tvorba glasova u bosanskom jeziku

Gramatika bosanskoGa jezika 119

Tvorba (artikulacija) glasova

Glasovi bosanskoga jezika tvore se pomou zrane struje koja izlazi iz plua i prolazi kroz dunik i drijelo u usnu duplju, pa katkad i u no-snu, i tako izlazi vani. Svi organi koji slue za izgovor (proizvodnju, ar-tikulaciju) glasova nazivaju se govorni organi. Oni se dijele na tri grupe.

Prva grupa. Plua, dunik, grkljan su govorni organi koji slue za prikupljanje (plua) i istiskanje (uz pomo trbunih miia i dijafragme) zrane struje, te za njezino sprovoenje i usmjeravanje (dunik, grkljan).

Druga grupa. Jezik, usne, zubi, desni, tvrdo nepce, mehko nepce, resica i glasne ice su organi koji uestvuju u proizvoenju glasova svo-jim pokretanjem (jezik, usne, glasne ice), ili se na njima ti glasovi stva-raju (tvrdo i mehko nepce, dsni, zubi).

Govorni organi

Devad Jahi120

Trea grupa. drjeona, usn i nosna duplja, koje pojaavaju glaso-ve, daju im poseban ton i boju, dakle, imaju funkciju rezonatora.

Opisat emo kratko svaki od ovih govornih organa:

Plua su dio ovjekova disajnog aparata, ali su i dio njegovog go-vornog aparata; u njima se skuplja zrana struja neophodna za izgovor glasova. Promjenom zapremine plua vri se udisanje i izdisanje zraka i zrane struje, a taj fizioloki proces ujedno omoguava i proizvoenje samih glasova.

Dunik je cijev sastavljena od hrskaviavih prljenova, koja sprovo-di zrak od plua, tj. od plunih krila do drijela.

Grkljan je gornji zavrni dio dunika, koji slui za stvaranje glaso-va, jer se u njemu nalaze glasne ice (glasnice).

Jezik je najvaniji i najpokretljiviji govorni organ za proizvoenje glasova. On se kree u raznim pravcima u usnoj duplji, ili dodiruje nep-ce, zube i desni. To je vrlo savitljiv mesnati organ, koji se sastoji iz etiri dijela: vrha, predruba (predhrbata), ruba (hrbata) i korijena.

Usne (gornje i donje) su dva pokretna organa koja se javljaju kao ulaz (ili izlaz) usne duplje, odnosno koje svojim razliitim pokretima uestvuju u proizvodnji glasova (mogu biti skupljene, zaobljene, isture-ne i razvuene).

Zubi (gornji i donji) su govorni organi koji se pri izgovoru glasova pokreu skupa sa gornjom i donjom vilicom, ili ih jezik dodiruje pri stvaranju odreenih glasova.

Desni (alveole) su izbrazdani dio iza zuba, o koji se jezik opire pri izgovoru nekih glasova.

Tvrdo (prednje) nepceje tvrdi kotani dio koji se nalazi iznad usne duplje, na koji se jezik naslanja pri izgovoru odreenih glasova. To je najvii i najuzdignutiji dio gornje vilice.

Mehko (zadnje) nepceje mehki pokretni dio iza najuzdignutijega di-jela gornje vilice.

Resica je mali zavretak mehkoga nepca. Kad se mehko nepce za-


jedno sa resicom podigne i prisloni uza zadnji zid drijela, tada se zatvo-ri put zranoj struji kroz nos. Kad se spusti i prisloni na zadnji dio jezika, tada se zatvori put zranoj struji kroz usta i ona izlazi kroz nos.

Glasne ice (glasnice) su dva miina nabora koja se nalaze u gr-kljanu uzdu prema jabuici, a koja se mogu zatezati ili oputati, u za-visnosti od toga koji se glasovi proizvode, da li zvuni (zatezanje), ili bezvuni (oputanje).

drjeona duplja (upljina) je upljina oiviena spletom miia koji tu upljinu svojim zatezanjem suavaju i skrauju, ili je oputanjem ire i produbljuju.

Usna duplja je poslije jezika najvaniji govorni organ; od njezine veliine i oblika zavisi boja glasa.

Nosna duplja je upljina kroz koju pri izgovoru nekih glasova djeli-mino prolazi zrana struja.

U zavisnosti od toga da li se pri izgovoru pojedinih glasova zranoj struji u govornom aparatu stvaraju djelimine ili potpune prepreke, ili ona prolazi slobodno, glasovi se dijele na samoglasnike (vokale), gla-snike (sonante) i suglasnike (konsonante). Pri izgovoru samoglasnika zrana struja ne nailazi ni na kakve prepreke, ve slobodno izlazi kroz usta. Pri izgovoru glasnika stvaraju se djelimine, hlabave prepreke. Kod izgovora suglasnika u govornom aparatu formiraju se vee ili pot-pune prepreke.

