kominternskih dana, potpisao je 1947. Bledski sporazum o buduoj suradnji, pomoi i prijateljstvu dviju zemalja. Albanija je praktiki bila pod jugoslavenskim nadzorom. Stvorene su zajednike kompanije, a dvije jugoslavenske divizije pomagale su Albancima u nadzoru graninih pri-

Ictranovi, 184.

14

jelaza. Za jugoslavensku je stranu nadzor nad Albanijom u ovom trenutku bio vaan kao dodatni argument u pregovorima s Italijom! Da je Balkanska federacija zaivjela, Kosovo bi postalo albanskom nagradom. Albanski elnici, poput nedorasle djece koja visi na jugoslavenskoj sisi jo od vremena kad su im Popovi, Mugoa i Tempo osnovali komunistiku partiju, u svemu tome uope nisu imali vlastitoga stava, rekao je nedavno Vladimir Velebit.1 2 *

Partizanske su jedinice u proljee 1945. prele austrijsko- jugoslavensku graninu crtu i dole do Klagenfurta i Vi- llacha. Zapadni saveznici i Sovjeti prisili su partizane na povlaenje, iako je Tito smatrao da bi Jugoslavija trebala dobiti svoju okupacijsku zonu u susjednoj zemlji. Nesmiljena likvidacija ostataka hrvatske vojske, graana koji su ih pratili, kao i pripadnika razliitih vojski kod Bleiburga nikako se nije mogla odigrati bez Brozove suglasnosti.* Jugoslavenski plan ukljuenja to je vie mogue slavenskoga stanovnitva u sastav nove drave inio se da je na putu ostvarenja u pokrajini Venezia Giulia. Njemake obrambene crte u okolici Trsta probijene su na poetku svibnja 1945. Saveznike, novozelandske trupe izgubile su utrku za grad. Tek poslije nekoliko napetih dana partizanske su jedinice bile prisiljene povui se u novostvorenu Zonu B juno od Trsta. Moskva u tim dogaajima Beogradu nije pomogla. Titov bijes postao je i javno vidljiv tijekom govora u Ljubljani, kada je naglasio kako Jugoslavija nije niija moneta za potkusurivanje.4 To je izazvalo reakciju sovjetskoga ambasadora. U demaru Vlade SSSR-a pisalo je kako Sovjetski Savez govor druga Tita smatra neprijateljskim napadom.

Kada ve bez sovjetske potpore nije mogao sam na terenu stanje promijeniti u svoju korist, Tito je mogao zapovjediti

1 Veernji list, 18. travnja 1998. Razgovor Vladimira Velebita sa eljkom Krueljem.* Clissold, 45; Rubinstein, 9.1 Clissold, 165-166.

15

prizemljenje amerikih zrakoplova, koji su tada prelijetali Jugoslaviju. Letni koridor izmeu Udina i Bea prelazio je preko slovenskoga teritorija iznad Bleda. Leo Mates pie kako je amerika strana bila opetovano upozoravana da ne koristi taj put. Kako nije bilo reakcije, Jugoslavija je morala zatititi svoj zrani prostor i granice.5 Vladimir Velebit kae kako je osobno upozorio amerikoga vojnoga ataea na povrede jugoslavenskoga zranoga prostora, ali ih je ovaj odbacio. Tito je potom ukorio asnika u Ljubljani odgovorna za nadzor neba iznad Slovenije. Kako bi dokazao da letovi postoje, jugoslavenski je asnik zapovjedio djelovanje.6 Najprije je 9. kolovoza 1947. prisilno prizemljen jedan transportni avion, a posada uhapena. Potom je 19. kolovoza sruen transportni G-47 iji kapetan nije posluao zapovijed za sputanje. Tito je 21. kolovoza popustio pred 48-satnim ultimatumom da se zarobljena posada oslobodi, ali je naveo, odbijajui odgovornost, da su SAD naruavale jugoslavenski suverenitet. Najblia rodbina poginulih dobila je i financijsku odtetu Beograda, ali tek kao in suuti, objavile su vlasti u Beogradu.

Neposredno po zavretku Drugoga svjetskoga rata i u prvim poratnim godinama Tito je na Zapadu imao mnogo drukiji image od onoga koji ga je pratio nakon prekida sa Staljinom. U svezi sa zbivanjima u Trstu nazivan je balkanskim Hitlerom, a Jugoslavija satelitom SSSR-a broj l.7 tovie, i sam je Fdvard Kardelj rekao sovjetskom ambasadoru Sadikovu, navodi se u Pismu CK SKP(b), 4. svibnja 1948, kako se nada da e Jugoslavija u budunosti postati sastavni dio SSSR-a i da bi bilo poeljno da Moskva gleda na Jugoslaviju kao na predstavnike jedne od buduih so

s Mates, 62.6 Veernji list, IX. travnja 1998. Razgovor Vladimira Velebita sa eljkom Krueljem.

Bilandi 1999, 210.

16

vjetskih republika, a ne kao na predstavnike druge drave? Bivi britanski premijer Winston Churchill 1946. u poznatom govoru u Fultonu, u amerikoj saveznoj dravi Missouri, rekao je kako se eljezna zavjesa spustila preko europskog kontinenta od Sczeczyna na Baltiku do Trsta na Jadranu. Jedina dva politiara ija je imena naglasio bili su marali Staljin i Tito.9 Unato atomskoj bombi, inilo se nemoguim zaustaviti irenje sovjetskog imperija. Kolika je bila oholost i sigurnost u povijesnu opravdanost politike narodnih demokracija i vlastitu snagu ilustrira odgovor, vjerojatno Janeza Stanovnika Molotovu, nakon ruenja amerikog zrakoplova. Na primjedbu da druga strana posjeduje atomsko oruje rekao je Vrlo vano, oni imaju atomsku bombu, a mi imamo partizansku!10

Pomo komunistikoj gerili u Grkoj stizala je uglavnom iz Jugoslavije. Upravo je na grkom primjeru najvidljiviji neovisni Titov poloaj. Ve tijekom rata jugoslavenski je utjecaj ondje bio znatan. Poslije novog ustanka komunistike gerile potkraj 1946. obilna pomo stizala je ponajprije iz Makedonije, a u manjoj mjeri i iz Albanije i Bugarske. U sluaju da odredi generala Markosa svrgnu prozapadnu vladu u Ateni, koju je do tada pomagalo Ujedinjeno Kraljevstvo, prema (poslije osvijetenoj) domino teoriji nezaustavljiv bi bio pad Turske, pa i brojnih drugih zemalja u kojima je komunizam bio snaan, primjerice u Italiji i Francuskoj. Kako se rat u Grkoj intenzivirao, Sjedinjene Drave, imajui na umu vlastitu sigurnost i drutvene vrijednosti, nisu vie mogle besposleno gledati kako se totalitarizam iri svijetom. Prema Trumanovoj doktrini iz 1947. SAD su bile obvezne pomagati grke i turske vlade, a onda i sve one koje su ugroavali ljeviari. Ni Grka, ni brojne

H Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1948, 606. Patcrson/Mcrrill, 248.Beki,26.

17

Harry Truman (1884-1972), predsjednik SAD-a od 1945. do 1953. Iz knjige Davida McCullougha, Truman, snimak UPI, Bettmann

18

druge drave, nisu morale biti uzorne demokracije. Vaan je bio konani rezultat. Danas je teko prigovoriti amerikoj strategiji zapreavanja {containment). Ako je i bilo taktikih, veih stratekih pogreaka nije bilo.

Marshallov je plan bio gospodarski izraz Trumanove doktrine. Veina zemalja koje su ga prihvatile, a bilo ih je esnaest, danas su medu najrazvijenijim dravama svijeta. Sjedinjene su Drave nudile vlastite proizvode, ali i prisilile europske zemlje da rade zajedno na rasporedu pomoi. Mnogi politiari i teoretiari Europske unije danas nevoljko priznaju da je zapravo Marshallov plan bio pravi poetak gospodarske suradnje zemalja Staroga kontinenta i zametak dananje simbioze. Jugoslavija je pomo, za razliku od ehoslovake koja ju je htjela, ali je nije smjela prihvatiti, odbila. Nakon ruenja koalicijske vlade u Pragu (na poetku 1948) i neuspjeha komunista na izborima u Italiji i Francuskoj, inilo se je da je konano postignuto razgranienje dvaju blokova u Europi.

Titova retorika i nedemokratski postupci vrlo su uspjeno Jugoslaviju odijelili od Zapada. Richard C. Patterson, prvi poslijeratni ameriki veleposlanik u Beogradu, kojega je imenovao jo Franklin Delano Roosevelt, javljao je kako je Jugoslavija diktatura pod gotovo posvemanjim sovjetskim nadzorom.11 Patterson nije bio diplomat od karijere, nego politiki kadar i stoga nije udo da je poslije afere sa zrakoplovima, pijunskih procesa i optubi protiv niza Jugoslavena koji su radili u veleposlanstvu (ne uvijek i bez osnove) zatraio i dobio premjetaj. Njegova je obitelj ionako zbog sigurnosnih razloga ivjela u vicarskoj! John Cabot, otpravnik poslova koji vodi ameriko predstavnitvo u prvoj polovici 1947, pokuao je popraviti odnose ijem je zaotravanju pridonio i lo Pattersonov posao. Slinu politiku nastavio je i novi ef misije, diplomat od karijere i

11 I.ccs,5.

19

Predsjednik Trnman s dravnim tajnikom za vanjske poslove generalom Geor- geom C Marshallom (od 1947. do 1949)George Marshall (1880-1959), koga je predsjednik Truman zvao Veliki, zbog zasluga za pokretanje Kuropean Recovery Programmea (Marshallova plana), kojim su obnovljena gospodarstva zemalja zapadne Europe, 1953. je nagraen Nobelovom nagradom za mir. Mai shall je zbog loega zdravlja s mjesta dravnog tajnika odstupio u korist Deana Achesona 1949. Od 1950. do 1951. obnaao je dunost ministra obrane. Kako je aktivnim vojnicima zakonski bilo zabranjeno doi na elo Pentagona, Kongres SAD-a za Marshalla je izglasao drugaiju odluku.