Samoglasnici (vokali). Samoglasnici su glasovi koji se izgovaraju tako da zranastruja iz plua prolazi kroz dunik i u grkljanu pokree glasne ice, a zatim slobodno (bez prepreka) tee kroz usnu upljinu i izlazi iz usta. Pri njihovom izgovoru glasne ice trepere, stvarajui ton, odnosno skladan zvuk. Samoglasnici se uju kao isti zvuni tonovi, jer se oni proizvode istom zranom strujom, treperenjem glasnih ica, bez stvaranja prepreka toj zranoj struji. Poto zrana struja ne nailazi na prepreke, samoglasnici se sluno primaju kao isti zvuni tonovi. Ko-nani oblik samoglasnika zavisi, prije svega, od poloaja jezika u usnoj duplji i od naina oblikovanja usnenog otvora, kroz koji zrana struja

Devad Jahi122

izlazi iz nosne duplje. Bosanski knjievni jezik ima pet samoglasnika i, e, a, o, u. U tradicionalnoj gramatici njima se pridodaje i vokalno r, koje je takoer nosilac sloga, kao i svi pravi samoglasnici.

Postoje tri podjele samoglasnika. To su podjele koje se vre na osno-vu poloaja jezika pri njihovom izgovoru (prva i druga podjela) i na osnovu veliine otvora usne duplje pri njihovom izgovaranju (trea po-djela). Prva podjela utvruje se na osnovu razlika u horizontalnom po-loaju jezika (za kretanje naprijed-nazad), dok druga podjela polazi od razlika u vertikalnom poloaju jezika (njegovom kretanju gore-dolje). U okviru prve podjele vokali se grupiu u tri vrste:

1. vokali prednjeg reda (ii e), koji se izgovaraju tako to se jezik pomjera naprijed, u pravcu prednjeg dijela usne duplje i oslanja se na donje zube (sjekutie), uzdiui se prema tvrdom nepcu;

2. vokal srednjeg reda (a), pri ijem se izgovoru jezik ne po-mjera ni naprijed ni nazad, ve se sputa skupa sa donjom vilicom;

3. vokali zadnjeg reda(oi u),pri ijem se izgovoru jezik po-vlai prema zadnjem dijelu usne duplje.

Prema drugoj podjeli (onoj koja se odreuje na osnovu vertikalnog poloaja jezika) samoglasnici se, takoer, dijele na tri vrste:

1. visoki samoglasnici (ii u),pri ijem se izgovoru jezik svo-jim prednjim (i)i zadnjim dijelom (u)primie gornjoj vilici;

2. srednji samoglasnici(ei o), pri ijem izgovoru jezik zauzi-ma srednju poziciju te se nalazi negdje na sredini izmeu gornje i donje vilice;

3. niski samoglasnik (a),pri ijem se izgovoru jezik sputa nanie prema donjoj vilici.

Ove dvije podjele obino se grafiki predstavljaju u vidu poznatoga vokalskoga trougla:


Prema treoj podjeli (na osnovu veliine otvora usne duplje, tj. ugla koji ini gornja i donja vilica), vokali se meu sobom razlikuju po otvorenosti, odnosno zatvorenosti. Najotvoreniji je vokal a,pri ijem je izgovoru ugao izmeu gornje i donje vilice najvei, odnosno usta su najotvorenija. Vokalio ie su srednje otvoreni vokali. Zatvoreni samogla-snici su u i e, jer su pri njihovom izgovoru usta najzatvorenija, odnosno rastojanje izmeu vilica najue.

Dat emo poseban opis svakoga od vokala:

Devad Jahi124

Vokal i je visoki samoglasnik prednjeg reda. Pri nje-govom izgovoru jezik se prednjim i srednjim dijelom pokree prema tvrdom nepcu. Rubovi jezika opiru se o kutnjake, a vrh jezika je malo povijen prema dolje i dodiruje donje zube, dok su usne pri njegovom iz-govoru donekle razvuene i rastavljene (za vokale i

sve ostale glasove dajemo crtee poloaja govornih organa pri njihovom izgovoru, prema B. Miletiu).

Vokal e je srednji samoglasnik prednjeg reda. Pri nje-govom izgovoru zrana struja slobodno prolazi izme-u gornje povrine jezika i prednjeg nepca. Donja vi-lica pomjera se nanie i naprijed, donji zubisu ispod gornjih na prilinom odstojanju, dok je vrh jezika vie povijen iza donjih zuba. Prednji i srednji dio jezika

uzdignut je prem tvrdom nepcu do srednje mogue visine. Usne su pri izgovoru ovog vokala otvorene i skoro nepomine.

Vokal a je niski samoglasnik srednjeg reda, izgovara se sa najveim otvorom usnog rezonatora. Pri njego-vom izgovoru jezik se uglavnom ne pomjera ni napri-jed ni nazad, ve se sputa skupa sa donjom vilicom, usne su razdvojene i nisu razvuene.

Vokal o je srednji samoglasnik zadnjeg reda. Pri nje-govom izgovoru jezik se povlai ka zadnjem dijelu usne duplje. Vrh jezika nalazi se dosta nisko ispod desni donjih zuba, a zadnji dio donje povrine jezika izdie se do srednje visine prema zadnjem nepcu, usne su skupljene i malo isturene naprijed, pravei zaobljen otvor.

Vokal u je visoki samoglasnik zadnjeg reda. Pri nje-govom izgovoru donja vilica sputa se prema dolje, a jezik se povlai nazad i podie prema mehkom nep-cu, dok se usne isturaju naprijed i zaokruuju, pravei mali zaobljeni otvor.


Glasnici (sonanti) su glasovi pri ijem stvaranju zrana struja pro-lazi gotovo neometano, jer joj se u govornom aparatu stvaraju djeli-mine, slabe prepreke. Pri njihovom izgovoru zrana struja se suava i donekle zatvara prolaz, pribliavanjem ili dodirivanjem nekih govornih organa. Zrana struja pri njihovom izgovoru pokree glasne ice. To ove glasove pribliava samoglasnicima, jer se oni (kao i vokali) izgovaraju uz treperenje glasnih ica. Dakle, svi su oni zvuni glasovi. Poto pri izgovoru sonanata zrana struja prolazi djelimino slobodno i uz slabo trenje, sonanti su tonovi sa izvjesnim primjesama umova.

Bosanski jezik ima osam sonanata, a to su: j, l, lj, m, n, nj, r, v. So-nanti se dijele prema nainu izgovara i po mjestu tvorbe. Prema nainu izgovora dijele se na pet vrsta: nosni sonanti m, n, nj; lateralni (boni) l,j; vibrantni (titrajni, treptei) r; poluvokalni j i strujni sonant v.

Pri izgovoru nosnih sonanata zrana struja ide i kroz nos (ne samo kroz usta), a pri izgovoru laterala l i lj tee rubovima jezika, ili jednom stranom jezika. Pri izgovoru vibranta r zrana struja vibrira, treperi vr-hom jezika, naslonjenim na desni gornjih zuba. Izgovor poluvokala j slian je izgovoru vokala i,s tim to je prolaz zranoj struji kod izgovora j znatno manji nego kod izgovora vokala i. Izgovor strujnog v takoer je slian izgovoru vokala u,s tim to zrana struja pri izgovoru v struji kroz hlabavi tjesnac koji stvaraju donja usna i gornji zubi.

Po mjestu tvorbe sonanti se dijele na etiri grupe:

1. Usneno-zubni sonant v, koji se tvori dodirom donje usne i gornjih zuba (sjekutia).

2. Alveolarni sonanti r, l, n, koji se izgovaraju tako to vrh jezika dodi-ruje alveola gornjih zuba, a zrana struja prolazi razliitim pravcima kod svakog od ova tri sonanta.

3. Prednjonepani palatalni sonanti j, lj, nj, koji se izgovaraju tako to je vrh jezika prislonjen na donje zube, a gornja njegova povrina na prednje (tvrdo) nepce, pri emu zrana struja za svaki od sonanata ide razliitim pravcima.

4. Usneni (dvousneni) sonant m, pri ijem se izgovoru usne itavom

Devad Jahi126

duinom priljubljuju jedna uz drugu, a zrana struja u prvom dijelu izgovora ide kroz nos, a u drugom kroz usta.

Poto su sonanti po relativno slobodnom prolaenju zrane struje bliski samoglasnicima, oni u nekim sluajevima na sebe preuzimaju i samoglasniku, slogotvornu funkciju. Tu funkciju imaju alveolarni so-nanti r, l, n. U bosanskome jeziku u takvoj slogotvornoj ulozi dosljedno se javlja sonant r, tzv. vokalno r: vt, pst, kv, vsta, tati. To je kad se nalazi u poziciji izmeu dva suglasnika, ali i iza vokalaokoje je postalo od l: trov, zstr, br, grce.

Sonant l moe imati slogotvornu funkciju u geografskim nazivima iz junoslavenskih dijalekata, ili drugih slavenskih jezika (Vltava, Pl-zenj), ali i u rijeima neslavenskoga porijekla: bickl, artkl, monkl, binkl,kbl, portbl,dbl, debkl, srkl.

Sonant n katkad moe imati slogotvornu funkciju, npr. u rijei klvn, ili u geografskim nazivima i stranim imenima i prezimenima:dn(Antoni). To se naroito odnosi na arapska imena, koja se u bosanskome knjiev-nom jeziku esto upotrebljavaju: Ibn-Saud, Ibn-Ruid, Ibn-Abas i sl.

Dat emo opis izgovora svakog od osam sonanata bosanskoga jezi-ka:

Sonant j je poluvokalni prednjonepani sonant koji se izgovara tako to se prednji dio jezika podie pre-ma tvrdom nepcu. Pri tome zrana struja prolazi kroz udubljeni srednji dio jezika, kao i pri izgovoru vokala i, samo to je prolaz pri izgovoru sonant j neto ui, jer se jezik vie primie nepcu. Rubovi jezika pri iz-

govoru sonanta j sa strane se vrsto oslanjaju na gornje kutnjake i desni, djelimino i na nepce iznad njih.

Sonant l je lateralni alveolarni sonant koji se izgo-vara tako da se vrh jezika vrsto pribija uz desni, od-nosno na granici izmeu zuba i desni, stvarajui tako potpunu prepreku. Za to vrijeme zrana struja tee slobodno rubovima zadnjeg i srednjeg dijela jezika,


pa se taj glas zove i tekui (jezini) sonant, likvidni sonant (likvida). Pri njegovom izgovoru donja vilica je pomjerena nanie.