20

strunjak za Balkan, Cavendish W. Cannon. Veleposlanstvo je, vie ili manje, bilo pod opsadom tajne policije, rad u Beogradu teak, pregovori gotovo onemogueni i bezuspjeni. Iako poboljanja odnosa gotovo i nije bilo, Cannon je ipak u jednome pismu javio kako kao sovjetski najodaniji i najsavjesniji saveznik, prije no satelit i u isto vrijeme predvodnik dinamikog i ekspanzionistikoga komunizma moda nastupa odve agresivno i prebrzo da bi ga Sovjeti u svemu podupirali. Ne pretpostavljajui da e do toga doi tako brzo, spekulirao je kako bi jednoga dana jugoslavenski nacionalizam mogao prestati biti koristan sovjetskim nastojanjima.12

Izgon Jugoslavije iz Kominforma

U isto vrijeme kada su izvjea iz svih zapadnih veleposlanstava u Beogradu vjerojatno bila slina onima koja su slana u State Department, jugoslavensko-sovjetski nesporazumi su se gomilali. Nakon povlaenja sovjetskih civilnih strunjaka 18. i vojnih instruktora 19. oujka 1948. zbog toga to su okrueni nedrueljubljem, sukob je postao javan. Dodue, visoki su jugoslavenski dunosnici doista upuivali kritike to su se ticale broja i dranja sovjetskih savjetnika. Tito je osobno bio nezadovoljan zbog njihova inzistiranja na modelima koji nisu bili kompatibilni s jugoslavenskima.* 11 Nakon dugotrajnih meupartijskih rasprava, Jugoslavija je konano bila istjerana iz Informacijskoga biroa (Kominforma), ije je sjedite i bilo u Beogradu. Zadaa toga tijela, osnovana u rujnu 1947. na konferenciji nekih europskih komunistikih partija u Poljskoj, bila je u izmjeni iskustava, koordinaciji zajednikih aktivnosti i ti

12 Lccs, 38-39.11 Nenadovi, 108.

21

skanju ideolokih asopisa. Pitanje je zapravo koliko je smjetanje sjedita Kominforma u Beograd bio Staljinov trojanski konj i samo odlian paravan kako bi se u Jugoslaviju doveli agenti sovjetskih vlasti? Pravi razlog izbacivanja KPJ iz Kominforma bili su zamagljeni ideolokim frazama. Tako su se jugoslavenski drugovi prikazivali kao nerevolucionarni, nesocijalistiki, nedemokratski. Pravi je razlog vjerojatno bila Titova neovisnost i velika ambicija za uspostavu Jugoslavije kao drugoga komunistikoga sredita u Europi, plan koji nije bio u suglasnosti s planovima Kremlja.

Sukob Beograda i Moskve imao je svoju pretpovijest, iako je tek u retrospektivi niz jasnih nesporazuma i nepopularnih odluka iz prolosti postao vaan. U vrijeme svojevoljnoga podinjavanja Moskvi o tome se nije govorilo. Tijekom Drugoga svjetskoga rata dolazilo je do nesuglasica izmeu Tita i Moskve. Sovjeti nisu poslali oruje jugoslavenskim partizanima tijekom kritinih ratnih godina, a kraljevsku vladu u Londonu priznavali su do 1944. Jaltski sporazum Tito je doivio kao udarac u lea. Jedinice Crvene armije na jugoslavenski su teritorij ule nakratko, ali tijekom tih tjedana suradnja dviju vojski nije bila zadovoljavajua. Sovjeti su se ponaali naduto, esto su pljakali, ponekad i silovali, domae stanovnitvo. Staljin nije podupirao velike ambicije gospodara Balkana i nije Zapadu elio prkositi zbog jugoslavenskih pretenzija prema austrijskom prostoru (koji je, dodue, bio naseljen Slovencima i Hrvatima), Trsta ili Grke.14 Ljutio se zato to su Titovi vojnici u kolovozu 1947. prvo nasilno prizemljili, a potom i sruili ameriki transportni zrakoplov.

Potkraj veljae 1948. diplomatski su krugovi u Beogradu zapazili neuobiajena dogaanja. Povueni su sovjetski stru- 11

11 I.ampc, 243; Autv, 160-166.

22

njaci, a centralni su komiteti u Moskvi i Beogradu izmjenjivali tada jo tajna pisma. Jugoslavenska iskustva sa zajednikim poduzeima stvorenim 1946. godine, poput zrane kompanije JUSTA-e i dunavskoga brodarskog prijevoznika JUSPAD-a, bila su negativna, dok je obeana pomo sporo pristizala.15 Jugoslaveni su tada, samo da bi to jasnije pokazali kako nema nikakvih buroaskih zastranjivanja, bili jo agresivniji u protuzapadnoj politici i promidbi.

Deset dana to je prethodilo objavljivanju Rezolucije Informbiroa 28. lipnja 1948. ameriki diplomat na slubi u Beogradu opisao je kao najuzbudljivije razdoblje u svom ivotu. Izvjetaji koje je State Departmentu slao savjetnik veleposlanstva Robert Reams govorili su o briljantno fluidnoj atmosferi.16 Njegovo je miljenje bilo da je Titovo odbijanje Staljinova diktata potencijalno najvaniji dogaaj u meunarodnoj politici od predaje Japana.17

Sastanak Informacijskog biroa komunistikih partija na kojem se raspravljalo o stanju u KPJ odran je u Bukuretu, a da mu se nisu odazvali jugoslavenski komunisti. Borba je 30. lipnja tiskala famoznu Rezoluciju (donesenu 28. lipnja 1948) i odgovor Titova Centralnog komiteta. Iako je nesuglasica meu komunistikim politiarima bilo i prije, nikada se u povijesti nije dogodilo da se neka kompartija suprotstavila sovjetskoj Svesaveznoj komunistikoj partiji (boljevikaJ .18 Ve toga je ljeta 1948. bilo jasno da bi, uspije li, prekid svih odnosa s Moskvom do tada najodanijeg i naj- pravovjernijeg Staljinova saveznika nepopravljivo naruio

15 Lampe, 242.16 brands, 145.r Isto, 146.1H Centar za informaciono-dokumentacijske poslove nekadanjeg Saveznog sekretarijata za inostrane poslove i Institut za meunarodnu politiku i privredu tiskali su 1989. Dokumente o spoljnoj politici SI'RJ 1948, sa izborom novinskih lanaka, govora, nota jugoslavenskih i stranih veleposlanstava itd. vezanih uz dogaaje nakon donoenja rezolucije Informbiroa.

23

mit o monolitnosti i jedinstvu komunistikog svijeta. Jugoslavija nije graniila ni sa Sovjetskim Savezom ni s Njemakom i u tom je smislu bila u povoljnijem poloaju od Poljske ili Maarske, primjerice. Jadransko more omoguavalo je komunikaciju sa svima koji su bili voljni pomoi, ba kao to je i predstavljalo vanu injenicu za Zapad u razmatranju daljnjih poteza prema Federaciji Junih Slavena.19 Dakako, trebalo se najprije uvjeriti da je prekid s Moskvom doista iskren, jer su poneki, ukljuujui i generala Eisenhowera, jo poetkom 1949. smatrali da se moe raditi o pukom triku.20

U komunizmu, Marx je Isus Krist, Lenjin je sveti Petar, Staljin je prvi papa, a Tito prvi protestant. Jugoslaveni inzistiraju da krivnja (za raskid s Informbiroom, op. a.) jasno lei u netoleranciji Pape. Oni tvrde da trenutne potekoe ne bi postojale, da je Papa prakticirao Kristov nauk, govorio je Jo Davidson, ameriki skulptor koji je tijekom 1949. izradio Titov portret, bistu prvog komunistikog protestanta.21 Usporedba sukoba Staljina i Tita s raskolom u zapadnom kranstvu na poetku esnaestog stoljea, iako pretenciozna, svakako nije bila nelogina. Sovjetska reakcija je krenula istog trenutka s montiranim politikim procesima u satelitskim zemljama i uklanjanjem svih koji su mogli slijediti Brozov put. Staljin se bojao nacionalistikog komunizma u zemljama koje su, s iznimkom Bugarske i dijelom Cehoslovake, tradicionalno imale otklon od Rusije, pa onda i Sovjetskog Saveza. Ruenje monolitnosti komunistikog svijeta i potkopavanje vodstva Sovjetskog Saveza brzo su iskoristile Sjedinjene Drave. Jugoslavija postaje glavno orue u strategiji raskoljavanja komunistikih zemalja.

19 Carlcton, 166.211 Brands, 154.21 SiilzberBcr,47.?.

24

Amerika obavjetajna sluba CIA prekid Tita i Staljina nije uspjela predvidjeti (ili otkriti) na vrijeme. Iako je otpravnik poslova u Beogradu Cabot ve punu godinu prije prekida napisao State Departmentu kako mu se ini da bi Jugoslaveni mogli porazmisliti oko dranja svih jaja u sovjetskoj korpi, slube za analizu oito takve izjave nisu smatrale posebno vanima.22 * Unato indicijama, kao to su bile nezadovoljstvo zajednikim poduzeima i sadraj depee jednog efa istonoeuropske ambasade koji je govorio o nunosti guenja balkanskoga nacionalizma, sredinja obavjetajna sluba nije reagirala. Dodue, 10. lipnja CIA je napomenula da Tito nastoji uiniti od Jugoslavije lidera balkanskoga tipa komunizma, ali za Rezoluciju su takoer saznali iz novina. Poslije, 1950, promaaj s Jugoslavenima, uz pad Cehoslovake, Kine, zbivanja u Palestini i napad na dravnoga tajnika Marshalla na konferenciji u Bogoti 1948. navoeni su kao pet glavnih promaaja amerike obavjetajne zajednice do toga vremena.2

Osim opstanka opkoljenog i blokiranog Zapadnog Berlina, prekid odnosa Moskve i Beograda, prema rijeima Cavendisha Cannona, veleposlanika Sjedinjenih Drava akreditirana u Jugoslaviji od ljeta 1947, znaile su, nedvojbeno, probitke za Zapad.

Iako je teko tono utvrditi koliko je ljudi 1948. doista bilo uz Tita, vjerojatno se velika veina, pa i oni koji su se suprotstavljali reimu, naavi se pred izborom Broz ili Staljin, odnosno moskovska marioneta, lako odluila na koju kartu zaigrati. Najue vodstvo KP Jugoslavije, uz iznimku Blagoja Nekovia i Sretena Zujovia, nije ukljuivalo istinske moskovite. Unato injenici da su se neki visoki jugoslavenski asnici izjasnili za Staljina, velika, snana vojska ostala je odana Titu. Strah od efikasne Slube drav

22

23Lces, .15.Barnes, 649, 650.

25

ne sigurnosti (Uprave dravne bezbednosti, UDB-a) uvjerio je i one koji su dvojili kako se orijentirati.

Zapadne su sile, suoene s istom dvojbom, privremeno barem, brzo zaboravile sve to im se u Broza nije svialo i odluile su pomoi. Konano, tadanje, a i kasnije procjene stranih obavjetajnih slubi, koliko se god opetovalo miljenje da je veina stanovnitva u osnovi anti-komunistiki raspoloena, govorile su da ne postoji nikakva mogunost da bi se ijedna druga politika grupa mogla nametnuti i preuzeti vlast. Prema rijeima amerikog predsjednika Ki- senhovvera, odnosi koji su uspostavljeni s Jugoslavijom bili su jedna od najveih zapadnih pobjeda u hladnom ratu, trn u ruskom mesu.24 Sovjetima je onemoguen pristup Jadranu i Sredozemlju, a velika je vojna sila najednom postala, ako ve ne pravi zapadni saveznik, a ono barem neutralna snaga. Stvoreni su uvjeti za rjeavanje graanskog rata u Grkoj, povoljno ureenje odnosa s Italijom i Austrijom postalo je izvjesnije za Zapad. Komunistika zemlja koja se odvojila od Moskve stalno je podsjeala ostale nacionalizmom proete drave u regiji da se moe uspjeno preivjeti i bez sovjetskoga tutorstva.

Da nije bilo 1948, biva bi Jugoslavija vjerojatno bila svedena na stupanj zemlje s ogranienim suverenitetom. Vjerojatno bi jo naglaenije bilo izvlaenje iz prirodnog okruja i siromatvo. Boris Kidri tih je godina izjavio kako su Sovjeti Jugoslaviju smatrali iskljuivo prostorom za eksploataciju ruda i itarica.25 Bilo bi manje slobodnih putovanja, trite bi bilo jo zatvorenije, pitanje je koliko bi se potisnula mogunost budue nacionalne afirmacije. Konano, Brenjev je Titu jo 1971, piu u memoarima i Savka Dabevi i Miko Tripalo, navodno prijetio vojnom intervencijom zbog hrvatskog proljea,26 iako je to u ondanjim

21 Brands, 00.25 Isto, 144.26 Dabevi-Kuar 59.1, Tripalo 151.

26

uvjetima bilo gotovo ravno prijetnji svjetskim sukobom. Hrvati su, uz Slovence, imali najmanji broj informbiroova- ca, a tamonji su graanski raspoloeni krugovi i Katolika crkva bili razmjerno najopasniji reimu. Osjetljivost koja u Hrvatskoj vlada(la) kada je se stavlja u isti rang s istonim zemljama, gdje su boravili sovjetski vojnici, posljedica je upravo razvoja omoguena 1948. Rezolucija Informbiroa promijenila je sliku o nama samima, jer smo se jasno odjeljivali od istonih susjeda i smatrali se boljima, naprednijima, otvorenijima.

Odluka Josipa Broza Tita u ljeto 1948. uinila je marala Jugoslavije popularnim i cijenjenim na Zapadu. Hrabrost i antifaistika borba za vrijeme Drugoga svjetskog rata ionako mu je bila priznavana. Raskid sa Staljinom, a ostajanje odanim marksizmu, upotpunilo je ameriku strategiju za- preavanja ekspanzije Sovjetskog Saveza. Prvi se put moglo zapoeti raskoljavanje komunistikog svijeta. Tito je zbog toga bio paen, pomagan i opratan svake krivice. Za samo nekoliko godina od najodanijeg i najsavjesnijeg saveznika (ne pukog satelita!) Sovjetskog Saveza, o Jugoslaviji su govorili kao o amerikom komunistikom savezniku.

Za ono to je Tito uinio trebalo je mnogo hrabrosti. Poglavito nekome tko je itavog ivota ostao dogmatski komunist, a do tada je njegova ideoloka rigidnost esto bila vezana s grubou i odbijanjem bilo kakvih kompromisa. Koa Popovi Titu daje predvodniku ulogu u zbivanjima, napominjui kako Tito u sluaju poraza vjerojatno ne bi ostao iv.27 Tito je, meutim, bio i jedini komunistiki voda koji je mogao i pomisliti na prekid s Moskvom. Poznati citat iz tajnoga Hruovljeva referata 1956. pokazuje kako je Staljin pogreno procjenjivao odnose u Jugoslaviji. Jednoga dana, kad sam stigao iz Kijeva u Moskvu, bio sam pozvan da pohodim Staljina, koji mi je, pokazujui kopiju pisma

1 Nenadovi, 104.

27

nedavno poslanog Titu, rekao: J este ^ itali ovo? Ne ekajui moj odgovor, izjavio je: Bit e dovoljno da maknem svojim malim prstom i Tita vie nee biti. On e pasti. 2S

Nakon tri godine sustavnog izazivanja Zapada, pomaganja gerile u Grkoj, otvorenog krenja suvereniteta Albanije, a s nejasnom potporom unutar zemlje, jugoslavenski je reim uao u sukob i sa svim susjednim zemljama narodne demokracije. Kako se na granici prema Grkoj koristilo oruje, a s Italijom i Austrijom nije bilo sporazuma o razgranienju, situacija je zapravo bila i vie nego zabrinjavajua. Jugoslavija je vjerojatno bila najizoliranija svjetska drava. Prikljuiti se Zapadu nije bilo mogue, jer bi takav korak u konanici doveo ne samo do nestanka socijalizma u Jugoslaviji nego i do pada Titova reima. Vlau opijeni Broz o tome nije niti razmiljao. Slino je elio i Istok. Kako Treeg svijeta tada jo nema, kada se otvore arhivi, bit e zanimljivo vidjeti to su razmiljali i gdje su izlaz vidjeli Tito i nekoliko njegovih najbliih suradnika. Zbivanja su, sasvim lako, mogla poprimiti i drukiji tijek.

U Titovom govoru na III. Kongresu jugoslavenskog Narodnog fronta imamo potvrdu otvoreno neprijateljskog i provokatorskog stava beogradske trockistike klike prema Sovjetskoj Uniji i zemljama narodne demokracije. U isto vrijeme imamo dokaz potpunog prijelaza ove klike u tabor zakletih neprijatelja Sovjetskog Saveza, demokracije, napretka i mira.28 29 pisao je o jugoslavenskom reimu u proljee 1949. Karei Pikovi za transki II Lavoratore. Iako se nije inilo posve izvjesnim da Sovjeti i njihovi sateliti konano ipak nee intervenirati, ini se da je tvrdnja Darka Bekia,( kako je izbijanje Korejskog rata spasilo Jugoslaviju

28 Banac, 1 19.29 (Hrvatski HDA dravni arhiv) CK SKH AGITPROP, 1949, 8-26 IV, 531. Citat je preuzet iz izvjea pisanju talijanskog tiska o Jugoslaviji 13. travnja 1949.

Beki, 160.

28

ipak ishitrena. Dok se ne otvore najvaniji arhivski fondovi, o ovome se moe spekulirati, ali sve je manje vjerojatno da su Sovjeti hrlili u vojnu konfrontaciju sa Zapadom. Za izbijanje rata u Koreji, misle neki povjesniari, najveu odgovornost ipak imaju korejski politiari, a Staljin samo posrednu.n Konanog odgovora, dakako, jo nema.

51 Halliday/Cummgs, 383-.W5.

29

AMERIKI KOMUNISTIKI SAVEZNIK: JUGOSLAVIJA OD 1949. DO 1955.

Jugoslavenski je reim i prije prekida sa Staljinom diskretno nastojao uspostaviti blie odnose sa Zapadom. Prvi su pokuaji ili preko vicarske i Njemake. Oprema za Institut za istraivanje strukture materije u Vini kod Beograda (poslije Institut nuklearnih nauka Boris Kidri), planiran od 1946, a izgraen 1948, dola je iz Njemake. Slini su instituti 1949. izgraeni u Ljubljani i Zagrebu. Oprema za te ustanove kupljena od 1948. do 1953. kotala je 35 milijuna dolara i ona nije dola iz zemalja Lagera. Pregovori o trgovini s Ujedinjenim Kraljevstvom, zapoeti 1947, dobili su novi zamah.'2 Prisiljen sasvim zbiljskom opasnou od gladi, Tito je uinio i prve vidljive poteze koji su trebali udobrovoljiti Zapad. Prestala je potpora grkim partizanima. Pozitivni su signali odaslani i u svezi s graninim problemima u Korukoj i Trstu. Iako je najtvrdoglavijim skepticima trebalo vie od godine da bi doista i povjerovali u prekid odnosa Beograda i Moskve, neki su ameriki politiari odmah uoili prednosti novonastale situacije na jugoistonom krilu Europe. Eisenhower je, kako je ve istaknuto, osobno upozorio Vijee za nacionalnu sigurnost (NSC) Bijele kue da sve moe biti ne istinski opis poloaja Jugoslavije, ve samo jedan iznimno podao trik. Ipak, general se uvjerio u pravo stanje i promijenio retoriku. CIA je, im se sabrala nakon oka Rezolucije, procijenila da je

Lampe, 174; Auty, 168; lanak Igora Alborghettija u tjedniku Globus od 25. veljae 2000. napisan prema radu u (Potter, laus, Miljani) Bulletin of Nuclear Scientists o jugoslavenskom nuklearnom programu.

30

Dean Acheson (1893-1971), dravni tajnik od 1949. do 195.?.Acheson je, uz Marshalla, l1'0 najsnanija linost Trumanova kabineta i jedan od najuspjenijih ministara vanjskih poslova SAD-a uope. Istaknuo se u stvaranju NATO saveza, izgradnji politike zapreavanja irenja komunizma, jaanja uloge Ujedinjenih nacija. Mislite li da je ijedan raniji predsjednik SAD-a uz sebe imao takva dva ovjeka kao to si ti i general Marshall?, napisao je Truman u pismu Achesonu. Unato tomu, kako se u vrijeme Achesonova mandata dogodio pad Kine i sovjetska detonacija atomske bombe 1949. mnogi su ga optuivali

raskid izmeu Tita i Kremlja najznaajniji dogaaj u meunarodnom komunistikom pokretu u 20 godina, ali i da se ne treba nadati da e ga slijediti drugi sateliti." Brojano velika i u gerilskom ratu stvorena vojska bila je nakon 28. lipnja 1948. vaan imbenik odvraanja sovjetskoga udara i argument Washingtonu da se brzo odlui pomoi dravi koja je ostala slijepo odana rigidnim komunistikim idejama, ali ipak neovisna o Moskvi. U studenom 1951. Eisenhower, tada glavni zapovjednik NATO snaga, za vrijeme europske turneje nastojao je polaskati i popraviti odnose izmeu nekih zemalja koje je obilazio. U dnevnik je napisao kako e problem europske sigurnosti rijeiti samo sjedinjene europske drave, koje bi, osim tadanjih lanica NATO-a ukljuile i Zapadnu Njemaku, vedsku, panjolsku i Jugoslaviju!" U tome je smislu i djelovao kada je razgovarao s talijanskim premijerom, demokraninom Al- cideom de Gasperijem i predloio izglaivanje nesporazuma s Jugoslavijom oko Trsta. Eisenhoweru je bilo vano ojaati juno krilo NATO-a i na svoju stranu pridobiti svakoga potencijalnog saveznika. Preko Italije, barem je tako govoreno Titu, a u sluaju napada na Jugoslaviju, ii e gotovo cjelokupna pomo Beogradu." De Gasperi nije bio impresioniran, a dijelovi republikanske stranke u SAD- u bili su bijesni. Ve je pomaganje socijalistikim vladama u Zapadnoj Europi bilo mnogo; ustupci Titu (iako je vojna pomo ve pristizala), shvaeni su kao provokacija.6

Titov prekid sa Staljinom bio je prvi udarac sovjetskom imperijalizmu. Njegov je primjer mogao postati model za druge zemlje u regiji, ali i neke u Aziji. Tako se u zapisniku s izvanrednog sastanka Odjela za Rusiju britanskog Eoreign

Barnes, 650.Vl I.ees, 107.

Bogeti, 127. Ovo je svakako Bilo tono. Iz talijanskih su zranih luka NATO-ovi zrakoplovi polijetali i za vrijeme Kosovskoga rata 1999.'6 Ambrose, 254-254.