Sonant lj je lateralni prednjonepani sonant koji se izgovara tako to se vrh jezika nalazi ispod donjih sje-kutia, a gornja povrina prednjeg dijela jezika prilju-bljuje uz prednje nepce iza alveola. Zrana struja tee slobodno po rubovima zadnjeg i srednjeg dijela jezi-ka, pa se i taj sonant jo zove tekui (jezini) sonant,

ili likvidni sonant (likvida).

Sonant m je dvousneni nosni sonant koji se izgovara tako to se usne cijelom duinom priljubljuju jedna uz drugu, stvarajui prepreku zranoj struji. Stvaranjem usnene pregrade sputa se mehko nepce i zrana stru-ja poinje izlaziti kroz nos, a kad se usne razdvoje, preostali dio struje prolazi kroz usnu duplju.

Sonant n je nosni alveolarni sonant koji se izgovara tako to se vrh jezika prislanja uz alveole ili uz gor-nje sjekutie, pa i iznad alveola na tvrdo nepce, pone-kad ak i na mehko (kao u sluaju alofona : Hka, Ska, bka). Mehko nepce se sputa i zrana struja prolazi kroz nos u prvom dijelu izgovora. Kad se je-

zik odvoji od desni, tada ostatak zrane struje prolazi kroz usta.

Sonant nj je nosni prednjonepani sonant koji se iz-govara tako to se vrh jezika upire o donje sjekutie. Gornja povrina prednjega i srednjega dijela jezika pripija se uz prednje nepce i na alveole, kao pri iz-govoru sonanta n,s tim to se rubovi jezika sa strane pribiju na gornje zube i alveole. U poetku izgovora

mehko nepce je sputeno(kao i kod sonanta n), te zrana struja prolazi kroz nos, a kad se prepreka otvori, ostatak struje izlazi kroz usnu duplju.

Devad Jahi128

Sonant r je vibrantni alveolarni sonant koji se izgo-vara uz treperenje vrha jezika ispred alveola gornjih sjekutia, jezik je neto povuen i uzdignut, njegovi rubovi mehko dodiruju strane zadnjeg i prednjeg nep-ca. Zato to se vrh jezika priljubljuje uz nepce, zrana struja otvara prepreku vrlo brzim i kratkim odbaci-

vanjem jezika i stvaranjem prolaza. Poto se vrh jezika ponovo vraa u raniji poloaj, dolazi do treperenja (vibriranja, doboiranja). Metodama eksperimentalne fonetike (koja izgovor glasova mjeri aparatima) utvr-eno je da vrh jezika o nepce udara dva do tri puta pri izgovoru sonanta r, a pri izgovoru vokalnog (samoglasnikog) r ak i do sedam puta.

Sonant v je strujni usneno-zubni sonant koji se tvori tako to zrana struja prolazi kroz blagu prepreku to je formiraju gornji sjekutii i donja usna, pri emu donja usna unutarnjom vlanom stranom ovla dodi-ruje gornje sjekutie.

Suglasnici (konsonanti) su vrsta glasova koja se tvori tako to se zranoj struji stvara potpuna ili djelimina prepreka u usnoj duplji ili na usnama (i zubima). Bosanski jezik ima 17 suglasnika. Posto-je tri podjele suglasnika: po zvunosti, po mjestu tvorbe i po nainu tvorbe.

Prva podjela. U zavisnosti od toga da li prilikom izgovora glasne ice trepere ili ne trepere, suglasnici se dijele na zvune i bezvune. Zvuni suglasnici su b, d, g, z, , d, , a bezvuni p,t, k, s,, , , f, h, c. Dakle, sedam je zvunih, a deset bezvunih suglasnika. To znai da pri izgovoru ukupno 20 glasova bosanskoga jezika glasne ice trepere (kod samogla-snika, sonanata i zvunih suglasnika), a kod deset ne trepere (kod izgovora bezvunih suglasnika). Unutar ove podjele zvuni i bezvuni suglasnici imaju izmeu sebe parove; postoji sedam takvih parova koji se utvruju na osnovu razlike zvuni: bezvuni suglasnik.

zvuni b d g z d - - -bezvuni P t k s f h c


Zvuni suglasnik b ima svoj bezvuni parnjak p (ili obrnuto, bezvu-ni suglasnik p ima svoj zvuni parnjak b). Suglasnikdima parnjakt,a su-glasnik g parnjak k. Zatim, zvuni suglasnik z ima svoj bezvuni parnjak s. Suglasnik ima parnjak . Zvuni suglasnik d ima bezvuni parnjak , suglasnik svoj parnjak . Ostali bezvuni suglasnici f,h, c nemaju svojih zvunih parnjaka.

Druga podjela suglasnika. U zavisnosti od toga koji dijelovi go-vornog aparata

uestvuju pri izgovoru pojedinih suglasnika odnosno na kojem mje-stu se oni izgovaraju (gdje su locirani), suglasnici se dijele na etiri gru-pe:

1. Usneni (labijalni) suglasnici b, p, f, od kojih su prva dva (b, p) dvousneni (bilabijalni), a trei je (suglasnik f) usneno-zubni (la-biodentalni).