32

Officea od 11. oujka 1949. navodi kako su i Beograd i Peking do neovisnosti doli bez pomoi Moskve. Tito i Mao vodili su oslobodilake ratove, njegovali kult linosti, pa su se Sovjeti s razlogom plaili da bi Mao mogao uiniti isto to je uinio Tito/7 John Cabot, nekadanji otpravnik poslova amerikog veleposlanstva u Beogradu i zbog svojih je jugoslavenskih iskustava bio imenovan generalnim konzulom u Sangaju, malo prije konanog poraza snaga Chiang Kai-sheka/8 Tamo je trebao ispitati kolike su nade za kineski titoizam. Cabot, koji se u Beogradu zalagao za realistiniji pristup Titu, vjerojatno je bio meu prvim amerikim diplomatima koji su, nakon preparacije u Jugoslaviji, odlazili u prave komunistike zemlje. S Titom ili Jugoslavijom usporeivani su i sjevernokorejski diktator Kim II Sung,v i vijetnamski voa Ho Chi Minh.40 Iako se utjecaj Josipa Broza na svjetski komunistiki pokret ne moe zanemariti, on nije naudio sovjetskom carstvu onoliko koliko su Amerikanci i ostali zapadni politiari prieljkivali. Isto tako, Josip Broz se daleko manje pribliio zapadnom bloku nego to se eljelo i nadalo potkraj etrdesetih. CIA je u kolovozu 1948. jasno napisala da ne treba oekivati da e Tito postati saveznik Zapada. Sovjeti su vjerojatno ipak bili najvei gubitnici.

Beograd je mjesecima po donoenju Rezolucije IB-a nastavio podupirati Sovjetski Savez na svakom vanjskopolitikom podruju. Propagandni udari na kapitalistiki svijet i SAD nisu postali manje otri. Isti ortodoksni pristup bio je vidljiv i u unutranjoj politici. Velikom broju jugoslavenskih komunista psiholoki je bilo iznimno teko preko noi prihvatiti sukob koji je izbio izmeu Staljina i Tita. Od 21.

r Boyle, 81. (F 0 3 7 1/77601/N2581/102.1/28, PRO.) liernkopf Tucker, .159.

Halliilav/Cuminus, .190.

1,1 Britannica, Vol. 8, (H6 Chi Minh).

33

do 28. srpnja 1948. odran je Peti kongres KPJ. Uz slike Tita ravnopravno su stajale i slike Staljina, Marxa i Engelsa. Izdanja Kominforma sa lancima prepunih uvreda i napada na Titov raun slobodno su cirkulirali meu delegatima, a sam Broz svoje je izlaganje, kako se navodi u knjizi Yugoslavia's Security Dilemmas, zavrio rijeima: ivio Staljin!.41 Duan Bilandi u svojoj novoj sintezi ne spominje usklik u Staljinovu ast, ali citira posljednju reenicu u kojoj Tito kae kako e i ubudue svojom nepokolebljivou i jedinstvom, svojom nepokolebljivom vjernou nauci Mar- xa-Engelsa-Lenjina-Staljina na djelu dokazati da ona nije skrenula s puta te nauke.42 Delegati su skandirali Titovo i Staljinovo ime i nema dokaza da je to bilo namjeteno.

Ameriki veleposlanik u Jugoslaviji od poetka 1950. do 1955, George Allan smatrao je da trenutno marksistika drava neovisna od Moskve koristi Slobodnom svijetu mnogo vie nego Jugoslavija povezana sa Zapadom.4 U najtajnijem izvjeu od 22. lipnja 1949. amerika je tajna sluba kategoriki tvrdila da Sovjeti nee napasti Beograd. Doskora e i gospodarski pritisak SSSR-a, koji e i sam osjetiti nedostatak jugoslavenskoga boksita, postati tek smetnja, ali ne i dovoljno snana poluga za ruenje Titove vlasti.44 Slino je bilo i razmiljanje iskazano u uvodniku The New York Herald Tribunea od 20. kolovoza 1949. Poetak gospodarske suradnje SAD i Jugoslavije, pisalo je u listu, daleko je od dobra i sigurna gospodarskog poteza. Ipak, u tom sluaju ulozi nisu ekonomski, to su ulozi visoke meunarodne politike. Amerika ne oekuje dobitak u obliku zahvalnosti ili iznenadnog skretanja u demokraciju. Dovoljno je ako Jugoslavija kao rezultat pomoi moe i

11 Lampe, 246; Singleton, 171; Rubinstein, 6.,J Bilandi 1999, 299.H Brands, 141-142, 165, 195. Barnes, 650.

34

dalje izraavati svoje nacionalistike tendencije.^5 Sa sadrajem ovakvih lanaka, koji su zapravo pokazivali minimum onoga to se od Beograda oekivalo, bio je upoznat i Odjel za agitaciju i propagandu (Agitprop) u Zagrebu. Zahtjevi Washingtona svakako nisu bili takvi da bi Jugoslavenima znaili nepremostivu potekou. Sovjetima su jasno pokazivali da e se uiniti sve ne bi li se iskoristla napuklina u Komunistikom svijetu, a ameriku javnost pozivali su na razumijevanje finesa diplomatske igre oko Balkana. Amerika diplomacija, tajne slube i dio medija oito su glede Jugoslavije bili u suglasju.

Jugoslavenski diplomati na slubi u Moskvi i svim zemljama Lagera nakon donoenja Rezolucije iznenada su se nali li neprijateljskim sredinama. Veleposlanstva su jedva mogla obavljati svoj posao, a slubenici su zastraivani, upadljivo uhoeni, poniavani. Salko Fei, otpravnik poslova i ef misije u Moskvi poslije povlaenja veleposlanika Vladimira Popovia,4fl traio je u rujnu 1948. posebne instrukcije kako odgovarati na iznimno uvredljive ponude za prelazak u sovjetski tabor, koje su mu upuivane za vrijeme primanja. Kako se ita u spisu iz Diplomatskoga arhiva Saveznog ministarstva za inostrane poslove, odgovoreno mu je kako ga u takvim sluajevima ne obvezuje nikakva diplomatska etiketa.47 Kada je u Moskvu doao Popoviev nasljednik, ambasador Karlo Mrazovi, nije bio pozvan poloiti vijenac na Lenjinov mauzolej 21. sijenja 1949. To je sutradan uinio sam. U ljeto iste godine savjetnik veleposlanstva Lazar Latinovi u slubenom je prijemu proveo samo dvije (sic!) minute. Nakon to su u zemljama Lagera provedena

,s UDA, Pond A(.I'I PROP 1949.,ft Vladimir Popovi ubrzo jc imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova. '.odine 1950. imenovan je veleposlanikom u Washingtonu.

Tripkovi, 1 12, 1 16; Ikki, 156.' Tripkovi, 1 12.

suenja titoistima i otkrivene nove injenice koje su teko inkriminirale Jugoslaviju, a Karlo Mrazovi, i sam prozvan tijekom suenja Laszlu Rajku u Budimpeti, vraen je u zemlju. Tek kada je postalo posve jasno da se Moskvi nee dokazati pravovjernost, korespondirajui s opom politikom Jugoslavije, i osoblje veleposlanstva prekida sa zajednikim izletima, ahovskim turnirima i otvara se sve vie zapadnim kolegama. Britanci i Amerikanci omoguili su im uporabu svoga ureda za tisak. Vjerojatno je i naglaeno srdano predavanje vjerodajnica novoga jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Popovia, ovjeka koji je zapravo istjeran iz Moskve, predsjedniku Harryju Trumanu, imalo odreeno simboliko znaenje.* 4 * Novi otpravnik poslova FNRJ u Moskvi Dragoje uri sprijateljio se tijekom 1952. s amerikim veleposlanikom Georgom Kennanom.49 Prijateljski kontakti nisu mogli trajati dugo, jer je Kennan nakon izjave da ga prilike u SSSR-u podsjeaju na atmosferu iz 1941, kada su ga internirali nacisti i zabranili bilo kakav kontakt s obinim graanima, proglaen nepoeljnom osobom na prostoru Sovjetskog Saveza i protjeran;"

Tih je godina Sovjetski Savez gubio bitku oko Jugoslavije na svim razinama. Potpuna gospodarska blokada i politika izolacija nisu donosile rezultate. U meunarodnim forumima, posebice Ujedinjenim narodima, Jugoslavija je postala sve aktivnija i uspjenija. Govor Edvarda Kardelja u New Yorku 1949, u kojem je izravno napao sovjetsku politiku prema Jugoslaviji, oznaio je poetak aktivne uloge beogradske diplomacije u meunarodnim tijelima. Kanadski diplomat Lester Peterson tada je Kardelju rekao kako e, odlui li se moda pridruiti komunistikom pokretu, postati komunist jugoslavenskoga tipa. Kardeljev govor u

,H lie ki, 156.4 Tripkovi, 116.,(l Bohlcn, 500.

.36

UN- 1 1 bio je i jedna od najranijih javnih demonstracija nove jugoslavenske politike/1 U listopadu 1949. Andrej Visinski, sovjetski vanjskoposlovnjak, pokuao je blokirati izbor Jugoslavije u Vijee sigurnosti.52 Sovjetski Savez izraava punu odlunost da Jugoslavija ne treba, ne moe i nee biti razmatrana kao predstavnik istonoeuropskih zemalja i da e uvoenje Jugoslavije u Vijee sigurnosti od delegacije Sovjetskoga Saveza biti smatrano novim krenjem Povelje koje podriva same temelje suradnje u Ujedinjenim narodima. Ameriki predstavnik Viinskom je odgovorio rijeima: Jugoslavija je istonoeuropska, slavenska, komunistika. Jedina stvar koja nedostaje jest dominacija Kremlja, koja se u Povelji UN-a ili bilo kojem drugom ugovoru ne spominje kao uvjet za lanstvo u Vijeu sigurnosti.5' Bez obzira gdje se Jugoslavija geografski nalazila, politiki je bilo sasvim jasno da ona ne pripada Istoku, a ne moe se prikljuiti ni Zapadu. Jedina mogunost bila je pronai zemlje koje su bile u slinoj poziciji. Koincidencija da su i Jugoslavija i Indija u Vijeu sigurnosti UN-a esto glasovale slino, dvije je zemlje uinila partnerima, iako se tada jo ne razmilja o nesvrstanosti. Ujedinjeni narodi postali su odlian forum za propagiranje jugoslavenske politike i uspostavljanje dodira s novim dravama Afrike i Azije. Upravo je tako zaeto prijateljstvo s Indijom, Burmom, Egiptom, Etiopijom i Ganom. Maloj zemlji ambicioznoga voe UN je bio idealno mjesto za senzibiliziranje svjetskoga javnog mnijenja.

Jugoslavenski strateki poloaj dao je svemu novu dimenziju. Ameriki generali predviali su da Jugoslavija kao saveznik, ili barem neutralna sila, znatno olakava strateku situaciju prema Austriji, Italiji ili Grkoj. Jugoslavija bi takoer, s iznimkom u tom sluaju izolirane Albanije, So- * 55

51 Rubinstein, 15; licki, 84-85. s- Uissold, 225.55 Rubinstein, 20.

37

vjetima zatvorila Jadran i Sredozemlje. Da, gospodine (...) vojska takve veliine na naoj strani bila bi od osjetne pomoi, rekao je o Jugoslavenskoj armiji Omar Bradly, ef zajednikoga stoera amerike vojske.54 Pregovori o vojnoj suradnji zapoeli su sondiranjem Vladimira Velebita u kasnu jesen 1950. Potom je u Washington u tajni posjet, a pod izgovorom da ide posjetiti prijatelja Vladimira Popovia, veleposlanika, na poetku 1951. doputovao naelnik Generaltaba Jugoslavenske armije Koa Popovi i general-pu- kovnik Kilibarda.55 Unato tekim pregovorima i pritisku generala Bedela Smitha i Allena Dullesa, Popovi, koji je Ameriku doivio kao veliko otrenjenje, dinamino, demokratsko i tehnoloki savreno drutvo, uspio je dogovoriti zadovoljavajuu pomo.

Jugoslavenska je armija (ime u JNA promijenila je 22. prosinca 1951) od 1948. pa do 1951. stagnirala u svakom pogledu. Prije sklapanja sporazuma general J. Lawton Collins, ef zdruenog stoera SAD-a, u blizini Banjaluke promatrao je vojnu vjebu koja ga je, tvrdili su jugoslavenski izvori, zadivila. Na temelju sklopljena sporazuma, Military Assistance Pacta (MAP), 14. listopada 1951, koji je trebao biti na snazi punih 28 godina, Jugoslavija je ukljuena u Mutual Defense Aid Program (MDAP). Najvie opreme primile su jedinice kopnene vojske. Zrakoplovstvo, koje ranije praktiki jedva da je postojalo, zahvaljujui opremi, letjelicama i obuci letaa u Sjedinjenim Dravama, Njemakoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj i Nizozemskoj, postalo je respektabilna snaga. Posebnu su vanost imali

Vl Brands, 176.O tijeku samoinicijativno poduzetih pregovora potkraj 1950, sastanku kod Tita na

samom kraju studenog ili poetkom prosinca i povratku u Washington, V. Velebit dao je poneto razliite izjave Darku Bekiu (ija je knjiga tiskana 1988) i Aleksandru Nenado- viu, koji ne navodi kada je s Velebitom razgovarat), ali je to moralo biti do jeseni 1988, kako stoji u predgovoru Razgovora s Koom.

Beki, 252; Nenadovi, 115, 114.

5

1953. dobavljeni mlazni zrakoplovi, 25 letjelica tipa T-33A i 167 komada F-84G. Njihov dolazak na sredinji vojni aerodrom Batajnica kod Beograda dobio je veliki publicitet. Najmanje je profitirala mornarica, iako su i njoj isporuene protupodmornike i protubrodske mine, topniko oruje manjeg kalibra, mitraljezi, radari i elektronika oprema. Za primanje materijala odreeno je nekoliko pravaca i sredita. Najvei ih je broj bio u Hrvatskoj. Tako je teko oruje dopremano morem do rijeke luke. Automobilska tehnika baza stvorena je u Prekom kod Zagreba, a inenjerijska i komunikacijska oprema, prije preusmjeravanja u Zagreb, stizala je u Solin. U Vranjicu je oformljena prihvatna baza za mornariku tehniku pomo. Uz Panevo u Vojvodini i Batajnicu kod Beograda, prvi zrakoplovi (transporteri tipa C-47, ali i mlanjaci) dopremani su i u vojni dio zrane luke Pleso. Teko topnitvo trebalo se skupljati u Hadiima kod Sarajeva, ali je zbog nemogunosti transportiranja uskotra- nom prugom od Ploa preusmjeravano u Ljubljanu. Iako velik dio materijala nije bio najsuvremeniji, za vrijeme njegove dostave jugoslavenske su oruane snage doivjele najvei rast. Ameriki asnici, koji su bili dio Military Assistance Group, pomogli su u konanoj preobrazbi Jugoslavenske narodne armije od gerilske do regularne vojske. Nemjerljiv je prinos MADP-a u podizanju tehnike kulture JNA, utjecaju na ustroj i doktrinu obrane.5*

Veliki problem u uporabi dobivena materijala bile su deklaracije na engleskom jeziku. Kako ih je neznatni broj asnika bio kadar razumjeti, uvedeni su brzi teajevi.56 57

56 Dimitrijevi, 21-31.Major JNA Branko Kuzik (1923) autoru je priao kako se poetkom 1950. nalazio u

Oficirskoj koli veze u kofjoj Loki. Engleski jezik predavao im je jedan slovenski civil, koji nije poznavao elektroniku i elektrotehniku. Kako je cilj nastave hio upoznati se s funkcioniranjem ureaja, nastavnik hi davao mogue prijevode rijei, pa hi se zajedniki nastojalo odgonetnuti struno znaenje termina.

Iz straha od mogueg napada Sovjeta, velik dio stratekih industrijskih postrojenja premjetan je u unutranjost zemlje. Kod Makarske i Han Pijeska u Bosni i Hercegovini izgraena su atomska sklonita za vojni i dravni vrh. Spekuliralo se i s obnavljanjem Panonskoga mora: potapanju Vojvodine, kako Sovjeti ne bi mogli prodrijeti prema unutranjosti!

U samo dvije godine, od 1952. do 1953, vrijednost amerike vojne pomoi Jugoslaviji iznosila je 296 milijuna dolara. Ukupna planirana pomo trebala je imati protuvrijednost 746,5 milijuna dolara.58 Prema podacima Operacijskoga plana za Jugoslaviju, kojega je izradio Operations Coordinatig Board, Jugoslavija je do 1957. od Sjedinjenih Drava dobila dvjesto mlaznih zrakoplova, osam manjih brodova, veliki broj tenkova, vozila i ostale opreme59

Tito je, ako je vjerovati sjeanjima Koe Popovia, neko vrijeme poslije prekida sa Sovjetima 1948. bio spreman ii dosta daleko prema Zapadu. Prilikom razgovora s Guy Molletom, francuskim predsjednikom vlade, nagovijestio je kako bi Jugoslavija mogla ui i u Europsku obrambenu zajednicu (European Defence Community) i tako se otvoriti prema NATO-u. Popovi je tada, navodno, prekinuo Titov monolog tvrdnjom da zemlja treba ostati neovisna. Ukoliko je rije o istom razgovoru koji je na temelju arhivskoga gradiva Kabineta Marala Jugoslavije od 26. oujka 1952. rekonstruirao Darko Beki, onda Koina sjeanja nisu posve tona. Beki pie kako je tada Mollet bio tek ef socijalistike stranke, a Tita je podupirao u neprikljuivanju Atlantskom paktu. Beki nije naveo da se razgovaralo o drugim

Nakon kolovanja rasporeen je u Varadin. Sjea se dolaska amerikih asnika koji su obilazili jedinice i provjeravali kako se dostavljena oprema koristi u postojbama. Dobro se sjea i njihove zauenosti kada su otkrili da je svako dostavljeno vozilo bilo garairano.

Interview autoru, veljaa 2000.Dimitrijevi, 2 1.

S9 FIUJS/1960A'ol. X/ok. 158/427.

4 0

vojnim strukturama.60 Tito je jo u travnju 1954, nakon povratka iz slubenoga posjeta Ankari, na zboru u Beogradu pojasnio kako bi u sluaju prerastanja EDC-a u zajednicu sa irom osnovom od iskljuivo vojne, koja bi bila posveena ouvanju mira na kontinentu i rjeavanju potekoa koje postoje u mnogim zemljama, Jugoslavija bila spremna uzeti uea u njoj.61

Kako od ulaska u Europsku obrambenu zajednicu ipak nije bilo nita, a postajanje punopravnim lanom Atlantskog pakta nije dolazilo u obzir, Jugoslavija se sa zapadnim vojnim strukturama povezala posredno. Nakon uspjenih pregovora u prvoj polovici 1954. ve dobri odnosi s dvjema lanicama NATO-a, Grkom i Turskom, kulminirali su sklapanjem vojnog dijela ve ranije sklopljenog Balkanskoga pakta. Sporazum o suradnji, saveznitvu i meusobnoj pomoi potpisan je na Bledu 9. kolovoza. Bio je to prvi vojni savez izmeu zemalja s razliitim socijalnim i politikim sustavom u modernoj povijesti62 Jugoslaveni su, unato prethodno danom pristanku, ipak uspjeli nametnuti toku po kojoj e ui u rat samo budu li Grka ili Turska izravno napadnute. Time je izbjegnuto potpuno posredno vezanje uz NATO-pakt. Svakako da je potpisivanje toga vojnog sporazuma, kao i rjeavanje transkoga pitanja, dovelo do poboljanja politikih odnosa Beograda sa Zapadom. Zapravo, i prije nego se krenulo u blie povezivanje s Ankarom i Atenom, te su dvije lanice NATO-a bile obvezne dobiti barem naelni pristanak Rima za dogovore s Beogradom.

Transki je problem najvie optereivao odnose Jugoslavije i Italije, ali i odnose sa cijelom Zapadnom Europom. Sjedinjene Amerike Drave bile su osobito zainteresirane za to bre rjeavanje toga spora, strahujui od mogueg

Wl Ueki, 37.1; Ncnadovi, 1 IS, I 19.61 Birki, 606, 607.62 Isto, 493 ; Mates, 256.

41

nepovoljnog razvoja dogaaja na talijanskoj politikoj sceni. Naime, od 1948, kada je amerika financijska potpora i djelatnost CIA-e odluila izbore u korist demokrana, utjecaj amerikih tajnih slubi na talijanska zbivanja nije prestajao. tovie, od imenovanja Clare Boothe Luce za veleposlanicu u Rimu 1951. zapoela je najambicioznija tajna akcija CIA-e u nekoj europskoj zemlji. Ve 1953. ona je shvatila kako nerijeeno pitanje Trsta uzrokuje zastoj u talijanskoj politici uope i teti ugledu talijanskih proame- rikih stranaka. Po njezinu sudu Italija je polako, ali sigurno klizila prema Kremlju.^ Bilo je to vrijeme prosvjeda i demonstracija s obiju strana Jadrana. Demokranin De Gasperi, a zatim i njegov nasljednik na premijerskoj dunosti Giuseppe Pella, podupirali su demonstracije kao sredstvo pritiska. U Jugoslaviji se takoer demonstriralo i napadala ne samo Italija nego i Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Stoga su sve strane nastojale povoljno zavriti pregovore zapoete potkraj 1953. u Londonu. Vjerojatno je i poetak normalizacije odnosa Beograda s Moskvom bio dodatni argument da se do dogovora to prije doe. Titu je ve ranije postalo jasno da se Zapad nikada nee odrei najveega sjevernoja- dranskog grada. Londonski Memorandum o sporazumu potpisan je 5. listopada 1954. U njegovu donoenju vanu je ulogu imao Vladimir Velebit, tada veleposlanik FNRJ u Londonu.

Zona A, koja je ukljuivala grad Trst i bila pod upravom anglo-amerikih snaga, umanjena za 11,5 etvornih kilometara i tri tisue Slovenaca, dodijeljena je Italiji. Cijela Zona B i dodatnih 20 milijuna dolara nagrade pripali su Jugoslaviji. (Bio je to novac za izgradnju luke u Kopru.) Iako je zbog ovakve podjele s jugoslavenske strane bilo negodovanja, potpisani sporazumi ipak nisu bili posve nepravedni.