2. Zubni (dentalni) suglasnici d, t, c, z, s, koji se izgovaraju tako to jezik dodiruje zube, bilo to gornje sjekutie (pri izgovorudi t) ili donje sjekutie (c, z, s).

3. Prednjonepani (palatalni) suglasnici d, , , , , , koji se izgovaraju tako to jezik razliitim svojim dijelovima dodiruje pred-nje (tvrdo) nepce (palatal), pri emu su suglasnici i mehki, a d, , itvrdi, palatalni suglasnici.

4. Zadnjonopani (velarni) suglasnici k, g, h, koji se izgo-varaju tako to se zadnji dio jezika privija uz zadnje (mehko) nepce, stvarajui potpunu prepreku (kod izgovora k i g), ili djeliminu prepreku zranoj struji (kod izgovora velara h).

Trea podjela suglasnika. Prema nainu na koji se suglasnici tvore, odnosno prema prirodi prepreke koja se stvara pri njihovom izgovoru, suglasnici se dijele na tri grupe.

1. Eksplozivni (praskavi) suglasnici b, p, d, t, k, g, koji se izgova-raju tako to se zranoj struji u govornom aparatu stvara potpuna pre-preka. Zrana struja se sasvim zaustavlja. Taj proces se naziva implozi-ja, uvod u artikulaciju (u izgovor) i okluzija (trajanje pregrade zranoj struji). Zatim se govorni organi otvaraju, odvajaju jedan od drugoga,

Devad Jahi130

pri emu dolazi do praska (eksplozije). U sluaju prva dva suglasnika prepreku stvaraju usne meusobnim pripijanjem, a prasak naglim od-vajanjem. U izgovoru suglasnikad, t prepreku i prasak ini prednji dio jezika pritisnut na gornje zube, a pri izgovoru suglasnika k, g taj isti pro-ces se deava izmeu zadnjega dijela jezika i zadnjeg (mehkog) nepca.

2. Sliveni suglasnici (afrikate): d, , d, , c, kod kojih se u pr-voj fazi izgovora javljaju elementi eksplozivnih suglasnika (implozija i okluzija), ali se umjesto eksplozije (kao treeg elementa praskavih su-glasnika) kod afrikata javlja strujanje (frikacija). Dakle, tu dolazi do hlabavijeg otvaranja prepreke i isticanja dotada zatvorene, zajaene zrane struje. Afrikate, prema tome, imaju tri elementa artikulacije: im-ploziju, okluziju i frikaciju. Sa fonetskog gledita, afrikate u sebi sadre elemente dvaju glasova: npr. afrikata sastoji se odti (t>), koji se slivaju u glas ; zato se afrikate jo nazivaju sliveni suglasnici.

3. Strujni (frikativni) suglasnici: z, s, , , f, h, pri ijoj tvorbi zra-na struja nailazi na djeliminu prepreku sa dosta slobodnim prolazom. Kod njih se istiskivanje zrane struje vri u vidu izrazitog trenja, izrazite frikacije. Pri izgovoru jednih to trenje je u vidu piska (piskanja) pa se ti suglasnici jo nazivaju piskavi (z, s). Kod drugih je u vidu utanje (u-tavi suglasnici , ). Suglasnici h, f nemaju ni jednu ni drugu formu tre-nja (ni piskanje, ni ukanje), ve su obini strujni suglasnici, frikativi.

Opisat emo izgovor svakog od 17 suglasnika bosanskoga jezika:

Suglasnik b je dvousneni (bilabijalni) eksplozivni zvuni suglasnik, koji se tvori na taj nain to se usne vrsto priljubljuju jedna uz drugu, stvarajui potpunu pregradu zranoj struji (pri tome su one malo ispup-ene), a zatim dolazi do naglog razdvajanja usana, tako da zrana struja uz prasak izlazi vani.

Suglasnik p je dvousneni (bilabijalni) eksplozivni bezvuni suglasnik, koji se izgovara na isti nain kao i suglasnik b, samo to su pri izgovoru toga glasa usne malo jae ispupene naprijed nego kod izgovo-ra suglasnika b, a vea je i napregnutost artikulacije.


To je uvjetovano veom jainom napregnutosti zrane struje, karakteri-stinom za sve bezvune suglasnike u odnosu na zvune (kod kojih je zrana struja slabija).

Suglasnik d je zubni (dentalni) eksplozivni zvu-ni suglasnik, koji se izgovara tako to se vrh jezika snano pribija uz gornje zube (sjekutie), a gornja povrina prednjega dijela jezika na desni iznad zuba. Rubovi jezika naslonjeni su na gornje zube i njihove desni od onjaka do umnjaka, pa se tako stvara pot-

puna prepreka zranoj struji. Zatim se prepreka naglo otvara, pri emu nastaje prasak. Usne pri izgovoru ovog glasa zauzimaju normalan polo-aj i nisu naroito aktivne.