42

Hrvati su u podjeli svakako proli najbolje. Spor oko STT^a ipak nije znatno opteretio gospodarske odnose dvaju zemalja. Ba kao i tijekom kasnijega prekida punih diplomatskih odnosa sa Saveznom Republikom Njemakom, prema koliini uvezene i izvezene robe Italija je stalno bila drugi ili trei trgovinski partner.64

Tito, koji je na Zapadu do pedesetih doivljavan kao komunistiki diktator koji ugnjetava vlastito stanovnitvo, postao je tako korisni ameriki saveznik. U kratku je roku iskoristio prednosti svoga poloaja, koji je postao udobniji nakon Staljinove smrti 1953. Materijalna pomo koju je Jugoslavija pedesetih godina primala, pie Arthur Schlesin- ger, bila je vea nego cjelokupna pomo koju su SAD upuivale svim zemljama Latinske Amerike i od 1949. do 1955. iznosila je 1,2 milijarde dolara.65 Za graane FNRJ koristi su bile vrlo brojne. Tito je pozvan u dug posjet Ujedinjenom Kraljevstvu, poela je kulturna suradnja. Jugoslaviju su posjeivali brojni poznati politiari, kulturni djelatnici. Eisenhowerov veleposlanik u Beogradu James Riddleberger izjavio je kako je Trumanova odluka da pomogne Titu bila jedna od najhrabrijih odluka koje je Truman uinio.66

Prve glasine o popravljanju odnosa Beograda i Moskve javile su se jo za Staljinova ivota. Vladimir Popovi je 20. lipnja 1952. iz Washingtona javio u Beograd kako je jedan sovjetski diplomat norvekom kolegi rekao da e sovjetski i jugoslavenski komunisti uskoro prijateljski stisnuti kao drug drugu, ruku. Sovjeti su ublaili napade, ali sve dok je Staljin bio iv, zbog osobne dimenzije sukoba, pravih poboljanja nije moglo biti. Meutim, ve 5. oujka 1953. jugoslavenska je delegacija pozvana pribivati pogrebu so- 6

6" Mates, 91.^ Schlesinger, 164; Campbell, 2H. Tu bi tvrdnju svakako valjalo provjeriti! Lees, 72.

43

vjetskoga voe/7 Ameriki diplomati u Beogradu bili su svjesni da e do normalizacije odnosa doi uskoro i da ona nee ukljuivati samo ustupke sa sovjetske strane. Molotov je 6. lipnja 1953. jugoslavenskom otpravniku poslova Dra- goju uriu priopio da je dolo vrijeme za slanje veleposlanika u Beograd i kako se nada da e Vasilij Aleksejevi Valjkov dobiti agreman Titove vlade. Beograd je svakako bio ugodno iznenaen tako brzim imenovanjem biveg veleposlanika u Den Haagu i tadanjega naelnika za Balkan u sovjetskom ministarstvu vanjskih poslova. Svejedno, ma koliko da je prekid izolacije s Istoka bio poeljan zbog gospodarskih, sigurnosnih i ideolokih razloga, Tito nije elio ugroziti odline odnose sa Zapadom. Zato je Dobri- voje Vidi u Moskvu poslan tek u listopadu.68 Meutim, upravo potkraj 1953. dolazi do novog zastoja u normalizaciji, a Valjkov je u oujku 1954. pozvan u Moskvu na konzultacije. I jedna i druga strana smatrale su da je na onom drugom da uini odluni korak. Takvo stanje povlaenja ueta potrajalo je sve dok se nije vidjelo koja e struja u borbi za prevlast u Kremlju prevladati. Konano, jugoslavenska tvrdoglavost, rjeavanje transkoga problema i potpisivanje Balkanskog pakta, kao i Titove izjave o Europskoj obrambenoj zajednici, silile su Sovjete da preuzmu inicijativu u zatopljavanju.69 Od rujna 1954. u sovjetskom i tisku zemalja Lagera (osim Albanije) lanci o Jugoslaviji vie nisu negativno intonirani. Uskoro su zapoeli i gospodarski razgovori.

Novo poglavlje u jugoslavenskoj vanjskoj politici, a tako i odnosu s Washingtonom, poelo je poslije 26. svibnja 1955. Nikita Sergejevi Hruov, kao prvi sekretar CK 6

6 Tripknvi, 1 16.6H Isto, 1 19. 120. w Pelikan, 1 Vi 142.

44

KPSS i lan Prezidija Vrhovnog sovjeta i Nikolaj A. Bulga- njin, predsjednik Ministarskoga savjeta, na elu brojne i visoke delegacije, posjetili su Jugoslaviju. Nikita Hruov po slijetanju u beogradsku zranu luku odrao je govor, u kojem je za sve to se dogodilo izmeu bratskih naroda optuio Beriju, bivega efa tajne policije. Tito je govor sluao pozorno, neprozirna lica, drei se vrlo formalno. ak nije ni zatraio da se izreeno prevede, a jo je manje poelio zagrliti i poljubiti komunistikoga suborca. Sovjetska Kanossa zavrila je potpisivanjem Beogradske deklaracije, koja je zapravo bila komunike izmeu dviju vlada (a ne partija!). Tamo je, izmeu ostalog, naglaeno potovanje suverenosti, nezavisnosti, integriteta i ravnopravnosti medu dravama u uzajamnim odnosima i odnosima sa drugim dravama; priznavanje i razvijanje miroljubive koegzistencije meu narodima, bez obzira na ideoloke razlike i razlike u drutvenom ureenju...70 Iako nevoljko, Sovjeti su priznali da postoje razliiti putovi u socijalizam.

Miunovi, 52f>.

POKUAJ REFORME: RADNIKO SAMOUPRAVLJANJE U JUGOSLAVIJI 1955-1963.

Moa Pijade i Edvard Kardelj bili su glavni autori Temeljnog zakona, 115 lanaka koji su usvajanjem 13. sijenja 1953. dopunili i izmijenili Ustav FNRJ. Veina od 139 lanaka prvoga poslijeratnoga temeljnoga zakona, koji je Ustavotvorna skuptina jednoglasno usvojila 1946, povean je nizom lanaka koji su jasno pokazali odstupanje od dotadanjega sovjetskog modela. Deset godina kasnije, 1963. godine, Kardelj je pripremio tekst jo liberalnijeg Ustava, kojim je FNRJ postala SFRJ, a ovlasti su federalne vlade i SKJ smanjene. U tom je ustavu zakljueno kako je vrijeme socijalistike izgradnje zavreno.71 Kasnije zapoeta gospodarska reforma (1965), koja se zasnivala na novom Ustavu, bila je najambiciozniji pokuaj trino orijentiranih promjena poduzetih u cijelom komunistikom svijetu prije 1989.72 Reformi su prethodile dvije zakonske dopune donesene 1958. i 1961, koje naglaavaju suprotnosti izmeu reformski raspoloenih politiara i politiara sklonih centralizaciji.

Razdoblje omeeno tim dvama zakonskim tekstovima moglo bi se, imajui na umu stalne napetosti i fluidne odnose unutar Jugoslavije, barem na povrini, smatrati uspjenim i stabilnim. Industrijski je rast bio najvii u jugoslavenskoj povijesti i jedan od najviih u svijetu.7' Otvoreno je dva milijuna novih radnih mjesta, a politika tri D

[' l ampe, 256-257; liilaikti, 2 17. " I.ampc, 26 I, 28 1.' Singleton, 145; 15iland/.ie 255.

46

deetatizacije, demokratizacije i debirokratizacije unato brojnim preprekama, davala je prve rezultate.

Na VII. kongresu Saveza komunista Jugoslavije u Ljubljani 1958. jasno je reeno da iskljuivi nadzor nad gospodarstvom i svim dijelovima drutvenog ivota od strane dravne administracije vodi centralizaciji moi i pretvara dravnu upravu u silu iznad i izvan drutva. Takvu je praksu valjalo zaustaviti. Jugoslavenski je cilj, zapisano je u dokumentima Kongresa, bio ubrzati proces stvaranja socijalistike demokracije. Vlada se trebala transformirati od one koja vlada u ime radnih ljudi u vladu radnika. U programu Saveza komunista Jugoslavije, kako se KPJ nazivala od VI. kongresa u Zagrebu 1952, trailo se ouvanje neovisnosti i punog suvereniteta. Ni jedna svjetska zemlja, ma kako snana i velika, nema pravo nametati svoja rjeenja i ideje drugoj, manje bogatoj. Isto vrijedi i za socijalistika drutva. Glavna formula u meunarodnim odnosima treba biti puna jednakost i vlastiti interes, uz razumijevanje potreba drugih. Politika koja je utemeljena na istoj sili i snazi poveavala je nepovjerenje, gospodarske razlike, utrku u naoruanju i vodila do razliitih vojnih saveza, koji su autarkiko zatvarali pojedina podruja. Dva suprotstavljena bloka to ugroavaju mir, trebala bi nestati u modernom svijetu. Aktivna miroljubiva koegzistencija, politika nesvrstavanja, postala je jugoslavenski put. Zemlje s razliitim sustavima mogu ivjeti jedna uz drugu tako dugo dok su njihovi bilateralni odnosi poteni i bez ucjenjivanja. Raspad kolonijalnih carstava i proglaavanje neovisnosti mnogih azijskih i afrikih naroda nije te zemlje dovelo do stupnja istinski neovisnih zemalja. Njihova gospodarska ovisnost prema bivim metropolama vodi do politike neravnopravnosti. Uloga Organizacije ujedinjenih naroda treba ojaati, isticalo se u materijalu SKJ. Male i siromane zemlje, ukoliko se ujedine, mogu popraviti svoj poloaj u podijeljenu svijetu. Program je naglaavao kako su glavni sukobi u suvremenom svijetu izmeu socija

47

lizma i kapitalizma-imperijalizma. Iako su snage mira, dakle socijalistike, u stalnom porastu, najradikalniji imperijalistiki krugovi i dalje planiraju obnoviti hegemoniju. Sovjetski Savez jedina je zemlja implicitno spomenuta u novom partijskom programu. Staljinovi potezi iz 1948. bili su krivi, antidemokratski, a za cilj su imali uspostavu sovjetske hegemonije nad Jugoslavijom. Svejedno, u Programu SKJ iz 1958. navedeno je kako je potpisivanje Varavskoga ugovora 1955. bila normalna reakcija na ponovno naoruava- nje Njemake i jaanje NATO-a.74

Rast industrije i rudarstva ostao je za gospodarstvenike i nadalje od prvorazrednoga interesa. Zahvaljujui kreditima i gospodarskoj pomoi sa Zapada, tijekom razdoblja industrijalizacije bilo je mogue podnositi veliki trgovinski deficit.7' Prosjeni godinji rast industrijske proizvodnje od 1952. do 1959. bio je 13 posto, a 1958/1959. dosegnuo je ak 17,6 posto.76 Na ulicama gradova bilo je daleko vie automobila, ivotni je standard porastao. Obrazovne su i intelektualne slobode poveane, urbana kultura postaje sve dominantnija. Promjene su bile vidljive i u radu republikih parlamenata. Iako su bili daleko od slobodnih i demokratskih institucija, vie se nisu mogli smatrati klasinim propagandnim govornicama. Tvrd neprijateljski odnos prema svim crkvenim zajednicama od poetka ezdesetih poneto je ublaen. Ta je promjena bila najvidljivija u odnosu na Katoliku crkvu. Sve vie je jugoslavenskih graana dobivalo dozvolu za odlazak na rad u inozemstvo, a vize za strance uglavnom su ukinute do 1957.77

Meutim, dva zakonska paketa koja su donesena 1958. i 1961. godine samo su dijelom liberalizirala odnose u gos

'* Program SKJ, 75-89.Singleton, 175.Bilamli 1999,412.Lampi*, 261; Singleton, 204.

48

podarstvu. Liberalni trend prema debirokratizaciji i masov- nijem sudjelovanju u upravljanju kod dijela dunosnika i javnosti doivljen je kao trend prema totalnoj destrukciji. Za bru decentralizaciju, preraspodjelu dohotka i protiv dalje integracije gospodarstva bile su Slovenija i Hrvatska, dvije razvijene republike. U suprotnom taboru zagovornika sredinjeg planiranja, bili su manje razvijeni dijelovi drave.78 Dramatian pad rasta proizvodnje nastupio je ve 1960. Industrijski je rast tada iznosio samo 7%. Neoekivana recesija zaotrila je sukobe izmeu dva tabora jugoslavenskih rukovodilaca. Rjeavanje nesuglasica odgoeno je za drugi dio ezdesetih. Unato unisonom deklarativnom izjanjavanju za reforme, drava je i nadalje ostala glavni gospodarski imbenik. Ona je nadzirala sve prihode, a uglavnom su samo lanovi SK mogli doi na kljune poloaje. Neprestani ustupci sreditima politike moi koji su bili neskloni proklamiranoj i zamiljenoj perestrojki, jasno su pokazali koliko je veliki raskorak izmeu glasnosti i djelatne reforme drutvenog sustava.

Osim nastojanja ostvarenja gospodarske neovisnosti, dravno i partijsko rukovodstvo nastojalo je ouvati snanu vojnu silu. Poetkom ezdesetih JNA je bila trea vojska Europe. Neposredno po zavretku Drugoga svjetskoga rata bila je prva po veliini iza Crvene armije. Vojska od petsto tisua vojnika 1955. i jo uvijek respektabilnih tristo tisua nakon 1957,79 imala je nedvojben politiki utjecaj. asniki zbor, ba kao i tajnu policiju, koja je u to doba politiki jo jaa od JNA, inilo je, prema zapadnim izvorima, 80 posto Srba. Jugoslavenski izvori spominjali su 70 posto.80 U Udbu su od njezina osnutka (1944) primani najtvri i najortodok- sniji kadrovi to e stvoriti strukturu koja se nije nadzirala.

[H Vucinich, 265.Lampe, 264.

Wl Milivojcvic, 19, 4X.

49

Nedvojbeno je utvreno da je Udba tih godina prislukivala niz jugoslavenskih politiara i lanova njihovih obitelji. Optube da je prislukivan bio i sam Tito nisu dokazane.

ezdesetih je godina Srba u ukupnom postotku stanovnitva bilo 40,08 posto, ali su inili ak 51,77 posto svih lanova Partije. Crnogorski udio u stanovnitvu bio je 2,77 posto, ali su u partijskom lanstvu bili natprosjeno zastupljeni sa 6,31 posto lanova. Slovenci i Hrvati imali su manji broj lanova u jedinoj stranci u odnosu na broj stanovnika. Slovenaca je bilo 8,57 posto, a u Partiji ukupno 6,74 posto, dok su Hrvati imali 23,15 posto stanovnitva i tek 18,13 posto lanova Partije.*1 Kako je gotovo apsolutno pravilo bilo da samo lanovi SKJ mogu napredovati u dravnoj hijerarhiji, a da je za asnike lanstvo bilo obvezatno, ove se brojke mnogo jasnije itaju.

ezdesetih je godina Jugoslaviji najbolje pristajao, istie Duan Bilandi, naziv cvatue zemlje u raspadanju.*2 Tito je od 14. do 16. oujka 1962. sazvao proirenu sjednicu Izvrnog komiteta Centralnog komiteta SKJ. Za Makedonca Lazara Kolievskog bila je to sjednica munija nego to je bila ona 1948. Tito nije vidio nikakve perspektive iz ovoga sastanka, pa je i u dva navrata najavio povlaenje s funkcija. Iz rasprave su bile posve vidljive razlike zagovornika decentralizacije i onih koji nisu mogli vjerovati da je stanje tako teko. Vie je puta ponovljeno kako jedinstva nema, kako vlada Federacije izgleda poput sastanka predstavnika pojedinih republika. Na sastancima SIV-a samo se gleda da se (Federacija, op. a.) to vie oerupa i kao da je ona Maralov plan pa gledaj da ugrabi to vie, diskutirao je savezni tajnik za unutranje poslove Svetislav Stefa- novi. Potekoe su bile na relaciji razvijeni-nerazvijeni, trite-plan, i centralizacija-docentralizacija i dogmati pre-

Hl Vunich, 256.H1 Bilandi 1999, 416.

50

ma liberalno orijentiranim politiarima. U pozadini svega bile su nacionalne trzavice. Unato oito golemim razlikama unutar rukovodstva, jugoslavenski se model nije bitno mijenjao. Zaista zadivljuje kako su se dugo u povoljnim okolnostima, a hladnoratovsko okruje za FNRJ je to bilo, brojni problemi mogli potiskivati, parcijalno rjeavati i drati u tajnosti. Dodue, moda za CIA-u nije ba sve to se zbivalo na ovoj sjednici IK CK SKJ ostalo tajno. Bit e zanimljivo otkriti je li poneto s toga ili slinih sastanaka procurilo. Sjedinjene su Drave, kao i itav svijet, uli Titov govor u Splitu u svibnju 1962, iz kojega je izbijala jasna doza beznaa. Iznenaujue nikako nisu mogle biti nacionalne suprotnosti i njih su ameriki dunosnici bili posve svjesni.

Potekoe u samom vrhu jugoslavenske drave sve su se tee rjeavale, ali su se i nadalje uspjeno skrivale. Velikim dijelom to je bilo mogue zbog totalitarnoga naina upravljanja zemljom i vjetine odravanja na vlasti njezina apsolutnog gospodara, marala Tita.

51

STVARAOCI VANJSKE POLITIKE 1955-1963. JUGOSLAVENSKI JAKI OVJEK I NJEGOVI

DIPLOMATI

Sredinja politika linost jugoslavenske drave od 1945. do 1980. bio je Josip Broz Tito. Tito je odluivao u svakoj vanijoj situaciji, suprotstavljajui se bilo kakvu oporbenom djelovanju u maniri nasljednog vladara. Bio je sklon centralizmu, ali se nije suprotstavljao odreenim federalistikim nastojanjima.** Bio je predsjednik Republike od 1953, kada je taj poloaj stvoren, a do 1963. obnaao je i dunosti predsjednika Saveznog izvrnog vijea. Do smrti je bio glavni tajnik Saveza komunista Jugoslavije i vrhovni zapovjednik JNA.84 Maralski in, jedini u povijesti jugoslavenskih oruanih snaga, Brozu je dodijeljen 1943. Miljenje je nekih strunjaka da je upravo poloaj efa vojske Brozu davao najveu mo. Njegov je neupitni autoritet imao razmjerno jasnu potporu velikoga dijela stanovnitva, a kult linosti, koncentracija moi i ranije pokazane sposobnosti dali su mu poloaj osobe iznad svakodnevnih politikih borbi.

John Foster Dulles, dravni tajnik SAD i George F. Kennan, ameriki veleposlanik u Beogradu od 1961. do 1963, koji su se vanjskom politikom bavili previe dugo, a da bi ih puko ozraje nekoga susreta moglo impresionirati, bili su zadivljeni osobnou marala Tita.85 Dulles je svoj susret 1955. opisao kao oaravajui, dodajui da je dan

H- Bilani 1999, 227. 1 Milivojcvi, 16.

Brands, 20d.

52

na Brijunima bio jedan od najzanimljivijih koje je ikada doivio.86 Nakon prvoga slubenog razgovora u svojstvu veleposlanika, George F. Kennan je napisao da su Titovi savjetnici prema njemu gajili osjeaje duboke privrenosti i divljenja, smatrajui da bi svatko trebao u njemu vidjeti osobine koje oni vide, dijeliti dio njihova potovanja87 Kennan je zakljuio da Tito ima temperament roenog vojskovoe, sa svim pripadajuim vrlinama i manama. On posjeduje izvanredan pragmatini politiki um, ne previe filozofski, ali izuzetno razborit i realistian88 89 Kennan je jugoslavenskog predsjednika doivio kao vrlo ljudsku figuru, koja nije prepredena, previe sumnjiava, pa ni previe okrutna, iako je bio svjestan da je u obraunu s neprijateljem bio sposoban i na bezosjeajnu okrutnost.84 Slino je i u razgovoru s predsjednikom Trumanom napomenuo prvi ameriki veleposlanik akreditiran u novoj Jugoslaviji Richard W. Patterson. On Broza 1945. opisuje kao dinamina, gostoljubivog, vojnog genija, koji razumije samo silu i akciju. Maral Tito igra teku partiju aha i nije ga lako nadigrati, napisao je u pismu Cyrusu Chingu u rujnu 1946.90 Suprotno Dullesu i Kennanu, bivi dravni tajnik SAD u Trumanovoj administraciji, Dean Acheson, nazivao je Tita diktatorom, koji je nezainteresiran da ga se uope smatra demokratom.91 Titova se osobnost esto navodi kao vaan imbenik u stvaranju jugoslavenske vanjske i unutranje politike. im je dolo do otvorena sukoba sa Staljinom 1948, tadanji savjetnik u amerikom veleposlanstvu u Beogradu Robert Reams veliki je dio sukoba pripisao Ti

86 FRUS/195.5-1957/698, 705.r FRUS/1961-1963/195.88 Isto.89 Kennan, 277.

I.ecs, 6, 27.91 Brands, 159, 172.

53

tovoj osobnoj ambiciji. Walter Bedell Smith, ameriki veleposlanik u Moskvi potkraj etrdesetih, naglaavao je Brozovu aroganciju, surovost i neovisni stav.92

Savka Dabevi Kuar potvruje kako je Broz osobito pred intelektualcima i strancima elio ostaviti dojam otvorene, prilagodljive, spontane osobe. Imao je odlian diplomatski instinkt, bio uglaen, armer, vrlo osjetljiv na dobar izgled i silno ponosan na ukusno i bogato ureene rezidencije diljem zemlje. Upravo velika vjetina i lakoa komunikacije, uz briljivo njegovanu veliinu, uinili su i da za sebe pridobije u svijetu i one koji ga nisu nikako mogli voljeti.9 Tako je Savka bila svjedok neglumljena potovanja iranskoga aha Reze Pahlavija i japanskoga cara Hirohita prema Titu. Ispod povrine izbijala je beskrupuloznost, elja za osobnom, apsolutnom vlasti i osjetljivost na vlastiti kult. Bio je hladan, neosjeajan igra koji je u trenutku mogao promijeniti odnos, postati susretljiv, nasmijeen, strpljiv i ljubazan, pogotovo u susretima s narodom ili strancima.