Suglasnik t je zubni (dentalni) eksplozivni bezvuni suglasnik, koji se tvori isto kao i suglasnik d, samo to je razlika u veoj jaini napregnutosti zrane stru-je, kakav je sluaj i sa suglasnicimab/p; tje bezvuni parnjak suglasnika d, pa je napregnutost pri njegovoj artikulaciji vea.

Suglasnik g je zadnjonepani eksplozivni zvuni su-glasnik, koji se tvori kad se zadnji dio jezika izdie do prednjeg dijela zadnjeg (mehkog) nepca i tako pravi prepreku zranoj struji, koja se potom uz pra-sak oslobaa. Rubovi srednjeg i zadnjeg dijela jezika prislonjeni su uz kutnjake i uglove desni. Prednji dio

jezika je pasivan, zauzima neutralan poloaj, a njegov vrh je iza donjih sjekutia, koje ne dodiruje, dok usne ostaju u normalnom poloaju, bez naroitog uea.

Suglasnik k je zadnjonepani eksplozivni bezvuni suglasnik, koji se tvori jednako kao i njegov zvuni parnjak g. I ovdje postoji razlika u jaini napregnuto-sti zrane struje; pri izgovoru bezvunog knapregnu-tost je vea nego pri izgovoru suglasnika g.

Devad Jahi132

Suglasnik prednjonepani zvuni sliveni glas (afri-kata), koji pri izgovoru u poetku ima imploziju i okluziju (kao kod eksplozivnih suglasnika), ali mu je trei dio artikulacije (izgovora) frikativan (strujni). Vrh jezika se opire o donje zube, a njegov prednji i

zadnji dio na desni i nepce tako se zatvara prostor zranoj struji. Pre-preka se pri izgovoru ovog glasa ne otvara praskom, ve se u toku oklu-zije jezik sputa nanie i stvara prolaz zranoj struji, kao pri izgovoru suglasnika z.

Suglasnik je prednjonepani bezvuni sliveni su-glasnik (afrikata), sastavljen od elemenata dvaju gla-sova; praskavogati strujnog mehkog s.Pri njegovom izgovoru vrh jezika dotie unutarnju stranu donjih zuba, a srednji dio jezika dodiruje desni. Taj dodir je prostraniji, iri nego pri izgovoru njemu srodnog

suglasnika , uglovi usana su razvueni.

Suglasnik d je prednjonepani zvuni sliveni su-glasnik (afrikata), koji se u prvom dijelu izgovara sa implozijom i okluzijom, a u treem dijelu umje-sto eksplozije javlja se strujanje (frikacija), kao kod strujnog . Za vrijeme okluzije jezik se pomjera i pra-vi prolaz zranoj struji.

Suglasnik je prednjonepani sliveni bezvuni su-glasnik (afrikata), sastavljen iz elemenata suglasnika-ti . Njegov izgovor, takoer, karakterizira implozija i okluzija. Umjesto eksplozije, zato to se prepreka otvara formirajui tjesnac, izgovor glasa zavrava se strujanjem. Rubovi jezika se naslanjaju na kutnja-ke, na desni i na dijelove zadnjeg i prednjeg nepca,

vrh jezika je uzdignut i dotie istureni dio prednjeg nepca. Izmeu vrha jezika i zuba stvara se jedan dodatni sporedni rezonator, usne su malo isturene naprijed.


Suglasnik c je zubni (dentalni) sliveni piskavi bezvuni suglasnik, sastavljen od praskavog elemen-ta suglasnikati strujnog suglasnika s. Pri njegovom izgovoru vrh jezika se opire o ivicu donjih sjekutia. Gornja njegova povrina iza vrha u poetku jako na-lijee na gornje sjekutie i desni, a potom vrh i gor-

nja povrina jezika ohlabave i udalje se od sjekutia i desni. Zato se tu stvara tjesnac kroz koji prolazi zrana struja, pri emu su rubovi jezika pribijeni uz kutnjake i desni.

Suglasnik z je zubni (dentalni) frikativni zvuni suglasnik, koji se tvori tako to se rubovi zadnjeg i srednjeg dijela jezika pribijaju na dijelove zadnjeg i prednjeg nepca odmah iza desni kutnjaka, po sre-dini izmeu jezika i dvaju nepaca ostaje prilino i-rok prolaz zranoj struji. Taj prolaz se znatno suava

primicanjem gornje povrine jezika iza samog vrha do desni gornjih sjekutia, vrh jezika se savija nanie iza donjih sjekutia. Zrana struja prolazi kroz tako formirani karakteristini tjesnac, pa se ovaj suglasnik zove i tjesnani (skupa sa suglasnicima s, , , f, h).

Suglasnik s je zubni (dentalni) frikativni bezvuni suglasnik, koji se tvori na isti nain kao i njegov par-njak z, samo to je razlika meu njima u nejednakoj jaini napregnutosti zrane struje. Kod izgovora su-glasnika s,kao bezvunog suglasnika, napregnutost je vea nego kod izgovora zvunog suglasnika z, ija

je artikulacija hlabavija.

Suglasnik je prednjonepani frikativni zvuni su-glasnik, pri ijem izgovoru se rubovi jezika vrsto opiru o strane zadnjeg i prednjeg nepca, vrh jezika je podignut u pravcu prednjeg, tvrdog nepca. Dodiru-jui to nepce ovla iznad desni, stvara se tjesnac iz-meu prednjeg nepca i jezika. Izmeu prednjih zuba

i vrha jezika koji je okrenut prema gore stvara se dodatni sporedni re-

Devad Jahi134

zonator, produen malim isturanjem i zaokruivanjem usana, kroz koji zrak prolazi u vidu strujanja, odnosno utanja.

Suglasnik je prednjonepani frikativni bezvu-ni suglasnik, tvori se kao i njegov zvuni parnjak , samo to je i ovdje napregnutost zrane struje vea u odnosu na hlabaviji izgovor suglasnika .

Suglasnik f je usneno-zubni frikativni bezvuni su-glasnik, a tvori se tako to zrana struja prolazi kroz tjesnac, to se formira dodirom gornjih sjekutia i unutarnje strane donje usne. Izgovor mu je napregnu-tiji u odnosu na srodni mu usneno-zubni sonant v, jer zrana struja sa veim naporom prolazi kroz tjesnac.

Suglasnik h je zadnjonepani frikativni bezvuni suglasnik, koji se izgovara tako to se zadnji i sred-nji dio jezika podiu prema prednjem dijelu zadnjeg (mehkog) nepca. Rubovi jezika naslonjeni su uz kut-njake i desni, vrh jezika dodiruje donje sjekutie, na sredini jezika stvara se udubljenje, lijeb kroz koji

tee zrana struja stvarajui slabiji um.

Pratee osobine glasova (akustika svojstva glasova)

Glasovi imaju i sljedea svoja pratea akustika svojstva: vokalnost, umnost, kom-paktnost, difuznost, gravisnost, akutnost, nazalnost, pre-kidnost, zvunost, stridentnost i na-petost. Sva ta svojstva glasova bo-sanskoga jezika javljaju se sa svojim razlikovnim obi-ljejima (npr. vo-kalnost/nevokalnost, umnost/neumnost, kompaktnost/nekompaktnost i sl.), dakle, neki glasovi ih imaju, a neki nemaju.

1. Vokalnost (latinski vocalis=glasan, zvuan) predstavlja osobinu glasova koja proistjee iz treperenja glasnih ica. Taj zvuk se oblikuje u govornim upljinama i prolazima bez prepreka u njima, pri emu su usta otvorena uz malo neprimjetnog uma. Vokalnost imaju samoglasnici i,


e, a, o, u, a nevokalni su sonanti i suglasnici.

2. umnost je osobina glasova koja dolazi od postojanja prepreke zranoj struji u govornom aparatu. Svi umni glasovi (glasovi sa prepre-kom) imaju u sebi dosta uma, a um dolazi od ometanja normalnoga protoka zrane struje. U bosanskome jeziku umnost imaju svi suglasni-ci: p, t, k, b, d, g, c, , , d, ,f,s, , h, z, , a beumni su vokali i sonanti.

3. Kompaktnost (latinski compactus=zbijen). To je osobina glaso-va pri ijem se iz-govoru zvuna energija grupira u nekom sredinjem dijelu zvunog spektra (razliiti tonovi pomijeani u jednom zvuku). Pri izgovoru kompaktnih glasova uestvuje jezik svo-jim rubom, a mjesto izgovora tih glasova jeste od desni do drijela. Kompaktni su glaso-vi vokal a, sonanti Ij, nj,j i suglasnici , , , , d, , k, g, h. Veina vokala i sonanata su nekompaktni glasovi, to znai da je u bosanskome jeziku ipak vie nekompaktnih nego kompaktnih glasova.

4. Difuznost (latinski difundere=raspriti, rairiti, rasturiti). To je osobina glasova koji se tvore u prednjem dijelu usne duplje (vrhom je-zika uz uee usana), u rezonatoru po obimu manjem od rezonatora pri izgovoru kompaktnih glasova (koji se tvore u sred-njem dijelu usne du-plje). Difuznost je akustiko obiljeje glasa kad se zvuna energija ras-tura, raspruje po spektru, ili je grupirana na krajnje visokim ili krajnje niskim podrujima spektra. Difuzni su glasovi vokali i i u, sonanti v, n, m, l i r i suglasnici p, b, t, d, c, s, z, f to znai da je u bosanskome jeziku polovina glasova difuznih (15), a polovina nedifuznih (takoer 15).

5. Gravisnost (latinski gravis=dubok, taman, nizak-za glas), znai osobinu glasova koji imaju tamnu boju zvuka, jer im je pri izgovoru usni rezonator vei. To su sonan-ti i suglasnici koji se tvore usnama, te vokali i suglasnici koji se izgovaraju u zadnjem di-jelu usne duplje. Gravisni su vokali o, u, sonanti v, m, i suglasnici p, b,k,g,f,h. Svega je deset gravisnih glasova u bosanskome jeziku, ostalih 20 su negravisni.