I neki drugi Titovi suradnici, primjerice Koa Popovi, Vladimir Velebit, uz ve spomenutu Savku Dabevi Kuar, o Brozu su sudili i vrlo kritiki. Najee je rije o kasnijoj pameti ili tvrdnjama koje nikada nisu izreene pred Bro- zom. Svejedno, imajui na umu brojne obraune Josipa Broza s nizom bliskih suradnika, one su morale biti prilino rairene od samih poetaka poslijeratne Jugoslavije. Velebit ga opisuje kao iznimno sposobna politiara, dravnika, vizionara i dovoljno hrabrog za prijelomne poteze. S druge strane on je bio prepun tatine, staljinist u dui, nedovoljno obrazovan i indoktriniran94 Koa Popovi priznavao mu je vojniku nadarenost, organizacijske sposobnosti, domiljatost i samosvijest.95 Ipak, u svojem je dnevniku 1968. Tita

92 Isto, 145, 148.95 Dabcvi-Kuar, 857.9* Veernji list, 18. travnja 1998. Razgovor eljka Kruelja s Vladimirom Velebitom.95 Nenadovi, 129-152.

54

usporedio s otrovnim, opakim, okrutnim i prodrljivim starim paukom, koji samo izgleda io i blag. On je korozi- van, truo, sebian i bezduan starac koji eli biti glavni glumac u svemu. Kapitulantstvo, skleroza i nezajaljiva elja za vlau izbijali su iz svakoga Titova poteza.96 Savka Dab- evi priznaje, meutim, da se Popovi, kao ni njegov nasljednik na mjestu efa jugoslavenske diplomacije Marko Nikezi, na svoj kulturan graanski nain, nikada nisu ugibali pred Titom.97 *

Uz marala Jugoslavije, vodei su politiari potkraj pedesetih i na poetku ezdesetih godina bili Edvard Kardelj i Aleksandar Rankovi. Srbin Rankovi bio je sekretar Centralnog komiteta SKJ, glavni arbitar u postavljanju kadrova za sve vanije funkcije, ef tajne policije i potpredsjednik Federacije. Cesto je, iako neopravdano, smatran i monijim politiarem od samoga Broza.9S Slovenac Edvard Kardelj imao je uz Tita apsolutni monopol u voenju vanjske politike.99 100 Kardelj i Rankovi, koji su od Josipa Broza bili mlai gotovo dvadeset godina, meusobno nisu razgovarali. Kardelj, glavni teoretiar radnikoga samoupravljanja, ak je optuivao efa Udbe Rankovia kako nije uinio dovoljno da bi sprijeio atentat na njega 1959.,H0 Milovan ilas, koji je bio dio tzv. velike etvorke, iz partijskog i dravnog vrha uklonjen je 1954. godine. Moa Pijade preminuo je 1957. Uz Rankovievu tajnu policiju, drugi glavni oslonac Titu bila je vojska i njezin ef, Hrvat, Ivan Gonjak.

Potekoa u suradnji s Rankoviem imao je i Koa Popovi, cijenjeni i obrazovani savezni tajnik za vanjske poslove

% Bilandi, 561.9 Dabevi-Kuar, 858.9H Bilandi 1999, 420.99 Bilandi 1999, 366.

100 Lampe, 284.

od 1955. pa do 1965. godine. Rankovi je esto i vrlo grubo pokuavao djelovati na Kou, i namjerno mu je uskraivao vane obavijesti. Nametnuo mu je profesionalnoga partijskog tajnika u SSIP-u (Saveznom sekretarijatu inostranih poslova), odana podasnika, koji je uhodio za tajnu policiju. Na sastanku CK SKJ 1962. Rankovi i njegovi istomiljenici optuili su Popovia da naputa nesvrstavanje i ne eli pristati uz odluku partijskog vrha da se istjera antisovjeti- zam iz glava naih kadrova.101

Koa Popovi, nadrealist, general i diplomat

Popovi je (1908-1997) prve godine ivota proveo u vicarskoj, ali je gimnaziju nastavio u Beogradu. U Sarajevu je 1927. zavrio kolu za priuvne asnike, a filozofiju studirao na parikoj Sorbonni. Francuski je jezik, uz srpski, smatrao materinskm, dok je dobro govorio njemaki, engleski i panjolski. Mladenaki nadrealistiki tekstovi, nastali jo 1931, izazvali su iznimno zanimanje kulturne javnosti. Kao dragovoljac sudjelovao je u panjolskom graanskom ratu, gdje kao porunik zapovijeda republikanskim bataljunom. Iz NOB-a, kao prvi zapovjednik Prve proleterske brigade (1941-1943), zapovjednik Prve proleterske divizije, Prvog proleterskog korpusa i Druge armije, izlazi s inom general-pukovnika. Poslije rata postaje naelnik stoera jugoslavenskih oruanih snaga. Resor vanjskih poslova preuzeo je 1953. od Kardelja. Dotadanje Vijee ministara zamijenilo je Savezno izvrno vijee.102

101 Nenadovi, 24-2S.1(1,2 Popovi, 3 17-3 19.

Dunost saveznog tajnika za vanjske poslove Koa Popovi obnaao je do 1965. U ljeto 1966, nakon smjene A. Rankovia, izabran je za potpredsjednika SHRJ, a potom, nakon to su potpredsjednike dunosti ukinute, postaje lan Predsjednitva SFRJ. U

56

Najvanije vanjskopolitike odluke i dalje je donosio uzak krug najviih partijskih rukovodilaca.10 Iako ni karakterno, obrazovanjem ili uinjenim tijekom vojne i politike karijere, nije bio tek obina figura, Popovi zacijelo nije bio glavni kreator vanjske politike socijalistike Jugoslavije. I iz najpo- vrnijeg uvida u dio objavljenih dokumenata o amerikim diplomatskim odnosima s Jugoslavijom vidljivo je da su oni ponajprije igrali na Tita i tumaili njegove poteze. Od preuzimanja resora vanjske politike do druge polovice pedesetih Koa je imao jednoglasnu potporu veine saveznih rukovodioca. Meutim, od poetka ezdesetih sve ee je morao ispravljati krive Drine, izlaui sebe sve veem gnevu nae ideoloki tvrde struje u vrhu partijske i dravne uprave.* 104 * Tito je, uz potporu generala Gonjaka, Aleksandra Rankovia, bosanskohercegovakoga efa ure Pucara itd., sve jasnije opravdavao i najoitije sovjetske hladnora- tovske poteze. Tito je smatrao kako se dva bloka ipak u potpunosti ne mogu izjednaavati. Djelovanje SSIP-a usmjereno prema istinskom nesvrstavanju, podrugljivo je nazivano sipovskim posebnim pravcem, koji se razlikovao od nastojanja SKJ.l(b Na sjednici IK CK SKJ 23. travnja 1963. Popovi i, od 1964, njegov zamjenik na mjestu federalnog tajnika za vanjske poslove, nekadanji veleposlanik u SAD Marko Nikezi, bili su kritizirani zbog izjednaavanja SAD-a i SSSR-a. Tito je naglasio: Iako smo mi nezavisni, ipak moramo imati u vidu da smo dio socijalistikih snaga i svijeta.106

Predsjednitvu je samo jednom govorio i to kako hi prigovorio trenutnom predsjedavajuem Crvenkovskom to eli prekinuti sjednicu najvieg dravnog tijela kako hi ohavio razgovor sa sovjetskim veleposlanikom. Potkraj 1972. povlai se iz politikog ivota.

Nenadovi, 125, 22. w Beki, 459-460.1

U poslijeratnoj jugoslavenskoj diplomaciji zadran je vrlo malen broj predratnih kadrova. O njima je bivi britanski veleposlanik imao vrlo nepovoljno miljenje.107 Sava Kosa- novi, koji je od 1945. do 1950. bio veleposlanik u Washin- gtonu, bio je iznimka. Novi diplomati imenovani u meunarodne organizacije bili su sposobni, diskretni, upueni i organizirani, sposobni pronai kompromisno rjeenje.108 Slino miljenje imao je i dugogodinji visoki diplomat Sra Pria. Nesputani, fleksibilni, razliiti od rutinerskoga tipa zapadnih diplomata, ali i od ukoenih i depeama sputanih istonih kolega, bili su osvjeenje u svijetu diplomacije. Poglavito zato jer se takve osobine nisu oekivale od komunistikih predstavnika.109

Nakon Brijunskoga plenuma i smjene Aleksandra Ranko- via 1966, diplomatska komisija pronala je 3899 dosjea lanova diplomatske slube koje je obraivala tajna policija. Pojedini diplomati etiketirani su kao bolesni, neradnici, kritizeri, idejnopolitiki nepouzdani, neprijatelji Udbe, oni koje treba udaljiti iz slube itd. Sedmorica su, zbog progona i pritisaka, izvrila samoubojstvo, a vie se lijeilo na psihijatriji. Gak 427 osoba protjerano je iz slube. Posebno obraivani bili su neki hrvatski diplomati, primjerice Josip era, Ljubo Drndi i Ivo Vejvoda. Vejvoda je, po iskazu samoga Koe Popovia, predloio njegovo postavljanje na mjesto prvoga diplomata 1953. Sra Pria, koji je od 1955. pa do imenovanja veleposlanikom u Londonu 1960. bio dravni podtajnik za vanjske poslove, izjavio je kako se zbog Udbinih pritisaka u kadrovskoj politici osjeaju elementi nacionalnog ovinizma, na liniji favoriziranja srpskih kadrova.110 Rankovieva tajna policija svakoga dunosnika

10 Rubinstein, 156.108 Isu,.109 Stupari, 51.110 Veernji list,22. veljae 1999. (U tihom ratu obavjetajaca Tito sprijeio Rankoviev dravni udar, Zeljko Kruelj.)

58

koji je kontaktirao sa zapadnim diplomatima ili politiarima pratila je i optuivala, ukljuujui i najblie suradnike federalnoga sekretara za vanjske poslove.

Prvi je jugoslavenski ministar vanjskih poslova bio Stano- je Simi, nepartijac. Prvih poslijeratnih godina veleposlanik u Washingtonu je jo jedan kraljevski diplomat, Savica Kosanovi, koji je uz pomonika ministra vanjskih poslova Vladimira Velebita esto glumio vatrogasca, pokuavajui spasiti to se spasiti dalo,111 112 ispravljajui preotre, protua- merike izjave dijela jugoslavenskih politiara. Sirnica je zamijenio Kardelj, i sam zagovornik to bolje suradnje sa Zapadom, a potom Koa Popovi. Unato sukobu proru- skih i liberalnih, istinskom nesvrstanju odanih politiara, meu koje se ubrajao i Marko Nikezi, on je po odstupu Koe Popovia 1966. i unato Rankovievu neprijateljstvu prema Popoviu imenovan novim sekretarom za vanjske poslove. Nikezi je slovio kao liberalan, kozmopolitski, demokraciji i modernizaciji sklon politiar.111 Bez ograda bi se i neke od novijih jugoslavenskih vanjskoposlovnjaka, primjerice Mirka Tepavca, Josipa Vrhovca, pa i posljednjega, Budimira Leku Lonara, moglo smatrati Zapadu sklonim politiar