6. Akutnost (latinski acutus=iljast). To je osobina glasova koji imaju svijetlu boju zvuka, a koji se tvore na zubima, desnima, tvrdom nepcu. Akutni su glasovi vokali i, e, sonanti n, nj, l, lj, r, j i suglasnici t, d, s, z, , , c, , , , d, ak njih 20, to znai da je ta osobina karakteri-

Devad Jahi136

stina za veinu glasova bosanskoga jezika. Tanije, za veinu sonanata i konsonanata, koji su po boji zvuka veim dijelom svijetli glasovi. Pri njiho-vom izgovoru usni rezonator je aktivnou govornih organa, prije svega jezika, smanjen, pa u njemu nema prostora za dublji, tamni zvuk kao kod gravisnih glasova, ve za vii, svijetli zvuk.

7. Nazalnost (latinski nanus=nos) predstavlja osobinu glasova koja je posljedica sputanja mehkog nepca i resice, pri emu zrana struja prolazi ne samo kroz usnu duplju ve i kroz nosnu duplju. Svega su tri nazalna glasa (nazala) u bosanskome jeziku. To su sonanti m, n, nj, a svi ostali su nenazalni, odnosno usni (oralni) glasovi. Nekad su u bosanskome je-ziku postojala jo dva nazalna vokala e_, o, koji su preli u sebi srodne vokale e, u, dakle, u oralne vokale.

8. Prekidnost)e svojstvo glasova kad se govomim aparatom stvara potpuna prepre-ka zranoj struji, kad se javlja zastoj (okluzija) a potom prasak (eksplozija). Prekidni su so-nanti m, n, nj, r i suglasnici p, b, t, d, k, g, c, c, , d, . U bosanskome jeziku polovina gla-sova su prekidni, a polovina neprekidni (po 15, isto kao i u sluaju odnosa meu akustikim osobinama difuznost/nedifuznost).

9. Zvunost je osobina glasova o kojoj je ve bilo rijei; zvuni su glasovi koji se izgovaraju uz treperenje glasnih ica. U bosanskome jeziku, kako smo ve vidjeli, zvuni glasovi su svi vokali i svi sonanti, a i suglasnici b, d, g, d, d, , z, dok su ostali suglasni-ci bezvuni. U bosanskome jeziku je, dakle, 20 zvunih i 10 bezvunih glasova (sugla-sni-ka), to je isti odnos kao i kod pratee akustike osobine gravisnost/negravisnost, ali u tom sluaju omjer ide u korist odsustva osobine. Da-kle, 20 negravisnih:10 gravisnih, dok kod zvunosti omjer ide u korist prisustva osobine (20 zvunih: 10 bezvunih).

10. Stridentnost(latinskistridere=pitati) znaiosobinuglasovapri i-jemseizgovoru ujejaiidui um. Stridentni su glasovi sonant v i sugla-snici , , s, z, f, c, , d, njih 9, dok su veina glasova bosanskoga jezika (21) nestridentni glasovi.

11.Napetost je osobina glasova koji se izgovaraju uz veliku mii-nu napregnutost govornih organa to neposredno uestvuju u njihovoj


tvorbi. Napeti su samoglasnici i, u, sonanti Ij, l, (vokalno) r, kao i su-glasnici p, t, k, c, c, , s, ,f, h. To znai da ih je u bosanskome jeziku tano polovina napetih, a polovina nenapetih (oputenih) glasova (to predstavlja omjer kao i kod razlikovnih obiljeja difuznost/nedifuznost i prekidnost/neprekidnost). U bosanskome jeziku je, dakle, po 15 difu-znih i nedifuznih, prekidnih i neprekidnih, napetih i nenapetih glasova.

Pojedinani glasovi

Glasovi i

Glasovi i su sliveni glasovi ili afrikate, koji sainjavaju afrikatski par. Oni su meu sobom po nainu tvorbe veoma slini i zato dolazi do njihovog mijeanja i u govoru i u pisanju. To mijeanje naroito je ka-rakteristino za neke dijalekte bosanskoga jezika (o emu je bilo rijei u Uvodu). Tek polovina govora bosanskoga jezika razlikuje ove glasove, polovina ne razlikuje, svodi ih na suglasnik . To je osobina i samoga govora Sarajeva, pa se to nerazlikovanje (kao i nerazlikovanje sugla-snika d i i svoenje na ) otuda iri i u bosanski razgovorni jezik, u njegove urbane govore i naroito u govor mlade generacije. U bosan-skome knjievnom jeziku ova dva suglasnika se razlikuju i u govoru i u pisanju. Jedan od najvanijih zadataka uenja gramatike bosanskoga jezika jeste savladavati pravila pisanja i izgovora tih glasova, tamo gdje im je po etimologiji mjesto.

1.Glasovi iu bosanskome knjievnom jeziku upotrebljavaju se u rijeima u kojima porijeklo tih glasova nije vidljivo, ne moe se tano odrediti.

Primjeri upotrebe suglasnika

na poetku rijei:

dor, hura, kmak, kire, lma, nak, plja, rapa, rdk, raf, rija, s, svnk, a, trnja, hra, ki, ekmda, elbija, lik, ljd, mer, emrika, ngele, ngija, eprak, sma, tiri, tka, etvtak, buk, iftlija, kma, ko, -

tvorba glasova u bosanskom jeziku

Documents